B. A.

Paris

Slom

S engleskoga preveo
DUBRAVKO ZEBIĆ
Mojim roditeljima
 PETAK, 17. SRPNJA

Zagrmjelo je dok smo se pozdravljali na odlasku, prije ljetnih praznika koji su pred nama.
Glasni prasak odjekne od tla, pri čemu Connie poskoči. John se nasmije. Zrak oko nas vruć je i
težak.
– Moraš požuriti! – vikne.
Kratko mahnem i otrčim do automobila. Kad sam mu prišla, zazvoni mi mobitel. Zvuk
mu je prigušen od torbe. Po melodiji mobitela znam da je Matthew.
– Krenula sam – kažem mu, napipavajući kvaku u tami. – Baš ulazim u auto.
– Već? – začuje se njegov glas. – Mislio sam da ideš do Connie.
– Htjela sam, ali pomisao na to da me čekaš bila mi je previše zavodljiva – izazivam ga.
Primjećujem ravnodušnost u njegovu glasu. – Je li sve u redu? – upitam.
– Da, samo imam užasnu migrenu. Počela je prije kojih sat vremena i stalno se pogoršava.
Zato te zovem. Hoće li ti smetati ako odem gore u krevet?
Na koži osjećam sparinu u zraku i razmišljam o oluji koja se sprema. Kiše još nema, no
instinkt mi govori da neće tako zadugo. – Naravno da ne. Jesi li uzeo što protiv bolova?
– Jesam, ali čini se da nema promjene. Mislio sam leći u sobu za goste, tako da me, ako
uspijem zaspati, ne probudiš kada dođeš.
– Dobra ideja.
– Ne volim ići u krevet ne znajući jesi li se sretno vratila.
Nasmiješim se na to. – Bit ću dobro, trebat će mi svega četrdeset minuta. Osim ako se ne
vratim kroz šumu, kroz Blackwater Lane.
– Da se nisi usudila! – Gotovo da mogu osjetiti bol koja mu je prostrujila glavom kad je
povisio ton. – Joj, to je zaboljele – kaže, a ja se sućutno lecnem. Zatim nastavi nešto tiše: – Cass,
obećaj mi da se nećeš vraćati tim putem. Kao prvo, ne želim da sama voziš noću kroz šumu, a
kao drugo, sprema se oluja.
– Dobro, neću – kažem u žurbi, namještajući se na vozačevu mjestu i ostavljajući torbu na
sjedalu do sebe.
– Obećaješ?
– Obećajem. – Umetnem ključ za paljenje motora i ubacim u brzinu. Zagrijani mobitel
sada mi je između ramena i uha.
– Vozi oprezno – upozori me.
– Hoću. Volim te.
– Ja tebe još više.
Stavim mobitel u torbu, smiješeći se zbog njegove ustrajnosti. Dok sam manevrirala da
izađem s parkirnog mjesta, krupne kapi kiše rasule su se po vjetrobranu. Krenulo je, pomislim.
Kada sam stigla do autoceste, kiša je već jako padala. Stiješnjena sam iza golemoga
kamiona, a moji se brisači ne mogu nositi s prskanjem koje dolazi od njegovih kotača. Baš dok ga
se spremam zaobići, munja propara nebo a ja, pribjegavajući navici iz djetinjstva, polako u sebi
počinjem odbrojavati. Grom zatutnji svoj odgovor kada sam stigla do broja četiri. Možda sam se,
na kraju krajeva, trebala vratiti do Connie, li ostalima. Ondje sam mogla pričekati da oluja prođe,
a John bi nas zabavljao svojim šalama i pričama. Kada sam rekla da im se neću pridružiti, tako
me pogledao da sam osjetila iznenadni val krivnje. Ispalo je nezgodno što sam spomenula
Matthewa. Trebala sam reći da sam umorna, kao što je rekla Mary, naša ravnateljica.
Kiša se pretvori u bujicu i u skladu s time automobili u brzoj traci uspore. Sasvim su se
približili mom malom Miniju i ja se zbog iznenadnog osjećaja pritiskanja sa svih strana povlačim
u sporu traku. Nagnem se prema naprijed na sjedalu, zureći kroz vjetrobransko staklo, u nadi da
će brisači malo jače proraditi. Pored mene protutnji kamion, zatim još jedan. Kada se bez
upozorenja pregura u moj trak, pri čemu sam naglo zakočila, odjednom shvaćam da je preopasno
ostati na ovoj cesti. Nova se munja razgrana nebom i pod njenom se svjetlošću pomalja znak za
Nook’s Corner, seoce u kojemu živim. Crna slova na bijeloj podlozi, obasjana prednjim svjetlima
i svijetleći poput zvijezde vodilje, djeluju tako primamljivo da iznenada, u posljednji čas, kada je
gotovo već bilo prekasno, skrećem ulijevo i krenem prečacem kojemu se Matthew protivio.
Truba bijesno zabuči iza mene i taj mi se zvuk, koji me goni niz uličicu mračnu kao u rogu, učini
kao predznak.
Čak i s upaljenim dugim svjetlima jedva vidim kuda idem i odmah požalim za blistavo
osvijetljenom cestom koju sam ostavila za sobom. Premda je ova cesta danju divna – prolazi kroz
šumu prepunu zvončića – njezine skrivene kosine i zavoji čine je nesigurnom za noćnu vožnju
poput ove. Od same pomisli na put koji me čeka osjećam nemir u želucu. Ipak, kuća je udaljena
samo petnaest minuta. Ostanem li pribrana i ne napravim nešto nepromišljeno, ubrzo ću biti kod
kuće. Svejedno malo nagazim po gasu.
Iznenadni nalet vjetra probije se kroz drveće, zanoseći moj maleni auto, i dok se borim da
ga zadržim na cesti, naletim na neočekivanu padinu. Na nekoliko strašnih sekundi kotači se
odvoje od tla i želudac mi se zgrči od muke. Užasan osjećaj, kao na vlaku smrti. Kad se uz tresak
spusti na cestu, voda jurne uz obje strane auta i u slapovima se sruči na vjetrobransko staklo,
zaslijepivši me istog trena.
– Ne! – zavapim kad se auto zatrese i stane u lokvi vode. Od straha da ne zaglavim u šumi
proradi mi adrenalin i navede me da odmah poduzmem nešto. Ubacivši u brzinu uz škripu,
snažno pritisnem papučicu gasa. Motor zastenje u znak protesta, ali auto krene prema naprijed,
grabeći kroz vodu, i uspne se na drugu stranu padine. Moje srce, usklađeno s brisačima koji
luđački udaraju amo-tamo po vjetrobranskom staklu, tako snažno lupa da mi treba nekoliko
sekundi da dođem do daha. No ne usudim se stati sa strane u slučaju da auto odbije ponovno
upaliti. I stoga nastavljam voziti, sada opreznije.
Dvije minute kasnije, od nenadanog praska groma divljački poskočim i ispustim volan iz
ruku. Auto se opasno okrene ulijevo. Dok ga uz nagli trzaj vraćam na mjesto, rukama koje se
sada već tresu, obuzme me bojazan da neću stići kući u jednom komadu. Trudim se smiriti, ali
osjećam se opkoljeno, i to ne samo prirodnim silama nego i drvećem koje se svija na sve strane
kao da izvodi svoj sablasni ples, spremno da u bilo kojem trenutku dograbi moj mali auto s ceste i
zavitla ga u oluju. Teško se usredotočiti uz kišu koja bubnja po krovu, vjetar koji trese prozore i
brisače koji muklo udaraju.
Preda mnom su zavoji, stoga se pomičem naprijed u sjedalu i čvrsto hvatam volan. Cesta
je prazna i dok savladavam jedan zavoj, a potom i drugi, nadam se da ću ispred sebe ugledati
nečija stražnja svjetla kako bih ih mogla pratiti do izlaza iz šume. Želim nazvati Matthewa, samo
da mu čujem glas, samo da znam da nisam ostala sama na svijetu jer se upravo tako osjećam. No
ne želim ga buditi, ne dok ima migrenu. Uostalom, razbjesnio bi se da zna gdje sam.
Baš kad sam pomislila da se mojem putovanju ne nazire kraj, nakon jednog zavoja, kojih
devedeset metara pred sobom, ugledam stražnja svjetla auta. Uz nesiguran uzdah olakšanja, malo
ubrzam. U namjeri da ga dostignem, u posljednji trenutak shvaćam da se uopće ne kreće i da je
nezgodno parkiran na malom ugibalištu. Zatečena, zakrivudam oko njega, za dlaku izbjegavši
njegov desni branik. U trenutku dok sam prolazila pokraj auta, okrenem glavu i bijesno pogledam
prema vozaču, spremna se izderati na njega jer nije stavio svjetlosnu signalizaciju. Žena mi
uzvrati pogled, ali crte lica su joj zamućene od kiše koja lijeva.
Misleći da joj se auto pokvario, odvezem se malo ispred nje i zaustavim, ostavivši motor
upaljen. Krivo mi je što će morati izaći iz auta po tako strašnom vremenu i, promatrajući u svom
retrovizoru – zločesto zadovoljna što je još netko bio dovoljno lud krenuti prečacem kroz šumu,
zamišljam kako pokušava naći kišobran. Prođe dobrih deset sekundi prije no što mi postane jasno
da ona neće izaći iz svog auta, i ne mogu a da se ne razbjesnim. Ta ne očekuje valjda da ja
dojurim do nje dok kiša lije kao iz kabla? Osim ako ne postoji neki razlog zašto ne može izaći – i
ne bi li u tom slučaju zabljesnula svjetlima ili potrubila da mi obznani kako treba pomoć? Ali
ništa se ne zbiva i ja krenem otkopčavati sigurnosni pojas, očiju još uvijek uperenih u retrovizor.
Premda je ne mogu jasno vidjeti, nešto je čudno u načinu na koji ondje samo sjedi, s upaljenim
prednjim svjetlima, i odmah mi misli preplave priče koje mi je Rachel znala pričati kad smo bile
mlade: o ljudima koji stanu kad se nekome pokvari auto i na svoje iznenađenje shvate da vozač
ima pomagača koji čeka ukrasti im auto, ili o vozačima koji ostave svoj auto da pomognu
ozlijeđenom jelenu na cesti i potom dožive brutalan napad te shvate da je sve bilo inscenirano.
Brzo ponovno zakopčam svoj sigurnosni pojas. Nisam vidjela nikoga drugog u autu dok sam
prolazila pored njega, što ne znači da nisu ondje, skrivajući se na stražnjem sjedalu, spremni da
iskoče.
Još jedna munja propara nebo i iščezne u šumi. Vjetar se naglo uskovitla i grane zagrebu
po suvozačevu prozoru, kao da netko pokušava ući. Prođu me trnci od jeze. Osjećam se tako
ranjivom da otpuštam ručnu kočnicu i lagano krećem autom prema naprijed ne bi li se doimalo
kao da namjeravam otići, u nadi da ću time kod žene izazvati nekakvu reakciju – bilo kakvu – da
će mi dati do znanja kako ne želi da odem. Ali i dalje ništa. Nevoljko opet stajem jer mi se ne čini
ispravnim otići i ostaviti je. Premda ni sebe ne želim izložiti riziku. Kad razmislim, nije djelovala
očajno kada sam se provezla pokraj nje, nije mahnito mahala rukama ili davala ikakve znakove
da treba pomoć. Možda je netko – njezin suprug ili netko iz službe za pomoć na cesti – već na
putu. Da se meni auto pokvari, prvo bih od Matthewa tražila pomoć, a ne od stranca u autu.
Dok sam sjedila ondje, drhtureći, kiša počne ubrzano padati, uporno bubnjajući po krovu
kao da mi govori: Idi, idi, idi! To je presudilo u mojoj odluci. Otpuštajući kočnicu, krećem što je
polaganije moguće, pružajući joj posljednju priliku da me zazove natrag. Ali nije.
Dvije minute kasnije izvan sam šume i na putu doma, toj divnoj staroj kući s ružama
penjačicama na ulaznim vratima i bujnim vrtom straga. Mobitel mi zapišti, signal se vratio. Koji
kilometar dalje niz cestu skrećem na naš kolni prilaz i parkiram što je moguće bliže kući, sretna
što sam stigla čitava. Žena iz auta mi je i dalje u mislima i razmišljam da nazovem lokalnu
policijsku postaju ili službu za pomoć na cesti i obavijestim ih o njoj. Sjetivši se poruke koja je
stigla kad sam bila na izlazu iz šume, uzimam mobitel iz torbe i gledam u zaslon. Poruka je od
Rachel:

Hej, nadam se da si se zabavila večeras! Idem sad u krevet jer sam s aerodroma morala
ravno na posao i padam s nogu od umora. Samo sam htjela provjeriti jesi li kupila onaj dar za
Susie? Nazvat ću te sutra ujutro.

Došavši do kraja poruke, shvatim da se mrštim. Zašto Rachel provjerava jesam li kupila
dar za Susie? Ne, nisam još, jer uz sve pripreme uoči kraja školske godine nisam stigla.
Uostalom, proslava je tek sutra uvečer i planirala sam joj ujutro otići nešto kupiti. Ponovno čitam
poruku i ovaj mi put u oči upadaju riječi “onaj dar”. Čini se kao da Rachel očekuje od mene da
kupim nešto i u svoje i u njeno ime.
Pokušavam se prisjetiti kad sam je posljednji put vidjela. Bilo je to prije kojih dva tjedna,
dan prije njezina odlaska u New York. Zaposlena je kao konzultantica u britanskoj podružnici
goleme američke konzultantske tvrtke Finchlakers i često putuje službeno u SAD. Te smo večeri
zajedno bile u kinu, a poslije na piću. Možda me tada zamolila da uzmem nešto za Susie. Mučim
se pokušavajući se prisjetiti što smo joj to mogle odlučiti kupiti. Moglo bi biti bilo što – parfem,
nakit, knjiga – ali ništa mi ne zvuči poznato. Jesam li zaboravila? Sjećanja na mamu, ona
neugodna, obuzmu mi misli i brzo ih otjeram od sebe. To nije isto, govorim si bijesno. Ja nisam
ista. Do sutra ću se sjetiti.
Gurnem mobitel natrag u torbu. Matthew ima pravo, treba mi odmor. Kada bih se barem
mogla opuštati dva tjedna na plaži, bila bih dobro. A i njemu je potreban odmor. Nismo bili na
medenom mjesecu jer smo bih zaokupljeni renoviranjem kuće, što znači da sam posljednji put na
pravom odmoru – onom na kojemu čovjek po cijeli dan ne radi ništa, nego samo leži na plaži i
upija sunce – bila prije no što je tata umro, prije osamnaest godina. Nakon toga nije bilo novca za
bogzna što, a naročito ne kada sam morala dati otkaz na mjestu učiteljice da bih se brinula za
mamu. Zato sam bila slomljena kada sam nedugo nakon njene smrti doznala da je bila bogata, a
ne udovica bez prebijenog novčića. Nisam mogla dokučiti zašto se zadovoljavala s tako malo, a
mogla je živjeti luksuzno. Bila sam u takvom šoku da sam jedva čula što je odvjetnik govorio.
Kada sam uspjela pojmiti koliko je novca ostavila, jedino što mi je preostalo bilo je da u nevjerici
zurim u odvjetnika. Mislila sam da nam otac ništa nije ostavio.
Prasak groma u daljini brzo me vrati u sadašnjost. Virim kroz prozor pitajući se mogu li
izaći iz auta i doći do trijema a da ne pokisnem. Pritišćem torbu na grudi, otvaram vrata i jurim, s
ključem spremnim u ruci.
U hodniku bacam cipele s nogu i na prstima se penjem na kat. Vrata gostinske sobe su
zatvorena i dolazim u napast makar malo ih otvoriti da vidim je li Matthew zaspao. No ne želim
riskirati i probuditi ga te se brzo spremim za krevet i, tek što mi je glava dotakla jastuk, već
padam u san.
 SUBOTA, 18. SRPNJA

Probudivši se iduće jutro, ugledam Matthewa kako sa šalicom čaja u ruci sjedi na rubu
kreveta.
– Koliko je sati? – promrmljam, s mukom otvarajući oči zbog sunca koje se probija kroz
prozor.
– Devet. Ja sam na nogama od sedam.
– Kako tvoja migrena?
– Prošla je. – Na suncu se njegova kosa boje pijeska doima zlatnom. Pružam ruku i njome
mu prolazim kroz kosu, uživajući u njenoj gustoći.
– Je li to za mene? – upitam puna nade pogledavajući prema šalici.
– Naravno.
Iskoprcam se u sjedeći položaj i naslonim glavu na jastuke. “Lovely Day”, moja najdraža
pjesma za podizanje raspoloženja, svira dolje na radiju, a pri pomisli na šest tjedana odmora koji
me čeka, život se čini dobrim.
– Hvala – kažem, uzimajući mu šalicu iz ruke. – Jesi li uspio spavati?
– Jesam, kao klada. Žao mi je što te nisam uspio dočekati. Kakav ti je bio put kući?
– U redu. Uz puno munja i grmljavine. I kiše.
– Pa, barem nam se sunce jutros vratilo. – Nježno me pogurne. – Pomakni se. – Oprezno
da ne prolijem čaj, napravim mjesta za njega i on se popne kraj mene. Podigne ruku i naslonim se
na njega, s glavom na njegovu ramenu. – Nađena je mrtva žena nedaleko odavde – kaže tako tiho
da ga gotovo i ne čujem. – Upravo sam čuo na vijestima.
– To je strašno. – Odložim šalicu na stolić kraj kreveta i okrenem se prema njemu. – Kada
kažeš nedaleko odavde, gdje misliš? U Browburyju?
Odmakne pramen kose s mojega čela. Osjetim kako su mu prsti meki. – Ne, bliže. Negdje
uz cestu koja ide kroz šumu između nas i Castle Wellsa.
– Koju cestu?
– Ma znaš, Blackwater Lane. – Nagne se da me poljubi, ali ja se odmaknem.
– Prestani, Matthew. – Pogledam ga, a srce mi treperi iza rebara poput ptice zarobljene u
krletci. Čekam da se nasmiješi, da mi kaže kako zna da sam se tim putem sinoć vraćala i da me
samo zadirkuje. Ali samo se namrštio.
– Znam. Užasno, zar ne?
Zurim u njega. – Ti to ozbiljno?
– Da. – Pogleda me istinski zbunjeno. – Ne bih tako nešto izmislio.
– Ali... – Odjednom mi je loše. – Kako je umrla? Jesu li iznijeli kakve pojedinosti?
Odmahne glavom. – Ne, samo da je bila u autu.
Okrenem glavu od njega da mi ne vidi lice. Ne može biti ista žena, govorim sama sebi. Ne
može.
– Moram ustati – kažem kad me ponovno zagrli. – Moram ići u kupnju.
– Čega?
– Dara za Susie. Još joj ništa nisam uzela, a večeras je proslava. – Zamahnem nogama i
ustanem.
– Pa nije valjda takva žurba? – buni se on. No ja sam već otišla, ponijevši mobitel sa
sobom.
Zaključam vrata kupaonice i uključim tuš, želeći zaglušiti glas u svojoj glavi koji mi
govori da je nađena mrtva žena upravo ona pokraj koje sam se sinoć provezla. Strašno potresena
sjednem na rub kade i odlučim na internetu potražiti vijest. Na BBC-ju je u najnovijim vijestima,
ali ne spominju se pojedinosti. Rečeno je samo da je žena pronađena mrtva u svojem autu u
blizini Browburyja u Sussexu. Pronađena mrtva. Znači li to da je počinila samoubojstvo? Sama
pomisao na to je užasna.
Misli mi jure, pokušavajući dokučiti što se zbilo. Ako je to ista žena, možda joj se nije
auto pokvario. Možda se namjerno zaustavila na osamljenom ugibalištu kako je nitko ne bi
ometao. To bi objasnilo zašto nije davala signale svjetlom, zašto nije tražila moju pomoć. Kad me
je pogledala kroz prozor, ničime mi nije davala do znanja da želi da stanem, što bi nesumnjivo
učinila da joj je auto bio pokvaren. Osjećam mučninu u želucu. Sada, kada se zrake sunca
probijaju kroz kupaonski prozor, čini se nevjerojatnim da nisam otišla provjeriti je li sve s njom u
redu. Da jesam, moglo je drugačije završiti. Mogla mi je reći da je dobro, mogla se pretvarati da
se auto pokvario i da joj netko pristiže u pomoć. Ali da je to rekla, ja bih se ponudila pričekati
dok pomoć ne stigne. Ako bi inzistirala na tome da odem, postala bih sumnjičava, nagovorila bih
je da razgovara sa mnom – i možda bi još uvijek bila živa. I nisam li trebala nekoga obavijestiti o
njoj? Omela me Rachelina poruka i dar koji sam trebala kupiti za Susie, i posve sam zaboravila
na ženu iz auta.
– Hoćeš li još dugo biti unutra, dušo? – Matthewov glas dopre kroz vrata kupaonice.
– Evo me za minutu! – viknem nadglasavši zvuk vode koja se rasipno slijevala niz odvod.
– Krećem onda s pripremom doručka.
Skidam pidžamu i ulazim pod tuš. Voda je vruća, ali nedovoljno da spere osjećaj krivnje
koji me izjeda. Divljački ribam tijelo, trudeći se ne misliti na ženu koja otvara bočicu s tabletama
i istresa ih u ruku, podiže prema ustima i guta s vodom. Kakve je strahote doživjela da si je
poželjela oduzeti život? Dok je umirala, je li u jednom trenutku počela žaliti zbog svoje odluke?
Ne sviđa mi se u kojem su mi smjeru misli krenule te isključim vodu i izađem iz tuša. Iznenadna
tišina me uznemiruje i tražim radio na mobitelu u nadi da ću čuti nekoga kako iz sveg srca pjeva
pjesmu punu nade i radosti, samo da prestanem misliti na ženu u autu.
“... u ranim jutarnjim satima žena je pronađena mrtva u svom autu na cesti Blackwater
Lane. Njezina se smrt smatra sumnjivom. Trenutno nema drugih pojedinosti, ali policija savjetuje
ljude koji žive u blizini da budu na oprezu.”
Ostajem bez daha od šoka. “Njezina se smrt smatra sumnjivom” – riječi odjekuju
kupaonicom. Zar to policija ne govori kada je netko ubijen? Najednom osjećam strah. Bila sam
ondje, na istome mjestu. Je li i ubojica bio ondje, vrebajući u grmlju, čekajući priliku da nekoga
ubije? Od pomisli da se to moglo dogoditi meni, da sam ja mogla biti ubijena, iznenada mi se
počne vrtjeti u glavi. Hvatam se za držač ručnika i silim da duboko dišem. Zacijelo sam bila luda
što sam sinoć išla tim putem.
U spavaćoj sobi brzo odijevam crnu pamučnu haljinu, koju sam izvukla s hrpe odjeće
ostavljene na stolici. U prizemlju mi se od mirisa prženih kobasica želudac dignuo prije no što
sam uopće otvorila kuhinjska vrata.
– Mislio sam da početak tvoga godišnjeg proslavimo uz prvoklasni doručak – kaže
Matthew. Izgleda tako sretno da na silu razvlačim usta u smiješak, ne želeći mu pokvariti
raspoloženje.
– Lijepo. – Želim mu ispričati što je bilo sinoć, želim mu reći da sam ja mogla biti
ubijena, želim s njime podijeliti svoju užasnutost jer mi se čini prevažnim da bih to držala za
sebe. Ali ako mu kažem da sam se vraćala kroz šumu, pogotovo nakon što mi je izričito rekao da
to ne radim, bit će bijesan. Neće biti važno što sam tu, što sjedim u kuhinji neozlijeđena a ne
mrtva u svom autu. Osjećat će se onako kako se ja osjećam, uplašen od pomisli što se moglo
dogoditi, zgrožen što sam se izložila opasnosti.
 – I kada ideš u kupnju? – upita. Na sebi ima sivu majicu i kratke hlače od laganog
pamuka, i u bilo kojem drugom trenutku pomislila bih koliko sam sretna što ga imam. Ali jedva
da mogu pogledati u njegovu smjeru. Imam osjećaj kao da mi se tajna urezala u kožu.
– Čim pojedem doručak. – Gledam kroz prozor prema vrtu, pokušavajući se usredotočiti
na njegovu ljepotu, no misli mi se neprestance vraćaju na prijašnju noć, na to kako sam se
odvezla. Ona, ta žena u autu, u tom je trenutku još bila živa.
– Ide li Rachel s tobom? – Matthew me prekine u razmišljanju.
– Ne. – Odjednom mi se to učini kao najbolja ideja na svijetu. Možda bih njoj mogla reći
što se sinoć dogodilo, podijeliti s njom očaj koji osjećam. – Zapravo je to dobra ideja. Idem je
nazvati i pitati.
– Nemoj dugo – kaže mi. – Doručak je skoro gotov. – Bit ću brza.
Odlazim u hodnik, uzimam fiksni telefon jer mobitel ima signal samo na katu kuće, i
biram Rachelin broj. Nije se baš brzo javila, a glas joj zvuči pospano.
– Probudila sam te – kažem joj i odmah se osjetim loše, sjetivši se da se tek jučer vratila s
puta iz New Yorka.
– Čini mi se kao da zoveš usred noći – progunđa. – Koliko je sati?
– Devet i trideset.
– Dakle, i je sredina noći. Jesi li dobila moju poruku?
Pitanje me zatekne i zastanem, osjetivši kako mi se glavobolja probija iza očiju. – Da, ali
nisam još ništa kupila za Susie.
– Oh.
– Bila sam zaista u gužvi – kažem brzo, sjetivši se da iz nekog razloga Rachel misli da
ćemo joj zajedno nešto kupiti. – Mislila sam pričekati do danas, u slučaju da se predomislimo u
vezi njezina dara – dodam, u nadi da ću tako brže saznati za što smo se odlučile.
– Zašto bismo se predomislile? Svi su se složili da je tvoja ideja najbolja. Uostalom,
proslava je večeras, Cass!
Riječ “svi” me zapanji. – Pa, nikada ne znaš – kažem s okolišanjem. – Pretpostavljam da
ti ne želiš ići sa mnom?
– Rado bih išla, ali tako sam umorna od puta...
– A ako te častim ručkom?
Nastupi stanka. – U Costello’su?
– Dogovoreno. Nađimo se u 11 u kafiću u Fentonu, pa ću te častiti i kavom.
Čujem njezino zijevanje, a potom i šuškanje. – Mogu li razmisliti?
– Ne, ne možeš – odlučno odgovorim. – Hajde, diži se iz kreveta. Vidimo se ondje.
Spustim slušalicu osjetivši malo olakšanje, ne misleći više na Susien dar. U usporedbi s
jutrošnjom viješću, to se činilo kao mala briga.
Vratim se u kuhinju i sjednem za stol.
– Kako ti se ovo čini? – upita Matthew, naglo spustivši tanjur s kobasicama, slaninom i
jajima preda me.
Izgleda tako da ga nikada ne bih ni taknula, ali nasmiješim se s oduševljenjem. – Odlično!
Hvala.
Sjedne kraj mene i dohvati svoj nož i vilicu. – Kako je Rachel?
– Dobro. Ići će sa mnom. – Gledam u svoj tanjur i pitam se kako da to pojedem. Uzmem
nekoliko zalogaja, ali želudac se buni. Malo razmičem hranu po tanjuru i potom odustanem. –
Zaista mi je žao – kažem, spustivši nož i vilicu. – Još sam sita od sinoćnje večere.
Nagne se i vilicom napikne kobasicu. – Šteta je da propadne – kaže kroz cerek.
– Samo jedi.
 Svojim mi plavim očima uhvati pogled, netremice me gledajući. – Jesi li dobro? Nekako
si tiha.
Dvaput brzo trepnem kako bih zaustavila suze koje mi se spremaju navrijeti na oči. – Ne
mogu prestati misliti na onu ženu – odgovorim. Takvo je olakšanje moći govoriti o tome da
nekontrolirano izustim: – Na radiju su rekli da policija njenu smrt smatra sumnjivom.
On odgrize komadić kobasice. – To onda znači da je ubijena.
– Zar to znači? – pitam iako znam da je tako.
– To obično kažu dok ne dobiju sve podatke od forenzičara. Bože, kakva strahota. Zaista
ne shvaćam zašto bi se uopće dovela u takvu opasnost, voziti se noću po toj cesti. Znam da nije
mogla znati da će biti ubijena, ali ipak.
– Možda joj se auto pokvario – kažem, čvrsto stišćući ruke pod stolom.
– Bez sumnje. Zašto bi se inače itko zaustavljao na toj napuštenoj cesti? Sirotica, sigurno
je bila prestravljena. U šumi nema signala pa se vjerojatno molila da netko dođe i pomogne joj. I
vidi što se dogodilo kad je taj netko naišao.
Udahnem, teško dišući od šoka. Kao da me netko polio kantom ledene vode i razbudio,
prisilivši me da se suočim s grozotom koju sam učinila. Samu sam sebe uvjerila da je žena
nekoga već zvala za pomoć, a istovremeno sam znala da u šumi nema signala. Zašto sam to
učinila? Jer sam zaboravila? Ili zato što mi je to omogućilo da odem čiste savjesti? Kako bilo,
savjest mi sada nije čista. Prepustila sam je sudbini, prepustila sam je smrti.
Odgnurnem stolicu. – Bolje da krenem – kažem mu, užurbano podižući naše prazne šalice
i nadajući se da me neće opet pitati jesam li dobro. – Ne bih htjela da me Rachel čeka.
– Zašto, u koliko se nalazite?
– U jedanaest. Ali znaš kakva je gužva subotom u gradu.
– Jesam li dobro čuo da ćeš ručati s njom?
– Da. – Na brzinu ga poljubim u obraz, u želji da što prije odem. – Vidimo se poslije.
Grabim svoju torbu i uzimam ključeve od auta sa stolića u hodniku. Matthew me prati do
vrata, s komadićem tosta u ruci.
– Ima li šanse da podigneš moju jaknu iz kemijske čistionice? Onda bih je mogao večeras
nositi.
– Naravno. Imaš li potvrdu?
– Da, pričekaj. – Dohvati novčanik i doda mi ružičastu potvrdu. – Plaćeno je.
Gurnem je u torbu i otvorim ulazna vrata. Sunce obasja hodnik.
– Čuvaj se – dovikne dok sam ulazila u auto.
– Hoću. Volim te.
– Ja tebe još više!

Na cesti za Browbury već vlada gužva. Nervozno lupkam po volanu. Zbog žurbe da se
maknem iz kuće nisam razmišljala o tome kako ću se osjećati ponovno u autu, sjedeći na istome
mjestu na kojem sam bila kada sam ugledala ženu u autu. U pokušaju da skrenem misli, trudim se
prisjetiti koji sam dar bila predložila za Susie. Ona radi u istoj tvrtki kao Rachel, u
administrativnom odjelu. Kad je Rachel rekla da su svi bih pristali na moj prijedlog,
pretpostavljam da je mislila na njihove prijatelje s posla. Posljednji put smo se s njima našle prije
otprilike mjesec dana i sjećam se da je Rachel pričala o Susienoj proslavi četrdesetog rođendana,
iskoristivši priliku što nam se Susie nije mogla pridružiti te večeri. Jesam li tada dobila ideju za
njen dar?
Nekim čudom nađem slobodno parkirno mjesto na ulici nedaleko od robne kuće u
Fentonu i uputim se u čajanu na petom katu. Gužva je, ali Rachel je već ondje, lako uočljiva u
žutoj ljetnoj haljini, s tamnim kovrčama i glave pognute nad mobitelom. Dvije šalice kave nalaze
se na stolu pred njom, zbog čega osjetim iznenadnu navalu zahvalnosti što se uvijek brine za
mene. Pet godina starija od mene, ona mi je poput sestre koju nikada nisam imala. Naše su majke
bile prijateljice, a budući da je njezina mnogo radila kako bi nju i sebe mogla uzdržavati – jer ju
je suprug ostavio nedugo nakon Rachelina rođenja – Rachel je veliki dio djetinjstva provela u
našoj kući, do te mjere da su moji roditelji govorili o njoj s ljubavlju, kao o svojoj drugoj kćeri.
Kada je sa šesnaest godina napustila školu kako bi se zaposlila i omogućila majci da manje radi,
nije propuštala večerati kod nas jednom tjedno. Naročito je bila bliska s mojim tatom i, kad ga je
auto pregazio pred našom kućom, njegova ju je smrt pogodila gotovo koliko i mene. A kad mi se
mama razboljela i više nije mogla ostajati sama, sjedila bi uz nju jednom tjedno kako bih ja
mogla obaviti kupnju.
– Žedna si? – trudim se našaliti, pokazujući glavom prema dvjema šalicama na stolu. Ali
moje riječi zvuče neiskreno. Osjećam se izloženo, kao da svi nekako znaju da sam sinoć vidjela
ubijenu ženu, a ništa nisam poduzela da joj pomognem.
Ona poskoči i zagrli me. – Bio je takav red da sam odlučila naručiti za obje – kaže. –
Znala sam da ćeš brzo stići.
– Oprosti, bila je gužva na cesti. Hvala ti što si došla, zaista to cijenim.
Oči joj zaigraju. – Znaš da bih sve napravila za ručak u Costello’su.
Sjednem joj nasuprot i otpijem željeni gutljaj kave.
– Jesi li se sinoć ludo provela?
Nasmiješim se i osjetim tračak olakšanja. – Ne ludo, ali bilo je zabavno.
– Je li bio bajni John?
– Naravno da je. Bili su svi učitelji.
Naceri se. – Trebala sam navratiti.
– On je premlad za tebe – dodam uz smijeh. – Uostalom, ima djevojku.
– A kad čovjek pomisli da si njega mogla imati – ona uzdahne, a ja zavrtim glavom
glumeći očaj. Nikada se nije potpuno pomirila s činjenicom da sam odabrala Matthewa umjesto
Johna.
Nakon što mi je mama umrla, Rachel je bila divna. Odlučna da me makne iz kuće, počela
me voditi van sa sobom. Većina njenih prijatelja bih su ljudi s kojima je radila ili ih je znala sa
satova joge, a kad bih ih upoznala, pitali bi me gdje radim. Nakon što sam dva mjeseca
ponavljala da sam ostavila učiteljski posao kako bih se brinula o mami, netko me upitao zašto se
ne vratim na posao sada kada mogu raditi. I najednom sam to i željela, više od ičega. Više me
nije zadovoljavalo svakoga dana sjediti doma, uživajući u slobodi koju godinama nisam osjećala.
Željela sam živjeti životom 33-godišnjakinje.
Imala sam sreće. Zbog pomanjkanja učitelja na našem području poslali su me na
pripremni tečaj, nakon čega su mi ponudili posao u školi u Castle Wellsu, da predajem povijest
trinaestogodišnjacima. Uživala sam ponovno raditi, a kada me John, stalni miljenik kako
učiteljica tako i učenica, pozvao na spoj, to mi je nevjerojatno laskalo. Da mi nije bio kolega,
vjerojatno bih pristala. No odbila sam ga, zbog čega me još češće počeo pozivati van. Bio je
toliko uporan da sam bila sretna kad sam nakon nekog vremena upoznala Matthewa.
Otpijem novi gutljaj kave. – Kako je bilo u Americi?
– Naporno. Previše sastanaka, previše hrane. – Izvuče iz torbe plosnati paket i gurne ga
preko stola.
– Kuhinjska krpa za mene! – kažem uzimajući paket i otvarajući ga. Ovaj je put s prednje
strane karta New Yorka. Prošli put bio je Kip slobode. To je naša šala. Svaki put kad Rachel
otputuje, bilo na službeni put ili godišnji odmor, uvijek se vrati s dvije identične kuhinjske krpe,
jednom za mene i jednom za sebe. – Hvala. Nadam se da ti imaš istu?
– Naravno. – Lice joj najednom poprimi ozbiljan izraz. – Jesi li čula da je sinoć nađena
mrtva žena u svom autu, na onoj cesti koja prolazi kroz šumu i vodi odavde do Castle Wellsa?
Brzo sam progutala, presavinula kuhinjsku krpu napola pa na četvrtinu, te se nagnula da
je spremim u torbu. – Da, Matthew mi je rekao, bilo je na vijestima – odgovorim, s glavom pod
stolom.
Čekala je da se pridignem i potom je protrnula. – Kakav užas, zar ne? Policija misli da joj
se auto pokvario.
– Da?
– Da. – Iskrivila je lice. – Strašno. Zamisli da ti stane auto usred oluje, bogu iza leđa. Ne
želim o tome ni razmišljati.
Vraški se moram truditi da ne izlanem da sam bila ondje i vidjela tu ženu u autu. Ali nešto
me priječi. Tu je previše ljudi, a i Rachel je već emotivno uključena u priču. Bojim se da će me
osuditi, zgroziti se jer nisam ništa učinila da pomognem. – Ni ja – kažem.
– Zar ti ne ideš ponekad tom cestom? Nisi valjda išla sinoć?
– Ne, nikada ne bih išla tom cestom, ne kada sam sama. – Osjećam kako mi se koža
crveni i uvjerena sam da će znati da sam upravo slagala.
Ali ona nastavlja, ništa ne primjećujući: – Pametno. Mogla si to biti ti.
– Samo što se meni ne bi pokvario auto – kažem.
Ona se nasmije, razbivši napetost. – Ne znaš to! A možda joj se ni nije pokvario auto. To
je samo pretpostavka. Možda joj je netko signalizirao da stane, praveći se da je u nevolji. Svatko
bi stao ako bi vidio da je netko u nevolji, nije li tako?
– Bi li? Na samotnoj cesti i usred oluje? – Očajnički želim da odgovor bude niječan.
– Ne bi jedino ako nema savjesti. Nitko se ne bi samo odvezao dalje. Nešto bi ipak
poduzeo.
Njezine su me riječi razdirale i od suza koje su mi navirale zapekle su me oči. Krivnja
koju osjećam gotovo je nepodnošljiva. Ne želim da Rachel vidi koliko su me njene riječi
pogodile pa stoga spuštam glavu i usredotočujem se na vazu s narančinim cvjetovima koja se
nalazi između nas na stolu. Na moje neugodno iznenađenje, latice su postajale sve mutnije tako
da sam žurno posegnula dolje, tražeći rupčić u torbi.
– Cass? Jesi li dobro?
– Da, dobro sam.
– Ne izgledaš tako.
Čujem zabrinutost u njezinu glasu dok ispuhujem nos, dobivajući na vremenu. Potpuno
sam obuzeta potrebom da nekome to ispričam. – Ne znam zašto, ali nisam... – Prekinem samu
sebe.
– Što nisi? – Rachel djeluje zbunjeno.
Otvaram usta da joj kažem, ali onda shvaćam da će se, ako to učinim, ne samo zapanjiti
što sam nastavila voziti a da nisam provjerila je li žena dobro, nego će me i uhvatiti u laži, jer
sam već rekla da nisam sinoć išla kući tim putem.
Odmahujem glavom. – Nije bitno.
– Očito jest. Reci mi, Cass.
– Ne mogu.
– Zašto ne?
Prstima gnječim rupčić. – Zato što me je sram.
– Sram?
– Da.
 – Čega te sram? – Ništa nisam rekla pa je ogorčeno uzdahnula. – Daj, Cass, jednostavno
mi reci! Ne može biti tako strašno! – Njena me nestrpljivost čini još nervoznijom pa smišljam što
bih joj mogla reći, nešto u što će povjerovati.
– Zaboravila sam na Susie – izlanem, mrzeći samu sebe što sam se uhvatila za neki tako
mali problem, neusporediv sa smrću žene. – Zaboravila sam da sam joj ja trebala nešto kupiti.
Lice joj se namršti. – Kako misliš, zaboravila?
– Ne mogu se sjetiti, to je sve. Ne mogu se sjetiti što smo joj odlučili kupiti.
Pogleda me u čudu. – Ali to je bila tvoja ideja. Rekla si da joj, budući da je Stephen za
rođendan vodi u Veneciju, trebamo kupiti laganu prtljagu. Tada smo bih u baru blizu mog ureda
– doda da mi pomogne.
Pretvaram se da osjećam olakšanje, iako mi njene riječi ništa ne govore. – Pa naravno!
Sada se sjećam. Bože, kako sam glupa! Mislila sam da se radi o parfemu ili nečemu sličnom.
– Ne kada je toliko novaca u pitanju. Svi smo dali dvadeset funti, sjećaš se? Trebala bi
imati ukupno stotinu šezdeset. Imaš li ih kod sebe?
Stotinu šezdeset funti? Kako sam mogla zaboraviti da sam primila toliko novaca?
Najradije bih sve priznala, ali i dalje se pretvaram, sve više se osjećajući nesigurno. – Mislila sam
platiti karticom.
Ohrabrujuće mi se osmjehne. – No, sada kada je ta mala drama iza nas, popij kavu dok ti
se nije ohladila.
– Vjerojatno je već hladna. Da nam uzmem novu šalicu?
– Ja ću, ti sjedi i opusti se.
Gledam je kako se pridružuje redu za šankom i nastojim ignorirati tjeskobni osjećaj u
želucu. Premda sam joj uspješno izbjegla reći da sam vidjela ženu u autu, voljela bih da joj nisam
morala priznati da sam zaboravila na prtljagu. Rachel nije glupa. Vidjela je kako mama propada
tjedan za tjednom i ne želim da se brine ili počne misliti da sam i ja krenula njenim stopama.
Najgore u svemu je to što se uopće ne sjećam da sam predložila kupnju prtljage ni gdje sam
stavila stotinu šezdeset funti, osim ako nisu u maloj ladici moga starog pisaćeg stola. Ne brinem
se zbog novaca; nije ni bitno ako ih ne nađem. Ali zastrašujuća je pomisao da sam zaboravila sve
u vezi Susiena dara.
Rachel se vratiš kavama.
– Hoće li ti smetati ako te nešto pitam? – upita sjedajući.
– Reci.
– Ma stvar je u tome da nije nalik tebi da se toliko uzrujaš oko nečega tako tričavog kao
što je zaboravljanje dara koji si trebala kupiti. Muči li te još nešto? Je li sve u redu između tebe i
Matthewa?
Po stoti sam put poželjela da Rachel i Matthew više simpatiziraju jedno drugo. Trude se
to ne pokazivati, ali među njima je pod površinom uvijek prisutno nepovjerenje. U Matthewovu
obranu, ne sviđa mu se Rachel naprosto zato što zna da ga ona ne prihvaća. S Rachel je složenije.
Nema razloga da joj se Matthew ne sviđa, i zato mi se u glavi ponekad javlja glas koji se pita nije
li ljubomorna što imam nekoga u životu. A onda se opet mrzim što sam to uopće pomislila jer
znam da je sretna zbog mene.
– Da, sve je u redu – uvjeravam je, pokušavajući ne misliti na sinoć. – Zaista se radilo
samo o daru. – Čak se i te riječi doimaju kao izdaja one žene u autu.
– Pa, bila si malo pripita tu večer – kaže, prisjetivši se uz osmijeh. – Nisi se morala brinuti
zbog vožnje kući jer je Matthew trebao doći po tebe, pa si popila dosta čaša vina. Možda si zato
zaboravila.
– Vjerojatno si u pravu.
 – Hajde, popij do kraja pa idemo odabrati nešto.
Završile smo s kavom i spustile se na četvrti kat. Ne treba nam dugo da odaberemo par
svijetloplavih kovčega. Na izlasku iz dućana osjetila sam da me Rachel promatra.
– Jesi li sigurna da želiš ići na ručak? Nema veze ako ne želiš.
Pomisao na ručak, na razgovor o svemu i svačemu samo da se izbjegne razgovor o ženi u
autu, sve mi je to iznenada bilo previše. – Zapravo imam jaku glavobolju, mislim da sam sinoć
malo previše slavila. Mogu li te radije voditi na ručak idući tjedan? Sada kad ne radim mogu doći
bilo koji dan do grada.
– Naravno. Hoćeš li moći doći na Susienu proslavu večeras?
– Svakako. Možeš li, za svaki slučaj, ti uzeti kovčege?
– Nema problema. Gdje si parkirala?
– Na kraju Ulice High.
Kimne glavom. – Ja sam u garaži, tako da ću se tu s tobom pozdraviti.
Pokažem prema dvama kovčezima. – Hoćeš li moći?
– Lagani su, sjećaš se? A ako neću moći, sigurna sam da ću uspjeti naći nekog dragog
mladića da mi pomogne!
Brzo je zagrlim i uputim se prema autu. Kako sam ga upalila, tako se pojavio sat na kojem
primjećujem da je jedan sat i jedna minuta. Dio mene, prilično veliki dio, ne želi slušati lokalne
vijesti, ali svejedno palim radio.
– Sinoć je pronađeno tijelo žene u autu u ulici Blackwater Lane, između Browburyja i
Castle Wellsa. Brutalno je ubijena. Ako ste putovali tom cestom između jedanaest i trideset
uvečer te jedan i petnaest ujutro, ili znate nekoga tko jest, molimo da nam se što prije javite.
Pružam ruku i gasim radio, a ruka mi drhti od napetosti. Brutalno ubijena. Te mi riječi ne
izlaze iz glave. Osjećam se tako loše i tako mi je vruće da moram otvoriti prozor kako bih uopće
mogla disati. Zašto nisu jednostavno mogli reći “ubijena”? Nije li “ubijena” već dovoljno loše?
Pokraj mene se zaustavlja auto i vozač mi signalizira da ga zanima odlazim li s parkirnog mjesta.
Odmahujem glavom i on produžuje. Koju minutu kasnije zaustavlja se i drugi auto s vozačem
kojega zanima to isto, a potom staje i treći. No ja ne želim otići, samo želim ostati tu gdje jesam
dok ubojstvo ne prestane biti vijest, dok svi ne nastave dalje sa svojim životima i ne zaborave na
brutalno ubijenu ženu.
Znam da je glupo, ali osjećam kao da sam ja kriva što je mrtva. Oči me peckaju od suza.
Ne mogu zamisliti da ovaj osjećaj krivnje ikada nestane, a pomisao da me prati do kraja života
čini mi se prevelikom cijenom za trenutak sebičnosti. No točno je da bi ona možda još bila živa
da sam se udostojila izaći iz auta.
Polako vozim kući, odgađajući trenutak kada ću morati napustiti utočište svog auta. Kada
dođem kući, ubojstvo će biti posvuda, na televiziji, u novinama, na svačijim usnama. Stalni
podsjetnik na moj neuspjeh da pomognem ženi u šumi.
Po izlasku iz auta miris vatre iz vrta trenutačno me vraća u djetinjstvo. Sklapam oči i na
nekoliko čarobnih sekundi više nije vruć i sunčan srpanjski dan, nego svježa i hladna večer u
studenom. Mama i ja jedemo kobasice nabodene na vilice, dok tata pušta vatromet u dnu vrta.
Otvaram oči i primjećujem da se sunce sakrilo iza oblaka, odražavajući moje raspoloženje. Inače
bih otišla do vrta potražiti Matthewa, ali zaputila sam se ravno u kuću, sretna što mogu još malo
biti sama.
– Učinilo mi se da sam čuo auto – kaže, ulazeći nakon nekoliko minuta u kuhinju. –
Nisam očekivao da ćeš se tako brzo vratiti. Niste li trebale vani ručati?
– Jesmo, ali odlučile smo završiti za danas.
Priđe mi i poljubi me u glavu. – Dobro. Sada možeš sa mnom ručati.
 – Mirišeš po vatri – kažem, udišući je s njegove majice.
– Planirao sam se riješiti svih onih grana koje sam prošli tjedan odrezao. Srećom, bile su
ispod cerade pa ih kiša nije smočila, ali zadimile bi kuću kada bismo ih koristili za vatru u
kaminu. – Obujmi me rukama. – Znaš li da si kao stvorena za mene? – nježno ponovi ono što je
znao govoriti kad smo se tek upoznali.
Radila sam u školi oko šest mjeseci kad se nekoliko nas skupilo u vinskom baru povodom
proslave mog rođendana. Connie je primijetila Matthewa čim smo ušli. Sjedio je sam za stolom,
očito čekajući nekoga, a ona se šalila da će se ponuditi da zamijeni njegovu pratnju, u slučaju da
se ne pojavi. Kad je postalo jasno da nitko neće doći, ona mu je prišla, već pomalo pripita, i pitala
ga želi li nam se pridružiti.
– Nadao sam se da nitko neće primijetiti da sam izvisio – skrušeno je rekao kad ga je
Connie posjela između sebe i Johna. To je značilo da sam mu ja bila preko puta i nisam mogla ne
primijetiti kako mu je kosa padala preko čela kao ni plavu boju njegovih očiju svaki put kada bi
me pogledao, što je činio dosta često. Nisam tome htjela pridavati preveliku važnost, što je bilo
dobro jer je do trenutka kad smo ustali da odemo, nakon nekoliko popijenih boca vina, već imao
Connien broj u svom mobitelu.
Nekoliko dana kasnije ona mi je prišla u zbornici, široko se osmjehujući, da mi kaže kako
ju je Matthew bio nazvao i tražio moj broj. Dopustila sam joj da mu ga dâ, a kada me nazvao,
nervozno je priznao, rekavši to dražesne: – Čim sam te ugledao, znao sam da si kao stvorena za
mene.
Kad smo se počeli redovito viđati, priznao je da ne može imati djecu. Rekao mi je da će
razumjeti ako ga više ne želim vidjeti, ali dotad sam već bila zaljubljena i premda je to bilo veliko
razočaranje, nije mi se činilo kao kraj svijeta. Do trenutka kad me zaprosio već smo razgovarali o
drugim načinima da dođemo do djeteta i odlučili smo da ćemo ozbiljno to istražiti nakon godine
dana braka. A to je otprilike sad. Obično o tome stalno razmišljam, ali sada mi se čini tako daleko
da mi nije ni na kraj pameti.
Matthew me i dalje drži u naručju. – Jeste li našle što ste tražile? – upita.
– Da, kupile smo Susie putne kovčege.
– Jesi li dobro? Nekako si potištena.
Odjednom me obuzme potreba da budem sama. – Malo me boli glava – odgovorim,
izvlačeći mu se iz zagrljaja. – Mislim da ću uzeti aspirin.
Pođem na kat, uzimam u kupaonici dva aspirina i gutam ih s vodom iz slavine. Dižem
glavu i ugledam svoje lice u ogledalu, te ga počnem nervozno proučavati u potrazi za nečim što
bi me moglo odati; nečim što bi ljudima dalo do znanja da nije sve onako kako bi trebalo biti. Ali
ni po čemu ne primjećujem da sam drugačija osoba od one koja se prije godinu dana udala za
Matthewa. Ista kestenjastosmeđa kosa, iste plave oči koje mi uzvraćaju pogled.
Okrećem leđa odrazu u ogledalu i ulazim u spavaću sobu. Moja je hrpa odjeće
premještena sa stolice na pospremljeni krevet, čime mi Matthew nježno želi poručiti da je
pospremim. Neki bi me drugi dan to zabavljalo, ali danas me ljuti. Pogled mi se spušta na
prabakin pisaći stol i sjetim se novca koji je Rachel spominjala, stotinu šezdeset funti koje su mi
svi bili dali za Susien dar. Ako sam uzela novac, trebao bi biti tu, gdje uvijek stavljam stvari koje
moraju biti na sigurnom. Duboko udahnuvši otključam malu ladicu s lijeve strane pisaćeg stola i
povučem je. Zgužvani svežanj novčanica leži unutra. Prebrojim ih; ima točno stotinu šezdeset
funti.
U toploj tišini spavaće sobe iznenada se nada mnom prijeteći nadvije nepobitni dokaz
mog zaborava. Normalno je zaboraviti ime ili lice, ali ne i predlaganje dara i uzimanje novaca.
– Jesi li uzela aspirin? – upita Matthew s vrata, pri čemu sam se trznula.
 Brzo zatvaram ladicu. – Da, i već se bolje osjećam.
– Dobro – nasmiješi se. – Ja ću sendvič. Želiš li i ti? Mislio sam ga pojesti uz pivo.
Od pomisli na hranu još uvijek mi se stišće želudac. – Ne, samo ti jedi. Ja ću kasnije nešto
uzeti. Samo ću šalicu čaja.
Slijedim ga u prizemlje i sjedam za kuhinjski stol. Stavlja preda me šalicu čaja. Gledam
ga kako vadi kruh iz ormarića, komad cheddara iz hladnjaka i na brzinu si slaže sendvič, spojivši
to dvoje zajedno i jedući bez tanjura.
– Ono je ubojstvo cijelo jutro na radiju – kaže dok mrvice padaju na pod. – Cesta je
zatvorena i policija na sve strane traži dokaze. Ludo je kad pomisliš da se sve to događa na pet
minuta odavde!
Pokušavam se ne lecnuti i odsutno promatram sitne bijele mrvice na našem podu od
terakote. Izgledaju kao da su zalutale na moru, a pomoći nema nigdje na vidiku. – Znaju li već
nešto o njoj? – pitam.
– Policija sigurno zna jer su obavijestili njenu najbližu rodbinu, ali nisu izašli u javnost s
pojedinostima. Strašno je pomisliti kroz što sada netko od obitelji prolazi. Znaš li o čemu ne
mogu prestati razmišljati? Da se to moglo tebi dogoditi da si bila toliko blesava da sinoć prođeš
tom cestom.
Ustajem sa šalicom u ruci. – Mislim da ću malo prileći.
Zabrinuto me pogleda. – Jesi li sigurna da si dobro? Ne izgledaš najbolje. Možda ne
bismo večeras trebali ići na proslavu.
Nasmiješim se suosjećajno jer on nije tip za proslave; mnogo mu je draže da mu prijatelji
navrate na ležernu večeru. – Moramo, Susie slavi četrdeseti rođendan.
– Čak i ako će te i dalje boljeti glava? – Čujem opiranje u njegovu glasu i uzdahnem.
– Da – odlučno odgovorim. – Bez brige, nećeš morati pričati s Rachel.
– Nemam ja ništa protiv toga da pričam s njom, samo me smeta to kako me gleda s
neodobravanjem. Imam osjećaj kao da sam nešto skrivio. Nego, jesi li se sjetila podići moju
jaknu iz kemijske čistionice?
Rastužim se. – Ne, oprosti, zaboravila sam.
– Ma nema veze, mogu nositi nešto drugo.
– Oprosti – ponovim, misleći na dar i na sve ostalo što sam pozaboravljala u posljednje
vrijeme. Prije nekoliko tjedana morao mi je uskočiti u pomoć kada sam u dućanu, s kolicima
prepunim hrane, shvatila da sam torbicu ostavila na kuhinjskom stolu. Nedugo nakon toga našao
je mlijeko tamo gdje bi trebao biti deterdžent, dok je deterdžent bio u hladnjaku. A morao se i
nositi s bijesnim pozivom od mog zubara zbog zakazanog pregleda na koji sam zaboravila otići.
Dosad je na to uvijek gledao kao na nešto nevažno, pripisujući to mojoj preopterećenosti zbog
kraja školske godine. No kao i u slučaju Susiena dara, i u drugim me prilikama sjećanje znalo
izdati, o čemu on niti ne zna. Događalo se da sam vozila u školu ne ponijevši svoje knjige,
zaboravila sam na zakazan termin kod frizera i na ručak s Rachel, a prošli sam mjesec vozila
četrdeset kilometara do Castle Wellsa, ne primijetivši da sam torbu ostavila kod kuće. Premda
zna da mi je mama umrla s pedeset pet godina i da je potkraj života bila zaboravna, nikada mu
nisam otvoreno priznala da sam je tri godine prije njene smrti morala prati, odijevati i hraniti. A
ne zna ni da joj je demencija dijagnosticirana kad je imala četrdeset četiri godine, svega deset
godina više nego što ja sada imam. Prije godinu dana nisam vjerovala da će se htjeti mnome
oženiti bude li mislio da postoji mogućnost da za desetak godina i ja dobijem istu dijagnozu.
Sada znam da bi sve učinio za mene, ali previše je vremena prošlo. Kako priznati da sam
mu tajila neke stvari? On je potpuno otvoreno priznao da ne može imati djecu, a ja sam mu na
iskrenost uzvratila neiskrenošću. Vlastitim sam sebičnim strahovima dopustila da stanu na put
istini. Kako sada ispaštam zbog toga, pomislim dok liježem na krevet.
Trudim se opustiti, ali kroz glavu mi prolijeću sinoćnji prizori, jedan za drugim, poput
fotografija sa snimanja filma. Vidim auto na cesti pred sobom, vidim sebe kako krivudam oko
njega, vidim se kako okrećem glavu da pogledam vozača. I tada ugledam zamućeno lice žene
kako me gleda kroz prozor.

Sredinom poslijepodneva Matthew me došao potražiti. – Mislio sam otići do teretane na

dva sata. Osim ako ti ne želiš ići u šetnju ili nešto drugo raditi?
– Ne, u redu je – odgovorim, zahvalna što ću imati malo vremena za sebe. – Moram
razvrstati stvari koje sam donijela iz škole. Ako sada to ne napravim, neću nikada.
On kimne glavom. – Onda oboje možemo popiti i više nego zasluženu čašu vina kad se
vratim.
– Dogovoreno – kažem, uzvrativši mu poljubac. – Zabavi se. Čujem kako su se zalupila
ulazna vrata, ali umjesto da odem u radnu sobu srediti stvari s posla, ostajem za kuhinjskim
stolom i prepuštam se mislima. Zazvoni fiksni telefon. Rachel je.
– Nikad nećeš pogoditi što sam saznala – prozbori bez daha. – Znaš onu mladu ženu koja
je ubijena? Ispostavilo se da je radila u mojoj tvrtki.
– O, Bože – promrmljam.
– Znam, užas, zar ne? Susie se jako uzrujala. Grozno se osjeća i otkazuje proslavu.
Naprosto se ne može prisiliti na slavlje kad je ubijena naša poznanica.
Malo mi je lakše što ne moram izlaziti, ali i muka što ubijena žena postaje sve stvarnija.
– Iako je ja u stvari nisam poznavala jer je radila u drugom odjelu... – nastavlja Rachel pa
zastane, oklijevajući. – Zapravo, osjećam se zaista loše jer sam se jučer, odlazeći u ured nakon
aerodroma, posvađala s nekim zbog parkirnog mjesta, i mislim da je to bila ona. Bila sam prilično
neugodna, vjerojatno od umora nakon puta, a sada mi je žao što se nisam jednostavno suzdržala.
– Nisi mogla znati – automatski kažem.
– Susie je rekla da su njeni kolege s posla izvan sebe. Neki od njih poznaju joj supruga i
čini se da je posve izbezumljen, a kako i ne bi bio. Sada će morati sam podizati dvije dvogodišnje
blizanke.
– Blizanke? – Riječ mi odzvanja u glavi.
– Da, dvije djevojčice. Kakva tragedija.
Sledim se. – Kako se zvala?
– Jane Walters, rekla je Susie.
Zvuk tog imena pogodi me kao grom iz vedra neba. – Što? Rekla si Jane Walters?
– Da.
Zavrti mi se u glavi. – Ne, ne može biti. Pa to nije moguće.
– Tako je Susie rekla – ustraje Rachel.
– Ali... ali ručala sam s njom. – Posve sam preneražena da jedva mogu govoriti. – Ručala
sam s njom i bila je dobro. Mora da je neka greška.
– Ručala si s njom? – Rachel zvuči zbunjeno. – Kad? Mislim, otkud si je znala?
– Upoznala sam je na onoj oproštajnoj zabavi na koju si me vodila, na zabavi za onog
čovjeka koji je radio u tvojoj tvrtki. Colin. Znaš, na onoj zabavi za koju si rekla da mogu i ja ići
jer će biti jako puno ljudi i nitko neće primijetiti da ne radim za Finchlakers. Za šankom sam
počela pričati s njom i izmijenile smo telefonske brojeve, a nakon nekoliko dana me i nazvala.
Rekla sam ti to kad si me zvala iz New Yorka: rekla sam da idući dan idem s njom na ručak.
Barem mislim da sam ti rekla.
– Ne, mislim da nisi – nježno kaže Rachel, imajući razumijevanja za moju rastresenost. –
A čak i da jesi, čak i da si mi rekla njeno ime, ne bih znala o kome se radi. Žao mi je, Cass,
sigurno se grozno osjećaš.
– Trebala sam je idući tjedan posjetiti – kažem, upravo se toga sjetivši. – I upoznati njene
kćeri. – Suze mi navru na oči.
– Strašno, zar ne? I užasna je pomisao da je njen ubojica negdje na slobodi. Ne bih htjela
da se zabrineš, Cass, ali tvoja je kuća svega nekoliko kilometara udaljena od mjesta na kojem je
ubijena, a i prilično je izolirana, na samom kraju ulice.
– Oh – jedva uspijem izustiti, osjetivši slabost. Od cijele te strke i brige nisam ni pomislila
na to da je ubojica i dalje na slobodi. I da mobitel ima signal samo na katu, uz prozor.
– Nemate alarm?
– Ne.
– Onda mi obećaj da ćeš zaključavati vrata kad si sama u kući.
– Da... da, naravno da hoću – kažem joj, očajna od želje da pobjegnem, da prestanem
pričati o ubijenoj ženi.
– Oprosti, Rachel, moram ići – dodam užurbano. – Matthew me zove.
Zalupim telefonskom slušalicom i briznem u plač. Ne želim vjerovati u to što mi je
Rachel upravo rekla. Ne želim vjerovati da je mlada žena ubijena u autu Jane, moja nova
poznanica za koju sam osjećala da bi mi s vremenom mogla postati prava prijateljica. Slučajno
smo se susrele, na zabavi na koju sam slučajno otišla, kao da nam je bilo suđeno da se upoznamo.
I dalje jecajući, vidim je jasno, kao da mi je upravo pred očima, kako se polako približava šanku
u Bedalesu.

– Oprosti, čekaš da te netko posluži? – upitala me s osmijehom.

– Ne, bez brige, čekam da suprug dođe po mene. – Malo sam se odmaknula u stranu da
napravim mjesta za nju. – Možeš se tu stisnuti ako želiš.
– Hvala. Sva sreća što mi očajnički ne treba piće – našalila se, misleći na mnoštvo ljudi
koji su čekali da budu posluženu – Nisam znala da je Colin pozvao toliko ljudi. – Pogledala me
upitno i tada sam primijetila kako su joj oči plave. – Nisam te prije viđala. Nova si u
Finchlakersu?
– Zapravo ne radim za Finchlakers – skrušeno sam priznala. – Došla sam s prijateljicom.
Znam da je zabava privatna, ali rekla je da će biti toliko ljudi da nitko neće primijetiti osobu
viška. Suprug mi večeras s prijateljima gleda utakmicu pa se sažalila nada mnom. Nije htjela da
budem sama.
– Zvuči kao dobra prijateljica.
– Da, Rachel je sjajna.
– Rachel Baretto?
– Poznaješ je?
– Ne, ne baš. – Široko mi se osmjehnula. – I moj suprug večeras gleda utakmicu. I čuva
naše dvogodišnje blizanke.
– Imaš blizanke, kako divno! Kako se zovu?
– Charlotte i Louise, poznatije kao Lottie i Loulou. – Izvadila je mobitel iz džepa i prstom
prelazila preko fotografija. – Alex, moj suprug, stalno mi govori da to ne radim, barem ne pred
potpunim strancima, ali ne mogu si pomoći. – Okrenula je mobitel da vidim. – Ovo su njih dvije.
– Predivne su – rekla sam iskreno. – Izgledaju kao dva anđelčića u tim bijelim
haljinicama. Koja je koja?
– Ova je Lottie, a ova tu Loulou.
– Jesu li identične? Meni se čine kao da jesu.
 – Zapravo nisu, ali većina ljudi teško ih razlikuje.
– Ne sumnjam. – Vidjela sam da je konobar za šankom čeka da naruči. – Mislim da si ti
na redu.
– O, dobro. Čašu južnoafričkog crnog vina, molim vas. – Okrenula se prema meni. –
Hoćeš li i ti nešto popiti?
– Matthew će uskoro doći, ali... – oklijevala sam na trenutak -... ja ne vozim, pa zašto ne?
Hvala. Ja ću šašu suhog bijelog vina.
– Nego, ja sam Jane.
– Ja sam Cass. Ali, molim te, nemoj se osjećati dužnom ostati tu sada kada si dobila piće.
Prijatelji te sigurno čekaju.
– Mislim da im neću nedostajati još nekoliko minuta. – Podigla je čašu. – Nazdravimo
slučajnim susretima. Takvo je zadovoljstvo moći večeras popiti piće. Nisam puno izlazila otkad
su se blizanke rodile, a i kada izađem, ne pijem jer moram voziti kući. Ali večeras me prijateljica
vozi.
– Gdje živiš?
– U Hestonu, s druge strane Browburyja. Znaš gdje je to?
– Nekoliko sam puta bila u tamošnjoj pivnici. Tamo je onaj zgodni parkić odmah preko
puta ceste.
– S predivnim dječjim igralištem – složila se, smiješeći se – na kojem sada provodim
mnogo vremena. Ti živiš u Castle Wellsu?
– Ne, živim u malom selu s ove strane Browburyja. Zove se Nook’s Corner.
– Nekada se vozim tim putem na povratku iz Castle Wellsa, ako odlučim ići prečacem
kroz šumu. Sretna si što živiš tamo, divno je.
– Da, ali naša je kuća po mom mišljenju malo previše izolirana. Iako je sjajno biti svega
nekoliko minuta udaljen od autoceste. Ja predajem u srednjoj školi u Castle Wellsu.
Nasmiješila se. – Onda sigurno znaš Johna Logana.
– Johna? – u čudu sam se nasmijala. – Da, znam. Prijatelji ste?
– Trenirali smo tenis zajedno sve do prije nekoliko mjeseci. Još uvijek priča viceve?
– Ne prestaje. – Mobitel, koji sam držala u ruci, iznenada je zavibrirao. Stigla mi je
poruka. – Matthew – rekla sam Jane dok sam je čitala. – Parkiralište je puno pa je stao i nekoga
zagradio.
– Najbolje da onda kreneš– rekla je.
Brzo sam iskapila svoje vino i iskreno rekla: – Bilo mi je lijepo pričati s tobom, i hvala na
vinu.
– Nema na čemu. – Zastala je, a potom nastavila užurbano govoriti. – Bi li možda htjela
ponekad otići na kavu ili možda čak na ručak?
– Baš bih voljela! – rekla sam, iskreno dirnuta. – Hoćemo li razmijeniti brojeve mobitela?
I tako smo razmijenile brojeve, a ja sam joj dala i broj fiksnog telefona, objasnivši joj
probleme s užasnim signalom. Obećala je da će mi se javiti.
Nazvala me za manje od tjedan dana, predloživši da iduće subote odemo na ručak budući
da će joj suprug biti kod kuće da pričuva blizanke. Sjećam se da sam bila iznenađena, iako
ugodno, što mi se tako brzo javila. Pitala sam se treba li joj možda netko s kime može
razgovarati.
Našle smo se u restoranu u Browburyju, a razgovor je tekao tako glatko da sam imala
dojam kao da se odavno družimo. Ispričala mi je kako je upoznala Alexa, a ja sam joj rekla za
Matthewa i kako se nadamo da ćemo uskoro proširiti obitelj. Kad sam ga ugledala kako stoji
ispred restorana, jer smo se bili dogovorili da ćemo se ondje naći, nisam mogla vjerovati da su
već bila tri sata.
– Eno Matthewa – rekla sam, kimnuvši glavom prema prozoru. – Sigurno je uranio. –
Pogledala sam na sat i začuđeno se nasmijala. – Ne, točan je kao urica. Zar smo zaista tu već
dva sata?
– Čini se da jesmo. – Zazvučala je smeteno, a kada sam podigla glavu, primijetila sam da
netremice promatra Matthewa kroz prozor. U meni se malo probudio ponos. Više nego jednom su
mu ljudi znali reći da izgleda kao mladi Robert Redford, a neki su se, naročito žene, u prolazu
znali i okrenuti za njim.
– Da ga zovnem da dođe? – pitala sam, ustavši. – Voljela bih da te upozna.
– Ne, ne brini, izgleda zauzeto. – Brzo sam pogledala prema Matthewu; držao je mobitel i
zadubljeno na njemu tipkao poruku. – Neki drugi put. Ionako moram nazvati Alexa.
I tako sam izašla, a dok smo Matthew i ja odlazili držeći se za ruke, okrenula sam se i
mahnula Jane kroz prozor restorana.

