Odijeci

WWW.BALKANDOWNLOAD.
ORG
1
WWW.BALKANDOWNLOAD.ORG
Danijel Špelić
ODJECI
Zagreb, ožujak, 2018.
2
jedan
dolazak u trenkovac
3
1. Poglavlje
P
riča o obitelji Horvat završila je tople listopadske noći sada već daleke
1988. godine. Završio ju je usamljeni hitac iz lovačke puške. Iako je
nakratko razbio noćnu tišinu i probudio par bližih susjeda, samom pucnju
nitko od probuđenih nije pridodao veću pozornost zbog sezone lova koja je bila u
tijeku, a povremene noćne zasjede članova lokalnog lovačkog društva nisu
predstavljale nikakvu novost. Ako je netko i pomislio izaći van u noć osvijetljenu
punim mjesecom i provjeriti zašto netko puca tako blizu naseljenih kuća, brzo je
odustao od toga jer je malo susjedstvo ponovno utonulo u tišinu. Što je to pucanj
točno predstavljao otkriveno je nekoliko sati kasnije, ujutro, ali tada je već bilo
prekasno da se pomogne članovima obitelji Horvat.
Izvještaj tadašnje milicijske uprave, uspostavljene jedva dvije godine ranije,
tvrdio je da čak ni brza intervencija najbližih susjeda ne bi nešto promijenila.
Horvatovi su umrli tijekom noći, uključujući i Olivera Horvata, koji je najprije
ubio članove svoje obitelji, a onda je bez oklijevanja presudio i sebi. Hicem u
glavu. Bilo je još neodgovorenih pitanja u izvještaju, kao ono zašto je cijelo
imanje bilo u mraku nekoliko sati prije pucnjave i zašto u tim istim satima nitko
od susjeda nije vidio nikoga osim Olivera, ali tadašnja istraga ostala je čvrsto pri
zaključku da su ubojstva i konačno samoubojstvo bili stvar trenutka, a ne
višesatnog planiranja. Svako daljnje propitivanje nije bilo dopušteno, što je dosta
ljudi smatralo čudnim, pa čak i uznemirujućim.
Tragedija obitelji otkrivena je rano ujutro drugog dana dolaskom dvojice
sezonskih radnika koje su Horvatovi zaposlili nekoliko dana ranije zbog
povećanja obujma poslova u njihovim vinogradima. U sklopu provedene istrage,
ta su dva radnika kratko vrijeme bila osumnjičena da su skrivili smrt obitelji iz
koristoljubnih razloga. Jedan od konačnih zaključaka forenzičke analize bio je i
taj da je Oliver Horvat jedini krivac za počinjena umorstva i vlastito
samoubojstvo. Vlastitom je rukom ispalio hitac iz gotovo nove dvocijevne
lovačke puške koju je kupio nekoliko mjeseci ranije. Iako privedeni radnici više
nisu bili predmet istrage, obojica su ubrzo nakon toga napustila grad i otišla u
inozemstvo, što je pokrenulo nepotvrđene glasine da su inspektori zaduženi za
4
istragu pokušali fizičkim nasiljem izvući njihova priznanja. Tvrdnja kao takva
nije nikada u cijelosti dokazana kao istinita.
Internet mi u potrazi za odgovorima nije ponudio ništa osim općenitih i
nebitnih podataka povezanih više s poviješću grada Trenkovca nego s obitelji
Horvat. To me nije iznenadilo. Prošlo je skoro trideset godina otkako te obitelji
nije bilo, što je više nego dovoljno vremena da i veće tragedije od ove padnu u
zaborav. U međuvremenu je došao i prošao Domovinski rat, svijet je potreslo
nekoliko ekonomskih kriza i par šokantnih terorističkih napada na poznate
metropole, ljudi su odrasli i život se, kako se to obično govori, nastavio svojim
tijekom uz neizbježnu smjenu generacija. Obitelj Horvat upala je u arhiv
prošlosti, doslovno, jer se jedini članci o njihovoj smrti mogu pronaći samo u
nedavno digitaliziranom arhivu Trenkovačkog glasnika, lokalnog lista koji je
uskoro obilježavao četrdeset godina postojanja. Ne mogu reći da mi je
nedostatak informacije nešto posebno smetao jer tih dana, odmah nakon što sam
prihvatio novi posao, i nisam bio toliko znatiželjan u vezi sa samom obitelji. Bila
je to više letimična provjera stvari koje sam usputno čuo nego nekakvo pravo
istraživanje.
Moja priča pak započinje s oproštajnim sastankom u jednom malom
zagrebačkom lokalu, smještenom podalje od prometnih ulica i diskretno
skrivenom između nekoliko stambenih zgrada.
Bio je udoban i ugodan zato što nikad nije bio pretrpan ljudima. Gledao sam
kako se na licu Brune Jelića pojavljuje izraz sumnje i neočekivanog iznenađenja.
Spustio je šalicu s crnom kavom natrag na stol i samo me gledao nekoliko
trenutaka, procjenjujući lažem li mu ili ne. Kada je postalo očito da tako neće
doznati ništa, otvoreno me upita:
„Prodaješ mi priču, zar ne?“
„Zašto bi to radio?“
Nastavio me gledati sa sumnjom.
Ovaj put sam ga stvarno izbacio iz tračnica.
„Ozbiljno mi govoriš da si prihvatio čuvati nečiju kuću?“
„Zapravo, riječ je o cijelom imanju i to poprilično velikom, ali, da, to bi bilo
otprilike točno“, odgovorim pa pogledam na zaslon mobitela.
Bilo je rano rujansko jutro, toliko rano da se još uvijek nije posve razdanilo
te su gradske ulice koje smo mogli vidjeti kroz staklo lokala, još uvijek bile
prevučene dubokim sjenama. Ovaj dio Zagreba teško da se mogao nazvati
prometnim i u radnim danima, ali danas su ulice i pješačke staze bile potpuno
prazne, bez ijednog auta, prolaznika ili psa lutalice na njima. Pogledao sam na
mobitel zato što je kava s Brunom bila prvo od dva planirana zaustavljanja,
5
između kojih me čekalo i nekoliko dugačkih dionica ozbiljne vožnje, a vrijeme

nije bilo posve nevažno. Nikad nije kada vas očekuje sastanak s velikom
odvjetničkom facom koja voli točnost.
„I nisi mogao pronaći nešto bolje?“
„Što nedostaje ovome?“
Bruno izvuče cigaretu iz netom otvorene kutije i stavi je između usana, ali
zastane pri kvrcanju upaljača. Ponovno mu sumnja i znatiželja zatitraju u očima.
„Dobro, kako si uopće došao do tog posla?“
„Vidio sam ponudu, otišao na razgovor i dobio posao“, a to nije bila čak ni
polovična istina. Moja sestra je prva doznala za ponudu, ali ona nije bila javna.
Poslala mi je poruku elektronskom poštom, pa telefonski obavijestila da može,
ako sam zainteresiran za promjenu radnog okružja, urediti da neslužbeno
dođem na vrh liste kandidata za razgovor.
Tu stvari postaju malo složenije.
Kristijan Varga, čovjek iza poslovne ponude, naš je ujak, ali pripada majčinoj
strani obitelji s kojom jedva da smo imali kontakt dok smo odrastali. Znali smo
da postoji, ali to je bilo otprilike sve što smo znali. Ispalo je da je Varga poslovni
čovjek s nekoliko uspješnih poslova u Njemačkoj, Francuskoj i još nekoliko
zemalja, stajao je iza tvrtke koja se može opisati i kao minijaturni konglomerat
raznih poslova i išlo mu je dobro, toliko dobro da ga se moglo pronaći na listi
najbogatijih ljudi Europe. Dunja, moja sestra, bila je upoznata s tim podatkom,
što ne bih mogao reći i za sebe. Bruno nije bio netko koga bi zanimali toliki
detalji, pa ih preskočim i skratim objašnjenje na neku zadovoljavajuću
informativnu količinu. Da ne govorim o burnoj reakciji kada bih doznao da iza
svega stoji još i obiteljska povezanost.
„I?“ Bruno napokon pripali cigaretu pozlaćenim upaljačem.
Uz taj napadni detalj ide još dosta toga, podjednako napadnog; crno
poslovno odijelo, bijela košulja, crvena kravata i dugački crni kaput prebačen
preko naslona stolca. Na nogama mu jako skupe cipele, a svatko bi zamijetio i
blještavi sat na lijevoj ruci. Gospodin Wall Street.
Zaposlen je u jednom od najvećih zagrebačkih kasina, gdje jako dobro
obavlja svoj posao kao dio financijsko-promotivne strukture (nikad mi nije u
cijelosti pojasnio što točno radi) zbog čega ga uprava i vlasnici jako cijene,
pogotovo njegov dobar izgled, prirodni šarm i odlične komunikacijske vještine,
kao i sumnjičavost i oprez koje je demonstrirao u našem malom razgovoru.
„Što je točno pisalo u toj ponudi?“upita.
6
„Da traže čovjeka koji će živjeti na imanju i paziti na stvari sljedećih

nekoliko mjeseci.“
Bilo je i ponešto više od toga, ali, opet, nije mi se ulazilo u prevelike detalje.
Posao kao takav nije trebao biti fizički zahtjevan i glavni je uvjet bio stvarno
živjeti ondje i dočekivati pošiljke namještaja i ostalih stvari. „Lova je
nevjerojatna, Bruno“, dodam i nisam lagao. „Čak i više od toga. Vlasnik ga sređuje
za svoju kćer i njezinu obitelj. Ona će ga preuzeti za nekoliko mjeseci. Ja ću tamo
boraviti, popraviti ako što bude trebalo, ali uglavnom ću čekati dostavljače i
zaprimati stvari dok se oni u cijelosti ne presele.“ I opet preskočim dio o tome da
su i budući vlasnici iz moje obitelji. Ne zato što mi je bilo neugodno zbog toga, već
zato što te ljude nisam imao prilike upoznati, ne više od nekoliko sporadičnih
susreta i površnih razgovora ni o čemu. Za mene osobno nije bilo nikakve razlike
između njih i potpunih stranaca.
„Jesi barem provjerio tipa koji te zaposlio? Da upitam već kad ovako lijepo
pričamo“, Bruno opušteno raširi preko naslona stolca i brzo pogleda u mladu
djevojku iza šanka. Pogledi su im se susreli odmah čim smo došli, a to što ju je
gledao s odobravanjem značilo je da ga zanima. Unaprijed sam znao kako će
cijela stvar završiti i nisam mogao da najprije ne odmahnem glavom, pa tek onda
odgovorim na pitanje.
„Provjerio sam ga onoliko koliko ga se može provjeriti. Poslovni čovjek, ima
udio u nekoliko međunarodnih tvrtki i podrijetlom je iz Hrvatske“, glavom
pokažem na djevojku za šankom. „Zar ti već nije dosadilo ulaziti u veze s curama
kojima drugi dan zaboraviš ime?“
„Nije, jer nemam vremena za sve one romantične stvari koje završavaju
vikanjem, optuživanjem za nevjeru i bacanjem teških predmeta u glavu. Takve
stvari prepuštam tebi“, ubaci kratku pauzu. „Dobio si nekakav ugovor o radu?“
„Čak sam ga pažljivo i pročitao, ako možeš vjerovati.“
Bruno podigne oba dlana. „Znaš što se kaže za stvari koje su predobre...“
„Znam“, dovršim posljednje ostatke kave u jednom gutljaju. „Ali ovdje je sve
u redu, provjereno“, a to je opet bila zasluga moje sestre. Obitelj ili ne, poslovne
stvari bile su drukčija priča. Njezin oprez kod takvih stvari je uvijek u visokom
stupnju pripravnosti, a u darežljive poslodavce više nitko ne vjeruje, čak ni mala
djeca. Ali činilo se da je ovdje stvarno sve u redu. Stavke ugovora bile su
jednostavne i razumljive i nije bilo zamki u obliku sitno tiskanih slova.
„Baš kad pomislim da me ništa više ne može iznenaditi...“, Bruno odmahne
glavom, pa oštrim pokretom ugasi cigaretu, nagovještavajući kraj sastanka.
Obojica gotovo istodobno dohvatismo odjeću, on uze svoj kaput, a ja jaknu u
kojoj sam pokraj njega izgledao kao beskućnik.
7
Podigao je račun. „Moj red. Da poslije ne pričaš kako nisam bio dobar
prijatelj.“
Pokažem mu srednji prst, pa zakopčam jaknu i izađem van iz lokala,
ušetavši iz tople prostorije u hladno i maglovito jutro. Podigao sam ovratnik i
ugurao ruke u džepove. Jesen je, što se mene tiče, došla malo prebrzo. Ne bih
imao ništa protiv da je pričekala još koji dan, tjedan ili možda mjesec-dva,
stvarno ne bih.
Još uvijek sam gledao oko sebe, u duboku maglu i prazni kvart, kada Bruno
izađe van i pokaže papirić s telefonskim brojem.
Nekako nisam ni sumnjao da će ga dobiti. „Strašan si, priznajem“, rekoh.
„I više sam od toga, prijatelju, puno više“, on pak spusti svoj ovratnik,
pažljivo ga poravna i pogledom pređe preko praznog parkirališta. Odnosno, ne u
cijelosti praznog. Jedno mjesto je zauzimao moj VWPassat karavan iz 1985.
godine. Njegova boja trule višnje odudarala je od bjeline guste magle i činila ga
stvarno uočljivim.
„Kad putuješ?“
„Odmah“, pokažem na karavan.
„Vidim, obavijestio si gomilu ljudi da ti prirede veličanstven oproštaj.“
„Imam tebe, što će mi drugi ljudi?“ pružim ruku i Bruno ju čvrsto prihvati.
„Pazit ću da ti se javim s vremena na vrijeme kako me ne bi zaboravio.“
„Zašto imam osjećaj da ti zapravo bježiš iz Zagreba dok nitko ne gleda?“
„To je samo osjećaj, Bruno. Kada se vratim, reći ću ti koliko je u njemu bilo
istine.“Još jednom smo se pozdravili, nakon čega smo otišli svaki na svoju stranu,
on u uski prolaz između obližnjih zgrada, a ja prema autu. Obojica nismo znali da
će se naš idući susret odigrati u potpuno drugačijim okolnostima.
Sve stvari koje sam posjedovao i bile vrijedne toga da ih uzmem sa sobom (a
bilo ih je žalosno malo) već su bile složene na stražnjem sjedalu i prtljažniku
karavana. Nije bilo potrebe da se vraćam do unajmljenog stana, kao ni da
obavještavam još nekoga o odlasku budući da je Bruno stvarno bio prva i
posljednja osoba na kratkom, jako kratkom popisu, onih koji su uopće marili što
odlazim. Teško da bi i on bio na tom popisu da nismo bili rođeni u istom gradu i
da nismo zajedno odrasli te podijelili nekoliko loših dana u dosadašnjem životu.
Bili smo čudan par za prijatelje, prvi ću to priznati, ali iz nekog nedokučivog
razloga bili smo i najbolji prijatelji.
Jednu stvar je pogodio.
Iako nisam bježao iz grada, do neke mjere mi je bilo drago što odlazim.
Zagreb mi nikad nije najbolje sjeo kao životna sredina, ne u cijelosti, tako da
8
nisam osjećao napetost zbog odlaska i preseljenja u nepoznato, već nešto što je
podsjećalo na olakšanje, ali to nisam bio spreman samo tako priznati. Ni sebi, a
još manje javno.
Gledajući danas na taj odlazak iz grada, shvaćam da on sam po sebi nije
imao nikakve veze s obitelji Horvat jer u tom trenutku nisam znao ni tko su oni
točno bili. Njihovo ime spomenuto je tek usputno na informativnom razgovoru u
vezi sa zapošljavanjem, u svojstvu bivših vlasnika koji su odavno pokojni. Bili su
nebitni za sadašnjost i stvari o kojima sam morao razmišljati. Odluke i
premišljanja oko toga bih li trebao prihvatiti posao, odseliti se u nepoznati grad,
ostaviti sve iza sebe i krenuti s novim početkom.
Takve stvari. Obične stvari.
Tada, i dok sam pokretao karavan (i slušao kako vodena pumpa ispušta
zvukove upozorenja da bi je napokon trebalo pregledati) i razmišljao o putu koji
će me najbrže izvesti iz grada, nisam ni zamišljao da će prošlost obitelji Horvat
postati dio okružja koje je nemoguće samo tako opisati riječima, ne bez dobrog
promišljanja unaprijed. Okružja u koje sam bio gotovo nasilno uvučen i u kojemu
se na kraju dogodilo puno mračnih stvari pokraj kojih je premišljanje oko
odlaska iz grada i započinjanja novog života u novom okružju djelovalo banalno i
nevažno.
9
2. Poglavlje
N
ajbrži način za napuštanje Zagreba i dolazak do Pakraca je autocesta A3.
Vožnja u prosjeku traje dva sata, koja minuta više ili manje, s time da na
kraju i nema razlike ako se s autoceste siđe kod Kutine ili Novske,
razdaljina između gradova na kraju ostaje ista. Ozbiljno sam se premišljao oko
toga trebam li staviti karavan pod napor brze vožnje (sto kilometara na sat mu je
inače granica i to samo onda kada ima stvarno dobar dan) i odlučio sam se za
autoput zato što je u konačnici ipak skraćivao putovanje. Brzinu nisam podizao
više od sedamdeset kilometara i povremeno bi se začuo tužni pjev vodene
pumpe, ali došao sam brže nego da sam vozio sporednim cestama. Olakšanje koje
sam osjetio maknuvši se s autoputa bilo je veliko, ali zapravo se ništa nije bitnije
promijenilo, barem ne u brzini napredovanja, jer je magla bila podjednako
uspješna prepreka za brzo putovanje kao i stari automobil i protezala se, činilo
se, kroz cijelu Hrvatsku.
Istini za volju, nisam se baš ni žurio.
Sastanak s Aleksandrom Dujmićem, odvjetnikom obitelji Varga, trebao se
odigrati tek oko podneva, što je značilo da na raspolaganju imam nekoliko
slobodnih sati, a nisam mogao proći tako blizu Pakraca i ne posjetiti sestru.
Dunja Valentić bila je poznata po tome da ljudima jako dugo pamti i manje
prijestupe od toga, a s obzirom na to da je sama bila odgovorna za ovu
neočekivanu promjenu poslovne karijere, osobna zahvala bila je najmanje što
sam mogao učiniti za nju.
Pakrac je, kao i sve ostalo na putu do njega, bio prekriven maglom, no
gradske su ulice bile živahne. Automobili su prolazili pokraj mene i zauzimali
skoro sva mjesta na parkiralištima, a vidio sam i popriličan broj ljudi u pokretu
dok sam prolazio kroz gradsko središte. Okolna šumovita brda također su bila
skrivena u magli, prizor koji sam već vidio nebrojno puta jer sam, što je mnogima
dolazilo kao iznenađenje, ovdje rođen. I teško da se ovaj posjet mogao nazvati
sentimentalnim jer u gradu jedva da sam više ikoga poznavao, što opet i nije bilo
1
nekakvo iznenađenje kada se u obzir uzme da sam zadnjih osam godina, od

navršavanja punoljetnosti, proveo izvan njega.
Prođem kroz gradsko središte, pa skrenem desno, prema strani grada gdje
su ulice smještene odmah ispod guste šume. Vozio sam sporo jer mi se nije žurilo
susresti tipa s kojim je Dunja trenutačno bila u vezi. Nekako sam se nadao da
neće biti kod nje, ali imao sam predosjećaj da nisam te sreće. Hrvoje Marić u
svega nekoliko mjeseci postao je glavni razlog iz kojeg su se moji posjeti sestri,
ionako već sporadični, još više prorijedili. Imao je skoro pa prirodni dar da na
sve ljude ostavi negativan dojam, osim na bliske prijatelje, ekskluzivni klub
umišljenih seronja sličnih njemu, tako da se nisam previše opterećivao oko loše
komunikacije s njim jer je taj problem imao gotovo sa svima. Ljudi se često pitaju
što je to točno Dunja vidjela u njemu i zašto samu sebe izlaže prezrivim
pogledima i tihom ogovaranju tipičnom za male sredine u kojima se ljudi
međusobno dobro poznaju jer je Hrvoje, povrh svega ostalog, bio i oženjen
(navodno mu se postupak razvoda odugovlačio u nedogled) i imao klinca koji će
za par godina moći samostalno okrivljavati Dunju da je bila uzrok raspada braka
njegovih roditelja, iako su se njih dvoje upoznali nakon što se razišao sa ženom.
Tako je barem išla njegova verzija. Jednom sam je otvoreno upitao zašto se točno
upustila u takvu vezu i naučio tešku lekciju da to više ne radim jer je odgovor bio
dvomjesečna šutnja.
Dunja nije spavala, otvorila je vrata držeći mobitel na uhu. Djelovala je kao
da je još uvijek u krevetu, u dubokom snu, a ujedno i kao da se smrtno dosađuje,
nešto između toga, neodređeno. Odmah je podigla prst da pričekam kraj
razgovora, pa pokazala da uđem, što sam i učinio. Razgovor koji je vodila iz nje je
izvlačio kratke odgovore (aha, da, OK, aha) i završio s nekakvim neodređenim
savjetom o razmišljanju svojom glavom i prekidanjem veze koje je graničilo s
ljutnjom kakvu mogu izazivati samo dosadni i naporni ljudi.
„Nisi morala prekidati radi mene“, rekao sam dok smo hodali prema kuhinji,
prostoriju u koju me usmjerila i koja je u cijelosti bila ispunjena mirisom svježe
skuhane kave. Pokaže mi da se smjestim za kuhinjski stol, pa i to učinih,
prethodno skinuvši jaknu i objesivši je o naslon stolice. Pretpostavljao sam da je
kuhinju izabrala zato što je i Hrvoje bio budan te da je pametna stvar odgoditi
naš susret za neko kasnije vrijeme. Nije da će itko od nas imati slomljeno srce
zbog toga.
„Andreja pravi dramu oko sitnica. To joj dođe kao neki uvrnuti smisao
života. To i natezanje s bivšim dečkom koji nikako i da zaozbiljno postane bivši.
Jesi za kavu?“
„Ne moraš ni pitati“, ali prešutjeh da nemam pojma tko je ta Andreja o kojoj
priča. Iako dijelimo popriličnu obiteljsku sličnost zbog koje ljudi često misle da
1
smo blizanci, Dunja je od mene starija dvije godine (a sa svojih dvadeset osam
sedamnaest je godina mlađa od Hrvoja) što je samo po sebi bilo dovoljno da
budemo izvan zajedničkih društvenih krugova, ali ona kao da je to zaboravljala
jer bi gotovo uvijek ispričala nešto usputno o svojim prijateljima kao da ih sve
svakodnevno viđam.
,,I uvijek me zove kad dođe do problema s tim bivšim.“ Stavi visoku šalicu s
vrućom kavom ispred mene, a zauzvrat se posluži cigaretom iz moje kutije.
Pripalila ju je, otpuhnula dim, i tek onda me pogledala, gotovo s iznenađenjem,
kao da je tek shvatila da sam tu kod nje, u Pakracu. „Jesam nešto propustila ili si
ti uranio tek tako, bez nekog posebnog razloga?“
„Idem na imanje.“ Kava je bila očajna, Dunja je nikad nije znala skuhati kako
treba, ali zadržao sam izraz lica kao da je nešto najbolje što sam u životu okusio.
„Znaš, posao za koji ne bih ni znao da nije bilo tebe.“
„To je danas? Potpuno sam zaboravila.“
„Prežalit ću što nema crvenog tepiha i orkestra za ispraćaj.“
„Ah, ali ne sumnjam da ti je Bruno mahnuo na rastanku sa suzom u oku.“
„On je morao. To mu je dužnost kao najboljeg prijatelja.“ Iako sam joj mogao
reći još ponešto o malom krugu ljudi koji bi možda, naglašeno možda, marili za
taj odlazak, Dunja je za moj društveni život marila koliko i ja za njezin, pa bi to
bilo uzaludno trošenje riječi. A i nakratko nas je prekinuo Hrvoje prolaskom kroz
hodnik.
Prva stvar koja svima postane jasna nakon upoznavanja s njim je ta da cijela
njegova pojava nije tek obično poziranje već stvarni način života. Tijelo održava
redovitim odlascima u lokalnu teretanu i voli ga pokazivati u broj manjim
majicama kratkih rukava. Dodatni dojam popunjava jednako uskim i po
mogućnosti dizajnerski ispranim trapericama, kao i kožnim jaknama. Taj imidž
žestokog tipa baš mu ne pristaje, ali malo tko se želi zajebavati s njim zbog
policijske značke koja mu pruža puno bolju zaštitu nego svi mišići zajedno.
Zadnje što sam rekao Dunji prije dvomjesečne šutnje bilo je da je on kao lice s
naslovnice za čovjeka u krizi srednjih godina, koji je uvjeren da će adolescentsko
ponašanje popraviti stvar. Još uvijek to mislim, samo više ne izgovaram naglas.
I tako je prošao pokraj kuhinje a da nas nije ni pogledao ili da je uopće
skrenuo pogled, otišavši u kupaonicu i zatvorivši vrata za sobom možda mrvicu
preglasno. Dunja me ozbiljno pogledala.
„Nemoj slučajno započinjati nešto“, upozori.
Podignem ruke. „Ja sam samo u kratkoj
posjeti.“
1
„Aha“, ona prstima prođe kroz podužu smeđu kosu i zajedno nazdravismo
podignutim šalicama, prešutno izbjegavajući sve što bi nas moglo dovesti do
nove višemjesečne šutnje. „Prije nego zaboravim, imam nešto za tebe“, ona se
naglo ustane i ode do dnevnog boravka. Kada se vratila pruži mi mali memory
stick.
„Pronašla sam neke povijesne stvari o tom imanju na koje ideš i zaboravila ti to
poslati.“
„Povijesne stvari?“ upitam, gledajući memory stick.
„Tamo se davno, zbilja davno, proizvodilo vino. Bilo je i poznato svojedobno.
Trenkovački rizling. Danas je na cijeni kod određenih kolekcionara. Bio je to
obiteljski posao koji je trajao dvadesetak godina, Kada je počeo rat, sve je stalo. I,
ne znam znaš li to, bivši vlasnik ubio je sebe i svoju obitelj tamo negdje pred kraj
osamdesetih. Imanje je nakon toga bilo više-manje prazno.“
„Ne, to mi je novost“, rekao sam spremajući memory stick u džep jakne.
„Dujmić mi je rekao da su prvobitni vlasnici umrli, ali nije rekao kako su umrli i
da je imanje bilo prazno dugi niz godina“, zastadoh za trenutak. „Spomenuo je
nekog tipa imenom Badrić.“
„Slaven Badrić?“
„Valjda.“
„Tip je navodno imao problema s alkoholom. Kruži priča da je jednom
prilikom nešto pokušao zapaliti na imanju, ali ne znam što se točno dogodilo.
Uglavnom, pokazao se kao jako nepouzdana osoba. Zato je Kristijan odlučili
nekoga zaposliti, nekog mlađeg, da bude stalno na imanju, a ne da o poslu brine
netko tko je lokalni stanovnik, pa da moraju ovisiti o njegovoj dobroj volji,
slobodnom vremenu ili drugim obvezama.“ Dunja ugasi cigaretu i odnese svoju
šalicu do sudopera. „Znači, znaš za tog lika, Badrića?“
„Dujmić ga je spomenuo“, odgovorim. Točnije, spomenuo ga je kao
ilustraciju za neodgovornost i odmah nakon toga održao kratak govor o samoj
odgovornosti. Govor je bio dimna zavjesa da prikrije činjenicu kako je on sam
odabrao Slavena Badrića (onda mu nisam znao ime) za taj posao i usput
pogriješio u procjeni koliko se u takvim stvarima može pogriješiti. „Nije ulazio u
detalje“, pripalim cigaretu baš u trenutku kada su se otvorila vrata kupaonice i
Hrvoje izašao van. Sporo se prošetao kroz dnevni boravak i nakratko zaustavio
kod kuhinje.
„Domagoj“, bilo je to najbliže pozdravu koji je planirao izgovoriti, skrenuvši
pozornost odmah prema Dunji. „Ima li kave?“
„Kod mikrovalne“, odgovori mu ona.
„Super“, rekao je on i otišao iz kuhinje.
1
„Kako si ti?“ upita Dunja kada smo ponovno ostali sami. Isprala je šalicu i
ostavila je pokraj sudopera. „Nisam igla ni pitati.“ „Savršeno“, odgovorim.
„Nemaš loših misli o preseljenju i započinjanju novog života?“
Napravim kratku pauzu. „Ne, ne baš. Trebala mi je promjena
okružja.“
I doista jest, oko toga nisam lagao. Mislim da je Dunja i sama to znala, zato je
i predložila posao na imanju, dobro čitajući znakove da mi Zagreb više ne
odgovara, odnosno da se tamo nikad nisam dobro uklopio. S poslom je došlo i
osobno priznanje kako je već neko vrijeme u kontaktu s našim otuđenim ujakom
(nije precizirala koliko dugo je to neko vrijeme) i da je prvi kontakt on osobno
inicirao. Zadnji put smo ga vidjeli na sprovodu naše majke, što je bilo prije više
od desetljeća, nakon čega se vratio u svoju poslovnu izolaciju i zaborav jer se nije
pojavio na sprovodu našeg oca, pet godina kasnije. Ne mogu reći da sam čovjeka
mrzio ili nešto, ali za mene je i dalje bio potpuni stranac i to se nije promijenilo s
poslom koji sam prihvatio.
„Treba čovjeka od povjerenja“, rekla je Dunja u prvom razgovoru nakon što
mi je poslala ponudu na uvid. „Možda je mala prednost što smo obiteljski
povezani, ali ako si zainteresiran, proći ćeš sve što i drugi koji se na to prijave,
bez povlastica“ - i to mi je odgovaralo. Cijeli proces zapošljavanja ipak nije
otvorio vrata novootkrivenoj obiteljskoj toplini, ali mislim da to nitko nije ni
očekivao.
Razgovarali smo još nekih dvadeset minuta uglavnom se zadržavajući na
površnim temama kao što su njezin posao i moj bivši posao, doznao sam ponešto
novih stvari o nekim bliskim rođacima, kao i nekim zajedničkim poznanicima
kada nas je ponovno prekinuo Hrvoje povratkom u kuhinju. Na uhu je držao
mobitel. Ulio si je kavu u čistu šalicu i opet otišao, ponovno nas u cijelosti
ignoriravši. Do dnevnog boravka već je pozdravljao buduću bivšu ženu i nimalo
oduševljeno joj poručivao kako će on danas pokupiti klinca poslije škole.
Izmijenio sam pogled s Dunjom i ugasio cigaretu. Daljnji razgovor će morati
pričekati neku drugu priliku. „Izgleda da ti slijedi sretan i veseo dan, sister“,
rekoh. „Baš.“
„Vrijeme je da se i ja izgubim.“
„Tek si došao.“
Ustao sam i ponovno navukao jaknu. „Mislim da smo drot i ja izdržali
dovoljno dugo da se ne posvađamo. A i moram se pojaviti na imanju. Dujmić me
čeka da pretresemo još neke sitnice.“
Dunja me kratko zagrli. „Nemoj se ponašati kao potpuni stranac i navrati
malo češće“, rekla je, ali oboje smo znali pozadinu priče tako da su njezine riječi
1
zvučale više kao prijedlog, a ne ozbiljna izjava. Pozdravili smo se i napustio sam
1
stan bez ponovnog susretanja Hrvoja, što je bila odlična stvar. Ponekad su male
stvari pružale najviše zadovoljstva.
1
3. Poglavlje
P
rvo mjesto koje sam posjetio po ulasku u trenkovačko područje bila je
benzinska crpka. Zaposlenik, muškarac u ranim tridesetim godinama,
izašao je van iz trgovine čim sam zaustavio karavan. Pažnju su mu
vjerojatno privukli škripavim zvukom vodene pumpe i bilo je neočekivano
zabavno gledati njegov sažalni izraz lica dok se približavao automobilu. Zamolio
sam ga da nadopuni spremnik do vrha i napravio nekoliko koraka uokolo ne bih
li malo razgibao tijelo ukočeno od duge vožnje.
Trenkovac je svoje postojanje utisnuo u šumovite dijelove Papuka, zbog
čega je bio oku ugodan. Nalazi se u naglašenom šumskom okruženju. Samo
središte grada leži u nizinskom, ravnijem dijelu. Središnja gradska jezgra brojala
je oko pet tisuća stanovnika, ali ako se u popis ubroje stanovnici i izvan tog
kruga, šire gradsko područje, broj se penje i do osam tisuća. Posjedovao je neku
univerzalnu dopadljivost kakvu obično imaju gradovi čije su ulice izgrađene tako
da se stječe dojam neorganizirane gradnje, ali tu možda i nisam bio previše
objektivan jer sam oduvijek osjećao bolju povezanost s manjim životnim
sredinama zbog činjenice da i sam potječem iz jedne takve.
Ovaj put nisam prolazio kroz centar kao prilikom prva dva posjeta, već me
cesta odvela pokraj njega. Da sam nastavio voziti ravno spojio bih se s drugom
brzom cestom koja bi me u konačnici odvela i do Požege, no nakon što je gradska
sredina ostala iza mene, skrenuo sam desno, prema šumovitijem kraju, i dalje se
zadržavajući u okvirima trenkovačkog gradskog područja. Iako to možda na
papiru i lokalnim kartama djeluje kao naseljeno područje, ono to nije bilo, ne u
cijelosti. Kuće su se nakon par kilometara prorijedile i već kad biste pomislili da
ste zalutali, pojavilo bi se novo skretanje. Vožnja nakon novog skretanja bila je
kratka, možda oko dva kilometra, ali ugodna jer je cesta s obje strane obrubljena
gustom šumom čije su gotovo spojene krošnje podsjećale na stjenke tunela. I
onda bi se pojavilo još jedno skretanje, skoro u sredini šume i koje naizgled nije
vodilo nigdje, ali nakon stotinjak metara, skoro bez najave, otvorio bi se dojmljiv
pogled na imanje obitelji Varga.
1
Do obiteljske kuće i ostalih popratnih građevina bilo je još oko tristo metara
vožnje asfaltiranim prilaznim putom koji je djelovao novo, napravljeno unatrag
nekoliko mjeseci. Nova crna podloga rasprostirala se preko cijelog širokog
dvorišta, a prilazni put dodatno je ukrašavalo šest svjetiljki starinskog dizajna.
Umjesto svijeće, ondje je bila štedna žarulja, a umjesto čovjeka palio ih je
vremenski prekidač.
Aleksandar Dujmić također je bio ondje, u društvu meni nepoznatog
muškarca. Parkirao sam iza sjajnog BMW-a i Mercedesa SUV, koji je pripadao
samom Dujmiću. Oba su automobila odisala razmetljivošću onih koji si je mogu
priuštiti, ali zanimljivo je bilo da Dujmić nije ostavljao takav dojam pri razgovoru
uživo. Poslovno ukočeni - da, pomalo klasno zadrti isto — da, ali ne i razmetljivo
svojim bogatstvom koje je, pretpostavljao sam, moralo biti osjetno. BMW je
pripadao niskom čovjeku s kojim je Dujmić pričao nedaleko široke natkrivene
sjenice. Mogao je imati oko četrdeset godina i pomalo nezdravu put nekoga tko
provodi previše vremena u zatvorenom prostoru. U ruci je držao tuljak
građevinskih planova. Lagano je lupkao njime po bedru dok mu je Dujmić nešto
govorio i pokazivao prema udaljenom dijelu imanja, prema granici s gustom
šumom. Muškarac, koliko sam mogao vidjeti, nije ništa govorio već je samo
potvrdno kimao glavom.
„Dobar dan, Domagoj, vidim da ste uranili“, rekao je Dujmić nakon što je
razgovor s drugim muškarcem priveo kraju. Stisak ruke mu je bio čvrst i
poslovan. Drugi muškarac nije rekao ništa, nije ponudio ni ruku za rukovanje, ali
uljudno kimne glavom. Uzvratim istom gestom. Dujmić nije nosio jedno od svojih
sivih poslovnih odijela već je umjesto toga odabrao jaknu od jelenje kože i obične
traperice i polazilo mu je za rukom ostaviti privid opuštenosti i neformalnosti.
Možda se čak malo i previše potrudio da sakrije kako je svjestan svojih godina i
da se ne osjeća previše ugodno u njima. „Kako je prošlo putovanje?“
„Bez problema“, odgovorim. „Lijepo uređenje“, dodao sam jer su obojica
gledali u smjeru glavne kuće. Kod Dujmića se vidjelo odobravanje, a kod čovjeka
bez imena dosada, kao da se iste te kuće već nagledao dovoljno za dva života.
„Još uvijek nije posve uređeno, ali radimo na tome. Za nekoliko mjeseci ovo
će mjesto izgledati kao da nikad nije bilo napušteno“, Dujmić je zvučao ponosno.
Ostavljao je dojam čovjeka koji kao da je samostalno sve obnovio.
Čovjek pokraj nas diskretno protrlja nos i zamoli Dujmića da ga otprati do
auta. Dobio sam ispriku od obojice i ostanem sam na dvorištu. Dva čovjeka
nastavila su prekinuti razgovor, s time da je sad čovjek bez imena govorio, a
Dujmić slušao, suzdržano kimajući glavom kao da se slaže sa svime što mu
sugovornik predlaže. Dok sam ih gledao kako odlaze nisam mogao ne pomisliti
na izbor riječi kojima se odvjetnik poslužio pri govoru o imanju. Napušteno.
1
Zgodan način da se izbjegne pričanje o velikoj i mračnoj stvari koja je prethodila

tom napuštanju.
Dok su dva muškarca završavala razgovor (stajao sam predaleko da čujem o
čemu pričaju) pripalim cigaretu. Da skratim vrijeme, prisjetio sam se cijelog
procesa zapošljavanja; od Dunjinog maila, preko sastanka s ujakom Kristijanom i,
na kraju, sastanaka s Dujmićem i njegovim pomoćnikom. Njegovog sam
pomoćnika upoznao prvog, uživo, dok sam s Dujmićem prethodno razgovarao
telefonom. Njegov je pomoćnik bio taj koji je i odradio informativni razgovor sa
mnom, izvlačeći popis jako zanimljivih pitanja odmah po upoznavanju. Bračno
stanje, financijsko stanje i eventualni problemi sa zakonom bila su pitanja za
zagrijavanje, a onda smo otišli u ugodni razgovor o psihičkim smetnjama,
kliničkim liječenjima i halucinacijama (jesam li ikada imao vizualnu epizodu koju
nisam mogao objasniti...), pri čemu je pomoćnik usputno pojasnio kako su sve to
standardna pitanja koja postavljaju svim zainteresiranim za posao. Jedno je bilo
sigurno; nije bilo obiteljskog popusta.
Dujmića osobno upoznao sam upravo ovdje, na imanju. Tom prilikom, prije
tri tjedna, proveo me kroz kuću u kojoj su se dovršavali radovi na električnim
instalacijama i bio je to brz posjet, jedva da je potrajala sat vremena. Odvjetnik
nije pokazao ni najmanje žaljenje zbog toga što sam više vremena proveo na putu
do imanja nego na njemu, ali brzo sam naučio da on ne pokazuje nikakve osjećaje
spram ljudi koji su, uvjetno rečeno, njegovi zaposlenici. Tehnički, bio sam
zaposlenik obitelji Varga. Dujmić mi je pokazao svaku prostoriju u kući i svaku
popratnu zgradu, svodeći informacije na najosnovnije, bez detalja. Između svega
rečenog naglasio je kako je provjerio moje podatke (što god to značilo) i kako je
dobio moj životopis na ogled i mišljenje. Stekao sam dojam da nije bio oduševljen
što je odabir zaposlenika napravljen mimo njega, kao ni time što u cijeloj stvari
postoji obiteljska povezanost. Završna riječ tog razgovora bilo je spominjanje
čovjeka koji je sličan posao na imanju radio prije mene.
„Ovo je dobar i jednostavan posao, Domagoj“, rekao je to tako da nije bilo
nikakve sumnje u to da zna kakvi sve loši poslovi postoje pod kapom nebeskom.
„Jako dobar. Prije vas ovdje je radio čovjek imenom Badrić. Pokazalo se da sam
napravio lošu procjenu njegova karaktera. Imao sam povjerenje u njega i
vjerovao sam da mu pomažem. Imanje nije bilo teško nadgledati, bilo je dovoljno
doći barem jedanput dnevno i provjeriti kako napreduju radnici, vidjeti trebaju li
što od materijala i na kraju se pobrinuti da sve bude pod ključem kada završe. U
unutrašnjosti nije bilo vrijednih stvari, tek goli zidovi, ali je bilo poprilično
građevinskog materijala ovdje, kao i alat od radnika. Zbog sklonosti alkoholu i
nekim vlastitim zabludama imali smo provalu ovdje, za koju smo, nažalost,
doznali čak pet dana kasnije jer taj čovjek nije radio svoj posao. Nije puno
odneseno, ali dovoljno da shvatimo kako imanje ne može biti bez stalnog
1
nadzora,“ bila je to priča o lošem radniku, da, ali je Dujmić uspio zvučati kao da
to nije njegova pogreška, već suprotno, da je zapošljavanjem tog Badrića zapravo
pokazao milost rezerviranu samo za svece.
Onda sam kimnuo glavom, poruka primljena na znanje, i nisam rekao ništa.
Nakon što je otpravio čovjeka s kojim je pričao, Dujmić pokaže da uđemo u
kuću. Kod sebe je imao primjerak ugovora o zapošljavanju i želio je da riješimo
još neke sitnice, naglasivši kako sve to neće dugo trajati.
„Vaš automobil?“ pokazao je na karavan u prolazu.
„Dok se ne raspadne“, odgovorio sam, što je kod njega izazvalo kratki
formalni osmjeh.
Jedna od stvari koje sam primijetio u razgovorima s njim, koliko god oni bili
jednostrani, bila je da voli postavljati pitanja na koja ga ne zanimaju odgovori.
Bilo je to, da se slikovito izrazim, opuštanje protivnika, da bi ga odmah potom
iznenadio nečim oštrim. Aleksandar Dujmić bio je dobar odvjetnik, toliko sam
doznao dok sam ja provjeravao njega (Google je ponekad korisna stvar) i
zloglasno ime u zagrebačkim pravnim krugovima. Iako, nisam mislio da me
planira zaskočiti nečim, već jednostavno ima tu naviku neobaveznog razgovora, a
da nema pravi interes naspram sugovornika.
U kući smo riješili papirologiju. Dao mi je primjerke ugovora i potpisao sam
ga pročitavši tek svaki drugi red (već sam ranije dobio kopiju na ogled) te je on
svoj primjerak spremio natrag u torbu jednako brzo kako ga je izvukao. Bilo je tu
i pitanje dodatnog bankovnog računa.
Nitko nije očekivao da trošim svoje novce za sve što je trebalo napraviti oko
imanja, ako uopće bude potrebe za nekakvim troškovima. Dodatni račun bio je
namijenjen samo za to i prije nego ga upotrijebim, kontaktirat ću njegov ured,
obavijestiti ga što planiram napraviti i sačuvati račun. Nisam mogao odvesti
karavan kod prvog majstora da napravi generalku na njemu i naplatiti to s
računa; znao sam da karavan nije bio spomenut uzalud. Ali, to su sve bile
općenite priče jer na računu ionako nije bilo dovoljno sredstava da bih se nešto
posebno okoristio ukoliko mi dođe želja da ga ispraznim i dam petama vjetra. I
bez toga su stvari s financijske strane bile više nego dobre, vlastiti novac neću
morati koristiti skoro ni za što, osim ako karavan zbilja ne odluči otkazati u pola
zime i ostaviti me ovdje nasukanog.
Potpisao sam sve što je trebalo i preuzeo rezervne ključeve, cijeli snop
rezervnih ključeva, i pomislio sam da će Dujmić, koji nije mogao dovoljno
naglasiti vrijednost svog vremena, odmah sjesti u SUV i otići dalje u nove radne
pobjede. No, to se nije dogodilo. Spremivši sve papire, naglo se zaustavio i
pogledao oko sebe s odobravanjem.
2
„Uvijek sam mislio da je ulaganje u ovo mjesto gubitak novca“, rekao je

neočekivano prisnim tonom. „Ovdje nema nekih posebno atraktivnih mogućnosti
za razvijanje unosnog posla, ali, s druge strane, moram cijeniti što gospodin
Varga želi napraviti nešto za svoju djecu“, nastavio je gledati po unutrašnjosti, pa
se vrati natrag u ozbiljnost i poslovnost. „Za desetak dana dolazi prva pošiljka
namještaja. Radnici će je istovariti, a gospođica Mažuranić će vas kontaktirati i
reći u koju sobu treba posložiti stvari. Ako bude kakvih drugih obveza, javit će
vam se netko iz moga ureda“, odvratio sam da nema problema. „Ovo je jako
dobar posao, Domagoj“, Dujmić me opet iznenadio povjerljivim tonom. „Nije
kompliciran.“
„Meni je drago što sam dobio priliku, gospodine“, odvratim gotovo
uvježbano. Dujmićev tip ljudi je navikao na izraze zahvalnosti za ovakve stvari,
ali ovo je bilo najviše što će dobiti od mene.
„Mislim da neće biti nikakvih problema“, reče odvjetnik neodređeno. Torba
mu je već bila prebačena preko ramena i bio je spreman za odlazak. „Imate
susjede u blizini i grad nije toliko daleko. Izoliranost ovog mjesta samo je
prividna.“ Bila je malo više od toga, ali ja samo kimnem glavom, slažući se s
njegovim viđenjem.
Ispratio sam Dujmića natrag u magloviti dan. On ponovno pogleda imanje,
gotovo očaran. Duboko je udahnuo gusti pred jesenski zrak i djelovao je
zadovoljno.
„Domagoj, bilo mi je
zadovoljstvo.“ Prihvatim
rukovanje. „Također.“
„Ostat ćemo u kontaktu. Ako vam što zatreba ili se nešto dogodi, slobodno
nazovite. Ostavio sam vam unutra moj broj.“
„Svakako.“
Dujmić ubaci torbu u unutrašnjost velikog automobila. „Čujemo se uskoro, a
vjerojatno i vidimo pokoji put. Uvijek je lijepo izaći malo iz ureda.“ Složio sam se
s tom izjavom iako nisam imao blagog pojma kako je to raditi u uredu i ostanem
po strani dok je odvjetnik okretao SUV na najširem dijelu dvorišta. Nije bilo
naglog odlaska, kao ni škripanja guma, ali nisam se mogao oteti dojmu da je
odvjetnik uživao u prilici da testira automobil na nečem drugačijem od gradskog
betona.
Sačekao sam dok terenac nije posve nestao iz vidika, a onda polako
pogledao sve oko sebe.
Glavna kuća je bila prazna i zatvorena, tiha u svojem postojanju. Cijelo je
2
imanje utonulo u maglovitu omamljenost, a nije bilo ni povjetarca koji bi stvorio

privid kretanja ili barem dodatne svježine. Odvojenost od ostatka svijeta nije bio
2
prvi izraz koji mi je dolazio na pamet, ali savršeno je opisivao lokaciju imanja i
moj sadašnji položaj. Još uvijek nisam bio siguran koliko će ta promjena biti
dobra u odnosu na sve moje prijašnje poslove, ali pretpostavljao sam da na
raspolaganju imam nekoliko mjeseci da i to doznam.
2
4. Poglavlje
P
rvi dojam o imanju bio bi da je ono izolirano i izdvojeno od ostatka svijeta,
mjesto koje jedva da je vidjelo dašak civilizacije, ali istina je ipak
povoljnija od toga. Imao sam susjede. Doduše, nismo bili vrata do vrata i
nije nas dijelila drvena ograda, ali nisu bili ni tako daleko, možda tristotinjak
metara od kuće i popratnih zgrada. Nekoliko krovova provirivalo je iz gustog
zelenila (bila je rana jesen, zelenilo je još uvijek bilo... pa, zeleno) i tek sam
naknadno otkrio da iza imanja postoji ulica, Jedna od posljednjih koje se
službeno vode kao trenkovačko područje, ali svejedno ulica. Trebalo bi mi deset
minuta hoda do prve susjedne kuće i to ako bih hodao cestom, a ne kraćim
putem, obližnjim šumarkom.
Shvatio sam da osjećaj izoliranosti ipak nije u cijelosti preuveličan jer
prazno imanje samo po sebi nije nudilo posebno atraktivnu zabavu, nije nudilo
ništa osim tišine i mašte onog koji provodi vrijeme na njemu. I danas vjerujem da
mi se mjesto svidjelo jer sam po prirodi povučena osoba, možda i previše sklona
samotnjaštvu. Iako ne bježim od glasnih zabava, velikih okupljanja i ljudi
općenito, znam se uklopiti u gotovo svaku situaciju i prigodu (kod ulaza u
narodnjačke klubove ipak povlačim crtu), ali svejedno se ugodnije osjećam u
malo smirenijem okružju. U razloge zašto je tomu tako ne ulazim jer me ne
zanimaju, pa sam obično ostavljao drugim ljudima da sami dođu do nekakvog
zaključka.
Glavna kuća na imanju broji tristo kvadratnih metara životnog prostora i
jednostavno je velika po svim mogućim mjerilima i standardima, iako tako ne
djeluje kada se gleda izvana. Odmah se uočava novi krov i tamno crveni crijep
(boja gotovo u nijansu odgovara boji mog karavana), nova PVC stolarija, kao i to
da je vanjska fasada do pola napravljena od lažnog kamena, što je kući davalo
stariji i profinjeniji izgled, usprkos očiglednoj obnovi i moderniziranim detaljima.
Iznutra broji dva kata i široku tavansku prostoriju koja se, ukoliko bi došlo do
potrebe, mogla adaptirati u još jedan životni prostor. U trenutku kada sam počeo
ondje živjeti prostorije su bile prazne, skoro sve do jedne. Dojam gotovo
opipljive
2
praznine pojačavali su i zidovi obojani u čistu bijelu boju. To je vjerojatno

učinjeno zbog praktičnosti da budu prebojani ponovno kada vlasnici dođu živjeti
ondje i sami odluče što žele, ali svejedno je sve izgledalo sterilno.
Dok sam hodao po praznim sobama i slušao odjek vlastitih koraka (kuća je
imala uistinu jaku akustiku), gledao sam ostale detalje. Uz bijele zidove dolazio je
svijetli laminat, a uz njega su išli bijeli radijatori. Hladnoća nije trebala
predstavljati problem jer je kuća imala centralno grijanje.
Peć je bila smještena u podrumu zajedno s popriličnom količinom drva.
Možda je na prvu zvučalo kao da je ovdje učinjeno puno posla u jako kratkom
vremenu, ali imanje je bilo obnavljano više od dvije godine. Većim dijelom tog
vremena bilo je prazno, nije bilo potrebe za nadzorom jer na njemu nije bilo ništa
vrijednoga što se moglo ukrasti. Radovi nisu napravljeni samo na kući već i
okućnici i to popriličnom komadu jer se čistilo područje gdje se nekada nalazio
vinograd, a čiji su ostaci do sada gotovo u cijelosti bili prekriveni s ne više tako
mladom šumom.
Ipak, unutrašnjost kuće nije bila u cijelosti prazna. Na raspolaganju sam
imao dnevni boravak, jednu dodatnu sobu, djelomično opremljenu kuhinju i
djelomično uređenu kupaonicu. Zapravo, sve nabrojano bilo je djelomično
namješteno, dovoljno da pojedinac može kuću koristiti za život, ali nedovoljno da
bi se to moglo nazvati konačnim uređenjem. Namještaj je bio iznenađujuće
dobar, svakako bolji od onog koji sam imao u prošlom stanu, iako je bio vidljivo
rabljen i kupljen samo za osnovne potrebe onog tko će ovdje boraviti, nakon čega
mu je slijedilo ili spaljivanje ili donacija u dobrotvorne svrhe. Imao sam dva
ormara u pokrajnjoj sobi za svu odjeću i krevet, tj. okvir s madracem bez ikakve
posteljine, jedan noćni ormarić i to je bilo to. U dnevnom boravku je zbroj stvari
bio malo veći. Dugačka kutna klupa, niski drveni stolić, dvije udobne fotelje i
pomični stalak na koji je netko smjestio televizor srednje veličine (gotovo
najvrjednija stvar ovdje). Također, bila je ubačena i široka peć na drva za vrijeme
kada neće biti potrebno zagrijavati cijelu kuću. Kako već rekoh, hladnoća stvarno
nije predstavljala problem. U kuhinji sam imao pristojan stol za četvero ljudi
(nitko nije imao ništa protiv da pozovem goste ako to želim) zajedno sa stolcima,
široku peć na kojoj sam mogao brusiti skromne kuharske sposobnosti
(kombinacija struje i plina) i hladnjak pristojne veličine, trenutačno isključen i
prazan. Svakako nije bilo puno, kada se sve zajedno zbroji, ali sviđalo mi se
minimalističko okružje. Tu ionako nisam trebao provesti više od četiri, pet
mjeseci pa sam bio zadovoljan.
Sve sam to detaljnije vidio pri drugom posjetu imanju, prije dva tjedna.
Onda je ulogu vodiča preuzeo Dujmićev pomoćnik koji tehnički to i nije bio jer
nije radio za Dujmića osobno već je obilazak imanja bio usluga odvjetniku. Mislav
Erić
2
sudjelovao je u obnovi imanja, u zadnjim radovima, jer ih je izvodila mala

građevinska tvrtka njegova oca. Kako je vodio knjigovodstvene poslove za očevu
tvrtku, tako je pomagao i Dujmiću oko papirologije, što je dobro došlo obojici.
Kada je rekao tko je, gotovo da sam očekivao tipičnog bogataševog sina, sklonog
povlaštenom životu, ali Mislav je bio opušteniji od drugih Dujmićevih pomoćnika,
i puno jednostavniji. Čak nam je kupio i kavu u onim plastičnim čašama. Taj dan
mogli smo neometano hodati po kući i po imanju jer nije bilo radnika na vidiku,
gotovo su svi radovi bili završeni i kuća je bila zaključana. Mislav je rekao da on
dolazi u provjeru, ali da to ne može stalno raditi zbog drugih obveza radi kojih je
znao izbivati iz grada.
Prošli smo kroz kuću polako i bez žurbe i upamtio sam većinu važnijih
stvari; gdje stoji razvodna kutija, gdje je glavni ventil za vodu i kako se koristiti
običnim bunarom ako gradski vodovod zakaže. Nemoguće je ovakvu kuću
opremiti za dva dana, rekao je moj turistički vodič, a gospodin Varga ionako nije
spadao u one ljude koji bi stvari kupovali u prvoj trgovini rabljene robe. Shvatio
je što je rekao, pa pogledao u namještaj koji je dostavljan u kuću i nekako
pocrvenio, na što sam ga uvjerio da je sve OK. Ionako, dodao je opuštenije,
gospodin Varga nije taj koji će namještati kuću već će to raditi njegova kći, a to bi
moglo potrajati ne zbog njezine izbirljivosti već činjenice da treba namjestiti
kuću za peteročlanu obitelj.
Poslije kuće, na red je došao ostatak imanja.
Pritom mislim samo na dio oko kuće, popratne građevine, jer, koliko sam
shvatio, cijelo je imanje brojalo još nekoliko hektara guste šume i da smo krenuli
sve to obilaziti izgubili bismo cijeli dan. Starih vinograda ionako više nije bilo,
kao ni putova koji su vodili do i oko njih (vidjeli su se nekakvi ostaci, sada više
slični šumskoj stazi nego putu kojim bi moglo proći motorno vozilo) i taj dio nije
bio zanimljiv, barem ne za naš posao.
Nisam ni sumnjao da je tijekom godina šuma bila posjećivana od strane
lokalnih ljudi i da su svi oni izvlačili drva za ogrjev ili neku sličnu potrebu.
Potom smo se uputili u najveću zgradu gdje pristojno odslušah sve što mi je
Mislav ispričao, ali, iskreno, nisam pridavao preveliku pozornost tehničkim
detaljima. Bila je to jednostavno velika i dugačka prostorija, ispresijecana
pregradama i izgrađena na kamenim temeljima druge zgrade. Bila je prazna, kao
i sve ostalo, i mračna. Čak je i po sunčanom danu unutra vladao polumrak. Moj
vodič mi ukratko objasni da je ovo nekada bila glavna prostorija, zgrada točnije,
gdje se skladištilo vino. Originalna zgrada izgorjela je za vrijeme Domovinskog
rata, jedina stvar koja je nastradala na imanju (ako se ne računaju rupe od
metaka po zidovima same kuće i razbijeni prozori) i jedina je koja je obnovljena
u cijelosti, ali potpuno drugačijeg izgleda od originalnog. Nije znao za što će
služiti
2
u budućnosti, iako je načuo priče da bi se novi vlasnici možda mogli baviti

uzgojem rasnih konja.
Završili smo šetnju u istočnom dijelu imanja, na kraju asfaltiranog dijela
dvorišta, ispred široke garaže u koju ste bez problema mogli parkirati dva
automobila i jedan poveći traktor. Na to se nadovezala druga zgrada, niska,
široka i uska, u kojoj su bile tri zasebne prostorije dovoljno velike da mogu
poslužiti kao dodatne garaže samo da su umjesto normalnih vrata imale široka.
Iznad njih su bile dodatne prostorije, jedine nedovršene na imanju, a mogle su se
opisati i kao neiskorišteni prostor. Spremište, stan iznad garaže, radni ured... sve
je bilo moguće. Š to god da je netko planirao napraviti ovdje, imao je mjesta na
pretek. Kasnije sam doznao sve planove za ovo mjesto, ali na početku su to bile
obične prostorije ispunjene prazninom. Sve je na imanju tako djelovalo. Ono što
želim reći, na cijelom imanju ništa nije stvaralo neobjašnjive loše vibracije i ništa
na njemu nije bilo posebno upečatljivo što bi stvaralo dojam ukletog mjesta.
Usprkos crvenilu novog crijepa na novom krovu, svježim premazima zaštitnog
laka na drvenim površinama i jakom mirisu boje na zidovima, imanje je još
uvijek ostavljalo dojam napuštenog mjesta. Možda je dojam bio takav jer je sve
bilo sterilno, bez prave osobnosti. S ljudima, zvukovima i svim ostalim stvarima
koje čine normalan život vjerovao sam da će i taj dojam nestati, ali za sada me
okruživao jednako toliko koliko i zelena šuma.
No, osjećaj praznine nije započeo priču o imanju, bio je samo kulisa,
sporedna stvar. Silazak u podrum bio je prvi korak u pokretanju lančane reakcije
čudnih događaja koji su na kraju rezultirati neopisivim događajima, ali toga sam
postao svjestan tek kasnije, kada je lančana reakcija došla do točke kada ju je bilo
nemoguće zaustaviti. Teško se oteti dojmu da sam puno stvari shvatio kasno,
neke čak i prekasno, ali barem sam se mogao utješiti time da sam ih u konačnici
ipak shvatio jer se ne usuđujem pomisliti što bi bilo da nisam.
Što se tiče podruma, bila je to jedina prostorija u kući, na cijelom imanju,
koja je bila puna stvari. Podrum je bio širok koliko i sama kuća i presječen s dva
noseća zida, ukopan u zemlju i obložen tvrdim kamenom, podrum je bez
problema mogao ispasti najneugodnija prostorija u kući. Samo nije to bio. U
njemu je bilo hladno, istina, čak i za najtoplijih ljetnih dana, ali je bio suh i
besprijekorno čist iako je bio u cijelosti ispunjen stvarima. Bilo je tu oko
dvadeset metara izrezanih i gotovo savršeno složenih drva za zimu. Peć za
centralno grijanje nalazila se desno, gotovo usamljena u kutu i bila je, već
pogađate obrazac, praktički nova, jedva jedanput upaljena.
Tako mi je barem rekao Mislav koji si je uzeo vremena da ispriča kako su
kuću počeli obnavljati od temelja, odnosno podruma, koji je na početku radova
bio pod vodom. U susjednoj prostoriji sakrio se mali benzinski generator. Znao
2
sam čemu služi, ali teško da će ta stvar biti od neke pomoći ako nestane struje u
cijeloj kući. U zasebnoj kutiji veličine manje hladnjače bio je poslagan sav
priručni alat koji bi mogao dobro doći ako iskrsne nekakav kvar. Ništa posebno,
tek osnove, a mogao sam i kupiti što mi zatreba (Mislav nije ni sumnjao da će
nešto sigurno otkazati kod ovih novih instalacija), ali da ovdje imam uglavnom
sve za prvu ruku. Tamo je stajao i rabljeni trimer za košenje trave, kao i mala
motorna pila, zajedno sa spremnikom od pet litara goriva za oboje. Zbilja sam bio
opremljen kao mali izviđač.
Posljednja prostorija skrivala je neočekivano iznenađenje. Na podu je ležalo
nekoliko debelih dasaka, a na njima tri kutije srednje veličine. Kad sam već
pomislio da je riječ o nečemu nevažnom, Mislav me iznenadio riječima da se u
kutijama nalaze stvari obitelji koja je ranije živjela ovdje. Isprva ga nisam
razumio, imanje je bilo prazno, tko bi tu živio prije obnove, kada mi je sinulo da
on govori o obitelji Horvat. Po prvi put tijekom našeg zajednički provedenog
vremena osjetio sam njegovu nelagodu. Nije bila jaka, zabrinjavajuća ili zloguka
kao neko mračno predviđanje, ali govorio je opreznije nego prije.
„Netko ih je nedavno ostavio ovdje“, rekao je pažljivo. „Bilo je to prije nego
je cijelo imanje stavljen o pod ključ, ali ne puno prije. Tvrtka koja je postavljala
laminat pronašla ih je i odmah nazvala gospodina Dujmića i objasnila mu što su
dogodilo. Rekao im je da kutije ne diraju, ali da ih premjeste ovdje, gdje se neće
vidjeti. Gospodin Dujmić je vjerovao da je te stvari netko pokupio čim je imanje
ostalo prazno i čuvao ih sve ove godine. Nije vidio nikakvog drugog objašnjenja
jer u kući i na imanju odavno nema vrijednih stvari, tek goli zidovi. Netko ih je
možda vratio jer misli da će se netko od nasljednika obitelji Horvat vratiti
natrag.“ „Što je u kutijama?“ upitam iako sam već otvarao jednu.
„Nekoliko albuma sa slikama obitelji Horvat, nekoliko starih umjetničkih
slika, nešto knjiga, nekoliko ručnih radova i par poslovnih knjiga. Ništa posebno,
iskreno, ništa od toga nema nikakvu vrijednost, barem ne novčanu“.
I bio je u pravu. Stvari unutar prve kutije bile su uredno složene, ali same
slike bile su obične, kupljene tko zna gdje, nepoznatih autora i bez vrijednosti.
Nekoliko ručnih radova bilo je zapakirano uz njih, mali okrugli stolnjaci koji su
nekad davno bili bijeli, a sada su bili žuti od starosti. Na kutijama i stvarima nije
bilo prašine, kao ni kapi vlage. Netko se potrudio da ih dobro očuva. „Tko god ih
je ostavio ovdje dobro je predvidio da će se novim vlasnicima to svidjeti. Već su
nam rekli da sačuvamo stvari jer su dio obiteljske prošlosti“, rekao je mladi
pripravnik, zbunivši me.
„Kakve obiteljske prošlosti? Moj ujak nije...“
„Ne, ne. Ne gospodin Varga. Njegov zet. Njegovi su roditelji bili dio obitelji
Horvat, tj. njegova mama je bila. Ona je bila polusestra čovjeka koji je... pa, ubio
2
svoju obitelj ovdje. Polusestra Olivera Horvata. Njezini su roditelji, baka i djed
gospodina Mažuranića, zeta gospodina Varge, prodali imanje zajedno s ostatkom
obitelji odmah nakon Domovinskog rata. Gospodin Varga ga je kupio od novih
vlasnika za svoju kćer, ali ona ga je pronašla i doznala za njega kada je bila u
posjetu Hrvatskoj s mužem. Oboje su istraživali, da tako kažem, njegovu prošlost
i jedno od mjesta gdje su stali bilo je imanje.“ U međuvremenu smo izašli van iz
podruma, natrag na ugodno popodnevno sunce, gdje sam pripalio cigaretu i
gledao kako moj vodič pažljivo vraća lokot na podrumska vrata.
S njegovom pričom dobio sam odgovor na poprilično veliko pitanje; zašto je
moj ujak kupio zaboravljeno imanje u srcu Slavonije kada s njom nije imao
nikakve veze, barem ne ovim dijelom? Razišao sam se s Mislavom odmah nakon
toga. Njega su čekale neke obveze, a mene povratak u Zagreb, ali kasnije sam se
vratio toj kutiji kao prvom izvoru informacija o obitelji Horvat. Predmeti u njoj
nisu bili ukleti ili nešto slično iz sfera neobjašnjivog, ali bilo je nešto u njima zbog
čega danas znam pomisliti što bi bilo da sam uzeo benzin i sve to spalio na jednoj
velikoj vatri.
Da li bi stvari završile drugačije nego su završile? Bi li ljudi koji su umrli na
imanju ostali živi?
Pitanja na koje ne znam odgovor, ali kako vrijeme prolazi, sve su mi manje
bitna. Danas se nikome ne usuđujem ispričati pravu istinu o onome što se
dogodilo, ali, već kad sam iskren, ne znam ni kako bih sve ispričao, barem ne
cijelu priču, jer su kutije sa stvarima bile samo jedan korak u dugoj šetnji koja je
završila tragično.
A kako je započelo moje zanimanje za obitelj Horvat i njihovu tragičnu
prošlost?
Pa, to je pitanje o kojem sam često razmišljao zadnjih dana. Uzrok nisu bile
kutije u podrumu, kao ni preseljenje na imanje, to znam s velikom sigurnošću.
Odgovor je u konačnici poprilično jednostavan samo što sam neodlučan otvoreno
razmišljati o njemu; bilo je to onda kada su se kućom i imanjem počeli širiti
zvukovi i glasovi kojima ondje nije bilo mjesta. Dolazili su iz puno mračnijeg i
usamljenijeg mjesta nego što je to bio svijet živih ljudi.
2
dva
koraci u noći
3
5. Poglavlje
J esen u Slavoniji stvara spektakularne prizore i ako ste na pravom mjestu i u

