Professional Documents
Culture Documents
1
Tanja Tolić – Zovem se nebo
2
Tanja Tolić – Zovem se nebo
1. Dolazak
prosinac 2006.
3
Tanja Tolić – Zovem se nebo
intervalima jedno u drugo, bol je bilo lakše podnositi, iako je upravo tamo
postala akutna. U Zagrebu su ga gađale činjenice koje je morao skrivati -
znojne, napaljene susrete s Vesnom u kojima mu se činilo da se sav pretvorio u
organ, u jedan dio sebe kojem je svrha bila samo se uvući u Vesnino toplo
međunožje. Ili gdje bi mu već palo na pamet. Bio je nervozan od laži, ali
istodobno i sav uzbuđen, jer ima tu tajnu koju krije od svih.
Onda je došlo otkriće, i ubrzo nakon toga kraj. Činilo se da je sve, sve ljude do
kojih mu je bilo stalo (je li mu doista bilo stalo do njih?, i to je bilo pitanje za
razmišljanje), mnogo više od prevare boljela laž. Kad više nije imao kamo,
prihvatio je posao na platformi i otišao.
Nitko ga nije pitao kad će se vratiti.
Sram je došao mnogo kasnije i trajao je tek kratko. Jedno se jutro gorko
rasplakao zbog onog antipiretika koji mu se činio uprljan zemljom i spermom.
Nije se stidio što nije bio otac; stidio se što nije bio čovjek.
I onda se rodila bol. Ili je, možda, bol počela rađati njega. Za jedne od bijelih
noći, noći u kojima je blijedo sunce sjalo zajedno uz zvijezde, u grudima je prvi
put osjetio slabašno lepetanje krila praćeno isprekidanim otkucajima srca. Ono
klupko živaca koje je nekad bio užarilo se i zapalilo, prekidalo mu dah, kao da
mu je netko oderao kožu s tijela i svaki kontakt, svaka riječ, svaki pogled gađao
ga je direktno u neurone, kao da je sav postao tijelo sapleteno od živčanih
podražaja.
Nekad su ga boljele oči, koliko mu je svjetlo bilo jako. Kao da je tek
progledao.
4
Tanja Tolić – Zovem se nebo
To se zbilo prije pet dana. Prvi put u devet mjese ci izolacije činio se opet
samome sebi živ. U pet noći nakon toga grčevitog plakanja pred zbunjenim
Rumunjom - koji mu je, na kraju, donio zahodski papir da obriše suze, a
potom ga i nespretno zagrlio - počeo je opet sanjati. Snovi su bili ludi i dao bi
sve na svijetu da o njima može porazgovarati sa Sarom, Robijem ili Kristom. Ali
nije ih imao hrabrosti nazvati, ni poslati im mail.
Tada su ga nazvali iz odvjetničkog ureda. Nije imao pojma odakle im broj, ni
kako znaju da je u Sjevernom moru, a u šoku od toga što ponovno čuje hrvatski
zaboravio ih je pitati. Javljali su mu da je Marta Brozović preminula u pedeset
petoj godini života, da je stradala u prometnoj nesreći, da je on jedan od
nasljednika i da mu nude, s obzirom na to da Marta nije imala obitelj, da oni
organiziraju pogreb, a da on svakako mora doći u Zagreb na čitanje oporuke.
Kad je stigao na groblje, u zadnji čas, nije vidio nikoga od svojih. Bivših svojih,
ispravio se. Bilo je malo ljudi, pretpostavljao je susjeda, raštrkanih poput vrana
ispred prostorije u kojoj je Marta, u lijesu, ležala na odru.
***
5
Tanja Tolić – Zovem se nebo
prekine taj dotok života. Možda oni koji umiru polako samo izađu iz vanjskoga
svijeta međuigre tijela, i razgovora, i pogleda, i svakako osjećaja, povuku se u
sebe, pa umru naglo. Baš kao i oni koje je, primjerice kao Martu, prije četiri
dana na pješačkom prijelazu, u sedam sati, dok se vraćala iz trgovine, pregazio
auto. O tome je Marta razmišljala, dok je u četvrtak, na Markovu polju, u
15.30, lebdjela iznad lijesa u koje je bilo položeno njezino tijelo i koje se upravo
sada vozilo prema 'crnoj, ružnoj rupi u koje bi trebalo biti bačeno, a onda i
zatrpano lopatama ledene zemlje. Zeznuto je umrijeti zimi, ukopnici se više
narade. Pitala se da li to i više košta.
Držala se tih blesavih misli jer se bojala. Marta je, naime, istodobno bila i
mrtva i živa.
Osjetila je kako joj se kosti lome, ona leži kao neki rasuti teret, i užasnuti
pogledi ljudi, neka žena je vrisnula i rukom pokrila oči djetetu do sebe, neki
muškarac je potrčao, ali bilo je već kasno... Hitna je došla brzo, bolničari su
istrčali s nosilima, položili joj masku za kisik na lice, masirali srce i nešto
žurno dovikivali jedni drugima, ali dok su se vrata zatvorila, a ambulantna kola
zamaknula za ugao, ona je već bila mrtva... Na mjestu mrtva.
Nije imala jasno sjećanje na taj trenutak. Nije bila sigurna je li bila u tijelu ili
je stajala negdje postrance kad je umrla. Nije se dogodilo da je zatvorila oči u
jednom svijetu, a otvorila u drugome, obasjanom zlatom. Nije udahnula po
posljednji put i ugasila se, a onda se naglo trgnula i počela disati nekim drugim,
nevidljivim plućima. Zapravo, nije sigurna da je uopće otvorila oči nakon što je
umrla.
Kako stvari stoje, pomislila je usplahireno, ona ne bi uopće trebala biti u ovom
6
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Čekaj malo...
Da li se to dogodi čim umreš ili tek kad dođe Sudnji dan? Nije se mogla sjetiti.
K vragu! Kvragu! Kvragu!
O, Bože... Odjednom joj je sinulo i kao da je hladna struja prošla niz njezina
nevidljiva leda.
Pa ona je u čistilištu!
O, kvragu!
***
Neki su putovali kroz tunel, neki bi se ovdje samo pojavili, neki bi došli u
ljudskom obličju, uronjeni i dalje u život koji su živjeli na zemlji, neki bi došli
prekriveni zaboravom, nemajući uopće pojma tko su nekad bili, a neki bi došli
potpuno svjesni i potpuno spremni za ono što je iskustvo smrti nosilo. Neki bi,
i tome se Porto nadao, došli s kristalnim sjećanjem na sve svoje živote. Sve
svoje bivše živote.
7
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Ženu.
- Da, može se i tako reći... -promrmljao je. Nije bio raspoložen za šale.
- Kako se zove?
- Ha... Za ovaj zadatak su neizbježna. Muka mi ih je tegliti, ali što ću... Ako
nemam krila, nisam...
8
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Možda si trebao. Bit će joj priličan šok kad proletim kraj nje s ovim krilima.
Vrata iza njega bila su širom otvorena, iz daljine je sve većom brzinom
prilazila zlatna kugla svjetla. Portu je srce počelo kucati brže.
Emanu'el Roland dobacio mu je još jedan brz pogled prije nego se okrenuo i
nestao u praznini, no Porto je svejedno uspio vidjeti kako mu oči poprimaju
onu toplu boju meda, gotovo jantarnu. Emanu'el Roland bio je spreman za
zadatak. Iz njegove svijesti polako je nestajao ovaj, njihov svijet, i počeo se
oblikovati onaj drugi, stvarni, kako su ga nazivali ljudi.
***
Emanu'el Roland je naglo zastao u svojem letu prema dolje. Marta ga uopće
nije vidjela. Kad je Rageor zamahnuo mačem, svjetlost je bila toliko snažna da
uopće nije primijetila ni njega, ni krila. Kvragu, a baš se bio potrudio.
- Ha, čuj, ti nosiš krila... - promrmljao je Rageor kroz zube i nakesio se. —
Osim toga, da nisam zamahnuo mačem i prekinuo sponu s tijelom, ona bi do
kraja vječnosti razmišljala o tome treba li početi tražiti šalter za čistilište ili ipak
leći u taj grob.
- Nemoj me... Kažeš čistilište? Takvu već neko vrijeme nismo imali...
- Malo si me zaslijepio kad si prasnuo mačem, stari. Nije baš da sam joj uspio
pohvatati misli.
Bio je to neobičan prizor. Dva anđela, jedan izdužen, plav i proziran poput
vala uhvaćenog u prostoru bez gravitacije, s gustim, pernatim krilima na
leđima, i drugi jednako dugačak i proziran, ali crn poput ugljena i opasan
svjetlucavim, metalnim mačem. I plavom i crnom anđelu oči su bile jantarne
boje i činilo se da su jedino one doista bile stvarne, da je jedino u njima pre-
bivala materija, jer se njihov oblik neprestano mijenjao, kao i prostor oko njih.
Sekundu prije, dok je Marta prolazila, ispod njih, duboko u lelujavom ponoru
koji se pomaljao iz magle gustih oblaka, bila je trodimenzionalna slika groblja.
9
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Porto?
10
Tanja Tolić – Zovem se nebo
11
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Anđeli su u svemu tome bili pomagači. Kao i Bog - Lowe je još jedanput, s
čežnjom, pogledao prema dalekoj točki u kojoj se odbijala frekvencija i za
centimetar joj se primaknuo bliže, vukući za sobom, poput magneta, i teret
materijalnog svemira - duboko su poštovali slobodnu volju. Nebeske intervencije
stoga su bile minimalne i više su se svodile na lagano uvjeravanje i čekanje,
nego na naredbe ili akciju. Za ljudsko biće takvo bi iščekivanje promjene bilo
pakleno teško, no anđeli su imali sve vrijeme ovoga svijeta. Oni su živjeli u
dimenziji vječnosti što je, čak i tako energičnim bićima kao što su bili oni, davalo
dovoljno strpljivosti.
***
12
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Je.
- I?
- I, to je bila njegova odluka, dovraga. Ima tridesetšest godina. Ako je htio
13
Tanja Tolić – Zovem se nebo
neko vrijeme biti sam, razumijem, jasno mi je, podržavam njegovu odluku.
- Ali nije prozborio s nama ni riječi punih devet mjeseci!
- Zar te to doista čudi nakon svega?
- Ne znam. Ne. Valjda ne.
- Okej, onda smo to riješili.
- Jel te zanima kako izgleda?
- Sara... Zašto si me zapravo nazvala?
- Da ti kažem da ćemo Krista i ja ostati još na misi. Onda ćemo tek otići po
tortu.
- Dobro.
- Hoću reći, je li ti to problem? Jesi li imao kakvih planova? Mislim, zbog
Jadrane Lune.
- Ne, nije mi nikakav problem.
- A što radi?
- Igra se.
- S tobom?
- Ne.
- Ostavio si je samu?!
- Ne, nisam je ostavio samu. Igra se u dnevnom boravku, ja sam u garaži.
Rekao sam joj da me zove ako joj bilo što treba.
- To sam i mislio.
- Ti si prilično težak čovjek, znaš...
14
Tanja Tolić – Zovem se nebo
***
Pomalo je i zijevala. Bila je zima pa je mrak padao rano. Njezin satić zasvijetlio
je u mraku. 17.00. To znači da je pet sati popodne, kimnula je samoj sebi u
mraku. Satić je bio dobar, jer je bio zelen i... kako ono kažu onu riječ...
Flurosentan? Flaroce... Ne, ne, ne! To nešto zvuči kao ono drugo nešto čega ima
u kaladontu. No, dobro, uzdahnula je i opet zijevnula. Nema veze. Satić je bio
najbolji jer su u njemu bili i bomboni. Klikneš evo tu, na ovaj gumbić, i onda se
otvori poklopac i unutra su bomboni. Ali sad ih nema, jer ih mama izvadi svaku
večer prije spavanja da Jadrana Luna ne bi jela bombone nakon što opere zube.
Danas ih je izvadila odmah poslije ručka, nakon što je Jadrana Luna pojela pet
bombona, jer je rekla da mora otići nešto obaviti i da će to možda potrajati, pa će
joj večeru pripremiti Robi.
- Fluorescentan. Tako se kaže.
I evo ga! Stoji tamo, na vratima dnevne sobe. Najradije bi zapljeskala koliko se
veseli što je opet došao. Ali neće. Jer bi ju Robi mogao čuti.
Emanu'el Roland se pomaknuo malo naprijed, tek korak.
15
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Jadrana Luna se približila tako da se jedva primijetilo. A onda još malo. I još
malo.
- Jesu.
- Kao medo - uprla je prstom u medvjedića koji je sjedio u kutu kauča.
- Jadrana Luna - ispravila ga je. Sad je već prilično dobro mogla izgovoriti r,
pa je često ponavljala svoje ime. I kad je ne bi pitali kako se zove.
- Sretan ti rođendan, Jadrana Luna - ispravio se.
- Peti.
Nasmiješio se.
- Pet kao... - uspravila se i raširila prste na lijevoj ruci na kojoj je nosila
zeleni satić. Zasvjetlucao je u mraku.
- Pet - ponovio je i Emmanu'el Roland i raširio prste svoje desne ruke.
- Daj raširi krila...
Krista je stajala u crkvi, u klupi u prvome redu. Ruke su joj bile sklopljene, u
molitvi, iako se zapravo nije molila. Izgovarala je riječi na glas, po automatizmu,
onako kako su je davno naučili. Nije se molila već dvadeset i pet godina i s tim
nije imala nikakvih problema.
Sara se pokraj nje, po običaju, vrpoljila. Nije mogla odlučiti hoće li izgovarati
riječi molitve ili ipak neće. Da li da popusti, jer ipak je to misa za Martinu dušu -
iako Sara nije vjerovala ni u Boga, ni u duše, a slijedom toga ni u opravdanost
molitve - ili da tvrdoglavo stisne usta i pretvara se da nema pojma kako ide
Vjerovanje.
16
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Negdje iza nje stajao je Leon, njezin muž, i to je bilo ono što joj se vrtjelo po
glavi i zbog čega ju je živciralo Sarino vrpoljenje. Ovih pola sata, dobro, možda
sat vremena otkada je svećenik krenuo, danas će biti vjerojatno jedino slobodno
vrijeme u kojem će moći razmisliti o tome što misli o činjenici da se Leon vratio
kući nakon devet mjeseci.
A opet, razmišljala je, nekako je slično bilo i kad je doznala. Bilo je zapravo
smiješno kako je shvatila što se događa. Smiješno kako čovjeka na kraju otkriju
detalji, bezvezarije; sitna odudaranja od onoga što inače jest. Bilo je to jedne
večeri, u ožujku, kad ga ja poslala da ode u dežurnu ljekarnu kupiti nešto za
skidanje temperature. Jadrana Luna nije bila jako vruća, a Krista je imala još
malo sirupa, ali htjela je biti sigurna preko noći. Kratko ga nije bilo;
pretpostavljala je da je stigao poševiti Vesnu negdje nabrzaka, u nekom haustoru,
da ju je samo prislonio uza zid, ili ju je možda previnuo preko haube automobila,
ušao unutra, svršio i izašao; potegnuo ciferšlus na hlačama, potapšao je po
stražnjici, možda je još jedanput zažvalio za kraj, a onda odjurio u ljekarnu i
kupio sirup...
Čudno kako se um voli zabavljati tim mislima koje ga muče. Ne bi li on, prije
svega, trebao misliti o vlastitoj dobrobiti? O opipljivoj mentalnoj praznini kakvu
su te slike izazivale u njezinoj glavi? Hoće li tako, jedne noći, misao koja je boli u
glavi, narušiti, recimo, njezin centar za ravnotežu? Ili je onemogućiti da
razaznava smisao iza riječi? Je li moguće doživjeti moždani udar u trideset šestoj
godini? Koliko razarajuć može biti? Hoće li ostati nesposobna brinuti se za
Jadranu Lunu? Zašto, kao svi drugi, ne osjeća bol tamo gdje joj je prirodno
stanište - između rebara, iznad dijafragme, kao perikarditis?
Leon je došao doma - opsjednuti um vratio se onoj slici otprije devet mjeseci -
činilo se, za dvadesetak minuta, sasvim pristojno vrijeme, da se ne posumnja.
Tutnuo joj je vrećicu u ruku i pogledao je ovlaš i bilo joj je sve jasno. Imao je tu
iskru u očima; iskru koju je imao od djetinjstva svaki put kad bi se lako
17
Tanja Tolić – Zovem se nebo
***
Ariel je protrčala pokraj njega, toliko koncentrirana da se činilo kako ga
uopće nije prepoznala.
Porto je i dalje sjedio na klupi.
- Porto, rekla sam ti da ne trčim! Ja trčim samo zato što ti vjeruješ da ljudi koji
žure - trče. I, naravno, da sam te prepoznala - nestrpljivo je izgovorila i pogledala
ga.
To nije bila Ariel kakvu je poznavao.
Ariel je uvijek bila smirena. Ljubazna prema njemu. Bilo je u njoj nešto gotovo
majčinski. Emanu'el i Rageor često su ga zadirkivali, ali Ariel nikad. Ariel bi
obično kolutala očima dok su njih dvojica izvodili gluposti.
18
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Iako neki anđeli s tim nisu imali nikakvih problema, Emmanu'el je odbijao
nositi aureole. Govorio je da je to naprosto glupo i da aureole ne znače ništa.
Smiješno. Jer smrti se bojiš dok se ona ne dogodi, zar ne? Zašto bi se bojao
smrti ako si već mrtav?
Ljudi su govorili da se boje jer je Rageor »odnosio stvari«, što god to značilo, i
nakon što bi umrli.
Mnogi bi plakali danima. Danima? Namrštio se. Teško je bilo procijeniti koliko
je nešto trajalo ovdje, kad ovdje nije bilo nikakvog vremena.
Podignuo je glavu. Ariel je gledala u njega. Oči su joj bile one svijetle boje
jantara. Kao da joj se pogled razlijevao po prostranstvu.
- Mrzim, mrzim, mrzim... - izustila je glasom koji više nije bio ni njezin, ni
anđeoski, ni...
Glasom koji, pomislio je, kao da dolazi s drugog svijeta. Osim što su njih dvoje
već bili na drugom svijetu.
19
Tanja Tolić – Zovem se nebo
U tom trenutku dogodilo se nešto što Porto nikad prije nije vidio.
I taj zvuk njezina glasa, koji je i dalje odjekivao, činio je nešto čudno; kao da
je zvuk upijao njezin oblik i izvrtao ga.
A onda... onda je sve naglo prestalo, utihnulo, završilo i pred njim... pa pred
njim su stajale dvije Ariel!
Osjećala je bol, ali više nije bila sigurna zašto. Sjećanje joj je bilo iskrzano, kao
da ga je pohranila na komadiće papira koje je raspuhao vjetar.
Da, Marta, ona je Marta.
Ali, na sekundu, koja je trajala nekako predugo, nije se mogla sjetiti ničega
drugog.
Tijelo! Da, bilo je tijelo... Ali tijelo je nestalo, odjednom, i činilo se dalekim kao
da nikad i nije bilo njezino.
20
Tanja Tolić – Zovem se nebo
nije bila ni hladna, ni metalna na dodir - što je bilo prilično čudno, i provirila s
druge strane.
Nije nimalo sličila sebi. Ali nije sličila sebi, onakvoj kakvu je on poznavao prije
točno četiristo dvadeset pet godina, ni kad ju je vidio zadnji put. Što je bilo prije
sedamdeset godina. Tada je gotovo skupio hrabrost da joj se približi, kada ju je
ugledao u masi koja je u jednom trenutku navrla kroz vrata.
Ali je odustao.
Ona i ostatak skupine ubijenih u istoj noći izgledali su toliko izgubljeno i
toliko ranjeno da se činilo besmislenim prići joj i reći: »To sam ja, Porto, sjećaš
li me se?«
Pokolebao se i sto pedeset godina ranije kada je pristigla kroz vrata - svaki
put kroz vrata - kao petogodišnja djevojčica. Umrla je oko 1860. od gladi i
hladnoće. Živjela je na ulici. Bila je siroče.
Što je mogao reći petogodišnjem siročetu? Jednom davno ti si bila moja žena?
Da, on jest bio ovdje posljednjih četiristo dvadeset pet godina, prema njegovoj
računici, ali nije imao nikakve spoznaje o tome kako će se njezin život odvijati na
zemlji, ni kada će završiti.
Ponekad bi zavirio u njezin život jer to je mogao. Mogao je gledati, ali nije
znao što će se dogoditi. To je u potpunosti ovisilo o Christine. Ona je činila
izbore. Na to čak ni anđeli nisu imali utjecaja. Toliko je naučio dosad.
Ovaj put je po nečemu ipak bio izuzetak. Nekom Božjom providnošću - nije to
mogao drugačije objasniti - upitao se što je s Martom točno u trenutku dok je
ona prelazila cestu na pješačkom prijelazu. Jasno je vidio automobil koji je
nailazio, a kojim je upravljao mladić, još pijan od noćnog izlaska. Marta je uvijek
rano odlazila u trgovinu, a on, vozač, kasno se vraćao kući. Porto je vidio kako
automobil udara Martu, vidio je kako njezino tijelo leti i bolno udara u pločnik, i
21
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Ovdje, to su bile milisekunde, ako se uopće taj kratki trenutak može tako
nazvati. Jer ovdje nije bilo vremena. Protok je mjerio ljudskim godinama,
povremeno zagledavajući ne samo u Christineine živote, nego i na satove i
kalendare koji su bili u njezinoj sobi, uredu, automobilu... Tako je i znao da je u
međuvremenu prošlo četiri stotine dvadeset i pet godina.
Porto je, nakon nekog vremena, i sam sebe počeo zvati Porto.
Toliko je dugo bio ovdje da se više nije sjećao svojega pravog imena.
- Dobro došla - rekao je Marti koja je gledala ravno ispred sebe, ali u
njezinim očima nije bilo nikakvog znaka prepoznavanja.
22
Tanja Tolić – Zovem se nebo
2. Snovi
prosinac 2006.
Oko njega se uzdizala mutna, zla voda. U snu, iako nije znao da sanja, Leon
je u njoj stajao do koljena, činilo se na rubu svijeta. Sve je ispočetka izgledalo
bezazleno, pogled mu je bio uprt u daljinu, u obzor, bio je odrastao.
Voda oko njegovih koljena bila je hladna, ali ugodna, mirna.
Da je pogledao dolje, u to ulje koje je titralo oko njegovih nogu, poput valova
koje proizvede oblutak bačen u vodu, mogao je možda vidjeti da je sretan.
Teško je reći što točno čovjeka odaje sretnim, ali možda bi ga lice otkrilo. Bora
na lijevoj strani, kraj usana, bila je opuštena, gotovo nevidljiva. Imao je, eto,
samo tu jednu vidljivu boru na licu; tu s lijeve strane, što je odavalo karakter
sklon cinizmu. Ljudi koji se radosno smiju imaju bore s obje strane usana.
Tipovi skloni podjebavanju, kakav je on bio, čak i na licu nose jasnu oznaku da
je nešto u njima manjkavo, ili barem da su skloni tražiti manjkavosti u svijetu
oko sebe. Asimetrija je bila dokaz.
Kristino lice je pak i dalje ravno i čisto poput Mjesečeve površine. Kao da se
rodila netom prije. Kao da nije proživjela sve što je proživjela.
Ne, ispravio se, Krista je bila poput Zemlje i njezine atmosfere, cijeli niz slojeva.
Izvana čvrsta poput Zemljine kore, kao da se taložila vjekovima, dok sve to željezo,
silicij, kisik, magnezij, nikal, sumpor i... čekaj, pomislio je, ipak sam ja geolog,
sjetit ću se, da, titanij, nisu urasli jedni u druge i postali kruto i tekuće tijelo
planeta zvanog Krista.
No, bila je to samo varka. Krista je iznutra, u prvom sloju, bila gusta
troposfera, u kojoj su vitlali oblaci različitog raspoloženja. Temperament kao
vremenska pojava. Poneka oluja, mnogo sunca, i oblaci koji mirno plove nakon
što se Zemlja smirila i formirala.
23
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Voda mu je nadirala u pluća, sjetio se koliko gušenje boli, i nije više bio
siguran je li to od halucinacije ili je doista u toj tami zle vode ispred njega
lelujalo nasmiješeno lice.
Gotovo da je čuo kako kaže: Izdrži! Dolaze! A možda je bilo i samo - Dolazim.
* * *
Ako postoji idealna smrt, to je vjerojatno ona u snu, pomisli Ariel dok je bez
ikakvih problema prolazila kroz teška željezna garažna vrata. Malo prije se
naprosto pojavila u vrtu ispred kuće, ispod japanske trešnje, koja je ogoljela i
kvrgava čekala proljeće. Htjela je uživo vidjeti kako izgleda snijeg na granama.
Nije bilo isto znati i stajati pokraj drveta, udisati miris hladnoće. Ponekad,
samo ponekad, priželjkivala je da doista može udisati ledeni zrak. Da ne mora
prije toga zaposjesti osjetila ljudskog bića da ga osjeti. Mnogo je toga u
anđeoskom životu bilo posredno iskustvo. Ljudi najčešće nisu bili svjesni dara
koji imaju.
Kad ih već ne možeš natjerati da te slušaju dok su budni, uvijek možeš biti
sugestivna dok spavaju. Ali, kvragu, nije bila sigurna da baš uvijek shvate
metafore. Ponekad joj je njezin posao više izgledao kao onaj opsjenara u cirkusu,
nego bića koje je uistinu sposobno izvesti čudo. Odnos anđela i ljudi bila je
neka čudna igra koja se više sastojala od trikova, opsjena i varki, poigravanja s
umom i čeprkanja po emocijama. Slobodna volja bila je prepreka i lakše ih je
24
Tanja Tolić – Zovem se nebo
bilo uvjeriti u snu. No, Leonove misli - zašto, za boga miloga, misli u snu? -
vrludale su kojekuda, a najmanje u pravocrtnom smjeru koji je Ariel
priželjkivala.
Iz nekog razloga, dobro, znala je kojeg, Leona je voda asocirala na Kristu i...
Hajde, barem je to shvatio, pomisli. Je li shvatio, posumnja na sekundu pa se
nagne malo bliže dok se davio u vodi i zagleda u lice koje mu se često u snovima
smiješilo iz tame. Shvatio je, kimne samoj sebi. Čini se da će malo davljenja ipak
pomoći.
Laganim pokretom ruke povukla je zlu vodu koju je maloprije silovito tjerala
Leonovom podsviješću. Voda je otjecala iz Leonovih pluća, slijevala se u žlijebove
u kutovima garaže, sva nevidljiva, poput hologramske paučine.
Ne, nije mislila da će Leon doslovce umrijeti, kako je maloprije nagovijestila
Portu, dok je njezina druga polovica hitala na drugi kraj grada.
U tom trenutku u garažu uđe Robi, a ionako nevidljiva Ariel polako počne
nestajati. Robi podigne Leona kao da je dijete i odnese ga uza stepenice, kroz
kuhinju, pa uz druge stepenice, u spavaću sobu na katu.
***
Sanjala je.
Drugi dio raspolućene Ariel stajao je kraj njega.
25
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Sam Bog zna zašto, ali anđeli su bili duboko zaljubljeni u ljude, čak i kad su ti
ljudi bili sasvim izgubljeni.
Zaljubljeni... možda to nije prava riječ. Skrbiti se o nekome stoljećima kao što
je to Ariel činila za Porta, iako za anđele vrijeme ne postoji, može biti samo znak
duboke i predane ljubavi, pomisli Rageor dok ju je promatrao.
Bijele, duge kose do ispod struka, bijelog, gotovo prozirnog lica i sasvim
ženskog obličja. S grudima, bokovima, vitkim nogama i izduljenim rukama.
Mali pješčani sat »obučen« u crno odijelo i vojničke čizme.
Bio je to njezin izgled za... ha, a recimo ovaj tjedan. Smiješno kako Porto nije
primjećivao promjene u njezinu liku. Tolika je bila dubina njegove iluzije,
pomisli Rageor i vrati pogled na svoju prijateljicu.
Jedini trag boje na tom blijedom liku koji je izranjao u tami Sarina sna kao
dagerotipija bio je upadljiv sjaj rendgenski plavih očiju. Doduše, sad su opet
postajale zlaćane, što je upućivalo na to da se Ariel spremala na neku od svojih
čarolija.
Za razliku od Leonova sna, u Sarin su oboje ušli.
Dok je lift jurio u visinu, a tjeskoba joj kamenila mišiće, tješila se time kako
svaki lift mora negdje stići pa će tako i ovaj. A kad stigne na vrh, izaći će i
spustiti se stepenicama na svoj kat.
26
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Udah, izdah. Udah, izdah. Udah... jedan, dva, tri, četiri, pet... Izdah... jedan,
dva, tri, četiri, pet... Produljivala je udah i izdah, sve dok se srce ne bi umirilo.
Lift je jurio, sve brže i brže, a Sara je sve čvršće stiskala oči i, usprkos
brojenju, sve ubrzanije disala.
Samo ona, zatvorena kao riba u akvariju, pluta na leđima otvorenih očiju u
zastrašujućoj tišini.
U snu, ne znajući da je to san, pomisli kako joj nema spasa. Kako je ovo kraj.
Mač samo prođe kroz nju, ne ozlijedivši je, ali dok joj je prolazio kroz prsa,
srce joj se zatrese kao vrećica pikula, otvore se čvrsto zabrtvljena vrata i u tami,
iznad Sarina tijela, zasvjetluca zakopano sjećanje.
Vidjela ga je.
Čudno, pomisli pribrani dio Sarina uma, sekundu prije nego ju je Ariel
oslobodila tegobne more i poslala u predio podsvijesti bez snova.
27
Tanja Tolić – Zovem se nebo
***
Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja
Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji..., molila je Marta, sada već jako uplašena, kad
ju je usred molitve prekinuo glas:
- Ali, ne razumijete. Ja svakako što prije moram dobiti termin kod Boga. Prije
nego se svi popune, znate. Moram mu reći nešto važno. I zato svakako moram
dobiti termin još danas. Ja svakako moram dobiti oprost prije nego ih
ponestane.
28
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Dajte, molim vas! Kako ne postoji? Da ne postoji, sad bih ležala u grobu.
Koji je moj šalter? I koliko se brzo obraduju zahtjevi?
I tako je to trajalo. I trajalo.
Anđeo bi tu i tamo pogledao u Porta, na trenutke potpuno izbezumljen od
Martina zamišljaja, ali Porto mu, ni uz najbolju volju, nije uspijevao pomoći.
- Što se ovdje zbiva?! - prolomio se glas iza njegovih leđa koji je na sekundu
zaustavio kakofoniju i sva su se lica, uključujući i Martino, okrenula i
pogledala u Emanu'ela Rolanda koji je stajao iz Porta.
- Naravno da te ne vidi.
- Kako to misliš?
- Zato što ti u njezinu svijetu ne postojiš. Ovo je njezina vizija života nakon
smrti, a u toj viziji ne postoji Porto koji je čeka.
Naglo se uzbiljio.
- Dobro, dobro, vidim da ovo zahtijeva iskusniju intervenciju. Previše je
uplašena. Anđeo koji je pokušavao pomoći Marti stidljivo se nasmiješio.
29
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* **
Crno-bijeli mačak kojeg je njegov brat pokupio s ceste prije osam godina
upravo se premišljao da li da mu sjedne na glavu ili prsa. Beh je bilo skraćeno
od Behemot, ali punim imenom bi ga zazvao samo Robi, u napadu ljutnje, kad bi
Beh, u nastupu đavolje živahnosti, maznuo sa stola batak ili na pod prevalio
konzervu tune, a onda je brzo počeo lizati prije nego mu je netko otme. Gurnuo
je Beha lagano prstom, ali ćudljiv kakav već jest uzvratio mu je šapom. Nakon
kratkog hrvanja, koje je završilo ogrebotinom na podlaktici i uvrijeđenim
mačjim ponosom zbog čvrge po lijevom uhu, Beh je skočio s kreveta.
»Uspjet ćeš, sine«, rekao je otac jednom davno i činilo mu se da sad opet,
sasvim jasno, čuje kako to izgovara na dovratku vrata njegove dječje sobe.
30
Tanja Tolić – Zovem se nebo
***
Prolazili su glatko, kao kroz maglu koja isparava iz rijeke nakon kišnog
dana usred ljeta.
Nije ništa govorio dok su sjenke izranjale iz, njoj se činilo, dubokih slojeva
njezine podsvijesti.
Nije moguće da su doista tu, zar ne?
Ili... Jesu li svi sada tu? Žive li sada ovdje? Više nije znala. Dugo, dugo već nije
znala što je s njima.
Njezinih duhova.
31
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Njezine prošlosti.
Oblaci više nisu bili oblaci nego krajolici jednoga davnog života i sve je oko
nje postalo nekako muljavo i teško, kao užegla tinta koja se ne želi izvući iz
bočice koliko god strugao perom.
Ovaj čudni trenutak svjesnosti, u kojem i jest i nije bila ona, ili, točnije rečeno
- bila je ona bez značenja, uskoro će završiti.
32
Tanja Tolić – Zovem se nebo
***
Porto je i dalje sanjao. Dapače, svake je noći spavao. Ujutro se oblačio. Svaki je
dan ručao. Živio je u kući. U kući u kojoj je živio prije četiristo dvadeset pet
godina. Baš sve je bilo identično kao i onda, jednom davno kad je Christine bila
njegova žena.
Osim jedne pojedinosti.
U toj kući nije bilo nikoga drugog osim njega.
Povremeno, Porto bi izašao iz kuće u kojoj je živio na nebu.
Odlazio bi u šetnje samotnim krajolikom.
Rijetko kad je koga susretao.
Jedino mjesto na kojem je povremeno susretao druge ljude bila je ona klupa,
pokraj vrata.
To se počelo događati u posljednjih stotinjak godina.
Prije toga nije viđao baš nikoga.
Čak ni anđele.
Po cijele je dane sjedio u svojoj samotnoj kući i tugovao za Christine.
No prije gotovo dvjesto godina nešto se promijenilo. Porto je, sam od sebe,
odlučio izaći.
Kao da je neka nevidljiva sila podignula mrenu s njegovih očiju.
Tuge više nije bilo.
Ne, ispravio se, patnje više nije bilo.
Nije bilo onoga stravičnog utega u želucu koji ga je toliko dugo držao
najednom mjestu.
Toga je dana odlučio da će potražiti Christine.
I toga su se dana pojavili anđeli.
Na njegova je vrata najprije pokucala Ariel.
Iza nje je provirio Emanu'el Roland, a nakon nekoliko dana pojavio se i
Rageor koji bi ušetao u kuću iz čistoga mira i samo sjeo pred njega.
Baš neobično, prisjetio se.
Rageor je znao satima sjediti pokraj njega i ne prozboriti nijednu riječ. Samo
bi žvakao onu svoju nebesku slamku.
Porto nije imao pojma gdje rastu te nebeske slamke koje je Rageor žvakao.
33
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Od toga je dana mogao opet vidjeti Christine, nakon gotovo tristo godina
pauze, koliko je trajala njegova patnja.
***
Prizor je bio pomalo smiješan, pomislila je Krista. Evo, njih dvije stoje u
kuhinji; ona koja ima trideset šest godina, visoka metar i sedamdeset, i ta mala
curica, visoka tek nešto više od metra, koja očito pobjeđuje u raspravi. Jadrana
je stajala raširenih nogu, ukopanih peta, prekrižila je ruke na prsima i prkosno
se zagledala u nju.
- Ne lažem!
- Nisam rekla da lažeš...
34
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Okej... sjećaš se kad smo razgovarali o prijateljima koje neka djeca imaju, a
nitko drugi ih ne vidi?
***
35
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Ovoga puta nije bilo sendviča. Zapravo, već ih neko vrijeme nije bilo. Nakon
godina pokušavanja da ih navuče na svoju omiljenu sirotinjsku poslasticu,
Porto je na kraju ipak odustao. Najviše zato što je shvatio da ga njih troje vode
na sva ta mjesta nadajući se valjda da će se on napokon sjetiti svojeg imena. I
toga kako je umro. Zašto ga je Ariel sada dovela na Anđeosku poljanu nije imao
pojma. Ali od njih troje, njegovih prijatelja, ona je bila najrazgovorljivija.
- Pa tu. Ovdje - ponovila je kao da te tri riječi same po sebi sve objašnjavaju.
Porto se okrenuo oko sebe, ali i dalje nije bogzna što vidio. Da mu Ariel nije
rekla da se ovo mjesto zove Anđeoska poljana, on bi mirne duše zaključio da se
možda zove Mjesto Kojem Je Bog Rekao Laku Noć ili, hajde pristojnije, Ovdje
Nema Ničega ili, kad bi bio baš pjesnički raspoložen, možda jednostavno Veliko
36
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Ništa.
- Nisam to pomislio.
Uzdahnuo je. Zašto su uopće razgovarali kad mu je ona mogla čitati misli?
Da, točno.
Jednu joj je stvar ipak morao priznati. Iako ovdje, u Ne Očekujte Ništa, doista
nije bilo ničega, barem ničega što je on mogao vidjeti očima, mjesto je bilo lijepo.
Ne lijepo na način da je ljepota bila vidljiva očima - iako, naravno, nije bilo ničega
ružnog u nemjerljivo velikom komadu zvjezdanog neba u koje su upravo gledali
- nego lijepo na način da je to osjećao. Teško bi to mogao opisati riječima, ali
kad bi mogao nekome posuditi svoje srce, ta bi osoba točno znala koliko je bila
lijepa Anđeoska poljana.
Da, i to je ponekad zaboravljao. On je tu, na nebu, vidio samo djelić onoga što
su vidjeli anđeli.
- Kome?
- Kako to misliš?
- Pa, imam za tebe dobru vijest. Ovo je vjerojatno jedna od rijetkih situacija
kad ti i ja, više-manje, vidimo isto. S obzirom na to da anđeli nemaju oblika...
- Aha.
- Dakle...
- Dobar zaključak!
37
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Pogledao ju je ponosno.
- Ne, za mene nema iluzija. Sve što vidimo, znaš, ponekad je samo
metafora.
- Kao, tvoj ljudski oblik je metafora za mene da bih te mogao vidjeti i čuti?
- Tako nekako.
- I sve iluzije su na neki način metafore?
- Više-manje.
Ušutio je. Toliko je dugo tu, ali toliko toga i dalje ne razumije. Prihvatio je,
iako mu nije bilo sasvim jasno, da Rageor, Ariel i Emanu'el Roland ne izgledaju
onako kako ih on vidi. Nekako je naslućivao i da svijet oko njega, ovdje na
nebu, vjerojatno izgleda drukčije. Ako je i imao ikakvih sumnji, one su se
odavno raspršile jer svaka osoba koja je umrla, i stizala u nebo, ovaj je svijet
vidjela na drugačiji način. Nitko, baš nitko, nebo nije zamišljao jednako. Marta
je, eto, vidjela redove u banci.
- Zašto smo ovdje, Ariel? - pogledao ju je molećivo, poput djeteta koje se silno
trudi razumjeti nešto što je izvan njegova shvaćanja.
- Znaš... Za mene nema iluzija ne zato što sam ja anđeo. Za mene nema
iluzija zato što sam ja tako odabrala. Dobro, nisam baš birala, barem ne onako
kako vi ljudi birate.
- Ne razumijem.
- No...
38
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- I?
Nebo je bilo ljubičasto, kao da je zaliveno tintom. Kad je Lowe stigao, mjesto
je bilo u dubokome mraku, toliko gustom da se nisu vidjele ni zvijezde. Sva je
svjetlost bila zamotana u samu sebe.
Sve je bilo toliko gusto i toplo, kao da se upravo zakuhava kozmička juha.
Mogao si zaroniti rukom i izvukao bi ljepljivu, žitku masu od koje je nastajao
opipljivi svemir. Od koje su nastajali oblaci. Od koje je nastajalo nebo. I Zemlja. I
ljudi. I život.
Imalo je logike.
Jer sve se neprestano i iznova rađalo.
Ali sve što je postojalo, postojalo je oduvijek, uvijek je moglo reći da jest.
Lowe je sada užurbano razmicao niti da dođe do središta. Krajolik se, u
nemjerljivo kratkom djeliću vremena, stubokom izmijenio. Lowe koji je bio
nevidljiv ljudskom oku više nije prozirnim prstima kopao po ničemu, nego je
39
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Lowe je prišao, nagnuo se nad treperavo svjetlo, i počeo šaptati magične riječi.
- Excito sursum... Memento te hominem esse...
Sekunda tišine.
A onda je iz pulsirajućeg klupka na travi, sve okupano svjetlom, najprije izbila
stidljiva stabljika, pa se prometnula u biljku, pa u mlado, divlje deblo, i na kraju
stablo u kojem je stajao čovjek.
- Vidiš, dobro je! - Ariel se sretno nasmiješila i uprla prstom u Porta kojeg su
polegli na njegov jedaći stol u kuhinji.
40
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Rageor, koji je sjedio u kutu dok se odvijala ova nebeska drama, i čistio svoj
mač, odjednom se počeo smijati.
- A što se ti smiješ, molim te? - Emanu'el je prestao vikati na Ariel i sav svoj
bijes usmjerio prema Rageoru.
- Prestani se zajebavat'!
- Seko, ja tebe jako volim, ali teško da je naš Porto spreman - odgovor je
stigao brzo, poput mača koji reže zrak, i u tri koraka Rageor je stajao pokraj
kuhinjskog stola. - Ovo je za njega bio priličan šok.
Rageor se nagnuo iznad Porta, koji je i dalje nešto mrmljao zatvorenih očiju, i
zapiljio se u neku točku iznad korijena njegova nosa, kao da gleda nevidljiv
putokaz u Portovu unutrašnjost.
Podignuo je ruku u kojoj je držao mač, ali ga je Ariel naglo primila za ruku.
- Nemoj, molim te, boljet će ga...
- Seko, ako je spreman, onda ništa ne boli.
- Možda nije sasvim spreman? Možda sam mrvicu pretjerala u prognozama,
ha? - pogledala je u Emanu'ela.
Emanu'el je šutio, pogleda uperenog u daljinu, kao da nešto osluškuje.
- Emanu'ele? - bojažljivo je ponovila Ariel, ali on je i dalje šutio.
- Emanu'ele? - progovorio je i Rageor, ali anđeo i dalje nije reagirao.
Sobu je ispunio muk, tako dubok da na cijelome svijetu nije bilo dovoljno
prostrane provalije da upije njegovu tišinu.
Ariel je uzdahnula.
Porto je prestao mrmljati.
Rageor se vratio u svoj kut i nastavio čistiti mač polaganim kretnjama, kao da
ima sve vrijeme ovoga svijeta.
Emanu'el i dalje nije bio tamo gdje mu je mirno stajalo tijelo.
A onda su se naglo otvorila vrata i svemirski vjetar je jednim, elegantnim
potezom u kuhinju, ravno pred jedaći stol na kojem je ležalo nepomično tijelo,
ubacio usplahirenu Martu.
41
Tanja Tolić – Zovem se nebo
***
42
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Memento mori
1982.
Petar je bio stariji tri godine, i iako nije bio njezin učenik, poznavala ga je.
Svakog dana, poslije nastave, dolazio je po Kristu. Dok je bila manja, u dnevnom
boravku, nakon škole bi joj spremao šlapice u torbu, navlačio cipele i vezao vezice.
Nije uspjela svladati vezanje sve do početka petog razreda, sve do početka prvog
polugodišta prošle jeseni.
