LJILJANA MATKOVIĆ

CZARNA
MADONNA

Zagreb, prosinac 2014.

Mojim sestrama, Miri i Snježi.
 Slušate izvanredne vijesti!
Odzvanjao je glas poznate voditeljice jutarnjeg programa radio
postaje.

Očevidom na mjestu ubojstva utvrđeno je da je

nepoznati počinitelj jutros oko 6.50 sati došao pred
stražnji dio autobusnog kolodvora i usmrtio uglednog
osječkog privrednika i dugogodišnjeg direktora
kolodvora Franju Dažetića. Policija i dalje traga za
nepoznatim počiniteljem koji je jutros na službenom
parkiralištu stražnjeg dijela autobusnog kolodvora
hladnim oružjem usmrtio šezdesetpetogodišnjaka, koji
je od zadobivenih ozljeda preminuo na mjestu, priopćila
je policijska uprava. Načelnik odjela kriminalističke
policije Ivo Ban kaže da je ubijeni u trenutku ubojstva
izlazio iz osobnog automobila na službenom
parkiralištu pokraj sporednog ulaza u zgradu
autobusnog kolodvora Osijek. Više podataka bit će
poznato po okončanju očevida i kriminalističkog
istraživanja. Na mjestu događaja obavlja se očevid
kojem je nazočan istražni sudac i zamjenik županijskog
državnog odvjetnika Samir Matuljević. Vezano za
ubojstvo pozvano je više osoba nad kojima se već
provodi kriminalističko istraživanje...
Na trgu Lavoslava Ružičke

Ivo isključi radio i iz svog ureda uđe u prazan ured tajnice, napiše Ani
poruku na komadiću papira te se spusti stubama u prizemlje, u
prostoriju za prijem stranaka. Iza šaltera PUTOVNICE proviri Marica,
dugogodišnja djelatnica policijske uprave, ustane i nagne se preko
stakla – Još ne vjerujem da se to dogodilo!
– Ni ja – zastane Ivo i slegne ramenima – Vratio sam se u ured
zbog telefonske izjave za medije, iako šturi podaci koje imam ne
govore ništa, osim sulude činjenice da je Dažetić ubijen. Iznenađen
sam kao i svi koji su upravo čuli vijesti. Moram požuriti na mjesto
događaja.
Pogleda prema ulaznim vratima iza kojih je stajalo mnoštvo i
osvrne se po prostoriji za prijem stranaka – A gdje su stranke? – upita
kružeći pogledom po praznoj dvorani – Zar nitko ne treba osobnu
iskaznicu, putovnicu, ili potvrdu? Gdje su nam djelatnici? – nastavi
gledajući na veliki sat koji je pokazivao osam sati i trideset minuta.
– Izjurili su na ulicu čim su čuli vijest da je Dažetić ubijen –
odgovori Marica uzdišući – Obrađivala sam stranku i slučajno ostala
zadnja, ali nisam ništa manje znatiželjna. Tko bi mogao takvo što
učiniti? Dažetić je bio prekrasan čovjek i teško mi je govoriti u prošlom
vremenu. Bezbroj puta mi je osigurao besplatnu autobusnu kartu!
Pedesetogodišnja Marica, obrva iscrtanih smeđom olovkom i
visoko podignute svijetlo obojene kose, sjedne ponovno iza šaltera i
podboči glavu rukama – Užas! Tko je mogao?
– I ja se pitam isto što i ti, ali ne pronalazim odgovor! – uzdahne
Ivo i izađe kroz glavni ulaz ispred kojega je stajalo znatiželjno
mnoštvo, probije se do pločnika i krene preko ceste na drugu stranu
trga prema autobusnom kolodvoru. Na raskrižju je policajac
usmjeravao promet iz Radićeve ulice prema novoizgrađenom
autobusnom kolodvoru koji još nije bio u funkciji. Ivo raskopča gornje
dugme svijetlo plave košulje i neuspješno pokuša zavrnuti rukav
tijesno pripijen uz naglašene mišiće nadlaktice. Tamna mrlja znoja
nemilosrdno se širila od pazuha prema prsnom košu, ostavljajući
ružan trag. Nakon završene visoke policijske škole, Ivo Ban zaposlio se
u policijskoj upravi neposredno prije Domovinskog rata. Kao pripadnik
specijalnih postrojbi jedini se vratio živ s okupiranog teritorija i ostao
aktivan u postrojbi do kraja rata. Šuškalo se da je zbog toga i sada,
dvadeset godina poslije, “jak” u Zagrebu i nedodirljiv. Cijenili su ga
ljudi s kojima je radio, kao i djelatnici autobusnog kolodvora gdje je
svakodnevno svraćao u bife. Bez obzira na njegovo profesionalno
napredovanje od pripravnika, voditelja operativno-komunikacijskog
centra, načelnika centra za forenzička ispitivanja do načelnika sektora
upravnih i inspekcijskih poslova, rado je činio usluge djelatnicima
kolodvora koji su bez čekanja u redovima lako dolazili do potrebnih
dokumenata. Družili su se i poslije radnog vremena i često zajedno
koristili policijsku dvoranu za rekreaciju i nogomet, a poslije bi ispijali
pivo prepirući se oko rezultata, ponekad do kasno u noć.
Sunčeve zrake prelamale su se na staklenom dijelu pješačkog
mosta s druge strane trga, koji iznad desetak kolosijeka povezuje
Industrijsku četvrt i Trg Lavoslava Ružičke. Još prije nekoliko mjeseci
dotrajale drvene stube neprimjetno su se stapale s parkiralištem. Sada
je stakleni tunel štitio pješake od kiše i privlačio pozornost poput
šarene ptice među vrapcima koji su dobro živjeli od ostataka hrane
pokraj željezničkog kolodvora. Sličnog arhitektonskog stila i povijesne
patine kao u ostalim hrvatskim gradovima, zgrada se na prvi pogled
osim po veličini razlikovala i po natpisu OSIJEK.
Pročelje stare zgrade glavnog kolodvora moglo se vidjeti još od
raskrižja Reisnerove i Radićeve ulice, dok je perone i trošnu zgradu
autobusnog kolodvora zaklanjala moderna zgrada policijske uprave pa
se ona mogla uočiti tek po dolasku na Trg Lavoslava Ružičke koji je
spajao tri različite i važne zgrade u gradu. Željeznički i autobusni
kolodvor, bez obzira na fizičku odvojenost, nosili su kućni broj dva, a
zgrada policije s druge strane trga broj jedan. Prostrano parkiralište
protezalo se od stuba pješačkog mosta do ugostiteljskog objekta, u
kojem se cijelu noć moglo dobiti piće i često je bilo posljednje
odredište onih kojima je svako vrijeme bilo odveć rano za odlazak
kući. S mjesta na kojem je u produžetku stajao sladoledar, vidjeli su se
autobusni peroni. Nekoliko kioska zaklanjalo je pogled na ulaz u
čekaonicu za putnike, a zgrada autobusnog kolodvora više je
nalikovala staroj daščari na vrhu planine nego poslovnom prostoru.
Glavni ulaz ispred kojega su se nizali peroni koristile su stranke i
djelatnici, a sporedni, s druge strane zgrade direktor i njegovi gosti.
Djelatnici su u međusobnom razgovoru Dažetića nazivali Stari, iako je
on bio uvjeren da ga jeans odjeća i gusta kosa u šezdeset petoj godini
života čine mlađim. Zbog poluduge kose prošarane tek ponekom
sijedom vlasi, vitkog stasa i mladenačkih pokreta, vidjevši ga s leđa
moglo se zaključiti da je mlađi, sve dok se ne bi okrenuo licem. Sitne,
lukave smeđe oči, nepravilan velik nos, duboke bore i previše osunčana
koža činile su ga starijim nekoliko godina. Sugovornik bi to lako
smetnuo s uma, jer su mu rečenice bile brze i kratke, a gestikulacija
mladenačka. Tako se u jednom trenutku činilo da pred vama stoji
pedesetogodišnjak, a u drugom sedamdesetogodišnjak.
Snimanje bez glavnog glumca

Zvonimir Nosić izađe iz bifea male robne kuće, namjesti sunčane

naočale i krene prema Trgu Lavoslava Ružičke koji se neprimjetno
spajao s Radićevom ulicom. Još dok je parkirao automobil nekoliko
ulica dalje, glasno je psovao jer djelatnici kolodvora nisu imali osiguran
parking pa su se morali snalaziti. Novoizgrađeni kolodvor s
podzemnom garažom na drugom kraju Ulice Bartola Kašića trebao je
započeti s radom u rujnu, ali Nosić je znao da za njega tamo neće biti
mjesta. Iako se Dažetić hvalio da će investirati u gradnju novog
kolodvora, potpisao predugovore, obavio nekoliko sastanaka s
gradonačelnikom, rukovao se u znak dogovorenog posla u televizijskoj
emisiji i fotografirao u dnevnom tisku, od posla nije bilo ništa. Dažetić
je na temelju obećanja da će investirati u novi kolodvor ubrzao
privatizaciju starog, a čim je pretvorba bila završena, gradnju
kolodvora prepustio je drugima.
Brinući se za svoju budućnost, Nosić je predao zahtjev za
invalidsku mirovinu i obavljao različite specijalističke preglede
nadajući se da će s pedeset godina i sa zaslugama koje je stekao u
Domovinskom ratu biti umirovljen.
Još se na nekim mjestima pločnika vidjela lokvica i to je bio
jedini dokaz da se jutros spustio pravi ljetni pljusak, iako ljeto
kalendarski još nije počelo. Gužva pokraj glavnog ulaza policijske
uprave privuče mu pozornost.
– Što vam je? Zar se danas izdaju dokumenti bez državnih
biljega? – poviče prema nekolicini poznanika i ne čekajući odgovor
nastavi hodati želeći što prije stići do bifea autobusnog kolodvora i
popiti hladnu lozu. Tako je godinama započinjao radni dan. Sunce koje
se odbijalo od staklenog dijela željezničkog mosta zaslijepi ga na
trenutak i Nosić škiljeći na jedno oko ponovno začuđeno pogleda
prema gužvi ispred ulaza u zgradu policije. Gospođa koja se lamatajući
poluotvorenim kišobranom izdvojila iz mnoštva i spustila na pločnik
zapne laktom za njega.
– Kud ćeš na stijenu? – upita Nosić izmičući se i podižući s nosa
markirane, tamne sunčane naočale.
– Skini te sljepačke naočale pa ćeš bolje vidjeti – odgovori mu
ona i ne osvrćući se produži Radićevom ulicom prema centru grada.
– Da imam takvo dupe, gdje bi mi bio kraj? A ni noge ti nisu loše
– nasmije se on i vrati sunčane naočale na nos.
– Što je? – poviče prema tajnici Ani koja je stajala u mnoštvu
ispred ulaza u zgradu – Zar ste u štrajku danas?
Zbog buke automobila koja je dopirala s raskrižja i kafića iz
Radićeve ulice Ana ga nije čula. Mahne mu u znak pozdrava i ponovno
usmjeri pogled na drugu stranu.
Sunčane naočale više su mu smetale nego koristile jer je na jedno
oko slabije, a na drugo jedva vidio, ali ih nije skidao s nosa ni kada je
prešao cestu, sve dok nije zapeo nogom za traku na kojoj je pisalo
STOP POLICIJA.
– Što je ovo? – upita jednog od policajaca na autobusnom peronu
i skine naočale – Želite mi polomiti noge? To je sigurno zato što sam
vam sinoć dao dva gola! Mislite ako ste žandari da znate igrati
nogomet! Ali, ne brinite. Vi imate dvoranu, bogati ste, a mi smo
sirotinja i moramo nešto znati. Zato ćemo vas naučiti nogometnim
vještinama – nasmije se Nos, spremi naočale u gornji džep sive košulje
iz kojeg je virila osobna iskaznica i pogleda u drugog policajaca – Što
će vam ta traka? – sagne se, pogleda, i začuđeno podigne pogled –
Zašto stop! Kakva policija? Koliko znam, ovaj kokošinjac još je u
funkciji kolodvora.
Mlađi policajac značajno pogleda u starijeg i ne pomakne se s
mjesta. Nosić se okrene oko sebe, prođe rukom kroz besprijekornu jež
frizuru prošaranu sijedim vlasima i nagne se prema policajcima mašući
im rukom ispred očiju.
– Heeej! Čujemo li se? Vaša uprava je preko ceste – pokaže
rukom na drugu stranu trga – Nešto vam je gužva na ulazu, što znači
da se lova ne slijeva u državnu blagajnu, a vi ste sigurno novi i ne znate
tko sam! Maknite te ukrasne vrpce da mogu doći do radnog mjesta.
Zar nije dosta što moram parkirati u pripizdini jer se neka budala
sjetila naplaćivati parkiranje? Naravno, za direktora i njegove
nabiguzice osigurali ste parkiralište koje se ne plaća – završi ljutito,
sagne se, pridrži traku jednom rukom i zakorači na drugu stranu
perona.
Mlađi, niži policajac podigne ruku i stane ispred njega.
– Ni koraka! Zabranjen prolaz! Očevid je u tijeku.
– Baš me briga za tvoj očevid! I ti ćeš mi zabraniti! Još se ni ne
briješ! Ne želim zbog gluposti izgubiti deset posto plaće. Ionako već
dovoljno kasnim.
– To je naređenje!
– ̒Ajde mali, pojest ću i tebe i tu traku! Kako sam pomaknuo nju,
tako ću i tebe! Navodno svi muškarci iznad metar i sedamdeset
spadaju u visoke ljude – naceri se Nos i pokaže kažiprstom prema sebi
ponosno izvijajući vrat kako bi djelovao još viši, kao da mu metar
osamdeset i pet centimetara nije bilo dovoljno.
– Molim vaše isprave – nastavi ljutito policajac.
Nosić se okrene oko sebe i primijeti da je policijska traka
postavljena oko svih perona.
– Što? – poviče iznenađeno gledajući prema trećem peronu –
Autobus Autotransa još nije otišao prema Rijeci! Osam i četrdeset je!
Po redu vožnje već je trebao biti u Đakovu. Stari će mi dati otkaz zbog
ovoga! Kakva je to ludnica danas? I što rade toliki ljudi s druge strane
ceste? – raširi ruke u znak čuđenja i krene prema ulazu.
– Stanite! – poviče niži policajac uzrujano i stane ispred njega.
Drugi policajac spusti ruku do pojasa i položi je na pištolj – Ili ćemo
morati primijeniti silu!
– Čuj, silu! – zaustavi se Nosić i začuđeno pogleda u policajce –
Kakve isprave?
– Vaše, isprave! Osobnu kartu, molim!
 Nosić odahne vidjevši da je stariji policajac maknuo ruku s
pištolja, zaljulja se lagano na petama, izvadi osobnu iskaznicu iz
gornjeg džepa košulje, pruži je policajcu i pogleda na drugu stranu
gdje se skupina ljudi udvostručila.
– Što se pravite blesavi? Znate da radim ovdje, a ne bojim se
djece – nastavi trudeći se da mu glas djeluje smireno – Što je ovo
danas? Zar se snima film bez glavnog glumca? – upita pokazujući
rukom na sebe – Valjda se zna tko je ovdje glavni! Vidim kamere s
druge strane ceste i fotoaparate, a statista k'o u priči. Nije mi jasno
zašto fotografiraju ovu straćaru? Ni Vodena vrata nisu toliko snimali za
osječku monografiju, ni najnovija nalazišta podzemnih hodnika koji
navodno povezuju Tvrđu ispod Drave s drugom stranom njezine obale
nisu im bila toliko zanimljiva. A zašto bi i bila? To je sagrađeno prije
pišljivih dvije tisuće godina, a Stari je jedva ušao u šezdeset i petu, pa
ne znam čemu tolika panika oko njegova veličanstva konjušara?
Policajci se ponovno značajno pogledaju.
– Zvonimir Nosić – izgovori niži policajac gledajući u osobnu
iskaznicu – Vi ste?
– Sad ste rekli tko sam. Zvonimir, plemeniti – izgovori Nosić
naglašavajući riječ plemeniti, naceri se i nastavi
– Nosić! Koja ti riječ nije razumljiva?
– Htio sam vas pitati što radite? Na kojem radnom mjestu?
– Onda tako pitaj, a ako ne možeš zapamtiti zapiši.
– Ako se ne prestanete tako ponašati, morat ću vas privesti –
nastavi drugi policajac – Vaše radno mjesto?
– Kontrolor – odvrati Nosić shvativši da se ne šale – Ako je to sve
idem na drugi ulaz. Stari već bilježi da me nema.
– Ne možete ulaziti u upravnu zgradu kolodvora.
– I to je vama nalik na zgradu? To je konjušnica dragi moji! I te
kakva konjušnica! Svi smo mi konji, a naš dragi direktor konjušar. Tko
će snositi odgovornost ako mi taj fosil danas uruči otkaz?
– Prijeđite cestu – pokaže policajac rukom prema mnoštvu s
druge strane trga – i pričekajte u policijskoj upravi.
 – Nisam Crvenkapica da mi pokazujete put do vaše zgrade –
odvrati Nos još uvijek začuđen njihovim ponašanjem – Što je sad Stari
smislio? Zar je netko opljačkao utržak? Znao sam da će se to dogoditi
jer ne želi platiti zaštitare.
Dok je policajac upisivao podatke Nosić još jednom pogleda
perone i lagano zazviždi.
– Znači, toliku je paniku Stari podigao! I zato bi vi mene u
postaju! Što je vama dečki? Tamo sam kao kod kuće. Godinama
radimo u susjedstvu, družimo se, igramo nogomet i pijemo. Dobro se
poznajemo, a vi bi mene priveli?
– Znam vas iz viđenja – odgovori niži policajac – Ali, druženje je
jedno, a ozbiljna situacija nešto drugo.
– Čuj, ozbiljna! – naceri se Nosić.
– Prije nešto manje od dva sata – nastavi stariji policajac
odmjerivši ga – dogodilo se ubojstvo! Očevid je u tijeku. Zanima me
što ste mislili kada ste rekli da se snima film bez glavnog glumca? Znali
ste?
– Daj, čovječe, ne lupetaj! Kakav film i kakvo ubojstvo? Ovdje su
svi već odavno mrtvi, a i onima koji nisu smrtovnica već viri iz džepa,
samo treba upisati datum.
Stariji policajac usmjeri pogled prema cesti, uozbilji se i pozdravi
kratko ošišanog muškarca plave kose, prosječne visine i izuzetno
širokih ramena – Dobro jutro Načelniče!
– Što je ovo, Ivo? – raširi Nosić ruke i odahne – Tko bi rekao da
ću biti sretan jutros što te vidim? Tvoji zelembaći ne puštaju me na
radno mjesto, a ne znaju da ne mogu razmišljati dok ne popijem
hladnu lozu i toplu kavu. Kakav je ovo dan? Kiša, pa sunce! I to kakva
kiša! Pljusak, takav da mi ni brisači nisu puno pomogli! Hajde, objasni
ovim tvojima da nije isto nositi pola stoljeća na leđima kao što ja
nosim i njihovih pišljivih tridesetak godina.
Ivo ne odgovori osmjehom, kao inače, niti se nasmije na njegove
šale kao sinoć nakon utakmice koju su odigrali u dvorani policijske
uprave, u redovitom terminu za rekreaciju srijedom navečer. Policijska
uprava protiv autobusnog kolodvora: 0:2.
 Ivo prekorači traku i stane pokraj Nosića na peron.
– Dao sam vam dva gola sinoć – nastavi Nosić – ali nisam mislio
da ćete me privesti zbog toga. Pobijedit ćete i vi. Strpljenja samo.
Lijepo sam rekao tvojim dečkima, da ćemo vam se za besplatnu
rekreaciju u vašoj dvorani, odužiti tako što ćemo vas naučiti igrati
nogomet.
– Dažetić je ubijen! – procijedi Ivo i rukom pokaže policajcima
da će Nosić poći s njim.
– Ne lupetaj! Zar nije dosta što su ovi tvoji od mene pokušali
napraviti budalu – odmahne Nosić hodajući pokraj njega prema
glavnom ulazu u zgradu autobusnog kolodvora.
– Nikada se ne bih šalio s takvim stvarima.
Nosić okrene glavu prema peronima pokraj kojih su prolazili i
tek tada uoči da vozači sjede u autobusima.
– Tko bi njega ubio? – upita još uvijek začuđeno gledajući u
autobus na prvom peronu, shvaćajući da se ipak nešto neobično
događa – Ako ga nisu ubili do sada...
– Ubijen je jutros u šest sati i pedeset minuta, iako se vrijeme ne
može sa sigurnošću znati. To je okvirno vrijeme.
– Šest i pedeset! – ponovi Nosić, zaškilji na jedno oko kao i uvijek
kada želi reći nešto značajno i zastane šireći ruke – Jesi li ti normalan?
Stari dolazi na posao petnaest minuta poslije sedam, što znači da se ne
radi o njemu ako se nešto dogodilo prije. Ne pravi se blesav! I sam znaš
kad Stari stiže! Kako bi on inače neprimjetno provjerio jesmo li još u
kolodvorskoj birtiji? Ne mogu Starom objasniti da mi pomažemo
Marku, zato što mu je nabio previsoku najamninu za korištenje lokala.
Kako bi Marko plaćao visoku najamninu da mu ne pravimo
promet? ̒ Ajde, ne benavi! Putnike ne zanima tko je koga ubio, oni
hoće stići na odredište za kartu koju skupo plaćaju, a kako vidim,
autobus za Rijeku još nije otišao – izgovori Nosić u dahu i nastavi
govoriti mlatarajući rukama – Jedan dan ne dođem na vrijeme i sve ode
k vragu! S djelatnicima Autotransa iz Rijeke imamo odlične odnose i
baš njihova linija kasni. Prijateljstvo s njima jedino je dobro što je od
Starog poteklo.
 Ivo bez riječi nastavi koračati pokraj njega. Nosić ga bolje
pogleda i pokuša se sjetiti ima li tko od djelatnika danas rođendan.
Možda je sve to dio nekog scenarija koji su djelatnici često znali
pripremati da bi nekoga iznenadili.
– Što je tebi? – zastane Nosić nekoliko koraka ispred ulaza u
čekaonicu – Ne možeš Starog ni maljem utući, a ne ubiti! Žilaviji je od
lignje u lošem restoranu, a na trenutke izgleda čak i dobro, iako se iz
aviona vidi da je loša kombinacija botoksa i viagre. Idemo nešto popiti
pa mi ispričaj što zapravo hoćete postići s ovom današnjom akcijom?
Podsjeća me na onu iz osamdesetih: ništa nas ne smije iznenaditi!
Jednom sam glumio mrtvaca za vrijeme vježbe. To mi iskustvo nije
pomoglo kada se zapravo počelo pucati po gradu, a mrtvi su nažalost
bili zapravo mrtvi.
– Ubijen je jutros deset minuta prije sedam – ponovi Ivo.
Nosić osjeti nelagodu od njegova glasa, ali ostane uporan.
– Jesi li ikada vidio da je Stari došao prije sedam? – ponovi
nervozno paleći cigaretu – I to još deset minuta!
– Rekao sam ti da se vrijeme ubojstva ne može precizno utvrditi
što široj javnosti nije poznato – odgovori Ivo smireno – Odstupanja su
uobičajena. Ali, kada smo već kod vremena, možeš li mi objasniti zašto
danas kasniš? Ne sjećam se da si ikada zakasnio na posao, a radimo na
ovom trgu i ispijamo piće svako jutro dvadeset godina! Nećeš valjda
reći da te pljusak spriječio? I baš se danas morao spustiti! – doda Ivo
sebi u bradu gledajući prema kristalno čistom nebu i suncu koje je
obasjavalo zgradu policijske uprave. Nosić ga odmjeri i osvrne se oko
sebe ozbiljnije shvaćajući da se nešto čudno događa jer na peronima
nije bilo uobičajene jutarnje gužve.
– Vidi vraga! – zazviždi lagano – Ovo je ipak nešto ozbiljno!
Znači, više nismo prijatelji! Iz tebe progovara pravi inspektor! Osim
toga, ti si zelen, a ja sam tu bio i prije rata. Što hoćeš? Zar nisi načelnik,
a ne inspektor?
– Jesam, ali ovu istragu želim i moram voditi osobno. To je
najmanje što mogu učiniti za čovjeka kojega sam poznavao, sretao ga
svakodnevno i koji mi je bio prijatelj.
 – Prijatelj! Dažetić! – nasmije se Nosić glasno, povuče dim, a
onda baci ostatak cigarete i gazeći ju nogom podigne pogled – Naivan
si! Možda on i ima prijatelje, ali ne u ovom gradu, iako sam gotovo
uvjeren da ih nema nigdje.
– A onda još taj pljusak! – nastavi Ivo kao da Nosić ništa nije
rekao – Što bih dao da se jutros nije spustio! Znaš li što to znači za
tragove? Pogotovo u ovom slučaju gdje će biti teško pronaći motiv.
– Teško pronaći motiv! – zatvori Nosić jedno oko i pogleda ga
iskrivljene glave – Ako ima istine u tome da je Dažetić ubijen, gotovo i
ne postoji osoba koja nije imala motiv. Stari je nagazio svakoga, samo
vas i političare nije dirao. Savladao je rektalni alpinizam do krajnjih
granica, ali zato ste mu svi dolazili na noge poput poslušnih
dobermana, a istu dozu podilaženja očekivao je od djelatnika i
prijatelja koji su to bili po službenoj dužnosti, a ne zato što je on imao
prijatelje. Svi su imali poneki motiv da ga maknu! Svi!
Nos, kako su ga prijatelji od milja zvali, uvijek je imao spremnu
šalu na novonastale situacije, nikada nije spominjao probleme, a
druženje i čašicu nije odbijao ni za vrijeme najvećih gužvi. Za direktora
je govorio da je glavni konjušar koji ima poslušnu ergelu rasnih grla, ali
budući da ih slabo hrani, mogli bi krepati, ili će ih on poubijati i
dovesti nove. Često je zbijao šale na račun direktora, posebno kada je
poznavanje stranih jezika bilo u pitanju. Tvrdnja da direktor govori čak
tri strana jezika: srpski, bosanski i crnogorski, uvijek bi ponovno
izazivala smijeh. Poslije bi se ispravljao tvrdeći da mu “skida kapu”, jer
kad Stari progovori u dijalektu svoga rodnog mjesta, nitko ne može
razumjeti ni riječi. Nadimak Nos dobio je po prezimenu i malo tko ga
je oslovljavao imenom. Samo bi ga direktor prozvao imenom i
prezimenom kada bi nešto zabrljao u poslu. Zvonimire Nosiću, rekao
bi, a Nos bi ga ispravio dodajući iza vlastita imena riječ plemeniti.
Nosić ponovno izvuče kutiju s cigaretama iz džepa hlača, a Ivo
nastavi pomirljivo – Prekinut ćemo ovaj razgovor jer očevid još traje.
Moram znati gdje si bio u trenutku ubojstva. Od nečega se
jednostavno mora krenuti.
– I baš si našao kretati od mene! Zar sam sumnjivac?
– Svi su sumnjivi – odgovori Ivo – Službeni dio razgovora
nastavit ćemo kasnije. Na licu mjesta je istražni sudac i Dubravko.
Smjestili su se u Mirelin i Zdenkin ured. To je lakše od privođenja svih
djelatnika u naše prostorije.
– Koji Dubravko? – pomakne se Nosić korak unazad i zagleda se
u njega škiljeći na jedno oko i spremajući ponovno cigarete u džep –
Onaj nadobudni što poput pudlice hoda za tobom, a o nogometu zna
koliko i moj pradjed.
– Dubravko je u redu – odgovori Ivo smireno – Vjerujem mu, a
dobio sam dopuštenje da zajedno s istražnim sucem radimo na ovom
slučaju. Znam da ti Dubravko nije simpatičan, ali on je jutros u pola
sedam bio u mom uredu. Dok se istražni postupak ne završi,
prijateljstvo ću staviti sa strane i hladne glave raditi na slučaju. Za
njega znam gdje je bio!
– Policajac ostaje policajac – osmjehne se Nos – Ako te baš
zanima, vozio sam kćer u Tvrđu. Otišla je na maturalno putovanje u
Španjolsku. Još uvijek ne mogu vjerovati da se nešto dogodilo jedinog
dana u godini kada nisam bio u šest i trideset u kolodvorskom bifeu! A
je li Fumić došao?
– Da. Tu je.
– I on je pod sumnjom?
– Svi!
– Na koga još sumnjate? Ili da preformuliram pitanje: tko je
danas došao na vrijeme? To valjda nije tajna.
– Jozefina i Milica otvorile su blagajnu jutros u četiri. Svi
djelatnici, osim tebe i Zlatana koji je danas u popodnevnoj smjeni, bili
su u zgradi prije sedam, a Ančika je došla pola sata poslije ubojstva.
– Ančika? – upitno ga pogleda Nos – Sigurno sam ostario i
odumiru mi moždane stanice! Mislio sam da je Ančika na godišnjem
odmoru još tri tjedna. Ima radnog staža na bacanje, pa joj je i godišnji,
s kojim ionako ne zna što bi duži od našega. Zašto je Stara jutros došla
na posao?
– I ja se to pitam – uzdahne Ivo – Ančika je došla po svemu
sudeći poslije ubojstva. Moramo utvrditi govori li istinu. Zanima me,
onako prijateljski, je l̕ istina da mala Kata svaki dan dolazi više od pola
sata ranije na posao?
– Istina – potvrdi Nosić – Tako autobus tvrtke Turistik stiže iz
Bizovca. Naši djelatnici ne plaćaju prijevoz jer su direktor Turistika i
naš kao neki prijatelji, a zapravo se druže iz koristi. Ali, što se praviš
blesav? Znaš da Katarina zamjenjuje vješticu Ančiku već dva tjedna i
mora biti točna. Slijedećim autobusom kasnila bi pet minuta i Stari bi
prigovarao. Ne kuži dijete da bi ju on smazao za doručak. Već je počeo
presti i poput starog, olinjalog mačka napeo je jastučiće na tabanima
da bi što vještije i tiše zaskočio plijen. S godinama ti navodno treba
puno više priprema za skakanje, a njoj još nije jasno zašto ju je
zaposlio! Ludo dijete! Još pita zašto, a ima dupe i sisu na kakvoj bi
mogao spavati od sada do kraja života svaki šezdesetpetogodišnjak, a i
puno mlađi. Ne znam zašto ti to govorim, jer si jedan od onih koji su
posljednjih dana češće posjećivali Starog. Svi vole vidjeti Katu.
– Svi, osim tebe! – pogleda ga Ivo značajno.
– Da, jer ne gledam djecu. Može mi biti kći. Jednu takvu jutros
sam odvezao do škole i odmah imam neprilike. Rekao sam Kati čim
smo se upoznali da me zanima njezina mama!
– Kad si tako pametan, reci mi koliko dugo Kata zamjenjuje
Ančiku? Ne mogu se sjetiti, ali čini mi se desetak dana.
– Da. Malo manje od dva tjedna – odgovori Nosić, zamisli se i
stavi ruku pod bradu – Ančika je otišla početkom ovog mjeseca. Danas
je deveti. Skoro si pogodio! Stara se žalila da joj je vruće i otišla na
godišnji ranije nego inače. Ne sjećam se da je ikada koristila godišnji
odmor u lipnju.
– Nije ni čudo što je Ančiki vruće – nastavi Ivo – Danas će
temperatura biti iznad trideset, iako se jutros spustio prokleti pljusak!
Kao da ga je ubojica naručio!
– Reci tvojim zelembaćima koji stoje ispred ulaza u čekaonicu da
sam ja plemeniti Nosić i neka me ne maltretiraju! Zašto recimo nije
sumnjiva ova baba što prodaje voće u kiosku? – pokaže Nosić prema
gospođi koja je u bijeloj kuti sjedila u kiosku s voćem pokraj ulaza.
– Stari joj povećava najamninu za korištenje prostora svaki treći
mjesec. Rekla je na moje uši da mu treba vrat iščevrljiti, a ni Marko
nije u boljem položaju. Plaća najam za kolodvorski bife kao da je na
glavnom trgu!
– I njih ćemo ispitati!
– I Milu – odgovori Nosić otvarajući prljava staklena vrata
čekaonice – jer ne čisti ulaz u ovaj kokošinjac!
Neugodan miris dopirao je iz toaleta za putnike. Osim
odbačenih papirića i opušaka na tlu, grafiti prostog sadržaja vrištali su
ispisani kričavim bojama na zidu ogledavajući se na prljavim vratima
čekaonice. Poput noja koji zabija glavu u pijesak, Mila nije davala
važnosti nečemu što ne vidi, pa je rijetko boravila u čekaonici, a još
rjeđe čistila perone kao i toalet za putnike koji se nalazio s bočne
strane zgrade zaštićen od pogleda tek niskim zidom. Hodnik i prostor
pokraj sporednog ulaza kojim se koristio Dažetić i njegovi gosti, Mila
je svakodnevno čistila i po nekoliko puta. Kantu s vodom stavljala je
ispred vrata sporednog ulaza oko sedam sati ujutro, znajući da će se
direktor pojaviti kroz desetak minuta. Nasmiješila bi mu se i uz
uobičajeni pozdrav uputila kompliment na račun njegova izgleda.
Dažetić nije skrivao zadovoljstvo kada bi tridesetogodišnja Mila
pohvalila njegovu kravatu ili frizuru. Rečenice su mu često bile
dvosmislene, ponekad i proste, ali Mili to nije smetalo jer se vješto
pretvarala da ne razumije što je rekao. Koliko je sporedni ulaz bio čist,
toliko se pokraj glavnog ulaza zbog prljavštine i neugodnog mirisa koji
je dopirao iz toaleta nitko nije dugo zadržavao. Iznad prljavih
staklenih vrata krupnim slovima pisalo je ČEKAONICA, iako se ni po
čemu nije dalo zaključiti da je to prostorija za čekanje. Prijašnjih
godina dok je Nosić radio na mjestu biljetera, često bi tijekom dana
napuštao šalter za prodaju karata ostavljajući iza stakla karton s
natpisom PAUZA. Kada bi se netko od putnika požalio, Nos bi rukom
pokazao prema natpisu iznad ulaza u zgradu kolodvora i upitao – Vidiš
li što ovdje piše?
– Čekaonica! – odgovorio bi putnik.
– E, pa onda čekaj!
Prije nekoliko godina Dažetić mu je teškom mukom izdao
rješenje na radno mjesto kontrolora, jer je nekolicina uglednih ljudi iz
policijske uprave intervenirala pozivajući se na Nosićeve ratne zasluge.
Dažetić je to učinio, jer se “ljudima od položaja” nikada nije zamjerao.
Činio im je usluge i zauzvrat uvijek uzimao duplo više.
Ipak istina

