BALKANDOWNLOAD

1
 TOMISLAV ZAGODA

ERNESTOVE DJEVICE

OPUS GRADNA
Ovaj roman u potpunosti je djelo autorove mašte.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna i nenamjerna.
Sve prolazi, ali pod uvjetom da se time ne omalovažavaju
žene ili pripadnici druge rase, religije ili seksualne
orijentacije te da to ne uzrokuje štetu okolišu ili patnju
životinja.

Michael Foley, Doba apsurdnosti

PRVI DIO
 PRVO POGLAVLJE

I.

Ernest Čuček već se nekoliko godina borio s nesanicom i noćnim

košmarima nalik na kubističke kompozicije s izlomljenim perspektivama,
ćoškastim ženama i raznobojnim vratima iza kojih živi odvratno
čudovište koje ga želi pojesti, tj. njegov ravnatelj. Ujutro bi se osjećao
umorniji nego večer prije kad bi lijegao u krevet. Čim bi usnuo prhnule bi
noćne more iz svojih mračnih gnijezda podsvijesti. Preznojavao se kao da
trči maraton. Ponekad je sanjao da uzima plastičnu čašicu s vodom iz
koje popije gutljaj i potom je šutne na pod. Vidio je da tako rade trkači na
televiziji. On sam nikada nije trčao. To je dokaz da podsvijest upija
medijske sadržaje bez ikakve selekcije, poput kamiona za smeće.
Probudio se, a po sredini njegove majice širila se znojna mrlja nalik na
nepravilnu kartu svijeta s izlomljenim kontinentima i oceanima. U prvi
tren nije znao gdje je ni tko je. A onda se svijest izoštrila pa shvati da je u
svojoj spavaćoj sobi i da kasni s govorom za ravnatelja.
Ernest Čuček radio je u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih
manjina i često je surađivao s brojnim organizacijama civilnoga društva.
Oduvijek se zauzimao za toleranciju, kulturu političkog dijaloga i
suprotstavljao se svim oblicima rasne, nacionalne, vjerske i ideološke
nesnošljivosti. Nije koristio izraze kao što su crnčuge, pederi, invalidi i
lezbe jer ih je smatrao neprihvatljivima u prosvijećeno doba pankerskih
redovnika, transseksualnih ministara, psihijatara za pse i vibratora u
obliku pande. Imao je razumijevanja za sve i svakoga, i nikada nije nikoga
i ništa osuđivao. Bio je demokrat od glave do pete, borio se protiv svih
oblika govora mržnje i prezirao je Crkvu.
Nije mogao shvatiti one koji osuđuju druge ljude zbog silikonskih
usana i grudiju, zbog malo botoksa u obrazima, zakrpanog himena, zbog
neobičnih kućnih ljubimaca: dlakavih paukova, tropskih zmija, nacerenih
majmuna i ogavnih francuskih buldoga. Ili samo zato što jedu alge, klice,
pse, mačke i pržene skakavce. Dovraga, netko jede krvavice s kiselim
zeljem, a netko pečenog njemačkog ovčara s kuskusom! Svijet je
jedinstvo različitosti. Casu marzu sardinijski je sir iz kojeg iskaču crvi.
Zašto ne, ako ga volite! Ili pačje jaje s nogama? Jaje s razvijenim
zametkom kuha se zajedno s perjem i nogama i jede izravno iz ljuske,
njami! Witchetty Grub
australski je naziv za divovsku ličinku moljca, obožavaju je Aboridžini.
Njami, njami! „Neka svatko živi kako mu volja!“ to je bila, jest i uvijek će
biti životna deviza državnog činovnika Ernesta Čučeka.
Nije vidio ništa loše u promiskuitetnim ženama ni kroničnim
svingerima. Ako se ljudi vole tako zabavljati, neka im! Kome smeta?! Nije
vidio ništa loše u lakim drogama ni lako prenosivim spolnim bolestima:
Triper est magister vitae! (Nikakva historia!) Nietzsche, Toulouse-Lautrec i
Baudelaire imali su sifilis, i to je dobro, jer gdje ima sifilisa ima i visoke
umjetnosti. Sifilis je barjak slobode. Osim kada to nije, kao u slučaju
ruskog sifilisa. Lenjin i Ivan Grozni, premda su imali sifilis, nisu imali
nimalo razvijen smisao za toleranciju. No ruski je sifilis priča za sebe...
postoje čak neka mišljenja da to uopće i nije pravi sifilis.
Nije vidio ništa loše ni u ženama koje dolaze na posao odjevene kao
prostitutke, u visokim štiklama, mrežastim čarapama, s kariranim ili
jednobojnim rupčićem oko bokova koji nazivaju minicom, i pozivaju
kolege umjetnim noktom na druženje u nekoj opuštenoj atmosferi izvan
posla. Sloboda jednog društva najbolje se vidi u emancipaciji žena i
pravima nacionalnih manjina. Š to se žena ševi s većim brojem
muškaraca, društvo je naprednije. (Naravno i obrnuto: što se žena ševi s
manjim brojem muškaraca, društvo je nazadnije.) Isto je i s manjinama:
što se većina više ševi s manjinama, društvo je demokratičnije. (I
obrnuto; što se većina više ševi s većinom društvo je totalitarnije... to su
osnovni zakoni društvene termodinamike.)

Kad je toga jutra ustao osjećao se isprebijano kao da je noć proveo

u klinču s Kličkom, a ne u čistoj posteljini iz koje su se širile nježne note
citrusa i lavande. Elena se probudila prije njega; čulo se lupkanje iz
kupaonice.
— Eleno, devojčence — zazvao ju je. Lupkanje je prestalo i nakon
nekoliko sekundi na pragu sobe pojavila se vitka mlada žena, dugoga
vrata, ovalna lica bez podbratka, dugih nogu, tankih prstiju, gracilna i
lepršava poput Botticellijeve Alegorije proljeća, s tajanstvenom aurom
čija je dubina privlačila muškarce kao što kakav nerazumljiv stih privlači
književne sladokusce. Jedina mrlja na njezinoj savršenosti bila je izrazita
dlakavost. Bila je dlakava poput irskog setera. No redovite depilacije
učinile su tu pošast nevidljivom, tek su na licu ostala dva ljupka
polumjeseca u koje je stanjivala svoje inače guste brežnjevljevske obrve.
 Elenini preci iz roda Apostolovski pobjegli su od turske sječe glava,
paleža i nabijanja na kolac nakon neuspjeloga Travanjskog ustanka
davne 1876. godine. U Zagrebu su uz rub maksimirske šume podigli
kućicu sa slamnatim krovom i počeli u gredicama saditi krastavce,
puteric, pajzericu i europskim nepcima sasvim nepoznate paprike i
patlidžane. Apostolovski su bili tek jedni od brojnih makedonskih
emigranata koji su na periferijama austrougarskih gradova, od Osijeka
sve do Budimpešte, Beča i Salzburga podizali tzv. bugarske vrtove. Prije
nego što je preselila k Ernestu Elena je živjela u malom unajmljenom
stanu u Prečkom kojeg je svojim rašljama i viskom pregledao i odobrio
njezin prijatelj Sergio. Ernest je bio treći muškarac u njezinu životu.
Prvom je dala svoju nevinost, drugom svoje dvadesete, a njemu daje sve
što preostaje do isteka zaliha!
Pojavila se na pragu spavaće sobe u laganoj haljini s cvjetićima. Iz
crnog gustiša njezine kose sjajila je zelenkasta ukosnica. Nosila je košaru
s opranim rubljem na mali balkon s kojeg je pucao pogled na Peščenicu,
Ž itnjak i Dubravu. Zrakom se proširio ugodan miris omekšivača. Ernestu
se oduvijek činilo da Elena pomalo odiše na kupaonske proizvode koje je
sama pravila. Bila je odlučan protivnik sintetike, umjetnih supstanci i
velikih korporacija, pa je sama radila sapune, šampone, gelove, svijeće i
kupovala je samo organski proizvedenu hranu. Ernest je to objašnjavao
njezinim povrtlarskim naslijeđem.
— Buncao si u snu. Spominjao si Vladu Gotovca, Mandelu, Kemala
Montena... potpuno nepovezano. Zašto ne želiš otići na razgovor s mojim
homeopatom? — reče ona.
— Nemoj sada o tome, molim te — uzvrati Ernest i upita: — Gdje
su mi čarape?
— Pogledaj u ladicu — odgovori ona i doda: — Ispeglala sam ti
košulju.

Usprkos tome što su prošle tri godine otkako živi s njim, Elena se
ponekad osjećala poput kakve prolazne ljubavnice u Ernestovu životu.
Daleko od toga da je maštala o vjenčanju, šarenima konfetima i pijanom
barjaktaru, ali to što Ernest nije nikada govorio o njihovoj budućnosti,
činilo ju je tjeskobnom. A ona ga je spasila kad je bio na dnu! Upoznali su
se godinu dana nakon što je Ernest doznao da mu je supruga Svetlana
poginula u prometnoj nesreći kod Zaječara. Sva sreća pa njihov sin
Aleksandar tada nije bio u automobilu. Ž iv je i zdrav kod ženinih roditelja
u Beogradu. Njezini rođaci objasnili su mu da je Svetlana izgubila
kontrolu nad vozilom u jednom zavoju pred Zaječarom. Rekli su mu da je
umrla u bolnici, a da su njezine posljednje riječi bile: — Ako me imalo
volite, nemojte dopustiti Ernestu da dođe na moju sahranu.
Osim na sprovod, Ernest nije nikako mogao doći ni do svog sina
jedinca, do svog malog, bucmastog, hirovitog, inteligentnog, obožavanog,
kovrčavog Aleksandra. Djeteta koje je uvijek postavljalo teška pitanja na
koja Ernest nije znao odgovor: zašto bubamare imaju točke?, zašto
slonovi nemaju dlake?, zašto je nebo plavo?, zašto pada kiša? — Pitaj
mamu.
Svetlanini roditelji izbjegavali su susret s Ernestom pod svaku
cijenu. Poslali su mu pravomoćno rješenje Opštinskog suda u Beogradu o
tome da su postali Aleksandrovi zakonski skrbnici. Ernest je tada skroz
potonuo i odao se, kako to već biva, piću. Propadao je naočigled sviju,
poput državne imovine. Mnogi su ga prekrižili, još jedan izgubljen slučaj.
I da nije po službenoj dužnosti morao otići na izložbu uskrsnih pisanica
nacionalnih manjina Grada Zagreba i Zagrebačke županije gdje je
upoznao Elenu vjerojatno bi tako i bilo. Dok je Svetlana bila živa lakše je
podnosio odvojenost od sina, ali sada se sve izmijenilo, odjednom je
postao svjestan goleme praznine koja se širila oko njega i prijetila da ga
cijeloga proguta u svoje bestežinsko ništavilo.
Ernest i Svetlana Trajković odrasli su u priličnoj raskoši, a
egzistencijalne probleme poznavali su samo iz novina. Bili su zlatna djeca
socijalizma. Svetlanin otac pukovnik JNA Dušan Trajković dobio je od
države peterosoban stan u neboderu u Ulici braće Domany, dok je
njezina majka Leposava radila u JNA kao civilno lice gdje je predavala
moralno- političko vaspitanje, premda je po formalnoj naobrazbi bila
keramičarka. Raspadom Jugoslavije i početkom Domovinskog rata
Trajkovići su pobjegli u Srbiju. Svetlana je u to vrijeme već bila
punoljetna djevojka sa zanosnim tijelom nalik na gitaru. Sav taj ratni
kaos oko nje i novi ljudi u Beogradu izazvali su u njoj duboku
emocionalnu krizu. Kada je došlo vrijeme da upiše fakultet odlučila se
vratiti u Zagreb. Ipak se klupko njezina života razmotalo ovdje, tu je
imala prijatelje, osjećala je da Zagrebu pripada i bez obzira na roditeljska
protivljenja, vratila se preko Mađarske u grad svog djetinjstva gdje je
upisala studij južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu.
Andrić, Ujević, Crnjanski, Dizdar, Selimović, Pekić, to je bio njezin svijet.
Krležu nije mogla organski smisliti.
Ernestov pak otac, Franjo Čuček, bio je visoko pozicioniran
rukovoditelj u Rade Končaru u sektoru bijele tehnike. Bio je istaknuti
partijski funkcionar pa činjenica da je jedva završio opću gimnaziju nije
bila prepreka da upravlja sektorom kućanskih aparata, iako se u
 BALKANDOWNLOAD

elektrotehniku razumio koliko i krava u poreznu reformu. U svakom

slučaju otac Franjo polagao je velike nade u Ernesta i trudio se da mu
odmalena usadi u glavu kako je samoupravni socijalizam blagodat
čovječanstva, a Tito najveći političar svih vremena. Ernest je
komunističku doktrinu prihvatio kao jedinu istinu. Njegova majka, koja
mu je dala ime po Che Guevari u kojeg je potajno bila zaljubljena,
predavala je marksizam u srednjoj strukovnoj školi pa je Ernest uz nju
već u najranijoj mladosti postao svjestan pojmova klase, proizvodnih
odnosa, otuđenosti i dijalektičkog materijalizma. Ona je željela da Ernest
postane inženjer. No Ernest je bio nasađen društveno-humanistički tako
da je u adolescentskoj fazi čitao Gramscijeva Pisma iz zatvora,
Horkheimerovo Pomračenje uma i
naravno Kangrgin Etički problem u djelu Karla Marxa. Usprkos tome što
ništa od pročitanog nije shvaćao, nosio se svisoka i držao je svojim
prijateljima i znancima ulična predavanja u maniri profesora
marksističke filozofije pozivajući se na Kantov praktični um i Hegelovu
dijalektiku. Kako god, nakraju je diplomirao politologiju.
Sa Svetlanom se upoznao 9. svibnja 1999. na prosvjedu kojim se
tražilo vraćanje imena Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Ona je bila gorljiva
antifašistkinja, beskompromisni borac za ljudska prava i radikalna
feministkinja. Bili su na istoj strani, premda se on više držao po strani. U
jednom trenutku došlo je do nereda i naguravanja između prosvjednika i
kontraprosvjednika. Ernestu je doletjelo u glavu jaje. Odjednom se
Svetlana stvorila pokraj njega, jednom mu je rukom brisala lice, a
drugom bacala krumpire prema kontraprosvjednicima. — Nitkovi,
prokletnici! — vikala je. Ljubav između njih planula je poput suhe slame.
Vjenčali su se dvije godine kasnije. Ernestova majka nije nikada mogla
svariti Svetlanu zbog njezine nepatvorene otvorenosti (čitaj: drskosti) i
radikalnog anarhizma (čitaj: emancipiranosti). Premda je kao bivša
profesorica marksizma podržavala jednakopravnost spolova, svom je
sinu željela krotku ženicu koja će mu donijeti čaj u krevet kad bude
bolestan, a u takvo što nije bila sigurna sa Svetlanom. Ta svojeglava
mlada žena nije držala do autoriteta koliko je crnog ispod nokta i
neprestano je kritizirala sve oko sebe. Istina, ni Ernestov otac nije uživao
u Svetlaninu društvu i smatrao je kako se njegov sin neće dobro provesti
u životu uz takvu partnericu, ali barem se pravio fin i tolerantan,
uostalom od bivšeg komunističkog funkcionara on se posve preobratio u
modernog socijaldemokrata otvorenog za ideju slobodnog tržišta i sve je
češće koristio riječi kao što su
„profit“, „konkurentnost“ i „izvrsnost“.

10
 BALKANDOWNLOAD

Usprkos brojnim svađama i napetostima koje su obilježavale vezu

između dvoje zaljubljenih mirotvoraca, Ernest i Svetlana u jednom su se
pitanju apsolutno slagali — nikako ne žele donijeti na ovaj pokvareni
svijet još jedno nedužno dijete. Međutim, njihov je seksualni život bio
izrazito buran i nepredvidljiv, baš kao i njihov neseksualni život. I u
takvoj nepredvidljivosti jedino što se moglo predvidjeti sa stopostotnom
sigurnošću bila je Svetlanina trudnoća. Naravno, to se i dogodilo. Kad je
Clearblu test pokazao pozitivan rezultat, Svetlana je mirno rekla:
— To je moje tijelo. I ja ću odlučiti što ću napraviti. — Ernestu nije
padalo na pamet da joj protuslovi. Šutio je kao sadreni odljev.
— Inače su joj puna usta abortusa! Š to sad čeka? Čovjek je biće
prakse! — viknula je Ernestova mama onoga dana kad je doznala da je
Svetlana trudna.
— Š to ti kažeš na sve? — otac je tom prilikom nastojao djelovati
smireno i razumno, premda je pio već treći viski i pušio petu cigaretu za
redom. Ernest nije odgovorio, samo je slegnuo ramenima. Uistinu nije
znao što bi mislio, tiho je promrsio:
— Svaki je čovjek slobodan.
Svetlanino raspoloženje i odluke mijenjale su se iz sata u sat, ako bi
sad rekla da će pobaciti, onda bi već sat vremena poslije plakala i
govorila da će roditi. I tako je to trajalo tjednima. Bilo kako bilo, u jedno
je ipak bila posve sigurna, što god da se dogodi, nikada se neće udavati. U
tome nije bilo nikakvog problema. Naime, ni Ernestu, koji se od
Kangrginog učenika pretvorio u najljućeg sljedbenika neoliberalnih
tekovina, nije padalo na pamet da se ženi. Oboje su smatrali da je brak
mrtva institucija i držali su do nje koliko i do kamene sjekire u
etnološkom muzeju. Sva sreća pa na njih nije bilo nikakvih pritisaka.
Naime, roditelji s obiju strana bili su suglasni u tome da je bolje da se ne
vjenčaju jer niti su Čučeki mogli smisliti Svetlanu, niti Trajkovići Ernesta.
— Trebali bismo ih zajebati tako da se baš svima u inat vjenčamo
— predloži Svetlana u jednom od rijetkih trenutaka lucidnosti tijekom
prvih mjeseci trudnoće.
— Brak je savez između muškarca koji ne može spavati sa
zatvorenim prozorom i žene koja ne može spavati s otvorenim prozorom
— promrmlja Ernest.
— Čovjek ne bi trebao uvijek nastojati biti duhovit — poklopi ga
Svetlana držeći pred sobom rastvorenu Modru rijeku. „Š iroka je duboka
je, sto godina široka je, tisuć ljeta duboka jest.“

11
 Naposljetku, iz hira ili ne, ipak su se vjenčali. A mjesec dana poslije
Svetlana je rodila zdravog dječačića. Ona je htjela da se zove Aleksandar.
On je htio da se zove Borna. I tako je dječačić dobio ime Aleksandar. No
bezbrižno vrijeme u kojem su bili miljenici sistema, odavno je prošlo.
Pukovnik Trajković ostao je bez stana u Ulici braće Domany, a nekad
utjecajni direktor kućanskog sektora u Končaru, ostao je bez posla jer je
prekasno shvatio da „Savez komunista Hrvatske — Stranka
demokratskih promjena“ neće pobijediti na prvim parlamentarnim
izborima. Naposljetku je i Ernestova majka ostala bez posla jer se u
srednjim školama više nije podučavao marksistički katekizam. Sve u
svemu, Svetlana, Aleksandar i Ernest završili su u unajmljenom
jednosobnom stanu u remetinečkim limenkama. Ernest je preko
preživjelih roditeljskih veza pisao za novine, dok je Svetlana pumpicom
isisavala mlijeko iz nabreklih sisa.
Svijetom vlada kaos, Ernest je u to doba sve više bio uvjeren u to.
Njegov podstanarski život s histeričnom ženom i djetetom koje je
neprestano plakalo govorio mu je kako je kaos jedino objašnjenje
čovjekove situacije u svijetu. U biti je čovjeka da želi kontrolirati svoju
okolinu. Otkako je izmislio kišobran i ekspres lonac, čovjek je počeo
razmišljati deterministički. No to je pogrešno jer stvari ipak svakodnevno
izmiču kontroli. Ernest uopće nije bio zamišljao svoj život u
podstanarskom stanu, uz dječju dreku i namrgođenu vjenčanu suprugu
koja prijeti odlaskom na Kubu dok pumpicom izvlači mlijeko iz sise.
Čovjek zapravo ne može ništa predvidjeti. Baš kao ni meteorolozi. Koliko
su puta najavili sunce, a padala je kiša! I pumpica za mlijeko potvrda je
kaosa, a ne determinizma! Vrlo se brzo pokvarila. U svemiru elektrona i
sebičnih gena, sreća je ključni čimbenik, a ona se događa posve slučajno.
Stoga u životu nema nikakve logike niti pravde. Tako je razmišljao
Ernest.
Godinu dana nakon Svetlanine nesreće Ernest je otišao na izložbu
uskrsnih pisanica. Sve su bile izrađene od prirodnih i recikliranih
materijala. Elena je bila vrlo ponosna na golemo jaje od kukuruzne
komušine koje su pod njezinim nadzorom napravili učenici.
— Š to kažete? Kako vam se sviđa? — upitala ga je pri njihovom
prvom susretu. Poslije je to objašnjavala nejasnim frazama: „osjetila je
fluid“, „privukla ju je neka sila“, „nešto nevidljivog“ „duboka istina koja
se krije u svakom čovjeku“, „nedokučiva energija“ i slično. Elenin otac
Ljupče Apostolovski bio je vrlo pobožan čovjek i jedan od najaktivnijih
članova inicijativnog odbora za osnivanje Makedonske pravoslavne
crkvene općine u Zagrebu posvećene Velikomučenici sv. Zlati Meglenskoj
koju su Turci isjekli na male komade. Premda se Elena odmetnula od oca
i vjere, smatrala je kako ima poseban dar da suosjeća s ljudima, posebice
s onima koji pate. — Glupo je reći, ali nisi me privukao ti, već tvoj jad.
Trebao si pomoć. A ima li u životu što veće od toga da pomogneš duši
koja pati? — jednom je prilikom priznala Ernestu.
— Impresivno! — odgovori Ernest diveći se golemom jajetu od
komušine.
— Dođite! — reče ona veselo, uhvati ga pod ruku i povede prema
stolu s kojeg uzme dva obojena jaja. — Da se tucnemo! — predloži, pa mu
preda crveno jaje i pojasni: — Čuvarkuća. Trebalo bi ga staviti sa strane i
čuvati do idućeg Uskrsa, ali ne moramo se slijepo držati pravila. Tucnimo
se, uvjerena sam da će preživjeti. — I bila je u pravu. Jaje u Ernestovoj
ruci ostalo je cijelo, dok je njezino bilo posve uništeno.
— Hja, eto vidite! — iznenadi se nad havarijom koju je doživjela
njezina pisanica. No tada Ernest iznenada razbije svoje jaje sebi o čelo i
reče:
— Hristos vaskrse!
Ona mu se nasmijala i uzvratila:
— Vaistinu vaskrse!
S crvenim ljuskicama čuvarkuće na čelu i on se njoj nasmijao. Bilo
je to prvi put da se smije nakon Svetlanine pogibije. Bio je to smijeh u
kojem se ponovno rodio.
I samo nekoliko mjeseci poslije, Elena ga je povela u Ohrid na ljetnu
školu makedonskoga jezika. Putovali su autobusom, dvanaestoro djece i
troje odraslih, Elena, njezina kolegica i on. Ernestu je cijelim putem bilo
mučno. Sjeća se da je jedva teturao Kamenim mostom kad su stigli u
Skoplje, dok je Vardar mirno tekao pod njihovim nogama. Elena je
zamolila kolegicu da ih fotografira, “tako da se u pozadini vidi tvrđava”.
Popili su kavu na terasi s koje je pucao pogled na džamiju Mustafa Paše i
taman kad je Ernest počeo dolaziti k sebi, stanka je bila gotova pa su se
vratili u autobus.
Bili su smješteni na obali jezera u hotelu Kongresni centar,
udaljenom svega nekoliko kilometara od središta Ohrida. Nikad neće
zaboraviti onu večer kad su oblaci nadolazili s jugozapada poput kolone
blatnih tenkova spremni rigati grozdove kiše. Elena ga je čvrsto uhvatila
za kragne njegove Lacostice na zidinama Samuilove tvrđave i rekla: — Ne
bježi od mene. Tvoja sam! Uzmi me! — Uskoro su krupne kapi počele
padati po njima i namreškanoj koži jezera.
Voda je postala lajtmotiv njihove veze. U slobodno vrijeme i
tijekom vikenda odlazili su na Jarun, taj mali zagrebački Ohrid gdje se
ona čvrsto privijala uz njega, a on joj govorio da neće nikamo otići i da
uostalom ne razumije zašto ga voli, niti je lijep, niti bogat, ima iza sebe
rasturen brak, mrtvu ženu i sina o kojemu ništa ne zna.
— Ne razumijem ni ja — odgovorila je i dodala — upravo sam zato
sigurna da je to prava ljubav, jer samo su prave ljubavi nerazumne.
Ernestov je stan bio u neposrednoj blizini Autobusnog kolodvora i
Elena se teško navikavala na svu tu buku, vrevu i neprestani žubor rijeke
automobila koji su prodirali sa svih strana poput invazije golemih kukaca
sa zadimljenim zadcima. Sve je to bilo toliko drukčije od maksimirskog
mira i zelenila u kojem je odrasla. Njezin dobar i pobožan otac Ljupče
Apostolovski! Ne, nije mu mogla doći pred oči nakon one dugotrajne i
promašene veze s umjetnikom ateistom koji je slikao brkove Majci Božjoj
i pri tome silno hihotao. Posljednje što je o njemu čula jest da se u
Jankomiru neuspješno liječi od alkoholizma i paranoje.
Prijateljice su je pozivale na druženja, ali njoj se više nije slušalo o
njihovim aferama, razvodima, rađanjima, najnovijim dijetama,
masažama, cipelama... sve joj je to postalo naporno i daleko. Htjela je
stalno biti s Ernestom. On joj je dao najljepši poklon koji je ikad dobila od
muškarca. Bili su to rezervni ključevi njegova stana na plastičnom
privjesku koji se odaziva na zvižduk kako bi ih vlasnik mogao uvijek lako
pronaći. Tu je gestu Elena doživjela kao potvrdu njegove iskrene
privrženosti, jer ljubav i nije drugo doli predaja ključeva od stana.
Smatrala je kako to potvrđuje da je Ernest izliječen jer to što joj je dao
ključeve nije značilo da vjeruje u nju, već naprotiv da vjeruje u sebe, da
vjeruje kako je sposoban ponovno živjeti i voljeti. I zato su rezervni
ključevi sa zviždećim privjeskom i led svjetiljkom toliko važni. Sve do tog
trenutka ona nikada nije znala što je čeka, hoće li se Ernest javiti, hoće li
je ostaviti, hoće li se ubiti, hoće li nestati jer, iskreno, Ernest je bio tek
sjena čovjeka priljubljena uza siva pročelja svoje zamršene prošlosti koja
mu je otimala sadašnjost i budućnost. Sve do tada ona je brinula o njemu
na način na koji se brine o otpisanim bolesnicima ili izgubljenim dušama.
Naposljetku, ne treba zaboraviti kako ju nije privukao on, već njegov jad!
Njezin ju je dobri otac Ljupče Apostolovski nekoliko puta zvao na kućni
telefon u unajmljenom stanu u Prečkom, a ona se nikada nije javila zato
što nikad nije bila kod kuće. Kako da tom divnom čovjeku kaže da se
spetljala s muškarcem čija je žena poginula u prometnoj nesreći, a čijeg
su sina oteli baka i djed iz Srbije? Nije li mu dovoljna pokora već to što
njegovo prekrasno devojčence Elena ima trideset i tri godine, i pri tome
nema ni kučeta ni mačeta? Ljupče Apostolovski, taj pošteni čovjek iz
inicijativnog odbora za osnivanje Makedonske pravoslavne crkvene
općine posvećene Velikomučenici sv. Zlati Meglenskoj koju su Turci
isjekli na male komade, davno je izgubio svaku nadu da će imati unuke, i
da će njegovo mezimče mudro odabrati svog muškarca.
Sada živi ovdje, na asfaltnom otoku omeđenom Vukovarskom,
Držićevom, Branimirovom, Strojarskom i ništa joj ne fali. Gradski stan
koji je Ernest dobio u statusu zaštićenog stanara na doživotno korištenje
imao je malo predsoblje (dnevni boravak za cipele i kišobrane),
kupaonicu s napadno žutim pločicama i kvadratičnom tuš kadom,
spavaću sobu s drvenim krevetom od bukve potpuno ravnih linija,
kuhinju s bijelom tehnikom Gorenje, spojenu s dnevnim boravkom u
kojem je dominirala bijelo-siva kutna garnitura tvorničkog imena Los
Angeles, izrađena od eko kože i tkanine. Na toj je garnituri Elena najčešće
ležala kad bi je Ernest nazvao s terena, a to je bilo često jer je rad u Uredu
za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u velikoj mjeri
podrazumijevao rad na terenu. Ernest bi joj je svaki put iz nekog
udaljenog mjesta preko telefona otpjevao
mješavinu makedonskih pjesama, otprilike ovako: Eleno kerko, Eleno...
Devojčence, devojčence, ljubiš li me mene? Devojčence, ljubiš li me?
Pazio je da Elena ne zatrudni. Ona se, istina, nije nikada izjasnila o
tom pitanju i nije vršila nikakav pritisak na njega, ali on je nakon bračne
havarije odlučio da više nikad neće imati djecu. Ž ivot je suviše prljav i
nepravedan da bi si dopustio takvu nepromišljenost i napravio još jedno
dijete. Pa Svetlana je otišla od njega kad su njihovu Aleksandru bile svega
tri godine. Njega sin i ne poznaje! Je li to normalno? Pravedno? A gdje je
pravda kad je riječ o Svetlani? Bez obzira na sve (imala je svojih mušica, a
tko ih nema?!), kakva je to pravda ostaviti majušno dijete bez majke? Da
ima Boga takvi se užasi ne bi nikada događali. Ćelave gume? Zavoj kod
Zaječara? Nije li to dokaz nekakvog jezivog cinizma? A Bog, ako je Bog,
ne smije biti cinik. Cinizam je maska mizernog čovjeka, a ne Boga.
Elena je bila mirna i tiha žena, ali vrlo ponosna. Nikada nije ništa
tražila od svojih partnera. Nikada! Ako će ostati bez djece, prihvatit će to
kao cijenu koju treba platiti za svoje ljubavne promašaje, ali vršiti
pritisak na Ernesta bilo je prema njezinu mišljenju krajnje sebično. Kako
da od te ruševine traži dijete?! To je kao da radi kulu od pijeska dok se
približava olujno nevrijeme.
 Ernestov je stan bio neusporedivo ljepši, bolji i veći od njezina
unajmljenog stana u Prečkom gdje su zidove napadale neuništive super-
gljivice otporne na sve vrste kemikalija, a kroz dotrajale vodovodne cijevi
izbijali diverzantski odredi odvratnih kukaca i mesnatih žohara. Stan koji
je Ernest dobio od grada bio je nov, zidovi su bili svježe obojani, na podu
se sjajio široki crvenkasti parket (havajski parket!), a fuge između pločica
u kupaonici bile su savršeno bijele poput zubala holivudskog glumca, bez
onih ružnih, crnih mrljica plijesni protiv kojih je ona u Prečkom svim
raspoloživim sredstvima bezuspješno vodila biološki rat. U Ernestovu je
stanu bilo toplo i ona se nije nikada smrzavala kao onih ledenih zimskih
dana kada se u Prečkom ugrijavala dekama zato što toplana nije radila
zbog kakvog kvara, ili remonta, ili režima grijanja. Ovdje je mogla
istodobno koristiti nekoliko električnih uređaja bez straha da će iskočiti
osigurač ili da će se stan zapaliti. Mogla je bez gađenja ležati u krevetu od
bukve ili na garnituri Los Angeles, a da se pritom ne pita tko je već sve tu
ležao i vodio ljubav. I povrh svega, Ernest od nje nije htio primiti ni jednu
kunu za režije i ostale troškove. Rekao joj je da otkaže najam u Prečkom i
dođe živjeti k njemu. Poslušala ga je.
Od onog trenutka kad je došla na njegov prag s dva velika kofera,
tri srednje veličine, četiri raznobojna ruksaka i desetak manjih šarenih
torbica i nesesera, znala je da je izgubila svoju neovisnost, ali prihvatila je
to kao logičnu posljedicu ljubavi jer ljubav i nije drugo nego gubitak
neovisnosti. Htjela je živjeti s čovjekom kojeg voli. Usprkos tome što ga je
pokupila takoreći s dna, vjerovala je u Ernesta. Bio je inteligentan i vrlo
uspješan u svom poslu. Njegov emocionalni oporavak nazirao se i po
tome što je sve češće putovao. Bi li mu svi ti ravnatelji, predstojnici,
načelnici i voditelji iz Ureda ukazivali takvo povjerenje i slali ga na vrlo
osjetljive zadatke da koordinira, prati i vrednuje provedbe Nacionalnog
programa za zaštitu i promicanje ljudskih prava, da koordinira, prati i
vrednuje provedbu Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije i
pripadajuće akcijske planove, da raspisuje natječaje za učeničke radove na
temu zaštite i promicanja ljudskih prava, da surađuje s brojnim
organizacijama civilnog društva na području obrazovanja, da diljem
zemlje organizira preventivne kampanje...? Bi li mu sve to povjerili kad
ne bi vjerovali u njega? A ako oni vjeruju u njega, kakva bi ona bila žena
kad bi sumnjala u svog muškarca?
Prošle godine, baš na Elenin rođendan (30. kolovoza!), Ernest se
zadržao na važnom sastanku koji se toliko otegnuo da je došao kući tek
malo prije ponoći, poprilično nakresan. Elena je gledala emisiju o sadnji
povrtnjaka na gradskim krovovima kad je banuo s mačkom pod rukom.
— Ljubavi, ovo je za tebe! — reče i poljubi je za rođendan. Ona je
ispružila ruke i prihvatila tu malu čupavu sivkastu lopticu.
— Gdje si ga našao? — upita.
— Prelazio je Š ubićevu. Skoro su ga pregazili — odgovori široko
gestikulirajući.
— Onda ćemo ga zvati Š ubić — reče ona.
— Š ubić mali — Ernest se raznježi, dotakne mačkici njuškicu i
skoro se sruši izgubivši ravnotežu.
— Idi, legni.
— Š ubić mali... — Ernest ponovi još nekoliko puta prije nego što se
skljokao u naručaj garniture.
Elena je silno voljela i poštivala oca, ali nikad nije mogla prihvatiti
činjenicu da se nakon smrti njezine majke oženio za Anastaziju
Naumovsku, hladnu tajnicu Vijeća makedonske nacionalne manjine
Grada Zagreba. Bilo joj je posve jasno da njezin otac ima pravo na sreću,
ali srce je imalo svoje razloge zbog kojih se udaljila od njega. Ipak, ostala
je potreba da se nekome preda, da netko bude uz nju, da ju bezuvjetno
obožava. S vremenom je sve to našla u Š ubiću, malom uličnom mačku.
Š ubić je postao nadomjestak za oca i za Ernesta, jer Ernest je stalno
putovao i koordinirao program za nacionalne manjine. Znala je da je to
takav posao i da je to cijena koju mora platiti za sve povlastice koje ima
zahvaljujući Uredu. Svejedno, ponekad je maštala o tome da Ernest
promijeni posao i da stalno budu zajedno. Da bar ne putuje tako često...

II.

Ernest je zahvalio na ispeglanoj košulji i krenuo u kupaonicu. Dok

se brijao gledao se u ogledalu. Bio je u ranim četrdesetima. Muškarac
prosječne visine s pivskim trbuščićem, lagano proćelav s vrećicama pod
očima, udovac nagrizen kiselim kišama. Daleko od toga da je izgledao kao
maneken, ali imao je ljepuškasto lice. Imao je problema s tlakom,
povišenim kolesterolom i masnoćama u krvi, GGT-om u jetri, liječnica mu
je rekla da mora smršavjeti barem petnaest kila. Ali on nije mario, imao
je daleko većih problema u svom životu od visokog tlaka. Čovjek koji
ostane
bez žene i djeteta ne mari za jetrene enzime i gastritis! Ipak, sada je ovdje
bila Elena, prekrasna mlada žena, trebao bi biti sretan uz nju i pokušati
zaboraviti prošlost, otrgnuti se sjenama koje ga prate i početi normalno
živjeti... početi trčati navečer ili ujutro. Ljudi kopaju po smeću i
nastavljaju živjeti! A on? On ima sve, stan, državnu službu, visoku plaću,
službeni automobil, plaćene troškove, plaćen benzin, dnevnice,
vikendicu, ušteđevinu...
Ušao je u kadu kad se na vratima kupaonice pojavila Elena s
ljubičastim kvadrom u ruci.
— Probaj ovo. Moj sapun od lavande. Dozrio je.
Ernest je jednom prilikom promatrao Elenu kako izrađuje sapun.
Gledao je kako svojim tankim prstima (nikad nije lakirala nokte!) oblaže
kalup papirom za pečenje, kako važe kaustičnu sodu, destiliranu vodu i
različita ulja, potom uključuje štapni mikser. — Š to ti je? Zašto me tako
gledaš? — zbunila se dok se osovina miksera okretala u njezinoj ruci.
Nije ništa rekao, samo je uživao u prizoru, mirisu palmina ulja i Eleninu
ekološkom ratu koji je naivno vodila protiv multinacionalnih korporacija,
pesticida i konzervansa. Elena nije poznavala dosadu. Ako nije izrađivala
sapune i omekšivače, onda bi čistila stan, ili spremala neko lagano jelo od
povrća. Ili bi radila pripreme za nastavu, za novu ljetnu školu
makedonskog jezika. Bila je praktična i kreativna žena. Imala je lijepo
mršavo tijelo i male kruškolike sise (Ernest ih je zvao Viljemovke).
Uzeo je sapun iz njezine ruke, a ona je razvezala svoj pufasti ogrtač
koji je glatko spuznuo s nje i ulazeći u kadu nesigurno poput srne koja
prelazi jarak upitala: — Smijem? — Ernest je žurio na put, ali kako odbiti
tako lijepi srneći but? Po njima je padala topla kiša iz tuš glave Eva koju
je Elena donijela sa svojom prtljagom. Voda u Evi prolazi kroz zrnca
čempresa, omekšana je i antibakterijski pročišćena, štiti kožu od klora i
kamenca.
Elena se trudila ugoditi Ernestu u svakom pogledu. Smatrala je da
nesretniku poput njega žena treba dati najbolje od sebe. Nudila mu je
Viljemovke, pupak, bedra, but, sve... a za doručak mu je, osim svog tijela,
pripremila slani tost s avokadom. Voljela se brinuti o njemu. Ernest je to
objašnjavao majčinskim instinktima. Iako je bila vegetarijanka (koja
povremeno jede ribu i pileća prsa), radi njega je naučila spremati brojna
makedonska mesna jela: sarme omotane listovima vinove loze, turli,
fenomenalno jelo od janjetine, piletine, svinjetine, paprike, rajčice i
krumpira, čomlek od telećeg mesa koje se kuha u zemljanom loncu...
 — Kad krećete? — upita srknuvši gutljaj zelenog čaja iz šalice koju
je obuhvatila objema rukama.
— Čim se skupimo. Valjda oko devet — odgovori Ernest.
— Š to si rekao? Nekakav okrugli stol?
— Da. Okrugli stol o zaštiti manjina i ljudskim pravima.
— Gdje?
— U Belom Manastiru. Sastanak s lokalnim načelnicima u vezi
provedbe programa.
— Oni u Belom Manastiru se ne razumiju u ljudska prava? — upita
ona.
— Naravno da se razumiju.
— A zašto onda vi dolazite?
— Zato što moramo nešto raditi — odgovori Ernest.
— Ali to je besmisleno.
— Uopće nije! Potrošit će se novac na smještaj, benzin, cestarine, a
meni će ostati dnevnice.
— A ljudska prava?
— Š to s njima?
— Ništa — uzvrati Elena i reče: — Jedi tost. — Ustala je od stola i
krenula prema vreći sa suhom hranom za Š ubića. Uzela je mjericu i
nasipala mu hranu u zdjelicu na kojoj je pisalo JA SAM TIGAR. Š ubić je
drijemao u svojem udobnom krevetiću s visokim obrubom i ukrasnom
zlatnom vrpcom. Uistinu kraljevski! Elena je čučnula kraj njega i nježno
ga podragala po glavi.
— Dođi, tigre. Doručak ti je spreman.
Š ubić se lijeno rastegnuo i okrenuo na drugu stranu. Bio je to
tvrdoglavi mačak koji nije pokazivao nimalo zahvalnosti za to što je
umjesto uličnog klošara i beskućnika postao besprijekorno čist kućni
mezimac obasipan građanskom ljubavlju.
Elena je ustala i otišla do kuhinje gdje je Ernestu zapakirala sendvič
s avokadom, peršinom i rajčicom.
— Evo, Š ubiću moj veliki! — reče kad se vratila u sobu i pruži mu
smotuljak.
— Ah, nisi trebala. Pa neću biti gladan...
 BALKANDOWNLOAD

— Uzmi. I molim te ne jedi neka sranja na putu. Može? — On kimne,

a ona upita: — Gdje ćete jesti? Imate li što organizirano?
— Bez brige, sve je dogovoreno. Jest ćemo u najboljim restoranima
— odgovori Ernest.
— S kime?
— S Jennifer Lopez i švedskom princezom Victorijom! Š to misliš s
kime ću večerati? S Jovanom Ristićem, Š andorom Tiborom, Elvisom
Ahmetovićem, Arbenom Redžepijem, koji će žicati više novca za svoje
časopise, za svoje tradicijske projekte, odjednom svi imaju nevjerojatno
bogatu tradiciju!, i za svoje svečanosti na kojima svi plešu kolo. Ali nema
veze. Čovjek nešto mora raditi. Ja eto pišem govore za svog ravnatelja i
sasvim lijepo živim od toga. Nije li tako? A zauzvrat, moram povremeno
otići na teren. Je li to previše?
— Zašto se pjeniš? Ja to sve razumijem. Samo sam pitala — uzvrati
Elena.
— U redu. Oprosti, malo sam napet — ispriča se Ernest.
— Hoćeš čaja?
— Moram popiti lijek za tlak.
— Truješ se tim lijekovima.
— Znam, već si rekla.
— Farma industrija truje ljude radi profita. Svi piju nekakve
lijekove, za kolesterol, tlak, depresiju, aritmiju, za bolje raspoloženje...
— I zato se trebamo liječiti homeopatijom — dovrši Ernest.
— U redu, tebi je sve što kažem glupo — uzvrati ona, kratko zašuti,
a potom reče: — Ne mogu stalno biti sama dok si ti na terenu.
— Ali što da radim? Da dam otkaz i počnem skupljati povratnu
ambalažu? — upita Ernest.
— Ne moraš. Upisala sam tečaj španjolskoga.
— Bravo! Odlična odluka — podrži je Ernest.
Na početku veze tražio je da mu govori makedonski, tih nekoliko
riječi koje je znala, posebice u intimnim trenucima ili još tijekom
predigre koja je započinjala za stolom uz crno vino. Elena je rijetko pila.
Od vina bi joj se zarumenjeli obrazi, izgledala je poput bljedunjave ikone
kojoj je neki vragolan zacrvenio obraze kao jabučice. Bila je neodoljiva.
No vremenom Ernest više nije pronalazio takav zanos u makedonskim
frazama i

20
 BALKANDOWNLOAD

obrazima jabučicama. Ljubav je godina vatre koju slijedi trideset godina

pepela.
Sijuksi kažu da je čovjek sam sebi najveća nepoznanica. Ernest je to
potvrđivao. Imao je osjećaj da ne upravlja svojim životom i da radi stvari
koje su izvan njegove kontrole. Svi ti govori koje priprema i piše za
ravnatelja ustvari su tuđe misli, aforizmi i tekstovi prepisani s Interneta,
raznih enciklopedija, knjiga mudrosti, leksikona i memoara. U svima
njima nema nijedne njegove rečenice, nijedne! Sve je prepisao, pomiješao
i slijepio! Čista krađa! Sve to nalikuje na dadaističku montažu.
Približio se balkonu s kojeg se čuo šum grada. Prometna rijeka
kotrljala se prašnjavim ulicama i avenijama. S Držićeve su dopirali
prepoznatljivi zvuci tramvaja koji su, obješeni lirama za električne
vodove, klizili prema postajama gdje su ljudi čekali u buljucima. Autobusi
su razvozili ljude s kolodvorskih perona poput raspršenog sjemena.
Koliko romana, koliko ljudskih sudbina u samo jednom autobusu, na
samo jednom peronu! Ž ivot se i ne sastoji od drugoga doli stalnih
odlazaka i dolazaka. Kako god, bilo je sunčano lipanjsko jutro, nebom su
letjeli gradski piljci, sivi popići i lastavice.
— Ne zaboravi ponijeti pidžamu! — dobaci Elena mazeći Šubićev
dlakavi podbradak.

III.

Ernest je brzo izišao iz stana i sjurio se niz stubište s malom

putnom torbom u ruci. Nije volio oproštaje od Elene. Bilo je u njima
nijeme teatralnosti, tihe dramatike zbog koje je osjećao krivnju. Koliki su
muškarci otišli po cigarete i više se nikada nisu vratili! Elena se najviše
plašila da mu se ne dogodi „zavoj kod Zaječara“.
Ernest je površno poznavao svoje susjede. Bila je to golema zgrada
sa stotinjak stanova i pet ulaza. Suvremena košnica napučena modernim
samcima koji ne vjeruju u ljubav, kao ni u druge velike priče. Brak?
Molim vas, pa to je pitanje iz kulturne baštine. Uskoro će u etnografskim
muzejima postojati odsjeci s bračnim iskopinama, vjenčanice, buketići,
torte s mladencima, zajednička posteljina, fotografije zagrljenih roditelja
i djece. Muzej prekinutih veza pokazuje svu bijedu velikih ljubavi od
kojih ostaju tek krpice, razglednice, knjige Boba Dylana i Jacka Kerouca,
plišane igračke i slična sranja natopljena suzama i srcedrapajućim
sentimentima.

21
 Opet kasni s govorom za ravnatelja. Zašto dovraga ne može nešto
napraviti na vrijeme? Je li tako teško kopirati prošlogodišnji govor o
unaprjeđenju ljudskih prava? Mora se dovesti u red. Sve ovo nema
smisla. Sve će se raspasti, eksplodirati kao bačva s barutom. Naposljetku
će dobiti otkaz i naći se na cesti s vrećom plastičnih boca na leđima. Sjeo
je u službeni Passat i krenuo prema Vukovarskoj gdje je uronio u
prometnu gužvu. Na travnatoj površini između ceste i pločnika stajala je
velika reklama za čarape Calzedonia. Djevojka zlaćane kose poput
bagremova meda čedno je sjedila na jednostavnoj stoličici. U prvom
planu bile su njezine duge noge u najlonskim čarapama. Djevojka je bila
istodobno kreposna i seksipilna. Kurva i svetica! Ali zašto ja žudim za
kurvom kad je svaki dan gledam u ogledalu, upita se Ernest svrnuvši
pogled s anđela u najlonkama na svoju sliku u retrovizoru.
Vozio je sporo i povremeno pogledavao prema tramvajima koji su
klizili sredinom ulice, iza guste živice. Vagoni su bili puni ljudi koji su
visjeli s rukohvata putujući prema svojim dnevnim kavezima u kojima su
boravili osam sati u zamjenu za hranu i piće. Kad bih radio u privatnom
sektoru, vjerojatno bih odavno dobio otkaz, pomisli Ernest. Tko bi trpio
ta moja stalna kašnjenja i glupe isprike? I, uostalom, što bih ja radio u
privatnom sektoru? Pa ja ne znam ništa osim prepisivati tuđe govore,
kopirati tekstove s Interneta i Wikipedije, povezivati ih i nadati se pritom
kako nitko normalan ne sluša političke govore jer bi inače svi prepoznali
moje užasne sklepotine. Skrenuo je u Miramarsku, ostavljajući za sobom
anđela u samostojećim najlonkama iz Republike Calzedonije i dok se
primicao željezničkom podvožnjaku prisjeti se kako je upravo ovdje,
nekoć davno, kao srednjoškolac, strastveno ljubio jednu Andreu. (Gdje si
danas, Andrea? Jesi li živa? Imaš li djecu? Muža? Ljubavnika? Ideš li na
zumbu ili pilates? Imaš li nutricionističkog savjetnika?) Andrea je bila
bucmasta i imala je velike sise poput rukometnih lopti koje su pod rukom
bile „tople kao mali psići“. Te godine dok su ljubovali Zdravko Čolić bio
je uhićen u Ohridu i osumnjičen za trgovinu devizama. Andrea je rekla da
će se ubiti ako Čola završi u zatvoru. Bilo je to iste one godine kad je film
Platoon osvojio četiri Oskara, a Milošević započeo svoj uspon na vlast
riječima: „Niko ne sme da vas bije!“ Bilo je to one lude godine kad je
Hajduk osvojio Kup Maršala Tita, a Lazar Mojsov preuzeo Predsedništvo
SFRJ od Sinana Hasanija, kad je nošena zadnja štafeta za Dan mladosti i
kad je zapadni Nijemac Mathias Rust sletio Cesnom na Crveni trg u
Moskvi.
 Prisjetio se epizode iz Botaničkog vrta kada je na drvenom mostiću
Andrei izjavio ljubav. Ona nije ništa uzvratila. Šutjela je i nastavili su
krivudati stazama. Prošli su pokraj naranči, palmi i suptropskih
drvenastih vrsta. On je bio sve više uznemiren. Nije znao što bi mislio ni
osjećao. Š to je učinio krivo? Ušli su u vrt s golosjemenjačama kad ju je u
sjeni smreke napokon upitao:
— Dobro, zašto šutiš? — Ona nije odgovorila. Šutnja se protegnula
dok su prolazili pokraj tuja, pačempresa i borovica. I bilo je tako sve do
metasekvoje kad je napokon rekla: — Ti želiš samo jednu stvar.
— Koju? — upitao je. A ona je opet zašutjela.
Bio je topao svibanjski dan. Magnolije križanci već su ocvale, baš
kao i ukrasne trešnje i jabuke uz kovanu ogradu prema Mihanovićevoj
ulici. Držala ga je u napetosti još neko vrijeme, a onda je kod stabla
sjevernoameričkog tulipanovca tiho promrsila:
— Znaš ti dobro koju.
Š to je mogao odgovoriti? Š to da kaže u svoju obranu? Kako god,
kleo se da on ne želi od nje ono što ona misli da on želi. Ne želi njezino
tijelo i nije mu stalo do jeftinih tjelesnih užitaka. On je voli platonski. Voli
njezinu predivnu dušu. Skroz čisto. Ona ga nije gledala.
— Š to se mene tiče možemo čekati koliko god je potrebno prije
nego što ćeš biti spremna. Ja te stvarno ni na što ne nagovaram. I ništa ne
očekujem od tebe. Možemo ovako šetati godinama. Ž elim da mi vjeruješ.
Ž elim da shvatiš kako mi nije stalo do onoga do čega je svima drugima
stalo. Ja sam drukčiji. Meni nije stalo do ševe. Uopće...
Euroazijski klinčići polagano su zatvarali svoje latice pred suncem
koje je zalazilo. Iz Ernesta je nezaustavljivo tekla otrovna bujica laži
prema Andrei čija je svrha bila da paralizira njezin središnji živčani
sustav poput halucinogene pjene i tako učini od nje uspavanu ljepoticu
koja će mu se opijeno predati i dopustiti da je uzme bilo gdje i bilo kada. I
sve se tako nastavilo u istom tonu kroz perivoj s ljiljanima i bradatim
perunikama, i kad su prošli u istočnom dijelu dva mala jezerca i stigli do
bazena s močvarnim i barskim biljem, ona je rekla:
— Ja nisam nevina. Š evila sam se već mnogo puta.
— Ah, je li!? — on se zabezeknuo i na trenutak su ga zaslijepili žuti
lokvanji koji su sjajili iz vode poput zlatnih dukata. Nastojao je prikriti
svoju zapanjenost i glumiti da je posve miran i da ga njezina izjava nije
pogodila razornim udarcem od kojeg je jedva ostao stajati na nogama.
 — Znaš da sam bila u vezi s Draganom — započne ona.
— Da, znam. Tvoj prvi dečko koji je svirao violinu — uzvrati Ernest.
— Ma daj! Kakva vražja violina?! — Andrea otpuhne i nastavi: —
Kvrcnula bi u njegovim rukama kao orah u drobilici. Rekla sam ti to tek
tako. Ja sam odličan psiholog, nemoj to nikada zaboraviti. I procijenila
sam da bi ti više volio čuti da sam bila u vezi s violinistom nego s
državnim prvakom u hrvanju.
— Prvak.... u hrvanju... — promrmlja Ernest, a Andrea je nastavila:
— Bio je testosteronski manijak. Jeo je kilu crvenog mesa svakoga dana i
imao je libido na kvadrat, ma što kvadrat?! Na kubik! Ma što kubik?!
Kvadratni kubik! Kubni kubik! A kad si s takvim tipom u vezi, onda ne
ostaješ dugo nevina, ako me razumiješ što ti želim reći? To ti je kao da
staviš kokoš u kavez s tigrom. Uvijek kad bih došla k njemu hodao je
polugol u donjem dijelu trenirke pokazujući svoje golemo tijelo i bicepse
poput bačvica...
— A ti si često dolazila k njemu? — prekine ju Ernest.
— Četiri puta tjedno i vikendom — odgovori ona i produži: — Bio
je dlakav po nogama i prsima kao oštrodlaki terijer, pio je ekstra
punomasno mlijeko i multivitaminske sokove, obožavao je jesti datulje i
pijuckati njihove koštice. Posvuda su bile koštice, na podu, u krevetu,
svuda... Kad je počeo nabavljati mlijeko arktičkog tuljana s više od
pedeset posto masti, pomislila sam da s njim nešto nije u redu. Njegova
fiksacija na tijelo malo me uplašila, a kad je rekao da bi me htio vezati
lancima dok vodimo ljubav uhvatila me panika. No nisam ga mogla
ostaviti.
— Znači vezao te je lancima? — Ernest je upita, a glas mu zadrhti.
Andrea reče:
— Ili se on promijenio, ili sam ga ja ipak krivo procijenila, ali
uskoro je njegov kubični libido uvenuo. Postao je spolno nemoćan.
— Nevjerojatno! — klikne Ernest i promrmlja: — Uza sve to meso i
tuljanovo mlijeko!?
— Bio je sav očajan, jadničak. Hvatao se za glavu, a ja sam ga tješila
i govorila da će sve biti u redu. Trebaš dečku dati podršku u takvim
neugodnim situacijama. I onda se dogodilo nešto što je bio okidač. Ne
znam želiš li čuti?
— Hja... — Ernest uzdahne — pa sad... bolje je da budemo iskreni
jedno prema drugome, nije li tako?
 Andrea kimne i nastavi: — Bio je neko vrijeme u krizi. A onda se
dogodila ta promjena, počeo je njuškati moje tenisice.
— Njuškati?
— Uhvatio bi moju starku i stavio je na nos kao masku s kisikom, i
ubrzo se vidjelo kako se njegova trenirka podiže kao da mu u gaćama
ubrzano raste kakvo malo stablo. Čuj mene, malo?!
— I koliko je dugo on tako njuškao tvoju starku? — Ernest je prekine.
— Ma reakcije je bila trenutačna. Mogao me odmah...
— Ne, ne! Mislim koliko je to trajalo dana, tjedana?
— Ah, nisam mogla ostati s nekim koga uzbuđuje moja iznošena
tenisica, a ne moje tijelo, pa makar on bio državni prvak u hrvanju.
Prekinula sam vrlo brzo s njim. Nakon mjesec-dva.
Nakon toga neko su vrijeme stajali bez riječi. U međuvremenu se
već spustio mrak. Pokraj njih iz vode su se ponosno uzdizali ružičasti
cvjetovi i plavozeleni štitasti listovi indijskog lotosa.
— Ako je tako, onda... onda to sve mijenja — reče Ernest.
— Kako to misliš? Ž eliš prekinuti sa mnom?
— Ne! Ž elim te jebati ovog trena! — uzvrati on i baci se na nju
hvatajući je za tople psiće.
— Š to ti je?! Pa ne možemo ovako! Š to ti je odjednom?! — zblene se
Andrea. Ernest nije odgovarao, već je ronio njezinim bujnim dekolteom.
— Vidi ga?! Kao da si se našnjofao mojih tenisica! — dobaci ona, a
on ju je vukao prema žbunju ispod četinjača, ostavljajući za njima
prekrasne vodene zumbule.
— A što je s Platonom i mojom predivnom dušom? — upita ona, ali
ne dobije nikakav odgovor pa ponovi: — Čuješ li ti?! Š to je s Platonom i
mojom predivnom dušom?
— Platon je za idiote, a tvoje je duša i u tvojim sisama! — uzvrati on.
— Ah, znala sam! — reče ona odlučno i istrgne se iz njegove ruke.
— Svi ste vi ista stoka!
— Kako?! Š to je sada? — iznenadi se Ernest.
— Š to je sada? Još pitaš? — ljuto uzvrati Andrea. On ju je zbunjeno
pogledao. — Još pitaš?! — ona ponovi pojačavajući dramski efekt i
nastavi:
— Sve sam izmislila. Nikakav Dragan nije postojao. Nikakav državni
prvak u hrvanju. Nikakvo crveno meso i tuljanovo mlijeko...
 — Molim? Ne razumijem — očajno će Ernest.
— Htjela sam te provjeriti, dragi moj, i naravno, kao i svi drugi, nisi
prošao test. Ž ao mi je. To samo potvrđuje ono što mi je mama uvijek
govorila, vi muškarci mislite samo donjom glavom. Eto, to ti je! — pojasni
Andrea popravljajući majicu.
— Čekaj! Krenimo ispočetka. Ništa ne shvaćam — uspaničeno će
Ernest. — Nisi bila u vezi s Draganom i nisi se ševila s njime?
— Naravno da nisam, glupane! Pjevam u crkvenom zboru i ostat ću
nevina sve do braka.
— Nitko nije njuškao tvoje iznošene starke?
— Jest, moj pas Koki.

Prisjetio se Ernest svog ljubavnog fijaska s Andreom koja je poslije

rekla da je Dragan ipak postojao. To su mu potvrdili i neki zajednički
prijatelji. Rekla mu je i da je spavala s njim. Onda je opet sve porekla. I
tako Ernest nikada nije doznao što je prava istina. Nije znao ni postoji li
Koki.
Prošao je u zadnji tren semafor na raskrižju Gundulićeve i
Hebrangove, i stao u kolonu u osi Evangeličke crkve slušajući vijesti s
radija. Medvedev položio predsjedničku zakletvu Rusije, u seriji
eksplozija u Jaipuru u Indiji poginulo najmanje šezdeset i troje ljudi,
plinskog cjevovoda u Ijegunu u Nigeriji najmanje sto ljudi, 25-godišnji
muškarac izbo nožem desetero ljudi u Akiha-bari u Tokiju, auto-bomba
eksplodirala ispred danskog veleposlanstva u Islamabadu u Pakistanu...
Kakvog smisla ima pisati govore o ljudskim pravima i toleranciji dok
nevini ljudi stradavaju od gelera ili noževa raznih luđaka? Kakvog smisla
imati nizati floskule o pravu na očitovanje vjere, slobodi seksualnog
izbora, očuvanju nacionalnih manjina, demokraciji, dok je na dvije
trećine zemaljske kugle glavna kulturna baština automobil-bomba?

IV.

Ravnatelj Ureda dr. sc. Ante Ž derić bio je vrlo ambiciozan čovjek.
Usprkos svim ravnateljskim i stranačkim obvezama, nikako se nije želio
odreći znanstvene karijere pa je stoga pisao za najvažnije društvene i
politološke časopise. Bio je to čovjek koji je imao veze i poznanstva na svim
stranama. Bio je uvijek spreman pomoći svakome tko se nađe u neprilici.
Imao je bračnih problema zbog čestih afera, a da je častan čovjek govori
činjenica da je iselio iz stana nakon što ga je žena uhvatila kako ševi
kućnu spremačicu na kuhinjskom otoku premazujući je kremšnitama.
Priznao joj je da je pogriješio (ženi, ne spremačici) i da je voli, i da će je
uvijek voljeti. Spremačicu su otpustili, a on je ispaštao svoje grijehe u
apartmanu hotela Sheraton. Doduše sve je išlo na državni trošak, a sebe
je prijavio pod imenom poznatoga iranskog disidenta, velikog borca za
ljudska prava.
Prema opisu radnog mjesta Ernest je obavljao istraživanja i
pripremao građu za ravnatelja, no u stvarnosti Ernest je radio apsolutno
sve. Nije imao izbora. Zaštićeno stanarsko pravo u gradskom stanu dobio
je isključivo zbog ravnateljevih veza i njegova osobnog zalaganja. Treba
mu biti zahvalan do kraja života i činiti sve što od njega zatraži.
— Daj mi malo Mandele, malo Gandhija, daj malo ženskih misli, ona
neka pakistanska odvjetnica, pa malo Kineza... svega pomalo pomiješaj,
ukrasi, nakiti, razumiješ? Onako kozmopolitski, a da je sve prilagodljivo
na naše prilike, shvaćaš? Možeš dodati i malo naših, Gotovca, samo od
njega uzmi nešto što se razumije, ako takvo što postoji, stavi još koga se
sjetiš... neki citat... misao... Mariju Jurić Zagorku... ako ima neki njezin
aforizam... — Ernest je bio slušao ravnateljeve naputke za najnoviji govor
prije nekoliko dana.
Ravnatelj Ž derić bio je debelokožac, ali istodobno nije bio loš
čovjek. Bio je sentimentalan i znao je pokazati znakove nevjerojatne
dobroćudnosti. Ipak, povrh svega njegova je glavna osobina bila urođena
lukavost. Volio je kartati s prijateljima, obavezno za novac. Čitave bi noći
protratio na preferans, pušeći pritom jednu za drugom. Znao bi popušiti i
po dvije kutije tijekom jedne noći. Jednom se prilikom otrovao nikotinom
i završio na hitnoj. Nakon toga nije pušio dva dana, a onda je njegova
ovisnička žudnja za smotuljkom duhana postala prevelika pa je odjurio
do kioska i kupio dvije šteke Marllbora. Sumanuto je trošio i nikada nije
škrtario. Obožavao je fileke i jeo ih je svaki tjedan. Radovao se poput
djeteta onom danu u tjednu kad su bili na dnevnom jelovniku „Starog
fijakera“ u kojem je bio redovit gost. Svoje česte izvanbračne afere pravdao
je ženinom hladnoćom. Govorio je Ernestu da je poput špiljske sige, ali da
ga upravo njezina hladnoća uzbuđuje. Vječito je bila mrzovoljna i
namrgođena. Nikad se nije smijala. Komedije su joj bile glupe, vicevi
nepodnošljivi, druženja naporna, svoje prijatelje nije imala, a ravnateljevi
su joj bili primitivni i naporni. Imala je seksi tijelo, ali grozno se ševila.
Ravnatelj se žalio da je tijekom odnosa namjerno nepokretno ležala
poput
leša kako bi ubila u njemu svaku želju za spolnošću. Bio je uvjeren da ga
ona mrzi. Između ostalog i zato što mu nikada nije pripremila fileke.
Govorio je kako ju je zaposlio u Agenciji za prostore ugrožene
eksplozivnom atmosferom, ali da nije bila zadovoljna i da je već drugi
dan počela prigovarati. Optuživala ga je da je se želi riješiti i da ju je zato
stavio među eksplozive, premda su za nju izmislili radno mjesto na
kojem je mogla lakirati nokte od osam do šesnaest i na kojem joj nije
prijetila nikakva opasnost. Nije bilo nikakve potrebe da ona radi,
ravnatelj je zarađivao dovoljno. No njemu je bilo jasno da želi prošetati
svoje cipelice, haljine, pokazati novu frizuru i pramenove... Prebacio ju je
u Državni zavod za zaštitu prirode. Na početku je radila na pripremama
za noć šišmiša, letku s pravilima ponašanja pri susretu s dupinima,
brošuri o ugroženim gmazovima i sličnim projektima. Ali vrlo brzo
ponovno je postala nezadovoljna! Kazala je da joj je neizdrživo, da su
međuljudski odnosi u Zavodu grozni i da se radi kao u rudniku.
Zahtijevala je od supruga da je vrati medu eksplozive, tako je rekla
„među eksplozive“. Naravno, to je bio njezin sarkazam. Ž derić ju je potom
namjestio u Zavod za toksikologiju i antidoping. Nakon tjedan dana rekla
je kako ona ne namjerava svoj život potratiti na pišaline dizača utega i
bacača kopalja. Odlučila je da će dati otkaz.
Ernestu je zazvonio telefon u uredu. Podignuo je slušalicu, a s
druge je strane zagrmio ravnateljev bariton:
— Slušaj, Čučeku, ti si stvarno lud! Ja sam oduvijek znao da si
smušen i nepredvidljiv, konfuzan, nesređen, smotan. Da patiš od
kroničnog pomanjkanja osjećaja odgovornosti, ali u posljednje vrijeme kao
da si totalno odlijepio. Š to ti je? Jesi li u nekoj krizi? Š to se događa s
tobom?
Ernest je taman zaustio da odgovori, no ravnateljeva su pitanja
zapravo bila retoričke naravi, stoga je odmah produžio: — Š to ti znači
ova rečenica: „Ja sanjam o Africi koja je u miru sa samom sobom?“ Ha?
— Rekli ste da hoćete Mandelu — obrani se Ernest.
— Ja ne znam jesi li ti rastrojen ili mentalno ograničen! Čovječe, pa
ne idem na safari u Keniju, već na okrugli stol u Topusko. Š ta ti to znači
da sanjam o Africi? Koja je u miru sa samom sobom? Jesam li ja
Afrikanac? Obama? Znaš li ti gdje je Topusko? Imaš li ti pojma što su to
unaprjeđenja ljudskih prava? — ravnatelj je grmio s druge strane žice.
— Pa znam... — tiho promrmlja Ernest.
— Š to znaš?
— Znam gdje je Topusko.
 — Slušaj, Erneste, ne može tako! Ali pazi! Meni se taj citat ustvari
sviđa. On lijepo govori o pomirbi. I to si dobro odabrao. Ja bih ga htio
spasiti i iskoristiti. Slušaj, kako ti zvuči ovo: „Ja sanjam o Balkanu koji je u
miru sa samim sobom?“
— Meni se čini da... — ali prije nego što je Ernest uspio dovršiti
misao, ravnatelj ga prekine i naredi: — Hajde, smjesta dolazi k meni da to
ne rješavamo preko telefona!
Ravnatelj Ante Ž derić djelomično je bio upoznat s Ernestovim
privatnim životom. Znao je za njegovu obiteljsku nesreću, pogibiju
supruge i pravnu zavrzlamu oko sina kojeg je praktički otela ženina
rodbina u Srbiji. Ravnatelj je bio sentimentalan gad. Bez obzira na sve
Ernestove propuste, bio je slab na njega. Išlo mu je strašno na živce što
mu Ernest govori ,,vi“, premda mu je sto puta rekao da mu kaže ,,ti“. Osim
toga, Ernest je bio mlađi desetak godina (točno trinaest) i ravnatelj je
vjerovao kako preko njega može lakše doći u kontakt s gospođama ili
gospođicama u tridesetima i četrdesetima. Ravnatelj je imao pustopašan
libido i bio je u stalnoj potrazi za tjelesnim užicima. Kako bi se dopao
učiteljicama u osnovnoj školi koju su pohađala njegova djeca darovao im
je stotinjak lektirnih naslova (od Andersena do Pongrašića, od Čiča Tomine
kolibe do Galeba Jonathana Livingstona), deset košarkaških lopti, deset
nogometnih i pet laptopa Lenovo. Učiteljica kemije bila je zadivljena time
i svima je govorila da je gospodin Ž derić izuzetno šarmantan muškarac i
veliki dobrotvor. Njezin je jedini problem bio u tome što je imala tijelo
tuljana, što je bila pred umirovljenjem i što je umjesto samostojećih
čarapa nosila čarape za vene, pa je Ž derić u njoj vidio, umjesto
seksualnog objekta, objekt za dopunsko zdravstveno osiguranje.
Š iroko se smijao
mladim učiteljicama bez obzira na njihovu boju kose i zapremninu grudi
(bio je apsolutno demokratičan po pitanju ženske ljepote) i ponavljao kako
im uvijek stoji na raspolaganju.
Ernest mu je prešutio svoju vezu s Elenom. Smatrao je kako je bolje
da zadrži auru unesrećenoga mladog udovca, tako da ravnatelj i svi ostali
nastave gledati u njemu nesretnika. Ernest je postao majstor u
manipulaciji tuđim suosjećanjima. Ravnatelj je stalno predlagao nekakva
druženja i izlaske, a Ernest se vječito pravdao obilježavanjem godišnjice
smrti supruge, njezina rođendana, imendana, rođendana sina
Aleksandra, njegova imendana, bolesnom majkom i ocem, kojima je
potrebna njegova stalna pomoć i skrb. Prema Ernestovim izmotavanjima
majka je imala dvaput godišnje moždani udar, bolovala je od tromboze, a
otac je preživio nekoliko infarkta, i rapidno je propadao psihički, dok je
 BALKANDOWNLOAD

tjelesno bio toliko slab da je dane provodio u kolicima. Oboje jedva mogu
doći samostalno do zahoda, tako da su posve ovisni o njemu. Jednom
prilikom dok se Ernest vozio s ravnateljem u službenom auto preko
Cmroka, mahnuo mu je njegov otac, koji je bio na svom redovitom
treningu (trčao je svaki drugi dan šest kilometara). Ravnatelj se okrenuo
prema Ernestu i pitao ga zašto mu je starac mahnuo, a Ernest je
ravnodušno uzvratio da nema pojma i da prvi put vidi tog čovjeka, da ga
je očito zamijenio s nekim ili da je senilan. — Vjerojatnije je ovo drugo —
hladno je zaključio dok su zavijali perivojem, držeći na koljenima
Izvještaj
o stanju ljudskih prava u čijoj su izradi sudjelovali Centar za građanske
inicijative, Lezbijska grupa Kontra, Ž enska soba — centar za seksualna
prava, Ž enska grupa Lošinj — grupa za ženska ljudska prava i dr.
Ravnatelj je neprestano Ernestu govorio da treba početi ponovno
izlaziti, da je premlad da bi ostao samac. Da ga je žena napustila prije
nego što je poginula i da zato nema nikakve moralne osnove za predugo
tugovanje. A što se tiče djeteta — ah, trenutačno je tako kako jest, no on
će preko svih mogućih veza i poznanstava nastojati da u pregovorima sa
srpskom stranom ishodi da Ernest dobije skrbništvo nad Aleksandrom.
Ali do tada, prije nego se to dogodi, neka se malo zabavlja!
I tako se Ernest jednom prilikom naprosto nije mogao izvući. Preko
kolege iz Hrvatskog zavoda za norme, ravnatelj Ž derić upoznao je jednu
dražesnu koordinatoricu. No kolega ga je lijepo upozorio:
— Pazi, ona je udžbenički primjer seksualne ovisnice. Ima sva
obilježja psihičkog poremećaja. Objasnila mi je da se ševi kako bi
smanjila unutarnju napetost i duboku anksioznost. — Ž derić se na to
samo blesavo nacerio i uzvratio kako mu se čini da je napokon upoznao
srodnu dušu.
Dražesna koordinatorica zvala se Zdenka i imala je prijateljicu
Sofiju. Najprije su otišli na večeru, a potom su, prema uigranom scenariju,
svratili do ravnateljeve vikendice u Tuhelju. Već tijekom vožnje
koordinatorica Zdenka hvatala je Ž derića za genitalije, na što se ovaj
hihotao poput uspaljenog tinejdžera i nekoliko se puta skoro strmoglavio
automobilom u jarak. Ernest nije imao nikakav plan. Jedino što je znao
bilo je da ni pod koju cijenu neće spavati sa Sofijom. To ne dolazi u obzir.
On možda jest svinja, ali ipak postoji neka granica koju ne želi prijeći. Ne
želi prevariti Elenu. Osim toga, Sofija ga uopće nije privlačila tjelesno.
(Niti intelektualno.) I tako čim su ušli u vikendicu ravnatelj i Zdenka su
odjurili u spavaću sobu. Uskoro se odande čula grmljavina i lomljava,
pomicanje namještaja, škripanje opruga, hihot, jaukanje, pljuskanje,
nerazgovijetno mumljanje, dahtanje, vrištanje, šljapanje... Ernest je
30
 BALKANDOWNLOAD

predložio Sofiji da odu

30
 BALKANDOWNLOAD

u kuhinju, kako bi se odmaknuli što dalje od neugodne buke koju su

proizvodile dvije srodne duše. Ernest je bezvoljno pio domaće bijelo vino
na koje je ravnatelj bio vrlo ponosan, dok mu je Sofija pričala kako se
bavi reikijem i da je prošla tri inicijacijska stupnja. Da ima pristup
transcendentalnoj energiji, da je osposobljena za promicanje mira u
svijetu, da ima titulu majstora reikija... (Ernest je sve brže i bezvoljnije
pio ravnateljevo vino. Znao je da to nije pametno, ali što bi uopće bilo
pametno u tom trenutku?)... i da su joj se otvorili svi centri energije na
njezinom tijelu u koje se kanalizirala „reiki snaga“. Sada je iscjeliteljica i
posredstvom svojih ruku prenosi energiju kojom ispunjava glavu, prsa i
leđa pacijenta. Dosad je uspješno izliječila nekoliko slučajeva bronhitisa,
virusnih infekcija grla i nosa, jedan slučaj gljivica između prstiju, ali
zapravo najbolje rezultate postiže kod emocionalnih i psihičkih tegoba:
žalost zbog gubitka drage osobe ili kućnog ljubimca, nesigurnost,
nedostatak samopoštovanja, nesanica, depresija, anksioznost.
— Zanimljivo — prokomentira Ernest kojeg je sve jače hvatala
ravnateljeva mješavina.
— Hoćeš da ti pokažem kako izgleda pregled? — upita Sofija.
— Ne hvala, stvarno nema potrebe — uzvrati on.
Ipak, nakon sat vremena tijekom kojih su do njih dopirali zvukovi
atomskog spolnog odnosa iz spavaće sobe, Ernest je prihvatio Sofijinu
ponudu. Legao je u dnevnom boravku na trosjed, a ona je kružila oko
njega, potom je čučnula do njegova uha i mazno upitala: — Reci mi što
želiš da ti radim?
— Sredi mi život — uzvrati Ernest i već idući tren čvrsto zaspi. I tko
zna dokad bi tako spavao, da ga nije probudio jezovit vrisak iz sobe
užitaka: — Upomoć! Ante umire! — vikala je Zdenka.
Sofija i Ernest utrčali su u preljubničku ložnicu i ugledali blijedo
lice golog ravnatelja koji je stajao orošena čela i hripao. Sofija je stala
kružiti oko njega s otvorenim dlanovima, a on je počeo gubiti svijest i
ubrzo se strovalio na pod poput vreće krumpira. Zdenka je plakala i
govorila da će se ubiti ako ravnatelj umre. Da je ona kriva za sve, ali da je
ipak rekla Anti da ne uzme treću tabletu viagre. No on je nije htio slušati,
samo je odmahivao rukom i govorio, ovo je noć za pamćenje. Međutim,
ona je svakako kriva, oduvijek, rodila se grešna. Umrijet ću u groznim
mukama, tako mi i treba, govorila je već posve bezumno dok su čekali
kola hitne pomoći.

