Tanja Tolić - Zovem Se Nebo

Tanja Tolić – Zovem se
nebo
1
nebo
Zanimljivo, pomisli Milton,

struja, vrijeme, gravitacija, ljubav.
Sve sile koje stvarno rasturaju su nevidljive.
David Mitchell, Atlas oblaka
2
nebo
1. Dolazak
prosinac 2006.
Kao da ga nije bilo devet godina, a ne devet mjeseci. Lijes je škriputao na

otvorenim pogrebnim kolima; zvučalo je kao da netko u njemu hoda. Leon, jedini
muškarac na pogrebu, osim svećenika i zbora pjevača, bio je sam u muškom
dijelu povorke.
Buljio je u pozlatu na lijesu i slovkao kao da joj prvi put vidi ime. M-A-R-T-A, pa
duboki udah, B-R-O-Z-O-V-I-Ć . Srce mu je, ispod tamnoplave pernate jakne,
zalupalo jače, kao da mu se između rebara ugnijezdila ptica. Drvena
konstrukcija kola zatresla se kad su gumeni kotači naletjeli na sloj leda ispod
snijega. Lijes se donjim krajem zanio u desnu stranu i Leon se na sekundu,
sasvim iracionalno, pobojao da bi mogao sletjeti u jarak pokraj puta. Srećom,
zaustavila ga je željezna ogradica koja je opasavala stražnji dio pogrebnog
kamiončića.
Vratio se slovima i još ih jedanput pomno pročitao, a onda prešao na drugi red
u kojem su bile brojke. 1-9-5-1, slovkao je u glavi, pitajući se mogu li se brojke
slovkati ili se to odnosi samo na riječi, a onda preskočio crticu i nastavio s 2-0-0-
6. Sara bi sigurno znala odgovor na pitanje, ali osim toga što bi to bilo krajnje
glupo pitanje na sprovodu, postojao je i taj prilični problem što sa Sarom nije
razgovarao već devet mjeseci.
A to ga je vratilo na osjećaj da je izbivao mnogo dulje, možda i godinama. U tih
devet mjeseci koliko je proveo na norveškoj naftnoj platformi Marihone u
Sjevernom moru dani su se protegnuli u bezlični interval pa nije posebno
primjećivao ni kad bi svanulo, niti kad bi sunce potonulo u ledenu tišinu koja ga
je okruživala. On sam postao je osoba bez identiteta. Nije više bio Leon suprug, to
se nekako izbrisalo još one noći u stanu u Novom Zagrebu; opipljivom boli
gurnuo je u stranu Leona oca; ravnodušno je prihvatio činjenicu da više nije Leon
brat, ni Leon prijatelj. Leona ljubavnika, Leona obož avam-te-jebati-straga-a-
onda-ti-ga-mož da-i-gurnuti-u-usta, tog se Leona nije uspijevao riješiti
mjesecima, samoćom pretvorenima u godine, u samonametnuoj izolaciji. Sad više
nije bilo nijednog od tih patetičnih likova koji su nekad bili on. Nije više bilo
srama, ali nije više bilo ni osjećaja.
Na platformi je bilo dobro. Posao je bio monton, beskrajan niz analiza
ispumpane nafte, povremena provjera automatiziranog sustava, sati budnosti u
kojima nije morao razmišljati ni o čemu i gotovo ni s kim razgovarati jer su
druga dvojica naftnih inženjera iz njegove smjene, Rus i Rumunj, slabo govorili
engleski.
Osim što je on razmišljao, o svemu. Za samoga sebe nikad prije ne bi rekao da
je promišljena osoba. Baš suprotno, lakonski bi odgovorio da je plitak, da brodi
po površini iskustava, ponosan što nikad glavu nije zario dublje. Tamo, daleko,
na pučini, blizu sjevera na kojem su se sastajali dan i noć i pretapali u dugim
3
nebo
intervalima jedno u drugo, bol je bilo lakše podnositi, iako je upravo tamo
postala akutna. U Zagrebu su ga gađale činjenice koje je morao skrivati -
znojne, napaljene susrete s Vesnom u kojima mu se činilo da se sav pretvorio u
organ, u jedan dio sebe kojem je svrha bila samo se uvući u Vesnino toplo
međunož je. Ili gdje bi mu već palo na pamet. Bio je nervozan od laž i, ali
istodobno i sav uzbuđen, jer ima tu tajnu koju krije od svih.
Sam bog zna o čemu je razmišljao tada. Vjerojatno ni o čemu.

Onda je došlo otkriće, i ubrzo nakon toga kraj. Č inilo se da je sve, sve ljude do
kojih mu je bilo stalo (je li mu doista bilo stalo do njih?, i to je bilo pitanje za
razmišljanje), mnogo više od prevare boljela laž . Kad više nije imao kamo,
prihvatio je posao na platformi i otišao.
Nitko ga nije pitao kad će se vratiti.
Tamo, usred Sjevernog mora, napokon se susreo sa samim sobom. Č inilo mu
se prvi put u ž ivotu. Odraslom životu, ispravio se. Najprije ga je, nenajavljeno,
pogodila samoća. Dočekao ju je s iznenađenjem, jer nije očekivao da bi ga
samoća mogla uplašiti. Samoća koja ga je prikliještila uz ž eljezni okvir kreveta
sedme noći u izgnanstvu niti je stigla s hladnim sjevercem, niti je ispuzala iz
elektroničke pošte jer mu nitko nije pisao. Digla se iz šupljine ž eluca, poput
osjećaja mučnine, kao da ga guta naopako, i dok je stigla do uma bio je
preplavljen už asnom tjeskobom. Imao je osjećaj kao da potpuno nestaje i kako
će od njega ostati samo oklop od kož e. Kao da ga netko briše gumicom iznutra.
U tom je trenutku shvatio da postoje i gore stvari od smrti.
Danima je boravio u tom osjećaju nestajanja; povremeno bi se zagledavao u

ruke, samo da se uvjeri da su još tamo gdje bi trebale biti. Bol u prsima tada još
nije osjećao; ona je došla kasnije.
Onda je došao drugi udarac. Od samoće, od brisanja, bila je mnogo poraznija
činjenica da ga, naslućivao je, nikad i nije bilo. Onaj divljak koji se silovito
zabijao u Vesnu na haubi auta jedne uranjeno tople ož ujske noći dok je
Jadrana Luna imala temperaturu, a on, kao, otišao po dječji antipiretik, čak ni
on nije bio ž iv. U jalovom pokušaju osjećaj pripadanja zamijenio je jebanjem. Tu
ga je spopalo gađenje nad samim sobom. Nije bilo srama, ne. U toj je fazi bio
krajnje izlišan. Sram se može javiti tek u odnosu prema drugome, a on odnosa s
drugima nije imao.
Sram je došao mnogo kasnije i trajao je tek kratko. Jedno se jutro gorko
rasplakao zbog onog antipiretika koji mu se činio uprljan zemljom i spermom.
Nije se stidio što nije bio otac; stidio se što nije bio čovjek.
I onda se rodila bol. Ili je, možda, bol počela rađati njega. Za jedne od bijelih
noći, noći u kojima je blijedo sunce sjalo zajedno uz zvijezde, u grudima je prvi
put osjetio slabašno lepetanje krila praćeno isprekidanim otkucajima srca. Ono
klupko ž ivaca koje je nekad bio už arilo se i zapalilo, prekidalo mu dah, kao da
mu je netko oderao kož u s tijela i svaki kontakt, svaka riječ, svaki pogled gađao
ga je direktno u neurone, kao da je sav postao tijelo sapleteno od ž ivčanih
podraž aja.
Nekad su ga boljele oči, koliko mu je svjetlo bilo jako. Kao da je tek
progledao.
4
nebo
Jedno se popodne, na šok Rumunja koji je stajao na istočnoj strani
platforme, rasplakao zbog plutajućega bjelokljunog dupina čijim se desnim
bokom protezala duboka, od krvi skorena brazda. Dupin je plovio nesigurno,
kao da mu je netko iz plosnate glave izrezao sustav za navigaciju, pomalo
mutnih očiju i, činilo se, sasvim izgubljen u potrazi za ostatkom jata.
Leonu se činilo da će se ugušiti od osjećaja koji su navirali iz njegove obrisane
utrobe. Nije plakao iz suosjećanja; plakao je jer je znao kako se dupin osjeća.
To se zbilo prije pet dana. Prvi put u devet mjese ci izolacije činio se opet
samome sebi živ. U pet noći nakon toga grčevitog plakanja pred zbunjenim
Rumunjom - koji mu je, na kraju, donio zahodski papir da obriše suze, a
potom ga i nespretno zagrlio - počeo je opet sanjati. Snovi su bili ludi i dao bi
sve na svijetu da o njima može porazgovarati sa Sarom, Robijem ili Kristom. Ali
nije ih imao hrabrosti nazvati, ni poslati im mail.
Tada su ga nazvali iz odvjetničkog ureda. Nije imao pojma odakle im broj, ni
kako znaju da je u Sjevernom moru, a u šoku od toga što ponovno čuje hrvatski
zaboravio ih je pitati. Javljali su mu da je Marta Brozović preminula u pedeset
petoj godini života, da je stradala u prometnoj nesreći, da je on jedan od
nasljednika i da mu nude, s obzirom na to da Marta nije imala obitelj, da oni
organiziraju pogreb, a da on svakako mora doći u Zagreb na čitanje oporuke.
Trebalo mu je neko vrijeme da shvati o kojoj je Marti riječ.

Rekao je da će doći, organizirao zamjenu za smjenu (dovukao je nekog
Turčina), kupio avionsku kartu i ravno s aerodroma stigao ovamo, na groblje. U
zahodu na Plesu pogledao se u ogledalo, nakon dugo vremena, i shvatio da ne
prepoznaje lice koje ga gleda. Kosa, pomalo prošarana sjedinama na
sljepoočnicama, bila mu je poluduga i padala preko očiju; lice mu je bilo obraslo
crnom bradom, a u očima je vidio nešto gusto i ljepljivo poput nafte. Izgledao je
kao da bi se svaki tren mogao rasplakati; ne zato što ga je nešto baš tog trena
raž alostilo ili zaboljelo, nego jer je unutarnja slavina već neko vrijeme bila
otvorena, a on nije imao nikakve kontrole nad njom. Na njemu više nije bilo ni
traga one lakonske opuštenosti; više nije bio šminker u skupom talijanskom
odijelu. Hoće li ga uopće prepoznati?
Kad je stigao na groblje, u zadnji čas, nije vidio nikoga od svojih. Bivših svojih,
ispravio se. Bilo je malo ljudi, pretpostavljao je susjeda, raštrkanih poput vrana
ispred prostorije u kojoj je Marta, u lijesu, ležala na odru.
No sada, na potiljku, iako se nijedanput nije okrenuo, jasno je osjećao kako
mu Sarin pogled svrdla kroz kost i opipava unutrašnjost lubanje. Kristin
pogled... Ne, Kristin pogled uopće nije osjećao.
***
Bila je, najprije, na mjestu mrtva. Pretpostavljala je da se to još tako kaž e. U
njezino vrijeme, dok je još bila ž iva, za nekoga tko je trenutačno umro, bez
agonije polaganog curenja ž ivota, znalo se reći kako je ostao na mjestu mrtav.
Š to je bila u najmanju ruku neupućena primjedba, jer nitko ž iv - a mrtvi se
nisu vraćali - nije mogao pouzdano reći događa li se ponekad da ž ivot curi iz
čovjeka doista polako pa on odumire u sekundarna, satima ili danima, ili,
naprosto, svi umru jednako, u sekundi, i ovi cureći i ovi namjestu mrtvi, kad se
5
nebo
prekine taj dotok ž ivota. Možda oni koji umiru polako samo izađu iz vanjskoga
svijeta međuigre tijela, i razgovora, i pogleda, i svakako osjećaja, povuku se u
sebe, pa umru naglo. Baš kao i oni koje je, primjerice kao Martu, prije četiri
dana na pješačkom prijelazu, u sedam sati, dok se vraćala iz trgovine, pregazio
auto. O tome je Marta razmišljala, dok je u četvrtak, na Markovu polju, u
15.30, lebdjela iznad lijesa u koje je bilo polož eno njezino tijelo i koje se upravo
sada vozilo prema 'crnoj, ruž noj rupi u koje bi trebalo biti bačeno, a onda i
zatrpano lopatama ledene zemlje. Zeznuto je umrijeti zimi, ukopnici se više
narade. Pitala se da li to i više košta.
Drž ala se tih blesavih misli jer se bojala. Marta je, naime, istodobno bila i
mrtva i živa.
Kako je to moguće, pitala se lebdeći iznad Leona koji je fiksiranog pogleda
buljio u njezin lijes, a kasnije i iznad Sare koja je tridesetak metara iza Leona
kirurški buljila u njegov potiljak. Krista nije gledala nikamo posebno; možda u
nebo. Iako ih nije vidjela nekoliko desetljeća, bez ikakve sumnje točno je znala tko
je od njih tko.
Gdje je ona sada, osim toga što je na groblju, na vlastitom pogrebu?
Je li ovo prostor? To u čemu ili na čemu stoji i gdje je nitko ne vidi?
Jer nitko nije reagirao na činjenicu da je lebdjela iznad vlastitog lijesa, a
malo kasnije se i znatiž eljno nagnula iznad one rupe u koju su je planirali baciti.
Nitko nije s už asom zavrištao jer je pokojnica pogledom mjerila raku.
Zbog tijela je odjednom poklopi val ž aljenja.
Č udno je to bilo jer ga je i dalje vidjela. Ili osjećala? Da, da, još ga je osjećala.
Nije vidjela ništa od stare, opipljive sebe, iako bi se mogla zakleti da je lebdjela u
zraku, povezana nekom nevidljivom vrpcom, sa svojim tijelom koje je ležalo dolje.
Sve se dogodilo brzo. Prelazila je cestu na pješačkom prijelazu, a onda je
odjednom naletio automobil i samo je pokupio. Tijelo joj je letjelo dugo, kao u
nekom razvučenom kadru, činilo se da nikad neće sletjeti, a onda je tresnula na
asfalt svom silinom... Kako je zaboljelo!
Osjetila je kako joj se kosti lome, ona lež i kao neki rasuti teret, i už asnuti
pogledi ljudi, neka ž ena je vrisnula i rukom pokrila oči djetetu do sebe, neki
muškarac je potrčao, ali bilo je već kasno... Hitna je došla brzo, bolničari su
istrčali s nosilima, položili joj masku za kisik na lice, masirali srce i nešto
ž urno dovikivali jedni drugima, ali dok su se vrata zatvorila, a ambulantna kola
zamaknula za ugao, ona je već bila mrtva... Na mjestu mrtva.
Nije imala jasno sjećanje na taj trenutak. Nije bila sigurna je li bila u tijelu ili
je stajala negdje postrance kad je umrla. Nije se dogodilo da je zatvorila oči u
jednom svijetu, a otvorila u drugome, obasjanom zlatom. Nije udahnula po
posljednji put i ugasila se, a onda se naglo trgnula i počela disati nekim drugim,
nevidljivim plućima. Zapravo, nije sigurna da je uopće otvorila oči nakon što je
umrla.
E pa, o tome svećenik zbilja ništa nije govorio.
Kako stvari stoje, pomislila je usplahireno, ona ne bi uopće trebala biti u ovom
6
nebo
ne-prostoru, lebdjeti nevidljiva, nego bi je trebali dočekati anđeli, trubeći u
trublje i uvesti kroz vrata Raja.
Č ekaj malo...
Da li se to dogodi čim umreš ili tek kad dođe Sudnji dan? Nije se mogla sjetiti.
K vragu! Kvragu! Kvragu!
O, Bož e, oprosti mi, nisam tako mislila, ispričavale su se njezine uzbunjene

misli.
Mislim, nisam mislila to s vragom, ispravila se.
Je li došlo do neke pogreške?
Bi li ona sad trebala lež ati u grobu?

Ako mora lež ati tamo, mora li, dovraga, biti i svjesna da lež i u njemu?
Mož da zato nije ušla u lijes i legla?
Zašto to nije bolje uređeno?!
Trebala je pitati svećenika.
O, Bož e... Odjednom joj je sinulo i kao da je hladna struja prošla niz njezina
nevidljiva leda.
Pa ona je u čistilištu!
Isuse, Majko Bož ja i svi sveci!
O, kvragu!
Oprosti, dragi Bož e, nisam tako mislila.
O, Bož e dragi, ona je u čistilištu!

I u tom trenutku pred njom bljesnu zlatno svjetlo, kao da je netko
zamahnuo mačem, ona vrpca s tijelom puče i Marta osjeti kako je nešto naglo
povuče prema gore.
***
Porto je sjedio na klupi i čekao. U daljini se vidjelo svjetlucanje. Još nekoliko

sekundi i prolaz će se otvoriti i tamo će, s druge strane, biti Marta. Vjerojatno
dezorijentirana, pomalo izgubljena, zaslijepljena od putovanja kroz tunel,
mislio je. Naravno, ako ovoga puta bude tunela.
Nikad nisi znao s tim stvarima. Kod svakoga je bilo drugačije.
Neki su putovali kroz tunel, neki bi se ovdje samo pojavili, neki bi došli u
ljudskom obličju, uronjeni i dalje u ž ivot koji su ž ivjeli na zemlji, neki bi došli
prekriveni zaboravom, nemajući uopće pojma tko su nekad bili, a neki bi došli
potpuno svjesni i potpuno spremni za ono što je iskustvo smrti nosilo. Neki bi,
i tome se Porto nadao, došli s kristalnim sjećanjem na sve svoje živote. Sve
svoje bivše živote.
7
nebo
Uzdahnuo je. Malo se snuždio. Pitao se hoće li ga prepoznati nakon toliko
vremena.
- Hej, Porto! - čuo je glas iza sebe.
Okrenuo se i ugledao Emanu'ela Rolanda.
Vukao je za sobom par velikih krila.

- Koga čekaš? - pitao je Emanu'el Roland.
- Ž enu.
- A, privatan biznis? - Emanu'el Roland se nasmijao i namignuo mu.
- Da, može se i tako reći... -promrmljao je. Nije bio raspolož en za šale.
- Kako se zove?
- Tko? - prenuo se Porto.
- Pa tvoja ž ena! Kako se zove? Ovaj put, mislim.
- Ah, to. Marta.
Emanu'el Roland je zastao na trenutak, kao da razmišlja o tome koliko Marti

doista pristaje ime Marta, a onda je samo slegnuo ramenima i nastavio dalje.
- Opet krila, ha? - dobacio mu je Porto.
- Ha... Za ovaj zadatak su neizbjež na. Muka mi ih je tegliti, ali što ću... Ako
nemam krila, nisam...
- ... anđeo - dovršio je Porto.
- Hoćeš li mi pomoći otvoriti vrata? Ova prokleta stvar je zbilja teška.
Emanu'el Roland izgledao je kao da su gotovo doista teška. I vidjelo se da ga

vrata, koja su se materijalizirala ni iz čega, pomalo ž ivciraju.
- Podsjeti me, zašto ono imamo vrata? - govorio je Emanu'el Roland kroz
zube, dok je povlačio krila prema izlazu.
- Znaš zašto imamo vrata - odgovorio je Porto mrzovoljno. - Odnosno, znaš

kad imamo vrata.
- Da, da znam. Pretpostavljam da Marta vjeruje u vrata. Jesi li nabavio i

svetog Petra s ključevima?
Emanu'el Roland mu je zbilja nekad išao na živce, osobito kad se ovako

podsmjehivao ljudima. Anđeli to naprosto nisu razumjeli. Ne, ispravio se, oni su
sve razumjeli, ali nekad bi to naprosto zanemarili. Barem oni koje je on
poznavao. A takvih je bilo troje i, nekad mu se činilo, sve troje se natjecalo u
tome tko će biti gori. Iako, nevoljko je priznao, od njih troje, Emanu'el Roland
bio je najmanje sklon ludostima.
- Ne, nisam nabavio svetog Petra - procijedio je kroz zube.
8
nebo
- Mož da si trebao. Bit će joj priličan šok kad proletim kraj nje s ovim krilima.
- Mogao si naprosto prijeći, znaš! - Porto je gubio ž ivce. - Ionako si znao da

dolazi netko od ljudi. Ti ovo namjerno radiš, zar ne? I zašto glumiš da su ti krila
teška?! Za boga miloga, pa to su izmišljena krila. Ona uopće ne postoje!
- Postoje. Ako ih vidiš, postoje. Ali, u pravu si, nisu teška.
Rekavši to, nasmiješio mu se pomalo vragolasto, pomalo se ispričavajući,

podignuo krila kao da su perce i nabacio ih na leda. Između njegovih lopatica
kresnula je mala, zlatna iskra i krila su u sekundi srasla s ostatkom njegova
tijela.
- Porto, želim ti sreću - rekao je Emanu'el Roland, obasjavši ga širokim

osmijehom.
Vrata iza njega bila su širom otvorena, iz daljine je sve većom brzinom
prilazila zlatna kugla svjetla. Portu je srce počelo kucati brže.
Emanu'el Roland dobacio mu je još jedan brz pogled prije nego se okrenuo i
nestao u praznini, no Porto je svejedno uspio vidjeti kako mu oči poprimaju
onu toplu boju meda, gotovo jantarnu. Emanu'el Roland bio je spreman za
zadatak. Iz njegove svijesti polako je nestajao ovaj, njihov svijet, i počeo se
oblikovati onaj drugi, stvarni, kako su ga nazivali ljudi.
I Porto je bio spreman. Marta je dolazila.
***
- Ti zbilja voliš te proklete mačeve, ha?

Emanu'el Roland je naglo zastao u svojem letu prema dolje. Marta ga uopće
nije vidjela. Kad je Rageor zamahnuo mačem, svjetlost je bila toliko snaž na da
uopće nije primijetila ni njega, ni krila. Kvragu, a baš se bio potrudio.
- Ha, čuj, ti nosiš krila... - promrmljao je Rageor kroz zube i nakesio se. —
Osim toga, da nisam zamahnuo mačem i prekinuo sponu s tijelom, ona bi do
kraja vječnosti razmišljala o tome treba li početi traž iti šalter za čistilište ili ipak
leći u taj grob.
- Nemoj me... Kaž eš čistilište? Takvu već neko vrijeme nismo imali...
- Pa što nisi vidio?!
- Malo si me zaslijepio kad si prasnuo mačem, stari. Nije baš da sam joj uspio
pohvatati misli.
Bio je to neobičan prizor. Dva anđela, jedan izduž en, plav i proziran poput
vala uhvaćenog u prostoru bez gravitacije, s gustim, pernatim krilima na
leđima, i drugi jednako dugačak i proziran, ali crn poput ugljena i opasan
svjetlucavim, metalnim mačem. I plavom i crnom anđelu oči su bile jantarne
boje i činilo se da su jedino one doista bile stvarne, da je jedino u njima pre-
bivala materija, jer se njihov oblik neprestano mijenjao, kao i prostor oko njih.
Sekundu prije, dok je Marta prolazila, ispod njih, duboko u lelujavom ponoru
koji se pomaljao iz magle gustih oblaka, bila je trodimenzionalna slika groblja.
9
nebo
Da su se Emanu'el Roland i Rageor malo bolje zagledali, hologramski prikaz bi
se uvećao do te mjere da su jasno mogli vidjeti nezakopčani gumb na vrhu
Leonove pernate jakne ili uroniti u hladnoću koja je obuzimala ukopnikove
prste. Svećenik koji je recitirao posljednju molitvu za Martinu dušu upravo je
osjetio još jedan nalet onoga što je, potiho, nazivao krizom vjere, jer iza riječi
Očenaša već neko vrijeme nije uspijevao osjetiti ništa, a pogurena žena, koja je
stajala u prvom redu, pokušavala se sjetiti gdje je gurnula ZET-ov pokaz, no
koncentraciju su joj neprestano ometale misli o tome što će kuhati.
Sa svakom novom rečenicom koju bi anđeli izgovorili, prostor oko njih bi
poslušno reagirao; nanovo se zgusnuo i izbacio novu sliku. Činilo se da anđeli
ne izdaju nikakvu naredbu, nego da je prostor platno na koje se projicira
stvarnost o kojoj razgovaraju. Sada se, dok je Rageor govorio, slika groblja
počela pretapati u nešto što nije imalo konkretnog oblika, ali je bilo nabijeno
silovitom energijom, poput oblaka neposredno prije oluje. Tako su na nebu
izgledale teške emocije.
- Stajala je tu, buljila u tijelo... Dobro, svi bulje u tijelo... i kontemplirala o
tome što joj se zapravo dogodilo. Mrtva je, a nije. Nema tijela, a svjesna je. Išlo
joj je prilično dobro ispočetka, znaš. Odmah je uronila u kozmičku svijest,
izgubila pojam o vremenu; nije ni bila svjesna da je od smrti do pogreba prošlo
četiri dana. Psiha joj se prirodno uvukla u vječnost. Izgledala mi je kao lak
posao; kao jedna od onih kojima spona s tijelom puca sama. Znaš da je većini
dovoljno da vide kako im tijelo spuštaju u raku i da prestanu ž aliti za njime, za
materijalnošću. Ali kad su tijelo počeli spuštati u raku, preplavila ju je panika.
Opet se vratila u ljudsku svijest. Mislila je da je došlo do neke pogreške, pa sam
joj odlučio prikratiti muke. Uz toliko straha ne bi uspjela sama prekinuti sponu.
- Kuž im... Porto je čeka gore.
- Porto?
- Da, zna je otprije. Kaž e da mu je to ž ena.
- Koja ž ena? Čekaj, čekaj... ona žena?

- Nisam pogledao... ali, da, mislim da je to Christine.
- Huh... - uzdahnuo je Rageor. - Zajebano... Je li se ičega... sjetio?
- Ne - odgovorio je Emanu'el Roland.
- Jesi li ga ikako... potaknuo! - nastavio je Rageor, dok mu se iza leđa
pomaljala duboka, crna praznina.
- Ne. Za to je zaduž ena Ariel. Ja sam ga samo malo... zafrkavao. Tek toliko, da
ostane budan. Sad kad je već budan — nasmiješio se, a onda naglo počeo
vibrirati dok se iza njega počeo pomaljati obris sobe. - Idem, ž urim. Č eka me
jedna mala.
- Jedna mala koja čeka krila?

- Ha... nismo se još dogovorili oko toga – nasmijao se Emanu'el Roland. -
Tvrdoglava je.
- Takve najviše volim.
1
nebo
- I ja - odgovorio je Emanu'el Roland.
U sekundi, dva su se vala skupila u dvije svjetleće, vibrirajuće točke, a onda
je svaka pojurila na svoju stranu.
***
Lowe je stajao na rubu svemira. Obož avao je taj pogled.
Pogledao je u prostranstvo ispred sebe, duboko udahnuo i upio
veličanstvenost koja se prostirala unedogled. Frekvencija koju je nosio protežni
svemir — materijalni univerzum koji se neprestano širio, dok je Lowe jahao na
njegovim rubovima kao surter na valu i iscrtavao nove granice poznatoga -
odbijala se negdje daleko. To je bila njegova misija - širio je granice svemira.
Nacerio se samome sebi, jer ga je misao o materijalnom svemiru pogurnula do
misli o tome kako je materija bila mnogo više od vidljivoga. Lowe nije bio vidljiv
ljudskom oku, kao ni drugi anđeli, ali to sasvim sigurno nije značilo da nije
postojao; samo da je većini bio nepojmljiv. Stvarnost je, u dimenziji ljudskosti,
bila ono što se može pojmiti, a ne ono što se može vidjeti. Ljudi nisu vidjeli
struju, ali su vjerovali u nju jer im je palila svjetla, kuhala čaj i snimala CT
lubanje. Nisu vidjeli ni svoje misli, a ipak su vjerovali u njih zato što su ih i
osjećali. Misli su imale posljedice; ako su bile dovoljno uporne, pretvarale su se
u stavove i uvjerenja koji su mogli boljeti na jednako realan način kao i bilo što
drugo u materijalnoj stvarnosti.
Svakoga dana, svake minute, svake sekunde, svakoga kvarka vremena, oko
ljudi se zbivao taj oku nevidljivi ž ivot; to električno polje čež nji, sumnji,
ushićenja, zgusnutosti egizstencije, sabranosti prošlosti i potencije onoga što bi
moglo biti, i nije bilo baš nikakve razlike u stvarnosti struje, osjećaja straha ili
anđela. Svi su bili sastavljeni od iste materije. Razlika između vidljive i nevidljive
bila je samo u tome što se moglo pojmiti i, na kraju — u onome u što se
vjerovalo.
Lowe, konkretno, nije izgledao bog zna kako. Volio je ponekad uzeti obličje
kentaura, ali najčešće mu se nije dalo trošiti energiju na to da bi nekako
izgledao. Za razliku od drugih anđela, imao je malo dodira s ljudima. Emanu'el
Roland često je morao posezati za naličjem čovjeka jer bi žive ljude, koliko god
bili otvorenog uma, znao uplašiti govor u mraku koji nisu proizvele glasnice. S
mrtvima je ipak bilo ponešto lakše. Pred činjenicom da nastaviš postojati i nakon
smrti, činjenica da postoje anđeli činila se mnogo lakše prihvatljivom. Lowe je
mnogo razmišljao o tome što je ljudima shvatljivo, što im je moguće iskusiti;
vjerovao je da im tako pomaž e, da i tako ispunjava svoju sudbinu anđela koji
širi svemir. Jer... svemir su, mnogo više od stanova, brzih vlakova, topola,
crvenih vjeverica, fjordova, ugljičnog monoksida, bjelančevina, Marsa, galaksije ili
cirrusa, činili osjećaji i misli. Ideje. Sve je jednom bila ideja, prije nego se
premetnulo u stvarnost.
Š to ga je vratilo na misao o frekvenciji materijalnog svemira i dalekoj točki u
kojoj se ona odbijala. Ni sam nije znao koliko daleko, jer nikad nije mjerio
udaljenost od ove točke, na kojoj je stajao, do točke - je li to uopće točka? - gdje
se frekvencija okretala i vraćala natrag. No znao je da je tamo bio Bog. Bog je
bio zrcalo koje je reflektiralo protež nost svijeta; Bog je bio prapočelo iz kojeg su
se rodile sve ideje.
1
nebo
Suprotno onome što su vjerovali ljudi, Bog se nikad nije upletao ni u
pojedinačne sudbine, ni u sudbinu planeta. Nije bio odgovoran za poplave,
tornada, suše, pomore riba, ptičju gripu, kravlje ludilo, virus ebole, a ni ratove;
izum atomske bombe, biološkog oruž ja masovnog uništenja, navigacijske
satelite. Nije bio odgovoran čak ni za pojavu karijesa, a kamoli side ili, recimo,
rijetke krvne grupe. Bog nije mjerio dobra djela, ni vagao grijehe, nije propisivao
pravila ponašanja, nije se ljutio zato što je netko ubio, silovao, prevario, krao,
lagao ili naprosto nešto propustio učiniti; Bog nije ni planirao na Sudnji dan
sići na zemlju i odvojiti dobre od loših,.ne samo zato što nikad nije zamislio
Sudnji dan. Bog se naprosto nije miješao. Ne zato što mu nije bilo stalo. Bogu je
bilo stalo toliko da je ljude ne samo stvorio, nego im dao i slobodnu volju.
Anđeli su u svemu tome bili pomagači. Kao i Bog - Lowe je još jedanput, s
čež njom, pogledao prema dalekoj točki u kojoj se odbijala frekvencija i za
centimetar joj se primaknuo bliž e, vukući za sobom, poput magneta, i teret
materijalnog svemira - duboko su poštovali slobodnu volju. Nebeske intervencije
stoga su bile minimalne i više su se svodile na lagano uvjeravanje i čekanje,
nego na naredbe ili akciju. Za ljudsko biće takvo bi iščekivanje promjene bilo
pakleno teško, no anđeli su imali sve vrijeme ovoga svijeta. Oni su ž ivjeli u
dimenziji vječnosti što je, čak i tako energičnim bićima kao što su bili oni, davalo
dovoljno strpljivosti.
Postojali su, dakako, i izuzeci. Bili su mogući i posebni dogovori. Specijalni
aranžmani, kako ih je nazivala Ariel. Lowe se, upravo sada, spremao pokrenuti
jedan takav specijalni aranžman.
Nekoga je trebalo vratiti s ruba svemira.
***
- Tvoj glupi brat se vratio!
Robi je sjedio u garaži i krpom glancao ratkapu.
- Moj glupi brat je tvoj prijatelj - odgovorio je.

- Bivši prijatelj - ispravila ga je Sara iz telefonske slušalice.
- Dobro, bivši prijatelj.

- Ne zvučiš mi baš zabrinuto.
- Zašto bih bio zabrinut?

- Pa vratio se, a da ti se nije javio.
- Kako znaš da mi se nije javio?
- Pa jel ti se javio?
- Nije.
- Vidiš!
Uzdahnuo je. Razgovori sa Sarom ponekad su znali biti krajnje
besmisleni. Doduše, razgovori s ljudima znali su načelno biti besmisleni.
Moguće da je zato provodio toliko vremena u svojoj garaž i glancajući ratkape i
1
nebo
rastavljajući i sastavljajući stare automobile, a da nisu nužno uvijek i
proradili.
- I dalje ne razumijem zašto bi me to brinulo - prekinuo je šutnju.
- Pa brat ti je...
- Pa prijatelj ti je! U čemu je, jebote, razlika? - pomalo je gubio živce.
- Ti si mu najbliži rod.
- Ti si mu bila najbolja prijateljica.
- No, dobro - predala se.
- Imaš li neku doista važ nu informaciju ili si me nazvala onako, bezveze?
- Ti se ljutiš na njega?
- Ne.
- Ravnodušan si?
- Ne.
- Ako nisi ravnodušan i ne ljutiš se na njega, zašto mi ne postavljaš
dodatna pitanja?
- Kakva dodatna pitanja?
- Pa, recimo, kako znam da se vratio? Kako izgleda? Jesam li razgovarala s
njim?
- Sara... - uzdahnuo je.
- Molim?
- Pretpostavljam da znaš da se vratio jer je, pretpostavljam, bio na
pogrebu. Vjerojatno nisi razgovarala s njim, jer da jesi, ispričala bi mi to
odmah, u prvoj rečenici.
- Nisi mogao znati da će doći na pogreb...
- Zapravo jesam.
- Kao, predvidljiv je?
- Kao, razumljivo je. Jednako kao što je razumljivo i za tebe i za Kristu.
- Ipak ti je pisao, jelda? A ti se sad samo praviš pametan.
- Ne. Nije mi pisao.
- Pa, kvragu, zar ti nimalo nije nedostajao?!
- Je.
- I?
- I, to je bila njegova odluka, dovraga. Ima tridesetšest godina. Ako je htio
1
nebo
neko vrijeme biti sam, razumijem, jasno mi je, podrž avam njegovu odluku.
- Ali nije prozborio s nama ni riječi punih devet mjeseci!
- Zar te to doista čudi nakon svega?
- Ne znam. Ne. Valjda ne.
- Okej, onda smo to riješili.
- Jel te zanima kako izgleda?
- Sara... Zašto si me zapravo nazvala?
- Da ti kaž em da ćemo Krista i ja ostati još na misi. Onda ćemo tek otići po
tortu.
- Dobro.
- Hoću reći, je li ti to problem? Jesi li imao kakvih planova? Mislim, zbog
Jadrane Lune.
- Ne, nije mi nikakav problem.
- A što radi?
- Igra se.
- S tobom?
- Ne.
- Ostavio si je samu?!
- Ne, nisam je ostavio samu. Igra se u dnevnom boravku, ja sam u garaž i.
Rekao sam joj da me zove ako joj bilo što treba.
- Ne mož eš je ostaviti samu!

- Sara, nisam je ostavio samu. Udaljena je od mene ravno deset metara,
moram se samo popeti stepenicama iz garaže u kuhinju, a od kuhinje do
dnevnog boravka ima još tri i pol metra. Ako joj bilo što treba, zvat će me.
Uostalom, ona sama mi je rekla da odem u garažu i da je pustim da se bavi
svojim stvarima.
- Kakvim stvarima?
- Ž eliš li da joj odnesem mobitel pa da je pitaš točno kakvim stvarima?
- Ne.
- To sam i mislio.
- Ti si prilično tež ak čovjek, znaš...
- Ne, uopće nisam tež ak.

Uzdahnuo je. Ratkapu je već toliko uglancao da je u njoj jasno mogao
razaznati svoj lik.
1
nebo
- Možda je meni nedostajao... - protisnula je Sara preko telefona.
- Možda jest.
- Š to bi ti to sad trebalo značiti? - glas joj je zvučao otresito.
- Sara, je li ti itko ikada rekao da si priličan davež?
- Da. Ti. Nekoliko puta.

- Slušaj... Ako ž eliš razgovarati o Leonu, možemo razgovarati o Leonu. Ali,
molim te, nemoj me piliti.
- Dobro.
- Dobro.
- Javit ću ti kad krenemo kući.
- Odlično.
I to je bilo to. Poklopila mu je slušalicu. Bacio je ratkapu na gomilu jutenih
vreća u kutu za koje je zaboravio zašto ih je naručio i krenuo u kuću. Za
razliku od tridesetšestogodišnjakinje opsjednute kontrolom, zaigrana
petogodišnjakinja bila je mnogo bolji sugovornik, čak i kad mu je izričito
naredila da ode u garaž u i bavi se svojim stvarima jer ona ima posla.
***
Jadrana Luna sjedila je na kauču i čekala. Rekao je da će doći pa je ona
čekala.
Pomalo je i zijevala. Bila je zima pa je mrak padao rano. Njezin satić zasvijetlio
je u mraku. 17.00. To znači da je pet sati popodne, kimnula je samoj sebi u
mraku. Satić je bio dobar, jer je bio zelen i... kako ono kaž u onu riječ...
Flurosentan? Flaroce... Ne, ne, ne! To nešto zvuči kao ono drugo nešto čega ima
u kaladontu. No, dobro, uzdahnula je i opet zijevnula. Nema veze. Satić je bio
najbolji jer su u njemu bili i bomboni. Klikneš evo tu, na ovaj gumbić, i onda se
otvori poklopac i unutra su bomboni. Ali sad ih nema, jer ih mama izvadi svaku
večer prije spavanja da Jadrana Luna ne bi jela bombone nakon što opere zube.
Danas ih je izvadila odmah poslije ručka, nakon što je Jadrana Luna pojela pet
bombona, jer je rekla da mora otići nešto obaviti i da će to možda potrajati, pa će
joj večeru pripremiti Robi.
- Fluorescentan. Tako se kaž e.
I evo ga! Stoji tamo, na vratima dnevne sobe. Najradije bi zapljeskala koliko se
veseli što je opet došao. Ali neće. Jer bi ju Robi mogao čuti.
Emanu'el Roland se pomaknuo malo naprijed, tek korak.
- Daj, raširi krila... - zacvilila je tiho, od ž udnje.
- Rekla si da anđeli nemaju krila - nasmiješio se.

- Ma, to samo moja mama tako kaž e.
Tiho se nasmijao i u sekundi sjeo pokraj nje na kauč. Č udno je to, mislila je.
1
nebo
Malo prije je bio kod vrata, a sad je već tu.
- To je zato što sam ja jako brz, znaš...

- Brz jer imaš brza krila.
Slegnuo je ramenima.
Jadrana Luna se približila tako da se jedva primijetilo. A onda još malo. I još
malo.
I potom spustila glavu na njegova krila.

- Mekana su... - rekla je.
- Jesu.
- Kao medo - uprla je prstom u medvjedića koji je sjedio u kutu kauča.
- Sretan ti rođendan, Luna.

- Jadrana Luna - ispravila ga je. Sad je već prilično dobro mogla izgovoriti r,
pa je često ponavljala svoje ime. I kad je ne bi pitali kako se zove.
- Sretan ti rođendan, Jadrana Luna - ispravio se.

- Peti.
Nasmiješio se.
- Pet kao... - uspravila se i raširila prste na lijevoj ruci na kojoj je nosila
zeleni satić. Zasvjetlucao je u mraku.
- Pet - ponovio je i Emmanu'el Roland i raširio prste svoje desne ruke.
- Daj raširi krila...
Emanu'el Roland se uspravio, malo odmaknuo od djevojčice i protegnuo. Krila
su zatitrala, zablistala i raširila se poput lepeze, prekrivajući i Emanu'ela
Rolanda, i djevojčicu i medvjedića u kutu.
- Vauuuu... Zbilja su dobra! - rekla je Jadrana Luna i zafućkala.
***
Krista je stajala u crkvi, u klupi u prvome redu. Ruke su joj bile sklopljene, u
molitvi, iako se zapravo nije molila. Izgovarala je riječi na glas, po automatizmu,
onako kako su je davno naučili. Nije se molila već dvadeset i pet godina i s tim
nije imala nikakvih problema.
Sara se pokraj nje, po običaju, vrpoljila. Nije mogla odlučiti hoće li izgovarati
riječi molitve ili ipak neće. Da li da popusti, jer ipak je to misa za Martinu dušu -
iako Sara nije vjerovala ni u Boga, ni u duše, a slijedom toga ni u opravdanost
molitve - ili da tvrdoglavo stisne usta i pretvara se da nema pojma kako ide
Vjerovanje.
Kad je Sara, od neodlučnosti i nervoze, po treći put udarila koljenom u tvrdo

drvo ispred njih i zatresla klupu toliko jako da ih je svećenik upitno pogledao,
pitajući očima ima li kakvih problema, Krista ju je lagano opalila laktom u rebra.
1
nebo
- Auuu... - tiho je jeknula, ali se i umirila.
Poruka shvaćena, zadovoljno je pomislila Krista. Uspravila je glavu prema

oltaru i zapiljila se nekamo iza raspetog Isusa, ravnodušna na njegovu muku.
Š to je pomalo bilo ironično, imajući na umu da je ime dobila po njemu.
Negdje iza nje stajao je Leon, njezin muž , i to je bilo ono što joj se vrtjelo po
glavi i zbog čega ju je živciralo Sarino vrpoljenje. Ovih pola sata, dobro, možda
sat vremena otkada je svećenik krenuo, danas će biti vjerojatno jedino slobodno
vrijeme u kojem će moći razmisliti o tome što misli o činjenici da se Leon vratio
kući nakon devet mjeseci.
Činilo joj se da je bila ravnodušna, ali nikad ne znaš s tim stvarima. S

osjećajima. Ne bi bilo prvi put da isprva uopće nije reagirala, a da je onda, s
nekoliko dana zakašnjenja, emocije pogode poput nezaustavljive erupcije. Stoga
je sada, u polumraku crkve pažljivo iznutra, svojim nevidljivim skenerom,
opipavala ima li kakvih reakcija. Je li joj ž eludac doista miran? Je li joj srce
preskočilo kod trećeg pogleda na groblju koji mu je uputila? Je li joj u glavu
uletjela neka od slika iz zajedničkog ž ivota? Je li osjetila tež inu u potiljku?
Osjeća li prezir? Drhte li joj ruke? Naglo je svrnula pogled na svoje dlanove
sklopljene u molitvu i činilo se da je sve mirno. Osjeća li išta?
Ništa.
A opet, razmišljala je, nekako je slično bilo i kad je doznala. Bilo je zapravo
smiješno kako je shvatila što se događa. Smiješno kako čovjeka na kraju otkriju
detalji, bezvezarije; sitna odudaranja od onoga što inače jest. Bilo je to jedne
večeri, u ožujku, kad ga ja poslala da ode u dež urnu ljekarnu kupiti nešto za
skidanje temperature. Jadrana Luna nije bila jako vruća, a Krista je imala još
malo sirupa, ali htjela je biti sigurna preko noći. Kratko ga nije bilo;
pretpostavljala je da je stigao poševiti Vesnu negdje nabrzaka, u nekom haustoru,
da ju je samo prislonio uza zid, ili ju je mož da previnuo preko haube automobila,
ušao unutra, svršio i izašao; potegnuo ciferšlus na hlačama, potapšao je po
straž njici, možda je još jedanput zažvalio za kraj, a onda odjurio u ljekarnu i
kupio sirup...
Č udno kako se um voli zabavljati tim mislima koje ga muče. Ne bi li on, prije
svega, trebao misliti o vlastitoj dobrobiti? O opipljivoj mentalnoj praznini kakvu
su te slike izazivale u njezinoj glavi? Hoće li tako, jedne noći, misao koja je boli u
glavi, narušiti, recimo, njezin centar za ravnotež u? Ili je onemogućiti da
razaznava smisao iza riječi? Je li moguće doživjeti moždani udar u trideset šestoj
godini? Koliko razarajuć mož e biti? Hoće li ostati nesposobna brinuti se za
Jadranu Lunu? Zašto, kao svi drugi, ne osjeća bol tamo gdje joj je prirodno
stanište - između rebara, iznad dijafragme, kao perikarditis?
Ta odsutnost boli najviše je boljela.
Bila je smrznuta. Kao da je nema. Taj nedostatak emocija bio je jedini
simptom. Iz iskustva je znala da je to najgori simptom.
Leon je došao doma - opsjednuti um vratio se onoj slici otprije devet mjeseci -
činilo se, za dvadesetak minuta, sasvim pristojno vrijeme, da se ne posumnja.
Tutnuo joj je vrećicu u ruku i pogledao je ovlaš i bilo joj je sve jasno. Imao je tu
iskru u očima; iskru koju je imao od djetinjstva svaki put kad bi se lako
1
nebo
izvukao. Nešto dječački nestašno, suž eno u prorezima kapaka, nešto što se s
godinama upotpunilo samodopadnošću, pa čak i ohološću osobe koja je ž ivot
doživljavala previše olako.
Odalo ga je to i način na koji je sjeo na kauč. Zavalio se u naslon, raširio noge,
lijevu ruku stavio na preponu, a desnom nehajno uzeo daljinski. Nije bio ni
svjestan da bi svaki put kad bi svršio, ako ne bi zaspao, sjeo na kauč ili krevet
ili stolac, ili na što god već, uvijek na isti način. S jednom rukom na preponi,
glave lagano zabačene i nagnute u stranu. Poza koja je govorila - to sam ja, i, da,
upravo jesam... Nekad joj je to bilo komično; ta njegova nesvjesna verbalnost, ta
potreba, njemu samom nepoznata, da se »pokaže« nakon spolnog čina. Ali to je
bilo nekad. Dok se pokazivao nakon nje, Kriste.
Sjećala se da je stajala u kuhinji i gledala ga. Vrećicu s lijekom još je držala u
rukama. Ono što joj je podsvijest automatski zamijetila kao podudaranje s
kontekstom određene situacije, polako joj se oblikovalo kao jasna informacija.
Onda mu je prišla i nastavila stajati pokraj njega, sve dok nije podignuo glavu i
pitao je da što je. Rekla mu je da pokupi nužne stvari i izgubi se iz stana.
Pogledao ju je zabezeknuto, ali kako ona dalje nije ništa govorila - jer čemu
govoriti, uvredljivo je govoriti kad je nešto toliko očito - nego je uporno šutjela,
pregledavajući ga pogledom kao da je neka neobična vrsta gadljivog kukca,
maska nehajnosti polako se topila, isprekidana njegovim pitanjima i optužbama
da što izvodi i koji joj je kurac sad. A onda je shvatio da je shvatila. Nije pitao kako.
Nije se pokušao pravdati. Nije rekao ni oprosti, ni neće se više nikad dogoditi. Nije
pokušao lagati, nije molio, nije obećavao.
Kao i sve kukavice, ustao je, pokupio nekoliko stvari i otišao.
Mož da je zato bila ravnodušna svih ovih devet mjeseci? Zašto bi joj bilo stalo do
čovjeka koji je uništio njihov brak? Nakon svega što su prež ivjeli zajedno? Koji je
šutke priznao krivnju, nevidljivo slijež ući ramenima kao da kaže pa takav sam...
znaš da sam takav.
Ne, mislim da nisam znala da si baš takav, odgovorila je jednako šutke, u
sadašnjoj Kristi, ondašnja Krista sa zaostatkom od devet mjeseci, a da je nitko,
zapravo, ništa nije pitao.
Ako uopće postoji sadašnja Krista, dodala je u mislima... neka od Krista. Više
nije znala definirati tko je.
***
Ariel je protrčala pokraj njega, toliko koncentrirana da se činilo kako ga
uopće nije prepoznala.
Porto je i dalje sjedio na klupi.
- Porto, rekla sam ti da ne trčim! Ja trčim samo zato što ti vjeruješ da ljudi koji
ž ure - trče. I, naravno, da sam te prepoznala - nestrpljivo je izgovorila i pogledala
ga.
To nije bila Ariel kakvu je poznavao.
Ariel je uvijek bila smirena. Ljubazna prema njemu. Bilo je u njoj nešto gotovo
majčinski. Emanu'el i Rageor često su ga zadirkivali, ali Ariel nikad. Ariel bi
obično kolutala očima dok su njih dvojica izvodili gluposti.
1
nebo
Huh. Uzdahnuo je. Da mu je netko pričao, nikad ne bi povjerovao. Ovi anđeli
uopće nisu bili onakvi kakvima su ih ljudi zamišljali dok su bili ž ivi.
Eto, na primjer, anđeli uopće nisu imali krila.

Iako, kad su htjeli, mogli su ih materijalizirati ni iz čega, u sekundi.
Iako neki anđeli s tim nisu imali nikakvih problema, Emmanu'el je odbijao
nositi aureole. Govorio je da je to naprosto glupo i da aureole ne znače ništa.
Ariel nikada nije nosila krila.

Rageor je ponekad stvarao mačeve. Dosta neozbiljno, pomislio je, s obzirom na
zadatak koji je Rageor imao. Rageor je bio, znao je to danas, anđeo smrti.
Vjerojatno ga je i on vidio kad je umro prije nekoliko stotina godina, ali se toga
nije sjećao.
Neki drugi ljudi koje je sretao ovdje jako su se bojali Rageora.
Smiješno. Jer smrti se bojiš dok se ona ne dogodi, zar ne? Zašto bi se bojao
smrti ako si već mrtav?
Ljudi su govorili da se boje jer je Rageor »odnosio stvari«, š to god to značilo,
i nakon što bi umrli.
Mnogi bi plakali danima. Danima? Namrštio se. Teško je bilo procijeniti koliko
je nešto trajalo ovdje, kad ovdje nije bilo nikakvog vremena.
Pogledao je u Ariel koja je i dalje stajala i o nečemu koncentrirano razmišljala.

- O, kvragu! Ne razmišljam! Mož eš li na sekundu ušutjeti s tim svojim mislima!
Eto, da. Anđeli su i psovali.
- Teško da se »kvragu« baš kvalificira kao psovku - jetko mu je dobacila.
Ali je svakako čudno da anđeli spominju vraga, odgovorio joj je u mislima.
- Dobro znaš da vrag ne postoji! - viknula je tako glasno da je imao osjećaj

da se zvuk odbija u njemu.
Da, ovakvu Ariel definitivno nije poznavao.
Podignuo je glavu. Ariel je gledala u njega. Oči su joj bile one svijetle boje
jantara. Kao da joj se pogled razlijevao po prostranstvu.
I tu mu se napokon upalila lampica. Nešto se događalo!
- Mrzim, mrzim, mrzim... - izustila je glasom koji više nije bio ni njezin, ni
anđeoski, ni...
Glasom koji, pomislio je, kao da dolazi s drugog svijeta. Osim što su njih dvoje
već bili na drugom svijetu.
- ...kad ljudi pokušavaju umrijeti! A posebno mrzim kad ih dvoje na koje

trebam paziti pokušava to učiniti u isto vrijeme!
1
nebo
U tom trenutku dogodilo se nešto što Porto nikad prije nije vidio.
Njegova prijateljica Ariel se zamaglila; konture tijela postale su joj iskrzane

kao na polaroidu, osim što se slika nije pojavljivala, nego je nestajala.
I taj zvuk njezina glasa, koji je i dalje odjekivao, činio je nešto čudno; kao da
je zvuk upijao njezin oblik i izvrtao ga.
Frekvencija koja se i dalje odbijala u njemu postala je toliko reska da se

Portu činilo da će se raspuknuti. Primio se za glavu jer ga je odjednom počela
strašno boljeti.
A onda... onda je sve naglo prestalo, utihnulo, završilo i pred njim... pa pred
njim su stajale dvije Ariel!
Lijeva Ariel se nasmiješila.

I desna se Ariel nasmiješila.
Prva Ariel mu je namignula desnim okom.

Druga Ariel, kao u zrcalu, namignula mu je lijevim okom.
Gledao je u nju u potpunoj nevjerici.
- Napokon počinje! - zvonko mu je dobacila Ariel.
- Š to počinje? - zaustio je Porto, ali Ariel se samo glasno nasmijala i nestala.
Samo tako. Nestala. Uopće nije prošla kroz vrata.
***
Osjećala je bol, ali više nije bila sigurna zašto. Sjećanje joj je bilo iskrzano, kao
da ga je pohranila na komadiće papira koje je raspuhao vjetar.
Da, Marta, ona je Marta.
Ali, na sekundu, koja je trajala nekako predugo, nije se mogla sjetiti ničega
drugog.
Tijelo! Da, bilo je tijelo... Ali tijelo je nestalo, odjednom, i činilo se dalekim kao
da nikad i nije bilo njezino.
Čudno, u sekundi je osjetila da više ne lebdi iznad njega, neki strašan
kovitlac ju je povukao gore i činilo se, je li to uopće moguće, da je s tijelom još
ponešto izgubila. Kao da su neka sjećanja na ž ivot koji je živjela ostala ležati s
njime u lijesu pod zemljom.
Sada je stajala pred vratima. Glomaznim, kovanim vratima, koja su izgledala
kao dio ograde, samo što ograde nije bilo nigdje. Samo ta, monumentalna
vrata, od kovanog ž eljeza, ukrašena metalnim cvijećem i zavijucima. I čvrsto
zatvorena.
Prišla je bliže, ali ih se nije usudila dotaknuti.

Napravila je još jedan korak, tako blizu da joj je nos dodirivao ogradu koja
2
nebo
nije bila ni hladna, ni metalna na dodir - što je bilo prilično čudno, i provirila s
druge strane.
Nije vidjela ništa.

No dodir nosom kao da je izdao nečujnu naredbu i vrata su se, u potpunoj
tišini, počela polako otvarati. Povukla se nekoliko koraka natrag, pa još
nekoliko, jer vrata su se činila sve većima, pa se i ona sve više udaljavala kako
bi dala prostora krilima da se sasvim rastvore.
Porto, koji je sjedio na klupi, podigne glavu i zaškilji. Refleksno je stisnuo
kapke kad se svjetlost počela naglo približavati.
Provirio je preko ruba trepavica, a onda sasvim otvorio oči.
Pred njim je stajala Marta s kišobranom i torbicom u ruci koju je čvrsto
stiskala. Na glavi je imala šeširić. Nije mogao reći zašto je znao da je to Marta.
Christine, ispravio se. Ali je bez trunke sumnje znao da pred njime stoji upravo
ona.
Nije nimalo sličila sebi. Ali nije sličila sebi, onakvoj kakvu je on poznavao prije
točno četiristo dvadeset pet godina, ni kad ju je vidio zadnji put. Š to je bilo prije
sedamdeset godina. Tada je gotovo skupio hrabrost da joj se približi, kada ju je
ugledao u masi koja je u jednom trenutku navrla kroz vrata.
Ali je odustao.
Ona i ostatak skupine ubijenih u istoj noći izgledali su toliko izgubljeno i
toliko ranjeno da se činilo besmislenim prići joj i reći: »To sam ja, Porto, sjećaš
li me se?«
Pokolebao se i sto pedeset godina ranije kada je pristigla kroz vrata - svaki
put kroz vrata - kao petogodišnja djevojčica. Umrla je oko 1860. od gladi i
hladnoće. Ž ivjela je na ulici. Bila je siroče.
Š to je mogao reći petogodišnjem siročetu? Jednom davno ti si bila moja ž ena?

U posljednjih nekoliko stotina godina Christine - Marta, ispravio se, sada je
Marta - tolikom je brzinom ulazila i izlazila iz svojih života da se naprosto nije
stigao snaći. Nije uspijevao dovoljno brzo pripremiti govor jer bi ga njezina smrt
uvijek iznenadila.
Da, on jest bio ovdje posljednjih četiristo dvadeset pet godina, prema njegovoj
računici, ali nije imao nikakve spoznaje o tome kako će se njezin ž ivot odvijati na
zemlji, ni kada će završiti.
Ponekad bi zavirio u njezin ž ivot jer to je mogao. Mogao je gledati, ali nije
znao što će se dogoditi. To je u potpunosti ovisilo o Christine. Ona je činila
izbore. Na to čak ni anđeli nisu imali utjecaja. Toliko je naučio dosad.
Ovaj put je po nečemu ipak bio izuzetak. Nekom Božjom providnošću - nije to
mogao drugačije objasniti - upitao se što je s Martom točno u trenutku dok je
ona prelazila cestu na pješačkom prijelazu. Jasno je vidio automobil koji je
nailazio, a kojim je upravljao mladić, još pijan od noćnog izlaska. Marta je uvijek
rano odlazila u trgovinu, a on, vozač, kasno se vraćao kući. Porto je vidio kako
automobil udara Martu, vidio je kako njezino tijelo leti i bolno udara u pločnik, i
2
nebo
sve mu je bilo jasno. Nije bilo šanse da bi to mogla preživjeti.
Znao je da će imati neko vrijeme.

Ovdje, to su bile milisekunde, ako se uopće taj kratki trenutak mož e tako
nazvati. Jer ovdje nije bilo vremena. Protok je mjerio ljudskim godinama,
povremeno zagledavajući ne samo u Christineine živote, nego i na satove i
kalendare koji su bili u njezinoj sobi, uredu, automobilu... Tako je i znao da je u
međuvremenu prošlo četiri stotine dvadeset i pet godina.
S druge strane, dolje na zemlji, te milisekunde, ti treptaji vremena, mogli su
biti minute, sati, dani, a ponekad i godine.
I tako je nesretan slučaj odredio da je imao dovoljno vremena pripremiti što
će joj reći kad se pojavi. Imao je dovoljno vremena sjesti ovdje na klupu,
umjesto da luta po svojim izgubljenim sjećanjima, iako je, ruku na srce, često
sjedio ovdje na klupi i dočekivao ljude. Tako je uostalom i dobio ime. Emmanu'el
je bio taj koji ga je nazvao Porto. Porto kao »porta«, vrata, a možda i kao
»porto«, luka - nije više bio siguran - jer su se, nekim slučajem, uvijek kad bi
Porto sjedio na ovoj klupi, najčešće materijalizirala vrata.
Ljudi su na mnoge načine zamišljali ulazak u raj, u svoju luku nakon smrti.
Iako ovo nije bio raj.
Jer raj zapravo nije postojao.
No vrata su se često pojavljivala.
Porto je, nakon nekog vremena, i sam sebe počeo zvati Porto.
Toliko je dugo bio ovdje da se više nije sjećao svojega pravog
imena. Ali, zanimljivo, Christine nije zaboravio.
- Dobro došla - rekao je Marti koja je gledala ravno ispred sebe, ali u
njezinim očima nije bilo nikakvog znaka prepoznavanja.
2
nebo
2. Snovi
prosinac 2006.
Oko njega se uzdizala mutna, zla voda. U snu, iako nije znao da sanja, Leon
je u njoj stajao do koljena, činilo se na rubu svijeta. Sve je ispočetka izgledalo
bezazleno, pogled mu je bio uprt u daljinu, u obzor, bio je odrastao.
Voda oko njegovih koljena bila je hladna, ali ugodna, mirna.
Da je pogledao dolje, u to ulje koje je titralo oko njegovih nogu, poput valova
koje proizvede oblutak bačen u vodu, mogao je mož da vidjeti da je sretan.
Teško je reći što točno čovjeka odaje sretnim, ali mož da bi ga lice otkrilo. Bora
na lijevoj strani, kraj usana, bila je opuštena, gotovo nevidljiva. Imao je, eto,
samo tu jednu vidljivu boru na licu; tu s lijeve strane, što je odavalo karakter
sklon cinizmu. Ljudi koji se radosno smiju imaju bore s obje strane usana.
Tipovi skloni podjebavanju, kakav je on bio, čak i na licu nose jasnu oznaku da
je nešto u njima manjkavo, ili barem da su skloni traž iti manjkavosti u svijetu
oko sebe. Asimetrija je bila dokaz.
Kristino lice je pak i dalje ravno i čisto poput Mjesečeve površine. Kao da se
rodila netom prije. Kao da nije proživjela sve što je proživjela.
Onda se sjetio da površina Mjeseca uopće nije ravna, nego izbrazdana i
izbodena kao u osmominutnom filmu »Put na Mjesec« Georgesa Meliesa, u kojem
se astronauti prizemlje u Mjesečevu oku.
Ne, ispravio se, Krista je bila poput Zemlje i njezine atmosfere, cijeli niz slojeva.
Izvana čvrsta poput Zemljine kore, kao da se taložila vjekovima, dok sve to
ž eljezo, silicij, kisik, magnezij, nikal, sumpor i... čekaj, pomislio je, ipak sam ja
geolog, sjetit ću se, da, titanij, nisu urasli jedni u druge i postali kruto i tekuće
tijelo planeta zvanog Krista.
No, bila je to samo varka. Krista je iznutra, u prvom sloju, bila gusta
troposfera, u kojoj su vitlali oblaci različitog raspolož enja. Temperament kao
vremenska pojava. Poneka oluja, mnogo sunca, i oblaci koji mirno plove nakon
što se Zemlja smirila i formirala.
Potom je tu, naravno, bila zaštitnički nastrojena stratosfera, majčinski ozon
koji je sve ljude oko Kriste štitio od štetnih zračenja iz svemira. Pa mezosfera,
početak njezina nevidljivog dijela, oblaci hladnoće metafizičkog bića. Pa ionosfera,
u kojoj je sve kuhalo od uskomešalih elektrona uspomena; ž itka masa u kojoj je
Krista bila najzanimljivija jer je bila najranjivija; dio do kojeg je dosezao tako
rijetko, možda tek kad bi vodili ljubav, pa bi ona plakala nakon orgazma i bila,
samo na sekundu, poput bića bez kož e - ogoljela, pulsirajuća, prelijepa, bolna
na dodir, neuhvatljiva poput zrake svjetla na jastuku, titrava poput noćnog
leptira koji se zalijeće u svjetiljku...
2
nebo
I, na kraju, egzosfera. Prijelazno područje prema vakuumu. Krista koju on
nikad nije upoznao. Pitao se zna li ona sebe takvu. Zna li itko sebe takvoga? Jer
to je onaj dio izvan tijela, izvan karaktera, psihe i poznatoga...
U tom ga je trenutku udario val zle vode i oborio ga s nogu.

Više nije bilo obzora, sjećanja na Kristu, nije bilo njega odraslog, samo
dječak koji se guši ispod mutne vode i jedna ruka koja ga čvrsto, grčevito drž i
da ne otplovi.
Voda mu je nadirala u pluća, sjetio se koliko gušenje boli, i nije više bio
siguran je li to od halucinacije ili je doista u toj tami zle vode ispred njega
lelujalo nasmiješeno lice.
Gotovo da je čuo kako kaž e: Izdrži! Dolaze! A mož da je bilo i samo - Dolazim.
** *
Ako postoji idealna smrt, to je vjerojatno ona u snu, pomisli Ariel dok je bez
ikakvih problema prolazila kroz teška željezna garažna vrata. Malo prije se
naprosto pojavila u vrtu ispred kuće, ispod japanske trešnje, koja je ogoljela i
kvrgava čekala proljeće. Htjela je už ivo vidjeti kako izgleda snijeg na granama.
Naravno, znala je kako je to biti japanska trešnja, znala je i kako se snijeg
osjeća dok pritišće grane stabla, znala je što drvo misli dok raste i zašto se sitne
kapljice vode dogovorno kondenziraju u led i snijeg.
Ali nije bilo isto.

Nije bilo isto znati i stajati pokraj drveta, udisati miris hladnoće. Ponekad,
samo ponekad, priželjkivala je da doista može udisati ledeni zrak. Da ne mora
prije toga zaposjesti osjetila ljudskog bića da ga osjeti. Mnogo je toga u
anđeoskom životu bilo posredno iskustvo. Ljudi najčešće nisu bili svjesni dara
koji imaju.
Iako, mnogi bi joj vjerojatno zavidjeli na činjenici da mož e osjetiti ekstatični
nagon kojim mlado drvo u sebi mašta o pupoljcima prije nego ih potjera kroz
tvrdu koru na proljetnu svjež inu. Malo što je bilo ravno nesvjesnoj odlučnosti
kojom je drvo htjelo nastaviti živjeti.
Ako postoji idealna smrt, to je vjerojatno ona u snu, pomisli ponovno dok je
gledala Leona kako se koprca u vodi. Nakon pogreba je satima lutao gradom,
skupljajući hrabrost da se suoči s bratom, a kad je došao kući, bila je prazna.
Pretpostavljao je da svi negdje slave Jadranin rođendan. U kući se iz nekog
razloga osjećao nelagodno, iako je u njoj odrastao, pa je otišao u garaž u, vrtio se
po njoj bez cilja i na kraju zaspao na madracu koji je tamo našao.
Vodu u kojoj se davio prema njemu je tjerala ona, Ariel. Evo, ima već pola
sata po ljudskom mjerenju vremena.
Kad ih već ne možeš natjerati da te slušaju dok su budni, uvijek mož eš biti
sugestivna dok spavaju. Ali, kvragu, nije bila sigurna da baš uvijek shvate
metafore. Ponekad joj je njezin posao više izgledao kao onaj opsjenara u cirkusu,
nego bića koje je uistinu sposobno izvesti čudo. Odnos anđela i ljudi bila je
neka čudna igra koja se više sastojala od trikova, opsjena i varki, poigravanja s
umom i čeprkanja po emocijama. Slobodna volja bila je prepreka i lakše ih je
2
nebo
bilo uvjeriti u snu. No, Leonove misli - zašto, za boga miloga, misli u snu? -
vrludale su kojekuda, a najmanje u pravocrtnom smjeru koji je Ariel
priž eljkivala.
Iz nekog razloga, dobro, znala je kojeg, Leona je voda asocirala na Kristu i...
Hajde, barem je to shvatio, pomisli. Je li shvatio, posumnja na sekundu pa se
nagne malo bliž e dok se davio u vodi i zagleda u lice koje mu se često u snovima
smiješilo iz tame. Shvatio je, kimne samoj sebi. Č ini se da će malo davljenja ipak
pomoći.
Laganim pokretom ruke povukla je zlu vodu koju je maloprije silovito tjerala
Leonovom podsviješću. Voda je otjecala iz Leonovih pluća, slijevala se u žlijebove
u kutovima garaže, sva nevidljiva, poput hologramske paučine.
Ne, nije mislila da će Leon doslovce umrijeti, kako je maloprije nagovijestila
Portu, dok je njezina druga polovica hitala na drugi kraj grada.
Iskreno, nije ni da se morala raspolutiti ispred njega i uvijati kao zmija i
probijati mu uši visokim frekvencijama. U ovome trenutku tko zna koliko
njezinih polovica, četvrtina, šesnaestina, i tako unedogled - dobro, ona zna - luta
ovim gradom i još stotinama gradova ovoga svijeta; tisućama mjesta ovoga
svemira. A da nije morala izdati ikakvu naredbu. Ona je, poput svih anđela, bila
sastavljena od razmeđi svjetova; prije nije imala oblik nego što ga je imala, kod
nje identitet nije bio uvjet postojanja; mogla je biti bilo gdje i nigdje. Sva je bila
svijest i time svugdje.
Opsjena, eto, samo to je bila ta njezina predstava. Ponekad moraš zamagliti
da bi razbistrio. Ponekad moraš vrludati da bi usmjerio. Ponekad moraš
šokirati da bi se sjetili, a bogami, uzdahne Ariel, prošla su stoljeća, a Porto se
nije uspijevao sjetiti.
Nije li mu bilo čudno kad je rekla kako to dvoje, na koje mora paziti,
pokušavaju umrijeti? Je li predugo bio na nebu da bi uspio prepoznati fine
razlike u semantici? Nije da je lagala, jer ima mnogo načina na koje se može i na
koje ljudi pokušavaju umrijeti. Ali ni o jednom od tih načina s Portom nije mogla
otvoreno razgovarati. Ne još. I to ne samo zbog šestog zakona ž ivota - ljudi imaju
slobodnu volju. Slobodnu volju koja, paradoksalno, mož e u potpunosti biti u
suprotnosti sa svim ostalim ž ivotnim zakonima i iznad koje ne postoji jača volja.
Č ak ni Božja. Nitko ni jedno ljudsko biće ne mož e na nešto natjerati, osim ako
ono samo to već ne želi.
U tom trenutku u garaž u uđe Robi, a ionako nevidljiva Ariel polako počne
nestajati. Robi podigne Leona kao da je dijete i odnese ga uza stepenice, kroz
kuhinju, pa uz druge stepenice, u spavaću sobu na katu.
Kad ga je spustio u krevet, na dlanovima mu je ostao trag suza.

- Bok, buraz... - prošapće. - Propustio si dječji rođendan.
***
Rageor je promatrao Saru.

Sanjala je.
Drugi dio raspolućene Ariel stajao je kraj njega.
2
nebo
Bila je na pogled cijela, ali Rageor je znao da je zapravo fizički - koliko su
anđeli, naravno, mogli biti materijalni - prepolovljena.
Tiho se nasmijao. Njegova nebeska sestrica fanatično je bila predana iluzijama
koje je stvarala za ljude, čak i kad tih ljudi više nije bilo u blizini. Ako se
raspolovila pred Portom, ona će nastaviti hodati raspolovljena sve dok ta priča
ne završi.
Sam Bog zna zašto, ali anđeli su bili duboko zaljubljeni u ljude, čak i kad su ti
ljudi bili sasvim izgubljeni.
Zaljubljeni... mož da to nije prava riječ. Skrbiti se o nekome stoljećima kao što
je to Ariel činila za Porta, iako za anđele vrijeme ne postoji, mož e biti samo znak
duboke i predane ljubavi, pomisli Rageor dok ju je promatrao.
U svojem fizičkom obličju, dopirala mu je do polovine prsa. Bila je sva bijela i
krhka. Kao snjež na pahulja, pomisli.
Bijele, duge kose do ispod struka, bijelog, gotovo prozirnog lica i sasvim
ž enskog obličja. S grudima, bokovima, vitkim nogama i izduljenim rukama.
Mali pješčani sat »obučen« u crno odijelo i vojničke čizme.

Bio je to njezin izgled za... ha, a recimo ovaj tjedan. Smiješno kako Porto nije
primjećivao promjene u njezinu liku. Tolika je bila dubina njegove iluzije,
pomisli Rageor i vrati pogled na svoju prijateljicu.
Jedini trag boje na tom blijedom liku koji je izranjao u tami Sarina sna kao
dagerotipija bio je upadljiv sjaj rendgenski plavih očiju. Doduše, sad su opet
postajale zlaćane, što je upućivalo na to da se Ariel spremala na neku od svojih
čarolija.
Za razliku od Leonova sna, u Sarin su oboje ušli.
Bio je to priličan košmar koječega. Bljeskovi sjećanja...

Bio je tu, naravno, i lift. Vozila se u tom liftu ima već dvadeset godina.
U barem polovici tih snova, sa Sarom su se u liftu vozili i Rageor i Ariel.
Uvijek bi bilo isto.
Ušla bi u lift. Pritisnula svjetleću tipku za kat.
Lift bi klimavo krenuo. Sa svakim katom u njoj je rasla tjeskoba.
Klaustrofobija. Š to se više penjala, više je ž eljela izaći. Ali lift kao da je imao svoju
volju.
Rageor uhvati Sarinu misao i glasno se nasmije.
Dok je lift jurio u visinu, a tjeskoba joj kamenila mišiće, tješila se time kako
svaki lift mora negdje stići pa će tako i ovaj. A kad stigne na vrh, izaći će i
spustiti se stepenicama na svoj kat.
Neće ići, odmahne Ariel glavom i značajno pogleda
Rageora. On kimne u znak slaganja.
2
nebo
Lift je premašio stoti kat i sad se Sara uistinu bojala.
Osjećao je kako ju hvata panika.
Zatvorila je oči refleksno, onako kako je uvijek činila kao dijete.
Kad bi se događalo nešto ruž no, zatvorila bi oči, uvukla se u sebe, i

pokušavala tiho i ravnomjerno disati.
Sva bi se pretvorila u dah dok bi čekala da opasnost prođe.
Udah, izdah. Udah, izdah. Udah... jedan, dva, tri, četiri, pet... Izdah... jedan,
dva, tri, četiri, pet... Produljivala je udah i izdah, sve dok se srce ne bi umirilo.
Lift je jurio, sve brž e i brž e, a Sara je sve čvršće stiskala oči i, usprkos
brojenju, sve ubrzanije disala.
A onda je dizalo zakočilo.
Vrata su se naglo otvorila.
Ariel je zamahnula rukom...

U trenutku kad je Sara pomislila da se spasila, udario ju je zastrašujući val
vode.
Navirala je niotkuda, tamna, gusta, ljepljiva.
Lift se napunio u sekundi.

Nekim čudom još je disala. Nije bilo vode u plućima.
Samo ona, zatvorena kao riba u akvariju, pluta na leđima otvorenih očiju u
zastrašujućoj tišini.
U snu, ne znajući da je to san, pomisli kako joj nema spasa. Kako je ovo kraj.
Više se nije bojala. Bilo joj je svejedno.
Mož e i umrijeti. Pristaje umrijeti.

Rageor zamahne mačem u velikom, sporom luku od Arielinih stopala prema
gore, do Sarina tijela koje je plutalo u polutami.
Mač samo prođe kroz nju, ne ozlijedivši je, ali dok joj je prolazio kroz prsa,
srce joj se zatrese kao vrećica pikula, otvore se čvrsto zabrtvljena vrata i u tami,
iznad Sarina tijela, zasvjetluca zakopano sjećanje.
Iznenadna bol propara joj srce.

Pogled joj se ukoči u tami.
Vidjela ga je.
Pruž i ruku... daleko, daleko...
Čudno, pomisli pribrani dio Sarina uma, sekundu prije nego ju je Ariel
oslobodila tegobne more i poslala u predio podsvijesti bez snova.
2
nebo
Čudno. Kad plačeš u vodi, svejedno osjećaš suze.
***
Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja
Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji..., molila je Marta, sada već jako uplašena, kad
ju je usred molitve prekinuo glas:
- Kod nas to ne funkcionira tako.
- Oprostite, ali meni se veoma ž uri.
- Shvatio sam i prvih deset puta, gospođo.
- Ali, ne razumijete. Ja svakako što prije moram dobiti termin kod Boga. Prije
nego se svi popune, znate. Moram mu reći nešto važ no. I zato svakako moram
dobiti termin još danas. Ja svakako moram dobiti oprost prije nego ih
ponestane.
- Gospođo... - zastao je anđeo i uzdahnuo. - Ovo je nebo, a ne supermarket.

Ovdje ništa ne prodajemo. Neće nestati ni termina, ni oprosta, ni vremena.
Ponuda nije ograničena. Ovdje imate sve vrijeme ovoga svijeta.
Bože, uzadahnuo je nečujno Porto, koji je sve to promatrao. Od svih verzija

koje su mu mogle pasti na pamet, ovu nije zamišljao.
Kad je pozdravio Martu i zaž elio joj dobrodošlicu, ona niti je odzdravila, niti
ga je pogledala. Samo je prošla pokraj njega i uputila se prema kraju reda.
O, da. Ni to nije očekivao. Kad je Marta stupila nogom u nebo, pojavio se red.
Nikad prije, u ovih četiri stotine i nešto godina, koliko je gore, Porto nije vidio
red. Ali, kad se pojavila Marta, pojavio se i red. I šalteri, i uznemireni ljudi, i au-
tomati koji su izdavali brojeve, i displeji koji su zvučno odbrojavali te proklete
brojeve. Vladala je takva kakofonija da je i njega, a sumnjao je i anđela, zaboljela
glava.
Na zemlji se, očito, mnogo toga promijenilo otkad ju je on napustio. Nebo, u
Martinoj projekciji, uopće nije sličilo nebu, nego banci.
A Marta je imala broj 1051. Š to je objašnjavalo posvemašnju paniku koja joj
nije nestajala s lica pa, ima, evo već... O, kvragu, nije imao pojma koliko je
vremena prošlo!
Anđeo koji se našao u njezinoj projekciji neba - jer svi su umrli na svoj način
zamišljali nebo u tom prvotnom stanju šoka nakon smrti - strpljivo je sudjelovao
u šaradi. Ispočetka joj je pokušao objasniti da je sve ovo zapravo krivo. Da sve to
ona zamišlja, i da se samo treba umiriti pa će sve vidjeti onakvim kakvo uistinu
jest.
- Gospođo, nema šaltera, to se vama samo čini.
- Nemojte vi meni govoriti da se to meni čini, kad lijepo vidim deset šaltera
ispred sebe. Umjesto da me zbunjujete, recite mi koji je moj. Znate, mislim da
sam zapela u čistilištu, i to pod hitno treba riješiti!
- Gospođo, čistilište ne postoji - bio je strpljiv anđeo.
2
nebo
- Dajte, molim vas! Kako ne postoji? Da ne postoji, sad bih lež ala u grobu.
Koji je moj šalter? I koliko se brzo obraduju zahtjevi?
I tako je to trajalo. I trajalo.
Anđeo bi tu i tamo pogledao u Porta, na trenutke potpuno izbezumljen od
Martina zamišljaja, ali Porto mu, ni uz najbolju volju, nije uspijevao pomoći.
Marta se ponašala kao da ga nije vidjela.

Š to je, mislio je već neko vrijeme, možda doista i bila istina. Marta ga, doista,
nije vidjela. A on je čeka ovdje već više od četiri stotine godina.
- Š to se ovdje zbiva?! - prolomio se glas iza njegovih leđa koji je na sekundu
zaustavio kakofoniju i sva su se lica, uključujući i Martino, okrenula i
pogledala u Emanu'ela Rolanda koji je stajao iz Porta.
A onda su nastavili po starom.
Anđeo koji je pokušavao uspostaviti red lagano je pocrvenio.

- Ovaj, gospođa, traž i termin kod Boga - mucao je.
- Kod Boga?! - ponovio je Emanu'el.

- Da, ovaj, ona misli da postoje šalteri i brojevi, i da ovdje obrađujemo zahtjeve
za termine kod Boga... Kaže da joj je hitno.
Emanu'el se okrenuo oko sebe, pogledao u gungulu koja je postajala sve
glasnija kako je rastao Martin nemir, a onda se počeo glasno smijati.
- Emanu'ele, ovo nije smiješno! - obrecnuo se Porto. - Ona me uopće ne vidi!
- Naravno da te ne vidi.
- Kako to misliš?
- Zato što ti u njezinu svijetu ne postojiš. Ovo je njezina vizija ž ivota nakon
smrti, a u toj viziji ne postoji Porto koji je čeka.
Naglo se uzbiljio.
- Dobro, dobro, vidim da ovo zahtijeva iskusniju intervenciju. Previše je
uplašena. Anđeo koji je pokušavao pomoći Marti stidljivo se nasmiješio.
- U redu je, ne brini - utješio ga je Emanu'el. - Povremeno se događaju i ovakve
stvari. A onda je u nekoliko brzih koraka prišao Marti koja je stajala na kraju
reda koji se uopće nije pomicao, primio je za ramena i okrenuo je prema sebi.
Marta ga je zbunjeno pogledala kad joj je jedan dlan prislonio na čelo, a
drugim je pomilovao po kosi.
- U redu je. Sve je u redu.

Pogledao ju je njež no, onim svojim očima boje rastopljenog meda. Nakrivila je
glavu, poput djeteta, piljeći u njegove oči, bez treptanja, a onda joj se lice
razvuklo u osmijeh... Gotovo pa u osmijeh prepoznavanja, pomislio je Porto koji
je i dalje promatrao sa strane.
2
nebo
- Dođi, vrijeme je - rekao je Emanu'el.
Kimnula je glavom, bez ikakva otpora, a onda su oboje nestali.
* **
Probudilo ga je škakljanje po nosu.
Jedno žuto oko nadvirivalo mu se iznad glave.
- Beh, silazi s mene!
Crno-bijeli mačak kojeg je njegov brat pokupio s ceste prije osam godina
upravo se premišljao da li da mu sjedne na glavu ili prsa. Beh je bilo skraćeno
od Behemot, ali punim imenom bi ga zazvao samo Robi, u napadu ljutnje, kad bi
Beh, u nastupu đavolje živahnosti, maznuo sa stola batak ili na pod prevalio
konzervu tune, a onda je brzo počeo lizati prije nego mu je netko otme. Gurnuo
je Beha lagano prstom, ali ćudljiv kakav već jest uzvratio mu je šapom. Nakon
kratkog hrvanja, koje je završilo ogrebotinom na podlaktici i uvrijeđenim
mačjim ponosom zbog čvrge po lijevom uhu, Beh je skočio s kreveta.
Put je bio slobodan.
Put u što?
Dolje je svirao Milesov »Kind of Blue«, melodija seksteta ispresijecana glasnim
lupanjem - zvučalo je kao da se Robi bori s tavama i šalicama - a onda i jednom
sočnom psovkom. Robi je očito pripremao doručak, a Beh je pokušavao pomoći.
Leon se iznenada sjetio oca, visoke, ž ilave prilike, busena bijele kose na vrhu
glave, i plavih očiju koje su sjajile kad im je kao klincima puštao dž ez. Robija se
uhvatilo, njega nije. Ali Robi je bio drugačiji. Otac je bio drugačiji. Ili, možda bolje,
njih su dvojica bili isti; on, Leon, bio je drugačiji. Pitao se bi li otac bio razočaran
njime. Mogao ga je zamisliti kako stoji tu, u dovratku vrata, lagano pogrbljen jer
se za svaka vrata i svaku sobu činio previsok, i kako ga gleda onim pogledom
punim potpore, onim »uspjet ćeš, sine«, dubokom vjerom u ispravnost Leonove
duše, iako je Leonov karakter tvrdoglavo govorio drukčije.
Tata... Tata nije vjerovao u životne podbačaje; brinuli su ga samo podbačaji
duše. Netko tko je predavao ontologiju na Filozofskom fakultetu, pretpostavljao
je Leon, vjerojatno i nije mogao biti drukčije poslož en.
Bitak, i džez, i mačak. Robi je, pomislio je sjedeći na krevetu i skupljajući
hrabrost za susret, bio preslikani otac. Povukao je najbolje od njega. Kao i otac,
imao je tu pragmatičnu crtu za ž ivot, tu fontanu ž ivotnog optimizma koja je
opstajala bez obzira na okolnosti. Njih su dvojica uvijek bili u stanju vidjeti čega
ima; nisu plakali nad gubitkom, čak i kad je on bio sasvim zamjetan u uskrati,
kao onog dana kad je umrla majka. Leon... Leon je bio čovjek sjene, opterećen
vlastitim nedostacima. Mož da je zbog toga toliko griješio? Ako si stalno
usmjeren na izbjegavanje rupa u svom biću, na slalom između mračnih,
nepovezanih mjesta na koja se ne usudiš zaći, osuđen si biti na površini, zar
ne? Nemaš izbora nego biti plitak...
»Uspjet ćeš, sine«, rekao je otac jednom davno i činilo mu se da sad opet,
sasvim jasno, čuje kako to izgovara na dovratku vrata njegove dječje sobe.
3
nebo
Ali tamo je stajao samo Behemot. Piljio je u njega ž utim pogledom i
jedanput mjauknuo, a onda se okrenuo, s repom visoko u zraku, i
odskakutao niz stepenice u prizemlje.
Nasmijao se. Č ak je i on znao toliko mačjeg jezika.
Njegov munjeni brat filozof, koji je popodneva i vikende provodio

rastavljajući stare automobile u garaž i, upravo je poslao mačka da ga pozove
na doručak.
Bilo je nade. Č ini se da je negdje ipak dobrodošao.
***
Penjali su se, dugo, dugo.
Č inilo se kao da se penju kroz oblake.