Nosić uđe u čekaonicu i iznenađeno pogleda Jozefinu koja je plakala

stojeći iza stakla u uredu INFORMACIJE, dok je Milica ozbiljnog izraza
lica i tupog pogleda stajala pokraj nje. Visoka, mršava, u ranim
četrdesetima, tanke oštećene bademaste kose iz koje su provirivale
sijede vlasi i blijedih, koščatih, mršavih obraza, Jozefina je nalikovala
kipu Franje Krežme u centru grada, samo joj je nedostajala violina u
ruci. S lijeve strane od ulaza u čekaonicu, prometnik Niko je naslonjen
na otvorena vrata poput kokošinjca minijaturnog ureda gledao prema
Nosiću i Ivi. U tako malen, četvrtasti prostor ništa nije moglo stati
osim stolca i stola čija je stranica dodirivala vrata kada se zatvore. Zbog
skučenog prostora prometnik je veći dio dana stajao ispred ureda, ili
posao odrađivao u bifeu. Kada je morao sjesti, okrenuo bi stolac prema
čekaonici dovikujući se povremeno s djelatnicama u uredu za
informacije.
– Zašto autobus za Rijeku još nije otišao? – upita ga Nosić
pokazujući rukom kroz prljava, staklena vrata na autobus Autotransa
koji je stajao na trećem peronu – Još sam kontrolor, a ti svojim
pristupom nećeš mrdnuti dalje od prometnika. Riječani nisu kokošari
kao ti – nastavi Nosić mašući rukama – Tri dana unaprijed
obavještavaju o izmjeni polazaka, pozivaju nas na proslave i šalju nam
poklone prije Božića. Nisu ovo zaslužili!
– Javio sam im – odgovori Niko ravnodušno – A što se tiče toga
da neću maknuti dalje, ne znam ni zašto bih? Vidiš kako prolaze oni
koji daleko doguraju!
Ivo je stajao pokraj staklenih vrata koja su uz stakleni zid dijelila
kolodvorski bife i čekaonicu. Nakašlje se i okrene prema Nosiću – Nos!
Nemoj napuštati prostorije kolodvora. Nadam se da me razumiješ!
 – Još me trebate i zatvoriti kako ne bih utjecao na svjedoke. Tako
bi pisalo u osrednjem scenariju niskobudžetnog filma – naceri se Nosić
gledajući kroz staklo u prazan bife što u njemu ponovno izazove
sumnju da se ipak događa nešto nesvakidašnje. Ivo ga nije čuo jer je
već prošao kroz bife i drvena vrata s desne strane šanka kroz koja se
ulazilo u hodnik. Ured tajnice na sredini uskog i mračnog hodnika
skrivao je ured direktora Dažetića u koji se ulazilo kroz Ančikin ured.
Na sljedećim vratima stajao je natpis OBRAČUN, ured koji su dijelile
Mirela i Zdenka, a posljednja prostorija s lijeve strane hodnika, prije
sporednog ulaza i parkirališta gdje se dogodio zločin koristila se za
arhivu i spremište. Zdenka i Mirela bile su zatrpane poslom i
neprekidno se žalile da ne stižu obaviti sve kako treba. Zato je Dažetić
prije šest mjeseci primio Katarinu koja je pomagala svima, pa je tako
posljednjih dana radila na mjestu tajnice kao zamjena djelatnice za
vrijeme korištenja godišnjeg odmora.
Ubrzo nakon što je poput groma odjeknula vijest da je Franjo
Dažetić ubijen u ured obračuna smjestio se istražni tim. Predvodio ga
je Samir Matuljević, istražni sudac, potom viši inspektor i načelnik Ivo
Ban, niži inspektor Dubravko i zapisničarka koja je uz pomoć Ančike
pozivala jednog po jednog djelatnika. Sudac Matuljević odlučio je
djelatnike ispitati odmah, a ostale s popisa sumnjivih, kao i one koji
mu se učine više sumnjivi od drugih pozvati naknadno u službene
prostorije na ispitivanje.
Nosić kroz staklo ponovno pogleda u prazan bife i udari Niku po
ramenu – Ne mogu vjerovati da je to istina!
– Ali, ipak je – odvrati Niko ravnodušno – Ubio ga netko na
parkiralištu i to točno preko puta srednjeg ulaza u policiju. Ili je netko
lud, ili su ga kako tvrdi Ančika oni ubili. Stari je kao i svaki dan trebao
prijeći dva metra od automobila do zgrade, ali nije uspio – završi Niko
kratkim pokretom dlana pokraj svog vrata, praveći pri tom grimase i
ispuštajući čudan zvuk – Krkljanac! Priklao ga!
– Blesane! Ovo nije zgrada – ispravi ga Nosić – Niti Stari može
bježati, bez obzira radi li se o dva metra, ili više. Ne znam je li
smotaniji on, ili njegova stara vještica Ančika. Nekada mu nije bila
stara – počeše se Nosić po bradi – a sada joj ne želi osigurati ni bijednu
godinu dana rada na novom kolodvoru kako bi zaradila punu
mirovinu.
– Čovjek je ubijen, a ti blebećeš bez veze! Budalo!
– Ma, daj! Kakav čovjek! Nije to čovjeka ni vidjelo – lupi ga Nosić
po ramenu – Vjerojatno se samo pretvara da je mrtav. To me ne bi
iznenadilo, jer je sve vrste pretvaranja savladao do krajnjih granica.
Pretvorba i pretvaranje mu odlično idu, pogotovo od kada je sve naše
glatko pretvorio u svoje! E, pa ako ga je, neka ga je!
Dok je Niko stišavao Nosića upozoravajući ga da će postati prvi
sumnjivac na listi potencijalnih ubojica, Jozefina izađe iz skučenog
ureda informacija i stane pokraj njih.
– Tko bi se to usudio učiniti i to pred očima policije?
– Zašto plačeš? – okomi se Nos na nju – Znamo da si još jučer
plakala iz drugog razloga. Obećao je da će primiti tvoju kći i osigurati
joj barem na kratko kakvu takvu plaću, a onda je zaposlio Katu. O
svemu ostalom što ti je radio neću ni govoriti! Sjeti se samo koliko ti je
zbog propuštene najave za polazak autobusa skinuo od plaće?
– A koješta je on njoj skidao prije malo više od dvadeset godina –
nasmije se Niko – Zato sad plače!
– Bezobrazan si! – obrecne se Jozefina na Niku i brišući suze
ljutito mu se unese u lice – Imaš žensko dijete i brini o njoj, a ne o
mom životu prije sto godina.
– Što se ljutiš? – nastavi Niko pomirljivo – Ne znam zašto su sve
njegove bivše ljubavnice godinama poslije još lude za njim? Hoćeš li ga
voljeti i mrtvog?
– A hoće li tebe voljeti tvoja žena? – pogleda ga Jozefina crvenih
očiju, lice joj poprimi sivu boju, a hrapav ten postane još izražajniji –
Znamo da te ostavila!
– Pusti ljubav – naceri se Nos dajući do znanja da ne želi govoriti
o Nikinom razvodu, iako su svi znali da je iselio iz zajedničke kuće i
živi u vikendici nadomak Osijeka – Ako smo već zatočenici ovdje,
zanima me možemo li u bife?
Nosić je oduvijek vješto stišavao strasti između zaraćenih strana,
nikada nije bio nervozan, a šalio se na svoj račun jednako kao i na
račun drugih. Zato je Dažetiću dok je uvjeravao djelatnike da moraju
kupiti dionice kolodvora odgovorio da bi pokraj četiri kćeri radije
uložio u dionice Palome, jer od kolodvorskih dionica ionako nikada
neće dobiti ništa niti će imati dovoljno novca za kupovanje higijenskih
uložaka. To se obistinilo, a Nosić više nije govorio o dionicama, nego
se šalio na svoj račun govoreći da četiri kćeri nema ni Čehov i da je
sretan jer njegova žena još nije cucku odrezala rep, pa mu se barem
netko veseli kada dolazi kući.
Milica spusti slušalicu u uredu informacija, izađe u čekaonicu i
priđe Jozefini – Inspektori su rekli da ne napuštamo radno mjesto.
– Baš me briga što su rekli! Kakva je to policija? – usprotivi se
Jozefina – Ubijen je pred njihovim očima, a možda su ga i oni ubili!
Krivo im je što je postao vlasnik ovog zemljišta i uplašili da će im u
susjedstvu niknuti zgrada kakvu ne žele. Zato su ga likvidirali! Policija
oduvijek radi isto, samo mijenja nazive. Udba, Uskok, Sup, Mup, ali ne
mijenja ništa bitno u načinu rada! Zar im nije dosta što su novi
kolodvor povjerili onima koji ništa ne znaju o poslu? – završi
lamatajući tankim, koščatim rukama po zraku.
– Nisu oni draga moja! Nisu oni povjerili izgradnju drugima –
ponovi Nosić unoseći joj se u lice poput dječaka koji djevojčicu iz
razreda želi uvjeriti u svoje mišljenje – To je tvom omiljenom direktoru
bila prilika da bez love pretvori ovu straćaru u svoje vlasništvo.
Konjušar je jednim potezom došao do vrijednog zemljišta i riješio se
starih konja! To ti je kao kad dobiješ rat bez ispaljenog metka – naceri
se Nos i odmakne od Jozefine – Rekao je da će ovdje otvoriti turističku
agenciju i zaposliti nas, ali brzo se predomislio. Znamo kako bira nove
zaposlenice. Zadržao je isti stil prijema u radni odnos trideset godina.
Sada je puno stariji i mora temeljitije pristupati. Kati je obećao da
može birati gdje će raditi. To je istina toliko koliko je ona tvrd orah. Mi
nemamo takvih problema, jer znamo da ćemo završiti na burzi, a njega
savjest ne grize.
– Budalo! – udari ga Niko po leđima – Stari je mrtav, a ti govoriš
kao da je živ.
Znalo se da autobusni kolodvor na postojećoj lokaciji prestaje s
radom u rujnu, ali djelatnici su se još uvijek nadali da će se nekim
čudom nešto promijeniti. Vlasnici novog kolodvora izgrađenog s desne
strane zgrade željezničkog kolodvora u produžetku ulice Bartola
Kašića, već su obavijestili Dažetića da ga žele na radnom mjestu
savjetnika, a za ostale djelatnike nisu pokazali interes.
Stari autobusni kolodvor Dažetić je uz pomoć djelatnika i
povoljnih kredita koje je dobio zahvaljujući tome što je banka
prihvatila garanciju na temelju hipoteke nad zemljištem kolodvora,
kupio ubrzo poslije Domovinskog rata, dok je još sve u vezi s
pretvorbom za većinu ljudi bila nepoznanica. Zbog obećanja da će
investirati u gradnju novog kolodvora i nekom vrstom prijetnje da će u
protivnom autobusni kolodvor kupiti stranci, što će se loše odraziti na
privredu grada, privatizacija je provedena brzo. Djelatnici su dobili
upute da moraju kupiti udjele Fonda za privatizaciju, a Dažetić ih je
ubrzo pozivao u ured i stavljao ispred njih dva ugovora. Prvim su
otkupljivali svoje udjele od Fonda s pripadajućim popustima, a drugim
je Franjo Dažetić postajao vlasnik njihovih dionica za isti iznos. Na
sastanku je tvrdio da to radi zbog dobrih namjera prema djelatnicima.
Nosić se glasno nasmijao.
– Dobre namjere majka su svih zajeba u životu!
Iako se nije ni osvrnuo na izrečeno, Dažetić je na sve moguće
načine želio prisiliti Nosića na odlazak iz kolektiva, ali se primirio kada
mu je i on zbog niske plaće i prijetnje otkazom poput ostalih djelatnika
prodao svoje udjele. Nosić je imao samo jedan uvjet i jasno je rekao
Dažetiću – Na jednoj strani brojimo novac, a na drugoj ja potpisujem
slovo po slovo, jer ako potpišem unaprijed može se dogoditi da
ostanem i bez love i bez bijednih dionica.
Nekoliko godina kasnije obmanuo je Dažetić i javnost
objašnjavajući da zbog teške situacije i smanjenog prometa mora
odustati od zahtjevne investicije, a dozvolu za gradnju novog
kolodvora dobila je tvrtka iz drugog grada. Dažetiću je ostala prestižna
parcela starog kolodvora i to nikog nije čudilo, jer je oduvijek sve ono
što se normalnom čovjeku činilo nezamislivo i nestvarno, Dažetić
pretvarao u stvarno. Zato djelatnici nisu bili iznenađeni ni kada je
iznenada, iako je bilo izgledno da prestaju s radom za manje od godinu
dana u radni odnos primio mladu Katarinu. Pripisivalo se to njegovoj
hirovitosti i Katinom lijepom izgledu. Znalo se da je Dažetić bez obzira
na godine uspješno osvajao mlade djevojke. Nekima je obećavao posao,
drugima pričao da je nesretan jer mora trpjeti psihički neuravnoteženu
ženu i nikada nije žurio bez obzira što mu je biološki sat ubrzano
otkucavao. Strpljivo je svojim muževnim glasom dijelio komplimente
uvjeravajući svaku da je baš ona posebna i da može usrećiti nježnog,
bogatog ali nesretnog čovjeka. Dobna granica djevojaka koje su ga
zanimale bila je i ostala dvadeset i pet godina.
Kata je svakodnevno putovala iz Bizovca na Pravni fakultet u
Osijek. Kada zbog gripe nije iskoristila mjesečnu kartu, došla se
raspitati postoji li način da kartu koristi sljedeći mjesec. Mirela je
mijenjajući Jozefinu sjedila iza šaltera Informacija, saslušala ju i uputila
k Dažetiću. Čim je Katarina prošla kroz bife, Milica je vireći iza drvene
pregrade kojom su bila podijeljena radna mjesta biljetera znatiželjno
pogledala Mirelu – Kamo će ova?
– Ančika je maloprije otišla u policiju na kolače i kavu, jer tajnica
Ana slavi rođendan. Naravno, cvijeće koje je odnijela naručila je na
račun kolodvora – nasmijala se Mirela – pa sam Starom poslala
osvježenje. Voli piletinu, a curica treba mjesečnu kartu. Sigurno će
neko vrijeme biti zauzet, što znači da možemo na miru popiti kavu u
bifeu.
Najavila je polazak autobusa za Našice, a onda njišući svoje
korpulentno tijelo u cipelama visokih potpetica pozvala Milicu u bife
ne mareći za putnike koji čekaju.
Slijedeći Mireline upute, Katarina je stidljivo pokušala objasniti
Dažetiću razlog svog posjeta. Strpljivo je slušao, ponudio joj stolac i
nazvao svog prijatelja, direktora osječke prijevozničke tvrtke Turistik.
– Slušaj imenjače! Imam jedan bombon ispred sebe, zapravo
cijelu čokoladu, pa neću dužiti – govorio je u slušalicu smiješeći se i
gledajući Katarinu – Trebam potvrdu za besplatan prijevoz na liniji
Bizovac-Osijek.
Katarina se zahvalila, pozdravila ga i htjela izaći, a onda joj je
Dažetić ponudio posao na određeno vrijeme, tvrdeći da traži osobu
poput nje, jer ima traljave djelatnike koji ne stižu završiti posao na
vrijeme.
Sljedeći dan Katarina je dobila potvrdu prijevozničke tvrtke
Turistik za prijevoz i potpisala ugovor za rad na određeno vrijeme.
Od fakultetske diplome dijelile su je dvije godine, a živjela je s
ocem i majkom u obiteljskoj kući u Bizovcu. Osječka Šibicara u kojoj je
radio njezin otac, bez obzira što je bila najstarija u Europi, poslije
privatizacije je poput većine drugih poduzeća u gradu propala, pa su
sada skromno živjeli od prodaje voća i povrća iz vrta. Katarina je bila
sretna što je dobila posao i što može barem na kratko poštedjeti tetu
Evu, maminu sestru koja je živjela nedaleko njih i nesebično joj
pomagala dajući joj džeparac i kupujući joj odjeću od minimalne plaće
pomoćne kuharice u hotelu Bizovačkih toplica gdje je bila zaposlena.
Kata se svidjela Mireli i Zdenki, pa su izmišljale poslove kako bi
joj Dažetić mjesecima produžavao ugovor. Posljednja dva tjedna radila
je na mjestu tajnice, a ugovor joj je ponovno produžen za mjesec dana.
Mjesto zločina

Na vratima bifea pojavi se uplakana Ančika – Niko! – pozove ga brišući

nos koji se crvenio poput plastičnog dodatka na nosu cirkuskih
zabavljača – Ivo te zove! Ti si na redu.
– Zašto plačeš? – dobaci joj Nos – Sada barem možeš telefonirati
koliko hoćeš, a pitam se jesi li išta drugo i radila svih ovih godina, osim
što si stekla diplomu za najboljeg cinkaroša svih vremena? A ideja da
ovi policijski štakori ovdje uzimaju izjave sigurno je tvoja, jer kako bi
inače imala kontrolu nad događajima? To je tvoja stara bolest!
Ančika nervozno odmahne rukom, brada joj se zatrese i usta
skupe u nevidljivu crtu. Izgovori nekoliko pogrdnih psovki sebi u
bradu, a Niko zamaše glavom prema Nosiću dajući mu do znanja da je
pretjerao i zabrinutog izraza lica prođe kroz vrata koja su dijelila bife i
hodnik.
– Vidjet ćemo i tebe! – unese se Ančika Nosiću u lice i pokaže
prstom iza svojih leđa prema bifeu – Kad tamo dođeš, bit ćeš manji od
makova zrna, a ja oduvijek odlazim i dolazim s godišnjeg odmora kad
hoću. Nisam ti ni do sada polagala račune i imam previše godina da mi
se ovako obraćaš.
– Godine se dobro vide, ali mislio sam da klimaks traje nešto
duže, ali kad si se vratila to valjda znači da si izašla iz klimaksa.
– Nisi nimalo zabavan – otresito odgovori Ančika i izmakne se
korak unazad – Prestani se preseravati! Ustupili smo Zdenkin i Mirelin
ured, jer je tako jednostavnije. One gledaju s Markom sapunicu u
sobici za odmor iza bifea i dobro im je. Svi moramo dati izjavu i ovako
je lakše. Nemoj misliti da si izuzetak samo zato što s njima igraš
nogomet!
 – Pitam te zašto si jutros došla na posao? – ponovi Nosić.
– Ja sam došla! – potvrdi Ančika skupljajući sitne oči u jedva
vidljivu crtu – ali me zanima zašto ti nisi?
– Ali, zašto Jozefina i ja? – prekine Milica njihovu prepirku koja
je svakog trenutka mogla prerasti u svađu – Naša smjena počela je u
četiri jutros. Znaš da smo ovdje prije prvog polaska autobusa za
Zagreb. Bile smo zajedno!
– Znam – okrene se Ančika prema njoj i ponovno obriše nos,
stisne platnenu maramicu u dlan i nastavi – ali mora se! To je samo
preliminarna izjava. Barem mi je Ivo tako objasnio.
– Preliminarna – nasmije se Nosić glasno – Ma što to značilo! A
gdje je Kata ako si ti došla na posao?
– A gdje bi bila? – zamahne Ančika glavom i povisi ton – S
Fumićem u spremištu! Dobio je i on svojih pet minuta. Ucviljena je, a
jedva je nekoliko mjeseci ovdje. Što da ja kažem? Više sam vremena
provela s njim, nego s mužem. Trideset godina smo zajedno! Trideset
godina! – zaplače, dok su joj smežurane, pjegave ruke nemoćno visjele
niz savijeno tijelo. Crna suknja sa sjajnim tragovima glačala sezala je
do koljena, a uska košulja cvjetnog uzorka nježno ružičastog božura,
rastvarala se oko struka pokazujući na nekoliko mjesta opuštenu,
pjegavu kožu.
– E! – naceri se Nosić – ali, mene zanima od kada više niste
zajedno? – a onda se uozbilji i pogleda Jozefinu – Što vam je svima?
Ovo je samo novi trik našeg starog Dažetića. Provjerava koliko nas
može uzrujati činjenica da je mrtav! Ne ide mu dobro kao prije, pa
koristi nova sredstva da bi postigao cilj i dokopao se svježeg plijena –
ponovno se naceri i zagrli Jozefinu – Ti znaš kako Stari osvaja, pa nam
možeš reći dokle je dogurao s Katom.
– Kretenčino! – ustukne Jozefina i udari ga po nadlaktici.
– Nos! – upozori ga Milica ispravljajući svoje mršavo, dječačko
tijelo za koje nitko ne bi rekao da pripada ženi na pragu šeste decenije
života – Bezobrazan si! Ne samo da vrijeđaš kolegice, nego ružno
govoriš o mrtvima.
Tamno plave hlače bile su uredno izglačane, a uska bijela košulja
zakopčana do vrata isticala je njezinu tamnu put.
– Glup sam – slegne Nosić ramenima – Ali, ne vjerujem da je
mrtav. Što li je sada smislio? Rekao je da će se svojoj ženi smijati s
onog svijeta, jer je napisao takvu oporuku da poslije njegove smrti neće
doći k sebi dok i sama ne krepa. Započeo je oporuku riječima: Ako
ikada umrem! To što je žena mlađa trideset godina nije joj prednost,
jer je već napunila dvadeset i pet, ali sada me više zanima je li Stari
stigao staviti svoje lisičje šape na svježu robu?
Iz bifea u čekaonicu uđe Niko. Obrazi su mu gorjeli kao da je
upravo ispio deseti gemišt – Nos! – izgovori umornim glasom – Ti si na
redu! Ne šale se, pitaju koješta, a lako možeš postati glavni sumnjivac.
Pazi što govoriš!
– Sav se tresem – odgovori Nosić odlazeći kroz bife.
S osmijehom uđe u ured Obračuna a onda se naglo uozbilji
vidjevši sumorna lica ispred sebe. Ivo i Dubravko sjedili su na starim
žutim foteljama s kojih su visjeli končići, a boja na izlizanom naslonu
nalikovala je nekoj bljuvotini između žute, smeđe i sive. Dok su fotelje
stajale u Ančikinom uredu, nije se moglo zaključiti koliko su pohabane
i prljave, jer su bile zaštićene s jedne strane zidom, a s druge pisaćim
stolom. Ivo i Dubravko buljili su u papire ispred sebe, a sudac
Matuljević nezainteresirano čistio dioptrijske naočale crnih, četvrtastih
okvira. Nosić ga je površno poznavao i jednom popio piće s njim u
hotelu Osijek kada mu je uz pomoć vozača Turistika nabavio
prijenosno računalo iz Njemačke bez carine. Sada se stojeći na sredini
ureda pitao sjeća Ii se Matuljević da mu je učinio uslugu, ali već u
sljedećem trenutku shvatio je da je usluga zaboravljena. Sudac vrati
naočale na nos i zajedno sa zapisničarkom pogleda u ekran računala, a
Ivo podigne pogled prema njemu. Mrlje znoja koje su se proširile ispod
pazuha prema Ivinim prsima izgledale su kao dvije našivene zakrpe s
obrubljenim krajevima bijele boje. Kratka svijetla kosa bila je mokra,
pa se činilo kao da je ćelav. Otpije gutljaj kave i odgurne šalicu praveći
grimasu gađenja, a Dubravko se nasloni na niski naslon fotelje i
prekriži ruke na prsima gledajući u Nosića. Sudac Matuljević
razgovijetno i brzo izgovori – Ime i prezime, adresa, datum rođenja,
zanimanje.
 Držeći ruke u džepovima hlača Nosić izgovori svoje ime, datum
rođenja i oklijevajući nastavi – A zanimanje, ne znam, nekakav
kontrolor.
– Interni kontrolor – dopuni Ivo njegov odgovor.
Sudac se okrene prema zapisničarki koja je tipkala sa svih deset
prstiju, dok je snop tankih narukvica proizvodio neobičan zvuk koji je
Nosiću parao uši i stvarao nervozu. Sudac pogleda prema Ivi i pokaže
rukom da mu prepušta riječ. Ivo potvrdi glavom i okrene se prema
Nosiću – Možeš li nam reći zašto si danas zakasnio na posao?
Nosić ga začuđeno pogleda i poželi reći da to nema smisla i da
mu je već sve objasnio, ali pogled na ozbiljna lica ispred sebe natjera ga
da ponovi sve što je već rekao dok je jutros hodao s Ivom prema zgradi
kolodvora.
– Moja kći je danas u osam ujutro otputovala na maturalno
putovanje u Španjolsku. Spustio se pljusak, ali svakako bih ju odvezao
zbog teške prtljage koju je ponijela.
Na trenutak zastane, ali osjećajući nelagodu zbog tišine u
prostoriji nastavi objašnjavati – Nisam mogao dopustiti da mi dijete iz
Donjeg grada vuče kofer do Tvrđe. Ženska djeca za tjedan dana trebaju
toliko odjeće, koliko ja ne promijenim za šest mjeseci. Ako netko od
vas ima žensku djecu, onda će me razumjeti. Imam četiri kćeri.
– Dobro, dobro – prekine ga sudac Matuljević – Molim vas
ograničite svoje odgovore na pitanja, jer imamo još puno posla. Vratit
ćemo se na vrijeme polaska vaše kćeri na maturalno putovanje, jer je to
jako zanimljiv detalj na kojemu ćemo temeljiti istragu kada ste vi u
pitanju, ali sada me zanima sjećate li se što ste govorili direktoru na
jučerašnjem sastanku?
Dok se pitao tko je prenio istražiteljima što se govorilo na
sastanku, Dubravko se nagne prema njemu i spusti ruke na stol – Zašto
ste poslije sastanka rekli – pogleda na papir ispred sebe – Citiram:
Starog bi trebalo dobro ispizditi!
Nosić se nervozno zaljulja na peti i zaškilji na jedno oko.
– To nema veze s ubiti! Govorio sam da mu treba dati dvije tri
odgojene. Šalio sam se, jer nisam znao što bismo trebali učiniti kako bi
on shvatio u kojoj mjeri nas je iskoristio za svoje ciljeve i prevario. To
sam htio reći onda, a i sada. Nije mogao postati vlasnik prostora u
kojemu se sada nalazimo bez nas. Obećavao je svašta, samo da kupimo
te nesretne dionice. Poslije je plaće sveo na minimalac i malo po malo
svi smo bili prisiljeni prodati mu svoje udjele. Prepuštajući izgradnju
novog kolodvora drugima zapečatio je našu sudbinu. Lažljivac i
prevarant!
– Iz ovoga mogu zaključiti da ste imali motiv za ubojstvo!
– Ne mislite valjda da bih ja ubio Starog? – začudi se Nos.
Matuljević prijeđe prstima po prosijedoj, okruglo oblikovanoj
bradi i ispitivački pogleda Nosića preko ruba naočala – Imali ste motiv,
a pri tome ste i prijetili.
Nosić začuđeno pogleda u Dubravka i Ivu osjećajući nelagodu od
njihova hladnog pogleda i lica na kojima se nisu mogle iščitati nikakve
emocije. Vrućina u prostoriji postala je nepodnošljiva.
– Što je vama ljudi? Zar se ne poznajemo godinama? – upita
Nosić gledajući u njih s nevjericom – Vjerujete u ovo?
Ivo mu pokaže rukom da prestane govoriti i podigne jedan od
mobitela koji je zasvijetlio na stolu ispred njega. Slušao je kratko, a
onda odgovori u slušalicu – Dao sam izjavu za medije jutros. Nemamo
novih spoznaja o zločinu i zbog toga ne znam zašto bih trebao
ponovno dati izjavu? Zovite našu glasnogovornicu! Neka prekine
bolovanje! Oprostite Ana, moram se javiti na drugi mobitel – završi Ivo
spuštajući jedan mobitel na stol, pogleda na ekran drugog i stisne
tipku – Dobro, dobro – progovori nestrpljivo u slušalicu umjesto
pozdrava – Upravo me nazvala tajnica i očekivao sam tvoj poziv.
Dogovorit ću se sa sucem – završi, ustane, namjesti nogavice hlača koje
je znoj zalijepio za noge i okrene se prema Matuljeviću – Ne možemo
se riješiti novinara. Tko će od nas dvojice dati izjavu?
– Ti – odgovori Matuljević umorno – Dok daješ izjavu, ako su
forenzičari gotovi možemo iskoristiti njihovu fokusiranost na tebe i
neprimjetno odvesti leš. Pobrini se da kamere budu usmjerene prema
Radićevoj ulici, što znači da moraš biti licem okrenut prema mjestu
događaja dok govoriš za medije. Provjeri s ljudima vani je li to moguće
izvesti i jesu li završili s pretragom tijela. Novinari su ponekad u stanju
čekati satima zbog dobre fotografije.
Dubravko ustane, otvori prozor, zapali cigaretu i pogleda prema
Ivi koji je stajao pokraj vrata – Napravit ćemo stanku dok se ne vratiš.
– To znači da za mene stanka ne postoji.
Ivo nervozno izađe iz prostorije ni ne pogledavši Nosića koji se
stojeći na sredini ureda preznojavao pitajući se što žele od njega i zašto
se Ivo pravi blesav?
Matuljević uzdahne, zamaše glavom i pokaže Nosiću rukom na
vrata nerazgovjetno mrmljajući da izađe i pričeka u prostorijama
kolodvora dok ga ponovno ne pozovu.
Ne čekajući da mu sudac ponovi Nosić brzim koracima izađe iz
ureda.
Na hodniku je temperatura bila malo ugodnija, jer su vrata
prema parkiralištu ispred kojih je stajao policajac okrenut leđima bila
otvorena kao i ona na drugoj strani prema bifeu i zrak je koliko toliko
strujao zagušljivim prostorom. Izostao je uobičajeni propuh koji je
ponekad uz glasan tresak zatvarao istovremeno i jedna i druga vrata, a
Ančika izlazila na hodnik i prijeteći vikala tražeći krivca. Tko bi rekao
da će mi se ti dani činiti poput pjesme, zaključi i stane na prste kako bi
preko ramena policajca bolje vidio što se događa na parkiralištu.
Dva muškarca u bijelim kombinezonima na čijim leđima je
krupnim slovima pisalo KRIM POLICIJA sporim pokretima s bijelim
rukavicama na rukama pažljivo su pregledavala otvorena vrata
automobila. S druge strane hodnika koji je nalikovao uskom tunelu
prepunom kutija i gajbi s praznom ambalažom pića koje je Marko
ovdje odlagao bez imalo reda, dolazila je Milica. Pokretom glave
pokaže na vrata ureda za obračun.
– Nos! Što žele znati? I što trebam reći ako me pozovu? Ti si
završio s davanjem izjave?
Nosić prestane zuriti preko ramena policajca na parkiralište,
spusti se s nožnih prstiju na stopala i nervozno odmahne rukom –
Naravno da će zvati sve, ali mene će još ispitivati. Vjerojatno sam
sumnjivac broj jedan što znači da ti ne moraš biti zabrinuta. Reci im
što te pitaju i to je to, a koliko znam ti nikada ne komentiraš ništa za
što nisi prozvana. Trenutno odmaraju. Jadni! Umorni su! – pogleda ju
Nosić na trenutak i ponovno se podigne na nožne prste gledajući
prema parkiralištu.
Dok se Milica vraćala prema bifeu Nos krene na drugu stranu
hodnika. Policajac na vratima okrene glavu prema njemu i pogleda ga
preko ramena, a Nosić na brzinu otvori vrata spremišta i šmugne
unutra. Bučno ih zatvori i ne skidajući ruku s kvake nasloni se na njih,
glasno odahne i istog trenutka se trgne gledajući u smjeru neobičnog
zvuka koji je dopirao iz kuta prostorije.
Kata se naglo odvoji iz zagrljaja Damira Fumića, popravi kosu i
obriše rukom područje oko očiju. Sjedili su na rasklimanim uredskim
stolcima bez naslona zaštićeni od pogleda kartonskim kutijama i
okruženi metalnim policama na kojima je bilo svega, od bušilica za
papir do neuredno nabacanih plastičnih folija iz kojih su virili
dokumenti požutjelih krajeva i blijedog, jedva vidljivog teksta.
– O! Tu ste ljubavnici – zaškilji Nosić na jedno oko, ispusti kvaku
i ostane stajati naslonjen na vrata – Vidim da ne gubite vrijeme! Nisam
htio smetati, samo me zanima znate li što se događa na parkiralištu? –
upita vadeći nervoznim pokretima zgužvanu kutiju cigareta i upaljač iz
džepa hlača. Tankim, njegovanim prstima koji su mogli pripadati i
tridesetogodišnjaku zapali cigaretu i otpuhne dim. Kako bi prikrio
nervozu zamahne glavom, spremi zgužvanu kutiju cigareta u džep
hlača i držeći cigaretu između srednjeg prsta i kažiprsta pokaže
palcem u smjeru parkirališta.
– Jeste li ga vidjeli mrtvog? Znate li nekoga od naših tko može
potvrditi da je to istina? Ne znam kako vi, ali ja ne vjerujem u tu priču
dok ne vidim svojim očima.
Fumić obriše znoj s Katinog lica i nježno prisloni njenu glavu na
svoje rame milujući joj rukom kosu poput oca koji drži djevojčicu u
naručju poslije nezgodnog pada s bicikla.
– Tebi govorim! – otpuhne Nosić nervozno dim cigarete i
zamahne rukom prema njemu – Nešto ovdje nije kako treba i čini mi
se da je ovo jedna od uloga koje stara budala neumorno usavršava
godinama. Znamo da je sklon umjetničkom izražavanju, pogotovo
kada na sastanku kaže ženama da su glupe i da ne znaju ni onu stvar
oprati, ili da imaju glavu samo za frizuru. Znamo da Dažetić kaže
istinu samo ako se zajebe i neka mi mlada dama oprosti na
izražavanju, ali ako kažem drugačije rečenica će izgubiti na težini.
Fumić ponovno poljubi Katarinu, a Nosić nervozno povuče još
jedan dim cigarete tresući pepeo na pod, iako je pokraj njega na
neuredno nabacanim fasciklima stajala limena kutija s opušcima koji
su plivali u smrdljivoj vodi.
– Što sad hoćeš? – pogleda ga Fumić ne ispuštajući Katarinu iz
zagrljaja – I kakva su to glupa pitanja? Naravno da je čovjek mrtav i to
je nepobitna činjenica. Zar misliš da bi se sve ovo događalo tek tako?
Pogledaj na ulicu! Novinari, snimatelji i policija. Čak ni Dažetić ne bi
bio u stanju sve ovo tako dobro režirati!
Fumić namjesti kariranu košulju koja mu je jednim dijelom
ispala iz hlača i pri tom uvuče trbuh koji je zbog načina na koji je
sjedio bio vidljiviji nego inače.
– Ma, nemoj! A nitko ga nije vidio mrtvog! – povisi Nosić ton i
pokaže kratkim potezom ruke prema vratu – Ne vjerujem da je netko
njega išao koknuti! Možda naš dragi direktor samo želi pobjeći u
Švicarsku za lovom koju je tamo spremio, pa sve ovo izvodi po
vlastitom scenariju svjestan da nas je već napravio većim budalama
nego što smo ikada mislili da možemo biti.
Katarina se izvuče iz nježnog zagrljaja i glasno rasplače.
– Ja sam ga vidjela. Mislim – mucala je kroz suze – nisam vidjela
lice, samo njegove cipele, zapravo, zapravo noge do koljena.
– Samo do koljena! – naceri se Nos oponašajući njezin glas.
Osjećajući da mu se vraća snaga i samopouzdanje koje je prije nekoliko
minuta izgubio stojeći nemoćno ispred članova istražiteljskog tima
koji su razgovarali s njim kao da je ubojica, nastavi lamatati rukama po
zraku govoreći Katarini da napokon odluči što je vidjela.
– Ne seri! – upozori ga Fumić glasno – Kata se jedva uspjela
smiriti, a ti sad ponovno počinješ.
– Nisam ja uznemirio Katarinu – usprotivi se Nosić – Ne želim je
rasplakati, niti podnosim da vičeš na mene. Reci joj neka se dogovori
sama sa sobom je li vidjela, ili nije vidjela?
 Govoreći tiho kroz zube Nosić nastavi nervozno povlačiti dim
cigarete koja je na brzinu nestajala. Držeći dogorjeli čik između prstiju
odvoji se napokon od vrata na koja je bio naslonjen i pokaže palcem
prema sebi.
– Zar misliš da se ja ne osjećam odvratno? I nemoj misliti da mi
je bilo lako trpjeti optužujuće poglede ovih kretena. Inspektori! Možeš
misliti! Ma, kakvi su to inspektori! Znamo se sto godina, jer kao što
možeš vidjeti imam ja utakmica u nogama! Nisam baš u cvijetu
mladosti, ali još puno mogu dati! Jadnici su to, a ne istražitelji! Mene
su našli maltretirati. Najgore je kad se nađeš u situaciji koju ne možeš
kontrolirati. To je poput silovanja. A onaj šugavi sudac Matuljević
zaboravio je tko mu je nabavio računalo i po kojoj cijeni, pa sada misli
da sam baš ja imao motiv za ubojstvo. Kreten s pepeljarama na očima.
Shvaćaš li što to znači? Ja sam njima sumnjiv! Ja sumnjiv! – ponovi
Nosić bacajući čik cigarete u prljavu čašu punu opušaka i pogleda
Katarinu – Smiri se! Možeš mi biti dijete. Molim te probaj se sjetiti što
si točno vidjela. Netko je rekao da si prva bila na mjestu događaja. Je li
bio mrtav, ili nije?
Ponovno naslonjena na Fumićeva prsa, kose slijepljene od znoja
Katarina je plačući pokušavala objasniti da je vidjela tijelo na tlu, ali ne
i lice. Podigne glavu, namjesti kosu i ponovno joj poteku suze.
– Ne znam kako bih preživjela da sam mu vidjela lice.
– Lako – odgovori Nosić – Pa to ti je isto kao da vidiš pseto
kojemu koža visi s njuške do poda, onog šarpejca koji ako baš hoćeš
izgleda bolje od Starog. Hajde, zlato malo, reci već!
– Ništa ona tebi ne mora reći – odgovori Fumić odrješito!
– Noge! – prestane Katarina plakati i ponovi – Vidjela sam
njegove noge, otvorena vrata automobila i tragove krvi. Inspektor Ivo
tvrdi da je pljusak obrisao tragove, ali nije. Vidjela sam krv!
– Eto vidiš! – raširi Nosić ruke – Ivo laže! Kako možeš biti sigurna
da je to bio baš Dažetić? Zato ja ne vjerujem dok ne vidim svojim
očima. Olinjali mačak se samo pretvara. Ne znam kakav bi to napadač
morao biti, a da ga on ne preduhitri i ne ubije. Uvijek je nosio pištolj u
aktovci. Moram to i dokazati, jer je sada dosta igranja skrivača – završi
Nos i u sljedećem trenutku izađe iz prostorije jednako brzo kako je i
ušao.
Nosiću se sviđao Damir Fumić od prvog trenutka kada je počeo
raditi na radnom mjestu direktora organizacije prometa i informatike.
Napokon netko s diplomom koja nije kupljena, govorio je Nosić čudeći
se što je Dažetić zaposlio mladog i visokoobrazovanog čovjeka, jer je
oduvijek volio biti okružen ljudima koji ne znaju misliti. Često je
govorio da je on ovdje zato da misli, a da se ostali ne trebaju zamarati
sa stvarima kojima nisu dorasli. S dolaskom nove tehnologije kao što je
kompjutorska prodaja karata shvatio je da se više neće moći obavljati
posao bez stručnog kadra. To mu se ni malo nije sviđalo, pa je onako
usput pitao Fumića postoji li način da se kompjutor prevari kako ne bi
morali državi plaćati silni porez, ali Fumić je odlučno zanijekao takvu
mogućnost. Svakodnevno je tražio izvještaje, uspoređivao s prometom
prošlih godina, analizirao i računao, uvjeren da ga svi potkradaju.
Diplomirao je u četrdeset drugoj godini života, a dok je studirao
profesori su svakodnevno dolazili u njegov ured na kavu. Poklanjao im
je putovanja po Europi, a oni su zauzvrat upisivali ocjene u njegov
indeks što bi često završavalo večerom u Čingi Lingi Čardi ili
Baranjskim noćima, popularnim odredištima u Baranji prije
Domovinskog rata. Iako je Ančika pokušavala prikriti iznose na
računima, Mirela i Zdenka uvijek su znale tko je bio na večeri, koliko
se vina popilo i što se jelo, iako je Dažetić potpisujući račun na
poleđini ispisivao imena poslovnih partnera, najčešće direktora ostalih
kolodvora ili prijevozničkih tvrtki.
Fumić nije bio osobito razgovorljiv, pa su djelatnici cijenili
njegovo rijetko izgovoreno mišljenje. Visoko čelo, smeđe oči, izražene
vilice i pravilan nos davale su njegovom licu ozbiljan izraz, pa se
doimao starijim od trideset godina. Izravnim, ponekad dvosmislenim
rečenicama koje su i bez prostih riječi zvučale oštro, često je izazivao
pozornost, a prisutni ostajali zatečeni grubim, ali pristojnim načinom
izražavanja. Iako je bio zaposlen tek dvije godine, za razliku od ostalih
dugogodišnjih zaposlenika iznosio je bez dlake na jeziku svoje
mišljenje, pa je između njega i Dažetića često dolazilo do povišenih
tonova. Ipak, retorika je ostajala pristojna s obje strane, što ne bi bilo
čudno da Dažetić nije ostalim djelatnicima često izgovarao uvredljive i
proste rečenice. Mirela i Zdenka upozoravale su Fumića da ne bude
tako drčan, jer je u prednosti više od trideset godina, ali Fumić bi im
zahvalio na savjetu i nastavljao na isti način zastupati svoja stajališta
kako u razgovorima s direktorom i zaposlenicima tako i s inspektorima
cestovnog prometa koji su često dolazili kontrolirati polaske autobusa
i prodaju karata. Radio je s lakoćom kao da ima više motiva od ostalih.
Unoseći kreativnost u svoj rad pokazivao je bez teškoće drugima oko
sebe ne samo što je napravio, nego i kako bi oni mogli napraviti više i
bolje.
Nosić je bio ponosan na svoje prijateljstvo s njim posebno zbog
toga što je Fumić uvijek jasno rekao ono što misli. Dolaskom mlade
Katarine na kolodvor, postao je više razgovorljiv i manje otresit. Čak je
i Dažetiću strpljivo i bez ciničnog osmijeha objasnio da neće dobiti
virus zato što sjedi za kompjutorom.
– Virusi ne napadaju ljude, nego računala – odgovorio mu je
strpljivo bez imalo cinizma u glasu, ali Dažetić nije vjerovao. Još isti
dan zatražio je da se iznese monitor iz njegova ureda, jer računalo
ionako nikada nije ni bilo spojeno. To su znali samo djelatnici, ali ne i
poslovni partneri koji su vjerovali da je Dažetić informatički pismen, a
ne da mu je monitor na stolu zbog dojma koji je želio ostaviti i
zamjena za ogledalo. S vremena na vrijeme pogledao bi se u ekran i
popravio rukom poneki nestašni pramen guste poluduge kose na koju
je bio silno ponosan.
Nekoliko dana poslije, direktor je odlučno zabranio Katarini da
bez njegova potpisa šalje dopise elektroničkom poštom. Pokušala mu
je objasniti da poštu šalje s njegove mejl adrese, ali Dažetić je ostao
uporan i povišenim tonom rekao da mu donese mejl na potpis. Silno se
uzrujao i upozorio Katu da mora učiti od Ančike kako se šalje službena
pošta. Kada mu je ponovno pokušala objasniti što je mejl i način na
koji funkcionira, vikao je toliko glasno da su se njegove rečenice čule
do bifea.
– Donesite odmah taj vražji mejl na potpis! I ne raspravljajte više
sa mnom! Nitko osim mene ne može krojiti politiku tvrtke!
Shvativši da Dažetića ne vrijedi uvjeravati, Katarina je odustala
od daljnjeg objašnjavanja s njim. I dalje je slala dopise mejlom, a
potom ih ispisala na pisaču, donijela mu na potpis i odložila u
registrator.
Katarinu je Dažetić svakodnevno upozoravao da ne sjedi
preblizu kompjutora naglašavajući joj da ne sluša Fumića koji ima
visoko mišljenje o sebi i ponaša se kao da je popio mozak cijelog
svijeta, a zapravo nema pojma o poslu i životu kao ni o virusima.
Često je ponavljao da je nesretan jer nitko od djelatnika ne zna
svoj posao, a Katarina je strpljivo slušala sve dok telefonski poziv ili
posjet nekog prijatelja ne bi prekinuo njegov monolog. Dažetića su
često posjećivali poslovni partneri i prijatelji zadržavajući se dugo u
njegovom uredu, a Kata je to vrijeme koristila za obavljanje tekućih
poslova i razgovor s djelatnicima. Jednakom srdačnošću razgovarala je
s vozačima, strankama, profesorima, mesarima, novopečenim
direktorima, kao i s inspektorima ili načelnicima policije. Prvih
nekoliko dana šutjela je o svakodnevnim razgovorima s Dažetićem, a
onda se počela žaliti Mireli i Zdenki iznoseći sve više pojedinosti.
Nosićevo očinsko ponašanje i susretljivost Kata je izuzetno cijenila. U
povjerenju mu je iznijela svoje sumnje da direktor traži način na koji bi
mu uručio izvanredni otkaz prije rujna, ali on nije brinuo zbog toga.
Nosić nikada nije pokazivao znakove zabrinutosti, sve do trenutka
kada su mu počeli postavljati pitanja vezana za ubojstvo. Potpuno
drugačiji izgled njegova lica, kao i neuobičajene kretnje tijela
primijetili su Katarina i Fumić čim su ga ugledali naslonjenog na
zatvorena vrata spremišta.
Nakon što je neočekivano i naglo izašao kao što je i ušao u
spremište, Nosić je nekoliko minuta stajao u uskom hodniku i
prisluškivao glasove koji su dopirali s parkirališta. Još uvijek mučen
nevjericom prišao je sporednom ulazu i stao iza leđa policajca koji je
štitio ulaz i mjesto zločina. Stojeći pola metra udaljen od njegovih leđa
bolje je mogao vidjeti dvojicu muškaraca u bijelim odjelima s natpisom
KRIM POLICIJA na leđima dok su u sagnutom položaju pretraživali tlo
pokraj automobila. Jedan je uzimao otiske stopala posebnim uređajem,
a drugi fotografirao, zatim skupljao nešto s poda automobila s
neobičnom napravom u obliku pištolja. Jedan od ljudi u bijelom
podigne pogled prema osobi koju Nosić iz hodnika nije mogao vidjeti.
– Još jedan isti trag – izgovori ozbiljnog lica i spremi nešto
potpuno nevidljivo s udaljenosti na kojoj je stajao Nosić u dvije
zasebne vrećice. Nastavio je fotografirati automobil, a drugi se podigao
s tla i činilo se da skida otiske prstiju s brava, poklopca motora i
prtljažnika.
– Nema tragova brisanja – progovori okrećući se u istom smjeru,
po svoj prilici osobi koja je stajala pokraj zida s lijeve strane zgrade što
nije bilo u Nosićevu vidokrugu.
– Još ću skinuti otisak s električnog podizača stakla i s ručice
mjenjača – izgovori čovjek u bijelom otpuhujući pramen kose koji mu
je pao preko čela – Ovo je nevjerojatno! Gotovo sam siguran da nije
bilo borbe, ali svi otisci će još danas završiti u kompjutoru pa ćemo
možda vrlo brzo nešto više saznati.
Stojeći iza leđa policajca Nosić se još malo približi i podigne na
prste u nadi da će vidjeti leš ubijenog direktora, ali ugleda samo
kredom iscrtan položaj tijela na tlu. Izvije se što je više mogao na
prstima pokušavajući još bolje vidjeli mjesto događaja i stišćući jedno
oko usmjeri pogled na tlo pokraj automobila. Policajac iza kojega je
stajao počeo je prebacivati težinu s jedne noge na drugu i okretati se
prema osobi koju Nosić nije mogao vidjeti. U sljedećem trenutku
okrene se naglo prema hodniku i susretne s Nosićevim pogledom.
– Nisam ovca za šišanje – izgovori Nosić zbunjen iznenadnom
promjenom situacije i u sljedećem trenutku izađe pokraj iznenađenog
policajca na parkiralište pobjedonosno pokazujući rukama – Znao sam!
Nema tijela! Sve ste izmi...
Prije nego je završio rečenicu policajac ga grubo zgrabi za
ramena i povuče natrag, a ispred sebe Nosić ugleda dva muškarca koja
su do sada stajala na rubnom djelu parkirališta ispred zida zgrade
kolodvora pa ih nije mogao vidjeti. Jedan od njih stisne ga za
podlakticu i zavrne ruku što izazove oštru bol.
– Što je tebi idiote? Zar si malouman, retardiran? – vikao je na
njega jedan od njih provjeravajući stoje li lisice čvrsto na Nosićevim
rukama.
– Stanite mirno! – poviče uzrujano forenzičar u bijelom odijelu i
podigne prst skriven rukavicom – Ni koraka! Ne mičite se! Moramo
uzeti otiske! Zar ne vidite da je očevid u tijeku?
 Nosić je još uvijek začuđeno gledao u automobil i kredom
iscrtano tijelo, dok su oba forenzičara psovala budalu koja im je upravo
uništila višesatni posao. Jedan od njih uzeo je neobičnu spravu iz
velike crne torbe i okrećući se prema dvojici koja su Nosića držala za
nadlaktice upozori ih da ostanu na mjestu.
– Ne možete ga voditi u postaju dok ne uzmemo otiske s
njegovih i vaših stopala. Za svaki slučaj moram uzeti tragove i s
njegove odjeća, a s vaših stopala samo da ih možemo odmah
eliminirati.
– Namjerno želite ugroziti istragu, ili ste pijani? – unese se jedan
od dvojice u bijelom Nosiću u lice – Ovo ne bi napravio trijezan čovjek,
ili ste možda odviše trijezni i znate zašto ovo radite?
Dvojica u civilu ispuste Nosićeve nadlaktice, a forenzičari
nastave raditi uzimajući otiske Nosićevih stopala, dok je on začuđeno
gledao u tragove krvi na vratima automobila. Ne prestajući psovati
drugi forenzičar posebnim aparatom prijeđe preko njegovih hlača i
usmjeri pogled na pincetu koju je držao čvrsto u ruci kao da na njoj
visi nekakav predmet, iako Nosić ništa nije mogao vidjeti. Forenzičar
nekoliko puta okrene pincetu iznad prozirne vrećice, pogleda je sa svih
strana, a onda poput iluzionista stavi nevidljivi predmet u vrećicu,
značajno pogleda ljude iza Nosićevih leđa i slegne ramenima.
– Isti je!
Iako nije znao što ovo znači, Nosić postane svjestan teške
situacije u kojoj se našao, a onda ga poput munje iz vedra neba pogode
riječi koje s dopirale iza njegovih leđa.
– Vodi ga odmah u postaju! Ovo bi mogao biti trag, ali i uzrok
njegova izlaska na mjesto događaja.
– Neću bez njihova odobrenja – odgovori jedan od muškaraca u
civilu – Neka pametnjaković Matuljević i veliki filozof Ivo odluče što će
s njim. Nadređeni su mi i primaju veću plaću, pa neka rade.
– Zar inspektor Ban nije izašao? – upita policajac u odori stojeći
pokraj Nosića.
– Vratio se gospodin prepotentni prije desetak minuta kroz
glavni ulaz kolodvora kako nam ne bi smetao. Javila mi je Ana. Sigurno
je nastavio raditi, jer s ruba zgrade čujem kroz otvoren prozor da
ispituju nekoga.
Nosić je poput robota hodao kroz hodnik do vrata obračuna koja
je policajac jednom rukom otvorio, a drugom ga grubo gurnuo kroz
njih, tako da je jedva održao ravnotežu i zaustavio se pokraj uplašenog
Hinka na sredini prostorije. Hinko prestane govoriti i pogleda
iznenađeno u lisičine praveći pri tom grimase kao da vidi nestvarnu
osobu, a ne dugogodišnjeg radnog kolegu.
– Ne bleji! – obrecne se Nosić na njega – Zar nikada nisi vidio
lisičine?
– Što je sad ovo? Što je napravio? – upita Ivo policajca ustajući
nervozno s pohabane fotelje praćen začuđenim pogledima ostalih.
– Izašao je na mjesto događaja! – izgovori policajac brzo poput
nekoga tko podnosi izvješće stojeći u neobičnom stavu mirno kao da
će svakog časa salutirati.
– Na parkiralište? – ponovi Dubravko i pogleda u Nosića koji je
stajao ispred njega poput dječaka koji traži opravdanje zbog nehotice
ispucane lopte na susjedov prozor.
– Zar nije vaš posao da osigurate mjesto zločina? – upita
Dubravko policajca – Kako ste mogli dopustiti da prođe pokraj vas? To
je povreda radne dužnosti!
– Dogodilo se u trenutku – ispriča se policajac spuštajući pogled i
sliježući nemoćno ramenima. Na licu mu se ogledao strah, a glas mu je
podrhtavao dok je pokušavao objasniti da nije u toj mjeri kriv za
propust.
– Dečki iz kriminalističke će posvjedočiti da ništa nisam stigao
učiniti. Inspektor Dagić je sve vidio i poslao me k vama da sudac i
gospodin Ban odluče što će s njim.
Ivo skupi obrve, a na čelu mu se pojavi nekoliko bora u kojima se
presijavao nakupljen znoj poput plitkih potočića. Razmišljajući zašto je
Dagić kojega se sumnjiči da je godinama prenosio informacije
osobama protiv kojih se vodio postupak za privredni kriminal poslan
na ovaj slučaj.
Sudac Matuljević se nakašlje i pokaže zapisničarki prstom na
ekran – Molim vas, zapišite sve što gospodin Nosić izjavi.
Mirno namjesti naočale i ne obraćajući pozornost na Ivu koji je
uznemireno ustao i stajao ispred fotelje pogleda u Nosića preko ruba
naočala.
– I? Slušam vas! Zašto ometate istragu i kako vam je uopće palo
na pamet da izlazite na mjesto događaja?
Nosić ne odgovori ništa. Još uvijek je poput preplašenog djeteta
gledao u Ivu tražeći pogledom pomoć zaključujući da je bolje šutjeti
nego odgovoriti na pitanje na koje ni sam nije znao točan odgovor.
– Izašli ste namjerno da bi prikrili tragove – nastavi ga Matuljević
ispitivački promatrati – Ipak sam bio u pravu! Imali ste motiv!
– Ne, ne – zaniječe Nosić shvaćajući da ga Matuljević namjero
provocira i da mora nešto reći, jer bi se moglo dogoditi da iz zapisnika
proizađe nešto potpuno oprečno stvarnom događaju.
– Tako svi tvrde dok ih ne pritisnemo dokazima. Ponovno vas
pitam zašto ste izašli na mjesto ubojstva?
– Ne znam! Samo sam se htio uvjeriti.
– Uvjeriti? U što?
– Da je Dažetić mrtav!
– To su nepobitne činjenice!
Matuljević nervozno odmahne rukom dajući mu do znanja da
govori gluposti i pokazujući na ekran ponovi zapisničarki što je Nosić
rekao.
Dok je ona brzim pokretima prelazila po tastaturi, Matuljević
slegne ramenima, iskrivi lice u grimasu i pokaže Ivi rukom da sjedne.
– Možete stajati koliko hoćete, ali moramo ga privesti. U sljedeća
dvadeset i četiri sata procijenit ću postoji li osnova za određivanje
pritvora.
– Pritvora! – ponovi Nosić i pogleda u Ivu raširenih očiju.
– Pritvora! – ponovi Hinko jedva čujno stojeći na sredini
prostorije bez kapi krvi u obrazima. Uplašeno je gledao čas u Nosića,
pa u Ivu kao da ih želi pitati sanja li, ili se sve ovo stvarno događa.
 Ivo podigne ovratnik košulje, puhne u prsa kao da će mu to
donijeti prijeko potrebno osvježenje i uzdahne – Dobro. Privest ćemo
ga.
Nosića oblije znoj, a Hinko ostane ukočeno stajati kao
okamenjen na sredini ureda ne skrivajući iznenađenje poput djeteta
kada ga iznenadi gruba scena crtanog filma.
Iako mu je Matuljević rekao da sjedne, Ivo priđe policajcu i
pokaže na Nosićeve ruke.
– Skinite mu lisičine.
Dubravko napravi kretnju rukom i zausti da će nešto reći, a Ivo
mu pokaže da šuti.
Sudac skine naočale i držeći ih u ruci zamaše po zraku
oslanjajući se laktom ruke na stol.
– Sigurni ste kolega Ban da je ispravno ovo što ste upravo
naredili policajcu? Bilo bi dobro da razmislite koliko je to pametno.
Ponekad se iznenadimo i mislimo da poznajemo ljude, a onda se
pokaže da smo bili u zabludi.
– Siguran sam – odgovori Ivo i okrene se prema policajcu –
Odvedite gospodina Nosića u sobu za prijestupnike.
Ne mičući se s mjesta, policajac pogleda u suca kao da želi čuti
njegovo mišljenje, ali Matuljević samo zamaše naočalama po zraku
dajući mu znak da je sve u redu i vraćajući naočale na oči pokaže
rukom da izađu iz prostorije.
Izlazeći u pratnji policajca Nosić protrlja ruke kako bi se uvjerio
da su lisičine skinute ostavljajući Hinka uplašenog poput srndaća oko
kojega se sve više sužava krug lovaca koji nisu sigurni treba li ga
odstrijeliti, ili pričekati da mu rogovi još malo narastu. U svijetlim
hlačama i košulji dugih zavrnutih rukava do lakta, vidno uzrujan
Hinko nije shvatio da se sudac obraća njemu kad ga je upitao zašto
danas nije došao na posao.
Šutio je gledajući u zatvorena vrata kroz koja je izašao Nosić, a
onda sudac povisi ton.
– Hoćete li odgovoriti na postavljeno pitanje? Halo!
 – Ovaj, da – trgne se Hinko i okrene prema sucu kao da je ovog
trenutka hipnoza popustila, a on se vratio iz nekog prošlog života u
sadašnjost – Oprostite, nisam čuo.
– Svi ovdje ili ne vide, ili ne vjeruju, a sad i ne čuju dobro.
Pobogu čovječe! Recite nam zašto danas niste došli na posao?
– Danas, danas koristim slobodan dan.
– Kakvi su to dani? Pojasnite nam malo.
– Radim mjesecima duže od radnog vremena. Vozač sam.
Mislim, vozač direktora Dažetića.
– To smo već konstatirali. Fokusirajte se na pitanje.
– Želio sam da mi plati prekovremene sate, ali direktor nije
dopustio. Rekao je da novca nema i da ga želim raskućiti. Danas nije
planirao izlaziti iz ureda i zato sam mogao iskoristiti slobodan dan.
– Da, da – odgovori Matuljević – Život ponekad ima više mašte
od nas u pripremi iznenađenja. A gdje ste bili jutros u sedam sati?
– U krevetu.
– U kakvim ste odnosima bili s direktorom?
– U dobrim.
– Ipak ste se ljutili što vam nije htio platiti prekovremeni rad,
nego je predložio korištenje slobodnih dana.
– Jesam. Želio sam novac, ali nije išlo. Direktor je bio osjetljiv na
troškove.
– A što je podrazumijevao prekovremeni rad?
– Vožnju.
– Vožnju – pogleda ga Matuljević – Vozite samo direktora.
– Ne baš, mislim, vozim i njegovu ženu i sina, a navečer vozim
blagajnike da predaju utržak. Nakupi se sati rada.
– Koliko ste godina zaposleni ovdje?
– Osam.
– Jel̕ istina da je vaš otac koji radi na mjestu vozača autobusa u
prijevozničkom poduzeću Turistik bio u prijateljskim odnosima s
ubijenim Dažetićem koji vas je zbog toga i zaposlio?
– Istina je, ali nemojte misliti da je to bilo besplatno.
– Aha! Objasnite mi to malo.
– Nema se što objasniti. Tata mu sve ove godine donosi različitu
robu, jer radi na liniji Osijek – Berlin i jedan je od najboljih vozača u
Turistiku. Svi se mi dobro poznajemo, jer svakodnevno surađujemo i
često se viđamo, baš kao što se družimo i s djelatnicima policije.
– Pusti sad nogomet – upozori ga Dubravko – Odgovaraj na
pitanja.
– Ovaj, da! Tata i Dažetić su prijatelji i ne znam zašto bi to bilo
loše.
Na licu mu se ogledao strah, a po izjavama se moglo zaključiti da
mu je žao što je Dažetić ubijen. Posebno se žalostio zato što mu je
obećao zaposliti ženu na novom autobusnom kolodvoru, jer
Dažetićeva preporuka značila je sigurno zaposlenje. Sada je postalo
izgledno da će oboje biti bez posla i ponovno živjeti od pomoći
njegova oca koji više nije mlad i ne može voziti dva puta tjedno liniju
za Berlin. Za robu iz Njemačke više nije postojao velik interes, pa se
tako i dodatna zarada od koje je prije nekoliko godina mogla živjeti
prosječna obitelj cijeli mjesec, sada svela na minimum.
Neočekivano iskustvo

