ŠKOLA JE GOTOVA

Škola je završila. Napokon. Mislila sam da ću izludjeti od testova, ocjena, mamine

brige, Petrova dosađivanja i učenja. Zaslužujem odmor. Međutim, užas se nastavlja. Putujem
na more. Tati. A tata ima novu curu.
Zavidim prijateljici Stefani. Njezina obitelj je skladna - svi članovi su na broju, imaju
solidna zanimanja, a bake i djedovi klasičnog su kova. Moja baka Matilda vježba jogu i vozi
bicikl po Jarunu, a Stefanina pravi torte i skraćuje suknje. Stefani je uvijek lijepo odjevena,
zna odgovore na sva pitanja, dečki je vole jer uvijek ima raščešljanu kosu, nosi ogrlice i u
stanju te saslušati kad nešto pričaš.
Meni na čelu piše kad mi je netko dosadan. Kao da čitaš jelovnik:
Petar 20 dosadnih bodova
Susjeda Dinka 40 dosadnih bodova
Nastavnica Milena 78 dosadnih bodova
Zrinka 35 dosadnih bodova
Prodavač Vinko 25 dosadnih bodova
Susjed koji se uvaljuje mami 100 dosadnih bodova
Tatine cure između 70 i 100 dosadnih bodova
Nije mi jasno kako je uopće moguće da me netko voli? Iskreno priznajem da mi
većina stanovništva zemaljske kugle ide na živce. Osim pjevača, glumaca u sapunicama i
prijateljica nalazim da je ljudska vrsta uglavnom naporna i zahtjevna.
Mama tvrdi da sam razmažena jer sam jedinica.
Nisam razmažena, tu se vara. Oko Stefani svi skaču, a sa mnom se nabacuju. Slabo mi
je od tog modernog odgoja. Voljela bih da je mama ljubomorna na tatine cure i da baka
ogovara zeta, ali ništa. One su tolerantne.
A tata se pravi važan jer je fotograf. Često mu moram pozirati za nekakve umjetničke
fotografije na kojima se jedva prepoznajem, a on tvrdi da su posebne. Voli me upoznavati s
frendovima:
- Ovo je moja kćerka - kaže, a meni je slabo. Svi se dive pet minuta, a onda započnu
razgovor o nogometu, zgodnim curama i vrstama piva.
Tomislav mi je donio knjige s CD-om na engleskome. Pisane su po nekoj američkoj
seriji koju nisam gledala. Na moru namjeravam vježbati engleski. Tomislav je od djetinjstva
moj najbolji prijatelj. Pomalo je zaljubljen u mene, ali to dobro skriva. Običan je i pouzdan.
Nikada me nije iznevjerio, ogovarao, prevario. Volim ga kao brata, baš ga volim. Mogu mu
povjeriti sve. Na primjer, da sam bivšoj tatinoj curi Ireni poslala anonimno pismo sa slovima
izrezanima iz novina, a pisalo je: Makni se od Sandija jer ću te skratiti za glavu! Snagatorica.
- Kad putuješ? - upitao me Tomislav.
- Za sedam dana. Poludjet ću. Svi jedva čekaju da me se riješe. Baka odlazi na nekakav
seminar o jogi. Zaljubljena je u tipa s bradurinom koji može saviti noge oko vrata. A mama je
organizirala girl movie party. To znači da će se družiti sa svojim babama i ići redovito u
Cinestar. A ja ću se crkavati uz novu tatinu curu.
- Čula sam da se zove Afrodita. Ubit ću se. Mislim da mi je tata priglup. Hoću li sličiti
mojim roditeljima jednog dana, što misliš?
- Donekle sigurno - rekao je Tomislav.
- Hvala.
- Ja već sada sličim na mog tatu. Dosadan sam kao on. Zubari moraju biti dosadni. A ja
 namjeravam biti zubar. I moj djed je bio zubar, to znaš.
- Nisi ti dosadan.
- Jesam. I to me uopće ne smeta. Volim nositi ispeglane majice i mrzim kad mi se
tenisice zaprljaju.
Ležali smo na krevetu. Buljila sam u stropnu svjetiljku s crtežom leptira. Tomislav je
zatvorio oči. Bio je iskren. I prilično čudan u toj iskrenosti. Nije se pravio važan kao ostali
dečki. Pogledala sam prema njemu - s uredno začešljanom kosom izgledao je kao da ide na
svetu pričest.
- A kad ti putuješ?
- Za dva tjedna. U Osijek, baki, a onda na more. Možda sa starcima svratimo do Poreča
- Javit ću ti se.
- Bilo bi fora!
- Prilično je dosadno kad završi škola. Prvo samo čekaš kraj, a onda ne znaš što ćeš sa
sobom. Ja sam živi primjer. Što ću kad i ti nestaneš iz mog vidokruga?
- Ne zezaj. Nemoj mi spominjati nastavu. Učenje. Bubanje. Trku na sto metara i
maraton.
Mama je pokucala na vrata.
- Hoćete sendviče?
- Ne, hvala! - viknuli smo u jedan glas.
- Mame su dosadna bića, ne čini li ti se? - upitala sam Tomislava, ali znala sam da
griješim. On je svoju mamu volio: objasnio joj je kako funkcionira mobitel, Internet,
savjetovao joj je da promijeni stil odijevanja, a često je s njom izlazio u kazalište ili išao na
koncerte. Tomislavova tatu nije zanimalo glumatanje i muzi ciranje, a mama je htjela biti
umjetnica, ali je završila u banci.
- Mame su posebne - rekao je. - Znaš da sam i po tome drukčiji od ostalih. Uopće
nisam narogušen na svoje roditelje. Zato mi je i teško naći dobru klapu.
- He, he - nasmijao se. Imamo za druženje još samo sedam dana!
 RAZGOVORI RAZNI

Mrzim ići u prodavaonicu. Kupila sam kruh, mlijeko i ostale sitnice. Krafnu u kojoj
gotovo da nije bilo pekmeza. Žvake za bijele zube. Prodavač Vinko raspredao je priču o
nogometu, Hrvatskoj i Brazilu.
- Dobro smo igrali, a lopta nije htjela ići u gol. Zar ne, život je nepravedan?
- Da - potvrdila sam. - Život je nepravedan.
- Naradio sam se, a tek je deset sati. Blago tebi, sad možeš spavati.
Kimnuh. Nije mi se razgovaralo, ali Vinko je bio brbljav kao i uvijek. Poželjela sam
pobjeći od svih, nekamo. Ali kamo?
- Stefani - nazvala sam je. - Pomagaj, moram kupiti badić. Nađemo se za pola sata.
- Još sam u krevetu.
- No, dobro, za sat.
- Okej. Na starom mjestu.
- Sve si kupila? - upitala me mama kad sam ušla. Odrasli postavljaju nevjerojatno
glupa pitanja na koja već znaju odgovor.
- Naravno.
- Ne moraš biti otresita - rekla je.
- Nisam otresita.
- A kakav je to ton?
- Mama, ako si živčana...
- Ja uopće nisam živčana! Ti si stalno zlovoljna. Vučeš se po stanu kao prebijena
mačka...
- Stefani se još izležava u krevetu, tek toliko da znaš... A Meri i Sandra ne ustaju
prije podneva.
- Fino. I to bi trebala biti neka fora!
- Samo kažem, ajde, nemojmo se svađati.
Mama odmakne lončić s čajem sa štednjaka. Sjedne u stolac s rasklimanim naslonom.
- Mislim da mi nedostaje muškarac - rekne.
- Ne tvoj tata, to ne. Običan muškarac, možda kućepazitelj. Ili kakav brat. Netko tko bi
ovu stolicu popravio ili razbio u komadiće. Hoću reći: umorna sam.
- Nađi dečka - šapnuh prijateljski, znajući da bih crkla kad bi našla nekog bilmeza.
Zapravo, željela sam da mi se roditelji ponovno spoje, ali osjećala sam da je to
nemoguće.
Nakon rastave uselila sam u tatinu veliku sobu, a to nije nevažno...
- U mojim godinama - mama je uzdahnula.
- S tobom na vratu. A još se nisam odmorila od svega.
- Zar ja smetam?
- Ne, srčeko, ne smetaš. Ti si najljepše što ml se dogodilo. Ali ipak. Znaš da je sve
važno: luko izgledaš, koje škole si završila, imaš li novac i mobitel, kakva su ti primanja ili
posao... Ma zaboravi što sam rekla. Sretna sam zbog toga što živimo same. Trebam običnog
majstora. Popravljača.
- Dobro. Njega možemo naći preko Plavog oglasnika...
- He, he. Imaš pravo.
Stefani me čekala na klupi. Bilo je sto stupnjeva u hladu. Tropska klima. Naopako: do
prije desetak dana nosila sam kaput, a sad sam se kupala u vlastitu znoju. Stefani je bila zgodna
kao i uvijek. Pravi komad. Dečki bi je pogledavali. Čak su je jednom neki ljudi pozvali na
probno snima- nje za manekenku. Ali Stefani nije otišla. Nije se uzbuđivala oko toga.
Razmišljala je, oh, pa ne-
mam pojma o čemu je razmišljala. Ali uvijek je bila tako smirena, kao da zna što hoće.
- Bok, Stefi, idemo prvo u Benetton, tamo ćemo se rashladiti. Baš si srce. Mrzim sama
kupovati.
Upale smo u Benetton. Odjel s badićima bio je naš! Joj, kako mrzim isprobavanje
kostima. Grozno. Grudi su mi male pa moram birati posebno krojene grudnjake. Svidjeli su mi
se karirani uzorci, ali Stefani je strogo odmahnula glavom.
- Nemoj. Pa nisi više dijete.
- Joj, molim te, kakve to veze ima?
- Završila si sedmi razred. Izgledaš kao djevojka, a ne kao klinka. Rože i žute pruge!
Tko je to vidio? Uzmi ovaj s cvjetovima, ili crveni, ili žarko narančasti.
- Ali u njemu ću biti preupadljiva.
- Što smeta? - upitala me Stefani. - Baš ne moraš sličiti na svoju otkačenu baku koja po
svijetu hoda s mirisnim štapićima. Sigurno ima pleteni kupaći kostim...
- Ne zezaj. Moja obitelj je čisto u redu.
- Slažem se - nasmijala se Stefani. - Ali nemaju stila.
- Oh, ne seri! - uzviknula sam. - Ti uglavnom izgledaš poput Barbie. Kao da je to
zabavno! Uvijek sređena. Kako je moguće da ti je kosa uvijek čista? I zubi bijeli, čak i kad
pojedeš makovnjaču - oni sjaje, nigdje ni traga maku...
- Nemam blage veze. Valjda su skliski - nasmijala se. - Ne ljuti se. Samo bih htjela da
izabereš dobar badić.
Upale smo u kabinu. Oh, strašnog li iskustva! Presvlačenje. Gaće skidam, navlačim
kostim. Tijesno nam je, neonska rasvjeta sablasno me osvjetljava. Isprobavam grudnjak u
obliku trokutića. Stefani ima pravo. Djelujem hipijevski. A cicke kao da su se još smanjile.
Ništa od ove kombinacije. Isprobavam crveni badić s košaricama, prošaran šavovima.
- Čuj, zar zbilja imam tako kratke noge? -zapitkujem.
- Joj, ne glupari. Kabina je mala, a ti si se zalijepila za zrcalo. Proučavaš se iz avionske
perspektive. A tada su skraćenja prirodna.
Nasmijala sam se.
- Ali nos mi se produljio, a imam i lice u obliku tikve.
- Prava si tikva - smije se Stefani.
Uguravam se u narančasti badić. Iz nekog čudnog razloga u njemu izgledam kao
slon.
- Čuj, ovo je prestrašno. Kupit ću crveni, jel može? Nemam više živaca. Imam i
crveni ručnik. To je izazovna kombinacija. Možda osvojim nekog Talijana i otputujem u Rim.
- Ha, ha - smije se Stefani. - Mogli bi još svratiti u Skandal ili Terra Novu. Ne moraš
kupiti prvu stvar koja ti se sviđa.
- Ne, radije ćemo na neku cugu. Znaš da nisam šminkerica, a ako se još jednom
moram skinuti, umrijet ću. Želiš li da umrem?
- Ne - Stefani napući usne. - Mogle bismo svratiti u Millenium i pojesti sladoled sa
šlagom
- Ja ću Colu light
- Šlag, jagoda, suncobrančić - nabrajala je...

Badić sam platila 400 kuna. Stari Luciano lijepo me odrao! Za te novce mogla sam
kupiti četiri para natikača u različitim bojama i još k tome s raznim ružicama. Ipak, bila sam
zadovoljna. Ja, prirodna plavuša, modrih očiju, u crvenom kostimu. Nešto poput one, kako se
zvala? Marilyn Monroe. Samo što su mi noge sportske, pogled prodoran, a kosa skupljena u
rep.
Izašle smo i gotovo doživjele toplotni udar. Stefani je zaokrenula u Bogovićevu.
Elegantno se kretala, već je odavno savladala hodanje na petama.
 Gotovo smo se zabubale u Marka i Petra. Barem ja. Odjeveni u nogometne majice
hrvatske reprezentacije, snažno su gestikulirali. Pao mi je mrak na oči kad sam ugledala Petra -
zadnjih desetak dana smrtno je zaljubljen u mene. Dopustila sam mu da me zagrli dok smo bili
na školskom izletu u Trakošćanu i lutali dvorcem, i sad ga se ne mogu riješiti. Darovao mi je
CD Franza Ferdinanda iz čista mira, zivka me i šalje poruke.
- Kako nogomet dečki? - pitala sam tek da ispadnem ljubazna.
- Dobro smo igrali, ali nije bilo sreće... gledale ste tekmu?
- Stefani i ja kimnule smo glavom.
- Aha - potvrdila je Stefani. - Svaka pravacura treba znati što je zaleđe i korner.
- Moja mama se razvela zbog nogometa i piva...
- Kad ima slabe živce - otpuhne Stefani.
- Možemo li vam praviti društvo? - upita Petar.
- Hm, baš i ne! - uzviknuh i pogledah Stefani ubojitim pogledom. - Moramo pričati o
ženskim stvarima.
- A jel? - upita Petar sumnjičavo. - Zar se nisi s Tomislavom dosta napričala o
ženskim stvarima? - ispali ljubomorno. - Taj klinčić sigurno nije gledao tekmu.
- Slučajno jest, zajedno smo gledali - odgovorila sam.
Petar je pocrvenio. Išao mi je na živce. Dečki su nemogući. Kad sam malo ljubaznija s
njima, misle da sam zacopana u njih, a ukoliko sam hladna, ljutiti su i bezobrazni.
- Vidimo se - mahnula je koketno Stefani. Ogrlice oko njezina zgloba šuštavo su
zatitrale.
Sjele smo u Millenium i naš konobar je odmah dotrčao. Slatki tip s kozjom bradicom i
naušnicom u uhu. Osjećala sam se dobro. Pročitala sam horoskop u Chici: Mjesec će biti
ispunjen aktivnostima u kojima ćete postizati zadivljujuće rezultate. (Bit ću nemoguća kad god tata
bude u Afroditinu društvu.) Mogli biste otkriti boema u sebi. (Hvala lijepa, ne.) Željeno srce osvojit
ćete taktikom iznenađenja. (Možda ću ipak upecati kakvog slatkog Talijana - da se mogu praviti
važna kad se vratim u Zagreb.)
- Očajna sam Stefi. Znaš. Sama sebi idem na živce. Ništa me ne zanima. Odjednom
sam u banani, a veselila sam se završetku škole.
- Ja idem u Graz sutra. Možeš sa mnom.
- U kupovinu? A ne. Uostalom, nemam love, ne stiže mi. Nitko se nekako ne trudi
oko mene. Kad sam bila manja stalno sam nešto dobivala. Baka se potpuno zatelebala u
tog vegetarijanskog Dana, i možeš li vjerovati, ja sam ljubomorna. Možda je čak i mama
ljubomorna. Baka ima frajera, a mi kao tužne sove...
- Zašto sada toliko razmišljaš o dečku?
- Završila je škola. Imam vremena. Kad god imam vremena pomislim kako bih se rado
pravila važna s nekim tipom.
Stefani se nasmije.
Dvojica prolaznika pogledaju u našem smjeru. I lica im se ozare. Stefani im uzvrati osmije-
hom. Oh, zašto je ona tako prirodno umiljata?
- Stefi, ti si dama, nema sumnje.
- Kako to misliš?
- Znaš li da se tek nakon sedamnaest generacija rađaju dame?
- Ma daj.
- Da, moraš imati neke prilično fine pretke kroz niz stoljeća, i onda se rodi, valjda,
princeza na zrnu graška...
- Hi, hi - nasmijala se Stefani. (Poput anđela.)
Rastale smo se nakon sladoleda. Tip s kozjom bradicom uletavao je Stefani pa sam os-
jećala kako gubim tlo pod nogama. Naručila sam tri kugle sladoleda s preljevom od
čokolade zbog glupog osjećaja da imam predubok glas i prerazbijačke kretnje. Ipak sam bila
izdanak
obitelji koja nije poznavala pravila, ili ih je barem svako toliko kršila. Hrpetina intelektualaca
s umjetničkom žicom koja ih razapinje na četiri strane svijeta. Individualci, totalni
individualci neskloni kompromisima. I što sad?
 SMS PORUKA