Sjećanje slabi, ali suze ne prestaju, i postajem svjesna da se nisam toliko naplakala ni kad
je mama umrla, jer sam njenu smrt očekivala. No ova vijest o Jane duboko me pogodila, toliko da
mi treba neko vrijeme dok mi se sve ne posloži u glavi, a tada dolazim do strašne spoznaje da
sam upravo Jane vidjela u autu u petak navečer. Jane koja me pogledala kroz prozor dok sam
prolazila, Jane koju sam ostavila da bude ubijena. Užas koji osjećam može se mjeriti jedino s
krivnjom koja me pritišće, gušeći me. U pokušaju da se smirim, govorim sama sebi da bih bez
imalo oklijevanja izašla iz auta i potrčala do nje kroz kišu, samo da nije tako jako padalo, da sam
je mogla prepoznati, da sam znala da je to ona. Ali što ako je ona mene prepoznala i čekala da
dođem i pomognem joj? Sama pomisao je stravična, ali da je tako bilo, sigurno bi mi svjetlima
dala znak ili izašla iz auta i prišla mi. Potom mi je sinula nova misao, još stravičnija od
prethodne: što ako je ubojica već bio ondje, a ona me pustila da se odvezem jer me htjela
zaštititi?
– Što je bilo, Cass? – upita Matthew na povratku iz teretane kad me ugledao blijedu kao
krpu.
Suze koje nikako nisam mogla zadržati potekle su same od sebe. – Znaš onu mladu ženu
koja je ubijena? To je bila Jane.
– Jane?
– Da, cura s kojom sam se prije dva tjedna našla na ručku u Browburyju, ona koju sam
upoznala na zabavi na koju me Rachel odvela.
– Što? – Matthew djeluje preneraženo. – Jesi li sigurna?
– Da, Rachel me zvala da mi kaže da se radi o nekome iz njene tvrtke. Pitala sam kako se
zvala i rekla je Jane Walters. Susie je otkazala svoju proslavu jer ju je i ona poznavala.
– Tako mi je žao, Cass – kaže, čvrsto me zagrlivši. – Ne mogu ni zamisliti kako se
osjećaš.
– Jednostavno ne mogu vjerovati da je to ona. Nije moguće. Možda je došlo do pogreške,
možda je to neka druga Jane Walters.
Osjećam njegovo oklijevanje. – Objavljena je njena fotografija – kaže. – Vidio sam na
mobitelu. Ne znam želiš li... – Glas mu se stiša.
Odmahujem glavom jer ne želim vidjeti, ne želim se suočiti s istinom ako je zaista Jane na
fotografiji. Ali barem bih znala.
– Pokaži mi – izgovaram dok mi glas podrhtava.
Matthew odmiče ruke s mene i penjemo se na kat kako bi mogao pristupiti internetu na
svom mobitelu. Dok pretražuje najnovije vijesti, zatvaram oči i molim se: Molim te, Bože, molim
te, Bože, samo da to nije Jane.
– Evo – Matthew tiho izgovara. Srce mi uspaničeno lupa, ali otvaram oči i gledam
fotografiju ubijene žene. Njena je plava kosa kraća nego što je bila kad smo se našle na ručku, a
oči joj djeluju manje plavo. Ali nesumnjivo je Jane.
– To je ona – prošapćem. – To je ona. Tko bi mogao napraviti tako nešto? Tko bi mogao
napraviti nešto tako strašno?
– Luđak – kaže Matthew smrknuto.
Okrenem se i zaronim mu lice u grudi, iznova pokušavajući ne zaplakati jer će se pitati
zašto sam tako uzrujana kad sam, koliko on zna, Jane jedva i poznavala.
– I dalje je na slobodi – dodajem, iznenada osjetivši strah. – Trebamo alarm.
– Zašto ne bi sutra nazvala nekoliko tvrtki i dogovorila se s njima da navrate i daju nam
procjenu? Ali ne potpisuj ništa dok sve dobro ne proučimo. Znaš kakvi su ti ljudi, nagovorit će te
da potpišeš i za ono što ti ne treba.
– U redu – odgovorim. Neutješna sam do kraja popodneva i večeri. Jedino mogu
razmišljati o Jane kako sjedi u svom autu, čekajući da je spasim. – Žao mi je, Jane – prošapćem. –
Tako mi je žao.
 PETAK, 24. SRPNJA

Jane me proganja. Prošlo je tjedan dana od njezina ubojstva i ne mogu više ni zamisliti da
prođe ijedan dan a da mi ona nije prva u mislima. Krivnja koju osjećam ne smanjuje se kako
vrijeme prolazi. Čak se još i povećava. Nije mi od pomoći ni činjenica da je njeno ubojstvo i
dalje često prisutno u vijestima, sa stalnim medijskim nagađanjima o tome zašto je odlučila stati
na tako osamljenoj cesti usred oluje. Nalazi pokazuju da joj je s autom sve bilo u redu, ali kako se
radi o prilično starom modelu čiji su brisači jedva radili, iznesena je teorija da nije mogla dobro
vidjeti kroz vjetrobransko staklo pa je čekala da oluja prođe kako bi nastavila put.
Postupno se slika počinje nazirati. Netom prije jedanaest sati navečer ostavila je poruku
na govornoj pošti suprugova mobitela, poručivši da kreće iz jednog od lokala u Castle Wellsu,
gdje je bila na prijateljičinoj djevojačkoj večeri, te da će uskoro stići kući. Prema izjavama
restoranskog osoblja, Jane je restoran napustila zajedno s prijateljicama, ali se nakon pet minuta
vratila telefonirati jer je shvatila da je svoj mobitel ostavila kod kuće. Muž joj je bio zaspao na
kauču i nije čuo telefonski poziv, stoga nije ni znao da se nije vratila kući sve dok mu policija
nije pokucala na vrata i priopćila užasnu vijest. Troje je ljudi izjavilo da nisu vidjeli njen auto,
bilo parkiran ili ne, iako su vozili kroz Blackwater Lane u petak navečer. To je policiji omogućilo
da vrijeme ubojstva suzi na razdoblje između jedanaest i dvadeset – jer bi joj trebalo petnaestak
minuta od Castle Wellsa do tog ugibališta – i pet do jedan, kada ju je našao motorist koji je onuda
prolazio.
Glas u mojoj glavi tjera me da kontaktiram policiju i kažem im da je još bila živa kada
sam prošla pokraj njezina auta oko jedanaest i trideset, ali glasniji je drugi glas, onaj koji mi
govori da će biti zgroženi jer ništa nisam poduzela da joj pomognem. A sužavanje razdoblja za
tako mali vremenski odsječak zasigurno neće biti od neke koristi u istrazi ubojstva. Barem sama
sebi to govorim.
U popodnevnim satima stiže čovjek iz tvrtke Superiorni sigurnosni sustavi kako bi mi dao
procjenu za alarmni sustav. Odmah mi je digao tlak jer je uranio dvadeset minuta i pitao je li
suprug kod kuće.
– Ne, nije – kažem mu, trudeći se ne obraćati pozornost na perut na ramenima njegova
tamnog odijela. – Ali ako mi objasnite kakva je, po vašem mišljenju, vrsta sustava potrebna da bi
kuća bila sigurna, uvjerena sam da ću moći shvatiti. Pod uvjetom da govorite polako.
Moj je sarkazam ostao neprimijećen. Ni ne čekajući da ga pozovem unutra, on ulazi u
hodnik. – Jeste li često sami u kući? – upita.
– Zapravo ne. – Osjećam nelagodu zbog njegova pitanja. – U stvari, moj će suprug uskoro
doći kući – dodam.
– Promotrivši vašu kuću izvana, rekao bih da je idealna meta za provalnike, ovako
zabačena na samom kraju ulice. Trebaju vam senzorni alarmi na prozorima, na vratima, u garaži,
u vrtu. – Ogleda se po hodniku. – I na stubištu. Sigurno ne želite da vam se netko došulja usred
noći, zar ne? Samo ću razgledati malo po kući, može?
Okrenuvši se na petama, krenuo je prema stubama, grabeći svaku drugu. Idem za njim i
primjećujem da na brzinu provjerava prozor na kraju stubišta. Nestaje u našoj spavaćoj sobi, a ja
nervozno čekam s druge strane vrata, osjećajući nelagodu što je sam unutra. Iznenada mi sine da
ga uopće nisam tražila nikakvu ispravu i zgrožena sam što nisam bila opreznija kad sam ga
pustila u kuću, pogotovo nakon Janeina ubojstva. Kad malo razmislim, on nije rekao da je iz
tvrtke za postavljanje alarma, naprosto sam pretpostavila da jest iako je uranio. Mogao bi biti bilo
tko.
 Ta mi se pomisao tako duboko usjekla u mozak da nelagoda koju već osjećam zbog
njegove prisutnosti u kući sada prerasta u nešto nalik panici. Srce mi se uspori, a zatim počne
snažno lupati, od čega sam sva potresena. S jednim okom čvrsto uperenim u vrata spavaonice,
odšuljam se u gostinsku sobu i s mobitela zovem Matthewa, sretna što tu barem ima signala. Ne
javlja se, ali nakon nekoliko trenutaka stiže mi njegova poruka:

Oprosti, na sastanku sam. Sve u redu?

Odgovaram mu, nespretno tipkajući:

Ne sviđa mi se čovjek za alarm.

Riješi ga se onda.

Izlazim iz sobe za goste i sudarim se s čovjekom za postavljanje alarma. Poskočivši

unazad i viknuvši iznenađeno, otvaram usta da mu kažem kako sam se predomislila u vezi
alarma, ali on me preduhitrio.
– Moram provjeriti još ovu sobu i kupaonicu pa ću onda pogledati dolje – kaže,
proguravši se kraj mene.
Umjesto da ga pričekam, jurim dolje do hodnika i stanem uz ulazna vrata, samoj sebi
govoreći da se ponašam glupo i paničarim bez razloga. No kad se spustio, ostajem stajati na
mjestu, puštajući ga da sam obilazi ostatak kuće. Prošlo je dugih deset minuta prije no što se
ponovno pojavio u hodniku.
– Dobro, hoćemo li sjesti? – upita.
– Mislim da nema potrebe – odgovaram. – Nisam sigurna treba li nam uopće alarm.
– Ne volim to naglašavati, ali nakon ubojstva one mlade žene nedaleko odavde, rekao bih
da griješite. Ne zaboravite da je ubojica još uvijek na slobodi.
Uzdrmalo me to što je ovaj potpuni stranac spomenuo Janeinu smrt i očajnički želim da
ode. – Imate li posjetnicu? Od tvrtke?
– Naravno. – Posegne u unutrašnjost sakoa, a ja zakoračim unatrag, jednim dijelom
očekujući da će izvući nož. Jedino čime je zamahnuo bila je kartica. Uzimam je i proučavam na
trenutak. Piše da se zove Edward Garvey. Izgleda li kao netko tko se zove Edward? Moja
sumnjičavost postaje poput droge.
– Hvala vam – kažem. – No mogli biste sve to objasniti mom suprugu ako ponovno
navratite kada on bude tu.
– Pretpostavljam da bih mogao. Doduše, nisam siguran kada bi to bilo. Znam da to ne bih
smio govoriti, ali ubojstvo je dobro za posao, ako znate na što mislim? Ako možete izdvojiti još
svega deset minuta svog vremena, brzo ću vam sve objasniti, a vi možete prenijeti suprugu kada
se vrati kući.
Kreće prema kuhinji i zastaje na vratima. Ispruživši ruku, poziva me da uđem. Želim ga
podsjetiti na to da je ovo moja kuća, ali ipak samo krenem prema kuhinji. Zar tako to ide...? Zar
tako ljudi dopuste da ih se namami u potencijalno opasne situacije, poput janjadi na klanje?
Počinjem se osjećati sve tjeskobnije kad je, umjesto da za stolom sjedne preko puta mene, sjeo
pokraj, stjeravši me u kut. Otvara brošuru, ali toliko sam već uzdrmana da se ne mogu
usredotočiti ni na što od onoga što mi govori. Kimam glavom u odgovarajućim trenucima i
trudim se djelovati zainteresirano za iznose koje navodi, ali znoj mi kapa niz leđa, i jedino me
moj građanski odgoj sprečava da ne skočim na noge i ne naredim mu da izađe iz kuće. Je li dobar
odgoj spriječio Jane da žurno zatvori prozor i odveze se kad je shvatila da ne želi ubojicu povesti
u svom autu?
– Dobro, to je onda to – zaključuje, a ja odsutno zurim u njega dok vraća svoje papire u
aktovku i gura brošuru prema meni. – Pokažite to suprugu večeras. Bit će zadivljen, vjerujte mi
na riječ.
Smirila sam se tek kad sam zatvorila vrata za njim. No zbog činjenice da sam još jednom
učinila glupost, ne zatraživši ispravu prije no što sam ga pustila u kuću, posebice zato što je
nedavno u blizini ubijena žena, dovodim u pitanje svoju sposobnost prosuđivanja. Iznenada
osjetivši hladnoću, potrčim na kat po džemper i, ulazeći u spavaću sobu, primijetim da je prozor
otvoren. Netremice ga promatram na trenutak, pitajući se što to znači, pitajući se znači li uopće
išta. Ponašaš se neurotično, ozbiljno si kažem, uzimajući džemper s naslona stolice i navlačeći ga
na sebe. Čak i ako ga je otvorio čovjek iz Superiornih sigurnosnih sustava – a vjerojatno je da
vidi gdje bi stali senzori – ne znači da ga je ostavio otvorenog kako bi se mogao vratiti i ubiti te.
Zatvaram prozor i spuštam se u prizemlje kad zazvoni telefon. Očekivala sam Matthewa,
ali bila je Rachel.
– Jesi li kojim slučajem za to da se nađemo na piću? – upita.
– Jesam! – odgovaram, sretna što imam ispriku da se maknem iz kuće. – Jesi li dobro? –
dodam, primijetivši da ne zvuči veselo kao obično.
– Da, samo mi se pije čaša vina. Odgovara li ti u šest? Mogu doći u Browbury.
– Odlično. U baru Sour Grapes?
– Savršeno. Vidimo se ondje.
U kuhinji i dalje na stolu leži brošura Superiornih sigurnosnih sustava pa je stavljam na
stranu da je Matthew pogleda nakon večere. Već je pet i trideset. Sve je ovo s čovjekom za
postavljanje alarma potrajalo duže nego što sam mislila, stoga uzimam ključeve od auta i odmah
krećem.
U gradu je gužva i, dok se žurim prema vinskom baru, čujem da me netko doziva.
Podignem pogled i ugledam svoju dragu prijateljicu Hannu kako se probija kroz gomilu. Ona je
supruga Matthewova partnera u tenisu, Andyja, i relativno se kratko družimo, ali tako je zabavna
da bih voljela da sam je i prije znala. – Nisam te vidjela sto godina – kaže.
– Znam, predugo je prošlo. Zapravo se baš idem naći s Rachel, inače bih predložila da
odemo na piće, ali moraš ovo ljeto navratiti na roštilj.
– To bi bilo lijepo – Hannah se nasmiješi. – Andy je neki dan rekao da u posljednje
vrijeme ne viđa Matthewa u klubu. – Zastane. – Nije li strašno što se dogodilo onoj mladoj ženi,
ubijenoj prošli tjedan?
Mračni oblak zvan Jane ponovno se nadvije nada mnom. – Da, grozno – odgovorim.
Ona malo protrne. – Policija još nije pronašla odgovornu osobu. Misliš li da se radi o
nekome koga je poznavala? Kažu da većinu ubojstava počine osobe poznate žrtvi.
– Da? – upitam. Znam da bih trebala reći Hanni da sam poznavala Jane, da sam ručala s
njom prije dva tjedna, ali ne mogu jer ne želim da me počne zapitkivati o njoj, o tome kakva je
bila. A sama činjenica da to ne mogu čini se kao još jedna izdaja.
– Možda se radi o ubojstvu iz koristoljublja – ona nastavlja. – Ali Andy misli da je netko
odavde, netko tko poznaje ovo područje. Vjeruje da se skriva negdje u blizini. Misli da ovo nije
posljednje ubojstvo ovdje. To je zabrinjavajuće, zar ne?
Sledila sam se od pomisli na ubojicu koji se skriva u blizini. Njene mi riječi odjekuju u
glavi i toliko mi je mučno da se ne mogu usredotočiti na ono što govori. Puštam je da priča još
nekoliko minuta, iako je ne pratim pozorno, nadajući se da uspijevam promrmljati odgovore na
prikladnim mjestima.
 – Oprosti, Hannah – kažem, gledajući na sat – ali tek sad vidim koliko je sati! Zaista
moram ići.
– Oh, naravno. Reci Matthewu da se Andy veseli što će ga vidjeti. – Hoću – obećam.

Bar Sour Grapes je pun, a Rachel je već ondje, s bocom vina pred sobom.
– Uranila si – kažem, zagrlivši je.
– Nisam, ti kasniš, ali nema veze. – Ulije vino u čašu i doda mi je.
– Oprosti. Nabasala sam na prijateljicu Hannu i malo smo popričale. Ja neću popiti cijelu
čašu jer vozim. – Kimnem prema boci. – Ti očito ne.
– Nalazim se poslije na večeri s nekoliko kolega s posla pa ćemo je zajedno dovršiti.
Ispijem gutljaj vina, uživajući u okusu svježine. – I, kako si?
– Ne najbolje, zapravo. Policija nam je u uredu posljednjih nekoliko dana, svakoga
ispitujući o Jane. Danas je došao red na mene.
– Nije ni čudo da ti treba piće – kažem sućutno. – Što ih je zanimalo?
– Samo jesam li je poznavala. I rekla sam da nisam jer je to točno. – Prstima prebire po
vratu čaše. – Ma, radi se o tome da im nisam rekla za prepirku s njom u vezi parkirnog mjesta i
sada se pitam jesam li ipak trebala.
– Zašto im nisi rekla?
– Ne znam. U stvari, znam. Valjda sam mislila da bi se moglo činiti kao da sam imala
motiv.
– Motiv? – Ona slegne ramenima. – Za što, da je ubiješ? Rachel, ljudi ne ubijaju zbog
parkirnog mjesta!
– Sigurna sam da su ljudi bivali ubijeni i zbog manjih stvari – kaže hladno. – A sada me
brine što ako netko drugi, netko od njezinih prijatelja iz ureda, jer je to nesumnjivo morala
spomenuti, kaže policiji za našu svađu.
– Sumnjam – kažem. – Ali ako te to toliko brine, zašto ne nazoveš policiju i sama im to ne
kažeš?
– Jer bi se mogli pitati zašto im to odmah nisam rekla. Djelovat će kao da sam nešto
skrivila.
Odmahujem glavom. – Pretjeruješ sa zaključcima. – Pokušam se nasmiješiti. – Mislim da
ovo ubojstvo djeluje na svakoga. Popodne mi je došao čovjek za procjenu ugradnje alarma i
osjećala sam se zaista ranjivo sama s njim u kući.
– Vjerujem ti. Kada bi se barem mogli požuriti i naći tu osobu, tko god da je to učinio.
Janeinu je suprugu sigurno grozno znajući da je njen ubojica još negdje na slobodi. Čini se da je
uzeo neplaćeni dopust kako bi se brinuo za djecu. – Rachel uzme bocu vina i dotoči si. – Što je s
tobom? Kako se držiš?
– Ma, znaš. – Slegnem ramenima, ne želeći misliti na Janeinu djecu koja su ostala bez
majke. – Nije lako kad mi je Jane stalno u mislima. – Nervozno se nasmijem. – Gotovo da bih
voljela da nisam bila s njom na tom ručku.
– To je razumljivo – kaže suosjećajno. – Jesi li dogovorila postavljanje alarma?
Ramena mi se ukoče. – Htjela bih, ali nisam sigurna da je Matthew baš oduševljen tom
idejom. Uvijek govori da je to kao biti zarobljenik u vlastitu domu.
– Bolje nego biti ubijen u vlastitu domu – kaže sumorno. – Nemoj.
– Pa istina je.
– Promijenimo temu – predložim. – Ideš li uskoro na kakav službeni put?
– Ne prije godišnjeg. Još samo dva tjedna i bit ću u Sieni. Jedva čekam!
– Ne mogu vjerovati da si odabrala Sienu umjesto Île de Ré – podbadam je jer uvijek
govori da nikada neće ići na godišnji nigdje drugdje osim na otok Île de Ré.
– U Sienu idem samo zato što me prijateljica Angela pozvala u svoju vilu, sjećaš se? Želi
mi namjestiti muževa brata, Alfieja – doda, zakolutavši očima. Ispije novi gutljaj vina. – Kad smo
već kod Île de Ré, razmišljam da odemo tamo za moj četrdeseti rođendan, samo žene. Doći ćeš,
zar ne?
– Baš bih voljela! – Od same pomisli na to da se malo maknem odavde odmah mi je bolje,
a i to će biti idealno mjesto da joj dam dar koji sam joj kupila. Na trenutak sam zaboravila na
Jane, a i Rachel mi je potom počela pričati o mjestima koja planira posjetiti u Sieni. Idućih sat
vremena razgovor uspijevamo držati podalje od ubojstva i alarma, ali do dolaska kući osjećam se
psihički iscrpljeno.
– Jesi li se dobro provela s Rachel? – upita Matthew, pruživši ruku i poljubivši me sa svog
mjesta za kuhinjskim stolom.
– Da – odgovaram, zbacivši cipele. Pločice su tako divno hladne pod mojim nogama. – I
nabasala sam na Hannu na putu do nje, što mi je bilo drago.
– Nju i Andyja nismo vidjeli sto godina – zamišljeno prokomentira. – Kako su oni?
– Dobro. Rekla sam da moraju navratiti na roštilj.
– Dobra ideja. Kako je prošlo s čovjekom za postavljanje alarma? Jesi li ga se uspjela
riješiti?
Uzimam dvije šalice iz kuhinjskog ormarića i pristavljam vodu za čaj. – Da, nakon nekog
vremena. Ostavio ti je brošuru da je pogledaš. Što ima s tobom? Jesi li imao dobar dan?
Odgurne stolicu i ustane, protežući leđa i opuštajući mišiće na ramenima. – Naporan.
Radije ne bih nikamo išao sljedeći tjedan. – Priđe i nosom me pomiluje po vratu. – Nedostajat ćeš
mi.
U šoku se odmaknem od njega. – Čekaj malo! Kako to misliš, ideš nekamo?
– Pa znaš, na naftnu platformu.
– Ne, ne znam. Nisi spominjao nikakav odlazak na platformu. Pogleda me u čudu. –
Naravno da jesam.
– Kad?
– Ne znam, ima sigurno dva tjedna, čim sam saznao. Tvrdoglavo odmahujem glavom. –
Nisi. Da si mi rekao, zapamtila bih.
– Gle, čak si rekla da ćeš to vrijeme dok me nema iskoristiti za planiranje nastave za
rujan, kako bismo oboje mogli biti opušteni kad se vratim.
Sumnja me počinje kopkati. – Nemoguće.
– E pa jesi.
– Nisam, kad ti kažem – nepopustljivo dodajem. – Prestani napominjati da si mi rekao da
odlaziš, kad nisi.
Osjećam da me promatra i zaokupljam se pripremom čaja kako ne bi vidio koliko sam
uzrujana. I ne samo zato što odlazi.
 SUBOTA, 25. SRPNJA

Moj se unutrašnji sat još nije naviknuo na činjenicu da sam na godišnjem i stoga sam,
premda je vikend, od ranog jutra u vrtu, čupam korov i uređujem gredice, a stajem tek kada se
Matthew vratio iz dućana sa svježim kruhom i sirom za ručak. Imamo piknik na travnjaku, nakon
kojega kosim travu, metem terasu, brišem stol i stolice te uklanjam ocvale cvjetove na biljkama u
visećim teglama. Obično nisam toliko opsjednuta vrtom, ali imam snažnu potrebu da sve izgleda
savršeno.
Potkraj popodneva Matthew me dođe potražiti.
– Bi li ti smetalo da odem u teretanu na sat-dva? Odem li sad umjesto ujutro, moći ću
dulje ostati u krevetu.
Nasmiješim se. – I dobiti doručak u krevet.
– Upravo tako – kaže, poljubivši me. – Vratit ću se do sedam.
Nakon što je otišao krećem pripremati curry, ostavljajući otvorena vrata prema vrtu radi
zraka. Sjeckam luk i režem piletinu na kockice, kuham pjevajući uz radio. U hladnjaku
primjećujem bocu vina koju smo načeli prije dvije večeri i ne gubim vrijeme. Točim si u čašu
ono što je ostalo i nastavljam s pripremom curryja, usput pijuckajući vino. Bilo je gotovo šest sati
kada sam završila sa svime u kuhinji te si odlučila priuštiti dugu pjenušavu kupku. Tako sam
opuštena da mi se teško sjetiti neumoljivog osjećaja tjeskobe koji me pritiskao prošli tjedan. Ovo
je prvi dan da sam svaku pomisao na Jane uspjela duboko potisnuti. Nije da ne želim misliti na
nju, nego jednostavno ne mogu podnijeti neprestani osjećaj krivnje. Koliko god to željela, ne
mogu vratiti vrijeme. Ne mogu prestati živjeti zato što one večeri nisam znala da je u autu bila
Jane.
Na radiju počinju vijesti i brzo ga gasim. Bez buke s radija kuća je sablasno tiha i, možda
zato što sam upravo razmišljala o Jane, najednom postajem svjesna da sam sama u kući. Ulazim u
dnevni boravak i zatvaram prozore koji su cijeli dan bih otvoreni, potom onaj u radnoj sobi, te
zaključavam ulazna vrata i ona prema vrtu. Stojim na trenutak, osluškujući kuću. No jedino
čujem zvuk gugutanja goluba grivnjaša koji dopire izvana.
Na katu, puštam da se kada napuni vodom, ali prije ulaska se nećkam bih li zaključala
vrata od kupaonice ili ne. Ljuta sam što me posjet čovjeka za postavljanje alarma toliko
uznemirio pa, u inat sebi, ostavljam vrata odškrinuta, baš kao što i inače činim, no razodijevam se
okrenuta prema otvoru. Ulazim u kadu i uranjam u vodu. Mjehurići mi se penju uz vrat, a ja
ležim na njihovu jastuku od pjene, sklopljenih očiju, uživajući u mirnoći popodneva. Rijetko kad
čujemo buku iz susjedstva. Prošlo su se ljeto tinejdžeri koji žive u nama najbližoj kući unaprijed
došli ispričati radi proslave koju su tu večer planirali, ali ništa nismo čuli. Zato smo Matthew i ja
odabrali ovu kuću umjesto znatno veće, impresivnije – i samim time skuplje – nekretnine koju
smo također pogledali, iako mislim da je Matthewu i cijena bila itekako bitna. Odlučili smo je
zajednički kupiti, a on je tvrdoglavo pazio da ja ne platim više od njega, premda sam si mogla to
priuštiti, unatoč tome što sam šest mjeseci prije toga kupila kuću na Île de Ré. Kuću za koju nitko
ne zna, čak ni Matthew. A svakako ne Rachel. Ne još.
Pod mjehurićima puštam ruke da isplivaju na površinu i mislim na Rachelin rođendan –
dan kada ću joj napokon moći dati ključeve njezine kuće iz snova. Bilo je teško čuvati tajnu.
Upravo je savršeno što za rođendan želi ići na Île de Ré. Odvela me tamo dva mjeseca nakon
mamine smrti i dan prije povratka kući nabasale smo na malu ribarsku kućicu, sa znakom À
VENDRE koji je visio s prozora na katu.
– Divna je! – prošaptala je Rachel. – Moram je vidjeti iznutra. – I bez savjetovanja s
agentom za nekretnine, prošla je malenim puteljkom i pokucala na vrata.
Dok nam je vlasnik pokazivao kuću, vidjela sam da se Rachel zaljubila u nju iako si je
nije mogla priuštiti. Za nju su to samo bili pusti snovi, ali ja sam znala da joj ih mogu pretvoriti u
stvarnost te sam sve potajno dogovorila. Zatvaram oči, zamišljajući joj lice kad shvati da je
kućica njena. Znala sam da bi moji mama i tata htjeli da upravo to učinim. Da je tata poživio
dovoljno dugo da sastavi oporuku, nesumnjivo bi nešto ostavio Rachel. A da je mama bila
dovoljno prisebna, i ona bi postupila isto.
Tijek misli prekine mi neki zvuk nalik škripanju. Naglo otvaram oči i cijelo mi se tijelo
napne. Instinktivno znam da nešto nije u redu. Trudim se ležati što nepomičnije, naprežem uši ne
bih li kroz otvorena vrata čula zvuk koji znači da nisam sama u kući. Vraćaju mi se Hannine
riječi o Janeinom ubojici koji se skriva negdje u blizini. Držim dah, a u nedostatku zraka pluća mi
se bolno stežu. Čekam, ali nema ničega.
Trudeći se mirovati, kako ne bih previše uzbibala površinu vode, polako dižem ruku;
provlačim je kroz sapunicu i pružam prema mobitelu, nesigurno položenom na rubu kade kod
slavine. No izvan dohvata mi je i kako se pomičem prema tom dijelu kade, lagano zapljuskivanje
vode o rub zazvučalo je poput valova koji se lome na obali. Prestravljena zbog mogućnosti da
sam privukla pozornost na sebe i užasnuto svjesna svoje golotinje, iznenada iskačem iz kade,
prolivši pritom gotovo pola vode, i bacam se na vrata, treskom ih zalupivši. Zvuk odjekne
cijelom kućom i, dok drhtavim prstima pokušavam zaključati vrata, ponovno čujem škripu, no ne
znam otkuda dopire. Još me više obuzme strah.
Pogleda uperena u vrata zakoračim malo unatrag i prstima tapkam po rubu kade tražeći
mobitel. Dohvatim ga, no sklizne mi iz ruke i stropošta se na pod. Ukočim se od straha, s
ispruženom rukom. Ali i dalje ništa. Polako čučnuvši, uzimam mobitel. Na zaslonu se prikaže
vrijeme, šest i pedeset. Znajući da će Matthew uskoro doći kući, s olakšanjem ispustim zrak iz
pluća; zaboravila sam da sam držala dah.
Biram njegov broj, nadajući se da ću uspjeti dobiti signal budući da se kod kupaonice,
koja je smještena u stražnjem dijelu kuće, to nikada ne može znati sa sigurnošću. Ne mogu doći k
sebi od zahvalnosti kad mu mobitel počne zvoniti.
– Stižem – kaže veselo, misleći da me zanima koliko će se još zadržati. – Želiš li da nešto
kupim putem?
– Mislim da je netko u kući – jedva prošapćem.
– Što? – Glas mu se uozbiljio od brige. – Gdje si?
– U kupaonici. Zaključala sam vrata.
– Dobro. Ostani ondje. Nazvat ću policiju.
– Čekaj! – Počnem oklijevati. – Nisam sigurna. Mislim, što ako nema nikoga? Samo sam
dvaput nešto čula.
– Što si čula? Da netko provaljuje, glasove?
– Ne, ništa takvo... škripu i onda nekakav pucketavi zvuk.
– Slušaj, ostani gdje jesi. Dolazim za dvije minute.
– U redu – kažem – ali požuri se!
Osjećajući se manje tjeskobno sada kada znam da Matthew dolazi, sjednem na rub kade.
Njen dodir na mojoj koži podsjeti me da sam još uvijek gola, stoga povlačim ogrtač sa stražnje
strane vrata i zaodjenem se njime. Ne mogu prestati razmišljati o tome jesam li možda ipak
trebala pustiti Matthewa da nazove policiju. Ako je netko zaista u kući, on bi mogao biti u
opasnosti kada dođe.
Zazvoni mi mobitel. – Tu sam – kaže Matthew. – Jesi li dobro? – Da, sve je u redu.
– Parkirao sam na cesti – nastavlja. – Malo ću pogledati uokolo.
 – Budi oprezan – kažem. – Ostani na mobitelu.
– Dobro.
Nervozno osluškujem njegove korake kako škripe po šljunku i potom skreću iza kuće.
– Vidiš li išta? – pitam.
– Sve se čini u redu. Samo ću provjeriti vrt. – Prođe minuta-dvije. – Sve je u redu, ulazim.
– Budi oprezan! – ponovno ga upozorim, prije no što ostanem bez signala.
– Ne brini se, uzeo sam lopatu iz spremišta.
Poziv se prekine te ga iz kupaonice čujem kako provjerava prostorije u prizemlju. Kada
ga začujem na stubama, krenem otključavati vrata.
– Čekaj da prvo provjerim spavaće sobe! – dovikne. Nedugo potom se vratio. – Možeš
sada izaći.
Otvorim vrata i najednom se osjetim blesavo, ugledavši ga kako stoji s lopatom u ruci.
– Oprosti – kažem nespretno. – Zaista sam mislila da je netko tu.
Odložio je lopatu i zagrlio me. – Oprez je majka mudrosti.
– Bi li mi možda htio napraviti jedan od onih svojih džin-tonika? Dobro bi mi došlo nešto
žestoko. Samo ću na brzinu nešto odjenuti.
– Čekat će te u vrtu – obeća mi, spustivši ruke i krenuvši prema stubama.
Navukla sam traperice i majicu i krenula za njim niz stube. Stajao je u kuhinji i rezao
limetu.
– To je bilo brzo – kaže. No ja sam suviše zaokupljena gledanjem u prozor.
– Jesi li ti otvorio prozor? – upitam.
– Molim? – Okrene se da pogleda. – Ne, tako je bilo kad sam došao.
– Ali ja sam ga zatvorila – kažem, mršteći se. – Zatvorila sam sve prozore prije nego što
sam se otišla okupati.
– Jesi li sigurna?
– Da. – Pokušavam se prisjetiti. Sjećam se da sam zatvorila prozore u dnevnom boravku i
onaj u radnoj sobi, ali ne i da sam zatvorila ovaj. – Barem mislim da jesam.
– Možda ga nisi dobro zatvorila pa se otvorio – kaže. – Možda je to bio zvuk koji si čula.
– Vjerojatno si u pravu – kažem s osjećajem olakšanja. – Dođi, hajdemo popiti to piće.

Poslije večere smo bocu s preostalim vinom odnijeli u dnevni boravak kako bismo je
dovršili uz film. Teško je naći neki koji već nismo gledali.
– Što kažeš na Juno? – upita dok smo pretraživali popis filmova. – Znaš li o čemu se radi?
– O tinejdžerici koja zatrudni pa traži savršeni par koji će posvojiti njeno dijete. Mislim
da baš i nije za tebe.
– Pa nisam baš siguran. – Uzme mi daljinski upravljač iz ruke i stavi ga na stranu. – Već
neko vrijeme nismo razgovarali o djetetu – kaže, povukavši me u zagrljaj. – Još uvijek ga želiš,
zar ne?
Naslonim mu glavu na rame, uživajući u osjećaju sigurnosti koji mi pruža. – Da, naravno.
– Onda bismo možda trebali odnekud krenuti. Čini se da cijeli proces može jako dugo
trajati.
– Rekli smo da ćemo pričekati dok ne budemo godinu dana u braku – kažem i, unatoč
tome što se veselim, shvatim da odugovlačim. Kako mogu i pomišljati na dijete kada mi, prije no
što dijete uopće postane tinejdžer, može biti dijagnosticirana demencija, kao mojoj mami? Znam
da se vjerojatno uzalud brinem, ali bilo bi glupo zanemariti poteškoće s pamćenjem koje imam u
posljednje vrijeme.
– Onda je sreća što nam je ubrzo godišnjica – nježno doda. – Zašto ne bismo radije
pogledali akcijski film?
– U redu. Hajdemo vidjeti što se nudi.
Gledamo film dok ne dođe vrijeme za vijesti. Kao i obično, Janeino ubojstvo i dalje je
glavna vijest, a ja nastavljam gledati samo zato što očajnički želim saznati jesu li išta bliže
hvatanju njenog ubojice, no doznajem da nisu daleko odmakli. Potom policajac izjavljuje:
– Ako ste vi, ili bilo tko koga poznajete, bili u blizini Blackwater Lanea prošli petak
navečer ili u ranim jutarnjim satima u subotu i ako ste vidjeti auto Jane Walters, tamnocrveni
Renault Clio, bilo parkiran ili ne, molimo, nazovite sljedeći broj.
Čini mi se da gleda ravno u mene dok govori, a kad je dodao da ljudi mogu anonimno
nazvati, shvatila sam to kao odgovor na svoju nedoumicu.
Vijesti završe a Matthew me, spreman za krevet, pokušava podići na noge.
– Idi ti, želim nešto pogledati na drugom kanalu – kažem hvatajući daljinski upravljač.
– Dobro – kaže veselo. – Vidimo se poslije.
Čekam dok ne ode na kat, potom vratim vijesti dok ne nađem telefonski broj i na brzinu
ga zapišem na komad papira. Ne želim da policija uspije povezati poziv sa mnom pa ću ga morati
uputiti iz govornice, što znači da ih neću moći nazvati prije ponedjeljka, kad se Matthew vrati na
posao. A tada će, nadam se, moj osjećaj krivnje djelomično nestati.
 NEDJELJA, 26. SRPNJA

Zazvoni fiksni telefon dok Matthew u kuhinji priprema doručak s kojim će se vratiti u
krevet.
– Možeš li se javiti? – viknem iz spavaće sobe, zavukavši se još više pod pokrivač. – Ako
je za mene, tko god to bio, reci da ću poslije nazvati!
Trenutak kasnije čujem ga kako pita Andyja kako je. Pretpostavljam da je moj susret s
Hannom ubrzao njegov poziv. Prisjetivši se kako sam iznenada odjurila naći se s Rachel, osjetim
se pomalo krivom.
– Da pogodim: Andy želi da jutros igrate tenis – kažem kad se Matthew vratio na kat.
– Ne, htio je znati u koje ih vrijeme očekujemo. – Upitno me pogleda. – Nisam znao da si
ih pozvala da danas dođu.
– Kako to misliš?
– Pa nisi spomenula da je to danas, da si ih pozvala da danas dođu na roštilj.
– Nisam. – Sjedajući, uzmem jedan od jastuka s njegove strane kreveta i stavim si ga iza
leđa. – Rekla sam da moraju navratiti, ali nisam rekla kad.
– E pa čini se da Andy misli da je to danas.
Nasmiješim se. – Zafrkava te.
– Ne, bio je smrtno ozbiljan. – Zastane. – Jesi li sigurna da ih nisi za danas pozvala?
– Naravno da jesam!
– Ali jučer si uređivala vrt.
– Kakve to ima veze jedno s drugim?
– Ma Andy me pitao jesi li uspjela sve raščistiti. Očito si rekla Hanni da će ti njihov
dolazak na roštilj biti dobar razlog da vrt dovedeš u red.
– A zašto onda ne znaju u koje vrijeme trebaju doći? Da sam nešto dogovorila s Hannom,
rekla bih joj vrijeme. Ona je pogrešno shvatila, ne ja.
Matthew lagano odmahne glavom, tako neprimjetno da mi je zamalo promaknulo. –
Uspio sam prikriti činjenicu da nemam pojma o čemu priča i rekao sam mu dvanaest i trideset.
Zapanjeno ga gledam. – Molim, znači svi dolaze? I djeca?
– Bojim se da da.
– Ali nisam ih pozvala! Možeš li nazvati Andyja i reći mu da je došlo do nesporazuma?
– Mogu, valjda. – Još jedna stanka. – Ako si sigurna da im nisi rekla da dođu danas.
Netremice ga promatram, trudeći se da ne primijeti kako se nesigurno iznenada osjećam.
Iako se ne mogu točno sjetiti da sam danas pozvala Hannu i Andyja, sjećam se da je Hannah na
rastanku rekla nešto o tome kako se Andy veseli što će vidjeti Matthewa. Obuzima me
malodušnost.
– Gle, ne brini – kaže Matthew, gledajući me. – Nije nikakav problem. Uvijek mogu
skočiti i kupiti nekoliko odrezaka za roštilj. I nešto kobasica za djecu.
– Trebat ćemo pripremiti i nekoklio salata – kažem gotovo na rubu suza jer mi zaista nije
do druženja s njima, ne dok mi je Jane stalno u mislima. – A što je s desertom?
– Kupit ću sladoled u lokalnom dućanu kad odem po meso. A Andy je rekao da će
Hannah donijeti rođendansku tortu, čini se da mu je sutra rođendan, tako da će biti dosta slatkog.
– Koliko je sada sati?
– Upravo je prošlo deset. Zašto se ne bi otuširala dok ja pripremam doručak? Samo što ga
nećemo moći pojesti u krevetu.
– Nema veze – kažem, nastojeći prikriti svoju potištenost.
 – A ja ću onda obaviti kupnju dok ti praviš salate.
– Hvala – promrmljam zahvalno. – Oprosti.
Zagrli me. – Daj, nemaš se zašto ispričavati. Znam koliko si trenutačno umorna.
Drago mi je što se mogu skrivati iza tog opravdanja, ali koliko će to moći trajati prije no
što mi on nešto kaže? Povrh toga što sam zaboravila da u ponedjeljak ide na put, sad i ovaj
fijasko s roštiljem, to je naprosto previše. Idem prema kupaonici, trudeći se ignorirati glas u glavi
koji mi govori: Ludu, ludiš, ludiš. Bilo bi puno lakše pretvarati se da je Hannah, želeći navratiti
na roštilj, odlučila izmisliti poziv. Ali tako nešto ne bi nikada učinila i bila bih luda kada bih na to
uopće pomislila. Uostalom, otkud ta moja opsjednutost da vrt dotjeram do savršenstva? Bila sam
posve uvjerena da je to samo način da si skrenem misli, da se zaokupim nečime, ali možda sam
ipak negdje u sebi znala da sam ih bila pozvala.
Kad malo razmislim, mogu pretpostaviti što se dogodilo. Zbog razgovora o Jane bila sam
potpuno smetena i samo sam djelomično slušala što je Hannah pričala pred kraj našeg susreta.
Možda sam tada, tijekom tih odsutnih minuta, pozvala nju i Andyja da dođu danas.
To se mami stalno događalo. Bila bi prisutna, kimala glavom na ono što sam govorila,
iznosila svoje mišljenje, čak i davala prijedloge, ali nakon nekoliko minuta ne bi se mogla sjetiti
ničega o čemu smo pričale. – Mora da su mi misli odlutale u svijet mašte – rekla bi. – Medicinska
sestra koja joj je dolazila nazvala je to “periodičnom amnezijom”. Jesu li i meni misli odlutale u
svijet mašte? Prvi put u životu svijet mašte učinio mi se kao strašno mjesto.

Hannah i Andy stižu malo poslije dvanaest i trideset, a razgovor ubrzo neminovno prelazi
na Janeino ubojstvo.
– Jeste li vidjeli da policija poziva ljude da im se jave u vezi smrti one mlade žene? –
upita Hannah dok je dodavala tanjur Matthewu. – Ne mislite li da je čudno što se nitko nije javio?
– Možda, ali ne vjerujem da puno ljudi ide tom cestom kasno noću – kaže Matthew. –
Pogotovo ne za vrijeme oluje.
– Ja idem uvijek kad se vraćam iz Castle Wellsa – veselo dometne Andy. – Bio dan ili
noć, bila oluja ili ne.
– Gdje si onda bio prošli petak navečer? – upita Matthew, a kad su se svi počeli smijati,
došlo mi je da se izderem na njih da prestanu.
Matthew primijeti izraz na mom licu. – Oprosti – tiho kaže i okrene se prema Hanni i
Andyju. – Je li vam Cass rekla da ju je poznavala?
Zapiljili su se u mene.
– Ne baš dobro – brzo kažem, proklinjući Matthewa što je to spomenuo. – Jednom smo
bile zajedno na ručku, to je sve. – U mislima vidim Jane kako prijekorno odmahuje glavom što
sam se tako požurila poreći naše prijateljstvo, ali svjesno se trudim ne misliti o tome.
– Tako mi je žao, Cass, sigurno se užasno osjećaš – kaže Hannah.
– Da, užasno. – Nastupila je kratkotrajna tišina. Čini se da nitko ne zna što bi rekao.
– Siguran sam da će uskoro uhvatiti onoga tko je za to odgovoran – kaže Andy. – Netko
negdje mora nešto znati.
Nekako sam uspjela izdržati ostatak popodneva, no čim su otišli, poželjela sam da se
vrate. Njihovo neprestano čavrljanje možda jest naporno, ali je poželjnije od tišine koja mi
ostavlja previše vremena za razmišljanje o stvarima koje mi se vrzmaju po glavi.
Čistim stol i odnosim tanjure u kuhinju i, u trenutku dok prolazim kroz vrata, naglo
stanem, zureći u prozor za koji se jučer nisam mogla sjetiti da sam ga zatvorila prije no što sam
otišla gore na kupanje. Jer sad kada razmišljam o tome, dok sam bila radila curry, vrata prema
dvorištu bila su otvorena, ali ne i prozor.
 PONEDJELJAK, 27. SRPNJA

Nakon što je Matthew otišao na posao, postajem malodušna jer se osjećam napušteno, ali
konačno mogu obaviti telefonski poziv od kojega strepim. Nalazim komadić papira na koji sam
zapisala broj i dok tražim svoju torbu, zazvoni telefon.
– Halo?
Nema odgovora pa zaključujem da je osoba koja je zvala izgubila signal. Čekam još deset
sekundi, potom spustim slušalicu. Ako je Matthew, znam da će ponovno zvati ako me treba.
Trčim na kat po torbu, na brzinu obujem neke cipele i izlazim iz kuće. Mislila sam se
odvesti u Browbury ili Castle Wells i potražiti neku od tamošnjih telefonskih govornica, ali to mi
se čini pomalo pretjerano jer je najbliža govornica udaljena samo pet minuta hoda uz cestu, blizu
autobusne stanice.
Približavajući se telefonskoj govornici, imam osjećaj da me netko promatra. Pogledam
desno i lijevo, potom se okrenem i krišom pogledam iza sebe. No nema nikoga, samo mačka koja
se sunča na niskom kamenom zidu. Pokraj mene prođe automobil; zadubljena u svoje misli,
vozačica ni ne gleda u mome smjeru.
Ispred govornice čitam upute; prošle su godine otkako se nisam njima služila. Potražim
kovanicu u torbi i drhtavim prstima gurnem jednu funtu u otvor. Izvadim komadić papira na koji
sam zapisala broj koji trebam nazvati i pritisnem tipke na uređaju; srce mi lupa, a ja se pitam
postupam li ispravno. Ali prije no što se uspijem predomisliti, netko se javi na moj poziv.
– Radi se o Jane Walters – kažem zadržavši dah. – Prošla sam pokraj njezina auta u
Blackwater Laneu u jedanaest i trideset, i još je bila živa.
– Hvala što ste se javili. – Ženski je glas smiren. – Mogu li... – No već sam spustila
slušalicu.
Brzo odlazim, žureći niz cestu prema kući, s istim osjećajem nelagode da me netko
promatra. Ušavši u kuću, uspijevam se smiriti. Nitko me ne promatra, to sam pomislila samo zato
što osjećam grižnju savjesti jer sam poduzela nešto u tajnosti. A zato što sam učinila ono što sam
trebala učiniti još na početku, počinjem se osjećati bolje u vezi cijele situacije.
Nakon zahtjevnog posla koji sam obavila u subotu, ništa više ne treba raditi u vrtu, ali me
čeka mnoštvo kućanskih poslova. Nakon što sam uključila radio da mi pravi društvo, nosim
usisivač na kat i, naoružana sredstvima za poliranje i čišćenje, krećem od spavaćih soba. Radim
metodički, usredotočujući se na zadatak pred sobom, ne misleći na Jane. I djeluje – sve do vijesti
u podne.
– Policija moli osobu koja ih je danas kontaktirala u vezi informacija o ubojstvu Jane
Walters da im se ponovno javi. Jane Walters nađena je ubijena u svom autu 17. srpnja i...
Ne čujem dalje od lupanja vlastita srca. Odzvanja mi u bubnjićima, zaglušujući me.
Sjednem na krevet i sva potresena duboko udahnem. Zašto policija želi opet sa mnom
razgovarati? Rekla sam im sve što znam. Pokušavam zatomiti paniku koja u meni raste, ali samo
me sve više obuzima. Premda nitko ne zna da sam ja zvala, sama činjenica da je policija s tim
izašla u javnost znači da više nisam anonimna. Štoviše, osjećam se užasno izloženo. Policija je
spomenula da osoba koja ih je nazvala ima informacije u vezi Janeina ubojstva. To zvuči kao da
sam im rekla nešto važno, nešto ključno. Ako je Janein ubojica slušao vijesti, zacijelo se osjetio
ugroženim samim time što postojim. Što ako misli da sam ga vidjela tu noć kako se šulja oko
Janeina auta?
Strahovito uzrujana, ustajem i koračam spavaćom sobom, pitajući se što da radim.
Prolazeći pokraj prozora, smeteno na brzinu pogledam prema van i sledim se! Ondje je čovjek,
čovjek kojega prije nisam vidjela, a koji se upravo udaljava od naše kuće. Nema razloga za brigu,
osim što je morao doći iz šume. Nema razloga za brigu, osim što je rijetkost vidjeti nekoga da
hoda pokraj naše kuće. Ljudi prođu autom, ali ne hodaju. U šetnju šumom nitko se ne bi uputio
pješice niz Blackwater Lane, osim ako ne želi biti pregažen. Put koji vodi u šumu počinje u polju
preko puta naše kuće i dobro je označen. Gledam ga dok mi ne nestane iz vidokruga. Ne žuri se,
ne okreće se, ali to ne umanjuje bijesno udaranje mog srca.

– Hoće li Rachel večeras biti s tobom? – upita Matthew kada me nazvao s naftne
platforme. Nisam mu rekla za čovjeka kojega sam ranije vidjela jer se tu nema što reći. Uostalom,
mogao bi nazvati policiju, a što bih im ja rekla?
– Vidjela sam čovjeka kako se udaljava od naše kuće.
– Kako je izgledao?
– Prosječno visok, prosječne građe. Vidjela sam ga samo straga. – Gdje ste vi bili?
– U spavaćoj sobi.
– Što je učinio?
– Ništa.
– Znači, niste vidjeli da je učinio nešto sumnjivo?
– Ne. Ali mislim da je možda gledao prema kući.
– Mislite?
– Da.
– Znači, niste ga zapravo vidjeli da gleda prema kući.
– Ne.
– Ne – odgovorim Matthewu. – Odlučila sam je ne smetati. – Šteta.
– Zašto?
– Ne sviđa mi se pomisao na to da si sama.
Zbog njegove brige postanem još zabrinutijom. – Voljela bih da si mi to prije rekao.
– Bit ćeš dobro. Samo se pobrini da zaključaš vrata prije odlaska u krevet.
– Već su zaključana. Da bar imamo alarm.
– Pogledat ću onu brošuru kad se vratim – obeća.
Spustim slušalicu i nazovem Rachel.
– Radiš li nešto večeras?
– Spavam – odgovori. – Već sam u krevetu.
– U devet sati navečer?
– Da je tvoj vikend bio kao moj, već bi odavno bila u krevetu. Ako zoveš da izađemo van,
bojim se da je odgovor ne.
– Htjela sam te zamoliti da navratiš i podijeliš bocu vina sa mnom.
Čujem zijevanje s druge strane slušalice. – Zašto, sama si?
– Da, Matthew ima inspekciju na jednoj od naftnih platformi. Neće ga biti cijeli tjedan.
– Što kažeš na to da ti u srijedu dođem praviti društvo?
Obuzme me malodušnost. – A sutra?
– Ne mogu, žao mi je, već imam nešto u planu.
– Onda u srijedu. – Ne mogu prikriti razočaranje u glasu.
– Je li sve u redu? – pita, uviđajući to i sama.
– Da, sve je u redu. Hajde, idi spavati.
– Vidimo se u srijedu – obeća.
Otputim se u dnevni boravak. Da sam joj rekla da me strah biti sama, odmah bi došla.
Upalim televizor i gledam epizodu serije koju nikada prije nisam gledala. Potom se, osjetivši
umor, uputim gore u krevet, nadajući se da ću spavati do jutra.
No ne mogu se opustiti. U kući je premračno, noć je pretiha. Ispružim ruku i upailm
svjetlo, ali san mi izmiče. Stavim slušalice na uši kako bih slušala glazbu, ali ih skinem shvativši
da bi prikrile zvuk nečijeg šuljanja uz stube. Počnu me zabrinjavati dva prozora koja sam našla
otvorena, onaj u spavaćoj sobi nakon što je u petak otišao čovjek za postavljanje alarma i onaj u
kuhinji u subotu, kao i muškarac kojega sam jutros vidjela ispred kuće. Kada sunce počne izlaziti
i shvatim da tonem u san, više se ni ne pokušavam boriti protiv njega, govoreći si da je manja
vjerojatnost da budem ubijena danju nego noću.
 SRIJEDA, 29. SRPNJA

Probudila me zvonjava telefona u hodniku. Otvorim oči i zagledam se u strop, u nadi da

će onaj koji zove odustati. Jučer je ujutro telefon uporno zvonio u osam i trideset, ali kad sam se
javila, nije bilo nikoga s druge strane. Pogledam na sat: uskoro će devet i vjerojatno je Matthew,
zove prije no što danas započne s poslom. Iskočivši iz kreveta, otrčim u prizemlje i zgrabim
slušalicu prije no što se uključi automatska sekretarica.
– Halo? – javim se zadihano. Nema odgovora pa pričekam jer je veza s naftne platforme
često loša.
– Matthew? – pokušam ponovno. I dalje nema odgovora. Spuštam slušalicu i biram
njegov broj.
– Jesi li ti upravo zvao? – upitam kada se javio.
– Dobro jutro, draga – kaže oštro, ali sa smijehom u glasu. – Kako si danas?
– Oprosti – kažem brzo. – Krenut ću ispočetka. Zdravo, dragi, kako si?
– To je već bolje. Dobro sam, iako je hladno tu gore.
– Jesi li me zvao maloprije?
– Ne.
Namrgodim se. – Oh.
– Zašto?
– Telefon je zvonio, ali s druge strane nije bilo nikoga pa sam pomislila da je to zbog loše
veze s platforme.
– Ne, mislio sam te nazvati za vrijeme ručka. Bojim se da moram krenuti, dušo, pričat
ćemo poslije.
Spustim slušalicu, uzrujana što sam ustala iz kreveta. Trebalo bi postojati pravilo protiv
telefonske prodaje rano ujutro. Cijeli je dan preda mnom i zaključujem da ne želim još jednu noć
provesti sama. Tijekom noći, kada sam ustala da odem na zahod, pogledala sam kroz prozor i na
sekundu mi se učinilo da je netko ondje. Nikoga nije bilo, naravno, ali nakon toga više nisam
mogla zaspati sve do ranih jutarnjih sati.
– Otiđi onda negdje na dva dana – kaže Matthew kad me nazvao za vrijeme ručka, nakon
što sam mu rekla da gotovo uopće nisam spavala posljednje dvije noći.
– Mislim da bih mogla – kažem. – Možda u hotel u kojemu sam bila prije dvije godine,
nakon mamine smrti. Ima bazen i spa. Premda nisam sigurna hoće li imati slobodnih soba.
– Možda da ih nazoveš i provjeriš? Ako imaju slobodno, mogla bi otići danas, a ja ću ti se
pridružiti u petak.
Odmah mi se popravi raspoloženje. – To je sjajna ideja! Zaista si najbolji muž na svijetu –
kažem zahvalno.
Nazovem hotel i, dok čekam da se netko javi, uzimam kalendar sa zida kako bih bila
sigurna koje dane trebam rezervirati. I dok računam da ću trebati rezervirati četiri noćenja ako
planiramo ostati do nedjelje, riječi “Matthew ide na platformu” optužujuće iskoče prema meni iz
kvadratića koji označava ponedjeljak. Zatvorim oči, nadajući se da ih više neće biti kada ih opet
otvorim. Ali tu su, baš kao i riječi “Matthew se vraća”, zapisane u kvadratiću od 31. 7., petka,
zajedno s nacrtanim smajlićem. Obuzima me malodušnost i opet me iznutra počne izjedati briga i
stoga, kad su se iz hotela naposljetku javih i kad mi je recepcionar rekao da je rezervirano sve
osim apartmana, nisam ni pitala za cijenu, nego sam ga jednostavno rezervirala.
Objesim kalendar natrag na zid, okrenuvši stranicu na kolovoz, da bude spremna kad se
vratimo iz hotela – i da Matthew ne vidi da je bio u pravu kad je rekao da mi je najavio svoj
odlazak na naftnu platformu.
Tek sam se u hotelu, čekajući da se prijavim, počela osjećati bolje. Apartman je
fantastičan, s najvećim krevetom koji sam ikada vidjela. Nakon što sam se raspakirala, šaljem
Matthewu poruku da zna gdje sam, potom se presvlačim u kupaći kostim i spuštam do bazena.
Baš guram stvari u garderobni ormarić kad mi stiže poruka od Rachel:
Bok, samo da ti javim da sam se dogovorila da večeras odem ranije, tako da ću biti kod
tebe oko 18. Hoćeš li kuhati ili da izađemo?
Najednom me obuzme takva malodušnost da mi se čini kao da mi se otvorilo tlo pod
nogama. Kako sam mogla zaboraviti da Rachel večeras dolazi prespavati kad smo to tek u
ponedjeljak dogovorile? Sjetim se mame i osjetim mučni strah u želucu. Ne mogu vjerovati da
sam zaboravila. Istina, Janeino ubojstvo i osjećaj krivnje su me smeli, ali zaboraviti da Rachel
dolazi prespavati? Prtljam po mobitelu i stisnem tipku za zvanje, očajnički se želeći nekome
povjeriti u vezi svojih sve većih strahova.
Iako sam Rachel netom poslala poruku, ne javlja se. Svlačionica je prazna pa sjedam na
vlažnu drvenu klupu. Sada kada sam odlučila reći Rachel da me brine moje kratkoročno
pamćenje, silno to želim učiniti prije no što se predomislim. Ponovno zovem Rachel i ovaj se put
javlja.
– Želiš li možda provesti večer u luksuznom hotelu umjesto kući? – pitam.
Nastane stanka. – Ovisi gdje je.
– U Westbrook Parku.
– Onaj što ima fantastični spa? – Šapće pa zaključujem da je usred sastanka ili nečeg
sličnog.
– Upravo taj. Zapravo, ja sam već tu. Došlo mi je da se malo odmorim.
– Ah, sretnice – uzdahne.
– Onda, hoćeš li mi se pridružiti?
– Malo je daleko za jednu noć. Ne zaboravi da sutra moram na posao. A da ti se pridružim
u petak?
– Mogla bi – odgovorim. – Matthew će tu doći ravno s platforme pa će nas biti troje.
Tiho se nasmije. – Nezgodno.
– Oprosti što sam te iznevjerila večeras.
– Ne brini se. Vidimo se idući tjedan?
– Čekaj, Rachel, ima još nešto... Ali već je otišla.
 PETAK, 31. SRPNJA

Podne još nije ni došlo a već silno želim vidjeti Matthewa. Vrijeme baš nije bajno pa
ostajem u hotelskoj sobi, čekajući da me nazove i javi mi kada stiže. Malo gledam televiziju;
osjećam olakšanje jer se na vijestima ne spominje Janeino ubojstvo, a opet me čudno uzrujava to
što je dva tjedna nakon nasilne smrti već zaboravljena.
Telefon zazvoni i naglo ga podignem.
– Kod kuće sam – kaže Matthew.
– Dobro – kažem veselo. – Doći ćeš na vrijeme za večeru.
– Samo... Kad sam stigao, tu je bio čovjek iz one tvrtke za postavljanje alarma, samo što
nije sjedio na pragu. – Zastane. – Nisam znao da si se zapravo odlučila za to.
– Odlučila za što?
– Pa za alarm.
– Ne razumijem.
– Tip je rekao da ste se dogovorili da će netko jučer doći postaviti alarm, ali nikoga nije
bilo kad je tehničar došao. Čini se da su zvali svakih pola sata.
– Nisam se ništa dogovorila – kažem ozlovoljeno. – Samo sam rekla da ćemo mu se javiti.
– Ali potpisala si ugovor – kaže Matthew, zvučeći zbunjeno.
– Nisam! Budi oprezan, Matthew, tip nas pokušava preveslati, praveći se da sam pristala
na nešto iako nisam. To je najobičnija prevara, ništa drugo.
_
– To sam i ja pomislio. Ali kada sam rekao da, što se mene tiče, ništa još nismo odlučili,
pokazao mi je kopiju ugovora s tvojim potpisom.
– Onda ga je morao lažirati. – Nastupi tišina. – Ali ti misliš da sam to ipak učinila i
naručila, zar ne? – upitam ga, shvativši to.
– Ne, naravno da ne! Samo što potpis baš jako sliči tvojemu. – Osjećam njegovo
oklijevanje. – Nakon što sam ga se riješio, pogledao sam brošuru koju si ostavila u kuhinji i
unutra je tvoj primjerak ugovora. Da ga ponesem u hotel da i ti vidiš? A ako se ispostavi da je
prevara, tada možemo nešto poduzeti.
– Misliš, tužiti ga za velike pare – kažem, trudeći se zvučati opušteno, ne dopustiti sumnji
da mi se nadvije nad glavom. – Kada ćeš doći?
– Čim se otuširam i presvučem, oko šest i trideset?
– Čekat ću te u baru.
Spustim slušalicu, naljutivši se istoga trena što je uopće mogao pomisliti da bih naručila
alarm bez njegova znanja. Ali tihi unutarnji glasić mi se ruga: Jesi li sigurna, Cass, jesi li zaista
sigurna? Da, odlučno mu odgovaram, sigurna sam. Uostalom, čovjek iz tvrtke za postavljanje
alarma djelovao je kao tip osobe koja bi sve učinila za potpisivanje ugovora, čak i ako to znači
laganje i varanje. Toliko sam uvjerena da sam u pravu da po silasku u bar naručujem bocu
šampanjca.
Šampanjac je čekao u posudi s ledom kada je Matthew stigao.
– Težak tjedan? – upitam ga jer djeluje strahovito umorno.
– Moglo bi se reći – kaže, poljubivši me. Uoči šampanjac. – Dobro izgleda.
Konobar priđe otvoriti bocu i posluži nas.
– Za nas – kaže Matthew, podigavši čašu i smiješeći mi se.
– Za nas. I naš apartman.
– Rezervirala si apartman?
 – Samo im je to ostalo slobodno.
– Kakva šteta – kaže, nacerivši se.
– Krevet je ogroman – nastavljam.
– Nadam se ne toliko da te izgubim u njemu.
– Nema šanse. – Spustim čašu na stol. – Imaš li primjerak ugovora koji sam navodno
potpisala? – pitam, želeći se toga što prije riješiti kako nam ništa ne bi moglo pokvariti vikend
izvan kuće.
Nije se žurio izvaditi ga iz džepa i znam da mi ga zapravo ne želi pokazati.
– Moraš priznati da izgleda kao tvoj potpis – kaže kao da se ispričava, dodajući mi ga
preko stola. Netremice ga promatram; ne potpis na dnu stranice, nego sam ugovor. Nepogrešivo
ispunjen mojim rukopisom, još me više osuđuje od potpisa, barem iz moje perspektive. Bilo tko
je mogao krivotvoriti moj potpis, ali ne i red po red uredno ispunjenih polja, sa svakim velikim
slovom ispisanim upravo onako kako bih ja to učinila. Pregledavam stranicu u potrazi za nečim
što bi mi otkrilo da je nisam ja ispunila, ali što dulje gledam, to sam uvjerenija da jesam, do te
mjere da se gotovo mogu vidjeti kako je ispunjavam, gotovo mogu osjetiti kako držim olovku u
jednoj ruci, dok je druga lagano naslonjena na papir da se ne pomakne. Otvorim usta, spremna
slagati, spremna reći Matthewu da to definitivno nije moj rukopis, ali na vlastiti užas, briznem u
plač.
Za tren se našao pokraj mene, čvrsto me privinuvši uza se. – Sigurno te na prevaru
nagovorio da potpišeš – kaže, no ne mogu procijeniti vjeruje li zaista u to ili mi samo popušta,
baš kao što je prije nekoliko dana rekao da mi je zacijelo zaboravio reći da ide na platformu.
Kako god bilo, zahvalna sam mu. – Sutra ću najprije kontaktirati tvrtku i reći im da postavljanje
alarma ne dolazi u obzir.
– Ali bit će riječ njihova prodavača protiv moje – kažem nesigurno. – Pustimo to. On će
ionako sve poreći i time će se sve samo prolongirati. Činjenica je da nam treba alarm.
– Ipak mislim da bismo trebali pokušati otkazati ugovor. Što je rekao, da je to samo
procjena ili tako nešto?
– Nisam sigurna što je točno rekao, ali da, pretpostavljam da sam mislila kako samo
pristajem na procjenu – odgovaram, prihvativši takvo opravdanje. – Osjećam se tako glupo.
– Nisi ti kriva. Ne bi im se smjelo dopustiti da se služe takvim taktikama. – Oklijeva. –
Nisam siguran što sada učiniti, da ti pravo kažem.
– Možemo li ih jednostavno pustiti da to postave, pogotovo zato što sam djelomično
odgovorna?
– Svejedno bih to želio raščistiti s njim. – Matthew zvuči nepopustljivo. – Iako ga sutra
vjerojatno neću ni vidjeti jer će poslati nekog od tehničara. On je samo prodavač.
– Zbilja mi je žao.
– Kad se sve uzme u obzir, i nije takva katastrofa. – Iskapi svoju čašu i čeznutljivo
pogleda prema boci. – Šteta što ne smijem više.
– Zašto ne? Pa ne moraš nikuda voziti.
– Zapravo, moram. Budući da sam mislio kako je sve pošteno dogovoreno, pristao sam da
dođu sutra ujutro i postave alarm. A ako ne kanimo pokušati otkazati ugovor, onda moram biti
tamo prije nego što stignu.
– Zar ne možeš ipak prespavati i krenuti rano ujutro?
– Kad? U šest i trideset?
– Ne bi morao krenuti tako rano.
– Bih ako će oni doći u osam.
Pitam se nije li njegovo odbijanje da prenoći način da me kazni, jer si ne želi dopustiti da
se ljuti na mene što sam uopće naručila alarm.
– Ali vratit ćeš se sutra predvečer, kad završe? – pitam.
– Da, naravno – odgovori, držeći me za ruku.
Nedugo potom odlazi, a ja se uspnem u svoju hotelsku sobu i gledam film, sve dok mi se
vjeđe ne sklope od umora. No ne mogu zaspati. Spoznaja da sam uspjela ispuniti cijeli ugovor a
da se toga uopće ne sjećam posve me uzdrmala. Pokušavam samu sebe uvjeriti da ne radim ništa
tako loše kao što je mama radila kad sam prvi put postala svjesna da je riječ o stvarnom
problemu. Bilo je to u proljeće 2002. Otišla je do obližnjih dućana i izgubila se na putu kući,
vrativši se tek nakon tri sata. Prije ovoga s alarmom radilo se samo o sitnicama koje bih
zaboravljala. To što sam zaboravila što sam trebala kupiti Susie, da Matthew ide na put, da sam
Hannu i Andyja pozvala na roštilj i da Rachel dolazi prespavati – sve je to bilo već dovoljno loše.
Ali naručiti ugradnju alarma bez znanja da sam to učinila naprosto je nevjerojatno. Više od ičega
želim vjerovati da me prodavač obmanuo. Ali kad se pokušavam prisjetiti trenutka kad smo oboje
bili u kuhinji, shvaćam da se ne sjećam mnogo čega – osim da mi je na kraju uručio brošuru i
uvjeravao me da će suprug biti zadivljen.
 NEDJELJA, 2. KOLOVOZA