Sjedila bi na klupi, tupo, i gledala u cipele kao da se pred njom nalazi gordijski
čvor, a ne dvije tanke uzice koje je trebalo vezati u petlju.
Ali to je bilo prije nego su u drugom razredu osnovne škole njezini i Petrovi roditelji
poginuli u prometnoj nesreći.
43
Tanja Tolić – Zovem se nebo
44
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Marta bi se popela na nasip, blizu ukotvljene skele, raširila prostirku i zabola svoj
gigantski suncobran, i uglavnom nedjelju popodne provodila čitajući.
Oni bi jurili dolje neumorno, radeći pauze tek kad bi ih Sara natjerala da pojedu
sendviče koje je priredila njezina mama.
Sara nije imala tatu.
Otišao je kad je bila jako mala.
Leon nije imao mamu.
Umrla je od raka jajnika kad mu je bilo pet godina. Neobičan su skup bili njih
četvero. Pojedinačno, svatko od njih je bio siroče na svoj način. No kad su bili na
okupu, nekom uvrnutom logikom, imali su sasvim dovoljan broj majki, očeva i
baka. I imali su jedni druge.
Leon se, realno, nije maknuo dalje od šeste godine, ali to je, valjda, nasmiješila se,
bio dio njegova šarma.
Petar je bio voda.
45
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Marta se zadubila u čitanje, ali je dio njezina uma pratio što rade djeca.
Nije si mogla pomoći - kad god bi ih zatekla pokraj rijeke, upalio se radar. Radar
koji je imala svaka učiteljica koja je držala do sebe.
- A takva je na ovoj školi samo jedna - zadirkivao ju je Hrvoje.
Ako netko nije imao talenta za vremensku prognozu, onda je to bila Marta.
Problem je vjerojatno bio u tome što ju nije pratila, pa bi tako, potpuno nespremna,
istrčala na proljetnu kišu u sandalama ili u osobito toplu jesensku večer obukla
džemper.
- Nije tako teško, znaš. Dovoljno je da pogledaš kroz prozor - zadirkivao ju je
Hrvoje.
No dobro, uzdahnula je. Čak i ako padne kiša, bit će to samo topla ljetna kiša.
- Sigurno. Kad reket ne bi držao kao tavicu! - odvratio mu je Petar preko ramena.
Krista se počela hihotati.
Sari, koja je još čučala pokraj ruksaka, tresla su se ramena od prigušenog smijeha.
No, Leon se nije dao smesti. Podignuo je ruke visoko u zrak, naciljao i lansirao
lopticu... ravno Sari medu lopatice.
46
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Ali ti si se smijala!
- Ako ćete igrati, onda se maknite dalje od mene - pogledala je ljutilo u Petra. -
Ne želim da me Leon mlati svaki put kad promaši!
- Neću promašiti! - dobacio joj je. - Toliko sam dobar da mogu igrati čak i na splavi
dok se ljulja! Vidi!
Skočio je na splav i značajno pogledao ostatak društva dok je nogama ljuljao daske.
Petar je uzdahnuo.
- Možda bolje da ja stojim na toj strani. Koliko si spretan, još ćeš zveknuti u vodu, a
onda ću te ja morati spašavati !
No nisu je probudile kapi koje su frenetično padale oko nje i zemlju i travu
počele pretvarati u blato.
47
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Trčala je po nasipu. Trčala je, činilo joj se satima. Srce joj je udaralo u grudima
zaglušujuće, prestravljeno, bez pauze.
Sara je trčala pokraj nje i plakala.
Nebo je bilo potpuno mračno kad je ugledala tri glave kako plutaju na površini,
uhvaćene u šikaru koja je rasla iz rijeke.
Petar je jednom rukom držao Kristu ispod pazuha. Činilo se kao da je curica u
nesvijesti. Drugom rukom držao je prestravljenog Leona koji je od šoka
zamuknuo.
- Krrristu... prrrvo Krrristu... - mucao je od hladnoće Petar kojem su usne bile
potpuno plave.
Sara se bila oprezno dovukla do ruba i ispruženih joj ruku pokušavala pomoći.
- Izvuci je. Što dalje. I provjeri je l' diše. Ako ne diše, moraš joj masirati srce i
upuhivati zrak u pluća. Onako kako smo učili na satu, sjećaš se?
48
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Rrrrrrazumio...
- Okej, drži se. Vraćam se brzo.
A onda su je izvukli.
49
Tanja Tolić – Zovem se nebo
3. Priznanje
prosinac 2006.
Bože... Da, naravno da je imao srce, znao je da ima srce, svi imaju srce. Znao
je da u njemu ne živi ptica i da bi sve to zvučalo malo otrcano i vjerojatno jako
patetično, sigurno dramatično da to izgovori naglas, pa na kraju ništa nije
rekao. Samo... njemu je bilo lakše o toj boli u predjelu grudi razmišljati kao o
nekoj sjenici ili zebi koju treba čuvati, nego kao o dubokoj jami ispunjenoj
krvlju.
Ništa on nije htio shvatiti. Htio je samo zaboraviti. Htio je on biti na nasipu
umjesto što se utapao u prljavoj vodi i pustio prijateljevu ruku.
Robi je ostao miran. Poklopio je velikom šakom Leonovu ruku koja se tresla
na stolu i držao je tako neko vrijeme dok ga nije zarazio toplinom.
Vidjet će svoju kćer, prvi put nakon devet mjeseci; dvadeset četiri sata otkako
se vratio i nije joj poželio sretan peti rođendan.
50
Tanja Tolić – Zovem se nebo
***
Ljubav je ocean.
Leže u krevetu, jedno pokraj drugog, goli, ona ga je primila za ruku, osjeć a
kako mu srce pulsira u lijevom dlanu, postojano.
Ona je Alhena, magnitude +1,93, udaljena od Zemlje oko sto pet svjetlosnih
godina.
Već tada, prije pet godina i devet mjeseci, dok se u njezinu trbuhu, a da to
uopće ne znaju, počinju spajati kromosomi Jadrane Lune koja još nema imena,
ona zna da jedan dio Leona nikad neće biti njezin.
Ali to je u redu. Jer tada misli da svatko mora imati dio prostora slobode u
koji nitko ne zalazi. Svatko mora ponekad biti sam da bi mogao biti s drugima.
Ona je Alhena, uvijek čvrsta točka, a njihov krevet je krevet ljubavi, otok u
svemiru što plovi na struji nemira.
Kad jedanput dotakneš dno, možeš ići samo gore. Moraš ići samo gore.
51
Tanja Tolić – Zovem se nebo
među ljudima, sve one paučinaste niti koje nas spajaju za života.
I onda si Alhena, udaljena samo sto pet svjetlosnih godina od Zemlje.
Leonov je problem, misli dok tako gola leži uz njega, a u njoj, i da ne zna,
počinje rasti Jadrana Luna, što se nikad nije pustio boli. Nije se pustio iz
straha.
Ispričao mu je grozne priče o tome što će biti, a strah laže, laže, laže... Baš loše
laže. Samo, da bi to znao, moraš ga izazvati i reći mu - hajde, baš, uplaši me
najviše što možeš...
Ljubav je ocean, zna ona to.
Ali nag Leon pokraj nje ne zna.
Kristu je, na kraju, kad je izgorjela od straha i gubitka, spasila ljubav.
Komadići ljubavi, skupljeni kao dragulji, spremljeni u grlo, tamo ih je čuvala
svaki put kad je strah prijetio da će iz želuca poplaviti razum i ispuniti ga
vrištanjem i brisanjem.
Vidi Saru kako je drži za ruku, čvrsto.
Ne pušta je. Nećeš ti meni nikamo, govori joj očima dok idu u školu, iako bi
Krista najradije bacila torbu u blato i otrčala do mosta i skočila u vodu i sjedila
dolje na dnu rijeke dok se Petar ne vrati. Dok ne dopliva kroz tamnu gorčinu i
ne nasmiješi joj se u mraku, i ne primi je za ruku i onda izrone na površinu i
smiju se šali, toj šali kako se pretvarao da je mrtav kad nikad nije bio.
Nekad joj Sara briše čelo u groznici i ljubi je u mokre oči kao da joj je majka.
Krista zna da se i Sara boji, da se boji toliko da ne može govoriti, da se boji
zato što joj je na dnu rijeke ostao komad srca i, kako rastu, boji se još više, jer
misli - krivo, Sara, krivo! - jer misli da nikad više neće moći tako nekog voljeti
kao što je voljela Petra.
Ljubav je ocean, misli Krista dok se u njoj počinje gibati taj val koji je prebaci
na sljedeći, pa je ljulja, naprijed-natrag, diže je u visine i spušta, i onda prebaci
na idući, pa idući...
Kad znaš tko si, ništa više ne možeš izgubiti.
Nema te sile koja te može oteti samome sebi.
Ljubav je ocean, pomisli u trenutku kad osjeti nemir koji s ruba kreveta plazi
do Leona i pruža pipke. I dalje leži mirno na leđima, ali sasvim jasno osjeća kako
su Leonove oči, kad ga je prvi pipak straha dohvatio, promijenile boju. Stvrdnu
se kao metal, s njegova lica nešto odleti, prhne kao ptica, i on se pretvori u
masku, kao da nije tu.
Prstima bi mogla hodati po njegovu licu od ruba čela, preko obrva, nosa,
donje usne do vrha brade, kao po zaleđenom jezeru.
Proba prstima, tek toliko da vidi je li led već toliko čvrst da više ne osjeća
njezine korake.
Je li već mrtav?
52
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* * *
Leon je krenuo prema Krijesnicama, ali ga je Robi zaustavio i upro prstom na
drugu stranu.
53
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Što da joj kažem? - Leon je izgledao ustrašeno dok je buljio u crtež tuste
ptičice na vratima vrtićke grupe. Više je izgledala kao vrabac koji se natrpao
kruha.
- Pa... bilo bi dobro da ne počneš cmoljit'. Ali ako te ipak primi, ja ću te
sakriti tijelom - nacerio se Robi.
Iz sobe Kolibrića čuo se žamor. Ustreptala buka samo dvadesetak, ali činilo se
kao da je tamo stotinu dječjih glasova. Leon je osjećao kao da iz prostorije izbija
neki treperavi sjaj, kao da bi mogao ugrijati ruke na staklu.
Mali plamičci života jurcali su sobom - neki su se grlili, neki mlatili, tamo je
jedan dečko povukao curicu za pramen kose, a onda se vragolasto nasmiješio
kad ga je ona krenula loviti, na drugom kraju jedna je malena pomagala
dječačiću da se spusti niz plastični tobogan, a potom mu obrisala i nos.
Jadrana Luna stajala je u kutu sobe, pokraj terase, s dvije curice i nešto im
važno objašnjavala. Širila je ruke i malo njima mahala, jedna ju je curica gledala
skeptično, prekriženih ruku, druga je razjapila usta u čuđenju, toliko da joj je
lizalica ispala na pod.
- Aha, vi ste tata... - promrmljala je teta i odmjerila Leona kao da ima kugu.
Jednom davno, dok je bio stari Leon, a ne ovo cmoljavo klupko jada, kako se
sada osjećao, lako bi i brzo odgovorio na ovakvu uvredu. Sad je samo šutio.
Nije bio siguran može li se primjedba Jadranine tete uop će okarakterizirati
kao uvreda. Jer, realno, on je bio loš otac, zar ne? Devet mjeseci ga njegovo
dijete nije vidjelo, devet mjeseci ju nije čak ni nazvao. Da, on je tata. Zato što tako
piše u rodnom listu.
Stajali su na vratima - on, Robi i teta - kad se Jadrana Luna okrenula. Male
smeđe bademaste oči pogledale su ga preko sobe, kao da ga gleda s druge
strane svemira. Kao da ga gleda svemir sam. Imao je osjećaj da ga je uhvatila tim
pogledom i da ga ne pušta. Sjetio se kako je znala, dok je bila manja, uhvatiti
njegovo lice rukama i približiti svoje na milimetar od njegova nosa. Odrasli
najčešće ne podnose dugo pogled oči u oči; spopadne ih nekakva nelagoda, osim
ako nisu jako bliski, dok pilje u šarenice onoga drugog s udaljenosti od nekoliko
centimetara. S Jadranom Lunom to je uvijek bilo nadzemaljske iskustvo. Znalo
bi mu se zavrtjeti od toga slatkog pogleda, od tih iskrica s druge strane. Nekad
bi se granice tijela izbrisale i pred njim ne bi bila curica od dvije, tri godine. Imao
bi osjećaj kao da gleda u život sam i on mu zafrkantski namiguje. Jadrana Luna
voljela je namigivati; naučila ju je mama. Rekla bi, Namigni tati, previše je ozbiljan,
iako on tada uopće nije bio ozbiljan. Pa bi tako, njih dvoje, jedan veliki čovjek i
jedan mali čovjek, ležali na krevetu, i namigivali jedno drugome i životu. Jadrana
54
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Jebeno izgubljenog tatu. Jer nije izgledalo kao da se drži za njega, Leona.
Izgledalo je kao da njega pridržava za sebe, da se on, odrastao, ne utopi. Kao da
dodirom govori, Držim te, tata, bez brige.
Emocije je izražavala bez zadrške, brbljala je neopterećena time što će tko reći.
Ponašala se kao da na Zemlji živi već pet tisuća, a ne samo pet godina.
Nije to bilo zato što je bila dijete, još nedirnuta strahovima odraslog života.
Život je za nju bio igra; neka sasvim drugačija igra od one koju su igrala druga
djeca.
Pitao se hoće li biti takva i kad odraste. U svim drugim okolnostima, sumnja je
bila njegova vječna pratnja. Ni u što nije bio siguran u ovome prokletom svijetu.
Ali kad bi pogledao u njezine šarenice, u zavijutke koji su se protezali do
Mliječne staze i natrag, do planeta i oko zvijezda, s natprirodnom sigurnošću je
55
Tanja Tolić – Zovem se nebo
znao da će s ovom curicom uvijek sve biti u redu. I da to nema baš nikakve veze
s time što joj je on tata.
Izašli su van. Hladni sjeverac donio je neki miris koji mu je bio neobično
poznat, ali nije znao odakle. Vjetar sudbine, prošla mu je glavom ta neka misao,
koju uopće nije razumio, ali glava mu je ionako bila potpuni kaos, s tom navalom
emocija u trbuhu, pa ju je samo odbacio.
Jadrana Luna podigla je glavu, zapiljila se u krošnju kojoj je vjetar povijao
grane.
Na trenutak mu se učinilo kao da očima s nekim razgovara.
A onda je vratila pogled i nasmiješila mu se.
- Baš dobro da si se vratio, tata. Znaš, imam ti puno toga za ispričati.
***
Ariel je stajala na ulazu u Banku sjećanja.
Nije bilo vrata.
Nije bilo policajaca na ulazu.
Nije u daljini vidjela trezore ni redove ladičara u kojima su, u fasciklima, bili
pohranjeni životi.
Nije ni trebala.
Jer Banka sjećanja bila je šuma, a sjećanja na živote bila su stabla.
Velika, razgranala, lisnata stabla koja su upravo treperila na popodnevnom
suncu.
Kad bi nakrivila glavu pod određenim kutom jasno je mogla vidjeti kako
jedna široka, uporna zraka svjetla prolazi kroz sva stabla u njoj najbližem redu
po sredini, stvarajući privid kao da rastu iz vode. Gore su bila čvrsta, krupnih
zdravih krošnji, a dolje su lelujala, kao da im korijenje raste u sjećanjima.
Tako je nekako i bilo.
Posljednja su sjećanja uvijek bila najživlja.
Emocije su na njima bile opipljive poput raširenih pora.
Posljednje su uspomene još bile gladne; još su žudjele za time da se o njima
misli, da ih se osjeća, da ih se preslaguje kao zimsku odjeću prije proljeća.
Ponekad i da ih se isproba. O, da, sjećanja su voljela biti živa. Zato su nekada i
toliko boljela.
I žive i mrtve.
Stara su sjećanja bila nejasna. Vrijeme ih je iskrivilo poput ove sunčane
prizme, pa se više nisu pouzdavala u činjenice, nego dojmove.
Možda su bila, a možda i nisu.
Možda je bio kriv on, a možda je prevarila ona.
56
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Možda sam udarila koljeno i potekla je krv, rekla je jedna vrba blizu ulaza. A
možda sam to samo sanjala, odgovorila je njezina krošnja.
Ipak, što si bio bliže stablima, manje su lagala, nasmiješila se Ariel.
Prošla je kroz nevidljiva vrata.
Pucnula je nečujno prstima i stabla su se uskomešala, kao djeca u vrtiću kad
stiže popodnevni kolač. Grane su zašuštale, vitka debla su se povijala, a ispod
zemlje njihovo je korijenje, poput puzavica, brzo probijalo rahlo tlo kako bi stiglo
do Arielinih stopala.
Jer je Banka sjećanja bila posljednje počivalište prošlih života svih ljudi koji su
u ovom trenutku živjeli na Zemlji.
Sve što je jednom stvoreno, nikada ne može nestati. Četvrti zakon života.
Ljudi su se, u ciklusima, rađali i umirali već desecima stotina godina, ali
nijedan njihov život nije bio izgubljen.
Prije nego što bi se ponovno rodili - prije nego što bi izabrali novi život,
ispravila se Ariel - došli bi na ovo mjesto i posadili stablo.
Tražila je Christine jer Martino stablo još nije postojalo; još je trebalo neke
stvari dovršiti - ovdje, na nebu.
Trzaj ispod nogu prenuo ju je iz misli.
Trgnula se na njezin život u kojem je bila ubijena kao dijete. Čak ni anđelima
koji nisu imali ljudske emocije gladne godine u logoru nisu bile lake. Vidjela ju je
57
Tanja Tolić – Zovem se nebo
kako struže zid i komade kreča halapljivo trpa u usta. Iz Arielina lijevog oka
potekla je jedna suza dok je promatrala neku davnu Martu kako korača prema
spalionici.
Ispod slojeva sjećanja uhvatila je vibraciju koju je tražila. Energija stabala bila
je ustajala, teška, previše materijalna za ovakvo mjesto.
Otvorila je oči.
Drveće oko nje čarolijom se razmaknulo i ispred sebe je ugledala ono što je
tražila.
Crno stablo stajalo je osamljeno na proplanku.
1968.-1982.
Petar Maras.
58
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Sigurno jest.
Ali Robi je odabrao na to gledati drugačije, jer je jedino tako vidio spas.
Njegov braco mogao je skrenuti do kraja i završiti kao neka biljka privezan
za krevet. Ili se njegov braco mogao roditi iznova, kao bolji čovjek. Ne, ne bolji,
ispravio se. Kao sretniji. Ako ga je ičemu život naučio u ove četrdeset dvije
godine, onda je to bilo spoznaja da su ti epiteti o dobroti i zloći najobičnije
pizdarije. Moralni zakon u svijetu ideja možda je bio sasvim jasan, kako je to
gospodin Kant precizno zapisao, no u stvarnom životu, ovdje na zemlji, daleko
od zvijezda, vrijedila su neka druga pravila. Ljudi nisu bili ni bijeli, ni crni.
Osobno, Robi nije mislio ni da su ljudi sivi, jer je to zvučalo kao da su ljudska
bića neki usrani koktel nastao od onoga što je izmaštano i onoga što je moguće.
Ljudi su složeni; blistava, sjajna bića sastavljena od strasti, i žudnji, i mana, i
podbačaja. U svoje četrdeset dvije godine Robi nikad nije sreo osobu koja je
istinski bila zla, ali je vidio more zagubljenih, dobronamjernih duša koje su
krivudale životom jer nisu imale muda realnosti pogledati u oči.
Nešto je u Leonu htjelo živjeti. U to je bio sto posto siguran. Jer da nije, njegov
bi Leon sada bio biljka koju bi Robi kljukao tabletama.
Možda, nadao se, možda u njegovu bratu ima dovoljno hrabrosti i da shvati
koliko je točno hrabar bio.
59
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Ne - odgovorio je Robi.
- Jer... nekad, znaš... bože, što bih nekad dao da ga opet vidim! Samo da mu
kažem - oprosti, žao mi je...
- Bio si dijete.
- Svejedno. Kurčio sam se. Imao sam jedanaest godina i već tad sam se
glupo kurčio. I tako sam nastavio. Tko bi rekao da ti kurac na kraju može doći
glave, ha? - procijedio je sarkastično.
- Ti si moj brat.
- Ne bi me trebao štedjeti samo zato što sam ti brat. Ako je netko smeće, onda
je smeće čak i ako ti je brat.
- Slušaj... - poskočio je Leon. - Ovo nikada nikome nisam rekao, ali... Kad
smo već došli do istine, da sve bacimo na stol.
- Slušam, stari.
- Nikad joj nisam rekao da mi je žao, ali to nije najgore što sam učinio.
Robi je pripalio cigaretu. Njegov mlađi brat djelovao je kao tanka treščica koja
bi na najmanji dodir mogla puknuti na pola. Aha, evo nas, veliko priznanje,
60
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Najgora stvar... - mucao je Leon - ... najgora stvar nije bila što joj nisam
rekao da mi je žao. Najgora stvar je bila što sam je oženio.
- A to je bila najgora stvar ne zato što ona nije bila vrijedna da je se oženi!
To je bilo odvratno i gnjusno jer je nisam oženio iz ljubavi, nego iz osjećaja
krivnje. Zato što se njezin brat toga dana utopio u rijeci mojom krivnjom, ja
sam odlučio da je moja briga brinuti se o njoj - ispalio je riječi u jednom
rafalu, a onda se slomio i počeo plakati.
Ne čak koga, i što bi bilo dovoljno. Robija brata stavio je negdje u stranu. Kao
mantru, ponavljao si je ono što mu je otac rekao neposredno prije smrti. Ni
slučajno ga nemoj dizati kad počne padati. Tek kad udari o dno, tek tad mu pruži
ruku. Prije toga ćeš mu samo produljiti agoniju padanja. Pusti ga da padne da bi ga
mogao dignuti.
Leon je padao godinama. Vesna je bila kap koja je prelila čašu. Morao je
učiniti nešto doista gnjusno - gnjusno po svojim kriterijima - da bi se otrijeznio
iz te izmaglice prividne lakoće i opuštenosti. Morao je povrijediti biće koje je
najviše volio da bi shvatio da uopće nije živ.
U tome je, naime, bila stvar... Leon zapravo jest volio Kristu. Punim srcem.
Beznadno i ludo. Ne odmah, dok su bili djeca, ali negdje u ranim dvadesetima
zaljubio se u nju poput mladog pavijana. Ali onaj dio njega, taj prevladavajući
dio njega koji se krivio zbog Petrove smrti, nije mu dopuštao da voli, da se
spasi. Mislio je da se mora brinuti, da mora zamijeniti brata.
Kao da ljubav, sama po sebi, nije dovoljna. Uvijek mora biti i neka jebena
žrtva. Nije ju smio voljeti, jer to bi bila nagrada.
Ljudska psiha je jebeno uvrnuta, mislio je Robi dok je podizao brata. Suze su
presušile.
Dobro je, još je tu, pomislio je. Napravljen si ti, buraz, od dobre tvari. To sasvim
sigurno još ne znaš, ali preživjet ćeš. Bogami ćeš preživjeti. A možda te i slijepimo
natrag.
61
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Čudan si ti, buraz moj... Alergičan si na sreću. Drugi ljudi se boje nesreće,
ali ti se jedino u njoj osjećaš sigurno. Sve je poznato, nema iznenađenja. Sa
srećom... sa srećom imaš nešto za izgubiti. Od sreće se počneš gušiti, padaš u
anafilaktički šok.
- Jesu oni koji stalno očekuju da odnekud udari plimni val i pobije sve one
koje vole.
- Ne bojim se toga...
***
Marta se sad činila potpuno pribranom. Pogled joj je bio bistar i gledala ga je
ravno u oči otkako je sletjela u kuhinju, a on došao k svijesti. Razgovarala je s
njim kao sa starim prijateljem.
Nakon što joj je ispričao kako mu je bilo u Ne Očekujte Ništa, ona je sama od
sebe počela pričati o »danu na rijeci«. Tako ga je zvala.
I dalje nije imala pojma tko je on. Ali to sad više nije bilo važno, jer je sjedila tu
pokraj njega, tako lijepa da mu se činilo da će mu srce prepući od ljepote. U
trenutku smrti, procijenio je, imala je oko pedeset pet godina, ali njezino je lice
bilo meko, čisto, bez ijedne bore. Poželio ga je dodirnuti. Bože, koliko ju je volio!
I nakon toliko stoljeća, on ju je i dalje volio jednakim žarom. Sve, sve bi učinio
za nju...
- Izašla otkuda?
62
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Bolnice?
- Pa, da... Kad se to sve dogodilo, ja sam bila jako mlada, iako mislim da ni
kasnije, da sam bila starija, ne bi bilo drugačije. Kad se to dogodilo, imala sam
trideset godina. I... Pa, znaš, srce mi je prepuklo. Ja se baš ne sjećam, ali kad
su me izvukli iz rijeke, tako kažu, bila sam u stanju šoka.
- Pa, ja sam morala biti, znaš. Zbilja mi nije bilo dobro. Psihički.
- A onda?
- Onda što?
- Nisu ti dali?
- Ne, ne! Ništa takvo - stidljivo se osmjehnula. - Znaš, nitko mene nije
krivio... Baš suprotno... Svi su mi govorili kako je to što sam učinila bilo
herojsko djelo. Spasiti dvoje djece iz rijeke, ali...
- Ali...
- Hoću reći... To je bila takva šteta... Mislim, glupo je to reći. Da je bilo tko
drugi bio na njegovu mjestu, i to bi bila šteta. Ali... tako nepravedno. Sve što
se dogodilo prije, i s roditeljima, i kako je pazio na Kristu, i sve, i onda baš
on... Od svih, baš on... Jedino njega nisam uspjela spasiti...
- Kriva?
- Pa, da, mislim... kako bih rekao... okolnosti su bile takve da nisi mogla...
mislim, nisi ih mogla...
- Ovaj, da. Mislim, i istraga je pokazala da nisi kriva, zar ne? I dali su ti
medalju, jel tako?
63
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* * *
- Imaš sve?
- Imaš.
Sara je došla po Jadranu Lunu. Bio je to njihov dan. Petak. Sara bi je pokupila
oko tri sata poslijepodne, onda bi prošetale do parka odnosno, ako je bila zima,
do šoping centra. Sara bi kupila kavu, a Jadrana bi u igraonici trčala s drugom
djecom ili bi se popela na mehaničkog tuljana i ljuljala se dok bi Sara ubacivala
kovanice.
- Narodna banka nema toliko kovanica od pet kuna koliko se ti možeš voziti!
- glumila bi Sara da gunđa.
- Banka nema, ali imaš ti! - odgovarala bi malena brzo.
Eh, da. Iz njezinih usta je zbilja zvučalo cool, osobito kad bi drugoj djeci u
parku ponosno objašnjavala da je njezina Sara astro. Nije ju nazivala kumom.
Naprosto bi rekla - moja Sara.
I Sari je to bilo cool. Nasmijala se samoj sebi. Jest da je plaća bila mizerna, ali
otprije nekoliko mjeseci, kad je dobila posao u Institutu za fiziku, napokon je
imala legitiman razlog po cijele božje dane, i nerijetko noći, buljiti u nebo i
osluškivati preko slušalica pozadinske zračenje. Mnogo bolje od sjedenja u
srednjoj školi i objašnjavanja nezainteresiranim tinejdžerima što je to nebula ili,
ne daj bože, kvark.
Ako Jadrana Luna odluči potrošiti i njezina desetog medvjeda, možda čak
ulovi i pauzu za cigaretu.
Na povratku kući, mogla bi je, možda, ako vidi da je dobar trenutak, pitati i
za tog »šišmiša«, kako ga je zvala Krista.
Nije znala što bi mislila o tome.
Jadrana Luna nije bila dijete koje laže.
Šišmiš je, navodno, bio dvometarski anđeo koji je imao krila i odazivao se na
ime Manuel.
Jadrana Luna s njim je, tvrdila je, razgovarala mjesecima. Zapravo, točno
devet mjeseci, otkako je Leon otišao od kuće na naftnu platformu.
64
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Prokletstvo! Ta mala je zbilja imala čeličnu volju! Sve ona može sama! Ne, ne
treba joj pomoć!
- Jadrana! - viknula je, ali malena je već bila dolje, ponosna na svoj skok.
Otresla je hlačice od nevidljive prašine i dotrčala do nje.
65
Tanja Tolić – Zovem se nebo
4. Intervencije
siječanj 2007.
Sve troje bili su zatvoreni u Verinu iluziju - bijele, uredske prostorije s bijelim
stolom na kojem je Rageor, iz tko zna kojeg razloga, ali ona je sigurno neki
imala, držao noge dok se ljuljao na stolici. Na nebu nije bilo cigareta. Barem ne
dosad. Ni pepeljara. Ali Vera je bila strastveni pušač dok je bila živa, a stvarnost
na nebu oblikovalo je ono u što se vjerovalo. Ako je vjerovala da može nastaviti
pušiti, a očito jest, u njezinoj verziji neba bilo je onda i cigareta i pepeljara. Pitao
se zašto Viktor podržava tu iluziju, ali očito je to bio dio njihova odnosa sa
Zemlje. Nije mu se dalo gledati u prošlost. Bio je prilično iziritiran. Roditelji su
bili prava napast. Bio je sretan što ih nikad nije imao.
66
Tanja Tolić – Zovem se nebo
iritirala ta bučna žena ili barem ovamo - gdje god to bilo - nije došao sasvim
svojom voljom.
- Rekao sam joj kako su život i smrt dio istoga kruga. Nema života bez smrti i
nema smrti bez života.
- Da, da!
- Samo oni koji su se usudili otići mogu se usuditi ponovno doći? - izgovori
Viktor bojažljivo, a onda doda, pravdajući se: - Nekad joj citiram velike umove.
Zna biti dosadno ovdje dok čekaš da budeš spreman za dalje.
- Volio sam ga i dok sam bio živ - mirno je odgovorio Viktor. - Sviđala mi se
njegova ideja o čovjekovu sjedinjenju s Bogom. Osim toga, volio je platoniste, kao
i ja.
67
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- To je opet onaj majstor? - prošapće Vera, a Viktor kimne glavom prije nego je
Rageor opet progovorio.
***
Njemu se tako činilo jer se jedan milijun svjetlosnih godina, koliko je Oortov
oblak udaljen od Sunca, za njegovu svijest koja je opet postajala nalik na
ljudsku, činio kao nemjerljivo mnogo godina.
Jahali su na kometu.
Bilo je brzo.
I uzbudljivo.
68
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Kad duša, i komet, jednom krenu, više nema zaustavljanja. Mogu se kretati
samo naprijed. Da, ponekad poneki planet poremeti putanju ledenoga tijela, ali
se ono nikad ne okreće i ne odustaje.
Kometi se kreću u elipsama.
Koliko god ljudi tvrdili da komet navješćuje mračna vremena, pomislio je on,
ovaj je donosio samo dobre vijesti.
Lowe mu se nasmiješio. Više nisu bili u jezgri; surfali su na repu.
69
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Bio je opet...
***
Krista je držala šalicu čaja, omotala je oko nje ruke, dok joj se lelujava para
dizala u lice. Gledala je kroz prozor. Sara je pila kratko i žestoko, najviše zato što
njoj nitko neće zamjeriti ništa, a i zato što je situacija bila neugodna i reska, kao
kad netko noktom zagrebe po staklu.
Izgledao je loše.
Kad Krista ne bi gledala u nju i Leona - a nije bila sigurna da je ijedanput
dosad pogledala u njih dvoje; čak ni nju jer je to podrazumijevalo da barem
malo pogledom okrzne i Leona - Leon je stidljivo, plašljivo gledao u Kristu,
krajičkom oka. Bilo je nečega nemoćnog u tom pogledu, nečega bolnog što joj je
paralo utrobu. Možda se i on osjećao kao pas, kao štene slijepo zaljubljeno u
svojega nezainteresiranog vlasnika?
Vjerojatno to nije bila zaljubljenost - ili možda, kvragu, ipak jest? - nego
samo nijemo traženje oprosta?
Krista je, s druge strane, mislila je Sara pogledom tražeći konobara da naruči
drugo kratko i žestoko piće, sjedila uspravno i bezizražajno kao tudorska
kraljica. Nedostajala joj je samo još aureola svetosti, meko položena na tu
njezinu plavu kosu. Bila je malo ljutita na nju, uhvatila se kako misli, bila je
Ijutita i na Leona, jer su je oboje doveli u tu nemoguću poziciju da sudjeluje u
razgovoru kojeg zapravo nema. Da izmišlja razgovor dok Krista istodobno ne želi
razgovarati, a Leon želi, ali ne može, jer je zanijemio pred šutnjom i
70
Tanja Tolić – Zovem se nebo
neprihvaćanjem.
Ili...
Primijetila je kako joj se trznuo mišić ispod desnog oka, sasvim neprimjetno
živac je potegnuo do usnice, i istodobno otkrila kako Krista taj nevoljni pokret
tijela pokušava sakriti, to odudaranje od savršenstva poze; taj izdajnički titraj
koji je otkrivao da ipak nije sve mirno ispod površine; da se negdje u dubini
kovitla neka struja, neki početak uragana emocija, sasvim nezamjetno odizanje
lišća od tla, poneka mrva prašine, neki odbačeni list papira, neka poruka koju
je netko nekome jednom davno napisao, a na njoj je možda stajalo - jebiga, volim
te...
Taj živac što se rastezao na Kristinu licu, ta gotovo nevidljiva pukotina kroz
koju si mogao zabiti pogled unutra, zagledati se u dvije Kriste - Kristu koja se
borila zadržati dostojanstvo i Kristu koja je voljela nerazumno, iracionalno,
poput djeteta - kako, kako on to uopće nije primjećivao? Je li ju uopće
poznavao?
U jednom je trenutku, dok je Leon već po peti put skupljao nepostojeće
mrvice rasutog šećera sa stola, u pokušaju da nekom uobičajenom, bezveznom
radnjom umiri kaos koji se odigravao oko njega - bože, kako je Sari sad išla na
živce ta njegova glupa navika - Krista je okrenula glavu od prozora i pogledala
ga. Kako ga je samo pogledala! Jer Krista u tom trzaju oka Leona nije samo
pogledala, nego obuhvatila, upila, usisala kao da je to posljednje što na ovom
svijetu vidi, kao da je to posljednje što će ikad vidjeti, pa želi poput arhivara
snova zabilježiti, svakim fotonom koji se odbio od njezina oka do Leonova lica i
opet natrag u njezin očni živac, cijeli sukus bića naspram nje, svaku sijedu vlas
na sljepoočnicama, tanki pramen koji mu je padao preko čela, boru koja mu se
produbila s jedne strane lica, i svaku misao i osjećaj koji je tu boru izdubio.
Žudjela je uloviti odsjaj u njegovim očima, vidjeti koliko su se sjene rastegle
preko šarenica, koliko je ton dubok u tim zavojima tame, može li ovoga puta
izdržati njezin pogled, a da svojim ne pobjegne u neki kut prostorije kao da je
talac situacije.
Pogledala je u njegove ruke, koje su nekohorentnim Morseovim znakovima
ispisivale poruke skupljajući nevidljive mrvice. Što god je Leon pisao po stolu,
ona je očito i dalje uspijevala pročitati. Vilica joj se, opet gotovo neprimjetno,
71
Tanja Tolić – Zovem se nebo
stisnula.
Nije prošao. Jebiga, nije prošao na Kristinu nevidljivom testu, pomislila je
Sara, tiho uzdahnuvši.
U tom trenutku Leon je podignuo pogled sa stola - Krista je već opet sabrano
zurila kroz prozor, u tihu rijeku automobila - i pogledao u svoju ženu kao netko
tko zna da su ga sekundu ranije promatrali i da promatranje nije dobro prošlo.
I on je znao da nije prošao test.
Ali... i u tome je bio pravi problem, shvatila je Sara sada sasvim jasno.
Leon, njezin dragi, tupavi prijatelj Leon, nije bio svjestan pukotine na
Kristinu licu. Nije vidio trzaj živca, pa nije znao ni pogledati unutra.
Nije vidio Kristu koja žudi oprostiti, koja traži dovoljno dobru ispriku da bi
oprostila. Trebalo je samo to, mislila je Sara promatrajući ih - iskrena isprika,
svjesna sve boli koju je nanijela, i obećanje da nikad više neće biti tako. Da će
njih dvoje zajedno uvijek biti ispred Leonova straha i grižnje savjesti i želje da
pobjegne. Da više neće biti prljavih izdaja, onih ispod pojasa, koje te prelome
napola i ostave ti srce da visi u zraku.
Ne, Leon je vidio samo onu drugu Kristu, prijekog suca koji je upravo
zaključio da gnjida ispred nje nije vrijedna ni pogleda, ni riječi.
- U redu. Podijelit ćemo poslove. Sara može isprazniti Martin stan od stvari i
vratiti ključ gazdama, a ja ću zatvoriti Martine račune i platiti pogreb od toga.
Bit će dovoljno novca - rekla je Krista mirno, ne obraćajući se nikome posebno,
iako je bilo sasvim očito da je Leona isključila iz ove računice. I razgovora.
Sara nije odgovorila ništa. Razmišljala je o tome kako je čudno što je Marta
njih troje imenovala svojim nasljednicima. Čudno, baš čudno. Ne samo da nije
imala nikoga od obitelji. Ona nije ništa ni posjedovala.
Upravo su, nakon izlaska iz ureda javnog bilježnika, postali nasljednici bez
ikakva nasljeđa.
Ili je možda nasljeđe bilo nešto sasvim drugo?, pitala se Sara. Ono što ih je
rasulo, sada ih je opet spojilo, da ih sastavi?
Nije imala pojma otkud je došla ta misao, ali prije nego je o njoj stigla
razmisliti, već je ustajala i brzala za Kristom koja je konobaru plaćala račun,
ostavljajući Leona samog da sjedi za stolom. Jebiga, pomislila je, bit će da sam
ipak izabrala stranu.
***
Do maloprije Porto nije imao pojma da postoji tako nešto kao kraj svijeta.
Kako god, uzdahnuo je, ime mu je odgovaralo.
72
Tanja Tolić – Zovem se nebo
svijeta bila je vertikalna klisura toliko ravna i strma kao da ju je neka nevidljiva
ruka odrezala jednim preciznim potezom. Ispod njih je bila provalija kojoj se nije
naziralo dno. Oko njih nije bilo raslinja, nije bilo kamenja, nije bilo ničega.
Razlog je vjerojatno bio britak vjetar koji bi se svako malo, nimalo nježno,
poigrao s Arielinom dugom, srebrnom kosom koja joj je dopirala do ispod
struka. Nazvati taj vjetar britkim bila je gotovo pa uvreda, shvatio je Porto kad se
približio rubu svijeta. Bio je snažan poput kakva uragana. Ariel ga je čvrsto
primila za ruku.
Tko si, pitao je vjetar Porta. Tko si... sjeti se... tko si... Porto je uplašeno
pogledao u Ariel.
Porto je poznavao taj njezin ton, ravnu boju glasa, u kojoj kao da nije bilo
nikakvih osjećaja. Iako je bila njegova prijateljica već jako dugo, ponekad je imao
osjećaj kao da je uopće ne poznaje. Nakon onog razgovora o metaforama u Ne
Očekujte Ništa, taj se osjećaj samo pojačao. Pitao se koliko toga ovdje nije znao;
koliko je toga što ga je okruživalo u ovom njegovu višestoljetnom životu na nebu
bila iluzija. Arielin lik načas mu se zamuti; na sekundu mu se učinilo da na sebi
nema bijelu haljinu, nego nekakvo crno vojničko odijelo. Protrlja oči nekoliko
puta i otrese se zbunjujuće slike.
- Je, da. Vjetar sudbine je zajeban tip - Ariel se nasmiješila i onaj čudni
osjećaj, kao da je uopće ne poznaje, kao da ne poznaje ni samoga sebe, nestao je.
Utješno je izdahnuo.
73
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Marta, morat ćeš se približiti sve do ruba stijene i sama ga pitati. Vjetru
sudbine pitanja postavlja uvijek onaj koji želi doznati odgovor. Ja ne mogu
postaviti pitanje umjesto tebe.
- Želim znati što se dogodilo s Kristom, Leonom i Sarom - jasno je rekla Marta
i Porto je bio silno ponosan jer joj glas nijedanput nije zadrhtao.
Pred njima se počeo odvijati film. Ispočetka su likovi bili mali - promrzla djeca
na obali rijeke, koje odrasli zamataju u deke i nose na rukama do kola Hitne
pomoći. S bolničarima su ulazili i odrasli ljudi. Sa Sarom i Kristom Sarina mama
- Porto nije imao pojma kako je znao da je to upravo Sarina majka, ali je znao; s
Leonom njegov zabrinuti otac.
74
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Sara... Sara je bila potpuno sama. Ne fizički sama, ali nešto u njoj nije bilo
sasvim na mjestu i Portu je to bilo vidljivo jasno, iako je Vjetar sudbine
pokazivao samo događaje, a ne i misli i emocije.
U dvadesetima su Krista i Leon postali par. Činili su se sretnima. Izgledali su
kao da su zaboravili dan na rijeci. Sara je i dalje bila sama. Sad je Porta već
pomalo ljutila. Ta mala je bila tako tvrdoglava u odbijanju pomoći, pomislio je.
Upisali su fakultete. Krista je odlučila postati psiholog. Leon je odabrao geologiju.
Sara je odlučila studirati fiziku.
75
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Jer ovdje je ponekad vladao pravi kaos. Nasmiješio se. Nebeski bazar uvijek
je bio uskuhan kao neki kotao i anđeli početnici često su se znali ovdje izgubiti.
Netko tko se upravo rodio iz vječnosti, tko je tek počeo opipavati svoj identitet,
izdvojen iz mora ljubavi u kojem je svijest dijelio s čitavim postojanjem, nije
uvijek isprve mogao shvatiti kako ljudsko biće može do te mjere biti ispunjeno
gađenjem prema sebi ili toksičnim osjećajem krivnje.
- Emanu'ele!
Rose... pa Rose je bila nekako njegova. Anđeli nisu imali partnere, anđeli nisu
imali obitelj, barem ne kao ljudi, i anđeli nisu imali djecu, ali mogli su ih
kreirati kad su htjeli. Rose je bila njegovo dijete. Kad se ukazivala potreba, stariji
anđeli odlazili bi na Anđeosku poljanu i iz nepreglednog polja kreativnosti
zagrabili djelić koji bi potom oblikovali u izdvojeno biće. Svako oblikovanje,
svako rađanje, zahtijevalo je osoban pečat. Da bi se iz neoblikovanog polja
kreativnosti stvorio novi anđeo, trebalo je dati djelić vlastite osobnosti. I tako je
rođena Rose - iz srčane energije Emanu'ela.
- Ubio je ženu, znaš. Prilično primitivna svijest. Većinu života osjećao je samo
primarne emocije - zavist, ogorčenje, ljubomoru... Uh, puno ljubomore... Nije mu
dala povoda, ali... no pa znaš kako je - Rose je hvatala dah dok je prepričavala.
- Da, razumijem...
76
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- I, onda, kad je došao tu... pa, dogodilo se nešto neočekivano... Znaš, nije kao
drugi... U trenutku kad je ušao, sve se razbistrilo u sekundi. Zemaljska stvarnost
raspala mu se kao puding...