31
 Ernestu nije bilo nakraj pameti da moralizira. Kao Kangrgin učenik,
uistinu nije bio sklon malograđanskoj etici. Pa on je prihvaćao život sa
svim njegovim iščašenjima! Naposljetku, on je zadnji čovjek koji bi imao
pravo osuđivati druge ljude. On se ogriješio o svaki moralni zakon,
kršćanski i svjetovni. Ljudski! A jedino pozitivno u njegovu grijehu bilo je
to što je toga barem bio svjestan. Bio je neiskren ne samo prema ravnatelju,
nego i prema Eleni. Ona je divna osoba, ali zbog njemu nekog nepoznatog
razloga prije nekoliko ju je mjeseci počeo varati. Elena je bila draga,
lijepa, podatna, ali nije pružala nikakav otpor. Bila je naprosto previše
dobra. Toliko dobra i privržena da mu je postala pomalo dosadna.
Prije nego što su stigla kola hitne pomoći, ravnatelj je prestao
disati. I tada, sasvim neočekivano, Ernest se bacio na njega i počeo mu
upuhivati zrak tehnikom usta na usta i masirati srce.
I tako je Ernest te noći spasio život ravnatelju. Ž derić se brzo
oporavio i nastavio sve po starom, pušio je i davio se u filekima.
No ipak se nešto promijenilo. Ravnatelj je oduvijek simpatizirao
Ernesta, a nakon Tuhelja, držao ga je svojim anđelom čuvarom. I to je
jedini razlog zbog kojeg Ernest nije dobio otkaz zbog svojih stalnih
kašnjenja.
Ernest je ušao u ravnateljev ured da razjasne situaciju oko
Mandele, Afrike, Hrvatske, Balkana, Topuskog. Ž derić je sjedio u
naslonjaču i teško disao. Podsjećao je na vodenkonja s opuštenom
kravatom. Ono malo kose koju je imao oko ušiju bilo je podignuto u
vrtlogu. Jedan je detalj bio posebice upečatljiv, vjenčani prsten koji mu se
duboko zarezao u meso na prstu. Kao na nekoj baroknoj slici taj je zlatni
obruč privlačio najviše svjetla i obasjavao čitavu scenu.
Ravnatelj je pogledao Ernesta i izustio pokušavajući suzdržati bijes:
— Jesi li napokon dovršio tekst? Š to si to natrkeljao? Slušaj, ako ti
kažem da hoću Mandelu, onda to ne znači da ga kopipejstaš, nego da hoću
njegov duh, njegovu misao, njegovu ideju! Shvaćaš? Mi živimo u
Hrvatskoj, ne u Obali Slonove Kosti. Ja trebam jednostavne poruke o
slobodi, ravnopravnosti, jednakosti, multikulturi i sličnim sranjima. Ako
ti je problem pronaći efektne citate o tome, onda sam cijelo vrijeme
polagao nade u krivog čovjeka. No reci, možeš li napisati taj govor ili ne?
— Ne brinite. Razumio sam vas, shvatio sam gdje sam pogriješio i
sve ću dovršiti na vrijeme — odgovori Ernest ponizno.
— Š to se s tobom događa? Čemu sve to? Zašto ne živiš normalno?
Zašto ne želiš da ti nađem neku žensku? Čemu ta patnja? Š to si umislio?
Jesi li postao svetac? Reci mi! Pustit ću te na miru, ali ovako te ne mogu
gledati kako propadaš. Čovječe, premlad si da veneš. Priznaj, imaš li
kakvu žensku?
— Ne, nemam — Ernest odlučno odmahne glavom.
— Eto, znao sam. Jer da imaš ne bi jebo mene, nego nju. Slušaj, ja ti
mogu naći žensku koja bi ti bila taman. Vjeruj mi.
— Nema potrebe. Hvala vam na tome, ali ja trenutačno nisam u
stanju da budem sa ženama — reče Ernest.
— Je li? — iznenadi se ravnatelj i malo podigne svoje gojazno tijelo
u naslonjaču. — Znači li to da imaš problema s erekcijom? Nemoj se
zabrinjavati! Poznajem čovjeka koji će te izliječiti. Pazi, on je izliječio mog
kuma Anđelka. Znaš Anđelka? Uvijek je bio nešto fin i nježan. A u stvari
nije mogao jebati. I pazi sad! Nakon dva— tri razgovora s psihijatrom on
se pretvorio u raspamećenog pastuha. Pojebao je sve žensko osoblje u
KBC-u Sestara Milosrdnica. Znaš da on trguje s medicinskom opremom...
zgodan je... nikad nije bio problem u njegovu izgledu, ali imao je
problema s dizanjem. Impotencija, jebiga. Međutim, ovaj se psihijatar baš
specijalizirao za takve probleme, shvaćaš? Dat ću ti njegov kontakt. Javi
mu se i reci da sam...
— Hvala vam, ali nisam ja za to — Ernest jedva nekako skupi
hrabrosti da prekine ravnatelja.
— Slušaj, nije sramota ako ti se ne diže! Ali glupo je da ne
poduzmeš nešto po tom pitanju. No to je tvoj organ pa radi kako hoćeš.
Neću te nagovarati.
— Sve je u redu, hvala vam.
 DRUGO POGLAVLJE

I.

Ernest je u posljednje vrijeme sve češće izmišljao razloge za svoja

službena putovanja. Uvijek se radilo o važnim okruglim stolovima,
međunarodnim simpozijima, susretima na najvišoj razini, etno
festivalima, osjetljivim programima suzbijanja rasne i drugih
diskriminacija, edukativnim panel diskusijama o zaštiti nacionalnih
manjina, slobodi medija, zaštiti i pravima spolnih i rodnih manjina,
pravima na zdrav okoliš i zdrav život i slično. Ustvari, sve je to vrijeme
provodio na istom mjestu, u krevetu Tamare Nađ u Ulici Dragutina
Neumana broj 8 u Osijeku. Tamara pjeva i pleše u mađarskom kulturnom
društvu Nepkor, i suvlasnica je frizerskog salona „Magnolija“ u Retfali. I
premda njezino prezime znači velika, ona je bila malena rastom, ali
savršenog tijela i punašnih okruglih sisica poput germ knedli s malinama
— bradavicama na vrhu kupola. Kosa joj je bila crvena i kovrčava poput
kose Lucrezije Borgije. Bila je vraški komplicirana, tvrdoglava i
neurotična. I grozno ljubomorna! Kako bi je umirio, Ernest joj je rekao da
je Elena frigidna kao kolutić zamrznute lignje. Uostalom, odakle joj pravo
na ljubomoru? Pa ona je službeno još uvijek u braku s Ludwigom
Š loserom! Doduše, taj je brak u agoniji od samog početka, kako je
objašnjavala, ali opet... Ernest je od nje tražio još malo vremena prije
nego što prekine s Elenom.

Tamarin je otac bio vrlo spretan i okretan trgovac koji je među

prvima počeo poslovati s Kinezima. Uvozio je sve i svašta, od igračaka,
preko novčanika, do češnjaka. Posao je išao sjajno. Naučio je čak reći na
kineskom „Dobar dan“ i „Š to radite večeras?“, i takvim je frazama često
znao zabavljati društvo. Neposredno prije pada Vukovara otišao je u grad
da spasi sestru iz ratnog užasa. I tu mu se gubi svaki trag. Nakon pada
Vukovara on je, prema onome što kažu ljudi, odveden u „nepoznatom
pravcu“. Tamara je u to vrijeme taman ulazila u pubertet i gubitak oca
ostavio je traga na njezinoj psihi, kao da su se u njoj sukobljavale dvije
osobnosti — jedna plemenita i velikodušna, a druga histerična i
agresivna. Bila je sušta suprotnost Eleni Apostolovskoj.
 Ernest se upoznao s njom tijekom Dana Mađara u Osijeku. Na
svečanom prijemu u hotelu Central plesala je čardaš sa zajapurenim
podžupanom. Imala je crvene piroš čizmice, bijele najlonke i crvenu
minicu s bijelom bluzom. Bila je to malo slobodnija varijanta mađarske
narodne nošnje. Ernest nikada u životu nije vidio nešto izazovnije,
usprkos tome što je podžupan plesao poput panja. Tamarine piroš
čizmice bacale su iskre po dvorani i palile maštu svih prisutnih, i
muškaraca i žena! Tamara je bila udana za paleontologa Ludwiga Š losera,
izvanrednog profesora na bečkom prirodoslovnom fakultetu koji je
otkrio ostatke neolitske kulture kod Tenje u neposrednoj blizini Osijeka.
Neobično za jednog pripadnika akademske zajednice, Š loser je većinu
vremena provodio po krčmama i kockarnicama, uživajući u
hazarderskim igrama. U kakvom god se društvu nalazio, razbacivao se
imenima najvećih stručnjaka s područja paleontologije, tvrdeći da je
kućni prijatelj s glasovitim američkim znanstvenikom Jackom Homerom,
i da zajedno rade na projektu stvaranja živog dinosaura. No njegovo je
financijsko stanje bilo očajno. Uskoro se pokazalo da nema nikakvih
prihoda i da ovisi o crkavici koju mu je davala Tamara praveći trajne
frizure sredovječnim Osječankama.
Tamara je rekla Ernestu da je Š loser obični prevarant i falsifikator.
Ostaci neolitske kulture u Tenji nisu bili ništa drugo doli ostaci nečijeg
gableca. Laboratorijska je analiza pokazala da je riječ o pečenom piliću s
početka dvadeset i prvog stoljeća. Š loser je tvrdio da mu podmeću i da je
to sve pederska urota nekakvoga bečkog profesora Hammerschmidta!
Trenutačno nitko nije znao gdje je Š loser. Ali nitko nije ni mario za to.
Ludwig Š loser vrlo je često znao nestati na neko vrijeme.

Ernest se zaljubio u Tamaru istog trena kad ju je vidio. Ž enu poput

nje, iz čije je svake pore izbijala ljubavna strast, on još nije upoznao.
Tamara je pak rekla da je njoj gospođa Vera koja se bavi tarotom
predvidjela vezu s trbušastim državnim službenikom ljepuškasta lica.
Rekla joj je da će činovnik imati plave oči i spuštena stopala. Ali vidjela je
i probleme, neku složenu situaciju, nešto loše i onda je počela tiho jecati,
pa plakati, pa se brzo ispričala i prekinula telefonsku vezu.
— To je vidjela tvoju pokojnu ženu — zaključi Tamara.
— Valjda — složi se Ernest.
 II.

Nakon što se dogovorio s ravnateljem Ž derićem u vezi ispravaka

govora za Topusko, Ernest je odjurio po dnevnice i krenuo prema
Osijeku. Putovao je službenim Passatom koji je mirisao na vaniliju.
Uključio je klimu i vozio polupraznom autocestom A3 (nekadašnja
autocesta Bratstva i jedinstva). Povremeno je pretjecao bugarske i srpske
šlepere, i pokoji osobni automobil iz BiH.
Prošao je izlaz Popovača, potom se zaustavio i popio kavu na terasi
motela „Stari hrastovi“. Bez obzira na blizinu autoceste nakratko je
pronašao mir u poljima koja su ga okruživala i pogledu na malenu crkvu
na vrhu udaljenog brežuljka. Ptice su letjele blijedoplavim nebom kojim
su sporo plovili oblaci poput tankera. Ž ivot bi mogao biti jednostavan
kad bih živio u skladu s prirodom, uz kakvu dobru ženu koja ima meke i
nježne ruke kojima vadi piletu prevelikog crva iz kljuna. Jednostavna
ljubav na brezovoj klupi, tu u nekom selu gdje svako malo patak tapka
patku, a jaja se kotrljaju dvorištima kao krupne kapi ljetne kiše..., tako je
maštao Ernest uz kratki espreso. Ali nije tako, naglo zaključi, plati i vrati
se u automobil. San je ono što se želi, a život je buđenje. Selimović.
Stigao je u Osijek u popodnevnim satima i parkirao nekoliko ulica
dalje od Ulice Dragutina Neumana. Nastojao je vezu s Tamarom Nađ
držati u tajnosti koliko je god to bilo moguće. Volio je osječku secesiju i
njezin srednjoeuropski duh, kompleks kuća u Europskoj aveniji opasanoj
drvoredima lipa. Volio je osječke perivoje i parkove, njegove kestenove,
javore, orahe, Promenadu i šarene rundele cvijeća. Skrenuo je pokraj
Muzeja likovnih umjetnosti u ulicu u kojoj je živjela njegova ljubav i
njegova propast. Prolazeći pokraj kontejnera i parkiranih automobila,
osjećao je da pripada ovom mjestu. Neobično, usprkos skrivanju i
tajnovitosti, nešto duboko u njemu govorilo mu je da upravo ovdje mora
biti.
Tamara je stanovala na drugom katu u staroj zgradi na čijem se
pročelju još uvijek mogao pročitati grafit NEPOKORENI GRAD. Stubište
je bilo mračno i vlažno. Dok se uspinjao prema bijelim vratima sa
špijunkom pomisli na Elenu i svoj dvostruki život. On nije ljubavnik po
vokaciji, nije pustopašni pustolov nezasitnog libida poput njegova
gorostasnog ravnatelja. On je obični ljubavni pijun, manihejska igračka u
rukama sudbine. U džepu je nosio rastopljene čokoladice za svoju
draganu. Prije nego što je stigao pritisnuti zvonce Tamara naglo otvori
vrata. Gorjela je od nestrpljivosti da ga vidi, nije ga mogla dočekati,
stajala je kod vrata. Iz njezine sitne pojave izbijala je neobuzdana
energija. Bilo je u njoj nešto iskonski neukrotivo poput daske za peglanje
ili crijeva usisavača koje se uvijek povija u suprotnom smjeru od
željenog. U posljednje je vrijeme zagasito crvenu kosu bojila u svijetlije
tonove. Koža joj je bila bakrena i glatka kao jegulja. Imala je sočne, pune
usne između kojih je uvijek stajala zapaljena cigareta. Pušila je od svoje
trinaeste godine, nikada manje od kutije dnevno, a najčešće dvije. Oči su
joj bile zelene, lice ovalno i lijepo s prćastim nosićem, trepavice duge
poput paukovih nožica. Ernest joj nije mogao odoljeti.
— Došla mi je sestra — reče ona nakon dugotrajna poljupca kojim
mu je poželjela dobrodošlicu.
— Sestra?! — zbuni se Ernest.
— Nije imala kamo. Pobjegla je od onog svog manijaka. Spavat će u
dnevnom boravku — objasni ona. Ernest joj pruži čokoladice.
— Hvala ti, dragi, ali stvarno nema potrebe za time. Radije mi kupi
cigarete. Š teku.
— Cigarete ti neću kupovati. O tome smo već razgovarali — uzvrati
on i uđe u minijaturno predsoblje.
— Dođi! Pripremila sam ti ručak. — Tamara poletno uhvati svog
ljubavnika za ruku i povede ga u kuhinju. Ernest je po mirisu koji se širio
stanom prepoznao da je u pitanju nekakvo pečenje.
— Š to mi je moja ljubav spremila? — upita.
— Iznenađenje! Vidjet ćeš!
— Je li?
Na stolu su se pušili mesni odresci u limenom protvanu.
— Š to je to? — upita on.
— Pikantna svinjetina na lovački. Prema receptu mog ujaka. S
vrganjima, crvenom paprikom, mljevenim paprom, feferonima, rajčicom i
češnjakom — odgovori ona.
— Dušo, ne mora uvijek biti meso, feferoni, češnjak, znaš da imam
čir.
— Joj, daj! Nitko još nije umro od čira — uzvrati ona i pripali
cigaretu.
— Kako nije?!
 — Ljubavi, nemoj počinjati s vegetarijanskim sranjima. Molim te,
toga me poštedi. I nemoj ni pomišljati da bi ti mogao biti vegetarijanac. Ti
si rođeni mesožder! I zato sjedni, opusti se, jedi i uživaj. Desert
poslužujem u krevetu! — reče ona i potisne Ernesta da sjedne na stolac.
Tada u kuhinju uđe Nela, Tamarina deset godina starija sestra.
Tamara je imala trideset i dvije, a Nela četrdeset i dvije. Njezina kosa bila
je gotovo posve sijeda. Izgledala je poput Indire Gandhi, samo u mnogo
lošijem stanju i bez karizme. Nije bila našminkana i činilo se da ima
masnicu na lijevom obrazu na kojem je držala ruku. Bila je mršava i
nimalo slična sestri. U njoj je bilo života koliko struje u ispražnjenoj
bateriji. Usto, djelovala je daleko starije nego što je stvarno bila. Tamara
je pričala Ernestu o tome kako je Nela nekad bila daleko ljepša od nje i da
je ona zbog toga patila od ljubomore. Nelin suprug bio je alfa mužjak
obdaren mišićima i niskom inteligencijom. Imao je gadnu narav zbog
čega su ga se poslodavci u pravilu rješavali već nakon tjedan-dva. Njegov
izgled potvrđivao je Lombrosovu teoriju o rođenom zločincu. Imao je
nisko čelo, guste obrve, jaku donju vilicu, sitne oči i snažne ekstremitete.
U svakom slučaju uz njega je Nela posve propala i izgledala kao
dementna starica.
— Hvaljen Isus — promrmlja ona hrapavim glasom paleći cigaretu.
I ona je pušila poput sestre. Ona je pušila mnogo više, tri do četiri kutije
dnevno, ovisno o neraspoloženju. — Ne brini, neću vam smetati. Vi se
slobodno ponašajte kao da me nema. — Ernest samo odmahne.
— Nela, što ti pada na pamet! Ne smetaš nam uopće — uzvrati on
srdačno.
— Lažeš, ali nema veze — reče ona ispuhnuvši dim i nastavi: —
Upravo sam se probudila. Noću uopće ne mogu spavati. Spavam samo
danju, sat-dva.
— Hajde, sjedi pored Ernesta i jedi — ponuka je Tamara.
— Hvala ti, ali ne mogu. Odmah bih sve povratila. Nemam nikakve
želje za hranom — odgovori ona.
— Ne možeš živjeti od cigareta i vode — reče Tamara.
— A tko kaže da ja uopće želim živjeti? — uzvrati Nela. Tamara
potom naglo otrči do prozora, razmakne zavjesu i kaže: — Evo ga! Onda
se odmah baci kroz prozor! Skoči! Hajde!
— Sve je u Božjim rukama. On će odlučiti kada će mi biti kraj —
odvrati Nela mirno, malo zastane, a onda nastavi:
— Uostalom, ti si me pozvala k sebi. Ja sam htjela umrijeti.
 — Zašto si me onda nazvala na mobitel? Zašto jednostavno nisi
legla pod vlak? — upita ljuto Tamara.
— Tko kaže da nisam? — uzvrati sestra. — Legla sam, ali tada mi se
obratio Bog. Rekao mi je da ustanem i da te nazovem, i da mi je on dao
život i da će mi ga on oduzeti kada za to dođe tren. On mi je rekao da te
nazovem.
— Tvoj Bog kao da ima ugovor s Vipom ili T-comom! Možeš li
prestati neprestano govoriti o smrti? — drekne Tamara i ugasi cigaretu u
plastičnu pepeljaru koja je stajala na prozorskoj dasci.
— A o čemu drugome da govori mrtvac? — upita Nela.
— Ako tako nastaviš, ja ću se ubiti prije tebe — promrsi Tamara.
Ernest je u međuvremenu posve izgubio tek za svinjećim odrescima.
— Š to je tebi? — reče Tamara pogledavši ga. — Zašto ne jedeš? Š to
ne valja? Nije ti dovoljno slano? Hoćeš soli?
— Sve je u redu. Malo sam umoran od puta — odgovori on daveći
se u nikotinskom dimu koji je sukljao kuhinjom. Čeznutljivo je pogledao
kroz prozor prema komadu plavog neba koji se vidio iza zavjese.
— Ti uvijek misliš da sve znaš najbolje — nastavi Nela gledajući
odsutno u neku udaljenu točku.
— Znam da je najbolje za tebe da potražiš pomoć liječnika, a ne tih
babetina iz crkve.
— Bog je istina. Čudim se da si se, kad sve znaš najbolje, udala za
Š losera. Odmah sam ti rekla da je u njemu vrag.
— Pazi, tko mi to govori?!
— Ali ja nisam tako pametna kao ti. Ja nisam čitala ljubiće. Ja ne
čitam ništa osim Svetog pisma — uzvrati Nela.
— Zašto se sprdaš? — upita Tamara.
— Uopće se ne sprdam! Ja samo želim reći da sam očekivala da ćeš
bolje poznavati muškarce od mene i da nećeš pogriješiti kao ja. A kad
ono, sva se ta književnost pokazala besmislenom. Pa što nije?
— Ma nemoj! A kako to da je tebe dobri Bog poveo do oltara i
blagoslovio te da se udaš za manijaka koji ti je izbio dva prednja zuba?!
— zajapureno će Tamara.
— Bog dopušta čovjeku slobodu. On ga toliko voli da mu dopušta
da griješi — odgovori Nela.
 BALKANDOWNLOAD

— E, pa mene onda naprosto obožava kad mi je dopustio da se

udam za ono njemačko govno! — zaključi Tamara.
Kuhinja je bila skučena i njih se troje gužvalo u njoj. Tamara je ipak
sjela za stol i počela jesti. No nakon dva-tri zalogaja, odložila je vilicu i
zapalila novu cigaretu.
— Dragi, ne obaziri se na nas. Obična svađa između sestara. Ništa
posebno. Jedi. Mislila sam na tebe dok sam spremala odreske. Tko zna što
jedeš u Zagrebu? Vjerojatno soju i nekakve vitamine. Ta žena te
izgladnjuje. Zato dolaziš k meni iscrpljen. Nisi li maloprije rekao da si
umoran od puta? Da jedeš normalno ne bi bio umoran. Ona te uništava.
— Bože, oprosti im, ne znaju što čine — reče Nela i prekriži se.
— Š to da nam oprosti? Ljubav? Pa nije li taj tvoj Bog biće koje je
izmislilo ljubav? Ne bi li on trebao imati najviše razumijevanja upravo za
preljubnike? Pa pogledaj ovo janje — reče Tamara i uhvati Ernesta za
bradu. — Pogledaj te mile oči! On ne može biti loš čovjek. I naša ljubav ne
može biti grijeh. Vera je vidjela u kartama da je on dobar čovjek, ali da je
u vrlo složenoj situaciji. Ti si dobar čovjek, je li tako?
— Ne znam — Ernest slegne ramenima.
— Ja znam — uzvrati Tamara i strasno ga poljubi.
— Vidiš da je rekao da ne zna — dobaci Nela.
— Zna on, zna! — vikne Tamara gledajući Ernesta u oči. Ernest se
osjetio nelagodno, kao da nešto skriva, premda nije znao što.
Rasprava o njemu, o tome je li on dobar ili loš, dovodila ga je u
podređen položaj laboratorijskog objekta, zamorca.
— Svaki je čovjek u osnovi dobar, samo je pitanje koliko je zla u njega
ušlo. A jedino dobri Bog to zna. Nije li tako, Erneste? — upita Nela paleći
cigaretu.
— Bog ne postoji! — odgovori Ernest sit Nelina katekizma. —
Religija je bajka za ljude koji se boje mraka.
— Je li? Ti ne samo što si preljubnik, nego si i marksist! Bravo! —
uzvrati Nela i lagano zaplješće.
— Nisam ja nikakav marksist. Marksizam je umro 1990. Ja sam
samo običan čovjek zdrava uma.
— Znači moj je um bolestan? — zaključi Nela. Ernest ne odgovori, a
ona doda: — I umovi još nekoliko milijarda drugih ljudi. Je li tako?

40
 BALKANDOWNLOAD

— Dostaaa! — drekne Tamara iznenada. — Prekinite! Ne želim

slušati vašu svađu! Fućka mi se postoji li Bog ili ne! Znam koliki mi je
dozvoljeni minus i to mi je dovoljno. Jedite! Namučila sam se s tim
odrescima.
— Ne mogu. Hvala — uzvrati Nela i izađe iz kuhinje.
Tamara pričeka nekoliko trenutaka, a onda pogleda Ernesta i upita:
— A što je tebi? Zašto se svađaš s njom? Nije li dovoljno propatila?
— Njezin dobri Bog je to dopustio.
— Š to lupetaš? Ja stvarno ne razumijem što je tebi? Dođeš ovamo
od one svoje gospođice Lavande i pametuješ! Pripremim ti odreske na
lovački, želim spavati s tobom, čekam te, dajem ti se sva, bez ostatka, a ti
se svađaš s Nelom i raspravljaš o Bogu. Naravno, da čovjek poput tebe ne
može biti vjernik. Ti si preljubnik i lažov. Š to si ovoga puta rekao svojoj
vegetarijanki? Kamo si otišao? — sarkastično upita Tamara kroz oblak
nikotinskog dima.
— U Beli Manastir na okrugli stol o nacionalnim manjina i ljudskim
pravima — kratko odgovori Ernest.
— Pa ovo i jest okrugli stol, ja jesam manjina, dakle nisi mnogo lagao
— ironično će Tamara, povuče dim pa upita: — Dokle ćeš se ovako
skrivati?
— Ne znam.
— Voliš je — reče ona i otrese pepeo s cigarete.
— Ne volim. Volim tebe.
— A zašto si onda s njom?
— Ne mogu stvari presjeći preko koljena. Treba mi vremena.
— Opet lažeš. Stalo ti je do nje. Ne treba tebi vremena, već je ne
želiš ostaviti — zaključi Tamara.
— Gluposti!
— Je li? Ako kažeš da te više ne privlači, da je sve postalo rutina,
zašto si onda još uvijek s njom? Zašto je ne izbaciš iz svog stana?
— Upravo je u tome problem! Gdje da je bacim? Na ulicu?
— Snaći će se. Rekao si da je pametna i zgodna — odgovori Tamara.
— Daj, molim te! Bila je dobra prema meni i ne zaslužuje da je
preko noći istjeram iz stana.

41
 — A što je s tvojim preseljenjem u Osijek? Rekao si da ti je dosta
Zagreba, da ćeš dati otkaz jer ti se povraća od kopipejstanja ispraznih
govora za ravnatelja i da želiš živjeti sa mnom u Osijeku. O tome više ne
govoriš.
— To ne znači da o tome ne razmišljam. Ali kažem ti da sve
zahtijeva pripremu terena i vrijeme. Ako dam otkaz i dođem k tebi, od
čega ću živjeti? Š to ću raditi? — upita on.
— Snaći ćemo se, dušo, snaći ćemo se nekako. Pisat ćeš! Vidiš kako
Miro Gavran piše. Tako ćeš i ti pisati — odgovori Tamara i pomiluje ga po
obrazu.
Uto se u kuhinju vrati Nela. U ustima joj je bila zapaljena cigareta, a
u ruci je imala nekoliko tableta. Prišla je sudoperu, natočila vode u čašu i
rekla:
— Malo tableta za živce, malo protiv bolova, malo za smirenje... Je li
to život? Nisam te trebala nazvati, to mi je bila najveća životna pogreška.
Trebala sam jednostavno leći pod vlak. I sada mi ne bi trebalo ništa jer
bih već bila hrana za crve.

III.

Navečer se Ernest povukao u sobu i na trenutak zagledao u breze

kroz prozor, u njihovu bijelu glatku koru koja se ljuštila i vitke grančice
koje su se pružale prema nebu. Umjesto mira koji mu je obično donosio
pogled na njih, sada je bio rastresen. Pred sobom je imao laptop na čijem
je zaslonu bio otvoren znanstveni članak koji je pisao u ime ravnatelja za
European Journal of Sociology!. Tema: „Desetljeće uključivanja Roma“. No
ispod znanstvenog članka imao je otvoren još jedan dokument u kojem je
zapisivao svoje dnevničke bilješke, svakojake misli, pjesme u slobodnom
i neslobodnom stihu, minijaturne proze, neobične snove, ideje za
satirične romane, lirske opise prirode i igre riječima. Dokument je
naslovio
„Činovnička svaštara“.
U kutu je stajao ventilator i hladio sobu koja se upekla ispod usijane
betonske deke ravnog krovišta. Ernest je legao na krevet presvučen
laganom posteljinom s uzorkom golemih crvenih makova i teško
uzdahnuo. Tako neukusno! Koliko Tamara ima lošiji ukus od Elene!
Dovoljno je pogledati samo tu fotografiju s ekskurzije u L’oret de Mar
uokvirenu morskim školjkicama ili porculanskog Ivana Pavla II. Kako se
uopće našao u ovoj sobi, u Tamarinu životu? U ovoj kapelici kiča? Putem
kaosa, objasni samome sebi. Već tijekom ručka osjetio je glavobolju koja
je sada galopirala i kopitima mu izbijala sljepoočnice. Nitko nije znao
porijeklo njegovih glavobolja. Liječnik mu je rekao da mora smršavjeti i
prestati piti alkohol. No znaju li liječnici savjetovati nešto drugo? Imao je
visok tlak i patio je od nesanice. Ima problema s lumbalnom kralješnicom
i bolovima u koljenima. Imunološki mu je sustav u očajnom stanju pa
neprestano pobolijeva.
Gledao je u uličnu svjetiljku koja ja bacala narančasto svjetlo
obavijajući mali svijet Ulice Dragutina Neumana čarobnom izmaglicom.
Prolaznici, automobili, mačke i kontejneri djelovali su poput snoviđenja
na Stančićevim slikama. A onda su se otvorila vrata sobe i snoviđenje se
materijaliziralo u zanosnu ženu savršenih oblina koja je imala na sebi
bijele samostojeće čarape, bijeli grudnjak i bijele čipkaste gaćice. Kao da
je dolepršao golub mira. Jedino što je kvarilo čaroliju bila je cigareta u
kutu usana. Tamara povuče dim, a žar s cigarete obasja njezino lice
jantarnim tonom. Ventilator joj je lagano mrsio kosu. — Ž elim da me
dugo ljubiš... jako dugo... — reče prilazeći golemim crvenim makovima
među kojima je ležalo trbušasto tijelo koordinatora za nacionalne
manjine.
Veza s Ernestom bila je za Nelu potvrda da se Tamara udaljila od
Boga. Bio je to preljub na kvadrat jer su oboje bili nevjerni prema svojim
partnerima. Tamara je službeno još uvijek u braku s Ludwigom
Š loserom, a Ernest živi s konkubinom koja pravi sapune od lavande. Nela
je sjela za kuhinjski stol, povila glavu i započela svoju molitvu. Bila je
slaba i činilo se da se tek jednim končićem drži na životu poput pauka
koji visi u zraku na tankoj, prozirnoj niti. Ponekad se molila da što prije
umre, ali najvećim je dijelom molila Boga da bude uz Tamaru. Bez obzira
na česte svađe, Nela i Tamara bile su duboko povezane. Kad su ostale bez
roditelja, Nela je preuzela ulogu Tamarine zaštitnice. I kad se Tamara
upustila u vezu sa Š loserom, Nela ju je preklinjala da ga ostavi jer je
grozan čovjek. Tamara ju nije poslušala zato što joj je Vera rekla da vidi
sjajnu budućnost ispunjenu putovanjima, Pariz, Beč i Maldive, a da je
Ludwig Š loser čovjek o kojem će se još mnogo čuti.
U sobu je padalo narančasto svjetlo ulične svjetiljke. Tamara je sjela
na rub kreveta da popuši cigaretu do kraja. Ernest je navikao na to.
Scenarij je gotovo uvijek bio isti. Tamara bi iskrsnula u erotskom rublju,
a onda bi prije ljubavne igre sjela na rub da popuši cigaretu. I uvijek bi
započela s nekom ljubavnom ispoviješću. Ernest nikada nije otkrio je li to
dio predigre, napadaj iskrenosti ili neka zluradost. Znao je da je do
osamnaeste godine imala pet ljubavnika s kojima je radila sve ono što
seksualni um može zamisliti. Govorila mu je o erektivnim problemima
paleontologa Š losera, o tome kako su zajedno gledali hardcore porniće, o
tome kako dvoji da je on biseksualac jer je maštao o ženi ravnoj poput
daske, o tome kako ju je nagovarao da postanu swingeri.
— Ja sam žena koja se potpuno daje svom muškarcu — reče i nastavi:
— I što imam od toga? Muža kojeg ne volim i muškarca koji mene ne voli.
— Ne govori gluposti, volim te.
— Da me voliš ne bi se skrivao i razgovarao bi sa mnom o djeci.
Tamara je često mijenjala raspoloženja, jedan čas bi se smijala, a
već idući bi je uhvatila duboka melankolija.
Sve je vrijeme pušila, ne mareći za pepeo koji je padao po krevetu.
Ernest se plašio da će doći do požara. No otpočetka je znao da se igra s
vatrom pa je sasvim logično da skonča u požaru. Ona je pila bambus i
svako je malo tražila da joj natoči novu čašu i doda napolitanku iz kutije s
noćnog ormarića. Najčešće su njihovi seksualni odnosi izgledali upravo
tako — kao noćni maratoni tjelesnih aktivnosti i dugih monologa. I kada
bi Ernest već klonuo od umora, Tamara je znala kako da ga probudi.
Ponekad je mislio da ona uopće ne spava. Nikada. I dvojio je, što je ovdje
važnije, pripovijest ili seks.
Tamara je često govorila o svojim prijateljima, rođacima i znancima
koji su poginuli ili nestali u ratu. Oni koji su preživjeli otišli su u
Njemačku, Kanadu, Irsku, Novi Zeland. Njezina prijateljica kojoj je
poginuo muž, otišla je u Norvešku. Ondje se udala i rodila dva sina,
Norvežana. Jedna druga prijateljica kojoj je poginuo momak otišla je u
Kanadu. Ondje se udala i rodila troje djece s trojicom različitih
muškaraca. Jedna druga prijateljica kojoj je poginula partnerica otišla je
u Njemačku. Ondje se skrasila sa starijom gospođom o kojoj je brinula i
koja je prije nje živjela s devet mačaka. Poznaje nekoliko parova koji su
zajedno otišli u inozemstvo. Neki su ostali zajedno, a neki su se rastali.
Premda su njezine priče imale biblijski ton, Ernestu je često izmicala
poanta. No zaključi kako je vatrena žena u piroš čizmicama koja je svojim
čardašem zapalila dvoranu u hotelu Central ustvari depresivna osoba
koja nikad nije preboljela gubitak svog oca.
Ludwig Š loser bio je Tamarina opsesivna tema. Posebice kad bi
popila previše. Nazivala ga je svakojakim imenima, i bila je uvjerena da je
on oličenje zla. Glasoviti paleontolog!? Običan kockar, varalica,
preljubnik, satir i ubojica. Da, Tamara je vremenom razvila teoriju da je
bila u braku s ubojicom i da o tome postoje svjedočanstva ljudi koji su
poznavali Š loserove žrtve. Bio je đubre u svakom pogledu. Bio je u
skojevac. Komunistički omladinac. Onda je bio vatreni zagovornik
Jugoslavije. Onda je preko noći postao vatreni hadezeovac. Budući da su
ga ovi otjerali kao šugavog psa, aktivirao se u političkom životu kao
pripadnik njemačke nacionalne manjine. No i ovi su ga odmah šutnuli.
Zašto? Zato što su svi u njemu brzo prepoznali ljudsku trulež. Svi, osim
nje! To govori o njoj. Nije ona glupa. Ne! Već je nevjerojatno naivna i
osjećajna. Ona naprosto ljudima vjeruje.
— Mislim da je utrljavao kokain u glavić penisa ili tako nešto, jer u
suprotnome on nije s ovoga svijeta — tumačila je Tamara. Prema
njezinom kazivanju Š loser je bio Rasputin slavonske ravni. Ernest je bio
pun razumijevanja za Tamarine priče, ali ipak ju je pokušavao nagovoriti
kako bi bilo najbolje za oboje da malo odspavaju. Međutim, Tamara je,
poput sestre, patila od nesanice od onog dana kad je granata pala na grad
i usmrtila nekoliko ljudi, između ostalog i njezinog zborovođu koji joj je
izjavio ljubav kad je ona imala petnaest a on četrdeset dvije. Rekao je da
će ostaviti ženu, da ne može živjeti bez nje, da će se ubiti ako ga odbije... i
eto, nakraju ga je ubila četnička granata.
Koliko god otvoreno govorila o svojoj ljubavnoj prošlosti, Tamara
nije podnosila misao da je Ernest prije nje imao druge žene, i ne samo to,
već da istovremeno dok je s njom, živi u Zagrebu s Elenom! Tražila je da
joj priča i o Svetlani. O svemu. O tome kako je izgledala, kakve je imala
sise, kakvo joj je bilo tijelo, boja kose, oblik lica, tražila je da joj govori o
tome što je osjećao prema njoj i osjeća li još uvijek nešto. Tražila je da joj
govori o tome kakva je bila ljubavnica. Je li mu bilo bolje nego s njom? O
čemu su razgovarali? Smatra li da je ona glupa zato što nije završila
fakultet? Sigurno misli da je glupa frizerka i dolazi ovamo samo kako bi
se olakšao jer je njegova aromaterapeutkinja i vegetarijanka, ili što već,
frigidna kao metalni vikler. Je li tako? Neka jednom u životu bude iskren
i kaže joj istinu. Neka joj kaže da misli da je glupa, ali da mu se sviđa
njezino tijelo. Da dolazi k njoj samo zbog tijela. Zbog piroš čizmica! Neka
to kaže glasno. Ako ga nisu uzbuđivale kao ona, zašto je bio sa svim tim
ženama?
— Oh, govoriš kao da sam bio sa stotinama žena — uzdahne Ernest.
— Pa s koliko si bio? S deset? Dvadeset? Trideset? Pedeset?
— S puno manje i nijednu nisam volio kao tebe — uzvrati Ernest.
 — Zaboravit ćeš me. Za godinu dana više me se nećeš sjećati —
reče ona paleći novu cigaretu u krevetu.
— Uvijek ću te voljeti.
— Vraga! To si sigurno govorio i Svetlani, i svojoj frigidnoj
Makedonki, i svim intelektualkama koje si ševio prije mene. A tko zna
koliko ih još ševiš kad nisi tu.
— Volim samo tebe i želim biti samo s tobom. Ne postoje nikakve
druge intelektualke, ni pedikerke, ni frizerke, ni vegetarijanke... želim
samo tebe. — Ernest ponovi ono što je ponavljao svaki put kad bi spavao
u Ulici Dragutina Neumana.
— Stvarno? — tiho upita Tamara nakon nekoliko trenutaka tišine.
— Stvarno — Ernest uzvrati kao jeka.
I Tamara bi tada opet uspjela probuditi njegovu muškost. Tražila je
da joj govori prostote u uho. Radi toga je počeo izučavati pornografiju,
radi idioma ne zbog seksualnih tehnika! Tražio je u pornićima prostačke
fraze kako ne bi razočarao Tamaru. Naprosto joj je htio udovoljiti. „Puši
ga, droljo! Siši ga, kurvo! Diraj si pičkicu!...“ Dok su njegove fraze
djelovale mehaničke i naučene, iz Tamarinih je usta tekao nepatvoreni
jezik rođene ljubavnice.
Ernest je smatrao da su ljubavni odnosi potvrda teorije kaosa, Ž ivot
je negacija Newtonove fizike. Posebice kad dođe do međudjelovanja triju
tijela. To je ustvrdio Henry Poincaré. On je otkrio da izračun
međudjelovanja triju tijela znatno ovisi o tome koliko su točni početni
uvjeti s kojima je račun započet. Tako se pokazalo da vrlo male promjene
u početnim uvjetima mogu izazvati velike promjene u konačnom ishodu
računa. Sve je to vodilo do zaključka da su predviđanja budućih događaja
nemoguća. Eto, u to je vjerovao Ernest Čuček. Henry Poincaré bio je
njegov Isus Krist.

IV.

Tamara je radila jutarnju smjenu. Spavala je svega dva sata i otišla

na posao. Ernest je bio iscrpljen i ustao je tek iza devet. U Ulici Dragutina
Neumana razbudilo se ljetno jutro, lagano je podizalo kapke na
prozorima i cvrkutalo u krošnjama drveća. U kuhinji ga je dočekao
pripremljen doručak: domaći sir i vrhnje, sitna ljuta paprika, domaća
šunka, koso
narezane kobasice, kuhana jaja i čvarci. Nela je u Glasu Koncila čitala pismo
misionarke Kćeri Božje ljubavi o djevojci koju je u sedmom razredu
osnovne škole silovao jedan mladić. Ernest se obrijao aparatom koji mu
je kupila Tamara i potom došao u kuhinju. Imao je na sebi novu Boosovu
polo majicu ružičaste boje. Nela je sjedila i pušila. Nije okusila ništa od
sve hrane koja je stajala pred njom. Prije nego što je počeo jesti, Nela
izgovori molitvu umjesto njega: — Blagoslovi, Gospodine, nas i ove tvoje
darove što ćemo ih sada blagovati i podaj onima koji nemaju. Po Kristu
Gospodinu našemu. Amen.
Ernest nije ništa rekao. Nela ga je gledala kako jede i pitala se je li
on uistinu janje kakvim ga vidi njezina sestra ili se i u njemu krije
nasilnik kakav je bio njezin muž. Više nije vjerovala nijednom muškarcu.
Sjetila se ispovijesti zlostavljane žene sa zajedničke terapije koja je
živjela s manijakom koji je probio vrata njezinom glavom, držao je
zatvorenu u podrumu i izbacio bosu iz kuće usred zime dok je zemlja bila
prekrivena snijegom.
Naslušala se sličnih ispovijesti i nije znala užasava li je to što je
njezina priča bila toliko nalik na druge, ili to što su priče drugih žena bile
toliko nalik na njezinu. Kako god okreneš, živci su joj potpuno oslabjeli.
Pila je gomilu lijekova bez kojih nije mogla funkcionirati. A nije mogla
živjeti ni bez cigareta. Sav joj je novac odlazio na njih. Ernest je jeo, no
njezino je crnilo usisavalo u sebe svu životnu radost i optimizam. Sjedeći
pokraj Nele, imao je osjećaj da sjedi uz nekoga tko je proživio svu patnju
svijeta. Uz nju je čovjeku bilo neugodno imati bilo kakve želje, bilo mu je
naprosto neugodno što je živ i još k tome muškarac.
I zato je Ernest brzo izjurio iz stana i krenuo u grad. Dugo je šetao,
popio nekoliko kava, pročitao sve novine po kafićima kako bi ubio što
više vremena i potom krenuo prema promenadi gdje se dogovorio da će
se naći s Tamarom kad završi posao. Ona je već sjedila na terasi kafića i
dok joj je prilazio Ernest shvati da je zaljubljen u nju. Bio je opčinjen
njezinim rupicama u obrazima kad mu se nasmijala. Imala je velike
sunčane naočale koje su posve maskirale premor i davale njezinu izgledu
privid lepršavosti. Jedva se suzdržao da je ne poljubi dok je sjedao pokraj
nje.
— Nećeš me poljubiti? — upita ona smiješeći se.
— Mislim da ću popiti jedan pelinkovac — uzvrati on, također uz
osmijeh i poželi da je izljubi, ovdje u javnosti, pred svima, da napokon
skine tu odvratnu masku licemjera, da napokon bude ono što jest —
zaljubljeni udovac.
 Za susjednim stolom neki je muškarac objašnjavao svom
sugovorniku da je u Jugoslaviji i socijalizmu bilo sto puta bolje nego što je
danas. Da su svi radili i da su imali odlične plaće. Da su u zatvorima bili
samo staljinisti, a ne nedužni nacionalisti. I da je staljinistima i bilo
mjesto u zatvoru, a ne na televiziji, i da si u Jugoslaviji mogao lijepo
živjeti od svojih primanja i da si bio siguran u svoje radnom mjesto sve
do penzije, i da si mogao dobiti otkaz jedino ako si ubio ili silovao
direktora, ali i tada bi se to moglo pokazati kao trenutačno rastrojstvo,
ako si bio na liniji.
— A zašto je onda ta Jugoslavija propala? — upita sugovornik.
— Sjebala nas šačica nacionalista — odgovori prvi sugovornik.
— Pa kakva je to zemlja koju može sjebati šačica nacionalista? —
ponovno će drugi sugovornik.
— Pa super zemlja — uzvrati prvi sugovornik.
— Ajde onda — reče drugi sugovornik i ispije gutljaj piva.
Ljudi su se bavili nogometom i politikom, a Ernest je razmišljao
kako da se ispetlja iz klupka laži u koje se uvalio. Dok je čekao Tamaru
nazvao je Elenu i rekao joj da jedva čeka da joj se vrati. Tamara je bila
užasno posesivna, ljubomorna i intuitivna. Vjerovala je kako se između
nje i Ernesta dogodila kozmička ljubav i da je frigidna gospođica Lavanda
nema pravo sputavati. Ernest je pomislio nisu li Tamarina seksualna
angažiranost i njezina podatnost samo načini da pokaže kako je sušta
suprotnost Eleni. U tome je bila njezina pogreška jer Ernest nije tražio
Eleninu suprotnost. Naprotiv, mnogo se toga Ernestu sviđalo na Eleni.
Ustvari, on sam nije znao zašto se upustio u preljubničku aferu s
Tamarom. Eleni nije ništa nedostajalo.
Tamara je zamolila kolegicu da je smjeni petnaestak minuta prije
kako bi što više vremena bila s Ernestom. Bila joj je važna svaka minuta.
Usput je kupila hamburger s ljutim umakom. Pušila je i jela. U jednoj je
ruci držala cigaretu, a u drugoj hamburger. Meso i nikotin, to je Tamara.
Pila je kavu i mineralnu vodu. Odgrizla je komad hamburgera, prožvakala
ga, povukla dim i upitala: — I? Kako je prošao doručak s Nelom?
Dobro. Izgovorila je kratku molitvu.
— Svađali ste se?
— Ne. Nismo mnogo razgovarali. Bila je šutljiva.
— Moram pronaći nekog dobroga liječnika da se pobrine za nju —
reče Tamara i potom ugasi cigaretu u pepeljari, podigne naočale, pogleda
Ernesta i upita:
 — Nisi li ti obećao da ćemo danas ići u Kopački rit?
Tamara i Ernest bacali su kratke sjene dok su hodali gradskim
ulicama prema Passatu parkiranom nekoliko ulica dalje od Ulice
Dragutina Neumana. Tamara je virila u izloge i pritom dlanom štitila oči
od odsjaja. Naposljetku je ušla u jedan second hand shop. Nakon što se
desetak minuta motala po trgovini, kupila je sebi seksi majicu kratkih
rukava od viskoze, a Neli veselu havajsku košulju. Znala je da je ona neće
nikada obući, ali svejedno ju je morala kupiti. Nastojala je na svaki
mogući način unijeti u Nelin život malo boje i veselja. Bez obzira na sve,
ona je jedina osoba kojoj u potpunosti vjeruje, i za koju zna da je iskreno
voli i želi joj sve najbolje.
Tamara se zbog Ernesta udaljila od svojih prijateljica. Prihvatila je
njegovu igru skrivanja, ali samo iz jednog razloga — kako bi mu pokazala
koliko joj je stalo do njega, kako bi mu pokazala da ga voli i da će biti uz
njega i kada čini gluposti. A ima li veće gluposti od toga da se ljubav
skriva?
U jednom trenutku Tamara je zastala, pružila Ernestu vrećice s
kupljenom odjećom, prešla ulicu i ušla u crkvu. Prekrižila se i pomolila za
sestru. Tražila je od Boga da bude uz Nelu. Čim je izišla zapalila je
cigaretu. Ernest je smatrao kako je jedina funkcija religije utjeha. Sve što
su radile Nela i Tamara samo je učvrstilo njegovo uvjerenje.
U Kopačkom ritu pogledali su video prezentaciju o parku i
multimedijalnu izložbu, a potom prošetali drvenom šetnicom preko
jezera Mali Sakadaš. Nakon toga vozili su se turističkim vlakićem do
pristaništa gdje su prešli na brod i krenuli u panoramsko razgledavanje.
Vidjeli su rode i čaplje, divlje patke i fazane, riječne galebove i divlje
guske, sljepčiće i orlove štekavce. Slušali su o šaranima, somovima i
zubatim smuđevima čiji mužjaci za vrijeme mrijesta imaju plavi
mramorni trbuh, a ženke čisto bijeli. Slušali su o divljim svinjama i
dabrovima, vidrama i jelenima koji u Kopačkom ritu uživaju u obilju
sočnog korijenja i žirova, i satima borave u vodi da se zaštite od
komaraca i obada. Vodič im je rekao kako rika jelena počinje u rujnu, i da
je taj ljubavni zov vrlo bučan i nalik na glasanje bikova i lavova. U vrijeme
rike jeleni imaju svoj harem od nekoliko košuta. Ernest pomisli kako
čovjek nije mnogo odmakao od životinje. Strast je životinjskog podrijetla.
A strastvena ljubav znači nesreću.
Tamara je zapalila novu cigaretu, ispuhnula dim i kazala:
— Sladak si. Htjela bih voditi ljubav sada, ovdje, uzmi me!
— Daj nemoj sada, smiri se — uzvrati Ernest s nelagodom.
 BALKANDOWNLOAD

— Onda me vodi na pivo!

50
 BALKANDOWNLOAD

TREĆE POGLAVLJE

I.

Nakon povratka u Zagreb Ernest se u potpunosti posvetio Eleni. Na

taj se način htio iskupiti ne zbog onoga što je bilo, već radi onoga što je
slijedilo. Naime, obećao je Tamari da će je odvesti na more. Pripremio je
teren kod Elene i najavio joj međunarodnu panel diskusiju o manjinama,
a onda ju je i poveo na izlet u Trakošćan gdje su se vozili na pedalinu.
Elena je hihotala i uživala u smaragdnoj čaroliji jezera koja ju je
podsjećala na Maksimir njezina djetinjstva. Domahivali su drugim
posjetiteljima. Poslije su ručali pastrvu na terasi uz jezero. Ernest se
trudio pružiti Eleni nezaboravan dan pa ih je nakon ručka odvezao u
Varaždin. Benzin je ionako išao na državni trošak. Posjetili su Gradski
muzej, a Elena se oduševila entomološkom zbirkom. Poslije su na
glavnom trgu pojeli kolače. Ernest je srkao limunadu. U jednom trenu
Elena je osjetila toliku ispunjenost srećom da je uhvatila Ernesta za ruku
i poljubila ga.
— Nikada mi u životu nije bilo ovako lijepo. Volim te!
Dva dana kasnije nazvala je Tamara. Bila je očajna. Neće moći ići na
more jer se kolegica razboljela. Preklinje Ernesta da dođe u Osijek.
Smjesta. Ernest je shvatio da se kaos intenzivira i da je pitanje dana kada
će njegov život doživjeti krah. Nije imalo smisla umirivati Tamaru. Jedna
tako nerazumna osoba može se urazumiti samo tako da joj se ispuni
želja. Nazvao je s posla Elenu i javio da u Čakovcu imaju urgentan
problem koji mora hitno riješiti. Elena je navikla na takve situacije. Prije
nego što su završili razgovor, podsjetila ga je da pazi što i gdje jede.
Ravnatelju Ž deriću ispričao je drugu priču. Rekao je da je njegovoj
bolesnoj teti u Đakovu pozlilo i pitao ga može li mu srediti da ode k njoj,
hitno! Ona živi sama, nema nikoga da brine o njoj. Ž derić nije dvojio
sekunde, odmah je napisao nalog za svog anđela čuvara i Ernest je ubrzo
krenuo na put.
Zašto razmišlja o tome hoće li ga sustići kazna zbog svih laži? Tako
razmišljaju vjernici. Nema nikakvih kazni za opačine i laži jer nema
nikakvog Boga. Sve je dozvoljeno, osim onoga što je kažnjivo zakonom.
Kazneni zakon je Bog. A on se ionako ne kani kandidirati za Svetog oca.
Čemu grižnja savjesti i osjećaj krivnje?

51
 Jurio je prema Osijeku. Nije se zaustavio kod „Starih hrastova“ i nije
sanjario o nježnim rukama koje vade piletu crva iz kljuna, o ljubavi na
brezovoj klupi i patku koji tapka patku. Jurio je ususret najluđoj ženi svog
života.
Večer je bila burna i puna naglih obrata. Od strasnog vođenja
ljubavi na kuhinjskom stoliću do toga da je Tamara gurala telefonsku
slušalicu pred njega i tražila da odmah nazove frigidnu gospođicu
Lavandu i da joj ovog trena kaže da je gotovo, da je ne voli i da voli drugu
ženu. Ernest se odmicao od slušalice kao od kakve gadljive bube i
pokušavao umiriti Tamaru obećanjima da će sve riješiti vrlo brzo. Ona je
pušila poput lokomotive. Popili su dvije butelje crnog vina. Bilo je to
makedonsko vino. Tamara ga je kupila i vidjela u tome ne samo
provokaciju, nego i nešto dekadentno, izazovno, vampirsko! Nakon vina
postala je nevjerojatno opscena. Pričala je Ernestu o svojim djevojačkim
maštanjima, o brkatom lučkom radniku koji je uzima u prašnjavom
skladištu. On je tek pojeo ribice iz konzerve i zaudara po luku i
sardinama. Ima prljavi radnički kombinezon, snažne radničke ruke, na
bicepsu tetovažu sidra i natpis JNA. Iz zuba mu viri čačkalica dok je
probada svojim golemim penisom. Ž eli li da mu priča o tome što je
izluđivalo Ludwiga Šlosera? Zašto on njoj ne govori o svojim maštanjima.
— O čemu si ti maštao? — upita ga.
— O tome da sam lučki radnik — uzvrati on. Oboje prasnu u smijeh
i otkotrljaju se s kreveta. Na podu ga je zajahala, unijela mu se u lice i
ponovila da su oni kozmički ljubavnici i da ništa ne može spriječiti
njihovu ljubav jer će se oni uvijek voljeti. Njihova je ljubav vječna. Bila je
već stvarno pijana.
Usprkos mamurluku, ustala je na vrijeme i otišla u salon. Imala je
silnu energiju. On se natjerao da ustane i započne pisati govor za
ravnatelja. Taj je čovjek učinio više za njega od njegovih roditelja i svih
njegovih prijatelja. Morao bi barem iz zahvalnosti biti odgovorniji i
kreativniji. Ali kako da piše u ovakvom rasulu koje je stvorio oko sebe?
Glavno obilježje kaosa je nemogućnost orijentacije. Ipak, kaos nije kraj,
on je početak! Iz kaosa sve nastaje, u njemu se sve rađa, on je majka
svega. Ernest se istodobno nadao i strahovao od toga u što će se njegov
kaos pretvoriti kad jednom sazrije kao zrela dinja. Kaos je utroba tame u
kojoj se izleže kozmičko jaje svemira. Ernest je često za ravnateljeve
govore tražio inspiraciju u mitologijama.
 Trudio se napisati sjajan govor. Ali prevladao je umor. Ponovno se
strovalio u krevet i zaspao. Usprkos košmaru u njegovu životu, Ernest je
znao iznenada zaspati kao klada. Bez ikakvih snova i mora. Probudila ga
je molitva s Radio Marije. Bio je to znak da se Nela vratila sa sastanka
Marijine legije, laičke organizacije čiji je cilj širiti vjeru i spašavati duše.
Nela je njihova članica već neko vrijeme. Popili su kavu. Oboje su bili
svjesni toga da između njih ne postoje zajedničke teme pa nisu ni
nastojali započeti razgovarati. Izmijenili su tek pozdrave i nekoliko riječi.
I tada mu je stigla poruka od koje je usprkos ljetnoj vrućini prozebao u
sekundi. Svetozar Trajković! Stric njegove pokojne supruge Svetlane.
Nasuprot Svetlaninu ocu Dušanu, pukovniku JNA, čovjeku koji je
istinski vjerovao u komunističku utopiju i jugoslavenski državni projekt,
Svetozar je oduvijek bio srpski nacionalist. Nikada nije krio prezir prema
Titu i komunistima, i gdje god je stigao govorio je o povijesnoj misiji
srpskog naroda i stvaranju Velike Srbije.
Ernest nije odgovorio. Imao je osjećaj kao da je poruka stigla s
onoga svijeta. Sa Svetlanom je u svojoj glavi pokopao i cijelu njezinu
obitelj. Zato ga je užasavao svaki kontakt s tim podzemljem. Jedino čemu
se povremeno nadao bilo je čudo koje bi mu vratilo sina. No to su bili
rijetki trenuci jer Ernest nije bio tip čovjeka koji bi dulje vrijeme mogao
vjerovati u čuda. Trgnuo se iz zamišljenosti kad je Nela počela govoriti:
— U jednom trenutku svog života shvatiš da nisi blizak s Isusom
onako kako nas on poziva. Isus je uvijek bio uz mene, ali ja nisam bila
blizu njega. Došla sam k njemu poput vreće pune boli, a on je otvorio
preda mnom sasvim novi put u život i ja sam uronila u tu neiscrpnu
rijeku i...
Ernest više nije mogao izdržati. Ubrzo se pokupio iz stana i krenuo
prema Promenadi. Ponio je laptop i kanio uz rijeku napisati govor. Ipak,
cijelo ga je vrijeme kopkala poruka. Naposljetku je shvatio da se neće
smiriti sve dok ne nazove Svetlanina strica. Ustvari, možda se nešto
dogodilo Aleksandru! Zadrhtao je i pritisnuo pozivnu tipku. Nakon
nekoliko sekundi odlučnim se glasom javi Svetozar Trajković:
— Halo!
— Pozdrav Svetozare, Ernest ovdje.
— Oh, ti si — reče Svetozar, malo zastane i nastavi: — Dobro je da
si se javio.
— Š to je bilo? Je li sve u redu s Aleksandrom? — upita Ernest.
— Jeste, ne brini! Radi se o nečemu drugome.
 — O čemu?
— Pa gledaj, najbolje bi bilo da sedneš ukoliko stojiš, jer ovo šta ću
da ti kažem ne podnosi gravitaciju, razumeš?
— Dobro, recimo da sam sjeo.
— Gledaj bre, ti znaš da nemam mnogo visoko mišljenje o vama
Hrvatima. I za tebe mislim da si šonjav i da je Svetlana mogla da odabere
sto puta bolju priliku, Š umadija je puna divnih momaka, ali nije na meni
da biram drugima partnere, je li tako?
— Tako je — uzvrati Ernest.
— Gledaj bre, ti si šonjo, ali nisi đubre, razumeš? I nisi zavredio da
ti rade ono šta ti rade.
— Kako to mislite?
— Ovako, neću više da okolišam, mora da ti kažem istinu: Svetlana
je živa. — Ernest je drugi puta danas prozebao. Oblio ga je hladni znoj i
nije bio siguran je li sva ova epizoda sa Svetozarom Trajkovićem ustvari
halucinacija, izopačena igra njegova iscrpljena uma.
— Ž iva? — ponovi drhtavim glasom.
— Jeste, živa — potvrdi Svetlanin stric.
— A nesreća kod Zaječara? Ćelave gume... — upita Ernest.
— Ma jok, bre! Nije znala kako da te se otarasi. Eto, prosto ko
pasulj! Htela te izbrisati iz svog života, jer je shvatila da si ti velika
pogreška, razumeš?
— Znači sve je laž?
— Ne, već istina. Htela je da te se reši i to na fin način. To je istina, a
sve ostalo je laž! — reče Svetozar.
— Dobro, dobro — prihvati Ernest i upita: — A gdje je sada?
— U Rovinju.