Ali oblaci su bili čudni.
U naručju ju je nosio anđeo.
Znala je to zato što se osjećala sigurno u njegovu zagrljaju.

Ali oblaci... oblaci su bili strašni.
Ispočetka su bili paperjasti, meki, poput eterične perine polož ene na nebo.
Prolazili su glatko, kao kroz maglu koja isparava iz rijeke nakon kišnog
dana usred ljeta.
Onda su oblaci oko njih postali zgusnutiji. Isprva sivi, prelijevali su se

mjestimično u neku tamnu boju močvare, toliko gustu da su je plašili.
Ponegdje bi sijevnula pokoja munja, ali daleko.

A potom su utonuli u mrak i Marta se zaista uplašila.
Munje su bljeskale na centimetar od njezina nosa i u svjetlosti koja bi se
prolila ugledala bi odsjaje lica. Nekih lica koja je jednom poznavala.
Tijelo joj se počelo tresti, a anđeo ju je primio čvršće.
Nije ništa govorio dok su sjenke izranjale iz, njoj se činilo, dubokih slojeva
njezine podsvijesti.
Nije moguće da su doista tu, zar ne?
Ili... Jesu li svi sada tu? Ž ive li sada ovdje? Više nije znala. Dugo, dugo već nije
znala što je s njima.
Jedna prilika, u trzaju električnog udara, pružila joj je ruku i Marta se
stresla jer je lice bilo toliko blizu da je na sekundu osjetila kako je sjećanje
probada u porebrici.
Bio je ovo grad duhova.

Njezinih duhova.
3
nebo
Njezine prošlosti.
Nije imala pojma kako je to znala, ali je znala.

Oblaci više nisu bili oblaci nego krajolici jednoga davnog ž ivota i sve je oko
nje postalo nekako muljavo i teško, kao užegla tinta koja se ne želi izvući iz
bočice koliko god strugao perom.
Uzdahnula je i spustila glavu na anđelova prsa.

Obgrljena njegovim rukama bila je na sigurnom, ali znala je da to neće
potrajati.
Ovaj čudni trenutak svjesnosti, u kojem i jest i nije bila ona, ili, točnije rečeno
- bila je ona bez značenja, uskoro će završiti.
Njih dvoje, ona i anđeo, sada su lebdjeli na praznom zvjezdanom nebu.

Oblaci, njezini oblaci, stajali su i dalje dolje.
Znala je da ih nikako neće moći izbjeći.
Oblaci su joj glasno, bez riječi, govorili da dalje krenuti neće dok u njih ne
zakopa svoje prste i pronađe ono što je davno u njima sakrila.
Prva stanica, nečujno joj je rekao anđeo i pustio je iz zagrljaja.
Nije imala pojma što je prva stanica.
Mjesto na koje ju je spustio bilo je potpuno napušteno.
Samo ona s tim prokletim pogledom na oblake.
Č udno, uopće joj nije palo na pamet da pita gdje je Bog.
Zaboravila je na čistilište. Na pakao i raj.
Osjećala je tek magnetičnu privlačnost onoga što je bilo ispod njezinih
stopala.
Oblaci su je zvali kao da žive u njezinoj glavi.
Taj zov, isprva bezglasan, postupno je prerastao u ž amor, a onda u jasan
šapat.
Sjeti se, sjeti se, govorili su oblaci.
Marta se nije ž eljela sjetiti.
Sjeti se, sjeti se, ponovili su.
Spustila je glavu. Došlo joj je da zaplače, ali se nekako činilo kao da to nema
smisla.
Kad je prkosno podignula glavu, anđela više nije bilo.
Sjeti se, sjeti se, ponovio je tamnoljubičasti oblak koji se odjednom našao s
njezine desne strane.
3
nebo
- Prestanite! - povikala je oblacima u lice. - Nisam zaboravila da sam ubila
dijete!
***
Porto je i dalje sanjao. Dapače, svake je noći spavao. Ujutro se oblačio. Svaki je
dan ručao. Ž ivio je u kući. U kući u kojoj je živio prije četiristo dvadeset pet
godina. Baš sve je bilo identično kao i onda, jednom davno kad je Christine bila
njegova ž ena.
Osim jedne pojedinosti.
U toj kući nije bilo nikoga drugog osim njega.
Povremeno, Porto bi izašao iz kuće u kojoj je živio na nebu.
Odlazio bi u šetnje samotnim krajolikom.
Rijetko kad je koga susretao.
Jedino mjesto na kojem je povremeno susretao druge ljude bila je ona klupa,
pokraj vrata.
To se počelo događati u posljednjih stotinjak godina.
Prije toga nije viđao baš nikoga.
Čak ni anđele.
Po cijele je dane sjedio u svojoj samotnoj kući i tugovao za Christine.
No prije gotovo dvjesto godina nešto se promijenilo. Porto je, sam od sebe,
odlučio izaći.
Kao da je neka nevidljiva sila podignula mrenu s njegovih očiju.
Tuge više nije bilo.
Ne, ispravio se, patnje više nije bilo.
Nije bilo onoga stravičnog utega u želucu koji ga je toliko dugo držao
najednom mjestu.
Toga je dana odlučio da će potražiti Christine.
I toga su se dana pojavili anđeli.
Na njegova je vrata najprije pokucala Ariel.
Iza nje je provirio Emanu'el Roland, a nakon nekoliko dana pojavio se i
Rageor koji bi ušetao u kuću iz čistoga mira i samo sjeo pred njega.
Baš neobično, prisjetio se.
Rageor je znao satima sjediti pokraj njega i ne prozboriti nijednu riječ. Samo
bi ž vakao onu svoju nebesku slamku.
Porto nije imao pojma gdje rastu te nebeske slamke koje je Rageor žvakao.
3
nebo
Od toga je dana sve postalo drugačije.

Toga je dana shvatio da je uistinu mrtav.
Do tada se samo osjećao mrtvim.
Od toga je dana mogao opet vidjeti Christine, nakon gotovo tristo godina
pauze, koliko je trajala njegova patnja.
Sve je mogao, osim jedne stvari.
Nije se mogao nikako sjetiti svojeg imena.
I nije se mogao sjetiti kako je točno umro.

***
- I onda je raširio krila! Ovako! Kužiš, o-v-a-k-o!

Jadrana Luna stajala je nasred kuhinje i širila ruke. Istezala je prste na
dlanovima kao da bi se, nekim čudom, njezine male ruke mogle toliko izdužiti da
jednom dodirne prozor koji je gledao na dvorište, a drugom medu koji je sjedio
u kutu, za njezinim malim stolićem, pio jutarnji čaj i jeo kekse.
- Jadrana... - uzdahnula je Krista i izbrojila u sebi do deset da ne zakoluta
očima.
Nekad je bilo teško biti majka petogodišnjeg djeteta. Ovakvog djeteta.
- Kad ti kaž em! Zašto mi ne vjeruješ? Manuel je došao za moj rođendan, točno
u 17 sati, pogledala sam na sat kako si me naučila, i onda je raširio krila. Kako
je obećao!
- Jadrana... - započela je opet i zastala sekundu, razmišljajući da li da još
jedanput izbroji do deset, a onda je ipak progovorila: - Jadrana, razgovarale
smo već o tome. Anđeli ne postoje. I točka.
- Ali, mama, kako ne postoje ako sam ga ja vidjela?

- Dušo... znaš, ponekad, kad si jako umoran, kad ti se jako spava...
- Nije mi se spavalo - prekinula ju je djevojčica mrgodno.
- Dobro, možda si ti mislila da ti se ne spava, ali ti se spavalo. Jesi zijevala?

- Jesam. Ali mi se nije spavalo. Nije mi se spavalo jer je rekao da će doći i ja
sam ga čekala - tvrdoglavo je ispalila.
Prizor je bio pomalo smiješan, pomislila je Krista. Evo, njih dvije stoje u
kuhinji; ona koja ima trideset šest godina, visoka metar i sedamdeset, i ta mala
curica, visoka tek nešto više od metra, koja očito pobjeđuje u raspravi. Jadrana
je stajala raširenih nogu, ukopanih peta, prekriž ila je ruke na prsima i prkosno
se zagledala u nju.
- Ne lažem!
- Nisam rekla da laž eš...
3
nebo
- Ako mi ne vjeruješ, onda valjda misliš da laž em...
Eh, da. Voljela bi znati kako bi psiholog odgovorio na ovakvu konstataciju.
Neki drugi psiholog. Jer ona nije imala pojma.
- Srce, samo ti se učinilo.
- Nije mi se učinilo! - viknula je mala.

- Okej... sjećaš se kad smo razgovarali o prijateljima koje neka djeca imaju, a
nitko drugi ih ne vidi?
- Mama... - započela je mala ozbiljno, kao da razgovara s nekom jako sporom
odraslom osobom. - Manuel nije nevidljiv!
- O, kvragu! - izletjelo joj je.

Digla je ruke u zrak, kao da odustaje.
- Dobro, što ti je rekao?

- O, ništa posebno. Samo mi je došao pokazati krila. Jer si ti rekla da anđeli
nemaju krila.
Zgodno. Ne samo da ju njezina petogodišnja kći uvjerava da postoje anđeli,
nego je upravo otkrila i da je s tim nepostojećim anđelom posvađana. Dapače,
čini se da su njih dvoje ukrstili koplja oko teološke dogme.
- Prokleti šišmiš! - opsovala ga je u pola glasa.
- Š to si rekla? - upitala je njezina kći koja je, očigledno, dobro čula i
šaptanje, iako nije osobito voljela prati uši.
- Ništa...
- Nazvala si ga šišmišem, jelda? - nakrivila je glavu, gledajući je ispod oka.
- Oprosti. Izletjelo mi je.
- U redu je. Manuel nije uvredljiv.
O, bož e!
- E, mama... - Jadrana Luna je opet progovorila, no ovoga puta prilično
bojaž ljivo. - Zašto tata nije došao na moj rođendan?
O, kvragu...
- Pričaj mi još malo o tom anđelu... Kako su točno izgledala ta krila?
***
- Š to misliš da radimo ovdje?
Ariel ga je gledala toplim, gotovo ljudskim pogledom. Od svih anđela koje je

poznavao, ili susretao, ona mu je bila najdraž a. Stajali su na Anđeoskoj poljani.
Nikad prije nije bio ovdje. Ariel je jutros, nakon njegova doručka upala u
njegovu kućicu i rekla da ga vodi na izlet.
3
nebo
Nije da je bilo prvi put. U ovih dvjestotinjak godina, koliko se druž io s
Emanu'elom, Rageorom i Ariel, često su ga vodili na »izlete«. Nije to, naravno, ni
izbliza sličilo zemaljskim izletima. Ne bi svezali hranu, kao u njegovo doba na
Zemlji, u zavež ljaj i onda krenuli polako, pješice, recimo do obale rijeke. Ne bi
niti, kao u današnje doba, sjeli u automobil i odvezli se na more. Sviđalo mu se
što se dogodilo sa zemljom u međuvremenu. Automobili posebno. Dobro, malo
manje otkako je pod kotačima jednog stradala Marta. Ne, nije to uopće izgledalo
tako.
Ariel, ili Rageor, ili Emanu'el bi se pojavili na njegovim vratima i rekli da su mu
pripremili pustolovinu, i kad bi, recimo, Porto krenuo spremati sendviče, Rageor
bi ga pogledao posprdno i dobacio mu: »A što će ti to, molim te?« Ako bi ga Ariel
vodila nekamo, ona ne bi ništa rekla, nego ga samo pogledala nekako saž aljivo,
kao da Porto, slaž ući sendviče, propušta nešto iznimno važno. Kao da... pa kao
da nešto ne razumije, nešto što je ključno.
Emanu'el jedini na njegov kruh premazan mašću uopće nije reagirao.
Jednom je čak, velikodušno, i probao Portov sendvič, dok su sjedili na Obali
sjećanja. Zagrizao je u njega dva puta, progutao i ostatak pažljivo zamotao u
ubrus koji mu je Porto pripremio.
- Znaš, mi ti ne jedemo sendviče. Zapravo, ne jedemo uopće - obazrivo mu je

rekao.
- Znam. Objasnio mi je Rageor - slegnuo je Porto ramenima, a onda se
glasno nasmijao sjetivši se kako mu je Rageor jedanput, kad je Porto ipak uspio
prošvercati svoju užinu na izlet, oteo komad kruha i zavitlao ga preko čitavog
svemira.
Ili je barem tako on tvrdio.

- Evo, sad oni na Zemlji mogu pogađati koji to vrag leti brzinom svjetlosti -
bijesno ga je pogledao.
Ovoga puta nije bilo sendviča. Zapravo, već ih neko vrijeme nije bilo. Nakon
godina pokušavanja da ih navuče na svoju omiljenu sirotinjsku poslasticu,
Porto je na kraju ipak odustao. Najviše zato što je shvatio da ga njih troje vode
na sva ta mjesta nadajući se valjda da će se on napokon sjetiti svojeg imena. I
toga kako je umro. Zašto ga je Ariel sada dovela na Anđeosku poljanu nije imao
pojma. Ali od njih troje, njegovih prijatelja, ona je bila najrazgovorljivija.
- Ovdje sam se ja rodila - rekla je iznenada Ariel.
- Gdje? - upitao je Porto.

- Pa tu. Ovdje - ponovila je kao da te tri riječi same po sebi sve objašnjavaju.
- Ali, Ariel... ovdje nema ničega.
- Oh... Ima. Ali možda ti ne vidiš? - podigla je upitno obrvu.
Porto se okrenuo oko sebe, ali i dalje nije bogzna što vidio. Da mu Ariel nije
rekla da se ovo mjesto zove Anđeoska poljana, on bi mirne duše zaključio da se
možda zove Mjesto Kojem Je Bog Rekao Laku Noć ili, hajde pristojnije, Ovdje
Nema Ničega ili, kad bi bio baš pjesnički raspoložen, možda jednostavno Veliko
3
nebo
Ništa.
- Ne, ovo mjesto se ne zove Ne Očekujte Ništa - procijedila je sarkastično.
- Nisam to pomislio.
- Zapravo jesi, ali se nisi mogao sjetiti pravih riječi.
Uzdahnuo je. Zašto su uopće razgovarali kad mu je ona mogla čitati misli?
- Zato što ti ne mož eš čitati moje - nasmijala se.

Da, točno.
Jednu joj je stvar ipak morao priznati. Iako ovdje, u Ne Očekujte Ništa, doista
nije bilo ničega, barem ničega što je on mogao vidjeti očima, mjesto je bilo lijepo.
Ne lijepo na način da je ljepota bila vidljiva očima - iako, naravno, nije bilo ničega
ružnog u nemjerljivo velikom komadu zvjezdanog neba u koje su upravo gledali
- nego lijepo na način da je to osjećao. Teško bi to mogao opisati riječima, ali
kad bi mogao nekome posuditi svoje srce, ta bi osoba točno znala koliko je bila
lijepa Anđeoska poljana.
- Okej, reci mi što vidiš - prenula ga je Ariel iz razmišljanja.
Da, i to je ponekad zaboravljao. On je tu, na nebu, vidio samo djelić onoga što
su vidjeli anđeli.
- Pa... - počeo je pomalo oklijevajući - vidim zvjezdano nebo. Hoću reći, ti i ja

stojimo u praznini zvjezdanoga neba. Evo, recimo, kad bih mogao baš jako
protegnuti ruku, mislim da bih mogao dohvatiti onu zvijezdu tamo.
Protegnuo je ruku daleko, ali zvijezdu nije uspio dodirnuti.
- Hm, da. Sumnjam da bi mu se to svidjelo.
- Kome?
- Pa anđelu koji se upravo rađa.
- Kako to misliš?
- Pa, imam za tebe dobru vijest. Ovo je vjerojatno jedna od rijetkih situacija
kad ti i ja, više-manje, vidimo isto. S obzirom na to da anđeli nemaju oblika...
- ...ali ti imaš! Pa tebe vidim!

- Porto, ja imam oblik samo zato da bi me ti mogao vidjeti.
- Aha.
- Dakle...
- Ali ako anđeli nemaju oblika... - prekinuo ju je uzbuđeno, jer mu je

upravo sinulo nešto - ...a ti si upravo rekla da je ta zvijezda tamo anđeo koji se
rađa, zašto onda vidim zvijezdu? Ne bih li trebao ne vidjeti ništa?
- Dobar zaključak!
3
nebo
Pogledao ju je ponosno.
- Onda je ovo »iluzija« i za tebe?

- Zapravo... - pogledala ga je njež no - ono što i ti i ja vidimo je svjetlo. Čisto
svjetlo. Odnosno, ja vidim svjetlo, a ti vidiš zvijezdu. No razlika je tako mala da
gotovo da vidimo isto.
- Dakle, za tebe nema iluzija?

- Ne, za mene nema iluzija. Sve što vidimo, znaš, ponekad je samo
metafora.
- Kao, tvoj ljudski oblik je metafora za mene da bih te mogao vidjeti i čuti?
- Tako nekako.
- I sve iluzije su na neki način metafore?
- Više-manje.
Ušutio je. Toliko je dugo tu, ali toliko toga i dalje ne razumije. Prihvatio je,
iako mu nije bilo sasvim jasno, da Rageor, Ariel i Emanu'el Roland ne izgledaju
onako kako ih on vidi. Nekako je naslućivao i da svijet oko njega, ovdje na
nebu, vjerojatno izgleda drukčije. Ako je i imao ikakvih sumnji, one su se
odavno raspršile jer svaka osoba koja je umrla, i stizala u nebo, ovaj je svijet
vidjela na drugačiji način. Nitko, baš nitko, nebo nije zamišljao jednako. Marta
je, eto, vidjela redove u banci.
- Zašto smo ovdje, Ariel? - pogledao ju je molećivo, poput djeteta koje se silno
trudi razumjeti nešto što je izvan njegova shvaćanja.
- Znaš... Za mene nema iluzija ne zato što sam ja anđeo. Za mene nema
iluzija zato što sam ja tako odabrala. Dobro, nisam baš birala, barem ne onako
kako vi ljudi birate.
- Ne razumijem.
- Mož emo o tome jednom drugom prilikom. Recimo, samo za sada, da ja ne
biram, jer ja, za razliku od tebe, Porto, nemam slobodnu volju. Ja slijedim
zakone ž ivota, zakone postojanja, a s obzirom na to da su to najbolji mogući
zakoni, onda zaista nema potrebe birati. Jer slijedeći njih, ja ž ivim najbolji
mogući ž ivot. Ž ivot kakav mož da sama uopće ne bih bila u stanju izabrati.
- Tebi je bolje nego meni - nasmiješio se.
- Meni je svakako lakše nego tebi - i ona se njemu nasmiješila.

- No...
- No...
- Htjela si reći nešto o iluzijama.

- Htjela sam reći da u mojem ž ivotu nema iluzija zato što sam ja »odabrala«
da ih nema.
3
nebo
- I?
- Pa, Porto, znaš, i ti mož eš odabrati da u tvojem ž ivotu nema iluzija.

Pogledao ju je zbunjeno, samo na sekundu, a onda ga je u predjelu pleksusa
nešto snaž no udarilo i, iako ga zapravo nije bilo, osjetio je kako mu se izmiče tlo
pod nogama.
Ne Očekujte Ništa, pojavila mu se misao u glavi, dok je tonuo u mrak koji ga je
usisavao, nije dobar naziv za Arielino rodno mjesto. Anđeoska poljana, postalo
mu je kristalno jasno, trebala bi se zvati Budite Spremni Na Svašta.
***
Nebo je bilo ljubičasto, kao da je zaliveno tintom. Kad je Lowe stigao, mjesto
je bilo u dubokome mraku, toliko gustom da se nisu vidjele ni zvijezde. Sva je
svjetlost bila zamotana u samu sebe.
Sve je bilo toliko gusto i toplo, kao da se upravo zakuhava kozmička juha.
Mogao si zaroniti rukom i izvukao bi ljepljivu, žitku masu od koje je nastajao
opipljivi svemir. Od koje su nastajali oblaci. Od koje je nastajalo nebo. I Zemlja. I
ljudi. I život.
Sve. Baš sve.

Bez obzira što je sve što jest nastalo prije 13,8 milijardi ljudskih godina, u
najdubljem tkanju postojanja, u središtu svojeg života, gdje je Lowe upravo bio,
uvijek je bilo živahno kao da se baš sada treba roditi novi početak.
Imalo je logike.
Jer sve se neprestano i iznova rađalo.
Nikad ništa nije umiralo. Barem ne zauvijek.

Ono što je jednom stvoreno nije moglo nestati.
To bi bilo protivno samom ž ivotu.
Moglo je promijeniti oblik, da.
Moglo je jučer biti muško, a danas žensko.
Moglo je imati plavo oko koje će se prometnuti u zeleno.

No osnovna nit nikad se nije mijenjala.
Sve što je postojalo, kroz egzistenciju je imalo mnogo imena.
Mnogo identiteta.
Bilo je i faza kad nije imalo nikakvog identiteta.
Ali sve što je postojalo, postojalo je oduvijek, uvijek je moglo reći da jest.
Lowe je sada užurbano razmicao niti da dođe do središta. Krajolik se, u
nemjerljivo kratkom djeliću vremena, stubokom izmijenio. Lowe koji je bio
nevidljiv ljudskom oku više nije prozirnim prstima kopao po ničemu, nego je
3
nebo
odjednom poprimio oblik kentaura koji je stajao na rubu duboke, baršunaste
šume. Stabla su se razmaknula i pred njim se ukazala čistina.
Nasred čistine mala je kugla svjetlosti sjala zagasitim sjajem.

Sjeme duše, uvučeno samo u sebe, nakon prož ivljenog ž ivota. Bez identiteta,
bez imena, bez oblika; tihi spavač koji je hvatao predah između sebe kakav je
nekad bio i onoga kakav bi mogao postati.
Lowe je prišao, nagnuo se nad treperavo svjetlo, i počeo šaptati magične riječi.
- Excito sursum... Memento te hominem esse...
Probudi se... Sjeti se da si čovjek...

Na rubovima poljane počelo je tiho komešanje. Vlati trave, odjednom zelene,
uvrtale su se u kovrče, u petlje, protegnule se preko kamenja i uspele na
ljubičasto drveće. Iz nutrine stabala pulsirao je zlatni odsjaj, najprije sramežljivo,
a potom sve jače, tjerajući kuglicu na tratini da ubrza vlastiti ritam. Lupala je
snažno, poput uplašenog srca, loveći ritam koji je već gotovo pa zaboravila.
Tum-tum-tum, odjekivalo je šumom kao da neke nevidljive ruke bubnjevima
pletu obruč, tjerajući kuglicu da proklija.
Na kori stabala izbile su zlatne žile i silovito jurnule u krošnje, paleći šuštavo
lišće ekplozijom boja.
Sekunda tišine.
A onda je iz pulsirajućeg klupka na travi, sve okupano svjetlom, najprije izbila
stidljiva stabljika, pa se prometnula u biljku, pa u mlado, divlje deblo, i na kraju
stablo u kojem je stajao čovjek.
- Dođi! - pozvao ga je Lowe. - Vrijeme je!

***
- To je bilo zbilja neodgovorno! Kako si ga mogla odvesti na Anđeosku

poljanu! Za boga miloga!
Emanu'el je vikao na Ariel.
- Sad je više ne zovemo Anđeoska poljana nego Ne Očekujte Ništa... -
promrmljala je.
- Ma, o čemu ti pričaš?! - Emanu'el je i dalje urlao.

- Budite... Spremni... Na... Svašta... - buncao je Porto.
- Vidiš, dobro je! - Ariel se sretno nasmiješila i uprla prstom u Porta kojeg su
polegli na njegov jedaći stol u kuhinji.
- Da, baš zvuči kao da mu je dobro! - otresao se Emanu'el. - Zvuči kao da

bulazni!
- Ne... ne... - mrmljao je Porto zatvorenih očiju. - Nikako Ne Očekujte Ništa.

Ne, ne... Svakako Budite Spremni Na Svašta...
4
nebo
Rageor, koji je sjedio u kutu dok se odvijala ova nebeska drama, i čistio svoj
mač, odjednom se počeo smijati.
- A što se ti smiješ, molim te? - Emanu'el je prestao vikati na Ariel i sav svoj
bijes usmjerio prema Rageoru.
- Pa... smijem se zato što je ona počela raditi moj posao.
- Prestani se zajebavat'!
- Ne zajebavam se. Č ovjek je stoljećima ž ivio u iluziji i izmaknulo mu se tlo

pod nogama jer je to upravo shvatio. Pokušava ga natjerati da se sjeti tko je.
To je inače moj posao, ali ja sam pametniji pa ne silim, nego čekam pravi
trenutak. Čekam kad su spremni, kužiš.
- Porto je spreman! - tvrdoglavila se Ariel.
- Seko, ja tebe jako volim, ali teško da je naš Porto spreman - odgovor je
stigao brzo, poput mača koji rež e zrak, i u tri koraka Rageor je stajao pokraj
kuhinjskog stola. - Ovo je za njega bio priličan šok.
- Spreman je... znam da je spreman... – pogledala ih je obojicu molećivo. -
Sve je spremno. Predugo je ovdje. Preprepredugo...
Rageor se nagnuo iznad Porta, koji je i dalje nešto mrmljao zatvorenih očiju, i
zapiljio se u neku točku iznad korijena njegova nosa, kao da gleda nevidljiv
putokaz u Portovu unutrašnjost.
Podignuo je ruku u kojoj je drž ao mač, ali ga je Ariel naglo primila za ruku.
- Nemoj, molim te, boljet će ga...
- Seko, ako je spreman, onda ništa ne boli.
- Možda nije sasvim spreman? Možda sam mrvicu pretjerala u prognozama,
ha? - pogledala je u Emanu'ela.
Emanu'el je šutio, pogleda uperenog u daljinu, kao da nešto osluškuje.
- Emanu'ele? - bojaž ljivo je ponovila Ariel, ali on je i dalje šutio.
- Emanu'ele? - progovorio je i Rageor, ali anđeo i dalje nije reagirao.
Sobu je ispunio muk, tako dubok da na cijelome svijetu nije bilo dovoljno
prostrane provalije da upije njegovu tišinu.
Ariel je uzdahnula.
Porto je prestao mrmljati.
Rageor se vratio u svoj kut i nastavio čistiti mač polaganim kretnjama, kao da
ima sve vrijeme ovoga svijeta.
Emanu'el i dalje nije bio tamo gdje mu je mirno stajalo tijelo.
A onda su se naglo otvorila vrata i svemirski vjetar je jednim, elegantnim
potezom u kuhinju, ravno pred jedaći stol na kojem je lež alo nepomično tijelo,
ubacio usplahirenu Martu.
4
nebo
- Š to se dogodilo Portu?! - povikala je.
Ariel ju je gledala šokirano, kao da je ugledala duha.
- Isporuka taman na vrijeme. Da, Ariel, rekao bih da je Porto spreman. Tvoja
je prognoza, kao i uvijek, bila točna - Emanu'el se cerio.
***
4
nebo
Memento mori
1982.
Čula je ciku i prije nego joj se pred očima ukazala
rijeka. Ozbiljan glas izdavao je naređenja.

Nasmiješila se. Prepoznala je Petra.
Prekinuo ga je kristalni hihot. Bez ikakve sumnje znala je da je to Krista.
Krista, Sara i Leon bili su u njezinu razredu.
Petar je bio stariji tri godine, i iako nije bio njezin učenik, poznavala ga je.
Svi su poznavali Petra.
Svakog dana, poslije nastave, dolazio je po Kristu. Dok je bila manja, u dnevnom
boravku, nakon škole bi joj spremao šlapice u torbu, navlačio cipele i vezao vezice.
Nije uspjela svladati vezanje sve do početka petog razreda, sve do početka prvog
polugodišta prošle jeseni.
Sjedila bi na klupi, tupo, i gledala u cipele kao da se pred njom nalazi gordijski
čvor, a ne dvije tanke uzice koje je trebalo vezati u petlju.
Hrvoje, školski psiholog, često joj je govorio da je pusti, da nikako ne navaljuje.

Kristu, kad su bile u pitanju vezice, ruke naprosto nisu slušale.
Jednom prije, govorio joj je Hrvoje, Krista je znala svezati vezice.
Ali to je bilo prije nego su u drugom razredu osnovne škole njezini i Petrovi roditelji
poginuli u prometnoj nesreći.
Krista je imala osam, a Petar jedanaest godina.
Tata i mama su krenuli ujutro na posao i nikad se više nisu vratili kući.
Auto je na zaobilaznici završio na krovu. U gustu šikaru pokraj ceste pomeo ih je
kamion.
Klizali su kratko, tek nekoliko sekundi, a onda se prevrnuli nekoliko puta i završili
na krovu. Na mjestu mrtvi.
Hrvoje je pričao kako je vozač kamiona satima plakao pokraj ceste i odbijao
ustati iz prašine dok su ih vadili iz zarasle šikare.
O Kristi i Petru brigu je preuzela baka.
Ni ona nije mogla Kristi svezati vezice, jer joj je prste oslabio artritis, pa bi Krista,
ponekad, kad bi Petar otišao ranije u školu došla vezica zataknutih u cipele.
4
nebo
Nekad bi se vukle i po tlu.
Nekad bi Petar istrčao pod odmorom iz škole, presreo je na cesti, i svezao ih u
trku.
Prvog dana škole, prošle jeseni, Marta je i opet zatekla Kristu kako sjedi na klupi
i gleda u svoja stopala.
Iako joj više nije bila učiteljica, jer Krista sada više nije bila u dnevnom boravku,
prišla joj je s namjerom da joj sveže vezice.
Krista nikad nije tražila, Marta nikad nije nudila.
Ritual su izvodile bez riječi.
Nekad joj se gotovo činilo da Krista sjedi tamo na klupi i samo čeka da se Marta
pojavi i obavi posao.
No kad je došla do klupe, Krista je podigla glavu i radosno je pogledala.
- Uspjela sam - rekla je osmjehujući se.
Samo tako.
Nakon godina u kojima nije ni pokušavala, toga jesenskog dana Krista je
opet svezala vezice.
l tako je Marta znala da je Krista zdrava.
A Petar?
Snažan, veliki Petar?
Nekad joj se činilo da je Krista prestala vezati vezice samo zato da bi Petar imao
što raditi.
Da bi osjećao da nešto može
učiniti. Da može promijeniti tijek
sudbine.
Da može svezati vezice sestri kad već nije postojao nikakav način da vrati roditelje.
- Možda si u pravu - rekao joj je jednom Hrvoje. - Možda ona zaista odbija vezati
vezice kako bi on imao osjećaj smisla.
Nije imala pojma je li to istina, ali joj je bilo drago da se oboje opet
smiju. Prošla je pokraj njih, stajali su u podnožju nasipa i igrali se
loptom.
Petar je bio ozbiljan i dovikivao Kristi upute, no ona bi se smijala svaki put kad bi
joj lopta proletjela iznad glave, i uopće ju nije pokušavala uhvatiti.
Leon je, uobičajeno, bio natjecateljski raspoložen i nemilosrdno laktario Saru koja
je ozbiljna lica i kose slijepljenje uz čelo i uši pokušavala preoteti mu loptu.
Bila je to neka njihova verzija nogometa, a možda i košarke, nikad nije sasvim
uspjela uloviti pravila igre.
4
nebo
Često ih je viđala ovdje, Sara je blizu stanovala.
4
nebo
Marta bi se popela na nasip, blizu ukotvljene skele, raširila prostirku i zabola svoj
gigantski suncobran, i uglavnom nedjelju popodne provodila čitajući.
Oni bi jurili dolje neumorno, radeći pauze tek kad bi ih Sara natjerala da pojedu
sendviče koje je priredila njezina mama.
Sara nije imala tatu.
Otišao je kad je bila jako mala.
Leon nije imao mamu.
Umrla je od raka jajnika kad mu je bilo pet godina. Neobičan su skup bili njih
četvero. Pojedinačno, svatko od njih je bio siroče na svoj način. No kad su bili na
okupu, nekom uvrnutom logikom, imali su sasvim dovoljan broj majki, očeva i
baka. I imali su jedni druge.
- Booook, učiteljice! - doviknula joj je Krista i rukom poslala poljubac, kad je
prošla sa suncobranom, prostirkom i knjigom pod rukom.
- Boooook, Marta! - doviknuo je Leon.

Tu nije bilo pomoći. On ju je jedini zvao imenom, no barem je imao toliko
pristojnosti da to čini samo dok su bili izvan škole.
Petar i Sara su joj samo mahnuli i nasmiješili se.

Nekad, dok bi gledala njih dvoje, imala je osjećaj kao da nemaju četrnaest i
jedanaest godina, nego barem trideset svaki.
Leon se, realno, nije maknuo dalje od šeste godine, ali to je, valjda, nasmiješila se,
bio dio njegova šarma.
Petar je bio voda.
Leon je bio
šaljivdžija.
Krista je bila dijete na koje su svi pazili, a Sara...
Sara je bila drukčija.
Hrvoje se šalio da se ne može odlučiti između Leona i Petra, no Marta je znala da to
nije točno.
Sara je imala oči samo za jednu osobu na ovome svijetu, a to nije bio
Leon. Osim ako nije visio na drvetu, pa ga je trebalo spustiti na zemlju.
Raširila je prostirku i zabila suncobran, iako joj baš i nije trebao, s obzirom na to
da su oblaci zakrili sunce.
Otvorila je »Majstora i Margaritu« na 270. stranici. Woland i Behemot, đavo i
mačak, igrali su šah.
4
nebo
Marta se zadubila u čitanje, ali je dio njezina uma pratio što rade djeca.
Nije si mogla pomoći - kad god bi ih zatekla pokraj rijeke, upalio se radar. Radar
koji je imala svaka učiteljica koja je držala do sebe.
- A takva je na ovoj školi samo jedna - zadirkivao ju je Hrvoje.
- Ne govori to. Svatko bi se tako ponašao na mojem mjestu! - bunila se Marta.
- Dobro, dobro. Sve imaju radar. Ti imaš satelitsko navođenje s projektilima za
praćenje.
Nasmiješila se. Voljela je Hrvoja.

Djeca su se popela uz nasip, sjela u blizini splavi, na zemlju, i razmotala svoje
sendviče.
Po tome kako je Sara mahala rukama, pretpostavljala je da je ručak bio njezina
ideja.
Nebo je i dalje bilo oblačno, ali se nije činilo kao da će
kišiti. Doduše, nije da je ona bila u stanju procijeniti.
Ako netko nije imao talenta za vremensku prognozu, onda je to bila Marta.
Problem je vjerojatno bio u tome što ju nije pratila, pa bi tako, potpuno nespremna,
istrčala na proljetnu kišu u sandalama ili u osobito toplu jesensku večer obukla
džemper.
- Nije tako teško, znaš. Dovoljno je da pogledaš kroz prozor - zadirkivao ju je
Hrvoje.
No dobro, uzdahnula je. Čak i ako padne kiša, bit će to samo topla ljetna kiša.
Djeca su pojela sendviče, Sara je ostatke folije i ubruse umrljane majonezom

zamotala u vrećicu i strpala u jedan od ruksaka.
Leon je odnekud izvukao rekete za badminton.
- Sigurno ću te pobijediti! - dobacio je zafrkantski Petru.
- Sigurno. Kad reket ne bi držao kao tavicu! - odvratio mu je Petar preko

ramena. Krista se počela hihotati.
Sari, koja je još čučala pokraj ruksaka, tresla su se ramena od prigušenog smijeha.
No, Leon se nije dao smesti. Podignuo je ruke visoko u zrak, naciljao i lansirao
lopticu... ravno Sari medu lopatice.
- Budalo! – jauknula je.

- Nisam ja. Tavica je.
- To ti nisam rekla ja, nego Petar!
4
nebo
- Ali ti si se smijala!
Podignula je lopticu naglo i zavitlala je svom snagom.

- Ako ćete igrati, onda se maknite dalje od mene - pogledala je ljutilo u Petra. -
Ne želim da me Leon mlati svaki put kad promaši!
- Neću promašiti! - dobacio joj je. - Toliko sam dobar da mogu igrati čak i na splavi
dok se ljulja! Vidi!
Skočio je na splav i značajno pogledao ostatak društva dok je nogama ljuljao daske.
Petar je uzdahnuo.
- Možda bolje da ja stojim na toj strani. Koliko si spretan, još ćeš zveknuti u vodu,
a onda ću te ja morati spašavati !
- Djeco... - prekinula ih je Marta upozoravajućim tonom.

- Dobro, dobro, pazimo... - doviknuli su u glas.
Naglo se trgnula i oslonila na

laktove. Po suncobranu je pljuštala
kiša.
Toliko je duboko zaspala da uopće nije čula da je počelo padati.
No nisu je probudile kapi koje su frenetično padale oko nje i zemlju i travu
počele pretvarati u blato.
- Učiteljice, učiteljice! - Sara ju je i dalje tresla. - Učiteljice, brzo. Krista je pala u
rijeku!
Skočila je potpuno izbezumljena, napola slijepa od zavjese kiše između nje i
Sare.
Sarino lice bilo je bijelo kao zid.

Istrčala je ispod suncobrana, zaplela se u blato i pala, a onda je posrnula još
nekoliko puta.
Na nasipu, blizu splavi nije bilo više nikoga.
- Tamo! Tamo su! - vikala je Sara i upirala prstom u podivljalu rijeku.

Ništa nije vidjela.
- Krista je trčala. Između Petra i Leona. Lovila je lopticu. Skakala je u zrak i

lovila lopticu. Počela je padati kiša. Ali malo. Onako, samo malo. Pa smo se
nastavili igrati. Ja sam čitala. A oni su se igrali. Njih troje. I onda je kiša počela
padati jače. I ja sam rekla ajmo kući. Ali su oni rekli da bi ostali još malo. I
spremila sam knjigu u torbu. Da se ne smoči. Pa sam samo sjedila i stavila
vrećicu na glavu i čekala dok su se oni zezali. Krista isto nije htjela kući jer se
loptica smočila pa je sporije letjela. I niže. Pa ju je mogla uhvatiti. A oni su je
pustili...
4
nebo
Sara je pričala, i pričala.
Marta je pogledom pretraživala rijeku, ali ništa nije vidjela.
- Gdje su? - primila je Saru rukama i zaustavila je. - Gdje su?

- ...i kiša je počela padati još jače, ali nisu htjeli ići doma. Leon i Krista. Petar
je htio, ali je Krista molila da se igraju još malo. A Leon se smijao i jako udarao
reketom, ali loptica nije baš visoko letjela, pa je udario još jače, i jače... I onda je
loptica poletjela i Krista je potrčala i proletjela pokraj Petra, i onda je podignula
glavu u zrak i raširila ruke i vikala imam je, imam je, i hodala je unatrag, i mi smo
svi povikali Krista pazi, ali ona nije pazila i zakoračila je unatrag, i pala je u
rijeku, i...
- SARA! - proderala se. - Gdje su, za boga miloga! Ne vidim ih!
Djevojčica je naglo ušutjela.
- Odnijela ih je rijeka, učiteljice. Kad je Krista pala, Petar je skočio za njom, a
onda i Leon.
Trčala je po nasipu. Trčala je, činilo joj se satima. Srce joj je udaralo u grudima
zaglušujuće, prestravljeno, bez pauze.
Sara je trčala pokraj nje i plakala.
Cijelo vrijeme je plakala.
Nebo je bilo potpuno mračno kad je ugledala tri glave kako plutaju na površini,
uhvaćene u šikaru koja je rasla iz rijeke.
Bez razmišljanja, skočila je u rijeku i snažnim zamasima doplivala do djece.

Petar je jednom rukom držao Kristu ispod pazuha. Činilo se kao da je curica u
nesvijesti. Drugom rukom držao je prestravljenog Leona koji je od šoka
zamuknuo.
- Krrristu... prrrvo Krrristu... - mucao je od hladnoće Petar kojem su usne bile
potpuno plave.
Primila je Kristu ispod pazuha i krenula plivati prema obali.

Rijeka se zamahu njezine slobodne ruke opirala svom snagom.
Sara se bila oprezno dovukla do ruba i ispruženih joj ruku pokušavala pomoći.
- Izvuci je. Š to dalje. I provjeri je l' diše. Ako ne diše, moraš joj masirati srce i
upuhivati zrak u pluća. Onako kako smo učili na satu, sjećaš se?
Djevojčica je nijemo kimnula glavom. Marta se okrenula, odgurnula nogama od obale
i zaplivala natrag.
- Odvući ću Leona, a onda ću se vratiti po tebe. Ne mogu vas obojicu vući -
rekla je Petru kad je doplivala do dvojice dječaka. - Kad uzmem Leona, moraš se
čvrsto držati za ovo granje. Razumiješ?
Kimnuoje glavom i umorno zatvorio oči.
4
nebo
- Petre, jesi li me razumio? - upitala je odsječeno. - Kad uzmem Leona, moraš se
čvrsto držati za granje da te rijeka ne odnese.
- Rrrrrrazumio...
- Okej, drži se. Vraćam se brzo.
Kad se vratila treći put do šikare, Petra nije bilo.

Nekoliko je puta zaronila, ali dno je bilo prepuno mulja.
Rukama je panično pipala po dnu, gurajući prste medu korijenje šikare, uporno,
otvorenih očiju, pretražujući sivu izmaglicu ispod površine.
Dječaka nigdje nije bilo.
Dva sata poslije, nakon što je Sara dozvala Kristu svijesti i ostavila je Leonu da je
čuva, a onda, plačući cijelim putem, otrčala po pomoć i vratila se s policijom,
hitnom, svojom mamom i Leonovim tatom i brojnim, zabrinutim susjedima, Marta
je i dalje bila u rijeci i tražila Petra.
A onda su je izvukli.
5
nebo
3. Priznanje
prosinac 2006.
Tik-tak, tik-tak. Sat u kuhinji kucka. Sat ili njegovo srce?

On i Robi gledaju se i šute. Ponekad se na stol popne i Beh, pogleda jednog,
pogleda drugog, spusti glavu kao da ne zna što bi rekao, a mjaukanje ovdje ne
pomaž e, pa se vrati na pod, do svoje zdjelice i onda se začuje kako hrska
keksiće. Bitno da je zdjelica puna. Mačja logika.
Ima nešto utješno u tome da se s nekim možeš samo gledati. Odnosno,

ispravio se Leon u mislima, da mož eš gledati nekoga u oči, a istodobno ne
skrenuti pogled. Robijev pogled je dobar, zdrav. Gleda ga kao da ga opipava
pogledom; kao žrtvu nesreće - pažljivo pretraž uje očima ima li slomljenih kostiju,
blijedih podljeva, nekih trauma koje su izmakle oku kirurga.
Leon na sekundu razmišlja da mu spomene onu pticu koja ž ivi u njegovim
grudima i ponekad panično lepeće krilima, a koja je iskoristila šupljinu ispred
njegovih lebdećih rebara, pa se uselila u prostor gdje bi trebao imati srce.
Bož e... Da, naravno da je imao srce, znao je da ima srce, svi imaju srce. Znao
je da u njemu ne ž ivi ptica i da bi sve to zvučalo malo otrcano i vjerojatno jako
patetično, sigurno dramatično da to izgovori naglas, pa na kraju ništa nije
rekao. Samo... njemu je bilo lakše o toj boli u predjelu grudi razmišljati kao o
nekoj sjenici ili zebi koju treba čuvati, nego kao o dubokoj jami ispunjenoj
krvlju.
O tome je Sara neko vrijeme neprestano pričala. Kako je čovjekovo srce
duboka jama ispunjena krvlju i kako oko nje lež e ljubljeni mrtvi i piju je. Znao je
da je to napisao Wiesel, znao je zato što ga je ona natjerala da pročita prokletu
knjigu, misleći kako će mu taj prizor, koji je njemu neodoljivo sličio nekoj sceni
iz uklete grčke tragedije, bolje pomoći da sve shvati.
Ništa on nije htio shvatiti. Htio je samo zaboraviti. Htio je on biti na nasipu
umjesto što se utapao u prljavoj vodi i pustio prijateljevu ruku.
Kako je, jebemu, došao na ovu misao?!

Skočio je sa stolca naglo i prevrnuo čašu, Beh je uznemireno pobjegao iz
kuhinje, spašavajući u zubima nesažvakani zalogaj.
Robi je ostao miran. Poklopio je velikom šakom Leonovu ruku koja se tresla
na stolu i drž ao je tako neko vrijeme dok ga nije zarazio toplinom.
- Dođi, idemo vidjeti malu... - rekao je Robi i onda su ustali, obukli se i
krenuli.
Vidjet će svoju kćer, prvi put nakon devet mjeseci; dvadeset četiri sata otkako
se vratio i nije joj poželio sretan peti rođendan.
5
nebo
***
Ljubav je ocean.
Leže u krevetu, jedno pokraj drugog, goli, ona ga je primila za ruku, osjeća
kako mu srce pulsira u lijevom dlanu, postojano.
Leže u krevetu, poput sijamskih blizanaca, spojenih samo jednim čvorom,
samo prstima.
Ona je Alhena, magnitude +1,93, udaljena od Zemlje oko sto pet svjetlosnih
godina.
On je i Poluks i Kastor, nekad narančasti div, bliži njezinu disanju, nekad
šesterostruka zvijezda koja već tada tež i bijegu.
Ali dobro su.

Jer se vole.
Već tada, prije pet godina i devet mjeseci, dok se u njezinu trbuhu, a da to
uopće ne znaju, počinju spajati kromosomi Jadrane Lune koja još nema imena,
ona zna da jedan dio Leona nikad neće biti njezin.
Ali to je u redu. Jer tada misli da svatko mora imati dio prostora slobode u
koji nitko ne zalazi. Svatko mora ponekad biti sam da bi mogao biti s drugima.
Ona je Alhena, uvijek čvrsta točka, a njihov krevet je krevet ljubavi, otok u
svemiru što plovi na struji nemira.
Leon je nekad sav nemir. Osjeća to. Zna zašto.

Još osjeća da je kriv, kriv, kriv.
Boli je to. Jer ona zna da nitko nije kriv.
Kad izgubiš sve, a ona jest izgubila sve, znaš da nitko nije kriv.
Još se sjeća muklog udarca o dno.
Kao da skočiš u bazen i polako potoneš i sjedneš na mračno dno, koje je
odjednom rijeka, i dolje te šapne mrtvo korijenje i, oh da, lako bi mogao ostati
dolje, kao kamen, samo prestaneš disati.
Ona ne ž eli ostati dolje.
Kad jedanput dotakneš dno, mož eš ići samo gore. Moraš ići samo gore.
Nju je gubitak opustošio do te mjere da je izbrisao sav strah.
Zna ona da nema više što izgubiti.
Može se i Leon Kastor otrgnuti od svojeg Poluksa, mož e napustiti i Alhenu, ali
u gubitku - aha, točno tako - u gubitku nađeš čvrstu točku.
Ono što opstane, nakon što udariš o dno, to si ti.
Sirov od svega što te čini čovjekom, kao da bol sagori sve one paperjaste spone
5
nebo
među ljudima, sve one paučinaste niti koje nas spajaju za ž ivota.
I onda si Alhena, udaljena samo sto pet svjetlosnih godina od Zemlje.
Leonov je problem, misli dok tako gola lež i uz njega, a u njoj, i da ne zna,
počinje rasti Jadrana Luna, što se nikad nije pustio boli. Nije se pustio iz
straha.
Ispričao mu je grozne priče o tome što će biti, a strah laž e, laže, laž e... Baš loše
laž e. Samo, da bi to znao, moraš ga izazvati i reći mu - hajde, baš, uplaši me
najviše što mož eš...
Ljubav je ocean, zna ona to.
Ali nag Leon pokraj nje ne zna.
Kristu je, na kraju, kad je izgorjela od straha i gubitka, spasila ljubav.
Komadići ljubavi, skupljeni kao dragulji, spremljeni u grlo, tamo ih je čuvala
svaki put kad je strah prijetio da će iz želuca poplaviti razum i ispuniti ga
vrištanjem i brisanjem.
Vidi Saru kako je drž i za ruku, čvrsto.
Ne pušta je. Nećeš ti meni nikamo, govori joj očima dok idu u školu, iako bi
Krista najradije bacila torbu u blato i otrčala do mosta i skočila u vodu i sjedila
dolje na dnu rijeke dok se Petar ne vrati. Dok ne dopliva kroz tamnu gorčinu i
ne nasmiješi joj se u mraku, i ne primi je za ruku i onda izrone na površinu i
smiju se šali, toj šali kako se pretvarao da je mrtav kad nikad nije bio.
Nekad joj Sara briše čelo u groznici i ljubi je u mokre oči kao da joj je majka.
Krista zna da se i Sara boji, da se boji toliko da ne mož e govoriti, da se boji
zato što joj je na dnu rijeke ostao komad srca i, kako rastu, boji se još više, jer
misli - krivo, Sara, krivo! - jer misli da nikad više neće moći tako nekog voljeti
kao što je voljela Petra.
Ljubav je ocean, misli Krista dok se u njoj počinje gibati taj val koji je prebaci
na sljedeći, pa je ljulja, naprijed-natrag, diž e je u visine i spušta, i onda prebaci
na idući, pa idući...
Kad znaš tko si, ništa više ne mož eš izgubiti.
Nema te sile koja te mož e oteti samome sebi.
Ljubav je ocean, pomisli u trenutku kad osjeti nemir koji s ruba kreveta plazi
do Leona i pruža pipke. I dalje leži mirno na leđima, ali sasvim jasno osjeća kako
su Leonove oči, kad ga je prvi pipak straha dohvatio, promijenile boju. Stvrdnu
se kao metal, s njegova lica nešto odleti, prhne kao ptica, i on se pretvori u
masku, kao da nije tu.
Prstima bi mogla hodati po njegovu licu od ruba čela, preko obrva, nosa,
donje usne do vrha brade, kao po zaleđenom jezeru.
Proba prstima, tek toliko da vidi je li led već toliko čvrst da više ne osjeća
njezine korake.
Je li već mrtav?
5
nebo
Najstrašnija moguća kazna za zločin koji nije počinio.
Petar je umro samo jedanput, prije dvadeset i pet godina, ali Leon otad nije
prestajao umirati.
I nikad kraja tim smrtima, nikad odmora, nikad predaha od čeličnog stiska
krivnje.
Okrene se na bok i spusti dlan na njegov obraz.
Č ini joj se da ne diše.
Lež i kao mrtvac, pustio je njezinu ruku, a da nije ni bio svjesan kad je čvor
puknuo.
Kastor ga je oteo, odveo opet daleko, u tamne ponore duše.
Drži dlan i dalje, osjeća kako joj se toplina tijela utapa u hladnoći njegove
vilice.
- Leone... - tiho prozbori, ali on ne odgovara.
Nema ga. Možda ga nema već nekoliko minuta, a da ona to i ne zna. Priljubi
se još više, njegova hladnoća joj zahvati srce, ali ona se, eto, baš ne da, jer si
nekako utvara da je njezino tijelo kao ognjište, da bi ga mogla zaraziti tim
oceanom koji osjeća u sebi.
Prebaci ruku s njegova lica na prsa, a onda se brzim pokretom tijela prebaci
na njega i poklopi njegov trbuh svojim.
Plava kosa pokrije njegovo hladno lice.
Spusti glavu i poljubi ga, jedanput, pa još jedanput.
Ja ću te izliječiti, misli dok ga ljubi. Ja ću te probuditi. Ja ću učiniti da
zaboraviš, kad već ne možeš preboljeti.
Ljubav je ocean.
Osjeća kako val njezina srca zaplahuje Leona uporno i nježno, i evo ga, budi se,
podignuo je pogled i smiješi se.
Smiješi se, nekako sjetno, nije sigurna je li sretan što je ipak ž iv.
O tome Krista razmišlja sada, dok sjedi u kuhinji, nakon što se vratila s
posla, i zna da će Leon upravo ući u vrtić po Jadranu Lunu.
Sad više nije smrznuta. Od groblja i crkve više nije smrznuta.
Samo je ljuta.
Ljuta jer ljubav je ocean i ne možeš se obraniti.
Voliš nekoga čak i kad on to više uopće ne zasluž uje.
** *
Leon je krenuo prema Krijesnicama, ali ga je Robi zaustavio i upro prstom na
drugu stranu.
5
nebo
- Kolibrići... sad je kolibrić... to je starija grupa. Nemoj zajebat' pa je nazvat

krijesnicom, dosta je uvredljiva oko toga. Krijesnice su bebe, kolibrići su
djevojčice i dječaci.
- Š to da joj kažem? - Leon je izgledao ustrašeno dok je buljio u crtež tuste
ptičice na vratima vrtićke grupe. Više je izgledala kao vrabac koji se natrpao
kruha.
- Pa... bilo bi dobro da ne počneš cmoljit'. Ali ako te ipak primi, ja ću te
sakriti tijelom - nacerio se Robi.
- Otkud ti znaš da ja cmoljim?

- Buraz, natopio si jastuk suzama... A i noćas sam nekoliko puta došao
provjeriti da li se gušiš ili je Beh opet dovukao štakorovo mlado u kuću...
Iz sobe Kolibrića čuo se žamor. Ustreptala buka samo dvadesetak, ali činilo se
kao da je tamo stotinu dječjih glasova. Leon je osjećao kao da iz prostorije izbija
neki treperavi sjaj, kao da bi mogao ugrijati ruke na staklu.
Mali plamičci ž ivota jurcali su sobom - neki su se grlili, neki mlatili, tamo je
jedan dečko povukao curicu za pramen kose, a onda se vragolasto nasmiješio
kad ga je ona krenula loviti, na drugom kraju jedna je malena pomagala
dječačiću da se spusti niz plastični tobogan, a potom mu obrisala i nos.
Jadrana Luna stajala je u kutu sobe, pokraj terase, s dvije curice i nešto im
važ no objašnjavala. Š irila je ruke i malo njima mahala, jedna ju je curica gledala
skeptično, prekriženih ruku, druga je razjapila usta u čuđenju, toliko da joj je
lizalica ispala na pod.
- Aha, vi ste tata... - promrmljala je teta i odmjerila Leona kao da ima kugu.
Jednom davno, dok je bio stari Leon, a ne ovo cmoljavo klupko jada, kako se
sada osjećao, lako bi i brzo odgovorio na ovakvu uvredu. Sad je samo šutio.
Nije bio siguran mož e li se primjedba Jadranine tete uop će okarakterizirati
kao uvreda. Jer, realno, on je bio loš otac, zar ne? Devet mjeseci ga njegovo
dijete nije vidjelo, devet mjeseci ju nije čak ni nazvao. Da, on je tata. Zato što tako
piše u rodnom listu.
Stajali su na vratima - on, Robi i teta - kad se Jadrana Luna okrenula. Male
smeđe bademaste oči pogledale su ga preko sobe, kao da ga gleda s druge
strane svemira. Kao da ga gleda svemir sam. Imao je osjećaj da ga je uhvatila tim
pogledom i da ga ne pušta. Sjetio se kako je znala, dok je bila manja, uhvatiti
njegovo lice rukama i približ iti svoje na milimetar od njegova nosa. Odrasli
najčešće ne podnose dugo pogled oči u oči; spopadne ih nekakva nelagoda, osim
ako nisu jako bliski, dok pilje u šarenice onoga drugog s udaljenosti od nekoliko
centimetara. S Jadranom Lunom to je uvijek bilo nadzemaljske iskustvo. Znalo
bi mu se zavrtjeti od toga slatkog pogleda, od tih iskrica s druge strane. Nekad
bi se granice tijela izbrisale i pred njim ne bi bila curica od dvije, tri godine. Imao
bi osjećaj kao da gleda u ž ivot sam i on mu zafrkantski namiguje. Jadrana Luna
voljela je namigivati; naučila ju je mama. Rekla bi, Namigni tati, previše je ozbiljan,
iako on tada uopće nije bio ozbiljan. Pa bi tako, njih dvoje, jedan veliki čovjek i
jedan mali čovjek, ležali na krevetu, i namigivali jedno drugome i ž ivotu. Jadrana
5
nebo
Luna bi namigivala s oba oka, a u njegovoj glavi prelijetale bi sekvence - svaki
put kad bi namignula, zatvorila oči, kao da je nestala slika ispred njegova
pogleda, kad bi otvorila oči i nasmiješila se, a onda spustila i mokri poljubac na
njegov obraz, i zabacila ruke oko njegova vrata, uplovio bi u toplu plimu utjehe.
Č inilo mu se nekad da je koristio dijete da ostane živ, da se osjeća ispravan.
Ne prekidajući pogled, došetala je do njega.

Nije ništa rekla.
Mahnula je teti okrenutih leđa, ostavila je onu skeptičnu i onu udivljenu

curicu bez ijedne riječi.
Primila ga je za ruku i čvrsto držala, nije puštala.
U jednom se trenutku Robiju samo naslonila na nogu, u znak pozdrava.

Stric ju je pomilovao po glavi.
Drž ala je Leonovu ruku i dok si je navlačila čizme. Izvela je operaciju spretno i
profesionalno, kao da je cijelih pet godina ž ivota provela služ eći se jednom
rukom i držeći se drugom za tatu.
Jebeno izgubljenog tatu. Jer nije izgledalo kao da se drži za njega, Leona.
Izgledalo je kao da njega pridržava za sebe, da se on, odrastao, ne utopi. Kao da
dodirom govori, Držim te, tata, bez brige.
Svega je toga bio nekako rubno svjestan, kao da se ne događa njemu.

Odrasla osoba u njegovoj glavi najradije bi samu sebe ošamarila jer nije želio da
mu dijete postane štaka.
Ali... u tome je bila stvar s Jadranom Lunom...

Znao je to od prvog trenutka kad je došla na svijet, kad je primio njezine
male prste u bolnici.
Jadrana Luna nikako nije bila u opasnosti - Bože, daj da je to istina, da se ne

zavaravam... - da ikome postane štaka, jer u njoj je od prvog udaha bilo nešto
nevjerojatno zdravo.
Bila je blagoslovljena radošću i sigurnošću kao da su je rodile zvijezde, a ne

ljudi.
Emocije je izraž avala bez zadrške, brbljala je neopterećena time što će tko reći.
Ponašala se kao da na Zemlji živi već pet tisuća, a ne samo pet godina.
Nije to bilo zato što je bila dijete, još nedirnuta strahovima odraslog ž ivota.
Ž ivot je za nju bio igra; neka sasvim drugačija igra od one koju su igrala druga
djeca.
Pitao se hoće li biti takva i kad odraste. U svim drugim okolnostima, sumnja je
bila njegova vječna pratnja. Ni u što nije bio siguran u ovome prokletom svijetu.
Ali kad bi pogledao u njezine šarenice, u zavijutke koji su se protezali do
Mliječne staze i natrag, do planeta i oko zvijezda, s natprirodnom sigurnošću je
5
nebo
znao da će s ovom curicom uvijek sve biti u redu. I da to nema baš nikakve veze
s time što joj je on tata.
Izašli su van. Hladni sjeverac donio je neki miris koji mu je bio neobično
poznat, ali nije znao odakle. Vjetar sudbine, prošla mu je glavom ta neka misao,
koju uopće nije razumio, ali glava mu je ionako bila potpuni kaos, s tom navalom
emocija u trbuhu, pa ju je samo odbacio.
Jadrana Luna podigla je glavu, zapiljila se u krošnju kojoj je vjetar povijao
grane.
Na trenutak mu se učinilo kao da očima s nekim razgovara.
A onda je vratila pogled i nasmiješila mu se.
- Baš dobro da si se vratio, tata. Znaš, imam ti puno toga za ispričati.
***
Ariel je stajala na ulazu u Banku sjećanja.
Nije bilo vrata.
Nije bilo policajaca na ulazu.
Nije u daljini vidjela trezore ni redove ladičara u kojima su, u fasciklima, bili
pohranjeni životi.
Nije ni trebala.
Jer Banka sjećanja bila je šuma, a sjećanja na živote bila su stabla.
Velika, razgranala, lisnata stabla koja su upravo treperila na popodnevnom
suncu.
Kad bi nakrivila glavu pod određenim kutom jasno je mogla vidjeti kako
jedna široka, uporna zraka svjetla prolazi kroz sva stabla u njoj najbliž em redu
po sredini, stvarajući privid kao da rastu iz vode. Gore su bila čvrsta, krupnih
zdravih krošnji, a dolje su lelujala, kao da im korijenje raste u sjećanjima.
Tako je nekako i bilo.
Posljednja su sjećanja uvijek bila najž ivlja.
Emocije su na njima bile opipljive poput raširenih pora.
Posljednje su uspomene još bile gladne; još su žudjele za time da se o njima
misli, da ih se osjeća, da ih se preslaguje kao zimsku odjeću prije proljeća.
Ponekad i da ih se isproba. O, da, sjećanja su voljela biti ž iva. Zato su nekada i
toliko boljela.
I žive i mrtve.
Stara su sjećanja bila nejasna. Vrijeme ih je iskrivilo poput ove sunčane
prizme, pa se više nisu pouzdavala u činjenice, nego dojmove.
Možda su bila, a mož da i nisu.
Možda je bio kriv on, a mož da je prevarila ona.
5
nebo
Možda sam udarila koljeno i potekla je krv, rekla je jedna vrba blizu ulaza. A
možda sam to samo sanjala, odgovorila je njezina krošnja.
Ipak, što si bio bliže stablima, manje su lagala, nasmiješila se Ariel.
Prošla je kroz nevidljiva vrata.
Pucnula je nečujno prstima i stabla su se uskomešala, kao djeca u vrtiću kad
stiž e popodnevni kolač. Grane su zašuštale, vitka debla su se povijala, a ispod
zemlje njihovo je korijenje, poput puzavica, brzo probijalo rahlo tlo kako bi stiglo
do Arielinih stopala.
Stabla su uvijek znala koje od njih anđeo traži.

Naravno, anđeo nikad nije traž io jedno stablo.
Jer je Banka sjećanja bila posljednje počivalište prošlih života svih ljudi koji su
u ovom trenutku živjeli na Zemlji.
Sve što je jednom stvoreno, nikada ne mož e nestati. Četvrti zakon ž ivota.
Ljudi su se, u ciklusima, rađali i umirali već desecima stotina godina, ali
nijedan njihov ž ivot nije bio izgubljen.
Prije nego što bi se ponovno rodili - prije nego što bi izabrali novi život,
ispravila se Ariel - došli bi na ovo mjesto i posadili stablo.
U njega bi bila zabiljež ena čitava njihova prijašnja egzistencija.

Svaki, pa i najsitniji događaj - trenutak kad su naučili vezati vezice na
cipelama; svaka misao - prvi bljesak svjesnosti o sebi kao biću u desetoj godini
ž ivota; svaka emocija - maglovito sjećanje na doba kad su kao beba još vjerovali
da su oni i mama jedno biće.
Stabla su bila tu kako bi dala odgovore. Onima koji su traž ili odgovore.
Stabla su, osim toga, bila ovdje i u znak sjećanja. Dušama u novima ž ivotima
nisu trebala, ali duše su voljele sve svoje ž ivote, koliko god neki od njih mali i
nevažni bili.
Traž ila je Christine jer Martino stablo još nije postojalo; još je trebalo neke
stvari dovršiti - ovdje, na nebu.
Trzaj ispod nogu prenuo ju je iz misli.
Martina stabla su se javljala.
Bilo ih je toliko mnogo...
Kroz korijenje, u Arielina stopala, uz nevidljive listove, sve do pulsirajućeg
srca, potekla su sjećanja.
Toliko riječi, toliko osjećaja... toliko tuge...

Zatvorila je oči. S unutrašnje strane njezinih kapaka prelijetale su slike.
Trgnula se na njezin ž ivot u kojem je bila ubijena kao dijete. Čak ni anđelima
koji nisu imali ljudske emocije gladne godine u logoru nisu bile lake. Vidjela ju je
5
nebo
kako struže zid i komade kreča halapljivo trpa u usta. Iz Arielina lijevog oka
potekla je jedna suza dok je promatrala neku davnu Martu kako korača prema
spalionici.
Ispod slojeva sjećanja uhvatila je vibraciju koju je tražila. Energija stabala bila
je ustajala, teška, previše materijalna za ovakvo mjesto.
Otvorila je oči.
Drveće oko nje čarolijom se razmaknulo i ispred sebe je ugledala ono što je
traž ila.
Crno stablo stajalo je osamljeno na proplanku.
Na njemu nije bilo lišća.
U njegovim krošnjama nije bilo ptica.
Grane su mu visile usamljeno, kao da im je netko slomio krila.
Bilo je to Christienino stablo.
***
Prvo su ugledali brojke.
1968.-1982.
A onda se Robi sagnuo i obrisao snijeg s imena.
Petar Maras.
Počivao u miru Gospodnjem.

Amen.
Jadranu Lunu vratili su kući, bila je to brza izmjena na vratima - Leon je

gledao u pod, Krista negdje iznad njihovih glava, u jednom trenutku su im se
pogledi susreli, Robi joj se nasmiješio očima, ona je sjetno kimnula.
Volio je Kristu, poštovao je Kristu zbog svega što je postala. Dok su njih
četvero - Krista, Petar, Sara i Leon - bili djeca, nije se družio s njima. Uostalom,
Robi je imao osamnaest godina kad se Petar utopio; njih troje preživjelih imalo
je samo jedanaest. Klinci.
S godinama je razvio duboku ljubav prema toj maloj plave kose. Bila je borac,
žilavo je grizla u ž ivot, iako joj nitko ne bi zamjerio da se predala.
Sara i Leon nisu gubitak baš najbolje podnijeli.
Ona je postala nervozna, tjeskobna, opsjednuta kontrolom, vječno ozbiljna,
često dozlaboga ispravna. Nije bila osobito zabavna.
5
nebo
Njegov mladi braco uglavnom je radio na šarmu; postao je majstor u
izbjegavanju svih važ nih stvari. No tuga u njemu bila je toliko duboka da je
Robija ponekad strašila. Najviše zato stoje Leon uopće nije bio svjestan.
Nije ga baš mislio odvući na groblje.
U glavi je više imao neku neodređenu ideju o šetnji, u peripatetičke svrhe.
Hodaš i razgovaraš. Lagano, neobavezno, da ga ne uplaši.
Ali noge su Leona očito vodile u smjeru koje je diktiralo njegovo napuklo srce.
Nosio ga je poput razdrljene košulje. Unutrašnjost srca bila mu je sada izlož ena
kao u djeteta koje još nije razvilo debelu kož u - baš sve ga je pogađalo izravno,
kao da nema nikakve zaštite.
Nekim čudom prež ivio je potpuni rasap ličnosti, iako je nestalo ljepila,
Kriste.
Sam bog zna kako je ostao ž iv. Bio je šaka jada, ali je ostao ž iv.
Neki doktor za glavu vjerojatno bi rekao da je njegov braco, ono čupavo
čudovište s kojim se u djetinjstvu svako jutro, zajedno s ocem, hrvao na
krevetu, dož ivio ž ivčani slom.
Sigurno jest.
Ali Robi je odabrao na to gledati drugačije, jer je jedino tako vidio spas.
Njegov braco mogao je skrenuti do kraja i završiti kao neka biljka privezan
za krevet. Ili se njegov braco mogao roditi iznova, kao bolji čovjek. Ne, ne bolji,
ispravio se. Kao sretniji. Ako ga je ičemu život naučio u ove četrdeset dvije
godine, onda je to bilo spoznaja da su ti epiteti o dobroti i zloći najobičnije
pizdarije. Moralni zakon u svijetu ideja mož da je bio sasvim jasan, kako je to
gospodin Kant precizno zapisao, no u stvarnom ž ivotu, ovdje na zemlji, daleko
od zvijezda, vrijedila su neka druga pravila. Ljudi nisu bili ni bijeli, ni crni.
Osobno, Robi nije mislio ni da su ljudi sivi, jer je to zvučalo kao da su ljudska
bića neki usrani koktel nastao od onoga što je izmaštano i onoga što je moguće.
Ljudi su slož eni; blistava, sjajna bića sastavljena od strasti, i žudnji, i mana, i
podbačaja. U svoje četrdeset dvije godine Robi nikad nije sreo osobu koja je
istinski bila zla, ali je vidio more zagubljenih, dobronamjernih duša koje su
krivudale životom jer nisu imale muda realnosti pogledati u oči.
Nešto je u Leonu htjelo ž ivjeti. U to je bio sto posto siguran. Jer da nije, njegov
bi Leon sada bio biljka koju bi Robi kljukao tabletama.
Kad je rekao Sari da se ne ljuti na brata, da ga potpuno razumije, nije lagao.

Po njegovu skromnom mišljenju, činjenica da je Leon otišao iz Zagreba na neku
ušljivu naftnu platformu u Sjevernom moru i zatvorio se u luđačku samoću,
bilo je najhrabrije što je ikad učinio u ž ivotu. Nije bio siguran da je Leon to
učinio zato što se htio susresti sa svojim demonima. Znao je da je to učinio iz
srama; samo je htio pobjeći što dalje od svojega kukavičkog čina. Ali to je bila
hrabrost, po svim parametrima života koji se nije uklapao u definiciju bijele, crne
i sive.
Možda, nadao se, možda u njegovu bratu ima dovoljno hrabrosti i da shvati
koliko je točno hrabar bio.
6
nebo
- Znaš... - progovorio je Leon nakon dugotrajne šutnje, i dalje gledajući u
zlatna slova na nadgrobnom spomeniku - ...znaš, mislim da ga sanjam.
Robi nije ništa na to rekao.

- Mislim da ga već mjesecima sanjam. Č udni su to snovi. Uglavnom se
utapam, umirem, borim se za zrak, iako zapravo uopće ne ž elim udahnuti. A
onda odnekud čujem taj glas... Uvijek kaže isto - izdrž i, dolazim. Misliš da sam
lud? Da sam totalno pukao?
- Ne - odgovorio je Robi.
- Jer... nekad, znaš... bož e, što bih nekad dao da ga opet vidim! Samo da mu
kaž em - oprosti, ž ao mi je...
Pogledao ga je očima punim jada. Prošlo je dvadeset i pet godina otkako se
Petar utopio, a on je i dalje bio natopljen krivnjom kao da se to dogodilo jučer.
- Htio sam joj to reći milijun puta... - nastavio je - ... a mislim da nisam rekao
nijedanput...
Robi ga je upitno pogledao.

- Kristi... Kristi sam to htio reći milijun puta. Da mi je ž ao što se njezin brat
utopio zbog mene. Da ja taj dan nisam bio tako... neodgovoran, glup, on bi još
bio živ.
- Bio si dijete.
- Svejedno. Kurčio sam se. Imao sam jedanaest godina i već tad sam se
glupo kurčio. I tako sam nastavio. Tko bi rekao da ti kurac na kraju mož e doći
glave, ha? - procijedio je sarkastično.
- Prestrog si prema sebi.
- Ti me ne mrziš? Ne prezireš me?
- Ti si moj brat.
- Kakve to veze ima?
- Pa... u pravu si, zapravo nikakve.
- Ne bi me trebao štedjeti samo zato što sam ti brat. Ako je netko smeće, onda
je smeće čak i ako ti je brat.
- To je malo preoštra karakterna ocjena, ne misliš li?
- Slušaj... - poskočio je Leon. - Ovo nikada nikome nisam rekao, ali... Kad
smo već došli do istine, da sve bacimo na stol.
- Slušam, stari.
- Nikad joj nisam rekao da mi je ž ao, ali to nije najgore što sam učinio.
Robi je pripalio cigaretu. Njegov mlađi brat djelovao je kao tanka treščica koja
bi na najmanji dodir mogla puknuti na pola. Aha, evo nas, veliko priznanje,
6
nebo
pomislio je Robi gledajući ga kako se ž esti nad samim sobom.
- Najgora stvar... - mucao je Leon - ... najgora stvar nije bila što joj nisam
rekao da mi je žao. Najgora stvar je bila što sam je ož enio.
Robi je otresao pepeo i pogledao u tlo. I... eto nas.
- A to je bila najgora stvar ne zato što ona nije bila vrijedna da je se ož eni!
To je bilo odvratno i gnjusno jer je nisam ož enio iz ljubavi, nego iz osjećaja
krivnje. Zato što se njezin brat toga dana utopio u rijeci mojom krivnjom, ja
sam odlučio da je moja briga brinuti se o njoj - ispalio je riječi u jednom
rafalu, a onda se slomio i počeo plakati.
Pustio ga je da plače. Ništa nije govorio, samo mu je položio ruku na leđa.

Leon je klečao na nadgrobnom spomeniku i ridao kao malo dijete, ljuljajući se
naprijed-natrag. Pustio ga je da plače, ne govoreći ništa, nadajući se potiho da
će, kad prestane taj cunami suza, imati što dignuti.
Ne čak koga, i što bi bilo dovoljno. Robija brata stavio je negdje u stranu. Kao
mantru, ponavljao si je ono što mu je otac rekao neposredno prije smrti. Ni
slučajno ga nemoj dizati kad počne padati. Tek kad udari o dno, tek tad mu pruži
ruku. Prije toga ćeš mu samo produljiti agoniju padanja. Pusti ga da padne da bi ga
mogao dignuti.
Leon je padao godinama. Vesna je bila kap koja je prelila čašu. Morao je
učiniti nešto doista gnjusno - gnjusno po svojim kriterijima - da bi se otrijeznio
iz te izmaglice prividne lakoće i opuštenosti. Morao je povrijediti biće koje je
najviše volio da bi shvatio da uopće nije ž iv.
U tome je, naime, bila stvar... Leon zapravo jest volio Kristu. Punim srcem.
Beznadno i ludo. Ne odmah, dok su bili djeca, ali negdje u ranim dvadesetima
zaljubio se u nju poput mladog pavijana. Ali onaj dio njega, taj prevladavajući
dio njega koji se krivio zbog Petrove smrti, nije mu dopuštao da voli, da se
spasi. Mislio je da se mora brinuti, da mora zamijeniti brata.
Kao da ljubav, sama po sebi, nije dovoljna. Uvijek mora biti i neka jebena
ž rtva. Nije ju smio voljeti, jer to bi bila nagrada.
Ljudska psiha je jebeno uvrnuta, mislio je Robi dok je podizao brata. Suze su
presušile.
Čak i prema očevim čistim, ontološkim kriterijima, ovo se moglo smatrati
ultimativnim padom.
Postavio je Leona na noge i pogledao ga u oči.
Dobro je, još je tu, pomislio je. Napravljen si ti, buraz, od dobre tvari. To sasvim
sigurno još ne znaš, ali preživjet ćeš. Bogami ćeš preživjeti. A možda te i slijepimo
natrag.
- Nisam se osjećao ugodno u sreći. Nije mi pripadala. Nisam imao pravo na

nju, nakon onoga što se dogodilo. Č itavo vrijeme, taj čudni osjećaj, kao da sam
je ukrao... - rekao je Leon.
Robi ga je dugo gledao, a onda se osmjehnuo.
6
nebo
- Čudan si ti, buraz moj... Alergičan si na sreću. Drugi ljudi se boje nesreće,
ali ti se jedino u njoj osjećaš sigurno. Sve je poznato, nema iznenađenja. Sa
srećom... sa srećom imaš nešto za izgubiti. Od sreće se počneš gušiti, padaš u
anafilaktički šok.
- Nitko nije alergičan na sreću - pobunio se.
- Jesu oni koji stalno očekuju da odnekud udari plimni val i pobije sve one
koje vole.
- Ne bojim se toga...
- Razumijem. Bojiš se da jedini ne ostaneš ž iv. U stručnoj literaturi to se

zove krivnja prež ivjelog.
- Kako se to zove u ž ivotu?
- Premalo vjere. Premalo vjere da sreća mož e potrajati.
***
- Ne znam, zapravo, što se nakon toga dogodilo s njima. Znaš, ja ih nisam

vidjela godinama. Saru, Kristu i Leona. Nikad više, nakon toga, s njima nisam
razgovarala.
- Strašno je to - rekao je Porto buljeći u vrhove svojih prstiju. Nije nosio

cipele.
Marta se sad činila potpuno pribranom. Pogled joj je bio bistar i gledala ga je
ravno u oči otkako je sletjela u kuhinju, a on došao k svijesti. Razgovarala je s
njim kao sa starim prijateljem.
Povjerenje se nekako rodilo samo od sebe.
Nakon što joj je ispričao kako mu je bilo u Ne Očekujte Ništa, ona je sama od
sebe počela pričati o »danu na rijeci«. Tako ga je zvala.
I dalje nije imala pojma tko je on. Ali to sad više nije bilo važ no, jer je sjedila tu
pokraj njega, tako lijepa da mu se činilo da će mu srce prepući od ljepote. U
trenutku smrti, procijenio je, imala je oko pedeset pet godina, ali njezino je lice
bilo meko, čisto, bez ijedne bore. Pož elio ga je dodirnuti. Bož e, koliko ju je volio!
I nakon toliko stoljeća, on ju je i dalje volio jednakim žarom. Sve, sve bi učinio
za nju...
Pa i ostao samo Porto.
Samo Porto koji sjedi i sluša.
Zauvijek, ako treba. Samo da ona tu sjedi i priča mu, i da ne pobjegne.
- Psiholozi su mislili da je tako bolje. Da ne razgovaram s njima. Mislim,

nakon što sam ja izašla...
- Izašla otkuda?
- Pa, iz bolnice, znaš.
6
nebo
- Bolnice?
- Pa, da... Kad se to sve dogodilo, ja sam bila jako mlada, iako mislim da ni
kasnije, da sam bila starija, ne bi bilo drugačije. Kad se to dogodilo, imala sam
trideset godina. I... Pa, znaš, srce mi je prepuklo. Ja se baš ne sjećam, ali kad
su me izvukli iz rijeke, tako kaž u, bila sam u stanju šoka.
- Koliko si bila u bolnici?
- Pa, dugo... Dvije godine, mislim.
- U bolnici se mož e biti dvije godine?!
- Pa, ja sam morala biti, znaš. Zbilja mi nije bilo dobro. Psihički.
Nije znao što bi rekao.
- A onda?
- Onda što?
- Pa, kad si izašla...
- Pa, nisam više mogla raditi.
- Nisu ti dali?
- Ne, ne! Ništa takvo - stidljivo se osmjehnula. - Znaš, nitko mene nije
krivio... Baš suprotno... Svi su mi govorili kako je to što sam učinila bilo
herojsko djelo. Spasiti dvoje djece iz rijeke, ali...
- Ali...
- Oni nisu poznavali Petra...
Oči su mu bile pune suze.
- Hoću reći... To je bila takva šteta... Mislim, glupo je to reći. Da je bilo tko
drugi bio na njegovu mjestu, i to bi bila šteta. Ali... tako nepravedno. Sve što
se dogodilo prije, i s roditeljima, i kako je pazio na Kristu, i sve, i onda baš
on... Od svih, baš on... Jedino njega nisam uspjela spasiti...
- Marta, ti znaš da ti nisi za to kriva?
- Kriva?
- Pa, da, mislim... kako bih rekao... okolnosti su bile takve da nisi mogla...
mislim, nisi ih mogla...
- .. .nisam ih mogla sve spasiti?
- Ovaj, da. Mislim, i istraga je pokazala da nisi kriva, zar ne? I dali su ti
medalju, jel tako?
- Da, dali su mi medalju... - gorko se osmjehnula.
- Pa onda nisi kriva.
6
nebo
- Znaš... - počela je. - U toj rijeci... on je bio moj saveznik. Ja sam se
ponašala kao da je moj saveznik. I to je moja velika pogreška. On nije bio moj
saveznik. Bio je dijete.
** *
- Imaš sve?
- Imaš.
Sara je došla po Jadranu Lunu. Bio je to njihov dan. Petak. Sara bi je pokupila
oko tri sata poslijepodne, onda bi prošetale do parka odnosno, ako je bila zima,
do šoping centra. Sara bi kupila kavu, a Jadrana bi u igraonici trčala s drugom
djecom ili bi se popela na mehaničkog tuljana i ljuljala se dok bi Sara ubacivala
kovanice.
- Medu za tuljana! - hihotala se Jadrana dok bi ž icala još jednu vožnju.
- Narodna banka nema toliko kovanica od pet kuna koliko se ti mož eš voziti!
- glumila bi Sara da gunđa.
- Banka nema, ali imaš ti! - odgovarala bi malena brzo.
- Ja sam samo fizičarka, znaš. Fizičari ne zarađuju baš puno.

- Ali ti nisi obična fizičarka. Ti si astro!
Eh, da. Iz njezinih usta je zbilja zvučalo cool, osobito kad bi drugoj djeci u
parku ponosno objašnjavala da je njezina Sara astro. Nije ju nazivala kumom.
Naprosto bi rekla - moja Sara.
I Sari je to bilo cool. Nasmijala se samoj sebi. Jest da je plaća bila mizerna, ali
otprije nekoliko mjeseci, kad je dobila posao u Institutu za fiziku, napokon je
imala legitiman razlog po cijele božje dane, i nerijetko noći, buljiti u nebo i
osluškivati preko slušalica pozadinske zračenje. Mnogo bolje od sjedenja u
srednjoj školi i objašnjavanja nezainteresiranim tinejdž erima što je to nebula ili,
ne daj bož e, kvark.
Bio je savršen dan.

Kava je bila odlična.
Ako Jadrana Luna odluči potrošiti i njezina desetog medvjeda, mož da čak
ulovi i pauzu za cigaretu.
Na povratku kući, mogla bi je, mož da, ako vidi da je dobar trenutak, pitati i
za tog »šišmiša«, kako ga je zvala Krista.
Nije znala što bi mislila o tome.
Jadrana Luna nije bila dijete koje laž e.
Š išmiš je, navodno, bio dvometarski anđeo koji je imao krila i odazivao se na
ime Manuel.
Jadrana Luna s njim je, tvrdila je, razgovarala mjesecima. Zapravo, točno
devet mjeseci, otkako je Leon otišao od kuće na naftnu platformu.
6
nebo
Krista je bila uvjerena da je Manuel neka vrsta kompenzacije za oca; način na
koji se Jadranina dječja psiha nosila s gubitkom oca.
Nije to bilo nepoznato u literaturi. Mala djeca - a Jadrana Luna je i dalje bila
maleno biće, bez obzira što se nekad činila nevjerojatno pametnom za svoje
godine - znala su izmišljati nevidljive prijatelje u razdobljima ž ivota kad im je bilo
teško. Bio je to način da se nose s traumom. Nevidljiva bića nisu se klasificirala
kao bolest, za djecu te dobi bilo je normalno da ne razlikuju uvijek stvarnost od
mašte.
No u tom njezinu anđelu bilo je nešto nestvarno stvarno.

Bio je tako uvjerljiv.
Njezine priče o Manuelu imale su previše detalja, razgovori su bili previše
razrađeni za petogodišnje dijete.
Tvrdoglavo je odbijala svaku pomisao na to da Manuel mož da nije stvaran.
Manuel je, rekla je Kristi, bio njezin prijatelj. I pametniji od tebe, mama. I od
Sare. Od Robija možda nije. Od tate sigurno. Ali svi su sad pametniji od tate. Znaš,
tako ti je to sad. Tata je izgubio dio srca pa ga traži. Ali tata će se vratiti, znaš. Uskoro.
To je bio taj dio koji ju je žuljao.

Naravno, sve je to mogla biti obična slučajnost, ali Jadrana Luna počela je
blebetati kao navijena o Leonu baš nekoliko dana prije nego se vratio. Sa svim
tim silno razrađenim teorijama o tatinom izgubljenom komadu srca i kako joj je
Manuel objasnio da se srce, kad se izgubi, malo dulje traži.
Odakle joj to? Kako je mogla znati da će se vratiti?

U tom trenutku, prenuvši je iz misli, prije nego je stigla ugasiti cigaretu i
spriječiti je, Jadrana Luna je sama skočila s tuljana.
Prokletstvo! Ta mala je zbilja imala čeličnu volju! Sve ona može sama! Ne, ne
treba joj pomoć!
- Jadrana! - viknula je, ali malena je već bila dolje, ponosna na svoj skok.
Otresla je hlačice od nevidljive prašine i dotrčala do nje.
Zagledala se u Saru svojim velikim očima. Tako velikim da se Sari ponekad
činilo da bi se u njima, bez ikakvih problema, mogao sakriti mjesec.
Možda je zato Leon inzistirao da se njezinu prvom imenu doda i drugo, Luna?
Stajala je pred njom, s najslađim osmijehom na svijetu, i potpuno je nevino
upitala:
- Sara, a tko je Petar?
6
nebo
4. Intervencije
siječanj 2007.
Ja ž elim razgovarati s njima!

