SANJA PILIĆ

Jesam li se zaljubila?
 1.

Haj. Ja sam Zlatka. Patka. Slatka. Obično me tako zafrkavaju. Prilično glupo
ime, ali mogla sam se zvati Klotilda, Kunigunda, Mercedes i Elektra. S mojim
roditeljima se nikada ne zna, znaju biti vrlo neozbiljni.

I ozbiljni. (A to je strašno. Brrr. Sva se naježim. Mrak mrakova.) Osim mene,

napravili su i mog malog brata. Sedam godina. Nemoguće biće. Ide u prvi
razred. Zove se Zoran, a svi ga zovu Zanzi. Ponaša se kao da je došao iz
Zanzibara. Drži laktove na stolu i srče juhu. Uopće ga ne vodimo u goste. Ne
pokazujemo ga kome ne moramo.

Zezam se.

Ali i govorim istinu dok se zezam.

Vrlo je čudno to moje rodoslovno stablo. Imam i polubrata, Renea. Tata je

nekoć bio zaljubljen i oženjen za jednu Francuskinju.

Onda se odljubio i rastao. A možda se i Francuskinja odljubila i rastala?

Uglavnom, mama je utrčala u priču.

A onda ja i moj brat.

Uh!

Smjestili smo se u Frankopanskoj br. 5, pokraj tramvajske stanice,

telefonske govornice i kioska s novinama - pod nazivom obitelj Cvilić. To
prekrasno prezime zahvaljujemo tati. Ali kako je mama neizmjerno
samostalna i samopouzdana žena dvadeset prvog stoljeća ona ima dva
prezimena. Milić, djevojačko, i Cvilić da se vidi da je udata za Cvilića. Ha, ha,
ha!

Cvilić Zoran.

Cvilić Zlatka.
Cvilić Miroslav

i Milić-Cvilić Lađa

to smo mi.

Na blesavoj fotografiji iz albuma nalazi se i čovjek s naočalama i bradom. To

je susjed Joža. Uvijek se nekako ugura u naš život. Jednom je bio na mom
rođendanu, a nitko ga nije pozvao. Pojeo je sve listiće i cvjetiće s torte, a
darovao mi je frišku figu. Zatim se pojavio na proslavi Dana škole.
Predstavio se kao moj ujak i poklopac čitav pladanj sendviča. Kod
trafikantice se zadužio za Alana Forda, ljubavni roman Ako odeš, ne vraćaj se i
posebno izdanje Mile s receptima. Jednostavno je rekao da smo to mi
naručili, a i da ćemo platiti.

Tako ga sada na neki način smatramo dijelom obitelji.

Sve ovo pričam jer se nadam da ću pričajući vam svoje događaje steći među
vama nove prijatelje. Želim imati mnogo prijatelja, onda ćemo se
posjećivati, putovati i zabavljati zajedno. Kada, naprimjer, dođete u Zagreb
moći ćete kod mene prespavati. U mojoj sobi koja obično izgleda kao da ju
je poharao tornado... Nije mi jasno zašto. Otkuda se nađu sve te silne
majice na svim mogućim i nemogućim mjestima? Kao da imaju noge.
Jednom sam svoju majicu s Burtom Simpsonom našla na svjetiljci. Nije
služila kao sjenilo, časna riječ! I tko ju je tamo odložio?

Ali zašto ja to sve pišem? Želim staviti svoj mali život na papir. Jednog dana
kada odrastem sjećat ću se svega što se događalo. To je važno.

Jučer je kod mene bila moja prijateljica Štefica. Štefica je osjetljiva duša,
smatra se predebelom i razmišlja o dečkima. Meni je u sedmom razredu
još uvijek preglupo razmišljati o dečkima... Imam Zanzija. Osim njega
imam i tetu Penelopu (maminu sestru) koja je non-stop zaljubljena. I to
nesretno. Prošli put je plakala nad nekakvim Juricom koji je nije nazvao.
Bilo mi je slabo od slušanja njezinih jadikovki.
Uglavnom, Štefica je došla. Oči pune suza.

Sjedni - kažem i razmaknem pet, šest majica s kreveta. (Ustanovim da je

posteljina prljava. Mrlju od marmelade pokrijem s jednom od majica.
Najljepšom. Udobno se zavalim. Doduše, Robinson Crusoe me malo
bockao, ali tko će sada glumiti toliku urednost.)

Pričaj - kažem važno.

Štefica udari cmizdriti. Hvata dah. Nadimlje se. Ispuhuje. Trebam li zvati
hitnu pomoć?

- Zorko je rekao da sam debela glupača - zavija Stefica. - Nakon što

sam mu pokazala matematiku, nakon što sam mu napisala zadaću iz
hrvatskoga...

Zorko je takav tip, pomislim. Posudila sam mu kemijsku koju mi nije

vratio.

Nemoguće - kažem.

I kako ću se sutra ponašati na plesu u školi? Svi će mi se rugati. Rekao je to

pred svima.

Ja ću mu pokazati - rekoh Ijutito. Uhvatio me bijes. Zorka cure vole i zato

se pravi važan. Zgodan je, ali ne nešto posebno. Svaki tjedan kupuje nove
tenisice. Tata mu je nekakav političar. Svi mu se ulizuju.

Što ćeš učiniti? - Štefica me ozareno pogledala kroz suze.

Nemam pojma - rekla sam. - Nešto ću već smisliti. Stolicu namazati

ljepilom, he, he..
Najdraži tata Cvilić Miroslav ponekad misli da sam se trebala roditi kao
muško. Ja znam da sam se trebala roditi kao žensko, pa sam se tako i
rodila... Otkad znam za sebe (od moje bijući, pijući, nina-nana faze) vrlo sam
ratoborna i nikom ne ostajem dužna. Kad me je jednom Fredi iz vrtića
udario sa slikovnicom, izlila sam mu mlijeko na glavu. Poslije toga sjedila
sam u kutu nikome na putu i ispaštala svoj grijeh. Teta Dra-gica mi je
potajno namignula i za užinu donijela najveći kolač. Znala je i ona tko je
Fredi. Raz-maženko od glave do pete.

Štefica je još neko vrijeme cviljela. Onda je isprobavala haljinice koje sam
kupila u Grazu i pomalo se utješila.

Zorka ćemo srediti.

Neprijatelje ćemo srediti.

Ne idem ja tek tako na taekwondo.

Staekvondoirat ću mulca. Što si on

zamišlja?

Moj tata Cvilić Miroslav hoda po kući u japankama. Smiješno. U proljeće

navuče japanke na noge i odjene kratke hlačice. Kaže da mu je tako
komotnije. Ujutro me budi, a ja ga mrzim. Iako je vlasnik malog izdavačkog
poduzeća uvijek najkasnije izlazi iz kuće. Još k tome ne prestaje zijevati do
podneva jer ima nizak tlak. A i ne voli ubrzani tempo života...

Jedva jedvice sam se digla. Dovukla se u kupaonicu, lice popljuskala vodom.

Tata je na hodniku stajao kao fikus, u pozi balerine.

Zanzi je već pio mlijeko s medom. Mama je zbrisala.

Ponedjeljak. Najgori dan u tjednu. Osjećala sam se kao njegovateljica

bolesnih i siromašnih. Zašto Zanzi mora sa mnom ići u školu koja se nalazi
iza ugla? Ja hodam brzo i odvažno, on zastajkuje i popravlja čarapice, vezice,
kopčice i remenčiće. Vuče se s noge na nogu. Dosadan je.

Tata nas je izbacio na ulicu. Zatim je zaključao vrata - gornju i donju bravu.
Sigurno se opet odao hrkancu. Znam ja odrasle. Samo glume da rade.
Došla sam u školu, Zanzija sprašila u učionicu. Popela se na drugi kat, ah,
majko moja, i na hodniku se izravno sudarila sa Zorkom. Buf! Zviiiiing!

- Majmune majmunasti, kud trčiš? Pogledaj što si učinio! - zaurlala sam iz

čista mira, znajući da ću taj urlik već nekako iskoristiti... Mozak mi je radio
sto na sat. Moram nešto smisliti. Odjurila sam u zahod, zaključala se. Raz-
mišljala sam o majici. Poderat ću je? Hm, nije loša ideja. Rečeno-učinjeno.
Drrraaaap!

Izašla sam oblivena suzama. Neutješna. (Majica je zapravo bila prastara, s

papigom na Eiffelovu tornju. Iako pratim modu, povremeno se odijevam bez
veze. Obično kad me uhvati žuta minuta ili kad je ponedjeljak.)
Raspek-mežena. Rascviljena.

- Pogledaj što si učinio - rekla sam zaprepaštenom Zorku. - Uništio si

mi najdražu majicu. Dobila sam je od polubrata Renea... Kme, kme -
kmečala sam i dalje. Nisam se zaustavljala. Zavijala sam, cvilila, štektala...

Zorko nije dolazio k sebi. Gledao me otvorenih ustiju, a crni uvojak iznad
čela samo je podrhtavao. Željela sam da se osjeća krivim. Željela sam to
više od svega. Znala sam da Štefica ima zlatno srce, uvijek svima pomaže i
nije mi bilo po volji daje uobraženi balavac vuče za nos.

Pa nisam ti ja to mogao...

Kako nisi, kad jesi.

Ali samo sam te dotakao!

Ma nemoj! Još i lažeš!

Vatra mi je sijevala iz očiju. Na svu sreću je zvonilo. Mirta, Zdenko i Ana

znatiželjno su gledali što se događa, a onda smo zajedno ušli u učionicu.

Platit ćeš mi - rekla sam Zorku.

Moj tata... - prošaputao je Zorko.

- ... će mi pokazati - oponašala sam ga. Tog tatu vadio je kao čarobni
štapić kad god bi zagustilo. Bilo mi je slabo. A onda sam pomislila na mog
tatu u japankama i bila sam sretna. Vrlo sretna.

Čitavo jutro Zorko je umirao od straha. Pod velikim odmorom još sam malo
rasparala majicu i hodala po hodniku glumeći siroče.

Tko ti je to napravio?

Zorko.

Ah, baš je nepažljiv!

- Da - rekla sam. - Kao i većina dječaka.

Otišla sam do Zanzija da vidim je li užinao.

Uvijek mulja tete kuharice i pravi se da je pojeo kruh s margarinom. Kruh s

margarinom prilično je grozna stvar, ali svejedno se mora pojesti. Moj tata
često se prisjeća svog teškog djetinjstva - on je pak klopao suhi kruh i sol - a
izrastao je u pravog, simpatičnog tatu. Zanzi voli jesti samo gumene
bombone i izgleda kao da ima tuberkulozu. Ne pretjerujem.....U njegovim
godinama išla sam na gimnastiku, penjala se po užetu i skakutala po gredi...
Zanzi mi je priznao da je s kruhom nahranio vrapce. Taman sam se mislila
razbjesnjeti kad mi je rekao da je dobio peticu iz sastavka Moja najdraža
sestra. Srce mi se rasparalo poput majice. Drrraaap!
 Moja najdraža sestra

Moja sestra zove se Zlatka i jako je dobra.

Ona me uvijek pospremi u krevet, a i škaklja

me. Volim je jer je smiješna. Jednom mije

pomogla pojesti jednu strašnu ribu. Jednom

je udarila Petra koji je rekao da sam ja

budala. A ja nisam budala. Zlatka je

najbolja na svijetu.

Umalo sam se rasplakala.

Kaj ti je s majicom? - pitao me Zanzi.

Zorko ju je sredio - rekla sam tužno.

Ah! - uzdahnuo je Zanzi. Poljubila sam ga. I još jednom. I još jednom. I još
jednom. Mog najdražeg brata.

Na izlasku iz škole Zorko mi je prišao.

Žao mi je zbog majice. Moj tata može ti kupiti novu...

Uopće me ne zanima tvoj tata, a ni ti... Poderao si mi majicu, nisi mi vratio

kemijsku s medvjedićem koju sam ti posudila, ogovarao si Šteficu,
prepisuješ zadaće i ideš mi na živce...

Šutio je.

Htjela sam da se osjeća krivim i osjećao se.

To mi je bilo super.

Uspjela sam. Na trenutak. Na pet sekundi. Pet dugih sekundi. A onda je

ugledao Ljiljanu i zazvao je:

- Ljiljice, možeš li mi pokazati ovo novo iz matematike?

I Ljiljica je zatreptala okicama.

- Naravno - rekla je.

A ja sam pomislila kako su djevojčice glupe.

Otišla sam u kino sa Šteficom. Gledale smo Ljubav sve oprašta.

Nakostriješila sam se na sam naslov. Glavni glumac zezao je jednu žensku
do mile volje, a ona ga je voljela... Čak joj je podmetnuo miša u kupaonicu.
Štefica je grickala, prvo kokice, drugo sjemenke, treće karamele. Gotovo
mi je pozlilo dok sam je promatrala. Imala je zanesenu facu i teleći pogled.
Priznala mi je da je vrlo zadovoljna što sam isprepadala Zorka i da joj je žao
što sam poderala majicu. Hm, baš ga i nisam prepala, on sad samo misli da
sam ja jedna cura sa slabim živcima. Nema veze, bar je na trenutak bio
iznenađen i smeten.

Razmišljala sam (dok je glavna glumica treptala okicama čitajući ljubavno

pismo) kako je najvažnije u životu znati što hoćeš. Do prije nekog vremena
htjela sam biti pedagoginja u školi i razgovarati s djecom o njihovim
problemima. Sad mi se učinilo da bih htjela biti policajac s brkovima koji se
vozi na motoru i svi ga se plaše. Film mi je prilično išao na jetra. Što se to sa
mnom događa?

Nakon kina otišle smo na sladoled. Srele smo moju mamu i susjeda Jožu.
Susjed Joža je mojoj mami objašnjavao kako su susjedski odnosi vrlo važni i
kako ih treba njegovati i upitao ju je hoće li ga pozvati na nedjeljni ručak.

Mama mu je rekla da ona jedva njeguje fikus u svom uredu. Bila je zlovoljna.

- Dođi brzo kući - zapovjedila mi je i zakolutala očima.

Štefica i ja smo brže-bolje zbrisale. U »Zagrebu« smo naručile prekrasne
sladolede prekrivene šlagom.

Znaš - rekla je Štefica - sutra je ples i ja sam jako uzbuđena. Što ćeš obući?

Pojma nemam. Haljinu s cvjetićima i tufnicama i mrljicama - zezala sam se.

Uopće nisam bila raspoložena za haljine. Nakon filma u meni se probudio
Zlatko s bakandžama na nogama i metalnim zubima.

Zorko je zbilja kreten - rekla je Štefica romantično me gledajući. - I baš si

prava prijateljica, pokušala si ga prepasti...

Znam bolju osvetu. Pitat će on i mene da mu pokažem zadaću iz

matematike, i ja ću mu sve krivo pokazati. Nije fora da mi cure stalno
rješavamo njegove zadatke... Zar ne?

Aha - rekla je Štefica s ustima punim šlaga.

Baš sam se dobro sjetila - zadovoljno sam zaključila i navalila na sladoled.

Kako je grozno imati trinaest godina, jedva trinaest godina, pomislila sam,
a onda odmah prestala razmišljati.
Razmišljanje me čini osvetoljubivom.

Došla sam kući i tamo zatekla uobičajenu situaciju. Tata i mama su igrali
šah, a Zanzi je buljio u televizor i klopao kokice. Njemu su kokice glavna
hrana, a mama je zbog toga vrlo zadovoljna. U našoj obitelji, povijesno
gledano, sve žene mrze kuhati i ne razumijem kako se susjed Joža
namjeravao dočepati nedjeljnog ručka. Moja prabaka je u onim davnim
vremenima imala kuharicu i dvorkinju, vrtlara i batlera, osobnog liječnika i
ne znam kako se to dogodilo da sada imamo samo zamorca.

Sjela sam se do tate i pomaknula dva, tri pijuna.

Ne zezaj.

Tatice, kako se mora postupati s muškarcima? - upitala sam.

Mama je zakolutala očima i napravila grimasu.

Treba ih nokautirati - uzahnula je. - Ili matirati. Mat.

Mat?

Da, mat!

Uh, kako to nisam vidio - tatica je zakmečao. Onda je počeo navlačiti

japanku ispod stola. - A zašto te to zanima?

Sredila bih jednog dečka.

Ups! Ja ću ga srediti...

Nisam to mislila. Ide mi na živce. On je jedna napuhana budala...

Oh, napuhanim budalama najbolje je baciti tortu u lice...

Miroslave, ne gluparaj...

Ili im podmetnuti nogu. Tako je bilo u moje vrijeme. Uvaljati ih u katran i

perje i protjerati iz grada... Ha, ha, ha!

Uništio mi je majicu s Eiffelovim tornjem

Onu groznu majicu. Napisat ću mu zahvalnicu... - tata se sve više smijao.

Skužila sam da na njega ne mogu računati. Ipak, neke zgodne
ideje pale su mi na pamet. Zanzi je posljednju kokicu strpao u usta.

Odoh u svoju sobu - rekoh. - Smislit ću već nešto.

 2.

Na ples sam došla sa Šteficom i Zdenkom. Doduše, nije to bilo neko

dolaženje - torbe smo ostavile u razredu, otišle u zahod, namazale tre-
pavice, usnice i nalakirale nokte. Ja sam novu haljinu donijela u vrećici, pa
sam se i preodjenu-la. Vrlo je glupo imati ples u sedam sati navečer u
dvorani za tjelesni odgoj pod budnim Bunićki-nim pogledom, ali ravnatelj je
tako odlučio. Ili tako ili nikako. Nećemo se mi djeca skitati po noći - a
roditelji su se složili. Bunićka je neuda-ta oštrokonda i pazit će da klipani iz
starijih razreda ne piju što ne treba. Vratili smo se u rani srednji vijek...
Istina je da zapravo svi previše piju, ali baš u školi? Čisto sumnjam!

Štefica se maksimalno sredila, nabacila najskuplju odjeću i štiklice. Djelovala

je prilično blesavo po mom mišljenju, no odšutjela sam. Zdenka je bila
utučena jer je dobila dvojku iz kontrolnog iz matematike. Uglavnom,
raspoloženje i nije bilo na visini. Prvih tridesetak minuta proveli smo
razgledavajući sve okolo sebe. Uobičajena podjela na šminkere i otpadnike
vidjela se i bez dalekozora. S obzirom da smo sedmi razred i nemamo
previše iskustva s osmašima, sklanjale smo se u stranu. Neki osmaši su
ipak pili pivo iz limenke. Osim Bunićke koja je odjednom postala vrlo
simpatična - a Štefica mi je otkrila da ju je vidjela kako i sama poteže pivo
-ostala zaštitarska trojka sastojala se od Cvibeka, Cvibekice i Jurića.