- Događa se ponekad...
- Vjerojatno, dušo.
- Onda bih svakako trebala pogledati što je bilo prije. Zašto je odabrao tako
nešto. Mislim, da ubije.
- A... mislim, što s njim? Jako pati, znaš... Muškarac je i dalje ležao
zgrčen na tlu.
- Ja ću to riješiti. Bez brige.
77
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Energija koja ga je pogodila u leđa i obgrlila poput zagrljaja, mogla je biti samo
jedna osoba.
- Samo slijedim osmi zakon života. Svatko ima pravo na oprost jer pogreške
zapravo ne postoje – okrenuo se i nasmijao.
Rep... oh, rep! Bio je dugačak najmanje sto šezdeset milijuna kilometara. Iako
je McNaught bio malen komet, nju je u ekstazu već bacila činjenica da bi pokraj
Zemlje, prema proračunima, sljedeći put trebao proći za 92 600 godina.
Veliki komet 2007. godine, kako će ga zvati mediji, bio je toliko sjajan da se
nije vidio samo na južnoj hemisferi, nego je sredinom siječnja bio vidljiv i u
cijelom svijetu. Titrava točkica tik do užarene kugle, s repom koji se zbog
solarnog vjetra okretao od Zemlji najbliže i najsjajnije zvijezde, Sunca.
78
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Robi, kao Robi moj nazovi prijatelj koji misli da sam ja najdosadnija osoba
na svijetu? - procijedila je.
- Dobro, jebemu, moramo li opet voditi cijeli taj razgovor ispočetka?! - Robi
je gubio živce.
- Koji razgovor?
- Što hoćeš?
Uzdahnuo je.
79
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Koji komet?
- Ja se uvijek veselim zbog tebe. Kad postoji razlog. Ali kod tebe je malo
razloga za veselje.
- Jebi se!
80
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Pa, vidiš... ja sam je pitao kako zna za Petra, kad me jutros tražila da joj
pričam o Petru.
- Dobro. I?
- Pitao sam je zašto ne pita mamu, s obzirom na to da je Petar bio mamin
brat i da ga je ona poznavala mnogo bolje.
- Dobro, dobro... - odjednom je postala nervozna od cijelog tog razgovora.
- Ha? Zašto?
- Zato što mama ne vjeruje u šišmiše.
- Molim?!
- Hoću reći, anđele.
- Molim?
- Taj anđeo, koji se zove Manuel, navodno joj je rekao da ima ujaka.
- Ne razumijem...
- Anđeo joj je rekao da njezin ujak, Petar, nije mrtav, iako je mrtav. I da se
Petar vraća kući.
* * *
81
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Porto se nije mogao sjetiti da je ikad, u ovih četiristo dvadeset pet godina
koliko je bio na nebu, vidio nevrijeme. Vjetar sudbine kao da se potpuno oteo
kontroli. Preko tamnog neba obasjanog zvijezdama kao da je netko prolio bočicu
tinte i ljubičasta boja sad je gutala svaki tračak svjetla.
Sa svih strana sijevale su opasne munje, a nebo je grmjelo kao da će se čitav
svijet rastaviti na atome. Grom je opalio tik ispred njegovih nogu, a iz suhe
zemlje počeo se uzdizati stup dima plavičaste boje.
- Stigao je... - promrmljala je Ariel, ali Porto je bio previše šokiran da išta
pita.
Potpuno neshvatljivo, odjednom je počela padati kiša. Snažna, silovita kiša,
čije su kapi bile veličine boba grožđa. Začudo, kad bi ga opalile po glavi, ništa
nije boljelo. Ali bio je mokar.
Sve je to bilo čudno. Daleko od toga da su na nebu vladali neki idealni
klimatski uvjeti. Zapravo, nije bilo nikakvih klimatskih uvjeta. Otkad se Porto
sjeća, oko njega je uvijek bila izmaglica, kao da se cijelo vrijeme kretao među
oblacima. Sunca nikad nije bilo, ali nije bilo ni mjeseca. Bilo je uvijek mračno,
ali je uvijek bilo i dovoljno svjetla zato što je nebo bilo prekriveno zvijezdama.
Sada, kada je prvi put na to obratio pažnju, postalo mu je jasno da je na nebu
vladao vječni sumrak, ili možda vječna zora. Ali dana, pravog dana kakvog se
sjećao sa Zemlje, ovdje nije bilo.
I svakako nije bilo kiše, podivljalih vjetrova koji govore, munja i gromova koji
slijeću tik ispred tvojih bosih stopala.
- Sve je pošlo po krivu - rekla je odjednom Marta.
- Kako to misliš? - upitao je Porto.
- Djeca su nesretna.
- Pa, dobro... nije baš sve idealno, ali to je život - rekao je Porto.
- Nije to nikakav život! - prasnula je na njega. – Sve je to laž! Kako uopće
možeš reći tako nešto?
- Ali, Marta, nije da ti tu možeš nešto učiniti - dodao je pomirljivo i pokušao
je zagrliti u znak utjehe, ali je ona otresla njegovu ruku s ramena.
Lecnuo se. Čudno, pomislio je. Tek ju je našao i evo njihove prve prepirke. Prve
nakon četiristo dvadeset pet godina. Da li nas to kvalificira za par koji se voli,
pomislio je Porto. Glupa pomisao! Otresao ju je istog trena. Zašto bi svađa bila
znak ljubavi? Zato što to znači da ti je stalo, tiho je rekao neki glasić u njegovoj
glavi.
- Ne želim se svađati s tobom... - rekla je Marta. - Ali... ovo nije dobro. I ovo
nije nikakav život. Taj njihov život.
Uzdahnuo je. Ova rečenica mu se odnekud činila poznatom, ali nije imao
pojma odakle.
- Djeca definitivno imaju problema. Leon... Leon je prevario Kristu.
82
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Ma koji vražji kišobran?! - povikala je, a onda ugledala kišobran u svojoj ruci
i zavitlala ga preko ruba provalije.
- Ne, ne... oprosti... ne, samo nikad prije nisam ovdje vidio kišu... - promucao
je između dva napada smijeha.
Stajali su jedno nasuprot drugom, kao dva ovna na brvnu, mokri kao
miševi. Porto, bosih stopala, ukopanih u blato koje se stvorilo otkako je kiša
počela padati. Marta, bez kišobrana, bez šeširića, torbice odbačene također
negdje u blato. Vrijeme kao da se zaustavilo. - I... - počela je Marta, a onda
stala.
- I... - nastavio je Porto s iščekivanjem.
- I... jebemu! - opsovala je.
83
Tanja Tolić – Zovem se nebo
***
- Jadrana Luna...
Ona i Beh igrali su se na livadi. Beh je bio puno, puno veći. Velik gotovo kao
tigar, jedino što nije imao zlatne pruge, nego crne i bijele crte po tijelu. U ruci je
držala obruč, isti onaj s kakvim su se nekad igrali u vrtiću, a Beh je hvatao
zalet i trčao, trčao, a onda skočio u obruč. Smijala se. Bravo, mačak!, vikala je na
livadi, dok su iz nježnih kupova cvijeća polijetali ljubičasti leptiri...
Čudno, pomislila je, činilo se kao da se u kutu oka pomaljala jedna suza.
- Morat ćeš biti hrabra, Jadrana Luna - rekao joj je Manuel malo poslije,
nakon što su dugo, dugo šaptali.
84
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Hrabra kao hrabri lav - nasmiješio se. - Hoćeš li moći? - pitao ju je nježno.
85
Tanja Tolić – Zovem se nebo
5. Razotkrivanja
siječanj 2007.
Viktor Valent sporim je koracima slijedio Veru koja se polako povlačila uz zid
kuće puzeći na laktovima i koljenima. Nos joj je bio zabijen u slabu travu,
zaostalu od jeseni i krutu od siječanjske hladnoće. Snijega više nije bilo, a
zemlja je bila tvrda.
Nije se više sjećao koju je sortu trave posijao, ali bio je prilično ponosan na
svoj odabir jer trava je, očito, preživljavala zimu za zimom i odupirala se mrazu i
ledu koji bi ju zasuli u hladnim mjesecima.
Stajali su ispred njegove kuće na Trešnjevci koja više nije bila njegova, nego
Robijeva zadnjih dvanaest godina. U kući je gorjelo slabo svjetlo, vjerojatno iz
kuhinje, a na starom kauču sjedili su Robi i Sara. Leon je možda već spavao u
garaži, nije imao pojma, ili ga uopće nije bilo doma.
Doma... Pitao se da li Leon i dalje kuću u kojoj je odrastao naziva domom. Ili je
dom, možda, bio u sivoj zgradi, tik do obale Save, u kojem su danas, bez njega,
živjele Krista i Jadrana Luna. Ili doma više uopće nije bilo.
Šmrcnuo je glasno, iako mu nije bilo hladno. Kao što ni na Verinim laktovima i
koljenima nisu ostajali tragovi zemlje. Biti mrtav imalo je i dobrih strana, iako je
Verino puzanje bilo sasvim nepotrebno.
U tom trenutku Vera se naglo uspravila, provirila kroz prozor, a onda brzo
opet čučnula na zemlju.
- Nemoj ti meni - mrtvi smo! Ako mi vidimo njih, možda i oni mogu vidjeti
nas.
- Okrenuti su nam leđima - promrmljao je, i dalje stojeći uspravno i
gledajući ravno kroz prozor.
- Što rade?
86
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Gledaju film.
- Koji film?
- Nemam pojma.
- Ima li crnaca oko nje?
- Ha, čuj...
- Mogla bi me vidjeti!
Zakolutao je očima.
- Ovo nema smisla. Mislim da bismo trebali pokušati ući - rekao je.
- Ne znam, Viktore... Ne ide mi baš, znaš... Mislim, vježbala sam s Rageorom i
87
Tanja Tolić – Zovem se nebo
sve to, ali ne ide pa ne ide. On prođe, ja udarim nosom u drvo. Ili zid. Ili što mi
se već nade na putu.
- Vera, mrtva si, nemaš više tijela. Što znači da možeš proći kroz bilo što.
- Znam, znam... sve mi je on to objasnio, ali nekako... šta ja znam... kad se
nađem pred nečim čvrstim, kao da i ja opet postanem čvrsta. Vidim vrata i ne
padne mi na pamet proći kroz njih, nego - što ja znam - pozvoniti.
- Pa možemo i pozvoniti.
- Aaaaa, to je za napredne, rekao je Rageor. Najprije pokušaš proći kroz neku
prepreku, a tek onda pokušaš proizvesti neki zvuk - zvoniti ili... govoriti... -
izgovorila je zadnju riječ sa strahopoštovanjem.
- A vidi li te Robi?
- Vidi - nasmiješio se. - Nekad se dobro izrazgovaramo.
- I ja bih to htjela... Sa Sarom. I s Kristom. I nekad s malenom. Nisam
upoznala malenu...
- Divna je, zar ne? - Viktor se nasmiješio ponosno, sjetivši se Jadrane Lune.
- Baš je prava mala mudrica - nacerila se. - Da mi je samo znati na koga je...
Jer ni otac ni majka joj nisu baš nešto pametni.
- Možda je na djeda, ha? - zafrkantski se nasmijao.
- Možda - kimnula je.
- Hoćemo li pokušati?
- Hoćemo - odgovorila je Vera hrabro.
88
Tanja Tolić – Zovem se nebo
***
- Jeste li dobro?
Roseino srcoliko lice nadvijalo se nad Porta i Martu. Ležali su na paperjastom
oblaku, ravni kao daske, ruku položenih uz tijelo. Da nije bilo laganog
povjetarca koji je odnekud donosio miris soli i mora, zraka sunca koje su se
poigravale na njihovu licu i mekog dodira ispod njihovih tijela, izgledali bi kao
da leže na obdukcijskom stolu u mrtvačnici.
- Aha...
Porto... Uh... Porto je s druge strane i dalje izgledao kao Porto. Osjećao se kao
89
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Da...
- Kad sam se presvukla, Porto? - upitala je Marta iza Christineina lica.
I ton je bio drugačiji. Martu bi dosad već uhvatila ozbiljna panika. Christine je
bila tek pomalo zbunjena. Čudno, pomislio je Porto. Marta je i dalje bila Marta,
ali je postajala i Christine.
- Porto? - ponovila je Marta upitno.
Uzdahnuo je.
- Mislim da ti trebamo pronaći zrcalo - tiho je prošaptao. - Onda će ti sve,
nadam se, biti jasnije.
***
Gledala je ravno u televizor, napeto prateći film. Promatrao je njezino lice iz
profila, sjenu od svjetla iz kuhinje koja je vijugala od čela, niz nos, preko brade i
utapala se u kariranoj košulji koju je nosila. Činilo mu se da ga nikad neće
prestati zadivljavati koliko je lijepa. Lijepa, a da to nema nužno veze s fizičkim
izgledom. Bila mu je lijepa kakva god bila - i uplašena, i zbunjena, i nedostupna,
i topla, kad bi uspijevala biti topla.
- Kad si mi lijepa...
- Robi... - zarežala je, što je značilo da je ušao na teren na koji nije smio.
Ova veza nikamo ne ide, pomislio je. Ali, naravno, Sara se ionako ne bi složila
s time da se njihov odnos naziva vezom. Sara nije ulazila u veze. Pokušao se
90
Tanja Tolić – Zovem se nebo
sjetiti kad je zadnji put imala dečka, bilo kojeg dečka, ne nužno njega, i nije se
mogao sjetiti. Povremeno bi se oko nje smucali neki tipovi, tu i tamo bi nekoga
dovela na proslavu rođendana ili spontani tulum, ali nitko od njih nikada nije
dobio naziv dečka. Ovo je Marko, rekla bi i ostavila Marka pokraj nečijeg
hladnjaka da se snalazi kako zna i umije. Ili, ovo je Ivan, pa bi netko Ivanu
dodao pivo, a on bi se nervozno meškoljio i pokušavao zapodjenuti razgovor u
vrtu, ljeti, na roštiljadi. Ovo je Saša, uperila je prstom jednom u nekog tipa koji
je cijelu večer po njoj slinio i zavlačio joj ruku pod majicu ili u traperice kad su
mislili da ih nitko ne gleda. Ali ni Marko, ni Ivan, ni Saša nisu potrajali. Sara je
mijenjala frajere kao da je postojao neki dućan u koji su neprestano stizali
najnoviji modeli, a ona je radila u testnom odjelu.
Tako da je on, Robi, bio u nevjerojatno dobroj poziciji. Jer je opstao sve ove
godine. Preživio je čak i nakon što se dogodio seks. Samo što seks, nažalost, nije
potrajao, pa su se sad opet vratili na kauč, kao frendovi, koji u subotu navečer
zajedno gledaju film, piju pivo i lupetaju nešto bezveze, jer još nisu smislili način
kako da Leonu i Kristi, koji i dalje nisu razgovarali, kažu što im je Jadrana Luna
ispričala o anđelima i Petru koji dolazi.
- Dobro, jesam li bio toliko loš? - prekinuo je šutnju.
- Ne - odsjekla je.
- S čim?
Okej, očito se pravila blesava. Dobro. Može on i tako.
- Sa seksom.
Zvučno je otpuhnula i nastavila šutjeti.
- Sara...
- Ništa.
- Sara...
91
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Ne znam odgovor.
- Mislim da znaš...
- Ako ti misliš da ja znam odgovor, onda, pretpostavljam, znaš i koji je
odgovor pa ne moramo o tome razgovarati.
- Želim da mi kažeš...
- Ali ja ne želim o tome razgovarati! - naglo se okrenula prema njemu i
pogledala ga hladno.
Nervoznim je pokretom zabacila pramen kose iza lijevog uha, a onda i drugi iza
desnog. Zagladila je kosu s obje ruke nekoliko puta, kao da je pokušava
prilijepiti za stražnju stranu ušiju. Onda je pustila kosu na miru i počela se
namještati na kauču, u neku kompliciranu pozu koja je uključivala prebacivanje
lijeve noge preko desne, u turski sjed, ali to joj je očito bilo neudobno, pa je
izbacila noge na pod i potonula u kauč, pogleda opet prikovanog za televizor.
- O, jebemu! Baš si morao?! Zar ne, baš si morao to sad reći i sve upropastiti!
- skočila je na noge, a onda sjela i položila glavu među ruke, nalakćena na
koljena.
- Ništa ja ne znam... - mrmljala je kroz slap kose koji joj je prekrivao lice.
- Znaš da te volim. Godinama te volim. Nekad mi se čini da sam te uvijek
volio, iako to vjerojatno nije sasvim točno jer je bilo i drugih žena - nacerio se.
- Jebi se.
- Pa... - započeo je, ali ga je prekinula: - Ne, ne moraš dovršavati, znam što
si želio reći!
- Želim te ljubiti...
- Robi, molim te... - zacvilila je ispod kose.
92
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Ne, nije u tome stvar. Želim. Ne znam, ne želim. Možda. Što ja znam,
komplicirano je.
- Sad ja ne želim razgovarati o tome! - gubio je živce. Znao je kamo sve ovo
vodi.
- Ma, je li? Piliš me tu već pola sata, a sad odjednom ne želiš o tome
razgovarati. Hajde, da čujem? Što si htio reći?
- Je li to zbog Petra?
93
Tanja Tolić – Zovem se nebo
I onda se pojavio tamni oblak u njezinim očima, onaj oblak koji je jasno
upozoravao da je razgovoru kraj, da se nema što više reći i da jedino što će se
dogoditi jest trenutak u kojem Sara navlači cipele, čizme, tenisice - ovisno već o
tome koje je godišnje doba bilo - i potom hvata jaknu, kaput, džemper i izlazi iz
prostorije i onda je nema neko vrijeme, a kad se vrati, onda se o tome više ne
razgovara, zato što se svi pretvaraju da je zaboravljeno ili je zaista zaboravljeno.
Bila je već na vratima dnevnog boravka, potpuno obučena, kad se začulo
zvono na ulaznim vratima.
* * *
Bio. Kakav si bio, prošaptao je sam sebi u tišini Robijeve garaže. Nije mu se
spavalo u njegovoj dječjoj sobici jer su tamo snovi o utapanju iz nekog razloga
djelovali realnije, pa je izbjegavao krevet i umjesto toga se odlučio za madrac na
podu. Dnevna soba, koliko je uspio shvatiti iz Robijeva mrmljanja, večeras je
bila zauzeta jer je dolazila Sara, a Saru je odlučio i dalje izbjegavati jer mu se
činilo da je ona htjela da je izbjegava.
Od Leona je bila mlađa jedanaest godina i lani, dok ju je još jebao, imala je
samo dvadeset i četiri godine.
Kad ju je počeo jebati, a jebao ju je punih godinu dana, a da nitko nije znao,
imala je dvadeset i tri. Nije da je to igralo neku ulogu. Kad bi sad morao opisati
kako je izgledala, nije siguran da bi mogao dati detaljan opis njezina lica. Činilo
mu se da je imala pjegice, ali možda su to samo bile mrlje od sunca. Imala je,
prisjećao se, svijetlu kožu, ali nikad se nije zadržao dovoljno dugo u njezinoj
blizini da bi mogao dati točnu dijagnozu njezina fenotipa.
Sviđale su mu se njezine sise, bile su nešto manje od Kristinih, taman bi mu
stale u šake. Sviđala mu se njezina mala guza i činjenica da je bila uska pa je
uvijek klizio u nju uz stanovit napor što mu je povećavalo uzbuđenje. Najviše mu
se sviđalo što je uvijek bila voljna, uvijek pri telefonu kad bi je nazvao i što nije
previše pričala. Što god je Vesni predložio, ona bi rekla »dobro« i nasmijala se.
Sviđao mu se njezin osmijeh. Bilo je u njemu nečeg djetinjeg. Pokraj nje se
osjećao dobro jer nije bila oštećena sjećanjima kao on. Nije bila oštećena ničime.
Možda zato nije dobro pamtio kako izgleda, jer su pamtljive crte lica stvarale
94
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Nije se više mogao sjetiti kako je to izveo, kako ju je nagovorio. Sjećao se samo,
kad je sve završilo, da ju je pitao: »Čuj, mala, a kako se ti zoveš?«, igrajući se
bradavicom na njezinoj lijevoj dojci, a ona je odgovorila: »Vesna«, maknula
njegovu ruku s dojke i gurnula je sebi među noge.
;b.a,l,k,a,n,d,o,w,n,l,o,a,d,
krevetu. Na raznim mjestima joj je svršio među sise, nekoliko puta u usta,
jedanput u pregib pazuha, bezbroj puta na trbuhu. Konačno, u nekoj mračnoj
uličici na Trešnjevci, blizu dežurne ljekarne, poševio ju je na haubi auta tako da
ju je samo prebacio na trbuh, ušao unutra i za nekoliko minuta bio gotov.
Nije imao pojma ima li brata ili sestru, kako joj se zove najbolja prijateljica,
što misli raditi nakon što završi studij prava koji je otezala godinama, odakle joj
ožiljak na lijevom bedru. Nije znao koje su joj boje oči, ima li probušene uši, plače
li ikada i zbog čega. I je li se možda, kojim slučajem, zaljubila u njega. On nije
pitao, ona nije govorila. Ili je možda govorila, a on nije slušao.
95
Tanja Tolić – Zovem se nebo
učinio.
Drugi je problem bio kako i gdje. U jednom je trenutku Krista zatražila da joj
sve ispriča, baš sve. I gdje su se jebali, i kako su se jebali, i koliko često, i što je
on radio Vesni i što je Vesna radila njemu. Od nemoći jer nije znao odgovor na
pitanje zašto, odgovarao je iscrpno na pitanja kako i gdje. Sve do posljednjeg,
najprljavijeg detalja.
- Kako?
A onda bi on detaljno opisao kako ga je stavila u usta, je li joj rukom
pritiskao glavu dok je to radila, je li uzimala stanke za udah i je li na kraju sve
progutala.
U jednom trenutku Krista je prestala postavljati pitanja, ali on je i dalje
govorio. Nije znao koliko dugo. Ali kad je završio i podignuo pogled, bilo mu je
jasno da nema povratka.
Nitko ne bi mogao preživjeti to što je on izgovorio. Niti jedna osoba, niti jedan
odnos.
Te slike, koje je Krista zamišljala u svojoj glavi dok su njemu riječi curile iz
usta, ona nikad neće moći zaboraviti.
Riječi su se ispriječile između njih poput divovskih znakova zabrane
prolaska. Na njezinu nepomičnom licu jasno je pročitao da mu više nikad neće
dopustiti da je dodirne, da je zagrli, poljubi u obraz, a kamoli s njom vodi
ljubav. Ne zato što možda ne bi željela, nego zato što je gađenje postalo
organsko; usadilo joj se u tijelo. Ni ona njega više nikad neće moći dodirnuti, a
da joj se istodobno u glavi ne zavrti slika Leona kako jebe, ili još gore, nježno
dodiruje drugu ženu.
Bio je zauvijek uprljan, zauvijek označen nekom drugom ženom i njezinim
dodirima i nema te vode, ni tog zaborava, koji bi s njegova tijela mogli izbrisati
tragove Vesnine blizine, a Kristu uvjeriti da mu ponovno vjeruje.
Izgledala je kao da ju je izubijao. Nikad mu prije nije palo na pamet da se
čovjeka može ubiti riječima i da je takva smrt nepovratna, neizbrisiva jer ne
postoje riječi koje bi mogle izbrisati ono što je već izrečeno.
Sada, ležeći u tami Robijeve garaže, prvi put se upitao zašto je od njega
zatražila tako nešto. A onda mu je palo na pamet koliko ga je nekad voljela i
shvatio je. Jedini način da se Krista zaštiti od mora ljubavi koje je osjećala
prema njemu - mora ljubavi koje on nikad nije dijelio jednakim intenzitetom, jer
da jest, ne bi je mogao prevariti - bio je da u njega posije opake zamke riječi koje
96
Tanja Tolić – Zovem se nebo
bi joj mogle iščupati srce ako se slučajno usudi oprostiti mu. Krista si je te
večeri nanijela dodatnu bol, kao upozorenje i zaštitu. Srce joj je već bilo
slomljeno, ali s onim što je od njega preostalo nije se više imala namjeru kockati.
Krista je bila pametna, a i postojalo je još jedno biće koje je voljela, ako ne više, a
onda barem jednako kao Leona. Jadrana Luna. Zbog Jadrane Lune je to učinila.
U tom trenutku postao je naglo svjestan dvije stvari - svađe koja je dopirala
iz kuhinje i zvona na ulaznim vratima.
***
Poljana pred njima bila je nešto najneobičnije štobje Porto ikad vidio, živ ili
mrtav. Bila je to, možda, šuma, iako u njoj nije bilo stabala, jer iz tla, između
bogatih busena trave, rasla su - zrcala. Bilo je tu uspravnih, ravno odrezanih
ploha, bez ikakvih ukrasa i okvira, koje su oštro svjetlucale na suncu i
izgledale kao da bi se čovjek na njih lako mogao porezati. Tu i tamo, nisko u
zemlju, bila su zabijena mala ručna ogledala sedefastih okvira, metalnih
okvira, neka ručki ukrašenih dragim kamenjem, neka s ručkama kao da su
izrađene od bjelokosti. Na lijevoj strani Porto je primijetio golemo zrcalo,
uokvireno teškim zlatnim okvirom, u kojem su se bez problema mogli ogledati i
on, i Marta, i Rose. Dalje, u dnu, bilo je ogledalo u lijepom secesijskom okviru,
patina mu je već poprimila zelenu boju. Neka su zrcala bila pričvršćena na
ormare, koji su lijeno pomicali svoja vrata, kao da ih iznutra gura neka
nevidljiva ruka.
Rose je podigla prst do usta, lagano ga liznula i uspravila ispred sebe.
- Što to radiš? - upitao je Porto.
- Provjeravam vjetar. Da vidim je li dobro vrijeme.
- Vrijeme za što?
Umjesto odgovora lagano je kimnula bradom naprijed, nijemo govoreći da
nastave hodati.
Marta, Christine, ispravio se u mislima, lagano je koračala poljanom,
razgledavajući ogledala kao da je na sajmu. Jedno malo, izniklo iz trave,
pomazila je rukom i osmjehnula se, kao da ga prepoznaje; pokraj velikoga
pričvršćenog na ormar samo je prošla; visoke, ravno odrezane plohe nije ni
primjećivala.
- Prepoznaješ li neko? - pitala je Rose mirno.
Marta se samo namrštila, kao da razmišlja o nečemu vrlo ozbiljno.
- Kako to misliš - prepoznaje li neko? Što imaš prepoznati na zrcalu?! - pitao
je Porto.
- Oh, ovo nisu samo zrcala - odgovorila je Rose.
- Nego što su? - upitao je otresito.
Već mu je pomalo bilo dosta poljana, vjetrova sudbine, litica i klisura, Ne
Očekujte Ništa i svih drugih mjesta na koja su ih anđeli vodili. Ova potraga, za
čim god to oni tragali, očito nije imala kraja. Zaželio se odjednom svoje klupe i
toga da sve bude jednostavno.
97
Tanja Tolić – Zovem se nebo
98
Tanja Tolić – Zovem se nebo
njegove misli.
- Porto, dođi! - viknula je Marta. - Ovo zrcalo je baš lijepo!
Počeo je hodati prema njoj, ali noge su mu se vukle kao da propadaju u živo
blato. Rose i Ariel su ga slijedile. Osjećao se kao osuđenik na smrt dok korača
prema vješalima. Tupi osjećaj taložio se u njemu, prožimala ga je jeza, kao da bi
se, kad stigne do zrcala, moglo dogoditi nešto uistinu strašno.
- Gledaj! - rekla je Marta i nasmijala se. - Kad ga dodirnem, živo je! Kao
voda, kao da bacam kamenčić!
Dotaknula je prstom površinu zrcala i oko njega su se stvorili valovi koji su
polako plovili prema okviru. Zrcalo koje je odabrala Marta bilo je staro i
prašnjavo, visoko kao ona i široko tako da su se oboje mogli vidjeti u njemu. Pri
vrhu i dnu sužavalo se u buket kompliciranih zavijutaka oko kojeg je bila
omotana paučina.
- Daj, probaj! - rekla mu je Marta, gurkajući ga laktom.
- Ne želim... - odgovorio je Porto tiho.
- Ma, probaj, neće ti biti ništa! Pa ovo je samo zrcalo! - nasmijala mu se.
- Ne. Ovo nije samo zrcalo - odgovorio je Porto mračno, odjednom postavši
svjestan neke misli koju još nije sasvim jasno mogao definirati, ali mu je osjećaj
iz želuca jasno govorio da što prije mora odavde pobjeći.
- Ma, daj, Porto...
Marta, Christine, ljubav njegova života, i dalje se smijala i gurkala ga, dok je
drugom rukom dodirivala zrcalo na kojem su valovi postajali sve jači, kao da ih
goni nevidljiva oluja. Iz sredine zrcala odjednom ih je zapljusnuo val morske
pjene i Porto je na usnama osjetio okus soli. Poznati okus soli. U glavi mu se
zavrtjelo, počele su navirati slike i sjećanja koji su - sada je sasvim jasno znao -
izazivali bol. Bol toliko jaku da ne možeš učiniti ništa drugo nego pobjeći... što
dalje.
Naglo se okrenuo, s namjerom da potrči, ali su ga zaustavile Ariel i Rose.
- Porto, ne... - rekla je Ariel, a Rose ga je molećivo pogledala.
- Ovo nisu samo zrcala! - promrmljao je kroz zube dok mu se vilica tresla.
Od straha, shvatio je, od straha kakav je već jedanput prije, davno, davno,
osjetio. Straha toliko jakog da je zaboravio što ga je izazvalo.
- Ne, ovo nisu samo zrcala - potvrdila je Ariel mirno. - Ali, ja ti jamčim da ti
se ništa loše neće dogoditi.
- Nešto se loše već dogodilo... - rekao je Porto, pogleda divlje prikovanog za
Arielin.
- Dogodilo se, da. Ali se neće dogoditi opet.
- Ne možeš mi to obećati! - rekao je muklo, ne mičući pogled.
- Mogu. Jer se neće opet dogoditi, moraš se samo sjetiti što se dogodilo -
99
Tanja Tolić – Zovem se nebo
odgovorila je Ariel.
- Porto, to neće biti isto kao prije... - počela je Rose. - Samo ćeš vidjeti, znaš.
- Vidjeti je isto kao i proživjeti...
- Ali to si već jedanput proživio... i preživio... - pokušala je Rose.
- Ne, ne želim! Nisam spreman! - vikao je.
- Porto... - rekla je Ariel i spustila mu ruku nježno na rame. - Ali da nisi
spreman, mi nikad ne bismo mogli doći u Grad zrcala. Poljana zrcala nikad se ne
bi pojavila...
- Ne. Ne. Ne! - ponavljao je, snažno odmahujući glavom, a onda ga je
prekinula Marta.
- Porto... - tiho je zazvala. - Vidim našu kuću u zrcalu...
Okrenuo se naglo, kao da ga je netko udario. Marta je piljila ravno, u sliku
koja se pomaljala u zrcalu, u zamračenu kaldrmu i usku kuću na kraju.
Pružala je prste, iz zrcala se čuo dječji smijeh.
Pogledao je još jedanput u Ariel i Rose i kimnuo, predajući se, a onda je
ispružio svoje prste, koji su se isprepleli s Martinima i dotaknuli središte zrcala.
Iz ogledala se podigao uskomešali vir, zapjenjen morem i solju, narastao do
njihove veličine, a onda ih naglo progutao i povukao u zrcalo.
***
Modro nebo više nikad nije bilo samo modro nebo. Postalo je znak za nelagodu,
sirena koja je navještavala da bi se iznenada moglo dogoditi nešto opako, nešto
podmuklo što će ti polako lomiti kosti i svrdlati kroz tanke žile sve do srca, a
onda zgrabiti mišić, zaustaviti pumpanje krvi i... ostaviti te živu. Nešto zlo, što
100
Tanja Tolić – Zovem se nebo
nije mogla definirati, odlučilo je toga dana da će ona ostati živa, a svi ostali će
završiti u rijeci. Onaj kojeg je najviše voljela, taj će umrijeti.
Nije to bilo ni izbliza tako jednostavno kako je Robi rekao - da je sve to, sve to
što ona danas jest, zbog Petra. Zato što voli Petra, a možda ne voli Robija. Jer
to nije bilo točno. Ona jest voljela Robija. Voljela ga je više nego ikoga drugog i
baš zato što ga je voljela toliko, odlučila je poštedjeti i njega i sebe. Možda
mrvicu više sebe, jer ne bi podnijela još jedan modar dan i još poneki gubitak,
jer joj se već sada činilo da se za život drži ovješena o neku tanku nit koja bi
svakog trena mogla puknuti.
Nije voljela Petra tako da ne bi nikad više nikoga mogla voljeti. Samo... Petar
je bio najbolja osoba koju je poznavala. Bio je bolji i od nje, i od Leona, i od
Kriste. Bio je bolji i od mame, i od Viktora, a Viktor je dugo bio mjerna jedinica
dobrote u njihovu malom trešnjevačkom svijetu. Petar nije bio samo prva
ljubav, ugašena prije nego se mogla početi živjeti; Petar je bio zraka sunca koja
bi je obasjala svaki put kad ga je pogledala.
Zbog toga je gubitak Petra toliko bolio. Jer, kakav je ovo svijet i kakav je ovo
život, ako oduzima ono najbolje što je mogao ponuditi?
Mogao je, recimo, uzeti Leona umjesto Petra. Često je to mislila. Znala je da i
Leon to često misli. I u tome je bilo neke životne zlobe: da ti neka sila veća od
tebe podari tu svijest da već kao dijete vrlo jasno razlikuješ tko je toliko izvrstan
karakterom da je na neki način superioran. Superioran po dobroti. U Petru nije
bilo nijedne zavidne misli, nije bilo ljubomore, ni gorčine. Nekad se pitala da li
bi takav ostao i da je odrastao, da li bi razočaranja, tako neselektivna kad su
u pitanju ljudi i vrijeme, u nekom trenutku i njega slomila; da li bi
pokleknuo pod gorčinom svakodnevnog života i zaodjenuo se u cinizam? Ili bi i
dalje imao tu vještinu da trenutke ljepote kroji u vlastiti životni izbor, u
samoodređenje da svijet promatra kao dobro mjesto, bez obzira na to koliko je
već dotad izgubio? Jer, kad je tog dana nestao Petar, nestala je i njezina vjera da
se ljubav ima pravo kumulativno skupljati, gomilati iz različitih izvora i
skladištiti u samome sebi kao životni optimizam. Umjesto toga počela je mjeriti
- koliko je tko dao, je li to dovoljno, što nije dao, i svako iskustvo ljubavi
promatrala je kao pojedinačno, kao jedino doživljeno, kao da nije bilo ljubavi
prije, pa je stoga stalno bila na gubitku. Jer nitko nije mogao popuniti tu
golemu prazninu, tu rupu u trbuhu koja je vječno bila gladna.
Nitko osim Robija. A Robija nije imala namjeru žrtvovati sudbini time što će
ga otvoreno i sasvim nesputano voljeti. On bi, da mu sve to kaže, sigurno
imao neko sasvim racionalno objašnjenje kako je sve to što ona misli i osjeća
potpuno iracionalno, ali Robi se nije bojao modroga neba. Nije bio svjestan
kakve sve opasnosti krije kupola osunčana radošću.
Otvorila je vrata brzim potezom ruke, ali s druge strane nije bilo nikoga.
Prazan prostor i tek dašak vjetra. Ulazno svjetlo je, međutim, bilo upaljeno kao
da je tren prije netko stajao s druge strane.
101
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Koje?
- To. Taj papirić na podu - kazao je Leon, koji je sad već čučao pokraj
njezinih nogu. Papirić na podu nije bio papirić, shvatila je kad ga je uzeo u
ruku.
Slikao ih je Robi.
Smiješili su se.
Leonova crna kosa bila je raščupana, a lice umrljano, kao da je upravo puzao
po zemlji.
Kristina zlatna duga kosa lagano je vijorila na vjetru.
Sara je bila ozbiljna i snena, glave naslonjene na Petrovo rame.
Petar je... Petar je gledao u Saru, najnježnijeg pogleda na svijetu.
* * *
- Ovo je bilo kolosalno! - Viktor je pljesnuo rukama i poskočio u zrak kao da
mu je deset godina. – Kako si to izvela?!
- Pa eto...
- Vera... ovo je bilo... Ma, nemam riječi! Ovo je vjerojatno jedna od najljepših
stvari kojoj sam ikad svjedočio.
- A, čuj... - nasmiješila se. - Tko će se brinuti o njoj ako ne majka?
102
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Misliš da je shvatila?
I kako to nešto mora značiti. Mora, grozničavo je vikala Sara, dok su je Robi s
jedne i Leon s druge strane nježno primili pod ruku i odveli natrag u dnevnu
sobu.
- Znam - nasmiješila se Vera. - Sve što sam imala za učiniti nakon smrti,
upravo sam učinila.
- Bio je potreban samo pravi trenutak. Ona će biti dobro. Znaš to, zar ne?
103
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Nije našla muškarca svojeg života, ali je sada bila sasvim sigurna da je našla
prijatelja svojeg života.
Ljubav dolazi u neočekivanim oblicima. Ali dođe, uvijek dođe, pomislila je.
Da. Svu svoju djecu. Jer svi su oni njezina djeca, iako ih nije sve rodila.
- Pa... što misliš o tome da za sljedeći život odaberemo Grčku? Nisam već dugo
vidio akropolu. A i znaš...
104
Tanja Tolić – Zovem se nebo
105
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* * *
Nije ju uspijevala prekinuti. Nazvala je prije pet minuta, ali Sara nije prestajala
pričati. O zvonu na vratima, i kako s druge strane nije bilo nikoga, i kako je
htjela pobjeći od Robija, ali nije, i kako je Leon došao iz garaže, i o papiriću na
podu, koji nije bio papirić, nego polaroid, i kako je to njihov polaroid, sjećaš se,
snimio ga je Robi onog ljeta, onog ljeta prije dvadeset i pet godina, nekoliko dana
prije, ali nije rekla prije čega, iako nije morala, jer svi oni znaju na što se misli
kad se kaže prije, i kako je to polaroid na kojem su njih četvero, Sara, Petar, Leon
i Krista dok su još bili sretni, dok su još bili svi na broju, i kako se dogodilo čudo,
da, da, pravo čudo, jer nema druge riječi za to, jer je ona tu fotku stavila u mamin
lijes, i nitko je nije mogao izvaditi iz lijesa zato što je ona dobro vidjela, na svoje
oči, kad je pogrebnik zakračunao lijes, i možeš li vjerovati, Krista, pa Krista možeš
li vjerovati, to mora biti neki znak, hej, Krista, čuješ li me, zašto ništa ne govoriš,
Krista, Krista, Krista... vrtjelo joj se u glavi.
Nije mogla govoriti. Jedva je disala. Jer Jadrane Lune nije bilo nigdje u kući.
Nestala je. Nestala je kao da je nikada i nije bilo.
* * *
106
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Noć prije
107
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Svemir se tada, prije 13,8 milijardi godina, tek protezao u materijalnost. Kad je
prvi put zvučno udahnuo, dogodio se Veliki prasak i svi su se rodili.
I Jadrana Luna, i Sara, i Leon, i Petar, i Robi, i Marta, Krista, Viktor, Vera...
Zapravo, svi ljudi ovoga svijeta. Točke svjetlosti koje su se rezonancijom izbacile
u orbitu života. Impuls prve ideje u njima je bio toliko jak da je kreacija
spontano otpočela. Samozapaljenje životom. Samo onda još nisu bili ljudi, nego tek
praelementi osobnosti koje će postati u nadolazećim životima. Ipak, već tada je
postajala ta struna koja ih je povezivala. Struna ljubavi.
Behemot u tom trenutku otvori oči i pogleda je.
- Bok, stari... - šapnula mu je. - Dugo se nismo vidjeli.
Skočio je na noge, protegnuo se, a onda mekim šapama preskočio izbočine
pokrivača i otrljao se o njezine noge.
Ariel je spustila ruku i pomilovala ga, a on je počeo tiho presti.
Još je, ispod njegova mekog krzna, u središtu gdje je bilo mačje srce, mogla
osjetiti svoju iskru. Oh, Beh uopće nije bio običan mačak. Nije da je ijedan mačak
običan, ali ako je postojao anđeoski mačak, Beh je bio najbliže tome. Mačak sasvim
sposoban obaviti zadatak koji je bio pred njim. Mačak sa stvarnom sposobnošću
voljenja.
Postoji samo jedan pravi način na koji možeš voljeti. Da te ljubav cijelog
potpuno obuzme. Voljeti znači odreći se slobodne volje da biraš i prepustiti ljubavi
da odabere umjesto tebe.
- Mjau!
108
Tanja Tolić – Zovem se nebo
6. Jadrana Luna
siječanj 2007.
Ljudi su smiješna bića jer nitko zapravo nije ničiji. Nitko nikome ne pripada,
nikoga ne dobiješ zauvijek, tek na određeno vrijeme koje, možda, ako imaš
sreće i pametan si, možeš produljiti do kraja svojega ili njegova života. Ili njezina
života.
Ne neće zaći na tu cestu, zabranila je samoj sebi. U tom smjeru neće ići jer
nema pojma što se dogodilo s Jadranom Lunom i neće zamišljati što se sve
moglo dogoditi.
Jer ako krene u tom smjeru, poludjet će. Naprosto će ovoga puta poludjeti.
Leon. Da, Leon, o njemu će razmišljati. Jer tu su sve bitke već izgubljene, i tu
se više nema što spasiti, i ta je bol dobro poznata, toliko se uglavila u nju da joj
je oštrica otupljena, i ta je bol tako nekako već postala bliska da jedino što s
njom treba činiti jest povremeno je nahraniti. Jer bol doista može postati dio
tebe. Kao fantomska ruka koja je odrezana, ali svejedno je i dalje osjećaš. I ta
bol je sasvim pristojna, sasvim uljuđena jedna bol, sve dok je se povremeno
prisjetiš, malo je obnoviš sjećanjem na neki posebno gadan trenutak, recimo
prisjetiš se kako je Leon jebao neku drugu ženu, i onda osjetiš ono poznato
nutkanje iznutra, kao da ti bol zahvali jer si je se prisjetila. Strašno je kad ti bol
postane mjerilo života; kad ti daje signale da i dalje dišeš.
Dobra stvar s boli jest što bol ima prag. Postoji sasvim jasna granica do koje
109
Tanja Tolić – Zovem se nebo
je možeš osjećati. Nije nikad istraživala, ali bila je sigurna da postoji neko
neurološko objašnjenje za tu pojavu; da naši živci mogu podnijeti tek određenu
količinu podražaja, nategnuti se tik prije nego puknu i onda se naprosto
umrtve. Onda uđeš u to more boli u kojem više ne osjećaš ništa, jer je prag boli
koji si dosegnuo bio toliko jak da je umrtvio daljnji osjet. Bol te, neočekivanog li
dara, poštedi daljnje patnje.
Isto vrijedi i za suze. Postoji točno određena, nikad izmjerena, ali ipak
kvantitativno osjetljiva količina suza koja se može isplakati. Nakon toga oči
presuše, želudac se umiri, više ti se ne povraća od plača, glavobolja također
dosegne svoj vrhunac, i nakon toga možeš biti samo tup. Tijelo više ne da. Sve
više od toga je rasipanje. A bol ne voli da ju se rasipa, jer čeka da se tijelo odmori
pa da udari ponovno.