Ne pričamo mnogo dok se odjavljujemo iz hotela. Bila sam predložila da odemo nekamo
na ručak, ali Matthew je rekao da bi radije išao kući. Znam da smo oboje razočarani što vikend
nije ispunio naša očekivanja. Iako je Matthewovo objašnjenje zašto u petak navečer nije želio
ostati u hotelu imalo smisla, bojim se da mu je već dosta muke koju moja zaboravnost izaziva.
Stoga sam jučer, dok je bio kod kuće i čekao da se postavi alarmni sustav, skupila hrabrost i na
internetu potražila pojam “periodična amnezija”, koji me uputio na “prolaznu globalnu
amneziju”. Premda mi je taj termin bio poznat zbog mame, sa svakom sam pročitanom rečenicom
postajala sve utučenija, te sam ubrzo zatvorila stranicu, pokušavajući zatomiti paniku koja me
obuzimala. Ne znam je li to ono od čega ja patim i, što je još važnije, ne želim ni znati. Zasad je u
neznanju blaženstvo.
Kad se Matthew naposljetku sinoć pojavio oko sedam, na vrijeme da u baru popijemo
piće prije večere, bilo mi je jasno da me promatra pozornije no inače pa sam stalno iščekivala da
mi kaže kako je zabrinut za mene. Ali nije rekao ništa, zbog čega mi je nekako bilo još gore.
Mislila sam da možda čeka da budemo nasamo u sobi. No kad smo nakon nekog vremena otišli
gore, umjesto da kaže da želi razgovarati sa mnom, uključio je televizor. Voljela bih da nije jer su
u povodu sprovoda, koji se održao toga dana, emitirali posebno izvješće o Janeinu ubojstvu.
Prikazana je snimka lijesa prekrivenog cvijećem, koji je nekolicina ožalošćenih nosila u crkvicu u
Hestonu, dok su za njim koračali izbezumljeni i uplakani roditelji.
Potom se na ekranu pojavila Janeina fotografija, drugačija od one koju su prije bili
prikazivali.
– Bila je tako lijepa – rekao je Matthew. – Kakva strašna šteta.
– A bila bi manja šteta da nije bila lijepa? – odvratila sam, odjednom se razbjesnivši.
Pogledao me u čudu. – Znaš da nisam to mislio. Strašno je kad bilo tko bude ubijen, a to
pogotovo vrijedi za nju jer je imala dvoje male djece koja će kad-tad saznati da im je majka bila
divljački ubijena. – Okrenuo se opet prema reportaži na televiziji, u okviru koje je prikazano kako
policija zaustavlja i pretražuje automobile na cesti Blackwater Lane, koja je ponovno bila
otvorena za javnost. – Teško da će u nečijem prtljažniku naći oružje kojim je počinjeno ubojstvo
– nastavio je. – Bolje bi im bilo da traže ubojicu. Netko sigurno zna tko je on. Zacijelo je te noći
bio sav krvav.
– Možeš li više prestati pričati o tome? – promrsila sam.
– Ti si započela.
– Ja nisam uključila televizor.
Osjetila sam njegov pogled na sebi. – Je li to zato što je ubojica još uvijek na slobodi, to te
muči? Jer ako je to, bit ćeš potpuno sigurna sada kad imamo alarm. U svakom slučaju, tko god da
je odgovoran za to, vjerojatno je dosad već kilometrima daleko.
– Znam – rekla sam.
– Zato se prestani brinuti.
Shvatila sam da sam upravo taj uvod čekala, savršen trenutak da mu se povjerim, da mu
kažem kako se brinem zbog onoga što mi se događa, što se događa mome umu, te da mu
objasnim što se dogodilo s mamom i njenom demencijom. Ali pustila sam da taj trenutak prođe.
Nadala sam se da će me kupka smiriti, no nisam mogla prestati razmišljati o Janeinu
suprugu. Da sam barem mogla nešto napraviti da mu olakšam bol, da sam mu barem mogla reći
koliko sam bila sretna što sam upoznala Jane, kako divna je bila. Potreba da nešto poduzmem
postala je neizdrživa te sam odlučila pitati Rachel zna li njegovu adresu kako bih mu mogla
pisati. Ležim u kadi, smišljajući sadržaj pisma, znajući da ga podjednako želim napisati i zbog
sebe i zbog njega. Voda je bila hladna kad sam izašla iz kade, a poslije smo Matthew i ja ležali u
krevetu jedno pokraj drugog, ne dodirujući se; udaljenost među nama nikada se nije činila većom.
Promatram ga sada, dok stoji kraj mene na recepciji, i želim da otvoreno progovori o
mojim rupama u sjećanju umjesto da se pravi da je sve u redu, kada sasvim očito nije.
– Sigurno ne želiš da odemo nekamo na ručak? – pitam.
Odmahne glavom i nasmiješi se. – Ne treba.
Odlazimo, svatko u svojem automobilu, a po dolasku u kuću gledam ga kako deaktivira
novi alarm.
– Hoćeš li mi pokazati kako funkcionira? – upitam.
Inzistira na tome da ja odaberem šifru te biram naše rođendane, počevši od kraja, kako bih
je lako zapamtila. Potiče me da ga isprobam nekoliko puta, pokazujući mi kako izdvojiti
određene prostorije ako sam sama u kući. Odjednom se sjetim da sam rekla prodavaču da bih
upravo to voljela, što znači da sam s njim vodila ozbiljniji razgovor no što sam mislila.
– U redu, jasno mi je – kažem.
– Dobro. Hoćemo li pogledati što ima na televiziji?
Ulazimo u dnevni boravak, ali vrijeme je za vijesti pa bježim u kuhinju.
– Izbosti nekog nožem je jedno, ali prerezati grkljan velikim kuhinjskim nožem, to je
naprosto poremećeno. – Matthew stoji na vratima, lica iskrivljena od šoka. – Čini se da je tako
umrla, prerezan joj je grkljan.
Nešto u meni pukne.
– Začepi! – viknem, bučno spustivši čajnik sa strane. – Jednostavno začepi!
Pogleda me u nevjerici. – Za Boga miloga, Cass, smiri se!
– Kako da se smirim kad stalno pričaš o tom prokletom ubojstvu? Ne mogu to više
slušati!
– Samo sam mislio da će te zanimati, to je sve.
– E pa, ne zanima me, dobro? Ni najmanje me ne zanima! -
Krenem da ću izaći iz prostorije, a suze mi od bijesa navru na oči.
– Cass, čekaj! – Primi me za ruku i povuče natrag. – Nemoj ići. Oprosti, zaista sam ispao
bezosjećajan. Stalno zaboravljam da si je upoznala.
Prođe me želja za svađom i klonem mu u naručje. – Ne, ja sam kriva – kažem umorno. –
Nisam smjela vikati na tebe.
Poljubi me u tjeme. – Dođi, hajdemo gledati film.
– Samo da nije o ubojstvu.
– Naći ću neku komediju – obeća.
I tako gledamo film ili, bolje rečeno, Matthew ga gleda a ja se smijem kada se i on smije,
kako ne bi primijetio koliko se očajno osjećam. Teško je povjerovati da odluka da odem
prečacem kroz šumu toga zlokobnog petka navečer, koju sam donijela u djeliću sekunde, tako
razorno utječe na moj život. Jane se možda našla na krivome mjestu u krivo vrijeme, ali i ja sam.
I ja sam.
 UTORAK, 4. KOLOVOZA

Telefon je zazvonio dok sam punila perilicu posuđa i pomislila sam da zacijelo zove
Rachel da me pita kako sam provela tih nekoliko dana u hotelu. Javim se, ali nema nikoga – ili,
točnije, nitko ne odgovara, jer sam uvjerena da netko jest s druge strane. Odmah se sjetim
jučerašnjeg poziva i onih od prošloga tjedna, prije no što sam otišla u hotel. Tišina. Zadržavam
dah, osluškujući, ne bih li čula makar i najslabašniji zvuk koji bi mi dao do znanja da je netko
ondje, ali ništa – ni statički elektricitet, ni zvuk disanja, uopće nikakav zvuk se ne čuje – kao da i
on, poput mene, zadržava dah. On. Nelagoda mi se ušulja u tijelo te naglo spustim slušalicu.
Provjeravam automatsku sekretaricu ne bih li saznala je li bilo još poziva dok me nije bilo. U
četvrtak su jedino zvali iz tvrtke za postavljanje alarma, potvrdivši da će sutradan doći ugraditi
alarm, a u petak su bila tri poziva, dva iz tvrtke za alarm, tražeći da ih hitno nazovem, i jedan od
Connie.
Namjeravala sam krenuti s nastavnim planovima za rujan, ali ne mogu se usredotočiti.
Telefon opet zazvoni i srce mi istoga trena počne neobuzdano lupati. Sve je u redu, govorim sama
sebi, vjerojatno je Matthew ili Rachel ili neka druga prijateljica koja želi pročavrljati.
Ali kada pogledam broj, vidim da je skriven.
Ne znam zašto sam se javila. Možda zato što sam već shvatila što se od mene očekuje.
Želim nešto reći, pitati ga tko je, ali jeziva mi tišina zaustavlja riječi u ustima, tako da jedino
mogu slušati. No ni ovaj put nema ničega i treskom spustim slušalicu, dok mi ruke drhte.
Odjednom mi vlastita kuća djeluje kao zatvor. Odjurim na kat, grabim mobitel i torbu iz spavaće
sobe, sjedam u auto i vozim do Castle Wellsa. Na putu do kafića stajem kako bih kupila
dopisnicu koju ću poslati Janeinu suprugu, ali na blagajni je nemoguće ignorirati hrpu naslaganih
novina kao ni njihove naslovnice s kojih vrišti da je došlo do novog razvoja događaja u slučaju
ubojstva. Nemam osobitu želju čitati o tome, ali ipak ih kupujem jer postoji šansa da je policija
bliže hvatanju ubojice. U susjednom kafiću nalazim stol u kutu, otvorim novine i krenem čitati:
Sve dosad policija je vjerovala da je Janeino ubojstvo posljedica slučajnog napada, ali
sada im je netko dojavio da je u petak, oko jedanaest i trideset, prije nego što je bila ubijena,
prošao pokraj auta za koji vjeruje da je bio njezin, parkiranog na otprilike istome mjestu na kojem
je nađena. To u potpunosti mijenja smjer istrage jer sugerira da je Jane možda poznavala svog
ubojicu i da je te noći kad je umrla stala na ugibalištu kako bi se našla s njim, a isto je učinila i
tjedan dana ranije. Mediji prekopavaju po njezinu privatnom životu, sugerirajući da je potajice
imala ljubavnika i da joj je brak bio u krizi, a meni je samo silno žao njezina muža, premda
postoje i nagađanja da je upravo on kriv za ženinu smrt. Kao što je u novinama istaknuto, njegov
su alibi dvije male kćeri koje je, prema vlastitim riječima, čuvao kod kuće, no lako ih je mogao
ostaviti nasamo za vrijeme koje bi mu bilo potrebno da počini zločin.
Pored članka je fotografija noža, sličnog onome za koji policija vjeruje da ga je
upotrijebio ubojica. Izbezumljena od straha, zurim u kuhinjski nož s crnom drškom i fino
brušenom nazupčanom oštricom.
Poput trkaćeg auta kad kreće sa startne pozicije, srce mi počne kucati tako brzo da
osjećam vrtoglavicu. Sklopim oči, no kada ih ponovno otvorim, strah je i dalje prisutan, postajući
sve veći. Kada sam se te noći zaustavila na ugibalištu, ubojica je možda već vrebao iz šume i
spremao se počiniti stravični zločin. Ako me vidio, mogao je pomisliti da sam i ja njega vidjela.
Možda je zapamtio moju registraciju za slučaj da mu postanem prijetnja. A sada, u njegovim
očima, možda to i jesam. Zna da je netko otišao na policiju jer su s mojim pozivom izašli u
javnost, pa je možda zaključio da sam to bila ja. Ne zna da im ništa nisam rekla, da im ništa
nisam ni imala za reći. Bitno je to što zna da ja postojim. Je li saznao tko sam i prijeti li mi tako
što me zove i šuti?
Pogledam uokolo, očajnički tražeći nešto što bi me spustilo na zemlju. Ugledam cjenik i
počnem brojiti slova prvog pića na njemu: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest. Upalilo je: jednolično
ponavljanje brojeva usporava mi lupanje srca i uskoro opet normalno dišem. No i dalje sam
uzdrmana i osjećam se strahovito usamljeno.
Vadim mobitel i zovem Rachel, sretna što joj ured nije predaleko od centra grada.
– U Castle Wellsu sam. Ima li šanse da uzmeš dugu pauzu za ručak? – upitam.
– Čekaj da pogledam u rokovnik. – Brzo govori, pa zaključujem da je po mom glasu
shvatila koliko sam očajna. – Da vidimo... Imam sastanak u tri, tako da se dotad moram vratiti, no
ako se malo drukčije organiziram, mogla bih se naći s tobom oko jedan. Može tako?
– To bi bilo sjajno.
– Hoćemo li se naći u pivnici Spotted Cow? – pita.
– Savršeno.
– Je li gužva u gradu? Gdje si parkirala?
– Našla sam mjesto na malom parkiralištu u Ulici Grainger, ali možda ćeš morati potražiti
mjesto u garaži.
– Dobro. Vidimo se u jedan.

– Što te muči, Cass? – zabrinuto pita Rachel.

Otpijem gutljaj vina, ne znajući što bih joj točno rekla. – Jednostavno se više ne osjećam
sigurno u kući.
– Zašto?
– Tako je od ubojstva. Pisalo je u novinama da je Jane vjerojatno ubio netko koga je
poznavala, što znači da sigurno živi u blizini.
Pruži ruku i njome stisne moju. – Njena te smrt zaista pogodila, zar ne?
Kimnem, osjećajući se jadno. – Iako sam samo jednom bila s njom na ručku, znam da
bismo postale dobre prijateljice – kažem. – I grozno mi je to što govore da je imala ljubavnika.
Uopće ne vjerujem u to. Ona nije mogla prestati pričati o svome mužu, o tome kako je divan i
kako je sretna što ga ima. Kupila sam dopisnicu da mu je pošaljem. Bi li mi mogla saznati
njegovu adresu?
– Da, naravno, raspitat ću se na poslu. – Kimne glavom prema novinama koje sam
nedavno kupila. – Jesi li vidjela sliku noža? Užasna je.
– Nemoj – kažem potreseno. – Ne mogu više misliti na to.
– Osjećat ćeš se bolje kada vam ugrade alarm – kaže, skinuvši s ramena crvenu vestu i
prebacivši je preko naslona stolice.
– Imamo ga. Postavljenje u petak.
Posegne za čašom, a srebrne joj narukvice, oslobodivši se iz rukava, zazveckaju. – Možeš
li ga uključiti i kada si u kući?
– Da, mogu uključiti alarm na prozorima i u kojoj god prostoriji želim.
– I unatoč tome se ne osjećaš sigurno?
– Ne.
– Zašto ne?
– Zato što stalno primam čudne pozive. – Riječi mi izlete iz usta.
Rachel se namršti. – U kom smislu čudne?
– Nitko se ne javlja. Broj je skriven.
– Misliš, nema nikoga s druge strane?
 – Ne, ima nekoga, samo ništa ne govori. Zbilja me od toga hvata jeza.
Razmišlja nakratko. – Ti pozivi... koliko ih je bilo?
– Nisam sigurna... pet ili šest? Dva su bila jutros.
Kao da se naglo trgnula. – I zbog toga si uzrujana? Zbog nekoliko poziva sa skrivenog
broja? Cass, ja ih stalno primam! Obično mi netko nešto pokušava prodati ili želi moje mišljenje
o nečemu što sam kupila. – Razmišlja jedan tren. – Pretpostavljam da ti pozivi dolaze na fiksni
telefon?
– Da. – Prstima prebirem po vratu čaše. – Pitam se je li to nešto osobno?
– Osobno? – Rachel me zbunjeno pogleda.
– Da.
– Ma daj, Cass, radi se o samo nekoliko poziva. Nije mi jasno zašto su te toliko uzrujali.
Slegnem ramenima, trudeći se djelovati opušteno. – Valjda je to zbog Janeina ubojstva...
znaš? To što se događa tako blizu doma.
– Što Matthew misli o tome?
– Nisam mu rekla.
– Zašto nisi? – Zbog zabrinutog pogleda odlučim joj se povjeriti.
– Zato što sam u posljednje vrijeme napravila nekoliko gluposti i ne želim da pomisli da
sam zaista luda – priznam.
Ispije gutljaj vina, ali ne spušta pogled s mene. – Kakvih gluposti?
– Pa... za početak, zaboravila sam da sam Hannu i Andyja pozvala li nama na roštilj.
Nabasala sam na Hannu u Browburyju onaj dan kad smo se nas dvije našle na piću u baru Sour
Grapes.
– Znam – kaže. – Sjećam se da si rekla da zato kasniš.
– Već sam ti rekla?
– Da. Rekla si da si ih pozvala na roštilj jer se dugo niste vidjeli.
– Jesam li rekla koji sam ih dan pozvala?
– Da, rekla si da si ih pozvala u nedjelju, dakle taj isti vikend.
Zatvorim oči, udahnem. – E pa, zaboravila sam – kažem, ponovno je pogledavši.
– Zaboravila si?
– Da. Zaboravila sam da sam ih pozvala. Ili nisam bila svjesna da sam... Ne znam točno
što od toga. Andy je to jutro nazvao da pita u koje ih vrijeme očekujemo, pa smo uspjeli izbjeći
neugodnost koja bi se dogodila da su se pojavili i da ničega nije bilo za jesti. Ali to nije sve...
Također sam uspjela naručiti alarmni sustav a da se toga uopće ne sjećam. Ispunila sam obrazac i
potpisala ga, a ipak nisam bila svjesna da sam to učinila. – Odlučujem ne spomenuti to što sam
zaboravila da mi je Matthew rekao da će morati otići na naftnu platformu. Pogledam je preko
stola. – Bojim se, Rachel, zbilja se bojim. Ne znam što se to sa mnom događa. I zato što je
mama...
– Nije mi jasno to s alarmom – prekine me. – Što se točno dogodilo?
– Sjećaš li se, kad smo se našle u baru Sour Grapes, da sam ti rekla da je navratio čovjek
iz tvrtke za postavljanje alarma za procjenu?
– Da, rekla si da te preplašio ili tako nešto.
– Točno. Međutim, kad se Matthew prošli petak vratio s platforme, čovjek ga je dočekao
na ulaznim vratima. Matthew mu je rekao da nismo pristali na postavljanje alarma, ali on je
izvukao obrazac koji sam ja potpisala.
– To ništa ne znači – prekine me Rachel. – Mogao je krivotvoriti tvoj potpis. Danas ima
puno prevaranata.
– I ja sam to prvo pomislila. Ali nije riječ samo o potpisu, Rachel, nego i o svemu
ostalom. Cijeli je obrazac popunjen, i to nesumnjivo mojom rukom. Matthew je rekao da sam
vjerojatno na prevaru potpisala, a ja sam se s time složila jer tako ne ispadam kriva. Ali mislim da
oboje znamo da to nije točno.
Izvagala je u glavi to što sam rekla. – Znaš li što ja mislim? Mislim da si vjerojatno na
neki način ipak bila prisiljena na to. Rekla si da ti se čovjek ne sviđa, da se osjećaš nelagodno u
njegovoj blizini, pa si možda pristala na alarm da ga se riješiš, a poslije si cijelu tu epizodu
podsvjesno blokirala od srama što si dopustila da budeš iskorištena.
– Nikada mi to nije palo na pamet.
– Uvjerena sam da je tako bilo – kaže odlučno. – Zato se prestani brinuti.
– Ali to ne objašnjava ostalo. Što je s darom koji sam trebala kupiti za Susie? Što je s
pozivanjem Hanne i Andyja na ručak? – Ne spominjem to što sam zaboravila da je ona trebala
prespavati kod mene u vrijeme kad sam rezervirala sobu u hotelu i otišla.
– Prije koliko ti je vremena umrla majka, Cass?
– Prije nešto malo više od dvije godine.
– I u tom si se razdoblju vratila na posao, udala i preselila. Zapravo si započela potpuno
novi život. Za nekoga tko je tri godine prije toga proveo danonoćno se brinući o osobi s
uznapredovalom demencijom, rekla bih da si previše toga napravila u prekratkom roku i
jednostavno si se iscrpila.
Polako kimam glavom, razmišljajući o tome. I što više mislim o tome, sve više počinjem
vjerovati da je u pravu.
– Zaista je bilo pomalo burno – priznam.
– Eto vidiš.
– Ali što ako nije samo to?
– Kako to misliš?
Teško je na glas izreći svoju najveću bojazan. – Što ako se pretvaram u mamu? Što ako
počnem zaboravljati svaku sitnicu, poput nje?
– Toga se bojiš?
– Budi iskrena, Rachel: jesi li primijetila išta?
– Ne, ništa. Ponekad si malo rastresena...
– Da?
– Ma znaš, kad počneš razmišljati o nečem drugom i ne čuješ više što ti pričam.
– Ozbiljno?
– Ne budi tako zabrinuta, svi smo takvi!
– Dakle, ne misliš da sam krenula tim putem?
Rachel energično odmahne glavom. – Ne, ne mislim.
– A što je s telefonskim pozivima?
– To su samo slučajni pozivi. Nema ničega zlokobnog u njima – kaže iskreno. – Trebaš se
odmoriti. Neka te Matthew odvede nekamo gdje se možeš opustiti.
– Nedavno sam se maknula iz kuće na pet dana. Uostalom, teško da on može dobiti
slobodne dane u kolovozu. Ti ćeš uskoro na godišnji, zar ne?
– U subotu – kaže veselo. – Jedva čekam! O, dobro, evo nam ručka.
Do trenutka kad je Rachel otišla, petnaest minuta kasnije no što je trebala, već sam se
osjećala mnogo bolje. Ima pravo što se tiče mojeg života nakon mamine smrti. Zapravo sam od
života s vrlo malo uzbuđenja i puno rutine prešla na život ispunjen novim iskustvima. Normalno
je da me sve kroz što sam prošla najednom sustigle i izbacilo iz ravnoteže. To je mala smetnja, a
ne velika katastrofa. Moram iz glave izbaciti Janeino ubojstvo, prestati misliti da ima nečega
zloslutnog u pozivima koje primam i usredotočiti se na ono što mi je bitno, a to je Matthew. I baš
mi je nešto sinulo, stoga umjesto da nastavim prema parkiralištu, okrenem se i krenem putem
kojim sam došla.

Neko vrijeme stojim ispred Butika za bebe, gledajući u izlogu prekrasnu odjeću za
novorođenčad. Potom gurnem vrata i uđem. Unutra mladi par, ona u visokom stupnju trudnoće,
gleda dječja kolica za bebu koja je na putu, a pomisao da ćemo jednoga dana Matthew i ja ondje
stajati i birati kolica za naše dijete ispuni me čežnjom i potpuno očara. Počnem pregledavati
vješalice s odjećom i nađem sićušni kombinezon za spavanje ukrašen balonima pastelnih boja.
Prodavačica, sitna mlada žena s najdužom kosom koju sam ikada vidjela, priđe mi i upita može li
mi kako pomoći.
– Da, željela bih ovo kupiti – kažem, dodajući joj kombinezon za spavanje.
– Presladak je, zar ne? Želite li da vam ga zamotam kao dar?
– Ne, u redu je, hvala. Za mene je.
– Baš divno! Kada vam je termin?
Njezino me pitanje neugodno iznenadi i osjetim se posramljeno što kupujem spavaći
kombinezon za nepostojeću bebu.
– Oh, ma tek sam odnedavno trudna. – Čujem samu sebe kako izgovaram.
Nasmije se razdragano i pogladi se po trbuhu. – I ja!
– Čestitam! – Okrenem se i vidim da nam mladi par prilazi. – Znate li već je li dječak ili
djevojčica? – upita mlada žena, gledajući u mene.
Brzo odmahnem glavom. – Još je rano.
– Ja nosim dječaka – kaže ponosno. – Termin mi je idući mjesec.
– Krasno.
– Ne možemo se odlučiti koja kolica kupiti – nastavlja.
– Možda vam mi možemo pomoći – kaže prodavačica, i već smo u idućem trenutku
proučavali niz različitih dječjih kolica, raspravljajući o dobrim i lošim stranama svakih od njih.
– Ja bih odabrala ona – kažem, pokazavši prema predivnim mornarskoplavo-bijelim
kolicima.
– Zašto ih ne isprobate? – predloži prodavačica pa ih mladi par i ja odlučimo naizmjence
provozati po dućanu, složivši se da su ona zaista najbolje rješenje jer izgledaju otmjeno, a ujedno
se njima i lako upravlja.
Odlazimo do blagajne, a prodavačica inzistira da mi kombinezon za spavanje stavi u
lijepu kutiju, premda sam joj rekla da je za mene. I dok pričamo o mogućim imenima za svoju
djecu, uvjerenija sam no ikad da želim biti majka. Rachelina tvrdnja da sam samo iscrpljena od
svega vratila mi je samopouzdanje i ne mogu dočekati da večeras kažem Matthewu da možemo
krenuti s postupkom umjetne oplodnje. Možda ću mu prvo predočiti sićušni dječji kombinezon,
kao nagovještaj.
– Imamo program vjernosti koji bi vas mogao zanimati. – Nasmiješena mi prodavačica
pruži obrazac. – Samo trebate upisati svoje ime i adresu. Kada skupite određeni broj bodova,
imate pravo na popust za buduće kupnje.
Uzmem obrazac i počnem ga popunjavati. – Zvuči sjajno.
– Možete ga koristiti i za kupnju odjeće za trudnice – nastavlja. – Imamo krasnih traperica
sa strukom koji se širi u skladu s vašom trudnoćom. Ja sam već bacila oko na jedne.
Iznenada se spustivši na zemlju, budući da nisam trudna, vratim joj obrazac i na brzinu se
pozdravim. Već sam gotovo na vratima kada me pozove da se vratim.
– Niste platili! – podsjeti me uz smijeh.
Sva smetena, vratim se na blagajnu i pružim joj karticu. Do trenutka kada sam uspjela
izaći kroz vrata osjećala sam se toliko loše zbog laži koje sam izrekla da me moje novostečeno
samopouzdanje napustilo. Ne ide mi se kući, ali ne želim ni ostati u gradu da ne bih naletjela na
mladi par iz dućana koji bi mogao početi pričati o mojoj trudnoći, i stoga se ipak vraćam na
parkiralište.
Nisam daleko odmaknula kad začujem da me netko doziva. Okrenuvši se, ugledam Johna,
kolegu iz škole, kako mi brzo prilazi.
– Vidio sam te kako izlaziš iz onog dućana i otada te pokušavam sustići – objašnjava, sa
širokim osmijehom na licu. Spontano me zagrli, a tamna mu kosa padne preko čela. – Kako si,
Cass?
– Dobro sam – slažem. Vidim da mu pogled bježi prema vrećici koju nosim i odmah me
obuzme sram.
– Ne bih htio ispasti nametljiv, ali moram kupiti dar za prijateljevo novo dijete i nemam
pojma što uzeti. Taman sam se spremao ući u dućan kad sam tebe vidio kako izlaziš, pa se nadam
da mi možeš pomoći.
– Kupila sam spavaći kombinezon za prijateljičino dijete. Možda i ti možeš nešto slično
kupiti.
– Odlično, onda ću to uzeti. I, uživaš li u praznicima?
– Da i ne – priznam, sretna zbog promjene teme. – Lijepo je imati slobodnog vremena, ali
otkad se dogodilo ubojstvo, teško se mogu opustiti.
Lice mu se smrkne. – Znao sam igrati tenis s njom. Bili smo u istom klubu. Kad sam čuo
vijest, nisam mogao vjerovati. Osjećao sam se užasno. I još se osjećam.
– Zaboravila sam da si je i ti poznavao – kažem.
Djeluje začuđeno. – Zašto, ti si je znala?
– Samo površno. Upoznala sam je na proslavi na koju me Rachel odvela. Počele smo
čavrljati i kad sam joj rekla da radim u srednjoj školi, rekla je da te poznaje. Dva tjedna nakon
toga išle smo zajedno na ručak. – Sjetim se nečega drugog o čemu bismo mogli pričati. – Uskoro
ideš u Grčku, zar ne?
– Ne, ništa od toga. – Upitno ga pogledam. – Recimo samo da moja djevojka više nije u
igri.
– Ah...
John slegne ramenima. – Događa se. – Pogleda na sat. – Imaš li možda vremena za piće?
– Voljela bih otići na kavu – kažem, zadovoljna što ću još malo kratiti vrijeme.
Na kavi pričamo o školi i sjednici zakazanoj za kraj mjeseca, prije početka nove školske
godine u rujnu. Izlazimo iz kafića nakon pola sata i, poslije pozdrava na odlasku, sve sam više
pod stresom jer ga promatram kako prelazi cestu i pješači natrag prema Butiku za bebe. Što ako
kaže prodavačici da želi kupiti spavaći kombinezon poput onoga koji je njegova prijateljica
kupila prije pola sata? Ona će znati da govori o meni i mogla bi spomenuti moju trudnoću, a on bi
mi pred svima u školi mogao čestitati. I što bih tada napravila? Pretvarala se da je riječ o lažnoj
uzbuni? Mogao bi me čak danas tijekom dana nazvati, a ja ne bih imala izbora nego mu priznati
da sam lagala prodavačici ili reći da je ona zacijelo krivo shvatila. Glava me zaboljela i najradije
bih da uopće nisam naletjela na njega.
Stignem kući i po ulasku me bliještanje crvenog svjetla na tipkovnici podsjeti da moram
isključiti alarm, stoga zatvorim ulazna vrata i utipkam šifru. No umjesto da se pojavi zeleno
svjetlo, crveno počne energično svijetliti. Pomislivši da sam pogriješila, ponovno utipkam šifru,
snažno pritisnuvši svaku tipku – 9-2-91 – ali svjetlo još brže počne bliještati. Užasnuta
spoznajom da se vrijeme odbrojava, budući da imam svega trideset sekundi prije uključivanja
alarma, pokušavam dokučiti gdje sam pogriješila. Posve sam sigurna da znam šifru te ponovno
pokušam unijeti iste brojeve – i spetljam se.
U nekoliko sekundi nastane prava noćna mora. Sirena propara zrak pištanjem, potom joj
se pridruži još jedna, zavijajući na mahove. I dok drhteći stojim pred tipkovnicom, trudeći se
otkriti postoji li neki drugi način da se alarm ugasi, čujem zvonjavu telefona iza sebe, a moje
srce, već uzbuđeno zbog krive šifre koju sam unijela, krene još jače lupati jer jedino mi pada na
pamet da onaj koji me gnjavi pozivima u kojima šuti zna da sam upravo došla kući. Odustavši od
alarma, potrčim prema vratima ograde i pogledam gore-dolje niz cestu ne bih li vidjela nekoga
tko bi mi pomogao. No unatoč buci koju proizvodi alarm, nitko ne dolazi provjeriti što se zbiva, i
od same te ironije pomalo me počne hvatati histerija.
U tom se trenutku na vidiku pojavi Matthewov auto, i to me umiri. Shvativši da držim
vrećicu iz Butika za bebe, brzo otvaram vrata svog auta i ubacim je ispod sjedala prije no što
dođe dovoljno blizu da je primijeti. Njegov upitni izraz lica, dok je ulazio autom u dvorište,
govori mi da je buka od alarma do njega već doprla.
Naglo zaustavi auto i iskoči iz njega.
– Cass, što se dogodilo? Jesi li dobro?
– Ne mogu isključiti alarm! – nadvikujem se s bukom. – Šifra ne radi.
Olakšanje što nismo opljačkani, vidljivo na njegovu licu, brzo se pretvorilo u čuđenje.
– Kako misliš, ne radi? Jučer je radila.
– Znam, ali više neradi!
– Daj da vidim.
Slijedim ga u kuću. Utipka šifru u tipkovnicu i buka istoga časa prestane.
– Ne mogu vjerovati – kažem zbunjeno. – Zašto meni nije radila?
– Jesi li sigurna da si ispravno utipkala šifru?
– Da, unijela sam 9291, isto kao što sam unijela jučer, isto kao što si ti sad unio. Čak sam
dvaput pokušala, ali ni to nije upalilo.
– Čekaj malo, koji si broj rekla?
– 9291, naši rođendani unatrag.
Odmahuje glavom u očaju. – Broj je 9192, Cass, a ne 9291. Tvoj rođendan pa moj.
Pobrkala si redoslijed, to je sve. Prvo si unijela moj umjesto svog.
– O, Bože – progunđam. – Kako mogu biti tako glupa?
– Valjda se lako zabuniti. A nije ti sinulo da uneseš brojeve drugim redoslijedom, kad već
prvi put nije upalilo?
– Ne – odgovorim, osjetivši se još glupljom. Preko ramena mu vidim policijski auto kako
se zaustavlja pred kućom. – Što policija tu radi?
Matthew se okrene da pogleda. – Ne znam. Možda ih je tvrtka za ugradnju alarma
pozvala, znaš, zbog ubojstva koje se dogodilo u blizini.
Policajka izlazi iz vozila. – Je li sve u redu? – vikne preko ograde.
– Da, sve je u redu – Matthew je uvjerava.
Ipak dođe kolnim prilazom. – Znači, nije vam nitko provalio? Obaviješteni smo da vam se
alarm uključio i da ne odgovarate na telefonski poziv koji su uputili, pa smo odlučili osobno
provjeriti.
– Ispričavam se, bojim se da ste uzalud došli – kaže Matthew. – Novi je alarm pa smo se
malo zabunili oko šifre.
– Želite li da provjerim kuću, za svaki slučaj? Alarm se nije aktivirao prije nego što ste
ušli?
– Nije – kažem ispričavajući se. – Žao mi je, ja sam kriva, utipkala sam krivu šifru.
Policajka mi se nasmiješi u znak ohrabrenja. – Ništa strašno.
 Njezina mi prisutnost na neki čudan način pruža utjehu, a znam da je to zato što se grozim
ostati nasamo s Matthewom. Možda je dosad odlučio previdjeti, ili je našao opravdanja, za sve
druge gluposti koje sam nedavno izvela, no neće moći ignorirati ovo što se upravo zbilo s
alarmom.
Policajka se vrati u svoj auto, a ja pođem za Matthewom u kuhinju.
Dok nam oboma sprema čaj, tišina je toliko neugodna da žudim za tim da nešto kaže,
makar i ono što ne želim čuti.
– Cass, možemo li razgovarati? – pita me, dodajući mi šalicu.
– O čemu?
– Radi se o tome da si u posljednje vrijeme malo smetena, znaš, zaboravljaš stvari...
– Naručujem alarm, aktiviram ga – kažem kimajući glavom.
– Samo sam se pitao jesi li zbog nečeg uzrujana?
– Primam telefonske pozive, a kad se javim, osoba šuti – odgovorim jer mi se čini da je
pametnije priznati strah od poziva nego mu reći da gubim razum. Znam da Rachel ne misli da su
ti pozivi razlog za brigu, ali voljela bih čuti Matthewovo mišljenje o tome.
– Molim? Kad?
– Uvijek ujutro.
– Na mobitel ili fiksni telefon?
– Fiksni telefon.
– Jesi li provjerila broj?
– Da, skriven je.
– Onda vjerojatno zovu iz pozivnog centra s druge strane svijeta. Ozbiljno, to te muči?
Nekoliko poziva sa skrivenog broja?
– Da.
– Zašto? Ovo ti sigurno nije prvi put da si primila takve pozive, svi ih primaju.
– Znam, ali ovi djeluju osobno.
– Osobno? – Namršti se. – U kom smislu?
Oklijevam, ne znam trebam li nastaviti. Ali sama sam sad započela. – Kao da zna tko sam
– kažem.
– Zašto, spominje li ti ime?
– Ne. Ništa ne govori, u tom i jest problem.
– Dakle, samo teško diše u slušalicu?
– Ne, uopće ne diše.
– Nego što radi?
– Ništa. Ali znam da je netko s druge strane.
– Po čemu?
– Mogu ga osjetiti.
Sada on izgleda zbunjeno. – Ne zna tko si, Cass. Samo si broj na dugom popisu brojeva.
Vjerojatno ti samo želi postaviti pitanja u vezi nekog istraživanja ili ti prodati kuhinju. Uostalom,
kako znaš da se radio muškarcu?
Zaprepašteno ga gledam. – Molim?
– Rekla si da “ga” možeš osjetiti. A kako znaš da je muškarac? Mogla bi biti žena.
– Ne, definitivno je muškarac.
– Ali ako nitko ništa ne govori, kako znaš?
– Jednostavno znam. Možemo li ući u trag pozivu, saznati otkud dolazi, iako je broj
skriven?
– Moguće. Ali ne misliš zaista da je osobno, zar ne? Mislim, zašto bi bilo?
 Teško mi je strah pretočiti u riječi. – Ubojica je negdje vani.
– Kakve to ima veze?
– Ne znam.
Namrštio se, pokušavajući odgonetnuti. – Znači li to da misliš da je ubojica iza tih
poziva? – upita, trudeći se ne zvučati skeptično.
– Ne, ne baš – kažem malodušno.
– Dušo, mogu razumjeti zašto si preplašena, svatko bi bio, pogotovo zato što se ubojstvo
dogodilo vrlo blizu a ubojica je još na slobodi. Ali ako pozivi dolaze na fiksni telefon, onda nisu
namijenjeni isključivo tebi, zar ne? – Malo razmisli. – Što kažeš na to da u četvrtak i petak radim
od kuće? Bi li pomoglo da sam tu nekoliko dana?
Osjetim olakšanje. – Da, zaista bi.
– Bit će lijepo imati nekoliko slobodnih dana za rođendan – nastavlja a ja kimam glavom,
pitajući se kako sam mogla zaboraviti da mu se rođendan bliži.
– Nego – kaže Matthew – na radiju sam ranije čuo da policija sumnja da je Jane
poznavala svojeg ubojicu.
– Možda i jest, ali ne vjerujem da joj je bio ljubavnik – kažem. – Ona jednostavno nije
bila taj tip osobe.
– Da, ali koliko si je dobro zaista poznavala? Samo ste se dvaput vidjele.
– Vidjelo se da voli svog muža – kažem tvrdoglavo. – Ne bi ga ona varala.
– Ako i jest znala osobu koja ju je ubila, a policija misli tako, teško da će on tražiti novu
žrtvu. A kamoli joj telefonirati.
Kad je tako objasnio, jedino sam se mogla složiti s njim: – U pravu si.
– Obećaješ da se više nećeš brinuti?
– Obećajem – odgovorim. Kad bi barem moglo biti tako jednostavno.
 SRIJEDA, 5. KOLOVOZA

Sjedeći na klupi pod drvetom šljive idući dan, gledajući prema dnu vrta, sinuo mi je
savršeni dar za Matthewa: drveno spremište. Nebrojeno je puta rekao da bi ga volio imati.
Naručim li ga danas, možda bi ga mogli dostaviti do kraja tjedna, a on bi ga preko vikenda
mogao postaviti.
Telefon zazvoni u trenutku kada sam krenula natrag u kuću potražiti spremište na
internetu. Iako sam jednim dijelom očekivala poziv, stala sam kao ukopana u mjestu, nepomična,
na pola puta između kuće i vrta, između bijega i svađe. Bijes pobijedi i, utrčavši u hodnik,
zgrabim slušalicu.
– Pusti me na miru! – zavapim. – Nazoveš li me još jednom, ići ću na policiju!
Požalila sam čim sam to izrekla. U šoku, duboko udahnem, ne vjerujući da sam mu
upravo zaprijetila onime od čega sigurno najviše strahuje, jer sada će misliti da sam ga tu večer
doista vidjela. Želim mu reći da nisam tako mislila, da stvarno nemam što reći policiji, da samo
želim da me prestane zvati. No od straha nisam mogla izustiti ni riječ.
– Cass? – Ukočila sam se shvativši da mi zna ime. – Cass, je li sve u redu? – ponovno se
začuje glas. – John je.
Noge su mi se odsjekle. – Johne. – Slabašno se nasmijem. – Oprosti, mislila sam da je
netko drugi.
– Jesi li dobro?
– Sada jesam. – Silno se trudim pribrati. – Ma, maltretiraju me one kompanije što stalno
zovu i mislila sam da su opet oni.
Nježno se nasmije. – Zbilja su pravi gnjavatori, zar ne? Ali budi bez brige, ako se izdereš
na njih ovako kao što si sada, nema šanse da će te ponovno zvati! Iako, nemoj mi zamjeriti što to
kažem – nastavlja on kao da ga to zabavlja – prijetiti im policijom čini mi se malo pretjeranim.
– Oprosti – ponovim – bojim se da mi je puknuo film.
– Ne krivim te. Nego, čuj, neću te zadržavati. Zovem samo da te pitam želiš li se u petak
navečer naći na piću s nekolicinom nas iz škole? Zovem ljude da vidim tko je slobodan.
– U petak? – Brzo razmišljam unaprijed. – Stvar je u tome što je Matthew uzeo iduća dva
dana slobodno i možda odlučimo nekamo otići. Mogu li ti naknadno javiti?
– Naravno.
– Nazvat ću te.
– Odlično. Onda bok, Cass, nadam se da ću te vidjeti ondje. A ako te ona kompanija
ponovno nazove, obavezno im reci sve što ih ide.
– Hoću – obećam. – Bok, Johne, hvala što si nazvao.
On spusti slušalicu, a ja ostanem stajati osjećajući se iscrpljeno i glupo, pitajući se što li
mora misliti o meni. U tom trenutku telefon, koji mi je još u ruci, ponovno zazvoni i ovaj se put
počnem nekontrolirano tresti. Očajnički želim vjerovati da John ponovno zove kako bi mi rekao
nešto što mi je prije zaboravio reći, i stoga se javim. Tišina zagluši telefonsku liniju i mrsko mi je
što opet radim upravo ono što on želi.
Ili možda ne. Možda ga moja šutnja frustrira, možda želi da urlam preko telefona kao što
sam maloprije na Johna, možda želi da prijetim odlaskom na policiju kako bi me imao razloga
ubiti, kao što je ubio Jane. Zaintrigira me ta misao i, zadovoljna što sam svoju frustraciju uspjela
iskaliti na Johnu, spustim slušalicu uz osjećaj da sam dobila najmanju bitku na svijetu. I osjećam
olakšanje jer ću nakon ovog poziva moći nastaviti sa životom.
No ipak nisam u stanju. Osjećam se zarobljeno u kući i zato na brzinu pronalazim
spremište za Matthewa, više brinući koće li moći biti dostavljeno do subote nego zbog njegovih
dimenzija. U prizemlju uzimam knjigu i bocu vode, te izlazim u vrt. Malo je potrajalo dok nisam
odabrala mjesto za sjedenje jer ne želim da mi se itko uspije prišuljati, makar znam da je to malo
vjerojatno jer bi se morao popeti preko živice visoke gotovo dva metra. Osim ako ne uđe kroz
vrtna vrata. Biram mjesto s bočne strane kuće, s pogledom na kolni prilaz, uzrujana što mi dom
više nije utočište kao nekad. Ali dok policija ne uhvati ubojicu, nemam mnogo izbora.
Baš dok sam se spremala napraviti si nešto za ručak, stiže mi poruka od Rachel, s
adresom koju sam tražila. Vadim stoga dopisnicu iz torbe i sjedam napisati pismo Janeinu
suprugu. Lakše je no što sam mislila, naprosto zato što pišem iz srca, a po završetku čitam još
jednom kako bih bila sigurna da sam zadovoljna napisanim.

Dragi gospodine Walters,

nadam se da ne ispadam nametljiva šaljući vam ovo pismo. Samo sam htjela reći kako mi
je strahovito bilo žao čuti tužnu vijest o Jane. Nisam je dugo poznavala, ali u tom me se kratkom
razdoblju snažno dojmila. Upoznale smo se prije mjesec dana na zabavi za nekoga tko je odlazio
iz Finchlakersa, a potom smo prije dva tjedna zajedno bile na ručku, u Browburyju. Nadam se da
ćete razumjeti kada vam kažem da sam izgubila prijateljicu jer se upravo tako osjećam.
Mislim na vas i vašu obitelj,
Cass Anderson

Sretna da barem na nekoliko minuta izađem iz kuće, nalazim marku i odlazim do

poštanskog sandučića na vrhu ceste, udaljenog petstotinjak metara. Nema nikoga u blizini, ali
dok ubacujem pismo kroz otvor, imam osjećaj da me netko promatra, baš kao onaj dan kada sam
išla na telefonsku govornicu nazvati policiju. Nakostriješe mi se dlake na vratu i naglo se
okrenem, dok mi srce lupa kao ludo, ali ondje nema nikoga, samo se grane stabla udaljenog šest
metara od mene komešaju na vjetru. Osim što danas nema ni daška vjetra.
Ne osjećam strah, već stravu. Od nje sam problijedjela u licu i ne mogu do zraka, hvata
me mučnina i slaba sam na nogama. I tada posve gubim razum i sjurim se niz cestu, dalje od kuća
na vrhu, prema svojoj kući na kraju ceste, blizu šume. Stopalima gazim asfalt pomiješan sa
šljunkom, što glasno odzvanja na popodnevnoj tišini, a kad sam naglo skrenula na kolni prilaz,
nadimajući grudi i jedva dišući, poskliznula sam se na šljunak. Naglo padam na tlo i ostajem bez
zraka u plućima. I dok ležim ondje, boreći se da dođem do daha, a ruke i koljena me već bole,
glas u mojoj glavi mi se izruguje: Ondje nema nikoga!
Polako se osovim na noge i odšepam do ulaznih vrata, oprezno vadeći ključeve iz džepa
uz pomoć kažiprsta i palca, štiteći izguljenu kožu na dlanovima. U hodniku krećem ravno prema
stubama, sretna što nisam uključila alarm prije izlaska iz kuće jer sam u takvom stanju da bih ga
vjerojatno opet sama aktivirala. Penjem se uz stubište, a oči me peku od suza koje se spremaju
poteći. Zaplačem tek za vrijeme pranja jer se tako mogu pretvarati da plačem zbog ozlijeđenih
ruku i koljena. No istina je da ne znam mogu li samu sebe više podnijeti. Sramim se što sam
postala takav slabić nakon Janeine smrti. Da nemam otprije poteškoća s pamćenjem, znam da bih
se bolje s tim nosila. Ali uz mogućnost demencije koja se nada mnom nadvija, posve sam
izgubila povjerenje u sebe.
 PETAK, 7. KOLOVOZA

Izležavamo se u krevetu kad začujem kako se kamion zaustavlja ispred kuće.

– Zar danas dolaze smetlari? – kažem nevino, znajući da danas treba stići dar za
Matthewa.
Matthew ustane iz kreveta i priđe prozoru. – Nekakav dostavni kamion. Vjerojatno za
onog čovjeka koji se upravo uselio gore uz cestu – kaže, navlačeći traperice i majicu. – Nedavno
su mu dostavili veliku količinu namještaja.
– Kojeg čovjeka koji se upravo uselio gore uz cestu?
– U onu kuću koja se prodavala.
Srce mi potmulo zalupa. – Mislila sam da je prodana paru koji se trebao useliti krajem
rujna.
– Ne, mislim da nije.
Začuvši zvuk nečijih koraka na šljunčanom kolnom prilazu, a potom i zvono na vratima,
odjurio je u prizemlje. Ja ležim naslonjena na jastuke, razmišljajući o onome što je Matthew
upravo rekao. Možda je muškarac kojega sam vidjela ispred kuće zapravo naš novi susjed. To bi
me trebalo ohrabriti, ali me ne ohrabruje jer se negdje u mračnim zakucima svojeg uma već pitam
nije li on moj šutljivi pozivatelj. Možda me jučer nitko nije proganjao dok sam bježala niz cestu,
ali netko me nesumnjivo promatrao dok sam stajala uz poštanski sandučić. Da barem mogu reći
Matthewu, ali ne mogu, ne danas, ne bez nekakvog dokaza. Već je dovoljno zbunjen načinom na
koji mi je um počeo raditi.
Postavši najednom nestrpljiva, budući da se još nije vratio, bacam prekrivače s namjerom
da ga odem potražiti, kad začujem njegove korake na stubama.
– Iznenađenje! – kažem kad je ušao u sobu.
Pogleda me u čudu. – To, znači, nije neka šala?
– Ne, naravno da nije – odgovorim, neugodno iznenađena njegovim izostankom
oduševljenja. – Zašto bi bila?
Sjedne na rub kreveta. – Nije mi jasno zašto si to sada kupila.
– Zato što sam mislila da bi to bila lijepa gesta?
– I dalje mi nije jasno.
Doima se tako zbunjeno da me brzo prošla dobra volja.
– To je tvoj rođendanski dar!
Polako kimne glavom. – Da. Ali zašto je samo za mene? Valjda bi trebao biti za oboje?
– Zašto? Teško da ću ga ja koristiti.
– Zašto ne?
– Zato što si ti tupio o tome koliko ga želiš! Ali nema veze. Ako ga ne želiš, vratit ću ga.
– Nikada nisam rekao da ga želim, ne tim riječima, a uostalom, ne radi se o tome da ne
želim. Naprosto ne vidim svrhu, i to je sve. Nismo se još ni počeli raspitivati o tome, i mogle bi
proći godine prije no što dobijemo dijete.
Zapanjeno ga gledam. – Kakve to ima veze s djetetom?
– Predajem se – kaže, ustavši. – Ništa mi nije jasno. Idem dolje.
– Mislila sam da će ti biti drago! – viknem za njim. – Mislila sam da ćeš biti sretan što
imaš vrtno spremište! Žao mi je ako sam i u tom pogriješila!
Vrati se natrag u sobu. – Vrtno spremište?
– Da. Mislila sam da ga želiš – kažem optužujućim tonom.
– Pa naravno da ga želim.
 – U čemu je onda problem? U veličini? Jer ako je, uvijek ga možemo zamijeniti.
Namršti se. – Jesam li dobro shvatio: kupila si mi vrtno spremište?
– Da, zašto? Zar nije to dostavljeno?
– Ne – odgovori, počevši se smijati. – Nije ni čudo da mi ništa nije bilo jasno! Pogriješili
su, dušo. Nisu dostavili vrtno spremište, nego dječja kolica! Bože, na trenutak sam se ozbiljno
zabrinuo. Mislio sam da si posve sišla s uma.
– Dječja kolica? – gledam ga u nevjerici. – Kako su tako mogli pogriješiti?
– Sam Bog zna. Vrlo su lijepa, priznajem, mornarskoplavo-bijela, baš onakva kakva
bismo mi jednoga dana mogli kupiti. No, najbolje da nazovem dostavnu službu i vidim mogu li
se vratiti po njih. Nisu mogli daleko odmaknuti.
– Čekaj malo. – Vratim prekrivače i ustanem iz kreveta. – Gdje su?
– U hodniku. Ali čak i ako se zaljubiš u njih, bojim se da ih ne možeš zadržati – šali se. –
Očito su namijenjena nekome drugom.
Otrčim dolje, s užasnim osjećajem u trbuhu. Pokraj ulaznih vrata, s ambalažom na podu,
nalaze se dječja kolica koja sam vidjela u dućanu u Castle Wellsu, ona koja su mi se činila
najpraktičnijima.
Matthew me zagrli. – Vidiš li sada zašto sam bio onako iznenađen? – Nosom mi pomiluje
vrat. – Ne mogu vjerovati da si mi za rođendan naručila vrtno spremište.
– Znam da si ga oduvijek htio – kažem odsutno.
– Volim te – promrmlja mi u uho. – Hvala ti, zaista. Jedva čekam da ga vidim, iako se
čovjek mora sažaliti nad jadnikom koji shvati da spremište koje je upravo primio uopće nije za
njega.
– Ne razumijem – promrsim, gledajući kolica.
– Spremište si naručila putem interneta?
– Da.
– Onda su pobrkali dvije narudžbe. Mi smo dobili nečija dječja kolica, a netko je dobio
naše spremište. Nazvat ću dostavnu službu i, uz malo sreće, do popodneva ću imati svoje
spremište.
– Ali ova sam kolica vidjela u utorak u dućanu u Castle Wellsu. Tamo je bio jedan mladi
par i pitao me što mislim o različitim dječjim kolicima, pa sam ih malo pogledala i rekla da mi se
ova čine najboljima.
– I jesu li ih naručili?
– Sigurno jesu.
– Onda to objašnjava sve. Greškom su tu poslana.
– Ali otkud dućanu moja adresa?
– Ne znam. Kakav je to dućan? Ako je robna kuća u kojoj si već nešto kupila, možda si
im dala adresu.
– Nije robna kuća, nego dućan koji prodaje odjeću za bebe.
– Odjeću za bebe?
– Da. Kupila sam kombinezon za spavanje za našu buduću bebu. Mislila sam ti ga dati, ali
zaboravila sam uz svu strku oko alarma. Sigurno je još u autu. Htjela sam ti reći da možemo
početi razmišljati o djetetu. U tom mi se trenutku to činilo kao dobra ideja, ali pretpostavljam da
tebi sada zvuči glupo.
Još me čvršće zagrli. – Ne, ne zvuči. Lijepo si se toga sjetila i još mi ga uvijek možeš dati.
– To više nije to – kažem nesretno. – Sve je ispalo krivo.
– Nije – ustraje on. – Čuj, kad si kupila odjeću za bebu, jesi li sigurna da nisi dućanu dala
našu adresu?
 – Ispunila sam obrazac za karticu vjernosti – kažem, upravo se sjetivši. – Morala sam
upisati svoje ime i adresu.
– Eto, problem riješen! O kojem se dućanu radi?
– Butiku za bebe. Mora biti račun ili nešto slično. – Zavirim u kolica. – Evo, tu je.
Posegne za telefonom. – Daj mi njihov broj i nazvat ću ih. A ti za to vrijeme možeš
krenuti s doručkom.
Izdiktiram mu broj i odem u kuhinju napraviti kavu. Kad sam uključila aparat za kavu,
čula sam ga kako objašnjava da su nam greškom dostavljena dječja kolica. Kada se našalio da bih
ja, u slučaju da su kolica namijenjena mladom paru koji je bio u dućanu u utorak u isto vrijeme
kad i njegova žena, trebala dobiti proviziju jer sam ih potaknula da ih kupe, osjetila sam
zadovoljstvo što su prihvatili moj savjet.
– Da pogodim: rekli su da ih možemo zadržati, za našu buduću bebu. – Nasmiješim se
kad je ušao u kuhinju.
– Znači, istina je. – Zatrese glavom u čudu. – Isprva nisam vjerovao, mislio sam da se
zabunila. – Priđe mi i zagrli me. – Zbilja si trudna, Cass? Mislim, divno je ako jesi, ali nije mi
jasno kako. – Gleda me kolebljivo. – Osim ako liječnici nisu pogriješili. Rekli su mi da ne mogu
imati djecu, ali možda su bili u krivu, možda mogu, možda problem ipak nije u meni.
Zbog pogleda na njegovu licu mrzim samu sebe više no ikad.
– Nisam trudna – kažem potiho.
– Što?
– Nisam trudna.
– Ali žena s kojom sam razgovarao mi je čestitala, sjeća te se. Sjeća se da si naručila
dječja kolica za našu bebu.
Teško mi se nositi s njegovim razočaranjem. – Vjerojatno me s nekim zamijenila. Rekla
sam ti, bio je mladi par...
– Rekla je da si joj rekla da si trudna. – Odmakne se od mene. – Što se zbiva, Cass?
Sjednem za stol. – Rekla sam joj da je spavaći kombinezon za mene, što je točno, pa je
zaključila da sam trudna – kažem mlitavo. – I nisam to porekla jer mi se u tom trenutku tako
učinilo jednostavnije.
– A dječja kolica?
– Ne znam.
Ne može prikriti svoju frustraciju. – Kako misliš, ne znaš?
– Ne sjećam se!
– Jesi li dopustila da te nagovori na kupnju? – Ne znam – ponovim.
Sjedne nasuprot meni i primi me za ruke. – Čuj, dušo, bi li ti pomoglo da porazgovaraš s
nekim?
– Kako to misliš?
– U posljednje vrijeme nisi sva svoja i čini se da te ovo ubojstvo pogodilo više no što bi
trebalo. A onda i ti telefonski pozivi.
– Što s njima?
– Čini se da im daješ previše na važnosti. Teško mi je procijeniti kad nijednom nisam bio
prisutan...
– Nisam ja kriva što pozivi prestanu čim se ti pojaviš! – istresem se jer sam na neki čudan
način uzrujana što posljednja dva jutra nije bilo nijednog poziva. Pogleda me u čudu. – Oprosti –
uzdahnem. – Bijesna sam jer on ne zove čim si ti sa mnom. – Riječ “on” ostala je visjeti u zraku.
– No, ne može ti škoditi da odeš kod doktora Deakina, samo na pregled.
– Zašto? – upitam, ponovno zauzevši obrambeni stav. – Umorna sam i to je sve. Rachel
misli da sam se potpuno iscrpila jer se toliko toga dogodilo nakon mamine smrti.
Namršti se. – Otkad je ona stručnjak?
– Mislim da je u pravu.
– Možda i je, ali ne bi ti škodilo da odeš liječniku.
– Dobro sam, Matthew, zaista. Samo se moram odmoriti. – Zapazim mu sumnju u očima.
– Mogu li te, molim te, naručiti? Ako ne možeš to učiniti zbog sebe, možda možeš zbog
mene. Ne mogu više ovako, zbilja ne mogu.
Priberem se. – Što ako otkriju da nešto nije u redu sa mnom? – kažem, želeći ga
pripremiti.
– Što, na primjer?
– Ne znam. – Jedva uspijem izustiti. – Demencija ili nešto slično.
– Demencija? Premlada si za demenciju. Vjerojatno se radi o stresu, kao što si rekla. –
Malo mi protrese ruke. – Samo želim da dobiješ pomoć koja ti je potrebna. I, mogu li te naručiti?
– Ako će te to usrećiti.
– Nadam se da će tebe usrećiti jer mi se ne čini da si trenutačno osobito sretna. Jesi li?
Oči mi se napune suzama koje, čini se, uvijek samo čekaju da poteknu.
– Ne – kažem. – Baš i nisam.
 SUBOTA, 8. KOLOVOZA

Matthew me nekako uspio naručiti kod doktora Deakina za danas ujutro, jer je netko
otkazao, i nervozna sam. Oboje smo se prijavili kod njega nedugo nakon useljenja u kuću, ali još
ga nisam vidjela jer nisam bila bolesna. Mislila sam da je isto i s Matthewom, stoga sam se
iznenadila kada smo prozvani jer se činilo da liječnik njega već poznaje, a još me više iznenadilo
to što doktor Deakin već sve zna o mojim poteškoćama s pamćenjem.
– Nisam znala da je moj muž već pričao s vama – kažem zbunjeno.
– Zabrinuo se za vas – objašnjava doktor Deakin. – Možete li mi reći kada ste prvi put
primijetili da imate problema s pamćenjem?
Matthew mi za ohrabrenje stisne ruku, a ja se oduprem porivu da je otrgnem iz njegova
stiska. Trudim se ignorirati osjećaj izdaje, ali zbog činjenice da su o meni raspravljali bez mojega
znanja, imam osjećaj da sam u još nepovoljnijem položaju.
– Nisam sigurna – kažem. Ne želim priznati da Matthew u to vrijeme nije ništa primijetio
jer sam sve uspjela prikriti. – Prije nekoliko tjedana, rekla bih. Matthew me morao doći spasiti u
supermarket jer sam ostavila torbu kod kuće.
– A prije toga si otišla skroz do Castle Wellsa bez svoje torbe. I jednom si u supermarketu
ostavila pola kupljenih namirnica – tiho kaže Matthew.
– A da, na to sam zaboravila – kažem, prekasno shvativši da sam upravo priznala još dva
slučaja gubitka pamćenja.
– Takve se stvari mogu svakome dogoditi – ohrabrujuće dometne doktor Deakin. Drago
mi je što spada u onaj starinski tip liječnika koji ima iskustva i zna kako život funkcionira, a nije
poput nekog tko je došao ravno s fakulteta i sve radi prema priručniku. – Ne mislim da se zbog
toga trebate brinuti. No ipak bih vas pitao o obiteljskoj anamnezi – nastavlja, uništivši moje nade
da je posjet gotov. – Znam da vam roditelji više nisu živi, ali mogu li znati od čega su umrli?
– Otac mi je umro u prometnoj nesreći, pregažen je dok je prelazio cestu ispred naše kuće.
A majka je umrla od upale pluća.
– A je li itko od njih prije smrti pokazivao kakve znakove drugih bolesti? – upita.
– Majka je bila dementna. – Pokraj mene, Matthew se malo trznuo od iznenađenja, jedva
primjetno, ali ipak sam osjetila.
– Možete li mi reći kada joj je dijagnosticirana demencija?
Koža mi se tako zažarila, uvjerena sam da je doktor Deakin primijetio. Spustim pogled, a
kosa mi padne preko lica. – 2002. godine.
– I koliko je tada imala godina?
– Četrdeset četiri – tiho odgovorim. Matthewa ne mogu ni pogledati.
Od tog su trenutka stvari brže krenule nizbrdo. Još sam se više zacrvenjela u licu kad sam
shvatila da nijednim od svojih lukavih pokušaja nisam zavarala Matthewa te da je oduvijek bio
svjesniji situacije no što sam mislila. Budući da raste broj incidenata koje doktor Deakin dodaje
svom popisu, samo želim otići prije no što nastane još veća šteta.
Ali on i Matthew još nisu završili. Još trebamo razgovarati o ubojstvu. Premda se obojica
slažu da je normalno što me ono uzrujalo jer sam poznavala Jane i da sam s pravom zabrinuta jer
se ubojstvo dogodilo blizu naše kuće, kada mu Matthew objasni da mislim da me ubojica zove,
mogu očekivati da će doktor Deakin pozvati ljude u bijelim kutama.
– Možete li mi reći nešto o pozivima? – Doktor Deakin me ohrabrujuće gleda, stoga mi
nema druge nego mu reći, iako znam da će mi dijagnosticirati paranoju, pogotovo zato što mu ne
mogu objasniti zašto mislim da pozivi dolaze od ubojice.
 Nakon što smo napustili ordinaciju, sat vremena poslije, osjećam se tako jadno da
odbijam držati Matthewa za ruku na putu do parkirališta. U autu držim glavu okrenutu od njega i
zurim kroz prozor, trudeći se ne zaplakati od boli i poniženja. Možda on osjeća da sam na rubu
jer ništa ne govori, a kada se zaustavlja ispred ljekarne da podigne lijek koji mi je doktor Deakin
propisao, ostajem u autu i puštam ga da sam to obavi. Ostatak puta kući također se vozimo u
tišini, a kad smo došli, izašla sam iz auta prije no što je uopće stigao ugasiti motor.
– Dušo, ne budi takva – preklinje, slijedeći me u kuhinju.
– Što očekuješ? – Bijesno se okrenem prema njemu. – Ne mogu vjerovati da si o meni
razgovarao s doktorom Deakinom, meni iza leđa. Gdje ti je odanost?
Lecnuo se. – Tamo gdje je uvijek bila, gdje će uvijek biti, uz tebe.
– Zašto si onda morao spomenuti svaku sitnicu koju sam ikad zaboravila?
– Doktor Deakin je tražio primjere onoga što se zbiva i nisam mu namjeravao lagati.
Zabrinut sam za tebe, Cass.
– A zašto onda nisi razgovarao sa mnom umjesto da me opravdavaš i pretvaraš se da je
sve u redu? I zašto si morao spomenuti da sam ženi u dućanu s odjećom za bebe rekla da sam
trudna? Kakve to ima veze s mojim problemima s pamćenjem? Nikakve, apsolutno nikakve. Sada
je još ispalo i da fantaziram, pored svega ostalog! Objasnila sam ti, objasnila sam da je
prodavačica krivo razumjela kada sam joj rekla da je spavaći kombinezon za mene, a kada sam
shvatila da misli da sam trudna, bilo mi se jednostavnije složiti s njom. Ne mogu dokučiti zašto si
to odlučio reći doktoru Deakinu.
On sjedne za kuhinjski stol i spusti glavu na ruke. – Naručila si dječja kolica, Cass.
– Nisam naručila dječja kolica!
– Nisi naručila ni alarm.
Bijesno grabim kuhalo za vodu, udarivši njime o slavinu dok sam ga punila vodom. – Nisi
li ti rekao da sam ga zasigurno na prevaru naručila?
– Gle, samo želim da dobiješ potrebnu pomoć. – Potom nastane stanka. – Nisam znao da
ti je mami dijagnosticirana demencija s četrdeset četiri godine.
– Demencija uglavnom nije nasljedna – odsiječem. – Tako je rekao doktor Deakin.
– Znam, ali bilo bi glupo i dalje se pretvarati da ne postoji neki problem.
– Što, da ne patim od amnezije, deluzije i paranoje?
– Nemoj.
– Nemam namjeru uzimati to što mi je propisao, što god to bilo.
Podigne glavu i pogleda me. – To je samo nešto protiv stresa. Ali nemoj uzeti ako misliš
da možeš i bez toga. – Nasmije se od očaja. – Možda ga ja uzmem umjesto tebe.
Nešto me u njegovu glasu neugodno iznenadi i, uočivši koliko je napet, osjećam se
grozno jer se nikada nisam stavila u njegov položaj, nikada nisam razmišljala kako je njemu dok
me gleda kako propadam. Priđem mu i čučnem pokraj njegove stolice, zagrlivši ga.
– Oprosti.
Poljubi me u tjeme. – Nisi ti kriva.
– Ne mogu vjerovati koliko sam bila sebična; ne mogu vjerovati da nisam ni pomislila
kako je tebi kada me ovakvu moraš trpjeti.
– Što god da bilo, zajedno ćemo to podnijeti. Možda se jednostavno samo moraš opustiti
neko vrijeme. – Izvukavši se iz mog zagrljaja, pogleda na sat. – Počevši od sada. Dok sam tu,
neću ti dopustiti da išta radiš i zato sjedni dok nam na brzinu ne složim nešto za ručak.
– U redu – kažem zahvalno.
Sjednem za stol i promatram ga kako iz hladnjaka uzima sastojke za salatu. Tako sam
umorna, mogla bih tu zaspati, istoga trena. Iako je bilo ponižavajuće suočiti se s repertoarom
vlastitih pogrešaka, sada mi je drago što sam bila kod doktora Deakina, naročito stoga što on
misli da samo patim od stresa.