Cvibek i Cvibekica su muž i žena. Cvibek predaje zemljopis, a Cvibekica

povijest. Užasno su zaljubljeni mada su desetak godina u braku. Nemaju djece
već samo mačku Klotildu. Ne vole se rastajali ni na sekundu. Smiješni su,
kao iz prošlog stoljeća. Jurić predaje tjelesni. Mlad je i zgodan. Cure su
masovno zacopane u njega. Naučile su se penjati po užetu i hodati po gredi.
Na sportskim međuškolskim sportskim natjecanjima naša ženska ekipa
uvijek pobjeđuje, ha, ha...

Slušali smo Destiny's Child, Eminema, Rob-biea Williamsa, Britney Spears i

meni je bilo pomalo dosadno. Nisam mogla puno razgovarati, a osjećala sam
se i čudno u haljinici. Štefica se pretvarala da se dobro zabavlja, ali nije se
dobro zabavljala jer Zorko nije došao.

Hm, i ja sam bila pomalo razočarana.

Zdenka se družila s Mirkom, najdosadnijim tipom na kugli zemaljskoj. Nosi

naočale, češlja se na crtu, uzornog je vladanja, u školu nosi najurednije
sendviče i onda ih jede na klupici, pod odmorom, i svaki zalogaj prožvače
tridesetak puta jer je to zdravo... Čitav život jede kašu, kašasto... Zapravo je
još beba. Netko tko toliko žvače, sigurno ne može odrasti.
Ustanovila sam da tuđa raspoloženja lako utječu na mene i osjećala kako
drvenim.

Ej, Štefek, ajmo u sredinu kruga plesati.

Ovo nema smisla. Ili ćemo zaista plesati, ili nećemo! Tu se klatarimo pokraj
švedskih ljestvi...

Ne zovi me Štefek. I tako mi je dosta mog imena - Štefica je zacviljela.

Ah, još i to, pomislila sam. Štefica zaista nije voljela svoje ime. Htjela ga je
promijeniti u Stefani, Stefanel, barem Štefaniju i nagovarala je mamu da to
učine. Mama je gotovo podivljala -baka Štefica bila je srce od žene i
okretala bi se u grobu kad bi čula da se s njezinim imenom loptaju. Jest da
je pomalo seljačko i zastarjelo, ali kakve to veze ima? Nekoć je bilo
popularno. A možda će biti opet. Nikad se ne zna.

Odvukla sam je u sredinu dvorane. Tamo je plesao Tomo. Mahao je rukama

i tresao glavom. Pridružila sam mu se. K vragu i kompleksi. To što idem u
sedmi razred (a osjećam se pametnom kao da idem u srednju školu)
nema veze, ali jedva čekam da krenem u osmi. Mislim da ću tada biti
slobodnija... Bar se nadam. Štefici je grozno njezino ime, meni je grozno
imati tako malo godina...

Haj, kako si? Dobra mjuza.

Pa...

Zašutjela sam. Skužila sam da nema smisla razgovarati o glazbi. Idem već
petu godinu u glazbenu školu i znam samo da sam iz drugog filma. Meni se
od Britnev uglavnom diže kosa na glavi. Uostalom, pokušavala sam održati
dobro raspoloženje, od gromova i provala oblaka u raspoloženju nisam
imala ništa.

-Da. I onda sam malo bolje pogledala Tomu. Ako se prestanem praviti
važna i pametna - on je čisto zgodan. Ima lijepe ruke i oči. I nije navukao
široke hlače na sebe - a to je već mnogo. Smuči mi se kad vidim dečke u
takvim hlačama u kojima izgleda kao da im se stražnjica vuče po podu, a
noge im ispadnu dugačke oko desetak centimetara. Još k tome nabiju kape
na glavu i po-vješaju nekakvo željezo po sebi i htjeli bi da ih shvaćaš
ozbiljno...
Totalno nemoguće.
- Hoćeš da plešemo sentiš, onda kad dođe sentiš? - upitao me Tomo.

Štefica se ubaci:

- Ona uopće nije romantična...

Bacila sam otrovan pogled u Štefičinu smjeru. Otkuda joj ta izjava? Zorko
nije došao i sad je ljubomorna? Što se događa?

- Ne, ona uopće nije romantična i sigurno neće plesati...

Promatrala sam Šteficu kao da pada s Marsa u srebrnom odijelu, s jednim

okom i antenom na glavi. Tomo se smijuljio.

Odjednom sam poludjela:

- Ja jesam romantična! Tko o tome odlučuje? Kakve gluposti

pričaš? - pocrvenjela sam od bijesa. Po horoskopu sam bikica i kad mi
mrak padne na oči gazim sve oko sebe i bljujem vatru. Ispala sam smiješna.

Štefica je lamatala rukama, a ritam je bio zamoran.

Pomislila sam: možda treba postojati Zorko koji ne šljivi Steficu... I zašto sam
ja nju uopće uzela u zaštitu? Ima li ona uopće zlatno srce kad ovako može
govoriti? Otkud joj ta zmijska rečenica? Nisam romantična. Jesam! Ali ne
volim ispadati budala - to je jače od mene. Sviđaju mi se dečki, naravno da mi
se sviđaju, ali ne volim kad su sa mnom bezobrazni ili me iskorištavaju.

Možda je sve stvar odgoja. Moja mama je opasna ženska. Svi znamo da može
sve sama -jednostavno može. I tata to zna. I nikada je ne iskorištava. Ona će
preživjeti potope, poplave, rastave brakova, siromaštva i nesretne do-
gađaje... Osjećaš to. I naravno, onda ne možeš biti glup pa je izgubiti.

Gotovo sam pala na nos. Tomo me gledao -onako. Bilo mi je neugodno što su
mi misli otperjale, ali to mi se često događa.
Atmosfera u dvorani bila je dobra. Bunićka je klopala napolitanke. Bunićka
predaje hrvatski jezik i piše pričice za djecu. Kako nije udata, pričice su joj
prilično dosadne, tj. beživotne, Glavni likovi su joj razno cvijeće, buba mare i
leptiri. Čita ih na satu. Tada mi se čini vrlo osamljena. Stroga je i rado dijeli
jedinice. Teško ju je voljeti. Ima nastavnika koji ne moraju biti simpatični, ali
ih svejedno voliš. Bunićka nije takva. Ipak, ja s njom nemam problema jer mi
je drag hrvatski i čitanje.

Počeli su svirati sentiši. Tomo se nakašljao i primio me za ruku. Protrnula

sam. Zbunila se.

Zapravo, do sada me od muškaraca jedino Zanzi držao za ruku. I tatica. I

Pero Hrenovka, tatin prijatelj, kada sam prelazila cestu.

- Plešeš li? - upitao me.

Pa, zar ne vidiš, gotovo sam izjavila. Tomo me zagrlio. Još i to, zahliknula
sam se. Na svu sreću ipak mi se sviđao. Crna košića, uredan, s očima koje
svijetle.

Plesali smo. Osjećala sam se - onako. Čudno. Vrlo čudno. Nekakvi glupi
žmarci počeli su mi se penjati po nogama. Bilo mi je neugodno. Nisam znala
što se događa, Tomo je šutio. Željela, sam da nešto progovori: o nogometu,
horor filmovima, svemirskim letovima - sve bi mi odgovaralo. Ništa. Stisnuo
me i naslonio svoj obraz uz moj. Lagano mi se zamaglilo pred očima, a onda
je u dvoranu ušao Zorko. Pogledala sam Steficu, zarumenjela se. Sa Zorkom
je bila i Lji-Ijica. S napućenim, zacrvenjenim usnicama i u novoj haljini
doimala se poput lutkice. Pridružili su se grupi šminkera.

Štefica ih je pratila rastuženim pogledom. Obrazi su joj se objesili. Bilo mi ju

je žao, ali nisam prestajala misliti o rečenici koju je izgovorila...

Ples je završio, a Tomo me upitao:

- Hoćemo li nastaviti?

Osjetila sam nelagodu. Moja urođena duhovitost je nestala.

- Pa, možeeeee.... - otegnula sam kao kakva glupača. I onda smo opet
zaplesali...
Čitava dvorana s groznim švedskim Ijestva-rna i rešetkama na prozorima
okretala se oko nas. Bilo mi je ugodno, a opet nisam znala što bih trebala
raditi. Pričati? O čemu? O školi, glazbi, ocjenama? Tomo mi nije pomagao,
on je jednostavno šutio. Krajičkom oka promatrala sam Steficu koja se
pravila nezainteresirana za Zorka i klopala napolitanke. Zdenka joj je
prišla, napokon je napustila Mirka, a on je nastavio sjediti na stolici. Parovi
su plesali na sredini dvorane, osjećala sam se ponosno jer ipak je to bio
moj prvi ples.

Moj prvi ples.

Gotovo sam se raspekmezila.

- Baš nam je dobro - šapnuo je Tomo. - Oh, baš nam je dobro. Zlatka,
hoćeš li sa mnom otići ranije?

Odmaknuo je glavu i promotrio me svojim svijetlećim očima. (Bilo je

grozno, jedino sam razmišljala o tome kako izgledam i zašto nisam
napudrala ona tri prištića na čelu i namazala usnice sjajilom.)

A kamo?

Šetati, u park... Htio bih pričati s tobom.

Oh - štucnula sam. - Ali ne mogu dugo

oslati. To je u redu...

Ne, nije, pomislila sam. Odmah sam se sjetila mame, tatice i Zanzija.
Ukoliko ne dođem u Jeset i trideset, a tako smo se dogovorili, u deset i
trideset jednu minutu nazivaju bolnice, rodbinu, prijateljice, neprijatelje,
susjeda Jožu... Susjed Joža tada bude sretan jer se osjeća kao i lan obitelji
i sudjeluje u potrazi za odbjeglom slanicom plemena... Nešto strašno...
Nešto više nego strašno. Zato se iz petnih žila trudim stići n,i vrijeme - kao
Pepeljuga - da mi se obitelj ne l>i pretvorila u hrpu izbezumljenih
manijaka, /.bog toga imam i novi mobitel (stari sam izgubila) - da bih mogla
komunicirati s plemenom. Mama je izjavila da je mobitel izmišljen zahva-
ljujući njezinoj potrebi da provjerava gdje se tko i ulazi. Život je partija šaha
- ponavlja često - i moram znati gdje mi se nalaze figure.
Jadan tata.

Nastavili smo plesati. Vidjela sam kako me Siefica promatra - to je bio

prvi put da sam je i upustila. Nikada se nisam previše družila s
dečkima, a sad sam odjednom čitavu večer plesala s Tomom. U jednom
trenutku nam se približio Zorko s Ljiljicom - ne znam što mi je bilo - i ja
sam prosiktala:

- Majmune glupi, platit ćeš mi onu majicu. Tomo je zastao. Osjećala sam
kako crvenim,

a Zorko je rekao:

- Ne čini li ti se da si malo histerična?

Ups? Zar je on čuo za riječ histerična? Danas očito nije moj dan. Nelagoda,
nervoza, slabost u nogama, sve mi se izmiješalo.

- Hoćeš li da izađemo na zrak? - upitao me Tomo.

Kimnula sam. Prošli smo pokraj Bunićke i Jurića koji nam je namignuo.

Idemo li zajedno kući? - upitala me Štefica.

Ne! - viknula sam glasnije nego što sam trebala.

 3.

Došla sam kući i Cvilići su bili iznenađeni mojom pojavom i nastupom. Prvo
i prvo, nisam lupila vratima kad sam ušla, drugo i drugo, skinula sam cipele
na ulazu, treće i treće, pozdravila sam svoje najmilije naj ljubazniji m
pozdravom.

Nešto se dogodilo? - upitala me mama. - Blijeda si.

Kako je bilo? - tata me nehajno pogledao. Na televiziji se vrtio Život na

sjeveru.

Dobro - rekla sam i nastavila tajanstveno šutjeti. Nisam bila raspoložena

za razgovor.

Seka je u dosadnoj fazi - zaključio je Zanzi.

A zašto ti nisi u krevetu? - upitala sam ga.

Danas je petak.

I znači da te moramo podnositi u neograničenim količinama?

Tako nekako.

Mama me važno pogledala. Skužila je da sam nekako mekana, blaga,

vunasta, lagana poput pahuljice. Nikako nisam mogla izaći na kraj s tim
osjećajem. Lebdjela sam i gotovo, i činilo mi se da više ne umijem govoriti.
Barem ne onako kao što sam navikla.

Hoćeš čips? Ili večeru?

Zar toga ima?

Mama se nasmijala. Stajala je nasred dnevnog boravka, raširenih nogu,

najbudnija na svijetu. Onda je rekla:
- Nije lagano odrastati.

I brže-bolje napravila grimasu. Znala sam da se pokušava šaliti, ali i da me

prokužila. Slične smo po naravi, buntovne i tvrdoglave, a opet nježne.
Ponekad bi me nježnost koju bih osjećala prema ljudima (doduše ne
dečkima) ili životinjama vrlo plašila. Nježnost mi je donosila priličnu
nesreću - često sam najveće simpatije darovala krivim osobama. Mama mi
je jednom rekla da se ljudi uglavnom mijenjaju na gore i da je to nešto što
se treba prihvatiti kao zrak. Rekla mi je da je dugo vremena bila tužna, a
onda je shvatila da je život prekratak da bi ga provela tugujući zbog drugih.

Uglavnom, otišla sam u sobu, Zanzi je htio ići sa mnom, često se škakljamo
prije spavanja. Odbila sam. Legla sam u krevet (ispod majica, knjiga i
haljina jedva sam ga pronašla) i razmišljala o Tomi. Nakon što smo izašli
iz škole "iišli smo u slastičarnicu, a ja sam se osjećala kao da imam pet
godina ili hodam po gredi. To me zbunjivalo, a Tomo je naručivao kolače i
izgledao odraslo. Bila sam zbunjena, išao je tek u sedmi razred, viđala bih
ga kako stoji na hodniku i l i igra nogomet, uvijek okružen nekakvom k
kipom.

Sjeli smo i počeli pričati, Tomo se smijao, ispričao nekoliko viceva, a ja

nisam znala sviđa li mi se to ili ne.

- Zar nije smiješan? - upitao bi me svaki put.

Uopće mi ništa nije bilo smiješno, promatrala sam ga kako jede kolač i
čudila se svojoj slabosti. Prvi put sam izašla s dečkom, a da to nije bilo čisto
prijateljski. Osjećala sam se jadno i nesigurno. Poželjela sam da me Tomo
primi za i uku i bilo mi je glupo što sam to poželjela. I ja sam jela kolač, a
naručila sam isti kao i on. Ludo. Brisala sam usta salvetom svako malo.

Imaš li kakvog kućnog ljubimca? – upitao me iznenada.

Ne. Kanarinac je odletio, nekoć davno. Zvao se Johan Sebastian Bach.

Da? - upitao me Tomo. -Ja imam psa mješanca Peru, a baka na selu ima
Medu.

- Zanimljivo - rekla sam.

Zar su to muško-ženski razgovori, upitala sam se. Zašto me moj otac nije
poučio kako se trebam ponašati s dečkom koji mi se počinje sviđati, a
govori o psima? I što je najgore, ja cucke ne trpim. Pogotovo one velike s
dlakama od pola metra koje njihovi gazde obožavaju kao polubogove.

- Inače, zamijetio sam te... Uvijek se družiš s curama...

-A ti s dečkima...

- I imaš brata, zar ne?

Razbrbljala sam se o Zanziju. Dok sam kle-petala, zvučalo je kao da i ja

pričam o nekom kućnom ljubimcu. Tomo nema brata i možda mu je bilo
dosadno. Ali htjela sam biti prijateljski otvorena, a ne zeznuta i antipatična.
I tko zna kakva sam ispala!

Ah! Zašto me sve to muči, pitala sam se naslonjena na jastuk. Onda sam
zatvorila svjetlo koje je izlazilo iz nosoroga (svjetiljka mamine prijateljice
Mine koju ne smijem baciti jer je umjetničko djelo) i vrtjela se u krevetu.
Dečki. Od njih se postaje glup i neispavan, zaključila sam.
 4.

Štefica me nazvala baš kad je Zanzi upao u moju sobu. Subote će me uništiti!
Nedjelje također. Tada smo svi kod kuće i ma kako to idilično zvučalo -
meni se diže kosa na glavi. Prvo i prvo, moram pospremati sobu, zatim ići
na trž- nicu na Britanski trg sa Zanzijem, onda vježbati glasovir, svađati se
oko gledanja televizije, opra-li kosu, pisati zadaće. Sve to mogu podnijeti u
nekim normalnim okolnostima, ali u subotu ujutro čim sam otvorila oči
pomislila sam na Tomu. Osjećala sam se kao rastackana palačinka, a oko
mene su mirisali cvjetići i letjeli leptirići. Ponašala sam se bolesno, nisam
iskočila iz kreveta kao špriherica, ali zato je Zanzi uletio u so-Im kao vjetar i
bacio mi se u krevet. Gotovo mi !<• mobitel izletio kroz prozor.

Gdje si nestala? - upitala me Štefica. Glas |oj je bio mekan.

S Tomom sam otišla u slastičarnicu - rekla sam. Čim sam to izgovorila,

zažalila sam. Nisam htjela sa Šteficom pričati o Tomi. Jučer je
pokazala jezičinu, lijepu, dugu, zlobnu jezičinu i tada sam pomislila kako
više nemam prijateljicu. Katkad mi dođu kojekakve misli na pamet,
prolete mojom glavom, a onda se, s vremenom vraćaju, i nekako počnem
osjećati da su točne. Kao da su to misli iz budućnosti, poput reklama koje
reklamiraju neki proizvod: prvo se navikavaš na postojanje nekakvog
superautomobila, a onda jednog dana ustanoviš da ga vozi tvoj susjed.

I kako je bilo? - upitala je.

Pa, dobro - trudila sam se zvučati nezainteresirano. - Rekao je da imam

lijepu kosu - izmislila sam. Htjela sam se napraviti važna. Laganje nije
moj stil. Tomo me gledao slatkim pogledom, ali o kosi nije rekao ni riječ.

A što ćeš napraviti sa Zorkom?