Vera Kliger, trenutačno najdosadnija ž ena u svemiru, barem što se Rageora
ticalo, stajala je u kutu prostorije neomeđene zidovima - ali, ipak, prostorije - i
pušila cigaretu za cigaretom. Viktor Valent s vremena na vrijeme pokušao je
mesinganom pepeljarom uloviti pepeo koji je otresala posvuda, ali je na kraju
odustao i spustio pepeljaru na tlo. Iako se tlo, kao ni zidovi, zapravo nije moglo
vidjeti.
Bio je to neobičan skup. U najmanju ruku, pomislio je Rageor jetko. Jedan
anđeo bez krila, dvoje mrtvih ljudi kojih se nikako ne mož eš riješiti i bijeli
uredski stol. Sa stolcem. Na kojem je on sjedio.
Sve troje bili su zatvoreni u Verinu iluziju - bijele, uredske prostorije s bijelim
stolom na kojem je Rageor, iz tko zna kojeg razloga, ali ona je sigurno neki
imala, drž ao noge dok se ljuljao na stolici. Na nebu nije bilo cigareta. Barem ne
dosad. Ni pepeljara. Ali Vera je bila strastveni pušač dok je bila ž iva, a stvarnost
na nebu oblikovalo je ono u što se vjerovalo. Ako je vjerovala da mož e nastaviti
pušiti, a očito jest, u njezinoj verziji neba bilo je onda i cigareta i pepeljara. Pitao
se zašto Viktor podrž ava tu iluziju, ali očito je to bio dio njihova odnosa sa
Zemlje. Nije mu se dalo gledati u prošlost. Bio je prilično iziritiran. Roditelji su
bili prava napast. Bio je sretan što ih nikad nije imao.
- Mi želimo razgovarati s njima! - ponovila je Vera, netremice ga gledajući u
oči, kao da bi ga tako, nekako, mogla natjerati da je ož ivi.
- Ti znaš da si mrtva, jel' da?

- Nemoj se ti meni praviti pametnim! Naravno da znam da sam mrtva! Kakve
to veze ima?
- Pa... - započeo je Rageor, ali ga je ona prekinula.

- ... samo zato što je netko mrtav, ne znači da ne mož e razgovarati sa
ž ivima. Znam da se može razgovarati sa ž ivima.
- Može. Ako oni žele razgovarati s tobom.
- Zašto moja kći ne bi željela razgovarati sa mnom?!

- Zbilja, zašto... - promrmljao je Rageor više za sebe, ali ga je presjekla
pogledom. - Tvoja kći ne vjeruje u te stvari. Ako se ne varam. Rekao bih čak da se
deklarira kao ateistkinja.
- Ah, gluposti! - odmahnula je rukom.

Viktor Valent nevoljko napravi dva koraka prema stolu. Čini se da je i njega
6
nebo
iritirala ta bučna žena ili barem ovamo - gdje god to bilo - nije došao sasvim
svojom voljom.
- Pa... - započeo je polako, ali je Vera i njega prekinula.

- Hajde, objasni mu! Reci mu ono što si meni rekao!
- Vera, pobogu, polako! - odjednom se pobunio.

Ipak je on gospodin, pomisli Rageor, cereći se u sebi. Mač koji je ostavio na
podu lagano je zasvjetlucao.
- Rekao sam joj kako su život i smrt dio istoga kruga. Nema ž ivota bez smrti i
nema smrti bez života.
- Pa... to je svakako točno - odgovori Rageor.

- Vidiš! - Vera slavodobitno usklikne.
- I dalje ne vidim kakve to veze ima sa mnom - ponovi Rageor.

- Ako si zadužen za smrt, onda si zaduž en i za ž ivot - doda brzo Vera.
- Kako ti znaš da sam ja zaduž en za smrt? - sad je već bio znatiželjan.
- Ja te se ne sjećam, ali te se Viktor sjeća – slegnula je ramenima.

- Ti me se sjećaš? - pogledao je Viktora.
- Smrt nikad ne iznenađuje mudraca. On je uvijek spreman na odlazak -
odgovori Viktor.
- Jean de La Fontaine, ako se ne varam - reče Rageor, a Viktor kimne glavom.

- Francuski pjesnik - doda Vera samozadovoljno. - Reci mu i za onoga
drugog.
- Drugog? - pogleda je Rageor upitno.
- No, onog, onog... majstora...
- Meistera Eckharta, misliš? - upita je Viktor.
- Da, da!
- Samo oni koji su se usudili otići mogu se usuditi ponovno doći? - izgovori
Viktor bojaž ljivo, a onda doda, pravdajući se: - Nekad joj citiram velike umove.
Zna biti dosadno ovdje dok čekaš da budeš spreman za dalje.
Rageor se počne glasno smijati. Toliko glasno da se stolac na kojem je sjedio
zaljuljao.
- To je vaš argument? - i dalje se smijao. – Nisam znao da mrtvi filozofi vole
kršćanske mistike...
- Volio sam ga i dok sam bio ž iv - mirno je odgovorio Viktor. - Sviđala mi se
njegova ideja o čovjekovu sjedinjenju s Bogom. Osim toga, volio je platoniste, kao
i ja.
6
nebo
Slika se u trenu promijenila kad je Rageor naglo ustao. Nestalo je sobe,
bijelog stola i stolca. Vera se trgnula. Iako nije bila sasvim svjesna da ono u što
vjeruje oblikuje njezinu stvarnost, čak i dok je mrtva - kako je jasno definirao
peti zakon ž ivota - intuitivno je osjećala da se dogodio neki otklon, odudaranje
od onoga što je zamišljala, i da joj je nametnuto nešto novo. Pogledala je u
Rageora nekim novim očima. Ili joj pogled koji se prostirao pred njom - nametnut
od sile jače od snage njezine slobodne volje, same sile života - pokazao kakve su
stvari uistinu.
Rageor je stajao pred njima, velik i ponosan, kao prekrivač istkan od crne
tame. Nije bilo više mača, nije imao ljudskoga oblika. Bio je tek prostor koji ih je
usisao u samoga sebe, meki pokrov oštrih rubova, zasut sjajem dalekih zvijezda.
- Vera... - prozborio je Rageor negdje iz daljine, a opet, zvučalo je kao da
govori iz nekog kutka njezina i Viktorova uma - ... ti znaš da to hoćeš li
razgovarati sa Sarom ne ovisi o meni. Ž ivi ili mrtvi, vi ste ljudi. Ne upravljam
vama ja, vama upravlja slobodna volja. Dakle vaši izbori.
- Znam. Samo... ja govorim, ali me ona ne čuje...
- Da... - odgovorio je anđeo. - To zna biti nezgodno.

Opet je poprimio ljudski oblik. Podignuo je pogled, velebni pogled negdje u
nebo koje je i sam bio i neko vrijeme šutio.
- Pitali su mudraca... - počeo je odjednom Rageor - ...koji trenutak čovjekova
ž ivota je najhitniji, koji je najhitniji čovjek kojega u životu susreće, i koje djelo je
u ž ivotu najnužnije...
- Odgovor je glasio: najhitniji trenutak uvijek je sadašnjost, najhitnija osoba
uvijek je baš ona koja se nalazi nasuprot tebi, a najnužnije djelo uvijek je ljubav -
dovršio je Viktor i nasmiješio se.
- To je opet onaj majstor? - prošapće Vera, a Viktor kimne glavom prije nego je
Rageor opet progovorio.
- Dobro si učinila, Vera, što si sa sobom povela filozofa. Vidjet ću što se da

učiniti. Tvoj je zahtjev primljen na znanje.
I to rekavši, nestade. Viktor Valent i Vera Kliger, susjedi, prijatelji i kumovi za

ž ivota, ostali su stajati na praznoj poljani, usred ničega. Gotovo ničega, pomisli
Viktor. Ostavio joj je ipak cigarete.
***
Nosio ga je u zagrljaju kroz eone.
Njemu se tako činilo jer se jedan milijun svjetlosnih godina, koliko je Oortov
oblak udaljen od Sunca, za njegovu svijest koja je opet postajala nalik na
ljudsku, činio kao nemjerljivo mnogo godina.
Jahali su na kometu.
Bilo je brzo.
I uzbudljivo.
6
nebo
Bila je to Loweova ideja, ali se i njemu svidjela.
C/2006 Pl, jedan od McNaughtovih kometa, trebao je proći pokraj Zemlje u

siječnju 2007. godine. Trinaestog dana siječnja bit će vidljiv u cijelome svijetu, a
ne samo na juž noj hemisferi.
Crnom rupom su se preselili od središta Postojanja do Oortova oblaka na

rubu Sunčeva sustava.
Uhvatili su novog McNaughta baš u trenutku dok se rađao. Jezgra je bila

ledena i kompaktna, ali on nije osjećao hladnoću. Tek... znatiželju. Nakon toliko
vremena što je proveo sam u ž itkom tkanju prapostanka, bilo je zanimljivo opet
biti pokraj materije, koliko god ona još bila nedefinirana. I bilo je zanimljivo biti
pokraj drugog bića. Lowe je bio zrcalo u kojem se njegov identitet počeo opet
oblikovati.
Nasuprot drugome, i materiji i anđelu koji ga je nosio u zagrljaju, on je opet

počeo postajati ja.
Kao i komet, i on je u ovome trenutku bio tek potencija. Mogao se pretvoriti u
svašta. Mogao je, naravno, i samo sagorjeti, poput meteora. No dobra stvar s
kometima, i dušama, jest što ih njihova ž udnja za kretanjem tjera da se
razvijaju ljudima nezamislivom brzinom.
Kad duša, i komet, jednom krenu, više nema zaustavljanja. Mogu se kretati
samo naprijed. Da, ponekad poneki planet poremeti putanju ledenoga tijela, ali
se ono nikad ne okreće i ne odustaje.
Kometi se kreću u elipsama.
Kao i duše, uostalom.
Prvi zakon života - sve jest.
Sve postoji. Č ak i ako još nema identiteta, postoji.

Svijest će, naravno, iz toga »sve jest« stvoriti »ja jesam«, no ž ivot postoji i prije
svijesti.
On i Lowe, sad mu se činilo, dugo su se poznavali.

Sve je imalo smisla; počeo se prisjećati.
Kad su se maksimalno približ ili Suncu, već je i onima na Zemlji bilo jasno da
će novootkriveni McNaught biti najsjajniji komet u posljednjih četrdeset godina.
Koliko god ljudi tvrdili da komet navješćuje mračna vremena, pomislio je on,
ovaj je donosio samo dobre vijesti.
Lowe mu se nasmiješio. Više nisu bili u jezgri; surfali su na repu.
Kad je mehanički Odisej proletio ispred njih, na udaljenosti nekih sto
šezdeset milijuna kilometara od jezgre, njih su se dvojica upravo spremali
iskrcati.
Pomagao im je solarni vjetar; počeo je kočiti.
7
nebo
On više nije bio on.
Bio je opet...
***
Sjedili su u kafiću, okruženi titravom bukom, onako kako to čine civilizirani

ljudi.
Konobar je Leonu donio kratki espresso, iako je izgledao kao da bi radije
trgnuo nešto kratko i ž estoko. Buljio je u stol, još nijedanput nije pogledao
Kristu u oči.
Krista je drž ala šalicu čaja, omotala je oko nje ruke, dok joj se lelujava para
dizala u lice. Gledala je kroz prozor. Sara je pila kratko i ž estoko, najviše zato što
njoj nitko neće zamjeriti ništa, a i zato što je situacija bila neugodna i reska, kao
kad netko noktom zagrebe po staklu.
Razmišljala je o tome da spomene Petra... da, kvragu, Petra... da prekine tu
višegodišnju šutnju i spomene razgovor s Jadranom Lunom i kako ju je pitala za
ujaka, ali nije se činio kao dobar trenutak.
I Krista i Leon su šutjeli. Sara je sjedila u sredini, na trenutke se osjećajući
razapeto poput usplahirenog psa čiji su vlasnici krenuli na suprotne strane. Koga
odabrati? Mora li odabrati? Krista to nije uvjetovala. Leon pak nije ni bio svjestan
njezinih muka, okupiran vlastitima. Krista i Leon toliko su dugo za nju bili jedno,
sjedinjeni u tijelo jednog prijatelja, još od djetinjstva, još otkako je Petar poginuo,
da se ova situacija sada činila krajnje nemogućom - jedno tijelo se podijelilo u
dva, a ona ni s jednim nije znala kako razgovarati. Ne, dok su na okupu, ispravila
se. S Leonom još nije pokušala razgovarati nasamo.
Izgledao je loše.
Kad Krista ne bi gledala u nju i Leona - a nije bila sigurna da je ijedanput
dosad pogledala u njih dvoje; čak ni nju jer je to podrazumijevalo da barem
malo pogledom okrzne i Leona - Leon je stidljivo, plašljivo gledao u Kristu,
krajičkom oka. Bilo je nečega nemoćnog u tom pogledu, nečega bolnog što joj je
paralo utrobu. Mož da se i on osjećao kao pas, kao štene slijepo zaljubljeno u
svojega nezainteresiranog vlasnika?
Vjerojatno to nije bila zaljubljenost - ili mož da, kvragu, ipak jest? - nego
samo nijemo traž enje oprosta?
Nedostajalo mu je riječi. To je bilo tako očito. A opet, u njegovim očima ječale
su neizgovorene isprike, molbe, otkucaji srca, pumpanje krvi i znojni dlanovi.
Bio je jebena olupina i Sari je bilo pomalo zlo od toga. Gotovo da joj se više
sviđao dok je bio govno od čovjeka. Barem je imao nekakvog integriteta.
Krista je, s druge strane, mislila je Sara pogledom tražeći konobara da naruči
drugo kratko i žestoko piće, sjedila uspravno i bezizraž ajno kao tudorska
kraljica. Nedostajala joj je samo još aureola svetosti, meko polož ena na tu
njezinu plavu kosu. Bila je malo ljutita na nju, uhvatila se kako misli, bila je
Ijutita i na Leona, jer su je oboje doveli u tu nemoguću poziciju da sudjeluje u
razgovoru kojeg zapravo nema. Da izmišlja razgovor dok Krista istodobno ne ž eli
razgovarati, a Leon želi, ali ne može, jer je zanijemio pred šutnjom i
7
nebo
neprihvaćanjem.
Krista nije prije imala tu osobinu; postojanog, mirnog sjedenja kao da je u
njoj sve u savršenom skladu. Barem ne da se Sara sjećala. Izgledala je kao
sjedeći zen koan, ljudska zagonetka saž eta u tri riječi: ne-gledaj-me; ne-
zanimaš-me ili, možda, gotova-sam-s-tobom-zauvijek. Okej, to je bilo pet riječi,
ali jednako se dobro uklapalo u temelje njezina staklenog prijestolja.
Ili...
Primijetila je kako joj se trznuo mišić ispod desnog oka, sasvim neprimjetno
ž ivac je potegnuo do usnice, i istodobno otkrila kako Krista taj nevoljni pokret
tijela pokušava sakriti, to odudaranje od savršenstva poze; taj izdajnički titraj
koji je otkrivao da ipak nije sve mirno ispod površine; da se negdje u dubini
kovitla neka struja, neki početak uragana emocija, sasvim nezamjetno odizanje
lišća od tla, poneka mrva prašine, neki odbačeni list papira, neka poruka koju
je netko nekome jednom davno napisao, a na njoj je mož da stajalo - jebiga, volim
te...
Jebiga, volim te i dalje, pisalo je na Kristinu licu, samo si to trebao znati
prepoznati. Sad je to Sara sasvim jasno vidjela, iako nijedanput nisu o tome
razgovarale otkako je Leon otišao, i odjednom joj je bilo ž ao prijateljice, nije više
bila ljuta. Ne ž ao na način, kvragu, baš je bolno voljeti to govno ispred sebe, nego
jebiga, ž ao mi je, vidim, teško je zaboraviti sve dobro, sve golemo, svu ljepotu
koju si jednom osjećao, teško je zaboraviti, odreći se onoga sebe koji je volio,
ljubavi koja te napajala i čuvala u usranim godinama nakon gubitka, koja ti je
postavila temelje iznova, koja je bila tvoj okvir ž ivota, sigurna zona unutar koje si
opet počela hodati, i disati, i ž ivjeti...
Taj ž ivac što se rastezao na Kristinu licu, ta gotovo nevidljiva pukotina kroz
koju si mogao zabiti pogled unutra, zagledati se u dvije Kriste - Kristu koja se
borila zadržati dostojanstvo i Kristu koja je voljela nerazumno, iracionalno,
poput djeteta - kako, kako on to uopće nije primjećivao? Je li ju uopće
poznavao?
U jednom je trenutku, dok je Leon već po peti put skupljao nepostojeće
mrvice rasutog šećera sa stola, u pokušaju da nekom uobičajenom, bezveznom
radnjom umiri kaos koji se odigravao oko njega - bož e, kako je Sari sad išla na
ž ivce ta njegova glupa navika - Krista je okrenula glavu od prozora i pogledala
ga. Kako ga je samo pogledala! Jer Krista u tom trzaju oka Leona nije samo
pogledala, nego obuhvatila, upila, usisala kao da je to posljednje što na ovom
svijetu vidi, kao da je to posljednje što će ikad vidjeti, pa ž eli poput arhivara
snova zabiljež iti, svakim fotonom koji se odbio od njezina oka do Leonova lica i
opet natrag u njezin očni ž ivac, cijeli sukus bića naspram nje, svaku sijedu vlas
na sljepoočnicama, tanki pramen koji mu je padao preko čela, boru koja mu se
produbila s jedne strane lica, i svaku misao i osjećaj koji je tu boru izdubio.
Ž udjela je uloviti odsjaj u njegovim očima, vidjeti koliko su se sjene rastegle
preko šarenica, koliko je ton dubok u tim zavojima tame, mož e li ovoga puta
izdržati njezin pogled, a da svojim ne pobjegne u neki kut prostorije kao da je
talac situacije.
Pogledala je u njegove ruke, koje su nekohorentnim Morseovim znakovima
ispisivale poruke skupljajući nevidljive mrvice. Š to god je Leon pisao po stolu,
ona je očito i dalje uspijevala pročitati. Vilica joj se, opet gotovo neprimjetno,
7
nebo
stisnula.
Nije prošao. Jebiga, nije prošao na Kristinu nevidljivom testu, pomislila je
Sara, tiho uzdahnuvši.
U tom trenutku Leon je podignuo pogled sa stola - Krista je već opet sabrano
zurila kroz prozor, u tihu rijeku automobila - i pogledao u svoju ženu kao netko
tko zna da su ga sekundu ranije promatrali i da promatranje nije dobro prošlo.
I on je znao da nije prošao test.
Ali... i u tome je bio pravi problem, shvatila je Sara sada sasvim jasno.
Leon, njezin dragi, tupavi prijatelj Leon, nije bio svjestan pukotine na
Kristinu licu. Nije vidio trzaj živca, pa nije znao ni pogledati unutra.
Nije vidio Kristu koja ž udi oprostiti, koja traži dovoljno dobru ispriku da bi
oprostila. Trebalo je samo to, mislila je Sara promatrajući ih - iskrena isprika,
svjesna sve boli koju je nanijela, i obećanje da nikad više neće biti tako. Da će
njih dvoje zajedno uvijek biti ispred Leonova straha i griž nje savjesti i želje da
pobjegne. Da više neće biti prljavih izdaja, onih ispod pojasa, koje te prelome
napola i ostave ti srce da visi u zraku.
Ne, Leon je vidio samo onu drugu Kristu, prijekog suca koji je upravo
zaključio da gnjida ispred nje nije vrijedna ni pogleda, ni riječi.
- U redu. Podijelit ćemo poslove. Sara mož e isprazniti Martin stan od stvari i
vratiti ključ gazdama, a ja ću zatvoriti Martine račune i platiti pogreb od toga.
Bit će dovoljno novca - rekla je Krista mirno, ne obraćajući se nikome posebno,
iako je bilo sasvim očito da je Leona isključila iz ove računice. I razgovora.
- Nisam znao da nije imala nikoga... - tiho je prozborio Leon gledajući u
Saru, s obzirom na to da je Krista opet pogledom bila izvan kafića.
Sara nije odgovorila ništa. Razmišljala je o tome kako je čudno što je Marta
njih troje imenovala svojim nasljednicima. Č udno, baš čudno. Ne samo da nije
imala nikoga od obitelji. Ona nije ništa ni posjedovala.
Upravo su, nakon izlaska iz ureda javnog bilježnika, postali nasljednici bez
ikakva nasljeđa.
Ili je možda nasljeđe bilo nešto sasvim drugo?, pitala se Sara. Ono što ih je
rasulo, sada ih je opet spojilo, da ih sastavi?
Nije imala pojma otkud je došla ta misao, ali prije nego je o njoj stigla
razmisliti, već je ustajala i brzala za Kristom koja je konobaru plaćala račun,
ostavljajući Leona samog da sjedi za stolom. Jebiga, pomislila je, bit će da sam
ipak izabrala stranu.
***
Ariel, Porto i Marta stajali su na rubu svijeta.
Do maloprije Porto nije imao pojma da postoji tako nešto kao kraj svijeta.
Kako god, uzdahnuo je, ime mu je odgovaralo.
Mjesto na kojem su se našli bilo je istodobno predivno i zastrašujuće. Kraj
7
nebo
svijeta bila je vertikalna klisura toliko ravna i strma kao da ju je neka nevidljiva
ruka odrezala jednim preciznim potezom. Ispod njih je bila provalija kojoj se nije
naziralo dno. Oko njih nije bilo raslinja, nije bilo kamenja, nije bilo ničega.
Razlog je vjerojatno bio britak vjetar koji bi se svako malo, nimalo nježno,
poigrao s Arielinom dugom, srebrnom kosom koja joj je dopirala do ispod
struka. Nazvati taj vjetar britkim bila je gotovo pa uvreda, shvatio je Porto kad se
približio rubu svijeta. Bio je snaž an poput kakva uragana. Ariel ga je čvrsto
primila za ruku.
- Ne se približavati - nasmiješila se. - Ako te ovaj uhvati, ni ja te neću moći
uloviti.
- Kakav je to vjetar? - upitao je.

- Ha... Vjetar sudbine.
Kimnuo je glavom. Sad su mu stvari postale mnogo jasnije. Shvatio je zašto ih
je Ariel dovela ovamo. Marta je, naime, željela doznati što se dogodilo s djecom.
Sa Sarom, Kristom i Leonom.
- I kako će nam vjetar pomoći? - zanimalo je Porta.
- Pa pitat ćemo ga.

Marta je stajala sa strane i šutjela. Izraz lica bio joj je, na ovoj hladnoći,
pomalo otvrdnuo, iako hladnoća nije bila fizička. Ništa ovdje, pomislio je Porto,
nije bilo fizičko. Zapusi vjetra koji su dopirali do njih, osjećao je sve jače, uvlačili
su se pod kožu, poput nekih pipaka, i ispitivali iznutra. Pomalo ga je hvatala
nelagoda. Taj vjetar, tko god ili što god on bio, postavljao je nezgodna pitanja.
Tko si, pitao je vjetar Porta. Tko si... sjeti se... tko si... Porto je uplašeno
pogledao u Ariel.
- Ne sad. Ne njega. Nismo došli zbog njega - odgovorila je Ariel tvrdo.

Više nije izgledala njež no i krhko. Njezina široka bijela haljina, nabrana ispod
grudi, kako je Portu cijelo vrijeme izgledala, stisla se uz njezino tijelo poput oklo-
pa, a oči, sada tamne poput noći, sjajile su u svemirskom mraku. Mogao se
zakleti da u njima vidi zvijezde.
Porto je poznavao taj njezin ton, ravnu boju glasa, u kojoj kao da nije bilo
nikakvih osjećaja. Iako je bila njegova prijateljica već jako dugo, ponekad je imao
osjećaj kao da je uopće ne poznaje. Nakon onog razgovora o metaforama u Ne
Očekujte Ništa, taj se osjećaj samo pojačao. Pitao se koliko toga ovdje nije znao;
koliko je toga što ga je okruživalo u ovom njegovu višestoljetnom životu na nebu
bila iluzija. Arielin lik načas mu se zamuti; na sekundu mu se učinilo da na sebi
nema bijelu haljinu, nego nekakvo crno vojničko odijelo. Protrlja oči nekoliko
puta i otrese se zbunjujuće slike.
- Kao da je u meni... - promrmljao je i shvatio da mu zubi cvokoću od straha.
- Je, da. Vjetar sudbine je zajeban tip - Ariel se nasmiješila i onaj čudni
osjećaj, kao da je uopće ne poznaje, kao da ne poznaje ni samoga sebe, nestao je.
Utješno je izdahnuo.
7
nebo
- Marta! - pozvala je Ariel.
Prišla je naprijed i upitno pogledala Ariel.

- Marta, morat ćeš se približ iti sve do ruba stijene i sama ga pitati. Vjetru
sudbine pitanja postavlja uvijek onaj koji ž eli doznati odgovor. Ja ne mogu
postaviti pitanje umjesto tebe.
Ti odgovor ionako znaš, odgovorio je vjetar, Portu se učinilo uz cerek.
Stresao se od nelagode. Podignuo je pogled prema Ariel, zbunjen vjetrovim
odgovorom. Ariel nije skrenula pogled, ali nije ni odgovorila. Samo je nijemo
odmahnula glavom. Iz Portova iskustva to je značilo da će na odgovor na svoje
pitanje morati pričekati. Zašto je Ariel šutjela? Ako je znala odgovor, ako je znala
što je s djecom, zašto im to nije rekla? Zašto ih je dovela ovamo? Njezine oči su i
dalje bile nijeme.
- Š to trebam učiniti? - pitala je Marta.
- Samo priđi rubu - odgovorila je Ariel i pomaknula se nekoliko koraka
unatrag.
- Ali, neće li je vjetar odnijeti? - Porta je pomalo uhvatila panika.
- Š šššš! - utišala ga je Ariel.

Marta, rekao je vjetar, pozivajući je. Marta je spustila glavu, udahnula
nekoliko puta, a onda podigla pogled i u tri odrješita koraka prišla rubu.
Stajala je toliko blizu provalije da se Porto uplašio da će pasti, i bez toga silovitog
vjetra koji je, očito, pleo niti sudbine. No, gle čuda, vjetar se u tom trenutku
umirio - divlji kovitlac koji je do maloprije prijetio sve ih prebaciti preko ruba,
sad se počeo zgušnjavati u prozirnu, gigantsku masu, koja je postojano stajala
u zraku, desetak metara od Marte. Njegova golema prilika povinula se iznad
njezine glave, a glas koji je prije toga šuštao poput jesenskog lišća i uvlačio se u
njih kao zvuk u snove, sad je bio snažan i čvrst, kao da doista izlazi iz nečijih
pluća.
- Ž elim znati što se dogodilo s Kristom, Leonom i Sarom - jasno je rekla Marta
i Porto je bio silno ponosan jer joj glas nijedanput nije zadrhtao.
A onda se dogodilo pravo čudo. Vjetar se u djeliću sekunde pretvorio u
prozirni ekran na kojem su se pojavile tri prilike koje su poput holograma
svjetlucale u praznini. I likovi su bili sastavljeni od čestica vjetra, kao da ih je
oblikovao najvještiji kipar na svijetu.
Pred njima se počeo odvijati film. Ispočetka su likovi bili mali - promrzla djeca
na obali rijeke, koje odrasli zamataju u deke i nose na rukama do kola Hitne
pomoći. S bolničarima su ulazili i odrasli ljudi. Sa Sarom i Kristom Sarina mama
- Porto nije imao pojma kako je znao da je to upravo Sarina majka, ali je znao; s
Leonom njegov zabrinuti otac.
Potom ih je vidio u bolnici, kako lež e u krevetima, zamotani od glave do pete,
kao novorođenčad, pogleda tupo uprtih u stranu, nezainteresirani za ono što
su im odrasli govorili.
Sarina mama, vidio je Porto jasno, podjednako je bila zabrinuta za obje
djevojčice.
7
nebo
Onda je Krista počela plakati.
Dugo je, dugo plakala.
Liječnici su govorili da je to dobro.
Leon je i dalje bio katatoničan. Liječnici su objašnjavali njegovu, Porto je imao
dojam jako briž nom ocu, kako je i to na neki način dobro, jer je pokazivalo da
tijelo štiti psihu od šoka. Kad se oporavi od traume, kad tijelo »proradi« što je
dož ivio, govorili su, opet će se početi kretati i govoriti.
Sara je samo šutjela.
Č inilo se kao da je od kamena. Izvana je izgledalo kao da je s njom sve u
redu. Ali nije pustila nijednu suzu. Nije pokazivala nikakve emocije u vezi s
tim što se dogodilo. Ponekad je milovala majku po kosi, kao da je ona, mama,
a ne Sara, stajala na nasipu dok su se njezini prijatelji utapali.
Bilo je zastrašujuće to gledati.
Martina ramena počela su se tresti. Grčevito je plakala. Porto je krenuo
prema njoj, ali ga je Ariel zaustavila.
Film se nastavio.
Prošli su mjeseci. Krista je prestala plakati. Leon je počeo govoriti i hodati.
Sara je i dalje izgledala kao da je netaknuta tragedijom. I dalje su bili
nerazdvojni, ali o Petru nisu razgovarali.
Leon se uozbiljio. Sve ono što je Petar nekad radio za Kristu, sada je radio
on. Nosio joj torbu u školu, pod odmorom donosio už inu, pratio je kući,
pomagao joj pisati zadaće.
Sara... Sara je bila potpuno sama. Ne fizički sama, ali nešto u njoj nije bilo
sasvim na mjestu i Portu je to bilo vidljivo jasno, iako je Vjetar sudbine
pokazivao samo događaje, a ne i misli i emocije.
U dvadesetima su Krista i Leon postali par. Č inili su se sretnima. Izgledali su
kao da su zaboravili dan na rijeci. Sara je i dalje bila sama. Sad je Porta već
pomalo ljutila. Ta mala je bila tako tvrdoglava u odbijanju pomoći, pomislio je.
Upisali su fakultete. Krista je odlučila postati psiholog. Leon je odabrao geologiju.
Sara je odlučila studirati fiziku.
U dvadeset petoj godini Krista i Leon dogovorili su vjenčanje, a Sara je bila
kuma i jednom i drugom. Na vjenčanju, u ponoć, dok su Leon i Krista plesali
zagrljeni, ona poput kakva njež nog cvijeta u njegovu snaž nom zagrljaju, Sara je
stajala u kutu i promatrala ih.
Portu se na sekundu učinilo da joj oči svjetlucaju u mraku, kao da ispod
trepavica nosi zavjesu od suza, ali mož da je to bilo samo mreškanje u tkanju
vjetra.
***
Emanu'el Roland stajao je usred Tržnice osjećaja. Dolazio je ovamo barem

jedanput dnevno. Moglo se to nazvati dobrotvornim radom. Anđeo njegova
7
nebo
ranga, zapravo anđeo njegove dugovječnosti - a on je »ovdje« bio od početka -
najčešće nije dolazio na Tržnicu osjećaja, osim ako nije imao dobar razlog.
Tržnica je bila dobro mjesto za sve anđele početnike, tek rođene, da se upoznaju
s ljudskim osjećajima.
Jer ovdje je ponekad vladao pravi kaos. Nasmiješio se. Nebeski bazar uvijek
je bio uskuhan kao neki kotao i anđeli početnici često su se znali ovdje izgubiti.
Netko tko se upravo rodio iz vječnosti, tko je tek počeo opipavati svoj identitet,
izdvojen iz mora ljubavi u kojem je svijest dijelio s čitavim postojanjem, nije
uvijek isprve mogao shvatiti kako ljudsko biće može do te mjere biti ispunjeno
gađenjem prema sebi ili toksičnim osjećajem krivnje.
Rose je stajala na rubu vreve i svojim velikim očima u nevjerici promatrala

odsjaj ljudskoga bića koje je upravo grčevito plakalo. Njezina zamišljena kosa,
nježno zagasite ruž ičaste boje, nemirno je lelujala, iako nigdje nije bilo ni daška
vjetra. Stajala je pokraj muškarca zgrčenog u čvor. Ruka joj je nekoliko puta
krenula prema njegovim povinutim leđima, ali svaki put kad bi ga pretresao
bolni vapaj, ona bi povukla ruku, nesigurna što učiniti.
- Hej, Rose! - Emanu'el je stavio ruku na njezino rame.
- Emanu'ele!
Olakšanje što ga vidi bilo je zamjetno. Od napetosti koju je izbacila iz tijela
kad ga je vidjela, njezina je prilika zatitrala na rubovima, ali se lelujanje njezine
kose naglo umirilo. Mladi anđeli nisu bili samo zbunjeni ljudskim osjećajima.
Trebalo je vremena i da se naviknu da imaju oblik.
- Kako ide, Rose? - nasmiješio joj se.

Rose... pa Rose je bila nekako njegova. Anđeli nisu imali partnere, anđeli nisu
imali obitelj, barem ne kao ljudi, i anđeli nisu imali djecu, ali mogli su ih
kreirati kad su htjeli. Rose je bila njegovo dijete. Kad se ukazivala potreba, stariji
anđeli odlazili bi na Anđeosku poljanu i iz nepreglednog polja kreativnosti
zagrabili djelić koji bi potom oblikovali u izdvojeno biće. Svako oblikovanje,
svako rađanje, zahtijevalo je osoban pečat. Da bi se iz neoblikovanog polja
kreativnosti stvorio novi anđeo, trebalo je dati djelić vlastite osobnosti. I tako je
rođena Rose - iz srčane energije Emanu'ela.
- Pa... malo sam zbunjena, znaš - stidljivo se nasmiješila.
- Č ime, Rose?
- Došao je maloprije - pokazala je pogledom na čovjeka.

- Vidim... - odgovorio je Emanu'el, intenzivno piljeći u zgrčeno biće, na brzinu
iščitavajući njegovu sudbinu.
- Ubio je ž enu, znaš. Prilično primitivna svijest. Većinu ž ivota osjećao je samo
primarne emocije - zavist, ogorčenje, ljubomoru... Uh, puno ljubomore... Nije mu
dala povoda, ali... no pa znaš kako je - Rose je hvatala dah dok je prepričavala.
- Da, razumijem...
7
nebo
- I, onda, kad je došao tu... pa, dogodilo se nešto neočekivano... Znaš, nije kao
drugi... U trenutku kad je ušao, sve se razbistrilo u sekundi. Zemaljska stvarnost
raspala mu se kao puding...
- Puding? - Emanu'el je podignuo obrvu i nasmiješio se.

- Da, puding! Znaš da na Zemlji imaju puding? - oduševljeno ga je pogledala. -
Nisam mu još probala okus iz njihovih sjećanja, ali čini mi se kao nešto jako
ukusno!
- Je, dobar je puding - nasmijao se sada naglas.

- Uglavnom, kad je došao ovamo, samo se razlijepio. Sve je shvatio u sekundi.
Sve! Dosta nevjerojatno za nekoga tko je na Zemlji bio tako... - na sekundu je
oklijevala, kao da se sjetila da bi ono što će reći moglo biti uvredljivo - ... no, pa
primaran, znaš...
- Događa se ponekad...
- Ima li to veze s njegovom prijašnjom egzistencijom?
- Vjerojatno, dušo.
- Onda bih svakako trebala pogledati što je bilo prije. Zašto je odabrao tako
nešto. Mislim, da ubije.
- Gdje mu je ž ena? Ž ena koju je ubio? Je li još ovdje?
- Ne, otišla je dalje.

- Razumijem.
- Onda bih vjerojatno trebala otići do Banke sjećanja, zar ne?

- Da. Pogledaj kakvu mu je poruku ostavila prije nego se otišla ponovno
roditi.
- A... mislim, što s njim? Jako pati, znaš... Muškarac je i dalje lež ao
zgrčen na tlu.
- Ja ću to riješiti. Bez brige.
- Okej, super! - Rose se nasmiješila. - Pa, idem ja onda... Vidimo se...

Pogledala ga je nježno, s ljubavlju, i Emanu'el je osjetio kako vibracije
njezina srca poput toplotnih udara oplahuju njegovo srce.
Kad je nestala u oblaku maglice, Emanu'el se okrenuo prema čovjeku na
podu. Už as koji je osjećao bio je opipljiv. Š to su emocije bile tež e i bolnije, to su
na nebu imale jasnije konture. Ljubav, radost, lakoća u oblacima su bili poput
etera - gotovo nevidljivi, ali snažno prisutni poput otoka energije, na kojima se
bilo tko mogao napojiti. Griž nja savjesti, gađenje, mrž nja na ovoj su strani
oblikovali vidljive crne rupe koje su iz okolnog prostora halapljivo gutale sretne
misli u pokušaju da se izliječe. Nisu, naravno, mogle napraviti nikakvu štetu,
ali često, bez anđeoske intervencije, taj pokušaj da se nahrane i umire nije
vodio nikamo.
7
nebo
Emanu'el je posegnuo rukom prema svojem srcu. Bio je to magičan prizor -
na rubu vreve Tržnice osjećaja, gigantski prozirni anđeo koji je izgledao kao da
je saliven od mirne vode, valom svoje lijeve ruke krenuo je prema jedinoj
konkretnoj tvari u sebi, električno plavom srcu koje je kucalo u ritmu svemira.
Kad je rukom dotaknuo srce, njegovo kucanje postalo je toliko glasno, kao da
neko veliko nevidljivo biće, u kojem spava čitava stvarnost, glasno udiše i izdiše.
Iz sredine srca izvukao je malu struju, mali električni naboj koji se živahno
otimao u njegovoj ruci. Čvrsto ga je primio, pogladio drugom rukom, a onda
prinio usnama i šapnuo tihu naredbu:
- Izliječi!
Potom je električno plavu munju spustio do leđa zgrčene prilike, rukom
ušao kroz njegovo tijelo bez ikakva otpora i usadio je u srce ubojice. Č ovjek je
zvučno izdahnuo, s takvim olakšanjem da se na sekundu cijela tržnica umirila,
a onda je crna rupa koja ga je gutala prestala rasti, ukočila se kao zamrznuta
slika i nestala.
- Opet tezgariš, ha? Spašavaš izgubljene duše izvan radnog vremena?
Energija koja ga je pogodila u leđa i obgrlila poput zagrljaja, mogla je biti samo
jedna osoba.
- Samo slijedim osmi zakon ž ivota. Svatko ima pravo na oprost jer pogreške
zapravo ne postoje – okrenuo se i nasmijao.
Pred njim je stajao Lowe. l još netko.
- Točan kao atomski sat!

* * *
Sara je sjedila u institutu i promatrala snimku kometa iz Barilochea u

Argentini. Vidjela je i onu iz Pukekohea s Novog Zelanda. I iz Pertha u Australiji.
Vidjela je svaku snimku lani otkrivenog, novog McNaughta, koji je u siječnju
proletio kraj Zemlje, do koje je mogla doći.
Moglo bi se reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Još je osjećala posljedice

fatalnog susreta od kojeg joj je nekoliko puta zadrhtalo srce. Posljednji put
prije pet minuta, zajedno sa šalicom kave koju je drž ala u ruci, kad su u
institut počeli pristizati podaci s letjelice Ulysses. Zbog čega je sada sjedila u
potpuno mokrim, prljavim hlačama. Ali nije ju bilo briga.
Rep... oh, rep! Bio je dugačak najmanje sto šezdeset milijuna kilometara. Iako
je McNaught bio malen komet, nju je u ekstazu već bacila činjenica da bi pokraj
Zemlje, prema proračunima, sljedeći put trebao proći za 92 600 godina.
Č ovječe! Glava joj se zaž arila od svih mogućnosti koje je zamislila.
Veliki komet 2007. godine, kako će ga zvati mediji, bio je toliko sjajan da se
nije vidio samo na južnoj hemisferi, nego je sredinom siječnja bio vidljiv i u
cijelom svijetu. Titrava točkica tik do už arene kugle, s repom koji se zbog
solarnog vjetra okretao od Zemlji najbliže i najsjajnije zvijezde, Sunca.
Proučavala je podatke koje je poslala letjelica Ulysses. Ono što je bilo
7
nebo
krajnje neobično jest da je solarni vjetar, sto šezdeset milijuna kilometara od
jezgre kometa, usporio na polovicu svoje brzine. Obično je brzina iznosila oko
sedamsto kilometara u sekundi na toj udaljenosti od Sunca, no u kometovu
repu, nekim čudom, spustila se na četiristo kilometara po sekundi.
Hm... Grizla je vrh olovke dok je čitala komentar profesora svemirskih

znanosti Michaela Combija. Da je solarni vjetar osjetio nemir tako malog
kometa? Zbilja neobično...
Bio je tu i dodatni plus. Mehanički Odisej pokupio je i podatke o uvjetima

koji su vladali prije 4,6 milijarde godina, u trenutku kad je nastao Sunčev
sustav. Zagrizla je olovku još jače, a onda se naglo trgnula jer joj je zazvonio
mobitel na stolu.
- K vragu! - opsovala je.
Olovka joj je pala na pod.
- Robi je - rekao je glas s druge strane.
- Robi, kao Robi moj nazovi prijatelj koji misli da sam ja najdosadnija osoba
na svijetu? - procijedila je.
- Ne mislim da si ti najdosadnija osoba na svijetu - odgovorio je glas iz

slušalice uz uzdah.
- To nisi rekao kad smo se zadnji put čuli.
- Rekao sam da si davež ...
- ...što je zapravo još gore - upala mu je u riječ.
- Dobro, ponekad si davež.
- To ne zvuči ništa bolje.
- Dobro, jebemu, moramo li opet voditi cijeli taj razgovor ispočetka?! - Robi
je gubio ž ivce.
- Koji razgovor?
- Ovaj. O-v-a-k-a-v. Razgovor u kojem te ja nazovem s razlogom, a ti okreneš

temu na nešto potpuno nebitno.
- Š to hoćeš?
- Č ekaj, ti se sad još i ljutiš?
- Ne. Imam posla - odgovorila je lakonski.
- Ti mene namjerno zajebavaš, zar ne? Svaki put kad te nazovem.
- Malo. Mož da. Ne uvijek - nasmijala
se. Uzdahnuo je.
- Gledam u komet, znaš - prekinula je tišinu.
8
nebo
- Koji komet?
- C/2006 Pl. Veliki komet. Diiiiivan je!
- Drago mi je zbog tebe - odgovorio je suho.
- Ti si zbilja gunđalo, znaš! - naljutila se. - Zašto se nekad naprosto ne mož eš

veseliti zbog mene?
- Ja se uvijek veselim zbog tebe. Kad postoji razlog. Ali kod tebe je malo
razloga za veselje.
- Jebi se!
- Pa sad... to nam je dosta dobro išlo, dok ti nisi postala čudna...
- Š to, zapravo, hoćeš? Naprosto reci što hoćeš i da završimo! - viknula je u

slušalicu.
- Aha. Skrećemo s teme.
- Ne želim o tome razgovarati. To je bila pogreška.
- Hvala - odgovorio je jetko.

- O, kvragu! Nisam tako mislila! Nisam mislila da je to bilo pogreška -
pogreška, nego je bilo...
- Pogreška - pogreška.
- Znaš što mislim...
- Ne znam. Ali nema veze. Nisam te zato nazvao.
Sad je ona uzdahnula. Kvragu, opet je sve zajebala. Duboko je udahnula i
onda progovorila mirnijim glasom:
- Robi... hoćeš li mi, molim te, reći zašto si me nazvao? Evo, bit ću pristojna.
Muk s druge strane. Zakolutala je očima i pogledala u strop, brojeći u sebi do
deset, da opet ne prasne. Ponekad je brojenje, dok je razgovarala s Robijem,
doista i pomagalo.
- Jutros sam vozio Jadranu Lunu u vrtić...
- Dobro.
- Rekla mi je da je razgovarala s tobom.
- Da? Mislim, stalno razgovaramo.
- Rekla mi je da ste razgovarale o Petru.
- Ah, to.
- Da si joj rekla da je Petar bio njezin ujak koji je umro kao dijete.
- Jesam.
8
nebo
- E pa, imamo problem.
- Kakav problem?
- Sara, jesi li se upitala kako ona zna za Petra?
- Pa, ne. Mislim, zbunila me tim pitanjem. Pretpostavila sam da si joj rekao ti,
ili Krista, ili... što ja znam... Mislim, nikad prije nismo razgovarale o tome.
Mislila sam o tome porazgovarati jutros s Kristom i Leonom, ali jebote... To je
zbilja nemoguća situacija s njih dvoje! Oni uopće ne razgovaraju! Mislim, mož eš li
ti to zamisliti - sjede jedno pokraj drugoga i uopće ne razgovaraju!
- Dobro, pusti sad to. Vratimo se na bitno.
- Okej.
- Pa, vidiš... ja sam je pitao kako zna za Petra, kad me jutros traž ila da joj
pričam o Petru.
- Dobro. I?
- Pitao sam je zašto ne pita mamu, s obzirom na to da je Petar bio mamin
brat i da ga je ona poznavala mnogo bolje.
- Dobro, dobro... - odjednom je postala nervozna od cijelog tog razgovora.
- Odgovorila mi je da se s mamom ne može razgovarati o tome.
- Ha? Zašto?
- Zato što mama ne vjeruje u šišmiše.
- Molim?!
- Hoću reći, anđele.
- Č ekaj, ne razumijem... Kakve to veze ima jedno s drugim?
- E pa, rekao sam ti da imamo problem.
- O, Isuse Bože, prijeđi više na bitno!
- Sara, Jadrana Luna tvrdi da joj je za Petra rekao anđeo.
- Molim?
- Taj anđeo, koji se zove Manuel, navodno joj je rekao da ima ujaka.
- Okej, cijela ta priča s anđelima postaje prečudna...
- I da joj je anđeo rekao da ljudi kad umru... pa, zapravo ne umru.

- Ne razumijem...
- Anđeo joj je rekao da njezin ujak, Petar, nije mrtav, iako je mrtav. I da se
Petar vraća kući.
* * *
8
nebo
Kad je Vjetar sudbine ušutio, tek je tada nastao pravi kaos.
Porto se nije mogao sjetiti da je ikad, u ovih četiristo dvadeset pet godina
koliko je bio na nebu, vidio nevrijeme. Vjetar sudbine kao da se potpuno oteo
kontroli. Preko tamnog neba obasjanog zvijezdama kao da je netko prolio bočicu
tinte i ljubičasta boja sad je gutala svaki tračak svjetla.
Sa svih strana sijevale su opasne munje, a nebo je grmjelo kao da će se čitav
svijet rastaviti na atome. Grom je opalio tik ispred njegovih nogu, a iz suhe
zemlje počeo se uzdizati stup dima plavičaste boje.
- Stigao je... - promrmljala je Ariel, ali Porto je bio previše šokiran da išta
pita.
Potpuno neshvatljivo, odjednom je počela padati kiša. Snaž na, silovita kiša,
čije su kapi bile veličine boba grož đa. Začudo, kad bi ga opalile po glavi, ništa
nije boljelo. Ali bio je mokar.
Sve je to bilo čudno. Daleko od toga da su na nebu vladali neki idealni
klimatski uvjeti. Zapravo, nije bilo nikakvih klimatskih uvjeta. Otkad se Porto
sjeća, oko njega je uvijek bila izmaglica, kao da se cijelo vrijeme kretao među
oblacima. Sunca nikad nije bilo, ali nije bilo ni mjeseca. Bilo je uvijek mračno,
ali je uvijek bilo i dovoljno svjetla zato što je nebo bilo prekriveno zvijezdama.
Sada, kada je prvi put na to obratio pažnju, postalo mu je jasno da je na nebu
vladao vječni sumrak, ili mož da vječna zora. Ali dana, pravog dana kakvog se
sjećao sa Zemlje, ovdje nije bilo.
I svakako nije bilo kiše, podivljalih vjetrova koji govore, munja i gromova koji
slijeću tik ispred tvojih bosih stopala.
- Sve je pošlo po krivu - rekla je odjednom Marta.
- Kako to misliš? - upitao je Porto.
- Djeca su nesretna.
- Pa, dobro... nije baš sve idealno, ali to je život - rekao je Porto.
- Nije to nikakav ž ivot! - prasnula je na njega. – Sve je to laž ! Kako uopće
mož eš reći tako nešto?
- Ali, Marta, nije da ti tu mož eš nešto učiniti - dodao je pomirljivo i pokušao
je zagrliti u znak utjehe, ali je ona otresla njegovu ruku s ramena.
Lecnuo se. Čudno, pomislio je. Tek ju je našao i evo njihove prve prepirke. Prve
nakon četiristo dvadeset pet godina. Da li nas to kvalificira za par koji se voli,
pomislio je Porto. Glupa pomisao! Otresao ju je istog trena. Zašto bi svađa bila
znak ljubavi? Zato što to znači da ti je stalo, tiho je rekao neki glasić u njegovoj
glavi.
- Ne ž elim se svađati s tobom... - rekla je Marta. - Ali... ovo nije dobro. I ovo
nije nikakav život. Taj njihov ž ivot.
Uzdahnuo je. Ova rečenica mu se odnekud činila poznatom, ali nije imao
pojma odakle.
- Djeca definitivno imaju problema. Leon... Leon je prevario Kristu.
8
nebo
- Događa se... - promrmljao je Porto sebi u bradu.
- Kako to misliš - događa se? Onima koji se doista vole, to se ne događa! -
usprotivila se.
- U redu. U pravu si.
- A Sara?! Ona curica koja je pazila na sve oko sebe, ta curica se potpuno
izgubila!
- Marta, ali oni više nisu djeca...
- Meni će uvijek biti djeca! Moja djeca! – viknula je.
- Marta, molim te, slušaj me... - pokušao je ponovno. - Ništa mi tu ne mož emo
učiniti. Mislim, razumijem, jasno mi je... Stalo ti je do njih, ali što mi tu
mož emo? Pa, mislim, mi smo mrtvi!
Naglo je zašutjela. Pogodilo ju je to iznenadno, očito priznanje smrti. Iz
ljubičastog neba, kao u znak neke uvrnute potvrde Portovih riječi, kresnuo je
još jedan grom. Ariel je stajala sa strane, na rubu njihove svađe, nedirnuta
valom kiše koja se prolijevala iz nepostojećih oblaka. On i Marta su vjerojatno
izgledali smiješno. Marti je kosa bila potpuno slijepljena uz glavu, a odjeća
natopljena do posljednjeg šava. Š ešir koji je nosila bio je na tlu, vjerojatno joj ga
je otpuhao vjetar, a da ni jedno od njih dvoje nije primijetilo kada. Najsmješnije
je bilo to što je u žaru rasprave mahala svojim kišobranom, ali ni u jednom
trenutku joj nije palo na pamet da ga otvori i zaštiti ih od kiše.
- Marta... kišobran... - pokušao je Porto prekinuti tišinu.
- Ma koji vraž ji kišobran?! - povikala je, a onda ugledala kišobran u svojoj ruci
i zavitlala ga preko ruba provalije.
Porto se počeo smijati. Izgledala je odjednom tako mlado. I tako neodoljivo.

Nije više bilo traga onoj ženi, mnogo starijoj od svojih godina, koja je usplahireno
pokušavala dobiti termin kod Boga, u redu ispred šaltera.
- Ma, jel se ti to meni smiješ? - obrecnula se.
- Ne, ne... oprosti... ne, samo nikad prije nisam ovdje vidio kišu... - promucao
je između dva napada smijeha.
- N-i-j-e s-m-i-j-e-š-n-o! Zar ne vidiš što im se događa? Potpuno su se izgubili!

Pogledaj samo Kristu! Ma, pogledaj je! - mahala je rukom prema vjetru, kao da
tamo još stoji nevidljivi ekran. - Ona... ona... ma, ne znam što bih uopće rekla...
- Okej, okej. Shvatio sam - Porto se uozbiljio.
Stajali su jedno nasuprot drugom, kao dva ovna na brvnu, mokri kao
miševi. Porto, bosih stopala, ukopanih u blato koje se stvorilo otkako je kiša
počela padati. Marta, bez kišobrana, bez šeširića, torbice odbačene također
negdje u blato. Vrijeme kao da se zaustavilo. - I... - počela je Marta, a onda
stala.
- I... - nastavio je Porto s iščekivanjem.
- I... jebemu! - opsovala je.
8
nebo
- I... - dodao je Porto i približ io se Marti za dva koraka.
- Vjetar je rekao...
- Š to je rekao vjetar, Marta?
- Zapravo, nije rekao...
- Nego...
- Više kao da je bio u mojoj glavi i rovario... po sjećanjima...
Porto je samo kimnuo glavom. U kutu usana pojavio mu se smiješak.
- Rovario je, i rovario... i... kao da su se otvorila neka vrata...
Porto ju je gledao bez treptanja.
- ...vrata za koja uopće nisam znala da postoje u meni...
Bili su toliko blizu da su im se već gotovo nosovi dodirivali.
- Znaš, Porto... ja mislim... da ja tebe znam odnekud... otprije...
Osmijeh iz kuta usana počeo mu se razlijevati cijelim licem, a onda je nešto
snaž no bljesnulo, tik do njih, i ovoga puta se sve, ali doista baš sve zamračilo.
Posljednjim tračkom svijesti Porto je pomislio da je grom ovoga puta precizno
pogodio metu, iako nije znao zašto su baš njih dvoje meta, ali onda je čuo Ariel
kako govori:
- O, bož e, Rageore! Ti i tvoj prokleti mač!
***
- Jadrana Luna...
Ona i Beh igrali su se na livadi. Beh je bio puno, puno veći. Velik gotovo kao
tigar, jedino što nije imao zlatne pruge, nego crne i bijele crte po tijelu. U ruci je
drž ala obruč, isti onaj s kakvim su se nekad igrali u vrtiću, a Beh je hvatao
zalet i trčao, trčao, a onda skočio u obruč. Smijala se. Bravo, mačak!, vikala je na
livadi, dok su iz nježnih kupova cvijeća polijetali ljubičasti leptiri...
- Jadrana Luna... - čula je tihi glas i otvorila oči.
Bilo je rano jutro. Š est sati, pokazivao je zeleni satić na njezinu noćnom
ormariću. Na krevetu je sjedio Manuel. Gledao ju je zlatnim očima, kao velika
maca. Kao tigar.
- Manuel! - razveselila se, ali on je stavio prst na usta i utišao je.

- Moramo razgovarati - rekao je, a oči su mu opet zasvjetlucale.
Čudno, pomislila je, činilo se kao da se u kutu oka pomaljala jedna suza.
- Morat ćeš biti hrabra, Jadrana Luna - rekao joj je Manuel malo poslije,
nakon što su dugo, dugo šaptali.
- Hlabla... - ponovila je, a onda se ispravila - ...hrabra.
8
nebo
- Hrabra kao hrabri lav - nasmiješio se. - Hoćeš li moći? - pitao ju je njež no.
- Aha - kimnula je. - Ja sam najhrabrija djevojčica u svemiru! - nasmiješila
se i visoko podigla ruke u zrak, kao da ž eli pokazati koliko je točno prostran taj
veliki svemir.
- Jesi. Baš jesi. Ti si najhrabrija djevojčica u svemiru - rekao joj je Emanu'el
Roland, a onda mu je iz kuta oka potekla zlatna suza.
8
nebo
5. Razotkrivanja
siječanj 2007.
- Zašto puziš po zemlji?

- To sam vidjela na televiziji. Tako rade komandosi kad ne ž ele da ih
primijete.
Viktor Valent sporim je koracima slijedio Veru koja se polako povlačila uz zid
kuće puzeći na laktovima i koljenima. Nos joj je bio zabijen u slabu travu,
zaostalu od jeseni i krutu od siječanjske hladnoće. Snijega više nije bilo, a
zemlja je bila tvrda.
Nije se više sjećao koju je sortu trave posijao, ali bio je prilično ponosan na
svoj odabir jer trava je, očito, preživljavala zimu za zimom i odupirala se mrazu i
ledu koji bi ju zasuli u hladnim mjesecima.
Stajali su ispred njegove kuće na Trešnjevci koja više nije bila njegova, nego
Robijeva zadnjih dvanaest godina. U kući je gorjelo slabo svjetlo, vjerojatno iz
kuhinje, a na starom kauču sjedili su Robi i Sara. Leon je mož da već spavao u
garaži, nije imao pojma, ili ga uopće nije bilo doma.
Doma... Pitao se da li Leon i dalje kuću u kojoj je odrastao naziva domom. Ili je
dom, mož da, bio u sivoj zgradi, tik do obale Save, u kojem su danas, bez njega,
živjele Krista i Jadrana Luna. Ili doma više uopće nije bilo.
Š mrcnuo je glasno, iako mu nije bilo hladno. Kao što ni na Verinim laktovima i
koljenima nisu ostajali tragovi zemlje. Biti mrtav imalo je i dobrih strana, iako je
Verino puzanje bilo sasvim nepotrebno.
U tom trenutku Vera se naglo uspravila, provirila kroz prozor, a onda brzo
opet čučnula na zemlju.
- Tu su! - konspirativno je prošaptala.

- Znam da su tu. Vidim ih... - uzdahnuo je pomalo rezignirano. Vera se u sve
ovo previše uživljavala.
- Brzo se spusti! - zasiktala je s poda. - Vidjet će te!

- Vera, mrtvi smo, nitko nas ne može vidjeti!
- Nemoj ti meni - mrtvi smo! Ako mi vidimo njih, možda i oni mogu vidjeti
nas.
- Okrenuti su nam leđima - promrmljao je, i dalje stojeći uspravno i
gledajući ravno kroz prozor.
- Š to rade?
8
nebo
- Gledaju film.
- Koji film?
- E, jebiga, ne znam! - gubio je strpljenje.

- Je l' prepoznaješ nekog od glumaca?
- Vidim Meryl Streep.
- Je l' u Africi?
- Nemam pojma.
- Ima li crnaca oko nje?
- Nema. Evo, pojavio se Robert Redford na ekranu.

- Ah... - rekla je raznjež eno i polož ila lijevu ruku na srce. - To mi je najdraži
film... To ti je »Moja Afrika«.
- Ne znam. Nisam gledao.

- Ma, kako nisi gledao! Meryl glumi Karen von Blixen, a Robert Denysa
Fincha Hattona. Jako se zaljube... - uzdahnula je. - Ali ne završi dobro, znaš...
- Ha, čuj...
- Ona dobije sifilis.

- Od koga? Roberta Redforda?
- Ma, ne! Od muž a.
- A tko joj je muž?

- Neka budala.
- Aha.
- Š ta sad rade?
- Evo, ljube se.

- Sara i Robi?!
- Ma, ne, pobogu! Meryl i Redford.
- Aha, šteta. A što rade Sara i Robi?

- Pa rekao sam ti. Sjede na kauču. Razgovaraju. Ma, zašto se ne digneš i ne
pogledaš sama?!
- Mogla bi me
vidjeti! Zakolutao je
očima.
- Ovo nema smisla. Mislim da bismo trebali pokušati ući - rekao je.
- Ne znam, Viktore... Ne ide mi baš, znaš... Mislim, vježbala sam s Rageorom i
8
nebo
sve to, ali ne ide pa ne ide. On prođe, ja udarim nosom u drvo. Ili zid. Ili što mi
se već nade na putu.
- Vera, mrtva si, nemaš više tijela. Š to znači da mož eš proći kroz bilo što.
- Znam, znam... sve mi je on to objasnio, ali nekako... šta ja znam... kad se
nađem pred nečim čvrstim, kao da i ja opet postanem čvrsta. Vidim vrata i ne
padne mi na pamet proći kroz njih, nego - što ja znam - pozvoniti.
- Pa mož emo i pozvoniti.

- Aaaaa, to je za napredne, rekao je Rageor. Najprije pokušaš proći kroz neku
prepreku, a tek onda pokušaš proizvesti neki zvuk - zvoniti ili... govoriti... -
izgovorila je zadnju riječ sa strahopoštovanjem.
- Nije tako teško...

- Ti si ovdje dulje nego ja - pravdala se. - A zamisli da me Sara mož e čuti... I
da joj mogu reći sve što mislim posljednjih deset godina... - dodala je pomalo
sjetno.
- Nda - odgovorio je suho.

- Jesi li ti ikad pokušao razgovarati s Robijem?
- Ma, Robi je okej. Leon me muči.
- Dobro, znam, ali jesi li pokušao?

- Ne. Ne, zapravo. Nekad mu dođem u snove. I Leonu nekad dolazim u snove,
ali me on ne vidi.
- A vidi li te Robi?
- Vidi - nasmiješio se. - Nekad se dobro izrazgovaramo.
- I ja bih to htjela... Sa Sarom. I s Kristom. I nekad s malenom. Nisam
upoznala malenu...
- Divna je, zar ne? - Viktor se nasmiješio ponosno, sjetivši se Jadrane Lune.
- Baš je prava mala mudrica - nacerila se. - Da mi je samo znati na koga je...
Jer ni otac ni majka joj nisu baš nešto pametni.
- Možda je na djeda, ha? - zafrkantski se nasmijao.
- Možda - kimnula je.
- Hoćemo li pokušati?
- Hoćemo - odgovorila je Vera hrabro.
Ustala je sa zemlje, otresla haljinu od nepostojeće prljavštine, a onda su oboje
otišli do vrata.
- Poslije tebe... - rekao je Viktor kavalirski.
Vera je podigla ruku i prislonila prst na tamno dugme.
8
nebo
A onda se... začulo zvono.
***
- Jeste li dobro?
Roseino srcoliko lice nadvijalo se nad Porta i Martu. Lež ali su na paperjastom
oblaku, ravni kao daske, ruku polož enih uz tijelo. Da nije bilo laganog
povjetarca koji je odnekud donosio miris soli i mora, zraka sunca koje su se
poigravale na njihovu licu i mekog dodira ispod njihovih tijela, izgledali bi kao
da lež e na obdukcijskom stolu u mrtvačnici.
Ovako je ipak sve bilo bolje.
- Ja sam Rose - rekla je Rose.
- Ja sam Porto - promrmljao je Porto, meškoljeći nosom od toga iznenadnog

mirisa koji se pojavio na nebu.
- Poslao me Eman'uel - dodala je Rose.
- Mene je pogodio grom... - promrmljao je Porto.
- Oh, ne! - nasmijala se zvonko Rose. - To je bio samo Rageor!

- Aha...
- Opet je mahao mačem.
- To je dobra vijest - procijedio je Porto jetko. - Imam li još glavu?
- I glavu, i ruke, i noge. Sve je na mjestu - slatko je odgovorila Rose, a potom

tiho zazvala: - Marta... Marta...
Marta je glasno zijevnula, protegnula se na oblaku, a onda naglo uspravila.

- Zdravo! - nasmiješeno je pozdravila Rose. - Bok, Porto! - dodala je, lagano se
zacrvenjevši.
Gledao je u nju šutke. Ispravno bi bilo reći da je gledao u nju u potpunom

čuđenju, ali je šok bio toliko velik da se još nije stigao prikazati na njegovu licu.
Marta... pa Marta uopće nije izgledala kao Marta. Iako je bez ikakve sumnje pokraj
njega lež ala Marta, njezino lice više nije bilo Martino lice. Pred njim je sjedila
Christine.
Nasmiješila mu se i negdje duboko u želucu nešto ga je zagolicalo, neko
sjećanje kojem još nije mogao dati ime. Marta je bila pomalo zdepasta i troma,
kose uništene hladnom trajnom, a na licu je nosila izraz koji je bio mješavina
sumnjičavosti, straha i izgubljenosti. Christine... Christine je izgledalo kao da se
nakon dana teške magle pomolilo sunce.
Da. Tu je bila njezina valovita crvenkasto-plava kosa. Teške, podatne kovrče
koje su se u slapovima spuštale niz prelijepu liniju leđa. U njezinim zelenim
očima vidjela se ona poznata - poznata? - iskra, a s punih, ruž ičastih usana na
njega se prelijevao najslađi osmijeh na svijetu.
Porto... Uh... Porto je s druge strane i dalje izgledao kao Porto. Osjećao se kao
9
nebo
Porto, to je bilo sigurno. On je i dalje bio šezdesetogodišnjak koji je bio ludo
zaljubljen u tu predivnu tridesetogodišnjakinju koja je u čudu promatrala svoju
dugačku haljinu s pregačom.
- Porto... - započela je Marta.

- Da, znam...
- Porto, zašto ja imam ovu haljinu na sebi?
- Da...
- Kad sam se presvukla, Porto? - upitala je Marta iza Christineina lica.
I ton je bio drugačiji. Martu bi dosad već uhvatila ozbiljna panika. Christine je
bila tek pomalo zbunjena. Č udno, pomislio je Porto. Marta je i dalje bila Marta,
ali je postajala i Christine.
- Porto? - ponovila je Marta upitno.
Uzdahnuo je.
- Mislim da ti trebamo pronaći zrcalo - tiho je prošaptao. - Onda će ti sve,
nadam se, biti jasnije.
- E, zato sam ja tu! - javila se Rose. - Ja znam gdje ima zrcala!
***
Gledala je ravno u televizor, napeto prateći film. Promatrao je njezino lice iz
profila, sjenu od svjetla iz kuhinje koja je vijugala od čela, niz nos, preko brade i
utapala se u kariranoj košulji koju je nosila. Č inilo mu se da ga nikad neće
prestati zadivljavati koliko je lijepa. Lijepa, a da to nema nužno veze s fizičkim
izgledom. Bila mu je lijepa kakva god bila - i uplašena, i zbunjena, i nedostupna,
i topla, kad bi uspijevala biti topla.
- Buljiš - rekla je, a da nije okrenula glavu od televizora.
- Oprosti - nasmiješio se.
- I dalje buljiš. Osjećam tvoj pogled na faci - promrmljala je kroz zube.
- Kad si mi lijepa...
- Robi... - zarež ala je, što je značilo da je ušao na teren na koji nije smio.
- Mogli bismo se malo ljubiti. Š to kažeš? – pokušao je sa šalom.
- Mogla bih te malo udariti. Š to kažeš na to?
- Ti si jedna gruba žena - zadirkivao ju je.
- Prestani! Nerviraš me! - okrenula se i pogledala ga mrko.

Pa su opet utonuli u tišinu.
Ova veza nikamo ne ide, pomislio je. Ali, naravno, Sara se ionako ne bi slož ila
s time da se njihov odnos naziva vezom. Sara nije ulazila u veze. Pokušao se
9
nebo
sjetiti kad je zadnji put imala dečka, bilo kojeg dečka, ne nužno njega, i nije se
mogao sjetiti. Povremeno bi se oko nje smucali neki tipovi, tu i tamo bi nekoga
dovela na proslavu rođendana ili spontani tulum, ali nitko od njih nikada nije
dobio naziv dečka. Ovo je Marko, rekla bi i ostavila Marka pokraj nečijeg
hladnjaka da se snalazi kako zna i umije. Ili, ovo je Ivan, pa bi netko Ivanu
dodao pivo, a on bi se nervozno meškoljio i pokušavao zapodjenuti razgovor u
vrtu, ljeti, na roštiljadi. Ovo je Saša, uperila je prstom jednom u nekog tipa koji
je cijelu večer po njoj slinio i zavlačio joj ruku pod majicu ili u traperice kad su
mislili da ih nitko ne gleda. Ali ni Marko, ni Ivan, ni Saša nisu potrajali. Sara je
mijenjala frajere kao da je postojao neki dućan u koji su neprestano stizali
najnoviji modeli, a ona je radila u testnom odjelu.
Tako da je on, Robi, bio u nevjerojatno dobroj poziciji. Jer je opstao sve ove
godine. Prež ivio je čak i nakon što se dogodio seks. Samo što seks, nažalost, nije
potrajao, pa su se sad opet vratili na kauč, kao frendovi, koji u subotu navečer
zajedno gledaju film, piju pivo i lupetaju nešto bezveze, jer još nisu smislili način
kako da Leonu i Kristi, koji i dalje nisu razgovarali, kaž u što im je Jadrana Luna
ispričala o anđelima i Petru koji dolazi.
- Dobro, jesam li bio toliko loš? - prekinuo je šutnju.
- Loš u čemu? - i dalje je buljila u film.
- Loš u krevetu - nakašljao se.
- Ne - odsjekla je.
- Jesam li bio dobar? - malo joj se približ io na kauču.

- Da.
- Dobar ili izvrstan? - približio se još malo.

- Naporan si.
- To nije odgovor na moje pitanje.
- Izvrstan - odgovorila je, a onda se, iznenada svjesna njegove blizine,
povukla dublje u kut kauča.
- Zašto onda nismo nastavili?
- S čim?
Okej, očito se pravila blesava. Dobro. Može on i tako.
- Sa seksom.
Zvučno je otpuhnula i nastavila šutjeti.
- Sara...
- Ništa.
- Sara...
Kolutanje očima i još jedan glasan uzdah.
9
nebo
- Sara, odgovori mi na pitanje. Nismo djeca.
- Zato - naglo se uspravila na kauču kao da se pokušava otresti neke
dosadne misli.
- To nije odgovor.
- Ne znam odgovor.
- Mislim da znaš...
- Ako ti misliš da ja znam odgovor, onda, pretpostavljam, znaš i koji je
odgovor pa ne moramo o tome razgovarati.
- Ž elim da mi kaž eš...

- Ali ja ne želim o tome razgovarati! - naglo se okrenula prema njemu i
pogledala ga hladno.
- Ne možemo nastaviti samo tako. Ne nakon toga što se dogodilo.

- Zašto ne mož emo nastaviti kao prije? Zašto? Sjedimo na kauču, gledamo
film, druž imo se i to je okej. To je zaista okej. Zašto je potrebno išta više od
toga?
Nervoznim je pokretom zabacila pramen kose iza lijevog uha, a onda i drugi iza
desnog. Zagladila je kosu s obje ruke nekoliko puta, kao da je pokušava
prilijepiti za straž nju stranu ušiju. Onda je pustila kosu na miru i počela se
namještati na kauču, u neku kompliciranu pozu koja je uključivala prebacivanje
lijeve noge preko desne, u turski sjed, ali to joj je očito bilo neudobno, pa je
izbacila noge na pod i potonula u kauč, pogleda opet prikovanog za televizor.
- Zato što te...
- O, Kriste Bož e, molim te, molim te, samo nemoj to reći!

- Zato što te volim.
- O, jebemu! Baš si morao?! Zar ne, baš si morao to sad reći i sve upropastiti!
- skočila je na noge, a onda sjela i polož ila glavu među ruke, nalakćena na
koljena.
- Pa tako jest. Znaš da je tako.
- Ništa ja ne znam... - mrmljala je kroz slap kose koji joj je prekrivao lice.
- Znaš da te volim. Godinama te volim. Nekad mi se čini da sam te uvijek
volio, iako to vjerojatno nije sasvim točno jer je bilo i drugih žena - nacerio se.
- Jebi se.
- Pa... - započeo je, ali ga je prekinula: - Ne, ne moraš dovršavati, znam što
si želio reći!
- Ž elim te ljubiti...
- Robi, molim te... - zacvilila je ispod kose.
9
nebo
- Ž elim te ljubiti, i dodirivati, želim voditi ljubav s tobom. Nedostaješ mi u
krevetu. Nedostaješ mi ti.
- Ne, ne, ne... - ponavljala je i tresla glavom.

- Ne ž eliš to više?
- Ne, nije u tome stvar. Ž elim. Ne znam, ne ž elim. Možda. Š to ja znam,
komplicirano je.
- Zašto bi bilo komplicirano?

- Zato što te tako dugo poznajem, i ti si mi prijatelj, i ž elim da mi ostaneš
prijatelj, a ako nastavimo s tim, ne znam hoćemo li moći ostati prijatelji.
- Pa, probali smo, a i dalje smo prijatelji. Zar ne?

- Da, ali smo prestali.
- Nije da smo radili nešto loše.

- Znam.
- Nikome nismo učinili nikakvu štetu. Ili... jesmo?

- Š to hoćeš reći? - zapiljila se u njega.
- Sad je on uzdahnuo. Kvragu, pomislio je. Sad kad kaže što misli, zbilja neće
završiti dobro. Već je postajao umoran od cijele te priče. Kvragu, ovo traje
godinama. Desetljećima.
- Ništa. Ništa nisam mislio reći.

- Ne, ne. Nešto jesi mislio! Znam da jesi. Poznajem taj ton - gospodin koji zna
sve, sad ću te analizirati, dopusti da ti objasnim... Ti si studirao filozofiju, znaš.
Ne psihologiju. A to što si studirao filozofiju ne znači da si pokupio svu pamet
ovoga svijeta!
- Sara, ništa nisam mislio! - rekao je odsječeno.
- Ne laž i! Znam da jesi.

- Sad ja ne ž elim razgovarati o tome! - gubio je živce. Znao je kamo sve ovo
vodi.
- Ma, je li? Piliš me tu već pola sata, a sad odjednom ne ž eliš o tome
razgovarati. Hajde, da čujem? Š to si htio reći?
Stisnuo je vilicu od nemoći. Od ljubavi do svađe u tri koraka. Tako je sa
Sarom oduvijek bilo. Ne oduvijek, ispravio se. Tako je s njom bilo od dana...
- Robi! - dreknula je.
- Okej. Reći ću što sam mislio.

- Reci.
- Je li to zbog Petra?
9
nebo
I onda se pojavio tamni oblak u njezinim očima, onaj oblak koji je jasno
upozoravao da je razgovoru kraj, da se nema što više reći i da jedino što će se
dogoditi jest trenutak u kojem Sara navlači cipele, čizme, tenisice - ovisno već o
tome koje je godišnje doba bilo - i potom hvata jaknu, kaput, džemper i izlazi iz
prostorije i onda je nema neko vrijeme, a kad se vrati, onda se o tome više ne
razgovara, zato što se svi pretvaraju da je zaboravljeno ili je zaista zaboravljeno.
Bila je već na vratima dnevnog boravka, potpuno obučena, kad se začulo
zvono na ulaznim vratima.
** *
Dopustio si je razmišljati o Vesni. U devet mjeseci, koliko je prošlo otkako je
otišao i vratio se, nije joj posvetio nijednu dulju misao, osim onoga osjećaja
srama kad se sjetio seksa na haubi u noći Jadranine temperature. Pitao se
hoće li tu noć dovijeka pamtiti kao noć u kojem je Jadrana Luna došla do
temperature od četrdeset stupnjeva, a on je jebao ljubavnicu, ili kao noć u kojoj
je prvi put jebao na haubi, dok mu je kći čekala na lijek. O tome što je bilo prvo
ovisila je presuda kakav je zapravo čovjek.
Bio. Kakav si bio, prošaptao je sam sebi u tišini Robijeve garaž e. Nije mu se
spavalo u njegovoj dječjoj sobici jer su tamo snovi o utapanju iz nekog razloga
djelovali realnije, pa je izbjegavao krevet i umjesto toga se odlučio za madrac na
podu. Dnevna soba, koliko je uspio shvatiti iz Robijeva mrmljanja, večeras je
bila zauzeta jer je dolazila Sara, a Saru je odlučio i dalje izbjegavati jer mu se
činilo da je ona htjela da je izbjegava.
Jebanje na haubi bila mu je omiljena seksualna maštarija još otkako je
prelistao prvi Autoklub, a u njemu je, preko duplerice, bila razvaljena
crnokosa cura u šorcu i bijeloj, naslućivao je, prozirnoj potkošulji, ali koliko
prozirnoj nije se moglo vidjeti od pjene kojom je prala auto. Ili je on to barem
tako zamišljao dok je bio klinac.
Vesna nije bila crnokosa, nego plavokosa kao Krista. U svemu ostalom bile su
dijametralno suprotne.
Od Leona je bila mlađa jedanaest godina i lani, dok ju je još jebao, imala je
samo dvadeset i četiri godine.
Kad ju je počeo jebati, a jebao ju je punih godinu dana, a da nitko nije znao,
imala je dvadeset i tri. Nije da je to igralo neku ulogu. Kad bi sad morao opisati
kako je izgledala, nije siguran da bi mogao dati detaljan opis njezina lica. Činilo
mu se da je imala pjegice, ali mož da su to samo bile mrlje od sunca. Imala je,
prisjećao se, svijetlu kožu, ali nikad se nije zadrž ao dovoljno dugo u njezinoj
blizini da bi mogao dati točnu dijagnozu njezina fenotipa.
Sviđale su mu se njezine sise, bile su nešto manje od Kristinih, taman bi mu
stale u šake. Sviđala mu se njezina mala guza i činjenica da je bila uska pa je
uvijek klizio u nju uz stanovit napor što mu je povećavalo uzbuđenje. Najviše mu
se sviđalo što je uvijek bila voljna, uvijek pri telefonu kad bi je nazvao i što nije
previše pričala. Š to god je Vesni predložio, ona bi rekla »dobro« i nasmijala se.
Sviđao mu se njezin osmijeh. Bilo je u njemu nečeg djetinjeg. Pokraj nje se
osjećao dobro jer nije bila oštećena sjećanjima kao on. Nije bila oštećena ničime.
Možda zato nije dobro pamtio kako izgleda, jer su pamtljive crte lica stvarale
9
nebo
iskustva koja, najčešće, nisi mogao imati s dvadeset i tri godine.
Krista, za razliku od Vesne koja je uvijek govorila dobro, kimala glavom i
škakljala ga kosom po vratu, posljednjih godina nije zatvarala usta, osim kad bi
ih doista zatvorila i šutjela umorno, činilo mu se, danima. Ali to vjerojatno nije
bilo točno, kao i mnogo toga drugoga što si je govorio u tim danima dok je imao
ljubavnicu.
Upoznao ju je u teretani, u jednoj fazi dok se zavaravao da će mu vjež banje
otresti umor i učiniti ga manje nervoznim kad dođe doma. Vesna je vozila bicikl i
prvo što je primijetio bila je njezina mala guza koja se ž urno pomiče na sicu i u
sljedećem trenutku ju je zamislio na sebi, da se jednako užurbano kreće, s tom
razlikom što je on istodobno bio i ispod, i iza nje, pa ju je gledao i odozdola dok
ga jaši, a i straga, golu i znojnu, kao da je voajer kojem se posrećilo.
Nikad prije nije prevario Kristu, ali četrdeset i pet minuta kasnije već se
zabijao u Vesnu, prislonjenu na zid u polumraku iza teretane.
Nije se više mogao sjetiti kako je to izveo, kako ju je nagovorio. Sjećao se samo,
kad je sve završilo, da ju je pitao: »Č uj, mala, a kako se ti zoveš?«, igrajući se
bradavicom na njezinoj lijevoj dojci, a ona je odgovorila: »Vesna«, maknula
njegovu ruku s dojke i gurnula je sebi među noge.
U idućih godinu dana iscrtao je novu topografsku kartu Zagreba: na Jarunu,
u šikari, ju je lizao; na parkiralištu iza Cibone, na Cmroku, u Maksimiru,
triput u kinu u zadnjem redu mu je pušila; kod nje doma na Malešnici, ispod
tuša, prvi put joj ga je stavio u dupe, a onda su to ponovili još nekoliko puta u
balkandownloa
krevetu. Na raznim mjestima joj je svršio među sise, nekoliko puta u usta,
jedanput u pregib pazuha, bezbroj puta na trbuhu. Konačno, u nekoj mračnoj
uličici na Trešnjevci, blizu dež urne ljekarne, poševio ju je na haubi auta tako da
ju je samo prebacio na trbuh, ušao unutra i za nekoliko minuta bio gotov.
To je bilo sve što je pamtio od Vesne.
Nije imao pojma ima li brata ili sestru, kako joj se zove najbolja prijateljica,
što misli raditi nakon što završi studij prava koji je otezala godinama, odakle joj
ož iljak na lijevom bedru. Nije znao koje su joj boje oči, ima li probušene uši, plače
li ikada i zbog čega. I je li se možda, kojim slučajem, zaljubila u njega. On nije
pitao, ona nije govorila. Ili je možda govorila, a on nije slušao.
Mislio je da je zadovoljna njihovim aranž manom. Ali to su negirale sve one
SMS poruke koje mu je poslala nakon što joj se prestao javljati. »Je li sve u
redu?«, pisalo je u prvoj. »Leone, jesi dobio moju poruku«, glasila je druga, »Malo
se brinem, javi se«, pisalo je u petoj; »Znači, služ ila sam samo za jebanje, kao
neka drolja«, pisalo je u zadnjoj koju je pročitao prije nego je mobitel bacio u
kantu za smeće i ukrcao se u avion za Norvešku.
Te večeri, prije nego je otišao, pokušao je još jedanput razgovarati s Kristom.
Nakon što ga je izbacila iz stana, a on se vratio u roditeljsku kuću, Robiju,
odbijala je svaku pomisao na razgovor - nije se javljala na telefon, promijenila je
bravu na vratima, branila mu je da vidi Jadranu Lunu, a kad je ispričala Sari
da ju je prevario, i ona je prestala razgovarati s njim. Robi je šutio, ništa mu
nije predbacivao, ali je po tome kojom je snagom znao lupiti tanjurom po stolu,
dok bi mu ujutro servirao doručak, shvatio da je i on ljut zbog toga što je
9
nebo
učinio.
Nitko ga nije pitao zašto je to učinio.