Pogledam prema pakiranjima lijekova koje je mi je propisao doktor Deakin, odloženim

blizu kuhala. Ne želim ići tim putem, ali utješno je znati da su tu ako mi se ikada učini da se ne
mogu sa svime nositi, posebice sada kada se Matthew vraća na posao a Rachel danas leti za
Sienu. Ali uza sve pripremne radnje za nastavu koje moram obaviti u iduća dva tjedna, bit ću
previše zauzeta da bih se stigla brinuti.
Sjedeći tu, prisjetim se dana kad sam ugledala mamu kako stoji u kuhinji i zuri u kuhalo
za vodu, a kada sam je pitala što radi, rekla je da se ne može sjetiti kako se uključuje. Iznenada
shvatim da mi nedostaje više no ikad. Bol je oštra, gotovo fizička, i ostavlja me bez daha. Više od
ičega želim da je mogu primiti za ruku i reći joj da je volim, a da me ona zagrli i kaže mi da će
sve biti u redu. Jer ponekad mi se ne čini da će tako biti.
 NEDJELJA, 9. KOLOVOZA

Nikada za sebe nisam mislila da sam tata-mata od zanata, ali uživam pomagati Matthewu
u postavljanju vrtnog spremišta. Lijepo je što se mogu usredotočiti na nešto drugačije od
svakodnevnog i na kraju dana osjećati da sam nešto postigla.
– Vrijeme je za džin-tonik – kaže on dok smo stajali i divili se svojih ruku djelu. – U
spremištu. Ja idem po pića, a ti uzmi stolice.
Dovlačim dvije stolice u spremište i krstimo ga jednom od Matthewovih posebnih verzija
džin-tonika, koje pripravlja sa sokom svježe limete i trunkom đumbirova soka. U dvorištu
večeramo, a kada se počne spuštati mrak, vraćamo se u kuću pogledati dokumentarac o
putovanju, ostavivši posuđe za poslije. Matthew ubrzo krene zijevati pa mu kažem da pođe na kat
u krevet, a da ću ja počistiti.
Uđem u kuhinju i uputim se prema posuđu naslaganom uz perilicu. Gotovo sam ondje
kada ga krajičkom oka primijetim na pultu na samom kraju kuhinje, blizu vrata koja vode u vrt, i
ukočim se na mjestu, s jednom rukom napola ispruženom pred sobom, ne usudivši se pomaknuti.
Opasnost prožme zrak, spustivši mi se na kožu, govoreći mi da bježim, da se maknem iz kuhinje,
iz kuće, ali udovi su mi preteški, a misli previše zbrkane za bijeg. Želim dozvati Matthewa, ali mi
je glas, poput tijela, paraliziran od straha. Sekunde prolaze, no od pomisli da bi on u bilo kojem
trenutku mogao banuti kroz stražnja vrata prorade mi noge i posrćući se domognem hodnika.
– Matthew! – zavapim, klonuvši na stube. – Matthew!
Izvan sebe, čuvši strah u mome glasu, dojuri iz spavaće sobe.
– Cass! – vikne, trčeći niz stube, stigavši do mene u svega nekoliko sekundi. – Što je? Što
se dogodilo? – upita, privivši me uza se.
– U kuhinji! – Tako jako cvokoćem zubima da jedva uspijem prozboriti. – U kuhinji je, na
pultu!
– Što?
– Nož! – promucam. – Tamo je, u kuhinji, na pultu, pokraj vrata! – Uhvatim ga za ruku. –
On je tamo, Matthew! Moraš nazvati policiju!
Odmaknuvši se iz zagrljaja, primi me za rame.
– Smiri se, Cass. – Glas mu je čvrst, umirujuć, pa uhvatim malo zraka. – Sada mi reci
ispočetka, što se dogodilo?
– Nož, eno ga na pultu u kuhinji!
– Koji nož?
– Onaj kojim je ubio Jane! Moramo nazvati policiju, možda je još uvijek u vrtu!
– Tko?
– Ubojica!
– To što govoriš nema smisla, dušo.
– Samo nazovi policiju – preklinjem, stišćući ruke. – Ondje je, nož, u kuhinji!
– U redu. Ali prvo moram pogledati.
– Ne! Samo nazovi policiju, oni će znati što napraviti!
– Daj da prvo provjerim.
– Ali...
– Nazvat ću ih, obećajem. – Napravi stanku, dajući mi vremena da se priberem. – Ali prije
toga moram vidjeti nož jer će me tražiti da ga opišem i zanimat će ih gdje se točno nalazi. –
Nježno se oslobodi iz mog stiska i polako me zaobiđe.
– Što ako je unutra? – pitam u strahu.
 – Samo ću s vrata pogledati.
– Dobro. Ali ne ulazi!
– Neću. – Primiče se kuhinjskim vratima. – Gdje si rekla da se nalazi? – upita, ispruživši
vrat preko kuhinjskog praga.
Srce mi bolno lupa. – Na pultu, blizu stražnjih vrata. Morao je ući kroz vrt.
– Vidim nož koji sam prije koristio za rezanje limete – smireno kaže – i to je sve.
– Ondje je, vidjela sam ga!
– Možeš li doći i pokazati mi?
Podignem se sa stuba i, držeći se za njega, prestrašeno zavirim u kuhinju. Ondje uz vrata,
na pultu, ugledam jedan od naših kuhinjskih noževa s malom drškom.
– Jesi li to vidjela, Cass? – upita Matthew, promatrajući mi lice. – Je li to nož koji si
vidjela?
Odmahujem glavom. – Ne, nije taj. Bio je puno veći, s crnom drškom, kao onaj s
fotografije.
– E pa, čini se da je nestao – kaže razborito. – Osim ako nije negdje drugdje. Hoćemo li
ići pogledati?
Slijedim ga u kuhinju, i dalje se držeći za njega. Teatralno zaviruje u svaki kutak,
podilazeći mi, i ja znam da ne vjeruje da je uopće bilo drugog noža. Počnem patetično jecati,
očajna zbog straha da silazim s uma.
– U redu je, dušo. – Matthewov je glas blag, ali me ne grli. Ostaje nepomičan, kao da se
ne može prisiliti da me utješi.
– Vidjela sam nož – jecajući prozborim. – Znam da jesam. To nije taj.
– Što želiš reći? Da je netko ušao u kuhinju, nož koji sam prije koristio zamijenio većim i
potom ih opet zamijenio?
– Nema druge.
– Ako zaista to misliš, bolje nazovi policiju jer je, bez sumnje, manijak na slobodi.
Pogledam ga kroz suze. – To ti pokušavam reći! Pokušava me zastrašiti; želi da se bojim!
Primakne se stolu i sjedne, kao da razmišlja o onome što sam upravo rekla. Čekam da
nešto kaže, ali on samo sjedi i zuri u prazno, i jasno mi je da ne može progovoriti jer nema riječi
kojima bi opisao kako se osjeća zbog mog ustrajnog ponavljanja da me ubojica proganja.
– Kad bi postojao razlog, ma kako malen, zašto bi ti bila meta ubojice, možda bih mogao
razumjeti – potiho kaže. – Ali nema apsolutno nikakvog razloga. Žao mi je, Cass, ali ne znam
koliko još ovo mogu podnijeti.
Očaj u njegovu glasu natjera me da se urazumim. Teško mi se pribrati, ali strah da bi me
Matthew mogao ostaviti veći je od straha da bi me ubojica mogao dohvatiti.
– Valjda sam pogriješila – kažem potreseno.
– Dakle, ne želiš nazvati policiju?
Borim se s porivom da mu kažem da želim da policija dođe i pretraži vrt. – Ne, u redu je.
Ustane. – Mogu li ti dati savjet, Cass? Uzmi tablete koje ti je liječnik propisao. Tada se
oboje možda uspijemo opustiti.
I otiđe, ne zalupivši baš vratima za sobom, ali malo je nedostajalo. U tišini koja je
uslijedila pogledam prema malom nožu koji nevino leži na pultu. Gledajući ga čak i krajičkom
oka, nemoguće ga je zamijeniti za nešto daleko više prijeteće. Osim ako nisi lud, paranoičan,
neurotičan. To je presudilo. Priđem kuhalu za vodu i dohvatim kutiju s tabletama. Doktor Deakin
je rekao da počnem s jednom tabletom, triput na dan, ali da mogu povećati dozu na dvije osjetim
li jaku tjeskobu. Jaka tjeskoba nije ni blizu onoga kako se osjećam, ali dvije su tablete bolje od
nijedne, stoga ih izvadim i progutam s čašom vode.
 PONEDJELJAK, 10. KOLOVOZA

Neki se lik nadvije nada mnom, odvlačeći me iz sna. Otvorim usta kako bih zavrištala, ali
glas ne izlazi.
– Znaš, nisi morala spavati tu dolje. – Iz daljine dopire Matthewov glas. Treba mi
vremena da shvatim kako ležim na kauču u dnevnom boravku. Isprva mi nije jasno zašto. Onda
se prisjetim.
– Uzela sam dvije tablete – promrmljam, boreći se uspraviti u sjedeći položaj. – I onda
sam tu došla sjesti. Valjda sam od njih zaspala kao onesviještena.
– Možda bi idući put trebala uzeti samo jednu, budući da nisi na njih naviknuta. Samo
sam ti došao reći da idem na posao.
– Dobro. – Ponovno utonem među jastuke. Čini mi se da se i dalje ljuti, ali san me vuče k
sebi. – Vidimo se poslije.
Kad sam sljedeći put otvorila oči, prvo sam pomislila da se vratio ili da uopće nije ni
otišao, jer sam ga mogla čuti kako govori. No, upravo mi je ostavljao poruku na automatskoj
sekretarici.
Osovim se na noge, osjećajući se neobično dezorijentirano. Vjerojatno sam jako duboko
spavala kad nisam čula zvonjavu telefona. Pogledam na sat; devet i petnaest je. Ušavši u hodnik,
preslušam sekretaricu.
– Cass, ja sam. Očito još spavaš ili si pod tušem. Zvat ću kasnije. Kad su poruke završile,
osjećala sam se prilično nezadovoljno.
Treba mi nekoliko sekundi da razbistrim um, i potom ga nazovem.
– Oprosti, bila sam pod tušem.
– Samo sam zvao da provjerim kako si.
– Dobro sam.
– Jesi li nastavila spavati?
– Neko vrijeme.
Napravi stanku i čujem lagani uzdah. – Žao mi je zbog onoga sinoć.
– I meni.
– Doći ću kući čim prije budem mogao.
– Ne moraš.
– Nazvat ću te prije no što krenem.
– U redu.
Spustim slušalicu, svjesna da je ovo bio jedan od najusiljenijih razgovora koje smo ikada
vodili. Iznenada shvatim kako je sve ovo utjecalo na naš odnos i voljela bih da nisam zvučala
nepristojno kada se ponudio ranije doći kući. U očajničkom pokušaju da poboljšam situaciju
među nama, dohvatim slušalicu da ga ponovno nazovem. Telefon počne zvoniti prije no što sam
uopće birala njegov broj i znam da se i on podjednako loše osjeća.
– Baš sam te se spremala nazvati – kažem. – Oprosti ako sam zvučala nepristojno. Još
sam bila ošamućena od tableta.
Ne kaže ništa. Misleći da ga moja isprika nije zadivila, više se potrudim. Sve dok nisam
postala svjesna da s druge strane linije nije Matthew.
Usta mi se osuše. – Tko je tamo? – upitam odsječno. – Halo? – Prijeteća tišina potvrđuje
moj najveći strah: ne da se vratio, nego da nikada nije ni otišao. U četvrtak i petak nije zvao samo
zato što je Matthew bio kod kuće. A danas je nazvao jer zna da sam opet sama doma. Što znači
da promatra kuću. Što znači da je blizu.
 Naježila sam se od straha. Ako mi je trebao dokaz da je nož koji sam sinoć vidjela u
kuhinji stvaran a ne plod moje mašte, imam ga. Ispustivši slušalicu, potrčim do ulaznih vrata i
drhtavim prstima navučem zasun. Okrenem se prema alarmu, pokušavajući se prisjetiti kako
izolirati pojedine prostorije. Misli mi jure, trudim se duboko disati i tako se malo smiriti. Trudim
se dokučiti gdje ću biti najsigurnija. Ne u kuhinji jer je on sinoć uspio ući u nju kroz stražnja
vrata, ni u nekoj od spavaćih soba jer ću biti zarobljena na katu ako uđe u kuću. Dakle, u
dnevnom boravku. Podesivši alarm, otrčim do dnevnog boravka i zalupim vratima. I dalje se ne
osjećam sigurno jer nema ključa da ih zaključam, stoga pogledom tražim što bih mogla nagurati
na vrata. Najbliži mi je naslonjač i, dok sam ga namještala, telefon opet počne zvoniti.
Od straha ostanem bez preostalog zraka u plućima. Jedino mogu misliti na nož koji sam
sinoć vidjela. Je li bilo krvi na njemu? Ne mogu se sjetiti. Pogledom preletim sobu, tražeći nešto
čime bih se mogla zaštititi, i u kaminu ugledam željezne hvataljke. Otrčim do njih i dograbim ih,
potom odem do prozora i navučem zavjese, najprije na prozoru koji gleda na stražnje dvorište, pa
na onom koji gleda na prednje, prestravljena da i on gleda, da je vani i da gleda u kuću. Od
iznenadne tame još se više uplašim pa brzo upalim svjetla. Jedva mogu suvislo razmišljati. Želim
nazvati Matthewa, ali policija će brže stići. Pogledam uokolo tražeći telefon, a kada shvatim da
ga nemam jer sam ga ostavila u hodniku i da moj mobitel, kada bih ga i imala kod sebe, tu u
prizemlju ne bi radio, prođe me volja za borbom. Ništa ne mogu učiniti. Ne mogu dohvatiti
telefon iz hodnika jer je on možda već tamo. Samo mogu čekati da dođe i nađe me.
Posrćući prema kauču, čučnem iza njega, čvrsto držeći hvataljke za kamin, tresući se
cijelim tijelom. A telefon, koji je u međuvremenu prestao zvoniti, ponovno zazvoni, rugajući mi
se. Plačem prestravljeno, dok ne shvatim da je zvonjava prestala. Držim dah, a zatim opet počne
zvoniti. Suze mi opet poteku, potom zvonjava stane pa opet držim dah u slučaju da je ovaj put
zaista otišao. No telefon ponovno zazvoni, uništivši mi svaku nadu. Zarobljena u njegovu
začaranom krugu u kojem se neprestance izmjenjuju strah i nada, potpuno gubim osjećaj za
vrijeme. I tada, nakon što mu je dosadilo poigravati se mojim osjećajima, najzad prestane zvati.
Tišina mi isprva godi. No potom postane prijeteća poput neprestane zvonjave. I može
svašta značiti. Možda mu nije dosadilo mučiti me, možda je prestao zvati zato što je tu, u kući.
Čujem neki zvuk u hodniku: ulazna se vrata otvaraju, potom zatvaraju. Lagani koraci
prilaze. Prestravljeno zurim u vrata dnevnog boravka, a kada se kvaka počne okretati, obuzme me
strava, obavivši me poput pokrivača, obgrlivši me svojom prijetnjom, gušeći me i ne dajući mi da
dišem. Jecajući na sav glas, poskočim na noge i otrčim do prozora, očajnički odgurujući zavjese i
posude s orhidejama na prozorskoj dasci. Naglo otvorivši prozor, postanem svjesna da vrata
odguraju naslonjač i baš dok se spremam popeti u vrt, zvuk sirene propara zrak. I povrh njezina
divljeg zavijanja čujem kako me Matthew doziva s druge strane vrata.
Teško je opisati kako sam se osjećala kad sam odmaknula naslonjač i objesila mu se oko
vrata, histerično blebećući o tome da je ubojica pred kućom.
– Čekaj, daj da isključim alarm!
Pokušava maknuti moje ruke sa sebe, no prije no što uspije, telefon ponovno zazvoni.
– To je on! – zavapim. – On je! Zove me cijelo jutro!
– Daj da isključim alarm! – Matthew ponovi. Oslobodivši se iz mog zagrljaja, priđe
tipkovnici i zaustavi alarm usred pištanja. Ostane samo prodorna zvonjava telefona.
Matthew podigne slušalicu. – Halo? Da, ovdje gospodin Anderson. – Začuđeno piljim u
njega, pitajući se zašto ubojici govori svoje ime. – Ispričavam se, gospodine policajce, bojim se
da je riječ o još jednoj lažnoj uzbuni. Došao sam kući da vidim je li sve u redu sa suprugom,
budući da se nije javljala na telefon, a nisam znao da je uključila alarm pa sam ga po ulasku
aktivirao. Ispričavam se na smetnji. Ne, zaista, sve je u redu.
 Malo pomalo počinjem uviđati što se upravo zbilo. Koža mi se zažari od valova srama
koji mi preplave tijelo. Klonem na stube, bolno svjesna da sam opet nekako sve pogrešno
protumačila. Pokušam se pribrali, za Matthewovo i svoje dobro, no ne mogu prestati drhtati. Čini
se da su mi ruke dobile vlastitu volju pa sam ih, u pokušaju da ih sakrijem od njega, prekrižila i
maknula od pogleda.
Matthew završi s uvjeravanjem policije da ne trebaju izlaziti na teren a zatim obavi još
jedan poziv, uvjeravajući i ovaj put osobu s druge strane linije da je sve u redu i da nema razloga
za brigu.
– Tko je to bio? – pitam bezizražajno.
– Kolegica s posla. – Drži leđa okrenuta prema meni, kao da se ne može natjerati da me
pogleda. Ne krivim ga. Da sam ja na njegovu mjestu, pokupila bih se i nikada se više ne bih
vratila. – Valerie me zamolila da im javim kako si. – Sada se okrenuo, a zbog izbezumljena
pogleda na njegovu licu bilo bi mi draže da nije. – Što se događa, Cass? Zašto nisi odgovorila ni
na jedan od mojih poziva? Bio sam izvan sebe od brige. Zvao sam te neprestance gotovo sat
vremena. Čak sam te zvao i na mobitel, za slučaj da si na katu. Mislio sam da ti se nešto
dogodilo.
Zlobno se nasmijem. – Što, da sam ubijena?
Primjećujem nevjericu na njegovu licu. – Zar si htjela da to mislim?
Istog sam trena požalila zbog svojih riječi. – Ne, naravno da ne.
– Zašto onda nisi odgovarala na moje pozive?
– Nisam znala da ti zoveš.
– Morala si znati; vidi se moj broj! – Rukom prođe kroz kosu, trudeći se shvatiti. – Jesi li
mi htjela održati nekakvu lekciju, o tome se radi? Jer ako je to istina, nisam siguran da ću ti moći
oprostiti. Možeš li uopće shvatiti kroz što sam upravo prolazio?
– A što je sa mnom? – uzviknem. – Što je s onim kroz što sam ja prolazila? Zašto si
morao stalno zvati? Znaš za pozive koje primam.
– Morao sam stalno zvati jer si mi spustila slušalicu bez pozdrava i znao sam da si
uzrujana, pa sam se želio uvjeriti da si dobro! I zašto si zaključila da je to jedan od onih poziva, a
nisi ni provjerila broj? Ništa što kažeš nema smisla, baš ništa!
– Nisam provjerila tko zove jer je odmak nakon tebe nazvao taj tip i šutio! Nakon toga
sam bila previše uplašena da bih se javila, u slučaju da je opet on.
– Toliko uplašena da si se zabarikadirala u dnevnom boravku?
– Pa barem ti znaš koliko me ti pozivi zastrašuju. Umorno odmahuje glavom. – Ovo mora
prestati, Cass.
– Zar misliš da ne želim to? – Uputi se prema vratima. – Kamo ideš?
– Natrag na posao.
Pogledam ga malodušno. – Zar ne možeš ostati?
– Ne. Budući da te nisam mogao dobiti, pomaknuo sam vrijeme sastanka.
– Možeš li onda doći čim završi?
– Ne, bojim se da ne. Previše je ljudi odsutno.
– Ali ranije si mi rekao da ćeš pokušati doći kući čim prije budeš mogao!
Uzdahne. – Upravo sam sat vremena izostao s posla da bih došao ovamo i provjerio kako
si, stoga ću doći kući u uobičajeno vrijeme – kaže strpljivo. Iz džepa izvadi ključeve od auta. –
Moram ići.
Ode, dobro zatvorivši ulazna vrata za sobom, a ja se pitam koliko će još toga moći
podnijeti prije no što se posve slomi. Mrzim samu sebe, mrzim to u što sam se pretvorila.
Željna popiti šalicu čaja, odem u kuhinju i pristavim vodu u kuhalu. Da sinoć nisam
vidjela nož na pultu, jutros bih se bolje držala. Poziv bi me svakako uzrujao, ali ne bih bila u
takvom šoku da ne bih mogla provjeriti tko zove. Da sam provjerila, vidjela bih da zove
Matthew, javila bih se i sve bi bilo u redu. Sada se čini suludim da sam se toliko uplašila da sam
se zabarikadirala u dnevnom boravku. Ludiš, pjevuši mi glas u glavi. Ti ludiš.
Nosim si čaj u dnevni boravak. Prozor kroz koji sam pokušala izaći još je otvoren i, u
trenutku kada ga pođem zatvoriti, sine mi da sam možda ja aktivirala alarm, a ne Matthew. A od
pomisli da smo ga možda oboje aktivirali – ja na prozoru, a Matthew na ulaznim vratima – uhvati
me smijeh, i tako se dobro osjećam smijući se da ga ne pokušavam obuzdati. Prilazeći drugom
prozoru, okrenutom prema prednjem dijelu kuće, još uvijek se smijem i uočim da smijeh graniči s
histerijom. Raširim zavjese – i smijeh mi zamre u grlu. Jer na cesti pred kućom je čovjek, čovjek
kojega sam vidjela ranije, upravo prolazi pokraj kuće, čovjek koji bi mogao biti naš novi susjed,
čovjek koji bi mogao biti muškarac koji me zove i šuti, čovjek koji je mogao ubiti Jane. Na
trenutak netremice gledamo jedno drugo i on zatim produži, ne prema kućama na vrhu ceste nego
u suprotnom smjeru, prema šumi.
To malo snage što mi je ostalo napusti mi tijelo te uđem u kuhinju, ne da uzmem svoje
računalo, nego da popijem nekoliko tableta. Zahvaljujući njima, ostatak dana je na granici
podnošljivosti. Provodim ga sklupčana na kauču, vrpoljeći se sat vremena, prije no što se
Matthew vrati kući. A kada se vrati, večeramo u najvećoj tišini dosad.
 SRIJEDA, 12. KOLOVOZA

Probudi me zvuk nemilosrdnog padanja kiše. Udovi su mi teški, kao da gazim kroz vodu.
Silim se otvoriti oči, pitajući se zašto mi je sve tako teško, i sjetim se tableta koje sam usred noći
uzela, poput djeteta koje se krišom u ponoć gosti. Začuđujuće je kako su mi brzo postale
neophodne. Jučer sam uzela dvije, na brzinu ih progutavši sa šalicom čaja čim je Matthew otišao
na posao, jer sam znala da si ne mogu dopustiti da se ponovi prethodni dan, kada sam se bila
zabarikadirala u dnevnom boravku. I upalilo je. Kad je šutljivi pozivatelj opet nazvao, nisam se
uspaničila; javila sam se, osluškivala i spustila slušalicu. Ukratko, učinila sam ono što je od mene
zahtijevao. To ga nije spriječilo da ponovno nazove, ali dotad sam već bila suviše ošamućena da
bih došla do telefona, a kasnije sam spavala tako duboko da zvonjavu ne bih ni mogla čuti. Kad
sam se naposljetku probudila, netom prije no što se Matthew vratio kući, zaprepastila me
spoznaja kako je lako bilo opet prospavati cijeli dan, te sam se zaklela da više neću uzimati
tablete.
No onda je sinoć na vijestima bilo novosti vezanih uz Janeino ubojstvo. Policija sada
misli da je povezla svog ubojicu prije dolaska na ugibalište, što znači da je morao biti u autu kada
sam pokraj njega prolazila.
– Znači da je imala ljubavnika – rekao je Matthew.
– Zašto to kažeš? – upitala sam, trudeći se prikriti potresenost. – Možda je samo nekome
stala da ga poveze.
– Da, samo ako nije bila pri sebi. Ne mogu zamisliti da bi ijedna mlada žena bila toliko
luda da stane i poveze potpunog stranca. Zar bi ti?
– Ne, ne bih. ali bila je užasna noć i možda joj je signalizirao da stane.
– Možda. ali mislim da će policija, kad malo dublje ispita pozadinu cijele priče, otkriti da
su otprve bili u pravu i da je imala ljubavnika. Što znači da tko god da ju je ubio neće proganjati
nikoga drugog. Kao što sam već rekao, to je bilo osobno.
Iako i dalje nisam vjerovala da je Jane imala ljubavnika, njegove su me riječi smirile. –
Nadam se da si u pravu – rekla sam.
– Znam da sam u pravu. Možeš se prestati brinuti, Cass. Tko god da je odgovoran završit
će iza rešetaka prije no što trepneš.
No onda su prikazali Janeina supruga; proganjao ga je reporter pitavši ga može li potvrditi
da mu je supruga imala ljubavnika. Odbivši odgovoriti, držao se mirno i dostojanstveno, baš kao
na sprovodu svoje supruge, a strašan osjećaj krivnje koji me obuzme svaki put kada pomislim na
Jane stostruko se pojačao. Počeo me pritiskati, lomeći me svojom silinom. Otišli smo na kat u
krevet, ali od pomisli da me, dok sam prolazila pokraj Janeina auta, ubojica gledao kroz prozor,
bilo mi je nemoguće zaspati. Bila sam toliko napeta da sam se u tri ujutro morala spustiti u
prizemlje i uzeti dvije tablete kako bih mogla izdržati ostatak noći. I zato se osjećam tako
usporeno.
Gledam Matthewa kako leži pokraj mene, lica opuštena u snu. Pogled mi padne na sat:
osam i petnaest je, što znači da je subota. U suprotnom bi on već bio na nogama. Ispruživši se,
prstom ga pogladim po obrazu, misleći na to koliko ga volim. Mrsko mi je što je vidio dio mene
za koji ni sama nisam znala da postoji, mrsko mi je što se zasigurno pita u što se to uvalio kad me
je oženio. Bi li me svejedno oženio da sam bila iskrena i rekla mu da je mami dijagnosticirana
demencija kad je imala 44 godine? To me pitanje opsjeda. I nisam sigurna želim li znati odgovor.
Misli mi se usmjere na želju da mu pokažem koliko ga cijenim. Odlučivši mu donijeti
doručak u krevet, zbacim pokrivače, prebacim noge s kreveta i ostanem sjediti neko vrijeme, jer
mi se stajanje učini prenapornim. Pogled mi padne na Matthewovu odjeću za posao uredno
složenu na stolici – čista košulja, drugačija kravata od one koju je jučer nosio – i shvatim da nije
subota nego srijeda, te da je prvi put otkako ga poznajem Matthew prespavao budilicu.
Znajući da će se zgroziti, posegnem da ću ga prodrmati, no tada stanem, s rukom u zraku.
Pustim li ga da nastavi spavati, možda još bude tu kada stigne moj poziv. I tada bi na svoje uši
mogao čuti poziv.
Srce mi lupa jer ga se opet spremam zavarati. Legnem natrag u krevet i potiho preko sebe
navučem pokrivače. Lica okrenuta prema satu, jedva se usuđujući disati da ga ne probudim,
gledam kako se kazaljke bolno sporo pomiču prema osam i trideset, potom osam i četrdeset pet.
Osjećam se loše jer će zbog mene zakasniti na posao, ali samu sebe uvjeravam da ne bih morala
tome pribjeći da je pozive shvatio ozbiljno. A opet, kako ga mogu kriviti što ih ne shvaća
ozbiljno kada mu nikada nisam rekla da sam onu noć vidjela Jane u autu? Da jesam, razumio bi
zašto smatram da pozivi dolaze od ubojice.
Sam se od sebe probudi netom prije devet sati, iskočivši iz kreveta i zavikavši poput
budilice.
– Cass! Cass, jesi li vidjela koliko je sati? Gotovo je devet!
Vješto odglumim osobu netom probuđenu iz duboka sna.
– Što? Ma nije moguće.
– Jest! Vidi!
Trljajući oči, uspravim se u sjedeći položaj. – Što je s tvojom budilicom? Zaboravio si
namjestiti alarm?
– Ne, očito sam ga prespavao. Ti ga nisi čula?
– Ne, probudila bih te da jesam. – Laž mi glatko prijeđe preko usana i zazvuči tako
prijetvorno da sam uvjerena da će shvatiti da sam cijelo vrijeme znala. Ali smeten je, gledajući
između sata i svoje odjeće, s rukom u kosi, pokušavajući dokučiti kako se to moglo dogoditi.
– Ni uz najbolju volju na svijetu, ne stignem u ured prije deset – progunđa.
– Zar je zbilja važno? Nikada ne kasniš i često ostaješ na poslu dulje no što bi trebao –
istaknem.
– Pretpostavljam da nije – složi se.
– Zašto se ne bi otuširao dok nam ja slažem doručak?
– U redu. – Posegne za svojim mobitelom. – Najbolje da obavijestim Valerie.
Nazove Valerie da joj kaže da neće stići prije deset, a ja, pustivši ga da se obrije i otušira,
silazim u kuhinju, osjećajući napetost kao i uvijek, unatoč njegovoj prisutnosti. Nikada nisam
mislila da ću zaista željeti da moj šutljivi pozivatelj nazove, ali zlo mi je od pomisli da možda
ipak neće nazvati. Jer ako ne nazove, znači da zna da je Matthew tu.
– Nisi gladna? – upita Matthew za doručkom, gledajući u moj prazni tanjur.
– Trenutačno ne. Ako telefon zazvoni – nastavim uz oklijevanje – hoćeš li se ti javiti?
Ako je jedan od onih poziva, želim da se sam uvjeriš.
– Ako nazove u sljedećih deset minuta.
– A ako ne nazove?
Namršti se, potom se potrudi djelovati suosjećajno, ali to ne potraje zadugo. – Dušo, ne
mogu cijeli dan biti tu.
Nakon manje od deset minuta moje su molitve uslišane. Telefon zazvoni i zajedno
krenemo prema hodniku. Podigne slušalicu i pogleda broj. Skriven je.
– Nemoj ništa reći – izustim. – Samo slušaj.
– Dobro.
Javi se i, nakon nekoliko sekundi slušanja, ispruži ruku i stavi poziv na zvučnik, kako bih
i ja mogla čuti tišinu. Vidim da umire od želje da nešto kaže, da pita tko je s druge strane, stoga
stavim prst na usne i dam mu znak da spusti slušalicu.
– To je to? – nezadivljeno upita.
– Da. Iako nije bilo isto. – Riječi mi izlete iz usta prije no što ih stignem spriječiti.
– Kako misliš “nije bilo isto”?
– Ne znam, nešto je bilo drugačije.
– U kom smislu?
Slegnem ramenima, zarumenivši se u licu. – Obično mogu osjetiti nečiju prisutnost.
Danas nisam mogla. Tišina je bila drugačija.
– Tišina je tišina, Cass. – Matthew provjeri vrijeme na svom satu. – Morao bih krenuti. –
Nijemo stojim, a on mi stisne rame. – Možda je zvučalo drugačije zbog zvučnika.
– Možda.
– Nisi uvjerena.
– Ma stvar je u tome što su pozivi inače više prijeteći.
– Prijeteći?
– Da.
– Možda zato što si obično sama kad ih primaš. Nema ničega zloslutnog u pozivima,
dušo, i prestani misliti da ima. Samo te neki pozivni centar pokušava dobiti, to je sve.
– Vjerojatno si u pravu – kažem.
– Jesam – kaže odlučno, i zvuči tako uvjerljivo da mu najednom odlučim vjerovati,
odlučim vjerovati da cijelo to vrijeme pozivi dolaze iz pozivnog centra s druge strane svijeta.
Kamen mi padne sa srca. – Zašto se danas ne bi opuštala u vrtu? – predloži mi.
– Prvo moram obaviti kupnju, jedva da u kući imamo nešto za jesti.
– Možda bi večeras mogla napraviti neki od svojih curryja, što kažeš?
– Dobra ideja – kažem, osjetivši se razdragano pri pomisli da popodne provedem
vrzmajući se po kuhinji.
Poljubi me na odlasku, a ja otrčim na kat po svoju torbu, želeći stići na tržnicu u
Browburyju prije no što nastane prevelika gužva. Zatvarajući ulazna vrata za sobom, čujem
zvonjavu telefona. Oklijevam na pragu, neodlučna što učiniti. Što ako on zna da se nisam ja javila
na telefon, pa ponovno zove? Istoga se trena naljutim na samu sebe. Nisam li upravo odlučila da
pozivi dolaze iz pozivnog centra? Hajde, glas me provocira, vrati se i javi, tada ćeš znati. Ali ne
želim testirati svoje novostečeno uvjerenje.
Odvezem se u Browbury i malo švrljam po tržnici, kupujući povrće i korijandar za curry
te smokve za desert. Na štandu s cvijećem kupim veliki buket ljiljana i uputim se u vinariju po
bocu pića za večeras. Potom provedem ugodno popodne u kuhanju. U jednom trenutku, unatoč
zvuku radija, učini mi se da čujem zvonjavu telefona, ali umjesto paničarenja pojačam radio,
odlučna da ću se držati onoga u što sam odlučila vjerovati.

– Zar slavimo? – upita Matthew vidjevši da iz hladnjaka vadim bocu šampanjca.

– Da.
Nasmiješi se. – Mogu li pitati što?
– To što se osjećam mnogo bolje – odgovorim, oduševljena što sam bez uzimanja ijedne
tablete uspjela preživjeti dan.
Uzevši mi šampanjac iz ruke, zagrli me. – To je najbolja vijest koju sam čuo nakon dugo
vremena. – Nosom mi pomiluje vrat. – Koliko se bolje osjećaš?
– Dovoljno da počnem razmišljati o našem djetetu.
Pogleda me razdragano. – Zbilja?
– Da – kažem, poljubivši ga.
– Što kažeš na to da ponesemo šampanjac u krevet? – promrmlja.
– Napravila sam tvoj najdraži curry.
– Znam, namirisao sam ga. Možemo ga poslije pojesti.
– Volim te – uzdahnem.
– Ja tebe još više – kaže, zagrlivši me. I sretnija sam no što sam bila dugo vremena.
 ČETVRTAK, 13. KOLOVOZA

Idući dan dugo spavam, tako da je Matthew već otišao na posao kada sam se probudila.
Sjetivši se naše zajedničke noći, prođu me trnci užitka. Izađem iz kreveta, laganim korakom
odem do kupaonice i bez žurbe se otuširam. Sunce se vratilo u punom smislu riječi, stoga
navučem kratke hlače i majicu, na noge nataknem espadrile i spustim se u prizemlje, ponijevši sa
sobom laptop. Danas ću malo raditi.
Doručkujem, dohvatim iz torbe potrebne papire za školu i upalim računalo. No teško mi
se usredotočiti s jednim uhom koje iščekuje zvuk telefona, i to me uzrujava. Otkucavanje sata
također mi odvlači pozornost. Čini se kao da se sa svakom sekundom zvuk pojačava; pogled mi
privlače kazaljke koje se polako primiču devet sati, potom devet i trideset. Dolaze i odlaze, a da
se pritom ništa neugodno ne zbiva, i taman kad povjerujem da je sve završilo, zazvoni telefon.
Iz kuhinje zurim prema hodniku, a srce mi potmulo udara. Ovo je novi dan, odlučno
podsjetim samu sebe. Ovo sam nova ja, ona koja se više ne boji telefona koji zvoni. Odgurnem
stolicu i nepokolebljivo odem u hodnik, no prije no što se uspijem javiti uključi se automatska
sekretarica i Rachelin glas ispuni prostoriju.
– Zdravo, Cass, ja sam, zovem iz sunčane Siene. Već sam te pokušala dobiti na mobitel,
zvat ću ponovno. Moram ti pričati o Alfieju. O, Bože, kako je samo dosadan!
Smijući se od olakšanja, odem je na kat nazvati s mobitela. Na pola sam puta kad fiksni
telefon opet zazvoni te, misleći da je ona, pojurim natrag u prizemlje i zgrabim slušalicu. ali čim
je prineseni uhu, znam. Znam da nije ona, baš kao što sam znala da poziv koji sam jučer čula na
odlasku iz kuće dolazi od njega, premda sam odlučila vjerovati da nije tako. I tako sam bijesna
zbog nade koja mi je ukradena pred nosom da prekidam poziv, snažno zalupivši slušalicom.
Odmah me potom opet nazove, što sam i očekivala, stoga se javim i prekinem, kao maloprije.
Nakon minutu-dvije, kao da ne može vjerovati što sam učinila, ponovno nazove. Javim se i
prekinem, pa on ponovno nazove, ja se javim i prekinem, pa on nazove ponovno, i tako se
natežemo neko vrijeme jer me, iz nekog razloga, ta naša igrica zabavlja. No onda shvatim da ja u
njoj gubim jer me on neće ostaviti na miru dok mu ne dam ono što želi. Stoga ostanem na liniji i
poslušam njegovu nečujnu prijetnju. A potom nazovem Matthewa.
Poziv se odmah prebaci na govornu poštu, pa zovem glavni broj od tvrtke i tražim da me
spoje s njegovom asistenticom.
– Zdravo, Valerie. Ovdje Cass, Matthewova žena.
– Bok, Cass. Kako si?
– Dobro sam, hvala. Pokušala sam dobiti Matthewa, ali odmah me prebacilo na govornu
poštu.
– To je zato što je na sastanku.
– Je li već dugo unutra? – Od devet sati.
– Pretpostavljam da neće izlaziti dok sastanak ne završi?
– Jedino da ode po kavu ili nešto slično. Ali ako je hitno, mogu ga pozvati.
– Ne, u redu je, bez brige. Uhvatit ću ga poslije.
Eh, barem sam jedan dan predahnula, tupo kažem sama sebi uzevši dvije tablete i
progutavši ih s vodom. Barem sam jedan dan uspjela vjerovati da Matthew ima pravo kada je
rekao da pozivi dolaze iz pozivnog centra. A sada kada se više ne mogu zavaravati, barem imam
tablete da mi pomognu preživjeti dan.
Čekajući da počnu djelovati, stropoštam se na kauč u dnevnom boravku, s daljinskim
upravljačem u ruci. Nikada ranije nisam televiziju gledala danju i, mijenjajući kanale, naiđem na
prodajni kanal. Malo ga gledam, diveći se raznim stvarčicama za koje nisam ni znala da mi
trebaju, a kada ugledam par dugačkih srebrnih naušnica, za koje znam da bi ih Rachel voljela
imati, brzo potražim olovku i zapišem detalje kako bih ih poslije mogla naručiti.
Nakon kojih sat-dva zazvoni telefon, ali zahvaljujući tabletama koje su počele djelovati ne
osjećam stravu, već samo slutnju da bi to mogao biti on. Matthew je.
– Dobro jutro, dušo. Jesi li dobro spavala? – Glas mu je nježan jer smo sinoć vodili
ljubav.
– Da, jesam. – Zastanem, ne želeći pokvariti intimnost trenutka spominjanjem poziva koji
sam primila.
– Valerie je rekla da si zvala – kaže mi.
– Da. Jutros sam primila novi poziv.
– I? – Ne može prikriti razočaranje, a meni je krivo što mu nemam ništa lijepo za reći
prije no što ga ponovno povučem u svoju noćnu moru.
– Samo sam ti to htjela reći, to je sve.
– I što želiš da učinim?
– Ne znam. Možda bismo trebali obavijestiti policiju.
– Mogli bismo, ali nisam siguran da bi nekoliko nijemih poziva shvatih ozbiljno,
pogotovo zato što su zauzeti hvatanjem ubojice.
– Mogli bi ako im kažem da mislim da zove ubojica – izlanem prije no što stignem
promisliti i, premda ga ne čujem, mogu zamisliti Matthewov prigušeni uzdah nestrpljenja.
– Čuj, umorna si, iscrpljena i lako se prenagliti sa zaključcima kad se osjećaš pomalo
ranjivo. Ali nelogično je pretpostaviti da pozivi dolaze od ubojice. Pokušaj to upamtiti.
– Hoću – kažem poslušno.
– Vidimo se kasnije.
– U redu. – Spustim slušalicu, mrzeći samu sebe što sam mu uništila osjećaj olakšanja,
koji je jučer zasigurno doživio kad sam rekla da se osjećam mnogo bolje. Zanemarivši svoj
laptop, vratim se gledanju prodajnog kanala, sve dok ne potonem u stanje zaborava.
Telefon me probudi. Vani se podnevno sunce pomiče prema zapadu i, dok pokušavam
razbistriti misli, instinktivno zadržavam dah. Poziv preuzima automatska sekretarica i pluća mi
gotovo kolabiraju od osjećaja olakšanja. Očekivala bih da me Rachel ponovno zove, no zvuči kao
da bi to mogla biti Mary, naša ravnateljica, koja govori nešto o skorašnjoj sjednici. Ne želeći biti
pod većim pritiskom no što već jesam, u glavi blokiram zvuk njezina glasa. No kad je poziv
završio, osjetivši se poput đaka koji nije napravio domaću zadaću, dohvatim laptop i odnesem ga
u radnu sobu kako bih mogla raditi ondje za stolom.
Tek što sam počela s radom, automobil naglo ubrza na cesti pred kućom, pri čemu sam se
trznula. Osluškujem ga dok se kreće cestom prema drugim kućama; zvuk njegova motora sa
svakom je sekundom sve slabiji i pitam se zašto ga nisam čula kako prilazi. Osim ako cijelo
vrijeme nije bio pred kućom.
Pokušavam skrenuti misli, ali bezuspješno. Hvata me panika i u glavi mi se grozničavo
roje pitanja. Je li auto došao ranije, dok sam spavala? Tko je vozač? Ubojica? Je li me kroz
prozor gledao kako spavam na kauču, poput lutke u predstavi? Znam da zvuči suludo, vlastiti mi
mozak govori da je tako. Ali strah koji osjećam užasavajuće je stvaran.
Otrčim u hodnik, sa stola zgrabim ključeve od auta i otključam ulazna vrata. Bliještanje
sunca dočeka me nespremnu te, žureći do auta, držim glavu pognutu i rukom štitim oči. Odvezem
se iz dvorišta, ne misleći kamo zapravo idem, samo s namjerom da odem. I eto me na cesti prema
Castle Wellsu. Stigavši, pokušam pronaći slobodno mjesto na nekom od dva manja parkirališta,
ali oba su puna pa parkiram u garaži s više razina. Besciljno lutam dućanima, kupim nekoliko
stvari, u kafiću popijem šalicu čaja, potom još malo obilazim dućane, pokušavajući odgoditi
trenutak povratka kući. U šest sati uputim se prema garaži, u nadi da će Matthew već biti doma,
jer me hvata panika od pomisli da se vratim u praznu kuću.
Najednom me netko odozada zgrabi za ruku i ja se trgnem vrisnuvši. Ondje stoji Connie, s
velikim osmijehom na licu. Čim sam je ugledala, kao da se sve opet vratilo u normalu i ja je
zagrlim uz osjećaj olakšanja.
– Nemoj to raditi! – kažem, pokušavajući smiriti srce koje mi luđački udara. – Imaš sreće
što nisam doživjela srčani udar!
I ona mene zagrli; njezin mi je cvjetni parfem dobro poznat i umiruje me. – Oprosti,
nisam te htjela uplašiti. Kako si, Cass? Uživaš u praznicima?
Maknem kosu s lica i kimnem, pitajući se izgledam li podjednako ludo kao što se
osjećam. Ona me i dalje gleda, čekajući odgovor. – Da, naročito kada je vrijeme lijepo kao danas
– kažem, smiješeći joj se. – Divno je, zar ne? A ti? Sigurno uskoro putuješ.
– Da, u subotu. Jedva čekam.
– Nadam se da se nisi naljutila što nisam došla k tebi poslije večere povodom kraja
školske godine – dodajem, jer se još uvijek osjećam krivom što sam u posljednji tren odustala.
– Ne, naravno da nisam. Samo što zbog tvog nedolaska nije došao ni John, pa smo se
morali sami nekako zabaviti.
– Žao mi je – kažem, nacerivši se.
– Bilo je lijepo: spojili smo set za karaoke na televizor i pjevanjem pokušali zaglušiti zvuk
grmljavine. Imam negdje inkriminirajuću snimku.
– Morat ćeš mi je pokazati.
– Hoću, bez brige! – Izvadi mobitel i provjeri koliko je sati. – Nalazim se s Danom na
piću. Zašto nam se ne bi pridružila?
– Neću, hvala. Baš sam krenula u garažu po auto. Sve si spremila za put?
– Skoro. Samo još moram pripremiti sve za sjednicu. Pretpostavljam da te zvala Mary da
potvrdi petak, dvadeset osmog? Jer se vraćam tek u srijedu. Uskoro sam gotova, a ti?
– I ja sam uskoro gotova – slažem.
– Vidimo se onda dvadeset osmog.
– Svakako. – Još je jednom za kraj zagrlim. – Lijepo se provedi! – I ti!
Nastavljam prema garaži, osjećajući se mnogo bolje jer sam vidjela Connie, iako sam joj
slagala za posao koji sam navodno odradila. I sada ću morati preslušati poruku koju mi je Mary
ostavila na automatskoj sekretarici, u slučaju da od mene očekuje nešto konkretno na sastanku.
Briga me izjeda; kako da se primim posla kad se toliko toga drugog zbiva? Da je barem ubojica
iza rešetaka. Možda uskoro bude, govorim sama sebi. Budući da policija sada smatra da ga je
Jane poznavala, sigurno će ga uspjeti naći.
Stignem do garaže, dizalom se uspnem na četvrti kat i uputim prema redu E, gdje sam
ostavila auto. Ili gdje sam mislila da sam ga ostavila jer ga ondje nema. Osjećajući se blesavo,
hodam gore-dolje, a nakon što ga i dalje ne uspijevam naći, okrenem se i pogledom ga potražim u
redu F. Ali moj auto nije ni ondje.
Zbunjena, ushodam se i po drugim redovima, premda znam da sam parkirala u redu E. I
znam da sam parkirala na četvrtom katu jer sam se, znajući da neće biti mjesta na prva dva kata,
odmak odvezla na treći. I on je bio pun pa sam došla tu. I zašto onda ne mogu naći svoj auto? U
nekoliko sam minuta obišla cijeli kat, stoga se uspinjem stubama na peti kat, jer možda sam
zaista pogriješila. Opet uzduž i poprijeko obilazim sve redove, izmičući se autima koji dolaze i
odlaze s parkirnih mjesta, pokušavajući ne odavati dojam kao da sam svoj izgubila. No ni ovdje
nema traga mom Miniju.
 Vratim se na četvrti kat i neko vrijeme ostanem stajati, trudeći se orijentirati. Samo je
jedno dizalo, stoga mu priđem i krenem istim putem kojim sam i došla, samo u suprotnom
smjeru, dok ne dođem do mjesta gdje bi moj auto trebao biti. Ali nema ga. Oči mi zasuze od
osjećaja frustracije. Jedino mi preostaje spustiti se do naplatne kućice u prizemlju i prijaviti
nestanak.
Uputim se prema dizalu, no u posljednji se tren predomislim i krenem pješice, zastavši na
svakom katu kako bih provjerila je li mi ondje auto. U prizemlju nađem naplatnu kućicu u kojoj
sredovječni muškarac sjedi za računalom.
– Oprostite, mislim da mi je auto ukraden – kažem, trudeći se ne zvučati histerično.
On i dalje gleda u zaslon računala te, pretpostavivši da me nije čuo, ponovim, ali glasnije.
– Čuo sam vas i prvi put – kaže, podižući glavu i gledajući me kroz staklo.
– Oh. U tom slučaju, možete li mi reći što trebam raditi?
– Da, trebate još jednom pogledati.
– Pogledala sam – kažem ogorčeno.
– Gdje?
– Na četvrtom katu, gdje sam ga i ostavila. Također sam provjerila i na drugom, trećem i
petom katu.
– Znači da niste sigurni gdje ste ga ostavili.
– Jesam, posve sam sigurna!
– Da mi je funta za svaku osobu koja mi je rekla da joj je auto ukraden, bio bih bogat
čovjek. Imate li svoju kartu?
– Da – kažem, vadeći novčanik iz torbe i otvarajući ga. – Evo. – Gurnem kartu kroz otvor,
očekujući da će je uzeti.
– A kako je taj koji vam je ukrao auto uspio bez karte proći kroz rampu?
– Pretpostavljam da se pravio da ju je izgubio i platio tu, na izlazu.
– Koji je broj registracije?
– R-V-nula-sedam-B-W-W. Riječ je o Miniju, crnom.
Gleda u zaslon svog računala i odmahuje glavom. – Za tu registraciju na izlazu nije
ponovno izdana karta.
– Što želite reći?
– Kažem da vam auto nije ukraden.
– Pa gdje je onda?
– Vjerojatno ondje gdje ste ga ostavili.
Vrati se zaslonu računala, dok ja u njega nastavljam zuriti, zaprepastivši samu sebe koliko
ga najednom mrzim. Znam da je u pozadini toga drugi razlog – još dokaza da mi je pamćenje u
rasulu – ali mrzim to što je on tako nezainteresiran i, uostalom, znam gdje sam parkirala auto.
Lupim rukom po staklu, a on me oprezno pogleda.
– Pođete li sa mnom, dokazat ću vam da nije ondje – kažem odlučno.
Kratko me promatra, potom okrene glavu i zazove preko ramena: – Patsy, možeš li me
zamijeniti? – Iz ureda iza njega pojavi se žena. – Ovoj je gospođi ukraden auto – objasni.
Ona me pogleda i naceri se. – Naravno da jest.
– Uvjeravam vas da jest! – planem.
Muškarac izađe iz naplatne kućice. – Hajdemo onda.
Zajedno idemo prema dizalu i, dok čekamo da ono dođe, zazvoni mi mobitel. Zapravo se
ne želim javiti u slučaju da je Mary, ali znam da će čudno izgledati ako se ne javim, stoga
izvadim mobitel iz torbe. Osjetim olakšanje vidjevši da Matthew zove.
– Halo?
 – Zvučiš sretno što me čuješ – prokomentira. – Gdje si? Upravo sam stigao kući.
– U Castle Wellsu sam. Odlučila sam doći tu i malo kupovati, ali nastao je mali problem.
Mislim da mi je auto ukraden.
– Ukraden? – Naglo povisi glas. – Jesi li sigurna?
– Čini se da je tako.
– Jesi li sigurna da ga vučna služba nije odvezla? Jesi li zaboravila ostaviti kartu na
vidljivom mjestu u njemu ili si ostala parkirana dulje no što si trebala?
– Ne – kažem, odmaknuvši se od službenika parhirališta i njegova glupog smiješka. –
Parkirala sam u garaži na više razina.
– I sigurno ga nije vučna služba odnijela? – Ne, ukraden je.
– Možda si samo zaboravila gdje si parkirala?
– Ne! I prije no što pitaš, da, provjerila sam cijelo parkiralište. – Jesi li zvala policiju?
– Nisam još. Tu sam s čovjekom s parkirališta i idemo gore provjeriti.
– Znači da nisi sigurna da je ukraden?
– Mogu li te nazvati za minutu? – pitam, sva zažarena u licu. – Došlo je dizalo.
– U redu.
Otvore se vrata dizala i rijeka ljudi izađe. Uđemo unutra i muškarac gleda kako pritišćem
tipku za četvrti kat. Na putu prema gore zaustavimo se na drugom katu, potom na trećem. Na
četvrtom katu izađem iz dizala, a muškarac me slijedi.
– Ondje sam parkirala – kažem, prstom uperivši prema drugom kraju parhirališta. – Red
E.
– Pokažite mi – kaže.
Probijam se kroz redove automobila.
– Tu bi negdje trebao biti.
– R-V-nula-sedam-B-W-W?
– Da – kimnem.
– Eno ga.
– Gdje?
– Ondje – odgovori, pokazujući u tom smjeru.
Pratim njegov pogled i shvatim da zurim u vlastiti automobil.
– Nemoguće – promrsim. – Prije nije bio tu, vjerujte. – Priđem mu, podlo želeći da se
ipak radi o pogrešnom autu. – Ne razumijem. Provjerila sam cijeli red, dvaput.
– Lako je previdjeti – doda, držeći se plemenito u svojoj pobjedi.
– Ne znam što bih rekla.
– Niste prva osoba kojoj se to dogodilo, a sigurno ni zadnja. Nemojte se brinuti.
– Ali nije bio tu, zaista nije.
– Možda niste bih na pravom katu.
– Bila sam – ustrajem. – Došla sam prvo tu, a kada ga nisam uspjela naći, popela sam se
na peti kat, a poslije sam provjerila na trećem. Čak sam i na drugom provjerila.
– Jeste li otišli do šestoga kata?
– Ne, jer sam znala da nisam otišla do samog vrha parkirališta.
– Sedmi je kat na samom vrhu.
– Nije bitno. Parkirala sam na četvrtom.
– I jeste – složi se sa mnom. – Jer je tu.
Osvrnem se oko sebe. – Ima li još koje dizalo?
– Ne.
Prođe me volja za prepiranjem. – Zbilja mi je žao što sam vam potratila vrijeme – kažem,
jedva čekajući da odem. – Hvala vam.
– Nema na čemu – kaže, maknuvši na odlasku.
Na sigurnom u svom autu, naslonim glavu na sjedalo i sklopim oči, prekapajući u
mislima, trudeći se shvatiti kako sam mogla ne primijetiti svoj auto kad sam prvi put došla na
četvrti kat. Jedino dolazim do zaključka da sam bila na petom, a ne na četvrtom katu. Kako sam
mogla tako krajnje glupo pogriješiti? Još mi je gore od pomisli da moram reći Matthewu. Da me
barem nije nazvao prije, da mu barem nisam rekla da mi je auto ukraden. Znam da bih ga trebala
nazvati i reći mu da sam ga našla, ali ne mogu se prisiliti priznati da sam pogriješila.
Upalim motor i polako se uputim prema izlazu, psihički iscrpljena od svega. Na rampi
shvatim da sam, uz sve što se dogodilo, prije odlaska s četvrtog kata zaboravila platiti na uređaju
za naplatu. Provjerim retrovizor; automobili su se već poredali iza mene, nestrpljivo čekajući da
prođem, i tada, u potpunoj panici, pritisnem tipku za pomoć.
– Zaboravila sam platiti! – viknem drhtavim glasom. Netko iza mene trubi. – Što da
radim?
Baš kad sam se pitala hoće li me službenik parkirališta kazniti i natjerati da izađem iz auta
i odem do najbližeg uređaja za naplatu, izlažući me gnjevu šestorice vozača, rampa se podigne.
– Hvala vam – zahvalno izgovorim u uređaj u obliku kutije i, prije no što se stigne
predomisliti i spustiti rampu, nagazim na gas.
Uputivši se van grada, osjećam se tako uzrujano i znam da bih trebala stati i smiriti se
prije no što nastavim vožnju. Zazvoni mi mobitel, dajući mi savršenu priliku da stanem, ali
nagađam da je Matthew i nastavljam voziti. Privlači me pomisao da ne odem kući, da ostanem u
autu i vozim se dok ne ostanem bez goriva, ali previše volim Matthewa da bih ga pustila da se
brine više no što je potrebno.
Ostatak puta mobitel mi svako malo zvoni, a kada skrenem na naš kolni prilaz, Matthew
izjuri iz kuće. Na licu mu se ocrtava zabrinutost, a mene preplave osjećaj krivnje i iscrpljenost.
– Jesi li dobro? – upita, otvarajući vrata auta prije no što sam se stigla odvezati.
– Dobro sam – odgovorim, posegnuvši za torbom na suvozačkom sjedalu kako ga ne bih
morala gledati u oči.
– Mogla si mi javiti – predbaci mi. – Brinuo sam se.
– Oprosti.
– Što se dogodilo?
– Lažna uzbuna. Gledala sam na pogrešnom katu.
– Ali rekla si da si provjerila sve katove.
– Zar je zbilja važno? Auto nije ukraden. To nije dovoljno?
Nastala je stanka u kojoj se suzdržavao da me ne pita kako sam ga mogla previdjeti. –
Imaš pravo – kaže, pribravši se. Izađem iz auta i uđem u kuću. – Izgledaš premoreno. Napravit ću
večeru, ako želiš.
– Hvala. Idem pod tuš.
Dugo se zadržavam u kupaonici, a još dulje u spavaćoj sobi, navlačeći donji dio stare
trenirke, odgađajući trenutak kada ću se ponovno morati suočiti s Matthewom. Toliko sam
potištena da se samo želim srušiti na krevet i prespavati ostatak ovog užasnog dana. Očekujem da
me Matthew zazove i provjeri gdje sam, ali iz kuhinje jedino dopire zvuk pripremanja večere.
Kad se naposljetku spustim, silim se čavrljati o svemu i svačemu – o školi, vremenu,
slučajnom susretu s Connie – a sve u namjeri da on ne dođe do riječi, kako ne bi pomislio da me
to što nisam mogla pronaći auto zabrinulo. Čak na kalendar upisujem datum sjednice, kazavši mu
da se veselim što ću na sastanku opet vidjeti sve kolege te da se radujem povratku na posao. Ali
iznutra me izjeda briga i jedva se silim pojesti rižoto koji je pripremio. Želim mu reći za auto za
koji sumnjam da je ranije bio parkiran pred našom kućom, ali kako nakon ovoga što se dogodilo?
Ispast ću samo još histeričnija i paranoičnija nego što se doimam.
 PETAK, 14. KOLOVOZA

Prošla su točno četiri tjedna od Janeina ubojstva i ne mogu vjerovati koliko mi se otada
život promijenio, u tako kratkom vremenskom razdoblju. Osjećaj straha i krivnje postali su mi
trajna pratnja; ni ne sjećam se kako je bilo živjeti bez njih. A to što jučer nisam mogla pronaći
auto zaista me potreslo. Ako mi je trebalo još dokaza da sam na putu prema demenciji, dobila
sam ih.
Teško mi je ne biti potištenom. Letargično sjedim u dnevnom boravku, televizija mi pravi
društvo, a na njoj je isti zatupljujući prodajni kanal kao i ranije. Telefon zazvoni oko deset sati i
odjednom me obuzme napadaj panike; osjetim da ne mogu disati i da mi srce lupa sve jače, do
točke kada počinjem osjećati vrtoglavicu. I tada shvatim da mi svaka zvonjava telefona
automatski izaziva doživljaj straha. Čak i kada se uključi automatska sekretarica – iako tada znam
da to nije moj šutljivi pozivatelj – nije mi ništa lakše, jer znam da će me on prije ili kasnije opet
nazvati.
Otvor za pisma na ulaznim vratima odjednom zazveči i ja se prenem. Kako je došlo do
toga da mi od svakog zvuka, a ne samo od zvonjave telefona, srce naglo zalupa i koža mi se
naježi od nelagode? Kad sam postala tako plašljiva? Sramim se što više nisam snažna osoba kao
nekad, sramim se što dopuštam da me pogodi svaka sitnica. Mrsko mi je to što zadržavam dah,
osluškujući zvuk poštarovih nogu kako gaze šljunčanim puteljkom, kako bih znala da je on bio
taj koji je ubacio nešto kroz otvor na vratima, a ne ubojica. Mrsko mi je što me hvata muka kada
među poštom nađem pismo naslovljeno na svoje ime. Mrsko mi je što mi se ruke počnu tresti dok
zurim u omotnicu ispisanu rukom, jer možda je od njega. Ne želim je otvoriti, ali tjera me nešto
jače od mene same – jer bolje je znati nego ne znati – i ja je otvorim, a unutra nađem list papira.
Polako ga rastvorim, jedva se usuđujući pročitati riječi ispisane na njemu.