Sredit ću ga - rekoh neuvjerljivo. – Tako sam obećala, zar ne?

Da - odgovori Štefica. - Ti to možeš. Nije me ni pozdravio pošteno. Čitavu

večer je plesao s Ljiljicom.

A ti, s kim si ti plesala? I što se događalo kad smo otišli?

Ništa. Zdenka je čitavo vrijeme bila s Mirkom. Ja sam plesala s Franom i
Vitom samo po jedan ples. Neke cure uopće nisu plesale sentiše...

Zar je to važno? - upitala sam.

Da, znači da te dečki neće...

Ah, dečki - nakostriješila sam se. – Zbilja si luda. Kakve to veze ima?

Ti ništa ne kužiš. Osim toga, Tomo je otišao s tobom...

- I?

— To je dobro - rekla je muklo. -Još ne znaš što znači patiti.

- Hej, blesačo, o kakvoj patnji govoriš? Zanzi je počeo preokretati

očima, kreveljiti se, skakati na jednoj nozi, povlačiti me za majicu.

- Idemo na plac - cvilio je. - Skrati. Ajde. Daj!

- Ja patim za Zorkom..

Ne pretjeruj! - zavikala sam i zazvučala kao moja mama. Odjednom

sam bila gospođa u godinama. - Poslije ćemo pričati o tome. Možda sutra.
Danas nemam vremena.

Zašto?

Moram vježbati. Navečer idem s Tomom u kino.

Molim?

Da. Zanzi me zeza. Moram prekinuti. Čujemo se.

Prekinula sam razgovor.

Glupi majmune, uvijek smetaš!

Blesava kozo, ajmo van!

Hoću, nakazo!

Strašilo, požuri!

I onda smo izašli. S blesavim vrećicama. Izgledali smo kao siročići dok smo
išli u nabavku namirnica. Mama je dotle pila kavu s tatom. Nešto mi je tu
bilo čudno, ali mama mi je već prije objasnila da se to čudno zove odgoj. Na
stubištu smo sreli susjeda Jožu koji je u rukama držao Alana Forda i Garfielda.

- Kad pročitam, posudit ću vam - rekao je i namignuo.

Hm, učinilo mi se da će mi pozliti. Oko nas žive sami luđaci, nevjerojatni i

sasvim nemogući luđaci.

Zanzi me vukao za ruku, zatim se kreveljio, upadao u prodavaonice i plazio

jezik prodavačicama, a ja sam pokušavala izigravati stariju i pametniju
sestru. Odlazak na tržnicu za Zanzija je doživljaj. (Katkad mislim da je blago
retardiran.) Nakon što pokupujemo namirnice - trulo voće, sparušenu
salatu, mekane krumpire i ukislo vrhnje - sjednemo u kafić na
otvorenom i uživamo u samostalnosti. Oko deset sati razne rudne,
zastrašujuće spodobe počnu pritjecati sa svih strana, noseći stare
svijećnjake, stolice, grozne slike, prašnjave knjige, križeve, porculanske
lutke, očerupane medvjede, uniforme i kape. Zanzi uživa. Počinje
rasprodaja antikviteta, hoću reći, razne starudije. Ozarena lica prodavača i
kupaca bljeskaju na trgu. Uvijek kad vidim osobu srednjih godina kako
sretno razgledava ras-parene stolice i smrdljivu torbicu s perlicama
pomislim kako su odrasli blesavi i da ih možda ne treba u svemu slušati.
Razmišljam treba li se toliko mučiti sa školovanjem, jezicima i kojekakvim
fakultetima, kad prije ili poslije završiš uživajući u kupnji baletnih papučica
iz prethistorije. Što je najgore, s mnogim od tih spodoba smo se sprijateljili -
s Lacijem koji Zanziju daruje olovne vojnike i nakaze iz kinder jaja, zatim s
Maricom koja nema dva prednja zuba i prodaje LP ploče na 33 okretaja,
knjige o razoružanju i domaćinstvu, otmjenog Špiru sa svijećnjacima i
zrcalima svih vrsta. Svake subote se sve kasnije vraćamo s tržnice. Sasvim
smo skrenuli. Dok smo tako sjedili ugledah Ljiljicu.

Hej, Ljiljice, dođi - zovnuh je.

Bok, što radiš na ovom glupom placu?

Izvela sam Zanzija u šetnju - objasnih. – I kupujem klopu. Svi me

iskorištavaju, he, he...

I zadržavate se na ovako gnjusnom mjestu? Umjesto da si u Tkalči?

Što ima u Tkalči?

Škvadra iz škole...

- I što radite?

Pričamo.

O čemu? O krpicama?

Da - odgovori Ljiljica. - O čemu bismo trehnli pričati?

Ne znam - osjetih kako otrov u meni polako isplivava. - Možda o tome je li

mozak uopće potreban da bi se živjelo - izvalih zlobno. Najzlobnije što sam
mogla. Ipak je moj pradjed bio očni liječnik, a prabaka urednica ženskih
revija. Znam da knjige nečemu služe. I već mi je dosta tih glupača. - I
pozdravi Zorka - dodah.

Zar si se zaljubila?

U koga? zinuh. Zanzi me lupi nogom ispod stola. To je značilo da se smirim.

A meni se nije smirivalo. Odjednom sam osjetila bijes što je jedna blesača
tako puna sebe. I poželjela sam je lupiti zbog Štefice, iako je i Štefica koza.
Uglavnom, u djeliću sekunde primijetila sam da mi svi, ali svi idu na živce.

U onog majmuna? - rekoh. - Zar si poludjela?

Ljiljica napući usnice i zamahne uvojkom. Probode me svojim plavim očima.

Pomislih kako ja nisam tako zgodna. Razljutila sam se još više.
Sve cure su zacopane u tog majmuna - reče.

Ma nemoj!

Da. Ti se uvijek praviš posebna.

Zanzi me opet lupne nogom. Ovaj put još jače.

A ti si dosadna kao muha. Misliš da na sve moraš sletjeti.

Klavirska štreberico, radije se brini za sebe. Žao ti je što moraš vježbati.

Ma, nemoj!

Gotovo smo se potukle. Nešto nevjerojatno. Bila sam ljuta kao ris. Zanzi je
buljio u mene otvorenih usta. Sjetila sam se udarca iz taekwondoa i učenja o
samokontroli. Odvratno. Izlila bih Ljiljici skuhanu tjesteninu na glavu da sam
mogla. I uništila joj novu Gas majicu!
 5.

Došla sam doma ljuta kao furija. Tata i mama i dalje su pili kavu i izvaljeni
ležali na trosjedu. Osjetila sam se totalno iskorišteno, poželjela sam nazvati
»Plavi telefon« i požaliti se na roditelje.

- Seka je živčana - izjavio je Zanzi. – Pazite se!

Aha! - tata je zijevnuo. - Dobro. Ušla je u pubertet, a tada je sve moguće.

Hormoni pošize, nastane opći pošizitis. To se najbolje liječi
vježbanjem glasovira.

Veliki se uvijek prave pametni - rekoh. -

Nama djeci je tako teško. Još nismo pronašli
svoju osobnost. Tražimo se.

I ja se tražim - izjavi tata. - Tražeći sebe, napravio sam tebe. Vidiš kako mi
odrasli znamo zaglaviti.

Samo se rugajte...

Svi se mi tražimo - započne mama.

Ah, dajte, ne mogu vas slušati...

Što se dogodilo? - mama je pokušavala biti ozbiljna. Ali njoj ozbiljnost ne

pada na pamet,to primjećujem. Ona se hoće izvući iz ozbiljnosti i zato ja
nemam pošteno rame za plakanje.

Idu mi na živce prijateljice... I cure. Svi. I dečki.

A da se otuširaš? - tata se napokon pomakne iz svog

ležećesubotnjegnajljenijeg položaja i potraži japanku. - Hladan tuš u
vojsci sve rješava. Ili pranje zahoda. Marširanje u punoj ratnoj spremi!
Hvatanje imaginarnog neprijatelja. A ove budale hoće ukinuti vojsku! Tko
će nam odgajati sina?
Imam spoj s dečkom navečer... Hm, kako se trebam odjenuti? - odjednom
izvalim rečenicu. I skužim - pa mene je strah! Trta! Panika! Uopće nisam
faca. Pretvaram se u glupaču nevjerojatnom brzinom.

Mama me pogleda suučesnički. Ipak. Namigne mi.

Haljinicu tete Rozi.

Ne mogu u tome hodati. Ja sam sportski tip. Haljina s volanima? Umrijet

ću.

Volani su u modi. I Benetton je uvijek moderan. I život ima svoje zakone. A

dečki vole slatke, umiljate curice, a ne one koje izgledaju kao da su krenule
prokopati tunel vlastitim rukama, da. Ja sam tvoga oca dobila na crvenu
haljinu s dubokim dekolteom. Vrlo banalno, zar ne srce?

- Da - odgovori tatica. - Mi muškarci smo jednostavna bića. Poput ameba.

Lako nas je srediti.

Stajala sam u dnevnom boravku kao pokisla kokoš. Ako najmiliji nemaju
razumijevanja za moje probleme, tko će imati. Zanzi je počeo kopati nos. Što
da kažem, nitko me nije šljivio, iskreno rečeno.

S Tomom sam se našla na uglu Varšavske i Gundulićeve. Dakle, gotovo sam

umrla u haljini s volanima. Osjećala sam se kao maškara. Činilo mi se da svi
pilje u mene. Na nosu mi je pisalo da je ovo moj prvi sudar i obrazi su mi
gorjeli. Kao za inat vidjeli su me da stojim ispred pošte susjeda Zvrndić,
njezin pas Mucek, gos-pon Štef stolar i Grebić iz engleskog. Svi su me pitali
koga čekam, a Mucek je zalajao tri puta. Tomo je kasnio i ja sam crkavala od
užasa i pro-klinjala svoju urođenu točnost. Onda je Tomo stigao, stvorio se
iza mojih leđa.

Haj! - pozdravio je. - Nadam se da me ne čekaš dugo.

Upravo sam stigla - slagala sam.

Baš dobro! Hoćemo kupiti kokice? Imamo još vremena. Možemo otići na
Cvjetni trg na piće.
- Da - odgovorila sam glupo. Jezik mi se od rezao. I noge. Osjetila sam
kako poglupljujem sve većom brzinom. Nisam znala kako započeti
razgovor. Tomiju je zvonio mobitel i to me spasilo. Došli smo do Cvjetnog.
Šutjela sam kao prava guska. Imala sam tremu. Pravu pravcatu.

Sjeli smo u kafić. Naručili orangine.

Ošišat ću se - izjavio je Tomo.

Zar? - upitala sam idiotski.

Da - sasvim kratko. - Za promjenu.

Jel? - rekla sam. Nisam mogla složiti rečenicu s više od dvije riječi. Grozno.
Savršeno jezivo. Sjedila sam pokraj muškarca i nisam znala što ću. Još je
pričao o frizuri! Kakve glupe frizure i šišanja! Ja sam pametna cura, jedva
gledam MTV i ne kužim se u modu, čitam knjige, čak i lektiru. Zapravo sam
obična štreberica.

Ups!

Živčana!

Koje filmove voliš?

Ljubavne - izlanuh otprve. - I kriminalističke - dodah da sakrijem svoju

romantičnu dušicu.

A horore?

Pa, ne... - mucala sam. Nisam znala što bi bilo pametno odgovoriti.
Odjednom sam počela razmišljati koji bi se odgovor mogao svidjeti To-
miju. Totalno suludo. Trebala bih odgovoriti ono što mislim, a to je da su
horori totalno, savršeno kretenski filmovi. Zašutjela sam.

- Baš me zanima ovaj film - rekao je Tomo.

-I mene.

Ah, nikada se prije nisam osjećala toliko zbunjeno! Što mi se događa. Zar me
plave oči i crna kosa tako zbunjuju? Hm, zašto nisam bolje slušala Šteficu
kad mi je pričala o dečkima. Ja sam sve dečke zamišljala kao Zanzija, ili mog
tatu, ili susjeda Jožu, a s takvima sam znala izaći na kraj.

Ušli smo u kino, potražili sjedalice. Dok smo sjedali primijetila sam Zorka
i Ljiljicu. I oni su vidjeli nas. Zorko je mahnuo Tomi i rukom pokazao give
me five. Tomo je uzvratio. Lamatali su rukama. Nisam kužila što znači ta
muška igra. I Ljiljica je bila u haljini s volanima. Isplazila sam joj jezik. To je
bilo jače od mene.

Gledali smo film, a ja sam sva ustreptala. Jedva sam se mogla usredotočiti
na radnju. Svako malo bih pogledala Tomin profil i bila nekako ponosna.
Sviđalo mi se da zajedno sjedimo u kinu, sviđalo mi se što se osjećam
odraslo, sviđalo mi se što sam žensko i sviđalo mi se što rastem...

Došla sam kući u sedmom nebu. Čitavo vrijeme u kinu željela sam da me
Tomo uhvati, makar slučajno, za ruku, ali njemu to nije palo na pamet.
Sjedio je nagnut naprijed i proučavao film kadar po kadar i nijednom me
nije pogledao. Jednostavno je buljio u ekran. Piljio. Ipak, hila sam vrlo
ponosna na sebe. Kad smo izlazili ponovno sam isplazila jezik Ljiljici, a ona
mi je u prolazu prošaputala da sam koza. No, dobro. Naši kavaliri nisu
primijetili neprijateljstvo. Mama mi je rekla da muškarci mnogo toga ne
primjećuju.

Susjed Joža sjedio je u našem stanu u krasnu subotnju večer. Mama mu je

dopustila da se zavali u trosjed, jer tate nije bilo doma. Otišao je s nekim
prijateljima. I mama se odmah utješila dosadnim Jožom. Sa Zanzijem se
povukla u kuhinju i pripremala pečenku za večeru. A mrzi kuhanje! Na što
će to sličiti?

Hej, što Joža radi kod nas?

Pusti ga, danas mu je rođendan, rekao mi je popodne, pa sam se sažalila.

Ah, tako. A ja bih pričala o sebi.

Svi bi pričali o sebi, svi jedino i pričaju o sebi - rekla je mama otvarajući
pećnicu. Vidjela sam kako su krumpirići vrlo lijepi.

Bilo mi je neugodno... s Tomom. Mama, zašto mi je bilo neugodno -

upitala sam i sjela na kuhinjski stolac. Voda je kapljala u sudoper,
čula sam televiziju i kuckala prstima po stolu. Mama je ustala, odložila
krpu sa suncokretima (meni najdražu) i naslonila se na hladnjak.

Hm, s muškima je uvijek neugodno - zaštucala je. Vidjela sam da

namjerava izbjeći odgovor, biti duhovita i nedorečena.

Htjela sam da me primi za ruku, a on me nije... A Ljiljicu je Zorko držao za

ruku.

Koju pak Ljiljicu?

No, jednu. Nije važno. I bila sam sasvim glupa.

- Da, da. Čuj! Ha, i ja sam nekoć išla u šesti, zapravo sedmi razred i bila
zaljubljena u Zlatka. Znaš kako zaljubljena? Previše. Uglavnom, nisam bila
ovako mrtva-hladna kao ti, obično, he, he. Vidim da se nešto promijenilo...
No, uglavnom - mama je uzela magnetić u obliku slona u ruke - Zlatko je
bio podosta stariji, tri, četiri godine. Plav, s plavim očima, pristojan. Ugla-
vnom, jednom smo sjedili na stubama, već jepao mrak i nikoga nije bilo
oko nas. Zlatko me zagrlio, a ja sam to tako dugo očekivala da sam imala
osjećaj kako električna struja prolazi mojim tijelom. Zagrlio me, a onda mi
je približio lice i poljubio me, onako istinski, i mislila sam, ćuj, mislila sam
da ću pasti u nesvijest, samo su mi trnci prolazili tijelom. Ne sjećam se
koliko puta smo se poljubili, ali bila sam izvan sebe. Tebe to isto čeka,
kako stvari stoje... Poželjela si da te Tomo drži za ruku, znači da si se
zaljubila...

Ma, daj! Nisam se zaljubila, ali me zanima...

Naravno da si se zaljubila...

- Ne, nisam...
-Ali ti se sviđa...
Valjda... Ali sviđam li se ja njemu? U kinu me nije ni pogledao.

Budi strpljiva. Što si navalila?

Htjela bih znati.

- Sigurno mu se sviđaš. Uostalom, nemoj me previše ispitivati, ja

sam samo djelomično pametna. Tvog sam tatu uhvatila u plačnoj fazi,
he, he. Taman se rastao jer je skužio da ne može zauvijek živjeti u Parizu s
Francuskinjom i počeo se samosažalijevati. Hoću reći, on je već bio
korišten, da tako kažem. Kao usisavač iz druge ruke...

Mama se počela glasno smijati.

- A sad idem dovršiti jelo. Joža će biti veseo.

U dnevnom boravku Joža je pregledavao Milu. Bila sam Ijutita kao paprika
i feferon i ukiseljena kao krastavac jer mi je taj bezveznjak oteo mamu.
Zamišljala sam kako ćemo se do sita ispričati ona i ja, a kad tamo, u
naslonjač se instalirao Joža i čitao članak o pelargonijama, pčelama
radilicama i strijama u trudnoći.

Kako si? Kako je u

školi? Dobro.

Dobro?

Da, dobro.

Meni je škola oduvijek bila teška. Znaš, u moje doba su nas čak kažnjavali u
školi.

-Jel?

Da. Sa šibom.
Zar ste toliko stari? To su barbarski običaji.

Pa i nisam. Ali bilo je tako. I moj tata je bio strog. On je umro, znaš.

Da, znam - rekla sam i pomislila kako me nimalo ne zanimaju njegovi

problemi i životopis.

Stajala sam nadureno na sredini sobe. Uopće nije dobro večerati

pečenku, mislila sam. Večeru treba preskakati, to je najzdravije. I kako se
to Joža uspio umiliti staroj? Meni sigurno ne bi ispekla palačinke da sam je
zamolila - bez nekog valjanog razloga. Osim toga, htjela sam da zajedno
gledamo seriju Prijatelji na drugom programu, maziti se sa Zanzijem na
trosjedu i na sebi imati spavaćicu s medvjedićima.

Mama je s pečenkom na pladnju upala u dnevni boravak. Zanzi, onako

štrkljav, nosio je ki uh. Bilo mi je smiješno vidjeti ga kako se, on nejelica,
potrudio oko klope. Svi vole Jožu, pomislila sam. A tko mene voli?
 6.