Da jesu, ne bi im znao odgovoriti. Nije znao ni sada. Nije bio siguran da će
ikada znati odgovor na to pitanje.
To je bio glavni problem kad je tu, zadnju večer u Zagrebu, pokušao
razgovarati s Kristom. Ona je vrištala Zašto?!, a on je samo šutio.
Drugi je problem bio kako i gdje. U jednom je trenutku Krista zatražila da joj
sve ispriča, baš sve. I gdje su se jebali, i kako su se jebali, i koliko često, i što je
on radio Vesni i što je Vesna radila njemu. Od nemoći jer nije znao odgovor na
pitanje zašto, odgovarao je iscrpno na pitanja kako i gdje. Sve do posljednjeg,
najprljavijeg detalja.
- Je li ti pušila? - pitala je.
- Je.
- Kako?
A onda bi on detaljno opisao kako ga je stavila u usta, je li joj rukom
pritiskao glavu dok je to radila, je li uzimala stanke za udah i je li na kraju sve
progutala.
U jednom trenutku Krista je prestala postavljati pitanja, ali on je i dalje
govorio. Nije znao koliko dugo. Ali kad je završio i podignuo pogled, bilo mu je
jasno da nema povratka.
Nitko ne bi mogao prež ivjeti to što je on izgovorio. Niti jedna osoba, niti jedan
odnos.
Te slike, koje je Krista zamišljala u svojoj glavi dok su njemu riječi curile iz
usta, ona nikad neće moći zaboraviti.
Riječi su se ispriječile između njih poput divovskih znakova zabrane
prolaska. Na njezinu nepomičnom licu jasno je pročitao da mu više nikad neće
dopustiti da je dodirne, da je zagrli, poljubi u obraz, a kamoli s njom vodi
ljubav. Ne zato što možda ne bi željela, nego zato što je gađenje postalo
organsko; usadilo joj se u tijelo. Ni ona njega više nikad neće moći dodirnuti, a
da joj se istodobno u glavi ne zavrti slika Leona kako jebe, ili još gore, njež no
dodiruje drugu ž enu.
Bio je zauvijek uprljan, zauvijek označen nekom drugom ž enom i njezinim
dodirima i nema te vode, ni tog zaborava, koji bi s njegova tijela mogli izbrisati
tragove Vesnine blizine, a Kristu uvjeriti da mu ponovno vjeruje.
Izgledala je kao da ju je izubijao. Nikad mu prije nije palo na pamet da se
čovjeka može ubiti riječima i da je takva smrt nepovratna, neizbrisiva jer ne
postoje riječi koje bi mogle izbrisati ono što je već izrečeno.
Sada, ležeći u tami Robijeve garaž e, prvi put se upitao zašto je od njega
zatraž ila tako nešto. A onda mu je palo na pamet koliko ga je nekad voljela i
shvatio je. Jedini način da se Krista zaštiti od mora ljubavi koje je osjećala
prema njemu - mora ljubavi koje on nikad nije dijelio jednakim intenzitetom, jer
da jest, ne bi je mogao prevariti - bio je da u njega posije opake zamke riječi koje
9
nebo
bi joj mogle iščupati srce ako se slučajno usudi oprostiti mu. Krista si je te
večeri nanijela dodatnu bol, kao upozorenje i zaštitu. Srce joj je već bilo
slomljeno, ali s onim što je od njega preostalo nije se više imala namjeru kockati.
Krista je bila pametna, a i postojalo je još jedno biće koje je voljela, ako ne više, a
onda barem jednako kao Leona. Jadrana Luna. Zbog Jadrane Lune je to učinila.
U tom trenutku postao je naglo svjestan dvije stvari - svađe koja je dopirala
iz kuhinje i zvona na ulaznim vratima.
***
Poljana pred njima bila je nešto najneobičnije štobje Porto ikad vidio, živ ili
mrtav. Bila je to, mož da, šuma, iako u njoj nije bilo stabala, jer iz tla, između
bogatih busena trave, rasla su - zrcala. Bilo je tu uspravnih, ravno odrezanih
ploha, bez ikakvih ukrasa i okvira, koje su oštro svjetlucale na suncu i
izgledale kao da bi se čovjek na njih lako mogao porezati. Tu i tamo, nisko u
zemlju, bila su zabijena mala ručna ogledala sedefastih okvira, metalnih
okvira, neka ručki ukrašenih dragim kamenjem, neka s ručkama kao da su
izrađene od bjelokosti. Na lijevoj strani Porto je primijetio golemo zrcalo,
uokvireno teškim zlatnim okvirom, u kojem su se bez problema mogli ogledati i
on, i Marta, i Rose. Dalje, u dnu, bilo je ogledalo u lijepom secesijskom okviru,
patina mu je već poprimila zelenu boju. Neka su zrcala bila pričvršćena na
ormare, koji su lijeno pomicali svoja vrata, kao da ih iznutra gura neka
nevidljiva ruka.
Rose je podigla prst do usta, lagano ga liznula i uspravila ispred sebe.
- Š to to radiš? - upitao je Porto.
- Provjeravam vjetar. Da vidim je li dobro vrijeme.
- Vrijeme za što?
Umjesto odgovora lagano je kimnula bradom naprijed, nijemo govoreći da
nastave hodati.
Marta, Christine, ispravio se u mislima, lagano je koračala poljanom,
razgledavajući ogledala kao da je na sajmu. Jedno malo, izniklo iz trave,
pomazila je rukom i osmjehnula se, kao da ga prepoznaje; pokraj velikoga
pričvršćenog na ormar samo je prošla; visoke, ravno odrezane plohe nije ni
primjećivala.
- Prepoznaješ li neko? - pitala je Rose mirno.
Marta se samo namrštila, kao da razmišlja o nečemu vrlo ozbiljno.
- Kako to misliš - prepoznaje li neko? Š to imaš prepoznati na zrcalu?! - pitao
je Porto.
- Oh, ovo nisu samo zrcala - odgovorila je Rose.
- Nego što su? - upitao je otresito.
Već mu je pomalo bilo dosta poljana, vjetrova sudbine, litica i klisura, Ne
Očekujte Ništa i svih drugih mjesta na koja su ih anđeli vodili. Ova potraga, za
čim god to oni tragali, očito nije imala kraja. Zaž elio se odjednom svoje klupe i
toga da sve bude jednostavno.
9
nebo
- Porto, ovo je Grad zrcala - rekla je Rose kao da to objašnjava sve.
- Dobro, vidim zrcala. Grad, negrad, kakve to ima veze? - promrljao je
nestrpljivo.
- Pa, ovo nije običan grad... - krenula je Rose polako.
- Razumijem. Nisam glup. Ni u jednom gradu na svijetu ne ž ive zrcala, nego

ljudi. Ovdje nema ljudi, dakle sasvim je jasno da ovo nije običan grad! - povisio
je ton.
- O, ima ovdje... - pokušala je objasniti Rose.
- Rose, zašto se ne mogu vidjeti ni u jednom zrcalu? - prekinula ih je Marta. -
U koje god da se pogledam, ne vidim ništa!
Marta je stajala pred jednim ogledalom, vrteći se malo lijevo, malo desno,
očito nezadovoljna učinkom.
- Zato što to nije tvoje zrcalo - odgovorila je Rose.
- Kako to misliš nije njezino zrcalo?! - prasnuo je Porto. - Ma kakvo je ovo
mjesto? Dosta mi je ovih gluposti!
- Porto, smiri se... - rekla je Rose njež no. – Samo treba naći svoje zrcalo. I...
ti svoje.
- Molim?! Kako misliš - i ja svoje? Došli smo ovamo zbog Marte! Da vidi kako
je obučena i da joj to mož da pomogne da se sjeti - prigušio je glas jer se Marta
naglo okrenula.
- Sjetim čega? - pitala je s osmijehom na licu.
- Khm... sjetiš tko si... - Porto se premještao s noge na nogu.
- Zato i jesmo tu - odgovorila je Rose. - Tu smo da se oboje sjetite tko ste -
pogledala je Porta značajno.
- Ja znam tko sam ja! - nadureno je odgovorio.
- Pa tko si, Porto? - prekinuo ga je iznenada glas s leđa.
Okrenuo se. Iza njega je stajala Ariel. Rose je kimnula u znak pozdrava. Porto
je progutao knedlu. Više nije bio ljut, odjednom se nije osjećao baš dobro.
Stresao se od iznenadne navale hladnoće. Podignuo je glavu, nebo se zamračilo.
Zrcala na poljani svjetlucala su opasnim, srebrnim sjajem. I začulo se hučanje...
- O, ne... To je opet onaj vjetar, zar ne? – protisnuo je jadno.
- To je samo Vjetar sudbine, Porto. Nemaš se čega bojati - odgovorila je Ariel.
- Hej, ljudi, našla sam jedno zrcalo u kojem se vidim! - radosno je
uskliknula Marta s drugog kraja poljane. - Ooooo, kosa mi je jako lijepa, a i ova
haljina mi se sviđa!
Njezin smijeh odzvanjao je poljanom. Tako je lijepa, pomislio je Porto, i uopće
se ne boji. Ramena su mu se povinula, osjećao se poput starca. Ž eludac mu je
bio zapetljan u čvor. Nešto nije u redu, nešto nije u redu, panično su ponavljale
9
nebo
njegove misli.
- Porto, dođi! - viknula je Marta. - Ovo zrcalo je baš lijepo!
Počeo je hodati prema njoj, ali noge su mu se vukle kao da propadaju u ž ivo
blato. Rose i Ariel su ga slijedile. Osjećao se kao osuđenik na smrt dok korača
prema vješalima. Tupi osjećaj taložio se u njemu, prož imala ga je jeza, kao da bi
se, kad stigne do zrcala, moglo dogoditi nešto uistinu strašno.
- Gledaj! - rekla je Marta i nasmijala se. - Kad ga dodirnem, živo je! Kao
voda, kao da bacam kamenčić!
Dotaknula je prstom površinu zrcala i oko njega su se stvorili valovi koji su
polako plovili prema okviru. Zrcalo koje je odabrala Marta bilo je staro i
prašnjavo, visoko kao ona i široko tako da su se oboje mogli vidjeti u njemu. Pri
vrhu i dnu suž avalo se u buket kompliciranih zavijutaka oko kojeg je bila
omotana paučina.
- Daj, probaj! - rekla mu je Marta, gurkajući ga laktom.

- Ne želim... - odgovorio je Porto tiho.
- Ma, probaj, neće ti biti ništa! Pa ovo je samo zrcalo! - nasmijala mu se.
- Ne. Ovo nije samo zrcalo - odgovorio je Porto mračno, odjednom postavši
svjestan neke misli koju još nije sasvim jasno mogao definirati, ali mu je osjećaj
iz ž eluca jasno govorio da što prije mora odavde pobjeći.
- Ma, daj, Porto...

Marta, Christine, ljubav njegova ž ivota, i dalje se smijala i gurkala ga, dok je
drugom rukom dodirivala zrcalo na kojem su valovi postajali sve jači, kao da ih
goni nevidljiva oluja. Iz sredine zrcala odjednom ih je zapljusnuo val morske
pjene i Porto je na usnama osjetio okus soli. Poznati okus soli. U glavi mu se
zavrtjelo, počele su navirati slike i sjećanja koji su - sada je sasvim jasno znao -
izazivali bol. Bol toliko jaku da ne možeš učiniti ništa drugo nego pobjeći... što
dalje.
Naglo se okrenuo, s namjerom da potrči, ali su ga zaustavile Ariel i Rose.

- Porto, ne... - rekla je Ariel, a Rose ga je molećivo pogledala.
- Ovo nisu samo zrcala! - promrmljao je kroz zube dok mu se vilica tresla.
Od straha, shvatio je, od straha kakav je već jedanput prije, davno, davno,
osjetio. Straha toliko jakog da je zaboravio što ga je izazvalo.
- Ne, ovo nisu samo zrcala - potvrdila je Ariel mirno. - Ali, ja ti jamčim da ti
se ništa loše neće dogoditi.
- Nešto se loše već dogodilo... - rekao je Porto, pogleda divlje prikovanog za
Arielin.
- Dogodilo se, da. Ali se neće dogoditi opet.
- Ne mož eš mi to obećati! - rekao je muklo, ne mičući pogled.
- Mogu. Jer se neće opet dogoditi, moraš se samo sjetiti što se dogodilo -
1
nebo
odgovorila je Ariel.
- Porto, to neće biti isto kao prije... - počela je Rose. - Samo ćeš vidjeti, znaš.
- Vidjeti je isto kao i prož ivjeti...
- Ali to si već jedanput prož ivio... i preživio... - pokušala je Rose.
- Ne, ne želim! Nisam spreman! - vikao je.
- Porto... - rekla je Ariel i spustila mu ruku njež no na rame. - Ali da nisi
spreman, mi nikad ne bismo mogli doći u Grad zrcala. Poljana zrcala nikad se ne
bi pojavila...
- Ne. Ne. Ne! - ponavljao je, snaž no odmahujući glavom, a onda ga je
prekinula Marta.
- Porto... - tiho je zazvala. - Vidim našu kuću u zrcalu...
Okrenuo se naglo, kao da ga je netko udario. Marta je piljila ravno, u sliku
koja se pomaljala u zrcalu, u zamračenu kaldrmu i usku kuću na kraju.
Pruž ala je prste, iz zrcala se čuo dječji smijeh.
Pogledao je još jedanput u Ariel i Rose i kimnuo, predajući se, a onda je
ispruž io svoje prste, koji su se isprepleli s Martinima i dotaknuli središte zrcala.
Iz ogledala se podigao uskomešali vir, zapjenjen morem i solju, narastao do
njihove veličine, a onda ih naglo progutao i povukao u zrcalo.
***
Robi je povikao: »Stani!«, primio je rukama za ramena, okrenuo je i zarobio

pogledom. Pa je stala. Stajali su sad na dovratku i gledali se u oči. Mrzila je kad ju
je gledao u oči jer joj se činilo da uspijeva u njima baš sve pročitati. Sve ono što
ona ne ž eli reći, ali bi se ispisalo, mislila je, u njezinim očima kao na
tramvajskom displeju.
Recimo: Ova cura boji se modroplavog neba.
Jer ona se jest bojala modroplavog neba. Nebo boje svijetle tinte, prošarano
tankim prugama oblaka, otvoreno za sunčan dan, namirisano proljećem, u njoj
je oduvijek izazivalo jezu. Ne, ne oduvijek, ispravila se. Samo od onoga ljetnog
dana kad je sve izgledalo savršeno nevino, a pretvorilo se u dan koji nikad neće
zaboraviti. Još se sjećala kako su oblaci plovili mirno, dok je lež ala na travi,
žvakala neku uvelu slamku, i čitala knjigu. Leon i Krista i Petar skakali su
pokraj rijeke s reketima u ruci. Nije se uplašila ni kad je zapuhao blag vjetar, ni
kad se nebo smračilo, ni kad su pale prve kapi kiše. Nevinost ne poznaje strah;
ž ivotno neiskustvo ne mož e dočarati svu zlobu koja te iznenada udari. Da, bilo je
nečega pokvarenog, zlobnog u tome kako se sve preokrenulo toga dana. Nije bila
sigurna koga bi krivila za to. Toga dana nije prestala samo vjerovati u Boga. Ne,
to bi bilo previše jednostavno. Toga je dana prestala vjerovati u bilo što.
Modro nebo više nikad nije bilo samo modro nebo. Postalo je znak za nelagodu,
sirena koja je navještavala da bi se iznenada moglo dogoditi nešto opako, nešto
podmuklo što će ti polako lomiti kosti i svrdlati kroz tanke žile sve do srca, a
onda zgrabiti mišić, zaustaviti pumpanje krvi i... ostaviti te ž ivu. Nešto zlo, što
1
nebo
nije mogla definirati, odlučilo je toga dana da će ona ostati živa, a svi ostali će
završiti u rijeci. Onaj kojeg je najviše voljela, taj će umrijeti.
Nije to bilo ni izbliza tako jednostavno kako je Robi rekao - da je sve to, sve to
što ona danas jest, zbog Petra. Zato što voli Petra, a možda ne voli Robija. Jer
to nije bilo točno. Ona jest voljela Robija. Voljela ga je više nego ikoga drugog i
baš zato što ga je voljela toliko, odlučila je poštedjeti i njega i sebe. Mož da
mrvicu više sebe, jer ne bi podnijela još jedan modar dan i još poneki gubitak,
jer joj se već sada činilo da se za život drži ovješena o neku tanku nit koja bi
svakog trena mogla puknuti.
Nije voljela Petra tako da ne bi nikad više nikoga mogla voljeti. Samo... Petar
je bio najbolja osoba koju je poznavala. Bio je bolji i od nje, i od Leona, i od
Kriste. Bio je bolji i od mame, i od Viktora, a Viktor je dugo bio mjerna jedinica
dobrote u njihovu malom trešnjevačkom svijetu. Petar nije bio samo prva
ljubav, ugašena prije nego se mogla početi ž ivjeti; Petar je bio zraka sunca koja
bi je obasjala svaki put kad ga je pogledala.
Zbog toga je gubitak Petra toliko bolio. Jer, kakav je ovo svijet i kakav je ovo
život, ako oduzima ono najbolje što je mogao ponuditi?
Mogao je, recimo, uzeti Leona umjesto Petra. Č esto je to mislila. Znala je da i
Leon to često misli. I u tome je bilo neke životne zlobe: da ti neka sila veća od
tebe podari tu svijest da već kao dijete vrlo jasno razlikuješ tko je toliko izvrstan
karakterom da je na neki način superioran. Superioran po dobroti. U Petru nije
bilo nijedne zavidne misli, nije bilo ljubomore, ni gorčine. Nekad se pitala da li
bi takav ostao i da je odrastao, da li bi razočaranja, tako neselektivna kad su
u pitanju ljudi i vrijeme, u nekom trenutku i njega slomila; da li bi
pokleknuo pod gorčinom svakodnevnog života i zaodjenuo se u cinizam? Ili bi i
dalje imao tu vještinu da trenutke ljepote kroji u vlastiti ž ivotni izbor, u
samoodređenje da svijet promatra kao dobro mjesto, bez obzira na to koliko je
već dotad izgubio? Jer, kad je tog dana nestao Petar, nestala je i njezina vjera da
se ljubav ima pravo kumulativno skupljati, gomilati iz različitih izvora i
skladištiti u samome sebi kao ž ivotni optimizam. Umjesto toga počela je mjeriti
- koliko je tko dao, je li to dovoljno, što nije dao, i svako iskustvo ljubavi
promatrala je kao pojedinačno, kao jedino dož ivljeno, kao da nije bilo ljubavi
prije, pa je stoga stalno bila na gubitku. Jer nitko nije mogao popuniti tu
golemu prazninu, tu rupu u trbuhu koja je vječno bila gladna.
Nitko osim Robija. A Robija nije imala namjeru ž rtvovati sudbini time što će
ga otvoreno i sasvim nesputano voljeti. On bi, da mu sve to kaž e, sigurno
imao neko sasvim racionalno objašnjenje kako je sve to što ona misli i osjeća
potpuno iracionalno, ali Robi se nije bojao modroga neba. Nije bio svjestan
kakve sve opasnosti krije kupola osunčana radošću.
Prekinula je pogled kojim ju je držao u zagrljaju i krenula prema vratima.
Zvono više nije zvonilo, ali joj je zvuk još odjekivao u ušima.
Otvorila je vrata brzim potezom ruke, ali s druge strane nije bilo nikoga.
Prazan prostor i tek dašak vjetra. Ulazno svjetlo je, međutim, bilo upaljeno kao
da je tren prije netko stajao s druge strane.
Provirila je van, ali i dvorište je bilo prazno.
- Nema nikoga - rekla je Robiju iza leđa, spremna da izađe iz kuće.
1
nebo
- Hej, što je ovo? - zaustavio ju je glas koji je pripadao Leonu.
- Koje?
- To. Taj papirić na podu - kazao je Leon, koji je sad već čučao pokraj
njezinih nogu. Papirić na podu nije bio papirić, shvatila je kad ga je uzeo u
ruku.
Na pož utjelom polaroidu stajali su, u visokoj travi pokraj nasipa, zagrljeni
ona, Leon, Sara i Petar.
Slikao ih je Robi.
Smiješili su se.
Leonova crna kosa bila je raščupana, a lice umrljano, kao da je upravo puzao
po zemlji.
Kristina zlatna duga kosa lagano je vijorila na vjetru.
Sara je bila ozbiljna i snena, glave naslonjene na Petrovo rame.
Petar je... Petar je gledao u Saru, najnjež nijeg pogleda na svijetu.
Imao je pjegice od sunca na nosu.
U daljini, gotovo da se mogao čuti huk rijeke.
Znala je što piše s druge strane.
Znala je, jer je ona napisala poruku, iz zafrkancije.
»Volimo te, teta Vera!«

Mama bi se uvijek narogušila kad ju je zvala »teta Vera«, kao i druga djeca.
Mama... koje nema već deset godina.
I fotografija, koju nije vidjela jednako dugo. Zato što ju je stavila u mamin
lijes.
** *
- Ovo je bilo kolosalno! - Viktor je pljesnuo rukama i poskočio u zrak kao da
mu je deset godina. – Kako si to izvela?!
Izgledao je iskreno zadivljen. Vera je samo nakrivila glavu i skromno slegnula
ramenima.
- Vježbala sam s Rageorom... - tiho je priznala.

- A ja sam mislio da će zvono biti problem!
- Pa eto...
- Vera... ovo je bilo... Ma, nemam riječi! Ovo je vjerojatno jedna od najljepših
stvari kojoj sam ikad svjedočio.
- A, čuj... - nasmiješila se. - Tko će se brinuti o njoj ako ne majka?
1
nebo
- Misliš da je shvatila?
- Pa, s obzirom na to da je sliku stavila sa mnom u lijes, ako ništa drugo,

ovo ju je barem trebalo dobro zbuniti.
Stajali su na ulaznim vratima, i dalje nevidljivi, i gledali u Sarino zbunjeno

lice. Piljila je malo u fotografiju, a malo u njih, u prazninu pred svojim očima,
kao da pogledom pokušava napipati ima li vani još nečega. Nečega što njezin um
ne može pojmiti. Dalje se sve odvijalo kao u nekom nijemom filmu, jer se između
Vere i Viktora, i Sare, Leona i Robija podigla neka nevidljiva opna, zid koji je
zamutio zvuk i sliku, pa su promatrali svoje troje djece kao kroz mliječnobijelo
staklo.
Sara je odjednom počela uzbuđeno govoriti i mahati rukama, prstom upirati u
fotografiju i objašnjavati zbunjenom Leonu i Robiju što se dogodilo. Kako slika
nikako ne može biti ovdje, na kućnim vratima, jer ju je ona sasvim sigurno
polož ila u majčin lijes prije pogreba. I kako nema baš nikakve šanse da je netko
fotografiju izvadio i sačuvao jer je pogrebnik nakon toga spustio poklopac i
čvrsto zabrtvio lijes.
I kako to nešto mora značiti. Mora, grozničavo je vikala Sara, dok su je Robi s
jedne i Leon s druge strane nježno primili pod ruku i odveli natrag u dnevnu
sobu.
Preobrazba je bila toliko nagla i zadivljujuća da su se Veri oči napunile

suzama. Njezina mala, sumnjičava curica bila je pogođena do dubine duše.
Oklop koji je rastao oko nje dvadeset i pet godina, sve dok joj nije srastao s
kož om, odjednom se rastvorio i sve rane su se podigle na površinu.
Ali Vera je znala da je to dobro, sigurno dobro.
Jer Sara više nije bila smrznuta.
- Domišljato... - rekao je Rageor koji se nenadano materijalizirao pokraj

Viktora i nje.
- Pa, čuj... imam i ja ponekad blistavih trenutaka - nacerila se.
- Očekivala si ovako nešto?
- Ne. Nadala sam se - odgovorila je. - Hvala ti što si mi sačuvao fotografiju.

Š to si ju ponio sa mnom, kad sam umrla.
Rageor je samo kimnuo.
- Vrijeme je - rekao je potom.
- Znam - nasmiješila se Vera. - Sve što sam imala za učiniti nakon smrti,
upravo sam učinila.
- Bio je potreban samo pravi trenutak. Ona će biti dobro. Znaš to, zar ne?
- Znam. Sada znam.
- Pa... pretpostavljam da je onda trenutak da krenemo dalje? - veselo se

ubacio Viktor.
1
nebo
- Š to, i ti ideš? - iznenadila se Vera.
- Viktor je bio ovdje samo zato da ti radi društvo - nasmiješio se Rageor. -

Njegov posao je bio obavljen još za ž ivota.
Vera ga je pogledala, svojeg prijatelja i susjeda, i obuzela ju je silna

zahvalnost. Viktor Valent, ontolog po struci i čovjek po ž ivotnom izboru, uz nju
je bio... koliko već godina? Zajedno su odgajali petero djece - Saru, Leona,
Robija, Kristu i Petra. Pomagali su jedno drugome kad je Viktoru umrla
supruga, kad je nju napustio muž, kad je poginuo Petar, kad je Kristi umrla
baka.
Nije našla muškarca svojeg života, ali je sada bila sasvim sigurna da je našla
prijatelja svojeg ž ivota.
Osmjehnula se samoj sebi, dok ga je gledala kako stoji u sivim hlačama od

odijela i kariranom puloveru. Zbunjeno je popravio tanke ž ičane naočale i
zatreptao kao da mu je nešto upalo u oko.
Ljubav dolazi u neočekivanim oblicima. Ali dođe, uvijek dođe, pomislila je.
- Zašto uopće nosiš te naočale? - rekla je povišenim glasom, grla napetog od

uskomešalih emocija. – Mrtav si već dvanaest godina, ne trebaju ti.
- Ti i dalje nosiš onu groznu, masnu pregaču, znaš... - tiho je rekao.
Odmjerila je samu sebe i prasnula u smijeh. Bože, da ju Sara samo vidi! U

haljini cvjetnog uzorka, s borosanama na nogama, i pregačom još umrljanom od
kuhanja. Ni u smrti se nije uspijevala osloboditi briž ne majke koja je svu svoju
djecu natrpavala hranom, kao da bi ih to moglo spasiti od svih zamki koje ž ivot
naniže.
Da. Svu svoju djecu. Jer svi su oni njezina djeca, iako ih nije sve rodila.
- Kamo ćemo? - odmotala je pregaču, zgužvala je i bacila sa strane, a onda
rukama poravnala nabore nasuknji haljine.
- Kamo god želite - odgovorio je Rageor.
- Kamo bi ti, Viktore?
- Pa... što misliš o tome da za sljedeći život odaberemo Grčku? Nisam već dugo
vidio akropolu. A i znaš...
- Znam, znam... platonisti, peripatetika i to... Mož e! - objavila je Vera svečano.
- Hoćemo? - Viktor se lagano naklonio i propustio je ispred sebe.
Ispred njih se, u zimom okovanom trešnjevačkom dvorištu, upalila iskra

svjetla na metar visine od zemlje. Bijeli plamen počeo se komešati i vrpoljiti, a
onda se, na Rageorovu tihu zapovijed, razmotao u cvijet. Latice su se proširile
prema tlu i u visinu, do prvih grana visoke japanske trešnje. A onda se otvorio
svjetlucavi portal koji je tiho izgovorio njihova imena.
Kad je već zakoračila jednom nogom, Vera se iznenada nečega sjetila.
1
nebo
- Rageore... - zazvala je. - On dolazi?
- Bez brige. Dolazi.

Kimnula je glavom zadovoljno, a onda sasvim ušla. Viktor Valent ušao je za
njom, bacajući iza sebe naočale.
1
nebo
** *
- Krista! Krista! - vikala je Sara u slušalicu. - Krista, nećeš vjerovati što se
dogodilo!
Nije ju uspijevala prekinuti. Nazvala je prije pet minuta, ali Sara nije prestajala
pričati. O zvonu na vratima, i kako s druge strane nije bilo nikoga, i kako je
htjela pobjeći od Robija, ali nije, i kako je Leon došao iz garaže, i o papiriću na
podu, koji nije bio papirić, nego polaroid, i kako je to njihov polaroid, sjećaš se,
snimio ga je Robi onog ljeta, onog ljeta prije dvadeset i pet godina, nekoliko dana
prije, ali nije rekla prije čega, iako nije morala, jer svi oni znaju na što se misli
kad se kaže prije, i kako je to polaroid na kojem su njih četvero, Sara, Petar, Leon
i Krista dok su još bili sretni, dok su još bili svi na broju, i kako se dogodilo čudo,
da, da, pravo čudo, jer nema druge riječi za to, jer je ona tu fotku stavila u mamin
lijes, i nitko je nije mogao izvaditi iz lijesa zato što je ona dobro vidjela, na svoje
oči, kad je pogrebnik zakračunao lijes, i mož eš li vjerovati, Krista, pa Krista mož eš
li vjerovati, to mora biti neki znak, hej, Krista, čuješ li me, zašto ništa ne govoriš,
Krista, Krista, Krista... vrtjelo joj se u glavi.
Nije mogla govoriti. Jedva je disala. Jer Jadrane Lune nije bilo nigdje u kući.
Nestala je. Nestala je kao da je nikada i nije bilo.
** *
1
nebo
Noć prije
Ariel je stajala pokraj njezina kreveta.

Bila je noć i Jadrana Luna je spavala.
Behemot, Robijev crno-bijeli mačak, ležao je na njezinim nogama i zvučno disao.
Zapravo, više hrkao.
Voljela je tog mačka. Od svih bića koje je poznavala, on ju je možda i najviše
zabavljao. Behemot je imao vlastitu putanju. Šmugnuo bi kroz vrata kuće na
Trešnjevci i krenuo u obilazak - preko Trešnjevačkog placa prečicom do Savske,
hodao bi duž ceste, oprezno potom šmugnuo preko Ljubljanske avenije kad bi se
upalilo zeleno svjetlo, sve do starog, sada pješačkog Savskog mosta, prešao rijeku, i
potom nastavio nasipom, prolazeći pokraj Kajzerice i Središća, sve do Zapruda, tik
do Mosta mladosti, gdje je živjela Jadrana Luna s mamom. Stao bi ispred zgrade u
Baburičinoj i strpljivo čekao. Nekad bi ga vani pronašla Krista, koja se vraćala s
posla, a nekad bi ga u zgradu pustio netko od susjeda, pa bi se popeo na drugi kat i
čekao da mu otvore vrata. Prespavao bi noć na Jadraninu krevetu, a onda se ujutro
ili nakon nekoliko dana vratio kući.
U snu, Beh je ležao na boku, prednjih šapa podignutih do očiju, štiteći se od sada
ugašenog svjetla. Jadrana Luna spavala je na leđima, tijela raširena u malu
zvijezdu.
Koliko te dugo poznajem?
Da, samo 13,8 milijardi godina.

I pitanje i odgovor bili su nečujno izgovoreni.
I pitanje i odgovor bili su Arielini.
Upoznale su se davno, toliko davno da su se toga, osim Ariel, sjećali još samo
svemir i anđeli.
Rageor, anđeo smrti.
Emanu'el, anđeo oprosta.
Ariel, anđeo vječne nade.
I Lowe, anđeo koji je širio prostor slobode.
Oni su bili prvi anđeli.
Lučonoše svijeta koji se tek rađao.
Sila koja je trebala pomoći dušama, i kasnije ljudima, da nadu svoje mjesto u
svijetu koji se razdvojio, kako bi se opet spojio. Bog je volio svoju djecu - dao im je
slobodnu volju da učine isto što i on: stvore svijet po svojoj mjeri. Dao im je
zemaljsko igralište da na njega spuste nebo.
1
nebo
Svemir se tada, prije 13,8 milijardi godina, tek protezao u materijalnost. Kad je
prvi put zvučno udahnuo, dogodio se Veliki prasak i svi su se rodili.
I Jadrana Luna, i Sara, i Leon, i Petar, i Robi, i Marta, Krista, Viktor, Vera...
Zapravo, svi ljudi ovoga svijeta. Točke svjetlosti koje su se rezonancijom izbacile
u orbitu života. Impuls prve ideje u njima je bio toliko jak da je kreacija
spontano otpočela. Samozapaljenje životom. Samo onda još nisu bili ljudi, nego tek
praelementi osobnosti koje će postati u nadolazećim životima. Ipak, već tada je
postajala ta struna koja ih je povezivala. Struna ljubavi.
Behemot u tom trenutku otvori oči i pogleda je.
- Bok, stari... - šapnula mu je. - Dugo se nismo vidjeli.
Skočio je na noge, protegnuo se, a onda mekim šapama preskočio izbočine
pokrivača i otrljao se o njezine noge.
Ariel je spustila ruku i pomilovala ga, a on je počeo tiho presti.
- Da, da, dobar mačak... Nisi me zaboravio, zar ne?
Još je, ispod njegova mekog krzna, u središtu gdje je bilo mačje srce, mogla
osjetiti svoju iskru. Oh, Beh uopće nije bio običan mačak. Nije da je ijedan mačak
običan, ali ako je postojao anđeoski mačak, Beh je bio najbliže tome. Mačak sasvim
sposoban obaviti zadatak koji je bio pred njim. Mačak sa stvarnom sposobnošću
voljenja.
Postoji samo jedan pravi način na koji možeš voljeti. Da te ljubav cijelog
potpuno obuzme. Voljeti znači odreći se slobodne volje da biraš i prepustiti ljubavi
da odabere umjesto tebe.
- No, da... - rekla je Ariel Behemotu. - To je jedan od brojnih paradoksa svijeta
u kojem ž ivimo. Pitanje je, dragi moj Behemote, sljedeće: kako ljudi mogu svladati
umijeće voljenja, ako je u prirodi voljenja odreći se slobodne volje da biraš koga
ćeš i što voljeti? Jer, ljudi zapravo ne biraju koga će zavoljeti. Samo zavole, i to
baš tu određenu osobu, iako stotine drugih ljudi dijele iste osobine. Ha? I ako je
tako, a jest, imaju li ljudi slobodnu volju? Ili je možda ljubav kategorija iznad
slobodne volje?
- Mjau - odgovorio je Behemot.
- Da, vjerojatno si u pravu - potvrdila je Ariel.

Skočio je s kreveta, uputio se prema zdjelici s keksićima i počeo zadovoljno
hrskati.
- Lako je tebi! - promrmljala je Ariel za njim. - Ti si svoje keksiće dobro
odabrao!
- Mjau!
Nahranjeni Behemot vratio se do kreveta. Skočio je na postelju, pomalo usporen
vidljivo izbačenim trbuščićem, prevrnuo se nekoliko puta na leđima, a onda opet
pokrio oči šapama i u trenu zaspao.
- Sutra... Sutra je zadatak koji moraš obaviti... - prošaptala je Ariel i
pomilovala Behovu crno-bijelu dlaku.
1
nebo
6. Jadrana Luna
siječanj 2007.
Sjedi u kuhinji, u mraku, i čeka. U ormariću iznad sudopera pronašla je

neku Leonovu zaboravljenu kutiju cigareta i zapalila. Č udno je to, pomisli
Krista, kako se teško riješiti starih ljudi i starih navika. Nije pušila više od
dvadeset godina, no dim je svejedno izlazio lako iz njezinih usta, kao da je zadnju
cigaretu ugasila prije pet minuta. Ruke su znale što treba raditi, pluća su
dobrostivo uvlačila nikotin.
I Leon je bio kao ta napola zgužvana kutija - i dalje prisutan u kutovima
stana. Neki je dan u ladici ormara pronašla jednu crnu mušku čarapu, u
kupaonskom ormariću još je stajala prazna bočica njegova losiona nakon
brijanja.
U prvim mjesecima nakon što je otišao proganjao ju je njegov miris. Jednom
se, na parkiralištu šoping centra, divlje okrenula za neuglednim muškarcem
koji je prošao. Nije mu se sjećala lica, ali miris je bio Leonov; ne miris iz bočice,
nego miris Leonove kož e. Ž eludac joj se zgrčio od ž udnje i na sekundu je stajala
ukopana u neki zajednički trenutak iz prošlosti, kojem se nije mogla sjetiti
detalja, ali ga je pamtila po Leonovu mirisu. Potom je došlo sjećanje na dodir, i
na Leonov dah, koji bi ponekad osjećala noću, na vratu, dok bi on čvrsto
spavao, a ona bi ležala budna u mraku. Glupo, tada nije mogla zaspati koliko je
bila sretna. Srce bi joj kucalo uzbuđeno jer je on tu, pokraj nje, njezin...
Ljudi su smiješna bića jer nitko zapravo nije ničiji. Nitko nikome ne pripada,
nikoga ne dobiješ zauvijek, tek na određeno vrijeme koje, možda, ako imaš
sreće i pametan si, možeš produljiti do kraja svojega ili njegova života. Ili njezina
ž ivota.
Ne neće zaći na tu cestu, zabranila je samoj sebi. U tom smjeru neće ići jer
nema pojma što se dogodilo s Jadranom Lunom i neće zamišljati što se sve
moglo dogoditi.
Jer ako krene u tom smjeru, poludjet će. Naprosto će ovoga puta poludjeti.
Leon. Da, Leon, o njemu će razmišljati. Jer tu su sve bitke već izgubljene, i tu
se više nema što spasiti, i ta je bol dobro poznata, toliko se uglavila u nju da joj
je oštrica otupljena, i ta je bol tako nekako već postala bliska da jedino što s
njom treba činiti jest povremeno je nahraniti. Jer bol doista može postati dio
tebe. Kao fantomska ruka koja je odrezana, ali svejedno je i dalje osjećaš. I ta
bol je sasvim pristojna, sasvim uljuđena jedna bol, sve dok je se povremeno
prisjetiš, malo je obnoviš sjećanjem na neki posebno gadan trenutak, recimo
prisjetiš se kako je Leon jebao neku drugu ž enu, i onda osjetiš ono poznato
nutkanje iznutra, kao da ti bol zahvali jer si je se prisjetila. Strašno je kad ti bol
postane mjerilo ž ivota; kad ti daje signale da i dalje dišeš.
Dobra stvar s boli jest što bol ima prag. Postoji sasvim jasna granica do koje
1
nebo
je mož eš osjećati. Nije nikad istraživala, ali bila je sigurna da postoji neko
neurološko objašnjenje za tu pojavu; da naši ž ivci mogu podnijeti tek određenu
količinu podražaja, nategnuti se tik prije nego puknu i onda se naprosto
umrtve. Onda uđeš u to more boli u kojem više ne osjećaš ništa, jer je prag boli
koji si dosegnuo bio toliko jak da je umrtvio daljnji osjet. Bol te, neočekivanog li
dara, poštedi daljnje patnje.
Isto vrijedi i za suze. Postoji točno određena, nikad izmjerena, ali ipak
kvantitativno osjetljiva količina suza koja se mož e isplakati. Nakon toga oči
presuše, ž eludac se umiri, više ti se ne povraća od plača, glavobolja također
dosegne svoj vrhunac, i nakon toga mož eš biti samo tup. Tijelo više ne da. Sve
više od toga je rasipanje. A bol ne voli da ju se rasipa, jer čeka da se tijelo odmori
pa da udari ponovno.
Sve je to Krista prošla. Zna kako je izgubiti roditelje dok si dijete i dok još ne
mož eš sasvim pojmiti što je smrt. Jer, eto, još jutros su stajali na vratima kuće i
mahali ti, i ljubili te u obraze i oči, i smijali se nekoj Petrovoj šali, i mama ti je
popravljala vrpcu u kosi, i tata te je njež no povukao za uho, i pogledao te onim
pogledom koji znači »volim te, sine« - jer nekad su očevima sve kćeri bile sinovi -
i svejedno je nakon toga završio u jarku, zajedno s mamom, smrskanih kostiju.
Krista je jedanput, kao odrasla, otišla vidjeti taj jarak. Razočaravajuće
zapravo. Jer jarak je bio bezdušno govno koje ničim nije odavalo da je prije
desetak godina otela dva života.
Onda je otišao i Petar. Krista se, ipak, nikad nije bojala vode. Iako je gotovo i
sama završila kao neka mrtva riba, koja se odupire zakonima fizike pa leži na
dnu umjesto da pluta na površini, u vodi nije bilo ničega strašnog. Sjećala se
kako je bilo u vodi. Osjećaš samo mir. Voda ti natopi odjeću, i kosu, i cipele, i
sav si natopljen kao smež urana, gnjecava spuž va, ali u vodi nema ništa strašno.
Nije voda ta koja plaši, nego gubitak. Samoća. Spoznaja da si, još kao dijete, iz
nekog razloga najjači pa si preživio.
Jer ona je bila jača i od mame, i od tate, i od brata. Ona je u sebi imala to
nešto što se odupiralo smrti, i dugo je mislila da je to neka mana, jer je baš
zajebano imati tu osobinu da ne umireš lako. Činilo joj se, kao djetetu, da je ta
lakoća umiranja nešto za što je nepravedno zakinuta.
Za smrt, i za to što u njezinu tijelu ima samo točno određena, i neizmjerena,
količina suza, i što njezini ž ivci podnose tek podnošljivu količinu boli. Nije bila
sazdana da je patnja razori; da joj, recimo, iskida um na komadiće.
Kad je Leon otišao, već je bila baždarena. Krista nije imala problema s
odlascima, nego, činilo joj se sada, samo s dolascima. Jer otkako se Leon vratio,
bila je čudno uznemirena, na mjestima za koja je mislila da na njima nije živa.
Recimo, a to nije zapamtila u mjesecima nakon Petrove, i tatine i mamine smrti,
ima tu čudnu rupu odmah iznad želuca, koja se neobično ponaša. U njoj
ponekad osjeća zapaljivi bijes, neku gnojnu ljutnju zbog koje bi Leona ponekad
mogla udariti, a možda mu i izgrebati oči. Ponekad se sjeti Vesne, pa osjeti
zloćudnu ljubomoru, iracionalan poriv da i njoj učini nešto naž ao.
Ali sve je to podnošljivo, zapravo, svjesna je sada. Sve je to - i s mamom, i s
tatom, Leonom i Petrom - sasvim podnošljivo, jer prestaje na granici boli i na
1
nebo
granici suza. Č injenica da nema Jadrane Lune, da je nestala, ispunilo je čitavo
njezino biće takvom jezom da zadnjih pola sata, otkako je shvatila da njezine
djevojčice nema, ž eli izgubiti razum. Predio u koji je zašla izvan je graniča svih
zamislivih boli, i suza, i živaca. Patnja je tolika da ozbiljno pomišlja da uzme
nož , zarež e podlaktice i tako se olakša. Ne da se ubije, samo da malo te patnje
iscuri.
Jedini razlog zašto to ne čini jest tanka nit o koju se drži. Drž i se za Jadranin
crtež koji je, očito, nacrtala to popodne, u tih kratkih pola sata koliko je Kristi
trebalo da skoči do dućana. Od 17.54 do 18.24. Š ugavih tisuću osamsto
sekundi koliko je nije bilo. Jer naprosto nije moguće da se djetetu koje tako
lijepo crta dogodi nešto už asno.
* * *
Kaos se u času razlio kućom na Trešnjevci. U trenutku kad se Krista uspjela
probiti kroz Sarino ekstatično brbljanje i reći joj kako je Jadrana Luna nestala,
sav onaj entuzijazam i zajedništvo koje su osjećali sekundu prije, spojenost u
kojem su sve troje zaboravili na njegovu nevjeru, a Sara na to da njih dvoje ne
razgovaraju, pa mu se od neke iznenadne, djetinje sreće i opuštenosti čak i
bacila u zagrljaj, sve se to odjednom rastočilo. Radost je zastrašujuće brzo
nestajala iz njegova ž ivota. To otkriće polaroida na podu, to neočekivano čudo
koje kao da je palo s neba, čak je i on - sasvim iskrzan od višemjesečne
izgubljenosti u samome sebi i sjećanjima - uspijevao razumjeti da je to neki
veliki, nenadani korak za Saru; Saru koja je godinama stajala na istoj točki,
sigurna, ali pomalo mrtva.
Tišina je trajala kratko, možda tek nekoliko sekundi, ali je u kuhinji u kojoj
su stajali zvučala zlokobno, kao znakovito šuštanje lišća u visokim granama
drveća prije nego se iz oblaka koji ih je zahvatio prolomi oluja.
Krista s druge strane ž ice nije bila histerična nego zastrašujuće mirna, što je
jasno govorilo da je prestravljena do kosti. Kad je Sara naglas izgovorila da
Jadrane Lune nigdje nema, Leon joj je uzeo slušalicu iz ruke.
- Leon je - prvi put u devet mjeseci rekao je to jasno, bez srama, svojoj ženi.
- Ostani gdje jesi, odmah krećemo prema tebi.
Čuo je zvučni uzdah olakšanja. Ipak mu je još vjerovala. Ipak je u njega još
imala pouzdanja i to mu je dalo injekciju snage; kao da ga je odjednom skupila
s poda na kojem je lež ao, kao da opet mož e biti netko važan, netko tko je
sposoban riješiti problem.
- Pož uri, molim te... - prošaptala je Krista, a njega je gotovo obuzela radost
jer prihvaća njegovu pomoć.
Leon je bio taj koji je sjeo na vozačko mjesto Sarina starog mitsubishi colta.
Robi, njegov zaštitnik iz djetinjstva, pouzdani oslonac odrasloga života, imao je
duboku sjenu na licu, kao da ga je netko potegnuo nožem. Zastrašujuće je bilo
vidjeti kako se tako velik čovjek može slomiti u trenutku. Neki dio njega nestao
je od kuhinje do automobila. Sara se povukla na pričuvne položaje. Jednom
davno, taj izraz - povlačenje na pričuvne polož aje, bila je njihova interna šala -
Robijeva, Kristina i njegova, jer sa Sarom se nije smjelo tako u lice šaliti. Bila je
brza na uvredama. Sada mu je bilo jasno koliko su ti pričuvni položaji, njima
nekada urnebesno smiješni, zapravo pitanje egzistencije - kao da je vanjske
1
nebo
rubove ličnosti ostavljala na pustopoljini, svjesna da neki dijelovi, kad napadne
oluja, ipak moraju biti žrtvovani; a da se one kapitalne ipak mož e spasiti
dubokim povlačenjem. Učinilo mu se da joj u posturi vidi tragove krivnje - kao da
se, negdje unutra, grdi jer je sekundu prije bila toliko sretna, toliko opuštena.
Jer u trenutku dok je ona bila sretna, jedno je dijete, njezina Jadrana Luna,
petogodišnja zraka sunca, upravo nestajalo, a da je bila dovoljno na oprezu, kao
što je inače bila, to se ne bi dogodilo, jer bi ona, sigurno - bože, koje li gluposti,
pomisli Leon prelijećući kroz crveno na semaforu - to zamijetila na vrijeme.
- Trebali smo vam reći... - prozbori Sara sa stražnjeg sjedišta.
- Reći što? - upita Leon.
- Za sve što nam je govorila, što nas je ispitivala...

- Š to vam je govorila? - zapiljio se u nju u retrovizoru.
- Pitala nas je za Petra... mene i Robija, a mi vam to nismo rekli.

- Kakav Petar? Ne razumijem.
- Mene je neki dan, kad smo išle na tuljana, pitala tko je Petar, a Robiju je
rekla da Petar dolazi i da joj je to ispričao onaj njezin anđeo, Manuel -
izgovorila je Sara brzo.
- O čemu ti govoriš?
- Petar! Naš Petar. Jebeni P-E-T-A-R! Ispitivala nas je o Petru! - vrisnula je
Sara sa stražnjeg sjedišta.
- Kakve to veze ima s bilo čim sada?
- Ne znam! Ali nas je ispitivala! A mi vam nismo rekli jer se ti i Krista ponašate
jebeno čudno i ne razgovarate i pravite se da ne vidite ono drugo kad ste zajedno!
- Pusti sad to, Sara... - javio se Robi s prednjeg sjedala. Glas mu je bio
promukao.
Ne! Nismo to trebali pustiti! Trebali smo im reći, koliko god se glupo ponašali.
Trebali smo im reći i ovo se sada ne bi dogodilo. Jer ta pitanja su upućivala na
nešto. To nisu pitanja koja postavljaju petogodišnjakinje! Ona je samo dijete, a
mi se ponašamo kao da je odrasla osoba!
- Sara... - Robijev glas je bio blag. - Sara... nisam siguran ima li to veze s
ovim. Trebamo najprije vidjeti što se dogodilo. Trebamo je najprije pronaći.
I tu mu je glas sasvim pukao i njegov veliki brat, gigantski čovjek koji je sjedio
skvrčenih koljena na prednjem sjedalu, odjednom je počeo plakati. I Sara je, kao
da netko pritišće neke nevidljive gumbe, u tom trenutku počela neutješno jecati,
glave naslonjene na prednje sjedalo i ruku obavijenih oko Robijeva vrata. Ode
sve u tri pičke materine, pomisli Leon, glave sasvim lucidne u tom kaosu koji je
povezao iz kuće na Trešnjevci.
Naglo je zaustavio auto, a onda se okrenuo tako da ih vidi oboje.
- Slušajte vas dvoje, nemam pojma o čemu pričate, i kakva su to baljezganja
o Petru, i anđelu i ostalim pizdarijama, ali ćete se sabrati istoga trenutka i
1
nebo
prestati histerizirati, jer ću vas ja, bogami, izbaciti ovdje nasred ceste. Nestalo
mi je dijete, a Krista samo što nije flipnula i nemam joj namjeru dovesti u stan
dvije uplakane pičke! Jeste me razumjeli?
- Da - tiho protisne Sara.

- Da - odgovori Robi i uspravi leđa, koliko je mogao, a da ne udari glavom o
krov automobila.
- Nema plakanja. I nema sranja o Petru i anđelima. Doći ćemo tamo pribrani
i pronaći Jadranu. Je li jasno?
- Jasno - odgovore njih dvoje u glas.
* * *
Istina je bila da je u tu malu bio potpuno zaljubljen. Ne na onaj uobičajeni
način na koji se zaljubljuju stričevi i tetke, ili bake i djedovi koji u djetetu vide
produž etak sebe i onda ga vječno maltretiraju slinavim poljupcima, ižicanim
zagrljajima i napornim traganjem za svojim očima, ušima ili smislom za
humor. Zaljubio se u nju od prvog trenutka: ono zimsko popodne u prosincu
2001. kad je Krista, isprebijana od porođaja, podigla Jadranu Lunu do
bolničkog prozorčića u rodilištu u Vinogradskoj s čije su druge strane,
natiskani, obično stajali ustrašeni muževi, ekstatični prijatelji, zbunjena starija
djeca i entuzijastični roditelji. Jadrana Luna, mamurna od mlijeka ili
isprekidanog sna, u tom je trenutku otvorila oči i smeđim se pogledom zapiljila
ravno u njegove zjenice. Već tada se, iako je bila stara tek nekoliko dana, u
njezinim očima vidjela bistrina, zainteresiranost za svijet s druge strane stakla.
Nije zaplakala, nije odvratila pogled, samo je ravnomjerno, čak pomalo mudro -
učinilo mu se tada - odmjerila njega, novopečenog strica, a onda i tatu i, na
kraju, Saru. Sara joj je bila posebno zanimljiva, mož da zato što su joj iz očiju
tekli potoci suza, pa je nju promatrala nešto dulje, a onda zijevnula, pa kihnula,
i vratila se spavanju.
Bebe su bile potpuno fascinantne, zaključio je Robi toga dana. Svjež e
zaljubljen u nećakinju, nastavio je stajati pokraj prozorčića i promatrao i svu
ostalu djecu koju su majke toga popodneva pokazivale. Jedna je beba bila
namrštena, s busenom crne kose na glavi, i očito neraspolož ena za upoznavanje
svojega izgubljenog oca koji je kretenski mahao buketom cvijeća i lupkao
rukom po staklu, u bezuspješnom pokušaju da privuče paž nju svojega djeteta,
sve dok ga dež urna sestra nije zamolila da to prestane raditi jer plaši ostalu
novorođenčad. Bio je tu potom jedan plavokosi dječačić koji se majci bacakao u
naručju, toliko živahno da je izgledalo kao da će joj svaki čas ispasti iz ruku na
pod i potom otpuzati u sobu s inkubatorima. Majka je bila prestravljena, čvrsto
je omotala ruke oko njega i bespomoćno slijegala ramenima suprugu koji je
malenoga pokušao uhvatiti kamerom na mobitelu.
Cijela ta procesija Robija je raznježila do te mjere da se okrenuo prema Sari i
pogledao je napola molećivo, napola sanjarski, ali ona po običaju taj njegov
pogled uopće nije zamijetila. Ispuhivala je nos u rupčić.
U mjesecima koji su dolazili, ta njegova fasciniranost bebama, točnije jednom
određenom bebom, samo je rasla. Jadrana Luna ima grčeve, a on odvaž no u
kuhinji priprema čaj od komorača jer mu je neka baka na placu rekla da
1
nebo
tekućina ublaž ava kolike. Krista, iscrpljena, lež i glave položene na kuhinjski
stol, dok Jadrana Luna baca hranu po podu i tvrdoglavo odbija jesti, a on, Robi,
uporno govori: »Otvori garaž u, otvori garaž u, otvori garažu... brm brmm brmmm,
jer autić se mora uparkirati...« I onda, nekim čudom, iako nema pojma š to je
garaž a, Jadrana Luna otvara usta i proguta zalogaj kašice. Ili, Leon hoda po
dnevnom boravku i pjevuši pjesmicu nastojeći uspavati Jadranu Lunu, ali ona
s njegova ramena, potpuno budna, bulji u Robija koji joj pegla bodiće. Sara,
istovremeno, sjedi na kauču i pravi se da čita novine, jer je krajnje zbunjena
tim novim ž ivotom s kojim se ne mož e satima razgovarati, nego se moraju
izmišljati repetitivne igre bez riječi.
Bio je gotov. Drž ala ga je u šaci, a da ništa posebno nije morala učiniti. Bio je
dovoljan taj bistri, zainteresirani pogled i slatki osmijeh koji mu je u sekundi
liječio umor. Bio je stric s velikim S i pričao je o tome svima, tko god je želio i nije
ž elio slušati. Zabavljao se čak neko vrijeme i idejom da bar jedan semestar na
fakultetu posveti spoznajnim sposobnostima beba, neurolingvističkom
programiranju kroz učenje prvih riječi i tome kako se, u ontološkom smislu, novi
ž ivot uklapa u postojeće društvene obrasce, ali ga je Krista upozorila da bi to
možda ipak bilo mrvicu previše za studente prve godine filozofije. I, ne, ne misli
da je dobra ideja da Jadranu Lunu povede na jedno predavanje kao argument za
novi kolokvij.
Č injenica da je u sekundi mogla nestati, u njemu je otvorila brazdu veličine

one Marijanske u Tihom oceanu. Potonuo je jedanaest tisuća i trideset i četiri
metra u samoga sebe; propao je u ponor gdje je vladalo Veliko Ništa, u gutajući
nihil, prazninu besmisla.
Pribrao se tek kad su ušli u stan, kad je vidio Kristu kako sjedi za
kuhinjskim stolom, puši i tupo bulji u Jadranin crtež . Nije čula kad su
odgurnuli pritvorena ulazna vrata, nije čula ni korake u hodniku. Nekoliko
sekundi stajali su na vratima, a da ih uopće nije primjećivala. A onda je, tko zna
zašto - jer njezina se katatonija činila dubokom do ljekovitosti - podigla pogled i
vidjela... Leona.
U nekim drugim okolnostima, pomislio je Robi, to bi bio trenutak za slavlje.

Kako je brzim pokretima ugasila cigaretu, a onda skočila sa stolca i pojurila u
Leonov zagrljaj. I on koji se nije stisnuo od straha, nego je obgrlio, prislonio joj
glavu sebi na rame i počeo joj nešto šaptati na uho, neke magične riječi, iz tko
zna kojeg vremena, koje su očito imale učinka jer je Krista kimala u znak
razumijevanja. Možda, pomisli Robi, nije do riječi, nego do ruku. Mož da Leonove
ruke, za Kristu, govore jezik koji je iznad verbalne utjehe. Možda je zagrljaj
njihovo zajedničko mjesto koje je opstalo bez obzira na povrede, i prevare, i laži.
Mož da je to mjesto neoštećeno jer se mož da u njemu nikada nije lagalo. U
zagrljaju, pretpostavljao je, nemoguće je lagati, jer te blizina tijela onoga drugog,
onoga voljenog, predaje intimnosti kao ništa drugo.
Prepričala im je ono što su već znali. Otišla je do dućana, kao i mnogo puta
do tada, jer je Jadrana Luna naučila biti sama nakratko. Bila je dobro i
poslušno dijete koje se nije penjalo po otvorenim prozorima, pokušavalo upaliti
plin ili gurnuti glavu u pećnicu. Nije se igrala nož evima, nije gutala male
predmete, nije gurala prste u utičnice. Jadrana Luna je bila razumno dijete i
ako si joj argumentirano objasnio zašto se nešto ne smije - uz to što su njoj
noževi, utičnice, mali predmeti u ustima, pećnice, plin i prozori bili aposlutno
1
nebo
nezanimljivi - onda ona to ne bi ni činila.
Kad se vratila iz dućana, nije je bilo. Vrata su bila poluotvorena - već je bila
dovoljno visoka da je mogla dosegnuti kvaku - a Krista nije zaključala vrata na
odlasku. Mislila je da ih nije dobro zatvorila, ali nakon što se Jadrana Luna nije
javila ni kad ju je treći put zazvala, shvatila je da nešto nije u redu. Pretražila je
stan, a onda izjurila u haustor, pa u park, ali tamo, u 18.40 više nikoga nije
bilo. Bila je zima i mrak je padao rano, već oko 17 sati.
Zvonila je susjedima, ali nikoga nije bilo doma, osim starice na katu, koja je
nekad znala pričuvati Jadranu Lunu. Baka se toliko bila uznemirila kad je čula
da je Jadrana Luna nestala da ju je Krista morala polegnuti na kauč i dati joj
čašu vode, i spriječiti je da ide s njom traž iti djevojčicu.
- Trebamo li nazvati policiju? - pitala je Krista uplašeno.
- Ne - stigao je Sarin odgovor iz kuta kuhinje.
- Kako misliš ne? - Leonov glas se povisio.
- Ne, zato što znam gdje je Jadrana Luna - odgovorila je Sara mirno.
- Gdje je Jadrana Luna?! - povikali su Krista i Leon uglas.
Sara je podigla Jadranin crtež , a onda je Robi shvatio. Krista i Leon zbunjeno
su gledali u Saru i komad papira koji im pokazuje, ali njemu, Robiju, sve je bilo
jasno.
- Gdje je Beh? - upitao je.
- Beh? - ponovila je Krista, gledajući u njega kao da nije normalan.
- Je li danas bio ovdje? Jer kod mene nije.
- Kakve veze... - upao je Leon, ali ga je Robi prekinuo.
- Krista, je li Beh bio ovdje prije nego si otišla u dućan?
- Da, jest. Našle smo ga jučer popodne ispred haustora kad smo se vratile
doma.
- Ma, kakve veze ima gdje je tvoj jebeni mačak?! - prasnuo je Leon.
- Ima veze - odgovorila je Sara mirno. -Jer Beh je tamo gdje je i Jadrana
Luna.
- A GDJE JE JADRANA LUNA?! –vrisnula je Krista.
- Na rijeci - odgovorila je Sara pognute glave.
Jadrana Luna je dobro dijete, pomisli Robi. Ne bi pobjegla od kuće. Ali
Jadrana Luna ne zna pisati, pa je mami nacrtala poruku, da se ne brine.
Rijeku, niz brzih poteza plavom bojicom u omeđenom koritu, zelenu travu
iako je bila zima, koja je označavala nasip, sebe s kečkicama, crno-bijeli
pravokutnik sa štapićima umjesto šapa i... Pa, koliko je Robi uspijevao
procijeniti, bijeli krug s dva lista postrance očito je bio način na koji su
petogodišnjakinje crtale zamišljene anđele.
1
nebo
** *
- Tu ćemo sjesti, Beh - rekla je Jadrana Luna i oprezno sjela na utabani
snijeg.
- Mjau! - rekao je mačak i priljubio svoje tijelo uz njezino.
- Nemoj se bojati. Manuel će brzo doći - rekla je Jadrana Luna i potapšala
ga po glavi.
Rijeka je hučala i Beh je, primijetila je, nekako nevoljko sjeo pokraj nje. To je
zato što mace ne vole vodu. O, ne, nikako ne vole vodu! Jer im se smoči krzno i
šape, i njuškica, i brkovi, i sve. Ali Beh se ne mora bojati jer oni će ovdje samo
sjediti i ništa više. Neće ići blizu vode. Blizu vode se ne ide. To je znala. Tako kaž e
mama.
Uzdahnula je u mraku. Nadala se da mama neće biti ljuta. Zato joj je ostavila
poruku. Nacrtala je sebe i Manuela tako da mama zna da se otišla naći s
Manuelom na rijeci. Č ekala je da ode u dućan, a onda je obukla skafander i
crvenu jaknicu i čizme. To s čizmama je išlo malo tež e, ali uspjela je ugurati
noge i onda je nekoliko puta lupila lijevom, i nekoliko puta desnom, dok joj
stopala nisu dobro ušla. Zatim je skafander prevukla preko čizama, onako kako
joj je mama pokazala. Jer tako ti ne uđe snijeg unutra, rekla je samoj sebi naglas.
Bila je već dovoljno visoka da dosegne kvaku, spustila se stepenicama u
prizemlje, a vrata od haustora ionako su bila uvijek poluotvorena. Ne dihtaju
dobro, rekla joj je jedanput teta baka s njezina kata.
Beh ju je slijedio u stopu, kako su se i dogovorili.
- Ne bojim se mraka - rekla mu je Jadrana Luna dok je navlačila čizme. - Ali
mogao bi ići sa mnom. Hoćeš?
A Beh je mjauknuo i to je bio dogovor, pa je onda brzo na crtež dodala i
njega, da se mama ne brine kamo je nestao. Nije baš bila zadovoljna kako je to
napravila, jer je nalikovao na kocku, a Beh je više bio okruglast, a ni šape mu
nisu baš dobro ispale, više su izgledale kao slamke, ali onda se dosjetila da
nacrta crno-bijele pruge, jer će mama tako sigurno shvatiti da je to Beh.
Nije znala kako bi joj nacrtala da će se brzo vratiti.
Nadala se da se mama neće jako ljutiti. Ali ona nikad ne bi otišla s njom!
Nikad! A Manuel je obećao da će doći i, što je bilo mnogo važ nije, rekao je da će
doći i njezin ujak. Petar. Onaj koji je mrtav, ali zapravo nije.
A Jadrana Luna nije imala nijednu baku i djeda, i htjela je upoznati ujaka za
kojeg su Robi i Sara rekli da je potpuno mrtav i da se ne može vratiti.
Jadrana Luna nije baš bila sigurna da razumije što znači mrtav.
Igor iz vrtića joj je rekao da kad si mrtav, onda zaspiš, ali to sigurno nije bilo
točno jer je ona svaku noć zaspala, pa opet nije bila mrtva ujutro, nego bi
otvorila oči i poslije doručkovala. E, da, sjetila se, zaspiš i odeš na nebo.
E, to joj se svidjelo! To s nebom. Jer ako je ujak na nebu, onda je to značilo

da će doći u raketi. U to je bila sigurna jer je vidjela na televiziji da na nebo
1
nebo
otputuješ raketom ili eventualno avionom, ali avion nije imao gdje sletjeti u
Zapruđu tako da je sto posto dolazio raketom. I nekad možeš na nebo onim
heliohopterom, a mož e se navodno i balonom. Ali u to nije vjerovala, jer su baloni
bili premali da bi te podigli u zrak. To su priče za malu djecu! A ona više nije mala
jer ima pet godina. Pet, pokazala je samoj sebi prste u mraku, ali ništa nije
vidjela.
Bilo je jako mračno, ali je ona oprezno hodala kad je prešla veliku cestu po
kojoj su jurili auti i nekad kamioni. Prešla je na pješačkom prijelazu, iako nije
bilo nikoga, ali mama je rekla da se cesta uvijek prelazi na pješačkom pa je tako i
učinila. Beh je hodao cijelo vrijeme pokraj nje i oprezno su koračili prema nasipu
kad je počeo padati snijeg.
Ciknula je od radosti jer je s pahuljama mrak nekako bio manje mračan.
Ali nije se bojala. Nije! Rekla je Manuelu da se neće bojati kad bude hodala po
mraku jer je ona najhlablija, najhrabrija - ispravila se, jer sve je to samoj sebi
poluglasno govorila dok je hodala - djevojčica u cijelom svemiru.
- C-i-i-i-i-j-e-1-o-m! - raširila je ruke objašnjavajući Behu, a on je tiho

mjauknuo što je Jadrana Luna protumačila kao znak slaganja.
Uz uspon se lako popela, ali je bilo malo tež e pronaći stepenice za koje je
Manuel rekao da se nalaze pokraj mosta. Oprezno je silazila, stepenicu po
stepenicu, na svaku je stala s obje noge, jer joj se u čizmicama malo klizalo. A
onda je hodala još malo po livadi u snijegu i stigli su. FJMe
Sjela je i Beh je sjeo pokraj nje i čekali su da ujak dođe u raketi.
To joj je i Manuel potvrdio, mislila je u tami, iako joj to nije trebao reći jer sva
djeca znaju da s neba dolaziš u raketi.
Čekaj..., pomisli Jadrana Luna. Je li rekao u raketi ili kometi? Uh, nije se
mogla sjetiti. A i nije bila baš sigurna da zna što je kometa. To je valjda neka
vrsta rakete, reče samoj sebi i zadovoljno se namjesti.
Bilo je hladno, ali Manuel je rekao da će biti hladno i da se toplo obuče. Zato je
obukla skafander, ali svejedno joj je postajalo jako hladno, pa se Beh, kao da je
znao što misli, privukao bliže njoj i počeo joj grijati tijelo.
Kad mace predu, onda te griju. Dobre mace, pomisli Jadrana Luna i povuče
kapuljaču crvene jaknice više na glavu, da joj snijeg ne pada u oči i usta.
Sjedila je dugo. Jako dugo. Toliko dugo da više nije osjećala da je bole prsti
na rukama, ni oni u čizmicama, i zadovoljno je pomislila kako Beh baš dobro
grije i da je baš dobro što se sjetila da ga povede. Još malo, i raketa-kometa će
sletjeti i tu će biti njezin ujak i onda će ga napokon moći pitati.
Moći će ga pitati, rekao je Manuel, što je s tatom i zašto je tata tako tužan. Jer
kad si na nebu, onda sigurno bolje vidiš. To je gore, a svi znaju da kad si gore, sve
bolje vidiš. Kao kad si na balkonu pa gledaš dolje u park i vidiš gdje su se svi
sakrili dok Tina žmiri na piku. Tako i njezin ujak sve vidi i sigurno zna zašto je
tata otišao od doma i nije ga bilo jako dugo. Jadrana Luna je znala da to nema
veze s njom, jer joj je tako rekla mama, a i Sara i Robi, ali svejedno je nekad bila
1
nebo
tuž na, samo nikome nije htjela reći. Nikome osim Manuelu, i nekad Behu, kad je
htio slušati. Ali mace nisu baš dobre u tome. U tom slušanju.
Malo je već bila umorna od čekanja pa je odlučila prileći. Skafander je bio
topao, i jaknica, i čizmice, a kad je legla na leđa, učinilo joj se da vidi kako raketa-
kometa prolijeće nebom. Beh je tiho mjauknuo i popeo joj se na trbuh i potom
ispruž io šape sve do njezina vrata.
- Dobar Beh. Dobar mačak - rekla je Jadrana Luna i zatvorila oči zijevajući.
Samo malo. Samo malo će odspavati dok ne dođu ujak i Manuel.
** *
Kad se jako smrači, on mrak grabi loncem, ponovila bi Jadrana Luna dok bi
čitali Antuntuna i zahihotala se. Tama je vani bila gusta poput katrana i
trebat će im mnogo više od lonca da pronađu Jadranu Lunu u ovo doba,
pomislila je Sara. Nisu imali baterije, ali na nasipu je bila javna rasvjeta. Iz
Baburičine su izašli u park i još jedanput provjerili ima li koga tamo. Sara je u
rukama nosila Jadranin crtež , kao neku mapu do blaga, zalog da će je brzo
naći. Vani je padao gust snijeg, u krpama. Stazice između zgrada kojima su
vijugali do Adamićeve ulice, a onda i do one Damira Tomljanovića, bile su čiste i
nevine kao da hodaju po rubu svijeta. Kad su prešli po danu brzu prometnicu,
sada potpuno pustu, zašli su u prostor bez ikakva svjetla.
Hodali su po snijegu, brzo, odrješito, između ogoljelih stabala, povremeno

zazivajući njezino ime, Jadrana Luna!, Jadrana Luna!, ali nije bilo odaziva. Ljeti je
ovo mjesto bilo napučeno ljudima, biciklima i automobilima. Cesta uz nasip bila
je alternativni put kad bi u Zapruđu zavladala prometna guž va, a nerijetko su
tamo bili parkirani i automobili entuzijastičnih ribiča. Biciklisti su jurili, trkači
nabijali formu, navečer klinci tražili osamu ispod Mosta mladosti kako bi
podijelili karton jeftinog vina. Sada nije bilo baš nikoga. Zimi se život uz Savu
temeljito gasio; postajala bi nevidljiva i nezanimljiva. Trebalo im je desetak
minuta da stignu do rampe koja je automobilima branila ulaz na nasip.
Uspon je bio blag, čak i za dijete, i Jadrana Luna bi ga učas svladala. Već je bilo
19.30, što znači da je vani možda bila već sat i pol, ako je istrčala čim je Krista
otišla u dućan. Bilo je už asno hladno, kao i većinu noći ove zime; vani je bilo
sigurno deset stupnjeva ispod ništice i Sari su se smrzavali prsti u čizmama. Nije
to htjela izgovoriti naglas, tu činjenicu da se petogodišnje dijete negdje smrzava
već sat i pol, ali naslućivala je da i ostali o tome razmišljaju. Osim toga, kad su se
popeli na uzvisinu, dočekao ih je potpuni mrak. Javna rasvjeta iz nekog razloga
nije radila. Upalili su mobitele i plavičasti trag osvjetljavao im je lica.
- Mislim da se trebamo podijeliti - rekao je Robi.
- Da - složio se Leon.
- Robi i ja mož emo krenuti prema Bundeku - predlož ila je Krista - a ti i Sara
krenite prema Jakuševcu.
- Jesi li dolazila s njom ikad ovamo? Imate li neko omiljeno mjesto? - pitao je
Robi.
- Ne. Idemo samo u park - odgovorila je Krista.
1
nebo
- O kej, podijelimo se onda - ponovio je Leon i primio Saru za ruku. Svjetla na
mobitelu su se ugasila.
Nije mu vidjela lice, samo je osjećala njegovu prisutnost. Iz daljine, od
Jadranskog mosta, prema kojem su krenuli Krista i Robi, dopiralo je slabo
svjetlo; ono s Mosta mladosti širilo se difuzno, odbijalo se od snijega koji je
padao, pa je sve ispod razine mosta bilo u potpunom mraku. Hodali su svejedno
oštro, izvikujući Jadranino ime, ali je iz tame dopirao tek tihi huk rijeke. Došli su
do mosta brzo, a onda stali, kratko se savjetujući u mraku da li da prijeđu
pothodnikom na drugu stranu, prema Jakuševcu.
- Ne boji se mraka, ali svejedno mislim da joj ne bi bilo drago ući u
potpunu tamu - izgovorila je Sara naglas.
- Onda idemo na drugu stranu, prema Jakuševcu? - pitao je Leon.
Kimnula je, a onda, sjetivši se da ne vidi njezino kimanje u mraku, potvrdi
odluku i naglas.
- To... s anđelom... kakva je to priča? - upitao je Leon kad su izašli na drugu
stranu, u novo gutajuće crnilo.
- Kaž e da vidi anđela - odgovorila je, oklijevajući. Laknulo joj je što je
započeo razgovor jer joj je šutnja, uz strah, bila nepodnošljiva.
- Kakvog anđela?
- Kaže da se zove Manuel i da ima krila. Zapravo, inzistira na tome da ima
krila. Iz nekog razloga taj je dio jako važ an.
- J-a-d-r-a-n-a L-u-u-u-n-a-a-a-a! - zazvao je Leon, a kad nije bilo odgovora,
nervozno upitao: - Zašto je to važ no?
- Krista joj je rekla da anđeli nemaju krila. To je trebao biti dokaz da ne postoje.
Ne znam zašto. Ali onda se Jadrana Luna uhvatila toga i tvrdila da je anđeo, taj
Manuel, došao jedan dan s krilima, da dokaž e da joj mama nije u pravu.
Leon se gorko nasmijao u mraku.
Tvrdoglava je... Tvrdoglava je čak i kad izmišlja.
- Pa... vidiš, stvar je u tome što ja nisam sigurna da ona izmišlja.
- Kako to misliš? - pitao je. - Nemoj mi reći da ti vjeruješ u anđele.
- Pa... ne, ne mislim da anđeli postoje, ali nešto je čudno u cijeloj toj priči.
Mislim, mož da ona njega stvarno vidi, znaš. Onako kako djeca, dok su mala,
vide nevidljive prijatelje.
- J-a-d-r-a-n-a L-u-u-u-n-a-a-a-a! - zavikao je Leon.
- J-a-d-r-a-n-a-a-a-a-a-a-a! - povikala je i Sara u mrak.
- Zašto ti je to čudno? Ta njezina priča.
- Počela je s time kad si ti otišao.
- Razumijem... Ti misliš...
1
nebo
- Da, mislim da je taj anđeo postao neka kompenzacija za tebe... A onda...
mislim, to je najčudnije...
- Š to? J-a-d-r-a-n-a L-u-u-u-u-u-u-n-a-a-a-a-a-a-a! Srceeeeee, javi se, tata je!
- Pa, nekoliko dana prije nego si se vratio, ona je počela govoriti kako joj je
Manuel, taj anđeo, rekao da ćeš se vratiti. Mislim, kako je to mogla znati?
- Možda je slučajnost...
- Š to, osjetila je da se vraćaš? Kao, neka tajna veza između očeva i kćeri?
- Nemam pojma. Mož da. Je li to jako čudno?
- Ne znam. Kad si se vratio, počela nas je ispitivati i o Petru. Da tko je Petar, i
zašto joj nismo rekli za Petra...
- Pa, premala je. Premala je da joj o tome govorimo.

- Znam, i Krista to kaž e. Ali onda je počela tupiti s time da se i Petar vraća.
- Molim?
- Da, da joj je anđeo rekao da njezin ujak nije zapravo mrtav i da...
- Koji vrag...
Odnekud je dopiralo mjaukanje.

- Š ššššš! - Leon ju je prekinuo. - Čuješ li?
- Čujem... Ali nemam pojma odakle dolazi.

Mjaukanje se ponovilo.
- Idemo natrag! - rekao je Leon.
- Jesi li siguran?
- Čini mi se da dopire iza nas.
- Okej - rekla je Sara i potrčali su natrag.
Vratili su se do Mosta mladosti i mjaukanje se sad mrvicu glasnije čulo, ali i
dalje nisu bili sigurni otkuda jer se miješalo s kolebanjem vode ispod mosta.
- Odakle dolazi? - pitala je. - Odozgora? S mosta?

- Ne, ne, slušaj...
I opet slabašan mjauk.

- Sara... odozdola! Odozdola se čuje! Ispod mosta!
Brzo!
Projurili su natrag kroz pothodnik, na drugu stranu, a onda se stuštili niz
stepenice. Snijega je bilo već mnogo, toliko da se Sara okliznula i gotovo pala, ali
ju je Leon uhvatio u posljednji tren.
1
nebo
- Zovi Kristu! Reci joj da smo čuli Beha!
- Leone, polako... Ne znamo je li to Beh...

- Zovi je! - viknuo je.
Poslušno je izvadila mobitel i nazvala Kristu, a onda brzo u slušalicu izgovorila
da se vrate do Mosta mladosti i spuste dolje niz stepenice, jer su čuli mjaukanje.
Zemlja je ispod mosta bila zamrznuta, ali i neravna od bujica koje su
poplavljivale niski nasip ispod betonsko-čelične konstrukcije pa su svako malo
upadali u snjež ne jame i posrtali.
- Jadrana, Jadrana! - vikao je Leon u mrak, ali ništa nisu vidjeli.
Mjaukanje je u međuvremenu utihnulo. Svijetlili su mobitelima u mraku, ali
nisu vidjeli dalje od pola metra. Sara se rukama uhvatila za široki potporni
betonski stup, pokušavajući održ ati ravnotež u. Po sjećanju je znala da bi,
negdje u mraku, trebala biti još dva, posljednja prije rijeke, međusobno udaljena
nekoliko metara. Nakon njih čekala ih je samo mutna voda.
Još deset koraka, brojila je u glavi. Deset koraka do vode. Uhvatila ju je panika
jer u mraku nije mogla vidjeti gdje prestaje nasip, a počinje rijeka.
A onda ih je ugledala, osvijetljene slabim, plavičastim svjetlom Leonova
mobitela. Jadrana Luna lež ala je na tlu, na leđima, ne dajući znakove ž ivota, a
slijepljeni Beh žmirkao je u mraku, stisnut na Jadraninoj crvenoj jakni. Ispruž io
se preko njezina trbuha i prsa i drhtao od hladnoće. Izgledalo je kao da je
pokušava zagrijati.
- Brzo, pomozi mi! - viknuo je Leon i potrčao prema djetetu.
Mobitel se ugasio i opet su utonuli u mrak, ali Beh je sad opet tiho mjaukao pa
su se navodili zvukom. Izvadila je svoj mobitel, ali bilo je gotovo nemoguće
njime svijetliti u mraku, hodati i pokušavati pomoći Leonu. Plavičasti trag
odskakivao je o podnožje mosta, razlijevao se po snijegu koji je mećava ukoso
ubacivala ispod betonske nadstrešnice kao da ga netko razmahuje nevidljivom,
gigantskom lopatom.
Uspjela je uhvatiti Beha, ali joj je mobitel ispao na pod. Svjetlo je gorjelo još
nekoliko sekundi, dovoljno da ona mlitavog Beha koji je tiho ječao utrpa u
jaknu, a Leon ugura ruke ispod Jadranina nepomičnog tijela.
A onda se tama vratila. I njoj i Leonu su ruke bile zauzete, njezin mobitel
završio je negdje u snijegu, on svoj više nije uspijevao izvaditi iz dž epa.
- Ne diše! Sara, mislim da ne diše! - prošaptao je užasnuti Leon iz mraka.
- Sve će biti u redu! Sve će biti u redu! – ponavljala je riječi kao mantru,
zakopčavajući jaknu oko Beha. - Sve će biti u redu, vidjet ćeš!
U mraku nije znala kamo bi krenula. Od snijega orijentacija nije bila moguća,
od hladnoće su joj već popuštale noge. Nije htjela razmišljati što je s Jadranom,
nadala se samo da će se što prije izvući iz ove kaljuž e pod mostom.
- Sara! Leone! - čula je Kristu i Robija kako viču s nasipa.
1
nebo
- Ovamo! - povikao je Leon. - Tu smo, ispod mosta! Našli smo je!
S nasipa se začuo Kristin jecaj olakšanja pa je i Sari odjednom laknulo.
- Upalite mobitele! - vikala je. - Ništa ne vidimo!

Jedno plavičasto i jedno ž uto svjetlo pojavilo se u podnožju mosta na
suprotnoj strani.
- Evo ih! - protisnula je Sara.

- Tu smo! Tu smo! - povikao je Leon.
- Dolazimo! - čuo se Robijev glas iz mraka.
- Stiž emo! Stiž emo! - viknula je Krista plačnim glasom.

Leon pokraj nje se pomaknuo da uhvati Jadranu u čvršći zagrljaj, a onda mu
se okliznula noga. Drž eći Jadranu desnom je rukom instinktivno posegnuo za
Sarinom jaknom. Prstima je uspio uhvatiti rub, a onda mu se okliznula i druga
noga. U pokušaju da održi ravnotežu, uhvatio je Saru i prstima druge ruke, a
onda su oboje pali i kliznuli unatrag.
Jedan, dva, tri... Izbrojila je Sara u glavi, a da zapravo nije znala zašto, i sve
četvero bili su u ledenoj vodi. Leon, ona, Jadrana Luna i Beh koji je vrisnuo
onako kako samo mož e vrisnuti ž ivotinja koja se panično boji vode. Kad ih je
bujica počela nositi, Behemot je svom snagom u njezina prsa zabio kandž e.
1
nebo
7. U limbu
Saint Paul de Vence, 1581.
Sooooooooooooooorrel! Ne naginji se!

Louis je, naravno da je Louis, tko bi drugi bio. Ali tako je ozbiljan i glas mu je
tvrd, da se čini kao da viče grand-mere.
Posljednjih nekoliko stotina metara popela se trčeći, spotičući se između

kamenja, pridržavajući se za busenje trave i suho korijenje. Louis je hodao polako,
iza nje, svako malo izdajući upozorenja i povremeno pušući.
Kad je došla do vrha, zatvorila je oči i zadržala dah. Nije si htjela pokvariti
iznenađenje.
Bila je nedjelja, bio joj je rođendan, jedanaesti, i mjesecima je nagovarala

maman, et papa, et Louis... Grand-mere ne smije znati, nikako ne smije znati,
šaptala je sebi u bradu, tiho, noću, bojeći se da je ne čuje.
Znala je da je na vrhu kad je osjetila miris, jer nikad prije nije osjetila taj miris.
Dolje, negdje - još nije pogledala točno gdje - čuo se zvuk valova koji su se
razbijali od stijene i pomislila je kako je grand-pere bio u pravu kad je rekao da
je more moćno i opasno.
- Ako ne znaš dobro upravljati veslima, mrtav si i prije nego ih spustiš u more -
rekao je davno.
Davno, davno. Već ga je zaboravila.
Ali sada je bila ovdje, i to je bilo kao da je i on živ, i zamislila je kako pluta u
čamcu i hvata vesla i zabija ih u vodu i odupire se struji i prizemljuje brod uz
obalu, uz oštro kamenje, i svi sretno izlaze van. Jednom davno, dok je bio mlad, i
dok ga ona nije poznavala jer još nije bila rođena. Nije bio rođen ni njezin otac. Ni
maman, ni Louis, ni maleni - Clove i Philippe.
More.
Otvorila je oči i dolje je bila plavetna dubina i taj snažni miris koji se podizao sa
zapusima vjetra - miris slobode. Oblizala je usne i osjetila sol.
Njezin smijeh prosuo se obalom i dozvao Louisa. Popeo se još tih nekoliko koraka
i stao pokraj nje. Više nije bio ozbiljan, nije se osvrtao bojeći se da ih netko ne
slijedi. Stajao je pokraj nje, crne kose zamršene od vjetra, obasjan suncem i
osmijehom i prvi put je izgledao kao da ima samo četrnaest godina.
Grand-mere je prema njemu bila najokrutnija. Od njega je najviše zahtijevala,

tvrdeći da će on biti djedov nasljednik, da će i on, kao i njezin Jean, obući uniformu i
negdje ostaviti srce za Francusku i kralja, ili će se ukrcati na brod i biti mornar,
1
nebo
kao što svaki pravi muškarac mora biti.
Vojnik ili mornar.
Ali Louis nije volio more. Zapravo, nije mogao sa sigurnošću reći je li ga volio ili
nije, zato što ga nikad prije nije vidio. Kao, uostalom, ni Sorrel. Sigurno nije volio
rat, jer nitko nije volio rat.
U njezinih jedanaest godina i njegovih četrnaest, nikad nisu nogom stupili dalje
od Saint Paul de Vencea. Najviše dokle su stigli bio je vrh zidina ili osmatračnice,
odakle bi gledali u svjetlucavo prostranstvo.
More je od njih bilo udaljeno samo pola dana hoda, ali se činilo da nikad do
njega neće stići.
Saint Paul de Vence sada je bio mirno mjesto - opasano zidinama koje je izgradio
pokojni Franjo I. Neprijatelja više nije bilo, rat je završio prije četrdeset godina.
Jedini »neprijatelji« koji su postojali bili su mještani susjednog Vencea, omraženog
Vencea, koji su se rugali Saint Paulu i govorili kako je njihovo selo malo i nevažno,
jer da nije, ne bi se zvalo Saint Paul de Vence. Sveti Pavle od Vencea.
Ali Saint Paul je imao zidine i sa zidina pogled na more i otkako zna za sebe,
Sorrel je mogla čuti kako je more doziva.
Baki se o tome nije smjelo pričati, jer djevojčice, tvrdila je, ne mogu čuti da ih
doziva more. More ili rat dozivaju samo dječake.
Molila je maman mjesecima da joj dopusti da ode vidjeti more. »To je samo pola
dana hoda. U jednom danu, ako ustanemo rano, stignemo do mora i natrag«,
uvjera- vala ju je. Odmahivala je glavom i govorila da ne dolazi u obzir, ali ona je
molila, a maman je bila meka srca i rekla je: »Dobro, Sorrel, možeš otići, ali s tobom
mora ići i Louis«.
»Ali grand-mere ne smije o tome ništa znati.« To je rekla mama.
I onda su jutros jako rano, prije nego je izašlo sunce, ona i Louis tiho ustali, iskrali
se iz kuće, maman im je na vratima dala zavežljaj u kojem je bilo malo kruha, sira i
vode u mješini, izgrlila ih je i izljubila, i onda su krenuli.
Sorrel i Louis na jug, prema moru, a maman na zapad, do rijeke Le Malvan, gdje
je veći dio dana provodila perući rublje gospođama iz sela, kao i ostale pralje.
Sorrel je sada stajala na vrhu i činilo joj se da oko nje nema ničega osim mora. Nije
mu vidjela kraja, nije mogla naslutiti koliko je široko, dugačko ili duboko; mora je bilo
1
nebo
toliko da je gutalo kopno iza njezinih leđa. Osjetila je i strah i uzbuđenje.
More, jednom ćeš biti moje, prošapta Sorrel.