pravo vrijeme, nevjerojatni su za gledanje. Srećom, bio sam povoljne ruke po
pitanju obje stvari, a imao sam vremena i za uživanje u takvim stvarima.
Godina je bila blaga, što otprilike znači podjednak omjer svega, od sunčanih
dana, visokih vrućina, do kišnih dana i blage klime. Kraj ljeta došao je brzo,
gotovo nenajavljeno, ali to je bio samo osjećaj koji sam imao jer sam shvatio da
sam veći dio te godine proveo radeći. Smjene od osam, deset, pa čak i dvanaest
sati nisu mi bila nekakva novost, a radio sam stvarno svašta, toliko poslova da
bih izgubio previše vremena nabrajajući ih. Mogao sam uživati u jeseni jer na
imanju nisam imao što raditi, a to je bilo jednako loše koliko i dobro. Jer nakon
što se priviknete na rad u trajanju od prosječnih deset sati, potpuni izostanak
radnog vremena stvara najveći problem; dosadu. No, nisam se žalio, ne previše,
jer sam na predstojećih nekoliko mjeseci počeo gledati kao na godišnji
odmor. Malo
neobičan godišnji odmor, ali opet, godišnji odmor.
Usprkos tome, napravio sam okvirni raspored tek toliko da imam neku
obvezu. Spavanje je bilo najmanji problem, nije mi trebalo više od pet sati i već
sam po ustaljenoj navici ustajao u samo svitanje. Prvo i osnovno bez čega nisam
mogao zamisliti da započnem dan, bila je kava. Odlučio sam je piti izvan kuće
dokle god ne zahladi toliko da to bude neizvedivo, ali nisam izlazio izvan kuće
već na terasu drugog kata odakle je pogled bio, ako marite za takve stvari,
nevjerojatan. Suma je tek počela gubiti onaj gusti sjaj dubokog zelenila,
najavljujući skori dolazak prave jeseni paletama ugašenih boja; žutom i crvenom,
još uvijek zadržavajući nepreglednu gustoću krošnji. Lišće će početi opadati tek
za koji tjedan, nakon čega prizor više neće biti tako dojmljiv. Možda se čini da
sam sklon gledanju u takve stvari, ali uistinu nisam, samo što već dugo vremena
nisam vidio slične prizore, pa su mi privlačili pažnju.
Nakon kave odlazio bih u obilazak imanja.
Ne zvuči kao nešto posebno jer i nije bilo, ali uzeo sam si u obvezu da
provjerim sva vrata i sve dostupne prozore kako bih se uvjerio da netko po noći
3
nije odlučio provaliti tek toliko, iz loše šale. Pri obilascima nisam žurio, ionako
sam imao vremena na pretek, a sviđala mi se i jutarnja tišina. Kasnije, kad bi se
sunce malo podiglo, čuli bi se zvukovi sporadičnog prometa po cesti nedaleko
imanja. Povremeno bi začuo motornu pilu, ali uglavnom je ovdje bila tišina, no ta
tišina u rano jutro kao da bi bila još izraženija. Nakon obilaska zgrada, otišao bi
niz prilazni put do samog skretanja na imanje. Nije bilo ograde ili kapije, ali netko
je postavio dva oveća betonska stupa kao da je želio označiti mjesto gdje bi
ograda trebala ići. I oni nisu bili novi, to sam shvatio odmah prvi dan, bili su dio
starog imanja. Prošetao sam kratko uz liniju šume, ali nisam pronašao nikakve
druge ostatke, što je značilo da imanje nikad nije ni bilo ograđeno. Šetnje po šumi
i odlasci dalje od imanja došli su nešto kasnije, prvih dana držao sam se
razdaljine s koje sam mogao vidjeti sve, polako se privikavajući na novo okružje.
Obilazak bi ponovio i na kraju dana, pred sam mrak, tek toliko da se uvjerim
kako je sve ostalo na svom mjestu.
Prve dvije noći imao sam problema sa spavanjem, što sam gotovo i očekivao.
Kuća je bila prazna, istina, ali ni prazne kuće nisu tihe, pogotovo ne one u kojima
su nedavno poduzeti oveći radovi. Zvukovi koji su se s vremena na vrijeme čuli
nisu bili glasni, no bili su dovoljno strani da prvih noći nisam uspio zaspati skoro
do jutra (onda još nisam imao raspored kako provesti dan) nakon čega sam se
počeo privikavati na takve stvari. Radovi na kući bili su izvedeni savršeno. Nije
bilo nemarno postavljenih prozora koji bi škripali na povjetarcu, vrata koja bi
cviljela jer ne sjedaju u dovratak i sličnih stvari, sve je bilo na svom mjestu. I
okruženo tišinom. Svaka prostorija. Sobe nisu bile sablasne na klasičan, pretjeran
horor način, no bile su jednostavno bezlične. Gledao sam ih drugačijim očima jer
sam vidio kako su sve prostorije, cijela kuća, izgledale prije nego je pokrenuta
temeljita obnova.
Dunjin memory stick bio je pun slika, ali ne bih ih nazvao povijesnima jer to
nisu bile. Datirale su dvije godine unatrag, ali razumijem zašto ih je nazvala
povijesnim materijalom. Kao uvod, ubacila je kopije nekolicine članaka o smrti
obitelji Horvat (iste članke kasnije ću pronaći u arhivi Trenkovačkog glasnika) i
jedino što je u njima bilo zanimljivo bile su slike sprovoda. Netko je izabrao četiri
fotografije, veći format, ali bile su crno-bijele i poprilično zrnate. Sprovod se činio
velikim, stekao sam dojam da je na njega došao cijeli Trenkovac iako je to možda
bilo blago preuveličavanje. Četiri crna lijesa bila su uredno poslagana jedan do
drugoga. Nisam znao što se ovdje dogodilo, ali svejedno je bilo neobično gledati
završni čin te obitelji. Kuća kao takva nije se vidjela ni u jednom članku iz novina,
barem ne onima koji su govorili o obiteljskoj tragediji, no vidjela se u tri prastara
članka koji su govorili o vinu koje se ovdje proizvodilo. Tekst sam po sebi nije bio
toliko zanimljiv {vrijednim radom i upornošću itd, itd...) ali slike jesu. Kuća je bila
3
ista kao i sada, no vanjska je fasada bila drugačija, prozori su imali drvene kapke,
a tamo gdje sada stoji buduća konjušnica, bila je potpuno drugačija zgrada.
Slike prije obnove bile su druga priča.
Bile su dobre, jasne i poprilično živopisne, i otkrivale su koliko je imanje
bilo zapušteno prije nego je pokrenuta obnova. Netko je posve slučajno napravio
istu sliku kakva se mogla vidjeti u članku tako da sam mogao napraviti
usporedbu. Visoke zgrade više nije bilo, ležala je u ruševinama, vrt također više
nije postojao, sve oko kuće i ostalih zgrada pretvorilo se u veliku zaraslu livadu, a
kuća je, barem gledano s vanjske strane, odisala sivilom i onom otužnom
atmosferom zbog koje odmah znate da je neko mjesto imalo lijepih trenutaka, ali
koji su postali daleka prošlost. Unutrašnjost je snimljena nakon što su sve
prostorije bile ogoljene od stvari.
Tako sam barem mislio onda. Kuća je ispražnjena još prije Domovinskog
rata, kada su preostali članovi obitelji Horvat odlučili napustiti posao s vinom,
sve rasprodati i otići svatko svojim putem. Namještaj koji je nešto vrijedio
iznesen je iz kuće, podijeljen i rasprodan. Slike koje sam gledao prikazivale su
prazne prostorije, ali na zidovima su još uvijek bile prastare tapete, ostaci drvene
lamperije, parketni podovi (sada pošteno izdignuti od vlage) te čak tri različita
tepiha u različitim stupnjevima raspadanja. Nisam sumnjao da je netko možda
malo i počistio neko modernije smeće, pokoju pivsku bocu ili upotrijebljeni
kondom jer ovo mjesto gotovo da je nosilo natpis dobro došli za maloljetne
provalnike i one željne privatnog mjesta za zabavu.
Zahvaljujući svemu tome, stekao sam osjećaj za mjesto, što je bilo malo
neobično jer bih svaku prostoriju odmah usporedio s izgledom iz prošlosti. A
prvih dana često sam hodao po praznim sobama, otvarajući prozore i puštao
vanjsku toplinu da suši boju na zidovima, kao i da izvlači jak miris van. Bilo je to
usputno zaduženje, dodano zbog lijepog vremena koje je odlučilo potrajati. To
me dovodi i do još jedne sporedne stvari; počeo sam nadoknađivati nešto od
godina distanciranosti unutar obitelji Valentić.
Prvo sam se čuo telefonom s ujakom, što je bilo prije nego sam posao dobio i
prihvatio, ali ti su razgovori bili kratki, formalni i vidljivo distancirani s obje
strane. Sada kada nas je povezivao zajednički interes, razgovori su postali malo
opušteniji. Nismo se čuli svaki dan, tri poziva u prvih deset dana, ali i to je bilo
više no što smo se čuli zadnjih deset godina. Naravno, javio sam se i Dunji, a
počeo sam na nekoj redovitoj osnovi izmjenjivati i e-mail poruke s nećakinjom,
Ksenijom Mažuranić, rođenom Varga. Ona se prva javila i jednom kad smo ušli u
priču brzo smo riješili pitanje iskrenosti. Naše obitelji su potpuni stranci, da, i
nismo se ni trudili to ispraviti. Bila je to trajna mana naše obitelji. Ona i muž i
troje djece jedva su čekali da se presele, ali završavanje stvari u stranoj zemlji
3
nije bilo tako lagano kako se činilo na prvi pogled. Oboje su morali odraditi svoje
ugovore do kraja, da djeca završe školu, a u svemu tome trebalo je organizirati i
prijevoz namještaja za kuću. Jedva je čekala da se ponovno vidimo jer nismo baš
bili toliki stranci, ali nije se nimalo veselila vožnjama od čak dvadeset sati. I bilo
joj je jako drago što je netko od obitelji tamo, na imanju, da pazi na stvari. Tek je
trebalo vidjeti koliko će ta novootkrivena obiteljska povezanost potrajati, ali za
sada mi je bila osvježavajuća i dobro došla.
Osim tih povremenih razgovora i izmjena poruka kroz virtualni svijet, život
mi je bio uglavnom ograničen na područje imanja. U prvih deset dana imao sam
tri-četiri posjeta Trenkovcu kada sam uglavnom obavljao kupnju namirnica i
stvari koje su mi bile potrebne za održavanje čistoće i neko vrijeme jednostavno
hodao gradom, uživajući u toplom vremenu i danima bez obveza. S druge strane,
poslovi na imanju još uvijek nisu bili u cijelosti završeni. Dolazili su majstori koji
su provjeravali svoje radove (struja, voda, grijanje) i obično se nisu dugo
zadržavali, dok bi razgovori s njima bili kratki i više poslovni nego osobni. Dunja
je došla u posjet prve nedjelje, petog dana otkako sam tamo počeo živjeti, i poveo
sam je u poduži obilazak, nakon čega smo otišli u grad na ručak.
Zašto je prvih deset dana bitno u ovoj priči?
Zato što sam u tom vremenu već imao nekakvu rutinu, privikao sam se na
kuću i samo imanje, i nisam razmišljao ni o čem posebnom sve dok mi
jedanaestog dana, odnosno noći, nešto nije prekinulo san.
Prvo je došla hladnoća kojoj nisam posvetio nikakvu pažnju.
Noći su postale hladnije, da, ali još uvijek je to bilo daleko od zimskih
temperatura tako da sam samo povukao lagani pokrivač više na sebe i pokušao
nastaviti sa spavanjem. Nije mi pošlo za rukom, ali do tada se više nije radilo o
naglom zahlađenju već o osjećaju da nešto nije kako treba. Dohvatio sam mobitel
i vidio da su dva sata iza ponoći.
Nisam trebao upaliti svjetlo jer se jaka mjesečina probijala kroz sve prozore,
ocrtavajući siluete malobrojnih stvari tako dobro da sam se mogao kretati kroz
kuću bez straha da ću udariti u nešto. Samo što nisam ustao, ne odmah, i
vjerojatno bih ponovno utonuo u san da mi nešto drugo nije privuklo pozornost.
Zvuk koji se nije uklapao ni u što što sam do tada čuo unutar kuće, ali koji mi
jednako tako nije bio ni nepoznat.
Unutrašnjost je ispunjavao šuplji odjek nečijih koraka.
U prvi trenutak nisam bio siguran da su koraci baš pravi opis za to što se
čulo, ali nakon nekog vremena napetog osluškivanja nije bilo nikakve sumnje da
je ono što se čuje jako sliči nečijem sporom, gotovo lijenom, hodanju. I dopiralo je
točno iznad mene, iz prostorije koja će u nekoj doglednoj budućnosti postati
3
drugi dnevni boravak, ali koja je sada bila prazna i jedina s izlazom na široku
izbočenu terasu.
Naglo sam ustao, zbacio pokrivače na pod i stao.
U kratkom trenutku osjetim žestoki ubod panike i straha, ali, srećom,
nijedan od osjećaja nije potrajao jer otkad sam odlučio prihvatiti posao na
imanju pripremao sam se za mogućnost da doživim nešto slično. Nisam baš
očekivao provalu, ali razmišljanje o njoj dobra je psihološka priprema. Zato
nisam upalio nijedno svjetlo i nisam viknuo da sam svjestan tuđeg prisustva, ali
uzmem dugačku baterijsku svjetiljku (stajala je na podu do kreveta u slučaju
potrebe) i bosonog odem do središnjeg dijela kuće, tj. do stubišta koje vodi na
kat. Bateriju čvrsto stisnem u ruci, ali je ne upalim. Koraci su još odjekivali iznad
mene, tihe postojane vibracije, i zvučali su onako kako zvuče koraci ljudi koji
dođu u umjetničku galeriju; bezvoljno i bez imalo žurbe, „samo-razgledavamo“
tip koraka. Bilo je to čudno ponašanje za nekog provalnika, u najmanju ruku.
Stupim na stubište obloženo tvrdim hrastovim drvetom i brzo se uspnem na
drugi kat, hodajući uz sam zid i preskačući po dvije stepenice odjednom. Nisam
bio baš nečujan, ali to više nije bilo ni važno. Na vrhu sam se zaustavio, opustio
prste oko drške baterije, pa ih ponovno stegnuo, pritom napeto osluškujući. Stvar
je bila u tome da su provalnici nepredvidljive biljke, nekima je suočavanje s
drugom osobom dovoljno da odustanu i pobjegnu dok drugi odluče otići u
krajnost i upustiti se u neizvjestan sukob. I dalje sam vjerovao da mi svjetlo u
kući ne bi pomoglo, ali nisam mislio isto za bateriju. Faktor iznenađenja i
zasljepljujuće svjetlo moglo bi biti dovoljno da dobijem potrebnu prednost, ali
oklijevao sam. Nisam je želio upotrijebiti kao oružje na nečijoj glavi. Ritam
nečijih koraka nije se promijenio, ali sad više nisam mogao tako precizno
odrediti u kojoj se sobi točno nalazi, što je bilo čudno, jer sam im bio puno bliže.
Još čudnija stvar bilo je pojavljivanje novog zvuka koji se počeo preklapati s
prvim. Ovaj je također imao poznatu notu; mlaz vode koja polako curi iz
otvorene slavine.
Zvučalo je kao da netko puni kadu za ugodno kupanje, ali je ovdje na katu to
bilo nemoguće. Nije bilo kade, nije bilo kupaonice, ne uređene, i pola vodovodnih
cijevi bilo je zatvoreno. Ali zvuk je bio ovdje, podjednako neodređen kao i odjeci
koraka tako da ni njega nisam mogao točno smjestiti ni u jednu od prostorija
ispred mene. Nemir je sada bio puno jači, gotovo dominirajući osjećaj, ali
svejedno nisam vidio nikakvu prijetnju zbog koje bih se morao dodatno
zabrinjavati. Jedan od razloga tome bila je i intonacija zvukova, stalno se
mijenjala, gotovo nestajala, pa se opet pojačavala, ali ne više od razine šaptanja
na uho.
3
Središte drugog kata sliči velikom raskrižju kroz koje se dolazilo u šest
zasebnih prostorija; budući dnevni boravak (najveću prostoriju) prostranu
kupaonicu (u kojoj nije bilo ničega osim pločica) te čak četiri odvojene sobe
različitih veličina. Lijevo od mene nalazilo se još jedno stubište, puno manje od
ovog na kojem sam sad stajao, i kojim se odlazilo na tavansku prostoriju. Nisam
razmišljao o tavanu već o prostorijama ispred sebe. Najveća je bila obasjana
mjesečinom, ali sve ostale obavijao je crni mrak. Sva su vrata bila otvorena.
Učinilo mi se da koraci postaju nekako tiši, kao da se udaljavaju, što je fizički bilo
nemoguće. Zato odlučim prekinuti igru skrivanja i stupim na glavno raskrižje
između prostorija i jednim oštrim pokretom upalim baterijsku svjetiljku. Na
trenutak me jaka svjetlost zaslijepi, a onda se vid priviknuo na sjene.
Prošao sam kroz sve prostorije ne gubeći ritam napredovanja sve dok nisam
došao do zatvorenih vrata tavanske prostorije. Tamo se zaustavim samo
nakratko, uđem bez razmišljanja, osjetim nalet užasne hladnoće i shvatim da je i
tavan potpuno prazan. U kući nije bilo nikoga, došlo mi je u glavu, a više nisam
čuo ni zvukove koračanja, kao ni tekuće vode. Što god da sam čuo, nestalo je dok
sam obilazio prostorije. Od te spoznaje osjetim tek neznatno olakšanje.
Vratio sam se natrag na drugi kat i napravio još jednu provjeru svih soba,
ovaj put čineći to temeljito, što znači da sam provjerio svaki prozor i vrata
zasebno, u konačnici otkrivajući ono što sam već znao; sve je bilo čvrsto
zatvoreno i zaključano. Čak sam izašao i na balkon i provjerio da se netko nije
popeo preko njega (Spidermanu bi to moglo poći za rukom ali ne i običnom
čovjeku) i ne pronađem ništa. Provjerim kupaonicu i uvjerim se da je sve suho,
nigdje nije bilo ni kapi vode. Čak sam provjerio i prizemlje, dio po dio, vrata po
vrata i ni tamo nisam pronašao ništa sumnjivo. Sve to me opet nije ništa više
umirilo od već prije utvrđene činjenice da u kući nema nikoga. Zvukove nečijeg
prisustva nisam umislio, čuo sam ih jasno kao što čujem otkucaje vlastitog srca,
ali nije postojao nijedan dokaz koji bi mi pomogao da to uspješno i dokažem.
Na kraju sam odlučio zaboraviti na cijelu stvar, pripisati to lošem snu (kojeg
se nisam sjećao) i zakašnjeloj reakciji na preseljenje. Takve se stvari događaju,
ništa čudno i ništa neobično Vratio sam se natrag na još ugrijano mjesto na
kutnoj klupi, okretao se nekoliko minuta i ponovno zaspao kad sam već pomislio
da se to neće dogoditi. Nisam ništa loše sanjao i ostatak noći nisam čuo ništa
uznemirujuće. Ako se nešto i ponovilo, to sam prespavao.
3
6. Poglavlje
D
va dana nakon toga upoznao sam Dijanu Hum. Točnije, prvo sam
upoznao njezinog psa, velikog njemačkog ovčara imenom Blu, pa tek
onda nju. To se dogodilo u rano jutro, odmah nakon što sam uzeo kavu i
izašao van iz kuće gdje me ovaj put umjesto sunca i ugodnog vremena dočekala
gusta magla i iznenađujuća hladnoća. Jedva da sam vidio nekoliko metara ispred
sebe u dvorište, zbog čega i nisam otišao na balkon, već na stubište ispred
ulaznih vrata. Sjeo sam, pripalio cigaretu, podsjetio se da pronađem električara
koji će u neko dogledno vrijeme uspjeti doći vidjeti zašto u kupaonici nema
struje (Mislav je na kraju ispao u pravu - nešto jest prestalo raditi) kada je iz
magle dotrčao nepoznati pas i gotovo se zabio u karavan.. Velik pas, ali primjerak
za kojeg odmah znate da vam neće ništa, da je potpuno bezopasan, zajedno s
nakrivljenom glavom i jezikom isplaženim skoro do zemlje.
Tako sam upoznao Blua.
„Blu, da si se odmah vratio natrag!“ doplovi ženski do mene iz magle odmah
potom, ali u njemu nije bilo ljutnje.
Blu nije djelovao kao pas koji poletno sluša zapovjedi. Poskočio je,
razmahao se repom, ali je opet stao i pogledao u mene s jednako veselim
izrazom.
„Bolje da poslušaš, Blu“, rekao sam mu tiho, na što je uslijedilo još veselije
mahanje repom. Taj pas je samostalno rušio sve predrasude koje ljudi imaju
spram njemačkih ovčara i velikih pasa općenito. Djelovao je opasno koliko i
vjeverica iz nekog Disneyjevog filma.
Kada je djevojka u ranim dvadesetim godinama izašla iz magle nisu se
dogodile ljubavne iskre, nisam ostao bez daha i nije se dogodila ljubav na prvi
pogled, ali nisam ostao ni posve ravnodušan. Bila je visoka, ali taman dovoljno da
ne bude previsoka, i izgledala je kao da ima savršenu atletsku građu, što je,
priznajem, bila prva stvar koju sam zamijetio. Jednako tako je ostavljala dojam
djevojke koja ne gubi vrijeme na nekog kao što sam ja. Crvenu je kosu povezala u
nemarni rep i nepovezani pramenovi letjeli su joj oko lica. Bila je zgodna i bila je
3
lijepa, ali na jedan možda ne toliko pritajen koliko nezamjetan način. Mogli bi je
previdjeti u gužvi, ali kada bi je jednom ugledali...
„Tu si, klaune“, rekla je.
Pas se gotovo odmah prevali na leđa i podigne sve četiri noge u zrak.
Spustila se na jedno koljeno i počela ga veselo češkati, naglo shvativši da nisu
sami. Magla je bila toliko gusta. Prvo je vidjela karavan, a onda i mene, a kako je
ovo bila jedna od onih stvarno rijetkih prilika kada su mi društvene vještine
zakazivale, uspio sam samo kratko mahnuti i reći bezvezno hej na što je ona pak
odvratila jednim sličnim ehej.
Tako sam upoznao Dijanu Hum.
„Opasan pas“, rekao sam tek toliko da se obostrana zbunjenost ne pretvori u
dugu neugodnu šutnju, a Blu je odlučio pripomoći tako što je brzo sjeo i nakrivio
glavu, pogledavajući malo u vlasnicu, malo u mene. Odložio sam šalicu s kavom
na prvu stepenicu, ustao i pružio joj ruku. ,Ja sam Domagoj.“„Dijana“, rukovanje
je bilo pomalo nespretno jer je jednom rukom češkala psa po glavi. „Opasan je
samo za one koji ga moraju voditi u šetnju“, rekla je, ali riječi su odavale da
obožava životinju. Ipak, pažnju je vratila na mene, sad kada smo riješili dio s
predstavljanjem. „Ti si novi vlasnik imanja? Vidjela sam da si se doselio prije par
dana.“
„O, ne“, pogledam u kuću, veliku i obavijenu maglom. „Samo ću paziti na
stvari ovdje dok se pravi vlasnici ne dosele,“ Blu dođe do mene, očekujući isti
tretman kao i od nje. Počešem ga po glavi. „Ima zanimljivo ime.“
„Eh, to je skraćeno od Blueberry. Moj tata ga je tako nazvao, po nekom strip
junaku kojeg je volio čitati.“
„Poručnik Blueberry?“ upitam. „To je dobar strip.“
„Konačno netko tko zna o čemu priča“, to ju je nasmijalo. „Obično ljudima
mora puno detaljnije objašnjavati po kome je nazvao psa jer kad vide njemačkog
ovčara svi očekuju da se zove Rex.“ Blu se vratio natrag do njezinih nogu i mirno
sjeo, ne prestajući mahati repom. „Znači netko je kupio imanje i planira živjeti
ovdje?“
„Trebali bi se preseliti za nekoliko mjeseci, ako se nešto ne promijeni.“
„Stranci?“
„Pa, donekle. On je podrijetlom iz ovih krajeva, barem njegova obitelj jest.“
„Lijepo“, rekla je ona istodobno odmičući slobodne pramenove s lica.
Gledala je po maglovitom imanju, ali ne s posebno jakom znatiželjom. Siguran
sam da je znala za sve ovdašnje radove puno prije mene, tj. ako je živjela
dovoljno blizu da
3
vidi radnike. „Ovo je mjesto bilo prazno otkad znam za sebe. Čudno ga je vidjeti
uređenog“, ponovno pomiluje psa po glavi, pa ugura ruke u džepove debele veste
s kapuljačom. Jutro je bilo hladno, a magla je još pojačala osjećaj. „Pa, Domagoj,
pretpostavit ću da nisi iz Trenkovca.“
„Dobra pretpostavka.“
„Odakle si?“
„Rođen sam u Pakracu.“
„Ali?“
„Nisam ga kako treba vidio zadnjih pet-šest godina, ako ne računaš kratke
povremene posjete“, odgovorim i oslonim se o karavan. „Ovamo sam došao iz
Zagreba.“
„Zagreb si zamijenio našim ugodnim krajolikom?“ zvučala je uistinu
iznenađeno. Pretpostavljao sam da i Trenkovac ima svoju ekonomsku sliku koja
nije, kao što nije ni u jednom sličnom malom gradu, baš sjajna. „Mora da je bila
stvarno dobra poslovna ponuda.“
„Dobra je“, kimnem glavom. „Ali bilo je i drugih razloga zašto sam došao
ovamo.“
„Sad sam više nego zaintrigirana“, rekla je ona i nasmijala se. Blu je i dalje
sjedio pokraj njezinih nogu, ali je sve više pogledavao u maglu kao da se želi
vratiti natrag odakle je došao.
Vidjela je to i ona. „Moram vratiti ovu skitnicu natrag i onda idem na posao,
ali bih voljela čuti još ponešto o tim razlozima za preseljenje. Budući da sam bila
loša susjeda i nisam ti došla ranije zaželjeti dobrodošlicu u naš kraj, navrati na
kavu kad uhvatiš vremena. Kuću ne možeš promašiti, jedina je koja ima ukrasnu
drvenu ogradu“, rekla je ovo polako hodajući unatrag.
Tako je i završio naš prvi susret.
Gledao sam kako odlazi natrag u maglu, a onda se vratio zaboravljenoj kavi i
planovima za taj dan. Još uvijek sam trebao pronaći električara.
Srećom, to nije bio težak posao. Velikodušna ponuda Aleksandra Dujmića da
mu se javim zato što je ostavio svoj privatni broj zapravo je značila da je ostavio
posjetnicu svog ureda, ali dobra stvar je bila što nije ostavio samo nju već cijeli
snop sličnih, gotovo od svih majstora koji su radili na kući i imanju (posjetnica je
bilo dvadesetak na jednoj hrpi) i odmah sam pronašao jednu od električara po
imenu Lucijan Tomić. Odabrao sam ga zato što je živio u Trenkovcu. Lucijan,
ispostavilo se, također nije volio dugo spavati i ispalo je da može doći već danas
pogledati u čemu je problem.
3
Dok sam čekao da se pojavi, pripremio sam brzi doručak, a onda otišao u još
bržu nabavku. Naime, u kući nisam imao ništa što bi mogao ponuditi
neočekivanim posjetiocima. Namirnice koje sam kupio par dana prije bile su
strogo ograničene za jednu osobu, dovoljno raznolike da mogu svaki dan
napraviti nešto novo, ali u slučaju da dobijem goste, zaboravi prijatelju, ništa od
toga.
Stoga sam ovaj put uzeo malo više toga, od svega pomalo. Izbjegao sam
središte Trenkovca i vratio sam se natrag još u okvirima jutra, jedva da je prošlo
deset sati. Tek što sam stvari unio u kuću, začuo se zvuk automobilskog motora.
Lucijan je vozio jedan od onih zatvorenih mini-kombija s reklamom na vratima u
obliku njegovog imena i telefonskog broja. Motor je bio malo preglasan, kao da
priziva generalni pregled i čuo sam ga gotovo odmah nakon što je skrenuo na
prilazni put, ali, opet, razlog tome je mogla biti i tišina ovog mjesta.
Čovjek koji je izašao iz auta zračio je nekakvom jednostavnošću, tip čovjeka
koji si ne bi mogao stvoriti neprijatelje čak ni da mu život ovisi o tome, a izgled je
dobro nagovještavao i karakter. Pozdravio me srčanim rukovanjem, pa se
predstavio, pa zamolio da mu pokažem u čemu je problem. Na sebi je imao
traperice i košulju, a na glavi mu se nakrivila jedna od onih kapa kakve znaju
nositi umirovljenici, iako on sam nije mogao imati više od pedeset godina. U
desnoj ruci je držao široku kožnu torbu, sličnu onima kakve nose poštari,
ispunjenu alatima koje u životu nikad nisam vidio, a još manje im znao svrhu.
Lucijan Tomić bio je slika i prilika jednostavnog čovjeka.
Usprkos vanjštini koja možda nije obećavala vrsnog majstora, Lucijan je
locirao kvar u manje od dvadeset minuta. Mislim da mu je trebalo možda deset, a
da je preostalih deset proveo u provjeravanju ostalih spojenih stvari kako ne bi
trebao dolaziti opet. Nešto u vezi s osiguračima koji nisu bili dobro spojeni na
glavne žice, i tako u tom stilu, što je meni bilo nepoznato područje. Znam
promijeniti žarulju i znam promijeniti osigurač, ako je razvodna kutija jedna od
onih starinskih, ali tu domet moje stručnosti po pitanju električnih stvari počinje
i prestaje. Lucijan mi je tijekom svog posla i pojasnio neke stvari.
Ja ovdje nisam radio“, rekao je, vjerojatno pročitavši sumnju u mojim očima
(kako tako dobar majstor može ostaviti tako šlampavo određen posao, govorila
je ta sumnja). „Glavne radove, sve radove, napravila je neka tvrtka iz Zagreba.
Mene su pozvali već kad su oni bili otišli. Brz posao nije dobar posao, Domagoj“,
zastao je tek toliko da nešto napravi na razvodnoj kutiji, tj. iza nje. ,,A dečki koji
su mijenjali instalacije ovdje bili su brzi. Ne kažem da nisu napravili dobar posao,
ali ne može sve biti dobro napravljeno. I onda se dogode ovakve stvari“, pojasnio
je što se dogodilo, ali skratit ću to - pregorjela žica - i zatvorio razvodnu
kutiju.
„Uvijek dobro dođe malo dodatnog posla, što sam rekao i onom uglađenom
4
odvjetniku kad sam mu podnio račun. Pitao sam ga zašto nije uzeo lokalne dečke,
bilo bi jednostavnije, ali dobio sam odgovor da su ovi bili kvalitetniji“, napravi
brzi pokret palcem i kažiprstom, trljajući ih. „Netko je nešto malo skrenuo u svoj
džep, naravno.“
Dujmiću, ti stari liscu, pomislio sam s određenim veseljem. Lucijan se
odlučio za šalicu vruće kave, smjestivši se za kuhinjski stol. Dok sam ja kuhao, on
pripali ručno smotanu cigaretu i pogleda oko sebe.
„Znači, odlučili su nekoga zaposliti da pazi na mjesto dok se vlasnici ne
dosele?“ upita nakon što je ispuhnuo poveći oblak dima. „Pametno. Ne možeš
samo tako ostaviti gomilu građevinskog materijala da leži na hrpi i ne očekivati
da se netko ne dođe poslužiti kad nitko ne gleda.“
„Bilo je krađa?“
„Vreća ovdje, vreća ondje, pa kablovi za struju, nešto crijepa... Nakupilo se.
Na kraju su unajmili jednu kuću tu u blizini i tamo ostavljali materijal, ali opet su
stvari nestajale. Ništa veliko za što bi trebalo zvati policiju, ali dovoljno da se
primijeti. Da su ostavili ovakvu kuću bez nadzora, neki poduzetni noćni bravari
bije očistili dok kažeš keks“, pljucnuo je komadić duhana i prihvatio šalicu. Nije
želio ništa u kavi, ni šećera, ni mlijeka, samo da bude crna i vruća kao pakao.
Svoju sam šalicu ipak malo ublažio jer sam te noći želio spavati. ,,I ova kuća“,
dodao je Lucijan nekako zamišljeno, „zaslužila je priliku da se malo uljepša
njezina vanjština. Nitko ne bi rekao da je stara četrdeset godina.“
„Izgrađena je u sedamdesetima, zar ne?“ upitam.
„Tisuću devetsto sedamdeset osme. Gradnja je započeta godinu dana ranije.
No...“ Lucijan prstom napravi kružnicu po zraku. „Imanje je puno starije. Tu je
prije ove kuće bila druga, ali puno starija. Dio ove je izgrađen na tim starim
temeljima, a cijelo imanje vuče svoje korijene još tamo od prije tisuću devetstote.
Tek je nakon Drugog svjetskog rata počelo ličiti na nešto. Onda je tu došla živjeti
obitelj Horvat. Stari Horvat, Matko, on je bio posebna mustra. Imao je nos za
dobar posao, a imao je i mogućnosti. Za par godina je pokrenuo posao s vinom i
išlo mu je dobro, a zanimao se i s dosta drugih stvari. Navodno je bio dobar
partijski igrač, a to je u tim starim danima puno mu je značilo, toliko da su kružile
glasine kako je imanje dobio prokazivanjem starih vlasnika i slanjem u noć iz
koje se više nisu vratili.“ „Puno glasina“, primijetim.
„Nikad ništa nije potvrđeno, naravno, ali tako je to ponekad išlo u tim starim
danima.
Stari Matko je umro '66. ili '67., nisam siguran, ali do tada je imanje već bilo
sigurno u rukama njegovih sinova, Ivana i Marka. Ivan je ostao ovdje još koju
godinu, radio je zajedno s bratom, a onda je spakirao stvari, uzeo svoj dio novaca
4
i otišao u Ameriku sa ženom. Marko je nastavio razvijati obiteljski posao i išlo mu

je više nego dobro, ali se i razlikovao od svog oca. Njegov sin, Oliver, rodio se '55.
godine i to je dijete obožavalo biti na otvorenom. Nikoga nije iznenadilo što je i
on nastavio s obiteljskim poslom kad je Marko Horvat umro '80. godine. Imao je
prirodni talent za to“, Lucijan je napravio pauzu dovoljno dugu da polako smota
još jednu cigaretu, a onda upitao, ponešto suzdržanije, kad se ponovno našao
obavijen svježim oblakom dima. „Pretpostavit ću, Domagoj, da su ti rekli što je
Oliver na kraju učinio?“
„Da je ubio svoju obitelj, a onda presudio i sebi“, odgovorim.
„To je istina“, rekao je Lucijan pomalo tužno. „Nikad se nije razjasnilo zašto
je to napravio ili što ga je natjeralo da to napravi, ali se zna kako je to napravio. S
obzirom na to da ćeš ovdje provesti neko vrijeme, mogu ti ispričati nešto o tome.
Priča nije lijepa, ali možda stekneš malo bolji osjećaj za mjesto i zašto mu je
dobrodošla cijela ova renovacija.“
Pristao sam, naravno, gotovo bez razmišljanja jer sam bio znatiželjan.
Lucijan je, pokazalo se, bio u pravu; priča stvarno nije bila lijepa.
„Pa, najbolje da znaš od početka“, započeo je. „Ono što je tada šokiralo ljude
nije bilo samo to što je Oliver ubio svoju obitelj već što ih je nekoliko sati držao
razdvojenima u različitim dijelovima kuće.“
„Isuse“, rekao sam, poprilično iznenađeno.
„Postaje još gore od toga. Nakon što je tih nekoliko sati proveo šetajući
između njih, radeći bog zna što, sve ih je upucao, a onda je pušku okrenuo prema
sebi. Imali su dva sezonska radnika koji su dolazili svako jutro na imanje i oni su
ih pronašli. Iako su bili prvi na imanju i prvi koji su ih pronašli, nijedan nije nikad
previše pričao o tome što su vidjeli.“ „Ružan prizor?“ upitao sam.
„Vjerojatno. Tadašnja milicija privela je obojicu na ispitivanje. Kruže glasine
kako su neki inspektori pokušali dobrim starim batinama izvući priznanje.
Srećom, doznalo se da je Oliver sve to napravio po noći, kada su ova dvojica bili u
svojim kućama, pa su ih pustili. Nakon takvog tretmana nikoga nije previše
iznenadilo što ne žele govoriti o tome što su vidjeli, a ubrzo nakon toga obojica
su odlučila sreću potražiti u Njemačkoj. Milicijski inspektori koji su prvi ušli u
kuću rekli su da je sve izgledalo užasno, ali da nije bilo ničega neobičnog u cijeloj
priči.
Nitko u to nije povjerovao.“
„Zašto? Nešto se doznalo?“
„Ovo je mali grad, Domagoj, koji je tih dana bio još i manji, ali ljudi su bili
povezani, blagonakloni jedni prema drugima, spremni pružiti pomoć bez pitanja.
A obitelj Horvat bila je svima poznata. Zapošljavala je sezonske radnike kad je
4
bila berba grožđa, sudjelovali su u gradskim zbivanjima i ljudi su ih voljeli. Već je

sam takav kraj bio zastrašujući, ali da su nekakve dodatne detalje pustili u
javnost, kao to da je obitelj satima proživljavala nešto užasno, bilo bi još gore.
Zato su sve to odlučili prešutjeti. Naravno, ostale su priče, kao i nekakav
nevidljivi oblak oko imanja, zbog čega je ovo renoviranje bilo dobrodošlo. Iako,
sumnjam da još puno ljudi pamti što se dogodilo prije trideset godina, osim nas
nekolicine starosjedilaca, ali je svejedno lijepo vidjeti da je mjesto prestalo
propadati.“
4
7. Poglavlje
I
duće noći imao sam neobičan san povezan s prošlošću imanja, prvi od
nekoliko njih. Ono što ni danas nisam siguran jest to je li se uistinu radilo o
snovima jer nisam spavao, ne čvrsto, ili o nekoj vrsti halucinacije, zbog čega
je teško opisati kako sam se osjećao tijekom noći kada su se snovi događali. Nije
me bilo strah, toliko znam sa sigurnošću, jer u snovima nije bilo ničega izravno
prijetećeg, ali nisu bili ni vesela šetnja parkom. Postojao je taj određeni stupanj
neugode, nešto što je ulazilo duboko u moju podsvijest i, iako nisam bio prisiljen
napraviti ništa što nisam želio, postojalo je nešto zbog čega sam se osjećao
povezano s nečim (ili nekim) što me usmjeravalo u kretanju kroz unutrašnjost
kuće. Tu je također bilo i pitanje vremena. Snovi su predstavljali pogled u
prošlost, ali to je grub i neprecizan opis jer vrijeme kao takvo, točno vremensko
razdoblje, nikad nije bilo jasno postavljeno. Zamislite nekoliko slika istog mjesta
snimljenih u različitim desetljećima, a onda zamislite kako se preklapaju jedna
preko druge i došli bi jako blizu toga da razumijete ono što se događalo u tim
snovima.
Svi snovi započinjali su na sličan način. Otvaranjem očiju u kući. Nije bilo
ništa ispred toga, ni kako sam došao do imanja, ni kako sam ušao u kuću, ništa
što bi mi pružilo nekakvu pozadinu. Jedina stvar koju bi osjetio prije shvaćanja
da sam u kući bila je hladnoća. Ona je dolazila nešto kao prijevremeno
upozorenje. Nije bila duboka ili neugodna, već poprilično blaga, a nije bila ni
sveprisutna. Kao dodir nevidljive ruke ili, u nešto drugačijem opisu, dok bih
hodao prostorijama, osjetio bih nešto slično hladnim mjestima koja nikad nisu
bila smještena na istom mjestu ili istog intenziteta.
Prvi san započeo je ispred ulaznih vrata. Kao da sam tek zakoračio u
unutrašnjost i zatvorio ih iza sebe. Bio je to isti prostor, isti raspored prostorija i
isto stubište koje je vodilo na drugi kat, ali sve je bilo drugačije, nekako
iskrivljeno, kao da pokušavam vidjeti detalje gledajući ih kroz bijeli zastor ili
gusti kovitlajući dim. No, iako su detalji bili izvan fokusa, vidio sam gole zidove
prekrivene mrljama od vlage, podove s kojih su nedavno uklonjeni raspadnuti
4
sagovi, i prljave prozore kroz koje se probijao slab odsjaj sunca. Unutrašnjost
kakvu sam već vidio na fotografijama koje je Dunja sakupila i stavila ih na
memory stick. Pokušao sam pogledati kroz jedan od prozora, ali detalji su mi
uporno izmicali tako da je moglo biti rano jutro ili kasno povečerje. Staklo nije
ništa reflektiralo, čak ni mutnu sjenu koja je trebala predstavljati moj odraz.
Kao da fizički nisam bio prisutan u prostoriji. Možda je bilo nejasno koje je
točno doba dana ili godišnje doba, ali neki drugi detalji postupno bi se
izoštravali, pa ponovno postajali nejasni dok sam gledao kroz prozor, do neke
pouzdane mjere potvrđujući da se nalazim u vremenu dok se odvija intenzivna
obnova imanja.
Konjušnica još uvijek nije bila dovršena, nedostajao joj je krov, ali je drvena
konstrukcija bila na svom mjestu. Garaže i dodatne prostorije pokraj i iznad njih
bile su na svom mjestu jer su bile dio originalnog imanja, ali ništa nije bilo
uređeno. Nije bilo vrata na njima, kao ni prozora. Preko ostatka imanja, koliko
sam mogao vidjeti, posvuda su bili rašireni tragovi da su radovi u tijeku (pijesak,
stošci cigle, drvena grada) ali imanje je djelovalo napušteno, kao da su svi završili
s radom za taj dan i otišli svojim kućama. Svaki pokušaj da nekako izoštrim
detalje završavali su ubodima glavobolje, zbog koje sam na kraju čvrsto zatvorio
oči i nekako očekivao da će to prekinuti san. Dogodilo se suprotno od toga,
glavobolja se pojačala, kao da me nešto prisiljavalo da držim oči otvorenima, a
kada sam to i napravio, bol se skoro u cijelosti povukla, što je bilo olakšavajuće,
ali ujedno i zbunjujuće.
Oko mene u unutrašnjosti kuće sve se promijenilo. Zidovi više nisu bili
vlažni i puni vlažnih mrlja već svježe bijeli i popunjeni s raznim slikama,
ukrasima i ručnim radovima. Boje su gotovo blještale, onemogućavajući mi da
vidim bilo što jasnije od općenitih obrisa, te sam dotične stvari mogao vidjeti
detaljnije tek u kratkim naletima. Osjećao sam se kao da sam ušetao u jedan od
onih starih kućnih filmova snimljenih šesnaestmilimetarskom kamerom. Zadnje
što sam vidio prije nego me kaotičnost tog prijelaza u drugo vremensko
razdoblje naglo probudila bile su sjene. Nisu bile crne već gotovo šarene i bile su
nejasne, kao kod fotografija ljudi koji su snimljeni u pokretu i izvan fokusa.
Jak osjećaj izgubljenosti u prostoru i vremenu bio je uvod u pravo buđenje,
zato je sve brzo nestalo ispred mojih očiju. Kada sam se na kraju u cijelosti
razbudio, postao sam svjestan dvije stvari. Blagog ostatka prijašnje glavobolje i
zvukova. Ovaj put nije se radilo o jednom usamljenom zvuku kao od prije dvije
noći već o više njih međusobno izmiješanih, nejasnih, grubih i gotovo
neprepoznatljivih.
Prvi i najglasniji od njih nalazio se u pozadini, postojani šum kojeg nisam
mogao zamijeniti ni za što drugo do kiše koja lijeno udara o stakla prizemnih
4
prozora. Nakon niza ugodnih dana, jučerašnji je napokon najavio početak prave
jeseni, prvo s gustom maglom, a zatim, u kasnim večernjim satima, i laganom
kišom koja je tijekom noći prerasla u pravi pljusak osrednjeg intenziteta.
Hladnoća koja me okružila također je bila stvarna, kao i zvukovi nečijeg
koračanja po unutrašnjosti koji su gotovo odjekivali kroz cijelu kuću. U jednom
glupom trenutku pomislio sam da sam trebao naložiti vatru, kao da je izostanak
topline krivac za sve što se događa.
Dvije godine ranije radio sam kao čuvar na praznom gradilištu (posao koji
nikad više u životu ne planiram raditi) i ono je u noćnim satima vrvjelo raznim
zvukovima, koji su u kombinaciji s mrakom, izoliranošću mjesta i raspirenom
maštom zvučali svakako, od jezivih, preko neugodnih, do užasnih. Stvari koje
škripe, cvile i povremeno zavijaju nikad nisu ugodne, no, sve su bile prirodnog
uzroka. Zvukovi koje sam upravo slušao kao da su dopirali s mjesta koje nije
pripadalo, najlakše ću to tako opisati, sadašnjosti, i to me preplašilo.
Preplašenost je odmah aktivirala dobru staru paniku, a ona želju za bijegom. Ne
sramim se to priznati, prva stvar koju sam poželio napraviti nakon razbuđivanja
bila je otvoriti ulazna vrata i izaći iz kuće. Nagon za samoočuvanjem, oprez, zdrav
razum, nazovite to kako vam drago. A onda sam stao jer... Kuda bih otišao? Vani
je padala kiša. Da stojim ispred ulaznih vrata i čekam... što točno? Da sjednem u
karavan i odvezem se što dalje odavde? Možda pošaljem poruku odvjetniku
Dujmiću kako mi je jako žao, ali, jebiga, kuća je opsjednuta, pa dižem sidro?
Nisam napravio ništa od toga, ni izašao van iz kuće, ni odjahao iz grada, samo
zato što su mi sva opravdanja za odlazak bila banalna, glupa i neuvjerljiva. I jer
nisam želio postati poantom još jedne Dujmićeve priče o lošem radniku. Banalan
razlog, svakako, ali bio je dovoljan da me zadrži na mjestu.
Trebalo je proći neko vrijeme da prve nagonske reakcije popuste, ali kada se
to dogodilo, iznenada sam se počeo osjećati bolje. Nije mi prijetila nikakva
neposredna opasnost, iako je to bio više osobni osjećaj nego čvrsta činjenica.
Kakofonija zvukova zvučala je užasno, stvarno jezivo, ali nije bila glasna, tonalitet
se mijenjao iz naglašeno tihog do jednostavno tihog. Kao da slušate jedan od onih
starih RIZ radija s lošim prijemom kroz zatvorena vrata. Zato napravim sljedeću
stvar: zatvorim oči. Bilo je užasno hladno u kući i bilo je moguće da nije sva
hladnoća prirodnog podrijetla, ali to sam odgurnuo ustranu, zanemario u
cijelosti, i pažnju usmjerio na raspoznavanje zvukova. To sam radio i na
čuvarskom poslu jer je ublažavalo napetost.
Koraci, naravno. Ovaj put nije bilo potrebe da odlazim na gornji kat jer nisu
zvučali kao da dopiru odande. Nisu zvučali ni kao da potječu iz prizemlja, što je
bilo još čudnije. Kao da su dolazili iz zraka, praznog prostora, i ondje se gubili.
Koraci su bili teški, tvrdi, onako kako zvuči hod muške osobe koja nosi teške
radne cipele. Preko njega je dopirao zvuk koji je jako sličio statičkim smetnjama,
4
nešto što mi je isprva stvaralo najviše neugode, pogotovo kada bi postao glasniji,
ali onda se raščistio dovoljno da ga uspijem raspoznati. Zvuk povlačenja nečeg
teškog, ne toliko teškog koliko nezgodnog. Statičke smetnje jako su sličile
šuštanju najlona, tj. sličile su u onim trenutcima kada bi zvuk neočekivano dobio
na jasnoći, što nije bilo često. Treći zvuk opet su bili koraci, ali neujednačeni, kao
da dva pijanca hodaju jedan pokraj drugog i nikako da se usklade. Između toga
provlačilo je još ponešto, nejasni udarci vratima (oni su bili najglasniji od svih
zvukova) zbog kojih sam prestao držati oči zatvorenima i opet počeo napeto
gledati oko sebe, a onda se začuo i zvuk žuborenja vode iz otvorene slavine.
Disao sam plitko, napeto.
A onda su svi zvukovi nestali.
Samo tako, naglo, bez upozorenja i najave, ostavivši me da stojim u gustom
mraku (unutar kuće nije se vidjelo skoro ništa) i da napeto osluškujem jedini
zvuk koji je bio preostao, kišu.
Nisam se usuđivao pomaknuti; kao da bi svaki pokret mogao nešto
poremetiti, ali osjećao sam da se počinjem opuštati. Ne previše, ali dovoljno da
popustim čvrsti stisak oko baterijske svjetiljke. I dalje je bilo užasno hladno i
sada sam već ozbiljno drhtao (iako sam to možda radio cijelo vrijeme) što mi je
pak skretalo misli na to da ću se morati upoznati s peći u podrumu. Zbogom
hladne noći, dobrodošla toplino! Misli su mi vrludale posvuda. Bio sam iskreno
preplašen. Postojala je i jaka mogućnost da sam jednostavno psihički puknuo
(uvijek treba zadržati optimističan stav) ali strah je bio stvaran, gotovo opipljiv i
nimalo ugodan. I nije se povukao, što se obično događa kada neugoda ili opasnost
prođu, već se zadržao u blizini, dodirujući me ledenim dodirima.
„...vidim vaša prava lica...“
Ovoga puta sam stvarno poskočio od iznenađenja, napravio nekoliko koraka
unatrag i svom snagom nogom udario o niski stolić, jedva održavši ravnotežu.
Muški glas nije toliko odjeknuo koliko doplovio u dnevni boravak, materijalizirao
se iz tišine, pa potom odmah nestao. Stegnuo sam dršku baterije, no ne da je
upalim već iskoristim kao neku vrstu oružja ako nešto izađe iz mraka dnevnog
boravka, kuhinje ili ostatke kuće.
„...vidim vaša lica vidim ih vaša lica vaša prava lica...“
Ponovno sam ustuknuo od iskrivljenih riječi, ali ovaj put ne udarim ni u što.
Sreća ili možda podsvijest, ali napravim nekoliko koraka prema hodniku koji je
vodio do ulaznih vrata, izbjegavši sve prepreke na putu. Nejasan muški glas u
sebi je skrivao gotovo opipljivu dozu ludila i manije, oboje u onim količinama za
koje odmah znate da pripadaju nekome tko se pozdravio sa zdravim razumom.
To je bilo i najužasnije u svemu tome, ta izgubljenost. Bila je toliko prisutna da ju
4
se gotovo moglo opipati. Stajao sam i čekao. Stara poznanica bezumna panika
glasno je kucala na ulazna vrata, no još je uvijek nisam bio spreman pustiti da
samo tako uđe i raskomoti se. Ali bila je uporna, to joj priznajem.
„...budi mirna dušo bit će ti fino jako lijepo želiš me znaš da me želiš...“
Riječi su opet došle tiho, stvarajući se iz tišine i mraka ali bile su ubrzane,
izgovorene gotovo rafalno i kao da nisu bile natopljene ludilom koje je krasilo
prethodne monologe, ali i to je mogla biti pogrešna procjena jer su i one bile
iskrivljene, gotovo piskutave, i ispunjene nečim što se najbliže moglo opisati kao
statički elektricitet, pucketajući zvuk koji se može čuti pri pokretanju starih
ploča. Nije to bilo točno to, ali je jako sličilo tome.
Neočekivano, pojavi se novi
zvuk. Zvuk automobilskog
motora.
U prvi trenutak me zbuni jer je bio drugačiji, jasniji, i zvučao je kao da
dopire iz puno veće udaljenosti. To je bilo zato što i jest, dolazio je izvan kuće.
Zato se nekako trgnem iz umrtvljenosti i odmah odem do ulaznih vrata,
otključam ih i naglo otvorim, što je bila glupa reakcija, priznajem, jer nisam
razmišljao i zato što sam mogao izaći pred nekoga potpuno nepripremljen.
Trebalo mi je dvije sekunde da to shvatim što gledam.
Nisam se sjećao da sam to napravio, ali u prolazu sam uključio vanjsku
rasvjetu i nekoliko jakih reflektora, svjetlo je otkrilo prazno dvorište, skoro
cijelo. Dalje od toga, sam prilazni put, osvjetljavale su svjetiljke starinskog
izgleda. Upalio sam ih u istom trenutku kao i svjetla ispred ulaznih vrata. Netko
je u stvarnosti posjetio imanje i sva rasvjetna mjesta uspjela su uhvatiti odsjaj
stražnjih svjetala odlazećeg automobila. Bio je predaleko da bih mogao vidjeti
bilo što drugo osim dvije crvene točke, što je bilo uznemirujuće i opuštajuće u
istom trenutku. Posjetitelj je želio ostati skriven. Zato je izabrao kasni noćni sat i
kišu, što je bilo uznemirujuće. Ali izlazak iz kuće kao da je prekinuo zatvoreni
krug neobjašnjivih događaja jer je u unutrašnjosti naglo zavladala tišina.
Nije samo izostanak zvukova bio nekako očito prisutan već i to da je prostor
odjedanput postao prazan. Kao da je ono što je bilo ovdje otišlo. Nadao sam se da
je otišlo zauvijek, ali imao sam neugodan predosjećaj da se to neće dogoditi samo
zbog moje želje. Sve što sam mogao napraviti bilo je zatvoriti ulazna vrata,
potražiti dodatnu odjeću i krenuti u ponovni obilazak imanja jer daljnje spavanje
nije dolazilo u obzir.
4
8. Poglavlje
Z
ahvaljujući ne baš rastrošnom načinu života (neki bi ga nazvali i
pretjerano skromnim) mogao sam, u najgorem slučaju, preživjeti tri
mjeseca prije nego bi mi se cijela ušteđevina istopila kao snijeg u proljeće.
Preživjeti u ovom slučaju značilo je plaćati samo osnovne račune, smanjiti
pušenje na nepostojeću količinu (da, to je značilo prekinuti u cijelosti) i živjeti na
kruhu i vodi. Ipak, bio je to nekakav početak. Mogao sam nazvati bivšu
stanodavku i provjeriti je li stančić u kojem sam živio zadnje dvije godine još
slobodan. Nije bio nešto posebno, ali cijena najma je bila smiješno niska za
zagrebačke uvjete, pa nisam ništa gubio time ako provjerim. S provjeravanjem je
li mi i stari posao dostupan nisam se mislio zamarati, sasvim sigurno da nije bio,
ali to ni nije bila neka tragedija. Razmišljao sam i o tome da nazovem Brunu. On
je uvijek znao za neku poslovnu ponudu koja bi mi dobro došla.
Na kraju nisam napravio ništa od toga. Nisam obavio pozive i nisam
pokrenuo nijedan plan da odem s imanja jer podsvjesno nisam želio otići.
Razmišljanje o odlasku opustilo me do te mjere da sam o svemu mogao
razmišljati hladne glave. Nakon što se noćni mrak povukao pred svitanjem, stvari
su počele izgledati bolje, ali do tada sam već bio toliko duboko u improviziranom
istraživanju da sam jedva i zamijetio kako je unutrašnjost kuće postala svjetlija i
da je kiša skoro u cijelosti prestala padati.
Odlazak je značio određene probleme, možda ne nužno teške, ali svakako
neugodne. Ostanak je značio suočavanje s velikim slonom u sobi. Jedna od
prednosti imanja bila je i povezanost s virtualnim svijetom. Priključak za internet
uveden je u isto vrijeme kada je obnovljena povezanost s gradskim vodovodom i
električnom energijom te uvedena fiksna telefonska linija. Stoga sam odmah
nakon obilaska kuće (koji je ponovno otkrio da su sva vrata i prozori i dalje
čvrsto zatvoreni) skuhao jaku kavu, upalio laptop i otišao na internet, prvu
postaju svih amaterskih istraživača.
Začudo, tijekom obilaska nisam osjećao veliku neugodu hodajući po
praznim prostorijama, iako je bila prisutna, ali osjećao sam hladnoću te sam se
čak i kroz
4
deblju odjeću smrzavao. To nije imalo nikakve veze s duhovima, sablastima ili
kako god ih se već moglo nazvati, već s jednostavnom činjenicom da je vanjska
temperatura tijekom noći pala za deset stupnjeva. Obilazak sam obavio koristeći
se svjetlom baterije, ne želeći osvijetliti kuću u mrkloj noći kao božićno drvce da
susjedi imaju o čemu pričati. Doduše, odlučio sam to nakon što sam prednju
stranu kuće osvijetlio kao božićno drvce, ali sam sve pogasio odmah nakon
povratka u unutrašnjost. Ostavio sam tek jedno svjetlo, ono u kuhinji, koje je bilo
dovoljno da obasjava i dio dnevnog boravka bez da privlači preveliku pažnju.
Tamo sam se i smjestio nakon obilaska, još uvijek osjećajući posljedice nagle
navale adrenalina, kao i preplašenosti, uz blagi začin ljutnje i pomalo smiješne
nesigurnosti. Smiješne u smislu da mi uopće nije bila smiješna.
Obilazak kao takav možda me umirio i potvrdio da nije došlo do provale u
kuću, ali postavljalo se pitanje nepoznatog posjetitelja. Ako je i pokušao provaliti
u kuću, onda je to napravio bez da je ostavio tragove iza sebe. I pri tragovima ne
mislim na ono što se u proceduralnim serijama voli nazivati „ogrebotinama oko
brava“već na otiske u tlu. Kiša nije pomogla u pregledavanju tla oko kuće, a
nakon što sam pokisnuo do gole kože i shvatio da ovako neću doznati ništa,
pustio sam to da ode u zaborav, samo ne predaleki.
Ispalo je da je pronaći ukletu kuću u Hrvatskoj lakše nego upecati ribu u
akvariju.
Svaki grad u pravilu ima jednu, zajedno s raznim viđenjima,
svjedočanstvima i legendama o tragičnim događajima od kojih su sve priče i
krenule. Većinu toga napisanog bili su obični senzacionalistički članci koje kao da
su napisali amateri, složivši par redaka jedva suvislog teksta, koristeći se
informacijama koje nisu provjerene ili prepisane s Wikipedije, što je značilo da je
oko devedeset pet posto svega što sam pročitao bilo lažno, izmišljeno ili
prenapuhano. Ž ene koje su počinile samoubojstvo zbog nesretne ljubavi, tragične
smrti ili jednostavno jeziva mjesta koja su odavno napuštena, sada naseljena
fantomskim silama zla.
Osobno sam bio najednom takvom mjestu,u napuštenoj bolnici u Brestovcu.
To zdanje, sada već dobro skriveno u šumskoj vegetaciji, uistinu ima nešto jezivo
u sebi, sve te zgrade, prazne prostorije i povijest koja uključuje partizane,
psihički poremećene ljude i masovno ubijanje, ali ne mogu reći da sam osjetio
nešto čudno ondje. Ništa slično ovom što se dogodilo na imanju, ali uzimao sam u
obzir da sam ondje bio tek nekoliko sati, po bijelom danu i s društvom, pa je
moguće da su natprirodni elementi bili na odmoru.
Na kraju sam počeo razdvajati sve te članke u tri grupacije.
Mjesta koja su sama po sebi imala nešto čudno u sebi, možda nasilnu
povijest, možda neobjašnjeni smrtni slučaj, možda su jednostavno postala
5
metom zlobnih tračeva jer ljudi nisu imali pametnijeg posla. Bilo kako bilo, takva
mjesta nisu bila detaljno objašnjena. U njima se nešto čudno događalo: čudni
zvukovi, pojave nepoznatih ljudi (svako „svjedočenje“ bilo je drugačije) i
pripisivanje inače tragičnih stvari (u jednom slučaju radilo se o smrti djeteta u
prometnoj nesreći) takvom mjestu na osnovi obične gluposti; prošao je pokraj
kuće, pa je zato umro.
Druga grupa sastojala se od pojava misterioznih osoba.
Takvi događaji bili su manje povezani s jednim određenim mjestom, a malo
više s cijelim područjem. Navodni duh mlade žene na autocesti, navodni duh
dječaka u šumi, navodni duh djevojčice u okolici jednog jezera u Slavoniji...
Shvatili ste osnovno, jako puno toga navodnog, ali postojala je određena
konstanta u pričama ljudi, iako nitko nikad nije dao potpuni opis spomenutih
ljudi.
Treća grupa povezuje prve dvije u jednu stvar. Mjesta i osobe.
Takvih je bilo dovoljno za cijeli dan istraživanja, ali bilo je dovoljno pročitati
prvu riječ da se shvati kako su takve priče ili pretjerane, ili izmišljene ili
jednostavno reklama, pa sam nakon tri izgubljena sata (u međuvremenu je i
svanulo) jednostavno digao ruke od svega, zaključivši da samo gubim vrijeme.
Ako je neko mjesto, područje ili objekt uistinu i bio u stvarnom dodiru s
nadnaravnim stvarima, loše novinarstvo, nepotvrđene činjenice i jeftini
senzacionalizam ubijali su svaku volju za čitanjem i daljnjim istraživanjem.
Jedna je stvar ipak imala smisla; svako ukleto mjesto u svojoj je pozadini
imalo nešto loše, nekakav događaj koji je uzrok opsjednutosti mjesta. OK, idemo
s tim da je to čisti klišej, ali vesele stvari, ljubavne priče sa sretnim završetcima i
junačka djela nisu podoban materijal za stvaranje mračnih legendi, što je pak
značilo očitu stvar: smrt obitelji Horvat. To je bio dovoljno intenzivan događaj da
počnu kružiti razne priče, ali iznenadio sam se otkrivši da to ovdje nije bio slučaj.
Nakon što sam digao ruke od istraživanja globalnih stvari, prešao sam na lokalne
i odmah dobio Google rezultate o tome koliko se Trenkovac povezuje kao još
jedan grad na popisu koji ima vlastitu kuću duhova.
Rezultati su bili da nije bilo rezultata.
Ovo isto imanje nije se pojavljivalo nigdje kao mjesto gdje se viđaju duhovi
ili čuju glasovi onih koji su, po općoj predaji, odavno mrtvi. Kada sam iz
pretraživanja izbacio paranormalne stvari dobio sam puno više rezultata, ali svi
su se odnosili na grad kao takav, bez spomena obitelji Horvat. Osim onoga što
sam do tada već zna, obitelj Horvat, živa ili mrtva, uopće se nije spominjala kao
dio gradske prošlosti. Ništa manje nisam ni očekivao. Ta se obiteljska tragedija
dogodila prije skoro trideset godina, a kako iz toga nije proizašla nikakva
5
dodatna jeziva priča (Amityville mi je prvi došao u sjećanje) nitko to nije