Nosić se u pratnji policajca po njegovom naređenju zaustavi ispred

sporednog ulaza. Forenzičari i djelatnici policije u civilu s čuđenjem su
gledali u njegove ruke bez lisica upozoravajući ga da se kreće uz rub
zgrade.
Mnoštvo znatiželjnika promatralo ih je s druge strane ceste iza
bijele trake s natpisom STOP POLICIJA. Ne osvrćući se na povike
poznatih iz mnoštva Nosić uđe prvi u zgradu, a policajac ga smjesti u
malu, četvrtastu prostoriju u prizemlju koju je od hodnika dijelio
stakleni zid. Jedini namještaj neobične prostorije bez prozora bio je
mali, okrugli stolac. Nosić pogleda oko sebe, udahne ustajali zrak i
shvati da vrata nemaju kvaku s unutrašnje strane. Gledajući kroz
staklo na hodnik osjećao se poput preplašenog zeca u terariju
zoološkog vrta koji sjedi nasuprot ogromne zmije i čeka svoj kraj.
Spoznaja o posljedicama počne mu dopirati do svijesti. Okrene leđa
prema staklu i pokuša smiriti ruke pitajući se kada je situacija u kojoj
se našao izmakla kontroli. Kad te jednom optuže za ubojstvo, čak i ako
dokažeš nevinost, bezbroj pitanja poput niskih oblaka ostaje visjeti u
zraku. Već je mogao čuti poznanike kako se došaptavaju, pokazuju
prstom u njega, ali i svog oca koji će napokon dobiti potvrdu da od
njegova sina nikada neće biti ništa. Tvrdio je to još od kada mu se sin
vratio iz Zagreba i umjesto fakultetske diplome pokazao mu diplomu
plesne škole i biljar turnira na kojemu je pobijedio prošle godine.
Ubrzo mu je majka umrla, a Nosić se oženio visokoobrazovanom
gradskom djevojkom, profesoricom koja mu je rodila četiri kćeri. Od
smrti majke otac je živio s njim u domaćinstvu, pomagao u podizanju
djece i često mu prigovarao govoreći da nikada neće imati dvi jake za
vratom, što je njegove kćeri i ženu uvijek iznova nasmijavalo. Znalo se
da Nosiću otac još uvijek financijski pomaže s mirovinom koju je
zaradio u Njemačkoj. Često su ga zbog toga zadirkivali u
kolodvorskom bifeu, ali on je na takve šale odgovarao pitanjem – A
gdje si ti vidio da mala ptica hrani veliku pticu? Kakav je to otac koji ne
može hraniti dijete do šezdesete godine?
Uvijek je imao odgovor, ali sada? Što sada treba reći i kako
opravdati nepromišljeni postupak? Kako će vijest da je pritvoren
podnijeti otac, kćeri i žena?
Na satu koji je stajao nasuprot staklenog zida u hodniku kazaljke
kao da se nisu micale. Vrijeme je sporo odmicalo, a on besciljno buljio
u mrlju na zidu iščekujući bilo kakav događaj.
Prošlo je više od pet sati kada su se vrata otvorila, a u prostoriju
ušao Dubravko i bez riječi mu pokazao rukom da ga slijedi. Prošli su
prizemljem u drugi dio zgrade, popeli se na prvi kat i kroz ured tajnice
Ane koja je začuđeno gledala obojicu ušli u ured načelnika.
Ivo je sjedio za stolom i gledao papire ispred sebe, a Dubravko
pokaže Nosiću da ostane stajati pokraj vrata.
– Nos! – pogleda ga Ivo držeći prst na papiru ispred sebe. Dok se
Dubravko nagnuo kako bi vidio što mu Ivo pokazuje, on upita Nosića –
Jel̕ istina ovo što je Mirela izjavila?
– Mirela! – začudi se Nosić i osjećajući olakšanje kad je čuo da je
Ivin glas mekan, a ne onako služben kao u prostorijama kolodvora,
slegne ramenima i odmahne rukom – Ona puno priča oduvijek. Ne
znam na što misliš.
– Rekla je da se bojiš obične injekcije, a tvrdi da padaš u nesvijest
kad vidiš krv. Zato vjeruje da ne možeš biti osumnjičen za ovu vrstu
ubojstva, ali isto tako nije mogla vjerovati da si na mjestu očevida vidio
krv i ostao na nogama.
– Mirela lupeta! Ne bojim se ja ničega. A tamo i nije bilo puno
krvi.
– Njezina izjava je ispred mene – nasloni se Ivo na stolac, stavi
jednu ruku preko naslona, a s drugom podigne papir i nastavi čitati –
Osim toga tvrdi da baš zbog tog straha nikada nisi kontrolirao krvnu
sliku.
Nosić je osjećao podrugljive poglede na sebi. Olakšanje koje je
osjećao zato što mu se Ivo ponovno obraćao prijateljskim tonom
umanjilo je neugodu zbog istine u Mirelinoj izjavi. Upravo kada je htio
još nešto reći začuje neobičan zvuk iza svojih leđa. Okrene se
shvaćajući da nisu jedini u prostoriji i ugleda Katu kako sjedi na stolcu
nedaleko vrata i šmrca. Iznenađeno pogleda u Ivu i ponovno u Katu
pokazujući rukom kao da želi pitati što ovo znači. Ivo odloži papir,
napravi nekoliko koraka i nasloni se stražnjicom na prednji rub stola.
Jednom rukom podboči drugu i nasloni šaku na bradu.
– Katarina i ti niste slučajno ovdje. Morate dati krv za analizu.
Nadam se da nećeš pasti u nesvijest od obične injekcije i da se Mirela
samo šalila.
Nosić problijedi, a odmah potom lice mu oblije rumenilo. Ivo
nastavi govoriti kao da ne primjećuje njegovu uzrujanost ni promjene
na licu koje je poput semafora mijenjalo boje.
– Ako je istina da nikada nisi provjeravao krvnu sliku, sada ćeš
napokon imati iskustvo više! Još razmišljam hoću li savjetovati sucu
Matuljeviću da tebi i Katarini odredi jednomjesečni pritvor.
– Pritvor? – pogleda ga Nosić iznenađeno, a Katarina brizne u
glasan plač.
– Da, pritvor, pritvor! Ne znam čemu čuđenje. Imam dovoljno
elemenata za to, ali zbog istrage ne mogu vam ništa više reći. Za
razliku od Katarine, ti si dobro čuo što je rekao Matuljević, a nadam se
da se sjećaš tko nije dopustio tvoj odlazak iz zgrade kolodvora s
lisicama na rukama.
– Bogu hvala – jedva izgovori Nosić shvaćajući da Ivo govori
istinu – Napokon jedna prijateljska gesta u cijelom ovom sranju, ali
pitam se zašto? Pokojni Mile Šperac, pošteni švercer ovih prostora
ponavljao mi je da se uvijek zamislim ako mi netko nešto dobro nudi i
upitam – zašto baš meni? Koliko se sjećam i njega ste htjeli zabraviti,
ali vam je uvijek izmigoljio.
– Ali ti nisi Šperac i nisi u prilici cjenkati se, jer nismo na tržnici.
Nad glavom ti ne visi sitni šverc kao dobrom, starom Špercu, iako
bismo i to mogli pridodati optužnici, nego teška optužba za ubojstvo.
Ivo napravi nekoliko koraka i ponovno se nasloni na stol.
 – Jel̕ u redu? – pogleda Nosića i kao da je čuo potvrdan odgovor
nastavi – Možeš se i dalje pitati što hoćeš, ali moram dobiti tvoje i
Katino obećanje da ćete biti na raspolaganju za razgovor
istražiteljskom timu u svako doba dana.
– I noći – odgovori Nosić podrugljivo.
Dok su Ivo i Dubravko ponovno gledali u papir na stolu, Nosić je
prebirao po sjećanju tražeći propust, kvaku kako je on znao reći koju
ne vidi. Iz iskustva je znao da se propusti skupo plaćaju za razliku od
pravih informacija koje pristignu li još u pravo vrijeme vrijede
bogatstvo. Šutio je shvaćajući da je propuste očito napravio, a prave
informacije o ubojici nema tako da mu ne preostaje ništa drugo nego
pristati na uvjete koje mu predlažu.
Ivo ustane, stane pokraj prozora i zagleda se na trg. Nasloni se
jednom rukom na prozor i pogleda ponovno Nosića – Uvjeren sam da
analizom krvi nećemo pronaći dokaz protiv vas, pa to shvatite samo
kao dio istražnog postupka. Nadam se Nos da nećeš ponoviti neku
sličnu glupost. Teško da te itko može razumjeti, jer kada bi se na
greškama učilo, ti bi već odavno doktorirao! Zato te upozoravam da
paziš što radiš, kamo ideš i što pričaš!
– Krv! – procijedi Nosić kroz zube – Zašto? Nikada nisam davao
krv, a poživio sam više od pola stoljeća, bio u ratu i još sam tu.
– Ja jesam, ali samo kad sam bila bolesna – kroz plač procijedi
Katarina.
Još uvijek ne izgovarajući ni riječ, Dubravko pokaže nešto Ivi na
papiru i obojica počnu proučavati gusto ispisan tekst.
Nosić je pokušavao pronaći razlog zašto se Dubravko ne petlja u
razgovor, a onda on kao da je pročitao njegove misli podigne pogled s
papira.
– Ovo činimo zbog prve, grube analize predmeta izuzetih s
mjesta događaja. Nažalost, moramo zadržati vaše putovnice.
– Putovnice?
– Da – nastavi Ivo govoriti – Stavio sam na kocku svoj ugled zbog
tebe, a i ne samo ugled, nego i egzistenciju. Nadam se da me nećeš
iznevjeriti.
 – Zar nekad jesam?
Pokušavajući doći do nekih prihvatljivih odgovora upita Ivu
pokazujući glavom prema Kati kako mu je uopće palo na pamet da ga
povezuje s ovim djetetom i zar mu to nije dovoljan znak da je na
krivom tragu?
– Poznaješ me godinama. Zar mogu biti ubojica? Kakav si ti
stručnjak, ako činiš tako grube greške? Ja sam manijak s kolodvora,
obična budala i nerast što bi rekao moj otac, ali znam da ni ova mala
ne može nikoga ubiti. Gdje vam je logika?
– Žao mi je, ali ponavljam ti da zbog istrage ne mogu o tome
ništa više reći – odgovori Ivo prijateljskim tonom – Osim činjenica koje
i sam znaš. Zakasnio si na posao prvi put ove godine i o tom kašnjenju
još ćemo razgovarati.
– Još? – pogleda ga Nosić i nagne se prema njemu, a Ivo mu
pokaže rukom da se smiri i ostane sjediti. Izraz njegova lica i nagla
promjena tona prisili Nosića da se nasloni na fotelju u kojoj je sjedio, a
Ivo lupkajući olovkom po stolu pokaže na Katu.
– Ona je prva vidjela leš i bila je na mjestu gdje se zločin
dogodio. Kada vam Ana javi, otići ćete u pratnji policije dati krv i ne
pokušavajte nikakve gluposti, jer će vam istog trenutka biti određen
jednomjesečni pritvor zbog ometanja istrage i mogućeg utjecaja na
svjedoke. Isto ću učiniti ako iz bilo kojeg razloga odbijete ovaj nalog.
Pokušavajući doznati zašto je Ivi toliko stalo do njegove krvi,
Nosić svjestan da ima pravo odbiti, ali i činjenice da može završiti u
pritvoru kad god Ivo poželi, pokuša prijateljskim razgovorom saznati
nešto više.
– Kako je Kata prva vidjela Dažetića? Opet vaša greška u
koracima – odgovori Nosić lamatajući jednom rukom po zraku – Čuo
sam da je prva vrisnula Mila, a onda je stigla Kata.
– Mila je izjavila da sam to bila ja – prekine ga Kata kroz suze –
Došla sam zbog njenog vriska, a što je najgore ona nije sumnjiva, a ja
jesam. Možda je i istina da ona nije ništa vidjela samo automobil, a ja
sam vidjela noge, ali samo sam otvorila vrata i ostala stajati. Nisam
mrdnula dalje od vrata!
 – O svemu će konačnu odluku donijeti sudac! – prekine ju Ivo,
podigne slušalicu i zamoli Anu da dođe. Čim je ušla objasni joj da
dogovori preuzimanje putovnica s Nosićem i Katarinom, ali da učini i
sve ostalo što će zatražiti Dubravko.
Čim su Nosić i Katarina napustili ured Dubravko ga začuđeno
pogleda – Ni ja ne razumijem. Zašto analiza krvi? I kako si to samo
vješto izveo! Znam da nisu morali pristati, ali koliko vidim slomio si
komičara s kolodvora i malu kao od šale. Objasni mi zašto? Što će nam
to?
– Iskreno – odgovori Ivo zamišljeno – Ne znam točno, ali na
njegovim hlačama i Katinim cipelama nađen je isti končić kao i na
žrtvi. To ništa ne govori, ali ipak znači povezanost. Krvi je bilo, ali
tragovi borbe ne postoje. Upravo su mi potvrdili da ni ispod noktiju
žrtve nije pronađeno ništa. Ipak, Katarinu i Nosića povezuje isti
končić. Možda detaljna analiza krvi pokaže nešto, iako ne znam što
točno tražim.
– Svejedno mi nije jasno – odgovori Dubravko i sjedne na fotelju
na kojoj je do prije nekoliko trenutaka sjedio Nosić – Kasno je i već
sam umoran. Nema tragova borbe to je točno, ali i razlog više da je ova
analiza bespotrebna – raširi Dubravko ruke i zamaše glavom – Valjda
znaš što radiš.
– Intuicija mi govori da to trebam napraviti. U svakom slučaju
jedan razlog sam im naveo i to je istina, drugi, puno važniji sam
prešutio, a treći mi neobjašnjivo vrišti u glavi, iako ne znam zašto.
Možda su končići na njima samo zbog toga što su se našli na mjestu
događaja, ali možda i nisu. Moram krenuti od nečega. Nisam pametan,
jer svi su sumnjivi i nitko nije sumnjiv! Moram ovo riješiti, pa ako i
napravim pokoju grešku, bit će to manja šteta od propusta. Ivo
prestane govoriti i pogleda kroz prozor prateći pogledom Katarinu i
Nosića koji su hodali preko trga jedan iza drugoga kao da su slučajni
prolaznici koji se ne poznaju.
Kasno poslijepodne nije donijelo iščekivani mir u prostorije
autobusnog kolodvora. U čekaonici i bifeu se muvalo mnoštvo
znatiželjnika stvarajući žamor koji je povremeno prelazio u buku.
Promet se odvijao po uobičajenom redu vožnje, ali kroz Radićevu ulicu
jer je mjesto zločina pokraj sporednog ulaza još uvijek osiguravala
vrpca i nekoliko policajaca.
Putnici su češće nego inače odlazili do toaleta koji je zaudarao,
nadajući se da će iza bočnog zida bolje vidjeti mjesto zločina.
Kolodvorski bife bio je krcat, pa je Marko pozvao ženu da mu
pomogne poslužiti mnoštvo znatiželjnika koji su pohrlili na kolodvor
nadajući se da će čuti nešto više o jutrošnjem događaju, jer su vijesti
bile iz sata u sat iste.
Zlatan se javi na telefon koji je uporno zvonio u uredu
prometnika, Nosić pogleda u prekrcani bife i ne vidjevši ni jedno
poznato lice izađe iz čekaonice na perone. Poslije kratkog razgovora
Zlatan odloži telefonsku slušalicu i kroz mnoštvo u bifeu probije se do
Marka. Pokaže rukom na mobitel za njegovim pojasom, a Marko
odloži pladanj s pićem i odmahne rukom dajući mu do znanja da nema
vremena za razgovor.
– Ivo te zove! – poviče Zlatan kako bi nadjačao buku i priđe mu
bliže – Tko te pita imaš li vremena? Obećao sam da ću prenijeti
poruku. Moraš odmah k njemu! Tko mene pita što moram raditi i
poslove prometnika i biljetera u popodnevnoj smjeni.
– Što ću mu ja? – pogleda ga Marko nervozno lupkajući prstima
po šanku – Zašto tebe ne zovu? Zar su te izostavili samo zato što radiš
drugu smjenu?
– Ne znam, ali obećao sam da ću ti prenijeti poruku – slegne
Zlatan ramenima i krene prema šalteru za prodaju karata
objašnjavajući mu da odluči sam hoće li otići ili će riskirati da ga
privedu.
Marko nervozno skine pregaču s velikom pivskom reklamom,
odloži je preko šanka i izađe na peron prepun znatiželjnika. Prelazeći
cestu primijeti Nosića u kafiću s druge strane Radićeve ulice kako mu
maše i viče nešto što nije mogao razumjeti od buke automobila koja je
dopirala s raskršća. Prije nego je ušao u zgradu policijske uprave
pokaže mu da ga pričeka u kafiću i Nosić sjedne dajući mu do znanja
da ga je razumio.
Temperatura zraka već nekoliko dana prelazila je trideset
stupnjeva, pa Nosić naruči još jedno hladno pivo pitajući se kako su
uopće mogli raditi sve ove godine u nemogućim uvjetima tijekom ljeta
u zgradi kolodvora. Jedini klima uređaj bio je u uredu direktora koji je
sada bio zapečaćen, pa se tako ni u uredu tajnice nisu mogli barem na
trenutak osjećati ugodno. Kata se šalila da direktor lako kažnjava
Ančiku za neposluh, jer je dovoljno da zatvori vrata svog ureda za
vrijeme ljetnih vrućina. Djelatnici su često govorili da se direktor želi
zalediti, jer razlika u temperaturi između njegova ureda i ostalih
prostorija na kolodvoru prelazila je ponekad i više od petnaest
stupnjeva.
Marko izađe iz zgrade policijske uprave za dvadesetak minuta i
pridruži se Nosiću za stolom u kafiću s druge strane ceste.
– Govori!
Upitno je gledao Marka i nestrpljivo rukom pozivao konobara.
– Ništa posebno – odgovori Marko mirnim glasom – ali
neugodno se osjećam.
Ivo nije pitao ništa bitno. Zašto bi i pitao kad je svaki dan u bifeu
i zna što se događa na kolodvoru. Ne razumijem zašto misli da bi ga
netko od nas ubio?
– Kreten – odgovori Nosić i otpije gutljaj piva iz boce – Valjda se
možeš sjetiti nekog pitanja koje ti je postavio, ili si se toliko zasr'o i sve
zaboravio? Znaš li tko još mora na informativni razgovor?
Informativni! Mo'š si mislit!
Nosić se udari po čelu i otpije gutljaj piva ne prestajući s
iščekivanjem gledati u Marka čija je majica s reklamom poduzeća za
proizvodnju sokova bila zalijepljena od znoja na prsima.
– Pitaju bez veze. Čini mi se da Ivo ne zna gdje mu je dupe, a
gdje glava. Izgleda kao da vodi neku svoju istragu, jer Matuljevića
nema, ali on ne odustaje. Čuo sam da tajnica Ana poziva Milu i
Ančiku, a obje su već dale izjavu jutros pred istražnim sucem. To samo
potvrđuje ovo što ti govorim.
– A Fumića još nisu pozvali – zaključi Nosić, otpije gutljaj piva i
bučno spusti bocu na stol – Konobar! Donesi dva hladna piva! Što se
vučeš k'o prebijena mačka?
– Gužva je – odgovori konobar, zamijeni pepeljaru i pokupi
prazne boce sa stola – Zar ne vidiš da je ludnica danas? Padam s nogu
od umora! Kao da je cijeli grad navalio baš u ovaj kafić! Teško mi je i
jedva stojim na nogama.
– Teško, ha! Što onda radiš tu? Idi u manekene!
U nedostatku dokaza

Sljedeće jutro Fumić parkira na parkiralištu željezničkog kolodvora i

zajedno s Katarinom izađe iz automobila. Pogleda na sat i predloži joj
da se odmah javi u policijsku upravu, iako ju je Ivo sinoć u
telefonskom razgovoru obavijestio da dođe u osam, a do osam sati
preostalo je još petnaestak minuta. Poljubi je u obraz i dok je odlazila
prema glavnom ulazu policijske uprave sjedne u kafić preko puta i
naruči kavu. Sat vremena je čitao novine, a onda ih odloži na stol i
nervozno gledajući na sat naruči još jednu kavu. Nazove Niku kako bi
provjerio odvija li se promet po redu vožnje i prelista još jedan dnevni
tisak. Ostavljajući kavu na stolu uđe u obližnju trgovinu, kupi kiflu i
ponovno sjedne za stol. Prošla su dva sata kada je nervozno ustao s
namjerom da krene u policijsku upravu i provjeri zašto su danas
zadržali Katarinu duže od dva sata, a onda ugleda nju i Nosića kako
izlaze iz zgrade policije. Mahne im i za nekoliko trenutaka oni mu se
pridruže za stolom.
– Što je? – upita Fumić zabrinuto gledajući u Katarinu – Što se
dogodilo? – ponovi, položi zaštitnički ruku preko njenog ramena i
upitno pogleda Nosića.
– I tebe su zvali! Što je sad opet?
– Što, što je? Pogledaj! – pokaže Nosić, ispruži ruku i pokaže
ljubičastu točku veličine šljive na ruci u visini lakta.
– Nadao sam se da su zaboravili, ali kreteni ništa ne zaboravljaju.
Mogli smo odbiti, ali zaključio sam da nećemo imati nikakvu korist od
toga i ocijenio da je bolje pristati na njihove uvjete.
– Ali, zašto? – upita Fumić šireći ruke – Rekao sam Kati sinoć da
ne mora pristati! Zato mora postojati dobar razlog, ali i nalog.
 – A teško je njima napisati nalog – zamaše Nosić nervozno
glavom – Još im je manji problem naći razlog. Mogu oni što hoće. Još si
mlad i misliš da se s njima možeš boriti. U zabludi si. Jačima se možeš
samo prikloniti, iako u ovim uvjetima ni to ne pomaže.
– Zašto bi ga Kata ubila? Pogledaj ju! Zar ona može bilo koga
ubiti? Zašto ste pristali?
– Zato da nas napokon prestanu maltretirati! – obrecne se Nosić
na njega – I Kati sam savjetovao isto, jer se s njima ne vrijedi
objašnjavati. Malo naše krvi neće im pomoći da pronađu ubojicu, a ako
odbijemo još nas mogu i pritvoriti.
Nosić nervozno i glasno pozove konobara, naruči hladnu lozu i
kavu, zapali cigaretu i nasloni se na stolac. Kapljica znoja spuštala mu
se pokraj uha na obraz. Raširi usta u čudnu grimasu i snažno povuče
dim cigarete.
– Nemoj me gledati kao da sam mali zeleni! Nisam! Takav je
samo konac s mojih hlača. Nisam imao izbora, jer nekoliko sati u
onom kavezu bilo mi je previše i neću riskirati da mi odrede pritvor.
Znaš i sam da se to može dogoditi ako ne udovoljim njihovoj želji.
Okomili su se i na nju, jer pojma nemaju od koje točke bi trebali
započeti s istragom. Iz pouzdanih izvora znam da se Dubravko nije
složio s Ivinim nalogom oko analize krvi, ali da je bilo po njegovom
ostao bih u pritvoru, pa je malo krvi što traži Ivo u odnosu na pritvor
ništa. Ivo se oslanja na intuiciju, samo mi nije jasno ako ju već ima, što
ju nije iskoristio i spasio legu od klanja.
Nosić ugasi cigaretu i odmah zapali drugu. Konobar ostavi piće
na stolu i Nosić ispije lozu kratkim pokretom ruke, zabaci glavu, strese
se, a onda je spusti i otpije gutljaj vode s ledom.
– Do sada sam vjerovao da ćemo se smijati glupostima oko ove
istrage, ali moram priznati da mi više nije smiješno. Ne znam koji me
vrag nosio na to parkiralište! Što jedna budala poput mene upropasti,
sto pametnih ne može ispraviti!
– I ja se pitam zašto si – odgovori Fumić milujući Katarinu po
ruci na kojoj se jedva vidio ljubičasti trag i mjesto uboda igle, dok je
njezina glava mirno počivala na njegovim prsima.
 – Kata je zakoračila jednom nogom i stala. Da nije bila
znatiželjna možda sada ne bi bila osumnjičena.
– Nisam bila znatiželjna – usprotivi se Kata i podižući glavu s
njegovim prsa pogleda ga u oči – Uplašila sam se i željela pomoći Mili.
Nisam očekivala leš s druge strane vrata, nego nekoga tko ju je
preplašio.
Fumić ju poljubi u obraz i blagim pokretom ponovno nasloni
njenu glavu na svoje rame, a Nos nervozno otrese pepeo s cigarete na
tlo, pogleda ih škiljeći na jedno oko i uzdahne – Neshvatljivo je da se
ista nit konca našla na mojim hlačama, tvojim cipelama, ali i negdje na
Dažetiću. Ispada da je ubojica sijao konce naokolo, kao što je Ivica iz
bajke bacao komadiće kruha po puteljku u šumi – naceri se Nosić i
baci čik na tlo umjesto u pepeljaru na stolu i zgazi ga cipelom.
– Najzanimljivije mi je kada upotrijebe riječ žrtva – nastavi se
kreveljiti – Nije Dažetić žrtva, nego ja! Nije me mogao uništiti živ, pa
želi to učiniti mrtav!
– I mene končići koje su pronašli na vašoj odjeći čine nervoznim.
Kata nije ni izašla na mjesto događaja.
– Kata nije, ali ja jesam! – podigne Nosić ton i pokaže rukom na
zgradu policije – Nažalost, ovi veliki stručnjaci tvrde da nit nije mogla
biti u zraku. Ispada kao da smo Kata i ja zajedno ubili Starog, a mi
znamo da nismo. Kako to dokazati kretenima koji su se uhvatili tih
končića kao dijete za majčinu suknju u gradskoj gužvi.
Živa u termometru prelazila je trideset stupnjeva i više nije bilo
ugodno sjediti na terasi bez obzira što ih je veliki reklamni suncobran
štitio od sunca. Pločnikom prođe bučna grupa učenika, prijeđe cestu i
uputi se u zgradu željezničkog kolodvora. Nosić podigne ruku i palcem
pokazujući prema stolu obavijesti konobara da donese još jednu rundu
pića. Fumić prokomentira da moraju krenuti jer je radni dan već dobro
poodmakao, ali Nosić se ni ne osvrne na njegovu rečenicu, nego ga
upozori da bi sudeći po neugodnom mirisu koji je dopirao iz
kanalizacijskih otvora mogao uslijediti pljusak.
Kata nervozno izvuče gumicu za kosu iz džepa traperica koje su
na nekoliko mjesta bile pokidane i sveže rep. Dok je podigla obje ruke
kako bi napravila jednostavnu radnju, crvena košuljica bez rukava
podigne se otkrivajući besprijekorno ravan trbuh.
– Nisam imala ništa zeleno na sebi već danima, možda i
mjesecima, ali zanima ih isključivo moj odnos s direktorom.
– I mene.
Fumić ispusti Katu iz zagrljaja, nagne se preko stola i unoseći se
Nosiću u lice zaprijeti mu da će ga sljedeći put udariti tako snažno da
mu više neće pasti na pamet da tako razgovara s njegovom djevojkom.
Nos se nasloni na stolac odmičući se na taj način od nervoznog
Fumića koji učini isto, podigne desnu nogu na koljeno i pokuša izvući
kamenčić koji mu je zapeo u kožnatoj sandali poznate marke. Kada mu
to nije pošlo za rukom, otkopča sandalu i uz psovku udarajući
sandalom o nožicu stola istrese kamenčić.
– Ti si zapaljeni mladi jelen koji ne vidi dalje od nosa. Kako ne
shvaćaš da su nazvali u Španjolsku moju kćer i razrednicu? Dijete mi je
u pitanju! Možeš li to shvatiti? Zato mi nemoj prijetiti, jer ako je nešto
bilo Kata nam mora reći! Nemaš djecu pa ne znaš što to znači kada ti
bez ikakva razloga ispituju dijete.
– Ako ne prekineš, zaboravit ću da smo prijatelji! – upozori ga
Fumić povišenim tonom – Nisu ti kćer ispitivali bez veze. Ti si rekao
da je na maturalno krenula u osam sati, a što je rekla tebi u
telefonskom razgovoru? Sam si mi to ispričao, a za razliku od tebe,
Kata je bila uz mene i znam da nije mogla biti na dva mjesta u isto
vrijeme niti je mogla deset minuta prije sedam ubiti Dažetića.
– A kako sam mogao znati da moja kćer laže? – uzrujano nastavi
Nos – Vozio sam poput manijaka po pljusku. Brisači nisu mogli
pomoći koliko je padalo. Na trenutke nisam vidio ništa. Kad smo stigli
u Tvrđu pljusak se stišao i rekla je da će propješačiti do škole. Iznenada
joj kofer veličine ormara nije bio problem, a meni je odgovaralo da ne
okrećem automobil u jednosmjernoj ulici. Ne možeš ni sanjati koliko
sam se iznenadio kada sam čuo da je polazak bio u jedanaest!
Svejedno! Bio sam kod kuće i u automobilu kada je Dažetić ubijen, jer
moja je kćer potvrdila da sam od pola osam do osam vozio, a prije toga
bio u kući. Čini mi se da je ubojica netko od onih što nam svaku večer
govore vremensku prognozu, jer tko bi drugi mogao znati da je to
vrijeme savršeno za ubojstvo?
 Govoreći uzrujano i glasno Nosić privuče pozornost prolaznika –
Objasnio sam Matuljeviću i Ivi, a ona je rekla isto što i ja kada su je
nazvali. Starci njenog dečka odlaze na posao u pola osam, pa je ona
iskoristila priliku za oproštaj s njim. Imam osjećaj da mi netko
namjerno podmeće i ona Ančikina teorija da ga je ubio netko od
njihovih – pokaže Nosić glavom prema zgradi s druge strane ceste –
dobiva smisao! To je možda i jedina smislena rečenica koju je izrekla u
životu.
Nosić prestane govoriti i nekoliko minuta su šutjeli, ispijali piće,
a onda ponovno pokušali analizirati događaje od devetog lipnja,
pitajući se kako je moguće da se na Milinoj obući nije pronašao
nikakav trag, pa ni končić, iako je od Kate bila udaljena jedva pola
metra. Nosić se pitao i zašto je Ančika stigla prije policije tvrdeći da
mora biti sumnjiva zbog toga, ali i zato što posljednjih mjeseci nije
skrivala osvetoljubljivo raspoloženje prema Dažetiću.
Na ulici je bilo sve manje ljudi, a sat na zgradi Željezničkog
kolodvora pokazivao je podne.
– Teta Ančika ne bi mogla ubiti – progovori Kata nakon nekoliko
minuta šutnje.
– Ne bih ni ja mogao! – lupi Nos šakom po stolu, a zveket
praznih šalica za kavu i čaša privuče pozornost konobara koji pokupi
sve sa stola i vještim pokretom ruke punu pepeljaru zamijeni praznom.
– Mora postojati kvaka. Preživio sam rat i nisam izgubio kap krvi,
a oni mi sada uzeše krv!
– A dobro – pokuša ga Fumić smiriti – Barem će nedvojbeno
utvrditi da govoriš istinu i prestati te maltretirati i ispitivati do
besvijesti. Znaš li koliko mora biti krvi kada se prereže arterija na
vratu? Kako bi se Kata mogla vratiti u ured nakon ubojstva? Ne mogu
vjerovati da je ubod bio toliko precizan.
– Čini mi se da nikada nećemo saznati kako se to dogodilo –
uzdahne Nosić – U svakom slučaju tragovi su jadni, očevid je obavljen
traljavo i zato su se okomili na nas. Već su me ljudi počeli čudno
gledati, a kad mi je Ivo rekao da predam putovnicu mislio sam pucati u
njega.
 – Kao da bi ti nekamo putovao? – nasmije se Fumić pokušavajući
ga oraspoložiti.
– Ne bih, ali zašto meni?
– I meni – upozori ga Katarina – I u pravu si, jer kriteriji su
nerazumljivi.
– Eh, kriteriji – uzdahne Nosić – Policajci zaključuju po nekoliko
jednostavnih kriterija. Prvo po izgledu, profesiji i po govoru. Po prvom
i drugom kriteriju već sam im sumnjiv, a po trećem me oduvijek
smatraju čudnim jer govorim ono što mislim i zato si za razliku od njih
mogu priuštiti i da zaboravim što sam rekao.
– Da – složi se Fumić – Volim te kad si tako odlučan. Ti i spadaš
u one ljude koji nikada zbog neodlučnosti nisu propuštali prilike.
Posljednji ispraćaj