* * *
Kad su prošli kroz zrcalo, s druge ga je strane dočekala potpuna tama.
Christine - jer sad je u potpunosti bila Christine i više nije bilo traga Marti -
drž ala ga je čvrsto za ruku dok su se probijali kroz gustu masu crnila. Tama nije
bila samo tama; imala je identitet, iako mu on još nije mogao dati ime.
Christine je u mraku stiskala njegovu ruku, kao da mu prstima pokušava
prenijeti mrvice hrabrosti. Bilo je nečega duboko utješnog u njezinu dodiru,
nečega nalik na ono kad si dijete i za ruku te u tami drž i otac, a iz toga čvrstog
stiska kao da isijava svjetlost koja rastvara tvoje strahove.
Naraštaji očeva spašavali su svoju djecu drž eći ih u mraku za ruku,
pobjeđujući čudovišta ispod kreveta običnim stiskom, mnogo silovitijim nego što
bi mogao biti bilo koji mač ili riječ.
Nije imao pojma zašto mu je to sad palo na pamet, je li to krhotina nekog
njegova sjećanja ili je tu - u astralu - pokupio osjećaje koje su ostavili svi očevi
prije njega, i svi sinovi, ili naprosto sva djeca.
Ili je možda na nebu vladala neka univerzalna utjeha; neki nediferencirani
oblik ljubavi koji se automatski prilagođavao potrebama onih koji bi unišli u
mrak.
Na nebu je sad vladala potpuna tama. Pakao.
Nikad, u svim ovim stoljećima, koja je proveo gore, nije se ovako osjećao.
Prostor oko njega bio je natopljen emocijama - bio je obojen tonovima tuge i svi
su se utapali u mraku, a njegovu srcu svejedno su bili jasno raspoznatljivi.
Pakao nije mjesto, pakao smo mi, pomisli i strese se od te spoznaje.

Ili su pakao sve one misli i osjećaji koje smo potisnuli u stranu, nesposobni da
se s njima nosimo, uplašeni da ih pogledamo, odavno pobijeđeni, odavno
predani, odavno iscrpljeni ž ivotom koji nije ispao onakvim kakvim smo ga
zamišljali.
Iz nekog razloga njegov je pakao bio obojen tonovima tuge. Tolikih količina
tuge da mu je sada, prvi put u gotovo pola tisućljeća koliko je proveo ovdje, gore,
bilo jasno zašto je zaboravio taj ž ivot koji je zaboravio.
- Nismo u paklu - prošapće Christine pokraj njega.

Osjećala je njegove misli, i to mu je donijelo neku utjehu. Nije sam. Prvi
put, a da nije sam u tome što osjeća, odnosno u tome što se bojao osjećati,
pa je od zaborava izgradio novoga sebe koji nije bio dodirnut ničime i nije
zapravo bio nitko.
- Ne postoji pakao, Porto - kaže ona opet, tiho.
- Kako znaš?
1
nebo
- Znam u srcu. Naprosto znam. Ne postoji pakao, ne postoji vrag, ne postoji
nitko tko nas kaž njava nakon smrti za ono što smo propustili učiniti ili jesmo
učinili.
- Š to je onda ovo? Š to je ovo, ako nije pakao? – pita je, a već zna odgovor.
- To si ti, Porto. To si bio ti nakon što si umro, a prije nego si zaboravio. Ovo si
osjećao. Zato si zaboravio.
Hajde, Porto! Nema pakla, nema vraga, rekla sam ti! Možeš ti to, vrijeme je!,
začuje Arielin glas odnekud kako ga bodri i osjeti kao da ga je lagano potapšala
po ramenu, a onda i zagrlila. Kroz njega prođe val topline, udar ljubavi.
Uzdahne teško u tami i učini mu se u tom trenutku da je i tama uzdahnula
s njim.
- Reci mi... reci mi moje ime, reci mi kako sam se zvao.

Christine ga u tami čvršće primi za ruku; toliko čvrsto da mu se učinilo da je
stisak stigao do srca, i prozbori:
- Emile. Emile Lacan ti je bilo ime.

* * *
Maman je bila jako lijepa, mnogo ljepša od bilo koga u selu.

- To je zato što je drolja. Kurvetina. Kurvina kći - rekla je grand-mere. - Nitko
pošten nema riđu kosu.
I onda bi se prekrižila i nešto promrmljala.

Ali da nije bilo maman, oni ne bi imali što jesti. Maman je jedina radila i jedina
zarađivala. Ne mnogo, ali bilo je dovoljno da se prehrani njih sedmero: grand-mere,
papa, maman, on i Sorrel i dvoje malenih, Clove i Philippe. Clove je upravo bila
navršila šest godina, a Philippe je imao samo tri godine i nije još dobro govorio.
Papa već dugo nije mogao raditi jer je bio preslab - u prsima je imao rupu koja bi
šištala kad bi udisao i izdisao zrak. Ponekad, kad bi mu bilo malo bolje, što je
obično bilo ljeti, popravio bi neki kotao. Kotlokrpa, rekla bi grand-mere posprdno,
postao si kotlokrpa, a nosiš prezime Lacan.
To je značilo da će Louis uskoro morati početi raditi, a kako u Saint Paulu nije bilo
mnogo posla, vjerojatno će morati otići na more. A od onih koji bi otišli na more, malo
ih se vraćalo.
More je bilo jednako opasno kao rat, iako sada nije izgledalo tako. Čudno, pomisli
dok je gledao Sorrel koja se naginjala preko ruba i zvučno udisala miris koje je divlje
plavetnilo otpuštalo odozdola. Sorrel je voljela more i prije nego što ga je vidjela.
Sorrel bi rado otišla na more. Ali djevojčice nikamo nisu odlazile. Bio je to posao
muškaraca. Otići nekamo i nešto donijeti. Recimo, top.
Taj prokleti top upropastio im je život: djed je bio mrtav godinama, ali uz vrata u
zidinama koja su vodila prema Venceu stajao je živi podsjetnik na blistavu
karijeru kapetana Jeana Lacana. Top je bio trofej iz bitke u Pijemontu gdje se djed
borio na strani Franje I. Iako je Francuska izgubila rat protiv Habsburgovaca, Saint
1
nebo
Paul de Vence svejedno je slavio jer je njegov hrabri kapetan dovukao metalni top i
u njegovu čast nazvali su ga Lacanovim topom.
Otac je sve to upropastio, po mišljenju grand-mere, kad je oženio maman.
Maman je rođena izvan braka, a iako je njezin otac bio uvaženi vojni inženjer
Francois Mandon iz Saint-Remyja, Saint Paul nikada nije zaboravio da je Jehanne
Graillet dopustila da je se obeščasti. I za to je, zapravo, bio kriv Franjo I. i njegov
dvadesetogodišnji sukob s Karlom V.
Francois Mandon bio je taj koji je Franju nagovorio da se u Saint Paulu izgrade
nove zidine. Tako je upoznao šesnaestogodišnju pralju Jehanne. Francois se ludo
zaljubio i devet mjesci poslije rodila se njegova majka.
Kad je Mandon dovršio zidine, Franjo I pozvao ga je da se vrati. Francois je
ostavio ljubavnicu i kćer i nikad se više nije vratio u Saint Paul. Pralja Jehanne za
mještane je postala seoska sramota - nije se dogodilo jedanput da u sitne noćne
sate na njezina vrata zalupa pijani muškarac i ponudi joj novac za »inženjersku
pičku«. Maman nije pamtila oca; jedini podsjetnik da ga je imala bila je njezina
crvena kosa.
Iako je Lacanov top stajao tik uz Mandonove zidine, grand-mere u tome nije
vidjela romantiku nego obiteljsku sramotu. Kći kurve, time i sama kurva, nije
imala što raditi u poštenoj obitelji vojnoga kapetana. No djed je volio maman.
»Pogledaj je, radosna je kao zraka sunca«, govorio bi. Dok je Jean Lacan bio živ,
grand-mere je šutjela, ali otkako je prije šest godina djed umro, nije zatvarala
usta.
Iz nje se prolijevala gorčina koja je polako, ali neumitno trovala njegovu obitelj.
Očeva sušica u tome nije pomogla: zato što više nije mogao raditi, postao je
nevrijedan, pa se bakin bijes, s majke, postupno prebacio i na oca.
Kotlokrpa, govorila bi. Postao si kotlokrpa, a otac ti je bio kapetan.
* * *
Š est je ujutro, a on već pije.

Zvono na tornju otkucalo je šest puta, jedanput više nego prije sat vremena
kad su Louis i Sorrel ustali, iskrali se iz kuće, poljubili majku i krenuli na put.
Čekao je da zamaknu iza ugla kuće, u pokrajnju ulicu, prije nego je dohvatio
pivo i počeo piti. Do sedam bi već trebao biti spreman suočiti se s danom koji
slijedi. Ako bude dobar dan, netko će donijeti nešto na popravak; ako bude toplo,
uspjet će i popraviti to što donesu. Bude li pala kiša, ili zapuhao oštar vjetar s mora,
koji mu je na plućima taložio sol i morske daljine, neće biti u stanju činiti ništa, osim
i dalje piti.
Isprva je pio samo zato što je alkohol ublažavao bol u plućima i kašalj, omogućio
mu da stane na noge i uspravi leđa, da prošeta Saint Faulom i na dobar dan
odzdravi rukom ili kimne glavom.
Piće mu je davalo fizičke snage da bude muškarac. Da bude čovjek.

S vremenom je otkrio i druge stvari - da liker koji mu je nekad pripremao
ljekarnik, ali i pivo i vino, pomažu kad ugledaš podsmijeh ispod oka; kad te pogodi
poruga ili te riječi oprže kao ljuta ljetna osa; da zamagljuje poglede koje je Loys
1
nebo
upućivao njegovoj ženi ili seljani njegovoj djeci kad su hodala u poderanoj odjeći.
Najsigurnije, ta tekuća vatra je oko njega stvarala tanku, ali čvrstu opnu koja ga je
štitila od klepetanja majke, od te stalne pozadinske buke spletene od gorčine i
mržnje.
Nije mu bilo jasno odakle tolika mržnja, dok nije shvatio da iza gorčine stoji
žaljenje i žalovanje. Žaljenje zato što je umro krivi Lacan. Žalovanje što je umro
pravi.
On, Emile, nije bio toliko manjkav sam po sebi, koliko je bio nedostatan u
usporedbi sa svojim ocem. Boljelo ga je to što je znao da njegova majka govori
istinu. Bio je nitko i ništa.
Piće je tako - ni sam nije znao točno u kojem trenutku - postalo njegovo utočište.
Ako je počeo piti dovoljno rano, dok još nije svanula zora, imao je šanse preživjeti
dan. Ako nije bilo pića, a najčešće ga nije bilo zato što nije bilo novca, obavio bi ga
tmuran oblak pa bi pobjegao i lutao okolnom šumom dok ne bi pao mrak. Onda bi
se vratio natrag, nesiguran je li tama dovoljno gusta da prikrije njegov stid zbog
nedostatnosti, ali bi se ipak vratio.
U posljednje vrijeme želio je da se ne vrati.
Zamišljao je život svoje žene i djece, a da njega nema. Zamišljao je da ona ne
mora raditi zato da bi on mogao piti i zato da bi se on mogao suočiti s još jednim
danom punim svjetla. Zato, zato, zato.
Kako je svećenik rekao? Hora est jam de somno surgere. Vrijeme je da se
probudite. Tako je sveti Pavao, zaštitnik njihova grada, napisao u pismu
Rimljanima.
Pa vrijeme je da se probudi. Ne onako kako je zamislio Pavao, u Kristu. Vrijeme je
da se probudi, da se cijeli grad probudi, jer zvono koje zvoni zapravo zvoni da ih
upozori da prestanu sanjati.
Bilo je to prije tri dana. Plan nije bio toliko glup kako se kasnije pokazalo. Htio je
biti heroj barem na jedan dan, hrabar kao njegov otac, dostojan imena Lacan kojeg
je top i dalje nosio. Htio je da se njegova majka njime ponosi, da mu djeca hodaju
uzdignute glave, a najviše je htio vidjeti osmijeh na Christineinu licu kad se navečer
vrati kući. Nikad mu ništa nije predbacivala, nije mu zamjerala što je trošio novac
na piće, iako je jako dobro znala da više ne odlazi ljekarniku po liker za sušicu,
nego da odlazi u tavernu po vino. Nikad nijedne riječi. Christine je bila i zlato, i
srebro, i mjesec. Njegov mjesec.
Vencois - stanovnici Vencea - mrzili su prokleti top, kao i on. Dobro, možda ne
toliko mrzili, koliko željeli da je top njihov, da su ga oni dovukli iz bitke. U jednom
od svojih lutanja završio je u jednoj od venceanskih taverni. Ostao je tamo čitavu
noć i idući dan i tada mu je na pamet pala ideja koja se u tom trenutku činila
spasonosnom.
Vencois, pokazalo se, i nisu bili toliko loši ljudi.
Platili su mu piće, čak i nakon što im je rekao da je iz Saint Paula, a kad je rekao
da mu je prezime Lacan, i da će im pomoći da ukradu top, platili su mu još jedno, i
još jedno.
Nije planirao doista im pomoći, ali ono što je planirao učiniti svakako je trebalo
pomoći njemu.
1
nebo
Tko je obavijestio mještane, nije imao pojma. Tko god bio, ili je bio prema njemu
jako milostiv, ili nije znao da je on bio taj koji je otvorio gradska vrata. Sad, kad je
razmišljao o tome, više nije bio siguran je li bila baš tolika slučajnost što je tako lako
došao do ključa.
Tko god bio taj koji je Saint Paul obavijestio da dolaze Vencois, njega je poštedio
javne sramote zbog izdaje.
Ono što Emile nije znao jest da su stanovnici Saint Paula od ranoga jutra znali da
Vencois dolaze ukrasti njihov top. Već oko deset sati ujutro, pregledom gradskog
arsenala, ustanovljeno je da više nemaju baruta. Loys, prokleti Loys Durand, bio
je taj kojem su na pamet pale trešnje.
Čak je i Christine taj dan, čitav dan, jela trešnje.

Ali on to nije mogao znati jer je taj dan bio jedan od loših dana, kad nije bilo
pića, a i da ga je bilo, nije bio siguran da bi mu ono pomoglo jer ga je napala
tjeskoba i sumnja zbog skorašnjeg »napada«.
Loys, koji nije postao gradonačelnik bezveze, naredio je mještanima da jedu
trešnje i pljuju koštice u vreće.
I njegova majka i sva njegova djeca, čak i najmlađi Philippe koji je imao samo tri
godine, čitav su dan jeli trešnje.
Kad bi napunila vreću, svaka bi obitelj došla na gradski trg i istresla je u bačvu.
Do večeri je bačva bila puna koštica i Saint Paul je opet imao municije.
Ono što je Emile htio, što je planirao... samo je htio obavijestiti selo. U trenutku
kad bi Vencois prošli kroz gradska vrata, on bi počeo vikati, razbudio bi mještane,
upozorio ih na opasnost, spasio top i postao heroj. Junak koji je spasio top svojega
oca, dostojan imena Lacan. Ali kad su Vencois prošli kroz gradska vrata, bilo ih je
toliko da se Emile nije snašao. U trenutku kad je otvorio usta da zaviče, prije nego
su se Vencois uopće približili topu, začula se paklena buka.
Top je opalio.
Kiša koštica pala je na ustrašene Vencois; Emile koji je stajao ispred njih bio je
od glave do pete zaliven ostacima soka.
Nije ispao heroj. Ispao je budala.
* * *
Vratio se kući pred jutro, kad je slavlje zbog pobjede nad susjedima davno
ugasnulo. Sjedio je gore, visoko na kuli, iznad sata, i promatrao roditelje kako
nose uspavanu djecu u naručju. U jednom su trenutku prošle Christine i njegova
majka, čudno pomirene u obiteljskoj sramoti. Christine je nosila plavokosu Clove u
naručju, majka je nosila Philippea koji je bezbrižno spavao glave položene na
njezino rame. Pokraj njih koračali su Sorrel i Louis; Sorrel koja je poskakivala,
vječno uzbuđena; Louis je hodao pognute glave, umor mu se ocrtavao na licu.
Osjetio je ubod u predjelu srca; Louisova ozbiljnost bila je njegova pogreška - zbog
njegove bolesti, njegovo najstarije dijete, njegov ozbiljni sin morao je odrasti prije
vremena. Louis će, bio je svjestan već najmanje godinu dana, otkako ga je bolest
napala, morati preuzeti njegovo mjesto.
1
nebo
Mjesec je golem sjajio na nebu kad se nagnuo iznad postelje da promotri
Christineino lice. Više nije bila mlada, imala je gotovo četrdeset pet godina, ali
njezino lice i njezino tijelo, neobično su bili pošteđeni starosti. U kosi nije imala
sjedina; crveni uvojci sjali su čak i sad, u snu, pod mjesečinom.
Jedino ruke. Ruke su izgledale kao da ne pripadaju ostatku tijela, crvene i
ispucale, odavale su pravi protok vremena. Naramci i naramci opranog veša -
bijeloga lanenog donjeg rublja koje si oni nikada neće moći priuštiti i žućkastih
košulja od konoplje, i te njezine crvene ruke koje su po cijele dane ribale i mlatile
odjeću...
Rublje je najviše prala Loysu. On joj je davao posla svakodnevno, Emile se nekad
pitao je li se tu odvijalo i nešto drugo. Ako i jest, što je mogao učiniti? Predbaciti joj?
Pa ona ih je hranila! Suočiti se s Loysom? Nije imao hrabrosti za to. Ne zato što se
bojao Loysa, jer on je bio nizak i debeljuškast i, iako pametan, ne osobito okretan,
a Emile je, iako je od bolesti izgubio mišiće, i dalje zadržao visinu. Bojao se onoga
što bi mu Loys mogao reći, što mu je svakodnevno govorio u zamišljenim
razgovorima koji su njih dvojica vodili: »Nisi se u stanju brinuti za svoju ženu, za
svoju djecu, za svoju majku. To činim ja.«
Gledao je u njezino lice, kao zatravljen, očaran pod mjesečinom i sjetio se
trenutka otprije petnaest godina.
Nisu bili mladi, imali su trideset godina. Nitko nije htio oženiti Christine. Čak ni
Loys koji joj je sada, već godinu dana koliko je Emile mogao primijetiti, uporno krao
poglede.
Ali te noći u kolovozu, na blagdan Svete Klare, prije petnaest godina, sve ono
što je tinjalo između njih još od djetinjstva, skupilo se u prvi poljubac koji mu je dao
hrabrosti. Emileova sreća bila je što mu obitelj nije imala novca, pa ženidba nije bila
imperativ. Jean Lacan je imao ugled i poštovanje St. Paula, ali metalni top bio je
njegovo jedino blago iz rata. Sve drugo što je donio kao ratni plijen s godinama se
polako potrošilo. Zemlje nisu imali, tek kamenu kuću u kojoj su živjeli.
Emile je zavolio Christine mnogo prije nego je postala pralja. Mnogo prije nego su
joj se udovi izdužili, a grudi zaokružile. Mnogo prije nego je izrasla u ljepoticu.
Zavolio ju je dok je bila čupava i mala, razbijenih koljena, divIjakuša koja se igrala
sama u skrivenim zakucima zidina ili na brežuljcima oko Saint Vencea. Nije joj se to
usudio reći sve do te tople kolovoske noći, na Svetu Klaru, kad ju je, podgrijan vinom
koje je pio cijelu noć, uhvatio za ruku, odvukao u tamu, prislonio na zidine i žestoko
poljubio. Pa još jedanput, i još jedanput, a ona je otvorila usne i pustila njegov jezik
unutra, a onda i ruke uplela u njegovu kosu i privukla ga bliže.
Voljeti Christine bio je najhrabriji čin njegova života.
Usprotiviti se majci, pa čak i ocu koji se isprva nećkao, učiniti je pred selom
poštenom ženom, natjerati ih, s četvero djece, da zaborave da je Christine kći
seoske kurve i umjesto toga majka Louisa, Sorrel, Clove i Philippea, i snaha Jeana
Lacana. I pred Bogom i ljudima supruga Emilea Lacana.
U mislima je vidi kako se vrti u haljini, s krunom od cvijeća, na dan njihova
vjenčanja, a oko nje se prosipa njezina crvena duga kosa, kao plašt od bakra i zlata,
l smije se, i pruža ruke, i hvata ga u taj vir plesa i pjesme, a u očima joj vidi žudnju,
i strast, i ljubav, i nježnost, i, najviše od svega - vidi kako joj oči govore: »Hvala ti,
1
nebo
hvala ti, Emile!«
Gleda je kako spava na boku - uvijek jednako spava - jedne ruke između bedara,
druge ispod lijevog obraza, i duboko se srami jer ju je razočarao.
Prije godinu dana, kad je za Loysa otišao obaviti neki posao u Le Broc, nekoliko
tjedana po povratku osjetio je početnu malaksalost. Ispočetka nije bilo strašno - nije
bilo boli u prsima, nije osjećao vrućicu i nije bilo krvavog kašlja, kao posljednjih
mjesec dana, što je skrivao od ukućana. Ljekarnik je rekao da bi mogla biti bijela
kuga, ali nije bio siguran. Nitko drugi u mjestu nije obolio.
Sav teret brige oko obitelji pao je na Christineina leđa. Ona je postala glava
obitelji, muškarac.
Legao je u postelju, pokraj nje, tek na tren. Zabio je glavu u njezin potiljak i
udisao miris njezine kose. Rukom je prešao preko njezina ramena, udoline struka
ispod ruke, zaobljenih bokova i dugačkih nogu, krajnje nježno, da je ne probudi.
U srcu je ovoga puta osjetio plamen, ne bol.
Voljet ću te uvijek, zauvijek. Ti si moje zlato, i srebro, moj mjesec.
A onda se tiho pridigao i na prstima iskrao iz kuće. Nije imao hrabrosti dočekati
svitanje i vidjeti razočaranje na njezinu licu.
Bježao je tako tri dana i tri noći. Vraćao bi se tek pred zoru, kad bi svi čvrsto
spavali, da udahne opojni miris Christineina tijela i pomiluje djecu po kosi.
Bježao je tako... sve do ovoga jutra.

* * *
Jutros, mislio je Louis, jutros je bio prvi put da je vidio oca u posljednja tri dana.
Nije ga pravo vidio od one večeri ispred topa, zalivenog sramom i crvenom bojom
trešanja.
Trešanja je toga dana pojeo toliko da mu je bilo mučno, ali svi su jeli, pa je jeo i
on.
Sa svakom trešnjom više, sa svakom košticom koju bi ispljunuo u vreću, osjećao
se sve gore.
Bio je izdajnik vlastita oca.
Posljednjih pola godine, Louis je povremeno slijedio oca. To nitko nije znao.
Čak ni otac, iako ga Louis nije jedanput podigao iz jarka pokraj puta, otro mu
dlanom prljavštinu s čela i obraza, zagladio brazgotine koje bi zadobio nakon što bi
pao, mokreći u šiblje. Posljednjih pola godine njegova života bili su ispunjeni
sramom i poniženjem; teglenjem svojeg, nekad ponosnog, visokog i lijepog oca
preko gudura. U tim trenucima nesvjestice, otac je ponekad izgovarao stvari,
obraćao mu se, prepoznavao ga, nekad bi ga psovao, a nekad bi pred njime na
koljenima plakao. Kad bi se otrijeznio, ničega se nije sjećao.
Louisu nije bilo jasno kako je bio moguć taj posvemašnji zaborav.
Kako je otac bio jedno dok je u njemu gorjela tekuća vatra, i sasvim druga
osoba - ušutkana i pognuta pogleda - kad bi se otrijeznio?
1
nebo
Je li se pretvarao?
Jer svaki put kad bi se otac probudio nakon noći pijančevanja, tu je i dalje bio taj
blagi, meki pogled kojim bi ga obavio i uvijek iste riječi: »Moj Louis... moj ponos...«
Te noći, u taverni u Venceu, sjedio je nekoliko stolova dalje. U posljednje vrijeme
Louis je prorijedio svoja noćna putovanja, nije više mogao. Ali te noći, dok je
promatrao s kule oca kako iz obližnje šume u kojoj se skrivao izlazi na put, a
onda kreće prema Venceu, neki glas iznutra rekao mu je: »Ustani, Louis, ustani i
pođi za ocem.«. Kad je čuo sve što je otac dogovorio s Vencois, i kad mu je
glava napokon pala na stol, a tijelo zamrlo, Louis je ustao i krenuo kući. Putem je
razmišljao što učiniti. Da li reći ocu? Preklinjali ga da to ne učini? Treba li reći
majci? Nije imao srca. Da prešuti, da sve zaboravi? Kako, za božju milost, da tako
nešto dopusti?!
I tako je za oca odabrao sramotu, umjesto izgona.
Činilo mu se da je manja šteta pustiti ga da provede svoj naum, a ispričati
Loysu što je čuo, nego se praviti da ništa ne zna, a onda dopustiti da se sav božji
gnjev sruči na obitelj Lacan, kad Saint Paul shvati da je Emile taj koji je Vencois
pustio unutar zidina. Jer, kao što je otac imao namjeru prevariti njih, tako su i oni,
kad je pijan pao na stol, skovali plan da, kad ukradu top, svima ispričaju kako im
je to uspjelo. »Lacan nam je dao vaš top, vi prljava gamad«, smijali su se pijani
Vencois, zamišljajući zapanjena lica stanovnika Saint Paula.
Nije rekao Loysu odakle zna to što zna. Činilo mu se da je Loys naslutio pravu
istinu, ali nije rekao ništa, samo je okrenuo glavu na drugu stranu i potom
prozborio: »Louis, moramo organizirati obranu!«
Loys je bio dobar čovjek. Ne samo zato što je volio njegovu majku.
Jutros se probudio mnogo ranije nego što su Sorrel i on planirali krenuti.
Probudio se toliko rano da je ulovio oca u kući. Sjedio je na bračnoj postelji i
milovao majčinu kosu, kad je Louis, trljajući oči, prišao ognjištu da upali vatru, da
malenima ne bi bilo hladno.
Otac je podigao pogled, a Louis, nespreman na taj neočekivani susret, brzo je
pognuo glavu.
Sve je bilo jasno, bez ijedne izgovorene riječi. Svi oni mjeseci u kojima je teglio oca
na leđima, u kojima bi ga prao nakon što se ispovraćao po sebi, ili mu micao kosu s
očiju, brisao znoj i pljuvačku, svi ti mjeseci zaboravili bi se svakoga jutra, nakon
svake mučne noći koju bi njih dvojica proveli zajedno.
Ali ovo - ovaj pogled u kojem je sve bilo izrečeno - nije se mogao zaboraviti.
I tad je Louis shvatio. Ne samo da je otac pamtio sve te trenutke u kojima ga je
Louis podizao s poda; otac je znao i da je Louis - znao. Da je Louis bio taj koji je
Loysu sve ispričao, ali i zatajio pravi identitet izdajice.
To je nekako presudilo u njegovoj odluci koju je vagao dugo i koja ga je razdirala
iznutra.
Danas popodne, kad doprati Sorrel kući, otići će. Pobjeći će zauvijek od svega
onoga što ne želi biti. Između oca i grand-mere više nije mogao disati.
Samo još mora smisliti način kako da to kaže Sorrel.
1
nebo
* * *
Na kraju, pomislio je Emile gorko, ipak je jedan Lacan bio taj koji je spasio top.
Samo to nije bio on.
Osjećao je duboki sram zbog onoga što je činio Louisu proteklih pola godine, ali
nije bilo povratka. Znao je da mu neće biti bolje; bolest je napredovala, osjećao je to.
Još gore, protekle mjesece nije mogao izbrisati, koliko god se trudio svakoga jutra.
Nije se pretvarao zbog sebe - pretvarao se zbog Louisa, nadajući se, ako se on
pretvara, da će Louis misliti da se ničega ne sjeća, pa da će sve proći bez riječi.
Nekih stvari se doista nije sjećao. Znao je da mu je koješta govorio, ali nije znao
što. Sjećanja na noći stizala su u isprekidanim slikama: vidio bi, primjerice, sebe
kako stoji na rubu zidina i nešto viče, a Louis ga hvata za košulju, za ruku, jedanput
ga je obujmio oko struka i počeo plakati.
U drugoj slici leži na zemlji, osjeća prašinu u ustima, Louis stoji iznad njega i
zaziva ga, ali sve što on vidi je mjesec visoko na nebu, kako srebren sjaji i priziva
Christineino lice.
Jedanput osjeća da je mokar dolje, upišao se. Vidi kako Louis okreće glavu.
Treći put se guši jer je pao na leđa dok je povraćao i Louis ga podiže i lupa po
leđima.
Ali nikad se ne sjeća što mu govori. Čini mu se tek da su ponekad iz njegovih
usta izlazile kletve i uvrede, ali ne zna zašto. Siguran je da Louis, njegov ozbiljni,
divni Louis, nikad ne bi učinio nešto zbog čega bi zaslužio očevu kletvu.
Sad je već kasno popodne i djeca će se uskoro vratiti. Bio je topao dan i ostao je
doma. Došao je Loys i donio stari kotao na popravak. Emile se nekad pitao gdje
pronalazi sve te uništene stvari i hoće li ih ikad ponestati. Pokraj ognjišta je ostavio
nešto hrane, vidio je da se Clove gladno bacila na zavežljaj. Usput je hranila i
Philippea koji je nesigurno stajao na nogicama i zapljeskao rukama od sreće.
Majke nije bilo, nekamo je nestala, i to mu je bilo silno olakšanje.
Kad se Christine vrati, moći će joj dati novac koji mu je Loys unaprijed dao. Kad
se vrate djeca, Louis i Sorrel... nije znao kako da to riješi. Nije znao kako da sina više
pogleda u oči.
I onda se dogodilo.
Philippe, maleni, prelijepi Philippe, koji je oko lica imao anđeoski plave kovrče,
krenuo je prema njemu ispruženih ruku. Clove je hodala iza njega, pridržavajući ga.
Philippe se naglo zakašljao. Jedanput, pa još jedanput, a onda je počeo hroptati, pa
se uplašio i zaplakao.
Clove se brzo sagnula i zagrlila ga, milujući ga po leđima, a onda ustrašeno
odskočila.
- Papa, papa! - povikala je. - Papa, Philippe kašlje krv!
Okrenula se prema njemu i pokazala mu dlanove. Na sredini njezinih bijelih,
nježnih ruku vidjele su se crvene točke krvi.
1
nebo
Philippe je u tom trenutku prestao kašljati i nasmiješio mu se, ali Emile nije
uzvratio osmijeh. Imao je osjećaj kao da mu se smiješi sama smrt.
Više nije bilo mjesta na koje se mogao sakriti.
** *
Bilo je predvečerje kad su došli do gradskih zidina. Zadnjih pola sata hoda Sorrel
mu se neprestano zahvaljivala što ju je odveo vidjeti more, a nekoliko si puta nije
mogla pomoći pa je i skočila na njega i zagrlila ga.
- Ti si najbolji brat na svijetu! – uskliknula je kad su došli do Saint Paula i
zvučno ga cmoknula u obraz, a on se nasmijao.
Nedostajat će mu Sorrel kad ode. Najveći dio dana provodio je s njom i iako je
bila mlada od njega tri godine, dobro su se razumjeli. Nije mu bila samo sestra,
Sorrel mu je bila i najbolji prijatelj.
Možda bi se, kad zaradi dovoljno novca u Marseillesu - jer tamo je namjeravao
pobjeći - mogao vratiti po nju? Možda mu nakon nekog vremena više neće zamjerati
što je tako kukavički pobjegao? Jer on zaista više nije mogao disati. U jednom
trenutku zamislio je kako možda više neće biti oca, a onda se naglo stresao od
užasa. Upravo je poželio da otac umre i dah mu se presjekao. Ne, ne, nije poželio da
umre, brzo se utješio, poželio je samo da ga nema. Misao o tome da nema grand-
mere nije ga ispunjavala stidom. Nju, naprosto, nije volio. Ali oca je volio, iako je bio
slabić i sjena čovjeka kakvog je pamtio iz djetinjstva.
Stajali su na gradskim vratima kad je zaustio reći »zbogom«, a onda je pred njih
istrčala majka.
Panika na njezinu licu bila je tolika da mu je istog trena izbrisala bijeg iz misli.
Kad ju je ugledala, Sorrel je istoga trenutka počela plakati, iako nije imala pojma
što se dogodilo.
- Louis, brzo! - povikala je majka. - Philippe ima vrućicu! I kašlje krv! Moraš otrčati
do Vencea, naš ljekarnik nema više likera koji bi mu mogao pomoći!
Gurnula mu je u ruku vrećicu s novcem i stisnula dlanovima šake.
- Brzo, Louis moj, požuri! - rekla je majka.
Počeo je trčati.
** *
Nije mogao više ništa

učiniti. Gotovo je.
Skinuo je košulju koju je obukao toga jutra.
Učinilo mu se da može namirisali Christineine ruke na njoj, ali to naravno nije bilo
točno. Osjećao je samo znoj. Vonj krivnje i akohola i očaja.
Gotovo je.
Pažljivo je razmotao košulju, a onda je naglim trzajem razderao na pola. Gotovo do
kraja.
1
nebo
Pokraj njega je, u sumraku, protrčao Louis, ali nije ga vidio.
Hora est jam de somno surgere. Vrijeme je da se probudite.
Jer njemu je zabranjeno sanjati.
** *
Kad je dotrčao natrag do Saint Paula, bila je duboka noć. U ruci je držao lijek i
na sekundu je zastao da uhvati daha.
Vjetar pokraj njega je čudno škripao kao da ga u zraku lomi neki otpor.
Podigao je glavu i tamo je bio.
Otac.
Obješen o drvo, opuštenih ruku, obasjan srebrnom mjesečinom.
Pao je na koljena i zaplakao, jer se sjetio svoje želje otprije nekoliko sati, i imao
je osjećaj kao da je on objesio oca.
Sada više ne mora pobjeći, pomislio je gorko, optužujući samoga sebe pred licem
mjeseca, a onda se sjetio lijeka koji je nosio u ruci, ustao, obrisao suze i nastavio
trčati.
Otac je mrtav, nijemo je ječao njegov um. Philippe je živ, nadam se da je još živ,
šaptalo je njegovo srce.
Utrčao je u kuću bez daha, razmičući majku, sestre i baku. Philippe je ležao
blijed na krevetu, njegovo malo tijelo zgrčeno u čvor. Dao mu je lijek onako kako mu
je ljekarnik iz Vencea objasnio i potom legao pokraj njega i primio ga u zagrljaj.
Počeo je pjevati »A la claire fontaine«, Philippeovu najdražu pjesmu, i dječačić se
osmjehnuo.
À la claire fontaine, Na bistrome izvoru
Mèn allant promener dok sam šetala

Jài trouve lèau si belle pronašla sam divnu vodu
Que je m`y suis baigne pa sam se htjela okupati
II y a longtemps que je t'aime Ima već dugo da te volim
Jamais je ne t'oublierai nikad te neću zaboraviti
Pjevao je iako mu se srce stislo od boli.
J'ai perdu mon amie, Prijatelja sam izgubila
Sans l'avoir merite nisam to zaslužila

Pour un bouquet de roses, zbog kitice cvijeća
1
nebo
Que je lui refusai. Ja sam ga odbila
II y a longtemps que je t'aime Ima već dugo da te volim
Jamais je ne t'oublierai... nikad te neću zaboraviti...
Pjevao je cijelu noć. Kad se oglasilo prvo jutarnje zvono, Philippe je bio mrtav.
II y a longtemps que je
t'aime Jamais je ne
t'oublierai
Ima već dugo da te volim, nikad te neću zaboraviti.

** *
Ono što se poslije dogodilo, o tome Louis više nije želio razmišljati.
Philippea su pokopali na crkvenom groblju, ali s ocem nije bilo tako lako. Loys je
pokušao posredovati, ali strah od samoubojica bio je prevelik da bi mještani, čak i
kad je Loys u pitanju, napravili iznimku.
Uspio je spriječiti da očevu glavu nabiju na kolac izvan gradskih zidina, ali
njegovo su tijelo, u znak kazne za zločin koji je počinio protiv Boga, provukli
gradskim ulicama. Licem prema tlu.
Srećom pa grad nije bio velik, pa nije potrajalo dugo.

Maman je, svejedno, cijelim putem vrištala, a vriskovi su bili toliko snažni da se
Louisu i sada, tjednima poslije, činilo da mu odjekuju u glavi.
Potom su tijelo - s glavom - izbacili van, da ga izjedu ptice i životinje.

Nakon tjedan dana što je tijelo trulilo na suncu, a smrad je dopirao, činilo mu
se, sve do njihovih vrata, Loys je uvjerio mještane da je kazna bila dovoljna, pa su
oca pokopali na prvom križanju, prema Venceu.
Dotad se već svima smučilo od toga užasa, pa su previdjeli da bi samoubojici i
njegovoj obitelji trebalo zaplijeniti i svu imovinu koju su posjedovali.
Ostala im je kuća. Ali bila je to kuća duhova u kojoj su živi hodali kao sjenke.
Nije to bilo od sramote. Bilo je to zato što je kući zauvijek nestalo duše.
1
nebo
8. Rijeka
siječanj 2007.
Kad ih je ledena voda povukla u korito, jedva se uspio održ ati na površini.
Mokra odjeća vukla ih je na dno, ali se srećom nezakopčana pernata jakna
koju je nosio brzo raširila i zaplivala poput pojasa za spašavanje. Mokri udar
hladnoće probudio je Jadranu Lunu iz nesvijesti. Naglo, uz trzaj, otvorila je oči
i uplašeno ga pogledala, ne prepoznajući ga. Promrmljala je nešto nerazumljivo,
a onda ju je hladnoća bacila natrag u spokojno stanje neznanja. Barem je bila
ž iva, pomislio je uz silno olakšanje, dok ju je čvršće privlačio u podivljaloj bujici.
Malo je ljudi znalo da je Sava, pitoma, mrtva Sava u kojoj se više nitko nije
kupao, na potezu Zagreba bila brza kao bujica. Studirajući geologiju u jednoj je
fazi proučavao i rijeku koja je kroz Zagreb pretjecala u uzduž nom padu i zbog
toga imala snagu brzaka, osobito na dijelu prema kojem su sad jurili. To ga je
plašilo, jer nije znao kako da ih spasi.
Sara se, koliko je uspijevao vidjeti u mraku kad su mu se oči privikle, borila s
Behom. To što je zakopčala jaknu oko njega bila je pogreška. Beh se sada
už asnuto batrgao i urlikao jer je voda prodirala i pernatu jaknu pretvarala u
ž ivu klopku.
- Otkopčaj jaknu! - viknuo joj je u mraku.
- Ne mogu! Utopit će se!

- Neće! Mačke znaju plivati! - doviknuo je.
Sarina glava na sekundu je potonula ispod razine vode. Srce mu je
preskočilo nekoliko puta sve dok njezina glava ponovno nije izronila, a onda,
pokraj nje, i jedna mala, mačja, i čulo se - je li to doista čuo ili samo zamišljao? -
kako mačje šape počinju veslati kroz vodu.
- Uspjela sam... - slabašno je dobacila Sara. – Č ini mi se da pliva...

On nije mogao plivati. Ne s Jadranom Lunom u naručju. Sara je mogla i
razmišljao je kako da joj kaž e da se spasi.
- Nemoj ni pomišljati na to... - začuo se glas iz tame.
- Sara, ne budi glupa...

- Ne! - odrješito je odgovorila. - Znam što nas čeka naprijed. Ako budeš sam,
nećeš uspjeti. Pokušat ću ti se približiti.
Naprijed, da naprijed. Naprijed ih je čekalo zguž vano klupko kamenja,
armiranog betona i ž eljeznih šipki koje prijeteći vire. To, pod uvjetom, da je
vodostaj nizak. Ako je visok, mogli bi prijeći preko stepenice bez problema, ali
onda bi morali naprosto čekati da ih netko spasi jer će ih Sava nastaviti nositi.
1
nebo
Računati na pomoć koju će u ovo doba noći, zimi, uspjeti pronaći Krista i Robi.
Tko uopće ljude spašava iz podivljale rijeke? Vatrogasci? Kajakaši? Ronioci? Nije
znao odgovor na to pitanje.
Na potezu od toplane, duljine pedesetak metara, Sava je imala dugi slap koji je
korito sniž avao za nekih osam metara. Sjećao se svojeg rada za kolokvij do u
detalje: prilikom jednog niveliranja toka graditelji su izgradili svojevrsnu
stepenicu na Savi, upravo kod toplane. Taj dugi slap snižava riječni tok, gotovo
da ga lomi. Zato Sava nije plovna kod Zagreba. Ponekad, kad je vodostaj rijeke
visok, barem šest metara, kajakaši se spuštaju niz tu stepenicu, jer se rijeka
raširi i produbi, pa su sve prepreke - kamenje, beton, šipke - duboko ispod
vode. Ali čak i tada, kad je korito duboko, spuštanje niz slap je opasno, ako
ispadneš iz čamca. Iako je otpad duboko, svejedno vreba ispod površine.
Ta je prepreka, koja im se ubrzano približ ava, bila i njihovo prokletstvo i
njihova nada. Možda, kako je Sara rekla, mož da bi se uz njezinu pomoć, mogli
uhvatiti za neki od betonskih blokova, odmah na početku stepenice, izbjeći
ostatak brzaka i izaći iz rijeke. A možda bi se mogli i razbiti i svi potonuti.
Možda bi se mogli i nasukati. Kao Petar.
Na tom su mjestu, nakon pet dana potrage za tijelom, našli Petra prije
dvadeset i pet godina.
Nije vidio. Tata mu je rekao puno kasnije. Rekao mu je na njegovo inzistiranje,
iako se nećkao i govorio kako sve to više nije bitno. Nešto ga je, dok je još živio u
Zapruđu s Kristom, na tom mjestu ispunjavalo dubokom tjeskobom i
povremeno je predlagao da se presele natrag na Trešnjevku. U Zapruđu je Krista
počela ž ivjeti kad je krenula u srednju školu. Obiteljska kuća na Trešnjevci bila
je velika i njezinoj baki postalo je preteško održavati ju, pa su se preselile u
bakin stan u Zapruđu. Kad su se vjenčali, doselio se i Leon, ali Sava, sve dalje od
Mosta mladosti, izgledala mu je kao prijeteće grotlo, mislio je zbog blizine
Jakuševca i nabacanog smeća. A onda mu je jedan dan otac, nakon njegova tko
zna kojeg po redu zanovijetanja kako mu se gadi taj Novi Zagreb, i kako smrdi s
Jakuševca, i kako je rijeka blizu i kako mu je mučno, napokon priznao. Kako su
tamo, između dvije ž eljezne šipke, na komadu armiranog betona, pronašli
Petrovo tijelo, izloženo kao na odru. Pretpostavljali su da je tijelo neko vrijeme
bilo zapleteno u riječnu travu pa da ga zato nisu odmah mogli pronaći.
Od toga dana nekad mu se noću činilo kako ga Petar doziva. Tihim, upornim
glasom zove ga da preuzme njegovo mjesto. Jer na dnu rijeke je trebao biti on,
Leon, a ne njegov prijatelj iz djetinjstva. Nikome nije rekao da mu je to otac
ispričao. Pomisao da je pravi Petrov grob toliko blizu, nekako je još i bila
podnošljiva. Jer je bio kriv, pa je pravedno i da bude kažnjen. Znati do to zna i
Krista, otjeralo bi ga preko ruba, jer njezino neznanje stvaralo je u njegovoj glavi
neki otok nevinosti na kojem su mogli, barem prividno mirno, najprije prebivati
njih dvoje, a onda i njih troje, kao obitelj.
** *
Oči su joj se napokon privikle na mrak i sad je jasno mogla razaznati Leona
i Jadranu Lunu. Uspijevao je i sebe i nju održ ati iznad površine. Nije imala
pojma koliko dijete mož e biti hipotermično, a da se sasvim ne ugasi, ali u njoj je
gorjela nada da je ž elja za ž ivotom u Jadrani Luni toliko snaž na da mož e
pobijediti i hladnoću, i njezinu malu gradu i virove koji će se uskoro pojaviti
1
nebo
pred njima.
Znala je za stepenicu na Savi jer joj je prije nekoliko godina o njoj pričao Saša.
On i njegovi frendovi kajakaši, kad nisu imali love da skoknu do Dobre ili
Korane, znali su se ljeti spuštati niz dugi savski slap, kad bi vodostaj bio
dovoljno visok, i pleli su oko toga herojske priče od kojih se njoj uglavnom
spavalo. Povremeno bi se našla neka budala koja bi predlož ila da se spuste
kanuom, koji je u podivljaloj vodi slapa bio nestabilniji, pa bi se nakrcali
pivom, sjeli na obalu i trasirali put, ali su, srećom, uglavnom bili previše pijani
da bi tako nešto i izveli. One koji bi se spustili kajakom, slavili bi još danima, a
oni koji bi ispali iz kajaka, pa se hrvali u kolopletu vode ili, mož da, nogom zapeli i
za neku ž eljeznu šipku pa se uspjeli izvući, postajali bi u njihovim pričama
nadljudska bića koja su pobijedila smrt, prepreke i dokazala ultimativnu
muškost.
Saša nije dugo opstao, uglavnom zato što nisu imali što drugo raditi, osim što
su se dobro ševili, ali sad su sve te njegove urbane legende isplivale u njezinoj
glavi, do najsitnijih detalja.
Procijenila je da vodostaj nije visok, možda četiri metra, što znači da će dio
betonskih blokova, kad stignu do toplane, ipak viriti iz vode.
Kad je vodostaj viši, sjećala se Sašine priče, u kajaku se preko stepenice samo
preleti, uglavnom bez ikakve opasnosti. No visoki vodostaj bi za Jadranu Lunu
bio loša vijest, jer bi ih rijeka nastavila nositi, a ona nije imala pojma kako
kasnije izaći iz Save. Dok bi stigla pomoć, Jadrana bi vjerojatno bila sasvim
pothlađena i ne bi joj bilo spasa.
Prepreke na rijeci bile su njihov jedini spas i znala je da Leon vjerojatno
razmišlja slično. Možda su se mogli, zajedničkim snagama, popeti na neki od
betonskih blokova u blizini jakuševačke obale Save i izaći na suho. Krista i Robi
sigurno su ih slijedili nasipom, pa bi mogli brzo djelovati i odvesti Jadranu Lunu
u bolnicu prije nego bude prekrasno.
Zajeb je bio, razmišljala je, što se Sava na stepenici kretala bez ikakvih pravila.
Na tom dijelu manje je bila rijeka, a više skup virova koji su, pričao je Saša,
čamac bacali na sve strane i morao si biti jako vješt s veslom da održ iš putanju.
I, naravno, morao si imati kacigu na glavi jer u slučaju da padneš u rijeku,
susret s otpadom nije bio nimalo ugodan.
- Leone! - zazvala ga je kad je sastavila plan u glavi. - Pokušat ću doplivati do
vas, a onda ću vas pokušati usmjeriti prema obali. Trebamo se drž ati zajedno
kad dođemo do brzaka i loviti neki od betonskih blokova. Lovit ćemo neki blok
blizu obale i pokušati izaći van. Ali moramo se držati zajedno da ublažimo
udarac!
- Znam. Okej. Mož e - odgovorio je.

Nije bila bog zna kakva plivačica, ali sad je to nadoknađivala silnom voljom.
Sreća je bila što su istodobno upali u rijeku, pa je Leon bio tek nekoliko metara
ispred nje, udaljen za onoliko koliko je izgubila hrvajući se s Behom dok ga nije
oslobodila iz jakne. S obzirom na to da on nije mogao plivati, dostigla ga je brzo i
ruke, ispod površine, zaključala u njegov remen od hlača. Sada su bili
isprepleteni poput neke ljudske splavi.
1
nebo
U zadnji tren. Jer huk rijeke upravo je počeo prerastati u zaglušujuću
grmljavinu uzbibane vode. Stigli su do slapa.
** *
Kad sva zla ovoga svijeta pobjegnu iz kutije, nada je ono što ostaje.
Stajala je u snijegu do listova, ispod mosta, s mobitelom koji joj se nemoćno
gasio u ruci. Imala je osjećaj kao da je i s mobitelom, i s njih troje koji su kliznuli
u rijeku - četvero, ispravio ju je njezin precizni um - iz nje iscurila svaka nada.
Pitala se postoji li tako nešto kao Pandorin gen; jer ona kutije nije imala, a da
ju je i imala, sigurno je ne bi otvarala. Možda je kutija, nadala se, bila samo
metafora: simbol sigurnosti iz koje izletiš u nepoznat svijet, a zla nisu zla nego
izvanjski odsjaj straha koji te poput jeke prati i upozorava iz sigurnosti što si
ju napustio. A možda je Pandorin gen doista postojao, mož da je bio recesivan i
izbijao na površinu rijetko, ali temeljito - poput svijetle kose koju je imala, iako
su joj roditelji bili tamnokosi, obraza bez jamica, sraslih ušnih resica i krvne
grupe 0. Možda je ona, još gore, bila samo nositelj toga gena nesreće, pa nju
nije zadesila, ali ju je širila na voljene poput neke obiteljske epidemije. Mož da
je ona, Krista, eto, bila centripetalna sila koja je navlačila tegobe i smrti na
obiteljski krug; središte električne oluje koje je u radijus privlačilo bolne načine
umiranja.
Jer, Petar se ugušio. Tati je pukla kralješnica. Mami je kamion slomio vrat.
Ponekad, kad je bol poprimila zastrašujuće slike, vidjela je mamu, u mislima, na
suvozačkom sjedalu ruku blago polož enih na krilu i vrata slomljenog kao u
ptice. Ili, tatu zarobljenog u sjedalu, oduzetih udova, svezanog pojasom kao
krpena lutka, da se ostaci njegova tijela na raspu nakon udara šlepera. Nekad je
vidjela Petra omotanog travom, plavih usnica i otvorenih očiju koje se čude
njegovu podbuhlom tijelu natopljenom vodom. Pluta ispod površine Save kao
balon napunjen helijem, sve dok ga rijeka nije otpustila i nasukala na betonski
blok.
Leon je mislio da ne zna. Ali znala je. Krista je bila pedantna u apsolutno
svemu, pa i u prikupljanju detalja smrti onih koji su nekad bili njezina obitelj.
Pitala se nekad kako je Leon uopće uspijevao ž ivjeti u Zapruđu, od svih tih
glasova. Jer ona je ž eljela čuti Petra, htjela je čuti njegov njež ni noćni zov iz
rijeke. Ali ona nije bila kriva. Barem je mislila da nije bila kriva.
Nada je ona stvar s perjem što sjedi u vašoj duši, sjetila se pjesme Emily
Dickinson.
Misli su joj bile raspršene. Udarale su je ispod mosta, nemoćnu da se
pomakne. Jer ona je ž ivjela od nade; recesivnost joj je, kao karakternu osobinu,
donijela i idealizam, tu glupavu čistoću duše koja te nagoni da vjeruješ i kad svi
drugi odustanu. Jer ako u srcu osjećaš da je moguće...
Idealisti ž ive od potencijala, zar ne? Potencijala ljudi, potencijala situacija,

potencijala života. Ako postoji i najmanje sjeme koje mož e izrasti u stablo, pokraj
njega će se naći jedna ovakva, poput Kriste, i paž ljivo ga zalijevati vodom dok ne
nikne. Potencija, u srcu, uvijek znači i realizaciju.
Njezinom su utrobom sada putovali užareni prsti očaja. Njezina definicija
očaja: vječno će ostati ž iva, a svjesna da su svi njoj dragi mrtvi. Vječno će ostati
1
nebo
omotana slikama njihove patnje; zatvorena u sobi iz koje je isisan sav zvuk.
Bojala se tišine, one tišine uma koja nastupi u samoći, u kojoj čuješ kako
strah struže po unutrašnjosti tvoje lubanje. Sam si, lud si i sam si.
Na sekundu joj je došlo da skoči u rijeku i dopusti joj da je uguši.
A onda joj se do misli probio Robijev glas koji je panično nazivao policiju,
hitnu, vatrogasce, kajakaški klub nekoga Sarina bivšeg dečka, pa onda i Sarina
bivšeg dečka, najprije krivog, a onda pravog, koji se navodno zvao Saša,
objašnjavao što se dogodilo i pitao kako da ih spase.
Zaplakala je ispod mosta, pokraj Robija koji je vikao i psovao nekome majku
u slušalicu.
Njegove su očajničke riječi razbile opnu straha koja ju je utabala u snijeg.

Sjetila se ljubavi, ljubavi koju osjeća za sve njih. Ljubav nije stajati sa strane i
nijemo se miriti s onim što ti sudbina donese. Jer sudbina donosi svašta - i
recesivne gene, i opasne kutije koje slučajno ispadaju iz ruku, i nadu koja iz
njih ispuže, i spojene ušne resice kakve ima i Jadrana Luna i krvnu grupu 0. A
kad si univerzalni darivatelj, kad te napaja idealizam koliko god glup i naivan
bio, onda uđeš u polje boli, zakopaš ruke duboko ispod površine i otmeš smrti
one koje voliš.
Primila je Robija za ruku i počela trčati.

* * *
Voda ih je nosila kao pero, vrtložila i zapljuskivala, povremeno bi njoj ili
Leonu glava potonula malo ispod površine, ali Jadranu Lunu drž ali su visoko
između sebe, kao stijeg, na sigurnom. Zapala je u neko čudno stanje
polusvijesti: oči su joj bile otvorene, disala je i mrmljala njima nerazumljive
riječi, ali s njom se nije moglo komunicirati. Sara je pretpostavljala da je u
stanju šoka, pa je ponavljala iste riječi, nadajući se da dopiru do djevojčice i da
joj nešto znače:
- Izdrž i, dušo, izdrži! Uskoro ćemo biti vani.
Ali nije izgledalo kao da bi uskoro mogli biti vani.
Prvi udarac osjetila je tek posredno. Leon je lijevim ramenom udario u
betonski blok, njegovo je tijelo ublažilo muklu rezonanciju pa je do nje stigao tek
trzaj, no udarac je bio jak, jer mu je niz rame, kroz razderanu jaknu, potekla
krv. Dok ih je voda nosila, pokušavala je i njega, a ne samo Jadranu Lunu,
obgrliti rukama; sasvim besmisleno nastojanje, jer ruke su bile osjetljivije od
leđa i nogu, ali Leon je tiho siknuo da ga drž i i dalje za remen, pa je omotala
ruke natrag oko Jadrane Lune i podvukla ih ispod Leonovih ruku, sve do
pojasa.
Koristio je svoje tijelo kao živi štit, da sačuva nju i Jadranu Lunu. Neke
blokove i šipke, bilo je to oboma jasno, nije bilo moguće izbjeći; poneki se udarac
morao primiti, da bi se izbjegao onaj moguće fatalni.
Leon je odabrao primiti sve udarce.
1
nebo
Nije imala pojma da ljudske ruke, Leonove ruke, mogu biti toliko dugačke,
da obgrle i nju i dijete.
Krv mu je i dalje tekla niz lijevo rame, kad mu je šipka ispod površine zaparala
nogu. Na sekundu je, u ledenoj vodi, osjetila toplinu, jer su se zakvačili i nogama
- kao neki ploveći atom, s Jadranom Lunom, jezgrom, u sredini - kad ih je bujica
počela silovitije nositi. Noge su joj se, automatski, čvršće stisnule oko Leonovih;
nije stigla razmisliti, nije se stigla zaustaviti. Tijelo to nije učinilo da ga zaštiti;
tijelo se sebično htjelo zagrijati. Podigla je Jadranu Lunu centimetar više i
zaplakala od nemoći i srama.
Nije imala bog zna kakvu povijest plakanja.
Tri minute... Jebote, ti možeš plakati najviše tri minute... Štopao sam!
Bilo je ljeto, prije deset godina, pola godine nakon što je umrla mama. Stoje
na groblju, iznad Verina spomenika, Leon sa satom podešenim na štopericu.
Možda ti, zapravo, nisi ljudsko biće, ha? Daj da pipnem te suze, da provjerim jesu li
prave.
I pruža prst, potegne je po obrazu i lizne. Kima glavom pomalo razočarano:
ipak su prave. Sara se smije i dalje plače. Više od tri minute. Ali maksimalno do
sedam. To je gornja granica. Zna, jer Leon godinama pažljivo štopa njezina
plakanja. Nekad je tek to rasplače. Nekad, kad je jako teško, to je nasmije, pa
su strah i nemir koje osjeća manji. Ne može uvijek objasniti zašto osjeća nemir;
naprosto ga osjeća. Boji se, valjda, nenajavljenih nesreća.
Leon tada ima ono što ona nikad neće imati. Lakoću. Smijeh. Zajebanciju. I
štopericu za njezine suze. Jer je Krista, koja je upravo završila psihologiju, rekla
da bi Sara trebala više plakati, da izbaci te terete koje je guše, pa se Leon i ona,
iz zajebancije, bacaju u projekt.
- Krista, koliko bi točno Sara trebala plakati?
- Molim?
- Pa, mislim, koliku količinu suza treba isplakati, ili koliko vremena treba provesti
plačući da bi terapija plakanjem urodila plodom?
- Prestani se zajebavati.
- Ne zajebavam se. Ja to ozbiljno. Ako si joj prepisala plakanje, mislim da bi to
trebalo bilježiti. Zato da znamo da se pridržava terapije.
- Ti si nekad zbilja kreten, znaš...

- Mora li plakati po tvojim kriterijima?
- Ha?
- Imaju li suze kvalitetu? Jer ti, ljubavi, ideš najčešće na kvantitetu, pa me zanima
može li se kvalitetom nekako nadoknaditi manjak kvantitete? Nema boga da se ona
isplače toliko koliko ti možeš. Znaš, mjerio sam...
1
nebo
- Njezine suze u prosjeku traju od dvije do četiri minute, kao kod muškarca. Nekad
uspije dobaciti do sedam, što je dobro, jer ženski je prosjek, čitao sam na netu, šest
minuta. Rijetko kad joj plač prijeđe u ridanje. Misliš da možda plače potajno, a da ne
znamo?
I tako unedogled.
Sada, čini joj se, plače dulje od tri minute. Možda je premašila i sedam; ne
zna koliko su dugo u vodi.
U mraku, pogledom, napipava njegove oči. Teško je, jer su tamne, kao
Jadranine, ali čini joj se da ga je uspjela zagrliti barem pogledom, kad joj već ne
da rukama. Gleda ga i sjeća se svih onih razloga zašto ga voli, zašto je njezin
najbolji prijatelj; svih trenutaka kada je bila mrka i nedostupna, a on bi se,
nevjerojatnom lakoćom, probio kroz sve prepreke koje je postavila oko sebe.
To je zato što sam ja budala... Budali ne možeš zamjeriti. Tebi je mene žao, pa
nemaš srca biti gruba kao prema Kristi ili Robiju...
Ali to nije točno. Ona ga pušta k sebi, jer za Leona nije ranjena; ili su možda
oboje ranjeni, pa je to u redu. I u njoj i u njemu nešto je svih ovih godina
kvarno; nijedan osmijeh nije osmijeh do kraja, kao da u njihovim mišićima lica
postoji neka sprega, neko zategnuće zbog kojih se ne mogu do kraja opustiti.
Gledaju se nekad kao dva utopljenika i nijemo si govore: preživjeli smo, zašto?
Nikad to ne izgovaraju naglas, ali između njih postoji tiho savezništvo: ona je ta
koja je ozbiljna za oboje, on je taj koji je lagan za njih dvoje. Tamo na nasipu,
prije dvadeset i pet godina, potvrdili su svoje uloge i u godinama koje će doći
slijepo ih slijede. Leon postaje plitak, što njoj paše, jer ona se ne usuđuje
opustiti - to bi značilo da se najprije mora suočiti sa strahom. Ona pak postaje
tvrda što njemu odgovara, jer bi njega sekunda ozbiljnosti mogla slomiti na sve
neugodne i bolne načine kakve izaziva krivnja.
Gleda ga i dalje u oči, u mraku; gleda ga i kad desnim ramenom udara u novi
betonski blok, uz neprimjetni trzaj lica; gleda ga kako mirno prima sve te
udarce, koje više ne može izbrojiti. Č ini joj se da rijeka u mraku više nije crvena,
nego crna od njegove krvi. Rijeka ga je napokon dohvatila, napokon uzima ono
što je odbio dati prije dvadeset i pet godina.
Gleda ga u oči i boli je to više nego što bi je boljelo da njezino tijelo prima
udarce. Jer u mraku, u vodi, shvaća da to nije fer. Da nije on kriv. Da nitko nije
kriv. I postaje joj jasno zašto je uradio to što je uradio; u jednom su se trenutku
sve niti njegova života povezale u razumljivo tkanje. Č udi se kako to prije nije
vidjela, kako Krista nije naslutila da bi se nešto tako moglo dogoditi. Jer Leon,
sada shvaća, nije imao drugoga izbora nego zajebati, biti kriv. Jer Leon ne zna ne
biti kriv.
Gleda ga u oči i plače, i vidi kamenu gromadu, i gleda, i vidi kako Leon udara
glavom, i tone, nestaje ispod površine.
U posljednji tren uspije Jadranu Lunu iščupati iz njegova zagrljaja.
* * *
Na dnu nema nikakva zvuka. Toliko je tiho da tišina u potpunosti ispunjava
1
nebo
prostor i postaje zaglušujuća.
Je li mrtav?
Sjedi na dnu otvorenih očiju, poput lutke. Trepne jedanput u vodi, ali ne osjeća da
je to znak života. Trepće kao što nakon smrti rastu nokti i kosa.
Iz njega istječe krv kao što sipa pušta crnilo.
Koliko je krvi već izgubio? Nasmije se naglas jer osjeća žeđ. Osjeća žeđ, a na dnu
je rijeke. Brzo zatvori usta jer je počeo gutati vodu. Tko zna je li se čuo njegov smijeh
na površini... Vjerojatno je već postao cijanotičan jer su mu misli kaotične, glupe,
sudaraju se u glavi kao dezorijentirane muhe ljeti.
Sjedi na dnu i sad je miran. Napokon je miran. Nema više krivnje, nema očaja,
nema ptice u grudima koja panično lepeće krilima i nada se da bi se nekako mogla
spasiti iz toga kaveza. Kaveza života.
Jer za njega je život bio kavez. Čitavo ovo vrijeme, shvaćao je, kretao se prema
rijeci. Tražio je načina - a da to direktno ne učini - da završi upravo ovdje gdje sada
jest.
Na dnu. Sam. Potopljen. Uskoro ugušen.
Više nije uspijevao zadržati dah. Dobar dio zraka potrošio je smijući se. Uskoro će
otvoriti usta i voda će početi nadirati. Larinks će se refleksno zatvoriti, pa će gutati
vodu u želudac. Zbog distenzije želuca, dijafragma će se početi podizati, pluća i srce
penjati prema vratu.
Kad izgubi svijest - a to je samo pitanje trenutka - laringospazam će popustiti i
voda će početi nadirati u pluća. Osmoza će u plućnu cirkulaciju usisati vodu.
Razvodnjavanje krvi uzrokovat će hemolizu - niz lančanih ekplozija crvenih krvnih
stanica. Visoke razine kalija i niske razine natrija promijenit će električnu aktivnost
srca i izazvati ventrikularnu fibrilaciju. Dvije do tri minute nakon toga nastupit će
srčani zastoj.
Klinička smrt.
Znao je napamet taj odlomak iz Kristine medicinske enciklopedije. Pročitao ga je,
valjda, sto puta.
Tako je umro Petar. Tako će sada umrijeti i on.
Ali to je u redu. Jer Petar nikada ne bi umro da nije pustio njegovu ruku u ovoj
istoj prljavoj Savi prije dvadeset i pet godina.
Jebiga, već tad je bio pizda od čovjeka. A imao je samo jedanaest godina.
* * *
U prvi tren učinilo joj se da su to Robijeve ruke. Robijev dodir od početka je bio
samo Robijev; u njegovim rukama nije bilo ničega od ruku drugih ljudi, njegov je
dodir imao jednako jasan identitet kao i boja njegova glasa, odsjaj u pogledu,
način na koji se njegovo tijelo odnosilo prema njoj, kako joj je stvaralo prostor
poštovanja i slobode da bude što jest. Robi je sav bio sastavljen od
autentičnosti; od najbolje vrste dodira, one koje pamtiš zauvijek i koje nitko
1
nebo
drugi ne mož e ponoviti. Možda ju je to plašilo. Možda je zato pobjegla od njega.
Jer Robijev dodir je bio od onih koji su obećavali ostati zauvijek i koji su
jamčili da će se sve promijeniti.
Iz vode ju nisu izvukle Robijeve ruke, nego neke sasvim nepoznate, ali jednako
sigurne.
Ruke su joj najprije otele Jadranu Lunu, a onda su podigle i nju. Na širokom
betonskom bloku, koji je tonuo u Savu s jakuševačke strane, stajala su dva
muškarca i pas. Sama se na blok nikad ne bi uspjela popeti; njih dvojica su po
njemu hodali kao da je široka, ravna cesta.
U trenutku kad je niž i, mlađi muškarac dohvatio Jadranu Lunu, svjetla na
nasipu su se upalila.
Drugi muškarac bio je toliko visok i krupan da je djelovao kao div. Podigao ju
je iz rijeke bez riječi, kao da je pero i iznio na rukama na snijeg. Oči su mu bile
zlatne boje. Nekoliko sekundi kasnije spustio ju je na snijeg, nježno
provjeravajući može li stajati na nogama.
Potom je visoki muškarac od niž eg uzeo Jadranu Lunu.

Sara je stajala u snijegu i u nevjerici promatrala kako se u Jadranine obraze
vraća boja. Č inilo se da je div zagrljajem prenosio toplinu. Jadrana je sneno
otvorila oči, nasmiješila mu se kao da ga prepoznaje, a onda okrenula glavu i
pogledala u nižeg muškarca. Potom je opet zatvorila oči i zaspala u sekundi.
Č itavo vrijeme, dok je promatrala taj nadrealni prizor, Sara je bila svjesna da
u nju gleda pas. Golemi bijeli pas, koji joj je dopirao do struka, zašiljenih ušiju i
njuške kao u vuka, rendgenski plavih očiju. Gledao ju je kao da nije pas, nego
čovjek. Potom se okrenuo prema niž em muškarcu i, na Sarino zaprepaštenje,
kimnuo.
Muškarac, koji joj je odjednom bio nekako čudno poznat - nešto je u njegovim
kretnjama budilo sjećanja, iako mu nije uspjela pogledom uhvatiti lice - u tri je
koraka opet bio na betonskom bloku.
A onda je naglavačke skočio u rijeku.

* * *
Voda ispred njega odjednom se rascijepila. Kroz procijep je ušla sjajna prilika.
U prvi tren vidio je tek sjenu. Svjetlost je bila toliko zasljepljujuća da je vidio samo
obrise prilike koja je koračala prema njemu s dvadesetak metara udaljenosti.
Sigurno je gubio razum.
Srce mu je preskočilo nekoliko puta, udaralo je neki svoj čudni ritam. Srce kao
bubanj, tam-tamtamtam-taaa-am-tam-tam.
Hoće li, prije nego se uguši, poludjeti?
Pred njim je, na dnu korita Save, stajao Petar.
Nije to bio Petar kakvog je pamtio; nije bio dječak. Bio je odrastao čovjek, ali bio je
1
nebo
Petar. Imao je Petrove oči koje su sada jasno gledale u njega ispod površine vode i
smiješile mu se.
Oko očiju je imao sitne bore, onakve kakve čovjek dobije kad se mnogo smije. Kad
ljudi umru, smiju li se i dalje? Postoji li gore neki svijet u kojem obitavaju osmjesi i
mnogo radosti? Kad umreš, ostaneš li nevidljivo živ?
Bio je ovo neki trik njegova otrovanog uma, bez sumnje. Srce koje mu je krivo
radilo, jer mu je nedostajalo kisika - a možda je oduvijek krivo radilo, možda to nije
imalo veze s kisikom - sada je u njegov um slalo te zbunjujuće signale. Neki dio
njega projicirao je na dno rijeke čudne slike, zalijepljene tko zna od kada na
njegove sinapse, i sada, dok je život istjecao iz njega, izlazila su i sjećanja koja se
nikada nisu dogodila...
Umire li čovjek polako, u etapama? Od kraja prema početku? Nije se mogao

sjetiti što je mislio sekundu prije. Je li tu, do njega, maločas stajala Jadrana Luna i
mahala mu na pozdrav; je li možda Krista prislonila svoje usne na njegove, a živi dio
njega nije bio dovoljno pribran da zabilježi taj oproštaj u nesvjesnome?
Ili je osjećaj krivnje bio najžilaviji dio njega, pa se bezobrazno laktario i progurao
naprijed mimo svih sretnih uspomena? Hoće li otići s ovoga svijeta ne sjećajući se
kako je to smijati se sa Sarom; kako je to kad on i Robi leže navečer u krevetu, a otac
im priča priče o majci - koliko je volio njezinu kosu, humor i šarenice posute
točkicama tirkiza?
Hoće li ga život otpratiti u smrt uz škripanje grižnje savjesti?
- Vrijeme je, Leone - kaže Petar ispred njega i dalje se smiješi.
Vrijeme za što, prijatelju? Ne izgovara to naglas. Ne zato što se boji otvoriti usta
jer bi mogao progutati još vode, nego zato što je sasvim siguran da je ta
halucinacija ispred njega tu samo zato da ga još malo muči.
Nije bio religiozan, ali ne možeš se roditi ovdje, u zemlji u kojoj se on rodio, a da
pomalo ne budeš katolik. Možda ne vjeruješ u Isusa, ali ovdje - kad se rodiš - rodiš
se kriv. Putem nešto i napraviš zbog čega ćeš imati razloga osjećati grižnju savjesti.
Ali Petar ne posustaje.
- Vrijeme je, Leone - opet ponavlja, a on ne razumije za što je vrijeme.

Za umiranje? Okej, spremanje. Evo, sjedi već neko vrijeme i čeka da mu prsne srce.
Da napokon sasvim preskoči taj nepravilni ritam u kojem se kreće i potom zataji.
I srce, kao da ga čuje, u tom trenutku stane.
Um mu je, iz nekog razloga, i dalje živ. Registrira kako mu se Petar primiče, kako
se saginje ispred njega i spušta na koljena.
Pruža mu ruku. Nakon svega, pruža mu ruku. Njemu.
- Ne! - vikne ispod površine, ali iz njegovih usta izlaze samo mjehurići
plina. Ali Petar ne odustaje, ne prekida pogled.
- Daj mi ruku... - kaže. - Moraš mi dati ruku.
1
nebo
- Ne. Ja sam tvoju pustio.
- Nisi ti pustio moju ruku. Ja sam pustio tvoju. I na te riječi, u glavu ga udara
sjećanje.
Petar ima četrnaest, on jedanaest godina. Drže se za šiblje u rijeci, usnice su im
plave. Ljeto je, ali su dugo u rijeci i voda je hladna i promrzli su.
Svađaju se. Marta je otplivala s Kristom, a njih se dvojica svađaju koga će
sljedećeg uzeti kad se vrati. Petar viče da Marta mora uzeti njega, Leona. Leon plače
i odmahuje glavom, i govori da neće, da mora uzeti njega, Petra, jer vidi da Petar
više nema snage. Ali Petar tvrdoglavo odmahuje i govori: »Ti si manji, mora uzeti tebe.«
Ti si manji, mora uzeti tebe.
Otkad je slabost razlog za spas? Ne bi li trebalo spašavati one bolje, hrabrije i jače?
Kad Marta dođe, Leon ga čvrsto hvata za ruku. Ne želi pustiti njegove prste. Ali
Petar, ispod površine, učini nešto što nikad prije nije učinio. Zamahne nogom, koliko
mu je otpor vode dopuštao, i udari ga tenisicom u potkoljenicu. Leon jaukne i
nesvjesno mu pusti ruku.
I u tom trenutku ga Marta grabi i odnosi, i viče Petru da se drži dok se ne vrati po
njega. Ali on, Leon, u njegovim očima čita da nikoga više neće biti kad se Marta
vrati do šiblja. Nikoga neće biti jer je on manji, slabiji je, a svejedno je uzela njega.
Dok ga Marta odnosi, čini mu se da čuje kako Petar tiho izgovara: »Čuvaj mi
Kristu.« Potpuno je to zaboravio.
- Ja sam i dalje živ. Samo sam malo drugačije živ. Leone, molim te, daj mi ruku.
Moraš mi dati ruku – govori opet Petar.
Ali on se i dalje nećka. Ne da ruku. Nije ju zaslužio. Čudno mu je to sve. Ako baš
želi, Petar ga može primiti za ruku. Na silu, ako nikako drugačije. Ali to davanje i
primanje ruke, razumije, nekako ovisi o njemu. Ako da ruku, bit će spašen, jer želi
biti spašen. Ako ne da ruku, ostat će ovdje dolje zauvijek, jer je tako sam odlučio.
- Toga dana nisi izdao prijatelja u rijeci! Toga dana ti je prijatelj spasio život u
rijeci! Daj mi ruku! - Petar vikne toliko jako da se, učinilo mu se, zatreslo korito
rijeke.
Gleda u njega, kao da pokušava shvatiti tu novu misao koju mu je dobacio, tu
perspektivu koja mu nikad prije nije pala na pamet - jer uvijek je bio kriv, a nikada
netko koga je trebalo spasiti - gleda i razmišlja, a onda Petar kaže nešto što uopće
ne razumije.
- Il y a longtemps que jet'aime,jamais je ne t'oublierai...
Nema pojma što to znači. Ne zna francuski.
Ali u tom trenutku u prsima osjeti žarenje.
Tam-tamtamtam-taaaam-tam-tam. Srce se pokrenulo.
Kao da su Petrove riječi bile neka čarolija koja je u njegovu tijelu opet pokrenula
život, možda i mimo njegove volje.
I odjednom razumije. Napokon razumije.
1
nebo
Nije to onda mogao shvatiti, ali toga je dana, kad je umro Petar, dobio prijatelja,
ma dobio brata - da, baš brata, ta riječ mu nekako paše - za cijeli život, iako ga je
izgubio pet minuta nakon toga.
I Leon pruža ruku. Pruža ruku, čini mu se, preko dvadeset i pet godina, i dobar
je osjećaj opet prijatelja primiti za ruku. Prsti su im se spojili, kao i onoga dana na
rijeci, kad mu je rekao: »Neću te ostaviti, ti si mi prijatelj.«
Čini se, pomislio je, dok su ga Petrove ruke hvatale oko struka, a noge odgurivale
od dna i potom su obojica zaplivala prema gore, da srce ipak ne radi na kisik.
Radi na ljubav.
* * *
Ne bi mogla reći koliko je vremena prošlo. Mož da pet minuta, mož da pet
sekundi, a mož da su prošli i sati. U tom neodređenom vremenskom periodu,
u kojem joj se činilo da više sanja nego što je budna, iz mraka je došetao
Beh. Mokar, ali sa svim šapama na broju.
Kad joj je div zlatnih očiju prišao i predao uspavanu Jadranu Lunu u
zagrljaj, muškarac koji je maloprije skočio naglavačke u Savu izronio je na
površinu drž eći Leona ispod miške.
Div i pas pohitali su preko betonskog bloka i pomogli im da izađu iz rijeke.
Ne bi mogla objasniti kako je pas točno pomagao, ali je pomagao.
- Lowe... - obratio mu se div u jednom trenutku.
Bilo je to prvi put da je progovorio, i iz njegova grla je izašao brujeći zvuk
koji je manje bio glas, a više nešto što je Sari odzvanjalo u kostima.
Nije bilo neugodno, samo nikad nije čula da nekome glas tako zvuči. Bilo
je u njemu nešto... pa, nezemaljsko. Eto, nije bilo druge riječi.
Pas, div i taj nepoznati čovjek koji joj je bio neobično poznat donijeli su
Leona do njezinih nogu i polož ili ga na snijeg. Obilno je krvario. U panici se
sagnula, i dalje u naručju drž eći Jadranu Lunu, i počela mu brisati krv s
lica. Prislonila mu je ruku na grudi, a onda i na vrat da mu opipa puls.
Kucalo je.
Uzdahnula je od olakšanja, a potom počela plakati i smijati se u isto

vrijeme.
Ovo je bilo ludo, ludo, ali svi su ostali ž ivi i uhvatila ju je neka
razdraganost i sreća, iako je Jadrana Luna spavala, a Leon bio u nesvijesti.
Beh se skutrio pokraj njega i tiho preo. Okrenula se da zahvali ljudima - i
psu, kvragu i psu - ali nije bilo nikoga pokraj nje.
Bila je sama. Div, muškarac i bijeli pas plavih očiju su nestali.
Spustila se na koljena, drž eći Jadranu, nijema, svjesna da se dogodilo

neko čudo, po drugi put ove večeri. Podigla je glavu, zagledala se u nebo i
ugledala kometov rep.
1
nebo
C/2006 P1, Veliki komet 2007., napuštao je Zemljinu orbitu. Zapravo,
sjetila se, već ju je napustio, ali rep se i dalje vidio, kao uspomena na
najveličanstveniji posjet iz svemira u posljednjih četrdeset godina.
Iz daljine je začula sirenu Hitne pomoći, policiju, vatrogasce, a onda i

Kristin i Robijev glas.
* * *
- O, bož e, hvala vam, hvala vam što ste došli tako brzo! - zahvaljivala se
Krista policajcu.
- Heh, Gospođo, da vam pravo kaž em, i nije bilo baš toliko brzo... Trebalo
je malo vremena dok smo skupili ekipu. Ali dali smo sve od sebe da
stignemo što prije - odgovorio je policajac zbunjeno, nesiguran da li mu
Krista predbacuje ili uistinu zahvaljuje.
- Ma, kako ne! Zbilja ste došli brzo. Kad bolje razmislim, nevjerojatno brzo,
nekoliko minuta nakon što smo vas nazvali.
- Heh, Gospođo, mislim da ste nešto pogriješili.
- Ne razumijem.
- Pa, heh, gospođo, mi smo se odazvali na prvi poziv, ne na vaš poziv.
- Kakav prvi poziv?

- Pa, evo... - kaž e on i otvori mali notes - ...ovdje sve lijepo piše. U 19 sati i
31 minutu zaprimili smo poziv od dvojice šetača...
- Pa tad još nisu... - krenula je Krista, no on je nastavio čitati.

- Dakle, u 19 sati i 31 minutu dvojica šetača, koji su po nasipu šetali psa,
nazvali su Policijsku postaju Novi Zagreb i rekli da su upravo vidjeli kako su u
rijeku upali muškarac, dijete, žena... i, ovaj, hm, ovo je malo čudno, mačka.
Krista ga je gledala potpuno zbunjeno. U 19.30 tek su se popeli na nasip. Kad
su se ona i Robi spustili ispod Mosta mladosti i upalili mobitele da posvijetle Sari i
Leonu bilo je 19.48. Jasno se sjećala jer je zaslon njezina mobitela uvijek
pokazivao velike digitalne brojke kad bi ga upalila. Kako je, zaboga, itko mogao
nazvati policiju u 19.31 kad tad još nisu ni pronašli Jadranu Lunu, a kamoli da
je njih troje upalo u rijeku? I kako je, itko, u tom mraku, mogao vidjeti da je pao
i Beh?
- Oprostite, rekli ste dva šetača? - ponovila je Krista.
- Tako je, gospođo. Evo, ostavili su i imena.

- Ostavili su imena?
- Pa, da... ljudi to nekad naprave, da znamo da nije laž na dojava. Mogu vam
ih dati ako ž elite zahvaliti.
- Da, da, naravno. Ž elim im zahvaliti. Kako se zovu?
- Evo, đospođo... Samo tren da nađemo... - listao je notes. - Evo, našao!
1
nebo
Dakle, u 19.31 sa savskog nasipa mobitelom su nas nazvali gospoda Petar
Maras i Anđelko Manuelić.
Krista se počela smijati.
1
nebo
9. Preživjeli
siječanj/veljača 2007.
U trenutku kad su njegovo mrtvo tijelo počeli povlačiti glavnom ulicom Saint
Paul de Vencea bol je postala nesnosna.
Nije osjećao patnju tijela, ni bol zbog tijela, osjećao je mnogo dublji gubitak
na razini identiteta. To poniž enje u smrti bilo je precizan odraz onoga što je i
sam osjećao - da je poraž en, da je samoga sebe porazio u onom trenutku kad je
očaj nadvladao nadu pa je svezao jedan kraj košulje za stablo. Sjetio se kako je
posljednji put pogledom obuhvatio brež uljke i šumu, kako ga je iz daljine
golicalo svjetlucanje mora, a nosnice su uhvatile miris smilja, ruž marina i
lavande. I dalje je bio svjestan ljepote, ali na drugačiji način. Bio je svjestan da je
ne zaslužuje, da ovdje ne pripada, da nema što dati i da stoga ne zaslužuje više
išta primiti. U njemu je bio ponor iz kojeg su vrebali glad i ništavilo. Na kraju se
ubio jer u sebi više nije mogao naći odsjaj ljepote. Ubio se jer više nikamo nije
pripadao.
Trenutak smrti bio je dugačak krik nemoći.
Samo na sekundu osjetio je puni udar boli, vlastite boli. Nije se nimalo
zavaravao - bio je itekako svjestan da ono što ga je s druge strane dočekalo
nije pakao, nego meko tkivo njegovih zgaž enih nada.
Smrt uopće nije donosila olakšanje. Kad se objesio o stablo pokraj Saint Paul
de Vencea, nije pobjegao. Samo je još dublje potonuo u samoga sebe.
Na rubu vida - na drugoj strani postojanja - nazirao je svjetlucave, treperave

točke.
Bili su to anđeli. Sada je shvaćao.
U trenutku kad je sletio u smrt, oko njega se već počelo talož iti perje krila
koja nisu imali. Oko njega su pleli utješno gnijezdo, svjetlucajući u mraku kao
svjetionici za utopljenike.
Oni koji su na Zemlji govorili kako Bog kaž njava samoubojice, nisu bili u
pravu. Bog je - uz pomoć anđela - činio sve da spasi svoju djecu, da im olakša
muke.
Ali bilo je već kasno, jer je kaznio samoga sebe.
Bol zbog poraza bila je tolika da se oko njega trenutačno stvorio čvrsti obruč
tamne vatre. Nije bilo plamenih jezika, nego udara hladnih poput čelika.
Krivnja je na Zemlji možda gušila savjest i vezivala ž eludac u čvor. Na nebu je

bila toliko opipljiva da ju je Emile osjećao kao vlastito tijelo. Sve je na nebu bilo
1
nebo
pojačano do ekstrema ili se možda varao - mož da su emocije, u svojoj suštini,
bili zapravo ovakve, napete od ž ivaca. Možda je na Zemlji tijelo gušilo tu
podraž ajnost; možda su slojevi kostiju, žila i mesa ublaž avali impulse koje je
tijelo boli slalo u svijest.
Kako god, šok od izravnosti koju je donijela smrt bio je toliko strašan da se
krug hladne vatre zatvorio, a on potonuo u zaborav.
I na nebu je eterična psiha štitila ž rtve: kad bi iskustvo ž ivota postalo prejako,
pogurnula bi svijest u meko neznanje.
U limb.
Sada je stajao u mraku potpuno sam. Pokraj njega više nije bilo Christine
koja mu je njež no šaptala i pridržavala ga za ruku.
Jasno je vidio obruč oko sebe, prozirnu kupolu koja se od ostatka tame
isticala tek jačim tonom mraka.
- Porto... - zazvao ga je nevidljivi glas s druge strane.
- Emile... - pokušao je netko drugi s njegovim pravim imenom.
Nije vidio tko ga zove, ali glas je donio odsjaj nečega što mu je bilo poznato.
Nije to bilo samo do tona ili boje glasa; bilo je to gotovo sinestetičko iskustvo jer
glasovi su donosili i osjete, i uzbibali misli u njegovoj glavi, i prtljali po
njegovim prsima, kao da neka produž ena ruka prstom pokušava ući u
ključanicu njegova srca i otvoriti prolaz.
A onda je svjetlo naglo bljesnulo i jasno je vidio obrise svojega limbičkog
zatvora.
S druge strane prozirne kupole stajale su na stotine lebdećih, sjajnih bića.