Mama je kod kuće pogrbljena crtala ilustracije za Prvi izbor. To je časopis za klince
od prvoga do četvrtoga razreda, a moja je mama slikarica. Da nema bakine mirovine uopće ne
bih znala da postoji trajan izvor prihoda, jer mama je slobodna umjetnica. Ima lijepe, goleme
oči uokvirene crnom olovkom i sanjarski pogled, crta najljepše na svijetu, vrlo realistično, a
klinci obožavaju njezine crteže. Kad god moji frendovi slave rođendan, zamolim mamu da ih
naslika, jer im je to najljepši rođendanski dar. Obično ih slika po kakvoj fotografiji iz djetinj-
stva, ali ih smjesti u najizmišljeniju luckastu dječju sobu ili u luna-park i sve bude jako, jako
slatko. Tako sam riješila pitanje rođendanskih darova i više ne moram lutati knjižarama i raz-
mišljati trebam li kupiti dnevnik u obliku srčeka s ključićem ili novi Shakirin CD.
- Evo me! - uzviknuh s vrata.
- Došla si, srećo - mama podigne glavu. Zavitlam joj badićem ispred nosa. - Vidim da
se veseliš ljetovanju.
- Moš mislit - odgovorih. - Opet ću se morati družiti s nekom tatinom glupačom.
- Ne govori tako.
- Zar baš trebam ljetovati u Rovinju?
- Čuj, praktičnost je vrlina. Tata ima stan na moru, a tebi trebaju sunce, D vitamin,
odmor i druženje s novim ljudima. A meni treba vrijeme da završim sve narudžbe za
slikovnice. Nemam pojma zašto me izdavači najviše gnjave u ljetnim mjesecima. Čekaju da
se temperatura digne iznad 25 °C. I onda počinju nazivati. Pet slikovnica do početka rujna. Je
li to normalno?
- Nisi morala pristati.
- Hm - oglasi se mama kao da zna neku tajnu.
Otišla sam u svoju sobu. Ponovno navukla badić i razgledavala se u ogledalu. Mobitel je
zatulio. Onda je zatulio još jednom. Trudila sam se ne pojuriti i odmah otvoriti poruku.
Odlučila sam savladati nestrpljivost, neku pretjeranu brigu o tome imam li dovoljno
prijateljica i prijatelja, jesam li tražena i u modi, trebam li biti faca ili ne. Stefani je mobitel
neprestano zvonio, a ona ne bi čak ni pogledala tko zove.
Nakon što sam se pomno promotrila i pročitala tri stranice »Harrvja Pottera« koji mi je,
usprkos tome, što su ga svi hvalili bio smrtno dosadan, nisam više mogla izdržati i pogledala
sam poruke. Jedna je bila tatina:
Halo, kad dolaziš, precizno vrijeme, pitaj mamu što znači krajem vikenda? Molim ne u subotu
navečer, tad je utakmica. Pusa.
Druga je bila neznančeva:
Bok, mala.
Htio bih te upoznati.
Sviđaš mi se.
Javi se.
Već dugo te pratim.
Ti si super!
Ups! Bila sam počašćena. Samopouzdanje mi je naraslo. Jer upravo sam se raspigala
na tatinu poruku. Nogomet! Ima li nešto ljepše nego kad kći, jedina kći, predivna i dobra,
odlična učenica sa završenim prvim stupnjem njemačkoga jezika, dolazi u posjet ocu, nakon
sto je nije vidio četiri mjeseca ili su, ipak, važniji oznojeni klipani što trče po igralištu.
Dobro, dobro, pomislila sam, vratit ću ti već jednom.
Dolazim u nedjelju! Još javim kad!, odgovorila sam hladno. Nisam dodala nikakav smjehić
ili šaljivu sličicu.
Evo me, napisala sam neznancu.
A tko si ti?
Dečko tvog života, stigao je ekspresni odgovor. Čovjek zbilja brzo tipka.
Ne znam kaj bi ti na to odgovorila...
Kad se vidimo?
Ne poznajem te.
Nekako moramo početi. Sutra?
Koliko imaš godina?
15. Zar je to važno?
Da. Jesmo li se već
sreli?
Znali smo biti u istim društvima. Nismo se upoznali.
Zanimljivo.
Sutra?
Možda.
Odluči se.
Gdje?, utipkala sam i odmah me oblio znoj. Višak slobodnog vremena uvijek djeluje pogubno.
Postajem znatiželjna, izgubljena, nezadovoljna svojim izgledom, paranoična ukoliko me nitko
ne zove i slično. Osjećam se osamljeno i jadno. Iako jedva čekam odmor od škole i opuštanje,
ubrzo mi sve to dosadi. Prijateljice se razbježe, nema više sportskih aktivnosti, a dečka nemam.
Zato je možda ovo dobra prilika da utučem vrijeme. (Mama bi mi sigurno preporučila bojanje
sobe, generalno čišćenje ili kuhanje ručka kao lijek protiv monotonije, ali mame imaju posebna
mišljenja o svemu.)
Na klupi s lijeve strane ispred ulaza u HNK. U 19.
Ajoj! Ovo mora da je neka sprtljana, umjetnička dušica s klempavim ušima,
apsolutnim sluhom i smiješnom frizurom, pomislila sam. Zar nije mogao izabrati
jednostavnije mjesto? Možda je ipak manijak? Ili biće s jednim okom?
Dogovoreno napisala sam nakon što sam zaključila da se sastajem sa stopostotnim krebilom.
Telefonski broj pohranila sam pod nazivom Čudovište.
Zatim je stigla Tomislavova poruka:
Što radiš?
Kupila badić.
Izležavam se.
Razmišljam o lakiranju noktiju na nogama.
Samo ih nemoj olakirati u crno.
Hoćeš li da dođem? Dosađujem se.
I ja sam onda neka utjeha. Osoba zvana: Utukao sam vrijeme.
Ne seri. Dolazim.
Okej.
Ponovno sam otišla do mame. Djevojčica koja hrani golubove u međuvremenu je dobila
crvenu haljinicu s bijelim točkama i svijetloplavu vrpcu u kosu.
- Napreduješ - zaključila sam. - Doći će Tomislav.
- Opet.
- Imaš nešto protiv? - upitah je glumeći ozbiljnost.
- Ne. Samo, svi imate nekog muškarca, a ja tu patim. Nabavit ću psa.
- Ti svoje muškarce olako ispuštaš iz ruku - rekoh gorko.
- Oh, bejbi, kad ćeš prestati cendrati za tatom? Na kraju krajeva, za nekoliko dana si
kod njega.
- Željela bih da ste zajedno. Odvojeno ste nezanimljivi, čak zastrašujući. Htjela bih da
ste sretan, običan par i da nedjeljom putujemo u Samobor. Voljela bih da imate vikendicu s
vrtom i da zajedno putujemo na more.
- Čuj, mala! To je gotova priča. Tata je djetinjast i neodgovoran. Voli slobodu. Točka.
Radije si nađi dečka. Ili se u Rovinju upiši na tečaj ronjenja. Nemoj me zezati, i ovako mi je
teško. T E Š K O, razumiješ li?
Mama je ustala. Bila je uzrujana. Kosa skupljena u rep rasula joj se po ramenima, a
gumica pala na pod.
- Moram zaraditi lovu srce, jel ti jasno? To da mi soliš pamet u ovome stanu dok
klimatski uređaj radi, a voda teče kroz cijevi - netko mora platiti. Sorry. Nisam sigurna da
mogu računati na tvog oca. Kad god mu se izjalovi kakav posao, ode u kladionicu... Kao da je
tamo rješenje... Uostalom, makni mi se s očiju.
Oh, mama je bila Ijutita. Pogriješila sam, znala sam da sam pogriješila, ali stajala sam
u sobi kao tuka i šutjela. I tako sam stajala minutu, dvije, a onda izašla.
Mobitel je javio da je stigla nova poruka. Čudovište je napisalo:
Veselim se što ćemo se konačno upoznati.
Legla sam na krevet i počela čekati Tomislava. Trebam li mu ispričati o svom
novom SMS prijatelju ili je pametnije šutjeti?
Odlučila sam ne reći ni riječ. Imati tajnu.
 BAŠ SAM GLUPAČA!

Ustala sam prilično uzbuđena. Strašno. Prvo sam sanjala neki glupi san. Romantični. U
kojem sam stalno trčala u bijeloj prozračnoj haljini. I leptiri su letjeli oko moje glave.
Izgledala sam vrlo poljepšano - kao cura obrađena u photo shopu. Noge su se produljile, a
grudi povećale, kosa posvijetjela, zubi pobijelili i složili se u savršenom redu. Zapravo, u snu
sam sličila na Stefani. A probudila sam se kao Maša.
Šok!
I odmah pomislila na Čudovište.
Što ću odjenuti, kako izgledam, je li tip manijak, kako se trebam držati na sastanku, što
mi je to trebalo, o čemu ćemo pričati? - zaokupljala su me ta i slična pitanja. Mozak mi je
radio sto na sat iz čista mira, a molila sam ga da me prestane gnjaviti. Kad god bih prošla
pokraj ogledala, prokomentirala bih svoj izgled. Dakle, kritizirala sam samu sebe kao da se
radi o tatinoj curi, a ne mojoj malenkosti.
Noge - prekratke.
Grudi - premale.
Bradavice na grudima - presitne.
Vrat - prekratak.
Ramena - preglomazna.
Struk - preširok.
I sve u tom stilu. A kad sam dobro ispljuvala vlastiti izgled - pozlilo mi je. Više nije bilo
komadića tijela kojemu nisam našla prigovor - pa sam se umorila. Mogla sam se opet vratiti u
krpe, jer sam bila izmorena, kao da sam kopala. I orala. Plijevila. Sagradila Keopsovu
piramidu vlastitim rukama.
Hm, a taj Keops me probudio iz kome. Sjetila sam se egipatskih božica i pomislila da
se prestanem mučiti i pokušam se pretvoriti u nešto slično, vrlo tajanstveno, pametno i
moćno.
Doduše, čim sam odlučila postati faca, mama me poslala u prodavaonicu. To je bilo
zaduženje. Na putu sam srela susjeda Davora koji ju pokušava osvojiti već šest mjeseci na
različite načine:
Pozvao ju je na večeru u svoj stan.
Ponudio zalijevanje cvijeća kad nikoga nema kod kuće.
Proglasi li ona neku knjigu ili sliku dobrom - on kimne glavom.
Darovao mi je šalicu za kavu s ružičastim cvjetićima i svijećnjak za
sobu.
Mamu je odvezao na pogreb gospođe Žnidaršić s prvoga kata kad joj je
autobus pobjegao ispred nosa.
Uvijek se smije - što mama potajno smatra znakom mentalne zaostalosti i duhovne
nerazvijenosti.
Kupio nam je novi otirač s natpisom Dobro došli kad su nam stari ukrali.
- Kako si? - upitao me Davor. -I kako je mama? Ideš li na more?
- Dobro - odgovorila sam. - Uskoro ću - potvrdih. Hm, želiš me se riješiti, pomislila
sam. Treba preživjeti te razne moguće partnere mojih roditelja, nove pomajke i očuhe. Kao
da baš želim živjeti u totalnoj ludnici! Hoću biti poput Stefani i točka! Imati originalnu
mamu i tatu. Prvobitne primjerke.
- Trudit ću se da joj ne bude previše dosadno bez tebe.
- Baš lijepo od vas - odgovorih sarkastično. Davor nije ništa skužio. Udovac je, a djece
nema. Zapravo je dobra prilika za mamine prijateljice koje se nisu skrasile ili rastavljene
žive s neodgojenom djecom. Nikako nije dobar za nas. Za mene. Koja sam
jedinstvena!
Stefi me nazvala:
- Što radiš predvečer? - upitala me. – Zove me Petar za neko druženje. Poslije možemo
i u kino. Odlučio je napraviti pirsing nosa. Kaže da mu roditelji dopuštaju.
- Znala sam da je kreten.
- Ne pretjeruj. Rekla sam mu da je glupo. Bolje da je ispravio ocjene na kraju godine.
- Kako to da ne gleda neku tekmu? Češka - Albanija naprimjer. Ili slično.
- Hoćemo li se naći?
- Hm, ovaj, ne mogu. Imam nekih obveza popodne.
- Ma, daj!
- Da. Doći će neka mamina prijateljica i ja... petljala sam. - Nešto se moramo
dogovoriti.
- To ne traje satima.
- Da. Ovaj. Mislim da ne mogu.
- Okej. Ako se predomisliš, javi se.
- Hoću - odvratila sam veselo. Nisam mogla priznati da se sastajem s Čudovištem. S
osobom koju ne poznajem. S potpunim neznancem.
Čitav dan provela sam razmišljajući i isprobavajući što ću odjenuti. Flower power
japanke ili sandale s platformom? Narančastu haljinu na bretelice ili suknju sa zelenim
cvjetovima? Majicu Mexx s velikim dekolteom? Push up grudnjak? Ili da uletim u kratke
hlače i pretvorim se u skauta sa švicarskim nožićem u džepu?
Hodala sam po stanu izbezumljeno.
- Što se događa? - upitala me mama. - Nervozna si? Dosadno ti je.
- Ah, ne. Hm, pozdravio te susjed Davor.
- Srela si ga? Kako izgleda?
- Pa, dobro. Kao uvijek.
- Nisam ga vidjela tri dana. Zvao me na kavu, a ja nigdje ne stižem.
- Dosadan je.
- Nije dosadan - samo je običan - rekla je. - Možda bih mu trebala reći da mi se
pokvario vodokotlić. Ali on bi to krivo shvatio.
- Nemoj da nešto krivo ne shvati. Pliz. Uopće mi se ne sviđa.
- A zašto bi ti se morao sviđati? Iako je sasvim pristojan čovjek. Ti si ljubomorna.
Ne dopuštaš mi da imam muške prijatelje.
- Nije istina.
- Baka ima novog komada, a ja samo šljakam.
- Baka je luda.
- Dan je čisto zgodan.
- Joj! - uzdahnuh. - Mislim da je šašav. Gnjavio me s knjigama o Sai Babi.
- Pa dobro, svako ima neku falingu – mama se nasmijala. - Bakica uživa, doživljava
drugu mladost. Život je kratak. Ne treba propuštati prilike, iako ja upravo to činim...
Okupala sam se, isfenirala kosu da bude što ravnija, stavila narančastu vrpcu s
cvjetovima na glavu, namazala trepavice, namirisala se, na nogu stavila nanožicu s
perlicama i zvjezdicama. Srce mi je lupalo kao ludo. Uzela sam novu pletenu narančastu
torbu. Mami sam objasnila da se idem naći sa Stefani i Meri - malo ćemo prolunjati
gradom, otići do Importannea, jer Meri si želi nešto kupiti, onda možda do Cinestara, i tako -
mljela sam. Mama me jedva slušala, glava joj je još uvijek bila nadvijena nad ilustracijom
-ovaj puta snjegovići su plesali u kolu.
- Dobro, dijete drago - pogledala me. - Lijepo izgledaš. Uh, kako sam te dobro
napravila! - napućila je usnice i napravila cmokić.
 Iz stana sam izašla poput lopova. Na svu sreću, nikoga od poznatih nisam srela.
Bilo je deset do sedam, a kako stanujem na početku Klaićeve ulice do Kazališnog trga,
bile su mi dovoljne dvije minute. Shvativši to počela sam zastajkivati, zaustavila se ispred
kioska s novinama i razgledavala časopise, a pogled mi je letio prema klupi kod kazališta.
Na njoj je sjedila bakica koja se hladila lepezom. Još više sam usporila korak, zaustavila sam
se kod ljekarne, proučavala reklame za andol, razgledavala flastere i kreme za sunčanje i
čekala da dođe sedam sati. I došlo je. Čak me i crkva upozorila na tu činjenicu.
U daljini sam ugledala ljepuškastog momka i srce mi je počelo strašno, strašno lupati.
U plavoj majici hodao je prema klupici i baš kad sam pomislila da je tip zgodan, prošao je
pokraj bakice i još dalje, pa još dalje. Osjećala sam se glupo - on nije bio Čudovište. Zapravo,
Čudovište je kasnilo, a ja sam hodala najsporije što sam mogla.
Preplavio me posvemašnji manjak samopouzdanja. Pokušala sam duboko disati.
Ugledala sam još jednog klinca na skate-boardu, pa zatim malo starijeg mladića u trapericama i
izgeliranom kosom, ali nijedan od njih dvojice nije se zaustavio ili osvrtao na dogovorenom
mjestu.
Na velikom gradskom satu kazaljke su već pokazivale sedam sati i pet minuta.
Došla sam do bakice.
- Slobodno? - upitala sam je.
- Da - odgovorila je bakica i pomakla se u stranu pomalo uvrijeđeno. Ostale klupe
uokolo kazališta bile su prazne i sigurno joj je izgledalo sumanuto kako želim sjesti baš na
njezinu.
- Čekam nekog - rekla sam nepotrebno.
Bakica je samo kimnula glavom.
Ništa se nije događalo. Ništa. Počela sam zirkati uokolo sebe. Na satu je već bilo
sedam i deset. Razmišljala sam kako me Čudovište sasvim sigurno gleda iz prikrajka i smije
mi se. Vjerojatno mu nisam zgodna, a možda je i on nekakva rugoba? Tko zna? Obukla sam
najljepšu haljinu, ukočena sam od nelagode, a na čelu mi piše da sam najveća glupača na
svijetu. Najveća. I ta spoznaja širi se brzinom svjetlosti. Svi ljudi ispred Kazališne kavane
znaju da mi dečko, mister nobody, nepoznati, nije došao na spoj. Možda dalekozorom
proučava moju nelagodu, jer stanuje na trgu, ili sjedi u kafiću zaklonjen staklom s grupicom
prijatelja i ismjehuje me.
Znoj me oblio. Bilo je vruće.
Izvadila sam mobitel i skupila hrabrost da napišem poruku:
Gdje si?
Nikakav odgovor. Ništa. Osjećala sam se posramljeno. Dečki sad još i gledaju kako
pišem poruku, zatim je otvaraju i čitaju. Pocrvenjela sam.
- Ne dolazi - rekla je bakica nedužno.
- Sigurno se nešto dogodilo – odgovorila sam, a razočaranost mi je treperila u glasu. Još
sam malo posjedila na klupi. Oznojila sam se pošteno. Katkad bih se osvrnula uokolo pokuša-
vajući otkriti je li me netko promatra. Razmišljala sam trebam li ponovno poslati poruku. U
sedam i petnaest odlijepila sam se od klupice. Noge su mi bile teške, a stid velik.
- Nema ga - rekla je bakica. Zašto je morala komentirati moje čekanje?
- Trebala je doći prijateljica - rekla sam.
- Aha - kimnula je bakica.
- Užas! Nisam znala kamo ići. Htjela sam se vratiti kući, ali onda bih morala mami
objašnjavati zašto sam se tako rano vratila. S obzirom na veliko lickanje koje je prethodilo
izlasku - znala bi da se nešto dogodilo. I gnjavila bi da joj ispričam.
Nisam mogla nazvati Stefani i Meri. Vidjele bi da sam očajna - ne zato što
Čudovište nije došlo (iako sam bila razočarana), već zato što sam ispala totalna glupača.
Nisam se trebala dopisivati s neznancem. Ali opet? Zar baš moram misliti da se nije radilo
o dobronamjernom dječaku, o nekom simpatizeru kojeg, možda, čak i poznajem iz viđenja?
Otišla sam na tramvajsku stanicu i sjela u sedamnaesticu. Odvezla sam se do
Jaruna, prošetala do jezera u sandalama s platformama ne sretnuvši nikoga poznatog. To
mi je odgovaralo, ali osjećala sam se kao Pale sam na svijetu. Neprestano sam osluškivala
zvuk prijema poruke, ali nitko me nije zvao. Nitko me nije trebao.
Razmišljala sam kako utući vrijeme, ništa mi nije padalo na pamet. Opet sam sjela u
tramvaj. Okej, vozit ću se do besvijesti.
Onda se mobitel ipak oglasio. Najnervoznijim pokretom izvadila sam ga iz torbice.
Poruka: sa sličice mi se osmjehivalo veselo Tomislavovo lice. Ah, on. Hvala Bogu.
Gdje si?
Bila sam u posjetu. A gdje si ti?
Dosadno mi je. Hoćeš da se nađemo?
Može. Gdje?
Na srednjoškolskom.
Za deset minuta.
Okej.
Ah, divno je imati najboljeg prijatelja kojemu si važna! Provest ćemo vrijeme na sred-
njoškolskom gledajući kako dečki igraju košarku pod rasvjetom, možda ćemo se prošetati po
kva-rtu. Neću ići u Bogovićevu i Tkalčićevu da ne bih srela Stefani i Meri. I moji problemi
su riješeni. A onda ću se vratiti kući u pristojno vrijeme.
- Haj, baš si zgodna danas - pozdravio me Tomislav. - Za koga si se to uredila?
- Bez veze - slagala sam. - Za samu sebe.
- Bogme, super izgledaš - hvalio me i dalje.
Glupača, ja sam glupača, zvonilo mi je u glavi. Prava pravcata glupača. Tomislavu nisam
is- pričala za neuspješni spojak. Vjerojatno bi likovao, a sasvim sigurno ne bi imao
razumijevanja. Pričali smo o njegovoj obitelji u Slavoniji i kako će Shakira doći u Zagreb, a
mi ćemo biti na lje- tovanju.
Shakira je zgodna.
I sigurno nije glupa kao ja.
 TATA