Zapravo, mene nitko ne voli, došla sam do zaključka sljedećeg dana. Kao
prvo, Tomo me nije pogledao, onako pošteno. Prošao je pokraj mene na
hodniku i u prolazu me pozdravio. Istina, jučer se nismo dogovorili za novi
sastanak, ali nekako sam očekivala da ćemo se družiti za vrijeme odmora.

- Baš je bio dobar film! - samo je rekao, pa su mi gotovo navrle suze na oči.
Otkuda sad te suze, pomislila sam i otrčala u zahod. Srce mi je lupalo kao
ludo, osjećala sam se prilično glupo i jadno. Ako je to zaljubljenost, pa to je
onda nešto grozno, mislila sam i šizila. Činilo mi se da sam se odjednom
pretvorila u najpraviju, cmizdravu glupaču. Iznad zahodske školjke ukazao
mi se Tomin lik i znala sam da ću se, ako brzo ne dođem k sebi, pretvoriti u
Ljiljicu dok si rekao keks. Grozno!

Na svu sreću nisam.

Izašla sam van.

Sjetila sam se glasovira i dosadnih sonatina koje sam vježbala. Išle su mi na

živce, pogotovo k.ul bih ih tek počela učiti. Mislila sam da nikad neću
savladati nekog jednostavnog Chopina. A onda bih ipak savladala te vražje
note!

Ušla sam u razred, zakasnila na Cvibeka koji je tupio s usjevima u Sjevernoj

Americi.

Kasnite, mlada damo - rekao je simpatično.

Imala sam još uvijek crvene oči i teleći, nesretni pogled.

Ispričavam se. Pritislo me.

Cijeli se razred nasmijao. I glupi Zorko. Zapravo, njegov kreštavi smijeh

jedino sam i čula.

Što vas je pritislo, gospođice? Brige? - Cvibek je bio dobre volje.

Između ostalog - rekla sam ozbiljno.

Onda sjedi, dijete drago, a ja ti neću upisati neopravdani. Vidiš kako sam
dobar.

Znam da ste dobri - odgovorila sam i svi su pomislili kako se ulizujem.

Što se dogodilo? - upitala me Štefica.

Ništa. Prehladila sam se...

A zašto si plakala?

- Tko kaže da sam plakala! - zasiktala sam.

I daj zašuti.

Cvibek je gledao u mom pravcu.

Sve je u redu? - upitao me.

Da - odgovorila sam.

Sa Šteficom i Zanzijem vraćala sam se kući. Odjednom sam nekako drukčije

promatrala ljude oko sebe. Štefica mi je išla na živce jer je čitavo vrijeme
klepetala, a, s druge strane, iznenada sam razumjela njezinu opsjednutost
Zorkom. On joj je još uvijek bio u glavi. I meni je Tomo bio u glavi, vrtjela
sam u mislima film s plesanjem, šetnju, kino, a moj brat Zanzi, kao
najdo-sadnija osoba na svijetu, neprestano mi je postavljao pitanja.
Svejedno, uspjela sam i razmišljati o svom izgledu. Dok je Štefica ogovarala
Ljiljicu pomalo bih bacala pogled u izloge i nisam bila zadovoljna onim što
sam vidjela.

- I što si se dogovorila s Tomom? – upitala me Štefica iznenada.

Ups! Htjela sam ispasti faca. Nisam mogla priznati da je sa mnom jedva
prozborio rečenicu. Pravila sam se da ne čujem pitanje i strelovito smišljala
laž koju nije mogla provjeriti. Zabu-Ijila sam se u izlog s donjim rubljem i
čarapama.
Rekao je da će me nazvati da se vidimo.

Super! Pa to je super!

Aha - rekla sam ravnodušno.

Ti imaš sreće.

Možda i nemam, mislila sam. Nadam se da ovo nije početak glupavog

puberteta o kojem priča tata, proletjelo mi je glavom. Sjetila sam se svih
filmova s cviljenjem i romantikom, priča maminih prijateljica o
muškarcima, tete Penelope koju je dečko ostavio pred udajom.

Mislim, jednostavno nije došao kod matičara.

Možete li to zamisliti?

Penelopa ga je čekala, i mi smo bili tamo i neki prijatelji. Trebala je to biti

mala, slatka svadbica. Veselila sam se što ćemo ići u restoran i što ću moći
ostati dugo budna. Zanzija je čuvala mamina prijateljica. Sve smo
organizirali.

I tip nije došao.

A bili su tamo i njegovi prijatelji.

Penelopa je plakala, pokrivala se svilenim šalom koji je ovila oko vrata.

Čovjek se nije javljao na mobitel. Hodali su dvije godine. Svi zajedno otišli
smo u restoran, svatko je platio svoj račun, Penelopa se napila pa smo je
morali pridržavati.

To mi se urezalo u pamćenje.

Tatica ju je tješio.

Penelopin dečko nestao je iz Zagreba na mjesec dana. Kad se vratio nikome

od nas više nije stalo da se s njim objašnjavamo, nikad nismo saznali što se
uopće zbivalo u njegovoj glavi.
Ah! Prestrašno!

- Čuj - rekla sam Štefici. - Sutra ću razgovarati sa Zorkom. Opet ću ga

gnjaviti za majicu.
Malo ću mu očitati bukvicu. Iako ne znam ima li to smisla...

-Ja bih voljela...

Znaš, mislila sam da si mi bolja prijateljica. Zato sam to obećala. Inače, baš
me briga za njega!

Zašto misliš da ti nisam dobra prijateljica?

- upitala me Štefica.

Došli smo do ulaza u kuću.

Nisi. Bila si zlobna i ljubomorna kad sam plesala s Tomom.

Nije istina. To ti se učinilo.

- Nema veze. Zanzi se kreveljio.

Kad uhvatim priliku, riješit ću mu krivo matematičke zadatke. I to je to.

Tebi se Zorko zbilja ne sviđa? - upitala me Štefica.

- Ne.

- Ne mogu vjerovati. Pa on se svima sviđa.

Hvala Bogu, meni ne, pomislila sam. Jedan nula za mene. Sviđa mi se
Tomo, ali to moram skrivati. Sviđanja su naporna.

- Eto, ja ne trzam na njega - rekla sam. - Vidimo se.

Ušla sam u stubište, Zanzi je potrčao po stepenicama. Počelo rne živcirati to
što sam tako dobro odgojena. Roditelji su me zeznuli. Trebala sam biti
štrija sa Šteficom, ali bila sam uljudna. Kao uvijek.

Tata je gledao kroz prozor. Mrzovoljan.

- Ti pisci će me izludjeti - rekao je.

Šetao je po dnevnom boravku u japankama i

šizio. O čemu se radi?

Pisci. Dosadni su. Neupućeni u život. Misle da su izdavači faraoni, majke mi.

Neki jesu, tatice.

Ali ne ja, zlato. Ne mogu si dopustiti knjigu koja se neće prodati. Kužiš?

Aha, znači tako.

Donesu mi svoje idiotske rukopise koje zanimaju samo njihovu širu obitelj,
odbijem ih i onda me ogovaraju. Nisam trebao otići u izdavače.

Ali onda ne bi bio slobodan...

Lijepo sam se zakopao u toj slobodi - tatica se skljokao u naslonjač. Zanzi

mu je uletio u krilo brzinom munje. Kod Zanzija je zgodno što se voli maziti,
to je zapravo vrlo slatko.

Nemoj biti tužan - rekao je.

- Dokle god moraš zarađivati za kruh - nema slobode.

-Ja mogu bez jela - rekao je Zanzi.

To znam - nasmijao se tata.

A bih li mogla ja s tobom razgovarati o dečkima? - upitala sam.

Kakav užasan dan! - tata se novinama prekrio preko glave. - Ne samo da

sam neuspješan izdavač već sam i priglup otac. O dečkima? Ajde, pitaj.

Danas me jedan Tomo jedva pozdravio, a jučer smo bili zajedno na soku i u
kinu. Zašto?

Zato što je krele.

Ne šali se.

- Zato što su dečki takvi. Možda mu se sviđaš, a možda i ne.

Jučer nam je bilo super. Očekivala sam da ćemo danas dugo razgovarati.

Dečki ne vole razgovore previše. Možda si mu pokazala da ti se sviđa.

Mislim da nisam.

Bolje je ne pokazati, manje se razočaraš. A kažu da to i pali kod muškaraca.

Iako kod mene ne. Ja volim da me se odmah voli.

Hm, glupo. Ništa ne razumijem.

Ni ja, vjeruj mi. Na svu sreću da sam se ponovno oženio dok me tvoja mama
htjela.

- A zašto si se rastao? Ajde pričaj.

- Rastali dušo, bilo je to sporazumno... Shvatio sam da ne

mogu živjeti u Francuskoj. Marie je shvatila da ne može živjeti u Hrvatskoj.
I da smo prenaglili.

Zeznuto.
Da. Ali dobro se završilo. Nije loše imati nekakvu rodbinu po svijetu.

Aha. Ali skrenuli smo s teme. Što da radim?

Ništa. Čekaj. To ti je moj očinski savjet. I pomalo glupav, priznajem.

 7.

I tako sam odlučila čekati i vratiti se u normalu. Bilo mi je strašno što se ja

više nisam osjećala ja nakon samo dva izlaska s dečkom. Ako ću to morati
trpjeti dok traje pubertet, krepat ću. Stalno sam ismijavala Šteficu, a sad
mi se događa sve što se i njoj događalo. Mislim na Tomu i kako da ga
osvojim. Počela sam se uređival i , promijenila frizuru, napravila rep i
podigla šiške da mi ne skrivaju lice. Nabavila sam, tj. uzela mamina sjenila,
stavljam na obraze rumenilo, sve da se tobože ne vidi da se šminkam, a
šminkam se.

Sretna je okolnost što imam satove glasovira i slične obveze pa mi ne ostaje

mnogo vremena za sanjarenje. Gospođa Figenwald ne dopušta mojim
mislima da lete poput razbacanih nota. Svaka ima svoje trajanje i boju i
nalazi se na točno određenom mjestu u crtovlju. He, zeznuto! Katkad joj
idem na satove izvan nastave, tako da bih utvrdila gradivo. Gospođa
Figenvvald stanuje u kući u središtu grada i ima malog psa Pufija koji laje kad
joj pozvonim. Udovica je.

Moraš vježbati matematiku - govori mi. -Matematika i note idu zajedno. A

kako je tvoj mali brat?

Dobro - odgovaram. U njezinu stanu toplo je i samotno. Gospođa

Figenwald kao da je došla iz nekog drugog svijeta. Uskoro će se umiroviti.

Uopće ne želim na to misliti kaže. - Ostat ću sama. Onda ću davati nstrukcije

još više. Dolazit ćeš, zar ne?

Da - kimam glavom iako nisam sigurna želim li cijeli život svirati glasovir.
Uopće ne znam što želim raditi cijeli život. Ništa. Dobro je da u sedmom
razredu još ne moram misliti o budućnosti. Ali uskoro...

Inače, Zorka sam sredila. Zbog Štefice, kako sam obećala. U petak, dva tjedna
nakon plesa, donijela sam svoju poderanu majicu ponovno u školu. Za
vrijeme velikog odmora Zorko me upitao hoću li mu iz matematike pokazati
linearnu jednadžbu s dvije nepoznanice, misleći da sam u međuvremenu
zaboravila na svoju ljutnju. E, ne može. Nisam. I lijepo sam mu krivo riješila
zadatke - što ga nije osobito dirnulo jer nije skužio, a matematičarka taj put
nije pregledavala zadaće. Inače ima taj djetinjasti običaj vrlo često. Kao da
smo u prvom razredu. Zorko je dobro prošao. Donekle.
Poslije nastave pozvala sam ga u predvorje ispred zahoda. Predvorje
ispred zahoda - ne znam kako bih drukčije nazvala taj kockasti i odvojeni
prostor - bitno je za moj razvoj. Tu uglavnom raspravljam s drugima, svađam
se sama sa sobom ili drugima, ili se skrivam od sebe, ili od drugih. Izvadila
sam svoju jadnu majicu iz torbe i prosiktala:

Čuj, a kad ćeš mi kupiti novu majicu? Misli š da sam zaboravila.

Molim? - Zorko je upravo padao s kruške. Transformacija u vješticu bila je

više nego uspješna, on se gotovo preplašio za moje duševno zdravlje.

Iskolačila sam oči i odjednom se nekako prirodno razgoropadila. Kroz

glavu mi je prošao l orno koji mi ne prilazi već desetak dana, i odjednom
sam šiznula. Tomu i Zorka spojila sam u vrlo antipatičnu pojavu, poput kuge
ili monsunske kiše.

- Da, majmune, nemamo svi lovu za nove majice i šminkeraje - rekla

sam kao najodvratniji primjerak antipatične škrtice i zlobne glupače
ženskog spola. Čak mi se nekako i sviđalo biti odvratna, u tom trenutku,
konačno sam bila antipatična, godilo mi je.

- Molim? - pogledao me razrogačenih očiju. Zar si poludjela? Nisam

shvatio da ti je majica toliko važna. Kupit ću ti pet majica, luđakinjo.

Naravno da hoćeš - divljala sam.

Ti nisi normalna.

A ti si običan kreten s mrkvom u glavi umjesto mozga.

Sutra ću ti donijeti novac za majicu.

Aha - rekla sam i gotovo su mi suze navrle na oči. Zorko me pogledao kao
da mi nisu sve koze na broju, okrenuo se na peti i otišao.

Ostala sam sama.

Znala sam da sam pogriješila. Uopće nisam imala takav plan - šiziti. Ja,
taekwondašica, koja može zamahnuti nogom i srediti protivnika u sekundi,
odjednom sam izgubila ravnotežu. Iako nisam bila sasvim sigurna u to. Ili
me konačno drmao pubertet? Zaljubljenost? Valjda. Povrijeđen ponos?
Možda.

Povrijeđen

ponos? Hm, da.

Iskreno govoreći, da. Da. Da. Eureka!

Eh, otuda mi je taj cviljavi osjećaj. Jednom kad je tata - u svađi - rekao da
onaj tamo Francu-zić, a radilo se o Reneu, ima ljepši nosić od mojeg i baš je
zgodno bucmast, e onda sam osjetila taj ubod u srcu i suze su mi poletjele
na oči.

Tata je to rekao razgledavajući fotke u albumu; naljutio se na mene jer

nisam htjela ići u prodavaonicu. Uvrijedio se što ima tako lijenu i
nezahvalnu kćer i izgovorio je to nehajno, a mene je ošinulo poput mača.

Otišla sam u svoju sobu.

Bila sam ljubomorna, strašno ljubomorna. Jedva sam disala od ljubomore.

Da, zaboravila sam taj osjećaj, ali u zahodskom predvorju ponovno se javio,
izronio na površinu i samo me preplavio.

Znači: ponos mi je narušen jer me Tomo ne gleda, a ljubomorna sam na

Zorka jer ga sve cure hoće.

Ups!

To je, znači, to.

Čekam te tu k'o budala - rekao je Zanzi kad sam izašla iz škole.

Kad jesi budala - potvrdila sam. – Ali obožavam te. I častim pizza
zalogajem, ako hoćeš. Onim sa šunkom, sirom i špekom.

Hm, ja bih radije sličice.... - rekao je moj štrkljavi brat. Njemu je jedenje
oduvijek bilo gubljenje vremena i energije.

Dobro, kupit ću ti sličice - odšetali smo do kioska.

Pokraj kioska stajala je Štefica u svojoj novoj haljini s cvijećem i volanima.

Svi su poludjeli za haljinama. Sretno sam zaključila da sam pametna jer
imam novu frizuru i sva sam skockana kad je to toliko važno.

Pa gdje si ti? Mislila sam da si zbrisala doma - upitala me. - Zorko je izjavio
da si poludjela. Bio je sasvim crven u licu kad je izletio iz škole. Što si
učinila?

Ništa. Sad smo jedan jedan. Ti i ja, mislim.

Zanziju sam gurnula novčanicu u ruku. Osmjehivao se. Zamijetila sam lišće
iznad svoje ^.lave, komadić neba i pomislila kako mi je svejedno što me
Tomo ne šljivi i što Zorko priča. Zapravo, postalo mi je jasno da bi bilo
pametnije da se oni brinu oko toga što ja mislim o njima.

Vratila sam se u normalu. Hvala Bogu, Svetom Duhu, anđelima i svoj toj
škvadri s vjeronauka što su mi pomogli da se opet dobro osjećam.

-Jedan jedan? O čemu govoriš?

- Mislim, nekako mi više nisi najdraža prijateljica - rekla sam. - Zorku

sam netočno riješila matematičke zadatke, ali znaš, dok sam ih žv-rljala
po bilježnici zaključila sam da to nema smisla. Poslije sam nakon nastave
mahala majicom koju on uopće nije oštetio, derala se i ispala glupača,
zapravo, osvećujući tebe. Mislila sam kako si nesretna i kako te on
nepravedno iskorištavao, kao što iskorištava i ostale cure. I onda sam
pomislila: A što se to mene tiče? Kakve Zorko ima veze sa mnom? I sjetila
sam se rečenice s kojom si uletjela kad sam plesala sa Tomom pa sam se
ohladila. Mislim da ti nisam ništa dužna, razumiješ li?

Dobio sam turtlesa kojeg još nemam! - uz viknuo je Zanzi zadovoljno.

Aha! - razveselila sam se. - Super. Moramo ići kući.

Mislim da sve krivo razumiješ - rekla je Štefica.

Možda - odgovorila sam i primila Zanzija za ruku.

Mogu i sam hodati - rekao je. - Ali ako se hoćeš praviti važna zato što imaš
mlađeg brata, možeš me držati za ruku.

Dečki, pomislila sam i poljubila ga u obraz, dečki i kad su sasvim mali

samouvjereniji su od cura kad su sasvim velike.

Rene je napisao pismo na smiješnom hrvatskome jeziku. Doći će kad počnu

ljetni praznici i napokon ću ga dobro zapamtiti. Posljednji put sam ga
vidjela prije tri godine i lijepo smo se slagali. S tatom sam doputovala u
Pariz, mama ipak nije željela ići s nama.

Svaka čast svima, ali ne mogu se sroditi s idejom da s Marie pijem crnu
kavu i idem po muzejima.

Marie ima novog dečka - rekao je tata. -Nisi, valjda, ljubomorna.