Stranice subotnjeg broja Glasa Slavonije bile su prepune osmrtnica i

fotografija Franje Dažetića. Brojne tvrtke, prijatelji, poslovni partneri iz
Osijeka, Rijeke, ali i ostatka Hrvatske, na ovaj način uputili su
posljednji pozdrav dragom prijatelju. Pozdrav djelatnika prijevozničke
tvrtke iz Rijeke zauzimao je cijelu stranicu, na kojoj je ispod
Dažetićeve fotografije masno tiskanim slovima pisalo: Posljednji
pozdrav Črnom.
Isti nadimak upotrijebila je i njegova sestra kao i nekolicina
prijatelja iz zaseoka neobičnih imena: Pamići, Turčinovići, Pickini, a
najveću pozornost privukao je posljednji pozdrav gdje je u potpisu
stajalo Supetarci.
Djelatnici su se složili s Nosićem da su samo pozdravi Supetaraca
iskreni, a svi ostali najobičnija parada kiča.
Dažetićevo lice smiješilo se s osmrtnice velikog formata iznad
posljednjeg pozdrava djelatnika kolodvora. U donjem desnom uglu
bila su redom nanizana imena svih djelatnika počevši od Ančike, ali
bez imena Katarina. Oglas koji je potpisala Ožalošćena rodbina iz
Svetog Petra u Šumi, zauzimao je četvrt stranice osječkih dnevnih
novina, ali bez pojedinačno navedenih imena ožalošćenih.
Dažetić je često govorio o mladosti i djetinjstvu koje je proveo u
srcu Istre, ali uvijek s mjerom zaokružujući pojedinačnu priču
poantom, tako da sugovornicima njegova sjećanja nikada nisu bila
dosadna. Srednju školu završio je zahvaljujući mjestu koje je dobio u
đačkom domu u Rijeci, iako je uvijek govorio da je bio u internatu.
Ančika je znala gotovo sve o njegovoj obitelji. Roditelje je volio, iako
nije bio odveć vezan za njih, a o mlađoj sestri je oduvijek brinuo pa
tako i kada je već zašla u ozbiljne godine. Tradicijsko poljodjelstvo bila
je osnova njihova kućanskog gospodarstva. Od uzgoja vinove loze i
povrtlarske kulture živjelo se vrlo skromno. Vino koje je otac
proizvodio često bi podijelio prijateljima, ili popio zajedno s njima, a
majka se rano razboljela i nije bila sposobna za rad.
Slavonci su vjerovali da poznaju sva mjesta u Istri i njezina
prekrasna ljetovališta, ali nerijetko su ostali iznenađeni kada je Dažetić
spomenuo rodno mjesto Sveti Petar u Šumi. Nisu skrivali da im je
smiješno što Dažetić dolazi iz mjesta čije ime pripada Svecu, a u
četvrtom je braku i često su zbog toga zbijali šale.
Dobrim poznavanjem svih znamenitosti svog rodnog mjesta na
raskrižju cesta za Tinjan, Pazin, Žminj i Kanfanar plijenio je pozornost
govoreći ponosno o samostanu koji su osnovali benediktinci, a potom
ga preuzeli pavlini, sve dok crkva nije pretvorena u župnu. O naselju
iznad Limske drage ljudi su rado slušali, a kada se netko iz Pazina ili
okolice zatekao na kolodvoru, Dažetić bi ne skrivajući zadovoljstvo
govorio u dijalektu. Ni nakon četrdeset godina života u Slavoniji,
nikada nije rekao da je nešto crno, nego črno i svi su nagađali da je to
zbog konja po imenu Črni kojeg je silno volio. Nesretnim slučajem
ostao je bez njega, ali o tome nikada nije želio puno govoriti, kao ni o
načinu života kakav je danas u njegovom rodnom mjestu.
Najveću pozornost plijenila je bezbroj puta ponovljena priča o
Gospi Čestohovskoj koja je prosuzila na oltaru crkve Svetog Petra i
Pavla prije tristo godina. Iako je do Domovinskog rata bio član Saveza
komunista, Dažetić je uvijek imao moći Čudesne Crne Gospe u
novčaniku, a istoimenu ikonicu čuvao je i u ladici svog pisaćeg stola
tvrdeći da ga podsjeća na djetinjstvo i njegova je zaštitnica. Spominjao
ju je i u trenucima kada bi se nečemu čudio. Pogledao bi prema nebu i
upitao Gospu čuje li kako ljudi govore gluposti.
Stojeći za stolom u kolodvorskom bifeu, Ančika se sjetila njegove
Gospe, gledala osmrtnice kao da želi pročitati nešto između redova,
mahala glavom i ponavljala Zlatanu koji je zajedno s njom listao
dnevne novine da ga je eto i Gospa napustila.
– Čudno je to da je nedavno pričao kako je navratio k prijatelju u
Pazin i nakon dugo godina uživao u kraljevskim pljukancima i
fritulama od merlina. Čovjek koji prvi put čuje za ta jela pomislio bi da
je to ne znam što, a u pitanju je obično tijesto. Slavonski rezanci sto
puta su bolji i barem nemaju ime po tome što se izrađuju pljujući u
prste.
– Pljujući! – napravi Zlatan grimasu i podigne pogled s novina –
Zar postoji jelo u koje se pljuje?
– Tako se kaže. Ne znam, ali htjela sam ti reći da je nedavno
poslao slavonski kulen i vino u zamjenu za te pljukance. Bože dragi –
prekriži se Ančika – Zar je to bio neki znak? Je li moguće da čovjek
osjeća kraj?
– Možda – odgovori joj Zlatan – Ali to je bilo sve što je osjećao,
jer on nije imao osjećaje. Možda je izuzetak bila Istra i Kvarner. Riječki
prijevoznik vrijedio je samo zato što je zaposlio po njegovoj preporuci
nekoliko Supetaraca. Ponekad je znao dočekati nekog vozača,
potomka svojih prijatelja iz Svetog Petra u Šumi i razgovarati u
dijalektu. Mladi vozači su se čudili što u Osijeku postoji osoba koja
govori u njihovom dijalektu, a Dažetić bi često završavao s nostalgijom
govoreći da su nikad vokna bila doprta i bilo je viti ljudi, karoce su se
peljale po skriljah mez kima ni trava resla.
Trebala su mi tri dana da to prevedem, ali nigdje više nije isto, pa
ni on nije bio isti kao kad je stigao na ovaj kolodvor. Bož̕ me oprosti,
kao da govore nekim vanzemaljskim jezikom! Sigurno je teško kad ne
možeš svojim jezikom divaniti kao ja svojim. Dalmatinci su tu zakon!
Oni uvijek govore isto, a ako ne razlikuješ što je kvarat manje deset ili
što su kukumare, to nije njihov problem, zaključi Zlatan i spusti pogled
prema novinama stavljajući iznenađeno prst na oglas djelatnika – Što?
Izostavila si Katino ime. Zar Kata ne radi još uvijek ovdje?
– Imam pravo na to. Brineš zato jer je iz Bizovca kao i ti –
obrecne se Ančika i ispije gutljaj kave – Ona nije stalni zaposlenik.
– A mi jesmo? – pogleda Zlatan u nju preko uskih naočala jedva
vidljivih metalnih okvira – Zar nismo svi u odlasku?
Ančika promrmlja nešto nerazumljivo, zatvori Glas Slavonije,
presavije novine na pola i odloži ih na stol.
– Idem još u ured – uzdahne – Moram provjeriti jesu li odnijeli
vijenac na groblje. I tebe je znači mala vještica opčinila. Svi ste ludi za
njom i ne vidite dalje od nosa – promrmlja neraspoloženo odlazeći
kroz bife prema vratima uskog hodnika. Zlatan osjeti blago strujanje
zraka čim je Ančika otvorila vrata, a onda pogleda kroz staklo prema
blagajnama i tiho opsuje vidjevši nekoliko putnika kako nervozno
cupkaju čekajući u redu da kupe kartu. Ispije kavu do kraja, okrene
nervozno prsten pečatnjak oko kojega je kratki, debeli prst nabujao
poput dizanog tijesta i krene prema šalteru psujući što mora obavljati
poslove biljetera, spikera i prometnika, pa tako neće prisustvovati
posljednjem ispraćaju.
Putnici su glasno negodovali, a Zlatan uđe u ured informacija i
najavi polazak autobusa za Donji Miholjac, a potom stojeći iza šaltera
za prodaju karata na brzinu izda karte i vrati se u prazan bife.
S bočne strane zgrade kolodvora visjela je crna zastava, a na
peronima je bilo najviše bakica koje su jutros stigle iz okolnih sela
kako bi prodale povrće, voće ili sir na tržnici i sada se praznih košara
vraćaju kući. Marko izađe iza šanka i pridruži se Zlatanu za visokim
stolom.
– Zatvorit ću šank, jer ionako nema posjetitelja u ovo doba dana.
– Nadam se da neće ni biti – odgovori mu Zlatan vrteći pečatnjak
na prstu – Moram raditi, a svejedno mi je hoću li prodati jednu ili sto
karata. Tebi odgovara gužva, ali meni ne.
– Da – napravi Marko neobičnu grimasu iskrivljujući usta poput
cirkuskog zabavljača – Ti ćeš dobiti plaću bez obzira na učinak, a ja
neću. Gdje su ona lijepa vremena kada sam od bakšiša mogao platiti
režije. Dobro, staro Belje – nastavi skupljajući usta i mašući glavom –
Tada su i studenti svraćali na kavu, a danas za piće nemaju ni
zaposleni.
Šutjeli su gledajući kroz prljava vrata na prazne perone. U
čekaonicu uđe pozamašna gospođa u širokoj suknji s bijelom
maramom na glavi, osvrne se i vidjevši da nema gdje sjesti ponovno
izađe na peron teško dišući što od visoke temperature što od viška
kilograma.
– Jesi li vidio osmrtnice? – upita Zlatan pokazujući na novine – A
naručila je Ančika i vijenac sa 64 anturija.
 – Anturija! – pogleda ga Marko – Što je to?
– To su oni srcoliki cvjetovi , skupi k̕o drago kamenje. Fumić će
poludjeti kad pošalju račun. Još je naručila jedan vijenac samo u svoje
ime, ali na račun kolodvora. Cijeli ovaj prostor ne vrijedi toliko.
– To se tebi samo čini. Vrijedi ova parcela više nego što misliš.
Nije pokojnik bio blesav – udalji se Marko od stola i navuče rebraste
rolete preko šanka, zaključa i pozdravi Zlatana – Vidjet ćemo se poslije.
– Čuj, pokojnik – ponovi Zlatan, ali Marko je već zamišljeno
hodao prema velikom parkiralištu i svom automobilu koji se užario na
suncu. Pričekao je nekoliko minuta pokraj otvorenih vrata i zbog
slabog prometa brzo stigao do ulice Svete Ane i istoimenog groblja.
Temperatura je prelazila trideset i pet stupnjeva, a groblje Svete Ane
bilo je prepuno ljudi. S ulaza Marko nije mogao vidjeti obiteljsku
grobnicu Dažetić, ali je znao da se nalazi s desne strane iza bijelo
obojenih mrtvačnica gdje se na jednoj od tri u nizu, iz crnog okvira
pokraj ulaza smiješilo lice Franje Dažetića.
Dažetić je još prije petnaestak godina dao napraviti grobnicu od
bijelog mramora, repliku roditeljske grobnice na groblju Svetog Roka u
Istri. Nadgrobni spomenik krasila je uklesana slika Čudesne Gospe
Čestohovske. Zbog lijepo obrađenog bijelog kamena i kontrasta tamne
boje Gospina lika, grobnica je privlačila pozornost. Policajci su u
odorama stajali na razmacima od nekoliko metara od glavnog ulaza do
grobnice u blizini mrtvačnice.
Anino groblje na neobičan način spajalo je žive i mrtve. Lijepo
uređenim stazama ljudi su prolazili, čavrljali i zastajali pokraj lijepo
uređenih grobova ili pokraj neke starije grobnice koja je više
podsjećale na način života u nekim starim vremenima nego na
pokojnika. Iza ulaza u groblje široke lijepo uređene staze prostirale su
se unedogled poput ceste u slavonskoj ravnici, ili Drave koja se gubila
iz vidokruga iza Retfale gdje je zavijala poput velike zmije kroz šumu
topola. Starije grobnice podsjećale su na zaštićene zgrade stare osječke
avenije, pa se činilo da su to stambene četvrti, a cijelo groblje
nalikovalo je neobičnom gradu gdje se živi i poslije smrti. S ulice je
dopirala buka automobila, u dubini groblja čule su se ptice, s pločnika
žamor ljudi i sve je na neki način bilo živo. Možda se upravo zbog toga
tražilo mjesto više na Aninom groblju kao da su u pitanju prestižne
parcele za gradnju kuće, a ne grobna mjesta. Ovdje se svraćalo usput,
nakon ili prije obavljena posla, pa se činilo da pokojnici nisu sami, a na
groblje uz Vinkovačku cestu išlo se isključivo s namjerom da se obiđu
pokojnici. Tamo nije bilo starih grobnica s jedva vidljivim slovima i
ukrasnim željeznim ogradama. Sve je izgledalo mrtvo, osim visokih
čempresa koji su danju štitili grobove od pogleda, a noću djelovali
zastrašujuće.
Osim policajaca u odorama i nekoliko poznatih lica iz policijske
uprave kretalo se mnoštvom u civilnoj odjeći. Ivo je stajao uz
Dubravka neposredno ispred glavnog ulaza u groblje. Ruku
prekriženih ispred sebe u bijeloj košulji kratkih rukava često se s
nekim rukovao ili klimnuo glavom u znak pozdrava, dok mu je pogled
skriven sunčanim naočalama klizio po prisutnima.
Čuo se plač pedesetdvogodišnje djelatnice Zdenke koja se uvijek
žalila da puno radi za malu plaću, ali nitko ju nije shvaćao ozbiljno
iako nije bila sklona šalama. Dolazila je na posao točno u sedam, a
nakon radnog vremena nije se zadržavala u prostorijama kolodvora,
niti odlazila na piće poput ostalih djelatnika. Teško je prihvaćala šale
na svoj račun, a često ih nije ni razumjela, pa bi pitanjima nasmijavala
prisutne do suza. Željela je što prije otići u mirovinu, posvetiti se
unucima i vrtu svoje kuće. Nosić je često znao reći da je to jedna od
rijetkih djelatnica koja nije tijelom platila radno mjesto, iako joj je
Dažetić prije dvadesetak godina dok je još bila vitka s glatkim tenom i
bujnom kosom u nekoliko navrata pokušao udvarati. Zdenka nije
shvaćala što joj želi reći i Dažetić je do smrti ponavljao da gluplju
osobu nikada nije sreo.
Njezin plač više je nalikovao cviljenju, žaljenju za tko zna čim, a
ne za pokojnikom, dok su Jozefina i Ančika stajale iza nje suznih očiju
i kamenih lica. Povremeno bi Ančika stisnula Jozefinu za ruku, pa bi
obje glasno zaplakale, obrisale suze i ponovno se smirile
razumijevajući se bez riječi.
Fumić je uz prometnika Niku stajao na drugoj strani iza Katinih
leđa nervozno se okretao oko sebe prateći što se događa i tek
povremeno kažiprstom namještao sunčane naočale na nosu. Pokraj
Kate stajala je njezina teta Eva za koju su djelatnici čuli i vidjeli u
dnevnim novinama kada je dobila nagradu za najljepši vrt u Slavoniji
na što je Kata bila silno ponosna. Često su zadirkivali Katu da je
Slovakinja, a ona je rado govorila o mami i teti koje su prije
devedesetih kao mlade djevojke dolazile iz Poljske prodavati različitu
robu na tržnici u Osijeku kao i mnogi njihovi sunarodnjaci. Povoljno
se moglo kupiti koješta, od mehaničkog usisavača za mrvice, do
kozmetike i nakita od jantara ili srebra, a roba je bila i desetak puta
jeftinija od domaće, pa je trgovina na obostrano zadovoljstvo cvjetala.
Česta putovanja ostavila su trag na vozilu Katine mame i tete Eveline.
Prilikom jednog dolaska peglica se pokvarila i Katina mama zamolila je
nepoznatog mladića da im preporuči automehaničara koji bi njihov
automobil osposobio za povratak u Poljsku. Joza, mladić iz Bizovca
odveo ih je u auto servis svog susjeda i prijatelja. Automobil je brzo
popravljen, a Joza i njegov prijatelj automehaničar naručili su nekoliko
sitnica iščekujući njihov ponovni dolazak u Osijek. Prilikom trećeg
dolaska Katina mama udala se za Jozu Černoza godinu dana prije
Domovinskog rata. Sljedeće godine, za vrijeme najžešćih napada na
grad u osječkoj bolnici rodila je Katarinu. Njezina sestra Eva zaljubila
se u automehaničara, ali veza nije potrajala. Iako je u Hrvatskoj bio rat,
Eva je ostala živjeti sa sestrom i šogorom u Bizovcu. Nekoliko godina
poslije Domovinskog rata Eva je kupila vlastitu kuću u blizini njihove,
teškom mukom dobila državljanstvo, a potom i posao pomoćne
kuharice u hotelu Bizovačkih toplica.
Teta Eva stajala je pokraj Kate s ljetnim šeširićem na glavi i
tamnim sunčanim naočalama koje su joj zajedno s obodom šešira
zaklanjale veći dio lica. Stasom i visinom izgledale su kao sestre i
razlika u godinama na prvi pogled nije bila zamjetna.
Mirela i Milica, poput poznatih junaka iz nijemih filmova
privlačile su pozornost svojim suprotnostima. Prva korpulentna, lijepo
našminkana, visoko podignute kose s crnom svilenom maramom
preko širokih ramena djelovala je bez obzira na prekomjernu težinu
elegantno, a Milica mršava, bez šminke u trapericama i tamnoj košulji
stajala je uz nju poput srednjoškolke.
Hinko i Nosić u bijelim košuljama i tamnim hlačama tiho su
razgovarali povremeno pokazujući očima prema lijesu pokraj kojeg je
stajala žena pokojnog Dažetića, Magda. U tamnoj, uskoj suknji do
koljena i istom takvom sakou kratkih rukava s lakiranim crnim
cipelama izgledala je kao manekenka koja je upravo sišla sa svjetske
modne piste, ni malo ne podsjećajući na udovicu koja stoji uz lijes
mrtvog muža. Ispod bujne smeđe kose kapljice znoja slijevale su joj se
niz čelo. Povremeno je otvarala lakiranu četvrtastu torbicu s velikom
tamnom kopčom koja joj je visjela preko ramena, uzimala maramicu i
brisala znoj s lica ne skidajući sunčane naočale.
Njezin otac, rođen iste godine kada i Dažetić, stajao joj je s lijeve,
a tek punoljetni sin Leo s desne strane. Leo je izgledao poput svojih
vršnjaka, visok, tanak, preplanuo s crnim bedžom na džepu bijele
košulje dugih rukava. Gledao je u pod ispred sebe, dječački, nevino, a
kada bi podigao pogled, izrazito tamne oči uokvirene tamnim obrvama
i svjetlom kosom izgledale su kao dva užarena kamenčića.
Ljudi su tiho komentirali, raspitivali se o oporuci i slijegali
ramenima. Magda nije naslijedila ništa, jer Dažetićeva je imovina već
glasila na sina. Nagađalo se da će biti prisiljena tužiti vlastito dijete
kako ne bi završila na ulici.
U prvom redu ispred mrtvačnice stajali su poznati gradski
privrednici. Među njima se isticao imenjak pokojnika, direktor lokalne
prijevozničke tvrtke Turistik i Dažetićev najbolji prijatelj. Stajao je
okružen nekolicinom svojih djelatnika među kojima je bio i Hinkov
otac, a na njihovim licima nije se moglo ništa iščitati. Predstavnici
nekoliko prijevozničkih tvrtki i autobusnih kolodvora iz Istre ostali su
uz metalnu ogradu koja je dijelila groblje od ulice kao da se i sami žele
ograditi od svih ostalih.
Rijeka ljudi još uvijek je pristizala, iako je ceremonija trebala
svakog trenutka započeti.
Dažetićeva sestra stajala je s druge strane lijesa u društvu muža i
kćeri. Kratku sijedu kosu pokrila je crnom maramom, povremeno
prebacujući težište s jedne na drugu nogu ne dižući pogled s tla.
Ceremonija bez svećenika trajala je vrlo kratko. Ubrzo nakon
govora koji je pročitao djelatnik Turistika, limena glazba je utihnula,
grobari položili lijes u grob, a udovica zajedno s ostalom rodbinom
prva napustila groblje. Mnoštvo se s čuđenjem sporo razilazilo
komentirajući da mlada udovica ne zna za red pa tako nije dopustila
dolazak svećenika niti ih je pozvala na karmine poslije sahrane, a
šuškalo se da ih nije ni pripremila iako je to u Slavoniji bilo uobičajeno.
Nagađanja o karminama zamijenili su razgovori o ubojici. Jedni su
tvrdili da je to učinio netko stručan jer je preciznim potezom
prerezana arterija na vratu, a drugi da će biti nemoguće naći ubojicu,
jer je kiša oprala tragove zločina. Nosić se glasno našalio govoreći da je
ubojica po svemu sudeći iskusan meteorolog i dovikujući se s
djelatnicima kolodvora na izlazu iz groblja pokušao ih je uvjeriti da
trebaju svi zajedno otići na piće i popiti nešto za pokojnika. Nitko se
nije osvrnuo na njegov prijedlog pa je sliježući ramenima rekao da na
tužnijoj sahrani nikada nije bio i pridružio se grupi djelatnika iz
Turistika pomažući im odabrati najbliži kafić.
Ivo je napustio groblje u društvu Dubravka pitajući se je li
ubojica bio među ovim mnoštvom i kako je moguće da je neprimjetno
došao i otišao s mjesta zločina. Bez obzira na pljusak odjeća ubojice
morala je biti krvava, jer se napad dogodio iz neposredne blizine.
Ubodna rana bila je nevjerojatno precizna i isto tako nevjerojatno
mala.
Istraga bez pomaka