Ernest je prekinuo vezu i počeo trčati. Noge su se pokretale same

od sebe. Nije znao bi li vikao od sreće ili bi se bacio u Dravu od očaja.
Ljudi su ga gledali i pomislili, još jedan luđak. Ništa neobično.
Umobolnice su pune reprezentativnih uzoraka posttranzicije. Ernest je
prošao pokraj žene koja je gurala dječja kolica. Učinilo mu se da mu se
nasmijala. Uzvratio joj je osmijehom, a onda su mu potekle suze. Tamara
je uvijek htjela više emocija od njega. Eto, sada bi bila zadovoljna, sada
kad je puknuo.
Zaustavio se i sjeo na klupu. Mora se sabrati. U Osijeku je, ubrzo će se
naći s Tamarom, Eleni je slagao da je u Čakovcu, a ravnatelju da je u
Đakovu kod umiruće tetke. Nietzsche je rekao da je laž preduvjet života.
Nije li taj cinični sifilitičar bio u pravu? Kako bi Ernest živio bez svojih
laži? Bez njih, on ne postoji.
Je li moguće da je Svetlana uistinu živa?! Je li moguće da je ta žena
napravila takvu farsu od njegova života? Ta žena koju njegova majka nije
podnosila zbog njezine nepatvorene otvorenosti (čitaj: drskosti) i njezina
radikalnog anarhizma (čitaj: emancipacije)? Ta dežurna kritičarka svega
što postoji na kugli zemaljskoj, a posebice u Hrvatskoj! Ta strastvena
mirotvorka koja se uvijek zalagala za slobodu, uglavnom svoju! Je li
moguće da bi takva žena režirala svoju smrt kako bi se otarasila muža i
oca svojeg djeteta i da bi mogla disati punim plućima? Moguće je,
odgovori glas iz njegova uma.
I što bi on sada trebao napraviti? Ostati s Tamarom? Vratiti se Eleni
s toliko laži koje nosi na svojoj duši? Pronaći Svetlanu?

II.

Ponovno je vozio autoputom „Bratstva i jedinstva“. Nije spuštao

brzinu ispod 160 km/h. Pretjecao je automobile, šlepere, autobuse s
blaziranim putnicima koji su od života očekivali mnogo više. Oko njega
polja i njive, na nebu ptice i oblaci, sunce sja, i ništa se pod kapom
nebeskom nije promijenilo time što je Svetlana uskrsnula. Na svijetu se i
dalje vode ratovi, bombe odnose živote, holivudske zvijezde
propovijedaju mir i ljubav.
Pojačao je nježnu glazbu na radiju i prepustio se nostalgiji.
Svetlana, ah Svetlana! Svjetlo mojih dana! Tako sam te volio, usprkos
tvojoj nepredvidivosti. I ona je njega voljela, znao je to. No ona nije mogla
nekog voljeti dugo. Bili su joj potrebni neprestani izazovi. Dokazivanja i
potvrđivanja. Vrlo bi joj brzo sve dosadilo. Nije funkcionirala u miru,
premda se tako silovito borila za mir u svijetu. Da je samo djelić energije
koju je trošila na mir u svijetu, potrošila na mir među njima, oni bi i
danas bili zajedno s Aleksandrom, u skladnom braku. Užasan nemir
njezine duše bio je gorivo njezina feminističkog mirotvorstva. Bila je
histerična. Poput Tamare. Ipak, uza svu ljubavnu slast, nijedna mu žena
nije nanijela toliko boli.
 Redovito su se svađali. No bile su to drukčije svađe od onih s
Tamarom. Kod Tamare je u pitanju uvijek bila ljubomora. Za nju ne
postoji nijedan drugi povod svađi. Sa Svetlanom je bilo drukčije. Svađali
su se oko svega. Postojao je upravo neograničen broj povoda zbog kojih
je moglo doći do svađe. Najčešće, uopće se nije radilo o ljubavnim
pitanjima, već o klimatskim promjenama, izraelsko-palestinskom pitanju,
komunizmu, kapitalizmu, genetski modificiranoj hrani, Andriću,
nogometu i ljudskim pravima...
Kad bi svađa sa Svetlanom kulminirala, najčešće više nisu znali
kako je uopće i oko kojeg pitanja započela jer bi se sve svelo na osobno
vrijeđanje: idiote, glupačo, kravo, šupčino!
Sad mu se čini da je njihova veza počivala na svađi. Svetlana je
neprestano ponavljala da je Hrvatska klerofašistička tvorevina, da je
ustaštvo u modi i da u njoj ne postoji zaštita temeljnih ljudskih prava.
Nesnošljivost, diskriminacija, šovinizam, ksenofobija, patrijarhalni
primitivizam, dinarski nacizam, povampireni katolicizam, to je vaša
neovisna država Hrvatska, siktala je Svetlana i odmah nastavljala:
— U ovako primitivnom i poseljačenom društvu žena može biti
sretna ako joj dopuste da cijepa drva i puši kurac svom gospodaru.
Jebote, kad vidim sve te kuharice i biskupske kapice, kao da sam upala u
središte nekakvog križarskog rata!
Ernest je bio liberal i protivnik svakog oblika konzervativizma, ali
ipak nije vidio hrvatsko društvo klerofašistički tamjanizirano. No nije mu
padalo na pamet da o tome raspravlja. Svetlana je iz otpora prema
tuđmanizmu Boba Dylana zamijenila cajkama. Odvrnula bi glasnoću do
daske i umirala od smijeha u stanju nekakve estetske obijesti uz tekstove
raznih ceca, rada, seka. Tražila je od Ernesta da se prepusti užicima
turbofolka. — Genijalno! Genijalno! — vikala je. Nije prošao dan da nije
pogledala neki od jugoslavenskih filmskih klasika: Maratonci trče
počasni
krug, Ko to tamo peva, Sakupljači perja... često je pozivala prijatelje na noćne
maratone partizanskih vesterna: Bitka na Neretvi, Sutjeska, Desant na Drvar,
Valter brani Sarajevo, Užička republika... Ono što je Hrvatima bio Franjo
Tuđman, to je njoj bio Bata Ž ivojinović — partizanski Mesija! Počela je
opsesivno skupljati sve što je tvorilo jugoslavensku ikonografiju i njezinu
kulturnu svakodnevnicu: Borosane, sarajavsku Drinu, nikšičko pivo, CD-
ove Bajage, Bijelog Dugmeta, Balaševića, fotografije Jovanke i Tita,
ambalaže jela „29. novembar“...
 Naposljetku, sva ta jugonostalgija i antituđmanizam rezultirali su
kod nje rigidnim feminizmom. U borbi za emancipaciju žena vidjela je
opću borbu za slobodu svakog pojedinca bez obzira na njegov rod, vjeru,
naciju i seksualnu orijentaciju. Sve se više družila s lezbijkama i
pederima s kojima se vrhunski zabavljala gledajući Bulajićeve tifusare
kako prelaze Neretvu ili kopaju zemunice.
Je li se promijenila, pitao se Ernest jureći autoputom. Kako danas
razmišlja? Kako izgleda? Prošle su četiri i pol godine otkako ga je ostavila
zbog Tobiasa Christiansena, danskog bankara. Upoznala ga je 10.
prosinca 2004. na domjenku koji su povodom Međunarodnog dana
ljudskih prava organizirali Transparency International Hrvatska i
Hrvatski helsinški odbor. Ernest time nije bio pretjerano iznenađen. Znao
je da će se takvo što kad tad dogoditi. Svetlanin je duh bio previše
radoznao da bi ostala s njim do smrti. Pa ipak, čemu takva jeziva laž o
prometnoj nesreći?! Je li moguće da je uopće ne poznaje kad je bila
spremna i za tako nešto? Mogao je reći o njoj sve i svašta, ali ni u
najluđem snu ne bi mogao zamisliti takvu laž. I čemu sve to? Da ga se
otarasi! I da mu otme sina!
Projurio je zagrebačkom obilaznicom i nastavio prema Istri. Koliko
će uopće ostati u Rovinju? Kako će Svetlana reagirati kad ga vidi? Hoće li
htjeti razgovarati s njim? Hoće li ga otjerati? Je li Aleksandar s njom? Š to
da joj kaže?
Zaustavio se u Rijeci i kupio svijetloplavu košulju, bež hlače i lagane
cipele. Sve od Ralpha Laurena. Usput je popio kavu i pojeo sendvič.
Potom je ponovno sjeo u automobil. Ubrzo je prošao kroz tunel Učka i
nastavio voziti Istarskim ipsilonom. Bacio je pogled na bukove šume i
šareno cvijeće. Liburnija, Bijela Istra! Uskoro se ispod njega s lijeve strane u
daljini rasprostrlo Boljunsko polje s nekolicinom kuća i njiva, a malo
poslije zdesna Brest pod Učkom smješten na stepeničastoj zaravni južnog
ruba Ćićarije, sjeti se Barbara bez prestanka je kišilo nad Brestom pod
Učkom toga
dana... Ti, koju nisam poznavao, ti, koja me nisi poznavala... Ernest se
poigravao Prevertovim stihovima misleći kako je tragična istina da on
stvarno nije poznavao Svetlanu. Čini se da je ona njega mnogo bolje
poznavala. Neće valjda početi vjerovati u žensku intuiciju i slične
gluposti! To je korak do tarota i horoskopa. Kod Lupoglava cesta je
skretala prema središtu poluotoka i vodila kroz niz raspršenih zaselaka
do Novaka Pazinskih sa župnom crkvom svetog Mihovila arkanđela,
njezinim visokim zvonikom i živopisnim barama punim šarana, štuka,
amura i klenova. Poslije Pazina skrenuo je na jug i prošao Ž minjštinom s
njezinim makadamskim putovima i ugodnim domaćinstvima. Potom je
uronio u
duboki usjek Limske drage i prošao pokraj polja razvedenih brojnim
manjim vrtačama. Pred Rovinjom se zaustavio i presvukao u novu
odjeću.
Avram Trajković kupio je kuću u Rovinju davne 1979. godine.
Najprije ju je koristio kao vikendicu, a stalno mu je prebivalište postala
nakon što je napustio Beograd jer nije mogao živjeti pod Miloševićevim
režimom. On je, nasuprot bratu Svetozaru i Dušanu, bio liberal od glave
do pete. I tako je ta nekadašnja sirotinjska kuća talijanskih težaka postala
dom disidenta i apatrida Avrama Trajkovića, dobitnika Ninove nagrade
za roman Deca jogurt revolucije, autora poznate zbirke eseja Laku
noć,
Balkane i modernistički ustrojene pjesničke zbirke Nemoj, keve ti — it evek,
jomeN! Posljednjih dvadesetak godina uglavnom piše o egzilu, fizičkom i
duhovnom, a ovdje u Rovinju, u konobi je pokrenuo malu knjižaru i
antikvarijat gdje ljudima osim umjetnosti zna ponuditi vino i pršut.
Ernest je stao pred vrata i lagano pritisnuo gumb za zvonce, kao da bi jači
pritisak uništio iluziju Svetlanina uskrsnuća. Nije se ništa čulo. Ernest je
kratko pričekao, a onda je vrata otvorila žena smeđe boje kože, široka
nosa, niska čela, zdepasta tijela — pravi pravcati mestik. Maria Jose
Villalobos, poznata kolumbijska književnica. Avram ju je upoznao na
Bezdomovinskom susretu apatrida u Berlinu prije desetak godina. Sada
je imala jednostavnu haljinu na sebi. Natucala je hrvatski i pozvala je
Ernesta da uđe. Bila je ljubazno suzdržana.
Povela ga je do kuhinje s blagovaonicom. Ondje je sjedio Avram
Trajković, mršav sedamdesetogodišnjak, pristala izgleda i poduže sijede
kose. Njegove su oči izražavale intelektualnu razigranost i golemu
životnu mudrost. Imao je jednostavnu košulju i blijede traperice. Avram
je bio čovjek minimalnih gesti. Ponudio je Ernesta rakijom i rekao mu
neka sjedne. Izbjegavao je teatralnost i pravio se kao da je sve normalno,
usprkos činjenici da sve u vezi sa Svetlanom nije bilo normalno. Ponašala
se kao da se vratila iz ekskurzije, a ne iz mrtvih!
— Ž ivot piše romane — započne Avram kad je Maria Jose izašla i
trgne rakiju.
— Ovo više nalikuje telenoveli — uzvrati Ernest.
Avram slegne ramenima i kaže: — Hja, netko živi roman, netko
sapunicu, netko vodvilj, a netko operetu. Kako kome padne grah.
I prije nego što je Ernest uspio nešto reći, Maria Jose otvorila je
vrata a na pragu se pojavila Svetlana s aurom protusvjetla oko glave
poput božice koja je došla iz druge dimenzije. Nije se nimalo promijenila!
Još je uvijek izgledala izazovno, još je uvijek zračila samouvjerenošću i
prkosom, još je uvijek izgledala monumentalno kao umanjeni Kip
slobode. Usprkos tome što nije bila dotjerana i našminkana (bilo je
očigledno da se uopće nije trudila po tom pitanju), Ernest pomisli kako bi
se vrlo lako mogao zaljubiti u tu plavokosu četrdesetogodišnjakinju,
pravilnog lica i lijepih dugih nogu u trapericama (Trajkovići su preferirali
,,farmerke“).
— Š ta je? Nećeš da zagrliš svoju ženu? — upita ona umjesto
pozdrava.
Ernest je trenutak stajao kao ukopan, a onda joj je prišao i čvrsto je
zagrlio kao da je neće više nikada ispustiti iz ruku. Avram i njegova Maria
Jose neprimjetno su napustili prostoriju. Svetlana obriše suze i reče:
— Tko živi taj i greši.
— I ti si pogriješila?
— Jeste, čim sam se spetljala s tobom.
— Zašto?
— Pa ti si, bre, rođeni činovnik, shvataš? Sistemski čovek, a ja sam
redovnica antisistema! Mi nismo nikada trebali da završimo skupa, a
pogotovo nismo smeli da imamo dete — objasni ona ukratko. Zbog
boravka u Srbiji govorila je potpunom ekavicom. Ernest ju je gledao. Bila
je putena, premda je upravo uskrsnula. Ni traga vampirskom bljedilu,
bila je rumena i jedra poput sisate seljančice koja se hvata na brezovoj
klupi.
— I zato si kao redovnica antisistema otišla s bankarom iz
Kopenhagena?
— Joj, samo nemoj da mi uvaljuješ jeftin malograđanski moral! Vi
Hrvati ste neverovatno skloni moralizovanju, kao da među vama nema
ubojica i alkoholičara, već sve sami sveci i blaženi.
— A kad si shvatila da je najbolje da režiraš svoju smrt u Zaječaru
kako bi me se otarasila i mogla napokon slobodno disati? — upita Ernest.
— Ti se nisi ništa promenio i upravo mi je drago da si tu jer svaka
sekunda s tobom mi potvrđuje da sam bila u pravu kad sam pobegla od
tebe — uzvrati ona.
— Gdje je Aleksandar?
— Na sigurnom. I ne brini, ne fali mu dlaka s glave. Jedini je
problem što više sliči tebi nego meni — odgovori Svetlana. Ernest je imao
milijun pitanja za svoju odbjeglu suprugu, ali nije znao kojim redom da
ih
 BALKANDOWNLOAD

postavlja. Onda mu se pak učini da ne želi ništa znati. Naposljetku ipak

progovori:
— Zašto si se vratila?
— Kako zašto? Pa ti si moj suprug! — Svetlana se tobože začudi i
nasmije se. Kratko se u prostoriju nastani tišina kao kavez s otvorenim
vratima, a onda, kad je vidjela da Ernest nije raspoložen za šaljiv ton,
Svetlana reče: — Razišla sam se s Tobiasom.
— Zašto?
— Zato šta je shvatio da je žena.
— Ostavila si me zbog pedera? — zblene se Ernest.
— Kako možeš tako da govoriš? Kako te nije stid? — Svetlana se
naljuti i doda:
— Morao bi da pripaziš na svoj rečnik. Primaš državnu platu u
Uredu za ljudska prava i ne bi smeo da govoriš kao kjukluksklanovac.
— A gdje je Aleksandar?
— S njima — uzvrati Svetlana.
— S tvojim roditeljima? — upita Ernest.
— Ne — ona odmahne glavom. — S Tobiasom i Frederickom.
— Ti nisi normalna, majke mi! — zapanji se Ernest.
— Š ta ti je bre? U šta si se pretvorio? U malograđanskog monstruma!
— drekne ona i nastavi:
— Zašto misliš da si bolji roditelj od njih?
— Ja ništa ne mislim, samo hoću svog sina natrag!
— Najpre bih htela da čujem šta ima s tobom? Kako si? Kako živiš?
— Ž ivim s jednom ženom — on kratko odgovori.
— Je li? Koliko si dugo čekao da se ohladim u grobu? — zajedljivo
će Svetlana.
— Koliko ja vidim, u tvom je grobu bilo prilično živo.
— Ajde ne trkeljaj! Nisi se valjda ponovno oženio? S obzirom da
sam živa, to bi bilo kazneno delo.
— Ne brini, nisam se ženio. Dovoljno mi je jednom. Kad se čovjek
oženi za tebe, onda te se ne može riješiti ni kad umreš — uzvrati Ernest.
Ustvari, jedino ga je zanimalo što je s Aleksandrom i kad će ga opet
vidjeti. Pa upravo zbog Svetlane i Aleksandra nije htio imati djecu s
Elenom i

60
 BALKANDOWNLOAD

Tamarom! Taj teret prošlosti gušio je njegove sadašnje romanse. Osjećao

je nevjerojatno krivnju i gorčinu zbog Aleksandra. Mrzio se zbog svoje
nesposobnosti da nekako dođe do njega. Nije volio gledati njegove
fotografije i snimke. Samo je jednom nakon lažne Svetlanine smrti
pogledao kratku snimku s rođendana na kojoj Aleksandar puše svjećice i
imao je osjećaj da će se raspasti od tuge.
— Gdje ćeš živjeti? — upita.
— Videću. Ali pusti mene, ja sam navikla da nemam dom. Radije mi
pričaj o svojoj novoj devojci. Kakva je? Š ta radi? Je li Hrvatica?
— Nije — Ernest odmahne glavom. — Makedonka.
— Je li? — Svetlana se iznenadi i reče: — Pa ti bre ko da teraš neki
nacionalni inat, majke mi! Š ta pobogu fali Hrvaticama?
Ernest slegne ramenima i odgovori: — Ništa. Valjda...
— No, kaži, šta radi ta Makedonka? Kako se zove? Je li lepa? Koliko
ima godina?
— Ne želim pričati o njoj.
— Zašto? Stidiš se?
— Ne.
— Pa zašto onda, pobogu?!
— Zato što te se to ne tiče — uzvrati
Ernest. Svetlana odluči promijeniti temu.
— Dobro. A ti? Š ta radiš? Prepisuješ li i dalje one otrcane govore za
svog šefa? Za ono debelo šovinističko đubre?
Ernest nije ništa rekao, samo je potvrdno kimnuo.
— Jebe li još uvek gde stigne?
— Imao je infarkt — uzvrati Ernest.
— Ma nemoj! A je li barem umro? — upita Svetlana prekriživši ruke
pred grudima.
— Ne. Preživio je i sada je dobro. Ti ne razumiješ, on jest pohotan
čovjek, ali je u suštini dobar.
— Dobar?! On?! — Svetlana se zapanji.
— Tako je.
— Kako možeš?! Kako možeš da braniš takvo đubre? Pa on bre
zloupotrebljava svoj uticaj i na taj način iskorištava žene.

61
 — Tko ih tjera da legnu?
— Pozicija moći.
— Ne razumijem.
— Naravno da ne razumeš jer si šovinist, seksist, homofob i fašist!
— Hvala ti.
— Čoveče, zar ti misliš da bi ijedna žena legla pred tom debelom
nakazom? Ne bi ga bre nijedna pipnula štapom da im ne obećava brda i
doline, nameštenja, bodove, plate. Koja bi luđakinja stavila njegov penis u
usta a da sirotica pri tome ne misli da nešto radi za svoju karijeru? U
odvratnom muškom svetu žene treba da prodaju svoje telo da bi
napredovale. Muškarci ne mogu da smisle pametne žene. Idealne su im
barbi glupače. Zato je ovaj svet stalno na rubu propasti. Zato šta
muškarci ne mogu da svare pametne žene.
— Uzimaš li neke lijekove? — prekine je Ernest.
— Jeste! Andol — uzvrati Svetlana i reče: — A kad smo već kod
lekova, znaš li ti koliko žena pati od depresije i anksioznih poremećaja?
Stotine hiljada! Milioni! A odakle ta pandemija ženske depresije? Odakle,
pitam te. Od muškaraca i njihove dominacije.
— I muškarci pate od depresija i anksioznih poremećaja.
— Jeste. A zašto, pitam te? Zato da uzurpiraju pravo ženama na
psihički poremećaj. Odjednom i oni pate! Idi, molim te, čista podvala.
— Svetlana, mislim da nas ovaj razgovor ne vodi nikamo — mirno
će Ernest.
— Istina, zato mi radije reci s kime živiš?
— Pa rekao sam ti.
— Valjda imam pravo da znam nešto više od toga da živiš s
nekakvom Makedonkom. Shvataš li ti da smo mi još uvek službeno u
braku?
— Š to te zanima?
— Zašto si s njom?
— Zato što je draga, lijepa, dobra i zato što me voli — odgovori
Ernest.
— Kakve su to gluposti? Tako govori dete iz drugog razreda
osnovne škole.
 — U redu — prihvati Ernest. — Zove se Elena i s njom sam zato što
mi je spasila život.
— Š ta si skočio s mosta u podivljalu reku, a ona slučajno prolazila i
bacila se za tobom, izvukla te na obalu i dala ti usta na usta?
— Upravo tako — potvrdi Ernest.
— A u tu podivljalu reku sam te bacila naravno ja. Je li tako?
— Tako je — Ernest potvrdno kimne.
— E, pa slušaj bre mužiću moj dragi, nisam te ja bacila u tu reku,
već te bacio doktor istorijskih nauka Franjo Tuđman.
— Franjo Tuđman? — smete se Ernest.
— Jeste. On je otac i majka ove zemlje koja je posljednji evropski
rezervat patrijarhata. Ne želim živeti u rezervatu u kojem glavnu reč
vode svećenici u kukuljicama i preobraćeni staljinisti. Ja moram da idem
tamo gde cveta sloboda.
— Pa si zato otišla u Srbiju? — upita Ernest.
— Ironisto, za tvoju informaciju Danska još uvek nije srpska krajina.
— Ali Aleksandrovi su skrbnici tvoji roditelji koji žive u Srbiji, je li
tako?
— Eto vidiš da si mentalni činovnik. Ti ne možeš da se makneš od
usranih papira. Jebali te papiri, razumeš! Hartija podnosi sve, ali čovek
ne! Ja ne bih nikad podnela da mi dete odgaja ograničeni državni
činovnik! I svaki je falsifikat bolji od takve istine. Shvataš li to, bre?! Na
papiru piše svašta, a istine je da sam živela u Kopenhagenu, i da je
Aleksandar bio sa mnom.
Nastupi kratka šutnja, nabijena poput bačve s barutom. Trebala je
samo jedna kriva riječ da eksplodira. Ali nasreću to se nije dogodilo.
Oboje su shvatili da su došli do vrhunca i da se više nema smisla
prepirati. Stoga je Svetlana promijenila boju glasa i smireno upitala:
— Dakle, i dalje radiš u Uredu i piskaraš za svog šefa, „dobrog
čovjeka“?
— Tako je.
— Imaš lepu platu, stan, povlastice, kartice, službena kola, benzin...
— Tako je.
— Stan nije tvoj, ali kao da je tvoj...
— Upravo tako.
 — Znači imaš sve uslove da se razmnožavaš, je li tako? — logično
će Svetlana.
— Tako je.
— I?
— Š to i? — upita Ernest.
— Pa jesi li se razmnožio? — upita ona.
— Mislim da smo to pitanje već obradili.
— Jesi ili nisi?
— Nisam — odgovori on i glasno uzdahne.
— Zašto?
— Zbog tebe.
— Ma naravno, nisam ni mislila drukčije. Ja sam kriva za sve u tvom
životu, pa i zato što ne možeš više da jebeš, je li tako?
— Ali ja mogu jebati.
— Pa zašto onda nisi tu bednicu već usrećio s detetom? Kad već
možeš da jebeš...
— Zašto misliš da je bijednica?
— Zato šta je s tobom — uzvrati Svetlana i upita:
— A šta radi?
— Učiteljica je.
— Učiteljica? Čega? Flaute?
— Razredne nastave.
— Eto vidiš! Zašto netko postane učiteljica razredne nastave? Zato
šta voli decu. I šta ti napraviš po tom pitanju? Ništa. Vidiš li koliko si
egoističan? — reče Svetlana. — Misliš samo na sebe. Egoisto!
Ernest ne odgovori ništa. Smatrao je kako nema smisla nastaviti
ovaj razgovor. Svetlana se nije nimalo promijenila. Ostala je posve ista,
uvijek u pravu. I ona je nakratko zašutjela. Činilo se da intenzivno
razmišlja o nečemu. Uskoro promrsi sasvim neočekivano:
— Oprosti.
Ernest se zbuni i pogleda je smeteno, ali ništa ne uzvrati. Svetlana
ga je gledala u oči, kimnula glavom i nastavila:
 — Oprosti jer možda nisi samo ti egoista. Hoću reći, to da si ti
egoista je posve jasno, jasno ko dan, ali verovatno je i gospođica razredna
učiteljica veoma egoistična.
— Ne razumijem — Ernest odmahne glavom.
— Stvar je prosta da prostija ne može da bude. Koliko gospođica
ima godina?
— Je li to važno?
— Bre, pa godine su najvažnija stvar u životu! — odgovori Svetlana.
— Trideset i tri — reče Ernest. Na to Svetlani zaiskri u očima.
— Lepo! Pa šta može da motiviše mladu ženu od trideset i tri da
bude u vezi s rasturenim muškarcem koji je debelo prevalio četrdesetu i
ne želi decu? — upita Svetlana. Ernest nije odgovorio. Čekao je nastavak
koji je vrlo brzo uslijedio.
— Ja ću da ti kažem, premda verovatno i sam znaš samo nećeš da si
priznaš. Može da je motiviše samo jedna stvar: materijalna sigurnost i
komforan život. Verovatno nema rešeno stambeno pitanje, jesam li u
pravu?
— Oh! — Ernest uzdahne i odmahne rukom. — Nevjerojatno kako
banaliziraš stvari. Ne bih to očekivao od nekoga tko je čitao Sartrea.
— Nemoj ti da lupetaš o Sartreu! Govorimo o mladoj učiteljici
razredne nastave koja nema krov nad glavom. To ti je Sartre! I Proust: U
potrazi za krovom nad glavom.
— O čemu ti pričaš? — naljuti se Ernest.
— Misliš li da poznaješ žene? Pa nema većeg nepoznavatelja žena
od tebe, amaterčino jedna! Pa ti umišljaš da si neko i nešta, državno
piskaralo otrcanih fraza za šovinističko đubre od svog šefa. Pa zašto bi
neka lepa mlada žena bila s tobom, šupkom od četrdeset i pet? Postoji
samo jedan razlog: da se udomi i da troši svoju platu kao džeparac. Eto ti
Sartrea!
— Stvarno govoriš gluposti. Jesi li pila prije nego što sam došao?
Dahni prema meni. — Svetlana dahne, kao da riga vatru i reče: — Jeste,
pila sam. I to vodu! Ha dva O s mehurićima. I kafu uz to. E, moj Erneste,
šta god ja pila ništa neće promeniti gorku istinu: Elena te ne ljubi, već
ljubi tvoj državni stan, tvoju visoku platu i tvoje besplatno gorivo!
— Posjećuješ li psihijatra? — nastavi Ernest smireno.
 — Hvala ti šta brineš za mene. Ja sam sasvim dobro. Ustvari odlično
otkako sam te ostavila. Jer, budimo skroz iskreni, ti si ipak jedan običan
malograđanski buržuj. Tvoje mladenačko levičarenje, Kangrga, Gramsci,
Marcuse i Bakunjin, sve je to bila obična narcistična poza uhljebljenog
snoba. Ti si bio i ostat ćeš za veke vekova činovnički snob!
Uto su se otvorila vrata i u blagovaonu su potiho ušli Avram
Trajković i Maria Jose Villalobos. Avram je prošao rukom kroz kosu i
rekao:
— Spušta se noć. Erneste, hoćeš li prespavati kod nas? Nema
potrebe da ideš nekuda. Napravit ćemo ti ležaj u dnevnom boravku. Na
koncu ipak ste vas dvoje još uvek u braku, nije li tako?
Prije nego što je Ernest uspio odgovoriti, Svetlana se umiješa:
— Striče, plašim se da Ernest ne može da ostane jer mora da se
vrati svojoj nevenčanoj supruzi u Zagreb. Jesam li u pravu?
— Je li? — uzvrati apatrid Avram pomalo iznenađeno. — Ako je
tako... ja neću nikoga da prisiljavam ni na što. Kako god vam odgovara.
— Ti sada imaš dva žena — reče Maria Jose Villalobos, podigne u
zrak dva prsta i blago se osmjehne.
Ernest se osjeti nelagodno i poželi što prije nestati iz ove kuće.
Napravio je korak unatrag, no prije nego što je progovorio, Avram reče:
— Sasvim je normalno da imaš ženu. Bilo bi neobično da je nemaš.
Svejedno, možeš ostati noćas kod nas. Ima dovoljno mesta.
— Nema potrebe. Hvala vam.
— Nemoj žuriš! Čovjek treba malo vreme da dođe k sebe u ovakva
situacija — umiješa se kolumbijska književnica. Avram je bio njezin
sedmi nevjenčani partner. Vrlo je dobro poznavala ljubav, njezine
meandre i labirinte. Bila je slobodoumna i imala je razumijevanja za
preljubnike, a kamoli ne za ostavljenog muškarca koji živi s novom
ženom.
— Istina — potvrdi Avram. — Hajde, barem nešto pojedi pa vidi što
ćeš i kako ćeš.
— Hvala, ali... — uzvrati Ernest, no prekine ga Svetlana: — Njegova
je žena Makedonka i odlično kuha, jesam li u pravu? Sigurno će ga
dočekati s finom večerom.
— Oh, to je istina! Makedonci imaju odlična kuhinja — reče
zdepasta Kolumbijka i doda:
— Ali Ernest bi mogla popiješ jedno piće s nama i pojesti sendvič ili
keks.
— Ne ala, ne treba ništa — uzvrati Ernest.
hv — Ako se smijem umiješati samo na trenutak... — započne Avram
— ... znam da to nije pametno, ali ne mogu da vam ne kažem: djeco,
nemojte se osuđivati i kriviti, ni jedno ni drugo. Desilo se što se desilo,
svatko je imao svoje razloge i tu ste gdje ste. Nije propao svijet, on se i dalje
vrti i život teče dalje. Nemojte misliti zlo jedno o drugome. Imate dijete!
Ostanite drugovi, ostanite ljudi! Budite ljudi!
— Dragi striče, ja sam sve poduzela da bude tako, ali ne ide — reče
Svetlana. — Ne ide jer je u pitanju povređeni muški ponos. Da sam
nekoga ubila, on bi prešao preko toga, ali to da sam ga ostavila, preko
toga ne može da pređe jer tako razmišlja povređeni muški ego.
— Otela si mi dijete — promrmlja Ernest. — Više nisam siguran da
bih ga prepoznao kad bi prošao pokraj mene. Shvaćaš li to?
— Deca pripadaju majkama — uzvrati Svetlana.
— Zato je sada s dva homoseksualca — primijeti Ernest.
— Deco, nemojte... — Avram pokuša smiriti situaciju.
— Homoseksualci su odlične majke — uzvrati Svetlana.
— Na ti! Ti probala domaća rakija. Na! — reče Maria Jose
osmjehnuvši se i gurajući Ernestu čašicu sa žućkastom tekućinom. Ernest
ju zgrabi i iskapi nadušak.
— Djeca pripadaju roditeljima! — vikne Ernest i stane slovkati: —
Ro-di-te-lji-ma!
— Ma ko to kaže? Franjo Kuharić? Ti truli činovniče, trule hrvatske
države! Aleksandar pripada meni i tačka! — drekne Svetlana.
— Na ti! Popila još jedna čašica — Maria Jose se osmjehne i pruži
prema Ernestu novu čašicu rakije. Ernest je ispije naglim trzajem glave.
— Tebi je mjesto u zatvoru — reče Ernest uperivši kažiprst prema
Svetlaninim sisama. Kažiprst je lagano drhtao. — Otmičarko!
— Nemojte se razbacivati teškim riječima! Djeco, preklinjem vas,
urazumite se — umiješa se stari apatrid Avram šireći ruke.
— Meni je mesto u zatvoru?! Pazi ko mi kaže! Bednik koji seče tuđe
tekstove, krade tuđe misli i lepi od njih one nakaze od mirotvornih
govora! Kradljivče, podlače, svinjo! — Svetlana je siktala.
 — Dajte, dajte! Stanite na čas! — reče Avram. — Stanite! Ovdje ste
u mojoj kući i molim vas da se poštuje moja reč. Zato ćete ovog trena
prekinuti svađu i svi ćemo nazdraviti tome što smo se danas okupili.
Maria dušo, natoči nam.
Premda se napetost u zraku mogla rezati škarama, svi na trenutak
zašute i poslušaju starog disidenta Avrama. Popili su jednu čašicu, a
nakon toga je Avram dao Mariji znak da natoči još jednu. I dalje su svi
šutjeli. Nakon treće čašice reče Avram:
— Ljepotice, daj gitaru!
Zdepasta Kolumbijka otišla je do kuta u sobi i donijela izgrebanu
žutu gitaru. Avram je sjeo, prešao prstima po žicama, i Maria i on su
zapjevali:

Bésame, bésame mucho,

como si fuera esta
noche la última vez.
Ljubi me, ljubi me snažno,
u strahu sam da izgubit ću te...

I tako je započela terevenka koja je potrajala do kasno u noć. Svetlana

i Ernest su spavali skupa u krevetu koji su razvukli u dnevnom boravku.
Na zidovima su visjele fotografije Marie Jose i Avrama u raznim prilikama
i s raznih mjesta: Avram prima nekakvu plaketu, Maria miluje konja,
Avram u gomili prosvjednika protiv Miloševićeva režima, Maria Jose gola
prosvjeduje protiv G20, Avram i Maria zagrljeni ispred dorskih stupova
Brandenburških vrata. Na policama je bila probrana Avramova
biblioteka: Gombrovitz, Bernhard, Ćosić, Kiš, Handke, pomiješana s
djelima latinoameričke književnosti: Delmira Agustini, Urugvajka koja je
već s deset godina bila zrela pjesnikinja. Udala se za krivog čovjeka i
napustila ga nakon mjesec dana, njezina poezija buja prenaglašenom
erotikom. Gabriela Mistral, Čileanka koja je podučavala po selima u
Andama i okušala sve: siromaštvo, samoću, tragičnu ljubav i patnju.
Dobila je Nobelovu nagradu 1945. godine. Iz svakog njezinog stiha šiklja
krv. Poezija koja plače bez suza. Jorge Rojas, Kolumbijac. Metafizičar.
Pjesnik sna i samoće.
Na rovinjskim terasama restorana zveckale su čaše, isisavali se
škampi, jeli tartufi, a u izlozima filigranskih radnji blještao je zlatni i
srebrni nakit. U dnevnom boravku Avrama Trajkovića bilo je mračno,
jedina svjetlost dopirala je od ulične svjetiljke. Svetlana je ležala
okrenuta leđima prema Ernestu. On je bio pijan i umoran, ali ipak nije
izdržao da ne pita:
— Jesi li mislila na mene?
Bilo mu je vruće pa se otkrio i maknuo deku ustranu. Svetlana je
ostala ležati okrenuta prema njemu leđima.
— Taman posla — odgovori. — Ko da nisam imala pametnija posla.
Ti si bio završeno poglavlje u mom životu. Išla sam dalje.
— S koliko si muškaraca bila nakon mene?
— Š ta te briga? Moja stvar.
— Istina, ali reci, ionako nema veze — ponuka je Ernest.
— Znaš da za mene seks nadilazi otrcane floskule kao što su brak i
ljubav.
— Znam, zato pitam.
— E, pa šta onda pitaš, kad znaš! — reče Svetlana.
— Zato da budem siguran.
— U šta? — upita Svetlana.
— U izračun — uzvrati Ernest.
— Je l’ ti to mene zajebavaš? Kakav izračun? Ko te je ovlastio da
računaš moje muškarce? Jesi li ti otvorio neki knjigovodstveni servis za
polne odnose? Š ta ti je? Zašto ne spavaš?
— Ne mogu.
— I zato postavljaš glupa pitanja?
— Tebi su glupa, meni nisu.
— Čoveče, pa živimo u dvadeset i prvom veku! Čim izađeš iz ovih
zatucanih balkanskih okvira, otvara se pred tobom slobodan svet u
kojem nitko nikoga ne pita s kim se, koliko i gde ševio. To nije politički
korektno, takva pitanja ulaze u sferu ljudskih prava i osobnih sloboda.
Nitko nema pravo nekoga da pita s koliko se partnera ševio. Razumeš?
Svi se ševe s kim stignu i svima je lepo, i nitko ne postavlja glupa pitanja
o braku i vernosti i sličnim konzervativnim sranjima o kojima govore
tvoji bozanići i kako se sve zovu ti drkaroši s kukuljicama i kapicama. Ne
znam u šta si se ti pretvorio!
Ernest nije odgovorio, šutio je i čekao nastavak.
 BALKANDOWNLOAD

— Pa vani ljudi žive punim plućima, trista na sat. Koliko sam samo
puta bila na partijima, sve sam kulturan svet, a onda više ne znaš ko se s
kime ševi. U koju god prostoriju upadneš vidiš parove, muške sa
ženskama, ženske sa ženskama, muške s muškima, kako uživaju u
erotskoj igri, kako se ližu, trljaju, diraju — prosto ne može da veruješ! Ko
neki predivan balet, mjuzikl u kojem je telo apsolutno oslobođeno svih
jeftinih malograđanskih moralnih skrupula.
— Često si bila s tim kulturnim svijetom? — upita Ernest i lagano
se nakašlje.
— Jeste, pa nisam otišla da se zatočim u ćeliju i otkrivam penicilin.
Moraš da se družiš, da upoznaješ nove ljude, samo tako se rađaju nove
ideje, samo tako se može delovati, samo tako čovek može da radi
kvalitetne stvari.
— A što si ti radila? — upita Ernest.
— Kako misliš šta sam radila? Pa radila sam celo vreme. Pisala sam
za sve značajnije feminističke časopise u Evropi. Napisala sam jedan
veoma važan rad o kondomu: Kurton — pastva u kojem se bavim
pitanjem kontracepcije i dekonstruiram izopačeni crkveni nauk o
pobačaju. S Kerli Juur, estonskom ksilofonisticom i Yang Zhuang,
kineskom ekološkom aktivisticom koja se zalaže za sirovu hranu i
slobodan seks, radim na projektu Tjeskoba heteropatrijarhata, o bračnom
nasilju i društvenim okovima koje nam stavljaju prilikom rođenja.
— One pišu iz osobnog iskustva?
— Š ta ti je, bre?! Pa Kerli jedva da je napunila dvadesetu, a Yang je
lezbijka.
— Razumijem.
— Istovremeno radim s Jozefom Šefčovičem — nastavi Svetlana —
slovačkim bioenergetičarom i Mustafom Jameelom, pakistanskim
rentgenologom, na projektu zaštite voda i obnovljivim izvorima pod
nazivom Wind of Change. Imam toliko posla i toliko sam tražena da ne
stignem sve da odradim. Morala sam da odbijem saradnju na nekim
prelepim projektima poput onog o posledicama globalnog zatopljenja i
njegovom uticaju na menstrualni ciklus i vlažnost rodnice. Globalno
zatopljenje je direktno usmereno na žene. Ono nas ubija, bre.
— Zaposlena si negdje? — upita Ernest.
— Ma kakvi. Slobodnjak sam i nikad nisam imala više para.
Evropski fondovi i razne fundacije kojima je cilj civilizovati ovaj svet na

70
 BALKANDOWNLOAD

kome ž ivimo izdašno nas podupiru. Kaž em ti, nikad nisam imala više
para. Mogla bih sutra da kupim kuću ovde u Rovinju.
— Znao sam da ćeš uspjeti — reče Ernest.
— Je li? Ti to stvarno ili kenjaš kvake? — iznenadi se Svetlana.
— Stvarno. Sve drugo mi se činilo nevjerojatnim.
— Kako to?
— Ti si pametna i hrabra žena — odgovori on i nakon kratke šutnje
doda:
— I vrlo lijepa.
Svetlana se napokon okrenula prema njemu. Pogledala ga je u tom
mraku koji je ulična svjetiljka obojila u narančastu nijansu i rekla:
— Pijan si bre ko čep.
Ernest nije odgovorio. Okrenuo se i pogledao ju je s nekim
pomiješanim osjećajima i pitao se što bi se dogodilo kad bi vodili ljubav.
Gdje bi ih to odvelo? Na koju obalu? Svetlana je nježno stavila svoju ruku
na njegovo lice i pomilovala ga.
— Znaš, nisam bila posve iskrena... naravno, mislila sam na tebe. U
redu, nije da sam se pretrgla misleći o tebi, ali bilo je trenutaka kad sam
se pitala gde si, kako si, šta radiš...
— Stvarno?
— Jeste — odgovori ona i nastavi — jednom prilikom, ne mogu
sada tačno da se setim kada, ali bila je neka žurka, fenomenalna, mislim
da ju je organizirao Institut za transrodne osobe ili Alijansa za podizanje
homoseksualne svesti... Uglavnom, posle partija, završila sam u krevetu s
Yang... bilo je jako lepo, uživala sam, bilo je nešto posve novo, puno
nežnosti i strasti, prelepo!... I znam da sam tada pomislila na tebe i pitala
se, gde si, kako si, šta bi rekao da me sada vidiš...
Ernest naglo ustane iz kreveta. Svetlana ga je pogledala
razrogačenim očima. Ovolikim!
— Š ta ti je, čoveče? — upita zapanjeno.
— Moram popiti tabletu protiv glavobolje — uzvrati on.
— Eto vidiš kakav si! Ja hoću da podelim s tobom nešto lepo, nešto
krajnje intimno, trenutak nežnosti u kojem sam pomislila na tebe, a ti
ustaješ iz kreveta jer se to kosi s tvojim malograđanskim moralom. Nosi
se!

71
 — Sve je u redu. Samo moram popiti tabletu i izaći na zrak.
— Lažove! Š ta si hteo da čuješ? Da sam te napustila i da sam isti
tren shvatila da sam napravila najveću pogrešku svog života? I da sam
užasno patila, i da sam se kajala, i da sam se bičevala zbog greha i bola
koji sam ti nanela? To si hteo da čuješ? E, pa nećeš iz mojih usta! Nećeš!
— Ne uzbuđuj se, nikada se tome nisam nadao — smireno će Ernest.
— A čemu si se nadao? — upita ona.
— Da ću doći do Aleksandra — odgovori Ernest. — Oteli ste ga od
mene kao janjičari. Zašto? Zašto hoćeš da me ne poznaje? Zašto hoćeš da
živi bez oca? Zašto? Kakvog to ima smisla? Ti ljubiteljice slobode! Gdje je
moja sloboda da vidim svoje dijete?
— Ne cvili — presiječe ga Svetlana. — Videćeš ga.
— Kada?
— Kada za to dođe vreme.
— Sjeća li me se uopće?
— Naravno da te se seća. Zna da si živ i zdrav i da ga voliš... —
Nastupi kratka šutnja, a onda Svetlana doda:
— I da si dobar čovek.
Ernest nije znao bi li sjeo, legao, pojurio iz kuće, sjeo u automobil i
zabušio se u prvi zid. Š to da radi? On odavno više ne upravlja svojim
životom. Je li sav taj košmar koji mu se sručio na glavu rezultat niza
slučajnosti ili posljedica krivih odluka? Naposljetku će početi vjerovati u
ezoteriju, astrologiju, horoskope... Svetlana, Elena i Tamara, sve su
rođene u znaku djevice.
— I koliko ostaješ ovdje? — upita Ernest.
— U Rovinju?
— U Hrvatskoj, Rovinju, Zagrebu.
— Pa dok sve ne sredim. Došla sam poslovno. Ali treba i da vidimo
šta ćemo s našim brakom, mislim na papire. Treba da se razvedemo.
— Gdje ćeš stanovati?
— Pa mislila sam kod tebe — reče ona, pogleda Ernesta i prasne u
smijeh. — Š alim se, bre! Š ta si se tako ukrutio? Ne brini, snaći ću se. Ko
uvek.
 ČETVRTO POGLAVLJE

I.

,,U potrazi za kravom“ prva je slika budističkog duhovnog razvoja i

čišćenja. Zašto tražiti kravu? Zato što pronaći kravu znači steći sreću i
mir. A ona je odlutala od nas zato što slijepo pratimo svoja osjetila (tj.
niske strasti) koja nas vode u šikaru (močvaru, živo blato). Sve se više
udaljujemo od kuće, naši se putevi sve više zapliću, stvaraju labirint u
kojem se nitko živ više ne snalazi i ne zna pronaći izlaz.

„Sam, na divljim mjestima, izgubljen u džungli traži i traži.

Vode su nabujale, planine daleke, put beskonačan.
Iscrpen i očajan ne zna kuda će..“

Nikada neću pronaći svoju kravu, pomisli Ernest vozeći se

Limskom dragom među vrtačama. Svetlana je ostala kod Avrama i Marie
Jose, a on se vraćao u Ulicu Dragutina Neumana broj 8. Prije nego što je
jučer onako naprasno otišao iz Osijeka, nazvao je Tamaru i rekao joj kako
mora hitno u Zagreb jer je pozlilo njegovu ujaku, inače poznatom
ekonomistu iz bivše države, i da je hitno operiran na Rebru. Pitala ga je
kako se zove, a on je ispalio prvo ime koje mu je palo na pamet, Bruno
Kolarek, njegov kolega s posla.
— Bruno Kolarek? — ponovila je i upitala: — Čudno, nikada ga nisi
spomenuo. Jesi li siguran da taj tvoj ujak ne nosi suknjicu i čipkasto
rublje? I da ti noćas nije popušio?
Nakon Limske drage Ernest se zaustavio na prvoj benzinskoj crpki.
Kako je moguće da je bio tako naivan? Kako je moguće da ni u jednom
trenutku nije pomislio da je Svetlana živa? Kako mu nije palo na pamet
da je sva ta tragična priča o prometnoj nesreći čista laž? Pa, ne bi li
upravo on mogao na Sorboni predavati Psihologiju laži? U što uopće
može vjerovati? Može li vjerovati sebi? Kako da vjeruje sebi? Pa i on sam
više ne zna što je istina a što laž! Zabluda nije sljepilo, ona je kukavičluk!
Zašto nije čeprkao po tom sudbonosnom zavoju kod Zaječara i „ćelavim
gumama“? Zato što se plašio istine, sada to zna. Jer da je iščeprkao istinu
tada bi otkrio da ga Svetlana ne voli, da je pobjegla od njega jer je
„malograđanski činovnik“ i
da mu je oduzela dijete. Umjesto da traži odgovor u šupljoj priči o
prometnoj nesreći, on se prepustio užicima alkoholne tuge i opojnom
društvu samoće. Umjesto da traži svog sina, on je završio među nožicama
učiteljice razredne nastave koja je napravila golemo uskršnje jaje od
komušine. Umjesto da krene u Srbiju i otme svog sina, on je završio u
Ulici Dragutina Neumana u krevetu pokraj odbačenih piroš čizmica.
Zašto sve to? Zato što je ekstremni šupak.
Točio je gorivo i gledao ljude oko sebe. Pitao se kome ide ona
zanosna žena s velikim sunčanim naočalama na glavi, beskrvnom mužu,
vatrenom ljubavniku, razdražljivom djetetu, bolesnoj majci, ljubljenom
ocu? Š to je s onim čovjekom sijede brade, šezdesetogodišnjakom? Koga je
sve on prevario u životu? Tko je sve njega prevario? U što je vjerovao?
Š to je ostalo od njegova života? S kime živi? Čeka li ga negdje tanjur
istarskih bobića? Š to je s onom debelom ženom, venerom celulita, koja
upravo izlazi iz zgrade? Voli li tko nju, voli li ona nekoga? Možda je
rješenje njegovih problema upravo u takvoj ženi vilendorfskih oblina?
Dokle ga je dovela ljepota? Do ponora.
Platio je, sjeo u automobil, zakopčao remen i nazvao Elenu. Javila se
nakon trećeg signala svojim nježnim, spokojnim, glasom homeopatske
redovnice.
— Eleno, devojče...
— Erni!
— Kako si? Je li sve u redu?
— Oh, da. Sve je u redu. Ne brini. Kako je kod tebe?
— Naporno — odgovori Ernest i na trenutak pomisli kako se laž i
istina u ovom slučaju u potpunosti preklapaju. Uistinu je bilo naporno
putovati iz Osijeka u Rovinj, pa iz Rovinja u Osijek, od ljubavnice do
uskrsnule žene, od uskrsnule žene natrag do ljubavnice. I pri tome ne
misliti na sina o kojemu brine danski dvojac Tobias i Frederick.
— Š to se uopće dogodilo? — upita Elena mazeći Š ubića po glavici.
— Napad na pripadnike romske zajednice.
— Oh! Ali zašto? — tužno će Elena.
Ernest joj nije odgovorio, već
nastavi:
— Bilo je ozlijeđenih. Sve se užasno zakompliciralo.
— Strašno — reče ona.
 — Moram ostati da sredim stvari. Ništa od ovog ne smije procuriti
u javnost. Ne znamo kako smiriti strasti. Situacija bi mogla izmaknuti
kontroli svaki tren.
— Dušo, pazi se.
— Ne brini. Sa mnom je sve u redu. Kako je Š ubić?
— Umiljava se kad te nema. Preuzima ulogu mog zaštitnika.
— To je dobro.
— Znaš li uopće kad ćeš se vratiti? — upita ona.
— Sutra imamo sastanak sa županom. Potom ćemo ići u obilazak
terena. Ne znam hoću li se vratiti sutra navečer ili prekosutra. Nadam se
što prije. Nedostaješ mi...
— Javljaj mi se — reče Elena.
— Je li tko zvao?
— Da. Nudili su mi ljekoviti jastuk za dvije tisuće kuna, inače stoji
četiri. Uzela sam dva, za nas.
— Odlično!
— Š alim se.
— Znam, dušo. Večeras ideš na španjolski?
— Si! Solo hablo un poquito de español.
— Imaš talenta za strane jezike.
— Ah, ne! Prosječna sam, kao i u svemu ostalome.
— U skromnosti si nadprosječna.
— Je li barem hotel u kojem spavate ok?
— Da.
— Pazi na hotelsku hranu. Hoteli su puni bakterija. Jedi negdje vani.
— Ne brini.
— Koriste isto ulje tjednima. Ne smiju bacati namirnice. Znaju
držati meso u dubokom zamrzavanju po nekoliko godina. To je grozno.
— Ne brini — ponovi Ernest. — Našao sam restoran zdrave hrane.
— U Čakovcu? — iznenadi se ona.
— Da — slaže Ernest.
— I što nude?
— Povrće.
 — Dobro povrće, ali kakvo? Kako ga pripremaju? Ne koriste valjda
morsku sol?
— Ljubavi, šareno povrće — uzvrati Ernest. — Luk, paprika,
patlidžan, mrkva...
— Imaju li kuskus?
— Ljubavi, moram ići — reče Ernest.
— Kako se zove taj restoran da prosurfam na internetu?
— Oh, ne znam, nešto sa zdravljem... bio... organski... ne znam.
Imaju salvete od recikliranog papira.
— Ajde, to zvuči obećavajuće...
— Slušaj, ljubavi, sad stvarno moram ići, evo ga izlazi župan.
— Čuvaj se.
— I ti isto.
— Te quiero — reče Elena.
— I ja tebe, devojče milo.
Ona je tako dobra, pomisli Ernest, sasvim nepokvarena duša. Zašto
sam ja takav gad? Ima li mojoj podlosti granica? Ona zaslužuje odanog,
lijepog, bogatog, uspješnog i poštenog muškarca, a ne pokvarenjaka
poput mene. Zašto joj ne kaže istinu? Nema šanse. Nema hrabrosti da joj
sruši udobni svijet koji je izgradila i u koji se tako lijepo uljuljala. Kako da
joj kaže da živi u pješčanoj kuli koja će se uskoro raspasti? Uostalom, on
od sebe više ništa ne očekuje, a najmanje da bi odjednom počeo govoriti
istinu. Neka ga život nosi kao bujica. Hja, uostalom, je li Elena sasvim
iskrena prema njemu? Kaže da je treći muškarac u njezinu životu, prvom
je dala nevinost, drugom dvadesete, a njemu sve do isteka zaliha... Tko
zna što ona radi dok je on na poslovnim putovanjima? I što ako je
Svetlana u pravu? Š to ako je Elenina glavna motivacija rješavanje
stambenog pitanja, a da joj je ljubav tek u drugom planu? Gluposti. Tako
čista i nevina duša poput Elene nije u stanju misliti poput jednog tako
opaljenog, hazarderskog i anarhističkog uma kakav je Svetlana! One su
antipodi! Koliko je Svetlana luda i pomaknuta, toliko je Elena razumna i
uravnotežena.
Tada Ernest pomisli na ravnatelja Ž derića. Nije mu poslao govor za
okrugli stol u Brčko Distriktu koji će se održati pod visokim
pokroviteljstvom izaslanstva Europske unije i Ureda specijalnog
predstavnika Europske unije u Bosni i Hercegovini. Svakako ubaci nešto
od Keme, razumiješ?, bio je ravnateljev naputak za pisanje teksta i glavna
smjernica. Dokle će me trpjeti, pitao se Ernest vozeći se kroz raspršene
zaseoke Novaka Pazinskih sa župnom crkvom svetog Mihovila i njezinim
visokim zvonikom. Š to me sprječava da pobjegnem? Zašto naprosto ne
bih skrenuo u Sloveniju, Italiju, Mađarsku? Bilo gdje! Zašto naprosto ne
bih nestao?
Ali nije skrenuo. Poslije podne stigao je u Osijek. Bila je pasja
vrućina! No usprkos tome na gradskim je ulicama bilo mladih djevojaka i
žena u šarenim kratkim haljinicama, nabildanih mladića širokih vratova,
tipova s trbušinama koje su se prelijevale preko remenja na hlačama,
staraca koji su sjedili u hladovini i mljackali zubalima. Automobili i
tramvaji lijeno su se vukli vrelim asfaltom i tračnicama. Ž ivot je tekao
kao usporena snimka. Prostor i vrijeme su rastezljivi poput gume.
Potvrda teorije relativnosti. Ne postoji apsolutno vrijeme, već samo moje
ili tvoje vrijeme. Dok je on tugovao u svom vremenu s bocom pri ruci,
Svetlana je jurila poput meteora i rušila redom malograđanske
predrasude i lažni kršćanski moral diljem Europe. Dok je on stajao na
mjestu, njegov je sin rastao i svakoga dana se sve više udaljavao od oca.
Barem ga nikad neće moći optužiti da je bio loš otac, jer on je nikakav
otac, ne postoji kao otac, a kamoli kao tata. Upravo zbog Aleksandra
morat će kontrolirati bijes, biti tolerantan i prijateljski nastrojen prema
Svetlani. To je jedini način da ga ponovno vidi.
Š to će se uopće dogoditi? Š to će sud reći na njegovu situaciju s
obzirom na uskrslu suprugu? Š to bi trebao poduzeti? Ima li Svetlana
pravo na njegovu imovinu? Na gradski stan u kojem živi? Automobil?
Ušteđevinu? Možda bi ipak trebao razgovarati s nekim odvjetnikom koji
ima iskustva s razvodima i uskrsnućima. Trebao bi se angažirati i
dokazati na sudu da je Svetlana neprikladna osoba da bude majka. Ne
zbog njezinih erotskih sloboda, već zbog falsificiranja dokumenata i
svega što je u svezi s time proizašlo. Trebao bi naći nekog psihijatra koji
će mu napisati da je pretrpio golemu duševnu bol, da je bio polučovjek-
polumrtvac.
A što bi sudac rekao kad bi se doznalo da je on istodobno u vezi s
dvije žene? Ili s tri, ako pribrojimo i suprugu koja se vratila. Š to bi sudsko
vijeće mislilo o njemu? Je li takav čovjek podoban da bude otac?
Najbolje bi bilo ne produbljivati svađu sa Svetlanom. Uostalom, i
dalje je vrlo lijepa. Noćas dok je ležao pored nje, silno joj je želio ljubiti
grudi. I što nakon svega osjeća prema njoj? Ljubav? Mržnju? Bijes? Ne
zna. Ž eli li joj se osvetiti? — Ne.
 II.

Tamara je bila u kuhinji. Pušila je i rezala na daščici rajčicu.

Dočekala je Ernesta hladno. On nije ni očekivao nešto drugo. Tamara je
rekla da će ručati odreske od jučer. Stan je mirisao po hrani i tamjanu.
Čule su se riječi Neline molitve.
Čovjek ne bi očekivao od seksipilne žene poput Tamare da bude
odlična kuharica, još k tome da priprema tradicionalna jela. I tu bi
naravno svatko pogriješio. Tamara je znala pripremati sve panonsko-
slavonske delicije. Nabavljala je najbolju svinjetinu i slaninu, rezala ih na
kockice, dodavala ljutu i slatku papriku, sok od češnjaka i radila
fenomenalan kulen. Punila je svinjski želudac mesnim nadjevom uz
dodatak začina i krvi, i tako pripremala čudesnu tlačenicu koju bi ostavila
da se dimi i suši nekoliko mjeseci. U stanu je uvijek imala sušenu slaninu
i čvarke koje je dodavala u variva, pekla ih s jajima, stavljala u umake i
pogačice. Pripremala je odličan čobanac. Bila je vrsna kuharica ribljih jela
od soma, smuđa, šarana i štuke. Radila je bogovsku sarmu, domaće
rezance, kolače od dizanog tijesta, orahnjače, makovnjače, sirnice,
četvrtaste paprenjake ukrašene biljnim i životinjskim motivima. (Nela je
nedavno nabavila drvene kalupe sa sakralnim motivima, Isus,
Bogorodica s Djetetom, pastiri...). Nabavljala je najbolju šljivovicu i
prepečenicu koju je za Božić pripremala pomiješanu s medom.
— Jesi li gladan? — upita.
— Jesam — uzvrati Ernest.
— Onda sjedni i jedi.
Ž vakao je komad mesa kad ga Tamara upita kako je poznati
ekonomist.
— Tko? — Ernest se zbuni umočivši kruh u umak.
— Tvoj ujak.
— Aha. Dobro je.
— Kako si rekao da se zove?
— Kolarek.
— Kolarek?
— Bruno Kolarek.
— A što mu je zapravo bilo? — upita ona i pripali cigaretu.
 — Slijepo crijevo — izvali Ernest.
— Slijepo crijevo? A odakle je taj Kolarek?
— Kako misliš odakle?
— Je li iz Zagreba? Odakle je? — ponovi ona i ispuhne dim.
— Iz Bjelovara.
— Kako je došao do Zagreba?
— Autoputom.
— Sam je vozio?
— Ne! Š to ti pada na pamet! Patio je od strašnih bolova. Bio je
zgrčen kao boksačka rukavica — Ernest se tobože zapanji.
— Znači netko ga je dovezao? Tko? — upita Tamara.
— Slavica — odgovori Ernest.
— A tko je Slavica? Ž ena?
— Ne. Kći. Ž ena mu je umrla prije nekoliko godina — Ernest
nastavi izmišljati i plesti se u sve dublju laž.
— Aha — Tamara kimne, ispuhne dim i reče: — Uzmi još. Ima
dovoljno. Najedi se.
Ernest zahvali i ponada se da je oluja s pitanjima prošla. Ali ne,
kulminacija je tek slijedila.
— A zašto si ti morao biti prisutan u bolnici?
— Kako misliš zašto? Pa to mi je ujak! Igrao se sa mnom dok sam
bio klinac. Pravio mi je papirnate čamčiće i puštao ih u kadi.
— U kadi u Bjelovaru?
— Kakvom vražjem Bjelovaru?! U Zagrebu.
— Nisi li maloprije rekao da je stigao iz Bjelovara?
— Da, tamo su odselili kad je otišao u penziju. Njegova je žena bila
iz Bjelovara. Imala je ondje zemlju i izgradili su si lijepu kućicu.
— Nikada ga prije nisi spomenuo — primijeti Tamara namatajući
pramen kose na kažiprst.
— To ne znači da ne postoji, nije li tako? — uzvrati Ernest.
— Ne znam. Možda postoji, a možda ne — odgovori ona.
— Kako to misliš?
 BALKANDOWNLOAD

— Meni se čini da si morao hitno u Zagreb zbog Elene ili neke treće
ženske. Najvjerojatnije imaš još jednu ili više ljubavnica koje moraš
opsluživati, i svima lažeš da su jedine i da ih voliš, kao što lažeš mene.
— Zašto ne legneš kad si umorna? Vidiš da govoriš gluposti.
— Ne bih rekla.
— Ne znam zašto si sa mnom ako mi ne vjeruješ. To nema nikakvog
smisla — reče Ernest.
— Ne glumi — presiječe ga Tamara. — Znaš da ljubav nema
nikakvog smisla, zašto bih ga onda ja tražila? Ja sam obična frizerka, ne
bavim se filozofijom ni znanošću, već preljevima i ispucalom kosom.
Ernest ne reče ništa. Nastupi kratka šutnja, a onda Tamara krene
izravno:
— Priznaj da si ševio neku žensku. Hajde, budi muškarac!
— Ovo stvarno nema smisla — uzvrati on i odgurne tanjur od sebe.
— Naravno da nema. Odgovori mi na pitanje, jesi li ševio neku
žensku?
Ernest nije odgovorio već je protestno šutio.
— Šutiš, znači priznaješ. Nadam se da si koristio kondom i da nije
riječ o nekoj kurvici punoj bakterija. Ne bih htjela pokupiti klamidiju ili
triper.
— Ti stvarno ne znaš kad je dosta — ljuto će on.
Uto je u kuhinju ušla Nela. Bila je u oblaku dima, u ustima je imala
cigaretu. Kimnula je prema Ernestu umjesto pozdrava.
— Zašto se svađate? — upita.
— Gotova si s molitvama? — uzvrati Tamara protupitanjem.
— Ne. Ja stalno molim jer sam tako stalno u društvu s najljepšim
zaručnikom — odgovori Nela i reče:
— Trebali biste se suzdržavati od svađe barem dok jedete. To je
strašan grijeh.
— Lako tebi pričati kad imaš najljepšeg zaručnika, a ja ovu
protuhu! Misli da je strašno pametan jer je završio fakultet, a da sam ja
strašno glupa jer sam obična frizerka. Misli da mi može prodavati maglu
kako god hoće. Je li tako, srce? — Tamara će sarkastično i pogleda
Ernesta koji je ispio veliki gutljaj piva. Treba li mu ovaj teatar, upita se.
Zašto je ovdje? Zbog neodoljivog tijela jedne frizerke? I ta devastirana
luđakinja od njezine

80
 BALKANDOWNLOAD

sestre?! Š to mu sve to treba u njegovu ionako potpuno nesređenom

životu? Čemu taj mazohizam?!
Zašto sve ne prekine i kaže istinu? U međuvremenu je ponovno
privukao tanjur i nastavio jesti. Rezao je sočan lovački odrezak koji se
topio u ustima.
— Ako stvarno misliš da sam takav gad, onda je možda najbolje da...
— Ernest započne, ali ga Tamara prekine:
— Uzmi rezance.
Napravila je široke rezance koji su se savršeno stapali s umakom na
bazi luka i vina. Tek kad je uzeo treći odrezak i tanjur ponovno napunio
rezancima, shvatio je da ga Tamara i Nela šutke promatraju. Njegov
nezasitni apetit sigurno će Tamari potvrditi da je čitavu noć proveo s
nekom pohotnom ljubavnicom koja mu je isisala posljednji atom životne
energije. Ali nije mario. Ionako se sve oko njega urušava i samo je pitanje
dana kad će dobri ravnatelj izgubiti živce i dati mu otkaz. Ako završi na
ulici, on nema nikakva znanja i vještine da preživi u toj tržišnoj džungli
gdje je svatko svakome vuk. Drugi ljudi konobare, rade na gradilištima,
postavljaju keramičke pločice, voze taksi, a on nije sposoban ni za što
osim da prepisuje tuđe misli i slaže od njih one sentimentalne govorničke
nakaze. Pa kako drukčije da završi čovjek koji nema svojih misli, nego
kao on, u raspadu!
Poslije odrezaka Tamara je poslužila desert. Slavonske kocke od
biskvita i mljevenih oraha. Hoće li nakon svega tog žderanja moći raditi
na govoru za Brčko Distrikt? Naravno da neće. Nije životinja. Tko bi u
ovakvim životnim uvjetima mogao napraviti nešto kreativno? Eto, on čak
neće biti u stanju ni prepisati nešto od Mandele ili Kemala Montena. Bio
je pun kao bačva. Nela je rekla:
— Prija ti slavonska kuhinja. Bog nas je obdario rodnom zemljom i
stokom. Na tome mu trebamo zahvaliti.
— Na čemu da mu zahvale Afrikanci? Na eboli? — odvrati Ernest.
— Ne budi zajedljiv prema njoj. Nela je mučenica — reče Tamara
odrješito.
— Mučenicama odrubljuju glave, režu grudi, bacaju ih u vatru, ili ih
ubijaju naoružani pljačkaši. Meni su ubili dušu — nadoveže se Nela
pućkajući cigaretu.