Draga Cass,
hvala na pismu. Ne mogu vam opisati koliko mi znači to što znam da vam je ručak s Jane
ostao u tako lijepom sjećanju. Sjećam se da je došla kući i rekla mi kako ste se dobro vas dvije
složile, i zato mi je drago da ste i vi osjetili isto. Zaista sam zahvalan što ste našli vremena pisati,
pisma poput vašeg nevjerojatno su mi važna u ovim užasnim trenucima.
Hvala vam i što pitate za djevojčice. Mama im strahovito nedostaje, ali su, srećom,
premlade da bi razumjele što se dogodilo. Samo znaju da mame više nema i da je postala anđeo.
Prema vašoj adresi znam da živite prilično blizu i, ako me ikada vidite na ulici (nažalost,
lice mi je postalo prepoznatljivo), molim vas, javite se. Razumijem da ljudi ne znaju što bi rekli,
ali teško mi je kada vidim da me izbjegavaju.
Srdačan pozdrav,
Alex

Počnem disati i tresti se, nesvjesna da sam dotad držala dah, a od suza mi se zamagle oči,
što zbog olakšanja jer se samo radi o nevinom pismu, što zbog velike tuge prema Janeinu
suprugu. Njegove ljubazne riječi zahvale djeluju poput melema mojoj duši – osim što ih nikada
ne bi napisao da zna da sam te noći prepustila Jane njenoj sudbini. Ponovo čitajući njegovo
pismo, svaku riječ doživljavam poput strijele koja mi probada savjest i odjednom mu samo želim
reći istinu. Možda bi me osudio. No možda bi mi ipak rekao da ništa nisam mogla učiniti, da joj
je smrt bila suđena mnogo ranije no što sam ja prošla pokraj nje. A kada bi to rekao, možda bih i
sama u to povjerovala.
 Zazvoni telefon, vrativši me u stvarnost u kojoj nema utjehe ni oprosta, samo nemilosrdni
strah i progon. Zgrabim slušalicu, želeći zavrištati da me pusti na miru. No ne želim da sazna
koliko sam ustrašena i stoga oboje čekamo, svatko iz svojeg razloga. Sekunde prolaze. I tada mi
sine da, ako ja mogu osjetiti prijetnju koja dolazi od njega s druge strane linije, može i on osjetiti
strah s moje strane. Taman se spremam poklopiti slušalicu kad uočim da je kod ovog poziva
nešto drugačije.
Napnem uši ne bih li dokučila što je to. Negdje u pozadini čujem gotovo neprimjetan
zvuk; možda slabašan šapat vjetra ili lagano šuštanje lišća. Što god to bilo, govori mi da je on
negdje na otvorenom i ja istoga trena osjetim kako me Strah, koji se prikrio negdje u dnu moga
želuca, cijelu obuzme, prijeteći da će me progutati. Zahvaljujući navali adrenalina, uspijevam
odjuriti u radnu sobu i otvoriti oči zaslijepljene panikom, kako bih mogla pogledati van na cestu i
vidjeti da je prazna. Preplavi me olakšanje, ali Strah, odbijajući biti poražen, podsjeti me da to ne
znači da ubojica nije ondje. Obuzme me strava, a koža mi se orosi sitnim kapima znoja. Želim
nazvati policiju, ali nešto mi govori – možda Razum – da čak i da dođu i pretraže vrt, ne bi ga
našli. On – moj mučitelj – previše je pametan za to.
Ne mogu ostati u kući i, poput lake mete, čekati da sa mnom učini to što je naumio.
Otrčim u hodnik, navučem prve cipele koje nađem, sa stola uzmem ključeve od auta i otvorim
ulazna vrata. Pogledam uokolo: kolni prilaz je slobodan, no ne želim riskirati, stoga otključam
auto s mjesta na kojem se nalazim i u nekoliko sekundi projurim od kuće do auta. Unutra
zaključam sva vrata i brzo se odvezem iz dvorišta, teško dišući. Prolazeći pokraj kuće koja se
prodavala, ugledam muškarca kako stoji u vrtu i shvatim da je on taj kojega sam vidjela da se
mota oko kuće. Ne mogu vidjeti drži li u ruci mobitel, ali nije ni bitno. On bi mogao biti moj
šutljivi pozivatelj, mogao bi biti Janein ubojica, mogao bi biti njezin tajni ljubavnik. Usto je u
savršenoj poziciji da svakoga jutra vidi Matthewa kako odlazi na posao, znajući kada ostajem
sama.
Vrijeme je da se ode na policiju. Ali prvo moram razgovarati s Matthewom, moram mu
iznijeti svoje sumnje, a on meni treba reći da bih mogla biti u pravu, jer ne želim opet sve
pogrešno protumačiti. Radije bih napravila budalu od sebe pred njim nego pred policijom. Kako
da ih tražim da provjere muškarca koji živi gore uz ulicu bez ikakva dokaza, ili Matthewove
podrške? Već misle da sam idiotkinja jer sam aktivirala alarm.
Od uzrujanosti zamalo projurim kroz crveno svjetlo. Strahujući da bih mogla doživjeti
nesreću, natjeram se voziti smirenije. Kad bih barem mogla s nekime provesti dan, no Rachel je
još u Sieni, a i svi ostali su na godišnjem odmoru ili se kroz dan-dva spremaju krenuti na put.
Naposljetku se odlučim odvesti u Browbury, neprestance provjeravajući retrovizor kako
bih bila sigurna da me nitko ne prati. Parkiram auto u Ulici High, planirajući pronaći neko mjesto
gdje mogu sjesti, tratiti vrijeme i pretvarati se da sam na ručku. Osjećajući olakšanje što imam
plan, napipavam okolo tražeći svoju torbu i, zgrožena, shvatim da nije tu, da sam je u žurbi da
napustim kuću ostavila. Moram si moći kupiti barem neko piće pa prekapam po pretincu za
rukavice u potrazi za kovanicama. Snažno kucanje po prozoru nasmrt me preplaši i, uspravivši se,
ugledam Johna kako mi se smiješi.
U nemogućnosti da mu od šoka uzvratim smiješkom, okrenem se prema pretincu za
rukavice i zatvorim ga, dajući si vremena da dođem k sebi. Pribravši se, ponovno upalim auto i
spustim prozor.
– Preplašio si me – kažem, trudeći se smiješiti.
– Oprosti – kaže skrušeno. – Nisam te htio uplašiti. Dolaziš ili odlaziš?
– I jedno i drugo. – Zbunjeno me pogleda. – Upravo sam došla, no čini se da sam ostavila
torbu kod kuće i sada se moram po nju vratiti – obrazložim.
 – Mogu li ja kako pomoći?
Oklijevam, važući svoje opcije. Ne želim mu davati nadu, iako zna da sam s Matthewom.
Definitivno se ne želim vratiti kući, ali ne mogu ni besciljno tumarati Browburyjem ostatak dana
bez mogućnosti da si kupim kavu i novine.
– Možda bi me htio počastiti kavom?
– Nadao sam se da ćeš to reći. – Gurne ruku u džep i izvadi dvije kovanice od jedne funte.
– Čak ću ti platiti i parking, osim ako ne želiš zaraditi kaznu?
– Na to sam zaboravila – kažem, napravivši grimasu. – ali funta će biti dovoljna; trebat će
mi samo sat vremena.
– Neće ako mi dopustiš da te odvedem i na ručak i na kavu.
– Zašto ne? – kažem, raspoloživši se pri pomisli da ću imati dva sata u danu ispunjena. –
Ali samo ako mi dopustiš da ti uzvratim uslugu.
– Dogovoreno.
Ode do uređaja za naplatu parkiranja, ubaci kovanice i kroz prozor mi doda kartu.
– Hvala.
Izađem iz auta, a on kimne prema mojim stopalima. – Dobre cipele.
Pogledam prema stopalima, a na njima su stare smeđe mokasine koje nosim za rad u vrtu.
Nekada su bile mamine.
– Malo sam čistila korov i zaboravila sam ih promijeniti – kažem uz smijeh. – Jesi li i
dalje siguran da želiš biti viđen u mom društvu?
– Apsolutno. Kamo bi htjela ići?
– Ti odaberi.
– Što kažeš na Costello’s?
– Imaš li vremena?
– Svakako. A ti? Nisi valjda u gužvi?
– Ne, nimalo.
Iduća se dva sata tako lijepo provodim da ne želim da druženje završi. Pri pomisli na
odlazak kući, gdje bi mi jedino društvo bile vlastite misli, ponovno me obuzima potištenost te
brzo otpijem gutljaj vode.
– Hvala ti – kažem zahvalno, dok John konobarici daje znak da donese račun. – Zaista mi
je to trebalo.
– I meni.
– Kako to? – upitam.
– Otkad nemam djevojku, uglavnom imam dosta vremena. A ti? Zašto si se morala
maknuti na dva sata? Valjda ti ne dozlogrđuju i dalje oni telefonski pozivi?
Dobro ga pogledam. – Kako to misliš?
– Iz pozivnog centra. Mojim je ušima trebalo dosta dugo da se oporave od bujice koju si
sasula preko telefona.
– Još mi je neugodno zbog toga – procijedim.
– Nadam se da to nije razlog zašto prošli petak nisi došla na piće. Nedostajala si nam.
– Potpuno sam zaboravila! – Sve su mi se strepnje naglo vratile. – Žao mi je, Johne,
osjećam se grozno!
– Ne brini o tome. Ipak si rekla da je Matthew imao dva dana slobodno i da ćete možda
otići nekamo – podsjeti me.
Znam da bih nešto trebala reći, pitati jesu li se dobro proveli tu večer, ali previše sam
smetena da bih progovorila.
– Jesi li dobro? – upita. – Djeluješ malo uzrujano.
 Kimnem i skrenem pogled prema Ulici High i svim ljudima koji žive svojim životima. –
Imala sam prilično čudno ljeto.
– Želiš li pričati o tome?
Lagano odmahujem glavom. – Mislit ćeš da sam luda.
– Nikada.
Pogledam ga i pokušam se nasmiješiti. – Zapravo, postoji realna šansa da ludim. Moja je
majka patila od demencije nekoliko godina prije svoje smrti i bojim se da je možda i ja imam.
Ispruži ruku i na trenutak mislim da će njome primiti moju. No posegne za svojom čašom
vode. – Demencija i ludilo nisu ista stvar – kaže, otpivši gutljaj vode.
– Ne, nisu – složim se.
– Je li ti dijagnosticirana demencija?
– Nije još. Trebala bih otići specijalistu, ali vjerojatno ću zaboraviti. – Oboje se počnemo
smijati i uviđam da ne mogu stati. – Bože, tako se dobro opet smijati – dodam, još uvijek se
hihoćući.
– Ako to išta znači, meni ne djeluješ nimalo ludo.
– Zato što ne živiš sa mnom svaki dan. Matthewu nije baš zabavno kad stalno izvodim
gluposti, znaš, zaboravim promijeniti cipele na izlasku ili ostavim torbu kod kuće.
– To je znak da si u žurbi otišla iz kuće, a ne da si luda. – Upitno me pogleda, njegove
duboke tamne oči ne ispuštaju me iz vida. – Jesi li otišla u žurbi?
– Naprosto ne volim više biti sama kod kuće – kažem, slegnuvši ramenima.
– Od Janeina ubojstva?
– Svega sam se počela bojati. Naša je kuća malo previše izolirana za moj ukus.
– Ali u blizini ima drugih kuća, zar ne?
– Da. – Oklijevam, pitajući se trebam li mu povjeriti stvarnu prirodu poziva koje primam i
reći mu za muškarca koji živi uz cestu. No stiže konobarica s računom i prilika da to učinim
prođe.
– Dobro je što uskoro počinje škola – kaže John vadeći novčanik. – Imat ćemo mnogo
posla, neće biti vremena za puno razmišljanja o drugim stvarima. – Napravi grimasu. – Sjednica
je dvadeset osmog. Molim te, nemoj mi reći da si već gotova s planiranjem gradiva za
predstojeće tromjesečje.
– Nisam još ni pogledala nastavni plan – priznam.
Protegne se, a majica mu se zadigne i otkrije preplanulu kožu. – Ni ja – povjeri mi, cereći
se.
– Zbilja?
– Da, zbilja.
Uzdahnem od olakšanja. – Nećeš vjerovati koliko se bolje osjećam zbog toga. Jučer sam
nabasala na Connie u Castle Wellsu i rekla je da je skoro sve završila.
– Joj! – Iskrivi lice.
Znatiželjno ga pogledam. – Rekla je da se nisi vratio li njoj one noći, znaš, nakon naše
večere povodom kraja školske godine. – Ne, nisam bio raspoložen.
– Shvaćam. – Kimnem.
– Uostalom, kakvog ima smisla ići tamo bez tebe? – nastavlja veselo.
– Nema nikakvog smisla – složim se. – Ja sam srce i duša zabave.
Nasmije se. – Upravo tako. – No oboje znamo da nije na to mislio.
Napustimo restoran i on me otprati natrag do auta.
– E da, jesi li kupio dječji kombinezon za spavanje? – upitam.
– Jesam. Plavi, sa slonom sprijeda. Moj se prijatelj malo iznenadio; odabrao sam ga jer mi
se svidio, ali sam zaboravio da je beba curica.
– Drago mi je da nisam jedina s lošim pamćenjem – našalim se.
– Eto vidiš, to je dokaz da se događa svakome. Radiš li nešto lijepo ovaj vikend?
– Opuštam se u vrtu, nadam se.
– Onda se dobro odmori. – Kimne prema mom autu. – Ovo je tvoj, zar ne?
– Da. – Zagrlim ga. – Hvala ti, Johne, na svemu.
– Bilo mi je zadovoljstvo – kaže ozbiljno. – Vidimo se u školi, Cass. Pazi kako voziš.
Čeka na pločniku dok ne izađem s parkirnog mjesta, a ja se potom otputim niz Ulicu
High, razmišljajući čime bih mogla popuniti ostatak vremena dok se Matthew ne vrati kući.
Stigavši na križanje na kojem obično skrećem desno, ugledam znak za Heston i već u idućem
trenutku vozim prema mjestašcu gdje je živjela Jane, onom u koje se vraćala one noći kad je
ubijena. Na trenutak me uhvati panika, pitam se što to radim, što mislim postići odlaskom onamo.
No nešto me tjera da to učinim.
Do tamo mi treba svega pet minuta. Parkiram na cesti između parka i pivnice te izađem iz
auta. Park je malen, ali divno njegovan. Prođem kroz ulazna vrata i polako hodam puteljcima,
diveći se prekrasnom šarenilu cvijeća. Nekoliko klupa u hladu je zauzeto, na njima većinom sjede
stariji parovi koji se odmaraju nakon popodnevne šetnje, stoga pronađem jednu na suncu i
nakratko sjednem, sretna što sam našla mjesto gdje mogu provesti iduća dva sata. Razmišljam o
Jane, pitajući se koliko je puta sjedila na ovoj klupi, koliko je puta prolazila ovim puteljkom. Na
drugom je kraju parka igralište na kojemu se mala djeca njišu na drvenim životinjama, a ja je
zamišljam kako svojoj djeci pomaže da se popnu i siđu s njih ili kako u strahu bdije nad njima
dok se penju i spuštaju niz tobogan, poput nekih odraslih koji upravo to čine. I, kao i uvijek kad
razmišljam o Jane, krivnja me počne izjedati.
Čeznutljivo se pitajući hoćemo li Matthew i ja ikada imati djecu, gledam kako mala
djevojčica pokušava sići sa svoje životinje koja se njiše i vidim da, unatoč svoj svojoj odlučnosti,
neće u tome uspjeti jer joj se jedna noga zaglavila. Instinktivno otvaram usta ne bih li povikala,
ne bih li upozorila nekog od odraslih da će dijete pasti, no ona se skotrlja na zemlju prije no što
uspijem išta izustiti. Čuvši je kako bolno zapomaže, neki muškarac brzo dotrči, ali druga mala
djevojčica pruža ruke prema njemu, želeći da je spusti s njene životinje koja se njiše, stoga je
brzo uzima k sebi, prije no što se prigne da se pobrine za dijete koje je palo. I dok ga gledam
kako je čisti i ljubi joj plavu kosu na glavi, shvatim da gledam Janeina supruga.
U šoku sam. Zurim u njega, pitajući se nisam li se možda prevarila. Ali uz fotografiju koja
se posljednjih nekoliko tjedana pojavljuje u novinama i na televiziji, njegovo je lice postalo
prepoznatljivo. Usto, dvije djevojčice izgledaju kao blizanke. Instinkt mi govori da pobjegnem,
da odem iz parka što je prije moguće, prije no što me vidi. No tada se umirim. On ne zna da sam
ja osoba koja je mogla spasiti njegovu suprugu.
Krene da će otići s igrališta, noseći ozlijeđeno dijete a drugo držeći za ruku. Obje plaču
dok prolaze puteljkom prema klupi na kojoj ja sjedim, i čujem ga kako ih pokušava utješiti
obećavši im flastere i sladoled. No djevojčica u njegovu naručju je neutješna, uzrujana zbog
razderanih koljena, naročito onog koje prilično krvari.
– Želite li rupčić za to? – upitam, ne uspjevši se suzdržati.
Stane preda mnom. – Možda bi bilo dobro – kaže, djelujući kao da mu je laknulo. – Još
imamo dosta do kuće.
Izvadim jedan iz džepa i dodam mu ga. – Čist je.
– Hvala vam.
Posjevši ozlijeđeno dijete na klupu pokraj mene, čučne pred njom i pokaže joj rupčić.
– Vidiš li što mi je ova draga gospođa dala? Hoćemo li vidjeti može li pomoći tvom
koljenu?
Nježno na ranu pritisne rupčić, koji upije krv, a suze joj čudesno stanu.
– Ti je bolje, Lottie? – upita njena sestra, napeto je gledajući.
– Bolje mi je – kaže, kimnuvši.
– Hvala Bogu na tome. – Janein suprug podigne pogled i ozbiljno me pogleda. – Zamislite
što bi bilo da je pala na beton, kao što smo mi padali kad smo bili djeca. – Makne rupčić. – Prošlo
je – kaže.
Njegova mala kći pogleda si koljeno i, očito zadovoljna, spusti se s klupe.
– Igranje – kaže, otrčavši u travu.
– I sada ne žele ići doma – progunđa, uspravivši se.
– Dražesne su – kažem uz osmijeh. – Predivne.
– Većinu vremena – složi se sa mnom. – Ali znaju biti pomalo teške kad to žele.
– Sigurno im majka nedostaje. – Zaustavim se, zgrožena time što sam upravo rekla. – Ž...
žao mi je – promucam. – Samo sam...
– Ne ispričavajte se, molim vas – kaže. – Barem se ne pretvarate da ne znate tko sam. Ne
biste vjerovali koliko ljudi dolazi u Heston u nadi da će naletjeti na mene, kao da sam slavna
osoba. Zapodjenu razgovor sa mnom, najčešće su im djevojčice poticaj, i onda me pitaju za
njihovu majku, pitaju kuha li kod kuće ručak ili ima li plavu kosu poput njih. Na početku, prije no
što sam se opametio, osjećao sam se primoranim reći im da je umrla, no onda bi oni ispitivali i
dalje, dok im na kraju ne bih rekao da je ubijena. I glumili bi da su iznenađeni i rekli bi koliko im
je žao i kako mi je zacijelo užasno. Tek kada je jedna žena pretjerala i pitala me na koji mi je
način policija priopćila tu vijest, tek sam tada shvatio što se događa. – Odmahuje glavom u
nevjerici. – Sigurno postoji naziv za takvu vrstu ljudi, no ja ga ne znam. Barem je mjesnom
dućanu i pivnici prodaja naglo porasla – dometne, otužno se nasmiješivši.
– Žao mi je – ponovim. želim mu reći tko sam, da sam jutros primila njegovo pismo, ali
poslije ovoga što je upravo rekao, mogao bi misliti da sam, poput svih drugih, došla u park u nadi
da ću naletjeti na njega, poglavito stoga što nemam pravog razloga biti u Hestonu. Nije me on
pozvao da ga dođem vidjeti. Ustanem. – Morala bih poći.
– Nadam se da ne idete zbog toga što sam rekao. – Na jakom suncu uočim sijede
pramenove u njegovoj smeđoj kosi i pitam se je li ih imao i prije no što je Jane umrla.
– Ne, ni slučajno – uvjeravam ga. – Moram se vratiti.
– Hvala vam što ste priskočili u pomoć. – Pogleda prema djevojčicama koje se igraju. –
Sada je sve zaboravljeno, sva sreća.
– Nema na čemu. – Pokušam se nasmiješiti, no nije lako zbog ironije njegovih riječi. –
Uživajte u ostatku poslijepodneva.
– I vi.
Produžim, osjećajući kako mi lupa srce u grudima, dok mi u glavi odzvanjaju njegove
riječi da sam mu priskočila u pomoć. Rugaju mi se sve do izlaza iz parka i dalje do auta, te se
pitam što mi je došlo da dođem ovamo, osim ako se ne radi o mojoj potrebi za oprostom. Što bi
se dogodilo da se vratim i kažem mu tko sam, i da sam vidjela Jane na ugibalištu one noći? Bi li
se nasmiješio tim svojim tužnim smiješkom i rekao mi da nije važno, da je dobro što nisam stala
jer sam i ja mogla biti ubijena? Ili bi se zgrozio jer nisam ništa poduzela te bi uperio prst u mene i
svima u parku rekao da nisam ništa učinila da pomognem njegovoj supruzi? Budući da nemam
odgovor na to, palim motor i odvezem se kući, no ne mogu prestati misliti na Janeina supruga i
dvije male kćeri koje je ostavila za sobom.
Iako vozim najsporije što mogu, doma sam do pet. Ušavši u dvorište, naglo mi se vrati
osjećaj tjeskobe i znam da neću moći ući u kuću, svakako ne prije no što Matthew dođe, stoga
ostanem u autu. Vruće je i u hladu pa otvaram prozore ne bi li zrak malo prostrujio. S mobitela se
začuje zvučni signal, što e znak da mi je stigla poruka, a kada shvatim da je šalje Mary, isključim
mobitel. Posve zaokupljena brigom oko posla koji još nisam obavila, ne primjećujem da vrijeme
prolazi i, uočivši Matthewov auto kako skreće na kolni prilaz, isprva pomislim da je uranio s
posla. Brzo pogledavši na sat, ustanovim da je već šest i trideset. On parkira uz mene, a ja vadim
ključeve iz uređaja za paljenje motora i izlazim iz auta, ne bi li se činilo kao da sam upravo stigla.
– Brža sam – kažem, smiješeći mu se.
– Zajapurena si – prokomentira, poljubivši me. – Zar ti nije bila upaljena klima?
– Išla sam samo do Browburyja pa je nisam ni htjela paliti na tako kratkom putu kući.
– Išla si kupovati?
– Da.
– Jesi li kupila nešto lijepo?
– Ne.
Uputimo se prema ulaznim vratima i on ih otključa svojim ključevima. – Gdje ti je torba?
– upita, kimnuvši prema mojim praznim rukama.
– U autu. – Užurbano uđem u kuću. – Uzet ću je za minutu, najprije mi treba piće.
– Čekaj, daj da prvo isključim alarm! Oh, nije uključen. – Osjetim kako se mršti iza mene.
– Nisi ga uključila na odlasku?
– Ne, nisam mislila da je potrebno jer nisam namjeravala dugo ostati vani.
– Bilo bi mi draže da ga ubuduće uključuješ. Sada kad imamo alarm, mogli bismo ga i
koristiti.
Pustivši ga da se presvuče, napravim čaj i iznesem ga u vrt.
– Nemoj mi reći da si u njima izašla – kaže, pridruživši mi se nakon nekoliko minuta.
Pogledam prema stopalima. Ne želeći mu davati novi povod za brigu, na silu se
nasmijem. – Ne, sad sam ih obula.
Nasmiješi se i sjedne kraj mene, ispruživši svoje dugačke noge. – I, što si danas radila,
osim što si išla kupovati u Browbury?
– Pripremila sam nekoliko novih lekcija – kažem, pitajući se zašto ne spominjem da sam
naletjela na Johna.
– To je dobro. – Pogleda na svoj sat. – Sedam i deset je. Kad popiješ čaj do kraja,
promijeni cipele i vodim te van na večeru. Neka nam vikend dobro započne.
Rastužim se jer sam još sita od ručka s Johnom.
– Jesi li siguran? – upitam nesigurno. – Ne bi li radije ostao kod kuće?
– Ne, osim ako nije ostalo tvog curryja od nekidan.
– Nažalost, nije.
– Hajdemo onda van na curry.
– U redu – kažem, osjetivši olakšanje što nije predložio da odemo na tjesteninu u
Costello’s.

Uputim se na kat promijeniti odjeću i uzmem torbu iz garderobe, sakrijem je ispod veste i,
dok on namješta alarm, odem do svog auta i odglumim da je uzimam iza sjedala. Odvezemo se u
Browbury i odemo u omiljeni nam indijski restoran.
– Znaš našeg novog susjeda? – upitam dok gledamo jelovnik. – Jesi li uopće pričao s
njim?
– Da, jučer, dok sam izlazio na cestu očekujući da se vratiš iz Castle Wellsa. Prošao je
pokraj kuće i počeli smo čavrljati. Čini se da g aje žena ostavila netom prije no što su se trebali
preseliti.
 – Kamo je išao?
– Kako to misliš?
– Rekao si da je prošao pokraj kuće.
– Da, išao je gore prema svojoj kući. Vjerojatno je bio u šetnji. Rekao sam da bismo
voljeli da jednom navrati li nama na večeru.
Srce mi stane lupati. – Što je na to rekao?
– Da bi mu bilo drago. To je u redu, zar ne?
Spustim pogled prema jelovniku, pretvarajući se da ga proučavam. – Glavno da nije
ubojica.
Matthew prasne u smijeh. – Šališ se, zar ne?
– Naravno. – Na silu se nasmijem. – I, kakav je?
– Djelovao je dosta pristojno.
– Koliko je star?
– Ne znam, u ranim je šezdesetima, valjda.
– Kad sam ga ja vidjela, nije izgledao tako staro.
– Umirovljeni je pilot. Oni vjerojatno moraju biti u kondiciji.
– Jesi li ga pitao zašto stalno stoji ispred naše kuće?
– Ne, jer nisam to ni znao. Ali rekao mi je da misli da nam je kuća predivna, možda joj se
divio. – Pogleda me, namrštivši se. – Stalno stoji ispred naše kuće?
– Vidjela sam ga nekoliko puta.
– To nije prijestup zbog kojeg bi trebao biti uhićen – doda, kao da je uvidio u kom smjeru
idu moja pitanja i želi me opomenuti.
– Nisam ni rekla da jest.
Ohrabrujuće se nasmiješi. – Hoćemo li odabrati što ćemo jesti?
Želim istaknuti da dosta pristojan, umirovljeni pilot u ranim šezdesetima svejedno može
biti ubojica, ali znam da neće htjeti to ni čuti, a kamoli o tome obavijestiti policiju.
 SUBOTA, 15. KOLOVOZA

Za vrijeme doručka cijelom kućom odjekne jaki tresak pretinca za poštu na ulaznim
vratima. Matthew ustane, s komadićem tosta premazanim maslacem koji mu napola viri iz usta, i
ode u hodnik, da bi se začas vratio s dvije omotnice i malom pošiljkom.
– Evo – kaže, dodajući mi pošiljku. – Za tebe je.
Zabrinuto je promatram. Jučer je stiglo pismo od Alexa, no vrlo je mala vjerojatnost da je
i pošiljka od njega. – Što je to?
– Ne znam. – Proučava običan bijeli omot. – Nešto što si naručila?
– Nisam ništa naručila. – Nervozno je stavim na kuhinjski stol, gotovo se ne usuđujući
dodirivati je. Da je nije možda poslao moj šutljivi pozivatelj?
– Jesi li sigurna? – Matthew mi položi ruku na rame.
– Sto posto.
– Hoćeš da je ja otvorim?
– Ne, u redu je – naglo odgovorim. Iako bih lako mogla otrgnuti omot, uzimam pošiljku i
nosim je u radnu sobu. Uzevši škare iz ladice, prerežem ambalažu. Unutra je kutijica. Izvadim je i
polako podižem poklopac, dok mi srce tuče. Par profinjenih srebrnih naušnica leži na jastučiću od
crnog baršuna i, prepoznavši ih, odmah mi lakne.
– Vrlo lijepo – kaže Matthew, vireći mi preko ramena.
Nisam ni čula da je išao za mnom. – Za Rachel su – kažem mu, zatvarajući kutijicu. –
Nisam očekivala da će tako brzo stići.
– Za njen rođendan?
Razmišljam o kući na otoku Île de Ré. – Da – odgovorim.
Smiješeći se s odobravanjem, ode pokositi travnjak. Naušnice ubacim u ladicu i ostanem
na trenutak stajati, gledajući kroz prozor radne sobe, gledajući preko puta ceste u polje na
suprotnoj strani. Nekada sam se ovdje osjećala posve sigurno, kao da mi ništa ne može nauditi.
Zazvoni fiksni telefon. Sledim se, no onda se sjetim da je vikend. Moj šutljivi pozivatelj
još nikada nije zvao u subotu. Unatoč tome, pustim da se uključi automatska sekretarica. Mary je,
zanima je jesam li primila sve poruke koje mi je ostavila u vezi sjednice. Oneraspoložim se.
Praznici će uskoro završiti, a ja još uvijek nisam odradila ono što sam trebala. Ona nastavlja
govoriti i šaljivo dometne da se nada da nisam izgubila mobitel jer mi je i na njemu ostavila dosta
poruka.
Čim je Mary završila s ostavljanjem svoje poruke, gotovo istoga trena telefon opet
zazvoni. Pogledam broj, pitajući se hoće li Mary postati uporna kao moj šutljivi pozivatelj. Ali
Rachel je, pa podignem slušalicu.
– Bok – kažem veselo.
– I, kako si?
Najradije bih joj rekla da ludim. – Zauzeta pripremom lekcija – odgovorim umjesto toga.
– Ima li još poziva?
– U posljednje vrijeme ne – slažem. – Što ima s tobom? Kakva je Siena?
– Prekrasna. Odlično se zabavljam, usprkos Alfieju. – Začuje se njen grleni smijeh. –
Jedva čekam da ti ispričam sve o njemu, ali baš se spremamo izaći.
– Znači, ništa od vjenčanja? – pitam, šaleći se.
– Ni slučajno. Uostalom, znaš mene, nisam ja tip za udaju. Mogle bismo se naći na ručku
u utorak nakon što se vratim; u ponedjeljak je državni praznik. Bit će mi prvi dan na poslu nakon
godišnjeg i bilo bi lijepo da se imam čemu veseliti. A ti se ne vraćaš u školu prije srijede, je li
tako?
– Da, tako da mi odgovara ručak u utorak. U baru Sour Grapes?
– Vidimo se ondje.
Spustim slušalicu, shvativši da su ostala još svega dva tjedna ljetnih praznika. Blagoslov i
prokletstvo. Jedva čekam maknuti se iz kuće, maknuti se od poziva. No sa svim neobavljenim
poslom koji se nadvija nada mnom, povratak u školu čini mi se nemogućim.
– Spremna? – podignem pogled i vidim Matthewa kako stoji. Izgleda uglađeno u hlačama
kaki boje i polo-majici, i nosi malu sportsku torbu.
– Spremna za što? – namrštim se.
– Za naše popodne u spa-centru.
Kimnem i na silu se nasmiješim, ali nisam spremna, posve sam zaboravila da me jučer u
restoranu iznenadio rezerviravši današnje popodne za parove u spa-centru blizu Chichestera.
Ondje smo bih nedugo nakon zaruka, a njegova je sinoćnja gesta smanjila napetost koja je ostala
nakon razgovora o našem novom susjedu.
– Samo se moram obuti – kažem, poravnavši pamučnu suknju koju sam jutros odjenula
umjesto kratkih hlača koje bih inače nosila. Stoga sam se možda, jutros, prisjetila spa-centra.
Otrčim na kat i u torbu uguram bikini, razmišljajući što bi mi još moglo zatrebati.
– Moramo krenuti, Cass!
– Stižem! – Skinem majicu sa sebe i otvorim vrata garderobe, tražeći nešto elegantnije.
Izvučem bijelu pamučnu košulju sa sitnim gumbima i prebacim je preko ramena. U kupaonici
četkom kratko prođem kroz kosu. Taman se spremam malo našminkati kad me Matthew ponovno
dozove iz prizemlja.
– Cass, jesi li me čula, rezervacija vrijedi za dva popodne!
Brzo pogledam na sat i shvatim da imamo svega četrdeset pet minuta da dođemo do
Chichestera. – Oprosti – kažem, trčeći niz stube. – Tražila sam bikini.
Uđemo u auto i, dok silazimo s kolnog prilaza, naslonim glavu i sklopim oči. Osjećam se
iscrpljeno, ali tu u autu s Matthewom, gdje mi ništa ne prijeti, također se osjećam sigurno. Naglo
skrenemo za ugao i, bivajući pritisnuta na vrata, otvorim oči i zatrepćem nekoliko puta,
pokušavajući dokučiti gdje smo. I tada mi sine.
– Matthew! – čujem strah u vlastitu glasu. – Idemo krivim putem!
Kratko pogleda prema meni i namršti se. – Idemo u Chichester.
– Znam, ali zašto idemo kroz Blackwater Lane! – izgovaram s knedlom u grlu.
– Zato što ćemo ovim putem uštedjeti deset minuta vožnje. U protivnom ćemo zakasniti.
Srce mi poskoči. Ne želim ići tim putem, ne mogu! Kroz prednje staklo vidim kako se
približavamo ugibalištu i u glavi mi se zavrti. U napadaju panike okrenem se prema vratima,
prstima tražeći kvaku.
– Cass! – Matthew zabrinuto poviče. – Što to radiš? Ne možeš samo tako izaći iz auta!
Idemo šezdeset pet kilometara na sat! – Naglo stane na kočnicu i auto se trzne, odgurnuvši me
naprijed. Žurno ga zaustavi, taman preko puta ugibališta na kojemu je Jane ubijena. Netko je
položio cvijeće i celofan kojim je omotano leprša na povjetarcu. Prestravljena što sam ponovno
na mjestu gdje je započela moja noćna mora, briznem u plač.
– Ne! – zajecam. – Molim te, Matthew, ne možemo tu stajati!
– O, Bože – kaže umorno. Ubaci u brzinu, spreman krenuti, potom stane. – Ovo je suludo.
– Oprosti – zajecam.
– Što želiš da učinim? Da nastavim voziti? Ili se želiš vratiti kući? – Zvuči kao da je na
izmaku snaga.
Plačem iz svega glasa, jedva mogu disati. Ispruži ruke i pokuša me zagrliti, no odmaknem
ih od sebe. Uzdahnuvši, krene okretati auto nasred ceste, kako bi ga usmjerio u pravcu iz kojeg
smo došli.
– Ne – kažem, i dalje ridajući. – Ne mogu ići kući, jednostavno ne mogu.
Zastane usred manevriranja, ostavivši auto pod opasnim kutom. – Što bi to trebalo
značiti?
– Ne želim ići kući, samo to.
– Zašto? – Glas mu je smiren, no ispod površine osjećam napetost, kao da se skriva nešto
mnogo ozbiljnije.
– Naprosto se ondje više ne osjećam sigurno.
Duboko udahne, pribravši se. – Ima li to opet veze s ubojstvom? Daj, Cass, ubojica nije ni
blizu naše kuće i ne zna tko si. Znam da te Janeino ubojstvo uzrujalo, ali moraš prijeći preko
toga.
Bijesno se okomim na njega. – Kako da prijeđem preko toga kad njen ubojica još uvijek
nije uhvaćen?
– I što želiš da napravim? Cijela je kuća pokrivena alarmom zbog tebe. Želiš li da te
ostavim u nekom hotelu? To želiš? Jer ako je tako, samo reci i napravit ću to!
Kada se naposljetku vratimo kući, u takvom sam stanju da Matthew zove doktora
Deakina, koji se ponudio navratiti. Ni u njegovu prisustvu ne mogu prestati plakati. Pita me za
lijekove i, kada mu Matthew kaže da ih nisam redovito uzimala, doktor Deakin se namršti i kaže
da mi ih je propisao jer su mi potrebni. Pod njegovim budnim okom zahvalno progutam dvije
tablete, čekajući da me odvedu na mjesto na kojemu ništa više nije važno. I dok čekam, on mi
nježno postavlja pitanja, želeći doznati što je potaknulo moj slom. Slušam kako Matthew
objašnjava da sam se zabarikadirala u dnevnom boravku dok je on bio na poslu, a kada doktor
Deakin pita je li bilo još kakva zabrinjavajućeg ponašanja s moje strane, Matthew spomene da
sam tjedan dana prije toga bila histerična jer sam mislila da sam vidjela golemi nož na pultu u
kuhinji, a zapravo se radilo o malom kuhinjskom nožu. Primjećujem da se pogledavaju te
zapodjenu razgovor o meni kao da me nema. Čujem izraz “psihički slom”, ali ne marim za to jer
su tablete već počele djelovati.
Doktor Deakin ode, naglasivši Matthewu da vodi računa o tome da se odmaram i da ga
nazove ako mi se stanje dodatno pogorša. Ostatak večeri provodim ležeći u polusnu na kauču, a
Matthew pokraj mene gleda televiziju, držeći me za ruku. Nakon što program završi, ugasi
televizor i upita me brine li me još što.
– Samo sve ono što moram obaviti prije no što škola opet počne – kažem, a suze mi navru
na oči usprkos tabletama.
– Ali dosad si već dosta toga napravila, zar ne?
Vlastite mi se laži počinju obijati o glavu. – Nešto jesam, ali puno je toga još ostalo i
nisam sigurna hoću li uspjeti završiti na vrijeme.
– Možda bi mogla nekoga zamoliti da ti pomogne.
– Ne mogu, svi imaju dovoljno svojeg posla.
– Mogu li ti onda ja pomoći?
– Ne baš. – Beznadno ga pogledam. – Što da radim, Matthew?
– Ako ne možeš naći nikoga da ti pomogne a ne možeš ni sama to napraviti, tada zaista ne
znam.
– Tako sam umorna cijelo vrijeme.
Makne mi kosu s lica. – Ako ti se čini da se ne možeš s tim nositi, zašto ne bi zatražila da
radiš nepuno radno vrijeme?
– Ne mogu.
 – Zašto?
– Jer će biti prekasno da mi nađu zamjenu.
– Glupost! Da ti se nešto dogodi, morali bi.
Zurim u njega. – Kako to misliš?
– Pa nitko nije nezamjenjiv.
– Ali zašto si rekao da bi mi se nešto moglo dogoditi?
Namršti se. – Htio sam istaknuti poantu, to je sve. Primjerice, da slomiš nogu ili da te
pregazi autobus, morali bi ti naći zamjenu.
– Ali rekao si to kao da znaš da će mi se nešto dogoditi – ustrajem.
– Ne budi smiješna, Cass! – uzrujano povisi ton i lecnem se jer se to ne događa često.
Primijeti da sam se lecnula i uzdahne. – To se samo tako kaže, dobro?
– Oprosti – promrmljam. Tablete rastjeruju paniku, dovlačeći san na njeno mjesto.
Zagrli me i privuče k sebi, ali ne osjećam se baš ugodno.
– Samo razmisli o tome da pitaš Mary postoji li mogućnost da se vratiš na nepuno radno
vrijeme – kaže.
– Ili da se uopće ne vratim – čujem samu sebe kako izgovaram.
– Zar to želiš, potpuno prestati raditi? – Pomakne se unatrag i začuđeno me pogleda. – U
četvrtak si rekla da se veseliš povratku u školu.
– Stvar je u tome što ne znam hoću li uspjeti napraviti sve što se od mene očekuje, ne
kada se ovako osjećam. Možda bih mogla tražiti još dva tjedna slobodno i vratiti se sredinom
rujna, kada mi bude bolje.
– Sumnjam da bi ti to dopustili, osim ako im doktor Deakin ne kaže da se još nisi u stanju
vratiti.
– Misliš da bi rekao to? – upitam, iako jedan dio mene želi da prestanem, da se sjetim
telefonskih poziva, da se sjetim Jane, da se sjetim da kod kuće nisam sigurna. ali misli mi bježe,
ne mogu se na njih usredotočiti.
– Mogao bi. Daj da prvo vidimo kako će ti biti s tabletama koje uzimaš. Još su dva tjedna
prije početka škole. Kad ih počneš redovito piti, vjerojatno ćeš se osjećati bolje.
 PETAK, 28. KOLOVOZA

Ulazna se vrata zatvore za Matthewom. Iz spavaće sobe osluškujem kako pali auto, vozi
do dvorišnog izlaza i nestaje niz cestu. U kući zavlada tišina. Nakon što se s naporom uspijem
podići u sjedeći položaj, posegnem za dvjema tableticama boje breskve, koje se nalaze na
poslužavniku s doručkom, i ubacim ih u usta, popivši ih sa sokom od naranče. Ignorirajući dvije
šnite tamnoga tostiranog kruha, prerezane napola i umjetnički servirane a ne samo naslagane, te
zdjelicu grčkog jogurta i zobene kaše s orasima, naslonim se na jastuke i sklopim oči.
Matthew je bio u pravu. Sada kad tablete redovito pijem, osjećam se mnogo bolje. Život
mi se dramatično poboljšao zadnjih... tjedan dana? Dva tjedna? Otvorim oči i zaškiljim prema
satu, tražeći datum. Petak, 28. kolovoza. Dakle, trinaest dana. Možda se ne sjećam najbolje, ali
15. kolovoza mi se urezao u pamćenje kao dan kada sam doživjela psihički slom. Također je bio i
mamin rođendan. Samo se sjećam da sam, kada je doktor Deakin otišao te noći i kada sam
shvatila da nisam odnijela cvijeće na njen grob, ponovno bila izvan sebe i okrivila Matthewa što
me nije podsjetio. Što je bilo nepravedno, jer mu nikada nisam rekla njen datum rođenja, a on se
suzdržao od toga da to ne istakne, rekavši mi samo da bih mogla otići iduće jutro.
Još uvijek nisam otišla jer fizički nisam u stanju. Pijem dvije tablete prije odlaska u
krevet, kako bih mogla spavati cijelu noć, a svakoga mi jutra Matthew, ozbiljno shvativši naputak
doktora Deakina da bih se morala odmarati, prije odlaska na posao donese još dvije na
poslužavniku s doručkom. To znači da tjeskoba koju uvijek osjećam kada ode na posao oslabi do
trenutka kada sam gotova s tuširanjem i odijevanjem. Loša je strana ta što se do sredine jutra
osjećam tako usporeno da mi je teško napraviti ijedan korak. Većinu dana provodim lelujajući
između budnosti i sna, zavaljena na kauču, s uključenim prodajnim kanalom na televizoru jer ga
nemam snage promijeniti. Katkad sam maglovito svjesna zvonjave telefona u pozadini, ali jedva
mi dopire do svijesti, a i pozivi su rjeđi jer se nikada ne javljam. On i dalje zove, samo da mi da
do znanja da me nije zaboravio, ali uživam zamišljajući njegovu frustraciju što me ne može
dobiti.
Život je jednostavan. Uz tablete, koliko god bile jake, ipak uspijem funkcionirati na nekoj
razini jer je rublje oprano, perilica suđa napunjena i kuća očišćena. Nikada se zapravo ne sjećam
da sam išta od toga napravila, što bi me trebalo više zabrinuti no što me doista brine, jer to znači
da mi tablete uništavaju već oslabjelo pamćenje. Da sam razumna, prepolovila bih dozu. ali da
sam zaista razumna, tablete ne bih uopće ni trebala. Možda ne bi na mene tako djelovale kad bih
jela malo više, no čini se da sam uz pamet izgubila i apetit. Doručak koji mi Matthew donosi ide
na dno kante za smeće i uvijek preskačem ručak jer sam previše ošamućena da bih mogla jesti.
Jedini mi je obrok u danu onaj koji navečer spremim kako bih jela s Matthewom.
On nema pojma kako provodim dane. Budući da tablete prestanu djelovati otprilike sat
vremena prije no što dođe kući, stignem razbistriti misli, počešljati se, malo se našminkati i nešto
spremiti za večeru. A kada pita što sam radila, izmislim što sam sve obavila i koje sam ormariće
sve očistila.
Želim isključiti cijeli vanjski svijet. Stalno primam poruke: od Rachel, Mary i Hanne,
koje me pozivaju na kavu, i od Johna koji želi popričati o nastavnim planovima. Ni na jednu još
nisam odgovorila jer nisam raspoložena ikoga vidjeti, a još manje pričati o nastavnim planovima.
Pritisak koji ionako već osjećam samo raste i iznenada zaključujem da bi najbolje rješenje bilo
zagubiti mobitel. Ako sam ga izgubila, nikome neću morati odgovoriti. A budući da u kući jedva
radi, ionako mi nije od naročite koristi.
Dohvatim mobitel. Imam dvije poruke u govornoj pošti i još tri tekstualne poruke, ali
gasim uređaj ni ne pogledavši ih. Spustim se u dnevni boravak i gledam uokolo gdje bih ga
mogla sakriti. Priđem jednoj od orhideja, podignem je iz ukrasne posude, stavim mobitel na dno i
vratim biljku u posudu.
U slučaju da bih od tableta mogla zaboraviti da patim od demencije, tu su uvijek mali
podsjetnici koji mi daju do znanja da mi se mozak polako raspada. Više se ne mogu sjetiti kako
uključiti mikrovalnu pećnicu; nekidan sam si htjela napraviti šalicu vruće čokolade, no morala
sam se osloniti na lončić za kuhanje jer mi raznorazne tipke više ništa nisu značile. A predmeti za
koje se sjećam da sam ih vidjela na prodajnom kanalu, no ne i da sam ih naručila, stalno stižu
poštom.
Jučer je dostavljena još jedna pošiljka. Matthew ju je našao na pragu kada se vraćao s
posla.
– Ovo je bilo pred ulaznim vratima – rekao je mirno, iako se radilo o drugoj pošiljci u tri
dana. – Još si nešto naručila?
Okrenula sam mu leđa da ne vidi zbunjenost na mojem licu, požalivši što nisam naručila
nešto što bi moglo proći kroz otvor za pisma na vratima jer bih ga tako mogla skriti prije no što bi
on stigao kući. To što je nova pošiljka stigla tako brzo nakon spiralnog ribeža, koji mi je stigao u
utorak, bilo je ponižavajuće.
– Otvori i pogledaj – rekla sam, ne bih li dobila na vremenu.
– Zašto, zar je za mene? – Protresao je kutiju. – Zvuči poput nekog alata.
Gledala sam ga dok je skidao ambalažu, a mozak mi se očajnički pokušavao prisjetiti što
sam to naručila.
– Rezač krumpira. – Upitno me pogledao.
– Izgledao mi je zgodno. – Slegnula sam ramenima, sjetivši se kako je u nekoliko sekundi
krumpir bio pretvoren u čips.
– Nemoj mi reći, sigurno ide uz spiralni ribež za povrće koji je došao u utorak. Gdje,
zaboga, pronalaziš te stvari?
Rekla sam mu da sam ih vidjela u oglasima jednog od časopisa koji dolaze u nedjeljnim
novinama jer mi je to zvučalo bolje od priznanja da sam ih naručila putem tv-prodaje. Ubuduće,
kako bih izbjegla doći u napast, morat ću ostavljati torbu u spavaćoj sobi. Prešlo mi je u naviku
da je svako jutro ponesem sa sobom u prizemlje, u slučaju da brzo moram pobjeći, a to znači da
mi je kreditna kartica nadohvat ruci. Ali čak i da se moj šutljivi pozivatelj pojavi, ne bih bila u
stanju daleko odmaknuti. Zbog tableta vožnja auta ne dolazi u obzir, dakle, došla bih najdalje do
vrta, a to mi ne bi puno pomoglo.
Ponekad pomislim da se zaista pojavio. Prenem se iz sna, srce mi silovito tuče, i uvjerena
sam da me promatra kroz prozor. Budući da mi instinkt govori da bježim, napola ustanem iz
stolice, no onda ponovno utonem u nju, ne mareći više, govoreći samoj sebi da ako je zaista
ondje, barem će sve to prestati. Dovoljno sam lucidna da znam da, dokle god mi tablete
upravljaju životom, one predstavljaju i moju smrt, na ovaj ili onaj način. Ili, u najmanju ruku,
smrt mojeg braka, jer koliko još mogu očekivati da će Matthew trpjeti moje sve bizarnije
ponašanje?
Svjesna da mi od tableta koje sam uzela polako već postaje maglovito u glavi, na brzinu
se otuširam i odjenem udobne traperice i majicu, koji su mi postali uniformom, jer se ispostavilo
da i nakon dana provedenog na kauču još uvijek u njima izgledam pristojno. Jedan sam dan
nosila haljinu koja je, kad sam završila sa svojim cjelodnevnim spavanjem, bila do te mjere
zgužvana da se Matthew našalio da sam sigurno u njoj puzala kroz grmlje u vrtu.
Ostavivši torbu na svome mjestu, nosim poslužavnik u prizemlje, nadrobim tost na
komadiće i odnesem ga pticama u vrt. Kad bih barem na trenutak mogla sjediti i uživati u suncu,
ali jedino se u kući osjećam sigurno, iza zaključanih vrata. Nisam izašla iz kuće otkad sam počela
redovito piti tablete. Za naše večernje obroke oslanjam se na hranu iz zamrzivača, a načela sam i
kutije s trajnim mlijekom koje čuvamo za hitne slučajeve. Matthew je sinoć primijetio da je
hladnjak gotovo prazan, pa se nadam da će predložiti da sutra ode u kupnju.
Pri povratku u kuću osjećam kako su mi udovi teški. Prekapam po zamrzivaču i nađem
nekakve kobasice, a potom prekapam po glavi ne bih li dokučila kako od njih napraviti večeru.
Znam da dva luka negdje vise, a u kuhinjskom bi ormariću morala biti staklenka s rajčicama.
Smislivši što ćemo večerati, zahvalno se uputim u dnevni boravak i utonem u kauč.
Voditelji tv-prodaje već se doimaju poput starih prijatelja. Danas su u ponudi satovi
optočeni kristalićima i zbilja mi je drago što sam preumorna otići po torbu u spavaću sobu. Fiksni
telefon počne zvoniti; sklopim oči i pustim da me san obuzme. Volim osjećaj laganog prepuštanja
zaboravu, kao i, kada nekoliko sati kasnije tablete prestanu djelovati, osjećaj nježnog povratka u
stvarnost. Danas, kunjajući u maglovitom stanju između sna i jave, postanem svjesna prisutnosti,
nekoga u blizini. Imam osjećaj da je netko u sobi i da me odozgo gleda, a ne s druge strane
prozora. Nepomično ležim, sa svakom mi se sekundom osjetila izoštravaju, sve plitkije dišem,
tijelo mi je napeto. I kada više ne mogu podnijeti iščekivanje, naglo otvorim oči, očekujući da ću
ga ugledati kako se s nožem u ruci nadvija nada mnom, a srce mi tako snažno kuca da čujem
potmule udarce u grudima. No ondje nema nikoga, a kada okrenem glavu prema prozoru, nikoga
ni tamo nema.
Kad se Matthew vrati kući, sat vremena kasnije, složenac s kobasicama već je u pećnici i
stol postavljen, a kako bih se iskupila zbog nedostatka juhe ili deserta, otvorila sam bocu vina.
– Dobro izgleda – kaže. Ali najprije trebam pivo. Hoćeš li ti nešto? – Priđe hladnjaku i
otvori vrata. Čak se i ja lecnem od pogleda na prazne police u njemu. – O, danas nisi išla
kupovati?
– Mislila sam da bismo možda sutra mogli otići.
– Rekla si da ćeš ti otići na povratku sa sastanka – kaže, vadeći pivo i zatvarajući vrata od
hladnjaka. – Kad smo već kod toga, kako je prošlo?
Kriomice pogledam na zidni kalendar i ugledam riječ SJEDNICA upisanu ispod
današnjeg datuma. Obuzme me malodušnost.
– Odlučila sam ne ići – odgovorim. – Nije mi imalo smisla jer se neću vratiti na posao.
Gleda me u čudu. – Kad si to odlučila?
– Pričali smo o tome, sjećaš se? Rekla sam da se ne osjećam spremno za povratak u školu,
a ti si rekao da bismo o tome mogli porazgovarati s doktorom Deakinom.
– Rekli smo i da ćemo pričekati da vidimo kako ćeš se osjećati nakon dva tjedna uzimanja
tableta. Ali ako tako želiš... – Iz ladice izvadi otvarač za boce i otvori si pivo. – Misli li Mary da
će u tako kratkom roku moći naći nekoga da te zamijeni?
Okrenem se da mi ne vidi lice. – Ne znam.
Otpije gutljaj ravno iz boce. – Pa što je rekla kad si joj javila da se nećeš vratiti?
– Ne znam – promrsim.
– Nešto je morala reći – ustraje.
– Nisam joj još rekla. Tek sam zapravo danas to odlučila.
– Ali sigurno ju je zanimalo zašto nećeš doći na sastanak.
Spasilo me zvono na vratima. Ostavivši ga da vidi tko je, sjednem za stol i spustim glavu
u ruke, pitajući se kako sam mogla zaboraviti na sjednicu. Čuvši Matthewa kako se nekome silno
ispričava, tek tada shvaćam da je Mary na vratima i, užasnuta, molim se da je ne pozove unutra.
– To je bila Mary. – Podignem glavu i vidim ga kako stoji preda mnom. Čeka moju
reakciju, čeka da nešto kažem, no ne mogu, više ne znam kako. – Otišla je – doda. Prvi put otkad
smo u braku izgleda ljutito. – Nisi joj ama baš ništa rekla, je li tako? Zašto nisi odgovorila ni na
jednu od njenih poruka?
– Nisam ih vidjela. Izgubila sam mobitel – odgovorim, zvučeći zabrinuto. – Nigdje ga ne
mogu naći.
– Kad si ga posljednji put imala?
– Mislim da možda one noći kad smo izašli na večeru. U posljednje se vrijeme njime baš
puno i ne služim, pa sve dosad nisam ni primijetila.
– Vjerojatno je negdje u kući.
Odmahnem glavom. – Posvuda sam tražila, uključujući auto. Zvala sam restoran, ali nije
ni kod njih.
– A što je s tvojim računalom, i njega si izgubila? I zašto se ne javljaš na fiksni telefon?
Čini se da su te svi iz škole pokušali dobiti: Mary, Connie, John. Isprva su pomislili da smo
sigurno u posljednji čas otišli na putovanje, ali kada se danas nisi pojavila na sastanku, Mary je
zaključila da je bolje da navrati i provjeri je li sve u redu.
– To je od tableta – promrmljam. – Ukomirana sam od njih.
– Onda bi najbolje bilo tražiti doktora Deakina da smanji dozu.
– Ne. – Odmahnem glavom. – Ne želim.
– Ako si u stanju naručivati stvari iz časopisa, onda si u stanju javiti se kolegama, a
naročito šefici. Mary je bila puna razumijevanja, ali sigurno je ljutita.
– Prestani me napadati!
– Napadati te? Upravo sam te spasio, Cass!
Znajući da je u pravu, povlačim se. – Što je Mary rekla?
Uzme bocu piva s kuhinjskog pulta na kojem ju je ostavio kad je krenuo otvoriti vrata. –
Nije imala mnogo za reći. Rekao sam joj da si tijekom ljeta imala nekih zdravstvenih poteškoća i
da uzimaš lijekove, no nije bila posve iznenađena. Čini se da je bila zabrinuta za tebe prošlo
tromjesečje.
– Oh – kažem obeshrabreno.
– Tada nije ništa spominjala jer je mislila da si od umora postala zaboravna i da ćeš biti
dobro nakon ljetnih praznika.
Neiskreno se nasmijem. – Onda joj je vjerojatno laknulo što se ne vraćam – kažem,
posramljena činjenicom da je Mary uočila moje poteškoće s pamćenjem.
– Upravo suprotno, rekla je da ćeš im nedostajati i da joj javimo čim se budeš osjećala
spremno za povratak.
– Lijepo od nje – kažem uz osjećaj krivnje.
– Svi su na tvojoj strani, Cass. Svi želimo da ti bude bolje.
Vid mi se zamuti od suza. – Znam.
– Morat ćeš pribaviti liječničku potvrdu od doktora Deakina.
– Možeš li ga ti zamoliti?
Osjetim njegov pogled na sebi. – U redu.
– I možeš li me odvesti u supermarket? Ne želim voziti dok uzimam tablete, a treba nam
hrana.
– Zar tablete zaista toliko djeluju na tebe?
Oklijevam, jer ako mu kažem da je to točno, mogao bi pitati doktora Deakina da mi
smanji dozu.
– Jednostavno ne želim riskirati vozeći.
– Slažem se. Ići ćemo sutra.
– Nemaš ništa protiv?
– Naravno da nemam. Što god mogu učiniti da ti olakšam život, reci mi i napravit ću to.
– Znam – kažem zahvalno. – Znam.
 UTORAK, 1. RUJNA

Jedva uspijem dočekati da mi Matthew donese poslužavnik s doručkom kako bih ponovno
mogla početi uzimati tablete. Zaboravila sam da je jučer bio državni praznik, što znači da tri dana
nisam popila nijednu tabletu. Nikada ih ne pijem vikendom da Matthew ne bi primijetio koliko
utječu na mene, samo ih sakrijem u svoju ladicu. Uostalom, kad je on kod kuće, zapravo mi
tijekom dana ni ne trebaju. Ali trebam ih noću jer bih u protivnom ležala budna, razmišljajući o
Jane, o njenom ubojstvu, o njenom ubojici koji još uvijek nije uhvaćen. I koji me još uvijek zove.
Samu sam sebe nekoliko puta tijekom vikenda ulovila kako pogledavam tablete, pitajući
se bih li možda mogla uzeti jednu, samo da me smiri. Prvi sam put to pomislila u subotu ujutro
kad smo se vratili u autu punom namirnica. Vani smo bili popili kavu i uživala sam opet biti
dijelom stvarnog svijeta, makar nakratko. Kod kuće sam sklanjala namirnice, diveći se činjenici
kako se zbog hladnjaka punog hrane mogu osjećati kao da sam vratila kontrolu nad svojim
životom, a onda je Matthew izvadio pivo.
– Mogu već sad krenuti jer ionako namjeravam nastaviti – rekao je veselo.
– Kako to misliš? – pitala sam, razmišljajući ne osjeća li možda potrebu napiti se samo da
bi mogao izaći na kraj s mojim prohtjevima, kojih je sve više.
– Pa ako Andy večeras napravi jedan od svojih curryja, vjerojatno ćemo uz njega piti
pivo.
Odugovlačila sam sa stavljanjem kupljenih sireva u hladnjak, dobivajući na vremenu. –
Jesi li siguran da večeras idemo Hanni i Andyju?
– Subota na koju pada državni praznik, tako si mi rekla. Želiš li da ih nazovem i
provjerim?
Ta mi informacija ništa nije govorila, no nisam htjela da Matthew primijeti da sam
zaboravila. – Ne, u redu je.
Otpio je gutljaj piva i izvukao mobitel iz džepa. – Mislim da ću ipak provjeriti. Ne može
škoditi.
Nazvao je Hannu, koja je potvrdila da nas svakako očekuje.
– Čini se da ti donosiš desert – rekao je Matthew nakon što je prekinuo poziv.
– A, da – rekla sam, susprežući napadaj panike, nadajući se da imam dovoljno sastojaka
da barem napravim nekakav kolač.
– Mogao bih otići do slastičarnice Bértrand i uzeti nešto, ako želiš.
– Možda neku od njihovih pita s jagodama – odgovorila sam zahvalno. – Nemaš ništa
protiv?
– Naravno da ne.
Iako je izbjegnuto novo sramoćenje, raspoloženje mi se pogoršalo. Brzo sam pogledala
prema kalendaru ovješenom na zidu i ugledala nešto napisano u kvadratiću koji označava subotu.
Pričekala sam da Matthew napusti prostoriju i prišla vidjeti što na njemu piše: HANNAH I
ANDY, 19 sati. Trudila sam se da me to ne pogodi, ali bilo je teško.
Poslije me, za vrijeme večere, Hannah pitala veselim li se povratku u školu. Budući da
nisam bila razmislila što ću reći ljudima, nastupila je neugodna tišina dok se Matthew nije
umiješao.
– Cass je odlučila uzeti malo slobodnog vremena za sebe – objasnio je.
Hannah je bila suviše pristojna da bi pitala zašto, ali poslije sam je, uz kavu, vidjela
duboko uronjenu u razgovor s Matthewom dok mi je Andy pravio društvo, pokazujući mi
fotografije s putovanja s kojeg su se upravo vratili.
 – O čemu si pričao s Hannom? – pitala sam u autu na povratku kući.
– Normalno je da je zabrinuta za tebe – rekao je. – Prijateljica si joj. – Meni je samo bilo
drago što ćemo ići u krevet čim dođemo doma, pa ću imati opravdani razlog da uzmem tablete.
Čujem Matthewove korake na stubama i sklopim oči, pretvarajući se da spavam. Opazi li
da sam budna, htjet će čavrljati, a ja samo želim svoje tablete. Odloži poslužavnik i nježno me
poljubi u čelo. Pravim se da sam se malo promeškoljila.
– Spavaj – kaže blago. – Vidimo se večeras.
Tablete su mi u ustima prije no što je stigao do kraja stuba. Potom, iscrpljena od truda koji
sam morala ulagati posljednja tri dana, odlučim radije ostati u krevetu, nego se odjenuti i spustiti
u dnevni boravak kao što to obično činim.
Sljedeće čega se sjećam jest da me uporna zvonjava budi iz duboka sna. Isprva mislim da
se radi o telefonu, no budući da se zvonjava nastavila dugo nakon što se automatska sekretarica
trebala uključiti, shvatim da netko neprestance stišće zvono na vratima.
Ležim u krevetu, ne uznemiravajući se zbog činjenice da je netko na vratima. Za početak,
previše sam omamljena lijekovima da bih marila, a i malo je vjerojatno da bi ubojica zvonio prije
no što bi ušao da me ubije, stoga je zacijelo poštar s novim stvarima za koje se ne sjećam da sam
ih naručila. Tek kad sam čula njene povike kroz otvor za pisma na vratima, shvatim da je Rachel.
Zaogrnuvši se kućnim ogrtačem, spustim se u prizemlje i otvorim vrata.
– Napokon – kaže, s izrazom olakšanja na licu.
– Otkud ti ovdje? – promrmljam, svjesna da govorim nerazgovijetno.
– Danas smo se trebale naći na ručku, u baru Sour Grapes.
Gledam je malodušno. – Koliko je sati?
– Čekaj malo. – Vadi svoj mobitel. – Jedan i dvadeset.
– Valjda sam zaspala – kažem jer mi se to čini pristojnije nego priznati da sam zaboravila.
– Kad se nisi pojavila do petnaest do jedan, pokušala sam te dobiti na mobitel, no nisi se
javljala pa sam te pokušala dobiti na fiksni telefon. Kada se ni na njega nisi javila, zabrinula sam
se da ti se putem pokvario auto ili da si imala nesreću – objašnjava – jer znam da bi mi javila da
ćeš kasniti. Stoga sam zaključila da je najbolje da se dovezem ovamo i uvjerim se da je sve u
redu. Ne mogu ti reći koliko mi je bilo drago kad sam vidjela tvoj auto na kolnom prilazu!
– Žao mi je što si morala dolaziti – kažem, osjećajući krivnju.
– Mogu li ući? – Ne čekajući moj odgovor, uđe u hodnik. – Hoće li ti smetati ako složim
sendvič?
Slijedim je u kuhinju i sjednem za stol. – Posluži se.
– Nije za mene, za tebe je. Izgledaš kao da danima nisi jela. – Izvadi malo kruha iz
kuhinjskog ormarića i otvori hladnjak. – Što se zbiva, Cass? Odem na tri tjedna u Sienu, a kad se
vratim, shvatim da izgledaš kao netko koga ne poznajem.
– Bilo je malo teško – kažem.
Stavi na stol staklenku majoneze, rajčicu i malo sira, te potraži tanjur. – Jesi li bila
bolesna? – upita. Tako je lijepa, divnoga tena i u lepršavoj bijeloj haljini, da se osjećam
iskompleksirano u svojoj pidžami. Jače stegnem kućni ogrtač.
– Samo psihički.
– Nemoj to govoriti. Ali zaista izgledaš strašno i nejasno pričaš.
– To je od tableta – kažem, spustivši glavu na stol. Drvo mi hladi obraz.
– Kakvih tableta?
– Koje mi je dao doktor Deakin.
Namrgodi se. – Zašto piješ tablete?
– Pomažu mi da izađem na kraj.
 – S čim, zar se nešto dogodilo?
Podignem glavu sa stola. – Samo ubojstvo.
Zbunjeno me promatra. – Misliš na Janeino ubojstvo?
– Zašto, zar se još koje dogodilo?
– Cass, prošli su tjedni odonda!
Ne vidim je baš jasno pa brzo zatrepćem. Ali i dalje je mutna, stoga je očito u meni
problem. – Znam, a njen je ubojica i dalje na slobodi – kažem, prstom proparavši zrak.
Namršti se. – Zar i dalje misliš da tebe proganja?
– Aha – odgovorim, kimnuvši.
– Ali zašto?
Ponovno spustim glavu na stol. – I dalje primam telefonske pozive.
– Rekla si mi da ih ne primaš.
– Znam. Ali više mi ne smetaju, zahvaljujući tabletama. Više na njih ni ne odgovaram.
Krajičkom je oka promatram dok premazuje kruh majonezom, reže rajčicu i sir. – A kako
znaš da on zove?
– Jednostavno znam.
U očaju odmahuje glavom. – Znaš da je taj tvoj strah neopravdan, zar ne? Brineš me,
Cass. Što je sa tvojim poslom?Zar škola ne počinje sutra?
– Ja se ne vraćam.
Prestane sa rezanjem. – Koliko dugo?
– Ne znam.
– Zar je toliko loše?
– Još je gore.
Složi sendvič i stavi tanjur pred mene. – Pojedi ovo pa ćemo pričati.
– Možda je bolje da pričekamo do šest sati.
– Zašto?
– Zato što će dotad tablete prestati djelovati i ja ću možda zvučati smislenije.
Gleda me u nevjerici. – Želiš mi reći da cijele dane provodiš ovako? Pa što to, zaboga,
uzimaš? Jesu li to antidepresivi?
Slegnem ramenima. – Mislim da više oslabljuju imaginaciju.
– Što Matthew misli o tome što ih uzimaš?
– Isprva nije bio previše oduševljen, no onda je promijenio mišljenje.
Sjedne kraj mene i podigne tanjur, nudeći mi sendvič jer ga nisam ni pokušala taknuti. –
Jedi! – naredi.
Nakon što sam pojela obje polovice, ispričam joj sve što se dogodilo u posljednjih
nekoliko tjedana, o tome da sam vidjela nož u kuhinji, da sam mislila da je netko u vrtu, da sam
se zabarikadirala u dnevnom boravku, da sam izgubila auto, naručila dječja kolica, o stvarima
koje stalno naručujem putem tv-prodaje i, došavši do kraja, vidim po njoj da nema pojma što bi
rekla jer se više ne može pretvarati da me muči iscrpljenost.
– Tako mi je žao – kaže, djelujući uzrujano. – Kako Matthew sve to prima? Nadam se da
ti pruža podršku.
– Da, velika mi je podrška. No možda ne bi bio da zna koliko će mu u budućnosti biti
teško ako zaista patim od demencije, poput mame.
– Ne patiš od demencije. – Glas joj je odlučan, čak strog.
– Nadam se da si u pravu – kažem, želeći se osjećati samouvjereno poput nje.
Nedugo potom ode, obećavši da će me doći posjetiti nakon što se vrati s još jednog
službenog puta u New York.
 – Zbilja si sretnica – čeznutljivo kažem na vratima. – Da barem ja mogu otići.
– Zašto ne bi išla sa mnom? – naglo upita.
– Mislim da ne bih bila jako dobro društvo.
– Ali to bi ti zaista koristilo! Mogla bi se odmarati u hotelu dok sam ja na konferenciji, a
navečer bismo se mogle nalaziti na večeri. – Primi me za ruku, a oči joj sjaje od uzbuđenja. –
Molim te, pristani, Cass, bit će nam tako zabavno! A ja ću uzeti nekoliko slobodnih dana nakon
konferencije kako bismo ih nas dvije mogle provesti zajedno.
U jednom kratkom trenutku osjećam uzbuđenje poput nje, čini mi se kao da bih zaista to
mogla učiniti. Potom se spustim na zemlju i shvatim da nikada neću biti u stanju za takvo što.
– Ne mogu – potiho kažem.
Nepopustljivo me gleda. – Jako dobro znaš da te riječi ne postoje.
– Žao mi je, Rachel zbilja ne mogu. Možda drugi put.
Zatvorim za njom vrata, osjećajući se još jadnije no obično. Sve donedavno bih objeručke
prihvatila priliku da provedem tjedan dana u New Yorku s Rachel. Sada mi je sama pomisao na
let avionom, čak na odlazak iz kuće, nepodnošljiva.
Žudeći za zaboravom, uputim se u kuhinju i uzmem još jednu tabletu. Tako me brzo obori
s nogu da se budim tek kada začujem da me Matthew doziva.
– Oprosti – promrmljam, posramljena što me našao u letargičnom stanju na kauču. –
Valjda sam zaspala.
– Nema veze. Da počnem s pripremom večere dok se ti ne razbudiš pod tušem?
– Dobra ideja.
Omamljeno se uspravivši na noge, popnem se na kat, otuširam hladnom vodom, navučem
na sebe nešto odjeće i spustim se natrag u kuhinju.
– Fino mirišeš – kaže, podigavši pogled s perilice iz koje je vadio posuđe.
– Oprosti, nisam je ispraznila.
– U redu je. A jesi li uključivala perilicu rublja? Treba mi bijela košulja za sutra.
Brzo se okrenem. – Idem je sad upaliti.
– Besposličarili smo danas, je li? – zadirkuje me.
– Malo – priznam.
Odem do prostorije u kojoj se nalazi perilica rublja, odvojim košulje od ostalog rublja i
umetnem ih u perilicu. No kad sam je htjela uključiti, primijetim da mi prsti oklijevaju iznad niza
tipki, te se trudim prisjetiti koje trebam pritisnuti. Zastrašujuće je što mi je to isparilo iz glave.
– Možeš slobodno i ovu ubaciti. – Zaprepaštena, okrenem se kao ošinuta bičem i ugledam
Matthewa kako stoji gol do pasa, s košuljom u ruci. – Oprosti, jesam li te uplašio?
– Nisi – kažem smeteno.
– Izgledaš posve odsutno.
– Dobro sam.
Uzmem mu košulju iz ruke i stavim je u perilicu. Zatvorim vrata i ostanem stajati,
osjećajući prazninu u glavi.
– Je li sve u redu?
– Nije – kažem uzrujano.
– Je li zbog toga što sam rekao da besposličariš? – skrušeno upita. – Samo sam se šalio.
– Nije to.
– Nego što?
Lice mi se zažari. – Ne mogu se sjetiti kako se uključuje uređaj.
Tišina potraje svega nekoliko sekundi, no čini se dulje od toga. – U redu je, ja ću – brzo
kaže, ispruživši ruku iza mene. – Evo, sve je u redu.
 – Nije sve u redu! – povičem bijesno. – Ako se više ne mogu sjetiti kako se uključuje
perilica rublja, znači da mi mozak ne radi kako treba!
– Hej – kaže nježno – u redu je. – Pokuša me zagrliti, ali stresem njegove ruke sa sebe.
– Ne! – viknem. – Dosta mi je pretvaranja da je sve u redu, a nije!
Proguram se kraj njega, energično prođem kroz kuhinju i izađem u vrt. Hladan me zrak
smiruje, no sve brži rasap mog pamćenja je zastrašujuć.
Matthew me ostavi malo nasamo, potom dođe za mnom.
– Trebaš pročitati pismo od doktora Deakina – tiho kaže.
Sledim se. – Koje pismo od doktora Deakina?
– Ono koje je stiglo prošli tjedan.
– Nisam ga vidjela. – Čak i dok to izgovaram, maglovito se prisjećam da sam vidjela
pismo s pečatom ordinacije na omotnici.
– Morala si, ležalo je sa strane, sa svim ostalima koje još nisi otvorila.
Razmišljam o hrpi pisama naslovljenih na moje ime koja su se nakupila tijekom protekla
dva tjedna, jer se njima ne smijem opterećivati.
– Sutra ću ih pregledati – kažem, iznenada osjetivši strah.
– To si rekla prije dva dana kada sam te pitao za njih. Stvar je u tome... – Stane, djelujući
kao da mu je nelagodno.
– Što?
– Otvorio sam pismo od ordinacije.
Zinem zaprepašteno. – Otvorio si moju poštu?
– Samo pismo od ordinacije – brzo odgovori. – I samo zato što mi se učinilo da ne
pokazuješ nikakvo zanimanje. Mislio sam da bi moglo biti nešto važno, da te doktor Deakin
možda želi vidjeti, promijeniti ti lijekove ili nešto takvo.
– Nisi smio – kažem, bijesno sijevajući pogledom. – Gdje je?
– Tamo gdje si ga ostavila. – Bijesom skrivajući osjećaj straha, naglo se zaputim u
kuhinju i prekopam hrpu pisama dok ga ne nađem. Prsti mi se tresu dok vadim list papira iz
otprije otvorene omotnice te ga raširim. Riječi mi titraju pred očima: “razgovarao sa
specijalistom u vezi vaših simptoma”; “želio bih vas uputiti na pretrage”; “rana demencija”;
“doći na pregled što je prije moguće”.
Ispustim pismo iz ruku. Rana demencija. Prevrćem riječi u ustima kao da im isprobavam
veličinu. Kroz otvorena vrata neka ptica čuje moje riječi i počne cvrkutati: “Rana demencija,
rana demencija, rana demencija.”
Matthew me zagrli, ali ostanem ukočena od straha. – Eto, sada znaš – kažem, a glas mi
treperi od plača. – Zadovoljan?
– Naravno da nisam! Kako to možeš reći? Samo sam tužan. I ljut.
– Zato što si me oženio?
– Ne, nikada.
– Ako me želiš ostaviti, možeš. Imam dovoljno novca da odem u najbolji dom koji
postoji.
Malo me protrese. – Daj, nemoj govoriti takve stvari. Već sam ti rekao: nemam te
namjeru ostaviti, nikada. A doktor Deakin te samo želi poslati na pretrage.
– A što ako se ispostavi da je zbilja imam? Znam kako će to izgledati, znam koliko će te
to strašno frustrirati.
– Ako do toga dođe, zajedno ćemo se s time suočiti. Još su godine pred nama, Cass, i
mogle bi biti vrlo dobre, čak i ako se ispostavi da zbilja imaš demenciju. U svakom slučaju, bit će
lijekova koje ćeš moći uzimati da usporiš njeno napredovanje. Molim te, nemoj se početi brinuti
prije no što ima razloga za brigu. Znam da je teško, ali moraš ostati pozitivna.
Nekako uspijem preživjeti ostatak večeri, ali strašno sam uplašena. Kako da ostanem
pozitivna kad se ne mogu sjetiti kako uključiti mikrovalnu pečnicu ili perilicu rublja? Prisjetim se
mame i kuhala za vodu, i vrele suze opet mi se sliju niz obraze. Koliko će vremena proći do
trenutka kada se više neću moći sjetiti kako si skuhati šalicu čaja? Kada se više neću znati sama
odjenuti? Matthew, vidjevši moju potištenost, kaže da stvari mogu biti i gore, pa ga pitam što
može biti gore od toga da izgubim razum, a kada mi ne zna na to odgovoriti, osjećam se loše što
sam ga dovela u neugodnu situaciju. Znam da nije dobro što se ljutim na njega, kad daje sve od
sebe da ostane pozitivan. Ali kako ne ubiti glasnika, da se tako izrazim: teško je osjećati
zahvalnost prema njemu kad mi je oduzeo posljednji tračak nade, nade u to da je nešto drugo
moglo, a ne demencija, uzrokovati moj gubitak pamćenja.
 NEDJELJA, 20. RUJNA

Stojim u kuhinji, lagano miješajući rižoto koji sam pripremila za ručak, očiju uprtih u
Matthewa koji čupa korov iz vrtnih gredica. No ne gledam ga, on mi samo služi da se na nešto
usredotočim dok mi misli lutaju, reagirajući tako zbog vikenda i nedostatka lijekova.
Prošla su dva mjeseca od Janeina ubojstva i nemam blagoga pojma gdje je posljednjih
nekoliko tjedana nestalo. Zahvaljujući tabletama, prošli su u bezbolnoj izmaglici. S naporom
brojim dane unatrag, pokušavajući dokučiti kada sam primila pismo od doktora Deakina kojim
me upućuje na pretrage, te se sjetim da je to bilo prije tri tjedna. Tri tjedna, a ja još uvijek nisam
prihvatila činjenicu da možda patim od rane demencije. Možda ću se s time jednoga dana uspjeti
suočiti – pretrage su zakazane za kraj idućeg mjeseca – ali trenutačno to ne želim.
Jane mi doluta u misli. Lice joj se neko vrijeme ocrtava, a izraz na njemu nejasan je kao
onoga dana kad sam je vidjela u šumi, rastužujući me jer se jedva mogu prisjetiti kako izgleda.
Sve se doima kao da se dogodilo prije mnogo vremena. No moj šutljivi pozivatelj i dalje je
prisutan. Tijekom radnog tjedna, kada sam sama u kući, svjesna sam cjelodnevne zvonjave
telefona koja se javlja u pravilnim vremenskim razmacima. Katkad, kroz maglu u glavi čujem
Hannu, Connie ili Johna kako ostavljaju poruku na automatskoj sekretarici. No kada se poziv
prekine prije no što se sekretarica stigne uključiti, znam da je on.
I dalje naručujem stvari s prodajnog kanala, samo što sam podigla ljestvicu i sada umjesto
kuhinjskih pomagala naručujem nakit. U petak se Matthew vratio kući s posla, držeći još jednu
pošiljku koju je poštar ostavio na ulaznim vratima. Rastužila sam se pri pomisli da ćemo se opet
igrati pogađanja sadržaja.
– Miriše poput mog omiljenog jela – rekao je, nasmijan, prije no što mi je prišao da me
poljubi, a ja sam se pokušavala sjetiti što sam to bila naručila.
– Mislila sam da bi ono moglo biti dobar početak vikenda.
– Krasno. – Podigao je kutiju. – Novo kuhinjsko pomagalo?
– Ne – rekla sam, nadajući se da nije.
– Što je onda?
– Dar.
– Za mene?
– Ne.
– Mogu li pogledati?
– Ako želiš.
Uzeo je škare i razrezao ambalažu.
– Noževi? – upitao je, izvlačeći dvije crne plosnate kutije od kože.
– Zašto ih ne otvoriš i ne pogledaš? – predložila sam. Iznenada mi je sinulo što je unutra.
– Biseri – rekla sam. – To su biseri.
Podigao je poklopac jedne kutije. – Jako lijepo.
– Za Rachel su – kazala sam samouvjereno.
– Mislio sam da si joj već kupila naušnice?
– Ove su za Božić.
– Tek smo u rujnu, Cass.
– Nema ništa loše u planiranju unaprijed, zar ne?
– Pretpostavljam da nema. – Izvukao je račun i lagano zazviždao. – Otkad trošiš četiri
stotine funti na svoje prijatelje?
– Sa svojim novcem mogu činiti što me volja – rekla sam, braneći se. Znala sam da je
dobro što mu nisam rekla za kuću na otoku Île de Ré, koju sam bila kupila za Rachel.
– Naravno da možeš. A za koga je drugi par naušnica?
Jedino čega se mogu domisliti jest da sam zacijelo zaboravila da sam ih bila naručila, pa
sam naručila još jedan par. – Mislila sam da bi ih ti mogao meni dati za rođendan.
Namrštio se, manje voljan sudjelovati u pretvaranju nego prije. – Zar ih nemaš već
nekoliko?
– Ovakve nemam – odgovorila sam, nadajući se da neće osvanuti i treći par.
– U redu. – Osjećam kako me promatra sa znatiželjom. Trenutačno to često čini.