Mrmor koje je njihovo nepomično kretanje stvaralo nalikovao je na pjesmu bez
riječi, upornoj frekvenciji koja je vibracije prenosila i na kupolu.
- Porto... - zazvao je opet glas, ovaj put poznat. - Porto moj, vrijeme je...
I onda je shvatio, prepoznao. U moru anđela, u moru uporne, nesebične

ljubavi koja je stajala s druge strane limba, prepoznao je Arielino lice.
Prvi put je vidio Arielino lice i tiho se nasmijao samome sebi.
Jer anđeli uopće nisu bili ono što je on vjerovao da jesu. Nasmijao se jer je
shvatio da je čitavo vrijeme u to gledao, ali nije razaznavao.
Njegova nebeska prijateljica Ariel, shvatio je sada, uz njega je bila punih

četiristo dvadeset pet godina, od trenutka smrti.
Od prvoga trena, kad je zakoračio na nebo, stajala je pokraj njega i mijenjala
oblike. Nije imala lica, nije imala tijela, nije imala u sebi ništa ljudsko. Ariel je od
prvog susreta bila njegovo zrcalo koje je neprestano mijenjalo sliku nadajući se
da će se u nekoj od njih Porto ili Emile prepoznati.
Kad je razaznao Ariel u uzbibanoj masi s druge strane, dogodilo se napokon

čudo.
1
nebo
Č udo ljubavi.
Portovo srce počelo se nadimati i rasti, dok sasvim nije obuhvatilo njegovo
biće, a onda ga i preraslo. Uskucalo srce širilo se i dalje, sve do rubova kupole, i
polako počelo preuzimati ritam izvana.
A onda je sasvim nečujno odčepilo vakuum u kojem se Porto nalazio i limb je

eksplodirao u tisuće komadića.
Bio je konačno slobodan. Više nije bilo boli.
* * *
Nakon devet mjeseci, njezin muž opet je lež ao pokraj nje u krevetu.
Kad je prvi put otvorila oči, još je bio mrak. Probudila se naglo, kao da ju je
netko prodrmao za ramena, i u strahu ih sve prebrojila. Robi i Sara spojili su
krevete, nije znala je li se to smjelo u bolnicama, ali to su ionako izveli negdje
oko ponoći, nakon što ih je noćna sestra posljednji put obišla. Pogurali su Sarin
i Jadranin krevet do Leonova te rekli Kristi da legne pokraj njih troje. Robi se
zadovoljio stolcima od kojih je načinio improvizirani ležaj.
U 4.30, kad je prvi put otvorila oči, Beh je ušetao u bolničku sobu, tiho skočio
na krevet, šapom prekrio oči i zaspao ispod Jadraninih nogu.
Nečujno se pridigla na ruke da ih ne probudi, i brojila.

Jedan muž - ovdje. Jedno dijete - spava. Jedna najbolja prijateljica - napokon
mirna. Jedan najdivniji prijatelj na svijetu - vjerojatno ukočenih leđa. Jedan
mačak - kvragu, nije znala što da misli o tom mačku.
Duboko bi udahnula, pa bi opet počela brojiti. Jedan muž ... jedno dijete...
jedna prijateljica... jedan Robi... jedan mačak...
Sinoć je na rijeci bio njezin brat. Brat kojeg je izgubila prije dvadeset i pet
godina. Njezin brat i, bez ikakve sumnje - to je sada znala - Jadranin anđeo. Um
joj je još žvakao te činjenice, te detalje koje joj je ispričala Sara prije nego što je
zaspala.
Polož ila joj je ruku na obraz, pa na čelo. Lagano je gorjela u snu, iako su
liječnici rekli da joj zapravo nije ništa. Kao i da nije bila u rijeci.
Kad su je našli buljila je gore, u nebo, očiju zaž arenih kao u vrućici, i buncala
o kometu, i Petru - Petru kojeg nisam prepoznala, kako ga zaboga nisam prepozna-
la... - i o anđelu zlatnih očiju i o psu koji je spašavao ljude kao da je čovjek. A
onda se nakon toga okrenula Robiju i rekla mu - volim te.
Samo tako. Nakon svih ovih godina.

Jadrana Luna i Leon od rijeke se nisu probudili. Zbog iscrpljenosti, nisu u komi,
ne brinite, rekli su liječnici. Jadrana je sad ravnomjerno disala, ruke prebačene
preko Leonovih prsa, prstiju čvrsto stisnutih oko gumba na bolničkoj pidž ami,
kao da ga drž i da ne pobjegne. Ili ne odleti. Ni njoj nije bilo ništa, nije čak bila
hipotermična, ali su je zadrž ali za svaki slučaj. Prvih osam sati nakon mogućeg
utapanja je ključno, rekao je liječnik. Ako ne razvije nikakve simptome, možemo je
1
nebo
pustiti kući.
Leonu je glava bila previjena, krv više nije natapala zavoj. Osim ozljeda na glavi
i tijelu, imao je potres mozga, slomljena rebra i plućni edem.
Sara joj je ispričala što je učinio. Liječnici misle da mu je u rijeci stalo srce.
Ne znaju što ga je pokrenulo, ali srce sada uglavnom dobro radi.
- Kako to mislite - uglavnom? - pitala je Krista.

- Ima srčanu aritmiju. Ali kao i za dijete, i za njega vrijedi pravilo od osam sati.
Nakon osam sati znat ćemo je li to samo privremena reakcija srca na traumu.
Prvi put otkako se vratio, zagledala mu se u lice. Kož a mu je bila prozirna,
nazirale su se sitne ž ile.
Ako dovoljno dugo gleda u njegovo lice, mož e li mu pročitati misli? Osjećaje?
Jer osjećaji su, ionako, nastajali u glavi. Osjećaji su bili samo električna
aktivnost mozga, zar ne? Tako su ih učili na fakultetu. Velika obmana, pomisli.
To uvjerenje da osjećaji stanuju u srcu. Tom Leonovu srcu koje je stalo na dnu
rijeke i sad preskače vlastiti ritam, kao da pokušava uhvatiti dah koji je davno
izgubilo.
I to joj je rekla Sara. Rekla je: - Krista, mislim da smo pogriješile. Krista, da, on
je pogriješio što te prevario, ali, Krista, mislim da smo i mi pogriješile.
Prstima mu je prešla preko usana, a onda se vratila brojenju.

Jedan muž - je li više moj muž uopće? Mož e li ti netko biti muž nakon devet
mjeseci izbivanja, nakon što si ga sama otjerala, jer ga nisi znala drugačije
kazniti nego uskratom? Jedno dijete - koje vidi anđele. U to sad više nema
sumnje. Jedna prijateljica - kojoj se dogodila večer čuda i sada napokon može
reći da nekoga voli. Jedan prijatelj - jedini zdrav među njima. Jedan mačak -
koji zna ući u bolnicu. Š to taj mačak ima u glavi, upita se dok ga miluje između
ušiju, a on se u snu namješta na dodir.
I odjednom joj je jasno. Nema mačak u glavi. Mačak ima u srcu. Možda
ž ivotinje emocije nose u grudima. Možda ih nose i ljudi, ali ne postoji stroj koji to
mož e izmjeriti. Možda strojevi, snimajući glave, registriraju samo reakciju
už arenog uma koji u čudu širi ruke dok ga zapljuskuju valovi sentimenata
nastali ispod vrata.
Proguta knedlu i polož i ruku njež no na Leonovo srce. Ništa ne osjeća.
Jadrana Luna se pomakne u snu i jače zgrabi onaj gumb. Nagne se polako i
položi glavu na Leonova prsa.
Iz nutrine se isprva ne čuje ništa. A onda se čuje jedan tihi otkucaj, pa drugi,
negdje unutra udružuju se u ritam koji polako postaje glasniji. Trgne se i
odmakne. Leonovo srce zvučalo je kao da ju čuje. Kao da reagira na nju. Gotovo
kao da nešto iznutra izgovara njezino ime.
Zna li tvoje srce još moje ime?, kao da ga pita pogledom. Mogu li ti oprostiti? Želiš
li uopće da ti oprostim? Jer ništa, baš ništa nisi učinio sve ove mjesece da ti oprostim.
Nismo bile fer, sjeti se Sarinih riječi. Š to joj to uopće znači? A onda se golemi
oblak koji ju je gledao kroz bolnički prozor pomakne i otkrije mjesec. Srebrne
1
nebo
zrake padnu na krevet - na Saru, Beha, Jadranu Lunu, Leona i konačnu na
nju.
Točno kao prije dvadeset i pet godina, samo što je onda svatko ležao u svojem
krevetu.
Njih troje. Prež ivjeli.
Jesu li doista oni bili ti koji su preživjeli? Jer, njezin se brat utopio toga dana,
a opet je sinoć, sasvim ž ivo, hodao po betonskim blokovima na kojima su našli
njegovo tijelo, i izvukao Leona iz vode.
Sjetila se te noći iz djetinjstva i stresla se. Sve što je otad pokušavala bilo je
zaboraviti tu noć ispunjenu pogledima bez riječi.
Njih su troje umrli onoga dana kad je Petar nestao u rijeci.

Ostali su živi, ali su bili mrtvi, sad joj je to bilo jasno.
Dogovor nije bio sklopljen naglas, ali sjetila se pogleda koji je izmijenila s
Leonom i sjetila se pogleda koji su izmijenili sa Sarom. One težine koja se
proširila prostorijom u mraku, obasjanom tek hladnim, srebrnim sjajem
mjeseca. Ovoga istog mjeseca, evo ga sada opet.
Sklopili su pogodbu.
Nikad zaboraviti.
Nikad preboljeti.
Nikad više sretni.
Razmišljala je o tome koliko te prokletstvo dječjih pogodbi može obilježiti za

cijeli život. O tome kako Leon nije osjećao krivnju samo zato što si ju je sam
nametnuo, nego zato što mu ju je pogledom, kao dijete, nametnula i ona. Iako to
nikad nije rekla naglas, podrazumijevalo se da je za taj dan on bio kriv. I
pravednički je prihvatila svu njegovu brigu, sve ulagivanje i puzanje koje je otad
uslijedilo.
Slomila mu je kičmu.
Na jednak način, Leon i ona osudili su Saru na samoću, jer Petar je bio njezin
i ona je bila njegova, iako su bili klinci od samo desetak godina, ali prijeki dječji
sud - nemoćan da se izbori s gubitkom - presudio je da dio Sare toga dana treba
prestati živjeti.
Čime se ona, Krista, kaznila? Kako se ona uskratila? Ako je Leon dobio
krivnju, a Sara vječno nepovjerenje prema svijetu, što je ona, Krista, dala u zalog
smrti taj dan? Š to je poslala s Petrom u rijeku? Jer ona se činila najmanje
ranjenom od njih troje.
Nije mogla isprva naći odgovor, ali kad je u njoj ispod pleksusa zazvonila
rupa, sjetila se. Svoje ispravnosti.
1
nebo
Svetica... ti si prava svetica..., rekla joj je jedanput Sara s gorčinom u glasu.
Sveta Krista, Isusa ti Krista...
Jer... ona je izgubila brata, zar ne? Ona je ž rtva u svemu tome. Ali ona je
previše pametna da bi igrala na tu jeftinu kartu; da bi skupljala poene suzama i
upiranjem prsta.
Umjesto toga, odabrala je postati vječno ispravna. Besprijekorna. Snaž na.

Dostojanstvena.
Da, sveta Krista.
Divlje se okrene da vidi je li netko možda čuo te njezine misli, tu tako očitu
sramotu. Ali ne, svi i dalje spavaju.
Jedan muž . Jedno dijete. Jedna najbolja prijateljica. Jedan prijatelj. Jedan
mačak velikog srca.
Netko joj je nedostajao. Zato stalno broji.
Ja..., pomisli. Ja nedostajem. Živa sam, a mrtva, ima već više od devet mjeseci.
* * *
Sada se sjećao, da. Kad je umro onomad, prije više od četiristo godina, s druge
strane ga je dočekao on. Lowe.
Dok je prelazio iz jedne realnosti u drugu, iz materijalnosti u perje, još je čuo

pjesmu koju je Louis pjevao.
lly a longtemps que je t'aime, jamais je ne t'oublierai...
Može li se obećati više? Kad odlaziš, možeš li čuti bolje obećanje od onoga da
nećeš biti zaboravljen, da ćeš i dalje biti voljen, iako si na Zemlji ž ivio samo
nekoliko godina, nekoliko treptaja oka u svemirskim omjerima?
On - Philippe, Petar - toliko egzistencija zbijeno u jednu točku, imao je rijetku
sreću u tom ž ivotu. Ispraćen je pjesmom zamotanom u ljubav, prešao je preko
praga smrti a da to nije ni osjetio.
Louisovo, ili Leonovo, pjevanje toliko ga je napunilo ljubavlju, da je ta ljubav
preživjela stoljećima, učinila ga dobrim čovjekom. Jer je dobro umro.
Nije važ no samo kako ž iviš, pomislio je sada, dok su se on i Lowe udaljavali
na kometu i od Sunca i od Zemlje, natrag prema Oortovu oblaku.
Važno je i kako umreš. A ja sam umro kao najzaštićenije dijete na svijetu: u
bratovu zagrljaju, uz pjesmu koja je obećavala da me nikad neće zaboraviti i da me
oduvijek volio.
Njegova misija u ovome životu, u ž ivotu koji je ž ivio kao Petar, bila je samo
jedna - da Leonu vrati ono što je kao Louis učinio. Da vrati ljubav. Primarno
njemu, ali i svima ostalima. Sestrama, i majci. I ocu.
Došli smo do kraja, zar ne? - pita Petar.
1
nebo
U ovom krugu, da. U redu je poželjeti odmor. Ali nema kraja, Petre, tek
povremenih trenutaka odmora kad duše, kao ti sada, požele spustiti glavu u krilo
Majke i neko vrijeme samo sanjati. Ili naprosto osjećaju da su iskusile sve što su
htjele i da se sad mogu vratiti u vječnost i samo... pa biti. Ali ne znači da to ne možeš
promijeniti ako poželiš...
Razmišljao je sada o tome kako se njihova priča protegla na gotovo pola
tisućljeća. Ž ivotu se, očito, nije žurilo. Dušama se nije žurilo.
Prije četiristo dvadeset i pet godina, također ih je bilo četvero. Četvero djece:
on kao Philippe, Louis, Sorrel i Clove. Njihov otac Emile i majka Christine.
Trebalo je proći više od četiristo godina da se njihove sudbine opet isprepletu.
Njegova i očeva smrt toliko je toga promijenila. Otac je od boli završio u limbu
iz kojeg ga stoljećima nisu uspijevali izbaviti ni anđeli. Majka je egzistencije
provodila najčešće usamljenički, lišena bliskih odnosa, sve iz straha od novoga
gubitka. Djeca... Djeca su se gubila, i traž ila, ponekad nalazila, rijetko
prepoznavala kao važna jedna drugima, a i kad bi se našli, bilo je to samo za
taj život, bez sjećanja na onaj zajednički. Jedna je stvar bila nešto odlučiti na
nebu, a sasvim druga živjeti to na Zemlji.
Nebeski dogovori nisu uvijek uspijevali.
Već je nekoliko puta pokušao okupiti Louisa, Sorrel i Clove da zaliječe barem
dio rana. »Gore« bi spojili ruke iznad vrela i odabrali istu zemlju, roditelje koji
su možda prijatelji, slučajan susret u gradskoj vrevi jednoga ljetnog dana, isti
razred ili klupu u kojoj će sjediti, susjedna sjedala na putu autobusom do
mora, ali dolje je, bož e dragi, dolje je sve izmicalo kontroli jer je svaka
pojedinačna egzistencija - u kojoj bi susretali nove i nepoznate ljude - donosila
nove izazove, nove prepreke i neke nove uspjehe, koji nisu imali veze s njihovom
zajedničkom pričom. Svaki pokušaj njihova novog zajedničkog života uporno se
otimao kontroli, a oni bi odlazili različitim smjerovima, okolnim putevima, loveći
neke nove emocije i misli koje bi se nastanile u njima. On bi, možda, ugledao
Sorrel u nekom vlaku, ali bi ona okrenula glavu, a njemu to odvraćanje pogleda
ionako ništa ne bi značilo - sve dok ne bi umro, pa se opet sjetio i shvatio da je
propustio priliku.
U nekom bi životu on i Louis možda bili prijatelji, u drugome bi mu Clove bila
kći, a ne sestra, ali svaki bi put nedostajali oni drugi, da bi se priča dovoljno
uvjerljivo odigrala da se svi sjete.
Ne sjete. Ne moraju se sjetiti, ubacio se Lowe. Dovoljno je da osjete.

Najveći problem je bio otac. Jer do njega nitko nije uspijevao doprijeti. Stoga
je u ovom ž ivotu odlučio samo jedno - da će spasiti Louisa. Da će on umrijeti
umjesto njega, da mu neće dopustiti da se utopi. Od svega drugoga je odustao.
Tko je mogao predvidjeti da će ta smrt u Louisu stvoriti toliki osjećaj krivnje i
da će se on, Petar, u istome životu, već mrtav, morati vratiti po drugi put?
Petre, nasmijao se Lowe, nije sve do vas. Nešto je ipak i do života na zemlji.
Je li se umiješao Bog? Je li zato ovaj put uspjelo? Jer, eto, nakon četiristo
godina pokušaja, svi su se našli na istom mjestu, osim oca.
1
nebo
Bog se ne miješa, to znaš.
E, to mu je sad silno išlo na živce! Zašto se ne umiješa? Zašto je moralo proći
toliko stoljeća da bi se svi okupili u istoj državi, u istome gradu, da bi se Clove
rodila kao njegova sestra Krista, Louis kao njegov prijatelj Leon, a Sorrel kao
njihova prijateljica Sara? Da njihova majka odluči, recimo, postati učiteljica i
dođe predavati u njihovu školu? Da, uopće, toga dana bude na rijeci i spasi ih
dvoje od troje? A i to, dovraga, nije bilo dovoljno, jer je ostatak svojeg života
osjećala krivnju što nije spasila njega, Petra! I da otac uopće podigne glavu iz
nemoći i praznine u koju se zatvorio, da uopće primijeti da oko njega postoji i
drugi svijet, da pož eli pomoć, poželi pronaći mamu, jer bez toga - te želje –
anđeli nisu mogli zakucati na njegova vrata? Kakav je to svijet, dovraga? Kako
itko mož e vjerovati da je život savršen? Gdje je Bog?!
Gdje je Bog? Čudno... to je obično prvo pitanje koje ljudi postave kad umru, a ti to
nijedanput dosad nisi upitao nakon smrti.
Možda zato što dosad nisam bio svjestan u kojoj je mjeri život nepravedan.
To nikako nije točno. Život bi bio nepravda da se događa upravo ono što si tražio - da
se Bog miješa. Jer to bi onda značilo da čitave eone mora posvetiti tome da procjenjuje
što je pošteno, a što nije, kako nekoga kazniti, kako drugoga nagraditi, a kome treba
nadoknaditi. To bi značilo da je život u startu roba s greškom.
Pa kad jest!
Znam da je to teško shvatiti nekome tko je upravo boravio na Zemlji, makar i samo
pola sata koliko si bio dolje sa mnom i Emanu'elom Rolandom. Da bismo te mogli spustiti
dolje, morao si nakratko opet postati čovjekom, pa iz tebe sad progovara ljudski
identitet. Dok stignemo do Oortova oblaka, sve će to ponovno izblijediti, rekao je Lowe
nježno.
Nisi mi odgovorio na pitanje!
Bog se ne miješa iz dva razloga. Prvi je što vi niste njegova djeca, vi ste mu
ravnopravni, pa time i apsolutno slobodni činiti što god vas je volja. Čak ni Bog nije iznad
slobodne volje.
Koji je drugi razlog?

Oh, pa to je barem lako. Mislio sam da to znaš, da ste toga svjesni... Ali zaboravim
ponekad koliko je to ljudima lako zaboraviti.
Što?
Svemir je sasvim sigurno sastavljen od atoma, no ono što ih drži na okupu jest
ljubav. U svaki i najmanji dio ovoga svijeta ugrađen je djelić Boga, odnosno ljubav
koja ima slobodu stvoriti što god želi. Ljubav je jamstvo da će svatko od vas ljudi, prije ili
kasnije, naći svoj smisao. Ne možete ne uspjeti u životu. U osnovi, svi smo sastavljeni od
iste tvari. Ovo vrijedi i za ljude i za anđele. Svi smo jedno, iako smo različiti. I nitko od
nas, zapamti, nikad nije sam. Drugi i treći zakon života. Drugi kaže - ljubav nas je stvo-
rila. Treći - nitko od nas nije sam.
Pa, dobro, čime se onda Bog, zapravo, bavi?, upita Petar.
Oh, idejama, odgovori Lowe.
1
nebo
To mi baš ne zvuči kao neki posao, znaš.
Ovisi kako na to gledaš. Jer Bog je, recimo, stvorio ideju Jadrane Lune. A upravo je
Jadrana Luna ta privlačna sila koja vas je sve okupila u istom životu nakon četiristo
dvadeset pet godina.
Jadrana Luna?
Ha, čuj, Bog voli zamišljati odvažne, tvrdoglave djevojčice, Lowe se nasmijao.
* * *
- Ovo je Banka sjećanja - rekla mu je Ariel kad su ušli u šumu.

Grane su zatreperile lišćem u znak pozdrava. Na sekundu mu se učinilo kao
da su stabla okrenula glave -krošnje - prema njima i pratile njihov ulazak.
Sve je sada bilo drugačije. Više nije bio Porto. Bio je Emile. Ariel pokraj njega
više nije imala oblik, barem ne stalno. Povremeno bi se uobličila u nešto nalik
na ljudsko biće, kao da se ne može oteti porivu otprije, kad još ništa nije znao, a
onda bi uzdahnula, predala se i opet bila ono što jest - izduljena elipsa
srebrnog svjetla u čijem je središtu pulsiralo malo srebrno srce.
- Drugačija si...
- Mogu se promijeniti ako ž eliš - nasmiješila se Ariel. - Ž eliš li?
- Ne. Budi ono što jesi.
U svojoj zadnjoj egzistenciji koje se sjećao, čije je ime uostalom još nosio,
gotovo da i nije imao prijatelja, barem ne potkraj života. Christine je previše
povrijedio da bi mogao vjerovati da ga je na kraju uopće voljela. Christine... Pitao
se gdje je.
- Još malo... - odgovorila mu je Ariel.
Drveće se i dalje za njima okretalo dok su sve dublje zalazili u šumu. Na
početku je put bio široka staza, rastegnuta poput avenija i autocesta na Zemlji.
Š to su dalje odmicali od ulaza, staza se suž avala, a potom i sasvim nestala. Banka
sjećanja u svojem je središtu bila komplicirani labirint u kojem su se, očito,
uspijevali snaći samo anđeli. U jednom trenutku se okrenuo i shvatio da su se
duboko spustili, u udolinu koju su okruživali brežuljci, gotovo planine stabala.
Više nije imao pojma gdje su ušli.
- Tamo - rekla je Ariel i uprla prstom u neku nedefiniranu točku, na zabatu
jednog od brež uljaka.
- Nisam siguran da bih se znao vratiti...
- Oh, pa i nećeš. Mislim, nećeš izaći na vrata na koja si ušao. Banka sjećanja
funkcionira drugačije.
Predio u koji su zašli bio je u tonovima sive. Stabla su ovdje bila krhka, neka
gotovo sasušena; očigledno ranjena ili napadnuta bolešću kojoj nije znao
imena.
- Kakva su ovo stabla? - upitao je.
1
nebo
- Mogli bismo reći da je ovo nebeska bolnica.
- Bolnica?
- Pa... - započela je Ariel - ...ovdje obitavaju stabla ljudi koji nisu otišli u
sljedeću egzistenciju mirna srca. Smještena su u sredini zato da ih zdrava
stabla čuvaju. Ti su ljudi ranjeni, pa im treba sva ljubav ovoga svijeta.
- Zar je to moguće? Otići dalje, a da nisi miran?
- Misliš, zar ti ljudi ne zapnu u limbu kao ti?

- Da.
- Neki ljudi se zakopaju u svoj mrak. Kao ti. A neki ljudi nose svoje mrakove
sa sobom.
- Ariel...
Ž elio ju je to pitati. Bilo mu je važ no, iako se pomalo pribojavao odgovora.

- Reci, Emile... - opet se prometnula u ljudski oblik.
Počeo je bivati uvjeren da to čini svaki put kad se on osjeća ranjivo.
- Ariel, jesi li ti moja prijateljica?

- Jesam, Emile.
- Jesi li prijateljica Portu ili Emileu? - pitao je nesigurno.

- Za mene ne postoji razlika.
- Postoji, hoću reći... Jedno je biti prijateljica nekome tko se ne sjeća što je
učinio i nekome tko zna što je učinio.
- Za mene nema razlike, Porto. Ja sam cijelo vrijeme znala.
- Razumijem. Da, u pravu si. Ali... Ariel, zašto si ti moja prijateljica? Ja baš
nisam bio dobar čovjek onda, a mož da nisam ni sad, mislim jer sam opet Emile.
- Zašto misliš da nisi bio dobar čovjek?
- Pa bio sam kukavica, i slabić. I oduzeo sam si život. A život je svet, zar ne?
- Sedmi zakon života kaž e da ga ljudi svejedno smiju prokockati. Iako je svet.
- Ariel, ne zanima me što kaže sedmi zakon. Zanima me što misliš ti. Zašto bi
biće kakvo si ti, tako blistavo i savršeno, bilo prijatelj nekome poput mene?
Pognula je glavu prema tlu, nogom ispod haljine iscrtavajući u mekoj zemlji
šare. Sad je tek shvatio koliko je bila sitna i krhka kad bi poprimila ljudski
oblik. U svojem novom, odnosno starom tijelu, više nije bio niski, debeljuškasti
Porto u šezdesetima, nego za dobre dvije glave viši muškarac u četrdesetima.
Boravak na nebu je, osim toga, utjecao na njegovo zdravlje - nije više bio bolno
mršav i nije kašljao. Bio je Emile, ali ne Emile kakav je bio na Zemlji, nego bolja,
možda čak idealna verzija sebe.
1
nebo
- Pa, vidiš... - zaustila je - ...na nebu se stvari drugačije računaju. Najprije,
ja te znam otkad si bio dijete. Dobro, to nije sasvim točno. Znam te i otprije.
Znam te otkako si bio tek mali zamotuljak svjetla. Znam te otkako si prvi put
zasjajio na nebu... Vidiš... Mi anđeli se ne zaljubljujemo, barem ne kao vi ljudi.
Mi se ne rađamo. Mi se naprosto izdvojimo iz polja ljubavi. Ali, opet, nisam
sigurna da dobro objašnjavam... I vi ljudi se izdvojite iz polja ljubavi, iz Majke,
tako je ovdje mi zovemo...Iz toga golemog mora ljubavi u kojem svi spavamo dok
se ne odlučimo... hm, aktivirati?
Nasmiješila se, pomalo nesigurna da li je razumije. Kimnuo je glavom. To s
Majkom, to mu je nekako zvučalo dobro, i lijepo i istinito. Svidjela mu se ideja
da na nebu postoji neki zajednički krevet, neko divovsko rodilište u kojem su
svi spavali zamotani kao novorođenčad prije nego bi se rodili.
- Pa, eto... Mi se ne zaljubljujemo, i ne rađamo, i nemamo djecu ili partnere.
Nemamo identiteta, ni životni vijek. Imena imamo samo zbog vas, da nas znate
prepoznati. Nama ne trebaju. Ali... iako se ne zaljubljujemo, odabiremo voljeti.
Jer nema ništa ljepše od voljeti, zar ne?
Pogledala ga je svjetlucavih očiju, a srebrno srce u njezinu središtu

udvostručilo je svoj volumen.
- Pa, eto. Ja sam odabrala voljeti tebe. I Christine, odnosno Martu. I vašu
djecu. Vi ste moji ljudi, moja zemaljska obitelj o kojoj se brinem. I na nebu,
kao i na Zemlji, sve je, pretpostavljam, u relacijama. Da, cilj je svakoga od nas -
mislim, svakoga od vas ljudi – sjetiti se i na Zemlji tko ste uistinu; da ste ljubav,
pa time i dostatni sami po sebi, ali to ostvarujete u relaciji, jer nije moguće
drukčije. Ne možeš egzistirati mimo svijeta u kojem jesi, a mi smo svi u mrež i.
Razumiješ li me? Je sam li dobro objasnila?
Kimnuo je glavom.
- Ali... ja sam krivo skrenuo... Nisam uspio.
Nasmijala se.
- Zato sam ja, a ne ti, anđeo.
Pogledao ju je zbunjeno.
- Rekla sam ti da na nebu vrijede neke druge računice. Kad bismo gledali
samo jedan ž ivot, malo tko bi zapravo uspio. Jer, onoga trenutka kad s neba
siđete na Zemlju doslovce vas poklopi taj ž ivot u koji uronite. Materijalnost.
Sve što si prije znao, svi uspjesi koje si prije postigao, sva slavlja i sve pobjede
bivaju zaboravljeni. Krećeš ispočetka, potpuno nesvjestan tko si prije bio. I tu je
taj svijet mirisa i boja, okusa i dodira, i riječi koji te potpuno opčini. A onda su
tu i misli, i osjećaji, i tonovi različitih dož ivljaja, i konteksti, i značenja...I drugi
ljudi, najviše ljudi. Tako se lako u tome izgubiti! Ja vam se divim koliko se
dobro snalazite. Na Zemlji si samo čovjek; zaboraviš da si i nebesko biće, da
si ljubav.
- Ali... - zaustio je, no Ariel ga je prekinula.
- Slušaj me! To što sam izabrala tebe, mož da nije sasvim racionalno.
1
nebo
Zapravo, sasvim sigurno nije racionalno, jer sam te izabrala srcem, a kad srce
bira - osobito anđeosko - ne postavljaju se pitanja. Prihvaćaš to kao sveti
zadatak, kao svoju službu i ideš do kraja, do uspjeha, koliko god trebalo! Ono
čega vi ljudi na Zemlji niste svjesni su, mislim, dvije stvari - najprije, da ne
postoje pogreške. Za mene, iz moje perspektive, ne postoje pogreške jer znam
da se sve mož e ispraviti i da će se sve ispraviti. Drugo, niste svjesni koliko često
činite prave izbore, čak i ako je ž ivot sam po sebi, kako si rekao, krenuo krivim
putem. Ono što me uvijek zadivi, kad promatram ljude na Zemlji, jest koliko
često učine izbor ljubavi, iako ne moraju, iako od toga nemaju apsolutno ništa.
Koliko god vi krivo skretali, vaša prava priroda uporno pobjeđuje vaše loše
odluke.
Stao je i zanijemio. Nije znao što bi više rekao.

- Trebao bi pročitati pisma koja jedni drugima pišete nakon smrti. Zato sam
te dovela ovamo.
I u tom trenutku, kao neki odgovor na nevidljivu naredbu, iz šume, sa svih
strana, do njega doleti sedam pisama i zaustavi se lebdeći u zraku.
Maman. Papa. Louis. Sorrel. Philippe. Clove. I Christine. Pisalo je na omotnicama.
* * *
Otvorio je prvo pismo. Unutra je bio samo prazan list papira. Pogledao je
zbunjeno u Ariel.
- Ovdje nema ničega...
- Pisma s ove strane funkcioniraju malo drugačije.
- Ne razumijem.
- Da bi dobio odgovor, moraš najprije postaviti pitanje. Stabla su psihogrami
prijašnjih života. Psihološke mape u koje su pohranjena sva sjećanja.
- Znači, mogu pitati bilo što i dobit ću odgovor?
- Da.
To ga je malo uplašilo, jer prvo pismo je bilo majčino. Gledao je u prazan komad
papira, a onda se naglo predomislio, preklopio papir i vratio ga u omotnicu.
Odlučio je krenuti s Clove, to mu se činilo najmanje bolnim.
Maleno pismo, drugo zdesna, počelo je poskakivati u zraku od nestrpljenja i

to ga je nasmijalo. Počeo je razumijevati tu priču o stablima i otiscima psihe
pohranjenima u njima jer se Cloveino pismo ponašalo baš kao i ona, iako je
izvana izgledalo kao najobičnija omotnica. Clove je bila kao zvrk, znatiž eljna i
zaigrana. Kad je posegnuo rukom prema njezinu pismu, majčino se vratilo
natrag na početno mjesto, i dalje lebdeći, a Cloveino mu je poletjelo u zagrljaj.
Zalijepilo se za njegova prsa, omotnica se sama otvorila, a iz njezine
unutrašnjosti potekao je slatki miris nevinosti koji je još pamtio.
Stajao je na čistini zatvorenih očiju i udisao sjećanje. U mislima je vidio
Cloveinu grivu plave kose kako ga zaskače iz ugla i njezine male ruke kako ga
hvataju za noge. Omotao ga je njezin hihot dok se prisjećao njezine omiljene
1
nebo
igre.
Ja ću se sakriti, a ti me nađi..., čuo je njezin glasić.
Ali, uvijek bi se izdala smijehom, jer ne bi mogla prigušiti uzbuđenje dok ju je

tražio. Emile bi podizao plitke, široke zdjele, ž aračem kopao po ognjištu, čudeći
se naglas gdje se to dijete skrilo, a ona bi stajala iza vrata, dok bi joj se malena
ramena tresla od smijeha. Nekad bi istrčala i stala iza njegovih leđa, a on bi se
okretao oko sebe, zbunjen, zapomagajući jer, eto, dijete je u igri postalo
nevidljivo i on ga ne mož e naći, iako čuje njezin smijeh. A onda bi se, onako mala
i čupava, zatrčala u njega i rekla:
- Papa, pa kako me ne vidiš... ovdje sam...
Clove, moja Clove, iznevjerio sam te.
O, ne, papa!
Odgovor se nije ispisao na listu papira koji je držao u ruci nego je odjeknuo u
njegovoj glavi.
Oči su ga zapekle od suza jer se sjetio koliko je puta bila gladna, ali tvrdoglavi
glas u njegovoj glavi nije popuštao.
Non, non, papa!
Maleno pismo i dalje mu je uporno slalo slike Clove i njega u igri.
- Zaboravljaš... - rekla mu je Ariel - ... da se roditelji u to vrijeme baš nisu

igrali sa svojom djecom.
- Š to hoćeš reći? Da je bilo važnije što sam se igrao s njom, nego što je bila
gladna?
- Hoću reći da je bilo važnije što si je volio, nego što je nekad bila i gladna.
Glad se sa smrću tijela zaboravlja. Osjećaji ostaju.
Stajao je zbunjen dok se Cloveino pismo oko nje ga uvrtalo, poskakivalo,

provirivalo mu iza jednog pa drugog ramena, stajalo na vrhu glave, a jedanput ga
i poškakljalo iza uha. Kad se umorilo, dolepršalo je do Ariel i stalo ispred
njezina lica. Ariel mu je tiho kimnula i nasmiješila se. Pisamce je potom
ponovno doletjelo do Emilea, prislonilo se uz njegov obraz i šapnulo mu: Papa,
je t'aime, a onda odletjelo natrag u šumu.
Iz očeva pisma izašla je slika večeri prije nego što je otac umro.
Još jedanput... da mi je vidjeti zvjezdano nebo...
I Emile se sjeti kako ga je te noći, svojega nekad snažnog oca, podigao na ruke
kao da je dijete. Smrt je, činilo se, već uzimala danak u masi njegova tijela, pa ga
je nosio lako i brzo, sve do topa, a onda i gradskih zidina.
Spusti me... rekao je otac, a Emile ga je njež no položio na hladni kamen, očiju
uperenih u zvijezde. Zvijezde su bile podsjetnik na more, a more je donosilo
miris slobode.
1
nebo
Hvala ti za zvijezde, rekao je sad otac, a onda je i njegovo pismo odlepršalo s
čistine, negdje daleko u visinu, među nebeske sekvoje i jablanove.
Louis i Sorrel dolepršali su do njega zajedno, i u pismima spojeni kao i nekad

u ž ivotu. Uzdahnuo je teško, jer oni više nisu bili djeca kad je umro. Još ga je
zbog njih boljelo sjećanje na dan smrti - Sorrel je sigurno prekinuo trenutak
ushićenja nakon što je napokon vidjela more. Louisu... nije se usudio ni
pomisliti što je učinio Louisu. Ako je itko bio ž rtva njegovih loših izbora, onda je
to bio taj dječak.
Pognuo je glavu od srama i zaplakao.
Papa...
Sorrelin glas bio je stvaran, kao da stoji pokraj njega. U nosnicama je osjetio
miris soli, preko kož e su mu prošli prsti vjetra.
Papa, kad si umro, ja sam prestala govoriti. Kao da mi je netko iščupao srce, a u
grlu... u grlu mi je bio taj kamen koji mi je jedva dao disati.
Papa, nikad više nisam vidjela more.
Nisam se usudila izaći izvan Saint Paul de Vencea - najprije da ne naiđem na

tvoje tijelo, a onda da slučajno ne stanem na tvoj grob.
Nije bilo nikakva znaka gdje ležiš.
Kad sam umrla, a to nije bilo dugo poslije tebe, tražila sam te ovdje
gore. Ali nigdje te nije bilo.
Bilo me strah, papa. Strah da te to što si učinio zauvijek izbrisalo s ovoga svijeta.
Da te više nigdje nema.
Nisam više nikad vidjela more, papa, ali sam sebi obećala da ću ga naći u
novome životu i napraviti sve ono što nisam stigla u ovome.
Nikome, papa, neću dopustiti da me umanjuje.
Nisi ti bio ni za što kriv, papa.
Presavio je pismo bez riječi. Najviše ga je zaboljele njezino razumijevanje.
- Kako je umrla?
- Poslije - odgovorila je Ariel.
Otvaralo se Louisovo pismo. Pisala je samo jedna riječ.
DA.
- Je li ovo istina? - upitao je Ariel.
- Jesi li postavio pitanje?
1
nebo
- Jesam.
- Onda je istina.
- On mi je doista oprostio za svu bol koju sam mu nanio? Zašto?
Na papiru su se počele ispisivati riječi.
Nisam te spašavao zbog sramote. Spašavao sam te zato što sam te volio.
Najteže mi pada što te nisam uspio spasiti...
Da sam barem, kad sam trčao po lijek za Philippea zastao... Možda sam te
mogao spriječiti da to učiniš.
Žao mi je. Žao mi je što sam toga dana poželio da umreš.
Jer nisam to zapravo želio.

Želio sam samo da sve bude kao prije.
Da budeš jak, i visok, i nasmijan i da nas grliš, a da se istodobno i ne sramiš.
Idem sad dalje, tata.
Budi dobro, gdje god da jesi.
Volio sam te, tata. Zato je toliko boljelo.
Među stablima, kamo je Louisovo pismo odletjelo, polako, jednakim ritmom

kao što je Louis hodao za života, uvijek ozbiljan, uvijek odgovoran, ugledao je
njegov lik.
Louis - odsjaj Louisa, ispravio se u mislima - gledao je preko livade ravno u

njega. Ispruž io je ruku kad je pismo doletjelo, a onda ga spremio u košulju.
Porto je podigao ruku, bojaž ljivo, i mahnuo sinu preko stoljeća koja su ih
dijelila, a onda se Louisovo tijelo rasulo u tisuću zvijezda.
Potom se proguralo majčino pismo, nasrtljivo jednako kao i ona dok je bila
živa. Zastale je ispred njegova lica, teško uzdahnulo, kao da ga muči nešto
unutra, a onda su riječi pogurale papir, kuverta se otvorila i pismo se razmotalo.
Nisi ti podbacio. Podbacila sam ja jer nisam znala

voljeti. Oprosti mi, sine.
Nevidljiva ruka spustila se na njegovu glavu i pomilovala ga po kosi. Zaboravio

je kako ga je njež no dodirivala dok je bio dijete. Nije ustuknuo; prihvatio je
dodir s olakšanjem, tek sada svjestan koliko je i dalje strepio od njezine kritike.
Philippeovo pismo nije sasvim razumio. Unutra je bio ispisan tek jedan
redak, a glas koji ga je čitao nije bio dječji, nego dalek i stran, odrastao i
odlučan, kao da dopire s nekoga udaljenog mjesta.
1
nebo
Ja ću nas sve naći, tata. Ne brini.
I potom je tu bilo Christineino pismo. Pismo koje ga je udarilo u ž eludac toliko

snaž no da su mu popustila koljena.
Sva su djeca pomrla od sušice. I tvoja majka. Ostala sam sama.
***
Crno stablo stajalo je osamljeno na proplanku.

Na njemu nije bilo lišća.
U njegovim krošnjama nije bilo ptica.
Grane su mu visile usamljeno, kao da im je netko slomio krila.

Bilo je to njezino stablo.
Rageor ju je vodio čitavim putem, mrk i ozbiljan kao da se oboje spremaju
umrijeti. Još jedanput. Ima li kraja ovom umiranju?, upitala se Christine. Kad su
došli do stabla, spustio je hladni čelik na zemlju. Mač je planuo i zatvorio
vatreni krug oko debla.
- I što sad? - rekla je Christine.
- Sad ćeš mi ispričati kako je bilo - rekao je Rageor i sjeo na zemlju.

Kako je bilo? Kako je bilo živjeti još dvadeset godina nakon što joj se ubio muž,
a sva djeca umrla? Jedno za drugim, dok kuća nije bila prepuna malih,
ispuhanih tijela? Kako je bilo stajati na dovratku i gledati dok ih drugi ljudi,
nepoznati ljudi zamataju u platna? Kako je bilo posljednji put maknuti mokri
uvojak s Philippeova lica, splesti Cloveinu kosu, stisnuti Louisu ruku i zagrliti
Sorrel?
Grliti, grliti djecu dok ih ne ugušiš, a već su mrtvi.
I paž ljivo koračati kućom još mjesecima, obzirna da ih ne probudiš.
A oni su mrtvi, da mrtviji ne mogu biti.
Najprije je umro Philippe, jutro nakon što se Emile objesio. Umro je u
Louisovu zagrljaju, zažarenih očiju, šapćući bratu Još! svaki put kad bi stao s
pjesmom, pa bi Louis kretao ispočetka. Do jutra Philippea više nije bilo, a Louis
je ostao bez glasa. Zadnji put je »A la claire fontaine« otpjevao hrapavo, kao da mu
glasnice struž u po oštrom kamenju.
Tri dana nakon Philippeova pogreba umrla je Clove. Louis je opet pjevao, jer je
i Clove željela oproštajnu pjesmu.
Potom grand-mere. Smrt joj je bila strašna, jer se ugušila u hroptajima krvi.
Sorrel je umrla nakon mjesec dana, s osmijehom na usnama, milujući Louisa
po licu. Više nije mogao pjevati.
1
nebo
Louis je, nakon što je ispratio sestre i brata, umro njoj na rukama. Ugasio se
jedno jutro, nakon što je priznao da je neposredno prije očeva samoubojstva
ž elio pobjeći u Marseilles.
Sušica se, kao neka kazna, proširila Saint Paul de Venceom i desetkovala
stanovništvo. Toliko je mrtvih bilo da su svako jutro i svaku večer kopali nove
rake na groblju. Grad je opsjeo miris svjež e iskopane zemlje. Miris od kojeg se
njoj povraćalo. Njoj nije bilo ništa. Disala je usred toga stratišta potpuno
netaknuta. Bolest se na nju nije htjela uhvatiti, iako... nije da ju nije tražila.
Onda je došao Loys. Prvi put. Dragi, dobri Loys došao je da se pobrine za nju,
da pita je li gladna, ž eli li društvo.
Došao je i sjedio neko vrijeme s njom, ali ga ona nije vidjela. Jer svuda oko nje
su bile sjene života otprije - plesale su po zidovima i mogla je vidjeti kako se Clove
vrti dok Louis pjeva, a Sorrel udara ritam dlanovima. Philippe je sjedio na podu i
čudio se toj predstavi, a u kutu je Emile zabacio glavu i smijao se njihovoj
predivnoj djeci, šašavoj djeci dok glume da su putujući zabavljači.
Drugi put je Loys samo ušao i donio hranu. Nije ništa pitao.
Ne zna koliko je vremena prošlo između prvog i drugog dolaska. Možda
mjeseci, a mož da tek dani.
Treći put je donio cvijeće. Nije razumjela zašto.

Uvenulo je nakon nekoliko dana.
Č etvrti i peti put je lupao na vrata, dozivajući je zabrinut, ali ona nije otvarala.
Cvijeće se pretvorilo u prašinu.
Š esti put je donio rublje i ostavio ga ispred vrata. Nije pokušao ući. Otišla je
na rijeku i oprala ga.
Tad je, misli, prvi put plitko udahnula.

I tako sljedećih dvadeset godina. Loys je donosio rublje, ona ga je prala. Nije joj
više donosio cvijeće, tek ponekad hranu kad bi procijenio da su joj kosti previše
zategle lice ili da su joj ruke premršave.
Jedanput je pokušao razgovarati o onome što ga je očito dugo mučilo.

- Christine... Mož da bi ti bilo lakše... Ne očekujem ništa, Christine... No
razgovarao sam sa svećenikom i on je rekao da to mož emo obaviti u tišini...
Christine, hoćeš li postati mojom ž enom? Ti i ja mož emo biti obitelj - rekao je.
- Ja već imam obitelj - odgovorila je.

I to je bio kraj razgovora na tu temu.
* * *
Zbog nje ću morati u vatru. I to je u redu, pomisli Emile.
Kad su on i Ariel došli do proplanka, dočekao ih je plameni krug. Iz središta

se izdizalo visoko crno stablo, kao neki zlokobni znak.
1
nebo
U krugu su sjedili Christine i Rageor. Rageor je oko njezinih ramena ovio svoje
gigantske ruke, kao neka crna krila; brisao joj suze i otresao ih u plameni krug.
Svaka suza palila je plavičastu iskru; vatra je u njima prepoznavala kemijsku
razliku - nisu to bile bazalne suze koje su čistile oči od umora, ni refleksne,
nego emocionalne. One koje ispiru bol. Funkcionirale su i na nebu, iako više
nije bilo tijela.
Došao je do plamenog kruga, ali vatra nije jenjavala.
Quod medicamenta non sanant, ferrum sanat, quod ferrum non sanat, ignis
sanat, quod ignis non sanat, mors sanat, dobacio je Rageor iz vatre.
- Š to lijekovi ne izliječe, liječi ž eljezo, što ž eljezo ne izliječi, liječi vatra, što vatra
ne izliječi, liječi smrt. Ili, drugim, riječima, ako ne pomaže lijek, treba odsjeći
bolesni dio, ako ni to nije pomoglo, treba spaliti tkivo oko rane. Ako ništa nije
pomoglo, na kraju će sve to smrt riješiti. Sve će to zemlja izvući... - prošaptala je
Ariel.
Eto, pomisli Emile, sastali su se napokon u sjećanju i smrti.
U taj čas Rageor ustane i posegne za svojim mačem. Kad mu je nevidljiva

ruka dohvatila balčak, oštrica je svu vatru usisala u samu sebe i krug se
otvorio. Plamenih jezika više nije bilo.
Kleknuo je pokraj Christine na pod, zauzeo mjesto na kojem je do maloprije
sjedio anđeo smrti. Nikad prije nije o smrti razmišljao kao o milosrđu, ali
shvatio je sada da se jednom davno, u tom životu od kojega je pobjegao, nadao
da će mu smrt donijeti zaborav. I dobio je točno ono što je priž eljkivao. U
trenutku dok je svoju košulju pleo u uže o koje će se objesiti, nije znao da ni u
smrti neće biti sam. Jer nikad nisi sam.
Nije se više krivio jer, shvaćao je, ovdje na nebu krivnja je bila potpuno
besmislena. Zapravo, bila je besmislena i na Zemlji, ali tamo je to često bilo teško
spoznati. Na Zemlji su ljudi činili pogreške, na nebu su to bili samo izbori.
Samo izbori, ali s dalekosež nim posljedicama.
Sada mu je sve bilo jasno. Jasno zašto je Christine, odnosno Marta u ovom
ž ivotu, toliko silno ž eljela spasiti djecu, a on je tako lakonski, dok su stajali pred
Vjetrom sudbine, rekao kako ne mogu učiniti ništa, dok se njoj vjerojatno
razdiralo srce. Došlo mu je da udari samog sebe. Sjedio je ovdje gore na nebu
četiristo godina i ništa nije naučio promatrajući ljude. Omotao se u svoj strah,
kao da to daje neku sigurnost, i promatrao sve te ljude kako dolaze, pomalo
neosjetljiv, pomalo tupav, i čekao. Samo je, dovraga, čekao!
Čekao da ona dođe i još jedanput ga spasi.
U svim tim stoljećima nije pokušao naći djecu. Ili barem pogledati gdje su
djeca. Jer, za djecu je, naime, znao. Nije se sjećao njihovih imena, ali u glavi
mu je bila prisutna ideja da je u tom životu koji je ž ivio sa Christine imao i
djecu. A sve što je ona radila cijelo to vrijeme, bilo je upravo to - tražila ih je da
im pomogne.
Taj njegov kukavičluk sad ga je ispunio bijesom. Bijesom i stoga što ga
bolest - iako nije bio kriv za nju - nije natjerala na neku akciju, umjesto što ga
1
nebo
je ispunila osjećajem malodušnosti i poraza. Bio je ljut i što se osjećao krivim,
jer sad je jasno vidio da je i krivnju svjesno odabrao kako bi pobjegao od
odgovornosti. Mnogo je lakše biti kriv nego nešto učiniti da se stvari poprave.
No najviše je bio bijesan što je bio slijep. Slijep na činjenicu, nakon toliko
godina provedenih na nebu, da su svi njegovi izbori utjecali i na izbore koje je
učinila Christine, i na izbore koje su učinila njihova djeca. To što je današnji
Leon, a nekadašnji Louis, osjećao jednako toksičnu mržnju prema samome
sebi, bila je izravno posljedica njegova djelovanja. Na sušicu nije mogao utjecati,
jer penicilina nije bilo u 16. stoljeću, ali emotivno nasljeđe koje je ostavio svojem
sinu mogao je bolje birati. Nije ga morao učiniti taocem svojeg života i svoje
smrti, jer taj osjećaj Louis je prenosio iz života u ž ivot sve do današnjih dana, s
varijacijama toliko različitim i bolnim, i toliko široko rasijanim, da su iskakale
iz svakog DNK u svakome životu koji je od tada odabrao.
Nije se više zavaravao.
Nije on svojoj obitelji vratio život time što ga je oduzeo sebi. Kad je sebi
presjekao dah, isto je učinio i njima. Čak i gore, pomisli. Jer sebi je podario
zaborav, a njima je oduzeo priliku.
Oprost koji su mu podarili u smrti uopće nije bila njegova zasluga. Njegova
djeca bila su široka srca zbog svoje majke. To je nasljeđe koje im je ona ostavila.
- Mogu li ja učiniti više išta za njih u ovome ž ivotu ili sam zakasnio? - upitao
je Christine, ali je pitanje bilo upućeno svima.
Tlo pod njihovim nogama odjednom se zatreslo, a onda i počelo rastvarati.
Zemlja oko Christineina stabla počela je bubriti i nadirati, a iz pukotina koje su
se otvorile počele su provirivati grane. Najprije tanke, one koje su činile rubove
krošnji, a onda i čvrste i čvoraste noseće grane pa deblo koje se ukotvilo u
korijenju.
Turbulencije su se smirile i pokraj Christineina stabla sad su stajala četiri
mala drveta razgranatih krošnji.
Njezina mala šuma. Njezina radosna djeca.
Shvatio je i nasmiješio se. Stabla su se preselila i sada su njihove grane
obgrljivale Christineino crno stablo.
Svjedočio je nebeskoj čaroliji.

Jer kad su se pojavila mala stabla, na Christineino je sletjela prva ptica,
malena zeba moćnih pluća i zapjevala. Pjesmom je dozvala druge, a onda se
pojavio prvi pupoljak lista. Dok je jato zeba donosilo grančice i savijalo prvo
gnijezdo, Christineino drvo već je imalo krošnju, a kora mu više nije bila
ispucala i crna, nego hrapava i električna od ž ivota koji se odvijao unutra.
Nije mu bilo jasno što je učinio. Nije bio siguran da je išta on učinio. Je li
moguće da su njegove riječi ili njegova odluka da više ne bude kukavica
potaknuli ovu čaroliju? Ima li volja, ima li promjena, pa makar i u smrti, doista
takvu moć?
- Nije bitno da se sjete. Bitno je da osjete. Djeluje i unatrag - odgovorila je

Ariel.
1
nebo
I u tom trenutku, u bljesku sjećanja na događaje kojima nije svjedočio,
Emile ugleda na tlu jednu fotografiju i Sorrel kako se smije i istodobno plače
dok je podiž e, Louisa kako pruža ruku i hvata prvi udah dok se njegovo srce
vraća u ritam, Clove kako se smije na nasipu jedne rijeke dok joj neki čovjek
pokazuje nešto napisano u bloku i Philippea kako na kometu uranja u svjetlo
koje pulsira u središtu svemira. Krug se zatvorio.
Odjednom mu je sasvim jasno što treba dalje učiniti.

- Dođi! - kaž e Christine i pruž a joj ruku. - Vrijeme je da popravim stvari za
tebe. Vrijeme je da opet budeš samo voljena.
I obiteljska šuma od pet stabala - jednog opet prolistalog i četiri mala -
raskrili grane i omota ga.
Sekundu poslije na proplanku usred Banke sjećanja izraslo je i šesto stablo.
Moćno i veliko granama se raširilo nad malenom šumom kao da je čuva i štiti.
1
nebo
10. Rastanci
veljača/ožujak 2007.
Bijelo. Usijano bijelo. Bijelo koje bode oči, kao da se milijun fotona zabija u
njegove zjenice. Netko mu je stisnuo glavu i čvrsto je drži dlanovima. Dlanovima
od ž eljeza. Na prsima mu je kamen koji tone u tijelo, pa se izdiž e i opet tone.
Pluta. Kao da mu je srce u kavezu, stegnuto remenjem, bijesno se otima, kožne
trake tuku ga po leđima. Podvezan je ispod prsnog koša da se ne miče.
Tijelo mu je kaos; nije sasvim siguran pomiče li ruku ili nogu, nije siguran
miče li se uopće. Kao da su osjetila otkazala poslušnost pa su se sad izmiješala i
ponašaju se kako im se hoće.
Prež ivio je, shvati u trenutku kad je bijela svjetlost popustila, pretočila se u
naznake zlatne, a onda je vid proradio i oko njega se razlila polutama. Trenutak
tik prije zore. Kad svijest uranja u tijelo, opet, i čudi se tom kršu u kojem treba
prož ivjeti još jedan dan. Kad iz poljane zlata koja nastanjuje snove stupiš nogom
u blato. Zapneš o samoga sebe i pomisliš - ne, nisam sanjao dok sam spavao,
ipak sam ovo ja, a ne onaj drugi.
Pokraj njega, na jastuku, rasula se Kristina plava kosa. Zlato iz snova

pretočilo se u svilu i prati, ne mičući se, kako se zlatne vlasi miješaju s
njegovom crnom, izraslom kosom. Utjeha kose, pomisli i nasmije se u sebi,
pomalo bolno, pomalo saž aljivo. Kosa ne zna kome pripada, pa se Kristine vlasi
slobodno pruž aju sve do njegova uha, razmotale su se sladostrasno, nesvjesne
da pokraj njih lež i on, Leon, laž ljivac i preljubnik. Podaju mu se mirno, nude se
nevino, ispružene na jastuku, spremne na milovanje.
Ali ne mož e pomaknuti ruku. Ne mož e dlanovima dodirnuti Kristinu kosu i

osjetiti utjehu sad kad već ona spava, u snu nesvjesna prepreke koja je među
njima izrasla prije gotovo godinu dana. Kao da joj otima ta milovanja, iako je
kosa njezina.
Stoga bulji u strop i čeka da se Krista probudi i uzme mu te dodire koje mu je

nevoljko dala. Da i ona iz sna uniđe u tijelo, u sebe kakva je budna, pa da opet
zabrani tijelu tu slobodu za kojom ž udi.
Mož da je to najgora stvar koju joj je učinio, od svih užasa koje je priredio
svima njima posljednjih mjeseci. Kad toliko dugo spavaš uz nekoga, i hodaš, i
jedeš za istim stolom, i pereš zube dok se ona tušira, ili ona brije noge dok ti
žiletom skidaš bradu... dok dijeliš sve te usporedne pokrete, dok plešeš u tom
nevidljivom ritmu svakodnevnog ž ivota postaneš svjestan govora tijela. Svojeg, i
njezina, i djetetova. Njezina usta izgovaraju tu rečenicu - recimo, predbacuju
što si prečuo da trebaš otići pedijatrici u petnaest do devet, a ne deset do devet,
jer će sestrin šalter tada već biti zatvoren, ali njezin pokret ruke, onaj pokret
prstima iz zgloba, govori - nema veze, jer sad je gotovo, jer on ne čuje petnaest
1
nebo
ili deset do devet, on čuje samo devet; u Leonovu umu ne postoje četvrtine
satova, nego tek cijeli satovi i polovice.
Kristina glava više nije voljela Leona, ali tijelo - to tijelo koje se s njegovim
razumjelo bez riječi - i dalje ga je željelo. Tijelo je kasnilo za onim što je Krista
odlučila, ili se tijelu naprosto nije moglo narediti. Kristino tijelo naviklo se da se
oko njega vrzma Leonovo; naviklo je da mu Leonovo tijelo nešto dodaje, ili skida
nešto teško s ramena, ili preuzima nešto iz ruku, pruža toaletni papir, čašu
vode, donosi jabuku, prebacuje dijete u zagrljaj prije odlaska na spavanje... još
više, Kristino tijelo - a to je bila sasvim druga, osobito bolna dimenzija - naviklo
je biti u paru, naviklo je leći na zagrijanu stranu kreveta, ta se koreografija već
izvodila bez riječi, Leon bi zagrijao desnu stranu, a onda se prebacio na lijevu,
a onda bi se oko Kriste omotale ruke, onda bi prebacio jednu nogu i privukao je
bliže, umetnuo je u udubinu prsnog koša, i zdjelice, i nogu, stavio jednu ž licu
tijela pokraj druge... Bio je tu i seks naravno, ali seks nije bio primaran; seks je
bio logičan slijed. Njihova tijela su se nevidljivim nitima ionako spojila davno
prije, slijepila u prostoru i jedno nije naviklo funkcionirati bez drugog, jer je bilo
previše praznine, previše vakuuma, pa su sve riječi - sve grube riječi izgovorene u
noći rastanka - odjednom dobile previše prostora da se razmašu. Nije više bilo
tijela da ih upiju, da ih razblaž e. Pošalješ riječ u praznoj prostoriji i ona se
odbije o žarulju na stropu ili o utičnicu u podnož ju zida i vrati se natrag gromo-
glasna, okrutna.
Ne volim te više. Ne poštujem te. Gadi mi se tvoj dodir. Ne dodiruj me!
To je bilo možda najgore što joj je učinio. Ž udjela je za prisutnosti njegova

tijela i prezirala samu sebe zbog toga.
Trepnuo je jedanput, dvaput u polumraku i vid mu se sasvim razbistrio.

Zapravo, nikad bolje nije vidio u životu.
A onda ga je tijelo - bol koja se širila njegovim prsnim košem - povuklo natrag
u tamu sna.
* * *
- Ti ćeš sada otići?

Stajala je u snijegu do koljena u svojim čizmicama od sinoć, koje je netko u
međuvremenu osušio, u bolničkoj pidž amici, omotana dekom. Na glavu je
navukla kapu, a na rukama je imala rukavice.
Zora se rasula nebom, zasvjetlucali su krovovi. Uzdahnuo je tiho i ispravio
leđa. Ovo neće biti lako.
- I više nemaš klila. Krila - nakašljala se i ispravila.
- Znaš... - počeo je.
- Znam. Mama je bila u pravu. Anđeli nemaju krila - rekla je optužujući, kao
da je to njegova pogreška.
- Jadrana...
- I zbog tebe sam pala u vodu.
1
nebo
E, jebemu. Za krila se još mogao izvući. Rijeku će malo tež e opravdati.
Emanu'el Roland pogledao ju je odozgora, viši od nje za dobre dvije duž ine
njezina malog rasta. Jadrana Luna bila je teška pregovaračica, to je otpočetka
bilo jasno.
- Je li ti hladno? - upitao je.

- Nije. Samo sam tuž na.
- Zašto si tuž na?
- Zato što znam da ćeš otići. Ne ljutim se zbog krila i vode, ali znam da ćeš
sada otići i više te nikada neću vidjeti. Nije fer!
- Imam rješenje, znaš.
- Stalno ti s tim nekim rješenjima! Prvo ta krila! Mama ih ne vidi, znaš! Ne
vidi ni tebe, ni krila. I ne vjeruje za krila. Rekla je da si ti šišmiš. A onda i ujak!
To nije bilo fer! Nisam ga dobro vidjela! Samo kratko je došao i nisam vidjela
raketu! Rekao si da će doći raketa!
- Kometa...
- Baš me briga! I tata i ja i Sara i Beh smo pali u vodu, i bilo je jako hladno,
i bojala sam se. I tata se lupio u glavu i išla mu je krv. I sve!
- Oprosti, Jadrana Luna...
- Zašto si to uvadio? Bojala sam se! Jako! I te vijeke su jako bvze, znaš! I gutaš
vodu, a ona je baš bljak. Odvatna je, ODVATNA! - toliko se bila uznemirila, da joj
je »r« sasvim pobjeglo.
U dva koraka se spustio na zemlju i obgrlio je rukama. Ljutito se odmakla,

očiju punih suza, ali Emanu'el nije puštao.
- Oprosti mi, Jadrana Luna, oprosti mi, molim te... Morao sam to učiniti.
Nije bilo druge. Ali cijelo vrijeme sam pazio na tebe i ne bih dopustio da ti se
išta dogodi.
- Mogao si mi veći... - šmrcnula je.
- Da sam ti rekao... tek bi se onda bojala, zar ne?
- Ne znam. Valjda. Ne znam baš dobvo plivati. Da si mi vekao, mogla sam

vježbati...
- A gdje bi vjež bala? - nasmiješio se pomalo tužno.
- U kadi.
Zagrlio ju je čvršće i osjetio kako se njezino malo tijelo opušta. Stajali su u

tišini, u dvorištu bolnice. Zora je sunce spustila na zametene klupe, a onda se
svjetlo preko netaknutog snijega, kao da pleše, počelo pomicati prema njima.
- Djecu se tveba čuvati... - pogledala ga je prijekorno.
- Znam.
1
nebo
- Movaš paziti da im se nešto ne dogodi.
- Razumijem.
- Voljeti i paziti. I puno ljubiti i dvagati po kosi.
- Tako je: voljeti, paziti, ljubiti i dragati. I po kosi i po leđima.
Privinula se čvršće u njegov zagrljaj i naslonila glavu na njegovo rame.
- Djecu se smije i škakljati... - promrmljala je nosa zabijenog u njegovu

ključnu kost.
- Hoćeš da te poškakljam?
- Ne sad. To kad je nešto smiješno. I kad se šališ.
- Razumijem.
Još su malo šutjeli i grlili se.
- Ja sam te vidjela, znaš.
- Znam.
- Vidjela sam te na vijeci... rijeci.
- Znam da jesi.
- Cijelo vrijeme sam te vidjela i htjela sam to reći tati i Sari, da ih ne bude
strah, ali nisam htjela otvoriti usta da mi opet ne uđe voda.
- Znam, Jadrana.
- Tako da... nisam se jako bojala, znaš. Samo malo.
- Znam.
- Svejedno si trebao reći prije.
- Razumijem.
- Jer si prijatelji sve kažu unaprijed. Tako da se zna. Onda nema svađanja,
razumiješ?
- Razumijem,Jadrana...
Stanka.
- To je bilo zbog tate, jel da?
- Da. To je bilo zbog tate.
1
nebo
- To smo zbog njega morali napraviti, jel da?
- Da, zbog njega.
Opet je na sekundu zašutjela.
- I ujak nije došao zbog mene, nego zbog njega?
- Zbog njega je došao, da.
- Je l' ga tata vidio?
- Je, srce.
- Onda, u redu. Ali za raketu se još malo ljutim. Samo da znaš.
- Shvaćam.
- Ti ćeš sada otići, jelda?
- Hoću, Jadrana Luna.
- I neću te više nikad vidjeti?
- Ne ovako. Mislim, ne ovako kako me sada vidiš. Nećemo se više moći igrati i
šetati, i škakljati, i skrivati iza mojih krila. Ali ja ću te dolaziti posjećivati. Znaš,
u snovima.
- U snovima... - ponovila je tiho i omotala ruke oko njegova vrata.
- Da, u snovima. Uvijek.
- Ne baš uvijek. Ništa nije uvijek.
- U pravu si. Dolazit ću ponekad. Je li ponekad dovoljno dobro?
- Ponekad je jako dobro.
Zagrlio ju je još jedanput čvrsto, a onda ustao i obrisao suze.
- Nemoj plakati, Manuel. U redu je - rekla je Jadrana Luna i obrisala svoje.
- Jako ćeš mi nedostajati, znaš. Ti si najbolja djevojčica na cijelom svijetu.
- I na nebu?
- I na čitavom nebu.
- Dobro - rekla je i uzdahnula. - Kakvo ti je to rješenje?
- Rješenje?
- Rekao si da imaš rješenje. Pa kakvo?
- A to! - nasmijao se. - Pa... iako ja moram otići, imam zamjenu!
- Zamjenu? - nakrivila je glavu i sumnjičavo ga pogledala. - Ima krila?
1
nebo
- Nema. Ali voli puding! - nacerio se.
* * *
Probudila ju je Jadrana Luna koja je na nekoga vikala. Jadranin glas dolazio je

izdaleka, izvan sobe, i kad joj je um napokon dohvatio značenje te misli, skočila
je iz kreveta i osvrnula se uplašeno po sobi.
Male nigdje nije bilo!
Leon je i dalje spavao, Krista također, Robi se u snu promeškoljio na stolcu,

no čini se da nitko nije čuo Jadranu osim nje.
Baš me briga! I tata i ja i Sara i Beh smo pali u vodu, i bilo je jako hladno, i
bojala sam se. I tata se lupio u glavu i išla mu je krv. I sve!
Glas je dopirao izvana, ali opet ga je jasno čula. Prozor! Prilijepila je lice za
staklo - Jadrana Luna stajala je u dvorištu i ljutilo mahala rukama.
Izgledala je kao da s nekim razgovara.
Brzo je navukla odjeću i čizme koje je netko ostavio pokraj njezine strane
kreveta, sve tiho, pazeći da ne probudi ostale, onda je preskočila jednu Robijevu
nogu koja je opušteno visila sa stolca, zaobišla njegovu ruku i prste koji su
dodirivali pod, pojurila prema vratima sobe, a onda naglo stala i vratila se
natrag.
Kvragu... Gotova je...
Sagnula se i nečujno položila usne na Robijevo čelo, meko, poput dodira perja,
a onda izjurila.
Jadrana Luna i dalje je stajala u snijegu, sada lagano povinutih ramena.

Dotrčala je do nje i uplašeno je okrenula prema sebi. Tek tad je primijetila da
djevojčica briše suze, ali povik je već izletio kroz njezina usta.
- Moraš prestati bjež ati! Molim te, prestani bježati!
- Nisam bjež ala! - pobunila se.
- Kako nisi bježala? Stojiš tu u snijegu! Pred bolnicom! Š to nije u redu? Zašto
bjež iš?!
- Sara, nisam bjež ala!
- Jadrana Luna, molim te... Nemoj lagati!
- Sara, nisam bjež ala! Išla sam se
oprostiti... Pa... nije izgledala kao da laž e.
- Od koga oprostiti?
- Od Manuela...
1
nebo
- Dobro, pobogu... - krenula je Sara, a onda se pribrala i spustila ton. - Zar se
niste mogli oprostiti u sobi?!
- Pa nismo.
- Kako to misliš - pa nismo?
- Pa nismo vas htjeli probuditi. Spavali ste. I mama i ti ste rekle da kad netko
spava onda moraš tiho pričati, a Manuel ne priča tiho.
To joj je izbilo ono malo argumenata što ih je imala, pa je Sara ušutjela.
- Nisam htjela da se brinete... Samo sam na sekundu skočila van...
- Poludjet ću od tog tvojeg skakanja na sekundu...
- A, daj, Sara, nemoj se ljutiti...
- Ne ljutim se. Brinem se.
- Samo sam se išla oprostiti od Manuela.
- Kamo sad pak on ide?!
- A ipak mi vjeruješ? - zahihotala se.
- Ha?
- Ipak vjeruješ da ga vidim, jel da?
- Ma, vjerujem ti. Naravno da ti vjerujem.
- Pa, eto, ide... Natrag na nebo.
- To znači da više nećeš bjež ati? Na Savu i to, ha?
- Sara! Nisam bjež ala!
- Okej, okej.
- Ostavila sam mami poruku jučer!
- Nda. Na tome ćemo morati malo poraditi. Poruke ti nisu baš najčitljivije,
znaš...
Primila ju je za ruku i onda se dogodilo... Primila je te male prste, savila

njezin dlan u svoj kao pticu u gnijezdo, i osjetila nježnu kožu kako grije njezinu
iznutra. Jadrana Luna podigla je glavu i bademastim očima zapiljila se duboko u
njezine zjenice, a onda se nasmijala onako kako se samo djeca smiju - smijala
se zvjezdastim očima, jamicama na obrazima, sitnim sjekutićima, smijala se
ramenima, smijala se cijelim tijelom, smijala se iznutra, onime što jest, smijala
se kao da joj ništa ne može naškoditi. Kao da će uvijek biti takva - čista, svjež e
isporučena s oblaka.
Primila ju je čvršće za ruku i ona sigurnost koja joj je pobjegla prije dvadeset
i pet godina na rijeci, ona sigurnost u ž ivot, da je sa svijetom sve u redu,
odjednom je opet sletjela u njezino srce. Bila je mirna. Voljela je i bila je voljena.
1
nebo
Ja svoj život živim i zbog tebe... i zbog tebe želim biti bolja, iako nisi moja...,
govorile su Sarine oči, zaključane u Jadranin pogled.
Djevojčica je kimnula glavom. Kimnula je kao da sve razumije.
* * *
Komet na kojem su jedrili lagano se odvojio ispod njihovih stopala, ispisao

iznad njihovih glava elipsu u znak pozdrava... i potom nestao.
Promatrao je bez daha prizor ispred sebe.
Iznad zlatne doline, poput zaštitne mrež e, protezao se gigantski noctilucent,

sjajni svjetleći oblak koji se na Zemlji mogao vidjeti tek rijetko, u suton. Bio je
obojen tonovima svijetloplave i mjestimično prošaran cirusima; valovima,
virgama i nebeskim vrpcama. Koprenaste niti noćnog oblaka s desne su strane
prelazile u sedef oblaka, u moćni nacreous, majku svih nebeskih bisera,
mliječnu, magličastu nakupinu koja je na nebu stvarala dojam mekih,
opalscentnih planina. S lijeve strane prostiralo se jato altokumulusa, zdepastih
nebeskih ovčica, kroz koje su, mjestimično, probijale rupe ili su se pak
akumulirale u oblake nalik na divovske bademe. Nebo, barem ovdje gdje je on
sad bio, nije bilo ni izbirljivo, ni isključivo - oblaka je bilo koliko i duša.
Sve što je ikad postojalo na nebu, nalazilo se upravo ovdje, u Središtu.
- U Majci... - rekao je tiho Lowe.
Ispod nebeske izlož be ritmično je tutnjalo zlato. Je li to bilo zlato? U dolini,

pogledao je bolje, prostirali su se redovi i redovi malih zlatnih kugli, svjetlećih
točaka koje su vibrirale u mrmoru, govoru koji je manje bio sastavljen od riječi,
a više od lepeta osjećaja. Redovi su se pružali zvjezdasto, iz središta, u toliko
smjerova da im nije mogao ni naslutiti broj. No svi su bili povezani.
Kroz svaki se red provlačila tanka struna; neopipljiva, slutio je, a opet
vidljiva. Pupčana vrpca, pomislio je. Duše, zamotane kao novorođenčad,
napajale su se ljubavlju.
Bijes se, kako su se udaljavali od Zemlje, polako topio; opet je razumio da su

izbori duše širi od pojedinačnih izazova tijela, da ono što je čovjeku
neshvatljivo i bolno duša vidi kao priliku za napredak. Za ljubav, ispravio se u
mislima. Duše su, blagoslovljene slobodom izbora, ambiciozno odabirale ž ivotne
izazove, ne bojeći se ni samoće, ni prerane smrti, ni odbacivanja, ni mržnje. S
koje god strane bili - ž rtve ili zlostavljača. U svijetu etera patnja nije postojala. Ili
barem nikoga nije definirala.
Sva su sjećanja sada sjela na svoje mjesto, vratio se osjećaj sebe - njegovo je
biće bilo veliko poput katedrale, pojedinačni ž ivoti bili su tek zakutci toga velikog
zdanja. U središtu je obitavala svijest i obasjavala sve ono što je bio i sve ono
što će biti.
Pogledao je u Središte, u Majku. Bio je već ovdje... mnogo puta... Ne samo da

je bio, ispravio se. Ovdje se rodio. Svi su se ovdje rodili. Već sama njezina blizina
- a nije u nju još ni uronio, tek ju je promatrao - unosila je u njega mir. Svi
zamršeni šavovi, svi čoškasti dijelovi njegova bića, sve petlje i čvorovi pred njom
1
nebo
su se rastvarali. Majka je bila prva duša ikad stvorena. Nikada nije ž ivjela na
Zemlji i nikada neće. U njoj su se sve druge duše rađale, u nju su se dolazile
odmarati između života, u nju su se odlazile stopiti kad više nisu htjele biti
ljudi.
U središtu Majke, u generatoru ljubavi koji je neumorno radio nalazio se, ono
što su sasvim mlade duše nazivale - inkubator za starije. Tamo ga je sada
Lowe vodio.
Kad je stupio nogom u polje zlata... prošli su ga srsi uzbuđenja. Kao da je
netko, kroz njegovo nebesko tijelo - kroz zamišljaj njegova odrasla lika, da je
kojim slučajem kao Petar pož ivio do odrasle dobi - pustio struju. Nasmijao se
glasno, tako da se u njemu protresao i zadnji atom. Tako je Majka pozdravljala
svoju djecu; dodir ljubavi bio je poput ljekovitog napitka, eliksira koji je
neumorno brisao sve sumnje, strah, nepovjerenje i očaj. U Majku se moglo ući
samo kao sretno biće.
- Ovako još nisi ušao, zar ne? - rekao je Lowe.
Lowe je, vidio je, jednako protrnuo. Opet u obliku kentaura, protresao je
sjajnu dlaku, uvijajući tijelom od už itka.
- Ne, nisam - odgovorio je.

U Majku se, shvatio je, ulazilo na samo dva načina. Ili kroz Banku sjećanja,
na čijim je rubovima prije puta na Zemlju obitavao, ne znajući da ga čeka još
jedan povratak u tijelo, prije dovršetka ž ivota u kojem je obitavao kao Petar.
Drugi način bio je da anđeli otvore poseban prolaz; bilo gdje, bilo kad. No dosad
u Majku nije ušao ovako - promatrajući je najprije s visine, gledajući u ž ivot koji
je nestrpljivo čekao da se rodi, a potom koračajući između redova duša koje su
nezaustavljivo brbljale, spavale ili se namještale u susjedov zagrljaj.
Bilo je lijepo vratiti se kući.
* * *
Kad su stigli u inkubator za starije, licitacija je već bila počela. Dobro,
pomislio je Lowe, licitacija je možda malo prejaka riječ. Bila je to licitacija više u
smislu da je i dalje veća potraž nja vladala za lošim roditeljima. Tu i tamo našla
bi se poneka duša koja je nakon stoljeća i stoljeća ž ivota na Zemlji pož eljela
odrasti okružena ljubavlju, razumijevanjem, podrškom i poštovanjem. Većina
je tražila, zahtijevala čak, zagubljene roditelje koji ih neće razumjeti i neće im
znati pružiti ljubav. Poneki su, pomisli Lowe, bili prokleto ambiciozni. Ti su se
rađali kao djeca koja će, već u djetinjstvu, silno patiti.
Nije to bio neki nebeski mazohizam. Bio je naprosto takav trenutak. Takav
trenutak u povijesti. Naoko se činilo kao da na Zemlji nikad prije nije bilo više
gadosti, iako to, naravno, nije bilo točno. Teških života je bilo uvijek. No 20.
stoljeće bilo je prijelomni trenutak; trenutak u vremenu gledanom s pozicije
neba. Prvi put se sustavno počeo raskidati generacijski slijed u kojem je djedov
život određivao život oca, a očev život egzistenciju sina. Tegoba više nije bila
društveno uvjetovana; svjetonazorska bol nije se više, gotovo po matrici, usa-
đivala odgojem. Prvi put u povijesti sinovi su mijenjali očeve ili se uspješno
otimali nasljeđu koje je one prije njih gotovo genetski određivalo. Teško se bilo
1
nebo
oduprijeti toj zarazi koju je proizvodio osjećaj uspjeha - nikad prije u povijesti
se nije rađalo toliko duša, novih duša; duša koje nikad prije nisu ž ivjele na
Zemlji. Te su bile najambicioznije. One su, čak i po mjerilima neba, odabirale
najstrašnije živote. Kao da je izdana neka nevidljiva naredba - nijedan aspekt
ljudskog ž ivota nije smio ostati skriven, omotan gorčinom, boli, porazom i
nasiljem. Bol se više neće tolerirati, patnja ne smije biti izbor, svatko mora
iskusiti slobodu, granice više ne postoje. Ne damo se umanjivati... Mrmorile su te
male kuglice svjetla igrajući psihodrame u kojima su svoje snage rastezale do
zadnjih granica, uvjerene da će se, čak i ako one puknu i ne uspiju, rastvoriti
barem patološki obrasci. Nije to bila ž rtva, ne. Bila je to, pomisli Lowe, čvrsta
namjera da se nebo spusti na Zemlju. Zlostavljani su se udruživali sa
zlostavljačima i stvarali planove od kojih su se na Zemlji lomila srca, sve kako bi
svojoj braći i sestrama, koji će ostati iza njih, poručili da se tako više ne smije
ž ivjeti. Skupine duša su se udruž ivale i nevjerojatnim putovima poslije
pronalazile na Zemlji kako bi promijenile jednu ulicu, jedan grad, jednu naciju,
jednu zemlju. Više od radikalnog testiranja patnje, bila je to plemenita
manifestacija ljepote... I ta energija, koju su inicirali novi, zarazila je i stare -
stotine tisuća duša jurišale su na Zemlju kako bi i one promijenile okolnosti u
kojima su rođene.
Pogledao je oko sebe. Bilo je toliko duša... I toliko anđela koji su ih pripremali
za budući ž ivot... Tamo u kutu, sjedila je jedna i zadubljeno gledala u zrcalo. An-
đeo joj je šaptao na uho i nešto objašnjavao. Duša je bila malena, a anđeo
golem. Golem svjetlosni stup iznad male točkice sjaja...
Jedna se duša upravo uputila prema središnjoj fontani. Kad se približila,
»voda« koja je uzubrkano izbijala, poput gejzira - i prelijevala se preko rubova, a
onda u svjetlucanju nestajala - naglo se umirila. Pogled je bio čist i jasan. Svi
budući roditelji ovoga svijeta kao svjetleće točkice na ekranu računala. Duša je
spustila »ruku« u fontanu i površina se namreškala. Držala ju je kratko unutra,
dovoljno dugo da fontana očita njezine prošle ž ivote, iskustva koja je prikupila
i namjere za sljedeću egzistenciju. Kad je povukla ruku, površina se opet umirila
i prikazala desetak svjetlećih parova. Duša se nagnula iznad fontane,
proučavajući njihove živote, a onda odabrala jedan par.
- Ja se ne želim ponovno roditi - rekao je Petar koji je stajao pokraj njega.
- Znam. Nismo zato došli ovamo.
- A zašto smo došli ovamo?