Sve je to Krista prošla. Zna kako je izgubiti roditelje dok si dijete i dok još ne
možeš sasvim pojmiti što je smrt. Jer, eto, još jutros su stajali na vratima kuće i
mahali ti, i ljubili te u obraze i oči, i smijali se nekoj Petrovoj šali, i mama ti je
popravljala vrpcu u kosi, i tata te je nježno povukao za uho, i pogledao te onim
pogledom koji znači »volim te, sine« - jer nekad su očevima sve kćeri bile sinovi -
i svejedno je nakon toga završio u jarku, zajedno s mamom, smrskanih kostiju.
Nije voda ta koja plaši, nego gubitak. Samoća. Spoznaja da si, još kao dijete, iz
nekog razloga najjači pa si preživio.
Jer ona je bila jača i od mame, i od tate, i od brata. Ona je u sebi imala to
nešto što se odupiralo smrti, i dugo je mislila da je to neka mana, jer je baš
zajebano imati tu osobinu da ne umireš lako. Činilo joj se, kao djetetu, da je ta
lakoća umiranja nešto za što je nepravedno zakinuta.
Za smrt, i za to što u njezinu tijelu ima samo točno određena, i neizmjerena,
količina suza, i što njezini živci podnose tek podnošljivu količinu boli. Nije bila
sazdana da je patnja razori; da joj, recimo, iskida um na komadiće.
Kad je Leon otišao, već je bila baždarena. Krista nije imala problema s
odlascima, nego, činilo joj se sada, samo s dolascima. Jer otkako se Leon vratio,
bila je čudno uznemirena, na mjestima za koja je mislila da na njima nije živa.
Recimo, a to nije zapamtila u mjesecima nakon Petrove, i tatine i mamine smrti,
ima tu čudnu rupu odmah iznad želuca, koja se neobično ponaša. U njoj
ponekad osjeća zapaljivi bijes, neku gnojnu ljutnju zbog koje bi Leona ponekad
mogla udariti, a možda mu i izgrebati oči. Ponekad se sjeti Vesne, pa osjeti
zloćudnu ljubomoru, iracionalan poriv da i njoj učini nešto nažao.
110
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Krista s druge strane žice nije bila histerična nego zastrašujuće mirna, što je
jasno govorilo da je prestravljena do kosti. Kad je Sara naglas izgovorila da
Jadrane Lune nigdje nema, Leon joj je uzeo slušalicu iz ruke.
- Leon je - prvi put u devet mjeseci rekao je to jasno, bez srama, svojoj ženi.
- Ostani gdje jesi, odmah krećemo prema tebi.
Čuo je zvučni uzdah olakšanja. Ipak mu je još vjerovala. Ipak je u njega još
imala pouzdanja i to mu je dalo injekciju snage; kao da ga je odjednom skupila
s poda na kojem je ležao, kao da opet može biti netko važan, netko tko je
sposoban riješiti problem.
Leon je bio taj koji je sjeo na vozačko mjesto Sarina starog mitsubishi colta.
Robi, njegov zaštitnik iz djetinjstva, pouzdani oslonac odrasloga života, imao je
duboku sjenu na licu, kao da ga je netko potegnuo nožem. Zastrašujuće je bilo
vidjeti kako se tako velik čovjek može slomiti u trenutku. Neki dio njega nestao
je od kuhinje do automobila. Sara se povukla na pričuvne položaje. Jednom
davno, taj izraz - povlačenje na pričuvne položaje, bila je njihova interna šala -
Robijeva, Kristina i njegova, jer sa Sarom se nije smjelo tako u lice šaliti. Bila je
brza na uvredama. Sada mu je bilo jasno koliko su ti pričuvni položaji, njima
nekada urnebesno smiješni, zapravo pitanje egzistencije - kao da je vanjske
111
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Mene je neki dan, kad smo išle na tuljana, pitala tko je Petar, a Robiju je
rekla da Petar dolazi i da joj je to ispričao onaj njezin anđeo, Manuel -
izgovorila je Sara brzo.
- O čemu ti govoriš?
- Ne znam! Ali nas je ispitivala! A mi vam nismo rekli jer se ti i Krista ponašate
jebeno čudno i ne razgovarate i pravite se da ne vidite ono drugo kad ste zajedno!
- Pusti sad to, Sara... - javio se Robi s prednjeg sjedala. Glas mu je bio
promukao.
Ne! Nismo to trebali pustiti! Trebali smo im reći, koliko god se glupo ponašali.
Trebali smo im reći i ovo se sada ne bi dogodilo. Jer ta pitanja su upućivala na
nešto. To nisu pitanja koja postavljaju petogodišnjakinje! Ona je samo dijete, a
mi se ponašamo kao da je odrasla osoba!
- Sara... - Robijev glas je bio blag. - Sara... nisam siguran ima li to veze s
ovim. Trebamo najprije vidjeti što se dogodilo. Trebamo je najprije pronaći.
I tu mu je glas sasvim pukao i njegov veliki brat, gigantski čovjek koji je sjedio
skvrčenih koljena na prednjem sjedalu, odjednom je počeo plakati. I Sara je, kao
da netko pritišće neke nevidljive gumbe, u tom trenutku počela neutješno jecati,
glave naslonjene na prednje sjedalo i ruku obavijenih oko Robijeva vrata. Ode
sve u tri pičke materine, pomisli Leon, glave sasvim lucidne u tom kaosu koji je
povezao iz kuće na Trešnjevci.
112
Tanja Tolić – Zovem se nebo
prestati histerizirati, jer ću vas ja, bogami, izbaciti ovdje nasred ceste. Nestalo
mi je dijete, a Krista samo što nije flipnula i nemam joj namjeru dovesti u stan
dvije uplakane pičke! Jeste me razumjeli?
- Nema plakanja. I nema sranja o Petru i anđelima. Doći ćemo tamo pribrani
i pronaći Jadranu. Je li jasno?
- Jasno - odgovore njih dvoje u glas.
* * *
113
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Bio je gotov. Držala ga je u šaci, a da ništa posebno nije morala učiniti. Bio je
dovoljan taj bistri, zainteresirani pogled i slatki osmijeh koji mu je u sekundi
liječio umor. Bio je stric s velikim S i pričao je o tome svima, tko god je želio i nije
želio slušati. Zabavljao se čak neko vrijeme i idejom da bar jedan semestar na
fakultetu posveti spoznajnim sposobnostima beba, neurolingvističkom
programiranju kroz učenje prvih riječi i tome kako se, u ontološkom smislu, novi
život uklapa u postojeće društvene obrasce, ali ga je Krista upozorila da bi to
možda ipak bilo mrvicu previše za studente prve godine filozofije. I, ne, ne misli
da je dobra ideja da Jadranu Lunu povede na jedno predavanje kao argument za
novi kolokvij.
Pribrao se tek kad su ušli u stan, kad je vidio Kristu kako sjedi za
kuhinjskim stolom, puši i tupo bulji u Jadranin crtež. Nije čula kad su
odgurnuli pritvorena ulazna vrata, nije čula ni korake u hodniku. Nekoliko
sekundi stajali su na vratima, a da ih uopće nije primjećivala. A onda je, tko zna
zašto - jer njezina se katatonija činila dubokom do ljekovitosti - podigla pogled i
vidjela... Leona.
Prepričala im je ono što su već znali. Otišla je do dućana, kao i mnogo puta
do tada, jer je Jadrana Luna naučila biti sama nakratko. Bila je dobro i
poslušno dijete koje se nije penjalo po otvorenim prozorima, pokušavalo upaliti
plin ili gurnuti glavu u pećnicu. Nije se igrala noževima, nije gutala male
predmete, nije gurala prste u utičnice. Jadrana Luna je bila razumno dijete i
ako si joj argumentirano objasnio zašto se nešto ne smije - uz to što su njoj
noževi, utičnice, mali predmeti u ustima, pećnice, plin i prozori bili aposlutno
114
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Kad se vratila iz dućana, nije je bilo. Vrata su bila poluotvorena - već je bila
dovoljno visoka da je mogla dosegnuti kvaku - a Krista nije zaključala vrata na
odlasku. Mislila je da ih nije dobro zatvorila, ali nakon što se Jadrana Luna nije
javila ni kad ju je treći put zazvala, shvatila je da nešto nije u redu. Pretražila je
stan, a onda izjurila u haustor, pa u park, ali tamo, u 18.40 više nikoga nije
bilo. Bila je zima i mrak je padao rano, već oko 17 sati.
Zvonila je susjedima, ali nikoga nije bilo doma, osim starice na katu, koja je
nekad znala pričuvati Jadranu Lunu. Baka se toliko bila uznemirila kad je čula
da je Jadrana Luna nestala da ju je Krista morala polegnuti na kauč i dati joj
čašu vode, i spriječiti je da ide s njom tražiti djevojčicu.
- Ne, zato što znam gdje je Jadrana Luna - odgovorila je Sara mirno.
- Gdje je Jadrana Luna?! - povikali su Krista i Leon uglas.
Sara je podigla Jadranin crtež, a onda je Robi shvatio. Krista i Leon zbunjeno
su gledali u Saru i komad papira koji im pokazuje, ali njemu, Robiju, sve je bilo
jasno.
- Gdje je Beh? - upitao je.
- Beh? - ponovila je Krista, gledajući u njega kao da nije normalan.
- Je li danas bio ovdje? Jer kod mene nije.
- Kakve veze... - upao je Leon, ali ga je Robi prekinuo.
- Krista, je li Beh bio ovdje prije nego si otišla u dućan?
- Da, jest. Našle smo ga jučer popodne ispred haustora kad smo se vratile
doma.
- Ma, kakve veze ima gdje je tvoj jebeni mačak?! - prasnuo je Leon.
- Ima veze - odgovorila je Sara mirno. -Jer Beh je tamo gdje je i Jadrana
Luna.
- A GDJE JE JADRANA LUNA?! –vrisnula je Krista.
- Na rijeci - odgovorila je Sara pognute glave.
Jadrana Luna je dobro dijete, pomisli Robi. Ne bi pobjegla od kuće. Ali
Jadrana Luna ne zna pisati, pa je mami nacrtala poruku, da se ne brine.
Rijeku, niz brzih poteza plavom bojicom u omeđenom koritu, zelenu travu
iako je bila zima, koja je označavala nasip, sebe s kečkicama, crno-bijeli
pravokutnik sa štapićima umjesto šapa i... Pa, koliko je Robi uspijevao
procijeniti, bijeli krug s dva lista postrance očito je bio način na koji su
petogodišnjakinje crtale zamišljene anđele.
115
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* * *
Nadala se da se mama neće jako ljutiti. Ali ona nikad ne bi otišla s njom!
Nikad! A Manuel je obećao da će doći i, što je bilo mnogo važnije, rekao je da će
doći i njezin ujak. Petar. Onaj koji je mrtav, ali zapravo nije.
A Jadrana Luna nije imala nijednu baku i djeda, i htjela je upoznati ujaka za
kojeg su Robi i Sara rekli da je potpuno mrtav i da se ne može vratiti.
Jadrana Luna nije baš bila sigurna da razumije što znači mrtav.
Igor iz vrtića joj je rekao da kad si mrtav, onda zaspiš, ali to sigurno nije bilo
točno jer je ona svaku noć zaspala, pa opet nije bila mrtva ujutro, nego bi
otvorila oči i poslije doručkovala. E, da, sjetila se, zaspiš i odeš na nebo.
116
Tanja Tolić – Zovem se nebo
otputuješ raketom ili eventualno avionom, ali avion nije imao gdje sletjeti u
Zapruđu tako da je sto posto dolazio raketom. I nekad možeš na nebo onim
heliohopterom, a može se navodno i balonom. Ali u to nije vjerovala, jer su baloni
bili premali da bi te podigli u zrak. To su priče za malu djecu! A ona više nije mala
jer ima pet godina. Pet, pokazala je samoj sebi prste u mraku, ali ništa nije
vidjela.
Bilo je jako mračno, ali je ona oprezno hodala kad je prešla veliku cestu po
kojoj su jurili auti i nekad kamioni. Prešla je na pješačkom prijelazu, iako nije
bilo nikoga, ali mama je rekla da se cesta uvijek prelazi na pješačkom pa je tako i
učinila. Beh je hodao cijelo vrijeme pokraj nje i oprezno su koračili prema nasipu
kad je počeo padati snijeg.
Ali nije se bojala. Nije! Rekla je Manuelu da se neće bojati kad bude hodala po
mraku jer je ona najhlablija, najhrabrija - ispravila se, jer sve je to samoj sebi
poluglasno govorila dok je hodala - djevojčica u cijelom svemiru.
Uz uspon se lako popela, ali je bilo malo teže pronaći stepenice za koje je
Manuel rekao da se nalaze pokraj mosta. Oprezno je silazila, stepenicu po
stepenicu, na svaku je stala s obje noge, jer joj se u čizmicama malo klizalo. A
onda je hodala još malo po livadi u snijegu i stigli su. FJMe
To joj je i Manuel potvrdio, mislila je u tami, iako joj to nije trebao reći jer sva
djeca znaju da s neba dolaziš u raketi.
Čekaj..., pomisli Jadrana Luna. Je li rekao u raketi ili kometi? Uh, nije se
mogla sjetiti. A i nije bila baš sigurna da zna što je kometa. To je valjda neka
vrsta rakete, reče samoj sebi i zadovoljno se namjesti.
Bilo je hladno, ali Manuel je rekao da će biti hladno i da se toplo obuče. Zato je
obukla skafander, ali svejedno joj je postajalo jako hladno, pa se Beh, kao da je
znao što misli, privukao bliže njoj i počeo joj grijati tijelo.
Kad mace predu, onda te griju. Dobre mace, pomisli Jadrana Luna i povuče
kapuljaču crvene jaknice više na glavu, da joj snijeg ne pada u oči i usta.
Sjedila je dugo. Jako dugo. Toliko dugo da više nije osjećala da je bole prsti
na rukama, ni oni u čizmicama, i zadovoljno je pomislila kako Beh baš dobro
grije i da je baš dobro što se sjetila da ga povede. Još malo, i raketa-kometa će
sletjeti i tu će biti njezin ujak i onda će ga napokon moći pitati.
Moći će ga pitati, rekao je Manuel, što je s tatom i zašto je tata tako tužan. Jer
kad si na nebu, onda sigurno bolje vidiš. To je gore, a svi znaju da kad si gore, sve
bolje vidiš. Kao kad si na balkonu pa gledaš dolje u park i vidiš gdje su se svi
sakrili dok Tina žmiri na piku. Tako i njezin ujak sve vidi i sigurno zna zašto je
tata otišao od doma i nije ga bilo jako dugo. Jadrana Luna je znala da to nema
veze s njom, jer joj je tako rekla mama, a i Sara i Robi, ali svejedno je nekad bila
117
Tanja Tolić – Zovem se nebo
tužna, samo nikome nije htjela reći. Nikome osim Manuelu, i nekad Behu, kad je
htio slušati. Ali mace nisu baš dobre u tome. U tom slušanju.
- Dobar Beh. Dobar mačak - rekla je Jadrana Luna i zatvorila oči zijevajući.
Kad se jako smrači, on mrak grabi loncem, ponovila bi Jadrana Luna dok bi
čitali Antuntuna i zahihotala se. Tama je vani bila gusta poput katrana i
trebat će im mnogo više od lonca da pronađu Jadranu Lunu u ovo doba,
pomislila je Sara. Nisu imali baterije, ali na nasipu je bila javna rasvjeta. Iz
Baburičine su izašli u park i još jedanput provjerili ima li koga tamo. Sara je u
rukama nosila Jadranin crtež, kao neku mapu do blaga, zalog da će je brzo
naći. Vani je padao gust snijeg, u krpama. Stazice između zgrada kojima su
vijugali do Adamićeve ulice, a onda i do one Damira Tomljanovića, bile su čiste i
nevine kao da hodaju po rubu svijeta. Kad su prešli po danu brzu prometnicu,
sada potpuno pustu, zašli su u prostor bez ikakva svjetla.
- Jesi li dolazila s njom ikad ovamo? Imate li neko omiljeno mjesto? - pitao je
Robi.
118
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Kakvog anđela?
- Kaže da se zove Manuel i da ima krila. Zapravo, inzistira na tome da ima
krila. Iz nekog razloga taj je dio jako važan.
- J-a-d-r-a-n-a L-u-u-u-n-a-a-a-a! - zazvao je Leon, a kad nije bilo odgovora,
nervozno upitao: - Zašto je to važno?
- Krista joj je rekla da anđeli nemaju krila. To je trebao biti dokaz da ne postoje.
Ne znam zašto. Ali onda se Jadrana Luna uhvatila toga i tvrdila da je anđeo, taj
Manuel, došao jedan dan s krilima, da dokaže da joj mama nije u pravu.
Leon se gorko nasmijao u mraku.
Tvrdoglava je... Tvrdoglava je čak i kad izmišlja.
- Pa... vidiš, stvar je u tome što ja nisam sigurna da ona izmišlja.
- Kako to misliš? - pitao je. - Nemoj mi reći da ti vjeruješ u anđele.
- Pa... ne, ne mislim da anđeli postoje, ali nešto je čudno u cijeloj toj priči.
Mislim, možda ona njega stvarno vidi, znaš. Onako kako djeca, dok su mala,
vide nevidljive prijatelje.
- J-a-d-r-a-n-a L-u-u-u-n-a-a-a-a! - zavikao je Leon.
- J-a-d-r-a-n-a-a-a-a-a-a-a! - povikala je i Sara u mrak.
- Zašto ti je to čudno? Ta njezina priča.
- Počela je s time kad si ti otišao.
- Razumijem... Ti misliš...
119
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Pa, nekoliko dana prije nego si se vratio, ona je počela govoriti kako joj je
Manuel, taj anđeo, rekao da ćeš se vratiti. Mislim, kako je to mogla znati?
- Možda je slučajnost...
- Što, osjetila je da se vraćaš? Kao, neka tajna veza između očeva i kćeri?
- Molim?
- Da, da joj je anđeo rekao da njezin ujak nije zapravo mrtav i da...
- Koji vrag...
- Jesi li siguran?
- Čini mi se da dopire iza nas.
120
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Još deset koraka, brojila je u glavi. Deset koraka do vode. Uhvatila ju je panika
jer u mraku nije mogla vidjeti gdje prestaje nasip, a počinje rijeka.
Uspjela je uhvatiti Beha, ali joj je mobitel ispao na pod. Svjetlo je gorjelo još
nekoliko sekundi, dovoljno da ona mlitavog Beha koji je tiho ječao utrpa u
jaknu, a Leon ugura ruke ispod Jadranina nepomičnog tijela.
A onda se tama vratila. I njoj i Leonu su ruke bile zauzete, njezin mobitel
završio je negdje u snijegu, on svoj više nije uspijevao izvaditi iz džepa.
- Ne diše! Sara, mislim da ne diše! - prošaptao je užasnuti Leon iz mraka.
- Sve će biti u redu! Sve će biti u redu! – ponavljala je riječi kao mantru,
zakopčavajući jaknu oko Beha. - Sve će biti u redu, vidjet ćeš!
U mraku nije znala kamo bi krenula. Od snijega orijentacija nije bila moguća,
od hladnoće su joj već popuštale noge. Nije htjela razmišljati što je s Jadranom,
nadala se samo da će se što prije izvući iz ove kaljuže pod mostom.
121
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Jedan, dva, tri... Izbrojila je Sara u glavi, a da zapravo nije znala zašto, i sve
četvero bili su u ledenoj vodi. Leon, ona, Jadrana Luna i Beh koji je vrisnuo
onako kako samo može vrisnuti životinja koja se panično boji vode. Kad ih je
bujica počela nositi, Behemot je svom snagom u njezina prsa zabio kandže.
122
Tanja Tolić – Zovem se nebo
7. U limbu
Louis je, naravno da je Louis, tko bi drugi bio. Ali tako je ozbiljan i glas mu je
tvrd, da se čini kao da viče grand-mere.
Kad je došla do vrha, zatvorila je oči i zadržala dah. Nije si htjela pokvariti
iznenađenje.
Znala je da je na vrhu kad je osjetila miris, jer nikad prije nije osjetila taj miris.
Dolje, negdje - još nije pogledala točno gdje - čuo se zvuk valova koji su se
razbijali od stijene i pomislila je kako je grand-pere bio u pravu kad je rekao da
je more moćno i opasno.
- Ako ne znaš dobro upravljati veslima, mrtav si i prije nego ih spustiš u more -
rekao je davno.
Ali sada je bila ovdje, i to je bilo kao da je i on živ, i zamislila je kako pluta u
čamcu i hvata vesla i zabija ih u vodu i odupire se struji i prizemljuje brod uz
obalu, uz oštro kamenje, i svi sretno izlaze van. Jednom davno, dok je bio mlad, i
dok ga ona nije poznavala jer još nije bila rođena. Nije bio rođen ni njezin otac. Ni
maman, ni Louis, ni maleni - Clove i Philippe.
More.
Otvorila je oči i dolje je bila plavetna dubina i taj snažni miris koji se podizao sa
zapusima vjetra - miris slobode. Oblizala je usne i osjetila sol.
Njezin smijeh prosuo se obalom i dozvao Louisa. Popeo se još tih nekoliko koraka
i stao pokraj nje. Više nije bio ozbiljan, nije se osvrtao bojeći se da ih netko ne
slijedi. Stajao je pokraj nje, crne kose zamršene od vjetra, obasjan suncem i
osmijehom i prvi put je izgledao kao da ima samo četrnaest godina.
123
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Ali Louis nije volio more. Zapravo, nije mogao sa sigurnošću reći je li ga volio ili
nije, zato što ga nikad prije nije vidio. Kao, uostalom, ni Sorrel. Sigurno nije volio
rat, jer nitko nije volio rat.
U njezinih jedanaest godina i njegovih četrnaest, nikad nisu nogom stupili dalje
od Saint Paul de Vencea. Najviše dokle su stigli bio je vrh zidina ili osmatračnice,
odakle bi gledali u svjetlucavo prostranstvo.
More je od njih bilo udaljeno samo pola dana hoda, ali se činilo da nikad do
njega neće stići.
Saint Paul de Vence sada je bio mirno mjesto - opasano zidinama koje je izgradio
pokojni Franjo I. Neprijatelja više nije bilo, rat je završio prije četrdeset godina.
Jedini »neprijatelji« koji su postojali bili su mještani susjednog Vencea, omraženog
Vencea, koji su se rugali Saint Paulu i govorili kako je njihovo selo malo i nevažno,
jer da nije, ne bi se zvalo Saint Paul de Vence. Sveti Pavle od Vencea.
Ali Saint Paul je imao zidine i sa zidina pogled na more i otkako zna za sebe,
Sorrel je mogla čuti kako je more doziva.
Baki se o tome nije smjelo pričati, jer djevojčice, tvrdila je, ne mogu čuti da ih doziva
more. More ili rat dozivaju samo dječake.
Molila je maman mjesecima da joj dopusti da ode vidjeti more. »To je samo pola
dana hoda. U jednom danu, ako ustanemo rano, stignemo do mora i natrag«, uvjera-
vala ju je. Odmahivala je glavom i govorila da ne dolazi u obzir, ali ona je molila, a
maman je bila meka srca i rekla je: »Dobro, Sorrel, možeš otići, ali s tobom mora ići
i Louis«.
I onda su jutros jako rano, prije nego je izašlo sunce, ona i Louis tiho ustali, iskrali
se iz kuće, maman im je na vratima dala zavežljaj u kojem je bilo malo kruha, sira i
vode u mješini, izgrlila ih je i izljubila, i onda su krenuli.
Sorrel i Louis na jug, prema moru, a maman na zapad, do rijeke Le Malvan, gdje je
veći dio dana provodila perući rublje gospođama iz sela, kao i ostale pralje.
Sorrel je sada stajala na vrhu i činilo joj se da oko nje nema ničega osim mora. Nije
mu vidjela kraja, nije mogla naslutiti koliko je široko, dugačko ili duboko; mora je bilo
124
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Iz nekog razloga njegov je pakao bio obojen tonovima tuge. Tolikih količina
tuge da mu je sada, prvi put u gotovo pola tisućljeća koliko je proveo ovdje, gore,
bilo jasno zašto je zaboravio taj život koji je zaboravio.
- Kako znaš?
125
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Što je onda ovo? Što je ovo, ako nije pakao? – pita je, a već zna odgovor.
- To si ti, Porto. To si bio ti nakon što si umro, a prije nego si zaboravio. Ovo si
osjećao. Zato si zaboravio.
Hajde, Porto! Nema pakla, nema vraga, rekla sam ti! Možeš ti to, vrijeme je!,
začuje Arielin glas odnekud kako ga bodri i osjeti kao da ga je lagano potapšala
po ramenu, a onda i zagrlila. Kroz njega prođe val topline, udar ljubavi.
Uzdahne teško u tami i učini mu se u tom trenutku da je i tama uzdahnula
s njim.
Ali da nije bilo maman, oni ne bi imali što jesti. Maman je jedina radila i jedina
zarađivala. Ne mnogo, ali bilo je dovoljno da se prehrani njih sedmero: grand-mere,
papa, maman, on i Sorrel i dvoje malenih, Clove i Philippe. Clove je upravo bila
navršila šest godina, a Philippe je imao samo tri godine i nije još dobro govorio.
Papa već dugo nije mogao raditi jer je bio preslab - u prsima je imao rupu koja bi
šištala kad bi udisao i izdisao zrak. Ponekad, kad bi mu bilo malo bolje, što je
obično bilo ljeti, popravio bi neki kotao. Kotlokrpa, rekla bi grand-mere posprdno,
postao si kotlokrpa, a nosiš prezime Lacan.
To je značilo da će Louis uskoro morati početi raditi, a kako u Saint Paulu nije bilo
mnogo posla, vjerojatno će morati otići na more. A od onih koji bi otišli na more, malo
ih se vraćalo.
More je bilo jednako opasno kao rat, iako sada nije izgledalo tako. Čudno, pomisli
dok je gledao Sorrel koja se naginjala preko ruba i zvučno udisala miris koje je divlje
plavetnilo otpuštalo odozdola. Sorrel je voljela more i prije nego što ga je vidjela.
Sorrel bi rado otišla na more. Ali djevojčice nikamo nisu odlazile. Bio je to posao
muškaraca. Otići nekamo i nešto donijeti. Recimo, top.
Taj prokleti top upropastio im je život: djed je bio mrtav godinama, ali uz vrata u
zidinama koja su vodila prema Venceu stajao je živi podsjetnik na blistavu
karijeru kapetana Jeana Lacana. Top je bio trofej iz bitke u Pijemontu gdje se djed
borio na strani Franje I. Iako je Francuska izgubila rat protiv Habsburgovaca, Saint
126
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Paul de Vence svejedno je slavio jer je njegov hrabri kapetan dovukao metalni top i
u njegovu čast nazvali su ga Lacanovim topom.
Francois Mandon bio je taj koji je Franju nagovorio da se u Saint Paulu izgrade
nove zidine. Tako je upoznao šesnaestogodišnju pralju Jehanne. Francois se ludo
zaljubio i devet mjesci poslije rodila se njegova majka.
Iako je Lacanov top stajao tik uz Mandonove zidine, grand-mere u tome nije
vidjela romantiku nego obiteljsku sramotu. Kći kurve, time i sama kurva, nije
imala što raditi u poštenoj obitelji vojnoga kapetana. No djed je volio maman.
»Pogledaj je, radosna je kao zraka sunca«, govorio bi. Dok je Jean Lacan bio živ,
grand-mere je šutjela, ali otkako je prije šest godina djed umro, nije zatvarala
usta.
Iz nje se prolijevala gorčina koja je polako, ali neumitno trovala njegovu obitelj.
Očeva sušica u tome nije pomogla: zato što više nije mogao raditi, postao je
nevrijedan, pa se bakin bijes, s majke, postupno prebacio i na oca.
Kotlokrpa, govorila bi. Postao si kotlokrpa, a otac ti je bio kapetan.
* * *
Zvono na tornju otkucalo je šest puta, jedanput više nego prije sat vremena
kad su Louis i Sorrel ustali, iskrali se iz kuće, poljubili majku i krenuli na put.
Čekao je da zamaknu iza ugla kuće, u pokrajnju ulicu, prije nego je dohvatio
pivo i počeo piti. Do sedam bi već trebao biti spreman suočiti se s danom koji
slijedi. Ako bude dobar dan, netko će donijeti nešto na popravak; ako bude toplo,
uspjet će i popraviti to što donesu. Bude li pala kiša, ili zapuhao oštar vjetar s mora,
koji mu je na plućima taložio sol i morske daljine, neće biti u stanju činiti ništa, osim
i dalje piti.
Isprva je pio samo zato što je alkohol ublažavao bol u plućima i kašalj, omogućio
mu da stane na noge i uspravi leđa, da prošeta Saint Faulom i na dobar dan
odzdravi rukom ili kimne glavom.
127
Tanja Tolić – Zovem se nebo
upućivao njegovoj ženi ili seljani njegovoj djeci kad su hodala u poderanoj odjeći.
Najsigurnije, ta tekuća vatra je oko njega stvarala tanku, ali čvrstu opnu koja ga je
štitila od klepetanja majke, od te stalne pozadinske buke spletene od gorčine i mržnje.
Nije mu bilo jasno odakle tolika mržnja, dok nije shvatio da iza gorčine stoji
žaljenje i žalovanje. Žaljenje zato što je umro krivi Lacan. Žalovanje što je umro
pravi.
On, Emile, nije bio toliko manjkav sam po sebi, koliko je bio nedostatan u
usporedbi sa svojim ocem. Boljelo ga je to što je znao da njegova majka govori istinu.
Bio je nitko i ništa.
Piće je tako - ni sam nije znao točno u kojem trenutku - postalo njegovo utočište. Ako
je počeo piti dovoljno rano, dok još nije svanula zora, imao je šanse preživjeti dan. Ako
nije bilo pića, a najčešće ga nije bilo zato što nije bilo novca, obavio bi ga tmuran oblak
pa bi pobjegao i lutao okolnom šumom dok ne bi pao mrak. Onda bi se vratio natrag,
nesiguran je li tama dovoljno gusta da prikrije njegov stid zbog nedostatnosti, ali bi se
ipak vratio.
Bilo je to prije tri dana. Plan nije bio toliko glup kako se kasnije pokazalo. Htio je
biti heroj barem na jedan dan, hrabar kao njegov otac, dostojan imena Lacan kojeg je
top i dalje nosio. Htio je da se njegova majka njime ponosi, da mu djeca hodaju
uzdignute glave, a najviše je htio vidjeti osmijeh na Christineinu licu kad se navečer
vrati kući. Nikad mu ništa nije predbacivala, nije mu zamjerala što je trošio novac
na piće, iako je jako dobro znala da više ne odlazi ljekarniku po liker za sušicu,
nego da odlazi u tavernu po vino. Nikad nijedne riječi. Christine je bila i zlato, i
srebro, i mjesec. Njegov mjesec.
Vencois - stanovnici Vencea - mrzili su prokleti top, kao i on. Dobro, možda ne
toliko mrzili, koliko željeli da je top njihov, da su ga oni dovukli iz bitke. U jednom od
svojih lutanja završio je u jednoj od venceanskih taverni. Ostao je tamo čitavu noć i
idući dan i tada mu je na pamet pala ideja koja se u tom trenutku činila
spasonosnom.
Platili su mu piće, čak i nakon što im je rekao da je iz Saint Paula, a kad je rekao
da mu je prezime Lacan, i da će im pomoći da ukradu top, platili su mu još jedno, i još
jedno.
Nije planirao doista im pomoći, ali ono što je planirao učiniti svakako je trebalo
pomoći njemu.
128
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Tko je obavijestio mještane, nije imao pojma. Tko god bio, ili je bio prema njemu
jako milostiv, ili nije znao da je on bio taj koji je otvorio gradska vrata. Sad, kad je
razmišljao o tome, više nije bio siguran je li bila baš tolika slučajnost što je tako lako
došao do ključa.
Tko god bio taj koji je Saint Paul obavijestio da dolaze Vencois, njega je poštedio
javne sramote zbog izdaje.
Ono što Emile nije znao jest da su stanovnici Saint Paula od ranoga jutra znali da
Vencois dolaze ukrasti njihov top. Već oko deset sati ujutro, pregledom gradskog
arsenala, ustanovljeno je da više nemaju baruta. Loys, prokleti Loys Durand, bio
je taj kojem su na pamet pale trešnje.
I njegova majka i sva njegova djeca, čak i najmlađi Philippe koji je imao samo tri
godine, čitav su dan jeli trešnje.
Kad bi napunila vreću, svaka bi obitelj došla na gradski trg i istresla je u bačvu.
Do večeri je bačva bila puna koštica i Saint Paul je opet imao municije.
Ono što je Emile htio, što je planirao... samo je htio obavijestiti selo. U trenutku
kad bi Vencois prošli kroz gradska vrata, on bi počeo vikati, razbudio bi mještane,
upozorio ih na opasnost, spasio top i postao heroj. Junak koji je spasio top svojega
oca, dostojan imena Lacan. Ali kad su Vencois prošli kroz gradska vrata, bilo ih je
toliko da se Emile nije snašao. U trenutku kad je otvorio usta da zaviče, prije nego
su se Vencois uopće približili topu, začula se paklena buka.
Top je opalio.
Kiša koštica pala je na ustrašene Vencois; Emile koji je stajao ispred njih bio je
od glave do pete zaliven ostacima soka.
Nije ispao heroj. Ispao je budala.
* * *
Vratio se kući pred jutro, kad je slavlje zbog pobjede nad susjedima davno
ugasnulo. Sjedio je gore, visoko na kuli, iznad sata, i promatrao roditelje kako
nose uspavanu djecu u naručju. U jednom su trenutku prošle Christine i njegova
majka, čudno pomirene u obiteljskoj sramoti. Christine je nosila plavokosu Clove u
naručju, majka je nosila Philippea koji je bezbrižno spavao glave položene na
njezino rame. Pokraj njih koračali su Sorrel i Louis; Sorrel koja je poskakivala,
vječno uzbuđena; Louis je hodao pognute glave, umor mu se ocrtavao na licu.
Osjetio je ubod u predjelu srca; Louisova ozbiljnost bila je njegova pogreška - zbog
njegove bolesti, njegovo najstarije dijete, njegov ozbiljni sin morao je odrasti prije
vremena. Louis će, bio je svjestan već najmanje godinu dana, otkako ga je bolest
napala, morati preuzeti njegovo mjesto.
129
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Rublje je najviše prala Loysu. On joj je davao posla svakodnevno, Emile se nekad
pitao je li se tu odvijalo i nešto drugo. Ako i jest, što je mogao učiniti? Predbaciti joj?
Pa ona ih je hranila! Suočiti se s Loysom? Nije imao hrabrosti za to. Ne zato što se
bojao Loysa, jer on je bio nizak i debeljuškast i, iako pametan, ne osobito okretan,
a Emile je, iako je od bolesti izgubio mišiće, i dalje zadržao visinu. Bojao se onoga
što bi mu Loys mogao reći, što mu je svakodnevno govorio u zamišljenim
razgovorima koji su njih dvojica vodili: »Nisi se u stanju brinuti za svoju ženu, za svoju
djecu, za svoju majku. To činim ja.«
Gledao je u njezino lice, kao zatravljen, očaran pod mjesečinom i sjetio se trenutka
otprije petnaest godina.
Nisu bili mladi, imali su trideset godina. Nitko nije htio oženiti Christine. Čak ni
Loys koji joj je sada, već godinu dana koliko je Emile mogao primijetiti, uporno krao
poglede.
Ali te noći u kolovozu, na blagdan Svete Klare, prije petnaest godina, sve ono
što je tinjalo između njih još od djetinjstva, skupilo se u prvi poljubac koji mu je dao
hrabrosti. Emileova sreća bila je što mu obitelj nije imala novca, pa ženidba nije bila
imperativ. Jean Lacan je imao ugled i poštovanje St. Paula, ali metalni top bio je njegovo
jedino blago iz rata. Sve drugo što je donio kao ratni plijen s godinama se polako
potrošilo. Zemlje nisu imali, tek kamenu kuću u kojoj su živjeli.
Emile je zavolio Christine mnogo prije nego je postala pralja. Mnogo prije nego su joj
se udovi izdužili, a grudi zaokružile. Mnogo prije nego je izrasla u ljepoticu. Zavolio ju
je dok je bila čupava i mala, razbijenih koljena, divIjakuša koja se igrala sama u
skrivenim zakucima zidina ili na brežuljcima oko Saint Vencea. Nije joj se to usudio
reći sve do te tople kolovoske noći, na Svetu Klaru, kad ju je, podgrijan vinom koje je
pio cijelu noć, uhvatio za ruku, odvukao u tamu, prislonio na zidine i žestoko poljubio.
Pa još jedanput, i još jedanput, a ona je otvorila usne i pustila njegov jezik unutra, a
onda i ruke uplela u njegovu kosu i privukla ga bliže.
Usprotiviti se majci, pa čak i ocu koji se isprva nećkao, učiniti je pred selom
poštenom ženom, natjerati ih, s četvero djece, da zaborave da je Christine kći
seoske kurve i umjesto toga majka Louisa, Sorrel, Clove i Philippea, i snaha Jeana
Lacana. I pred Bogom i ljudima supruga Emilea Lacana.
U mislima je vidi kako se vrti u haljini, s krunom od cvijeća, na dan njihova
vjenčanja, a oko nje se prosipa njezina crvena duga kosa, kao plašt od bakra i zlata,
l smije se, i pruža ruke, i hvata ga u taj vir plesa i pjesme, a u očima joj vidi žudnju,
i strast, i ljubav, i nježnost, i, najviše od svega - vidi kako joj oči govore: »Hvala ti,
130
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Bježao je tako tri dana i tri noći. Vraćao bi se tek pred zoru, kad bi svi čvrsto
spavali, da udahne opojni miris Christineina tijela i pomiluje djecu po kosi.
131
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Je li se pretvarao?
Jer svaki put kad bi se otac probudio nakon noći pijančevanja, tu je i dalje bio taj
blagi, meki pogled kojim bi ga obavio i uvijek iste riječi: »Moj Louis... moj ponos...«
Te noći, u taverni u Venceu, sjedio je nekoliko stolova dalje. U posljednje vrijeme
Louis je prorijedio svoja noćna putovanja, nije više mogao. Ali te noći, dok je
promatrao s kule oca kako iz obližnje šume u kojoj se skrivao izlazi na put, a
onda kreće prema Venceu, neki glas iznutra rekao mu je: »Ustani, Louis, ustani i
pođi za ocem.«. Kad je čuo sve što je otac dogovorio s Vencois, i kad mu je glava
napokon pala na stol, a tijelo zamrlo, Louis je ustao i krenuo kući. Putem je
razmišljao što učiniti. Da li reći ocu? Preklinjali ga da to ne učini? Treba li reći
majci? Nije imao srca. Da prešuti, da sve zaboravi? Kako, za božju milost, da tako
nešto dopusti?!
I tako je za oca odabrao sramotu, umjesto izgona.
Činilo mu se da je manja šteta pustiti ga da provede svoj naum, a ispričati
Loysu što je čuo, nego se praviti da ništa ne zna, a onda dopustiti da se sav božji
gnjev sruči na obitelj Lacan, kad Saint Paul shvati da je Emile taj koji je Vencois
pustio unutar zidina. Jer, kao što je otac imao namjeru prevariti njih, tako su i oni,
kad je pijan pao na stol, skovali plan da, kad ukradu top, svima ispričaju kako im
je to uspjelo. »Lacan nam je dao vaš top, vi prljava gamad«, smijali su se pijani
Vencois, zamišljajući zapanjena lica stanovnika Saint Paula.
Nije rekao Loysu odakle zna to što zna. Činilo mu se da je Loys naslutio pravu
istinu, ali nije rekao ništa, samo je okrenuo glavu na drugu stranu i potom
prozborio: »Louis, moramo organizirati obranu!«
Loys je bio dobar čovjek. Ne samo zato što je volio njegovu majku.
Jutros se probudio mnogo ranije nego što su Sorrel i on planirali krenuti.
Probudio se toliko rano da je ulovio oca u kući. Sjedio je na bračnoj postelji i
milovao majčinu kosu, kad je Louis, trljajući oči, prišao ognjištu da upali vatru, da
malenima ne bi bilo hladno.
Otac je podigao pogled, a Louis, nespreman na taj neočekivani susret, brzo je
pognuo glavu.
Sve je bilo jasno, bez ijedne izgovorene riječi. Svi oni mjeseci u kojima je teglio oca
na leđima, u kojima bi ga prao nakon što se ispovraćao po sebi, ili mu micao kosu s
očiju, brisao znoj i pljuvačku, svi ti mjeseci zaboravili bi se svakoga jutra, nakon svake
mučne noći koju bi njih dvojica proveli zajedno.
Ali ovo - ovaj pogled u kojem je sve bilo izrečeno - nije se mogao zaboraviti.
Danas popodne, kad doprati Sorrel kući, otići će. Pobjeći će zauvijek od svega onoga
što ne želi biti. Između oca i grand-mere više nije mogao disati.
132
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* * *
Na kraju, pomislio je Emile gorko, ipak je jedan Lacan bio taj koji je spasio top.
Samo to nije bio on.
Osjećao je duboki sram zbog onoga što je činio Louisu proteklih pola godine, ali
nije bilo povratka. Znao je da mu neće biti bolje; bolest je napredovala, osjećao je to.
Još gore, protekle mjesece nije mogao izbrisati, koliko god se trudio svakoga jutra.
Nije se pretvarao zbog sebe - pretvarao se zbog Louisa, nadajući se, ako se on
pretvara, da će Louis misliti da se ničega ne sjeća, pa da će sve proći bez riječi.
Nekih stvari se doista nije sjećao. Znao je da mu je koješta govorio, ali nije znao
što. Sjećanja na noći stizala su u isprekidanim slikama: vidio bi, primjerice, sebe
kako stoji na rubu zidina i nešto viče, a Louis ga hvata za košulju, za ruku, jedanput
ga je obujmio oko struka i počeo plakati.
U drugoj slici leži na zemlji, osjeća prašinu u ustima, Louis stoji iznad njega i
zaziva ga, ali sve što on vidi je mjesec visoko na nebu, kako srebren sjaji i priziva
Christineino lice.
Jedanput osjeća da je mokar dolje, upišao se. Vidi kako Louis okreće glavu.
Treći put se guši jer je pao na leđa dok je povraćao i Louis ga podiže i lupa po
leđima.
Ali nikad se ne sjeća što mu govori. Čini mu se tek da su ponekad iz njegovih
usta izlazile kletve i uvrede, ali ne zna zašto. Siguran je da Louis, njegov ozbiljni, divni
Louis, nikad ne bi učinio nešto zbog čega bi zaslužio očevu kletvu.
Sad je već kasno popodne i djeca će se uskoro vratiti. Bio je topao dan i ostao je
doma. Došao je Loys i donio stari kotao na popravak. Emile se nekad pitao gdje
pronalazi sve te uništene stvari i hoće li ih ikad ponestati. Pokraj ognjišta je ostavio
nešto hrane, vidio je da se Clove gladno bacila na zavežljaj. Usput je hranila i
Philippea koji je nesigurno stajao na nogicama i zapljeskao rukama od sreće.
Majke nije bilo, nekamo je nestala, i to mu je bilo silno olakšanje.