Otputovala sam u Rovinj. Na kraju mi je postalo dosadno u Zagrebu, pa je ipak sve ispalo u
redu. Čudovište se oglasilo nakon tri dana:
Sorry.
Izgubio mobitel.
Nisam ti se mogao javiti na vrijeme.
Dogodilo se nešto neočekivano.
Ovo je moj novi
broj. Javi se.
Nije mi palo na pamet da mu se javljam. Ipak, ponovno sam memorirala broj u adresar.
Ovaj put pod imenom Lažljivac. Za svaki slučaj. Ukoliko mi još bude slao poruke.
Jedva sam došla k sebi nakon neuspješnog sastanka. Bila sam zbunjena - kao onda kada je
tata otišao iz mog života. Osjećala sam se prevareno, napušteno, jadno i bezvezno. Znam da su
se mama i tata svađali - zbog novaca, poslova, raznih djevojaka i tatine nezrelosti, ali
svejedno.
Nakon razvoda, tata je uzeo kovčeg, potrpao svoje stvari u automobil i otišao. Mama nije
pla- kala - još mu je i mahnula. Imala sam deset godina i dan je odjednom potamnio.
- Ne mogu više, Mašenjka - rekla je mama. - Promijenila sam se. Sasvim sam drukčija.
Voljela sam tvog tatu najviše na svijetu, ali ljubav se potroši. On je ostao isti kakvog sam
upozna- la - oh, pun planova, željan putovanja, razgovorljiv, zaposlen od danas do sutra. Ne
mogu više biti s njim, a sama. Slušati iste priče o stalnom poslu, velikoj lovi, čekati ga da se
vrati iz kafića. Po mojoj procjeni, on previše ruži s dečkima, brblja o glazbi, svaki dan nešto
popije, ne poštuje rokove, moram ga stalno ispričavati, zadužuje se gdje ne treba. Znam da si
mala i da me ne razumiješ, ali ja trebam mir... za crtanje mi treba mnogo mira.
- Ja bih tatu - rekla sam. - Niste se svađali. Drugi roditelji se svađaju.
- Svađali smo se, ali malo tiše - rekla je. - Tata voli osvajati, imati djevojke. Zgodan je i
zabavan - s njim sam se mnogo smijala. Izradio mi je ogrlicu od školjaka kad smo se
upoznali, vodio na izlete, napravio izložbu fotografija u kafiću svog najboljeg prijatelja - a
na fotografijama sam bila ja - i bila sam nevjerojatno iznenađena. Ali kad ga molim da ode
u školu, da pripazi na svoju odjeću, da s prijateljima ne dolazi u sitne sate doma, da bude
ozbiljniji - on ne može. Već je blizu četrdesetoj, promijenio je bezbroj redakcija, fotografa
je sve više, a on se zeza. Čak ni socijalno nema, sad kad smo se razveli... Možda ćeš
razumjeti kad odrasteš.
Prošle su otada četiri godine, a ja bih još uvijek željela da mi se roditelji spoje. Iako, mama
je bila u pravu: nakon rastave joj je krenulo. Počela je crtati kao sumanuta. Novci su
odjednom sti- zali, stan se preuređivao, nije više bilo strke, mama se čak proljepšala. Ali ipak.
Ostala sam sama.
Što god drugi pričali, teško je živjeti bez tate i točka. Nedostaje. Ma koliko sam se pravila
hrabra, nije mi bilo lako. Kao prvo - trebalo je svima priznati daje tata otišao. I ne samo to.
Prve dvije godine - valjda zbog uvrijeđenosti -jedva se javljao. Mami je to odgovaralo, ali ja
sam bila nesretna. Skrivala sam povrijeđenost kako bih mami olakšala situaciju. Znala sam da
je učinila najbolje što je mogla, znala sam da se sad već svaki drugi brak raspadne, ali svejedno
mi nije bilo lako. To je kao da imate zubobolju - nimalo vas ne tješi što cijeli svijet ima
zubobolju u tom trenutku. Bol je velika i tuđa bol je ne umanjuje. Tata se preselio kod neke
cure - znala bih ga slučajno sresti na cesti. Cura mu je šivala garderobu, izgledao je vrlo cool.
On je pak bio ljut na mene - navodno sam trebala djelovati na mamu da im se veza ne
raspadne.
Odrasli su čudni. Natovare djeci težak teret krivnje, a da toga nisu svjesni.
No, dobro, to je bilo davno. Sad je sve drukčije. Ali tatine djevojke ne podnosim. U među-
vremenu se preselio u Rovinj, svoj rodni grad. Odlazim mu povremeno u posjet, on dolazi u
Zagreb. Postali smo prijatelji, iako nisam sasvim sigurna želim li biti njegova prijateljica.
Uglavnom, spakirala sam se, pozdravila s Tomislavom, Stefani i Mericom, mama me ot-
pratila na autobusni kolodvor i ja sam se ukrcala na autobus. Odmah sam nabila slušalice na uši
- da se isključim iz svijeta. Nisam se željela ni s kim upoznavati, uzela sam novu knjigu Mire
Gavrana o nekakvoj zgodnoj profesorici. Eh, da me bar nastavnica iz hrvatskoga mogla vidjeti!
Još uvijek čitam knjige, iako je to totalno nemoderno, i zapravo sam crna ovca u svojoj
generaciji
- ne gledam sapunice ni reality showove. Jednostavno su mi dosadni. A i nisam neki televizijski
tip, pa se katkad osjećam hendikepirano. Knjige su mi zanimljive. Ispada kao da sam pala s
Mjeseca. Ili došla iz nekog čudnog, prastarog doba.
Na pola puta stali smo u nekom odmaralištu. Izronila sam iz mrtvih. Otišla kupiti Coca
Colu koja razgrađuje masnoće u želucu. Mama me zadavila faširanim odrescima i krumpir
salatom pretpostavljajući da ću u Rovinju živjeti na pizzama i suhoj hrani. Sva sreća da se baka
Matilda još nije vratila s ljetnog seminara o jogi -inače bi mi napravila nejestive sendviče
sastavljene od namirnica od kojih mi je slabo. Doduše, baka je zdrava kao dren i sigurno je u
najboljoj kondiciji od sviju nas. Prije dva mjeseca sa svojom srodnom dušom otišla je u
Logarsku dolinu. Život joj je baš lijep. Sve je stvar organizacije. I treba odabrati pravog muža,
tvrdi ona. Njezin muž, a moj djed, umro je prije desetak godina. Bio je inženjer, opskrbio je
baku ušteđevinom. Zbilja je dobro izabrala, hm.
- Zdrav razum je najvažniji - ponavlja često, iako djeluje najluđe od svih u zgradi. Bojala
sam se da će si nabiti točku na čelo kakvu imaju neke njezine prijateljice iz sekte (tako ih
nazivam), ali nije. Lukava je ona. Od svega uzme samo najbolje. - Što mogu, nikada se nisam
zanimala za probisvijete. Tvoj otac je ništ' koristi, a tvoja mama je razmišljala hormonima. I
njoj bi joga dobro došla. Ne znam na koga je ispala.
Bla, bla, baka je naporna, ali zanimljiva.
Otišla sam na zahod, oprala ruke, gurala ih ispod sušila. Na mobitel mi se nitko više nije
javljao. Samo je tata napisao: Ako malo zakasnim, čekaj!
Kreten, pomislila sam. Kako sam uopće mogla zaboraviti njegov stil. Kad smo prvi put
bili kod nove doktorice, nasmijavao ju je i pričao joj viceve. Ženska mi je odrapila deset
injekcija penicilina - sigurno je mislila kako je samohrani otac i još superfrajer pa ga je htjela
vidjeti po- novno. A ja sam drugi put došla s mamom! A poslije sama. Da, žene padaju na
mog oca. Znači li to da su glupe?
Popila sam Coca-Colu. Put je bio dug, usprkos civilizacijskom napretku: autocesta, mnoštvo
tunela, solidan autobus. Iz nepoznatih razloga ipak smo morali stajati u malim mjestima jer se
brza linija jedva isplati, a ja sam putovala u polubrzoj varijanti. Pokraj mene je sjedio tip s
golemim trbuhom koji je pojeo dva glomazna sendviča. Osjećala sam se ugroženo i jadno.
Kad smo stigli u Rovinj, mog oca, naravno, nije bilo. Učinilo mi se da sam izašla iz priče
Pepeljuga. Uskoro se u priči trebala pojaviti i maćeha.
I zbilja, tek što sam mu poslala poruku s upitnikom, voljeni tata pojavio se na obzorju.
Spuštao se niz Carreru u svom nehajnom, ležernom stilu, malo poskakujući. Muškarci u
znaku blizanca često cupkajući hodaju po svijetu.
- Haj, bejbi. Super izgledaš - rekao je i zagrlio me. - Narasla si. Tko bi rekao da već
imam tako veliku kćerku, zar ne? Hoćeš odmah kući ili u Rio bar? Moram te pokazati
frendovima.
- U Rio bar - rekoh. Bilo je devet sati navečer i uopće mi se nije žurilo kući. Moje društ-
vo nije se još skupilo - Koka iz Osijeka i Jolanda iz Zagreba. Možda i neće doći do kolovoza...
Prvih dana ću se prilično dosađivati, pomislila sam. Kad ću imati osamnaest godina i biti sa-
mostalna? O, kad?
Tata je uzeo kovčeg. Podšišao se, promijenio frizuru. Učinio mi se poput neznanca -
uvijek bi tako bilo u početku. Pomalo nelagodno. Nekako lažno. Drukčije. Proučavala sam ga
kao
egzotičnog kukca.
- Čujem da si dobro prošla u školi. To ćemo proslaviti. Ti si štreberica. Sa mnom je
uvijek bilo problema, he, he... Naravno, ja nisam dobar primjer.
Već sam čula te priče. O tome kako je brisao iz škole, išao na izlete, imao loše ocjene
iz kemije... I kako mu je mama cugala, ali je bila fantastična umjetnica, slikala je, pila i pisala
stihove, a onda je nenadano umrla od leukemije, gotovo preko noći. I bila je velika zavodnica,
a i tata mu je bio zavodnik, i pametan, ali je poginuo.
Sva sreća - sve se to dogodilo prije nego što sam se rodila.
U Rio baru su sjedili tatini prijatelji: Mrak, Cobra i Pele.
- Stigla si, ljepotice - veselo su me pozdravili. - I, kako je u metropoli? - zafrkavali su.
- Sve po starom - odvratila sam.
- Čujemo da si jako pametna. Škola ti ide, strani jezici ti idu. U čemu nisi dobra?
- Naručila sam bijelu kavu.
- U svemu sam dobra - izgovorih glasno. Osim što, možda, nemam sreće u ljubavi,
pomislih. Oko mene se dečki ne trude, bar ne oni koji mi se sviđaju. Tomislav je divan
prijatelj, Petar dosadan, a nekoć mi se sviđao Roman iz osmoga razreda. Ali on me nije
zamjećivao.
- Sigurno si na tatu, svima neodoljiva? – kao da su čuli moje misli.
- Ne, na mamu sam - odgovorih smiješeći se.
- Ima li mama novog dečka? - pitali su. Već sam odavna saznala da muškarci mogu biti
znatiželjni kao dokone babe.
- Da - slagah iz topa.
Tata me pogledao iznenađeno.
- Nije mi se pohvalila.
- Mislim da ne želi da se zna. Nemoj reći da sam ti rekla. Pobjeglo mi je - nastavih lagati.
- Hm, to mora da je neki dosadnjaković.
- Ne, nije.
- Što je po zanimanju?
- Odvjetnik - izmislih.
- Opa! - usklikne tata. - Daleko je dogurala. Jesi li sigurna da je odvjetnik?
- Ne bih više o tome, molim te.
- Dobro, zlato. Zbilja se ne namjeravam baviti bivšom ženom - uzvrati tata i naruči
pivo. Hm, već mi je počeo ići na živce, a tek sam stigla.
 AFRODITA

Ujutro sam se rano probudila, kao da još imam školu. Pogledala sam mobitel. Tri
poruke od sinoć:
Lažljivac: Zar se ljutiš?
Stefani: I kako je u Rovinju? Jesi stigla?
Tomislav: Bez tebe je tužno i dosadno. Igram šah na kompjutoru. Kaj ima novoga?
Hm, što bih im trebala odgovoriti? Smještena sam u djevojačku sobicu, a u ormaru
sam naišla na dva grudnjaka (zeleni i crni), jednu najlonku, britvice, puder i o.b. tampone.
Očito je ovaj prostor u stanu rezerviran kao ostava raznih ženskih rekvizita. Dnevni
boravak sastoji se od velikog bračnog kreveta, šanka, televizora, minijaturne kuhinje i
ogledala. Tu boravi moj otac. Uglavnom u ležećem položaju, poput kakvog istočnjačkog
princa. Fotoaparat Nikon položen je na staklenom stoliću. I reflektor-kišobran uvijek je
spreman na akciju.
- Ideš li u dućan? - pita me tata pospano. - Kupi sve što trebaš. Ne kužim čime se
hraniš. Jesi li, možda, postala vegetarijanka?
- Mislim da je jedna vegetarijanka u obitelji dovoljna. Nakon što me svojedobno
tlačila odrescima i gulašima, baka sad zagovara tofu sir i sojino mlijeko. Pa ti vjeruj
odraslima! Sjećam se kako mi je gurala komadiće svinjetine u usta uhotelu u Novom
Vinodolskom.
Tata se nasmijao.
Možda će nam ipak biti dobro, pomislila sam.
Rovinj je prelijep gradić. Stanujem u ulici koja je nazvana po piscu de Amicisu.
Jutrom me budi krika galebova koji kao da se svađaju, probude se u pet sati i ne prestaju
kriještati. Inače, ulica je mirna i u njoj nema prodavaonica, ali ja najviše volim Rovinj baš
zbog njegovih vječno otvorenih trgovina u kojima se do ponoći mogu kupiti suveniri, baklje,
drvene patke, lanena odjeća, blještavi kupaći kostimi, karte za koncerte i noćne svjetiljke.
Polako sam silazila niz uske, drvene stepenice kad ugledah prekrasno žensko biće
kako mi dolazi u susret.
- Je li se Sandi probudio? - upita me biće. - Moram mu prenijeti poruku - ljepotica
zatrepće očima. - Inače, ja sam Afrodita.
- O, a ja sam Maša!
- Prepoznala sam te - odvrati Afrodita i pruži mi dugu, krhku ruku.
- Drago mi je - rekoh kiselo. - Da, mislim da je budan. Provjerite.
- Hoću.
Crkla sam od užasa. Početak dana bio je upropašten. Ta Afrodita je imala, valjda,
dvadeset godina - znači koju godinu više od mene. I bila je prava ljepotica. Crne kose i
tamnih očiju, savršenog tena. A moj tata je starkelja od četiri banke! Kosa mu se rijedi, a dane
provodi u teretani i obično je u dugovima. I što ću reći mami? Htjela sam je utješiti, htjela
sam da ispadne ljepša od tatine ljubavnice.
Poslala sam poruku Stefani:
Srela sam kravu, prelijepa je. U komi sam. Jučer bila s tatinim prijateljima. Kad ću imati
osamnaest? Piši kad se probudiš.
Onda sam odgovorila Lažljivcu:
Ti si običan vol. Vjerojatno ružan k'o ponoć i glup k'o tupi kut.
A Tomici sam napisala:
 Mrzim muški rod osim tebe.
Malo mi je laknulo. I uspjela sam se nasmiješiti prodavačici Martini kod koje kupujem
kruh, mortadelu i ovčji sir.
Kad sam se vratila, Afrodita je sjedila na barskoj stolici, pokazivala noge, pušila tanku
cigaretu i pila kavu. Tata je bio budan kao da ga je streslo 220 volti, a do maloprije jedva je
oči držao otvorenima.
- Nadam se da se ne ljutiš - rekao je Afroditi, a ona je šutjela. - Čujem da ste se već
upoznale pogledao me.
- Aha, imala sam tu čast - prosiktala sam. Oboje su se pravili da ne zamjećuju zmijsku
intonaciju.
- Čovjek je otputovao. Ali poslat ću mu CD s tvojim fotografijama. Nema frke.
- Namjerno si to učinio - rekla je Afrodita. - Ne želiš da napravim karijeru.
- Pa ja sam te upoznao s tipom.
- Nema veze. Kad je zagrizao, postao si ljubomoran.
- Nikada nisam ljubomoran, srce - tata je zacvilio.
- Moram li slušati vaše svađe? - upitala sam.
- Ovo je prvi dan moga ljetovanja.
- Nisam planirao ovakav razgovor, vjeruj mi - tata me pogledao tražeći podršku.
- Dosta mi je bilo maminih i tvojih natezanja...
- Jedva da ih se sjećaš, ne pretjeraj...
- Onda, što ćeš napraviti? - upitala ga je Afrodita.
- Imam veze. Plasirat ću te. Znam da ti je važno.
- Naravno da je važno. Ne želim istrunuti u ovoj vukojebini. Ili se vratiti u Koprivnicu.
Ne pada mi na pamet.
- Dobro, srce - rekao je tata pomirljivo. - Bilo bi zgodno da odeš u svoju sobu Mašo,
barem na trenutak. Ne moraš tu sjediti i slušati što mi odrasli diskutiramo...
- Gospodična je samo malo starija od mene - rekla sam uvrijeđeno.
- Ne bih s tobom raspravljao o tome.
- Imaš dobru jezičinu - dodala je Afrodita i zapalila novu cigaretu.
Bila sam zbunjena. Mrzila sam tu ženu u sobi. Bila je lijepa poput princeze i prosta poput
kočijaša. Vjerojatno i glupa. Ipak, sve je bilo na njezinoj strani. Sjetila sam se mame koja crta,
otplaćuje kredite, vodi me liječnicima i na kreativne aktivnosti, boji kuhinju, ali nije mogla
uk- rotiti majmuna od mog oca. A dugonoga guska vrti ga oko malog prsta. Život je
nepravedan.
 IDEMO NA KUPANJE