Nisam - odgovorila je mama. - Ali to je tvoja bivša žena, lijepa, pametna,

dobra i tvoj bivši život. Ne mogu ulaziti u tu priču. Ne želim. Niti bih od
tebe zahtijevala da ulaziš u moje priče.

Otputovali smo bez nje i bilo nam je odlično. Možda se zaista ne trebaju
miješati razne priče, kao što se ni alkoholna pića ne trebaju miješati,
razmišljala sam tada. Čitajući Reneovo pismo ta mi je misao pala na pamet.
Osjećala sam kako me hvata lagana nelagoda: hoće li Rene ispasti toliko
poseban i pametan pa će me nadmašiti? Prvi put sam imala osjećaj da znam
što znači riječ konkurencija. Uvijek mi je ta riječ bila grozna, poput gliste se
migoljila i jela ljude, opasna i zastrašujuća.

Tomo me ne gleda, a Rene je možda savršen. Zanzi je simpatičan. Kakva sam

ja? Ljiljica je glavna u školi, a gdje sam ja glavna?
Bilo mi je slabo od tog pisma. Rene govori francuski i engleski, pa čak i
hrvatski. Dobro smo se slagali, tamo u Parizu, ali ovdje u Zagrebu?
Pokažem li ga curama iz razreda sve će se zacopati u njega. Čak bih se i ja
zaljubila u njega, kad ne bih znala da mi je brat.

Noge su mi se tresle.

Uopće se nisam ponašala sportski. Umjesto da napadnem mogućeg

neprijatelja, počela sam ga se bojati. Htjela sam biti najvažnija. To sam,
iznenada, shvatila.
 8.

Otišla sam sa Zanzijem na tržnicu. Opet sam bila ona stara. Totalno cool.
Prošli tjedan dobila sam tri petice u školi, a sve bolje sviram... Imat ću
dobar nastup na kraju školske godine, osjećam to u prstima. Sprijateljila
sam se malo više sa Zdenkom s kojom sam nekad, u trećem osnovne, bila
prijateljica. U petak smo otišle na hambi u Kaptol centar i razgledavanje
krpica u »Terra novu«. Ove godine su moderne sve boje, a ja bih najradije
hodala u ružičastom i zelenom. Lupilo me. Inače, Zorko mi je donio novac
za majicu - bilo me sram. Dao mi ga je na hodniku, baš kad je prolazila
Bunićka. Gledao me s prezirom, pa mi je došlo da ga udarim.

Evo, nadam se da ovo pokriva trošak - rekao je poput ekonomiste.

Aha, ubuduće pazi kako se ponašaš samnom - rekla sam i nasmiješila

se, sakrivajući svoj udaralački poriv.

Ubuduće ću te zaobilaziti - rekao je. Ne davno se podšišao i sasvim je

zgodno izgledao.
Na žalost. Odjeven u crvenu prozračnu jaknu.

Što mislim o dečkima u crvenim prozračnim jaknama? Zgodni su i kad nisu

zgodni.

- Šteta, mogli smo biti prijatelji... Ti uopće nisi tako loša cura.

Pljas!

Je li to uvreda ili kompliment? Krv mi je jurnula u glavu. Znate li koliko mi je

snage volje trebalo da se suzdržim?

- Požurite u razred, golupčići - pozvala nas je Bunićka. - Znate da

danas pišemo zadaćnicu na temu ljubavi - cvrkutala je.

Ah, pomislila sam, zbilja je luda. Uopće ne primjećuje da je naš odnos

poslovan. Osim toga, mada imam dobre ocjene iz hrvatskoga, ne
razumijem se u pisanu riječ. Kad god pišemo sastavke, ja pišem na način
koji će se njoj sviđati. Slatkasto i srcedrapateljno. Romantično.
- Upadaj - rekao je Zorko.

Vraćali smo se s tržnice, Zanzi i ja. Kupili smo crknutu salatu, sparušenu
mrkvu i kiseli sir i vrhnje. Zapravo, tete na tržnici obožavaju nas i uvijek
nam prodaju najbolje. Smatraju da smo mi idealni primjerci dobro
odgojenih primjeraka dječje vrste. Možda nas zato i mama tako usrdno šalje
u kupovinu. Simpatični smo kao par i neodoljivi.

Nakon obavljene kupovine sjeli smo u kafić i zurili u prolaznike. Zanziju

sam kupila strip o lomu i Jerrvju, ali nije ga previše čitao.

Domagoj mi više nije prijatelj. Posudio sam mu mač i ne vraća ga. Ona
njegova mama pravi se važna.

Kako to misliš?

Otkada Domagojeva sestra nastupa kao voditeljica na RTL-u svi su

poludjeli. Zbilja. I učiteljica. A to mi ide najviše na živce.

Događa se.

Uvijek smo dijelili igračke. I bio mi je najbolji prijatelj. A sad se druži i s

Hrvojem, zatim sa Zvonkom. Kad im priđem, oni zašute...

Možda si ljubomoran? Prijateljstva ne traju vječno.

Nisam ljubomoran. Ali nije pošteno. Njegova mama stoji na vratima kad ih
posjetim i ne poziva me unutra. Tek nakon nekog vremena se udostoji. I
onda se svi ponašaju nekako zaposleno.

Možda i jesu zaposleni?

-Joj, daj sister, ne zezaj...

Muči te život, rekao bi tata...

Uvaljala sam se duboko u pletenu stolicu. U kafiću su sjedili odrasli ljudi. Mi
smo odudarali od okoline. Onda je došao gluhonijemi mladić s medvjedićem
kojeg je stavio na stol. On često dolazi tamo. Tako skuplja novac za hranu i
odjeću. Razmišljala sam kako mi se više ne ide na taekwondo, a nisam znala
kako to objasniti mami. Znala sam da će moji htjeti da se bavim nekakvim
sportom, a ja sam se pretvarala u djevojku. Buljila sam u parfumeriju preko
puta i razmišljala o lickanju i mackanju.

I onda se, iz vedra neba, pojavio Tomo.

E, nisam bila pripremljena za taj susret. U školi sam ga jednostavno

izbjegavala. Kad bi se susreli na stepenicama hladno bih ga pozdravila. Bila
sam neprestano pripravna da se ne uzrujavam oko njegova postojanja. To
sam naučila iz taekwondoa. Smisliti obranu prije nego i započne napad. Ali
sad je upao u kafić i s vrata zatražio tri kroasana, mlijeko i dvije kave.

Bok! - pozdravio me. - Što radite u mom kvartu?

Kupovali smo na tržnici... - izmucala sam. Osjećala sam kako lagano

crvenim i petljam. – A ti zalaziš ovdje?

Katkad. Danas idem sa starcima u Veliku Goricu prijateljima koje nismo

vidjeli sto godina i možeš si misliti kako mi je to zabavno. A prije toga se
zadržavamo na laganom doručku... Ovaj stol je slobodan - dodao je i
smjestio se do našeg. - Kako si, Zanzi?

Dobro - odgovorio je Zanzi.

I jesi se naviknuo na školu? Prvi razred je totalna koma. Barem je meni

bio.

-Aha.

A ti, kako si ti, Zlatka?

Dobro - odgovorila sam. - Dobro- - Opet sam se glupo osjećala. Što ima u
Tomi da se glupo osjećam kad mi postavi najobičnije pitanje? -
Razmišljam o budućnosti. Želim li svirati glasovir? Trebam li pročitati lektiru
Čuvaj se senjske ruke, a baš mi nije zabavna? I je li pametno uvijek
govoriti istinu?
Nije - odgovorio je Tomo. - Tako je sigurnije. Hoćemo li opet ići u kino?

- Valjda hoćemo - rekla sam nakon dulje stanke koja je nastala zbog
zbunjenosti. Nadala sam se da nitko nije primijetio kako sam, pocrve-
njela, a pogotovo ne Tomo, ali on je već buljio prema izlazu. Na vratima
kafića pojavili su se njegovi roditelji. Nikada ih prije nisam vidjela, samo
sam znala da imaju privatno poduzeće i trguju začinima. Prodavali su na
veliko majčinu dušicu, ili timijan, ili već nešto slično što se utrpava u
gulaše i ostala jela. Izgledali su otmjeno i raspoloženo.

Ovo su Zlatka i Zanzi - predstavio nas je Tomo. Roditelji su kimnuli

glavom. Odjednom sam znala što mi se sviđalo kod Tome – urođena
pristojnost. Svi zajedno djelovali su kao da su dio nekog svijeta koji je
prestao postojati. Bili su poput sonatina F. Chopina. Skladni. Vidjela sam
da se vole i podsjetili su me na moje roditelje.

Zašto me Tomo prestao zamjećivati?

Zamjećuje li on uopće ostale cure?

Tko je on zapravo?

Jesam li ja, ipak, glupača?

Ustala sam iz stolice, platila račun na šanku i uzela vrećice. Zanzi se počeo
kreveljiti. Znači, sve je bilo po starom.

- Bok! - pozdravio me Tomo. - Vidimo se! Roditelji su kimnuli i

nasmiješili se. Vidimo se, zašumorile su strune u mom srcu. Vidimo se.

Kaj si se zaljubila u njega? - upitao me Zanzi čim smo izašli na ulicu.

Što ti pada na pamet?

Bila si sva drukčija - rekao je. - I uopće se baš ne ponašaš normalno u

posljednje vrijeme.

Pazi da te ne šutnem nogom...

Nisam ja glup. Sve vidim - dodao je. Izgledao je smiješno sa šiltericom noseći
krumpire i mladi luk u vrećici.
 9.

Odlučila sam zavesti Tomu. Već mi je dojadilo osjećati se tako zgužvano.

Odlučila sam zavesti i Zorka, a bogme i Marija koji ionako trza na mene...
Moram pobijediti i dobro se osjećati.

Dakle, plan: škola i učenje

glasovir i vježbanje

zavođenje

poboljšanje izgleda.

Otpadaju: ljubazni i preopširni

razgovori s Jožom,

a bogme i s roditeljima

taekwondo

stajanje u redu za sendvič

izležavanje u krevetu i sanjarenje.

Plan sam počela ostvarivati. He, he, najjednostavnije mi je bilo s »otpadnim«

dijelom. Jožu sam otkantala kad me zaustavio na stubištu noseći pelargonije
gospođi Zrnčić.

- Mlada damo, gdje si nestala? Nabavio sam neke prastare Alane Fordove
i donijet ću ih večeras. To su klasični stripovi važni za tvoju opću kulturu...

Joža je stajao na petoj stepenici i znojio se po vratu. Inače bih mu rekla

nešto duhovito. Sad sam samo promrmljala:
-Aha.

Loše si volje? - upitao je, ne odlažući biljku.

Ne. Ali žurim.

Dobro onda - rekao je pomalo razočarano. - Vidimo se večeras.

Možda - uzviknula sam. Trudila sam da se ne nasmiješim.

Ispred kuće čekala me Zdenka. Zanzi je već bio otišao u školu. Osamostalio
se. Uostalom, škola nam je iza ugla, nema prelaženja raskrižja, glupih
pothodnika i opasnih prijelaza. Zdenka me dočekala s vicem:

Na jednoj livadi ugledao pijetao malo pile kako puši. - Što to radiš. Tužit ću
te mami i tati! - reče mu pijetao. - Baš me briga! Ja sam iz inkubatora -
odgovori mu pile.

Ha, ha - nasmijala sam se. Zdenka je baš lijepo izgledala. Odjenula je

zelenu majicu iz »Terra nove« na kojoj je svijetlećim slovima pisalo Happy
girl. Raspustila je svoju crnu, gustu kosu. Katkad sam poželjela biti tako
crna
- Zdenka mi je super izgledala u odnosu na hrpu raznoraznih
plavuša. Posebna, sa svijetlećim očima koje bi blještale u polumraku.

Umorna sam - rekla je - i pokušavam se razbuditi. Jučer sam s Markom

do ponoći bila vani. Jedva sam zaspala...

A zašto?

Pa, kad imaš dečka, onda ti se uopće ne spava.

Zaista?

Da - rekla je odraslo. - Ne moram ti to tumačiti. Dovoljno si pametna.

Hm, baš i nisam.

Zdenka je zastala i počela me proučavati.

Hoćeš reći da se još nisi poljubila?

Šutjela sam.

Naravno da si se poljubila, zar ne? Ili nisi?

Šutjela sam. Zapravo se nisam ni držala, za ruku, ali shvatila samn da to ne
smijem priznati. Ukoliko ne računam ples s Tomom. U trenutak mi se
učinilo da zapravo ne poznajem svoje prijateljice iz razreda. Odjednom sam
se osjećala glupo i jadno. A moj plan, pomislila sam. Što uopće znači
zavođenje? Što je to zapravo? Nemam iskustva s dečkima, a htjela bih ih
savladati. Spljoštiti u palačinku. Ali prije toga se moramo poljubiti. Brrr! Ili
mmm! Tko zna. Osjećala sam kako mi samopouzdanje kopni.

Hm, možda je i bolje što si neupućena - dodala je. - Teško je učiti kad si
zaljubljen. Stalno imaš podočnjake i loše ocjene. Naravno da sam dobila
kolac iz testa iz kemije kad stalno razmišljam o Marku.

A tko je, zapravo, Marko?

Ide u prvi srednje, kužiš. I viđamo se na večer. Ne želim da me čeka pred

školom. Druge cure bi mi bile zavidne.

Na čemu?

Na Marku, pobogu. Zbilja si tupa. Uopće ništa ne razumiješ.

Ma daj - rekla sam. - Prave prijateljice ti ne mogu biti zavidne.

To ti misliš.

Zdenka se glasno nasmijala. Zar je zavist tako raširena - poput virusa?

Istina, znala sam i ja biti zavidna kad bi Megi dobila peticu iz solfeda ili bez
pogreške odsvirala kakvu vježbu, ali... Zar se ta zavist odnosi i na dečke?
Oh, pa da! Štefica je bila ljubomorna što plešem s Tomom, istina je... I bila
je zavidna Ljiljici. Hm? I zaista, kad pomislim da bi Tomo mogao s nekom
curom otići u slastičarnicu mene uhvati jad i srce mi se stisne. Sva sreća da
ga nisam vidjela s nekom. Oh! To je to! Grozno.
Došle smo do škole. Ugledala sam Marija i veselo mu mahnula. Ne smijem
zaboraviti na svoj plan o zavođenju, mada sam, po svemu sudeći sasvim
neiskusna u tome. Prišla sam mu.

Kako si? Jesi naučio povijest?

Oh, jedva. Nadam se. Mrzim testove.

I ja - rekla sam. - Imaš dobru majicu.

Hvala. Mislio sam da je preširoka.

Super ti stoji!

Onda ću je nositi - izjavio je i umiljato me pogledao. Zdenka se približila.

Bok Mario! - pozdravila ga je. - Danas si mi nešto zgodan.

I Zlatka je primijetila.

Kad je to tako očigledno - nasmijala se Zdenka.

Mario je ušao u školu.

Je li ti bilo neugodno što se ubacujem? - upitala me Zdenka, a ja sam

kimnula glavom.
Crna kosa joj se zavijorila oko glave, zapljeskala je veselo dlanovima.

Eto, vidiš, to cure rade, nameću se tuđim dečkima.

Ali on nije moj dečko.

Svejedno, možda će biti. A jesi li bila malo ljuta na mene?

Hm, da. Htjela sam biti pet minuta glavna, i ti si se pojavila...

Eto, tako nastane ljubomora. I zavist. Čuj, ipak ja imam stariju sestru. Prije
smo se svađale oko svega i svačega, ali sada me ona podučava životu.

Blago tebi - rekoh. - E, bit ću ti zavidna na sestri - odlučih. Zagrljene uđosmo

u razred. Štefica nas ugleda i vidjela sam kako je pozelenjela od jada.

I bilo mi je malo, sasvim malo drago.

Škola je čudna ustanova. Katkad mi se čini da daje smisao mom životu.

Volim ići u nju, kročiti u tu veliku zgradu s kamenim stepenicama. Proći
pokraj portirnice, otrčati na drugi kat, pridržavati se uz rukohvat. Imam
osjećaj da negdje pripadam, da postoji teren koji sam osvojila. S lakoćom
učim i nije mi naporna. Povremeno za odmorom brinem o Zanziju, pričam s
te-lama kuharicama ili spremačicama. Sljedeće godine morat ću odlučiti
koju srednju školu želim pohađati.

Osjećam da postojim zahvaljujući školi, učenje me, zapravo, usrećuje. Kad

sam upisala glasovir bila sam iznenađena koliko mi se svidio. I sada, kad
mi je postalo naporno svirati jedan sat pa i više dnevno, još uvijek ga volim.
Ne kanim biti pijanistica, o ne! Radije ću učiti jezike. I brbljati. Postati
prevoditeljica i raditi za tatu. A on će imati izdavačku kuću veliku poput
nebodera. I na svakom katu blještat će reklama Cvilić Miroslav and comp.
Glupo zvuči, ali to smo mi. Ljudi se rađaju s četiri bubrega i jednim okom, a
mi s glupim prezimenom. Naši su preci sigurno bili nekakvi jadnici koji su
kakvog feudalca ili cara molili za milost. I onda su cviljeli, cviljeli i cviljeli
dok ih nisu pomilovali. A Cvilići, kad su skužili da su kukavice, počeli su se
baviti umjetnošću i srodnim zanimanjima.

Prijateljstva su zanimljiva pojava. Još prije mjesec dana voljela sam Šteficu
najviše na svijetu, a sada jedva pričamo. Ne povjerava mi se više.
Sprijateljila se s Mirjanom koju je prije ogovarala. Meni je svejedno. Nisam
joj oprostila što me opisala kao neromantičnu osobu. Istina, još uvijek bih
se rado potukla kad mi netko stane na žulj i još uvijek mislim da su cure
ble- save kad pate ili previše razmišljaju o dečkima -mada sam i ja sada u toj
kategoriji. Ali blesave smo - zbilja. Sva sreća da imam radne navike, a i
volim biti tajanstvena, inače bih i ja po bilježnicama napisala Tomo i
nacrtala srčeke i čitave dane sanjarila u krevetu.

Mario, trebam se baviti Marijom!

Bunićka je, napokon, pregledala zadaćnice. Tema je bila: Koga volim?

Napisala sam:
Izranjao je iz plavetnila, a ja sam zastala kao ukopana. Plavetnilo je, zapravo, bila
pozadina četrnaestice koja je prošla. Ispod njegovih kovrča, nakon prolaska tramvaja,
sad se nazirao Konzumov izlog u kojemu su plesali uskrsni zečići. Gledala sam ga
ravno u oči i on je gledao prema meni. Približio se, dodirnuo mi ruku:

- Oprosti što kasnim - rekao je. Zatreperila sam na zvuk njegova glasa.