naknadno upisivao u nikakvu on-line povijest grada; Trenkovac ima dobru i
informativnu stranicu što se toga tiče.
Igrom slučaja (ili jednostavno sretnom okolnošću) dobio sam priliku da se
malo odmaknem od daljnjeg gubljenja vremena. Izašao sam iz kuće tek toliko da
udahnem malo svježeg zraka i otkrio da ponovno imam posjet. Sjedio je ispred
vrata, mahao repom, držao glavu nakrivljenom i odazivao se na ime Blu. Kiša je
prestala padati, ali vrijeme se nije bog zna kako popravilo. Zadržala se niska
sumaglica, hladnoća i osjećaj vlage, ali činilo se da mu to nimalo ne smeta jer je
bio sav mokar, kao da je na otvorenom proveo duže vrijeme. I bio je odličnog
raspoloženja. Taj pas kao da nije imao nijedne brige u životu. Ali, priznajem,
razveselio je i mene jer sam očekivao da će se za koji trenutak pojaviti i Dijana,
tražeći ga po susjedstvu.
„Jutro, Blu“, rekao sam. „Opet si izašao malo u život?“ čučnuo sam i počešao
psa po vratu, jedva izbjegavši da mi entuzijastično zaliže cijelo lice. „Ili tvoji
vlasnici imaju previše povjerenja u tebe ili si opet nepravedno odsutan“, Blu
veselim dahtanjem potvrdi oba navoda.
Ipak, Dijana se nije pojavila ni petnaest minuta kasnije.
Za to vrijeme ponovno sam obišao sam imanje, a Blu mi je pravio društvo.
Hodao mi je uz nogu kao da je moj pas, ne prestajući mahati repom. Crtu je
povukao kod ulaska u kuću. Samo je stao i pokazao neodlučnost, a onda je u
potpunosti odustao od ulaska. Otišao sam po jaknu i cigarete, pa se vratio natrag.
Popušio sam jednu unutar natkrivene sjenice, gledajući kako se magla sporo
provlači nisko po tlu i dobro prikriva udaljenu šumu. Mislim da sam ondje prvi
put i pomislio na jednu šetnju kroz taj dio imanja, ali trebalo je proći još nekoliko
dana da se ponovno prisjetim te ideje jer je u tom trenutku cigareta bila gotova, a
Blu je još uvijek sjedio pokraj mojih nogu.
„Dođi, idemo malo prošetati“, rekao sam.
Nakon što sam zaključao ulazna vrata i podigao okovratnik jakne, uputili
smo se niz prilazni put, gdje je Blu, sigurniji u sebe, počeo trčkarati uokolo.
Hodao sam sporo, povremeno se okrećući ne bih li ugledao Dijanu da prilazi s
neke druge strane. Kada smo došli do glavne ceste, što je uljepšavanje jer je to
bila i jedina cesta u ovom području, skrenuli smo desno, prema grupaciji
obiteljskih kuća koje sam mogao vidjeti s balkona kuće, ali do kojih još nisam
otišao u ovih dva tjedna koliko sam već živio ovdje. Umjesto da otrči pravo do
svoje kuće, Blu napravi upravo suprotno, prestane s trčkaranjem i počne opet
hodati uz mene.
5
Obiteljske kuće koje sam vidio nisu stajale tako blizu jedna drugoj kako sam
mislio na prvi pogled, ali nisu bile ni previše razmaknute. Dovoljno mjesta da
svaka od njih zasebno ima stvarno veliko dvorište i dovoljno prostora, ali da
svejedno ne budu predaleko od susjeda. Nabrojao sam devet zasebnih kuća i dva
puta toliko popratnih građevina oko njih. Ljudi su se ovdje bavili poljoprivredom
i stočarstvom i nekim dodatnim poslovima koji su jednako utjecali na izgled
imanja, ali ništa nije izgledalo prenatrpano.
Sviđalo mi se to.
Trebalo mi je deset minuta hodanja do prvih kuća, a onda još dodatnih pet
da dođem do one gdje je živjela Dijana. Njezin je opis bio točan; jedina je imala
zanimljivu drvenu ogradu, ali to nije bio razlog zašto sam je prepoznao, već je Blu
odmah utrčao u dvorište kroz otvorenu kapiju, ostavivši me na cesti da
razmišljam o tome što bih sada trebao napraviti.
Na kraju uđem u dvorište jer je postalo jasno da nikoga nema kod kuće.
Pozvonio sam na ulazna vrata i slušao odjek zvona kroz visoku dvokatnicu, ali
nitko nije izašao da otvori vrata i priupita kojeg vraga tražim ovdje. Druga stvar
koju sam trebao odmah zamijetiti bila je da je garaža otvorena. U njoj je bilo
mjesta za samo jedan automobil, ali njega nije bilo na vidiku. Bilo mi je pomalo
neugodo zavirivati u stražnje dvorište, ali znatiželja je bila jača od neugode, pa
sam se prošetao do povećeg vrta i povukao granicu kod prolaženja kroz drvena
vratašca. Lijepo, uređeno i održavano. U drugom dijelu dvorišta nalazila se
malena radionica gdje je netko od Dijanine obitelji napravio onu ukrasnu ogradu,
ali i kućicu za Blua, kao i gomilu drugih stvarčica koje su se mogle vidjeti po
dvorištu, uključujući široki izletnički stol i dvije popratne klupe. Netko je imao
spretne ruke.
Dok sam tako gledao rukotvorine po dvorištu, razmišljajući da je vrijeme za
polagani pokret prije nego što netko pozove policiju zbog nepoznate osobe u
susjedstvu, jedan zaključak (doduše, neprovjeren u to vrijeme) mi je samo tako
pao u krilo. Bilo je pomalo očito, ali trebalo mi je nešto vremena da povezem sve
dijelove; netko iz Dijanine obitelji sudjelovao je u obnovi imanja. Prišao sam
izletničkom stolu, Blu me cijelo vrijeme pratio pazeći (zamišljao sam) da ne
odlutam gdje ne bih trebao, i pogledao ga. Originalni ručni radovi imaju tu neku
univerzalnu prepoznatljivost po kojoj odmah možete prepoznati kako su nastali,
da pri obradi materijala nisu upotrijebljeni tvornički strojevi, recimo. Tko god je
napravio stol znao je posao. Tko god je renovirao sjenicu na imanju također je
znao posao.
Kucnuo sam po stolu i odlučio da je vrijeme odlaska jer stvarno sam se bio
zadržao dulje nego što je trebalo, ali još uvijek sam imao problem Blua. Vratio
sam se do njegove kućice i otkrio da nema lanac na koji bih ga mogao privezati.
5
Cijelo dvorište je bilo njegovo igralište, što me podsjetilo da je u njega ušao kroz
otvorena vrata na ogradi. Vratio sam se do njih i vidio da se zaključavaju s
unutarnje strane. Ograda je bila visoka skoro metar i pol, pa nije bilo opasnosti
da je preskoči. Zatvorio sam vrata, provukao ruku i okrenuo ključ. Blu me
pozdravio dahtanjem i uobičajenim mahanjem repom. Bio je zadovoljan, i ja sam
bio zadovoljan, obojica smo bili zadovoljni. Bilo je vrijeme da se vratim natrag na
imanje stvarima koje nisu ovako jednostavne.
5
9. Poglavlje
P
ostojao je razlog zašto su Ksenija Mažuranić i njezina obitelj odlučili
napustiti Njemačku i praktički započeti novi život ispočetka. Tamošnje
imanje, koje je bilo veće od ovog u Hrvatskoj, nije bilo njihovo. Zajednički
je pripadalo njezinom mužu i dvojici njegove polubraće, ali pravi problem
započeo je prije dvije godine kada su ih željeli isplatiti i postati samostalni
vlasnici. Nije ulazila u detalje, ali rekla je dovoljno da sam mogao shvatiti kako su
braća osporila dio vlasništva onom trećem, te da su nakon uvida u
korumpiranost njemačkog pravosudnog sustava (mogao sam joj reći da će ih ista
stvar čekati i u Hrvatskoj, samo u još gorem izdanju) odlučili odustati od svega i
napraviti svjež početak. Uzgoj konja bio je nešto kao zajednički plan jer su se
time bavili i u Njemačkoj, uz to što su oboje i radili u privatnoj farmaceutskoj
tvrtki koju je općenito opisala kao, citiram, tvrtku koja ima udjela u svemu i
svačemu. To što su oboje bili pod strogim radnim ugovorom i što nisu mogli
samo tako spakirati stvari i doći živjeti u Hrvatsku sugeriralo je da ta privatna
tvrtka ne prodaje mliječne proizvode, a kako ona nije ulazila u daljnje detalje, ja
nisam dalje ispitivao.
Slike su mi pak otkrile zašto se moralo paziti pri transportu namještaja iz
Njemačke u Hrvatsku.
Iako su jednom sudskom odlukom skoro preko noći postali beskućnici, nisu
izgubili sve. Ono što su uložili u imanje mogli su uzeti sa sobom ili tražiti da im
preostali vlasnici isplate vrijednost uloženog. Nisam pravnik i zbilja se ne
razumijem u pravnička sranja, ali ovo mi je zvučalo kao ublažavanje prve
presude, gdje im je sve bilo oduzeto. Naravno, dva polubrata nisu imala u planu
ništa isplatiti, njima je u interesu bila prodaja imanja kao običnog zemljišta.
Ksenija im nije namjeravala ostaviti ništa što nisu zaslužili. Namještaj koji su
ondje imali bio je nevjerojatan, jednostavno rečeno, ali ne zato što je bio skup
kao kraljevska kruna već zato što je bio izrađivan ručno, gotovo svi komadi bili
su unikatni po nečemu i neke od njih su Ksenija i njezin muž vlastoručno
obnovili jer su bili u lošem stanju. Hobi, rekla mi je, preko kojeg su se i
upoznali jer su
5
oboje voljeli obilaziti razne rasprodaje takvih stvari i tražiti nešto posebno. Nešto
od stvari koje su sami renovirali bile su poprilično vrijedne, dok su neke imale
čisto sentimentalnu vrijednost, ali ona im je značila više od one novčane. Nije im
bilo ni na kraj pameti prodavati ili ostavljati u kući išta od toga. Zato je transport
trebao biti pažljiv. Imali su oko pet mjeseci do isteka radnih ugovora, što je bilo
više nego dovoljno vremena da sve pažljivo spakiraju i pošalju u Hrvatsku.
Nažalost, odlazak nisu mogli ubrzati, rekla je, ali svakako će gledati da u
Njemačkoj ne provedu jedan dan više no što bude potrebno.
„Prvi kamion dolazi za četiri dana“, rekao sam na kraju i pružio Dijani bocu
bezalkoholnog piva. „Ukratko, to je razlog zašto sad živim ovdje“, pokazao sam
na veliku praznu kuću, uživajući u njezinom zadivljenom pogledu. Ukratko sam
joj pojasnio tko su točno novi vlasnici ovog mjesta i napravio sam to dok sam je
vodio po svim prostorijama u unutrašnjosti. Sobe su bile prazne, ali veličina
građevine je i dalje bila impozantna tako da sam razumio njezinu zadivljenost.
Kvragu, i mene je zadivila kad sam je prvi put vidio.
„Znači, oni imaju tamo nekakav dobar plaćeni posao, imaju svoje hobije i
sada sve to ostavljaju i dolaze živjeti ovamo?“ upitala je dok smo izlazili na veliki
balkon. „Ja to ne bih mogla napraviti. Nezamislivo mi je samo tako otići tako
daleko od svih koje znam.“
„Novac kod njih nije najvažnija stavka njihovih života jer ga imaju. Lakše je
stvarati nove početke kad ne moraš razmišljati o tome“, rekao sam oslonivši se o
tešku ogradu od kovanog željeza koja je okruživala balkon. „Ali mislim da bi se
snašli i bez toga, ostavljaju takav dojam, znaš, kao netko kome je dovoljno da je
zajedno s nekim bliskim i da sve ostalo bude nevažno.“
„Ipak, nisam sigurna da bih ja to mogla samo tako napraviti“, ali mogla bi,
vidio sam to u njezinim očima. Za neke ljude odmah znate da su sposobni snaći
se u svim uvjetima i okolnostima i izvući najbolje što mogu iz toga. Popila je
gutljaj piva, pa se okrenula prema meni. „Upotrijebio si obiteljsku vezu da dobiješ
posao, priznaj.“
Nasmijao sam se. „Da barem jesam. Moja obitelj...“ pripalio sam cigaretu i
ponudio njoj.
Odbila je. „To je komplicirana priča. Nismo bliski, ukratko. Obitelj moje
mame skoro je sva izvan Hrvatske, a one koji žive u Hrvatskoj nikad nismo kako
treba upoznali. Jedina osoba s kojom jesam blizak, ili barem održavam neku
vrstu redovitog kontakta je Dunja, moja sestra. Kada su nam roditelji umrli nitko
od ostatka obitelji, mamine ili tatine, nije baš pokazao interes da ostane blizak s
nama, pa smo tako i nas dvoje nastavili dalje sa životom.“
5
„Zvuči nekako... samotnjački“, rekla je, ali odabir riječi nije bio slučajan.
Kako sam ja mogao prepoznati nešto u njoj, tako je ona mogla i u meni. „Znači,
imao si razgovor za posao?“
„O, da. I onda još malo“, odgovorim ponovno uz osmijeh. „Ujak je želio da sve
bude kako treba, ja sam želio da sve bude kako treba, a najviše je taj odvjetnik
želio da sve bude kako treba. Mislim da smo sada malo nadoknadili tu obiteljsku
distanciranost, ali svejedno mi je draže da poslovna strane ostane poslovna
strana.“
„Bilo bi i meni, iako sam u relativno bliskim odnosima sa svojom obitelji“,
rekla je ona i ponovno otpila gutljaj. „Došla sam ti zahvaliti što si Blua danas
vratio kući. Jutros sam žurila na posao i valjda nisam dobro zatvorila vrata, a on
je to odmah iskoristio. Na kraju bi se vratio sam, ali hvala svejedno“, odmahnuo
sam rukom, pa podigao bocu. Kucnuli smo se i to je bio kraj te teme, iako sam
imao pitanje tko me vidio da to radim na vrhu jezika.
„Što radiš?“ upitao sam. „Kad si žurila na posao.“
„Glamurozni posao. Radim u jednom lokalu u gradu“, nakratko odloži bocu
na ogradu i prstima prođe kroz kosu. Bilo je hladno, ne previše, ali puhao je
pomalo nezgodan povjetarac koji joj je nosio slobodne pramenove na sredinu
lica. Bio sam jako sretan što se nisam presvukao u nešto drugo osim traperica.
Dijana je na sebi također imala uske traperice, kao i debelu vestu, pa nam
nijednom malo hladnoće nije predstavljalo veliki problem.
„Slobodno navrati, odmah je u centru. Ne možeš ga promašiti čak ni da želiš.
Zove se Barun Trenk i smješten je pokraj hotela koji se zove Barun Trenk!“
„Ozbiljno?“
„Novi vlasnici su ga tako preimenovali prije dvije godine. Staro ime je bilo
hotel Trenkovac, ali ovako bolje odgovara nekom povijesnom dojmu, iako Franjo
Trenk s ovim gradom ima veze koliko i ja s istraživanjem Antarktika“, oboje smo
se nasmijali i ušli natrag u kuću. Izvan kuće se smračilo i upalila se ulična
rasvjeta.
Njezin nenajavljeni dolazak dogodio se odmah nakon što sam uspješno
upalio peć za centralno grijanje. Prostorije su u vrijeme njezina dolaska još uvijek
bile poprilično hladne, ali sada je već bilo puno ugodnije, osjetna promjena.
Odvedem je natrag u dnevni boravak jer nisam imao gdje drugdje (kronični
nedostatak mjesta za sjedenje) no činilo se da joj ne smeta gotovo spartansko
uređenje. Zaustavila se nakratko kod velikog prozora, odsutno zagledala van, a
onda sjela na kutnu klupu i još jednom pogledala oko sebe.
5
„Nema previše stvari“, rekao sam gotovo kao ispriku. Ponudim joj kavu ali je
odbije, podigavši staklenu bocu koju još nije ni do pola ispraznila. Odlučim je i ja
preskočiti jer sam te noći želio spavati, a bilo je pitanje hoću li imati potreban
mir za to. Kako se noć sve više približavala tako se pojačavao i unutrašnji nemir.
Odluka da ostanem ovdje činila se sve lošijom, ali barem sam se mogao tješiti, tj.
nadati se da sam sve lijepo umislio ili, ako stvarno nemam sreće, da će me slična
stvar preplašiti manje nego prvi put. Naravno, ništa od toga nisam ispričao
Dijani, nisam vidio svrhe, kao ni neke koristi, a svakako nisam želio da me gledao
kao luđaka. Zato sam bio opušten, oličenje bezbrižnosti.
„Nemoj mi reći da misliš kako sam jedna od onih koji procjenjuju osobu po
onome što posjeduju?“ rekla je uz blagi osmjeh. „Jer ako si to pomislio, onda nam
slijedi ozbiljan razgovor“, podigao sam ruke u znak predaje i sjeo na drugi kraj
kutne klupe te smo sad sjedili jedno nasuprot drugoga, više-manje. „Sviđa mi se“,
rekla je naposljetku, pokazavši bocom na djelomično uređen dnevni boravak.
„Jednostavno je, a meni se sviđaju jednostavne stvari“, napravila je pauzu i
počela nježno odljepljivati naljepnicu s boce. „Tebi isto nije bilo teško ostaviti sve
u Zagrebu i doći živjeti ovamo par mjeseci iako si unaprijed znao da nikoga ne
poznaješ?“
„Ne poznajem nikoga ni u Zagrebu“, rekao sam. „No, dobro, poznajem, malo
sam pretjerao, ali to je ona vrsta ljudi koju poznaješ dok se krećeš u njihovoj
blizini. Čim promijeniš okolinu, u mom slučaju posao, odmah se ta povezanost
izgubi. Imam jednog dobrog prijatelja tamo i možda sedam, osam boljih
poznanika s kojima bih se povremeno susretao na nekim javnim događajima.“
„Znam na što misliš. Ponekad imam osjećaj da poznajem isti krug ljudi cijeli
život, a onda pogledam oko sebe i shvatim da je još veći krug ljudi s kojima sam
prije bila nevjerojatno bliska jednostavno nestao tijekom godina“, bilo je nekakve
sjete u njezinim riječima, ali ne i žaljenja za nekim prošlim vremenima. Što je bilo
dobro. Poznavao sam par ljudi koji su u srednjoj školi doživjeli društveni
vrhunac sastavljen od popularnosti, puno prijatelja i neke uvrnute
prepoznatljivosti te su ostali zauvijek zarobljeni u tom vremenu dok se život oko
njih nastavio. „No, dosta o veselim stvarima, reci mi kako se uopće zabavljaš
ovdje? Imaš nešto za raditi ili jednostavno ubijaš vrijeme?“
„Ubijam vrijeme.“
„Ž ivjela iskrenost“, rekla je ona uz osmjeh.
„Nemam ni što raditi, da budem još iskreniji, eventualno ako se nešto
pokvari, pa da to pokušam popraviti ili pronaći majstora. Ovo drugo je
vjerojatnije. Inače sve se svodi na to da budem tu, da zaprimim sve pošiljke,
usmjerim dečke gdje da što ostave i pripazim da netko ne napravi nekakvu
5
glupost kao što je provaljivanje ovamo“, pripalim novu cigaretu. „Uvjeravaju me

da bi se to sigurno dogodilo da je kuća prazna.“
„Vjerojatno bi, baš zato što je prazna“, Dijana napokon odlijepi naljepnicu, pa
je počne polako vraćati natrag. Jesi već upoznao nekog susjeda?“
„Misliš, osim tebe?“
„Da, to mislim, osim mene“, odgovori uz osmijeh.
„Ne, nitko mi nije došao zaželjeti dobrodošlicu. Trebam li očekivati nekoga?“
„Ja bih na tvom mjestu. Doći će vidjeti tko je kupio imanje.“
„Zar takve stvari uopće zanimaju ljude?“ upitam i ugasim cigaretu.
„Pa, ne baš, ne zanimaju ih vlasnici kao ljudi. Ako netko i dođe doći će zato
što je vidio da je netko kupio ovo mjesto, a onda uložio ozbiljne novce da ga
renovira, pa će ih zanimati tko stoji iza novca“, rekla je i ispraznila svoju bocu,
odloživši je na stolić ispred sebe. Ponudim joj još jedno piće, ali odbije uz
odgovor da uskoro mora ići.
„Ništa ne potiče bolje ljudsku znatiželju nego tuđe bogatstvo“, rekla je i
ustala. Dodao sam joj jaknu i polako je ispratio van iz kuće. Dočekala nas je
poprilična hladnoća i gusta magla kroz koju jedva da se nešto vidjelo, tek
udaljeni i nejasni krugovi ulične rasvjete. Upalio sam rasvjetu da osvjetljava i
prilazni put.
„Hvala za posjet“, rekao sam. „Ž eliš li da te otpratim?“
„Pa bih onda ja tebe trebala pratiti natrag da se ne izgubiš u magli“, rekla je
uz osmijeh dok je podizala okovratnik debele jakne. Kratko mi je mahnula,
ugurala ruke u džepove i krenula niz prilazni put. Već sam se pomislio okrenuti i
vratiti natrag u kuću kad se okrenula i doviknula da stvarno navratim do Baruna
Trenka, lokala gdje radi. Kava će biti na njezin račun. Doviknuo sam nešto u znak
slaganja, ne sjećam se više ni što, a onda je nestala u magli, samo tako, kao da nije
ni bila ovdje.
Ipak, na kraju se pokazalo da je bila u pravu.
Netko jest došao u posjet, ali nije ga zanimalo tko su novi vlasnici imanja,
nije ga zanimalo ni koliko je novca uloženo u renoviranje, nije ga čak ni moje ime
pretjerano zanimalo. Nisam siguran što ga je točno zanimalo, ali znam da je
obišao imanje i pritom uložio popriličan napor da posjet ostane skriven.
5
10. Poglavlje
P
rema očekivanjima, imao sam ozbiljnih problema s pokušajima da
zaspem, zbog čega sam cijelu večer, skoro do jedan sat iza ponoći, proveo
sjedeći pred televizorom gledajući nezanimljiv program. Nakon toga sam
se pokušao udubiti u kriminalistički roman iz novije skandinavske produkcije, ali
nisam uspio proći ni prvo poglavlje jer sam, ironično, napokon zaspao.
Kuća je cijelo to vrijeme bila tiha.
Nikakvih glasova, nikakvih zvukova, čak ni onih koje nova kuća zna
proizvoditi - potpuna i gotovo neprobojna tišina.
Još uvijek razmišljam koliko je to bilo jezivo, a koliko mi se zapravo sviđalo
što adrenalin radi prekovremeno dok sam osluškivao unutrašnjost. Dobar je to
osjećaj, kad se sve zajedno zbroji, razbude se čula, čovjek se osjeća živim, ali
gledano na duže staze, to je savršen način da si uništite živce. Ipak, san je došao
onda kad sam ga najmanje očekivao, baš kada sam počeo razmišljati o tome kako
postoji velika mogućnost da ću ovako početi provoditi noći (gledajući reprize
starih TV serija ili čitajući precijenjene krimiće), a spavati po danu, što nije bila ni
lijepa, a ni baš utješna pomisao.
Prvu stvar koju sam osjetio bila je hladnoća.
Bila je podnošljiva, ali nekako sam znao da ne pripada svijetu snova, već da
potječe iz stvarnog svijeta.
Začudo, nije mi smetala.
Jedno je vrijeme bila samo prisutna, a onda kao da se povukla, oslobodila
me svog zagrljaja, kao da sam se zagrijao ispod pokrivača. Ili sam se toliko
opustio da mi vanjski uvjet i više nisu bili ni važni.
Kao i prvi put, ponovno sam se našao u unutrašnjosti kuće, ali ovaj put je
cijeli ambijent bio drugačiji, nekako jasniji i izoštreniji. Mogao sam razaznati
detalje. Ne za dugo vrijeme jer ta nova oštrina nije trajala duže od tek nekoliko
produženih sekundi, ali i to je bilo dovoljno da mi olakša snalaženje. Stajao sam
6
na sredini dnevnog boravka, točno na mjestu gdje se u sadašnjosti nalazi kutna

klupa na kojoj sam spavao. Kutne klupe nije bilo, u velikoj prostoriji uopće nije
bilo namještaja, ali bilo je ostataka drvenog parketa, ukrasne drvene lamperije, a
na podu je trunuo veliki tepih. Kroz prozore je ulazilo jako malo svjetla, kao da je
kasno poslijepodne, ali bilo ga je dovoljno da osvijetli sve detalje koji su odmah
nakon toga postali nejasni. Nije bilo zvukova, ali ne zato što je san bio neka čudna
verzija nijemog filma već ih jednostavno nije bilo, kao da je kuća u cijelosti
prazna.
Sljedeća stvar koja se počela događati bila je još čudnija.
Počeo sam se kretati i prostor ispred mene se mijenjao, kao da se događa
prevelika ekspozicija meni naočigled, pojačana tehnička bjelina koja se može
vidjeti na loše snimljenim polaroid fotografijama. Ispod zapuštene i vremenom
uništene prostorije stvarale su se slike jedne koja je bila uredno namještena,
čista i ugodna. Pojavljivale su se linije namještaja, stolica, ormara i sve je bilo
jasno na nekoliko trenutaka, toliko jasno da sam mogao razaznati teksturu
godova na drvenim površinama, a onda bi se prizor raspao kao kup pepela na
jakom vjetru, i vratilo bi se već poznato, zapušteno okružje.
Također, bilo je još nešto u pozadini.
Zvukovi kretanja koje nisam ja
proizvodio.
Zvuk koraka u trku, teški koraci i odjekujući, preko kojih bi se pak prelio
zvuk dječjih koraka, također u žurbi. Zvukovi bi se pojavili kada bi se ambijent
ispred mene promijenio i nestali bi čim bi se vratio na staro, što je zvučalo kao da
su isprekidani i nikad glasniji od šapta.
Ušao sam u dio kuće koji će u budućnosti predstavljati dnevnu sobu i odmah
po ulasku ispred mene se pojavio dugačak stol od hrastovine i osam drvenih
stolaca uredno poslaganih oko njega.
Stajao je ondje jedva pet sekundi, a onda je opet nestao. Nastavio sam hodati
osjećajući sve jaču hladnoću oko sebe, kao da mi je netko prenio krevet van na
otvoreno, ali još uvijek nije bila dovoljno jaka da me u cijelosti probudi. Zvukovi
su sada bivali glasniji, pa nestajali, kao da ih je nešto guralo u drugi plan.
Izmiješane korake, otvaranje i zatvaranje vrata, teške udarce nepoznatog
podrijetla, zvuk puštene vode, čudno šuštanje...
Svi na jednoj gomili i izmiješani.
Začudo, nisam mario za njih. Nisu predstavljali nikakvu prepreku i nisu bili
prijeteći dio sna. Bili su tek šum u pozadini, statička smetnja.
Napravio sam nekoliko koraka naprijed i došao do širokog stubišta koje bi
6
me, da sam nastavio hodati njime, u konačnici odvelo na drugi kat. Stepenice su
6
bile gole i betonske, ali probijala se druga slika ispod prve, ona na kojoj sam
mogao vidjeti novo drvo, kao da je jučer postavljeno i premazano bezbojnim
lakom visokog sjaja. Ali nisam nastavio hodati njime, ne odmah jer ugledam
tragove krvi.
Nisu dugo trajali, prikazi kao da su se počinjali raspadati sve brže i brže, ali
jednom kad vidite lokve krvi, bilo na tepihu, betonu ili pločicama, jako dobro ih
zapamtite. Ovdje se nije radilo o lokvama već o razmazanim mrljama, sličnima
onima koje nastanu kad osoba koja krvari ne miruje već se kreće.
Bježi od onog što je izazvalo krvarenje.
Razmazani tragovi, prenaglašeno crveni, započinjali su pri dnu stepenica,
nastavljali se preko njih, a nadopunjavale su ih dodatne razmazane mrlje po zidu,
otprilike na metar visine. Netko je krvario, pokušavao pobjeći od nekoga i pritom
se oslanjao o zid. Hladnoća je u tom trenutku bila gotovo neizdrživa.
Napravio sam još nekoliko koraka uz stepenice i zaustavio se na polovici,
dijelu gdje stubište skreće i nastavlja do drugog kata. Krvavi tragovi ovdje su
postali gotovo opsceni, kaotična zbrka koja bi i potpunom amateru rekla da je na
ovom mjestu netko sustigao svoju žrtvu i okrutno je dovršio. Vidjeli su se otisci
stopala, otisci ruku, nejasno razmazani oblici koji su bili živopisni pokazatelji da
je borba morala biti žestoka. Sve je to nestalo gotovo u sekundi, toliko je trebalo
da se slika raspadne u potpuni mrak, a ja probudim drhteći kao da stojim usred
snježne oluje na Sjevernom polu.
Hladnoća se ubrzano povukla. To se dogodilo odmah nakon što sam otvorio
oči. Doslovno sam mogao osjetiti kako popušta stisak postojane zime i odlazi
unatrag, kao da je riječ o živoj osobi iako nitko nije stajao pokraj mene. Upravo
suprotno, kuća kao da je odjekivala tišinom koju su upotpunjavale zagrijane
prostorije. Gotovo da sam očekivao da se mrak oko mene pomakne, tj. sjene koje
su me na početku zbunile, ali ni to se nije dogodilo. Sjene su pak bile stvarne.
Očekivao sam da će biti možda oko dva ili tri sata ujutro, mrkla noć, vrijeme kad
se razna paranormalna sranja obično događaju (barem po svemu onom što sam
pročitao), ali i tu sam pogriješio. Bilo je jutro, par minuta nakon šest sati, i uspio
sam odspavati najmanje četiri sata u komadu, iako me još uvijek pratio osjećaj da
sam oči zatvorio par minuta ranije. To je bilo dobro. Taj dio sa spavanjem. Valjda.
Ustao sam, ali samo u sjedeći položaj. Iako mi to nije bila navika, barem ne
prije nego bih skuhao kavu. Pripalim cigaretu i položim glavu na naslon kutne
klupe. Ništa. Unutrašnjost velike kuće i dalje je bila obavijena tišinom jednako
kao i vanjski svijet maglom. Polako sam otpuhivao dimove i čekao da se nešto
dogodi. Kako se ništa nije dogodilo ni kad sam dovršio cigaretu, otišao u
kupaonicu i vratio se natrag olakšan i lica zalivenog hladnom vodom, odlučio
sam da je bilo dosta čekanja. Da bi mi bilo pametnije napraviti nešto korisno
6
umjesto
6
trošiti vrijeme uzalud. Tako sam produžio u kuhinju i pristavio kavu, usputno
razmišljajući o onom što sam vidio u snu.
O krvavim tragovima.
Prvo što sam napravio nakon navlačenja odjeću na sebe bio je obilazak
stubišta. Znam da to zvuči pomalo glupo, ali želio sam se uvjeriti da ondje nema
nikakvih čarobno stvorenih krvavih otisaka ili nekih sličnih podsjetnika na san.
I nije ih bilo. Nije mi trebalo ni svjetlo da to potvrdim. Pod je bio nov, drvo je
bilo tamnije od onog u snovima, ali je sjaj bio sličan. Svako novo drvo koje je
prebojano bezbojnim lakom ima sličan sjaj. Otišao sam na pola stubišta i opet
ostao praznih ruku. Novi pod, nova boja na zidovima. Ne znam ni što sam
očekivao pronaći, ali što god da to bilo (krv, naravno; zavaravanje nije pomagalo)
u sadašnjosti nije postojalo. Jedino što sam osjetio bila je hladnoća, ali ona je bila
preopćenita da bi nešto posebno značila, a i podsjetila me na to da bih uskoro
trebao pogledati peć. Sve je upućivalo na to da će i toga dana biti hladno i
maglovito vrijeme.
Nakon provjeravanja teorija o snovima, napravim provjeru stvarnosti. Iako
još uvijek nisam bio načisto oko toga koliko bi se uopće trebao zamarati brigom
oko noćnog posjetioca, stvarnog posjetioca, svakako sam se osjećao bolje nakon
što sam obišao cijelo prizemlje i uvjerio se da nitko nije pokušavao provaliti u
kuću. Sve one priče o tome da bi netko mogao odnijeti vrijedne stvari s imanje da
je prazno bile su plodno tlo za stvaranje zdrave paranoje.
Kada sam kasnije razmišljao o tome, prisjetio sam se jedne
stvari. Nijednom nisam pomislio na odlazak s imanja.
Možda zato što je strah od nepoznatoga ovog puta bio manje intenzivan (to
svakako nije odmoglo, a možda zato što je dio preplašenosti zamijenila dobra
stara znatiželja. To je čudan osjećaj. Nije mi bio nov ili stran, znam da sam
znatiželjna osoba po prirodi, ali to mi nikad nije bila neka posebno istaknuta
osobina. Možda zato što sam uvijek bio okružen drugačijim životnim uvjetima, pa
se uklapala kao nešto sporedno i prirodno, ali sada i ovdje došla je do punog
izražaja. Ako ništa drugo, nisam pomislio ni na to da mi je zdrav razum otišao na
dug godišnji odmor, pa je i to bio značajan napredak. Umjesto da počnem
pakirati stvari, dovršio sam kavu, pripalio novu cigaretu i upalio laptop.
Još jednom sam pregledao sve slike koje su bile na Dunjinom memory stiku,
ali od toga nisam postao ništa pametniji. Slike su bile ono što sam vidio u snu,
koji je počeo polako blijedjeti, ali ne toliko da bih sve zaboravio. Pamtio sam
pojedinačne detalje i mogao sam sve jasno vidjeti kada bih zatvorio oči, ali ono
što mi je jako brzo postalo jasno bilo je da su svi detalji pripadali onim dijelovima
sna za koje sam vjerovao da su prikazivali kuću u vrijeme dok je u njoj živjela
6
obitelj Horvat. Snovi su inače zabavna stvar, sanjamo ono što nam zapne u
podsvijesti, ali za ovo nisam imao dobro objašnjenje. Nije bilo razloga da sanjam
unutrašnjost kuće onakvu kakva je bila dok su oni ovdje živjeli jer je nikad nisam
vidio, čak ni na slici. Detalji su pak bili prejaki da bi sve to bila samo obična
slučajnost ili rekonstrukcija moje podsvijesti ma koliko god da je ona znala biti
maštovita. Inače bih na to odmahnuo rukom i nastavio dalje sa životom, da su
okolnosti normalne. Ali, nisu bile.
Jedini način da potvrdim jesam li uistinu u pravu što se tiče detalja iz snova
bilo je da doznam nešto o obitelji Horvat. Iako nije zvučalo kao nešto jako
zabavno, opcija dva bila je i da potvrdim kako sam potpuno poludio te da mi je
mjesto u finoj velikoj kući s obloženim zidovima i gdje vam daju posebno
dizajnirane košulje. Kako bilo, to je bila konačna odluka donesena tog jutra i
odmah sam se osjećao bolje, kao da sam napravio prvi korak... pa, u nekom
smjeru.
Kao da će istina o obitelji Horvat nekako razriješiti stvari koje se danas
događaju. Nisam znao kako ću to točno napraviti, to je bio problem za neki drugi
dan, ali sam znao odakle trebam krenuti.
Od podruma kuće.
6
tri
priča iz prošlosti
6
11. Poglavlje
B
arun Trenk, lokal koji je želio ostaviti dojam autentičnog engleskog puba,
ali je to tek polovično uspijevao napraviti, uistinu je svoja ulazna vrata
smjestio pokraj hotela Barun Trenk. Poslovanju sigurno nije odmagalo
ako
bi slučajni prolaznici pomislili da se radi o jednom objektu, a ne o dva odvojena.
Unutrašnjost je još bolje prezentirala ugođaj lokala s tradicijom. Tamno drvo,
barske stolice, diskretno postavljeni stolovi, a mogao sam pohvaliti i odabir slika
na zidovima jer se radilo o uokvirenim crno-bijelim filmskim plakatima poznatih
klasika. Sve u svemu, mjesto je imalo određenu atmosferu, no sumnjao sam da se
može pohvaliti velikom posjećenošću, barem ne radnim danima.
„Novi susjed“, rekla je Dijana umjesto pozdrava kada sam se smjestio na
visok barski stolac, zauzimajući mjesto skoro na sredini šanka srednje veličine.
Osim mene, tu su bila još tri gosta, mladi par u najudaljenijem kutu prostorije i
stariji čovjek na kraju šanka koji je svu svoju pozornost usmjerio na današnje
novine. „Stvarno ti je dugo trebalo da dođeš u posjet.“
„Samo dva dana“, odgovorim i poslažem osobni inventar ispred sebe;
ključeve, mobitel i cigarete. Ponudi mi kavu, jednu od onih velikih, produženih.
„Svakako“, prihvatim. Spavanje ionako više nije bio neki važan prioritet.
„Da pogodim, u gradu si poslovno i onda si se sjetio da bi mogao doći ovamo
tek toliko da ti ne bude neugodno kad se sljedeći put sretnemo?“
„Zabrinjavajuće je koliko puno u tome ima istine“, odgovorim i bio sam
pomalo impresioniran što me tako lako pročitala.
Samo što nisam došao poslovno u grad, na imanju nije ništa zahtijevalo neku
hitnu intervenciju, a ni ja osobno nisam trebao ništa posebno; ipak, drugi dio je
bio podosta blizu istine, u Baruna Trenka sam ušao samo zato što sam vidio da
ona radi, inače bih produžio natrag na imanje. Dva sata sjedenja u gradskoj
knjižnici bilo je taman dovoljno da izgubim svu moguću koncentraciju koja mi je
bila potrebna za prelistavanje starih brojeva Trenkovačkog glasnika. Nakon što
sam pronašao članke koji su govorili o obitelji Horvat, zamolio sam da mi ih
6
isprintaju i nekako sam držao da je to sve što sam mogao napraviti, ali dok sam
hodao gradom, nekako sam se našao ispred policijske postaje grada Trenkovca i
odjednom mi je na pamet pala zanimljiva ideja.
„Jesi dobro?“ upitala me ona nakon što sam pripalio cigaretu, zbog čega je
pogledam s iznenađenjem. „Za nekoga tko ništa ne radi izgledaš nekako umorno,
kao da nisi spavao cijelu noć“, spretno ispred mene postavi široku šalicu s
kavom, doda čašu s vodom, a onda sjedne u stolac s druge strane tako da smo
mogli pričati bez da nas drugi slušaju.
„Skoro“, rekao sam. „Uhvatio sam se malog projekta i vrijeme je samo
proletjele“ Nisam lagao.
Prošla noć je bila obična noć, bez snova ili natprirodnih zvukova koji bi me
ometali u onih par sati koje doista i jesam uspio odspavati. Razlozi zašto sam bio
dugo budan ležali su u raznim sadržajima kutija poslaganih u podrumu, a koje su
sada bile premještene u jednu od praznih soba. Prenio sam ih jučer ujutro i
počeo pregledavati, pažljivo rukujući svakim predmetom kojeg bi izvukao van
kao da bi se mogao raspasti na dodir. Predmeti nisu bili toliko krhki, kao ni
misteriozni, ali svejedno sam ih dodirivao oprezno i uzimao si vremena da ih
detaljno pregledam. Nisam znao što bih trebao tražiti ni hoću li išta pronaći, ali
vrijeme stvarno proleti kad se čovjek zabavlja, što sam mislio uz naglašenu
ironiju.
„Nešto zanimljivo?“
„Ovisi o tome voliš li prošlost“, otresem pepeo u široku pepeljaru.
„Pokušavam doznati nešto o povijesti imanja i obitelji Horvat.“
„Teško da ćeš to uspjeti obaviti. Mislim, da ćeš pronaći nešto“, rekla je ona.
„Zašto?“
„Zato što nema nekih povijesnih podataka o njima,“ odgovori i prstima
prođe kroz raspuštenu kosu. Nasmiješila se. „Nisam obožavatelj povijesti, ali sam
jednom pokušala pisati o tom imanju, pa sam se malo zainteresirala za njega.
Tema je bila nešto kao napuštene građevine u Trenkovcu i oko njega.“
„Umjetničke ambicije“, rekao sam. „Službeno sam impresioniran.“
„Službeno propale umjetničke ambicije“, ispravila me. „Trajale su oko šest
mjeseci, otprilike onoliko dugo koliko sam radila u Trenkovačkom glasniku.“
„Upravo sam proveo dva sata u gradskoj knjižnici prelistavajući stare
brojeve.“
„Onda si gledao mojih ruku djelo“, rekla je. „Barem jedan dio. Imali smo
jednog gospodina tu u gradu nakon čije smrti se otkrilo da je sačuvao svaki broj
Glasnika. Netko se sjetio da bi to bilo dobro sačuvati, pa su odlučili skenirati te
6
stare novine i napraviti digitalnu kolekciju. Grad se malo isprsio s dodatnim
7
novcima, pa su zaposlili nas dvoje da to radimo. Kako rekoh, radila sam pet
mjeseci na tome, a onda su me otpustili“, zadnje nije rekla s gorčinom već nekom
sjetom, gotovo tugom. „Nakon čega su otišle i sve moje umjetničke ambicije.“
„Završili ste sve to za pet mjeseci?“ upitam.
„Trebalo je oko godine dana da se sve to napravi kako treba. Bio je to velik
posao, ali nije bio hitan posao. Glasnik izlazi preko trideset godina, jednom
mjesečno, to je blizu petsto brojeva do sada, a oni prvi brojevi su bili u obliku
običnih novina, pa je s time trebalo raditi pažljivo. Bio je to zgodan posao, moram
priznati, naučila sam dosta o gradu, ali tamo je bilo jako malo toga o imanju, kao i
o obitelji Horvat, zato znam da si samo gubio vrijeme.“
„Moglo bi se tako reći“, potvrdim.
Dijana se zagleda u mene. „Zbilja te zanima povijest tog mjesta?“
„Najozbiljnije“, odgovorim i ugasim cigaretu. „Čak sam se otišao raspitati u
policiju.“
Iznenađenje na njezinom licu bilo je autentično. ,,I, kako je to prošlo?“
„Iskreno, bolje od očekivanog“, odgovorim, iako ne baš iskreno. No, nije
prošlo toliko loše koliko sam mislio da bi moglo. Moja ideja bila je popričati s
nekim iz trenkovačke policije o obitelji Horvat, ali ideja se odmah na početku
pokazala lošom jer u postaji nije radio nitko tko je uopće čuo za obitelj Horvat, a
kamoli ih osobno poznavao. Trideset godina bilo je više nego dovoljno vremena
da preko njihove sudbine padne debeli pokrivač zaborava, kao i to da se izmjeni
cjelokupno osoblje policijske postaje.
No, ipak sam imao nešto sreće.
Nakon što sam izgubio skoro pola sata u bezuspješnom razgovoru s
policajcem na informacijskom pultu, pokušavajući objasniti zašto me zanima ta
obitelj, njegov nas je kolega spasio od daljnjeg gubitka vremena tako što je
pozvao višeg inspektora Višnjića. Ivan Višnjić, kako se predstavio, pozvao me da
izađemo van, na parkiralište, gdje je zapalio cigaretu (s povećim užitkom,
primijetio sam) te sam mu ponovio, skraćenu verziju, što me točno zanima.
Srećom, Višnjić nije bio gospodar svemira kao Hrvoje Marić, pa je razgovor s njim
bio koristan, u nedostatku bolje riječi. Rekao je da zna gdje se imanje nalazi, čak i
da je čuo za obitelj Horvat (imao je petnaest godina kada je Oliver ubio svoju
obitelj) ali da ne zna ništa više od toga. No, znao je nekoga tko zna. Marko Kidrič.
Njegov otac bio je jedan od prvih inspektora koji su došli na imanje Horvatovih
nakon poziva i ako je voljan pričati, prenijet će mu poruku. Uzeo je moj broj
mobitela, rukovali smo se i to je bilo to.
„Samo trebam vidjeti hoće li mi se taj tip javiti“, dovršim.
7
U tom trenutku u lokal uđe dvoje novih gostiju. Dijana je poručila da se ne

mičem s mjesta i ode ih poslužiti. Dok im je ona odnosila naručeno, stariji
gospodin s kraja šanka polako je zatvorio novine, presavio ih i odložio natrag na
malu gomilu istih. Iz novčanika je izvukao jednu novčanicu, položio je na tanjurić
od kave i zakopčao jaknu. Sve to nije bilo ništa neobično da se nije zaustavio i
vratio dva koraka do mene i upitao:
„Ispričavam se na smetnji, ali načuo sam da spominjete imanje gdje je
nekada davno živjela obitelj Horvat? Vi sada ondje živite?“ glas mu je bio hrapav,
pušački istrošen, ali nisam ga vidio da je zapalio ijednu cigaretu dok je sjedio.
Samo sam potvrdno kimnuo glavom jer me iznenadio pitanjem, ali nije postavio
nijedno drugo. I on je kimnuo glavom, ispričao se na smetnji i izašao van iz
lokala. Cijeli susret nije trajao trideset sekundi. Dijana je završila s
posluživanjem dvojice muškaraca u poslovnim odijelima, pa se vratila na staro
mjesto.
„Tko je to bio?“ upitam.
„Taj stari gospodin? Mislim da je bio doktor. Odavno je u mirovini. Pitao te
nešto?“ Ponovim što je rekao. „Možda je poznavao Horvatove“, ona slegne
ramenima. „Dovoljno je star.“
Dakle, ozbiljan si oko toga da doznaš povijest imanja? Možda ti mogu
pomoći oko toga.“
„Još malo impresioniranja?“
„Ni blizu tome, ali znam nekoga tko zna dosta o povijesti grada. Gospođa
Jakšić, profesorica povijesti, u mirovini naravno, ali kako sam joj nekad davno
bila omiljena učenica, a ostale smo u kontaktu, mogu je pitati ima li vremena za
mali razgovor.“
„Ako draga gospođa odluči odvojiti vrijeme za razgovor, to znači da ćeš mi
morati praviti društvo“, rekao sam i u jednom potezu ispraznio čašu s vodom.
„Morat ću provjeriti u rokovnik hoću li biti slobodna. Znaš, obveze...“
„Razumijem“, ležerno odmahnem rukom. „Moja tajnica će nazvati tvoju
tajnicu i pustit ćemo ih da se dogovore“, priznajem, to mi nije bila najbolja
povratna rečenica koju sam mogao smisliti, ali navela ju je na osmijeh.
„Pošteno“, rekla je.
„Da ti zahvalim sada ili...?“
„Pričekaj dok se ne čujem s gospođom Jakšić. Ali... Samo malo“, otišla je do
blagajne i naplatila račun mladom paru. Oni su izašli van, a ona se vratila natrag.
„Ako mi već želiš zahvaliti, onda mi reci otkud taj neočekivani interes za povijest
imanja?“
7
Naravno, nisam joj mogao reći istinu. Neobični zvukovi, neobični snovi, vrlo
velika mogućnost da na imanju ima nečega (duhova)..., sve bi to dovelo da me
počne čudno gledati, a onda bi nazvala psihijatrijsku bolnicu i rekla da imaju
jednog ozbiljnog pacijenta na slobodi. Taj dio priče joj nisam mogao reći, ali
mogao sam nešto drugo, dio koji je bio čak i istinit.
„Netko je na imanju ostavio par kutija sa stvarima obitelji Horvat.“
„Kako ostavio?“
Jednostavno su se jednog dana pojavile tamo“, pripalim novu cigaretu i
zatvorim poklopac na zippo upaljaču. „Tako su mi barem rekli. Netko ih je donio
tamo dok nije bilo radnika, a kada su ih pronašli, ostavili su ih ondje jer je novi
vlasnik potomak iste te obitelji.“
,,I, što je u kutijama?“upita Dijana ozbiljno zainteresirano.
„Gomila osobnih stvari. Ima jako puno obiteljskih slika, nešto nakita koji
nema vrijednost, raznih suvenira... Ništa posebno i ništa vrijedno. I tako, dok sam
gledao sve te slike, počelo me zanimati što se dogodilo toj obtelji. Mislim, znam
što se dogodilo, ali zanima me njihova prošlost, da postavim stvari u neki
kontekst. Možeš to nazvati i ubijanjem vremena jer, kako si i sama rekla, nemam
baš nešto posebno raditi na imanju.“
„Hej, ako mi ne vjeruješ, slobodno dođi i baci pogled na kutije sama. Stoje u
kući. Jedino ti ne mogu potvrditi jesu li baš ostavljene tamo ili su došle na neki
drugi način jer mi je rečeno da su ostavljene.“
„I te stvari... Stvarno su pripadale toj obitelji?“
„Valjda. Mislim, oni su na svim slikama.“
„To je pomalo čudno.“
„Oni su na slikama?“ upitam zbunjeno. Tada mi je gomila drugih stvari bila
puno više čudna od toga.
„Što je netko čuvao te stvari trideset godina. Kao da je znao da neće puno
ostati od te obitelji“, rekla je i bilo je to poprilično dobro zapažanje.
Netko je uistinu čuvao te stvari trideset godina, nije dozvolio da propadnu
ili da budu prekrivene prašinom, a onda ih je jedne noći samo tako, gotovo bez
razloga odlučio ostaviti u kući koja je nedavno obnovljena.
Ili možda nije bilo bez razloga. Možda je točno znao tko je kupio imanje te
da će stvari, ako ih ostavi ondje, završiti u dobrim rukama. Ideje za razmišljanje.
Kao da ih i ovako nisam imao previše.
7
12. Poglavlje
A
utomobil Lada Niva stajala je parkirana duboko u šumarku nedaleko od
imanja. Njezina zelena boja poprilično je odudarala od žutila i crvenila
okolnog lišća, ali to nije bio jedini razlog zašto sam je uočio, već su
pripomogli i blatnjavi tragovi kotača razvučeni po cesti prije samog skretanja u
šumu. Kao da je netko skrenuo, shvatio da nije odabrao dobar put, vratio se
natrag na cestu i onda pokušao ponovno. Nakon dva kišna dana zemlja je bila
mokra i mekana. Tko god da je tom automobilu bio vlasnik nije pazio na to. Prvo
što sam zamijetio bili su tragovi skretanja s ceste, a onda sam u unutrašnjem
retrovizoru ugledao bljesak zelene boje, nijanse koja nije odgovarala nijansama
jeseni, zbog čega sam zaustavio karavan na polovici prilaznog puta te se polako
vratio natrag do mjesta gdje stari betonski stupci označavaju početak imanja.
Nisam odmah odšetao u šumarak već prvo pogledam oko sebe. Napravim to
pažljivo, pritom pohvalivši sam sebe što sam bio tako pametan i ugasio motor
prije izlaska iz karavana jer u protivnom ne bi mogao ništa čuti. Ono što nisam
čuo bilo je u neku ruku i zabrinjavajuće. Nije bilo zvukova. Istina, puhao je blagi
povjetarac i čuo se sveobuhvatni šum krošnji, ali to je bio normalan i prirodan
zvuk u kojemu nije bilo ničeg upozoravajućeg. Nisu se čuli koraci, lom trulog
drveta ili razgovor, nije se čuo ni pjev ptica.
Uvjerivši se da u neposrednoj blizini nema nikoga, odem do Lade, skrenuvši
u šumu na istom mjestu gdje je netko skrenuo s automobilom.
Osim registracijskih oznaka čiji broj nisam mogao provući kroz bazu
podataka (proklete bile proceduralne serije koje su me pretvorile u ovisnika) na
samom automobilu nije bilo ničega što bi jasno ukazalo na to tko bi mu mogao
biti vlasnik. Unutrašnjost je bila tako čista da bi posramila i najbolju službu
održavanja, a s vanjske strane također nije bilo ničega, čak ni nekakve bezvezno
naljepnice na kojoj bi pisalo da ako je možeš pročitati, onda si preblizu. Vrata su
bila zaključana. Pogledam još jednom u unutrašnjost, a onda oko sebe, pa prema
imanju. Iako je ono bilo daleko, nije bilo predaleko da ne bih mogao vidjeti
nekoga kako hoda oko ulaznih vrata, prozora ili popratnih građevina. Bio bih
zadovoljan s bilo čime, sjenom, bljeskom odjeće ili zvukom koraka po opalom
7
lišću, ali sve što sam dobio bio je vjetar u krošnjama i postojani šum lišća u
opadanju.
Vratim se natrag do karavana jer u tom trenutku nisam mogao učiniti ništa
drugo. Tragovi nepoznatog automobila možda su bili uočljivi, ali otisci stopala ne.
Vlasnik je mogao otići na bilo koju stranu svijeta, a tražiti ga po šumi bilo bi čisto
gubljenje vremena. Nisam imao baš nekog izbora osim odvesti se do imanja.
Umjesto u garaži, koju sam počeo koristiti čim su došle prve kiše, ostavim
karavan vani, pa se vratim natrag do natkrivene sjenice i pogledam u šumu,
prema mjestu gdje je otprilike stajala Lada Niva. Nije se mogla vidjeti. Da nisam
slučajno vidio automobil u prolazu ne bih ni znao da je ondje, što mi se iz nekog
razloga nije sviđalo.
Umjesto da odem u kuću, odlučim napraviti iznenadni obilazak imanja ne
bih li malo umirio osjećaj neugode. Nisam se zadržavao kod zaključanih vrata jer
nisu izgledala kao da su nasilno otvarana. Prvo sam sve zgrade obišao s prednje
strane, a onda napravio istu stvar i sa stražnje. Popeo sam se u nedovršeni dio
iznad garaža, ali ondje nije bilo nijednog prozora koji bi gledao u smjeru šume i
automobila. No, dok sam hodao po praznim prostorijama, preko imanja se
razvuče oštar zvuk automobilskog motora u prevelikoj brzini. Vratim se na
prednju stranu dvorišta točno na vrijeme da ugledam bljesak zelene boje
odlazeće Lade. Netko se baš žurio, moglo se to čuti po neravnomjernom
mijenjanju brzina, a pojačani zvuk ostao je u zraku sve dok se automobil nije
udaljio dovoljno daleko da mu se izgubi svaki trag. To me podsjetilo na noćni
posjet od prije nekoliko dana i samo tako neugoda se još više produbila. Nije bilo
izravne opasnosti jer tko god da je dolazio ovamo očito nije želio biti viđen, ali to
mi nije značilo ništa. Način posjeta bio je taj koji me uznemiravao.
Obišao sam ostatak imanja kako sam planirao, ali ovaj put puno detaljnije
nego prvi put i na kraju sam uspio pronaći tragove cipela širokog đona. Tko god
da je bio ovdje zadržao se samo pri stražnjim stranama popratnih građevina i
prilazio je samo onim prozorima kroz koje je mogao nešto vidjeti, a kojih je bilo
malo. Bio je oprezan, to mu priznajem, nije izlazio na prednju stranu imanja gdje
bi netko mogao vidjeti, ali tragove nije mogao u cijelosti sakriti zbog vlažne
zemlje. Još jednom sam pogledao u udaljeno drveće i ovaj put donio čvrstu
odluku da se prošetam tim područjem i da vidim ostatak imanja, onaj dio koji je
tokom godina praznine ponovno preuzela priroda.
U unutrašnjosti kuće dočekala me tišina na koju sam se ponovno počeo
privikavati.
Odložim kupljene stvari na kuhinjski stol, vratim se natrag u dnevni boravak
i skinem jaknu. Došla mi je pomalo obijesna ideja da povičem kako sam se vratio,
da sam doma i da to izvedem u stilu Freda Kremenka, ali se na vrijeme suzdržim.
7
Još je bilo prerano za neke stvari, kao, recimo, pokazivanje da sam pomalo
skrenuo zbog svega što se događalo. No, zvukovi su možda bili na malom
godišnjem odmoru (imao sam sigurni osjećaj da će se opet vratiti) ali još uvijek
sam imao hladnoću da me prati uokolo i pravi, na čudno uvrnut način, društvo.
Točniji opis bio bi 'hladna mjesta'.
Isprva na njih nisam obraćao pozornost jer je kuća sama po sebi bila hladna,
čak i dok su trajali posljednji dani gotovo ljetnih temperatura. To je jednostavno
tako kod novih kuća, čak i kod onih koje nisu tako nove, već samo renovirane.
Hladnoća, odnosno svježina je njihov sastavni dio. Pažnju sam počeo obraćati
onda kada sam počeo redovito nailaziti na hladna mjesta koje bi me samo
okrznula po ruci, vratu ili licu, Brza i prolazna hladnoća koja nije bila toliko
neugodna koliko čudna. Za razliku od zvukova, koje sam dosad čuo samo u
noćnim satima, hladna mjesta pojavljivala su se tijekom cijelog dana. Taj dodir,
koji se najlakše može usporediti s elektricitetom slabog napona (što je loš opis u
svakom slučaju) potrajao bi dvije-tri sekunde, dovoljno dugo da ga osjetim,
nakon čega bi hladnoća nestala. Dodatna razlika zbog koje sam osjećao blagi
nemir bila je i u tome što su hladna mjesta bila ovdje, a ne tamo negdje kao što je
bio slučaj sa zvukovima, no osim tih sporadičnih dodira nije se događalo ništa
drugo što bi povećalo zabrinutost.
Ovaj put nije bilo ni hladnih mjesta u kući, što mi nije ni najmanje smetalo.
Presvukao sam se, napravio kasni ručak i pojeo ga ispred reprize nekakvog
televizijskog showa o tome da cure iz grada jedva čekaju pronaći ljubav na selu,
diveći se tome kako ljudska glupost stvarno ne poznaje granice. Nakon što sam
odustao od cigarete, otišao sam u podrum i ubacio drva u peć. Hladnoća nije bila
neizdrživa, ali kako je dan sve više izmicao tako je postajalo očiglednije da će noć
biti puno hladnija. Izašao sam iz podruma, otresao ono malo piljevine sa sebe i
onda sam pripalio cigaretu, osjećajući se stvarno moćno što sam joj uspio
odoljeti na cijelih petnaest minuta. Sviđala mi se ideja da budem malo vani,
ispred kuće, dok je još uvijek dan, i u okruženju jesenskih boja.
Iako je taj dan bio ispunjen aktivnošću i događajima koji su išli od dobrih do
jednostavno čudnih, ono po čemu sam ga najviše zapamtio dogodilo se odmah po
povratka u kuću. Kada je odjeknula glasna eksplozija pomislio sam da je netko
aktivirao ručnu bombu. Trebalo mi je nekoliko dugačkih sekundi da prepoznam
zvuk. Radilo se o hicu iz lovačke puške i zvučao je kao da je ispaljen iz
neposredne blizine, kao da je netko oslonio dvostruku cijev o moje desno rame i
povukao okidač. Ta je zvučna eksplozija izazvala gotovo nepodnošljivu
glavobolju. Pao sam na hladne pločice kao pokošen, s rukama stisnutim preko
oba uha, ali već je bilo kasno. Glavobolja je bila nevjerojatna, toliko jaka da sam
glasno zaječao, posve siguran i čvrsto uvjeren da mi krvari iz barem jednog uha.
7
Drugi udarac je bila hladnoća, pravi plimni val koji je prodro sve do kostiju i bila
je užasna do te granice da mi je nanosila stvarnu fizičku bol od koje sam se
sklupčao u fetusni položaj i koja mi je doslovno presjekla dah.
„...vaša lica vidim lica vaša lica vaša vidi lica...“
Riječi su bile iskrivljene, besmislene, nabacane u obliku isječaka i zvučale su
kao obično trabunjanje luđaka potpuno izgubljenog u vlastitom ludilu. Nastavile
su dolaziti i odjekivati kroz tišinu kuće, ali sada su zvučale još više iskrivljeno
zbog novih zvukova. Netko je trčao teškim korakom, netko je snažno udarao
vratima, nešto je škripalo, nešto je šuštalo i nešto je stvaralo paklensku buku
koju nisam mogao objasniti... Cijela paleta zvukova koja se sve više gubila u
daljini kao da je ono što ih je guralo naprijed izgubilo početni zalet.
„Isuse...!“ dahnem čvrsto stisnutih očiju i to je bilo sve što uspijem napraviti
jer za nešto jače od toga nisam imao snage. Glava mi se raspadala od bolova.
Hladnoća je bila toliko duboka da sam drhtao izvan kontrole i nisam mogao
napraviti baš ništa što bi mi pomoglo. Kada je odjeknuo novi zaglušujući pucanj
nisam se čak ni trznuo, toliko sam bio izvan sebe i na dobrom putu da izgubim
svijest. Bilo je samo pitanje sekundi kada će se to dogoditi.
Nisam siguran koliko sam dugo ležao na podu i jesam li uistinu nakratko i
izgubio svijest, ali u jednom sam trenutku postao svjestan da je sve nestalo.
Hladnoća, glavobolja, zvukovi... jednostavno sve.
Počeo sam ponovno disati.
Okruživala me gotovo opipljiva tišina. Oprezno sam ustao s poda, pogledao
oko sebe i shvatio da mi nije ništa. Fizički bolovi koje sam osjećao nisu bili ništa
stvarniji od zvukova pucnjave, bujice nepovezanih riječi ili ostalih zvukova.
Odvučem se do kupaonice i nekako zalijem lice hladnom vodom, još uvijek
drhteći izvan kontrole. Dok sam se gledao u ogledalo i vraćao izgubljenu
pribranost najednom shvatim nešto. Jedan detalj se nije uklapao u onaj kaos
raznih zvukova jer je bio drugačiji od ostalih. Odmah sam otišao do pokrajnje
sobe i s užasom shvatio da sam bio u pravu.
Sve stvari koje su pripadale obitelji Horvat i koje sam nakon pregledavanja
vratio natrag u kutije bile su razbacane po cijeloj sobi, kao da ih je dohvatio
nevidljivi vihor. Ušao sam u sobu, ali odmah i stanem jer nešto glasno zapucketa
pod nogama. Podignem jednu uokvirenu sliku i shvatim da se staklo na njoj
raspalo. To staklo nije bilo jedini koje je nastradalo, sva su bila razbijena kao da
netko ili nešto nije moglo podnijeti pogled na te slike, kao da su mu zasmetale do
te granice da ih je morao nekako uništiti.
Razbijanje stakla bio je dobar uvod u to, ali onda je stalo, kao da je to nešto
izgubio, ili interes da posao napravi do kraja ili je izgubio snagu. Razbijeni okviri
7
su mi u tom trenutku značili puno manje nego druga spoznaja. Netko ili nešto
moglo je prijeći iz tog drugog svijeta u ovaj ovdje, stvarni i opipljivi, svijet u
kojem svaka akcija ima svoju reakciju.
Ako baciš stakleni okvir s određene visine on će se razbiti.
Ako to napraviš živoj osobi,ona će doživjeti istu sudbinu.
I, samo tako, odlazak odavde opet je počeo izgledati kao jako dobra ideja.
7
13. Poglavlje
N
a kraju ipak nisam otišao s imanja, očito, što ne znači da to nije bila
dobra ideja. Umjesto toga napravio sam ono što naprave svi koji prožive
nešto neugodno; uzeo sam pivo i sjeo na vanjsko stubište ne bih li
dodatno razbistrio glavu na večernjem zraku. Vanjska temperatura imala je
djelovanje slično osvježavajućem tuširanju. Običan čovjek sjedi na stubištu
obične kuće i provodi običnu večer u dobrom društvu. Nevidljivom, doduše, ali
svejedno dobrom. Ništa neobično, narode, produžite dalje. Hladan zrak je na
koncu pomogao, osjećao sam se puno bolje, dok je cigareta još više upotpunila
dojam. Pivo mi, iskreno, nije baš išlo, jednostavno nisam bio tip osobe koji će
probleme rješavati gledanjem u dno čašice s alkoholom, pa sam nakon nekog
vremena ostatak iz boce izlio na travu. Puno lakše od toga bilo je isključiti se iz
svijeta.
To isključenje, za koje sam vjerovao da je bilo kratkog trajanja, pokazalo se
dužim od očekivanog. Proveo sam na otvorenom skoro sat i pol vremena, a kad
sam se najzad trgnuo i pogledao oko sebe okruživala me duboka noć i ponovno
sam bio promrzao. Ovoga put razlozi su bili prirodni, pa ako bih se ujutro i
probudio s upalom pluća, to bih mogao samo sebi zahvaliti. Uzeo sam praznu
bocu, odnio je do kuhinje i ondje se zaustavio. Nije mi bilo do alkohola, kao ni do
hrane, ali iznenada sam osjetio poriv da popijem jednu jaku kavu, onu vrstu koja
liječi sve mamurluke, čak i nepostojeće. Izlio sam ostatak iz vatrostalnog lončića
u šalicu i otpio dugačak gutljaj, a onda stao na sredinu dnevnog boravka i počeo
čekati da se nešto dogodi. O, da, moje malo razmišljanje na svježem zraku
probudilo je ljutnju i bijes i skoro da sam onome nečemu skrivenom u mraku
počeo dovikivati da mi pokaže najgore što može. Ali nisam. Samo sam stajao i
gledao u onaj dio kuće u koji svjetlost nije dopirala. Čak sam otišao do tamo, stao
na liniju svjetla i nastavio pijuckati kavu, tiho izazivajući.
Iako se ništa nije dogodilo, to nije cijela istina.
Nije se dogodilo ništa nasilno, ali osjećaj koji se pojavio dok sam gledao u
mračni dio kuće bila je nekakva sigurnost. Kao da su se nasilni elementi u
7
cijelosti povukli i ostavili samo poznatu prazninu s kojom nisam imao nikakvih
problema. Mislim da sam tada prvi put postao svjestan nečijeg prisustva u kući,
nečega što postoji iza zvukova i hladnoće te da je ova tišina i osjećaj spokoja
svojevrsna isprika za ono ludilo od prije dva sata. Sve priče koje sam pročitao i
svi opisi u njima duhove su koncipirali i predstavljali kao nešto što ima vidljiv
oblik, od žena u crnom, pa do oblaka bijele magle, pa sam možda podsvjesno i
očekivao da ću vidjeti nešto slično tome. Nešto vidljivo. Nevidljivo prisustvo nije
bilo tako zanimljivo jer... pa, ne možete ispričati zanimljivu priču ako ne možete
opisati njezin glavni element. Ali ovdje je nešto bilo prisutno, u to nije bilo
sumnje, i sada se povuklo, ostavljajući me na miru.
„Pošteno“, rekao sam praznoj kući. „Isprika prihvaćena.“
Glavni razlog zašto sam ostao na imanju nije tako egzotičan kao prisustvo
duhova, već običan; čekao me posao. Sutra je dolazila prva pošiljka namještaja i
bilo bi glupo, ali stvarno glupo, da se pokupim i odem prije nego obavim barem
jednu stvar za koju sam već bio plaćen. Poslovni kodeks časti, nazovimo to tako,
kojeg sam se pridržavao u svim prilikama čak i ako poslodavac to nije zaslužio.
Tako da sam umjesto pakiranja stvari uzeo metlu i plastičnu lopaticu te idućih
sat vremena proveo u čišćenju razbijenog stakla i slaganju razbacanih stvari
natrag u kutije. Nakon što sam završio posao, odnesem kutiju sa slikama do
dnevnog boravka i odlučim napraviti jedno stvarno detaljno pregledavanje svega
što je bilo ondje. Iako sam i prvi put sam isto tako bio temeljit, uvijek se nešto
moglo napraviti i bolje.
Prije nego sam se toga prihvatio, odgovorim na nekoliko e-mail poruka, tek
toliko da zadržim privid neke povezanosti s ljudima (Brunina je poruka bila
kratka, pa je i odgovor bio kratak - naš uobičajeni oblik komunikacije) i jedina
kojoj sam pružio punu pažnju bila je od Ksenije.
Njoj nisam napisao poruku, već sam je nazvao. Obavili smo mali razgovor,
prošli kroz to kako je dostavni kamion već u Hrvatskoj, ali da će dečki prespavati
u Kutini, pa ujutro doći na imanje i tako još neke sitnice, i oboje smo jako dobro
sakrili činjenice da nas opterećuju drugi problemi.
Pozdravili smo se uz moje obećanje da ću se javiti kada dečki dovrše posao
te joj poslati slike namještenih soba. Čak je i mene oraspoložila ideja o tome da
barem neke sobe imaju nešto od namještaja. Praznina kao takva već je bila
pomalo... monotona. Odradivši sve te male svakodnevne stvari, pripalio sam
novu cigaretu i zdušno se bacio na pregledavanje slika.
Povijest obitelji Horvat bila je podijeljena na dva dijela. Službeni i
neslužbeni. Onaj službeni dio očitavao se kroz slike koje su bile lijepo uokvirene i
čija su zaštitna stakla sada bila razbijena. Njih sam ostavio u drugoj kutiji jer su
bile umjetne, snimljene više-manje u namještenim uvjetima i nisu vrijedile ništa
8
posebno osim što su bile profesionalno napravljene i oku ugodne. Naravno, sve
su slike bila napravljene prije digitalnih fotoaparata, mobitela s kamerama i
zabavnim dražima photoshopa, pa im je i kvaliteta uglavnom bila osrednja, uz
par časnih iznimki. Godine koje su prošle nisu ih učinile nimalo kvalitetnijima, ali
to što ih je netko spremio i čuvao na očito suhom mjestu spriječilo je još gore
propadanje.
Neslužbeni dio svih dostupnih slika prikazivao je svašta, od raznih
okupljanja, pa do pojedinačnih portreta članova obitelji. Oliver Horvat bio je
muškarac koji se nije mogao pohvaliti nekom impozantnom pojavom, nije bio ni
jako visok, ni nešto posebno razvijen, ali mogao je proći kao netko tko je zgodniji
od prosjeka. Njegova žena, Barbara, bila je isto tako zgodna. Plavuša, srednje
visine koja je imala ugodno lice. Njih dvoje izgledali su lijepo, nekako skladno, ali
općenito govoreći, nisu posjedovali nekakvu posebnu fotogeničnost koja bi ih
istakla na slikama. Matko Horvat, Oliverov otac, bio je drugačija priča. Na ono
malo slika što sam uspio pronaći jasno se vidjelo da je iz njega zračio popriličan
autoritet kao i impozantnost koja ga je isticala u društvu. Bio je visok, viši od
prosjeka, i dobro građen, no ono što je na njemu privlačilo pažnju bilo je lice i
hladne oči. Ni na jednoj slici nije se smiješio ili bio opušten. Činilo se da ga je
slikanje činilo napetim. Pronašao sam tri slike koje su prikazivale velik sprovod,
njegov, a ako je vjerovati jedva vidljivim oznakama na poleđini slika, umro je
1980 godine, osam godina prije nego je Oliver Horvat ubio svoju obitelj i sebe.
Zanimljivo, nije postojala nijedna slika Oliverove majke. Pažljivo sam gledao i
tražio je, ali nisam je pronašao.
Na slikama iz posljednjih godina života obitelji Horvat vidjela se drugačija
atmosfera. Osmjesi i zajedništvo i dalje su se zadržali kao osnovni motiv, ali
nešto u njihovom držanju odudaralo je od ostatka slika koje su mi do tada prošle
kroz ruku. Isprva nisam mogao odrediti o čemu je riječ. Listao sam ih jednu po
jednu i polako ispuhivao dimove (nesvjestan činjenice da mi se pušenje
posljednjih dana osjetno povećalo) no nakon nekog vremena uspio sam shvatiti u
čemu je razlika. Iako nije bilo ni blizu ponoći kada mi je došlo prosvjetljenje,
gotovo sam očekivao da se nešto dogodi, kao u dobrim starim horor filmovima,
da svjetlo počne treperiti, da se ponovi eksplozija zvukova, da uleti dobri duh
Casper, bilo što, ali i dalje me okruživala tišina i noćni mir. Druga strana
poštovala je primirje, za sada. Otkriće i nije bilo tako dobro skriveno, samo je
trebalo dobro gledati. Promjenu je predstavljao sam Oliver Horvat.
Na slikama je i dalje bio nasmijan i opušten, ali čak bi i neiskusno oko
uhvatilo da u tom poziranju nema prave sreće. Smijao se mehanički, umjetno.
Nije samo njegov osmjeh bio tako jasno uočljiv već je dolazio s vidljivim
promjena u držanju njegove obitelji. Stajali su pokraj njega kao da ga ohrabruju,
kao da je alkoholičar koji se nedavno vratio s rehabilitacije i sada se želi ponovno
8
uklopiti u normalnu sredinu. Osmjesi su bili pretjerani, odviše namješteni da bi

bili iskreni. Također, više nije bilo slika velikih okupljanja i velikog kruga
prijatelja, kao da su se izdvojili i pokušavali stvoriti privid nekakve sreće u svoja
četiri zida. Gotovo odmah pomislim na obiteljsko nasilje, ali nitko od članova
obitelji nije djelovao zlostavljano, što je mogao biti i pogrešan zaključak. Nakon
što sam odbacio zlostavljanje, druga misao je sjela na svoje mjesto. Bolest.
Tako se i njegova obitelj postavljala oko njega, kao da ga svojom blizinom i
osmjesima žele zaštiti od nečega što mu je oduzimalo snagu. Nisam Sherlock
Holmes, ne mogu stvoriti zaključak (čak ni pogrešan) samo na osnovi nečijeg
osmjeha, ali mogu na osnovi njegova izgleda. Oliver Horvat je u zadnje dvije
godine života izgubio između deset do petnaest kila, lice mu je poprimilo
upaljeni izgled i to mu je istaklo podočnjake. Osmjeh na takvom licu nije ni
mogao djelovati drugačije nego lažno, pomalo čak i jezivo. Bolest koja je na kraju
dovela do toga da hladnokrvno ubije svoju obitelj i na kraju presudi sam sebi? Još
jedno pitanje bez odgovora.
Nakon što sam pregledao sve slike i shvatio da ih njih neću više ništa
doznati posložim ih natrag u kutiju, a kutiju vratim u susjednu sobu, odloživši je
pokraj ostalih. Na trenutak pogledam sadržaj drugih kutija, ali u njima nije bilo
ničega vrijednog pažnje što bi možda otkrilo nešto više od slika te odustanem od
ponovnog pregledavanja njihova sadržaja. Druga stvar zašto sam odustao od
svega bio je umor. Udario me jačinom i brzinom teretnog vlaka. Sve što se
nakupilo tog dana, počevši od slabog spavanja, preko straha, pa do dobre stare
iscrpljenosti, prelilo se preko mene poput pune kante ledene vode. Shvatio sam
da sam posljednjih deset minuta oči jedva držao otvorenima. Spavanje je bila
jedina stvar na koju sam mogao misliti. Dugo i duboko spavanje koje će mi
ponovno napuniti baterije da se mogu uspješno nositi sa sutrašnjim danom.
Tako barem zamišljam da je bilo, da sam o tome razmišljao. U stvarnosti je
bilo puno jednostavnije. Vratio sam se u dnevni boravak, pripremio krevet i
zaspao prije nego mi je glava dotaknula jastuk. Ako se nešto i događalo te noći u
kući, nisam to čuo. Ako sam nešto i sanjao, ujutro se toga nisam sjećao. Ako mi je
Jennifer Lawrence došla u posjet... pa, i to sam propustio vidjeti. Teško da se
mogu žaliti zbog toga, na kraju krajeva bila je to, ironično, jedna od najmirnijih
noći od dolaska u Trenkovac.
8
14. Poglavlje
D
ostavljači su se predstavili kao Heinrich i Simon i odmah smo naletjeli na
jedan problem koji smo svi zajedno nekako uspjeli previdjeti. Njihovo
poznavanje hrvatskog jezika bilo je slabo, dovoljno za općenito
snalaženje, ali ne i za savršeno sporazumijevanje oko detalja ugovorenog posla.
Ni ja nisam pripomogao situaciji jer je moje poznavanje njemačkog bilo
nepostojeće. Cistom srećom, Dijana je znala njemački tako dobro da nas je svu
trojicu ostavila bez teksta.To je pomoglo da zaposleni dan prođe brzo i efikasno
jer nije bilo gubljenja vremena na duga pojašnjavanja što i kako nešto treba
napraviti. Tome su pripomogli i sami dostavljači. Bili su dobro uhodan par,
iznosili su namještaj iz velikog kamiona lakoćom koja je meni bila nezamisliva i
kada sam im ponudio pomoć, samo su se nasmijali i rekli da će brže završiti ako
im ne budem smetao. Nisam se uvrijedio i drage sam volje preuzeo na sebe da im
pokazujem kamo što ide. Nikad nisam bio veliki obožavatelj dizanja teških stvari.
Jednostavno sam loš u tome.
Dostavni kamion pojavio se na imanju negdje oko osam sati ujutro a da
nisam morao odlaziti pred njega ili pozivom usmjeravati vozača, obojica su znali
točno kuda treba ići zahvaljujući GPS uputama. Srećom, dočekao sam ih budan i
odmoran, iako iznenađen tako ranim dolaskom. Ksenija je sinoć rekla da su
prespavali u hotelu u središtu Kutine, pa nekako nisam očekivao da će žuriti, što
je bila pogrešna pretpostavka izvučena iz iskustva stečenog radom u hrvatskim
radnim uvjetima. Obojica su bili zaposlenici Kristijana Varge, dva zaposlenika od
njih nekoliko tisuća, a i kamion je pripadao njegovoj tvrtki, jedan od tridesetak
navedenih u tvrtki za uvoz i izvoz, što je pak bilo dovoljno mutno da je moglo
predstavljati svašta. Počeo sam shvaćati da nemam blage ideje koliko daleko idu
poslovi našeg otuđenog ujaka.
U kamionu je prva na redu bila glavna spavaća soba. Široki bračni krevet,
izrađen po mjeri od tvrdog drveta, bio je rastavljan na osnovne dijelove, pa ga je
trebalo sastaviti. Ono što nisam očekivao bilo je to da će Simon i Heinrich odmah
sve napraviti sami. Imali su i potreban alat za to. Došli su spremni kao izviđači. I
8
radili su brzo. Stražnja stranica kamiona mogla se spustiti u obliku utovarne

rampe tako da nije bilo nezgodnog dodavanja ili straha od ispuštanja i prvo su
unijeli dijelove kreveta, poslagali ih uza zid, a onda se vratili po ostatak, odlažući
spajanje samih elemenata za kraj, kad sve ostalo bude složeno, da imaju prostora
za kretanje. Bio sam zadivljen, mi smo bili zadivljeni, točnije, jer smo očekivali da
će razvlačiti posao, praviti pauze za cigaretu ili pivo, ali ništa od toga se nije
dogodilo. Nisu žurili s poslom, ali nisu ni odugovlačili. Shvaćali su ga ozbiljno.
Dijana je ponudila da ode do grada po nekakvu hranu i ja sam se složio s time,
zahvaljujući joj.
Odmahnula je rukom. „Stavi to na popis mojih dobrih djela.“
„Sakupljaš bodove za to kada te budu birali za buduću sveticu?“ upitao sam.
„O, da. Zato budi dobar prema meni“, odgovorila je i mahnula na odlasku.
Uzela je moj karavan. Mislio sam da će joj pokazati kako zna biti tvrdoglav, ali
ispalo je da se s njom složio bolje nego sa mnom. Čak ni vodena puma nije
protestirala, što je bilo jako podmuklo od nje, a ni mjenjač nije zapinjao, što je
bilo još podmuklije od njega. Nježni ženski dodir i tako te priče.
Jedinu pauzu koju su današnji posjetioci napravili bila je ona za ručak i
trajala je sat vremena. Kao da im se šef nalazi negdje u blizini i pažljivo prati
svaki njihov korak, toliko su precizni i točni bili. Nisu bili previše razgovorljivi
usprkos tome što smo se mogli sporazumijevati, podijelili su nekoliko osobnih
stavova o nedavnoj imigrantskoj krizi, ušli su u osobne vode tek toliko da nam
kažu kako su obojica oženjeni, a onda su odlučili uzeti nešto vremena za odmor
podalje nas i kako bi mogli popušiti po cigaretu. Pomogao sam Dijani da raščisti
stol u međuvremenu, bacivši plastične tanjure, plastični pribor za jelo i omote od
hrane u crnu vreću za smeće. Ona je obrisala stol i pomela pod, nakon čega smo
uzeli svaki po šalicu svježe skuhane kave i otišli na kat da vidimo kako napreduje
uređivanje.
„Bio si u pravu“, rekla je kad smo došli do dviju soba u koje se unosio
namještaj. „Stvarno će bolje izgledati kada ovdje bude nešto stvari“, kimnuo sam
glavom i kucnuli smo se da nazdravimo promjeni. Iako je na imanje došla iz čiste
znatiželje kad je vidjela kamion na prilaznom putu, bilo mi je drago što je tu. Ne
samo zbog pomoći oko normalnog razgovora s posjetiteljima (nekako ih nisam
vidio kao čiste fizičke radnike) već zato što mi se sviđalo njezino društvo. Kada
pričamo o ljudima kako smo se upoznali obično dodajemo na opisima,
pretjerujemo i...pa, lažemo, ali glavni razlog zašto je nešto dobro kliknulo između
nas bila je jednostavnost. Nijedno nismo bili društveno ugroženi ili karakterno
probirljivi. Drugim riječima, bili smo obični i bili smo svjesni toga.
„Mogu te nešto pitati? Ti poznaješ ljude koji žive u blizini?“
8
„Više-manje“, uzela je kratki gutljaj, a onda me pogledala. „Zašto?“