Popodne sam se javila Jolandi iz susjedne kuće - hvala Bogu, ipak je doputovala. Kupila
sam kremu za sunčanje s faktorom 20 i odjenula zanosni crveni kupaći kostim. Doduše, još
sam bila bijela kao pureća noga, ali vidjelo se da se mogu pretvoriti u zgodnu osobu ukoliko
se malo potrudim. Nedostajala mi je Stefani sa svojim prozirnim torbama, dostojanstvenim i
uspravnim držanjem i sklonošću da me utješi čim mi samopouzdanje padne na nulu.
Jolanda je brbljava debeljuca, jednostavna i obična. Zna skakati sa stijene, roniti, kuhati i
brinuti se za mlađeg brata. Mama i tata su joj službenici u poduzeću i prilično su veseli. Na
moju žalost, neprestano svoju obitelj uspoređujem s tuđima, i uvijek mi se čini da je moja
previše otkačena. Uostalom, sastoji se od minijaturnog broja članova, što je užasna činjenica.
Jolanda neprestano ima goste i svi su joj u rodu. I ona rado gostuje - često je u posjetu
rođacima u Slavoniji, Dalmaciji, Hercegovini. A ja Božić slavim s mamom i bakom. Zar to
nije tužno?
Već kad je riječ o darovima to je činjenica zbog koje je lako biti neraspoložen.
Uglavnom, Jolanda je navukla tajice i topić -izgledala je kao bačvica koja će se raspuknuti
- ali nije se smela. I krenule smo na plažu oboružane ručnicima, sokovima i sunčanim
naočalama.
- Imaš li dečka? - upitala sam je. - Je li se što promijenilo u nekoliko mjeseci otkad se
nismo vidjele?
- Imam Peru.
- Onog Peru kojeg sam upoznala na klizanju?
- Da. Tog Peru, ali tada se još nismo bili poljubili.
- A sad se ljubite?
- Često - nasmijala se Jolanda. - Ali moja mama baš ne zna. Ne mora sve znati.
- Ja još nikada nisam imala dečka. A poljubila sam se samo s Petrom iz razreda kad
smo igrali igru istine s okretanjem boce. I on mi je gurnuo jezik u usta, pa mi se učinilo da
sam zagrizla žabu. Poslije me proganjao, dopustila sam mu da me zagrli na izletu i onda ga
se jedva riješila...
- Zgodno je imati dečka - rekla je Jolanda veselo. - Znaš, onda se netko brine za tebe.
- Za mene se brine Tomislav, on mi je samo prijatelj. Ali skoro se dogodilo da sam
imala dečka.
- To se ne može skoro dogoditi - rekla je Jolanda i skrenula u pekarnicu. - Uzet ću
slanac.
Glupačo, rekla sam u sebi, naravno, ali ipak se moram izjadati... Ispričati kako sam
čekala Lažljivca koji nije došao.
Imala sam sastanak s tipom s kojim sam se dopisivala...
- Mailom? - upitala me Jolanda punim ustima. - S nepoznatim?
- - Da - rekla sam. Ali nije u pitanju bio mail, već sms.
- -I?
- I on nije došao. A ja sam ga čekala.
- Zar ti je krava popasla mozak? – upitala me slikovito. - Ne smiješ se sastajati s
nepoznatima. To se uči u dječjem vrtiću.
- Znam. Rekao je da se znamo iz viđenja.
- Mogao je reći što hoće.
- Htjela sam da mi se nešto dogodi. Nešto zanimljivo.
- I, je li se javio poslije?
 - Da, danas mi je poslao poruku: Ne ljuti se na mene. I ponovno se ispričao.
- Ne vjeruj mu. Normalni dečki se ne skrivaju.
- Kako znaš?
- Znam.
- Ali...
- Rekla sam ti. A meni je rekla moja mama. A njoj njezina.
- Misliš da mu ne trebam odgovarati na poruke?
- Aha. Točno tako. Prvo neka se pojavi pred tvojim očima, a onda ćeš se dopisivati.
Doklipsale smo do hotela Eden. Dio plaže bio je uređen i trebalo je platiti ulaznicu.
- Ne pada mi na pamet plaćati ulaznice - iako je super! I puštaju glazbu. I ima zgodne
rulje. Ali mi ćemo se smjestiti u našu uvalicu.
- S malom djecom?
- Ne budi negativna. Dođu i ostali iz grada. Rovinjci, Zagrepčani, svi... Jedino
nema stijena s kojih bi skakala. Za to ću morati ići na Monte.
Napokon smo se smjestile, rasprostrle ručnike, potražile najmirniji kutak u blizini dva
mladića. Iako, na razdaljini od pet metara uočila sam bebu u pelenama, dvogodišnjaka i
psića.
- Badić ti je super! - rekla je Jolanda. – Ja sam morala kupiti ovaj s vezicama - u slučaju
da se udebljam, da ga mogu proširiti, he, he... Tako volim jesti, ma baš uživam u hrani.
- Moje cure iz razreda stalno su na dijeti. Ja sam pak preživčana da bih se udebljala. A i
nisam gladuš. A tatina cura je mršava.
- Opet ima curu? To je, valjda, nova.
- Aha. Afrodita. Glupača.
- Joj, da moj tata ima curu, ja bih ga istukla. Iskopala bih mu oči. A i mama bi ga sredila
s nekim predmetom, sigurno.
- Moja mama je sretna što se rastala, tako da uopće nije ljubomorna. Čak i kad ne šalje
alimentaciju, ona je sretna što ga se riješila. A bili su tako jako zaljubljeni!
- Sve prođe - zaključi mudro Jolanda. - A ti previše razmišljaš. Je li ti netko već rekao
da previše razmišljaš?
- Ne, rekli su mi da kompliciram, a to je slično...
Namazala sam se mlijekom, ispružila na ručnik i počela sanjariti da izgledam kao Avril
Lavigne, simpatično i umiljato.
Tata je poslao poruku:
Ručkovečera: pizza u Grisiji. Može?
Nasmijala sam se. Opet mi je postao simpatičan moj otac. Bio je djetinjast. To je kao
neka bolest. Neizlječiva, ali nadam se, ne i smrtna.
Jolanda se nakon deset minuta već upoznala s dečkima Markom i Matejom. Ja sam
uvijek u zakašnjenju. Nikada na pravom mjestu u pravo vrijeme. Uopće ne kužim zašto sam
takva. Mutava. Moram se prikopčati na nekog da bih se dobro osjećala. Ne činim prvi korak.
Stefani je mene izabrala kao prijateljicu, Tomislav također. Tek onda sam se ja odlučila za
njih. Zbilja jadno. Sjećam se kad mi je jednom nastavnik tjelesnog viknuo dok sam igrala
košarku:
- A ti, Mašo, preuzmi inicijativu! Nemoj samo skakutati po terenu.
Da, ja samo skakućem po terenu. Ili sanjarim. Digla sam guzicu i pogledala dečke
najsim- patičnijim pogledom kojim sam mogla i osmjehnula se. Gotovo da sam dobila
paralizu donje čeljusti.
- Ovo je moja prijateljica - rekla je Jolanda. - Ajmo se utrkivati. Tko će prvi do one
barke! - uskliknula je.
- Stižem - viknula sam.
Biti društven, zahtjevno je, ali moram naći dečka. Dosta je bilo! Ne mogu oko sebe
skupljati
sulude neznance koji ne dolaze na spoj. Moram početi nalikovati na Stefani. Ili barem na
Jolandu. Vesela je i uvijek se smije. Ne brine se kako izgleda kad izroni. A ja slažem
frizuricu. I razmišljam o tome je li moje lijevo klempavo uho izvirilo i kako izgledam. Glupo.
Ali istinito. Marko i Matej čisto su simpatični. Stanuju u iznajmljenom apartmanu i ostaju u
Rovinju dva tjedna. Sprijateljile smo se s njima i otišle na sladoled. Marko me pogledavao
poskrivećki tako da sam zaključila da mu se sviđam. Dva puta me je zagnjurio u vodi. Platio
moj sladoled reavši:
- Pusti, ja častim.
Marko stanuje u Zagrebu, na Jarunu, blizu moje bake. Lijepo smo pričali. Dečki
ljetuju sami na moru iako imaju samo petnaest godina. Ali teta koja im je izdala apartman
nadzire ih. Poznaje njihove roditelje. I tako, svi su sretni.
Tomislav mi je poslao poruku:
Znam da sam glavni u tvom
životu. Samo ti to ne kužiš!
Nasmijala sam se. Imao je pravo. Nedostajali su mi naši razgovori. Sad bih s njim
ogovarala Afroditu.
I Lažljivac se ponovno oglasio:
Gdje si?
Nisam odgovorila. To mi je pričinilo priličan napor; nekako sam prepristojno
odgojena pa uvijek odgovaram na poruke, nazivam one koji su mene nazvali, dižem se
starijima u tramvaju i pomažem slijepcima da prijeđu raskrižje. Neko vrijeme sam kući
donosila izgubljene mačiće, ali ini je mama zabranila.
Mama se također javila: uopće nije htjela slušati moje utiske o tatinoj novoj curi.
- Ne zanima me - ponavljala je - samo želim da se dobro iskupaš, osunčaš, uživaj i
budi pametna.
Spomenula je susjeda Davora s kojim je bila na kavi i koji ju je odvezao u Getro da
kupi novi usisavač. Kud prije, pomislila sam. Taj Davor zbilja ne gubi vrijeme.
Na povratku s kupanja svratili smo do Jolandinih roditelja. Utrpali su mi pitu od sira u
usta. I dečkima također. Dogovorili smo se s njima da sutra opet idemo zajedno na kupanje.
Ušla sam u stan. Bio je prazan. Otišla sam do ogledala i proučavala stupanj
pocrnjelosti. Hm, badić mi odlično pristaje, zaključila sam, obrazi su mi se zarumenjeli i
izgledam zgodno.
Pokušat ću biti poput Jolande, odlučila sam. Neću se više kritizirati. Bit ću
zadovoljna sobom i gotovo!
S obzirom da smo utakmicu s Japanom igrali neriješeno, tata i njegova škvadra bili su
još uvijek pomalo neraspoloženi, to sam zamijetila već po dolasku u Rovinj. Meni se od naših
najviše sviđa Darijo Srna, a od stranaca onaj slatki Brazilac sa zubima na van i repićem,
Ronaldino. Inače, uopće se ne razumijem u nogomet. I smiješno mi je koliko nogometni
rezultati utječu na muškarce svih dobi.
Rješavala sam test Koliko si sretna. Ispala sam katkad sretna. Hajde dobro, zaključila sam.
Onda sam čitala razne časopise za mlade i dnevnik izvjesne srednjoškolke Lađe. Uvijek se
pitam jesu li ti dnevnici izmišljeni kao i pisma čitatelja po novinama? Lađa je ispala prilično
neugodno čeljade i nikako je ne bih imala za prijateljicu. Došla sam do zaključka da sam
staromodna i dosadna. Ženska je opisivala zanimljivosti iz svoga života, a ispalo je samo da je
nitko ne razumije i da je bijesna na cio svijet. I, najgore od svega, tekst joj uopće nije
zanimljiv. Sjetila sam se da me mama jednom upoznala s prijateljicom novinarkom koja se
nije udala, niti imala dečka, a uglavnom je pisala članke o zajedničkom životu, braku,
međuljudskim odnosima, modi, pa i o samopouzdanju. A izgledala je poput krepane kokoši,
oči su joj bile na pola koplja i uopće se nije smiješila.
Hm, i mi sami katkad sebe zavaravamo da smo pametniji nego što jesmo. Nadala sam
se da se Afrodita neće pojaviti, jer, s jedne strane, vidjela sam sve njezine nedostatke, a s
druge sam joj zavidjela. Bila je samouvjerena, sigurna u sebe, a ja sam se, i ne htijući, pokraj
nje osjećala glupo. Shvatila sam sve one situacije u kojima se suparnice u sapunicama nadmeću
- pobijedi ona koja je, zapravo, lukavija. Toliko o mudrosti. Mudro je biti lukav. Ili možda -
neza-Ijubljen. U odnosu na Tomislava uvijek djelujem pametnije, a sve zato što imam
hladniju glavu. Grozno. A što je s romantikom, cvjetićima, leptirićima, bim-bom udarcima
srca i ostalim divnim osjećajima koje imaš kad se zaljubiš? Hoću li to doživjeti? Ljeto
pogoduje tim željama.
Tata je u stan ušao neraspoložen. Odložio je fotoaparat na stakleni stol i natočio pivo u
čašu.
- Sorry - rekao je. - Malo sam u bedu.
- Okej - odgovorila sam u njegovu stilu. - Nadam se da je sve u redu s poslom.
- Ne brini - rekao je. - To je pod kontrolom. I idemo na pizzu kao što smo se dogovorili.
Otišla sam u svoju sobu. Nazvala Stefani.
- Hej, nekako sam bez veze - rekla sam u dahu. - Tata je loše volje, a onda i ja padnem.
Kako si ti?
Malo se previše baviš svojim roditeljima - uzvratila je hladno. Vjerojatno sam joj išla na
živce, kao što je Tomislav meni išao na živce kad nije bio dobro. - Počni se baviti sobom -
savjetovala me. Iskoristi more. Jesi li nekoga upoznala?
- Upoznala sam Marka. Družim se s Jolandom. Zapravo je sve u redu - počela sam
lagati osjećajući Stefaninu nervozu.
- Naravno da je - glas joj je postao blaži. - Iskoristi ono što imaš!
- Hoću, Stefi. Malo si mi nedostajala, i to je to.
- Shvaćam - rekla je Stefani. - Od pet poruka koje si mi poslala, tri su se odnosile na
tatu i Afroditu. Mislim da to nije normalno.
- U pravu si - potvrdila sam, a suze su mi navrle na oči. - Potpuno si u pravu – ponovila
sam još jednom. Ah, lako tebi - oduvijek si bila mažena i pažena, šapnula sam u sebi. Tvoj
otac je do sada bio bezbroj puta u školi na informacijama, a moj nije. S njim si putovala u
Veneciju, Munchen i Rim, nastavljala sam unutarnji monolog, i nisi ga dijelila s kojekakvim
fuficama. Tako je lako dijeliti savjete.
- Moram sad prekinuti - rekla sam brzo, a suze su mi već tekle niz obraze. Bok!
- Bok! - uzvratila je Stefi. - I ne ljuti se!
- Nema problema - jedva sam izgovorila. - Au! - jauknula sam spuštajući slušalicu.
Ponovno sam se osjetila osamljeno, iako sam odlučila promijeniti ploču. Učinilo mi se, a
možda je to i istina, da prijatelji uvijek nestanu kad ih zbilja trebamo. Doduše, sjetila sam se
kako sam i ja izbjegavala Tomislava kad je bio u cendrastoj fazi, uvjeren da nikada neće
ispraviti dvojku iz matematike i da ga nastavnik mrzi. To je kratko trajalo, ali ipak.
Uvidjevši sam da nema koristi od pretjeranog razmišljanja, uzela sam križaljku za odrasle
i počela je rješavati. Znači: bila sam zbilja loše.
 MARKO

Ujutro sam se našla s Jolandom i krenule smo na kupanje. Raspoloženje mi se

popravilo -podsjetila sam se da se moram skulirati. Večera s tatom bila je ugodna, iako je i
dalje bio prilično loše volje. U neko doba čak se pojavila Afrodita - tada je živnuo - i sjela za
naš stol.
- Haj! - pozdravila me. - Kako si?
- Super! - odgovorila sam.
- Vidjela sam zgodnu maramu u Grisii, idem je kupiti. I možda onaj lančić od
plavog kamena, ne znam...
Tata je kimnuo glavom.
Zvali su me iz Pule, Zoran, kaže da će mi naći posao hostese u hotelu, kad su nekakve
nagradne igre...
- Dobro - rekao je. - Trebaš nešto raditi.
- I ja tako mislim - rekla je Afrodita. Nije baš djelovala mekano, ali bila je ljubaznija. -
Vidimo se.
Može - rekao je tata. Kad je izašla iz lokala, pogledao me i rekao:
Mislim da je ljubomorna na tebe kao i ti na nju. No, što se može, kad se petljam s
balavicama.
Nisam komentirala. Odlučila sam svu gorčinu, koju bih mogla iskaliti, zadržati za sebe. Pa
makar dobila gastritis ili neku drugu boleštinu.
A mama zbilja ima tipa?
- Aha - ozbiljno sam potvrdila. - Ali molila me da ti ne zucnem o njemu. Pliz, zato me
ne davi.
- Okej - rekao je tata s razumijevanjem.
- Marko i Matej čekali su nas na autobusnom kolodvoru pa smo zajedno krenuli prema
plaži. Odjenula sam novu haljinicu s crvenim prugicama i kosu skupila u rep. Jolanda
je pričala viceve i neprestano se smijala.
- Dobre sam volje. Htjeli su mi uvaliti brata na čuvanje, ali sam izbjegla - rekla je. –
Izvukla sam se na vas dvojicu.
- Joj, i ja imam mlađeg brata. Načuvao sam ga se - rekao je Marko veselo. - Zaslužio
sam odmor.
- Imaš brata? - upitala sam zainteresirano. - A koliko ima godina?
- Deset. Vodio sam ga u školu, čuvao ga doma, igrao se s njime glupih igrica... Bio
sam kao teta u vrtiću. Ali, eto, sada me roditelji puštaju svuda.
- Što su ti mama i tata? - upitala sam znatiželjno.
- Mama radi u školi, a tata je informatičar.
- Baš lijepo - rekla sam.
Išli smo po stazi. Crvena zemlja zaprljala je moje nove japanke s lađicama. Sviđalo mi se
što sam u Rovinju i što sam upoznala Marka. Sunce mi se zapetljavalo u kosu. Za nekoliko
dana ko- sa će mi posvijetliti, a ja ću pocrniti. I možda početi sličiti na Avril Lavigne?
Imali smo sreće. Našli smo malu plažu koja još nije bila zauzeta i tamo se smjestili. Uzeli
smo karte i igrali Uno. Kod Marka mi se sviđalo što je hladnokrvan i kad gubi. Matej mi je
bio manje zanimljiv, ali Jolanda se s njim slagala. Znala gaje nagovoriti na plivanje i neke
igre lop- tom, ali on je radije čitao stripove. Na plažu je ponio i Gospodara prstenova. Bio je
previše miran za moj ukus.
Ali Marko, ha, on mi je zbilja bio super. Pohvalio me da lijepo izgledam. Nakon kupanja
legli smo na ručnike.
- Hm, i s mokrom kosom si zgodna – rekao je.
- Važi i za tebe - uzvratila sam kompliment. Mobitel je oglasio da mi je stigla poruka. Ni-
sam trznula.
Netko ti piše? - upitao me Marko.
- Aha.
Zar nisi znatiželjna da vidiš tko?
Sjetila sam se Stefani i odgovorila:
Pa ne posebno.
Prava si kulerica - rekao je Marko.
Hm, pomislila sam, bolje da ne znaš kako sam osjetljiva. Poput mimoze. Ali to
moram skrivati jer vidim da nije u modi. Gdje su ona vremena kad su žene padale u nesvijest i
to je bilo baš zanimljivo? I muškarci su ih spašavali od zmajeva, medvjeda i opakih
razbojnika. Divno, pradavno doba!
Promatrala sam Marka kad je zatvorio oči -osjećala sam se nekako odraslo uz njega.
Sviđalo mi se što je toliko samostalan. Osim toga, bio je zgodan. Smeđi čuperak mu je padao
preko čela. Imao je i lijepe kupaće gaće, crvene s debelom plavom prugom. I ukusi su nam
slični, pomislila sam. Odgovaramo si.
- Hoćete nešto prigristi? - upitala je Jolanda i već izvadila male sendviče.
- Baš sam gladan! - rekao je Marko izvalivši se na trbuh.
- I ja - odgovorih oponašajući ga.
- Samo da dovršim ovo poglavlje - dodao je Matej. - Napeto je.
 SVAĐA