- Znala sam da je on onaj pravi - iako su mi mnogi govorili da nije. Znala sam
da se s trinaest godina može voljeti - zauvijek.

I tako dalje. Bla, bla, bla. Bunićka me pohvalila i rekla da sam talentirana, a
ja sam pogledala prema Mariju i namignula. Dok sam glumila frajericu
razmišljala sam o Tomi. Zatim sam sv-rnula pogled prema Zorku. Nalaktio
se na klupu u svom svijetloplavom džemperu. Izgledao je kao da je
upravo izašao iz kupaonice - kosa mu je bila »mokra« od gela, a obrazi
rumeni. Tek kad sam ga pogledala ne osjećajući neprijateljstvo -shvatila
sam da je zgodan. Imala je Štefica pravo. Mulac je zgodan. Ali, što se može,
previše sam pametna da bih to shvatila otprve. Katkad pamet smeta, rekla
bi moja mama. Jednostavno, neke stvari se ne vide od pameti. Jednostavno.
Slušaš riječi i ne vidiš onog tko ih govori. Bio on kriminalac ili svetac. Riječi
te opčine, pogotovo ako dobro zvuče. A moje opaske o drugima uvijek
dobro zvuče, čak i kad nisam u pravu.

Dok sam sjedila u klupi istražujući gdje je nestao sendvič koji sam ujutro
kupila, Mario mi je prišao. Vidjela sam Zdenku kako se udaljava iz razreda i
namiguje. Onda se još malo kreveljila, pa je izašla.

Dobru priču si napisala - rekao je Mario. - Baš mi se sviđa.

Aha - i dalje sam pretraživala torbu. – Gdje je nestao taj glupi sendvič?

Namjeravaš li se baviti pisanjem?

Bože sačuvaj! - uzvratila sam i izvadila zagonetni predmet u papirnatoj

vrećici. A onda sam se sjetila da moram biti zavodljiva, a to znači biti
pomalo ljubazna, zar ne?

Evo, ga! Oprosti što te ne slušam pozorno, bacila sam se u potragu za

hranom kao pećinski čovjek.
Duhovita si - rekao je Mario. - Baš bi mogla biti spisateljica. Ili pisati pjesme
za bendove.

Ili za narodnjake - uzvratih. - Štima rima, piva šljiva, volim te ja, srce mi
krvari, a noć je tamna kao tvoje oči.

(Hm, a onda je trebalo zagristi sendvič. Jesam li dovoljno lijepa s mrvicama

oko usana i dok žvačem? Možda nisam. Valjda jesam. Moram biti prirodna.)

Zagrizla sam. Bit ću neodoljiva žvakačica!

Što radiš popodne?

Imam glasovir i solfeđo u školi.

To je blizu. Mogao bih doći po tebe pa da se šetamo gradom i zezamo se.

Nije loša ideja - rekla sam osjećajući kako mi se jedna mrvica prilijepila na
jedinicu desno.
- Nakon glasovira moram se razmrdati.

-Da?

Joj, još kako! Tamo sjedim uspravna kao svijeća, a Figenwaldica me

svojim noktom poškaklja kad se malo zgrbim. I viče, adađo. l kaže mi da
se sjetim nekih lijepih slika kad trebam odsvirati kakvu dionicu.

Zanimljivo. Možda ćeš se baviti glazbom.

- Sumnjam. Uopće ne znam čime ću se baviti.

Ni ja. Ali znam da ću morati raditi. I to brzo. Mama mi je bolesna.

Što joj je?

Ne govore mi, ali mislim, rak. Ali nemoj nikome reći.

Ajaoj! - uzdahnuh. - Vrlo mi je žao. Zvonce zazvoni.

Kad da dođem pred školu?

U pet i petnaest - odgovorih.

Mario se nasmiješi i vrati u klupu. Osjećala sam se ponosno, imali smo

zajedničku tajnu. I sa Zanzijem sam dijelila neke tajne: na primjer,
činjenicu da je više puta svoj ručak bacio u zahod ili u smeće. Tajne spajaju
ljude, čine nas posebnima. Htjela sam biti posebna, doduše u To-minu
srcu, ali za početak je i Marko dobrodošao, iako je njegova tajna bila tužna.
Razumjela sam to. Mamina najbolja prijateljica Melita umrla je od raka, a
sjećam se kako smo joj dolazile u posjet. Voljela sam je jako, imala je
eksplozivnu narav. Kad je postala mirna znala sam da je kraj.
 10.

Tomo me i dalje ne gleda. Živjela sam od onog vidimo se dva tjedna, ali on bi
me jedva pozdravio kad bi me ugledao. Zašto je bio srdačan i ljubazan u
kafiću, a sad me ne šljivi pola posto, pitala sam se. Odgovora nije bilo. Kako
sam već dovoljno odrasla shvatila sam da njime ipak ne treba razbijati
glavu.

- Svaka se juha ohladi ukoliko je ne podgrijavaš - rekla mi je mama kad

sam je upitala kako prestaje zaljubljenost. - Samo budale budu
zaljubljene u ideju o ljubavi, a malo pametniji primjerci ljudske vrste
zaljubljuju se u one koji im ljubav uzvraćaju.

-Da?

- Nego što! Zar misliš da bih bila ovdje pet minuta da me tata ili vi ne
volite? Pa nisam lude gljive jela.

Tako znači.

- Hm. Bila sam zaljubljena u jednog dečka, znaš, a i još mi se sviđa. On

je u nekoliko navrata sa mnom bio vrlo ljubazan, ali inače me ne šljivi. Pa
sam si našla Marija - jer, odlučila sam imati dečka.

- Ma nemoj! A škola?

-Joj! Sve je u redu sa školom.

I mora biti u redu. - Mama me pogledala. - Mora. - A onda se nasmijala. -

Dok te slušam, sjećam se sebe. Sve je brzo proletjele... Misliš li da sam
ostarjela? - upitala me.

Neeeeeee. Ti ne možeš ostariti.

Istina je. Ali ipak. Nekako ne stignem sve što sam naumila i to mi ide na
živce. A i tata se muči. I stalno moram žuriti. Dobro je da si našla Marija. Ne
treba čekati onog pravog jer i krivi su sasvim okej. A kakav je on?
Ide sa mnom u razred. Šetamo se, šalje mi esemesove. Kažu mi da moram
imati dečka da bih bila in.

Tko kaže?

Cure.

Oh, svašta! Ma i u moje doba je bilo tako. Čini se daje sada sve drukčije, ali
zapravo se ponavlja... Samo se ti zabavljaj. Hm, a jesi li se...

Što mama?

Zapravo ništa.

Misliš ono?

Koje ono? Zar si poludjela?!

Ma ne ono, mislim na poljubac. Nisam se poljubila, eto to...

Ah, dobro onda.

Nije dobro, kad me strah. I Mario mi se ne sviđa tako da bih se s njim...

Barem mislim. Htjela sam se poljubiti prvo s Tomom.

Previše planiraš, vjeruj mi...

Ne bih trebala s tobom o tome pričati, ali cure u razredu prilično tračaju i
nemam se kome povjeriti. Osim Zanziju ili Joži, a mislim da se oni slabo
razumiju u ženske stvari... Hoće li mi se sviđati? Ljubljenje, mislim. I kako to
ide? Moramo li se stalno ljubiti?

Hm, mislim da hoće. Samo se nemoj uspaničiti i sve će biti u redu. Polako
ćeš saznavati ono što treba.

Zdenka ima dečka koji ide u srednju školu, ali nju se ne usudim pitati da ne
vidi koliko ne znam...
- Zdenka je, znači, napredna...
-Aha.

Mama se naslonila na jastuk. Podsjetila me na djevojčicu. Skupila se na

trosjedu, a papuče u obliku tigrića skliznule su joj s nogu. U sobi je bilo
mirno. Onda sam se i ja uvaljala u trosjed. I moje su papuče (u obliku
zečića) skliznule s nogu. Položila sam glavu na njezino rame.

- Možda sutra promijenim frizuru - rekla je mama i poljubila me.

Na izlasku iz kuće nabasala sam na Šteficu. Sudarile smo se: tras! Poput dva
svijeta! Blomp!

- Kamo si krenula? - upitala sam je tek nešto pitam. U razredu već

danima nismo progovorile ni riječ.

-Joj, bez veze. Malo van... - rekla je.

A ti?

Naći se s Marijom...

Hm, primijetila sam da nešto petljate - rekla je Štefica...

Možda - odgovorila sam.

A ja ću se naći sa Zorkom - nasmiješila se.

Zbilja?

Aha - zagonetno se nasmiješila.

Dobro se zabavi - rekla sam licemjerno osjećajući kako mi ipak nedostaje.

Zdenka je odraslija i s njom je zanimljivo pričati o dečkima, ali sa Šteficom
sam se valjala po krevetu, a znale smo se i gađati kokicama, zatim glasno
srkati coca colu i škakljati se.
Hoću, i ti - rekla je slatko.

Klip-klap, dovukla sam se do Marija. Čekao me na klupi u parku u

Dalmatinskoj. Uredan. Miran. Već nekoliko puta izašli smo zajedno. Obično
bismo pričali, otišli na sok ili šetali po Radničkom dolu. Nadala sam se da
ću možda sresti Tomu i napraviti ga ljubomornim, ali to se nije dogodilo. U
školi se i dalje družio samo s dečkima, čula bih ga kako se dogovara za
nogo- met ili tenis na Tuškancu. Mario je pak njegova suprotnost.
Nezanimljiv, ali pažljiv. Ne događaju mu se urnebesne stvari u životu.
Možda je zbog mamine bolesti tako tih? Uz njega se osjećam spokojno.
Smeta me što me nikad nije pokušao zagrliti.

Haj! - pozdravila sam. - Što ćemo danas?

Možemo na Jarun. Imamo dosta vremena - rekao je.

Okej - pristala sam. - Kako je mama?

Primila je terapiju pa je malo nervozna - odgovorio je kratko i ustao.

Hodali smo jedno uz drugo.

Šteta što nismo uzeli role.

Drugi put. Promatrat ćemo labudove. Jesi li se kad kupala na Jarunu?

Ne. Mrzim jezera. Uvijek mislim da ću se utopiti.

I ja.

Upali smo u tramvaj i sjeli. Imala sam dečka, barem je to tako izgledalo. Nije
mi se Zanzi pleo oko nogu, već sam bila, hm, odrasla. Odrasla! Sedmi razred!
Živjela ja! Vozili smo se po Savskoj. Ljudi su ulazili i izlazili. Mario je počeo
pričati o skupljanju maraka i o svojim kolekcijama. Slušala sam ga s pola
uha. Jedva sam čekala da me prestane piliti s markama. Zapravo, htjela sam
da pričamo o meni. O tome kako sam zabavna i posebna, i iako provodimo
toliko vremena u istome razredu još mu nisam dosadila. A ne mogu
dosaditi zato što sam tako izuzetna.
Izašli smo iz tramvaja, Mario je šutao kamenčiće. Došli smo do jezera,
labudovi su plovili po sivoj površini, a ljudi su ih zaneseno promatrali.
Pokušavala sam biti raznježena - ali zapravo mi se nije dalo. Mario je izvadio
minijaturni fotoaparat iz džepa.

- Dođi da te fotografiram - rekao je.

Namjestila sam se, nabacila najdivniji osmijeh i zamislila da se nalazim pred

svjetskim fotografom. Ispravila sam leđa, a glavu malo pognu-la. Cesto sam taj
položaj vježbala pred ogledalom jer sam shvatila da onda izgledam
najzgodnije.

Mario je škljocnuo nekoliko puta i već sam se sasvim opustila kad sam u
udaljenom kafeu iza njegovih leđa ugledala poznato lice. Ah, Tomo sa
svojim društvom. Tomo. I Zorko. I Ljiljica. I Štefica. Štefica koja mi nije
htjela reći kamo ide. Nije pošteno što se pola škole sastaje na Jarunu, a ja
sam isključena iz zabave, pomislila sam. Što propuštam?

Naši su ovdje - rekla sam.

Aha, znam - potvrdio je. I onda me zagrlio. Nasred jezera, dok smo stajali na
onom glupom šljunku. Zagrlio me tako kao da smo se grlili i jučer i
prekjučer i kao da ćemo se grliti sutra i prekosutra. I držao je ruku oko
mojih ramena kao da ćemo se onda vjenčati i imati petero dječice.
Osjećala sam se mutavo.

Baš ste slatki! - rekla je Stefica kad smo im prišli.

Mario je spremao fotoaparat u džep. Išao mi je na živce, naglo sam se

razljutila. Poželjela sam da nestane jer sam htjela razgovarati s Tomom.
Društvo je skupilo stolove i uživalo, Tomo je pio coca colu, raširenih nogu i
ruku, totalno opušten.

- Sjednite - pozvala nas je Štefica.

Sjela sam preko puta Tome, a Mario se stisnuo odmah do mene.

- Jedva čekam kraj školske godine - rekla je Štefica. Ruku je položila
na Zorkovo bedro. Ukočila sam se od užasa. Zar nešto propuštam? I da
stvar bude gora, taman kad sam naručivala fantu na mom obzorju pojavila
se najzgodnija djevojka na svijetu - duge crne, sasvim ravne kose,
Ijubičastoplavih očiju, gustih trepavica i preplanulog tena. I ta
najzgodnija djevojka na svijetu obgrlila je Tomu s leđa i stavila mu ruke
na oči, a on je svojim rukama preklopio njezine i nasmiješio se:

- Opet me zezaš, Žaneta. I ustao.

Mislila sam da ću se onesvijestiti od jada. Žaneta! A ja se zovem Zlatka i

imam samo malo bolje ime od Štefice. Nevažno, glupo ime. Ipak su moji
roditelji budale. Treba izabrati pravo ime, barem za početak. Žaneta. Pred
njom je budućnost. S mojim imenom ne mogu postati slavna pijanistica, a
kamoli osvojiti Tomu. Da stvar bude bolja, Mario je meni stavio ruku na
bedro. Zar je poludio? Htjela sam da me grli u parku u Dalmatinskoj, a ne
na javnom mjestu.

- Društvo, napuštam vas - rekao je Tomo. - Valjda nećemo zakasniti? -

obratio se Žaneti.

- Nećemo - zacvrkutalo je savršeno biće. Nije se ni potrudio upoznati

nas, samo se okrenuo i otišao.

- Baš mu je zgodna ta cura - rekla je Štefica. Cura? Cura? Odjednom

sam shvatila da sam nepopravljivo zaljubljena u Tomu i da nemam pojma
što se oko mene zbiva otkada se ne družim sa Šteficom. I zašto je tako
slatka sa Zorkom pa mu drži ruku na bedru? Kako to da se Ljiljica ne ljuti?
Eto, otkad se ne družim s njima izašla sam iz štosa. Pogledala sam Marija
kao da je on glavni uzrok mog neznanja i nesnalaženja. Tomo je s
ljepoticom nestajao u daljini. Preplavila me ljubomora. Ups! Uopće se
nisam prepoznavala. Valjda je to pubertet. Govorili su mi da će me lupiti u
sedmom razredu, ali mislila sam da će me zaobići.

Splasnula sam.

Što se dogodilo? - upitao me Mario. – Loše si volje?

Ne, samo sam se nečeg sjetila. Nije važno. Primijetila sam da si se popravio
u matematici Zorko.
Hm, dobro da si uopće nešto primijetila - rekao je zajedljivo. - A i ti si
smirila živce - dodao je. - Izgleda da Mario dobro utječe na tebe.

Svakako - odgovorio je Mario. - Ja općenito utječem dobro na svoju okolinu. A

Žaneta mu je cura?

Znači i njemu se sviđa, pomislila sam. Nije trebao postaviti pitanje tako da ga
čujem. Nije trebao, pomislila sam i simpatično se nasmiješila.

- Ma, da... koliko ja znam. Često su zajedno. Njihovi roditelji

surađuju. Žanetini starci se isto bave nekakvom trgovinom. Zgodan
komad u svakom slučaju - rekao je Zorko.

Štefica je povukla ruku sa Zorkova bedra, a Ljiljica ga u isti čas zagrlila.

- E, Žanetu nećeš osvojiti. Ona je za tebe nedostižna - rekla je.

- Nema nedostižnih - rekao je Zorko. Skoro sam se zagrcnula.

Naravno da je s toliko samopouzdanja morao biti zamijećen, pomislila sam.

S kojeg planeta padaju mladići u naše živote? Što ih podučavaju, kako ih
odgajaju da ispadnu takve neodoljive face? Mario me ponovno zagrlio,
izmigoljila sam i otišla na zahod.

Vraćali smo se u grad svi zajedno. Štefica je u tramvaju sjela na crvenu

stolicu, ja na žutu do nje. Htjela sam saznati što se zbiva s njom i Zorkom i
zašto je sada toliko ljubazna s Ljiljicom. Opustile smo se na Jarunu, smijale
vicevima o plavušama, nekako nam je opet bilo lijepo. Ipak mi je
nedostajala.

- Čuj, odlučila sam biti njihova prijateljica. Oni malo hodaju, malo ne
hodaju - kako je to već običaj. Izlaze povremeno. Zorko se pravi važan,
Ljiljica ga voli i čeka svojih pet minuta. Ja joj nisam draga, naravno. Kako
Zorko ide u naš razred, ipak smo često zajedno i oprostila sam mu što je bio
bezobrazan. S njim mi je zanimljivo. Znaš i sama da mi se on već godinama
sviđa. Bolje mi je da se nekako družimo nego nikako. A on se ponaša kao da
smo mu obje cure, tako, naime, razgovara...

Kako to misliš?
Pa kaže: Draga moja. Sutra se vidimo u školi? Hoćeš li sa mnom posjetiti
Željku? I koji put me zagrli. A ti si s Marijom baš ozbiljno počela?

Ne znam.

A što je s Tomom? On ti se sviđao.

Prošlo me - slagala sam.

Žaneta je prezgodna, čak i ja, koja ne želim to priznati, moram. Kad sam je
prvi put ugledala, pomislila sam kako je život nepravedan...

Zašto?

Još je i pametna. Ma, sasvim sam kratko pričala s njom, ali sam odmah vidjela.
Ide u »Kršnjavoga«, osmi razred.

Starija od nas?