- Radi rastanaka. I oproštaja.
Phihppe! Petre! - povikala su četiri glasa. E, ovo je dobro skrojen trenutak,
pomisli Lowe, ne bez ponosa. Na jedna vrata inkubatora za starije upravo su
ulazili Viktor i Vera, a kroz druga su prošli Emile i Christine.
Ovako izgleda, doda sam za sebe, dok je Petar rastvorio usta u potpunom
čuđenju, kad prošlost susreće budućnost u sadašnjosti.
* * *
Otvorio je oči po drugi put toga jutra i na jastuku susreo Kristin pogled. Na
sekundu se zaboravio pa ju je rukom pomilovao po licu - ovoga puta ga je tijelo
poslušalo - kao da se nije dogodilo proteklih devet mjeseci, kao da prije toga nije
1
nebo
bila godina dana u kojoj joj je činio to što je učinio, kao da nije prošlo pet
godina otkako se rodila Jadrana Luna i onih devet mjeseci u kojima je Krista
bila trudna, a on posljednji put sretan.
Rođenje Jadrane Lune trebalo je promijeniti sve. I jest. Ali ne onako kako je
Leon zamišljao.
Krista je, začudo, taj njegov dodir otrpjela ili možda još ni ona nije bila sasvim
budna pa ni njezina svijest nije još zašla u sadašnjost u kojoj su događaji bili
ugravirani u njihova tijela i nisu se više mogli izbrisati.
Podigla je ruku i prstima mu prešla preko očiju, onako kako je to često radila
dok su se još voljeli. Lagano bi mu spustila kapke i zatvorila oči, a onda
jagodicama prstiju brisala umor i težinu. Približila bi svoju glavu njegovoj i
poljupcima mu izbrisala prašinu iz očiju, onu nevidljivu prašinu koju skupiš u
pogledu od tegobnog dana ili, još gore, tegobnih misli. Tako ga je nekad vraćala
u prisutnost, ljubeći mu oči i zadirkujući ga da se vrati... od tamo kamo su ga
brige odvukle, da se vrati njoj, još bolje sebi, i opet bude ono što jest - zaigrano,
luckasto dijete koje ju je nasmijavalo ujutro u krevetu.
- Š to je ovo, Krista?
- Ovo je trenutak koji sam ukrala od sebe... za sebe.
I, evo ih, razgovaraju. Prvi put otkako se vratio razgovaraju. Razgovaraju i prvi
put otkad je otišao. Izmjenjuju riječi i misli - i osjećaje, da usudio bi se reći i
osjećaje - a da u njezinu pogledu nema one hladne praznine, stakla i škripanja.
Doista razgovaraju, čini mu se, možda i prvi put u nekoliko godina.
Razgovaraju, a i on dalje misli. Misli o svemu što je bilo, o onome što joj ne
mož e reći, o onome što ne zna kako da joj kaž e.
Nije još našao riječi kojima bi opisao bespomoćnu nadu koja se u njemu
rodila kad mu je rekla da je trudna. Ufanje da bi se nešto u njemu moglo
promijeniti, da bi dijete to moglo promijeniti, Jadrana Luna će se zvati ako bude
curica, slož ili su se. Pola imena od mame, pola imena od tate. Muško ime nikad
nisu izabrali.
Jer... kad postaneš otac, onda se dogodi zrelost, zar ne? Tako se tješio prije
pet godina i nekoliko mjeseci. To dijete koje dođe na svijet u tebi razmota oca,
skrbnika, hranitelja, odraslu, sigurnu osobu? Č inom njegova rođenja i sam se
ponovno rodiš, zar ne? Kao da se preko noći - prve od mnogih noći u kojima nije
spavala, nego plakala izmučena grčevima - prometneš iz bojaž ljivog,
izranjavanog Leona u hrabrog-znam-točno-što-treba-učiniti-ne-brini-se Leona?
Ali nije bilo tako.
Ono što je on priž eljkivao dogodilo se Kristi. Možda ga je to trebalo utješiti,
tko zna... No jedino o čemu je on mogao misliti jest bila činjenica dvostrukog
gubitka. Najprije, nije postao dobar otac; postajao je sve gori otac kako je
vrijeme odmicalo. Iz nekog razloga nije mogao zapamtiti najbanalnije stvari: nije
se mogao sjetiti treba li otići pedijatrici deset do devet ili petnaest do devet; zove
li se medicinska sestra Mira ili Sanja; čaj za Jadranu redovito je prekuhavao,
pa ga je onda predugo hladio, gotovo nikad ne uspijevajući postići temperaturu
tijela, jer bi njegova vlastita kož a otupjela u tom procesu zagrijavanja i
1
nebo
hlađenja; smije li je ostaviti da spava na leđima; kad pojede, a ona ne podrigne,
mora li je natjerati da podrigne; zašto je opet zaboravio plavog medu ujutro prije
vrtića i kako da je nagovori, uvjeri, zamoli, natjera da prestane plakati...
U čitavom svojem ž ivotu nije se osjećao tako nesposobnim.
Istodobno, Krista - ona mala, plavokosa Krista koja se prije dvadeset i nešto
godina prilijepila za njega jednoga nedjeljnog poslijepodneva na rijeci, mnogo
prije nego se Petar utopio, i od tada se nije od njega odvajala - rasla je sa
svakim Jadraninim udahom, svakim osmijehom, svakim progutanim zalogajem.
Krista je u godinama nakon Jadranina rođenja postala žena; sigurna,
samopouzdana, čak mudra ž ena, a on je ostao izgubljeni dječak.
Nije joj više trebao, ne onakav kakav je bio. No ništa od toga nije sad govorio.
Govorio je o Jadrani Luni, o rijeci, o tome kako se bojao mraka i vode i slapova
na Savi, o Sari koja je bila hrabra, o Behu koji je otplivao do obale, o udarcima u
tijelo, o tome kako je potonuo na dno i kako je u zadnji tren Jadranu predao
Sari ili mu je Sara Jadranu istrgla iz ruku... O dnu, o srcu koje je stalo, o
trenutku smrti, i o Petru koji mu je pružio ruku i povukao ga na površinu, o
udahu, o udarcu u pleksus, o srcu koje je opet proradilo, o psu, o visokom,
jakom čovjeku, o Petrovim očima... Učinilo mu se i da je vidio komet na nebu,
čudno kako zamijetiš takve stvari, dok je ležao na leđima, na jakuševačkoj obali
Save, prije nego ga je tama prekrila...
Govorio je postupno ubrzavajući ritam riječi, kao da se natječe sam sa sobom,
kao da je govorom pokušava zadrž ati ili joj skrenuti pažnju prije nego shvati da
leži u krevetu s njim.
Ali Krista nije izgledala kao da ima namjeru ikamo otići. I onda je rekao.
- Krista, ja ću otići...
- Znam.
- Kad se zaliječim, kad mi zaraslu rebra, otići ću... - ponovio je.
- Znam, Leone.
Iz hodnika se začuo smijeh Jadrane Lune. Osjetio je kako mu je srce upilo taj
zvuk kao da ga posljednji put čuje.
- Kamo si ti krenula? - nogom joj je prepriječio put.
Otpratiti Jadranu Lunu u sobu - odgovorila je otresito, a onda se sjetila da ona
više ne prakticira otresito.
- Može ona i sama hodati. Ako je mogla do dvorišta, mož e i do kreveta.
Moramo razgovarati.
Ozbiljan Robi, pomisli Sara, nije bio dobar Robi. Sjedio je u bolničkoj
čekaonici, odmah pokraj ulaznih vrata. Jadrana Luna im je mahnula i otrčala
prema sobi.
- Š to je trebalo značiti ono sinoć? Ono - volim te? Kako ti to misliš da me sad
odjednom voliš?
1
nebo
Sjela je pokraj njega na plastični stolac. Kako to objasniti? Je li poludjela? Jer
to sinoć... Kako, ponajprije sebi, objasniti da je ta gutajuća praznina, ta crna
rupa koju je od djetinjstva naizmjence nosila u želucu, a naizmjence u glavi,
odjednom nestala? Samo tako: nestala. U trenutku kad je, malo prije, Jadranu
Lunu primila za ruku, sasvim je jasno, naime, osjetila kako je taj leptir sreće,
kojeg je jalovo ganjala od djetinjstva, jednostavno sletio na njezino rame, a da
ona baš ništa nije učinila. Baš ništa, osim što je po drugi put u ž ivotu
svjedočila mogućem utapanju, ovoga puta i kao sudionik, a ne samo kao
promatrač.
Jer, ona je sinoć na rijeku, usprkos majčinoj slici koju je pronašla ispred
Robijevih ulaznih vrata, otišla još zaražena tim vječno otpornim virusom skepse
prema svemu nevidljivom, pri čemu nevidljivo nije podrazumijevalo samo
vjerovanje da nakon smrti prestaneš postojati, nego je nevidljivo
podrazumijevalo i sve ono što je godinama osjećala, a gurala u stranu.
Jer, ona se nevidljivog, a najviše nevidljive sebe, bojala i mimo činjenice
Petrove smrti.
Njezine oči to nisu vidjele, ali pokraj nje je, sve ove godine, paralelno ž ivio i taj
svijet neizraženog i neproživljenog; svi ti osjećaji, potisnuti u uzak prostor
njezine unutrašnjosti, kuhali su do vrenja i povremeno se praznili na površini
kao statički elektricitet, kao električna oluja kojom bi dohvatila one sebi najbliž e
i... da, najvoljenije. Više od mrtvih, od nedorečenosti njihove smrti - jer se s
njima nije stigla oprostiti - plašila ju je vlastita nedorečenost. Gubitak Petra i
mame bolio je ne samo zbog onoga što si jesu bili, nego i zbog onoga što si nisu
stigli postati. Ta nevidljiva, sapeta ona, už asnuta od osjećaja i svega što oni
znače, koračala je pokraj nje i plašila je godinama tjerajući je ka ranjivosti na
koju nije bila spremna. Jer ona se nije bojala samo intimnosti. Bojala se i
ranjivosti.
Sinoć na rijeci nije prepoznala Petra, ali je napokon ugledala samu sebe,
nevidljivu. To je bio Petrov dar njoj, iako nisu prozborili nijednu riječ. Leonu je
spasio ž ivot, a njoj je, mož da, spasio dušu time što se vratio onkraj smrti. Jer u
tolikoj prisutnosti nevidljivoga, mrtvoga koji je koračao po kamenju, onaj dio nje
koji je čitav svoj odrasli ž ivot potiskivala u stranu, naprosto je stupio pred nju
i... ušao u nju. Onih nekoliko sekundi, dok je sjedila pokraj onesviještenog
Leona i pothlađene Jadrane Lune, bila je ranjivija nego ikad prije i nekako
čudno zahvalna. Jer joj je ranjivost, silna bol koja joj je lupala u grlu, na
površinu izvukla zahvalnost: u trenutku kad je pomislila da bi ih mogla izgubiti,
osjetila je koliko ih voli, voli do razumijevanja da oni nisu samo oni - Leon,
Jadrana Luna, Krista i Robi - nego i da su dio nje, Sare. Da su ljubavlju srasli s
njom i postali dio njezina emotivnog tkiva, a ono je povezivalo mnogo jače od
ruku, i dodira, i poljubaca.
Ne mož eš ne voljeti, shvatila je, a da istodobno i ne strahuješ. Ljubav je u sebi
neminovno nosila i sjeme gubitka, smrti; što je ljubav prema nekom bila veća,
to si bio i ranjiviji, i obratno - što si ranjiviji, to si više u stanju voljeti.
I to joj je - sad je shvatila - bio dokaz da nije luda, da nije od šoka hladnoće
kad je pala u rijeku, sve to umislila: hodanje po betonskim blokovima,
neobičnog psa koji se ponaša kao ljudsko biće i divovskog čovjeka električno
plavih očiju. Osim očite činjenice da je netko Leona izvukao iz rijeke, a to
sasvim sigurno nije bila ona.
1
nebo
Drugo, sva ta priča koju si je godinama prodavala, o tome kako pati jer je
Petar umro, bila je najobičnija pizdarija. Bila je cura puna straha, da, ali više od
toga - bila je i cura puna sranja.
Petar koji se utopio dao joj je savršen izgovor za sve neuroze i tjeskobe koje će
tek doći u godinama nakon njegove smrti. Bio je to, gledajući sada, uvrnuti
retrogradni »dar«, jer je njegova smrt postala savršen izgovor za sve manjkavosti
njezina karaktera. Zapravo, pomisli, bilo je gotovo idealno što se utopio jer je
imala vječni izgovor zašto se ne usuđuje voljeti, vezati. Jer, voljeti znači riskirati.
Voljeti je bio golem i, činilo joj se, tež ak posao koji se sastojao od odricanja od
sebičnosti, od uzlijetanja s planeta na kojem je ž ivjela sama i sigurna. Sebe
mož eš kontrolirati, sobom možeš upravljati čak i kad si u potpunosti
preplavljen panikom - tvoj strah, tvoj svijet, tvoja kontrola. A, eto, pomisli,
pokraj nje sjedi čovjek koji je apsolutno sposoban voljeti, bez drame i bez straha
da bi, voleći nekoga, ponešto mogao i izgubiti. Robi uopće nije bio uplašen od
svoje ranjivosti; bio je tako divno izlož en pokraj nje čitav njezin ž ivot.
Eto, to je ona shvatila sinoć i zato mu je rekla da ga voli. Jer je u trenutku
dok je Petar, nekim čudom života, ispred nje preskakao kamenje, odjednom
shvatila da joj je pun kufer opne u kojoj je prož ivjela veći dio svojeg života; da
joj je dosta straha u kojem ne znaš čega se bojiš, da se umorila od izgovora
zašto joj je bliskost strana, da joj je nekako postala gadljiva ta njezina drama
oko djetinjstva i toga što je samo gledala, a nije sudjelovala, a svejedno osjeća
gubitak koji se ne usuđuje definirati, pa pristaje da se, tako prikladno, imenuje
gubitkom prve ljubavi koji ju je obiljež io za ostatak života. Jer, jebote - ma,
zamisli samo! - ona se osjećala nekako čudno izuzeta, kao da su svi nešto dobili
osim nje. Jer je, inače, bila ranjena bez razloga. Nije bila ranjena gušenjem, nego
gledanjem. Ma, kako nepravedno! Godinama su - i ona, i Krista i Leon, pa
vjerojatno i Robi - bili uvjereni da je njezin gubitak bio Petar, ali... To je tako
glupo, zar ne? Tako djetinjasto, tako lažno... Jer ne mož eš osjećati gubitak zbog
djetinje ljubavi punih dvadeset i pet godina, zar ne?
- Ne, ne možeš - kaže Robi i Sara shvati da je sve to što je mislila izgovorila i
naglas.
- Ja nisam patila zbog njega. Mislim, jesam, ali zapravo nisam.
I tu stane, jer joj je upravo sinula pa... fantastična misao.
- Jebote, Robi, pa ja mislim da sam ja dož ivjela mistično iskustvo!
- Ako ćemo precizno, dož ivjela si dva. No mož emo li se vratiti na bitno?
- Misliš... na ljubav?
- Da, mislim na ljubav.
Digne glavu i pogleda ga, pa je opet spusti. Lakše je bilo, s mislima koje je
imala u glavi, gledati u jednostavni uzorak bolničkih pločica, nego u svu
slož enost vlastita odraza na Robijevu licu. Čuvala se te riječi, te ljubavi... Č uvala
se najprije stoga što voljeti nakon gubitka - bio on stvaran ili izmišljen - znači
kretati ispočetka na osobito bolan način. Prve ljubavi nisu bile slatke samo zato
što su bile prvi put iskušane, nego i stoga što se kontekst ljubavi tek rađao. Jer
nikad se više ne mož e ponoviti taj osjećaj sigurnosti s kojim se predaješ, to
ludo samopouzdanje s kojim voliš. Jer što može poći po krivu u svijetu u kojem
1
nebo
još ne poznaješ poraz?
Sada se, međutim, čuvala iskazivanja ljubavi iz sasvim drugog razloga: nije
više bila sigurna da joj je razumljiva definicija toga što ljubav uistinu jest. Je li
ona isključivo osjećaj? Bila je sada sklona reći da je ljubav neka nevidljiva sila
koja obitava u prostoru između stanica tijela, koja doista postoji sama po sebi -
jer Petrovo preskakanje betonskih blokova na Jakuševcu nekako je potvrđivalo
da postoji nevidljivo i da je to nevidljivo sastavljeno od čiste nesebičnosti koja
pobjeđuje i, eto, sasvim opipljiv kraj ž ivota. Ono što ju je odjednom počelo, dobro
ne mučiti, ali svakako intrigirati, i što joj je svezalo jezik u čvor, jest pitanje
ljubavi između ljudi. Pitanje odnosa. Pitanje - što znači voljeti nekoga uistinu?
Š to voliš? Skup osobina, temperament, način na koji netko zauzima prostor u
tebi? Ili, mož da, način na koji netko stvara prostor u tebi? Prostor ispunjen
sasvim novim značenjima?
Prvi put u životu joj se dogodilo da nije bila zaljubljena, da nije bilo tog
pogona hormona koji bi je u hipu bacili na krevet s nekim i izazvali
isprepletanje ruku, nogu i jezika. A, opet, voljela je svaki Robijev dio i svaki dio
Robija. Voljela ga je u cjelini i pojedinačno, voljela je način na koji je dodiruje
rukama i, još više - iznenadila se samoj sebi - voljela je tu slutnju kako će je
odnos s Robijem promijeniti, kako će mogući suživot od nje stvoriti neku sasvim
novu osobu. Kako će, eto, izaći iz same sebe, iz tamnice sigurnosti u koju se
zatvorila i kako će napokon riskirati.
- Ja tebe volim. Voliš li ti mene? Kratko i jasno – da ili ne? - pita je Robi.
- Pa... da. Hoću reći, da, sigurno te volim.
Zvuči joj to malo suho, oklijevajuće, ali kvragu, ne barata još rječnikom novih
osjećaja toliko dobro da bi se uspjela bolje izraziti. Zapravo, u ovom je trenutku
naprosto preneražena; uopće ne zna što sve osjeća, ali nešto, sigurna je, osjeća.
Usudila bi se čak reći da je preneražena time što nekoga prvi put u ž ivotu voli
zaozbiljno.
- Dobro. Onda ćemo se vjenčati.
- Molim?! Kako to misliš vjenčati? Ja se ne želim vjenčati! Ne mogu se
vjenčati, nisam sigurna da sam spremna za taj korak...
- Ajde ne seri. Nisam rekao odmah. Za nekoliko mjeseci.
- Kako to misliš - za nekoliko mjeseci? Š to ti sad to znači?

- Kad prestaneš dramiti. Jer ako ne prestaneš dramiti oko svega, majke mi -
ja ću se predomisliti. Mogu ž ivjeti sa ž enom koja vidi mrtve ljude i nalazi slike
mrtvih ljudi ispred vrata i zbog toga je pomalo preneražena, uz sve ostalo što
je čini preneraž enom zbog nenadanih otkrića o samoj sebi, ali ne mogu ž ivjeti
sa ženom koja drami oko svega.
- Ja ću se popraviti, obećavam. Neću više dramiti.

- Pametna odluka.
* * *
Podigla je pogled i ostala bez daha. Inkubator za starije bio je impresivno
1
nebo
mjesto. Vrtlog duša i anđela uzdizao se gore, visoko, gotovo da mu se nije vidjelo
kraja. Činilo se kao da odluke o idućem ž ivotu doista padaju s neba - pri vrhu
toga tornada sastavljenog od svemirske prašine, ž udnji i snova naziralo se
zvjezdano nebo. Duše su, u pratnji anđela, silazile nevidljivim stepenicama, kao
da plešu kadencu u slobodnom ritmičkom stilu sve do vrela gdje bi izvele zadnji
ritornello, a onda završile konačnim izborom, codom.
U jednom je ž ivotu, sitnom predahu između svojih potraga, bila glazbenica,
pa su se sada asocijacije na vorteks javljale same od sebe, ali ž udnja za
pronalaskom izgubljene djece bila je iznad svega, iznad svih pojedinačnih izbora.
Tom se zovu nije uspijevala otrgnuti više od četiristo godina.
Još je izgledala kao Christine, što je bio izuzetak - jer u inkubator za starije
dolazilo se bez nekog posebnog oblika, a kamoli prijašnje osobnosti - no Ariel
joj je rekla da su pravila tu da bi se kršila i da je ovdje čeka Philippe.
Silno ga je htjela vidjeti još jedanput, prije nego se rastanu, možda i zauvijek.
Marta u njoj - Marta koja je silno patila u zadnjem ž ivotu i nikad se nije uspjela
oporaviti od dana na rijeci - željela ga je vidjeti još više. Petar i Philippe, tako
različiti, a opet isti, obiljež ili su njezina možda i najvaž nija dva ž ivota u proteklih
nekoliko stotina godina.
Pokraj nje je stajao Emile, ljubav njezina ž ivota i uzrok svih njezinih nevolja.
Na drugom kraju dvorane svjetla kroz vrata prošli su Vera i Viktor, ljudi s koji-
ma je dijelila svoju djecu. Kima im glavom preko oceana duša koji se skupio u
inkubatoru. Vera joj radosno maše, Viktor se smiješi.
Došlo je vrijeme za svođenje računa.

Osjetila je kako joj se tijelo koleba - u njoj su se, kad je ugledala Philippea,
za prevlast borile i Marta i Christine, pa je na tren rukom prelazila po svojoj
crvenkastoj dugoj kosi i zaglađivala je od uzbuđenja što vidi sina, a malo je u
ruci drž ala torbicu koja se odnekud opet stvorila i nervozno petljala po
metalnoj kopči.
Sjećanje je još bilo tako ž ivo... onaj zadnji pogled u nabujaloj rijeci dok je
odnosila Leona prema obali, taj pogled promrzlog dječaka što ju je razdirao,
neminovnost u njegovim očima. Možda čak i predaja. Kako to tada nije vidjela?
Ili ipak jest, razdirana time što mora odabrati jednoga?
Nisi ti odabrala. Ja sam odabrao - rekao je Petar/Philippe kad je stala ispred
njega. - Ja sam odabrao da spasiš njega - dodao je tiho.
Uzdahnula je. Na to se nije moglo utjecati. Gore, iznad vrela, birale su se tek
osnovne stvari. Š aptom se u uzburkali gejzir izgovarala tek osnovna namjera -
svaki put drugačija, ali u osnovi uvijek ista, barem za nju. Daj da ovaj put nađem
djecu. Molim te da ih dodirnem. Želim vidjeti Sorrel. Mogu li u ovome životu zagrliti
Clove? Daj da spasim Louisa! Gdje je moj Philippe?
Male želje, zapravo... Mož da je trebala sanjati veće snove? Možda je trebala
željeti ono što je ostvarivo, ono na što u potpunosti sama utječe? Ali što bi to
bilo uopće? Jer ni u čemu nisi bio sam - ni na nebu, ni na zemlji. Njezina djeca
nisu bila samo njezina i samo djeca: i oni su činili svoje izbore i odabirali svoje
sudbine, neovisno o njoj.
1
nebo
Podigla je ruku i dodirnula njegovo lice... Kroz prste, dlan, ruku, rame, prsa,
ravno do srca protrčala joj je struja. Znala joj je dobro ime. Ljubav. Ljubav veća
od ljubavi majke, veća od ljubavi učiteljice, veća od pojedinačnog ž ivota,
osobnosti, izbora, podbačaja i razočaranja - odsjaj ljubavi u njoj, prepoznavanje,
uzdah, zagrljaj rukama, milovanje kose, čvrsti stisak, čvrst, čvrst, da se pamti
preko eona, da se zauvijek ugradi u nju...
Uspjela je. Da, uspjela je. Spasila je svu djecu. Ili su se ona uspjela spasiti
međusobno, jer je sjećanje na njezinu ljubav - nje i kao majke i kao učiteljice -
bilo dovoljno dobro nasljeđe.
Više im ne mora biti majka. Možda bi sada mogla misliti isključivo na sebe?
To je podsjeti na Emilea koji je i dalje stajao pokraj nje.

Voli li ga i dalje?
Teško joj je to reći. Jer ona više nije Christine, a ni on nije onaj Emile, onaj
dječak, pa mladić, pa muškarac koji ju je pratio kroz ž ivot jednom davno. Oni
su sad tek sjećanja na ljude koji su nekad bili. Toliko je ž ivota od tada prošlo,
toliko različitih osjećaja ž ivjelo je u njoj, toliko je trpjela da je sad nekako
prazna. A opet... spremna da je ispuni neki novi ž ivot, ž ivot u kojem više neće
biti patnje, i neće biti izgubljene djece, i neće biti mrtve djece, i općenito neće
biti toga besmislenog umiranja, nego će umrijeti na kraju ž ivota, stara i zadovolj-
na, i spremna na povratak u svjetlost.
- Htio bih ti se odužiti - kaže Emile pokraj nje, dok ona i dalje miluje
Philippeovu/Petrovu kosu.
Oduž iti? Oduž iti za što? Ne želi ona da joj se itko odužuje...
- Mislim da ne vjerujem u sudbinske ljubavi - izgovara to polako naglas. -
Ako ikad jesam.
Iznenađenje, vidi to u njegovim očima.
- Ne moramo se voljeti sudbinski. Možemo se samo voljeti... ako to ž eliš -
kaže.
- Misliš da se ljubav mož e dogovoriti na nebu? - pita ga.
Doista, mož e li se ljubav dogovoriti na nebu? Pokušava se sjetiti što je birala
u tom ž ivotu kad je srela Emilea, ali to je sad već tako daleko... Ne sjeća se da
je birala baš njega. Ne sjeća se da joj je ljubav uopće bila na pameti. Kroz
maglu joj se probija misao kako je tada željela slobodu, neovisan duh,
samostalnost. Zato je tada odabrala i svoje roditelje - majku koja je zavoljela
nekoga koga nije smjela i oca koji je bio slobodniji od većine svojeg vremena.
Emile joj se nekako dogodio.
Razmišlja sad brzo o tome zašto ga je onda voljela. I odgovor joj dolazi brzo -
odabrala ga je jer ju je odabrao usprkos svemu. Zavoljela ga je zato jer ju je
zavolio takvu kakva je bila. Ali... ljubav se mora ž ivjeti u odnosu da bi bila ljubav,
zar ne? A njih razdvaja taj golemi ponor od nekoliko stoljeća u kojem se ona
mučila na Zemlji, a on se skrivao u zaboravu na nebu.
Uzdahne.
1
nebo
- Ne. Mislim da se ljubav ne mož e dogovoriti na nebu. Može se samo s neba
prenijeti na Zemlju. Ako je ima - dodaje polako i gleda je oprezno u oči.
- Ako je ima... - tiho ponavlja naglas njegove riječi.

- Mislim da znam što te muči... Dok smo lutali zajedno ovdje gore, ja sam i
dalje bio Emile, zatvoren u Porta, ti si bila i Christine i Marta koje su tragale za
djecom. I to nam je bila spona. Spona s prošlim ž ivotima i spona jednoga s
drugim. A sad je više nema.
- Nema.
- Ako sada kaž em da te volim, da te i dalje volim, to baš nema nekog značaja,
zar ne? - pita je.
- Ne. Oprosti, ali ne.

- Znači... preostaje nam samo jedno...
- Š to?
- Preostaje nam da krenemo ispočetka, ako ž eliš da krenemo zajedno.

Preostaje nam da mi daš priliku da ti dokažem da te mogu voljeti drugačije. To
je sve što traž im. Znam da sam bio slabić i znam da te kao takav ne
zasluž ujem. Ali... spreman sam biti netko drugi, spreman sam biti bolji.
I te riječi otključavaju neka vrata u njoj. Dveri koje je čvrsto zatvorila onoga
dana kad se objesio, razočarana i povrijeđena, slomljena što ju je ostavio samu.
Može li mu opet vjerovati?
Poljubi Philippea u obraz, stisne mu ruku posljednji put i kaž e mu:
- Volim te. Uvijek ću te voljeti. I uvijek ćeš biti moj sin, i moj učenik, gdje god
na svijetu bio.
On joj se smiješi očima i sigurna je da će s njim biti sve u redu. Potom

podigne suknju svoje haljine i odbrza do vrela. Umoči prst u izvor, zapilji se u
vodu i pogledom preleti mogućnosti koje joj se nude. A potom ponosno podigne
glavu i izazovno dobaci Emileu:
- Morat ćeš me naći! I uvjeriti da me voliš. Vjeruj mi, neće ti biti nimalo lako!
Okrene se na peti i uroni u svjetlost koja se pred njom rastvorila. U novi

život.
* * *
Svidjela mu se opcija koju mu je Lowe ponudio - da neko vrijeme ostane ovdje,

u inkubatoru za starije, i pomaže dušama da odaberu nove živote.
Većina će biti jako ambiciozna, osobito ako im je prijašnji život bio, po njihovu
mišljenju, neuspješan. Ali, ne daj da te zbune. Kod odabira novoga života, manje je
obično više - veće su šanse da uspiju u onome što su naumili. One slične tebi pusti, ne
miješaj se, što god odabirali. Oni su predodređeni za velike stvari, čak i ako te velike
stvari ne uspiju ostvariti isprve. S drugima ti preostaje blago nagovaranje i
1
nebo
usmjeravanje. Sjećaš se, slobodna volja, i to..., rekao mu je Lowe prije nego što je
nestao.
Sjedi i promatra vrevu. Emocije su mu se sada smirile, opet diše duboko i
ispunjava ga toplina - raste mu u trbuhu i širi se njegovim tijelom kao neka
zvijezda. Još ima tijelo, ali zna da će ono uskoro nestati. Treba mu još samo
nekoliko trenutaka da se oprosti od staroga sebe, od svih onih ljudi koje je nekad
ž ivio. Samo sekunda, dvije da kaže zbogom i naviknut će se na ovu novu ulogu;
postat će opet ono što uistinu jest - blistava energija bez nekoga posebnog oblika,
sjajeća točka u prostoru beskraja.
Prvi radni dan u inkubatoru za starije bio je pomalo naporan.
Najprije mu je majka pobjegla od oca. To ga je nasmijalo, taj iznenadni napad
nebeskog feminizma kad je Christine pobjegla od Emilea u novi život. Nije mu
rekla kamo ide, nije čak ni nagovijestila što želi ž ivjeti u novom životu, samo je
odlepršala na drugu stranu, na Zemlju, i ostavila ga bez teksta.
No nekako je osjećao da će se naći, jer se njegov otac, prvi put u gotovo pet
stoljeća, nije uplašio izazova, nego se glasno nasmijao i odjurio i sam put vrela.
Anđeli su pomogli, dali su mu okvirne upute. Prije nego što mu je mahnuo
posljednji put, vidio je u očevim očima odlučnost - spremnost da nađe majku i
da joj pruž i ljubav kakvu zasluž uje.
Potom su mu prišli Viktor i Vera, ljudi koji su ga odgojili u zadnjem ž ivotu,
koji su, uz baku, preuzeli brigu o njemu i Kristi kad su im umrli roditelji.
U grlu je osjetio knedlu kad ga je Vera zagrlila i potom ga, činilo se dugo,
držala u zagrljaju. Još se sjećao tih trenutaka kad ga je grlila dok je bio ž iv. To
su bila neka od najljepših sjećanja koje je ponio u smrt - njezini snažni zagrljaji
koji su mirisali na cimet i jabuke, nekad na palačinke s pekmezom, nekad na
luk koji je sjeckala za zapršku. Vera je, u njegovim sjećanjima, najviše bila
nakupina miomirisa iz kuhinje u koju bi se zavlačio i kad je bio gladan, i kad bi
ga uhvatila tuga zbog roditelja.
Viktor... Najprije mu je pruž io ruku, ozbiljan i dostojanstven, a onda je
promrmljao: Kvragu i to!, i čvrsto ga primio u zagrljaj, tiho ponavljajući: Moj
dječak, moj divni dječak je živ...
Znao je da je Viktoru bio treći sin. I nikad mu nije zaboravio tu brižnost. Za

njega je ljubav, zadnjim životom, poprimila sasvim nova značenja i zbog toga je
osjećao silnu zahvalnost: sudbina je htjela da ostane bez roditelja, da umre kao
dječak, ali ljudi na koje je bio naišao u ž ivotu toliko su ga obasuli ljubavlju da se
doista, dok je bio ž iv, nikad nije osjećao samim.
I kao Philippe i kao Petar imao je nevjerojatnu sreću. I zbog toga njegovi
životi, pomisli zadovoljno, uopće nisu bili beznačajni, iako su bili kratki.
I na tu misao preplavi ga zaborav - zaborav na tijelo, zaborav na misli koje je
nekad mislio i osjećaje koje je nekad osjećao. Sve što je nekad bio, odjednom mu
postane daleko, a obuzme ga tek jedan osjećaj.
Ljubav. Sad sam ljubav koja služi kao smjerokaz drugima.
* * *
1
nebo
- Dušo, on ti baš neće biti sretan zbog toga... Mace nisu kao psi...
Ako je ikad neki mačak bio nesretan, onda je to Beh sada, pomisli Krista.
Jadrana Luna držala je u ruci uzicu za šetanje mačaka, a nakostriješeni Beh na
svaki bi njezin korak naprijed napravio jedan unatrag, gledajući je izbezumljeno.
- Dođi, Beh, dođi... - zvala ga je Jadrana Luna. - Daj, dođi, molim te! Ako
ne budeš dao da ti stavim uzicu, ne mož eš na areodrom.
- Aerodrom - ispravila ju je automatski promatrajući Beha koji je, u
trenutku potpune panike, šmugnuo ispod Jadranina kreveta.
- A, daaaaaj...
Sad je već zvučala nestrpljivo, a to je značilo samo jednu stvar. Ona će morati
Behu navući prokletu uzicu, inače će to natezanje trajati cijeli dan. A već su
kasnili.
- Beh... dođi, stari... - legla je na pod i mamila ga mačjim štapićem.

Nesigurno se premještao sa šape na šapu, prišao nekoliko koraka, njušio
poslasticu, a onda ga je brzo zgrabila i izvukla ispod kreveta. Spretnim
pokretima zakopčala mu je remenje oko tijela i prikvačila uzicu na hrbat.
Izgledao je kao zapakirani dar. Uvrijeđeno je okrenuo glavu dok je predavala
uzicu Jadrani Luni.
- Nemoj se duriti, Beh. Sad mož emo ići gledati avione... - rekla mu je Jadrana
i potapšala ga po glavi. – Ja se nikad nisam vozila avionom, a ti?
Do Plesa su se vozili natrpani u Sarin Mitsubishi. Vozio je Robi, pokraj njega je
sjedio Leon, na straž njem sjedalu su se stisle ona, Sara i Jadrana Luna. I Beh
koji je cijelim putem už asnuto mjaukao.
- Zašto viče, mama? - pitala je Jadrana Luna zabrinuto gledajući u Beha.
- Dušo, mace se ne vole voziti.
- Možda da ga dignem pa da gleda kroz prozor?
- Bolje ne, srce.

Jučer su ona i Leon još jedanput dugo razgovarali s Jadranom Lunom.
Objasnili su joj kako se tata mora vratiti u Norvešku i dovršiti posao. Mogu se
svaki dan, ako to Jadrana Luna želi, čuti preko Skypea. Onda su joj pokazali
kako Skype funkcionira: Leon je sjedio u dnevnom boravku Robijeve kuće, a njih
dvije su ga nazvale iz kuhinje. Probale su još jedanput iz kuhinje u garaž u, a
onda je Jadrana Luna traž ila da Leon ode u Sarinu zgradu i nazove ih na
kompjutor, da se uvjeri da taj skap funkcionira i na daljinu. Jer je Norveška
jako daleko.
Stigli su do aerodroma. To je bilo to. Trenutak rastanka. Pravog rastanka u
kojem se kaž e zbogom i do-viđenja, i vidimo se uskoro ili za nekoliko mjeseci, u
kojem se nekoga gleda u oči ili mu se maše, ili se mož da ostane bez glasa, a
emocije ti se sklupčaju u želucu i tiho kuckaju abecedu ž aljenja. Ovo je bio
trenutak koji je, nesvjesno, jasno joj je sada, izbjegla prije gotovo godinu dana,
kad je Leona izbacila iz stana i naprosto prestala s njime razgovarati. Sad, kad
1
nebo
razmišlja o tome, malo ju je sram. Zapravo puno, jer tada mu nije dopustila ni
da se oprosti s Jadranom Lunom, naprosto ga je potjerala bijesna zbog njegove
izdaje. Učinila je to jer je za nju, onoga trenutka kad se pokazao kao loš muž,
automatski postao i loš otac.
Kad su zakoračili na aerodrom, zbunjeni Beh, stisnut uzicama, najprije je
počeo hodati unatraške i uvijati glavu pokušavajući skinuti vodilicu. Jadrana
Luna čučnula je pokraj njega i počela mu utješno šaptati, njež no ga gladeći po
leđima. To ga je, čini se, umirilo, pa se stao zagledavati oko sebe i oprezno
koračati.
Aerodrom je na inozemnim dolascima bio pun ljudi, upravo je slijetao avion iz
Frankfurta. Dva su plavokosa dječaka nestrpljivo poskakivala pokraj mlade žene
duge plave kose i skandirali: Tata, tata, tata! Stariji par mirno je čekao držeći se
pod ruku, dvije djevojke uzbuđeno su razgovarale pogledavajući na displej.
Progutala je knedlu dok su se približ avali šalterima za čekiranje. Pogledala je
u Jadranu Lunu, tražeći znakove nemira ili tuge, ali dijete je bilo zabavljeno
mačkom. Tek nakon što je Leon predao prtljagu, Jadrana Luna ga je čvrsto
primila za ruku i tako držala sve do objave za ukrcaj; pustila ga je tek nakratko
kad je rekao da mora na zahod.
- Tata sad mora ići, dušo... - krenula je govoriti polako kad je došao trenutak
oproštaja. - Ali, ako želiš, mož emo se popeti gore na prvi kat i gledati njegov avi-
on dok polijeće. Hoćeš li?
Jadrana Luna kimnula je glavom i u kutu lijevog oka pojavila joj se suzica.
- Zvat ću te svaki dan... - rekao je Leon i čučnuo ispred nje, a onda je dugo
grlio.
- Tata... prejako me stiskaš, puknut će mi kosti... - promrmljala je Jadrana
Luna iz njegova zagrljaja.
Promuklo se nasmijao, a onda ustao i okrenuo se prema njoj.
- Zvat ću... i pisati... - rekao je. - Ako smijem...
- Smiješ - čula je odgovor i tek onda shvatila da je to ona izgovorila.
Sara i Robi naizmjence su ga zagrlili, a onda je Leon otišao. Nije se nijedanput
okrenuo dok je prolazio kroz kontrolu putnika.
Popeli su se na vidikovac na prvom katu i sjeli pokraj prozora. Jadrana Luna
stajala je na stolici i gledala uzbuđeno van. Beh se ohrabrio i popeo pokraj nje na
prozorsku dasku, dodirujući joj lice njuškom i brkovima.
- Norveška je jako daleko, znaš... Ali preko kompjutora ti je to sve blizu.
Zbilja, ne moraš se brinuti - rekla je Behu i pogladila ga između ušiju. - To ti je
gotovo kao da je tata u drugoj sobi. Ili u garaž i.
1
nebo
11. Pisma
travanj /svibanj 2007.
Rumunj mu je mahao dok je brod pristajao uz naftnu platformu Marihone u

Sjevernom moru. Čini se da ih je ono plakanje nad ozlijeđenim dupinom snažno
povezalo jer je zaista bio sretan kad je ugledao Leona.
- Hello my friend! - uzviknuo je Rumunj kad se Leon popeo na platformu, a
onda ga i snažno zagrlio.
Turčin koji ga je mijenjao toga je jutra otputovao kući, a u ovih nekoliko
mjeseci što je Leon izbivao njihovoj šihti pridružio se i jedan Norvežanin.
Rumunj je zbog njegova povratka bio toliko uzbuđen da je odlučio te večeri
organizirati proslavu.
- Nitko ne raditi večeras! Naš prijatelj prež ivija utopiti se i mi to slaviti -

svečano je objavio u zajedničkom dnevnom boravku.
Rus je donio bocu domaće votke i do vrha natočio četiri šalice za kavu. Nakon
pola sata bili su toliko pijani da je čak i rezervirani Norvežanin grlio emotivnog
Rumunja, a Leonu se razvezao jezik pa im je ispričao cijelu priču o rijeci, Petru,
divu i neobičnom psu.
- Strigoi... - kaže Rumunj ozbiljno nakon što je Leon prestao pričati.

- Vampir - objasni Rus.
- Trebao si ga odmah ubiti. Tako mi to radimo u Rumunjska. Prije četiri
godine, za Bož ić, umro jedan stari čovjek tamo kod nas. Petre Toma se zvao.
Dva mjeseca poslije posjetio nećakinja. Zet okupio ljude, iskopali Toma lijes,
uboli prsa i izvadili srce. Onda spaliti tijelo, pepeo miješa s vodom i popiti. Tako
mi to radimo.
- Molim? - Leon se toliko šokirao da se zalio votkom iz šalice.
- Tako ubiješ strigoi. Morao si ga odmah ubiti - kaže Rumunj krajnje

ozbiljno.
- Ali on mi je spasio život!
- Onda nije strigoi. Onda ne ubiješ.
Norvežanin zakoluta očima i nježno potapša Rumunja po glavi.
- Nije to strigoi... - kaž e.
- Možda i nije. Ali što je onda? - pita Rumunj praktično.
- Kaž eš da je pokraj njega bio i pas, zar ne? Velik pas, neobičan, sličan
vuku?
1
nebo
- Da - kimne Leon glavom.
- I pokraj toga tvojeg mrtvog prijatelja, Petera, bio je i neki div plavih očiju?
- Je.
- Pa, pas... je manna fylgjur, pratilac, nekad se pojavljuje u obliku vuka. On

radi ono što i njegov gospodar. Ako te taj Peter spašavao, onda je to i fylgjur
morao raditi, jer on nema slobodne volje. Kako biste vi to rekli... Fylgjur je nešto
kao totem. Pokraj njega je očito bio i hamingja, srećonoša, anđeo čuvar Peterove
obitelji. Kaž eš da i tvoja kći vidi tog hamingju, zar ne? Pa to je logično... Peter je
njezin ujak, ista je krvna loza, ona ga vidi, hamingja je dakle došao spasiti oca.
Sad je on i tvoj hamingja, i ti si dio obitelji. Neki kaž u da su hamingja i fylgjur
isto. Sve su to anđeli čuvari... a ti si vidio dva. Očito si dobar čovjek...
- Otkud ti sve to? - pita Rus u čudu.
- Ah... studirao sam u Reykjaviku i Oslu, na Odjelu za lingvistiku i

skandinavske znanosti, pa sam se dvije godine bavio Vikinzima i norveškim
srednjim vijekom... - kaže Norvežanin.
- Pa što radiš na naftnoj platformi?! - pita Rus u čudu.
- Nema baš puno posla za poznavatelje Vikinga, pa dok ne nađem posao u

struci, radim ovdje - slegne ramenima.
Oko pola pet ujutro, kad su dovršili i drugu bocu votke i time sasvim iscrpili
Rusove zalihe od Božića, počelo je svitati. Rus, koji je piće najbolje podnosio,
odnio je u kabinu Rumunja koji se i dalje svađao s Norvež aninom, bučno
prosvjedujući protiv njegovih fylgjura i hamingji, dok je Norvežanin iznervirano
vikao da u vampire vjeruju još samo pretpubertetske curice i, očito - naglasio je
tu riječ značajno podiž ući kažiprst - rumunjske stare babe.
Leon je izašao udahnuti zraka. Oštar sjeverni vjetar natjerao ga je da

zakopča jaknu. Dani će, znao je od lani, postajati sve dulji i dosegnuti
vrhunac u lipnju, kad će svitati u tri ujutro, a svjetlosti biti do iza devet
navečer. Uz bijele noći, dvanaestosatne šihte postajat će sve tež e i vjerojatno će
ga opet mučiti nesanica.
Ali sada... sada mu je sve to što predstoji izgledalo nekako drukčije. Nije se
više bojao, nije više bio ono stisnuto klupko ž ivaca koje se noću i danju
premetalo po krevetu, dok mu je srce bubnjalo kao da bi svaki čas moglo iskočiti
iz grudi. Uostalom, pomisli, ono najgore već se dogodilo. Srce mu je, bio je
siguran u to, doista stalo na dnu rijeke. I ne bi iznova počelo raditi da mu Petar
nije pružio ruku i da je on nije prihvatio.
Š to god govorili Rumunj i Norvežanin, njemu je taj događaj na rijeci bio

sasvim jasan. Ne mentalno, to nikako. To što je vidio nije se moglo razumski
objasniti. Ali onoj nervoznoj ptičici koju je nosio između rebara taj je
nezemaljski susret očito bio potreban i, na emotivnoj razini, samorazumljiv. Jer
ptica u njemu više nije divljala; tamo gdje je bila rupa, uselio se neki, njemu
ranije nepoznat mir. Š to god bio taj odgovor koji nije znao protumačiti, iz njega
je uspješno izbrisao osjećaj krivnje. Jer više nije osjećao griž nju savjesti kako
grebe iznutra, gladna kazne.
1
nebo
Imao je osjećaj da mu je Petar oprostio. Još nevjerojatnije, imao je osjećaj da
mu Petar nikada ništa i nije zamjerio. Bio je zapravo siguran - i to ga je mož da
najviše zbunjivalo - da je tako moralo biti. Petar se iz nekog razloga morao
utopiti, a on je morao ostati ž iv. To uvjerenje nekako se u njemu usadilo s onom
rečenicom koju je Petar izgovorio na francuskom, iako je se Leon više nije mogao
sjetiti. Bilo je u njoj nešto drevno, nešto što je zvučalo kao pjesma koju je nekad
davno znao. Kao odgovor koji je dugo traž io.
Nisam kriv...
Pogledao je još jedanput u sunce koje se izdizalo iznad Sjevernog mora, sada
odjednom potpuno trijezan. Prvi put u životu imao je jasan plan što će učiniti i
kako će stvari popraviti. Imao je plan za sebe, Kristu i Jadranu Lunu, ali trebat
će mu vremena za njega.
Ušao je u svoju kabinu i poslao Kristi mail koji je u mislima sastavljao još od
oproštaja na Plesu.
* * *
Jadrana Luna zatvorila se u svoju sobu i tamo se igrala s Rose. Rose je,
objasnila je, njezin novi anđeo. Manuel više neće dolaziti, oprostili su se u
bolnici, ali sada je tu Rose i ona se - objasnila joj je - mora pristojno ponašati.
Ne smije govoriti da je šišmiš, prvo zato što Rose nema krila, i zapravo nitko od
anđela nema krila - tu si bila u pravu, dodala je gledajući u pod - a drugo, Rose
je nova, a novima se ne smije rugati. Tako kaže teta u vrtiću i oni se nikad ne
rugaju novoj djeci. Moraš im dati vremena da se p-r-i-l-a-g-o-d-e, slovkala joj je kao
da je Krista mentalno zaostala i tu je bio kraj razgovora.
Ironija je bila što se ona Rose uopće ne bi rugala. Jer je nakon svega što se
dogodilo na rijeci sad stvarno vjerovala u anđele. Pomalo joj je bilo i ž ao što ne
mož e vidjeti tu Rose, ali kvragu... Anđeli su očito imali strpljenja druž iti se samo
s djecom.
From: Krista Maras Valent <krista.valent@dpz.hr>
Date: 2007/4/7
Subject: Puding
To: Leon Valent <leon.valent@marihone.no>
Skuhala sam danas pet kila pudinga. Ne pitaj. Manuela smo se riješili, ali sada je
tu Rose. Popizdit ću. Rose je, navodno, cura anđeo koja jako voli puding, lako ga
nikad nije probala. Dok smo čekale da dođe na prvi sastanak, Jadrana Luna me
natjerala da skuham puding od čokolade, vanilije, jagode, maline i kakaa, jer nije
znala koji će se Rose svidjeti. Kad sam sve to istresla u zdjelice, u deset zdjelica
točnije - jer je i Jadrana Luna htjela probati sve okuse - istjerala me iz kuhinje i
zaključala vrata.
Ona zna zaključati vrata!
1
nebo
Pustila me natrag nakon sat vremena i obavijestila me da Rose najviše voli onaj
od maline pa da ćemo ubuduće taj kuhati.
Mi ćemo kuhati! Valjda, ja ću kuhati! A ne smijem je čak ni upoznati.
Ono što hoću reći... kad sam ušla unutra... zdjelice su bile prazne. Svih deset.
Nema šanse da je sve to pojela Jadrana Luna. Nijedno dijete ne može pojesti toliko
pudinga, a da mu nakon toga ne bude zlo. Ili, barem ne može pojesti toliko pudinga,
a da nakon toga smaže još i dva pohana pileća batka za večeru.
Stisne send. U istom trenutku stigne joj Leonov mail.
***
From: Leon Valent <leon.valent@marihone.no>
Date: 2007/4/7
Subject: Pismo
To: Krista Maras Valent krista.valent@dpz.hr
Toga sam dana, prije dvadeset i pet godina na rijeci, izgubio tri osobe.
Najprije Petra - najboljeg prijatelja i drugog brata. Od tada, pa sve do prije mjesec
dana, osjećao sam zbog toga silnu krivnju koja me polako, ali i temeljito izjedala.
Izgubio sam i tebe. Ostala si živa, ali sam te zapravo izgubio, jer kad se Petar
utopio, izgubio sam šansu da te volim onako kako zaslužuješ. Postao sam zamjenski
brat, otac, zaštitnik, a nikako muž, prijatelj i ljubavnik, koji se putem izgubio jer nije
shvatio da ti više ne treba ni brat, ni otac, ni zaštitnik. Nisam te vidio i nisam te
volio. Ne onako kako zaslužuješ.
Izgubio sam toga dana i sebe, a da to uopće nisam znao. Morao sam doći na rub
smrti da shvatim da bih mogao izgubiti ono što uopće nemam i, još teže, onoga
koga uopće ne poštujem.
Možda će zvučati grubo, ali ovaj zadnji gubitak najviše boli.
Zbog toga zadnjeg gubitka morao sam ponovno otići.
Trebat će mi vremena da shvatim tko sam ja nakon svega što nam se dogodilo. Ne
mogu, dok to ne shvatim, ništa obećati. Ne mogu se ispričati - jer isprika nema
smisla; ne mogu biti otac kakvog Jadrana Luna zaslužuje jer nisam čovjek kakav
želim biti; ne mogu biti ni muž, ni ljubavnik, ni prijatelj...
Ne mogu ništa od toga dok ne shvatim, valjda prvi put u životu, tko sam uistinu.
Oprosti, ako možeš.
* * *

Date: 2007/4/7
1
nebo
Subject: Re: Pismo
Da oprostim ako mogu?

Opa! Zbilja si hrabar. Po drugi put si se pokupio i otišao na drugi kraj svijet i
kažeš - da oprostim ako mogu.
Ne mogu. Jebi se.

Ljuta sam sad, toliko sam ljuta da bih te najradije udarila da si mi blizu, stisla bih
te prstima za gušu dok ne prestaneš disati. Po drugi put.
Odakle ti taj fascinantni talent da me umanjiš svaki put kad otvoriš usta? Misliš
da sam glupa zato što šutim? Misliš da ne mislim, ili da ne osjećam, zato što nisam
rekla ništa prvi put kad si otišao i zato što sam šutjela neki dan na aerodromu? Pun
mi je kufer pretpostavki koje imaš o meni i umorna sam od tebe - od cijele te drame
oko tebe.
Tebi treba vremena da shvatiš tko si? Misliš da meni ne treba? Jer ja nemam to
vrijeme zato što se moram brinuti o našem djetetu, a to dijete vrlo rijetko ostavlja
prostor za razmišljanje o tome tko si.
Zanima te tko sam ja? Ja sam mama. Dvadeset i četiri sata na dan. Mama koja
mora biti pribrana, koja joj ujutro mora pripremiti doručak, s njom razgovarati i
crtati da bi pojela barem nešto s tanjura, skuhati joj kakao, biti strpljiva dok odabire
odjeću za vrtić, voziti je u vrtić i čitavim putem pjevati ili pričati priče dok oko mene
nervozni idioti trube i psuju, onda trčati na posao, razgovarati s drugom djecom -
jer i druga djeca imaju potrebu razgovarati o svemu tome što misle i osjećaju i zbog
čega su tužna i nesretna - potom trčim u vrtić po nju, često zakasnim, a ona je
ljuta jer je ostala u dežurstvu sama, onda kad dođemo doma opet se moramo
malo poigrati i čitati i razgovarati, onda spremam večeru, onda je nagovaram da
se okupa, ili da joj odrežem nokte na nogama, onda pregovaramo o tome kad će ići
na spavanje, onda je uspijem ugurati u krevet pa još malo čitamo ili slušamo
glazbu, onda trčimo na zahod jer sam se sjetila da nije piškila prije spavanja, a
ona se buni jer sam je razbudila, onda se vratimo u sobicu, još malo čitamo ili
slušamo glazbu, onda zaspi, onda ja pospremam igračke i perem suđe, i trpam veš
za pranje, ili ulovim se kako buljim u kupaonsko ogledalo jer sam zaboravila
zašto sam ušla unutra... Sutra sve iznova, i tako dan za danom.
Da me ne bi krivo shvatio - ja volim Jadranu Lunu. Obožavam je. I imam sreću da
mi pomažu Robi i Sara, ali većina je na meni. Otkako si me prevario, nisam se stigla
pošteno isplakati, a kamoli razmisliti o tome tko sam - ja. (Neću uopće govoriti o
svim elaboriranim odgovorima koje bih smišljala kad bi me Jadrana Luna pitala
gdje si ti i kad će se tata vratiti, a ja sam nastojala biti poštena i fer, jer me peklo to
što sam te otjerala iz stana, a da ti nisam dala priliku da se oprostiš s njom.)
I ti kažeš da tebi treba vremena?
Jebi se, Leone. Sad si me zbilja raspizdio.
Pomakne miša i, bez čitanja, stisne send.
1
nebo
* * *

Date: 2007/4/9
Subject: Re: Re: Pismo
To: Krista Maras Valent <krista.valent@dpz.hr>
Ja sam zbilja idiot. U pravu si. Reci meni. Reci meni kako se osjećaš.
Molim te.
* * *
Date: 2007/4/25
Subject: Re: Re: Re: Pismo
Šutnja je, pretpostavljam, bila moj štit.

Ne, to nije točno. Nisam šutjela zato da te kaznim ili da sebe zaštitim. Šutjela sam
jer sam ostala bez riječi.
Ne znam jesi li to ikad osjećao; nikad nismo razgovarali o tome. Pretpostavljam da
smo u tome slični - mi nismo ljudi koji puno govore. Mi nismo Robi i Sara, osobito Sara,
koja svaku jebenu misao koja joj padne na pamet mora izgovoriti naglas - kao da
glasovi daju konačno značenje riječima.
Ja šutim kad sam poražena. Nije se tu imalo što reći.
Pitala me Sara, prije nekoliko mjeseci, hoćemo li se
rastati. A što bi to točno promijenilo?
Ne, nije to ono što sam htjela reći. Nakon prevare, barem ja, uđeš u to neko stanje
paralize. Guraš sve od sebe, ne želiš to osjećati. To.
Sjećam se da sam u danima nakon što si otišao hodala nekako nesvjesna. Hodala,
kao da je oko mene bila obavijena ta neka vata, koja prigušuje sve podražaje izvana,
ali nekim čudom ušutkuje i sve ono što niče iznutra. Kao da sam bila u nekom
vatiranom sendviču, s tom razlikom što je paperje iznutra - između mene koja hoda
i mene koja je ranjena - brzo dogorijevalo, i odjednom se nađeš zatvoren u samome
sebi i goriš i vrištiš jer ne možeš van, u svijet, od one vate kojom si se omotao.
Nekoliko dana kasnije, u šetnji s Robijem, slomila sam se.
U psihologiji, i odraslih i djece, postoje ti trenuci koji se zovu - lomljenja ega. Oni
1
nebo
su osnova svake traume: i problem koji treba zaliječiti, i neplanirana pomoć. Ako je
trauma jaka, a psiha se ne zna obraniti, ne zna kako procesuirati informaciju i
ugraditi je u svoj sustav vjerovanja, »ja« će pobjeći, razdvojit će se na funkcionalno »ja«
koje će nastaviti obitavati u realitetu, i ranjeno »ja«. To drugo »ja« može nekad
prijeći u ludilo, u dupliranje osobnosti; mnogo češće naprosto prelazi u zaborav, u
nesvjesno. Mala djeca će tako zaboraviti traumu jer će se rascijep ličnosti dogoditi već
dok trauma traje, pa će ih to pobjeglo »ja« zaštititi - traumu će osjetiti tek posredno,
kao da se dogodila nekome drugome, kao da su tome svjedočili, a ne sudjelovali.
Kod odraslih, ako su dovoljno čvrsti, taj rascijep nalikuje na hod u zemlji sjena.
Nećeš puknuti, nećeš poludjeti, ali ćeš se privremeno sakriti od boli zbog šoka. Kao
da psiha stisne stanku i radi samo hladni pogon dok ona vrti te nove informacije i
pokušava ih ugraditi u postojeći sustav.
Slomilo me Robijevo pitanje - Krista, što se dogodilo? Jer te dvije razdvojene

Kriste odjednom su se, neplanirano i prebrzo, spojile i udarac boli bio je toliko jak
da sam se skvrčila poput djeteta i počela ridati.
Nisam ga baš vidjela.
Znala sam da je bio pokraj mene, ali nisam ga baš vidjela.
Poslije mi je rekao da je nazvao Saru i zamolio je da ostane s Jadranom preko

noći. Odveo me doma, k sebi, smjestio u krevet, i cijelu noć ležao pokraj mene dok
sam plakala.
Nešto se slomilo u meni te noći. Nešto sam izgubila. Nešto je ostalo u onom parku
kojim smo šetali i ja to više ne mogu naći.
Vidiš, moja šutnja nije moj izbor. Riječi su naprosto otišle te noći, kao neke ptice
puštene iz kaveza, i ja sam zaboravila značenje riječi. Prepoznajem slova, ali nema
smisla iza njih. Recimo, ljubav. Taj se pojam nekako razdvojio: postoji ljubav za
Jadranu Lunu, za Saru, za Robija, ali ne postoji više ljubav sama po sebi, i ne postoji
zaliha u meni za mene. Oteo si mi nešto važno te noći; važno ne samo za nas dvoje,
važno za život. Taj dio mene je nestao i ja ga otad ne mogu naći.
Pošteno bi bilo priznati da ga zapravo i nisam pokušavala naći.
Kad je sve prošlo, ujutro, imala sam osjećaj kao da mi netko iglom i koncem
zašiva živo meso.
* * *
Č ita njezin mail i čini mu se da je na sekundu prestao disati. Ne mož e se sjetiti

kad mu je zadnji put dopustila da je vidi ranjivu, a kamoli otkrila nešto što je,
očito, jako boli. Krista je, kao i on, bila šutljivac. Tako im je jedanput, sa straž njeg
sjedala automobila, iz svoje sjedalice, dobacila Jadrana Luna.
- Sara i ja smo brbljavci, a mama i ti ste šutljivci - rekla je ničim izazvana i

počela se smijuljiti.
Č udno je to, pomislio je tada, kako ti dijete tako precizno odredi dijagnozu, a
ima samo... Koliko je tada imala? Samo tri godine, ako se ne vara.
Krista s njim mjesecima nije razgovarala, ako se ne računa onaj izuzeti
1
nebo
slučaj u bolnici, onaj trenutak kad mu je dodirnula usnama oči i kad je
pomislio da će umrijeti od ljepote, možda i zahvalnosti, a svakako ž udnje.
Osjećaj krivnje zbog prevare, zbog svih onih ljepljivih trenutaka s Vesnom, u
jednom je trenutku, činilo se nepovratno, izbrisao njegov seksualni identitet.
Pomisao na seks u mjesecima izolacije u njemu je stvarala takvo gađenje nad
samim sobom da je postao do te mjere čistunac pa je osjećao grizodušje i nakon
najobičnijeg sna u kojem bi osjetio tek letimični dodir ili lagani poljubac.
Masturbacija nije dolazila u obzir. Nakon nekoliko mjeseci, libido mu se
naprosto ugasio i to mu je, napokon, donijelo neko olakšanje jer sudac u njemu
više nije imao osjećaj da griješi i da je nevrijedan bilo kakvog iskazivanja ili
osjećanja naklonosti.
Prvi impuls za dodirom, prva erotska čežnja, u njemu se probudila tek tim
njezinim poljupcem u oči i učinilo mu se kao da bi mogao eksplodirati nakon mje-
seci uskraćivanja. Ali nije bilo šanse da bi takvo nešto izgovorio naglas. Spominjati
tijelo i ž elje, nakon svega, činilo mu se kao krajnja uvreda, kao nešto što bi Kristu
iznova povrijedilo, iznova joj otvorilo rane na sve nezamislive i bolne načine. Kad
je razmišljao o svojem planu - planu da se dokaž e vrijednim nove šanse - seks mu
uopće nije bio na pameti. Ako ga pusti u krevet, da barem spava pokraj nje, to mu
se činilo kao dovoljno iskupljenje... Dodiri... Mož da jednom, nakon mnogo godina
opet bude pušten u taj predio njezina bića...
** *
Date: 2007/4/26
Subject: Re: Re: Re: Re: Pismo
Šutnja. Još razmišljam o šutnji. I o boli, i o tome kako lako postane dio tvojeg
identiteta.
Jesam, jako sam ti htjela oprostiti.
Htjela sam ti oprostiti zbog onoga dana, prije mnogo godina, kad sam ušla u
dućan s drugim muškarcem. S Ivanom, kojeg sam upoznala toga ljeta i koji je postao
moj prvi dečko. Ti si bio moj preživjeli Petar, moja zamjena za brata, uvijek blizu,
vječno prijatelj. Tako je to nekako bilo među nama u to vrijeme.
Ušla sam s Ivanom u dućan - nikad ti to nisam ispričala - dan nakon što sam te
vidjela nakon tri mjeseca odvojenosti. (Ne sjećam se više kamo si otišao to ljeto,
samo znam da te dugo nije bilo.) Ne znam zašto sam ušla, možda da kupim torbu.
Ali nisam kupila torbu. Kupila sam haljinu, za tebe, jer sam te vidjela dan prije, i svi
osjećaji su nahrupili na površinu, napali me sa svih strana, i stojim u dućanu,
obilazim te torbe i shvaćam da se krećem prema haljinama. Prema jednoj crnoj s
tankim bijelim prugama, pune suknje, na preklop, tankih naramenica. Znam da će
mi dobro stajati. Znam, nekako, da ću ti se svidjeti u njoj. Želim ti se svidjeti. I
kupujem haljinu, dok Ivan stoji ispred kabine i zapitkuje me kako mi stoji, jesam li
2
nebo
zadovoljna, hoću li mu se pokazati.
Prevarila sam ga već u toj kabini, s haljinom namijenjenom tebi. Stojim pod
ružnim neonskim svjetlom, ali sam si lijepa i nadam se da ću i tebi biti lijepa.
- Nisi li planirala kupiti torbu? - pita me na izlasku iz dućana, dok ja u ruci držim
vrećicu u kojoj uzdiše haljina, umjesto mene.
- Jesam, ali sam se predomislila - lažem.
I već sutradan oblačim haljinu i idem se naći s tobom, i djeluje, i ja sam potiho
ushićena, jer vidim da djeluje. Gledaš me nekim novim očima. Nisam više mala
Krista koju paziš jer joj se brat utopio navodno tvojom krivnjom. Prvi put, nakon
toliko godina, gledaš me kao ženu, vidim ti u očima da me želiš.
I sretna sam. Uspjelo je. Osjećam da ću uskoro biti tvoja i ti moj, iako još nemam
pojma što to znači. Tako sam naivna, tako sam mlada. Nemam gotovo nikakvog
iskustva u dodirima, s poljupcima, moje tijelo mi je strano. Sve nekako osjećam u
glavi. Ljubav je uvijek nekako u glavi, ali ti me dodirima uvlačiš u tijelo i osjećam da
sam izgubljena, zauvijek sam izgubljena. Znam to te večeri. Nema mi spasa.
Ti ne izgledaš kao da ti nema spasa. Nekako si siguran u sebe. Proći će mjeseci,

pa i godine, dok shvatim da je to lažna poza, da u tebi nema sigurnosti, nema
dubokoga mira, nego da ti ga ja dajem. Ponekad kad uspijem, kad prihvatiš, kad se
otvoriš, kad se usudiš dopustiti nekome, meni, da te volim.
Proći će mjeseci, a možda i godine, dok me ne zavoliš.
- Nisam bio zaljubljen u tebe na početku... Oprosti... - kažeš mi jednu večer. - Ali
sam te zavolio. Volim te. Volim te kao što nikada nikog nisam volio.
Jesi li lagao?
Kako se oprašta? Kako se zaboravlja što je bilo?
Jer ja bih htjela oprostiti, ali ne znam kako da zaboravim. Ne znam kako da
zaboravim da si se dao nekome drugome, kako da s tvojeg tijela operem dodire neke
druge žene. Još gore od toga, osjećam to kao užasnu izdaju. Ne mogu vratiti
povjerenje. Ne vjerujem ti nijednu riječ. Nisam sigurna da ti vjerujem išta od onoga
što si ispričao u bolnici, kako si danas netko drugi; nisam sigurna da doista želiš
doznati tko ja jesam danas i kako mi je.
Slomio si me tako temeljito da ne znam ni da li vjerujem sebi. Prezirem se jer te

još volim. Eto, rekla sam. Volim tebe, ali istodobno i mrzim sebe. Ugušila bih tu sebe
koja te voli, tu sebe koja u tebi vidi nekoga koga ti nikad nisi uspio vidjeti.
Ja sam vjerovala u tebe. Vjerovala sam i kad si bio izgubljen, i udaljen, i kad me
nisi dodirivao, i kad me nisi slušao, i kad me nisi vidio, i kad nisi obraćao pažnju na
Jadranu Lunu.
Nisi bio dobar otac? To misliš? Ja znam da to misliš! Ali i znam da si mogao
postati dobar otac s vremenom.
Jebemu, voljela sam te, volim te, valjda... Ako te nije uspjela izliječiti ljubav, što
može?
2
A zato što još volim tebe, prestala sam voljeti i poštovati sebe.
Ne znam se izboriti s tom osobom koja sam sada - s tom ogorčenom, ranjenom,
bijesnom Kristom koja u meni divlja. S tom osobom koja pruži ruku prema tvojem
licu, a onda osjeti bol u želucu, duboki stid i prezir jer ima potrebu za tobom. Jer
osjeća žudnju - najobičniju ljudsku žudnju za drugim bićem, za razgovorom, za
ležanjem na kauču ispred televizora, za time da se razumijemo bez riječi.
Je li sve bila laž? Ako nije, kako si mogao učiniti to što si učinio? Ako jest, kako da
sebi oprostim takvu zabludu?
* * *

Date: 2007/5/1
Subject: Odgovor
Krista,
krivo, krivo sam ti sve objasnio. Odnosno, ništa nisam objasnio u onome prvom
pismu.
Mogu li, molim te, pokušati ispočetka?
Ono što se dogodilo tebi, u šetnji s Robljem, dogodilo se meni kad sam pristigao
na platformu i prvu noć legao u krevet. Mislio sam da ću umrijeti tu noć, a opet
ostati negdje zarobljen, mrtav i istodobno živ.
Mislio sam da ću izgubiti razum, da će mi otkazati srce. Mislio sam da bježim

kako bih se spasio, a shvatio sam da bježim kako bih umro.
Soba je bila naježena od straha. Ne znam kako sam preživio tu noć. Tu noć u
kojoj sam napokon shvatio što sam ti mjesecima činio, što sam sebi činio i što sam -
oprosti na ovome - činio toj curi koja ništa nije bila kriva.
Mjesecima sam se iživljavao na Vesni, trošeći je kao neku jeftinu drogu, potpuno
nesvjestan tko je to biće kraj mene, apsolutno nezainteresiran da bilo što saznam o
njoj.
Duboko se sramim sebe kakav sam bio - koji bi nakon susreta s njome dolazio
doma, zagrlio te i usput utisnuo neki poljubac u kosu, lice, uho, a onda sjeo na pod
igrati se s Jadranom Lunom, a da i dalje - činilo mi se - smrdim po tom nekom tuđem
tijelu.
Istodobno, osjećao sam se dobro jer sam napokon imao razlog osjećati se odvratno.
Ne znam je li to bilo pitanje dobačeno tebi: možeš li sad voljeti ovo smeće od
čovjeka? Nisam imao tu misao nikad jasno u glavi, ali sjećam se da sam te izazivao.
Izazivao sam tebe, a zapravo sam izazivao sebe. Čekao sam da padnem na dno. Da
vidim što će se onda dogoditi. Je li to napokon kraj?
Je li sve bila laž? Nije, Krista moja. Ali je obitavalo u čovjeku koji jest primarno
bio laž. To što sam osjećao prema tebi, tu ljubav koju sam zadržao čak i u danima
kad sam bio najveće govno, to je bio neki dio mene u koji bih se usudio povjerovati
za sunčanih dana.
Da je moguće da te volim i da ti voliš mene, da ništa neće poći po krivu, da taj

glas koji govori u meni - kriv sam, kriv sam; zapravo samo nešto sere bez veze i po-
vjerovao bih u to da se Petar nikad nije utopio. Da sam ja ono što ti misliš da
jesam, da sam ono što vjeruješ da mogu biti.
Volio sam te, ali nisam zapravo vjerovao da je ljubav za mene moguća. Činilo mi
se da si sve to ti nekako isplanirala, da si me ulovila u tu neku mrežu djevojačke
ljubavi i snova, i dok sam bio mahnito zaljubljen - a jesam, zaljubio sam se kasnije
nego ti, ali se jesam zaljubio, jer tko se ne bi zaljubio u tebe? - činilo se mogućim da
sve to što si sanjala postane stvarnost.
Zavela si me. Prvoklasno. U jednom trenutku si bila dijete koje sam pazio, u
drugom žena u crnoj haljini na bijele pruge. Sjećam se te haljine. Sjećam se da sam
te tad prvi put drugačije pogledao.
Nisam se ni snašao, a već sam koračao prema oltaru.
Nisam se snašao, a bio sam nečiji muž.
Nisam se snašao, postao sam otac.
Nisam se snašao, a već sam živio neki uobičajen život, osim što on meni nije bio
normalan, jer se nisam snalazio u normalnome. Nisam imao osjećaj da to
zaslužujem. Nisam bio dorastao svim ulogama koje si, svojom ljubavlju, isplanirala
za mene. Iznutra... iznutra sam baš trulio.
Pretpostavljam da sam od djetinjstva zazivao smrt. Tražio sam smrt sebe kakav
sam bio; ne stvarnu, fizičku smrt. Ali nitko to ne traži zdrave pameti, svjestan, jer to
je strašno iskustvo. Umirati dok si još živ, u vlastitu tijelu...
Ne znam jesam li ti to spomenuo u nekom od pisama prije, ili dok smo skajpali s
Jadranom Lunom; ovdje je jedan Norvežanin, jako pametan tip, baš mi se svidio. Nije
ovdje bio prvi put, došao je u međuvremenu, dok sam ja bio u Zagrebu. Studirao je
neku nordijsku mitologiju, pun je priča o tim njihovim bogovima i prvu večer kad
sam došao, ispričao sam i njemu, i Rusu i Rumunju, o tome što mi se dogodilo na
Savi. O tome kako sam vidio Petra, i kako je pokraj njega bio neki div, i taj čudni pas
s plavim očima.
Sima se zove, taj Norvežanin. Napričao mi je tu prvu večer sve i svašta, o tome
kako je onaj neobični pas vjerojatno manna fylgjur, pratilac, a da je Petar - Peter ga
zove - gospodar. Onaj div, kaže Sima, on je hamingja, srećonoša, anđeo čuvar tvoje
obitelji, a sada i moje obitelji jer smo mi obitelj. (Znam, sve znam, znam da se nisam
ponašao kao dio obitelji.)
Ta prva večer privukla me njemu. Nikad nisam upoznao nekoga takvog.
Sima je, naime, opsjednut smrću, ali ne na nekakav bizaran način. On smatra da
je smrt dio čovjekove higijene; zove je svakodnevna smrt. Kaže da bi u nama svaki
dan ponešto trebalo umrijeti kako bi se oslobodio prostor za nove stvari.
2
Smrt bi uz nas trebala stalno biti prisutna i uzimati, usmrćivati ono što je dotrajalo,
kao što stablo bugenvilije odbacuje ugaslo cvijeće i osušene grane. Trebali bismo se
redovito podrezivati da bismo mogli nastaviti rasti. Trebali bismo neprestano umirati
kako bismo mogli istinski živjeti.
Sima kaže da sam činio tipičnu pogrešku, kao i većina ljudi. Ništa nisam puštao
da umre, nego sam tu smrt vezao za sebe, toliko čvrsto dok me nije počela gušiti.
Dopustio sam da me krivnja prošlosti proguta, da postane moj jedini identitet. I
kaže, što mi je još teško povjerovati, da sam zapravo imao sreće. Sreće jer sam
počinio glupu pogrešku, učinio tebi silnu nepravdu, a kad sam ranio onu koju sam
najviše volio, sve u želji da uništim sve oko sebe - napokon sam udario u samoga
sebe, napokon sam se oborio s nogu. A to jesam morao učiniti da bih napokon ustao
(iako je sigurno postojao i pametniji i manje bolan način da to učinim, i to je Sima
rekao).
Sima kaže da sam umro kad sam to učinio. I da sam došao na norvešku
platformu mrtav, izbrisan, kao čovjek bez identiteta. Ono što je u meni otad
gorjelo, ta ptica u grudima koju sam nosio, novi je život koji se počeo rađati.
To što mi je Sima rekao ima mi smisla. Napokon osjećam da razumijem samoga

sebe, to što sam učinio i sve što mi se poslije dogodilo. Znam da sam ti nanio silnu
bol i ne pokušavam se opravdati. Ovime želim objasniti da mi se čini dobrom moja
odluka da odem po drugi put. Znam da sam te stavio u nezgodnu poziciju, znam da
te po drugi put činim ne primarnim, nego jedinim roditeljem, ali doista mi se čini da
sam ovo morao učiniti (i to ne samo zato što me ugovor, zbog bolesti, obvezuje na
dodatnih šest mjeseci rada).
Ne moram više umirati, Krista, ali moram se ponovno roditi. Zbog Jadrane Lune,
zbog tebe, zbog sebe, kako god naš odnos izgledao u budućnosti. Moram se ponovno
roditi zato da bih popravio ono što sam učinio. Stari Leon, kakav sam bio, počinio je
nešto gnjusno i izdajnički i njemu se ne može oprostiti. Taj čin prevare ne može se
izbrisati ili pretvoriti u nešto drugo. Ali novi Leon koji ću postati - zbog sebe, jer
želim postati boljim čovjekom - on može popraviti stvari. Nadam se da ćeš toga
novog Leona prihvatiti u svoj život, kao prijatelja i kao oca svojeg djeteta. Ništa više
od toga ne tražim. Oprosti, ništa više od toga ne molim.
* * *
Date: 2007/5/2
Subject: Re: Odgovor
Pročitala sam tvoje pismo. Sviđa mi se Sima. Voljela bih ga upoznati.
* * *

Date: 2007/5/10
2
Subject: Re: Re: Odgovor
Ima neke utjehe u tome što svijet ne mari za naše probleme. Jesi li ikada
razmišljala o tome - kako ima neke utjehe u tome što svijet nastavlja u svojem ritmu,
i život dalje plete svoju mrežu rođenja i smrti, uspjeha i poraza, neovisno o nama?
Ništa ga ne može pokolebati, tu neumoljivost kojom se stanice nastavljaju množiti,
drveće širiti grane, godina se iz zime pretapati u proljeće? Ništa ne može umaknuti
tom biološkom determinizmu, toj neosjetljivosti evolucije; život i dalje tjera naprijed,
ravnodušan na moje... ili tvoje muke?
Sima mi daje knjige na čitanje, kaže da sam užasno ne-načitan. Dao mi je
»Prikladnog momka« nekoga indijskog pisca, nikad prije nisam čuo za njega, i sad
se mučim s tih gotovo tisuću petsto stranica i mislim kako nema šanse da ikad
dovršim tu kvrgu od romana. Ali on viče, eno s drugog kraja platforme, samo čitaj,
čitaj Leone, dobro je čitati.
Unutra sam našao tu rečenicu - o toj utjesi u neosjetljivosti života koji grabi naprijed.
Kaže to jedan od glavnih likova, Pran Kapur, zbrajajući tuge i boli, udarce i ljepote
života.
Ustao sam jutros prije nego je svanulo - negdje oko tri sata, a sviće u tri i trideset!
- i sjedim sad na sjevernoj strani platforme i gledam kako se dan budi. (Pišem ti sve
ovo u svoju bilježnicu i poslije ću ti prepisati u mail, a možda i neću, možda ću nešto
ostaviti za sebe.)
Nema ničega oko mene. Ova platforma toliko je udaljena od kopna da zaista
izgleda kao da je iznikla usred ničega. Tolika samoća nekad bi me plašila, sad u njoj
nalazim utjehu. Prvi put u životu mogu reći da mi se sviđa prostranstvo i pustoš oko
mene. Da je ova mjera prostora, koju mi pruža pogled na Sjeverno more i na nebo
iznad mene, prava mjera prostora za mene. Imam osjećaj kako se razmotavam
iznutra, kao neki beskrajno dugački sag, kako se otimam vlastitoj kontroli i ja više
nisam ja, ovaj natmureni, ranjeni uskoro četrdesetogodišnjak koji je promašio
životnu svrhu, ako ju je ikad i imao, nego sam neko biće svjetla. Svjetlucam u mraku
s danom koji se rada. Moje ruke nisu moje, nego mi se čini da imam krila od valova;
moje noge su potonule negdje duboko i pustile korijenje zajedno s morskom travom,
duboko u podzemlju velikog plavetnila, gotovo do Zemljine jezgre; svoje tijelo ne
osjećam, rastreslo se na nevidljive atome zajedno s noćnim lahorom, srce mi je mirno
i nekako puno, a glava mi je, čini mi se, iznad oblaka, oblaka koje ne vidim, i kao da
gledam zvijezde u oči i osjećam da sam negdje gdje oduvijek pripadam. Doma.
Nisam nikad bio religiozan, to znaš, ali sad bih za sebe gotovo rekao da se
pretvaram u vjernika.
Svijet možda uistinu ne mari za mene, za moje sitne boljke, ali me njegova ljepota
doziva i sad razumijem što je Pran iz romana doista osjećao, kad je nakon zbrajanja
svega dobrog i lijepog, i svega bolnog i poučnog, zaključio da je život ipak dobar za
njega, usprkos njegovim šupljikavim plućima, i majčinoj smrti, i bratu u zatvoru, i
izgubljenom ocu.
Ljepota svijeta, koji tako nesmiljeno sjaji bi, pretpostavljam, trebala biti naše
2
pouzdanje u teškim vremenima. Tu je kao vječni podsjetnik, dar s neba, da postoji

sklad čak i kad smo mi sami u neskladu. Ne znam zašto nikada prije to nisam
zamijetio. Možda nisam bio dovoljno udaljen od onoga što me toliko zamračivalo,
možda se nisam uspijevao izgubiti u zagušenom gradu i zagušenom životu koji sam
dodatno stisnuo vlastitom uskogrudnošću.
Gledam kako se rađa svjetlo i nikad mi prije to nije palo na pamet, a tako je očito:
svjetlo se rađa iz najdubljeg mraka. Pretpostavljam da su blagoslovljeni oni ljudi - kao
Jadrana Luna, ili kao Robi, ili kao što je bio blagoslovljen moj otac - koji na svijet dođu
puni svjetla. U njihovim glavama sve je tako jasno utvrđeno, entuzijazam je neiscrpan,
imaju to pouzdanje u život, a da nisu dobili nijednog jasnog dokaza, pa čak ni
iskušenja koja bi ih vodila prema traganju za dokazima. Naprosto su takvi; uvjereni
da život ne može poći po krivu, iako mi se sada čini da su oni možda posebno
obdareni tim receptorima za ljepotu.
Ne moraju, poput mene, čekati da ih ljepota zazove.
(Svjetlo se, otkrivam, sastoji od različitih tonova, a možda je najvrednije svjetlo -
usudit ću se biti toliko drzak pa to tvrditi - barem u kontekstu ljudskog života,
upravo ono svjetlo koje je proizašlo iz mraka. Jer to nije naslijeđeno, dobiveno, ni
doneseno svjetlo s nekoga drugog svijeta, iz kojeg smo svi rođeni, nego je svjetlo koje
smo osvojili svojom hrabrošću i zalaganjem.)
I još mi nešto sada pada na pamet, nešto što bi možda tebi moglo pomoći - ako mi
dopustiš tu primjedbu (ali možda ti ovo ni ne pošaljem, pa smijem reći). Ja, otkrio
sam, tragam za svjetlošću, a ti si, mislim, oduvijek tragala za uspjehom. Mislim da je
prava mjera umijeća življenja zadovoljiti se dostatnim, jer u životu ponekad nećemo
uspjeti dobiti sto posto, a ni osamdeset posto onoga što želimo, a nekad će to možda
biti i samo »bijednih« deset ili dvanaest posto. Čini mi se da si ti jedna od onih ljudi -
rijetkih, ambicioznih ljudi - koji su oduvijek stremili visoko i htjeli mnogo. Tvoj je i
životni i moralni sustav posložen tako da stremi ka idealnome, jer vjeruješ da je to
moguće.
Ali... ponekad zaista ne možemo dobiti tih sto posto. Ponekad je to nemoguće
izvesti u ovome ljudskom životu. Ne mislim da ne bi trebala i dalje biti ambiciozna i
tražiti za sebe najbolje; mislim da bi trebala vrednovati postignuto, i biti zahvalna
na tome, jer je to maksimum koji možemo izvući u datim okolnostima. Možda nisi
dobila sto posto, ali si sigurno toliko dala. I to davanje, više od bilo kojeg uspjeha,
govori o tome kakva si osoba.
Sada, gledajući unutrag na svoj i tvoj život, na sve što nam se dogodilo, odvojeno i
zajedno, čini mi se da moramo naučiti prihvaćati i gubitke, da je ključno za nas
ljude, za našu sreću, naučiti kako ponekad biti gubitnik. Gubitak nas sigurno uči
moralnoj skromnosti, ali još važnije, mislim da nas uči hrabrosti - ponekad doista
nije važno jesmo li uspjeli, nego koliko smo se trudili, koliko smo uložili, koliko smo
bili hrabri usprkos tome što šanse nisu bile na našoj strani.
Ponekad biti gubitnik zapravo znači biti pobjednik.
Osjećam sada iskreno divljenje prema tebi, prema tome koliko si bila hrabra u
svojem gubitku. Sada, oslobođen krivnje, mogu jasno vidjeti i onu djevojčicu koja je
ostala bez roditelja i zaboravila vezati vezice, i onu curicu kojoj se utopio brat, i onu
djevojku koja se u mene strasno i ludo zaljubila, i onu ženu koju sam iznevjerio, a
ona je svejedno skupila hrabrosti i nastavila živjeti dostojanstven život.
2
Vidim te jasno sada kako stojiš na platformi pokraj mene i osmjehuješ se jutru
koje se rađa. Vidim kako te dan prepoznaje, kako te ljepota doziva. I pomišljam
kako si ti bila moja ljepota, koja me zvala i koju nisam čuo.
* * *
I njoj se čini kao da stoji na platformi, iako je na balkonu u Zagrebu.
Zora je, Jadrana Luna spava, Beh spava na dekici do njezinih nogu, grad još
spava, tek poneki ranoranilac, koji žuri na posao, prođe ulicom i lagano zijevne
bez zvuka.
Bol je sad poprimila prirodnu mjeru, ne koleba se do patnje, do onih
trenutaka kad su joj emocije nepodnošljive. Samo je tuž na. Tuž na je i zbog sebe i
zbog Leona, podjednako.
Možda bi ga sad mogla razumjeti. Nije zaboravila što je učinio, ali nije više
sigurna da je to učinio ovaj isti Leon koji joj piše pisma. Nešto se u njemu doista
promijenilo, i zato je isto tužna. Leona, kakav je bio, više nema; ono što su nekad
bili, davno prije prevare, više se nikad neće vratiti.
Grlo joj je stisnuto i u kutu oka polako joj se oblikuje suza. Prva, pa druga, pa
čitav slap. Plače, zapravo više rida. Plače ružno, onako kako nikad nije voljela
plakati pred drugima, ne zato što plač poružnjuje, nego zato što ima osjećaj da se
sve u njoj rastvara i sve izlazi, i nije joj to lijepo jer joj nije lako biti takva. Slaba,
kao bez kož e, na koljenima.
Č ini joj se da nije tako plakala otkad je bila dijete, ali zna da to nije točno.
Jest, onoga dana kad se raspala pred Robijem, i mnogo puta noću, u mraku,
sama.
Plače zbog Leona, vidi ga kako sjedi na platformi i gleda negdje u rub svijeta, u
neki daleki sjever okružen morem. Osjeća da je miran i osjeća taj dodir ljepote
koji mu je toliko dugo bio uskraćen, pa plače i zbog njega, zato što je zaslužio
sreću, a trebalo mu je toliko godina da je dohvati.
Plače i zbog sebe, jer nije tako zamišljala ž ivot, zbog Jadrane Lune koja se
gotovo smrznula, čak i zbog Beha, ali najviše plače jer joj se čini da ima još nade
za njezin brak. Nema pojma tko je taj novi Leon i nije sigurna hoće li joj se
svidjeti; ne zna koliko će im trebati vremena, hoće li mu vjerovati kad izađe iz
kuće, hoće li se moći s njim šaliti i da li će joj nedostajati onaj muškarac kojem
se jednom davno došla pokazati u novoj haljini.
- Mama... - začuje glas iz sobice. - Mama, piški mi se!
Otare suze i uđe natrag u stan. Jadrana Luna je budna, tapka bosim
nogicama po podu prema kupaonici. Beh se rastež e na njezinu krevetiću,
zabacio je glavu i razjapio usta zijevajući.
- Mama, zašto plačeš? - pita je Jadrana Luna dok sjedi na zahodu i upire
svoje jasne smeđe oči u njezino lice.
- A onako, malo... - kaž e ona i šmrcne. - Došlo mi je...
- Fali ti tata?
2
- Možda, malo - odgovori i automatski se, kako to već majke pred djecom
čine, osmjehne.
- Možemo ga nazvati na onaj Skap, pa više nećeš biti tužna - Jadrana Luna
podigne ruku i pomazi je po licu. - Gotova sam!
Podigne je sa školjke i obriše papirom. U dječjem svijetu sve je tako
jednostavno: plačeš jer ti netko nedostaje; kad ti netko nedostaje, zoveš.
* * *
Date: 2007/5/15
Subject: U rupi
To: Sara Kliger <sara@kliger.com>, Robert Valent<robert.valent@ffzg.hr>
Nakon što ste otišli s Jadranom Lunom na more provela sam dan plačući. Plakala
sam i dobar dio noći, sve dok Beh, u jednom trenutku, nije skočio na krevet, popeo se
na moja prsa i u mraku piljio u moje oči.
Ne znam kakav je to mačak zapravo, ali sve sam manje uvjerena da je samo
mačak, jer sam na kraju ipak zaspala.
Leon mi je poslao još jedno pismo. Piše unutra o ljepoti, o mraku i svjetlu, o tome
kako svjetlo možda najjače sjaji iz mraka, piše o tome kako se gubio i tražio, i kako
se pronašao na tom dalekom sjeveru. Piše i o tome kako mu se sada čini da sam ga
ja, njegova ljepota, godinama dozivala, a da me on nije čuo.
Nije on više čovjek kakav je bio. Bila bih nerazumna kad to ne bih vidjela. Taj
Leon koji mi piše pisma nikako nije moj Leon. Može li se njega takvog voljeti?
Svakako... Mogu li ga ja voljeti? Ne znam.
I zato vam pišem.