Glasnogovornica policijske uprave prekinula je bolovanje i pojavila se

na vijestima lokalne televizije. Kratko je izvijestila javnost da se još
uvijek traga za ubojicom, a da o određenim dokazima ne može govoriti
dok je istraga u tijeku. U nastavku vijesti kratki izvještaj o posljednjem
ispraćaju Franje Dažetića bio je popraćen snimkama s groblja.
Marko je zamišljeno stajao u bifeu oslonjen laktom na šank i
gledao u praznu čekaonicu. Ulaz u sobu za odmor djelatnika nasuprot
šanka bio je skriven lamperijom, pa se Marku činilo da glasovi dopiru
iz zidova. U toj su prostoriji prometnici i biljeteri tijekom dana mogli
predahnuti, napraviti dnevni obračun, pogledati vijesti na starom
televizoru ili pročitati Glas Slavonije kako bi se na trenutak odmorili
od gužve. Ponekad je Mirela šmugnula u šok sobu da bi pogledala
poneku zaostalu epizodu španjolske sapunice, a vozačima iz drugih
gradova djelatnici su dopustili kartanje i ispijanje kave kako bi se
odmorili i pripremili za povratnu vožnju.
Fumić se poslije sahrane zajedno s Nikom vratio na kolodvor.
Zlatan je došao za njima u sobu za odmor raspitujući se tko je bio na
sahrani, tko držao govor i kako je završila ceremonija, ali Fumić mu
naredi da obavijesti putnike o dolasku autobusa i pričeka u uredu za
prodaju karata jer bi u ovo vrijeme netko od putnika mogao zatrebati
uslugu.
– Kojih putnika? – usprotivi se Zlatan – Tri čovjeka i jedna baba
su na peronu.
– Tri ili jedan, svejedno – odgovori mu Fumić – Ne želim da nam
se inspekcija natovari na vrat. Najavi polazak, a onda ako je sve u redu
zamoli Marka da pripazi na šaltere i vrati se. Hoću na miru pogledati
vijesti, pa ćemo poslije razgovarati.
 Zlatan nevoljko izađe, a Fumić pojača ton televizijskog
prijemnika kako bi bolje čuo izvještaj lokalne televizije s posljednjeg
ispraćaja Franje Dažetića. Šturi izvještaj i prilog koji se sastojao
nekoliko snimki lokalnih čelnika i djelatnika Turistika bio je brzo
gotov. Niko stiša televizor i okrene se prema Fumiću.
– Znam da čovjek može brzo iskrvariti i umrijeti. Vidio sam to za
vrijeme rata kada je mog prijatelja pogodio sićušan geler na
parkiralištu ispred zgrade željezničkog kolodvora. I sada ga vidim kako
trči pokraj mene kao gazela, a kad smo ušli u zgradu i bacili se na pod
bio je mrtav. Mislio sam da leži zbog detonacija koje su se još čule i
pozvao ga da ustane. Pokušavao sam još nekoliko puta ne shvaćajući
da je mrtav. Iskrvario je od sitnog gelera koji ga je pogodio točno u
arteriju na vratu, bez ijedne ogrebotine na tijelu. Tko god je ubio
Dažetića imao je muda kao lubenice.
Fumić se usredotoči na vremensku prognozu, a uz odjavnu špicu
večernjeg dnevnika Zlatan se pojavi na vratima.
– Zar si zatvorio blagajnu? – upita ga Fumić gledajući na ručni
sat.
– Ne brini! Marko će iz bifea viknuti ako se pojavi putnik ispred
šaltera – umiri ga Zlatan i sjedne pokraj njih.
– Zar je važno ako putnici čekaju? – odmahne Niko rukom –
Ionako nas ubrzo više nema. Što ti misliš Zlatane, tko je sredio Starog?
– Ne znaju to ni pametniji od mene, ali sumnjam na punca. Koji
bi normalan otac tako prešutno prihvatio dvadeset i četiri, ili pet
godina starijeg zeta, a k tomu još i njegov vršnjak?
– Možda si u pravu – zamaše Zlatan glavom – Vidio sam ga u
Bizovačkim toplicama s nekom babom. Žena mu je umrla, riješio se
brige i dao se na posao. Nema više vremena birati, a kriteriji s
godinama padaju. Možda ni ja ne bih ostao u braku dvadeset godina
da imam više love. Nakon toliko godina kad uhvatim ženu za nogu
mislim da sam uhvatio svoju. Svi smo mi siti svojih učmalih brakova,
ali nemamo love. Kad si mlad misliš da si našao posebnu, a onda
shvatiš da su sve manje ili više iste. Fumić još nije oženjen, pa to ne
zna!
 – Nisam – odvrati Fumić prebirući po daljinskom upravljaču – ali
bih želio biti!
– Nismo slijepi, a previše si s malom Katom u posljednje vrijeme.
Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Misliš da nije legla s njim?
– To si sad rekao! – ustane Fumić, zaprijeti mu šakom, pa
ponovno sjedne i pokaže rukom prema vratima – Gubi se na radno
mjesto! Sljedeći put sašit ću te ravno u glavu!
– Da, direktore – odgovori podrugljivo Zlatan – Dobro je rekla
moja baba da su ljudi kao golubovi. Dok su na zemlji jedu ti iz ruke, a
čim polete seru po tebi! Sljedećih dana Fumić i Zlatan nisu razgovarali.
Svi su se pitali zašto su odnosi između njih zahladnjeli, jer još do jučer
Zlatan je s ponosom govorio da je Katarina njegova susjeda u Bizovcu,
bez obzira što su stanovali na suprotnim stranama sela i nisu se
poznavali sve dok nije počela raditi na kolodvoru. Čak ni Nosić nije
zbijao šale u vezi s tim, a njegova nervoza rasla je zbog iščekivanja
analize krvi na koju se iz njemu nepoznatih razloga još moralo čekati.
Prošlo je više od tjedan dana prije nego ga je Ivo pozvao da dođe
k njemu. Nosić je ostavio tek naručenu bocu piva na šanku
kolodvorskog bifea i uputio se prema zgradi policijske uprave. Ušao je
s osmjehom na licu u Anin ured, ali naglo se uozbilji zatekavši
Dubravka u njenom uredu.
– Ivo me pozvao – progovori bez pozdrava.
– Nisam baš tajnica, a Ivo mi nije rekao da te očekuje. Pričekaj
trenutak – odgovori mu Dubravko kroz uzdah ne skrivajući
nezadovoljstvo što ga vidi, a onda uđe kroz tapecirana vrata u drugi
ured i zatvori ih za sobom.
Zadubljen u papire ispred sebe Ivo nije primijetio kada je
Dubravko ušao.
– Šefe! – progovori Dubravko i Ivo podigne pogled.
– Došao je Nosić. Tvrdi da si ga pozvao.
– Jesam – odgovori Ivo naslanjajući se na stolac – Čitam po tko
zna koji put ovo – zamaše listom papira po zraku i ponovno ga spusti
na stol – Nosić je prijetio Dažetiću poslije sastanka u srijedu. Istu večer
imali smo rekreaciju s djelatnicima kolodvora. Nos je bio odlično
raspoložen i zabio je dva gola, a Fumić i Zlatan zbijali su šale na temu
sastanka. Sjećam se smijeha dok su ponavljali Nosićeve riječi. I meni je
bilo smiješno, ali sada se pitam ima li to poveznicu s Nosićevim
izlaskom na mjesto zločina? Pokušavam odgonetnuti kako se nit konca
našla na Dažetiću i na koji je način isti konac dospio na Nosićeve hlače
i Katinu obuću? Što ako je Dažetić zaprijetio Nosiću da će ga vratiti na
blagajnu? Netrpeljivost između njih bila je obostrana.
– Potpisujem sve što govoriš i čudim se što nisi poslušao
Matuljevića. Nosić treba biti u pritvoru.
Ivo ustane i nasloni se laktom na prozor. Tragovi neprospavanih
noći vidjeli su se na njegovom licu. Kretnje su mu bile usporene, a
govorio je s manje dinamike nego inače.
– Matuljević ne poznaje Nosića. Uvjeren sam da od njega nećemo
ništa doznati ako ga zatvorimo, a za zadržavanje mora postojati
ozbiljniji razlog.
– Ozbiljniji! Što je u svemu što imamo do sada neozbiljno?
– Recimo da mogu razumjeti njegovu nevjericu kada je u pitanju
Dažetićeva smrt. Na trenutak mislim da je nevin, a onda me ponovno
počne izjedati sumnja. Neobično je inteligentan i ne smijem dopustiti
da me prevari svojom inteligencijom. Možda je namjerno izašao na
mjesto zločina kako bi zameo tragove, jer ne zovu ga bez razloga
inteligentnom budalom.
– Nije problem samo u tragovima i izlasku na parkiralište –
odgovori Dubravko – Svjesno je slagao vrijeme polaska svoje kćeri na
maturalno putovanje i zbog toga je Matuljević odobrio analizu njegove
krvi. Ne znam je li ubojica, ali čim smo dobili službenu potvrdu da su
svi maturanti krenuli u jedanaest ispred škole trebali smo ga pritvoriti.
Koliko je bilo sati kada si ga sreo na kolodvoru?
– Osam i četrdeset – uzdahne Ivo – To pouzdano znam jer je
Nosić pogledao na sat zbog autobusa Auto-transa koji je kasnio u
polasku za Rijeku. To smo odmah razriješili u telefonskom razgovoru s
njegovom kćeri i razrednicom.
– Zašto bismo vjerovali njegovoj kćeri? Nosić godinama dolazi na
posao u pola sedam. Ponekad smo i mi u to vrijeme pili kavu s njim,
iako mi se nikada nije sviđao. Ne umanjujem njegove zasluge za
vrijeme rata, ali...
– Ali, zasluge su stvarne – prekine ga Ivo – Svakodnevno je
obilazio oba kolodvora. Na njegovu inicijativu djelatnici autobusnog
kolodvora smješteni su u zgradu željezničkog koja je puno sigurnija od
stare montažne zgrade. Brinuo je o tome da se linije svakodnevno
održavaju po redu vožnje. To je bilo važno za vrijeme žestokih napada
na grad, ne samo zato što su žene i djeca odlazili, nego i zato da u
gradu sve javne službe funkcioniraju.
– Zasluge su zasluge – odgovori Dubravko – ali čuli smo i drugu
priču. Dolazio je na kolodvor zbog dugogodišnje ljubavne veze.
Gospođa zbog koje je visio na kolodvoru sada je u mirovini, ali tada je
radila na radnom mjestu biljetera. Devizni utržak nije predavala u
banku, nego Dažetiću na ruke. Nosić nije blesav i znao je uz ljubav
usmjeriti nešto deviza i u svoj džep. Puno govori, ali bitno kaže samo
ponekad i to s puno manje riječi.
– Možda nam on ipak ima što reći. Neka uđe!
Dubravko otvori vrata, pozove Nosića i propusti ga u ured.
Ne skrivajući nervozu Nosić obojicu odmjeri i sjedne na fotelju
nasuprot radnog stola. Dubravko sjedne na stolac pokraj vrata i
gledajući u Nosićeva leđa zaključi da prostor bitno mijenja ljude. Tijelo
mu je bilo uspravno i ukočeno, a nije hodao kao inače ležerno
mlatarajući rukama i savijajući noge kao da su mu gornji i donji
ekstremiteti međusobno posvađani.
Kroz dopola spuštene plastične rolete svjetlost je prodirala u
drugi dio prostorije i odbijala se od malog staklenog stola, a zrake
sunca izdajnički su pokazivale red prašine na komodi pokraj zida.
– Što ima Nos? – upita Ivo ležernim glasom.
– I ti si mi neki lega! – pogleda ga Nosić – Na krivom si putu, jer
postoji barem dvadeset ljudi koji su imali razlog više da zveknu Starog.
Dubravko se nakašlje, a Ivo otvori fascikl ispred sebe, nasloni se
na stolac, prekriži ruke ispred sebe i zagleda se u Nosića.
– Dobro – nastavi smireno iako je ljuljanjem na uredskom stolcu
odavao nervozu – a onda mi reci kojih je to dvadeset i zašto misliš da
imaju razlog? Jesu li to samo tvoje pretpostavke, ili imaš opipljive
dokaze?
Nosić se okrene i pogleda Dubravka, a onda opet usmjeri pogled
na Ivu i uzdahne, podigne nogu na koljeno druge noge i pridržavajući
je rukom nagne se prema naprijed.
– Ti bi trebao imati nešto opipljivo, a ne ja! Zanima me jesam li
osumnjičen i želiš li me opet službeno privesti, ili čak zadržati u
pritvoru? – upita držeći glavu nakrivljenu na lijevu stranu i jedno oko
zatvoreno.
– Rekao sam ti da je ovo prijateljski razgovor.
– Prijateljski, ha! Kao i onda na kolodvoru – povisi Nosić glas –
Zato si poslije sve to napisao, a sada si zadržao Dubravka u prostoriji
tako da imaš svjedoka. I to sve zato što je razgovor prijateljski.
– Pisao sam po službenoj dužnosti i ni jednog trenutka nisam
tajio da radim na istrazi. Dakle, tko je imao motiv?
– Svi! Jozefina, Ančika, Hinko, njegova žena, punac! Svatko tko je
bio u kontaktu s Dažetićem.
– Polako Nos! Idemo po redu. Zašto Jozefina? – upita Ivo
prebirući papire po fasciklu. Izvuče jedan, izravna ga i ponovno
pogleda Nosića dajući mu do znanja da čeka njegov odgovor.
– Kako zašto? – izvije Nosić tijelo na fotelji i izvadi cigarete iz
džepa hlača, stavi ih na stol i nastavi nervozno – Svi znaju da je prije
dvadeset godina rezala vene zbog njega. Mogu li zapaliti?
Umjesto odgovora Ivo zamoli Dubravka da isključi klimu, zatim
podigne slušalicu i zamoli Anu da donese pepeljaru.
Ana uđe u ured noseći veliku kristalnu pepeljaru i nasmiješi se
Nosiću stavljajući pepeljaru na stol. On je pozdravi pokretom glave i
zapali cigaretu.
Ivo nešto zapiše na papir koji je virio iz fascikla, pričeka da Ana
izađe i ponovno pogleda u Nosića.
– Zbog Dažetića je rezala vene! Zašto?
– Kakvo pitanje! Htjela je postati njegova žena.
 Nosić snažno povuče nekoliko dimova cigarete. Ispuštajući
posljednji kroz nos držeći čik između palca i kažiprsta ugasi ga i
nasloni se na fotelju.
– Tada je već drugi put bio razveden. Živio je sam, a Jozefina je
bila dobar komad bez obzira na hrapav ten. Vitka, dugih nogu, a i kosa
joj je bila gusta, a ne očerupana kao danas. Čini ti se da je ovog
trenutka izašla sa seta snimanja filma Ptice, ali Jozefina iz onih dana i
ova nemaju veze jedna s drugom. Bila je nesigurna, patila je od
nedostatka osjećaja identiteta i neprekidno pokušavala ugoditi svima
oko sebe i ispuniti njihova očekivanja.
– Nebitno – odgovori Ivo – Vratimo se na problem. Što se
dogodilo u toj ljubavnoj vezi da bi ona imala razloga ubiti Dažetića
poslije toliko godina?
– Ne bih to nazvao vezom – napravi Nosić grimasu između
gađenja i sažaljenja – Samo ju je povalio i to se nastavilo neko vrijeme,
a onda ju je odbacio k̕ o staru kuhinjsku krpu. Ljubav je trajala kratko,
ali zato je zaborav bio dug. Kada je shvatila da su nade uzaludne i da
joj se nikada neće vratiti, na brzinu se udala. Žene su kao mačke!
Rađaju se mudre, uvijek se dočekaju na noge i svaka ima nekoliko
života. Ipak, stari lisac ponovno je prevario Jozefinu i to nedavno, u
bliskoj prošlosti. Molila je da joj zaposli kćer i možda bi on to i učinio,
ali mala mu se nije svidjela, a ruku na srce i nije zgodna. Ne bi
Dažetiću smetalo što je davno bio s mamom. To bi ga čak zabavljalo i
posebno uspalilo, a imao bi što uspoređivati. On jako voli usporedbe,
ovakav si, onakav si, najgori si! Davno sam mu rekao da za razliku od
nekih koji imaju stotine mana, ja imam samo jednu, ne valjam! Ali,
neću odugovlačiti! Upoznao je slučajno Katu i izgubio interes za
Jozefinin problem i njezinu kćer.
Dubravko je nekoliko puta htio prekinuti Nosića dajući Ivi
znakove iza njegovih leđa, ali Ivo se nije osvrtao, nego je nastavljao
razgovor s Nosićem vjerujući da će doznati nešto što bi istragu
usmjerilo na pravi trag.
– Ispričaj mi kako je Katarina dobila posao?
Nosić s nevjericom zamaše glavom, zapali cigaretu i ponovno
podigne jednu nogu na koljeno druge pridržavajući je slobodnom
rukom.
– Nema tu nikakve enigme. Stari se rukovao s Katom, vidio
dobro dupe, još bolje sise i dao joj posao! Nikada nije žurio i u tome
leži tajna njegova uspjeha kako u poslu, tako i kod žena. Svoje zamisli
provodio je u djela kao da je cijeli život ispred njega. Lukavi, stari lisac,
ali mladi, nadobudni Fumić poremetio mu je planove jer je Kata
privukla i njegovu pozornost. Stari je nastavio strpljivo poput mačka
koji besciljno i zadovoljno prede, bez žurbe uvjeravati Katu da bi život
s njim bio bajka u kojoj je ona glavna junakinja. Ne zna mala da je to
bajka poput one sa žigicama gdje nema sretnog kraja. Za Dažetića je to
trebala biti tek niskobudžetna predstava s jednostavnim interijerom i
samo dva glumca. Nauživao bi se njenog tijela, a ona bi nakon što se
upale svjetla shvatila da nakon kratke, sporedne role i bez specijalnih
efekata sve poprima drugu dimenziju. To se ipak može preživjeti, jer
princeza iz bajke s vremenom shvati da se ne radi o mladom
kraljeviću, već o olinjalom starcu. Čak je i Jozefina preživjela iako je
prerezala vene na rukama. Ako mi ne vjeruješ možeš pogledati ožiljke.
Stari je u pravu kada tvrdi da mladost sve izdrži! Katarina bi tako nešto
mlohavo mogla izdržati, jer je tek prešla dvadesetu.
– Čekaj! – pokaže Ivo rukom i uključi diktafon na stolu – Možeš
li mi reći što misliš o tome kako je Katarina obavljala posao? Zanima
me tvoje mišljenje.
Nosić ga pogleda kao da ga gleda preko nišana, na- lakti se na
koljena i stavi lice između ruku. Promeškolji se, makne ruke s lica,
dodirne kutiju cigareta u mekanom pakiranju, uvjeri se da nije prazna,
ponovno zapali cigaretu i odloži upaljač na stol.
– To se znači snima, iako si rekao da si me pozvao na prijateljski
razgovor. Uobičajeno je da prijatelji čašicu razgovora žele trajno
zabilježiti!
– To je samo za mene – odgovori Ivo.
– Aha! Snimaj, pa ćeš se poslije izgubiti u silnim preslušavanjima
materijala. Nije ti to pjesma Eurovizije.
Ivo mu ne odgovori, ali ga nastavi promatrati i pokaže mu
objema rukama da počne govoriti. Nosić povuče dim i nasloni se na
fotelju.
 – Kata je dobila posao da bi pomogla Zdenki i Mireli, ali Dažetić
joj je ubrzo povjerio nekoliko manjih zadataka kao što je plaćanje
režija za njegove kuće. Tako je mogao tobože poslovno komunicirati s
njom, a usput joj diskretno dati do znanja koliko nekretnina ima. Bio
je to provjeren način. Žene se uvjere da je bogat i nadaju se barem
pristojnim darovima, ali prije nego nada presahne on svaku zamijeni
novom. Njegova žena jedna je od rijetkih koju je darivao i koja uživa
materijalnu sigurnost, a ostalima je poklanjao reklamne stvarčice koje
su mu donosili poslovni partneri. Kati je ubrzo počeo govoriti o
usamljenosti i o tome kako već dugo godina žali što se ponovno
oženio, a sada mora trpjeti poremećenu ženu zbog djeteta. Kata je u
početku razgovore s njim prepričavala Mireli i Zdenki, a onda se to
prorijedilo, ili mi je Mirela namjerno uskraćivala informacije. Znaš
Mirelu! Izvukla bi ona i iz mrtvog čovjeka ono što ju zanima.
– Kako sve to znaš?
– Ne slušaš što ti govorim! Mirela zna izvući informacije. Ako
želiš da se nešto brzo dozna, samo reci Mireli i ubrzo nitko neće znati
osim nje i osječkog korza. Svi smo povremeno mogli čuti Dažetića
kako Kati dijeli komplimente. Fumić mu je pomrsio račune jer je
svakodnevno poslije radnog vremena pozivao Katu na piće. Ne znam
što je prevladalo, ali ne zaboravi da je Dažetić počeo kao mali
prometnik na ovom bijednom kolodvoru i sanjao o velikom potezu
koji će mu donijeti uspjeh.
Ivo je bez riječi potvrđivao glavom potičući Nosića da govori.
– Aha! Imaš ružan glas pa se ne želiš snimati. Što ti još mogu
reći? Dažetić je shvatio da je poslijeratna privatizacija njegovih pet
minuta. Stavio je šapu na kolodvor i na brzinu izvarao djelatnike
pretvarajući kao od šale sve naše u svoje. Sada njegov sin ima
pozamašnu imovinu. Kuća u Poreču, kuća u Svetom Petru u Šumi,
dvije kuće u Slavoniji i veliki stan u centru grada. Zgrtao je kišu deviza
dok smo mi branili grad. Autobusi su bili puni, tražila se karta više.
Dogovorio je s direktorima prijevozničkih tvrtki: pola meni, pola tebi i
ništa kroz blagajnu!
– Vratili smo se dvadeset godina unazad – upozori ga Ivo i
pritiskom na tipku da mu do znanja da je prestao snimati razgovor – A
ubojstvo se dogodilo prije tjedan dana. Događaje stare dvadeset godina
nećemo dovoditi u vezu s ubojstvom.
Cigareta je dogorjela u Nosićevoj ruci, a pepeo pao na stolić
ispred njega. Kratkim pokretom s izrazom gađenja ubaci čik u
pepeljaru. Ivo je pravio bilješke, razmišljao i pokušao sortirati
emocionalne reakcije bilježeći ih na jednu stranu kako bi ih
razgraničio od činjenica na drugoj strani. Razmišljajući koliko ima
istine u svemu što govori Nosić, zamoli ga da mu nešto kaže o Hinku i
zašto po njegovom mišljenju spada u one koji su imali motiv.
– Zato što ga maltretira! – odgovori Nosić šireći ruke – Šalje ga na
tržnicu, vozi mu ženu u Austriju da bi obnovila garderobu, održava mu
vrt, pa čak i u Poreču kosi travu u njegovoj kući kao i u sestrinoj koja je
do njegove, a kad je već tamo skokne do rodnog mjesta. Pitaš me zašto
je Hinko sumnjiv, a ne znam ni zašto sam ja sumnjiv! Nikada ga ne bih
ubio, jer za njega bi najbolja kazna bila da živi sto godina. Možeš li
zamisliti duboku starost i nemoć dok ga mlađi gledaju kako kao
ranjeni vuk grize vlastite rane.
– Znaš da se ova izjava može upotrijebiti protiv tebe na sudu? –
upita ga Dubravko ne obazirući se više na Ivine znakove rukama.
Ne skrivajući cinizam u glasu i ne okrećući se prema Dubravku,
Nosić pokaže palcem ruke u kojoj je držao tek zapaljenu cigaretu
preko svog ramena – Zar je ovaj još tu?
Ivo pogleda prema Dubravku kao da Nosić ništa nije rekao i
zamoli ga da donese nalaz mikroskopske analize pretrage kao i ostale
ukoliko su gotove.
Dubravko zamaše nezadovoljno glavom i držeći jednu ruku u
džepu hlača, krupnim koracima izađe iz prostorije.
Čim su ostali sami Ivo ustane i nasloni se nasuprot Nosića na
pisaći stol.
– Slušaj! Ne snimam više razgovor. Prijatelji smo sto godina.
Pripazi što govoriš, jer ovo je zamršen slučaj. Očevid je znaš i sam, nisi
blesav, omela kiša. Pljusak se vjerojatno spustio odmah nakon što je
Dažetić iskrvario, a možda se sve dogodilo za vrijeme pljuska. Ne
možemo biti sigurni. Činjenica je da čovjeka nema. Dan prije imali ste
sastanak o čemu svjedoči zapisnik koji je potpuno nerazumljiv.
– Ne zna mala Kata pisati zapisnik – naceri se Nosić – Ančika ga
nikada nije ni pisala. Dažetić je odlučio da Kata piše zapisnik, jer je to
bio jedini opravdan razlog za njeno prisustvovanje sastanku, a za njega
prilika da joj pokaže koliko je moćan. Zbog njene prisutnosti vrijeđao
je koga je stigao i ponašao se arogantno, nadmoćno. Ako mene pitaš,
dobio ju je! I htio je još!
– Nećemo nagađati! Poznajem te i vjerujem da nisi ubojica, ali
činjenice ti ne idu u prilog. Kći ti je otputovala puno kasnije nego što si
izjavio devetog lipnja. Vidio si izjavu direktorice škole, vodiča i
razrednice. Krenuli su u jedanaest sati, a ti si rekao u osam. Iako je
tvoja kći priznala po povratku, kao i njezin dečko, ostaje visjeti u zraku
bezbroj nedoumica, a ja tražim motiv!
– Onda tako kaži, a nemoj mi predbacivati to što sam povjerovao
kćeri i optuživati me bez prestanka.
– Želim da uključiš mozak i pokušaš mi pomoći. Prijatelji smo!
– Aha! Sad smo prijatelji!
Nosić ustane i napravi nekoliko koraka po prostoriji. Ivo je
gledao u papire ispred sebe i Nosić ponovno sjedne, odmahne
nervozno rukom i pokuša uvjeriti Ivu da je Magda Dažetić imala
nekoliko razloga da se riješi muža.
– Što ako je saznala da ju muž namjerava proglasiti ludom,
smjestiti u ludnicu i oduzeti joj poslovnu sposobnost? Svima se žalio
pripremajući teren da svoju bolesnu ideju pretvori u stvarnost.
– Ako je Magda imala motiv to ćemo saznati prije ili poslije.
Naravno da ćemo se fokusirati na nju, ali zanimaju me djelatnici. Svi
su prevareni kroz privatizaciju autobusnog kolodvora, a to je itekako
veliki motiv. Jesam li u pravu?
– Naravno! Radimo za plaću od koje se jedva preživljava. Bože
moj, znaš i sam, snalazimo se. Autobusne linije voze po cijeloj Europi.
Cigarete su jeftinije u Srbiji, ulje i margarin u Njemačkoj, a tehničku
robu nabavljamo svima i nešto sitno zaradimo. Nažalost, to više nije ni
približno unosno kao nekada, ali i to je nešto u besparici.
– Pitam te za motiv ubojstva – podigne Ivo ton – a ne kako se
snalazite. Vremena su takva da se svi moramo snalaziti.
– Ne znam! – odgovori Nosić pomirljivo i raširi ruke – Bio bih
sretniji od tebe da se to napokon riješi.
Ivo spusti glavu nad papire i shvaćajući da nije našao povoljan
trenutak za razgovor s Nosićem i da neće doznati ništa novo pokaže
mu rukom na vrata – Možeš ići.
– Ne moraš mi reći dva puta – odgovori Nosić, zgužva praznu
kutiju cigareta i držeći je u ruci brzim korakom izađe iz ureda bez
pozdrava.
Ivo ostane sam u uredu i započne ponovno čitati izjave
djelatnika slažući poput mozaika novu sliku o Franji Dažetiću. Još prije
nekoliko dana vjerovao je da ga poznaje, a sada je bio siguran da takav
čovjek nikada nije postojao. Pokušavao je razmišljati na njegov način i
ogoliti mu dušu do kraja, nadajući se da će tako lakše pronaći ubojicu,
a onda je ponovno mijenjao smjer shvaćajući da ničija duša nije poput
grana koje ostanu bez lišća ujesen i svaka kvrga na njima postane
vidljiva.
Dažetića su često posjećivali privrednici i političari. Ni po čemu
se nije dalo zaključiti da je prema djelatnicima grub, ali znalo se da ne
bira sredstva kada naiđe na neistomišljenike. Napadao je toliko
žestoko koliko je to situacija dopuštala pokušavajući nanijeti onom
drugom što teže povrede. Kada je nailazio na otpor, brzo bi se
povlačio, ali je uvijek ostavljao trag oštrih riječi. Uz lukavost,
snalažljivost i činjenicu da nikada nije žurio, uvijek je dolazio do cilja
ne birajući pri tom sredstva. Sve je radio temeljito i polako, poput
vrhunskog kuhara koji bi odrezak prvo držao satima u pacu, a onda ga
dugo pripremao na laganoj vatri prije nego ga jako zapeče.
Rodio se u siromašnoj istarskoj obitelji. Srednju školu završio je
u Rijeci, a fakultet upisao izvanredno poslije tridesete kada je već bio u
trećem braku, angažirao se u politici i pristupio partiji pokazujući
najveći entuzijazam za načela stranke. Poslije Domovinskog rata vlast
se promijenila kao i načela, a on postao najžešći domoljub i pristaša
privatizacije. Nesumnjivo, bio je jedan od onih koji je uspio zadržati
ugled u oba poretka.
Kako se pošten, miran mladić iz skromne seljačke obitelji mogao
toliko promijeniti? Od rata je povećao bogatstvo više desetaka puta, a
svojim poznanstvima pomagao je mnogima koji su se našli u
problemima. Prijateljima ili onima za koje je mislio da to jesu, rješavao
je probleme upisa djece na fakultet ili posredovao pri pronalaženju
najboljih liječnika u slučaju bolesti nekoga iz njihove obitelji, ili njih
samih. Zar nisam i sam njegov dužnik, zaključi Ivo pokušavajući
završiti šarolik mozaik, iako se svakog trenutka na drugom mjestu
pojavljivao komadić mozaika koji nedostaje, a slika ostajala nejasna i
puna praznina.
Glava ga je boljela, ali nije odustajao sve dok tajnica Ana nije ušla
u sobu i stavila šalicu s kavom ispred njega.
– Šefe! Ima li što novo?
Trebao mu je nekoliko sekundi kako bi izronio iz vlastitih misli
koje su ga poput niskih oblaka pritiskale na tlo. Pogleda Anu čije lice je
odavalo zabrinutost.
– Nema – odgovori osjećajući kao da izlazi iz nekog drugog
svijeta i vraća se u stvarnost – ali uvjeren sam da nitko tko je počinio
zločin, pa čak ako se radi o savršenom zločinu ne može uništiti sve
tragove! Svaka pojava ostavlja otiske događaja i to sam dobro zapamtio
dok sam još bio student. Ne želim vjerovati i neću dopustiti da itko iz
tima govori da je kiša sve oprala! Nemoguće! Pozovi mi ponovno
Dubravka – završi Ivo. Čim je Ana napustila njegov ured istrese sadržaj
kutije, koju je donio iz Dažetićeva ureda, na stol. Članovi tima su rekli
da im to ne treba, a on je ipak odlučio ponijeti nekoliko sitnica.
Olovka, okvir s fotografijom sina na kojoj ima jedva sedam ili osam
godina, planer i neobična kutijica koja je skrivala fotografiju Gospe
tamnog lica uokvirene u oštećeni okvir od jeftine plastike. Ista
fotografija puno manjeg formata skrivala se iza minijaturne, na prvi
pogled knjige tvrdih korica veličine dva centimetra. Ivo otvori korice i
zagleda se u fotografiju sjećajući se priče o Gospinim suzama koju je
Dažetić prepričavao uvijek na nov i zanimljiv način. Kroz Dažetićevu
priču mnogi su doznali da je Gospa Čestohovska bijele puti, a njena
tamna koža posljedica dima i vatre koja je oko originalne slike gorjela
dok su je svećenici bježeći pred najezdom bogohulnika spašavali.
Njezina replika suzila je krv prije tristo godina u crkvi njegova rodnog
mjesta. Sveti Petar u Šumi, izgovori Ivo glasno. Krije li se tamo negdje
odgovor?
Fotografija-ulaznica za muzej, ispod koje piše Castrum Pisinum,
podsjeti Ivu na Dažetićevu priču o Kaštelu u Pazinu. Na poleđini
pronađe samo šture podatke i sjeti se svog obećanja da će jedanput
zajedno s njim otići do Pazinske jame i vidjeti najljepši primjer krške
hidrografije i morfologije u Istri. Dažetić je uvijek s puno ljubavi
govorio o podzemlju gdje su otkrivena prekrasna jezera s bezbroj
sifona i galerija.
Ivo pomno pogleda svaku stvar i sve ponovno vrati u kutiju
shvaćajući da mu sitnice ne govore ništa, osim što potvrđuju
Dažetićeve priče o djetinjstvu i Čudesnoj Gospi čije su moći Supetarci
štovali. O tome svjedoče mnogobrojne zahvale mještana pa čak i
srebrna noga koju je dao izraditi zahvalni otac čija se kćer rodila s
iskrivljenom nogom, a po zavjetu Gospi noga se ispravila. Događaje
vezane uz svoje rodno mjesto Dažetić je pričao s toliko zanesenosti, da
nitko nikada nije posumnjao u istinitost njegovih riječi. Zar je samo u
takvim prigodama govorio istinu?
Ivo podigne slušalicu i otipka troznamenkasti broj.
– Postoji li nešto značajno u računalu gospođe Ančike?
– Ništa – odgovori mu djelatnica s trećeg kata – Osim telefonskih
brojeva koje provjeravamo, ali ima ih daleko manje nego u bilježnici
od koje se jedva odvojila. Kaže da je bilježnica starija od trideset
godina i da joj je tu pohranjena sva pamet.
– Da bi nešto pohranio, moraš imati što pohraniti – završi Ivo,
spusti slušalicu i pogleda kroz prozor prema autobusnom kolodvoru.
Tko je mogao znati da je deset minuta prije sedam savršeno
vrijeme za ubojstvo? I zašto je Dažetić devetog lipnja došao ranije na
posao?
Rješenje je ovdje

Kroz pohabane rolete na kojima se ocrtavao sloj prašine, sunčeve zrake

probijale su se kroz sitne otvore poput oštrih strijela u Ančikin ured.
Uzica za povlačenje u prljavim nijansama, izlizana i sjajna, zapela je za
osušenu biljku koja je virila iz keramičke posude za cvijeće, na
prašnjavoj prozorskoj dasci. Ispred pisaćeg stola stajale su dvije
otrcane fotelje i stolić na kojemu je bilo nekoliko keramičkih šalica za
kavu, različitih boja i razbijenih drški.
Ančika je nervozno podizala slušalicu telefona i javljala se na
uobičajeni način – Autobusni kolodvor, izvolite!
Nije imala strpljenja kao inače, pa je stranke koje su se raspitivale
o redu vožnje ili cijeni karata spajala Zdenki i Mireli. Nostalgično se
sjećala svog prvog radnog dana, kada je prije trideset godina na
kolodvoru pristajalo tek nekoliko autobusa dnevno, a ona uz Dažetića
bila jedina zaposlenica. Prodavala je karte, kuhala kavu, radila na
informacijama, obračunavala plaće i nikada nije bila sretnija.
Mladi Franjo Dažetić, pun energije i željan uspjeha, svojim
šarmom osvojio ju je odmah. Posao se brzo širio, jer je privreda grada i
regije cvjetala, otvarala su se nova radna mjesta, a sve više poduzeća
bilo je zainteresirano za organizirani prijevoz svojih djelatnika na
posao. Prijevozničke tvrtke imale su pune ruke posla, a promet
autobusnog kolodvora ubrzo je, zahvaljujući Dažetićevoj domišljatosti,
zasjenio željeznički. Ančika i Dažetić više nisu stizali sami obavljati sve
poslove, pa su počeli primati nove djelatnike i kolektiv je iz mjeseca u
mjesec rastao. Nekoliko mjeseci poslije, Dažetić je zaposlio svog
budućeg kuma Mažarića i doživio prvo i najveće razočaranje u životu.
Ančika je bila sigurna da bi Dažetić i danas bio živ da nikada nije
upoznao Mažarića. Zbog razočarenja u prijateljstvo i ljubav, postao je
potpuno druga osoba, bez osjećaja, i njegovu vjeru u ljude više nikada i
ništa nije moglo povratiti. Nije vjerovao nikome. Skrivao je svoje
osjećaje i misli stvarajući nevidljivi omotač oko sebe odlučan da nikada
neće dopustiti bilo kome da mu se istinski približi.
Prvi razvod podnio je najteže, jer je doživio izdaju i najveće
poniženje koje muškarac može doživjeti od žene koju voli i beskrajno
joj vjeruje. Jedina osoba koja mu je pružala utjehu i potporu u najtežim
danima koji su uslijedili poslije raspada braka bila je Ančika. Imala je
razumijevanja, slušala ga, bodrila, tješila i davala mu savjete kakve
može dati samo žena koja istovremeno voli i cijeni muškaraca.
Ančika se smiješila pri pomisli na dane mladosti pitajući se je li
sve moglo biti drugačije i što je propustila učiniti. Njezine dileme
prekine kucanje na vratima i Jozefina koja oprezno proviri u ured, a
kad se uvjerila da je Ančika sama priđe joj, zagrli ju i ukori nježnim i
prijateljskim glasom.
– Nemoj mi reći da si opet plakala!
– Lako je tebi! – uzdahne Ančika osjećajući olakšanja što se
nekome može požaliti – Zar ne vidiš da nitko nije iskreno žalostan
zbog njegove smrti? Svi ćete vi nekako bez njega, ali kako ću ja? Nitko
me ne razumije. Moj muž tvrdi da sam luda, a ponekad mislim da ću
stvarno i poludjeti. Trideset godina, Jozefina! Dijelila sam s njim sve,
baš sve! Kao da mi ga je netko ukrao! Ne razumijem zašto bi ga bilo
tko ubio? Zar ne misliš da su to učinili oni? – upita pokazujući rukom
iza svojih leđa prema zgradi policije s druge strane ceste – Tko bi se
drugi takvo što usudio? Da je i postojao netko takav, učinio bi to u
ratno vrijeme, kada je ubiti nekoga bilo puno jednostavnije nego sada.
Oni su se htjeli dočepati ovog prostora, jer imaju problem s
parkirališnim prostorom za svoje djelatnike. Ovo bi im bilo savršeno
mjesto, a on ih je preduhitrio i završio pretvorbu prije nego su oni
shvatili da je privatizacija započela. Možeš li se ti sjetiti bilo koga tko
bi ga želio ubiti? To se nameće kao jedini odgovor. Zato istraga ne
miče s mjesta. Ubili su ga!
Jozefina se zamisli i ne odgovori ništa, a Ančika se ponovno
rasplače gledajući žalosno po prostoriji. Ništa više ovdje nije bilo
njezino, osim nekog davnog sna koji je sada na neki čudan način
blijedio i bespovratno nestajao.
– Čovjek – jecala je tiho – Čovjek poput njega nije mogao znati
tko mu je prijatelj. Svi su glumili da im je stalo do njega ostavljajući
dojam da su prijatelji, a razmišljali su samo o tome kako će izvući
osobnu korist iz prijateljstva s njim.
Ančika se okrenula prema prozoru. Nije jecala, ali su joj suze
nekontrolirano tekle niz lice. Beskrajno ga je voljela, zaključi Jozefina. I
istina je, uzdahne Jozefina suosjećajući s Ančikom, da sve naše
sposobnosti, novac, položaj, ništa, baš ništa ne vrijedi ako nemamo
ljubavi.
– Moraš se smiriti i misliti na svoju obitelj.
Jozefina je govorila iskreno upozoravajući je da su svi djelatnici
kolodvora sumnjivi, potkrepljujući to s činjenicom da su priveli Nosića
i ostavili ga u užasnoj prostoriji poput nekog kriminalca.
– On im je prijatelj, a kako će tek nama lako odrediti pritvor. Ivo
je uvjeren da je svatko od nas mogao imati motiv za ubojstvo. Kako bi
potkrijepio svoje sumnje išao je toliko daleko da je izvukao iz Nosića
sve o mojoj ludosti iz mladosti, tako da sam sada i ja na listi sumnjivih.
Ne moram ti reći kako se osjećam. Imam djecu. Ivo je često dolazio i
svi ga dobro poznajemo, ali je nemilosrdan i ulazi u takve detalje da se
sama pred sobom sramim. Zbog svega i moj brak može doći u pitanje.
Iako, moram priznati da sam samoj sebi nekoliko puta postavila
pitanje može li se voljeti više puta u životu i došla do zaključka da se
ipak samo jednom ljubi, baš kao što i kaže stara pjesma. Moj muž je to
osjećao, znao je cijeli život da je moje srce na drugom mjestu, a ožiljci
koje imam na zapešću nijemi su svjedok da je to istina.
Jozefina je govorila iskreno, s puno povjerenja u Ančiku, kao da
je sama u prostoriji, sve dok se nije začulo slabašno kucanje na
vratima, a odmah potom Katarina proviri u ured.
– Oprostite! Jesam li vas prekinula? – upita zbunjeno gledajući u
vidno uplakanu Jozefinu i Ančiku.
– Jesi! – poviče Ančika ljutito, prestane plakati i skupljajući oči u
jednu crtu procijedi kroz zube – Što hoćeš kad tako nepristojno upadaš
u moj ured? Poput prikaze si.
 – Oprostite – odgovori Katarina uplašeno – ali gospodin Ivo je
nazvao. Želi da Jozefina ponovno dođe k njemu.
– Tebe je nazvao! – lupi Ančika ljutito po stolu, a čestice prašine
zaplešu u zraci sunca koja se probijala kroz rupu na plastičnoj roleti –
Od kada se poruke ostavljaju kojekuda po kolodvoru? Zar je nazvao u
spremište? Koliko znam tamo si po cijele dane s nadobudnim
Fumićem. Slijep je pokraj zdravih očiju. Jadna mu majka!
– Prestani Anči!
Jozefina podigne ton prijekorno gledajući Ančiku.
– Kata me ostala zamijeniti u uredu informacija, jer se ne mogu
usredotočiti na posao. Ivo me nazvao i javila se na telefon umjesto
mene. Što ti je dijete krivo?
– Dijete! Poludjela si. To nije dijete!
– Moram ići. Ispričavam se – prošapće Kata i zatvori vrata za
sobom.
Ančika nervozno sjedne, ponovno ustane, uzme olovku sa stola i
baci ju prema vratima.
– Kučka! Kučka, a ne dijete! – ponavljala je gubeći kontrolu. Glas
joj je podrhtavao, a lice zacrvenjelo od napora.
– Proradila je njena vatrena krv. Poljakinja! Tko zna što radi tim
muškarcima, jer jedan po jedan gube razum! Majstorica od zanata kao
što joj je i mater bila! Sve sam doznala! Zgrabila je našeg glupana na
tržnici i udala se prije nego je on shvatio što mu se događa. Ovdašnji
ljudi su pošteni i nemaju pokvarene misli, pa je lukavoj bijednici posao
bio jednostavan. A i taj smrdljivi Ivo! Svaki dan je dolazio ovamo,
plazio, razmazivao se od nježnosti prema toj maloj beštiji. Zašto onda
nitko ne postavi pitanje kako to da je Ivo prvi bio na kolodvoru kada se
sve dogodilo? Možda ga je on ubio! Ništa mu ne vjerujem! Zašto mene
nije nazvao, ako je htio da dođeš na razgovor? Ili je s malom vješticom
u vezi?
– Što ti je? – prošapće Jozefina i stavi ruku preko usta – Smiri se!
Upravo sam ti objasnila da je zvao telefonski broj informacija. Moram
ići, a ti se molim te smiri. Došla sam samo pitati znaš li kada će nam
vratiti mobitele i kada ćeš dobiti svoje računalo?
 – Ne treba mi računalo! Ionako ga nisam koristila, a sasvim
dobro sam živjela i bez računala šezdeset godina. Vratili su mi
bilježnicu kada su kopirali sve brojeve telefona, kao da će im to nešto
pomoći. Neka pogledaju ispis primljenih poziva, pa će vidjeti da je Ivo
nazivao svaki dan dok sam bila na godišnjem odmoru.
Svijetlih, prozirno plavih očiju i tamnih podočnjaka s izraženim
borama oko usana, sijede tanke kose u suknji za broj većoj i uskoj
košulji, Ančika je djelovala nekoliko godina starije. Spustila je umorno
ruke i sjela na stolac dok je Jozefina otvarajući vrata uzdahnula i rekla
da mora ići, jer bi Ivo mogao narediti da je privedu kao što je rekao
Fumiću kad se žalio da ima posla i da će doći kasnije.
– Neka sebe privede! – vikala je Ančika za Jozefinom koja je
blijedog lica stajala na vratima u tamnoj, zgužvanoj suknji koja kao da
je prijetila da će svaki čas pasti s njezinih ravnih bokova, a uska tamna
majica ocrtavala je opuštene grudi i davala njezinom licu umoran
izgled.
– Ivo je najveći sumnjivac! – nastavi Ančika vikati – To ću mu
reći ako me još jedanput pozove. Traži osobu s motivom, a samo je on
imao motiv! Ispituju nas do besvijesti kako bi prikrili tragove svog
zločina.
Jozefina izađe i zatvori vrata, prođe kroz prazan bife i uđe u
čekaonicu. Dva putnika stajala su ispred šaltera za prodaju karata
čekajući u redu dok je Milica strpljivo vraćala ostatak novca putniku
ispred njih. Pokraj prvog perona ispred ulaza u čekaonicu Kata je
razgovarala s Fumićem.
Jozefina mahne Milici, pokaže bez riječi rukom u smjeru zgrade
policijske uprave, prođe pokraj zaljubljenog para, nasmiješi se i
izbjegavajući autobus koji je upravo pristajao na treći peron, prijeđe
preko ceste i uđe u zgradu policijske uprave. Marica joj iza šaltera
putovnice mahne u znak pozdrava, a Jozefina osjeti ugodu zbog
temperature koja je u zgradi bila niža desetak stupnjeva, popne se
stubama na prvi kat i uđe u ured tajnice Ane.
Ivo je iščekujući Jozefinu pažljivo čitao zapisnik s posljednjeg
sastanka koji je Dažetić održao s djelatnicima dan prije ubojstva.
Većina prisutnih sudjelovala je u raspravi, ali iz njihovih pitanja nije se
moglo zaključiti zašto je sastanak održan. Pokraj imena Jozefina stajala
je riječ regres. Moglo se pretpostaviti što ju je zanimalo, ali što je točno
govorio Nosić nije se moglo zaključiti iz nekoliko upitnika pokraj
njegova imena.
Ančika nije bila na popisu prisutnih. Zašto se sljedeće jutro
pojavila na kolodvoru, iako je bila na godišnjem odmoru? Je li točno da
je željela besplatnu autobusnu kartu? Zašto nije nazvala Dažetića ili
direktora Turistika? Kao da bi joj bilo prvi put! Uvjeren da Ančika nije
morala osobno dolaziti zbog autobusne karte, stavi rukavice i nastavi
pregledavati stolnu mapu s Dažetićeva stola. U gornjem redu bio je
otiskan logotip tvrtke iz Rijeke i svi mjeseci u godini zelenom bojom, a
s desne strane stajale su prazne rubrike. Stolnu mapu povezivalo je
samo ljepilo po gornjoj dužini snopa papira. Prijeđe oprezno prstima
po mapi, prelista ju, a onda ponovno pogleda prvi list i osim tragova
kave uoči jedva vidljiva udubljenja olovke. Skoči sa stolca i glasno
poviče – Ana! Ana!
– Tu sam šefe – odgovori ona ulazeći u njegov ured – Došla je
gospođa Jozefina Jorkić, ali malo smo se zadržale u razgovoru. Od kada
se sve to dogodilo više ni ne razgovaramo prijateljski kao nekada.
– Zovite mi Dubravka! – ustane Ivo i pokaže joj rukom da treba
požuriti – Odmah, a gospođa Jorkić neka pričeka.
Nervozno je hodao po prostoriji dok Dubravko nije ušao u ured i
počeo se opravdavati da analiza bioloških tragova još nije potpuna.
– Nećemo se praviti blesavi! – prekine ga Ivo povišenim tonom –
Kao da imamo neke biološke tragove. A što se događa s analizom
kemijskih tragova? Za sada nemamo ništa osim blijedozelenog
končića.
– Da – ogovori Dubravko – Predlažem da krenemo od onoga što
imamo, a sve ostalo će danas biti gotovo.
– Ma nemoj! – nastavi Ivo ljutito – Nisi ih u stanju požuriti, ali
zato bi sve odreda pritvarao! Pronašao sam nešto što kriminalisti nisu
uzeli kao dokazni materijal i zato te molim da paziš na ovaj papir –
govorio je pružajući mu dva gornja lista stolne mape u plastičnom
omotaču – Ostatak će ostati ovdje, jer ne želim da se ošteti. Ti si
odgovoran za ove listove, a svi naši pametni stručnjaci nisu ni
primijetili, a kamoli izuzeli mapu sa stola kao dokaz.
– Ne znam što bih trebao s tim – upita ga Dubravko podozrivo
gledajući u papir ispod plastične folije.
Ivo podigne glavu, pogleda u strop pitajući se što li je on skrivio
u životu kad mora raditi s toliko nesposobnjakovića na jednom mjestu
i udari šakom po stolu.
– Osim što su vidljivi tragovi kave, pokušaj odgonetnuti
udubljenja na papiru. Čini mi se da su brojevi i mogli bi biti presudni
za rješavanje slučaja. Matuljević je na godišnjem odmoru, jer je ima
nekakvih obiteljskih obaveza, ali to ne znači da istraga mora stajati.
– Tragovi kave me ne čude – odgovori Dubravko mirno – Znamo
da su se Dažetiću tresle ruke dok je prinosio šalicu ustima, a onaj
blesavi Nosić zabavljao je društvo u bifeu kolodvora pitajući se kako li
to izgleda dok vrši nuždu.
– Nosić je koješta, ali nije blesav! – povisi Ivo ton – Na ovom
papiru su tragovi brojeva, ali nemoguće je vidjeti prostim okom o
kojim je brojevima riječ. Možda je Dažetić bacio nekoliko gornjih
slojeva papira, ali udubljenja su ostala. Reci onim neradnicima na
trećem katu da danas želim imati sve analize na stolu, a ti uzmi
vremena koliko trebaš i svakako pokušaj odgonetnuti o kojim je
brojevima riječ. Budući da imamo malo materijalnih dokaza, a svjedoci
ne postoje, ispitat ćemo pola grada ako treba i pronaći ubojicu! Možeš
ići i kaži Ani da gospođa Jorkić uđe.
Iako je prošlo deset dana od nemilog događaja Jozefina je još
uvijek djelovala potreseno i umorno. Na tjemenu se bijelio izrast kose,
pa se na prvi pogled mogao steći dojam da je ćelava. Ulazeći polako u
Ivin ured, jedva je izgovorila pozdrav i sjela na fotelju na koju je Ivo
pokazao rukom.
– Vidim da ste još potreseni – ustane Ivo i nasloni se ispred nje
na rub radnog stola – I ja sam, ali zajedničkim snagama otkrit ćemo
ubojicu. Računam na vašu pomoć. Zato se nemojte obazirati na to što
ću snimati razgovor. Mislim da se već dovoljno dugo poznajemo i
možemo razgovarati otvoreno i prijateljski.
– Možemo, ali vi ćete ipak snimati – podigne Jozefina pogled –
Ne znam kako sam se našla na popisu sumnjivih osoba.
– Niste sumnjivi – odgovori Ivo i vrati se za stol – Ovdje ste zato
što možete pridonijeti istrazi svojim iskazom. Tražim pomoć, jer želim
riješiti ovaj slučaj. Možda ste, misleći da nešto nije važno, potpuno
slučajno prešutjeli nešto bitno. Djelatnici kolodvora su na neki način
svjedoci, iako svjedoka nema. Svjedočili ste njegovom životu i
provodili puno vremena s ubijenim. Zato mi možete pomoći da
rasvijetlim ubojstvo našeg zajedničkog prijatelja.
– Ne znam kako vam ja mogu pomoći, jer ni meni nije jasno tko
bi mogao ubiti čovjeka koji je bio omiljen među svima?
– Nažalost, sada je izvjesno da nije među svima – odgovori Ivo,
napravi nekoliko koraka i zaustavi se pokraj prozora
– Zanima me bilo što čega se još možete sjetiti. Imamo premalo
tragova i sve nalikuje savršenom ubojstvu, ali takvo ubojstvo ne
postoji. Počnimo od početka – govorio je gledajući kroz prozor prema
autobusnom kolodvoru.
– Kojeg početka? – uplašeno ga pogleda Jozefina i nervoznim
pokretom namjesti suknju.
– Mislio sam od trenutka kada ste došli na posao tog jutra, ali
nećete se ljutiti ako vas pitam i za još neke detalje vaše nekadašnje
veze – okrene se Ivo prema njoj, prekriži ruke na prsima i nasloni se na
prozor.
Jozefina nervozno stisne šake i ljutito ga pogleda – Nema više
smisla razgovarati o nečemu što nije povezano s ubojstvom. Nisam bila
u vezi s Dažetićem! Zašto vam moja riječ vrijedi manje od nečije
druge? Nisam nikada bila s Dažetićem i točka. Završeno poglavlje! –
povisi Jozefina ton – To slobodno zabilježite, jer čak i da ima istine u
takvim pretpostavkama, ne znam kako bi vam koristili događaji stari
dvadeset godina? Znate li što znači riječ intima? Ako se o njoj govori,
onda riječ u potpunosti gubi svoje značenje.
– Dobro – pomirljivo nastavi Ivo i nasloni se s obje ruke na stol –
A je li istina da vam je obećao zaposliti kćer prije nekoliko mjeseci?
Jozefina je šutjela gledajući prema špičastim, oguljenim
vrhovima svojih cipela. Ispod sive boje umjetne kože izvirivali su
svjetliji dijelovi koji su postali još vidljiviji kada je prebacila nogu preko
noge, nemirno mašući s gornjom nogom po zraku.
– Na to radno mjesto došla je Kata – pokuša ju Ivo zainteresirati
za razgovor – Znate li kako?
– To nitko ne zna kako se točno dogodilo – odgovori Jozefina
zaustavljajući na trenutak nogu – Tko bi njega mogao razumjeti?
Znamo ono što nam je rekla Kata, ali i to da Dažetić oduvijek voli
mlade djevojke. Tvrdio je da nitko nije toliko lud da na tržnici kupuje
smežurane, stare jabuke, nego one glatke i sočne.
– Znači li to da su žene i jabuke jedno te isto? Baš me zanima
koje su voće muškarci – nasmije se Ivo kako bi se Jozefina opustila – Je
li vam Kata ikada prepričavala dijelove razgovora s direktorom?
– Da. Mlada je i neiskvarena. Mladi ljudi su uvjereni da nitko
bespotrebno ne izgovara laž samo zato što to ni oni ne čine. Lakovjerni
su, a Dažetić je Katarini često govorio o bolesti svoje žene koja naravno
ne postoji. I mi smo mu skoro povjerovali da žena ima problema sa
živcima i da maltretira njega i sina do neizdrživosti. Tražio je od Kate
savjet kako da se ponaša prema ženi koja je psihički poremećena.
– Tako je govorio za gospođu Magdu Dažetić? – pogleda ju Ivo
vidno iznenađen – I tražio je pomoć od mlade djevojke za ozbiljan
obiteljski i zdravstveni problem?
– Da. To je za Dažetića najprirodnija stvar na svijetu.
– Nikada nisam čuo da je njegova žena bolesna.
– Čudim se – odgovori Jozefina i odmahne rukom dajući mu do
znanja da mu ne vjeruje. Namjesti suknju i spusti obje noge na pod.
– Vi ste često bili njegov gost. Ne vjerujem da vama nije rekao, a
pričao je tu priču gdje god je stigao. Ali – zastane i potvrdi glavom –
Povlačim riječ. Možda vam vjerujem, jer je razumljivo. Sad mi je palo
na pamet zašto je prešutio! Vi imate bolesnu majku, zar ne?
Ivo se lecne, osjeti nelagodu i otkopča još jedno dugme na
košulji. Zar djelatnici kolodvora znaju da je moja mama bolesna i da se
liječila u psihijatrijskoj bolnici? Kako je Jozefina došla do tog podatka?
Dažetiću se požalio nekoliko puta i iskreno se začudio što je pokazao
zanimanje za bolest njegove majke, raspitujući se i strpljivo slušajući
na koji način se bolest manifestira i kako se liječi. Često su razgovarali
o tome, ali zašto je to prenosio djelatnicima? Zar je moguće, pitao se
Ivo prebirući po fasciklima na stolu kako bi prikrio zbunjenost, a onda
ponovno pogleda Jozefinu – Zar je Dažetić svima govorio da mu je
žena psihički neuravnotežena?
– Da – odgovori Jozefina i nasmiješi se ne osjećajući više strah –
Iskreno se povjeravajući vi ste mu pomogli da bude uvjerljiv, jer ste mu
nehotice davali točne informacije o bolesti njegove žene. Niste valjda
mislili da vam je prijatelj i da razumije zdravstveni problem vaše
majke.
Dok se Jozefina zadovoljno smješkala osjećajući da je preuzela
inicijativu u ovom razgovoru, Ivo se promeškolji na stolcu pitajući se
zašto je Dažetić imao potrebu pričati o bolesti njegove mame, starice
koju nitko ne poznaje i koja nikome osim njenim sinovima nije važna.
– Iznenađeni ste?
– Da. Silno sam iznenađen – odgovori Ivo smeteno, a Jozefina
slegne ramenima, ponovno prekriži noge i mirno smjesti ruke u krilo
ne prestajući ga gledati u oči.
– Ali, mi znamo da njegova žena nije bolesna i da je to bio
pokušaj da je se riješi. Vjerojatno bi s vremenom i uspio u svom
naumu. On je uvijek imao definirane namjere i vizualizirao je svoj cilj.
Zato ih je i ostvarivao.
– Htio se riješiti žene? – prekine je Ivo.
– Da – odgovori Jozefina ravnodušno – Ne bi dopustio da mu se
još jedanput dogodi razvod. Bivšim ženama nije ništa dao, ali s ovom
mu to ne bi pošlo za rukom. Za razliku od prethodnica rodila mu je
dijete. Zato je u oduzimanju poslovne sposobnosti vidio jedino
rješenje, a tako bi ju lakše smjestio u neku ustanovu i stvorio za sebe
mogućnost nove veze. Magda je predugo s njim, imaju sina i nije svoje
zamisli kao inače mogao lako provesti u djelo. Zato je izmislio bolest.
Savjetovao se s prijateljima liječnicima hineći brižnost, ali meni je bilo
jasno što smjera. Njegovi prijatelji liječnici bi mu kao i inače pomogli.
On je u nekretninama koje glase na ime sina imao pravo doživotnog
uživanja, ali ona ne. To pouzdano znamo jer Nikina, sad već bivša
žena, radi u gruntovnici. Ipak se preračunao, jer prostor kolodvora koji
je kupio morao je zbog privatizacije i malverzacija koje je izvodio
kupiti na svoje ime i nikako joj nije mogao osporiti vlasništvo na
polovinu, a to bi ga dotuklo. Radije bi umro, nego joj dao bilo što od
svoje imovine.
U glavi su mu odzvanjale riječi koje je izgovorila Jozefina. Dok je
ona nezaustavljivo govorila, pitao se krije li se u tome što je Jozefina
rekla da bi radije umro nego dao bilo što od svoje imovine odgovor koji
bi ga mogao dovesti do ubojice?
Jozefina zamaše rukom ispred njega.
– Slušate li vi mene?
– Da, da – odgovori Ivo pokušavajući se usredotočiti na razgovor.
– Čini mi se da ne vjerujete u ovo što govorim, ali provjerite s
Ančikom. Prošle godine savjetovao je Magdi da posjeti njegovog
prijatelja poznatog liječnika u zagrebačkoj psihijatrijskoj ustanovi,
tvrdeći da će joj pomoći da onih dana u mjesecu ne bude nervozna.
Govorio je Ančiki da je Magdi obećao kupovinu u Zagrebu i izlet u
Istru, ali pod uvjetom da posjete doktora. Oduvijek Magdu drži pod
prismotrom, prati kamo se kreće, s kim razgovara i snima njezine
telefonske razgovore. To sigurno znate, jer su mu u tome pomogli vaši
djelatnici.
– Kako sve to znate?
– Svakodnevno se žalio Ančiki, a nas dvije smo dugogodišnje
prijateljice. Ponekad se žalio i meni i Mireli, pa sada i Katarini. O
bolesti svoje žene govorio je gdje god je imao priliku, a ovo za
snimanje razgovora znamo od vaših djelatnika koje je angažirao. Vi ste
ih poslali još na početku njihova braka kada tehnologija još nije
napredovala kao sada i vaši su ljudi na njegovom tavanu instalirali
aparat koji je bilježio sve pozive.
– Čudno je da sve to znate, ali istina je – odgovori Ivo stišćući
prekidač na malom aparatu koji je stajao na stolu.
– Mislim da sam vam rekla sve i da ništa nisam zaboravila. Ne
želim da naš razgovor ikada izađe iz ove prostorije. Odgojila sam u
braku dvoje dobre djece, a muž me oduvijek voli. Davno sam naučila
da moć u vezi ima onaj kojem je manje stalo. Nisam htjela da se moj
iskaz snima, jer se bojim da će se moj muž umoran od trke za mnom i
mrvicama mojih emocija umoriti i ostaviti me kada djeca odlete poput
ptica iz gnijezda. Rekla sam vam sve ovo iskreno jer je i meni važno da
pronađete ubojicu. Mogu li sada otići?
– Možete – odgovori Ivo osjećajući da je Jozefina bila iskrena, a
Nosić u pravu kada je rekao da se s godinama silno promijenila.
Čim je izašla Ivo presluša razgovor. Nešto o bolesti svoje žene
Dažetić mu je spominjao, ali tek usput. Zar je moguće da sam potpuno
krivo procijenio čovjeka, upita se i pozove Anu.
– Dogovorite razgovor s gospođom Magdom Dažetić. Neka sama
odabere vrijeme, ali to mora biti danas ili sutra.
Ana je već bila na izlasku iz njegova ureda kada ju je upitao –
Jeste li vi čuli da je gospođa Magda Dažetić bolesna?
– Da – odgovori Ana – Jadna žena. Iako se dobro držala za
vrijeme ceremonije pogreba, bojim se da bi se njeno zdravstveno stanje
moglo pogoršati. Prije nekoliko tjedana Dažetić mi je rekao da se
zdravlje njegove žene pogoršalo unazad nekoliko mjeseci. Ne spava,
maltretira dijete i njega, a ne želi liječničku pomoć. Navodno pije puno
lijekova, a ni alkohol joj nije stran. Dažetić je brinuo kako će to
djelovati na sina. Zar niste primijetili koliko je mršava?
– Iskreno, nisam. Naprotiv! Mislim da jako lijepo izgleda čak i u
takvim situacijama kakva je sahrana vlastitog supruga. Osim toga,
zašto se bojao za sina? To više nije dijete, nego odrastao mladić, a on je
o njemu do zadnjeg dana govorio kao o malom djetetu.
Ana slegne ramenima i izađe iz ureda, a Ivo stane uz prozor
gledajući Jozefinu kako prelazi cestu, pitajući se je li moguće da je cijeli
život voljela Dažetića. Nikada joj ništa nije nudio, ali ju je često
pozivao u ured tvrdeći da voli razgovarati s njom i da se tako osjeća
manje usamljen. Razgovori su bili topli, prijateljski i nimalo nametljivi,
rekla je u prvom iskazu. Ubrzo se i ona počela povjeravati njemu,
pričati o odnosima u svojoj obitelji, ocu koji često udari majku i bratu
alkoholičaru. Nakon jednog razgovora ponudio joj je prijevoz do kuće i
nježno, gotovo očinski pomilovao po obrazu kada je izlazila iz
automobila. Osjetila je snažno njegov dodir i jedva dočekala sljedeći
dan da ga vidi. Ostala je u njegovom uredu nakon što je Ančika otišla
kući i više nije mogla zamisliti život bez njega. Kada je stara čistačica
Nela otkrila Ančiki da se Jozefina sastaje s Dažetićem u popodnevnim
satima u uredu, Dažetić više nije pozivao Jozefinu, a čistačica je dobila
otkaz. Jozefina je dugo patila, pokušavala doznati što je krivo učinila, a
onda u trenutku rastrojenosti prerezala žile na rukama. Nosić joj je
spasio život. Slučajno navrativši u prostorije kolodvora poslije neke
pijanke pronašao ju je u sobi za odmor, u besvjesnom stanju, povezao
joj ruke i pozvao hitnu.
Poslije višemjesečnog tugovanja Jozefina je na radnom mjestu
upoznala sadašnjeg muža, udala se i rodila dvoje djece, ali Dažetića
nije prestala obožavati. Niti u jednom trenutku nije pomislila da je
Dažetić kriv za raspad njihove veze. Krivac je bila čistačica, jer čovjek
na takvom položaju mora biti oprezan.
Ivo uzdahne osjećajući da je rješenje ubojstva negdje ovdje,
negdje blizu, ali sada je bio siguran da Jozefina nije ubojica.
Kolodvorski razgovori