„Znaš nekoga tko vozi Ladu Nivu? Zelene boje.“
Namrštila se dok je razmišljala. „Ne, ne mogu reći da znam. Zašto?“
„Jučer sam imao zanimljiv posjet.“
„Ozbiljno?“
„Netko je parkirao tu Ladu gore u šumi“, pokažem prema prednjoj strani
kuće. Znala je na koju šumu mislim. „Parkirao ju je tako da se uopće nije vidjela s
ceste. Ni s imanja. A onda je netko diskretno došao na imanje. Nije prilazio
ulaznim vratima, ali je obišao sve što se moglo obići. Mislim da je možda bacio i
pogled u unutrašnjost“, nisam rekao kako sumnjam da je ista osoba možda
posjetila imanje i nekoliko noći ranije.
„Misliš da je netko želio provaliti?“ upitala je ne u cijelosti opušteno.
Slegnuo sam ramenima. „Tko zna. Možda i jest, pa je odustao kad je vidio da
su kuća i sve prostorije prazne“, što se mene tiče, to je mogla biti i istina,
svakakvih lopova ima na ovom svijetu, ali neki unutarnji osjećaj uporno je šaptao
da je nešto pogrešno u toj ideji. Nisam mogao dokučiti točno što, ali to u ovom
trenutku i nije bilo toliko važno.
„Skoro da sam zaboravila“, rekla je Dijana iznenada, umalo se zagrcnuvši
kavom.
„Uspjela sam dobiti moju staru nastavnicu“, rekla je. „Rekla je da će mi javiti
kada bude bila slobodna da je posjetimo.“
„Ali?“ upitao sam. Već sam je upoznao dovoljno dobro da sam znao čitati
znakove oklijevanja.
„Zvučala mi je čudno. Inače voli razgovarati o svemu i voli kada se nađemo,
ali čim sam spomenula što nas zanima, kao da se zatvorila“, slegnula je
ramenima.
„Možda se ne sjeća tako dobro što je bilo ili joj tema nije previše draga. Vidjet
ćemo“, morali smo razgovor privesti kraju jer su Heinrich i Simon bili završili sa
svojom pauzom. Došli su na kat, pogledali što još moraju napraviti, mahnuli nam
i vratili se svom poslu. Odlučili smo im se pridružiti.
Pomogli smo im koliko je trebalo, ali svejedno je sve zajedno potrajalo još tri
sata. Nakon što su stvari unijeli u unutrašnjost i sve pažljivo raspakirali (sav
karton i zaštitni najlon Dijana i ja smo utrpali u vreće za smeće i iznijeli van iz
kuće) Pleinrich i Simon su sve i namjestili. Prvo ormare, tri velika, dvije noćne
komode, dva noćna ormarića i jedan stol za šminku (tako je barem Dijana to
nazvala), a za kraj su ostavili slaganje velikog kreveta. U ovom navratu nisu
dovezli nikakve madrace već samo drvene stvari. No, to nije bilo sve. Također su
8
dovezli i dva oveća ormara za dječje sobe, dva slična noćna ormarića, jedan radni
stol i dva kreveta, opet samo okvire. Bio je tu još jedan uistinu zanimljiv ormarić
za televiziju i glazbenu liniju te tri dodatne stolice koje za sada nisu imale svoje
pravo mjesto. Ormarić za televizor i dvije stolice ostavio sam u prostoriji koja će
biti dnevni boravak na katu kuće, dok sam jednu stolicu spustio u prizemlje i
ostavio je pokraj kutne klupe.
Pleinrich i Simon se nakon završenog posla nisu još dugo zadržavali. Popili
su svaki po limenku gaziranog soka, popušili po cigaretu i onda se vratili natrag
na put kako bi do Kutine stigli prije mraka, gdje su opet trebali prespavati noć.
Mahnuli su nam, mahnuli smo mi njima i samo tako, nakon skoro cijelog dana,
nakon što je veliki kamion otišao, kuća je ponovno utonula u tišinu.
„Da ti pomognem počistiti?“
„Sigurno nemaš pametnijeg posla?“ upitao sam.
„Imaš sreće. Danas nisam radila, a tata mi je imao nekog posla u Požegi.“
„Naravno, rekla si mu da si ovdje i da te bezočno iskorištavam kao jeftinu
radnu snagu?“
„Aha, to sam mu prvo rekla“, odgovorila je uz
osmjeh. Uistinu mi je pomogla.
Sav preostali posao uglavnom se sastojao od skupljanja prašine i svega
ostalog što se tijekom dana unijelo hodajući, nakon čega smo sve prebrisali
vlažnim krpama i podove doveli natrag do visokog sjaja. Tek sam na dva mjesta
osjetio nešto kao blagu napetost. Istini za volju, cijeli dan nisam pomislio na
stvari koje su se događale unutar kuće, ali kada sam pri brisanju stepenica došao
do mjesta koje je u snu bilo puno krvi, na trenutak sam zastao. Odmah nakon
toga osjetio sam jedno od hladnih mjesta. Ruka mi je prošla kroz njega. Ponovio
sam pokret, ali hladnoće više nije bilo. Kao da me nešto upozorilo da je nešto još
uvijek ovdje, u blizini. Kratko sam čekao da vidim hoće li se još nešto dogoditi. Na
kraju sam se okrenuo i otišao dalje za poslom.
Trebalo nam je nešto više od dva sata da sve dovedemo u red, ali ne mogu
reći da smo cijelo to vrijeme samo radili. Napravili smo i pauzu, popili još jednu
kavu izvan kuće (nijedno nismo bili ludi za alkoholom i već nam je bilo dosta
bezalkoholnog piva i sokova) i skoro da smo gledali kako sunce zalazi, pričajući o
svemu i svačemu i ničemu posebnom. Bilo je lijepo i bilo je zabavno. Kada
ljudima govorim o tom danu, opisujem ga kao naš prvi spoj koji to, tehnički
gledano, i nije bio, ali je svejedno ispao zanimljiv dan.
Otišla je nedugo nakon što se upalila ulična rasvjeta, i opet je odbila moju
ponudu da je otpratim kući, ali nije samo tako odšetala u mrak. Krenula je, ali se
8
zaustavila i vratila nekoliko koraka natrag, dovoljno blizu da joj se na licu ocrtava
nešto što je jako sličilo neodlučnosti. „Ono kad si me pitao za taj nepoznati
auto...?“
„Da?“
„Ne znam nikoga tko vozi nešto slično, ali možda, naglašavam možda, to ima
neke veze sa mnom. Mislim, malo mi je glupo pričati o tome, ali imam osjećaj da
bi te trebala barem upozoriti na jednu stvar“, zagledala se u vrhove svojih
tenisica, a ja nisam ništa pitao. „Postoji jedan dečko, Dario Janeš. Odrasli smo
zajedno. Prva velika ljubav“, nespretno se osmjehnula, a ja sam joj uzvratio.
Znam kako je to, svi smo prošli tu priču. „Jedno smo vrijeme živjeli zajedno, prije
dvije godine, ali nije potrajalo.
Ukratko, lijepa priča postala je jako ružna i razišli smo se,“ uzdahnula je.
„Nije baš najbolje prihvatio razlaz.“
„Misliš da je on došao na imanje?“upitao sam.
Napravila je još jedno neodređeno slijeganje ramenima. „Stvarno ne znam.
Nisam ga vidjela ni čula ima već godinu dana“, ponovno je zastala kao da traži
najbolje riječi. „Ž elim reći, znao je napraviti takve stvari nakon razlaza. Provezao
bi se ispred moje kuće, pojavio se u lokalu gdje bih izašla s društvom, a onda
nazvati i ispričavati se kao da je sve to bilo slučajno. Čak je i neke moje prijatelje
ispitivao o tome viđam li se s nekim. Sigurno me netko vidio da dolazim na
imanje ili nas je netko vidio da pričamo u gradu... Uglavnom, ne vjerujem da je to
on, ali u slučaju da to ima neke veze s njim, da budeš upoznat s cijelom pričom.“
„Pa, hvala na...“ bio je moj red da tražim riječi. „... otvorenosti.“
„Da, baš“, osmjehnula se i još jednom mi mahnula na pozdrav, nakon čega je
otišla u smjeru svoje kuće.
Ostao sam stajati na otvorenom još neko vrijeme, osluškujući. Osim tišine (i
povremenog laveža usamljenog psa) nije se čulo ništa drugo. Nitko nije upalio
automobil i odjurio, nikakva svjetla nisu presjekla noć i nitko nije dotrčao iz
mraka da me izazove na dvoboj u zoru za naklonost lijepe djeve. Ipak, nisam u
cijelosti odbacio Dijanine riječi. Možda se nije radilo o bivšem dečku, ali postojala
je mogućnost da je netko na imanje došao zbog potpuno drugačijeg razloga od
toga da vidi kako je napredovala obnova. Bila je to jako zabavna pomisao od koje
se nisam počeo osjećati nimalo bolje jer nisam mogao dokučiti koji bi to drugi
razlog mogao biti.
8
15. Poglavlje
S
vojevrsno zatišje u kući potrajalo je iduća tri dana i odmah naglašavam da
ta riječ ne opisuje točno ono što se događalo već samo približno. U ta tri
dana nisam čuo zvukove, kao ni osjećao hladna mjesta, što je dovelo do
toga da počnem razmišljati kako je svemu možda došao kraj. Još uvijek nisam bio
načisto ni s time da sve to nisam umislio. Dokazano je da ljudi u napetim ili
stresnim uvjetima znaju pronaći nekakav ventil za opuštanje, a nitko nije mogao
jamčiti da moj nije bio tek obično zamišljanje. Nije da sam mogao samo tako
nekoga nazvati i započeti razgovor tako da ću reći kako imam lijep dan, da je
posao super, da je lova odlična i, hej, da, već kad smo kod toga, mislim da je kuća
puna duhova. Zato mi se sviđalo zatišje. U ta tri dana imao sam još jedan san
obojan neugodnim tonovima zbog čega je onaj dio o primirju bio nekako upitan
jer nisam znao jesu li i snovi povezani s prisustvom unutar kuće ili je bila riječ o
dobroj staroj pretjeranoj mašti koja je radila prekovremeno.
Ovaj put san je bio ponešto drugačiji, iako ništa jasniji od prijašnjih.
Ponovno sam bio u kući i ponovio se osjećaj da gledam čudan mozaik
sastavljen od svih slika koje sam vidio uživo (pojavili su se neki detalji u onome
što je trebalo predstavljati izgled kuće dok je u njoj još uvijek živjela obitelj
Horvat), ali sve je bilo udaljenije, bez bliskog kontakta. Nije bilo ni zvukova kao
prošli put. Sve je sličilo stvarnom snu koji nema veze s prethodnim poveznicama,
ali osjećaj je izblijedio kad sam se ponovno počeo uspinjati unutrašnjim
stubištem. Nije bilo puno krvi jer je stubište bilo zapušteno, onakvo kakvo je
izgledalo u vrijeme obnove kuće.
Uspeo sam se uz njega i naglo zaustavio.
Ovdje je verzija izdanja kuće iz vremena obitelji Horvat dobila jasnije obrise,
kao da se pojačao intenzitet, i odmah sam vidio zašto. Krvavi tragovi započeti na
stubištu ovdje su bili nastavljeni u obliku neugodnog uzorka raspršenih kapi i
tragova razmazivanja, kao da je netko tko je bio na sve četiri pokušavao
odmaknuti se od divljačkog napada nožem. Znao sam da je riječ o nožu jer sam
ga
8
mogao vidjeti, ležao je na podu usred sve te krvi. Pojavljivao se i nestajao kako je
slika treperila i prošao me duboki osjećaj nelagode. Nož je bio jedan od onih
velikih, s dugačkom i širokom oštricom, i krvav u cijelosti, od vrha oštrice do
crne plastične drške. Pogled na njega nije bio razlog zašto je san puknuo kao
tanki konac već ponovni osjećaj hladnoće, ali ovaj nije bio sličan onom
prijašnjem, hladnoća nije bila tako sveobuhvatna već se smjestila samo na
područje oko nogu. Trenutak kasnije shvatio sam i zašto. Stajao sam u vodi do
koljena. Cijela je kuća bila kao poplavljena, ali tu je san već izgubio svaki smisao
jer sam se probudio.
Ništa me nije pratilo u javu, nikakva hladnoća ili zvukovi, i okruživala me
poznata tišina i mrak noćnih sati.
Ipak, san je poslužio nečemu.
Počeo sam razmišljati o obitelji Horvat na način na koji to rade svi oni
televizijski istražitelji kojima sam hranio dušu. Lucijan je već bio napomenuo da
su ljudi ublažili priču o načinu na koji je Oliver Horvat ubio svoju obitelj, da u
javnost nisu izašli preveliki detalji, pa nije bilo tako teško započeti s
pretpostavkom da su možda još neke stvari prešućene da se ne bi počeo širiti još
jeziviji glas o njihovoj smrti. Ukoliko nož kao takav nije bio samo tek smušena
simbolika već čvrsta činjenica koja je nekako pronašla put do moje podsvijesti,
koju je netko možda tamo namjerno i ugurao, onda barem jednog člana svoje
obitelji nije ubio puškom već je to napravio na puno okrutniji način. Jedini način
da to potvrdim bio je da pronađem nekoga tko je bio u kući kada su tijela
pronađena, prije javne cenzure. Uopće nisam znao kako bih to mogao izvesti, ali
svejedno sam napravio malu mentalnu zabilješku i smjestio je pokraj one da
nekako pokušam doznati je li Oliver Horvat bolovao od nekakve bolesti koja ga je
možda i odvela u smrt, kao i sve ostale članove njegove obitelji.
Teorije, teorije i teorije; bile su hrana za razigrane misli.
Tri dana kasnije, kada me iznenadio još jedan neočekivan posjet na imanju,
pokazat će se da su bile i više od toga.
U međuvremenu sam se napokon uputio u šetnje po šumi.
Bila je to ideja koja mi se vrtjela po zakutcima misli otkako sam došao
ovamo, ali koju nikako nisam stigao sprovesti u djelo, barem ne prije nego mi je
palo na pamet da ne bi bilo loše iskoristiti lijepe dane za malo rekreacije na
otvorenom. Jednom kada sam počeo razmišljati o toj ideji nisam se mogao
zaustaviti, što je na kraju dovelo do toga da to jednostavno i napravim.
Prva stvar koju sam otkrio bili su ostaci starog imanja.
8
Ležali su skrivani podalje granica novog imanja. Nikad nisam točno utvrdio
koliko je bilo veliko Horvatovo imanje, ali bilo je poprilično veliko, no ne i
onoliko koliko je bilo tijekom prošlih desetljeća. Parcele su se tijekom godina
prodavale, a nekada se sve zajedno mjerilo u desetinama hektara, u što su ulazili
i vinogradi, kuća s popratnim građevinama i nekoliko velikih komada čiste šume.
Na mjestu nekadašnjih vinograda danas je bila šuma, ne više tako mlada, ali
drveće u tom dijelu još uvijek nije bilo toliko razgranate kao u starijem dijelu. I
bila je teško prohodna jer taj dio nitko nije čistio, pa je bilo svega, od drveća,
mladica i guste trave koja mi se obavijala oko nogu pa sam se teže probijao kroz
sve to.
Nekoliko stotina metara od tog dijela ugledao sam nešto što je imalo previše
pravilne kutove da bi bilo prirodnog podrijetla. Potpuno prekrivena gustom
vegetacijom i debelim puzavcima, ruševina starinske kuće istodobno je bila i
očaravajuća i zastrašujuća. Zidovi načinjeni od grubo pečenog blata urušili su se
u središte građevine duže od petnaest metara, ali nisu se urušili svi jer dva su još
uvijek bila djelomično na mjestu i svjedočila koliko je to mjesto bilo veliko. Na
drugoj građevini koja je mogla biti deset metara širine u prosjeku, ostala su tri
zida. Nisam mogao dokučiti čemu su uopće služile, ali ako je vinograd bio u
blizini, tu su se mogli držati konji i alat potreban za obrađivanje zemljišta. U travi
se naziralo nekoliko prastarih i zahrđalih plugova koji kao da su išli toj teoriji u
prilog.
Čudio sam se da mi Dujmić u svom obilasku nije spomenuo sve ovo, a onda
mi je došla pomisao da on možda nije ni upoznat s postojanjem ruševina.
Toga dana nisam imao mobitel sa sobom, nisam planirao otići ovako daleko,
ali sam se vratio drugi dan i napravio gomilu slika zaraslih ruševina. Ušao sam
malo dublje u njih i otkrio nešto raspadnute buradi srednje veličine, premale da
bi bila glavno skladište nekadašnjeg vinograda. Možda je ovo nekad davno bilo
sporedno spremište, zajedno s alatom i konjima? Nevažno, iskreno, nije bilo
nikakve vrijednosti ni u čemu, ali svejedno sam bio zaintrigiran pronalaskom
ovog mjesta, ili je barem bio onaj dječji dio koji je odbijao odrasti i koji se još
uvijek mogao oduševiti ovakvim stvarima. Obišao sam ruševine sa svih strana,
ušao u njih koliko sam mogao, slikao dvorište i otkrio presušeni bunar pokriven
trulim daskama. Svjetlo mobitela pokazalo je da je dubok samo tri metra, s
hrpom trulog lišća na dnu, ali i to sam slikao jer je površinski dio još uvijek bio
obrubljen ostacima čvrstog kamena i izgledao je starinski zanimljivo.
Dijani sam prvoj pokazao slike i rekla je da zna za to mjesto, ali da su prošle
godine otkako je pomislila na njega. Ipak, znatiželja joj se ocrtavala na licu dok je
prelistavala slike na mobitelu, i u jednom je trenutku postala tako duboka da nije
ni shvatila kako sjedim pokraj nje i gledam je. Kratko sam joj objasnio kamo sam
otišao nakon što sam završio s ruševinama, i da sam ušao sam toliko duboko u
9
šumu da više nisam znao gdje sam. Ona je pak meni došla reći kako će nas
njezina bivša profesorica sutra primiti, ako sam još uvijek za to.
Pokazalo se i da je bila u pravu što se tiče bivše profesorice.
Gospođa Jakšić bila je ugodna stara gospođa koja je stvarno znala jako puno
o povijesti Trenkovca, a čije su dobre pripovijedačke sposobnosti učinile da
razgovor protekne bezbolno. Poslušali smo nekoliko priča o gradu, pokoju
anegdotu, i sve su bile zabavne, ali kada smo došli do obitelji Horvat, nije se
zatvorila ili nas otpravila van iz kuće, već je ispričala običnu priču o njima, kako
su bili divni ljudi i skladna obitelj, zvučeći kao osoba koja više voli uljepšanu
verziju od one ružne.
„Svi su ih poznavali“, rekla je. „Zato je to bio takav neočekivani šok jer smo
ih često viđali kako zajedno hodaju gradom, obilaze trgovine ili jednostavno
sjede u parku. Bila je to stvarno pristojna i lijepa obitelj,“ na što smo i Dijana i ja
pristojno kimnuli glavama, shvaćajući da više od toga nećemo dobiti. To mi se
nekako i sviđalo kod nje, što se nije upustila u prepričavanja gradskih tračeva, ali
me donekle i rastužilo što sam znao da ne postoji puno ljudi poput nje koji bi
znali cijelu priču. Ipak, ta dva sata koja smo proveli kod nje nisu bila uzalud
potrošena jer mi je stvorila lijepu povijesnu sliku o Trenkovcu, kao i o samoj
obitelji Horvat kada je bila na svom životnom vrhuncu. Kada smo odlazili uspjela
nas je uhvatiti nespremne izjavom kako je baš lijepo vidjeti tako zgodan i
pristojan par.
„Ljudi će nas stvarno početi ogovarati“, rekla je Dijana kad sam pokrenuo
karavan i upalio svjetla. Gradske su ulice bile prazne radnim danom, kao da su
svi ljudi imali strogi policijski sat kojega su se morali pridržavati. „Provodimo
previše vremena zajedno.“ „To svakako“, odgovorio sam.
Ipak, ideja mi i nije bila toliko odbojna, i svakako nisam imao ništa protiv
nje. Posljednja mi je veza završila tako da je brodolom Titanika pokraj toga
izgledao kao mala nezgoda. Koliko mi se pomisao na Dijanu kao moguću djevojku
sviđala, toliko mi se nije sviđalo kako bi ta veza mogla završiti.
„Misliš da je govorila istinu?“ upita Dijana kada su gradske ulice ostale iza
nas, neočekivano ozbiljno. „Da su bili tako savršena obitelj koju su svi voljeli?“
„Možda nisu bili savršeni, ali vjerujem da su ih ljudi voljeli. Ne zato što su
bili lijepa Obitelj, već zato što su bili dio grada. Imali su svoj posao, zapošljavali
su ljude, pokušavali nešto napraviti i možda vratiti nešto od toga i zajednici. Ne
znam. Možda griješim.“
„Danas bi sigurno drugačije gledali na njih, na cijelu obitelj.“
Kimnuo sam glavom. „Gledali bi na njih kao privatnike koji izrabljuju
sirotinju u gradu i bogate se na račun loše ekonomske situacije.“
9
„To je bilo stvarno iskreno, Valentiću, ali stvarno“, rekla je gledajući me.
„Radio sam za takve poslodavce. Znam koliko stvari mogu postati loše.“
„Nisi jedini“, odvrati gotovo za sebe. Prošao sam pokraj njezine kuće,
odvezao se stotinjak metara dalje do sljedećeg skretanja, gdje sam okrenuo
karavan, pa nas vratio natrag. U njezinoj kući je gorjelo svjetlo i vidio sam kako
se zavjesa brzo pomakla, pa vratila na svoje mjesto.
Shvatila je u što gledam i slatko se nasmijala. „Ne brini, nisi prvi dečko koji
me dovezao kući.“
„Hoću li biti prvi na kojeg će tvoj tata potegnuti pištolj? Ili nešto jednako
tako opasno?“ „Vidjet ćemo“, rekla je i otvorila vrata, pa stala. „Bilo mi je
zabavno. Ako nemaš nikakvih planova, mogli bismo to i ponoviti.“ „Mogli bismo“,
odgovorio sam.
Dobio sam osmijeh i kratki pozdrav na to, a onda je otišla u kuću. Pričekao
sam dok nije ušla unutra, bio sam gospodin do kraja, nakon čega sam se odvezao
natrag na imanje.
Jedna od stvari koje se mogu gledati i kao početak kraja dogodila se ondje,
na imanju, odmah nakon povratka. Kao i obično, zaustavio sam se ispred garaže,
otvorio je i parkirao karavan u njoj. Dok sam čekao da se vrata zatvore, učini mi
se da sam vidio pokret kod sjenice. Bila je noć, ali vedra i s punim mjesecom,
zbog čega je vidljivost bila bolja od prosjeka. Okrenuo sam se i shvatio da ondje
stvarno nekoga ima. Muškarca koji je stajao u sjenici nikada prije u životu nisam
vidio. Nije se kretao, nije pokušavao pobjeći, samo je stajao na mjestu i gledao
me. Pretpostavljam da je shvatio koliko me iznenadio (i preplašio) jer je podigao
ruke i rekao povišenim glasom kako bih ga jasnije čuo.
„Nemam loših namjera!“ rekao je.
„Svakako!“ odgovorio sam nimalo druželjubivo. „Možda da mi prvo kažeš
tko si ti i kojeg vraga tražiš ovdje?“
„Ime mi je Badrić. Slaven Badrić“, predstavio se, zbog čega sam osjetio
nekakvu čudnu nelagodu koja je pak bila ništa naspram onoga što sam osjetio
kada je izgovorio sljedeće riječi. „Mislim da bismo trebali popričati o tome što ti
se događa na imanju.“
9
16. Poglavlje
N
akon što sam završio sa životom u Trenkovcu i otišao, nekoliko mi je
stvari postalo jasnije. Prva je da nikad nisam u cijelosti upoznao grad.
Mislim, znao sam se snalaziti po njemu, upoznao sam raspored ulica,
znao sam u koje lokale vrijedi izaći (zahvaljujući Dijani) i znao sam u kojoj
trgovini vrijedi obavljati kupnju, ali nikad ga nisam zavolio na onaj blizak način o
kojem ljudi inače govore kada im neko mjesto ostane u sjećanju. Bio sam stranac
u njemu kad sam došao i to sam ostao do samog odlaska, ali imanje je bilo
potpuno drukčija priča.
Ono je bilo moj minijaturni i dobro uhodani svijet. Čak i kad su se na njemu
dogodile uznemirujuće, loše i mračne stvari. Kao da sam se nalazio tamo gdje
sam se trebao nalaziti. To je, naravno, teška glupost jer me na imanje nije dovela
sudbina već slučajnost, ali bilo je nešto u tome da sam se bolje snašao u okružju
uznemirujućih stvari nego onih normalnih. Ako je u tome ležala skrivena poruka,
ja je nisam vidio, ni onda, ni sada...
Susret sa Slavenom Badrićem nije ulazio ni u jednu od gore spomenutih
stvari. Kada bih ga morao opisati jednom riječju... upotrijebio bih pojam
informativan. Bio je to svakako informativni susret. Ali nisu samo saznanja od te
večeri ono što mi je ostalo u sjećanju već i to da je nakon tog sastanka sve
krenulo nizbrdo, kao da je netko otpustio ručnu kočnicu na velikom kamionu i
stvar prepustio sudbini. Sam sastanak nije pokrenuo daljnji tijek događaja, to se
dogodilo na druge načine, neki čak nisu ni imali veze s imanjem kao takvim, ali
nekako je postao početna točka jer je otkrio skrivenu istinu. Ili barem približnu
verziju iste.
„Slaven Badrić?“ upitao sam posjetitelja i ušao u sjenicu. Vani je bilo hladno,
poprilično, no slijedio sam predosjećaj da Badriću nije ni na kraj pameti ulaziti u
kuću i razgovarati uz toplu vatricu. „Ti si prije radio ovdje?“
9
„Vidim da me prati dobar glas“, odgovorio. Nije djelovao uvrijeđeno, kao niti
da mu posebno smeta što već znam tko je on. Nije ostavljao nikakav dojam,
iskreno.
Približivši se, mogao sam mu bolje pogledati lice.
Nije to bilo lice pijanog luđaka koji se voli igrati šibicama, ni blizu, ali
odavao je jednu emociju. Ozbiljnost. Mogao je biti negdje u ranim pedesetim
godinama, kosa mu je bila vojnički kratka i potpuno sijeda, a isto se moglo reći i
za uredno podrezanu bradu. Bilo je nešto u njemu što je naznačivalo smirenost,
što je bilo suprotno od onog što sam zamišljao.
„Pretpostavljam da je Dujmić bio taj koji me predstavio?“ kimnuo sam
glavom u znak odgovora, a on se blijedo osmjehnuo. „Mogu samo zamisliti što je
rekao.“
„Upotrijebio je pomno odabrane riječi“, rekao sam. „O radniku koji nije
dobro shvatio svoj posao.“
„Pretpostavit ću da je u svemu tome bio i dodatni začin u obliku alkohola?“
upitao je on i izvukao kutiju s cigaretama iz džepa jakne. Potvrdio sam. Polako
pripali jednu. „Taj čovjek“, polako ispuhne dim. „I samo da stvari budu točne,
alkohol nikad nije bio u igri. Prestao sam ga piti devedeset i treće godine, kada
sam se vratio iz rata. I nije cijelo imanje trebalo biti spaljeno, već samo jedna
soba.“
„Zašto? Kakva korist od toga?“ to me stvarno zanimalo. U kući nije bilo
ničega što bi moglo gorjeti i vatra se vjerojatno ne bi ni proširila. Osim
materijalne štete nisam vidio nijedan drugi razlog za to.
Badrić kao da mi je pročitao misli.
„Nisam želio napraviti materijalnu štetu. Radio sam skoro šest mjeseci na
renoviranju te kuće i sviđao mi se taj posao. Ž elio sam pročistiti samo tu jednu
prostoriju“, zastao je na jedan dugačak trenutak. „Bila je to loša ideja, ali učinjena
iz dobrih razloga.“
„Pročistiti prostoriju?“ upitam. „Od čega?“
Umjesto da odmah odgovori, Badrić pogleda kuću i popratne građevine.
Gledao ih je skoro minutu bez riječi, polako ispuhujući dimove. Zatim je rukom
pokazao prema prostoriji pokraj garaže. Tamo sam u ovih mjesec dana, koliko
već boravim na imanju, ušao svega dva puta. „Tamo su pronašli tijelo Olivera
Horvata“, rekao je. „Nakon što je završio s članovima svoje obitelji izašao je van iz
kuće, otišao tamo, sjeo na pod i pucao si glavu. Pronašli su ga posljednjeg. Bilo je
onih koji su mislili da je netko treći došao na imanje, poubijao sve članove i onda
pokušao prikriti pljačku“, zinuo sam da nešto upitam, ali on je već niječno
9
odmahivao glavom. „Bila je to tek teorija. Oliver je ubio svoju obitelj i sebe. To je
potvrđeno izvan sumnje. Nije bilo provalnika. Iako, tadašnja milicijska uprava je
neko vrijeme držala dvojicu sezonskih radnika i bila poprilično neugodna u
ispitivanju. Na kraju su ih morali pustiti.“
„Postoji nekakav neslužbeni zaključak u vezi svega toga?“
„Bio je bolestan“, odgovori Badrić, pa ode do klupe i sjedne na nju.
Pridružim mu se, ali ipak ostavim razmak između nas. Oprez, majka mudrosti.
„Iako to nije bilo službeno potvrđeno, vjeruje se da je patio od nekog oblika
shizofrenije. Teško je reći. Nikada nije napravio prave pretrage ili dobio čvrstu
dijagnozu. To je samo mišljenje ljudi koji su ga vidjeli ili pričali s njim. Imao je
povremene epizode, kako se to naziva, i govorio je o tome da ga okružuju
demoni, jezive nakaze koje mu kontroliraju život.“
„To je poprilično precizno“, primijetim.
„Oliver možda nije dobio dijagnozu, ali je razgovarao s doktorom o tome.
Naravno, sam razgovor nije isto što i službeni pregled ili adekvatno testiranje, ali
u par navrata povjerio se jednoj osobi. Istina bi mogla biti da je doživio jednu od
svojih epizoda i da je u stanju duševnog rastrojstva digao ruku na svoju obitelj.“
„Ali to nitko nije stavio na papir kao mogući uzrok? Zašto?“
Badrić polako ugasi cigaretu. „Zato što je već sam taj čin bio dovoljno
šokantan. Da je netko počeo javno govoriti kako je Oliver bio bolestan i da je
svoju obitelj vidio kao jeziva čudovišta stvari bi bile još gore. Zato se to
prešutjelo. I obitelj Horvat je imala jak utjecaj u ovom gradu, a i ljudi su ih voljeli.
Mislim, nisu ih voljeli kao svece, ali su bili dobri ljudi koji su radili i drugima
dobro. Zato su se oni uključeni u sve to potrudili da dosta stvari ostane skriveno.
Nije se moglo pobjeći od činjenice da je Oliver napravio to što je napravio, ali
barem su se mogli izbjeći krvavi detalji.“
„Već sam čuo nešto slično“, odvratim. „O činjenju usluga mrtvima“,
zastanem, pa ga pogledam. „Kako znaš sve to?“
„Zato što sam bio ovdje kada su pronašli tijela“, odgovori, pružio mi par
sekundi da to upijem, pa nastavi: „Radio sam ovdje kod njih kad sam bio mladi,
odmah nakon što sam odslužio vojsku u JNA. Tu sam upoznao i svoju ženu“,
dodao je s blagim osmijehom. „Posao je bio sezonski, naravno, ali moj pokojni
tata je za njih popravljao burad za vino. Te nedjelje kada se to dogodilo, ovamo
sam došao da izmjerim dužinu obruča za dva bureta. Nevažan posao, ali ispalo je
da sam došao u najgorem trenutku. Tu su se već okupili susjedi, a deset minuta
prije mene došla je tadašnja milicija i hitna pomoć.“
9
„I nitko od tih ljudi nikad nije doznao što se točno dogodilo u kući?“ zvučalo
je pomalo nevjerojatno. Ugasim cigaretu i uguram ruke u džepove jakne. Što smo
dublje ulazili u noć, to je bilo hladnije, ali bilo je nešto prelijepo u jakoj mjesečini,
što je bila dobra kompenzacija za smrzavanje.
„Dopusti da ti ilustriram kako su stvari onda stajale. Nije bilo mobitela i
društvenih mreža. Ljudi koji su ušli u kuću nisu prvo sve snimili, proslijedili
prijateljima, novinarima ili objavili na društvenim mrežama, pa tek onda zvali
hitnu. Koliko je meni poznato, u kuću su ušla dva čovjeka prije milicije, ti
sezonski radnici, a milicija je odmah zabranila da bilo tko drugi ulazi. Što se tiče
same milicije... Trenkovac je tek koju godinu ranije dobio svoju prvu stanicu, u
njoj jedva da je radilo deset ljudi. Na uviđaj su došla četvorica, i svi su poznavali
Horvatove bolje od prosjeka. Naravno, doznalo se što se dogodilo, uvijek se
dozna, ali nitko nije javno prepričavao što je vidio unutar kuće. Tako se to onda
radilo. Horvatovi su do tog vremena ostali sami ovdje. Oliverovi roditelji umrli su
nekoliko godina ranije, brat mu se odselio, kao i dvije sestre. Bili su blisko
povezani s ljudima, ali, jednako tako su bili i sami.“
„Sprovod je bio velik“, rekao sam. „Pojavio se cijeli grad.“
„Naravno. Svi su bili šokirani. Pola ih je poznavalo bolje od prosjeka.
Godinu-dvije kasnije počele su pripreme za Domovinski rat, politički skupovi, sva
ona nacionalna mržnja i cijela je tragedija otišla u zaborav. Još brže nakon što je
imanje zatvoreno, napušteno i stavljeno na prodaju, ali tih dana to je bio jedini
događaj o kojem se pričalo. Sada se pitaš zašto ti to sve govorim?“
„Preciznije bi bilo to kako si znao da ovdje netko živi?“
„Prije par dana susreo si starijeg čovjeka u jednom lokalu u gradu, zar ne?
Barun Trenk? Čovjek se zove Gavranović. Josip Gavranović. Poznajem ga dugo,
preko četrdeset godina, još otkako sam bio balavac. On mi je rekao da na imanju
netko živi. Sad se pitaš zašto se doktor koji je u mirovini već deset godina zamara
time tko gdje živi i što ondje radi?“
„Blizu“, odgovorim. „Ali možemo ići i s time.“
„Zato što je on jedan on onih koji su jako dobro upoznati s cijelim
događajem. Došao je na imanje zajedno s hitnom pomoći, a onda je morao u
bolničkoj mrtvačnici pregledati tijela. Iako se, kako sam kaže, poslije toga
nagledao svega i svačega, ti su prizori zauvijek ostali u njegovom sjećanju. Toliko
su ga potresli da nikad nije želio govoriti o njima.“
„To je bilo prije trideset godina“, rekao sam, ali bez nekog posebnog
naglašavanja.
9
„Zahvaljujući njemu i tim sjećanjima shvatio sam da nisam poludio već da se

ovdje stvarno nešto događa“, Badrić izvuče novu cigaretu, a onda pokaže prema
kući. „Upozorenje nije bilo ni potrebno, zar ne? Nisam ti ni trebao reći da se na
imanju nešto događa jer si već nešto ovdje i doživio?“
„Nešto je jako širok pojam“, odgovorim, ne u cijelosti bez opreza. To je
shvatio i Badrić jer kratko kimne glavom, kao da je u cijelosti razumio moje
oklijevanje.
„Riječi bez smisla, fragmenti rečenica, sve izmiješano i nerazumljivo. To sam
ja čuo.
Luđačka mahnitost.“ zastao je, povukao dim i lagano pogladio bradu. „Prvi
put kada se to dogodilo pomislio sam na najgore, naravno. Neka bolest, psihoza,
nešto. Navala riječi bila je... jeziva i gotovo nerazumljiva, ali riječi nisu bile ono što
me uznemirilo već popratni efekti. Iznenada bih osjetio hladnoću oko sebe iako
je bila polovica ljeta, glavobolju, nekakvu dezorijentiranost. Kasnije bujice nisu
bile tako intenzivne, ali pratile su ih kao nekakve slike koje bi mi bljesnule pred
očima. Kao kada ti netko naglo upali jaku bateriju ispred lica, pa je ugasi, a ti još
vidiš onaj početni bljesak. A te slike... one ispočetka jednostavno nisu imale
smisla. Nikakvog.“
„Kuća Horvatovih u vrijeme dok su oni živjeli ovdje“, rekao sam i polako
ustao. Napravim nekoliko koraka po sjenici da se razgibam i ugrijem, a onda se
oslonim o jedan od šest nosećih stupova. „Loši snovi“, dodam. „Vidio sam istu
stvar.“
„Pa, ja nikada nisam prespavao u kući. No riječi, zvukovi i slike, ponekad bi
sve to izostalo danima, a onda bi se sve vratilo, i vratilo bi se žestoko. Kada bih se
odmaknuo od imanja, cijela stvar bi nestala. Tu se izmijenila hrpa radnika“,
pokaže prema kući. „Diskretno sam pitao neke od njih jesu li osjetili sličnu stvar.
Ili uistinu nisu osjetili ništa, ili su lagali jer je sve zajedno zvučalo kao loš vic o
opsjednutoj kući. Na kraju su me počeli čudno gledati, pa sam se prestao
raspitivati, barem među njima. Napravio sam to na drugoj strani. Slučajno,
doktor Gavranović je bio dugogodišnji prijatelj moga oca i otišao sam do njega.
Upitao sam ga, izravno, bez oklijevanja je li Oliver Horvat ubio svoju ženu na neki
drugačiji način osim hica u lice, kako se pričalo. Znaš što mi je rekao?“
„Da je to učinio kuhinjskim nožem“, odgovorim. Samo izgovaranje toga
unijelo je nekakav nemir u mene, a pogled na zamračenu kuću nije pomagao. Bilo
je ovo loše vrijeme za pričanje krvavih priča iz prošlosti, stvarno loše.
„Upravo to. Nakon toga sam mu sve ispričao, svaki detalj i svaku pojedinost
koje sam se mogao sjetiti. Ispalo je da nitko nije znao na koje načine je Oliver
ubio članove svoje obitelji, pa ni ja, koji sam bio na imanju, ali nikad nisam vidio
9
nijedno tijelo. Vidio sam stvari, detalje, koje uopće nisam trebao vidjeti. Pa sam
potražio drugi savjet, a onda sam odlučio riskirati, napraviti nešto po svome i
spaliti prostoriju u kojoj se Oliver ubio.“
„Zašto samo tu prostoriju? Cijela kuća je bila jedno veliko poprište zločina.
Ako ćemo gledati realno, ona bi trebala biti puna duhova njegove obitelji...“ stao
sam jer je Badrić počeo niječno odmahivati glavom.
„To ne ide tako, ali ja nisam najbolja osoba da ti objasnim. Oliver Horvat je
bio dominantna stvar u tom događaju. Možda bi netko da je ostao živjeti u kući
odmah nakon pokolja čuo i glasove njegove obitelji, ali kako su godine prolazile
oni su izblijedjeli. Jednog dana neće više biti ni odjeka Oliverovog glasa, nestat će.
One večeri kad sam došao ovamo da spalim prostoriju nešto se dogodilo. Navala
riječi i zvukova bila je užasno intenzivna, ali bilo je još nešto ispod toga, kao
nekakvo prisustvo. Hladnoća me toliko obuzela da sam pomislio kako umirem.
Izgubio sam i svijest na nekoliko sati. Kada su me ujutro pronašli radnici, ležao
sam na podu u lokvi benzina.“
„Znači, trebao bih spaliti tu prostoriju i pročistiti je...?“ ponovno me
prekinulo njegovo odmahivanje glavom.
„Vatra je bila pogreška. Pokušaš li pročistiti prostorije od nečijeg prisustva
na taj način, riskiraš da ti se dogodi ono što se dogodilo i meni. I više nisam tako
uvjeren da bi to pomoglo.“
„Što bi onda trebalo učiniti?“
„Doznati što se dogodilo na imanju“, ponovno je pogledao prema kući.
„Tamo se nekome nešto dogodilo, nešto loše, vjerojatno i nasilno“, rekao je
Badrić i u glasu mu po prvi put osjetim otvorenu nelagodu. Još je nešto na ovom
imanju, nešto što koristi umorstva Horvatovih da privuče pažnju na sebe, na
svoje prisustvo, jer ne može normalno komunicirati ili svojim riječima reći što se
dogodilo. Doznaš li što se točno dogodilo, ili o kome je riječ...“ slegnuo je
ramenima. „Možda to bude dovoljno da ovo mjesto pronađe svoj mir.“
9
četiri
nestala djevojka
9
17. Poglavlje
J esen je napokon udarila svom snagom u Slavoniju i odmah je na početku

izvukla najomraženije oružje; kišu. Padala je već gotovo dva dana bez
prestanka. Da je bilo po mom, provodio bih još jedan dan ispred televizora i
uživao u kvalitetnom neradu, premotavao cijeli razgovor s Slavenom Badrićem i
pokušavao sve zajedno spojiti u razumljivu cjelinu, ali ispalo je da moje želje u
nekim stvarima nemaju nikakvu težinu. Također, nisam se odlučio nazvati
velečasnog Lovru Malenicu, još jedno ime koje se pojavilo u cijeloj Badrićevoj
nadnaravnoj priči oko imanja Horvatovih, bio sam još uvijek neodlučan oko tog
poziva, ali zato je Marko Kidrič nazvao mene. Bilo je to odmah ujutro, u ono
vrijeme kada radni ljudi obično dolaze na radna mjesta, i ako je i zamijetio da
isprva nisam prepoznao ime, dobro je to sakrio. Policijski inspektor u
trenkovačkoj policijskoj postaji, predstavio se. Drugi i inspektor mu je prenio
poruku o mom posjetu, kao i razlog zašto bi možda mogli popričati. Potvrdio sam
sve navedeno, još jednom se predstavio i ostao čekati njegov odgovor. Učinilo mi
se da je uzdahnuo, kao da se premišljao oko toga treba li jednostavno spustiti
slušalicu.
„Pa, slobodan sam poslijepodne“, rekao je naposljetku. „Snalazite li se po
Trenkovcu?“
Kidrič je odabrao lokal u središtu grada za mjesto sastanka, vjerojatno se
povodeći zdravim razumom kako je najbolje potpunog stranca držati podalje
radnog mjesta i privatnih stvari, te se, po mogućnosti, okružiti s dosta ljudi na
javnom mjestu. Ispalo je da sam bio samo djelomično u pravu. Marko Kidrič nije
bio paranoidni samotnjak zabrinut za svoju sigurnost, već čovjek koji je imao
svoj omiljeni lokal u koji je volio zalaziti, iako ga jest odabrao zbog toga što je na
pristojnoj udaljenosti od svega što bi se moglo nazvati njegovim privatnim
životom.
Možda zbog kiše, možda zbog obične sreće, ali nisam imao problema s
pronalaženjem lokala, kao ni parkirnog mjesta, no onih dvadeset metara do
njegovih ulaznih vrata bilo je više nego dovoljno da pokisnem skoro do gole
kože.
1
Intenzitet padalina nije se smanjio, zbog čega su na radiju počeli spominjati

moguće poplave u nekim dijelovima Slavonije.
Lokal je bio više-manje prazan, zbog čega je teorija da se Kidrič želio
okružiti ljudima na javnom mjestu prilikom sastanka pala u vodu. Ne samo to,
već je sjedio u stražnjem dijelu, podalje praznih separea i šanka za kojim su
konobar i jedini posjetitelj osim Kidriča bez volje gledali rukometnu utakmicu. Za
razliku od Baruna Trenka, Dvojka (kako se lokal zove) nije imao nekakvo
određeno uređenje, posvuda sam vidio reklame za razne vrsta piva {Heineken,
Budweiser, Ožujsko) kao i domaće bezalkoholne proizvode (Studenac, Studena,
Jamnica) dok je unutrašnje uređenje bilo sastavljeno od svega pomalo; drvo,
mramor, lažna koža i stolci od pruća u odvojenom dijelu gdje je sjedio policijski
inspektor. Znao sam da je to on jer gost za šankom nije mogao imati više od
petnaest godina.
Iako u četrdesetim godinama, Kidrič je izgledao mlađe od svojih stvarnih
godina. Imao je problema s povećanom kilažom, vidjelo se to po zaokruženoj
građi tijela, koju je dodatno naglašavao niski rast, što mu je pak zasigurno
otežavalo da ostavi nekakav opasniji dojam. Djelovao je dobrodušno koliko i
bernardinac. Ispred sebe je imao široku šalicu s kavom i čašu obične vode, ali mu
je sva pažnja bila usmjerena na veliki prozor i kišom prekrivenu ulicu iza njega.
Trgnuo se iz misli tek kad sam stao pokraj stola i lagano stresao vodu sa sebe.
,,Oh, Domagoj, pretpostavljam?“ upita i odmah pruži ruku da se rukujemo.
Potvrdim i prihvatim stisak, nakon čega skinem jaknu i rukom rastresem mokru
kosu. „Da sam znao da će kiša ovako uporno padati cijeli dan, dogovorio bih neko
drugo vrijeme“, rekao je kao da se ispričava. Preko telefona je zvučao drugačije,
grublje, dok uživo to nije bio slučaj. Da budem iskren, odmah po upoznavanju
dojmio me se kao bezazleni državni službenik koji je u cijelosti svjestan toga da
je bezazleni državni službenik. Barem nije izgledao kao antipatični državni
službenik.
Privukao sam stolac. „Ceste su još uvijek prohodne, pa nas možda i zaobiđu
najavljene poplave“, rekao sam, pa zastao. „Je li Trenkovac ikad bio poplavljen?“
„Prije jedno dvadeset godina, prije nego su napravili novi nasip. Ovo je
povišeni dio Slavonije, pa bujice od kiša uglavnom ne mogu samo tako poplaviti
ulice. Jedino ako dođe do zbilja ekstremnih padalina i da traju tjedan dana“,
izvukao je neotvorenu kutiju cigareta iz džepa jakne, polako je otvorio i pripalio
jednu. Tišina je potrajala nekoliko trenutaka. „Dakle, moram priznati da sam
ostao poprilično iznenađen kad sam dobio poruku. Nisam čuo za obitelj Horvat
ima već...“ kratko se zamislio, kao da računa u glavi. „Oh, skoro trideset godina.
Još kad mi je Ivan rekao da osoba koja se raspituje za njih nije bila ni rođena u
vrijeme kad su oni umrli, onda sam stvarno ostao bez teksta,“ opustio se u
1
naslonu svog stolca i pričekao da konobar ode po ono što sam naručio. Kava je
danas bila izvan menija. Samo čajevi.
„Sve zajedno je malo poduža priča“, rekoh. „Znate li da je imanje
renovirano?“
„Znam. Samo nisam znao u kojoj mjeri. Znam da je prodano. Ustvari,
zemljište obitelji Horvat već se godinama rasprodaje, parcelu po parcelu i mislim
da više nitko ni ne zna gdje su točno bile granice originalnog imanja. Novi
vlasnici nisu iz Trenkovca?“
„Ne“, odmahnem glavom i također pripalim cigaretu.
Konobar se vratio iznenađujuće brzo, pa sam zastao s pričom dok opet nije
otišao. „Imaju neke daljnje veze s gradom, ali nisu ovdje živjeli, ili odrasli.“
„I nove vlasnike zanima prošlost imanja?“
„Ne baš“, rekao sam otegnuto. „Zanima mene.“
Ukratko pojasnim tko sam, odakle sam i što točno radim na imanju. Imao je
par pitanja, ništa veliko. Onda sam prešao na malo zanimljivije stvari. Nisam
rekao da je lako moguće da u kući ima duhova, ali sam spomenuo kutiju s
osobnim stvarima obitelji Horvat. To mu je privuklo pažnju, onu profesionalnu.
Ž elio je znati pokoju informaciju više o stvarima, ali na to nisam imao odgovora,
samo sam ponovio ono što su meni rekli, da su se kutije jednostavno jednog dana
pojavile na imanju. Opisao sam njihov sadržaj u grubim crtama i nadovezao kako
me sve to zaintrigiralo da doznam što se dogodilo s tom obitelji. Pa, nisam lagao,
barem ne većim dijelom.
„Postoji jako malo pisanih tragova o njima. Nekoliko članaka iz
trenkovačkog glasnika o njihovom sprovodu i nekoliko u vezi vina koje su
proizvodili. To je sve“, napravim kratku stanku. „Sljedeće što sam pokušao bio je
razgovor s nekim lokalnim stanovnicima koji su poznavali Horvatove. Dobio sam
neke dijelove priče, ali ništa dublje od članaka koje sam pročitao“, u tom trenutku
nisam želio spominjati razgovor sa Slavenom Badrićem, ne dok ne vidim koliko
će Kidrič biti raspoložen za otvoreni razgovor.
Držao se pomalo suzdržano, pažljivo slušajući što govorim. Priču sam
dovršio s opisom odlaska u policiju zbog ideje o mogućnosti da bi se možda
negdje u podrumu, u nekakvoj prastaroj kartonskoj kutiji, mogao nalaziti
prastari sažetak slučaja, gdje su me uputili na njega.
Kidrič je pak samo kimnuo glavom u znak razumijevanja, ali moj je prvi
dojam bio da je ovo uzaludan sastanak.
Pokazalo se da sam bio u krivu.
1
„Pa, mogu ti odmah reći da u podrumu policijske postaje nema starih

prašnjavih kutija koje bi ti mogle pomoći“, pripalio je novu cigaretu. „Ako je o
obitelji Horvat i bilo nešto zapisano, to je nestalo tijekom domovinskog rata.
Stara je zgrada bila i pogođena i djelomično izgorjela, a onda je temeljito očišćena
od krša. Bačena je poprilična gomila starih izvještaja“, zastao je na trenutak.
„Odakle si, Domagoj?“
„Rođen sam u Pakracu.“
„Onda znaš ponešto o mentalitetu malih gradova, kako ljudi dišu i
razmišljaju.“ Kimnuo sam glavom iako, iskreno, nisam znao, ništa dalje od obične
površnosti.
„Licemjerje, zavist i ostale pogodnosti nisu bile ekskluzivne samo za male
gradove. Trenkovac nije nikakva iznimka. Danas kada čuješ priče misliš da je
prije bilo bolje, neko drugačije vrijeme, ali nije toliko. Ljudi su možda bili prisniji
jer nije bilo mobitela i društvenih mreža, ali to je sve. Kada je Oliver Horvat ubio
svoju obitelj ja sam bio nešto stariji klinac, petnaest-šesnaest godina. Glava mi je
bila u oblacima, a misli na curama, školi i nogometu. Uopće me nije bilo briga što
se dogodilo jer Horvatovi su za mene bili tek ime koje bi povremeno čuo ili ih u
prolazu vidio“, srknuo je svoju kavu. „Dosta ljudi ih je znalo uživo, pa je zato
sprovod bio ogroman. Kad kažem da za njih nisam čuo skoro trideset godina, to
je istina. Godinu-dvije nakon sprovoda počeo je Domovinski rat, stvari su otišle u
prošlost. Sve do...“ računao je nakratko u glavi. „Te 2004. godine. Onda sam
ponovno čuo za njih.“
„Pojavilo se nešto novo u njihovom slučaju?“ upitam zbunjeno.
„Ne, ne... Nije bilo sumnji da je Oliver Horvat samostalno ubio svoju obitelj“,
odgovori mi skoro istim riječima koje sam do tada već čuo u nekoliko navrata.
„Stvar je u mojem ocu. To je bila jedina prilika, koliko se mogu sjetiti, da je uopće
spomenuo tu obitelj. Nisam nikome do sada ispričao tu priču, iskreno, ali nitko
me nije ni pitao za njih, pa možda i zato“, zastao je, otresao pepeo s vrha cigarete
i otpio poveći gutljaj kave.
„On je prvi došao na imanje nakon što su primili telefonski poziv. Na imanju
su bila dva sezonska radnika, jedan od njih je nazvao iz kuće. Dočekali su ih izvan
kuće, na dvorištu, jako potreseni. Jedan od njih je rekao mojem ocu i policajcu...
milicajcu, kako su se tada još nazivali, koji je došao s njim, da je cijela obitelj
mrtva. Moj je otac ušao sam u kuću da provjeri što oni to govore“, Kidrič je
nekako slegnuo ramenima i blijedo se osmjehnuo. „Nisu im vjerovali, zato je taj
drugi policajac ostao vani, da ih drži na oku.“
„Znači, vaš je otac pronašao obitelj?“
1
„Sve njih“, odgovori on potvrdno kimnuvši glavom dok je gasio cigaretu.