Tko sam ja, sad kad više nema toga Leona koji me prevario i iznevjerio? Tko sam ja
bez svoje ljutnje i bijesa, i života koji sam uredila dok ga nije bilo? Tko sam ja, ako
više nisam ona Krista odnekad davno, ona žena koja se za njega udala, ona djevojka
koja se u njega zaljubila, ona djevojčica koja ga je slijedila nakon što su joj umrli
mama, tata i brat?
Ne osjećam se. Kao da svakim danom pomalo nestajem, ta ja koja sam nekad bila;
kako se on mijenja nabolje, ja postajem nevidljiva samoj sebi.
Želim li i dalje biti njegova žena? Želim li se rastati? Ne znam, nemam odgovore.
Živa sam, a mrtva. Volim, ali ne nekoga tko više postoji. Leon kojeg ja nosim u
sjećanju, taj Leon više nije među živima. Čudno, sve smrti u mojem životu nisu me
ostavile tako usamljenom i izdvojenom, kao ova smrt iz koje se na kraju netko
zdravo rodio. Sad kad više nema ni ljubavi, ni bijesa, čega ima?
Ono što zapravo tražim... Nestalo je moje nevinosti, osjećam se opečena i stara.
Prvi put imam osjećaj da me život pregazio i to mi je nepodnošljivo. Nisam nikad
mislila da
2
bih mogla izgubiti vjeru u život, u dobar život za mene. Jer ja sam cura za sve ili
ništa; za davanje u potpunosti, bez kalkulacije, bez metra kojim se mjeri ili važe
koliko je tko dao. I sad, nakon svega, imam osjećaj da sam dobila ništa, a ne znam
kako bih to pretvorila u pobjedu.
Srce mi je temeljito slomljeno. U njemu više nema idealizma, nema entuzijazma ni
uvjerenja da se može dati sve i voljeti sasvim.
Ne vjerujem više da mogu voljeti. Ne vjerujem da više mogu voljeti onako kako sam
voljela starog Leona, ne znam hoću li ikada više moći ikoga tako voljeti.
** *
From: Robert Valent<robert.valent@ffzg.hr>
Date: 2007/5/15
Subject: !!
Imaš li koji slobodan vikend u toj norveškoj

selendri? Zovi je k sebi, raspada se.
Nazovi me na Skype kad ti završi smjena, sve ću objasniti.
** *

Date: 2007/5/15
Subject: Dođi
Krista,
možeš li uzeti godišnji? Želiš li doći k meni?
Mogu sve organizirati i dobiti tjedan dana slobodno. Nećemo biti na platformi,
naći ću neki smještaj na kopnu.
Jadrana Luna će ostati na moru s Robijem i Sarom.
Molim te, dođi.
Leon
2
12. Marihone
svibanj 2007.
Pista je bila toliko kratka da se činilo kako će se avion zabiti u nju dok bude
slijetao ili, u najboljem slučaju, otklizati u more. No pilot je to izveo glatko: u
jednom trenutku su bili u zraku, iznad razbacanog arhipelaga, u sljedećem je
već avion polako rulao prema parkingu ispred zgrade aerodroma Floro. Na
zapadu je bilo more i ništa više. Pusto prostranstvo koje je, tamo negdje daleko,
skrivalo Leonovu platformu Marihone. Rekao je da će je dočekati na aerodromu;
on je stigao helikopterom koji je sad na heliodromu čekao da ga napune
namirnicama. Otkako je šezdesetih u Sjevernom moru otkrivena nafta, maleni
Floro, od nekih osam tisuća stanovnika, postao je opskrbna baza naftnih plat-
formi raštrkanih duž zapadne obale Norveške.
Od aerodroma ih je autobus trebao odvesti do središta grada. Još desetak
minuta vož nje brodom dijelilo ih je od njihova odredišta - dva međusobno
povezana otočića, Færøya i Fæsrøykalven. Ovaj potonji bio je njihov krajnji cilj:
Leon je, pisao joj je, za njih odabrao - hytte, ribarsku kolibu, koja je s dvije
spavaće sobe, jednim bračnim krevetom i dva kreveta na kat, bila prevelika za
njihove potrebe, ali je nudila intimu.
Nije bila sigurna je li intima baš ono što im treba, ali joj se svidjela prostrana
veranda na fotografiji što ju joj je Leon poslao, a koja je pruž ala pogled na mirno
more, obliž nje otoke i, u daljini, divovske Skorpu i Rekstu koji je iza leđa
skrivao mlađeg brata, otok Kinn. Floro, stisnut između dva fjorda, Botnafjorden i
Solheimsfjorden, bio je najzapadniji norveški grad, zapravo najbliž e zapadu od
svih kopnenih nordijskih gradova. Nalazila je u tome neku utjehu; zapadna
strana bilo čega, makar i običnog, sivog Zagreba, uvijek joj se činila kao obećanje
da se nekamo ide, nekamo u bolji ž ivot.
U prepisci s Leonom, nakon što ju je pozvao da dođe k njemu, saznala je,
usput, ponešto i o tome kako točno izgleda njegov posao u Sjevernom moru. Onaj
isti Leon, kojeg nitko od njih posljednjih godina nije shvaćao ozbiljno, u
Norveškoj je, zahvaljujući diplomi geologa, bio cijenjena roba. Nije mogla ni
zamisliti koliko je zarađivao, ali Statoil ASA, norveška multinacionalna kompanija
za naftu i plin za koju je radio, očito je izdašno plaćala kad im je mogao priuštiti
prostranu ribarsku kolibu i njoj platiti cijeli put. U danima prije puta uhvatila se
kako gugla »posao na naftnoj platformi« i gotovo se ugušila štapićima koje je jela,
kad je otkrila da operativni voditelj godišnje zaradi pola milijuna dolara. Leonov
»godišnji« je, po onome što joj je pisao, bio standardna praksa: radnici bi obično
na platformi odradili četrnaest dana u komadu, a potom se odmarali od jedan do
tri tjedna.
Autobus je putnike pokupio i odvezao do ulaza u aerodrom. Uzela je prtljagu i
prošla carinsku kontrolu.
Na dnu hodnika stajao je nervozni Leon. Nespretno je mahnuo i krenuo joj u
2
susret.
* * *
Prva noć u Norveškoj bila je ispunjena treperavom nelagodom. Razgovor je

zapinjao, ako ga je uopće bilo, izmjenjivali su sitnice o Jadrani Luni, o tome
kako je narasla i kako je lijepa, i jedanput se nasmijali tome što sad već sama
zna uključiti Skype pa je Leona budila pozivima u zoru, čim bi ustala.
Izgubili su rutinu, njihova tijela više se nisu znala ponašati jedno kraj drugog.
Ruke su im se skanjivale, oprezno dohvaćale nož , rezale kruh za večeru pažljivo
izbjegavajući prostor onoga drugog kako se ne bi slučajno dodirnuli. U jednom
trenutku za večerom, kad su već malo popili, na sekundu se zaboravila i
polož ila svoj dlan na njegov. Trznuo se kao da ga je dodir prstiju opekao. Brzo je
povukla ruku.
Nije hvatala njegov pogled, ali nije ni on njezin. Gledali su negdje između, u
stol, u zrak koji se oblikovao za njih, posebno tu večer, u iznimno zanimljiv
prostor, prikladan za poglede koji nemaju kamo. Nisu razgovarali o mailovima
koje su izmijenili, nisu za to još imali snage; sve riječi koje su napisali odjednom
su se, pomislila je, oboma činile previše ž estoke da se izgovore naglas. Bilo je
mnogo lakše pisati, nego govoriti o osjećajima - riječi izgovorene naglas bile su
kao bačeni nož evi, nisi mogao biti siguran gdje će se prizemljiti; hoće li pasti na
pod uz tupi zvuk ili će udariti nekoga u srce. Nikad prije nije razmišljala o
riječima kao mogućim oštricama; kako precizno sijeku.
Oko pola deset navečer Leon je nespretno ustao i gotovo razbio čašu, a potom
promrmljao: »Sigurno si umorna od puta, pustit ću te da se naspavaš...« Prepu-
stio joj je sobu s bračnim krevetom. Dok je izlazila iz kupaonice u pidžami - i to
se dogodilo, da se stidljivo presvlači u kupaonici, kao da nije imala cijelu
spavaću sobu za sebe - zatekla ga je kako, nesvjestan, stoji u hodniku i
zbunjeno odmjerava hoće li otići spavati u sobu s krevetima na kat ili se
ispruž iti na kauču u dnevnom boravku.
- Mislim da ću lež ati ovdje... - rekao joj je kad je primijetio njezin pogled,
glavom pokazujući u smjeru mekog kauča koji je gledao u prozore i tamno
more. U redu - rekla je, a da nije znala zašto. - Laku noć...
Ušla je u spavaću sobu i zatvorila vrata. Mirno je lež ala, potpuno budna, sve
do jutra. Nekoliko puta joj se učinilo da čuje Leona kako glasno diše.
Sutradan je prošao u obilasku mjesta, vož nji brodom po arhipelagu, ručku u

središtu Florøa i skajpanju s Jadranom Lunom, Robijem i Sarom. Malo srcoliko
lice smiješilo im se s ekrana, a potom su dobili i nekoliko zvučnih poljubaca i
ž estokog mahanja na odlasku. Idemo na pizzu, obavijestila ih je Jadrana Luna,
už urbana i uzbuđena, a onda se čuo klik i razgovor se prekinuo.
Lakoća koju su uspjeli povremeno dohvatiti preko dana, navečer se
odjednom istopila i opet ih je, oboje - primijetila je - uhvatila neka čudna
nervoza. Tijela su im se ponašala nekoordinirano, nekoliko puta su se sudarili
u kuhinji, iako je bila dovoljno prostrana za desetero; ovoga puta je Leon, na
kraju večere, razbio čašu, pa su umjesto deserta skupljali zajedno staklo s
poda. U jednom trenutku mu je podlakticom okrznula prsa i odskočio je naglo
kao da ga je stresla struja. Nije rekla ništa. Nije znala što bi rekla.
2
Zaspala je odmah, iscrpljena svjež im zrakom od dana provedenog vani, ali se

probudila negdje oko dva ujutro, znojna i gornjeg dijela pidžame podignutog
iznad grudi. Usta su joj bila suha, pa je tiho, bosa, otišla do kuhinje i natočila
čašu vode.
Leon je spavao otkriven, gol iznad pasa, jedne noge izbačene ispod pokrivača,
kao da se hladio od čudne vrućine koja je napunila dnevnu sobu.
Odjednom je postala gladna, nervozna od gladi za dodirom. Spustila se na
koljena pokraj kauča i rukom mu prešla preko golih prsa. Nije se više sjećala
kakva mu je kož a pod prstima, pod njezinim prstima, pa je dlanom prelazila kož u
melodično, kao da iskušava ima li na njegovu tijelu napuklina i ogrebotina.
Promeškoljio se, ali se nije probudio, pa je postala odlučnija i lagano ga
poljubila u usta. Sjetila se njegova okusa, kakav je bio iznutra; Leon se iz
nekog razloga nije znojio kao drugi ljudi, njegov okus i miris ostajali su isti i
noću.
Od poljupca je otvorio oči i uplašeno ju pogledao. Odgurnuo je rukom, tiho
oblikujući jedno »Ne!« u mraku, ali je Krista postala agresivnija i poljubila ga još
jedanput, ovaj put intenzivnije istraž ujući njegova usta jezikom.
- Ne, Krista! - ponovio je glasnije, ali je ona samo tiho jeknula od užitka
koje joj je pružalo ljubljenje. Prešla mu je jezikom lagano preko usana,
izazivajući, ne razmišljajući što će o tome misliti sutra.
Glad je bila jača, traž ila je svoje.

Odupirao se još neko vrijeme u mraku, ali sve slabije, kako je njezina želja
rasla. Odigla je pokrivač s njegova tijela i uvukla se do njega na kauč,
zabacujući glavu, pruž ajući mu vrat, uvijajući se oko njegova tijela kao zmija.
- Krista, Krista, Krista... - ponovio je nekoliko puta promuklo u mraku, a
onda je proradilo sjećanje, uvijek proradi sjećanje, i tijelo je preuzelo kontrolu.
Brzim, odlučnim pokretima - sasvim je nestalo straha i oklijevanja - skinuo
joj je gornji dio pidž ame. Prebacio ju je na leđa i sad je bila ispod njega golih
grudi. Obuhvatio ih je dlanovima, palcima prešao preko bradavica koje su se
ukrutile, a onda spustio glavu pa naizmjence jednu i drugu dodirivao jezikom.
Lagano je zubima prešao preko jedne pa preko druge i potom ustima obuhvatio
punu dojku i pož udno je počeo gutati.
Lijevom rukom skinuo joj je donji dio pidžame, a potom i gaćice. Spustio joj
se preko trbuha među noge i zaronio glavom. Tijelo joj se izvijalo dok ju je lizao
i jezikom prodirao sve dublje; već je drhtala. Spustila mu je ruku na glavu,
ukopala prste među kosu. Raširila je bedra, sasvim mu se otvorila.
U tom trenutku on više nije bio Leon, a ona nije bila Krista. Proradilo je u
njemu nešto divlje, nešto što nije bilo sasvim ljudsko, ali se ljudsko u njemu
često o to spoticalo; htio ju je jebati; osjećao je da ona ž eli to isto, pa su njež ni
dodiri odjednom postali odlučniji. Stao je, podigao glavu i promatrao kako mu
se nudi, kako mokra svjetluca u mraku.
Okrenuo ju je na trbuh, podigla je straž njicu i naglo je ušao unutra. Stajala je

četveronoške, grudi su joj se klatile u ritmu njegova zabijanja, privukao ju je
2
bliže, jednom rukom milujući je između nogu, drugom hvatajući pune dojke.
Pustila mu je kontrolu, miljela mu je ta misao rubom uma, ali ritam ga je već

preuzimao. Ž elio ju je samo jebati; odjednom je ž elio da cvili, i stenje, da ga moli,
da grebe, da se njezino tijelo nabija na njegovo, da bude potpuno ovisna, i još
više mokra, toliko mokra dok se oboje na utope. Ili zaborave.
Poslije, popela se na njega ponovno, zajašila ga je nogama, dok joj je on trljao

bradavice i pokušavao je privući što bliže sebi, svojim ustima, ali ga nije puštala,
samo se ritmično dizala i spuštala, usisavajući ga u sebe, sve dublje i dublje, dok
nije svršila snaž no.
Riječi im možda nisu išle najbolje, ali jebanjem su uvijek znali dobro
razgovarati. Baš zato je prevara posebno boljela.
* * *
Ujutro više nije bilo uzmicanja. Morali su razgovarati. Kad je otvorila oči, Leona
nije bilo pokraj nje u krevetu kamo su se preselili u noći. Ustao je ranije, skuhao
kavu i sjeo na osunčanu verandu, piljeći nedokučivo u daljinu, kao da bi mu
more moglo dati odgovore. Razmišljanje je Leonu - to se očito nije promijenilo u
njegovoj nedavnoj preobrazbi - oduvijek zadavalo bol, jer bi mu se čelo naboralo
kao da žvače ž eljezo.
Natočila si je kavu u šalicu i sjela pokraj njega. Okrznuo ju je pogledom koji je
govorio Hej..., ona se pažljivo namjestila u drugu stolicu, izbjegavajući intimnost i
dodire.
To sinoć... Je li tako pokušala sprati sram koji je mjesecima osjećala? Poništiti

dodir one druge žene, Vesne? Ili je mislila da bi ih tako mogla vratiti na početak,
kao da ih je - njih kao par - restartala, pa su, eto, opet tu: malo oštećeni, jer ih
je ugasila usred procesuiranja, pa nedostaju neki fajlovi, ali ipak u radnom
modu, spremne da nastave izvršavati zadatke?
Bio je to divljački, očajnički seks, pomisli. Činila je sve ono što inače nikad
ne čini. Kroz glavu joj proleti slika trenutka u kojem ga je pohlepno uzela u
usta, gutajući i sišući, i njegovi prsti zabijeni u njezino međunožje, a potom
jezik koji ju odlučno liž e... Poput dviju životinja... Sve je to mož da činila i prije,
ali ti dodiri otprije bili su uronjeni u njež nost i ljubav, a sinoć je samo otimala,
i nametala se, i zaposjedala. Ona je njega odvukla u krevet, a on se samo pustio,
uz ponešto odupiranja.
Smiješno, malo se osjećala kao pobjednica, kao - pokazala sam joj, Vesni, da
ipak imam još neku moć nad tobom. Ti si moj teritorij, ona je bila samo privremeni
zaposjedač.
Ali, zapravo, sad kad razmisli, dok on i dalje pilji u muljavo more... to je bilo
vraćanje suvereniteta, reintegracija u geografiju matične zemlje.
- Osjećaš li se bolje... sad? - prekinuo je tišinu napuklim glasom. Zvučao je

malo povrijeđeno.
- Bolje? - ponovila je.
- Pa sad kad si joj pokazala... To si htjela, zar ne? Zato si to učinila, da bi joj
2
pokazala.
Pocrvenjela je. Osjećala se kao dijete kojem je netko odrastao opalio pljusku
jer je drugom djetetu povukla gaće i otkrila golu guzu.
- Nema potrebe za to, Krista - dodao je tiho. – Zbilja nema. Stid me je to reći,
jer potvrđuje koliko sam govno bio, ali ne moraš ti njoj ništa dokazivati. Ona
nikad nije imala značenja. Barem ne značenje kakvo ti imaš u mojem ž ivotu.
Ona je, na moju sramotu, bila samo rupa.
Zagrcnula se kavom od brutalnosti riječi.
- Razmišljao sam da joj napišem pismo... – nastavio je govoriti, ne obraćajući

pažnju na njezinu neugodu. - Pismo u kojem bih se ispričao za to kakav sam
bio. Ali nisam siguran da je to pametno... Ako je to još boli, samo ću povećati
bol. A ako je zaboravila, čemu je podsjećati? Š to ti misliš?
- Š to ja mislim? - ponovila je u nevjerici. - Š to ja mislim o tome da ti

pošalješ pismo svojoj ljubavnici?
- Bivšoj ljubavnici, Krista. Ne znam... čini mi se da bi to bilo ljudski, kad već

onda nisam bio čovjek prema njoj.
- Ne mogu ti dati odgovor na to. Ne ja. Uradi što hoćeš - izgovorila je to

otresito, a onda naglo ustala i krenula natrag u kolibu.
- Krista... - zaustavio ju je. - Nemoj se ljutiti, molim te. Nisam to rekao zato
što te ž elim isprovocirati. Mislim... mislim da moramo razgovarati o svemu,
otvoreno, inače nikad to nećemo uspjeti zaboraviti.
Zaboraviti? Nije sigurna da će ona to ikad uspjeti zaboraviti, koliko god o tome
razgovarali.
- Mož da zaboraviti nije prava riječ... - nastavio je. - Možda bismo to mogli
preboljeti... Nemoj me krivo shvatiti, ovo što ću sada reći... Uživao sam sinoć s
tobom. Jako. Činilo mi se da ću eksplodirati milijun puta od svakoga tvojeg
dodira, ali... ne ž elim više tako... Hoću reći, ne smeta mi da je i tako, ali nisam
siguran da mogu samo tako, ako je to tvoj plan, da odsad naš život bude takav.
- Nemam ja nikakav plan - otresla se.
- Krista..., pokušaj me shvatiti, molim te. Znam da sam ja kriv, odgovoran za

ovo, znam da je to posljedica onoga što sam ja učinio. Ali, ne moraš to činiti,
zaista. Ne moramo se jebati zato da bi ti sebi, ili meni, ili njoj,dokazala da i ti
mož eš tako, da u meni mož eš probuditi to.
Pogledala ga je s už asom, a onda naglo briznula u plač. Ono što joj se,
sekundu prije, u opet izdignutoj povrijeđenosti činilo kao pobjeda nad drugom
ž enom, sad se jasno pokazalo kao slabost. Gotovo kao prljavština. A ovoga
puta je govna na njih ona sama nabacala.
- Krista... - čula ga je dok je trčala s terase u kuću. - Ono što ti budiš u

meni mnogo je više... Krista, ž elim da se opet volimo...
* * *
2
Bio je u pravu, naravno.

Sjedila je u mraku, naslonjena na kauč, dvostruko zaštićena. Mrak je bio tu
zato da joj lice ne bi izdajnički gorjelo od srama što ga je osjećala; kauč joj je
podupirao leđa, a možda i krhko samopouzdanje. Kauči su, pomisli gorko,
općenito dobri, kako je otkrila u mjesecima nakon što ih je Leon napustio.
Dobro, nakon što ga je ona otjerala, ispravi se u mislima. Kauč je noću, a nekad i
danju, kad bi bio jedan od onih teških dana, sasvim dobro mogao zamijeniti
ljudsko biće koje ti nedostaje: šutio je, a svejedno grlio sleđa.
Leon je otišao. Nije pitala kamo ide. Učinilo joj se da se njemu učinilo kako je
bolje da ju ostavi samu nakon onoga razgovora od jutros. Pokušao je još
jedanput kasnije, kad je prestala plakati, objašnjavajući kako ž eli da se između
njih vrati ljubav, ako ona misli da je ljubav moguća. Kako mu se čini da ga ona
ne bi mogla poljubiti na danjem svjetlu, gledajući ga u oči, jer ne bi mogla
podnijeti njegov dodir lišen sigurnosti mraka.
I u tome je bio u pravu. Na sekundu, povrijeđena, premišljala se da ga ipak
poljubi, da mu dokaž e da mož e, i da sve ono od sinoć nije bilo onako kako je
precizno dijagnosticirao, ali je brzo shvatila da ne mož e prijeći tu nevidljivu
granicu između njih dvoje. Da mož e samo otimati, voljeti bijesom. Nije mogla više
voljeti ljubavlju. Koliko god se on promijenio, njegovo je lice i dalje bilo isto, a to
je lice vidjela u noćnim morama kako se naginje nad neku drugu ž enu, kako je
strastveno ljubi i dodiruje i možda se čak s njom i smije, onako kako se smijao
i s njom, Kristom.
Taj zamišljeni smijeh, taj humor i šale koje su izmjenjivali u njezinoj glavi, to
joj je najtež e padalo jer je podrazumijevalo da se razumiju, da se poznaju i da
su si bliski. A bliskost kakvu su njih dvoje imali - Leon i ona, nije bila spremna
ni s kim dijeliti. Bliskost je bila dokaz da su, nekako, njih dvoje bili stvoreni baš
jedno za drugo. A strah od te imaginarne bliskosti s drugom ž enom, budio je i
sasvim nove strahove - da se, primjerice, njoj povjeravao, da je njoj govorio
koliko mu je teško biti suprug, ili otac, da s njom dijeli sebe i da mu Krista više
nije važna.
To joj nije mogla oteti i vratiti sebi. Sigurno ne seksom.
Sve te misli samo su je izluđivale. Imala je osjećaj kao da se gura u taj neki
prostor u kojem za nju nema mjesta. Ono što je bilo, više nije mogla
promijeniti. Nije to mogla promijeniti, čak ni dok je trajalo, i ta misao - da je
Leon podijelio neki dio sebe s nekom drugom ž enom i da ona na to nikako ne
mož e utjecati, da se ne mož e u to umiješati, ni to izbrisati - u njoj je stvarala
potpuni očaj. Za njega je to bilo gotovo, taj dio joj je bio jasan, no za nju...
nekad joj se činilo da je sve to za nju tek počinjalo. Mogla je maštati koliko je
htjela - a nekad je to doista činila tješeći se u mraku Novog Zagreba - zamišljati
da je Leon onaj otprije, da se prevara nikad nije dogodila... ali kad bi se upalilo
svjetlo, kad bi mu pogledala u lice... sve je to tamo pisalo. U očima.
Leona kakav je nekad bio, više nema. Pred njom je stajao stranac koji mu je
ukrao lice, i život, i nosio njegove pogreške bez stida...
- Dobra večer, ja sam Sima - odjednom je na engleskom progovorio glas iz
mraka terase i ona je uplašeno vrisnula. - Oprosti, molim te, jesam li te uplašio?
Ti si sigurno Krista, zar ne? Silno sam te htio upoznati, Leon mi je puno pričao
2
o tebi! Nije ti rekao da dolazimo?
Visoki muškarac crvene kose ulazio je u kolibu kroz otvorena vrata terase i
srdačno joj pruž ao ruku. Izgledao je kao Viking sa slika.
* * *
Prizor je izgledao kao iz nekog vica. Za stolom sjede Norvež anin, Rumunj i
Rus... Bilo je to baš u Leonovu stilu: kad zapneš, kad ne znaš kako dalje, uvedi
nove ljude u priču.
Rus je donio votku; preostala trojica muškaraca nasmijala su se kad je

znakovito stavio bocu na stol, kao da je u pitanju neka privatna šala. Krista je
krenula izvaditi čaše, ali su njih četvorica uporno inzistirali da im da šalice.
Popustila je, pa je i sebi izvadila jednu. Votku nije pila više od dvadeset godina,
još od izlazaka u srednjoj školi kad je to bilo jedino piće, s juiceom i zrnom kave.
U sjećanju joj je ostao limunasti okus, pomiješan s mučninom, no ova je votka
bila drugačija.
- Prava ruska. Domaća - rekao je Rus, kao da to sve objašnjava.
Pa su joj ispričali, na mješavini jezika i uz glasne usklike, kako su se prve

večeri, nakon Leonova povratka na platformu, na Marihone - jesi li znala da
Marihone znači bubamara na norveškom, srećonoša, pitao je Sima - strašno napili i
posvađali zbog toga što je Leon doista vidio na dnu Save. Je li to bio vampir ili
anđeo? Smijali su se glasno i lupali dlanovima o stol, prisjećajući se
Rumunjeva straha od mrtvaca i Norvežanina cjepidlake koji je, iako pijan,
ozbiljno objašnjavao nordijsku mitologiju... Leon je bio u pravu, sviđao joj se
Sima, tako krupan, s grivom crvene kose i bujnom bradom, izgledao je doista
kao neki nordijski bog ili neustrašivi Viking. Pogledavao ju je preko stola i
smiješio joj se svijetlim očima, sjajem koji je, činilo joj se pod utjecajem votke,
naslijedio od nekih davnih predaka koji su osvajali mora ili krotili mitske
nemani.
No, više od svih njih, iznenadio ju je Leon; neki drugi Leon koji je izronio
pred nju te večeri. Prvi put joj se učinilo da doista, u stvarnosti, može napipati
tu promjenu koja mu se dogodila, a koja je nestala kad su se sreli uživo. Ispred
nje se opet pojavio Leon iz pisama i zamijenio preljubnika kojeg nije mogla
poljubiti gledajući ga u oči. S drugim ljudima, s ovim ljudima, Leon je bio ono
što je postao u međuvremenu - nasmijan i opušten, krivnja je skliznula s
njegova lica nekamo pod stol ili se možda, naprosto, utopila u drugoj šalici
votke.
I on ju je gledao preko stola, sasvim drugačijim pogledom nego Sima. Gledao

ju je otvoreno; gledao ju je dopuštajući joj da ga gleda - izlož io se potpuno,
providan, a onaj, njoj inače nevidljivi svijet, koji stanuje u njemu, odjednom je
pred njom bio živ i užurban, izlož en bez straha. Iz Leona je izronio neki tajni,
podzemni grad, sav od misli i osjećaja, i sve je to bilo prostrto njoj, da pregledava i
ispituje.
I ljubav, bilo je u njegovim očima more ljubavi. Isprva, bilo joj je neugodno pred
tako ogoljelim pogledom; pogledom koji joj se nudio, koji je njega nudio, kao da
bezglasno izgovara tvoj sam, znaš da sam tvoj. To more ljubavi u njegovim očima
2
bilo joj je odnekud poznato, i trebalo joj je nekoliko minuta da shvati da je to

more ona posijala, jednom davno, kad se nije bojala biti ranjiva, dok je još voljela
kao dijete. Prepoznala je valove tijela na kojima ga je nekad njihala i na tren joj je
došlo do zaplače, jer je bila uvjerena da je sve to izgubljeno, da nikad nije
doprla do njega, a sad je, u pogledu, otkrila da se sve to more taložilo u Leonu
godinama - i da je bila potrebna paklena oluja da more razbije ograde i iscuri. U
ocean.
Sima, koji je iz nekoga razloga prema njoj razvio trenutačnu i potpunu

slabost, obgrlio ju je velikom rukom, prislonio sebi na rame i pomazio po plavoj
kosi.
- Š to kaž eš, Krista, da odemo na jedan mali izlet? - rekao je i namignuo

muškarcima za stolom.
- Izlet? - ponovila je petljajući jezikom od votke.
- Pripremili smo ti izlet. Vani čeka brod našega prijatelja koji nas ponekad
vozi na kopno s platforme i natrag. Veliki brod, nikakva šala - objasnio je.
- Mi mislili... - ubacio se Rumunj - da ti htjeti vidjeti Sjeverno more. Mora

vidjeti Sjeverno more! Veliko, beautiful!
- Kraljevna... - rekao je Rus - svidjet će ti se!
* * *
Iza njih se širila brazda, ispred njih se otvarao Mjesečev put. More je bilo
posuto srebrom s neba i opet joj se, dok je sjedila na pramcu broda usred noći,
učinilo da je u najhitnijim trenucima njezina ž ivota, njihova ž ivota, Mjesec bio
njihov najvjerniji pratitelj. Luna. I kad nije bilo toga djeteta pokraj njih, slala je
izaslanika, tiho se nasmijala u sebi.
U odsjaju mora ukaza joj se odjednom malo nasmiješeno lice, pa cijeli lik
djevojčice koja trči po valovima. Mjesec i dijete isprepleli su joj se pred očima, kao
da su jedno.
- O čemu razmišljaš? - pita je Sima.

- O Jadrani Luni.
- Djevojčici koja razgovara s

anđelima? Kimne glavom.
- Vjeruješ li joj? - pita Sima, dok gleda u daljinu kao da nešto iščekuje.
- Da - odgovori bez razmišljanja.

Da, ponovi u sebi, vjerujem joj. Samo tako, nakon svega, shvaćanje sjedne u
nju, kao dio koji joj je nedostajao.
- Ali prije, na početku, nisi joj vjerovala?

- Ne, nisam, ali...
2
I počne priču. Ima nešto u njemu, možda u tonu njegova glasa, a mož da u
njegovoj impresivnoj visini i masi, što joj daje sigurnost da govori lako, i da sve
prizna, bez imalo tegobe i srama. Podsjeća je na Robija, a opet... potpuno je
suprotan Robiju, ali ne zna po čemu.
- Mislila sam da joj nedostaje Leon i da je zato izmislila anđela. Ne da ga je
izmislila kako izmišljaju odrasli, svjesno i namjerno. Vjerovala sam da ga je
izmislila iz uskraćenosti, i to mi je bilo strašno, jer je tako mala. Mala, mala,
sasvim mala. Nema ni osamnaest kila, znaš, baš je sićušna. I kad je počela
pričati o Manuelu, tom anđelu... srce mi je htjelo prepuknuti. Podsjetila me na
mene dok sam bila mala. A davno je bilo to kad sam ja bila mala... Zaboravila
sam koliko sam se ja osjećala uskraćeno...
Iz mora, učini joj se, nešto iskoči visoko u zrak, nešto masivno, neka sjena
izdvojena iz srebra, protegne se elegantno i zamre natrag u mrak. Bez svjetla,
pomisli, sjena je mož da čudovište, a možda samo sjećanje.
Pokraj djevojčice na valovima, njezine djevojčice, sad korača još jedna,
razvezanih vezica, čuje ih kako se vuku po pjeni. Srebrna Luna, svjetlohodna,
sjeti se izraza iz jednog romana, okrene se i pruž i ruku onoj izgubljenoj. Dijete
pruž i ruku njoj.
- Bilo mi je to nepodnošljivo... da ju je, nekako, uskratio moj izbor, moj loš
izbor i moje pogreške, naše pogreške.
- A sad više ne misliš tako? - pita Sima.

- Ž ao mi je što sam joj govorila da anđeli nemaju krila. Iako ona sad tvrdi
da zbilja nemaju.
- Neobično...
- Š to je neobično?
- Pa... - započne Sima - ...neobično mi je to što se čini da je anđeo zapravo
htio razgovarati s tobom.
Nije o tome tako razmišljala, ne. Pogleda u Simu zamišljeno, kao da su se
odjednom pred njom otvorila sasvim nova vrata.
- Kako to misliš?
- Jadrani Luni su oni, po tome što mi je ispričao Leon, okej i sa i bez krila.
Ali čini se da je anđeo silno tebi htio dokazati da ih ipak ima. Kao da te htio
impresionirati.
- Ali ih nema... - zbunjeno ga pogleda.
- Pa, da, o tome govorim. Zvuči gotovo kao da je provocirao... - nasmije se. -
Zapravo, cijela ta vaša priča zvuči kao jedna velika provokacija. Dijete ti
razgovara s anđelom, muž ti sanja mrtvog brata, prijateljica ti potom nađe sliku
koju je stavila u mamin lijes, a onda svi, krivnjom toga anđela, upadnu u rijeku
iz koje ih spase on, tvoj mrtvi brat i neobičan pas. Š to ti to govori?
- Nemam pojma... U jednom trenutku, tamo na rijeci, dok sam razgovarala s
policajcem, učinilo mi se kao da se nebo otvorilo... kao da se izlilo u ovu
2
stvarnost.
- Zanimljiva usporedba...
- Hoću reći, nisam previše razmišljala o tome. Bili su pothlađeni, Leon u
nesvijesti, nekako te sve to odvuče... Sretan si jer su ž ivi, jer je dijete dobro. Ali
nisam znala kako bih si to objasnila. Ne znam. Mož da bih si sve to objasnila
kao neku kolektivnu halucinaciju da...
- ... da nije bilo onoga policajca.

- Da. Da nije bilo onoga policajca. - pogleda ga zbunjeno. - Tebi je to Leon
zbilja potanko ispričao!
- Zanimaju me takve teme - slegne ramenima. - Zanima me nevidljivo. Jesi li
ikad razmišljala o tome kako je čovjeku vidljivo samo ono što mož e pojmiti?
U daljini, odjednom, učinilo joj se kao da je more poskočilo. Kao da je srebrni
odsjaj iskočio visoko iz mora, u želji da se vrati Mjesecu.
- Jesi li vidio to?! - povikala je upirući prstom u tamu.
- Naravno - nasmiješio se. - To je tvoje iznenađenje.
- Moje iznenađenje? Mjesec koji skače u mraku? Š to je to? Nešto kao
aurora borealis?
- Ne! - nasmijao se grohotom. - To su samo orke!
* * *
Odjednom se more ispred njih uskomešalo, od visokih masivnih tijela koja su
izranjala iz dubine; od zviž duka, zazivanja, kliktaja i krikova nalik ptičjima.
Orke su istezale svoje bijele trbuhe visoko; činilo se na sekundu kao da
balansiraju na repu, a onda bi se stuštile u dubinu, prskajući i pjeneći vodu
oko sebe.
Uplašila se, ali Sima ju je umirio - bili su dovoljno daleko da ih jato ne mož e
zahvatiti, a opet dovoljno blizu da vide ples kitova ubojica. Nisu opasni, rekao joj
je, iako im ime govori suprotno. Osim toga, nacerio se u mraku, ova vrsta jede
samo ribu.
U mjesečevoj tami ispred njih je izronio jedan posebno velik mužjak. Sima je
procijenio da je dulji od devet metara, što znači da bi tež inom mogao doseći i
nekih deset tona. Takvi veliki primjerci, objasnio joj je, rijetko su se viđali -
muž jaci uglavnom narastu od šest do osam metara i ne prijeđu šest tona
težine, dok su ženke manje, i tu je prstom pokazao na jednu.
- Ovo mu je moguće majka... - objasnio je. - Kitovi ubojice su zapravo
Talijani, znaš. Ž ive s majkama do kraja ž ivota, a ove mame žive dugo, i do
devedeset godina.
Zahihotala se, pa je objasnio: orke žive u matrijarhatu, u jatu u kojem putuju i
do četiri generacije zajedno, ako su od kitova koji migriraju. Jedinke se od jata
odvajaju tek na nekoliko sati, zato da bi se hranile ili parile. Genetski povezana
jata udružuju se u klanove, a njih pak povezuje sličan dijalekt.
2
I, kao na neku nevidljivu Siminu naredbu, jato kitova u tom trenutku

zaklepeće.
- Glasaju se i frekvencijama, no njih ljudi ne mogu čuti... - objasni joj Sima.
- Barem ih ne mogu čuti obični ljudi...
- A ti mož eš? - upita ga Krista zadirkujući.

- Mož da si samo umišljam da mogu... - odgovori joj nekako sjetno.
- Pa što kažu sada?

- Draga Krista, jako nas veseli upoznati te...
Potegne ga za pramen kose.
- Zezaš me.
- Ne, ne uopće... Mislim da im se sviđaš. Pogledaj kako ti se onaj tamo
udvara... Kitovi znaju na milju, a kamoli ne nekoliko desetaka metara
udaljenosti, prepoznati dobru majku.
Je li to ona bila - dobra majka? Samo dobra majka? Je li zato Leon učinio to
što je učinio? Htio je ž enu, suprugu, partnericu, a pokraj njega je u krevetu
spavala - samo majka?
- Nemoj se ž alostiti, Krista - kaž e Sima, kao da s njezina lica mož e pročitati
što misli. - Kad kažem majka, ne mislim ništa loše.
- Znam, znam...
- Postoje ljudi koji su dobre majke općenito, ne samo djeci...

- Hvala - odgovori ona jetko.
- To je bio kompliment.
- Nisam sigurna da je Leon bio osobito sretan s mamom. Hoću reći, sa mnom.
Ali ona meni nikad nije bila samo to, samo dijete.
- A što ti je bila?
- Dokaz da je sa svijetom sve u redu. Kad mož e stvoriti nešto toliko lijepo...
- izgovori to jedva, jer joj je knedla zapela u grlu.
I tu joj onaj komadić doista sjedne, ona vrata koja joj je, sad joj je jasno, Sima
nekako uspio otvoriti da kroz njih pogleda. Vidljivo je ono što se mož e pojmiti,
da. A njoj se sada, prvi put u ž ivotu, čini da je Jadrana Luna doista bila dar s
neba za nju, na toliko mnogo načina.
Znači li to da joj je Jadrana Luna nekako bila predodređena još dok je ona
sama bila dijete? Je li Mjesec, u okviru prozora bolničke sobice, nakon Petrova
utapljanja na Savi, nijemi svjedok njihove krivnje, već tada naviještao
iskupljenje? Je li gledao na njih s neba i poručivao, suosjećajno, da će ž ivot u
odrasloj dobi ipak biti drugačiji? Da će stići jedna djevojčica koja će uspjeti
prizvati oca s drugog kraja svijeta?
Odjednom joj se potpuno uvjerljivom čini ta ideja da se Leon vratio kući jer
2
ga je nekako dozvala Jadrana Luna! Pogleda Simu u čudu, kao da mož e čitati
njezine misli, a on joj se samo smiješi. Usnama, i licem, ali najviše očima u
kojima Krista hvata odsjaj mora iza svojih leđa i orki koje visoko, hrabro skaču.
Odjednom joj se čini da je sve moguće. Č ak i to da je jedna petogodišnja
djevojčica, nekako, čarolijom koja sigurno nije s ovoga svijeta, uposlila snove i
anđele da joj prizovu oca. Je li to doista moguće, kao da pita Simu očima, a on
kimne. Doista je moguće da dječja ljubav prizove oca kući? I da pritom »natjera«
sve nevidljive sile da joj pomognu? A Sima i dalje, potpuno neshvatljivo, kima
glavom, nekako mudro, dok mu se crveni uvojci, sada tako mračni, tresu u
tami.
Ništa nije bilo slučajno, misli Krista na pramcu broda. Taj anđeo, bila je sad
uvjerena, nije se pojavio sam od sebe; Jadrana Luna, ili njezina želja za Leonom,
nekako ga je izdvojila iz mora vječnosti, onoga iznad oblaka, mora tišine iz kojeg
svi dolaze i u kojeg će se svi jednom vratiti, mirni i spokojni. Pohranjeni za
vječnost.
I Petar je - i to joj sad postaje jasno dok valovi udaraju u truplo broda, ili ih
brod stvara probijajući se naprijed, u posrebreno crnilo - mirno obitavao među
zvijezdama. Iznenadi je spoznaja kako je to oduvijek nekako vjerovala. S
godinama se taj osjećao, bez izgovaranja na glas, u sigurnoj tišini srca, nekako
ukotvio u njoj: Petar je i dalje negdje ž iv; takva blistava osobnost, kakav je bio
njezin brat, nije mogla samo tako prestati postojati.
- Vjeruješ li ti da ljudi žive i nakon smrti? – upita ga iznebuha.
Sima se počeo tako glasno smijati da se, sasvim moguće, brod malo zaljuljao.
- Pitanje je vjeruješ li ti? - odgovorio joj je kroz smijeh.
- Meni se sad čini... - krenula je polako - ...da je Petar bio pohranjen negdje
gore, s ostatkom moje obitelji, i tamo me čekao da i ja jednog dana dođem.
Vidiš, sad kad razmišljam, mene nije iznenadilo kad je policajac ono rekao...
Ne, ne... Mene je to više razveselilo... Kao da mi je Petar napokon poslao
razglednicu s putovanja... –rekla je Simi.
Kimnuo je s razumijevanjem.
- Mislim, on, policajac, nije znao da se moj brat vratio iz mrtvih, ali ja sam
znala. Ne iz mrtvih, nije to dobar izraz... Ne mož eš se vratiti iz mrtvih, kad nisi
mrtav... A onda i taj anđeo... - nasmijala se. - Zbilja ima smisla za humor. Kad
već nema krila. O, bož e... ovo je sad zbilja neobično...
- Š to? - pita Sima, iako se njoj čini da pita samo reda radi, da odgovor već
zna.
- Pa sad mi to sve izgleda, znaš, ovo je baš smiješno malo... Sad mi to sve
izgleda kao urota! Kao da se dijete urotilo s nebom. Ili nebo s djetetom. Ili netko
s nekim, i svatko sa svakim! Zbog nas! Ništa mi više nije jasno, a sve mi je
jasno...
Kao da to ž eli potvrditi, jedna orka iskoči dvadesetak metara ispred broda i
svom se snagom baci natrag u more, na leđa. Bogte, pomisli Krista vrisnuvši od
iznenađenje, ovo je izgledalo kao da nam se poklonila.
2
* * *
- Už asno si dramatičan, znaš - Ariel je kolutala očima u mraku.

- Ja vidim u mraku, znaš. Š to znači da vidim i kad kolutaš očima - odgovori
joj Sima.
- Gdje ti je mač? - pitala je šećući palubom i naginjući se preko ograde.
- Ne treba mi ovdje mač. Pametnim ljudima dovoljne su i riječi.
- Riječi, baš! Dovukao si jato orki!
Eh, zbog toga mu je bilo istinski ž ao. Š to taj dio, to s orkama, nije mogao
objasniti Kristi. Nekako je zamišljao da bi joj se to baš svidjelo. Jer su orke, i
Sjeverno more, bili idealan dar za nju - spoznaja u moru prekršenih obećanja.
Da, da, sigurno bi joj se to svidjelo, ali i ovo je bilo dovoljno, nadao se. Leon,
Rus i Rumunj zazvali su je na drugu stranu velikoga broda. Otrčala je lagano,
kao dijete, vezica sigurno stegnutih.
- Otkad je Sjeverno more postalo more prekršenih obećanja? - pitala je Ariel
gladeći jednu orku po nosu.
Doplivala je mirno, ne uznemirujući brod, i podigla pjegavu glavu do visoke
ograde. Dobro da je i kapetan bio na drugoj strani, pomisli Sima, jer bi, da je
vidio gdje se nalazi orka, vjerojatno digao uzbunu, usprkos masivnosti broda.
- Orke su dobile ime po rimskom bogu Orcusu, Plutonu. Bogu podzemlja, ili
onome koji je kažnjavao za prekršene zakletve...
- O, kako dovitljivo! Sigurna sam da bi se šala svidjela i Leonu - naruga mu
se Ariel.
- Naziv dolazi od latinske riječi orcinus, što znači »iz kraljevstva mrtvih« ili
»oni koji pripadaju Orcusu«. Nekad je Pluton bio i sinonim za pakao.
Pretpostavljam da ima nešto u tome, ako vjeruješ u takve stvari.
- Kakve stvari?
- Pa u prekršene zakletve. Ž ivjeti u svijetu prekršenih zakletvi zapravo znači
ž ivjeti u paklu, zar ne?
- Dramatičan i načitan! Zbilja si frajer! I, do kad ćeš glumiti Vikinga?
- Pa... ne još dugo, zapravo - odgovori Sima.
- Čekao si nju, zar ne? - upita Ariel odjednom njež no. - Slab si na nju.
Oduvijek si bio najviše slab na nju...
- Teško se ne diviti nekom tko je tako dostojanstveno prihvatio gubitak, zar
ne? Njoj sam najviše oduzeo smrću, a svejedno nije izgubila vjeru u ljubav.
- Misliš? Ili se nadaš da nije?
- Š to ti zapravo radiš ovdje, Ariel? Nemaš li nekoga pametnijeg posla?
Trenirati mačke ili tako nešto? - odgovori joj jetko.
- Ah, to sam već obavila. Beh je dobro, hvala na pitanju, sve šape su na
2
moru, ovaj broju - zahihoće se. - Mislim, znam da brinuti se o mačkama nije
isto kao imati orke pod kontrolom, ali čuj...
- Ariel... - zarež i Simi.
- Hajde, hajde, što se žestiš! Č ekam Rose. Sad će zora, to je njezino doba.
No, evo je!
S prvom zrakom sunca, točno u 3.30, sanjiva Rose tiho je sletjela na palubu.
Izgledala je iscrpljeno.
- Kako ide, Rose? - veselo je pozdravi Ariel.
- Zlo mi je od pudinga! Ne mogu više jesti te pudinge!
- Rose... ti znaš da zapravo ne jedeš te pudinge?
- Naravno da znam! - otrese se Rose. - Ali moram trošiti toliko energije na
to da oni nestanu iz zdjelica! Potpuno sam iscrpljena!
Sima se glasno nasmije.
- Š to se ti smiješ! - obrecne se na njega. - I zašto izgledaš tako čudno?!
- Oh, Rageor se igra Vikinga. Pardon, Plutona - ispravi se Ariel.
- Nije li vam nekad muka od te njihove slobodne volje? Mislim, to je tako
komplicirano! Ja bih im je najradije oduzela!
- U čemu je problem s Jadranom Lunom i pudinzima? - pita je Ariel
suosjećajno.
- Iz nekog razloga ona je uvjerena da ja to mogu pojesti. A ne mogu! Pa ja
onda učinim da ti pudinzi nestaju, kao da ih zbilja jedem. No, ono što me
muči,mislim, ona laž e! Uporno Robiju i Sari govori kako ja ž elim probati svih
pet vrsta koje su kupili, iako sam ja rekla da mi se najviše sviđa malina i da mi
je jedan dovoljan. Po cijele proklete dane oni kuhaju te pudinge, i ja po cijele
dane činim da nestaju! Mislim, ona laž e i ja tu ne mogu ništa učiniti!
- I kažeš, ide ti na živce ta njihova slobodna volja...
S druge strane palube ž amor se odjednom pojačao.
- Vrijeme je da krenete - kaže Sima - Vraćaju se.
- Okej - uzdahne Rose. - A kako tebi ide? Hoćeš li ih uspjeti pomiriti?

Hoće li ih uspjeti pomiriti? Slegne ramenima. Ne zna. On nije taj koji miri.
Njegovo je samo da uzme terete, ako ih daju, i pusti svjetlo unutra.
Zamahne rukom i orka se, nosa priljubljena uz ogradu, odlijepi od broda i

zapliva prema jatu. U daljini, jato kitova ubojica već je demonstriralo silu - brzali
su u trk, na daleki, hladni sjever, tempom od trideset čvorova na sat, dok je jutro
polako osvajalo Sjeverno more, a Ariel i Rose nestajale u nevidljivo.
More prekršenih obećanja. Još je samo to ostalo.
** *
2
Dječja urota, ali sasvim drugačija od one njihove, iz djetinjstva, urote okovane
šutnjom i krivnjom. Ovo se dijete, njihovo dijete, urotilo da bi donijelo ljubav na
svijet. I da bi donijelo mir, prije svega mir - tati i, odjednom shvati, i njoj.
Misao joj se tako jasno razlila umom da je poskočila iz kreveta, odjednom
budna. Sanjala je taj neki čudni san, prepun svjetla i perja, stajala je negdje
visoko, možda na vrhu zgrade, obasjana suncem... Ne! Sunce je odjednom izašlo
i ta ju je misao pogodila toliko jasno da se probudila. Nije smjela više ni
trenutka potratiti, nije smjela zaboraviti. Probudi se, probudi se, šaptao joj je neki
glas u polusnu, dok ju je jedno meko pero škakljalo po licu.
Mora to reći Leonu! Dijete se urotilo protiv nas, možeš li vjerovati!
Bio je već budan, stajao je pokraj prozora i čitao s papira koji je držao u ruci.
- Hej... - rekao je tiho i podigao pogled. Oči su mu bile mokre.
- Je li se nešto dogodilo? - upita zabrinuto.
- Sima... otišao je... morao je iznenada otići, neke obiteljske stvari. Ostavio
je poruku. I za tebe je ostavio pismo - pokaže prstom na stol u blagovaonici.
Bilo je ispisano čitkim, širokim rukopisom. Slova su se lagano naginjala
udesno, ispunjavajući ravne redove.
Draga Krista,
morao sam hitno otići. Ništa strašno, ne brini. Samo neodgodivi obiteljski poslovi
- bratu i sestri treba pomoć.
Draga Krista..., proveli smo samo jednu večer razgovarajući (i gledajući orke!), ali
sinoć mi se učinilo kao da te poznajem cijeli život. Neobično je to, zar ne? Nekoga
tek upoznaš, a svejedno razgovor s njim poteče lako, i prisno, kao da ste odrasli
skupa.
Kad si mi pričala o svojem djetinjstvu, imao sam osjećaj da te vidim, kao da sam
bio tamo - tu malenu djevojčicu, koja je ostala bez ikoga, a ipak, a ipak... iskra
života se u njoj nije ugasila! Kakva pobjeda, Krista! Baš si inspiracija!
Bilo mi je predivno slušati te kako pričaš o svojoj djevojčici. Ima veliku sreću što si
joj ti majka. Može li život početi bolje? Jer ona, čini mi se, odrasta okružena nese-
bičnom ljubavlju. Zamisli koji dar si ti njoj (ne samo ona tebi) - dijete koje živi u
apsolutnom prihvaćanju, dijete kojeg odrasli vide.
Krista..., nismo o jednom sinoć razgovarali, osim rubno. Oprosti ako prelazim
granicu. Doista ne mislim ništa loše.
Iz svega što mi je Leon ispričao, stekao sam dojam da si osoba koja zna istinski
voljeti. Rekao mi je da si mu dala sve, i više od toga. Da si mu dala cijelu sebe i da mu
se čini da si, zato što te je on prevario, i izgubila cijelu sebe. Da te slomio.
Rekao mi je da se ne možeš naći u posljednje vrijeme i da ti je nanio silnu bol, jer
ti je prevarom oteo ono u čemu si uvijek bila najjača - vjeru u ljubav.
Još jedanput oprosti što si uzimam tu slobodu, ali... znaš, vjera i ljubav se ne
mogu ni uzeti, ni oteti. Dapače, čini mi se, one koji istinski vole ta ljubav u jednom
trenutku preraste, uvuče ih u sebe. Naša se vrijednost, duboko u to vjerujem, mjeri
2
kapacitetom kojim možemo voljeti, a ti si, rekao bih, u tome nesvakidašnja

kategorija.
Dubina tvoje boli sada, usudit ću se i to reći, recipročna je snazi kojom možeš
voljeti. Tvoja ranjivost jest tvoja snaga. Oni koji vole unaprijed su osuđeni na mogući
gubitak jer imaju što izgubiti, ali oni koji vole mogu i nemjerljivo mnogo dobiti.
Ranjivost nije samo znak koliko te jako nešto može boljeti. Ranjivost najviše
pokazuje koliko si otvorena, i stvorena, za ljubav.
Pokušaj mu oprostiti. Pokušaj mu oprostiti zato što vjerujem da ti on danas može
dati ono što zaslužuješ. Mislim da s njim, i sa svojim prijateljima, možeš stvoriti
prostor ljubavi u koji pripadaš. Možeš stvoriti dom, a dom je mjesto koje si oduvijek
htjela, zar ne?
Voli
te,
Sima
P. S. Obećajem da ćemo se opet sresti.
Kad je došla do kraja, bez riječi su zamijenili pisma. Leonovo je bilo mnogo
kraće.
Dragi Leone,
prijatelju..., mislim da ću te uvijek pamtiti kako sjediš na platformi i gledaš u
prostranstvo dok sviće zora - ako postoji slika slobode, za mene je to onda upravo to
sjećanje.
Voli je, prijatelju, voli je najviše što možeš, a kad ti se učini da ne možeš voljeti više
od toga, da si dosegnuo maksimum, voli je još malo više.
Ona jest tvoja ljepota - zato što si u njezinoj ljepoti, na kraju, nakon mnogo patnje
i smrti, uspio otkriti svoju vlastitu.
Budi sretan, zaslužio si... i budi prisutan zato da bi mala djevojčica odrasla u
sretnu ženu.
Voli
te,
Sima
* * *
Stoje u kuhinji, zagrljeni, i plaču oboje. Plaču satima, čini joj se. Suze,
shvaća, nemaju identiteta – nema razlike između njezinih i Leonovih suza; ne
mož e više razaznati je li joj lice mokro zato što ona plače ili zato što Leon plače,
jednakog su okusa kad dođu do usana. Ali jedno joj je jasno - Leon ne plače
zbog sebe, Leon plače zbog nje, tuguje zato što osjeća njezinu patnju. I,
odjednom, nema više razlike u boli; povreda je obostrana, bijes se istopio.
* * *
2
Te noći opet ga mož e voljeti.

Prima dlanovima njegovo lice u ruke i lagano ga pretraž uje usnama. Oči,
najprije. Poljupcem mu zatvara jedan, pa drugi kapak. Sad je u mraku, ne vidi je,
ali joj se pušta. Ne odlazi, napokon više ne odlazi. Miran je, tiho diše dok ga
pretraž uje prstima u potrazi za pukotinama i više ne mož e naći nijednu. Tu su
ož iljci, da, ali su srasli u meko tkivo, više ne bole i ne opiru se dodiru. Ljubi ga u
čelo, zavlači mu ruke u kosu, na trenutak, kao dijete, svojim trepavicama
dodiruje njegove obraze. Ljubi ga u usta, blago, istražuje, a onda se s prvim
otvorenim poljupcem i ona gubi.
Osjeća kako s nje skida slojeve: najprije čvrsta kora, talozi ž eljeza, silicija,
kisika, magnezija, nikla, sumpora i titanija. Teški metali, urasli u kož u, otpadaju
jedan po jedan. Potom ulazi u troposferu, na sekundu se trzne, ali nema više
oblaka koji nemirno vitlaju njezinim raspoloženjem. Stratosfera ga prihvaća bez
straha; više se ne boji biti majka, ozon koji štiti od zračenja ponovno ima svrhu.
U mezosferi, sloju metafizičkog bića, više nije bitno što je bilo; u ionosferi stare i
bolne uspomene dobivaju svrhu, i na kraju egzosfera, prijelazno područje prema
vakuumu, prostor u koji prije nije puštala ni samu sebe.
Opet je ogoljela, titrava na jastuku; tijela su im znojna i u skladu, pulsira i
uvlači ga dublje, i na sekundu... i dulje, dok traje orgazam, nema osjećaj da su
dva bića, da između njih postoji bilo kakva temeljna razlika.
Može opet biti gola pred njim. Može mu se
pokazati. Nagne se i poljubi ga gledajući ga u oči.
- Još jedanput? - pita ga zadirkujući. - Imala sam malo dulju stanku, nisam
sigurna da su mi performanse na visini...
* * *
Dok avion polijeće, Leon postaje točkica koja joj maše. Nije više sigurna je li on
baš ta točkica u koju gleda, jer i drugi mašu sa staklenog vidikovca. Ljubav se na
aerodromima sastoji od mnogo mahanja i letećih poljubaca i zagrljaja. S dovoljne
visine, a avion je upravo hvata, svi izgledaju kao da vole sve; sve su točkice i
dlanovi zajednički.
Poželi da taj prizor može uloviti fotoaparatom i pohraniti u vječnost, ali nema
takvog fotoaparata koji bi s ove visine, sada kad su već među mekim oblacima,
mogao uhvatiti i širinu pogleda i detalje Leonova lica, toplinu njegovih očiju i
utješan stisak njegove ruke. Nema kamere koja može uloviti sve što joj je Leon
bio, što jest i što će, nada se, tek postati. Nema filma koji može uloviti reacije,
paučinaste niti koje ih povezuju od djetinjstva; razvijača koji bi u mračnoj
komori mogao razotkriti što je, recimo, Viktor bio njoj, ili što joj je Robi danas, pa
time posredno i Leon sam. Slika nema trodimenzionalnost koja bi mogla uloviti
generacijski spoj, niti hologram koji bi prikazivao Jadranu Lunu; ne može uloviti
njihove gene dok se spajaju u sasvim novi zapis, u novi život.
Ali... možda ipak... čekaj...
Postoji takva kamera. Ona, Krista, takva je kamera. Ona je kutija sjećanja u
2
kojoj su uspomene, i ljubav, i relacije, i sva značenja pohranjeni za vječnost.

Dokle god je ž iva, a možda i nakon smrti, ona sama će biti najbolji zapis svega
lijepog i veličanstvenog što joj se dogodilo. S njom oni nikad neće umrijeti... čak
ni oni koji već jesu mrtvi. Preminuli, a preživjeli, jer dišu u njoj.
2
13. Epilog
rujan 2007.
- Mislite li da nekad pretjerujemo? - upita ih Emanu'el Roland.

Sjedili su na klupi koja je nekad pripadala Portu, pokraj teških kovanih vrata
kroz koja je prije nekoliko mjeseci prošla Marta, dok se još nije sjećala da je
Christine.
- U čemu? - pita Ariel.

- Pa, mislim... Zašto mi sad tu imamo vrata, na nebu? Nema nikoga od ljudi
trenutačno, samo smo mi ovdje - objasni Emanu'el.
- Ja ih volim gledati kako se klate na vjetru – ubaci se Rageor. - A i nekad
dobro škripe.
- Ali ovdje nema vjetra - primijeti Emanu'el. - Ovdje zapravo nema ničega.
Ničega materijalnog.
- Onda bismo trebali odustati i od tijela – kaže Rageor.
- Meni se sviđa moje tijelo! - pobuni se Ariel.

- Koje točno? - naruga joj se Rageor. - Jer svaki tjedan imaš novo.
Malo zašute i zapilje se u daljinu. Svemir je na trenutak utihnuo, čulo se samo
kako ga zapljuskuju gravitacijski valovi i povremeni šum kozmičkoga
pozadinskog zračenja. Ha, pomisli Emanu'el Roland, to je bila njihova televizija;
druge nije bilo na nebu. Osim, ako... nije valjda...
- Realno... - prekine šutnju Rageor - nikad ne znaš tko će banuti u goste...
- Pa, zapravo... - promrlja Ariel.
Dakle, ipak!
- Ariel? - Emanu'el je pogleda. - Š to si opet radila?
- Pa, ovaj, upoznala sam neke ljude...
- Upoznala si neke ljude?
- Dobro, ne baš ljude. Duše. Mislim, nisu se još rodili. Ali jako su zanimljivi!
Glasno uzdahne.
2
- Koliko stoljeća? Reci mi da smo ovaj put ispod tristo godina.
- Pa, dobro, tu negdje...
- Koliko je točno »tu negdje«?
- A što ja znam... tristo, četiristo godina... Neće više od petsto godina biti
potrebno za njihovu priču.
- Ariel!
- Okej - uzdahne Rageor i počne oštriti mač. - Stari, bolje ti je da si odmah

nabaviš krila. Vidim da će ovo potrajati...
* * *
Stara kuća na Trešnjevci opet je ož ivjela.
Nije u njoj ž ivjela više od dvadeset godina, sve otkako su se baka i ona odselile
u Novi Zagreb, u manji stan. Kuću su iznajmljivale podstanarima, povremeno je
bila i prazna.
Ljeto je proteklo u čišćenju, bacanju starog namještaja, ličenju zidova,

popravcima, krčenju vrta i šišanju trave.
Stajala je sada u vrtu, ispod drveta velike trešnje, i promatrala rezultat.
Kuća je opet bila ž iva. Nasmijala se tiho. Sjetila se kako je, jednom davno,
Petar visio naglavačke s najniž ih grana stabla ispod kojeg je stajala, a majka mu
je s prozora prvog kata vikala da se istog trenutka spusti, jer će mu inače ona
sići dolje.
- Krista, vidi me, ja sam šišmiš! - vikao je Petar iz njezina sjećanja.
U zakucima kuće još je bilo uspomena. Ljetni povjetarac nekad bi donio majčin
smijeh iz sobe na katu gdje je gledala televiziju, u staklu prozora ostao je odraz
oca dok puši i gleda na ulicu, vidi Petra kako ž vače kekse, čuje lupanje bakinih
klompi u kuhinji u prizemlju.
Sjećanja je više nisu mučila; ovi su duhovi bili njezini i nije ih se imala
namjeru odreći. Ž ivjeli su u njoj, odjekivali kućom.
Ovo je bio njezin dom, napokon spašen od uzburkale rijeke.
Č udno je bilo ići Petru na groblje, sad kad je znala da je i dalje živ. Gledala bi
nekad u nadgrobni kamen i pitala se što on sad radi. Išla je sve rjeđe, dok nije
sasvim prestala. Groblja definitivno nisu bila njezina mjesta. Njezina obitelj je,
sad je to znala, ionako plovila prostranstvom iznad oblaka. Bili su na sigurnom,
povremeno kucajući u njezinu srcu.
Iz kuće je dopirala prepirka Sare i Robija.
- Na ovu stranu! O, Isusa ti boga, okreni taj stol na ovu stranu! Rekao sam ti
da tako neće stati! – dreknuo je Robi.
- Ne deri se na mene! Trudna sam! - čuo se oštar odgovor iznutra.
2
- Ne derem se! Zašto moraš biti tako jebeno tvrdoglava! I ne koristi trudnoću
kao izgovor!
- O, ne smeta meni da se dereš! Ali ovo dijete ne mora baš odmah doznati
kakav mu je otac divljak!
Na vratima kuće pojavio se Leon. Polako joj je prišao preko tratine i stao u hlad
trešnje.
- Misliš da je pametno da smo se doselili ovamo? Jer ovo dvoje idiota živi samo
nekoliko ulica dalje...
Pogledala ga je nježno i osmjehnula se. Bili su dobro. Glas u njoj je viknuo

Odlično!, ali ga je utišala. Jesu, bili su odlično, ali ona će zasad ostati na
dobrome. Učila je samu sebe da ž ivi dan po dan, trenutak po trenutak, da i mali
pomaci budu razlozi za slavlje. Jer, još je bilo dana u kojima ju je obuzimalo
crnilo i sumnja, dana u kojima je osjećala plitku bol u predjelu srca... U tim
danima, činilo joj se, Leon je doista slijedio Simin savjet iz pisma: kad ti se čini da
je ne mož eš voljeti više, voli je još malo.
- Hoćemo slagati torbu za školu?
Iz sobice na katu vjetar je donio sladak glas Jadrane Lune. Nije govorila
njima. No netko je očito odgovorio, jer su čuli Jadranu Lunu kako se pravda.
- Joj, pa znam da idem u školu tek za godinu dana! Ali daj još samo
jedanput. Ne, ne tako! Najprije bilježnice, onda ćemo slagati olovke u pernicu!
Pogledala je Leona, a potom prasnula u smijeh.
- Pretpostavljam da opet terorizira Rose... - Leon joj je namignuo.
- Č uj, bolje nju, nego nas!
* * *
Stao je na rub i raširio krila koja nije imao. Misao su bila krila, emocije su
bile krila, ali duša, najviše duša, to su bila krila na kojima je letio kroz eone.
Iz svjetlucavog mraka ideja, poput kakva demijurga, probrao je jednu misao.
Samo jednu od mora koje se prostiralo pred njime.
Danas će letjeti na ljepoti.
Zatvorio je oči koje nema, udahnuo zrak u pluća koja mu nikad nisu
trebala, propeo se na nepostojeće prste i... pustio...
Isprva ga je gravitacija potegnula prema dolje, ali onda se sila sjetila da nad
njime nema vlasti.
Nitko nije gospodario nad Loweom, jer nitko ne može gospodariti nad
slobodom, nad misli, nad idejom prije ideje.
Kao da hoda po nevidljivom kamenju ili lebdi na vrhovima valova, šetao je,
letio, od čestice do čestice. Ljepote.
2
Svemir je, prije svega, bio sastavljen od ljepote.

Od svjetlucave zvjezdane prašine koja se rasprsnula u svemir prije 13,8
milijardi godina, u eksploziji sasvim privatne gigantske supernove, našeg doma.
Tu stanujemo mi, u ljepoti.
Tu stanuje ljepota, u nama.
Jer zvjezdana prašina koja je načinila Saturn i prstenove po kojima je nekada
hodao bila je ista ona koja se spustila na vruću Zemlju; ukotvila se u
planetovu jezgru, usadila u magnetsku silu, obložila gravitaciju, uvukla u mora,
zgusnula u oblake u atmosferi.
Zvjezdana prašina pala je na prve planktone koji su stidljivo plutali u vrućim

vodama u potrazi za dahom. Popela se na reptilov rep dok je izlazio iz vode na
kopno; zaplela u kosti prvih sisavaca, obložila pera prvih ptica.
Zvjezdana prašina usadila se u oči prvog pterodaktilusa dok je nadlijetao
zemlju i ugledao prvog hominida dok se uspravljao.
Gledao je kako iskra iznutra prepoznaje iskru izvana, dok se pali prva vatra i
kotrlja prvi kotač.
Ljudi su, mnogo više od sebe samih, bili zvjezdana prašina koja ih je donijela
na Zemlju.
Brzinom od tristo tisuća kilometara u sekundi sjurio se u orbitu. Utrkivao se
s prvom jutarnjom zrakom Sunca - trebalo joj je kao i uvijek osam minuta i
devetnaest sekundi da stigne do Zemlje.
Kad se meko spustio na istočnu obalu Jadrana, prva zraka Sunca upravo ga
je poškakljala po leđima.
- Dobro jutro, Lowe - reklo je Sunce.

- Dobro jutro, Sunce - odgovorio je nečujno Lowe.
Spustio se na kamen, malen poput muhe, i upijao ljepotu. U galebovu oku
uhvatio je odsjaj buđenja dana - ljepota nije birala u kome će se ogledati,
ogledala se u svemu. Za poimanje ljepote trebala je, doduše, svijest, ali za
bivanjem dijelom ljepote nije bilo potrebno znanje. Nije čak bilo potrebno ni biti
živ. Od ljepote se nije bilo moguće obraniti, ljepoti se život nije mogao uskratiti.
Ako su se zbog ičega ljudi rađali na Zemlji, onda je to bilo zbog bivanja u
ljepoti. Muka, bol, patnja, razarajući osjećaj krivnje - sve je to bilo podnošljivo
zbog činjenice da baš ništa od toga ljepotu nije moglo uskratiti ni umanjiti.
Mogao bih, kao čovjek, proživjeti milijarde života i svejedno ne bih upoznao
svu ljepotu koju svijet nudi, pomisli Lowe.
Sve dolje, bilo je povezano s onim gore. Sve gore, odraž avalo se na ono dolje.
Samo što, zapravo, nije postojalo ni gore, ni dolje. Sve je bilo sada i tu. Istodobno,
ne paralelno. Pokraj Leona hodao je odsjaj Louisa, pokraj Sare Sorrel od prije
četiristo godina. Vrisak koji je ispustila onda, iznad stijene na Mediteranu,
odjekivao je još morima svijeta, jer je ljepota ispod upila ljepotu iznad i
2
zauvijek je pohranila u sjećanje. Petar je bio i Phillipe i biće sada pohranjeno u

toplo tkivo Majke; Marta je bila Christine, a Porto je zauvijek oprostio Emileu.
Viktor je, možda upravo u Grčkoj, šetao s Meisterom Eckhartom, nezabrinutim
zbog bule Ivana XXII. nad kojom je Vatikan još vijećao, nesiguran je li dvadeset
osam teza Eckharta von Hochheima doista hereza.
Jer, Bog je stvorio svijet kad i samoga sebe. Jer čovjek je stvorio svijet, kad i
Boga.
Ljudi jesu Bož ja djeca, ali su i Bog sam. Rodili su se rađajući.
Nedavno sam razmišljao o tomu da li bih baš htio nešto od Boga primiti ili željeti:
Ja ću o tome vrlo dobro razmisliti, jer bih ja onda, gdje bih od Boga primao, bio pod
njim ili niže od njega, poput sluge ili pomoćnika, a on bi u davanju bio poput
gospodara - a u vječnom životu s nama ne treba tako biti.
Prošlo je šesto sedamdeset osam godina, otkako je Eckhart to izrekao, a neki

ljudi i dalje to nisu razumjeli.
Sve što je vlastito božanskoj naravi, svojstveno je i pravednom i božanskom
čovjeku; stoga takav čovjek i čini sve što Bog čini, te je on zajedno s Bogom stvorio
nebo i zemlju, i on je poroditelj vječne riječi, pa Bog ne bi znao učiniti ništa bez
takva čovjeka.1
Hm, pomisli Lowe, i dalje zvuči kao hereza, pa se glasno nasmije.
Galeb, pokraj njega, s ljepotom uhvaćenom u oku, u tom trenutku prhne u
zrak. Nekad se pitao da li ga samo galebovi čuju... Je li njegov glas, glas vječnog
putnika s ruba, koji je životu dojavljivao da kraja zapravo nema, utihnuo u
današnjem svijetu, pa ga čuju samo galebovi, djeca i vjetar.
Sjeti se Jadrane Lune i Rose koje upravo zajedno jedu puding, iako se Kristi
čini da Jadrana grabi i iz Roseine zdjelice, ali ušutkana čudom, zanijemjela od
ljepote i utjehe koju je srela na rijeci, na dan koji je sve popravio, više se nikada
neće usuditi osporiti postojanje anđela.
Razmišljao je o tome kako bi deset ž ivotnih zakona trebalo dodati i jedanaesti -

ž ivjet ćeš mnogo ž ivota, mnoge od njih samo u jednome. Doduše, to bi otvorilo
beskonačnu raspravu, uz onu o ljudskom identitetu, i o tome što bi se još moglo
dodati i što zasluž uje da se doda. Recimo, Rageor bi sigurno poželio da se doda i
rečenica - umrijet ćeš mnogo puta prije nego smrt dođe.
I to je dobro, pomisli Lowe.
Kad bi barem ljudi počeli umirati mnogo prije nego što smrt dođe. Jer Rageor
onda ne bi navještavao vječni odlazak, nego vječni povratak. Jer, ljudi se vraćaju
zbog ljepote; ljepote koju stvaraju ž iveći svoje ž ivote. Mnogo puta.
Izrecitirao je u sebi deset zakona života.

1
Meister Eckhart, Knjiga bož anske utjehe: traktati i propovijedi, Izdavač: Naprijed, Zagreb, 1989.
Preveo: Ante Š oljić.
2
Prvi. Sve jest. Oduvijek je bilo i uvijek će biti.
Drugi. Ljubav nas je stvorila.
Treći. Nitko od nas nije sam. Svi smo jedno, iako smo različiti.
Četvrti. Smrt ne postoji. Sve što je jednom stvoreno, nikada ne mož e nestati.
Peti. Ono u što vjeruješ oblikuje tvoju stvarnost.
Šesti. Slobodna volja dana je jedino ljudima, svima ostalima nije potrebna jer
njih vode Ljubav i Istina.
Sedmi. Ž ivot je svet. Ljudi ga svejedno smiju prokockati.

Osmi. Pogreške ne postoje, samo izbori. Izbori su reverzibilni. Zato što ne
postoje pogreške svima je unaprijed oprošteno. Da, svima.
Deveti. Ako se izgubiš, traž i Istinu. Ljubav će se priključiti.

Deseti. Bog se ne miješa. Bog je zadužen za ideje. Njegova je svrha održ avati
Ljubav i Istinu živom.
Zovem se nebo. Amen.
2
Pogovor
O ljubavi i drugim nevidljivim silama
Vjerujemo li u ljubav? Vjerujemo li u slučaj ili sudbinu? Postoji li život nakon

ž ivota? Imaju li anđeli krila? Ž udimo li za nečim drugačijim i posebnim,
maštamo li o velikoj ljubavi koja će nam promijeniti život? Vjerujemo li u moć
ispričane priče?
Ako smo bili u prilici sebi ili drugima postaviti samo jedno od ovih pitanja,
onda je knjiga Tanje Tolić Zovem se nebo prava riznica mogućih odgovora na
svako od njih.
Nismo li se kojim slučajem našli u situaciji koja bi nas upućivala prema
postavljanju ovakvih pitanja pa samim time i prema traganju za njihovim
odgovorima, a už itak u čitanju nam predstavlja otklon od svakodnevlja, onda je
više i nego nuž no krenuti u pustolovinu meandriranja kroz tekst Tanje Tolić koja
nas onako ženski mudro zavodi brojnim narativnim rukavcima u kojima se sve
mogu pronaći zametci inicijalne priče.
Iz ovih nekoliko uvodnih rečenica vidljivo je kako se pred nama nalazi
domišljato pisan prvijenac mlade autorice Tanje Tolić koji svojim mirnim
naslovom ne otkriva mnogo.
Zovem se nebo kao da je roman ogledalo u kojemu svaki čitatelj može vidjeti
ono što ž eli. On mož e biti filozofska priča o paralelnim svjetovima, može on biti i
obiteljska priča, mož e biti akcijski roman na neki način, a s druge strane mogu
se u njemu prepoznavati neki čudni i čudesni knjiž evni elementi. U jednome
nam se trenutku čini kako čitamo roman na koji možemo prilijepiti ž anrovsku
odrednicu triler, u drugome smo već spremni reći kako smo konačno pronašli
dobru self-literaturu, a u trećem ž elimo da ljubavna priča nakon svih peripetija
završi sretno.
Može on nadalje biti izazov onima koji traž e alternativan pogled na život i smrt
osobito ako su nedavno izgubili nekoga bliskog jer u njemu djevojčica Jadrana
Luna vidi anđele i s njima razgovora, u njemu se anđeli odmaraju lež eći na
oblacima, vodeći pri tome razgovore o paralelnim ž ivotima kroz vlastite
višestoljetne identitete, u njemu anđeli i preminuli, Emanuel Roland, Philippe,
Rageor, Lowe, Rose, Ariel, Christine, Marta, Viktor, Vera, Petar i mnogi drugi,
pomaž u ljudima kada se osjećaju umornima, bespomoćnima, nevoljenima, kada
misle da su loši prijatelji, roditelji, ljubavnici.
Autorica vrlo vješto drž i ovu razgranatu priču na jednome okupu, narativno
ona lakonski lako prelazi udaljene svjetove, one nebeske i one zemaljske. Njezine
rečenice imaju sjajan ritam, usporedne priče dobro su i logično vodene. Napetost
nekih opisanih scena, posebice npr. noćnog plivanja po ledenoj i brzoj Savi,
izvrsno je strukturirana, iz rečenice u rečenicu neizvjesnost i tenzija raste pa
odgođenost završne slike (jesu li se spasili ili ne?) čitatelja potiče na mali predah
uz poneki digresivni odmak u drugi svijet, u neki drugi pogled ili neku drugu
radnju. Jedva oni pri tome čekaju doći do stranica na kojima će pročitati ishod
2
onog zbivanja iz kojega se krenulo u pustolovinu traganja za rješenjem.

Napor pripovjedačice da sve priče i likove drž i pod kontrolom međusobno ih
pretapajući uzročno-posljedičnim povezanostima bez obzira koliko godina imali
(pedeset četiri, sto pedeset ili četiristo dvadeset pet), nije bio nimalo lagan. No,
narativna se iskliznuća ne prepoznaju već jedan opisan događaj-puzzla kao da
zna na koje mjesto u priči-mozaiku, nebeskom ili zemaljskom treba biti umetnut.
Na onome mjestu gdje se pojavljuje najbolje mu pristaje pa se kod čitatelja ne
događa onaj osjećaj kratkoga spoja kada se nešto grubo i nepaž ljivo spoji jedno s
drugim. Tanja Tolić znala je utkati u svoje zemaljske i nebeske likove različite
poruke koje potiču na ljubav i dobrotu, na otkrivanje načina spoznaje samoga
sebe, te one kojima se nadvladavaju različita iskušenja.
U središtu priče u romanu Zovem se nebo četiri su prijatelja (Krista, Sara,
Leon, Robert) koji dijele istu tragediju iz djetinjstva - svijest o smrti Kristina
starijeg brata i zajedničkog prijatelja, Petra. Ona im se trajno utisnula u svih
šest slojeva kož e, ona je odredila njihov odnos prema sebi samima, ona je
nevidljivo određivala njihove strahove, traume, njihove potisnutosti i ljubavne
nemire, njihova prijateljstva i ž ivotne putove. Vidljiva i teška zemaljska priča
tako postaje nukleus iz koje se račvaju glasovi nevidljivih zbivanja koja dolaze iz
svijeta u kojemu ž ive anđeli. Anđeli paž ljivo prate na koji način Sara, Leon,
Robert i Krista međusobno komuniciraju, kako se nose s tugom iz mladih
godina, mogu li prevladati bol koja ih je trajno označila. Tanja Tolić je i svakom
od anđela osmislila vlastitu priču iz života dok još nije prešao u onaj vječni, a
koja je sudbinski uvjetovana i ljubavlju određena.
Spoj vidljivog i nevidljivog svijeta u romanu Zovem se nebo prepleten je,
međusobno je uvjetovan pa pruža onim čitateljima koji u tekstu tragaju za
načinima prevladavanja trauma i nemira svakodnevice niz rečenica koje se
mogu podvući, zapamtiti, naučiti i primijeniti.
Neke mogu postati i intimna mantra koja se izgovara u trenucima kada se
dosta toga čini izgubljenim.
Autorica je pri opisu anđeoskog svijeta i načina ž ivota na nebu gotovo
filozofično prikazivala mjesta na kojima se anđeli susreću, na kojima provode
noć, na kojima se suočavaju sa svojom bližom ili daljom prošlošću. Anđeoska
poljana, Banka sjećanja, Vjetar sudbine samo su neki opisani locusi i pojave koje
razotkrivaju načine kako anđeli pamte, zaboravljaju, prepuštaju li se emocijama.
Ona koja hoda kroz obje priče, one zemaljske i one nebeske, djevojčica je
Jadrana Luna. Ona je lik koji okuplja na prvi pogled raspršene fragmente
romana u jednu narativnu nit. Dječji naivno, čisto i iskreno ona potpuno vjeruje
u moguće paralelno postojanje dvaju svjetova. Jadrana Luna stoga je ključan
most između potisnute istine iz svijeta odraslih, njihovih mučnih iluzija o
problemima i glasa njihovih čuvara.
Zovem se nebo tako postaje domišljata i intrigantna priča o zamkama u koje
se mož e upasti u ž ivotu, ali i o labirintu duhovnoga svijeta. Ovo je knjiga o
ljubavi, boli, kajanju, nadi i nesvakidašnjoj prilici da se pobijedi sudbina.
Kad sam bila djevojčica, baka me je naučila poznatu molitvu anđelu čuvaru u
stihu koju mnoga djeca toliko vole: »Anđele čuvaru mili, svojom snagom me
zakrili...«. Ne mogu se sjetiti kako sam zamišljala svojeg anđela, je li imao krila ili
nije, no bilo mi je lijepo vjerovati da je on moj čuvar koji je uvijek tu.
2
Danas kada sam duboko u četvrtom desetljeću vjerujem u priču. I njezinu

moć.
Helena Sablić Tomić

Tanja Tolić - Zovem Se Nebo

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tanja Tolić - Zovem Se Nebo

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Tanja Tolić – Zovem se

Zanimljivo, pomisli Milton,

David Mitchell, Atlas oblaka

Kao da ga nije bilo devet godina, a ne devet mjeseci. Lijes je škriputao na

Sam bog zna o čemu je razmišljao tada. Vjerojatno ni o čemu.

U tom je trenutku shvatio da postoje i gore stvari od smrti.

Danima je boravio u tom osjećaju nestajanja; povremeno bi se zagledavao u

Trebalo mu je neko vrijeme da shvati o kojoj je Marti riječ.

E pa, o tome svećenik zbilja ništa nije govorio.

O, Bož e, oprosti mi, nisam tako mislila, ispričavale su se njezine uzbunjene

Mislim, nisam mislila to s vragom, ispravila se.

Je li došlo do neke pogreške?

Bi li ona sad trebala lež ati u grobu?

Mož da zato nije ušla u lijes i legla?

Zašto to nije bolje uređeno?!

Trebala je pitati svećenika.

Isuse, Majko Bož ja i svi sveci!

Oprosti, dragi Bož e, nisam tako mislila.

O, Bož e dragi, ona je u čistilištu!

Porto je sjedio na klupi i čekao. U daljini se vidjelo svjetlucanje. Još nekoliko

Nikad nisi znao s tim stvarima. Kod svakoga je bilo drugačije.

- Hej, Porto! - čuo je glas iza sebe.

Okrenuo se i ugledao Emanu'ela Rolanda.

Vukao je za sobom par velikih krila.

- A, privatan biznis? - Emanu'el Roland se nasmijao i namignuo mu.

- Tko? - prenuo se Porto.

- Pa tvoja ž ena! Kako se zove? Ovaj put, mislim.

- Ah, to. Marta.

Emanu'el Roland je zastao na trenutak, kao da razmišlja o tome koliko Marti

- Opet krila, ha? - dobacio mu je Porto.

- ... anđeo - dovršio je Porto.

- Hoćeš li mi pomoći otvoriti vrata? Ova prokleta stvar je zbilja teška.

Emanu'el Roland izgledao je kao da su gotovo doista teška. I vidjelo se da ga

- Znaš zašto imamo vrata - odgovorio je Porto mrzovoljno. - Odnosno, znaš

- Da, da znam. Pretpostavljam da Marta vjeruje u vrata. Jesi li nabavio i

Emanu'el Roland mu je zbilja nekad išao na živce, osobito kad se ovako

- Ne, nisam nabavio svetog Petra - procijedio je kroz zube.

- Mogao si naprosto prijeći, znaš! - Porto je gubio ž ivce. - Ionako si znao da

- Postoje. Ako ih vidiš, postoje. Ali, u pravu si, nisu teška.

Rekavši to, nasmiješio mu se pomalo vragolasto, pomalo se ispričavajući,

- Porto, želim ti sreću - rekao je Emanu'el Roland, obasjavši ga širokim

I Porto je bio spreman. Marta je dolazila.

- Ti zbilja voliš te proklete mačeve, ha?

- Da, zna je otprije. Kaž e da mu je to ž ena.

- Koja ž ena? Čekaj, čekaj... ona žena?

- Jedna mala koja čeka krila?

- Tvoj glupi brat se vratio!

Robi je sjedio u garaži i krpom glancao ratkapu.

- Moj glupi brat je tvoj prijatelj - odgovorio je.

- Dobro, bivši prijatelj.

- Zašto bih bio zabrinut?

- Ne mož eš je ostaviti samu!

- Ne, uopće nisam tež ak.

- Da. Ti. Nekoliko puta.

- Daj, raširi krila... - zacvilila je tiho, od ž udnje.

- Rekla si da anđeli nemaju krila - nasmiješio se.

- To je zato što sam ja jako brz, znaš...

I potom spustila glavu na njegova krila.

- Sretan ti rođendan, Luna.

- Sretan ti rođendan, Jadrana Luna - ispravio se.

Kad je Sara, od neodlučnosti i nervoze, po treći put udarila koljenom u tvrdo

Poruka shvaćena, zadovoljno je pomislila Krista. Uspravila je glavu prema

Činilo joj se da je bila ravnodušna, ali nikad ne znaš s tim stvarima. S