Osjećajući olakšanje što je napokon rekla sve što je godinama držala u

sebi Jozefina uđe u zagušljivu čekaonicu i bez obzira na gužvu ispred
šaltera i prazan ured za informacije, produži prema bifeu.
– Molim te nešto oštro s puno leda – dovikne Marku i nasloni se
s oba lakta na visoki stol, otpuhne pramen kose i odahne.
S druge strane bifea iz sobe za odmor izađe Niko, a za njim Nosić
koji se naceri i stane pokraj Jozefine.
– A što bi ti oštro? Sjekiru ili nož? Jesu li te pitali u policiji koje si
oružje upotrijebila?
– Ne seri! – odvrati Jozefina gledajući ga preko ruke naslonjene
na stol – Jesi li ti rekao Ivi i ono što te nije pitao? 1 zašto je važno nešto
što se dogodilo prije dvadeset godina?
– Smiri se! Levati kao što su oni nikada neće pronaći ubojicu.
– Pitam te zašto si govorio o nečemu što se događalo prije
dvadeset godina i što te natjeralo da spominješ kako nije primio u
radni odnos moju kćer nego Katu? – upita Jozefina unoseći mu se u
lice i lamatajući rukama ispred njegovih očiju – Jesi li htio skrenuti
pozornost na mene, samo da tebe ostave na miru? Zato lupetaš o
stvarima koje nikada nisu bile važne, a najmanje sada.
– Nisam bio pravilno informiran, a ako te zanima što je važno,
sve je važno! Ivo je nesposoban kao i onaj Matuljević. Nisu bili u stanju
prikupiti dokaze kako treba, pa se sad vrte u krug k'o gladne psine koje
pokušavaju uhvatiti vlastiti rep. Svi su im krivi za vlastitu traljavost, pa
i pljusak! Zato nas maltretiraju. Da ga je netko od nas htio ubiti,
odavno bi već bio mrtav.
 Marko donese tri čaše hladnog konjaka s ledom, stavi ih na stol i
vrati se za šank. Svjetlo plava košulja bila mu je mokra na leđima, a
ispod nje nazirala se bijela potkošulja. Glasno ispusti poslužavnik na
metalni rub sudopera i Jozefina mu nešto opsuje, ali nije ju čuo od
šuma vode i zveketa čaša koje je slagao na metalni dio sudopera. Nosić
ispije piće naglim pokretom ruke i pokaže očima prema vratima koja
su spajala bife i hodnik.
– Jesi sigurna da je Ančika nevina? Znamo da je besplatnu kartu
za putovanje mogla riješiti jednim telefonskim pozivom. Možda se
pojavila zato što je shvatila da neće dobiti posao na novom kolodvoru.
A i tko bi ju primio s osnovnom školom?
– Baš ju briga! Početkom rujna će u mirovinu, jer ima uvjete –
nasmije se Niko – Što će joj škola?
Jozefina otpije gutljaj konjaka, strese se i napravi grimasu.
– Ti Nosiću pričaš o svemu, samo ne odgovaraš na ono što te
pitam, a što se Ančike tiče došla je jer je bila ljuta što ju Kata nije
nazvala i pitala kako se što radi – izgovori u dahu i otpije još jedan
gutljaj pića.
– Ančika je s dolaskom Kate napokon shvatila da je davno imala
dvadeset.
– A ti misliš da ja imam dvadeset i ne odgovaraš mi na pitanje –
poviče Jozefina unoseći mu se u lice.
– Ne – naceri se Nosić – Ti misliš da ja imam dvadeset, ali
nemam!
Jozefina ga udari po ramenu, a Niko se glasno nasmije
pozdravljajući Fumića koji je upravo ušao u bife.
Šuškalo se da je potpisao ugovor u gradskoj prijevozničkoj tvrtki
gdje će od rujna biti direktor, ali o tome nije govorio. Dogovorio je to s
gradskim čelnicima kojima je bilo važno da autobusni kolodvor
funkcionira kao i do sada do jeseni, pa su ga ovlastili da preuzme
Dažetićeve poslove. S trideset godina, završenim prometnim
fakultetom i odličnim poznavanjem engleskog jezika sve prijevozničke
tvrtke željele su ga u svom timu, iako je Dažetić još donedavno tvrdio
da je Fumić zelen i da mora još puno učiti. Od početka godine Fumić
se više družio s djelatnicima, a ponekad pratio promet i radio do kasno
navečer. Kada je u siječnju došao s godišnjeg odmora i zatekao Katu
kako obavještava putnike o polascima autobusa, gurnuo je Nosića u
rebra i pokazao očima prema njoj – Tko je ova? Zar imamo novu
zaposlenicu?
– Naravno – odgovorio je Nosić – Direktor je lud, ali nije blesav.
– Da sam znao kakvo će me iznenađenje dočekati, ne bih ni
koristio godišnji odmor – odgovorio je Fumić i isti dan pozvao
Katarinu na piće ne skrivajući da mu se svidjela na prvi pogled.
Fumić je razmišljao racionalno, poslove obavljao bez nervoze i
bez velike pompe preuzeo poslove direktora. Najviše vremena
provodio je s Katom u bifeu kolodvora ili u jednom od kafića u
Radićevoj ulici i svakodnevno je poslije radnog vremena vozio u
Bizovac.
Nije brinuo zbog poziva iz policije. Izjave je davao sigurno i
glatko, ali se svaki put kada bi pozvali Katu silno uzrujao tvrdeći da će
nekoga nokautirati, pa će prestati maltretirati njegovu djevojku.
Iznenađujuća činjenica ili dokaz

Posljednja tri tjedna Ivo je saslušavao svakoga tko mu se činio sumnjiv,

čitao po nekoliko puta izjave i svakodnevno sve kasnije napuštao
zgradu policijske uprave.
Tajnica Ana uđe u ured i stavi kovertu na stol ispred njega.
– Šefe! Pretjerujete s poslom. Bojim se da ćete se razboljeti. Ovo
je hitna i povjerljiva pošta koja je upravo stigla za vas.
Odloži omotnicu ispred njega na stol. Gledajući u njegovo
blijedo lice upita ga želi li kavu.
– Hvala, nisam za kavu – odgovori joj podižući pogled s Ančikine
izjave koju je po tko zna koji put čitao. Pričeka da Ana izađe, a onda
nervozno otvori omotnicu s naznakom Strogo povjerljivo i nervozno
preleti pogledom dokumente. Prvi je bila analiza krvi Zvonimira
Nosića. Pročita, odahne i odloži papir na stol. Zahvaljujući svim
svecima kojih se mogao sjetiti uzme sljedeći nalaz, pročita, odmakne
papir, ponovno ga približi i još jedanput pročita. Naglim pokretom
vrati papir na stol i podigne ruke kao da se upravo opekao, Ne ustajući
sa stolca, nervozno se odgurne do prozora, a onda se opet približi stolu
i pročita rezultate analize. Katarina Černoz, ponavljajući nekoliko puta
sebi u bradu, stavi kažiprst ispod retka, pročita ponovno, okrene papir,
odloži ga, ustane i odmakne se korak od stola gledajući ga s udaljenosti
kao da je na papiru po život opasan virus. Napravi nekoliko koraka po
uredu nervozno lomeći prste na rukama, sjedne za stol, podigne
slušalicu i počne birati interni broj Dubravkova ureda, a onda
odustane i naglo spusti slušalicu. Duboko udahne i ne skidajući ruku s
telefona ostane sjediti i pročita sve ispočetka. Osjećajući kako mu znoj
curi niz leđa odloži papir, pokrije ga kovertom kao da ga želi zaštititi i
usmjeri pogled kroz prozor. Na peronima je bilo jedva nekoliko ljudi, a
par koji je stajao pokraj drugog perona privuče mu pozornost. Fumić je
širio ruke, stavljao ih na Katina ramena, pa ih opet spuštao pokraj
sebe. U trenutku dok im je prilazila suhonjava Jozefina, koja kao da je
posljednjih dana ostarjela nekoliko godina, stigao je autobus na drugi
peron i zaklonio mu pogled.
Posljednjih tjedana Ivo je o svakom djelatniku kolodvora
promijenio mišljenje, samo ne o Fumiću i Katarini. Još prije pet minuta
mislio je da su nevini, da su jedino oni ono što jesu i da za njih život ne
znači pozornicu na kojoj svi igraju neku svoju ulogu s više ili manje
uspjeha i glumačkog dara. Sada je papir koji je držao u ruci s detaljnom
analizom krvi mijenjao iz temelja njegovo mišljenje, ali i usmjeravao
istragu u novom smjeru. Na trenutak je počeo suosjećati s Dažetićem
shvaćajući da je njegova opreznost proizlazila iz licemjerstva kojim je
bio okružen. Čitajući po tko zna koji put nalaz, zaključi da je Dažetić
ipak najveći licemjer kojega je ikada upoznao. Imao je osjećaj da će mu
se glava rasprsnuti dok se pitao zašto je vjerovao Fumiću i brzim
pokretima prebirao po fasciklima na stolu. Kako je to moguće, pitao se
glasno kao da ne vjeruje činjenicama koje su bile jasno ispisane na
papiru ispred njega. Gledao je u analizu ispred sebe, ali njegova vlastita
uvjerenja još uvijek su se međusobno razilazila otežavajući mu realno
sagledavanje činjenica kojima je sada raspolagao. Fumić je zaljubljen i
želi zaštititi osobu koju voli! Ili sebe? S obzirom na njegovu naglu
narav o kojoj su svi govorili, mogao je u napadu ljutnje ubiti Dažetića
ukoliko je saznao istinu. Zar je moguće da mi se Katarina i Fumić smiju
i gledaju kako se vrtim u jednom te istom krugu.
Stavi ruke na sljepoočnice, izvuče aspirin iz ladice i proguta ga
bez vode. Morali su znati što će analiza pokazati! Zar misle da sam lud,
ili da smo svi ovdje ludi, upita se i zamaše glavom. Misli kao da su
kuhale na jakoj vatri u njegovoj glavi stvarajući mjehuriće koji se
pojavljuju i nestaju svake sekunde. Podboči ruku o lakat, a na dlan
položi glavu buljeći besciljno u jednu točku na zidu. Tko je još mogao
znati i prešutjeti tako važnu činjenicu? Zar je moguće da nitko nije
znao, pitao se pokušavajući zadržati mir i što je moguće prije ohladiti
lonac vrele tekućine u svojim mislima. Brzim pogledom prijeđe preko
nekoliko izjava iako ih je već znao napamet, samo kako bi se uvjerio da
nešto nije previdio. Mila je bila sigurna da je direktor oblijetao oko
Kate kao pčela oko cvijeta, a Jozefina uvjerena da je Kata završila u
krevetu s njim. Isto mišljenje imala je i Ančika. Zar je moguće da
Ančika nije znala? Ančika koja sve zna i zbirka je informacija bolja od
bilo koje enciklopedije!
Nervozno otvori fascikl i pozornost mu privuče označeni dio
Ančikine izjave.
Zar mislite da bi primio djevojku s ulice samo tako? Trideset
godina sam s njim i jako dobro znam kučke poput nje. Dobio ju je!
Pružio joj je ono što njezini vršnjaci ne mogu. Ponašala se
samouvjereno, a tako su se ponašale sve kučke dok su prolazile kroz
njegov krevet. Raspitala sam se! Mater joj je prije rata došla iz Poljske
s ciljem da se uda i uspjela je! Profesionalka! Dovukla je i svoju sestru
o kojoj sam svašta čula! Štraca je prodavala svoje tijelo! Imetak je
stekla preko nekog Talijana. Razumijete li sada čiju mala lukavica
ima krv? Zamutila mu je pamet! Postao je lud za njom i otjerao me na
godišnji odmor. Htio je ubrzati stvari što nikada do sada nije činio. I
skupo je platio. Svi su znali da je mala bestidnica, samo Dažetić i
budalasti Fumić to nisu vidjeli.
Pročitavši Ančikinu izjavu smiri se shvaćajući da nije znala
istinu. Ali, kako nije znala? Tko je znao? Kako je moguće sačuvati
takvu tajnu više od dvadeset godina?
Ivo nervozno prođe rukom kroz kosu i nastavi hodati po
prostoriji, a onda naglo stane pri pomisli od koje mu je zastao dah. Zar
je moguće da Dažetić nije znao? Sjedne, zatvori oči i nastavi
analizirati. Zar je mlada Katarina došla na kolodvor s namjerom da se
zaposli, približi Dažetiću i da ga ubije? Je li moguće da nas je sve
obmanula svojim nevinim licem i još nevinijim izjavama?
Hodajući po prostoriji poput uznemirene zvijeri pitao se griješi li
i koliko je moguće da ni Kata nije znala? Dok su se nova pitanja
množila bez odgovora, sjedne za stol i nazove tajnicu.
– Gospodinu Nosiću možete vratiti putovnicu i ne mora dolaziti
na razgovor sutra u jedanaest.
– Vratiti putovnicu! – iznenađeno upita Ana – Jesam li dobro
čula?
 – Da, a spojite mi Matuljevića što možete prije. Ako me Nosić
poželi vidjeti recite mu da sam zauzet.
– On zna biti uporan.
– Onda se snađite. Možete mu reći da mu je i vozačka dozvola
bila ovdje tri mjeseca, a on se nesmetano vozio. Putovnicu smo
zadržali znatno kraće. Recite što hoćete, ali mi ga skinite s vrata!
– A gospođici Černoz? I njoj vraćamo putovnicu?
– Rekao sam Zvonimiru Nosiću! – podigne Ivo ton – Slušajte što
vam govorim!
Dok se Ana pokušavala opravdati, Ivo spusti slušalicu i ponovno
na brzinu pogleda nekoliko izjava djelatnika kako bi se uvjerio da
nitko svojim iskazom nije dao naslutiti da bilo što zna o pomno
čuvanoj tajni obitelji Černoz.
Kata je u svom drugom iskazu tvrdila da nije došlo do seksualnog
odnosa, ali je u prvom prešutjela da joj je u nekoliko navrata zavukao
ruku pod suknju dok je stavljala kavu na stol. Obzirom na dužinu
njene suknje to i nije bio problem, zaključi Ivo i ponovno pogleda
rezultate DNK analize. Je li moguće da je sve, pa i iskaz koji je dala dio
precizno smišljenog plana mlade Katarine? Tek kada je dobila
obećanje da se razgovor ne snima i da je označen kao poslovna tajna
odlučila je detaljnije opisati svoj odnos s Dažetićem. Plakala je tvrdeći
da je očijukala s njim zbog bolje plaće i radnog mjesta koje joj je
obećao na novom autobusnom kolodvoru. Kako je mogla davati takav
iskaz, ako je znala? Zašto onda nije rekla da ju je ucjenjivao i
maltretirao? To bi joj koristilo u daljnjem postupku. Je li moguće da je
sve isplanirala? Ali, kako se nije protivila analizi? Zar je moguće da ne
zna, ponovno mu prođe kroz glavu nevjerojatna pomisao.
Spremi kovertu u ladicu, zaključa i pogleda ponovno kroz prozor
kao da će mu zgrade na trgu pomoći u pronalaženju odgovora. Prostor
ispred željezničkog i autobusnog kolodvora izgledao je otužno s jedva
ponekim prolaznikom, kao da svi stanovnici grada koriste godišnji
odmor početkom srpnja. Na parkiralištu ispred zgrade željezničkog
kolodvora bilo je tek nekoliko automobila, a na peronu autobusnog
upravo je pristajao autobus. Iz čekaonice je izašla Jozefina i krenula
preko ceste. Ivo ju je znatiželjno pratio pogledom i nije primijetio kad
je Dubravko ušao u sobu.
– Šefe! Ana je izašla iz ureda, pa sam ušao. Rekli ste da se javim
kada dođem s terena.
– Da – okrene se Ivo prema njemu i u tom trenutku zaključi da bi
bilo pametnije još neko vrijeme prešutjeti rezultate analize, barem dok
s Matuljevićem ne prokomentira tako važne činjenice.
– Zanima me što misliš o izjavi gospođe Dažetić? Kakva ti se
čini? – upita ga Ivo donoseći odluku da je tako bolje.
– Ne izgleda bolesno kako je Dažetić govorio, zgodna je i pri
punoj pameti – nasmije se Dubravko sjedajući – Nije ubojica, ali ne
mogu ocijeniti koliko je žalosna. U jednom trenutku mi se čini da žali,
a u drugom da je ravnodušna.
– Zašto si siguran da nije ubojica?
– Nemaš samo ti intuiciju – odgovori Dubravko – Imam i ja neki
svoj glasić koji mi kaže da je to žena koja je kao i bezbroj drugih
odlučila ostati u svom učmalom braku i ne poduzimati ništa, jer sve
što bi poduzela štetilo bi njenom sinu i njoj. Kućna pomoćnica je
potvrdila da gospođa svaki dan ustaje između devet i deset sati i da je
devetog lipnja spavala sve dok ju nije probudila i obavijestila da je
policija na vratima stana. Stekao sam dojam da je emocionalno jako
povrijeđena i čini mi se da dugo neće uspostaviti novu emocionalnu
vezu zbog straha da će joj se dogoditi isto. S vremena na vrijeme
promakla joj je poneka gesta koja otkriva trag nesigurnosti.
Trudeći se prikriti uznemirenost, Ivo je površno slušao i
promatrao Dubravka. Smeđe platnene cipele bile su u skladu s lanenim
odijelom ispod kojega je nosio tamnu majicu okruglog izreza.
Izduženo suho lice nije odavalo emocije, a poslove je obavljao
ustaljenom rutinom na čemu mu je zavidio. Za razliku od Dubravka,
Ivo je svakim danom ulagao sve više emocija u ovu istragu, satima
promatrao što se događa na peronima i često odlazio u bife na kavu
pokušavajući nešto više doznati iz neobaveznih razgovora s
djelatnicima. Skrivajući uznemirenost sjeti se rečenice profesora s
predavanja koji je rekao da je istina najčešće na mjestu gdje ju nitko ne
traži. Od analiza krvi ništa posebno nije očekivao, ali mu je intuicija
govorila da bi to trebalo napraviti. Matuljević ga je jedva podržao, ali
sada će mu vjerojatno zahvaliti. Shvaćajući da mu treba još vremena da
se smiri i hladno razmisli što je najbolje poduzeti kako ne bi napravio
novu grešku, pokuša se usredotočiti na razgovor s Dubravkom.
– Vjeruješ li da je Dažetića ubio netko koga je on dobro
poznavao?
– Neću nagađati – odgovori Dubravko mirno – Ako je ubijen
desetak minuta prije sedam sati, a kiša pljusnula u sedam, onda je to
vješto isplanirano ubojstvo i ne znači da je u pitanju netko koga je
poznavao. Od dokaza se mogu osloniti samo na komadić otiska cipele.
Manji broj je u pitanju.
Četvrtasti dio desne strane cipele, a ostatak je oprao pljusak.
Dok su u Ivinoj glavi poput zvona s katedrale odzvanjale riječi
manji broj, Dubravko je nastavio govoriti kao navijen.
– Po dokazima koji su jedino relevantni ubojica nije dodirivao
žrtvu ni prije, ni poslije ubojstva. Nismo još riješili enigmu končića.
Radi se o svilenim nitima koje nam same po sebi ništa ne znače, ali
povezuju Nosića, Katarinu i žrtvu. Dažetić je sve činio kao i svako
jutro, samo je došao malo ranije. Po svemu sudeći nije bio iznenađen
nečijim prisustvom. Teško je za povjerovati da ga je netko ubio iz
zasjede, jer ne znam gdje bi pronašao zaklon pa je logičnije da je
poznavao žrtvu, ali i žrtva ubojicu. S druge strane, moguće je da se sve
dogodilo na brzinu i da je napadač odnekud jednostavno izronio.
Znamo da je Dažetić kao i svaki dan parkirao, obišao automobil,
otvorio suvozačeva vrata kako bi uzeo aktovku i u trenutku kada se
uspravio ubojici je put do njegova vrata bio slobodan. Tako ja vidim
događaj iz činjenica koje imamo. Možda ideja o rekonstrukciji
događaja nije loša.
Ivo podigne slušalicu i zamoli tajnicu da im donese dvije kave.
Stavi ruku na ladicu i poželi reći Dubravku da je nadomak rješenja, ali
se ponovno predomisli uvjeren da novi i iznenađujući rezultat analize
krije još nešto, jer je malo vjerojatno da je rješenje tako jednostavno.
Bijela košulja dugih zavrnutih rukava skrivala je mišiće njegovih
nadlaktica, a tamni remen presijecao mu je torzo na dva dijela. Tajnica
Ana unese kave, razmijeni s Dubravkom nekoliko rečenica i izađe iz
ureda.
 Ivo otpije gutljaj kave osjećajući kako mu topli napitak vraća
energiju.
– Previše sam se vezao za ovaj slučaj, a volio bih zadržati
hladnokrvnost poput tebe. Djecu i ženu gotovo i ne vidim. Sva sreća da
me žena razumije, a djeca su možda i sretna što me ne vide, jer s
mamom se oko svih gluposti lakše dogovore. Ali, da ti ne zaboravim
reći! Upravo sam Ani izdao nalog da Nosiću osigura povrat putovnice.
– Povrat! Zašto? – pogleda ga Dubravko iznenađeno – Jesi li
poludio? I što na to kaže Matuljević? Za tako nešto moraš imati jako
veliki razlog, ali i mišljenje istražnog suca.
– Matuljević će se složiti sa mnom. U redu je. Nosić ionako ne
putuje izvan granica – odmahne Ivo rukom dajući mu do znanja da ne
želi više o tome razgovarati – Ali, nisam načisto s Fumićem. Zaljubljen
je, pa ne znam koliko je iskren. Ne vjerujem da bi ubio samo zato da
Dažetić ostavi Katu na miru. Možda bi bio u stanju udariti, ali ne i
ubiti, iako je poznato da se zbog ljubavi mogu napraviti itekako velike
gluposti.
– E, da su gluposti u pitanju – pogleda ga Dubravko – Ne bi bili u
problemima u kojima jesmo. Radi se o ubojstvu, a ne o glupostima.
Ubojica je po svemu sudeći čekao i to nije upitno. Ili ga je Dažetić
poznavao, ili ga nije vidio? Da mu je nešto bilo sumnjivo vjerojatno ne
bi obilazio automobil i uzimao aktovku. Mogao je na sto načina
skrenuti pozornost našeg portira s druge strane ceste i na taj način
zatražiti pomoć, ali nije.
– Zašto je ubojica odabrao hladno oružje? – upita ga Ivo samo da
razgovor krene u novom smjeru – Kad si već tako hladnokrvan, imaš li
odgovor na to?
– Znamo da je hladno oružje, ali nismo sigurni što je u pitanju.
Vjerojatno su stručnjaci u pravu kad kažu da je posrijedi nož, ali ubod
je obavljen precizno, nevjerojatno precizno – ispravi se Dubravko
odlažući šalicu s kavom na stol – Vjerujem da vještaci to ne bi napisali
u nalazu da nisu sigurni.
– Mislim da bi Fumić odabrao vatreno oružje s prigušivačem.
Zaboravljaš važnu činjenicu koju smo naučili za vrijeme školovanja.
Žene najčešće ubijaju hladnim, a muškarci vatrenim oružjem. To je
itekako važna činjenica koja nam može pomoći i fokusirati nas na
Katarinu, bez obzira što je mlada i djeluje nevino – nastavi Ivo skrećući
razgovor na Katu, pokušavajući osjetiti što Dubravko misli bez
informacija o rezultatima analize koja bi ga svakako iznenadila i istog
trenutka promijenila njegovo mišljenje iz temelja.
– Kako si sada došao do nje? – zainteresirano ga pogleda
Dubravko – Izgledaš čudno, kao da ti se vlastite misli sukobljavaju u
glavi. Ne mora nužno značiti da ubojicu zbog vrste oružja tražimo po
spolu. Ne vjerujem da je djevojka ubojica, niti da je u stanju tako
precizno pogoditi arteriju. Ubojica je znao da će čovjek koji je zagazio
u sedmu deceniju života, a još uz to dijabetičar brzo iskrvariti.
– Starački šećer – odgovori Ivo shvaćajući da nije trebao
spominjati Katu.
– Pusti sad šećer, dijabetes, svejedno. Neobično se ponašaš!
Nosiću vraćaš putovnicu, a sumnjičiš Katarinu. Zar si poludio? Što je
tebi danas?
Ivo provjeri je li ladica s rezultatima analize zaključana, ponovno
se pitajući treba li reći Dubravku da istraga kreće u potpuno novom
smjeru? Već je zaustio kako bi rekao istinu, ali Dubravko ga preduhitri.
– Nosić je za mene jedina sumnjiva osoba i treba ga pritisnuti, a
ti mu vraćaš putovnicu.
– Ako je kriv, sada će se opustiti u uvjerenju da nas je nasamario.
Bude li siguran da smo povjerovali u njegovu nevinost napravit će
pogrešan potez i dočekat ćemo ga. Ne vjerujem da će se to dogoditi, jer
sam na nekom sasvim drugom tragu.
– Kakvom tragu?
– Nedostaje mi tek nekoliko sitnih, ali važnih komadića za
mozaik koji je već gotovo složen. Moraš mi vjerovati! Cijenim tvoju
hladnokrvnost, ali često stvari nisu onakve kakvima nam se čine. To si
se mogao uvjeriti prilikom ove istrage. Nitko od ljudi koje poznajemo
godinama, radimo na istom trgu i družimo se, nisu ni približno ono što
smo mislili da jesu.
Govorljiva prošlost