„Moj otac...
On je bio čvrst čovjek, pouzdan. Ako bi došlo do nekakvih problema, ljudi su
govorili kako bi voljeli da bude uz njih. Nije bio nasilan, ništa takvo, ali nije bio ni
osjećajan, sklon dijeljenju komplimenata i dugačkim razgovorima u kojima bi
objašnjavao što ga muči. Zato sam zapamtio taj naš razgovor, o tome kako je
došao na imanje. Bila je to prva prilika u kojoj je otvoreno priznao da ga je nešto
potreslo.“
„Mogu samo zamisliti“, rekao sam.
„Ne“, ovaj put odmahne niječno glavom. „Ne možeš. Kao ni ja, uostalom, a ja
sam vidio dosta loših stvari. Znaš što je prvo zamijetio kad je ušao u kuću? Tišinu.
Ni zvuka. Kuća kao da je bila ispunjena vakuumom. Bio je to prvi slučaj da je moj
otac uzeo službeno oružje u ruke a da mu nije prijetila neposredna opasnost.
Prve znakove da nešto nije u redu pronašao je kod stubišta, onog velikog...“
„Stoji gotovo na sredini kuće.“ potvrdim i na vrijeme prešutim pitanje o
krvavim tragovima. „Jedino je u kući.“
„Da, to. Tamo je prvo vidio krv. Zazvao je nekoga, ali nije bilo odgovora. Pa je
pratio tragove...“ napravi malu pauzu. „Pronašao je ženu, zaboravio sam joj ime, u
hodniku između soba na drugom katu. Rekao mi je da takvo što nikad u životu
nije vidio. Oliver je svojoj ženi zadao najmanje sedamdeset uboda nožem. Po
tragovima se vidjelo da je pokušavala pobjeći od njega i da ju je pratio i udarao
nožem sve dok nije izgubila snagu. Nastavio ju je ubadati sve dok se nije umorio
ili mu nije dosadilo“, Kidrič odmahne glavom u nevjerici, pa pripali novu
cigaretu.
„Ispočetka se mislilo da je Oliver prvo ubio ženu, a onda se okomio na djecu, ali
pokazalo se da je ženu ubio posljednju. Tijekom istrage pokazalo se da ona nije
bila kod kuće sve do navečer. Djeca su već bila mrtva kad se ona vratila, nekoliko
sati mrtva.“
„Oliver je ubio vlastitu djecu, a onda sjedio u kući s njihovim tijelima sve dok
mu se žena nije vratila?“ upitam.
Kidrič uzdahne.
„Nikad se nije doznalo što je točno Oliver radio to kasno poslijepodne. Moj
otac je djecu pronašao u različitim dijelovima kuće. Kćer je bila u kupaonici“,
zastane i opet odmahne glavom u nevjerici. „Oliver ju je utopio u kadi punoj
vode.“
„Isuse!“ U mislima mi se pojavi zvuk vode koja teče iz otvorene slavine i
zvuk je bio glasan, kao veliki neugodni šum. „Mislio sam da je Oliver ubojstva
napravio lovačkom puškom?
1
Tako barem ide priča koje se svi sjećaju.“

„Mali krug ljudi je i znao cijelu priču“, rekao je Kidrič, pa se nagnuo nad stol.
„Moj otac je poznavao Horvatove jako dobro. Nisu bili kućni prijatelji, ali bio je
blizak s obitelji. Kada je pronašao Oliverovog sina na tavanu... Oliver je objesio
vlastitog sina!“ rekao je tiho, kao da ne vjeruje da je sve to mogao napraviti jedan
čovjek. „Susjedi su čuli jedan pucanj duboko u noći. Do tada su svi osim Olivera
bili mrtvi u kući. Zadnji i jedini pucanj bio je taj kojim si je raznio glavu. Ono što
je bilo najgore, rekao mi je otac, jest to što nije bilo krvi. Bilo je krvi po stubištu i
sobi gdje se ubio Oliver, ali nigdje drugdje. Djeca su izgledala kao lutke kada ih je
pronašao, otvorenih očiju, prepuni tragova nasilja, stvarno stravičan prizor, ali
kako nije bilo puno krvi, djelovalo je nadnaravno strano, kao i sve to bezrazložno
nasilje. To ga je potreslo.“
„Smijem pitati gdje je sada gospodin Kidrič?“
Prije nego mi je odgovorio, Kidrič se nasmijao, kratko ali slatko, iznenadivši
me.
Odmah se ispriča. „Mrzio je kad bi ga netko nazvao gospodinom Kidričem.
Matko se zvao, uvijek je tražio da ga se zove imenom i samo imenom. Umro je
ima već skoro deset godina“, rekoh da mi je žao, a on prihvati sućut. „Umro je od
raka, a tu priču o obitelji Horvat mi je ispričao nekoliko dana nakon što je doznao
vijest“, zastao je na nekoliko trenutaka, nakratko utonuvši u svoje misli.
„Rekao je da ga je šetnja po toj kući, ta tišina, prestrašila više nego vijest o
tome da ima rak. Ispočetka sam mislio da se pokušava nekako loše našaliti,
ublažiti udarac, ali vidio sam po njemu da to nije slučaj. Zato sam i pristao da se
nađemo“, rekao je. „Nitko me nikada nije ništa pitao za tu obitelj, mislio sam da je
se više nitko ni ne sjeća. Prvo čega sam se sjetio bio je moj otac. Rekao je, nakon
što mi je ispričao tu priču da će ta obitelj jednom biti zaboravljena, prolaznost
života i te priče, ali da tragedija koja se dogodila na kraju neće. Nije mogao ni
sanjati koliko će biti u pravu.“
1
18. Poglavlje
S
at vremena kasnije, kiša je još uvijek padala, iako ne toliko jako kao pri
dolasku u grad.
Oprostio sam se s Kidričem na praznoj ulici i brzo otrčao do karavana.
Ulice su bile prazne i već utonule u duboki sumrak što od teških oblaka koji su
prekrili grad, što zbog samog kasnog sata. Kroz prednje staklo natopljeno kišom
gledao sam kako Kidrič ulazi u svoj automobil i odlazi natrag svom mirnom
obiteljskom životu, stabilnom braku, rutinskom poslu i sigurnoj svakodnevici,
stvarima koje još uvijek nisam vidio u svojoj budućnosti. Pomalo sam mu i
zavidio na tome, na normalnosti koja okružje obične ljude. Upalim karavan
nakon što je on otišao, izvedem nepropisni U-okret i polako se uputim natrag
prema imanju.
Doznavši konačnu istinu o tome što se dogodilo s obitelji Horvat shvatio
sam da takvo što, konačna istina, zapravo ne postoji. Da, postojali su dodatni
detalji, kronologija događaja postala je malo jasnija, ali to je uglavnom bilo i sve
što sam doznao. Kidrič osobno nije bio uvjeren da se dogodilo nekakvo
prikrivanje njihove tragedije, barem ne namjerno, jer su ljudi morali doznali za
krvave detalje i nije sumnjao da su ih prepričavali naslonjeni na šank u
omiljenom lokalu ili ogradu u stražnjem dvorištu. Ljudi pričaju. To je ono što
ljudi rade najbolje. Isto tako, ljudi jednako tako brzo zaborave loše stvari čim se
pojavi nova loša stvar, što je i ovdje bio slučaj. Ž ivot nije roman, rekao je on,
jedna tragedija ne udara u samo srce malog grada i ne ostaje u sjećanjima ljudi
zauvijek. Na kraju je pamte samo pojedinci ili potone u zaborav. Bio je u pravu.
Tako da je konačna istina o njima bila tužna, teško bolestan čovjek je digao ruku
na svoju obitelj i na sebe, ali to je bilo sve. Bez nadnaravnih elemenata. Nisam mu
rekao ništa o čudnim stvarima koje su se čule u kući i preskočio sam
prepričavanje razgovora sa Slavenom Badrićem, ali pozvao sam ga da vidi kako
je imanje obnovljeno. Jednom kad smo napustili razgovor o obitelji Horvat i došli
na to koliko je uloženo u obnovu, to je bilo najmanje što sam mogao napraviti već
kad je on podijelio neka svoja osobna sjećanja.
1
Cesta do imanja bila je prazna, ali prekrivena opalim lišćem. Pri skretanju na
prilazni put refleksno sam pogledao udesno, ali mrak, kiša i sumaglica vodenog
isparavanja onemogućili su pogled na mjesto gdje je nekidan stajala Lada Niva.
Ako je netko i bio voljan prikradati se imanju po ovakvom vremenu, sasvim
sigurno mu nisam mislio kvariti zadovoljstvo.
Ali, nešto me jest
iznenadilo. Dijana.
Duga su je svjetla obasjala kako sjedi ispred ulaznih vrata i toliko sam se
zbunio da sam nagazio na kočnicu malo prejako, zbog čega je karavan, uz
očekivani protest, stao na polovici dvorišta. Ona je bila posljednja osoba koju sam
očekivao ovdje vidjeti, barem po ovakvom vremenu.
„Hej, strance“, pozdravila me, ali odmah sam vidio da nešto nije u redu. Nije
bilo one uobičajene vesele iskre u njezinim očima koja mi je bila tako neodoljiva.
I bila je mokra do gole kože, kao da je ovdje došla po najvećem pljusku, a onda se
zadržala pokraj vrata, čekajući me.
„Našao si pravo vrijeme da odeš odavde.“
„Kojeg vraga ti radiš ovdje?“ upitam otključavajući ulazna vrata. Pokažem da
što prije uđe u toplu unutrašnjost.
Srećom, grijanje je radilo, a nije bilo ni znakova nečijeg prisustva. U tom sam
trenutku imao nula posto tolerancije za jeziva sranja. Odem u kupaonicu, odakle
donesem veliki bijeli ručnik. Dijana je za to vrijeme skinula jaknu i gledala gdje
da je odloži. Uzeo sam i objesio na naslon stolice, a stolicu primaknuo bliže
radijatoru. „Imam suhu majicu ako želiš...“ i zastanem shvativši kuda ta ponuda
vodi. Shvatila je i ona jer se nasmijala i pokaže na kupaonicu.
„Tamo ću se presvući.“
Pronašao sam najdužu i najnoviju majicu kratkih rukava, pa otišao pristaviti
čaj dok je ona bila u kupaonici. Imao sam neodređeno loš predosjećaj u vezi s
njezinim posjetom.
„Ž eliš li mi nešto reći?“ upitam dovršivši kuhanje čaja i smjestivši se do nje
na kutnoj klupi, prethodno je zagrnuvši dekom da se prije ugrije. Obrisala je kosu
i presvukla majicu i djelovala je malo manje pokislo. Oko nje se širio zavodljivi
miris svježine. „Imaš taj univerzalni izraz lica.“
„Kakav izraz?“
„Kao netko tko je imao stvarno loš dan“, odgovorim, a ona kimne glavom
kao da je to nešto stvarno jako pronicljivo od mene iako bi istu stvar zamijetio i
netko tko je uopće ne poznaje. „Š to se dogodilo?“
1
„To je užasno duga priča.“

„Srećom po tebe, imam višak slobodnog vremena“, pokažem na praznu
unutrašnjost, a to joj izvuče slabi osmjeh na lice. ,,I ne mogu te pustiti da ideš kući
dok se ne osušiš i dok kiša ne stane.“
„To bi moglo potrajati cijelu noć“, primijeti ona.
„Što znači da bi mogli jako, jako... jako dugo razgovarati.“
Ponovno se kratko osmjehnula, pa prstima prošla kroz kosu i onda je
osmijeha nestalo.
„Jesi doznao tko je to bio na imanju? S onim autom?“ odmahnuo sam
glavom. Ništa od toga. „Sjećaš se kad sam ti spomenula da bi to možda moglo
imati neke veze s mojim bivšim?
Pa, zove se Dario Janeš“, napravi pauzu dovoljnu da uzme jedan polagani
gutljaj vrućeg čaja.
„Prije dosta godina, dok je moja mama još bila živa, naše su obitelji bili veliki
kućni prijatelji. Ž ivjeli su tu u blizini prije nego su se preselili u drugi dio grada.
Dotad smo Dario i ja već bili u vezi.“
„Ozbiljna veza?“ upitam.
„Prva velika ljubav“, rekla je ona. „Uglavnom, sve je bilo dobro između mene
i Darija dok nismo odlučili živjeti zajedno. Ja sam imala devetnaest, on dvadeset
tri. Svi su mislili da je to odlična ideja i da je to bio prirodni put na kojem smo
morali završiti. Ali, nismo. Trajalo je osam mjeseci, nakon čega smo se razišli“,
uzdahne i ispričavajući se osmjehne. „Mala osobna ispovijest“, rekla je.
„Ne moraš ulaziti u nju ako je neugodna.“
„Nije neugodna meni, ali je neugodna općenito. Darijo nije najbolje prihvatio
razlaz.
Posesivna ljubomora. Dovela je do nekoliko stvarno ružnih scena. Nitko mi
nije vjerovao da sam ga zbog toga ostavila. Svi naši prijatelji... svi su držali
njegovu stranu u toj priči. On jednostavno nije takav. On je super tip. Vjerojatno
sam ja nešto pogrešno napravila. Nisam se obazirala na sve to iako su se
neugodnosti nastavile. Pozivi, dolasci pred vrata, nekoliko puta smo ozbiljno i
pričali o svemu. Skoro sam mu se i vratila, ali uvijek bi se na kraju pokazala
njegova prava narav. Na kraju je pronašao novu djevojku, prošle godine, mislim,
jer su pozivi i dolasci pred vrata prestali, pa sam vjerovala da je krenuo dalje.“
„Ali nije?“
1
„Njegovi roditelji su postali neočekivan problem. Nisu htjeli ni čuti da je

njiho sin takav, ali ljudi pričaju. Pa su oni počeli pričati svoju priču. Da sam ja ta
koja je bila nestabilna u našoj vezi, da sam ja bila patološki ljubomorna, da sam
imala izljeve bijesa te da sam ozlijedila samu sebe jer nisam mogla podnijeti da
on izađe s prijateljima na piće.“
„I ljudi su to povjerovali?“ upitam, stvarno iznenađen.
„Ne svi, naravno, ali dovoljno njih da se priča održi. Ljudi zaboravljaju
mišljenje manjine jer povijest pišu pobjednici i slična sranja. Njegovi roditelji su
u svim važnijim gradskim udrugama, svi ih poznaju, svi ih cijene, a i Dario ima
svoj život. Radi za gradsku općinu, član je vladajuće stranke...“ slegne ramenima.
„Cijeli paket pogodnosti.“
„Kakve veze njegovi imaju s tobom?“
„Godinu dana nakon našeg razlaza oni su popravljali štetu, da tako kažem, i
širili glasine o meni. Nije bilo tako melodramatično kako zvuči, ali znali su ljude
koji su znali ljude, a to sam shvatila kad sam počela tražiti posao. Jedna mi je
gospođa tu u gradu u lice rekla da oni ne primaju nikoga s tako teškim psihičkim
problemima te da bih se trebala liječiti. Naravno, znala sam sve, tj. doznala sam.
Onda je došlo zatišje jer je Dario otišao raditi izvan grada sa svojim rođakom i
ono je trajalo godinu dana, otprilike. Kada se vratio, počeo je raditi u općini, a
onda je došla ta nova cura. Pa je ponovno pokrenuta ta stara priča jer su njezini
roditelji načuli da je možda bio nasilan prema bivšoj curi. Moj otac je to doznao“,
rekla je i to joj je neočekivano donijelo osmjeh na lice. ,,A on je čovjek koji može
puno toga podnijeti. Također je bivši policajac, pa je znao sve o Darijevom tati,
bili su najbolji prijatelji prije sto godina, susjedi i kućni prijatelji. I jednog je dana
presreo Darija i ubio boga u njemu.“
„Stvarno?“ sviđao mi se način njezinog starog. Stvarno sviđao.
„Dobro, možda malo pretjerujem“, rekla je ona i dalje se smiješeći. „Ali mu je
opalio par poštenih šamara. Napravio je to bez svjedoka i poručio da će sljedeći
put proći puno gore. Dario je kasnije pričao kako su ga neki huligani napali, ali
ljudi su znali istinu, samo što nije bilo svjedoka, pa tatu nitko nije mogao tužiti. I
to je raspalilo njegove. Dobila sam otkaz s jednog posla radi njega. Nikako da
prijeđu preko toga da im je sin dobio batina i da ne mogu ništa napraviti da
uzvrate. Mislim, mogli bi, ali onda bi opet izbilo sranje, a kako čujem ta obitelj
njegove nove cure ima jako nizak prag tolerancije za te, kako to oni nazivaju,
seljačke prepirke. Novac je u igri, velik novac, pa su svi dobri i pristojni jer žele
da ta veza uspije i završi brakom“, uozbilji se i napravi pauzu, kao da joj je
odjednom dosta svega. „Danas sam dobila otkaz iz Baruna Trenka.“
„Zbog čega?“
1
„Navodni manjak novca iz utrška“, odgovori i odloži šalicu na stolić. Pripali

cigaretu. ,,I navodno neke pritužbe od nekih gostiju. Puno toga navodnog“,
ispuhnula je dim i ponovno prošla prstima kroz još uvijek vlažnu kosu.
„Pripremalo se to neko vrijeme, vidjela sam po vlasniku, zato nisam previše
iznenađena, ali svejedno me malo uhvatilo nespremnu.“
,,I te navodne stvari...?“
„Barun Trenk, hotel, slabo posluje posljednje dvije-tri godine. Održava se na
površini, ali to je uglavnom sve. I zato su ga bivši vlasnici odlučili prodati.
Nekoliko investitora ga je odlučilo uzeti u nekakav najam, a jedan od njih je i
Darijev tata. Barun Trenk, lokal, dio je iste zgrade, iako je naizgled odvojen.
Najam prostora ide preko novih vlasnika hotela. Dva plus dva. Kad se najmanje
nadaš, stara sranja isplivaju na površinu, a obitelj Janeš još je jednom morala
pokazati kako ima dobar utjecaj u ovom gradu. Otišla sam tiho jer mi se stvarno
više ne da zajebavati s tim stvarima.“
„I došla si ovamo?“ ne, to je totalno krivo zazvučalo. „Mislim, tvoji prijatelji...“
To joj je ponovno izvuklo osmijeh na lice. „Koliko se ti često čuješ sa svojim
prijateljima?“ odmahne glavom. „Ovih nekoliko prijatelja s kojima redovito
komuniciram mogu se opisati i kao nešto bolji poznanici. Čestitamo jedni
drugima rođendan porukom, dobro se zabavimo ako se susretnemo u gradu, ali
ništa više od toga. Ne ulazimo u osobne probleme jer ne želimo znati za njih, a
kako je većina njih u dobrim odnosima s Darijom, gledam da što manje pričam o
njemu i ulazim u nepotrebne rasprave o tome kako je on sjajan tip“, protegnula
se i ispružila, prebacivši noge preko mojih.
„Znači, dođem ti kao posljednja luka za očajne i beznadne ljude.“
Nasmijala se. „Odjebi. Ako baš moraš znati, s tobom sam postala bliža nego
sa svim svojim prijateljima. U skladu s tim, da budem poštena, kako je prošao
tvoj dan?“
„Sjajno. Doznao sam što se dogodilo onoj obitelji.“
„Zašto to zvuči kao sve drugo samo ne sjajno?“
„Zato što je to besmislena tragična priča. Poštedjet ću te krvavih detalja, ali
sve se svodi na to da je teško bolestan čovjek umjesto liječenja presudio sebi i
svojima. Početak i kraj cijele priče, ako izuzmem nekoliko sitnih detalja koji mi
još uvijek ne daju mira.“
Ugasim cigaretu. „Kao to tko je sačuvao i ostavio njihove stvari ovdje.“
„Zašto je to važno?“
1
Uzdahnem.“Vjerojatno uopće nije važno, ali jednostavno me zanima“,

njezina stopala, obavijena u crne najlonke, završe u mojim rukama te ih počnem
lagano masirati.
„Ti si težak i kompliciran čovjek“, rekla je uz osmijeh.
„O, da. Imam ozbiljne karakterne mane.“
„Sori što sam ti ovako nenajavljena banula i istresla ti svoje probleme. Inače
to ne radim ljudima“, jedno njezino stopalo se pomakne i završi na mom bedru.
One želje o tome da budem pravi kavalir polako su padale u vodu i ona je to
mogla osjetiti. Bili su to dobri osjećaji. Poznati, ali, s druge strane, potpuno novi.
Nastavio sam joj dodirivati drugo stopalo dok je ona nastavila slobodno povlačiti
gore-dolje po mom bedru.
„Kao što sam rekao, posljednja luka i tako to.“
„Znaš što bi sad trebao napraviti?“ upita i polako mi se približila. „Prestati
pričati i poljubiti me.“
1
19. Poglavlje
D
ijana je bila ta koja je napravila prvi korak. Mogao bih lagati i reći da sam
to bio ja, ali to bi osim laganja bilo i čisto izmišljanje. Tu večer, koje se
kasnije prometnula u nešto potpuno drugačije, još uvijek pamtim kao
jednu od najboljih koje sam imao dok sam živio u Trenkovcu, usprkos pomalo
smotanim okolnostima koje su dovele do ljubljenja na širokoj kutnoj klupi. I bila
je dobra u tome, mislim, ljubljenju, ali davao sam sve od sebe da se pokažem u
najboljem svjetlu. Stvari su se dodatno zagrijale kada smo jedno drugom pronašli
zatvarače na trapericama i upustili se u dodatno istraživanje prstima, nakon čega
smo ljubljenje zamijenili dubokim i isprekidanim disanjem.
Nakon nekog vremena (u cijelosti smo izgubili pojam o njemu) zaustavili
smo se, pokreti su se usporili, a zadihanost su zamijenili pomalo nespretni
osmjesi dok smo gledali jedno drugom u oči i izmjenjivali kratke poljupce. Bilo je
odlično, bilo je sjajno, bilo je više od toga, bilo je spektakularno (već kad idem u
pretjerivanje), ali oboje smo osjetili da se tu noć neće dogoditi ništa više od toga.
Što smo točno pričali nakon toga potpuno mi je u magli.
Nijedno baš nismo bili sposobni za dubokouman razgovor, pa nismo ni
pokušavali nikakav započeti. Podijelili smo cigaretu. Izmijenili još nekoliko
dugačkih poljubaca, a onda je ona morala ići kući. U trenutku ljutnje na cijeli
svijet zaboravila je uzeti mobitel tako da nitko nije znao gdje, a nije željela
koristiti moj da se javi tati, barem ne dok ga službeno ne upoznam, što je bila
pomisao koja je imala učinak hladnog tuša. Njoj je to bilo smiješno. Rekla je da se
opustim, da nisam prvi dečko koji joj je raskopčao traperice i ostao živ da to
priča drugima. Duhovito.
Začudo, dopustila je, po prvi put, da je otpratim kući.
Obukli smo se (rekao sam joj da zadrži majicu) i zamijenili toplu
unutrašnjost s iznenađujuće hladnim vanjskim svijetom. Kiša je do tog trenutka
skoro u cijelosti prestala, ostavivši iza sebe duboki osjećaj vlage i svježeg, gotovo
zimski oštrenog zraka. Ostavio sam gotovo sva vanjska svjetla upaljena da nam
1
osvjetljavaju dio puta, nakon čega smo opuštenim korakom krenuli prema
glavnoj cesti, pa prema njezinoj kući. Nismo se držali za ruke, nismo bili zagrljeni,
ali smo hodali jedno pokraj drugog i povremeno bi se gurnuli ramenom. I opet da
me pitate, nemam blagog pojma o čemu smo pričali. Jedina ozbiljnija stvar koje
se sjećam da je iskrsnula tijekom šetnje bilo je što će ona napraviti dalje.
„Odmoriti nekoliko dana“, rekla je. „Malo se opustiti, ostaviti da se stvari
ohlade, a onda uzeti oglasnik u ruke i vidjeti što se nudi. Posjetiti zavod za
zapošljavanje“, odmaknula je kosu s lica. „Nije baš tako crno kako izgleda, a ne
vrijedi mi sada ni očajavati.“
Odgovorio sam neko uobičajeno sranje tipa da će biti bolje, a onda smo
ugledali svjetla njezine kuće i tema je zamrla, bila ostavljena na čekanje za drugo
vrijeme. Prije nego smo došli do sljedećeg kruga ulične rasvjete (koji je bio točno
ispred njezine kuće) stali smo i nekoliko se minuta ljubili, ovaj put s malo manje
intenziteta, ali s puno više pažnje i nježnosti. Ljubila se odlično, puno bolje nego
ja, što je ostala činjenica do dana današnjeg. Razdvojili smo se, nakon čega je ušla
u dvorište, mahnula mi, zaključala vrata na kapiji (da Blu ne može izaći u šetnju)
i nestala u unutrašnjosti kuće.
Ok, priznajem, u tom sam se trenutku osjećao poprilično dobro. James Dean
tip frajera. Lik koji može napraviti sve.
Čak sam i cigaretu pripalio, kulerski otpuhnuo dim i uživao u šetnji natrag.
Naravno, nije bilo suđeno da takav dobar osjećaj potraje jer sam negdje na
pola puta između Dijanine kuće i imanja dobio intenzivan predosjećaj da me
netko promatra. Odmah sam se zaustavio, kao da bi me netko mogao pratiti, ali
nije bilo nikoga u blizini. Okruživala me praznina i gusti mrak te su čak i krugovi
ulične rasvjete djelovali nekako prigušeno zbog sve gušće magle. Odbacio sam do
pola popušenu cigaretu i pogledao prema imanju. Čak i da se netko nalazio u
njegovoj blizini, šetao oko samih ulaznih vrata, ne bih ga mogao vidjeti jer sam
bio predaleko. Sve što sam mogao vidjeti bila je rasvjeta duž prilaznog puta,
slaba i mutna, jednako daleko kao i sve ostalo.
Svejedno, imao sam loš predosjećaj.
Trebalo mi je više od deset minuta da se vratim natrag, što nije puno, ali
činilo se duže. Hodao sam sredinom ceste, pa onda dodatno usporio došavši do
prilaznog puta, provjeravajući koliko sam mogao ne skriva li se nekakvo
nepoznato vozilo u mračnim šumskim sjenama. Magla je sada bila gušća,
opipljiva, a noć kao da je postala svjetlija, što je donekle olakšalo samotnu šetnju.
I dalje me pratio osjećaj da nisam sam, da me netko promatra, iako nisam vidio
nikoga. Ako je nekoga uistinu i bilo ovdje, ako me netko i jest promatrao, onda je
jako dobro prikrio svoje prisustvo. Došao sam do ulaznih vrata i osjetio se malo
1
previše izloženim zbog rasvjete. Ipak, nisam želio ulaziti u unutrašnjost, ne još,
već odem u brzi obilazak, podsvjesno umetnuvši ključeve između prstiju,
napravivši tako improvizirani bokser. Spreman kao mali izviđač mogao mi je biti
moto tih dana.
Očekivano, nisam pronašao nikoga, opet. Ovaj put nisam ulazio u preduboke
sjene, ali opet, ušao sam dovoljno duboko da budem siguran kako nitko ne sjedi
ondje i čeka da se maknem sa svjetla. Skoro da sam povikao nešto opasno (izađi
van i budi muško, šta je, strah te svjetla... uglavnom, neku takvu glupost) ali tišina
mi je bila skoro pa najbolji prijatelj, a dobre prijatelje nije pametno izazivati. Bilo
je uznemirujuće koliko sam se dobro osjećao dok sam radio takve stvari.
Adrenalin je radio umjerenim tempom, sva su čula bila budna, samo uzbuđenje
me tjeralo da se osjećam živim. Danas se pitam, kad su takve stvari ostale iza
mene, nisam li onda podsvjesno i želio da se nešto dogodi; da pronađem nekoga
u blizini kuće, nekog živog i prisutnog, pa da prijeđem taj prag iščekivanja.
Naravno, kad se to i jest dogodilo, nisam bio spreman, pa toliko o onom
izviđačkom moru.
Prvo što sam zamijetio po povratku u unutrašnjost bilo je da je puno
hladnija neko u trenutku odlaska, ali prešao sam preko toga jer su mi misli bile
raštrkane na previše drugih mjesta i zato što sam još uvijek sam osluškivao neću
li začuti nešto iz vanjskog svijeta što bi potvrdilo teoriju o mogućem
tajanstvenom posjetitelju. Možda bih obratio veću pozornost da sam naišao na
jedno od izdvojenih poznatih hladnih mjesta, ali hladnoća je bila sveobuhvatna,
gotovo prirodna.
Ostavio sam jaknu, pojačao grijanje i onda se uputio u rutinski obilazak
kuće, provjeravajući sobe i prozore. Možda sam bio malo oprezniji i budniji s
obzirom na predosjećaj da nisam sam, ali to je bilo sve. Svakako nisam očekivao
da se dogodi paranormalni vatromet.
Sporedna stvar koju sam osjećao od samog ulaska u kuću može se opisati i
kao statički elektricitet, samo što se nije radilo o pravom statičkom elektricitetu.
Zrak kao da je bio nabijen nevidljivom energijom koja se pak pomiješala s
hladnoćom. Kada je pucketavi zvuk ispunio posljednju sobu u kući, buduću
spavaću sobu, u trenutku mi je postalo jasno kako će ovaj susret loše završiti.
Sam zvuk bio je užasan, nejasan, ali bio je toliko glasan da sam odmah dlanovima
poklopio uši i uzdahnuo od iznenađenja.
Nemam pravi opis za ono što se čulo; radilo se o glasnom i pucketajućem
škripanju koji kao da je dolazilo s pogrešne frekvencije te je bilo isprekidano,
šuštavo i neravnomjerno. Sve zajedno nije trajalo možda dvadeset sekundi i onda
je intenzitet popustio. Ostao sam stajati oslonjen o zid s rukama na ušima jer
intenzitet je možda popustio, ali zvuk nije nestao. Ako je na početku bio
1
neprepoznatljiv, sada je zvučao još gore, ali sada sam barem mogao do neke
mjere prepoznati određene fragmente. Š uštanje se miješalo sa zvukom vode koja
teče. Odmaknuo sam dlanove i polako se odvojio od zida, duboko dišući. Zvučalo
je užasno, kao da netko uporno pokušava pronaći čistu verziju od dva
isprepletena zvuka, ali cijela stvar barem nije bila glasna.
Pucanj me bacio na pod u prostoriji, koja je u nekoj doglednoj budućnosti
trebala postati dnevni boravak, silovitošću udarca čekićem po glavi. Ne govorim
samo o pojačanom zvuku koji je odjeknuo posvuda oko mene već i o stvarnoj
fizičkoj boli koja mi je prostrujala kroz tijelo. Osim hladnoće, koja me u tom
trenutku zagrlila kao davno izgubljenog prijatelja, najgora je bila glavobolja. Nije
imala začetak, ne, jednostavno me udarila takvom snagom da su mi oči zasuzile.
Pokušao sam vrisnuti, ali bilo je nemoguće. Danas kada se prisjećam toga iskreno
se čudim kako u tom trenutku nisam izgubio svijest, toliko je bol bila intenzivna.
Ali nisam je izgubio. Ne u tom trenutku.
Umjesto toga dogodilo se nešto drugo.
Vidio sam bljesak svjetlosti ispred očiju.
Nije bila jasna, bijela i čista već neodređena i jaka, ispunjena sjenama. Nije
se dogodila u stvarnosti, i dalje sam ležao na podu mračne prostorije, već samo u
mojoj glavi i u prvoj sekundi sam je pripisao intenzitetu glavobolje. Samo u prvoj
sekundi. Nakon nje i dalje sam ležao na istom mjestu, ali više nisam bio u istom
vremenu. Bilo je kao u snovima, samo što sada nisam sanjao, ovaj put sam se
osjećao kao da mi neka nevidljiva sila, energija, ili nešto izvan prostora i
vremena, gotovo nasilno ugurava isprekidane slike u podsvijest.
Isprepletene sjene, mračne siluete koji izgovaraju nejasne riječi i osjećaj kao
da me dodirnula živa struja.
Sva čula su u istom trenutku postala preopterećena.
Na trenutak ugledam siluetu ženske osobe. Samo sam to vidio jer se prikaza
odmah raspala u nešto slično prašini. Druga slika je bila smještena u drugo
vrijeme. Kuća je bila napuštena, mračna. Dvije siluete su se nalazile u sobi, ali
mrak je prikrio njihova lica. Ponovno se pojavio onaj nesnošljivi zvuk šuštanja,
ali ovoga puta pojavilo se nešto novo - nečiji vrisak. Bio je potpuno iskrivljen
tako da nisam znao pripada li muškoj osobi ili ženskoj, ali kada je odjeknuo,
stvari su se raspale u cijelosti, nestale...
Ponovno sam ležao u sadašnjosti, u mračnoj prostoriji koju je osvjetljavala
baterijska svjetiljka koja mi je ispala iz ruke u nekom trenutku. Osjećaj je bio...
kao da sam bio predugo pod vodom i onda mi je nešto (netko) dopustilo da
izronim na površinu. Prevrnem se na bok i počnem duboko disati, osjećajući
kako
1
se glavobolja tek malo povlači. Bolje još uvijek prolazila kroz mene kao struja
niskog napona, ali sada je barem bila podnošljiva i ne tako intenzivna.
„... vašalicalicavašalicalicalicavašaidimlicavaša...“
Jebi se...“, odvratim tiho, što pak izazove napad kašlja stvarno sličan onom
kakve dobiju bliski utopljenici dok pokušavaju normalno disati.
„..Mmriumriumriumriumriumrikučkokučkokučkokučk-oumriumrimorammora
mkučko...“
Jebi se!“viknem, gotovo odlučno.
Odgovor se nije svidio prisustvu u sobi.
Odmah osjetim kako se stisak hladnoće pojačava i kako glavobolja prelazi u
vatrenu stihiju, ali ovaj put napad je otišao puno dalje od toga. Kao da je
prisustvo u sobi moglo osjetiti moju negativnost zbog čega je svoju frustraciju
(jedino je tako mogu opisati) pretvorilo u nevidljivu žestinu koja je rezultirala
osjećajem da ne mogu disati. Bilo je kao da mi je netko stavio željeznički vagon
na prsa i onda još jednu zgradu povrh njega. Neopisiva težina koja nije imala
oblik ili centralnu točku i koja je učinila da se ne mogu pomaknuti. Disanje mi je
postalo isprekidano, a pokreti opasno usporeni. Glavobolja se pretvorila u
sporednu stvar, ali samo zato što mi je vidno polje počelo prekrivati crnilo.
Kažu da kada vam se bliži kraj u nekom trenutku vidite cijeli svoj život,
prisjetite se lijepih trenutaka i doživite svojevrsno pomirenje sa sudbinom.
Gomila gluposti.
Jedino o čemu sam u tom trenutku mogao razmišljati bio je Oliver Horvat, a
bujica misli jako je sličila glasovima koji su odzvanjali kućom
(tinisiolivertinisiolivertinisioliver-oliverhorvatnisitinisioliver...), samo što ništa od
toga nisam izrekao naglas. I učinilo mi se na trenutak da je nevidljiva težina
popustila, kao da se malo povukla, ali što god to bilo, tko god da je bio iza tog
napada, povukao se prekasno.
Iduće sekunde utonem u gusto crnilo, iskreno vjerujući da je to posljednja
stvar koja mi se događa u životu.
1
20. Poglavlje
P
a, ispalo je da se životni zastor na kraju ipak nije bio spustio do kraja, ali
zamračenje je potrajalo nekoliko sati. K sebi sam počeo dolaziti pred
jutro, što pak znači da je vani bila noć te da je nebo bilo tek nijansu
svjetlije od
toga da bude potpuno crna noć. Ležao sam neko vrijeme i uživao u dubokom
disanju. Nisam pokušavao napraviti ništa drugo da ne poremetim taj dobar
osjećaj. Glavobolja je sada bila svedena na podmuklo bubnjanje, kao da sam u
fazi lošeg mamurluka, ali to je bilo uglavnom sve. Kao da se ništa drugo nije
dogodilo i samo sam tako odlučio malo odspavati na podu prazne prostorije.
Obična noć, narode, nema se što zanimljivog vidjeti, slobodno produžite dalje.
Malo sam pričekao s ustajanjem.
Pojavila se kratkotrajna vrtoglavica, a onda se svijet vratio u normalno
stanje, više manje. Baterijska svjetiljka koja mi je ispala iz ruke ugasila se negdje
tokom trajanja zamračenja.
Ugasio sam je, upalio, pretresao i dobio tek slabašni žuti odsjaj. Ako je bilo
za vjerovati ručnom satu, u zamračenju sam proveo više od šest sati. Potpuno
novo životno iskustvo, čaša je uvijek polupuna, barem nisam mrtav i još nekoliko
glupih fraza mi je prošlo kroz glavu dok sam se ogledao oko sebe, ali nijednu
nisam izgovorio naglas jer nisam želio testirati teoriju o tome da sam ovdje sam.
Nije bilo neuobičajenih zvukova, tišina je bila skoro pa opipljiva, hladnoća... pa,
ona je još uvijek bila tu, ali ovaj put je bila prirodna (postao sam pravi stručnjak u
raspoznavanju) i nije bilo nikakvog znaka od nečije raspaljene prisutnosti.
Unutrašnjost je odisala onim prepoznatljivim spokojem kakvim odišu sve kuće u
ranu zoru.
Spustio sam se u prizemlje tek onda kad sam se uvjerio da je vrtoglavica bila
samo prolazna stvar, gdje sam zastao i odsutno pogledao kroz jedan od prozora.
Nebo je bilo još jednu nijansu svjetlije i, koliko sam mogao vidjeti, pripremao se
ugodan, lijep i sunčan dan. Tu sam ponovno počeo razmišljati o odlasku. Nakon
prošle noći, nitko me nije mogao kriviti za to, i misao o odlasku je bila ozbiljna,
1
jedna od onih koje vode do drastičnih odluka kakve naprave ljudi tako što sjednu
u automobil i odvezu se što dalje mogu noseći sa sobom samo odjeću koju su
imali na sebi.
Slaven Badrić je napravio jednu takvu, više se nikad nije vratio natrag na
imanje zbog noći kakvu sam upravo i ja doživio. I bio je u pravu.
Ovaj put sam se možda probudio, ali idući put... tko zna, zamračenje je
moglo biti i trajno.
Pripalio sam cigaretu i odsutno ulio hladnu kavu u prvu šalicu koja mi se
našla pod rukom. Nisam uopće trebao paliti svjetla, toliko sam se dobro ovdje
snalazio. Odem sam do kupaonice i zalijem lice hladnom vodom, osjećajući se...
ne bolje, ali malo budnije. Pogledam odraz u ogledalu i ne pronađem ništa na
sebi. Nije bilo ružnih podočnjaka, kao ni masnica po vratu ili ostatku tijela, a za
koje sam bio potpuno uvjeren da ću ih pronaći. Nikakvih tragova noćašnje
zabave. Ugasim svjetlo i vratim se u mrak dnevnog boravka.
Kava je možda bila hladna, ali imala je dobar jak ukus. Cigareta mi je pak
bila poprilično bezukusna, no stare su navike teško umirale. Stao sam ispred
prozora i zagledao se u razblaženo crnilo vanjskog krajolika. Nije bilo ulične
rasvjete, nije bilo zvijezda, nije bilo punog mjeseca, ali moglo se nešto nazrijeti
jer mrak ipak nije bio potpun.
Ponovno sam počeo razmišljati o odlasku, ali možda zato što je bila noć ili
zato što je bilo mirno, samo razmišljanje nije bilo preozbiljno. Nikad zapravo nije
ni stiglo postati preozbiljno jer sam u tom trenutku, stojeći ispred prozora,
osjetio nešto što se prije nije dogodilo. Sličilo je već poznatim hladnim mjestima,
ali ovaj put nisam prošao kroz njega već je ono dodirnulo moju ruku, na mjestu
gdje mi je koža bila izložena zbog podignutog rukava. Tek blagi dodir hladnoće,
ništa više od toga, ali bilo je dovoljno da počnem očekivati najgore. Drugi je dodir
bio još blaži, kao da se nešto nevidljivo (ponovno) pokušavalo ispričati za ranije
neugodnosti. U dodiru nije bilo ničeg prijetećeg, tek upozorenje da je nešto (ili
netko) još uvijek u blizini.
Okrenem se prema unutrašnjosti ispunjenoj razblaženim mrakom i jedno
vrijeme ostanem tako stajati i čekati da vidim što će se sljedeće dogoditi.
Morbidna znatiželja ili bezvremenska glupost, sami odlučite, ali zbog jednog od
tog dvoga nisam spakirao stvari i otišao bez osvrtanja. Čekao sam neko vrijeme,
stvari se nisu razvijale brzo i usklađeno kao u filmovima, ali kada me nešto
hladno ponovno dodirnulo po ruci, odlučio sam pokušati nešto, napraviti korak
dalje, pa što god da se dogodi.
„Oliver Horvat?“ upitam.
1
Nisam vikao, normalan glas, samo ugodno ćaskanje s duhovima u rano jutro.
Ali, nisam dobio ništa.
Nije bilo iznenadne pojave jezivih zvukova i nije bilo hladnih dodira.
Praznina i tišina bili su odgovor. Dovršim kavu i odložim praznu šalicu na
prozorsku dasku. Nisam se želio pomaknuti s mjesta kao da bi to moglo prekinuti
povezanost s nekime (ili nečime) u sobi, ali možda samo pitanje nije bilo
dovoljno da ostvarim dublju vezu. Zato sam zatvorio oči i utonuo u vlastita
sjećanja, izvlačeći fragmente snova koji su bili povezani s Oliverom Horvatom.
Bilo je teško, misli su mi bile raspršene posvuda, ali jednom kad sam se smirio,
počeo normalno disati, stvari su polako sjele na svoje mjesto. No, ništa se nije
dogodilo. Nikakvi hladni dodiri, nikakvih zvukova u kući. Otvorim oči i tako
prekinem prisjećanje.
Slaven Badrić bio je uvjeren da događaji na imanju nisu povezani s obitelji
Horvat, da nešto (ili netko) samo koristi odjeke njihove tragedije da pokuša
ukazati na svoje prisustvo. Nisam imao blagog pojma što taj izraz znači, odjek
tragedije, ali ako se nešto dodatno dogodilo na imanju, to se moralo dogoditi
nakon što je kuća zatvorena i praktički napuštena. A to je razdoblje pokrivalo
skoro trideset godina. Ako sam želio išta doznati, onda sam morao nekako
skratiti vrijeme pretraživanja, što pak dovede do novog hladnog osjećaja na ruci.
Nešto kao da mi je moglo čitati misli...
Kada kažem dodir, ili osjećaj, malo nezgrapno opisujem što se ustvari
događalo. Nije to bio dodir u klasičnom smislu riječi, nije se zaustavljao samo na
površinskoj koži već je prolazio kroz cijelu ruku, kao voda koja prolazi kroz dim,
a osjećaj pri tom dodiru bio je i ponešto neugodan, kao tupa bol u veni, samo
manjeg intenziteta i ne toliko oštra. Ponovno sam to osjetio dok sam zaključivao
da već znam vrijeme u kojem bih trebao gledati. Vrijeme obnove imanja.
Hladnoća na ruci je samo potvrdila da sam na pravom putu.
„Dobro“, rekao sam praznoj prostoriji. „Da vidimo što će izaći iz toga“,
iskreno sam sumnjao da me to nešto (ili netko) moglo razumjeti, ne kroz
konvencionalan način komunikacije, ali sam se osjećao bolje dok sam to
izgovarao. Nisam više bio ni zabrinut jesam li možda negdje usput izgubio zdrav
razum. Taj brod je, ako ispadne da stvarno jesam, odavno isplovio. Ali, u slučaju
da nisam...
Ovaj put malo ugrijem preostalu kavu i pripalim novu cigaretu dok se laptop
razbuđivao iz umjetnog sna. Google je dobar prijatelj, istina, ali u ovom slučaju
nisam baš znao kako krenuti u potragu za nečim što bi ostavilo traga u ovakvoj
kući. Zločin naravno, jer sretni krajevi ne završavaju s duhovima u igri, ali
postavljalo se pitanje samog zločina. Prilikom prvog pretraživanja nisam
pronašao ništa, niti jednog slova koje bi čak izdaleka natuknulo da je imanje
1
ukleto (čak sam provjerio i nekoliko neslužbenih popisa opsjednutih mjesta u

Hrvatskoj - ništa) što je moglo značiti jedno veliko ništa.
Zato sam prvo krenuo široko: zločini u Slavoniji.
I odustao od toga jer to je ipak bio preširok pojam, pa mi je prijatelj Google
otvorio svega i svačega. Od partizana i njihovih žrtava, pa preko raznih
poremećenih umova koji nisu mogli podnijeti da im žena viđa drugog muškarca.
Pa sam onda dodao neriješeni u ostatak pretrage i rezultati su bili nešto
precizniji, iako podjednako beskorisni. Stotinjak neriješenih zločina od
samostalnosti, zločini koji su bili osobne naravi, a ne ratna zaostavština. Nijedan
od spomenutih neriješenih zločina, barem oni koji su bili spomenuti poimence,
nisu imali veze s Trenkovcem ili njegovom bližom okolicom. Pa sam onda
pretraživanje povezao sa samim gradom i opet dobio ništa. Trebalo mi je nešto
više od pola sata da otkrijem kako se nikakav nasilni vandalizma i nekoliko
slučajeva remećenja javnog reda i mira. Dobro došli u svakodnevicu, ljudi, svi
gradovi pate od istih bolesti. Bilo je tu i nekoliko članaka o prometnim
nesrećama s tragičnim ishodima, uglavnom mladi vozači, a rubrike za komentare
bile su ispunjene porukama sućuti ili uobičajenim žaljenjem za izgubljenim
mladim životima iako su, koliko sam mogao vidjeti, u većini slučajeva sami bili
krivi za to. Otišao sam dalje, ali onda sam se vratio jer mi je pozornost privukla
obavijest u donjem desnom kutu.
Nestali mladić. Mole se svi koji su ga vidjeli da se jave na broj ostavljen u
obavijesti. Opisana je odjeća i vrijeme kad je posljednji put viđen. Bacio sam brz
pogled na komentare, ali nije ih bilo.
Ili mladić nije bio iz Trenkovca, pa je obavijest bila samo preusmjerena na
sve obližnje gradove, ili je njegov nestanak bio već riješen. Ali, to mi je dalo ideju.
Počeo sam se vraćati unatrag i pregledavati mjesečne objave na stranici,
tražeći one koje bi se mogle odnositi na nestale osobe.
Činilo se da Trenkovac nema problema s takvim stvarima, ili nestanci nisu
bili oglašavani na stranici, jer sam u posljednjih šest mjeseci pronašao tek tri
takve obavijesti. Nijedna nije odgovarala onome što sam tražio. U rubrici za
komentare pročitao sam da su sve tri osobe pronađene. Netko je napisao da bi
mogli i obavijestiti ljude kada se stvar razriješi i to je bio pametan prijedlog.
Pripalio sam cigaretu i onda jednostavno preskočio nekoliko mjeseci.
Slaven Badrić je rekao da je on prve stvari počeo osjećati prije pet mjeseci.
Vratim se točno devet mjeseci unatrag. Slike koje mi je Dunja dala bile su iz tog
vremena. Držao sam se toga i onih mutnih bljeskova iz snova kao dobru
smjernicu za početi pretragu, ali nakon toga mi više nije trebalo puno vremena
da pronađem ono što sam tražio.
1
Deset minuta kasnije otvorio sam obavijest o nestanku i prvo se sledio u

pokretu, a onda se i naglo trgnuo kada mi je oštra bol prošla kroz glavu. Jedva da
sam registrirao hladnoću koja me cijelog obavila. Čvrsto sam zatvorio oči i čekao
da se počne događati nešto puno gore od toga, ali noćašnja zabava kao da je
izvukla većinu snage iz nevidljivog posjetitelja jer je glavobolja bila vrhunac
neugodnosti. Pričekao sam da se hladnoća povuče i da glavobolja popusti, a onda
sam svu pažnju vratio natrag na zaslon laptopa.
Nestala djevojka. Obavijesti o
nestanku. Ana Bergman.
Hladnoća koju sam počeo osjećati vjerojatno je bila natprirodna, ali u tom
trenutku nisam više ni mario jer lice djevojke s obavijesti toliko je podsjećalo na
Dijanino da je to bilo jezivije od svega ostalog što me u tom trenutku okruživalo.
1
21. Poglavlje
Č
ovjek s kojim moraš popričati zove se Lovro Malenica“, rekao mi je Slaven
Badrić one večeri kada je završio svoj mali posjet i rekao sve što je imao za
reći u vezi s imanjem. „On je gradski svećenik. Dobar je čovjek i diskretan.
Spomeni mu moje ime i znat će o čemu želiš razgovarati. On je najbolja osoba
koja ti može objasniti neke stvari.“
Nisam ga ranije nazvao jer je razgovor sa svećenikom zvučao kao predobro
poznati klišej iz horor filmova, ali napravio sam internet provjeru imena i dobio
nekoliko lokalnih rezultata. Dok sam polako jeo omlet od pet jaja, čitao sam kako
je mladi svećenik iz Trenkovca zadovoljan životom u malom slavonskom gradu
(članak je potjecao iz Trenkovačkog glasnika, jedna od onih reportaža o običnim
ljudima, svaki broj ima jednu) kao i odazivom vjernika općenito.
Pokazalo se i da sam imao pogrešnu predodžbu o njemu. Očekivao sam
nekoga s izgledom mudrog starca (Anthony Hopkins mi je prvi pao na pamet) a
dobio sam tridesetogodišnjaka koji je djelovao kao sve drugo, samo ne svećenik.
Već sam mogao zamisliti kako ga dokone kućanice procjenjuju i odobravaju
njegov pristali izgled (visok, mlad, naočit) i zamišljaju posvećivanje kuće koje
krene u sasvim drugačijem smjeru. Ime sam mu pronašao u trima različitim
člancima, ali ni u jednom od njih nije se spomenulo da je mladi svećenik
stručnjak i za paranormalne stvari. No, dobro, nije da sam očekivao i da ću
zaozbiljno i pročitati takvo što. Članci sami po sebi nisu bili nešto posebno
zanimljivi, gradske stvari, ali sam ih svejedno pročitao i zaklopio laptop te otišao
oprati ono malo posuđa koje sam iskoristio za ručak.
Ispalo je da sam pogriješio i u još nekoliko stvari. Recimo u tome kako bi mu
mogao izgledati radni prostor. Očekivao sam nešto slično zamračenoj knjižnici,
punoj starih i prašnjavih knjiga, gdje gore svijeće i osjeti se jak miris tamjana.
Dobio sam uredan mali samački stan, pristojno uređene prostorije i malu
kolekciju znanstveno fantastičnih romana. Nije bilo knjižnice. Nije bilo svijeća ili
tamjana. Sve što je imao od takvih stvari svodilo se na laptop i nekoliko fascikala
uredno poslaganih na rub malog radnog stola. Skinuo sam jaknu, odložio je na
1
vješalicu, a onda se smjestio za stol, shvaćajući da sam pogriješio u gotovo svemu

u čemu se moglo pogriješiti. Stereotipi su ponekad bili zajebana stvar, ako mi
oprostite na izrazu.
Fra Lovro me (rekao mi je da ga zovem imenom odmah shvativši moje
oklijevanje i zbunjenost oko načina obraćanja) upitao što želim popiti. Sačekao
sam da nam napravi po dvije šalice instant kave, da ih postavi na stol i da sam
sjedne. Nije pušio, ali nije imao ništa protiv da ja zapalim. Već sam mu preko
telefona napomenuo o čemu želim razgovarati, ali sam svejedno ponovno
spomenuo Slavena Badrića i određeni problem koji je, kako su stvari stajale,
prešao u moje ruke.
„Gospodin Badrić mi se uistinu obratio s određenim problemom“, rekao je
pažljivo biranim riječima. „Ono o čemu smo pričali... ide malo iznad mojih
uobičajenih razgovora o vjeri“, kratko se osmjehnuo. Mogao sam samo zamišljati
kakve sve stvari čuje na ispovijedima ili kakve upite dobiva od svojih župljana.
„Stvar je u tome...“ nastavi još pažljivije i ozbiljnije, kao da mu je pomalo
neugodno. „Da se moj savjet pokazao pogrešnim i ne mogu si pomoći da ne
osjećam određenu krivicu što sam uopće sugerirao takvo rješenje“, nekako nisam
stekao dojam da je velečasni Lovro rekao Badriću da pokuša vatrom riješiti
problem, ali pretpostavljam da je osjećaj krivice također zeznuta stvar, kao i
pretpostavke.
„Oče... Lovro, razgovarajmo otvoreno. Njegov bivši problem je trenutačno
moja životna situacija tako da okrivljavanje za neuspjehe neće nijednom previše
pomoći. Pogotovo zato što ste jedina osoba u gradu s kojom mogu o tome
otvoreno popričati, ako je vjerovati Slavenu Badriću.
A nije me se baš dojmio kao osoba sklona pretjerivanju ili izmišljanju
priča.“ Pomirljivo je uzdahnuo. „Dobro. Recite mi, Domagoj, što znate o
duhovima?“
„Osim onog što sam vidio u filmovima i pročitao u romanima?“
„Osim toga“, to mu je izvuklo blijedi osmijeh. „Čuli ste već priče o mjestima
koja su godinama opsjednuta, u kojima obitavaju nemirni duhovi kojima je
učinjena nekakav oblik nepravde? Kao, na primjer, londonski Tower?“ potvrdio
sam da sam čuo, to je svatko čuo. „Jeste li ikada čuli za izraz odjekivanje?“
„Ne. Ali Slaven Badrić je nekoliko puta upotrijebio taj izraz u našeg izgovoru.
Odjek ili odjekivanje“, naglasim obje riječi.
Fra Lovro kimne glavom. „Riječ je o jednoj zanimljivoj teoriji koja nije tako
općenito rasprostranjena. Obično priče duhove koncipiraju kao nešto vidljivo,
gotovo opipljivo i prisutno, kao da je to što je ostalo od preminule osobe
nastavilo živjeti u nekom novom obliku, ali prepoznatljivom, u najmanju ruku.
1
Ova teorija izbacuje, da tako kažem, vidljive elemente, ali i prisutne. Na

primjer...“ zastao je i zamislio se. „Ljudi bi ušli u kuću i začuli plač majke koja je
umorila svoje dijete. Opis navodi na pomisao da bi taj entitet zaplakao čim bi
blizu njega došli živi ljudi kao da je samo čekao na to, ali u ovoj teoriji to je samo
odjek plača, događaja koji se dogodio prije. Razumijete?“
„Nešto kao stara snimka koja se upali na određeni znak“, rekao sam. Imalo
je smisla. „Točno to. Priče o duhovima obično imaju žrtvu za... protagonista, da
tako kažem, ali ovdje je fokus sa žrtve, ili počinitelja, prebačen na sam događaj.
Zato u nekim slučajevima nema opisa tog... prisustva već samo zvukovi tragedije
ili zločina koji su se dogodili.“
„Što ako su ti zvukovi povezani s nekim tko je još prisutan u ovom svijetu?
Ne fizički, naravno, ali u nekom obliku. I pokušava kroz gomilanje zvukova
skrenuti pažnju na sebe?“ upitam. I usputno prešutim da to prisustvo može
proizvesti nešto puno jače od zvukova u praznoj kući, kao izazvati stvarnu fizičku
bol.
„Da vas pitam nešto, Domagoj“, velečasni Lovro napravi malu stanku,
oblikujući pitanje. Jeste li upoznati s činjenicom da ljudsko tijelo može stvarati
električne impulse?“ Potvrdim da sam upoznat. „Oni nam reguliraju ritam srca,
rad mozga... Kada smo u nekom osjećajnijem stanju, kao ljutnja ili veselje, oni se
čak i ubrzavaju. Budući da pričamo teoretski, bez da je išta od ovoga
potkrijepljeno čvrstim znanstvenim činjenicama, mogu vam reći da u teoriji o
odjecima postoji i nešto što nije povezano samo s nasiljem i lošim stvarima. Ljudi
kao takvi ostavljaju svoj nevidljivi otisak u, recimo, obiteljskoj kući. Njihova
energija ulazi u zidove, stvari, pa čak i druge ljude ako žive zajedno dugi niz
godina. Razumijete što želim reći?“
„Uglavnom“, odgovorim. „Nije baš česta tema o kojoj razmišljam.“
„Ispričavam se na tome, to je samo nešto čime se pomalo amaterski
zanimam u slobodno vrijeme. Svaki duhovni svijet mi je zanimljiv, čak i ako je
uglavnom eksploatiran za komercijalne stvari“, zastao je i uzeo gutljaj kave.
„Uglavnom, sve se u konačnici svodi na to da naše samo prisustvo ostavlja
nevidljivu povezanost s određenim mjestom, ne akt nasilja, koji uglavnom
prekida tu vezu. Zato duhovi u pravilu ne mogu samo tako otići do susjedne kuće
i ondje, da budem banalan, plašiti ljude.“
„Ali nasilje kao takvo ipak ostavlja svoje tragove“, rekao sam.
„Nasilje je u ovom slučaju nešto drugačije opisano. Mislim, umorstvo je i
dalje umorstvo, ali ono ima svoja nepisana pravila koja ostaju nepoznata. Postoje
teorije koje vjeruju da žrtvina životna energija izbija u velikoj metaforičkoj
eksploziji pri smrti te da ostaje vezana za mjesto na kojemu je umrla. Varijacije
su
1
razne. Ponekad se čuje odjek samog čina, ponegdje glas žrtve, a ponekad se čuje
samo suprotna strana, počinitelj“, kod tih riječi me prođe lagana neugoda. Nisam
želio da ode dalje s pričom, pa ga zaustavim pitanjem.
„Počinitelj kao neka vrsta odjeka iako je isti otišao živ i zdrav s mjesta
zločina?“
„Ne, to bi i dalje bio žrtvin odjek... nešto kao mikrofon koji je snimio sve
sporedne zvukove osim glavnog, žrtve. Osvetoljubivi duh je pomalo stvar romana
i holivudskih filmova jer u stvarnosti se događa sljedeće. Smrt nije lijepa, ni
ugodna. Ž rtve raznog nasilja postale su žrtve jer je njihovo postojanje
dehumanizirano na razinu nepostojećeg, ali to se u najvećim slučajevima odnosi
na tjelesno stanje. Ono što one osjećaju... to je već drugačija priča jer to zapravo
nitko ne zna. Strah, ljutnju, bijes, tugu, bespomoćnost, očaj... popis je svakako
poduži. Ž rtva na kraju umire bez prave kontrole jer ni ne kontrolira ono što je
okružuje, iako možda uspije zadržati nešto svoje, nešto što se nije slomilo, da se
tako izrazim, u trenutku smrti. Neki dio osobnosti. Počinitelj ne mora nužno biti
dominantan samo po visini i težini, njegova energija je također element koji se
treba uzeti u obzir, kao i osjećaji. Umorstva u pravilu ne čine ljudi koji su lagodni
i bezbrižni, a u trenutku samog čina njihove su emocije također izvan ljestvice
normalnog. Bilo da se radi o muškarcu, ženi ili čak djetetu.“
Sve u svemu, to mi je imalo smisla. Istina je da na imanju nikad nisam ništa
vidio, ništa što bi bilo približno slično raznolikim opisima duhova ili nadnaravnih
pojava, dok su zvukovi bili sasvim druga priča.
„No, nisu li ubojstva česta stvar, ili nasilje u nekom obliku. Tih bi odjeka
trebalo biti na svakom drugom koraku“, rekao sam.
„Iskreno, nitko ne može reći zašto se duhovi, u bilo kojem obliku, uopće
pojavljuju. Ako izuzmemo one banalne, prizemne i uobičajene razloge kao što su
nedovršeni poslovi, ne preostaje ništa drugo osim... pa, nedokazanih teorija koje i
nisu povezane s pojedinačnim osobama kao takvima. Jedna od teorija je da sve
na ovom svijetu ima svoju frekvenciju, počevši od svjetlosti, pa do zvuka.
Rastegnemo li to možemo reći i da svijet živih ljudi kao zaseban entitet ima svoju
frekvenciju, a jednako tako i svijet preminulih. Kada se te dvije frekvencije spoje,
dolazi do neobjašnjivih događaja koji se mogu opisati kao viđenje duhova. Druga
teorija je da je duhovni svijet oko nas. Ne gore ili dolje nego baš oko nas,
okružuje nas kao nevidljivi ogrtač. Na nekim mjestima se ta nevidljiva barijera
možda istanjila i zato postoje određena mjesta gdje su viđenja redovitija“,
pročistio je grlo i otpio gutljaj kave. „Također, tu su i sami ljudi. Neki su...
otvoreniji, da to tako opišem, prema dubljim nijansama svijeta oko nas. Puno
teorija, puno fantastičnih pojašnjenja, puno mašte, ali...“
1
„...ništa opipljivo ili konkretno“, dovršim, a velečasni Lovro kimne glavom.

Pa, to mi nije pomagalo, ali barem sam imao nekakvu pozadinu. Ono o čemu sam
razmišljao dok sam se vozio do malog župnog dvora bilo je kako postaviti pitanje
o tome što napraviti ako se u kući osjeća nečija prisutnost, nevidljiva i jaka
prisutnosti, a da ne zvučim kao potpuni luđak. Ispalo je da sam se zabrinjavao ni
oko čega, velečasni Lovro bio je nadaren za usmjeravanje razgovora na stvari
koje muče njegove sugovornike.
„Vaše pitanje o osobnosti, Domagoj... To imanje... na njemu postoji još
nešto?“ upitao je izravno, ali smireno. Ako je i glumio, bio je dobar u tome. „Nije
riječ samo o odjeku prošle tragedije?“ pogledao sam ga pomalo iznenađeno, a on
je kimnuo glavom. „Da, upoznao sam se s prošlošću tog mjesta otkako sam
razgovarao s gospodinom Badrićem.“
„Onda ste imali bolje sreće od mene jer ja jedva da sam pronašao nekoga tko
se uopće sjeća te obitelji“, rekao sam, a on je napravio nešto neobično, kao da mu
se neodlučnost prevukla preko lica. Spojio je jagodice prstiju ispred lica i
izgledao je kao čovjek koji se bori s donošenjem... ne toliko teške odluke koliko
komplicirane.
„Mislim da više nema nekakve štete ako vam i kažem ponešto o Oliveru
Horvatu. Imao sam dobru pomoć pri istraživanju prošlosti njega i njegove
obitelji. Mog prijatelja i bivšeg svećenika koji je bio ovdje u vrijeme kada se ta
tragedija dogodila“, na njegove riječi pred očima mi bljesne slika iz novina.
Svećenika sa sprovoda, odjeven u nešto crno i bijelo, ali to je bilo sve, lice je
ostalo u pozadini, nejasno.
„Nikad se nije službeno ispovjedio, Oliver, ali razgovarao je s mojim
prethodnikom o stvarima koje mu se događaju. Bio je bolestan, ne znam znate li
za to...“ Kimnem glavom da znam. „...ali više ga je plašilo ono što mu se priviđalo.
Naime, vidio je svoju obitelj kao neku vrstu progonitelja, jezive demone i
čudovišta, kako ih je opisao, koji se skrivaju ispod nevinih lica. I bio je svjestan
toga da mu to radi ta bolest, da je zbog nje takav, ali plašio se onih trenutaka
kada nije bio svjestan da se radi o bolesti, da je uistinu okružen užasnim
demonima koji ga žele uhvatiti. Na kraju je i upao u jednu takvu epizodu i
dogodila se tragedija. Moj prethodnik, koji u to vrijeme nije bio puno stariji od
mene, jedini je u gradu znao da Oliver ima misli, čak i želju, da naudi svojoj
obitelji. Kako sam kaže, danas bi ga sam odveo u najbližu bolnicu, i nikako mu ne
bi savjetovao da vjeruje u Boga i da u molitvi potraži odgovor.“
Pripalio sam cigaretu nakon njegove kratke ispovijesti i polako zatvorio
poklopac zippo upaljača. „Pitanje o nečijoj prisutnosti na imanju... Postoji nešto,
ili netko, ako vam je tako draže, i mislim da se koristi odjekom obiteljske
tragedije da ukaže na svoju prisutnost.“
1
„Zanimljivo“, rekao je velečasni Lovro. „Zašto...?“

„Stvari su nekoliko puta postale... malo intenzivnije. Kad razmislim o njima
mogu vidjeti određeni uzorak, nešto slično frustraciji što nisam odmah povezao
stvari. Uvjeren sam da je to iskusio i Slaven Badrić kada je pokušao zapaliti sobu
u kojoj se ubio Oliver Horvat.“
„Postalo je nasilno kao i u njegovu slučaju?“
Uzdahnuo sam i razmislio. „Ne namjerno. Ne želi me ozlijediti, ali mislim da
me usmjerava, ili barem pokušava to napraviti prema tome da shvatim da to što
je u kući nije izravno povezano s Horvatovima. Oni su ostatak prošlosti i samo
prošlosti. To što je u kući je također odjek prošlosti, ali tako daleke prošlosti, i
jednim je dijelom još uvijek prisutno u sadašnjosti“, ispalo je dovoljno razumljivo
tako da velečasni Lovro nije imao dodatnih pitanja, barem ne u vezi s tim postoje
li dvije različite prisutnosti u kući. Jedna od njih je bila potpuno bezopasna jer se
zapravo i nije radilo o pravoj prisutnosti, dok je druga bila... drugačija. Prisutnija.
Opasnija.
Postojao je određeni stupanj razumijevanja jer sam stvarno vjerovao da me
to u kući nije željelo namjerno ozlijediti, ali to je vjerovanje bilo krhko, jako
slično ledu pod težinom proljeća. I Oliver Horvat je jednom davno vjerovao da
neće ozlijediti svoju obitelj. Možda to i nije bio najbolji primjer za usporedbu, ali
istina je da se sranja, usprkos dobrim namjerama, ponekad jednostavno
događaju.
1
22. Poglavlje
H
ej, stranče“, rekla je Dijana umjesto pozdrava nakon što sam se javio na
mobitel.
„Ž ivim ovdje već više od mjesec dana. Koliko dugo ću još biti stranac?“
„Zar ti još to nitko nije rekao do sada? Ljudi u malim gradovima ne
prihvaćaju dobro došljake izvanjskog svijeta. Obično ih otjeramo s vilama,
motikama i sličnim stvarima. Zvučiš nekako... čudno.“
„Spavao sam“, rekoh, ali to nije bila istina. Ležao sam na kutnoj klupi,
zagrljen toplinom kuće i držao sam oči zatvorenima sve dok me mobitel nije
prenuo. Nadnaravne stvari bile su na pauzi, vjerojatno se pripremajući za
povratak, ali i da nisu bile ne bih puno mario jer sam bio psihički i fizički
iscrpljen od svega. Samo sam se srušio na kutnu klupu i odlučio ignorirati
ostatak svijeta. Iznenadilo me da sam to radio više od sata a da sam osjetio kako
vrijeme prolazi.
„Isuse, nemoj nešto slomiti od nerada.“
„Ne, ne, nikako, jako pazim na to“, protrljam lice slobodnom rukom i
premjestim se u sjedeći položaj. „Pa, susjedo...“
„M-hm, to zvuči jako zločesto“, nasmijala se. „Zovem da te pitam jesi za mali
izlazak večeras?“
„Uvijek sam za izlazak. Negdje posebno?“
„Ne baš, samo do Trenka da uzmem nekoliko svojih sitnica, a onda ti plaćam
piće.“
„Ti meni? Ne bi li trebalo biti obratno?“
„Pa, dobro, nakon toga ti možeš meni platiti. Tko zna, ako budeš bio jako
dobar, vidjet ćemo gdje će večer završiti.“
1
„Sad ti zvučiš zločesto“, rekao sam. Da me mogla vidjeti, vidjela bi i da imam

osmjeh na licu. „Kad si planirala da izađemo?“
„Koliko ti treba da se spremiš?“
Trebalo mi je sat vremena, minuta više ili manje. Po povratku iz župnog
dvora uzeo sam dva hamburgera tako da nisam bio gladan, ali trebalo mi je
tuširanje i promjena odjeće jer sam u ovoj na sebi proveo skoro cijela dva dana
i... pa, trebalo mi je tuširanje. Presvučen u druge traperice i crnu vestu novijeg
datuma (trebao sam jednu temeljitu kupnju nove garderobe) bio sam spreman
za izlazak. Ponovno sam se iznenadio shvativši da se na naše malo i veselo
susjedstvo spustio gust mrak. Dan je bio poprilično ugodan, sunčan iako ne baš i
topao, ali noć je opet dovukla hladnoću i maglu kao vjernu pratnju.
Dijanu sam pokupio ispred njezine kuće pet minuta kasnije, nakon čega smo
otišli do Baruna Trenka. Ponudio sam se da joj pravim društvo dok ne uzme ono
po što je došla, ali je odbila ponudu, rekavši da sve zajedno neće trajati pet
minuta. Nije baš ni skrivala razočaranje svime, ali držala se dobro, svakako bolje
nego bih ja bio. Zasigurno ne bih otišao bez da prije toga padnu neke teške riječi.
Trajalo je manje od pet minuta, nisam čak ni cigaretu uspio dovršiti, nakon čega
je djelovala bolje, kao da je iza sebe ostavila nešto loše i sad je spremna za
veselije stvari. Baci mali ruksak na stražnje sjedalo i glavom pokaže prema
središtu grada.
„Prvo piće je na moj račun, a onda sam tvoja“, rekla je i maknula kosu s lica.
Imala je savršen osmijeh na usnama, jedan od onih koji ništa ne otkrivaju, ali
mogu značiti puno toga.
„Da, gospodo“, rekao sam veselo i pokrenuo karavan.
Nakon što je odabrala lokal i nakon što smo se uklopili među druge ljude,
pronašli zabačeni separe i smjestili se, shvatio sam da je promatram pomnije
nego inače. Bila je za šankom, naručivala nam je dva točena piva i okruživala ju je
uobičajena galerija sumnjivaca; klinci u sjajnoj odjeći koji misle da je večernji
izlazak ustvari maturalna večer i lokalni alkoholičari u godinama koje obično
nazivaju „legendama“ jer su preglupi da shvate kako je ovo mjesto za mlađu
populaciju i da su izgubili godine u alkoholnim parama, ali zasjenjivala ih je sve.
Jedan od trojice vremenom nagrizenih alkoholičara, pogleda skrivenog iza
sunčanih naočala kakve je nosio Tom Cruise u filmu Top Gun, gledao je u njezinu
stražnjicu i nisam ga mogao kriviti. Dijana je čak i u starim ispranim trapericama
(pripijenima, doduše) i običnom crnom puloveru izgledala savršeno i nisam
mogao ne pomisliti (opet) kako sam popriličan sretnik. Mislim, ne zavaravajmo
se, ona je bila potpuno izvan moje lige, no, s druge strane, dok sam je gledao,
shvatio sam da se ni ona ne uklapa u ovo šaroliko društvo. Dvoje neprilagođenih
bio je jako lijep opis koji je odgovarao uvodu u našu ljubavnu priču.
1
Ali gledao sam je i zato što je jako sličila djevojci koja je nestala iz Trenkovca
prije sedam mjeseci.
Ana Bergman, stara dvadeset dvije godine, jedne večeri zatvorila je lokal
nedaleko odavde (bio je smješten u ovećem kompleksu zgrada koji je brojao i
kuglanu i sportsku dvoranu), pozdravila par članova i otišla u noć iz koje se više
nije vratila. Na sebi je imala vestu dugih rukava i tamne traperice, košulju od
istog materijala te minijaturni ruksak u kojem je držala mobitel i novčanik i
ostale ženske sitnice. Popis stvari koje je imala na sebi i uz sebe bio je postavljen
uz obavijest o njezinu nestanku, kao i broj mobitela/kućnog telefona na koje su
se mogle dojaviti važne informacije.
Njih dvije, Ana i Dijana, nisu bile identično slične jer nisu bile obiteljski
povezane, ali dijelile su skoro istu simetriju lica, zelenkastu boju očiju i, ono što je
zapravo i privlačilo pažnju, skoro istu crvenu nijansu kose, iako je Anina na slici s
obavijesti o nestanku bila ponešto kraća od Dijanine. Možda sličnost ipak nije
bila tolika, ali pri prvom pogledu na Anino lice osjetio sam neugodan dodir jeze,
koji je bio imaginaran, nikako stvaran (postao sam pravi stručnjak u
razlikovanju) da stvarno gledam u Dijanino lice.
„Hej“, rekla je Dijana nakon što se vratila natrag do stola. „Pivo za tvoje misli.
Djeluješ zamišljeno.“
„Zbrajam dojmove iz današnjeg razgovora“, rekoh.
Ona sjedne. „Za nekog tko ne poznaje nikoga u gradu, stvarno često
razgovaraš s nepoznatim ljudima.“
Nasmijao sam se. „Pa, svećenici su kao policajci. Prijateljska lica u svakom
gradu.“
„Razgovarao si sa svećenikom? Jesi nam već ugovorio datum?“
„Nažalost, rekao je da to moraš napraviti ti“, nazdravimo velikim čašama i
oboje otpijemo po gutljaj. Nisam neki veliki obožavatelj piva, ali ovo je bilo
dobro. Crno, gusto, dobrog okusa.
„To si bio kod ovog našeg velečasnog Lovre?“ upitala je ozbiljnije. „Zašto?“
„Ispalo je da je dobri padre znao stvar-dvije o obitelji Horvat. Ne on osobno,
ali mu je prošli trenkovački svećenik ispričao neke zanimljive stvari“, pa sam joj
prepričao tijek razgovora, naravno, ublaženu PG-13 verziju. Slučajni razgovori
vode do drugih slučajnih razgovora, pojasnim kako sam došao do njega i, nakon
pripaljivanja cigarete dodam: „Mislim da sam napokon završio s istraživanjem
prošlosti te obitelji.“
„Stvarno? Malo... neočekivano.“
1
„Saznao sam sve što sam mogao.“ I bila je to istina, do neke mjere.
Obitelj Horvat postala je nekako... sporedna stvar otkako sam doznao dublje
detalje, ali i „zato što su bili tek odjek prošlosti, nešto staro, zaboravljeno i
nevažno. Nešto drugo je trebalo moju punu pažnju, a to nije bilo moguće sve dok
su mi oni bili u mislima.
„Što je s onim što te zanimalo? Tko je ostavio kutije s njihovim stvarima?“
„Pa, to me još zanima, ali sumnjam da ću ikad doznati, pa onda čemu
razbijati glavu“, uzeo sam gutljaj piva i pozornost posvetio Dijani. „Kakvi su tvoji
planovi?“
„Misliš, večeras ili općenito?“nasmijala se, pa odmaknula kosu s lica prije
odgovora. „Razmišljala sam da je možda došlo vrijeme za nekakvu promjenu.“
„Kao?“
„Možda odlazak iz Trenkovca.“
„U inozemstvo? upitam. To ju je ponovno nasmijalo.
„Mislila sam se još neko vrijeme zadržati unutar naših državnih granica. Za
nekoga tko jedva da je napustio Trenkovac, Split je dovoljno daleko“, uzela je
cigaretu. „Imam ujnu ondje i već me nekoliko godina zove da dođem živjeti kod
nje. Točnije, kad smo već iskreni, zove me otkako se dogodio razlaz s Darijom.
Ona mi može srediti posao u tvrtki gdje radi“, nije ulazila u detalje, a ja nisam
pitao. Još nije bilo vrijeme za detalje, ovo je bio njezin plan, grubi plan, zamišljen
tek okvirno i sviđalo mi se što je imala živahnu iskru u oku dok je pričala.
Naravno, nijedno nismo spomenuli slona u sobi. Ja sam ovdje trebao ostati još
par mjeseci, njezina je budućnost bila jednako tako nedefinirana... reći da je naša
veza osuđena na propast bila bi prava mala ublaženica. Na kraju smo oboje
prešutno pustili priču u tome i odlučili uživati u trenutku. „Oh, i imam jednu
vijest“, rekla je iznenada.
„Hoće li mi se svidjeti?“
Pokaže rukom tako-tako. „Moj tata te želi upoznati.“ „Uh-uh.“
„Opusti se“, rekla je uz osmijeh. „Nije kao da ćeš ići na strijeljanje. Barem ne
odmah.“
„Zašto imam predosjećaj da si ti to već sve razradila do zadnjeg detalja?“
upitam.
„O, sladak si kad si zabrinut. Naravno da jesam“, podigla je svoju čašu,pa smo
se kucnuli.
1
„Zajednički ručak u nedjelju. Obećavam, nećemo te previše gnjaviti“, nije da

do sada već nisam upoznavao roditelje svojih djevojaka, ali iznenada sam želio
ostaviti dobar dojam. Fin i pristojan dečko, normalan dečko, gospodine, i nemam
nikakvih ideja o tome da radim išta loše s vašom kćeri sve dok se ne vjenčamo.
„Zar si mislio da će to što svako malo idem k tebi na imanje proći nezapaženo?“
upitala je ona, skrivajući osmijeh.
„Sad smo već postali i zabava za susjede“, rekao sam, također skrivajući
dobro raspoloženje. „Dovest ću te na loš glas.“
,Ja sam već na lošem glasu“, odgovori. „Da sam na tvom mjestu brinula bih
se za svoju reputaciju“, ovo zadnje je rekla gledajući nekamo iza mojih leđa,
pomalo se istežući, kao da je ugledala nekoga u gomili drugih ljudi. „Pričekaj
malo, sad ćeš upoznati i jednog mog prijatelja“, rekla je i ustala od stola prije
nego sam stigao nešto reći.
Elegantno se probila kroz ljude i nestala u smjeru ulaznih vrata. Morao sam
se okrenuti, ali svejedno je nisam mogao vidjeti, ne cijelu, samo dio leđa kao i to
da je nekog brzo zagrlila i da se vraća natrag. Koga god da je zapazila u gomili, taj
je također prilazio stolu.
Ispalo je da ipak poznajem pokoju osobu više u Trenkovcu, iako mi je trebao
trenutak da se prisjetim imena Dujmićeva asistenta (Mislav) koji mi je pokazivao
imanje. Iako je i on bio podjednako iznenađen, gotovo u istom smo trenutku
jedan drugom pružili ruku. Dijana je također zastala zbunjena, kao i djevojka
koja je bila u Mislavovom društvu. „Pa, kako ide život na imanju?“ upita on.
„Sjajno“, odgovorim. „Zasad. Dok nešto ne otkaže.“
„Vi se znate?“ upita Dijana dok smo se svi zajedno razmještali da imamo
mjesta. Ona je sjela do mene, a Mislav i njegova djevojka nasuprot nas.
Pokažem na Mislava. „Njega sam prvog upoznao kada sam došao u
Trenkovac. Pokazao mi je imanje i pojasnio tko, što i gdje. Usput, kako nam je
gospodin Dujmić? Čuješ li se još s njim?“
Mislav odmahne glavom. „Ne otkako su poslovi na imanju završeni. Iako,
rekao je da će me nazvati kada se novi vlasnici dosele jer će im trebati pomoć
oko snalaženja. Nije dolazio na imanje? Znam da je pričao o dolasku, da vidi kako
ćeš se snaći.“
Sada sam ja odmahnuo glavom. „Nije dolazio. I meni je rekao istu stvar, ali
nekako sumnjam da će to uistinu i učiniti.“
„Dolazio je on na imanje dok se radilo na njemu, obično vikendom“, rekao je
Mislav, pa zastao i pogledao oko sebe, kao da bi ga Dujmić osobno mogao čuti.
„Samo što nije bio sam, ako me razumiješ.“
1
„Mislim da razumijem“, rekao sam, kimnuo glavom i onda pogledao Dijanu,