Kući sam došla sva u sedmom nebu. Osjećala sam kako se zaljubljujem, taj osjećaj me
preplavljivao. Napokon sam pogledala poruku u mobitelu.
Lažljivac je napisao:
Volio bih da se upoznamo.
Čuo sam da više nisi u Zagrebu.
Odgovorila sam:
Upoznat ćemo se jednog lijepog dana koji se zove Nikad.
Tata je izvirio iz kupaonice.
- Kako je bilo na kupanju? - upitao me.
- Dobro - odgovorila sam veselo. – Zapravo izvrsno. Dečki su super, a Jolanda je
smiješna.
- Hoćeš li mi dati džeparac za večeras? Išli bi Monte Mulin. Svira neki rovinjski bend.
- Da - rekao je tata nevoljko.
Spominjanje novaca uvijek izazove zlovolju u odrasle osobe, pomislila sam. Svi teško
zarađuju i to je prilično naporno shvatiti. Novac i računi su glavne teme razgovora maminih i
bakinih prijateljica tako da katkad poželim nikada ne odrasti.
- Nisam dobio neke honorare pa sam tanak, i pomalo nervozan.
- To mi je poznato. I mama je nervozna kad nema novaca - rekoh.
Tata je zašutio. Rastali su se, između ostalog i zato što nije mogla računati na njegove
prihode.
- Recesija je u svijetu. A ima i previše fotografa. Ali nećemo o tome.
Recesija, kakva grozna riječ. Ima riječi za koje i kad ne znaš što znače djeluju opako.
Zlokobno. Crno. Zastrašujuće.
Izvana se čulo lupkanje potpetica. Afrodita je, ne pokucavši, ušla. Zbilja je bila zgodna,
kosa joj je letjela oko glave. Nasmiješila se.
- Kako ste? - upitala je ljupko. - Sutra putujem u Pulu. Nagradna igra za goste
dodjeljuje se i moram raditi. Jesi li tipu poslao CD s fotkama?
Tata je kimnuo glavom.
- Još mi nije mogao odgovoriti - dodao je oprezno.
- Ili ti ne želiš da odgovori - Afrodita se uozbiljila, oči su joj potamnjele, a glas
promijenio. Naslonila se na šank i zapiljila u oca.
- Afrodita - uzviknuo je - ne budi dijete! Stvari se ne mogu požuriti.
- Da si htio već bih odavno znala ima li za mene posla tamo. Ali jedva si me čovjeku
predstavio - otvorila je hladnjak i izvukla sok od naranče. - A vrijeme leti. Do jeseni
moram znati što ću i kako ću...
- Moja prijateljica otvorila je galerijicu u crkvici Sv. Križa i traži prodavačicu.
Možda možeš i tamo raditi?
- Želim biti manekenka Sandi, ne nekakva prodavačica.
- U škripcu sam s lovom. A i mala je tu - zamahnuo je glavom prema meni. - Moje
jedino dijete. Imam previše troškova.
- Fotograf koji ne zarađuje, gdje ima toga? -zasiktala je Afrodita zlobno.
Tata je ušutio. Onda je uzdahnuo. Sjedila sam tupo u naslonjaču od pruća. Nekoć sam
slušala slične svađe, ali tada tata ne bi zašutio. Njegova je bila zadnja. I nije bio umoran.
Osjećala sam se kao govno, kamen smutnje, nezgodni trošak, virus u kompjutoru,
prekobrojno prase. Ružičasto raspoloženje samo je nestalo. Marko je izblijedio. Joj, kako je
jednostavno postati loše volje. Zapravo, zašto sam i bila dobre volje? Jesam li imala razlog?
- Hoćemo li ići Dariju na rođendan? - upitala je Afrodita.
- Pa, više mi se ne ide.
- Uopće nigdje ne izlazimo u posljednje vrijeme.
- Na moru si, ženo! Što bi trebali, tulumariti po klubovima? - upita tata.
- I to - odgovori Afrodita. - Ja sam mlada, zar ne, Mašo?
Bogme jesi, pomislila sam. I naporna.
- Radije mi reci hoćeš li raditi kao prodavačica? Neko vrijeme. Do daljnjega.
Afrodita ne odgovori i popije sok do kraja. Uzme torbicu sa šanka, pogleda me dugo
i važno, zatim pogleda tatu i trepne gustim, crnim trepavicama, okrene se na peti i nervoznim
koracima išeta iz sobe.
- Nazvat ću te! - vikne.
Vrata se zalupe.
Nastane tišina. Blažena tišina.
- I dokle kaniš ostati u Monte Mulinu? - upita me tata.
 MONTE MULIN

S Markom sam se našla kod vodoskoka. Uopće ne moram spominjati da sam se

uređivala satima, kao za spojak s Čudovištem. Mi ženske smo lude, znam to, ali htjela sam
biti lijepa - najljepša. Naravno, to mi baš nije uspijevalo, pogotovo otkako sam upoznala
Afroditu. Zbilja je bila zgodna. Zapravo sam se čudila što radi s tatom i kako to da već nije
manekenka u bijelom svijetu, ali valjda se i zvijezde na nebu moraju posložiti za veliki uspjeh.
Odjenula sam narančasti topić i svilenu suknju - pokušala sam imitirati Stefani. Jednostavno,
bila je elegantna i to mi se sviđalo. Zato sam preskočila sportske hlače i sandale. Iako bi
možda bilo pametnije da sam ih navukla. Ubola su me tri komarca...
Matej i Jolanda trebali su doći kasnije, ali javili su da su našli neko društvo u gradu i da
će ostati tamo.
- Odgovara mi - rekao je Marko veselo dok smo pješačili. - Volim biti nasamo s tobom.
- Zar? - upitala sam.
- O, da. I dobro da smo se upoznali. Šteta što ostajemo još samo deset dana. Onda
idem na ljetovanje s roditeljima. U Sloveniju. Imaju neke prijatelje koji se bave seoskim
turizmom.
- Ha, ha, jahat ćeš konje i musti krave...
- Ovo s konjima možda ne stoji, ali s kravama... Sve je moguće. Ne bih se čudio da i
odradim neke poslove. U mojoj kući svi vole raditi. To je strašno. A tvoja mama, što
je po zanimanju?
- Slikarica je i neprestano crta...
- Lijepo. Zato si ti tako umjetnička...
Nasmijala sam se...
- Naporno je. Umjetnici žive u svom svijetu. I vole maštati. I ja katkad maštam, ali to
nije dobro, barem ne previše...
- Pusti... Cure koje sanjare su romantičnije...
Zacrvenjela sam se, ali nije se vidjelo. Izašli smo iz parka i hodali pločnikom. Bilo je topla,
pomalo sparna noć.
- Što voliš slušati?
- Robbieja Williamsa, trenutačno. Nelly Furtado. Ali to se mijenja - rekla sam.
Mobitel se oglasio. Opet poruka.
- Tko ti piše? - upitao me Marko.
- Poslije ću pogledati - rekla sam. I zbilja, nije me posebno zanimao taj podatak.
Zapravo, zanimao me Marko.
- Kad moraš kući?
- U ponoć - odgovorila sam ulazeći u Monte Mulin. Na središnjem platou već se
ugrijavala nepoznata grupa klinaca. Poslije njih su trebale nastupiti Crne ovce, band
koji je već stekao slavu nastupajući po Istri.
- Žao mi je što ne znam svirati neki instrument - rekao je Marko.
- Ali ti zato znaš mnoge druge stvari.
Društvo se pomalo skupljalo. Điđi, Rozi, Klaudio...
- Sjednimo u onaj malo udaljeniji kafić... Ili možda hoćeš plesati? Ili biti s društvom?
- Ne, volim s tobom pričati - rekla sam
Sjeli smo. Marko je naručio pivo, pa sam i ja naručila isto. Mama bi me sigurno ubila
da me vidi. Ona mrzi pivo jer je podsjeća na tatu. A i o alkoholu misli sve najgore. Muškarac
njezina
života ne bi smio imati nikakve poroke tako da mi je sve jasnije kako se mama i tata više neće
spojiti. Susjed Davor jedan je od takvih izumrlih primjeraka ljudske vrste. Dosadna vrsta
čovjeka - uspijeva na rijetkim mjestima. Još će i osvojiti mamu. Javila mi je da je s njim išla i u
Billu u nabavku. Zbilja se dobro zabavljaju. Posjećuju trgovačke centre.
- Hoćemo li sutra ići na Crveni otok? Čuo sam da je tamo odlično. Dograđen je novi
dio hotela, ima bazena, mnogo zabave... Možemo iznajmiti pedalinu.
- Ima i dvorac - rekla sam štreberski.
- Da. Za princeze. Ti tamo spadaš – izjavio je Marko tiho.
Ups! Iz donjeg dijela trbuha počela mi se širiti nevjerojatna toplina. Nisam se baš znala
nositi s Markovim komplimentima. Dečke sam, uglavnom, shvaćala kao prijatelje. Katkad bih
se zaljubila, ali na daljinu. Stefani je do sada imala dva dečka - onako zaozbiljno. Hodala je sa
svakim po nekoliko mjeseci, što znači da su se sastajali, šetali, išli u kino, slavili rođendane i
ljubili se. Mene je poljubio samo glupi Petar, a Tomislav mi često daje komplimente i katkad
me zagrli ili dodirne. I to bi bilo to. Marko mi je na kupanju brisao ručnikom leđa i bilo mi je
vrlo lijepo.
I slušati komplimente je lijepo.
Điđi je došetao polako do našeg stola.
Uskoro će nastupiti Crne ovce. Darko je odličan gitarist, molim vas, dobro ga poslušajte.
Još će se čuti za ovaj band. A Paolo, bubnjar, također je dobar.
- Doći ćemo - rekao je Marko. I pogladio me po licu, prstom mi dotaknuo nos. A onda
me poljubio u obraz.
- Slatka si - rekao je.
Poslije smo otišli plesati. Bila sam ošamućena od piva i preglasno sam se smijala. Zap-
ravo, bila sam pomalo histerična. Pokušavala sam se kontrolirati, sakriti uzbuđenje koje je u
meni izazivao Marko. A on, bio je baš odrastao! Poljubio me u vrat tako da sam se naježila. I
sta- lno je bio smiren. Iskreno, uopće nisam slušala glazbu, ni svirači me nisu zanimali. Bila mi
je važna jedino romantika. I ljubav.
Oh, doma sam se vratila tek u jedan. Tata me zvao mobitelom ali mu se nisam javila. Zvao
je baš kad smo Marko i ja zastali u parku - on je ovio ruke oko mojih ramena i opasno mi
približio usne. Onda ih je, onako vlažne, spustio na moje. Srce mi je prilično lupalo i trudila
sam se pokazati da sam vješta u ljubljenu, iako sam ostala iznenađena i bez daha. Ipak, nekako
sam se snašla. I ja sam njemu uzvratila poljubac, pazeći da se ne ugušim od zbunjenosti. Nakon
nekoliko zastajkivanja i nekoliko poljubaca zbunjenost me prošla. Mobitel je i dalje zvonio.
Nisam javljanjem htjela pokvariti divne trenutke.
Naravno, tata je šizio kad sam došla. Bio je živčan, otprilike kao i mama, što me začudilo.
- Odgovoran sam za tebe, majmunice! - urlao mi je u lice a kamena ulica je odzvanjala od
vike. - Kako se usuđuješ ne javiti se? Kako te to mama odgojila? - zvocao je, ali ja sam bila
pre- više ošamućena od piva i ljubavi.
- Stavila sam mob na nečujno – opravdavala sam se.
- I koliko je sati? Pola dva. Nismo se tako dogovorili.
Pokunjila sam se.
- Oprosti - rekla sam.
- Marš u krevet! - tata je stišao glas. Pomislila sam kako se na Afroditu nije izderavao.
Možda su se noćas posvađali pa je duplo živčan? To me malo utješilo. Iako me
zapravo i nije trebalo tješiti, jer i dalje sam bila u sedmom nebu.
 LJUBAV JE ZABAVNA

Jolanda mi je već rano ujutro poslala poruku:

Nađemo se u slastičarnici na rivi?
Zanima me kako si se provela jučer?
He, he, dobro, zar ne?
Odgovorila sam joj nakon tri sata:
Tek sad budna.
Može.
Vidimo se za dvadeset minuta ukoliko me tata ne zadavi...
Srećom, tata je već zbrisao iz kuće. Vjerojatno je imao snimanje, vidjela sam da
nedostaje oprema. Marko se još nije javio. Podigla sam kosu, stavila kopču s leptirom, otkrivši
svoj lijepi vrat. Uspravila se. Samopouzdanje mi je naraslo. Naravno da sam se sjetila Stefani.
Zapravo, sretni događaji nas čine samopouzdanim. Teško je osjećati se dobro kad nam sve ide
nizbrdo, zar ne? A meni je išlo uzbrdo. Da, i na vrhu brda stajao je Marko i mahao. Jupi! Imam
dečka! Pravog dečka!
- I, kako je bilo? - upitala me Jolanda. - Jesu Crne ovce dobro svirale?
- Aha. Ma, super je bilo! A Marko i ja hodamo - rekla sam ponosno.
- Ispričaj mi sve - zamolila me Jolanda i naručila kroasan.
- Pa, ovaj, on je divan. I napokon sam se poljubila. Prvi put, ako ne računam Petra.
- I, kako se ljubi?
Skoro sam pala sa stolice čuvši pitanje.
- Dobro - rekla sam zbunjeno.
- Jako otvara usta? - upitala me.
- Molim?
- I ima mnogo sline?
- Jolanda, ti si luda. Kakva su to pitanja?
- Ma, obična. Ja ne volim kad dečko jako otvara usta.
- A s koliko si se njih do sada ljubila?
- S trojicom. Zato i pitam.
- Ti si napredna!
- Možda. Više sam znatiželjna. I ima mnogo sline?
- Ne - rekla sam poput kemičara što miješa kemikalije u posudici - taman koliko treba.
- Baš mi je drago.
- A tebi se sviđa Matej? Zašto niste došli?
- Ma kakvi. Imam ja dečka koji me obožava.
- Ne, Matej mi se ne sviđa na takav način... Sjedili smo u Rivijeri, došlo je društvo,
pričali smo viceve i igrali se pogađanja filmova, jednostavno nam se nije micalo.
- Znači, bilo je dobro?
- Pogledaj, tvoj tata je tamo, kod kioska - uskliknula je Jolanda.
Okrenula sam se i ugledala Afroditu i tatu kako stoje pokraj bankomata i raspravljaju. Ona
je mahala rukama, a on je ukočeno stajao. Sasvim se drukčije ponašao nego s mamom. Znam
da bi mama nakon svađe plakala, a tata izašao iz stana i lupio vratima. Uvijek je bio glasan. A
sad je šutio.
- Tata! - zazvala sam ga. - Dođi.
Okrenuo se, žmirkao očima i tražio me pogledom. Afrodita je i dalje pričala. Tata je uzeo
odloženu fotografsku torbu, pokušao je poljubiti, ali kada se Afrodita izmakla, krenuo je
prema slastičarnici. Imao je kiseli izraz lica i nadala sam se da će se ipak odobrovoljiti.
- Žene, žene... tako ste naporne - rekao je, pozvao konobara i platio račun. -
Skitalice, da se ono više nije ponovilo, razumiješ. U to doba nemaš što tražiti na cesti. I još se
ne javljaš na telefon... Nikad više.
- Tata, ti si staromodan...
- Nisam. Znam što govorim.
- A cura ti je premlada. Sve je to sukob generacija...
- Ne zezaj me - rekao je i osmjehnuo se.

Marko i ja odustali smo od kupanja na Crvenom otoku. Bilo je već kasno kad smo se
našli, a brod je otišao. Sunce je pržilo. Otišli smo u šetnju, što je bila totalno luda ideja. Grad je
bio gotovo prazan. Nakon što smo se dobro oznojili, sjeli smo na stepenice ispod jedne volte.
Dečki se, izgleda, vole ljubiti. Čim bih prestala govoriti, on bi nakosio lice i pripremio se za
poljubac. Sve bi bilo u redu da smo se nalazili u Vrsaru, ali ovo je bio Rovinj u kojem me
mnogo ljudi poznaje.
- Nemoj sada.
- A kada? Nitko nas ne gleda.
- Svejedno.
- I nitko ne prolazi.
- Malo poslije.
- Kada poslije? - nasmiješio bi se.
- Poslije.
- Sad.
Poljubili smo se. I meni se sviđalo ljubljenje. A onda je zazvonio mobitel. Mama.
- Što radiš, anđele? Kupaš se?
- Aha.
- I što ima novoga? Sve u redu? Dobro se hraniš?
- Sve je u redu, tata kuha.
- Ma nemoj.
- Katkad. A imamo i dobre susjede. A kako si ti?
- Odlično. Završila sam gotovo dvije slikovnice. Baka se posvađala s Danom i sad
mi svaki dan dolazi.
- A što je s Davorom?
- Kakvo je to pitanje?
- Pa...
- On je simpatičan čovjek.
- Aha...
- Bar mu ne treba prokuhavati vodu za piće, he, he, he. Onaj bakin dilber...
- Pomirit će se.
- Znam da hoće. Jesi koga upoznala?
- Mnogo ljudi - rekla sam zagonetno.
- Znači slažeš se s tatom...
- Da, ali ona Afrodita...
- To me ne zanima
- ... je nemoguća. I jako zgodna...
- Ti se sunčaj. I kupaj. To je zdravo.
- Hoću.
- I jedi, curice moja. Volim te.
- I ja tebe volim.
Mama je zaklopila slušalicu.
- Sad se možemo opet poljubiti - rekao je Marko.
- Okej.
I opet smo se poljubili. I bilo mi je još toplije. I zabavno.
 RAZGOVOR S AFRODITOM

Već sam sasvim zaboravila na Lažljivca kad je stigla poruka:

Čujem da si u Rovinju.
Jesi li još uvijek ljuta na mene?
Kad se vratiš u Zagreb sve ću ti ispričati.
Valjda ćeš me htjeti upoznati.
Odgovorila sam:
Ne pada mi na pamet.
Imam dečka koji će te srediti ukoliko se približiš.
Neprestano sam se hvalila s Markom. Svima. Slala iscrpne poruke, pogotovo Stefani.
Ona bi mi odgovorila u svom stilu:
Budi na zemlji.
Možda je to obična ljetna ljubav.
Sretna sam zbog tebe.
Naravno, i Tomislavu sam poslala veselu vijest:
Mislim da sam upoznala dečka iz snova.
Zove se Marko.
Hodamo.
Stigao je odgovor:
Brzo si me zaboravila, ali dobro.
Doći će jesen.
I ja imam curu.
Zaključila sam u sekundi:
Lažeš.
Tomislav je odgovorio:
Ne lažem. Već sedam dana.
Nešto me bocnulo u srce. Tomislav mi je bio najbolji prijatelj, na njega sam uvijek
mogla računati, a sad odjednom ima curu! Logično bi bilo da me to ne smeta, ali smetalo
me. Odgovaralo mi je biti glavna u njegovom životu, sviđalo mi se kako se brinuo o meni.
Jednom je u moju sobu uletio šišmiš i ja sam vrišteći pobjegla, nazvala Tomislava koji je
došao, sjedio sa mnom u kuhinji, a na kraju ušao u sobu i metlom istjerao šišmiša. Tada sam
se uvjerila u njegovu odanost. A sad ima curu! Nije pošteno.
Odgovorila sam licemjerno:
Neka ti je sa srećom.
Zar nisi u Slavoniji?
Jesam.
Znači cura je iz Osijeka. Onda se ne moram bojati konkurencije. U Zagrebu ću
opet biti glavna.
Uživaj, napisala sam.
Afrodita se nakon hotelskog iskustva počela praviti još više važna. Ponašala se kao da
je postala voditeljica na televiziji i kao daje svi novinari salijeću, ali zapravo je tek dodavala
oproštajne paketiće gostima ljetnog kozmetičkog seminara u Rivijeri u Puli i dijelila
nagrade pojedincima koji su izvučeni na tomboli.
- A čime se ti kaniš baviti jednom u životu? upitala me dok smo sjedile u Al pontu i
ispijale bijelu kavu. Zakopale smo ratnu sjekiru, barem prividno. Meni je bilo žao tate koji je,
zapravo, za njom trčao poput psića. A pravio se važan kao da to nije istina.
- Nemam blagog pojma - odgovorila sam. - I htjela bih biti nešto ozbiljno. Možda
odvjetnica. Ili sutkinja. Malo su mi dosadili umjetnici...
- Zašto? Znaš li kako je dobro biti slavan? - pogledala me svojim lijepim, okruglim,
tamnim očima. Evo, na primjer, Tony Cetinski. Što njemu nedostaje?
- Ali ja nemam neki poseban talent za umjetnost, a on ima za pjevanje. Ima glas. A ja
mogu brbljati. Mislim da je to za početak dovoljno za uspješnu odvjetničku karijeru.
- Uostalom, želim smireno živjeti.
- U tvojim godinama...
- Da. Htjela bih biti kao Stefani. To mi je prijateljica. Njezina je obitelj vrlo sređena
i svi se jako vole. Znaš, nemoj se ljutiti, užasno mi je glupo imati tatu koji cvili za mladim
djevojkama... I baku koja šalabajza po Indiji i drži sličice gurua u prozoru. I pali odvratne
mirišljave štapiće od kojih me škaklja u nosu.
- Ja bih voljela imati takvu baku.
- Okej. Nije sve to tako loše. Ali je zamorno. A koliko si ti već s mojim ocem?
- Šest mjeseci. Doputovala sam na neko snimanje za Cedevitu u Rijeku, a on je bio
tamo. I onda smo se upoznali.
- Ah. Ti bi meni mogla biti prijateljica, ne njemu.
Afrodita se uozbiljila. Odjednom je djelovala starije i ne tako površno kao obično.
- Čini ti se. Ja imam samo mamu, živimo u Koprivnici, ona radi kao učiteljica.
Ukoliko se nekako ne snađem, ne znam kako ćemo živjeti. Htjela sam se prijaviti i za Big
Brother, ali me bilo sram. Čak i tamo se prijavljuju djeca iz dobrostojećih kuća. Osim toga,
mama bi pošizila. I ja ne bih željela da me se gleda na televiziji kako jedem i spavam. Tvoj
tata mi je pomogao. Nakon snimanja bila sam očajna. Okruživali su me čudni muškarci,
dobivala sam vrlo nezgodne prijedloge... Znaš, uopće nije jednostavno biti lijep. Svi su ti
zavidni, a moraš se praviti da ti je svejedno. Sandi je bio pošten i odmah mi se svidio.
Nasmijavao me.
- Ali ja želim da je tata sa mnom. U Zagrebu. Kao nekad.
Afrodita je uzdahnula i prošla rukom kroz kosu. Narukvice u svim bojama su
zazveckale. Imala je lijepe, njegovane ruke, duge prste, lakirane nokte ukrašene svjetlećim
leptirićima.
- Znam. Ali on je, dobro, pomalo djetinjast. Na žalost, nije baš rođen da bude otac. S
njim ne treba imati djecu.
- Kako ti to znaš? Kako to moja mama nije znala?
- Nije vidjela. Ja vidim. Uostalom, ja neću imati djecu.
- Zašto? Zbog karijere.
- Ne. To je strašno teško. Brinuti se za nekog. Strašno teško. Moja mama se žrtvovala
za mene. Čuj, možemo li promijeniti temu?
Promijenile smo temu i počele pričati o modi i pjevačicama. Sve manje sam vjerovala da
će mi se roditelji ponovno spojiti. A to mi je bila velika želja, najveća, o tome sam stalno raz-
mišljala. Ipak, život piše drukčije priče. Zašto je tako, ne znam, ali izgleda da ću se morati
pomi- riti s tim.
Tomislav je opet poslao poruku:
I baš mije divno s tom curom.
Ona je iz Zagreba, nasreću, pa ćemo se nastaviti viđati.
Nisam mu odgovorila. Ostala sam bez komentara.
 S Markom, Jolandom i Matejom otišla sam na izlet u Žminj. Bilo je oblačno i nismo znali
što bismo radili i otišli smo na izlet. Marko je štreberski ponio kartu Istre i nekakvu knjižicu s
podacima za turiste.
- Ima li u Žminju pizzeria? Pojela bih pizzu, a da moji ne saznaju. Čujte, oni meni
brane pizzu i svu junk hranu, pa sam je željna.
- To je zato što si bucasta.
- Ali ja volim biti bucasta. Kilogrami me uopće ne uzrujavaju. Sebi sam seksi.
- I meni - rekao je Matej.
- I meni - rekao je Marko, a ja sam opet osjetila ubod u srcu. Koji mi je vrag? Stalno
sam ljubomorna i stalno mi nešto smeta.
S Markom mi je bilo lijepo, ali počeo me zabrinjavati njegov odlazak u Zagreb. Za četiri
dana trebao je otputovati, a ja sam još ostajala u Rovinju. Hoće li me zaboraviti? Je li ovo samo
ljetna ljubav? Što ću raditi kad ga ne bude bilo? Nedostajat će mi poljupci, iako mi je katkad
bi- lo toliko vruće od njih i jedva bih došla k sebi od milovanja. Provodili smo previše vremena
zajedno, čak sam mu jedan dan skuhala tijesto s tunjevinom, jedino što znam. I onda smo
ručali kao bračni par. Matej je otišao u knjižnicu posuditi novu knjigu i dugo ga nije bilo. A
Marko me obasuo poljupcima. Morala sam mu uvaljati brisanje posuđa da ga ohladim.
Prošetali smo Žminjom, razgledali crkvicu, popili sokove i fotografirali se mojim malim
aparatom. Tako će ovo ljetovanje zauvijek biti sačuvano na fotkama. Ljudi se vrlo vesele
fotog- rafijama, a ja pogotovo. A Markovu fotografiju nosit ću u novčaniku i gledati je svaki
dan.
 TOMISLAV

Rano ujutro probudio me zvuk poruke:

Dolazim sa starcima u
Rovinj. Posjet frendovima.
Inače sam u
Poreču. Jučer
doputovao.
Ups! Sasvim sam se razbudila. Prekosutra Marko putuje. Znači imamo još dva dana, a
Tomislav dolazi u Rovinj. To znači da ću dio dana provesti s njim - ipak mi je on najbolji
prijatelj - a ne s Markom kako sam željela. Sama pomisao da bih mogla biti s Markom manje
negoli sam planirala izazivala, mi je grčeve u želucu. Najradije bih da smo sami tih četrdeset
osam sati, ali to nije bilo moguće. Znala sam da se ne ponašam nimalo kao Stefi, već kao Maša,
zbunjeno, djetinjasto i glupavo. Zapravo, možda oponašam tatu. On mulja Afroditu, ne želi da
otputuje u Italiju, zapravo se ne želi rastati od nje. A ja se ne želim rastati od Marka. Tata se
pravi važan s Afroditom, a ja se pravim važna s Markom. Tatini frendovi rekli su da smo lijep
par i to mi je bilo drago čuti.
Kad?
Oko deset. Javim se.
Ostala sam ležati u krevetu. Koji put me mirovanje čini izuzetno pametnom, jer onda
bolje razmišljam. Afroditu i tatu nisam čula. Prvi je put prespavala u stanu otkad sam u
Rovinju, vjerojatno se nakon našeg razgovora osjećala sigurnije.
Kako imam dobro srce - moja ljutnja nikada ne traje predugo. Uostalom, poznato je da
postajemo bolje, tolerantnije i simpatičnije osobe kad smo zaljubljeni. Osjećala sam se
savršeno: Marko me pazio i mazio. Bio je ljubazan, nježan, nacrtao je sebe na zvoniku Sv.
Eufemije. U oblačić je upisao moje ime, kao da me zove, a uokolo dodao cvjetiće. Također
smo se fotografirali kod uličnog fotografa koji je naše portrete umetnuo u okvir srca i otisnuo
na razglednici. Činilo mi se da se nalazim u nekom snu, i katkad sam se bojala da ću se
probuditi.
Iako, malo me boljelo što Tomislav ima curu.
I što mama spominje susjeda Davora kad je nazovem.
I što je tata kupio Afroditi bicikl sa šesnaest brzina (još prije), a ja sam za rođendan
dobila zelenu torbu Sisley i veseli okvir za fotografiju. (Znala sam da je to nabavio u
prodavaonici svog prijatelja, vjerojatno na dug.). A ja sam željela novi mobitel.
Razbudila sam se sasvim i ustala. Odjenula se u sobi i odjurila u kupaonicu. Tata je
postavio paravan od bambusa koji je koristio kao pozadinu za fotografiranje, tako da ne
ugledam ljubavno gnijezdo. Vrata se nisu dobro zatvarala i mogla sam ih čuti kako dišu.
- Idem van - viknula sam.
- Okej, srce - uzvratio je tata.
Usprkos blagosti, žalac ljubomore, opet me upiknuo. Hm, zar će me i u Zagrebu mama
dočekati s Davorom na autobusnoj stanici? I hoda li on po našem stanu? Uživaju li njih dvoje
kao Afrodita i tata? Zapravo, kome ja trebam? A možda mama uopće nema tolike narudžbe za
slikovnice? Možda ih je izmislila da ne bi sa mnom išla na ljetovanje?
Kupila sam Teen magazin i sjela u Papigu. Još malo i Marko će mi se javiti...
Ali javio se Tomislav. Još nije bilo ni deset. Svi iz mojeg društva su se sigurno izležavali,
ali meni nije bilo do ležanja. Htjela sam što više vremena provesti s Markom.
Gdje si?
Na rivi.
 Papiga.
Stižem.
Kod Calishone smo.
Pogledam lijevo i zbilja: Tomislav stiže s roditeljima. Nose vrećice, veseli su. Razgovaraju,
mašu rukama. Tako izgleda normalna obitelj, zlovoljno pomislim i nasmiješim se.
- Haj! - pozdravi Tomislav.
Pogledam ga. Škilji, sunce mu udara u oči. Promijenio se. Kao da je malo odrastao, ili mi
se to čini?
- Kako si, Mašo? Divno si pocrnjela - cvrkuću njegovi roditelji. - Tomislave, mi
idemo odmah Sonji i Goranu, a ti dođi... Ići ćemo negdje van na ručak. Računaj tako. I možda
na kupanje kod hotela Park...
- Može - odgovara on. - Čujemo se.
Odlaze.
Tomislav sjedne do mene.
- Proljepšala si se.
- Hm, i ti.
- Znači da ti ljubav godi.
- Bogme i tebi.
- Da... Lea je super cura. I mažoretkinja je, zamisli.
- Da? Marko je isto super - izvalih glupo.
- Iako, ti si mi nedostajala - prizna Tomislav.
- I tvoja soba u kojoj razgovaramo. S Leom se stalno morao skrivati. Njezini baka i
djeda prilično su nas gnjavili. Stari su kao Biblija, a željeli su u svakom trenutku znati
gdje se nalazimo. Djed joj ima guste, bijele brkove, izgleda kao lik iz priča. Učio sam
ga kako se koristi mobitel. I tako. A Lea pjeva u zboru.
Odjednom sam se osjećala kao najnetalentiranije biće na svijetu. Nisam znala plesati,
pje- vati, nisam uopće bila posebna. Ukoliko ne računam prvostupanjsko znanje
njemačkoga - možda sam ipak glupa kao panj? Bez obzira na petice u svjedodžbi.
- A kako to da si odmah došao u Rovinj? Očekivala sam te kasnije.
- Mamini prijatelji sutra odlaze. Ovo je bio jedini način da se vide. Inače žive u Austriji.
- Ah, tako - uzdahnuh. - A jesi se čuo sa Stefi?
- Jedva. Nisam. Znaš, Lea ima divne usnice. I lijepo se ljubi.
- Ti si joj prvi dečko?
- Ne znam. Vjerojatno nisam...
- I Marko se divno ljubi - rekla sam glupo.
- Valjda je imao mnogo cura - odvrati Tomislav - to se tako nauči.
- Jedna nije dovoljna?
- Ne budi djetinjasta, naravno da nije. Iskustvo je iskustvo.
- Ne sviđa ti se što imam dečka?
- Tko kaže?
- Čini mi se.
- Super je da imaš dečka - izjavio je Tomislav kiselo - samo mislim da se praviš važna.
Odjednom sam postala nervozna.
- Kako to misliš? Ti se praviš važan sa svojom curom.
- Nije istina.
- Da, drukčije se krećeš i govoriš. Sav si se napuhao. Promatrala sam te dok si dolazio.
- Joj, molim te, Mašo, a ti drukčije sjediš. Uspravno. Prije bi se skljokala u stolici, a sad
si ispružila vrat kao žirafa da te svi vide.
- Uopće mi nisi prijatelj...
- Jesam.
 Mobitel je pozvonio i prekinuo raspravu.
- Gdje se nađemo? - upitao me Marko.
- U Papigi sam. Došao je moj prijatelj Tomislav o kojem sam ti pričala...
- Dolazim - odgovorio je Marko i prekinuo vezu.
Ugledala sam Marka, a to je bio lijep prizor za moje oči: mladić razbarušena kose i s
tamnim naočalama. Odlučnog hoda. U kratkim hlačama s puno džepova i žutoj majici na kojoj
piše Pronađi me ako možeš.
Pronašla sam te, pomislila sam.
- Bok!
Marko me poljubio u obraz.
- Jesi se naspavala? - upitao me kao da smo tulumarili.
- Naravno da jesam. Usprkos modernim nazorima prema instituciji braka, moj
tata je srednjovjekovni krelac kad je o dolasku kući riječ. U jedan po noći moram biti doma –
objasnih Tomislavu. -Još samo nekoliko dana prije jedva sam mogla ostati do ponoći. I to u
Rovinju.
- Ja se mogu skitati do dva - odvrati Tomislav. - U Osijeku. U Zagrebu su druga pravila
na snazi. I roditelji su organiziraniji. Imaju mnoštvo špijuna.
- Bolje da ih imaju. Oh, što sam ja sve radio kao mali, dok su moji roditelji bili na
poslu! - doda Marko. - Hodao bih po željezničkoj pruzi dok se vlak ne bi približio na
desetak metara, zavlačio se u razna skladišta blizu naše kuće,razgovarao s neznancima, družio
se s čudnim dečkima iz kvarta i kupovao im pivo i cigarete od svog džeparca... Ali kad je
mlađi brat porastao, trebalo ga je čuvati i onda sam postao oprezan. Podučavao sam ga kako
prijeći raskrižje, pa kad mi se jednom istrgnuo iz ruku i otrčao na cestu gotovo sam poludio
od straha. I od onda sam se smirio, he, he... Moram biti uzor.
- Marko je nevjerojatno samostalan - objasnih Tomislavu.
- Da, baš lijepo - odvrati on s laganom ironijom u glasu. -Ja to tek moram naučiti.
Mašsa me previše hvali - uzvrati Marko sa smiješkom. - Ali i tebe je hvalila, moram priznati.
- Mene?
- Naravno. Ti si njezin najbolji prijatelj, a oni se uvijek hvale. I ja imam najbolju
prijateljicu. To je normalno.
- Nemam pojma da imaš najbolju prijateljicu - rekoh začuđeno.
- Smilju, spomenuo sam ti je.
- Aha - odvratih uvrijeđeno. - Ali nisam primijetila da ste u kontaktu. Nije te zvala ili
slala poruke...

Otputovala je teti u Ameriku – odgovori Marko ledeno, a ja budalasto zasutih. Opet me

upiknuo žalac ljubomore. Ta ljubomora je poput ose ili odvratnog obada. Samo iznenada
napadne. Taman kad pomislim da sam ista Stefani po hladnokrvnosti ustanovim da sam još
uvijek mala Maša od tri godine koja cucla palac, htjela bi da je sve po njezinu i da je svi vole.
Što mi se to događa?
- Ti svoje prijateljice ne hvališ kao ja svoje prijatelje - rekoh kad sam došla sebi.
- Hm, valjda. Šutljiviji sam od tebe, uglavnom. Ti si brbljavica.
- Rekao si da ti se sviđa što sam komunikativna.
- Aha... Želiš li s nama na kupanje, Tomislave? Oko jedan. Možemo na bazen, ako
nemaš mnogo vremena.
- Ići ću sa starcima - odvrati Tomislav - poslije ručka.
- Kako hoćeš. Ja idem pogledati kraj vaterpolo utakmice... - Marko ustane iz stolice. -
Vidimo se - namigne mi.
- Zgodan je - promrmlja Tomislav kad se Marko udaljio.
- Da?
 - Možda je malo previše nadmen. Djeluje starije. No dobro...
- Zar si ljubomoran?
- Tko? Ja?
- Da ti.
- Sretan sam jer si ti sretna. A evo, imam u mobitelu Leinu fotografiju. I ona je komad.
Pruži mi mobitel. Lice djevojke sa svijetlom, valovitom kosom, prćastim nosićem, bijelim
pravilnim zubima ispunilo je ekran. Tako izgledaju glupe mažoretkinje, pomislih. Sve su iste.
- Lijepa je - protisnuh kroz zube. Odjednom sam se opet jadno osjećala.
Ustali smo i išli se šetati.
Uskoro ću ostati sama, pomislila sam. Što ću još dvadesetak dana na moru? Mogla bih sv-
ratiti do Tomislava u Poreč, ali on je očito zaljubljen. I više nije samo moj, a to mi ne od-
govara. Razmazio me svojom prisutnošću i navikla sam da mu budem glavna. I kad se ta
Smilja vraća iz Amerike? Zašto mi Marko nije više rekao o njoj?
- O čemu razmišljaš? - upitao me Tomislav. Nisam mu htjela odgovoriti. Opet je
zazvonio mobitel. Čula sam nepoznat zvuk zvona.
- Gdje zvoni? - upitala sam.
- Nemam pojma. Ah, tatin mobitel! - Tomislav je skinuo ruksak s ramena. Zvonjava
je prestala. - Tata ga je ostavio u mom ruksaku.
- Zašto?
- Slučajno.
- I tko ga zove?
- Nemam pojma - odgovori Tomislav ne pogledavši na ekran. - Valjda neki njegov
prijatelj.
Mobitel se ponovno oglasi, ovaj put Tomislavov.
- Okej. Stižem.
- Tko te zvao?
- Mama. Idemo na ručak. Hoćeš li doći u Poreč?
- Možda.
- Bilo bi fora.
- Ne znam.
- Daj ne gnjavi! Dođi. Hej, zar si uvrijeđena?
- Nisam. Drago mi je da smo se vidjeli. Evo - Tomislav izvadi DVD iz ruksaka.
Darujem ti. Svjetski karaoke hitovi. Pjevaj kad pada kiša.
Postidjeh se. Tomislav je ipak mislio na mene, nije zaboravio naše prijateljstvo. U svakom
slučaju, možda je i dalje mislio na mene više negoli na mažoretkinju. Da, htjela sam biti
glavna, htjela sam biti number one u srcima svih ljudi koje poznajem. Bolesno. Ili normalno?
Stajali smo i ja ga poljubih u obraz. A onda Tomislav okrene lice i naše se usnice sretnu.
Drugi poljubac bio je drukčiji, i mada nije bio filmski možda je trajao malo predugo... A to
je imalo svoje značenje...
 RASTANAK

Marko i Matej su otputovali. Jolanda i ja ispratile smo ih na autobusni kolodvor.