Kad se Christine vrati, moći će joj dati novac koji mu je Loys unaprijed dao. Kad
se vrate djeca, Louis i Sorrel... nije znao kako da to riješi. Nije znao kako da sina više
pogleda u oči.
I onda se dogodilo.
Philippe, maleni, prelijepi Philippe, koji je oko lica imao anđeoski plave kovrče,
krenuo je prema njemu ispruženih ruku. Clove je hodala iza njega, pridržavajući ga.
Philippe se naglo zakašljao. Jedanput, pa još jedanput, a onda je počeo hroptati, pa
se uplašio i zaplakao.
Clove se brzo sagnula i zagrlila ga, milujući ga po leđima, a onda ustrašeno
odskočila.
- Papa, papa! - povikala je. - Papa, Philippe kašlje krv!
Okrenula se prema njemu i pokazala mu dlanove. Na sredini njezinih bijelih,
nježnih ruku vidjele su se crvene točke krvi.
133
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Philippe je u tom trenutku prestao kašljati i nasmiješio mu se, ali Emile nije uzvratio
osmijeh. Imao je osjećaj kao da mu se smiješi sama smrt.
Više nije bilo mjesta na koje se mogao sakriti.
* * *
Bilo je predvečerje kad su došli do gradskih zidina. Zadnjih pola sata hoda Sorrel
mu se neprestano zahvaljivala što ju je odveo vidjeti more, a nekoliko si puta nije
mogla pomoći pa je i skočila na njega i zagrlila ga.
- Ti si najbolji brat na svijetu! – uskliknula je kad su došli do Saint Paula i
zvučno ga cmoknula u obraz, a on se nasmijao.
Nedostajat će mu Sorrel kad ode. Najveći dio dana provodio je s njom i iako je bila
mlada od njega tri godine, dobro su se razumjeli. Nije mu bila samo sestra, Sorrel mu
je bila i najbolji prijatelj.
Možda bi se, kad zaradi dovoljno novca u Marseillesu - jer tamo je namjeravao
pobjeći - mogao vratiti po nju? Možda mu nakon nekog vremena više neće zamjerati
što je tako kukavički pobjegao? Jer on zaista više nije mogao disati. U jednom
trenutku zamislio je kako možda više neće biti oca, a onda se naglo stresao od užasa.
Upravo je poželio da otac umre i dah mu se presjekao. Ne, ne, nije poželio da umre,
brzo se utješio, poželio je samo da ga nema. Misao o tome da nema grand-mere nije
ga ispunjavala stidom. Nju, naprosto, nije volio. Ali oca je volio, iako je bio slabić i
sjena čovjeka kakvog je pamtio iz djetinjstva.
Stajali su na gradskim vratima kad je zaustio reći »zbogom«, a onda je pred njih
istrčala majka.
Panika na njezinu licu bila je tolika da mu je istog trena izbrisala bijeg iz misli.
Kad ju je ugledala, Sorrel je istoga trenutka počela plakati, iako nije imala pojma
što se dogodilo.
- Louis, brzo! - povikala je majka. - Philippe ima vrućicu! I kašlje krv! Moraš otrčati do
Vencea, naš ljekarnik nema više likera koji bi mu mogao pomoći!
Gurnula mu je u ruku vrećicu s novcem i stisnula dlanovima šake.
- Brzo, Louis moj, požuri! - rekla je majka.
Počeo je trčati.
* * *
134
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Vjetar pokraj njega je čudno škripao kao da ga u zraku lomi neki otpor.
Podigao je glavu i tamo je bio.
Otac.
Sada više ne mora pobjeći, pomislio je gorko, optužujući samoga sebe pred licem
mjeseca, a onda se sjetio lijeka koji je nosio u ruci, ustao, obrisao suze i nastavio
trčati.
Otac je mrtav, nijemo je ječao njegov um. Philippe je živ, nadam se da je još živ,
šaptalo je njegovo srce.
Utrčao je u kuću bez daha, razmičući majku, sestre i baku. Philippe je ležao
blijed na krevetu, njegovo malo tijelo zgrčeno u čvor. Dao mu je lijek onako kako mu
je ljekarnik iz Vencea objasnio i potom legao pokraj njega i primio ga u zagrljaj.
Počeo je pjevati »A la claire fontaine«, Philippeovu najdražu pjesmu, i dječačić se
osmjehnuo.
135
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Pjevao je cijelu noć. Kad se oglasilo prvo jutarnje zvono, Philippe je bio mrtav.
Jamais je ne t'oublierai
* * *
Ono što se poslije dogodilo, o tome Louis više nije želio razmišljati.
Philippea su pokopali na crkvenom groblju, ali s ocem nije bilo tako lako. Loys je
pokušao posredovati, ali strah od samoubojica bio je prevelik da bi mještani, čak i kad
je Loys u pitanju, napravili iznimku.
Uspio je spriječiti da očevu glavu nabiju na kolac izvan gradskih zidina, ali njegovo
su tijelo, u znak kazne za zločin koji je počinio protiv Boga, provukli gradskim ulicama.
Licem prema tlu.
Maman je, svejedno, cijelim putem vrištala, a vriskovi su bili toliko snažni da se
Louisu i sada, tjednima poslije, činilo da mu odjekuju u glavi.
Nakon tjedan dana što je tijelo trulilo na suncu, a smrad je dopirao, činilo mu
se, sve do njihovih vrata, Loys je uvjerio mještane da je kazna bila dovoljna, pa su
oca pokopali na prvom križanju, prema Venceu.
Nije to bilo od sramote. Bilo je to zato što je kući zauvijek nestalo duše.
136
Tanja Tolić – Zovem se nebo
8. Rijeka
siječanj 2007.
Malo je ljudi znalo da je Sava, pitoma, mrtva Sava u kojoj se više nitko nije
kupao, na potezu Zagreba bila brza kao bujica. Studirajući geologiju u jednoj je
fazi proučavao i rijeku koja je kroz Zagreb pretjecala u uzdužnom padu i zbog
toga imala snagu brzaka, osobito na dijelu prema kojem su sad jurili. To ga je
plašilo, jer nije znao kako da ih spasi.
Sara se, koliko je uspijevao vidjeti u mraku kad su mu se oči privikle, borila s
Behom. To što je zakopčala jaknu oko njega bila je pogreška. Beh se sada
užasnuto batrgao i urlikao jer je voda prodirala i pernatu jaknu pretvarala u
živu klopku.
137
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Računati na pomoć koju će u ovo doba noći, zimi, uspjeti pronaći Krista i Robi.
Tko uopće ljude spašava iz podivljale rijeke? Vatrogasci? Kajakaši? Ronioci? Nije
znao odgovor na to pitanje.
Na potezu od toplane, duljine pedesetak metara, Sava je imala dugi slap koji je
korito snižavao za nekih osam metara. Sjećao se svojeg rada za kolokvij do u
detalje: prilikom jednog niveliranja toka graditelji su izgradili svojevrsnu
stepenicu na Savi, upravo kod toplane. Taj dugi slap snižava riječni tok, gotovo
da ga lomi. Zato Sava nije plovna kod Zagreba. Ponekad, kad je vodostaj rijeke
visok, barem šest metara, kajakaši se spuštaju niz tu stepenicu, jer se rijeka
raširi i produbi, pa su sve prepreke - kamenje, beton, šipke - duboko ispod
vode. Ali čak i tada, kad je korito duboko, spuštanje niz slap je opasno, ako
ispadneš iz čamca. Iako je otpad duboko, svejedno vreba ispod površine.
Na tom su mjestu, nakon pet dana potrage za tijelom, našli Petra prije
dvadeset i pet godina.
Nije vidio. Tata mu je rekao puno kasnije. Rekao mu je na njegovo inzistiranje,
iako se nećkao i govorio kako sve to više nije bitno. Nešto ga je, dok je još živio u
Zapruđu s Kristom, na tom mjestu ispunjavalo dubokom tjeskobom i
povremeno je predlagao da se presele natrag na Trešnjevku. U Zapruđu je Krista
počela živjeti kad je krenula u srednju školu. Obiteljska kuća na Trešnjevci bila
je velika i njezinoj baki postalo je preteško održavati ju, pa su se preselile u
bakin stan u Zapruđu. Kad su se vjenčali, doselio se i Leon, ali Sava, sve dalje od
Mosta mladosti, izgledala mu je kao prijeteće grotlo, mislio je zbog blizine
Jakuševca i nabacanog smeća. A onda mu je jedan dan otac, nakon njegova tko
zna kojeg po redu zanovijetanja kako mu se gadi taj Novi Zagreb, i kako smrdi s
Jakuševca, i kako je rijeka blizu i kako mu je mučno, napokon priznao. Kako su
tamo, između dvije željezne šipke, na komadu armiranog betona, pronašli
Petrovo tijelo, izloženo kao na odru. Pretpostavljali su da je tijelo neko vrijeme
bilo zapleteno u riječnu travu pa da ga zato nisu odmah mogli pronaći.
Od toga dana nekad mu se noću činilo kako ga Petar doziva. Tihim, upornim
glasom zove ga da preuzme njegovo mjesto. Jer na dnu rijeke je trebao biti on,
Leon, a ne njegov prijatelj iz djetinjstva. Nikome nije rekao da mu je to otac
ispričao. Pomisao da je pravi Petrov grob toliko blizu, nekako je još i bila
podnošljiva. Jer je bio kriv, pa je pravedno i da bude kažnjen. Znati do to zna i
Krista, otjeralo bi ga preko ruba, jer njezino neznanje stvaralo je u njegovoj glavi
neki otok nevinosti na kojem su mogli, barem prividno mirno, najprije prebivati
njih dvoje, a onda i njih troje, kao obitelj.
* * *
Oči su joj se napokon privikle na mrak i sad je jasno mogla razaznati Leona
i Jadranu Lunu. Uspijevao je i sebe i nju održati iznad površine. Nije imala
pojma koliko dijete može biti hipotermično, a da se sasvim ne ugasi, ali u njoj je
gorjela nada da je želja za životom u Jadrani Luni toliko snažna da može
pobijediti i hladnoću, i njezinu malu gradu i virove koji će se uskoro pojaviti
138
Tanja Tolić – Zovem se nebo
pred njima.
Znala je za stepenicu na Savi jer joj je prije nekoliko godina o njoj pričao Saša.
On i njegovi frendovi kajakaši, kad nisu imali love da skoknu do Dobre ili
Korane, znali su se ljeti spuštati niz dugi savski slap, kad bi vodostaj bio
dovoljno visok, i pleli su oko toga herojske priče od kojih se njoj uglavnom
spavalo. Povremeno bi se našla neka budala koja bi predložila da se spuste
kanuom, koji je u podivljaloj vodi slapa bio nestabilniji, pa bi se nakrcali
pivom, sjeli na obalu i trasirali put, ali su, srećom, uglavnom bili previše pijani
da bi tako nešto i izveli. One koji bi se spustili kajakom, slavili bi još danima, a
oni koji bi ispali iz kajaka, pa se hrvali u kolopletu vode ili, možda, nogom zapeli i
za neku željeznu šipku pa se uspjeli izvući, postajali bi u njihovim pričama
nadljudska bića koja su pobijedila smrt, prepreke i dokazala ultimativnu
muškost.
Saša nije dugo opstao, uglavnom zato što nisu imali što drugo raditi, osim što
su se dobro ševili, ali sad su sve te njegove urbane legende isplivale u njezinoj
glavi, do najsitnijih detalja.
Procijenila je da vodostaj nije visok, možda četiri metra, što znači da će dio
betonskih blokova, kad stignu do toplane, ipak viriti iz vode.
Kad je vodostaj viši, sjećala se Sašine priče, u kajaku se preko stepenice samo
preleti, uglavnom bez ikakve opasnosti. No visoki vodostaj bi za Jadranu Lunu
bio loša vijest, jer bi ih rijeka nastavila nositi, a ona nije imala pojma kako
kasnije izaći iz Save. Dok bi stigla pomoć, Jadrana bi vjerojatno bila sasvim
pothlađena i ne bi joj bilo spasa.
Zajeb je bio, razmišljala je, što se Sava na stepenici kretala bez ikakvih pravila.
Na tom dijelu manje je bila rijeka, a više skup virova koji su, pričao je Saša,
čamac bacali na sve strane i morao si biti jako vješt s veslom da održiš putanju.
I, naravno, morao si imati kacigu na glavi jer u slučaju da padneš u rijeku,
susret s otpadom nije bio nimalo ugodan.
- Leone! - zazvala ga je kad je sastavila plan u glavi. - Pokušat ću doplivati do
vas, a onda ću vas pokušati usmjeriti prema obali. Trebamo se držati zajedno
kad dođemo do brzaka i loviti neki od betonskih blokova. Lovit ćemo neki blok
blizu obale i pokušati izaći van. Ali moramo se držati zajedno da ublažimo
udarac!
139
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* * *
Kad sva zla ovoga svijeta pobjegnu iz kutije, nada je ono što ostaje.
Jer, Petar se ugušio. Tati je pukla kralješnica. Mami je kamion slomio vrat.
Ponekad, kad je bol poprimila zastrašujuće slike, vidjela je mamu, u mislima, na
suvozačkom sjedalu ruku blago položenih na krilu i vrata slomljenog kao u
ptice. Ili, tatu zarobljenog u sjedalu, oduzetih udova, svezanog pojasom kao
krpena lutka, da se ostaci njegova tijela na raspu nakon udara šlepera. Nekad je
vidjela Petra omotanog travom, plavih usnica i otvorenih očiju koje se čude
njegovu podbuhlom tijelu natopljenom vodom. Pluta ispod površine Save kao
balon napunjen helijem, sve dok ga rijeka nije otpustila i nasukala na betonski
blok.
Leon je mislio da ne zna. Ali znala je. Krista je bila pedantna u apsolutno
svemu, pa i u prikupljanju detalja smrti onih koji su nekad bili njezina obitelj.
Pitala se nekad kako je Leon uopće uspijevao živjeti u Zapruđu, od svih tih
glasova. Jer ona je željela čuti Petra, htjela je čuti njegov nježni noćni zov iz
rijeke. Ali ona nije bila kriva. Barem je mislila da nije bila kriva.
Nada je ona stvar s perjem što sjedi u vašoj duši, sjetila se pjesme Emily
Dickinson.
140
Tanja Tolić – Zovem se nebo
omotana slikama njihove patnje; zatvorena u sobi iz koje je isisan sav zvuk.
Bojala se tišine, one tišine uma koja nastupi u samoći, u kojoj čuješ kako
strah struže po unutrašnjosti tvoje lubanje. Sam si, lud si i sam si.
Na sekundu joj je došlo da skoči u rijeku i dopusti joj da je uguši.
A onda joj se do misli probio Robijev glas koji je panično nazivao policiju,
hitnu, vatrogasce, kajakaški klub nekoga Sarina bivšeg dečka, pa onda i Sarina
bivšeg dečka, najprije krivog, a onda pravog, koji se navodno zvao Saša,
objašnjavao što se dogodilo i pitao kako da ih spase.
Zaplakala je ispod mosta, pokraj Robija koji je vikao i psovao nekome majku
u slušalicu.
Voda ih je nosila kao pero, vrtložila i zapljuskiva la, povremeno bi njoj ili
Leonu glava potonula malo ispod površine, ali Jadranu Lunu držali su visoko
između sebe, kao stijeg, na sigurnom. Zapala je u neko čudno stanje
polusvijesti: oči su joj bile otvorene, disala je i mrmljala njima nerazumljive
riječi, ali s njom se nije moglo komunicirati. Sara je pretpostavljala da je u
stanju šoka, pa je ponavljala iste riječi, nadajući se da dopiru do djevojčice i da
joj nešto znače:
Koristio je svoje tijelo kao živi štit, da sačuva nju i Jadranu Lunu. Neke
blokove i šipke, bilo je to oboma jasno, nije bilo moguće izbjeći; poneki se udarac
morao primiti, da bi se izbjegao onaj moguće fatalni.
141
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Nije imala pojma da ljudske ruke, Leonove ruke, mogu biti toliko dugačke,
da obgrle i nju i dijete.
Krv mu je i dalje tekla niz lijevo rame, kad mu je šipka ispod površine zaparala
nogu. Na sekundu je, u ledenoj vodi, osjetila toplinu, jer su se zakvačili i nogama
- kao neki ploveći atom, s Jadranom Lunom, jezgrom, u sredini - kad ih je bujica
počela silovitije nositi. Noge su joj se, automatski, čvršće stisnule oko Leonovih;
nije stigla razmisliti, nije se stigla zaustaviti. Tijelo to nije učinilo da ga zaštiti; tijelo
se sebično htjelo zagrijati. Podigla je Jadranu Lunu centimetar više i zaplakala od
nemoći i srama.
Tri minute... Jebote, ti možeš plakati najviše tri minute... Štopao sam!
Bilo je ljeto, prije deset godina, pola godine nakon što je umrla mama. Stoje
na groblju, iznad Verina spomenika, Leon sa satom podešenim na štopericu.
Možda ti, zapravo, nisi ljudsko biće, ha? Daj da pipnem te suze, da provjerim jesu li
prave.
I pruža prst, potegne je po obrazu i lizne. Kima glavom pomalo razočarano:
ipak su prave. Sara se smije i dalje plače. Više od tri minute. Ali maksimalno do
sedam. To je gornja granica. Zna, jer Leon godinama pažljivo štopa njezina
plakanja. Nekad je tek to rasplače. Nekad, kad je jako teško, to je nasmije, pa
su strah i nemir koje osjeća manji. Ne može uvijek objasniti zašto osjeća nemir;
naprosto ga osjeća. Boji se, valjda, nenajavljenih nesreća.
Leon tada ima ono što ona nikad neće imati. Lakoću. Smijeh. Zajebanciju. I
štopericu za njezine suze. Jer je Krista, koja je upravo završila psihologiju, rekla
da bi Sara trebala više plakati, da izbaci te terete koje je guše, pa se Leon i ona,
iz zajebancije, bacaju u projekt.
- Molim?
- Pa, mislim, koliku količinu suza treba isplakati, ili koliko vremena treba provesti
plačući da bi terapija plakanjem urodila plodom?
- Prestani se zajebavati.
- Ne zajebavam se. Ja to ozbiljno. Ako si joj prepisala plakanje, mislim da bi to
trebalo bilježiti. Zato da znamo da se pridržava terapije.
- Imaju li suze kvalitetu? Jer ti, ljubavi, ideš najčešće na kvantitetu, pa me zanima
može li se kvalitetom nekako nadoknaditi manjak kvantitete? Nema boga da se ona
isplače toliko koliko ti možeš. Znaš, mjerio sam...
142
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Njezine suze u prosjeku traju od dvije do četiri mi nute, kao kod muškarca. Nekad
uspije dobaciti do sedam, što je dobro, jer ženski je prosjek, čitao sam na netu, šest
minuta. Rijetko kad joj plač prijeđe u ridanje. Misliš da možda plače potajno, a da ne
znamo?
I tako unedogled.
Sada, čini joj se, plače dulje od tri minute. Možda je premašila i sedam; ne
zna koliko su dugo u vodi.
U mraku, pogledom, napipava njegove oči. Teško je, jer su tamne, kao
Jadranine, ali čini joj se da ga je uspjela zagrliti barem pogledom, kad joj već ne
da rukama. Gleda ga i sjeća se svih onih razloga zašto ga voli, zašto je njezin
najbolji prijatelj; svih trenutaka kada je bila mrka i nedostupna, a on bi se,
nevjerojatnom lakoćom, probio kroz sve prepreke koje je postavila oko sebe.
To je zato što sam ja budala... Budali ne možeš zamjeriti. Tebi je mene žao, pa
nemaš srca biti gruba kao prema Kristi ili Robiju...
Ali to nije točno. Ona ga pušta k sebi, jer za Leona nije ranjena; ili su možda
oboje ranjeni, pa je to u redu. I u njoj i u njemu nešto je svih ovih godina
kvarno; nijedan osmijeh nije osmijeh do kraja, kao da u njihovim mišićima lica
postoji neka sprega, neko zategnuće zbog kojih se ne mogu do kraja opustiti.
Gledaju se nekad kao dva utopljenika i nijemo si govore: preživjeli smo, zašto?
Nikad to ne izgovaraju naglas, ali između njih postoji tiho savezništvo: ona je ta
koja je ozbiljna za oboje, on je taj koji je lagan za njih dvoje. Tamo na nasipu,
prije dvadeset i pet godina, potvrdili su svoje uloge i u godinama koje će doći
slijepo ih slijede. Leon postaje plitak, što njoj paše, jer ona se ne usuđuje
opustiti - to bi značilo da se najprije mora suočiti sa strahom. Ona pak postaje
tvrda što njemu odgovara, jer bi njega sekunda ozbiljnosti mogla slomiti na sve
neugodne i bolne načine kakve izaziva krivnja.
Gleda ga i dalje u oči, u mraku; gleda ga i kad desnim ramenom udara u novi
betonski blok, uz neprimjetni trzaj lica; gleda ga kako mirno prima sve te
udarce, koje više ne može izbrojiti. Čini joj se da rijeka u mraku više nije crvena,
nego crna od njegove krvi. Rijeka ga je napokon dohvatila, napokon uzima ono
što je odbio dati prije dvadeset i pet godina.
Gleda ga u oči i boli je to više nego što bi je boljelo da njezino tijelo prima
udarce. Jer u mraku, u vodi, shvaća da to nije fer. Da nije on kriv. Da nitko nije
kriv. I postaje joj jasno zašto je uradio to što je uradio; u jednom su se trenutku
sve niti njegova života povezale u razumljivo tkanje. Čudi se kako to prije nije
vidjela, kako Krista nije naslutila da bi se nešto tako moglo dogoditi. Jer Leon,
sada shvaća, nije imao drugoga izbora nego zajebati, biti kriv. Jer Leon ne zna ne
biti kriv.
Gleda ga u oči i plače, i vidi kamenu gromadu, i gleda, i vidi kako Leon udara
glavom, i tone, nestaje ispod površine.
* * *
143
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Je li mrtav?
Sjedi na dnu otvorenih očiju, poput lutke. Trepne jedanput u vodi, ali ne osjeća da je
to znak života. Trepće kao što nakon smrti rastu nokti i kosa.
Koliko je krvi već izgubio? Nasmije se naglas jer osjeća žeđ. Osjeća žeđ, a na dnu
je rijeke. Brzo zatvori usta jer je počeo gutati vodu. Tko zna je li se čuo njegov smijeh
na površini... Vjerojatno je već postao cijanotičan jer su mu misli kaotične, glupe,
sudaraju se u glavi kao dezorijentirane muhe ljeti.
Sjedi na dnu i sad je miran. Napokon je miran. Nema više krivnje, nema očaja,
nema ptice u grudima koja panično lepeće krilima i nada se da bi se nekako mogla
spasiti iz toga kaveza. Kaveza života.
Jer za njega je život bio kavez. Čitavo ovo vrijeme, shvaćao je, kretao se prema
rijeci. Tražio je načina - a da to direktno ne učini - da završi upravo ovdje gdje sada
jest.
Na dnu. Sam. Potopljen. Uskoro ugušen.
Više nije uspijevao zadržati dah. Dobar dio zraka potrošio je smijući se. Uskoro će
otvoriti usta i voda će početi nadirati. Larinks će se refleksno zatvoriti, pa će gutati
vodu u želudac. Zbog distenzije želuca, dijafragma će se početi podizati, pluća i srce
penjati prema vratu.
Ali to je u redu. Jer Petar nikada ne bi umro da nije pustio njegovu ruku u ovoj istoj
prljavoj Savi prije dvadeset i pet godina.
Jebiga, već tad je bio pizda od čovjeka. A imao je samo jedanaest godina.
* * *
U prvi tren učinilo joj se da su to Robijeve ruke. Robijev dodir od početka je bio
samo Robijev; u njegovim rukama nije bilo ničega od ruku drugih ljudi, njegov je
dodir imao jednako jasan identitet kao i boja njegova glasa, odsjaj u pogledu,
način na koji se njegovo tijelo odnosilo prema njoj, kako joj je stvaralo prostor
poštovanja i slobode da bude što jest. Robi je sav bio sastavljen od
autentičnosti; od najbolje vrste dodira, one koje pamtiš zauvijek i koje nitko
144
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Jer Robijev dodir je bio od onih koji su obećavali ostati zauvijek i koji su
jamčili da će se sve promijeniti.
Iz vode ju nisu izvukle Robijeve ruke, nego neke sasvim nepoznate, ali jednako
sigurne.
Ruke su joj najprije otele Jadranu Lunu, a onda su podigle i nju. Na širokom
betonskom bloku, koji je tonuo u Savu s jakuševačke strane, stajala su dva
muškarca i pas. Sama se na blok nikad ne bi uspjela popeti; njih dvojica su po
njemu hodali kao da je široka, ravna cesta.
U trenutku kad je niži, mlađi muškarac dohvatio Jadranu Lunu, svjetla na
nasipu su se upalila.
Drugi muškarac bio je toliko visok i krupan da je djelovao kao div. Podigao ju
je iz rijeke bez riječi, kao da je pero i iznio na rukama na snijeg. Oči su mu bile
zlatne boje. Nekoliko sekundi kasnije spustio ju je na snijeg, nježno
provjeravajući može li stajati na nogama.
Potom je visoki muškarac od nižeg uzeo Jadranu Lunu.
Čitavo vrijeme, dok je promatrala taj nadrealni prizor, Sara je bila svjesna da
u nju gleda pas. Golemi bijeli pas, koji joj je dopirao do struka, zašiljenih ušiju i
njuške kao u vuka, rendgenski plavih očiju. Gledao ju je kao da nije pas, nego
čovjek. Potom se okrenuo prema nižem muškarcu i, na Sarino zaprepaštenje,
kimnuo.
Muškarac, koji joj je odjednom bio nekako čudno poznat - nešto je u njegovim
kretnjama budilo sjećanja, iako mu nije uspjela pogledom uhvatiti lice - u tri je
koraka opet bio na betonskom bloku.
Voda ispred njega odjednom se rascijepila. Kroz procijep je ušla sjajna prilika.
U prvi tren vidio je tek sjenu. Svjetlost je bila toliko zasljepljujuća da je vidio samo
obrise prilike koja je koračala prema njemu s dvadesetak metara udaljenosti.
Srce mu je preskočilo nekoliko puta, udaralo je neki svoj čudni ritam. Srce kao
bubanj, tam-tamtamtam-taaa-am-tam-tam.
Nije to bio Petar kakvog je pamtio; nije bio dječak. Bio je odrastao čovjek, ali bio je
145
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Petar. Imao je Petrove oči koje su sada jasno gledale u njega ispod površine vode i
smiješile mu se.
Oko očiju je imao sitne bore, onakve kakve čovjek dobije kad se mnogo smije. Kad
ljudi umru, smiju li se i dalje? Postoji li gore neki svijet u kojem obitavaju osmjesi i
mnogo radosti? Kad umreš, ostaneš li nevidljivo živ?
Bio je ovo neki trik njegova otrovanog uma, bez sumnje. Srce koje mu je krivo
radilo, jer mu je nedostajalo kisika - a možda je oduvijek krivo radilo, možda to nije
imalo veze s kisikom - sada je u njegov um slalo te zbunjujuće signale. Neki dio
njega projicirao je na dno rijeke čudne slike, zalijepljene tko zna od kada na
njegove sinapse, i sada, dok je život istjecao iz njega, izlazila su i sjećanja koja se
nikada nisu dogodila...
Umire li čovjek polako, u etapama? Od kraja prema početku? Nije se mogao sjetiti
što je mislio sekundu prije. Je li tu, do njega, maločas stajala Jadrana Luna i mahala
mu na pozdrav; je li možda Krista prislonila svoje usne na njegove, a živi dio njega nije
bio dovoljno pribran da zabilježi taj oproštaj u nesvjesnome?
Ili je osjećaj krivnje bio najžilaviji dio njega, pa se bezobrazno laktario i progurao
naprijed mimo svih sretnih uspomena? Hoće li otići s ovoga svijeta ne sjećajući se kako
je to smijati se sa Sarom; kako je to kad on i Robi leže navečer u krevetu, a otac im
priča priče o majci - koliko je volio njezinu kosu, humor i šarenice posute točkicama
tirkiza?
Vrijeme za što, prijatelju? Ne izgovara to naglas. Ne zato što se boji otvoriti usta
jer bi mogao progutati još vode, nego zato što je sasvim siguran da je ta halucinacija
ispred njega tu samo zato da ga još malo muči.
Nije bio religiozan, ali ne možeš se roditi ovdje, u zemlji u kojoj se on rodio, a da
pomalo ne budeš katolik. Možda ne vjeruješ u Isusa, ali ovdje - kad se rodiš - rodiš
se kriv. Putem nešto i napraviš zbog čega ćeš imati razloga osjećati grižnju savjesti.
146
Tanja Tolić – Zovem se nebo
I u tom trenutku ga Marta grabi i odnosi, i viče Petru da se drži dok se ne vrati po
njega. Ali on, Leon, u njegovim očima čita da nikoga više neće biti kad se Marta
vrati do šiblja. Nikoga neće biti jer je on manji, slabiji je, a svejedno je uzela njega.
Dok ga Marta odnosi, čini mu se da čuje kako Petar tiho izgovara: »Čuvaj mi Kristu.«
Potpuno je to zaboravio.
- Ja sam i dalje živ. Samo sam malo drugačije živ. Leone, molim te, daj mi ruku.
Moraš mi dati ruku – govori opet Petar.
Ali on se i dalje nećka. Ne da ruku. Nije ju zaslužio. Čudno mu je to sve. Ako baš
želi, Petar ga može primiti za ruku. Na silu, ako nikako drugačije. Ali to davanje i
primanje ruke, razumije, nekako ovisi o njemu. Ako da ruku, bit će spašen, jer želi biti
spašen. Ako ne da ruku, ostat će ovdje dolje zauvijek, jer je tako sam odlučio.
- Toga dana nisi izdao prijatelja u rijeci! Toga dana ti je prijatelj spasio život u
rijeci! Daj mi ruku! - Petar vikne toliko jako da se, učinilo mu se, zatreslo korito
rijeke.
Kao da su Petrove riječi bile neka čarolija koja je u njegovu tijelu opet pokrenula život,
možda i mimo njegove volje.
147
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Nije to onda mogao shvatiti, ali toga je dana, kad je umro Petar, dobio prijatelja,
ma dobio brata - da, baš brata, ta riječ mu nekako paše - za cijeli život, iako ga je
izgubio pet minuta nakon toga.
I Leon pruža ruku. Pruža ruku, čini mu se, preko dvadeset i pet godina, i dobar
je osjećaj opet prijatelja primiti za ruku. Prsti su im se spojili, kao i onoga dana na
rijeci, kad mu je rekao: »Neću te ostaviti, ti si mi prijatelj.«
Čini se, pomislio je, dok su ga Petrove ruke hvatale oko struka, a noge odgurivale
od dna i potom su obojica zaplivala prema gore, da srce ipak ne radi na kisik.
Radi na ljubav.
* * *
Ne bi mogla reći koliko je vremena prošlo. Možda pet minuta, možda pet
sekundi, a možda su prošli i sati. U tom neodređenom vremenskom periodu,
u kojem joj se činilo da više sanja nego što je budna, iz mraka je došetao
Beh. Mokar, ali sa svim šapama na broju.
Kad joj je div zlatnih očiju prišao i predao uspavanu Jadranu Lunu u
zagrljaj, muškarac koji je maloprije skočio naglavačke u Savu izronio je na
površinu držeći Leona ispod miške.
Div i pas pohitali su preko betonskog bloka i pomogli im da izađu iz rijeke.
Nije bilo neugodno, samo nikad nije čula da nekome glas tako zvuči. Bilo
je u njemu nešto... pa, nezemaljsko. Eto, nije bilo druge riječi.
Pas, div i taj nepoznati čovjek koji joj je bio neobično poznat donijeli su
Leona do njezinih nogu i položili ga na snijeg. Obilno je krvario. U panici se
sagnula, i dalje u naručju držeći Jadranu Lunu, i počela mu brisati krv s
lica. Prislonila mu je ruku na grudi, a onda i na vrat da mu opipa puls.
Kucalo je.
Ovo je bilo ludo, ludo, ali svi su ostali živi i uhvatila ju je neka
razdraganost i sreća, iako je Jadrana Luna spavala, a Leon bio u nesvijesti.
Beh se skutrio pokraj njega i tiho preo. Okrenula se da zahvali ljudima - i
psu, kvragu i psu - ali nije bilo nikoga pokraj nje.
148
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* * *
- O, bože, hvala vam, hvala vam što ste došli tako brzo! - zahvaljivala se
Krista policajcu.
- Heh, Gospođo, da vam pravo kažem, i nije bilo baš toliko brzo... Trebalo
je malo vremena dok smo skupili ekipu. Ali dali smo sve od sebe da
stignemo što prije - odgovorio je policajac zbunjeno, nesiguran da li mu
Krista predbacuje ili uistinu zahvaljuje.
- Ma, kako ne! Zbilja ste došli brzo. Kad bolje razmislim, nevjerojatno brzo,
nekoliko minuta nakon što smo vas nazvali.
- Pa, evo... - kaže on i otvori mali notes - ...ovdje sve lijepo piše. U 19 sati i
31 minutu zaprimili smo poziv od dvojice šetača...
- Pa, da... ljudi to nekad naprave, da znamo da nije lažna dojava. Mogu vam
ih dati ako želite zahvaliti.
- Da, da, naravno. Želim im zahvaliti. Kako se zovu?
149
Tanja Tolić – Zovem se nebo
150
Tanja Tolić – Zovem se nebo
9. Preživjeli
siječanj/veljača 2007.
U trenutku kad su njegovo mrtvo tijelo počeli povlačiti glavnom ulicom Saint
Paul de Vencea bol je postala nesnosna.
Nije osjećao patnju tijela, ni bol zbog tijela, osjećao je mnogo dublji gubitak
na razini identiteta. To poniženje u smrti bilo je precizan odraz onoga što je i
sam osjećao - da je poražen, da je samoga sebe porazio u onom trenutku kad je
očaj nadvladao nadu pa je svezao jedan kraj košulje za stablo. Sjetio se kako je
posljednji put pogledom obuhvatio brežuljke i šumu, kako ga je iz daljine
golicalo svjetlucanje mora, a nosnice su uhvatile miris smilja, ružmarina i
lavande. I dalje je bio svjestan ljepote, ali na drugačiji način. Bio je svjestan da je
ne zaslužuje, da ovdje ne pripada, da nema što dati i da stoga ne zaslužuje više
išta primiti. U njemu je bio ponor iz kojeg su vrebali glad i ništavilo. Na kraju se
ubio jer u sebi više nije mogao naći odsjaj ljepote. Ubio se jer više nikamo nije
pripadao.
Samo na sekundu osjetio je puni udar boli, vlastite boli. Nije se nimalo
zavaravao - bio je itekako svjestan da ono što ga je s druge strane dočekalo
nije pakao, nego meko tkivo njegovih zgaženih nada.
Smrt uopće nije donosila olakšanje. Kad se objesio o stablo pokraj Saint Paul
de Vencea, nije pobjegao. Samo je još dublje potonuo u samoga sebe.
U trenutku kad je sletio u smrt, oko njega se već počelo taložiti perje krila
koja nisu imali. Oko njega su pleli utješno gnijezdo, svjetlucajući u mraku kao
svjetionici za utopljenike.
Oni koji su na Zemlji govorili kako Bog kažnjava samoubojice, nisu bili u
pravu. Bog je - uz pomoć anđela - činio sve da spasi svoju djecu, da im olakša
muke.
Bol zbog poraza bila je tolika da se oko njega trenutačno stvorio čvrsti obruč
tamne vatre. Nije bilo plamenih jezika, nego udara hladnih poput čelika.
151
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Kako god, šok od izravnosti koju je donijela smrt bio je toliko strašan da se
krug hladne vatre zatvorio, a on potonuo u zaborav.
I na nebu je eterična psiha štitila žrtve: kad bi iskustvo života postalo prejako,
pogurnula bi svijest u meko neznanje.
U limb.
Sada je stajao u mraku potpuno sam. Pokraj njega više nije bilo Christine
koja mu je nježno šaptala i pridržavala ga za ruku.
Jasno je vidio obruč oko sebe, prozirnu kupolu koja se od ostatka tame
isticala tek jačim tonom mraka.
Nije vidio tko ga zove, ali glas je donio odsjaj nečega što mu je bilo poznato. Nije
to bilo samo do tona ili boje glasa; bilo je to gotovo sinestetičko iskustvo jer
glasovi su donosili i osjete, i uzbibali misli u njegovoj glavi, i prtljali po
njegovim prsima, kao da neka produžena ruka prstom pokušava ući u
ključanicu njegova srca i otvoriti prolaz.
- Porto... - zazvao je opet glas, ovaj put poznat. - Porto moj, vrijeme je...
Jer anđeli uopće nisu bili ono što je on vjerovao da jesu. Nasmijao se jer je
shvatio da je čitavo vrijeme u to gledao, ali nije razaznavao.
152
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Čudo ljubavi.
Portovo srce počelo se nadimati i rasti, dok sasvim nije obuhvatilo njegovo
biće, a onda ga i preraslo. Uskucalo srce širilo se i dalje, sve do rubova kupole, i
polako počelo preuzimati ritam izvana.
* * *
Nakon devet mjeseci, njezin muž opet je ležao pokraj nje u krevetu.
Kad je prvi put otvorila oči, još je bio mrak. Probudila se naglo, kao da ju je
netko prodrmao za ramena, i u strahu ih sve prebrojila. Robi i Sara spojili su
krevete, nije znala je li se to smjelo u bolnicama, ali to su ionako izveli negdje
oko ponoći, nakon što ih je noćna sestra posljednji put obišla. Pogurali su Sarin
i Jadranin krevet do Leonova te rekli Kristi da legne pokraj njih troje. Robi se
zadovoljio stolcima od kojih je načinio improvizirani ležaj.
U 4.30, kad je prvi put otvorila oči, Beh je ušetao u bolničku sobu, tiho skočio
na krevet, šapom prekrio oči i zaspao ispod Jadraninih nogu.
Sinoć je na rijeci bio njezin brat. Brat kojeg je izgubila prije dvadeset i pet
godina. Njezin brat i, bez ikakve sumnje - to je sada znala - Jadranin anđeo. Um
joj je još žvakao te činjenice, te detalje koje joj je ispričala Sara prije nego što je
zaspala.
Položila joj je ruku na obraz, pa na čelo. Lagano je gorjela u snu, iako su
liječnici rekli da joj zapravo nije ništa. Kao i da nije bila u rijeci.
Kad su je našli buljila je gore, u nebo, očiju zažarenih kao u vrućici, i buncala
o kometu, i Petru - Petru kojeg nisam prepoznala, kako ga zaboga nisam prepozna-
la... - i o anđelu zlatnih očiju i o psu koji je spašavao ljude kao da je čovjek. A
onda se nakon toga okrenula Robiju i rekla mu - volim te.
Jadrana Luna i Leon od rijeke se nisu probudili. Zbog iscrpljenosti, nisu u komi,
ne brinite, rekli su liječnici. Jadrana je sad ravnomjerno disala, ruke prebačene
preko Leonovih prsa, prstiju čvrsto stisnutih oko gumba na bolničkoj pidžami,
kao da ga drži da ne pobjegne. Ili ne odleti. Ni njoj nije bilo ništa, nije čak bila
hipotermična, ali su je zadržali za svaki slučaj. Prvih osam sati nakon mogućeg
utapanja je ključno, rekao je liječnik. Ako ne razvije nikakve simptome, možemo je
153
Tanja Tolić – Zovem se nebo
pustiti kući.
Leonu je glava bila previjena, krv više nije natapala zavoj. Osim ozljeda na glavi
i tijelu, imao je potres mozga, slomljena rebra i plućni edem.
Sara joj je ispričala što je učinio. Liječnici misle da mu je u rijeci stalo srce.
Ne znaju što ga je pokrenulo, ali srce sada uglavnom dobro radi.
- Ima srčanu aritmiju. Ali kao i za dijete, i za njega vrijedi pravilo od osam sati.
Nakon osam sati znat ćemo je li to samo privremena reakcija srca na traumu.
Ako dovoljno dugo gleda u njegovo lice, može li mu pročitati misli? Osjećaje?
Jer osjećaji su, ionako, nastajali u glavi. Osjećaji su bili samo električna
aktivnost mozga, zar ne? Tako su ih učili na fakultetu. Velika obmana, pomisli.
To uvjerenje da osjećaji stanuju u srcu. Tom Leonovu srcu koje je stalo na dnu
rijeke i sad preskače vlastiti ritam, kao da pokušava uhvatiti dah koji je davno
izgubilo.
I to joj je rekla Sara. Rekla je: - Krista, mislim da smo pogriješile. Krista, da, on
je pogriješio što te prevario, ali, Krista, mislim da smo i mi pogriješile.
Jedan muž - je li više moj muž uopće? Može li ti netko biti muž nakon devet
mjeseci izbivanja, nakon što si ga sama otjerala, jer ga nisi znala drugačije
kazniti nego uskratom? Jedno dijete - koje vidi anđele. U to sad više nema
sumnje. Jedna prijateljica - kojoj se dogodila večer čuda i sada napokon može
reći da nekoga voli. Jedan prijatelj - jedini zdrav među njima. Jedan mačak -
koji zna ući u bolnicu. Što taj mačak ima u glavi, upita se dok ga miluje između
ušiju, a on se u snu namješta na dodir.
I odjednom joj je jasno. Nema mačak u glavi. Mačak ima u srcu. Možda
životinje emocije nose u grudima. Možda ih nose i ljudi, ali ne postoji stroj koji to
može izmjeriti. Možda strojevi, snimajući glave, registriraju samo reakciju
užarenog uma koji u čudu širi ruke dok ga zapljuskuju valovi sentimenata
nastali ispod vrata.
Iz nutrine se isprva ne čuje ništa. A onda se čuje jedan tihi otkucaj, pa drugi,
negdje unutra udružuju se u ritam koji polako postaje glasniji. Trgne se i
odmakne. Leonovo srce zvučalo je kao da ju čuje. Kao da reagira na nju. Gotovo
kao da nešto iznutra izgovara njezino ime.
Zna li tvoje srce još moje ime?, kao da ga pita pogledom. Mogu li ti oprostiti? Želiš li
uopće da ti oprostim? Jer ništa, baš ništa nisi učinio sve ove mjesece da ti oprostim.
Nismo bile fer, sjeti se Sarinih riječi. Što joj to uopće znači? A onda se golemi
oblak koji ju je gledao kroz bolnički prozor pomakne i otkrije mjesec. Srebrne
154
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Točno kao prije dvadeset i pet godina, samo što je onda svatko ležao u svojem
krevetu.
Njih troje. Preživjeli.
Jesu li doista oni bili ti koji su preživjeli? Jer, njezin se brat utopio toga dana,
a opet je sinoć, sasvim živo, hodao po betonskim blokovima na kojima su našli
njegovo tijelo, i izvukao Leona iz vode.
Sjetila se te noći iz djetinjstva i stresla se. Sve što je otad pokušavala bilo je
zaboraviti tu noć ispunjenu pogledima bez riječi.
Dogovor nije bio sklopljen naglas, ali sjetila se pogleda koji je izmijenila s
Leonom i sjetila se pogleda koji su izmijenili sa Sarom. One težine koja se
proširila prostorijom u mraku, obasjanom tek hladnim, srebrnim sjajem
mjeseca. Ovoga istog mjeseca, evo ga sada opet.