81
 Dok su sestre pospremale kuhinju i punile perilicu suđa, Ernest se
povukao u sobu. U krošnje se uvuklo lijeno, dugačko poslijepodne koje je
uspavalo gradske ptice. Grad je utihnuo, a Ernest pomisli kako bi
najradije ostatak života proveo u kakvom samostanu, s ugodnom ćelijom
u kojoj bi mogao čitati i pisati, i povremeno ugodno razgovarati s kakvom
časnom sestrom s kojom bi ostvario platonsku privrženost lišenu
seksualne žudnje. Taj bi ga odnos s predivnom, čednom ženom doveo baš
kao u Simpoziju do konačne spoznaje ljepote i životne mudrosti.
Bilo je nepodnošljivo vruće. Tamara nije imala klimu u stanu. Ležao
je na krevetu, ispod uzavrele betonske deke. Nema ničeg dobrog u
seksualnoj privlačnosti, zaključi. Zbog nje sada ležim i pirjam se u ovoj
peki od kiča s crvenim makovima, porculanskim Ivanom Pavlom Drugim
i fotografijom L’oret de Mara u okviru od školjkica. Moj je ljubavni život
besmislen, zaključi. Š to bi značilo da imam još jednu ljubavnicu? Ili dvije?
Ili tri? Ništa. Samo bih trošio više državnog novca na benzin. I tada
pomisli kako je on antikafkijanski antijunak, dok kod Kafke država guši i
ubija pojedinca, njega izdašno financira i plaća mu njegove jebaluke.
Potom pomisli kako Svetlana ima posebno mjesto u njegovu ljubavnom
triptihu. Dovraga, ona mu je žena! Supruga! Postoji neka zabilježba o
tome, neki dokument, neki pisani trag... postoji njihov sin! Aleksandar!
Kako bi bilo lijepo u životu imati samo jednu ženu... jednu jedinu... s tom
je mišlju zaspao, onako prežderan s usijanom betonskom dekom iznad
glave.
Probudio se navečer kad je grad ponovno oživio. Dopirali su do
njega glasovi s ulice, negdje je svirala glazba, a on je čuo Tamaru kako
razgovara na mobitel. Pomisli da je nazvala bolnicu i da se raspituje o
tome je li jučer primljen neki Bruno Kolarek s upalom slijepog crijeva. To
bi značio konačan kraj njegovim lažima. Bio bi uhvaćen u mišolovku koju
je sam postavio. No Tamara nije tako razmišljala. Ušla je u sobu.
— Razgovarala sam s Dunjom — reče.
Dunjom? Kojom Dunjom, pomisli Ernest i brzo prevrti film u glavi
postoji li nekakva Dunja u njegovu životu. No nije htio pokazati svoju
uznemirenost. Nastojao je djelovati mirno.
— Da? I? — upita nehajno.
— Krivo su joj postavili dijagnozu. Ništa ozbiljno. Obična viroza s
proljevom.
— Ajde — Ernest odahne shvativši da je riječ o Tamarinoj kolegici
iz frizerskog salona.
 — To znači da možemo ići na Lošinj — reče Tamara.
— Ali sad sam već otkazao godišnji. Ne mogu ga samo tako
ponovno uzeti. Shvaćaš?
— Ne želiš ići sa mnom na more. Je li tako? — upita ona.
— Ne bulazni.
— Ti si gad! Ti si još veći gad od onog prokletog Ludwiga Š losera!
On je bolestan. Teški ovisnik o kocki. On je imao razloga lagati. Ali ti! Ti
nisi kockar! Zašto ti lažeš? Zašto? Ti si patološki lažov! Ti si bolesniji od
Ludwiga Š losera! Bolesniji!
— Smiri se — reče Ernest.
— Nemoj mi govoriti da se smirim, gade! Kod koga si jučer bio?
Koju si kučku ševio? Reci! Ne bi me čudilo da je iz Osijeka. To bi bilo u
tvom stilu. Hajde, budi jednom u životu iskren! Priznaj! — Tamara je
siktala i palila novu cigaretu.
— Svetlana je uskrsnula. Bio sam s njom. Nosila je izlizane traperice.
— Misliš da je smiješno? To je izopačeno, a ne smiješno. Tebi ništa
nije sveto, ni mrtvaci! Ni vlastita mrtva žena! Pa kakvo si ti čudovište,
čovječe?! Nije čudo da me ne želiš odvesti na more — reče Tamara i
duboko povuče dim iz cigarete.
— Samo kažem.
— Prestani! — odreže ona. — Sama ću otići na more. Sama samcata
i ševit ću se svake noći s drugim muškarcem. Svaku ću noć odvesti
sasvim nepoznatog tipa u krevet i prvo ću mu pušiti, a onda ću mu dati
da me izjebe u sve otvore. Eto ti Lošinja! Ha? Š to kažeš?
— Kažem da si umorna. Najbolje će biti da legneš i pokušaš zaspati
— odgovori Ernest.
— Goni se! — drekne ona i naprasno izađe iz sobe ostavljajući za
sobom plavičast oblačić dima koji je lebdio iznad kreveta poput
prozračnog baldahina izrađenog od najfinije svile.
Znanost i tehnika su toliko uznapredovale. Čovjek je bio na
Mjesecu, izumljen je PC, presuđuju se organi, srca, jetre i bubrezi,
izumljene su kontracepcijske tablete, otkriveni su kvarkovi, ledene
planine na Plutonu... Je li moguće da sva ta znanja nisu dovoljna da mu
pomognu u rješavanju tako banalnog problema kao što je ljubavni
četverokut? Postoji li ljubav uopće? Možda je u tome problem. Kako
riješiti problem koji ne postoji?
 Nakon nekoliko minuta Tamara se vratila u sobu s punom čašom
T’ge za jug. U drugoj je ruci držala cigaretu.
— Imam rješenje — reče i srkne vino. Ernest nije ništa uzvratio.
Čekao je da čuje nastavak.
— Ne možeš dobiti godišnji, je li tako? — upita ona, a Ernest
potvrdno kimne. — U redu, onda ćeš otići na bolovanje.

III.

Zajedno smo rasli grade, ja i ti isto, plavo nebo poklonilo nam stih
ispod Trebevića sanjali smo sne ko će brže rasti ko će ljepši biti... Ernest je
iskoristio riječi iz Kemine pjesme Sarajevo, ljubavi moja za ravnateljev
govor u Brčko Distriktu. Nasreću, ravnatelj je bio posve zaokupljen
najnovijom aferom s učiteljicom hrvatskog jezika iz osnovne škole koju
pohađaju njegova djeca. Ipak su sve one darovane Čiča Tomine kolibe i
Galebi Jonathana Livingstona urodili plodom. Učiteljica je bila ostarjela
posthipijevka kojoj su dojadili muškarci bez prebijene pare. Shvatila je da
izlasci u skupe restorane mogu biti vrlo ugodni i zabavni, kao što je
shvatila i da muškarci koji su preživjeli infarkt mogu jednako, ako ne i
bolje, jebati od njezinih dotadašnjih vegetarijanca i uživatelja marihuane.
U svakom slučaju, ravnatelj je bio u pozitivnoj fazi. Iskreno se razveselio
kad je vidio Ernesta i dao mu do znanja da uživa njegovo povjerenje i da
će mu uvijek davati podršku.
Pred Ernestom je bio vikend koji je planirao provesti s Elenom. No
neki ga je vrag kopkao i nije mu dao mira. Htio je čuti Svetlanu. Izašao je
iz ureda i stajao na pločniku uz Mesničku. Pritisnuo je tipku na mobitelu
i nakon nekoliko trenutaka začuo poznati glas:
— Halo. Svetlana ovde.
— Ja sam — javi se on nesigurno.
— Tko ja?
— Pa ja... Ernest.
— Oh, ti si! Oprosti nisam ti prepoznala glas.
— Gdje si?
— U Zagrebu. Kod prijatelja. Vidiš, ima nas posvuda — reče
Svetlana i nasmije se.
 — Š to radiš?
— Upravo sam doručkovala i sad čitam Slavenku Drakulić.
ona. — Lijepo.
— Pa i ne baš. Piše o ratnim zločincima.
— Htio bih se naći s tobom — prekine je Ernest.
— Zašto? Da prigovaraš i nabijaš mi na nos grižnju savesti? — upita

— Ne.
— Nego?
— Ž elim te vidjeti — uzvrati on.
— Š ta nemaš moju sliku u novčaniku? — reče ona i nasmije se.
— Svetlana, moramo se naći.
— Je li? A kada?
— Sada — odgovori on.
— Hja, ako je tako, svrati do mene. Prijatelj je izašao, sama sam. Neće
nam nitko smetati. Moći ćeš da mi na miru kažeš što te muči.
Ernest je odmah krenuo prema adresi koju mu je dala, neboder u
Marjanovićevu prilazu u Utrinama. Jurio je. Htio je stići što prije. Ne smije
se dugo zadržati. Svakako mora poslijepodne provesti s Elenom.
Namjerno ili slučajno, Svetlana ga je dočekala u laganom ogrtaču s
izvezenim japanskim slovima i pticom koja drži grančicu u kljunu. Ernest
je tek sada zapazio na njoj prve znakove starenja, ponajviše u očima u
kojima se vidio premor, nije više bilo onog revolucionarnog ognja koji joj
je oduvijek plamtio iz očiju, ognja koji je mogao svakoga sažeći. Vatra je
bila ugašena. Ostao je samo dim i miris proživljene mladosti i
promašenog braka.
— Uđi, Nebojša je izašao.
Nije pitao tko je Nebojša. Nije važno. Neki njezin prijatelj.
— Znam da će zvučati neverovatno, ali drago mi je da si se javio.
Najčešće te želim zadaviti, ali istovremeno si mi i nekako drag. Uostalom,
veže nas mnogo stvari, nije li tako?
— Tako je — potvrdi on.
Svetlana ga je povela u dnevni boravak gdje se smjestio na
zlatnožuti dvosjed, a onda je ona na malom pladnju donijela kavu u
bijeloj džezvi i
nekoliko Speculas keksa na tanjuriću s plavim obrubom. Ernest nije znao
kuda bi s rukama, pa je odmah dohvatio keks i počeo ga grickati. Zapne
mu za oko Ćosićev roman Doktor Krleža i dugačak niz Sarajevskih sveski na
starim, drvenim policama koje su se pružale čitavom dužinom jednog
zida.
Svetlana je sjela u naslonjač nasuprot dvosjeda. Povila je noge
ispod sebe poput nekadašnje studentice zaljubljene u djelo Danila Kiša.
— I? Š ta je toliko hitno da si me morao videti? — upita ona
srknuvši vrelu kavu.
— Ništa — odgovori on mljackajući keks.
— Ništa? Hteo si sa mnom da se hitno nađeš zbog ničega? — reče
ona.
— Tako je.
— Ne razumem.
— Morao sam te vidjeti — prizna Ernest.
— Zašto?
— Ne znam.
— Umisliću da sam ti još privlačna — reče ona i koketno se nasmije.
— Pa jesi — tiho promrsi Ernest.
— Ajde ne bulazni! Znaš da uopšte ne mogu da zamislim da smo
nekada bili zajedno! Ne mogu da verujem da smo se ševili, majke mi!
Izgleda mi totalno nezamislivo. Primetila sam da zaboravljam
pojedinosti, kao da je sve ono šta smo imali zahvatio neki Alzheimer.
— Ja pamtim sve.
— Zašto to govoriš? Naravno da ne pamtiš. Samo oćeš da ispadneš
pozitivac, a ja sam kao i obično kučka koja se ničega ne seća.
— Ja mislim da se i ti sjećaš...
— Je li? Sad ti znaš čega se je sećam, a čega se ne sećam. Ti si kao
moj osobni Frojd. I šta ćeš još da mi kažeš? Da sam zaljubljena u tebe i da
sam se zbog toga jutros posekla dok sam otvarala konzervu ananasa. —
Svetlana podigne prst s flasterom.
— Znam da me ne voliš i da me nikada nisi voljela kao što sam ja
volio tebe — uzvrati on.
— Ajde bre da promenimo ploču. Reci ti meni, voli li tebe ova s
kojom sada živiš? — upita ona i sagne se da dohvati keks s tanjurića.
 — Ne znam. Valjda. Ali nisam došao da razgovaramo o njoj, već o
nama.
— O nama? Ne razumem. Mi još postojimo samo kao matičarska
pogreška, zar ne? — reče ona i zategne svoj ogrtač s izvezenom pticom.
— Svetlana, imam osjećaj da me ti najbolje poznaješ. Trebam te.
Sve se oko mene urušava.
— Pa naravno da se urušava.
— Kako to misliš?
— Sećam se da si me privukao zato šta si bio kreativan. A onda si
odbacio svoj talent i prihvatio život činovnika. Ž ao mi te, iskreno mi te
žao. Ništa se oko tebe ne urušava, već si se ti urušio, shvataš? Ubio si se,
bre, državnom platom i karticama. I kad to shvatiš, možda se opet vratiš
među žive.
— Da sam uistinu bio kreativan, nešto bih stvorio — Ernest se
usprotivi. — Pogrešno si me procijenila. Eto, i ti ponekad griješiš. Pisanje
govora za ravnatelja moja je realnost.
— Kako oćeš. Tvoj život, ja nemam ništa s time. Možda bi te dete
nateralo da se pomakneš s mrtve tačke. Zašto nemate decu ti i ta tvoja?
— Zaboravljaš da ja imam dijete i da me upravo pitanje djeteta
dovelo do mrtve točke — naljuti se on. — Možda se moj život ne bi
raspao da nije bilo tragedije kod Zaječara.
— Rekao si da nećeš da me optužuješ, nije li tako? — podsjeti ga ona.
— A što je s tobom? Imaš li ti dijete s nekim drugim? — upita Ernest.
— Ja? — iznenadi se Svetlana. — Izgledam li tako? Kao majka?
— Pa jesi majka, barem Aleksandru.
— Jeste. I to je dovoljno. Nemam više dece, Erneste, i neću ih više
nikada imati, to ti garantujem. Ne pada mi na pamet. Nisam ja za to, ali
ne brini, Aleksandru ništa ne fali, ni ptičjeg mleka. Uostalom, ja smatram
da je na svetu ionako previše ljudi. Sedam milijardi, čoveče?! Pa znaš li ti
koliko je to? Vreme je da se stane, da ljudi prestanu da se pare kao zečevi.
Kad bi bilo manje ljudi, na svetu bi bilo mnogo lepše živeti. Zamisli,
koliko bi manje bilo sirotinje i gladi... ne bi bilo toliko nasilja i nestali bi
svi problemi koji proizlaze iz ove napučenosti našeg planeta.
Ernest nije ništa rekao. Svetlana nastavi:
— Ali ljudi to ne shvataju. Oni daju Nobelove nagrade onima koji
brinu o sirotinji, kao da je to neka vrednost. Idi, molim te! Prava je
vrednost ukinuti siromaštvo, a prvi korak prema tome jest apsolutna
kontrola rađanja. U antibebi piluli je zametak boljeg sveta. A šta radi
moralan svet? Dodeljuje Nobela onoj ugruvanoj veštici Majki Terezi koja
hoda globusom u spavaćici i pomaže beskućnike. Idi dovraga, i ti i
beskućnici! Je li to treba ovom svetu? Beskućnici, sirotišta i obijači
kontejnera? Je li na to spala ljudska rasa?! Na otpad i secikese? Dokle god
postoje glupače poput te veštice i dokle god takve spodobe uživaju
moralnu podršku takozvane intelektualne elite, naš će modrozeleni
planet srljati u katastrofu. Pa ta siročad koja šeće bosonoga naoružana
noževima i pištoljima, pa oni će se bre razmnožiti ko peronospora i šta će
da se desi? Desit će se čitave rase agresivne sirotinje koja će biti spremna
da te likvidira za šaku kikirikija! Pogledaj sve te dečje bande po Latinskoj
Americi i Africi! Eto ti Nobela i keve Tereze! Je li to svet u kome želiš da
živi Aleksandar? Svet favela?!
— Š to ćemo s našim brakom? — upita Ernest ne obazirući se na
njezinu tiradu.
— Ajde bre, opusti se! Kakav brak?! Rekla sam ti, to je mrtvo slovo
na papiru. Š ta te tu brine?
— Pravni aspekt. Š to s time?
— Eto ti činovnika! Zaboravi. Šta se mene tiče slobodan si ko ptica i
možeš da ševiš koga oćeš. A birokraciju pusti na miru. Koga briga jesam
li živa ili mrtva? Valjda je to moja privatna stvar — reče ona i stegne
pojas na svom kimonu.
— Mislim da nije — otpovrne Ernest.
— Ajde pustimo to. Radije mi pričaj o svojoj novoj ženski. Kakva je?
— Mila. Draga. Fina. Tiha. Njež na.
— Jesi li siguran da stvarno postoji? Da je nisi izmaštao, a da u
stvari živiš sam medu zidovima svog praznoga stana? — upita Svetlana i
vragoljasto se nasmije.
— Siguran sam.
— Je li lepa?
— Je.
— Zvuči savršeno — zaključi ona.
— Tako je.
— Ali? — upita Svetlana i podigne obrvu očekujući nastavak.
— Kako znaš da postoji neki ali — uzvrati Ernest.
 — Zato šta postoji, jesam li u pravu?
— Ima još jedna žena u mom životu — on prizna.
— Vidiš! — klikne Svetlana radosno. — Znala sam da ima još nešto
što se valja ispod savršene površine, uvek se negde valja neki ciklon... No
ajde, istresi!
— Š to?
— Kakva je ta druga žena? Ko je ona? Kako se zove?
— Tamara. Ž ivi u Osijeku.
— I koji je problem s njom?
— Udana je.
— Ideš braco! Sve lepše od lepšeg! A mene optužuješ da živim
previše slobodno?! Ha, ha, ha! Ja sam anarhistkinja! Ha, ha, ha! —
Svetlana se iskreno nasmije. — Kakve li malograđanske kaljuže u kojoj
ljubav cveta na sve strane! Ha, ha, ha! Jesi li bre siguran da nema još koja
žena u tvom životu?
— Ona se želi rastati, ali muž je ucjenjuje. Ž eli se dočepati njezinog
stana — pojasni Ernest.
— Baš si se uvalio među lepi šljam! Svaka čast!
— Znam da je sve skupa komplicirano, ali ne mogu si pomoči.
Ovisan sam o njoj.
— A šta radi u svom ž ivotu?
— Frizure — odgovori Ernest.
— Oho! Lepo napreduješ! Najpre ja, pa onda učiteljica, i sada
frizerka — reče ironično Svetlana i doda: — Iduća žena u tvom životu
verovatno će da bude neka šoferka.
Ernest je šutio, pa Svetlana nastavi sa zaključcima:
— Znači ne razgovarate mnogo. Sve se svodi na ševu, je l’ tako? Ti
si klasičan primer čoveka sa seksualnim poremećajem. Takvi ljudi
smatraju da je seks najvažniji u životu i zbog njega se uvaljuju u
probleme. Oni naravno to negiraju. Isto kao i ti. Navodno se na taj način
rešavate stresa. Ali to kod tebe ne važi. Kakvog se ti stresa rešavaš, majke
ti? Državni činovnik s masnom platom i svim povlasticama? Čovek koji
ne može da izgubi posao ni da pljune šefu u lice? Gde je tu stres, keve ti?!
Ne možeš da ga pronađeš ni ultrazvukom.
 BALKANDOWNLOAD

— Svuda je — odgovori on i stane nabrajati: — Ž ena s kojom živim,

ljubavnica, mrtva supruga koja uskrsne, oteti sin, sklepotine od govora,
rokovi, pritisci medija... vlade koje se stalno smjenjuju... podcjenjuješ me.
— Ajde ne cvili! Radije reci kako uspevaš da vodiš život na dva
koloseka. Čisto tehnički me zanima.
— Naporno je. Umoran sam od svega. Htio bih se skrasiti — reče
Ernest.
— Pa onda se skrasi s tom frizerkom. Š ta čekaš?
— A njezin muž?
— Idi molim te! Kakve su to gluposti?! Jesi li ti siguran da ona
stvarno ima muža? — upita Svetlana.
— Jesam. Nekakav lažni paleontolog. Mutan tip. Kockar, i tko zna
što još — odgovori on.
— Uveren si da joj je stalo do tebe?
— Da.
— Po čemu?
— Svetlana, ona pršti od strasti. Nikada prije nisam upoznao takav
uragan — reče Ernest i onda shvati da govori pred bivšom suprugom i da
to možda nisu bile riječi koje je htjela čuti— Oprosti...
— Š ta ti je bre? Š ta se izvinjavaš? Strast je suma partnera. Od mene
si dobio onoliko koliko si me palio. Shvataš? Kao u zakonu o spojenim
sudovima. Očito tu frizerku pališ mnogo više, ili je nimfomanka —
uzvrati Svetlana i doda: — Iskreno, mislim ovo drugo.
— Hvala ti. Uvijek znaš pronaći prave riječi.
— A šta si ti umislio s tim pivskim trbuhom i proređenom kosom?
Da si neki laver? Bred Pit? Čoveče, pa takvih trbonja ima na svakom
ćošku, razumeš? Treba da se pitaš, zašto je ona s tobom? Možda te želi
iskoristi da se reši svog supruga. Ako, naravno, taj uopšte postoji!
— Zvučat će ti nevjerojatno, ali nekim se ženama trbonja s
prorijeđenom kosom može sviđati — reče Ernest.
— Ja ti kao žena mogu reći da je to nemoguće — poklopi ona pa se
korigira: — Osim ako nisi holivudska zvezda ili ako nemaš svoju
polikliniku za estetsku hirurgiju.
— A ja ti kao muškarac mogu reći da je to itekako moguće — Ernest
ne popusti.

90
 BALKANDOWNLOAD

— Pa ko tebe pita, bre?! Šta si ti umišljaš? Ja ti kažem da sve te

bednice koje legnu s tobom to čine zbog tvog stana, službenog Passata, a
ne zbog tebe. Ti si u celoj toj priči zapravo samo jedan masni višak, kao
kožica na piletu koju pametan čovek ne jede, već pljucne.
— Stvarno pretjeruješ. Ovaj razgovora više ni na što ne sliči, i nema
smisla! — naljuti se Ernest.
— Gledaj ga! Kako se nadurio! Petliću, ajde smiri se i kaži svojoj
bivšoj, sadašnjoj, večnoj supruzi, jesi li rekao toj svojoj strasnoj frizerki
da sam se vratila?
— Ne.
— Ma kako to? — Svetlana je promijenila boju glasa i počela tepati
kao da razgovara s malim djetetom. Prišla je Ernestu i počela ga gladiti
po kosi, kako majke glade djecu. — Pa šta si joj rekao kad si se zbog mene
iskrao iz njezinih nožica i odjurio u Rovinj?
— Da je ujaku pozlilo.
— Ali ti nemaš ujaka! — smete se Svetlana.
— E, pa sada ga imam.
— Ha, ha, ha! — Svetlana prasne u smijeh. — Čoveče, gde samo
nalaziš te praznoglavke koje veruju u tvoje petparačke laži. Majke mi, ti si
genij! Samo šteta da si genij u oblasti laži i prevara.
— Je li? Tko mi to kaže? Pa ti bi mogla u Lepoglavi podučavati
kriminalce kako se otimaju djeca i prave lažni dokumenti. Ti si balkanska
Bonnie Parker! — ljuto će on.
— Laskaš mi, dragi. Ja nisam tako slavna kao Bonnie i nemam toliko
uspeha.
— Zašto naš svaki susret i svaki razgovor mora završiti u svađi? —
upita Ernest i prođe rukom kroz kosu.
— Ne znam. Valjda nam se ne slažu horoskopski podznaci —
uzvrati ona.
— Znaš, koliko god pljuješ po meni i usprkos svemu tome ti si još
uvijek moja žena. I zauvijek najpametnija.
— Samo to?
— Kako to misliš? Nije li to dovoljno?
— Jeste za poljubac. Ajde dođi!

91
 Ernest ju je pogledao, a kad se uvjerio da nije u pitanju nikakva
smicalica prišao joj je. Ona ga je uhvatila za kragne i navukla na svoje
sočne usne.

IV.

Bio je drugi kolovoza. Na taj je dan 1944. godine u manastiru Sveti

Prohor Pčinjski (danas na teritoriju Srbije) održano Antifašističko vijeće za
narodno oslobođenje Makedonije na kojemu su postavljeni temelji
suvremene makedonske države. I na taj dan, davne 1903. godine zbio se
najveći događaj u povijesti Makedonije — Ilinden. Ustanak protiv
Otomanskog Carstva. Tim je povodom danas, u čast Dana makedonske
republike, Elena pripremila svečanu večeru. Ona nije gajila jake
nacionalne osjećaje, ali je zbog svog dobrog oca Ljupčeta Apostolovskog,
člana inicijativnog odbora za osnivanje Makedonske pravoslavne
crkvene općine posvećene Velikomučenici sv. Zlati Meglenskoj koju su
Turci isjekli na male komade, osjećala gotovo pa obavezu da pokaže
štovanje prema zemlji iz koje su prije sto dvadeset godina došli njezini
preci. Pripremila je šopsku salatu (sve od organskog povrća iz trgovine
zdrave hrane), za glavno jelo ohridsku pastrvu (pastrva nažalost nije bila
iz Ohridskog jezera, ali neki ustupci se nisu mogli izbjeći) i za desert
tulumbe, inače vrlo slatki desert koji je Elena ublažila i koristila smeđi
šećer kupljen također u trgovini sa zdravom hranom. Kupila je i butelju
makedonskog rizlinga, živahnog vina s obiljem aroma, cvijeta bagrema i
agruma.
Ernest se nije mogao opustiti. Govorio je o nacionalnim mitovima,
da su sve to izmišljotine, i da su svi više manje isti, baš kao što svaki
dvorac prati legenda o zazidanoj ljubavnici. Narodi su zazidani u legende,
tako je lupetao, a Elena se mrštila i nije joj bilo jasno čemu to
filozofiranje. Pa barem je ona od glave do pete kozmopolit! Sve što je
htjela, jest da provedu ugodnu večer koja se eto poklapa s Danom
republike u Makedoniji. Kad si
sam, kad je sve tužno ti se sjeti nje, Makedonija ti pruža ljubav i sne... Pustila je
Dadu Topića i njegov balkanski evergrin, ne zbog sebe, već zbog Ernesta.
Zna da voli tu pjesmu. Ali nešto večeras nije u redu. Nešto ga muči.
Drukčiji je. Nešto se dogodilo. Samo je promrmljao da mora pisati za
ravnatelja. Nekada joj je znao čitati govore i pri tome su se odlično
zabavljali jer ih je on sam odlično ismijavao. Već se neko vrijeme to nije
dogodilo. Nekada se znao razbacivati zrncima mudrosti i izrekama
poznatih filozofa, književnika, znanstvenika, umjetnika, političara...
zabavljao ju je, ali ništa više od toga. Zrnca mudrosti postala su dio
njegove skrivene strane, nečega što nije htio pokazivati ni dijeliti, barem
ne s njom.
Jesu li u pitanju problemi na poslu ili neka druga žena, pitala se
Elena. Ona ga je smatrala zgodnim, pametnim i duhovitim, s aurom
melankolije zbog koje je bio privlačan mnogim ženama. A nesretnih žena
ima koliko hoćeš, daleko više nego sretnih. Kad pogleda svoje prijateljice
i poznanice, čini joj se da je svaka druga nesretna i želi promjene, i to
trenutačne. Sve su one u kroničnoj potrazi za instant srećom. Ne bi li se
neka takva odmah uhvatila Ernesta? Ernest je drag, pametan i plemenit
muškarac. Džentlmen. On je dobitak za svaku ženu.
Š ubić je bio nemiran, valjda zbog mirisa koji su mu škakljali
njuškicu. Elena ga je nagrađivala njegovim poslasticama. Uzela ga je k
sebi u krilo i mazila. Kupila mu je reflektirajuću podesivu ogrlicu od
samta sa zvoncem i sigurnosnim zatvaračem i spojnicom za adresu.
Imala je potrebu nešto mu pokloniti za Dan republike.
— Š to je bilo, dragi? Nešto te muči? — upita ona prelazeći svojim
tankim prstima po gustom Š ubićevu krznu.
— Ne. Sve je u redu — odgovori Ernest.
Očekivao je Tamarin poziv. Više nije znao koju od svojih žena voli.
Imao je potrebu da se neko vrijeme ne čuje ni sa jednom, da ode na neki
pusti otok gdje će s petkom loviti ribe i doživjeti trenutak prosvjetljenja
kada će mu se sve razbistriti u glavi i kad će napokon shvatiti što treba
učiniti. Jedini je problem u tome što ne vjeruje u takva robinzonska
sranja i duhovne katarze, a i da vjeruje ništa od toga jer ne može nikamo
otići.
Tamara Nađ možda nije Einstein, ali jednom će i ona shvatiti da se
nije šalio u vezi Svetlane i da se ona stvarno vratila. Shvatit će i to da on
nikada nije čvrsto odlučio da joj se preda. Istina je, ovisan je o njezinu
tijelu, obožava svaki pedalj tog predivnog hrama užitaka, ali kako bi
njihova veza dugoročno izgledala? Nikako. U to je siguran. Bože, pa ona
je histerična poput Freudove Ide Bauer. S njom je lijepo dok je čovjek
ludo zaljubljen, no čim se lava ohladi...
Osim toga, već se opekao sa Svetlanom. Tamara i ona su slične. Obje
su kolerične i poduzetne. Obje su talentirane ljubavnice. Obje su
prelijepe. Ipak, Tamara je mlađa sedam godina i budi u svim
muškarcima, bez obzira na vjeru, rasu, etničku pripadnost i društveni
položaj, životinjsku pohotu. Muškarci za njom sline na ulici, u kafiću, u
tramvaju, crkvi, na
stubištu, trgovini... Ernest vidi u njihovim pogledima spremnost da zbog
nje isti tren razruše bedeme svojih života, da ostave žene, djecu, roditelje,
posao, prijatelje... i krenu u samoubilački zagrljaj ove mađarske
bogomoljke. Samo kad bi zapucketala prstima... Dokle će tako izazovna
žena trpjeti njegova izmotavanja i njegov dvostruki, a sada i trostruki
život?
Ernest je stajao kod prozora i gledao poluprazne gradske ulice.
Ljudi su natrpali svoje prtljažnike i pohitali na more. U gradu su ostali
samo štićenici u staračkim domovima, vozači tramvaja i taksisti s
čačkalicama u zubima i šahovskim tablama na haubama.
— Napravila sam ti napitak od korijena odoljena, matičnjaka i
cvijeta hmelja — reče Elena, priđe mu sleđa i nježno mu stavi ruku na
rame.
— Zašto? — upita Ernest.
— Da se opustiš. Popij.
Elena je potom otišla pod mlaz biblijske kiše iz antibakterijske tuš
glave Eva, koja se slijevala niz njezino lice i kruškolike sisice. U higijeni
tijela koristila je samo prirodne preparate, koje je sama izradila. Poslije
kupanja namazala se bamija kremom s djevičanskim voskom.
Š ubić se udobno namjestio i preo u svom krevetiću s visokim
obrubom i ukrasnom zlatnom vrpcom uz zdjelicu. Ernest je izašao. Rekao
je da ide udahnuti malo zraka i prošetati.
Pitao se što radi Svetlana. Čita li Drakulićku ili je izišla u neki
restoran. Tko je uopće Nebojša u čijem stanu trenutačno boravi? Morao
bi zapravo hitno nazvati Tamaru, prije nego što napravi nešto
nepromišljeno. Čovjek s njom nikada ne može biti na miru. Nikada
dovoljno opreznosti. Jezgra nuklearne elektrane mora se hladiti.
Ali zašto je zabrinut? Možda je otišla s jednim iz one gomile
muškaraca koji sline nada njom, možda je popustila pred nekim
očajnikom spremnim na suicidalnu ševu? Možda je otišla s nekim tek
toliko, da mu napakosti? Bio je svjestan toga da Tamara Nađ nije dobra
duša poput Elene.
Nazvao ju je.
— Zašto zoveš? — upita ona. — Tvoja te frigidna učiteljica ne može
zadovoljiti?
— Nemoj, molim te — uzvrati on. — Znaš da bih najradije bio s
tobom.
 — Ha ha ha! Odakle da znam? — uzvrati ona. — Hja, pa ja i ne znam
jesi li s njom ili si se negdje zavukao i jebeš Brunu Kolareka!
— Kakvog vražjeg Kolareka? — drekne Ernest.
— To ja tebe pitam. Je li taj Bruno Kolarek tvoja nova ljubavnica?
Koliko ju dugo ševiš? Otkada?
— Slušaj, po stoti put, Bruno Kolarek je moj ujak koji je operirao
slijepo crijevo, nakon što je skoro umro od infekcije — odgovori Ernest.
— Ne laž eš?
— Ne.
— Oprosti — Tamara iznenada promijeni ton. — Strasno sam napeta
zbog svega... tebe, Nele, posla... mislim da ću se raspasti.
— Sve je u redu. Razumijem te.
— Ma vraga me razumiješ.
— Volio bih biti pored tebe.
— Pa što nisi?
— Bit ću uskoro — reče on, nakratko zašuti, pa upita: — Š to radiš?
— Gledam sapunicu, pijem i pušim. Š to misliš da radim?
— Nela nije s tobom?
— Ne. Izišla je. Svaki put kad sama iziđe, čekam da me nazovu i
kažu da su našli ženski leš u Dravi. Misliš da je lako živjeti s time?
Ernest ne kaže ništa.
— Oprosti — promrmlja ona — ti nisi za to kriv.
— Barem za nešto — nadoveže se Ernest.
— Veselim se Lošinju — reče ona i upita:
— Misliš da mogu Nelu ostaviti samu?
— Oh, da. Snaći će se. To je dobro za nju.
— To da je ostavim samu?
— Da. Mora se ponovno učiti samostalnosti.
— Vraga. Mogla bi se ugušiti plinom, ili se objesiti, ili skočiti kroz
prozor, ili popiti šaku lijekova...
— Pa sve to može napraviti i dok si ti na poslu.
— U pravu si — slož i se Tamara. — Ali ipak...
— Hoćeš da ostanemo u Osijeku?
 — Ne. Moram se maknuti odavde. Poludjet ću. Ž elim gledati u
more, borove, slušati cvrčke... jesti lignje s pomfritom i tartar umakom...
buditi se pored tebe... Nela misli da si ti jedan od muških gadova, jesi li?
— Nisam.
— Eto, to sam joj i ja rekla.
— Dobro si joj rekla.
— Mislim da ti najviše zamjera to što si ateist.
— Barem bi ona trebala znati da Bog ne postoji.
— Zašto?
— Pa zbog sranja koja su joj se dogodila.
— Ne znam, možda to nema veze s Bogom, već s muškarcem kojeg
odabereš. Kakve veze ima Bog s time što sam ja s tobom usprkos tome
što nikada ne znam govoriš li istinu ili lažeš?
— Vidiš! O tome ti govorim. Dobri Bog to ne bi dopustio.
— Nemam pojma. Ja se baš ne razumijem u to, ali se sjećam da smo
na vjeronauku učili kako nam je Bog dao slobodu, možda je u tome
greška.
— Nema slobode, sve je slučajnost — usprotivi se Ernest.

V.

Ernest je proveo nepotpunih tjedan dana s Elenom Apostolovskom

u Novom Vinodolskom. Taj je tjedan govorio da je njihova veza pri kraju.
Nije tu više bilo nikakva žara ni velikih planova. Podgrijana večera.
Vratili su se dan ranije zbog kiše. I tijekom puta su malo razgovarali.
Uglavnom se čuo Hrvatski radio Drugi program, stanje na cestama, Ivo
Karlović ispao u drugom kolu ATP turnira i slično. Njihova šutnja
govorila je više od tisuću riječi.
Dva dana kasnije Tamara je stigla u Zagreb „Slavonija Busom“, sjela
na taksi i odvela se do parkirališta sa zapadne strane Kockice gdje ju je
Ernest dočekao u Passatu. Prebacili su njezin kofer i krenuli prema
autoputu. Čim su prošli naplatne kućice Tamara je osjetila glad. Ponijela
je platnenu vreću punu hrane i pića. Napravila je sendviče s domaćim
kobasicama i kulenom, kiflice od sira i šunke, pitu od jabuke. Ernest joj
nije dopustio da puši u autu, pa su stali svakih dvadesetak minuta da
zapali.
 — Ti si dosadan čistunac — negodovala je.
Kad su stigli u hotel Tamara je izašla na balkon i zapalila. Gledala je
u more i borove, i rekla:
— Znaš, dok je bio rat i dok su nam padala granate po glavama,
ja sam stalno sanjala o tome da sam se rodila negdje u Istri ili na nekom
od ovih otoka, Cres, Lošinj, Rab. Bila sam zavidna na tome što im je iz
neba po glavama padala samo kiša.
Tamara je ponijela bocu domaće šljivovice, usput su kupili i
nekoliko butelja vina. Ernest je uživao u alkoholu i bio je svjestan toga da
je alkoholičar. No učinilo mu se da Tamara pije više od njega. Ona se
posve raspustila. Bjesomučno je pila rakiju i postajala sve nerazumnija.
Skočila je na krevet, s cigaretom koja joj je visjela s usana, neobuzdano
skakala, plesala i pjevala talijanske kancone Vino amaro, Ci Sara, L’taliano
... lasciate mi cantare... Ernest se uplašio da bi mogao pokucati na vrata
netko iz hotela i tražiti ih da se smire ili ih izbaciti. Sa svakim novim
gutljajem Tamara se pretvarala u sve veću kučku. Htjela je da ju Ernest
ševi u svim
mogućim pozama, svako malo halapljivo se spuštala prema njegovim
genitalijama, tražila je da je uzima sprijeda, straga, na nogama, u zraku,
bočno, slijeva, zdesna, vrtjela se oko osi pupka i zauzimala glasovitu pozu
69, dobacujući vulgarne poticaje koji su poput užarenih iglica podbadale
napaljeni Ernestov um. (Kritika napaljenog uma, Ernest pospremi u
memoriju natuknicu za svoju svaštaru.)
Sutradan je gorjela od želje da plove gliserom. On joj je udovoljio i
unajmio plovilo. Blistala je od radosti, a onda premorena zaspala na
pramcu. Gledao ju je i zaštitio ručnikom da ne izgori na suncu. Volio je tu
šašavu ženu. Kad je napunila trinaest, 28. kolovoza 1991., Osijek je već
bio u okruženju sa sjevera, juga i istoka. U dugotrajnom velikosrpskom
mrcvarenju i razaranju stradalo je više od tisuću ljudi. Kako je bilo dijeliti
procvale tinejdžerske godine s gradom punim krvi i gelera? Dijeliti svoju
propupalu ženskost s ratnom nemani koja će joj uskoro oduzeti oca?
Nekada su u ovom lošinjskom hotelu VIP gosti bili izbjeglice iz
Aljmaša, Dalja, Erduta, ljudi pobjegli iz razorenih kuća i uništenih života,
kojima je život bio sveden na plastičnu vrećicu s dokumentima.
Elena je bila godinu mlađa od Tamare. Imala je četrnaest kad je
započeo rat i bilo joj je mnogo bolje u Maksimiru nego Tamari u Osijeku.
A Svetlana? Ona je rođena 4. rujna 1971. Imala je dvadeset kad je
počeo rat, upisala je Studij južnoslavenskih književnosti i kretala se na
relaciji Zagreb — Beograd, putujući, naravno, preko Mađarske, kao sav
svijet čije je rodbine rat prepolovio kao dvije polutke jabuke. Ona je
vidjela i čula rat s obiju strana.
Ernest je pomislio na njih dvije. Gdje su ovaj tren? Š to rade? Elena
se vjerojatno mazi sa Šubićem ili uči španjolske fraze. A Svetlana? Hja,
tko bi mogao znati gdje je, s kime i što radi. Uvijek je bila nepredvidiva i
izvan svake kontrole. Vjerojatno vodi ljubav s nekom somalijskom
aktivisticom.
Nije si htio kvariti raspoloženje. Odagnao je misli na Svetlanu i
Elenu i prepustio se trenutačnom užitku u galebovima, suncu, vjetru i
prelijepim Tamarinim bedrima, ovdje u lošinjskom arhipelagu gdje se
isprepliću valovi Istre, Kvarnera i Dalmacije, gdje veselo pliva posljednje
sjevernojadransko jato dupina, nebom krstari bjeloglavi sup, a duboko u
moru gmiže najbolji škamp na svijetu.
Prije nego što su unajmili gliser, nabavili su mladu janjetinu i
kvarnerske škampe. Tamara je kupila domaću rakiju i tri litre vina sa
Suska. Htjela je probati sve domaće delicije, sve lokalno. Da kojim
slučajem na plodnim Unijama rade cigarete, kupila bi šteku. Uzela je i
bočicu maslinova ulja. Pristali su u jednoj osamljenoj uvali. Zavukli su se
u šumarak i jeli. Bez obzira na Tamarinu zbrkanost, kad je Ernest bio u
pitanju, ili bolje rečeno njihova veza, vodila je brigu o svakom detalju, pa
je tako ponijela za desert pitu od jabuka i hladni Nescafee.
Napadali su ih mravi. Mravi su zbunjivali Ernesta. Oni se nisu
uklapali u njegovu teoriju kaosa. Ž ivot mrava ostavlja dojam
determinizma, njihova vojnička organiziranost i usklađenost švicarskog
sata, marljivost i predanost cjelini, snalaženje u prostoru, sve to govorilo
je u prilog determinizma, a bogami i protiv slobodne volje o kojoj govori
Nela. Ž ivot mrava najviše podsjeća na tiraniju i diktaturu. Nitko
normalan ne bi htio živjeti u mravinjaku i slušati naredbe debele kučke
matice. Ista je stvar s pčelama. I sa svim ostalim društvenim insektima
(ose, termiti). Svi su oni potvrda determinizma, sve je određeno, zadano,
zakonima i pravilima, i ništa nije slučajno. Ali to je samo privid! Dovoljno
je jedno nevrijeme da pomete s lica zemlje glupave mrave i termite, i
uništi njihove blatne tiranije. A upravo je to potvrda da svijetom vlada
slučajnost. Sve je besmisleno, to je jedini zakon koji vrijedi u čitavom
svemiru, bez obzira na galaksiju i zakrivljenost prostora i vremena.
Predvečer su se vratili u hotel čiji je foaje bio ukrašen velikim
slikama s morskim motivima, ribama, čamcima, mrežama, školjkama,
maslinama, jedrima, grožđem... Na recepciji je radila nasmijana
plavokosa
lutkica i mrzovoljni muškarac s brkovima koji je nestrpljivo čekao rješenje
o prijevremenoj mirovini zbog kroničnih bolova u leđima.
Otišli su u sobu i dok se Tamara tuširala, Ernest se brže-bolje iskrao
i nazvao Elenu. Mogao je opipati njezin očaj, kvrgav i mesnat kao babura.
Tada mu je postalo jasno da će otići od njega, ako nešto ne poduzme.
Rekao je da će razgovarati s ravnateljem i tražiti premještaj na neko
drugo radno mjesto gdje neće morati stalno putovati. Premda je Elena i
nadalje bila nesretna, učini mu se da ju je barem malo primirio i utješio.
No kad se vratio u sobu, dočekala ga je Tamara koja je kiptjela od
bijesa poput ekspres lonca.
— Zvao si je! — dreknula je.
Samo da se javim.
— Đubre jedno!
— Daj nemoj...
— Š to nemoj?! Zašto joj se javljaš ako voliš mene?
— Samo da vidim je li sve u redu.
— Gade.
Tamara potom strpa u usta pitu od jabuke i zalije ju rakijom. Ernest
ju je pozvao na večeru. Ona je odmahnula rukom i rekla:
— Goni se. — I onda se bacila na krevet i zaronila glavu u jastuk.
Ernest je procijenio da je najpametnije da se makne na neko vrijeme.
Mirisali su oleandri, nešpule i smokve. Š etao je obalnim putem do
rta Čikata, Annunziate, gdje je crkva Navještenja Blaženoj Djevici Mariji.
Ovdje su nekada žene ispraćale i dočekivale brodove sa svojim
muškarcima. Mjesto je to strepnji, uzdaha i rastanaka kao u kakvoj
sjetnoj baladi Amalie Rodrigues. Bez obzira na paralele i meridijane, ljudi
oduvijek odlaze od svojih žena, djevojaka, ljubavnica, da bi se dokazali,
da bi zaradili novac, da bi postali nešto... ili ništa...
Š to će biti s njim i Tamarom?
Nastavio je hodati prema uvali Kadin i maloj ribarskoj lučici Svetog
Martina. Još je neko vrijeme uživao u mirisima i toploj večeri, a onda se
vratio u sobu. Tamara je ležala u istoj pozi u kojoj ju je ostavio. Prišao joj
je, sjeo na rub kreveta i nježno ju dodirnuo. Ona se u prvi tren nije
pomakla, pa se prepao da je mrtva (trovanje alkoholom?). Uhvatio ju je
za zapešće da joj provjeri puls i tada se nasmijala.
— Š to je ubojico? Vratio si se? — promrmlja uronjena u jastuk.
 BALKANDOWNLOAD

— Zašto to radiš? — upita on.

— Š to?
— Ubijaš se alkoholom.
— Pazi tko mi govori?! — uzvrati ona ne podigavši glavu i upita: —
I? Jesu li ti sve kokoši na broju?
— Nisam nikoga zvao. Volim samo tebe.
— Pa kakve to ima veze? To govoriš svakoj.
— Nisam nikoga zvao — Ernest ponovi.
— Dođi, poljubi me! — reče ona. Ernest se nagne nad nju, ali ona ga
zaustavi: — Molim te, dodaj mi prije cigarete. Tamo su ti pored vina.
Možeš mi natočiti čašu.

VI.

Nastavili su svoje tajno ljetovanje onako kako je Tamara zamislila, a

to znači bez ikakvog plana. Putovat će Cresom, Lošinjem, pa gdje im se
svidi ondje će stati. I tako su se zatekli u kampu Bijar usred stogodišnje
borove šume gdje su unajmili opremljenu mobilnu kućicu s prekrasnim
pogledom na čarobne zalaske sunca. Prvi su im susjedi bili esperantisti
koji su se okupili na tradicionalnom ljetnom druženju. Muškarci i žene,
stari i mladi, djeca, svi su se muvali i sudjelovali u pripremi roštilja.
Vladalo je vedro raspoloženje, i neprestano su prštale dosjetke i šale na
sve strane. Ljudi su se odlično zabavljali. Pozvali su Ernesta i Tamaru da
im se pridruže, takav je to svijet, otvoren i druželjubiv. Ernest je htio
izbjeći druženje, no Tamara ga je nekako uspjela nagovoriti.
Voditelj susreta, mršavi muškarac s tamnim brkovima, srdačno ih
je pozdravio. Bio je veseljak koji je nastojao držati raspoloženje na
maksimumu. Nekoliko mladića između dvadeset i trideset pekli su meso
na roštilju, ispijali pivo i požudno gledali prema Tamari. Barem se tako
učini Ernestu. Pozvali su ju u svoje društvo. Ona je veselo hihotala, pušila
kao lokomotiva i pila pivo. Učili su je osnovne fraze na esperantu:
Saluton! Mia nomo estas Filip. Kaj via ?... Kio estas tio? Kiu estas tiu?
Ernest nije bio posve načistu očijuka li ona zato što ga kažnjava ili zato
što je to njezina
prava priroda. Izgubio je volju za hranom. Pio je hladno bijelo vino.
Prišao mu je sredovječni muškarac masne kose, s prslukom punim
džepova u kojima je držao cigarete, upaljače, olovke, švicarske
nožiće, mentol

100
 BALKANDOWNLOAD

bombone, i ničim izazvan počeo govoriti o pokretu nesvrstanih, o

veličanstvenoj ideji koja je samo privremeno potisnuta iz povijesti. Jer
jedino su nesvrstani alternativa podlom svijetu američke hegemonije,
velikih korporacija i bankarskog sustava. Kolonijalizam je danas
prisutniji nego u doba Kolumba i Ameriga Vespuccija! Treba pružiti
otpor dominaciji engleskog jezika. Vrtići u kojima se govori engleski?!
Zašto ne bismo uveli vrtiće na esperantu? Ha? Engleski prodire u sve
pore našega društva. To je dio osmišljenog plana. I Beatlesi su bili dio tog
projekta. Nije tu u pitanju nikakva glazba, već kolonijalizam. Mislite da su
one curice stvarno padale u delirij kad su vidjele te kosmate mladiće
nalik na bobtaile? Možete si misliti?! Sve je to režirano da izazove
kolektivno ludilo, pandemiju bitlmanije, što zapravo znači pandemiju
kapitalizma. Beatlesi su konkvistadori dvadesetog stoljeća! Rat u Iraku,
rušenje Sadama Huseina, rat protiv terorizma... sve su to floskule i
gluposti. Radi se o ratu za naftu i ekonomsku dominaciju. Pa to je svakom
normalnom čovjeku jasno! Koga oni obmanjuju? Kakvi pravednici? Š to
oni misle da smo svi mi idioti?!
Tamara se družila sa suprugama esperantista. Osjećala se ponosno
kad je rekla da je Ernest zamjenik ravnatelja u Uredu za nacionalne
manjine (koordinator joj je zvučalo previše jalovo). Uskoro se proširio
glas o tome, velika riba je među nama! Ernest se kiselo smješkao. Nije
predvidio ovakvu mogućnost. Greška! Svakako je trebao upozoriti
Tamaru da ne lupeta o njegovu poslu. Ionako je živio u kroničnoj panici
da će svakog trena njegov dvostruki (odnosno trostruki) život biti
razotkriven. Uskoro će svi u kampu znati da je on zamjenik ravnatelja u
Uredu za nacionalne manjine! Zašto je takva kokoš?
Tamara je pušila jednu za drugom i predstavila se kao vlasnica
frizerskog salona i fitnes centra. Esperantistica s kosom poput slame
(izgledala je kao strašilo) divila se njezinoj kosi, volumenu, boji i sjaju.
Uskoro su sve žene stale razgovarati o regeneratorima, šamponima,
preljevima i uljima za jačanje korijena kose. Jedna je sugovornica rekla
kako je negdje pročitala da je uloga jajeta u njezi kosi običan mit. Š to
druge misle o tome? A maslinovo ulje?
Ernest je dao znak Tamari da se digne. Kad ga je sustigla, upita:
— Š to je sada? Š to ne valja? Slušale su me kao Boga kad sam im
govorila o tome da hladna voda daje kosi bujnost jer zatvara folikule.
Zašto si me prekinuo?

101
 Kako da joj objasni da nije društven tip i da ga svako druženje
umara, pogotovo kad postoji opasnost da bude otkriven. Tko još želi
slušati o kolonijalizmu, hegemoniji, Titu, nesvrstanima, podlim
bankarima i korporacijama? I ta djeca kojima pune glavu esperantom,
jezikom koji se rodio mrtav! Kada će doći vrijeme lišeno ideoloških
sranja i svih oblika utopije? Kada će se djeca napokon rađati slobodna?
Tko zna čime sve pune glavu njegovom Aleksandru? Bolje da o tome ne
razmišlja. Dosta mu je utopija svih vrsta. Kanio je nagovoriti Tamaru da
još danas napuste kamp, ali ona je uživala, osjećala se poput zvijezde u
društvu žena sa slamnatom kosom i mladih muškaraca napumpanih
bicepsa koji su pili pivo i gledali je sjajnih očnjaka.
— Kamo ćemo? Ž uljaju me japanke. Ne mogu hodati — prigovarala
je.
Ernest je ponovno unajmio čamac. No danas Tamara nije bila
oduševljena plovidbom. Uostalom, more je bilo valovito, pa joj je nakon
nekog vremena postalo slabo.
— Ako nastaviš ovako voziti, pobljuvat ću se. Š to je falilo
esperantistima? Bilo je svega! Hrane, pića...
— Ne mož eš li uživati u moru?
— Trenutačno bih više uživala u hladnom pivu i ležaljci.
— U redu — reče Ernest nadureno, okrene gliser i vrate se na
pristanište.

Š utke su hodali do unajmljene mobilne kućice s čarobnim

pogledom na zalazak sunca. Oboje su bili umorni. Legli su u krevet.
Ernestu se odjednom Tamara učini nepoznatom i dalekom. Tko je uopće
ta žena? Koketa i alkoholičarka? Strastvena ljubavnica i požrtvovna
sestra? Kći koja ne može preboljeti gubitak oca? Smušena frizerka? Na
koga je tako lijepa? Samo mu je jednom prilikom pokazala fotografiju
svojih roditelja. Činilo se da je ona kombinacije najboljeg od mame i tate.
— Na današnji dan poginuo je dečko s kojim sam izgubila nevinost
— započne ona. — Ubila ga je granata dok je išao po svoju rodbinu u
Ernestinovo. Ha? Nije li to čudno? Moj prvi muškarac je poginuo u
Ernestinovu, a ja sada ljubujem s jednim Ernestom! Ernestom Čučekom!
Ha ha ha! — Zapalila je cigaretu i otpuhnula gusti dim prema stropu
kućice. Ernest ju je stisnuo k sebi. Ponekad je imao osjećaj da je ona mala
djevojčica koja vapi da se čvrsto privije uz tatu. Umjesto izazovne žene u
piroš čizmicama koju muškarci proždiru pohotnim pogledima, vidio je
krhku djevojčicu kojoj nedostaje njezin plišani medo. Odakle navala tih
očinskih osjećaja? Š to mu je?
— Kasni mi... — reče ona.
Ernest je šutio. Nije znao što reći.
— ... pet tjedana.
— Jesi li sigurna? — upita on.
— Trebao bi znati da su djevice pedantne, barem po tom pitanju.
— Možda je neka upala ili nešto...
— Nije.
— Nego?
— Dobro znaš što je — odgovori ona.
— Čekaj! Idi liječniku.
— Zašto? Da mi kaže da sam trudna? Ili da mi napravi abortus? Ha?
Š to bi ti htio?
— Ja bih samo htio biti siguran u to jesi li trudna, a onda ćemo
vidjeti što ćemo.
— Zašto sam ja s tobom? — upita se ona glasno.
— Svaki od onih mladih esperantista bio bi sto puta bolji od tebe.
Svaki!
— Slažem se, ali sada si sa mnom, pa se koncentriraj na to.
— Ma odjebi s koncentracijom. Š to ja radim s tobom? Nisi mi
nikakva podrška.
— Ne govori unaprijed. Još se nije ništa dogodilo — Ernest je
nastoji umiriti.
— Ne mora se ništa dogoditi, ja to znam.

VII.

Navečer su se opet družili s esperantistima. Jedan neugledni

muškarčić uskih ramena ustao je za stolom, prije večere, otpjevao
Internacionalu na esperantu i time izazvao salve oduševljenja i smijeha.
Ž ena sa slamnatom kosom rekla je Tamari da je cijelo popodne stajala
pod
hladnim tušem i da ima osjećaj kako joj je kosa uistinu ljepša i nekako
bujnija. Djeca su se beljila i vrištala, mrljala ajvarom i gađala komadima
ćevapa, kruha, krumpira, improviziranim katapultima od plastičnih
žličica. Ernestu je doletio u glavu komad hrskavice. Ž ena vretenaste
građe ispričala se i ukorila svog sina. Ernest se osmjehnuo i rekao da je
sve u redu. Onda mu se mali izbečio. Potom je Ernestu prišao onaj
muškarac masne kose sa safari prslukom, imao je puna usta, žvakao
hranu i kazao:
— Trebali ste vidjeti kako su izgledali susreti esperantista u
Jugoslaviji. To su bili festivali demokracije! To je bila multikulturna
Jugoslavija! Deve, konji, Gadafi, Mubarak! To je bila elita, shvaćate! Poslije
su im namjestili... kao tirani, diktatori! Gluposti! — Potom se malo utiša i
nastavi: — U Jugoslaviji je bilo sto puta bolje nego danas. Narod je glup.
Treba ukinuti pravo glasa. Partija je imala rješenje za sva otvorena
pitanja. Ja nisam nostalgičar, kažem vam samo kako stvari stoje.
Nakon večere bila je organizirana tombola pod vedrim nebom.
Jedna žena bujnog dekoltea govorila je o Lenjinu i o tome kako je on vidio
u esperantu veliki potencijal oslobađanja radničke klase. Ona je bila
voditeljica esperantskih pisaca. Na početku je recitirala Mandeljštama, a
potom nekoliko svojih pjesama u dvojezičnoj varijanti. Onda se pojavio
fotograf koji je ispričao nekoliko šala o viagri, silikonima i zubnim
protezama, a onda dječak koji je oponašao Mišu Mate Kovača i otpjevao
na esperantu Ostala si uvijek ista. Ernest se nije mogao opustiti. Htio je
biti negdje drugdje. Nije se mogao smijati. Nije mogao prepričavati
viceve. Nije mogao slušati esperantske doskočice. Nije mogao sudjelovati
u zabavi. Tamara je trudna, s Elenom živi u izvanbračnoj zajednici (koja
nakon tri godine stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica i
na nju se primjenjuju obveze bračnih drugova...), Svetlana je uskrsnula, a
njihov sin nije kod bake i djeda u Srbiji, već ga odgajaju dva
homoseksualca! Tobias i Frederick! Kako da se opusti?! Trgnuo je čašu
vina brzim pokretom kao da ispija kratku žesticu.
Tamara je držala cigaretu visoko u zraku i plesala u društvu dvojice
mladića koji su više sličili voditeljima teretane, a manje stručnjacima za
umjetne jezike. Imali su kratke majice s logom susreta VENU AL MIRO.
Uvijali su se i okretali u ritmu hitova Dine Merlina, Tončija Huljića i
Dražena Zečića.
Ernest više nije mogao izdržati. Napustio je zabavu i krenuo u
šetnju. Prošao je pokraj privezišta za brodove i uputio se prema Osoru.
Uskoro je stigao na antički trg sa zgradama iz XV. i XVI. stoljeća,
gradskom vijećnicom, biskupskom palačom i predivnom katedralom
Uznesenja Marijina. Zaustavio se pred lunetom portala s kipom Djevice s
Djetetom u naručju. Neobično, noge su me same dovele dovde, pomisli.
Š to da radi? Da nagovara Tamaru na abortus? Da se drži posve
neutralno? Ili da je potiče da rodi dijete? Može li sa sigurnošću reći što
ona uistinu želi? S tim cigaretama u ustima i alkoholom u krvi, misli li ona
ozbiljno o djetetu? Je li uopće trudna? U njoj se isprepleće mnogo toga,
vamp žena, milosrdna sestra, tatina djevojčica, nevjerna koketa, ali može
li ju zamisliti i u ulozi dobre majke? Kako dobra majka može pušiti dvije
kutije na dan i piti litru žlahtine dnevno (rakiju da ne spominjemo)? Kako
dobra majka može plesati onako izazovno i uvijati tijelo pred onim
mišićavim kraljevima roštilja koji tobože govore esperanto uz hitove
Dine Merlina?
Hodao je pokraj antičkih vila, renesansnih portala, samostana,
parkova i došao do perivoja skulptura u kojima je bio niz brončanih
kipova posvećenih glazbi. Zaustavio se pored Meštrovićeve skulpture i
pomislio kako je Svetlana u jednome u pravu, on se prodao za sigurnost
državne plaće i povlastica, i zbog toga nikada nije ostvario svoj
mladenački san da živi kao slobodni umjetnik. U mapi u laptopu ima
pohranjene svoje crtice, misli, stihove, kratke priče, nacrte za romane,
drame i komedije. I ta je mapa najbolja slika njegova promašenog života i
nosi ime koje najbolje ocrtava njegov život. Svaštara! U čemu je tajna
ljudi poput Meštrovića? Nevjerojatno je kako netko svojim rukama
pretvara kamen u život, a netko drugi život u kamen. Ali koliko ima na
svijetu tipova koji su umislili da su veliki umjetnici, povlače se po
kafićima i loču, ne pristaju na kompromise, žive svoje slobodne živote
izvan malograđanskih konvencija, i koliko uopće vrijedi to što stvaraju?
Koliko je pijanih meštrovića koji trabunjaju o umjetnosti u zapišanim
hlačama? Zašto razmišlja o tome? Stvar je vrlo jednostavna i trebao bi si
priznati: nikada nije imao dovoljno hrabrosti da bude umjetnik! Radije
krpari govore za ravnatelja. Sitna duša.
Uputio se natrag prema kampu. Udubio se u misli i nije primijetio
da je pala duboka noć. Zvijezde su treperile na nebu poput šljokica na
gizdavoj grimiznoj haljini i polako je utihnula glazba s ljetnih terasa,
konobari su otresli mrvice sa stolnjaka, glazbenici pokupili svoje
bilježnice s pjesmama i akordima, neki su gosti u kampu spavali pod
vedrim nebom, u razapetim mrežama i madracima na napuhivanje,
ponegdje se još pilo vino i tiho razgovaralo... Ernest se upita je li Tamara
završila s onim tipovima u krevetu? Možda je sasvim poludjela! Od sveg
tog alkohola i nikotina ne bi bilo čudo. Možda se trudna upustila u
orgije?! Tamara je misterij. Svaki pokušaj da je razumije je uzaludan. A
to znači da je sve
moguće. Ž ivimo u vrijeme kada više nema seksualnih tabua. Š to je
naravno dobro, pogotovo kad se tuđa žena ševi s tobom, ali ne i kad se
tvoja žena ševi s mladim esperantistima. Dovraga i seksualna revolucija i
oslobađanje žena! Jeftini kurvarluk, a ne revolucija. Podilaženje najnižim
instinktima. U osnovi je suvremene civilizacije kurvarluk, što se ljepše
kaže, slobodna ljubav. Dovraga i civilizacija Vagininih monologa!
I dok je prevrtao u glavi takve heretičke misli za jednog
postsocijalističkog liberala, odjednom čuje poznati glas. Tamara! Pušila je
na prozoru mobilne kućice, tiho ga dozvala i poslala mu zrakom poljubac.

VIII.

Tamara je popila tabletu protiv glavobolje sa susačkim bijelim

vinom i ubrzo zaspala kao klada. Ernest se još dugo vremena prevrtao u
krevetu. Razmišljao je o svim mogućim oblicima utopije, o jugoslavijama,
umjetnim jezicima kojima tečno govore Kinezi, Amerikanci, Japanci i
Bosanci; o utopiji seksualne revolucije, o utopiji neostvarenih umjetnika,
o utopiji braka i ljubavi, svemirskog istraživanja (otkriće života na
nekom planetu na kojem su ispod kore pronašli kaplju vode!), utopiji
ekologije i zelenog planeta dok Tihim oceanom pluta plastični otok
veličine Europe... Može li se živjeti od skepse? Nije li on od nje stvorio
osobnu religiju? Skeptičanstvo! Ne klanja li se on svojim idolima kaosa,
anarhije i beznađa poput najvatrenijeg fanatika? Nakon što se pola sata
vrtio, shvati da neće zaspati lako. Ustao je popio čašu vina i vratio se u
krevet. A nakon petnaestak minuta, uzeo je i tabletu za spavanje.
Sanjao je svadbenu povorku i mladenku u bijelom, čije je lice bilo
pokriveno gustim velom. Bila je u visokom stupnju trudnoće. Vjenčanica
je na njoj pucala po šavovima. Ernest je hodao uz mladenku. Išli su prema
oltaru. Ona je bila neobično krupna i imala je golem trbuh. Veo joj je
posve prikrivao lice kao mumiji. U skupini koja ih je pratila prepoznao je
Brunu Kolareka koji mu je veselo namigivao. Stali su pred svećenika koji
im je udijelio sakrament i potom rekao da sada smije poljubiti mladu.
Mlada je podigla veo i napućila usne, i Ernest je tada vrisnuo i probudio
se u znoju. Ispod vela bio je ravnatelj Ž derić.
Neko je vrijeme sjedio u krevetu i teško disao. Pokušavao je
razbistriti glavu. Pogledao je na sat. Spavao je tek sat vremena. Ustao je i
otišao se pomokriti. Nesanica, problemi sa spavanjem i noćne more,
glavne su značajke modernog čovjeka, pomisli dok je ispišavao susačko
vino. Ovaj je san odraz njegova košmara. Trebao bi pronaći mir, ali kako?
Kad se vratio u sobu u krevetu se žarila cigareta, svjetionik na početku
svijeta, kao u šlageru Novih fosila.
— Budna si — primijeti Ernest.
— Erneste, strašno se bojim — Tamara tiho uzvrati.
— Čega?
— Kako čega? Pa svega! Trudnoće, abortusa, poroda — odgovori
ona.
— Razumijem.
— Moraš mi pronaći nekog dobrog odvjetnika da se što prije
razvedem od Ludwiga Š losera!
— Postoji još jedan problem — reče on.
— Kako? Koji?
— Ja živim s Elenom tri i pol godine, a to znači da se naša zajednica
zakonski tretira kao bračna zajednica — odgovori Ernest.
— Š to to znači?
— To znači da Elena ima pravo na pola moje imovine, u najgorem
slučaju.
— Stalno si govorio da je ona dobra, plemenita duša. Pa neće te
valjda takva plemenita dušica razvlačiti po sudovima zbog pola stana i
auta?
— Ne znam.
— Ne znaš?! — Tamara plane i zapali novu cigaretu. — Ne znaš?! A
koji kurac ti uopće znaš?
— No daj, smiri se.
— Rekao si da ona nije materijalist! Da je s tobom iz ljubavi! Da je
senzibilna... pravi prirodne sapune od lavande.
— Kakve to ima veze?
— Ima. Onaj koji živi u skladu s prirodom i pravi sapune od lavande
ne treba pola auta i pola stana.
— I pola vikendice u Andraševcu — nadopuni je Ernest.
— I pola vikendice u Andraševcu — ponovi Tamara. Nastupi kratka
šutnja, a onda upita: — I?
 — Š to i?
— Hoćeš li je sada napokon ostaviti?
— Hoću, naravno da hoću — odgovori on.
— Kada?
— Pa čim doznamo rezultate pretrage.
— Tako znači! Treba ti potvrda?! Ne vjeruješ mi?
— Vjerujem, samo hoću da smo sto posto sigurni.
— Nemoj govoriti u množini. Ja sam sigurna. Ti nisi siguran! — reče
Tamara, ispuhne dim, ugasi cigaretu u pepeljari i nastavi:
— Čovječe, ti nisi ni u što siguran. U tome je tvoj problem! Ali znaš
što?
Ernest da znak glavom da kaže.
— To je zapravo moj problem. Jer što ja radim s takvim čovjekom?
Š to radim sa šupkom poput tebe? Ha? Možeš li mi to objasniti?
— Ne mogu — smireno će on.
— Đubre jedno! Kako možeš tu mirno ležati i spavati?
— Ali ne spavam! U tome je problem!
— A zašto ne spavaš? Zato što imaš nečistu savjest! Jer nijedan gad
poput tebe ne može mirno spavati. Eto, to je dokaz da ipak ima Boga!
Nela je u pravu.
— To je samo dokaz da se ne mogu opustiti. Mozak mi se ne gasi,
radi kao podivljali stroj. Uostalom, poznata je stvar da najveći zločinci
spavaju kao bebe.
— Misliš da si pametan? — uzvrati ona i paleći novu cigaretu reče:
— Dakle, ti je ne želiš ostaviti, je li tako?
— Maloprije sam ti objasnio kako to nije tako jednostavno.
— Zašto?
— Pa zato što smo skupa više od tri godine i zato što zbog toga ima
sva prava kao da smo u braku, i zato što je trebam pripremiti na prekid.
— U svih ovih devet mjeseci koliko smo nas dvoje u vezi nisi ništa
napravio. Ništa! Eto, ako smo nas dvoje u vezi devet mjeseci, to znači da
si je počeo varati prije nego što ste napunili tri godine vaše veze.
— Kakav je to argument? — zbunjeno će Ernest.
 — Š to me briga kakav je? To je istina. Da je voliš, ne bi ševio mene.
Ne bi dolazio u Osijek, da je voliš. Ili si takav gad, da je i to moguće?
— Nisam nikakav gad. Običan sam čovjek koji će propasti zbog
ljubavi. Eto, to je sva istina! Zapleo sam se kao pile u kučine — reče
Ernest.
— Nisi ti nikakvo pile! Ti si pokvareni lisac! Gori si od Ludwiga
Š losera.
— Daj nemoj lupetati.
— Ako već misliš da si pametan, onda ćeš znati kako da je ostaviš.
Reci joj da ona zaslužuje nešto bolje, znaš već kako idu ta ljubavna sranja,
reci joj da ćeš joj uvijek biti prijatelj, predloži da jednom tjedno idete na
kavu, u kino, na kazališnu predstavu... — Tamara je nizala slobodne
asocijacije.
— To je otrcano i banalno — uzvrati on.
— Je li? Sve što ja kažem je otrcano i banalno? A otkad je to
kazalište banalno? Ha? Ja sam glupa frizerka, je li tako?
— Daj se smiri.
— Neću! Nazovi je sada! Ovaj tren i reci joj da je gotovo! Hajde,
pametnjakoviću! — reče ona i stane mu gurati mobitel pred nos.
— Pijana si — uzvrati Ernest uzmičući.
— Kad ne znaš što bi rekao, onda kažeš da sam pijana.
— Uostalom, ti imaš veći problem nego ja!
— Kako to misliš?
— Elena i ja smo u izvanbračnoj zajednici i ja bih mogao pobijati da
živimo skupa više od tri godine, a ona bi na sudu trebala dokazati
suprotno. Ali ti si, draga moja, još uvijek u službenom braku s glasovitim
paleontologom Ludwigom Š loserom, i tu se ne treba ništa dokazivati. Sve
je jasno kao dan. Zaboravljaš na tu sitnicu.
— To i jest sitnica. Nazvat ću ga sutra i zatražiti razvod. Ako ne
pristane, uništit ću ga.
— Kako?
— Imam njegov stik sa svim falsifikatima i znanstvenim krađama.
Također imam dokaz da je kupio diplomu i da je njegova diploma obični
amaterski falsifikat koji je izradio neki Brebanović iz Banja Luke. Taj
Brebanović je toliki idiot da mu je na diplomi napisao ime s običnim V
Ludvig! Sve imam! Vidiš! Osim toga, Nela će svjedočiti da mi je ukrao
 BALKANDOWNLOAD

ušteđevinu od trideset tisuća kuna i u jednoj je noći spiskao na ruletu.