Posljednja dva dana s Markom provela sam kao u snu. Opet sam došla k sebi - pravila
sam se da sam cool. Shvatila sam da sam pretjerala s ljubomorom i odlučila sam ne pokazivati
kako mi je do svačijeg mišljenja ili pogleda stalo. O Smilji se više nisam raspitivala, a pokušala
sam biti tajanstvenija. Uostalom, Stefani je upravo takva. Zagonetna. Pomalo nedokučiva. A
opet prijateljska.
Kupanje na Punta Corente bilo je posljednje zajedničko kupanje. Otišli smo tamo
biciklom, našli najosamljeniju plažu i smjestili se.
- Uljepšala si mi ljeto - rekao je Marko dok smo ulazili u vodu.
Nadam se da ću ti uljepšati i jesen, pomislila sam trudeći se ne izgovoriti takvu glupu
rečenicu. Skužila sam daje hladno-toplo kao neki začin ljubavi. Poput soli. Afrodita je s tatom
čas bila nježna i meka, a onda bezobrazna i tvrdoglava, a to je palilo. Mama nije kužila ženske
trikove i bila mu je dosadna.
- I, kako ćeš se provoditi kada me više ne bude?
- Snaći ću se nekako - rekoh vragoljasto. – A ti?
- Nemam pojma. Opet ću brinuti o bratu. Planinariti i osvajati vrhove slovenskih
planina. Kupati se u jezeru. Usavršiti slovenski. Zapravo, veselim se.
- Šalji mi smsove kad stigneš.
- Naravno, i ti se meni javljaj.
- A onda se vidimo u Zagrebu?
- Aha - potvrdi Marko i povuče me u
vodu. Jolanda i Matej čitali su stripove.
- Samo se vi kupajte, golupčići – zafrkavala nas je Jolanda. - I pazite što radite pod
vodom.
Marku sam kupila privjesak za ključeve medvjedićem za rastanak. Kovčege smo potrpali u
prtljažnik, Matej je već zauzeo sjedalo u autobusu, a Marko i ja smo se grlili.
- Nadam se da ti se sviđa... Medvjedić nosi sreću.
- Sasvim je sladak. Kao ti - nasmiješio se Marko.
- Javi se kad stigneš.
- Hoću - rekao je. Njegov me poljubac za rastanak opet lansirao u nebo na ružičasti
planet u obliku srca.
- Idem, čujemo se - rekao je i ušao u autobus.
- Možeš i ostati - umiješao se veselo vozač i upalio motor. -Ja bih zbog ove male ostao -
namignuo mi je.
Ah, mrzim, mrzim, mrzim rastanke, skoro sam zaurlala. Mrzim ih gledati u filmovima i u
životu. Zašto se ljudi uopće rastaju? Zašto ljeto mora prestati? Zašto su se tata i mama
rastali? l oni su se jednom voljeli. Darovali si medvjediće i šaputali nježne riječi...
Život, kako ga je teško razumjeti!
 PIJANSTVO

Marko je otputovao i sve se promijenilo. Vrijeme, na primjer. Počela je lijevati kiša i

padala je danima. A kad nije padala, onda je cmoljila. Biometeorološka prognoza se pokvarila i
mogli ste računati s barem jednom svađom u danu. Ili glupom depresijom. Da bih se izvukla iz
mogućeg lošeg raspoloženja pročitala sam pola lektirnih naslova za sljedeću godinu i slušala
engleski na CD-u. Družila se s Jolandom. Zajedno bismo - odjevene kao da idemo na ribarenje
- ispijale bijelu kavu po kafićima. Jolanda bi maznula i koji sladoled ili baklavu.
Tip iz Italije napokon se javio tati i pozvao Afroditu na probno snimanje. Tata je postao
zlovoljan i otresit.
- Znam što to znači.
- Ali ti ga poznaješ - frktala je nosom Afrodita. - Ne može mi se ništa dogoditi.
- Čudan je to svijet, nisi obaviještena.
- Zašto si mi onda obećavao brda i doline?
- Zato jer sam te htio za sebe. Što misliš, kako se privlače mlade cure? Ne moram ti to
objašnjavati.
- Sigurno ne lažima.
- Ne lažima, ali poluistinama - da. U svakoj reklami za kremu protiv bora ispisana je
hrpa poluistina da bi ih žene kupile... Htjela sam da me kupiš... - tata se nasmijao nad
svojom duhovitošću.
- Moram pokušati promijeniti život. Biti samostalna.
- Možda ćeš tamo biti još zarobljenija.
- Ljubomoran si.
- Nisam. A i da jesam, zar je u tome nešto loše...
Slušala sam ih kako se natežu i čitala Večernji list. Nedostajala mi je Stefani, a bogme i
Marko. Napisao mi je nekoliko poruka, ali za moj pojam nisu bile previše ljubavne. Bila sam
pomalo razočarana. Ljubomora je, naravno, normalan osjećaj, potvrđivala sam u sebi. A
razum- jela sam i Afroditinu nestrpljivost, mada sam jedino željela da izađe iz našeg života.
Shvatila sam da me događaji pretvaraju u licemjernu osobu, počela sam se praviti fina sa
svima, a mislila sam svoje. Nisam željela imati suparnicu u blizini. Tata je na mene trošio
upola manje vremena i energije negoli na Afroditu.
- Mislim da bi bilo dobro da proba – rekla sam znalački pružajući joj podršku. - Važno
je isprobati nove stvari, steći nova iskustva...
- Evo, i Maša zna da je to pametno - nasjela je Afrodita na trik.
- Ja Maši nikad ne bih dopustio da se bavi manekenstvom ili da bude fotomodel...
- Zašto? - pobunila sam se.
- Zato - odgovorio je tata.
- A ja tebi ne bih dopustila da imaš djecu - rekla sam šaljivo - pa ih ipak imaš...
- Ne znam po čemu sam tako loš otac. Dosta mi je više tog ženskog zanovijetanja! - Tata
se digao, nespretno zakoračio, koljenom udario po staklenom stoliću i rukom lupio po
šanku. - Maknite mi se s očiju! Zbogom! - uzviknuo je, uzeo novčanik i izašao iz stana
zalupivši vratima.
- Majmune kretenasti! - povikala je Afrodita za njim. - Otputovat ću. Uvijek misliš
samo na sebe.
Uvijek misliš samo na sebe - tu je rečenicu mama tati izgovorila bezbroj puta.
- Ne uzrujavaj se. On se brzo hladi – rekla sam.
 - Znam - kimnula je Afrodita. - Ali, otputovat ću.
Super, razveselila sam se.
Lažljivac se opet javio. Sasvim mi je nejasno kakva osoba mora biti netko koga ne
poznaješ, a on se ipak želi dopisivati iz nekog čudnog razloga. Istina, dok sam ga zamišljala
kao princa bilo je zabavno, ali sad je već odavno bio žaba krastača buljavih očiju i prehlađena
glasa.
Što radiš?, napisao je.
Slušam svađu. Čiju?
Prekomplicrano je.
Što je s tvojim dečkom?
Kad si tako pametan, vjerojatno i to znaš.
Čuo sam da te napustio.
Ma nemoj.
Lažljivac me htio razljutiti, a to mu je i uspjelo. Zašto piše takve poruke? Kiša je cmoljila.
Nisam imala pametnijeg posla od dopisivanja. Afrodita se sređivala u kupaonici.
Hoćeš li naći novog dečka?
Tebe sigurno neću tražiti.
Jesi li jako zaljubljena?
Ne želim više odgovarati na pitanja.
Afrodita je doskakutala u trapericama, golog pupka, podignute kose, s jaknom
prebačenom preko ruke. Debeli, ljubičasti remen svjetlucao joj je na bedrima. Na majici je
velikim, ružičastim slovima pisalo Miss Joy.
- Idem - rekla je. - Vidimo se.
- Aha - potvrdila sam.
Iskreno, možda je i dobro da su se tata i mama rastali. To sam zaključila još iste večeri.
Tata je došao pijan, a ja sam gotovo poludjela od užasa. Prvo, nije me vodio na lignje kako je
obećao, a drugo, zaudarao je po pivu. Lelujao je po stubama, a onda po stanu i nije mogao
sklopiti suvislu rečenicu. Bilo me stid. Zamišljala sam kako su ga svi vidjeli kad je dolazio
kući i mislila sam da ću propasti u zemlju. Kroz sve ove godine odviknula sam se od svađa i
trzavica.
Jednostavno, zaboravila sam kako izgleda kad nemir vlada u kući.
Nazvala sam Stefani.
- Joj, loše sam volje. Tata pijan brblja sam sa sobom i hoda po stanu. Napio se,
valjda, zbog Afrodite koja namjerava otputovati u Italiju. Teško mi je. Reci mi nešto.
Tata je upao u moju sobu.
- Ssss kim razgovaraš? - upitao me. - S mamom? S Afroditom? S kim me ogovaraš?
- Joj, ne ogovaram te. Samo sam nazvala prijateljicu.
- Radije bih da mi pomogneš napraviti večeru - izgovorio je tata. - Moram nešto
pojesti, zlo mi je. Vrti mi se.
- Legni tata, odmori se. Već ću nešto spremiti.
- Nemoj s njim voditi nikakve razgovore dok je pijan - rekla je Stefani stručno. - To je
samo gubljenje vremena. Uostalom, možda je bolje da se prije vratiš u Zagreb. Treba bježati
s broda koji tone.

- Kako to misliš?
- Čuj, ako ta tatina cura otputuje, postat će nemoguć. Hej, još nemaš ni četrnaest i
nećeš rješavati njegove probleme.
- Tako si pametna, Stefani.
- Nakupala si se i nasunčala. I ja ću se uskoro vratiti u Zagreb na tjedan dana pa ćemo
se družiti. Moj tata se nikada nije napio. Ne bih to podnijela. Mnogo toga ne bih
podnijela što drugi podnose. Imam sreće. U mojoj kući nema svađa, jednostavno je
tako. Nitko se nije rastao, svi su složni i s mamine i tatine strane. Kao neko čudo.
 - Rekla sam ti da si princeza.
- Voljela bih da je tako. Ne cvili, prijateljice. Ja te volim.
- Oh, trebala mi je takva rečenica više nego čaša vode putniku u pustinji.
- Okej, čujemo se - prošaputala sam.
- Drži se - rekla je Stefani.
Tata je povraćao u zahodu.
Nikada, nikada, nikada neću piti, odlučila sam, pa makar mi sve lađe potonule, napali me
izvanzemaljci, pretrčao mi miš preko noge ili me Marko napustio. No way!
Otišla sam pripraviti večeru. Pripravljajući krumpir pire s pilećim prsima skužila sam da je
moje ljetovanje upravo završilo.
Drugog jutra tata je bio kao nov. Kiša je prestala padati i razvedrilo se. Osjećala sam se
umorno i odraslije. Nazvala sam mamu i upitala je što misli o mom povratku u Zagreb.
- A zašto? Dosadno ti je?
Ne, ali s tatom mi je naporno. Jučer se napio. Inače je sasvim sladak i dobro se slažemo,
ali...
- Napio se?
- Da - potvrdila sam. Znala sam da će mama pošiziti.
- Daj mi ga na mobitel - prosiktala je.
- Joj, nemojte se sad i vi svađati. Ne mogu to podnijeti.
- Samo mi ga daj na mobitel. Ili ću ga zvati na njegov.
- Nemoj, mamice, molim te. Zapravo je sve u redu. Nije on kriv. I drugi tate se katkad
napiju...
- Ne zanimaju me drugi tate... Ne želim da to gledaš.
- Nije se dogodilo ništa strašno.
- Zamolila sam ga da se pred tobom pristojno ponaša. Ali on se ne može suzdržati... Što
se mene tiče, možeš se spakirati i doći odmah...
- Ostat ću još nekoliko dana, ali vratit ću se prije nego što smo planirale...
- Vrati se odmah, srce moje.
- Doći ću. Samo nemoj zvati tatu. Inače, slagala sam mu da imaš dečka odvjetnika...
- Zašto si mu slagala?
- Ne znam. Htjela sam da i ti nekog imaš, a ne samo on.
- Oh, ludice... pa ne natječem se s tatom...
- Znam. Ali bilo mi je grozno ponavljati: mama nema nikoga. Izgledalo mi je kao da
manje vrijediš...
- Ne budali. Nećeš se, valjda, uzrujavati zbog toga. Sretna sam sama. Uostalom,
susjed Davor mi udvara... Iako on nije odvjetnik, već profesor povijesti, he, he...
- Da? - upitala sam s olakšanjem. Odjednom nisam bila ljubomorna na susjeda
Davora, o, ne... Ako već tata mora cviljeti i glupirati se za Afroditom, želim da i mama
ima nekog. Pogotovo što taj netko stanuje u istom stubištu i sigurno mu ne pada na
pamet useliti se u moju sobu. Susjedska ljubav, to uopće nije loše! Dva stana, a jedan
par!
 LAŽLJIVAC

Objasnila sam tati da se uskoro vraćam u Zagreb. Djelovao je pripitomljeno i umorno.