Rižoto je gotov, stoga dozovem Matthewa i sjednemo ručati. Baš kad smo završavali s
jelom, netko pozvoni na vratima. Matthew ode vidjeti tko je.
– Nisi spomenula da dolazi Rachel – kaže, vodeći je do kuhinje. Premda se smiješi, vidim
da mu nije pretjerano drago što je vidi. Meni je drago, iako me ulovila nespremnu jer nemam
pojma jesam li zaboravila da ona treba doći ili je na svoju ruku odlučila navratiti.
– Cass nije znala, mislila sam samo navratiti na čašicu razgovora – kaže, izbavivši me iz
neprilike. – ali ako vam smetam, uvijek mogu otići. – Upitno me pogleda.
– Ne, u redu je – kažem žurno, mrzeći to što se zbog Matthewa nikada ne osjeća
dobrodošlo. – Baš smo poručali. Jesi li jela, mogu li te nečime ponuditi?
– Može jedan espresso.
Iako je Matthew na nogama, ne miče se, stoga ja odem do kuhinjskog ormarića i izvadim
šalice.
– Hoćeš li i ti jedan? – pitam ga.
– Može, hvala.
Postavim šalicu na aparat za espresso i s police uzmem kapsulu s kavom.
– I, kako si? – pita Rachel.
– Dobro – odgovorim. – A ti? Kako ti je bilo na putu? – nastavim, namjerno govoreći
općenito jer se ne mogu sjetiti gdje je bila.
– Kao i obično. Pogodi što sam na povratku kupila u zračnoj luci.
Stavim kapsulu s kavom u otvor na aparatu, no umjesto da sjedne unutra, kapsula ostane
viriti.
– Što? – pitam, pokušavajući je umetnuti.
– Sat Omega.
Izvadim kapsulu i pokušam ponovno, svjesna da me Matthew promatra. – Opa. Sigurno je
prelijep – kažem. Kapsula i dalje neće sjesti u otvor.
– Da. Odlučila sam se počastiti.
Pritisnem kapsulu, pokušavajući je nasilu ugurati. – Nego što – kažem. – Zaslužuješ ga.
– Prvo moraš podići polugu – Matthew potiho kaže.
Zažarena lica učinim kako kaže i kapsula sjedne na svoje mjesto.
– A da ja preuzmem? – predloži. – Možda biste ti i Rachel željele sjesti u vrt. Donijet ću
kavu van.
– Hvala – kažem zahvalno.
– Jesi li dobro? – upita Rachel kad smo izašle na terasu. – Možda sam prvo trebala
nazvati, ali jutros sam bila u Browburyju i spontano sam odlučila navratiti.
– Bez brige, nije problem u tebi, nego u meni – kažem, nasmijavši je. – Nisam se mogla
sjetiti kako radi aparat za kavu. Prvo je krenulo s mikrovalnom pećnicom, potom se nastavilo s
perilicom za rublje. A sada je riječ o aparatu za kavu. Idući ću put zaboraviti kako se odjenuti. –
Zastanem na trenutak, pribravši se kako bih joj priopćila važnu vijest. – Čini se da možda patim
od rane demencije.
– Da, rekla si mi prije dva tjedna.
– Oh – kažem, oneraspoloživši se.
– Nisi još obavila pretrage?
– Ne, nisam još.
– Što je s tabletama? I dalje ih uzimaš?
– Da. – Zatim nastavim tiše: – Ali nikada ih ne uzimam vikendom jer ne želim da
Matthew zna koliko utječu na mene. Samo se pravim da ih uzimam pa ih skrivam u svojoj ladici.
Namršti se čuvši to. – Cass! Ako tako jako utječu na tebe, sigurno ih ne bi smjela ni
uzimati! Ili bi barem trebala uzimati manju dozu.
– Možda, ali ne želim. Bez njih ne bih mogla podnijeti tjedan. Pomažu mi da zaboravim
da sam sama u kući, da zaboravim na telefonske pozive.
– I dalje ih primaš?
– Povremeno.
Položi ruku na moju. – Moraš reći policiji, Cass.
Kratko je pogledam. – Koja je svrha? Sumnjam da bi išta mogli poduzeti.
– Ne znaš to. Možda bi mogli pratiti pozive koji ti dolaze ili tako nešto. Što Matthew misli
o tome?
– Misli da ih više ne primam.
– Stiže Matthew s našim kavama – glasno me prekine, upozorivši me na njegov dolazak.
On spusti šalicu pred nju, a ona ga ljupko pogleda. – Hvala ti.
– Samo vičite ako želite da vam dotočim još kave.
– Hoćemo.
Otišla je nakon sat vremena, ponudivši se doći po mene idući petak kako bismo navečer
izašle. Zna da se ne usudim voziti i mrsko mi je što se sada moram oslanjati na druge da me
okolo voze. Žal za životom kakav sam nekada vodila budi u meni fizičku bol. Ali, postaje mi
jasno da mi nije demencija otela samostalnost, premda će i taj dan možda jednom nastupiti.
Osjećaj krivnje i straha ispunili su svaki trenutak mojega života otkako sam se prije dva mjeseca
provezla pokraj Janeina auta. Krivnja i strah učinili su me slabom. Da se to s Jane nije zbilo, da je
nisam upoznala, da nije ubijena, bila bih u stanju nositi se s viješću da imam ranu demenciju.
Suočila bih se s njom bez okolišanja i ovog bih trena razmatrala mogućnosti pred sobom, umjesto
što provodim dane spavajući na kauču.
Spoznaja u što sam se pretvorila i zašto sam postala ovakva posve mi otvara oči. Prene me
iz letargije i potakne me na akciju. Razmišljam o tome što mogu poduzeti da preokrenem svoj
život, ili da ga barem počnem usmjeravati na pravi put, te se odlučim vratiti u Heston. Ako mi
itko može pomoći da nađem duševni mir, to je nesumnjivo Alex, Janein suprug. Ne očekujem da
će me odriješiti krivnje koju osjećam, ona će me uvijek pratiti. Ali djelovao je kao dobar i
suosjećajan čovjek i, ako uvidi da mi je istinski žao što se one noći nisam zaustavila da
pomognem Jane, možda će imati srca da mi oprosti. I tada ću možda, tek možda, moći početi
sama sebi opraštati. Možda ću čak biti u stanju poduzeti nešto u vezi straha, koji moj šutljivi
pozivatelj tako brižno hrani. Nisam toliko naivna da bih mislila da će jednim odlaskom u Heston
svi moji problemi biti riješeni. Ali odnekud treba početi.
 PONEDJELJAK, 21. RUJNA

Tablete koje mi je Matthew jutros donio pridodam hrpici koja se već nalazi u mojoj ladici,
jer mi je potrebna bistra glava želim li se danas odvesti u Heston. Dugo se tuširam, puštajući da
mi se voda slijeva niz tijelo, a kada naposljetku izađem ispod tuša, nakon dugo vremena osjećam
se psihički snažnije. Gotovo kao da sam se nanovo rodila. Možda se zato, kada telefon počne
zvoniti oko deset sati, odlučim javiti. Prvo, želim se uvjeriti da pozivi nisu samo plod moje
mašte, a drugo, zaista ne mogu vjerovati da bi nastavio zvati iako nisam podigla slušalicu bogzna
koliko dugo.
Snažan udisaj koji se začuo kada sam se javila govori mi da sam ga iznenadila i,
zadovoljna što sam ga dovela u neočekivanu situaciju, lakše sam se u stanju nositi s tišinom nego
prije. Moje disanje, inače uzdrmano strahom, ostane pravilno.
– Nedostajala si mi. – Prošaptane riječi glatko kliznu niz liniju, opalivši me poput kakve
nevidljive sile. Strah, od kojega sam se naježila, ponovno ispliva na površinu, daveći me svojim
otrovom. Bacim slušalicu. To ne znači da je u blizini, govorim sama sebi, trudeći se povratiti dio
smirenosti koju sam prije osjećala. Samo zato što ti se obratio ne znači da te promatra. Udahnem
nekoliko puta, samu sebe podsjećajući da to što nije očekivao da ću se javiti dokazuje da ne zna
svaki moj potez. Ali teško je, iznova, ne osjećati strah. Što ako me odluči posjetiti, sada kada zna
da sam opet među živima?
Odem u kuhinju, instinktivno pogledavši prvo prema prozoru, a potom prema stražnjim
vratima. Provjerim kvaku; ostaje nepomična i to mi ulijeva povjerenje. Nitko ne može ući ako ga
ne pustim.
Krenem si napraviti kavu, no sjetivši se jučerašnje muke s aparatom, natočim si čašu
mlijeka, pitajući se zašto mi se pozivatelj ovaj put odlučio obratiti. Nikada prije nije to učinio.
Možda me je htio poljuljati jer je ovo bio prvi put da nije mogao osjetiti moj strah. Prožme me
osjećaj ponosa jer sam nešto u temelju promijenila među nama. Nisam ga baš razotkrila, ali sam
postigla da barem djelić sebe otkrije, makar to bio samo šapat.
Ne želim prerano doći u Heston, pa malo pospremam ne bih li misli skrenula s činjenice
da sam sama u kući. No misli mi ne miruju. Napravim si šalicu čaja od metvice, u nadi da će me
on smiriti, te sjednem u kuhinju da ga popijem. Vrijeme sporo prolazi, no uz veliku snagu volje
uspijem izdržati do jedanaest sati i potom krenem, uključivši alarm na odlasku. Vozeći kroz
Browbury sjetim se svoga posljednjeg puta ovdje, dana kada sam nabasala na Johna, i zaključim
da je to moralo biti prije pet tjedana. Kad se sjetim koliko sam taj dan bila uplašena, zato što sam
mislila da je ubojica u vrtu, osjetim istinski bijes jer je u mene usađen tako veliki strah. I kamo je
nestalo tih pet tjedana? Kamo je ljeto otišlo?
Stižem u Heston, ostavljam auto na istoj cesti i prijeđem preko u park. Ni Janein suprug ni
djeca nisu na vidiku, ali nisam ni očekivala da će biti tako jednostavno. Ne želim razmišljati o
mogućnosti da on možda uopće neće doći u park, ni što ću učiniti odbije li me poslušati, stoga
kratko prosjedim na praznoj klupi, uživajući u kasnorujanskom suncu na svom licu.
Oko dvanaest i trideset uputim se prema pivnici, zaustavivši se u lokalnom dućanu da
kupim novine. Za šankom naručim kavu i ponesem je u vrt. Neočekivano velik broj ljudi ondje
već ruča i iznenada se osjetim upadljivo, ne samo zato što sam sama, nego i zato što se čini da
svatko svakog zna ili su barem svi redoviti gosti.
Nađem mali stol pod stablom, pomalo udaljen od svih, i rastvorim novine. Naslovi nisu
naročito zanimljivi, pa okrećem iduću stranicu. U oči mi upadne članak s naslovom ZAŠTO
NITKO NIJE UHIĆEN? Ne moram ga pročitati da bih znala da je riječ o Janeinu ubojstvu.
 Uz članak se nalazi fotografija mlade žene, Janeine prijateljice, koju poput mene frustrira
spori tijek policijske istrage. “Netko mora znati tko je ubojica”, citirali su je, a njezin je stav
novinar više puta ponovio. “Prije dva mjeseca mlada žena brutalno je ubijena”, zaključuje
članak. “Netko negdje nešto mora znati”.
Zatvorim novine, osjećajući mučninu u želucu. Koliko znam, policija je prestala moliti
osobu koja je vidjela Jane živu u njezinu autu te noći da im se ponovno javi, ali ovaj bi najnoviji
članak mogao opet malo uzdrmati stvari. Previše sam napeta da bih mogla sjediti, stoga odlazim
iz pivnice i počnem hodati niz ulicu u potrazi za Janeinim suprugom, jer sada, više no ikad, ne
želim otići ne obavivši ništa. Nemam pojma gdje živi, je li u samom mjestašcu ili u novom
naselju podignutom u predgrađu, ali prolazeći pokraj niza kamenih kuća ugledam dva identična
tricikla u jednom od prednjih vrtova. Ne dopustivši si ni tren oklijevanja, uputim se niz puteljak i
pokucam na ulazna vrata.
Vidim da me promatra kroz prozor, ali toliko mu dugo treba da dođe do vrata da mislim
da ih neće ni otvoriti.
S praga spusti pogled prema meni.
– Gospođa s rupčićem – kaže, a po glasu mu se ne može razaznati je li nastrojen
prijateljski ili neprijateljski.
– Da – kažem, zadovoljna što se sjetio. – Oprostite na smetnji, ali bih li mogla razgovarati
s vama nekoliko minuta?
– Ne ako ste novinarka, ne.
Brzo odmahnem glavom. – Nisam novinarka.
– Ako ste nekakav medij, ni to me ne zanima.
Slabašno se nasmiješim, gotovo želeći da je to razlog mojeg dolaska. – Ne, ništa od toga.
– Da pogodim: vi i Jane znate se iz davnih dana i želite mi reći koliko vam je krivo što niste ostali
s njom u kontaktu.
Odmahnem glavom. – Ne baš.
– Zašto onda želite razgovarati sa mnom?
– Ja sam Cass.
– Cass?
– Da. Pisala sam vam prije nekoliko tjedana. Jane i ja bile smo na ručku neposredno
prije... – neodlučno stanem, ne znajući što bih više rekla.
– Naravno! – Namršti se. – Zašto mi niste rekli tko ste kad smo naletjeli jedno na drugo u
parku?
– Ne znam. Vjerojatno zato što nisam htjela da pomislite da se namećem. Taj sam dan
prolazila kroz Heston i sjetila sam se da je Jane spominjala park, pa sam odlučila stati. Nije mi
palo na pamet da bih mogla nabasati na vas.
– Čini se da većinu života provodim ondje – kaže, napravivši grimasu. – Djevojčicama
park nikada ne dosadi. Žele ići svaki dan, čak i kada pada kiša.
– Kako su one?
– Jako dobro. – Jače otvori vrata. – Uđite. Djevojčice spavaju pa imam nekoliko minuta. –
Slijedim ga do dnevnog boravka, u kojemu igračke prekrivaju pod a Jane me gleda s nebrojenih
obiteljskih fotografija. – Jeste li za šalicu čaja?
– Ne, hvala – odgovorim, najednom osjetivši nervozu.
– Rekli ste da želite razgovarati sa mnom?
– Da. – Iznenada mi se oči ispune suzama i prekapam po torbi, tražeći rupčić, bijesna na
samu sebe.
– Sjednite, molim vas. Očigledno vas nešto muči.
 – Da – ponovim, sjedajući na kauč.
Povuče stolicu i sjedne preko puta mene. – Kad budete spremni.
– Vidjela sam Jane onu noć – kažem, prstima gužvajući rupčić.
– Da, znam, na zabavi. Sjećam se da mi je Jane o tome pričala.
– Ne, ne tu noć. Onu noć kada je... – Riječ “ubijena” zapne mi u grlu. – Onu noć kada je
stradala. Bila sam na cesti Blackwater Lane i prošla sam pokraj njena auta na ugibalištu.
Dugo ništa ne govori pa pomišljam da je zapao u neku vrstu šoka.
– Jeste li rekli policiji? – s vremenom upita.
– Da. Ja sam osoba koja ih je nazvala da im kaže da je Jane bila živa kad sam je vidjela.
– Jeste li još što vidjeli?
– Ne, samo Jane. ali nisam znala da je to ona, kiša je prejako padala da bih je mogla
razaznati. Samo sam mogla vidjeti da je žena, ništa više. Tek sam poslije saznala da je to bila
Jane.
Teško izdahne, a njegov se dah zadrži u zraku među nama. – Niste nikoga vidjeli s njom u
autu?
– Ne. Da jesam, rekla bih policiji.
– Znači, niste se zaustavili?
Spustim glavu, u nemogućnosti da ga pogledam u oči. – Mislila sam da joj se auto
pokvario, pa sam se zaustavila ispred nje. Mislila sam da će izaći iz auta, ali nije – lijevalo je kao
iz kabla – pa sam čekala da zabljesne svjetlima ili potrubi da mi da do znanja da joj treba pomoć,
ali to se nije dogodilo i zaključila sam da je već nekoga obavijestila i da je taj netko već na putu.
Znam da sam trebala izaći iz auta, otrčati do nje i provjeriti je li dobro, ali previše sam se bojala,
mislila sam da je možda nekakva zamka, pa sam zaključila da bi najpametnije bilo nazvati
policiju ili neku od službi za pomoć na cesti čim dođem doma, jer sam bila svega nekoliko
minuta od kuće, i reći im da je odu provjeriti. No kada sam stigla doma, nešto se dogodilo i
zaboravila sam ih nazvati. Potom, idućeg jutra, kada sam čula da je mlada žena ubijena, osjećala
sam se... ma, ne mogu opisati kako sam se osjećala... Nisam mogla vjerovati da sam ih zaboravila
nazvati... Stalno razmišljam o tome: da sam ih nazvala, ona bi još uvijek bila živa. Osjećala sam
takvu grižnju savjesti da nikome to nisam mogla reći, čak ni svom suprugu; mislila sam da, ako
se pročuje, ljudi će prstima upirati u mene i govoriti da sam kriva za njezinu smrt jer ništa nisam
učinila da joj pomognem. I bili bi u pravu. I onda, čuvši da se radi o Jane, osjećala sam se užasno.
– Progutam suze. – Iako nisam ubojica, osjećam se jednako krivom za njenu smrt kao što je i on.
Pripremim se na njegov bijes, no on samo odmahne glavom. – Ne smijete tako razmišljati
– kaže.
– A znate li što je najgore? – nastavim. – Poslije nisam mogla prestati razmišljati o tome
da sam i ja možda mogla biti ubijena da sam izašla iz auta. I bilo mi je drago da nisam. Kakva
sam ja to osoba?
– Loša niste – nježno kaže. – Samo ste čovjek.
– Zašto ste tako dragi? Zašto se ne ljutite na mene?
Ustane. – To želite? – upita, gledavši me. – Zato ste tu došli?
Želite da vam kažem da ste odgovorni za Janeinu smrt i da ste užasna osoba? Ako je tako,
došli ste na krivo mjesto.
Odmahnem glavom. – Nisam zato došla.
– Što onda hoćete?
– Ne znam koliko još mogu živjeti s krivnjom koju osjećam.
– Morate se prestati okrivljavati.
– Nikada to neću biti u stanju.
 – Gledajte, Cass, želite li moj oprost, rado ću vam ga dati. Ne krivim vas zato što niste
stali; da je situacija bila obrnuta, sumnjam da bi Jane stala da vama pomogne, i ona bi se previše
bojala, baš poput vas.
– Ali barem bi se sjetila reći nekome da provjeri kako sam.
Uzme fotografiju blizanki na kojoj sve vrvi od osmijeha i plavih kovrči. – Janeina je smrt
uništila već previše života – kaže nježno. – Ne dajte da uništi i vaš.
– Hvala vam – kažem, a oči mi se ponovno ispune suzama. – Puno vam hvala.
– Jednostavno mi je žao što vas to toliko muči. Mogu li vam barem sada napraviti šalicu
čaja?
– Ne želim vam smetati.
– Namjeravao sam napraviti čaj kad ste pokucali na vrata, tako da mi nimalo ne smetate.
Do trenutka kad se vratio s čajem, uspjela sam se pribrati. Ispituje me čime se bavim i
kažem mu da sam učiteljica, ne spomenuvši da trenutačno ne radim. Razgovaramo o njegovim
malim kćerima i prizna da mu je teško brinuti se za njih po cijele dane, prvenstveno zato što mu
nedostaje posao. Napomenuo je da je, kad su ga kolege prošli tjedan zamolili da im se pridruži na
ručku, prvi put od Janeine smrti dobio želju ponovno vidjeti ljude.
– I kako je bilo? – upitam.
– Nisam otišao jer nitko nije mogao pričuvati djevojčice. I moji i njeni roditelji žive
predaleko da bi mogli navratiti u tako kratkom roku, premda su sjajni što se tiče dolazaka
vikendom. Ali Janeinim je roditeljima još uvijek vrlo teško, znate, vidjeti djevojčice. Jako joj
sliče.
– Zar nemate nikoga u susjedstvu tko bi vam mogao uskočiti?
– Zapravo ne.
– Ja bih vam rado pričuvala djevojčice, bilo kad – kažem. Djeluje iznenađeno. –
Oprostite, glupo je tako nešto reći; ne poznajete me i naravno da mi nećete povjeriti djevojčice.
– Ipak vam hvala na ponudi.
Iskapim šalicu, svjesna neugodnosti među nama. – Najbolje da krenem – kažem, ustavši.
– Hvala vam što ste mi dopustili da s vama razgovaram.
– Glavno da se osjećate bolje u vezi sa svime.
– Da – kažem. – Osjećam se.
Otprati me do vrata i najednom osjetim želju da mu se povjerim u vezi telefonskih poziva
koje primam.
– Ima li još nešto o čemu ste željeli razgovarati?
– Ne, u redu je – kažem, ne želeći mu više smetati.
– Onda doviđenja.
– Doviđenja.
Polako hodam prema vratima na ogradi, pitajući se jesam li propustila svoju priliku, jer
više se ne mogu nepozvana pojaviti na njegovim vratima.
– Možda se nekad vidimo u parku! – vikne.
– Možda – kažem, shvativši da me promatrao. – Doviđenja.
Bilo je oko četiri sata kad sam se vratila kući, prekasno da uzmem tabletu, stoga odlučim
ne ući, već sjediti u vrtu dok Matthew ne dođe. Neću mu reći da sam danas izlazila jer bih tada
morala lagati o tome gdje sam bila, a ako lažem, to mi se može obiti o glavu zaboravim li što sam
mu rekla. Žedna sam od vrućine, stoga nevoljko uđem u kuću, sjetivši se isključiti alarm na
ulasku, te se zaputim u kuhinju. Otvorim vrata, no zastanem na pragu. Pogledom prelazim po
prostoriji; trnci nelagode prođu mi tijelom. Čini se da je sve kako bi trebalo biti, no ja znam da
nije, znam da se nešto promijenilo otkad sam jutros izašla.
 Polako se vratim u hodnik i stojim koliko god nepomično mogu, osluškujući i najmanji
zvuk. Ništa se ne čuje, samo tišina, ali ja znam da to ne znači da netko nije ondje. Uzmem
telefonsku slušalicu s baze na stoliću u hodniku i tiho izađem iz kuće, zatvorivši za sobom ulazna
vrata. Odmaknem se od kuće, pazeći da ostanem unutar ograde kako bi telefon i dalje imao signal
te drhtavim prstima biram Matthewov broj.
– Mogu li ti se poslije javiti? – upita. – Na sastanku sam.
– Mislim da je netko bio u kući – kažem oprezno.
– Pričekaj malo.
Čujem ga kako se ispričava, potom škripu njegove stolice, i nekoliko sekundi poslije opet
je na liniji.
– Što je bilo?
– Netko je bio u kući – kažem, pokušavajući prikriti svoju potresenost. – Otišla sam se
prošetati, a kad sam se vratila, shvatila sam da je netko bio u kuhinji.
– Po čemu?
– Ne znam – odgovorim, razočarana što opet zvučim ludo.
– Nedostaje li nešto? Opljačkani smo? To mi pokušavaš reći?
– Ne znam jesmo li opljačkani; samo znam da je netko bio u kući. Možeš li doći kući,
Matthew? Ne znam što da radim.
– Jesi li uključila alarm na izlasku?
– Da.
– Pa kako bi netko mogao ući a da ga ne aktivira?
– Ne znam.
– Ima li znakova provale?
– Ne znam. Nisam ostala dovoljno dugo unutra da vidim. Čuj, gubimo vrijeme. Što ako je
on još uvijek unutra? Zar ne misliš da bismo trebali zvati policiju? – Oklijevam na trenutak. –
Janein je ubojica i dalje na slobodi.
Ne govori ništa i znam da je glupo što sam to uopće spomenula.
– Posve si sigurna da je netko bio u kući? – upita.
– Naravno da jesam. Ne bih to izmislila. I on je možda još uvijek unutra.
– Onda je najbolje da nazovemo policiju. – Osjećam njegovu nevoljkost. – Oni će doći
prije mene.
– Ali i ti ćeš doći?
– Da, sad ću krenuti.
– Hvala ti.
Nazove me za minutu da mi kaže da će policija ubrzo stići. Premda stižu brzo, stižu i
nečujno, stoga znam da im Matthew nije spomenuo riječ ubojica. Policijsko se vozilo zaustavlja
pred vratima ograde i prepoznajem policajku koja je došla kad sam aktivirala alarm.
– Gospođo Anderson? – kaže, hodajući kolnim prilazom prema meni. – Ja sam policajka
Lawson. Vaš me suprug zamolio da navratim. Mislite da bi netko mogao biti u vašoj kući?
– Da – brzo odgovorim. – Otišla sam se prošetati, a kad sam se vratila, shvatila sam da je
netko bio u kuhinji.
– Jeste li vidjeli neki znak provale: staklo na podu, nešto slično?
– Otišla sam samo do kuhinje, pa ne znam.
– I mislite da je netko još uvijek ondje?
– Ne znam. Nisam se zadržavala. Odmah sam izašla i nazvala supruga.
– Mogu li ući na ulazna vrata? Imate li ključ?
– Da – kažem, pružajući joj ga.
 – Ostanite ovdje, molim vas, gospođo Anderson. Javit ću vam kad je sigurno ući.
Sama uđe u kuću, čujem dozivanja, ispitivanja je li netko tamo, a potom, na nekih pet
minuta, sve utihne. Policajka naposljetku izađe.
– Detaljno sam pretražila kuću i ne mogu naći ništa što bi upućivalo na to da je ondje bio
uljez – kaže. – Nema znakova nasilnog ulaska, svi su prozori dobro zatvoreni i sve je, čini se,
kako treba.
– Jeste li sigurni? – zabrinuto upitam.
– Možda biste voljeli ući i pogledati okolo – predloži. – Provjeriti nedostaje li što, i slično.
Slijedim je natrag u kuću. Prolazimo kroz svaku pojedinu prostoriju i, premda ne vidim
ništa što nije na svome mjestu, znam da je netko tu bio.
– Jednostavno mogu osjetiti – bespomoćno kažem kad me upita da joj objasnim kako
znam.
Spustimo se natrag u kuhinju.
– Možda bismo mogle popiti šalicu čaja – predloži policajka Lawson, sjedajući za stol.
Uputim se uključiti kuhalo za vodu i stanem na mjestu.
– Moja šalica – kažem, okrenuvši se prema njoj. – Na odlasku sam je ostavila na pultu i
sad je nema. Tako znam da je netko bio tu. Moja šalica nije tamo gdje sam je ostavila.
– Možda je u perilici posuđa – kaže.
Otvorim perilicu i ugledam svoju šalicu unutra.
– Znala sam da nisam luda! – kažem pobjedonosno. Ona me sumnjičavo pogleda. – Ja je
nisam tu stavila – objasnim. – Ostavila sam je na pultu.
Otvore se vrata i uđe Matthew.
– Je li sve u redu? – upita, nervozno gledajući u mene.
Pustim policajku Lawson da porazgovara s njim, a mozak mi nemilice radi, pitajući se je
li moguće da sam pogriješila misleći da sam je ostavila na pultu. Ali znam da nisam.
Ponovno usmjerim pozornost na policajku Lawson, koja je upravo ispričala Matthewu da
nije mogla naći ništa što bi upućivalo na provalu ili da je netko bio u kući.
– Ali netko je bio – ustrajem. – Moja šalica nije sama ušla u perilicu posuđa.
– Kako to misliš? – upita Matthew.
– Prije no što sam izašla, ostavila sam šalicu na pultu, a kad sam se vratila bila je u perilici
– ponovno objasnim.
Ravnodušno me pogleda. – Vjerojatno se samo ne sjećaš da si je stavila unutra. – Okrene
se policajki Lawson. – Moja supruga katkad ima poteškoća s pamćenjem, zaboravlja stvari.
– Shvaćam – kaže ona, suosjećajno me gledajući.
– To nema nikakve veze s mojim pamćenjem! – kažem uzrujano. – Nisam glupa. Znam
što jesam, a što nisam napravila!
– Ali nekad ne znaš – Matthew kaže nježno. Zinem kako bih se obranila, no brzo ponovno
zatvorim usta. Da želi, mogao bi nabrojati čitav niz primjera kada se nisam mogla sjetiti što sam
napravila. U tišini koja je uslijedila, znam da čak i kad bih inzistirala na tome da sam u pravu, sve
dok ne bih poplavila u licu, nikada mi ne bi povjerovali da sam šalicu ostavila na pultu.
– Ispričavam se što ste nepotrebno morali dolaziti – kažem ukočeno.
– Nema problema. Ne škodi biti siguran – ljubazno kaže policajka Lawson.
– Mislim da ću otići nakratko prileći.
– Dobra ideja. – Matthew mi se ohrabrujuće nasmiješi. – Doći ću gore za minutu.
Nakon odlaska policajke Lawson, čekam da Matthew dođe do mene. No nema ga, pa se
spustim u prizemlje i ugledam ga. U vrtu je, ispija čašu vina kao najbezbrižniji čovjek na svijetu.
Osjetim navalu bijesa.
 – Drago mi je da te ne muči što nam je netko bio u kući – kažem, gledajući ga u nevjerici.
– Daj, Cass, ako je taj netko samo stavio šalicu u perilicu posuđa, onda i nije neka
prijetnja, zar ne?
Ne mogu dokučiti je li sarkastičan ili ne, jer nikada prije nije pokazao taj dio sebe. Glas u
mojoj glavi me upozorava: Budi oprezna, nemoj raditi na njega preveliki pritisak! No ne mogu
obuzdati bijes koji osjećam.
– Pretpostavljam da ćeš mi povjerovati jedino onog dana kada dođeš kući i nađeš me
prerezana grkljana!
Spusti čašu za vino na stol. – Zaista misliš da će se to dogoditi? Da će netko ući u kuću i
ubiti te?
Nešto se u meni prelomi. – Nije bitno što ja mislim jer se ionako nitko ne obazire na ono
što govorim!
– Zar nas možeš kriviti? Nema apsolutno nikakvog povoda nijednom tvom strahu, baš
nikakvog.
– Obratio mi se!
– Tko?
– Ubojica!
– Cass – prostenje.
– Ali jest! I bio je u kući! Zar ne shvaćaš, Matthew? Sve se promijenilo!
Odmahuje glavom u očaju. – Bolesna si, Cass. Patiš od rane demencije i paranoična si. Ne
možeš li to jednostavno prihvatiti?
Zaprepasti me okrutnost njegovih riječi. Nemam mu što reći, stoga okrenem leđa i vratim
se u kuću. Zaustavim se u kuhinji da popijem dvije tablete, dajući mu vremena da krene za
mnom. No ne dolazi, pa odem na kat, svučem sa sebe odjeću i legnem u krevet.
 UTORAK, 22. RUJNA

Otvorivši oči sljedeće jutro, najednom mi se vrate svi sinoćnji događaji. Okrenem glavu
prema Matthewu, pitajući se je li me pokušao probuditi kad je došao u krevet, da se ispriča za
uvredljive riječi. No njegova je strana kreveta prazna. Pogledam na sat: osam i trideset je. Moj
poslužavnik s doručkom je na stolu, što znači da je već otišao na posao.
Uspravim se u sjedeći položaj, u nadi da ću ugledati poruku naslonjenu na čašu sa sokom,
no tu su samo zdjelica sa žitaricama, vrčić s mlijekom i moje dvije tabletice. Muka mi je od
pomisli što to znači. Bez obzira na to koliko mi puta kazao da me nikada neće napustiti, da će
ostati uz mene, ova me nova, grublja crta njegova karaktera neugodno iznenadila. Jasno mi je da
mu je zacijelo zastrašujuće imati suprugu koja neprestance lupeta o tome kako je ubojica uhodi,
no ne bi li trebao pokušati doprijeti do izvora mojih strahova prije no što ih tako naglo odbaci?
Razmišljajući o tome, dolazim do spoznaje da me nikada ozbiljno nije posjeo i upitao zašto
mislim da me ubojica proganja. Da jest, možda bih priznala da sam one noći vidjela Janein
automobil.
Suze samoće briznu mi niz obraze. Posegnem za tabletama i sokom da ih popijem,
očajnički želeći otupiti bol. Ali ne mogu prestati plakati, čak ni kad me san počne obuzimati, jer
samo osjećam užasan očaj, strahujući od onoga što me čeka u budućnosti. Ako imam demenciju i
Matthew me napusti, jedino što mogu očekivati su godine provedene u domu za nemoćne, gdje će
me nekoliko prijatelja posjećivati iz osjećaja dužnosti, a i taj će osjećaj nestati onoga trenutka
kada zaboravim tko su. Moj se plač pretvori u glasno ridanje nad vlastitom nesrećom, a kada me
malo kasnije probudi strašno jecanje, uz osjećaj kao da će mi glava eksplodirati, imam dojam da
se emotivna bol pretvorila u fizičku. Pokušavam otvoriti oči, no ne mogu. Imam osjećaj kao da
mi tijelo gori, a podigavši ruku do glave, primijetim da je sva mokra od znoja.
Svjesna da je nešto strašno pošlo po zlu, pokušam izaći iz kreveta, ali ne mogu stajati na
nogama i rušim se na pod. Mogu osjetiti kako me san vuče natrag, no šesto mi čulo govori da mu
se ne smijem prepustiti, te usmjeravam svoju pozornost na pokušaj da se pomaknem. No to se
čini nemogućim i jedino što mi pada na pamet, kroz izmaglicu u glavi, jest da sam imala nekakav
napadaj. U meni proradi instinkt za preživljavanjem i znam da mi je potrebna pomoć što je prije
moguće, stoga, uspravivši se na sve četiri, uspijem doći do vrha stuba i napola padam niz njih
dolje do hodnika. Od boli gotovo gubim svijest, no nadljudskim naporima rukama vučem svoje
tijelo preko poda, prema stoliću na kojem se nalazi telefon. Želim nazvati Matthewa, ali znam da
prvo moram zvati hitnu službu, stoga biram 999 i, kada se žena javi, kažem joj da trebam pomoć.
S takvom mukom izgovaram riječi da se užasavam pri pomisli da neće razumjeti što joj govorim.
Pita me kako se zovem i kažem joj da mi je ime Cass. Potom me pita otkuda zovem i jedva joj
nekako uspijem dati našu adresu, kada mi slušalica sklizne iz ruke i stropošta se na pod.

– Cass, Cass, čujete li me? – Glas je tako slabašan da ga je lako ignorirati. No uporno se
vraća i naposljetku otvorim oči.
– Tu je – čujem da netko govori. – Budi se.
– Cass, ja sam Pat, želim da ostanete budni, u redu? – Uspijem razabrati lice negdje ponad
sebe. – Za minutu ćemo vas odvesti u bolnicu, samo mi recite jeste li ovo uzeli? – Drži kutiju s
tabletama koje mi je propisao doktor Deakin, a ja, prepoznavši ih, lagano kimnem.
Osjetim ruke na sebi kako me podižu, a potom hladni zrak na licu na svega nekoliko
sekundi, dok me nose do ambulantnih kola.
– Matthew? – slabašno upitam.
 – Vidjet ćete ga u bolnici – glas odgovara. – Možete li mi reći koliko ste ih uzeli, Cass?
Taman se spremam pitati što pod time misli, no počnem silovito povraćati, a do dolaska u
bolnicu toliko sam slaba da se ne mogu ni nasmiješiti Matthewu, koji stoji gledajući dolje prema
meni, lica blijeda od brige.
– Možete je poslije vidjeti – kratko mu kaže medicinska sestra.
– Bit će dobro, zar ne? – upita smeteno, a ja se osjećam još lošije, više zbog njega nego
zbog sebe same.
Nejasno primjećujem da mi rade neke pretrage i, tek kada me liječnica krene ispitivati,
shvaćam da smatra da sam se predozirala.
Zgroženo zurim u nju. – Predozirala?
– Da.
Odmahujem glavom. – Ne, nikada to ne bih učinila.
Njen mi pogled daje do znanja da mi ne vjeruje, stoga tražim da vidim Matthewa,
osjećajući se zbunjeno.
– Hvala Bogu da si dobro – kaže on, posegnuvši za mojom rukom. Potišteno me
promatra. – Je li to zbog mene, Cass? Zbog onoga što sam rekao? Ako jest, jako mi je žao. Da
sam na trenutak pomislio da bi ovako nešto mogla učiniti, nikada ne bih bio tako grub.
– Nisam se predozirala – kažem u suzama. – Zašto svi uporno tvrde da jesam?
– Ali rekla si medicinskoj tehničarki hitne pomoći da jesi.
– Ne, nisam. – Pokušam se uspraviti u sjedeći položaj. – Zašto bih rekla nešto što nije
istina?
– Pokušajte ostati mirni, gospođo Anderson. – Liječnica me strogo pogleda. – Još ste
uvijek vrlo loše. Srećom, nismo vam morali ispumpavati želudac jer ste većinu tableta povratili u
kolima hitne pomoći, ali svejedno morate ostati na promatranju naredna dvadeset četiri sata.
Zgrabim Matthewa za ruku. – Sigurno je pogrešno shvatila. Tehničarka hitne pomoći mi
je pokazala tablete koje mi je propisao doktor Deakin i pitala me jesu li to tablete koje sam uzela,
i rekla sam da jesu, jer su to tablete koje pijem. Nisam time mislila da sam se njima predozirala.
– Bojim se da naši nalazi pokazuju da jeste – kaže liječnica.
Preklinjući pogledam Matthewa. – Popila sam dvije koje si mi donio zajedno s doručkom,
ali nakon toga nisam uzela nijednu, kunem se. Nisam čak ni silazila u prizemlje.
– Ovo su kutije koje su medicinski tehničari uzeli iz kuće – kaže liječnica, dodajući
Matthewu plastičnu vrećicu. – Biste li znali nedostaju li tablete? Mislimo da ih nije uzela mnogo,
možda deset do dvanaest.
Matthew otvori prvu od dvije kutije. – S ovom je tek počela prije dva dana i osam tableta
nedostaje, što je u redu jer uzima četiri na dan, dvije ujutro i dvije navečer – kaže, pokazujući
liječnici. – A što se druge kutije tiče – nastavlja, provjeravajući sadržaj – ona je puna, kao što i
treba biti. Tako da ne znam gdje bi ih nabavila.
– Postoji li mogućnost da je vaša supruga dio tableta negdje spremala?
Osjetivši se uzrujano što sam isključena iz razgovora, taman ih se spremam podsjetiti da
sam prisutna, kad se iznenada sjetim hrpice tableta u svojoj ladici.
– Ne, primijetio bih da koja nedostaje – odgovori Matthew. – Obično joj ih ja dajem,
znate, ujutro, prije no što odem na posao. Tako znam da ih neće zaboraviti uzeti. – Zastane. – Ne
znam znate li, rekao sam jednoj od medicinskih sestara, ali postoji mogućnost da moja supruga
pati od rane demencije.
I dok oni razgovaraju o mojoj potencijalnoj demenciji, pokušavam se prisjetiti jesam li
možda uzela tablete iz ladice, a da toga nisam bila svjesna. Ne želim vjerovati da jesam, no kada
se sjetim kako sam se očajno, beznadno osjećala i kako sam žudjela prepustiti se zaboravu,
možda sam, nakon što sam popila dvije tablete koje mi je Matthew donio, posegnula u ladicu te
popila i ostale. Jesam li podsvjesno htjela okončati život koji je najednom postao nepodnošljiv?
Osim što sam otprije onemoćala zbog svega kroz što sam prošla, napusti me i preostala
energija. Iscrpljena, naslonim se na jastuk i zažmirim dok mi suze kapaju iz kutova očiju.
– Cass, jesi li dobro?
– Umorna sam – promrmljam.
– Mislim da je najbolje da je pustite da se naspava – kaže liječnica.
Na obrazu osjetim Matthewove usne. – Doći ću sutra – obeća.
 PONEDJELJAK, 28. RUJNA

Naposljetku sam morala priznati da sam popila tablete jer se dokaz nalazio u mom
krvotoku. Priznala sam da sam imala nekoliko tableta skrivenih u svojoj ladici, no ustrajala sam u
tvrdnji da ih nisam čuvala s namjerom da se ubijem, objasnivši im da sam ih tamo stavljala
jednostavno zato što one dane kad je Matthew bio kod kuće sa mnom nisam osjećala potrebu za
njima. Kad su me pitali zašto to nisam mogla reći Matthewu, obrazložila sam im da nisam htjela
da on sazna da me tablete potpuno ošamute, do te mjere da nisam bila u stanju ništa raditi.
Matthew je, djelujući skeptično, naglasio da to što sam rekla nije posve točno jer, koliko on zna, i
dalje sam mogla relativno dobro funkcionirati. Stoga sam se ispravila, rekavši da sam jedva znala
što sam radila. Jedino je dobro to što su, zahvaljujući činjenici da sam uzela tako malo tableta,
predoziranje pripisali mojem pozivu u pomoć a ne namjeri da se ubijem.
Kad me Matthew iduću večer doveo kući, najprije sam otišla na kat u spavaću sobu i
pogledala u ladicu. Tableta nije bilo. Znam da Matthew ne vjeruje da sam ih slučajno popila, iako
to nije naglas rekao. A to se čini kao još jedan čavao zabijen u lijes našeg odnosa. Nije Matthew
kriv za to; ne mogu ni zamisliti kako mu je nositi se sa suprugom koja je početkom ljeta bila malo
rastresena, da bi do kraja ljeta postala dementna, paranoična i sklona samoubojstvu.
Inzistirao je na tome da do kraja tjedna uzme slobodno, premda sam mu rekla da za tim
nema potrebe. Istini za volju, bilo bi mi draže da ide na posao jer sam htjela razmisliti o tome što
sljedeće učiniti. Zbog slučajnog sam predoziranja shvatila koliko je život dragocjen, te sam
postala odlučna u tome da vratim kontrolu nad vlastitim životom dok još mogu. Prvi je korak bio
moje odbijanje uzimanja novih plavih tableta koje su mi propisane, rekavši Matthewu da bih
radije pokušala izdržati bez njih jer se moram vratiti u stvarni svijet.
Uza sve što se dogodilo, zaboravila sam da sam trebala izaći s Rachel – ili bih možda
ionako zaboravila – stoga nisam bila ni približno spremna kad je u petak navečer osvanula na
ulaznim vratima.
– Daj mi samo deset minuta... – rekla sam, sretna što je vidim. – Vjerujem da će ti
Matthew napraviti šalicu čaja dok čekaš.
Matthew me pogledao u čudu. – Ne misliš valjda ozbiljno ići van?
– Zašto ne? – namrštila sam se. – Nisam invalid.
– Da, ali nakon onoga što se dogodilo. – Okrenuo se prema Rachel. – Znaš da je Cass bila
u bolnici, je li tako?
– Ne, nisam imala pojma. – Rachel je djelovala šokirano. – Zašto? Što se dogodilo?
– Reći ću ti za večerom – rekla sam užurbano. Pogledom sam izazvala Matthewa da mi
kaže da ne mogu ići, ako se usudi. – Nemaš ništa protiv da večeras budeš sam?
– Naravno da ne, samo...
– Dobro sam – ustrajala sam.
– Jesi li sigurna, Cass? – nesigurno je upitala Rachel. – Ako si bila bolesna...
– Upravo mi i treba noćni izlazak – odlučno sam joj kazala.
Deset minuta kasnije bile smo na putu te sam iskoristila vožnju do Browburyja da joj
kažem za svoje slučajno predoziranje. Zgrozila se čuvši da me tablete podsvjesno mogu navesti
da učinim nešto tako opasno, ali činilo se da joj je drago kad sam je uvjerila da nemam namjeru
više uzimati lijekove. Srećom, bilo joj je jasno da ne želim razgovarati o tome što se dogodilo pa
smo ostatak večeri razgovarale o drugim stvarima.
U subotu, deset tjedana nakon što se moj svijet srušio, Matthew mi je donio čaj u istoj
onoj šalici koja je u ponedjeljak poslijepodne bila izazvala toliku strku, pa sam opet počela
razmišljati o njoj. U mislima sam vidjela šalicu kako jasno stoji na kuhinjskom pultu i, premda
mom umu nije uvijek za vjerovati, bila sam prilično sigurna da je prije izlaska iz kuhinje nisam
stavila u perilicu posuđa. Tko je to onda učinio? Jedina osoba koja, osim mene, ima ključeve od
kuće je Matthew, no znala sam da nije on jer je metodičan i uvijek slaže posuđe od kraja prema
naprijed, a perilica je bila gotovo prazna. Uostalom, da je usred dana svratio kući, priznao bi to.
Istina je da sam ja ta koja posuđe slaže od početka prema kraju. A ako se mogu predozirati
lijekovima ni ne znajući da sam ih uzela, nije preteško pretpostaviti da mogu i svoju šalicu staviti
u perilicu posuđa ne sjećajući se da sam to učinila.
Nekako smo preživjeli vikend, s tim da je Matthew u mojoj blizini hodao na prstima, kao
da sam tempirana bomba koja u svakom trenutku može eksplodirati. Jutros nije baš uzdahnuo od
olakšanja što može pobjeći natrag u ured, ali znam da mu je teško čuvati me, iako sam bez
lijekova znatno suvislija. No od mojeg je slučajnog predoziranja na iglama, a od pomisli da mogu
učiniti kakvu glupost dok je on doma, ne može biti opušten pokraj mene.
Ustajem čim je otišao na posao, jer želim izaći iz kuće prije no što moj šutljivi pozivatelj
nazove. Mogla bih jednostavno ignorirati poziv, ali znam da će on, učinim li to, jednostavno zvati
ponovno sve dok ne podignem slušalicu, što će me na koncu izbaciti iz ravnoteže. A danas
moram biti pribrana jer se vraćam u Heston posjetiti Janeina supruga.
Planiram doći rano poslijepodne kada je, pretpostavljam, najveća vjerojatnost da će
blizanke spavati, stoga putem stanem u Browburyju, gdje opušteno doručkujem i ostatak jutra
provedem kupujući novu odjeću jer mi ništa više ne pristaje.
Alex ne djeluje suviše iznenađeno kad me vidi na svojim ulaznim vratima.
– I mislio sam da biste se mogli vratiti – kaže, uvevši me unutra. – Vidjelo se da vas još
nešto muči.
– Opet mi možete reći da odem, ako želite – kažem. – Iako se nadam da nećete jer ako mi
vi ne možete pomoći, ne znam tko može.
Ponudi me šalicom čaja, no osjetivši iznenadnu nervozu zbog onoga što se spremam reći,
odbijem.
– I, kako vam mogu pomoći? – upita, vodeći me u dnevni boravak.
– Mislit ćete da sam luda – upozorim ga, sjedajući na kauč. Ne kaže ništa, pa duboko
udahnem. – Dobro, evo ovako. Onaj dan kad sam nazvala policiju da im kažem da sam vidjela
Jane živu, oni su putem javne objave zamolili da im se osoba koja ih je zvala ponovno javi. Idući
sam dan primila telefonski poziv u kojemu je osoba s druge strane linije šutjela. Nisam o tome
previše razmišljala, ali kad sam sljedeći dan primila još jedan poziv, pa još dva poziva dan nakon
toga, počelo me izbezumljivati. To nisu oni pozivi u kojima netko dahće preko telefona; s njima
bih se mogla nositi. Tu je bilo riječi o toj nekoj tišini s druge strane linije, osim što sam znala da
je netko ondje. Kad sam to ispričala suprugu, rekao je da je vjerojatno riječ o pozivnom centru
koji pokušava uspostaviti vezu, no ja sam počela živjeti u užasnom strahu od zvonjave telefona
jer... pa, pretpostavila sam da pozivi dolaze od osobe koja je ubila Jane.
Oglasi se, progunđavši u znak čuđenja, no kako ne kaže ništa, nastavljam svoju priču.
– Ne bi mu bilo teško pronaći me, zahvaljujući registracijskoj tablici. Kad sam se
zaustavila ispred Janeina auta, stajala sam dobrih nekoliko minuta pa je moguće da je, unatoč
kiši, uspio vidjeti broj moje registracije. Što me više zvao, to sam bila više traumatizirana.
Zaključila sam da je bio pomislio da sam ga vidjela te se trudio upozoriti me da ne kažem policiji.
No jedina osoba koju sam bila vidjela bila je Jane. Trudila sam se ignorirati pozive, no on bi u
tom slučaju nastavljao zvati sve dok ne bih podignula slušalicu. Počela sam primjećivati da
nikada nije zvao kad mi je suprug bio u blizini, zbog čega sam pomislila da promatra kuću.
– Toliko sam se uplašila da sam inzistirala da ugradimo alarm, no on je svejedno nekako
uspio ući u kuhinju i ostaviti svoju posjetnicu: veliki kuhinjski nož, jednak onom na policijskim
fotografijama. Idući sam dan mislila da je u vrtu i zabarikadirala sam se u našem dnevnom
boravku. Propisani su mi lijekovi, zbog kojih sam psihički i fizički posve propala, no to je bio
jedini način da se nosim s pozivima. Potom sam prošlog ponedjeljka, nakon što sam se vratila od
vas, znala da je bio u kući dok me nije bilo. Nije ništa nedostajalo niti je bilo oštećeno, ali mogla
sam osjetiti da je bio ondje. Bila sam toliko uvjerena u to da sam nazvala policiju, ali nisu mogli
naći nikakve znakove provale, a kada sam shvatila da je šalica koju sam prije izlaska ostavila na
pultu nekako završila u perilici posuđa, osjećala sam se pobjedonosno. To je bio dokaz da je
netko bio u kući, a kada sam to i izjavila, gledali su me kao da sam sišla s uma. – Zastanem kako
bih došla do daha. – Stvar je u tome što patim od rane demencije i puno toga zaboravljam, pa mi
ljudi više ne vjeruju. Ali znam da je bio u kući prošli ponedjeljak. I sada strahujem da ću biti
njegova sljedeća žrtva. Stoga me zanima, što da radim? Policija ionako već misli da umišljam
stvari i ako im kažem da me ubojica proganja, neće mi vjerovati, naročito zato što ni ne mogu
dokazati da primam pozive. Zvučim suludo, zar ne? – dodam beznadno.
Na trenutak ne kaže ništa i ja ga zamišljam kako se trudi smisliti na koji me se način
riješiti, a da se ne uvrijedim.
– Zaista primam pozive – kažem. Kratko ga pogledam; stoji uz policu s knjigama,
oslanjajući se na nju, razmišljajući o onome što sam mu upravo rekla. – Morate mi vjerovati da ih
zaista primam.
– Vjerujem vam – kaže.
Oprezno ga pogledam, pitajući se ne povlađuje li mi samo. – Zašto? Mislim, nitko drugi
mi ne vjeruje.
– Instinkt, valjda. Uostalom, zašto biste izmislili tako nešto? Ne djelujete mi kao netko
tko ima potrebu privlačiti pozornost na sebe. Da ste takvi, dosad biste već bili otišli na policiju ili
se obratili novinarima.
– Pozivi bi mogli biti plod moje mašte.
– To je malo vjerojatno zbog same činjenice da mi to govorite.
– I zaista vjerujete da primam pozive od osobe koja je ubila Jane? – upitam, tražeći od
njega potvrdu.
– Ne. Vjerujem da primate pozive, ali oni ne dolaze od osobe koja je ubila Jane.
– Nemojte mi reći da dolaze iz pozivnog centra – kažem, ne pokušavajući prikriti
razočaranje.
– Ne, očito je da se iza njih krije nešto više. Netko vas svakako uznemirava.
– I zašto onda ne bi mogli dolaziti od ubojice?
– Zato što to nema smisla. Uostalom, što ste točno vidjeli kad ste prošli pokraj Janeina
auta? Da ste je mogli jasno vidjeti, prepoznali biste je. A rekli ste mi da niste.
– Nisam mogla prepoznati crte lica – potvrdim. – Samo sam stekla dojam da je plavuša,
ali ništa više.
– Dakle, da ste vidjeli da netko sjedi kraj nje u autu, u najboljem biste slučaju mogli reći
da je osoba tamne ili svijetle puti.
– Da, ali ubojica ne zna to. Mogao bi misliti da sam ga jasno vidjela. Makne se od police s
knjigama, priđe i sjedne pokraj mene. -
Čak i da je sjedio pokraj Jane, na suvozačkom mjestu? Policija misli da ga je ona povezla
prije no što je stigla na ugibalište. I ako jest, teško da bi on sjedio na stražnjem sjedalu, zar ne?
– Da – kažem, pitajući se kako je njemu bilo čuti sve glasine o tome da mu je supruga
imala ljubavnika.
– I još je jedna mana u vašem zaključivanju. Ako on zaista misli da biste mogli otići na
policiju i dati im ključne informacije o njemu, zašto bi vas ostavio na životu? Zašto vas
jednostavno ne bi ubio? Već je jednom ubio, zašto ne bi opet?
– Ali ako pozivi ne dolaze od njega – kažem, sva zbunjena – od koga onda dolaze?
– To morate otkriti. Ali, uvjeravam vas, ne dolaze od osobe koja je ubila Jane. – Posegne
za mojom rukom i primi me za nju. – Morate mi vjerovati.
– Ni ne znate koliko to želim. – Oči mi se ispune suzama. – Znate li što sam učinila u
utorak ujutro? Predozirala sam se. Nisam to namjerno učinila, nisam čak ni bila svjesna da sam
progutala veliku količinu tableta, ali pretpostavljam da sam to napravila jer m je, podsvjesno,
život postao nepodnošljiv.
– Da sam vas mogao poštedjeti toga, učinio bih to – potiho kaže. – ali nije mi bilo ni na
kraj pameti da bi Janeino ubojstvo moglo utjecati na ikoga drugog osim naše obitelji.
– Čudno je to – kažem polako. – Trebala bih osjećati olakšanje što ubojica nije taj koji me
zove. Ali barem sam mislila da znam tko je. Sada bi to mogao biti bilo tko.
– Znam da ovo zasigurno ne želite čuti, ali veća je vjerojatnost da je netko koga
poznajete.
Užasnuto zurim u njega. – Netko koga poznajem?
– Tata?
Jedna od njegovih malenih kćeri osvane na vratima, odjevena u majicu i pelenu, čvrsto
držeći plišanog zeca.
Ustavši, Alex je uzme u ruke, a ja brzo obrišem suze.
– Louise još uvijek spava? – upita, poljubivši je.
– Loulou spava – odgovori, kimajući glavom.
– Sjećaš li se gospođe s rupčićem koju smo sreli u parku?
– Je li ti koljeno bolje? – upitam. Ispruži nogu da se mogu sama uvjeriti. – Divno –
kažem, smiješeći joj se. – Prošlo je. – Podignem pogled prema Janeinu suprugu. – Idem ja
polako. Još jednom, hvala vam.
– Nadam se da sam bio od pomoći.
– Jeste. – Okrenem se prema njegovoj maloj kćeri. – Doviđenja, Charlotte.
– Zapamtili ste – kaže on, zadovoljno.
Otprati me do vrata. – Molim vas, razmislite o onome što sam vam rekao.
– Hoću.
– Čuvajte se.
Obuzeta sam tolikim mnoštvom emocija da nisam u stanju voziti, stoga pronalazim klupu
u parku i nakratko sjednem. Dio straha koji me pratio posljednjih deset tjedana, od onoga prvog
poziva, nestao je. Iako su mi i Matthew i Rachel rekli da je nelogično pretpostaviti da je ubojica
taj koji me zove, oni nisu znali da sam vidjela Jane tu noć, te nisu mogli razumjeti moje strepnje.
Ali Janein je suprug raspolagao svim činjenicama i ako uzmem u obzir njegovu logiku
rasuđivanja – zašto pozivi ne mogu dolaziti od ubojice – teško joj je naći zamjerku. Ali što je s
onom njegovom drugom logikom, da pozivi dolaze od nekoga tko mi je blizak?
Strah mi se vrati, udvostručivši se, ugnijezdi se u meni, ostavljajući me bez daha kako bi
sebi napravio mjesta. Od njega mi se suše usta, a imena mi odzvanjaju u glavi. Mogao bi biti bilo
tko. Netko od muževa mojih prijateljica, simpatični čovjek koji svakih nekoliko mjeseci dolazi
oprati prozore, muškarac iz tvrtke za postavljanje alarma, novi susjed u našoj ulici, neki roditelj
iz škole. Razmišljam o svakome muškarcu kojega poznajem i na kraju sumnjam u sve njih. Ne
postavljam si pitanje zašto bi itko od njih htio to činiti, nego se pitam: zašto ne? Bilo tko od njih
mogao bi biti psihopat.
Ne želeći da Alex dođe s djevojčicama i nađe me kako tu sjedim, poput uhode, maknem
se iz parka. Trebala bih poći doma, ali što ako otkrijem da je opet netko bio u kući? Već je
jednom uspio proći mimo alarma, ali kako? Netko tko je tehnički potkovan za takvo što.
Muškarac iz tvrtke Superiorni sigurnosni sustavi? Sjećam se da sam onoga dana nakon što je
otišao našla otvoren prozor. Možda ga je nekako podesio da može dolaziti i odlaziti kako ga je
volja. Je li on moj šutljivi pozivatelj?
Ne želeći se vratiti kući, odvezem se natrag u Browbury i nađem frizerku koja me može
primiti bez prethodne najave. Tek sjedeći pred ogledalom, ne mogavši raditi ništa osim gledati si
u lice, shvaćam koliko su me posljednja dva mjeseca iscrpila. Izgledam koščato i frizerka me pita
jesam li nedavno bila bolesna, jer mi se na kosi vide znakovi stresa. Odlučim prešutjeti da patim
od rane demencije, kao i da sam se samo nekoliko dana ranije predozirala.
Toliko se dugo zadržim kod frizerke da je, kad se vratim kući, Matthewov automobil već
na kolnom prilazu. Zaustavivši se pred ulaznim vratima, ona se širom otvore.
– Hvala Bogu! Gdje si bila? – upita, djelujući izbezumljeno. – Zabrinuo sam se za tebe.
– Otišla sam u Browbury malo kupovati i na frizuru – kažem blago.
– E pa, sljedeći put ostavi poruku ili me nazovi i reci da izlaziš. Ne možeš tek tako
odlutati, Cass.
To me zaboljelo. – Nisam tek tako odlutala!
– Znaš na što mislim.
– Zapravo ne znam. Neću te početi obavještavati o svakoj svojoj kretnji, Matthew. Nisam
prije pa neću ni sada.
– Prije nisi patila od rane demencije. Volim te, Cass, i naravno da se brinem za tebe. Daj
si barem nabavi novi mobitel da te mogu nazvati.
– U redu – kažem, stavivši se u njegovu kožu. – Nabavit ću ga sutra, obećajem.
 UTORAK, 29. RUJNA