Aha. I Tomo na nju trza. Ne znam hodaju li zapravo, sve je to meni slično
kao ovo s Ljiljicom. Izgleda da se moramo stalno natezati...

Mario mi se previše ne sviđa.

Nije važno... Vidiš da tako mora biti. Da ti se sviđa već bi bježao od tebe.

Vjerojatno - rekoh. - Znaš, otkrila sam da sam savršeno glupa kad su dečki
u pitanju.

Mislila si da izmišljam kad sam govorila da su važni. Moja baka mi je pričala

kako je igrajući se »stare košare« često ostajala stara košara. Zapamtila sam
to. Ne želim da se i meni slično događa.

Kamo si zabrijala...

Ne šalim se. Bolje imati viška dečki, nego manjka...

Ima u tome zdrave logike - priznala sam. A onda pogledala Marija koji se
raspričao sa Zorkom. Pomislila sam kako je, možda, dvoličan. Učinilo mi se
da bi odmah potrčao za Žanetom da ga je pozvala u šetnju. I ja bih ostala
napuštena kao »stara košara« ili bolje rečeno kao stari truli panj.

Mario me dopratio do ulaza. Hladni, vlažni, podrumski miris širio se po

stubištu. Bila sam zbunjena, osjećala se uglasto. Nadala sam se da tati neće
pasti na pamet iznositi smeće dok stojim s Marijom. On je grizao usnicu i
buljio prema kiosku s novinama.

Lijepo je bilo na Jarunu - rekla sam tek da nešto kažem.

Pomirila si se sa Šteficom? - upitao me.

Da, zapravo. Ali više neće biti kao prije.

Govoriš kao moja mama...

Bojiš li se?

Nemam pojma.

A zašto si me grlio na Jarunu? – odjednom sam ga izravno upitala.

Zato što mi se sviđaš.

Hm, mogao si me zagrliti već prije, ne baš pred svima...

Što hoćeš reći?

Imala sam osjećaj da se praviš važan. Kao neki frajer. Nije mi jasno zašto
me nikada nisi zagrlio kada smo bili sami...
Oh, Bože - vi cure ste tako komplicirane. Uopće ne razumijem što govoriš. -
Dignuo je ruku i dodirnuo mi kosu. Jedva sam se snašla, a već su njegove
usnice bile na mojima. Suhe, pomalo tvrde. Ja sam svoje stisnula, ali Mario se
naginjao sve više. Otvorila sam ih sasvim malo da bih došla do daha -
nedostajalo mi je zraka - a već je Marijov jezik klizio niz moje zube. Bljak,
pomislila sam, to je to, to je to, ne smijem biti nepristojna. Još sam se neko
vrijeme pravila da se razumijem u ljubljenje, ali to što mi se događalo, nije
mi se svidjelo. Mario se odmaknuo i pogledao me, a ja sam osjećala da nije
pametno obrisati usta.

- Zlatka - šapnuo je. - Tako si slatka.

Bilo mi je ugodno to čuti, brojala sam do pedeset i šutjela. Odjednom sam

poželjela ići kući.

Sad idem - rekla sam.

Vidimo se u školi - promrljao je Mario. – I hvala.

Na čemu hvala, razmišljala sam penjući se stepenicama i brišući usnice

rupčićem. Ljubljenje je imalo okus nedovoljno pečenog jajeta, nečeg što
mrzim najviše na svijetu. Ako je Zdenki to super, mora da je gluplja nego što
sam mislila. A opet - sjetila sam se Tome. Eh, a da me on zagrlio, možda bi
sve bilo drukčije? Tko zna kakve su njegove usnice - sigurno poput slatkih
jagoda. Uostalom kažu da je i prva čaša vina grozna, a poslije se navikneš i
uživaš. Iako ja s Mariom nikada neću uživati. To sam shvatila. Mi smo dva
svijeta, zaključila sam pametno, osjećajući se kao da imam trideset godina.

U stanu sam se trudila ostati neprimijećena. Mama je sjedila nad debelom

knjižurinom, Zan-zi se u pidžamici izvalio ispred televizora i gledao,
previjajući se od smijeha, film s nindža kornjačama koje lete zrakom. Uzela
sam napolitanke s kokosom i puding. U sobi sam se odmah sjurila do zrcala.
Pomno sam tražila tragove ljubljenja na usnama, ali ništa nisam vidjela. Oči
mi nisu sjajile kao u ljubavnim filmovima. Djelovala sam kao da sam se
vratila iz kafića u kojem sam pomagala prati šalice da bih zaradila džeparac.
Ipak, jedan dio mene bio je zadovoljan. Obavila sam to. Saznala sam kako
otprilike izgleda poljubac. I iako su kokosove napolitanke ukusnije,
pomisao na Tomu, koji negdje najaru-nu ljubi Žanetu, u meni je stvarala
tjeskobu.
Pustila sam Gibonnija i prepustila se crnim mislima.
 11.
Ispričala sam Zdenki što se dogodilo. Jedino joj nisam priznala da je mi je to
bio prvi poljubac u životu.

Bravo! - rekla je. - Dobro je imati dečka, kažem ti. Budi s Marijom i onda će
doći onaj koga želiš.

Otkad smo se poljubili, Mario mi se uopće ne sviđa. I zašto moram biti s

jednim da bi mi prišao drugi?

To je tako. Ako ćeš me slušati, nećeš patiti. U moju tetu Rozi zaljubljivali su
se svi dečki iz ulice i šire. Na kraju se udala za liječnika koji je obožava i
nosi na dlanu. Prilično sam proučavala kako joj je uspjelo biti tako
neosvojiva. Čuj, nekoga zanima matematika, a nekoga ljubav... Mene
zanima da mi je dobro, da mi dečko govori lijepe stvari...

Ijoj, zar je to toliko važno?

Naravno.

A prijateljstvo?

Kakvo prijateljstvo?

Između cure i dečka.

- Za to uvijek ima vremena, vjeruj mi.

Odrastanje je zbilja naporno. Jučer sam se s Marijom ponovno poljubila, u
prolazu Tuškanac, pokraj izloga s haljinama. Bila sam ipak ponosna na sebe,
osjećala se zrelo. Dobro, i dalje nisam bila oduševljena okusom nedovoljno
pečenog jajeta... Međutim, nekako je sve bilo bolje. Odšetali smo do parka.
Tamo su djeca urlala i mirisalo je na pržene ribe. Osjećala sam se zrelo,
moćno. Izgledalo mi je kao da sam opet došla k sebi. Nisam više razmišljala o
Tomi i gubila vrijeme na sanjarenje. Mario je bio pokraj mene, blizu, a ja sam
se htjela izvježbati u ljubljenju, i točka. Samo vježba pruža samopouzdanje,
to mi ponavlja i Figenwaldica. Nakon nekoliko javnih nastupa u Glazbenoj
školi ne osjećam posebnu tremu kad trebam svirati, i zato znam da je sas-
vim u pravu.

Kamo ćeš na ljetovanje? - upitao me Mario.

Još je daleko do ljetovanja - rekla sam. - Ali valjda kod bake na more.
Klasika. Doći će mi polubrat Rene.

Morat ću ostati u Zagrebu. Mami je sve lošije.

Oh, žao mi je.

Znam. Jako sam umoran. Drago mi je da izlazimo zajedno, to mi rastjeruje

misli. Iako vidim da ti se ne sviđam previše...

Sviđaš mi se... Ma, kako ti je to palo na pamet...

Piše ti na nosu. Nisam ja tako glup. Ali meni si draga. Oduvijek. Posebna.

Hvala - rekoh.

Cure uglavnom žele dečke koji se prave važni ili su nedodirljivi. Po tome
nisi nikakav izuzetak.

Hej, a s vama je drukčije?

Ne, otprilike je isto. Zato i znam da nisi zaljubljena u mene. Sviđa ti se

Tomo. Ali Tomo ima Žanetu.
Oh, zašto ga je spomenuo? Koja sam ja krava! Otplesala sam nekoliko
plesova s tipom kojeg prije nisam ni zamjećivala, otišla s njim u kino i sad mi
svako malo dolazi u misli. Još mi ga i drugi spominju. Jedva sam promucala:

Oni hodaju ili su prijatelji?

Ona mu je cura. Već dva mjeseca. Raspitao sam se.

Pomislila sam da ću se raspuknuti od tuge i bijesa zajedno. Samo

eksplodirati. U sekundi sam postala opet jadna i sjetila se Štefice kako je u
mojoj sobi cviljela za Zorkom... Oh, kakva splačina! I zašto se toliko bavim
dečkima, a uopće to ne želim. Ne želim. Trebam vježbati glasovir i ispravljati
ocjene.

A zašto si se raspitivao?

Sviđa mi se. Takve se cure sviđaju svima.

Majmune odvratni! - viknula sam. - I još mi to pričaš!

Pa kakve to veze ima s nama?

Želio si biti sa Žanetom?

Ako je moguće, ali nije. Baš kao ti s Tomom. Kad bi te on pozvao van, ja bih
izvisio.

Ljubomora me razdirala, ali i istina lupala po glavi. Svi ljudi su isti kada
vole ili mrze, rekla mi je jednom mama, svi. I Žaneta, i Štefica, i Zdenka, i
susjed Joža... Kada nam je ljubav uzvraćena, sretni smo i dobri, ali ako nije,
zlobni smo i ljubomorni.

Imaš pravo - rekla sam.

Vidiš - rekao je Mario. - Iskrena si. To mi se kod tebe sviđa. I ja sam onda
iskreniji nego što bih bio s nekom drugom curom. Naporno je pretvarati
se...

Pogledala sam Marija.

Oh, da. Pred Tomom se uvijek pravim ravnodušna...

A prema meni jesi ravnodušna - rekao je Mario. - I ne pretvaraš se.

Kimnula sam pokorno glavom. Ali u isto vrijeme dok sam tako kimala neki je
novi osjećaj prošao kroz mene.

- Hoćeš li me ponovno poljubiti? – upitala sam ga. Možda taj okus

nedovoljno pečenog jajeta i nije tako loš?

Mario me poljubio. I zbilja, bilo je nekako bolje. A i ugodno.

Tata i mama opet su igrali šah kad sam došla doma. Zanzi je kao po običaju
gledao film - ovaj put o dinosaurusima. Zaljubljen je u dinosauruse. Cijela
soba mu je izlijepljena tim groznim čudovištima.

Što ti je? - upitala me mama. Sjela sam snuždeno ispred televizora.

Ništa - odgovorila sam.

Sve je u redu? - upitao me tata.

Aha - nastala je tišina.

Škola je u redu? - uptala me mama. - Treba li ti kakva pomoć?

Ne - odgovorila sam.

Daj okreni na neki film - zamolila sam Zanzija.

On me odmah poslušao. Mora da sam djelovala bolesno.

Na ekranu se pojavio film s Julijom Roberts. Sjetila sam se kako su mi prije
takvi romantični filmovi išli na živce. Razmišljala sam o tome kako se nemam
kome povjeriti; Zdenki nisam mogla priznati da mi je Mario prvi dečko, Štefici
nisam smjela reći da sam zaljubljena u Tomu, mami je bilo nezgodno priznati
da me zbunjuju poljupci i da mi je sve teže misliti na školu. Da. Bilo mi je sve
teže. Najgore je bilo to što je Tomo hodao sa Žanetom. Čudilo me kako sam to
prilično mirno prihvatila. S druge strane, danas mi je Mario bio draži nego
inače, opustila sam se pred njim. S treće strane, osjećala sam se napušteno.

Počela sam plakati.

Tata je ustao i prišao mi.

Ma, što se događa, dušo? -Joj, film je tužan...

I ti si tužna... - rekao je tata

Nisam - slagala sam.

A da opet vratim dinosauruse? - upitao je Zanzi. - Tamo je sve veselo.

Molim te, nemoj - rekla sam i uzdahnula. - Gledat ću ovo do kraja.

Kraj je sretan - rekla je mama i namignula mi. Zatim mi je dodala čokoladu.

- Znaš, čokolada čini čuda - rekla je. - Do sutra ujutro sve će biti u redu. Jedi
polako, pusti neka se rastapa u ustima. Čokolada liječi razne boli...

Učinilo mi se da je mama dvosmislena. Hm. A čokolada je zbilja bila fina,

vrlo, vrlo fina.
 12.

Život je čudan. Taman zadobije nekakav oblik - i odjednom sve se

promijeni. Trudiš se razumijeti ga i kad pomisliš da si nešto shvatio
-ustanoviš da to nije istina. Dakle, imala sam produkciju u Glazbenoj školi, a
došla me je slušati moja vjerna publika: mama, tata, Zanzi, susjed Joža, a,
naravno, pozvala sam Marija i Zdenku. Hodala sam uzbuđeno po hodniku,
čekala svoje vrijeme. Figenvvaldica bi me pomilo-vala po kosi šapćući daje
sve u redu. Odjednom je bila mekana, sasvim dobra, pretvorila se u tetu iz
vrtića. Sigurno bi mi nekakvog medvjedića gurnula u ruke da ga je negdje
imala. Ja sam bila odjevena u bijelu haljinu s ružičastim cvjetovima i
zelenim listićima, nabranu sa strane. Izgledala sam zbilja super - navikla
sam se na haljine u posljednjih nekoliko mjeseci. Obožavane gojzerice i
sivomaslinaste hlače s bezbroj džepova i spuštenim strukom nisu više bile
moj omiljeni odjevni artikl. Joža je u rukama držao golemi buket cvijeća i
izgledao je presmiješno u svi-jetloplavoj košulji s narančastom kravatom.
Mama mu je tu košulju glačala dan prije - i držao se kao da ide na vjenčanje.
Ponosno i dječje sretno. Pomislila sam kako je on zapravo moj najbolji
prijatelj s kojim o mnogo toga ne mogu pričati, ali nema veze. Uhvatila me
tuga, poželjela sam svirati najbolje što umijem. Svašta mi je prolazilo kroz
glavu. A ona sam ugledala NJEGA I NJU. Žanetu i Tomu. Srce mi se stislo,
učinilo mi se da ću se onesvijestiti.

Što tu radite? - promucala sam.

Bok! - pozdravio me Tomo. - Ovo je Žaneta. Njezina sestra ima produkciju.

Drugi razred. Došli smo navijati.

Žaneta se nasmiješila i pružila mi ruku.

I ja sam njoj pružila ruku. A suze samo što nisu grunule, jurnule iz mene,
onako silovito. Na svu sreću, moji su već ušli u dvoranu za nastupe i Mario
me nije vidio. I nitko nije vidio moju zbunjenost, smetenost, razočaranost...

Držim fige sestrici - rekla sam i lice razvukla u osmijeh. Suze su me

već počele peći u kutovima očiju, a ja sam se samo molila da ne kliznu
niz obraze, da se zaustave na vrhovima trepavica...

Mislim da je vrijeme - upozorila je Figenwaldica. - Uđi. Nakloni se. Sve

kako sam te učila.
- Ah, dobro - odgovorila sam - dobro....

Odjednom, uhvatio me bijes. Oh, Bože, kako bijes zna biti dobar, samo ga
treba kontrolirati. Sport me tome naučio. Bijes! Bijes! Bijes! Valjao se
poput rijeke, široke, moćne rijeke koja se ne izlijeva iz korita, već samo
upozorava. Strpala sam taj bijes u sviranje, u svaki ton koji bih pritisnula.
Katkad je bio nježan poput šapta, a onda bučan poput vjetra ili lavine koja
kliže niz padinu. Zaboravila sam na Tomu, obitelj, zaboravila sam da uopće
sviram pred publikom i komisijom, samo sam udarala po tipkama,
najbolje što sam mogla, najstrasnije što sam znala, svirala sam kao odrasla
osoba, kao da mi je sviranje glasovira najvažnije na svijetu.

Pljesak je bio urnebesan.

Što ti bi? - upitala me Figenwaldica nakon prvog naklona. - Bila si savršena.

Ne znam - rekla sam glupavo.

Morat ćemo ipak razmisliti o tvojoj budućnosti.

Aha. Kad završim osnovnu glazbenu, gotovo je.

Budemo vidjeli - rekla je Figenvvaldica i počela kopati po torbici kad smo

se našli u učionici. Dotle me već zajašio Zanzi, susjed Joža mi je uvaljao
cvijeće, a mama i tata su me izljubili.

Idemo na kavu, ili negdje... - mama je bila uzbuđena

Samo da nađem cigarete - rekla je Figenwaldica. - Moram zapaliti.

Dajte i meni jednu - zatražila je mama. Čekamo vas u »Verdiju«.

Može - rekla je Figenwaldica i potapšala me po ramenu.

Zdenka i Mario su me izljubili. Izašli smo iz škole i ušli u obližnji kafić.

Imam nešto za tebe - rekao je Mario. I iz vadio kutijicu koja je svirala Malu
noćnu muziku. Oh, bila sam ganuta. Ovaj put suze su potekle, nisam ih
morala sakrivati.

Što je? - upitao me Mario.

- Ma, ništa - odgovorila sam. - Sretna sam. A onda sam se uvaljala u

naslonjač i naručila coca colu s mnogo, mnogo leda. I mislila kako sreća i
nesreća znaju biti vrlo blizu, hodati po svijetu kao najbolje prijateljice, i
obje mogu natjerati suze u oči i učiniti da ti srce uzbuđeno lupa bim-bom,
bim-bom.

Napokon sam Zdenki sve priznala. I da mi se sviđa Tomo, i da sam

ljubomorna, i kako sam s Mariom jer ne mogu naći boljeg dečka, i kako sam
oglupavila i postao mi je važan izgled, i da sam ljubomorna na Zorka jer mu
sve ide kao podmazano, i da mi se ljubljenje počinje sviđati, i da mi je žao
što nisam lijepa i posebna kao Žaneta, i da joj zavidim jer se razumije u
dečke bolje od mene i uvijek je hladnokrvna... I ima lijepe, velike čičke, a ja sam
štrkljava i ravna. Ima i divnu, bujnu kosu, a moja je prorijeđena i mišje siva.

Baš sam monstrum - zaključila sam.

To je normalno - rekla je Zdenka. - Ti previše kompliciraš. Normalno je da si

zavidna, ljubomorna i dosadna.

Govoriš k'o moja mama.