Postoji gomila ljudi kojima je dužan, svi će oni svjedočiti u moju korist.
Ako treba, svima ću im popušiti. Eto! Je li ti to dovoljno.
— I previše.
— Kako god! Ali ja ću razvod dobiti, a ti? — upita ona.
— Elena nije tako puna falsifikata kao Ludwig Š loser — reče Ernest.
— Ali vaša je veza, čovječe, falsifikat! Sve je kod vas falsifikat! Pa
kako to ne vidiš?!
Čuo se brod kako plovi u blizini obale, mirisale su nešpule i otrovni
oleandri. Visoko na nebu sjajio je mjesec kao odrezana kriška dinje.
Lagani se povjetarac zaplitao u grane i šuškao lišćem, na zemlji su plesale
sjene. Sitna divljač, ovce, jarebice i supovi, svi su spavali u svojim
skrovištima, nedaleko mitskog Osora, njegovih renesansnih pročelja i
perivoja skulptura.
Tamara je zapalila novu cigaretu, gledala kroz prozor, negdje u
daljinu i rekla:
— Bez obzira što si đubre i gad, želim imati dijete s tobom.

110
 BALKANDOWNLOAD

DRUGI DIO

111
 PETO POGLAVLJE

I.

Prošli su tjedni i Ernest je u svom zagrebačkom stanu nekako uspio

smiriti Elenu i uvjeriti je da ju voli. Uvjerio ju je i da je razgovarao s
ravnateljem Ž derićem i da mu je ovaj obećao premještaj na novo radno
mjesto, na kojem neće biti terenskog rada, samo neka se malo strpi dok
ne nađu odgovarajuću zamjenu, oskudijevaju kvalitetnim kadrovima.
Elena je rekla da ne želi sprječavati njegov napredak u karijeri. No on je
uzvratio kako mu je ona važnija od karijere. Bez obzira na njegove slatke
laži, ona više nije bila onako krotka, ljupka i bezazlena. Sve se više tužila
na njihovu vezu, pokazivala nezadovoljstvo i bivala sve češće
neraspoložena. Kako siješ, tako ćeš i žeti!
Njezine su joj prijateljici ukazivale na to da je Ernest prevarant i da
sigurno ima negdje nekakvu ljubavnicu. Jedna joj je savjetovala da odmah
pokupi stvari i da ga ostavi. Druga je rekla da to ne čini ni u ludilo, i da
mora ostati u stanu sve dok zakonski ne dobije svoju zasluženu polovicu,
treća je govorila da unajmi privatnog detektiva i nudila da će joj posuditi
novac za njega, četvrta ju je odvela kod gatare koja je svoje vizije toliko
jezično zamutila da nikome nije bilo jasno vara li je Ernest ili ne, i treba li
ga ostaviti ili ostati s njim. — Vidite ovog leptira — rekla je gatara
pokazujući na neki nejasan oblik u šalici kave i Elena je briznula u plač
jer ju je taj leptir podsjetio na posjet Entomološkoj zbirci i onaj prelijepi
dan u Varaždinu kada je pomislila da je najsretnija žena na svijetu.
Uskoro, Ernest je opet morao na put. Rekao je da je to jedan od
njegovih zadnjih terena, dok se u Uredu ne nađe novi čovjek koji će ga
zamijeniti. No, ovaj put nije išao za Osijek, već pravac Brčko Distrikt, na
okrugli stol „Multietničko zajedništvo“ pod visokim pokroviteljstvom
Europske unije i Ureda specijalnog predstavnika Europske unije u Bosni i
Hercegovini. A ondje, u dvosobnom stanu koji je unajmila od prijatelja
Ahmeda Fazlića, s pogledom na Savu u Ulici Meše Selimovića, čekala ga
je njegova uskrsla supruga Svetlana. Bilo je olakšanje da nije morao
izmisliti razlog putovanja, i da se okrugli stol o multietničkom
zajedništvo stvarno održavao u Brčkom. U to je čak vjerovala i kronično
nepovjerljiva Tamara jer je vidjela objave u medijima.
 Zapravo, Tamara se primirila otkako je Ludwig Š loser pristao na
razvod. S njezine strane više nije bilo prepreka zajedničkom životu s
Ernestom i bebicom koja će se roditi. Ta činjenica djelovala je umirujuće
pa se ona osjećala ispunjenom i sretnom. Ernestov odlazak u Brčko i
čekanje službene potvrde o razvodu nije ju činilo nervoznom. Sve su to
bile formalnosti. Pjevušila je dok je pripremala hranu i pila je umjereno.
Bila je toliko dobro da je nije mogla izbaciti iz psihičke ravnoteže čak ni
Nela sa svojim propovijedima, molitvama, tamjanom, evanđeoskim
parabolama i kliničkom depresijom. Dijelilo ju je još kratko vrijeme od
toga da se u potpunosti ostvari kao žena i majka. Čak je pravila planove o
vjenčanju s Ernestom, smišljala za tu prigodu mjesto, vrijeme, aktere i
glavno jelo.
Nakon svih laži i prijevara, Ernest je napokon bio opušten. Uistinu
je na službenom putu, uistinu se u Brčkom održava okrugli stol, on je
uistinu napisao govor za svog ravnatelja, i jedino što uistinu nije sam. Ali
to nije bio problem! Kako bi ga Elena i Tamara mogle otkriti? Nikako, tj.
jedino da ga tajno prate ili da banu u Brčko, a o tome nema govora. Čak ni
luda Tamara to ne bi napravila, pogotovo nakon što je u njezinoj glavi
došlo do balansa koji se inače rijetko vidi. Pretvorila se u slatku ženicu.
Tko je ne bi ženio? Ernest se posve uljuljao u sigurnost paradoksalne
situacije u kojoj je u preljubu sa zakonitom suprugom. Bilo je u tome
nečega farsičnog, tragičnog, smiješnog, nevjerojatnog, na kraju krajeva
bilo je u tome nečega vraški uzbudljivog što iskače iz kolotečine
svakodnevnice. Ne predlažu li psiholozi razne igrice kojima partneri
trebaju osvježavati brak kako bi bio zdrav, uspješan i dugotrajan
(vječan)? Ključ bračne sreće je u kreativnim potezima. Istina, sve je ovo
rezultat jedne odvratne laži kojom ga se Svetlana riješila na neko vrijeme
i odvukla sina od njega, ali ne treba cjepidlačiti. Sada im je lijepo. On je
očito tip čovjeka koji podsvjesno traži stalna uzbuđenja. Neki to traže u
ekstremnim sportovima, alpinizmu, padobranstvu, automobilističkim
utrkama, a on u višestrukim preljubima.
Svetlana mu je ponudila da se pokupi i nestane iz njegova života,
isto kao što se iznenada pojavila, ako on to želi. (Poginut ću zbog tebe i
drugi put, rekla je.) Ali on to nije htio. Ona je bila njegova mladost, snaga,
njegova prva velika ljubav koja se pojavila niotkuda kao rijetka zvijezda,
imali su Aleksandra... Osim toga, usprkos borama oko očiju i u kutovima
usana, opuštenoj koži na koljenima i stražnjici, bila je i dalje vrlo lijepa
plavuša. Godine su joj dale otmjenu patinu. Uostalom, kako biti
hladnokrvan prema ženi koja falsificira svoju vlastitu smrt, a potom,
nakon uskrsnuća, pokazuje želju da bude s muškarcem od kojeg je
pobjegla.
Nije uopće držao do horoskopa, no nije li neobično da su sve tri
žene u njegovu životu djevice? Kolarek smatra da je astrologija znanost.
Sve nastalo u određenom trenutku nosi u sebi obilježja toga trenutka!
Postoje višegodišnji studiji Jungove psihološke astrologije. Ali kakva je
sličnost između Svetlane i majke Tereze? Obje su djevice! Pa tko bi nakon
toga mogao vjerovati u horoskop? Djevice su suzdržane i povučene, a u
društvu nikad ne vode glavnu riječ. Ima li to kakve veze sa Svetlanom?
Nema. Nenametljive su i sramežljive. Ima li to kakve veze sa ženom koja
je u piroš čizmicama zapalila cijelu hotelsku salu? Nema. Djevice često
cjepidlače, žale se i kritiziraju. Ima li to kakve veze s Elenom? Pa ta žena
stoički podnosi sve Ernestove laži, i sva njegova lažna putovanja, i čupka
Š ubića dok joj sjedi na krilu.
Ahmed Fazlić, od koga je Svetlana unajmila stan, jedan je od
utemeljitelja civilne organizacije s ciljem poticanja građana BiH na
aktivnije sudjelovanje u političkim procesima, promicanja i unaprjeđenja
ljudskih i građanskih prava te ohrabrivanja i osnaživanja građana za što
aktivnijom participacijom u procesima donošenja političkih odluka.
Ahmed je jedan od najistaknutijih promotora kulture dijaloga,
otvorenosti, transparentnosti i odgovornosti u javnoj sferi, te poštivanja
ljudskih, naročito građanskih prava u BiH. Ahmed nikako nije htio primiti
novac za stan, ali Svetlana je inzistirala. On je izbivao, sudjelovao je u
radu promatračke misije na izborima u Armeniji, pa je njegov stan
ionako bio prazan. Svetlana je rekla Ernestu da će u Brčkom, kad se
maknu od svega, napokon vidjeti gdje su i što da rade sa svojim brakom,
da ga spašavaju ili da proglase stečaj.
Ernest je prije odlaska platio režije i ostavio Eleni tisuću kuna u
čestitci koju je kupio u poslovnici Hrvatske pošte. Na čestitci je pisalo:
Najvažnija stvar u životu je pronaći način kako se što češće osjećati dobro. Danas
je tvoj dan, osjećaj se jako dobro. Potom je, nekoliko metara dalje, prolazeći
pokraj antikvarijata kupio Malu knjigu aforizama (takvo što mu uvijek
dobro dođe za pisanje šupljih govora, zašto da se muči, kad su pametni
ljudi već sve otkrili i to lijepo izrazili).
Smislio je razlog da ne putuje zajedno sa službenom delegacijom
RH (posjetit će bolesnu tetu u Đakovu!). Vozio se autocestom Bratstva i
jedinstva i nakon nekog se vremena zaustavio na benzinskoj postaji.
Natočio je gorivo i popio kavu. Pristigla su i dva autobusa iz kojih su
izašli putnici, mahom Balkanci. Visoki, dugoruki ljudi, kratkih lubanja
odsječenih na potiljku, povijenih nosova, širokih brada, ispupčenih obrva
i zagasito smeđe kože. Ljudi junačke krvi koji čiste WC-e po europskim
kolodvorima i guraju tačke kroz bavarsko blato. Ljudi epske prošlosti od
koje su pobjegli na sjever Skandinavije i jug Irske. Ljudi sjajnog smisla za
humor koji je očajnički ventil siromaštva, ratova i bijede. Najveći
ljubavnici i mačo tipovi koji žive s tatom i mamom do svoje četrdesete.
Najveći europski zavodnici koji najčešće završavaju u krevetima jeftinih
prostitutki po provincijskim bordelima. Ljudi izrazito pravednih i
moralnih načela koji vrlo često izdržavaju kazne zbog teških razbojstava,
pljački i ubojstava. Ljudi koji u svako jelo stavljaju luk, češnjak i feferone i
piju pivo uz doručak, a rakiju prije njega.
Ušao je u automobil i nastavio prema Brčko Distriktu. Dani su
postajali kraći i rujni. Bilo je pretežno sunčano, puhao je tek slab vjetar
dok je prolazio županjskom Posavinom, postojbinom tamburica, rakije,
kulina i prošaranih tikvica. Nacionalni identitet! Turska gitarica, ljuta
salama, alkoholna bomba i narodno slikarstvo na puzavici. Nematerijalna
kulturna baština. Osjećaj identiteta i kontinuiteta. Linđo, umijeće izrade
coklji u Lici i Gorskom kotaru, ganga, Istarska ljestvica, Sinjska alka... pa
kakve on ima veze sa svime time? Kakav vražji identitet on osjeća u
lončarstvu, čipkarstvu, medičarstvu, išaranim tikvicama? Njegov
identitet čini Bruce Springsteen, Bob Dylan, Džoni Š tulić, Bukowski... On
osjeća daleko veću povezanost s vijetnamskim ratom nego s legendom o
picokima. Lovac na jelene, to je njegov identitet, a ne slavonska kokoš i
Ulama-beg! Kakav vražji Ulama-beg?!
Prošao je Gunjom i Ulicom Miroslava Krleže došao do državne
granice. S druge ga je strane dočekala Ulica Vuka Karadžića, pa Ive
Andrića, sve dok nije stigao u Ulicu Meše Selimovića. Š to je narod ne
pismeniji to mu veći broj ulica nosi ime po piscima. Zaustavio se pred
brojem tri, žućkastom trokatnicom s malim balkonima na kojima je
vladala zbrka, na jednom se sušilo rublje, drugi je imao drvenu ogradu,
treći metalnu, četvrti je bio zazidan, na petom su bile dvije tegle s
osušenim cvijećem, na šestom je bila getriba Yuga 45... Ernest je nehajno
ušao u zgradu, kao da je njezin stanar ili netko tko ovdje često navraća k
prijatelju, majci, gluhoj tetki, zaboga ljubavnici!
Svetlana je bila dotjerana. Bila je kod frizera, jučer, možda danas,
imala je laganu, jedva primjetnu šminku oko očiju i na usnama, djelovala
je svježe poput jutarnje rose. Imala je na sebi blijede traperice i svijetlu
bluzu. Da, bila je poželjna četrdesetogodišnjakinja. Tek je tada Ernest
primijetio da nije sama. U dnevnom su boravku sjedile još dvije žene i
jedan muškarac. Bili su u oblaku dima. Refika, Š eherzada i Sreten. Oni
aktivno rade na projektu multietničke Bosne, balkanske Š vicarske u kojoj
će sve razlike i masakri biti zaboravljeni, a cvjetat će ekonomija,
bankarstvo i zimski sportovi. Bosne koja neće biti poznata po
nepostojećim piramidama i najvećoj klaonici nakon Drugog svjetskog
rata, već Bosne u koju će useljavati ljudi iz različitih dijelova svijeta zbog
toga jer će se u Bosni dobro živjeti. Kako će to ostvariti? Pa prvi je korak
opća pomirba, a onda će možda otkriti neku rudu, ili naftu ili izvor svježe
vode. Ubrzo nakon Ernestova dolaska oni su otišli. Refika je na izlasku iz
stana dobacila Ernestu:
— Imaš neverovatno zgodnu ženu. Pravi si sretnik! Pazi na nju!
Kad su ostali sami, Svetlana mu priđe i nježno reče:
— Drago mi je da si stigao. Stvarno to mislim i osećam. — Onoj
njezinoj odbojnoj feminističkoj oholosti nije bilo ni traga. Zvučala je
poput dobre ženice iz turopoljskog zaseoka, poput dražesne ljubavnice iz
kakvog sentimentalnog romana. Povela ga je u kuhinju i usput ispričala
da su Šeherzadu silovala tri franjevca, ali da je naknadna istraga pokazala
da su to bila tri vojnika JNA preobučena u smeđe habite s kukuljicama, no
posljednja je istraga utvrdila da tragovi vode do tri pripadnika plavih
šljemova, jednog Kanađanina, jednog Francuza i jednog Nizozemca. Sva
trojica su na slobodi i sretno oženjena.

II.

Ahmed Fazlić bio je samac. Čovjek koji popravlja Bosnu i

Hercegovinu nema vremena za ženu, a kamoli djecu. Imao je povremene
ljubavnice, ništa previše ozbiljno, tek kratkotrajni užici i zadovoljenje
tjelesnih potreba. Sve na visoko civiliziranoj razini bez upliva emocija
koje bi uključivale dublje povezivanje i međusobnu ovisnost. I njegov je
krevet u spavaćoj sobi bio u skladu s njegovom ljubavnom filozofijom, ne
krevet za samca, niti bračni krevet, već nešto između, kako bi
ljubavnicima bilo taman toliko tijesno koliko je potrebno da budu
intimni, ali i da se mogu barem malo naspavati.
Ipak, takav krevet bio je preuzak za Svetlanu i Ernesta. Oboje su
prevalili četrdesetu i zašli u dob kada dobro spavanje znači više od
dobrog seksa. Reklamni tekstovi o jastucima, madracima, letvicama
ispod
madraca, bili su Ernestu, koji je muku mučio s lumbalnom kralješnicom i
nesanicom, zanimljiviji od Kama Sutre.
Bilo je dva iza ponoći. Ernest je popio tabletu pa je zaspao, no
Svetlana se vrtjela pokraj njega na ono malo prostora koliko joj je preostalo
u krevetu. Napokon, više nije izdržala pa ga je prodrmala i probudila.
— Š to je? — upita on.
— Ne mogu nikako da zaspem.
— Pa popila si tabletu.
— Jesam, ali ne vredi, neće mi san nikako na oči. Daj mi svoju
tabletu, možda će ona da deluje.
— Ne možeš tek tako piti tablete za spavanje, kao bombone — reče
Ernest.
— Ajde bre ne trkeljaj i ne igraj se doktora Oza, već mi daj tabletu
— uzvrati ona. — Pijem toliko tableta da još jedna više manje sigurno
neće da pogorša stanje.
— Zašto piješ tolike tablete?
— Kako zašto? Zato da preživim, eto zato! Misliš da je meni bilo
lako kad sam te ostavila i režirala celu tragediju? Misliš da je meni bilo
lako živeti s time? Čoveče, imala sam stravične panične atake,
preznojavala sam se kao da sam kokoš u rerni, drhtala sam ko pingvin,
nisam mogla da jedem, danima, mesecima... gore od anoreksije i bulimije
zajedno, a o spavanju neću ni da govorim. Meni se čini da ne spavam
otkako sam otišla od tebe. Bila sam kod raznih psihijatara, razgovarala s
njima i uvek isti rezultat, malo mi ja lakše, a onda dođem kući, legnem, ne
mogu da zaspim, pa počnem da plačem, živci mi totalno rastrojeni. Zato
sam na početku i dala Aleksandra matorima da brinu o njemu. Video me
nekoliko puta da plačem. Bilo je grozno. Morala sam barem njega da
sačuvam. Navukla sam se na Xanax i danas više ne mogu da živim bez
njega. Uz njega pijem antidepresive, umjesto da smanjujem terapiju, ja je
povećavam.
— Zašto se nisi vratila ako ti je bilo tako teško?
— Pa eto, vratila sam se, ali i dalje ne mogu da spavam — odgovori
ona i popije tabletu koju joj je Ernest dao.
— Onda možda to nije zbog mene — primijeti on.
— Nego zbog koga? Nemoj da umanjuješ svoju krivnju i izigravaš
sveca. Vama Hrvatima je blaženstvo u krvi zajedno s leukocitima i
eritrocitima. Ali moraš da znaš, sve ovo šta se meni događa, sve je to zbog
tebe, ako ne baš sve, onda onaj najgori deo — uzvrati Svetlana.
— Ja ne razumijem što govoriš — promrmlja Ernest.
— Jeste, pa ti ništa ne razumeš. Bilo bi naprosto neverovatno kada
bi ti nešto skopčao.
— Jedino što ja shvaćam, jest da sam uvijek kriv.
— Eto, barem si nešto shvatio. Bravo, genijalče! — Svetlana će
ironično i nastavi: — Razvila sam milion fobija. Plašim se sama da
izlazim, plašim se liftova, visine, pre leta avionom popijem dva Xanaxa sa
viskijem, plašim se otvorenog prostora, kukaca, ne mogu da izlazim noću,
osećam strah od samoće, strah od smrti, strah od straha... ne mogu više
da izdržim od tolikih strahova. Osim toga, razvila sam i strah od polnog
odnosa, koitofobiju.
— E u to ne vjerujem! — vikne Ernest.
— Naravno da ne veruješ kad si glup, kad ne vidiš nikoga drugoga
osim sebe, kako bi ti u išta mogao verovati osim u svoje probleme s
lumbalnom kralježnicom i spuštenim stopalima?!
— Nemam spuštena stopala.
— Idi bre, naravno da imaš, otuda svi tvoji problemi!
— Pusti sad moje probleme! Vratimo se na tvoju fobiju.
— Koitofobiju! Hja, znala sam da će od svih mojih strahova ta
najviše da te interesuje. Š ta ti tu nije jasno?
— Ne shvaćam. Rekla si da nisi otišla u slobodan svijet kako bi
vrijeme provodila u ćeliji i otkrivala penicilin i da si bila s mnogim
partnerima...
— Ne, ja to nisam rekla — ona ga prekine. — To si ti tako čuo jer si
hteo tako da čuješ.
— Pa ako ništa drugo, onda si barem rekla da si bila u krevetu s
onom nekakvom Zing Zang...
— Yang Zhuang, kineskom ekološkom aktivisticom — ispravi ga
Svetlana.
— Tako je — potvrdi on.
— A znaš li ti bre, zašto je Svetlana Trajković završila u krevetu s
Yang Zhuang? — ona drekne, na što se Ernest malo povuče. — Zato što
nisam mogla da imam polne odnose s drugim muškarcima, eto zato,
budaletino jedna!
— Kako to? — iznenadi se on.
— E, pa ne znam. Neko prokletstvo, šta ja znam. Pokušala sam s
nekoliko tipova, ali nije išlo. Bila sam hladna i frigidna ko zamrzivač.
Morala sam da se pravdam pred tim muškarcima, a oni sve sami
džentelmeni, shvataš... pitaju se šta mi je, šta ne rade dobro, hoće da me
ližu posvuda, a ja im govorim da su super ljubavnici, ali da nešto nije sa
mnom u redu i tako se izmotavam i kupim svoju odeću s poda, natežem
najlonke i gledam da što pre nestanem i da se vratim u svoju teskobu i
među svoje tablete.
— Ali mi smo... — Ernest započne, no Svetlana ga prekine:
— U tome i jest prokletstvo. Š ta misliš zašto sam ti se vratila? —
Ernest ju je samo šutke gledao i gutao slinu. — Zato bre šta mogu da se
ševim samo s tobom! Eto zato! Š ta misliš da sam ti se vratila zato šta si ti
fin i drag čovek bez koga ne bih mogla da živim? Idi bre, ima sto puta
pametnijih, kreativnijih, lepših, bogatijih muškaraca, ali šta mi sve to
vredi kad ne mogu da se ševim s njima. To je prokletstvo ko iz nekog
grčkog mita, shvataš?
— Da — promrmlja on zapanjen Svetlaninim seksualnim
misterijem.
— Imam noće more. Izlazim s najlepšim muškarcima na svetu, sve
lepotani ko s reklama za brijaće aparate, jedan lepši od drugog. Vode me
na večere u najfinije restorane, jedemo samo jela čija imena ne možeš da
izgovoriš a da ne polomiš jezik, pijemo najfinija vina na svetu, iz
Francuske, Kalifornije, Argentine. Oni čavrljaju da ne može lepše,
pametni su u pičku materinu, razumeš. I fini, i naobraženi. Svi
pozavršavali najteže fakultete na svetu, oksforde, kembridže, sorbone,
puni su duhovitih dosetki, nijedan nije oženjen i nema decu i ženu za
vratom, svi su slobodni ko ptice, a odeveni u najskuplje marke i na ruci se
sjaje najskuplji satovi. Mirišu da lepše ne možeš ni da zamisliš, svi su
vitki i imaju pločice na stomaku, imaju duge noge, duge ruke, duge
vratove ko labudovi, duge prste ko pijanisti i duge pitone među nogama. I
odvode me u najskuplje hotele, ili svoje penthauze ili prelepe kuće i onda
se tamo sve nastavi u istom tonu uz najlepšu glazbu, i mi počnemo da se
skidamo, i oni se skinu i pred očima mi njihova nabrekla peniščina
ovakva ko ruka do lakta, a ja hladna ko da mi je neko dao neku vakcinu u
spolovilo i ne može ništa da me uzbudi, suva ko barut. Stidne usne mi
ladne ko stenke frižidera, ko da
 BALKANDOWNLOAD

imam među nogama stroj za sladoled, a ne vaginu, razumeš? I tako se ta

čarolija raspadne, a ja se probudim sva u znoju.
— Koliko često imaš takve snove? — upita Ernest.
— Svake noći — odgovori ona i zijevne.
Nastupi neko vrijeme tišine u kojoj se činilo da Ernest nastoji
pohvatati konce Svetlanine priče. Mozak mu je radio kao parni stroj. Sve
mu se u glavi uskomešalo, a onda iskra! Postavi najlogičnije pitanje:
— A Tobias Christiansen? Zbog njega si me ostavila.
— Š ta s Tobijem? Pa on je homoseksualčina od glave do pete. Taj u
životu nije pipnuo žensku! Š ta ti je?! Pred njim mogu da se guze najlepše
plejbojeve zečice, on bi osto mrtav ladan. E, al da mu se naprči razumeš
neki gimnastičar ili fudbaler, pocepo bi ga isti tren. Pa imo je on aferu s
tim jednim ukrajinskim gimnastičarom. Kaže da su vežbali na parteru.
Posle se ispostavilo da dečak nije bio punoletan, premda se kleo Tobiju
da je proslavio s bakom i dedom osamnaesti rođendan u nekom
zakarpatskom selu.
— Znači nisi spavala s njim?
— Ma idi bre leči se, šta bih spavala s njim? On je samo bio paravan,
izmislila sam priču ko šta sam izmislila saobraćajnu nesreću.
— Hoćeš reći da nisi bila ni s kim otkako si me ostavila? — zaključi
Ernest.
— Bravo Ajnštajne! Napokon si shvatio! — potvrdi ona.
Opet nastupi tišina.
— Ali nije da nisam pokušavala — doda Svetlana.
— Shvaćam.
— A ti, vidim, nisi imao takvih problema.
— Kakvih?
— Seksualnih. Izgleda da te moja smrt nije previše kosnula i da si
se brzo vratio u sedlo i nastavio jahati.
— Govoriš gluposti.
— Gluposti, je li? A šta onda znači ta Makedonka u tvom stanu?
Oćeš da kažeš da je ne jebeš, već da igrate Monopoly?
— Nisam znao da si živa — obrani se Ernest.

120
 BALKANDOWNLOAD

— Pa da si znao da sam živa, ti bi se bre prepustio razvratu.

Napravio bi od svog života sodomu i gomoru. Bolje da nisi znao da sam
živa, to je barem nakratko umirilo tvoj manični libido. Premda ne zadugo.
— Godinu dana nisam nikoga pipnuo.
— Ih, al mi je to neki period! Ljudi kupuju cipele na dvadeset i četiri
rate, a ti si me preboleo nakon godinu dana. Znači vredela sam ti ko leva
cipela. Godinu dana nejebice! Strašna žrtva. Oćeš da ti popušim za
nagradu?
— Čemu sada sve to? Nismo li to pretresli i završili s time? — upita
Ernest.
— Kad sam shvatila da ne mogu da polno općim s drugima, maštala
sam o tebi. Možeš li da zamisliš apsurdnije situacije?! Dirala sam se ko
tinejdžerica i maštala o tebi. Eto vidiš, i mrtva, ja sam vodila ljubav sa
tobom. Ha, šta kažeš? — reče Svetlana s provokativnom grimasom
navučenom preko svog lijepog lica i punih usana. Oduvijek ga je
podsjećala na njemačku pjevačicu Nenu, koja se proslavila s hitom
Neunundneunzig Luftballons. Imala je takvo lice, takve pune usne i velike
zečje bijele zube, baš kao Nena, samo plavokosa.
— Kažem, da si za jedan leš još uvijek vrlo zgodna — uzvrati Ernest
i bračni par Čuček-Trajković prepusti se tjelesnim užicima koji su
potrajali sve do dugo u noć, u brčko— distriktnu noć.

III.

Zaspali su pred jutro, iscrpljeni poput zemljoradnika koji su

preorali dva jutra panonske ilovače. No nisu slatko spavali. Ernestu su se
u snu javljale Elena i Tamara, redovnice njegove savjesti. Probudio se u
grašcima znoja. Otvorio je oči i iznenadio se kad je primijetio da je i
Svetlana budna.
— Prošla sam pakao — započne ona kao da je samo čekala publiku.
U prvi mah nije ništa uzvratio, čekao je nastavak. — I vratila sam se.
Međutim, sve skupa osuđeno je na propast, ako mi ne veruješ.
— Š to da ti vjerujem? — upita Ernest.
— Sve šta sam ti rekla.
— Da patiš od koitofobije i da nisi spavala ni s kim otkako si me
ostavila?

121
 — Tako je — ona kimne.
— Pa kako da povjerujem u to?
— Ili mi veruješ ili mi ne veruješ!
— A kako da ti vjerujem nakon svega? — zdvojno će Ernest.
— Ali ako mi ne veruješ onda ništa nema smisla, nema smisla ni to
šta sam ti se vratila.
— Ja te nisam zvao.
— Znam, došla sam sama, glupača! Pomislila sam da je možda
moguće da spasimo ono šta smo nekad imali, ali uzalud. Zaboravi! —
reče ona.
— Volio bih da ti mogu vjerovati.
— Ja ne mogu da ti dam nikakav dokaz. Oćeš da idem na poligraf?
Ako treba, ja ću da odem, ali ću posle toga da ti pljunem u lice i bit ćeš
mrtav za mene zauvek.
— Smiri se. Ništa ne tražim od tebe.
— A šta to znači?
— To znači da ću se natjerati da ti povjerujem.
— E, pa to ne valja! — plane ona.
— Zašto?
— Zato, čoveče, jer ako treba da se na nešto teraš, onda je najbolje da
se toga ostaviš. I stoga me se ostavi!
— Čekaj! — reče Ernest i uhvati je, ali se ona uzmakne i nadureno
promrsi:
— Ostavi me! — Ponovno je nastupila neugodna tišina. Ernest nije
znao što da kaže, sve mu se činilo besmislenim i jalovim. No tada je
progovorila Svetlana. Spas!
— Nešto me je teralo da ti se vratim. A opet... celo sam vreme znala
da je to pogrešan korak. I neverovatno je kako čovek uživa u pogrešnim
koracima. To je naprosto posve ljudski fenomen. Nijedna druga živina
nije toliko glupa kao čovek. Posebice žena. Nijedan sisavac nije toliko
glup kao žena. Samo ona može da donese toliko pogrešnih odluka u
svom životu, a da usprkos svemu tome još bude na životu. To joj je
valjda kazna.
— Dobro, ne pretjeruj — Ernest ju pokuša smiriti.
— Ne preterujem, tako je — uzvrati ona i nakon kratke šutnje reče:
— Sve sam ti rekla, ništa ne krijem. Prošla sam brojne udruge i
organizacije, dobivala sam pare za razne projekte, ali sam ih i trošila,
kretala sam se u finom svetu, a fin svet košta. Uglavnom, jasno ti je da
nisam ništa uštedela, ali ono šta svakako želim da naglasim jeste da
nisam došla do tebe zato da te žicam pare, da li ti je to jasno? — Ernest
kimne, a ona nastavi:
— Uvek sam se znala pobrinuti za sebe. Nisam došla da te tražim
pare za alimentaciju ni za sebe. Pare nisu moj motiv. Uostalom, mislim da
je opšte poznata stvar da ti nisi neki lovator. Bez obzira na sve privilegije
koje imaš kao činovnik državne institucije, ti nikada nisi imao preteranog
smisla za lovu. I sigurno nemaš neku ušteđevinu, jesam li u pravu?
— Novac je da se troši — odgovori on.
— Vidiš po tome smo ti i ja jednojajčani blizanci. Po toj boemskoj
prirodi koja ne pita za sutra. Mi smo neodgovorni poput dece. Umetnici
su ništavni ljudi kad su pare u pitanju. Ali ti se upropaštavaš, jer nastojiš
da pomiriš nemoguće: državnog službenika i umetnika. Čoveče,
razbolećeš se!
— Ja sam kronični bolesnik, Svetlana — potvrdi Ernest.
— A zašto si hronični bolesnik?
— Zato što sam ostao bez žene i djeteta. Moj je život dugo vremena
bio „na aparatima“. Nisam vidio nikakvog smisla da nastavim živjeti.
— Š ta bih ja trebala reći? Ostavim muža, a onda shvatim da ne
mogu da se ševim ni s kim drugim osim s njim? Pa to je, čoveče, veći užas
od Tantalovih muka!... pokraj svih tih lepotana...
Ernest ne odgovori. Imao je osjećaj da će ga ponovno shrvati san.
— Usrala sam svoj život. To je rezime. Jedno veliko sranje. Nije li
tako? Š ta ćutiš?
— Ma nemoj tako, nije ništa gotovo — uzvrati on.
— Š ta nije gotovo? Gotovo je, dragi. Ne vidim više svetlo na kraju
tunela, shvataš? Ne znam više zašto da živim.
— A Aleksandar?
— Jeste, on je jedini razlog zašto se nisam ubila — odgovori Svetlana.
— Da nema njega, odavno bih već visela na gredi u mansardi neke
bleštave evropske prestonice.
— Š to ti je odjednom? — reče Ernest. — Odakle sve to crnilo?
— Odakle? — ona se podsmjehne i odgovori: — Pa valjda od
hroničnog depresivno-anksioznog poremećaja.
 — Pa i ja patim od depresivno-anksioznog poremećaja, pa što?
Cijeli zapadni svijet pati od depresivno-anksioznog poremećaja, pa što?
Nitko se još zbog toga nije ubio.
— Ali mene više ništa ne uzbuđuje! Ja se više ne veselim nikakvim
projektima. Više nema nikakve ideje koja me pokreće. Iskreno Erneste,
jebe mi se i za poziciju žena i jednakost polova, je-be-mi-se! Ne inspiriše
me više ni borba protiv izopačenog crkvenog nauka, ni sirova hrana, ni
slobodni seks, ni obiteljsko nasilje, ni obnovljivi izvori energije, ni smeđi
šećer, ni ustaše... ništa me više ne pokreće... ja sam prazna ljuska.
— Trebaš posjetiti psihijatra. Povećat će ti dozu i bit ćeš ok.
— Ma idi bre! Da povećam dozu lekova? Pa pretvoriću se u čistog
zombija, razumeš? Da postanem daska sa staklenim pogledom? Ovako?
— Moraš misliti na Aleksandra — podsjeti je Ernest.
— Ne govori mi šta mora da radim. Ja dobro znam šta treba da
radim. Aleksandar i jeste razlog da sam među živima i da plaćam porez.
Ti sigurno nisi! — uzvrati ona i pogleda ga ravno u oči.
On je osjetio neku nerazumnu krivnju. — Ti si samo dodatno sve
zakomplikovao.
— Kako? Pa nisam ništa napravio. Do prije nekoliko tjedana nisam
znao da si živa!
— Nema veze. Slao si mi telepatske misli, nametao mi grižnju
savesti.
— Š to pričaš? — zblene se Ernest. — Kakve misli? Kakva vražja
telepatija?
— A šta misliš zašto sam se vratila? — Ernest je šutio i čekao
odgovor. — Zato šta je na dnu moje naivne slavenske duše tinjala nada
da možda možemo da počnemo ispočetka. Moja drugarica iz Kentuckyja,
Olivia Gonzalez, beskompromisna aktivistica i neverovatno draga osoba,
vratila se svom suprugu nakon dve godine — reče Svetlana i zastane.
— I? — upita Ernest.
— Desio se nesrećan slučaj. Ubila ga je hicem iz pištolja.
— Pa kako?
— U leđa. Sve je bilo u samoobrani — pojasni ona i doda: —
Zlostavljao ju je.
— Zašto to pričaš? — zbunjeno će Ernest.
 — Zato šta ima različitih priča i nikad ne znaš koja će tebi da se
desi. Koja je zapisana u tvojim zvezdama?! Svaka je priča osobna,
razumeš? Isto sam tako čula priču svoje drage drugarice Agate Gomolke
iz Poznanja u Poljskoj. To je, recimo, posve srećna priča. Zamisli, Agata se
vratila svom mužu Jaroslawu i on ne samo da ju je prihvatio, nju i njezino
dete koje je dobila s Okunolom Buboupakumom, nigerijskim
šansonjerom koji peva o devama, kiši i nesrećnoj ljubavi, već je i prestao
da pije. Čovek se potpuno preobratio. Prestao je da veruje u hrišćanska
sranja i okrenuo se veri u ravnopravnost polova, u prvim je redovima gej
prajdova, donirao je svoje seme banci sperme, smatra da treba da se
ukinu sve granice na svetu i da se tako ostvari slobodan protok ljudi,
robe i ideja. Tekom jedne procesije mokrio je sa svog balkona po časnim
sestrama. Eto vidiš! Moguće su i lepe priče. Neka svako ide kamo mu
drago, razumeš? I sve to od Jaroslawa Gomolke, bivšeg poljskog
ultranacionaliste! Svako može da se promeni. Svako, osim tebe, činovnika
jedne kurčevite tvorevine na jugoistoku Evrope!
— Jesu li Agata i Jaroslaw još uvijek zajedno? — upita on.
— Je li to bitno? — uzvrati ona razočarano.
— Da.
— Nisu — reče Svetlana. — Agata je morala da sledi svoju zvezdu.
— Š to to konkretno znači?
— Znači da je trenutačno u Meksiku s Loyolom Chavezom.
— A dijete?
— Ostalo je s Jaroslawom.
— Pa kako će on sam s djetetom...
— Nije sam. Došao je da mu pomogne Okunola Buboupakuma.
— Tvoje me priče deprimiraju — prizna Ernest. — Ne vidim izlaz iz
svoje situacije.
— Kako to misliš? — upita ona.
— Vratila mi se mrtva žena, živim u nevjenčanom braku s drugom
ženom, i imam ljubavnicu.
— Š ta nema ta tvoja ljubavnica muža?
— Samo na papiru — odgovori on i pojasni: — Ne žive zajedno već
dulje vrijeme.
— Isto kao i mi. Tebi, čoveče, život ovisi o mrtvim brakovima.
 — Ona je trudna — promrsi Ernest.
— Trudna? — iznenadi se Svetlana. — S kim?
— Kako s kim? Pa valjda sa mnom, ako već mjesecima ne živi s
paleontologom — uzvrati on.
Kad je to izgovorio, Ernest shvati da se između njega i Svetlana
dogodio nevjerojatan obrat, u njihov se odnos uvuklo nešto poput
prijateljstva, barem s njegove strane. Zašto bi joj inače govorio o Tamarinoj
trudnoći. Znači li to definitivan kraj njihova erotskog odnosa? Ubija li
prijateljstvo požudu kao što razum ubija vjerski zanos? Kako god, Ernest
je bio pomalo iznenađen svojom iskrenošću. Čovjeku koji neprestano laže,
svaki je oblik istine nevjerojatan.
— Baš lepo. I tako ćeš ti opet da postaneš otac, lepo — reče Svetlana.
— Nema tu nikakve ljepote, znaš to i sama.
— Kako nema? Zašto?
— Zato što niti sam želio niti sada želim dijete, i ti to dobro znaš.
— Odakle bih ja znala šta se tebi muva po glavi! Briga me!
— Sve se oko mene raspada.
— Čovek sam bira svoj put.
— Ne lupetaj. Tko bi normalan odabrao moj put?
— Pa ti! Ja sam davno videla da ti uopšte nisi normalan. Evo ti sada
potvrde! — reče Svetlana i upita: — I šta si odlučio?
— Kao da se mene nešto pita. Znaš kako stoje stvari sa ženama,
njihovo tijelo, njihovo dvorište, mogu raditi s njim što god požele. One
odlučuju hoće li pobaciti ili ne, one smiju sve, muškarca se u takvim
stvarima ništa ne pita — odgovori on.
— No dobro, a šta je ona odlučila?
— Kod nje je sve moguće, ali čini mi se da će zadržati dijete. Ne
znam... kako da kažem... ona je psihički nestabilna.
— Je li? A nisu li zapravo sve žene za muškarce psihički nestabilne?
A šta si ti? Pogledaj se! Oćeš da kažeš da si ti merilo stabilnosti, bedniče?
— O tome ti govorim. Ona je nestabilna, ja sam ruina, kakvo bi
djetinjstvo moglo imati to dijete? — upita Ernest.
— O tome si trebao da razmišljaš dok si je ševio, idiote! Pa šta nisi
koristio gumicu, kad je već ona glupača koja ne pije tablete?
— Rekla je da ih pije.
 — Vidiš koliko si glup? Ali to se mene uopšte ne tiče! Ono šta me se
tiče, jeste naš brak koji više nema nikakvog smisla i vreme je da tu
nekrofiliju sada rešimo i administrativno. Znaš, nakon svega, ja se pitam
gde je meni bila pamet kad sam ti se vratila, majke mi mile! Pa ja sam
najveća luđakinja na svetu! S takvim šljamom ko šta si ti, mogla je da
bude u braku samo najveća idiotkinja!
— Nema potrebe da tako govoriš. Cipelariš invalida — kaže Ernest.
— Pa ti i jesi invalid, ali moralni, razumeš? A moralnog invalida
treba da se cipelari dok ga se ne zgazi poput crva. Idi bre, s kakvim sam si
ja šuftom upropastila život! Pa ti si nešto gore od najgoreg!
— Nemoj da se vraćamo na tvoje falsificiranje smrti, otmicu djeteta,
sustavne laži, bijeg... — podsjeti je Ernest.
— Nemamo mi na šta da se vraćamo. To jest, ti se vraćaj koliko
oćeš, a ja ću da idem napred. Ne ž elim da ž ivim više ni časa u kavezu s
odvratnim kosturima prošlosti. A kada bi u tebi bila mrva morala, onda bi
pustio onu jadnu Makedonku, sve bi joj priznao i dao joj šansu da nastavi
normalan život. Još je dovoljno mlada da s nekim bude srećna. Vreme joj
otkucava, treba da je pustiš dok još proizvodi jajašca.
— A što ako je volim? — upita Ernest.
— Ti si stvarno lud! Da je voliš ne bi trpao ludu frizerku iz Osijeka i
ne bi sada bio sa mnom u krevetu. To je prosto ko pasulj. Nemoj bre, da
se izmotavaš. Kakva ljubav? Ti možeš samo da uništavaš, shvataš? Ti ne
možeš da usrećiš ni kućnog ljubimca, a kamoli čoveka! — bijesno će
Svetlana i izađe iz kreveta.
Ernest shvati da je ona misao o prijateljstvu bila posve pogrešna.
On neće nikada biti prijatelj sa Svetlanom Trajković! To je sigurno. Ono
što njih dvoje povezuje jest trajno neprijateljstvo.
Budila se zora iznad Brčko Distrikta. Svetlana je sjedila u
naslonjaču. Ernest prepozna na njoj kimono s pticom. Okrenula je glavu
od njega i gledala kroz prozor. Mala količina svjetlosti padala joj je na nos
i usne. Izgledala je kao da je posipana zlatnim prahom. U tom trenutku
Ernest osjeti neku iznenadnu navalu nježnosti. Učini mu se da ona drhti.
— Dođi! Dođi k meni — reče i otkrije deku.
— Ni mrtva — uzvrati ona.
— Hajde, dođi — ponovi Ernest.
— Pre bih legla u mrtvačnicu, nego u krevet s tobom.
 — Dobro, onda ću ja sjesti pokraj tebe, može? — uzvrati Ernest i
ustane.
— Ne glupiraj se...
— Ne glupiram se.
— Š ta ti je?
— Nikada te se neću riješiti — reče on, sada već sasvim blizu
njezina uha. Ljubav je čudesna pustolovina. Zraka svjetla probila se kroz
mrak i pala na izvezenu pticu koja je odjednom oživjela i počela
skakutati, zbilja... na sve strane... I tako je prhnula nova zora iznad
Bulevara mira kojim su uskoro počeli gmizati prvi jutarnji automobili.

IV.

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara Ernest je proveo kod Tamare. Bila

je to svetkovina obitelji Nađ kada su se kćeri prisjećale svog oca koji je
odveden iz grada zajedno sa stotinama drugih Vukovaraca i kojem se
nakon toga gubi svaki trag. Na taj su dan Tamara i Nela tradicionalno
pripremale očeva najdraža jela, pogačice od čvaraka, pijanog šarana,
pečenu svinjetinu i, obavezno, guščji paprikaš. Bila je to njihova
Posljednja večera s ocem. Ernest je pucao po svim šavovima od hrane.
Vidio je u tome neki arhaični obred prinošenja žrtava. Ali sestre Nađ nisu
time udovoljavale kakvog moćnog boga, već su željele da njihov otac
uživa u zemaljskim užicima. U suštini, bilo je to hedonističko sjećanje
kojeg je kvarila Nelina tragična figura. Svu je hranu pripremila Tamara,
dok je Nela za to vrijeme bila na misi i popušila kutiju cigareta. Ernest se
trudio pomagati Tamari koliko je znao i mogao.
Kad su sjeli za stol, Nela je blagoslovila jelo, ali to je bilo sve od nje
što se hrane tiče. Beživotno je držala pogačicu od čvaraka i tupo gledala
preda se. Tamara je rekla da će se baciti kroz prozor, ako Nela ne pojede
tanjur paprikaša s domaćim valjušcima u znak ljubavi prema ocu.
Osjećala se napetost u zraku. Ernest je primijetio kako na Tamarinu licu
trzaju živci. Pohvalio je paprikaš i rekao da nije nikada jeo ništa bolje, ali
znao je i sam kako je to uzaludan pokušaj da spasi stvar. Nela je sjedila
poput goleme preparirane ptice s naočalama i cigaretom u ustima. Nije
pojela ni žlicu paprikaša. Tamara je ustala i izjurila ih kuhinje. Ernest je
krenuo za njom. Ona je već izišla iz stana i trčala niza stubište. Ernest ju
je stigao kat niže, čvrsto ju je stisnuo i pokušavao nježno umiriti. Ridala
je sva u suzama i
stavljala cigaretu u usta. — Ja ću se ubiti prije nje! Ona to namjerno radi.
Ja ću se ubiti, ne ona! Nitko to ne može izdržati! Nitko!
Ernest ju je ipak uspio primiriti, barem toliko da se vrati u stan.
Tamara je otišla do ormara s pićem i izvadila domaću šljivovicu. U tren
oka iskapila je dvije čašice i natočila si treću. Sjela je na trosjed, ispila
treću čašicu i natočila četvrtu. Potom je počela pričati neku dogodovštinu
iz djetinjstva i pritom se smijala. Ernest se upitao je li Tamara poludjela,
je li riječ o promjenama raspoloženja zbog trudnoće, ili je ono najgore, da
je ona naprosto luda oduvijek, samo što on to prije nije primijetio?
Moliere je rekao kako je žena jedino stvorenje koje može istodobno plakati i
smijati se iz istog razloga.
— Pijmo da bismo išli u raj! — reče ona u tom neodređenom stanju
između smijeha i plača, pa gurne bocu prema Ernestu.
Usprkos alkoholu Ernest se probudio sat vremena nakon što je
zaspao. Uzeo je tabletu za spavanje. Zaključi da više nikada neće leći bez
tablete. Očito više nije dovoljan alkohol, bez obzira na količinu. Tamara je
ležala pokraj njega u svečanoj bijeloj bluzi utopljena u poplun s
makovima. Ernest je popio tabletu u kuhinji gdje je na stolu i dalje stajao
lonac s guščjim paprikašom i domaćim valjušcima. Kad se vratio u sobu,
prigušena je svjetlost ulične rasvjete treperila na školjkicama okvira s
fotografijom L’oret de Mara na kojoj je Tamara bila tako mlada i tako
sretna. Usnuo je san kako upravlja automobilom koji iznenada krene
unatrag, kočnice ne rade, a stražnje gume su probušene.
Nakon doručka Ernest je krenuo za Zagreb. Nela ga je na rastanku
zamolila da zatraži oprost od Boga zbog preljuba i pokazala mu Psalam
51 o ispovijedi raskalašena grešnika gdje prorok Natan dolazi Davidu
poslije njegova grijeha s Bat Š ebom. Govorila je Ernestu da treba
ponavljati: „Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda
mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom...
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši
moje bezakonje!“
— O daj, pusti ga na miru! — vikne Tamara i istrgne Ernesta od
psihički, moralno i emocionalno devastirane sestre.
Čim se malo odmaknuo od Ulice Dragutina Neumana Ernest je
nazvao Svetlanu. Ahmed Fazlić joj je ponudio da surađuje na projektu
kulture dijaloga među mladima. Prije nego što su završili razgovor,
Svetlana reče:
 BALKANDOWNLOAD

— Ne znam zašto ne odem hiljadama kilometara daleko od tebe. Ne

znam, nešto me drži ovde... ali ne znam dokle.
Problemi su ga dočekali i u Zagrebu. Elena više nije bila pitomo i
drago devojčence. Postala je mrzovoljna i razočarana. Ž ena je muškarcu ono
što on iz nje učini. Š to sam to dovraga učinio od nje, pomisli Ernest.
Toliko laži i prevara može dovesti samo do gubitka. Odlomio je komad
Elenine ljubavi. Počela ga je izravno optuživati za preljub. Ernest se
branio nezainteresiranošću. Htio joj je pokazati kako je razgovor na tu
temu potpuno bespredmetan jer on nju ne vara. Ne želi slušati o tome,
umoran je ko pas. Uskoro je došlo do svađe. Prvi put mogli su se čuti
povišeni tonovi iz Ernestova stana. U jednom je trenutku Elena rekla da
će pokupiti stvari i otići. Na rubu suza tražila je od njega da joj kaže
istinu. On je rekao da joj nema što priznati i da ništa ne krije. Elena je
bacila hranu koju je pripremila za njega (vegetarijansku sarmu i halvu) u
smeće. Ernest joj je bio zahvalan na tome.
Prošla su dva tjedna i situacija se malo primirila. Jeli su u tišini
palačinke od integralnog brašna punjene svježim kravljim sirom i
paprikom. U tom trenu Ernest shvati da ne bi nikada mogao živjeti na
integralnom brašnu. Koliko god to zvuči trivijalno i banalno, ne bi mogao
živjeti ni uz tofu i seitan. Sav taj teror zdravim životom i zdravom
hranom sve je teže podnosio.
Ne želi živjeti na kelju, kvinoji i zelenom čaju. Zeleni čaj mu ja
odvratan (mogao bi ga piti jedino s decilitrom ruma), soja mu se gadi, a
jedan obrok kelja dovoljan mu je za idućih deset godina. Tko može
preživljavati na kvinoji i kozjem mlijeku? Vegetarijanske poslastice?!
Dajte, molim vas. Pa to je oksimoron! Halvi od mrkve, kuglofa od heljdina
brašna, sladoleda od avokada i svih sličnih sranja, svega mu je toga preko
glave. Ne želi se mijenjati, ne želi razmišljati o zdravoj hrani, kolesterolu,
konzervansima, sapunima, deterdžentima, kiselim kišama, ozonskim
rupama, dizel motorima, dosta mu je tog jebenog koncepta zdravog
života i zelenog planeta. Dosta! Ž eli žderati svinjsku mast i lokati alkohol,
želi gutati kolače od bijelog šećera i daviti se u pecivima od bijelog
brašna. Ž eli razmazivati pekmez po kroasanu punjenom čokoladom.
Elena neka živi svoj bezglutenski život i neka razmjenjuje recepte sa
svojim prijateljicama s kojima je povezuje zajednički skroman cilj — biti
savršen i živjeti u savršenom svijetu. On savršenom svijetu ne pripada.
Š to više grešaka, to bolji okoliš za njega. Greške su gnojivo njegova
života! Ne želi ni jogu u svom životu. Ne želi razmišljati o svom disanju
dok diše! Ne želi učiti

130
 BALKANDOWNLOAD

tehnike samoostvarivanja, želi se ostvariti bez naučenih tehnika, sam od

sebe. Bez joge. Ustvari, uopće se ne želi ostvariti!
Elena je obukla plavu haljinu i stavila oko vrata ogrlicu koju joj je
Ernest kupio u Ohridu onog dana kad su po njima padali krupni grozdovi
kiše, kada ga je čvrsto uhvatila za kragne Lacostice na zidinama
Samuilove tvrđave i govorila mu da ne bježi od nje, da je njegova i da je
uzme, kao što se uzima zrela jabuka prije nego što se zagrize u njezino
sočno meso. Večeras je svezala kosu u rep i stavila sitne naušnice na usne
resice. Prije negoli je izašla kazala mu je: — Razmisli... razmisli o svemu.
I on je razmišljao. I učini mu se najpametnije da pobjegne od svih.
Da promijeni adresu, osobne podatke, posao, grad... da jednostavno
nestane. Svega je previše, žena, trudnoća, laganja, falsificiranih govora,
alkohola, tableta... Gledao je kroz prozor u svjetleće reklame koje su
bljeskale poput svjetionika u noćnom moru. Osjećao se kao utopljenik u
ljubavnom vrtlogu koji ga vuče na dno. Ljudski su odnosi, poput prirode,
nepredvidljivi i promjenjivi. Predviđanje budućnosti jednako je
vremenskoj prognozi. Nitko ne zna gdje će i s kime završiti.
Elena se vratila malo poslije ponoći. Legla je do Ernesta koji je u
međuvremenu zaspao i probudila ga. Ž eljela je razgovarati. Kazala je da
ljubav nije strast, već duboko razumijevanje, da je ljubav krug (on odmah
pomisli na trokut i četverokut!). Rekla je da čovjek u ljubavi treba biti
slobodan. I da je ona njemu tu slobodu dala, istina i on joj. I da je to u
redu, jer ljubav nije posesivnost. Ona je dobro o svemu razmislila i
odlučila. Bio je uvjeren da je sve to uvod u kraj njihove veze. Prišla mu je
posve blizu i nadvila se nad njega. Mogao je u mraku prepoznati njezine
sisice kako vise iznad njegove glave poput novogodišnjih lampiona.
Sagnula se, priljubila usne na njegovo uho i mazno šapnula:
— Ž elim tvoje dijete.

131
 Š ESTO POGLAVLJE

I.

Ravnatelj Ž derić namjeravao je objaviti knjigu politološko-

socioloških eseja pod nazivom Manje je više — bogatstvo manjina.
Sakupio je Ernestove govore, dopisao još nešto svojih misli i dosjetki,
prepisao odlomke nekih socioloških studija i od toga sklepao knjigu.
Naravno, bila je riječ o književnoj i idejnoj bljuvotini punoj nezgrapnosti i
plagijata. Trebalo ju je urediti prije tiska. Bila je to gotovo pa nemoguća
misija, ali Ernest nije mogao odbiti ravnatelja. Osim toga, Ž derić mu je
već dao izdašan avans i obećao visoku novčanu nagradu kad knjiga bude
gotova. Premda je bila riječ o pozamašnoj svoti, Ernest bi je se drage volje
odrekao, samo da ne mora raditi taj užasan posao. Ali nije mogao
iznevjeriti čovjeka koji mu je toliko pomogao. Između ostalog, Ž derić je
zatražio od Ernesta da kontaktira što veći broj uglednih manjinaca i da
izvuče iz njih pohvalne izjave o njemu i da to svakako iskoristi i stavi na
naslovnicu i prvu stranicu knjige.
Počeo je raditi na ulomku inspiriranom Teslinim likom i djelom, no
već na drugoj rečenici shvati da mu se sklapaju oči. Bio je premoren kao
pas. Kaotičan život i nesanica učinili su od njega čovjeka koji bi mogao
zaspati stojeći poput konja. Otišao je do automata po novu kavu.
Vratio se u ured, sjeo za radni stol i nastavio čitati. Zaprepastio se
kad je vidio da je ravnatelj ubacio u rukopis poglavlje u kojem opisuje
svoje djetinjstvo i predodređenost da se bavi manjinama. Opisivao je
kako su odrasli zastrašivali djecu pričama o Romima koji su tobože
otimali djecu, ali da je on usprkos tome imao najbolje prijatelje Rome.
Naravno, sve je to bila fikcija. Ravnatelj je Rome vidio jedino u
Kusturičinim filmovima. Ipak, ta je evokacija djetinjstva kakvo nije
postojalo lažima i bijednim patetičnim stilom, u kombinaciji s trećom
jutarnjom kavom, držala Ernesta budnim. Na jednom mjestu Ž derić
opisuje kako je pao s bicikla i da je ležao u nesvjestici, i da su pokraj njega
prolazila druga djeca i odrasli (kako je to znao ako je bio u nesvjestici?!) i
da mu nitko nije pritekao u pomoć, već da je to prvi učinio mali Sašica,
Srbin podrijetlom iz Leskovca, i da otada on strašno voli Srbe, i da je zbog
Sašice naučio ćirilicu i da su zajedno čitali Branka Ćopića u ćiriličnim
izdanjima.
 Uto je zazvonio telefon. Ernest je bio uvjeren kako ga ponovno zove
Tamara jer se s njom čuo prije pola sata. Ona se već bavila pripremama
oko blagdana, i tražila od njega da joj obeća kako će Badnjak i Božić
provesti s njom u Osijeku. No prevario se, s druge strane nije bila
Tamara, već ga je pozdravio dubok i hrapav glas okorjela pušača koji je
upitao je li dobio gospodina Ernesta Čučeka. Ernest pomisli kako je
zacijelo riječ o pripadniku nacionalnih manjina koji će se žaliti zbog
nekih uskraćenih prava. Na brzaka se pokušao sjetiti neke takve odluke
ili propisa, ali prije nego što se dosjetio glas s druge strane se predstavio:
— Ja sam Ludwig Š loser, Tamarin suprug.
Ernest se trznuo kao da ga je netko piknuo šilom u bubnjić pa
prolije kavu po stolu. Kockar paleontolog bio je figura iz Tamarine priče,
ali sada je probio opnu fikcije i pomaljao se u stvarnosti poput jezovite
utvare. Njegov mu se nikotinski glas učinio poznatim, ta hrapavost i
dubina podsjećali su ga ne nekoga. I onda se sjeti, Louis Armstrong!
Bariton koji pjeva o predivnom svijetu.
— Oprostite, ali ne znam kako vam mogu pomoći — reče Ernest
kad se malo pribrao.
— Ja ne tražim vašu pomoć, uostalom čini mi se kako biste prije vi
trebali moju pomoć — uzvrati Š loser samouvjereno.
— Ja trebao? Vašu pomoć? A zašto? — upita Ernest.
Š loser glasno mljacne, a onda odgovori:
— Objasnit ću vam. U svakom slučaju smatram kako bi bilo najbolje
da se nađemo na kavi.
— Nisam siguran da je to potrebno — kolebljivo će Ernest.
— Vjerujte mi, potrebno je. I upozoravam vas kako je to potrebnije
vama nego meni. Ne zovem vas kao ljubomorni muž i, molim, vas,
nemojte se plašiti nikakvih neugodnosti — miroljubivo će Š loser.
— Gospodine Š loser, danas živimo u vremenu kad lako
komuniciraju i ljudi na različitim stranama svijeta. Ne biste li mogli sve to
što mi želite reći jednostavno napisati i poslati mailom? — predloži Ernest.
— Slušajte, gospodine Čuček, ja sam paleontolog. Znate prilično
sam tradicionalan i konzervativan, i ne volim modernu tehnologiju, hja,
pa ja se bavim kostima dinosaura! Radije bih razgovarao s vama oči u oči.
Osim toga, što god ste vjerojatno čuli o meni, ja sam prije svega
džentlmen i ne bih volio ostavljati pisane tragove o svom braku i svojoj
supruzi, shvaćate? Ne želim nikoga kompromitirati.
 — Možete li mi barem reći o čemu želite razgovarati sa mnom? —
upita Ernest.
— Sigurno ne želim razgovarati s vama o razvoju života na Zemlji i
biljnim fosilima. Dajte, dajte! Vrlo dobro znate o čemu želim razgovarati.
Ali ponavljam, to je za vaše dobro. Dobit ćete neke informacije koje će
vam pomoći da izgradite bolju sliku svoje situacije. Vjerujte mi, trebalo bi
vam stati do toga da razgovarate sa mnom.
— U redu. Predložite vrijeme i mjesto.
— S obzirom na to da vam gori pod petama, predlažem da se
sastanemo za pet minuta u kafiću u Dežmanovom prolazu. Imaju odličnu
kavu i kolače.
— Pa gdje ste vi?
— Ispred vašeg ureda — odgovori Š loser.
— Kako? Molim? — zblene se Ernest.
— Hajde, hajde, spustite se pa ćemo zajedno na kavu, ili vam treba
malo vremena pa da vas čekam u kafiću?
— Čekajte me u kafiću, sad ću doći — reče Ernest uplašen da ima
posla s manijakom koji ga prati već dulje vrijeme. Iz nekog razloga
vjerovao je kako Ludwig Šloser nije normalan. Istina, govorio je potpuno
suvislo, bio je uljuđen, trudio se govoriti kao gospodin, ali sve to nije
ublažilo Ernestov strah da njegov ljubavni pakao dobiva novu
paranoidnu dimenziju s elementima trilera. Tko kaže da se iza ovog
hrapavog baritona ne krije ubojica, zlostavljač i ucjenjivač? Tko je uopće
Ludwig Š loser? Svakako ga treba držati što dalje od posla da barem ovdje
u uredu sačuva uhljebnički spokoj. U svakom slučaju ne smije pokazati
strah i mora paziti što će govoriti o Tamari i njihovom odnosu. Ne smije
izreći ništa što bi njegovu nezgodnu situaciju dodatno pogoršalo. Ne
treba napadati, ali ne treba se ni braniti. Sve što mu se dogodilo ne tiče se
nikoga. To je njegov život. Doduše, Tamara je još uvijek Š loserova
supruga, ali to je samo na papiru, a papir podnosi sve. Jedan preljub više-
manje.
U taj tren probudi se u njemu ponovno sumnja da ga Ludwig Š loser
prati već dulje vrijeme. Upita se koliko uopće zna o njemu. Zna li za
njegov dvostruk, odnosno trostruk život? Ernest osjeti kako mu se slijeva
znoj niz leđa. Izvana se začula vatrogasna sirena i on isti tren pomisli na
njezinu simboliku. Vatra koju je zapalila iskra iz piroš čizmice širi se i
prijeti da spali njegov život. Trebao je odmah znati da se igra sa
stihijom, ali on je
poput maloumnog piromana uživao u potpaljivanju lomače u kojoj će
sam izgorjeti.
Otipkao je Elenin broj kako bi provjerio je li ju Š loser nazvao. Elena
je bila ugodno iznenađena. Prošlo je već mnogo vremena otkako joj se
Ernest posljednji put javio tako sasvim bez veze, tek toliko da je čuje i da
joj time iskaže svoju privrženost i ljubav.
— Dušo, naporno radim. Ne znam dokle ću izdržati. Pucam po svim
šavovima, stalno se javljaju neki kreteni koje moram smirivati, s kojima
moram biti fin i odmjeren. Ne mogu više.
— Nešto se dogodilo? — upita Elena.
— Stalno se nešto događa — odgovori Ernest — ali ne želim te time
zamarati. Sve više idiota kuca na moja vrata. Plašim se da će jednoga
dana provaliti u moj privatni život. Ovo je krvav posao.
Usprkos tome što joj je bilo drago zbog poziva, Elena stane
sumnjati da se s Ernestom događa nešto neobično.
— Je li sve u redu? Možda bi ipak trebao razmisliti o autogenom
treningu, ići ćemo zajedno — predloži. Ernest je doznao ono što ga je
zanimalo, Š loser očito nije nazvao Elenu. To mu je bilo dovoljno ovaj tren.
Čak je na kraju razgovora rekao da će razmisliti o autogenom treningu.
Uzeo je torbu. Ž elio je izgledati zaposleno, htio je dati do znanja
Š loseru kako nema mnogo vremena i da čini veliki ustupak time što će ga
saslušati. Sinoćnja je kiša prestala, ali ulice su još uvijek bile vlažne. Nije
znao treba li ponijeti kišobran. Nakraju je odlučio da neće jer bi s njime
mogao izgledati kao mlakonja. Prošao je kroz hodnik u kojem su visjeli
plakati brojnih manifestacija nacionalnih manjina: punašne Rusinke iz
pjevačkog zbora Joakim Govlja pozivale su na otvaranje Milduševačkog
ljeta, dvije mlade Čehinje nosile su veliko srce s natpisom „Dani češke
kulture“, a mlade Mađarice u crveno bijelim nošnjama pozivale su na
Dane Mađara u Osijeku... Kad je izašao na Mesničku, proletjeli su
golubovi iznad njegove glave i vinuli se u sivo nebo.
Ernest je odmah prepoznao Ludwiga Š losera. Sjedio je pokraj
prozora i pušio. Bio je to krupan muškarac nalik na Batu Ž ivojinovića.
Čak je imao i bradavicu na licu poput njega. Imao je rijetku masnu kosu
začešljanu ustranu. Bio je neobrijan i ostavljao je dojam čovjeka koji je
probdio noć u kakvoj kavani uz rakiju i cigarete razmišljajući o besmislu
života nakon što ga je ostavila konobarica i pobjegla s uličnim džeparom.
Usprkos odijelu, izgledao je klošarski. Eto, što vise razmišlja, Ernest je
bliže zaključku kako je Ludwig Š loser kombinacija Bate Ž ivojinovića i
Tina Ujevića s glasom Louisa Armstronga. Imao je mutne, ali inteligentne
smeđe oči i podočnjake koji su njegovom inače sirovom izgledu
balkanskog gorštaka dodavale nijansu profinjene melankolije. Ipak nije
djelovao agresivno. Barem nešto. No kad mu se približio primijetio je
kvržicu na hrptu nosa koja je govorila o davnom prijelomu, a onda iznad
kragne ugleda širok ožiljak koji se protezao do desnog uha, zacijelo od
noža ili pivske boce.
Ludwig Š loser pio je čaj, otmjeno serviran u porculanskom lončiću
s tanjurićem na kojem je bio limun i med. Pušio je debeli cigarilos koji se
strašno dimio i smrdio. Pokraj čaja stajao je odložen hot-dog s kečapom.
Sve je nekako odavalo da je taj čovjek pun kontradikcija i dubokih tajni.
Gospodin i klošar.
— Drago mi je da ste došli, izvolite sjesti — reče pružajući svoju
golemu, tešku ruku prema Ernestu.
— Dobar dan — Ernest pozdravi.
— Š to ćete popiti? — upita Š loser.
— Mineralnu.
— Hoćete li nekakav kolač? Vidio sam da imaju vrlo lijepe kolače u
vitrini, u čipkastim papirnatim košuljicama. Molim vas, uzmite —
ljubazno će Š loser.
— Ne hvala. Uistinu nemam puno vremena.
— Ne brinite. Neću vas zadržavati. Bit ću vrlo kratak. Naravno, vi
imate puno posla. Hoćete li možda ipak neku pitu?
— Ne — odreže Ernest i sjedne.
— Vidite ja obožavam slatko. Ne mogu si pomoći. Ono me
upropaštava. Ne samo da imam tridesetak kila viška, nego imam grozno
visok tlak i šećer. Ali koliko god me liječnici upozoravali, ja se svejedno
nikako ne mogu odreći kolača. Znate, lud sam za tiramisuom.
Čemu ovaj glup uvod, pomisli Ernest. On uopće ne izgleda kao
Nijemac. Njegovi su njemački korijeni potisnuti balkanskim
kromosomima. Od njegova germanstva ostalo je tek ime i prezime. Š loser
je mahnuo konobaru i zamolio ga da donese mineralnu vodu za
gospodina, debelim je cigarilosom pokazao na Ernesta. Kad se konobar
odmaknuo, Š loser je snažno povukao iz cigarilosa i ispuhnuo gust oblak
dima koji je prekrio Ernestovo lice.
 — Iskreno, izgledate prilično drukčije od onoga kako vas je opisala
Tamara — započne on. — Rekla je da izgledate kao Kevin Costner.
— Nekada sam izgledao tako — uzvrati Ernest.
— Ne sumnjam, ne sumnjam — brzo prihvati Š loser, ponovno
povuče dim cigarilosa i reče: — Uvjeren sam kako ste zbunjeni mojim
nenadanim pozivom, ali vi ste navikli na stres. Radite vrlo osjetljiv posao,
stalno ste pod povećalom javnosti, sve je to vrlo zahtjevno.
— Istina — prihvati Ernest tek toliko da nešto kaže.
— Tamara mi je rekla da pišete govore za svog ravnatelja.
Multikulturalnost, tolerancija, nacionalne manjine, kultura dijaloga, da su
to vaše teme, da ste veliki humanist, tako je rekla. Vidite, ja se ne bavim
čovjekom. Ja se bavim dinosaurima, kostima mamuta, fosilima,
prapovijesnim djetelinama, ostacima života. Mi dolazimo iz potpuno
različitih područja, nije li tako?
— Pretpostavljam da me niste pozvali kako bismo razgovarali o
prapovijesnim djetelinama — reče Ernest gubeći strpljenje.
— U pravu ste. Pozvao sam vas da razgovaramo o onome što nas
spaja, a to je Tamara, zar ne? — zaključi Ludwig Š loser. Ernest je
progutao knedlu i nije ništa kazao. Š loser je napravio kratku pauzu, a
onda je nastavio: — Nama paleontolozima dovoljni su i minijaturni ostaci
da bismo stvorili sliku organizma. Eto, ja vam na temelju ostataka svog
bračnog života mogu reći do kojih sam spoznaja došao o Tamari.
— Nisam siguran da me to zanima — usprotivi se Ernest.
— Čujte, ako vam kažem da je prošli tjedan spavala sa mnom, bi li
vas to zanimalo? — upita Š loser sa svojim hrapavim baritonom. Ernest se
na trenutak sledio, a Š loser je iskoristio njegovu zbunjenost pa je
nastavio:
— Došla je k meni zbog svoje lude sestre Nelice. Vi znate da se protiv
Nele vodi postupak zbog pokušaja ubojstva supruga?
Ernest ne odgovori. Ovaj čovjek kao da je izašao iz najgore noćne
more. Kakve li ljudske nakaze! No Ernesta je previše zanimalo što će mu
reći da bi se ustao od stola i otišao. Uistinu, što on zapravo zna o
sestrama Nađ?
— Vidite, Tamara je dala Neli lažni alibi. Kazala je u istrazi da je
Nela, te noći kad je Nelin muž zadobio tri uboda nožem dok je spavao,
bila kod nje u stanu u Ulici Dragutina Neumana broj 8. Ali to nije istina,
jer sam te noći ja bio s Tamarom u stanu, a Nela nije bila s nama. Ja sam
potvrdio Tamarin iskaz, no tražio sam nešto zauzvrat, na što je ona
pristala i namirila moju grižnju savjesti. Shvaćate? Ipak to što sam lagao
da zaštitim njezinu sestru ima svoju cijenu, je li tako?
Š loser je napravio kratku pauzu, snažno povukao iz cigarilosa, pa
nastavio hripajući:
— Smatram kako je fer od mene što sam vam to rekao. Vi ste u
svemu tome nedužni, da ne kažem i naivni. Tamara voli muškarce, ne
može im odoljeti. Imala je hrpetine ljubavnika, žutih, plavih, crnih,
masnih, tamnih, smeđih, visokih, niskih, debelih, jakih, mršavih...
Mađare, Hrvate, Slavonce, Dalmatince, Nijemce, Rusine, Srbe, Bosance...
Varala me otpočetka braka, ako kažem da mi je bila vjerna prvih mjesec
dana, puno sam rekao. Ja sam bio ovisan o njezinu tijelu, isto kao i vi, ali
u jednom času kap je prelila čašu. Nisam više mogao trpjeti taj kupleraj
koji se odigravao iza mojih leđa. I slušajte, ja vam to ne govorim kako bih
vam nanio bol. Oh, ne! Ja vam to govorim zato što suosjećam s vama.
Znate, ja sam se malo raspitao o vama.
— Kako to mislite? — upita Ernest uplašeno.
— Bit ću posve iskren. Razgovarao sam s vašim šefom — odgovori
Š loser.
— S ravnateljem? — Ernest se lecne.
— Da, s gospodinom Ž derićem. Čini mi se da taj čovjek ima dušu.
Naravno, ne brinite, nisam rekao stvarni razlog zašto sam ga nazvao.
Rekao sam kako zovem ispred ogranka njemačko-hrvatskog društva
prijateljstva i da bih vas volio angažirati kao urednika pozamašne
monografije o povijesti Nijemaca u Hrvatskoj. On je bio vrlo taktičan u
odbijanju. Vidjelo se da je na sto muka da prevali preko usta kako vi niste
adekvatna osoba za takav posao. Nakraju se otvorio i kazao da ste u vrlo
teškom psihičkom stanju otkako vam je poginula žena. Eto, kad sam to
čuo, ja sam vas isti tren nekako zavolio, jer ja imam čistu i nepokvarenu
dušu. Mislim, sasvim je neprilično ljutiti se i osjećati ljubomoru prema
nekomu tko je proživio takvu tragediju, nije li tako? — Š loser upita, a
Ernest makinalno kimne.
— Znate, ravnatelj se istinski zagrijao za projekt monografije.
Spominjao je multikulturalizam, a ja sam mu rekao da u
multikulturalizam danas još vjeruju samo budale, da je to promašena
utopija koju je najbolje što prije zaboraviti. On se zbunio, a ja sam shvatio
da je vaš ravnatelj ograničen i tup čovjek koji papagajski ponavlja
medijske fraze.
 U tome ima mnogo istine, pomisli Ernest gledajući Ludwiga Š losera
kako ispija čaj i poteže iz cigarilosa. Ubrzo je nastavio:
— Nemojte se zavaravati, dragi gospodine, Tamara je laka ženska.
Ona je kučka. Najbolje je da nemate nikakvih iluzija o njoj. Ja mogu reći
kako ste mi vrlo simpatični, čak bih mogao reći da osjećam neko
prijateljstvo prema vama s obzirom na okolnosti. Zato vam sve ovo i
govorim. I naravno, diskrecije je zajamčena — dovrši Š loser, glasno se
nasmije i povuče dim.
Ernest osjeti kako ga steže sva odjeća, kako ga probada u grudima,
kako mu trnu udovi, kako ga peče lijeva ruka, kako ostaje bez daha i kako
ga hvata vrtoglavica. Imao je sve simptome skorog rastanka sa životom,
ali ipak nekako izusti:
— Tražili ste od nje da spava s vama kako bi zaštitila sestru?
— Pogrešno! Tražio sam od nje da spava sa mnom kako bih
naplatio duševne boli zbog toga što sam lagao policiji, i zbog toga što
nisam bio pravedan prema čovjeku koji je zamalo umro od zadobivenih
rana — ispravi ga Š loser i objasni: — Vi smatrate kako ste posljednje
poglavlje njezina ljubavnog života, kako je do vas prošla sve i svašta, i da
će vam biti odana. Ali u tome ste u krivu! Ona je kurva u duši. Takve se
rijetko rađaju. To vam je metafizičko pitanje, dragi gospodine. Točno
znam kako se sada osjećate. Htjeli biste skočiti na mene i zubima mi
pregristi grkljan. Ali to ništa ne rješava! No, potpuno vas razumijem. I ja
sam se tako osjećao. Vi mislite kako vam Tamara daje nešto posebno,
kako je ono što vam daje iskreno i čisto. Stvar je vrlo jednostavna. Vi ste
zaluđeni njezinim tijelom i savršenom seksualnom tehnikom. Pa ona bi
raspametila i Rasputina, kako neće nas obične smrtnike! Znate, ponekad
sam mislio kako je ona reinkarnacija Kleopatre i Lucrezije Borgie u
jednom. Moram priznati da je prilično inteligentna za jednu frizerku. Ima
sjajan glas i odličan sluh. Ja sam htio napraviti estradnu zvijezdu od nje,
slavonsku Severinu. Ona je savršeno putena žena. Nemojmo se
zavaravati, još i sada poželim biti uz nju. Znate, usprkos tome što znam
da je obična kučka, ja bih volio živjeti s njom. Sve je to čista patologija,
znam, ali ne mogu si pomoći. Čujte, da biste uopće shvatili o čemu je riječ,
potrebno je da vam kažem nekoliko detalja o njoj. Dugujem vam to.
— Zašto mi dugujete? Ništa vi meni ne dugujete — usprotivi se
Ernest.
— Nemojte biti naivni i romantični. Viteštvo bi vam moglo doći
glave, ako već nije. Savjetujem vam da me poslušate. Onda?
 BALKANDOWNLOAD