Kad telefon zazvoni iduće jutro, sjetim se kako mi je Alex rekao da pozivi dolaze od
nekoga koga poznajem, i javim se.
– Tko si ti? – upitam, više zainteresirana no uplašena. – Nisi onaj za koga sam te smatrala,
pa tko si onda?
Spustim slušalicu, osjećajući se neobično pobjedonosno, no na moje nezadovoljstvo, on
odmah ponovno nazove. Stojim ondje, pitajući se trebam li se javiti, znajući da će on zvati dokle
god to ne učinim. Ali ne želim mu pružiti to što želi, ne želim stajati ondje pokorno šuteći, ne
više. Već sam izgubila previše tjedana svoga života. Ne želim li ih još više izgubiti, moram mu se
početi suprotstavljati.
Strahujući da ću se na kraju slomiti, izađem u vrt ne bih li se maknula od zvuka telefona.
Razmišljam o tome da ostavim slušalicu podignutu kako me ne bi mogao dobiti, ali ne želim ga
još više razljutiti. Drugo je rješenje da dan provedem vani i vratim se kući tek kada je Matthew
ondje. Ali dozlogrdilo mi je što se moram micati iz vlastitog doma. Treba mi nešto što će me
zaokupiti.
Pogled mi padne na vrtne škare, koje leže ondje gdje sam ih ostavila prije dva mjeseca,
dan prije no što su Hannah i Andy navratili na roštilj. Na prozorskoj su dasci, zajedno s vrtnim
rukavicama, stoga odlučim malo obrezivati. Treba mi kojih sat vremena da ružama vratim oblik,
a potom uporno plijevim vrt sve do vremena za ručak, čudeći se koliko čovjek koji me zove ima
vremena uzaludno ga trošiti, jer je dosad već morao zaključiti da se neću javiti. Pokušavam
dokučiti kakav je to tip muškarca, ali znam da bi bilo pogrešno pokleknuti stereotipu i proglasiti
ga usamljenikom koji teško uspostavlja odnose s drugima. On bi mogao biti stup društva,
obiteljski čovjek, muškarac s mnoštvom prijatelja i interesa. Jedino u što sam sada sigurna jest da
se radi o nekome koga poznajem, zbog čega sam manje uplašena no što bih možda trebala biti.
Da nije bilo ubojstva, uopće ne bih trpjela njegove pozive, i to je pomisao od koje se
čovjek zamisli. Narugala bih mu se u slušalicu, prozvala ga bijednikom, rekla mu da ću nazvati
policiju ako me ne prestane uznemiravati. Jedini razlog zašto to nisam učinila jest taj što sam
mislila da je ubojica, i strah me toliko paralizirao da nisam mogla ništa poduzeti. Pri pomisli da
mu je toliko toga nekažnjeno pošlo za rukom, toliko dugo vremena, odlučujem ga raskrinkati.
Pozivi, koji su se počeli prorjeđivati, oko jedan sat iznenada posve stanu, kao da je
odlučio napraviti stanku za ručak. Ili mu se možda ukočila ruka od prečestog biranja mog broja.
Odlučim se povesti za njegovim primjerom i napravim si ručak, zadovoljna što sam tako dugo
uspjela ostati sama u kući. No kad je sat otkucao dva i trideset a on još nije nazvao, počinjem se
osjećati nelagodno. Premda sam odlučila iznijeti njegovo djelo na vidjelo, još uvijek nisam
spremna za njega.
U želji da se mogu zaštititi u slučaju da odluči navratiti, odem do vrtnog spremišta i
izvadim motiku, grablje i, što je još važnije, škare za živicu, te odem u vrt ispred kuće, gdje se
osjećam sigurnije. Dok iz gredica odstranjujem uvele cvjetove, cestom prođe muškarac koji se
doselio u našu ulicu, bivši pilot, no ovaj me put pozdravi. Pogledam prema njemu, odmjerujući
ga. Osjećam se mnogo bolje nakon jučerašnjeg razgovora s Alexom, a muškarac mi prije djeluje
tužno nego zlokobno, pa mu odzdravim.
Radim u vrtu još kojih sat vremena, osluškujući telefon, a kad sam gotova, iznesem jednu
od ležaljki za sunčanje pored kuće, kako bih se odmorila dok se Matthew ne vrati. Ali ne mogu se
opustiti. Želim opet živjeti kao prije, ali znam da to neću moći dokle god ne saznam tko je moj
mučitelj. A da bih to saznala, trebat ću pomoć.
 Uđem u hodnik i nazovem Rachel.
– Bismo li se mogle naći poslije tvog posla?
– Je li sve u redu? – upita.
– Da, sve je u redu, samo bih voljela da mi oko nečega pomogneš.
– Zvuči intrigantno! Ako hoćeš, možemo se naći u Castle Wellsu, ali ne mogu stići prije
šest i trideset. Hoće li ti to odgovarati?
Oklijevam jer nisam bila u Castle Wellsu otkad sam zagubila auto na parkiralištu. No ne
mogu očekivati da će Rachel uvijek dolaziti u Browbury kad joj je ured udaljen svega deset
minuta od Castle Wellsa.
– U pivnici Spotted Cow?
– Vidimo se ondje.
Ostavim Matthewu poruku, objasnivši mu da sam otišla kupiti novi mobitel, i odvezem se
u Castle Wells. Ne želim ponovno riskirati s parkiranjem u garaži na više razina, pa pronađem
mjesto na jednom od manjih parkirališta i zaputim se prema glavnoj trgovačkoj četvrti. Prolazeći
pokraj pivnice Spotted Cow, zavirim kroz prozor ne bih li vidjela je li u njemu već gužva, i
ugledam Rachel kako sjedi za stolom nasred prostorije. Baš kad sam se pitala zašto je već tu, sat
vremena prije no što je rekla da će biti, netko priđe njenom stolu i sjedne. Uto shvatim da je riječ
o Johnu.
U šoku, brzo spustim glavu i žurno se vratim putem kojim sam došla, što dalje od pivnice
Spotted Cow, zadovoljna što me nitko od njih nije uočio. Rachel i John. Vrti mi se u glavi, ali
samo zato što nikada ne bih očekivala njih dvoje zajedno. I je li riječ o tome? Zajedno su?
Trudim se prisjetiti se njihova govora tijela. Nesumnjivo su djelovali opušteno. Ali da su u vezi?
Ipak, što više o tome razmišljam, to mi više ima smisla. Oboje su pametni, vrlo lijepi i zabavni.
Zamišljam ih kako uvečer izlaze, smiju se i piju, i pogodi me val tuge. Zašto ništa nisu rekli?
Naročito Rachel.
Usporim korak, shvativši da pomisao na njih dvoje zajedno nije nimalo lijepa. Premda
Rachel jako volim, John mi se čini presmirenim da bi zaista bio sretan s njom. I premladim.
Osjećam se loše što ih osuđujem te mi je drago što sam upozorena, u slučaju da mi Rachel
kasnije, kad se nađemo, odluči reći da su ona i John zajedno. Naravno, moguće je i da nisu
zajedno. Možda se samo sastaju kao bivši ljubavnici, a u tom mi slučaju Rachel vjerojatno nikada
neće ni reći. Sad kad razmišljam o tome, uviđam da mi nikada ne govori mnogo o muškarcima s
kojima se viđa, vjerojatno zato što ne ostaje s njima dugo u vezi.
Najednom mi sine da u smjeru kojim sam krenula zacijelo neću naći trgovinu s
mobitelima, stoga prijeđem cestu i krenem natrag prema centru, ne prolazeći ispred pivnice
Spotted Cow. Malo niže ugledam Butik za bebe i zacrvenim se od srama, sjetivši se kako sam se
tog dana pretvarala da sam trudna. Došavši pred dućan, zatječem se kako otvaram vrata, i ne
mogu vjerovati da ću doista priznati da sam lagala da očekujem bebu. Ali ako želim živjeti kao
prije, moram se prvo dovesti u red, stoga priđem blagajni, osjetivši olakšanje jer je dućan prazan,
a ona ista mlada prodavačica i sada je tu.
– Ne znam sjećate li me se – započnem. Radoznalo me pogleda. – Bila sam tu prije dva
mjeseca i kupila sam dječji kombinezon za spavanje.
– Da, naravno da vas se sjećam – kaže, smiješeći se. – Obje očekujemo bebu otprilike u
isto vrijeme, zar ne? – Spusti pogled prema mom trbuhu, no kad uoči da ga nema, potišteno me
pogleda.
– Žao mi je – promuca.
– U redu je – brzo kažem. – Zapravo nisam ni bila trudna. Mislila sam da jesam, ali
nisam.
 Pogleda me sa suosjećanjem. – Imali ste jednu od onih fantomskih trudnoća? – upita.
Budući da smatram da zaslužujem sačuvati barem dio svog integriteta, kažem da je to vjerojatno
posljedica vlastitog samozavaravanja.
– Sigurna sam da će vam se to uskoro ostvariti – kaže.
– Nadam se.
– Nemojte mi zamjeriti što ću to reći, ali mislila sam da je kupnja dječjih kolica možda
ipak bila malo preuranjena. Nisam sigurna što točno možemo poduzeti u vezi toga, ali ako pitam
poslovotkinju, uvjerena sam da će pristati ponovno ih uzeti po nešto nižoj cijeni.
– Nisam došla da bih pokušala vratiti kolica – uvjeravam je, shvativši da upravo to misli.
– Sa zadovoljstvom ću ih zadržati. Samo sam vam se htjela javiti.
– Drago mi je da jeste.
Pozdravim je na odlasku i krenem prema vratima, zadivljena time koliko se dobro
osjećam.
– Nego, dobili ste prava kolica, zar ne? Mornarskoplavo-bijela? – Da – kažem, smiješeći
se.
– Sva sreća. Osoba koja vam ih je kupila ubila bi me da sam se zabunila.
Izađem na ulicu, a njene mi riječi odzvanjaju u ušima. Osoba koja vam ih je kupila. Jesam
li krivo shvatila? Je li mislila na par koji je bio u dućanu u isto vrijeme kad i ja? Možda, nakon
što sam tog dana otišla iz dućana, nije bila sigurna koja sam kolica naručila pa je njih pitala jesam
li se definitivno odlučila za plava. Ali rekla je osoba, a ne osobe, i, uostalom, znala je da su to
ljudi koji su se slučajno zatekli u dućanu kad i ja. Na koga je onda mislila?
Premda me istina gleda ravno u oči, ne želim joj vjerovati. Jedina osoba koja je znala da
sam taj dan bila u dućanu je John, ali ne želim vjerovati da je on dogovorio da mi se pošalju
kolica jer bih se tada morala upitati: zašto? Ponovno mi se vrti u glavi. Prijeđem cestu i uputim se
prema Costi, kamo smo otišli nakon što sam nabasala na njega na izlazu iz Butika za bebe.
Naručim kavu i sjednem do prozora, očiju uprtih u dućan preko puta ceste, pokušavajući dokučiti
što se moglo dogoditi.
Moglo bi biti posve bezazleno. Johnu sam oduvijek bila posebno draga i možda je, kada je
otišao u dućan i spomenuo da sam mu predložila da kupi kombinezon za spavanje za prijateljevo
dijete, prodavačica, razumljivo, govorila o mojoj navodnoj trudnoći, pa je on, ushićen zbog mene,
odlučio kupiti mi dar. Ali sigurno ne bi odabrao nešto tako skupocjeno poput dječjih kolica i, ako
je to bio dar, zašto ga je poslao anonimno? I zašto, kada smo se poslije sreli u Browburyju, nije
spomenuo ni moju trudnoću ni kolica? Zar se sramio zbog toga što je učinio? Ništa od toga nema
smisla.
Od pomisli na drugu mogućnost, a to je da uopće nije bezazleno, srce mi poskoči. Je li me
John slijedio taj danje li me slijedio onaj dan kad mi je pokucao na prozor od auta u Browburyju?
Kad sada razmišljam o tome, neobično je da sam dvaput naletjela na njega u manje od deset dana.
Je li dogovorio da mi se kolica pošalju anonimno kako bi me zastrašio? Nije mogao znati da ću ja
misliti da sam si ih sama poslala jer u tom trenutku nije znao za moju demenciju. Rekla sam mu
za nju tek na ručku u Browburyju. I zašto bi učinio išta od toga? Zato što te voli, šapne mi glas u
glavi i srce mi bolno zalupa. Voli me dovoljno da bi me mrzio?
Kad shvatim da sve upućuje na to da je John moj šutljivi pozivatelj, uhvati me muka.
Znao je koliko sam nervozna od Janeina ubojstva, a kad sam spomenula da nam se kuća nalazi na
izoliranu mjestu, istaknuo je da se u blizini nalaze i druge kuće. Ali nikada nije bio u mojoj kući,
pa kako bi to mogao znati? Najednom sam toliko bijesna na njega da se moram suzdržati da ne
odem ravno do pivnice Spotted Cow i ne sukobim se s njim pred Rachel. Jer, prije no što to
učinim, moram u sve biti posve sigurna.
 Mozgam o tome, sagledavajući to iz svakog ugla, no koliko god ne željela pogledati istini
u oči, sve činjenice jasno upućuju na to da sam pronašla svog mučitelja. Sjetim se kad sam u
srpnju vikala na svog šutljivog pozivatelja da me pusti na miru, a John se uživio u ulogu u kojoj
ga poznajem i odglumio iznenađenje. Čitavo je vrijeme to bio on. A ja sam mu se ispričala i rekla
da primam nesnosne pozive iz pozivnog centra. Kako li se negdje smijao u sebi dok se pretvarao
da zove kako bi me pozvao na piće s Connie. Rekla sam mu da nisam sigurna hoću li moći doći
jer je Matthew uzeo sljedeća dva dana slobodno. I ta dva dana nije bilo nijednog poziva. Čak se i
izbor trenutka poklapa; budući da škola nije radila, mogao je cijelo ljeto posvetiti tome da me
zastrašuje. Ali to se čini potpuno suludim. Da mi je netko jutros rekao da je John moj šutljivi
pozivatelj, nasmijala bih se toj osobi u lice.
Potom mi nešto sine i učini mi se kao da me netko opalio maljem. One noći kad je Jane
ubijena, John nije otišao do Connie. On i Jane su zajedno igrali tenis, sam mi je to rekao. Je li
moguće da su njih dvoje bih ljubavnici? Je li se tu večer otišao naći s njom? Je li moguće da je on
ubio Jane? Odgovor mora biti niječan. I tada se sjetim da je rekao da njegova djevojka, koju nitko
od nas nikada nije vidio, više nije u igri.
A što je s Rachel? Ako su ona i John zajedno, mogla bi biti u strašnoj opasnosti. A opet,
ako su ona i John zajedno, možda zna što je učinio. Odjednom ne mogu disati. Toliko mi se
mogućih scenarija vrti po glavi da dolazim u napast otići ravno kući, što dalje od pivnice Spotted
Cow. Pogledam na sat; imam pet minuta da odlučim.
Naposljetku se odlučim naći s Rachel. Šetnju do tamo koristim kako bih se pripremila za
svaku mogućnost: da će John biti s njom, da neće biti, da će mi Rachel reći za sebe i Johna, da
njega neće ni spomenuti. Ako ne kaže ništa, trebam li joj otkriti svoje strepnje u vezi Johna? Ali
one čak i meni zvuče besmisleno, neuvjerljivo.
Kad sam stigla, u pivnici je takva gužva da je dobro što je Rachel došla sat vremena ranije
jer bismo u protivnom ostale bez mjesta za sjedenje.
– Nisi mogla naći stol na mirnijem mjestu? – Nastojim se našaliti, jer se čini da smo
okružene velikom grupom francuskih studenata.
– Tek sam stigla – kaže, zagrlivši me – tako da imamo sreće što smo uopće dobile stol.
Čujem tu laž i nešto se u meni uskomeša.
– Uzet ću nam pića – ponudim se. – Što ćeš ti?
– Samo malu čašu vina, molim te, budući da vozim.
Čekajući za šankom, imam priliku smisliti što ću joj reći kad me pita zašto sam htjela da
se nađemo, jer više mi ne treba njena pomoć u traženju šutljivog pozivatelja. Osim ako on ipak
nije John, osim ako nisam oko onoga što mi je prodavačica rekla isplela cijelu jednu nevjerojatnu
priču.
– I, o čemu si htjela popričati? – upita nakon što sam sjela.
– O Matthewu.
– Zašto, u čemu je problem?
– Nema problema, samo to da se bliži Božić. Htjela bih za njega učiniti nešto zaista
posebno. U posljednje je vrijeme mnogo toga pretrpio, na ovaj ili onaj način, i htjela bih mu to
nadoknaditi. Samo sam se pitala imaš li kakvih ideja što bih mogla napraviti. Zbilja si dobra u
takvim stvarima.
– Božić je tek za dva mjeseca – namršti se.
– Znam, ali trenutačno baš ne uspijevam držati sve konce u svojim rukama. Mislila sam,
ako mi pomogneš nešto isplanirati, barem ćeš me moći podsjetiti o čemu je riječ.
Nasmije se. – U redu. Što si imala na umu? Vikend za dvoje? Let u balonu na vrući zrak?
Skok padobranom? Tečaj kuhanja?
 – Sve zvuči sjajno, osim možda tečaja kuhanja – kažem. Sljedećih pola sata ona iznosi
jedan prijedlog za drugim, a ja pristajem na svaki jer su mi misli negdje drugdje.
– Nećeš mu moći sve to darovati – kaže ogorčeno – premda, budući da ti novac nije u
pitanju, pretpostavljam da bi mogla.
– E pa, zbilja si mi dala puno materijala za razmišljanje – kažem zahvalno. – Što ima kod
tebe? Ima li kakvih novosti od nedjelje?
– Ne, sve je po starom – odgovori, napravivši grimasu.
– Nikada mi nisi stigla pričati o tipu iz Siene, znaš, o bratu.
– Alfieju. – Ustane. – Oprosti, moram na zahod, neću dugo.
Dok je nema, odlučim da ću nekako morati uvesti Johna u razgovor, a onda ću vidjeti što
dalje. No kad se vrati, umjesto da sjedne, ostane stajati.
– Nemaš ništa protiv da te napustim? – upita. – Stvar je u tome što sutra imam puno posla
i moram ići doma.
– Ne, slobodno idi – kažem, začudivši se što odlazi tako rano. – Išla bih s tobom, ali treba
mi kava prije vožnje kući.
Sagne se i zagrli me na rastanku. – Nastavit ćemo krajem tjedna – obeća.
Znatiželjno je promatram dok odlazi, dok se probija kroz gomilu francuskih studenata, jer
ne pamtim da je ikad prije otišla u takvoj žurbi. Je li se išla naći s Johnom? Možda je on negdje
čeka, u nekoj drugoj pivnici. Kad je stigla do vrata, jedna francuska studentica poviče i shvatim
da pokušava dozvati Rachel da se vrati.
– Madame, madame! – doziva. Ali Rachel je već otišla. Studentica se počne raspravljati s
jednim od momaka pokraj sebe, a ja se, izgubivši zanimanje, okrenem konobarici u prolazu i
zamolim je da mi donese kavu.
– Ispričavam se. – Podignem pogled i ugledam Francuskinju kako stoji preda mnom, s
malim crnim mobitelom u ruci. – Oprostite, ali moj je prijatelj ovo uzeo iz torbe vaše prijateljice.
– Ne, to nije njezino – kažem, gledajući u mobitel. – Ona ima iPhone.
– Si – ustraje. – Moj prijatelj tamo... – okrene se i uperi prst u momka s kojim se
raspravljala – ... on joj ga je uzeo iz torbe.
– Zašto bi to napravio?
– To je bio défi, izazov. Jako je loše to što je napravio. Pokušala sam joj ga vratiti, ali mi
ga nije htio dati. Ali sada ga imam i dajem ga vama.
Pogledam prema momku kojeg mi je pokazala. Naceri mi se i, sklopivši dlanove, lagano
se nakloni.
– Jako je zločest, ne?
– Da – složim se. – Ali mislim da ne pripada mojoj prijateljici. Možda ga je nekome
drugom uzeo.
Dozove ga i, nakon kratkog razgovora na francuskom, pri čemu se činilo da svi oko njih
kimaju glavama u znak slaganja, ponovno se okrene prema meni.
– Si – ponovi. – Da. Progurala se pokraj njega, a on joj ga je uzeo iz torbe. – Zabrinuto me
pogleda. – Ako želite, dat ću čovjeku za šankom.
– Ne, u redu je – kažem, uzevši mobitel. – Hvala. Pobrinut ću se da ga dobije. Nadam se
da vaš prijatelj nije uzeo ništa moje – kažem, namrštivši se.
– Ne, ne – kaže naglo.
– Hvala.
Ona se vrati svojim prijateljima, a ja okrećem mobitel u ruci, i dalje ne vjerujući da
pripada Rachel. Mora da se radi o najosnovnijem modelu na bonove koji postoji na tržištu. Je li
joj ga John dao? Čini mi se kao da se sve oko mene urušava i ne znam kome mogu vjerovati,
uključujući samu sebe. Otvorim mobitel na preklop i potražim popis kontakata. Zabilježen je
samo jedan broj. Na trenutak oklijevam, pitajući se hoću li ga zaista birati. Osjećam se poput
uhode, a nisam čak ni sigurna da je to Rachelin mobitel. Uostalom, ne moram ništa reći, samo
trebam čuti glas s druge strane.
Imajući loš predosjećaj, nazovem broj. Osoba se odmah javila.
– Kog me vraga zoveš? Mislio sam da je dogovor da samo šaljemo poruke.
Čak i da sam htjela progovoriti, ne bih to bila u stanju. Odjednom više ne mogu disati.
Buka francuskih studenata koji se ustaju i spremaju otići spusti me na zemlju. Spustim
pogled prema mobitelu u svojoj ruci i shvatim da sam, od šoka, zaboravila prekinuti. Pozivu je
ionako isteklo vrijeme, a ja se iz petnih žila trudim sjetiti je li se u te dvije minute, dok je linija
još bila otvorena, moglo čuti išta što bi me odalo. Ali osoba s druge strane linije jedino je mogla
čuti zvuk glasova oko mene, no ne i luđačko lupanje moga srca. Uostalom, možda je prekinuo
vezu puno ranije jer je zacijelo ustanovio da nešto nije u redu.
Stiže moja kava i brzo je ispijam, svjesna da će se Matthew pitati gdje sam jer u poruci
nisam navela da se nalazim s Rachel, samo da sam otišla kupiti mobitel. Brzo odem do auta i
sakrijem Rachelin mobitel u stražnjem dijelu pretinca za rukavice. Želim stići kući što je prije
moguće, no ništa me na svijetu ne može natjerati da ponovno prođem kroz Blackwater Lane,
stoga dajem gas, razmišljajući o tome što ću reći Rachel kada nazove, a sigurno hoće.
– Znam da si mi ostavila poruku, ali nisam očekivao da ćeš se tako kasno vratiti –
Matthew mi prigovori dok ulazim u kuhinju. Poljubi me.
– Oprosti, na brzinu sam se našla s Rachel na piću. – Prostorija je hladna u usporedbi sa
zrakom vani i blago miriše na tost.
– To onda ima smisla. Jesi li nabavila novi mobitel?
– Ne, nisam bila sigurna koji uzeti, ali obećajem da ću ga sutra kupiti.
– Ako želiš, možemo na internetu pogledati različite modele – ponudi. – Usput, zvala je
Rachel. Pitala je možeš li joj se javiti.
Srce mi poskoči. – Za minutu ću. Moram se prvo otuširati, vani je jako vruće.
– Zvučala je kao da je prilično hitno.
– Onda je najbolje da je odmah nazovem.
Dohvatim telefonsku slušalicu iz hodnika i vratim se s njom u kuhinju.
– Jesi li za vino? – upita Matthew dok biram njen broj. Boca je već otvorena pa kimnem,
sa slušalicom prislonjenom na uho.
– Bok, Cass. – Prvi put čujem Rachel uzrujanu, premda daje sve od sebe da to prikrije.
– Matthew je rekao da si zvala – kažem.
– Da, čuj, znaš li je li netko našao mobitel nakon što sam otišla iz pivnice? Mislim da mi
je možda negdje ispao.
– Nije ti mogao ispasti kad sam te na njega upravo nazvala – kažem razborito.
– Nije moj mobitel, nego mobitel koji sam čuvala prijatelju. Možda mi je ispao iz torbe ili
tako nešto.
Prijatelju. Riječ mi zapara uši. – Jesi li zvala Spotted Cow i pitala ih je li ga tko našao?
– Da, nije kod njih.
– Čekaj malo, da nije bio mali crni?
– Da, to je taj. Znaš li gdje je?
– Vjerojatno je već prešao pola kanala La Manche. Znaš onu grupu francuskih studenata
koji su sjedili do nas? Nakon što si otišla, zezali su se s tim malim mobitelom, dobacivali ga
jedan drugome i pokušavali ga jedan drugome oteti. Nisam baš puno obraćala pozornost jer sam
mislila da pripada nekome od njih.
 Zastrašujuća tišina s druge strane linije. – Jesi li sigurna?
– Da. Izrugivali su se jer je to jedan od onih najosnovnijih modela. Zato nisam sigurna da
je to taj koji čuvaš prijatelju – dodam sumnjičavo. – Nitko ih više ne koristi.
– Znaš li jesu li još uvijek u pivnici? Francuski studenti?
Pomisao na nju kako juri natrag do Castle Wellsa okrutno je privlačna.
– Bili su kad sam otišla. Djelovali su kao da će ondje prosjediti cijelu večer – kažem,
znajući sa sigurnošću da ih odavno neće biti kad ona tamo stigne, budući da su već bili na
odlasku kad sam ja odlazila.
– Onda je najbolje da odem vidjeti mogu li ga još naći.
– Sretno, nadam se da ćeš ga naći.
Spustim slušalicu, osjećajući olakšanje što sam to uspjela izvesti.
– O čemu se radi? – Matthew se namršti.
– Rachel je u pivnici izgubila mobitel i uzeli su ga neki francuski studenti – objasnim. –
Upravo se vraća tamo, pokušat će ga potražiti.
– Dobro – kaže kimnuvši.
– Što bi volio jesti večeras? Što kažeš na odrezak?
– Zapravo me Andy zvao i pitao bih li otišao s njim do pivnice na pivo. Nadam se da
nemaš ništa protiv.
– Ne, slobodno idi. Hoćeš li tamo nešto pojesti?
– Da, ne brini se.
Ispružim ruke iznad glave, zijevajući. – Ja ću, u tom slučaju, vjerojatno otići rano u
krevet.
– Pazit ću da te ne probudim kad se budem vraćao – obeća, vadeći iz džepa ključeve od
auta.
Gledam ga kako prilazi ulaznim vratima.
– Volim te – dobacim za njim.
– Ja tebe još više – kaže, okrenuvši se da mi uputi osmijeh.
Čekam da se auto makne s kolnog prilaza, onda još malo pričekam, tek toliko da budem
sigurna. Potom otrčim do svog auta i uzmem mobitel, onaj za koji mi je Rachel rekla da ga čuva
prijatelju.
Vrativši se u kuću, odem u dnevni boravak i sjednem, tako se silovito tresući da jedva
uspijem otvoriti mobitel. Uđem u poruke i pogledam zadnju koju je primila, netom prije no što je
otišla iz pivnice Spotted Cow.

Uto, 19:51
Drži se
Još malo pa gotovo, obećajem

Pogledam poruku prije te, zadnju koju je Rachel poslala, vjerojatno iz ženskog zahoda.

Uto, 19:50
Lažna uzbuna, nije imala ništa važno za reći
Odlazim sad, već mi je dosta.
Počinjem se pitati hoće li to ikad završiti ):

Potom pogledam poruke poslane još prije, ranije večeras.

 Uto, 18:25
Javi mi što će biti

Uto, 18:24
Posao obavljen, uskoro bi trebala doći na loš glas
Tražila sam ga da kaže ravnateljici, nadam se da će upaliti
Čekam je da stigne.

I tada pročitam i ostale današnje poruke, počevši od prve jutrošnje.

Uto, 10:09
Imamo problem
Kad sam jutros zvao, rekla je da zna da nisam ubojica

Uto, 10:09
Koji k...?

Uto, 10:10
Nije ni zvučala uplašeno

Uto, 10:10
Što ćeš napraviti?

Uto, 10:10
Zvati opet
Iscrpiti je, kao prije

Uto, 10:52
Kako napreduje?

Uto, 10:53
Ne želi se javiti

Uto, 10:53
Jesi siguran da nije izašla?

Uto, 10:53
Prilično siguran

Uto, 10:53
Nastavi pokušavati

Uto, 10:54
Hoću

Uto, 16:17
Pogodi što je bilo. Upravo me zvala, želi popričati
Imaš ideju o čemu?

Uto, 16:19
Možda ima veze s pozivima koje sam joj jutros uputio
Doznaj koliko god možeš

Uto, 16:21
Dogovorila sam da se nađemo u Castle Wellsu
Ionako ću biti tamo zbog J pa ću jednim udarcem ubiti dvije muhe

Tada mi sine da ću puno brže proći kroz poruke ako se vratim na njihov sam početak. I
primijetim da počinju 17. srpnja, one večeri kad sam se vozila kroz Blackwater Lane i ugledala
Jane u autu.

17. srp, 21:31

Jesi primila poruku?

17. srp, 21:31

Da ☺

17. srp, 21:31

Dobro. Zapamti, bez poziva, samo šalji poruke kad sam na poslu ili kada znaš da je nema
u blizini
Važno je da ovaj mobitel imaš stalno kod sebe
Javit ću ti se svaku večer kad ona zaspi

17. srp, 22:18

Bit će mi teško ne viđati se s tobom idućih nekoliko mjeseci

17. srp, 22:18

Misli na novac
Da ti je nešto dala, do ovoga ne bi ni došlo
Sada ćemo dobiti sve

17. srp, 22:18

Misliš da će upaliti?

17. srp, 22:19

Naravno. Vidi kako nam je dosad dobro išlo
Ionako već misli da zaboravlja stvari
A to su samo sitnice, čekaj kad je zbilja počnemo izluđivati

17. srp, 22:19

Nadam se da si u pravu. Poslije ću joj poslati poruku vezanu uz Susien dar
Ako nasjedne, na konju smo

18. srp, 10:46

 Dobro jutro!
Samo da ti javim da je krenula naći se s tobom

18. srp, 10:46

Spremno čekam
Je li spominjala Susien dar?

18. srp, 10:47

Ne, ali je djelovala razdražljivo

18. srp, 10:47

Nadajmo se da je moja poruka upalila
Jesi li čuo za ubojstvo mještanke?

18. srp, 10:47

Da, užas
Javi mi kako je prošlo

18. srp, 12:56

Nećeš vjerovati kako je dobro prošlo!
Pomislila sam te upozoriti da je krenula kući

18. srp., 12:56

Već? Mislio sam da ćete zajedno ručati

18. srp, 12:56

Izgubila je apetit ☺

18. srp, 12:57

Tako je dobro prošlo?

18. srp, 12:57

Nije moglo bolje, skroz se slomila

18. srp, 12:58

Zbilja je povjerovala da je zaboravila na dar?

18. srp, 12:58

Rekla sam da ga je ona predložila
Uživala sam gledati je kako se pravi da se sjetila!
Je li novac spreman? Provjerit će

18. srp, 12:58

160 u ladici

18. srp, 12:59

Odlično!
 Treba mi otprilike sat vremena da pročitam sve poruke i vratim se na onu od koje sam
krenula, zadnju poruku koju je Rachel poslala iz ženskog zahoda u pivnici Spotted Cow. Većinu
sam čitala očiju zamućenih od suza, a neke su mi ostale urezane u mozak dugo nakon što sam
prešla na iduće. Već su mi i one dovoljne da doprem do istine, istine s kojom se djelomično
bojim suočiti jer znam da će me uništiti. No kad se sjetim što sam proživjela posljednja tri
mjeseca, i da još nisam pokleknula, postane mi jasno da sam snažnija no što mislim.
Sklopim oči, pitajući se kad su Matthew i Rachel započeli svoju vezu. Razmišljam o
trenutku kad su se upoznali, kojih mjesec dana nakon što se Matthew pojavio u mom životu. Već
sam bila zaljubljena u njega i silno sam htjela da se i Rachel svidi, no ipak se nisu naročito dobro
slagali. Ili se u tom trenu tako samo činilo. Možda su se odmah povezali i nije im smetalo to
prikrivati. Možda su nedugo potom postali ljubavnici, prije no što se Matthew uopće vjenčao sa
mnom. Strašna je pomisao da je moj brak s Matthewom cijelo vrijeme bio najobičnija laž, način
da se on i Rachel dokopaju mog novca. Želim vjerovati da me zaista volio i da je njegova žudnja
za mojim novcem došla tek kasnije, te da je Rachel bila ta koja mu je stavila bubu u uho. Ali
trenutačno to ne mogu znati.
Polako se uspravim na noge, s osjećajem da sam u posljednja dva sata ostarjela stotinu
godina. Rachelin mi je mobitel još u ruci i znam da ga moram sakriti prije no što se Matthew
vrati. Nije on vani s Andyjem, nego s Rachel, pomaže joj tražiti mali crni mobitel u kojemu je
toliko inkriminirajućih dokaza. Pogledam uokolo po prostoriji i pogled mi padne na orhideje
naslagane na prozorskoj dasci. Moj je mobitel još uvijek skriven ispod jedne od biljaka. Priđem
prozoru, podignem drugu biljku iz ukrasne posude, stavim mobitel na dno i vratim orhideju
natrag. A potom odem u krevet.

Tek začuvši Matthewov auto kako se zaustavlja na kolnom prilazu shvatim u kakvoj sam
opasnosti. Ako su Rachel i Matthew uspjeli doći do francuskih studenata, znat će da je mobitel
kod mene. Zbacim sa sebe pokrivače i skočim iz kreveta, gotovo ne vjerujući da sam otišla u
krevet umjesto da sam mobitel odnijela na policiju. Ali bila sam posve ošamućena, toliko
izbezumljena, nisam mogla razmišljati. A sada je prekasno. Bez svog mobitela i s fiksnim
telefonom dolje u prizemlju, nema načina da ih nazovem.
Začujem zvuk automobilskih vrata koja su se zalupila i odjurim u kupaonicu, u potragu za
nečim čime bih se mogla obraniti. Širom otvorim kupaonski ormarić; pogled mi padne na škarice
za nokte, no ne izgledaju mi kao da bi mogle naročito poslužiti kao oružje. Matthewov ključ
zazvecka u bravi i u panici dohvatim lak za kosu te otrčim natrag u spavaću sobu. Vraćajući se u
krevet, gurnem lak za kosu ispod svog jastuka, istovremeno maknuvši s njega poklopac. Potom,
ležeći okrenuta prema vratima, zatvorim oči i pravim se da spavam, rukom čvrsto držeći skrivenu
bocu. A poruke iz mobitela počnu mi se nizati u mislima, jedna za drugom poput brojeva na
burzi.

20. ruj, 11:45

Dosadno mi je

20. ruj, 11:51

Zašto ne bi navratila da vidiš aparat za kavu u akciji
Nabavio sam novi

20. ruj, 11:51

 Zbilja?
Mislila sam da ne želiš da se viđamo

20. ruj, 11:51

Spreman sam napraviti iznimku
A i trebam te da nešto ispitaš

20. ruj, 11:51

Što?

20. ruj, 11:52

Zašto je vikendima OK kad je preko tjedna u komi

20. ruj, 11:52

OK, kad da dođem?

20. ruj, 11:53

U 14 h

20. ruj, 23:47

Ljubljenje u hodniku danas popodne, jako riskantno

20. ruj, 23:47

Vrijedilo je
Jesi što doznala?

20. ruj, 23:47

Ne uzima tablete vikendom
Ne želi da znaš koliko na nju utječu
Pa ih skriva u ladici
Što znači da pije samo one 2 koje joj staviš u sok od naranče

20. ruj, 23:49

Je li rekla u kojoj ladici?

20. ruj, 23:49

Pokraj kreveta

20. ruj, 23:49

Čekaj, idem provjeriti

20. ruj, 23:53

U pravu si, našao sam ih 11
Imam genijalnu ideju

20. ruj, 23:53

Sva sam uzbuđena
 20. ruj, 23:54
Upotrijebit ću ih za predoziranje

20. ruj, 23:54

Ne!!! Ne smiješ!!!

20. ruj, 23:54

Izgledat će kao pokušaj samoubojstva, ispast će nestabilna

20. ruj, 23:55

Što ako je ubiju?

20. ruj, 23:55

Naš bi problem bio riješen
Ali neće. Dobro ću istražiti, bez brige

Čujem njegovo lagano uspinjanje stubama, a sa svakim korakom srce mi malo jače
zalupa; poput zvuka bubnja koji navješćuje njegov dolazak. Kad se zaustavio na dnu mog
kreveta, bubanj je dosegnuo vrhunac i ne mogu vjerovati da ga ne čuje, ni da ne vidi kako mi se
tijelo trese pod poplunom. Sigurno može osjetiti moj strah, baš kao što ja mogu osjetiti kako on
stoji i promatra me. Zna li da je mobitel kod mene? I jesam li na sigurnom, barem još jednu noć?
Iščekivanje postane nepodnošljivo, a potom i nemoguće. Lagano se promeškoljim i napola
otvorim oči.
– Vratio si se – sneno promrmljam. – Jesi li se lijepo proveo s Andyjem?
– Da, puno te pozdravlja. Nastavi spavati, idem pod tuš.
Poslušno sklopim oči, a on izađe iz sobe. I kad mu zvuk koraka zamre dok odlazi
hodnikom, poruke mi se nastave nizati u mislima.

21. ruj, 16:11

Imamo problem
Zna da si bila u kući

21. ruj, 16:11

Kako?

21. ruj, 16:11

Ne znam, zvao sam policiju

21. ruj, 16:12

Molim? Zašto?

21. ruj, 16:12

Tražila me
Bilo bi sumnjivo da sam odbio
Idem sad kući, nadam se da ću uspjeti prikriti da si bila tu
 21. ruj, 23:17
Možeš li mi se hitno javiti?
Zbilja sam u brizi, moram znati što se to dogodilo danas popodne

21. ruj, 23:30

Bez brige, sve je OK

21. ruj, 23:30

Kako je znala da sam bila ondje?

21.ruj, 23:30
Stavila si njenu šalicu u perilicu
Primjetila je

21. ruj, 23:31

Zar jesam? Ne sjećam se

21. ruj, 23:31

Tko tu pati od rane demencije?

21. ruj, 23:31

Vrlo si veseo s obzirom na to da se zamalo dogodila katastrofa

21. ruj, 23:31

Sve je ispalo u najboljem redu

21. ruj, 23:32

Kako to?

21. ruj, 23:32

Kad je policija otišla, rekao sam joj da je paranoična i dementna
Odjurila je, popila 2 tablete

21. ruj, 23:33

I?

21. ruj, 23:33

I sutra ujutro ću onih 13 iz ladice dodati u sok od naranče + 2 koje će popiti
Ukupno 15
+ 2 koje su joj već u krvotoku
Trebalo bi biti dovoljno

21. ruj, 23:34

Zbilja misliš to izvesti?

21. ruj, 23:34

Predobra je prilika da bismo je propustili
 Sad ili nikad

21. ruj, 23:34

Hoće li upaliti?

21. ruj, 23:35

Mogu posvjedočiti da smo se posvađali
Ti možeš reći da je bila depresivna kad si je jučer popodne vidjela
Reci da ti je rekla za tablete u ladici, ali da nisi ni pomislila da bi ih uzela

21. ruj, 23:36

15 tableta je neće ubiti, zar ne?

21. ruj, 23:36

Ne, samo će joj biti loše
Otići ću doma u vrijeme pauze za ručak, odglumit ću da se želim pomiriti
nadam se da ću je naći u nesvijesti i pozvati hitnu
*

22. ruj, 08:08

Učinio sam to
idem na posao, ali ću se vratiti za dva sata

22. ruj, 08:09

Što ako ne popije sok?

22. ruj, 08:09

Onda će se opet pokušati ubiti

22. ruj, 11:54

Upravo su me zvali iz bolnice
Na putu sam prema tamo

22. ruj, 11:54

Znači li to da je upalilo?

22. ruj, 11:55

Čini se da je. Sama je nazvala hitnu
Javit ću ti se

Iznenada shvatim da se ne čuje voda iz tuša, da Matthew nije u kupaonici. Srce mi zalupa
od straha. Gdje je? U mračnoj tišini napnem uši i čujem tiho mrmljanje koje dopire iz prednje
spavaće sobe. Zacijelo su on i Rachel prestravljeni od pomisli da će mobitel nekako završiti u
rukama policije i da će njihova igra biti prozrela. Jesu li dovoljno uspaničeni da me ubiju? Ili da
me natjeraju da nasilu popijem dovoljno tableta kako bi izgledalo kao da sam se ponovno
pokušala ubiti, samo ovaj put s uspješnim ishodom? Ležeći u krevetu i čekajući ga da se vrati,
rukom i dalje čvrsto stišćući lak za kosu, uplašena sam više no ikad. Naročito sada kada znam za
nož.

08. kol, 23:44

Danas je išlo glatko kod doktora

08. kol, 23:44

Lijekovi?

08. kol, 23:44

Da, ali kaže da ih neće uzimati
Moram je nagovoriti da se predomisli

08. kol, 23:45

Mislim da imam rješenje za to

08. kol, 23:45

Što?

08. kol, 23:45

Odličan veliki kuhinjski nož
Baš poput onog korištenog pri ubojstvu

08. kol, 23:46

??? Gdje si ga nabavila?

08. kol, 23:46

U Londonu
Pomislila sam da bih ga negdje mogla podmetnuti da ga nađe
Malo je uplašiti

08. kol, 23:46

Nije pametno, zvat će policiju
A što s otiscima prstiju?
Mislim da neće upaliti

08. kol, 23:47

Hoće ako dobro isplaniramo

08. kol, 23:47

Razmislit ću o tom

09. kol, 00:15

Razmislio sam

09. kol, 00:17

Jesi tu?
 09. kol, 00:20
Evo me! Imaš plan?

09. kol, 00:20

Da, ali teško je objasniti preko poruka
Nazvat ću te

09. kol, 00:20

Zar se nismo složili da je zvanje preriskantno?

09. kol, 00:21

Nekad treba riskirati

09. kol, 20:32

Ostavio sam stražnja vrata otvorena
Drži se dogovora i pazi da čim prije nestaneš
Nadam se da ne griješimo

09. kol, 20:33

Vjeruj mi, sve će biti u redu ☺

09. kol, 23:49

Hej

09. kol, 23:49

Hvala Bogu! Čula sam je kako vrišti, umirem od želje da saznam što je bilo!

09. kol, 23:50

Ne mogu vjerovati da je zaista upalilo, bila je histerična

09. kol, 23:50

Drago mi je da nije došla policija

09. kol, 23:51

Uspio sam je uvjeriti da joj se priviđa

09. kol, 23:51

Rekla sam ti
Nož sam morala ostaviti u spremištu, valjda je to ok

09. kol, 23:52

Nema problema – nikad ne znaš, možda će nam jednog dana opet zatrebati

Što ako upravo u ovom trenutku Rachel nagovara Matthewa da ode dolje do drvenog
spremišta, uzme nož i njime me ubije? Kad bi mi prerezao grkljan, ljudi bi pomislili da je Janein
ubojica ponovno u akciji. Matthew bi posvjedočio da sam primala anonimne pozive i očajavao
što mi nije vjerovao kad sam mu rekla da me ubojica proganja. Rachel bi mu pružila alibi za
večeras, navodeći da ga je zamolila da me potraži jer se, nakon što me prije toga vidjela u pivnici,
zabrinula za mene. Nož upotrijebljen za moje ubojstvo nikada ne bi bio pronađen, baš kao što
nije pronađen ni nož kojim je ubijena Jane. A ja bih postala poznata kao Cass Anderson, druga
žrtva ubojice iz šume.
Otvore se vrata druge spavaće sobe. Držim dah ne bih li čula kojim će putem krenuti, niz
stube i van u dvorište ili niz hodnik prema meni. Spusti li se niz stube, hoću li imati dovoljno
vremena otrčati do dnevnog boravka, uzeti Rachelin mobitel ispod orhideje i otići iz kuće prije no
što se vrati? Trebam li otići pješice ili uzeti auto? Uzmem li auto, on će dotrčati kad čuje zvuk
paljenja motora. Odem li pješice, koliko ću daleko dospjeti prije no što primijeti da nisam u
krevetu? Začuvši njegove korake kako se bešumno približavaju spavaćoj sobi, osjetim olakšanje
jer ne moram ni o čemu odlučivati. Osim ako već nema nož kod sebe, ako ga nije uzeo iz drvenog
spremišta prije no što je ušao u kuću.
Stupi u spavaću sobu, a ja se svom snagom suzdržavam da ne iskočim iz kreveta i ne
pošpricam ga u oči lakom za kosu, suzdržavam se da ne napadnem prije no što sama budem
napadnuta. Moj se prst, nepomičan na mlaznici laka za kosu, tako jako trese da sumnjam da bih
mogla dobro naciljati, pa ostajem tu gdje jesam samo zbog pomisli da ga neću moći onesposobiti
prije no što on mene nadjača. Čujem šuškanje njegove odjeće dok se presvlači i silim se
ujednačeno disati, poput nekoga tko duboko spava. Ako on uđe u krevet i primijeti da drhtim kao
prut, postat će sumnjičav. Večeras mi život ovisi o sposobnosti da budem mirna.
 SRIJEDA, 30. RUJNA

Ujutro jedva mogu vjerovati da sam još živa. Čini se da Matthewu strahovito dugo treba
da ode na posao i kad naposljetku ode, na brzinu se odjenem i siđem u kuhinju, čekajući da
nazove, itekako svjesna da upravo danas moram sve odigrati kako treba. Danas, više no ikad,
moram biti ono što od mene očekuje.
Mislila sam da me možda neće biti strah, sada kad znam tko je moj šutljivi pozivatelj. No
znajući za što je sve sposoban, osjećam još veći strah, što mi je dobro poslužilo kad je oko devet
sati telefon zazvonio. Budući da sam jučer progovorila pred njim na telefonu, pitavši ga tko je,
znam da ću morati i danas nešto reći ili će se u protivnom pitati kako to da mi je novostečeno
samopouzdanje nestalo preko noći. Stoga ga ponovno upitam tko je i potom ga, netom prije
poklapanja slušalice, tražim da me pusti na miru. Nadam se da je količina straha u mome glasu
prikladna.
Danas moram puno toga obaviti želim li rasplesti njihovu mrežu laži i obmana, stoga se
odvezem ravno do Hannine kuće, nadajući se da će biti doma. Srećom, njezin je auto na kolnom
prilazu.
Izgleda iznenađeno što me vidi i tek kada me, djelujući kao da joj je pomalo neugodno,
upita osjećam li se bolje, posumnjam da joj je Matthew rekao da sam se pokušala ubiti. Nemam
je vremena pitati što je točno čula, samo joj kažem da sam na dobrom putu da se vratim na staro,
nadajući se da će joj to biti dovoljno. Pozove me unutra na kavu i kada odbijem, rekavši da sam u
žurbi, znam da se pita zašto sam svratila.
– Hannah, sjećaš li se kad ste bili kod nas na roštilju, krajem srpnja? – upitam.
– Da, naravno – odgovori. – Jeli smo one slasne marinirane odreske koje je Matthew
kupio u lokalnom dućanu. – Oči joj zasvjetlucaju sjetivši se toga.
– Ovo će pitanje možda zazvučati blesavo, ali jesam li vas pozvala onaj dan kad smo kod
Nicole’s naletjele jedna na drugu?
– Da, rekla si da želiš da navratimo na roštilj.
– Ali jesam li točno rekla kada? Mislim, jesam li rekla da dođete u nedjelju?
Razmišlja na trenutak, vitkim se rukama uhvativši oko struka. – Nisi li nas idući dan
pozvala? Da, tako je, sjećam se da je Matthew rekao da si ga zamolila da nas nazove jer si imala
posla u vrtu.
– Sjećam se sada – kažem, odglumivši osjećaj olakšanja. – Ma radi se o tome da imam
poteškoća s kratkoročnim pamćenjem i oko nekih stvari nisam sigurna, jesam li ih doista
zaboravila ili se nisu dogodile onako kako sam zapamtila. To baš i nema puno smisla, zar ne?
– Na što konkretno misliš? – upita, smiješeći se.
– Primjerice, muči me činjenica da ste nas pozvali na večeru prije dva tjedna, a uopće se
ne sjećam tog poziva...
– To je zato što sam s Matthewom razgovarala o tome – prekine me. – Ostavila sam dvije
poruke, jednu na kućnoj automatskoj sekretarici i jednu na tvome mobitelu, a kada me nisi
nazvala, zvala sam Matthewa.
– A on mi je zaboravio reći da si me tražila da donesem desert.
– Nisam to tražila – pobuni se. – On se ponudio.
Kako bi pitanja koja sam upravo postavila djelovala uvjerljivije, kažem joj da postoji
mogućnost da patim od rane demencije i zamolim je da trenutačno nikome o tome ne govori jer
se sama još uvijek pokušavam priviknuti na tu vjerojatnost. I potom odem.
 24. srp, 15:53
Želi se naći u Browburyju, zvuči uzrujano
Znaš li zašto?

24. srp, 15:55

Bila je nervozna zbog tipa iz tvrtke koja postavlja alarm, možda je to
Možeš li ići?

24. srp, 15:55

Da, rekla sam da ćemo se naći u 6

24. srp, 15:55

Javi možemo li nešto iskoristiti

24. srp, 23:37

Hej, kako je prošlo vaše druženje?

24. srp, 23:37

U redu, ništa posebno, rekla je da ju je tip za alarm prestrašio

24. srp, 23:37

Je li ti rekla da je naletjela na Hannu?

24. srp, 23:38

Da

24. srp, 23:38

Rekla je da ih je pozvala na roštilj
Nije rekla kad, pa mislim to iskoristiti

24. srp, 23:38

Kako?

24. srp, 23:38

Nisam siguran
Nego, rekao sam joj da idem na naftnu platformu

24. srp, 23:39

Kako je to primila?

24. srp, 23:39

Nije bila sretna, rekao sam da sam joj već rekao pa misli da je zaboravila
Upisao sam na kalendar za slučaj da provjeri, ide mi krivotvorenje

24. srp, 23:39

Dobro je znati!
*
 25. srp, 23:54
Hej, kako si provela dan?

25. srp, 23:54

Dobro, iako mi fališ. Tako je teško :(

25. srp, 23:54

Još samo nekoliko mjeseci
Imam sjajnu ideju za roštilj s H i A
Trebaš me nazvati doma u 10 ujutro, praviti se da si Andy

25. srp, 23:54

?

25. srp, 23:55

Samo učini kako sam rekao
*

26. srp, 10:35

Hvala, Andy!

26. srp, 10:35

Haha, je li upalilo?

26. srp, 10:35

Upravo kupujem kobasice za roštilj

26. srp, 10:36

Zbilja misli da ih je pozvala?

26. srp, 10:36

Aha!

26. srp, 10:37

Ne mogu vjerovati da je tako lako

26. srp, 10:37

☺

Otišavši od Hanne, vozim do tvrtke za alarm u industrijskoj zoni i uđem u predvorje.

Gospođa na recepciji podigne pogled prema meni s neurednoga radnog stola.
– Mogu li vam pomoći? – nasmiješeno upita.
– Vaša nam je tvrtka prije dva mjeseca ugradila alarm. Mogu li kojim slučajem dobiti
fotokopiju našeg ugovora? Bojim se da sam naš primjerak zagubila.
 – Da, naravno. – Radoznalo me pogleda.
– Anderson – kažem.
Utipka u svoje računalo. – Evo ga.
Papir zujeći izađe iz fotokopirnog uređaja, ona ispruži ruku i doda mi ga.
– Hvala vam. – Gledam ga na trenutak, uočivši da je datum postavljanja 8. kolovoza,
subota. I Matthewov je potpis na dnu.

20. srp, 23:33

Pogodi što je bilo. Za večerom mi je rekla da želi alarm
Već sam dogovorio da netko nazove oko petka

20. srp, 23:33

Oprosti! Ja sam joj govorila kako vam je kuća izolirana
Rekla sam joj da trebate alarm, nisam mislila da će to zaista učiniti

20. srp, 23:34

Ako ga nabavimo, to će zakomplicirati stvari

20. srp, 23:34

Neće ako mi daš šifru ☺
*

27. srp, 08:39

Dobro jutro!

27. srp, 08:40

Mislila sam da ćeš nazvati. Na putu si prema platformi?

27. srp, 08:41

Ne, u industrijskoj zoni, čekam da tvrtka za alarm počne raditi

27. srp, 08:41

Zašto?

27. srp, 08:41

Naručit ću alarm i uvjeriti je da je ona to učinila

27. srp, 08:42

Kako ćeš to izvesti?

27. srp, 08:42

Krivotvorit ću njen potpis na modelu ugovora

27. srp, 08:43

Možeš li?
 27. srp, 08:44
Kao od šale. Rekao sam ti da mi ide krivotvorenje
Tvrtka za alarm se otvara, javim ti se kasnije

27. srp, 10:46

U vlaku sam za Aberdeen, dogovorio sam da postave alarm u subotu ujutro
Ja moram biti ondje, ali ona ne smije, imaš kakav prijedlog?

27. srp, 10:47

Razmislit ću
Sretan put
*

29. srp, 09:36

Šutljivi je pozivi zaista izbezumljuju!
Ne želi ostati sama pa sam joj predložio da ode u hotel

29. srp, 09:36

Neki si to mogu priuštiti

29. srp, 09:37

I mi ćemo jednoga dana, obećajem
Ispast će dobro jer je neće biti u subotu kad alarm bude postavljen
Ali moraš mi nešto učiniti

29. srp, 09:38

OK

29. srp, 09:38

Nazovi nas kasnije doma i ostavi poruku
Pravi se da si iz tvrtke za alarm i da želiš potvrditi postavljanje alarma za petak

29. srp, 09:39

Zar ne misliš, za subotu?

29. srp, 09:39

Ne, za petak. Vjeruj mi, znam što radim
Sutra opet nazovi i ostavi istu poruku

29. srp, 09:40

OK
*

31. srp, 16:05

Bok, jesi li se već vratio s platforme?
 31. srp, 16:34
Jesam, upravo. Doma sam, spremam se krenuti u hotel
Rekao sam joj da sam pred vratima našao tipa iz tvrtke za alarm
Uzet ću model ugovora da joj dokažem da ga je naručila

31. srp, 16:35

Nadam se da će nasjesti

31. srp, 16:35

Hoće

31. srp, 19:13

Nasjela je

31. srp, 19:14

Sigurno misli da ludi!

31. srp, 19:14

Nije li to plan?

Nakon tvrtke za alarm autom se uputim prema Castle Wellsu. Prodavačica u Butiku za
bebe zauzeta je razgovorom s kupcem, stoga pričekam, trudeći se obuzdati svoju nestrpljivost.
– Nemojte mi reći – obrati mi se vidjevši me da stojim ondje. – Premišljate se biste li
zadržali dječja kolica.
– Ni najmanje – uvjeravam je. – No nešto bih voljela znati. Kad sam jučer bila tu,
spomenuli ste da bi vas osoba koja mi ih je naručila ubila da ste poslali pogrešna kolica.
– Tako je – kimne.
– I, kako se to dogodilo? – upitam. – Samo sam znatiželjna jer je bilo posve neočekivano.
Pojavila su se niotkuda.
– Ja sam predložila da vam se dostave bliže terminu poroda zato što... znate, svašta se
može dogoditi. No osoba je inzistirala da se odmah dostave.
– Kako je do toga došlo? Je li rekla da mi želi kupiti dar i tražila sugestije?
– Manje-više. Ušla je nekoliko minuta nakon što ste vi otišli i rekla da vam je prijateljica.
Pitala je jeste li nešto konkretno tražili, pa sam joj rekla da ste već kupili dječji kombinezon za
spavanje, a mladi par koji je bio tu u šali je kazao da su vam se svidjela i dječja kolica, na što je
ona rekla da je to savršeno i odmah ih na licu mjesta naručila. – Zabrinuto me pogleda. – Pitala
sam se jesam li uopće išta trebala reći jer je djelovala šokirano kad sam izjavila da obje otprilike
u isto vrijeme očekujemo bebu, no uvjerila me da ste joj već rekli da ste trudni, samo se
iznenadila što ste to rekli meni.
– Ma stvar je u tome što sam bila toliko uzbuđena zbog moguće trudnoće da sam o tome
obavijestila dvije svoje prijateljice, a nemam pojma koja mi je od njih dvije poslala kolica jer uz
njih nije došla ceduljica s porukom. Možete li mi reći njezino ime? Voljela bih joj zahvaliti.
– Naravno. Pričekajte malo, provjerit ću u računalu. Podsjetite me, koje je vaše ime?
– Cassandra Anderson.
– A, da, tu je. Oh, nema imena. Nije ispunila taj dio.
– Sjećate li se kako je izgledala?
 Razmišlja na trenutak. – Da vidim... relativno visoka, tamne kovrčave kose. Žao mi je,
pretpostavljam da vam to i nije od naročite koristi.
– Naprotiv, točno znam o kome je riječ. Odlično, sad ću joj moći zahvaliti. – Zastanem na
trenutak. – Još nešto, sjećate li se da ste razgovarali s mojim suprugom?
– Vašim suprugom? Mislim da ne.
– Zvao je tu onaj dan kad su kolica dostavljena, sigurno je to bio četvrtak, jer je mislio da
su greškom poslana.
– Bojim se da se toga uopće ne sjećam. Jeste li sigurni da je sa mnom razgovarao? Inače,
tijekom tjedna samo sam ja tu.
– Zacijelo sam pogrešno shvatila. – Nasmiješim se. – Hvala vam, puno ste mi pomogli.

04. kol, 11:43

Upravo me tražila da se nađemo u Castle Wellsu, zvučala je uzrujano

04. kol, 11:50

Opet sam je zvao i šutio
Ići ćeš?

04. kol, 11:51

Da, ali imam puno posla pa se nadam da će kratko trajati
Javit ću ti što je bilo

04. kol, 14:28

Genijalna vijest – ona misli da tvoji pozivi dolaze od ubojice

04. kol, 14:29

Molim???
Možda je zbilja luda

04. kol, 14:29

Nama će olakšati posao ako samu sebe izludi
Uspjela sam podržati tvoju priču o roštilju
Rekla sam joj da mi je rekla da je H i A pozvala u nedjelju

04. kol, 14:30

Svaka čast

04. kol, 14:31

Moram natrag na posao, čujemo se kasnije

04. kol, 14:38

Pogodi što je bilo

04. kol, 14:39

Mislio sam da si morala natrag na posao

04. kol, 14:39

 Na putu prema parkiralištu vidjela sam je kako izlazi iz butika za bebe

04. kol, 14:39

Butika za bebe?
Što radi tamo?
04. kol, 14:40
Nemoj mene pitati

04. kol, 14:40

Možeš li doznati?

04. kol, 14:40

Nemam baš vremena

04. kol, 14:40

Nađi vremena
Zašto bi išla u dućan za bebe?
Možda možemo nešto iskoristiti
Moramo iskoristiti svaku moguću sitnicu protiv nje

04. kol, 14:41

OK

04. kol, 15:01

Nećeš vjerovati

04. kol, 15:01

Napokon
Gdje si tako dugo?

04. kol, 15:02

Ne budi mrzovoljan
Imam dobre vijesti

04. kol, 15:02

Reci

04. kol, 15:02

Bit ćeš tata!

04. kol, 15:03

KOJI K...???

04. kol, 15:03

Jesi li siguran za vazektomiju?

04. kol, 15:03

 Naravno da sam siguran!
O čemu se radi?

04. kol, 15:03

Nemam pojma
Ženi u dućanu je rekla da je trudna
Pa sam vam naručila dječja kolica

04. kol, 15:03

??

04. kol, 15:04

Navodno se zaljubila u njih
Možemo je uvjeriti da ih je sama naručila, kao alarm

04. kol, 15:04

Nisam siguran da će dvaput upaliti

04. kol, 15:04

Vrijedi pokušati
Ako ne upali, možemo okriviti dućan za zabunu
Ali moraš biti u petak doma zbog dostave

04. kol, 15:05

Ok, uzet ću dva dana slobodno
Glumiti zabrinutog muža
Moram smisliti kako da izvedem to s kolicima

04. kol, 15:06

Da barem sa mnom možeš provesti dva dana :(

04. kol, 15:06

Doći će naše vrijeme
Nego, skoknuo sam kući i promijenio šifru alarma
Uz malo sreće će ga aktivirati

04. kol, 15:07

Bit će joj to usran dan

04. kol, 15:07

Prvi od mnogih, nadajmo se ☺

04. kol, 23:37

Kako je prošlo s alarmom?

04. kol, 23:38

Bez ikakve sumnje
 04. kol, 23:38
S njom je zbilja prelako, lakše nego s djetetom

04. kol, 23:39

Nevjerojatno, zar ne?
*

06. kol, 23:45

Je li sve spremno za sutrašnji dolazak kolica?

06. kol, 23:47

☺

06. kol, 23:47

Hoćeš li spominjati trudnoću?

06. kol, 23:47

Ako uspijem
*

07. kol, 23:46

Hvala na kolicima

07. kol, 23:46

Drago mi je da ti se sviđaju
Kako je prošlo?

07. kol, 23:47

Jako smiješno
Došlo je do velike zabune
Naručila mi je vrtno spremište, da me iznenadi
Prvo je mislila da je stiglo spremište a ne kolica pa je došlo do nesporazuma

07. kol, 23:47

?

07. kol, 23:47

Bez brige, dobro je ispalo
Rekla je da nije naručila kolica pa sam se pravio da zovem dućan
I onda sam spomenuo trudnoću, rekao sam da mi je prodavačica čestitala

07. kol, 23:48

Što je ona rekla?
 07. kol, 23:48
Da je prodavačica zaključila da je trudna, a ona to nije porekla

07. kol, 23:48

Čudno! A što je s kolicima?

07. kol, 23:49

Vjeruje da ih je zacijelo naručila

07. kol, 23:49

Ma daj!
Zbilja je poremećena
07. kol, 23:49
Najbolje je to što sam je uspio nagovoriti da pristane sutra otići kod doktora

07. kol, 23:50

Neće joj biti drago što si već s njim razgovarao o njoj
Što ako joj ne propiše lijekove?

07. kol, 23:50

Hoće. Rekao sam mu da je paranoična i na rubu živaca
Nadam se da će to potvrditi svojim ponašanjem

Iz Butika za bebe uputim se u školu u kojoj sam radila, stigavši baš u vrijeme pauze za
ručak. Pomislim na Johna i posramljeno se zacrvenim u licu što sam ga tako olako okrivila, čak i
za to da je ubio Jane. No još uvijek ne znam koliko je nevin – ipak se našao s Rachel, zar ne?
Janeino lice pojavi mi se u mislima i vrati mi se tuga koju uvijek osjetim kada je se sjetim. Ali ne
smijem sada misliti na nju, ne još.
Odgurnem vrata i uđem u školsko predvorje. Hodnici su prazni i, koračajući njima,
shvatim koliko mi sve to nedostaje. Dođem pred vrata zbornice, duboko udahnem i uđem.
– Cass! – Connie skoči na noge, srušivši svoju salatu na pod, i srdačno me zagrli. – O,
moj Bože, kako te je lijepo vidjeti! Znaš li koliko nam nedostaješ?
Drugi se kolege skupe oko mene, pitajući me kako sam i govoreći mi koliko im je drago
što me vide. Nakon što sam ih uvjerila da sam dobro, pitam gdje su John i Mary.
– John dežura u kantini, a Mary je u svom uredu – kaže Connie.
Nakon pet minuta odem do Mary. Baš kao i svi ostali, i ona je razdragana što me vidi, a to
je ohrabrujuće.
– Željela sam se ispričati što sam vas sve ostavila na cjedilu – objasnim. – Kao prvo, zbog
sjednice.
– Glupost – kaže, dotjerana kao i uvijek, u mornarskoplavom kompletu i ružičastoj
košulji. – Tvoj nas je muž o svemu obavijestio, tako da nije bio problem. Samo mi je žao što te
nisam mogla vidjeti kad sam navečer banula s cvijećem. Tvoj je muž rekao da si zaspala.
– Trebala sam ti napismeno zahvaliti – kažem s izrazom krivnje, jer ne želim da sazna da
mi Matthew nikada nije uručio to cvijeće.
– Nemoj biti smiješna. – Pozorno me promotri. – Moram priznati, nisam očekivala da ćeš
ovako dobro izgledati. Jesi li potpuno sigurna da se nisi spremna vratiti? Nedostaješ nam.
– Rado bih se vratila – kažem čeznutljivo. – Ali kao što znaš, bolesna sam. Zapravo,
mislim da si primijetila prošlog tromjesečja da nešto sa mnom nije u redu.
Ona odmahne glavom. – Bojim se da uopće nisam ništa primijetila. Da sam znala da si
pod takvim pritiskom, pokušala bih ti pomoći. Voljela bih da si o tome porazgovarala sa mnom.
– Ali nisi li mom mužu rekla da si primijetila da više nisam u stanju raditi?
– Jedino što sam tvom mužu rekla, kad me nazvao da mi kaže da se nećeš vratiti, jest da si
najorganiziraniji i najučinkovitiji član mojega nastavničkog osoblja.
– Je li ti moj muž rekao zašto se nisam vratila?
Iskreno me pogleda. – Rekao je da si imala živčani slom.
– Bojim se da je malo pretjerao.
– To sam i ja pomislila, posebice zato što je na tvojoj liječničkoj potvrdi navedeno samo
to da patiš od stresa.
– Mogu li je možda vidjeti?
– Da, naravno. – Uputi se prema metalnom ormaru s dokumentima i pretraži ladice. – Evo
je.
Uzmem papir i nakratko ga proučim.
– Mogu li, molim te, dobiti kopiju potvrde?
Ona ne pita zašto, a ja ne otkrivam ništa više. – Odmah ću to riješiti – kaže.

16. kol, 23:52

Dobra vijest
Krenuo sam prečacem do Chichestera, kao što si predložila
Doživjela je pravi živčani slom
Pozvao sam doktora, rekao je da mora redovito piti lijekove

16. kol, 23:52

Napokon!

16. kol, 23:52

Ima još
Kaže da se ne želi vratiti na posao
Mislim da smo na konju

16. kol, 23:53

Hvala Bogu
Vrijeme je da ovo privedemo kraju
Misliš da ću sutra moći ući u kuću?

16. kol, 23:53

Pokušat ću je ukomirati tabletama
Ali budi oprezna
*

17. kol, 10:45

U kući sam, praktički je u nesvijesti
Koliko si joj ih dao?
 17. kol, 10:49
2 u soku od naranče + 2 propisane
Pitao sam se zašto se ne javlja na telefon
Gdje je?

17. kol, 10:49

Zaspala je pred televizorom
Naručila sam dvije stvari s prodajnog kanala

17. kol, 10:49

Zašto?

17. kol, 10:50 I

Da pomisli kako ih je sama naručila rekao si da je već naručila naušnice za mene, pa zašto
ne

17. kol, 10:50

Nemoj pretjerati

17. kol, 10:50

☺
*

20. kol, 14:36

U kući si?

20. kol, 14:36

Da, malo sam pospremala
Nadam se da će misliti da je ona
Ako ne, možeš reći da si ti pospremio prije posla pa će se osjećati loše
*

24. kol, 23:49

Popodne sam zvao ravnateljicu i rekao joj za živčani slom
Rekao sam joj da je ne očekuje na poslu

24. kol, 23:49

Što je ona rekla?

24. kol, 23:49

Osjeća se loše jer ništa nije primijetila
Želi liječničku potvrdu
*
 26. kol, 15:09
Što ima kod tebe?

26. kol, 15:10

Radije bih bila u Sieni
Perilica nije dostavljena, sad su rekli da će biti u utorak
Ispeglala sam ti neke košulje

26. kol, 15:10

Hvala
Odvest ću te u Sienu čim sve ovo završi
Nego, hvala na rezaču za krumpir

26. kol, 15:11

Drago mi je da ti se sviđa
Dobit ćeš još nešto za dva dana
*

28. kol, 17:21

Ima kakvih novosti?

28. kol, 17:37

Ravnateljica želi navratiti s cvijećem

28. kol, 17:38

Što si rekao?

28. kol, 17:38

Da može, ali reći ću da je C ne može vidjeti jer je previše bolesna, i baciti cvijeće
I dobio sam potvrdu od dr., ali samo se navodi stres

28. kol, 17:38

Kvragu

28. kol, 17:38

Ni živčani slom se ne spominje
Pa ću krivotvoriti pismo za testiranje rane demencije

28. kol, 17:39

Tako je lakovjerna da će sigurno povjerovati
Nadam se da nemaš ništa protiv, ali naručila sam si bisere

28. kol, 17:39

Zaslužuješ ih
*
 31. kol, 23:49
Kako si proveo dan?

31. kol, 23:50

Kao i uvijek
Nije spomenula da se sutra nalazite na ručku

31. kol, 23:50

Dobro, znači da je zaboravila
Moram biti u kući zbog dostave perilice rublja
Pa ću se praviti da sam došla vidjeti zašto se nije pojavila
*

01. ruj, 15:17

Kako je prošlo?

01. ruj, 15:18

Perilica je došla u 11, sve je prespavala
Poslije sam zazvonila na vratima da vidim zašto nije došla na ručak
Prvo sam mislila da neće ni otvoriti

01. ruj, 15:18

Kakva je bila?

01. ruj, 15:18

Jedva sam je razumjela
Sva je smušena, trabunjala je o ubojstvu, rekla da je vidjela nož
Zvuči potpuno ludo

01. ruj, 15:19

Dobro
Večeras joj to i planiram reći

01. ruj, 23:27

Jesi li joj rekao?

01. ruj, 23:28

Da, još je bila smušena kad sam došao doma
Pa sam to iskoristio, tražio je da uključi perilicu
Nije mogla, pokazao sam joj pismo od doktora u vezi pretraga

01. ruj, 23:29

Kako je to primila?

01. ruj, 23:29

 Što misliš?

Nedugo potom napustim Mary, obećavši da ćemo biti u kontaktu. Dok sam izlazila na
glavni ulaz, netko me dozove po imenu. Okrenuvši se, ugledam Johna kako mi hrli u susret.
– Nemoj mi reći da si htjela otići bez pozdrava – prigovori.
– Nisam ti htjela smetati za vrijeme dežurstva u kantini – slažem, jer još uvijek nisam
sigurna je li mi prijatelj ili neprijatelj.
Proučava mi lice. – Kako si?
– U redu.
– Dobro.
– Ne djeluješ mi uvjereno – kažem.
– Ma samo nisam očekivao da ću te tako brzo vidjeti aktivnu. – Zašto ne?
Djeluje posramljeno. – Pa nakon svega kroz što si prošla.
– Na što misliš?
– Rachel mi je rekla – kaže nespretno.
– Što ti je rekla?
– Da si se predozirala.
Polagano kimnem. – Kada ti je to rekla?
– Jučer. Zvala me tu u školu i pitala mogu li se naći s njom na piću poslije posla. Taman
sam je htio odbiti, mislio sam da će me opet pokušati odvući u krevet, no rekla je da želi
razgovarati o tebi. I zato sam se pristao s njom naći.
– Dobro, i? – kažem.
– Našli smo se u Castle Wellsu i rekla mi je da si se prošli tjedan predozirala i da si hitno
prebačena u bolnicu. Užasno sam se osjećao. Da barem nisam poslušao Matthewa kad mi je
rekao da ne okupljam ljude da te posjete.
– Kad je to bilo? – Namrštim se.
– Nakon što nam je Mary rekla da si odlučila da se nećeš vratiti na posao. Nisam mogao
vjerovati jer, kad smo se slučajno bili sreli u Browburyju, uopće nisi bila spomenula da
namjeravaš napustiti posao, pa mi se učinilo da nešto nije u redu. Nije mi bilo logično. Mary je
rekla da patiš od stresa, i znao sam da te Janeino ubojstvo opterećivalo, no mislio sam, premda je
to možda bilo glupo od mene, da te mogu nagovoriti da promijeniš mišljenje. Ali Matthew je
rekao da si previše bolesna da bi ikoga mogla vidjeti, a kad mi je Rachel rekla da si se
predozirala, nije mi bilo jasno kako si mogla toliko propasti u tako kratkom razdoblju. – Zastane
na tren. – Jesi li se predozirala, Cass?
Brzo odmahnem glavom. – Ne namjerno. Uzela sam previše lijekova, ali nisam toga bila
svjesna.
Izgleda kao da mu je laknulo. – Rachel me zamolila da kažem Mary. Činilo joj se da bi
Mary morala znati da si se predozirala.
– Jesi li joj rekao?
– Naravno da ne, nije na meni da to govorim. – Oklijeva trenutak. – Znam da Rachel
smatraš dobrom prijateljicom, ali nisam siguran da je tako dobra prijateljica prema tebi. Mislim
da je vrlo podmuklo to što mi je rekla za tvoje predoziranje. Moraš je se čuvati, Cass.
– Hoću – kažem, kimnuvši. – Ako te kroz dan-dva opet nazove, nemoj joj reći da si me
vidio, može?
– Neću – obeća. – Čuvaj se, Cass. Hoću li te ponovno vidjeti?
– Svakako – odgovorim, uz osmijeh. – Dugujem ti ručak, ne zaboravi.
Odvezem se dalje od škole, sretna zbog svega što sam dosad uspjela obaviti. Razmišljam
o tome da odem do doktora Deakina, makar sumnjam da bi me mogao primiti bez najave i,
uostalom, dovoljno mi je znati da po njegovu mišljenju patim samo od stresa. To se možda
promijenilo ako je obaviješten o mom nedavnom predoziranju, no barem imam Rachelin mobitel
kao dokaz da Matthew stoji iza toga a ne ja.
Trenutačno si ne mogu dopustiti da razmišljam o tome što bi mi se bilo dogodilo da nisam
došla do mobitela, ili o tome kako me izdalo dvoje ljudi koje volim najviše na svijetu. Bojim se
da bi me tuga toliko obuzela da ne bih bila u stanju obaviti ono što moram obaviti, što sam
odlučila obaviti onog trenutka kad sam u pivnici Spotted Cow čula Matthewov glas s druge strane
linije, a to je razotkriti mrežu njihovih laži. Nisam jutros morala otići posjetiti Hannu, ni ženu iz
tvrtke za ugradnju alarma, ni onu iz Butika za bebe, ni Mary, jer sve je već u mobitelu. Ali kad
sam se probudila, i dalje nisam mogla vjerovati što su učinili i, zato što su se posljednja dva
mjeseca toliko poigravali mojim razumom, počela sam se pitati nisam li to umislila ili možda
pogrešno protumačila ono što sam pročitala. Nisam se usudila ponovno čitati poruke da ih ne bih
slučajno izbrisala ili da Rachel ili Matthew iznenada ne naiđu i ugledaju me s mobitelom. Ovim
sam si odlascima potvrdila da je upravo onako kako sam i mislila.
Također sam shvatila koliko sam im olakšavala posao. Sada se čini nevjerojatnim da
apsolutno ništa nisam dovodila u pitanje, ni alarm koji sam navodno naručila, ni dječja kolica, ni
perilicu rublja kojom se nisam znala služiti. Sve što se dogodilo pripisivala sam svojim
poteškoćama s pamćenjem. Čak i gubitak auta na parkiralištu.