čiji je izraz lica bio negdje između znatiželjnog i komičnog. U svega dvije minute
uspjeli smo nju i djevojku u Mislavovu društvu u cijelosti isključiti iz razgovora.
Što nikad nije dobra stvar, ne ako želite ostati u dobrim odnosima s djevojkom
koja vam se sviđa. Pa sam joj prepustio daljnju riječ, želeći doznati ponešto i o
njoj.
Vrijeme je proletjelo. Dva sata.
I stvarno sam doznao puno toga.
Za početak, djevojka u Mislavovu društvu zvala se Tea, a ona i Mislav bili su
u vezi skoro tri mjeseca. Ona je bila niska plavuša punašne građe tijela i čista
suprotnost od njega, koji je bio moje visine i poprilično mršav, ali djelovali su kao
dobar i komunikativno usklađen par. Dijana i Mislav su pak odrasli zajedno, što
je objašnjavalo zašto su bili tako prisni u razgovoru. Mislavovi su se roditelji
razveli, pa je dvije godine živio izvan Trenkovca, nakon čega se vratio i počeo
raditi u tvrtki svog oca. Imao je sreće, sam je priznao, što je njegov otac vodio
dobar posao u ovoj lošoj ekonomskoj situaciji, pa se nije morao ukrcati u neki od
autobusa za inozemstvo. Nazdravili smo tome i upustili se u kratku priču o
trenkovačkoj ekonomskoj slici, gdje se spomenuo i Dijanin nedavni otkaz. Mislav
je, očito, znao za priču o Dijaninom bivšem, a nije ni Tea bila posve neupućena,
no nitko od nas nije želio ulaziti u detalje, pa su izbjegli pojašnjavanje tko, što i
gdje. Nije mi smetalo. Većinu razgovora sam ionako bio izvan tijeka, uključujući
se tek kad sam mogao nešto konkretno reći, ali bilo je ugodno i opuštajuće
napokon izaći i biti među normalnim ljudima. Već sam pomalo zaboravio kakav
je to osjećaj.
Kada su Mislav i Tea počeli diskretno pogledavati na sat, odlučili smo
zaokružiti izlazak i zajedno s njima napustiti lokal. Dočekala nas je hladnoća noći
i osjetna praznina gradskih ulica te smo se brzo pozdravili i uputili se svatko na
svoju stranu. Oni prema obližnjoj pizzeriji da uzmu jelo koju su naručili prije
nego su nas susreli, a mi prema parkiralištu, gdje nas je čekao karavan. Nismo se
zagrlili, ruke nam se nisu spojile, ali hodali smo jedno pokraj drugog i svako malo
bi očešali jedno drugo ramenom. Kao dva školska mangupa, ali, opet, opuštenije i
prisnije nego da smo bili jedno drugom u čvrstom zagrljaju.
„Grozna sam osoba“, rekla je iznenada, cupkajući na mjestu i čekajući da
otključam vrata i pustim je unutra.
„Zašto?“ upitao sam nakon što smo se sklonili s vanjske hladnoće. Imao sam
osjećaj da je u unutrašnjosti karavana još hladnije.
1
„Mislav mi je bio najbolji prijatelj i bio je uz mene u nekim stvarno lošim

trenucima. Sve ono s Danjom...“ odmahnula je glavom. „Nekako smo izgubili
kontakt kad se odselio i nisam se baš potrudila popraviti to kad se vratio.“
„Nije mi izgledalo kao da ste postali tako veliki stranci“, rekao sam.
„Pa, nismo. Pričamo mi, odemo na piće kad se sretnemo, ali uopće nisam
znala kako mu se cura zove. Toliko sam dobra prijateljica“, kritički me pogleda,
pa u ključ koji je stajao u kontakt-bravici. Karavan je odbijao suradnju. Bio je to
delikatan i složen proces, upaliti ga. „Da izađem van i poguram?“
„Hoćeš li? To bi bilo stvarno lijepo od tebe.“ Na to mi pokaže srednji prst i
usnama oblikuje riječi jebi se. Karavanov motor se iznenada oglasi, živahno i
poletno. „Vidiš? Imaj malo vjere.“
„Nisam sumnjala ni na trenutak“, rekla je ona. „Sada, ako više nema
prepreka, u tvojem je najboljem interesu da malo ubrzaš povratak na imanje.“
„Zašto?“
„Zato što smo sinoć nešto započeli i to je nekako ostalo nedovršeno“,
odgovori. „Ne znam za tebe, ali ja sam u dobrom raspoloženju da završimo
započeto.“
1
23. Poglavlje
P
okazalo se da smo oboje bili u dobrom raspoloženju da se upustimo u
završavanje nedovršenih stvari, ali to je otprilike i sve što planiram reći o
tome. Neke je stvari bolje zadržati za sebe, za što znam da zvuči čudno, s
obzirom na to što sam sve već rekao, no nazovimo to privatnom stvari, intimnim
trenutkom koji je na kraju ispao značajan zbog još jedne stvari koju sam shvatio
naknadno, nakon što sam otpratio Dijanu kući (u dva sata ujutro) i ponovno se
vratio na prazno imanje.
„Sada dolazimo do loših vijesti“, rekla je Dijana kad smo se zaustavili ispred
njezine kuće. Ovaj put smo hodali zagrljeni, moja ruka oko njezinog struka,
njezina oko mog, i govorili smo ispod glasa kao da bi nas netko mogao čuti. U tri
ujutro. Susjedstvo je jednako tako moglo biti i mrtvo, ne samo uspavano. Ni
ulična rasvjeta više nije gorjela. Ipak, nije nam ni trebala. Noć je bila hladna, ali
bistra. Zvijezde i zamalo puni mjesec, prava romantika, iako nijedno zapravo
nismo obraćali pažnju na to.
„Sada?“ ponovio sam. „Kada više ne mogu popraviti izvedbu i ostaviti bolji
dojam“, rekao sam i, očekivano, dobio udarac u rame. Osmjehivala se.
„Sutra idem s tatom u Zagreb. Mislim da nas neće biti jedno dva dana, što
znači da bi se u subotu trebali vratiti natrag.“
„To su loše vijesti?“ vidio sam da se ponovno priprema da me udari u ruku.
,,Oh, da, ne, ne znam kako ću preživjeti bez tebe. Stvarno“, nagnuo sam se i
poljubio je. Nije da se hvalim, ali dobar sam u ljubljenju. Barem si volim tako
misliti jer do sada nije bilo prigovora. „Poslovni put?“upitam i osjetim kako će mi
nedostajati. Dva dana je zvučalo dugo, posebice nakon posljednjih nekoliko
zajedničkih dana, stvarno predugo.
„Nešto između. Tetka je jučer završila u bolnici, pa je idemo posjetiti.“
,,Oh.“
1
„Nije ništa strašno. Pokušavala je napraviti nešto što žene u njezinim

godinama ne rade i tako je završila u bolnici. Ali, već kad smo tamo, malo ćemo
obići ostale članove naše obitelji.
Tko zna što će oni imati za reći.“
„Znači, ono spomenuto upoznavanje...“
„A, nisi se samo tako izvukao. To te čeka u nedjelju. Već je sve dogovoreno“,
rekla je uz osmijeh.
„Sjajno!“ Nije bilo, ali nisam se mogao ni izvući. Hrabro naprijed, glavu gore i
tako te priče. „Š to je s Blueberrijem?“
„Tatin prijatelj će ga pričuvati. Već je prije bio kod njega. Ima sličnog, pa im
neće biti dosadno.“
Razišli smo se desetak minuta nakon toga (u kojima nismo rekli puno riječi)
i opet sam bio sam na cesti, okružen mrakom, obližnjom šumom i blijedom
mjesečinom. Ovaj put nisam dobio predosjećaj da me netko prati ili gleda,
dapače, bilo je neočekivano ugodno hodati natrag. Možda zbog kasnog sata,
možda zbog sastanka s Dijanom, ali osjećao sam se dobro, nabijeno energijom i
spremnim suočiti se svim izazovima koje mi život baci pod noge. Pjesnički ga
pretjerujem, ali dobar osjećaj je uvijek dobar osjećaj. Barem dok traje.
Promjenu sam osjetio odmah po povratku u unutrašnjost kuće, kao i poznati
dodir hladnoće, od kojeg se počela stvarati glavobolja koja je pak mogla postati
jako neugodna da se nije iznenada povukla. Dogodila se čudna stvar. Pomislio
sam na Dijanu, tj. bila mi je u mislima cijeli dan, i ispalo je da je to bilo dovoljno
da zaustavi daljnje neugodnosti. Barem one fizičke jer sam još uvijek osjećao
hladnoću kroz sloj debele odjeće. Ostao sam stajati na mjestu nekoliko minuta i
iščekivati najgore, ali ništa se nije dogodilo.
„Podsjeća te na tebe, zar ne?“ naposljetku sam upitao. Naravno, nitko nije
odgovorio.
Samo pitanje nije bilo dovoljno,verbalna se komunikacija do sada nije
pokazala previše uspješnom, pa napravim sljedeću stvar. Usporedim dvije slike u
mislima. Dijana. Ana. I dobio puno jači odgovor. Strujanje hladnoće, kao i
nekoliko bljeskova kuće iz vremena obnove u mislima, a onda se prisustvo (Ana)
povuklo, kao da je napravilo što je trebalo da budem siguran kako sam na
dobrom putu.
„Dobro“, rekao sam. „Da vidimo što će ispasti od toga.“
Prvo sam skuhao kavu jer je bilo jasno da od spavanja neće biti ništa, a onda
sam skinuo višak odjeće, nadajući se da me prisutnost u kući neće iznenaditi
neočekivanim napadom ako nešto pogrešno napravim. Nije da bi mi debela
1
odjeća uopće i pomogla jer sam bio sve uvjereniji da je hladnoća, kao i njezino
kretanje (ono što sam doživljavao kao dodire) više u mojoj glavi nego što je
stvarna. Jer da je baš toliko stvarna koliko sam je osjećao, onda bi i Dijana u
nekom trenutku osjetila nešto, ma koliko god se Ana (ili nešto u vezi s njom)
suzdržavalo kad je ona u blizini. Doduše, postojao je neodređeni odgovor u vezi
toga. Velečasni Lovro imao je zgodnu malu teoriju za kraj (cijeli naš razgovor bio
je prepun zgodnih malih teorija) zašto je to tako.
„Zato što živiš ondje“, rekao je. „Tvoje prisustvo, ako ćemo se držati da svaka
osoba počinje ostavljati svoj nevidljivi otisak ako živi na istim mjestu neko
vrijeme, povezalo se s time što je utisnuto u kuću. Tvoja energija je povezana s
energijom te djevojke. Barem teoretski. Zato si ti u mogućnosti osjetiti njezino
prisustvo prije nego netko drugi.“ To je do neke mjere imalo smisla. I Slaven
Badrić je osjetio prisustvo u kući tek nakon što je neko vrijeme proveo radeći na
obnavljanju unutrašnjosti. Njegova povezanost je bila slabija jer nije provodio
sve vrijeme ovdje, kao ja, ali bila je dovoljna da doživi i negativne strane. U tom
trenutku nisam mogao da ne pomislim što će se dogoditi jednom kad Ksenija i
njezina obitelj počnu živjeti na imanju.
Moja kreativna ideja bila je da mi prisustvo u kući može čitati misli, pri
čemu ne mislim na onaj karnevalski način gdje vam netko pročita govor tijela i
otprilike nagađa što mislite. Tko god da je boravio u kući očito nije imao
problema s tim da mi u podsvijest ubacuje slike iz nekih prošlih vremena, a ako
je suditi po reakcijama, poprilično je jasno znalo kada treba odstupiti i pokazati
blažim pristupom (dodirom) da shvaća o čemu razmišljam. Upalio sam laptop,
kvrcnuo prstima, razgibao ramena i upisao u Google; Ana Bergman. Ništa.
Nikakva reakcija. Za sada je bilo dobro u istoj mjeri koliko i loše, pa sam pažnju
obratio na rezultate pretraživanja. Ana, ona prava, prisutna u stvarnom svijetu
dok je još bila živa osoba, imala je otvorene Facebook i Instagram profile, što je
olakšavalo potragu. I sviđalo mi se što sam vidio, iskreno rečeno. Na stranu što je
sličila Dijani (na ostalim slikama s društvenih mreža razlika je bila izraženija),
Ana je znala ponešto o slikanju, odmjerene slike (kojih nije bilo puno) koje su
ostavljale prostora za zamišljanje. Sviđalo mi se to. Nije bila okružena velikim
društvom, nije radila glupe selfije u javnim toaletima i nije bilo bezveznih izraza
lica. Umjetničke, bio je prvi dojam. Reakcija je izostala sve dok nisam zamislio
slike. Hladnoća, ne baš jasno definirana i izraženija, na par trenutaka i bolna.
Povukla se kao i u prijašnjim prilikama, kao val koji odlazi s pješčane plaže.
Detaljnije pretraživanje njezinog imena nije donijelo nikakvih rezultata.
Osim ta dva korisnička računa na društvenim mrežama (gdje su posljednji
postovi datirali nekoliko dana prije njezina nestanka) Ana kao da nije ni
postojala. Pokušao sam se zadržati u lokalnim okvirima, trenkovačkom krugu, ali
nije bilo obavijesti (ili nekog članka u novinama) o tome da je policija provela
1
opsežnu potragu, da je netko priveden na ispitivanje, nije bilo grupa podrške i

nije bilo javnih izjava prijatelja ili rodbine o tome da je Ana nestala. Osim
obavijesti o nestanku, ništa drugo nije napravljeno.
Prva reakcija bila mi je da uzmem mobitel i nazovem broj s obavijesti, ali
onda sam odustao od toga. Nisam znao tko se nalazi iza broja, netko od njezinih
prijatelja ili članovi obitelji, ali veći problem je bio kako objasniti zašto me
zanima njezin nestanak. Obavijest je bila stara više od pola godine. Slučajno sam
naišao na nju i, eto, zanima me kako se priča odigrala? Ne bi baš prošlo, iako bi
netko možda i odgovorio na pitanja. Sljedeća stvar koju sam zamalo napravio bio
je poziv Marku Kidriču. On je radio u trenkovačkoj policiji, pa je možda bio bolje
informiran, ali opet se pojavio isti problem. Kako objasniti zašto me zanima
djevojka koju nikad u životu nisam vidio i zašto postavljam pitanja o njezinu
nestanku koji se odigrao u vrijeme dok sam živio negdje drugdje? Pa, znate,
znatiželja. Pišem roman o trenkovačkoj povijesti. Jednostavno mi je dosadno i
nemam pametnijeg posla. Imam duha u kući i mislim da je to Ana.
„Sranje“, rekao sam glasno i odgurnuo mobitel od sebe.
Zvuk koji mi je privukao pažnju nije pripadao nadnaravnom svijetu već
stvarnosti. Kiša. Ponovno je počela padati, udarajući u prozore jednoličnim
ritmom. Dlanovima sam protrljao lice i odlučio uzeti kratku pauzu, napraviti
nekoliko koraka uokolo jer ionako nisam nigdje napredovao. Doduše, imao sam
još jednu ideju, ali nekako sam se premišljao oko toga koliko je pametno
sprovesti je u djelo.
Prošetao sam, izašao van iz kuće, popušio cigaretu i gledao kako kiša
postojano pada, pa sam otišao u kupaonicu i zalio lice s hladnom vodom. Onda
sam, nakon svega toga, sjeo i priključio Dunjin memory stick na laptop. Ideja je
bila jednostavna; pokušati izazvati reakciju tako što ću pregledavati i zamišljati
prostorije jednu po jednu iz vremena kada se kuća počinjala obnavljati. Vrijeme
Anina nestanka i obnove bilo je približno, pa ako joj se nešto dogodilo u kući,
onda se moralo dogoditi prije nego je armija radnika prošetala unutrašnjošću i
izmijenila sve do neprepoznatljivosti. Priznajem, ideja mi nije bila baš
najpametnija, kao ni svjesno izazivanje nepredvidljive reakcije, ali kad ostanete
bez pametnih ideja, one ne tako pametne postanu... pa, nešto malo manje glupe.
Započeo sam sa slikama koje su prikazivale okućnicu i kuću gledanu izvana.
Malo sam odlutao i prisjetio se snova koje sam imao na početku. Nisam bio
siguran da je ono što sam vidio u njima samo skup nabacanih slika, ne više. Sada
sam bio nekako skloniji teoriji da se radilo o sjećanjima. Možda Aninim. Možda
kako je imanje izgledalo onog dana kada je ona došla. Problem s time je bio što
snovi nisu materijal za dugačko pamćenje, pa sam više zamišljao slike ispred
sebe nego što sam se mogao jasno sjetiti detalja koje sam vidio u snovima. Ali,
1
samo prisjećanje bilo je dovoljno da dobijem hladan odgovor. Hladnoća je prošla

kroz ruku i ostavila blagu bol iza sebe, nakon čega se pojavila glavobolja. Nije bila
jaka, tek dovoljno neugodna da znam kako sam na dobrom putu i da ne bi bilo
loše pripaziti što radim.
Otvorim nekoliko novih slika iz unutrašnjosti. Dnevni boravak. Kuhinja.
Kupaonica. Dodatne sobe. Ništa, nikakav pojačani odgovor osim glavobolje. Da
budem siguran ponovim pregledavanje još jednom, sporije, pokušavajući više
toga zamisliti u mislima (mislim da sam čak i oči držao zatvorenima) ali
neprestano sam upadao u vlastitu zamku modernog doba tako da je zamišljanje
bilo uglavnom popunjeno sadašnjim izgledom prostorija. Odustao sam od
daljnjeg napora i prebacio se na pregledavanje slika drugog dijela kuće.
Već na prvoj slici dogodi se eksplozija nevjerojatne boli i hladnoće. Dnevna
soba.
Najveća u gornjem dijelu, soba koja vodi izravno na široku zaobljenu terasu.
Oštra bol prošla mi je kroz glavu, a onda jednostavno nestala. Ispustim
eksplozivni izdah i pripremim se za novu rundu (tražio sam vraga, pronašao sam
vraga...) ali dogodilo se upravo suprotno. Naglo zatišje. Hladnoća je još uvijek bila
prisutna, osjećao sam oko sebe, ne samo na jednom mjestu, ali ništa više. Nije
bilo zvukova, odjeka glasova, ničega. Nastavio sam mirno sjediti nekoliko
trenutaka na mjestu, a onda krenem promijeniti sliku na laptopu i dobijem novi
odgovor. Oštra bol prođe kroz ruku koju sam ispružio prema tipkovnici i,
srećom, bila je kratko trajna. Poruka; ne diraj laptop i ne mijenjaj sliku.
Odmaknuo sam ruku, pa ustao i odmaknuo se od laptopa tako što sam
otišao do jednog od prozora i zagledao se u vanjski svijet. Dvorište jedva da se
vidjelo zbog guste kiše i nije izgledalo kao da će tako skoro prestati. Pokušao sam
se prisjetiti trebam li što iz grada, ali imao sam sve potrebno, čak i za nekoliko
dana tako da nisam uspio pronaći izgovor da odem s imanja, barem na kratko.
Upitao sam se da li je Dijana već otišla ili se možda premišljaju zbog vremena.
Bilo je prerano da je nazovem, ta jedva da smo se rastali prije pet sati. Nisam
mogao raditi ništa pametno, iskreno rečeno, osim nastaviti... što točno? Otkrivati
tajne ili izazivati nove glavobolje?
Ali, zar su uopće postojale tajne koje bi trebalo otkriti?
Sve što sam do sada vidio i čuo vodilo je do jednog zaključka: da je Ana
mrtva. Njezin nestanak od prije devet mjeseci nikad nije bio riješen, a reakcije
nečega na njezinu sliku i slika unutrašnjosti kuće vodile su do očite povezanosti.
Problem je kako to dokazati? Slike, zvukovi... odjeci... ništa od toga nije bilo
prihvatljiv dokaz na sudu, štoviše, da ispričam cijelu priču dogodilo bi se da bi
1
postao osumnjičenik za njezin nestanak ili bi me otpisali kao luđaka. Jedini način
da potvrdim njezinu smrt bio je...
I samo tako, u jednom savršenom trenutku, postalo mi je jasno što moram
učiniti.
1
pet
skrivena u mraku
1
24. Poglavlje
N
eobjašnjive stvari unutar kuće...? Iskrivljeni glasovi, zvukovi iz nekog
drugog vremena, hladnoća koja je bila sve samo ne prirodna...? Ništa od
toga nije se događalo stalno.
Cijela je situacija bila kao pokvareni mobitel; iako napunjen do kraja, sve što
se s njim može napraviti je jedan poziv, nakon kojeg ga morate vratiti natrag na
punjač i čekati da se ponovno napuni. Slično se događalo u kući. Teorija
velečasnog Lovre o tome da ono što je u nekom drugom vremenu bila djevojka
imenom Ana Bergman koristi moje prisustvo da lakše uspostavi kontakt bila je
tek djelomično točna. Ona to uistinu jest radila, ali s vremenom sam shvatio i da
naša povezanost nije postajala jača već je slabila. Jedan telefonski poziv i baterija
je bila prazna. Kao da sve zajedno, njezino prisustvo, izmiješani odjeci različitih
prošlosti i naša povezanost ponovno odlaze u neminovan zaborav. To se možda
događalo zato što sam ovdje bio sam, pa je povezanost bila slaba, ograničena, što
znači da me i dalje zabrinjavala mogućnost što bi se moglo dogoditi kada ovdje
bude živjelo puno više ljudi, što je pak bila dobra motivacija da pokušam
napraviti ono za što sam mislio da Ana želi da bude učinjeno.
Nakon što se baterija opet ispraznila i prisutnost u kući povukla tamo gdje
nestaje kad nije spojena s ovim svijetom, kuću je ispunio gotovo opipljiv osjećaj
praznine. Samo zidovi, drvo i tišina. Ovaj put tišina je bila istisnuta zvukom jake
loše, ali svejedno sam bio sam. Zaklopio sam laptop i krenuo od tavana. Kuća,
iako velika, nije imala puno mjesta gdje bi se moglo sakriti mrtvo tijelo. Tavan ili
podrum. Usprkos horor filmovima i triler romanima, zidovi nisu najbolje mjesto
za to, pretanki su. Stoga sam krenuo od tavana.
Iako sam imao predosjećaj (više nagovještaj da sam na dobrom putu),
odmah po dolasku u tavansku prostoriju mogao sam i nju otpisati kao mjesto
gdje bi se tijelo moglo nalaziti. Velika prostorija nije imala skrivenih kutova,
zabačenih prostorija ili tajnu odaju čije bi otvaranje aktivirao skriveni
mehanizam. Bila je jednostavno... obična. Debele grede od masivnog drveta
nosile su krovnu konstrukciju, a jedini deblji zidovi bili su oko dimnjaka u
kojem je
1
također bilo nemoguće nešto sakriti, nikako nešto veličine ljudskog tijela. Vratio
sam se u prizemlje i pripalio cigaretu, nadajući se nekakvom odgovoru, još
jednom hladnom dodiru koji bi me (nekako sam to tako zamišljao) usmjerio u
pravom smjeru.
Ništa se nije dogodilo.
Nakon toga sam se spustio u podrum i upalio sva svjetla.
Ovdje je bilo nekako hladnije nego u ostatku kuće, bez obzira što je peć za
centralno grijanje bila upaljena. Razlog je bila vlaga. Doduše, nije je bilo u samom
podrumu, ali bila je prisutna s vanjske strane zidova jer su temelji ukopani
duboko u zemlju. Hladnoća da, ali obična i svakodnevna. Provjerim peć i dovršim
cigaretu, a onda se upustim u pregledavanje zidova iako sam vjerovao da ću se
osjećati glupo zbog toga što radim, ali, začudo, nisam. Upravo suprotno. Bio sam
nekako... nesiguran, riječ je koja poprilično dobro opisuje kako sam se osjećao.
Zidovi nisu bili običan beton već tvrdi kamen. Bili su to originalni temelji prve
kuće, najstariji dio kuće i jedini nepromijenjen dio kuće.
Položim ruku na prvi kamen i pomalo blesavo počnem očekivati da se kroz
njega prošire nadnaravne vibracije koje bi me uputile prema pravom mjestu. Pa...
to se nije dogodilo. Kamen je bio gladak i hladan na dodir, ali ništa više od toga.
Ipak, nastavim dodirivati cijeli zid, pa drugi, ovaj put tražeći nešto malo više
prizemno, nešto kao olabavljeni kamen ili nekakvu razliku u ispuni između
kamenja... Bilo što što bi sugeriralo da je jedan od zidova srušen i ponovno
zatvoren. Na prvi pogled svi su bili jednaki. Pažljivo obnovljeni, a kamenje
obrađeno da bude glatko, no nije bilo naznaka da je netko zakopao tijelo iza bilo
kojeg zida.
Teorija je imala i manu.
Ana je nestala u vrijeme dok se kuća tek pripremala za temeljnu obnovu, sve
što je u kući bilo napravljeno, ako ću se držati slika iz snova, bilo je da su je
radnici očistili od zaostalih stvari koje su godinama propadale u unutrašnjosti.
Podrum je, ako sam se dobro sjećao, tada još uvijek bio skoro u cijelosti pod
vodom, ili barem njegov veći dio, što je značilo da čak i ako je netko sakrio tijelo
mrtve djevojke iza jednog od zidova, trebao bi ga prvo razbiti, iskopati rupu,
ugurati tijelo i ponovno zatvoriti, a tek onda se početi nadati da ga radnici neće
pronaći dok budu trajali radovi. Tijela se raspadaju, neugodni mirisi se šire i lako
se prepoznaju. Čak i da je to napravio jedan od radnika, netko drugi bi ga
pronašao jer isti ljudi nisu radili sve poslove. U slavu i čast Edgara Allana Poea,
ali mrtve stvari iza zidova u ovom slučaju nisu bile konačno rješenje.
Izađem iz podruma u gotovo crni mrak. Vanjski svijet se izgubio u metežu
gustih kišnih kapi i gotovo crnih oblaka. Svatko s imalo pameti u glavi nije izlazio
1
van iz kuće po ovakvom vremenu. Nisam ni ja planirao, ali još me vodio pozitivan
predosjećaj da sam na pravom putu tako da mi nije preostalo ništa drugo nego
da na sebe navučem jaknu i hrabro napravim prvi korak u gusti vodeni zastor.
Do garaže i pokrajnjih prostorija trebalo mi je najviše trideset koraka i dok
sam ušao u prostoriju u kojoj se Oliver Hitrec ubio, bio sam u cijelosti mokar. Ono
što se u kući nije čulo bio je jezivi huk vjetra koji je gustu kišu činio još gorom, ne
samo po pitanju vlage već i vidljivosti, kao i hladnoće, koja je bila itekako stvarna
i neugodna. Ali, dobar predosjećaj nije bio karta s uputama ili precizni GPS
uređaj. Garaža i pokrajnje prostorije također nisu skrivale nikakve mračne tajne,
istini za volju ovdje sam ušao samo zato što su bile najbliže. Prostorije su bile
prazne i čiste, potpuno bezopasne. Nije bilo baš vjerojatno da je netko razbijao
pod kako bi ispod njega sakrio mrtvu djevojku, dok je skrivanje u zidovima ovdje
bilo fizički nemoguće jer su bili još tanji nego oni u kući.
Ipak, osjetio sam nešto što mi se nije svidjelo.
Na ovom je mjestu Oliver Hitrec umro. Neugoda je bila samo moj osobni
osjećaj, bez dodatnih poticaja drugih stvari. Ponovno sam navukao kapuljaču i
izašao natrag van na kišu jer danas jednostavno nije bio dobar dan za
razmišljanje o stvarnim užasima koje su napravili stvarni ljudi, a još manje
boraviti na mjestima gdje su se dogodili.
Posljednja postaja na ovom putu bila je buduća staja za konje, najveća
građevina na imanju, i najhladnija, jer nije bila u cijelosti zatvorena, pa se
osjećalo opako strujanje hladnog zraka.
Možda i najmračnija iako je imala nekoliko prozora. Ušao sam unutra nakon
nekoliko trenutaka izgubljenih u nadmudrivanju s bravom i velikim zasunom i
odmah otišao do prekidača za svjetlo. Jakim fluorescentnim žaruljama trebalo je
neko vrijeme da se upale, ali kad su se upalile, mraka više nije bilo ni u
tragovima. Jako svjetlo probilo se do zadnjeg mračnog kuta, a bilo je toliko jako
da sam pomislio kako ujedno isijava i toplinu. Nisam bio te sreće, naravno, ali
svjetlo je pomoglo da se osjećam ugodnije nego u mraku. Jednako tako je bilo i
korisno jer sam odmah vidio da ni ovdje neću pronaći nešto korisno. Pod je bio
nov, zidovi također, te cijelo unutrašnje uređenje, a ako je postojalo nešto od
stare zgrade, kao temelji, bilo je dobro skriveno ispod slojeva novog materijala.
Zavijanje vjetra i rominjanje kiše ovdje je bilo nekako utišano i iskrivljeno, kao da
zvukovi dolaze iz velike daljine.
Rekao sam da me cijelo vrijeme u pregledavanju imanja vodio čudan
predosjećaj da sam na tragu nečemu što je istinito, da je Ana mrtva i pokopana
negdje u blizini imanja (nema smisla uljepšavati), ali nisam siguran da je to baš u
cijelosti točno. Imao sam predosjećaj, da, ali kao da sam bio na neki način
povezan i s Anom... ili barem onim dijelom nje koji se pojavljivao u kući. Nisam
1
osjećao glavobolju, u mislima mi nisu bljeskale slike iz prošlosti, nije bilo hladnih
dodira, ali kao da je bila uz mene. Teško je objasniti povezanost s nekim (ili
nečim) kad ne postoji jasan i opipljiv dokaz te povezanosti. Ali, nešto me pratilo,
povezalo se s predosjećajem i kao da ga je nježno guralo prema naprijed jer
nakon što sam obišao cijelu buduću staju i dodirnuo svaki drveni stup, taj
predosjećaj je govorio da nastavim dalje. Nisam imao gdje, ove su prostorije bile
posljednje na popisu, ali predosjećaj je bio uporan, kao mali trn koji upornim
bockanjem podsjeća da je još uvijek tu. Ne znam kako sam došao do toga da
pogledam van. Možda umor, možda mi je trebao kratki predah od svega, ali
nasumično sam izabrao jedan od prozora i pokazalo se da sam izabrao pravi, što
možda znači da izbor kroz koji ću prozor pogledati možda i nije bio u cijelosti
moj.
Zbog guste kiše bilo je nemoguće išta vidjeti, ne dalje od par metara, ali čak i
da je bio najljepši sunčani dan opet ne bih mogao ništa vidjeti. U ovom slučaju
nije bilo važno što gledam već smjer gdje trebam gledati. Prozor koji sam
odabrao gledao je u smjeru istoka, točno prema ostacima starog imanja. Oni nisu
bili vidljivi, kako rekoh, ne bi se vidjeli ni da je vrijeme savršeno, ali znao sam
gdje se nalaze. Predosjećaj je govorio da trebam krenuti tamo, bez odlaganja i
oklijevao sam možda pet sekundi, nakon čega sam se vratio natrag, ugasio svjetla
u dugačkoj prostoriji i ponovno izašao natrag na kišu. Ponekad se zapitam zašto
sam to učinio. Zašto se nisam vratio natrag u kuću (svejedno sam to napravio
kasnije) i pričekao da se vrijeme smiri, da sunce izađe, da bude ugodnije u svim
pogledima? Odgovor je jednostavan. Bojao sam se da ne izgubim povezanost s
nečim što me usmjeravalo cijelo jutro. Do tada sam hodao po imanju već satima,
približavalo se podne, i osjećao sam popriličan umor, no bez razmišljanja sam
izašao natrag na kišu i uputio se prema obližnjoj šumi, osjećajući svu neugodu
lošeg vremena po izloženom licu i rukama. Sve zbog tog osjećaja povezanosti...
Kao da kiša i vjetar nisu bili dovoljni, i priroda se odlučila uključiti u to da mi
uspori napredovanje. Iako je područje kroz koje sam hodao bilo uglavnom čisto i
prohodno, hodanje je bilo avantura za sebe. Tlo je bilo mekano od previše kiše i
odmah sam osjetio kako mi stopala upadaju u naslage otpalog lišća i blato.
Srećom, imao sam visoke cipele na nogama, pa sam mogao napredovati koliko-
toliko prihvatljivom brzinom, ali sve dok nisam došao do područja gdje su grane
bile niske tako da sam pri hodanju morao ispružiti ruke i paziti da me nešto ne
udari po licu. Vidljivost je bila očajna do samog kraja, što zbog kiše, što zbog
osobnog umora, ali i dan je bio mračniji od prosjeka. Nebo je bilo mješavina crne
i sive boje, teški oblaci puni vode ravnomjerno su se rasprostirali gdje god bi
pogledao, što je značilo da će se do popodnevnih sati padaline još više pogoršati.
Kako god da sam okrenuo, izabrao sam sjajan dan za šetnju po prirodi.
1
Prvi put kada sam došao do ruševina starog imanja trebalo mi je skoro dva
sata, ali onda sam dolazio zaobilaznim putem, nesvjestan da ruševine uopće
postoje. Drugi put, kada sam došao napraviti detaljne slike, potrošio sam oko
pola sata zato što sam znao gdje se nalaze i zato što je bio lijep dan. Danas...
izgubio sam skoro sat vremena, a zbog slabe vidljivosti i sporog napredovanja u
dva sam navrata pomislio kako sam se izgubio. Zato sam se iznenadio kada sam
izbio na čistinu, ne samo zato što sam napokon uspio doći do tamo već i zato što
se vrijeme promijenilo. Ne previše, ali imao sam osjećaj kao da je vjetar malo
usporio, izgubio onaj neugodni zamah, što je bilo poboljšanje, ali jako malo
poboljšanje.
Ponovno maknem kapuljaču s glave jer više nije bilo grana koje bi me mogle
udariti i uputim se pravo prema ostacima starog bunara. Nisam trebao nigdje
drugdje skretati, nijedan drugi dio ruševina pregledati, znao sam točno kuda
trebam doći i što trebam napraviti. Jedan dio toga bio je napravljen - došao sam
do bunara - a onda sam počeo uklanjati daske koje su prekrivale otvor u tlu. Bile
su mokre i skliske, ali ne previše teške. Dvije su mi se raspale u rukama kad sam
ih uhvatio i upale u mračnu unutrašnjost. Onaj predosjećaj koji me doveo ovamo
nestao je, što je značilo da je i veza s nečim iz kuće prekinuta, ali to više nije bilo
važno. Uklonio sam sve daske, odbacio ih ustranu, a onda se povukao jedan
korak kao da bi iz mračne unutrašnjosti bunara nešto moglo izaći van.
Ništa nije izašlo.
Ništa se nije dogodilo.
Bez obzira na to što nije bilo dramatičnih stvari u obliku glasne grmljavine,
jezivih zvukova iz unutrašnjosti bunara ili čak sablast koja se pokušava izvući
van kroz otvor, znao sam gdje se nalazim i u što gledam.
Prastari i vremenom zaboravljeni bunar prije devet mjeseci postao je
posljednje počivalište djevojke koja se zvala Ana Bergman. Ona me i je dovela
ovamo, u to uopće nisam sumnjao. Iskoristila je našu neobjašnjivu povezanost da
mi ukaže na postojanje ovog mjesta, na svoj grob.
To što više nisam osjećao ništa strano oko sebe, ništa neuobičajeno, moglo
je značiti da je napokon postigla svoj cilj. Nije dopustila da bude zaboravljena. To
mi nije ni najmanje pomagalo oko drugog problema. Što bi sada, dovraga, trebao
učiniti?
1
25. Poglavlje
P
a, nisam mogao nazvati policiju, to je bilo očito. Kako bi i započeo taj
razgovor? Policija? Dobar dan, sjećate se one objave o nestaloj djevojci od
prije nekoliko mjeseci? Sjećate? Odlično. Znate, pronašao sam je. Njezino
tijelo leži na dnu starog bunara smještenog među ruševinama još starijeg imanja.
Kako to znam? Oh, to je stvarno duga priča. Pomalo je jeziva. Ima i duhova u njoj.
Zatvorili bi me u ludnicu i bacili ključ. Ne, nisam mogao nazvati policiju i prijaviti
što sam pronašao, barem ne odmah.
Nadnaravne stvari na stranu, prvo sam trebao provjeriti sam bunar i uvjeriti
se da svi predosjećaji koji su me doveli do njega nisu bili samo u mojoj glavi (iako
jesu bili) već da se ondje stvarno nešto nalazi.
Ili netko.
O svemu tome nisam tako racionalno razmišljao odmah kod bunara, nikako,
to je došlo kasnije.
Najprije sam se vratio natrag na imanje i u kuću. Kako sam to napravio... to
je već misterija za sebe. Sjećam se da je povratak bio brži od posjete bunaru, ali
ništa manje kompliciran. Bio sam premoren, psihički i fizički. Po povratku u kuću
skinuo sam mokru odjeću i ostavio je na podu kupaonice, nakon čega sam se
istuširao vrućom vodom. Šetnja po kiši dovela je do začetka lijepe upale pluća,
bilo mi je hladno usprkos toplini, i počeo sam vidjeti sve dvostruko, što nije bila
dobra stvar. Presvukao sam se, popio dva Andola i onda sam se jednostavno
srušio u krevet. Ne sjećam se ni da sam se uspio pokriti.
Spavanje je učinilo čuda. Prva pomisao mi je bila da sam prespavao ostatak
dana, noć i oči otvorio iduće jutro, ali ispalo je da sam spavao tek pet sati. I
osjećao sam se skoro kao novi čovjek. Skoro. Nestalo je osjećaja da će me uhvatiti
nekakva prehlada, nestalo je dvostrukog vida, ali ostali su bolovi u tijelu i
pojavila se velika glad. Shvatio sam da nisam ništa jeo cijeli dan, zbog čega sam se
najprije zaustavio ispred hladnjaka, gdje sam pojeo sendvič (pravi opis bi bio da
sam ga progutao skoro u komadu), a onda u kupaonici ispred ogledala, gdje
sam lice
1
polio hladnom vodom. Izgledao sam bolje od očekivanog. Nije bilo uočljivih
podočnjaka ili ogrebotina od šetnje kroz šumu, pa ni modrica po rukama od
jednog nespretnog pada pri povratku natrag. Moglo je biti i gore.
Dijana je poslala kratku poruku da je došla u Zagreb i da će se javiti kasnije
jer je u ogromnoj gužvi. Poslala ju je prije sat vremena. Da je nazvala, propustio
bih poziv, pa sam imao sreće, recimo, što nisam morao objašnjavati zašto zvučim
kao da me vlak pregazio. Priključio sam mobitel na punjač i pripalio cigaretu.
Istina je da sam bio u stanju iščekivanja otkako sam otvorio oči. Jutro je bilo
takvo da se nisam mogao opustiti jer nešto je zasigurno slijedilo nakon svega,
moralo je, tako su stvari ovdje funkcionirale od prvog trenutka. Tako da sam
šetao po prizemnom dijelu kuće i... čekao.
Ono što je u prijepodnevnom dijelu dana izgledao kao kišna apokalipsa do
kasnih popodnevnih sati preraslo je u poprilično razvedravanje. Kiša je prestala
iako su tamni oblaci još uvijek lutali po nebu. Sunce je već bilo zašlo iza prvih
šumovitih vrhova tako da ga nisam vidio, ali i ovo je bilo dobro. Vratio sam se
natrag u dnevnu sobu i ugasio ostatak cigarete. Dvije sekunde kasnije preplašeno
sam poskočio, što je bila jako glupa reakcija na zvonjavu mobitela. Prva pomisao
bila mi je, naravno, Dijana, ali zvala me Dunja, što je bilo... pa, nekako
neočekivano. Otkako sam se preselio na imanje razgovarali smo možda tri puta i
nijednom nije spomenula mogućnost posjeta, barem ne nenajavljena.
Jesi pristojan?“ upita preskočivši početne uljudnosti kojima nijedno nismo
bili skloni. „Ne“, odgovorim bez razmišljanja.
„Sjajno. Vidimo se za deset minuta. Vodiš me na večeru.“
„Čekaj...“, ali više nije bila na vezi.
Htio sam je upitati misli li ona ozbiljno s time da dolazi ovamo, ali trebalo je
proći manje od deset minuta da dobijem odgovor na to. Dolazila je, tj. došla je,
parkiravši se iza karavana.
Izašao sam iz kuće samo u trenerci i majici kratkih rukava i odmah shvatio
da je to bila pogreška. Kiša možda nije padala, ali je bilo jezivo hladno. Priznajem,
očekivao sam da ću je vidjeti u lošem izdanju, možda u suzama ili, stvarno jeziva
pomisao, ozlijeđenu, ali nije bilo ništa od toga. Izgledala je... normalno. No, dobro,
možda slučajnom promatraču. Čitali smo jedno drugo poprilično dobro, pa iako
je njezino zadivljeno promatranje imanja bilo autentično, nešto joj je drugo bilo
na pameti. A imali smo samo jednu zajedničku temu koja nikad nije izlazila na
dobro.
„Nije da mi te nije drago vidjeti, ali da nisi negdje pogrešno skrenula, sister?“
„Što bi to točno trebalo značiti?“ upita, zadivljena unutrašnjošću.
1
„Manje bih se iznenadio da sam ispred vrata pronašao Jennifer Lawrence.“

„Zabavan si, jako zabavan. Koliko ti treba da se spremiš?“
Trebalo mi je dvadeset minuta. Bilo je očito da mi neće ništa reći ovako, s
nogu, i odmah po dolasku, pa smo jednako tako i mogli otići negdje u grad na
večeru. To je, istini za volju, bila dobra ideja, malo se odmaknuti od svega,
pročistiti misli i srediti dojmove. Dok sam se presvlačio, Dunja je razgledavala
unutrašnjost i tek smo onda, dovikujući se, izmijenili one preskočene uljudnosti.
Kako si? Sjajno. Ti? Ne može biti bolje. Lijepo vrijeme. Nije moglo biti bolje.
Gluposti, ali ubile su vrijeme. Izašao sam van iz sobe i uzeo jaknu, a onda je
odmah rekla:
„Idemo mojim autom.“
„Hoću li morati pješačiti natrag do imanja?“ upitam poravnavajući
okovratnik, a ona mi uputi pogled koji je jasno sugerirao da bi se baš to moglo
dogoditi nastavim li postavljati glupa pitanja. Pošteno.
Trenkovac ima nekoliko lokala gdje se može naručiti hrana, ali mi smo se
odlučili za Slavoniju, restoran smješten na ulazu u grad, podalje od glavne ceste.
Na parkiralištu su stajala tri automobila, dok je zajednički broj gostiju iznosio
cijelih pet. Mjesto nije bilo glavno odredište za zabavu u gradu i djelovalo je
pomalo napušteno, ali unutrašnjost je bila ugodna, kombinacija drveta i crvene
cigle. Dunji se svidio odmah na prvi pogled, a ni meni nije bio odbojan. Zauzeli
smo stol pokraj prozora, raskomotili se i naručili svatko svoje s jelovnika.
„Dakle, da čujem...“ rekao sam kada je mladi konobar otišao u smjeru
kuhinje. „Od početka. Nije da ne volim što si došla, ali ti i nenajavljeni posjeti ste
nespojive stvari.“
Uzdahnula je, pogledala oko sebe, pa pripalila cigaretu. „Nikad nisi baš volio
Hrvoja?“
„Ne.“
„Zašto?“
Pripalim i ja cigaretu. Razgovor baš nije išao u očekivanom smjeru. „Zar je
bitno?“
„Pa, već kad pričamo...“ rekla je.
„Zadnji put kad smo vodili ovaj razgovor stvari su završile tako da nismo
pričali skoro tri mjeseca“, rekao sam. „Pa malo oklijevam... ako me razumiješ.“
,,OK. Primljeno na znanje. Smiješ pričati slobodno, ovaj put nećeš dobiti
tretman šutnjom.“
1
„Mogu to dobiti napismeno i ovjereno kod javnog bilježnika?“ upitam, a ona

se blijedo osmjehne. Uzdahnem. „Ne volim ljude kao što je on. Hrvoje je... slika i
prilika nepouzdane osobe“, htio sam jednostavno reći kreten, ali ipak je ovo bio
ozbiljniji razgovor.
„Sigurno si se zapitao zašto sam uopće ušla u vezu s njim?
„Mislim da su se to zapitali svi koje znamo.“
Ispuhnula je dim i pričekala da isti konobar odloži naručeno piće i ponovno
ode u smjeru kuhinje. Bili smo sami u ovom dijelu restorana. Ostali gosti smjestili
su se pokraj šanka, gotovo u drugoj prostoriji.
„Pa, iskreno, svidjelo mi se što je bio drugačiji od svih koje sam do tada
poznavala“, rekla je. „Naravno, vidjela sam sve što ustvari jest, ali mi se to
svidjelo. Svidjelo mi se kako me gledao i kako se ophodio prema meni, čak mi se
svidjelo kako se ponašao prema mojim prijateljima. Možda će ti zvučati čudno, ali
jako mi se sviđalo što mu je prenapuhani ego glavna karakterna osobina.“
„To je... pomalo zabrinjavajuće“, odgovorim. „Već kad smo iskreni.“
„To je konačni rezultat života u Pakracu... dobro, stavi ime bilo kojeg grada i
doći ćeš na isto. Isti krug ljudi, ista poznata lica, isti predvidljivi obrazac
ponašanja. Hrvoje je bio... promjena. Ne na bolje, ne na gore, već jednostavno
nešto drugačije.“
„Što nas dovodi do ove divne večeri ili...?“
„Prije dva tjedna susrela sam starog prijatelja. Nisam ga vidjela, iskreno,
otkako smo završili srednju školu. Susreli smo se na cesti, u Daruvaru, potpuno
slučajno i otišli na piće“, polako je ugasila cigaretu i pogledala oko sebe. „I tako
smo pričali neko vrijeme. O školi, o nekim ljudima koje smo poznavali, o
poslovima... Uobičajeno kad se sretnu ljudi koji se nisu dugo vidjeli. Nekako smo
došli na to da je on sad oženjen, da ima malu kćerkicu, da mu je život... pa ne baš
tako sjajan, nikome nije, ali da je ponosan na ono što ima. Kada je došao na mene
red da ispričam nešto privatno, rekla sam da nemam nikoga. Jednostavno... mi je
bilo neugodno spomenuti Hrvoja. Nije da ga je on poznavao ili nešto, mogla sam
ispričati bilo što, da je najveći svjetski humanitarac, ali sam odlučila... ignorirati
njegovo postojanje.“
„Znači... susret sa starim prijateljem ti je otvorio oči u vezi s Hrvojem?“
polako sam upitao, pažljivo birajući riječi. Znam da je rekla kako će ovo biti
otvoren razgovor, ali stare navike teško umiru. Stvarno nisam želio da se
ponovno oko nečega posvađamo, ponajmanje oko njega.
Pitanje ju je, neočekivano, nasmijalo. „Ne. Da. Ustvari, možda. Nakupilo se
toga već neko vrijeme, pa onda se još toga počelo sakupljati i jedno jutro sam se
1
probudila i shvatila da je sve to s njim bilo lijepo, iako ponekad nije, i odlučila
prekinuti jer nije nikamo vodilo.“
„Usudim li se pitati kako je to prošlo?“
„Prema očekivanjima. Nije bilo fizičkog nasilja, ako te to zabrinjava...“
zabrinjavalo me, možda je i zamijetila koliko sam se vidljivo opustio kad je rekla
da do toga nije došlo, „...ali bilo je klasičnog vrijeđanja da sam obična kurva, kako
ne shvaća zašto je gubio vrijeme na mene te da može pronaći sto put bolju.
Pustila sam sve to, zatvorila vrata i krenula dalje. Ali...“ napravila je stanku i uzela
gutljaj soka. „Nije isključeno da neće napraviti nešto glupo. Ili barem pokušati.“
„Misliš kao osvetiti se tebi tako što će pokušati napraviti nešto meni?“
„Pa, da, tako nekako.“
„Neće“, odmahnuo sam glavom. „Takvi kao Hrvoje ne idu izravno na drugu
osobu. Možda pokuša nagovoriti neke svoje prijatelje da nam oboma nekako
napakoste, ali mislim da ni oni nisu toliko glupi da idu raditi gluposti ljudima
koje ne poznaju“, sranje, nadao sam se da je to istina, ili da barem zvučim
uvjereno. Činjenica je da bi Hrvoje stvarno i mogao nešto pokušati napraviti.
Ispričati nekakvu bajku svojim prijateljima o zloj kučki koja ga je iskoristila, pa
da bi oni mogli, u znak moćne muške podrške, malo pratiti što Dunja radi (ja
ionako ne živim u Pakracu pa nisam predstavljao problem) i s kim se viđa.
Doduše, to zvuči kao zaplet iz lošeg romana, ali glupi ljudi rade glupe stvari,
pogotovo u malim gradovima gdje svatko poznaje svakoga. Ako se takvo što
dogodi, pa... uvijek se moglo pronaći nekakvo drastično rješenje. Sklon sam
poetici obračuna kod O.K. Korala.
„I ovo je nekako isprika za sva sranja koja smo nas dvoje prošli zbog njega“,
rekla je, ali tek nakon što nam je konobar donio naručeno jelo i pažljivo ga
poslužio ispred nas. „Nekako mi se nije činilo ispravnim da to napravim preko
telefona, a i trebao mi je izlazak. Stoga...“
„Sister, volim i ja tebe i drago mi je da si tu“, rekao sam. Kucnuli smo se
čašama i bacili na jelo, ostavljajući Hrvoja iza nas.
Ispričao sam joj za Dijanu. Rekao sam kako smo se upoznali, kako živi u
blizini i da mi je lijepo s njom. Nisam želio planirati tako daleko, ali možda
navratimo jedan dan u Pakrac da se upoznaju. Ispričao sam joj o prvoj pošiljci
namještaja, pa smo jedno vrijeme pričali o toj strani obitelji, nakon čega sam
spomenuo Anu Bergman. Ne po imenu, iskreno, ne ni čudne stvari u kući, ništa
od toga, već da sam se malo zainteresirao za povijest grada i tako naišao na neke
članke. Ispričao sam joj sve o obitelji Horvat, ali sam jezive detalje sveo na
minimum. Uglavnom, prošli smo skoro sve bitnije stvari u dva sata koja smo
proveli u restoranu, a onda smo se vratili natrag na imanje.
1
Iako je ponovno bila slobodna, Dunja je imala poslovnih obveza koje je

trebala riješiti, bez obzira što je sutra bio vikend. Pribojavao sam se da bi
normalna večer mogla završiti njezinim odlaskom, ali to se nije dogodilo. Jedno
sam vrijeme proveo vani, gledajući pun mjesec i nakupine oblaka oko njega, a
onda sam ušao u kuću, svjesno se pripremajući na najgore. I, opet, ništa se nije
dogodilo. Kuća je bila obavijena u opipljivu tišinu, gotovo da sam mogao osjetiti
prazninu, što me neočekivano iznenadilo.
Nije da sam vjerovao evanđeljima po horor filmovima u kojima duh napusti
zaposjednuto mjesto nakon što se dogodi nekakav značajan preokret (kao što je
pronalazak neobilježenog groba) ali, kako su stvari stajale, činilo se da se upravo
to se i dogodilo. Posljednja povezanost nije bila kroz snove, slike ili zvukove već
nešto dublje, što me i odvelo do bunara i taj čin kao da je u cijelosti ispraznilo
nadnaravnu bateriju. Dunja je u jednoj stvari bila u pravu, kad stvari dođu do
nekog kraja treba ih završiti u cijelosti, bez odugovlačenja ili žaljenja ili traženja
izgovora. I, samo tako, opet sam znao što trebam napraviti. Mislim, znao sam to
cijelo vrijeme samo što se jedan dio mene opirao upuštanja u predstojeći
zadatak. Bilo je to i oslobađajuće i tužno u isto vrijeme, ali da bi u cijelosti završio
priču o Ani Bergman, morao sam i ostatku svijeta otkriti gdje se nalazi njezino
posljednje počivalište.
1
26. Poglavlje
S
tvarnost nikad ne izgleda kao fikcija, to mogu potvrditi iz prve ruke. Nije
bilo kolone patrolnih automobila s upaljenim svjetlima koja bi razbila
monotoniju običnog radnog dana, nije bilo melankolične glazbe u pozadini
da naglasi kraj priče, nije bilo poetske naracije o zadovoljenoj pravdi i nije bilo
osobnog osjećaja zadovoljštine što je tajna napokon otkrivena. Upravo suprotno,
nikad se u životu nisam osjećao toliko prazno emotivno i fizički.
Na imanju se nakon poziva policijskoj postaji pojavio tek jedan patrolni
automobil i dva policajaca u njemu. Bilo je hladno iako je sjalo sunce. Postojala je
mogućnost nove kiše, prolazeći tamni oblaci svako su malo podsjećali na to.
Patrolu sam dočekao sjedeći na stepenicama ispred ulaznih vrata, dovršavajući
treću cigaretu i ispijajući drugu šalicu kave. Policija se svakako nije žurila
provjeriti dojavu, trebalo im je više od pola sata da dođu, ali žurba, ako ćemo baš
iskreno, ionako nije bila važan faktor.
Policajci su se predstavili imenima, ali nije bilo rukovanja već su zadržali
rezerviran stav, službeni, budući da sam, pogledajmo činjenicama u oči, ja
osobno mogao biti ubojica koji je iznenada dobio napad grižnje savjesti i odlučio
prijaviti vlastiti zločin. Nisam ih pokušao razuvjeriti, pustio sam ih da vjeruju što
žele, pa smo zajedno, nakon što sam zaključao ulazna vrata, krenuli prema
ostacima starog imanja. Nisu izvukli službeno oružje, nisu mi sputali ruke, a ako
bi i postavili neko pitanje, zvučala su poprilično službeno. Iako nisam spavao
cijelu noć, odgovarao sam čvrsto i budno, potpuno spreman da isto ponavljam
koliko god bude potrebno drugim službenim osobama jednom kad njih dvojica
potvrde da je pronalazak tijela istinit.
Proveo sam ih najlakšim putem do ruševina, pa pokazao na bunar. Uže koje
sam jutros iskoristio da se spustim u unutrašnjost ostalo je na mjestu, privezano
za obližnje drvo i spušteno u unutrašnjost. Iako je moja početna pretpostavka
bila da je riječ o pravom bunaru, on to nije bio.
1
Možda jednom davno i jest bio, ali tijekom nekoliko desetljeća u cijelosti su
urušio, ostavljajući jedino rupu u tlu, duboku četiri metra. Noćas sam pronašao
uže u podrumu, koje je svojedobno bilo iskorišteno za podizanje građevinskog
materijala, i onda sam, u gotovo samo svitanje, došao ovamo. Nije bilo nikakvog
straha, nije bilo oklijevanja i nije bilo odgađanja. Jedino što sam morao napraviti
prije spuštanja u unutrašnjost bilo je da napravim čvorove duž užeta kako bi se
mogao lakše vratiti natrag.
Policajci su se kod bunara razdvojili. Stariji je pogledao u rupu i vidio ono
što sam ja vidio tog jutra. Mlađi je ostao pokraj mene, vidljivo napet, ali nije ništa
rekao ili pokazao da mu je neugodno.
Na dnu bunara, ispod gomile trulog granja i lišća ležalo je tijelo Ane
Bergman, ono što je ostalo od nje. Netko ju je zamotao u veliki komad najlona
koji nisam u cijelosti rastvarao. Pokraj nje je ležao minijaturni ruksak, uništen
vlagom i vremenom, ali koji je svejedno uspio očuvati njezine stvari. Tamo sam
pronašao mali novčanik i osobnu iskaznicu s Aninim imenom. Istu sam pružio
policajcu prije no što smo krenuli prema bunaru.
Stariji je policajac gledao u veliki komad najlona, potamnio od vremena, i
tada si dopustio nekakav osobni komentar. Izrekao ga je ispod glasa tako da ga
nisam čuo. Okrenuo se prema meni i rekao:
„Gospodine, zamolio bi vas da ostanete ovdje s mojim kolegom dok ja ne
javim u postaju da pošalju još nekoga.“
„Naravno“, odgovorio sam.
Stariji je policajac potom odveo mlađeg kolegu ustranu i nešto mu rekao, pa
se uputio natrag prema imanju. Nas dvojica smo ostali na mjestu, strpljivo
čekajući da se dogodi sljedeća stvar. Pretpostavljao sam da će doći još policajaca.
Neće biti sirena i svjetala, nije bilo potrebe za tim. Možda će javiti i nekome iz
pogrebnog zavoda, možda nekome u gradsku bolnicu. Kako god, očekivao sam da
se pojavi više od jednog čovjeka. Sjeo sam na obližnji panj i pripalio cigaretu.
Mlađi policajac nije skidao pogleda s mene. Nisam sumnjao da mu je stariji
policajac rekao da upamti svaku riječ koju izgovorim, za slučaj da inspirativno
priznam ubojstvo, stoga nisam ništa govorio. Nisam imao potrebe. Moja uloga u
svemu ovome bila je završena. Mogao sam samo stajati po strani i promatrati.
Gledajući iz današnje perspektive, bio je to čudan dan. Čudan jer nisam
osjećao ništa.
Bio sam smiren, gotovo opušten, spreman na sve. Ne vjerujem da sam se
ikad prije tako osjećao. Kada su nakon pola sata počeli pristizati novi ljudi, nisam
osjećao ništa, čak ni određeno olakšanje što se među novim licima nalazi i jedno
koje sam poznavao. Inspektor Marko Kidrič na kraju je došao i vidio imanje, ali
1
siguran sam da nije očekivao da će to biti pod ovakvim okolnostima. Prišao je,
kimnuo glavom, ali bez rukovanja jer nismo bili sami.
S njim je došlo još najmanje četiri policajca u odorama i pet u civilu, a nakon
sat vremena pojavila su se još dva muškarca iz pogrebnog zavoda, kao i troje
ljudi iz gradske bolnice. Od svih njih samo je jedna bila žena. Do tada se već
proširila riječ o tome da je netko pronašao tijelo i da je zasigurno riječ o zločinu.
Okolnosti nisu bile jasne, naravno, ali sve ostalo je govorilo da je netko ubio Anu
Bergman, pa njezino tijelo bacio u stari bunar. Nitko nije spominjao obitelj
Horvat, sumnjao sam da je itko i znao da je imanje nekad davno pripadalo njima.
Anina osobna iskaznica, potamnjela od vremenskih uvjeta, prelazila je iz ruke u
ruku. Nisam stekao dojam da ju je netko osobno poznavao, ali mogao sam i
pogriješiti u vezi s tim. I dalje sam bio u pozadini, čekao da dođem na red.
Policajci su cijelom događaju prišli kao nedavnom mjestu zločina, što je bila
dobra odluka. Prvo su ogradili cijelo mjesto trakama upozorenja, a onda su sve
slikali. U prvi trenutak sam se pitao zašto nitko ne silazi u bunar, no onda sam
shvatio i zašto. Čekali su da netko donese dugačke ljestve, vjerojatno posuđene
od vatrogasnog društva, i jedini put kad mi se netko izravno obratio bilo je da
upitaju koliko je bunar dubok. Rekao sam da to više nije bunar, urušen je i da se
po dnu može hodati bez straha od daljnjeg propadanja. Ljudi su komentirali.
Netko je donio kavu. Napokon, nakon jedno dva sata čekanja i odgovaranja na
površna pitanja, došlo je vrijeme za ozbiljno ispitivanje. I, opet, nisam osjećao
napetost. Priča je samo izašla iz mene.
„Radim za nove vlasnike imanja“, rekao sam inspektoru koji se predstavio
kao viši inspektor Marulić. Društvo mu je pravio Marko Kidrič, a nekako sam
sumnjao na to da mu je već rekao kako se nas dvojica poznajemo te da nisam
živio u gradu do prije par mjeseci tako da je postojala uistinu tanka mogućnost
da sam imao nekakve veze s Aninim nestankom. „Sve ovo je u njihovom
vlasništvu“, nastavio sam i neodređeno pokazao na šumu oko nas i ruševine.
„Slikao sam cijelo ovo područje za njih, posebno ruševine. Bunar je bio prekriven
trulim daskama, pa sam ga slikao da vidim žele li možda da ga nanovo prekrijem
novim, čvršćim daskama jer... pa, imaju dvoje male djece“, oba inspektora su
kimnula kao da razumiju. „Ili sam nezgodno stao, ili se pokliznuo, ali ispustio sam
mobitel i pao je u rupu. Vidio sam da nije duboko, a kako baš nije bio baš jeftin,
tako sam se spustio dolje da ga dohvatim. I onda sam... pa, otkrio tijelo ispod
lišća“, bio sam uvjerljiv, toliko uvjerljiv da sam skoro sam sebe uvjerio u to što
pričam.
„Novi vlasnici?“ upitao je inspektor Marulić. Začudo, u rukama je držao mali
blok za pisanje u koji je zapisivao sve bitnije stvari. Staromodna stvar. Ukratko
mu objasnim tko su novi vlasnici i što radim na imanju, a on je samo kimao
1
glavom i ponešto zapisao. Nije izgledao kao da me sumnjiči za bilo što, ali
svejedno me je upitao gdje sam bio prije devet mjeseci i može li netko to
potvrditi. „Znam da je to malo nezgodno, ali moram pitati“, rekao je kao da se
ispričava.
„Bio sam u Zagrebu. Tamo sam živio zadnjih nekoliko godina“, odgovorio
sam i dodao Brunino ime ako želi točno provjeriti.
Nije rekao ni da hoće, ni da neće, ali to je bilo sve što ga je zanimalo.
Spremio je blok u unutrašnji džep debele jakne, ispričao se za ispitivanje, pa
dodao kako je prava sreća, koliko god to nespretno zvučalo, što se to dogodilo jer
teško da bi tijelo nesretne djevojke ikad pronašli.
„Ako budemo imali dodatnih pitanja, javit ćemo vam se. Netko od kolega će
uzeti vaše podatke i detaljnu izjavu“, obojica su mi, i Marulić i Kidrič, zahvalili na
suradnji i ponovno se pridružili policijskom osoblju i ostalim okupljenim
ljudima.
Ostatke tijela napokon su izvukli iz bunara kasnije tog poslijepodneva. Do
tada je već postalo očito kako će uskoro opet početi padati kiše jer sunca skoro
više i da nije bilo na vidiku. Nisam stajao u neposrednoj blizini, ali bio sam
dovoljno blizu da vidim lica okupljenih, kao i da zamijetim kako je sveprisutni
žamor naglo zamro. Tijelo su izvukli zajedno s najlonom u koje je bilo zamotano,
pa ga položili u limeni sanduk koji su donijeli ljudi iz pogrebnog društva. U tim se
trenucima dogodila čudna stvar. Iako je ljudski žamor utihnuo, priroda nije bila
tako šokirana. Povjetarac je strujao kroz ostatke krošnji, grančice su pucketale
pod teškim koracima, čulo se teško disanje onih koji su izvlačili ostatke iz bunara,
a čuo se i jedan poznati zvuk. Nisam ga odmah prepoznao, ali podsvijest je radila
kao dobro podmazani stroj i odmah je poslala hladne trnce upozorenja duž
cijelog tijela.
Šuštanje starog najlona.
Bio je to isti zvuk kojeg sam čuo u nekoliko navrata, uvijek onda kada bi se
odjek zločina nad Anom uspio probiti kroz odjeke obitelji Hitrec.
Više nisam želio stajati pokraj ruševina i gledati kako policija i okupljeni
ljudi dovršavaju uviđaj. Traka upozorenja bila je ostavljena, a daske koje sam
jučer maknuo s vrha starog bunara postavljene natrag. Vratio sam se do imanja
prije ostalih i naglo shvatio da je Dijana bila u pravu. Susjedi će svakako doći
upoznati pridošlicu, ali razlika je bila u tome što nisu uistinu došli upoznati me.
Okupili su se na ulazu u imanje i gledali, komentirali i pokazivali rukama. Bilo ih
je dvadesetak, a i na samom imanju bilo je još toliko ljudi. Prijatelji policajaca,
prijatelji od prijateljevih prijatelja kojima je bilo dojavljeno da se ovdje nešto
otkrilo. Besplatna predstava, narode, navali dok traje, samo živo, živo... Došlo mi
je da ih sve rastjeram, ali bilo je dovoljno uzbuđenja za jedan dan. Stao sam na
1
stepenice i gledao kako unose limeni sanduk u pogrebno vozilo te kako pojedinci,
sada kada je stvar bila završena, počinju odlaziti.
Inspektor Kidrič izašao je među posljednjima iz šume, razgovarajući s dva
inspektora koje nisam stigao upoznati. Oni su uglavnom govorili, a on je kimao
glavom. Djelovao je kao da bi bio na nekom drugom mjestu jer ovo nije bila
njegova radna rutina i više nego ikad je sličio nepripremljenom uredskom
službeniku bačenom u duboku vodu. Pozdravio se s kolegama i polako se
došetao do mene. U hodu je pripalio cigaretu.
„Mislim da u životu nisam imao depresivniji dan“, rekao je te smo nekoliko
trenutaka u tišini gledali okupljene ljude.
„Zašto imam osjećaj da još nije gotov?“ upitam.
„Sada dolazi najgori dio. Moram se presvući, pa s Marulićem idem do
obitelji.“„Sigurni ste da je to Ana?“
Odmahnuo je glavom. „Nismo. U mrtvačnici će skinuti odjeću koju budu
mogli i odvojiti sve njezine stvari, pa će netko od obitelji morati doći u postaju
pogledati ih. Također moramo pronaći njezin zubni karton, a onda čekati još
nekoliko tjedana da dođu DNK rezultati da budemo potpuno sigurni“, zvučao je
umorno, što sam mogao razumjeti. Obavještavanje obitelji da im je netko od
najmilijih mrtav i po svoj prilici ubijen od strane nepoznate osobe nije lagana
stvar.
„Ima obitelj u gradu?“ začudo, nisam se mogao sjetiti jesam li to negdje
pročitao dok sam tražio podatke o Ani. Jedino sam zapamtio broj za obavijesti
kojeg nikad nisam nazvao.
„Oca i sestru. Ne poznajem ih dobro, ali nisam čuo ništa loše o njima.“ To je,
u grubom prijevodu, značilo da će obitelj biti prva koju će osumnjičiti za njezino
ubojstvo. Dan je za Kidriča uistinu postajao sve gori i gori. Kimnuo mi je glavom i
okrenuo se kao da će krenuti prema svom autu, ali se zaustavio i rekao. „Znaš,
Marulić nije potpuno uvjeren da ti nisi imao nešto s tim. Bez obzira što nisi živio
ovdje u to vrijeme.“
„Zašto?“
„Zbog lokacije“, pokazao je prema šumi. „To mjesto... te ruševine, nevidljive
su, jedva da itko zna da one postoje.
Tko god ju je bacio u taj bunar znao je da on postoji, što znači da je to
vjerojatno napravio netko od lokalnih ljudi. Također... Marulić je uvjeren da još
nešto skrivaš.“ „Zašto?“ ponovim sumnjičavije.
„Zato što je jučer cijeli dan padala kiša. Ne vjeruje da bi itko išao po šumi i
slikao nešto po takvom vremenu“, umorno je slegnuo ramenima, kao da se
1
ispričava. „Vrlo je vjerojatno da ćemo te doći još jednom posjetiti i detaljnije