— No dobro, recite, samo nemojte dugo. — Usprkos bizarnoj

situaciji u kojoj se zatekao, Ernest ipak nije mogao odoljeti znatiželji.
Napokon, oduvijek je bio svjestan Tamarina nevjerojatnoga seksualnog
potencijala. Š loser je otpio čaj i ispuhnuo gusti oblak dima.
— Ž elite možda ipak neki kolačić iz onih krasnih čipkica?
— Ne. Molim vas nastavite — uzvrati Ernest nestrpljivo.
— Da, da, svakako. Kad čovjek pogleda oko sebe, ne preostaje mu
ništa drugo nego da se prepusti uživanju u jelu i piću, nije li tako? Ja sam
rođen u jednoj, rekao bih, asketskoj obitelji. Jelo se minimalno, a alkohol
se nije pio nikada. Moj je otac bio krojač...
— Čujte, stvarno nemam vremena slušati vašu biografiju — Ernest
ga ljuto prekine. — Ako namjeravati pričati o sebi ab ovo, ja ću stvarno
morati otići.
— Ispričavam se. Smirite se. Budite uvjereni da mislim na vaše
vrijeme i da ga ne kanim tratiti. Ali sve, pazite, baš sve što kažem, ima
itekakvog smisla i za vas je nužno da znate ono što ću vam reći.
— Dobro, dajte onda nastavite.
— Namjerno sam spomenuo svoje roditelje zato što nas dvojica
dolazimo iz potpuno drukčijih ekonomskih i svjetonazorskih uvjeta. Vi
ste odrasli u marksističkoj obitelji i pretvorili se u modernog liberala, a ja
sam odrastao u religioznoj i bogobojaznoj obitelji i postao sam nihilist —
reče Š loser.
— Čemu sve to? — ponovno ga prekine Ernest.
— Važno je. Vjerujte mi. To govori kako Tamara poput velike luke
prihvaća sve brodove da iskrcaju svoj teret. Ona je nulto mjesto intelekta,
na njoj se sve različitosti ukidaju i čovjek se pretvara u ono što jest,
igračka u rukama prirode. Znate, ja sam studirao u Beču, a odmah nakon
studija profesor Josef Hammerschmidt uzeo me za svog pomoćnika.
Profesor Hammerschmidt započeo je istraživanja na projektu stvaranja
živog dinosaura. Jedne večeri ostali smo dokasna raditi u laboratoriju. U
jednom trenutku osjetio sam kako mi se profesor jako približio, osjetio
sam njegov vreli dah na svom vratu. Već idući tren bacio se na mene i
počeo me raspamećeno ljubiti, raskopčavajući pri tome zatvarač na
svojim hlačama. Molim vas, zadovoljite me, molim vas, soptao je.
Naravno, ja sam pobjegao i tako je završila naša suradnja. Ne znam kakva
su vaša stajališta o pederima, vidite, ja nemam ništa protiv njih. Ako je
Richard Lavljeg srca bio homoseksualac, a Gandhi ostavio suprugu zbog
njemačkog body

140
 BALKANDOWNLOAD

buildera, onda čovjek ne preostaje drugo nego da prihvati gej kulturu. I ja

je prihvaćam sve dotle dok ne moram nikoga zadovoljavati. Vidite, nakon
tog događaja su me izbacili s fakulteta zbog nasilništva.
Š loser je napravio kratku stanku, zapalio novi cigarilos i nastavio:
— I tako sam se našao na cesti. Nisu me htjeli primiti nigdje zbog
pisma koje je profesor Hammerschmidt napisao o meni i poslao na sva
austrijska i njemačka sveučilišta. Kratko vrijeme sam čak konobario u
Baden-Badenu.
— Oprostite, morat ću ići — prekine ga Ernest i ustane.
— Nemojte, sada dolazi ono što će vas zanimati, vjerujte mi — reče
Š loser. — Opustite se. Ovo što slijedi mnogo je važnije za vaš život od
jednog činovničkog dana u uredu. Dakle, životario sam i tezgario. Nisu
me nigdje htjeli primiti jer sam bio obilježen kao homofob. Odbili su čak
moju molbu da predajem Prirodu u nižim razredima jedne osnovne škole
u zabačenom alpskom seocetu u južnoj Njemačkoj. Napisali su mi da u
njihovom kolektivu radi jedan Afroamerikanac, što bi mene zacijelo
smetalo, i usto da ne mogu jamčiti za seksualnu orijentaciju svojih
djelatnika pa ih žele unaprijed zaštiti od mog nasilničkog ponašanja. Bio
sam isključen iz društva, razumijete? Gubavci su imali svoje otoke,
nekakve mikrozajednice, ja nisam imao nikoga. No onda, kao deus ex
machina, javio mi se kolega s kojim sam studirao i pozvao me da dođem
raditi k njemu na fakultet u Ljubljani. Nikada nisam mislio da ću završiti
u Ljubljani, ali eto život je nepredvidiv. I sada dolazi ono najvažnije. U
Ljubljani sam upoznao Tamaru. Ona je bila u vezi s Refikom Hebibovićem
Bibijem koji je zajedno s Hasanom Topčagićem opljačkao restoran u
Busovači prije nego što je pobjegao u Sloveniju. Hoćete li popiti nešto
oštro? Izgledate loše, problijedjeli ste — upita Š loser svojim hrapavim
glasom, a Ernest odmahne glavom.
— Dobro. Dakle, Refik Hebibović se predstavljao kao pjevač u
usponu. Upoznao se s Tamarom na koncertu Divljih jagoda u Ž upanji.
Rekao joj je da živi i radi u Sloveniji i pozvao ju k sebi. Imao je nekoliko
nastupa po provincijalnim noćnim klubovima, čak je probao zarađivati i
kao stand up komičar, jer što god da Bosanci kažu, Slovenci se uhvate za
trbuh i umiru od smijeha. Ne bi me čudilo da na Tromostovju podignu
spomenik Branku Đuriću Đuri. I tako sam vam ja jedne večeri otišao
vidjeti njegov nastup jer me zaintrigirao naziv „Čovečja evolucija“. U njoj
Refik glumi majmuna koji prolazi kroz sve evolucijske faze prije nego što
postane čovjek. Bože, kako je to bilo glupo i očajno! Htio sam se pokupiti,

141
već sam krenuo prema izlazu, kad je na scenu stupila Tamara i otpjevala
jedan glazbeni broj kao intermezzo. Ja sam ostao kao ukopan,
hipnotiziran. Nisam se mogao pomaknuti, kao da je na mene netko izlio
beton. Gledao sam u nju kao u božicu. Više nisam imao nikakve dvojbe,
ostao sam do kraja predstave i upoznao se s njom. Ostavio sam joj svoju
posjetnicu i rekao da bi mi bilo drago da se javi. I javila mi se nakon dva
tjedna. U međuvremenu je policija uhitila Refika i strpala ga u zatvor
zbog čitavog niza kaznenih djela i prekršaja. Nije imala kamo, odmah sam
joj ponudio da dođe k meni. Možete li zamisliti taj obrat u njezinoj glavi,
do jučer je bila s kriminalcem iz Busovače, a već danas počinje živjeti sa
sveučilišnim profesorom pred kojim je karijera!
Ernest je zapucketao prstima i pozvao konobara:
— Dajte mi dupli pelinkovac. Hoćete li vi nešto?
— Ne, hvala — odbije Š loser i upita: — Da pričekamo piće ili da
nastavim?
— Nastavite, samo nastavite — potakne ga Ernest.
— Dakle, već nakon nekoliko dana javila joj se sestra. Tražila je
utočište od svog maničnog supruga. Prihvatio sam i nju. I tako smo živjeli
svi troje u mom malom unajmljenom stanu. Naravno, susjedi su postali
sumnjičavi, znate Slovenci su inače sumnjičavi po prirodi, a mi smo im
davali povoda. Usto je Nela počela govoriti da živimo u grijehu, počela je
držati svoje moralne prodike. Ona i Tamara su se stalno svađale, ali mene
nije ništa smetalo. Obožavao sam Tamaru i bio sam u stanju podnijeti sve
za njezinu ljubav. Š to god da je htjela, ja bih napravio.
Konobar je donio piće Ernestu koji je čašu odmah prinio ustima.
Š loser mu je kimnuo u znak odobravanja.
— Uskoro se na mojim vratima pojavio stanodavac i rekao da ne želi
kupleraj u svom stanu. Umirivao sam ga i nastojao objasniti cijelu
situaciju. Bio je ljut, govorio je kako se susjedi žale na galamu iz našeg
stana, govorili su da u stanu živi nas troje, a da sam prijavljen samo ja.
Uglavnom, prijetio je da će me istjerati iz stana, ako ne sredim situaciju.
Vidite, našao sam se u neprilikama potpuno nedužan, samo zato što sam
prihvatio Nelu. A recite, tko na mom mjestu ne bi učinio isto? No, za svoje
viteško ponašanje bio sam nagrađen paklom. Stanodavac je podnio
prijavu protiv mene zbog toga što sam uveo u stan neprijavljene osobe, a
susjedi su me tužili zbog prostitucije! Ha? Š to kažete?! I znadete li kako je
sve to skupa završilo? Tako da su me izbacili s fakulteta i ja sam se
ponovno našao na cesti, ali ovaj put s Tamarom i Nelom kao prtljagom. I
u svemu tome morao sam slušati Nelu kako nas je sustigla pravedna
Božja kazna zato što smo živjeli u grijehu. I tako je došlo do vrlo
neugodne svađe između Nele i Tamare, i zapravo je to bio okidač našeg
vjenčanja. Naime, Tamara je u nastupu histerije vikala prema sestri da će
se udati zbog nje kako ne bi gledala naš grijeh. Bilo je tu mnogo
nesuvislosti, ali nakraju me je zamolila da ja zaprosim. I, naravno, ja sam
je zaprosio. Eto tako smo se oženili. Nije li to sve skupa slično farsi?
Ernest je opijeno slušao. Š loserova ga je priča posve uvukla u sebe.
Iskapio je gorki pelinkovac i mahnuo konobaru da donese novi.
— Unajmili smo jedan vrlo jeftin stan, totalnu rupu. Ali nakon
nekog vremena morali smo preseliti u sobu. Nas troje u jednoj sobi usred
Ljubljane! Zaposlio sam se u ćevabdžinici, a Tamara je prala stubišta.
Nela nije ništa radila, pušila je po cijele dane i ležala u krevetu. Ja sam
znao da su ovakve neprilike prolazne, vjerovao sam u sebe, htio sam se
što prije vratiti projektu stvaranja živog dinosaura. Tamara je upoznala
modernu prosjačku ekipu koja je obilazila europske metropole i glumila
gluhonijeme osobe prodajući privjeske i lutkice. Priključila im se. Dva
dana u tjednu odlazila je u nepoznato i vraćala se s novcima. Meni se
učinilo da je to Refikova družina, ali ona je poricala. Ja sam se uspio
izboriti za socijalnu pomoć. Moja nastavnička karijera na sveučilištima
bila je zapečaćena. Bio sam etiketiran kao homofob, ksenofob, šovinist,
nasilnik, makro. I tako sam počeo kartati, to mi je ostalo još od Baden-
Badena. Upoznao sam svakojaki šljam. Propadao sam, a najviše me od
svega boljelo to što se Tamarin odnos prema meni sasvim promijenio.
Čujte, od onog početnog statusa božanstva koje sam imao u njezinim
očima, spao sam na to da me vrijeđala i nazivala švapskim govnom.
Tražila je od mene da joj plaćam za svaki spolni odnos. Možete li
vjerovati? Bili smo u braku, a ja sam joj plaćao za seks! Ne znam kako je
ona takva kučka, a sestra joj gotovo pa svetica? Čuo sam da je iz sasvim
normalne obitelji. Dakle, jedini je zaključak, da je to metafizički kurvarluk
u njoj, nešto suštinski, dubinski, duševno. Ja iskreno mislim da je ona
nimfomanka i da to ima svoje sasvim konkretne biokemijske uzroke u
mozgu. Ona mi je priznala kako joj je zapravo bilo jako lijepo s Refikom!
Mislim da je uz njega počela piti. Hja, znate da je rakija za Bosnu isto što i
nafta za Kuvajt, bijelo zlato! Postoje neke naznake da je varala Refika s
Hasanom Topčagićem i njegovim prijateljem Mujom Smajlagićem.
Navodno je čak istodobno bila i sa slovenskim ugostiteljem Janezom
Podobnikom.
 Vidite, ona je bila miljama daleko od čednog ideala žene za kakvom
sam ja čeznuo još od djetinjstva. Imao sam tu nesreću da sam u životu
uvijek naletio na demonske žene u kojima je emancipacija oslobodila nešto
animalno. Sve su bile nevjerne i razvratne. Mislim da kod dječaka prije
svega treba razbiti iluziju o dobrim ženama, majkama, sveticama,
penelopama, i da ih treba što prije suočiti s najvećim kurvama. To da
žene rađaju jest greška prirode. Muškarci su po prirodi izdržljiviji,
predaniji, plemenitiji i kreativniji. Oni bi trebali biti majke! Emancipacija
svakim danom razotkriva promiskuitetnu prirodu žene. Ja smatram kako
će žene vrlo brzo zavladati svijetom. Stvorit će se hipercivilizirani
matrijarhat u kojem će muškarci biti šikanirani. Stvorit će se jedno
globalno društvo lezbijki s bankama sperme. Muškarci će eventualno biti
spremači i čistači zahoda. Pogledajte tvrtke u kojima žene dođu na čelna
mjesta. Š to se događa? One se šire kao peronospora. U takvom kolektivu
više nema mjesta za muškarce! Zapošljavaju se samo žene. Svijetom će
zavladati vaginokracija. Zadnji stanovnik ovog nevjerojatnog planeta bit
će frigidna lezbijka.
No da se vratim na Tamaru. Svjestan sam toga da vam je ispričala o
meni sve najgore. Ali dok se ona provodila s ostatkom Refikove bande, ja
sam pratio Nelu na mise, jutarnje, podnevne, večernje. Pronašao sam
neku stranicu gdje se mogla ispovjediti preko Interneta. Na toj je stranici
mogla i paliti svijeće, naravno virtualno, pedeset centi jedno paljenje.
Nela je postala ovisna o tome kao o nekoj igrici. Nisam je više mogao
odvojiti od računala. Bilo je tu i mogućnosti molitve krunice. Uglavnom,
bila mi je zahvalna na tome. Bez obzira što je velika vjernica, upravo mi je
ona rekla da si tražim drugu ženu jer me Tamara ne zaslužuje. Vidjela je i
ona što joj sestra radi. Uhvatila ju je kako se ševi s Mujom Smajlagićem u
našem dizalu. Nemojte se ništa čuditi, kad je Tamara u pitanju, sve je
moguće.
I pazite sad, dolazi do nevjerojatnog obrata. Javili su se s Islanda i
ponudili mi da nastavim ondje s projektom stvaranja živog dinosaura.
Znanstvena zajednica ipak je prepoznala kvalitetu mog istraživačkog
rada. Oh, trebali ste vidjeti Tamarinu naglu promjenu. Odjednom je opet
postala divna ženica. Naravno da joj se nisu prala slovenska stubišta.
Smjesta se prestala ševiti sa smajlagićima i topčagićima! A Islanđani su
odmah dali do znanja da ih ne zanimaju optužbe na moj račun i da im je
na prvom mjestu znanost. Čujte, živi dinosaur nije baš nešto bez veze, je
li tako? Zamislite da u dvadeset i prvom stoljeću vidite stvarnog
dinosaura, ha? Nije li to čudesno? Ja sam nudio paleontološku revoluciju!
I Islanđani su to prepoznali. Ako smo u stanju stvoriti živog dinosaura,
vrlo bismo lako mogli stvoriti i živog homo sapiensa, živog Cezara, živog
Shakespearea, živog Johna Waynea ili Lady Dianu. Shvaćate? Granica
između života i smrti, između prošlosti i sadašnjosti, postala bi
irelevantna.
Vidite, ljudi se oduševljavaju automobilima na električni pogon, a
što bi tek ovo bilo?! No nije sve prošlo lako. Javile su se razne udruge koja
su upozoravale na moju šovinističku, homofobnu i nasilničku prošlost.
Činilo se kako će uspjeti u svom naumu da me zaustave u znanstvenom
istraživanju. Naime, fakultet na kojem su mi namjeravali dati mjesto
odjednom se ispričao kako mi nisu u stanju pružiti onakve uvjete kakve
moj projekt zahtijeva. Naravno, znao sam da iza svega stoji profesor
Hammerschmidt i njegov moćan lobi. Preko svojih je ljudi nastojao
otkupiti od mene moja otkrića, formule i postupke. Nudili su mi
pozamašnu svotu. Hja, pred vama mogu biti otvoren. Milijun Eura. Ha?
Š to kažete? Lijepa svotica, je l’ da? Da se prodam za milijun Eura? Takvo
epohalno otkriće? Ne. Nije mi padalo na pamet! Projekt živog dinosaura
moj je život, shvaćate? Nema tih novaca za koje bih prodao svoj život.
Nema! Radije neka crknem u ćevabdžinici. — Š loser napravi kratku
stanku, zapali novi cigarilos, povuče dim i nakon nekoliko trenutaka
nastavi: — U redu. Bit ću sasvim iskren prema vama. Upravo mi je tada
stigla ponuda iz Japana. Institut za paleontologiju u Fukushimi ponudio
mi je savršene uvjete. Prema njihovoj ponudi milijun Eura bio je čisti sitniš.
Rekao sam Tamari za Japance. Ona se, u međuvremenu, nakon što su
Islanđani povukli svoj poziv, vratila svom razvratnom životu. Ševila se
gdje god i s kim god je stigla. Više to nisu bili samo Refikovi ljudi,
upoznala je neke slovenske pučke glazbenike koji su njegovali tehniku
jodlanja. Mislim da je bila s njima samo zato da mi napakosti. Puštala je
glasno te odvratne alpske pjesme i jodlala na sav glas. Dražila me. Htjela
mi je pokazati da sam u njezinim očima manji i bezvrjedniji od crva. Sve
me to navelo na to da sam se upustio u vezu s jednom malo starijom
kolegicom, profesoricom molekularne biologije. Zvala se Jožica. Smiješno,
je l’ da? Jožica je bila debela, njezino se tijelo razlijevalo po krevetu poput
sirova tijesta. Htjela je da se preselim k njoj. Nije mi padalo na pamet.
Usprkos svemu, ja sam i dalje volio Tamaru. Jožica je bila utjeha i, na neki
način, osveta. Ali da živim s njom, to nije dolazilo u obzir. Premda je
Jožica potvrđivala teoriju mog kolege da su debele žene najbolji seksualni
odabir jer su izrazito zahvalne i uslužne prema svojim ljubavnicima.
Naime, one ne dolaze lako do spolnog odnosa i zbog toga su vrlo odane i
predane svojim aktualnim partnerima. Problem nastaje zbog toga što
često požele
partnera čvrsto vezivati za sebe. I Jožica je počela gnjaviti s time. No
pustimo sad to i vratimo se na glavnu temu. Hoćete li možda ipak jedan
kolač? Ili još jedan pelinkovac? Kavu?
Ernest je naručio kavu.
— Dakle, Japan! Činilo se savršenim. Otići daleko od svih tih Refika
i podalpskih harmonikaša, na drugu stranu svijeta, u kulturu kimona i
sjedenja na podu. Možda je to prilika za katarzu. Vjerovao sam kako će se
Tamara ondje promijeniti. Bio sam uvjeren da pipci profesora
Hammerschmidta ne sežu do Zemlje izlazećeg Sunca. No, prevario sam
se. Stiglo je urgentno pismo. Odbili su me i ondje. Ugled njihove
institucije ne dopušta im da zaposle osobu rasističkih nazora. Ja? Osoba
rasističkih nazora? I to od Japanaca?! Uglavnom, nakon toga sve se
srušilo. Proces raspadanja naše veze radikalno se ubrzao. Vratili smo se u
Hrvatsku. Tu je uslijedio potpuni kraval. Ona je obarala ljubavnike poput
čunjeva u kuglani. Znam za nekolicinu prije vas. Bilo je među njima
potpunih idiota koji su se hvalili na sve strane kakvu su vrhunsku žensku
jebali. Čujte, uz takav protok robe i usluga, jasno je da je kvaliteta
njezinih ljubavnika opadala. No tada ste se pojavili vi! I moram vam
priznati, ona se promijenila. Ne mogu tvrditi sa stopostotnom
sigurnošću, ali čini mi se da je prekinula sa svojim razvratnim životom.
Mislim da se iskreno zaljubila u vas. Nije li to nevjerojatno? Pazite, ja vas
izuzetno cijenim, ali nije li pomalo čudno da se zaljubila u državnog
činovnika, pored znanstvenika mog kalibra? Bilo kako bilo, do mene su
počeli stizati glasovi o njezinoj dubokoj promijeni i odlučnosti da krene
ispočetka. Uskoro mi se javila. Njezin je glas bio posve drukčiji, nikakve
jarosti, žestine, ako baš hoćete, i psihoze. Ne, govorila je smirenim i
blagim glasom poput kakva dobroćudna kardinala. Govorila ja o
grijesima i oprostu, o duhovnosti, prijateljstvu, razumijevanju, toleranciji,
ljubavi. Bio sam šokiran. Gotovo da sam se više uplašio njezine blagosti
nego što sam se plašio njezine jarosti. Znao sam da nešto dubinski nije u
redu. Da se dogodilo nešto izvanredno. A što je bilo to izvanredno? Vi!
Nevjerojatno! Nudila mi je vječno prijateljstvo u zamjenu za rastavu
braka. Sve mi je to užasno smrdjelo. Zašto da budem prijatelj sa ženom
koja mi je toliko napakostila i koja je sad doživjela katarzu s državnim
činovnikom zaduženim za pitanja nacionalnih manjina? Pa nije li to
tragikomično?! Ž udio sam za osvetom. Znate, osveta je ustvari pitanje
ravnoteže. Svijet teži ravnoteži. Oko za oko. Kršćanstvo je religija
neravnoteže: „Ako te tko udari po tvom desnom obrazu, okreni mu i
drugi“. Ma, dajte, molim vas! U ljudskoj je prirodi da tražite oko za oko.
Vidite, tako sam razmišljao. Ali, onda sam u
jednom trenutku, shvatio da je to pogrešno. Pa koliko bih ja Jožica trebao
pojebati da joj vratim dug? Shvatio sam da ja to ne mogu. Stoga sam
odlučio da ću joj zagorčavati život tako da rastežem s rastavom braka. I
tako sam učinio. Naravno, ona je ubrzo shvatila moju taktiku. Ali njezina
joj nova blagost nije dopuštala da bude gruba. Nastavila se ljupko
odnositi prema meni, usprkos tome što sam ja otezao. No onda se
odjednom sve promijenilo. Ustvari, prije nekoliko me dana nazvala i
tražila da se hitno nađemo. Nanjušio sam krv. Rekao sam da ne mogu
nikamo izlaziti i da dođe k meni. I došla je! Sve je bilo jasno. I ona je znala
s kime ima posla, i ja sam znao tko je Tamara. Izgledala je vraški
jebozovno u kratkoj suknji, majici koja joj se pripila uz grudi i cipelama s
visokom petom. Odmah je prešla na stvar. Rekla mi je da se želi razvesti
od mene, da vas voli, da je trudna i da čeka bebu. Iza njezine blagosti
stajala je čvrsta odlučnost. Dala je do znanja da neće otići od mene dok ne
ostvari svoj cilj. Bila je spremna na sve. Njezin je problem bio u tome što
sam i ja bio spreman na sve. Došla naplata! Stavio sam joj ruku na kosu i
rekao da rastavu može dobiti samo na jedan način. Ona je rekla: „Znam.“ I
potom je rekla da ju jebem u anus, za svaki slučaj, jer je ipak trudna.
Rekao sam da joj želim svršiti u usta. Ona je rekla, u redu. Eto, tako je
bilo. Znam da nije lijepo od mene, ali nisam si mogao pomoći. Ž elio sam je
kazniti i to sam učinio. Potom sam se javio vašem ravnatelju u vezi
izmišljene monografije koju sam vam spomenuo. Tako sam doznao da
vam je poginula žena i ja sam se isti tren počeo osjećati kao pasji skot.
Danima sam se lomio i razmišljao o svemu. Da vam se javim ili ne? I što
da vam kažem? Naposljetku sam odlučio, postupit ću onako kako bi
postupio svaki pošteni muškarac, reći ću mu svu istinu. Tako sam mislio i
tako sam odlučio, i eto me tako tu pred vama, da vam kažem svu istinu,
da vam kažem kako je bilo i da vas upozorim na Tamarin karakter, a vi
naravno radite kako vam volja. No nisam mogao ostati kod kuće, morao
sam, nešto me gonilo da vam kažem s kakvim se tipom žene petljate.
Čovjek koji je proživio takvu tragediju kakvu ste proživjeli vi, zaslužuje
istinu, i to je najmanje što vam ja mogu dati.
— Ne želim je više nikada vidjeti — reče Ernest.
— Nemojte nagliti s odlukama — upozori ga Ludwig. — Pričekajte
malo da vam se sve slegne. Uostalom, ona vas stvarno voli, u to nema
sumnje. Dajte si vremena, to vas ništa ne stoji. Vrijeme je besplatno. Ali
kako god odlučite, nemojte joj reći da smo se vidjeli.
— Neću — potvrdi Ernest.
— Znate, došao sam do zaključka kako bi samohrano majčinstvo
bila barem djelomična kazna za njezin razulareni promiskuitet. Ona je
kučka
po prirodi. Njezina preobrazba je prolazna faza. Moja me profesija
uvjerila u to da je sve određeno rođenjem. Siguran sam u to. Tamara se
rodila kao kučka i umrijet će kao kučka, nema tu puno filozofije —
zaključi Ludwig Š loser.
— Hvala vam na svemu, ali sad ću poći — reče Ernest očigledno
poljuljan svime što je čuo.
— Molim vas, nemojte se ljutiti. Popijmo još jedno piće! Vidite,
prošao sam mnogo svijeta, vidio sve i svašta, živio posvuda, i mogu vam
reći da Hrvatska uistinu nije loša zemlja. Zemlja u kojoj se može piti za
radnog vremena je dobra zemlja, vjerujte mi. Najgore su zemlje u kojima
je kult rada uzdignut na pijedestal moralnih vrijednosti. U takvim
zemljama kad-tad izbije neki nacizam ili fašizam ili neki drugi politički
užas. Rad je za marvu, a ne za ljude. Hrvatska je tolerantna zemlja. Ovdje
se toleriraju, pa čak i financiraju najveći idioti i najbesmislenije udruge.
Nema toga što Hrvatska neće platiti samo da bude dio naprednog svijeta,
koliko god taj napredni svijet vodili kreteni. Hrvatska je zemlja političkih
čudesa, ovdje komunisti postaju vjernici, konzervativci ljevičari,
socijaldemokrati se zalažu za smanjivanje radničkih prava, a liberali se
grčevito bore protiv slobode govora. U Hrvatskoj anarhisti postaju
moralna vertikala zemlje. Hrvatska je zemlja u kojoj se 85 %
stanovništva izjašnjava da su katolici, a opet više ljudi ide na jogu i
pilates nego na svetu misu. Hrvatska je zemlja u kojoj je tako teško
dokučiti istinu jer ljudi beskrajno lažu. Ja sam razvio jednu teoriju o
tome. Naime, Hrvati lažu jer su to naučili u komunizmu, ondje se lagalo u
vražju mater. Prije toga su izučavali laganje u Kraljevini SHS, pa u Austro-
Ugarskoj... oni nisu nikada bili svoji gospodari, a laganje je sluganska
vještina jer je to na neki način tehnika preživljavanja. Čujte, isto je i s
Tamarom, nikad ne znaš govori li istinu ili laže, premda bih vam
savjetovao da uvijek krenete od toga da laže. Ona je pak laganje dovela
do savršenstva, napravila od toga neku vrstu poganske umjetnosti. Ona
je balkanska mješavina gejše, kurtizane i Š eherezade.
— Mislite da nikada ne govori istinu? — upita Ernest nesigurno.
— Tako je — Š loser potvrdno kimne. — Ona uvijek laže. Čuvajte se,
dragi gospodine, mogla bi vas uništiti. Vi već sigurno znate da je ona
užasno autodestruktivna sa svim tim cigaretama i alkoholom. Čini mi se
da vam se to i sviđa, čak bih rekao da ste po tome vrlo slični, ali nemojte
nasjedati na njezine priče. Uvijek ih dobro provjerite. Doduše, ona je
toliko uvjerljiva u svom nastupu da bi vjerojatno prošla i na poligrafu.
No neka
vam moje riječi budu stalna buba u ušima, ne vjerujte joj ni jednu jedinu
riječ.
— Pa hvala vam — reče Ernest sablažnjen svime što je čuo i ustane
od stola.
— Volio bih vam biti pri ruci, ako zatrebate. Djelujete kao vrlo drag
čovjek. Muškarci trebaju čuvati leđa jedan drugome u ovo naše doba
okrutnog feminizma. Pogotovo muškarci koji su prošli kroz isti pakao.
Imate vrašku sreću s ravnateljem. Ljudina od čovjeka! Ljubavni veteran
koji potpuno razumije muško-ženske odnose, i silno vas simpatizira. Ali
ima svojih mušica. Tražio je od mene da napišem članak o dinosaurima i
manjinama. Možete li vjerovati? Da nategnem tezu o tome kako su
dinosauri izumrli jer nisu bili tolerantni. Strašno glupo! A inače je vrlo
pametan čovjek. To samo dokazuje da svi imamo slabe točke. Ali vi ste
sada upozoreni i vaša slaba točka više nije tako labava. Ž elim vam mnogo
sreće!

II.

Ernest je čitao djela Rajneesha Osha. I sada se hranio njegovom

mudrošću. U njegovoj je filozofiji nalazio utjehu i mir jer je taj indijski
mistik iz temelja uzdrmao malograđanski moral i njegov uskogrudni
moralizam. Od Kangrge do Oshe, tako bi se mogao sumirati Ernestov
duhovni razvoj. Ležao je na kutnoj garnituri i pokušavao se usredotočiti
na tekst, dok mu je mobitel neprestano zvrndao i zujao. Stizali su pozivi i
poruke, jedni za drugim, ali Ernest na njih nije odgovarao. Čitao je o tri
razine u čovjeku. Tijelo, um i vječna suština. Ljubav se javlja na svim
razinama. No tjelesna ljubav, ili pojednostavljeno seks, nema istu
kvalitetu kao recimo umna ili suštinska ljubav. Ipak, ljudi se strašno vole
seksati, toliko uživaju u tome da su i tu fiziološku razmjenu tvari odlučili
proglasiti ljubavlju. Međusobno privlačenje žene i muškarca (i ostale
homoseksualne varijante) počiva na privlačnosti hormona, nema tu ni
traga umne ili vječne suštine, već najprimitivnija kemija, ništa
sofisticirano, intelektualno, duhovno, nego posve materijalno i trivijalno.
Nasuprot svjetlu uma, tjelesna je ljubav medij potpunog mraka i sljepila.
Otuda tolika silna razočaranja u partnerima nakon određenog vremena.
Zašto do njih dolazi? Zato što nas privuku piroš čizmice ili kruškolike
sisice, umjesto da nas privuče nečije biće. A zašto nas ne privuče nečije
biće, već nas privuku nečije čizmice? Zato što je biće nevidljivo. Za njega
 BALKANDOWNLOAD

je potrebno infracrveno svjetlo uma koje osvjetljava zakopanu istinu

bića. Seks je u svakom smislu najgori oblik ljubavi, ako u njemu uopće
ima ljubavi. Recimo, kad bi Tamara Nađ promijenila spol i postala
muškarac, Ernest bi je ostavio. A zašto? Tamara je samo promijenila spol,
ali ostala je ista osoba. Zašto bi je ostavio? Zato što u tjelesnoj ljubavi
nema ljubavi.
Mobitel nije prestajao vibrirati. Ali nema veze, Ernest je shvatio da
ljubav ne treba tražiti u tjelesnim užicima. Tamara je gotova priča za
njega. Ludwig Š loser rasvijetlio je njezin karakter. Ernest je shvatio da
nešto mora promijeniti u svom životu, da mora donijeti konačne i
dalekosežne odluke. Jedna je od njih da će prekinuti svaki odnos s
Tamarom. Zapravo je to dosad bila jedina odluka koju je donio. No, nije
beznačajna. Ona je važna i stoga što je donesena nakon što je Ernest
vodio unutarnji razgovor sa samim sobom. Tko je on? Š to želi? Š to hoće
od života? On je liberal i socijaldemokrat. Urbani intelektualac koji je
slušao Džonija Š tulića i Springsteena. Odgajan je u antimonarhističkom i
antireligioznom duhu. Kraljevi, princeze i svećenici su društveni paraziti.
Abortus je neotuđivo pravo svake žene. Homoseksualci i transvestiti
imaju pravo na brak, baš kao i muškarac i žena. Pederima treba dopustiti
posvajanje djeteta. Imigrantima treba dopustiti neograničen ulazak u
zemlje EU i SAD. Svatko ima pravo na sreću. Djecu treba odgajati bez
rodnih stereotipa. Djevojčicama treba davati da se igraju s bušilicama i
čekićima, a dječacima da presvlače barbike. Sve što nije u skladu s time
nosi u sebi klicu fašizma. Ministri vanjskih poslova trebaju biti
homoseksualci jer su elokventniji od heteroseksualaca. Ministri obrane
trebaju biti žene jer su žene bolji ljudi od muškaraca. GMO treba
zabraniti ustavom. Svatko treba živjeti kako hoće. Nacionalnost je
povijesna izmišljotina. Liberali nemaju naciju. Svijet je njegov dom.
Svatko treba biti informatički pismen. Tko nije u stanju pristupiti
elektroničkom glasovanju, i ne treba glasovati, treba mu oduzeti pravo
glasa. Svaka je religija okvir za licemjere. Evo, Tamara! Odrasla je u
katoličkoj obitelji. Njezina je sestra Nela katolički fundamentalist. I kako
je rezultirao takav katolički odgoj? Tako da Tamara laže čim zine. Eto ti
kršćanskog morala! Da ne govorimo o njezinim porocima svih vrsta. Ona
je živi primjer promašaja katoličkog vjeronauka. A Ludwig Š loser?
Odrastao je u asketskoj, religioznoj i bogobojaznoj obitelji i čime je to
urodilo? Postao je nihilist, kako sam reče. Pa tko su bili petokolonaši i
čuvari u nacističkim logorima? Kršćani. Tko su bili partizani koji su
ostavili za sobom pune jame masovnih grobnica petokolonaša i
kolateralnih žrtava? Antifašisti. A tko su bili ti antifašisti? Pa kršćanski
ateisti. Uglavnom, kako god okreneš, nema te ideologije i religije koja ne

150
 BALKANDOWNLOAD

može proizvesti vlastito čudovište. Kamo su njega odveli Kangrga,

Gramsci i Bakunjin? U propast. On može služiti kao primjer kako ne treba
živjeti. Čovjek može cijeli život proučavati filozofiju i ostati glup. Može
neprestance iščitavati o etici i ostati krajnje nemoralan. Može čitati o
ljubavi i ostati kronični preljubnik. Sve su časne sestre zavjetovale svoje
djevičanstvo svom dugokosom zaručniku Isusu Kristu, pa su svejedno
mnoge ostale trudne prije konačnog susreta s njim.
Ernest je pokušavao racionalno sagledati svoj život. Krenuo je u
vezu s Tamarom dok je još bio s Elenom (s kojom je još uvijek!). Dakle, on
je od početka igrao kvarnu igru. Ali on je svetac u usporedbi s
Tamarinom prošlošću. Čovjek bi trebao vraški zapeti da dostigne tu
količinu seksualnih aktivnosti. Uostalom, na početku mu je prešutjela
svoj brak s Ludwigom Š loserom. No usprkos tome što je Ernestova
ljubavna prošlost mršavija od njezine, ipak mu se čini da su vrlo slični,
gotovo isti, jednojajčani blizanci. I to je ono što ih spaja, obadvoje su
tjelesni hedonisti, daju prvenstvo vlastitim užicima, a tek onda
razmišljaju o posljedicama i moralnim implikacijama svojih aktivnosti.
Ernest se već naslušao teorija o tome kako su ljudi izrazite seksualne
aktivnosti ustvari kronično tjeskobni, dječaci koji mahnito drkaju
zapravo su uplašene jedinke, a žene koje se masovno jebu nisu ništa
drugo doli nesigurne Ofelije pune fobija, ponajviše straha od paukova i
miševa. I Tamari i njemu seks je njihov Jahve, njihova religija i njihov
moral. Uvjeren je da bi Tamaru u prošlosti spalili na lomači. U njoj je
nešto duboko zavodljivo i vještičje, i krajnje razuzdano. Ona svoj
unutarnji mir pronalazi u cigaretama, a Nela u cigaretama, krunici i
molitvi. Ali u čemu da ga pronađe on? U Horkheimerovu Pomračenju uma
ili Gramscijevim Pismima iz zatvora? Rajneeshu Oshu? Nije li to pomalo
smiješno da jedan marksistički učenik završi u nekakvu anarhističkom
misticizmu indijskog provokatora? Nije li njegov glavni problem upravo
u tome da svemu pristupa s dozom skepse? Vjernici su sretni ljudi jer ih
ne muče nikakve sumnje. On je uvjeren kako je glavni uzrok svih
njegovih nesreća razarajući crv sumnje, virus koji razara svaku
ideologiju.
Okrenuo se na bok, ispružen na garnituri, i čitao o tome kako tek
jedan posto ljudi dosegne dublju razinu ljubavi od tjelesne. Osho smatra
da u tome prednjače umjetnici. Ljubavni aksiom glasi: ne možete privući
netko (niti ti ne možeš privući nekoga) tko nije na tvojoj razini. To se
najbolje vidi u međusobnom privlačenju manekenki i nogometaša. I
nema nikakve dvojbe da su i Tamara i on na istoj toj razini. Jedino što on
zarađuje mnogo manje od nogometaša i ima mnogo veći trbuh od njih.
Ali

151
Tamara bi mogla proći kao manekenka, samo da ne puši i ne pije toliko, i
da je nekoliko centimetara viša. U svakom slučaju pripadnost istoj
tjelesnoj razini ne znači tjelesnu ljepotu, već naprosto sklonost tjelesnim
užicima i pri tome možete biti debeli ili mršavi, kosati ili ćelavi, naočiti ili
gadni, mišićavi ili mlitavi. Posve je svejedno, jedino je važno da se
prepustite užicima. Ono što najviše iritira pripadnika tjelesne razine jest
neki zalutali asket koji trkelja o odricanju i postu. Recimo, netko poput
Nele.
Mobitel je i dalje zvrndao bez prestanka. Iako je zvuk bio ugašen,
čulo se pritajeno zujanje. Elena se pojavila sa sapunom od meda i jojobe.
Stanom se svaki dan širio neki novi miris, jasmin, citrusi, jojoba,
lavanda... Pokušavala je ne misliti na svoju vezu s Ernestom i sve
prepustiti sudbini, ali ipak ju je sumnja izjedala.
— Zvoni ti mobitel — reče ona.
— Zovu s posla. Neću se javiti.
— Zašto?
— Zato što postoji radno vrijeme i neradno vrijeme. Ovo sada je
moj privatni život i ne želim ga kontaminirati sranjima s posla —
odgovori Ernest.
— Tko zove? — upita Elena.
— Ravnatelj.
— I nećeš mu se javiti? Svome velikom prijatelju?
— Neću.
— Čudno.
— Nije. Ne želim više pisati te odvratne falsifikate i ljigave pamflete.
Gade mi se. Gadi mi se sve što sam napisao jer je sve bilo neiskreno. Dat
ću otkaz — reče on.
— Briga me. Radi što hoćeš. Mene zanima samo jedno, želiš li imati
djecu sa mnom?
— Zašto me to pitaš?
— Zato što ja želim — uzvrati ona, nakon čega nastupi kratka tišina.
— Bilo bi lijepo od tebe da mi jednom kažeš što ti želiš — reče Elena,
pričeka koji tren, a kad ne dobije nikakav odgovor, otiđe u kuhinju i
usput dobaci: — I to što prije.
Š to da radi, upitao se češkajući se po bradi. U svakom slučaju, nije
lagao, uistinu više ne želi pisati govore za ravnatelja i raditi u Uredu za
nacionalne manjine. Svaki državni činovnik u jednom trenutku svog
života smatra da je na krivom mjestu, da je potplaćen, izrabljivan, da bi u
privatnom sektoru postigao mnogo više i da općenito vrijedi mnogo više.
Naravno, to je najčešće pogrešno mišljenje, ali to je aksiom činovničke
filozofije.
Š to da radi, razmišljao je Ernest. Možda je ipak prvi korak u
raspetljavanju njegova čvora rastava od Svetlane. Nije li to logično? Ali
što onda?
Možda bi najbolje bilo da pobjegnem u Liku ili Gorski kotar,
pomislio je. Mogao bih naći neku jeftinu kućicu u kakvoj zelenoj udolini i
pobjeći od svih. Možda bih imao sreće pa bi me ondje zatrpao snijeg,
pomisli. No onda se umjesto drvene kućice zatrpane snijegom u njegovu
mozgu stvori slika Tamarina tijela nalik na gitaru i slika njezinih golih
sisa nalik na drhtavi puding od vanilije s bradavicama poput ranih
malina. On je poput narkomana ovisan o njezinoj ljepoti i nikada se neće
izliječiti od toga. Shvati da apstinencijska kriza budi u njemu još jaču
žudnju za njom, ali isto tako shvati da i ona čezne za njim. Zašto ne
prestaje zvati i slati poruke? Mobitel će mu eksplodirati! Jebeš Oshu!
Kakve vražje ljubavne razine?! Sve počinje i završava među nožicama
kakve slatke dragane. Kakav um i kakva vječna suština bića?! Neka Osho
priča što hoće, no ljubav je prije svega tjelesna. A ako to nije ljubav, onda
ga ljubav i ne zanima, već ga zanima to što počinje i završava među
nožicama slatke dragane. Ah, Tamara...
Svjestan je njezina histeričkog karaktera i raskalašene spolnosti.
Njezine mekoće i lelujavosti u svakom pokretu kojom privlači sve tipove
muškaraca: limare, profesore, grubijane, redovnike, paleontologe,
kriminalce... svjestan je njezina vrludanja između mašte i jave. Sve u
svemu, sve je više uvjeren kako Tamara pati od nekog spolnog
poremećaja kojem je uzrok tjeskoba, melankolija, depresija, psihička
boleština.
Možda ipak pretjeruje? Možda je samo riječ o slobodnoj ljubavi?
Možda je ona redovnica slobodne ljubavi? Doduše, ima onih koji koncept
slobodne ljubavi smatraju općim kurvarlukom, ali on nije konzervativna
seljačina. On zna da žena ima potrebu poševiti se sa slučajnim
prolaznikom u istoj mjeri u kojoj to osjeća i muškarac. Neka se svi ševe
gdje god stignu!
On, kao bivši marksist, zna da su komunisti prakticirali i zagovarali
slobodnu ljubav mnogo prije razmaženih američkih hipijevaca koji su se
parili u dimu džointa s trakicama oko glava uz psihodeličnu glazbu Janis
Joplin. Š eve na sastancima bile su obvezne točke u dnevnom redu mladih
partijaca i to još tamo u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća.
Skojevci su se jebali kao zečevi, čitao je o tome i smatrao da je to jedini
pravi put u ljubavi. Ljubav bez granica! Bez lažnog morala! Pronašao je u
marksizmu i komunizmu svoju ljubavnu varijablu. Bio je mlad i vjerovao
je u sve što je bilo u suprotnosti s tradicionalnim moralom. Poslije
Oktobarske revolucije napredni svijet zapadne inteligencije najviše se
divio upravo postignućima sovjetske politike u području slobodne
ljubavi, enormnom porastu rastava i epidemiji pobačaja. Godine 1934. u
Moskvi je bilo 37.000 poroda i 155.000 pobačaja! Za marksističke
feministkinje majčinstvo je značilo izgubljenu mladost, zbogom čitanju,
izlascima u kino i upoznavanju zanimljivih ljudi. Š to je više razmišljao o
tome, to je više osjećao da ga prati prokletstvo mladenačkih iluzija, da je
njegov život upravo farsična predstava slobodne ljubavi. Tito se ženio
četiri puta i imao bezbroj ljubavnica, Njemice, Ruskinje, Čehinje,
Slovenke, Srpkinje, Ž idovke, Hrvatice, maserke, bacačice diska, filmske
dive i primadone... Tito nije birao. Bio je posve otvoren u ljubavi,
komunistički markiz de Sade, baš kao i Fidel Castro koji je svakodnevno
spavao s najmanje dvije žene, što po nekim izračunima znači da je bio s
više od 35.000 žena. Ali dovraga, on nije Tito ni Castro! On je obični
Ernest Čuček, koordinator u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih
manjina, koji mašta o jednostavnoj ljubavi na brezovoj klupi, gdje patak
tapka patku.
I tada mu je mobitel ponovno zavibrirao. Je li Tamara uistinu drolja
kao što kaže Ludwig Š loser? Ne zna. Ono što zna jest da je nevjerojatno
uporna. Može li jedna drolja biti tako uporna? Ne zna. Ali ono što zna jest
da Tamara neće odustati sve dok se ne javi. Stoga je dohvatio mobitel,
izašao na balkon i pritisnuo tipku za prihvat poziva.
— Š to hoćeš? — reče on ratoborno.
— Tebe — uzvrati glas s druge strane.
— Zaboravi. Gotovo je s nama.
U prvi trenutak nije odgovorila. Neko je vrijeme trajala potpuna
tišina. Ernest je prekine i upita:
— Halo, jesi li još tu?
— Tu sam — ona se tiho javi.
Potom opet tišina.
— Zašto? — upita ona.
— Š to?
 — Zašto si me ostavio?
— Zato što si promiskuitetna kučka.
— Odakle ti to?
Ovaj put Ernest ne odgovori ništa, pa ponovno nastupi tišina.
— Razgovarao si s Ludwigom? — ona upita.
— Jebao te je u guzicu i svršio u usta. Rade li to trudnice?
— Ti nisi normalan — reče ona.
— Kako to misliš?
— Nisi normalan — Tamara ponovi. Djelovala je smireno, ovako
preko mobitela.
— Nisam normalan zato što vjerujem Ludwigu da si se ševila s njim
kako bi zaštitila Nelicu i dobila rastavu?
— On je luđak! — drekne Tamara. Njezina je smirenost u trenu
prhnula. — I ti vjeruješ tom patološkom lažovu, pervertitu i kockaru?
Njemu vjeruješ?
— Sve mi je rekao — odgovori Ernest.
— Pa je li ti rekao i to da sam ga zatekla u krevetu s Matjažom,
slovenskim jodlerom?!
— S jodlerom? U krevetu? — zblene se Ernest. — Ne. Rekao mi je
da si se ti ševila sa slovenskim pučkim glazbenicima, i raznim
smajlagićima i topčagićima...
— To ti je rekao?!
— Da. Naravno, rekao mi je i da si bila u vezi s nekim Refikom
Hebibovićem Bibijem — odgovori Ernest.
— Š loser je patološki lažov — ponovi ona. — Š to misliš zašto sam
se udala za njega? Zato što sam mu sve povjerovala, baš kao i ti sada.
Takvi manijaci imaju nevjerojatnu sposobnost uvjeravanja, ali sve u
njegovom životu je laž! Baš sve! — Tamarina je smirenost posve nestala.
Počela je plakati.
— Pa jesi li bila s Refikom Hebibovićevm ili nisi?
— Prvi put čujem to ime? Tko je to? — upita ona.
— Kriminalac koji je s Hasanom Topčagićem opljačkao restoran u
Busovači.
— Busovača? Gdje je to?
 — U središnjoj Bosni.
— Ludwig Š loser je monstrum. Evo, neka umrem u najvećim
mukama, ako je sve što ti je rekao istina — reče Tamara.
— Smiri se.
— Ubit ću se.
 SEDMO POGLAVLJE

I.

Padala je kiša nošena sjeverozapadnim vjetrom. Bilo je vrijeme

adventa. Ulice i trgovi sjajili su pod mnoštvom svjetiljki, tramvaji su
klizili poput jedrilica, lica putnika raskvasila je kiša po prozorima. Cijeli
je grad nalikovao na golemi akvarel, oblici su gubili svoje rubove i
međusobno se stapali u blagdansko šarenilo. Ernest se u mislima vratio u
djetinjstvo. Sjetio se priprema za proslavu Dana republike, avnojevskog
Božića. U sedmom razredu, s napunjenih trinaest godina, on je bio
izabran za pionirskog voditelja. Bila je to prestižna zadaća i njegovi su
roditelji zbog toga bili ponosni. Majka mu je neprestano ponavljala: —
Svaka revolucija vrijedi onoliko koliko je sposobna da se razvija i da
brani svoje tekovine.
Otac, današnji neoliberal kojem su puna usta fraza poput „profita“,
„izvrsnosti“ i „slobodnog tržišta“, tada je uhvatio Ernesta za rame i rekao
da socijalističkog čovjeka treba stvarati od malih nogu i da je uloga
pionirskog voditelja nešto najčasnije što se može dogoditi mladiću
njegovih godina. — Jugoslavija će postati gospodarsko čudo — govorila
je mama. No usprkos samoupravnim čudesima, sve su češće bile
nestašice kave, struje, benzina, naranči, mesa — a biblijsko je čudo bilo
nabaviti kilu banana. Inflacija je dosegla 60% na mjesečnoj razini.
Uglavnom, jugoslavenski samoupravni socijalizam otišao je u stopostotni
kurac, a svaki osviješteni socijalist koji je držao do sebe nosio je strane
traperice, pušio strane cigarete, žvakao strane žvakače i vozio strane
automobile. Naravno, i koristio strane kondome, zato što jugoslavensko
gospodarsko čudo nije bilo u stanju proizvesti ni kvalitetan kurton. Sjeća
se da je čak i u roditeljskoj ladici pravovjernih komunista pronašao
kurtone njemačke proizvodnje. Kakvo poniženje! Da komunist navlači
preko svog avnojevskog kurca nacističku gumicu!
Ernest je gledao kroz prozor i čekao da se oglasi zvonce mikrovalne
pećnice. Grijao je dva sendviča i spremao se pojesti ih uz tamno pivo.
Otkucavanje satnog mehanizma poistovjetio je s dramatikom
otkucavanja životnog sata. Odjednom mu se obična mikrovalka učini
poput zlokobne božice iz grčke mitologije. Bio je sklon pretjerivanju.
Postao je patetičan. Znao je to, ali svijest o tome nije puno pomagala.
Naprosto je u posljednje vrijeme postao pretjerano osjetljiv i anksiozan.
U svemu oko sebe vidio je
tragičan znak upućen samo njemu. Iznad mikrovalne pećnice visjela je
polica. Na njoj su bile Elenine knjige o zdravoj prehrani (integralna riža i
artičoke). Ernest nikada nije zavirio ni u jednu od njih. Eto, i to je doživio
kao neki znak upozorenja. Postaje paranoičan.
Unatrag dva tjedna njegovi su se problemi s nesanicom pogoršali.
Više mu nije bila dovoljna jedna tableta, probudio bi se već nakon dva
sata. Onda bi popio drugu tabletu i nadao se da će mu kemijske supstance
umrtviti misli, učiniti od njegova mozga nešto poput sige zalijepljene za
vrh lubanje. Njegov se život svakoga dana usložnjavao matematičkom
progresijom. Tamara je, po njezinim proračunima, bila u četvrtom mjesecu
trudnoće, a Elena je izjavila da joj kasni menstruacija. Osjećao se
bespomoćan poput brodolomnika koji pluta oceanom na brodskoj fosni i
nije znao kamo će ga morske struje odvesti. Koga da okrivi za svoje
nedaće? Koga drugog negoli sebe? Ali, ne bi li se njegov život odvijao
sasvim drukčije da nije bilo one proklete Svetlanine laži sa Zaječarom? Je
li uistinu sam kriv za svoj životni kolaps ili treba tražiti uzroke u
nepredvidljivostima? Može li se uopće kaotična pojava kao što je život
racionalno analizirati?
Uvjeren je da noćas neće uopće spavati. Osjećao se prokleto sam,
usprkos trima ženama. Vjernik nije nikada sam, s njim je uvijek Bog. No
kome da se on pomoli? Kome da se obrati? Od koga da zatraži pomoć?
Hrabrost? Mudrost? Ljubav? Od Nietzschea kojem je djelomično podario
svoju intelektualnu mladost? Bog je mrtav. Gott ist tot. Osjećao je
ništavilo, dah praznog svemira na svom vratu. Od Marcusea? Freuda?
Odvukao se do kreveta i legao pokraj Elene, svojeg devojčenceta. Sutra
odlazi na posljednje službeno putovanje, tako joj je rekao. No nije joj
rekao da se neće vratiti nakon toga. Sutra putuje u nepoznatom pravcu.
Odlazi Tamari. Pravi muškarac želi dvije stvari: opasnost i igru. Zato želi
ženu kao najopasniju igračku. Tako je govorio Nietzsche.
Otkako joj je obećao da će započeti novi život s njom, Tamara se
smirila i postala kreposna. Tek bi povremeno imala ispade bijesa i
ljubomore prema Eleni. Svoju sestru Nelu doživljavala je sveticom. Pitala
ju je može li se zauzeti kod Boga da Elenu pregazi auto ili da padne s
balkona. — Ako je tvoj Bog svemoguć, neka me riješi te žene, molim te.
— Nikada to ne bih učinila, a pogotovo ne zbog takvog gada kao što
je Ernest — uzvratila je Nela. Ona je imala sve lošije mišljenje o Ernestu.
Intuicija joj je govorila kako taj čovjek nije nasilnik ni zlostavljač, no da u
suštini njegova bića stanuje laž. Govorila je Tamari da će ona otići isti
tren kad on useli u stan.
 — Je li? A gdje ćeš otići? — upita Tamara.
— U prvo prihvatilište za žene — odgovori.
Nela je sve više vremena provodila čitajući životopise svetaca i
kršćanskih mučenica. Često se obraćala svetoj Filomeni, zaštitnici ljudi u
beznadnim situacijama, i svetoj Luciji kojoj su progonitelji odrubili glavu,
izvadili oči i stavili ih na tanjur. Otada se ona smatra zaštitnicom slijepih,
tjelesno ili duhovno. Slala joj je zagovor da Tamara progleda pored
zdravih očiju i vidi istinu o Ernestu.
Ali istina o Ernestu bila je slojevita. Elena je napravila test na
trudnoću. Nalaz je bio pozitivan. Njezina prijateljica Dijana koja joj je
savjetovala kundalini jogu za ljubavne probleme, sada ju je nagovarala na
prenatalnu jogu, prilagođene asane, vježbe disanja i meditacije uz čije će
prakticiranje spremna dočekati dijete. Elena je kupila knjigu o prehrani u
trudnoći. Govorila je Ernestu o folnoj kiselini i multivitaminskim
pripravcima, o glazbi za bebe u trbuhu, o psihoakustici, novoj
znanstvenoj disciplini koja povezuje psihologiju, fiziologiju i akustiku,
najbolje su snimke klasične glazbe. Bebe odlično reagiraju na „Proljeće“
iz Vivaldijevih Četiri godišnja doba, na Hä ndelovu Glazbu za kraljevski
vatromet
i Mussorgskijeve Slike s izložbe. Pričekat će još neko vrijeme, a onda će reći
ocu radosnu vijest. Ž eli njegov blagoslov. Mogao bi i Ernest poći s njom k
ocu Ljupčetu. Neće ga ni na što nagovarati, ali bilo bi lijepo.
— Čekaj, smiri se! Prerano je — reče Ernest.
Dijana joj je poklonila energetsku narukvicu od ahata s kuglicama
koje zatvaraju energetski niz. Ta će je narukvica štiti od zračenja, jačat će
joj imunološki sistem, čistiti energetsko polje (auru) i energetske centre
(čakre). Važno: štiti od negativnih energija drugih ljudi, budi duhovnu
svjesnost, djeluje na emotivno i mentalno harmoniziranje... Ž eli li da i
njemu nabavi jednu? Može.
Elena se počela ponovno viđati s prijateljicama koje su imale djecu.
Ž eljela je čuti što više iskustava, htjela je pod svaku cijenu biti spremna
za ono što je čeka u trudnoći i poslije nje. Najbolje je pronaći liječnika koji
će joj odrediti mirovanje. Ona ne želi mirovati. Ž eli ostati aktivna sve do
poroda i nakon njega. Prošlo je vrijeme raskvašenih trudnica koje nabace
tridesetak kilograma tijekom trudnoće, a tijekom poroda izgube pet.
Danas trudnice gotovo da i nemaju trbuh. Ne debljaju se i nakon poroda
su u savršenoj formi kao da trudnoće nikada nije ni bilo. I Elena želi tako
izgledati. Ne želi da trudnoća devastira njezino tijelo. Uvijek je živjela
zdravo, jela zdravo, vježbala, stoga nema razloga da u trudnoći počne
 BALKANDOWNLOAD

žderati sladoled s krastavcima i izvoditi prehrambene gadosti. Ona će

ostati u duhovnom i tjelesnom balansu. Sve je u glavi. Budi ti u balansu,
ali to ne treba znati tvoj partner, savjetovale su je prijateljice. Sve prebaci
na njega, sve dužnosti, sve financije, sve kućne poslove, nabavke, a ti se
posveti sebi i leži s podignutim nogama. Uostalom, vrijeme je da
poduzme odlučne korake u svezi svoje pravne zaštite. Neka traži potvrdu
o izvanbračnoj zajednici. Sada mora početi misliti ne samo na svoju
sigurnost i egzistenciju, već i na dijete. Muškarci su po svojoj naravi
svinje i ni za jednog ne znaš kad će pokazati pravo lice. Zato se ona treba
osigurati na vrijeme od svih loših scenarija. Uostalom, Ernest stvarno nije
čovjek od povjerenja i s njim treba biti na oprezu. Ništa one ne kažu,
možda je stvarno dobar i drag, ali prije svega je muškarac. Muškarci ne
rađaju. Oni su lovci. Oni su predatori. Njima ne možeš vjerovati čak ni
kad su redovnici, a kamoli trgovački putnici. Ernest nije trgovački
putnik, protivila se Elena. No dobro, ali putuje više od trgovačkih
putnika, odgovarale su prijateljice. Sve u svemu, ako ima zrno soli u
njezinoj glavi, sad je napokon došao trenutak da promijeni svoj odnos s
Ernestom i da se pravno zaštiti.
Ernest se vrtio. Nije uopće spavao. Pokušavao je nagovoriti Elenu
na abortus, ali ova nije bila previše zainteresirana za tu ideju. Koliko god
se on trudio i iznosio argumente zbog kojih ne bi bilo dobro da imaju
dijete, ona je bila neumoljiva.
— Rodit ću to dijete, kako god — kazala je.
Rekao je da će uskoro ostati bez posla, i sama zna da ne mogu tako
živjeti da on stalno putuje. Složili su se oko toga, je li tako? Kako će živjeti
kad on ostane bez posla i stalnih primanja? Od čega će živjeti? Snaći će se.
Ona nije zabrinuta. Ona vjeruje u njega. Naći će neki posao. Sigurna je da
će preživjeti. Uostalom, ona ima stalnu plaću. Ako treba, živjet će samo od
njezinih primanja.
Ako treba, ona će izrađivati ukrasne magnete i lančiće, prodavat će
svoje sapune od lavande i jojobe. Uopće nije zabrinuta, snaći će se. Osim
toga, Sergio poznaje jednu vrlo važnu aktivistkinju. Reći će njemu da ih
poveže. Možda mu ona može pomoći. Oboje se bave ljudskim pravima.
U međuvremenu Svetlana je unajmila stan i čekala da se Ernest
pojavi. No on nije dolazio. Bavio se dvjema trudnoćama i novim govorom
za ravnatelja. Otkako mu se javio Ludwig Š loser postao je paranoičan.
Uvjeren je kako ga taj demonski čovjek prati, kako mu je stalno za
vratom, osjećao je njegov teški dah, a pred očima su mu se
neprestance javljale

160
 BALKANDOWNLOAD

njegove ručetine. Koje su uopće njegove namjere? Zašto mu se javio?