Dok je Mila čistila ured obračuna, Kata je pomagala Mireli i Zdenki

napraviti izvještaj o broju pristajanja na autobusnom kolodvoru za
protekli mjesec. Zdenka je čitala imena prijevoznika, Kata izgovarala
pripadajući broj, a Mirela je povremeno provjeravajući frizuru u
ogledalu na stolu unosila podatke u program koji je Fumić napravio
samo za njih kako bi im olakšao posao.
U tamno plavoj kuti ispod koje su virile svjetlo zelene tajice, s
bijelim klompama na nogama, Mila odloži metlu oko koje je omotala
vlažnu krpu, nogom pomakne metalnu kantu i podboči se laktom na
dršku metle.
– Dani prolaze kao da se ništa nije dogodilo. Hrpa direktora i
nadobudnih političara stigla je, kako se to kaže, na ceremoniju
posljednjeg ispraćaja. To je baš prava riječ. Ceremonija! I guzonje iz
ministarstva prometa dovukli su svoje guzice glumeći žalost, a sada je
sve nekako isto i imam osjećaj da će se direktor svakog trenutka
pojaviti u uredu. Kao da je na godišnjem odmoru – odmahne Mila
rukom – Govorim gluposti, a vidjela sam njegove noge pokraj
automobila.
– I ja sam vidjela – podigne Kata pogled s papira – Od tada ne
mogu spavati.
– U srpnju je normalno očekivati da je netko na godišnjem –
nasmije se Mirela, provjeri u ogledalu stoje li naušnice na svom mjestu
i pogleda Katu – Hoćeš li nam napokon priznati kako si dobila posao u
ovom našem kokošinjcu? Poslala sam te k njemu da možemo na miru
popiti kavu u bifeu, ali nisam očekivala da ćeš ga tako brzo srušiti. Nisi
ništa posebno i prolazile su ovuda i bolje mustre, ali nije ih
zapošljavao. Što si mu obećala? Priznaj nam, ionako je mrtav!
 Velika marama s indigo plavim pravokutnicima skrivala je
Mirelina ramena, a dekolte s masivnim zelenim kamenom na debelom
lančiću bio je, kako je Nosić govorio, na izvol̕te. Iako je prešla
pedesetu, visoko čelo bilo je bez bora, a koža lica izgledala svježe s
ružičastim obrazima poput tek ubrane breskve. Mirela pogleda
krupnim zelenim očima prema Kati.
– I? Hoćeš nam reći?
– A što bi nam rekla? – prekine ju Mila ne odvajajući se od metle
na koju se oslanjala – Svi smo odavno skontali njegove fore. I meni je
udvarao, ali imam samo osnovnu školu i čistačica sam, pa sam se
pravila glupa, a on je s vremenom odustao.
Kata se rasplače, izvadi maramicu iz platnene torbe koja je visjela
na naslonu stolca i pogleda Zdenku kao da od nje očekuje pomoć, ali
činilo se da ne sluša razgovor.
– Ne znam zašto me primio – odgovori Kata sliježući ramenima i
brišući suze – Kad sam ga došla zamoliti za povrat novca neiskorištene
mjesečne karte dočekao me susretljivo, toplo i očinski.
– Očinski! – nasmije se Mirela glasno – Jeftino si se prodala! Ja
sam bila kojekakva, ali jeftina, nikada!
– Govoriš poput moje tete. Možda je to zbog toga što ste istih
godina, jer i ona me upozorila da stari magarci nikada ne čine usluge
mladim djevojkama bez veze i da se pitam zašto mi nudi pomoć. Čak
mi je pokušala zabraniti da idem k njemu po zamjensku kartu, a kad
sam rekla da sam dobila posao poludjela je i počela nekontrolirano
vikati na mene što nikada do sada nije činila. Htjela me spriječiti na
sve moguće načine i prvi put u životu smo se posvađale. Bilo bi mi
pametnije da sam poslušala, jer ne znam što bih dala da nikada nisam
vidjela ono što sam vidjela. Užas!
– Nije ni važno. Teta vjerojatno ima godina, a kad dugo živiš kao
ja svašta vidiš. Sreća je tvoja što te Fumić na vrijeme iščupao iz starih
pandži.
Mirela se ponovno glasno i podrugljivo nasmije, izvuče iz ladice
stola dugačku tanku cigaretu i zapali je svjetlucavim upaljačem.
Zdenka podigne pogled s papira, ustane i otvori prozor.
 – Znaš da se ne smije pušiti? Smeta mi dim i moram otvoriti.
Vrućina će ući u ovu rupu, a o prašini koja se podiže kada prođe
autobus da i ne govorim. Zašto ne izađeš van zapaliti?
– Ne želim izlaziti na parkiralište od kada su Starog zaklali tamo,
a pokraj glavnog ulaza su mirisi prejaki da bih tamo boravila – otpuhne
Mirela dim i okrene se prema Mili – Misliš li još koji put do rujna
očistiti ispred glavnog ulaza? Na što li tek liče toaleti za putnike?
Zatvorit će nas inspektori i prije rujna.
– Ne mislim čistiti i potpuno mi je svejedno hoću li dobiti otkaz.
Što mijenja mjesec, dva prije ili poslije. Kome smeta, neka čisti – uzme
kantu, promrmlja psovku i izađe iz ureda.
– U pravu je – uzdahne Mirela – Fumić će nas sve ispratiti na
zavod za zapošljavanje, samo Ančika ima uvjete za mirovinu i još je
nezadovoljna. Ne znam što radi bez direktora, a i njegov ured je još
uvijek zapečaćen. Nosić tvrdi da domaća njuškala iz zgrade preko puta
nemaju dokaze i da će sigurno još koji put doći.
– Ne treba njima dokaz! – uzdahne Kata – Nosića i mene stavili
su na listu osumnjičenih i bez dokaza!
– Jesi li im priznala do koje si točke stigla s
Dažetićem? Kata nervozno udari po tastaturi i nasloni
se na stolac.
– Nema takve točke! Bila sam sretna što sam dobila posao.
Živimo od uzgoja povrća iz vrta i pomaže nam teta, ali nije u redu da
ona brine o meni do besvijesti.
– Pitaj ju onda bi li i meni htjela biti teta? – nasmije se Mirela
mašući zadovoljno glavom.
– Zar sam trebala odbiti posao?
– Zezam te mala, a samo me zanima je li zadržao isti pristup
mladim djevojkama kao i prije trideset godina. Kako čujem i tebi se
žalio na svoj težak život? To je uvijek upalilo. Nevjerojatan lik! On je
moj idol.
Mirela se prestane smijati, povuče još jedan dim i ugasi cigaretu
u pepeljari koja je stajala u otvorenoj prvoj ladici stola.
– Nisam vidjela ništa loše u tome što mi se ljudski požalio. Nisam
bila jedina. Svima se žalio.
– Sigurno nisi bila jedina – pridruži se Zdenka razgovoru,
podigne pogled s ekrana ispred sebe i skine naočale – Ančiki se žalio
cijeli život, ali ona je to naplatila.
– Stara vještica! Tko nju još treba? – odmahne Mirela rukom –
Dobro je rekao Nosić. Htjela mu je biti žena, a onda je dobila mjesto
tajnice kao utješnu nagradu.
– O, Bože – uzdahne Zdenka trljajući stakla naočala papirnatom
maramicom – Po tvojim riječima sve su mu htjele biti žene, ali ja
sigurno nisam. Jesi li i ti htjela? – upita Katarinu koja naglo ustane i
glasno jecajući brzim koracima izađe iz ureda.
– Ne brini – nasmiješi se Mirela smirujući Zdenku koja je
zatečeno gledala za Katarinom – Fumić će već utješiti svoju ljepoticu.
Njezina je sreća što mu je zapela za oko, pa se uspjela othrvati staroj
odrtini. Poput lukavog lisca tiho i neprimjetno joj se približavao
glumeći zabrinutost. Ako mene pitaš Katarina i ne živi tako loše. Otac
prima naknadu sa zavoda za zapošljavanje i obrađuje vrt. Čula sam da
Katini imaju pedesetak stabala u voćnjaku iza kuće i da je naš pokojnik
nekoliko dana prije kraja dogovorio s gospođom na kiosku otkup voća
iz vrta Dažetićevih. Mala se solidno odijeva i ne vidim razlog za
zabrinutost. Odjeću joj navodno kupuje teta za koju je Ančika saznala
da je bila najtraženiji komad u Bistroj.
– Gdje? – začudi se Zdenka – Zar to nije onaj motel za koji se
govorilo da je zapravo javna kuća?
– Da, da – nasmije se glasno Mirela –I Kata ima tetine krvi. To je
sestra njezine matere, a znamo da kruška ne pada daleko od stabla.
Ako mi ne vjeruješ pitaj Ančiku.
– Ančika sve zna – odgovori Zdenka, ustane i zatvori prozor kako
ne bi morala vikati jer je u ovo doba dana bilo puno polazaka autobusa
koji su stvarali buku, odlazeći s perona niz ulicu Bartola Kašića –
Nikada ništa nije radila, samo je tračala i raspravljala o drugima. To je
još jedna u nizu njenih izmišljotina. Mala Katarina je pristojna
djevojka, kršćanski odgojena. Kako djevojka koja ide svake nedjelje na
misu može biti loša?
 Mirela se glasno nasmije, pokuša prekinuti Zdenkin monolog
govoreći da baš takve i jesu opasne, ali nije joj dopustila.
– Šteta što joj je baka rano umrla, pa nije odlazila u Poljsku niti
naučila jezik. Čula sam da u Poljskoj gotovo svaka ulica ima crkvu –
uzdahne Zdenka ne obraćajući pažnju na Mirelin smijeh koji je
odjekivao prostorijom – Katarina bi mi mogla biti kćer, a Ančiki
unuka. Ne znam zašto ljudi ne pomisle na svoju djecu kada tuđu
stavljaju na stup srama? Ne bi joj bilo svejedno kada bi njezinu kćer
netko na ovaj način ogovarao. To što je diplomirala na medicinskom
fakultetu ne znači da je imuna na muškarce. Ali, Bože moj! – prekriži
se Zdenka – Neću tako razmišljati. Imamo djecu i trebamo paziti što
govorimo, a koliko se sjećam i direktor je bio osjetljiv na djecu.
– Pogotovo na ovu preko osamnaest – nasmije se Mirela još
glasnije.
Zdenka ju podsjeti da je Dažetić nekoliko puta besplatno
osigurao smještaj u svojoj kući roditeljima koji nisu imali mogućnost
odvesti bolesno dijete na more.
Mirela joj nije ni pokušavala objasniti da je činio usluge samo
kako bi u javnosti dobio poene, a kuća u Istri ionako je zjapila prazna.
Poslije završene srednje škole Dažetić je dobio posao u riječkom
prijevozničkom poduzeću. Pokazao je izvanredne sposobnosti za
organizaciju putničkog prometa i ubrzo dobio rukovodeće radno
mjesto u Osijeku. Uz Dažetića, jedini zaposlenik bila je Ančika. Na
mjesto prometnika zaposlio je Stevu Mažarića koji mu je ubrzo postao
vjenčani kum. Dažetić je oženio lijepu Elzu, dobio gradski stan na
korištenje i više nije razmišljao o povratku u Istru.
Kada se iznenada vratio kući s buketom crvenih ruža kako bi
čestitao Elzi drugu godišnjicu braka zatekao je Stevu Mažarića u svom
krevetu. Uslijedio je razvod, Mažarić je dobio otkaz, a njegovo radno
mjesto bilo je ukinuto. Tek s dolaskom Fumića, kolodvor je ponovno
dobio direktora prometa.
Mažarić je nakon nekoliko godina dobio spor koji je pokrenuo
protiv autobusnog kolodvora. Svakodnevno je dolazio u bife, stajao za
šankom, vikao, a onda i fizički napao Dažetića. Prekršajno je kažnjen, a
Dažetić mu je preko posrednika ponudio veliku sumu novca tražeći da
se, bez obzira na sudsko rješenje odrekne prava povratka na radno
mjesto. Mažarić je pristao, a Dažetić je na sastanku predložio
djelatnicima da se odreknu trinaeste plaće, popularnog viška.
– Na taj način ćemo isplatiti djelatnika kojeg nitko više ne želi
ovdje – obrazložio je djelatnicima i prešao na drugu točku dnevnog
reda s prijedlogom nove kategorizacije radnih mjesta. Prometnici,
biljeteri i spikeri raspoređeni su od prvog do trećeg razreda, a razlika u
koeficijentu za izračun plaće bila je zamjetna.
Djelatnici su s jednim glasom protiv prihvatili prijedlog prve
točke dnevnog reda i Mažariću je isplaćen traženi iznos. U zapisniku sa
sastanka naveden je jedan glas protiv odluke i izjava Zvonimira Nosića:
Meni Mažarić ne smeta, niti ga se bojim. Želim svoju trinaestu plaću!
Jedan glas protiv nije značio ništa. Dažetić se zauvijek riješio
Mažarića, a Nosić ušao u treći platni razred i dobio rješenje na radno
mjesto biljetera.
Dažetićev drugi brak trajao je pet godina, treći nešto kraće, pa je
odlučio neko vrijeme živjeti sam. Tada je djelatnicima bilo najteže.
Dolazio je na kolodvor ne birajući vrijeme. Više nisu bili sigurni ni
vikendima, ni državnim praznicima, a piće u bifeu ispijalo se na
brzinu, jer su se otkazi dobivali lako, a sporovi vodili dugo. Dažetić se
kratko zadržavao u uredu, a ostatak vremena provodio je s
djelatnicima žaleći se kako ni prokleti telefon ne zazvoni cijeli vikend.
Djevojkama koje je sretao nudio je očinsku pomoć za upisu na fakultet
ili posredovanje pri zapošljavanju.
Svoje role Dažetić je znao napamet poput vrhunskog glumca i
poslije svake nove bio je ponosan na sebe. Svaka djevojka mislila je da
je posebna, sve dok se takva nije pojavila. Izlazeći iz autobusa koji je
stigao na drugi peron iz Đakova upitala je Dažetića gdje može
pričekati tramvaj, jer traži stan. Dažetić joj je susretljivo ponudio vrlo
povoljan smještaj u svom trosobnom stanu. Sljedeće godine Magda je
postala četvrta gospođa Dažetić i ubrzo rodila sina. Bračna sreća
potrajala je sve dok Magda, nakon nekoliko godina nije otkrila
Dažetićevu vezu s mladom susjedom s kojom je i sama bila prisna,
ispijala kave, družila se, povjeravala i odlazila u šetnje. Kućna
pomoćnica pričala je poznanicima da je Magda tih dana neprekidno
plakala, lupala glavom o zid, čupala kosu, ali je ipak ostala u braku.
Odvjetnici koje je posjetila rekli su joj da će ukoliko se razvede ostati
bez ičega i da su šanse da dobije spor minimalne, kao i to da neće
dobiti skrbništvo za dijete jer je nezaposlena, a Dažetić poznat i
priznat privrednik. Sutradan bi isti odvjetnik došao k Dažetiću,
izvijestio ga o obavljenom poslu i primio novac za svoj trud. Brojne
ljubavne veze koje su mu se pripisivale uvijek su se zadržavale na rubu
tračeva. On je vješto odgovarao da samo sitni ljudi raspravljaju o
životima drugih, jer nemaju pametnijeg posla, a u isto vrijeme najviše
od svega volio je slušati sočne tračeve. Na neki način ih je i honorirao,
jer Ančika je, zbog uvijek svježih informacija i sočnih tračeva, poslije
kratke i strasne ljubavne veze s Dažetićem, ipak zadržala radno mjesto
tajnice. Iako joj je bračni život godinama škripao, dobro je balansirala
između posla i obitelji. Nosić se često šalio da je Dažetić zaslužio
prestižnu nagradu za glavnu mušku, a Ančika za žensku ulogu u
tragediji pod nazivom Manijaci s kolodvora. Za sve uloge znali su tekst
napamet, a ako je nešto krenulo po zlu odlično su improvizirali i nitko
nije mogao primijetiti pogrešku. Kakvi likovi? Endemi!
Nosić, Jozefina i Mirela dobili su posao u isto vrijeme i ubrzo se
sprijateljili. Nekoliko mjeseci poslije Nosić je spasio Jozefini život, a
Mireli pomogao poslije razvoda štiteći je od nasilnog muža. U
odnosima s drugim ljudima Mirela je svojom urođenom otvorenošću
pomiješanom s ležernošću, skladno vodila razgovor i lako dolazila do
informacija.
Nedoumice

Ivo otvori Nosićevu izjavu i zadrži pogled na rečenici koju je podvukao

crvenom olovkom – Odlično improviziraju ako nešto krene po zlu!
Bez obzira na temeljito čitanje izjava ništa nije dalo naslutiti da
je netko znao Dažetićevu tajnu. Po tko zna koji put upitao se je li
Ančika doznala istinu i skovala plan da će ga devetog lipnja dočekati i
kazniti! Ali, zašto se onda pojavila na poslu? Može li bivšu ljubavnicu
povrijediti spoznaja da je tajio nešto važno u vrijeme dok su bili bliski?
U svom iskazu potvrdila je da Dažetić nije vjerovao nikome osim njoj!
Zašto joj se onda nije povjerio? Ili je? – pitao se Ivo listajući izjavu za
izjavom pokušavajući usmjeriti svu svoju energiju na rečenice koje bi
mu mogle jasnije otvoriti karte.
Mirela je govorila bez ustezanja i dlake na jeziku tvrdeći da su
sve njegove bivše bile sisate, guzate, lomne u struku. Prošlo je kroz
njegov ured, stan i automobil bezbroj djevojaka, jer Dažetić je odlučno
tvrdio da nikada ne bi ušao u stan bilo koje žene kada joj muž nije kod
kuće. To je smatrao neprimjerenim i kada su u pitanju bila obiteljska
prijateljstva. Kako i bi? – rekla je Mirela – Pronašao je ženu u svom
krevetu s prijateljem i kumom, a poslije ga je ovaj još i udario na
javnom mjestu.
Darovi za ljubavnice bili su skromni isto kao i za djelatnike.
Ljubavnice su se nadale da će se to promijeniti, ali mi smo znali da je
najveći novogodišnji dar bio kalendar ili upaljač. Prije rata jednom
prilikom poklonio nam je višenamjenske sklopive nožiće za vrijeme
posjeta prijevoznika iz Švicarske. Po Švicarcima u ladicama pamtimo
lijepe prijeratne dane, pa su nam tako u svakom trenutku pri ruci
škarice i plastična čačkalica koja je sastavni dio čudesnog nožića.
Klupska, rekao je Nosić. A što da vam kažem? Za Dažetića je Kir Janja
bio amater. Sjećate li se tog lika iz lektire koju smo mi malo stariji
čitali prije rata?
Ivo na trenutak odloži Mirelinu izjavu pokušavajući biti što
objektivniji i ne žuriti kako bi na miru sagledao, proanalizirao i donio
odluku koje će usmjeriti daljnji tijek događaja u pravom smjeru. Za ovo
kratko vrijeme promijenio je način na koji procjenjuje ljude.
Mirela je odgovarala glatko, a nije se dala smesti ni
provokativnim pitanjima. Bez ustezanja je rekla da ni malo ne žali
Dažetića, da joj je potpuno svejedno bio on živ ili mrtav i bez ustezanja
završila svoj iskaz riječima – Ako mi ne znamo zašto je ubijen, on je
sigurno znao!
Ivo odloži izjave sa strane i nazove Matuljevića. Poslije
petnaestak minuta razgovora uspije ga uvjeriti da rezultate analize ne
iznose slijedeća dvadeset i četiri sata.
– Ali, dopustit ću to samo zato što smo zahvaljujući tvojoj
intuiciji poduzeli korake koji meni nikada ne bi pali na pamet – prizna
Matuljević – Nisam vjerovao da takva analiza ima smisla i zato cijenim
tvoje mišljenje. Možda si u pravu da ovo može biti zamka za nas. Ni ja
ne želim zbog silnog iznenađenja napraviti pogrešku, pa ćemo
pričekati, ali samo jedan dan. U svojoj dugogodišnjoj praksi nisam se
susreo s nečim sličnim.
Ivo mu zahvali, spusti slušalicu i uputi se na treći kat zgrade.
Zatekao je Dubravka u svijetu piksela i histograma. Gledao je u
dio papira iz raznih kutova, zumirao, rotirao i namještajući kut
svjetlosti koja se odražavala na površinu, povećavao konture sve dok se
na velikom ravnom ekranu nisu pojavili povećani sjenoviti obrisi.
– Volim ovu tehniku bez obzira što postoji i novija. Mislim da
vidim brojeve – progovori Dubravko na trenutak skrećući pogled
prema Ivi – Teško je otkriti svaki broj, jer se udubine nalaze jedna
preko druge. Vjerojatno je imao papiriće na koje je pisao važne
podatke, a onda ih bacao. Nastavljajući okretati i povećavati ono što je
bilo vidljivo upita Ivu je li pogledao izvješće telefonskih poziva.
– Znaš li da je večer prije razgovarao s Katom pedeset minuta?
Čini se da ipak nije toliko nevina kako nam se čini.
 Ivo poželi reći Dubravku da je na tragu rješenja, ali onda se sjeti
dogovora s Matuljevićem i nastavi gledati kako Dubravko radi
razmišljajući o Magdi Dažetić. Što ako je saznala? Na brzinu pozdravi
Dubravka pod izlikom da je nešto zaboravio i odjuri u svoj ured.
Zamoli tajnicu da ga nitko ne smeta sljedećih sat vremena.
– Nitko! – ponovi, uđe u ured i stavi slušalice na uši.
Slušajući Magdin glas mogao je vidjeti odmjerene kretnje i
prodoran pogled tamnih očiju, ali i elegantne pokrete dok je kratkim
gutljajima ispijala kavu odgovarajući na njegovo pitanje zašto je
odlučila postati četvrta gospođa Dažetić.
– Ljubav se događa kad joj se najmanje nadate – govorila je
smireno – Ne mogu točno objasniti čime me osvojio, ali mislim da je to
bio njegov brižan pristup. Iako sam u početku mislila da je običan
olinjali starac koji neprekidno nešto uspoređuje s prošlim vremenima,
a ja ga moram trpjeti jer sam podstanar u njegovom stanu, ubrzo sam
se uvjerila da nije tako. Počeo mi je mirisati njegov parfem i njegova
koža, a zavoljela sam dobrotu uvjerena da izvire iz njegove duše.
Ubrzo poslije vjenčanja shvatila sam da je moj muž sve, samo nije
dobar čovjek.
Nekoliko trenutaka trajala je tišina, a onda je Magda upitala
smije li zapaliti cigaretu. Izvadila je elegantnim pokretom cigarete iz
torbice, zapalila, odložila upaljač i otpuhnula dim – Znate li da se
zapravo voli ono što je dobro? – upitala je gledajući ga u oči i prošla je
cijela minuta dok je nastavila govoriti – Živjela sam u njegovom stanu
oko dva mjeseca kada sam iznenada osjetila da ga jako dobro
poznajem i da više nije onaj distancirani stariji gospodin koji
zanimljivo priča o prošlosti. Osjetila sam bliskost s njim kao da smo
oduvijek zajedno. Poželjela sam ga zagrliti i obići s njim sva mistična
mjesta u Istri o kojima je govorio. Danas me tješi činjenica da se
govoreći o mladosti i ljepoti kraja u kojem je odrastao nije pretvarao i
da je barem to bilo iskreno. Bila sam tada dvadesetogodišnja djevojka
uvjerena da vladam situacijom. O, Bože, kako je mladost naivna! Ali,
kada je govorio o Istri nije lagao, jer sam pri prvom posjetu Pazinu i
Pazinskoj jami ostala zatečena ljepotom. Jeste li bili tamo?
Ivo se nasmiješi pri pomisli kako je samo zanijekao glavom, a
ona poput djeteta koje se upravo vratilo s uzbudljivog izleta nastavila
govoriti.
– Otvor Pazinskog ponora nalazi se dvjesto metara ispod stijene
na kojoj su kuće Pazina ali to se teško može ispričati, mora se vidjeti!
Susrećući se s njegovim Supetarcima postajao je drugi čovjek. Činio se
neiskvaren. Mislim da nikada ne bi postao takva zvijer u kakvu se
pretvorio da je kojim slučajem ostao živjeti u Svetom Petru u Šumi.
Postoji priča i o Crnoj Gospi, ali ne vjerujem u tu priču. To su obične
gluposti o krvavim suzama koje je Gospa lila prije tristo godina. Nisam
htjela ići u crkvu! Zaljubljujući se u njega pomislila sam u bezbroj
navrata da je čudno to što mi se događa jer je puno stariji od mene, ali
nisam se mogla oduprijeti. Bilo bi lako da sam odnos s njim mogla
ograničiti na novac, ali bila sam suočena s puno ozbiljnijim osjećajima.
Poželjela sam ostati s njim, vjerujući da me razumije dok sam iskreno
govorila o sebi. Ispričala sam mu i neke užasne pojedinosti od kojih se
sada i sama ježim kao što je prekid trudnoće prije punoljetnosti.
Osjećala sam olakšanje kao da se oslobađam tereta, a on se znatiželjno
naginjao prema meni pitajući za detalje onoga što mi se dogodilo i
činilo se da suosjeća sa mnom, pa su moji osjećaji prema njemu sve
više jačali. Možete li vjerovati da sam mu sama došla u krevet?
Uslijedili su vedri trenuci puni ljubavi i prekrasnih provoda koji su
trajali još godinu dana poslije vjenčanja. Brinuo je o meni poput
brižnog oca. Trudnoću sam podnosila dobro i rodila Lea bez većih
problema. Bilo je lijepo sve dok nije počeo ono što sam nekoć govorila
otvarajući mu dušu koristiti kao oružje protiv mene. Tvrdio je da znam
samo širiti noge, da život kakav imam mogu zahvaliti isključivo toj
vještini i još puno gorih gadosti. Ponekad su optužbe išle toliko daleko
da se uvjerio kako nisam rodila Lea. Ne sjećam se je li mislio da ga je
donijela roda, ali shvatila sam da u njemu ne postoji dobrota, nego
samo laž, obmana i dobra gluma, toliko dobra da je i sam sebi glumio!
Vjerovao je da je istina sve što mu ljudi govore, ne shvaćajući da mu
podilaze očekujući jednog dana neku korist od toga.
– Kako je moguće da se sve preokrenulo u vašem životu i zar vam
nije žao što ga više nema? – začuje Ivo vlastiti glas u slušalicama.
– Zato što sam shvatila kakav je čovjek. Razlika u godinama nije
važna – odgovorila je Magda bez imalo uzbuđenja – Ali, kada netko
postane bezosjećajan i pokvaren to je itekako važno. Vjerujem da
postoji razlog zašto se pretvorio u zvijer. Ljudi se rađaju dobri, a onda
ih život promijeni i postaju zli. Naježim se pri pomisli na sve zloće koje
mogu izvirati iz jednog čovjeka. Ne, ne žalim što ga nema. Spasio se
daljnjih muka, jer mene se ne bi riješio kako je zamislio, a to bi za
njega bila prevelika pokora. Iz straha da ne bi bio prevaren činio je
grozne stvari, a ljudi često potroše puno živaca zbog brige oko nečega
što se nikada neće dogoditi. Zašto bi mi uostalom bilo žao što ga
nema? Znate li da je održavao vezu s mojom prijateljicom i uvjeravao
me da to nije ništa što bi me trebalo brinuti? Čak se usudio reći da
moja prijateljica ništa posebno nije doživjela s njim i da je to bilo
davno, još kada nam se sin upisao u prvi razred osnovne škole. Da sam
ga htjela ubiti učinila bih to puno ranije. Ne mogu vam čak ni pomoći
u otkrivanju ubojice, jer ljudi ga nisu voljeli. Tvrdio je da im daje kruh,
da mu zbog toga moraju biti zahvalni i da je dobrotvor koji hrani
stotine usta misleći pri tom na njihove obitelji. Već dugo ne postoji
autobusni kolodvor, samo direktor Dažetić, nedodirljiva institucija.
Koliko se sjećam i vi ste dolazili k nama s vrećama mesa! Grozim se
sirovog mesa, pogotovo divljači, pa je srnetinu poklanjao drugima, jer
nisam željela leševe u stanu, ali to je manji užas od onog što sam
proživljavala jer sam voljela osobu koja ne postoji. On više nije bio
muškarac u kojeg sam se zaljubila i ne kaže se uzalud da liječnici i
muškarci znaju koliko je laž potrebna. U njegovom životu bila sam
mali, beznačajan lik za koji je ocijenio da mu treba osigurati potomka.
Nisam završila fakultet i nikada nisam radila. Odvjetnici su me uvjerili
da ću razvodom dospjeti na prosjački štap. To me ne bi spriječilo, ali
kada su rekli da se upitam tko će majci koja nema posao povjeriti
dijete, shvatila sam da protiv svog muža nemam nikakve šanse na
sudu. Jedna odvjetnica pokazala je malo sućuti prema mojoj situaciji,
ali kada sam rekla da nemam novca sa strane, ismijala me. Tko bi
rekao da ću poslije svih poniženja još biti optužena za ubojstvo?
– Niste na optuženičkoj klupi. Razgovaram s ljudima koji su mu
bili bliski – začuje Ivo ponovno vlastiti glas u slušalicama, a odmah
potom zabruji Magdin smijeh.
– Onda ste silno pogriješili. Nas dvoje već odavno nismo bili
bliski, samo smo se podnosili. Zbog njega ne bih ustala tako rano. Nije
vrijedan mog truda!
Ivo se dobro sjećao kako je mirno držala njegovane ruke, kratko
odrezanih noktiju premazanih prozirnim lakom u krilu, a na ruci se
blistao prsten s nekoliko sitnih kamenčića dok je govorila da je svi
pitaju za mladu Katarinu.
– Ljudi su smiješni – rekla je – Ta djevojka nije mogla razumjeti
njegove prljave namjere. Za njega je važno samo da je mlado i novo.
Što bih mogla zamjeriti dvadesetogodišnjakinji? Imam sina nešto
mlađeg i dobro znam da ne znaju ništa, a ni mi puno stariji ništa ne
znamo, iako smo uvjereni da znamo sve. Čovjek nikada nije dovoljno
star da bi mogao reći kako sve zna. Tek kad to shvatimo i kad se
riješimo svog vlastitog ega koji me priznajem dugo proganjao, onda
možemo doprijeti do sebe samih. To je nekada puno teže nego stići na
Jupiter. Malo ljudi je sposobno suočiti se sa svojom dušom.
Lampica na telefonu uporno je svijetlila. Ivo makne slušalice s
ušiju, spremi ih u ladicu i javi se na telefon.
– Oprostite šefe! Znam što ste rekli – govorila je Ana – ali sudac
Matuljević tvrdi da vas hitno treba i jako je nestrpljiv.
– U redu je Ana. Daj mi ga – odgovori Ivo i stisne tipku na
telefonu – Tu sam Samire!
– Obećao sam ti, ali predomislio sam se i mislim da ne možemo i
ne smijemo čekati! – progovori Matuljević bez pozdrava – S
odugovlačenjem bi mogli dovesti u pitanje cijelu istragu. Svašta mi se
mota po glavi i sve više sam u uvjerenju da ubojica ne mora biti Kata.
Vjerujem više da se njezin otac razljutio kada je saznao istinu i odlučio
ga ubiti. Jesi li osigurao da kuća Černoz bude pod prismotrom?
– Naravno. Primam izvješće svakih pola sata. U kući su cijeli dan.
Molim te, ostavi mi još nekoliko sati, jer ne možemo dopustiti da nam
se potkrade greška. Rješenje ne može biti tako jednostavno i zato sam
uvjeren da nešto ne vidimo. Katina mama sigurno zna isto što i mi, ali
to još uvijek ne znači da je ubojica. Mogao je to doznati bilo tko, pa
čak i Magda Dažetić. Upravo sam slušao njezin iskaz. Što ako je
doznala da postoji još jedno dijete koje joj muž nije spominjao?
– Možda, ali na meni je odgovornost.
 – Poslušaj me! Daj mi još jedan dan i ako me do tada ni jedan
detalj ne usmjeri na drugi put počet ćemo s akcijom privođenja.
– Troškovi nadgledanja i praćenja su visoki.
– Ali, troškovi će biti još veći ukoliko privedemo nevine.
– I to je točno – odgovori pomirljivo Matuljević. Računam na
tvoju intuiciju i nekako ću se strpjeti do sutra.
Ivo spusti slušalicu i pomisli kako je Magda itekako mogla imati
motiv. Žrtvovala je svoju mladost, najbolje godine, a sada se moglo
dogoditi da njezin sin ostane bez pola imovine. Bi li imala snage ubiti
muža?
Nove dileme