porazgovarati o tome.“
Sjajno. Policajac koji razmišlja. „Pa, znate gdje me možete pronaći.“
Mahnuo je na odlasku i odvezao se prateći vozilo Hitne Pomoći, koje je
ovamo došlo samo kao formalnost jer nitko nije trebao pomoć. Nakon što su
posjetitelji otišli, i okupljeni susjedi zaključili su da bi bilo pametno maknuti se.
Ostao sam vani sve dok nisam dovršio cigaretu.
Po povratku u unutrašnjost kuće zaključam vrata i prepustim se iščekivanju
nekakve reakcije.
Iako sam nepomično stajao skoro dvadeset minuta, ništa se nije dogodilo.
Ana, ili što god već bila, više nije bila u kući. Nestala je u tami iz koje me
posjećivala sve dok nisam pronašao njezin neobilježeni grob.
1
27. Poglavlje
D
ijanu sam prvu obavijestio o događaju u njezinu susjedstvu (još uvijek se
nisam bio priviknuo na to da sam i sam bio dio njega) pomalo se
iznenadio što već nije ništa čula. Pomislio sam da će je netko od onih
znatiželjnih susjeda nazvati, ili barem njezinog oca, i s morbidnim užitkom
prepričati što se dogodilo. Uhvatio sam je baš u trenutku kada su se vratili natrag
u kuću svoje rodbine tako da je imala dovoljno privatnosti, iako bi se povremeno
začuli glasovi u pozadini. Puno glasova. Velika obitelj.
„Ne šališ se?“ upita. „To se stvarno dogodilo?“
„Policija je do maloprije bila na imanju. I pola susjedstva,“ odgovorim i
umorno se spustio na kutnu klupu. Sada kada je bilo sve bilo više-manje gotovo,
osjećao sam se kao da sam odradio deset rundi s Muhamedom Alijem. I naravno
izgubio. Neprospavane noći i napeti dani znaju djelovati na ljude.
„O, bože. Kako...?“
Ponovim joj priču o slikanju i izgubljenom m ali ovog puta sam malo bolje
razradio detalje je već znala da sam slikao ruševine. Ovo je bila više kao skica za
budući posao koji će obitelj napraviti kad se doseli, zatvoriti taj stari bunar zbog
djece i tako. Uglavnom sam se držao osnova i par naglašenih detalja. Jednostavno
se nisam mogao natjerati da joj kažem istinu, ne prije nego joj ispričam sve što je
prethodilo tome, ali to je bila priča koja će pričekati neki drugi dan, kad budemo
bili zajedno i kad se uvjerim da me neće proglasiti ludim. Ili ako mi postane
dovoljno svejedno hoće li to napraviti ili ne, ovisno koji dan dođe prvi.
„Zna li policija tko je ta djevojka?“ upita Dijana i nešto napravi, čuo sam zvuk
koji je prekinuo sve ostale zvukove. Zatvorila je vrata tamo gdje se nalazila.
Još moraju točno potvrditi, ali misle da joj je ime Ana Bergman“, ukratko
sam joj pojasnio da je pokraj tijela bila i torbica te da su u njoj pronašli osobnu
iskaznicu. Neslužbeno, to je bila ona. Pa sam dodao kako je ista ta Ana nestala
prije osam-devet mjeseci i da na stranici grada Trenkovca postoji i obavijest o
tome.
1
„Svjestan si koliko je to jezivo?“ upitala je. „Iz dosade si kopao po povijesti

tog imanja i onda si naletio na nešto iz sadašnjosti.“
„Da, baš sam pravi sretnik,“ rekoh. Ana je bila ta koja me i gurnula u
istraživanje prošlosti obitelji Horvat, a da nisam istraživao to, ne bih otkrio da
postoji još nešto ispod svega toga. Naravno, to je bila priča koja nikad neće
ugledati svjetlo dana. „Nema mi ravnog“, dodao sam i slobodnom rukom
protrljao lice.
„I, što sad? Mislim, što će se sada dogoditi?“
„Na imanju? Mislim da ništa. Možda će se policija vratiti i obići područje oko
ruševina i bunara, ali sumnjam da će nešto pronaći. Ja ću možda morati dati
izjavu kako sam je pronašao, ali to je otprilike sve“, dohvatio sam cigaretu i
pripalio je. „Kako stvari stoje kod tebe?“
„Naspram tebe, meni je dosadno. Danas se vraćamo natrag, ali doći ćemo
kasno. Već sad sam umorna kao da nisam spavala tjedan dana.“
„O, super. Znači, sutra...“
„Dolaziš na ručak. Nećeš se tako lagano izvući.“
„Kvragu“, rekao sam, a osmijeh mi je bio na licu. To mi je trebalo. Malo
normalnosti. Razgovarali smo još neko vrijeme uglavnom o bezveznim i
površnim stvarima, a onda se pozdravili. Bacio sam mobitel na stolić i dovršio
cigaretu držeći oči zatvorenima. Osjećao sam i popriličnu glavobolju, ali u njoj
nije bilo ničeg neobičnog već je bila izravna posljedica neprospavane noći,
cigareta, kave i napetosti.
Nakon toga sam nazvao Kseniju. Taj je razgovor bio poduži, toliko da sam u
jednom trenutku morao spojiti mobitel na punjač. Nisam joj rekao ništa izvan
sigurnih činjenica i nisam uljepšavao. Da, postoji velika mogućnost da je ta
djevojka ubijena na imanju ili barem u njegovoj neposrednoj blizini i, da, policija
će zasigurno sve pregledati (iako to nisam mogao tvrditi s potpunom
sigurnošću). Iskreno, očekivao sam reakciju sličnu onima iz raznih filmova, gdje
vlasnici jednostavno polude kad takvo što doznaju. To se nije dogodilo. Ksenija je
bila smirena i realna te, iako je cijela priča bila i tragična i užasna, nije bila razlog
da se... ne znam, odluče ne preseliti ovamo kako je planirano. Rekao sam da ću je
obavještavati, a ona meni da za tjedan dana dolazi nova dostava. Ž ivot ide dalje.
Sljedeći broj koji sam nazvao bio je onaj ureda Aleksandra Dujmića. Pomalo
me iznenađivalo što on mene već nije nazvao, ali onda sam se (ponovno)
prisjetio da stvarnost nikad nije kao fikcija. Osim ako nije vidovit, Dujmić nije
mogao znati što se događa na imanju. Ali, nisam ga dobio, nije bio u uredu već na
nekom strogo tajnom poslovnom sastanku, kako je rekla njegova asistentica ili
tajnica ili
1
što mu je već bila. Rekao sam joj tko zove i prekinuo razgovor. Ako želi ostati u
tijeku, Dujmić će jednostavno morati osobno uzeti telefon u ruke. Nakon što sam
ostavio mobitel na punjaču odlučio sam na nekoliko minuta odmoriti oči.
Bio sam gladan, ali jednostavno se nisam mogao natjerati da bilo što radim
po kuhinji, čak ni brzi sendvič. Iako je plan bio da zatvorim oči na par minuta,
zaspao sam i odspavao gotovo tri sata. Probudio sam se u mraku, osjećajući se
puno bolje, nekako odmornije, iako je psihička iscrpljenost još uvijek bila uvelike
prisutna.
Glavobolje je nestalo. Dok sam pripremao dvije poveće pljeskavice, shvatio
sam da je ponovno počela padati kiša. Nije bila intenzivna kao dan prije, upravo
suprotno, kiša je padala tako tiho i ustaljeno da je izazivala snenost. Onakvo
vrijeme zbog kojeg vam se sviđa što ste u kući i što možete kroz prozor gledati
sveobuhvatno sivilo. Osjećao sam se dobro, iskreno, usprkos osjetnoj
iscrpljenosti (plan je bio jednostavno nastaviti spavati kada se pošteno najedem)
i po prvi put u zadnje vrijeme nisam imao osjećaj nekakvog iščekivanja. Bilo je
to... opuštajuće.
Nakon jela i brzog pospremanja otišao sam pod tuš. Pustio sam vodu da me
još više opusti i nekako sam u procesu potpuno zaboravio na vrijeme. Presvukao
sam se i vratio natrag u dnevnu sobu, ručnikom brišući kosu. Pet minuta kasnije
začuo sam zvuk automobila koji se približavao. Pogledao sam kroz prozor i
ugledao dugačka svjetla, no automobil mi je bio nepoznat dok samog vozača
nisam uspio ni vidjeti, što zbog kiše, što zbog sve dubljeg mraka.
Izašao sam van i našao se pred poznatim licem. Velečasni Lovro imao je
problema s vratima na automobilu, morao ih je nekoliko puta čvrsto zalupiti da
bi se napokon zatvorila, a dok je došao do ulaznog stubišta, već je bio poprilično
mokar. Iznenađujuće, vozio je Fiat Uno, jedan od onih modela starih preko
dvadeset godina, ništa ekstravagantno kao neki drugi svećenici koje sam znao
viđati. I bio je u civilnoj odjeći, da se tako izrazim.
„Dobra večer, Domagoj“, rekao je otirući vlagu s lica. „Ispričavam se na
nenajavljenom posjetu...“
„Nemate se zašto ispričavati. Uđite.“
Pokažem mu gdje može odložiti jaknu, pa ga uvedem u dnevnu sobu i
ponudim da se negdje smjesti. Prihvatio je čaj, pa smo, dok sam ga kuhao,
izmijenili sve one banalne uljudnosti što se tiče vremena. Bez ikakvih obilježja,
da se opet tako izrazim, nije uopće sličio svećeniku. Jednako smo tako mogli
pričati o piću, ženama, drogi i rock 'n' rollu.
„Priča se proširila po gradu, Domagoj“, rekao je kao da se ispričava. „Došao
bih i ranije, ali imao sam nekih obveza koje sam morao riješiti, a nisam želio da
1
o... nekim stvarima pričamo preko telefona“, izmijenili smo brojeve prilikom
mojega posjeta njemu. Nije da je bilo baš neke izrazite potrebe za tim, ali nikad
se ne zna kada bi vam mogao zatrebati svećenik, pa je bilo praktično imati ga u
imeniku.
„Svakako“, odgovorim. „Š to se dobrog priča po gradskim ulicama?“
„Uglavnom da je pronađeno tijelo, ili ono što je ostalo od njega, na starom
imanju. Nema javnih detalja, ali znate i sami kakvi su ljudi, nisu im ni potrebni
kada ih mogu izmisliti“, uzdahnuo je. „Pretpostavljam da ste vi pronašli...?“
potvrdno kimnem glavom. „Povezano je s onim o čemu smo neki dan pričali?“
„Uglavnom“, odgovor je na njegovo lice donio upitni izraz. „Mislim da je ta
djevojka, Ana, bila živa kada ju je netko bacio u taj stari bunar“, nisam odmah
nastavio sa svojom teorijom, već mu ukratko prepričam kako sam uopće došao
do lokacije tijela, ništa posebno naglašavajući, ali ništa ni ne izostavljajući. Bila je
to obična priča i, iskreno, osjećao sam pravo olakšanje što sam je nekome mogao
ispričati a da ne moram pomnjivo birati riječi. „Nije to bila zaposjednutost“,
rekao sam. „Ne u onom...hm, klasičnom smislu, ako takvo što postoji, ali
postojala je jaka povezanost između mene i toga što se pojavljivalo u kući.“
,,Pojavljivalo?“ padre Lovro imao je dobro uho.
Pokazao sam neodređeno po unutrašnjosti. „Otkako je grob otkriven, što
god se pojavljivalo ovdje, nestalo je. Očekivao sam nekakvu reakciju na sve
današnje događaje, ali ništa se nije dogodilo. Kuća nije bila ovako prazna otkako
je napuštena.“
„Znači... ta povezanost...?“
„Bila je posljednja stvar koja se dogodila“, dovršim. „Čim sam otvorio taj
stari bunar, što god me usmjerilo prema njemu, povuklo se i nestalo u cijelosti“,
vidio sam po njemu da upija svaku riječ, ali i da ujedno ima određenih problema
s prihvaćanjem istih. Duhovi, recimo to banalno, povezani su s jednim mjestom,
barem u teoriji, i to je obično mjesto gdje im se nešto dogodilo. Zato sam dodao.
„Bila je živa u trenutku kada ju je netko bacio u taj bunar. Ta djevojka, Ana, nije
umrla u kući. Umrla je ondje“, pripalio sam cigaretu i uzeo si nekoliko trenutaka.
„Vaša teorija o odjecima... mislim da je ona povezana s obitelji Horvat. Njihova
životna energija ostala je ovdje, u unutrašnjosti. Zato sam ih čuo samo ovdje. On
njih nije ostalo ništa osim odjeka. Ana... mislim da je bila napadnuta u kući i da ju
je netko teško ozlijedio. Ali nije umrla. Ne odmah. Tko god ju je napao, zamotao
ju je u komad najlona i odnio u taj bunar. I bila je živa cijelo vrijeme. Najveći dio
njezine... energije ostao je ovdje, zato je njezin odjek bio izmiješan s onima od
obitelji Hitrec. Ali ostavila je trag sve do bunara. Zato me mogla usmjeriti prema
njemu“, bila je to tek teorija i, znam, zvučala je izvan pameti, no do tada smo već
1
ionako bili preduboko u nepoznatom teritoriju da je skoro svako pojašnjenje

moglo proći. I, iskreno, bolje nisam mogao smisliti. Nešto što je nekad bila Ana
možda je moglo napraviti prijelaz iz jednog svijeta u drugi, ali i tu su postojala
neka ograničenja.
„Umjesto krvi, ta djevojka je ostavljala trag životne energije?“ upita
velečasni Lovro, ali ne u nevjerici. Naravno, govorili smo o životnoj energiji, ali
smo obojica mislili na njezinu dušu.
Kimnuo sam glavom i on se nakratko zamislio. Za svećenika, koncept
ljudske duše ima više značenja, možda čak i interpretacija, i vidio sam da sad u
mislima prebire po svemu što je do tada znao, ili je mislio da zna. Sve ovo je
potvrđivalo da postoji nešto nakon smrti, neki drugačiji oblik života, ako vam je
tako draže, ali ujedno ga je i pobijao jer nije bio potpuno konvencionalan. Kako
sam rekao, neistraženo područje i mogućnosti za teoriziranje bile su ogromne i
sve što bi rekli moglo je biti točno jednako toliko koliko i pogrešno. „Ne mogu ni
zamisliti što je sve proživjela u tim zadnjim trenucima“, rekao je, ali još nešto ga
je mučilo,vidio sam to gotovo ispisano na sredini lica.
„Kao da vam nešto smeta, oče“, rekao sam.
Uzdahnuo je. „Domagoj, jesi li se ikad zapitao zašto Crkva nikad nije javno
priznala postojanje duhova ili zašto nije objelodanila postojanje slučajeva
demonske opsjednutosti? Zašto je sve to poprilična tajna, iako bi, realno
gledajući, to bio nepobitan dokaz da postoje dobre i loše strane, stvarne strane,
duhovnog svijeta koji zagovaraju?“
„Ne, ne baš. Iskreno, Crkva me kao takva nikad nije baš previše zanimala.“
„Neću to zamjeriti“, ponovno se osmjehnuo, s nešto više živosti. „Ali
činjenica je da se takve skrivaju iz jednog razloga; nemogućnosti da shvatimo
takve stvari. Polijevanje posvećene vode, raspelo i molitva djeluju kao dobar
izbor pri takvim... susretima, ali činjenica je da su to obični rekviziti koji nemaju
stvarnu moć. Ne kao pištolj u policajca, recimo. Većina svećenika nikada ni ne
doživi nešto što ne može objasniti, ali oni koji dožive... pa iskustvo ih promijeni.
Postanu nesigurni u sebe, ako im je srce na pravom mjestu. Ne mislim striktno na
nadnaravne stvari, već i obične. Loš savjet jednostavno je loš savjet. Možete li
zamisliti reakciju javnosti kada bi sve ovakve stvari izašle na vidjelo, s
pouzdanim svjedocima i čvrstim dokazima, a onda konačan zaključak - mi vam
ne možemo pomoći jer to ne razumijemo.“
„Možda bi reakcija bila jača i zapaženija prije nekoliko desetljeća, dok svijet
nije bio ovoliko povezan, ali danas, pokraj svega što se može vidjeti i čuti na bilo
kojem programu... mislim da ljude jednostavno ne bi bilo briga. A što se tiče
1
savjetovanja... Govorimo o Slavenu Badriću, zar ne?“ upitam. „Rekli ste da ste ga
loše savjetovali prilikom vašeg razgovora.“
„Rekao sam mu da se suoči s prisutnošću u kući. Da pokaže kako je svjestan
njezina postojanja. Naivno sam vjerovao da će se zbog toga stvari same od sebe
vratiti na staro. Nisam mu izričito savjetovao što da napravi, ali rekao sam da bi
suočavanje možda moglo djelovati oslobađajuće na to što je bilo ovdje“, zastao je.
„Mislio sam da je riječ o nekome od obitelji Horvat, nekome tko nije prihvatio
prijelaz na drugu stranu i da je svojevoljno ostao na strani živih ljudi. Ni u
jednom trenutku nisam pomislio da možda ne bi trebalo napraviti ništa i
jednostavno se prepustiti trenutku i pokušati razumjeti što to prisustvo želi
poručiti“, i to je bilo ono što ga je mučilo. Ali, nisam ga krivio.
Moja prva nagonska pomisao bila je da pobjegnem s imanja. Toliko o
naprednim načinima komunikacije. Bijeg.
Badrić je napravio svoju verziju onog što mu je savjetovao velečasni Lovro,
pokušao je vatrom riješiti problem, ali nisam se osjećao nimalo bolje zbog načina
na koji sam ja riješio problem. Bila je to, iskreno, glupa sreća, sve što sam
napravio i, što je bilo najbolje, nisam bio baš posve siguran da su svi postupci bili
u cijelosti moji.
Iako nisam bio potpuno uvjeren da bi mi Ana naudila s ozbiljnom namjerom,
to je također bila jedna od mogućnosti jer to što je bilo povezano s kućom i
imanjem više nije bila ona. Ne u cijelosti. Pretpostavljam da je zadržala neki dio
svoje prijašnje osobnosti jer je pokazivala razumijevanje, kao i zadršku kada bi
stvari otišle predaleko, ali to je bila samo moja osobna teorija koju nisam mogao
potvrditi.
Kako god, sada je bilo
gotovo. Priča je završila.
I to sam rekao ocu Lovri, kao i to da se ne treba previše zabrinjavati oko
loših savjeta jer da nije bilo njega pitanje je koliko bih i ja uspio sve to povezati u
smislenu cjelinu. I to sam mislio ozbiljno.
Jedini problem bio je u tome što priča još uvijek nije bila gotova.
1
28. Poglavlje
P
roblem s viškom slobodnog vremena je taj što počnete razmišljati o
stvarima koje su iznad dosega onoga što zapravo možete napraviti. Prva
pomisao idućeg jutra bila mi je da možda postoji način na koji bih mogao
pronaći Aninog ubojicu. Bila je to ozbiljna pomisao na jedno deset minuta, a onda
sam postao svjestan činjenice kako je više romantična nego realna. Jer, bilo bi
lijepo završiti stvari, pokucati na nečija vrata (u pratnji policije) i uvjeriti se kako
će ta osoba ostatak života provesti iza rešetaka.
Bila je to glupost, kako rekoh.
Kao prvo, u Hrvatskoj ne postoji doživotni zatvor, što znači da svaki ubojica
zna kako će jednog dana ponovno biti slobodan. Na stranu to, nisam znao ni
odakle bi mogao započeti s potragom. U Trenkovcu sam u to vrijeme poznavao
jedva nekoliko osoba, dok o samoj Ani nisam znao apsolutno ništa. Postojala je
jako mala mogućnost da ju je ubio potpuni stranac, netko tko je samo prolazio
kroz grad (popularna teorija u filmovima kad se stvari žele brzo zataškati) što bi
značilo da slučaj neće nikad biti riješen, ali teorija o strancu brzo je pala u vodu.
Ubio ju je netko tko je dobro poznavao ovo imanje, ako ništa drugo. Ana mu je
mogla biti stranac, mogao ju je prvi put u životu vidjeti, ali imanje je morao
poznavati dobro, i to ne ovaj glavni dio, kuću i popratne objekte, već onaj drugi,
zaboravljeni dio. Š to je opet moglo značiti da ju je mogao ubiti svaki trenkovački
ljubitelj prirode, član lovačkog društva... ustvari, svaka osoba koja dobro poznaje
lokalne šume. Nevjerojatno velik krug osumnjičenih. Thomas Magnum bi
otplivao nekoliko krugova u moru, pa se odvezao crvenim ferarijem i riješio
slučaj. Horatio Cane bi stavio sunčane naočale, izrekao nekakvu ubojitu repliku i
riješio slučaj. Ja? Ja sam jedino mogao napraviti brzi doručak i posvetiti malo
pažnje čišćenju unutrašnjosti kuće.
Istina je bila da sam to pomalo zapustio posljednjih dana i taj dan... pa,
nekako sam imao volje to napraviti. Srećom, nikad nisam bio previše neuredan,
pa nije bilo puno posla, ali sam odmah iskoristio i lijep dan (sunce se pojavilo i
1
djelovalo je kao da se planira malo zadržati) i prozračio sve prostorije. Nije bilo
ni tako hladno, usprkos kiši koja je padala cijela dva dana. Osjećao sam se
odlično, čak i bolje od toga. Zasluge za to išle su više činjenici da sam odspavao
deset sati u jednom komadu bez ometanja nego tome da su nadnaravne stvari
napokon završile.
Napetost koju sam osjećao nije bila velika i nije bila povezana s Anom,
zvukovima i ostalim stvarima već s time da sam za manje od dva sata morao
odabrati najbolju odjeću koju imam (a koja je bila bolno ograničena na
praktičnost više nego na dojmljivost) i uputiti se prema Dijaninoj kući na jedan
dobar domaći ručak. Iako je ideja o samom jelu bila itekako primamljiva jer sam
se u zadnje vrijeme počeo jako loše hraniti, bila je tu mala sitnica u vezi s
upoznavanjem njezinog tate. Njoj je to i dalje bilo smiješno, ali meni baš i nije, a
kako se približavalo vrijeme odlaska tamo, bivalo mi je sve manje. Rekla je da
dođem s karavanom. Njezin tata je, uz ostalo, bio i poprilično dobar mehaničar,
pa bi mogao baciti brz pogled. Umjesto da odbijem, pristao sam, iako sam imao
manje od jednog kilometra do tamo. Dolazak u stilu, pomislio sam, stvarno
urnebesno. Čovjeku će u pola bijela dana pasti crni mrak na oči kad bude vidio
što vozim.
Druga stvar koja se tog dana nije dogodila bila je povratak nekog iz policije
na mjesto gdje sam pronašao Anino tijelo. Prva je bila da se ni sama Ana nije
javila. Kuća je, što se polako pretvaralo u dobar osjećaj, i dalje bila prazna, bez
znakova ičijeg prisustva. Nakon jučerašnje aktivnosti i svega službeno izrečenog
očekivao sam da će danas slijediti nastavak, ali nakon što se do jedanaest sati
nitko nije pojavio, ili nazvao, postalo mi je jasno da se to neće ni dogoditi. Vijesti
su pak bile umjerene u davanju informacija. Po raznim novinskim portalima
pojavila se mutna vijest o tome da je policija pronašla neidentificirano žensko
tijelu u gradu u Slavoniji (kasnije bi u tekstu spomenuli ime Trenkovac) te da je
službena istraga u tijeku. Čak je i trenkovački glasnik na svoju internet stranicu
stavio sličnu vijest, bez ijednog detalja ili imena. Ukoliko su se ovako vodile
službene istrage, izbjegavanjem mjesta zločina, onda je bilo pravo čudo što se
išta uspije riješiti. No, dobro, bilo je još dana koji će doći, nisam se zavaravao da
policija više neće ovamo nogom kročiti, samo što sam možda očekivao... ne znam,
nešto bržu reakciju. I, treća stvar koja se još uvijek nije dogodila bio je poziv od
odvjetnika Dujmića. Iz nekog razloga vjerovao sam da ću njega čuti prvog, možda
novu lekciju o radnicima koji se ne znaju držati podalje od problema, ali ni to se
nije dogodilo.
Tako je taj dan ispao neočekivano miran. Doduše, bila je i subota, pa je
možda i to imalo nekog udjela, ali gledao sam to s vedrije strane: imao sam
pregršt mira da se pripremim za susret s Dijanom i njezinim tatom. Istuširao sam
se i odabrao odjeću. Traperice, majica i košulja. Više raznolikosti sam vidio kod
1
strip junaka. Ali, osjećao sam se udobno, a to je jedino bilo važno. Na sebe sam
još navukao debeli prsluk kao posljednji detalj i nekoliko minuta nakon podneva
izašao van iz kuće, u sunčan, ali i osjetno svjež dan.
Prvi dojam koji sam ostavio na Martina Huma bio je čuđenje.
Imao sam tu sreću da je baš bio izvan kuće kad sam stigao do tamo i odmah
se okrenuo na tugaljivi zvuk vodene pumpe, gledajući pomalo u čudu. Cijela stvar
nije mogla bolje započeti.
Odmah sam se želio ispričati zbog toga, svečano obećati da ću nabaviti bolji
auto samo zbog njegove kćeri, ali do toga nismo došli. Karavan je, istini za volju,
izgledao dobro, održavao sam ga bolje od prosjeka i po njemu nije bilo hrđe ili
loše pokrpanih rupa. Jedino je taj zvuk zvučao loše (i mijenjanje brzina bi
ponekad bilo problematično) i ugledavši izraz lica Dijaninog tate (mješavina
čuđenja i sažaljenja) čvrsto sam odlučio da ga što prije popravim. To, usput
rečeno, financijski nije predstavljalo problem. Uz svu strku i buku zadnjih dana
jedva da sam pomislio na to kako mi je sjela i prva... hm, plaća. Mislim da sam u
brzom prolazu pomislio i na to kako ne bi bilo teško malo pričekati i možda
početi tražiti novi automobil.
„Dobar dan, gospodine Hum“, rekao sam s poštovanjem, ali bez ulizivanja.
Nitko ne voli ulizice. Martin Hum djelovao je kao netko tko ih ne voli. Bio je visok,
viši od prosjeka, i mršav, ali ne na nezdrav način. Kosa mu je bila kratka i još
uvijek crna. Zbog grubih crta lica izgledao je kao mješavina fakultetskog
profesora i časnika zaduženog za obuku mladih vojaka. Kombinacija zbog koje ga
je bilo lagano stvoriti pogrešan zaključak o njemu. Rukovali smo se te sam se
predstavio. Pogledao me i onda se nasmijao.
„Opusti se, Domagoj, nisi prvi Dijanin dečko kojeg sam upoznao“, milosrdno
nije dodao kako sasvim sigurno neću biti ni posljednji, ali je pogledao prema
karavanu. „Nažalost, oko ovoga ti ne mogu pomoći. Po zvuku, tu pumpu trebaš
promijeniti što prije. Znam dobrog majstora koji će ti napraviti posao kako treba
i neće te novčano oderati, pa me podsjeti da ti dam njegov broj.“
I tako smo se upoznali.
Nije bilo strašno. Znao sam da neće biti... Ma, koga zavaravam, očekivao sam
nekoga tko će imati nekakav priručni alat pri ruci i biti spreman da mi polomi
ruke i noge ako kažem pogrešnu riječ, no, priznajem, nije bio loš početak. Dijana
je namjerno izašla van iz kuće tek onda kad se uvjerila da smo se mi upoznali, s
osmijehom na licu i izrazom koji je govorio rekla sam ti bolje nego izgovorene
riječi.
„Preživio si“, šapnula mi je dok sam ulazio u kuću, a onda smo izmijenili brzi
poljubac jer je njezin tata namjerno zaostao nekoliko sekundi pri ulasku u kuću.
1
Bio je to dobar osjećaj, biti ponovno blizu nje. Stvarno mi je bila nedostajala.
Uvela me u kuću i pustila da malo razgledam. Martin Hum mi je ponudio pivo
koje sam prihvatio iako nisam bio baš zainteresiran.
Unutrašnjost njihove kuće odisala je toplinom, pri čemu ne mislim samo na
pravu toplinu koja je dolazila iz velike peći u dnevnom boravku već na sve ostalo.
Osnovni motiv bilo je drvo. Većina namještaja, zidne obloge, podovi. Sve u gotovo
istoj svijetloj boji (odakle je i potjecao osjećaj topline) i sa sjajnim površinama.
Bila je tamo i velika polica s knjigama, slikama i raznim sitnicama, stolić za
televizor, čak i stalak za glazbenu liniju. Uređenje nije odisalo pretjeranim
bogatstvom, ali je bilo uredno, uređeno i lijepo namješteno. Martin Hum se
ispričao i rekao da ide nešto na brzinu obaviti u dvorište, a ja sam sjeo u
prostranu kuhinju, za veliki drveni stol, kako bih mogao gledati što Dijana radi.
„Tvoj tata nas je namjerno ostavio same ili...“
„O, ne, mislim da ide zapakirati jedan od onih visokih stalaka za cvijeće. To
je radio prije nego si došao. Večeras ga treba odvesti prijateljici.“
„Večeras?“ upitam.
„Pa, da“, blago se osmjehnula. „On misli da ne znam kako ima nekoga u
životu, a ja se pravim malo slijepa po tom pitanju.“
„Ne smeta ti?“
Odgovorila je bez razmišljanja. „Ne. Dobro je da se viđa s nekim. Ako i odem
iz Trenkovca, znam da neće biti sam“, spretno je otvorila pećnicu i okrenula
nekoliko odrezaka, a onda uzela gutljaj piva iz moje boce. „Da sad čujem sve
grozne detalje o tome što se dogodilo na imanju“, zatražila je, ali tek nakon što mi
je utisnula jedan pravi poljubac.
Ponovno sam joj prepričao sve ispočetka, samo što sam sad dodao malo više
detalja i pojedinosti kao kompenzaciju za prešućivanje svih uvrnutih stvari.
Postavila je tek pokoje pitanje, a ni njezin tata, koji se vratio natrag u kuću dok
sam bio na polovici priče, nije napravio puno više. Kad sam dovršio, međusobno
su se pogledali (obiteljska sličnost bila je itekako uočljiva) i odmahnuli glavom u
nevjerici. Martin Hum je upitao, izravno.
„Policija misli da je ubijena na imanju, zar ne?“
„Rekao bih da da, iako mi nisu ništa rekli. Ništa tako otvoreno.“
„Problem je što sad ne znaju kako bi pristupili cijelom slučaju“, rekao je
Martin Hum, pri čemu sam se prisjetio da je on bivši policajac te da sasvim
sigurno ima više prijatelja u postaji i bolje informacije od mene. „Novi načelnik
policijske postaje nije loš čovjek, ali je više političar nego službena osoba. S
pravom istragom kasne već nekoliko mjeseci, a vjerujem da se djevojka vodila
1
kao još jedna u dugom nizu onih koje su jednostavno pobjegle od kuće,“ pogledao
je u Dijanu i ona su kratko osmjehnula. „Prvo će smisliti dobro priopćenje za
javnost, pokriti sebe, a onda će sprovesti istragu“, dodao je zvučeći kao osoba
koja ima popriličnog iskustva u tome. „Što nekako objašnjava zašto se danas
nitko nije pojavio na imanju“, rekao sam.
„Vikend je. Zbog stalnih rezanja troškova trenkovačka postaja radi samo s
najosnovnijim osobljem. Ako se i budu vraćali natrag, to neće napraviti prije
ponedjeljka. Onaj inspektor s kojim si razgovarao, Kidrič...“ Ako je i zamijetio da
sam se poprilično iznenadio time što zna s kime sam najviše razgovarao, nije to
pokazao, „...poznavao sam mu oca. Poznajem i njega, ali ne tako dobro. Znaš da
mu je otac jako dobro poznavao imanje na kojemu upravo živiš, Domagoj? On je
pronašao Horvatove.“
Pa, ovaj put nisam uspio prikriti iznenađenje. Kao ni Dijana. Oboje smo imali
skoro identični izraz nevjerice ispisan preko lica. Martin Hum prvo je pogledao
kćer, pa mene, pa se on malo iznenadio što smo mi iznenađeni.
„Zar ste vas dvoje mislili da nitko drugi neće doznati za vaše malo
istraživanje tako daleke povijesti?“ upita, gotovo se čudeći.
„Pa, da“, odgovorim. „Tako nekako.“
„Nije bilo baš tako tajno. To imanje... Ono ima svoju povijest. Doduše, više je
se skoro nitko ni ne sjeća, ali to je opet nije izbrisalo. Poznavao sam Horvatove,
bili su dobri ljudi. Nažalost, prekasno se otkrilo da je Oliver bio bolestan, teško
bolestan, iako nisam siguran da bi se nešto promijenilo da se to i znalo javno“,
pogledao je u Dijanu, pa u mene i morali smo mu djelovati komično. I dalje smo
imali identičan izraz lica, ali ovaj put je znatiželja bila u pitanju.
Ipak, nismo dobili cijelu priču. Martin Hum zadržao je većinu detalja za sebe,
ali je ispričao kako je nakon ovih smrti, ostatak obitelji počeo jednu od onih
univerzalnih borbi za nasljedstvo. Stvari su se rasprodavale, posao također,
izvlačili su novce odakle su god mogli jer nitko od njih nije želio nastaviti posao s
vinom. Bilo je to tužno, a po načinu na koji je pričao o Horvatovima stekao sam
dva dojma. Da je volio Olivera i njegovu obitelj, ali da nije mogao podnijeti
ostatak. Onda je bio mlad, rekao, kao i Oliver i svi su ovdje bili nešto kao bliska
zajednica. Prvo je ta tragedija šokirala sve, pa je došao Domovinski rat i stvari
jednostavno više nisu bile iste.
Dok je on govorio, Dijana je servirala ručak. Ponudio sam se da pomognem i
dobio odgovor da sam danas njihov gost. Nakon prisjećanja na prošlost, došlo je
vrijeme i da ja ispričam nešto o sebi. S obzirom da nisam bio baš jako dobar u
pričanju o sebi, prepustio sam Martinu da postavlja pitanja. Nije bilo ni izbliza
tako strašno kao što sam mislio da će biti. Suosjećao je s činjenicom da su mi
1
roditelji umrli, govorio sam mu o sestri (i tome da me neki dan posjetila) kao i
zaposlenju na imanju. Tu smo se opet malo zadržali na nasljednicima obitelji
Horvat jer je Ksenijin muž bio upravo to (Martin se sjećao njegove mame, kao i
njega samog dok je bio mali klinac) ali stekao sam dojam da Martin već unaprijed
zna tko će doći živjeti na imanje. Pokazalo se da je to i istina. On je uistinu i radio
sjenicu na imanju, ali nije još stigao upoznati nove vlasnike. Upoznao je mog
ujaka koji je, iznenađenja li, proveo nekoliko dana na imanju, pa smo se zadržali
na njegovim poslovima i mutnoj budućnosti koja me čekala nakon što završim s
boravkom na imanju. Jedino sam tu osjetio njegovu zadršku jer, pa nisam želio
lagati, stvarno nisam znao što ću raditi dalje, a to je neizgovoreno značilo i da ne
znam što će se dogoditi između Dijane i mene. Vrijeme je u konačnici prošlo
puno bezbolnije nego sam to očekivao.
„Preživio si“, rekla je Dijana nakon što smo opet ostali malo nasamo.
Zapravo, ostali smo nasamo zbog nje jer me povela u brzi obilazak, a prva postaja
bila je njezina soba. Odmah čim su se vrata zatvorila upustili smo se u malo
vrućeg ljubljenja, a kad su nam ruke postale nemirne i počele odlaziti u poznata
područja, odvojili smo se i odlučili malo ohladiti.
„Jesam. Ispalo je bolje od očekivanog.“
„Rekla sam ti.“
„I kuhaš odlično. Ne sjećam se kad sam ovako dobro posljednji put jeo.“ To
ju je nasmijalo, pa me provela kroz ostatak kuće. Svidjela mi se, kuća, jer je
ostavljala dojam sigurnog i udobnog mjesta, mjesta za kojeg sam se nadao da ću
ga i ja jednom u životu uspjeti napraviti. Dijana kao da je pročitala blagi pad mog
raspoloženja, pa me povela u kratku šetnju iza kuće, u hladno povečerje.
Razgovarali smo o banalnim stvarima, toliko banalnim da se danas ne mogu
točno ni sjetiti o čemu je bilo riječi. No, nijedno nije marilo za to jer smo se dobro
zabavljali. Kad je već došao mrak i postalo jasno da bi daljnji boravak vani bio
poziv za dobru prehladu, odlučio sam otići. Pogledala me kao da sam pao s
Marsa.
„Mislim da sam danas dobro prošao“, rekao sam. ,,I stvarno ne bih želio
forsirati sreću s tvojim tatom“, pod time sam mislio da sam jedva micao ruke s
nje jer smo i tada bili zagrljeni, ispred karavana, na otvorenom. Nasmijala se.
Imam dojam da ju je moja neugoda stalno nasmijavala.
,,OK“, rekla je i odmaknula kosu s očiju. „Tata će za jedno sat vremena otići, a
ja ću završiti sve što trebam, pa ću doći do tebe. Nakon što sam provela dva dana
sa svojima, trebam malo odmora“, još jednom me poljubila, poprilično jasno
naglašavajući da se nećemo baš puno odmarati.
1
Da sam onda znao što će se dogoditi, rekao bi joj da se drži podalje imanja.
Da sjedne u auto i da krene voziti što je dalje moguće. Jer to što smo taj dan imali
bio je korak do savršenstva, a nijedno nismo bili svjesni toga da je to bilo samo
zatišje pred užas koji nas se spremao udariti svom snagom.
1
šest
posljednji odjek
1
29. Poglavlje
S
hvatio sam da sam izgubio pojam o vremenu i dijelove sjećanja. To se nije
dogodilo samo tako, zato što je bio lijep i sunčan dan, to je bila izravna
posljedica jakog udarca u glavu. Pratila ga je poprilična dezorijentiranost
jer nisam znao gdje se točno nalazim, kao ni što mi se dogodilo. Morao sam
izgubiti svijest na neko vrijeme jer sam izranjao iz gustog mraka koji nije mogao
biti posljedica prirodnog sna, i sve mi je djelovalo zamagljeno i ispunjeno
postojanom boli zbog koje sam vjerovao da mi se glava raspada. Mrak je ubrzo
bio zamijenjen nečim svjetlijim, ali svijet oko sebe nisam mogao vidjeti jasno jer
sam ga gledao kroz crveni filtar. Sve je bilo izokrenuto, pogrešno, izduženo i
zamućeno. Prstima dodirnem lice i shvatim da je crveni filtar ustvari krv, moja
krv, koja je potjecala odnekud iznad lijevog uha, mjesta gdje me nešto udarilo.
Netko. Nešto...
Prva nagonska pomisao bila mi je da ustanem, ali to je završilo loše jer se
nisam ni počeo uspravljati, a svijet se u istom trenutku zavrtio oko svoje osi i
opet sam ležao na podu. To pokrene novi vatromet intenzivne boli, onu vrstu
zbog koje shvatite kako ste ozbiljno ozlijeđeni. To u tom trenutku nije imalo
nikakvog smisla jer su sjećanja bila iskrivljena kao i percepcija vremena. Ispred
očiju mi je bljesnula Dijana i dijelovi našeg zadnjeg razgovora. Zamijenila ju je
Dunja. Na njezino je mjesto pak došao inspektor Kidrič, ali ovog puta je sjećanje
bilo jasnije, kao da je novije i pouzdanije. Sva su lica bila mutna, a riječi
nerazumljive.
Pomaknem se i ovaj put nekako izdržim napad vrtoglavice.
Nisam ustao u cijelosti, već sam više otpuzao do obližnjeg zida i tamo se
oslonio, premještajući se iz ležećeg u sjedeći položaj. Još uvijek nisam mogao
jasno gledati, pa rukavom košulje pokušam obrisati nešto krvi s lica, ali to mi je
pošlo za rukom tek djelomično. Nisam ležao daleko od ulaznih vrata (koja su bila
otvorena) i ležao sam u polumraku, što je bila dodatna smetnja pri jasnom
pogledu. Dnevna soba je bila osvijetljena, kao i popratne prostorije, a do mene su
1
dopirali utišani zvukovi prevrtanja i neujednačene lomljave. Nisam se sjećao

kako sam došao ovamo, ni kako sam završio na podu, ni s kim sam došao, ali u
kući nisam bio sam. Još je netko bio ovdje, netko tko je, ako je suditi po
zvukovima, pretraživao kuću. Ovo nisu bili nadnaravni zvukovi, ovo nisu bili
odjeci prošlosti, lomljavu je radila živa osoba.
Kidrič mi je ponovno uplovio u sjećanje.
Pokušao me nazvati, ali je dobio govornu poštu jer sam mobitel isključio i
ostavio ga u autu dok sam bio kod Dijane. Sjećao sam se da sam preslušao
poruku kad sam ga upalio. Nešto u vezi ispitivanja, onoga o čemu smo pričali,
nejasnoće...
Izmicala mi je cijela slika.
Kada je trebao doći?
Večeras? Sutra? Za deset godina?
Zatvorio sam oči i počeo duboko disati, pokušavajući vratiti potpunu
prisebnost. Osjetim malo poboljšanje, samo malo, ali prihvaćao sam sve pruženo.
Rukom dodirnem glavu i osjetim kvrgu veličine malog jajeta. Kosa mi je bila
slijepljena i pod prstima osjetim određenu vlažnost, ali činilo se da je jače
krvarenje prestalo.
Iz pokrajnje sobe začuje se puno jači zvuk pretraživanja.
Nije se činilo kao da netko nešto doslovno razbija, ali stvari su letjele po
prostoriji. Pogledam prema otvorenim vratima i ugledam gusti mrak izvan njih i
kovitlace magle nisko pri tlu. Maglu sam mogao vidjeti jer je gorjela rasvjeta duž
prilaznog puta. Jesam li je ja upalio? Put u slobodu, ali stvarnost nikad nije u
dogovoru s mogućnostima, pa sam opet završio na podu pri pokušaju da
ustanem i izađem van dok je nepoznata osoba bila zauzeta pretraživanjem.
Doduše, uspio sam ustati, čak i napraviti nekoliko koraka, ali onda je glavobolja
postala tako jaka da sam morao zastati, osloniti se o zid, a kada sam napravio to,
opet sam spuznuo u sjedeći položaj. Približio sam se vratima za cijela tri metra. I
nisam bio tih, nikako. Pokušao sam biti, ali teško disanje i bolni uzvik kad sam
ponovno završio na podu ispali su dovoljno glasni da privuku pažnju nepoznatog
posjetioca i da ga prekinu u pretraživanju. Čuo se odjek teških koraka i znao sam
da je netko krenuo prema meni.
Ispred mene je stao Mislav Erić.
Kada je kleknuo na jedno koljeno, u prvi trenutak se zapitam što on radi
ovdje. Čak sam pomislio i na to da je došao pomoći, ali onda je olakšanje
zamijenio oprez, a onda je došlo i shvaćanje kako je on krivac za to što ležim na
podu i imam razbijenu glavu.
1
To saznanje nije došlo zbog naglog povratka sjećanja, ono je još uvijek bilo
maglovito, već zbog toga kako je izgledao pomoćnik odvjetnika Dujmića. Duboko
je disao, toliko duboko da je zvučao kao da hiperventilira. Lice mu je bilo mokro
od znoja kao da se netom sklonio s jakog pljuska, ali najviše su otkrivale njegove
oči. U tom odjelu imam nekog iskustva, ne možete raditi za šankom i ne naučiti
raspoznavati problematične mušterije, i Erić je gorio. Nešto u njemu mu je
podizalo temperaturu do samog usijanja i imao je teških problema s
kontroliranjem bijesa koji ga je obuzeo. U ruci je držao dugačku i podeblju
baterijsku svjetiljku i prsti su mu toliko čvrsto stiskali držak da su bili sasvim
bijeli. S baterije nije kapala krv, ali znao sam da me njome udario.
„Kako si je pronašao? upita tiho, gotovo šaptom, kao da se boji uznemiriti
tišinu koja nas je okruživala. Malo mi se približi, nedovoljno blizu da pokušam
nešto fizički, ali dovoljno da još bolje vidim plamen u njegovim očima. „Kako si je
pronašao?“ ponovi sporije. Ne da naglasi riječi ili da bude razumljiviji već da
umiri glas koji je drhtao. Bio je to Mr. Hyde. Druga strana onog povučenog
Mislava Erića kojeg sam upoznao.
Trepnem. „Koga?“
Pomislio sam da će me ponovno udariti jer sam vidio kako mu se prsti stežu
oko baterije, ali onda se povukao. Bio je svjestan toga da ako me udari još jednom
takvom silinom neće imati koga ispitivati.
„Kako si je pronašao u onom bunaru?“pojasni strpljivo. Ponovno sam
zatvorio oči da pokušam smanjiti jačinu glavobolje, što on protumači kao Znak da
gubim svijest jer me odmah prodrma bez da je pazio na održavanje razmaka
između nas.“Hej!“„Ona mi je rekla,“odgovorim.
Erić je odmaknuo ruku od mene kao da se opekao. Možda ga je iznenadila i
čvrstina u mom glasu jer mene svakako jest. Nisam siguran jesam li odlučio
govoriti istinu zato što sam bio u bezizlaznoj situaciji ili zato što sam već znao da
ga nijedan odgovor neće zadovoljiti. Koje god riječi da sam odabrao, opise,
metafore ili jebene viceve, mislio bi da lažem. Sljedeće što se dogodilo bilo je
neočekivano, u cijelosti, i kasnije sam otvoreno požalio što nisam rekao nešto
drugo jer su ga moje riječi odvele do pogrešnog zaključka.
„Ona?“ ponovio je i slobodnom rukom obriše usta, kao alkoholičar koji se
jedva suzdržava da ne dohvati prvu čašu. „Dijana ti je rekla? Ona zna?“ sada je
zvučao kao da bi se mogao rasplakati. Mijenjao je raspoloženja meni naočigled.
Na trenutak pomislim da će stvarno zaplakati, a onda se vrati onaj sjaj u očima.
„Glupa drolja! Glupa, glupa, glupa pička!“
„Ne...“podigao sam glas, ali više me nije želio slušati, ne u tom trenutku.
Iznenada se uspravio, pogledao oko sebe, još jednom obrisao usta, a onda izađe
1
van iz kuće. Samo tako. Odmah sam se pomaknuo i krenuo ustati, cijelom
težinom se oslanjajući o zid. Nisam želio pasti natrag, ali moje želje u tom
trenutku nisu vrijedile ništa.
Čuo sam kako su se izvan kuće otvorila vrata na automobilu, ali nisam čuo
njihovo zatvaranje. Krenuo sam prema ulaznim vratima u čvrstoj namjeri da
zaskočim Erića čim se vrati natrag, ali reagirao sam prekasno i presporo. Gotovo
odmah se vratio natrag u unutrašnjost, ali sada je u ruci uz baterijsku svjetiljku
držao i lovačku pušku. Odmah ju podigne i usmjeri dvije zlokobne cijevi prema
meni. Oružje ga je malo smirilo, kao da je dobio novi polet samopouzdanja, ali
onaj luđački pogled mu je i dalje sijevao iz očiju.
I dalje oslonjen o zid, podignem obje ruke koliko sam mogao, pokazujući da
nisam ozbiljna prijetnja. Erić polako zatvori ulazna vrata.
„Hodaj,“ puškom mrdne prema stubištu. „Idemo na kat.“
Začudo, išlo je lakše nego sam mislio da će ići. Nije mi trebalo previše
oslanjanja o zid, a svijet je usporio vrtnju na podnošljivu mjeru. Ušao sam u
prostoriju koja će u nekoj budućnosti postati dnevni boravak i shvatio što je Erić
radio dok sam bio u nesvijesti. Pretražio je sve što je mogao pretražiti. Moje
stvari, kojih nije bilo puno, i stvari od obitelji Horvat, koje su do maloprije bile u
kartonskim kutijama i koje sam tek jutros prenio ovamo, sve su bile razbacano
uokolo, iako, iznenađujuće, nije napravio preveliki nered. Dok smo hodali prema
sredini prostorije, vrati mi se još jedan dio izgubljenog sjećanja.
Erića sam pronašao sam ispred ulaznih vrata nakon što su svjetla karavana
osvijetlila njegov automobil parkiran nedaleko od garaže. Nije još bilo previše
kasno, jedva da je prošlo osam sati i, iako me njegova posjet iznenadio, nije bio
nešto zbog čega bi se trebao upaliti alarm za uzbunu.
Sjedio je na stepenicama i sve čega sam se uspio sjetiti da je rekao bilo je da
ga je poslao Dujmić. To mi je nekako imalo smisla, što ga je uvelo u kuću. Čim
smo prešli prag osjetio sam nešto upozoravajuće, samo što je bilo prekasno za
reakciju jer me udario baterijom po glavi. Mislim da je planirao puno precizniji
udarac, ali da je panika prevladala.
Gledajući ga sada, potpuno drugačiju osobu, shvatim da sam osobno kriv za
ovu situaciju. Nijednom mi nije palo na pamet da bi se Anin ubojica mogao vratiti
natrag na imanje. I da bi mogao nositi prijateljsko lice.
„Sjedni“, ponovno upotrijebi pušku kao
putokaz. Nisam imao gdje sjesti osim na pod.
Poboljšanje nije dugo trajalo. Čim sam sjeo ponovno sam zatvorio oči i
nekoliko puta duboko udahnuo, pokušavajući obuzdati vrtoglavicu i valove
1
bolova. Erić je namjerno izabrao ovu prostoriju jer iz nje nije bilo izlaza, a kako je
stajao ispred mene, nisam mogao napraviti ništa osim naletjeti na dvostruko
punjenje iz lovačke puške. Ili skočiti s balkona. Ili ući u neku drugu sobu bez
izlaza. Ipak, iako je ovo bio velik prostor, dijelilo nas je samo tri koraka, i ako
dođe do posljednje situacije, možda bi mogao...
„Dijana...“ suho je rekao Erić.
„Nije mi ništa rekla!“ naglasim, ali bez podizanja glasa. Pogledam ga. Morao
sam biti pravi prizor jer je gotovo ustuknuo korak unatrag. Krv na licu uvijek ima
takav učinak na ljude.
„Netko drugi me odveo do bunara.“
„Netko drugi te odveo do bunara?!“ ponovi i odmah počne odmahivati
glavom. „Lažeš!
Nitko nije znao da je ondje! Nitko!“
Odmahnuo sam i ja glavom, pa ponovno zatvorio oči. Erić me zapravo nije
slušao. Ispitivanje je bilo tek obično zavlačenje dok ne odluči što će sljedeće
učiniti. Puška u njegovim rukama govorila je više nego dovoljno što će se
dogoditi, ali još uvijek nije imao hrabrosti za povlačenje okidača. Možda je bio
neodlučan, možda je bio uplašen, nije bilo bitno. U jednom trenutku će to
napraviti, u to sam bio siguran.
„Dijana ju je ubila“, rekao je iznenada, prenuvši me. Izgovorio je to smireno,
bez imalo emocija. „Ona je kriva za to“, kimne glavom sam sebi i trebao mi je
nekoliko trenutaka da shvatim što radi. Samouvjeravanje. Ž elio je nekome
ispričati i opravdati se za taj čin, riješiti se tereta s ramena. Odlučio sam zaigrati
tu igru ako ni zbog čega drugog onda barem da dobijem malo na vremenu.
„Zašto je ona kriva?“
„Znaš da sam uvijek bio uz nju?“ nisam to znao, nije postojao način na koji
bih to mogao znati, ali svejedno potvrdno kimnem glavom. Uvijek se dodvoravaj
čovjeku s oružjem. „Uvijek sam bio uz nju. Svaki put kada bi imala teško
razdoblje, ja sam joj pružao utjehu. Mene bi prvog nazvala. Razumiješ taj osjećaj?
Kad si s nekim toliko blizak da ne morate ni govoriti da biste se razumjeli?“
zvučao je gotovo normalno, kao onaj Mislav Erić kojeg sam upoznao. Dr. Jekyll.
Opet potvrdim.
Naravno da sam razumio. Bio sam oličenje razumijevanja.
„Dijana nikada nije znala tko je dobar za nju. Nikada)“ naglasi. „Kao da je
uvijek tražila nekoga tko će je povrijediti i kada bi se to dogodilo, zvala bi mene
da budem uz nju.“ Ponovno je promijenio raspoloženje, ali u smireno, što je bilo
1
jezivo, kao da racionalizira sve okolnosti u svoju korist. „Rekao sam joj to, ali se
nasmijala. Rekla je da me vidi kao jako dobrog prijatelja, kao nekoga tko je
razumije, zna sve o njoj i ne želi to izgubiti. Ta kučka! Nikada je ne bih povrijedio,
nikada? Dubok bijes počeo je zamjenjivati smirenost.“ Onaj Dario...“gotovo je
ispljunuo njegovo ime. „On je bio najgori. I ona je izabrala njega umjesto mene?
dlanom je pokušao obrisati lice sjajno od znoja. „I sada je izabrala tebe. Još
jednog gubitnika!“
Mirovanje mi je ponovno pomoglo, barem što se tiče
sjećanja. Kidrič je trebao doći na imanje.
To je bio sadržaj govorne poruke koju mi je ostavio. Zvučao je nekako
nejasno, i službeno i naklonjeno, rekavši da moramo još jednom proći sve o tome
kako sam pronašao Anino tijelo, ali ne da bi utvrdili neke nepravilnosti (to nije
rekao baš tim riječima), već da potvrdim nešto što su otkrili u istrazi. Imali su
dobar trag u vezi s tim tko bi mogao znati još nešto o njezinom nestanku. Nisam
gajio nade da su već otkrili kako je Mislav Erić krivac, takvo je što bilo moguće
samo u nekom CSI serijalu, ali bio sam otvoren za optimističnu mogućnost.
Jedino što me zabrinjavalo bilo je to što Kidrič nije čovjek od akcije i ako
nepripremljen dođe do u kuću, Erić neće imati nikakvih problema da i njega
svlada.
To nisam smio dopustiti.
„Ana te isto odbila, zar ne?“ upitam.
Nisam osuđivao, nisam ni zvučao tako, zvučao sam kao da razumijem. Cura
te odbije, ti je ubiješ. To je prirodni tijek stvari, svatko to razumije. Erić me
nekoliko trenutaka neodlučno gledao, a onda polako kimnuo glavom.
„Još jedna koja je lagala da želi nekoga tko je razumije. Lagala je. Prokleta
kučka!“ zašuti, pa čvršće uhvati pušku. „Htjela je vidjeti imanje. Što radimo
ovdje“, nastavi ponešto sigurnije u sebe. „Pa sam je dovezao. Zanimala se za
povijest grada, glupa kučka. Nije bila rođena ovdje, znaš, doselila se prije deset
godina iz Njemačke. Njezina mama je bila podrijetlom odavde. Možeš li zamisliti?
Njoj se sviđao ovaj usrani grad!“ odmahnuo je glavom u nevjerici. „I ona je bila
kao Dijana...“ ponovno je zastao. „Rekla je da me ne želi povrijediti, ali da je ne
zanimam“, sada je toliko pojačao stisak oko puške da su mu prsti ponovno
pobijelili. „Da samo želi prijateljstvo...“
Bio sam siguran da će povući okidač. Jednostavno sam znao da je došao do
odluke da više ne želi objašnjavati zašto ju je ubio i gotovo sam skočio na njega,
pokušao odigrati posljednju očajničku kartu, ali tada nas je obojicu u namjerama
omeo zvuk automobila na prilaznom putu. Svjetla u prolazu bacila su izdužene
sjene po prostoriji.
1
Erić glatkim pokretom zauzme položaj s druge strane vrata i podigne pušku
do ramena, učvrstivši je. Pogledao me kao da je znao da bih mogao pokušati
nešto glupo, kao što je povik upozorenja, i jednim pogledom poruči da će to loše
završiti. Uistinu jesam pomislio da viknem Kidriču što ga čeka, ali ga nisam čuo.
Automobil se zaustavio negdje u dvorištu i više se ništa nije čulo. Ni otvaranje
vrata, ni nečiji ulazak u kuću, kao koraci po stubištu. Za nekog tko nije ostavljao
dojam prevelike sposobnosti, inspektor Kidrič pokazao je zavidnu vještinu tihog
prilaženja. Nisam shvatio da je došao do nas sve dok ga nisam vidio na vratima i,
srećom, bio je pametniji i oprezniji no što sam mislio da će biti.
U rukama je držao službeno oružje.
Zakoračio je u polumrak i odmah se okrenuo prema Eriću kao da je naslutio
njegovo prisustvo, podigavši pištolj. Možda mu policijski instinkti i nisu bili tako
slabi, ali kako je Erić već držao svoje oružje usmjereno u njegovo tijelo, bilo je
malo toga što je mogao napraviti. Obojica su se našli u poziciji koja nijednom nije
pružala prednost.
Jedva čujno, Mislav Erić je rekao. „Kasniš.“
1
30. Poglavlje
T
renkovačko rimokatoličko groblje smjestilo se na jugoistočnoj strani
grada i mogu reći da je jedno od najljepših u ovom kraju. Iako nije previše
udaljeno od glavne ceste, na njemu je svejedno prisutan osjećaj
odvojenosti od svijeta, što ga čini dobrim mjestom za neobavezne šetnje. Danje
ugodno sunčan kao i jučer, ali s osjetnim povjetarcem koji kao da podsjeća kako
je ljeto kalendarski završilo.
Samo groblje se promijenilo od moje posljednje posjete. Negdje tijekom svih
prošlih mjeseci netko je došao na ideju da ukloni sve drveće s njegove površine,
pročisti vidik i tako spriječi stvaranje nakupina otpalog lišća. Taj poslovni
pothvat nikad nije sproveden u cijelosti do kraja, dio drveća još uvijek stoji na
mjestu. Sjene od razgranatih krošnji i visokih borova pridonosile su osjećaju
spokoja, ali održavanje nije bilo praktično, što je odluku o rušenju činilo
razumljivom. Napravljeno je i nekoliko betonskih staza za posjetioce, pa je
groblje izgledalo još uređenije.
Na groblje nisam dolazio od sprovoda. Može se reći da sam ga namjerno
izbjegavao, ali istu stvar mogu reći i za ostatak Trenkovca. Ovdje sam bio svega
jednom, dok sam prisustvovao sprovodu, držeći se pozadine i duboke sjene,
izbjegavajući kontakt s drugim ljudima. Doduše, nisam nikoga ni poznavao, ali
nakon one noći na imanju lice mi se pojavilo u dovoljno članaka da sam imao
osjećaj kako me svi promatraju. Zamišljao sam. Jedini koji su me promatrali bili
su policajci koji su došli na sprovod. U njihovim očima bio sam onaj koji se
izvukao, ali nisu mi nabijali krivnju preživjelog već su jednostavno željeli nekome
pripisati krivicu za sve što se dogodilo. Bilo je to lijepo od njih, u svakom slučaju,
ali da nije bilo inspektora Marulića i njegove hladne glave, pitanje je bih li danas
stajao ovdje i gledao u crnu nadgrobnu ploču.
I prisjećao se.
Jer, stvari na imanju završile su loše.
Krvavo i nasilno, rekli bi neki poduzetni novinari koji nisu znali cijelu priču
(stvarno su i upotrijebili iste te riječi) i nekako sam znao da će tako završiti čim
1
su se inspektor Marko Kidrič i Mislav Erić našli oči u oči, prijeteći jedan drugom
vatrenim oružjem, obojica spremni da povuku okidač u slučaju pogrešnog
pokreta ovog drugog. Dok je trajala pomutnja u prostoriji, ustao sam s poda i bio
spreman na bilo što. Bio sam spreman skočiti na Erića ako Kidriču zatreba
pomoć i zadaviti ga golim rukama i samo sam čekao da jedan od njih napravi svoj
potez.
Kidrič ga je napravio prvi.
„Što si to učinio?“upitao je. Po prvi put sam vidio tragove ljutnje na
Kidričevom licu, bijes koji se pojavljuje iza slike običnog službenika, ali zadržao
je svoju prisebnost.
„Ono što si ti trebao napraviti“, uzvrati Erić bez razmišljanja. Sljedeće što je
napravio bilo je spuštanje puške. U prvom trenutku pomislim da se odlučio
predati, toliko me njegova reakcija na Kidričevo pitanje iznenadila, ali onda je
ponovno progovorio. „Trebao si ga ubiti čim si doznao da je pronašao tijelo“, i
stvari su opet sjele na svoje mjesto. Još jasnije nakon što je Kidrič spustio svoj
pištolj.
„Rekao sam ti da ću to riješiti“, rekao je inspektor. Ona naznaka ljutnje se
povukla. Nije bilo ničega iza izraza čovjeka koji shvaća da se uvalio preko glave.
„Policija je...“, započeo je i onda kao da je postao svjestan toga da stojim u istoj
prostoriji s njima. Gledao me gotovo sažaljivo, s onim univerzalnim izrazom
kukavičluka koji ga je sprečavao da napravi nešto drastično.
„Ž ao mi je, Domagoj, stvarno mi je žao.“
„Jebi se!“ rekao sam. Mislio sam to viknuti iz svega glasa, ali ispalo je tiho.
Naglašeno, ali svejedno tiho. Pogledam u Erića. „Ovdje si je ubio, zar ne? U ovoj
prostoriji. Zato si me i dovukao ovamo“, Erić, iznenađujuće, ne odgovori. Spusti
pogled u pod, a onda u Kidriča. Ponašao se kao da mu je odjednom postalo
neugodno što smo ovdje, kao da je sve ovo mala nespretnost na običnoj vrtnoj
zabavi.
„Netko mu je rekao za bunar“, naglasio je.
„Nitko mu nije rekao“, Kidrič je zvučao umorno. „Slučajno ga je pronašao.
Ž ivi ovdje. Zna gdje su ostaci starog imanja.“
Zbog udarca u glavu i opće fizičke iscrpljenosti sporije sam shvaćao što se
točno događa. Kidrič nije pristao na sastanak zato što je želio ispričati priču o
obitelji Horvat već zato što je znao da se na imanju nalazi skriveno tijelo.
Saslušao me je i tek onda počeo govoriti o svom ocu i Horvatovima. Napravio je
to gotovo s olakšanjem jer je shvatio da ne znam ništa o Ani. Nisam čitao znakove
tijela, nisam obraćao pažnju na detalje, ali zanimljivo je kako se čovjek svega
prisjeti kada dođe u situaciju gdje zna da će uskoro završiti mrtav. Iznenada sve
1
postaje jasnije. Erić je pak prešutio postojanje ruševina dok smo bili u obilasku
imanja. Nije ih spomenuo ni s jednom riječi iako je trebao znati da postoje.
„Došli ste na imanje“, rekoh obojici. „Nisi se dovezao svojim autom jer bi ga
netko mogao prepoznati,“ pokazao sam prema Kidriču. „Netko je ovamo došao
po noći. Netko od vas dvojice je obišao i bunar, zar ne? Zato nije stigao otići na
vrijeme prije nego sam se vratio i zato nisam nikoga vidio blizu glavnih zgrada.“
„Pravi jebeni detektiv“, odgovori Erić, ponovno izgubivši dio smirenosti.
Kidrič je pak izgledao sve tužnije i bespomoćnije. „Reći ću ti nešto što ne znaš“,
okrenuo se prema meni i ponovno podigao pušku. Instinktivno odstupim dva
koraka, ali nisam podigao ruke. Više im nisam mislio pružati nikakva
zadovoljstva. Kidrič nas je samo gledao, djelujući kao da bi možda mogao
protestirati, ali ipak ostane tih. „Dijanin otkaz... Njezin bivši nije imao ništa s time.
Ja sam odgovoran za to!“
Nisam odgovorio. Ž elio sam da priča što više i što duže dok ne smislim nešto
što bi mogao napraviti, ali čim je to izgovorio, Erić opet promijeni raspoloženje.
Ponos je smijenilo nešto slično tuzi i kada sam pomislio da će reći još nešto,
možda se početi opravdavati, Kidrič se javi. Tiho, kao da se boji da će netko čuti
što govori.
„Što ćeš napraviti s njim? Ako ga planiraš ubiti, ne možeš to napraviti u kući.“
„Ne znam još što ću napraviti,“ odgovori Erić i ponovno popusti stisak oko
puške, ali je nije spustio. „Nitko ga ne poznaje u gradu, nema prijatelja... Mogao bi
nestati i nitko nikad ne bi doznao što se dogodilo.“
„Dijana ga zna“, rekao je Kidrič nakon kratke pauze. Prstima prođe kroz
kosu. Nije želio isprovocirati Erića, već je samo naglasio očito. „Ako samo tako
nestane ona će prva postavljati pitanja“, govorio je, ali zvučao je kao netko tko ne
vjeruje ni u jednu riječ. Nakon što je policija cijeli jučerašnji dan bila na imanju,
nakon što je na njemu pronađeno mrtvo tijelo djevojke koja se mjesecima vodila
kao nestala... Još jedan nestanak bio bi uvjerljiv koliko i političar koji kaže da je
pošten. Kidrič je to znao. Pisalo mu je posred lica.
Erić je odmahivao glavom.
„Dijana ga ne poznaje tako dobro. Ona...“
„Ti nisi pri sebi!“ prekine ga Kidrič neočekivano glasno. „Zbog tvoje bolesne
opsjednutosti tom djevojkom i jesmo u ovom cirkusu!“ pomislio sam da će ga
udariti ili nešto (da ga je ustrijelio bilo bi to ostvarenje snova), ali onda se opet
povukao u svoje obično bezlično postojanje. „Izvedimo ga iz kuće, odvedimo u
šumu i tamo ćemo... sve ovo završiti.“
1
Erić je šutio nekoliko dugačkih sekundi i onda pomirljivo kimnuo glavom.