Zbog muške solidarnosti? Nije li to odveć prozirno? Taj čovjek nešto
sprema. Ernest ga se plašio, plašio se destruktivne energije koja je
izbijala iz njega. Vjerovao je kako je spreman na sve, kako je Ludwig
Š loser u stanju ubiti njega ili Tamaru, ili oboje zajedno, možda čak skupa
sa sobom. Vidio je već naslove i podnaslove u crnoj kronici „Tragični kraj
ljubavnog trokuta“,
„Glasoviti paleontolog zadavio ženu i njezina ljubavnika...“ Nikada se
neće ispetljati iz svoje situacije.
Nježno je dodirnuo Elenu, maknuo joj kosu s uha i poljubio. Za
razliku od njega, ona je zračila spokojem. Blago se nasmijala, iako nije
otvarala oči. Osjetila je njegov dodir i poljubac, premda je spavala. Ona je
najbolja od svih mojih žena, pomisli on, a ja sam najgori od svih njezinih
muškaraca. Ljubav umire od sljepoće, pogrešaka i izdaje.
Naposljetku je ipak druga tableta počela djelovati. Zaspao je
iznenada, u jednom trenutku, kao da je hipnotiziran. Ujutro su ga
probudile zrake zimskog sunca koje su se probijale trnjanskim smogom
do njegova prozora. Čuo je kako Elena tepa i hrani Š ubića. Premda ga je
on spasio, Š ubiće je bio privržen samo njoj. Ponekad mu se činilo da
Š ubiću njegova životinjska intuicija govori da je on gad i da ga zbog toga
prezire.
Ž ivot na tri kolosijeka odrazio se i na Ernestovo financijsko stanje.
Plaćao je režije za svoj stan, izdašno je pomagao Tamari i Neli. Nema
veze, pomisli, ionako će uskoro sve propasti. Osim toga, dao je Svetlani
gotovo svu svoju ušteđevinu za Aleksandra. Ona nije htjela uzeti novac,
ali Ernest je to nazvao neplaćenim alimentacijama. Stanje na njegovu
računu bližilo se hrvatskom prosjeku. Ali koga briga? Ako i uđe u minus,
u životu je na plusu, ima tri žene, dvije neželjene trudnoće i jednog sina
kojeg odgajaju Tobias i Frederick! Dok se gledao u ogledalo, vidio je
promašenog čovjeka. I te žene! Š to vide u njemu? Ne ide u teretanu, ne
trči, ne jede zdravo, pije, loče... ne zna plesati... financijski propada.
Uistinu bijedno. Činovnički playboy s dnevnicama i službenim Passatom.
Zazvonio mu je mobitel kojeg je odložio na košaru za prljavo rublje.
Glas s druge strane bio je hrapav i nerazgovijetan. Ipak, uspio je
prepoznati da pripada Neli.
— Erneste — promrsi ona.
— Š to je?
— Tamara je loše, jako loše.

161
 Uza sav taj alkohol, cigarete, trudnoću i histeričnu narav, naravno
da je loše...
— Š to je bilo? — upita.
— Dođi. Š to prije! — zahripa Nela i prekine vezu.
Kraj je sve bliže, pomisli Ernest. Veliko finale njegove ljubavne
farse! Vratio se u kupaonicu i poprskao dezodoransom. Potom su se
vrata otvorila i na pragu je stajala Elena. Držala je na rukama Š ubića.
— S kim si razgovarao?
— S Kolarekom.
— Kamo zapravo putuješ?
— U Pitomaču.
— Pitomaču?
— Da.
— Š to se ondje događa?
— Događa se sranje — odgovori Ernest gubeći živce.
— I zvao je Kolarek? — ponovi Elena.
— Š to ti je? — upita Ernest razdraženo.
— Sve moje prijateljice misle da si ti lažov.
— Možda bi trebala razmisliti o tome da promijeniš društvo.
— Ili prebivalište — uzvrati Elena i okrene se.
Odjenuo je traperice, košulju i Bossov pulover. U dnevnom boravku
na garnituri ležao je Š ubić. Elena je izišla iz stana. Oduvijek je imao nisko
mišljenje o njezinim prijateljicama koje razgovaraju o horoskopskim
podznacima, kristalima, aromaterapiji, lavandi, glutenu i jogi. Miješa li se
on u njihove živote? Briga ga za avokado i pir! Neka svatko živi kako ga
volja, to je bila, jest i zauvijek će ostati premisa njegova života. Navukao
je Navigare kaputić na sebe, sjurio se niza stubište i izašao na prohladno
zimsko sunce. Brzo je nabio na nos reibanice. Uvijek je volio anonimnost
grada i njegovu bezosjećajnost. U njemu svaka bol postaje nevidljiva. I
njegov rastanak od Elene, tek je jedan od stotina koji će se danas
dogoditi. Statistička činjenica i ništa više. Odlazit će danas mladići od
svojih toplih djevojaka, žene će napuštati svoje nevjenčane partnere,
muškarci će napuštati obitelji zbog zategnutih konobarica, profesorica,
razigranih susjeda... i svima će biti jedno zajedničko, vjerovat će da idu
ususret sreći. Na Vukovarskoj su stajali radnici nad golemom
raskopanom rupom.
Voda, struja, plin i govna, to su četiri osnovna elementa koja čine krvotok
urbanog života. Peti element je ljubavni otpad, izlučevina kojom se
recikliraju nove veze. Ništa ne zaudara ljepše od svježe napuštene
djevojke.
Sjeo je u Passat i upalio grijanje. Krenuo je prema Vukovarskoj i
potom dalje prema autoputu. Automobili su u čoporima navirali sa svih
strana. Jedan čovjek i jedan pas trčali su nasipom. Možda čovjek uistinu
može ostvariti najbolju vezu sa psom? Koliko filmova i knjiga o psima,
televizijskih emisija, internetskih portala! Pseći treneri su veće zvijezde
od šansonjera i glumaca.
Savjeti o tome kako naučiti psa da se ne posere na tepih, postali su
dio opće kulture i obvezan dio televizijskog programa. Pseća kultura
pokazuje sva obilježja visoke kulture: što je pas retardiranijeg i odvratnijeg
izgleda to mu je cijena veća. Sava se valjala poput blatnoga turopoljskog
Gangesa. Sveta rijeka gradskih manijaka, ljubavnika i maratonaca koji
svakodnevno trče utrku protiv nezdravih masnoća. Oh, kako je on daleko
od toga!
Ponovno se vozio autoputom uz bugarske, srpske, makedonske,
bosanske šlepere. Stao je na kavu u Starim hrastovima. Uzeo je novine sa
šanka. Pročitao je vijest o mladiću M. N. koji je silovao svoju bivšu tetu iz
vrtića i potom skočio kroz prozor. Teta je izjavila da je M. N. uvijek bio
poseban. Ernest je platio konobaru i nastavio po tko zna koji put putovati
ususret slavonskim ravnicama i kad je stigao u Osijek, ponovno je, baš
kao i svaki put, parkirao malo dalje od Ulice Dragutina Neumana i potom
propješačio do zgrade u kojoj je živjela njegova ljubav i njegova propast,
zajedno s porculanskim Ivanom Pavlom II. i fotografijom s maturalca u
školjkicama.

II.

U stanu je vladao polumrak, a kroz gusti oblak duhanskog dima

nazirale su se mirisne note tamjana. Nela je držala krunicu i tiho molila.
Na dvosjedu je sjedila mlada neugledna žena. Tamarina prijateljica.
Nasred sobe stajao je i debeljuškasti muškarac u kasnim pedesetima. Bio
je proćelav i svojim je kretnjama odavao nestrpljivost.
— Napokon si stigao — reče Nela umjesto pozdrava.
 — Došao sam najbrže što sam mogao — uzvrati on. Iz svih prisutnih
izbijalo je neko nerazumljivo neprijateljstvo prema njemu. Nela je
izgledala sivlje nego inače, upravo kao leš. Jedino živo na njoj bio je
uzbibani dim koji se povijao iz vrha cigarete.
— Š to se dogodilo? Gdje je Tamara? — upita Ernest.
— Skoro je umrla — odgovori Nela.
— Od čega?
— Od trudnoće — odgovori prijateljica.
— Čekajte! — umiješa se debeljuškasti muškarac. — Ona uopće nije
bila trudna.
— Molim? — zblene se Ernest.
— Bila je trudna — reče Nela i ispuhne dim cigarete.
— Ne pričajte gluposti. Nije bila trudna — nervozno će
debeljuškasti muškarac.
— Medicina je ograničena. Ne gleda cjelinu — dobaci prijateljica.
— Slušajte, ja moram ići, ali htio bih prije toga razjasniti neke stvari
— započne muškarac i obrati se Ernestu: — Gospodine, Tamara uopće
nije bila trudna. Riječ je o lažnoj trudnoći. Dođite, molim vas. —
Muškarac uhvati Ernesta za ruku i povede ga ustranu pa se predstavi: —
Ja sam ginekolog Kučić. Pregledao sam vašu suprugu i moram vam reći
da ona uopće nije bila trudna. Sve dolazi iz njezine glave, shvaćate? U
pozadini svega je silna želja za djetetom i psihoemocionalni poremećaj.
— A simptomi? — upita Ernest.
— Čujte, takve žene obično umisle sve simptome, uključujući umor,
povraćanja, pa čak osjećaju i pomicanje fetusa.
— A što joj se dogodilo? Nela kaže da je umalo umrla.
— Gluposti. Histerični napadaj. Bacala se po podu, udarala rukama
i nogama, vrištala, smijala se, plakala, potom se stala gušiti, pa grčiti...
udžbenički primjer histerije. Ako mene pitate, bilo bi najbolje da je
odvedete na psihijatriju.
— Koja žena ne bi poludjela od toga da joj muškarac živi s drugom
ženom dok ona čeka bebu? — umiješa se Nela.
— Ne ulazim u odnose među ljudima. Ja samo tvrdim da ona nije
bila trudna — odlučno će liječnik.
 — Ja sam čula za slučaj kad su liječnici tvrdili da žena nije trudna i
da uopće ne može zatrudnjeti, a ona je za nekoliko tjedana rodila zdravu
bebu — dobaci Tamarina prijateljica.
— Glupost — odmahne ginekolog Kučić.
— To su i ti liječnici govorili, pa je ona eto žena ipak rodila zdravu
curicu — nastavi uporno prijateljica.
— Molim vas da ne širite neistine i ne podgrijavate kod Tamare
bolesne ideje — uzvrati ginekolog.
— Sve je u Božjim rukama — promrmlja Nela. — Bog je dobar i ne
želi da Tamara rodi kopile ovom tu čovjeku — završi ona i ispuhne gust
dim.
— Ja moram ići. Napravio sam sve što sam mogao. Dao sam joj
lijekove za smirenje i stoga ne očekujte da će se brzo probuditi. Svakako
joj je sada najpotrebniji odmor. A potom, kad dođe k sebi, na vama je da
odlučite što ćete. Hoćete li je poslati na liječenje ili što god vam drago. To
više nije moj problem — reče liječnik, kimne u znak pozdrava i ode.
— Sirota. Toliko je željela to dijete — promrsi Nela.
— Zar nisi čula da nikakvog djeteta u njezinu trbuhu nije bilo? —
reče Ernest.
— Ti znaš?! Kao da si ti živio s njom, a ne ja. Vucaraš se od jedne do
druge žene i oplođuješ ih — uzvrati ona.
— Krvarila je — dobaci Tamarina prijateljica.
— Krvarila? — zbuni se Ernest.
— Š to se čudiš? — drekne Nela. — Ž ene krvare kad pobace.
Ernest se isti tren okrene i pojuri za liječnikom. Sustigao ga je
nedaleko zgrade.
— Oprostite, je li Tamara krvarila? — upita sopćući.
— Pa naravno da je krvarila — odgovori liječnik.
— Kako to mislite?
— Dobila je menstruaciju.
Kad se Ernest vratio u stan Nela reče:
— Da je rodila, dijete bi nosilo prezime Nađ. Uspjela sam je
nagovoriti i složila se sa mnom. Ne bi dala djetetu tvoje prezime. Ti to ne
zaslužuješ. Da je bio dječak, zvao bi se Tibor, kao naš otac. Ali sada je sve
gotovo. Trebala sam leći pod vlak. Nisam joj se trebala javiti. Ali Bog mi je
rekao da se javim sestri. Poslušala sam ga. Da mi je barem bon iscurio.
Sada bih već bila debelo mrtva i ne bih gledala ovaj užas. Bila bih na nebu
i molila se za spas Tamarine duše. Ne bi joj se ovo dogodilo.
Ernest procijeni da nema smisla razgovarati s Nelom. Stajao je
nasred dnevnog boravka. Tamarina prijateljica je ustala, poljubila Nelu i
izašla bez pozdrava.
— Ako si gladan, posluži se u kuhinji. Tamara je napravila paprikaš
— reče Nela i dohvati krunicu.
— Nisam gladan — uzvrati Ernest.
— Završit ćeš u paklu, Bog kažnjava bigamiste — hripne ona prije
nego počne moliti.
— Ja već jesam u paklu — promrsi Ernest.
— Kad bi imao mrvu morala, ostao bi s Tamarom i ne bi se vraćao
onoj svojoj bijednici u Zagreb — dobaci Nela.
Ernest ne reče ništa, već krene prema sobi. Tamara je ležala u
posteljini od golemih makova. Preplavila ga je nježnost kad ju je ugledao
onako blijedu i usnulu. Ne, tako ne može izgledati drolja, pomisli i osjeti
gađenje prema Ludwigu Š loseru. Prelijepa je. Drolje ne izgledaju ovako,
ovako izgleda nesretna žena, zaključi. Ja sam je učinio nesretnom, radio
sam na njezinoj propasti, zato što sam gad. Nela je u pravu, ne bih je
trebao više nikada ostaviti, reče sam sebi. Sva nekadašnja strast nestala
je iz ove sobe i hladni je vjetar strujao među golim granama breza u Ulici
Dragutina Neumana. Noći su postale beskrajno duge. Čuo se klokot vode
u radijatoru.
Ernest je legao pokraj Tamare i ubrzo zaspao posve iscrpljen. I tko
zna koliko je dugo spavao prije negoli ga je probudio miris cigarete.
Trznuo se i podigao. Tamara je pušila pokraj njega i gledala pred sebe.
Njezino se lice jedva razaznalo u mraku koji je dupkom ispunio sobu.
— Ljubavi — reče Ernest nježno.
Tamara ne uzvrati, već nastavi pušiti i gledati u prazno.
— Ljubavi moja — ponovi on, ali njegove se riječi odbiju od zidova
poput zalutalih ptica koje panično traže izlaz iz prostorije.
 OSMO POGLAVLJE

I.

Nakon nekoliko mjeseci zatišja u kojima je Ernest uspijevao održati

privid normalnog života, došao je dan koji je označio početak kraja.
Padala je jaka kiša. U lokvama su bubrile sitne vodene kupole koje su
pucale poput prezrelih boba grožđa. Elena je čitala golemu knjigu o
trudnoći iz dana u dan. Na radiju je Zaz pjevala veselu, mladenačku,
nepotkupljivu pjesmu Je veux u kojoj se jede rukama, poziva na slobodu i
preziru licemjeri. Iz nekog razloga Š ubić je obožavao tu pjesmu i svaki
put kad je svirala on bi skakao i okretao se na leđa — od uličnog klošara
do ljubitelja francuske šansone.
Ernesta odavno više ništa nije moglo razveseliti. Bio je smrknut,
pun briga i dekoncentriran. Jednom je negdje čuo da se Tesla kastrirao
kako bi se mogao posvetiti znanstvenom radu. Sjedio je za stolom u
dnevnom boravku i smišljao govor za ravnatelja, ali to je bilo beznadno.
Dohvatio se Gotovca i usporedio manjine sa šarenim stakalcima vitraja
katedrale u Chartresu. Manjine čine svijet radosnim i raznolikim. Dok je
tipkao još jednu otrcanu frazu oglasilo se zvonce. Nije se obazirao. Elena
je odložila golemu knjigu i otišla otvoriti vrata kroz koja će ući havarija.
Ernest je uspio napisati da bi društva bez manjina bila poput crno-bijele
slike. Upozorio je i kako ih valja jako čuvati jer su krhke poput stakalca.
I tada je doletio kamen koji je razbio njegov svijet u komadiće.
Elena se vratila u sobu u društvu zgodne žene u crvenoj jakni i
izblijedjelim trapericama. Svetlana! Ne trenutak je osjetio paniku, a onda
pomisli da je bolje tako. Onakav život više nije imao smisla.
— Možete li mi objasniti što se događa? — upita Elena, koja se
držala dostojanstveno, ali glas joj je podrhtavao. Započeli su joj trzati
mišići na licu. Prepoznala je Svetlanu.
— Hajde, macane, objasni devojci ko sam i šta sam — reče Svetlana.
— Ovo je Svetlana — započne Ernest nespretno.
— Znam tko je ona — uzvrati tiho Elena gledajući u pod. Tresla se.
— Nisam ti lagao, ona je uistinu neko vrijeme bila mrtva — pojasni
Ernest.
 — Je li?! E pa koliko ja poznajem sebe, ne mogu da se setim da sam
ikada do sada preminula — prekine ga Svetlana.
— Ovako, ja nisam znao da je ona živa. Njezini su mi roditelji javili
da je poginula u prometnoj nesreći. Falsificirali su dokumente... —
nastavi Ernest.
— Neverovatno kako si odmah poverovao u tu prozirnu laž —
napadne ga bivš-sadašnja supruga.
— A što sam trebao?
— Da si me iskreno voleo, ti bi osetio da sam živa. Ali ti si jedva
dočeko da me zakopaš.
— Govoriš gluposti. Jesi li pila?
— Ajde bre ne seri.
— Otela si mi sina.
— Ne cendraj, budi muško i lepo sve priznaj ovoj mladoj ženi.
— Š to da joj priznam?
— To da ju celo vreme lažeš.
— To nije istina. Ti si uskrsnula tek prije nekoliko mjeseci.
— Nekoliko mjeseci?! — prestravi se Elena. — Ti mjesecima kriješ
istinu od mene?!
— Smiri se. Nije bilo prilike da ti kažem — uzvrati Ernest.
— Kakav si ti čovek?! Nije ti dosta, već nastavljaš da se izmotavaš
— umiješa se Svetlana.
— Prestani! Zašto si došla? — naljuti se Ernest.
— Zato šta je dosta tvojih laži! Netko treba da to prekine. A kako si
ti običan slabić, onda to mora da učini netko umesto tebe. E pa ko će, ako
neće tvoja supruga! — odgovori Svetlana.
— Ti si luda! Ja bih joj sve rekao, samo da si mi dala još malo
vremena.
— Ti bi joj rekao? Pa čoveče ti si bedni crv koji ne bi nikada u životu
skupio hrabrosti da preko svojih usta prevali istinu.
— Istinu? Nemoj me povlačiti za jezik — uzvrati prijeteći Ernest.
— Ma nemoj? Misliš da te se plašim?
— Molim vas prestanite — javi se Elena drhtavim glasom, potom
pogleda Svetlanu i reče: — Ja sam trudna.
 Nakon toga uslijedi nekoliko trenutaka tišine, a onda nepozvana
gošća zaplješće:
— E pa čestitam. Alal ti vera, devojko! Ako si htela da si upropastiš
život, onda si uspela! Bravo!
— Možeš li prestati? — upita Ernest.
— Mogu, ali neću! — odgovori Svetlana.
— Odlazim — promrsi Elena, potom se okrene prema Svetlani i reče:
— Hvala vam što ste došli.
— Kakva si ti draga devojka! Govoriš mi vi?! Molim te kaži mi ti jer
ja želim da budemo drugarice — reče Svetlana raznježeno.
— Ja stvarno nisam znala da ste vi... da si ti živa — opravda se
Elena kojoj su niz lice tekle suze.
— Znam da nisi znala. Nisi ni mogla da znaš. I uverena sam da si
krenula iskreno s Ernestom. Tvoj je jedini problem šta je on lažov.
— Svetlana, hvala ti na istini — reče Elena, okrene se u mjestu i
pođe u sobu.
Ernest je nakratko ostao sam sa svojom ženom koju je nekad
strastveno volio. Primijeti da se nije dotjerala, da ima masnu kosu, da nije
našminkana, da joj lice izgleda blijedo i umorno.
Njezina se ljepota nazirala u tragovima. Gledao ju je bijesno. Htio ju
je opsovati, kad se oglasi zvonce. Suzdržao se i zamolio je da otvori vrata
a on je ušao u sobu k Eleni koja je trpala stvari u kofer i usput brisala
suze. Ernest se prisjeti kako je stajala pred pragom s tim istim koferom
onog dana kad je uselila k njemu. Pomisli kako otvaranje i zatvaranje
kofera poput filmske klapne označava početak i kraj ljubavne veze. Kad
je dohvatila njihovu fotografiju s Kamenog mosta u Skoplju, emocije su je
shrvale. Više se nije mogla kontrolirati, njezin se ljubavni život
raspuknuo kao prezrela tikva, usred trudnoće! Drhtala je cijelim tijelom.
Ona koja je uvijek gledala na život s pozitivne strane, nije nikada mogla
zamisliti ovakav grozan scenarij. Uostalom, imala je narukvicu od ahata
koja budi duhovnu svjesnost i harmonizira emocije! Kako je moguće?
Kako je moguće da joj se dogodi takvo sranje?!
Ernest joj je prišao i nježno je zagrlio. Tada se iz stana začuo
neočekivani smijeh i potom veseli neartikulirani glasovi poput cijukanja.
Ernest se pravio da ništa ne čuje. Ništa mu nije bilo jasno. Š to se dovraga
događa? Usredotočio se na situaciju u sobi i rekao Eleni:
 BALKANDOWNLOAD

— Sve će biti u redu. Smiri se, molim te ostani ovdje još neko
vrijeme i razmisli o svemu. Ja ću biti uz tebe što god odlučiš. I ako odlučiš
zadržati dijete, i ako odlučiš pobaciti. — Smijeh i piskutanje iz susjedne
prostorije su se nastavili.
— Pobaciti? — zgrozi se Elena. — To ne dolazi u obzir. Rodit ću to
dijete i biti najbolja majka na svijetu. Neće mu ništa faliti. Ništa.
Ernest je nakratko ostao s Elenom dok je ona punila kofer i svako
malo briznula u plač. Uskoro shvati da ne može ništa učiniti, pa se makne
od nje i ostavi je da se na miru spakira.
Kad se vratio u dnevni boravak Svetlana mu je razdragano pohitala
ususret.
— Erneste! Neverovatno! Ovo je jednostavno neverovatno! Ž ivot
piše romane! — Ernest ju je zbunjeno slušao i nije ništa shvaćao. Bila je u
društvu napadno našminkane debele žene odjevene u pripijenu
ljubičastu haljinu, i jednog suhonjavog muškarca koji je djelovao
boležljivo.
— Erneste, možeš li da veruješ?! Ovo je Flavia Pizzelli! Nas dve
skoro da smo zajedno poginule u Staljingradu! — reče Svetlana izvan
sebe od uzbuđenja.
— U Novgorodu — ispravi je debela gospođa.
— Tako je! U Novgorodu!
Ernestu i dalje nije bilo ništa jasno.
— Flavia i ja smo bile aktivistice na prosvedima u Novgorodu koje
je organizirala Alijansa za podizanje homoseksualne svesti — objasni
Svetlana.
— Dvije tisuće i prve — nadopuni je Flavia.
— Jeste, dve hiljade i prve — potvrdi Svetlana i nastavi: — Bilo je
jezivo hladno, ceo grad je izgledao kao hladnjača. Š aka homoseksualaca i
nas aktivista s jedne strane, a s druge besna gomila nadrkanih
heteroseksualaca protuprosvednika. Režali su na nas kao kerovi!
— Rusi su strašno konzervativan narod. Još su gori nego Hrvati —
umiješa se gospođa Pizzelli.
— I zamisli! Policija je namerno pustila heteroseksualce na nas!
Bilo je grozno. Onda su bacili dimne bombe, umalo smo se svi podavili ko
pacovi. A zašto? Samo zato šta smo htele da i Rusi imaju pravo da se ševe
kao i sav ostali napredni svet.

170
 BALKANDOWNLOAD

Ernestu i dalje nije bilo jasno odakle Flavia Pizzelli u njegovu stanu.
Njegovu zbunjenost kao da je osjetio suhonjavi muškarac.
— Ja sam Sergio Ferlin, Elenin prijatelj. Vjerujem da me je
spomenula — predstavi se on.
— Oh, da. Naravno — potvrdi Ernest i doda: — Molim vas ispričajte
je, ima užasnu migrenu.
— Nema problema. Mi smo ionako došli zbog vas.
— Zbog mene? — zblene se Ernest.
— Tako je — potvrdi Sergio i pojasni: — Elena mi je rekla da tražite
posao pa sam se obratio Flaviji.
— Vidite Erneste, ja trenutačno radim u Međunarodnom institutu
za pobačaj i nama su potrebni ljudi poput vas, deklarirani humanisti koji
se zalažu za prava manjina, a znate, žene su uvijek manjina — nadoveže
se gospođa Pizzelli.
— Počašćen sam. Hvala vam — uzvrati Ernest i doda: — Ali
nažalost ne mogu prihvatiti vašu ponudu.
— Zašto?
— Eto donio sam odluku da napuštam Ured i da se neću više baviti
tim temama.
— A što ćete raditi?
— Pa ništa.
— Zen — promrsi Sergio.
— Kako mislite, ništa? — upita Flavia.
— Bit ću slobodan umjetnik — odgovori Ernest.
— Nemoj da pričaš koješta! Kakav vražji umetnik?! Sada? Na pragu
pedesete ti ćeš da budeš slobodni umetnik?! — zapanji se Svetlana.
— Daleko sam ja od pedesete — uzvrati Ernest i tada mu zazvoni
mobitel. Ispriča se i odmakne u stranu. U prvi je tren pomislio da zove
Tamara i da javlja kako će se ubiti. S njom je čovjek uvijek bio na granici
života i smrti, nigdje kao u njoj ne sreće se tako često Eros i Thanatos.
Ipak, s druge je strane bio ravnatelj Ž derić.
— Erneste! — drekne on umjesto pozdrava.
— Dobar dan — javi se Ernest slabašnim glasom.
— Erneste! — ponovi ravnatelj glasno. — Erneste, jesi li ti ipak lud?
— vikne i nastavi: — Ja znam za tvoju obiteljsko-ljubavnu dramu. Znam

171
da si se našao u središtu pakla, ali sam si to zakuhao. Ali o tome ćemo
poslije, a najprije da raspravimo o govoru. Slušaj ovo: „Igraj mala, igraj
mala, pored svoga dike, rado ide, rado ide, Srbin u vojnike...“ tako
započinješ i kažeš, to su riječi pjesme koju je uglazbio Josip Runjanin,
autor hrvatske himne... i da je on bio Srbin, i da je narod koji ima himnu
koju je skladao pripadnik drugog naroda otvoren i multikulturan, i tako
ga sereš na idućih pet stranica. Pa je li to sve potrebno, pitam te? Treba li
baš početi stihovima: „Igraj mala, pored svoga dike, rado ide, Srbin u
vojnike“? A i to s himnom? Š ta ja sad znam tko je napisao norvešku,
englesku, njemačku himnu? Tko to zna? Kakav je to argument?!
— U pravu ste, sve to skupa ništa ne valja — potvrdi Ernest i reče:
— Ispričavam se i dajem otkaz.
— Š to daješ? Otkaz? — zblene se ravnatelj: — Jesi li dobro? Jesi li ti
pri sebi? Trebaš li psihijatra?
Ernest je šutio.
— Kakav vražji otkaz?! Nemoj se zajebavati. Valjda mogu reći što
mi se sviđa, a što mi se ne sviđa. Uvijek si bio čudan, ali prihvatio sam te
takvoga. Ako trebaš odmor, idi pa se sredi. Previše sam uložio u tebe,
shvaćaš? Da ne spominjem tvoj stan... Hajde, malo izmijeni tekst, treba mi
hitno.
— A što da mijenjam?
— Pa je li moraš baš citirati ove glupave stihove, ovo „igraj mala“,
pa ovaj „dika“, pa ovo „rado ide Srbin u vojnike“... je li to sve potrebno?
— Nije — složi se Ernest.
— Eto, vidiš i sam da nije. Ajde lijepo to malo popravi i sve će biti u
redu. A sada prelazim na ovu privatnu stvar. Gledaj, ja sutra idem u
Osijek. Sazvao sam sastanak sa županijskim koordinatorima. Ali ja
ustvari idem vidjeti Tamaru Nađ.
— Molim? — zabezekne se Ernest.
— Slušaj, nakon svega što je Ludwig Š loser ispričao, ja moram
vidjeti tu ženu.
— Ne dolazi u obzir! — drekne iznenada Ernest.
— Š to ne dolazi u obzir? — upita ravnatelj. — Š to ti je odjednom?
— Oprostite, silno sam napet — ispriča se Ernest i pojasni: — Bolje
je da ne idete k Tamari.
— Ona je u vrlo lošem stanju — odgovori Ernest.
 — Po onome što je Š loser rekao, ta je žena bomba bez obzira u
kakvom je agregatnom stanju.
— Ali Š loser je luđak i patološki lažov! — drekne Ernest.
— Nije mi tako djelovao.
— On je pokvarenjak! Tamara izgleda grozno, ponaša se psihotično
i puši pet kutija na dan.
— Pa i ja pušim! Izgledam li zato grozno? — upita ravnatelj, a
Ernest zašuti. Izgubio je volju da pojasni situaciju. — Nemoj komplicirati
— nastavi ravnatelj — ja moram vidjeti tu fatalnu ženu! Š loser je rekao
da je ona hrvatska božica strasti!
— Bit ćete razočarani kad je vidite. Kažem vam, nije više nimalo
erotična. Kao da vas u Porscheovu salonu dočeka karambolirana Dacia
Logan — reče Ernest.
— Ha, ha, ha! — ravnatelj se iskreno nasmije. — Ti kao da pod
svaku cijenu želiš spriječiti da se upoznam s njom. Ali zašto? Nemaš se
čega bojati. Ja je samo želim vidjeti, odnijeti joj buket cvijeća i reći da si ti
najbolji čovjek kojeg sam upoznao. Ne idem k njoj da bih je zaveo. Idem
se pokloniti njezinoj ljepoti.
Ernest se više nije ničemu protivio. Vratio se u društvo gdje je
Sergio upravo pričao Svetlani o svom poznanstvu s Flavijom.
— Flavia je izuzetna osoba. Izvukla me iz pakla u kojem sam
zaglavio nakon što sam otišao na duhovno prosvjetljenje u Indiju kod
gurua Rahima Ramchandre Maharaje koji je mogao praviti predmete od
čistog zraka i pretvarati vodu u naftu.
— Oh, to je bila pustolovina! — reče gospoda Pizzelli.
— Da, dočekao me neki lažni guru, mislim svi oni izgledaju isto. I
ovaj je imao dugu gustu crnu bradu, dugu rudlavu kosu, bio je u crvenom,
okićen drangulijama i vozio je Porsche... On i njegovi pomoćnici su me
odveli u šumu. Ondje su me prebili i opljačkali. Ostao sam bez ičega.
— Zamislite! — komentira Flavia.
— Hja, nije li smisao nirvane upravo u tome da se čovjek riješi
svega zemaljskog? Potom sam lutao danima, nisam znao gdje sam i kamo
idem. I tako sam slučajno završio u Pakistanu.
— Pobogu Sergio, sasvim je normalno da si zalutao. Pa nisi ti dijete
azijskih klanaca, odrastao si na riječkom Korzu — reče Flavia.
 — Ondje me uhitila pogranična policija. Strpali su me u zatvor. Tu
su me silovali neki Hindusi, pa sljedbenici sekte Pronađi sreću. Imao sam
pravo na jedan poziv. Nazvao sam mamu u Rijeku i rekao joj što mi se
dogodilo. Ona je odmah nazvala Flaviju s kojom je prijateljica još od
osnovne škole. Eto, samo zahvaljujući njoj, ja sam sada među vama. Ona
me preko svojih veza i poznanstava izvukla odande.
— Oh! — uzdahne teško Svetlana.
— Hajde, pusti to! Bilo pa prošlo, glavno da si živ i zdrav — reče
Flavia.
— Jesam, živ i zdrav. Doduše u Pakistanu su mi odrezali testise —
uzvrati Sergio.
— Hja, bolje to nego da su ti izvadili bubreg ili jetru — zaključi
Flavia, pa se okrene prema Svetlani: — Draga, a što si ti rekla? Čeka te
operacija?
— Jeste, meniskus.

II.

Najprije su otišli Flavia i Sergio, a potom Svetlana pa Ernest. Elena

je ostala sama u svom porušenom svijetu i osmom mjesecu trudnoće.
Ž ivot je okrutan. Spuštao se mrak na grad. Padala je jaka kiša. Ernest je
sustigao Svetlanu pred zgradom.
— Gde ti je kišobran? — upita ona.
— Nemam ga.
— Dođi, pokisnut ćeš! Hajde, dolazi ovamo — reče i povuče ga pod
rasklopljeno platno po kojem je bubnjala ljetnja kiša. — Znaš kako kažu,
prijateljstvo može da se pretvori u ljubav, ali ljubav u prijateljstvo
nikada. I ja ne osećam prema tebi prijateljstvo, već mi te žao. Sažaljevam
te, čoveče.
— To i nije neka utjeha.
— Pa nisam ti ja matera da te tešim. Ja ti kažem šta jest i kako stvari
stoje.
U stanovima su se počela paliti svjetla, jedno za drugim, poput
svjetala na pozornici nekoga golemog kazališta. Uskoro su mračne kutije
zgrada oživjele u narančastim i plavičastim kvadratima. Njih su dvoje
hodali pločnikom kao u mjuziklu, doduše pomalo asinkroni poput
pijanog para, i probijali se između nagruvanih automobila. Sa Sljemena je
zapuhao prohladan vjetar. A onda se jedan prozor otvori i kroz njega
izlete ključevi s privjeskom koji zazviždi kad je tresnuo o tlo. Ernest se
sagne i pokupi ih. Potom nastavi hodati uz Svetlanu, izbjegavajući lokve i
dugokljune haube automobila. Kiša se slijevala niz oluke i otjecala u
otvore uz rub pločnika.
Ernest je povezao Svetlanu. Onaj bijes koji je osjećao kad je banula
u stan sada je splasnuo. Uostalom bio joj je zahvalan što je rekla istinu.
Prešli su Savu i vozili se prema Utrinama. Prespavao je kod nje, u stanu
njezina prijatelja u Marjanovićevu prilazu. Nije imao kamo!
Sutradan je krenuo za Osijek. Upalio je radio i učini mu se da kroz
zvučnike čuje Kolareka koji govori: — Ljubav je bure govana preliveno
medom. — Bila je to jedna od njegovih najdražih mantri. Ernest je
nagazio papučicu gasa i cijelim se putem nije zaustavljao. Pred
Tamarinom je zgradom ugledao poznati crni Audi, bahato parkiran i
pored njega se jedva moglo ući u zgradu. Naravno, bilo je to službeno
vozilo ravnatelja Ž derića.
Kad je ušao u stan najprije je ugledao golemi buket bijelih tulipana
umotan u fini svileni papir i ukrašen sivom satenskom vrpcom. Ernest
procijeni da takav buket sigurno stoji tisuću kuna. Potom ugleda Tamaru
i ravnatelja u dnevnom boravku. Na stoliću pred njima stajale su dvije
boce Pinot Noira iz Burgundije. Tamara je pušila i smijala se. Bila je
dotjerana. Ravnatelj je bio crven u licu, znoj mu je orosio čelo, i veselo je
hripao. Nela je za to vrijeme u kuhinji nad konzervom Evinih sardina u
biljnom ulju zahvaljivala Bogu na obroku.
Ravnatelj je nosio jedno od svojih skupocjenih odijela Brioni. Kad je
ugledao Ernesta, istinski se razveselio i viknuo raširenih ruku:
— Evo mog ubojice i mog anđela! Ha, ha, ha!
Tamara se isti tren digla od stola i potrčala mu u zagrljaj. — Ti si
najbolji čovjek na svijetu! Ravnatelj mi je ispričao kako si mu spasio život
na nekom okruglom stolu u Tuhelju. Rekao je i da me voliš. Ti me stvarno
voliš, je li tako? Ti si dobar čovjek. — I prije nego što je Ernest bilo što
kazao, ona mu je dala strastveni poljubac s okusom Pinota i Waltera
Wolfa.
 DEVETO POGLAVLJE

I.

Uslijed obilnih lipanjskih kiša u Tamarinu je stanu počelo

prokišnjavati. Nasred kreveta stajala je plastična kanta u koju je kapalo
sa stropa. Najgore je bilo u kuhinji gdje su jeli pod kišobranom. Osim
toga, pojavila se najezda komaraca koji su činili život u Ulici Dragutina
Neumana nesnosnim. Nela se svako malo pljuskala i češala. Nosila je
iznošenu laganu haljinu smeđe boje, a na glavi je imala bijelu šiltericu s
hrvatskim grbom i natpisom „Anđele čuvaru mili“. Njezino ispijeno lice
poprimilo je žućkasti ton. U posljednje je vrijeme sve manje govorila, a
sve se više udubljivala u Bibliju. Nedavno joj je ispao jedan zub.
— To nas Bog tjera da se češemo zbog svojih grijeha — reče
pokušavajući dosegnuti leđa da se počeše.
— Istjerat ću ja tvog Boga dipterolom! — vikne Tamara i stane
divljački prskati po stanu sredstvo protiv komaraca.
— Prskaj ti koliko hoćeš, ali njega nisu istjerali ni bojnim otrovima,
pa nećeš ni ti dipterolom!
— Da stvarno postoji tvoj Bog, ne bi postojali komarci — reče
Tamara.
— Komarci nas bockaju da se ne bismo uljuljali u udobnost i
prepustili užicima — objasni Nela.
— O kakvoj vražjoj udobnosti i užicima govoriš? U crvenom sam
minusu, a iznad kreveta mi je rupa kroz koju prokišnjava — uzvrati
Tamara.
— Bog ti šalje znakove, ali ti ih ne čitaš.
— Idem lakirati nokte — reče Tamara i krene prema kupaonici.
Ona se pripremala za domjenak koji je povodom Dana državnosti u
Hotelu Waldinger organizirao ravnatelj Ž derić. — I lakirani nokti su neki
znak, je li tako? — dobaci ona vragoljasto i nasmije se.
— Nije li dovoljno što imaš rupu iznad kreveta? Ž eliš li da ti doleti
meteor u glavu? — upita Nela.
— Bez brige, neće! Čuva me skulpturica našeg dragog pape Ivana
Pavla Drugoga.
 — Tu si skulpturicu dobila zato jer je Schwarzkopf uoči Uskrsa
imao akciju kad si kupovala šampon za bojenje — podsjeti ju Nela.
— Kakve ima veze? Bog voli akcije i popuste, zar ne? One su
okrenute malom čovjeku.
— Ne rugaj se.
— Mislim da bi šampon za bojenje više učinio za tebe od svih tvojih
Očenaša i Zdravomarija. Pogledaj se kako izgledaš! Zašto se ne središ
malo? — upita Tamara.
— Ja sam spremna za raj, a u raj možeš ući i bez Schwarzkopfa i
lakiranih nokti.
— Otkud ti znaš kako je u raju? Govoriš kao da si već bila tamo?
— Bila sam u paklu, naravno da onda znam kako je u raju —
odgovori Nela.
— Oh, prestani! Ne mogu to više slušati! — reče Tamara i zatvori za
sobom vrata kupaonice.
Otkako ju je ravnatelj Ž derić pozvao na domjenak Tamarino se
raspoloženje mijenjalo iz časa u čas. Najprije je cijuknula od radosti, a onda
je postala sumnjičava. Naime, kad joj je Ernest rekao da se Ludwig Š loser
upoznao s ravnateljem, počela je sumnjati da Š loser preko ravnatelja igra
neku od svojih podlih i prljavih igara. Kad je Š loser u pitanju, sve je
moguće. Grubo ga je psovala i proklinjala dan kad ga je upoznala u
Ljubljani. Govorila je da je on najgori čovjek na svijetu i da njegovo
ubojstvo ne bi bilo nikakav zločin. Dapače, da bi to bio humani čin.
Njezino psihičko stanje se pogoršalo. I dalje je pila, pušila, uzimala
tablete, ali noću više gotovo da i nije spavala. U glavi joj je bio preveliki
košmar, čim bi sklopila oči prikazivale su joj se utvare i nakaze, a kad bi
usnula, sanjala bi oca koji joj govori kineske fraze kojima je znao
uveseljavati društvo. I tjelesno je propadala. Gubila je na težini i doimala
se iscrpljenom.
Premda je najvećim dijelom bila u mračnom raspoloženju, bilo je i
maničnih trenutaka veselja. U jednom takvom naletu radosti, kliknula je
da će ići na domjenak tko god stajao iza toga. Bila je spremna na sve.
Rekla je da će ubiti Š losera, ako joj sprema neku odvratnu smicalicu. —
Odvest ću to masno đubre u krevet i ondje ću ga zaklati u mraku!
Prije nekoliko dana zamolila je Ernesta da joj posudi novac za novu
haljinu koju će odjenuti na domjenku. On ju joj je, naravno, kupio.
 Izišla je iz kupaonice i širom otvorila dva ormara iz kojih je izvadila
sve haljine. Isprobavala ih je s cigaretom u ruci i ni s jednom nije bila
zadovoljna. Najnovija, boje breskve s nizom volana i ružom, koju joj je
kupio Ernest, bila joj je neuvjerljiva. Blijedo je to, reče i potom odjene jednu
široku haljinu, ali je brzo skine jer nije bila dovoljno seksi. Onda je
navukla na sebe besramno kratku kreaciju s čipkom i šljokicama. Bila je
zadovoljna. Veselo se smijala, ali joj se nije sviđala Ernestova reakcija pa
ju je skinula. Potom je odjenula jarkocrvenu haljinu sa šlepom. Izgledala
je glamurozno. Ipak, i u njoj se nije osjećala dobro, nešto joj je
nedostajalo, nije znala što. Zatim je odjenula blijedo ružičastu s reljefnim
naborima na grudima i bokovima. I naposljetku je izvadila zelenu s crnim
bolerom. Izgledala je čarobno poput dive. Napokon je bila zadovoljna.
Pjevala je od radosti i pušila jednu za drugom dok se šminkala i prskala
parfemom.
Predvečer je kiša prestala padati i nastupi neugodna sparina.
Osijek podsjeti Ernesta na Manaus, mali gradić u srcu amazonske
prašume u kojem je živio strip junak Mister No i prevozio putnike, turiste
i avanturiste svojim malim ,,Piperom“. Pio je hektolitre viskija i hladio se
ventilatorom.
Nela je gunđala protiv domjenka za Dan državnosti. — Ova se
država pretvorila u republiku švedskih stolova. Troše se pare naroda da
bi se žderalo, opijalo i odvodilo pijane žene u krevet. Sodoma i Gomora.
Treba to sve što prije spržiti sumpornim ognjem — reče i stane mljackati
ribicu koju je izvukla iz konzerve.
— Usput — dobaci Tamari — ove ti cipele ne pašu uz haljinu. Uzmi
one moje s visokom petom. — Naposljetku ju je nagovorila da ponese i
kišobran.
Ulice su bile mokre. Nije bilo vjetra, pa je zrak nepomično stajao.
Tamara se nakraju predomislila i nije odjenula zelenu haljinu s crnim
bolerom, nego ipak besramno kratku kreaciju s čipkom i šljokicama.
Rekla je:
— U njoj odmah vidim tko je gospodin, a tko seljačina. — Potom je
glasno opsovala kad je ugazila u lokvu i smočila cipele i čarape. Njezina
crvena kosa lepršala je poput barjaka dok je brzo hodala uz Ernesta.
Ernest je odlučio da neće voziti zato što će piti na domjenku, pa su
propješačili do postaje i čekali tramvaj. Jedan im je upravo odjurio pred
nosom. Na klupici je sjedio neki klošar koji ih je žicao novac i cigarete.
Tamara je pušila kao Turčin, a klošar ju je gledao kao najljepšu božicu
kad mu je dala cigaretu. Počeo je pričati o sebi i svom životu (bio je
odličan
nogometaš, ali ga je uništila ozljeda), Tamara ga prekine i upita kad će
stići idući tramvaj, a on odgovori:
— Cakana, nisam ti ja kontrolor, o meni su pisale Sportske novosti!
— Ona je frknula i okrenula se na drugu stranu.
Uskoro se skupila grupica ljudi, i Ernestu se učine svi odreda ružni,
znojni, prljavi i tupi, lombrosovski tipovi. S jedne strane prelijepa
Tamara, a s druge bezubi pijanac masne kose, tupi debeljko niskog čela,
dugoruka čaplja ispupčene čeljusti... Ernest pomisli kako su tramvajske
postaje poput izloga u kojima se slučajnim odabirom vidi sva raskoš
evolucijske kreacije. Tamara je pušila i cupkala na mjestu, a onda se,
nakon desetak minuta, pojavio tramvaj. Ušli su u vagon u kojem je bilo
još nekoliko slobodnih sjedala. Tamara širom otvori prozor i sjedne.
Jedan je muškarac duge sijede kose objašnjavao svom sugovorniku da su
Obama i Putin iluminati. Njihov je cilj smanjiti broj ljudi na Zemlji.
Tamara je izvadila žvakaču i strpala je u usta. Zrak koji je pirkao kroz
prozor zaplesao je s njezinim uvojcima. Napuhala je balon i nasmijala se
Ernestu. On joj je namignuo i potom pogledao kroz otvoreni prozor. Vidio
je mladića na biciklu, ženu u pekari, i potom stariji bračni par koji je
prošao držeći se za ruke. Ja se nikada ni s kim neću držati za ruke u
starosti zato što je to privilegija dobrih ljudi, pomisli, a ja sam sve ono što
kažu o meni, đubre, gad, pokvarenjak, egoist... ja i kada donesem odluku,
to je kao da je nisam donio, jer ću je promijeniti za pet minuta. Ja nemam
stav o životu usprkos Kangrgi i Oshi. Knjige ne donose mudrost, naprotiv,
pametniji je od mene svaki čovjek koji nije pročitao nijednu knjigu,
zaključi. Knjige truju um i dušu. One su opijum, a ne religija. Religija čini
od običnog čovjeka vjernika, a knjige od običnog čovjeka čine misaonu
budalu posve neupotrebljivu u svakodnevnom životu.
Već se smračilo kad su izišli iz tramvaja. Na svu sreću počeo je
pirkati lagani vjetar s Drave. Tamara je uhvatila Ernesta pod ruku i
zapalila cigaretu. Prigovorio joj je i rekao da bi se mogla barem suzdržati
da ne puši dok hoda gradom. Rekla mu je da je uštogljen. Usprkos
laganom povjetarcu, i dalje je bilo sparno i vruće. Napokon su došli pred
lijepu secesijsku zgradu Hotela Waldinger u kojoj se održavao domjenak.
Unutra je bilo vrlo živo i zagušljivo. Zrak je bio zasićen mirisnim
molekulama raznih muških i ženskih parfema i dezodoransa.
Tamara je brzo odjurila u WC i ondje posušila mokru cipelu ispod
sušila za ruke. Pogledala se u ogledalo i bila zadovoljna onime što je
vidjela. Bila je lijepa, dotjerana i vrlo, vrlo privlačna. Š minka je prekrila
iscrpljenost. Popravila je ruž na usnama i krenula prema Ernestu.
 BALKANDOWNLOAD

II.

Ernest se osjećao sapeto u svom odijelu kao u korzetu zato što se

udebljao najmanje pet kilograma u posljednjih godinu dana. Imao je sve
više problema s lumbalnom kralježnicom, teško se saginjao i brzo se
umarao. O tlaku je prestao voditi brigu, jednako kao i o masnoćama u
krvi. Recepcionar ih je ljubazno uputio u dvoranu.
Već se s hodnika čulo duboko ravnateljevo hripanje i smijanje. Kad
su ušli Ernest pokraj zajapurenog ravnatelja ugleda njegovu blijedu
suprugu. Bješe to mršava žena prosječne visine, zašiljenog lica, kukastog
nosa i tankih usana koje su visjele obješene u neku gadljivu grimasu.
Imala je tamnosmeđu gustu kosu. Nosila je crnu haljinu s jednim
narančastim brošem iznad grudiju. Hladno je pogledala Ernesta i
odmjerila njegovu pratilju. Ravnatelj je raširio ruke i zakoračio prema
njima.
— Ipak si došao! — veselo će on, ali odmah skrene prema Tamari
kojoj čvrsto stisne ruku i poljubi je u obraze. Usput joj šapne: — Mala,
izgledaš jebeno dobro! Jebeno! — Kad se odmakne, namigne joj i kaže
glasno: — Erneste, pazi na ovu ljepoticu. Otkako sam ravnatelj ona je
nešto najljepše što su nam dale manjine — i nasmije se.
Ravnateljeva supruga Vanja mlako pruži ruku Ernestu i reče:
— Čini mi se da si se malo udebljao. — Ernest potvrdno kimne i
prije nego što uspije nešto reći, ona doda posprdno: — Vjerojatno je to
od velikog stresa na poslu. Čitala sam o tome da se ljudi debljaju od
stresa. — Ernest nije stigao odgovoriti jer ga je ravnatelj povukao sa
sobom zajedno s Tamarom i krenuo ih upoznavati sa svojim kolegama i
prijateljima. Ernest je većinu poznavao, no uvijek je bilo novih nadopuna
rođaka, kumova, ljubavnica koje je trebalo uhljebiti na pozicije
referenata, administratora, koordinatora, pomoćnika, savjetnika, viših
savjetnika, zamjenika i slično. Pogled na Tamaru budio je u svim
muškarcima istu animalnu strast zbog kojih su im oči svjetlucale, očnjaci
bljeskali, a intelekt se topio poput arktičkih polova.
Konobar se zaustavio pred Tamarom i Ernestom i ponudio im piće
s pladnja. Ona je uzela pjenušac, a on bijelo vino. Kad su zamakli dovoljno
od Vanjina pogleda, ravnatelj zagrli Tamaru, povuče je ustranu i reče da
je svakako mora upoznati s nekim utjecajnim ljudima. Ernest u trenutku
ostane sam. Baci pogled na stolove na kojima je bilo obilje hrane, mesa,
ribe, salata, jela od tjestenine, riže, umaka... Najprije je pojeo nekoliko

180
 BALKANDOWNLOAD

canape sendviča, potom je probao mariniranu pastrvu, pa bruskete s

namazom od kapara. Nije imao želje za druženjem. Hrana mu je bila
dovoljna. Ipak ljudi su mu povremeno prilazili i pozdravljali ga. To mu je
išlo na živce pa je pojeo još samo ražnjiće od piletine i povrća i roladu od
ajvara i šunke, a onda izašao iz dvorane. Htio je pobjeći od gomile pa se
spustio u kavanu. Ugodno je sjeo u naslonjač i uzeo novine. Čuo je kako
ljudi oko njega razgovaraju o Obami, nuklearnom testiranju u Sjevernoj
Koreji, ulasku Hrvatske u NATO pakt. Tri su se žene složile da je film
Julie
& Julia fenomenalan i da je Meryl Streep najbolja glumica svih vremena.
— Užasno je karakterna — reče jedna.
— Je, ona je baš karakterna — složi se druga.
— On je lud... — potom čuje muški glas kako priča —... poslao sam
mu studenticu na razgovor, i što on napravi? Pozove je k sebi i umalo je
siluje. Nevjerojatno. Profesor!
Nije želio slušati tuđe razgovore. Ž elio se povući od svih. Pokušao
se udubiti u novine. U jednom intervjuu glasoviti filozof rudlave kose
predviđa skorašnju propast europske kulture. O tome nije sada želio čitati.
Stoga nasumično uzme neki ženski časopis. Na koricama je bio otisnut
naslov ljetnog testa: „Jeste li drolja?“ Ernest se zbuni i stane tražiti stranicu
s testom. Brzo je listao i pronašao je svu išaranu brojnim olovkama. Očito
je test rješavao velik broj žena i rezultat je svima bio isti, sve su ispale
stopostotne drolje! Prije sto godina, vjerojatno bi u kavani naišao na test
„Jeste li dobra majka?“ s istim rezultatima. Danas je ipak došlo drugo
doba, doba oslobođenih žena u kojem drolja ne znači običnu kurvu, već
samosvjesnu ženu s viškom erotskih vrijednosti. Eto, kad bi čovjek
gledao plošno i slušao govorkanja, Tamara bi ispala kurva, a on u njoj
vidi plemkinju! Zapravo plamkinju! Ž enu u kojoj bukti plamen strasti.
Ž enu koja je remek—djelo putenosti. Takva žena ne može biti kurva, već je,
kako kaže test, stopostotna drolja! Ustane i pođe je tražiti.
Vratio se u glavnu dvoranu u kojoj je druženje bilo na vrhuncu. Bilo
je izuzetno glasno, svi su se smijali i odlično zabavljali. Usprkos galami,
Ernest prepozna Tamarino cerekanje i pogleda u tom smjeru. Bila je u
društvu nekog malenog muškarca s crnim brčićima. Grlila ga je i povijala
se od smijeha. Tada ugleda Ernesta i potrči k njemu. Povukla je za sobom
i sugovornika.
Kad je došla do Ernesta, skoči na njega, objesi mu se oko vrata i
vikne:

181
 — Ovo je moj muškarac! — Izgledala je kao da je u nekoj groznici,
rumena, blistala je od zanosa i alkohola. Ernest procijeni da je već
prilično pijana.
— Dragi, upoznaj mog prijatelja. Ovo je Janoš Juhas! — predstavi
malenog muškarca s crnim brčićima u prugastom odijelu. Imao je široku
žutu kravatu, na glavi šešir, a na nogama špičoke (tzv. peštanske cipele).
Njegovo je lice bile ispijeno, a vrat tanak nalik na kokošju krestu.
— Ti si Tamarin muž?! — reče on prezirno.
— Janoše, ne provociraj! — ukori ga Tamara i nastavi: — Janoš je
najbolji violinist kojeg je Nepkor imao u svojim redovima. Osim toga, on
je veliki šaljivdžija. Nitko ne zna toliko viceva i šala kao Janoš. S njim je
uvijek zabavno.
— Znaš, mislio sam da si u Sloveniji ili Japanu. Posljednji put kad
smo se čuli još si bila u Sloveniji, nije li tako? Mislio sam da ćeš ostati
ondje i napraviti karijeru kao jodlerica — reče on i započne jodlati kao
Tirolac, tako da je privukao pozornost svih uzvanika. — Ha, ha, ha! —
prasne u smijeh nakon svoje kratke točke u kojoj je svima predstavio svoj
raskošni talent zabavljača.
— Janoš je bio ludo zaljubljen u mene. Stalno je izmišljao novi način
kako će se ubiti ako mu ne uzvratim ljubav. Naravno nije mi padalo na
pamet da budem s njim — ispriča Tamara.
— Ali ti je zato palo na pamet da budeš s ovim tu tipom? — reče
Janoš i prstom pokaže na Ernesta. — Hajde, priznaj, kako si je osvojio?
Pun si para, je li tako? Š to meni fali? Po čemu si ti bolji od mene? Ha?
— Oh, pusti ga na miru! — prekine ga Tamara hihotajući i odgurne
od Ernesta. — Ja sam čula da si ti u Americi.
— Bio sam, dušo. Trebala si vidjeti nastupe. Bio sam veća zvijezda
od Oprah! Ljudi tamo otkidaju na našu glazbu. Zaradio sam gomilu novca
i sve potrošio na kurve, piće i kocku. Vratio sam se bez prebijene pare.
— Ha, ha, ha! Uvijek si bio lud! — nasmije se Tamara.
— Čuj, iskreno mislim da sam bolja partija od tebe, ali žene biraju.
Čestitam ti! — reče Janoš, uhvati Ernesta za ruku i dobro je protrese. —
Vatreniju žensku od Tamare nećeš naći nigdje. To je rekao i Zoltan Ač.
— Kakav vražji Zoltan Ač?! — drekne Tamara i u trenu promijeni
raspoloženje.
— Pa znaš ti dobro koji Zoltan Ač — odgovori mirno Janoš Juhas.
 — Ma idi kvragu ti i Zoltan Ač! Š to ja imam s njime?! Provociraš kao
i uvijek. Nikada ne znaš prestati na vrijeme — ljuto će Tamara.
— Š to se ljutiš? Svi smo mislili da ste savršen par.
— Budalo, između nas nije bilo ničega. O kakvom paru govoriš?
Namjerno provociraš!
Janoš se okrene prema Ernestu i stane govoriti povjerljivim tonom:
— Trebao si vidjeti kako se ovdje živjelo za vrijeme rata. Mladi su
od očaja tražili utjehu u zagrljaju. Ima li u tome nešto loše? I pilo se,
mnogo se pilo.
— Meni se čini da si ti večeras popio mnogo, previše — dobaci
Tamara ljuto.
Tada se njihovu društvu primakne debela žena u pripijenoj haljini,
napadno našminkana. Flavia Pizzelli! Pruži ruku prema Ernestu i reče:
— Erneste! Drago mi je da vas vidim!
— I meni isto — slaže Ernest koji predosjeti da mu prijeti propast.
Flavia potom pruži ruku prema Tamari i predstavi se.
— Pizzelli? Vi ste iz Italije? — upita Tamara.
— Ne, ja sam iz Rijeke. Ima nas nešto Pizzellija u Rijeci.
— Kakav sam ja imao koncert u Rijeci! Na Trsatu! — umiješa se
Janoš i nastavi: — Trebali ste to vidjeti! Kakva luda noć! Na Djobi Djoba
publika je bila u totalnom transu. Svi su ustali sa svojih sjedala i stali se
tresti poput čopora pokislih retrivera, ovako! — reče i počne tresti
tijelom i mrdati kukovima. — Poslije koncerta završio sam u hotelu s
dvije potpuno nepoznate gospođe koje su si dale truda. Bile su
nevjerojatne. Kakva Kama Sutra?! Ja sam skakao na njih s lustera! Ujutro
kad sam se probudio, vidio sam da je jedna od njih ustvari muškarac s
tetovažom sidra na bicepsu. Ali, svejedno, bila je to nezaboravna noć.
Ž ivot glazbenika je nepredvidiv. Ako voliš život, onda nemoj tratiti
vrijeme na sitnice. — To izgovori i potom se brzo okrene prema gospođi
Pizzelli i upita: — Oprostite, a čime se vi bavite? Izgledate kao operna
diva koja skriva ljubavnika pod krevetom. Jesam li pogodio?
— Ha, ha, ha! Ni blizu, dragi gospodine. Ja se bavim manjinama.
Etničke, vjerske, seksualne manjine, to je moje područje — odgovori
Flavia.
— To je genijalno! Pa onda sam ja vaš objekt od glave do pete —
klikne Janoš i lupi petama.
 — Ti si objekt za ludnicu — poklopi Tamara i predloži: — Zašto se
ne pomaknemo malo? Stojimo ovdje kao da smo zabetonirani.
— Imate pravo — prihvati gospođa Pizzelli i započne: — Znate ja
sam odlična prijateljica s Ernestovom bivšom suprugom.
Ernestu počne bubnjati u sljepoočnicama. Pomisli, loš čovjek
nikada nema mira, taman da se sakriješ na kraj svijeta pojavit će se neka
gospođa Pizzelli koja će te raskrinkati. Bilo je zagušljivo, sparno, osjetio
je slabost.
— Jadnica! Tako poginuti... zbog ćelavih guma... — uzvrati Tamara
i potegne iz čaše.
— Ne razumijem o kome govorite, ali ja govorim o Svetlani — reče
Flavia.
— Pa i ja govorim o njoj, Svetlani Trajković — uzvrati Tamara i srkne
vina.
— Ali Svetlana je živa! — vikne Flavia. — Neki dan smo bili svi
skupa zajedno, i Svetlana, i Ernest i ja.
— Š to pričate?! — zblene se Tamara i okrene prema Ernestu: —
Š to to ova priča?
Ernest u prvi tren ne odgovori.
— Čuješ li? Š to to ova žena priča?
— Istina je — promrsi Ernest — Svetlana je živa.
— Ž iva?! — Tamara ponovi sa zaprepaštenjem i čaša joj ispadne iz
ruke.
— Sve ću ti objasniti, ona nije nikada bila mrtva zato što nikada nije
ni poginula — Ernest započne tumačiti.
— Š to govoriš? Nije mrtva zato što nikada nije poginula? Kakva su
to sranja? — drekne Tamara ljuto.
— Svetlana nije stradala u prometnoj nesreći. Sve je izmislila kako
bi me se riješila, ali ja to nisam znao. Za mene je bila mrtva, urna na
beogradskom groblju, ja sam povjerovao u njezinu laž. A onda se
iznenada pojavila — odgovori Ernest.
— Ona je živa! I ti si znao da je živa i to mi nisi rekao — zaključi
Tamara.
— Rekao sam ti da je uskrsnula, ali nisi mi vjerovala.
— Nakon svih tvojih laži, tko bi ti vjerovao?!
— Oprosti, užasno mi je slabo — reče on i potrči prema zahodu.
 Osjećao je da će se svakog trena pobljuvati, marinirana pastrva i
rolada dizale su mu se u želucu. Jurio je, no nije stigao do zahoda. Hrana
mu se podizala i on se zaustavio pokraj otvorenog prozora i počeo
bljuvati kroz njega. Odozdo je ženski glas dreknuo:
— Š to je ovo? Ptice seru po meni? Š to se događa?
Muški glas: — Ma vjerojatno su to samo kapi kiše.
— Kakve vražje kiše? — uzvrati žena i kaže: — Otkad s kišom
padaju i komadići rolade? Pogledaj! Š to je ovo? Izgleda kao neprobavljeni
canape!
Ernest se brzo odmaknuo od prozora i ugledao Tamaru kako stoji
pred njim. Pružila mu je maramicu kojom je obrisao usta. Pogledala ga je
ravno u oči i rekla:
— Ž elim znati samo jedno. Jesi li jebao Svetlanu otkad se vratila iz
beogradskog groblja?
Ernest ne odgovori ništa, već primijeti da na kravati ima komadić
marinirana pastrve i skine ga maramicom.
— No? — upita ona nestrpljivo.
— Š to no? — uzvrati on i obriše orošeno čelo.
— Jesi li je jebao ili nisi?
— Jesam — reče on i zategne kravatu.
— Ne želim te više nikada vidjeti — hladno će ona.
— Razumijem, niti ja se ne bih htio više nikada vidjeti.
— Ti si za mene mrtav, mr-tav! — završi Tamara i okrene se.
— Moje greške su moj život — promrsi Ernest dok je ona odlazila u
svojoj besramno kratkoj haljinici s čipkom i šljokicama.
Krenuo je prema izlazu, ali ponovno osjeti slabost pa brzo sjedne u
kavanu u prizemlju. Prišao mu je konobar, a on je zamolio čašu vode.
Potom je čuo iza sebe unezvijereni glas žene koja je drečala da joj se
netko pobljuvao na glavu. Tražila je od recepcionara da nađe krivca i da
ga ubije. On se branio, gdje ću ga naći?
Ernest je brzo dohvatio novine i zaronio u listove kao u kakvom
špijunskom filmu. Sigurno sam blijed kao kreč, odmah će znati da sam ja
krivac, pomisli. Konobar mu je taj čas donio čašu vode, a on je kimnuo
novinama ne spuštajući ih i čekao da pobljuvana gospođa i njezina
pratnja prođu pokraj kavane. Iz neposredne je blizine čitao o zabrani
burke u
Francuskoj. No netko mu strgne novine nad glavom. Š trecnuo se,
pogledao iznad sebe i ugledao poznato lice s cigaretom u ustima.
— Ž elim znati svu istinu — reče Tamara s čašom u ruci i ispuhne
dim.
— Rekao sam ti — uzvrati Ernest kojem je laknulo da mu novine nije
strgnula žena koju je pobljuvao.
— Stvarno nisi znao da je živa?
— Ne.
— Ali kad se vratila, pojebao si je?
Ernest kimne umjesto odgovora.
— A tko je ona rugoba?
— Gospođa Pizzelli? — upita Ernest.
— Da, ona — reče Tamara.
— Znam koliko i ti, neka aktivistica...
— Prestani! Tvoj mi je ravnatelj ponudio posao — ispali ona i srkne
iz čaše. Ernest ne reče ništa, već pričeka nastavak. — Otvorio bi zbog
mene radno mjesto županijskog koordinatora za ljudska prava i
nacionalne manjine. Ha? Š to kažeš?
— Gdje?
— U Zagrebu, Osijeku, Mü nchenu, gdje god poželim. Čini mi se da
je to sigurniji posao od izvlačenja pramenova i fen frizura, ha? Nije li
tako?
— Svakako — potvrdi Ernest.
— Pobrinut će se i za Nelu. Pronaći će joj najbolje psihijatre. Rekao
je da poznaje psihijatra koji liječi vjernike i pretvara ih u ateiste.
— Ne sumnjam u to.
— Ti si đubre, ali možda ću imati neke koristi od tebe. Dala sam ti
se potpuno, a ti si me varao, gade.
— Kažu, oprosti brzo, ljubi polako.
— Neću ti nikada oprostiti — reče ona i okrene se na peti.
Vratila se u dvoranu, a on je ostao sjediti u kavani s čašom vode
pred sobom. Otpije gutljaj i osjeti da mu se ponovno vraća snaga. Ipak,
odluči još malo pričekati prije nego što ustane. Bilo je jasno da ravnatelj
poduzima sve kako bi spavao s Tamarom. Ako treba, otvorit će i novo
radno mjesto koordinatora! Pomisli da je pogriješio one noći u
Tuheljskim
Toplicama kad mu je spasio život. Hja, možda ipak više vrijedi jedan
ljudski život, nego njegova propala veza s Tamarom. Svaki je život bolji
od lijepog sprovoda. Potom se sjeti da je Janoš Juhas spomenuo nekakvog
Zoltana Ača. Zašto on vidi u Tamari nešto više od obične kurvice? S
koliko je muškaraca ta žena bila prije njega? Stotinu? Dvjesto? Ništa ga
više ne bi iznenadilo.
I dok je tako razmišljao, odjednom u kavanu bane gospođa Pizzelli.
Bila je užurbana, brisala je znoj s čela, i sjela je za njegov stol bez pitanja.
— Oprostite — reče — nisam vas htjela dovesti u nezgodnu
situaciju, ali vi ste nevjerojatan čovjek. Pa s koliko vi žena mutite
istovremeno? U Zagrebu imate trudnu ženu, Svetlana se vratila iz Danske
da se pomiri s vama, ovdje imate ovu prelijepu vragolanku...
nevjerojatno! Svejedno, ne zavidim vam. Ne bih vam bila u koži. Toliko
petljanja, laži... to sigurno iscrpljuje čovjeka.
— Laži su najbolji dio mog života — uzvrati Ernest.
— Samo se vi obmanjujte. Htjela sam vam reći da sam posjetila
Svetlanu u bolnici nakon operacije i ona je potvrdila da je izmislila priču
o svojoj nesreći. Znate, žene su strašno kreativne kad požele slobodu.
Nema tog kaveza iz kojeg neće pobjeći. Muškarci i pedofilski kler
osmislili su u svojim perverznim laboratorijima priču o ženi-majci,
čuvarici ognjišta. A žena je najsličnija ptici. Ona mora biti posve slobodna,
samo tako može biti sretna. Dokazano je da žene koje imaju djecu s
različitim partnerima, žive dulje, kvalitetnije i rjeđe obolijevaju od raka
dojke i depresije. Ž ene koje stalno mijenjaju partnere žive pet do šest
godina dulje od onih koje su vjerne svojim partnerima, a kod lezbijki
gotovo da nema raka grlića maternice, niti problema sa štitnjačom, da ne
govorim o tenu.
— Zašto mi sve to govorite?
— Zato što ste vi ispod te liberalne maske obični patrijarhalni
mizogin! I zato što Svetlana zaslužuje nešto mnogo bolje od trnjanskog
Rasputina s državnim dnevnicama! — odgovori ona i doda: — Upoznat
ću je s nekim vrlo utjecajnim osobama iz Europskog parlamenta.
— Radite što hoćete, samo me pustite na miru — reče Ernest.
— Vaša je najveća greška to što podcjenjujete žene. Ž ene su daleko
jače u glavi od muškaraca. Vi možete nacijepati više drva, ali kad je u
pitanju pamet i intuicija, vi ste mnogo gluplji spol. I vi to potvrđujete,
slabiću!
 — Ne znam zašto trošite riječi na mene. Nije lijepo cipelariti
čovjeka koji leži na podu.
— Nemojte glumiti žrtvu, molim vas, to je stvarno patetično.
Užasno ste blijedi, da se niste vi porigali doministrici na glavu? — Ernest
odmahne i reče:
— Ja nikada ne rigam. — I potom otpije gutljaj vode.
— Hoćete li viski? — upita gospođa Pizzelli.
— Može — prihvati Ernest, a ona mahne konobaru, naruči piće i
potom ustane od stola. — Znate kako kažu, i najnesretniji život ima svojih
sunčanih trenutaka... nemojte klonuti duhom. Čovjek koji je osvojio
onakvu ženu kao što je Svetlana, sigurno ima svojih kvaliteta. Sretno! —
reče i ode od stola.
Konobar mu je donio viski, on gucne i osjeti da mu se vraća život u
tijelo. Nasumično dohvati časopis s pokrajnjeg stola i stane čitati: „...
Clintonov pravi zločin nije bilo krivokletstvo, već uvjerenje da je
omnipotentan i da može jebati koga mu se prohtje. To se dopušta samo
Bogu i praiskonskom ocu, a i to samo na određeno vrijeme, dok ga
združena braća ne liše muškosti i ne ubiju. Činjenica da su u Clintonovu
slučaju najglasnija braća iz američkog Kongresa — Newt Gingrich, Henry
Hyde i Bob Livingston — i sami bili optuženi za seksualno neprimjereno
ponašanje, samo podupire karakterizaciju toga procesa kao frojdovskog
seksualnog nadmetanja…“ Ne ponaša li se on poput Clintona? Jebati tri
žene istodobno ne može se nekažnjeno, osim u porniću (a oni zarade i
honorar). Ali tko ga je prokazao? Flavia Pizzolli?!