Sklopili su pogodbu.
Nikad zaboraviti.
Nikad preboljeti.
Slomila mu je kičmu.
Na jednak način, Leon i ona osudili su Saru na samoću, jer Petar je bio njezin
i ona je bila njegova, iako su bili klinci od samo desetak godina, ali prijeki dječji
sud - nemoćan da se izbori s gubitkom - presudio je da dio Sare toga dana treba
prestati živjeti.
Čime se ona, Krista, kaznila? Kako se ona uskratila? Ako je Leon dobio
krivnju, a Sara vječno nepovjerenje prema svijetu, što je ona, Krista, dala u zalog
smrti taj dan? Što je poslala s Petrom u rijeku? Jer ona se činila najmanje
ranjenom od njih troje.
Nije mogla isprva naći odgovor, ali kad je u njoj ispod pleksusa zazvonila
rupa, sjetila se. Svoje ispravnosti.
155
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Jer... ona je izgubila brata, zar ne? Ona je žrtva u svemu tome. Ali ona je
previše pametna da bi igrala na tu jeftinu kartu; da bi skupljala poene suzama i
upiranjem prsta.
Divlje se okrene da vidi je li netko možda čuo te njezine misli, tu tako očitu
sramotu. Ali ne, svi i dalje spavaju.
Jedan muž. Jedno dijete. Jedna najbolja prijateljica. Jedan prijatelj. Jedan
mačak velikog srca.
Ja..., pomisli. Ja nedostajem. Živa sam, a mrtva, ima već više od devet mjeseci.
* * *
Sada se sjećao, da. Kad je umro onomad, prije više od četiristo godina, s druge
strane ga je dočekao on. Lowe.
Može li se obećati više? Kad odlaziš, možeš li čuti bolje obećanje od onoga da
nećeš biti zaboravljen, da ćeš i dalje biti voljen, iako si na Zemlji živio samo
nekoliko godina, nekoliko treptaja oka u svemirskim omjerima?
156
Tanja Tolić – Zovem se nebo
U ovom krugu, da. U redu je poželjeti odmor. Ali nema kraja, Petre, tek povremenih
trenutaka odmora kad duše, kao ti sada, požele spustiti glavu u krilo Majke i neko
vrijeme samo sanjati. Ili naprosto osjećaju da su iskusile sve što su htjele i da se
sad mogu vratiti u vječnost i samo... pa biti. Ali ne znači da to ne možeš promijeniti
ako poželiš...
Prije četiristo dvadeset i pet godina, također ih je bilo četvero. Četvero djece:
on kao Philippe, Louis, Sorrel i Clove. Njihov otac Emile i majka Christine.
Najveći problem je bio otac. Jer do njega nitko nije uspijevao doprijeti. Stoga
je u ovom životu odlučio samo jedno - da će spasiti Louisa. Da će on umrijeti
umjesto njega, da mu neće dopustiti da se utopi. Od svega drugoga je odustao.
Petre, nasmijao se Lowe, nije sve do vas. Nešto je ipak i do života na zemlji.
Je li se umiješao Bog? Je li zato ovaj put uspjelo? Jer, eto, nakon četiristo
godina pokušaja, svi su se našli na istom mjestu, osim oca.
157
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Gdje je Bog? Čudno... to je obično prvo pitanje koje ljudi postave kad umru, a ti to
nijedanput dosad nisi upitao nakon smrti.
Možda zato što dosad nisam bio svjestan u kojoj je mjeri život nepravedan.
To nikako nije točno. Život bi bio nepravda da se događa upravo ono što si tražio - da
se Bog miješa. Jer to bi onda značilo da čitave eone mora posvetiti tome da procjenjuje
što je pošteno, a što nije, kako nekoga kazniti, kako drugoga nagraditi, a kome treba
nadoknaditi. To bi značilo da je život u startu roba s greškom.
Pa kad jest!
Znam da je to teško shvatiti nekome tko je upravo boravio na Zemlji, makar i samo
pola sata koliko si bio dolje sa mnom i Emanu'elom Rolandom. Da bismo te mogli spustiti
dolje, morao si nakratko opet postati čovjekom, pa iz tebe sad progovara ljudski
identitet. Dok stignemo do Oortova oblaka, sve će to ponovno izblijediti, rekao je Lowe
nježno.
Bog se ne miješa iz dva razloga. Prvi je što vi niste njegova djeca, vi ste mu
ravnopravni, pa time i apsolutno slobodni činiti što god vas je volja. Čak ni Bog nije iznad
slobodne volje.
Oh, pa to je barem lako. Mislio sam da to znaš, da ste toga svjesni... Ali zaboravim
ponekad koliko je to ljudima lako zaboraviti.
Što?
Svemir je sasvim sigurno sastavljen od atoma, no ono što ih drži na okupu jest
ljubav. U svaki i najmanji dio ovoga svijeta ugrađen je djelić Boga, odnosno ljubav
koja ima slobodu stvoriti što god želi. Ljubav je jamstvo da će svatko od vas ljudi, prije ili
kasnije, naći svoj smisao. Ne možete ne uspjeti u životu. U osnovi, svi smo sastavljeni od
iste tvari. Ovo vrijedi i za ljude i za anđele. Svi smo jedno, iako smo različiti. I nitko od
nas, zapamti, nikad nije sam. Drugi i treći zakon života. Drugi kaže - ljubav nas je stvo-
rila. Treći - nitko od nas nije sam.
158
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Ovisi kako na to gledaš. Jer Bog je, recimo, stvorio ideju Jadrane Lune. A upravo je
Jadrana Luna ta privlačna sila koja vas je sve okupila u istom životu nakon četiristo
dvadeset pet godina.
Jadrana Luna?
Ha, čuj, Bog voli zamišljati odvažne, tvrdoglave djevojčice, Lowe se nasmijao.
* * *
Sve je sada bilo drugačije. Više nije bio Porto. Bio je Emile. Ariel pokraj njega
više nije imala oblik, barem ne stalno. Povremeno bi se uobličila u nešto nalik
na ljudsko biće, kao da se ne može oteti porivu otprije, kad još ništa nije znao, a
onda bi uzdahnula, predala se i opet bila ono što jest - izduljena elipsa
srebrnog svjetla u čijem je središtu pulsiralo malo srebrno srce.
- Drugačija si...
- Mogu se promijeniti ako želiš - nasmiješila se Ariel. - Želiš li?
- Ne. Budi ono što jesi.
U svojoj zadnjoj egzistenciji koje se sjećao, čije je ime uostalom još nosio,
gotovo da i nije imao prijatelja, barem ne potkraj života. Christine je previše
povrijedio da bi mogao vjerovati da ga je na kraju uopće voljela. Christine... Pitao
se gdje je.
- Još malo... - odgovorila mu je Ariel.
- Oh, pa i nećeš. Mislim, nećeš izaći na vrata na koja si ušao. Banka sjećanja
funkcionira drugačije.
Predio u koji su zašli bio je u tonovima sive. Stabla su ovdje bila krhka, neka
gotovo sasušena; očigledno ranjena ili napadnuta bolešću kojoj nije znao
imena.
159
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Bolnica?
- Pa... - započela je Ariel - ...ovdje obitavaju stabla ljudi koji nisu otišli u
sljedeću egzistenciju mirna srca. Smještena su u sredini zato da ih zdrava
stabla čuvaju. Ti su ljudi ranjeni, pa im treba sva ljubav ovoga svijeta.
- Neki ljudi se zakopaju u svoj mrak. Kao ti. A neki ljudi nose svoje mrakove
sa sobom.
- Ariel...
- Postoji, hoću reći... Jedno je biti prijateljica nekome tko se ne sjeća što je
učinio i nekome tko zna što je učinio.
- Za mene nema razlike, Porto. Ja sam cijelo vrijeme znala.
- Razumijem. Da, u pravu si. Ali... Ariel, zašto si ti moja prijateljica? Ja baš
nisam bio dobar čovjek onda, a možda nisam ni sad, mislim jer sam opet Emile.
- Zašto misliš da nisi bio dobar čovjek?
- Pa bio sam kukavica, i slabić. I oduzeo sam si život. A život je svet, zar ne?
- Sedmi zakon života kaže da ga ljudi svejedno smiju prokockati. Iako je svet.
- Ariel, ne zanima me što kaže sedmi zakon. Zanima me što misliš ti. Zašto bi
biće kakvo si ti, tako blistavo i savršeno, bilo prijatelj nekome poput mene?
Pognula je glavu prema tlu, nogom ispod haljine iscrtavajući u mekoj zemlji
šare. Sad je tek shvatio koliko je bila sitna i krhka kad bi poprimila ljudski
oblik. U svojem novom, odnosno starom tijelu, više nije bio niski, debeljuškasti
Porto u šezdesetima, nego za dobre dvije glave viši muškarac u četrdesetima.
Boravak na nebu je, osim toga, utjecao na njegovo zdravlje - nije više bio bolno
mršav i nije kašljao. Bio je Emile, ali ne Emile kakav je bio na Zemlji, nego bolja,
možda čak idealna verzija sebe.
160
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Pa, eto. Ja sam odabrala voljeti tebe. I Christine, odnosno Martu. I vašu
djecu. Vi ste moji ljudi, moja zemaljska obitelj o kojoj se brinem. I na nebu,
kao i na Zemlji, sve je, pretpostavljam, u relacijama. Da, cilj je svakoga od nas -
mislim, svakoga od vas ljudi – sjetiti se i na Zemlji tko ste uistinu; da ste ljubav,
pa time i dostatni sami po sebi, ali to ostvarujete u relaciji, jer nije moguće
drukčije. Ne možeš egzistirati mimo svijeta u kojem jesi, a mi smo svi u mreži.
Razumiješ li me? Je sam li dobro objasnila?
Kimnuo je glavom.
Nasmijala se.
Pogledao ju je zbunjeno.
- Rekla sam ti da na nebu vrijede neke druge računice. Kad bismo gledali
samo jedan život, malo tko bi zapravo uspio. Jer, onoga trenutka kad s neba
siđete na Zemlju doslovce vas poklopi taj život u koji uronite. Materijalnost.
Sve što si prije znao, svi uspjesi koje si prije postigao, sva slavlja i sve pobjede
bivaju zaboravljeni. Krećeš ispočetka, potpuno nesvjestan tko si prije bio. I tu je
taj svijet mirisa i boja, okusa i dodira, i riječi koji te potpuno opčini. A onda su
tu i misli, i osjećaji, i tonovi različitih doživljaja, i konteksti, i značenja...I drugi
ljudi, najviše ljudi. Tako se lako u tome izgubiti! Ja vam se divim koliko se
dobro snalazite. Na Zemlji si samo čovjek; zaboraviš da si i nebesko biće, da
si ljubav.
- Slušaj me! To što sam izabrala tebe, možda nije sasvim racionalno.
161
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Zapravo, sasvim sigurno nije racionalno, jer sam te izabrala srcem, a kad srce
bira - osobito anđeosko - ne postavljaju se pitanja. Prihvaćaš to kao sveti
zadatak, kao svoju službu i ideš do kraja, do uspjeha, koliko god trebalo! Ono
čega vi ljudi na Zemlji niste svjesni su, mislim, dvije stvari - najprije, da ne
postoje pogreške. Za mene, iz moje perspektive, ne postoje pogreške jer znam
da se sve može ispraviti i da će se sve ispraviti. Drugo, niste svjesni koliko često
činite prave izbore, čak i ako je život sam po sebi, kako si rekao, krenuo krivim
putem. Ono što me uvijek zadivi, kad promatram ljude na Zemlji, jest koliko
često učine izbor ljubavi, iako ne moraju, iako od toga nemaju apsolutno ništa.
Koliko god vi krivo skretali, vaša prava priroda uporno pobjeđuje vaše loše
odluke.
Stao je i zanijemio. Nije znao što bi više rekao.
- Trebao bi pročitati pisma koja jedni drugima pišete nakon smrti. Zato sam
te dovela ovamo.
I u tom trenutku, kao neki odgovor na nevidljivu naredbu, iz šume, sa svih
strana, do njega doleti sedam pisama i zaustavi se lebdeći u zraku.
Maman. Papa. Louis. Sorrel. Philippe. Clove. I Christine. Pisalo je na omotnicama.
* * *
Otvorio je prvo pismo. Unutra je bio samo prazan list papira. Pogledao je
zbunjeno u Ariel.
- Ovdje nema ničega...
- Pisma s ove strane funkcioniraju malo drugačije.
- Ne razumijem.
- Da bi dobio odgovor, moraš najprije postaviti pitanje. Stabla su psihogrami
prijašnjih života. Psihološke mape u koje su pohranjena sva sjećanja.
- Da.
To ga je malo uplašilo, jer prvo pismo je bilo majčino. Gledao je u prazan komad
papira, a onda se naglo predomislio, preklopio papir i vratio ga u omotnicu.
Odlučio je krenuti s Clove, to mu se činilo najmanje bolnim.
162
Tanja Tolić – Zovem se nebo
igre.
O, ne, papa!
Odgovor se nije ispisao na listu papira koji je držao u ruci nego je odjeknuo u
njegovoj glavi.
Oči su ga zapekle od suza jer se sjetio koliko je puta bila gladna, ali tvrdoglavi
glas u njegovoj glavi nije popuštao.
- Što hoćeš reći? Da je bilo važnije što sam se igrao s njom, nego što je bila
gladna?
- Hoću reći da je bilo važnije što si je volio, nego što je nekad bila i gladna.
Glad se sa smrću tijela zaboravlja. Osjećaji ostaju.
Iz očeva pisma izašla je slika večeri prije nego što je otac umro.
I Emile se sjeti kako ga je te noći, svojega nekad snažnog oca, podigao na ruke
kao da je dijete. Smrt je, činilo se, već uzimala danak u masi njegova tijela, pa ga
je nosio lako i brzo, sve do topa, a onda i gradskih zidina.
Spusti me... rekao je otac, a Emile ga je nježno položio na hladni kamen, očiju
uperenih u zvijezde. Zvijezde su bile podsjetnik na more, a more je donosilo
miris slobode.
163
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Papa...
Sorrelin glas bio je stvaran, kao da stoji pokraj njega. U nosnicama je osjetio
miris soli, preko kože su mu prošli prsti vjetra.
Papa, kad si umro, ja sam prestala govoriti. Kao da mi je netko iščupao srce, a u
grlu... u grlu mi je bio taj kamen koji mi je jedva dao disati.
Nisam se usudila izaći izvan Saint Paul de Vencea - najprije da ne naiđem na tvoje
tijelo, a onda da slučajno ne stanem na tvoj grob.
Kad sam umrla, a to nije bilo dugo poslije tebe, tražila sam te ovdje gore.
Bilo me strah, papa. Strah da te to što si učinio zauvijek izbrisalo s ovoga svijeta.
Nisam više nikad vidjela more, papa, ali sam sebi obećala da ću ga naći u
novome životu i napraviti sve ono što nisam stigla u ovome.
- Kako je umrla?
DA.
164
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Jesam.
- Onda je istina.
Nisam te spašavao zbog sramote. Spašavao sam te zato što sam te volio.
Da sam barem, kad sam trčao po lijek za Philippea zastao... Možda sam te
mogao spriječiti da to učiniš.
Potom se proguralo majčino pismo, nasrtljivo jednako kao i ona dok je bila
živa. Zastale je ispred njegova lica, teško uzdahnulo, kao da ga muči nešto
unutra, a onda su riječi pogurale papir, kuverta se otvorila i pismo se razmotalo.
Philippeovo pismo nije sasvim razumio. Unutra je bio ispisan tek jedan
redak, a glas koji ga je čitao nije bio dječji, nego dalek i stran, odrastao i
odlučan, kao da dopire s nekoga udaljenog mjesta.
165
Tanja Tolić – Zovem se nebo
***
Kako je bilo? Kako je bilo živjeti još dvadeset godina nakon što joj se ubio muž,
a sva djeca umrla? Jedno za drugim, dok kuća nije bila prepuna malih,
ispuhanih tijela? Kako je bilo stajati na dovratku i gledati dok ih drugi ljudi,
nepoznati ljudi zamataju u platna? Kako je bilo posljednji put maknuti mokri
uvojak s Philippeova lica, splesti Cloveinu kosu, stisnuti Louisu ruku i zagrliti
Sorrel?
Tri dana nakon Philippeova pogreba umrla je Clove. Louis je opet pjevao, jer je
i Clove željela oproštajnu pjesmu.
Potom grand-mere. Smrt joj je bila strašna, jer se ugušila u hroptajima krvi.
166
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Louis je, nakon što je ispratio sestre i brata, umro njoj na rukama. Ugasio se
jedno jutro, nakon što je priznao da je neposredno prije očeva samoubojstva
želio pobjeći u Marseilles.
Sušica se, kao neka kazna, proširila Saint Paul de Venceom i desetkovala
stanovništvo. Toliko je mrtvih bilo da su svako jutro i svaku večer kopali nove
rake na groblju. Grad je opsjeo miris svježe iskopane zemlje. Miris od kojeg se
njoj povraćalo. Njoj nije bilo ništa. Disala je usred toga stratišta potpuno
netaknuta. Bolest se na nju nije htjela uhvatiti, iako... nije da ju nije tražila.
Onda je došao Loys. Prvi put. Dragi, dobri Loys došao je da se pobrine za nju,
da pita je li gladna, želi li društvo.
Došao je i sjedio neko vrijeme s njom, ali ga ona nije vidjela. Jer svuda oko nje
su bile sjene života otprije - plesale su po zidovima i mogla je vidjeti kako se Clove
vrti dok Louis pjeva, a Sorrel udara ritam dlanovima. Philippe je sjedio na podu i
čudio se toj predstavi, a u kutu je Emile zabacio glavu i smijao se njihovoj
predivnoj djeci, šašavoj djeci dok glume da su putujući zabavljači.
Drugi put je Loys samo ušao i donio hranu. Nije ništa pitao.
Ne zna koliko je vremena prošlo između prvog i drugog dolaska. Možda
mjeseci, a možda tek dani.
Četvrti i peti put je lupao na vrata, dozivajući je zabrinut, ali ona nije otvarala.
Cvijeće se pretvorilo u prašinu.
Šesti put je donio rublje i ostavio ga ispred vrata. Nije pokušao ući. Otišla je
na rijeku i oprala ga.
167
Tanja Tolić – Zovem se nebo
U krugu su sjedili Christine i Rageor. Rageor je oko njezinih ramena ovio svoje
gigantske ruke, kao neka crna krila; brisao joj suze i otresao ih u plameni krug.
Svaka suza palila je plavičastu iskru; vatra je u njima prepoznavala kemijsku
razliku - nisu to bile bazalne suze koje su čistile oči od umora, ni refleksne,
nego emocionalne. One koje ispiru bol. Funkcionirale su i na nebu, iako više
nije bilo tijela.
Quod medicamenta non sanant, ferrum sanat, quod ferrum non sanat, ignis
sanat, quod ignis non sanat, mors sanat, dobacio je Rageor iz vatre.
- Što lijekovi ne izliječe, liječi željezo, što željezo ne izliječi, liječi vatra, što vatra
ne izliječi, liječi smrt. Ili, drugim, riječima, ako ne pomaže lijek, treba odsjeći
bolesni dio, ako ni to nije pomoglo, treba spaliti tkivo oko rane. Ako ništa nije
pomoglo, na kraju će sve to smrt riješiti. Sve će to zemlja izvući... - prošaptala je
Ariel.
Nije se više krivio jer, shvaćao je, ovdje na nebu krivnja je bila potpuno
besmislena. Zapravo, bila je besmislena i na Zemlji, ali tamo je to često bilo teško
spoznati. Na Zemlji su ljudi činili pogreške, na nebu su to bili samo izbori.
Samo izbori, ali s dalekosežnim posljedicama.
Sada mu je sve bilo jasno. Jasno zašto je Christine, odnosno Marta u ovom
životu, toliko silno željela spasiti djecu, a on je tako lakonski, dok su stajali pred
Vjetrom sudbine, rekao kako ne mogu učiniti ništa, dok se njoj vjerojatno
razdiralo srce. Došlo mu je da udari samog sebe. Sjedio je ovdje gore na nebu
četiristo godina i ništa nije naučio promatrajući ljude. Omotao se u svoj strah,
kao da to daje neku sigurnost, i promatrao sve te ljude kako dolaze, pomalo
neosjetljiv, pomalo tupav, i čekao. Samo je, dovraga, čekao!
U svim tim stoljećima nije pokušao naći djecu. Ili barem pogledati gdje su
djeca. Jer, za djecu je, naime, znao. Nije se sjećao njihovih imena, ali u glavi
mu je bila prisutna ideja da je u tom životu koji je živio sa Christine imao i
djecu. A sve što je ona radila cijelo to vrijeme, bilo je upravo to - tražila ih je da
im pomogne.
168
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Nije on svojoj obitelji vratio život time što ga je oduzeo sebi. Kad je sebi
presjekao dah, isto je učinio i njima. Čak i gore, pomisli. Jer sebi je podario
zaborav, a njima je oduzeo priliku.
Oprost koji su mu podarili u smrti uopće nije bila njegova zasluga. Njegova
djeca bila su široka srca zbog svoje majke. To je nasljeđe koje im je ona ostavila.
- Mogu li ja učiniti više išta za njih u ovome životu ili sam zakasnio? - upitao
je Christine, ali je pitanje bilo upućeno svima.
Nije mu bilo jasno što je učinio. Nije bio siguran da je išta on učinio. Je li
moguće da su njegove riječi ili njegova odluka da više ne bude kukavica
potaknuli ovu čaroliju? Ima li volja, ima li promjena, pa makar i u smrti, doista
takvu moć?
169
Tanja Tolić – Zovem se nebo
170
Tanja Tolić – Zovem se nebo
10. Rastanci
veljača/ožujak 2007.
Bijelo. Usijano bijelo. Bijelo koje bode oči, kao da se milijun fotona zabija u
njegove zjenice. Netko mu je stisnuo glavu i čvrsto je drži dlanovima. Dlanovima
od željeza. Na prsima mu je kamen koji tone u tijelo, pa se izdiže i opet tone.
Pluta. Kao da mu je srce u kavezu, stegnuto remenjem, bijesno se otima, kožne
trake tuku ga po leđima. Podvezan je ispod prsnog koša da se ne miče.
Tijelo mu je kaos; nije sasvim siguran pomiče li ruku ili nogu, nije siguran
miče li se uopće. Kao da su osjetila otkazala poslušnost pa su se sad izmiješala i
ponašaju se kako im se hoće.
Možda je to najgora stvar koju joj je učinio, od svih užasa koje je priredio
svima njima posljednjih mjeseci. Kad toliko dugo spavaš uz nekoga, i hodaš, i
jedeš za istim stolom, i pereš zube dok se ona tušira, ili ona brije noge dok ti
žiletom skidaš bradu... dok dijeliš sve te usporedne pokrete, dok plešeš u tom
nevidljivom ritmu svakodnevnog života postaneš svjestan govora tijela. Svojeg, i
njezina, i djetetova. Njezina usta izgovaraju tu rečenicu - recimo, predbacuju
što si prečuo da trebaš otići pedijatrici u petnaest do devet, a ne deset do devet,
jer će sestrin šalter tada već biti zatvoren, ali njezin pokret ruke, onaj pokret
prstima iz zgloba, govori - nema veze, jer sad je gotovo, jer on ne čuje petnaest
171
Tanja Tolić – Zovem se nebo
ili deset do devet, on čuje samo devet; u Leonovu umu ne postoje četvrtine
satova, nego tek cijeli satovi i polovice.
Kristina glava više nije voljela Leona, ali tijelo - to tijelo koje se s njegovim
razumjelo bez riječi - i dalje ga je željelo. Tijelo je kasnilo za onim što je Krista
odlučila, ili se tijelu naprosto nije moglo narediti. Kristino tijelo naviklo se da se
oko njega vrzma Leonovo; naviklo je da mu Leonovo tijelo nešto dodaje, ili skida
nešto teško s ramena, ili preuzima nešto iz ruku, pruža toaletni papir, čašu
vode, donosi jabuku, prebacuje dijete u zagrljaj prije odlaska na spavanje... još
više, Kristino tijelo - a to je bila sasvim druga, osobito bolna dimenzija - naviklo
je biti u paru, naviklo je leći na zagrijanu stranu kreveta, ta se koreografija već
izvodila bez riječi, Leon bi zagrijao desnu stranu, a onda se prebacio na lijevu,
a onda bi se oko Kriste omotale ruke, onda bi prebacio jednu nogu i privukao je
bliže, umetnuo je u udubinu prsnog koša, i zdjelice, i nogu, stavio jednu žlicu
tijela pokraj druge... Bio je tu i seks naravno, ali seks nije bio primaran; seks je
bio logičan slijed. Njihova tijela su se nevidljivim nitima ionako spojila davno
prije, slijepila u prostoru i jedno nije naviklo funkcionirati bez drugog, jer je bilo
previše praznine, previše vakuuma, pa su sve riječi - sve grube riječi izgovorene u
noći rastanka - odjednom dobile previše prostora da se razmašu. Nije više bilo
tijela da ih upiju, da ih razblaže. Pošalješ riječ u praznoj prostoriji i ona se
odbije o žarulju na stropu ili o utičnicu u podnožju zida i vrati se natrag gromo-
glasna, okrutna.
A onda ga je tijelo - bol koja se širila njegovim prsnim košem - povuklo natrag
u tamu sna.
* * *
172
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Kometa...
- Baš me briga! I tata i ja i Sara i Beh smo pali u vodu, i bilo je jako hladno,
i bojala sam se. I tata se lupio u glavu i išla mu je krv. I sve!
- Zašto si to uvadio? Bojala sam se! Jako! I te vijeke su jako bvze, znaš! I gutaš
vodu, a ona je baš bljak. Odvatna je, ODVATNA! - toliko se bila uznemirila, da joj
je »r« sasvim pobjeglo.
- Oprosti mi, Jadrana Luna, oprosti mi, molim te... Morao sam to učiniti.
Nije bilo druge. Ali cijelo vrijeme sam pazio na tebe i ne bih dopustio da ti se
išta dogodi.
- U kadi.
- Znam.
173
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Razumijem.
- Hoćeš da te poškakljam?
- Razumijem.
- Znam.
- Znam da jesi.
- Cijelo vrijeme sam te vidjela i htjela sam to reći tati i Sari, da ih ne bude
strah, ali nisam htjela otvoriti usta da mi opet ne uđe voda.
- Znam, Jadrana.
- Znam.
- Razumijem.
- Jer si prijatelji sve kažu unaprijed. Tako da se zna. Onda nema svađanja,
razumiješ?
- Razumijem,Jadrana...
Stanka.
174
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Je, srce.
- Shvaćam.
- Ne ovako. Mislim, ne ovako kako me sada vidiš. Nećemo se više moći igrati i
šetati, i škakljati, i skrivati iza mojih krila. Ali ja ću te dolaziti posjećivati. Znaš,
u snovima.
- I na nebu?
- I na čitavom nebu.
- Rješenje?
175
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* * *
Baš me briga! I tata i ja i Sara i Beh smo pali u vodu, i bilo je jako hladno, i
bojala sam se. I tata se lupio u glavu i išla mu je krv. I sve!
Glas je dopirao izvana, ali opet ga je jasno čula. Prozor! Prilijepila je lice za
staklo - Jadrana Luna stajala je u dvorištu i ljutilo mahala rukama.
Brzo je navukla odjeću i čizme koje je netko ostavio pokraj njezine strane
kreveta, sve tiho, pazeći da ne probudi ostale, onda je preskočila jednu Robijevu
nogu koja je opušteno visila sa stolca, zaobišla njegovu ruku i prste koji su
dodirivali pod, pojurila prema vratima sobe, a onda naglo stala i vratila se
natrag.
Sagnula se i nečujno položila usne na Robijevo čelo, meko, poput dodira perja,
a onda izjurila.
- Kako nisi bježala? Stojiš tu u snijegu! Pred bolnicom! Što nije u redu? Zašto
bježiš?!
- Od koga oprostiti?
- Od Manuela...
176
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Pa nismo.
- Pa nismo vas htjeli probuditi. Spavali ste. I mama i ti ste rekle da kad netko
spava onda moraš tiho pričati, a Manuel ne priča tiho.
- Ha?
- Okej, okej.
- Nda. Na tome ćemo morati malo poraditi. Poruke ti nisu baš najčitljivije,
znaš...
Primila ju je čvršće za ruku i ona sigurnost koja joj je pobjegla prije dvadeset
i pet godina na rijeci, ona sigurnost u život, da je sa svijetom sve u redu,
odjednom je opet sletjela u njezino srce. Bila je mirna. Voljela je i bila je voljena.
177
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Ja svoj život živim i zbog tebe... i zbog tebe želim biti bolja, iako nisi moja...,
govorile su Sarine oči, zaključane u Jadranin pogled.
* * *
Kroz svaki se red provlačila tanka struna; neopipljiva, slutio je, a opet
vidljiva. Pupčana vrpca, pomislio je. Duše, zamotane kao novorođenčad,
napajale su se ljubavlju.
Sva su sjećanja sada sjela na svoje mjesto, vratio se osjećaj sebe - njegovo je
biće bilo veliko poput katedrale, pojedinačni životi bili su tek zakutci toga velikog
zdanja. U središtu je obitavala svijest i obasjavala sve ono što je bio i sve ono
što će biti.
178
Tanja Tolić – Zovem se nebo
su se rastvarali. Majka je bila prva duša ikad stvorena. Nikada nije živjela na
Zemlji i nikada neće. U njoj su se sve druge duše rađale, u nju su se dolazile
odmarati između života, u nju su se odlazile stopiti kad više nisu htjele biti
ljudi.
U središtu Majke, u generatoru ljubavi koji je neumorno radio nalazio se, ono
što su sasvim mlade duše nazivale - inkubator za starije. Tamo ga je sada
Lowe vodio.
Lowe je, vidio je, jednako protrnuo. Opet u obliku kentaura, protresao je
sjajnu dlaku, uvijajući tijelom od užitka.
U Majku se, shvatio je, ulazilo na samo dva načina. Ili kroz Banku sjećanja,
na čijim je rubovima prije puta na Zemlju obitavao, ne znajući da ga čeka još
jedan povratak u tijelo, prije dovršetka života u kojem je obitavao kao Petar.
Drugi način bio je da anđeli otvore poseban prolaz; bilo gdje, bilo kad. No dosad
u Majku nije ušao ovako - promatrajući je najprije s visine, gledajući u život koji
je nestrpljivo čekao da se rodi, a potom koračajući između redova duša koje su
nezaustavljivo brbljale, spavale ili se namještale u susjedov zagrljaj.
Bilo je lijepo vratiti se kući.
* * *
Nije to bio neki nebeski mazohizam. Bio je naprosto takav trenutak. Takav
trenutak u povijesti. Naoko se činilo kao da na Zemlji nikad prije nije bilo više
gadosti, iako to, naravno, nije bilo točno. Teških života je bilo uvijek. No 20.
stoljeće bilo je prijelomni trenutak; trenutak u vremenu gledanom s pozicije
neba. Prvi put se sustavno počeo raskidati generacijski slijed u kojem je djedov
život određivao život oca, a očev život egzistenciju sina. Tegoba više nije bila
društveno uvjetovana; svjetonazorska bol nije se više, gotovo po matrici, usa-
đivala odgojem. Prvi put u povijesti sinovi su mijenjali očeve ili se uspješno
otimali nasljeđu koje je one prije njih gotovo genetski određivalo. Teško se bilo
179
Tanja Tolić – Zovem se nebo
oduprijeti toj zarazi koju je proizvodio osjećaj uspjeha - nikad prije u povijesti
se nije rađalo toliko duša, novih duša; duša koje nikad prije nisu živjele na
Zemlji. Te su bile najambicioznije. One su, čak i po mjerilima neba, odabirale
najstrašnije živote. Kao da je izdana neka nevidljiva naredba - nijedan aspekt
ljudskog života nije smio ostati skriven, omotan gorčinom, boli, porazom i
nasiljem. Bol se više neće tolerirati, patnja ne smije biti izbor, svatko mora
iskusiti slobodu, granice više ne postoje. Ne damo se umanjivati... Mrmorile su te
male kuglice svjetla igrajući psihodrame u kojima su svoje snage rastezale do
zadnjih granica, uvjerene da će se, čak i ako one puknu i ne uspiju, rastvoriti
barem patološki obrasci. Nije to bila žrtva, ne. Bila je to, pomisli Lowe, čvrsta
namjera da se nebo spusti na Zemlju. Zlostavljani su se udruživali sa
zlostavljačima i stvarali planove od kojih su se na Zemlji lomila srca, sve kako bi
svojoj braći i sestrama, koji će ostati iza njih, poručili da se tako više ne smije
živjeti. Skupine duša su se udruživale i nevjerojatnim putovima poslije
pronalazile na Zemlji kako bi promijenile jednu ulicu, jedan grad, jednu naciju,
jednu zemlju. Više od radikalnog testiranja patnje, bila je to plemenita
manifestacija ljepote... I ta energija, koju su inicirali novi, zarazila je i stare -
stotine tisuća duša jurišale su na Zemlju kako bi i one promijenile okolnosti u
kojima su rođene.
Pogledao je oko sebe. Bilo je toliko duša... I toliko anđela koji su ih pripremali
za budući život... Tamo u kutu, sjedila je jedna i zadubljeno gledala u zrcalo. An-
đeo joj je šaptao na uho i nešto objašnjavao. Duša je bila malena, a anđeo
golem. Golem svjetlosni stup iznad male točkice sjaja...
* * *
Otvorio je oči po drugi put toga jutra i na jastuku susreo Kristin pogled. Na
sekundu se zaboravio pa ju je rukom pomilovao po licu - ovoga puta ga je tijelo
poslušalo - kao da se nije dogodilo proteklih devet mjeseci, kao da prije toga nije
180
Tanja Tolić – Zovem se nebo
bila godina dana u kojoj joj je činio to što je učinio, kao da nije prošlo pet
godina otkako se rodila Jadrana Luna i onih devet mjeseci u kojima je Krista
bila trudna, a on posljednji put sretan.
Rođenje Jadrane Lune trebalo je promijeniti sve. I jest. Ali ne onako kako je
Leon zamišljao.
Krista je, začudo, taj njegov dodir otrpjela ili možda još ni ona nije bila sasvim
budna pa ni njezina svijest nije još zašla u sadašnjost u kojoj su događaji bili
ugravirani u njihova tijela i nisu se više mogli izbrisati.
Podigla je ruku i prstima mu prešla preko očiju, onako kako je to često radila
dok su se još voljeli. Lagano bi mu spustila kapke i zatvorila oči, a onda
jagodicama prstiju brisala umor i težinu. Približila bi svoju glavu njegovoj i
poljupcima mu izbrisala prašinu iz očiju, onu nevidljivu prašinu koju skupiš u
pogledu od tegobnog dana ili, još gore, tegobnih misli. Tako ga je nekad vraćala
u prisutnost, ljubeći mu oči i zadirkujući ga da se vrati... od tamo kamo su ga
brige odvukle, da se vrati njoj, još bolje sebi, i opet bude ono što jest - zaigrano,
luckasto dijete koje ju je nasmijavalo ujutro u krevetu.
I, evo ih, razgovaraju. Prvi put otkako se vratio razgovaraju. Razgovaraju i prvi
put otkad je otišao. Izmjenjuju riječi i misli - i osjećaje, da usudio bi se reći i
osjećaje - a da u njezinu pogledu nema one hladne praznine, stakla i škripanja.
Doista razgovaraju, čini mu se, možda i prvi put u nekoliko godina.
Razgovaraju, a i on dalje misli. Misli o svemu što je bilo, o onome što joj ne
može reći, o onome što ne zna kako da joj kaže.
Nije još našao riječi kojima bi opisao bespomoćnu nadu koja se u njemu
rodila kad mu je rekla da je trudna. Ufanje da bi se nešto u njemu moglo
promijeniti, da bi dijete to moglo promijeniti, Jadrana Luna će se zvati ako bude
curica, složili su se. Pola imena od mame, pola imena od tate. Muško ime nikad
nisu izabrali.
Jer... kad postaneš otac, onda se dogodi zrelost, zar ne? Tako se tješio prije
pet godina i nekoliko mjeseci. To dijete koje dođe na svijet u tebi razmota oca,
skrbnika, hranitelja, odraslu, sigurnu osobu? Činom njegova rođenja i sam se
ponovno rodiš, zar ne? Kao da se preko noći - prve od mnogih noći u kojima nije
spavala, nego plakala izmučena grčevima - prometneš iz bojažljivog,
izranjavanog Leona u hrabrog-znam-točno-što-treba-učiniti-ne-brini-se Leona?
181
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Istodobno, Krista - ona mala, plavokosa Krista koja se prije dvadeset i nešto
godina prilijepila za njega jednoga nedjeljnog poslijepodneva na rijeci, mnogo
prije nego se Petar utopio, i od tada se nije od njega odvajala - rasla je sa
svakim Jadraninim udahom, svakim osmijehom, svakim progutanim zalogajem.
Krista je u godinama nakon Jadranina rođenja postala žena; sigurna,
samopouzdana, čak mudra žena, a on je ostao izgubljeni dječak.
Nije joj više trebao, ne onakav kakav je bio. No ništa od toga nije sad govorio.
Govorio je o Jadrani Luni, o rijeci, o tome kako se bojao mraka i vode i slapova
na Savi, o Sari koja je bila hrabra, o Behu koji je otplivao do obale, o udarcima u
tijelo, o tome kako je potonuo na dno i kako je u zadnji tren Jadranu predao
Sari ili mu je Sara Jadranu istrgla iz ruku... O dnu, o srcu koje je stalo, o
trenutku smrti, i o Petru koji mu je pružio ruku i povukao ga na površinu, o
udahu, o udarcu u pleksus, o srcu koje je opet proradilo, o psu, o visokom,
jakom čovjeku, o Petrovim očima... Učinilo mu se i da je vidio komet na nebu,
čudno kako zamijetiš takve stvari, dok je ležao na leđima, na jakuševačkoj obali
Save, prije nego ga je tama prekrila...
Govorio je postupno ubrzavajući ritam riječi, kao da se natječe sam sa sobom,
kao da je govorom pokušava zadržati ili joj skrenuti pažnju prije nego shvati da
leži u krevetu s njim.
Ali Krista nije izgledala kao da ima namjeru ikamo otići. I onda je rekao.
- Krista, ja ću otići...
- Znam.
- Kad se zaliječim, kad mi zaraslu rebra, otići ću... - ponovio je.
- Znam, Leone.
Iz hodnika se začuo smijeh Jadrane Lune. Osjetio je kako mu je srce upilo taj
zvuk kao da ga posljednji put čuje.
- Kamo si ti krenula? - nogom joj je prepriječio put.
Otpratiti Jadranu Lunu u sobu - odgovorila je otresito, a onda se sjetila da ona
više ne prakticira otresito.
Ozbiljan Robi, pomisli Sara, nije bio dobar Robi. Sjedio je u bolničkoj
čekaonici, odmah pokraj ulaznih vrata. Jadrana Luna im je mahnula i otrčala
prema sobi.
- Što je trebalo značiti ono sinoć? Ono - volim te? Kako ti to misliš da me sad
odjednom voliš?
182
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Njezine oči to nisu vidjele, ali pokraj nje je, sve ove godine, paralelno živio i taj
svijet neizraženog i neproživljenog; svi ti osjećaji, potisnuti u uzak prostor
njezine unutrašnjosti, kuhali su do vrenja i povremeno se praznili na površini
kao statički elektricitet, kao električna oluja kojom bi dohvatila one sebi najbliže
i... da, najvoljenije. Više od mrtvih, od nedorečenosti njihove smrti - jer se s
njima nije stigla oprostiti - plašila ju je vlastita nedorečenost. Gubitak Petra i
mame bolio je ne samo zbog onoga što si jesu bili, nego i zbog onoga što si nisu
stigli postati. Ta nevidljiva, sapeta ona, užasnuta od osjećaja i svega što oni
znače, koračala je pokraj nje i plašila je godinama tjerajući je ka ranjivosti na
koju nije bila spremna. Jer ona se nije bojala samo intimnosti. Bojala se i
ranjivosti.
Sinoć na rijeci nije prepoznala Petra, ali je napokon ugledala samu sebe,
nevidljivu. To je bio Petrov dar njoj, iako nisu prozborili nijednu riječ. Leonu je
spasio život, a njoj je, možda, spasio dušu time što se vratio onkraj smrti. Jer u
tolikoj prisutnosti nevidljivoga, mrtvoga koji je koračao po kamenju, onaj dio nje
koji je čitav svoj odrasli život potiskivala u stranu, naprosto je stupio pred nju
i... ušao u nju. Onih nekoliko sekundi, dok je sjedila pokraj onesviještenog
Leona i pothlađene Jadrane Lune, bila je ranjivija nego ikad prije i nekako
čudno zahvalna. Jer joj je ranjivost, silna bol koja joj je lupala u grlu, na
površinu izvukla zahvalnost: u trenutku kad je pomislila da bi ih mogla izgubiti,
osjetila je koliko ih voli, voli do razumijevanja da oni nisu samo oni - Leon,
Jadrana Luna, Krista i Robi - nego i da su dio nje, Sare. Da su ljubavlju srasli s
njom i postali dio njezina emotivnog tkiva, a ono je povezivalo mnogo jače od
ruku, i dodira, i poljubaca.
Ne možeš ne voljeti, shvatila je, a da istodobno i ne strahuješ. Ljubav je u sebi
neminovno nosila i sjeme gubitka, smrti; što je ljubav prema nekom bila veća,
to si bio i ranjiviji, i obratno - što si ranjiviji, to si više u stanju voljeti.
I to joj je - sad je shvatila - bio dokaz da nije luda, da nije od šoka hladnoće
kad je pala u rijeku, sve to umislila: hodanje po betonskim blokovima,
neobičnog psa koji se ponaša kao ljudsko biće i divovskog čovjeka električno
plavih očiju. Osim očite činjenice da je netko Leona izvukao iz rijeke, a to
sasvim sigurno nije bila ona.
183
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Drugo, sva ta priča koju si je godinama prodavala, o tome kako pati jer je
Petar umro, bila je najobičnija pizdarija. Bila je cura puna straha, da, ali više od
toga - bila je i cura puna sranja.
Petar koji se utopio dao joj je savršen izgovor za sve neuroze i tjeskobe koje će
tek doći u godinama nakon njegove smrti. Bio je to, gledajući sada, uvrnuti
retrogradni »dar«, jer je njegova smrt postala savršen izgovor za sve manjkavosti
njezina karaktera. Zapravo, pomisli, bilo je gotovo idealno što se utopio jer je
imala vječni izgovor zašto se ne usuđuje voljeti, vezati. Jer, voljeti znači riskirati.
Voljeti je bio golem i, činilo joj se, težak posao koji se sastojao od odricanja od
sebičnosti, od uzlijetanja s planeta na kojem je živjela sama i sigurna. Sebe
možeš kontrolirati, sobom možeš upravljati čak i kad si u potpunosti
preplavljen panikom - tvoj strah, tvoj svijet, tvoja kontrola. A, eto, pomisli,
pokraj nje sjedi čovjek koji je apsolutno sposoban voljeti, bez drame i bez straha
da bi, voleći nekoga, ponešto mogao i izgubiti. Robi uopće nije bio uplašen od
svoje ranjivosti; bio je tako divno izložen pokraj nje čitav njezin život.