Ponovno je bio prividno smiren. Napokon je i cijev puške usmjerio u pod, što mi
donese tek neznatno olakšanje.
Nisam znao što je Kidrič planirao s tim odlaskom u šumu. Možda se nadao
da će ga hladni zrak nadahnuti na nekakvu ideju. Možda se samo želio maknuti iz
prostorije gdje je već vidio jedno mrtvo tijelo. Koji god da je imao razlog za to,
meni je odgovarao jer sam se također želio maknuti od imanja. Nije da sam imao
neku ideju što napraviti jednom kada se maknemo odavde, ali imao sam dobar
razlog za odlazak.
Dijana je večeras trebala doći na imanje.
Mutno sam se sjećao da je spominjala neka dva
sata... Koliko je već prošlo?
Erić se pomakne ustranu. Nijedan nije izrekao da krenem prema stubištu, to
se podrazumijevalo samo po sebi. Došla mi je ideja da ih nekako pokušam
posvađati, okrenuti jednog protiv drugoga tako što ću optužiti jednog od njih da
mi je rekao za bunar, ali nepovjerenje partnera u zločinu ne funkcionira tako u
stvarnosti jer je sam zločin to što ih povezuje. Možda bi se i okrenuli jedan protiv
drugog i izveli Quentin Tarantino tip oružanog obračuna, ali u tom scenariju ja
bih prvi dobio metak koji bi me ušutkao.
„Recite mi nešto... Jeste znali da je Ana bila živa kad ste je bacili u bunar ili
vas nije bilo briga za to?“ upitam, birajući drugačiju taktiku provociranja, i
krenem prema stubištu puno čvršćim korakom nego su to očekivali.
Kidrič i Erić pogledali su jedan drugoga kao da je jedan od njih napravio
nešto loše, pokazujući prve tragove nepovjerenja u ovoj njihovoj bolesnoj
povezanosti. Jedan od njih je znao da je Ana još uvijek bila živa, u to nije bilo
sumnje.
„Rekao sam ti da mu je netko rekao za bunar!“ zarežao je Erić.
„Nagađa“, odgovorio je Kidrič s uzdahom. „Ne može nikako znati je li bila
živa ili ne jer to nitko ne zna!“ pogleda me. „Hodaj, Domagoj, prihvati...“
„Što mu duguješ?“ prekinem ga pitanjem i stanem na metar od njega,
potpuno ignorirajući Erića koji je pak ponovno, iz predostrožnosti, podigao
pušku. „Zbog čega ste tako bolesno povezani?“
Odmahivao je glavom. „Ti to ne bi razumio...“ Šutio sam jedno vrijeme.
„Ne, izgleda da ne bih“, rekao sam naposljetku.
„Hodaj!“ prekine nas Erić. Kidrič je djelovao zahvalno.
1
Izašao sam na stubište, ali nisam žurio. Osjećaj za ravnotežu mi se osjetno

popravio, ali i dalje sam nastavio praviti spore korake, pridržavajući se za zid.
Iskreno, nisam imao nekakav plan, ali kako su obojica bila iza mene, imao sam
prostora za kretanje. Pokušati pobjeći dok smo u kući bila je loša ideja zato što bi
mogli zapucati iz čistog iznenađenja i pogoditi me. Na otvorenom... to će biti malo
teže. Već sam imao grubi plan u glavi. Čim izađemo na stubište, skrenut ću lijevo,
prema zgradama, i postaviti automobile između nas, a nakon toga... Sranje,
jednostavno ću trčati, pa što bude.
Kidrič je u prizemlju iz nekog nepoznatog razloga ugasio rasvjetu te je
unutrašnjost bila u popriličnom mraku. Ne u potpunom jer je rasvjeta s prilaznog
puta djelomično osvjetljavala prednji dio građevine. Sišao sam niz stepenište i...
Onda se dogodila spoznaja da nisam sam u kući.
Prepoznatljiv i hladan dodir mi prođe kroz tijelo i nesvjesno zadrhtim,
ukopavši se na mjestu. Ovo je bila hladnoća koju sam poznavao jako dobro. Ovo
je bio dodir upozorenja za koji sam mislio da se više neće dogoditi. Ana.
„Hod...“započeo je Erić, a onda zašutio. Čuo je isto što i ja.
Po drugom katu, odakle smo upravo došli, netko je hodao. Dugački i spori
koraci, ovaj put puno glasniji nego su to bili kada sam ih prvi put čuo. Čuo ih je i
Kidrič. Obojica su podigli pogled, a čak sam i u mraku u njihovim očima mogao
iščitati mješavinu straha, panike i iznenađenja. Koraci su dobili još jači odjek, a
onda su se udvostručili, postali sitniji, kao da neka djeca trčkaraju po gornjim
prostorijama.
„Netko je gore!“ naglasi Erić iznenadivši me svojim neodlučnim glasom.
Pogleda u Kidriča koji je, iznenađujuće, djelovao mirnije od njega. „Kuća je bila
prazna! Pregledao sam je!“
Iznad nas, koraci su se prorijedili, ali nisu nestali. Ponovno su postali
samostalni, ali zvučali su udaljeno, kao da netko hoda u najudaljenijoj sobi. Onda
se pojavila voda, onaj već odavno poznati zvuk vode koja jakim mlazom curi iz
otvorene slavine.
„...vaša lica vaša lica vidim lica vaša lica lica vidim..?
Riječi su i mene preplašile, kao i Erića i Kidriča, iako sam ih prepoznao, pa
gotovo i očekivao. Glas je bio iskrivljen, maničan i pripadao je bolesnom čovjeku,
znao sam to, ali svejedno je zvučao užasno. Sva ona razmišljanja oko toga jesam li
lud i čujem li samo ja zvukove sada su bila bespredmetna; zvukovi su bili dio
stvarnosti koju je svatko mogao čuti. Ili možda samo one osobe koje su bile
povezane s kućom, što su Erić i Kidrič svakako bili.
1
Glas Olivera Horvata nestane u mraku, a zamijeni ga tišina koja je na više

načina bila užasnija od zvukova.
„Ti pazi na njega“, reče Kidrič promuklo. „Ako je još netko u kući...“
Erić samo poslušno kimne glavom. Izgledao je loše, kao da ga opsjedaju
različite emocije te je ostavljao dojam potpuno izgubljene osobe. Kidrič usmjeri
pištolj prema stubištu i nekoliko trenutaka je oklijevao, a onda se prisjeti
(izgledao je tako, kao da se prisjetio) da je on još uvijek službena osoba koja bi
ovo trebala raditi rutinski i smireno. Stao je na prvu stepenicu, oklijevao još
sekundu, a onda ga više nismo vidjeli. Koraci koji su se čuli bili su njegovi.
„Tko je to u kući?!“ upita Erić čim smo ostali sami, nervozno stežući pušku.
„Rekao sam ti da mi je netko drugi rekao za bunar“, odgovorim smireno. Jer,
iako se zvukovi više nisu čuli, hladnoća je bila oko mene, kružila je i davala mi do
znanja da nisam ostao sam. Erić me gledao lica usijanog od znoja. „Ana te nije
zaboravila. Došla je da te pozdravi.“
Obojica smo začuli tihi zvuk, nešto što je zvučalo kao šuštanje odjeće i tihi
koraci, a onda se mrak nedaleko od nas pomaknuo i dobio nešto slično obličju
ženske osobe. Crna sjena, odsjaj crvene kose... Dah mi se zaustavio, ali zbog
prijašnjih događaja na imanju bio sam malo pripremljeniji nego Erić koji se
ukočio na mjestu i samo izdahnuo.
„Ana...“
Sljedeća stvar koje se sjećam bilo je njegovo lice.
Glava mu se trznula ulijevo, a mlaz guste krvi sijevnuo je iz razbijenog nosa i
usta. Nešto teško i svjetlucajuće prošlo je i blizu moje glave. Trebao mi je
trenutak da shvatim što sam vidio. Teški francuski ključ razbio je Erićevo lice,
oborivši ga na pod. Osoba koja je držala taj ključ nije bila Ana, ali shvaćao sam
zašto je poremećeni um Mislava Erića pomislio da je vidi. Kvragu, i ja sam
pomislio da je vidim sve dok mi Dijana nije prišla tako blizu da sam joj kroz mrak
mogao vidjeti boju očiju.
„Isuse...“izletjelo joj je dok je Erić ležao na podu i rukama stiskao slomljeni
nos. Drhtala je, ruke su joj se tresle, ali nije mogla skinuti pogled s njega. „Isuse“,
ponovila je.
„Hej, hej... Idemo odavde“, uhvatio sam je i počeo povlačiti prema izlaznim
vratima glupo zaboravivši da pokupim pušku koja je Eriću ispala iz ruke kada ga
je Dijana udarila. Sve što sam želio učiniti bilo je izvući nas iz kuće i maknuti što
je dalje moguće od imanja. Bila je to lijepa zamisao, ali nismo je stigli izvesti.
1
31. Poglavlje
D
ijana je došla na imanje koristeći se uobičajenim prečacem. Ono što je
izazvalo opreznu zabrinutost bio je mrak u kući, koji je zbog tri
automobila ispred ulaznih vrata bio u najmanju ruku čudan. Prepoznala
je sve automobile, moj i Erićev, zato što je znala što vozimo, ali onaj treći, onaj s
kojim se Kidrič dovezao, bila je zelena Lada Niva, ista ona za koju sam je prije
nekoliko dana pitao. Po tome je shvatila je da nešto nije u redu. Zato je otišla do
ulaznih vrata i čula naše glasove na katu kuće, nerazumljive i nimalo ugodne, pa
se vratila natrag do automobila i iz mog karavana uzela francuski ključ. Potom se
vratila natrag u kuću i otišla do stubišta, osluškujući naše glasove. Nije se popela
do drugog kata iz straha da je Erić i Kidrič ne otkriju, ali i s mjesta gdje je stajala
čula je dovoljno.
Da je Mislav Erić ubio Anu Bergman.
Da u njemu postoji nešto jako poremećeno i da je to povezano s njom.
Čula je i da netko pomaže Mislavu, iako u tom trenutku nije znala o kome je
riječ i zašto to radi. Kidriča nije poznavala osobno, jedva da ga je vidjela uživo do
trenutka kada ju je upucao, ali je shvatila što njih dvojica planiraju napraviti. To
što je netko ugasio svjetla išlo joj je na ruku, a kad je shvatila da se pripremamo
za odlazak u zadnju šetnju, vratila se u prizemlje i sakrila.
Zbog Erićevog bolnog zavijanja nijedno od nas nije čulo Kidričeve korake na
povratku u prizemlje. Nije samo hodao, gotovo je trčao, vjerojatno privučen
jekom Erićeva glasa, i dok je došao do prizemlja bio je zadihan, uplašen i
izgubljen. Bili smo skoro kod vrata, na korak od slobode, kada je nešto povikao,
nešto nerazumljivo. Zastali smo tek na sekundu i tada je odjeknuo pucanj. Nije to
bio odjek hica koji je prije skoro trideset godina ispalio Oliver Horvat već je bio
autentičan, ispaljen iz Kidričevog službenog pištolja. Ni danas ne znam zašto je
točno povukao okidač. Možda je bio izbezumljen i toliko uplašen da nije ni
razmišljao, a možda je bilo i obratno. Možda nas je želio oboje ubiti na licu mjesta
i završiti sve to. Koji god razlog bio, ostao je s njim, dok se u kući vrijeme
usporilo, zaustavilo na mjestu, nakon pucnja. Barem je meni tako djelovalo.
1
Stvarnost je bila da se sve odigralo u sekundi.

Metak je pogodio Dijanu u desnu stranu tijela, trznuo je kao lutku na koncu i
odbacio do obližnjeg zida. Stajao sam odmah pokraj nje i uspio je uhvatiti prije
nego je pala, ali njezina težina nas je ipak povukla na pod. Po izrazu njezina lica
mislim da ni sama nije shvatila što se dogodilo, samo je eksplozivno izdahnula i
iznenađeno me pogledala. Rana je ispočetka djelovala bezopasno. Na njezinoj
odjeći jedva da se vidjelo gdje je tkanina probijena, ali pod prstima sam osjetio
da počinje krvariti. Krvarenje je pak pokrenulo drhtavicu. Tijelo joj se ukočilo,
nekako izvilo.
„Boli...!“ rekla je tiho, kao da ne može uhvatiti dah. „Isuse...!“
„Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne. “izletjelo je iz mene dok sam
gotovo histerično skidao košulju sa sebe da je pritisnem na ranu. Pritisnuo
sam jako, što sam jače mogao, ali nisam znao što radim. Trebao sam zaustaviti
krvarenje, ali nisam znao kako. Njezina ruka je pograbila moju i čvrsto je stisnula
dok joj je tijelom prolazio još jedan napad.
,,Isuse,o Isuse...“čuo sam u pozadini Kidričev pogubljeni glas. „Nisam htio “
Erić se i dalje previjao po podu.
Ignorirao sam ih. Nisu postojali za mene. Osjetim kako me počinju razdirati
ozbiljne emocije, kako me tuga spušta, a divljački bijes podiže. Dijana je otvorila
usta da nešto kaže, ali sve što je izašlo bilo je vlažni hropac koji je pratio tanki
mlaz krvi. Da mi je Kidrič u tom trenutku prišao i prislonio pištolj na glavu ne bih
reagirao. Jednostavno bih pustio da povuče okidač. Držao sam već vlažnu košulju
na Dijaninoj rani i osjećao kako njezin stisak oko moje ruke počinje popuštati.
Krvi je bilo sve više.
„Nemoj „htio sam reći nešto, bilo što, da je volim, da ne odlazi, da se nije
usudila umrijeti, ali nisam stigao. Kidrič me prekinuo riječima „Ona je kriva “ a
onda je Dijana zatvorila oči i u meni se nešto slomilo. Kao suha grančica pod
teškim korakom.
Dugo vremena nisam znao što sam napravio.
Trebalo je proći dosta mjeseci da se prisjetim daljnjih događaja.
Skočio sam na Kidriča, ali nisam to napravio sam. Ona hladnoća koju sam
povremeno osjećao, one dodire koji su me usmjeravali, sada je opet bila dio
mene. Kao i onda kada me usmjerila prema svom grobu, Ana je opet postala dio
mene. I napao sam ga bez milosti. Udario sam ga tijelom i odgurao do stubišta,
gdje se on prvi sapleo i pao. Mora da sam izgledao užasno. Lice iskrivljeno od
bola, mračni sjaj u očima, Dijanina krv po rukama... Ne znam. Nisam se vidio.
Možda je tako i bolje. Ali znao sam da ću ga ubiti. Ž elio sam ga ubiti i Ana je to
1
odobravala jer sam osjetio kako mi naša povezanost da je novu snagu, kako
poništava bolove u glavi i nekako prati svaki moj pokret.
Kidrič je u padu ispustio pištolj, ali to nisam zamijetio. I da jesam, sumnjam
da bih ga podigao jer sam mu želio nanijeti bol vlastitim rukama. Ž elio sam
osjetiti kako život izlazi iz njega kao što je to osjetila i Dijana. Rukama sam mu
uhvatio glavu i njome snažno udario o prvu stepenicu. Prekinuo sam nekakvo
preklinjanje i udarac je pokrenuo vrištanje. Nevjerojatan zvuk, jeziv i toliko
dubok da bi svakog normalnog čovjeka zaustavio i natjerao da se zapita što to
radi. Samo što mene nije zaustavio, upravo suprotno. Još nekoliko puta sam
udario njegovom glavom o tvrdo drvo i nisam prestao sve dok se sve veća lokva
krvi nije počela širiti po stepenicama. Malaksao je, izgubio snagu, a vikanje se
pretvorilo u nešto glasnije jecanje. Sada me počeo moliti da stanem, preklinjao
me, pokušavao svojim rukama nekako zadržati moje, ali u njegovim pokretima
nije bilo prave snage. Duboko sam disao, kao nikad do tada, a kada sam položio
dlanove na njegovo lice, bio sam toliko smiren da sam jednako tako mogao biti i
mrtav.
Dlanovima sam pokrio njegova usta i nos i snažno ih stisnuo.
Kidrič je ispočetka bio toliko omamljen od udaraca glavom o stepenice da
nije pružao nikakav otpor, ali nakon što je osjetio da više ne može disati, počeo
se opirati. Tijelo mu se napinjalo i adrenalin mu je upumpavao novu snagu, pa je
klečanje na njemu sličilo jahanju mehaničkog bika. Što je on veći otpor pružao to
sam ja više pritiskao. Osjetio sam da mu lomim nos, kako mi njegova krv počinje
kliziti između prstiju, a kada su njegove ruke počele grebati moje, toliko sam mu
stisnuo lice da sam pomislio kako će mu glava od pritiska prsnuti. Otpor koji je
pružao postajao je sve slabiji i pokreti ruku usporeniji. Odmaknuo sam svoje
ruke i ustao tek kada se prestao micati. I dalje sam bio jezivo smiren, osjećaj koji
mi je bio toliko stran da ga više nikad ne želim osjetiti. Ljudi takvo stanje duha
obično pripisuju sociopatima i u potpunosti razumijem o čemu govore. Nisam
osjećao mučninu, nije bilo osjećaja krivnje, nije bilo ničeg osim duboke hladnoće
i smirenosti.
Ustao sam i tek onda postao svjestan da je i Erić još uvijek u prostoriji.
Izravan pogled na to što sam napravio Kidriču potpuno mu je poremetilo duševni
centar. Ili je Dijanin udarac bio tako dobar da ga je onesposobio za neku
promišljeniju reakciju ili je toliko paničario da... pa, bio je na istom. Umjesto da se
ustao i pobjegao glavom bez obzira on je sporo puzao prema sporednoj
prostoriji. Da je trezvenije razmišljao mogao je bez problema dohvatiti pušku i
raznijeti mi glavu. Ali to nije napravio. Ja sam je podigao i osjetio da se čvrsti
zagrljaj hladnoće još više pojačava. Rasklopio sam oružje i po prvi put otkako je
Dijana zatvorila oči osjetio nešto slično reakciji na loše ispričani vic. Erić je imao
1
samo jednu patronu u pušci. Ona je bila dovoljna da nekome raznese glavu i ubije
čovjeka, da, ali... jedna patrona? Gotovo da mi je prijetio praznim oružjem. Nisam
ni shvatio da je na leđima i da me napeto promatra, iščekujući moju reakciju, sve
dok nisam stao ispred njega. Sažaljivo sam odmahnuo glavom kao da je on malo
štene koje se uneredilo u kutu sobe i sada mora dobiti novinama po guzi da nauči
lekciju. Lice mu je bilo krvavo, nos postavljen nekako ukrivo i disao je hripavo,
kroz krv i šmrcanje.
„...emoj! ...olim te! ...emoj!“zaječao je uplašeno. Krvavim prstima izvučem
usamljenu patronu iz oružja, pogledam je i vratim natrag u cijev. Napravit će
posao. Potom sam polako sklopio pušku i osjetio osjećajnu prazninu kad je
škljocnula natrag na svoje mjesto. Ž elio sam ga ustrijeliti. Jedan hitac bio bi
dovoljan iz ove blizine. Na sprovodu bi morao imati zatvoren lijes. Ali umjesto
toga, u posljednjem trenutku okrenem oružje i jednim divljačkim udarcem
drvenim kundakom smrskam mu lice. Zvučalo je... nekako čudno, kao da sam
udario u nešto mekano, ali istodobno i tvrdo. Ruke koje je podigao u zrak padnu
mu na tijelo dok glava udari o pod i nekako odskoči. Novi mlaz svježe krvi
poskoči visoko u zrak. Osjetio sam da sam mu razbio zube i dodatno nakrivio
nos, ali nisam ga ubio. To sam planirao napraviti drugim udarcem.
Nisam stigao udariti ga drugi put. Ona hladnoća koja je bila dio mene
iznenada je to prestala biti. Samo se povukla, nestala, što je vratilo sve bolove i
osjećaje na staro mjesto. Duševno slomljen i fizički iscrpljen pao sam na pod i
tupo zaječao od bolova i tuge, osjećajući da, iako više nisam bio povezan s Anom,
ona nije nestala. Bila je u mojoj blizini i znao sam što će se sljedeće dogoditi.
Mislav Erić je njoj oduzeo život i sada je došlo vrijeme da ona istu stvar napravi
njemu. Osjetio sam gotovo euforično zadovoljstvo zbog toga.
„Tvoj je“, rekao sam ispod glasa (ako sam to uopće i izrekao na glas) i onda
krenuo puzati prema Dijani, želeći je što prije uzeti u naručje. Ali, bio sam
preblizu Erića i kada ga je Ana udarila, jednim je dijelom zahvatila i mene.
Mislim da to nije napravila namjerno, nije me željela ozlijediti, ali sada smo
došli do točke kada granice između živih i mrtvih više nisu bile vidljive i nisam je
krivio zbog toga. Iskreno, bilo mi je svejedno. Osjećao sam se pomireno sa
sudbinom. Kada je ono što je nekad bila Ana Bergman uvukla Erića u svoj svijet,
prepustio sam se slatkom iščekivanju kada će doći trenutak u kojem će i moji
bolovi nestati jednom zauvijek.
Teško je opisati što je Erić točno osjećao u posljednjim trenucima.
Iako sam bio dovoljno blizu njega da osjetim ponešto od stvari koje je Ana
ulijevala u njega, intenzitet nije bio tako jak da osjetim istu muku. A ono što je
Erić proživljavao bilo je strašno. Ana je prikupila svu patnju, muku, bol i ružne
osjećaje koji su ostali u kući nakon tragedije obitelji Horvat i to je sve prenosila
1
na njega, nemilosrdno. Najbolja bi usporedba bila da se morao osjećati onako

kako se osjeća čovjek spojen na jaku struju. Ja sam pak bio dovoljno blizu da
osjetim snažni elektricitet, onu vrstu koja vam podiže dlake na rukama i kosu na
glavi, ali nisam osjećao puni napon. Započela je s divljačkim napadom Olivera
Horvata na vlastitu ženu. Erić je osjećao sve, od njezinih bolova, tugu i užas, dok
sam ja dobivao tek fragmente, bljeskove prošlosti koji su nenajavljeno iskakali
pred očima. Krvavi nož, vikanje, suze na licu njegove žene, bijesno ubadanje u
njezino tijelo dok pokušava pobjeći...
Pokraj mene, Erić je vrištao, toliko jako i intenzivno da mu je glas pucao.
Zatvorio sam oči i čvrsto ih stisnuo. Mislim da sam tada osjetio kako ipak neću
umrijeti, da ću preživjeti, ali da će ovo biti jedna stvarno užasna vožnja. Svi odjeci
spojeni u jedan.
Bez milosti.
Ana mu se uvukla u svaki djelić osobnosti i toliko izokrenula pojam
stvarnosti da više nije bio svjestan koji je svijet onaj pravi.
Oliver je u nekom drugom vremenu, ali spojenom sa sadašnjim, ubijao
vlastitu djecu i urlao o demonima koji nose ljudska lica. Pokraj mene, Erić je
grcao kao da ima puna pluća hladne tekućine. Utapao se iako nije bio ni blizu
vode. Pa je onda izgubio dah, nije mogao disati, kao da ga netko davi kožnim
remenom. Bilo mi je sve hladnije, drhtao sam. Ž elio sam da Erić još više pati. Ana
kao da me razumjela jer se intenzitet njegova mučenja pojačao, sva ta
zaboravljena bol i tragični užas ulazili su u njega kao slapovi Nijagare. Bljeskovi
su sada dolazili brže i bez prave povezanosti. Krv, vrištanje, suze, bijes, očaj... sve
se stopilo ujedno, odvodeći Mislava Erića pravo na put nepovratnog ludila. Ja
sam osjećao tek jedan mali djelić svega toga, što je bilo dovoljno da me psihički
iscijedi kao staru spužvu, ali, bez obzira na sve, uspijevao sam zadržati zdrav
razum.
Ana je najgore ostavila za kraj.
Odjeci koji su ostali iza obitelji Horvat bili su sami po sebi dovoljni da trajno
onesposobe Erića, ali kada je prešla na odjek zločina počinjenog nad njom, stvari
su doslovno eksplodirale. Erić je zaurlao kao nijednom do tada, bio je to uzvik iz
kojeg se cijedio opipljivi užas, a slike koje su mi dolazile pred oči potvrđivali su
koliko je bila duboka njegova mračna strana.
Doveo je Anu ovamo. Bljeskovi su bili toliko jaki i intenzivni da sam je
gotovo mogao vidjeti, njezino lice, njezine oči, sve. Vidio sam kako mu se lice
izobličuje dok je udara, kako ona počinje pružati otpor i kako se bori svom
snagom da sačuva život. Zbog perspektive gledanja imao sam osjećaj da Erić
napada mene i to dodatno raspiri bijes koji sam osjećao. To je osjetila i ono što je
1
nekad bila Ana. Hladnoća me zagrli, ali ne da mi naudi već da iskoristi isijavanje
mog bijesa. To je dodalo još intenziteta u napad na Erića. Nasilje koje je provodila
nad njim bilo je nevidljivo, da nas je netko mogao vidjeti sve što bi mogao reći
bilo je da smo ležali na podu i drhtali, odnosno vikali. Vikanje više nije bio
problem. Eriću je pukao glas i sada je samo grgljao kroz krv koja mu je prekrivala
lice. Ana se nije zaustavila, nastavila je dalje. Erićev bijes dok ju je davio na
prašnjavom podu gornjeg kata, njegovo uživanje dok joj je glavom udarao o tvrdi
pod... Ana je sve pojačala izvan skale, sve osjećaje koje je proživljavala, i vratila
mu ih. Nešto se prelomilo u Eriću, gotovo da sam to mogao osjetiti, i kada se
hladnoća povukla (trebalo mi je nekoliko dugačkih sekundi da to i osjetim)
shvatio sam da je još uvijek živ, ali da mu je u glavi ostala praznina od koje se više
nikad neće oporaviti.
Mislim da je u nekom dalekom, dalekom kutku vlastite osobnosti, možda i
jedinom preostalom nakon užasa koji je proživio, i on sam toga bio svjestan jer
je, iako krvav i u jako lošem fizičkom stanju, počeo polako puzati prema središtu
kuće. Nekako sam... digao ruke od njega, izgubio svaki interes jer sam u
međuvremenu došao do Dijane i položio svoju ruku na njezinu. Ana, ili što god je
bilo preostalo od nje, još uvijek je bila u našoj blizini jer sam mogao osjetiti
hladnoću, ali ni na nju nisam više obraćao pozornost. Tek kasnije, kada se magla
u glavi prorijedila, shvatio sam što se događalo. Nije ga mogla ubiti.
Pokušala je, ali njezina povezanost s ovim svijetom bila je ograničena,
možda čak i vremenski ograničena, te je izgubila povezanost. Kao sa razbijenim
slikama. Baterija se ispraznila.
No, odlučila je završiti započeto na drugi način.
Pustila ga je, ali ne u cijelosti. Još uvijek je bila dio njega, kao što se povezala
i sa mnom, i usmjeravala ga je prema jednoj stvari. Kidričevom pištolju. Mislim
da sam reagirao tek kad sam vidio da je uzeo oružje u drhtavu ruku, ali ta je
reakcija bila slaba, jedva da sam se pomaknuo i već je bilo gotovo. Erić je otvorio
usta i u njih ugurao cijev pištolja, nakon čega je odmah povukao okidač. Samo
tako. Bez oklijevanja. Kao robot. Kao da nije ni sam bio svjestan toga što radi.
Oslobođen svega, i Anine prisutnosti i fizičke opasnosti od živih ljudi,
napokon sam uzeo Dijanu u naručje. Točnije, naslonio sam njezino tijelo na svoje
i dopustio da me u cijelosti preuzme očaj. Pogledao sam po unutrašnjosti kuće i
okolnom mraku, nadajući se... Nisam ni sam znao što tražim ili čemu se nadam.
Privukao sam Dijanu bliže sebi i napuklim glasom rekao praznoj kući.
„Pomogni joj. Molim te... Pomogni joj...“ Ali, nitko nije odgovorio.
1
Epilog
K
atarinu Bergman prvi sam put vidio i upoznao dva dana nakon događaja
na imanju, dok sam izlazio iz bolnice, gdje su me držali na promatranju
zbog laganog potresa mozga koji mi je ostao kao posljedica Erićevog
udarca. Naš susret nije dugo trajao, možda pet minuta, i jedva smo imali vremena
predstaviti se jedno drugom. Dva policajca koji su me sprovodili u policijsku
postaju na daljnje ispitivanje nisu bili nepristojni prema njoj, glas o tome što se
dogodilo na imanju i čija je ona sestra već se proširio po gradu, ali odmah su joj
naznačili da je u tijeku službena istraga te da će naš razgovor morati pričekati
neku drugu priliku.
Sljedeća prilika u kojoj sam je vidio bio je sprovod njezine sestre Ane. Nisam
prilazio previše blizu dok je trajao posljednji ispraćaj, držao sam se pozadine,
toliko daleko da sam jedva čuo fra Lovru i njegov govor i nisam se mogao
otrgnuti dojmu da se na sprovodu pojavilo previše ljudi, puno više nego što ju je
u stvarnosti poznavalo i marilo za njezin nestanak, što mi je u istom trenutku bilo
fascinantno jednako koliko i neprimjereno, licemjerno čak.
Među okupljenima našao se i načelnik policijske postaje, koji je održao
kratki govor o velikoj tragediji i zajednici koja mora djelovati zajedno. Bio je
politički igrač i ljudi koji su došli na posljednji ispraćaj mlade djevojke nisu to
dobro prihvatili. Govor se činio lažnim, što je možda bio i razlog zašto ga je
skratio i ostatak ispraćaja se držao po strani. Znam da me vidio, teško da me
mogao izbjeći jer smo se u jednom trenutku mimoišli licem u lice, te je čak i
uljudno kimnuo glavom. Uzvratio sam istom mjerom. Kulturne geste bile su
nešto što smo odlučili prakticirati pri javnim susretima, bez obzira što jedan o
drugom nismo imali pozitivno mišljenje. On je bio uvjeren da bih trebao sjediti u
zatvoru zbog onog što se dogodilo, bez obzira na očite dokaze kako se radilo o
samoobrani, a ja sam vjerovao da bi on trebao raditi bilo koji drugi posao od
ovog što sad radi tako da smo bili na istom. Godinu dana kasnije, još uvijek je
sjedio na istom položaju, što znači da se isplati biti politički igrač.
Osobno nemam zamjerki na rad policije u slučaju Ane Bergman. Istina,
priveli su me i ispitivali nekoliko dugih sati, dana čak, bilo je tu i teških riječi i
1
neosnovanih optužbi, ali uspjeli su održati neku distancu i ostaviti prostora za

mogućnost da stvarno nisam kriv za ono što se dogodilo. Bio sam kriv, u to nije
bilo sumnje, pokušao sam ubiti jednog iz njihovih redova, ali postojalo je
dovoljno toga sumnjivog da nisu mogli isključiti samoobranu. Imao sam i sreće u
svemu tome jer je inspektor Marulić nekako iz prikrajka pazio da stvari idu
službenom linijom koliko je bilo moguće, a ne prečacima koji bi u najgorem
slučaju postali fizičko nasilje i prisilno izvlačenje priznanja. Nisam znao zašto je
to radio, pazio na mene, nikad mi nije rekao razloge.
Pretpostavljam da je to možda bilo zato što je prvi došao na imanje i prvi
vidio što se dogodilo.
Sretna okolnost se protezala i na vrijeme njegova dolaska na imanje. Pojavio
se za manje od deset minuta nakon Erićeve smrti. Dijana ga je nazvala prije nego
je ušla u kuću s francuskim ključem u ruci, tj. nije nazvala njega već policijsku
postaju i čistom igrom slučaja poziv je bio preusmjeren na njega. S obzirom na
sve što se na imanju dogodilo dan prije, nije odugovlačio s dolaskom, iako nije
radio kada mu je njezin poziv bio proslijeđen.
Policijski inspektor (sada već bivši) Marko Kidrič preživio je noć na imanju.
Zadobio je teški potres mozga, frakturu lubanje i tko zna kakve sve dodatne
ozljede, ali je preživio. Imao je sreće.
Onesvijestio se zbog nedostatka kisika i to mu je spasilo život jer da sam
onda bio svjestan kako je još uvijek živ, dovršio bih posao bez oklijevanja.
Iznenađujuće, priznao je sve. Nije se ni opirao prilikom ispitivanja, nije ni
pokušao zanijekati stvari samo je sve istresao iz sebe a da mu nisu morali
postaviti ijedno pitanje. Pomogao je Mislavu Eriću da ukloni tijelo Ane Bergman
nakon što ga je ovaj nazvao i, da, znao je da ju je on ubio i, da, znao je gdje se
njezino tijelo nalazilo ovih devet mjeseci koliko se ona vodila kao nestala osoba.
Jedino pitanje na koja nije odgovorio bilo je zašto je pomogao Mislavu Eriću
da prikrije zločin? Vrijedni novinari Trenkovaćkog Glasnika otkrili su da su Kidrič
i Tomislav Erić, Mislavov otac, zajedno prošli kroz Domovinski rat. Možda mu je
dugovao uslugu. Možda mu je pomogao u ime starog prijateljstva... Postojale su
teorije, ali prava istina se nije doznala jer nijedan nije ništa govorio. Ostatak
njegove izjave pomogao je da me policajci prestanu sumnjičiti. Erić je samovoljno
otišao na imanje da me ispita u vezi otkrića tijela, uvjeren da još netko zna
njihovu tajnu, i on mu je došao pomoći. Da, planirali su me ubiti nakon toga.
Dijanu Hum je ustrijelio slučajno, u napadu panike, a onda je došlo do borbe
između nas dvojice i ja sam ga uspio svladati. To se nije odigralo baš tako, ali
pustio sam da njegova priča prođe jer mi se nije dalo previše objašnjavati stvari
kojih se nisam ni sjećao. Ja sam dodao kako smo se Erić i ja u jednom trenutku
sukobili te da sam ga uspio onesposobiti na kratko vrijeme, udariti ga puškom.
1
Zašto je izvršio samoubojstvo Kidričevim službenim oružjem? Možda grižnja

savjesti, možda užas zbog toga što se njihova tajna trebala otkriti... Samo sam
nabacao nekoliko mogućih objašnjenja koja su zvučala dobro i ostavio njima da
izaberu ono koje im najviše odgovara.
Katarinu sam bolje upoznao po završetku sprovoda.
Ona je prišla meni, dok se njezin otac zadržao s ostatkom njihove obitelji. Na
koncu nam je prišao i on, kada je shvatio s kime priča. Čvrsto mi je stisnuo ruku i
zahvalio za sve što sam napravio i moj je odgovor bio tek obično kimanje glavom.
Nisam mogao preuzeti zasluge za otkrivanje istine o njezinoj sudbini. Nisam im
mogao ispričati ni da nisam ja bio taj koji je kaznio pravog ubojicu već da je to
napravila Ana. U tom trenutku ne bi razumjeli. Ali, vidjevši Katarinu izbliza, po
prvi put sam dobio osjećaj da gledam duha.
Iako Anu nikad nisam upoznao uživo već sam je znao samo po slikama (i
povezanosti koju smo dijelili jedno vrijeme) Katarina je bila njezina fizička
preslika, iako dvije godine mlada preslika. Onda na sprovodu smo izmijenili tek
nekoliko riječi, ali u mjesecima koji su došli imali smo nekoliko dužih razgovora
te smo ostali u kontaktu čak i nakon što sam otišao iz Trenkovca. Slala mi je
novinske članke o svima koje sam poznavao dok sam tamo živio, uključujući i
one o Kidričevom suđenju iako sam to i sam pratio (dobio je sedam godina
zatvora zbog pomaganja u prikrivanju zločina jer nisu mogli dokazati da je Ana
još uvijek bila živa u vrijeme kada su njezino tijelo bacili u stari bunar) dok sam
ja njoj slao obične gluposti o svakodnevnom životu u Pakracu. Ali, znala je da
nešto nedostaje u cijeloj priči. Rekao sam joj da ću joj detaljno sve ispričati
jednom prilikom i da joj se možda neće svidjeti ono što će čuti. Trebala je proći
skoro jedna godina da napokon dođemo do tog dana.
Bruno je nazvao drugi dok sam još uvijek bio u bolnici i ponudio da mi dođe
praviti društvo. Dok sam čekao da naprave pretrage i vide koliko je udarac u
glavu nanio štete, počeo sam slati poruke ljudima. Ž elio sam da cijeli svijet dozna
za to što se dogodilo, ali ponajviše oni koji su mi bili najbliži jer kako su se stvari
razvijale, usprkos prisustvu inspektora Marulića, bio sam na dobrom putu da
završim u zatvoru zbog... pa, bilo čega. Bio sam jedini koji je još stajao na nogama,
što je značilo da sam za nešto morao biti kriv.
Dunja je došla idućeg jutra i ostala iduća tri dana uz mene i bila je od velike
pomoći dok sam se vraćao natrag na imanje. I naš ujak je bio ovdje, uistinu je
došao kako je i rekao, a za dva dana je trebala navratiti i Kristina da vidi kako
sam. Možda smo bili svaki na svojoj strani svijeta, ali brzo smo zbili zajedničke
redove. Bio sam okružen poznatim licima i okružen sigurnošću, što mi je, iskreno
rečeno, bilo više nego dobro došlo.
1
Dok sam bio u bolnici, policija je napravila očevid, nakon čega je Varga, uz
Dunjinu pomoć, sredio kuću. Ne oni osobno, naravno, služba za čišćenje. Nije bilo
tragova krvi, nije bilo ničega što bi odalo da se ovdje dogodio krvavi užas. Gledao
sam u mjesto gdje je Dijana ležala i osjetio kako se razbuđuje poznati bijes. Kidrič
je preživio. Nadao sam se da nam se putevi nikada više neće ukrstiti jer nisam bio
siguran što bi napravio u toj prilici. Srećom, nikad nisam morao doznati odgovor
na to pitanje.
Priču sam dovršio na tom mjestu jer je Katarina već znala ostatak. Sjedili
smo na klupi u hladovini trenkovaćkog groblja posljednja tri sata, ispred mjesta
gdje je Ana bila pokopana i razgovarali o tome što se sve dogodilo na imanju.
Točnije, ja sam pričao, a ona je slušala. Sada je znala sve, svaku pojedinost koju
nisam nikome drugom ispričao.
„Moja starija sestra“, bilo je prvo što je rekla, a onda je obrisala suze. „Ž ao mi
je što je nikad nisi upoznao“, rekla je i pogledala me. „Mislim da bi ti se svidjela.“
„Upoznao sam je“, rekao sam, gledajući Anino ime ispisano bijelim slovima
na crnom spomeniku. „Da nije bilo nje... Tko zna kako bi sve to završilo“, i to sam
mislio ozbiljno. Ana možda više nije bila živa kada smo se... pa, upoznali, ali to što
je ostalo od nje još uvijek je imalo nešto njezino. Da nije bilo njezinog prisustva,
zločin koji je izvršen nad njom nikad ne bi bio otkriven, a krivci kažnjeni. Ja sam
bio samo ispomoć.
Ipak, jednu stvar nisam ispričao
Katarini. Jedan dio priče ostavio sam za
sebe.
Znam da bi ona razumjela kada bih joj ispričao ostatak, ali nekako se nisam
mogao natjerati da to napravim. Znanje da je Ana napokon prešla na drugu
stranu i pronašla svoj mir bilo je više nego dovoljno da može mirno nastaviti svoj
život, a podatak da je posljednja stvar koju je napravila bila osveta nad svojim
ubojicom donosio joj je drugu vrstu mira, ona zbog koje neće gubiti vrijeme na
istjerivanje pravde.
Mislav Erić bio je mrtav i pod zemljom.
Iako je policija govorila da je neki oblik grižnje savjesti odgovor za to što si
je pucao u glavu, zapravo je Ana bila ta koja ga je spremila pod zemlju. Nakon
čega je otišla u cijelosti iz kuće. Nakon te večeri nestala je zauvijek, nikad više
nisam osjetio njezino prisustvo u svojoj blizini, ali nije otišla bez pozdrava i
osveta nad Erićem nije bila posljednja stvar koju je napravila.
Spasila je i Dijanu.
Da, nije bilo odgovora kada sam je zatražio da joj pomogne, barem ne
1
uobičajenog. Dijana je bila u šoku, tj. njezino tijelo, ali je još uvijek bila živa dok
1
sam je držao u naručju. Nije bilo odjeka iz prošlosti koji bi mi rekli da je Ana još
uvijek ondje, nije bilo ni hladnih dodira ili osjećaja povezanosti. Barem ne s moje
strane. Potrajalo je nekoliko minuta dok nisam shvatio da se nešto ipak događa.
Sličilo je kao onom s Erićem, osjećao sam tek blagi elektricitet, nešto kao vjetar
dok brzi vlak prolazi pokraj vas, ali ovaj put nije bilo neugode ili hladnoće.
Upravo suprotno, osjećao sam sve jaču toplinu i ona kao da je počinjala zračiti iz
Dijane.
Ono što je nekad bila Ana Bergman, ovaj put nije lošim odjecima pokušavala
rastrgati nečiji zdravi razum i preplašiti ga do te granice da mu srce prestane s
radom, ovaj put je žrtvovala samu sebe. Za razliku od prošlosti obitelji Horvat,
koja je bila tek prašnjavi i zaboravljeni odjek, Ana, ili ono što je preostalo od nje,
bilo je gotovo opipljivo prisustvo. Možda nije imala visinu i težinu, možda nije
bila vidljiva golim okom, ali bila je ovdje. Nešto od nje je preostalo u ovom svijetu
nakon što je ubijena i to se u tom trenutku povezivalo s Dijanom. Ž ivotna iskra ili
duša, o čemu god se radilo, oživljavalo je Dijanu, pomagalo joj da svoju životnu
iskru zadrži u sebi i da ne umre. I pomoglo je jer je Dijana u jednom trenutku
otvorila oči, blijedo mi se osmjehnula i čvrsto stisnula moju ruku, nakon čega je
ponovno zatvorila oči.
Kada sam rekao da je Ana žrtvovala samu sebe da pomogne Dijani, mislio
sam to doslovno. Jednom kad je to povezivanje prestalo, došlo do svog kraja, Ana
više nije postojala, ne izvan Dijane, a ondje se zadržala sve dok na imanje nije
došla Hitna pomoć. Dopustili su mi da se vozim s njom u vozilu i već sam ondje
osjetio kako se toplina počinje povlačiti iz nje, kako se raspršuje u zraku i odlazi
u nepoznato. Ana nije žrtvovala samo sebe već je očistila kuću i od svega što je
predstavljalo Horvatove. Upotrijebila je sve što je mogla, kao i s Erićem, ali ovaj
put je bilo nekako obrnuto, nije održavala povezanost s dva svijeta već je njezino
izvlačenje nevidljive energije zatvaralo taj prolaz, čime je ujedno osuđivala samu
sebe na konačan prijelaz u drugi svijet, bez mogućnosti da više bude u
mogućnosti povezati se sa svijetom živih. Mislim da bi padre Lovro i ja tu imali
jedan dobar razgovor o tome zašto je to učinila i mislim da bi najgrublje
pojašnjenje bilo da se iskupila za počinjeno ubojstvo, iako je ono bilo opravdano.
Ž ivot za život, netko bi rekao.
Ja sam pak bio sklon drugačijoj teoriji.
Ana je na taj način rekla hvala za sve što smo prošli zajedno. Ne mogu reći
da je to baš u cijelosti točno, više nismo bili povezani, ali volim to misliti.
Posljednji trag topline prošao je točno kroz moju ruku, onu s kojom sam držao
Dijaninu ruku (Dijana je do tada već bila sigurna u rukama medicinskog osoblja)
i nakon što je nestala, znao sam i da je ona nestala. Bio je to naš oproštaj.
1
Dijana, čistom srećom, nije imala trajnih posljedica od ranjavanja. Doktori

su njezino stanje nazvali medicinskim čudom jer je službeno trebala biti mrtva.
Pa su smislili nekoliko vjerodostojnih pojašnjenja zašto nije umrla. Metak koji ju
je pogodio nije prošao skroz, pa je ujedno i djelomično zatvorio ranu. To što sam
i ja pokušao zadržati krvarenje također je imalo učinka. Ona se nije točno sjećala
što se događalo nakon što je bila pogođena, a ja sam odlučio da ću je poštedjeti
krvavih detalja. Naravno, doznala je cijelu priču iz novina i imala je problema s
prihvaćanjem toga da je Mislav napravio to što je napravio. Ako je i uočila koliko
su ona i Ana bile fizički slične nije to rekla naglas, ali nisam ni na trenutak
posumnjao da nije shvatila zašto ju je Erić ubio. Nekoliko dana nakon što je
puštena iz bolnice pronašao sam je u stražnjem dvorištu kako stoji i gleda malu
vatru koje je gutala sve njezine slike na kojima je bila s Erićem. Martin Hum me
zaustavio prije nego sam joj prišao.
„Ostavi je malo nasamo“, rekao je. „Ž elio bih ti nešto reći“, dodao je i u meni
se probudio onaj stari strah da će odnekud izvući nekakvu palicu i umlatiti me
njome jer mu je kći prošla kroz jezivo iskustvo bliske smrti. Nije da bih ga krivio
da je to napravio. Bio sam kriv što je nastradala. Ali, njezin tata nije bio u tom
raspoloženju. Vratili smo se do ulazne kapije, naslonili se na nju i jedno smo
vrijeme samo gledali u gustu maglu koja je prekrivala susjedstvo.
Ja sam ostavio one kutije sa stvarima Horvatovih u kući“, rekao je
naposljetku.
„Stvarno?“ upitao sam iznenađeno.
Kimnuo je glavom.
„Naše obitelji... bile su bliske. Jako. Kada se dogodila ta tragedija, svi smo
ostali u šoku. Nakon toga je došlo do rasula. Vidio sam što ostatak njegove
obitelji radi i to je na neki način bilo još gore od onoga što je on napravio. Nisu
bili ovdje, znaš, u kući. Nitko tu više nije želio živjeti od njih. Meni su dali ključ u
slučaju da se nešto dogodi. Tako sam otišao tamo“, glavom je pokazao prema
imanju. „I pokupio sve što je ostalo razbacano. Kuća je djelovala kao da su je
pretražili od vrha do dna, vjerojatno tražeći sve što vrijedi. Pokupio sam to i
spremio tu kod sebe iako ni danas ne znam zašto sam to napravio. Možda sam se
nadao da će ih netko jednog dana tražiti, netko od obitelji. Možda tuga zbog
takvog ponašanja. Možda sentimentalnost.
Kratko smo još pričali i prepričao mi je kako je upoznao mog ujaka, kako je
upoznao njegovu kćer i njezinog muža i iznenadio se kad je shvatio da je
potomak obitelji Horvat. Zato je i ostavio kutije ondje. Nije želio da to bude
tajanstvena stvar, ali nije želio ni da znaju kako je sačuvao sve to tijekom svih
ovih godina. Pričali smo sve dok do nas nije došla Dijana, nakon čega nas je
1
ostavio nasamo, uz napomenu da uđemo što prije da se ne smrzavamo bez

razloga. Kada smo ostali sami, Dijana mi je šapnula na uho.
„Riješio si i tu malu zagonetku.“
„Znala si da je to bio on?“ bio je to dan kao stvoren za iznenađenja.
„Sumnjala sam“, stala je pokraj mene i zagledala se u maglu. Nismo mogli
vidjeti dalje od dva metra ispred sebe, ali oboje smo gledali prema imanju.
„Jesi li dobro?“ upitao sam je. Nisam mislio na tjelesno stanje i ona je to
znala.
„Nisam još sasvim“, odgovorila je naposljetku. „Ali idem u tom smjeru.“
Stvari su se vratile u normalu brže nego sam to očekivao. Sve zajedno, na
imanje je došlo pet pošiljki namještaja i svih stvari koje su Ksenija i njezina
obitelj posjedovali u Njemačkoj. Dijana se postupno oporavila i više-manje smo
dane provodili zajedno, što na imanju, što kod nje. Iako sam mislio da će život u
kući nakon svega postati čudan... možda i nelagodan, to se nije dogodilo.
Povremeno bih se sjetio dijelova te posljednje noći, ali nisu mi stvarali neugodu.
Ipak, nekoliko puta bi se pronašao kako napeto osluškujem hoću li čuti nekakve
zvukove kojima ondje ne bi bilo mjesta, ili osjetiti poznati hladni dodir, ali
odgovor bi uvijek bila tišina. Odmahnuo bi glavom, osmjehnuo se sam sebi, i
otišao dalje.
Kristijan Varga, moj ujak, dolazio je na imanje češće kako se bližilo vrijeme
konačnog preseljenja. Kuća je do tada bila više-manje opremljena stvarima, ali
još ništa nije bilo na svom konačnom mjestu. Ponekad bi samo navratio, ponekad
bi se zadržao nekoliko sati. Razmišljao je da uloži u nekakav posao u gradu, ali
nikad nije iznosio precizne detalje. Da budem iskren, nismo ni pričali o poslu već
o običnim i svakodnevnim stvarima. Obiteljskim stvarima. Posljednja stvar koju
je dao napraviti prije nego se Ksenija u cijelosti preselila na imanje sa svojom
obitelji bilo je zakopavanje bunara gdje je pronađeno Anino tijelo. Katarina
Bergman ga je obišla svega jednom i kada sam je nazvao, sve što je rekla bilo je
da sravne sve do zemlje i izgrade nešto lijepo. Morao sam se složiti da se to činilo
kao jako dobra ideja.
Sada živimo u Pakracu, Dijana i ja. Ž ivimo zajedno otkako je završio moj
posao na imanju, što znači da smo pregurali godinu dana i još je uvijek nismo
požalili. Odluka da to napravimo bila je zajednička, ali Dunja je pomogla najviše.
Ona je prva predložila da se preselimo jer, ako to želi, Dijana je mogla sutra
dobiti posao u jednom lokalnom frizerskom salonu. Nije zvučalo kao nešto jako
posebno, ali nakon ranjavanja i svega, Dijana je ponudu prihvatila s
oduševljenjem. Doduše, već smo prije odlučili da ćemo pokušati živjeti zajedno u
Zagrebu (Bruno je imao nekoliko poslova za mene), no ovo je bilo jednostavnije.
1
Nijedno nismo bili stvoreni za život u velikom gradu, što smo oboje priznali, i
ovako smo bili blizu njezinog tate i ostatka naših obitelji. Ja sam se u
međuvremenu zaposlio kod jednog privatnika odmah izvan Pakraca tako da smo
za sada oboje bili koliko-toliko u sigurnim financijskim vodama. Hoće li takvo
stanje potrajati? Budućnost će pokazati.
Sjećanja na onu noć na imanju polako su se vraćala tokom posljednjih
nekoliko mjeseci.
Nakon što sam bio siguran da se sjećam svega, svakog malog detalja, odlučio
sam kako je došlo vrijeme da porazgovaram s Katarinom. Prije toga, sve sam
ispričao Dijani. Ne stvari vezane uz Anu i njezino prisustvo već onaj stvarni dio,
kako sam napao Kidriča i kako sam vjerovao da sam ga ubio, nakon čega je i Erić
sebi presudio. Podržala me u tome da sve ispričam Katarini jer je i ona bila
pobornik toga da dozna kako je ubojica njezine sestre umro u mukama. Način na
koji se to dogodio nije bio važan,brojala se samo činjenica da je mrtav.
Dok smo Katarina i ja razgovarali, Dijana je obišla svog tatu, pružajući nam
dovoljno mira i privatnosti da mogu ispričati svaki detalj i pojedinost. Vratila se
po mene prije no što smo mi završili razgovor, ali ugledao sam je tek kada smo
izašli s groblja u ugodno ljetno povečerje. Sjedila je na jednoj od nekoliko klupa
blizu parkirališta i svu je pozornost usmjerila na mobitel u rukama. Izgledala je
prelijepo i opet sam se morao podsjetiti koliko sam zapravo sretnik što sam s
njom. Vidjela nas je i prišla. Ona i Katarina su se zagrlile, nakon čega je došao i
moj red. Stajali smo ondje još neko vrijeme, pričajući o nevažnim stvarima,
sitnicama koje nas okružuju, nakon čega smo se još jednom pozdravili s
Katarinom i gledali kako odlazi prema gradu. Ostali smo sami u tišini ugodnog
sunčanog poslijepodneva.
„Jesi joj sve ispričao?“ upita me dok sam pripaljivao cigaretu. „Sve do
zadnjeg detalja“, odgovorim.
„I, kako se osjećaš sada?“
„Ja?“ zbunim se. „Mislim da si to trebala pitati nju.“
„Mogu zamisliti kako se ona sada osjeća“, odmaknula je kosu s lica. „Ti si to
predugo držao za sebe. Zanima me osjećaš li i ti isto olakšanje kao i ona?“
Zamislio sam se. „Možda.“
„Hej“, okrenula se prema meni i obgrlila me oko pojasa. Prvo sam pomislio
da će me poljubiti, ali prije nego su nam se usne spojile, svoje je približila mom
uhu. „Znam da „mi nisi sve ispričao“, šapne, a onda se odmakne i pogleda me
pravo u oči. „Znam da se u kući događalo još nešto... dublje od onog što si mi
ispričao.“
2
Gledao sam je jedno vrijeme, praktički upijao boju njezinih očiju, a onda s
jednostavno upitam. „Ž eliš da ti sve ispričam?“
Potvrdno je kimnula glavom, pa položila svoj dlan na moja prsa. Jednom
ćemo razgovarati o tome. Ne danas. Jednog dana.“
„Doooobro“, odgovorim sa zadrškom.
„Samo želim da znaš... razumijem zašto mi nisi želio reći otvoreno.
Vjerojatno ni ja ne bih tebi rekla dok ne bih bila sigurna da ćeš razumjeti. Tako
da... jednog dana ćemo razgovarati o tome, ali želim da znaš kako razumijem i
slobodno uzmi vremena koliko god ti je potrebno.“ „Dogovoreno“, odgovorio sam
i ona me poljubila.
Ili sam ja nju.
Ispalo je nekako neriješeno što se toga tiče, ali znam da je ona prva uzela
ključeve od karavana (da, još uvijek ga imam i, da, popravio sam vodenu pumpu),
a onda je ispreplela prste s mojima. Deset minuta kasnije odlazili smo iz
Trenkovca prema novom životu koji smo zajednički pokrenuli, ostavljajući
povijest jedne nesretne obitelji i tragičnu sudbinu mlade djevojke zauvijek iza
sebe.
2
O autoru
D
ANIJEL Š PELIĆ, hrvatski pisac, kolumnist, filmski kritičar i scenarist,
rođenje 2. lipnja 1979. godine u gradu Pakracu. Kriminalistički prvijenac,
VIDIO SAM KAKO UMIREŠ, objavljuje 2001. godine (izdavač NOVA
KNJIGA
RAST), drugi kriminalistički roman, KADA PONOĆ OTKUCA objavljuje 2002.
godine (izdavač je ponovno NOVA KNJIGA RAST) nakon čega uzima podužu
stanku od pisanja sve do 2009., kada u istoj godini objavljuje dva povezana
kriminalistička romana, TAMNA STRANA: IZVAN UOBIČAJENE RUTINE i TAMNA
STRANA: KROZ MRAČNU NOĆ (izdavač UDRUGA GRAĐANA ESSEGG). Kao
amaterski zaljubljenik u filmsku umjetnost, već duži niz godina redovito piše
amaterske filmske recenzije koje objavljuje na osobnom blogu
(deckardovkutak.com) posvećenom kultnim i starim filmovima. Na nekoliko
različitih portala (FAK, INVERZIJA, FILMOVI S RUBA) objavljuje kolumne
posvećene određenim dijelovima filmske povijesti, a 2014. godine napisao je,
prema motivima vlastitog romana, i scenarij za dugometražni igrani film kojem
je snimanje u tijeku ovih dana. Š pelić i danas živi i radi u Pakracu, čije ga ulice,
kako sam priznaje, redovito nadahnjuju u njegovim radovima.

Odijeci

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Odijeci

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

WWW.BALKANDOWNLOAD.

Zagreb, ožujak, 2018.

između kojih me čekalo i nekoliko dugačkih dionica ozbiljne vožnje, a vrijeme

„Da traže čovjeka koji će živjeti na imanju i paziti na stvari sljedećih

nekakvo iznenađenje kada se u obzir uzme da sam zadnjih osam godina, od

Zgodan način da se izbjegne pričanje o velikoj i mračnoj stvari koja je prethodila

„Uvijek sam mislio da je ulaganje u ovo mjesto gubitak novca“, rekao je

imanje utonulo u maglovitu omamljenost, a nije bilo ni povjetarca koji bi stvorio

praznine pojačavali su i zidovi obojani u čistu bijelu boju. To je vjerojatno

sudjelovao je u obnovi imanja, u zadnjim radovima, jer ih je izvodila mala

u budućnosti, iako je načuo priče da bi se novi vlasnici možda mogli baviti

J esen u Slavoniji stvara spektakularne prizore i ako ste na pravom mjestu i u

i otišao u Ameriku sa ženom. Marko je nastavio razvijati obiteljski posao i išlo mu

bila berba grožđa, sudjelovali su u gradskim zbivanjima i ljudi su ih voljeli. Već je

dodatna jeziva priča (Amityville mi je prvi došao u sjećanje) nitko to nije

glupost kao što je provaljivanje ovamo“, pripalim novu cigaretu. „Uvjeravaju me

na sredini dnevnog boravka, točno na mjestu gdje se u sadašnjosti nalazi kutna

stare novine i napraviti digitalnu kolekciju. Grad se malo isprsio s dodatnim

U tom trenutku u lokal uđe dvoje novih gostiju. Dijana je poručila da se ne

uklopiti u normalnu sredinu. Osmjesi su bili pretjerani, odviše namješteni da bi

radili su brzo. Stražnja stranica kamiona mogla se spustiti u obliku utovarne

„Više-manje“, uzela je kratki gutljaj, a onda me pogledala. „Zašto?“

„Zahvaljujući njemu i tim sjećanjima shvatio sam da nisam poludio već da se

J esen je napokon udarila svom snagom u Slavoniju i odmah je na početku

Intenzitet padalina nije se smanjio, zbog čega su na radiju počeli spominjati

„Pa, mogu ti odmah reći da u podrumu policijske postaje nema starih

„Sve njih“, odgovori on potvrdno kimnuvši glavom dok je gasio cigaretu.

Tako barem ide priča koje se svi sjećaju.“

„To je užasno duga priča.“

„Njegovi roditelji su postali neočekivan problem. Nisu htjeli ni čuti da je

„Navodni manjak novca iz utrška“, odgovori i odloži šalicu na stolić. Pripali

Uzdahnem.“Vjerojatno uopće nije važno, ali jednostavno me zanima“,

ukleto (čak sam provjerio i nekoliko neslužbenih popisa opsjednutih mjesta u

Deset minuta kasnije otvorio sam obavijest o nestanku i prvo se sledio u

vješalicu, a onda se smjestio za stol, shvaćajući da sam pogriješio u gotovo svemu

Ova teorija izbacuje, da tako kažem, vidljive elemente, ali i prisutne. Na

„...ništa opipljivo ili konkretno“, dovršim, a velečasni Lovro kimne glavom.

„Zanimljivo“, rekao je velečasni Lovro. „Zašto...?“

„Sad ti zvučiš zločesto“, rekao sam. Da me mogla vidjeti, vidjela bi i da imam

„Zajednički ručak u nedjelju. Obećavam, nećemo te previše gnjaviti“, nije da

„Mislim da razumijem“, rekao sam, kimnuo glavom i onda pogledao Dijanu,

„Mislav mi je bio najbolji prijatelj i bio je uz mene u nekim stvarno lošim

„Nije ništa strašno. Pokušavala je napraviti nešto što žene u njezinim

opsežnu potragu, da je netko priveden na ispitivanje, nije bilo grupa podrške i

samo prisjećanje bilo je dovoljno da dobijem hladan odgovor. Hladnoća je prošla

„Manje bih se iznenadio da sam ispred vrata pronašao Jennifer Lawrence.“

„Mogu to dobiti napismeno i ovjereno kod javnog bilježnika?“ upitam, a ona

Iako je ponovno bila slobodna, Dunja je imala poslovnih obveza koje je

ispričava. „Vrlo je vjerojatno da ćemo te doći još jednom posjetiti i detaljnije

„Svjestan si koliko je to jezivo?“ upitala je. „Iz dosade si kopao po povijesti

ionako bili preduboko u nepoznatom teritoriju da je skoro svako pojašnjenje

dopirali utišani zvukovi prevrtanja i neujednačene lomljave. Nisam se sjećao

Erić je šutio nekoliko dugačkih sekundi i onda pomirljivo kimnuo glavom.

Izašao sam na stubište, ali nisam žurio. Osjećaj za ravnotežu mi se osjetno

Glas Olivera Horvata nestane u mraku, a zamijeni ga tišina koja je na više

Stvarnost je bila da se sve odigralo u sekundi.

na njega, nemilosrdno. Najbolja bi usporedba bila da se morao osjećati onako

neosnovanih optužbi, ali uspjeli su održati neku distancu i ostaviti prostora za

Zašto je izvršio samoubojstvo Kidričevim službenim oružjem? Možda grižnja

Dijana, čistom srećom, nije imala trajnih posljedica od ranjavanja. Doktori

ostavio nasamo, uz napomenu da uđemo što prije da se ne smrzavamo bez

You might also like