Sjedili smo u dnevnom boravku na trosjedu. Tata me milovao po kosi. Pokušavao me nasmija-
vati, pričao viceve, pokazivao kataloge s fotografijama. Bio je tužan što ću uskoro otići, ali mu
je istodobno laknulo. Stvorio je svoj život, odviknuo se od mene - bila sam mu teret, iako se
trudio da to ne vidim. Znala sam da se mama i tata više neće spojiti, ma koliko to željela. Zvuči
glupo, ali kao da mi je kamen pao sa srca. Postalo mi je preteško živjeti u nadi. Osjećala sam
olakšanje. Priči je bio kraj. Postalo mi je svejedno što će biti s Afroditom i hoće li ostati
zajedno. Ljubomora se smanjila na nulu. Doduše, osjećala sam se osamljeno. Imala sam samo
mamu i baku, a htjela sam obitelj. Pravu. Koja nedjeljom putuje s dva automobila u vikendicu i
sprema roštilj. Moji prijatelji iz razreda sigurno bi mi se smijali da su znali moje želje. Njima
su starci, bake, ujaci i bratići bili smrtno dosadni, a ja sam čeznula za gomilom rođaka.
Nazvala sam Tomislava.
- Uskoro putujem za Zagreb. Jel ti se da doći u Rovinj?
- A zašto ti ne bi zalutala u Poreč?
- Ne znam. Malo sam u bedu. Htjela bih da se družimo kao u Zagrebu. Zapravo...
- Nešto se dogodilo?
- Ne. Tata se napio, ali to nije tako bitno.
- A što je s Markom?
- Javlja se - rekla sam. - Sve je u redu. Barem mislim - dodala sam nesigurno.
- Jednostavno, ne znam. Ma, neću te gnjaviti.
- Ne gnjaviš me. Doći ću prekosutra. Samo da se dogovorim sa starcima.
- Bilo bi super.
- Da. Čujemo se. Javim se.
- Veza se prekinula. U isto vrijeme stigla je Markova poruka:
Što radiš?
Uskoro se vraćam u Zagreb.
Baš dobro. Onda se vidimo.
Oh, laknulo mi je. Možda ipak nije sve tako crno.
S Jolandom sam otišla na Monte. Uzele smo ručnike i časopise. Sjetila sam se Marka i kako
nam je bilo lijepo kad smo svi zajedno išli na kupanje. Ali uskoro ću ga vidjeti, i sve će biti u
redu, mislila sam.
- Što je s Afroditom i tatom? - upitala me Jolanda.
- Natežu se - odgovorila sam. - Ali odlučila sam više ne razmišljati o njima.
- Vraćam se u Zagreb.
- Marko se javlja?
- Aha. Valjda će sve biti dobro.
- Zašto ne bi bilo - nasmijala se Jolanda. - Ti si super cura, a uostalom, ukoliko te
neki dečko ne želi, znači da te ne zaslužuje. Tako meni kaže mama.
- Joj, u tvojoj obitelji su svi tako pametni... I samopouzdani.
- Čuj, drugo se ne isplati... Uostalom, tata je igrao nogomet. Objasnio mi je kako se
uvijek moram izboriti za loptu, tj. za sebe...
- Ne spominji mi očeve, molim te...
- Ah, oprosti...
- Nema veze. Ne ljutim se.
Pronašle smo slobodno mjesto na kamenu, pokraj svjetionika. Jolanda se počela mazati
kremom kao da je prvi dan na moru, a već smo obje dobro pocrnjele. Pomislila sam kako sam
lijena za uređivanje čim nema Marka. A bilo bi mi bolje da sam poput Afrodite.
- A što je s tvojim dečkom?
- Hm, jedva čeka da se vratim. A i ja se veselim da ću ga vidjeti. Znaš, on je tako sladak.
Zna peći palačinke. To mi je super!
- Joj, sad kad sam odlučila otputovati, najradije bih se odmah spakirala... Ali prekosutra
dolazi Tomislav. On mi je pravi prijatelj. Iako, znaš, čudna su ta prijateljstva. Nije mi
bilo drago kad sam čula da ima curu. Pomislila sam kako ću ga izgubiti. Imaš li ti
prijatelja?
- A, ne. Imam mnogo prijateljica, ali prijatelje, ne. Družim se s dečkima iz razreda...
Nisu mi previše zabavni...
Legla sam na trbuh i upalila discman. S.O.S. please someone help me. It's not healthy... to feel this
way, pjevala je Rihanna. Počela sam razmišljati o pisanju bloga pod nazivom To be or not to
be. Znači da sam se osjećala tupavo, ucviljeno i bezvezno i poželjela sam to podijeliti s
totalno ne- poznatim ljudima. Ipak, ima li smisla živjeti u virtualnom svijetu, pitala sam se u
isto vrijeme. Na svu sreću, nisam dugo razbijala glavu tim pitanjima. Marko će me uskoro
dočekati u Zagre- bu. Jedna šetnja s njim i moje će se crne misli rastopiti kao pjena na valu.
Tomislava sam sačekala na autobusnom kolodvoru.
- Što ima nova? - upitao me i zagrlio.
- Drago mi je da si došao - rekla sam. Tomislav mi se učinio stariji i nekako ozbiljniji.
Proljepšao se. Čuperak kose stršao mu je u zrak. Nestala je njegova uredna frizurica.
I glas kao da mu je bio dublji, snažniji. Nije više bio klinac kojeg sam poznavala...
- Drukčiji si...
- Da - rekao je veselo. - Cure me vole. Znaš da me prije nisu šljivile. No, sad me
opsjedaju...
- Znači, postao si pravi zavodnik...
- Moglo bi se reći...
Sjeli smo u kafić na obali. Promatrala sam Tomislava; osim nove frizure imao je i
Dieselovu majicu na sebi, a to mu prije nije bio običaj... l djelovao je sportskije...
- Vježbam s utezima - objasnio mi je. – Ali i ti si se proljepšala.
- Misliš?
- Mislim. Doduše, meni si uvijek bila lijepa...
- Ali sad imaš curu.
- I ti dečka.
- Je li to nešto mijenja među nama? - upitala sam.
- Možda - odgovorio je. - Ali ne vjerujem.
- Misliš da ću se svidjeti tvojoj curi?
- Ako i nećeš, ona će to sakriti...
- Nisam znala da su muško-ženski odnosi toliko komplicirani.
- Trebala si to primijetiti, he, he...
Zazvonio je mobitel. Tomislav je otvorio ruksak i počeo ga tražiti. Onda ga je izvadio,
ali zvonjava se nastavila. Izvadio je i drugi mobitel. Javio se. Razgovarao dugo s nekim.
Nisam mogla zamisliti o kome je riječ. Spominjao je alergijsku reakciju na sunce, andole i
vitamine.
- Zašto imaš dva mobitela? - upitala sam kad je završio. - Kao da si mafijozo, tobožnji
po- duzetnik ili švercer...
- Hm, duga priča... I ne baš pogodna za svačije uši...
U daljini sam ugledala veliki brod, najveći u mom životu. Plovio je po pučini i činilo mi se
kao da nosi golemi teret, iako je, zapravo, bio turistički i prevozio turiste s jednog mjesta na
drugo. Djelovao je kao grad koji se miče na horizontu, poput fatamorgane. Njegovi putnici bili
su mi nepoznati, njihovi životi strani. Pomislila sam kako se sve promijenilo, odjednom. I ja.
Izgledalo mi je kao da brod odnosi neki golem teret koji mi je pritiskao srce, kao da me oslo-
bađa...
 - Zar mi je nećeš ispričati?
- Za tvoje uši pogotovo nije.
- Oh, svašta sam ja već čula, Tomislave...
- Ovo ti se ne bi svidjelo.
- Ispijala sam ledeni čaj, a Tomislav se smijuljio. Bio je samopouzdan i vedar. Što
sve cure učine od momka, pomislila sam.
- Hoćeš li mi dati broj? Nazovi me, pa ću ga spremiti - rekla sam.
- Ne trebaš imati oba moja broja...
- A zašto ne?
- Jednostavno, ne trebaš.
- Hej, imaš li ti to neku tajnu?
- A imaš li ti neku tajnu?
- Nemam. Uvijek ti sve ispričam. Mislim da to nije najpametnije, ali do sada je bilo
tako...
- Jesi li sigurna?
- Da - odgovorih. - Reci mi svoju tajnu, ukoliko nije strašna. Ako si nekome nešto uk-
rao, možeš mi priznati. Ili se potukao s nekim. Ili se popiškio od straha kad si se
prestrašio nečeg. Možda si zamolio Sovićku da ti zaokruži peticu iz matematike...
- Ne zezaj. Nisam debil. I kakve ti to tučnjave padaju na pamet?
- Svašta mi pada na pamet.
- Ne, ovo je mnogo gore...
- Reci, o čemu je riječ?
- Zbilja to želiš čuti?
- O, da... Ništa me više ne može iznenaditi...
- Nazvat ću te onda. Reći ću ti mobitelom.
Gledala sam Tomislava ništa ne shvaćajući.
Afrodita je prošla pokraj nas. Nije me zamijetila, bila je sva užurbana. Nisam joj se javila.
Čula je da uskoro odlazim i učinilo mi se da ju je to oraspoložilo. Počela se spremati za put u
Italiju, tata je polako postajao sve nesretniji. Sve češće je odlazio u Rio bar, brbljao s dečkima,
a sve manje išao na razna snimanja. Često je isključivao mobitel. Počeo je govoriti o velikim
projektima koje ima s Jadran filmom i kako će raditi kao fotograf u nekoj seriji. Znala sam da
to nije istina.
Moj mobitel se oglasio. Na ekranu je velikim slovima bljeskalo: Lažljivac!
Oh, Bože, gotovo sam pala sa stolice, iako bi to bilo prilično teško. Ta budala s smsovima
zbog kojeg sam se živcirala i koju sam čekala na Kazališnom trgu bio je glavom i bradom moj
najbolji prijatelj, ozbiljni i pametni Tomislav! Čudovište i Lažljivac! Lažljivac i Čudovište.
Dečko iz susjedstva. Najbolji prijatelj.
- Zar si ti taj kreten? - vrišteći sam ga upitala, a za susjednim stolom turisti su, na trenutak,
prestali jesti baklave i sladolede...
- Zar si ti taj kreten? - ponovila sam nešto tiše.
- Da, ja sam taj kreten - odgovorio je Tomislav i mogla sam vidjeti kako se zarumenio
ispod novostečene čokoladne boje kože.
- Oduvijek sam bio pomalo dosadan, zar ne? A onda sam shvatio da to nije
najpametnije. Odlučio sam promijeniti se. Ti si mi se sviđala. Htio sam te iznenaditi i
izjaviti ti ljubav. Nabavio sam nove telefonske kartice, pokušavajući biti netko drugi.
Slagao sam ti da imam petnaest godina, kako ne bi posumnjala... Zapetljao sam se u laži, a
u isto me vrijeme zanimalo kako se ponašaš prema nepoznatim momcima... Vremenom
sam počeo slati smsove i drugim curama, sviđalo mi se što ne moram otkriti svoj identitet.
Taj drugi identitet davao mi je snagu i samopouzdanje, i to mi se svidjelo. Mnoge cure su
se počele dopisivati sa mnom. Jednu od njih sam i upoznao -Leu. Prvo smo se dopisivali
bez veze. A onda sam je pozvao na sastanak. I ona je došla. I ja sam došao - skupio sam
hrabrost. Bio sam jako ponosan na sebe. Lea me nije poznavala, raspitao sam se za njezin
broj mobitela kod Petra... A tebi sam onog dana htio izjaviti ljubav, ali kad sam te ugledao
onako sređenu kako stojiš pokraj klupe, shvatio sam da bi bila razočarana kad bi ugledala
mene umjesto nepoznatog mladića. Shvatio sam da očekuješ supertipa. A, onda, ipak
sam ti nastavio pisati, mada je to, doista, bilo glupo...
- Ne mogu vjerovati - rekla sam, osjetivši se prevareno. Sunce mi je grijalo ramena.
Pomakla sam se pod suncobran. Kako sam mogla biti tako naivna? I zašto se ja ne dopisujem
s raznim nepoznatim dečkima, kao i druge cure? Izgleda da je to uobičajeno. Odjednom mi je
bilo žao što Lažljivac više ne postoji. Ipak mi je godilo udvaranje nepoznatog udvarača:
osjećala sam se poželjnijom. Banalno, ali istinito.
- Ne mogu vjerovati - ponovila sam.
- Da, dopisivao sam se s raznim curama i sviđalo mi se. Nisam se otkrivao, nisu me
poznavale. Čak sam se prijavio na Iskricu i chatao. Postao sam hrabriji. I tako. Htio sam
uvježbati udvaranje. A kad je Lea rekla da joj se sviđam, sve se promijenilo. Bio sam
zaljubljen u tebe, a onda sam se, pomalo, zaljubio u Leu...
- Poznajem li je?
- Sumnjam. Petar je poznaje. Upoznali su se na skijanju u Kranjskoj gori...
- Opa! Neka šminkerica... Vidim da sad biraš majice.
- Ne zezaj.
- Okej - rekla sam. - Moram isprati ovaj gorak okus razočaranja što nisam otkrila da
se radi o tebi. I što sam, u prvo vrijeme, mislila da se radi o nekom posebnom. To ne znači da
ti nisi poseban. Joj, zapetljavam se... I prošli put si imao dva mobitela, sjećam se... Zlo mi je.
Muškarci vole lagati, mama mi je to spomenula. Svi. Prije ili poslije. Čak i nedonoščad kao
ti... Najbolje da odemo na kupanje. Tu negdje blizu. Skuhat ću se. Ako se ne smočim, umrijet
ću.
- Sorry. Nisam imao zle namjere... Oprosti što sam se zafrkavao.
- Oprošteno ti je - rekla sam
velikodušno. Digli smo se.
Ovo neću ispričati Jolandi, odlučila sam. Hm, možda bi općenito i bilo pametnije
držati jezik za zubima? Izgubila sam nepoznatog udvarača... Ostao mi je samo Marko. Koliko
sam shvatila mnogo je bolje imati mnoštvo prijatelja nego samo jednog. Život je totalno
drukčiji od onoga što želimo i nijedno prijateljstvo ne traje vječno. Ništa ne traje vječno.
Brakovi, poslovi, školovanje, mladost, bolest... S jedne strane to je grozno, a s druge divno...
 ODLAZAK

Odlazeći iz Rovinja činilo mi se kao da se opraštam s dijelom svog života. Znam da

zvučim prepametno, predosadno i preglupo u isti mah, pogotovo što sam još (uvijek) klinka,
ali zaista imala sam osjećaj kao da napuštam dio sebe. Nije se samo Tomislav promijenio, već
sam se i ja promijenila. Jolanda nije zamijetila moju metamorfozu u svjesnije ljudsko biće,
jedino je žalila što odlazim. Izljubile smo se, a njezina mama mi je napravila sendviče sa
sirom i kupila sokove. Vjerojatno je zaključila da smo tata (a i ja) umjetničke duše
nesposobne razmišljati o konkretnim stvarima kao što je ishrana.
Tata me je poštedio susreta s Afroditom, iako bih ga podnijela bez problema s obzirom
na moj evolucijski emocionalni napredak - ljubomora mi više nije razdirala srce. Gurnuo mi je
tristo kuna u džep, a ja sam zlobno, ali s odmakom, pomislila kako je škrt. Fotografirao me na
ulici u nekoliko poza ispred vrata, zatim kako čučim i igram se sa susjedovom mačkom,
potom sa suhim cvijećem u pozadini. Otišli smo na piće u Rio bar da se pozdravim s
konobarom Čombeom i nekim njegovim prijateljima. Nazvala sam mamu i zamolila je da me
ne dočekuje, ali ona nije htjela pristati.
- Doći ću s Davorom - rekla je djetinjasto. - Autom. Tako je jednostavnije. Ne
želim da se vučeš po tramvajima.
Jedva sam se riješila Afrodite, a sad se već moram privikavati na Davora. Život nas
djece rastavljenih roditelja zbilja je težak.
- Dobro - pristala sam kiselo. - Ali i Marko je obećao doći.
- Tko je pak Marko?
- Moj dečko - pohvalila sam se.
- Kako to misliš?
- Imam dečka - rekla sam.
- Zar zbilja? Zašto mi nisi javila? Znaš da o tome mame razgovaraju s kćerkama...
- Nisam sigurna...
- E, onda te svakako moram dočekati. Ti si još premlada...
- Mama, molim te...
- Dobro, dobro... I ja sam u tvojim godinama imala dečka...
- Vi svi u svim razdobljima života imate dečke ili cure. Čak i baka. O tati da i ne
govorim... Morala sam i ja nekog naći.
- Duhovito...
- Ne znam je li duhovito, ali ne želim biti crna ovca u obitelji...
- A tko su mu roditelji?
- Mama, molim te... Razgovarat ćemo kad dođem u Zagreb.
- Okej, slatkice. Mi te čekamo.
Opet sam prevalila dosadni put do Zagreba. Putovala sam autocestom najkraćom
mogućom linijom, ali vožnja je još uvijek trajala predugo... Slušala sam Beyonce i čitala
Pavneova Pobunjenog mladca. Neurotičan klinac piše o seksu, ljubavi, djevojkama i starcima,
a podsjeća me na mog tatu. Grozno. Uopće nije zabavno imati modernog oca. Oni uglavnom
imaju neredovite prihode i ne znaju objašnjavati školsko gradivo. I stalno se trude biti mladi.
Marko se javio:
Ako stara dolazi po tebe,
ja radije ne bih.
Please, dođi, odgovorih mu.
 Zamišljala sam naš susret u romantičnijem okruženju, ali kako sam u posljednjih
nekoliko dana odrasla, shvatila sam da se moram izdići iznad trenutačnih problema i situacije.
U magli otrovnih ispušnih plinova, pokraj ustreptale mame i odabranika njezina srca, bacit ću
se u zagrljaju svojoj ljetnoj ljubavi i započeti novi životni ciklus.
Točno tako.
Osjećam se kao idiot.
Ne volim se upoznavati s tuđim mamama.
To mi je grozno. Vidimo se poslije.
Dođi, dođi, uvalit ću im prtljagu, a mi idemo u Dobar zvuk...
Ili već nekamo.
Marko dugo nije odgovarao, a onda je stigla poruka:
Dosadna si.
Dolazim.
Kamen mi je pao sa srca. Znači, ipak mu je stalo do mene. Trebam samo pozitivno
misliti i sve će biti u redu. Vremenom ću sve više nalikovati Stefani. Ona kupuje ženskaste
mobitele, a dečki je slušaju. I ja volim kad me Marko sluša. Zapravo, volim biti glavna. Iako
je i on glavni! Ah, tako je zgodan, sigurno će se svidjeti i mami.
Mama me čekala na dolaznom peronu u novoj haljini i novim natikačama. Iz daljine
mi se učinila kao djevojčica i preplavio me osjećaj nježnosti. Sjetila sam se koliko sam joj
puta pomagala oprati kistove i kako smo pjevale u kuhinji spravljajući ručak. Susjed Davor
pobožno se smiješio. Vidjelo se da je u sedmom nebu. Uostalom, to je i bilo za očekivati.
Moja mama je super. Jedino tata nije upoznat s tom činjenicom.
Sasvim na kraju perona, naslonjen na kovanu pregradu, stajao je Marko s rukama u
džepovima. Oh, on je baš pravi, pomislila sam i srce mi je brže zakucalo. Zapravo, bila sam
ponosna što imam takav doček. A kad sam ugledala baku kako trči (poletno i s kutijom u
rukama), suze su mi navrle na oči. Oduvijek sam, od djetinjstva, htjela imati veliku obitelj, a
sada sam bila zadovoljna i malom, s pridruženim članovima. Baka je protrčala pokraj mame i
Marka, i čim se moje stopalo spustilo na zagrebačko tlo, već me je zagrlila.
- Toliko se dugo nismo vidjele - cvrkutala je. - Kupila sam ti jednu divnu, šik
francusku haljinicu.
- Glavno da nije indijska - promrmljala sam i cmoknula je u obraze.
- Bok, srčeko! - mama se također progurala do mene i snažno me zagrlila. - Lijepo
izgledaš. Vesela sam što si došla. Joj, tako si zgodna!
- Moramo se ispričati. Svi zajedno. Ima mnogo novosti u našim životima - rekla je
baka važno. Ponadala sam se da nije našla novog dečka, već da joj se samo otvorilo
treće oko ili je savladala dubljenje na glavi.
- Ima vremena - rekla sam razdragano. - Želim vas upoznati s Markom.
Davor mi je samo namignuo i otišao otvoriti prtljažnik.
- Zar je došao? - upitala me mama.
- Naravno - potvrdila sam. Osjećala sam veliku radost. Markovo potamnjelo lice
približavalo mi se kao u nekom filmu. Izvadio je ruke iz džepova. Na sebi je imao
crvenu majicu. Prošao je pokraj mame i bake. Odjednom mi se zavrtjelo u glavi, kao u
starim filmovima. Pomislila sam da ću pasti u nesvijest, ali to se, srećom, nije
dogodilo. Trnci su mi prošli tijelom dok me ljubio u obraze. Rovinjske noći, ljeto,
more izronili su na površinu, usprkos mirisu benzina i užarenog betona.
- Veselim se što si došla - rekao je Marko. - I što sad?
- Jedva čekam da ostanemo sami - rekoh. - Ipak, prvo slijedi upoznavanje...
- Nisam trebao na to pristati. Ali bila si uporna...
Mama se već ugurala između nas.
- Ja sam Mašina mama - rekla je i pružila ruku. - Dijana.
 - A ja baka Matilda - predstavila se baka. Razgledavala je Marka sa svih strana.
- Mislim da imaš dobar karakter. Oči su ti iskrene... Svašta se može iščitati iz
zjenice. Čak i zdravlje.
Dotle je susjed Davor stajao s mojim kovčegom pokraj klupe i čekao
- Čuvao sam mamu kao što sam i obećao - rekao je praveći grimasu. - Bila je dobra.
Da, crtala sam kao luda. I opet sam dobila novu narudžbu - nasmijala se mama. - Ove godine
uopće neću stići ljetovati...
- Već ćemo smisliti nešto - dodao je susjed Davor.
Baka je izvadila haljinicu iz kutije i pokazivala mi je. Zakrčili smo prolaz i ljudi su nas
zaobi- lazili.
Marko me dotaknuo.
- I što sad? Kako da zbrišemo?
Nasmijala sam se.
- Društvo, sad kad ste me ugledali, promotrili i ocijenili smatram da se na neko vrijeme
možemo opet rastati. Obećavam da sam za dva sata doma i da ćemo se onda do sita ispričati.
Bakice, prespavaj kod nas. Želim da sutra svi zajedno doručkujemo. Baš sam sretna što ste
došli... Ali sad bih radije bila s Markom.
Marko je pocrvenio slušajući moj govor istine. Ili je to bio samo odsjaj crvene majice na
njegovim obrazima?
Mama me blago pogledala. S obzirom da je djelovala zaljubljeno i imala teleći pogled
kakav zaljubljene žene imaju, shvatila sam da me razumije. Nisam sumnjala da i ja imam takav
pogled. A i susjed Davor. Hm, učinilo mi se - i Marko. A baka ga je imala odavno, otkad je
otišla u pri- jevremenu mirovinu i otkrila duhovnu stranu svog bića. Očito smo svi bili
zaraženi virusom zaljubljenosti. Na plus trideset sedam stupnjeva. Grozno.
- Dobro - vidimo se kod kuće. Možemo vas prebaciti autom do grada - rekla je mama.
- Ne, prošetat ćemo - odvratila sam umiljato. Rukom sam svima poslala poljupce i
krenula prema izlazu. Napokon sloboda!
Srce mi je počelo ponovno ubrzano kucati.
Što mi se to događa? - upitala sam Marka dok smo odlazili s perona ubrzanim koracima. -
Što mi se to događa? Zašto sam tako uzbuđena?
- Ja ti se događam - rekao je Marko smiješeći se. Prošli smo pokraj kioska s novinama
i pekarnice.
Krajičkom oka vidjela sam kako susjed Davor sjeda u auto, pali žmigavac i zajedno s
mojim dragim članicama obitelji napušta parkiralište. Okrenula sam se prema Marku. Teren
je bio čist, bez svjedoka.
- Moram te poljubiti - rekoh Marku. - Htjela sam da se poljubimo u parku, ali ne
mogu čekati... Što mi se to događa? - upitala sam ponovno.
- Ja ti se događam. I ti se događaš meni. I ljeto nam se događa...
Pomislila sam kako je Marko pametan.
A život uzbudljiv.
Markove usnice dotaknule su moje. I sve je bilo divno. Onako kako treba biti. S trncima,
zv- jezdicama, violinama i cvjetićima koji mi plešu oko glave. Moj mobitel se oglasio. A onda
i Mar- kov. Prolaznici su nas zaobilazili. Tramvaji zvonili. Bio je to nastavak ljetne ljubavne
priče.
Nismo se javili na mobitele.
Za razgovor uvijek ima vremena, ali ljubav ne voli čekanje...

SVRŠETAK