Normalno je. I druge su cure poput tebe, ali to ne znaju pa ih ne muči... I ja

sam bila nesigurna u sebe, ali kad sam naslagala petice u školi i kad su mi
dečki počeli prilaziti, moje samopouzdanje je poraslo. Dečki su
ljekoviti.
Osim svega, baš si zgodna. I imaš normalnu obitelj. Daj pogledaj svoje
prednosti. Magda ima ikserice, Zrinka mongoloidnu sestru o kojoju mora
brinuti, čula sam da je Marijova mama teško bolesna, Mirkovi se
roditelji rastaju... Da ne spominjem siročiće u Africi i hendikepirane
- Zdenka se nasmiješila. - Katkad si Ijutita na cijeli svijet, a onda ga opet
voliš. To je normalno.

Bože, Zdenka, ti bi mogla pisati u časopisu, toliko si pametna. Znaš ono,

odgovarati na pitanja čitateljica...
Ne zezaj.

Baš mi je drago da smo prijateljice - priznala sam.

Vidiš, a neko vrijeme nismo bile... Sve se mijenja, kažem ti.

Sve se mijenja - potvrdila sam.

Rene dolazi za dva tjedna. Njima škola ubrzo završava - rekao je tata. Vidjela
sam kako mu lice sja od veselja.

I učinilo mi se da se mama malo zabrinula.

- Baš super! - rekla sam, ali i mene je zazeblo oko srca. Možda je taj
Rene prvoklasan primjerak sina i ja ću ispasti truba, nekakva bezvezna kći.
Zašto sam odjednom postala tako osjetljiva, pitala sam se.

Onda je zazvonio mobitel. Štefica, pisalo je na zaslonu.

Halo, kaj ima? - upitala sam.

Zovem te na Zorkov rođendan - rekla je brzo. - Starci su mu nenadano

otputovali, pa se sjetio da ga slavi. Rokov perivoj broj devet. Subota u
sedam.

Što je s vama?

Hm, ništa. Mogu mu biti i prijateljica, zar ne? Ljiljica je još uvijek glavna. Ali
tko čeka, dočeka.

Ma, kako ti se da...

Ne dosađuj. Radije se pojavi na tulumu. Neka dođe i Mario.

Okej.
Uvaljala sam se u trosjed i počela razmišljati o haljini koju ću odjenuti.
Ubrzano sam se pretvarala u šminkericu, to je bilo grozno. Mama je sjela
do mene.

U subotu sam pozvana na rođendan. Dokle mogu ostati? - upitala sam.

Do jedanaest sati - odgovorila je ozbiljno.

Ma, ne zezaj... Valjda dulje....Svi moji ostaju već do jedan sat vani.

Ne dolazi u obzir...

Rođendan je na Rokovom.

Tim gore. Moraš proći neosvijetljenim stepenicama...

Mama, ne davi...

Neka te onaj tvoj klipan doprati i otprati - odjednom se u razgovor

uključio tata.

Nije on klipan - odbrusila sam.

Tata je navukao japanku i krenuo u kuhinju.

Svi muškarci su klipani - rekao je. – To sam tek nedavno otkrio, otkad si
ti porasla, srce moje....Prije sam mislio da su ljudi.

Ljubomoran si - mama ga je počela zezati.

Što ti pada na pamet? Možda si ti ljubomorna - napravio je grimasu. - Ili

prestrašena.

Ili što? Otkad znaš da će Rene doći malo si drukčija...

- Kakve to veze ima? - rekla je mama. – Ali umorna sam,
jednostavno umorna. Natrpala sam si debelu knjigu na glavu,
kompliciranu za prevođenje... Što mi je to trebalo?

- Može do jedan? - upitala sam. Mama me podragala.

- Može do dvanaest. I neka te dečko prati. Inače zovem policiju, znaš

mene...

-I tako ću ja opet glumiti Pepeljugu i napustiti bal kad je najnapetije - rekla

sam.

- Ma to je više bal vampira - nasmijao se tata.

Susjed Joža se razbolio. Joj, bolesti su grozne. Otišla sam napokon u njegov
stan u kojem nikada nisam bila. Zapravo, to je soba s posebnim ulazom koja
se nekoć nalazila u sklopu velikog stana, ali su je vlasnici prodali jer im nije
trebala. Joža je u sobu uveo vodu i ona sad nalikuje na minijaturnu
garsonijeru. Ispostavilo se da Joža ima problema sa srcem. Prije tri dana
završio je na srčanoj stanici i mora se početi paziti. Uhvatila me velika tuga
kad sam ušla noseći zdjelicu s juhom. Joža mi je otvorio vrata i nasmiješio
se.

Dobro došla u moj nered, ljepotice – rekao je.

Hm, ni moja soba nije previše uredna - rekla sam tješeći ga.

Znaš, divno je kad je sve pospremljeno, lijepo, novo. Osjećaš se kao u

hotelu. Iako ja nikada nisam bio u hotelu.

Joža je maknuo odjeću s klimave, izguljene stolice.

Mama šalje juhu - rekla sam.

Divno. Tvoja mama je srce.

Nikada nisi bio u hotelu?

Ne - odgovorio je Joža. - Na mnogo mjesta nisam bio. Mnogo toga nisam
napravio. Kad sam bio mlad događale su mi se nesreće, a ja im
se nisam znao oduprijeti... Jedva sam školu završio. Radio sam neko
vrijeme kao konobar... Bježao od kuće. Nikada nemoj dopustiti da te
loši događaji smlave...

Posudio si novog Alana

Forda... Da. Volim ga čitati.

Joža je sjeo na krevet. Ruke su mu bile mršave i blijede, kosa duga. Na sebi
je imao košulju i hlače koju mu je dao moj tata. Zidovi uokolo bili su prazni,
sivi i bez slika. Jedino je sličica s anđelom čuvarom i dvoje djece visjela
iznad Jožina kreveta. Bilo mi je žalosno.

Moraš doći mami na šišanje - rekla sam.

Budem. A ti, kako si ti? Kako ljubav? Kako

škola?

Dobro - rekla sam. - Sve je dobro. I ostat će dobro. Ali sad moram ići.

Poljubila sam Jožu i izašla iz sobe.

Polako sam se spuštala niz stepenice. Čula sam kako se susjedi s četvrtog
svađaju.

Odlučila sam da se više nikada, nikada, nikada neću živcirati zbog gluposti,
zbog dečki, prijateljica, nepravednih nastavnika, mode, klempavih ušiju,
prerijetkih trepavica ili već nečega isto tako blesavog i nevažnog.
 13.

Zorku sam za rođendan kupila duhovitu knjigu o bontonu. Ispala sam

totalno staromodna, ali mi se fućkalo. Knjige su, uglavnom, najomraženiji
rođendanski dar, ali kako mi je mama prevoditeljica, a tata izdavač, ipak ja
znam što je dobro. I ne želim iznevjeriti obiteljsku povijest, he, he... Ipak
postoji razlika između čitanja Shakespearea i slušanja narodnjaka...

Na kraju se Zorku svidjela knjiga, u svakom slučaju ispala sam originalna.

Društvo se pomalo skupljalo. Došla je Zdenka sa svojim srednjoškolcem
Markom - i shvatila sam o čemu mi je pričala kad je pričala o
samopouzdanju. Marko je pokraj nas izgledao starije, a djelovao je zrelo.
Gledao je u Zdenku zaljubljeno, ali odraslo. Nije ni čudo što je ona
neprestano bila dobre volje i svakim danom sve zgodnija.

Ljiljica je došla odjevena kao Barbie, u ružičastom i svijetloplavom. Na njoj je

bilo sve skupo i lijepo. Imala je nalakirane nokte, kosu je raspustila po
ramenima. Izgledala je kao da je sišla s neke reklame o idealnom životu.

- Zorkić, pusa - rekla je. - Sve najbolje! Kupila sam ti onu majicu što smo je
zajedno vidjeli.

Pogledala sam Šteficu koja je brisala čaše i slagala sendviče na pladnjeve.

Zorko je naručio i pizze, zatim hamburgere, bilo je različitih sokova, ali i piva i
vina. Štefica je željela osvojiti Zorka i trudila se na sve moguće načine,
uglavnom pomažući. Ali tada, dok sam je gledala, znala sam da se može
truditi koliko hoće - Ljiljica je bila Zorkova cura i oni su odgovarali jedno
drugom. Osim što je bila ljepša od Štefice, bila je i bogatija, jednostavnija,
vedrija. Štefica se trudila biti isto tako cool, ali joj nije uspijevalo. Dečki vole cu-
re koje ih ne opterećuju, pogotovo ako i oni nemaju problema. Pokušavaju
naći sebi slične. Obično ih i nadu, čak i dok su tako mladi...

Uglavnom, samo su mi takve pametne misli čitavu večer padale na pamet, ali
bilo mi je drago. Kao da sam se vratila u vrijeme kad sam bila neromantična
- u predpubertet kad mi je sve bilo super i nisam razmišljala o dečkima,
tračevima i kilogramima.

U neko doba započeli su svirati sentiše, pa sam zaplesala s Marijom. Bila

sam pomalo nespretna, a ni on nije bio neki plesač. Sjetila sam se Tome.
Hoće li Tomo doći? - upitala sam ga.

Trebao bi - odgovorio je. - Žaneta ima engleski, pa poslije nastave...

Srce mi nije poskočilo na spomen Žanete, super, pa to je napredak,

pomislila sam. Svejedno sam nastavila:

Ti uvijek sve znaš o Žaneti?

Čini ti se - rekao je. - Ne moraš se uzrujavati.

Samo te zezam - nasmiješila sam se i poljubila ga u obraz.

Žaneta i Tomo pojavili su se poslije devet. Oh, on je bio tako zgodan, a ona
još zgodnija! Mada sam već neko vrijeme uvježbavala ravnodušnost, ipak mi
nije bilo svejedno. Gledala sam Tomu i mislila kako je poseban. Izdvajao se
od drugih, imao je neku mirnoću. Ona je također djelovala dostojanstveno.
Sa svima je bila ljubazna, ali nedokučiva. Dečki su je pogledavali. Cure su u
njezinoj prisutnosti tiše govorile.

Zbilja je komad - rekla je Zdenka i namignula mi.

Žaneta, čujem da ideš na engleski? - upitala sam je.

Da, već dugo. A učim ga i u školi – kanim se upisati u jezičnu. Jezici me

zanimaju i lagani su mi.

Ono što nas zanima, uvijek dobro svladamo - dodala je Zdenka smiješeći
se.

Ima istine u tome - rekla je Žaneta. - Ja, ne biste vjerovale, dobro pečem
kolače. I volim ih jesti. Htjela sam Zorku nešto napraviti, ali nisam imala
dovoljno vremena.

Nasmijala sam se.

Oh, kolači! Prije bih pomislila da se snalaziš u kineskom. Mene kuhanje

uopće ne zanima. Grozna mi je i sama pomisao. Kad vidim lonac - odrvenim.
Ali volim jesti, to da.
Tomo voli žablje krakove, zamisli. To mu je najdraže jelo. Nije mogao
odabrati nešto jednostavnije - rekla je.

Oni kao da su u braku, pomislila sam. Zorko je prišao.

Dobro se zabavljate?

Da, ali bi trebali zaigrati neku igru. Tatin prijatelj Svebor je animator u
hotelu. On kaže da se uvijek treba imati neku igru na dnevnom redu. Inače
postane dosadno.

Mario me zagrli.

- Nemoj sad tupiti s društvenim igrama. Vidjela sam što se sprema:

namjeravao me poljubiti, izabrati neko mirno mjesto u stanu i biti samo
sa mnom. Uopće nije bio raspoložen za razgovor.

Tomo nam se približio.

- Žaneta, jesi li vidjela Zorkov novi televizor? Plazma. Bang&Olufsen.

Nešto super.

Srce mi je ipak malo brže zakucalo, ali sasvim sam se dobro držala. Mario je
i dalje imao prebačenu ruku preko mojih ramena i to mi je bilo drago.

Ne, nisam. S curama sam se zapričala. Hajdemo ga vidjeti! - Onda je ustala.

Bog nije pravedan: zbilja je bila zgodna, napućene usnice, ravan nosić,
trepavice od desetak centimetara, lijepa koža bez bubuljica.

Zgodna je k'o Angelina Jolie - rekao je Mario.

A ni Tomo nije loš - rekla je Zdenka. - On je budući Brad Pitt. Nedostaje mu još
koja godina.

-Još dosta godina - dodao je Marko. - Uostalom, veća je faca Edward

Norton...

-Joj, molim te, nemojmo sad započeti o glumcima.

Hoćeš malo piva onda? - upitao je Mirko i dodao Zdenki svoju čašu.

Idem i ja po pivo - dosjetio se Mario. - Zlatka, baš si zgodna večeras. Ajmo

zajedno do kuhinje.

Pošla sam. Osjećala sam se odraslo. Ovo je bio prvi rođendan na kojem sam
bila, a da nije podsjećao na one dječje. U kuhinji je Štefica sjedila na stolici i
buljila u jednu točku.

- Što tu sjediš? - šapnula sam joj. – Ima viška dečki, što je zbilja
rijetkost i nemoj tu patiti i samovati.

Ne patim - rekla je. - Samo se ne znam izvući iz ove igre koju sam
započela... Prošli su mjeseci, a zapravo je sve po starom...

Razumijem te - tiho sam rekla. - I ja sam se nadala da će mi Tomo prići.

Doduše, nisam se baš trudila, ali ipak... I uvijek bi me streslo kad bih ga
srela... Ali eto. Sad sam s Marijom. Ni on nije loš. I srce mi ne kuca jako, ali to
mi se sviđa.
Nisam zbunjena.

Govoriš kao moja mama. Proći će...

Da, proći će. Zdenka me tome naučila, a ona je klinka. Nema veze s
godinama. Neke su cure pametne.

Što vi to šapćete? - Mario nam je prišao i sagnuo se.

Ništa.

On me poljubi u usta, na brzinu.

- Idemo. Htio bih s tobom biti nasamo, zapravo.

Na rođendanu sam ostala do ponoći. Naravno, jer je u ponoć stigla mamina

SMS poruka: ???. Ona je kao Grički top, puca na sekundu. Mogu još malo?,
napisala sam. Ne, odgovorila je. I naredala uskličnike i smješkove.
Dobro, nije mi se više ni ostajalo tamo. Problem s rođendanima je taj što se
svi zavale ispred televizora ili računala i onda igraju igrice. Zorko se napio, a
Ljiljica je u neko doba počela gledati komediju s Edvjem Murphvjem. Mi smo
se družili sa Zdenkom i Markom, Štefica je čitala stare brojeve Nogometa.
Odjednom mi se učinilo da odrasti i nije baš tako zabavno. Ljubavne
nedoumice, simpatije, glumatanja i slično baš i nisu neki provod.

Moram kući - rekla sam Mariju.

Idemo onda - odgovorio je.

Pozdravili smo se sa svima, poljubila sam Šteficu u obraz.

- Još uvijek si mi prijateljica - nemoj se žalostiti. Ma, podučit ću te

kako se zaboravljaju dečki.

Štefica se nasmiješila.

- Čujemo se - rekla je.

Pozdravila sam se i s ostatkom društva.

- Bok Tomo, vidimo se u školi! - rekla sam i nasmiješila se. Još uvijek
sam rado izgovarala njegovo ime. Čak mi se i sviđalo, a zbilja je sas
vim, sasvim obično. Bila sam sretna jer sam shvatila da sam ga
preboljela. Učinilo mi se kao da sam položila neki težak ispit, nešto važno
što će mi jednom koristiti u životu.

Vani je bilo toplo i sparno. Susjedov pas Kaska protrčao je pokraj nas,
vraćajući se iz noćne šetnje. Njegov ga gazda nikada nije vodio na lancu, a
Kaska je često bio sam i slobodan. I zapušten. Pomislila sam kako je
sloboda sasvim nezgodna ukoliko nemaš topao i miran dom, dosadnu
mamu koja šalje poruke i zahtijeva od tebe da se držiš dogovora. Ili tatu koji
pregledava zadaće i podučava te kako se ponaša za stolom i slične stvari. Ili
Zanzija koji se ušuljava u krevet i škaklja te baš kad odlučiš spavati.

Sjetila sam se i susjeda Jože. Sutra ću ga ponovno posjetiti.

Mario me držao za ruku, polako smo se spuštali stepenicama.

Zlatka, uopće se ne veselim prestanku škole.

Zašto?

Otići ćeš na more i zaboraviti me.

Neću te zaboraviti. Još je daleko moj odlazak na more. Prvo mi treba

doputovati brat.

Hm, još i taj brat. Bit će svakako zanimljiv i zabavan. Čak će mi i brat biti
konkurencija!
Sigurno ću pokraj njega ispasti dosadan.

Oh, Mario, ne pretjeruj - rekla sam. - Malo si zabrijao.

Ma, valjda i ja postajem nervozan. I nesiguran.

Zaustavili smo se ispod svjetiljke. Neke glupe mušice letjele su oko nas.

Želim ti vidjeti lice - rekao je Mario. - Znaš, meni si ti ljepša od Žanete -

rekao je.

Nemoj pretjerivati - odgovorila sam. - Ljubav je zbilja slijepa, he, he... Ja

sam ja i drukčija sam. Ona je super, ali i ja sam prava faca. Joj, opet
postajem ozbiljna. Dovoljno sam bila ozbiljna, čak i večeras. Previše sam
razmišljala ovih dana...

-Jesi li mislila o meni?

Možda, možda...

Baš si divna cura! Sretan sam što idemo u isti razred i viđamo se svaki
dan...

Aha. Moram požuriti. Mama će

poživčaniti. Neće - prošapće Mario.

Krošnje kestenova zašuštale su: Neće, neće.

Noć. Mario. Vjetar u krošnjama. Zvijezde, negdje iznad nas. Automobilski

farovi koji klize ulicom... Učinilo mi se kao da se nalazim u nekakvom
filmu...

Iznenada me preplavila velika slabost. Mario mi je približio lice i rukom

dotaknuo vrat. Njegove usnice dodirnule su moje. Žmarci su mi prošli
tijelom, i ja sam mu pala u zagrljaj. Mario se naslonio na zid.

Srce mi je brže zakucalo. Nisam to željela, ali događalo se. Odjednom sam
htjela da me Mario poljubi još nekoliko puta. Okus polupe-čenog jajeta
sasvim je nestao iz moje glave. Zapravo, iz moje glave je mnogo toga nestalo.

Joj, previše toga.

I po ne znam koji put te večeri pomislila sam kako je život čudan, pogotovo
kada imaš trinaest godina i još si djevojčica koja se pretvara u djevojku.

Čudan, sasvim, sasvim čudan.

SVRŠETAK