Eto, to je ona shvatila sinoć i zato mu je rekla da ga voli. Jer je u trenutku dok
je Petar, nekim čudom života, ispred nje preskakao kamenje, odjednom shvatila da
joj je pun kufer opne u kojoj je proživjela veći dio svojeg života; da joj je dosta
straha u kojem ne znaš čega se bojiš, da se umorila od izgovora zašto joj je
bliskost strana, da joj je nekako postala gadljiva ta njezina drama oko djetinjstva
i toga što je samo gledala, a nije sudjelovala, a svejedno osjeća gubitak koji se ne
usuđuje definirati, pa pristaje da se, tako prikladno, imenuje gubitkom prve
ljubavi koji ju je obilježio za ostatak života. Jer, jebote - ma, zamisli samo! - ona se
osjećala nekako čudno izuzeta, kao da su svi nešto dobili osim nje. Jer je, inače,
bila ranjena bez razloga. Nije bila ranjena gušenjem, nego gledanjem. Ma, kako
nepravedno! Godinama su - i ona, i Krista i Leon, pa vjerojatno i Robi - bili
uvjereni da je njezin gubitak bio Petar, ali... To je tako glupo, zar ne? Tako
djetinjasto, tako lažno... Jer ne možeš osjećati gubitak zbog djetinje ljubavi punih
dvadeset i pet godina, zar ne?
- Ne, ne možeš - kaže Robi i Sara shvati da je sve to što je mislila izgovorila i
naglas.
- Ja nisam patila zbog njega. Mislim, jesam, ali zapravo nisam.
- Misliš... na ljubav?
- Da, mislim na ljubav.
Digne glavu i pogleda ga, pa je opet spusti. Lakše je bilo, s mislima koje je
imala u glavi, gledati u jednostavni uzorak bolničkih pločica, nego u svu
složenost vlastita odraza na Robijevu licu. Čuvala se te riječi, te ljubavi... Čuvala
se najprije stoga što voljeti nakon gubitka - bio on stvaran ili izmišljen - znači
kretati ispočetka na osobito bolan način. Prve ljubavi nisu bile slatke samo zato
što su bile prvi put iskušane, nego i stoga što se kontekst ljubavi tek rađao. Jer
nikad se više ne može ponoviti taj osjećaj sigurnosti s kojim se predaješ, to
ludo samopouzdanje s kojim voliš. Jer što može poći po krivu u svijetu u kojem
184
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Sada se, međutim, čuvala iskazivanja ljubavi iz sasvim drugog razloga: nije
više bila sigurna da joj je razumljiva definicija toga što ljubav uistinu jest. Je li
ona isključivo osjećaj? Bila je sada sklona reći da je ljubav neka nevidljiva sila
koja obitava u prostoru između stanica tijela, koja doista postoji sama po sebi -
jer Petrovo preskakanje betonskih blokova na Jakuševcu nekako je potvrđivalo
da postoji nevidljivo i da je to nevidljivo sastavljeno od čiste nesebičnosti koja
pobjeđuje i, eto, sasvim opipljiv kraj života. Ono što ju je odjednom počelo, dobro
ne mučiti, ali svakako intrigirati, i što joj je svezalo jezik u čvor, jest pitanje
ljubavi između ljudi. Pitanje odnosa. Pitanje - što znači voljeti nekoga uistinu?
Što voliš? Skup osobina, temperament, način na koji netko zauzima prostor u
tebi? Ili, možda, način na koji netko stvara prostor u tebi? Prostor ispunjen
sasvim novim značenjima?
Prvi put u životu joj se dogodilo da nije bila zaljubljena, da nije bilo tog
pogona hormona koji bi je u hipu bacili na krevet s nekim i izazvali
isprepletanje ruku, nogu i jezika. A, opet, voljela je svaki Robijev dio i svaki dio
Robija. Voljela ga je u cjelini i pojedinačno, voljela je način na koji je dodiruje
rukama i, još više - iznenadila se samoj sebi - voljela je tu slutnju kako će je
odnos s Robijem promijeniti, kako će mogući suživot od nje stvoriti neku sasvim
novu osobu. Kako će, eto, izaći iz same sebe, iz tamnice sigurnosti u koju se
zatvorila i kako će napokon riskirati.
- Ja tebe volim. Voliš li ti mene? Kratko i jasno – da ili ne? - pita je Robi.
- Pa... da. Hoću reći, da, sigurno te volim.
Zvuči joj to malo suho, oklijevajuće, ali kvragu, ne barata još rječnikom novih
osjećaja toliko dobro da bi se uspjela bolje izraziti. Zapravo, u ovom je trenutku
naprosto preneražena; uopće ne zna što sve osjeća, ali nešto, sigurna je, osjeća.
Usudila bi se čak reći da je preneražena time što nekoga prvi put u životu voli
zaozbiljno.
* * *
185
Tanja Tolić – Zovem se nebo
mjesto. Vrtlog duša i anđela uzdizao se gore, visoko, gotovo da mu se nije vidjelo
kraja. Činilo se kao da odluke o idućem životu doista padaju s neba - pri vrhu
toga tornada sastavljenog od svemirske prašine, žudnji i snova naziralo se
zvjezdano nebo. Duše su, u pratnji anđela, silazile nevidljivim stepenicama, kao
da plešu kadencu u slobodnom ritmičkom stilu sve do vrela gdje bi izvele zadnji
ritornello, a onda završile konačnim izborom, codom.
Još je izgledala kao Christine, što je bio izuzetak - jer u inkubator za starije
dolazilo se bez nekog posebnog oblika, a kamoli prijašnje osobnosti - no Ariel
joj je rekla da su pravila tu da bi se kršila i da je ovdje čeka Philippe.
Silno ga je htjela vidjeti još jedanput, prije nego se rastanu, možda i zauvijek.
Marta u njoj - Marta koja je silno patila u zadnjem životu i nikad se nije uspjela
oporaviti od dana na rijeci - željela ga je vidjeti još više. Petar i Philippe, tako
različiti, a opet isti, obilježili su njezina možda i najvažnija dva života u proteklih
nekoliko stotina godina.
Pokraj nje je stajao Emile, ljubav njezina života i uzrok svih njezinih nevolja.
Na drugom kraju dvorane svjetla kroz vrata prošli su Vera i Viktor, ljudi s koji-
ma je dijelila svoju djecu. Kima im glavom preko oceana duša koji se skupio u
inkubatoru. Vera joj radosno maše, Viktor se smiješi.
Sjećanje je još bilo tako živo... onaj zadnji pogled u nabujaloj rijeci dok je
odnosila Leona prema obali, taj pogled promrzlog dječaka što ju je razdirao,
neminovnost u njegovim očima. Možda čak i predaja. Kako to tada nije vidjela?
Ili ipak jest, razdirana time što mora odabrati jednoga?
Uzdahnula je. Na to se nije moglo utjecati. Gore, iznad vrela, birale su se tek
osnovne stvari. Šaptom se u uzburkali gejzir izgovarala tek osnovna namjera -
svaki put drugačija, ali u osnovi uvijek ista, barem za nju. Daj da ovaj put nađem
djecu. Molim te da ih dodirnem. Želim vidjeti Sorrel. Mogu li u ovome životu zagrliti
Clove? Daj da spasim Louisa! Gdje je moj Philippe?
Male želje, zapravo... Možda je trebala sanjati veće snove? Možda je trebala
željeti ono što je ostvarivo, ono na što u potpunosti sama utječe? Ali što bi to
bilo uopće? Jer ni u čemu nisi bio sam - ni na nebu, ni na zemlji. Njezina djeca
nisu bila samo njezina i samo djeca: i oni su činili svoje izbore i odabirali svoje
sudbine, neovisno o njoj.
186
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Podigla je ruku i dodirnula njegovo lice... Kroz prste, dlan, ruku, rame, prsa,
ravno do srca protrčala joj je struja. Znala joj je dobro ime. Ljubav. Ljubav veća
od ljubavi majke, veća od ljubavi učiteljice, veća od pojedinačnog života,
osobnosti, izbora, podbačaja i razočaranja - odsjaj ljubavi u njoj, prepoznavanje,
uzdah, zagrljaj rukama, milovanje kose, čvrsti stisak, čvrst, čvrst, da se pamti
preko eona, da se zauvijek ugradi u nju...
Uspjela je. Da, uspjela je. Spasila je svu djecu. Ili su se ona uspjela spasiti
međusobno, jer je sjećanje na njezinu ljubav - nje i kao majke i kao učiteljice -
bilo dovoljno dobro nasljeđe.
Više im ne mora biti majka. Možda bi sada mogla misliti isključivo na sebe?
Teško joj je to reći. Jer ona više nije Christine, a ni on nije onaj Emile, onaj
dječak, pa mladić, pa muškarac koji ju je pratio kroz život jednom davno. Oni
su sad tek sjećanja na ljude koji su nekad bili. Toliko je života od tada prošlo,
toliko različitih osjećaja živjelo je u njoj, toliko je trpjela da je sad nekako
prazna. A opet... spremna da je ispuni neki novi život, život u kojem više neće
biti patnje, i neće biti izgubljene djece, i neće biti mrtve djece, i općenito neće
biti toga besmislenog umiranja, nego će umrijeti na kraju života, stara i zadovolj-
na, i spremna na povratak u svjetlost.
- Htio bih ti se odužiti - kaže Emile pokraj nje, dok ona i dalje miluje
Philippeovu/Petrovu kosu.
Razmišlja sad brzo o tome zašto ga je onda voljela. I odgovor joj dolazi brzo -
odabrala ga je jer ju je odabrao usprkos svemu. Zavoljela ga je zato jer ju je
zavolio takvu kakva je bila. Ali... ljubav se mora živjeti u odnosu da bi bila ljubav,
zar ne? A njih razdvaja taj golemi ponor od nekoliko stoljeća u kojem se ona
mučila na Zemlji, a on se skrivao u zaboravu na nebu.
Uzdahne.
187
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Nema.
- Ako sada kažem da te volim, da te i dalje volim, to baš nema nekog značaja,
zar ne? - pita je.
- Što?
I te riječi otključavaju neka vrata u njoj. Dveri koje je čvrsto zatvorila onoga
dana kad se objesio, razočarana i povrijeđena, slomljena što ju je ostavio samu.
- Volim te. Uvijek ću te voljeti. I uvijek ćeš biti moj sin, i moj učenik, gdje god
na svijetu bio.
- Morat ćeš me naći! I uvjeriti da me voliš. Vjeruj mi, neće ti biti nimalo lako!
* * *
Većina će biti jako ambiciozna, osobito ako im je prijašnji život bio, po njihovu
mišljenju, neuspješan. Ali, ne daj da te zbune. Kod odabira novoga života, manje je
obično više - veće su šanse da uspiju u onome što su naumili. One slične tebi pusti, ne
miješaj se, što god odabirali. Oni su predodređeni za velike stvari, čak i ako te velike
stvari ne uspiju ostvariti isprve. S drugima ti preostaje blago nagovaranje i
188
Tanja Tolić – Zovem se nebo
usmjeravanje. Sjećaš se, slobodna volja, i to..., rekao mu je Lowe prije nego što je
nestao.
No nekako je osjećao da će se naći, jer se njegov otac, prvi put u gotovo pet
stoljeća, nije uplašio izazova, nego se glasno nasmijao i odjurio i sam put vrela.
Anđeli su pomogli, dali su mu okvirne upute. Prije nego što mu je mahnuo
posljednji put, vidio je u očevim očima odlučnost - spremnost da nađe majku i
da joj pruži ljubav kakvu zaslužuje.
Potom su mu prišli Viktor i Vera, ljudi koji su ga odgojili u zadnjem životu,
koji su, uz baku, preuzeli brigu o njemu i Kristi kad su im umrli roditelji.
U grlu je osjetio knedlu kad ga je Vera zagrlila i potom ga, činilo se dugo,
držala u zagrljaju. Još se sjećao tih trenutaka kad ga je grlila dok je bio živ. To
su bila neka od najljepših sjećanja koje je ponio u smrt - njezini snažni zagrljaji
koji su mirisali na cimet i jabuke, nekad na palačinke s pekmezom, nekad na
luk koji je sjeckala za zapršku. Vera je, u njegovim sjećanjima, najviše bila
nakupina miomirisa iz kuhinje u koju bi se zavlačio i kad je bio gladan, i kad bi
ga uhvatila tuga zbog roditelja.
I kao Philippe i kao Petar imao je nevjerojatnu sreću. I zbog toga njegovi
životi, pomisli zadovoljno, uopće nisu bili beznačajni, iako su bili kratki.
* * *
189
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Dušo, on ti baš neće biti sretan zbog toga... Mace nisu kao psi...
Ako je ikad neki mačak bio nesretan, onda je to Beh sada, pomisli Krista.
Jadrana Luna držala je u ruci uzicu za šetanje mačaka, a nakostriješeni Beh na
svaki bi njezin korak naprijed napravio jedan unatrag, gledajući je izbezumljeno.
- Dođi, Beh, dođi... - zvala ga je Jadrana Luna. - Daj, dođi, molim te! Ako
ne budeš dao da ti stavim uzicu, ne možeš na areodrom.
- A, daaaaaj...
Sad je već zvučala nestrpljivo, a to je značilo samo jednu stvar. Ona će morati
Behu navući prokletu uzicu, inače će to natezanje trajati cijeli dan. A već su
kasnili.
190
Tanja Tolić – Zovem se nebo
razmišlja o tome, malo ju je sram. Zapravo puno, jer tada mu nije dopustila ni
da se oprosti s Jadranom Lunom, naprosto ga je potjerala bijesna zbog njegove
izdaje. Učinila je to jer je za nju, onoga trenutka kad se pokazao kao loš muž,
automatski postao i loš otac.
191
Tanja Tolić – Zovem se nebo
11. Pisma
- Kažeš da je pokraj njega bio i pas, zar ne? Velik pas, neobičan, sličan
vuku?
192
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- I pokraj toga tvojeg mrtvog prijatelja, Petera, bio je i neki div plavih očiju?
- Je.
Oko pola pet ujutro, kad su dovršili i drugu bocu votke i time sasvim iscrpili
Rusove zalihe od Božića, počelo je svitati. Rus, koji je piće najbolje podnosio,
odnio je u kabinu Rumunja koji se i dalje svađao s Norvežaninom, bučno
prosvjedujući protiv njegovih fylgjura i hamingji, dok je Norvežanin iznervirano
vikao da u vampire vjeruju još samo pretpubertetske curice i, očito - naglasio je
tu riječ značajno podižući kažiprst - rumunjske stare babe.
Ali sada... sada mu je sve to što predstoji izgledalo nekako drukčije. Nije se
više bojao, nije više bio ono stisnuto klupko živaca koje se noću i danju
premetalo po krevetu, dok mu je srce bubnjalo kao da bi svaki čas moglo iskočiti
iz grudi. Uostalom, pomisli, ono najgore već se dogodilo. Srce mu je, bio je
siguran u to, doista stalo na dnu rijeke. I ne bi iznova počelo raditi da mu Petar
nije pružio ruku i da je on nije prihvatio.
Što god govorili Rumunj i Norvežanin, njemu je taj događaj na rijeci bio
sasvim jasan. Ne mentalno, to nikako. To što je vidio nije se moglo razumski
objasniti. Ali onoj nervoznoj ptičici koju je nosio između rebara taj je
nezemaljski susret očito bio potreban i, na emotivnoj razini, samorazumljiv. Jer
ptica u njemu više nije divljala; tamo gdje je bila rupa, uselio se neki, njemu
ranije nepoznat mir. Što god bio taj odgovor koji nije znao protumačiti, iz njega
je uspješno izbrisao osjećaj krivnje. Jer više nije osjećao grižnju savjesti kako
grebe iznutra, gladna kazne.
193
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Nisam kriv...
Pogledao je još jedanput u sunce koje se izdizalo iznad Sjevernog mora, sada
odjednom potpuno trijezan. Prvi put u životu imao je jasan plan što će učiniti i
kako će stvari popraviti. Imao je plan za sebe, Kristu i Jadranu Lunu, ali trebat
će mu vremena za njega.
Ušao je u svoju kabinu i poslao Kristi mail koji je u mislima sastavljao još od
oproštaja na Plesu.
* * *
Jadrana Luna zatvorila se u svoju sobu i tamo se igrala s Rose. Rose je,
objasnila je, njezin novi anđeo. Manuel više neće dolaziti, oprostili su se u
bolnici, ali sada je tu Rose i ona se - objasnila joj je - mora pristojno ponašati.
Ne smije govoriti da je šišmiš, prvo zato što Rose nema krila, i zapravo nitko od
anđela nema krila - tu si bila u pravu, dodala je gledajući u pod - a drugo, Rose
je nova, a novima se ne smije rugati. Tako kaže teta u vrtiću i oni se nikad ne
rugaju novoj djeci. Moraš im dati vremena da se p-r-i-l-a-g-o-d-e, slovkala joj je kao
da je Krista mentalno zaostala i tu je bio kraj razgovora.
Ironija je bila što se ona Rose uopće ne bi rugala. Jer je nakon svega što se
dogodilo na rijeci sad stvarno vjerovala u anđele. Pomalo joj je bilo i žao što ne
može vidjeti tu Rose, ali kvragu... Anđeli su očito imali strpljenja družiti se samo
s djecom.
Date: 2007/4/7
Subject: Puding
Skuhala sam danas pet kila pudinga. Ne pitaj. Manuela smo se riješili, ali sada je
tu Rose. Popizdit ću. Rose je, navodno, cura anđeo koja jako voli puding, lako ga
nikad nije probala. Dok smo čekale da dođe na prvi sastanak, Jadrana Luna me
natjerala da skuham puding od čokolade, vanilije, jagode, maline i kakaa, jer nije
znala koji će se Rose svidjeti. Kad sam sve to istresla u zdjelice, u deset zdjelica
točnije - jer je i Jadrana Luna htjela probati sve okuse - istjerala me iz kuhinje i
zaključala vrata.
194
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Pustila me natrag nakon sat vremena i obavijestila me da Rose najviše voli onaj
od maline pa da ćemo ubuduće taj kuhati.
Ono što hoću reći... kad sam ušla unutra... zdjelice su bile prazne. Svih deset.
Nema šanse da je sve to pojela Jadrana Luna. Nijedno dijete ne može pojesti toliko
pudinga, a da mu nakon toga ne bude zlo. Ili, barem ne može pojesti toliko pudinga, a
da nakon toga smaže još i dva pohana pileća batka za večeru.
* * *
Date: 2007/4/7
Subject: Pismo
Toga sam dana, prije dvadeset i pet godina na rijeci, izgubio tri osobe.
Najprije Petra - najboljeg prijatelja i drugog brata. Od tada, pa sve do prije mjesec
dana, osjećao sam zbog toga silnu krivnju koja me polako, ali i temeljito izjedala.
Izgubio sam i tebe. Ostala si živa, ali sam te zapravo izgubio, jer kad se Petar
utopio, izgubio sam šansu da te volim onako kako zaslužuješ. Postao sam zamjenski
brat, otac, zaštitnik, a nikako muž, prijatelj i ljubavnik, koji se putem izgubio jer nije
shvatio da ti više ne treba ni brat, ni otac, ni zaštitnik. Nisam te vidio i nisam te volio.
Ne onako kako zaslužuješ.
Izgubio sam toga dana i sebe, a da to uopće nisam znao. Morao sam doći na rub
smrti da shvatim da bih mogao izgubiti ono što uopće nemam i, još teže, onoga koga
uopće ne poštujem.
Trebat će mi vremena da shvatim tko sam ja nakon svega što nam se dogodilo. Ne
mogu, dok to ne shvatim, ništa obećati. Ne mogu se ispričati - jer isprika nema smisla;
ne mogu biti otac kakvog Jadrana Luna zaslužuje jer nisam čovjek kakav želim biti;
ne mogu biti ni muž, ni ljubavnik, ni prijatelj...
Ne mogu ništa od toga dok ne shvatim, valjda prvi put u životu, tko sam uistinu.
* * *
Date: 2007/4/7
195
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Opa! Zbilja si hrabar. Po drugi put si se pokupio i otišao na drugi kraj svijet i kažeš -
da oprostim ako mogu.
Ljuta sam sad, toliko sam ljuta da bih te najradije udarila da si mi blizu, stisla bih
te prstima za gušu dok ne prestaneš disati. Po drugi put.
Odakle ti taj fascinantni talent da me umanjiš svaki put kad otvoriš usta? Misliš da
sam glupa zato što šutim? Misliš da ne mislim, ili da ne osjećam, zato što nisam
rekla ništa prvi put kad si otišao i zato što sam šutjela neki dan na aerodromu? Pun
mi je kufer pretpostavki koje imaš o meni i umorna sam od tebe - od cijele te drame
oko tebe.
Tebi treba vremena da shvatiš tko si? Misliš da meni ne treba? Jer ja nemam to
vrijeme zato što se moram brinuti o našem djetetu, a to dijete vrlo rijetko ostavlja
prostor za razmišljanje o tome tko si.
Zanima te tko sam ja? Ja sam mama. Dvadeset i četiri sata na dan. Mama koja
mora biti pribrana, koja joj ujutro mora pripremiti doručak, s njom razgovarati i crtati
da bi pojela barem nešto s tanjura, skuhati joj kakao, biti strpljiva dok odabire odjeću
za vrtić, voziti je u vrtić i čitavim putem pjevati ili pričati priče dok oko mene nervozni
idioti trube i psuju, onda trčati na posao, razgovarati s drugom djecom - jer i druga
djeca imaju potrebu razgovarati o svemu tome što misle i osjećaju i zbog čega su tužna
i nesretna - potom trčim u vrtić po nju, često zakasnim, a ona je ljuta jer je ostala u
dežurstvu sama, onda kad dođemo doma opet se moramo malo poigrati i čitati i
razgovarati, onda spremam večeru, onda je nagovaram da se okupa, ili da joj
odrežem nokte na nogama, onda pregovaramo o tome kad će ići na spavanje, onda
je uspijem ugurati u krevet pa još malo čitamo ili slušamo glazbu, onda trčimo na
zahod jer sam se sjetila da nije piškila prije spavanja, a ona se buni jer sam je
razbudila, onda se vratimo u sobicu, još malo čitamo ili slušamo glazbu, onda zaspi,
onda ja pospremam igračke i perem suđe, i trpam veš za pranje, ili ulovim se kako
buljim u kupaonsko ogledalo jer sam zaboravila zašto sam ušla unutra... Sutra sve
iznova, i tako dan za danom.
Da me ne bi krivo shvatio - ja volim Jadranu Lunu. Obožavam je. I imam sreću da
mi pomažu Robi i Sara, ali većina je na meni. Otkako si me prevario, nisam se stigla
pošteno isplakati, a kamoli razmisliti o tome tko sam - ja. (Neću uopće govoriti o svim
elaboriranim odgovorima koje bih smišljala kad bi me Jadrana Luna pitala gdje si ti i
kad će se tata vratiti, a ja sam nastojala biti poštena i fer, jer me peklo to što sam te
otjerala iz stana, a da ti nisam dala priliku da se oprostiš s njom.)
I ti kažeš da tebi treba vremena?
196
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* * *
Ja sam zbilja idiot. U pravu si. Reci meni. Reci meni kako se osjećaš.
Molim te.
* * *
From: Krista Maras Valent <krista.valent@dpz.hr>
Date: 2007/4/25
Subject: Re: Re: Re: Pismo
Ne, to nije točno. Nisam šutjela zato da te kaznim ili da sebe zaštitim. Šutjela sam
jer sam ostala bez riječi.
Sjećam se da sam u danima nakon što si otišao hodala nekako nesvjesna. Hodala,
kao da je oko mene bila obavijena ta neka vata, koja prigušuje sve podražaje izvana,
ali nekim čudom ušutkuje i sve ono što niče iznutra. Kao da sam bila u nekom
vatiranom sendviču, s tom razlikom što je paperje iznutra - između mene koja hoda i
mene koja je ranjena - brzo dogorijevalo, i odjednom se nađeš zatvoren u samome
sebi i goriš i vrištiš jer ne možeš van, u svijet, od one vate kojom si se omotao.
197
Tanja Tolić – Zovem se nebo
su osnova svake traume: i problem koji treba zaliječiti, i neplanirana pomoć. Ako je
trauma jaka, a psiha se ne zna obraniti, ne zna kako procesuirati informaciju i
ugraditi je u svoj sustav vjerovanja, »ja« će pobjeći, razdvojit će se na funkcionalno »ja«
koje će nastaviti obitavati u realitetu, i ranjeno »ja«. To drugo »ja« može nekad prijeći u
ludilo, u dupliranje osobnosti; mnogo češće naprosto prelazi u zaborav, u nesvjesno.
Mala djeca će tako zaboraviti traumu jer će se rascijep ličnosti dogoditi već dok trauma
traje, pa će ih to pobjeglo »ja« zaštititi - traumu će osjetiti tek posredno, kao da se
dogodila nekome drugome, kao da su tome svjedočili, a ne sudjelovali.
Kod odraslih, ako su dovoljno čvrsti, taj rascijep nalikuje na hod u zemlji sjena.
Nećeš puknuti, nećeš poludjeti, ali ćeš se privremeno sakriti od boli zbog šoka. Kao da
psiha stisne stanku i radi samo hladni pogon dok ona vrti te nove informacije i
pokušava ih ugraditi u postojeći sustav.
Slomilo me Robijevo pitanje - Krista, što se dogodilo? Jer te dvije razdvojene Kriste
odjednom su se, neplanirano i prebrzo, spojile i udarac boli bio je toliko jak da sam se
skvrčila poput djeteta i počela ridati.
Nešto se slomilo u meni te noći. Nešto sam izgubila. Nešto je ostalo u onom parku
kojim smo šetali i ja to više ne mogu naći.
Vidiš, moja šutnja nije moj izbor. Riječi su naprosto otišle te noći, kao neke ptice
puštene iz kaveza, i ja sam zaboravila značenje riječi. Prepoznajem slova, ali nema
smisla iza njih. Recimo, ljubav. Taj se pojam nekako razdvojio: postoji ljubav za
Jadranu Lunu, za Saru, za Robija, ali ne postoji više ljubav sama po sebi, i ne postoji
zaliha u meni za mene. Oteo si mi nešto važno te noći; važno ne samo za nas dvoje,
važno za život. Taj dio mene je nestao i ja ga otad ne mogu naći.
Kad je sve prošlo, ujutro, imala sam osjećaj kao da mi netko iglom i koncem
zašiva živo meso.
* * *
Čudno je to, pomislio je tada, kako ti dijete tako precizno odredi dijagnozu, a
ima samo... Koliko je tada imala? Samo tri godine, ako se ne vara.
198
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Prvi impuls za dodirom, prva erotska čežnja, u njemu se probudila tek tim
njezinim poljupcem u oči i učinilo mu se kao da bi mogao eksplodirati nakon mje-
seci uskraćivanja. Ali nije bilo šanse da bi takvo nešto izgovorio naglas. Spominjati
tijelo i želje, nakon svega, činilo mu se kao krajnja uvreda, kao nešto što bi Kristu
iznova povrijedilo, iznova joj otvorilo rane na sve nezamislive i bolne načine. Kad je
razmišljao o svojem planu - planu da se dokaže vrijednim nove šanse - seks mu
uopće nije bio na pameti. Ako ga pusti u krevet, da barem spava pokraj nje, to mu
se činilo kao dovoljno iskupljenje... Dodiri... Možda jednom, nakon mnogo godina
opet bude pušten u taj predio njezina bića...
* * *
Date: 2007/4/26
Šutnja. Još razmišljam o šutnji. I o boli, i o tome kako lako postane dio tvojeg
identiteta.
Htjela sam ti oprostiti zbog onoga dana, prije mnogo godina, kad sam ušla u dućan
s drugim muškarcem. S Ivanom, kojeg sam upoznala toga ljeta i koji je postao moj
prvi dečko. Ti si bio moj preživjeli Petar, moja zamjena za brata, uvijek blizu, vječno
prijatelj. Tako je to nekako bilo među nama u to vrijeme.
Ušla sam s Ivanom u dućan - nikad ti to nisam ispričala - dan nakon što sam te
vidjela nakon tri mjeseca odvojenosti. (Ne sjećam se više kamo si otišao to ljeto, samo
znam da te dugo nije bilo.) Ne znam zašto sam ušla, možda da kupim torbu. Ali
nisam kupila torbu. Kupila sam haljinu, za tebe, jer sam te vidjela dan prije, i svi
osjećaji su nahrupili na površinu, napali me sa svih strana, i stojim u dućanu,
obilazim te torbe i shvaćam da se krećem prema haljinama. Prema jednoj crnoj s
tankim bijelim prugama, pune suknje, na preklop, tankih naramenica. Znam da će
mi dobro stajati. Znam, nekako, da ću ti se svidjeti u njoj. Želim ti se svidjeti. I
kupujem haljinu, dok Ivan stoji ispred kabine i zapitkuje me kako mi stoji, jesam li
199
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Prevarila sam ga već u toj kabini, s haljinom namijenjenom tebi. Stojim pod ružnim
neonskim svjetlom, ali sam si lijepa i nadam se da ću i tebi biti lijepa.
- Nisi li planirala kupiti torbu? - pita me na izlasku iz dućana, dok ja u ruci držim
vrećicu u kojoj uzdiše haljina, umjesto mene.
I već sutradan oblačim haljinu i idem se naći s tobom, i djeluje, i ja sam potiho
ushićena, jer vidim da djeluje. Gledaš me nekim novim očima. Nisam više mala Krista
koju paziš jer joj se brat utopio navodno tvojom krivnjom. Prvi put, nakon toliko
godina, gledaš me kao ženu, vidim ti u očima da me želiš.
I sretna sam. Uspjelo je. Osjećam da ću uskoro biti tvoja i ti moj, iako još nemam
pojma što to znači. Tako sam naivna, tako sam mlada. Nemam gotovo nikakvog
iskustva u dodirima, s poljupcima, moje tijelo mi je strano. Sve nekako osjećam u
glavi. Ljubav je uvijek nekako u glavi, ali ti me dodirima uvlačiš u tijelo i osjećam da
sam izgubljena, zauvijek sam izgubljena. Znam to te večeri. Nema mi spasa.
- Nisam bio zaljubljen u tebe na početku... Oprosti... - kažeš mi jednu večer. - Ali
sam te zavolio. Volim te. Volim te kao što nikada nikog nisam volio.
Jesi li lagao?
Jer ja bih htjela oprostiti, ali ne znam kako da zaboravim. Ne znam kako da
zaboravim da si se dao nekome drugome, kako da s tvojeg tijela operem dodire neke
druge žene. Još gore od toga, osjećam to kao užasnu izdaju. Ne mogu vratiti
povjerenje. Ne vjerujem ti nijednu riječ. Nisam sigurna da ti vjerujem išta od onoga što
si ispričao u bolnici, kako si danas netko drugi; nisam sigurna da doista želiš doznati
tko ja jesam danas i kako mi je.
Ja sam vjerovala u tebe. Vjerovala sam i kad si bio izgubljen, i udaljen, i kad me
nisi dodirivao, i kad me nisi slušao, i kad me nisi vidio, i kad nisi obraćao pažnju na
Jadranu Lunu.
Nisi bio dobar otac? To misliš? Ja znam da to misliš! Ali i znam da si mogao postati
dobar otac s vremenom.
Jebemu, voljela sam te, volim te, valjda... Ako te nije uspjela izliječiti ljubav, što
može?
200
A zato što još volim tebe, prestala sam voljeti i poštovati sebe.
Ne znam se izboriti s tom osobom koja sam sada - s tom ogorčenom, ranjenom,
bijesnom Kristom koja u meni divlja. S tom osobom koja pruži ruku prema tvojem licu,
a onda osjeti bol u želucu, duboki stid i prezir jer ima potrebu za tobom. Jer osjeća
žudnju - najobičniju ljudsku žudnju za drugim bićem, za razgovorom, za ležanjem na
kauču ispred televizora, za time da se razumijemo bez riječi.
Je li sve bila laž? Ako nije, kako si mogao učiniti to što si učinio? Ako jest, kako da
sebi oprostim takvu zabludu?
* * *
Date: 2007/5/1
Subject: Odgovor
Krista,
krivo, krivo sam ti sve objasnio. Odnosno, ništa nisam objasnio u onome prvom
pismu.
Ono što se dogodilo tebi, u šetnji s Robljem, dogodilo se meni kad sam pristigao
na platformu i prvu noć legao u krevet. Mislio sam da ću umrijeti tu noć, a opet ostati
negdje zarobljen, mrtav i istodobno živ.
Soba je bila naježena od straha. Ne znam kako sam preživio tu noć. Tu noć u kojoj
sam napokon shvatio što sam ti mjesecima činio, što sam sebi činio i što sam - oprosti
na ovome - činio toj curi koja ništa nije bila kriva.
Mjesecima sam se iživljavao na Vesni, trošeći je kao neku jeftinu drogu, potpuno
nesvjestan tko je to biće kraj mene, apsolutno nezainteresiran da bilo što saznam o
njoj.
Duboko se sramim sebe kakav sam bio - koji bi nakon susreta s njome dolazio
doma, zagrlio te i usput utisnuo neki poljubac u kosu, lice, uho, a onda sjeo na pod
igrati se s Jadranom Lunom, a da i dalje - činilo mi se - smrdim po tom nekom tuđem
tijelu.
Istodobno, osjećao sam se dobro jer sam napokon imao razlog osjećati se odvratno.
Ne znam je li to bilo pitanje dobačeno tebi: možeš li sad voljeti ovo smeće od
čovjeka? Nisam imao tu misao nikad jasno u glavi, ali sjećam se da sam te izazivao.
Izazivao sam tebe, a zapravo sam izazivao sebe. Čekao sam da padnem na dno. Da
vidim što će se onda dogoditi. Je li to napokon kraj?
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Je li sve bila laž? Nije, Krista moja. Ali je obitavalo u čovjeku koji jest primarno
bio laž. To što sam osjećao prema tebi, tu ljubav koju sam zadržao čak i u danima kad
sam bio najveće govno, to je bio neki dio mene u koji bih se usudio povjerovati za
sunčanih dana.
Volio sam te, ali nisam zapravo vjerovao da je ljubav za mene moguća. Činilo mi
se da si sve to ti nekako isplanirala, da si me ulovila u tu neku mrežu djevojačke
ljubavi i snova, i dok sam bio mahnito zaljubljen - a jesam, zaljubio sam se kasnije
nego ti, ali se jesam zaljubio, jer tko se ne bi zaljubio u tebe? - činilo se mogućim da
sve to što si sanjala postane stvarnost.
Zavela si me. Prvoklasno. U jednom trenutku si bila dijete koje sam pazio, u
drugom žena u crnoj haljini na bijele pruge. Sjećam se te haljine. Sjećam se da sam te
tad prvi put drugačije pogledao.
Nisam se snašao, a već sam živio neki uobičajen život, osim što on meni nije bio
normalan, jer se nisam snalazio u normalnome. Nisam imao osjećaj da to zaslužujem.
Nisam bio dorastao svim ulogama koje si, svojom ljubavlju, isplanirala za mene.
Iznutra... iznutra sam baš trulio.
Pretpostavljam da sam od djetinjstva zazivao smrt. Tražio sam smrt sebe kakav
sam bio; ne stvarnu, fizičku smrt. Ali nitko to ne traži zdrave pameti, svjestan, jer to je
strašno iskustvo. Umirati dok si još živ, u vlastitu tijelu...
Ne znam jesam li ti to spomenuo u nekom od pisama prije, ili dok smo skajpali s
Jadranom Lunom; ovdje je jedan Norvežanin, jako pametan tip, baš mi se svidio. Nije
ovdje bio prvi put, došao je u međuvremenu, dok sam ja bio u Zagrebu. Studirao je
neku nordijsku mitologiju, pun je priča o tim njihovim bogovima i prvu večer kad
sam došao, ispričao sam i njemu, i Rusu i Rumunju, o tome što mi se dogodilo na
Savi. O tome kako sam vidio Petra, i kako je pokraj njega bio neki div, i taj čudni pas
s plavim očima.
Sima se zove, taj Norvežanin. Napričao mi je tu prvu večer sve i svašta, o tome
kako je onaj neobični pas vjerojatno manna fylgjur, pratilac, a da je Petar - Peter ga
zove - gospodar. Onaj div, kaže Sima, on je hamingja, srećonoša, anđeo čuvar tvoje
obitelji, a sada i moje obitelji jer smo mi obitelj. (Znam, sve znam, znam da se nisam
ponašao kao dio obitelji.)
Sima je, naime, opsjednut smrću, ali ne na nekakav bizaran način. On smatra da je
smrt dio čovjekove higijene; zove je svakodnevna smrt. Kaže da bi u nama svaki dan
ponešto trebalo umrijeti kako bi se oslobodio prostor za nove stvari.
202
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Smrt bi uz nas trebala stalno biti prisutna i uzimati, usmrćivati ono što je dotrajalo,
kao što stablo bugenvilije odbacuje ugaslo cvijeće i osušene grane. Trebali bismo se
redovito podrezivati da bismo mogli nastaviti rasti. Trebali bismo neprestano umirati
kako bismo mogli istinski živjeti.
Sima kaže da sam činio tipičnu pogrešku, kao i većina ljudi. Ništa nisam puštao da
umre, nego sam tu smrt vezao za sebe, toliko čvrsto dok me nije počela gušiti.
Dopustio sam da me krivnja prošlosti proguta, da postane moj jedini identitet. I kaže,
što mi je još teško povjerovati, da sam zapravo imao sreće. Sreće jer sam počinio glupu
pogrešku, učinio tebi silnu nepravdu, a kad sam ranio onu koju sam najviše volio, sve
u želji da uništim sve oko sebe - napokon sam udario u samoga sebe, napokon sam se
oborio s nogu. A to jesam morao učiniti da bih napokon ustao (iako je sigurno
postojao i pametniji i manje bolan način da to učinim, i to je Sima rekao).
Sima kaže da sam umro kad sam to učinio. I da sam došao na norvešku
platformu mrtav, izbrisan, kao čovjek bez identiteta. Ono što je u meni otad
gorjelo, ta ptica u grudima koju sam nosio, novi je život koji se počeo rađati.
Ne moram više umirati, Krista, ali moram se ponovno roditi. Zbog Jadrane Lune,
zbog tebe, zbog sebe, kako god naš odnos izgledao u budućnosti. Moram se ponovno
roditi zato da bih popravio ono što sam učinio. Stari Leon, kakav sam bio, počinio je
nešto gnjusno i izdajnički i njemu se ne može oprostiti. Taj čin prevare ne može se
izbrisati ili pretvoriti u nešto drugo. Ali novi Leon koji ću postati - zbog sebe, jer želim
postati boljim čovjekom - on može popraviti stvari. Nadam se da ćeš toga novog Leona
prihvatiti u svoj život, kao prijatelja i kao oca svojeg djeteta. Ništa više od toga ne
tražim. Oprosti, ništa više od toga ne molim.
* * *
Date: 2007/5/2
* * *
Date: 2007/5/10
203
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Ima neke utjehe u tome što svijet ne mari za naše probleme. Jesi li ikada
razmišljala o tome - kako ima neke utjehe u tome što svijet nastavlja u svojem ritmu,
i život dalje plete svoju mrežu rođenja i smrti, uspjeha i poraza, neovisno o nama?
Ništa ga ne može pokolebati, tu neumoljivost kojom se stanice nastavljaju množiti,
drveće širiti grane, godina se iz zime pretapati u proljeće? Ništa ne može umaknuti
tom biološkom determinizmu, toj neosjetljivosti evolucije; život i dalje tjera naprijed,
ravnodušan na moje... ili tvoje muke?
Unutra sam našao tu rečenicu - o toj utjesi u neosjetljivosti života koji grabi naprijed.
Kaže to jedan od glavnih likova, Pran Kapur, zbrajajući tuge i boli, udarce i ljepote
života.
Ustao sam jutros prije nego je svanulo - negdje oko tri sata, a sviće u tri i trideset! - i
sjedim sad na sjevernoj strani platforme i gledam kako se dan budi. (Pišem ti sve ovo
u svoju bilježnicu i poslije ću ti prepisati u mail, a možda i neću, možda ću nešto
ostaviti za sebe.)
Nema ničega oko mene. Ova platforma toliko je udaljena od kopna da zaista
izgleda kao da je iznikla usred ničega. Tolika samoća nekad bi me plašila, sad u njoj
nalazim utjehu. Prvi put u životu mogu reći da mi se sviđa prostranstvo i pustoš oko
mene. Da je ova mjera prostora, koju mi pruža pogled na Sjeverno more i na nebo
iznad mene, prava mjera prostora za mene. Imam osjećaj kako se razmotavam
iznutra, kao neki beskrajno dugački sag, kako se otimam vlastitoj kontroli i ja više
nisam ja, ovaj natmureni, ranjeni uskoro četrdesetogodišnjak koji je promašio životnu
svrhu, ako ju je ikad i imao, nego sam neko biće svjetla. Svjetlucam u mraku s
danom koji se rada. Moje ruke nisu moje, nego mi se čini da imam krila od valova;
moje noge su potonule negdje duboko i pustile korijenje zajedno s morskom travom,
duboko u podzemlju velikog plavetnila, gotovo do Zemljine jezgre; svoje tijelo ne
osjećam, rastreslo se na nevidljive atome zajedno s noćnim lahorom, srce mi je mirno i
nekako puno, a glava mi je, čini mi se, iznad oblaka, oblaka koje ne vidim, i kao da
gledam zvijezde u oči i osjećam da sam negdje gdje oduvijek pripadam. Doma.
Nisam nikad bio religiozan, to znaš, ali sad bih za sebe gotovo rekao da se
pretvaram u vjernika.
Svijet možda uistinu ne mari za mene, za moje sitne boljke, ali me njegova ljepota
doziva i sad razumijem što je Pran iz romana doista osjećao, kad je nakon zbrajanja
svega dobrog i lijepog, i svega bolnog i poučnog, zaključio da je život ipak dobar za
njega, usprkos njegovim šupljikavim plućima, i majčinoj smrti, i bratu u zatvoru, i
izgubljenom ocu.
Ljepota svijeta, koji tako nesmiljeno sjaji bi, pretpostavljam, trebala biti naše
204
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Gledam kako se rađa svjetlo i nikad mi prije to nije palo na pamet, a tako je očito:
svjetlo se rađa iz najdubljeg mraka. Pretpostavljam da su blagoslovljeni oni ljudi - kao
Jadrana Luna, ili kao Robi, ili kao što je bio blagoslovljen moj otac - koji na svijet dođu
puni svjetla. U njihovim glavama sve je tako jasno utvrđeno, entuzijazam je neiscrpan,
imaju to pouzdanje u život, a da nisu dobili nijednog jasnog dokaza, pa čak ni
iskušenja koja bi ih vodila prema traganju za dokazima. Naprosto su takvi; uvjereni
da život ne može poći po krivu, iako mi se sada čini da su oni možda posebno
obdareni tim receptorima za ljepotu.
Sada, gledajući unutrag na svoj i tvoj život, na sve što nam se dogodilo, odvojeno i
zajedno, čini mi se da moramo naučiti prihvaćati i gubitke, da je ključno za nas ljude,
za našu sreću, naučiti kako ponekad biti gubitnik. Gubitak nas sigurno uči moralnoj
skromnosti, ali još važnije, mislim da nas uči hrabrosti - ponekad doista nije važno
jesmo li uspjeli, nego koliko smo se trudili, koliko smo uložili, koliko smo bili hrabri
usprkos tome što šanse nisu bile na našoj strani.