12. kol, 23:37

Morat ćemo se više potruditi

12. kol, 23:39

Zašto?

12. kol, 23:39

Maloprije je otvorila šampanjac
Kaže da se puno bolje osjeća, spominje da bi željela dijete

12. kol, 23:39

Sirota glupača
Nazvat ću je sutra, vidjeti što kaže
*

13. kol, 09:42

Baš sam je zvala, ne javlja se
Jesi je već zvao i šutio?

13. kol, 09:42

Ne još, sad ću
Nadam se da će je to vratiti tamo gdje joj je mjesto

13. kol, 09:42

Želiš li da poslije odem do kuće?
 13. kol, 09:43
Da, ali budi oprezna

13. kol, 09:43

Uvijek sam

13. kol, 14:31

Zbiva li se što?

13. kol, 14:32

Ne. Leži ukomirana ispred telke

13. kol, 14:32

Dobro, znači da ju je moj poziv preplašio

13. kol, 15:30

Mogu li ići? Moram do Castle Wellsa

13. kol, 15:54

Oprosti, bio sam na sastanku
Možeš
Pazi da te nitko ne vidi jer si navodno u Sieni

13. kol, 15:54

Imam plavu periku i trenirku, ne zaboravi

13. kol, 15:54

Da te bar mogu vidjeti

13. kol, 15:54

Ne. Ne želiš to

13. kol, 16:48

Pogodi tko je došao u Castle Wells?
Baš sam se spremala otići kad je došla u garažu na više razina
Slijedim je sad, imam ideju
Postoji li rezervni ključ od njenog auta?

13. kol, 16:49

Da, doma, zašto?

13. kol, 16:50

Znaš da se uvijek boji da neće moći naći auto
Mogli bismo joj to i priuštiti

13. kol, 16:51

Kako?
 13. kol, 16:51
Ako možeš otići s posla, mogao bi doći tu i premjestiti joj auto na drugi kat
Parkirala se na 4.

13. kol, 16:51

Genijalka si
Idem sad, nadam se da ću stići na vrijeme

13. kol, 16:51

Obavještavat ću te

13. kol, 17:47

Tu sam, gdje je ona?

13. kol, 17:47

Lunja gradom

13. kol, 17:47

Da premjestim auto?

13. kol, 17:48

Mogao bi. Ne vjerujem da će još dugo ostati u gradu
Premjesti ga na najviši kat

13. kol, 17:48

OK

13. kol, 18:04

Vraća se, jesi li ga premjestio?
Baš je nabasala na onu curu s posla, Connie, čini mi se

13. kol, 18:04

Da, sjedim u autu na zadnjem katu
Ne ispuštaj je iz vida, da ga mogu premjestiti ako dođe tu
Javi mi što se zbiva

13. kol, 18:14

Ovo je presmiješno zagledati
Posvuda ga traži
Sad je na 5. katu
Gotovo mi ju je žao

13. kol, 18:14

Misliš li da će doći tu gore?

13. kol, 18:16

 Ne, opet ide dolje

13. kol, 18:19

Što se zbiva?

13. kol, 18:21

U prizemlju je, mislim da ide do njihova ureda prijaviti da ne može naći auto

13. kol, 18:21

Da ga vratim na 4. kat?

13. kol, 18:21

Da!

13. kol, 18:24

Jesi uspio?
Na putu je prema gore sa službenikom, čekaju lift

13. kol, 18:25

Da, iako nije baš na istom mjestu, nekoliko je mjesta dalje

13. kol, 18:25

Mislim da neće smetati
Bolje idi

13. kol, 18:26

Već sam otišao
Nazvat ću je i pitati gdje je, pravit ću se da sam doma

13. kol, 23:48

Hej, kako je prošlo?

13. kol, 23:49

Recimo to ovako
Neće tako skoro opet otvarati šampanjac

13. kol, 23:49

☺

Iznenada ogladnjevši, budući da nisam jela od jučerašnjeg ručka, stanem na benzinskoj

postaji i kupim sendvič i neko piće. Na brzinu ga pojedem, nestrpljivo želeći doći doma. Vratim
se na autocestu, s namjerom da se njome dovezem do kuće, no nakon pet minuta, ne znajući
zapravo zašto, skrenem lijevo i siđem na cestu koja vodi kroz šumu, onu koja će me dovesti kući
kroz Blackwater Lane. Ne zabrinjavam se previše zbog toga, prepustivši sudbini da me povede
tamo kamo moram ići. Na kraju krajeva, ona mi je dopustila da pronađem mobitel. Kolika je bila
vjerojatnost da će ga francuski student uzeti iz Racheline torbe dok se ona probijala pokraj njega?
Kolika je bila vjerojatnost da će njegova prijateljica imati grižnju savjesti i uručiti ga meni?
Nikada o sebi nisam razmišljala kao o naročito duhovnoj osobi, ali jučer je netko negdje pazio na
mene.
Blackwater Lane kao da nije ista cesta kao kad sam se njome posljednji put vozila.
Nimalo joj ne sliči. Drveće uz cestu pravi je vatromet jesenskih boja, a zbog činjenice da nema
drugih automobila u blizini, cesta djeluje spokojno, a ne prijeteće. Stigavši do ugibališta na kojem
je Janein auto bio parkiran, usporim i stanem. Ugasivši motor, spustim prozor i ostanem malo
sjediti, puštajući da lagani povjetarac ispuni unutrašnjost auta. Imam osjećaj da je Jane sa mnom.
Premda ubojica još uvijek nije uhvaćen, prvi put od njene smrti osjećam mir.
Planirala sam se vratiti kući, uzeti Rachelin mobitel ispod orhideje i predati ga policiji, no
zacijelo postoji razlog zašto sam dovedena na ovo mjesto. Stoga sklopim oči i razmišljam o Jane,
i o tome kako su Matthew i Rachel, bez trunke savjesti, iskoristili njeno ubojstvo da me slome.

18. srp, 15:15

Kako si?

18. srp, 15:16

Dobro. Kako to da se javljaš u ovo doba?

18. srp, 15:16

Izašao sam. Rekao sam joj da idem u teretanu
Moram ostaviti dojam da je sve po starom
Ne želim da se pita zašto više ne idem

18. srp, 15:16

Da si barem krenuo prema meni, kao nekad

18. srp, 15:16

I ja bih to želio. Znaš li koliko mi fališ?

18. srp, 15:16

Mislim da mogu pretpostaviti ☺
A večeras se nećemo vidjeti

18. srp, 15:16

Ipak bih te volio poljubiti
A zašto ne?

18. srp, 15:17

Susie je otkazala proslavu
Znaš onu ženu koja je ubijena? Radila je u našoj firmi

18. srp, 15:17

Zbilja?

18. srp, 15:17

Baš sam zvala C da joj javim, jako ju je pogodilo
Ispada da je nedavno bila s njom na ručku
 18. srp, 15:18
Što? Sigurna si? S ubijenom ženom?

18. srp, 15:18

Da. Upoznala ju je na onoj oproštajnoj zabavi na koju sam je vodila prije mjesec dana
I dogovorile su se da se nađu na ručku
Jane Walters

18. srp, 15:19

Sjećam se! Nakon ručka sam se našao s Cass u restoranu
Rekla je da se našla s novom prijateljicom, Jane

18. srp, 15:19

To je bila ona

18. srp, 15:19

Bože, sad će biti još uzrujanija
Jako je opterećuje to što je ubojica na slobodi

18. srp, 15:20

Dobro, možda to možemo iskoristiti

18. srp, 23:33

Nisam znao da si se posvađala s ubijenom ženom
Cass mi je rekla

18. srp, 23:34

Maznula mi je parkirno mjesto

18. srp, 23:34

Onda je dobila što je zaslužila

18. srp, 23:35

Bože, zbilja si hladnokrvni gad!

18. srp, 23:35

Ne kad si ti u pitanju
Znaš da si kao stvorena za mene, zar ne?
18. srp, 23:35
☺
*

24. srp, 23:40

Ubojstvo ju je stvarno pogodilo, ne želi biti sama kad me nema
Rekao sam joj da te pozove k sebi
 24. srp, 23:40
Baš ti hvala!

24. srp, 23:40

Moramo djelovati uvjerljivo
Odbit ćeš, naravno

24. srp, 23:41

Ne mogu vjerovati da je tako uplašena

24. srp, 23:41

Za nas je to dobro
*

28. srp, 09:07

Dobro jutro!

28. srp, 09:07

Zvučiš veselo. Što ima?

28. srp, 09:08

C me zvala da pita jesam li je maloprije zvao
Zvučala je živčano pa sam u šali rekao da nisam

28. srp, 09:08

I to je to?

28. srp, 09:08

Isto se dogodilo jučer, samo što nisam ja zvao
Ublažio sam, rekao joj da vjerojatno zovu iz pozivnog centra

28. srp, 09:08

I dalje mi nije jasno

28. srp, 09:09

Mislim da bih to sutra mogao ponoviti. I preksutra
Da pomisli da je netko uhodi

28. srp, 09:09

Genijalno!

28. srp, 09:09

I mislio sam da će ti se to svidjeti
*
 05. kol, 23:44
Jesi imala dobar dan?

05. kol, 23:57

Oprosti, bila sam pod tušem

05. kol, 23:57

Lijepa pomisao

05. kol, 23:58

☺ Dan nije bio loš, a tvoj?

05. kol, 23:58

Ništa uzbudljivo, samo razmišljam
Da je sutra nazovem i šutim, bit ću kod kuće

05. kol, 23:58

Ako to ne napraviš, pogodit će da si ti

05. kol, 23:59

Ili bi mogla pomisliti da nju/kuću netko nadgleda

05. kol, 23:59

Paranoja je dobra, onda ćemo tako

Razmišljanje o tim porukama u meni budi toliki bijes da odlučujem pronaći način da
osvetim Jane. Pokušavam se prisjetiti svake sitnice koja se dogodila od te kobne noći. I,
odjednom, znam točno što mi je činiti.
Napustim ugibalište i brzo se odvezem kući, moleći se da Matthewov ili Rachelin auto
nije parkiran na kolnom prilazu. Nema nikoga na vidiku, no ipak oprezno pogledam oko sebe na
izlazu iz auta. Uđem u kuću. Dok sam isključivala alarm, zazvoni telefon. Po broju vidim da
Matthew zove, pa podignem slušalicu.
– Halo?
– Napokon! – Očito je iznerviran. – Bila si vani?
– Ne, bila sam u vrtu. Zašto? Zvao si?
– Da, nekoliko sam te puta pokušavao dobiti.
– Oprosti, odlučila sam raščistiti krajnji dio vrta, uz živicu. Upravo sam ušla popiti šalicu
čaja.
– Nećeš više izlaziti? – Nisam namjeravala. Zašto?
– Mislio sam uzeti slobodno popodne, provesti malo vremena s tobom.
Srce mi počne ubrzano kucati. – To bi bilo divno – smireno kažem.
– Vidimo se onda za sat vremena.
Spustim slušalicu, a misli mi jure kao lude. Pitam se zašto je odlučio uzeti slobodno
popodne. Možda su on ili Rachel uspjeli doći do grupe francuskih studenata koji su sinoć bili u
pivnici i znaju da je mobitel kod mene. Ako su studenti odsjeli na koledžu u Castle Wellsu, ne bi
bilo teško otkriti gdje su danas. Zasad sam imala sreće, ali unatoč onome što sam rekla Rachel, ne
mogu biti sigurna da su već na putu za Francusku.
Žurno izađem u vrt, nadajući se da Matthew nije maknuo nož s mjesta gdje ga je Rachel
onoga dana ostavila. Jastučići s vrtnih stolaca već su pospremljeni za zimu, uredno posloženi na
hrpu u dnu vrtnog spremišta. Pomaknem ih u stranu i nađem se licem u lice, ne s nožem, već s
aparatom za espresso. Treba mi punih pet sekundi da ustanovim da je to uređaj koji se nalazio u
našoj kuhinji, onaj u koji je kapsula ulazila bez potrebe podizanja poluge. Tražim malo dalje i
ispod staroga vrtnog stola, prekrivenog plahtom, nađem kutiju sa slikom mikrovalne pećnice s
prednje strane, a kada je otvorim, unutra ugledam našu staru mikrovalnu, prijašnji model ove koja
se sada nalazi na našem kuhinjskom pultu. Dođe mi da urlam od bijesa kako me je Matthew lako
uspio nasamariti, no strahujem da se neću moći zaustaviti, da će sve emocije, koje držim u sebi
otkako mi je jučer popodne uručen Rachelin mobitel, isplivati na površinu i da se s time više neću
moći nositi. Stoga iskaljujem bijes na mikrovalnoj pećnici, udarajući je nebrojeno puta, najprije
desnom nogom a potom i lijevom. I kada me ljutnja prošla, a u meni ostala samo neizmjerna
tuga, ostavim je po strani za neki drugi dan i nastavim s onim što moram učiniti.
Za nekoliko minuta pronađem i nož, umetnut u teglu za cvijeće u stražnjem dijelu
spremišta, omotan kuhinjskom krpom koja pripada Rachel, a prepoznajem je po tome što imam
istu takvu, koju mi je donijela s puta u New York. To možda i nije nož upotrijebljen u Janeinu
ubojstvu, ali svejedno mi ga je mučno vidjeti. Ne dodirujući ga, brzo ga ponovno omotam i
vratim gdje sam ga i našla. Do večeri će biti gotovo, kažem sama sebi, do večeri će sve biti
gotovo.
Vratim se u kuću i stojim na trenutak, pitajući se hoću li to doista uspjeti izvesti. A budući
da postoji samo jedan način da saznam, uđem u hodnik, podignem slušalicu i nazovem policiju.
– Možete li doći, molim vas? – kažem. – Živim blizu mjesta gdje se dogodilo ubojstvo i
upravo sam u svome vrtnom spremištu našla skriven veliki kuhinjski nož.
Policija stiže prije Matthewa, a to sam i željela. Ovaj ih je put dvoje: policajka Lawson,
koju sam već upoznala, i njen muški kolega, policajac Thomas. Vodim računa o tome da
djelujem uzdrmano, ali ne histerično. Kažem im gdje se nož nalazi i policajac Thomas odmah
krene prema vrtnom spremištu.
– Ne mislite valjda da bi to moglo biti oružje koje tražite u vezi s ubojstvom Jane
Walters? – nervozno upitam policajku Lawson, za slučaj da joj to nije palo na pamet. – Još nije
pronađeno, zar ne?
– Bojim se da ne mogu o tome govoriti – odgovori.
– Radi se o tome da sam je na neki način znala.
Pogleda me u čudu. – Znali ste Jane Walters?
– Samo površno. Zapričale smo se na zabavi i kasnije smo zajedno bile na ručku.
Izvadi svoj notes. – Kada je to bilo?
– Da se sjetim; bit će da je to bilo nekih dva tjedna prije no što je umrla.
Policajka Lawson se namršti. – Tražili smo njena supruga da nam da popis njenih
prijatelja, ali vaše ime nije bilo na njemu.
– Kao što rekoh, tek smo se sprijateljile.
– I kako vam se činila kad ste se našle na ručku?
– Dobro. Jednostavno normalno.
Prekine nas policajac Thomas koji se vraćao s nožem, oprezno ga držeći rukavicama, još
uvijek djelomično omotanog kuhinjskom krpom.
– Jeste li ovo pronašli? – upita.
– Da.
– Možete li nam reći kako ste ga našli?
 – Da, naravno. – Duboko udahnem. – Radila sam u vrtu i trebalo mi je nekoliko tegli za
cvijeće kako bih posadila neke lukovice. Znala sam da ću ih pronaći u vrtnom spremištu jer ih
tamo Matthew, moj suprug, drži. Podignula sam veliku teglu i na dnu je bila kuhinjska krpa, a
kada sam je izvadila, osjetila sam da je nešto u nju zamotano. Počela sam odmatati i, kada sam
ugledala nazubljenu oštricu i shvatila da je riječ o nožu, toliko sam se uplašila da sam ga odmah
ponovno zamotala. Znate, podsjetio me na nož koji sam bila vidjela na televiziji u vezi s
ubojstvom Jane Walters, pa sam ga vratila natrag i nazvala vas.
– Prepoznajete li kuhinjsku krpu? – upita on.
Polagano kimnem. – Prijateljica mi ju je donijela iz New Yorka.
– Ali ovaj nož nikada prije niste vidjeli. Oklijevam. – Mislim da možda jesam.
– Osim na televiziji – policajka Lawson ljubazno doda.
Ne krivim je što misli da sam priglupa nakon fijaska s alarmom i šalicom. I trenutačno mi
odgovara da tako misli o meni jer ako pustim da mi se omaknu određene informacije koje bi
mogle inkriminirati Matthewa, to neće ispasti pakosno s moje strane. – Da, osim na televiziji –
kažem. – Bilo je to prije kojih mjesec dana, jedne nedjelje. Ušla sam u kuhinju kako bih napunila
perilicu posuđa prije odlaska na spavanje, a on se nalazio na pultu.
– Ovaj nož? – upita policajac.
– Moguće. Vidjela sam ga samo nakratko jer kad sam pozvala Matthewa da ga dođe
vidjeti, nož je nestao.
– Nestao?
– Da, više ga nije bilo. Umjesto njega, na njegovu je mjestu bio mali kuhinjski nož. Ali
znala sam da sam bila vidjela puno veći nož i zaista sam se uplašila. Htjela sam vam javiti, ali
Matthew je rekao da mi se samo pričinilo.
– Možete li, gospođo Anderson, ponoviti što ste točno vidjeli te večeri? – upita policajka
Lawson, vrativši se svom notesu.
Kimnem. – Kao što sam rekla, otišla sam u kuhinju napuniti perilicu posuđa i, kada sam
se sagnula kako bih umetnula tanjure, na pultu sam ugledala veliki nož. Takav nož još nisam
vidjela, nemamo nijedan takav, i toliko sam se prestrašila da sam jedino mogla razmišljati o tome
kako da što prije pobjegnem iz kuhinje, pa sam potrčala u hodnik i zavrištala Matthewu da...
– Gdje je u tom trenutku bio vaš suprug? – prekine me.
Rukama se obujmim oko tijela, glumeći nervozu. Ona mi se ohrabrujuće osmjehne pa
duboko udahnem. – On je otišao gore u krevet prije mene, dakle, bio je na katu. Dotrčao je dolje i
rekla sam mu da je na kuhinjskom pultu veliki nož. Vidjelo se da mi ne vjeruje. Zamolila sam ga
da vas nazove jer sam bila vidjela fotografiju noža upotrijebljenog u ubojstvu i izgledao je posve
jednako; bila sam prestravljena pri pomisli da je ubojica negdje u vrtu, ili možda čak u kući. No
Matthew je rekao da najprije želi vidjeti nož, pa se spustio u kuhinju i onda me pozvao da dođem
pogledati. A kada sam pogledala, velikog noža nije bilo, a na njegovu se mjestu nalazio mali
kuhinjski nož.
– Je li vaš suprug ušao u kuhinju ili je ostao na vratima?
– Zapravo se ne sjećam. Mislim da je ostao na vratima, no bojim se da sam u tom trenutku
bila malo histerična.
– Što je vaš suprug sljedeće učinio?
– Odglumio je da po cijeloj kuhinji traži nož, ali znala sam da mi time samo povlađuje. I
kad ga nije pronašao, rekao je da sam se sigurno zabunila.
– Jeste li mislili da ste se zabunili?
Snažno odmahnem glavom. – Ne.
– I što ste mislili da se bilo dogodilo?
 – Mislila sam da je veliki nož zaista bio tamo, ali da je netko ušao kroz stražnja vrata dok
sam Matthewu govorila o njemu i zamijenio ga malim kuhinjskim nožem. Znam da zvuči glupo,
ali u to sam vjerovala i još u to vjerujem.
Policajka Lawson kimne. – Možete li nam reći gdje ste vi i vaš suprug bih uvečer 17.
srpnja?
– Da, bio je to zadnji dan tromjesečja; inače, ja sam učiteljica u srednjoj školi Castle
Wells. Otišla sam u vinski bar zajedno s nekoliko kolega iz škole u kojoj sam radila. Te je noći
bila oluja.
– A vaš suprug?
– On je bio tu, u kući.
– Sam?
– Da.
– U koliko ste se sati vratili?
– Bilo je negdje oko jedanaest i četrdeset pet.
– I vaš je suprug bio tu?
– Spavao je u gostinskoj sobi. Zvao me kad sam odlazila iz Castle Wellsa da mi kaže da
ima migrenu i da ide spavati u gostinsku sobu, kako ga ne bih probudila kad se vratim.
– Je li još što rekao?
– Samo da ne idem kući kroz Blackwater Lane. Rekao je da se sprema oluja i da se držim
glavne ceste.
Ona i policajac Thomas kratko se pogledaju. – I kad ste stigli kući, vaš je suprug spavao u
gostinskoj sobi?
– Da. Nisam ušla provjeriti jer su vrata bila zatvorena i nisam mu htjela smetati, ali
zacijelo je bio tamo. – Namjestim zbunjeni izraz lica. – Mislim, gdje bi drugdje bio?
– Kako vam se činio vaš suprug idući dan, gospođo Anderson? – preuzme policajac
Thomas.
– Uobičajeno. Ja sam išla u kupnju, a kad sam se vratila, on je bio u vrtu. Bio je zapalio
veliku vatru na otvorenom.
– Veliku vatru?
– Da, nešto je bio palio. Rekao je da su bile grane, što mi se učinilo pomalo čudnim jer su
zbog oluje sigurno morale biti prevlažne da bi mogle gorjeti. No rekao je da su bile ispod cerade.
Iako obično ne pali grane na otvorenom, najčešće ih čuvamo za kamin. Ali rekao je da su kriva
vrsta.
– Kriva vrsta?
– Da, previše se dime ih tako nešto. – Zastanem. – Mislila sam da je možda zato zrak
malo čudno mirisao.
– U kom smislu?
– Ne znam. Jednostavno nije bio uobičajen miris vatre, znate, kada palite drvo. Ali možda
je to do kiše.
– Je li uopće spominjao ubojstvo Jane Walters?
– Cijelo vrijeme – kažem, još se čvršće obgrlivši. – Zbilja me to uznemiravalo, pogotovo
zato što sam imala dojam kao da sam poznavala Jane. – Policajac Thomas se namršti, a policajka
Lawson neprimjetno odmahne glavom, signalizirajući mu da me ne prekida. – Činilo se kao da je
opsjednut time. Više sam ga puta morala tražiti da ugasi televizor.
– Je li vaš suprug poznavao Jane Walters? – upita policajka Lawson, proučavajući mi lice.
Pogleda prema Thomasu. – Gospođa Anderson je bila na ručku s Jane Walters dva tjedna prije no
što je dotična ubijena – objasni mu.
 – Ne, o njoj je znao samo ono što sam mu ja ispričala. Onoga dana kad smo se Jane i ja
našle na ručku, došao je po mene, ali nisu se upoznali. Iako ga je Jane vidjela kroz prozor.
Sjećam se kako je iznenađeno djelovala – kažem, nasmiješivši se kad sam se tog sjetila.
– Kako to mislite?
– Samo to da je izgledala blago šokirano. Puno ljudi tako reagira zato što je on... pa, vrlo
privlačan.
– Dakle, vaš suprug nije poznavao Jane Walters? – upita policajac Thomas, djelujući
razočarano.
– Ne, ali moja prijateljica Rachel Baretto jest. Tako sam i upoznala Jane. Rachel me
povela na oproštajnu zabavu priređenu u čast nekoga tko je radio za Finchlakers, i Jane je bila
ondje. – Napravim stanku. – Rachel se osjećala zaista loše kad je čula za Jane jer se s njom
posvađala taj dan kad je umrla.
– Posvađala? – policajac Thomas živne. – Je li rekla zbog čega?
– Rekla je zbog parkirnog mjesta.
– Parkirnog mjesta?
– Da.
– Ako je radila s Jane Walters, sigurno je bila ispitana – prekine me policajka Lawson.
– Bila je – kimnem. – Sjećam se toga jer mi je rekla da se osjeća loše što vam nije rekla za
svađu. Zabrinula se da biste mogli pomisliti da je ona kriva.
– Kriva?
– Da.
– Za što?
Nervozno je pogledam. – Pretpostavljam da je mislila na ubojstvo. Pa sam joj rekla da
nitko ne bi nekoga ubio zbog parkirnog mjesta. – Gledam je nervozno. – Osim ako svađa nije bila
zbog parkirnog mjesta.
Policajka Lawson izvadi svoj mobitel i nešto na njemu utipka. – Zašto to kažete?
Pogledam kroz kuhinjski prozor u vrt iza njega, okupan zrakama kasnoga ljetnog sunca. –
Pa, ako se radilo o parkirnom mjestu, zašto vam to nije rekla? – Odmahujem glavom. – Oprostite,
nisam to smjela reći, ali jednostavno mi trenutačno Rachel baš i nije draga.
– Zašto?
– Zato što ima tajnu ljubavnu vezu. – Spustim pogled prema svojim rukama. – S mojim
suprugom.
Nastupi kratkotrajna tišina. – Koliko dugo to traje? – upita policajka Lawson.
– Ne znam, to sam tek nedavno otkrila. Prije dva tjedna Rachel je neočekivano navratila i
vidjela sam kako je Matthew ljubi u hodniku – kažem, zadovoljna što mogu iskoristiti protiv njih
nešto iz njihovih vlastitih poruka, makar to značilo da sam upravo lagala policiji.
Dvoje policajaca ponovno nakratko razmijene poglede.
– Jeste li rekli suprugu što ste bih vidjeli? – upita policajac Thomas. – Jeste li ga suočili s
tim?
– Ne, ionako bi to zanijekao i izjavio da mi se pričinilo, kao što je bilo s nožem koji sam
vidjela u kuhinji. – Oklijevam tren. – Ponekad se pitam... – Prestanem pričati, pitajući se koliko
bih daleko trebala ići u svojoj osveti Matthewu za to što je učinio.
– Da? – policajka Lawson me potakne.
Pred očima mi se pojavi privlačna slika lisičina kako škljocaju oko Matthewovih zapešća.
– Ponekad se pitam je li Jane znala za njihovu ljubavnu vezu – izjavim. – Ponekad se pitam je li,
kad ga je vidjela kroz prozor restorana, djelovala šokirano zato što ga je prepoznala. Ne znam,
možda je njega i Rachel bila vidjela zajedno. – Kako bih se pobrinula da misle ono što želim da
misle, sve im podrobno objasnim. – Kad sam maloprije našla nož u vrtnom spremištu, nisam
znala što bih mislila. Prvo sam pomislila da ga je ubojica tamo sakrio, pa sam planirala nazvati
Matthewa i pitati ga što da radim. No tada sam se sjetila da mi nije vjerovao kad sam mu rekla za
nož u kuhinji, pa sam umjesto njega nazvala vas. – Pustim da mi se oči ispune suzama. – Ali sada
ne znam jesam li ispravno učinila jer znam što mislite, znam da mislite da je Matthew ubojica, da
je on ubio Jane jer je znala za njega i Rachel i mene je o tome htjela obavijestiti, ali ne može biti
on, ne može! Matthew stiže kući u pravi čas.
– Što se zbiva? – upita, ulazeći u kuhinju. Pogleda prema mjestu na kojemu stojim. – Opet
si aktivirala alarm? – Okrene se prema policajki Lawson. – Žao mi je što ste opet morali doći.
Velika je vjerojatnost da moja supruga pati od rane demencije.
Otvorim usta, želeći im reći da mi je dijagnosticiran jedino stres, no brzo ih zatvorim jer u
ovom trenutku to i nije tako bitno.
– Nismo došli zbog alarma – policajka Lawson pojasni.
On spusti torbu na pod, mršteći se. – Ako niste došli zbog alarma, smijem li pitati o čemu
je riječ?
– Jeste li ovo već prije vidjeli? – Policajac Thomas ispruži kuhinjsku krpu, s jasno
uočljivim nožem u njoj.
Svi primijetimo njegovo jedva zamjetno oklijevanje. – Ne, zašto, što je to?
– To je nož, gospodine Anderson.
– Za Boga miloga. – Matthew zvuči šokirano. – Gdje ste ga našli?
– U vašem vrtnom spremištu.
– U vrtnom spremištu? – Uspijeva djelovati zapanjeno. – Kako je dospio ondje?
– Zato smo tu, da bismo to otkrili. Možda bismo svi zajedno mogli sjesti?
– Naravno. Pođimo ovuda.
Sve ih slijedim u dnevni boravak. Matthew i ja sjednemo na kauč, a dvoje si policajaca
primaknu stolice. Ne znam rade li to smišljeno, no stolice smještaju točno nasuprot Matthewu,
okruživši ga, a mene izostavivši iz svoga klaustrofobičnog trokuta.
– Smijem li pitati tko je pronašao nož? – upita Matthew.
– Vaša supruga – odgovori policajka Lawson.
– Trebale su mi tegle za cvijeće kako bih posadila lukovice – razjasnim. – Bio je u jednoj
od onih velikih, omotan kuhinjskom krpom.
– Prepoznajete li ovu kuhinjsku krpu? – Policajac Thomas pokaže krpu Matthewu.
– Ne, nikada je nisam vidio.
S usta mi se otme nervozni smijeh. – Po tome se vidi koliko često brišeš suđe – kažem,
pretvarajući se da nastojim razbiti napetost. – Mi imamo jednu identičnu. Rachel nam ju je
donijela iz New Yorka.
– A što je s ovim nožem, gospodine Anderson? – policajac Thomas ponovno upita. – Jeste
li ga već prije vidjeli?
– Ne – Matthew odlučno odmahne glavom.
– Baš sam im rekla da izgleda isto kao onaj koji sam našla na kuhinjskom pultu one
nedjelje navečer – kažem mu ozbiljno.
– Već smo sve to prošli – umorno kaže Matthew. – Vidjela si naš kuhinjski nož, sjećaš se?
– Ne, nije bio naš, bio je mnogo veći.
– Mogu li pitati gdje ste bili u petak navečer, 17. srpnja, gospodine Anderson? – upita
policajac Thomas.
– Nisam siguran da se mogu sjetiti nečega što je bilo tako davno – odgovori Matthew,
gotovo se nasmijavši. No nitko mu ne uzvrati smijehom.
 – To je bilo one večeri kad sam izašla s kolegama iz škole – pomognem mu. – Bila je
olujna noć.
– A, da – Matthew kimne. – Bio sam tu, kod kuće.
– Jeste li uopće izlazili iz kuće?
– Ne, imao sam migrenu i otišao u krevet.
– Gdje ste spavali?
– U gostinskoj sobi.
– Zašto ste spavali tamo, a ne u svom krevetu?
– Zato što nisam htio da me Cass probudi kad se vrati. Čujte, o čemu se tu radi? Zašto me
ovako ispitujete?
Policajka Lawson ga proučava nekoliko sekundi. – Samo pokušavamo ustanoviti neke
činjenice, to je sve – odgovori.
– Koje činjenice?
– Moguće sredstvo ubojstva nađeno je u vašem vrtnom spremištu, gospodine Anderson.
Matthew zine u nevjerici. – Ne mislite valjda ozbiljno da ja imam veze s ubojstvom te
mlade žene?
Policajac Thomas ga pozorno pogleda. – A na koju to mladu ženu mislite, gospodine
Anderson?
– Jako vi dobro znate na koju mislim! – Njegova se uglađenost počinje gubiti dok ga
hladno promatram, pitajući se kako sam ga ikada uopće mogla voljeti.
– Kao što sam rekla, pokušavamo ustanoviti činjenice. Gospodine Anderson, koliko dobro
poznajete Rachel Baretto?
Spominjanje Rachel ga iznenadi. Naglo podigne pogled. – Ne naročito dobro. Ona je
prijateljica moje supruge.
– Dakle, niste s njom u vezi?
– Molim? Ne! Ne podnosim tu ženu!
– Ali vidjela sam te kako je ljubiš – tiho kažem.
– Ne budi smiješna!
– Onaj dan kad je nenadano navratila, onaj dan kad se nisam mogla sjetiti kako radi aparat
za kavu, tad sam te vidjela da je ljubiš u hodniku – ustrajem.
– Ne opet – progunđa. – Ne možeš stalno izmišljati stvari, Cass. – Ali crv sumnje uvukao
mu se u misli, vidjelo mu se to u očima.
– Mislim da bi bilo bolje da nastavimo razgovor u postaji – prekine ga policajac Thomas.
– Je li to u redu, gospodine Anderson?
– Ne, nije u redu!
– Bojim se da ću vam onda morati pročitati prava. – Pročitati prava?
Okrenem se prema njima, djelujući uznemireno. – Ne mislite valjda da je on ubio Jane
Walters?
– Što? – Matthew izgleda kao da će se svaki čas onesvijestiti.
– Ja sam kriva – kažem, kršeći ruke. – Postavljali su mi pitanja i sada se bojim da će
svaka sitnica koju sam im rekla biti upotrijebljena protiv tebe! – On me netremice gleda, užasnut,
dok mu policajac Thomas čita njegova prava. Kad je završio, počnem jecati kao da mi je srce
prepuklo, i shvatim da se više ne pretvaram, jer srce mi je zaista slomljeno. Nije ga samo
Matthew slomio, nego i Rachel, koju sam voljela poput sestre.
Odvedu ga, a nakon što sam za njima zatvorila vrata, obrišem suze jer nisam još gotova.
Sada je red na Rachel.
Biram njezin broj. Planirala sam s njom razgovarati samo putem telefona, no čekajući da
se javi, odlučim je zamoliti da navrati; bit će mnogo zabavnije u lice joj reći ono što joj moram
reći, bit će mi veće zadovoljstvo doista vidjeti njenu reakciju, a ne je samo čuti.
– Rachel, možeš li navratiti? – pitam u suzama. – Zbilja moram razgovarati s nekim.
– Baš se spremam otići s posla – kaže – pa bih mogla biti kod tebe za kojih četrdeset
minuta, ovisno o prometu. – Prvi sam put dosad u stanju uočiti tračak dosade u njenu glasu i
znam da misli da ću ponovno početi lupetati o tome kako me ubojica proganja.
– Hvala ti – kažem, djelujući kao da mi je laknulo. – Požuri se, molim te.
– Dat ću sve od sebe.
Ona spusti slušalicu, a ja je zamišljam kako šalje poruku Matthewu, jer je dosad zacijelo
već kupila novi mobitel. No budući da je on priveden, neće ga moći dobiti.
Stiže nakon sat vremena, možda zbog gužve u prometu, a možda i zato što je željela da se
još malo pržim na vatri.
– Što je bilo, Cass? – upita čim sam otvorila vrata. – Nešto se dogodilo s Matthewom? –
Doima se zabrinuto, što znači da sam bila u pravu, da ga je nakon razgovora sa mnom pokušavala
dobiti.
– Kako znaš? – upitam, djelujući iznenađeno.
– Pa, rekla si da moramo razgovarati, pa sam pretpostavila da se nešto dogodilo –
zbunjeno odgovori. – Pomislila sam da možda ima neke veze s Matthewom.
– U pravu si, ima – kažem.
– Je li imao prometnu nesreću ili nešto takvo? – Ne može prikriti svoju uspaničenost.
– Ne, ništa slično. Možemo li sjesti?
Prati me u kuhinju i sjedne preko puta. – Cass, daj mi reci što se dogodilo.
– Matthew je uhićen. Došla je policija i odvela ga na ispitivanje. – Pogledam je u očaju. –
Što da radim, Rachel?
Zuri u mene. – Uhićen?
– Da.
– Ali zašto?
Nervozno trljam ruke. – Ja sam kriva. Zapisali su svaku sitnicu koju sam rekla i sada se
bojim da će to upotrijebiti protiv njega.
Ozbiljno me pogleda. – Kako to misliš?
Duboko udahnem. – Danas popodne, dok sam malo radila u vrtu, našla sam nož u
drvenom spremištu.
– Nož?
– Da – odgovorim, sa zadovoljstvom primijetivši da je problijedjela. – Tako sam se
prestrašila, Rachel, bilo je užasno. Izgledao je isto kao onaj sa slike, znaš, onaj kojim je ubijena
Jane. Ne znam jesam li ti to ispričala, znaš kakvo mi je pamćenje, ali jedne večeri, dok si ti bila u
Sieni, ugledala sam veliki nož na pultu u kuhinji. No kad sam pozvala Matthewa da ga dođe
pogledati, nestao je. I kada sam našla nož u vrtnom spremištu, pomislila sam da ga je ubojica
možda tamo sakrio, pa sam nazvala policiju...
– Zašto nisi nazvala Matthewa? – prekine me.
– Zato što mi zadnji put nije vjerovao i bojala sam se da mi ni sada neće vjerovati.
Uostalom, već je bio na putu kući.
– I što se dogodilo? Zašto su uhitili Matthewa?
– Pa, policija je došla i počeli su mi postavljati svakakva pitanja, o tome gdje je on bio u
noći kad se dogodilo ubojstvo...
Najednom djeluje prestravljeno. – Ne misliš valjda ozbiljno da ga smatraju krivim za
ubojstvo Jane?
 – Znam, suludo je, zar ne? Stvar je u tome što on zapravo nema alibi za tu noć. Ja sam
bila vani u Castle Wellsu, imali smo večeru povodom kraja tromjesečja, a on je tu bio sam. I
mogao je izaći. Barem se čini da policija tako na to gleda.
– Ali bio je tu kad si se vratila, nije li?
– Da, ali nisam ga vidjela. Imao je migrenu i otišao spavati u gostinsku sobu kako ga po
povratku ne bih probudila. Ali čuj, Rachel, nešto te moram pitati. Znaš onu kuhinjsku krpu koju
si mi donijela iz New Yorka, onu na kojoj je Kip slobode? Rekla si da si jednu kupila i sebi. –
Ona kimne. – Kome si još jednu dala?
– Nikome – odgovori.
– Morala si – uporno ustvrdim. – Zaista je važno da se sjetiš jer će to dokazati
Matthewovu nevinost.
– Kako to misliš?
Duboko udahnem. – Kad sam popodne našla nož, bio je zamotan u kuhinjsku krpu s
Kipom slobode, a kad me policija pitala prepoznajem li je, morala sam potvrditi, reći da je to
naša krpa. Osjećala sam se grozno jer je zbog toga Matthew djelovao još više kriv. No nakon što
je policija otišla, našla sam svoju krpu u kuhinjskom ormariću, što znači da osoba koja je ubila
Jane ima istu kuhinjsku krpu. Zato razmisli, Rachel, jer će to biti dokaz da je Matthew nevin.
Vidim da joj misli jurcaju, tražeći rješenje. – Ne sjećam se – promrmlja.
– Kupila si jednu sebi, zar ne? Sigurna si da je nisi nekome dala? – Ne sjećam se –
ponovi.
Uzdahnem. – Policiji bi olakšala posao kad bi se mogla sjetiti, ali ne brini se, na kraju će i
sami doznati. Potražit će na nožu otiske prstiju i DNK; rekli su da bi ih moralo biti. I tada će s
Matthewa biti skinuta sumnja jer njegove neće naći. No to bi moglo potrajati dva dana, a
navodno ga smiju zadržati dvadeset četiri sata. No ako ga zaista sumnjiče za upletenost u Janeino
ubojstvo, može i dulje potrajati. – Odglumim suze u očima. – Ne mogu podnijeti pomisao na
njega kako sjedi u zatvorskoj ćeliji, da s njim postupaju kao s kriminalcem.
Iz džepa izvadi ključeve od svog auta. – Najbolje da krenem.
Promatram joj lice. – Ne želiš ostati i popiti šalicu čaja?
– Ne, ne mogu.
Pođem s njom prema vratima.
– Nego, jesi li našla prijateljev mobitel? Znaš, onaj koji si izgubila u pivnici Spotted Cow?
– Ne – smeteno odgovori.
– Nikad ne znaš, možda se još pojavi. Možda ga je dosad netko već odnio na policiju.
– Čuj, zbilja moram ići. Bok, Cass.
Požuri se do svog auta i uđe. Čekam da upali motor, potom joj priđem i pokucam na
prozor auta. Ona ga spusti.
– Zaboravila sam ti reći: policija me pitala jesam li poznavala Jane i rekla sam da sam je
upoznala na onoj oproštajnoj zabavi na koju si me povela sa sobom. Onda su me pitak jesi li je ti
poznavala i rekla sam da nisi, ali da si se bila posvađala s njom zbog parkirnog mjesta onoga
dana kad je umrla, ali to je sve. No nije mi se činilo da vjeruju da je svađa bila zbog parkinga. A
ti se pokušaj sjetiti kuhinjske krpe, hoćeš? Kad sam ih maloprije zvala da im kažem da sam svoju
krpu našla u kuhinjskom ormariću, što znači da to nije ta krpa u koju je bio umotan nož, rekla
sam da još jedino znam da ti imaš takvu. – Zastanem kako bih pojačala učinak izgovorenog. –
Znaš kakvi su oni, upotrijebit će svaku sitnicu protiv čovjeka ako mogu.
Dobar je osjećaj vidjeti kako joj oči vrludaju, tražeći kuda bi pobjegle. Silovito ubaci u
brzinu i odjuri iz dvorišta.
– Bok, Rachel – izgovorim nježno dok joj je auto nestajao niz cestu.
 Vrativši se u kuću, nazovem policiju da im kažem da krpa u koju je bio umotan nož nije
moja jer sam je upravo našla u kuhinjskom ormariću. Podsjetim ih da mi ju je Rachel kupila i da
je istu takvu kupila i sebi. Pitam za Matthewa i hinim uznemirenost čuvši da će ga zadržati preko
noći. Nakon što sam spustila slušalicu, odem do hladnjaka, izvadim bocu šampanjca koju uvijek
čuvamo za iznenadne goste i natočim si čašu.
A potom još jednu.
 ČETVRTAK, 1. LISTOPADA

Idućeg jutra, primijetivši da je prvi dan u listopadu, zaključim da je to dobar znak, savršen
dan da se krene ispočetka. Prvo provjerim vijesti i, čuvši da muškarac i žena pomažu policiji u
istrazi vezanoj uz ubojstvo Jane Walters, ne mogu si pomoći a da ne osjetim zlobno zadovoljstvo
jer to znači da je i Rachel uhićena.
Nikada se nisam smatrala osvetoljubivom osobom, no nadam se da je provela nekoliko
zastrašujućih sati na policiji, gdje su je maltretirali pitanjima o njenoj vezi s Matthewom, o svađi
s Jane i o kuhinjskoj krpi u kojoj je bio nož. Sigurno se grozi pri pomisli da bi na nožu mogli biti
pronađeni njeni otisci. Naravno, čim predam njen tajni mobitel, i ona i Matthew bit će pušteni jer
će policija shvatiti da nitko od njih nije ubio Jane, da je nož koji imaju samo nož koji je Rachel
kupila u Londonu kako bi me zastrašila, a ne sredstvo ubojstva. I što onda? Njih će dvoje sretno
živjeti do kraja života? Ne čini mi se to u redu, a svakako se ne čini ni pravednim.
Čeka me dan pun obaveza, ali prvo opušteno doručkujem, diveći se kako je dobro biti bez
stalne strepnje od šutljivih poziva. Želim pribaviti sudski nalog koji bi spriječio Matthewa, i
Rachel, da mi se uopće približe nakon što budu pušteni, stoga tražim informacije na Internetu i
doznam da mogu zatražiti zabranu prilaska. Znajući da ću u jednom trenutku zatrebati pravni
savjet, nazovem svog odvjetnika i dogovorim sastanak potkraj jutra. Potom zovem bravara i
dogovorim promjenu brava
Dok bravar mijenja brave, Matthewove stvari umećem u vreće za smeće, trudeći se ne
razmišljati previše o tome što radim, o značenju svega toga. No ipak me to emocionalno
iscrpljuje. U podne se odvezem u Castle Wells, s Rachelinim malim crnim mobitelom u torbi, te
provedem sat i pol kod svog odvjetnika, koji mi kaže nešto čega nisam bila ni svjesna:
zahvaljujući porukama s mobitela, Matthew može biti optužen zbog povezanosti s mojim
“predoziranjem”. Otišavši od odvjetnika, odvezem se do Rachehna stana i pred ulazna joj vrata
bacim vreće s Matthewovom odjećom. Potom se odvezem do policijske postaje i zamolim da
razgovaram s policajkom Lawson. Ona nije dostupna, ali policajac Thomas jest, stoga njemu
uručim Rachelin mobitel i kažem mu ono što sam rekla odvjetniku, da sam ga to jutro našla u
svom autu.
Fizički i psihički iscrpljena, odvezem se kući. Čudi me koliko sam ogladnjela, pa nađem
konzervu juhe od rajčice i pojedem je uz malo tosta. Potom tumaram po kući, osjećajući
zbunjenost, pitajući se kako ću moći krenuti dalje sa životom kad sam ostala i bez muža i bez
najbolje prijateljice. Osjećam se tako loše, tako potišteno, da sve više dolazim u iskušenje pasti
na koljena i isplakati dušu. No ne dam se.
Upalim televizor kako bih pogledala vijesti u šest sati. Ništa nije objavljeno o Matthewu i
Rachel a kada nedugo potom zazvoni telefon, shvatim da se ništa nije promijenilo, da je i dalje
prisutan isti strah koji me koči. Hodajući prema hodniku, podsjetim samu sebe da ovo ne može
biti šutljivi poziv, no kad sam podignula slušalicu i vidjela da je broj skriven, ukočim se u
nevjerici.
Petljam prstima prije no što se javim.
– Cass? Alex je.
– Alex? – Osjetim val olakšanja. – Prestrašili ste me! Jeste li znali da vam je broj skriven?
– Da? Oprostite, nisam znao. Čujte, nadam se da nemate ništa protiv što vas zovem, našao
sam vaš broj na dopisnici koju ste mi poslali nakon što je Jane umrla. Upravo su me zvali iz
policije. Imaju Janeina ubojicu u pritvoru. Gotovo je, Cass, napokon je gotovo. – Glas mu je
prepun emocija.
 Pokušavam naći prave riječi, ali ne mogu doći k sebi od šoka. – To je divno, Alex, zaista
mi je drago zbog vas.
– Znam, ne mogu vjerovati. Kad sam jučer čuo da dvoje ljudi pomaže policiji u istrazi,
nisam se usudio ponadati.
– Znači, onda je to netko od njih? – pitam, znajući da to nije moguće.
– Ne znam, policija nije rekla. Poslat će nekoga do mene. Vjerojatno to nikome ne bih
smio govoriti, ali htio sam da vi znate. Nakon onoga što ste mi rekli u ponedjeljak, mislio sam da
bi vas to moglo umiriti.
– Hvala vam, Alex, to je sjajna vijest, zaista. Hoćete li mi javiti što je bilo?
– Da, naravno. Onda, doviđenja, Cass. Nadam se da ćete večeras lakše zaspati.
– I vi.
Spustim slušalicu, još uvijek zaprepaštena onime što mi je upravo rekao. Ako policija drži
Janeina ubojicu, Matthew i Rachel sigurno su pušteni. Tko je onda priznao? Je li ubojici proradila
savjest kad je čuo da je dvoje ljudi uhićeno? Možda ga je netko skrivao kod sebe, njegova mama
ili djevojka, pa ga je odlučio prijaviti. To se čini kao najlogičnije objašnjenje.
Toliko sam napeta da ne mogu mirno sjediti. Gdje su Matthew i Rachel? Jesu li se vratili
u Rachelin stan, jesu li našli vreće za smeće s Matthewovom odjećom? Ili su na putu ovamo,
kako bi uzeli ostatak njegovih stvari? Njegov laptop, torba za posao, četkica za zube, brijaći
aparat – sve je još uvijek tu. Sretna što imam nešto za raditi, obilazim kuću skupljajući njegove
stvari, stavljajući sve u kutiju, ne bih li bila spremna u slučaju da se doista pojave, budući da ih
ne želim pustiti unutra.
Pada noć, no ne odlazim gore u krevet. Da me barem Alex nazvao da mi kaže tko je ubio
Jane. Sada već zasigurno zna. Trebala bih se osjećati sigurnije sada kad policija drži ubojicu, no
previše mi se sumnji nadvija nad glavom. Zrak je ispunjen nelagodom. Sužava zidove kuće; oni
me sve više pritišću i ostajem bez daha.
 PETAK, 2. LISTOPADA

Probudim se i shvatim da ležim na kauču; svjetla su još upaljena jer nisam htjela biti u
mraku. Na brzinu se otuširam, osjećajući nervozu zbog onoga što ovaj dan nosi pred sobom.
Oglasi se zvono na vratima i prene me. Prva mi je pomisao da je to Matthew, stoga dok ih
otvaram, ostavljam vrata zakračunata novim zasunom. Kad pred sobom ugledam policajku
Lawson, čini mi se kao da vidim staru prijateljicu. – Mogu li ući? – upita.
Krenemo u kuhinju i ponudim je šalicom čaja. Zaključujem da me došla upozoriti da su
Matthew i Rachel pušteni, ili da me ispita kako sam došla do Rachelina tajnog mobitela. Ili da
potvrdi ono što mi je Alex sinoć rekao, da imaju Janeina ubojicu.
– Došla sam vam priopćiti najnovije vijesti kako biste bih u toku – kaže dok vadim šalice
iz kuhinjskog ormarića. – I zahvaliti vam. Bez vaše pomoći ne bismo tako brzo riješili slučaj
Janeina ubojstva.
Suviše sam zauzeta trudeći se ostaviti dojam iznenađenosti da bih razumjela što govori. –
Znate tko je ubio Jane? – upitam, okrenuvši se licem prema njoj.
– Da, imamo priznanje. – To je sjajno!
– I vi ste nas usmjerili u pravome smjeru – kaže. – Vrlo smo vam zahvalni.
Zbunjeno je gledam. – Ne razumijem.
– Bilo je upravo onako kako ste rekli.
Upravo onako kako sam rekla? Osjetivši ošamućenost, priđem stolu i potonem na stolicu.
Matthew je ubio Jane? Preplavi me strah.
– Ne, to nije moguće – jedva prozborim. – Jučer sam ostavila mobitel u policijskoj stanici.
Našla sam ga u svom autu na putu do odvjetnika i, kad sam ga otvorila, shvatila sam da je to
mobitel kojim je Rachel komunicirala s Matthewom. Ako pročitate njihove poruke...
– Pročitala sam – prekine me policajka Lawson. – Baš svaku. Promatram je kako ubacuje
vrećice za čaj u šalice koje sam ostavila po strani. Ako ih je pročitala, onda bi trebala znati da je
Matthew nevin. Ali rekla je da je bilo upravo onako kako sam rekla. Muka mi je u želucu od
pomisli da ću joj morati reći istinu: da sam Matthewa uplela u Janeino ubojstvo kako bih mu se
osvetila za ono što mi je učinio. Morat ću povući sve što sam rekla i vjerojatno ću u sudskom
postupku biti optužena za navođenje na krivi trag. Ali što imam povući? Nisam zapravo izrekla
nijednu laž. Nisam vidjela Matthewa kad sam se te noći vratila kući, stoga postoji mogućnost da
nije bio u gostinskoj sobi. Ali da je otišao van ubiti Jane? Nije ju ni poznavao. Zašto bi priznao da
je ubio Jane ako nije kriv? I tada se sjetim izraza Janeina lica kad ga je ugledala kroz prozor
restorana. Bila sam u pravu, prepoznala ga je. On je poznavao Jane.
– Ne mogu vjerovati – slabašno izustim. – Ne mogu vjerovati da je Matthew ubio Jane.
Policajka Lawson se namršti. – Matthew? Ne, naš ubojica nije Matthew.
Zavrti mi se u glavi. – Nije Matthew? Nego tko?
– Gospođica Baretto. Rachel je sve priznala.
Ostanem bez daha i prostorija mi se zamagli pred očima. Osjećam kako blijedim u licu, a
potom na zatiljku osjetim ruke policajke Lawson dok mi nježno spušta glavu na stol.
– Bit ćete dobro – kaže smirenim glasom. – Dvaput duboko udahnite i bit će vam dobro.
Šok prostruji mojim tijelom. – Rachel? – kažem promuklim glasom. – Rachel je ubila
Jane? – Da.
Osjetim navalu panike. Usprkos svemu onome za što znam da je sposobna učiniti, ovo ne
vjerujem. Znam da sam policiji bila rekla stvari kojima sam i nju uplela, kao i Matthewa, ali
samo sam je željela uplašiti.
 – Ne, nije Rachel, nemoguće. Ne bi ona to napravila, nije takva, ne bi ona ubila nekoga!
Krivo ste shvatili, nesumnjivo... – Unatoč svojoj mržnji prema Rachel, zbog toga što mi je
učinila, toliko se bojim za nju da se osjećam paralizirano.
– Bojim se da je sama priznala – kaže policajka Lawson, gurajući šalicu prema meni.
Poslušno otpijem gutljaj vrućeg, slatkog čaja, a ruke mi se toliko tresu da se dio prelije preko
ruba i opeče me. – Kad smo je sinoć ispitivali, jednostavno se slomila. Bilo je nevjerojatno, iz
nekog je razloga mislila da smo je otkrili. Bili ste u pravu kad ste rekli da svađa između nje i Jane
nije bila zbog parkirnog mjesta. Naravno, po cijelom ćemo nožu naći DNK od obje, njen i
Janein...
Čini mi se kao da sam se našla u noćnoj mori. – Molim? Nož koji sam našla u vrtnom
spremištu zaista je sredstvo ubojstva?
– Očistila ga je, naravno, ali ostaci krvi nađeni su u utorima na dršci. Poslali smo ih u
Odjel za forenziku, no uvjereni smo da pripada Jane.
– Ali... – Mučim se shvatiti. – Rekla je da ga je kupila u Londonu.
– Vjerojatno je, ali prije ubojstva, ne poslije. Nije mogla reći Matthewu da već ima nož,
pa se pretvarala da ga je kupila kako bi vas njime zastrašila. Ostavivši ga u vašem vrtnom
spremištu nakon ubojstva bio je način da ga prikrije.
– Ne razumijem. – Zubi mi cvokoću u nevjerici, pa dlanovima obujmim šalicu, žudeći za
malo topline. – Mislim, zašto? Zašto bi takvo što učinila? Nije zapravo ni poznavala Jane.
– Poznavala ju je bolje no što mislite. – Policajka Lawson sjedne do mene. – Je li vam
Rachel ikad pričala o svom privatnom životu, upoznala vas sa svojim partnerima?
– Baš i ne. Upoznala sam jednog ili dvojicu tijekom godina, ali činilo se da ni s jednim
nije ostala dugo u vezi. Uvijek je govorila da nije tip za udaju.
– Prilično smo se namučili pokušavajući sve povezati u jednu cjelinu – kaže policajka
Lawson, držeći se kao netko tko ima puno toga za objasniti. – Neke stvari smo saznali kad smo
ispitali Janeine kolege u Finchlakersu, a ostatak smo uspjeli doznati nakon što je Rachel priznala.
Bojim se da je cijela priča prilično ružna. – Pogleda me, želeći znati želim li da nastavi, i ja
kimnem. Kako da inače prihvatim to što se dogodilo ako ne znam koji su razlozi u pozadini
svega? – U redu, ovako je počelo. Prije otprilike dvije godine Rachel je bila u vezi s nekim iz
Finchlakersa. On je bio u braku i imao troje male djece. Na kraju je ostavio suprugu zbog Rachel,
a ona je nakon toga izgubila zanimanje za njega. On se vratio svojoj supruzi i tada je Rachel
ponovno s njim započela vezu. Ostavio je suprugu po drugi put, i to je za obitelj bilo pogubno. –
Napravi stanku. – Veza je ponovno pukla, no supruga ga više nije htjela primiti natrag. Njoj je
bilo naročito teško jer je također radila za Finchlakers, pa ga je svaki dan viđala i potonula u
depresiju.
– Ali kakve to ima veze s Jane? – upitam, nastojeći u mislima zadržati djeliće slagalice.
– Ona je bila Janeina najbolja prijateljica pa se i Jane našla usred svega. Sasvim prirodno,
mrzila je Rachel iz dna duše jer je razorila prijateljičinu obitelj, i to ne jednom, već dvaput.
– To mogu shvatiti.
– Potpuno. No budući da su radile u različitim odjelima, nisu baš često dolazile u kontakt.
Međutim, njeno se mišljenje o Rachel još više srozalo kad ju je jedne kasne večeri zatekla kako
se seksa u uredu. Idući se dan s njom sukobila, rekavši joj manje-više neka ubuduće ode u hotel
jer će je u protivnom prijaviti.
– Nemojte mi reći da ju je Rachel zato ubila – kažem, u nevjerici se nasmijavši. – Zato što
se brinula da će biti prijavljena.
– Ne, stvari su se za Rachel zakomplicirale tek kad je Jane shvatila da je muškarac s
kojim ju je vidjela u uredu bio Matthew. Oprostite – kaže, pogledavši me u lice. – Ako želite da
stanem, samo recite.
Odmahnem glavom. – U redu je. Moram znati.
– Samo ako ste sigurni u to. Sjećate li se kad ste nam rekli da ste pomislili da je Jane
prepoznala Matthewa vidjevši ga kroz prozor restorana? I bili ste u pravu, prepoznala ga je.
Nedokučivo mi je da se nešto što sam izmislila ispostavilo točnim. Toliko je apsurdno da
se poželim smijati.
– Lako je zamisliti kako se Jane morala osjećati kad je shvatila da je muškarac kojega je
vidjela kako se seksa s Rachel suprug njezine nove prijateljice – policajka Lawson nastavlja. –
Zgrožena time, poslala je e-mail Rachel, koja je u to vrijeme bila u New Yorku. Podsjetila je
Rachel da je već uništila jedan brak i rekla joj da neće dopustiti da isto napravi i vama, pogotovo
zato što ste joj najbolja prijateljica. Rachel joj je odgovorila da gleda svoja posla, no kad je išla
na posao po povratku iz New Yorka, Jane joj se suprotstavila na parkiralištu. Zaprijetila je da će
vam reći za njihov preljub ako odmah ne prekine s Matthewom. I tako je Rachel obećala da će te
iste večeri prekinuti s Matthewom. No Jane joj nije vjerovala i, kad se vratila u restoran nakon
prijateljičine djevojačke večeri da bi obavila telefonski poziv, nije nazvala samo svog supruga,
nego i Rachel. Naime, kad se Jane ranije sukobila s njom na parkiralištu, zahtijevala je od Rachel
posjetnicu i na poleđini je zapisala broj njezina mobitela. Našli smo mnoštvo posjetnica u
Janeinoj torbi, većinu od ljudi koji rade u Finchlakersu, pa se Rachelina posjetnica ni po čemu
nije izdvajala od ostalih. Uglavnom, Jane je pitala Rachel je li prekinula s Matthewom i kad joj je
Rachel priznala da nije, rekavši da treba još vremena, Jane joj je rekla da će, budući da će
prolaziti kraj Nook’s Cornera na putu kući, stati kod vas i sve vam ispričati o njihovoj ljubavnoj
vezi.
– Kad, u jedanaest sati navečer? – kažem. – Sumnjam da bi to napravila.
– U pravu ste, vjerojatno je to samo rekla da zaprijeti Rachel. U svakom slučaju, Rachel
se uspaničila. Rekla je Jane da, prije no što vama išta kaže, mora biti svjesna nekih stvari, čime je
aludirala na vaše krhko mentalno zdravlje, izjavivši da vam ne bi to smjela tako olako reći.
Predložila je da se nađu na ugibalištu i da će, bude li vam to još uvijek željela reći nakon što čuje
njenu stranu priče, to učiniti zajedno. Jane ju je pristala saslušati, pa se Rachel odvezla do puta
koji se nalazi podalje od Blackwater Lanea te je pješice otrčala do ugibališta. A dalje svi znamo
što je bilo. Jane nije nasjela na Rachelinu priču o vašim psihičkim problemima, pa su se počele
prepirati. Rachel ostaje pri tome da nije namjeravala ubiti Jane, da je uzela nož samo kako bi je
njime prestrašila.
Malo pomalo, stvari počinju sjedati na svoje mjesto. Kad sam se zaustavila na ugibalištu u
olujnoj noći, Jane nije trebala pomoć jer je čekala da dođe Rachel. Nije znala da sam ja u
automobilu; da je znala, dotrčala bi po kiši, ušla i sjela kraj mene i rekla mi, na moje vlastito
čuđenje, da je na putu prema meni. I, sjedeći u autu, rekla bi mi da su Rachel i Matthew u
ljubavnoj vezi. Bih li se odvezla ravno kući kako bih se suočila s Matthewom, i putem prošla
pokraj Rachehna auta? Ili bi Rachel stigla u trenutku dok bih se pokušavala pomiriti s
poražavajućom viješću, i obje nas ubila? To je nešto što nikada neću saznati.
– Ne mogu vjerovati – ukočeno promrsim. – Još uvijek ne mogu vjerovati da bi Rachel
tako nešto učinila. Čak i da mi je Jane rekla, pa što? Njihova bi veza izašla na vidjelo i Rachel bi
dobila ono što je željela, a to je Matthew.
Policajka Lawson odmahne glavom. – Kao što znate iz poruka s mobitela, tu se nije radilo
samo o Matthewu, nego i o novcu. Vašem novcu. Najozbiljnije je smatrala da se vaš otac u svojoj
oporuci trebao za nju na neki način pobrinuti. Stalno je ponavljala da su je vaši roditelji zvali
svojom drugom kćeri, pa se zato osjećala prevarenom kada je sve pripalo vama.
– Nisam ni ja znala za novac sve dok mama nije umrla.
 – Da, rekla nam je Rachel. I dok ste bili sami, njoj se činilo da će ga na neki način moći
dijeliti s vama. No kad ste se udali, te kad je vidjela da više nije na vrhu liste vaših prioriteta,
počela vam je zamjerati te je zaključila da je jedini način da se dokopa onoga za što je smatrala
da joj pripada putem Matthewa. Bojim se da je svjesno isplanirala započeti vezu s Matthewom i,
kad se on u nju zaljubio, skovali su plan da vas se proglasi psihički nestabilnom, kako bi Matthew
dobio kontrolu nad vašim novcem. Onoga dana kad se Jane s njom suočila, njih su se dvoje
spremali krenuti u akciju protiv vas; bio je to, recimo to tako, loš odabir trenutka. Da vam je Jane
rekla za Rachel i Matthewa, svi njeni pomno smišljeni planovi pali bi u vodu.
Navru mi suze. – Kupila sam joj kuću u Francuskoj. Zaljubila se u nju i ja sam joj je
kupila. Planirala sam joj je darovati za četrdeseti rođendan, trebalo je to biti iznenađenje. Nisam
to ni rekla Matthewu jer sam mislila da će se tome usprotiviti. Njemu se Rachel zapravo nije
sviđala, odnosno to sam tada mislila. Da je barem pričekala, rođendan joj je krajem mjeseca.
Osjećam se užasno. Trebala sam znati kako se loše Rachel osjećala kad je shvatila da je
izostavljena iz tatine oporuke. Kako sam mogla biti tako bezosjećajna? Istina, kupila sam joj
kuću, ali samo zato što sam bila prisutna kad se u nju zaljubila. Bih li pomislila na to da joj
darujem dio novca da nije vidjela tu kuću? Možda. Nadam se.
I zašto joj odmah nisam darovala kuću, onog trena kad sam je kupila, umjesto da je
čuvam do njezina rođendana kako bih joj je velikodušno mogla predati? Posljednjih je osamnaest
mjeseci kuća bila prazna, nekorištena. Da sam joj je dala, bila bi nevjerojatno sretna. Ja bih
možda još uvijek imala Matthewa a Jane bi bila živa. Barem sam Matthewu mogla reći za kuću.
Da sam to učinila, a da su se on i Rachel već bih upustili u vezu, on bi joj rekao za kuću. Ona bi
tada strpljivo čekala svoj četrdeseti rođendan, i kada bi kuća bila njena, Matthew bi se od mene
rastao i najvjerojatnije pokušao izvući nešto novca temeljem bračnog ugovora. Ja bih izgubila
Matthewa, ali Jane bi još uvijek bila živa.
Ne znam zašto me tako silno mučila istina o Janeinu ubojstvu. Možda je u pitanju bila
moja podsvijest: možda mi je, vidjevši iznenađeni izraz na Janeinu licu kad je taj dan ugledala
Matthewa kroz prozor restorana, nesvjesno sinulo da ga je prepoznala. Možda sam njen poziv da
dođem li njoj na kavu nesvjesno protumačila kao nešto više od običnog prijedloga da se ponovno
nađemo. Možda sam, negdje duboko u sebi, znala da su Matthew i Rachel u ljubavnoj vezi,
možda sam, negdje duboko u sebi, znala da mi Jane to želi reći. Možda je to bila puka sreća. A
možda me, kad sam jučer sjedila na ugibalištu i osjetila Janeinu prisutnost, ona odvela do istine.

Prošlo je još gotovo sat vremena prije no što je policajka Lawson ustala da ode.
– Zna li Matthew? – upitam je dok zajedno hodamo prema ulaznim vratima. – Za Rachel?
– Ne, ne još. Ali uskoro hoće. – Okrene se na vratima. – Hoćete li biti dobro?
– Da, hvala, bit ću dobro.
Zatvorivši ulazna vrata za njom, znam da neću biti dobro, ne još. Ali jednog dana hoću.
Za razliku od Jane, preda mnom je cijeli život.

SVRŠETAK
 ZAHVALE

Vječna zahvalnost ide mojoj divnoj agentici Camilli Wray, koja je toliko toga učinila
mogućim, kao i ostatku ekipe u agenciji Darley Anderson s kojom je bilo pravo zadovoljstvo
surađivati. Hvala im i na stručnosti – bez njih ne bih ostvarila to što jesam.
Velika hvala mojoj nevjerojatnoj urednici Sally Williamson na neprocjenjivim savjetima i
podršci, baš kao i na tome što je uvijek bila s druge strane linije. Hvala i svima ostalima u
nakladničkoj kući HQ na njihovu entuzijazmu i profesionalnosti – najbolji ste! A od osoba u
SAD-u, želim zahvaliti Jennifer Weis, Lisi Senz, Jessici Preeg i svima u izdavačkoj kući St
Martin’s Press što su neprestano vjerovali u mene.
Na kraju, ali ne i manje važno, posebice želim zahvaliti, kao i uvijek, članovima svoje
obitelji – svojim kćerima, suprugu, roditeljima, braći i sestri – što ih je oduvijek zanimalo moje
pisanje. I hvala mojim divnim prijateljima u Engleskoj i Francuskoj koji su, baš poput mene,
uzbuđeni zbog moje nove karijere!