III.

Čim je izašao iz hotela Ernest osjeti da mu se vraća snaga i da se

gotovo posve oporavio. Lagani je povjetarac zapuhao s Drave. Pomisao
na Tamaru natjera ga da promrsi sebi u bradu jednostavnu mudrost:
život ide dalje. Bližila se ponoć. Krenuo je pješice Ulicom Republike
Hrvatske. Hodao je uz pročelja zgrada prema Ulici Dragutina Neumana.
Putem je razmišljao hoće li prenoćiti u Osijeku ili krenuti za Zagreb.
Naravno, kod Tamare nije mogao prespavati, to je poglavlje njegova
života završeno. Sva sreća pa je noć bila ugodna, nakon dnevne sparine,
temperatura je pala, i zrakom je strujao blagi vjetar. Mogao je normalno
disati! Naposljetku, odlučno krene prema Passatu.
 Vozio je Ulicom svetog Leopolda Mandića uz drvored platana
prema izlazu iz grada za Josipovac pa dalje do Đakova i Donjih
Andrijevaca do autoceste. Uskoro osjeti strašan umor i umalo zaspe za
volanom. Stao je sa strane, odspavao dvadesetak minuta i potom nastavio
sve do Slavonskog Broda gdje je skrenuo na benzinsku postaju da natoči
gorivo i uzme kavu za van. Usput je uzeo s polica dvije energetske pločice
i Coca-Colu.
Nastavio je vožnju i nakon desetak kilometara po vjetrobranskom
staklu počnu padati krupne kapi ljetnog pljuska. Kamo idem, upita se dok
su brisači klizili lijevo-desno. Svoj je stan prepustio Eleni, da se vrati
roditeljima nije mu padalo na pamet. U ovo doba noći jedino mu
preostaje da uzme sobu u kakvom hotelu ili... trenutak je razmislio, a
potom je pritisnuo tipku na mobitelu. Nazvao je svoju suprugu, ima li što
prirodnije? Prošla su dva sata iza ponoći. Javila se nakon trećeg zvučnog
signala.
— Oprosti što zovem u ovo doba noći — reče on umjesto pozdrava.
— Nema veze. Ne spavam. Tablete ne deluju. Čitam Drakulićku.
Reci, šta se desilo?
— Mogu li doći k tebi?
— A što je s tvojim devojčicama? Napustile su te? — upita ona.
— Svetlana, sve se oko mene raspada.
— Ajoj, šmrc. Rasplaka ću se! Jadan ti! — ona se stane kreveljiti.
— Ako me ne želiš primiti, otići ću u hotel — reče on.
— Je li? A nećeš da se ubiješ kad ti se već život raspao? Koji luđak bi
nastavio živjeti nakon što mu se život raspao?
— Mogu li doći ili ne? — upita on već pomalo ljut.
— Naravno da možeš. Dragi, pa mi smo u braku! Kakva bi to kučka
od žene morala da bude pa da zalupi vratima pred nosom svom
muškarcu koji se vraća iz kurvarluka? — upita ona, a on ne odgovori. —
Hajde, dolazi, ionako treba nešto da ti kažem. Ali upozoravam te da ne
radi klima, pa je vruće kao u paklu. Ja sam gola, samo u gaćicama i
grudnjaku. To neće da ti smeta, nadam se.
— Neće — uzvrati on i doda — Smeta me jedino to što si govorila o
nama Pizzellici.
— Pa šta u tome ima loše? Posetila me u bolnici posle operacije.
Donela mi je buket cveća, treba da vidiš koliki, kao u američkim
 BALKANDOWNLOAD

filmovima. Rekla mi je da se zaljubila u mene i da će da učini sve radi

mene. Pitala me osećam li nešto prema tebi osim gađenja...
— I? Š to si rekla?
— Pa rekla sam da ne osećam ništa drugo osim gađenja...
— Dobro, idem u hotel. Hvala ti.
— Ajde bre oladi malo, zajebavam te. Dođi, imam neko vino, popit
ćemo čašu pre spavanja.
— U redu, stižem — reče Ernest i prekine poziv. Vožnja autocestom
se otegla i ponovno mu se počelo spavati. Promet je bio rijedak. Ljetni je
pljusak jenjavao i naposljetku posve utihne.
Pomisli da je prenaglio kad je otišao iz svog stana i ostavio ga Eleni.
Gdje će sada uopće živjeti? Dovraga, ipak je ulagao u taj stan. Hoće li se
vucarati po zagrebačkim hostelima, živjeti kod Svetlane, ili će unajmiti
stan? Odjednom mu se njegova situacija učini toliko zamršenom da je isti
tren prestao misliti o njoj. Kad čovjek naiđe na neko teško pitanje,
najbolje je da ga odmah preskoči.
Kamo ljudi putuju u ove sitne noćne sate, pomisli. Tko su te siluete
što sjede za volanima? Kome putuju? Koga ostavljaju? Ima li među njima
gubitnika poput njega? Ima li tko od njih trudnu ženu koju je ostavio?
Hita li tko od njih u stan uskrsnule supruge? Pita li se tko od njih, što je to
ljubav? Koliko je preljubnika noćas na ovoj autocesti Bratstva i jedinstva?
Nije valjda da svi idu na bauštele u Njemačku? Prošlo je tri kad je stigao
do naplatnih kućica u Ivanji Reki i nastavio voziti prema Novom Zagrebu.
Nakon dvadesetak minuta stigao je u Marjanovićev prilaz i parkirao.
Vrata na zgradi bila su otvorena. Ušao je u dizalo i izišao na sedmom
katu. Svetlana je odmah otvorila vrata stana. Imala je na sebi kimono.
Lice joj je bilo blijedo od nespavanja, a ispod očiju protezali su se tamni
podočnjaci.
— Oprosti što dolazim ovako — ispriča se Ernest.
— Ajde ne seri i ulazi — uzvrati ona. Preplavi ga neki čudan osjećaj.
To je njegova Svetlana koju je upoznao onog dana na prosvjedu za
vraćanje imena Trgu žrtava fašizma kad mu je doletjelo jaje u glavu,
djevojka koja je bila na svim antiratnim mitinzima i na početku
devedesetih glasno pjevala Ne računajte na nas.
— Kako je koljeno? — upita on.
— Boli, ne znam zašto sam ga uopšte operisala. Bolelo me pre
operacije, boli me i sada — odgovori ona.

190
 BALKANDOWNLOAD

— Treba proći malo vremena — utješi je Ernest.

— Jeste to svi kažu kad ne znaju šta da kažu. A kad smo već kod
vremena, kad Elena treba da rodi?
— Sredinom kolovoza.
— Sredinom kolovoza? Ne znaš tačan datum?!
— Š esnaesti kolovoza — odgovori Ernest.
— Lepo. Samo da ne budu paklene vrućine.

IV.

Ernest je spavao na kauču u dnevnom boravku. Skinuo je odjeću i

složio je na stolac. Imao je na sebi samo gaće. Bio je posve iscrpljen i zaspao
je kao klada. No nakon dva sata se probudio. Ustao je i krenuo u kuhinju
da popije tabletu. Ondje je već bila Svetlana u gaćicama, grudnjaku i
natikačama s cvjetnim uzorkom.
— Znaš, ponekad mi dolaze pred oči slike iz 91. — reče i nastavi: —
Otišla sam s mojima u Beograd. Odvukli su me... i bila sam na svim
mitinzima, protiv svih odvratnih opsada... ali sve je to bilo ko gluvom
dobar dan. Š ta smo postigli? Š ta je ostalo od naših mitinga? Devastirani
gradovi i ljudi, Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo... sve mislim, čemu pacifisti
uopšte služe? Na uništenje treba da se odgovori uništenjem, a ne rok
koncertima, jezičnim igrama i dosetkama. Bio je onaj rezervist Vladimir
Ž ivković koji je odvezao tenk s bojišnice u Vukovaru nazad do Beograda.
Pazi, to je oko 200 kilometara! I onda ga je lepo parkirao ispred Savezne
Skupštine u znak protesta protiv rata. Sada znam da nije učinio dovoljno.
Trebao je da ispali granatu u Skupštinu. Erneste, ja više ne znam u šta da
verujem. Trebalo bi da izmisle tabletu za razočarane pacifiste. Ali dok je
ne izmisle, dobra je i ova — reče i naglim trzajem glave popije lijek.
— Tablete za spavanje su tablete za razočarane pacifiste — nadoveže
se Ernest pa isto tako naglim trzajem glave popije svoju tabletu, a kad je
proguta dosjeti se: — Rekla si da mi trebaš nešto reći.
— Ma jeste — potvrdi ona, glasno uzdahne pa započne: — Flavia je
otkrila gomilu plagijata, falsifikata i nenavedenih izvora u ravnateljevoj
doktorskoj disertaciji...
— To sam sve ja napisao.

191
 — Pretpostavila sam, zato ti govorim. Ako Flavia objavi svoje
otkriće izbiće skandal.
— To će biti moj kraj.
— Jašta, i tvoj i njegov, svi će da pišu o dva desperadosa iz Ureda za
nacionalne manjine.
— Zašto je uopće čitala to sranje od disertacije? Tko čita tuđe
disertacije?
— Kaže da je oduvek bila uverena da onako glup čovek ko što je
ravnatelj ne može sam da napiše disertaciju ni pod uticajem kokaina. I
zato se uhvatila čitanja. Zbrojila je dva i dva. Čim te upoznala i doznala da
radiš u Uredu postalo joj je jasno da si ti njegov ghost writer. Zaljubljena
je u mene. Mislim da mi želi pokazati da si ti nemoralan gad. Kao da ja to
ne znam?! Ha, ha, ha.
— Meni je svejedno, ionako ću dati otkaz. Ali Ž derića bi to moglo
uništiti.
— Vidiš koliko si glup! Ja sam ti to oduvek govorila. Dokle si se
doveo? Sve si upropastio, čak i ono šta retkima uspeva, nameštenje u
državnoj službi i službenu karticu! Stoga bi za tebe bilo najbolje da mi
počneš verovati.
— Š to to znači?
— To znači da me počneš slušati. Kako god okreneš, ti si ipak otac
moga deteta.
— Ali ti si mi već jednom upropastila život? Zašto bih ti vjerovao?
— Zato šta nemaš izbora — odgovori ona. Nastupi kratka šutnja pa
reče: — Ako daš otkaz ili ga dobiješ, svejedno, trebat ćeš pomoć i ja ću ti,
kao odana supruga, pomoći.
— Ti se zajebavaš? — upita Ernest u nevjerici.
— Ne, posve sam ozbiljna. I znaš šta još?
— Š to?
— Spava mi se, osećam da tableta deluje.
— I ja isto.
— Dođi — uzme ga za ruku — idemo u krevet.
Dok su prolazili dnevnim boravkom, Ernest htjedne leći na kauč, ali
ga ona potegne. — Ajde ne budali, dođi sa mnom u krevet. Naspavaj se
kao čovek.
 Zaspali su čim su legli. U jednom trenutku, Ernest se probudi i
osjeti Svetlaninu glavu na svom ramenu. Ostao je neko vrijeme budan i
osluškivao njezino duboko disanje, zajedno sa škripom dizala i
brundanjem automobilskog motora pred zgradom. Potom opet zaspi.
Ujutro ga je probudio miris vrele kave. Svetlana je sjedila za stolom
u kuhinji i razmazivala Eurocrem na kruh. Poželi mu dobro jutro žvačući
slatki zalogaj (kašika ljubavi!).
— Tvoja kava — reče i pokaže na otkrhnutu žutu šalicu iz koje se
pušilo. Ernest nešto promrmlja umjesto pozdrava i srkne gutljaj. Zamisli
se zašto je Svetlana postala tako dobra prema njemu. Zar je zbilja trebao
doživjeti životni brodolom da ona osjeti nježnost prema njemu? Poslije
doručka izašli su u šetnju. Bilo je sunčano jutro. Kamion čistoće odvozio
je smeće i teško se probijao između nagruvanih automobila čije su
limene karoserije odbijale zrake sunca. Ernest ugleda jednu narančastu
mačku kako se spretno zavukla ispod kotača nekog srebrnog automobila.
Krenuli su Parkom Vjekoslava Majera, posljednjega književnog purgera,
elegičnog pjesnika platana i podstanarskih soba, zagrebačke jeseni i
sutonskih lanterni, prema Bundeku, jezeru koje je dobilo ime po svom
prvom utopljeniku u nekadašnjoj šljunčari. Svetlana je kupila sladoled.
Nasmiješila se Ernestu. Imala je sunčane naočale na glavi. On pomisli na
Tamaru i upita se kako je protekla noć u Waldingeru. Gdje je? Je li živa?
Tko ju je odvezao kući? Onda pogleda Svetlanu pokraj sebe i pomisli,
možda je stvarno najbolje za mene da se predam u nečije ruke. Moja je
najbolja odluka da ne donosim nikakve odluke.
 DESETO POGLAVLJE

I.

Ljeto je dozrelo. Stigao je uzbibani kolovoz. Elena je trebala roditi

za dva tjedna. Izgledala je poput kakva profinjena pauka, s golemim
trbuhom s kojeg su visjele tanke ručice i nožice. Svetlana je osjećala iskreno
prijateljstvo prema njoj i trudila se pomagati koliko god je mogla. Uz
Elenu su stalno bili Sergio i njezina kundalini prijateljica Dijana koja je
uzela k sebi Šubašića zbog mogućih rizika za zdravlje bebe. Elena je bila
aktivna kao da nije trudna. Kuhala je svoje bezukusne obroke i nastavila
proizvoditi sapune od ruža i divljih limeta. Svakodnevno je vježbala jogu
i usprkos tome što je one noći u afektu bacila kroz prozor ključeve na
zviždećem privjesku, ipak je nastavila živjeti u Ernestovu stanu. Sergio je
složio krevetić za bebu. A u Osijeku se Nela s prezidijem Marijine legije
pripremala za proslavu Velike Gospe. Tamara je rekla će se pridružiti
hodočasnicima do Aljmaša.
Dijani se Svetlana strašno dopala. Ispitivala ju je o tome kako se živi
u Beogradu, kako joj je bilo u Danskoj, gdje je sve bila, je li joga redovan
predmet u Skandinaviji, koliko homoseksualaca živi u Crnoj Gori, a koliko
u Albaniji? Hoće li se donijeti zakon prema kojem bi se na mjestu
premijera i vrhovnog suca obvezno izmjenjivali mandati između straight
osoba i onih koji nisu straighf? Gdje je najgore?
— U Africi — ispali Svetlana.
— Za to su krivi Amerikanci i Europljani — reče Dijana — oni su
uništili taj predivni kontinent.
— Zanimljivo, baš sam nedavno gledao jedan dokumentarac o
pozitivnim učincima kolonizacije — umiješa se Sergio nesigurno.
— Mora da se šališ!? — zblene se Dijana i napravi gadljivu grimasu.
— Š to su to Europljani dobroga napravila u Africi? Baš me zanima!
— Pa sagradili su škole i putove — odgovori Sergio.
— Je li?! I što još?
— Zaustavili krvave ratove među plemenima, podigli bolnice,
doveli liječnike koji su spasili tisuće života...
— I?
 — Francuzi su u Alžiru pohvatali i povješali sve gusare, pljačkaše i
lovce na robove...
— Dobro, i?
— I podigli su plantaže kakaa, kave, čaja, pamuka, donijeli su
kukuruz, naučili ih kako da organiziraju vlast i vode državu, podigli su
standard, donijeli su zakone i pravosuđe...
— Dobro, sad je dosta. Stvarno mi se ne slušaju ta sranja! —
prekine ga Dijana.
Poslije skandala koji je izbio nakon što je Flavia Pizzelli iznijela u
javnost neosporne dokaze o tome da je ravnateljeva disertacija čisti
plagijat i posve bezvrijedni bućkuriš, Ernest je dao otkaz. Zapao je u
stanje teškog malodušja, ali Svetlana mu je bila podrška. Održala je riječ i
pobrinula se za njega. Pronašla mu je posao! Njezin stric Avram odlazi s
Mariom Jose na putovanje Južnom Amerikom. Ponudio joj je da dođe
živjeti u njegovu kuću i da preuzme posao s konobom-knjižarom. Osim
toga, pripomenuo je, kako će njihovo polugodišnje putovanje možda
prijeći i u nešto više, možda ostanu i koju godinu u Južnoj Americi, ako
im se svidi. Svetlana je ponudu prihvatila i pitala može li povesti Ernesta
sa sobom. Avram nije imao ništa protiv. — Pa on je tvoj muž!
Kad su stigli u Rovinj, Avram ih je poveo da im pokaže konobu.
Unutra je vladao priličan nered. Uza zid stajale su police s knjigama, ali
hrpe knjiga bile su posvuda razbacane, po podu, na rasklimanim drvenim
klupicama prekrivenim šarenim dekicama, malenim raznobojnim
stolovima i improviziranom šanku od dasaka i kašeta. Iza šanka su bila
mala vrata koja su vodila u mračnu prostoriju gdje je Avram čuvao sir,
pršut i vino. Nije imao nikakav obrt ni tvrtku. Nikada ništa nije
naplaćivao. Svatko je mogao doći i uzeti knjigu, a ako se svidio Avramu
mogao je dobiti malo sira, vina i pršuta. Avram nije tražio novac, ljudi su
davali sami i ostavljali milodar u škrabici na šanku na kojoj je pisalo
„Dobrovoljni prilozi za spas knjige“. Poreznici su ga ostavljali na miru i
progledavali kroz prste jer svi su poznavali starog apatrida Avrama i
voljeli njegovu konobu u kojoj su se često znale voditi zanimljive
filozofske rasprave o raznovrsnim temama, od ljubavi i politike do
nogometa i estrade. Avram je prepustio konobu Svetlani i Ernestu i nije
tražio ništa zauzvrat. — Deco, sve što zaradite ostaje vama i radite s time
šta hoćete!
Ravnatelj Ž derić ne samo da je preživio skandal oko plagirane
disertacije, već je uspio ostvariti obećanje i zaposlio je svoju najnoviju
opsesiju Tamaru Nađ na novo radno mjesto koordinatora za nacionalne
manjine u Osijeku. S gnušanjem je odbacio Flavijine optužbe u vezi
disertacije i podastro javnosti dokaze da je gospođa Pizzelli izvlačila
novac iz brojnih udruga u kojima je radila i prebacivala ga na svoj
privatni račun na Kajmanskim otocima. Ernest nije znao što da misli, o
njemu, o njoj, o svemu što se događa oko njega. Sve je potvrđivalo
njegovu teoriju kaosa. Očigledno je kako na događaje u ovom svijetu
ravnatelj Ž derić ima daleko veći utjecaj od Boga. Osim toga, pred oči su
mu stalno navirale slike Tamare, vidio ju je kako pleše, kako puši, kako
pije vino, kako vode ljubav u kampu, čuo je njezin glas, dahtanje. Neki je
dan potrčao u zagrljaj jednoj ženi pred Crkvom svete Eufemije. Vidio ju je
u protu svjetlu, s laganom bijelom haljinom od pamuka, imala je iste
noge, isto tijelo, isto kosu, kao Tamara. Imala je sve isto kao Tamara,
samo što nije bila Tamara. Ernest se ispričao zbunjenoj strankinji dok ju
je ispuštao iz čvrstog zagrljaja. Najveći je dio dana provodio u konobi.
Iako su ljudi stalno ulazili, on je djelovao autistično i rijetko bi koga
pozdravio.
Naposljetku, Ernest je odustao od toga da shvati svoj život. Učini
mu se da tome nije dorastao pa se prestao pitati kako je završio u
Avramovoj konobi gdje toči jeftino crno vino i reže pršut (razmišljao je o
tome da nabavi novi nož za rezanje), kako to da nije uz ženu koja će u
idućih nekoliko dana roditi njegovo dijete, kako to da Svetlana pokazuje
toliku empatiju prema Eleni i kako to da on živi pod istim krovom sa
ženom koja ga je ostavila, režirala svoju smrt, četiri godine kasnije
uskrsnula. Š to se tiče tjelesne ljubavi, ona je bila završeno poglavlje u
njihovu životu. Svetlana mu je jasno dala do znanja da ne želi više nikada
spavati s njim. Njihova tjelesna ljubav završila je u ono svitanje iznad
Bulevara mira, uz plodnu Semberiju, u Brčko Distriktu.
Svetlana je unijela neke novine u konobu. Objesila je fotografije
Oscara Wilde i Marine Cvetajeve, dodala policu s LGBT književnošću, na
najvidljivija mjesta razbacala knjige Williama Burroughsa, Trumana
Capotea, Michela Foucaulta, André Gidea, Lorce, Dražena Ilinčića...
— Zašto si Platona stavila na LGBT policu? — upita Ernest.
— Zato što je bio homoseksualac.
— Odakle znaš da je Platon bio homoseksualac?
— Idi bre, pa to svi znaju!
— To nitko ne zna i ne može znati.
 — Ajde ne cepidlači. Ako nitko ne može znati šta je bio, onda
postoji mogućnost da je bio i homoseksualac, je li tako? — zaključi ona.
Sofizmi su bila njezina intelektualna poslastica.
Svetlana se čula s Elenom i dogovorila da će je posjetiti s Ernestom.
To novo prijateljstvo između Elene i Svetlane s njim u sredini, učini se
Ernestu poput nekakve preživjele hipijevske ćelije, nekakve zajednice u
kojoj ne postoje staromodni osjećaji pripadanja i ljubomore. Koliko god
nije vjerovao u fraze i stereotipe o trudničkoj auri, morao je priznati da
Elena izgleda prekrasno.
S tim tijelom profinjena pauka i bucmastim obraščićima bila je
naprosto neodoljivo slatka. Pripremila je rižine rolice s mariniranim
tofuom. Svetlana se raspitivala o imenu djeteta.
— Neka se zove Aleksandar! Postoji li lepše ime od Aleksandra?! Ne
postoji — reče Svetlana.
— Daj, molim te! Nije li dovoljno da već imam jednog Aleksandra
do kojeg ne mogu doći? Treba li mi još jedan? — upita Ernest.
— Bez brige. Neće se zvati Aleksandar, premda je prelijepo ime —
umiri ga Elena i kaže: — Zvat će se po mom ocu, Ljupče.
— Ma idi, bre! Pa kako možeš detetu dati takvo ime?! Ljupče?! —
zblene se Svetlana.
— Elena, ja stvarno cijenim tvog oca, mislim da je divna osoba, ali
Ljupče zvuči uistinu nekako totalno, kako da kažem... jednostavno ne
odgovara ovom prostoru i vremenu — nadoveže se Ernest.
— Samo sam htjela vidjeti vašu reakciju. Neće se zvati Ljupče —
uzvrati Elena.
— Pa kako će onda da se zove? — upita Svetlana znatiželjno. —
Neće valjda Bogdan ili Dančo?
— Zvat će se Vangel, radosna vijest — odgovori Elena i srkne
mineralnu vodu s okusom limuna.
— Vangel — ponovi tiho Ernest i strpa u usta komad rolice.
— Lepo — reče Svetlana.
Š to je sve ovo, upita se Ernest gledajući pred sobom dvije žene koje
voli ili ih je nekoć volio, i s kojima ima ili će imati djecu. Sjeti se kolege
Kolareka koji je jedanput primio od svoje djevojke dva SMS-a, jedan za
drugim. U prvome mu piše da je strašno napaljena i da ga jedva čeka, a u
drugome da zanemari prethodnu poruku jer ju je poslala greškom.
Ernest
pomisli kako je slobodna ljubav oksimoron i drugo ime za stalnu izmjenu
partnera. Dokle je njega dovela slobodna ljubav? Do tableta i alkohola.
Ernest zaključi kako su alkohol i tablete za spavanje dvije glavne
supstance u krvotoku zapadne civilizacije. Psihičke smetnje, uz bolove u
kralježnici, glavne su tegobe suvremenog zapadnjaka. Obje se ne vide na
rendgenu i ne mogu se dokazati, odakle proizlazi da su bolovi
postmodernog Europljana znanstveno nedokazivi i da počivaju na
liječničkom povjerenju. I čim su Hrvati postali svjesni toga, došlo je do
nacionalne epidemije živčanih bolesti i lumbalnih tegoba, pa je tako u
Hrvatskoj svakoga dana više od 50.000 ljudi na bolovanju. I upravo su ta
bolovanja dokaz žilavosti hrvatskog naroda prema svim oblicima
ugnjetavanja, bilo samoupravnog socijalizma bilo podivljalog
kapitalizma. Hrvati neće raditi za drugoga, a ne pada im na pamet
pokretati vlastiti biznis ili kako kaže Hladno pivo: „Bolje grob nego job!“
Hrvati su u samoupravnom socijalizmu u potpunosti ovladali
mađioničarskim tehnikama privida. Pretvaranje privremene
nesposobnosti za rad u trajnu nesposobnost, i u konačnici invalidsku
mirovinu neizbrisiv je dio hrvatske nematerijalne kulturne baštine poput
čipkarstva. Osim toga, samoupravni je socijalizam ostavio Hrvatima u
nasljeđe opsesivnu žudnju prema namještenju u državnoj službi.
Sigurnost prosječne plaće i radnog mjesta spada u najveće vrijednosti
postsocijalističkog Hrvata. Ja sam oličenje hrvatskog sna, pomisli Ernest i
prisjeti se Matoševih riječi: „Naš narod je, osim u Primorju, kao sve
primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi
lijenčine, pa voli biti osiguran pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži
na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski
i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturisti.
Ž vakao je bezukusnu rolicu, dok su Elena i Svetlana razmjenjivale
iskustva o trudnoći, i razmišljao kako sve skupa nema smisla. Neka idu
dovraga i Osho i Gotovac i Sprignsteen i Džoni Š tulić! Pun mu je kurac
vlastitih duhovnih otaca i uzora. Do čega su ga doveli? Kakvu je životnu
mudrost stekao od njih? Je li sretan? — Nimalo. Jesu li njegove žene
sretne uz njega? — Nimalo.
Zna li njegov sin da on uopće postoji? — Nema pojma. Njegov je
život poput rasutih slagalica. To je saldo njegova uhljebljenog
liberalizma. Natočio je čašu vina i iskapio je gotovo u jednom gutljaju.
Elena i Svetlana su ljupko razgovarale. Svetlana je pohvalila bljutave
rolice, a Elena je samo odmahnula rukom i rekla: — Ma ništa posebno,
vrlo je jednostavno.
 Posvuda niču udruge za ljudska prava, centri protiv nasilja, za mir i
toleranciju, za integraciju osoba s tjelesnim i intelektualnim oštećenjima,
protiv rasizma i ksenofobije, obilježavaju se dani mozga, raka grlića
maternice, dojke, kože, poznate javne osobe se češu po jajima i pozivaju
na pregled testisa, Obama je postao predsjednik Amerike... a opet...
posvuda i dalje divljaju ratovi, posvuda su žene silovane i zlostavljane,
posvuda ljudi umiru bez obzira na savjete doktora Oza. Obama je dobio
Nobela za mir, premda je u samo jednoj godini američka vojska pod
njegovim zapovjedništvom bacila više od 26.000 bombi i projektila u
Siriji, Iraku, Afganistanu, Libiji, Jemenu, Somaliji i Pakistanu i usprkos
tome što je izazvao kaos u sjevernoj Africi, što se terorizam za njegova
mandata proširio svijetom poput peronospore, a Bliski Istok se našao u
većem kaosu nego ikada prije. Ne, povijest nema smisla, baš kao ni
njegov život. Njegovim životom ne upravlja ni Obama ni doktor Oz. Ali on
osjeća kako ne upravlja ni on sam.
Elena je poslužila za desert vegansku tortu od mrkve. Nakon što su
je pojeli još su kratko razgovarali, a onda su Svetlana i Ernest rekli da je
kasno i da moraju krenuti za Rovinj. No kad je Ernest već držao kvaku na
vratima stana, Svetlana se odjednom dosjeti i predloži da Ernest ostane s
Elenom do poroda. Nisu o tome uopće razgovarali pa se Ernest zgrane.
— Ha, šta kažeš? — upita Svetlana, a Elena slegne ramenima bez
riječi. Njezina šutnja bila je najljepši izraz straha koji je Ernest vidio u svom
životu. Poslije toga jednostavno više nije mogao prijeći prag. Ostao je s
njom u stanu.
Spavao je na garnituri. Čovjek koji stalno spava na kaučima,
pomoćnim ležajevima i garniturama je priručni čovjek, nešto jadno i
odbačeno poput Š ubića s početka priče. Kad je sklopio oči, pomislio je na
Tamaru. Ustvari, nikada nije prestao misliti na nju. Usprkos njezinoj
psihičkoj labilnosti, on joj ne može odoljeti. Zna da bi život s njom vodio
u propast, no nisu li propale i njegove druge veze?
Prije nego što je utonuo u san potpomognut tabletom, stigla mu je
poruka. Pročitao je: „Ne želim te vidjeti više nikada“, pošiljatelj: Tamara.

II.

Elena i Ernest izmjenjivali su svega nekoliko riječi tijekom dana.

Ona mu je dopustila da bude u stanu samo zbog toga što se plašila da
trudovi
 BALKANDOWNLOAD

nastupe noću. Sva ljubav koju je nekada osjećala prema njemu isparila je
poput kišne kapi na vrućem asfaltu. Uza svu svoju racionalnost, zapravo
nije imala nikakav plan za budućnost.
Spustila se mirisna kolovoška noć nad Zagrebom koji je još uvijek
većim dijelom bio ispražnjen od svojih stalnih stanara. Upalile su se
ulične svjetiljke i grad je poput koralja svjetlucao u narančastim
valerima. Ernest je pio pivo na balkonu kad mu je zazvonio mobitel.
Usprkos toplom vremenu, osjeti kako mu ledeni srsi probodu tijelo, baš
kao onda kad je doznao da je Svetlana živa.
— Došla sam u Zagreb — javi se Tamara hrapavim i promuklim
glasom. Alkohol, cigarete i ljuta paprika učinili su svoje.
— Ovdje si? — zbuni se Ernest.
— Da. Ž eliš da odem?
— Ne.
— Znaš zašto sam došla?
— Nisam siguran — uzvrati on.
— Ako nisi siguran, onda si veći idiot nego što sam mislila — reče
ona i nakratko zašuti. Ernest je čuo kako je pripalila cigaretu i ispuhnula
dim.
— Š to želiš da napravim? — upita on.
— Da isti tren dođeš k meni u hotel Panorama — ispali ona.
— Čekaj! Stani! — psikne Ernest.
— Š to je? Ne želiš me?
— Ž elim te, naravno da te želim — zavapi on.
— No, što onda?
— Kod Elene sam... ona treba roditi svaki čas, možda noćas —
pojasni Ernest.
— Pa što ti imaš s time?! To je posao za ginekologa, a ne za bivšeg
koordinatora za nacionalne manjine. Neka ide u bolnicu — uzvrati
Tamara.
— Ne mogu je ostaviti samo tako.
— Znači nećeš doći?
— Doći ću, bez brige, doći ću — odgovori Ernest munjevito
razmišljajući što da uradi i kako da se iskrade iz stana.

200
 BALKANDOWNLOAD

— Ne brini za nju. Sve je sređeno — reče Tamara.

— Kako to misliš?
— Ž derić je rezervirao najbolji apartman u Petrovoj i platio je
doktoru. Bit će u najboljim rukama — pojasni ona.
— Ne razumijem — zbunjeno će Ernest. — Kakve veze ima Ž derić s
time?
— On ja manijak, stopostotni, ali ima srce veliko kao autobus.
Pomaže svima. Dao je novac za Elenu, a Neli je organizirao najbolje uvjete
na psihijatriji.
— Jesi li imala što s njim? — upita Ernest.
— Ništa. Dosta mi je luđaka u životu, a on je luđi od sviju. Ima
životinjski nagon i srce goluba — odgovori ona.
— Kako znaš da ima životinjski nagon?
— Zato što je stalno dahtao preda mnom i preklinjao me da spavam
s njim. Dao bi mi sve.
— I? — upita Ernest.
— I ništa. Odbila sam ga i sad sam tu. Čekam tebe da dođeš.
— I kamo ćemo?
— Kamo god želiš! Biraj mjesto! Ž derić mi je obećao da će me
prebaciti kamo god hoću, u Agenciju za eksploziv, ili nešto u vezi prirode
ili negdje gdje se bave pišalinom sportaša, ovisno o tome u kojem gradu
želim živjeti. A rekao je da će se pobrinuti i za tebe, mada si ga zajebao
tisuću puta i nakraju si još dao otkaz. Ali on te voli i ne krivi te zbog
plagirane disertacije koju si mu podvalio. Taj te čovjek stvarno voli!
Totalno ludo.
— A što ako Elena večeras stvarno dobije trudove?
— To znači da će do jutra roditi, je li tako?
— Znači da je napustim u ovakvom trenutku? — upita on.
— Tako je. Ili ćeš smjesta doći ili me više nikada nećeš vidjeti —
reče Tamara.
— Ne mogu živjeti bez tebe, stalno mislim na tebe, viđam te u
drugim ženama, poludjet ću!
— Onda smjesta dođi u sobu 407 — uzvrati ona i prekine poziv.
Taj je trenutak Ernestu postalo jasno koliko mu je stalo do Tamare
Nađ! Bez obzira na sva racionalna protivljenja, on ju je suludo volio. Elena

201
je spavala i hrkala. Kažu da hrču one žene koje nose dlakavo dijete. On je
i dalje stajao na balkonu i gledao u pulsirajući koralj od grada. Nazvao je
Svetlanu u Rovinj. Čim se javila, promrsio je:
— Gotovo je.
— Š ta je gotovo? — upita ona zbunjeno.
— Svetlana, nema smisla da varam sebe i druge, odlazim s
Tamarom.
— A Elena?
— S njom će biti sve u redu. Ž derić joj je osigurao najbolji mogući
tretman na porodu.
— Igraš rulet — upozori ga Svetlana.
— Znam, ali ne mogu si pomoći.
— Jadan si, samo jadnik ne može da si pomogne. Ti si jadnik.
— Jesam, ja sam jadnik — potvrdi on.
— Znači ne vraćaš se u Rovinj? Napuštaš konobu? Sve ostavljaš
meni?
— Tako je.
— Znaš, velika je verovatnost da čovek poput tebe crkne potpuno
sam i napušten. Apsolutno zasluženo.
— U pravu si.
— A da li mogu da te zamolim, pre nego šta se zauvek rastanemo,
da mi doneseš ortozu za koljeno? Nebojša ju je nabavio preko svog
prijatelja. Osim toga spakovala sam dvije velike kutije s odećom i jednu
kutiju s knjigama, Basara, Albahari, Pekić...
— Naravno, donijet ću ti sve. I oprosti mi. Htio sam biti iskren prema
tebi.
— Hvala ti na tome, a sada moram da idem. Ajde, ćao! — reče ona i
prekine vezu.
Ernest brzo uđe u stan s balkona. Odlučio je da neće ništa ponijeti
sa sobom. Nikakvo filmsko trpanje košulja u kofer! Ide iz ovih stopa.
Trebao je to odavno napraviti. Prekinuti sa svima i ostati samo s
Tamarom, pa što bude! Kad nije s njom, grli nepoznate žene jer u svima
traži nju. Nije li to dovoljno da se čovjek preda takvoj ženi?! Nema veze,
neka je luda i neka je drolja! Super! Neka ima i kriminalni dosje, on ne
može bez nje.
 I odjednom shvati da je sve jednostavno čim znaš bez koga ne
možeš živjeti.
Na trenutak pomisli treba li se oprostiti od Elene, ali onda mu se to
učini patetično. Ona ionako više ne vidi ništa u njemu, osim biološkog oca
svoga budućeg djeteta, a to je najniža stepenica na koju se muškarac
može spustiti u ženskim očima.
U moralnom i ljudskom smislu on je za nju bljutava čestica iz
prošlosti. Stoga mu je najpametnije što prije otići i prepustiti se istinskoj
strasti piroš čizmica. U toj je strasti istina. Tu nema nikakve laži, u toj
strasti nema prošlosti, sadašnjosti ni budućnosti, to je oko uragana u
kojem sve nastaje i sve nestaje.
I taman kad je zatvarao vrata stana, Tamara ga je ponovno nazvala.
Javio se potiho.
— Š to je?
— Donesi mi cigarete. Š teku — reče ona.

III.

Ernest se pitao je li Elena čula kako odlazi, ali se nije htjela javiti.
Shvatila je da takvog nitkova ne bi trebala zadržavati nijedna žena, takav
čovjek može samo unesrećiti ženu. Hoće li mu dopustiti da vidi dijete ili
će Aleksandar i Vangel biti otužna suma njegovih promašenih ljubavi?
Pred zgradom je čekao taksi. Grad je pulsirao u ljetnoj noći. Čuo se
šum automobilskih guma i cvilež tramvajskih šina. Pokraj Ernesta prošao
je mladić koji je jeo kebab iz masnog smotuljka. Osjetio se teški vonj
marinirane janjetine. Nakon dvije minute pojavi se taksi. Ernest
promrmlja adresu i udubi se u misli. Kamo ide? Tko je Tamara Nađ?
Nikada neće doznati. Jedino što zna jest da ide u krivom smjeru. I zna još
nešto — neće se okrenuti. „Ja sam nevina žrtva slijepe avenije“, zapjeva u
sebi stih Toma Waitsa.
Stigli su za desetak minuta do hotela. Platio je i izišao. Kupio je
cigarete pa se dizalom popeo na četvrti kat, pogledao brojeve soba i
krenuo hodnikom nadesno. Ubrzo se našao ispred broja 407. Stajao je pred
vratima u dubokom sagu koji je upijao zvukove. Prije nego što je pokucao
ona je naglo otvorila vrata. Osjetila ga je. Ernest je vjerovao kako ona ima
neke nadnaravne sposobnosti, neku životinjsku intuiciju. Imala je na sebi
raskošno erotsko rublje. U ruci je držala dopola izgorjelu cigaretu. Neko
su se vrijeme gledali bez riječi, a onda su pali jedno drugome u zagrljaj.
Dahtali su, ljubili se i govorili, volim te, volim te, volim te. Onom rukom
kojom nije držala cigaretu, Tamara ga je nježno milovala po licu, poput
slijepe kiparice koja želi na taj način upamtiti pojedinosti svog modela,
duplje oči, hrbat nos, liniju usta, kut brade, školjku uha...
Ž eljela je da je uzme u misionarskom položaju, nikako drukčije.
Plakala je dok su vodili ljubav i govorila:
— Ne ostavljaj me. Nikada, nikada više...
— Neću, neću — dahtao je.
— Nikada — ponavljala je.
— Neću... nikada... neću... — govorio je isprekidano.
— Nikada... — prostenjala je.
U sobi je bilo vruće. Kroz prozor su se nazirale noćne siluete
krovova, vitkih dimnjaka i satelitskih antena. Nije ga puštala sa sebe.
Zaspali su tek poslije četiri.
Kad su se probudili Ernest joj objasni da mora odvesti ortozu
Svetlani u Rovinj. Tamara više nije osjećala nikakvu ljubomoru prema
drugim Ernestovim ženama. Od noćas mu bezgranično vjeruje. Rekla je
da će se vratiti u Osijek i da će ga ondje čekati. Hotel je preskup da u
njemu boravi danima, usprkos tome što joj je Ž derić dao sedam tisuća
kuna da se snađe dok se sve ne smiri.
Krenuli su pješice prema tramvajskoj postaji na Jagićevoj ulici. Bilo
je prelijepo sunčano jutro, ulice su još uvijek bile poluprazne. Gradski su
golubovi prhnuli iz svojih kolonija u potkrovljima i nadvožnjacima,
gugutke sa stabala i zgrada, a lastavice iz dvorišta preostalih
trešnjevačkih kućica. Tamara se sjeti bake koja je pripremala pirjane
golubove. — Treba ih dobro očerupati i ukloniti glave, noge i krila —
rekla je. Možda su vegetarijanci ipak u pravu, pomisli Ernest. Nije li sve to
klanje i tranširanje životinja zbilja odvratno? Nakon što je postao
vegetarijanac Kafka je gledao ribicu u akvariju i rekao: „Sada te mogu s
mirom gledati jer te više ne jedem.“ Ipak, preduvjet za prelazak na
vegetarijanstvo jest osjećaj gađenja nad punjenim telećim prsima, a ne
žudnja praćena slinjenjem. Dakle, zašto uopće razmišlja o tome?
Zaustavili su se u jednom kafiću i popili kavu na terasi. Ernest je
rekao da će unajmiti renta-car da preveze Svetlanine stvari u Rovinj.
Tamara je kimnula glavom i kazala:
 — Nela je sve lošije, bez obzira na to što ju je Ž derić smjestio na
najbolji odjel i dogovorio najbolje uvjete. Izgleda očajno. Platio je nekom
svećeniku da je svakodnevno obilazi i da moli s njom. Dogovorio je i s
prezidijem Marijine legije da će je obilaziti i netko od njih. Mislim da Nela
tjera neki inat prema meni. Šuti i samo povremeno kaže da hoće kući.
Ona se u stanju razboljeti samo da bih ja patila. Osjećam to. Ž derić je
dogovorio s ljudima iz Waldingera da joj svakodnevno dovoze hranu.
Neće je ni pipnuti! Gura je od sebe. Prolijeva juhu, a kolačima hrani ptice.
— A Ž derić? — upita Ernest.
— Neki me dan odveo na večeru. Poslije je skrenuo u mrak,
zaustavio auto i raskopčao hlače. Rekao je: „Učini mi to, molim te ako
Boga znaš, valjda sam zaslužio.“ Rekla sam: „Popušit ću ti, ali ću se onda
ubiti.“ Nakon toga je zakopčao hlače i odvezao me kući.
Nastavili su do postaje. Ubrzo je stigao tramvaj. Tamara je sjela na
slobodno mjesto blizu kraja vagona. Imala je velike tamne sunčane
naočale. Gledala je kroz prozor. U jednom trenutku Ernest primijeti da joj
je ispod naočala kliznula suza, jedna pa druga... Stavio joj je ruku na rame
da je umiri. Vidio ju je u odrazu stakla, svježe obojanu crvenu kosu i
blijedo lice, krošnje, zgrade, nebo i oblake koji joj prolaze kroz glavu.
Vozili su se Vodnikovom, pa Mihanovićevom uz Botanički vrt. Ernest se
prisjeti svoje mladenačke epizode s Andreom one davne godine kad je
Mathias Rust sletio Cesnom na Crveni trg. Je li Dragan postojao? Ne zna
ni dandanas. Bez obzira na dob, žene nikad ne govore potpunu istinu.
Uvijek postoji niša kao u slagalici s brojevima koja služi manipulaciji sve
dok se ne posloži dobitna kombinacija.
Sišli su s tramvaja kod Autobusnog kolodvora. Kupio joj je kartu za
Osijek, slatkiše i grickalice. Zapalila je cigaretu i rekla mu neka ide, da ne
čeka s njom polazak busa. Poslušao ju je, poljubio i okrenuo se.
Unajmio je Opel Corsu i u Marjanovićevu prilazu natrpao u nju sve
Svetlanine stvari, Basaru, Albaharija, ortozu, ogrtač s pticom. Stigao je u
Rovinj u ranim popodnevnim satima. Prenio je kutije s odjećom u kuću, a
potom se natovaren paketom knjiga spustio u polumrak konobe-knjižare.
Svetlane nije bilo. Taman kad je odložio knjige, zazvoni mu mobitel.
Tamara je opet imala histerični napadaj. Plakala je i vikala. Trebalo mu je
neko vrijeme prije nego što je shvatio da joj je netko ukrao sav novac koji
joj je Ž derić dao dok je spavala u autobusu. On ju je nastojao smiriti, ali s
druge strane dopiralo je samo glasno jecanje i šmrcanje.
— Da me barem nema! — rekla je.
 Nakon razgovara sjeo je na rasklimani naslonjač i dohvatio knjigu s
vrha hrpe koja je izgledala poput nepravilne stepenaste piramide. Bile su
to Izabrane pjesme Marine Cvetajeve. Nasumično je otvorio stranicu i počeo
čitati:

Kao desna i lijeva ruka —

Tvoja je duša mojoj duši
bliska. Združeni smo, blaženo i
milo Kao desno i lijevo krilo.
Ali diže se vjetar — ponor se
otvori Od desnog — do lijevoga
krila!

I tako dok je razmišljao o ponoru koji se otvorio pred njim i prijeti

da ga proguta poput crne rupe, u konobu je ušla Svetlana s mlazom
svjetla koji obasja tminu. Š epala je i djelovala umorno. Hladno ga je
pozdravila i rekla:
— Čula sam se s Elenom. Otišao si od nje? — On kimne. — Ona je
ponosna žena i ne želi pokazivati osjećaje, ali ja ti kažem da si je uništio.
— Svetlana, ja sve uništavam.
— Ma hajde?! Napokon si shvatio. Ti si inverzija onoga mitskog
kralja koji sve pretvara u zlato.
— Nisam raspoložen za takve razgovore.
— A za šta si raspoložen? — upita ona. — Jedna ti žena čeka dete,
treba da se porodi svaki čas, a šta ti uradiš? Pobegneš s luđakinjom koja
ima još manje soli u glavi od tebe.
— Istina je. Ona je luđa od mene, vjerojatno me zato toliko i privlači.
— Lako šta je luda, ali ona mora da je kučka na kvadrat, razumeš?
Koja normalna žena otima muškarca ženi koja treba sutra da rodi?! Ti si
muška kurva, a ona je kučka. Lep spoj, nema šta!
— Nema smisla da trošiš riječi — reče Ernest. — Mene više nikada
ništa neće odvratiti od Tamare. Ne zanima me kako će sve to skupa
završiti, uopće me ne zanima.
— Gde ćete i od čega živeti, ako smem da pitam.
— Ž derić će je već negdje zaposliti, a ja ću se nekako snaći.
 — Ti ćeš da se snađeš?! A kako to, majke ti mile? — upita ona.
— Ne znam — Ernest slegne ramenima.
— Naravno da ne znaš. Znači nećeš da se vratiš ovde.
Ernest kimne bez riječi.
— Avram i Maria će da lutaju Južnom Amerikom najmanje godinu
dana. Tako da ću ja da ostanem ovde neko vreme, čini se duže nego šta
sam planirala. Tko normalan ne bi hteo da živi u Rovinju? I to besplatno?
Vodit ću knjižaru... i pomislila sam da pozovem Elenu k sebi, da dođe s
detetom. Dopala mi se ta devojka. Neverovatno je draga. Naravno ostaje
misterij zašto se upecala na tebe, ali nije vreme za psihoanalizu.
— Tako je — složi se Ernest i reče: — Vrijeme je za rastanak.
Oprosti mi na svemu, Svetlana. Ja ne znam kamo idem.
Čvrsto ju je zagrlio i tako su stisnuti ostali neko vrijeme. Nakon
prvotne ukočenosti, ona ga stane milovati po leđima, kao da mu time želi
utrljati snagu i dati blagoslov. On je potom izašao iz konobe. Pokrije oči
rukama jer ga zaslijepi danje svjetlo. Stavi svoje reibanice i odšeće do
parkirališta. Sjeo je u Corsu i odvezao se do Osijeka, potpuno ispražnjen
od misli i osjećaja, tup kao klada.
Stigao je navečer i zatekao Tamaru kako sjedi u dnevnom boravku i
puši.
— Kako si? — upita je i nježno poljubi.
— Kako se može osjećati pokraden čovjek? Odvratno — uzvrati ona.
— Kradljivcu bi trebalo odsjeći ruku. Moramo što prije otići odavde i
pobjeći od svega. Ovo je bio znak. Ž elim započeti novi život. Ž derić mi je
dao da biram radno mjesto. Rekla sam neka me namjesti u onu Agenciju
za pišaline, a on mi je ponudio da me zaposli na tvoje radno mjesto i
promakne u svoju zamjenicu.
Ernest je stajao i gledao je u nevjerici.
— Promaknut će te na mjesto zamjenice ravnatelja Ureda za
nacionalne manjine? — upita zblenuto.
— Da. Š to je u tome loše? — ona se iznenadi.
— Pa ti si mislila da je Mandela naziv za kolač od badema, a Tripalo
vrsta tripera.
— Ajde ne pravi se pametan. Kakve ima veze!? Š to je čovjek na
višem položaju to treba manje znati. Nisi li to ti uvijek govorio?
Ernest se uspije smiriti i upita:
 — I što si odlučila?
— Pa prihvatila sam...
— Lijepo. To znači da seliš u Zagreb.
— Ah, ne! Rekao je da mogu birati grad. Odabrala sam Split. Uvijek
sam htjela živjeti negdje na jugu gdje nema magle, snijega, bljuzgavice.
Ljudi bi trebali živjeti samo ondje gdje mogu deset mjeseci u godini nositi
sandale. Ha? Š to kažeš?
— Dobro si odabrala — pohvali je Ernest, napravi stanku pa upita:
— A što ću ja raditi? U Splitu?
— Kako misliš što ćeš raditi? Pa nešto ćeš već raditi! Š to ja znam?!
Autopraonice uvijek trebaju ljude — reče i prasne u smijeh. — Šalim se,
dragi! Š to si se tako smrknuo? Neka te zaposle u nekoj od tih udruga s
kojima si surađivao. Ili bi mogao voditi radionicu kreativnog pisanja? Ti o
tome mnogo znaš. Ili pisati za neke novine? Ili se natjecati na kvizovima?
Kako god, ja se ne brinem. Sigurna sam da ćemo uživati. Uf, zamisli!
Palme, riva, Dioklecijan... Brač... Šolta...
Tamara je uistinu odjednom zablistala radošću, zaboravila je krađu.
Bila je sretna. Osjećala je da se pred njom rasprostire sigurna budućnost
poput crvenog tepiha. Ernest pogleda brezu pred prozorom i pomisli
kako je ona nijemi kroničar Tamarine ljubavne prošlosti, od njezina
pubertetskog ljubakanja sve do danas. Sve je zapisano u njezinim
godovima kao u kakvom djevojačkom dnevniku.
— Je li ti Ž derić nudio što u Istri? — upita.
— U Istri? — ponovi Tamara. — Ne, koliko se ja sjećam nije mi
ništa nudio u Istri.
— Š teta.
— Zašto? Š to fali Dalmaciji?
— Ništa. Mislio sam... možda bih se prije snašao u Istri.
— Ne lupetaj! Snaći ćeš se ti pored mene bilo gdje, na Mjesecu, ako
treba — reče ona i strastveno ga poljubi. Potom se ustane, popravi
majicu i reče: — Idem do trgovine po vino. Izvadi punjene paprike iz
frižidera, samo si ih podgrij.
Tamara je izišla, a on ostane sam u stanu sa svojim koferom.
Uštedio je nešto novca, godinu dana će moći preživjeti ako i ne nađe
nekakav posao. Š to će ustvari raditi? Uzeo je svoj laptop i otišao u
kuhinju. Izvadio je iz hladnjaka lonac s punjenim paprikama i stavio ga
na štednjak. Dok se
večera podgrijavala, otvorio je folder ČINOVNIČKE SVAŠ TARE i počeo
čitati svoje bilješke. Sve mu se učini jadno i beznačajno. Š to će s tim? Š to
je uopće namjeravao s tim? Objaviti knjigu? Kakva bi to knjiga bila i tko bi
je čitao? Nitko. I tako dok je jeo punjene paprike i umakao kruh u sos,
netko pozvoni na vratima. Pravio se da nema nikoga kod kuće i nastavio
mirno jesti. No zvonjava nije prestajala. Naposljetku čuje iznemogao i
hrapav ženski glas. Nela!, prepozna je. Trenutak je razmišljao što da
učini, a potom ustane i pođe otvoriti vrata. Nela je izgledala stravično.
Točno se kaže, uvijek može biti gore.
— Ah, ti si se vratio — reče ona umjesto pozdrava kad ga ugleda
pred sobom.
— Da — nelagodno će on. — Drago mi je da te vidim.
— Ne laži. Došla sam umrijeti. Ne slušaju mi se laži na samrti —
uzvrati ona teško dišući. Uđe u stan, produži do dnevnog boravka i reče:
— Popila sam šaku tableta, sve koje sam imala i još sam uzela od
cimerice. Nema mi spasa. Umrijet ću u vrlo kratkom roku. Zato sam
došla. Nisam htjela umrijeti u onoj odvratnoj bolnici. Ž elim umrijeti ovdje
na ovom kauču.
Ernest se prenerazi. Osjeti kako mu se paprika podiže u želucu.
Nela je legla, sklopila oči i rekla:
— U mom ćeš ormaru naći havajsku košulju koju mi je Tamara
kupila. Kad umrem reci Tamari da me presvuče u nju. — Sve je teže
govorila, ali ipak nekako uspije otvoriti oči i kazati: — I reci joj da je
volim. Jedino nju volim. A ti si gad. — Potom opet sklopi oči.
Ernest se uspaniči i uzmuva stanom. Š to da radi? Koji mu je kurac
bio da dolazi ovamo?! Ostaviti miran život zbog ovih luđakinja?! To može
samo idiot! Potom se pribere i nazove hitnu pomoć. Otišao je u kuhinju i
natočio čašu vode. Vratio se do Nele, ali ona je već nepomično ležala.
Umrijet će tu pred njime, a on ju jedino može bespomoćno promatrati.
Uto začuje kako netko otvara vrata. Tamara se vratila iz trgovine s dvije
boce vina. Njezina se vedrina rasplinula u tren oka, čim je ugledala Nelu
na kauču.
— Dovraga, što se dogodilo? — upita i potrči prema njoj.
— Popila je tablete — odgovori Ernest. — Šaku tableta, uzela je i od
cimerice. Kaže da je došla ovdje umrijeti, tu na kauču.
Tamara vrisne, skoči prema Neli i počne je tresti.
— Nela! Nela!
 BALKANDOWNLOAD

Nela nije odgovarala. Tamara je pljusne dva tri puta, ali sestra i
dalje ne otvori oči.
— Bože, zašto me tako kažnjavaš? Š to sam loše učinila? Zašto mi
sve oduzimaš? — Tamara je vikala. Ponovno se nadvila nad sestru i
počela je snažno tresti: — Zašto? Zašto si mi to napravila? Zašto mi
moraš umrijeti pred očima?
— Rekla je da ti kažem da samo tebe voli — reče Ernest.
— To je rekla?
— Da.
— Je li rekla još nešto? — upita Tamara.
— Ne — odgovori Ernest.

210
 BALKANDOWNLOAD

JEDANAESTO POGLAVLJE

I.

Tamara je otišla zajedno s Nelom u kolima hitne pomoći. Na grad je

pala mirisna noć. Ernest upali svjetiljku u dnevnom boravku, sjedne u
naslonjač i stane listati časopis za frizere Hairstyle News. Preleti intervju
s glasovitim londonskim frizerom koji govori o strasti, kreativnosti i
poručuje svima da slijede svoje snove. Ernest odloži časopis, uzme Glas
koncila te stane čitati o apostolatu, kvascu društva, krštenicima koji su svi
pozvani biti apostoli i posrednici spasenja svojom suradnjom u Crkvi po
milosti i darovima Duha, u mjeri vlastitih sposobnosti i kompetencija.
Baci časopis i ustane. Odjednom mu se breza pod prozorom učini
zlokobnom poput utvare, njezina romantična krhkost sasvim iščezne.
Jedan je oštrodlaki pas prošao pločnikom pokraj nje, produžio do
kontejnera sa
smećem i šmugnuo iza ugla. Sve je bilo mirno, čuo se tek udaljeni šum
tramvaja i automobila. Ernest se osvrne oko sebe, pogleda Tamarin stan i
osjeti se potpunim strancem. Potom mu se pogled zaustavi na kauču na
kojem je do maloprije ležala Nela i odjednom ga preplavi tjeskoba
pomiješana s gađenjem. Morao je izići iz stana.
Sjeo je na terasu prvog kafića na koji je naišao i naručio čašu vina.
Nakon nekoliko trenutaka nazvao je Tamaru, ali ona se nije javila. Uvijek
valja gledati na stvari sa svijetle strane, ako je nema, onda treba glancati
tamnu dok ne posvijetli. No što da on glanca? Odjednom shvati da ne
pripada nigdje. Dok je čekao da se Tamara javi odluči nazvati Elenu da je
čuje li dobro. Ali ni ona se nije javila.
Napravio je sumu svog života. Ostao je bez posla u četrdesetima,
ima novca za godinu dana, ostavio je milu i tihu ženu u drugom stanju
radi žene koja je drugo ime za kaos, njegova pak bivša žena vidi u njemu
moralnog i psihičkog bolesnika, a on sam u sebi vidi idiota. Sin ga ne
poznaje, a tako će biti i s drugim djetetom. Sve u svemu, cezar gubitnika.

Dok je bio mlad vjerovao je u svoju osobnu sreću i društveni

napredak. Socijalizam će donijeti mir i blagostanje čovječanstvu.
Dijalektički materijalizam dovest će do komunizma u kojem će doći do
kraja povijesti ljudskog robovanja vlasnicima sredstava za proizvodnju i
započet će vječni raj na zemlji. No umjesto vječnog raja u kojem cvrkuću

211
tropske ptice dijalektički je materijalizam doveo do propasti socijalizma i
do povratka slobodnog tržišta i staroga dobrog kapitalizma. Učini mu se
kako se sva povijest vrti u krug i da se ništa ne mijenja pod kapom
nebeskom osim novih modela mobitela. Na Bliskom istoku se ratovalo
prije sto godina i ratovat će se najmanje još idućih sto, i prije će otkriti život
u rukavcu neke udaljene galaksije nego što će Ž idovi i Palestinci sklopiti
mir, Afrika će još idućih tisuću godina biti kontinent velikih potencijala u
kojem će bjesnjeti plemenski ratovi, carevati kriminal i prostitucija, širiti
se SIDA i ebola usprkos raznim humanitarnim misijama, holivudskim
glumicama i europskim princezama koje će obilaziti bolesne i siromašne
crnčiće. Japan i Indoneziju će svako malo pogađati razorni potresi i
tsunamiji, ekolozi će širiti paniku da su planetu odbrojani dani zato što
smo ga upropastili mi pokvareni ljudi koji smo se vozili na dizel, a u
nekim primitivnim krajevima i na lož ulje. Svako malo pojavljivat će se
superbakterije i virusi... Filozofi i intelektualci ponavljat će da je
kapitalizam u krizi...

Ponovno je nazvao Tamaru i ona se ovaj put javi. Po njezinu je glasu

odmah znao da je Nela umrla.
— Sada više nemam nikoga — reče ona hladno. — Umrla je s tvojim
imenom na usnama. Nešto je htjela kazati, ali uspjela je samo izustiti:
„Ernest je...“ i potom je izdahnula.
— Sirota. Ž ao mi je — promrmlja Ernest kojem je laknulo što je
posljednja Nelina rečenica ostala nedovršena. Iskapi vino i pokaže
konobaru da mu donese još jedno.
— Možda je bolje da je umrla, njezin je život bio pakao — reče
Tamara i upita: — A gdje si ti? Čujem neki žamor kao da si na ulici. Je li to
na televiziji?
— Ne.
— Nego?
— Izašao sam.
— Hoćeš li biti u stanu kad se vratim?
— Naravno.
— Doći ću za dvadesetak minuta.
 II.

Kad je ušla u stan Tamara zapadne u stanje tuposti. Ernest ju je

nastojao utješiti, ali bezuspješno. Umrla joj je sestra, pokrali su je u
autobusu, zaboravila je torbicu u bolnici, nema novca za ukop, a nema
niti grobnice. Ernest pomisli kako bi njegova ušteđevina s kojom planira
živjeti neko vrijeme mogla vrlo brzo nestati.
— Završit će u grupnoj grobnici za sirotinju, kao Mozart — započne
Tamara.
— Toga danas više nema — reče on.
— Kako nema? A gdje će je onda pokopati?
— Nema grupnih grobnica — ponovi Ernest.
— Ti govoriš kao da si grobar. A gdje će onda završiti?
— Ne znam.
— Moram zapaliti — reče Tamara i ustane. — Valjda ima negdje u
stanu cigareta.
— Kupio sam ti šteku, jučer.
— I nju su mi ukrali u autobusu — pojasni Tamara i stane
prekapati po stanu. Otvarala je redom sve ladice u dnevnom boravku, u
spavaćoj sobi je temeljito pretražila noćni ormarić i ormar za odjeću.
Tražila je u kuhinji, ali badava, cigareta nije bilo.
— Idem ti ih kupiti — reče naposljetku Ernest i iziđe iz stana. Pala
je mrkla noć na grad. Više se nikada nije vratio.
 EPILOG

Usprkos nalazima liječnika, umjesto dječačića Elena Apostolovska

rodila je zdravu curicu i to tjedan dana poslije predviđenog termina,
dvadeset i trećeg kolovoza, na prvi dan horoskopskog znaka djevice. Dala
joj je ime po svojoj majci, Angela. Bebica je bila užasno dlakava.
Svetlana je nastavila voditi Avramovu knjižaru i kroz nekoliko
tjedana dovela je k sebi Aleksandra. Učinila je i nešto neobično. Pozvala
je Elenu da porodiljni dopust provede kod nje u Rovinju. Elena je učinila
nešto još neobičnije, prihvatila je poziv. I tako su Svetlana i Elena
započele zajednički život uz djecu. Njihov je suživot odlično funkcionirao.
Izmjenjivale su se oko čuvanja djece, pripremanja hrane, odlaska u
nabavku i vođenja konobe-knjižare. Svetlana je prihvatila Eleninu zdravu
hranu i prirodne sapune, a Elena je stala čitati Wilde, Gidea, Basaru i
Pekića... Ernesta nisu spominjale. Dogovorile su se da će djeci objasniti
kako su došla na svijet iz epruvete i da nemaju oca.
Očajna u svakom pogledu i kad je shvatila da se Ernest neće vratiti
Tamara je one noći prerezala žile na zapešću. Spasio ju je Ludwig Š loser
kojem su javili da je Nela umrla. Isti je tren pojurio k Tamari da bude uz
nju. Napokon, on joj je muž! Zatekao ju je kako leži na postelji. Njezino
prelijepo blijedo lice bilo je uokvireno svježe obojanom crvenom kosom
koja se vragoljasto kovrčala. Na nogama je imala Neline cipele. Pozvao je
hitnu i liječnici su je uspjeli spasiti, za dlaku, kako su rekli. Tamara je
poslije govorila da su joj muškarci oduzeli sve: i život i smrt. Š loser je
nastavio brinuti o njoj. Bilo je dirljivo gledati toga krupnog čovjeka
golemih ruku kako je nježno miluje po licu. Da je razveseli poklonio joj je
ružičasti Twingo, doduše ukraden, ali Tamara to nije znala, sve dok
policija nije došla po njega.
Ravnatelj Ž derić, taj čovjek pustopašna libida i golema srca, nije
mogao shvatiti da je Ernest naprosto nestao kao u nadnaravnoj paraboli i
da mu se gubi svaki trag otkako je one noći izišao iz stana u Osijeku.
Otada, nitko ga više nikada nije čuo ni vidio. Ravnatelj je nagovarao
Svetlanu i Elenu da podignu sudsku tužbu protiv njega, kako bi ga policija
počela tražiti, pa bi se na taj način možda moglo otkriti gdje se skriva, ako
je uopće među živima. No one to nisu nikako htjele učiniti. Iako su ga
obje nekada voljele, rekle su:
— Bolje da ga nema.