205
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Vidim te jasno sada kako stojiš na platformi pokraj mene i osmjehuješ se jutru
koje se rađa. Vidim kako te dan prepoznaje, kako te ljepota doziva. I pomišljam kako
si ti bila moja ljepota, koja me zvala i koju nisam čuo.
* * *
I njoj se čini kao da stoji na platformi, iako je na balkonu u Zagrebu.
Zora je, Jadrana Luna spava, Beh spava na dekici do njezinih nogu, grad još
spava, tek poneki ranoranilac, koji žuri na posao, prođe ulicom i lagano zijevne
bez zvuka.
Čini joj se da nije tako plakala otkad je bila dijete, ali zna da to nije točno.
Jest, onoga dana kad se raspala pred Robijem, i mnogo puta noću, u mraku,
sama.
Plače zbog Leona, vidi ga kako sjedi na platformi i gleda negdje u rub svijeta, u
neki daleki sjever okružen morem. Osjeća da je miran i osjeća taj dodir ljepote
koji mu je toliko dugo bio uskraćen, pa plače i zbog njega, zato što je zaslužio
sreću, a trebalo mu je toliko godina da je dohvati.
Plače i zbog sebe, jer nije tako zamišljala život, zbog Jadrane Lune koja se
gotovo smrznula, čak i zbog Beha, ali najviše plače jer joj se čini da ima još nade
za njezin brak. Nema pojma tko je taj novi Leon i nije sigurna hoće li joj se
svidjeti; ne zna koliko će im trebati vremena, hoće li mu vjerovati kad izađe iz
kuće, hoće li se moći s njim šaliti i da li će joj nedostajati onaj muškarac kojem
se jednom davno došla pokazati u novoj haljini.
- Mama, zašto plačeš? - pita je Jadrana Luna dok sjedi na zahodu i upire
svoje jasne smeđe oči u njezino lice.
- A onako, malo... - kaže ona i šmrcne. - Došlo mi je...
- Fali ti tata?
206
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Možda, malo - odgovori i automatski se, kako to već majke pred djecom
čine, osmjehne.
- Možemo ga nazvati na onaj Skap, pa više nećeš biti tužna - Jadrana Luna
podigne ruku i pomazi je po licu. - Gotova sam!
Podigne je sa školjke i obriše papirom. U dječjem svijetu sve je tako
jednostavno: plačeš jer ti netko nedostaje; kad ti netko nedostaje, zoveš.
* * *
Date: 2007/5/15
Subject: U rupi
Nakon što ste otišli s Jadranom Lunom na more provela sam dan plačući. Plakala
sam i dobar dio noći, sve dok Beh, u jednom trenutku, nije skočio na krevet, popeo se
na moja prsa i u mraku piljio u moje oči.
Ne znam kakav je to mačak zapravo, ali sve sam manje uvjerena da je samo
mačak, jer sam na kraju ipak zaspala.
Leon mi je poslao još jedno pismo. Piše unutra o ljepoti, o mraku i svjetlu, o tome
kako svjetlo možda najjače sjaji iz mraka, piše o tome kako se gubio i tražio, i kako
se pronašao na tom dalekom sjeveru. Piše i o tome kako mu se sada čini da sam ga
ja, njegova ljepota, godinama dozivala, a da me on nije čuo.
Nije on više čovjek kakav je bio. Bila bih nerazumna kad to ne bih vidjela. Taj
Leon koji mi piše pisma nikako nije moj Leon. Može li se njega takvog voljeti?
Svakako... Mogu li ga ja voljeti? Ne znam.
I zato vam pišem.
Tko sam ja, sad kad više nema toga Leona koji me prevario i iznevjerio? Tko sam ja
bez svoje ljutnje i bijesa, i života koji sam uredila dok ga nije bilo? Tko sam ja, ako
više nisam ona Krista odnekad davno, ona žena koja se za njega udala, ona djevojka
koja se u njega zaljubila, ona djevojčica koja ga je slijedila nakon što su joj umrli
mama, tata i brat?
Ne osjećam se. Kao da svakim danom pomalo nestajem, ta ja koja sam nekad bila;
kako se on mijenja nabolje, ja postajem nevidljiva samoj sebi.
Želim li i dalje biti njegova žena? Želim li se rastati? Ne znam, nemam odgovore.
Živa sam, a mrtva. Volim, ali ne nekoga tko više postoji. Leon kojeg ja nosim u
sjećanju, taj Leon više nije među živima. Čudno, sve smrti u mojem životu nisu me
ostavile tako usamljenom i izdvojenom, kao ova smrt iz koje se na kraju netko
zdravo rodio. Sad kad više nema ni ljubavi, ni bijesa, čega ima?
Ono što zapravo tražim... Nestalo je moje nevinosti, osjećam se opečena i stara. Prvi
put imam osjećaj da me život pregazio i to mi je nepodnošljivo. Nisam nikad mislila da
207
Tanja Tolić – Zovem se nebo
bih mogla izgubiti vjeru u život, u dobar život za mene. Jer ja sam cura za sve ili
ništa; za davanje u potpunosti, bez kalkulacije, bez metra kojim se mjeri ili važe
koliko je tko dao. I sad, nakon svega, imam osjećaj da sam dobila ništa, a ne znam
kako bih to pretvorila u pobjedu.
Ne vjerujem više da mogu voljeti. Ne vjerujem da više mogu voljeti onako kako sam
voljela starog Leona, ne znam hoću li ikada više moći ikoga tako voljeti.
* * *
From: Robert Valent<robert.valent@ffzg.hr>
Date: 2007/5/15
Subject: !!
* * *
Subject: Dođi
Krista,
možeš li uzeti godišnji? Želiš li doći k meni?
Mogu sve organizirati i dobiti tjedan dana slobodno. Nećemo biti na platformi,
naći ću neki smještaj na kopnu.
Jadrana Luna će ostati na moru s Robijem i Sarom.
Leon
208
Tanja Tolić – Zovem se nebo
12. Marihone
svibanj 2007.
Pista je bila toliko kratka da se činilo kako će se avion zabiti u nju dok bude
slijetao ili, u najboljem slučaju, otklizati u more. No pilot je to izveo glatko: u
jednom trenutku su bili u zraku, iznad razbacanog arhipelaga, u sljedećem je
već avion polako rulao prema parkingu ispred zgrade aerodroma Floro. Na
zapadu je bilo more i ništa više. Pusto prostranstvo koje je, tamo negdje daleko,
skrivalo Leonovu platformu Marihone. Rekao je da će je dočekati na aerodromu;
on je stigao helikopterom koji je sad na heliodromu čekao da ga napune
namirnicama. Otkako je šezdesetih u Sjevernom moru otkrivena nafta, maleni
Floro, od nekih osam tisuća stanovnika, postao je opskrbna baza naftnih plat-
formi raštrkanih duž zapadne obale Norveške.
Od aerodroma ih je autobus trebao odvesti do središta grada. Još desetak
minuta vožnje brodom dijelilo ih je od njihova odredišta - dva međusobno
povezana otočića, Færøya i Fæsrøykalven. Ovaj potonji bio je njihov krajnji cilj:
Leon je, pisao joj je, za njih odabrao - hytte, ribarsku kolibu, koja je s dvije
spavaće sobe, jednim bračnim krevetom i dva kreveta na kat, bila prevelika za
njihove potrebe, ali je nudila intimu.
Nije bila sigurna je li intima baš ono što im treba, ali joj se svidjela prostrana
veranda na fotografiji što ju joj je Leon poslao, a koja je pružala pogled na mirno
more, obližnje otoke i, u daljini, divovske Skorpu i Rekstu koji je iza leđa
skrivao mlađeg brata, otok Kinn. Floro, stisnut između dva fjorda, Botnafjorden i
Solheimsfjorden, bio je najzapadniji norveški grad, zapravo najbliže zapadu od
svih kopnenih nordijskih gradova. Nalazila je u tome neku utjehu; zapadna
strana bilo čega, makar i običnog, sivog Zagreba, uvijek joj se činila kao obećanje
da se nekamo ide, nekamo u bolji život.
209
Tanja Tolić – Zovem se nebo
susret.
* * *
Izgubili su rutinu, njihova tijela više se nisu znala ponašati jedno kraj drugog.
Ruke su im se skanjivale, oprezno dohvaćale nož, rezale kruh za večeru pažljivo
izbjegavajući prostor onoga drugog kako se ne bi slučajno dodirnuli. U jednom
trenutku za večerom, kad su već malo popili, na sekundu se zaboravila i
položila svoj dlan na njegov. Trznuo se kao da ga je dodir prstiju opekao. Brzo je
povukla ruku.
Nije hvatala njegov pogled, ali nije ni on njezin. Gledali su negdje između, u
stol, u zrak koji se oblikovao za njih, posebno tu večer, u iznimno zanimljiv
prostor, prikladan za poglede koji nemaju kamo. Nisu razgovarali o mailovima
koje su izmijenili, nisu za to još imali snage; sve riječi koje su napisali odjednom
su se, pomislila je, oboma činile previše žestoke da se izgovore naglas. Bilo je
mnogo lakše pisati, nego govoriti o osjećajima - riječi izgovorene naglas bile su
kao bačeni noževi, nisi mogao biti siguran gdje će se prizemljiti; hoće li pasti na
pod uz tupi zvuk ili će udariti nekoga u srce. Nikad prije nije razmišljala o
riječima kao mogućim oštricama; kako precizno sijeku.
Oko pola deset navečer Leon je nespretno ustao i gotovo razbio čašu, a potom
promrmljao: »Sigurno si umorna od puta, pustit ću te da se naspavaš...« Prepu-
stio joj je sobu s bračnim krevetom. Dok je izlazila iz kupaonice u pidžami - i to
se dogodilo, da se stidljivo presvlači u kupaonici, kao da nije imala cijelu
spavaću sobu za sebe - zatekla ga je kako, nesvjestan, stoji u hodniku i
zbunjeno odmjerava hoće li otići spavati u sobu s krevetima na kat ili se
ispružiti na kauču u dnevnom boravku.
Ušla je u spavaću sobu i zatvorila vrata. Mirno je ležala, potpuno budna, sve
do jutra. Nekoliko puta joj se učinilo da čuje Leona kako glasno diše.
210
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Leon je spavao otkriven, gol iznad pasa, jedne noge izbačene ispod pokrivača,
kao da se hladio od čudne vrućine koja je napunila dnevnu sobu.
Odjednom je postala gladna, nervozna od gladi za dodirom. Spustila se na
koljena pokraj kauča i rukom mu prešla preko golih prsa. Nije se više sjećala
kakva mu je koža pod prstima, pod njezinim prstima, pa je dlanom prelazila kožu
melodično, kao da iskušava ima li na njegovu tijelu napuklina i ogrebotina.
Promeškoljio se, ali se nije probudio, pa je postala odlučnija i lagano ga
poljubila u usta. Sjetila se njegova okusa, kakav je bio iznutra; Leon se iz
nekog razloga nije znojio kao drugi ljudi, njegov okus i miris ostajali su isti i
noću.
Od poljupca je otvorio oči i uplašeno ju pogledao. Odgurnuo je rukom, tiho
oblikujući jedno »Ne!« u mraku, ali je Krista postala agresivnija i poljubila ga još
jedanput, ovaj put intenzivnije istražujući njegova usta jezikom.
- Ne, Krista! - ponovio je glasnije, ali je ona samo tiho jeknula od užitka
koje joj je pružalo ljubljenje. Prešla mu je jezikom lagano preko usana,
izazivajući, ne razmišljajući što će o tome misliti sutra.
Odupirao se još neko vrijeme u mraku, ali sve slabije, kako je njezina želja
rasla. Odigla je pokrivač s njegova tijela i uvukla se do njega na kauč,
zabacujući glavu, pružajući mu vrat, uvijajući se oko njegova tijela kao zmija.
Lijevom rukom skinuo joj je donji dio pidžame, a potom i gaćice. Spustio joj
se preko trbuha među noge i zaronio glavom. Tijelo joj se izvijalo dok ju je lizao
i jezikom prodirao sve dublje; već je drhtala. Spustila mu je ruku na glavu,
ukopala prste među kosu. Raširila je bedra, sasvim mu se otvorila.
U tom trenutku on više nije bio Leon, a ona nije bila Krista. Proradilo je u
njemu nešto divlje, nešto što nije bilo sasvim ljudsko, ali se ljudsko u njemu
često o to spoticalo; htio ju je jebati; osjećao je da ona želi to isto, pa su nježni
dodiri odjednom postali odlučniji. Stao je, podigao glavu i promatrao kako mu
se nudi, kako mokra svjetluca u mraku.
211
Tanja Tolić – Zovem se nebo
bliže, jednom rukom milujući je između nogu, drugom hvatajući pune dojke.
Riječi im možda nisu išle najbolje, ali jebanjem su uvijek znali dobro
razgovarati. Baš zato je prevara posebno boljela.
* * *
Ujutro više nije bilo uzmicanja. Morali su razgovarati. Kad je otvorila oči, Leona
nije bilo pokraj nje u krevetu kamo su se preselili u noći. Ustao je ranije, skuhao
kavu i sjeo na osunčanu verandu, piljeći nedokučivo u daljinu, kao da bi mu
more moglo dati odgovore. Razmišljanje je Leonu - to se očito nije promijenilo u
njegovoj nedavnoj preobrazbi - oduvijek zadavalo bol, jer bi mu se čelo naboralo
kao da žvače željezo.
Bio je to divljački, očajnički seks, pomisli. Činila je sve ono što inače nikad
ne čini. Kroz glavu joj proleti slika trenutka u kojem ga je pohlepno uzela u
usta, gutajući i sišući, i njegovi prsti zabijeni u njezino međunožje, a potom
jezik koji ju odlučno liže... Poput dviju životinja... Sve je to možda činila i prije,
ali ti dodiri otprije bili su uronjeni u nježnost i ljubav, a sinoć je samo otimala,
i nametala se, i zaposjedala. Ona je njega odvukla u krevet, a on se samo pustio,
uz ponešto odupiranja.
Smiješno, malo se osjećala kao pobjednica, kao - pokazala sam joj, Vesni, da
ipak imam još neku moć nad tobom. Ti si moj teritorij, ona je bila samo privremeni
zaposjedač.
Ali, zapravo, sad kad razmisli, dok on i dalje pilji u muljavo more... to je bilo
vraćanje suvereniteta, reintegracija u geografiju matične zemlje.
- Pa sad kad si joj pokazala... To si htjela, zar ne? Zato si to učinila, da bi joj
212
Tanja Tolić – Zovem se nebo
pokazala.
Pocrvenjela je. Osjećala se kao dijete kojem je netko odrastao opalio pljusku
jer je drugom djetetu povukla gaće i otkrila golu guzu.
- Nema potrebe za to, Krista - dodao je tiho. – Zbilja nema. Stid me je to reći,
jer potvrđuje koliko sam govno bio, ali ne moraš ti njoj ništa dokazivati. Ona
nikad nije imala značenja. Barem ne značenje kakvo ti imaš u mojem životu.
Ona je, na moju sramotu, bila samo rupa.
- Krista... - zaustavio ju je. - Nemoj se ljutiti, molim te. Nisam to rekao zato
što te želim isprovocirati. Mislim... mislim da moramo razgovarati o svemu,
otvoreno, inače nikad to nećemo uspjeti zaboraviti.
Zaboraviti? Nije sigurna da će ona to ikad uspjeti zaboraviti, koliko god o tome
razgovarali.
- Možda zaboraviti nije prava riječ... - nastavio je. - Možda bismo to mogli
preboljeti... Nemoj me krivo shvatiti, ovo što ću sada reći... Uživao sam sinoć s
tobom. Jako. Činilo mi se da ću eksplodirati milijun puta od svakoga tvojeg
dodira, ali... ne želim više tako... Hoću reći, ne smeta mi da je i tako, ali nisam
siguran da mogu samo tako, ako je to tvoj plan, da odsad naš život bude takav.
Pogledala ga je s užasom, a onda naglo briznula u plač. Ono što joj se,
sekundu prije, u opet izdignutoj povrijeđenosti činilo kao pobjeda nad drugom
ženom, sad se jasno pokazalo kao slabost. Gotovo kao prljavština. A ovoga
puta je govna na njih ona sama nabacala.
* * *
213
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Leon je otišao. Nije pitala kamo ide. Učinilo joj se da se njemu učinilo kako je
bolje da ju ostavi samu nakon onoga razgovora od jutros. Pokušao je još
jedanput kasnije, kad je prestala plakati, objašnjavajući kako želi da se između
njih vrati ljubav, ako ona misli da je ljubav moguća. Kako mu se čini da ga ona
ne bi mogla poljubiti na danjem svjetlu, gledajući ga u oči, jer ne bi mogla
podnijeti njegov dodir lišen sigurnosti mraka.
Taj zamišljeni smijeh, taj humor i šale koje su izmjenjivali u njezinoj glavi, to
joj je najteže padalo jer je podrazumijevalo da se razumiju, da se poznaju i da
su si bliski. A bliskost kakvu su njih dvoje imali - Leon i ona, nije bila spremna
ni s kim dijeliti. Bliskost je bila dokaz da su, nekako, njih dvoje bili stvoreni baš
jedno za drugo. A strah od te imaginarne bliskosti s drugom ženom, budio je i
sasvim nove strahove - da se, primjerice, njoj povjeravao, da je njoj govorio
koliko mu je teško biti suprug, ili otac, da s njom dijeli sebe i da mu Krista više
nije važna.
To joj nije mogla oteti i vratiti sebi. Sigurno ne seksom.
Sve te misli samo su je izluđivale. Imala je osjećaj kao da se gura u taj neki
prostor u kojem za nju nema mjesta. Ono što je bilo, više nije mogla
promijeniti. Nije to mogla promijeniti, čak ni dok je trajalo, i ta misao - da je
Leon podijelio neki dio sebe s nekom drugom ženom i da ona na to nikako ne
može utjecati, da se ne može u to umiješati, ni to izbrisati - u njoj je stvarala
potpuni očaj. Za njega je to bilo gotovo, taj dio joj je bio jasan, no za nju...
nekad joj se činilo da je sve to za nju tek počinjalo. Mogla je maštati koliko je
htjela - a nekad je to doista činila tješeći se u mraku Novog Zagreba - zamišljati
da je Leon onaj otprije, da se prevara nikad nije dogodila... ali kad bi se upalilo
svjetlo, kad bi mu pogledala u lice... sve je to tamo pisalo. U očima.
Leona kakav je nekad bio, više nema. Pred njom je stajao stranac koji mu je
ukrao lice, i život, i nosio njegove pogreške bez stida...
214
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Visoki muškarac crvene kose ulazio je u kolibu kroz otvorena vrata terase i
srdačno joj pružao ruku. Izgledao je kao Viking sa slika.
* * *
No, više od svih njih, iznenadio ju je Leon; neki drugi Leon koji je izronio
pred nju te večeri. Prvi put joj se učinilo da doista, u stvarnosti, može napipati
tu promjenu koja mu se dogodila, a koja je nestala kad su se sreli uživo. Ispred
nje se opet pojavio Leon iz pisama i zamijenio preljubnika kojeg nije mogla
poljubiti gledajući ga u oči. S drugim ljudima, s ovim ljudima, Leon je bio ono
što je postao u međuvremenu - nasmijan i opušten, krivnja je skliznula s
njegova lica nekamo pod stol ili se možda, naprosto, utopila u drugoj šalici
votke.
I ljubav, bilo je u njegovim očima more ljubavi. Isprva, bilo joj je neugodno pred
tako ogoljelim pogledom; pogledom koji joj se nudio, koji je njega nudio, kao da
bezglasno izgovara tvoj sam, znaš da sam tvoj. To more ljubavi u njegovim očima
215
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Pripremili smo ti izlet. Vani čeka brod našega prijatelja koji nas ponekad
vozi na kopno s platforme i natrag. Veliki brod, nikakva šala - objasnio je.
* * *
Iza njih se širila brazda, ispred njih se otvarao Mjesečev put. More je bilo
posuto srebrom s neba i opet joj se, dok je sjedila na pramcu broda usred noći,
učinilo da je u najhitnijim trenucima njezina života, njihova života, Mjesec bio
njihov najvjerniji pratitelj. Luna. I kad nije bilo toga djeteta pokraj njih, slala je
izaslanika, tiho se nasmijala u sebi.
U odsjaju mora ukaza joj se odjednom malo nasmiješeno lice, pa cijeli lik
djevojčice koja trči po valovima. Mjesec i dijete isprepleli su joj se pred očima, kao
da su jedno.
- Vjeruješ li joj? - pita Sima, dok gleda u daljinu kao da nešto iščekuje.
216
Tanja Tolić – Zovem se nebo
I počne priču. Ima nešto u njemu, možda u tonu njegova glasa, a možda u
njegovoj impresivnoj visini i masi, što joj daje sigurnost da govori lako, i da sve
prizna, bez imalo tegobe i srama. Podsjeća je na Robija, a opet... potpuno je
suprotan Robiju, ali ne zna po čemu.
Iz mora, učini joj se, nešto iskoči visoko u zrak, nešto masivno, neka sjena
izdvojena iz srebra, protegne se elegantno i zamre natrag u mrak. Bez svjetla,
pomisli, sjena je možda čudovište, a možda samo sjećanje.
Pokraj djevojčice na valovima, njezine djevojčice, sad korača još jedna,
razvezanih vezica, čuje ih kako se vuku po pjeni. Srebrna Luna, svjetlohodna,
sjeti se izraza iz jednog romana, okrene se i pruži ruku onoj izgubljenoj. Dijete
pruži ruku njoj.
- Žao mi je što sam joj govorila da anđeli nemaju krila. Iako ona sad tvrdi
da zbilja nemaju.
- Neobično...
- Što je neobično?
- Pa... - započne Sima - ...neobično mi je to što se čini da je anđeo zapravo
htio razgovarati s tobom.
- Jadrani Luni su oni, po tome što mi je ispričao Leon, okej i sa i bez krila.
Ali čini se da je anđeo silno tebi htio dokazati da ih ipak ima. Kao da te htio
impresionirati.
- Ali ih nema... - zbunjeno ga pogleda.
- Pa, da, o tome govorim. Zvuči gotovo kao da je provocirao... - nasmije se. -
Zapravo, cijela ta vaša priča zvuči kao jedna velika provokacija. Dijete ti
razgovara s anđelom, muž ti sanja mrtvog brata, prijateljica ti potom nađe sliku
koju je stavila u mamin lijes, a onda svi, krivnjom toga anđela, upadnu u rijeku
iz koje ih spase on, tvoj mrtvi brat i neobičan pas. Što ti to govori?
- Nemam pojma... U jednom trenutku, tamo na rijeci, dok sam razgovarala s
policajcem, učinilo mi se kao da se nebo otvorilo... kao da se izlilo u ovu
217
Tanja Tolić – Zovem se nebo
stvarnost.
- Zanimljiva usporedba...
- Hoću reći, nisam previše razmišljala o tome. Bili su pothlađeni, Leon u
nesvijesti, nekako te sve to odvuče... Sretan si jer su živi, jer je dijete dobro. Ali
nisam znala kako bih si to objasnila. Ne znam. Možda bih si sve to objasnila
kao neku kolektivnu halucinaciju da...
- ... da nije bilo onoga policajca.
- Da. Da nije bilo onoga policajca. - pogleda ga zbunjeno. - Tebi je to Leon
zbilja potanko ispričao!
- Zanimaju me takve teme - slegne ramenima. - Zanima me nevidljivo. Jesi li
ikad razmišljala o tome kako je čovjeku vidljivo samo ono što može pojmiti?
U daljini, odjednom, učinilo joj se kao da je more poskočilo. Kao da je srebrni
odsjaj iskočio visoko iz mora, u želji da se vrati Mjesecu.
- Jesi li vidio to?! - povikala je upirući prstom u tamu.
- Naravno - nasmiješio se. - To je tvoje iznenađenje.
- Moje iznenađenje? Mjesec koji skače u mraku? Što je to? Nešto kao
aurora borealis?
- Ne! - nasmijao se grohotom. - To su samo orke!
* * *
U mjesečevoj tami ispred njih je izronio jedan posebno velik mužjak. Sima je
procijenio da je dulji od devet metara, što znači da bi težinom mogao doseći i
nekih deset tona. Takvi veliki primjerci, objasnio joj je, rijetko su se viđali -
mužjaci uglavnom narastu od šest do osam metara i ne prijeđu šest tona
težine, dok su ženke manje, i tu je prstom pokazao na jednu.
218
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Nemoj se žalostiti, Krista - kaže Sima, kao da s njezina lica može pročitati
što misli. - Kad kažem majka, ne mislim ništa loše.
- Znam, znam...
- To je bio kompliment.
- Nisam sigurna da je Leon bio osobito sretan s mamom. Hoću reći, sa mnom.
Ali ona meni nikad nije bila samo to, samo dijete.
- A što ti je bila?
- Dokaz da je sa svijetom sve u redu. Kad može stvoriti nešto toliko lijepo...
- izgovori to jedva, jer joj je knedla zapela u grlu.
I tu joj onaj komadić doista sjedne, ona vrata koja joj je, sad joj je jasno, Sima
nekako uspio otvoriti da kroz njih pogleda. Vidljivo je ono što se može pojmiti,
da. A njoj se sada, prvi put u životu, čini da je Jadrana Luna doista bila dar s
neba za nju, na toliko mnogo načina.
Znači li to da joj je Jadrana Luna nekako bila predodređena još dok je ona
sama bila dijete? Je li Mjesec, u okviru prozora bolničke sobice, nakon Petrova
utapljanja na Savi, nijemi svjedok njihove krivnje, već tada naviještao
iskupljenje? Je li gledao na njih s neba i poručivao, suosjećajno, da će život u
odrasloj dobi ipak biti drugačiji? Da će stići jedna djevojčica koja će uspjeti
prizvati oca s drugog kraja svijeta?
Odjednom joj se potpuno uvjerljivom čini ta ideja da se Leon vratio kući jer
219
Tanja Tolić – Zovem se nebo
ga je nekako dozvala Jadrana Luna! Pogleda Simu u čudu, kao da može čitati
njezine misli, a on joj se samo smiješi. Usnama, i licem, ali najviše očima u
kojima Krista hvata odsjaj mora iza svojih leđa i orki koje visoko, hrabro skaču.
Odjednom joj se čini da je sve moguće. Čak i to da je jedna petogodišnja
djevojčica, nekako, čarolijom koja sigurno nije s ovoga svijeta, uposlila snove i
anđele da joj prizovu oca. Je li to doista moguće, kao da pita Simu očima, a on
kimne. Doista je moguće da dječja ljubav prizove oca kući? I da pritom »natjera«
sve nevidljive sile da joj pomognu? A Sima i dalje, potpuno neshvatljivo, kima
glavom, nekako mudro, dok mu se crveni uvojci, sada tako mračni, tresu u
tami.
Ništa nije bilo slučajno, misli Krista na pramcu broda. Taj anđeo, bila je sad
uvjerena, nije se pojavio sam od sebe; Jadrana Luna, ili njezina želja za Leonom,
nekako ga je izdvojila iz mora vječnosti, onoga iznad oblaka, mora tišine iz kojeg
svi dolaze i u kojeg će se svi jednom vratiti, mirni i spokojni. Pohranjeni za
vječnost.
I Petar je - i to joj sad postaje jasno dok valovi udaraju u truplo broda, ili ih
brod stvara probijajući se naprijed, u posrebreno crnilo - mirno obitavao među
zvijezdama. Iznenadi je spoznaja kako je to oduvijek nekako vjerovala. S
godinama se taj osjećao, bez izgovaranja na glas, u sigurnoj tišini srca, nekako
ukotvio u njoj: Petar je i dalje negdje živ; takva blistava osobnost, kakav je bio
njezin brat, nije mogla samo tako prestati postojati.
Sima se počeo tako glasno smijati da se, sasvim moguće, brod malo zaljuljao.
- Meni se sad čini... - krenula je polako - ...da je Petar bio pohranjen negdje
gore, s ostatkom moje obitelji, i tamo me čekao da i ja jednog dana dođem.
Vidiš, sad kad razmišljam, mene nije iznenadilo kad je policajac ono rekao...
Ne, ne... Mene je to više razveselilo... Kao da mi je Petar napokon poslao
razglednicu s putovanja... –rekla je Simi.
Kimnuo je s razumijevanjem.
- Mislim, on, policajac, nije znao da se moj brat vratio iz mrtvih, ali ja sam
znala. Ne iz mrtvih, nije to dobar izraz... Ne možeš se vratiti iz mrtvih, kad nisi
mrtav... A onda i taj anđeo... - nasmijala se. - Zbilja ima smisla za humor. Kad
već nema krila. O, bože... ovo je sad zbilja neobično...
- Što? - pita Sima, iako se njoj čini da pita samo reda radi, da odgovor već
zna.
- Pa sad mi to sve izgleda, znaš, ovo je baš smiješno malo... Sad mi to sve
izgleda kao urota! Kao da se dijete urotilo s nebom. Ili nebo s djetetom. Ili netko
s nekim, i svatko sa svakim! Zbog nas! Ništa mi više nije jasno, a sve mi je
jasno...
Kao da to želi potvrditi, jedna orka iskoči dvadesetak metara ispred broda i
svom se snagom baci natrag u more, na leđa. Bogte, pomisli Krista vrisnuvši od
iznenađenje, ovo je izgledalo kao da nam se poklonila.
220
Tanja Tolić – Zovem se nebo
* * *
221
Tanja Tolić – Zovem se nebo
moru, ovaj broju - zahihoće se. - Mislim, znam da brinuti se o mačkama nije
isto kao imati orke pod kontrolom, ali čuj...
- Ariel... - zareži Simi.
- Hajde, hajde, što se žestiš! Čekam Rose. Sad će zora, to je njezino doba.
No, evo je!
S prvom zrakom sunca, točno u 3.30, sanjiva Rose tiho je sletjela na palubu.
Izgledala je iscrpljeno.
- Kako ide, Rose? - veselo je pozdravi Ariel.
- Zlo mi je od pudinga! Ne mogu više jesti te pudinge!
- Rose... ti znaš da zapravo ne jedeš te pudinge?
- Naravno da znam! - otrese se Rose. - Ali moram trošiti toliko energije na
to da oni nestanu iz zdjelica! Potpuno sam iscrpljena!
Sima se glasno nasmije.
- Što se ti smiješ! - obrecne se na njega. - I zašto izgledaš tako čudno?!
* * *
222
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Dječja urota, ali sasvim drugačija od one njihove, iz djetinjstva, urote okovane
šutnjom i krivnjom. Ovo se dijete, njihovo dijete, urotilo da bi donijelo ljubav na
svijet. I da bi donijelo mir, prije svega mir - tati i, odjednom shvati, i njoj.
Bio je već budan, stajao je pokraj prozora i čitao s papira koji je držao u ruci.
- Hej... - rekao je tiho i podigao pogled. Oči su mu bile mokre.
Draga Krista,
morao sam hitno otići. Ništa strašno, ne brini. Samo neodgodivi obiteljski poslovi -
bratu i sestri treba pomoć.
Draga Krista..., proveli smo samo jednu večer razgovarajući (i gledajući orke!), ali
sinoć mi se učinilo kao da te poznajem cijeli život. Neobično je to, zar ne? Nekoga tek
upoznaš, a svejedno razgovor s njim poteče lako, i prisno, kao da ste odrasli skupa.
Kad si mi pričala o svojem djetinjstvu, imao sam osjećaj da te vidim, kao da sam
bio tamo - tu malenu djevojčicu, koja je ostala bez ikoga, a ipak, a ipak... iskra
života se u njoj nije ugasila! Kakva pobjeda, Krista! Baš si inspiracija!
Bilo mi je predivno slušati te kako pričaš o svojoj djevojčici. Ima veliku sreću što si
joj ti majka. Može li život početi bolje? Jer ona, čini mi se, odrasta okružena nese-
bičnom ljubavlju. Zamisli koji dar si ti njoj (ne samo ona tebi) - dijete koje živi u
apsolutnom prihvaćanju, dijete kojeg odrasli vide.
Krista..., nismo o jednom sinoć razgovarali, osim rubno. Oprosti ako prelazim
granicu. Doista ne mislim ništa loše.
Iz svega što mi je Leon ispričao, stekao sam dojam da si osoba koja zna istinski
voljeti. Rekao mi je da si mu dala sve, i više od toga. Da si mu dala cijelu sebe i da mu
se čini da si, zato što te je on prevario, i izgubila cijelu sebe. Da te slomio.
Još jedanput oprosti što si uzimam tu slobodu, ali... znaš, vjera i ljubav se ne
mogu ni uzeti, ni oteti. Dapače, čini mi se, one koji istinski vole ta ljubav u jednom
trenutku preraste, uvuče ih u sebe. Naša se vrijednost, duboko u to vjerujem, mjeri
223
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Dubina tvoje boli sada, usudit ću se i to reći, recipročna je snazi kojom možeš voljeti.
Tvoja ranjivost jest tvoja snaga. Oni koji vole unaprijed su osuđeni na mogući gubitak
jer imaju što izgubiti, ali oni koji vole mogu i nemjerljivo mnogo dobiti. Ranjivost nije
samo znak koliko te jako nešto može boljeti. Ranjivost najviše pokazuje koliko si otvo-
rena, i stvorena, za ljubav.
Sima
Kad je došla do kraja, bez riječi su zamijenili pisma. Leonovo je bilo mnogo
kraće.
Dragi Leone,
prijatelju..., mislim da ću te uvijek pamtiti kako sjediš na platformi i gledaš u
prostranstvo dok sviće zora - ako postoji slika slobode, za mene je to onda upravo to
sjećanje.
Voli je, prijatelju, voli je najviše što možeš, a kad ti se učini da ne možeš voljeti više
od toga, da si dosegnuo maksimum, voli je još malo više.
Ona jest tvoja ljepota - zato što si u njezinoj ljepoti, na kraju, nakon mnogo patnje
i smrti, uspio otkriti svoju vlastitu.
Budi sretan, zaslužio si... i budi prisutan zato da bi mala djevojčica odrasla u
sretnu ženu.
Voli te,
Sima
* * *
Stoje u kuhinji, zagrljeni, i plaču oboje. Plaču satima, čini joj se. Suze,
shvaća, nemaju identiteta – nema razlike između njezinih i Leonovih suza; ne
može više razaznati je li joj lice mokro zato što ona plače ili zato što Leon plače,
jednakog su okusa kad dođu do usana. Ali jedno joj je jasno - Leon ne plače
zbog sebe, Leon plače zbog nje, tuguje zato što osjeća njezinu patnju. I,
odjednom, nema više razlike u boli; povreda je obostrana, bijes se istopio.
* * *
224
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Osjeća kako s nje skida slojeve: najprije čvrsta kora, talozi željeza, silicija,
kisika, magnezija, nikla, sumpora i titanija. Teški metali, urasli u kožu, otpadaju
jedan po jedan. Potom ulazi u troposferu, na sekundu se trzne, ali nema više
oblaka koji nemirno vitlaju njezinim raspoloženjem. Stratosfera ga prihvaća bez
straha; više se ne boji biti majka, ozon koji štiti od zračenja ponovno ima svrhu.
U mezosferi, sloju metafizičkog bića, više nije bitno što je bilo; u ionosferi stare i
bolne uspomene dobivaju svrhu, i na kraju egzosfera, prijelazno područje prema
vakuumu, prostor u koji prije nije puštala ni samu sebe.
- Još jedanput? - pita ga zadirkujući. - Imala sam malo dulju stanku, nisam
sigurna da su mi performanse na visini...
* * *
Dok avion polijeće, Leon postaje točkica koja joj maše. Nije više sigurna je li on
baš ta točkica u koju gleda, jer i drugi mašu sa staklenog vidikovca. Ljubav se na
aerodromima sastoji od mnogo mahanja i letećih poljubaca i zagrljaja. S dovoljne
visine, a avion je upravo hvata, svi izgledaju kao da vole sve; sve su točkice i
dlanovi zajednički.
Poželi da taj prizor može uloviti fotoaparatom i pohraniti u vječnost, ali nema
takvog fotoaparata koji bi s ove visine, sada kad su već među mekim oblacima,
mogao uhvatiti i širinu pogleda i detalje Leonova lica, toplinu njegovih očiju i
utješan stisak njegove ruke. Nema kamere koja može uloviti sve što joj je Leon
bio, što jest i što će, nada se, tek postati. Nema filma koji može uloviti reacije,
paučinaste niti koje ih povezuju od djetinjstva; razvijača koji bi u mračnoj
komori mogao razotkriti što je, recimo, Viktor bio njoj, ili što joj je Robi danas, pa
time posredno i Leon sam. Slika nema trodimenzionalnost koja bi mogla uloviti
generacijski spoj, niti hologram koji bi prikazivao Jadranu Lunu; ne može uloviti
njihove gene dok se spajaju u sasvim novi zapis, u novi život.
Postoji takva kamera. Ona, Krista, takva je kamera. Ona je kutija sjećanja u
225
Tanja Tolić – Zovem se nebo
226
Tanja Tolić – Zovem se nebo
13. Epilog
rujan 2007.
Sjedili su na klupi koja je nekad pripadala Portu, pokraj teških kovanih vrata
kroz koja je prije nekoliko mjeseci prošla Marta, dok se još nije sjećala da je
Christine.
- Pa, mislim... Zašto mi sad tu imamo vrata, na nebu? Nema nikoga od ljudi
trenutačno, samo smo mi ovdje - objasni Emanu'el.
- Ali ovdje nema vjetra - primijeti Emanu'el. - Ovdje zapravo nema ničega.
Ničega materijalnog.
Dakle, ipak!
- Dobro, ne baš ljude. Duše. Mislim, nisu se još rodili. Ali jako su zanimljivi!
Glasno uzdahne.
227
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- A što ja znam... tristo, četiristo godina... Neće više od petsto godina biti
potrebno za njihovu priču.
- Ariel!
* * *
Nije u njoj živjela više od dvadeset godina, sve otkako su se baka i ona odselile
u Novi Zagreb, u manji stan. Kuću su iznajmljivale podstanarima, povremeno je
bila i prazna.
Kuća je opet bila živa. Nasmijala se tiho. Sjetila se kako je, jednom davno,
Petar visio naglavačke s najnižih grana stabla ispod kojeg je stajala, a majka mu
je s prozora prvog kata vikala da se istog trenutka spusti, jer će mu inače ona
sići dolje.
U zakucima kuće još je bilo uspomena. Ljetni povjetarac nekad bi donio majčin
smijeh iz sobe na katu gdje je gledala televiziju, u staklu prozora ostao je odraz
oca dok puši i gleda na ulicu, vidi Petra kako žvače kekse, čuje lupanje bakinih
klompi u kuhinji u prizemlju.
Sjećanja je više nisu mučila; ovi su duhovi bili njezini i nije ih se imala
namjeru odreći. Živjeli su u njoj, odjekivali kućom.
Čudno je bilo ići Petru na groblje, sad kad je znala da je i dalje živ. Gledala bi
nekad u nadgrobni kamen i pitala se što on sad radi. Išla je sve rjeđe, dok nije
sasvim prestala. Groblja definitivno nisu bila njezina mjesta. Njezina obitelj je,
sad je to znala, ionako plovila prostranstvom iznad oblaka. Bili su na sigurnom,
povremeno kucajući u njezinu srcu.
- Na ovu stranu! O, Isusa ti boga, okreni taj stol na ovu stranu! Rekao sam ti
da tako neće stati! – dreknuo je Robi.
228
Tanja Tolić – Zovem se nebo
- Ne derem se! Zašto moraš biti tako jebeno tvrdoglava! I ne koristi trudnoću
kao izgovor!
- O, ne smeta meni da se dereš! Ali ovo dijete ne mora baš odmah doznati
kakav mu je otac divljak!
Na vratima kuće pojavio se Leon. Polako joj je prišao preko tratine i stao u hlad
trešnje.
- Misliš da je pametno da smo se doselili ovamo? Jer ovo dvoje idiota živi samo
nekoliko ulica dalje...
Iz sobice na katu vjetar je donio sladak glas Jadrane Lune. Nije govorila
njima. No netko je očito odgovorio, jer su čuli Jadranu Lunu kako se pravda.
- Joj, pa znam da idem u školu tek za godinu dana! Ali daj još samo
jedanput. Ne, ne tako! Najprije bilježnice, onda ćemo slagati olovke u pernicu!
* * *
Stao je na rub i raširio krila koja nije imao. Misao su bila krila, emocije su
bile krila, ali duša, najviše duša, to su bila krila na kojima je letio kroz eone.
Zatvorio je oči koje nema, udahnuo zrak u pluća koja mu nikad nisu
trebala, propeo se na nepostojeće prste i... pustio...
Isprva ga je gravitacija potegnula prema dolje, ali onda se sila sjetila da nad
njime nema vlasti.
Nitko nije gospodario nad Loweom, jer nitko ne može gospodariti nad
slobodom, nad misli, nad idejom prije ideje.
Kao da hoda po nevidljivom kamenju ili lebdi na vrhovima valova, šetao je,
letio, od čestice do čestice. Ljepote.
229
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Gledao je kako iskra iznutra prepoznaje iskru izvana, dok se pali prva vatra i
kotrlja prvi kotač.
Ljudi su, mnogo više od sebe samih, bili zvjezdana prašina koja ih je donijela
na Zemlju.
Ako su se zbog ičega ljudi rađali na Zemlji, onda je to bilo zbog bivanja u
ljepoti. Muka, bol, patnja, razarajući osjećaj krivnje - sve je to bilo podnošljivo
zbog činjenice da baš ništa od toga ljepotu nije moglo uskratiti ni umanjiti.
Mogao bih, kao čovjek, proživjeti milijarde života i svejedno ne bih upoznao
svu ljepotu koju svijet nudi, pomisli Lowe.
Sve dolje, bilo je povezano s onim gore. Sve gore, odražavalo se na ono dolje.
Samo što, zapravo, nije postojalo ni gore, ni dolje. Sve je bilo sada i tu. Istodobno,
ne paralelno. Pokraj Leona hodao je odsjaj Louisa, pokraj Sare Sorrel od prije
četiristo godina. Vrisak koji je ispustila onda, iznad stijene na Mediteranu,
odjekivao je još morima svijeta, jer je ljepota ispod upila ljepo tu iznad i
230
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Nedavno sam razmišljao o tomu da li bih baš htio nešto od Boga primiti ili željeti: Ja
ću o tome vrlo dobro razmisliti, jer bih ja onda, gdje bih od Boga primao, bio pod njim
ili niže od njega, poput sluge ili pomoćnika, a on bi u davanju bio poput gospodara - a
u vječnom životu s nama ne treba tako biti.
Kad bi barem ljudi počeli umirati mnogo prije nego što smrt dođe. Jer Rageor
onda ne bi navještavao vječni odlazak, nego vječni povratak. Jer, ljudi se vraćaju
zbog ljepote; ljepote koju stvaraju živeći svoje živote. Mnogo puta.
231
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Treći. Nitko od nas nije sam. Svi smo jedno, iako smo različiti.
Četvrti. Smrt ne postoji. Sve što je jednom stvoreno, nikada ne može nestati.
232
Tanja Tolić – Zovem se nebo
Pogovor
233
Tanja Tolić – Zovem se nebo
234
Tanja Tolić – Zovem se nebo
235