Autobusni kolodvor djelovao je otužno. Nedostajala je živost koju su

donosili učenici stižući u prekrcanim autobusima. Njihova užurbanost,
muvanje, odlazak u bife, ili na drugu stranu ceste davalo je trgu
Lavoslava Ružičke posebno obilježje, a sada je tek poneki putnik
prošao preko perona. Na parkiralištu ispred željezničkog kolodvora
osim taksi vozila bila su parkirana još dva automobila. Sunce je užarilo
trg, a kako je srpanj odmicao tako je grad postajao sve više pust. Osim
što je bila sezona godišnjih odmora, nekoliko velikih poduzeća otišlo je
u stečaj posljednjih mjeseci, a ono malo preostalih radnika koji nisu
koristili godišnji odmor snalazilo se na različite načine za jeftiniji način
prijevoza.
Ivo je stigao sat vremena ranije na posao, nervozno uzeo kavu iz
automata u prizemlju zgrade i ušao u ured. Plastičnu posudu s kavom
stavio je na dasku prozora i podigao roletu, tek toliko da može vidjeti
što se događa s druge strane ceste. Odloži mobitel iz gornjeg džepa
košulje na stol, uzme olovku i komad papira i ponovno stane uz
prozor. Želio je vidjeti u koje vrijeme djelatnici kolodvora stižu na
posao, iako ni sam nije znao može li mu to koristiti. Nervozno je
lupkao prstima po prozorskoj dasci, svjestan da sudac Matuljević neće
više prolongirati uhićenje i svakog trenutka može ga obavijestiti da
započinje s akcijom pretresa i privođenjem obitelji Černoz. Gotovo do
jutra čitali su ponovno sve izjave i zaključili da nitko od saslušanih niti
jednom rečenicom nije dao naslutiti da zna istinu.
Sat je pokazivao šest i petnaest, a Fumić je već stajao na drugom
peronu i razgovarao s vozačem riječkog prijevoznika koji su zadržali
status najcjenjenijih i nakon smrti Dažetića. Vozači Autotransa bili su
prepoznatljivi po tamnim odijelima, bijelim košuljama i kravatama s
logotipom tvrtke, a posebno po svojoj strpljivosti i uglađenom
ponašanju. Iz smjera Radićeve ulice stari autobus osječkog Turistika
skrene lijevo i zaustavi se na zadnjem peronu. Izašlo je petnaestak
ljudi, a među njima i Kata. Prebacila je torbu preko ramena, prišla
Fumiću, popela se na prste i poljubila ga u obraz. U svijetlim
trapericama do pola lista i majici bez rukava izgledala je poput
srednjoškolke. Vozač Autotransa potapša Fumića po ramenu i krene
prema otvorenom spremištu autobusa. Dok je vozač spremao prtljagu i
kontrolirao karte, Fumić je pogledom pratio Katu koja je odlazila
prema čekaonici.
Je li moguće da je Fumić mogao ubiti zbog nje? Ili je ona to
učinila kada je saznala istinu? Oboje su bili tamo kada se ubojstvo
dogodilo. Što će donijeti današnji dan? Hoće li Katarinin osmijeh
nestati s lica? Ili možda njegov?
Ivo otpije gutljaj kave i zapiše vrijeme Katinog dolaska. Na
drugom peronu zaustavi se autobus i više nije mogao vidjeti Fumića,
ali je ugledao osobni automobil kako staje na prvom peronu, a iz njega
izlazi Ančika. Mahne nekome u znak pozdrava, ali više je nije mogao
vidjeti od parkiranih autobusa koji su za nekoliko minuta popunili
perone. Ivo vrati papir na stol i izađe ostavljajući vrata svog ureda
otvorena. Izađe na hodnik, zaključa ured tajnice, siđe u prizemlje i
kroz glavni ulaz napusti zgradu. Za nekoliko minuta prijeđe preko trga
i stane na peronu pokraj Fumića.
– O, inspektore! – nasmije se Fumić – Odmah se počinjem
izmotavati na genetiku kad vidim kako bicepsi mogu izgledati. Svaka
čast! Vjerojatno treniraš svakodnevno i još paziš što jedeš.
Ivo pogleda prema rukavima svoje svijetlo plave košulje, a onda
gledajući Fumića poželi reći kako bi trebao skinuti barem deset
kilograma, ali umjesto toga upita – Je li ovo podbadanje, ili činjenično
stanje?
– I jedno i drugo. Zašto podbadanja, pa to je samo sitna šala –
nastavi Fumić – Nemam takve bicepse, ali sam za glavu viši.
– A težinu ćeš zanemariti – odgovori Ivo – A ja mislim da bi
trebao skinuti koji kilogram.
– To je zato što dugo nismo igrali nogomet u vašoj dvorani.
Zabranili ste nam zajedničku rekreaciju, jer smo mi ubojice i banditi, je
l̕ tako?
– Nije – zamaše Ivo glavom pitajući se blefira li Fumić –
Dubravko i ja nemamo vremena. Radimo na slučaju Dažetić, a zbog
godišnjih odmora imamo malo ljudi.
Fumić mahne vozaču koji je ulazio u autobus, pogleda na papire
koje je držao u ruci i ponovno podigne pogled prema Ivi – A kada
mislite otvoriti pokojnikov ured? Otpečatiti, ako je to službeni naziv.
Moram sačiniti izvješća prije nego kolodvor prestane s radom, a
nemam potrebne dokumente. Vlasnici novog kolodvora ne žele primiti
ni jednog našeg djelatnika, što znači da zlo nikada ne dolazi samo. Ne
mogu vjerovati da će ovo mjesto jednostavno nestati. Rođen sam u
Osijeku i od kada znam za sebe, znam i za ovaj kolodvor. Ali, to je već
nešto osobno. Ima li što novo oko istrage? Možda ti pomogne
ostavinska rasprava. Čuo sam da je zakazana.
– Ne vjerujem da će mi ostavinska nešto rasvijetliti. Sin je jedini
nasljednik, a njegova žena ne nasljeđuje ništa i to je izričito napisano u
oporuci, ali ona ne brine zbog toga i vjeruje da može pristojno živjeti
od njegove mirovine, jer to joj mrtav ne može osporiti. Čim kolodvor
preseli na novu lokaciju pomoći će sinu oko prenamjene ovog
prostora. Iskreno, ne mogu razumjeti da netko napiše takvu oporuku
kakvu je napisao Dažetić.
– A Nosić je endem koji živi samo na ovom kolodvoru! – nasmije
se Fumić – Ne znam jesi li čuo kad je govorio kako je Dažetić započeo
pisati oporuku.
– Ne! Kako?
– Ako ikada umrem! – nasmije se Fumić glasno – Ali, eto, vidiš!
Umiru i oni koji misle da su zauvijek ovdje, a što se tiče turističke
agencije na ovom mjestu, ideja je dobra. Čini mi se da Dažetić nikome
ne nedostaje, pa tako ni ženi, a još manje sinu. Koliko znam, dečko
treba sljedeće godine maturirati u privatnoj gimnaziji, jer u redovnoj
nije uspio završiti razred. Ovo s turizmom nije loše, jer mali ima
osnovni preduvjet za posao u turizmu. Zadnjih desetak godina ljeta je
provodio u školi stranih jezika u Švicarskoj i Londonu. Stari je zvocao
da mu je sin nezahvalna lijenčina i da će ga morati hraniti do kraja
života, ali izgleda da nije tako, kao što nije istina da mu je žena
poremećena. A nije on sina slučajno slao baš u Švicarsku. Tamo je
spremio lovu koju je opljačkao za vrijeme rata i poslije privatizacije, pa
zgodna udovica i nema razloga tužiti vlastitog sina. Bit će love za sve.
– Tebi kao da je drago što ga više nema! – pogleda ga Ivo ne
prestajući ga pomno promatrati tražeći promjene na njegovom licu.
– Nije mi drago, ali nisam ni žalostan. Svejedno mi je! Kako vidiš
svi normalnije dišu. Posao ide bez problema, ali uz puno manje
halabuke. Stari ništa nije mogao napraviti bez velike pompe, vike i
uzbuđenja. Naravno, pri tom se nije ni malo uzrujavao, ali je zato
uživao gledajući sve oko sebe kako gube živce. Sada bi doduše
potpisali isti način rada, samo kada bi mogli raditi, ali nažalost svi će
ostati bez posla.
– Ne djeluješ zabrinuto – odgovori Ivo.
– Ja i nisam zabrinut!
– Damire! – poviče Jozefina stojeći na vratima čekaonice –
Telefon.
Zajedno uđu u zgradu kolodvora i dok je Fumić preuzimao
telefonsku vezu u uredu prometne službe, Ivo produži u bife i naruči
limunadu. Ispijajući hladno piće gledao je Marka kako zamišljeno pere
čaše iza šanka. Prije nekoliko godina bio je zaposlenik autobusnog
kolodvora na radnom mjestu konobara. Dažetić mu je ponudio prostor
bifea u najam za vrlo nisku najamninu i Marko je zaključio da je to
idealna prilika za pokretanje vlastitog posla. Već sljedeći mjesec
Dažetić je zatražio dodatnu isplatu mimo računa. Marko se žalio da ne
može poslovati pozitivno s tako visokom najamninom, ali Dažetić je
bez oklijevanja rekao da će lako pronaći osobu zainteresiranu za
atraktivan poslovni prostor i da u svakom trenutku može raskinuti
ugovor.
– Marko – okrene se Ivo prema njemu u praznom bifeu – Jesi li
pronašao novi prostor za rad?
– Nisam, ali sada ne plaćam dodatak, a i ostao sam mu dužan za
svibanj i lipanj, pa ću nešto uštedjeti. Nadam se da ću pronaći prostor
do Nove godine.
 – Je l̕ istina – upita Ivo, ostavi piće za visokim stolom ispred
stakla koje je dijelilo bife i čekaonicu i stane za šank – da si plaćao još
nešto u gotovini?
– Kako nešto? – pogleda ga Marko začuđeno, ostavi čaše i zatvori
vodu – Plaćao sam mu tisuću eura, ali je rekao da je to simboličan
iznos zato što smo stari prijatelji.
– Koliko bi bilo za neprijatelje? – pokuša se Ivo našaliti.
– Možeš misliti – nastavi Marko nalaktivši se na šank – Na račun
sam uplaćivao samo protuvrijednost sto eura, pa se činilo da je
dobrotvor. Hoćeš li još nešto popiti? – upita ga Marko i nastavi brisati
čaše odlažući ih na krpu pokraj sudopera.
– Kavu – odgovori Ivo – Gdje je Nosić jutros?
– Već je popio lozu.
– Kad je prije stigao? – začudi se Ivo sjetivši se da ga nije vidio
gledajući kroz prozor svog ureda.
– Nosić? – nasmije se Marko – Došao je prije šest. On i Fumić
kao da su umirovljenici koji ne mogu spavati, pa dolaze prvi i odlaze
zadnji.
Ivo se vrati za stol i otpije gutljaj kave koju je donio sa šanka,
gledajući Jozefinu kroz staklo bifea kako tankom rukom ispalih
zglobova nervozno namješta mikrofon.
Glasna najava polaska autobusa za Umag s drugog perona
odjekne u bifeu kroz otvorena staklena vrata. Ivo zažmiri na trenutak.
U glavi mu je brujalo poput miješalice za beton. Gledao je Milicu kako
za drugim šalterom strpljivo izdaje kartu i smiješi se putniku.
Djelatnici su izgledali kao domaće životinje koje pasu travu i sretne su
što je još ima, iako je dan kada će većina njih ostati bez posla bio sve
bliže.
Vještačenjem poslovnih knjiga utvrdilo se da je Dažetić
isplaćivao sve i svašta, od nepoznatih poslova studentskom servisu, do
radova na kolodvoru koji nisu stvarno obavljeni kao što je ličenje,
postavljanje pločica, betoniranje, popravak krova, stolarskih radova i
čišćenja. Iznosi su bili veliki, a kada se na njih pridodaju sume za
reklamne panoe koji su vrištali u jarkim bojama po zidovima oko
perona, do plaće od trideset tisuća kuna koju je Dažetić sebi isplaćivao,
udovica nije imala zašto plakati. Stojeći u praznom kolodvorskom
bifeu Ivo se nadao da će nešto uočiti, povezati ili se sjetiti bilo čega što
bi mu moglo pomoći. Želio je promatrati Katu, ali ona se nije pojavila
pa je pokušao čuti Markovo mišljenje o njoj, ali u bife uđe skupina
mladića i Ivo odluči posjetiti Ančiku. Mahne Marku i prođe kroz
neugledna vrata u uski prljavi hodnik prema uredu direktora. Pogleda
prema kraju hodnika na prazno službeno parkiralište i pokuca.
Ančika je škaricama koje su bile dio crvenog džepnog nožića
rezala končić na rukavu košulje. Ugledavši Ivu sklopi škarice u nožić,
odloži ga na stol i krene mu u susret. U uredu je bilo zagušljivo i vruće.
Vidno mršavija, upalih očiju, u blijedo ljubičastoj košulji ruske kragne i
tamnoj suknji s koje je na jednoj strani izvirivala podstava, izgledala je
poput izgubljene starice. Nekoliko tankih pramenova svijetle kose
zalijepljenih za lice i ugaslog pogleda s naborima oko očiju pokušala se
nasmijati, ali osmjeh je nalikovao gumenoj maski na licu. Očito se nije
dobro snalazila i bila je smušena u novonastalom, promijenjenom
svijetu koji više nije bio njen. Sve je iznenada postalo potpuno
drugačije, bez procesa događanja, s posljedicama koje se više nisu
mogle popraviti, niti se išta moglo vratiti. Više nije bila tajnica koju
svakodnevno nazivaju poslovni ljudi, ugovaraju sastanke, donose joj
darove i rado čavrljaju s njom. Ančika zagrli Ivu kao da grli starog
prijatelja kojeg dugo nije vidjela. On je još pripadao svijetu koji je
iznenada ostao iza nje pa se na trenutak razvedri – Sjedi stari moj. Što
ćeš popiti? Još nešto pića ima, jer Fumić ne dopušta kupovinu pića na
račun, pa nemam veliki izbor.
– Nije važno – nasmiješi se Ivo – Upravo sam popio limunadu i
kavu. Hvala. Došao sam samo vidjeti kako si i jesi li se privikla na
činjenicu da ga nema?
– Privikla? – pogleda ga Ančika sjedajući na malu fotelju
nasuprot njega – Ne mogu se na takvo što priviknuti i izbrisati trideset
godina. Sada shvaćam koliko je naš život beznačajan, ništa sigurniji od
maslačka koji nestane čim puhne lagani povjetarac. Još malo i nitko se
neće ni sjećati da je postojao Franjo Dažetić. Život je nula!
Ustane, uzme maramicu iz torbe, a niz umorno lice počnu se
slijevati suze. Ponovno sjedne nasuprot njega na otrcanu fotelju i
stišćući maramicu u jednoj ruci nagne se preko stola – Nitko ga više ne
spominje, a mene gledaju poprijeko kao da sam im neprijatelj. Mrze
njega, iako je mrtav, pa mrze i mene.
Ančika je govorila iskreno i Ivo je vjerovao da se upravo tako
osjeća, ali da joj je ipak drago što je ljudi još uvijek dovode u vezu s
njim. Na trenutak ponovno zaboravi da je ovdje u svrsi istrage i
prijateljski ju dotakne za rame – Kakav je da je, ipak je život!
– A i sin – nastavi Ančika brišući suze koje su navirale ne
obazirući se na njegovu rečenicu – ni on ga ne žali! Svaki dan ga sreću
na mjestima gdje trešti glazba. Dobro je Dažetić govorio da mala djeca
piju mlijeko, a velika krv! Ali, to je tako. I nas će djeca zaboraviti još i
prije nego umremo. Koliko novaca imamo, toliko nas oni vole. Dok im
možeš dati, dotle će te obilaziti, a ako nemaš neće te ni pogledati. A
jesi li vidio onu njegovu kučku od žene? Za tren oka ga je zaboravila i
razmišlja o velikom poslu. Dobro je govorio da je sve što ima zaradila
šireći noge, a sada misli da će postati poduzetnica a nema ni dana
radnog staža. Kuja! Bio je u pravu govoreći da svatko nosi svoj križ, a
on cijelo raspelo.
Ivo se zamisli nad posljednjom rečenicom i zaprepasti količinom
Ančikine mržnje prema Magdi. Tražeći način da neprimjetno usmjeri
razgovor prema Katarini pitao se kako je moguće da Ančika nije znala?
Ako je točno da ona pojma nema, postoji li itko tko je znao i kako je
Katina mama, žena koja živi mirnim obiteljskim životom u mirnom
slavonskom selu uspjela godinama sačuvati takvu tajnu?
– Fumić misli da je ovo odlična lokacija za turističku djelatnost –
nastavi Ivo smišljeno govoriti gledajući kroz prozor, dok su oko njega
titrali milijuni svjetlucavih čestica prašine – Možda želi pomoći udovici
Magdi samo da bi zaposlio Katarinu.
– Fumić? – prosikće Ančika stišćući oči u usku crtu, a Ivo se
obraduje vjerujući da ju je potaknuo na razgovor o Katarini – Ne vidi
dalje od nosa! Jedino zna trčati za tom malom vješticom! Ili ubojicom!
Zašto misliš da je ona nevina? Mogla ga je ubiti jer to je čudovište od
djeteta.
– Svatko je potencijalno mogao ubiti – pokuša ju Ivo još više
uznemiriti kako bi nastavila govoriti o Katarini.
 – A što vi iz policije uopće znate? – nastavi Ančika glasnije –
Srpanj je na izmaku, a vi se niste pomaknuli s mjesta. Ubijen je
devetog lipnja! Hej! Znaš li ti koliko je vremena prošlo, a vi tapkate kao
tapkaroši koji su nekada prodavali karte ispred kina, kupili previše i ne
mogu prodati, pa svaku budalu vuku za rukav. Tako ste i vi skupljali
iskaze preko mjere, pa sada ne znate u šumi pronaći drvo. Dobro kaže
Nosić!
– Nosić svašta kaže!
– On je samo blesav, ali nije glup – usprotivi se Ančika – Svi ste vi
obični drotovi koji glume njuškala, a nemate pojma. Jedino tebi
vjerujem – vikala je izgovarajući nepovezane rečenice kao da joj se
sadržaj onoga što želi reći komeša u glavi.
– Sad mi je lakše – odgovori joj Ivo smirenim tonom – I ne mogu
se oteti dojmu da se negdje ovdje skriva odgovor. Zato neprekidno i
dolazim.
Osvrne se po uredu kao da nešto traži, a onda mu se pogled
ponovno zaustavi na Ančiki.
– Nemoj mene gledati! – nastavi ona glasno i protrlja kapak na
desnom oku koji se otužno objesio poput krute nabrane tkanine.
Željela je uspostaviti neku vrstu emocionalnog kontakta, ali se bojala
da će ju Ivo povrijediti kao što ju je povrijedila Magda u posljednjem
razgovoru.
– Mislim da si ga najbolje poznavala i da nam možeš pomoći u
istrazi.
Ančika smiri ruke u krilu dajući mu do znanja da je rekao nešto
što joj godi.
– Naravno da sam ga poznavala. Nije mogao raditi bez mene –
nastavi smirenije – Rekla sam mu da će ga Magda koštati glave, a sada
se pokazalo da sam bila u pravu. Nikada nije bila zadovoljna. Zamolila
sam ju da ostanem raditi još godinu dana koliko mi treba do pune
mirovine. Poznajem ljude i bila bih joj od koristi, ali drsko i
bezobrazno mi je zahvalila, tvrdeći da želi okupiti mlađu ekipu zbog
sina. Čini mi se da njoj treba mlađi!
Shvativši da više neće moći vratiti razgovor na Katarinu, Ivo
ustane i pozdravi Ančiku. Nije više bio siguran plače li ona zbog
Dažetićeve smrti, ili zbog spoznaje o godinama kojih je iznenada
postala svjesna.
U bifeu je već bilo pakleno vruće iako je sat u čekaonici
pokazivao tek pola deset. Jozefina je čitala novine u uredu za
informacije, a prometni ured bio je prazan. Ivo se nekoliko puta osvrne
oko sebe i izađe na perone gdje su upravo pristajala dva autobusa iz
kojih je izašlo nekoliko putnika. Pozdravi vozače i prijeđe preko ceste.
Dok se lijeno penjao stepenicama prema uredu zazvoni mu mobitel.
Matuljević ga upozori da bez odlaganja obavijesti ostale članove
tima da istraga kreće u novom smjeru.
Čim je ušao u ured Ivo pozove Dubravka, zamoli Anu da im
donese neko osvježavajuće piće i da ne spaja telefonske pozive
sljedećih pola sata.
Ana potvrdi glavom i izađe iz ureda, a Ivo otključa ladicu, izvuče
kovertu, uzdahne i pruži je Dubravku.
– Oprosti! Znao sam to još jučer, ali Matuljević i ja smo došli do
zaključka da je bolje pričekati i ostatak radnog tima obavijestiti danas.
Mislio sam da ću doći do konačnog rješenja, pročitao i preslušao sve
izjave, ali nisam ništa pametniji danas.
Dubravko pogleda papir i ostane ukočeno sjediti. Ne ispuštajući
ga iz ruke nervozno ustane i napravi nekoliko koraka po prostoriji.
Crvenilo s lica širilo se prema vratu, a kapljice znoja orose mu čelo.
– Što ovo znači? – upita mašući papirom po zraku.
– To što vidiš. Analiza je pouzdana i potvrđuje činjenice s više od
devedeset posto.
– Ne mogu vjerovati! Netko se poigrava s nama! Dažetić! Ne
vjerujem! Što kaže Matuljević? Što ste poduzeli? – postavljao je
Dubravko pitanja i ne čekajući odgovor prelazio na nova – Ili je ovo
ipak šala! Kako možeš biti tako hladnokrvan?
– Moja reakcija je bila ista, ali saznao sam jučer i imao se
vremena smiriti. Mislio sam da ću izletjeti iz vlastite kože. Istog
trenutka htio sam uhititi Katu, ali sam se predomislio shvativši da
moramo dobiti na vremenu i hladne glave razmisliti što treba učiniti.
Razum i racionalno razmišljanje je jedini način da sagledamo jasno
situaciju.
– Što je tebi? Situacija je jasna! Imaš dokaz u rukama! Kako si
mogao tako nešto prešutjeti?
– Želio sam ponovno pregledati sve iskaze. Možda netko od
djelatnika zna isto što i mi i vuče nas za nos. Trebao mi je taj dan jer
sam vjerovao da će mi se otvoriti nešto što ne vidim.
– Ništa nam više ne treba – podigne Dubravko ton – I nećemo
ništa dobiti odugovlačenjem, ali možemo izgubiti! Slučaj je riješen i ti
to znaš! Na ovaj način daješ joj priliku za bijeg! Što je tebi? – poviče
ponovno i grubim pokretom baci papir s rezultatima analize na stol!
Nervozno lupkajući prstima po stolu Ivo uzdahne i prekriži ruke
na prsima.
– Upravo zbog takvih zaključaka odlučio sam još jedan dan
razmisliti i obaviti neobavezne razgovore.
– A ne sjećaš se iz literature koja nam je bila obavezna tijekom
školovanja, da se još od šezdesetih godina mijenja fokus i prenosi se s
osobnih svjedočenja na forenzičke dokaze. Što više imaš gledati i
čekati?
– Zato što nas taj dokaz itekako može odvesti u krivom smjeru!
Za tren oka naći ćemo se na tankom ledu koji lako može popustiti, a
mi propasti u hladnu vodu.
Ivo zatvori rezultate analize u omotnicu i zaključa ladicu pisaćeg
stola. Uvijek je bio svjestan svoje stručnosti i slobodno prezentirao
svoje mišljenje, a sada nije znao na koji bi način objasnio Dubravku da
ih smjer koji bi odabrali samo na temelju analize krvi može odvesti u
krivom smjeru.
– To nije dokaz ubojstva! Ne želim propustiti nešto bitno!
– Bitno? A što može biti bitno ako ovo nije? – pogleda ga
Dubravko, ponovno napravi nekoliko koraka i zastane na sredini ureda
– Zar može postojati jači motiv od ovoga? Kako je samo uspio takvo što
tajiti dvadeset godina? Zašto je tajio? Trebao se ponositi s njom!
– Znam da si iznenađen – uzdahne Ivo – I ja sam bio, ali još
uvijek sam uvjeren da ga Katarina nije ubila. Oka nisam sklopio noćas,
jer mi se vlastite misli kolju u glavi. Možda nam se ubojica smije
upravo zbog toga što je znao na što ćemo naići.
– Smijat će nam se ako odmah ne učinimo ono što moramo.
Imamo rješenje na dlanu! Mogli smo joj već ranije odrediti pritvor, a
ovaj nalaz nam nalaže da to učinimo odmah! Moram ti biti zahvalan,
jer nikada mi ne bi pala na pamet ideja za ovu vrstu analize i odmah
sam rekao da to nema nekog smisla, ali povlačim riječ i skidam ti kapu.
– Nisam se nadao da ćemo nešto bitno dobiti s tom
analizom. Dubravko se s obje ruke nasloni na njegov stol.
– Još je netko osim nje morao znati! Nije Kata rodila samu sebe!
– Vjerujem i baš zato sam proveo noć u razmišljanju. Kata možda
ne zna istinu! Što više razmišljam dolazim do zaključka da ni Dažetić
nije morao znati!
– O, da, svakako nije znao – nasmije se Dubravko i nervozno
zamaše glavom šireći ruke – Nije znao s kim je i kada pravio djecu! Što
ti je Ivo? Sad baš pretjeruješ!
Ivo isključi rashladni uređaj, uzme papir sa stola i lupi nekoliko
puta kažiprstom po sredini papira podižući pogled prema Dubravku.
– Krivo misliš! Iako smo o Dažetiću poslije smrti doznali više
nego za života, ne vjerujem da bi vlastitoj kćeri stavljao ruku pod
suknju. Pogledaj analizu! Jedan postotak je sporan i znamo da je to
samo za svaki slučaj, a ostalih devedeset i devet kažu da mu je kći!
Postoji mogućnost da pojma nije imao, ali žena koja je rodila zna
istinu.
Dubravko otvori usta kao da želi viknuti, a onda se smiri,
razmisli nekoliko sekundi i unese mu se u lice.
– Možda bi bilo dobro da se povučeš s ovog slučaja. Umiješao si
osjećaje u posao, a to ne može ići zajedno. Sve si dobro napravio, ali
ukoliko sada ne odustaneš sve može otići k vragu. Mala će pobjeći, a
ubila ga je! Zato je i došla tražiti kartu, zaposliti se i zavela Fumića
samo da bi joj bio paravan za ono što je namjeravala obaviti. Zaljubljen
je i ne kuži da je iskorišten za njezine niske ciljeve!
 Dubravko se nervozno okrene i povuče prema sebi hrpu s
fasciklima koja je stajala na rubu stola. Brzim pokretima počne
nervozno pretraživati naslove želeći pokazati Ivi izjavu u kojoj je
Katarina ispričala što joj je Dažetić sve nudio i kako joj je stavljao ruku
na rame, a potom i na stražnjicu. Na pitanje zašto nije reagirala počela
je plakati tvrdeći da je željela radno mjesto na novom kolodvoru,
uvjerena da će nekako izmigoljiti i na vrijeme mu reći da to nema
smisla, jer je on oženjen, a ona mlada.
Dubravko izdvoji jedan fascikl i pokaže prstom.
– Pogledaj! Pročitaj što se događalo dva dana prije ubojstva.
Nadala se da će izmigoljiti, a nije li ubojstvo upravo to? – poviče
Dubravko i lupi dlanom o stol potpuno gubeći živce.
– Vidjevši nalaz i ja sam bio uzrujan i iznenađen poput tebe –
nastavi Ivo smireno – moramo provjeriti je li ubojica ona ili je na neki
drugi način povezana s ubojicom? Zar ti nije jasno da ona ništa nije
morala znati?
– Ne! Nije mi jasno! – usprotivi se Dubravko – Ovo nitko, ali baš
nitko nije očekivao. Znam sve izjave gotovo napamet!
Ivo je smireno sjedio i promatrao ga, a Dubravko nastavi lupati
šakom po hrpi fascikala na stolu.
– Da je netko znao istinu sa zadovoljstvom bi nam to otkrio.
Zanemaruješ dokaz! Ako još pridodaš istu nit končića, što još trebaš?
Ivo prekriži ruke na prsima i pokaže Dubravku da sjedne.
– Nisam blesav! Logično je da njezina majka zna tko je otac! Ali,
jeste li ti i Matuljević sigurni da njezin nazovimo ga otac, zna da
Katarina nije njegova kći?
– Znao on ili ne – nastavi Dubravko i sjedne na fotelju nasuprot
pisaćeg stola – Dažetić je Katarinin otac, a ne on! Trebao si ju privesti
još jučer. Kako znaš što će mala napraviti?
– Čemu žurba? Putovnicu joj nismo vratili i ona misli da
tapkamo u mjestu. Pitam se samo je li u stanju ubiti? Možda se htjela
riješiti Dažetića koji je postao nestrpljiv i sve više nasrtao na nju. Ta
priča nekako ne drži vodu. Nedostaje mi nekoliko komadića mozaika
koji bitno mogu promijeniti cijelu sliku. Željela je radno mjesto na
novom kolodvoru. Vjerujem da bi pričekala i ubila ga tek kada se
zaposli. I ne zaboravi da je Damir Fumić bio uz nju kada se ubojstvo
dogodilo. Bez obzira na njegovo bahato ponašanje, ne vjerujem da bi
ju štitio. Jedino se pitam tko bi osim neiskusne mladosti pomislio da
neće biti otkriven?
Dubravko je i dalje negodovao tvrdeći da bez obzira na osobno
mišljenje, dokaz koji potvrđuje vezu između Dažetića i Katarine
zahtjeva hitnu intervenciju.
– Čudim se da je Matuljević to odobrio, a ti si sve zaboravio što
smo učili na faksu. Rješenjem glavne nepoznanice, riješena je formula!
Sada možemo zatvoriti slučaj, a ti ne djeluješ nego razmišljaš!
Ivo spusti glavu kao učenik koji je upravo dobio jedinicu zbog
loše napisane domaće zadaće, a Dubravko ustane i lupkajući nervozno
prstima po mobitelu koji je visio za pojasom zamišljeno pogleda kroz
prozor. Nekoliko minuta vladala je potpuna tišina. Ivo ponovno uključi
rashladni uređaj i prvi progovori – Znaš li koliko mi je stalo da ovaj
slučaj bude riješen?
– Znam – procijedi Dubravko gledajući prema peronima.
Slijedećih nekoliko minuta obojica su stojeći uz prozor gledali na
drugu stranu ceste kako Katarina i Fumić zagrljeni hodaju preko
perona, zastaju, ljube se i smiju, a potom sjedaju u njegov automobil.
Dubravka smiri prizor koji je upravo vidio, a Ivo nastavi iznositi
plan koji je dogovorio s istražnim sucem. Slože se da neće obavijestiti
Katarinu niti njezinu obitelj da dolaze sve dok ne budu bili pred
vratima obiteljske kuće Černoz u Bizovcu.
– Trebali bismo krenuti odmah – nastavi Dubravko – Ako ti
kažem da početni brojevi koji su ostali u udubinama Dažetićeve stolne
mape pripadaju Bizovačkoj mreži, onda vjerujem da nećeš više dvojiti.
Svi su početni brojevi u Bizovcu isti. Nažalost, imam samo prva tri
broja, pa ne mogu sa sigurnošću znati pripada li broj obitelji Černoz.
Drugi je kompletan i to je broj hotela u Bizovcu, a da bismo otkrili s
kim je razgovarao morali bismo ispitati više od stotinjak osoba, jer to
je broj centrale.
– Sama činjenica da brojevi pripadaju Bizovačkoj mreži puno
nam govori – zaključi Ivo i pozove Anu.
– Nazovite Matuljevića i organizirajte sve što je potrebno po
njegovim uputama. Recite timu forenzičara da odmah izlazimo na
teren i osigurajte nam policijsku pratnju. S Matuljevićem dogovorite
točno vrijeme polaska i odmah obavijestite cijeli tim i nas. Moramo
krenuti najkasnije za dvadeset minuta.
Obiteljska kuća Černoz

Iza niske drvene ograde prostirao se lijepo uređen vrt. U pravilno

oblikovanim krugovima rasle su ruže, a klupa za sjedenje stapala se s
pokošenom travom koja je podsjećala na morske valove. U dubini
dvorišta bijela prizemnica s uređenom terasom i staklenim ulaznim
vratima ispred kojih je ležao vučjak nalikovala je kućama iz dječjih
slikovnica. Dubravko pozvoni, a pas skoči i zalaje prije nego se na
vratima pojavio vitak sjedokosi muškarac u bijeloj majici i donjem
dijelu plave trenirke. Platnene papuče ostavi pokraj vrata, navuče
bijele klompe i krene prema njima.
– Dobar dan – pozdravi prilazeći im, a onda mu pogled zastane
na policijskom vozilu parkiranom iza dva tamna osobna automobila
bez oznaka policije. Nervozno se osvrne oko sebe i otvori drvena
dvorišna vrata koja su se stapala s ogradom.
Dubravko mu pruži ruku i on odgovori na stisak.
– Joza Černoz – predstavi se kratko gledajući prema pločniku
gdje su Ivo i Matuljević razgovarali. Zapisničar- ka je s torbom u kojoj
je bilo prijenosno računalo stajala s policajcima u odori, a dva
muškarca u civilnoj odjeći izvlačila su velike crne torbe iz prtljažnika
policijskog automobila.
Joza Černoz krene stazicom ispred njih i otvori ulazna vrata u
kuću. Jednom rukom pokaže im bez riječi da uđu, a drugom smiri psa
koji istog trenutka posluša nijemu naredbu i sjedne na šarenu
prostirku.
– Samo uđite! Ne želim privući pozornost susjeda. Nadam se da
me razumijete.
Ušli su u veliki četvrtasti hodnik na čijem zidu je visjelo nekoliko
jelenjih rogova, a između njih drveno raspelo ispod kojeg je centralno
mjesto zauzimao veliki goblen sa slikom Crne Gospe u zlatnom,
kitnjastom okviru.
Ivo znatiželjno zadrži pogled na goblenskoj slici, a Joza pokaže
rukom na prostoriju s desne strane do stropa prekrivenu smeđom
lamperijom i slabašno se nasmije prateći Ivin pogled – Sviđa vam se
slika! To je zaštitnica Poljske, Gospa Čestohovska koja je pomogla
našoj Katarini da izraste u zdravu djevojku, jer je rođena mjesec dana
prije vremena.
– Zaštitnica Poljske – ponovi Ivo zamišljeno i začuđeno – To
nisam znao! Do sada sam ju povezivao s Istrom i Svetim Petrom u
Šumi. Znate li gdje je to mjesto i crkva u kojoj je replika originalne
slike Crne Gospe?
– Ne – odgovori kratko Joza i pokuša se nasmijati – Ne znam
ništa više od ovoga što sam vam rekao, ali moja žena sigurno zna.
Propuštajući Dubravka i Matuljevića u sobu, Ivo je bio siguran da
mu je Dažetić često govorio o Gospi Čestohovskoj, ali nikada nije
spomenuo da je zaštitnica Poljske.
Masivne drvene stepenice iz predsoblja vodile su na kat kuće koji
se nije mogao vidjeti s dvorišne strane. Na lijevoj strani hodnika
nalazila se blagovaonica s velikim drvenim stolom. Ivo još neko
vrijeme zadrži pogled na goblenu Gospe i uđe za ostalima u sobu
nasuprot blagovaonice.
Dok se pitao radi li se o istoj Gospi, Joza Černoz pokaže rukom
na masivne fotelje i kutnu garnituru.
Ivo izvadi značku, a Joza odmahne rukom – Nema potrebe.
Na vratima sobe pojavi se žena u šarenoj suknji do koljena i
tamnoj košulji zavrnutih rukava iznad lakta. S neravno ošišanom
smeđom kosom do ramena i glatkog lica bez šminke izgledala je
mladoliko, ali na prvi pogled se moglo zaključiti da nije jedna od onih
žena koje poslije četrdesete grčevito žele zadržati izgled
dvadesetogodišnjakinje.
– Moja supruga Aneta – predstavi ju Joza Černoz i prelazeći
pogledom po svima u prostoriji upita – Jeste li za kavu?
 – Nismo – odgovori Dubravko, ali sudac Matuljević ga,
smještajući se za stakleni stol iza kutne garniture za sjedenje, ispravi –
Ja jesam, ukoliko nije problem.
– Nije – odgovori Aneta lomeći prste na rukama koje je sklopila
ispred sebe – Odmah ću!
– Vi znate zašto smo ovdje? – upita Matuljević gledajući u bračni
par preko naočala. Aneta zastane na vratima sobe.
– Ne baš – odgovori uplašeno gledajući u suca Matuljevića.
Joza je zagrli jednom rukom, a drugom pokaže prema kuhinji –
Molim te, hoćeš li skuhati kavu? lako nismo očekivali posjet, znamo o
čemu se radi.
– Ispričavam se, ali ovo nije tek običan posjet i nismo se mogli
najaviti – odgovori Matuljević gledajući prema predsoblju gdje su
dvojica muškaraca preko odjeće navlačila bijela odijela.
Aneta pogleda u istom smjeru i stavljajući ruku preko usta
iznenađeno uzvikne – Oh, Bož̕ mi oprosti!
– Ne brinite! – pokuša sudac Matuljević smiriti Anetu – Nema
razloga za strah, jer niste okrivljeni i sve skupa neće trajati dugo. Uzet
ćemo uzorke iz sobe vaše kćeri i s poda kuće na nekoliko mjesta, tek
toliko da vas eliminiramo kao potencijalne sumnjivce.
Aneta žurnim koracima prijeđe preko predsoblja u kuhinju, dok
je Joza pokušavajući prikriti zbunjenost naizmjence gledao u
Matuljevića i muškarce koji su za tren oka navukli bijela odjela preko
svoje odjeće i stajali u predsoblju kao vojnici prije bitke koji čekaju
zapovijed. Matuljević im kratko objasni da mogu početi u predsoblju i
stubama koje vode na kat, a Dubravko i Ivo smjeste se na masivnu
kožnatu garnituru kao da se ne događa ništa važno. Zapisničarka
izvuče prijenosno računalo iz torbe i sjedne pokraj suca Matuljevića za
stakleni stol.
Dok je Ivo razgovarao s Jozom Černozom o tome kako se
gledajući s ulice ne vidi kat kuće, Aneta uđe u sobu noseći pladanj u
ruci. Sporim kretnjama spusti ga na mali stolić ispod kojega je stajalo
nekoliko časopisa. Ne skidajući pogled s pladnja rasporedi šalice po
stolu, a porculansku posudu sa šećerom u kocki i mali porculanski vrč
s mlijekom postavi na sredinu stola.
Joza se pomakne na masivnoj fotelji pokazujući Aneti da sjedne
pokraj njega ne prestajući razgovarati s Ivom.
– Potkrovlje je sagrađeno samo s dvorišne strane jer je
urbanističkim planom određeno da u ovoj ulici neće biti katnica.
Teško sam to prihvatio, a ispalo je dobro.
– Kuća je lijepa – nastavi Ivo pomno motreći Jozu Černoza – ali
dvorište me oduševilo na prvi pogled. Kako vidite forenzičari su
započeli s poslom. Dok su u predsoblju možete pratiti što rade, a netko
će morati otići s njima na kat kuće. Pretpostavljam da je tamo i soba
vaše kćeri.
– Ali zašto? – progovori Aneta uplašeno gledajući u Ivu, pa u
Dubravka koji je bez obzira što je rekao da nije za kavu upravo otpio
gutljaj – Moja Katarina nije u stanju ni pile zaklati, a ne ubiti čovjeka.
Ne razumijem što trebate raditi u njezinoj sobi i zašto je sumnjiva?
– Aneta! – prijekorno ju pogleda muž, a ona se rasplače poput
djeteta koje je upravo reklo nešto nedopušteno i stavi ruke preko
obraza kako bi zadržala suze.
– Žene – raširi Joza ruke gledajući u Ivu i Dubravka – Ali, nisu
slušale kada sam rekao da Katarina ne treba raditi dok ne završi
fakultet. Iako je tvrtka u kojoj sam bio zaposlen dvadeset godina kao i
mnoge u Osijeku propala, mogli smo preživjeti, što od vrta, što od
pomoći mojih roditelja.
Sunce je prekrilo nekoliko bezazlenih ljetnih oblaka i u prostoriji
je nedostajalo svjetla. Aneta ustane i stisne prekidač, a iz lamperije po
zidovima zasvijetle do sada nevidljive lampice.
Joza Černoz prebaci nogu preko noge i u neodređenom ritmu
nastavi gornjom nogom mahati po zraku, dok su mu se na majici u
predjelu prsa vidjeli tragovi znoja. Nervozno je rukom prolazio kroz
sijedu kosu koja je odudarala od glatkog preplanulog lica. Iako je
prešao pedesetu, sitne bore vidjele su se samo oko očiju. Zna li Joza
Černoz da Kata nije njegova kći, pitao se Ivo promatrajući Anetu koja
je ponovno sjela uz muža. Kako je žena poput nje mogla biti u vezi s
čovjekom kao što je Dažetić i kako je godinama uspijevala sačuvati
tajnu? Znaju li Katarina i Joza istinu? Bi li Joza Černoz bio u stanju
ubiti zbog te spoznaje?
– Ne znam zašto vam trebaju uzorci iz naše kuće? – upita ga
Aneta vidjevši da je Ivo pažljivo promatra.
– Uobičajena procedura – odgovori sudac Matuljević – Vaša kći
je uz čistačicu bila prva na mjestu događaja i ove radnje poduzimamo
kako bismo eliminirali njezinu povezanost s ubojstvom. Žrtvu i vašu
kći povezuje još jedan zanimljiv i jako važan detalj za istragu. Ista nit
konca našla se na obući vaše kćeri i na odjeći žrtve.
Aneta je uplašeno slušala Matuljevića ne skrivajući nevjericu, sve
dok se Katarina nije pojavila na vratima sobe.
– Što ovo znači? Zar sam optužena? – upita ih bez pozdrava – Zar
mi niste mogli reći što namjeravate?
– Baš sam se pitao gdje si – izgovori Ivo mirno ne mičući se s
trosjeda na kojem je sjedio.
Dok je Katarina ne skrivajući ljutnju stajala iščekujući od njih
odgovor, Dubravko se upita jesu li Ivina nagađanja točna? Postoji li
mogućnost da Katarina ne zna tko joj je otac i kako će se osjećati kada
sazna. Joza Černoz ustane s fotelje i zagrli Katarinu, pokazujući joj da
sjedne pokraj majke koja je počela plakati. Ona ga posluša, sjedne i
zagrli mamu tješeći je tiho kao da ispred sebe ima malo dijete, a ne
odraslu ženu. Shvativši da Joza odlazi na kat s dvojicom muškaraca u
bijelim odijelima Katarina naglo ispusti mamu iz zagrljaja i dotrči do
predsoblja.
– Tata! – poviče gledajući prema stepenicama koje su vodile na
kat – Ja ću otići s njima u svoju sobu, a ti pripazi na mamu! Svaki čas
treba doći Damir. On mi je rekao da motrim na njih sve dok su nam u
kući, jer su u stanju podmetnuti lažne dokaze.
Ivo pogleda Dubravka mašući glavom.
– Fumićeva opreznost!
Dok se Katarina preskačući nekoliko stepenica pridružila dvojici
muškaraca u bijelom, Joza Černoz vrati se u sobu i sjedne pokraj
Anete.
 – Mislim da je sada bilo dosta – progovori sudac Matuljević i
pogleda Jozu Černoza – Moramo vam postaviti nekoliko pitanja, jer
smo zbog toga ovdje. Pokušajte se sjetiti i dati precizan odgovor gdje
ste bili devetog lipnja između šest i trideset i sedam sati?
– U vrtu – odgovori Joza stojeći ispred Matuljevića poput
osuđenika – Razgovaramo danima o tom događaju koji nas je užasno
potresao, tako da se dobro sjećam. Kosio sam travu. U Osijeku se u to
vrijeme spustio pljusak, ali ovdje nije palo ni kapi. Od buke kosilice
nismo čuli telefon, pa smo tek oko osam saznali slušajući jutarnje
vijesti za nemili događaj i nazvali Katu. Plakala je pitajući zašto se ne
javljamo. Bila je jako uzrujana pa nam je Damir objasnio o čemu se
radi.
– Damir Fumić – pogleda ga sudac.
– Da.
Dok je Matuljević diktirao zapisničarki što treba napisati, Aneta
prikuje pogled za Damira Fumića koji se pojavio na vratima dnevne
sobe. Odjeven u plave sportske hlače do koljena, zelenu majicu kratkih
rukava sa sportskom torbicom oko pojasa i sunčanim naočalama
podignutim iznad čela, prijeđe pogledom po prisutnima u prostoriji i
zadrži pogled na Ivi.
– Zar je bilo teško obavijestiti Katu da dolazite?
– Ovdje za sada mi postavljamo pitanja – odgovori Dubravko
umjesto Ive – A što ti radiš ovdje?
– Što ja radim? – pogleda ga Fumić ljutito i povisi ton – U posjetu
sam svojoj budućoj ženi. Nadam se da to nije zabranjeno i zanima me
imate li nalog za radnje koje poduzimate? Ovo maltretiranje postaje
gadljivo, a rezultat je vaše nesposobnosti da pronađete ubojicu. Čak ste
i Nosiću vratili putovnicu, a Kati niste.
– Polako! Ništa nije baš tako – pokuša ga Ivo smiriti.
Poznavao je njegovu naglu narav još od kada su odigrali prvu
utakmicu u dvorani policijske uprave, ali je isto tako znao da će se
Fumić brzo smiriti i da nikada ne misli onako loše kako govori.
– Rekao sam vam da je bila sa mnom u trenutku kada se ubojstvo
dogodilo – nastavi Fumić objašnjavati lamatajući rukama – Zašto
jednostavno ne optužite mene?
– Nema smisla objašnjavati – prekine ga Ivo – jer pronalaženje i
eliminiranje osumnjičenika na temelju dokaza nije tako jednostavan
posao kao što su polasci autobusa. Istraga se temelji isključivo na
dokazima, a to znači da ćemo pretragom tragova moći eliminirati
barem jednu osobu. To nikako ne znači da nećemo slučajno pronaći
drugu.
– Znači, taj sam – nasmije se Fumić usiljeno.
– Tvoja suradnja može nam pomoći, ali i tebi! Ne zaboravi to! –
naglasi Dubravko posljednje riječi podižući ton.
– Zar je ovo prijetnja? – upita Fumić glasno – Ponašate se protiv
svih pravila!
– Nije protiv pravila – uključi se Matuljević u razgovor smirenim
glasom – Ovdje se i ja nešto pitam i ne može nitko drugi odlučivati o
načinu rada, jer moja je dužnost učiniti sve kako bih došao do ubojice.
Molim vas prestanite vikati, jer nismo vam dužni objašnjenja!
Fumić nije skrivao ljutnju i uznemirenost. Ruke su mu se tresle,
a brada podrhtavala i činilo se kao da će svakog trenutka eksplodirati.
– Znam ja dobro...
– Vi samo mislite da znate – prekine ga Matuljević s dozom
cinizma u glasu – Vjerujte mi, ne znate! Ali, saznat ćete, a onda
vjerojatno shvatiti da niste u pravu. Napravit ćemo rekonstrukciju
događaja i imat ćete priliku reći nam kako se što događalo kobnog
jutra.
Matuljević odmahne rukom dajući Fumiću do znanja da više ne
želi razgovarati s njim, okrene se prema zapisničarki i pokaže nešto na
ekranu, a Ivo ustane.
– Dostavit ću ti službene pozive za sve djelatnike na kolodvoru.
– Oho! To je nešto novo – pogleda ga Fumić – Magda Dažetić
vam je obećala parkirališni prostor i sada žurite kako bi zauvijek
izbrisali mjesto ubojstva njenog muža?
– S nasljednicima je postignut dogovor – odgovori Ivo mirno i
nasloni se na povišeni naslon garniture za sjedenje – Zgrada je stara i
trošna, a s novcem koji Dažetićeva udovica dobije za stražnji dio
prostora moći će sagraditi novu zgradu. Ne znam tko je tu napravio
dobru trgovinu?
– Neće to ići tako lako – odgovori mu Fumić s prizvukom
prijetnje u glasu – Autobusni kolodvor na sadašnjoj lokaciji još uvijek
ima koncesije za pristajanje autobusa i vrijede još godinu dana. To nije
istraga koja tapka u mjestu kako vidite. To su činjenice koje sam
doznao čim sam preuzeo direktorske poslove.
Dvojica djelatnika iz Centra za forenzična ispitivanje pojave se u
predsoblju i jedan od njih skidajući rukavice proviri u sobu pokraj
Fumića – Mi smo gotovi. Dostavit ćemo vam izvještaj ujutro.
Ivo potvrdi glavom i pokaže Jozi Černozu rukom da ostane
sjediti – Znam običaje, ali ne morate ih ispratiti. Trebamo vas ovdje.
– Da – nastavi Matuljević mrzovoljno – Krajnje je vrijeme da
počnemo raditi.
– Zar oni nisu trebali – pokaže Fumić rukom kroz prozor prema
forenzičarima koji su spremali opremu u prtljažnik – prikupljati
tragove na mjestu ubojstva, a ne ovdje.
– To je djelomično točno – odgovori mu Dubravko – Oni se bave
pretvorbom materijalnog traga izuzetog s mjesta gdje se kazneno djelo
dogodilo u materijalni dokaz, ali tragovi mogu postojati bilo gdje.
– Što u tom slučaju tražite ovdje? – poviče Fumić – Ako se bilo
što zna u ovoj istrazi, onda je nepobitna činjenica da je ubojstvo
počinjeno ispred stražnjeg kolodvorskog ulaza! Radite što hoćete,
privedite mene, ali ostavite ove ljude na miru.
Sudac Matuljević ga prijekorno pogleda i zamoli ga da izađe iz
prostorije ukoliko ne želi da primjene silu. Svjestan da su ispred ulaza
u kuću dva policajca, Fumić bez riječi izađe iz prostorije i krene
stubama u potkrovlje.
Dok je Matuljević diktirao zapisničarki vrijeme početka i
završetka rada forenzičara, Dubravko pogleda u Jozu Černoza koji je
povremeno tiho razmijenio poneku riječ s Anetom, prešutno
odobravajući Fumiću sve što je rekao.
– Neke činjenice s kojima raspolažemo navode nas na to da ste i
vi mogli imati motiv za ubojstvo gospodina Dažetića – izgovori
Dubravko gledajući u bračni par.
– Ja? – pogleda ga Joza iznenađeno pokazujući prstom na sebe –
Ali, ja tog čovjeka nikada u životu nisam vidio, osim na televiziji.
Vidno iznenađen Joza se osvrne po prostoriji kao da se želi
uvjeriti da je dobro čuo, a onda nastavi uvjeravati Dubravka u istinitost
svojih riječi.
– Aneta se ljutila što sam se protivio Katinom zaposlenju. Sada je
svjesna kako bi bilo lijepo da su me poslušale, jer djevojke u godinama
moje kćeri imaju tijelo žene, a još su nezrele djevojčice. Ja, ubojica! –
pokazujući na sebe mahao je rukama vidno uzrujan – Što je vama? Ni
ja, ni moja žena nikada nismo razgovarali s tim čovjekom! Nikada!
– Na vašem mjestu govorio bih isključivo u svoje ime – pogleda
ga Matuljević dajući do znanja Dubravku da će preuzeti razgovor – Ali,
ako vam kažemo da su činjenice neosporne i čvrste, onda nam morate
vjerovati. Zato vas ponovno moram pitati jeste li komunicirali sa
žrtvom posljednjih mjeseci?
– Ne! – odgovori Joza odlučno – Nikada!
Sudac Matuljević izdiktira izjavu zapisničarki, skine naočale i
značajno pogleda Jozu.
– Sada vas molim da izađete iz prostorije. Želim s vašom
suprugom razgovarati nasamo.
– Zašto? – ustane Joza i stane ispred Anete kao da ju želi zaštiti
vlastitim tijelom – Ona je bila uz mene u trenutku ubojstva. Ne
poznajemo ubijenog.
Ivo mu mirno objasni da u cilju istrage mora izaći iz prostorije i
da se neće dogoditi ništa loše.
– Ne mogu vjerovati – odgovori Joza, zamaše glavom i okrene se
prema Aneti – Vidiš i sama da moram izaći, ali ne boj se! Dobro kaže
Damir! Nemaju dokaze pa su se okomili na nas. Možeš ti to! Smiri se i
odgovori im na pitanja.
Dubravko pričeka da Joza izađe i zatvori vrata za njim, a
Matuljević bez uvoda izravno upita Anetu – Znate li tko je otac vašeg
djeteta?
Ivo i Dubravko se zatečeni načinom na koji je Matuljević
postavio pitanje iznenađeno se pogledaju.
Zapisničarka je prestala tipkati i vidno iznenađena gledala prema
Aneti kao i Dubravko i Ivo. U prostoriji zavlada neugodna tišina, a
onda Dubravko priđe Aneti koja je mirno sjedila na fotelji pogleda
usmjerenog na pod.
– Jeste li razumjeli što vas sudac pita? Možete li odgovoriti na
pitanje?
– Mogu – odgovori ona smireno podižući glavu prema njemu, a
onda pogleda suca Matuljevića – Joza Černoz je otac moje kćeri
Katarine.
Dubravko nervoznim pokretom uzme fascikl sa stola, izvuče
kopiju nalaza i pruži ga Aneti.
– Znate li što ovo znači? Slobodno pročitajte. Analiza je
potvrđena s vjerojatnošću od 99% da je otac vašeg djeteta čovjek koji je
devetog lipnja ove godine ubijen na parkiralištu autobusnog
kolodvora! Franjo Dažetić!
– Molim! – pogleda ga Aneta iznenađeno, ustane i ponovno
sjedne gledajući začuđeno u papir ispred sebe, dok joj je lice oblilo
rumenilo – Što je vama? – jedva izgovori.
Ruke su joj se tresle, a čelo orosilo znojem. Nekoliko trenutaka
djelovala je dezorijentirano, smušeno. Pogleda ponovno u papir, pa u
suca Matuljevića.
– Nemoguće! Ovo ste izmislili! To nije istina!
– Zar vi i dalje tvrdite da je Joza Černoz otac vaše kćeri? – upita je
Matuljević nervozno mašući naočalama po zraku.
– Da – odgovori ona gledajući ga u oči, dok joj se crvenilo s lica
spuštalo poput reljefa niz vrat.
– Moj muž, Joza Černoz je otac moje kćeri i jedini muškarac u
mom životu – izgovori polako, odlučnim glasom poput vučice koja
protivniku daje do znanja da će obraniti svoje mladunče bez obzira što
je slabija.
 – Ograničite svoje odgovore samo na pitanja – nakašlje se
Matuljević – Vidim da ste silno iznenađeni ovim što ovdje piše, ali
pokušajte shvatiti da se ovdje ne radi o pukim nagađanjima. U pitanju
su nepobitne činjenice!
– Otac moje kćeri je Joza Černoz – ponovi ona mirno i podigne
glavu – Nemamo veze s ubojstvom nepoznatog čovjeka.
– Nepoznatog?
– Da. Nepoznatog! – Nikada ga nismo vidjeli!
Dubravko, Matuljević i Ivo zatečeno pogledaju jedan u drugoga.
Aneta ih je promatrala visoko podignute glave kao da im želi reći da je
istina ono što ona govori, a ne što piše na papiru.
Prošlo je nekoliko minuta, a onda Matuljević zamaše glavom i
vraćajući naočale tamnih okvira na oči prvi prekine tišinu.
– Molim vas izađite iz prostorije. Moram se dogovoriti o
pojedinostima s ostalim članovima tima – zamoli Anetu ni ne
pogledavši je.
Ne čekajući da joj ponovi, Aneta uzdignute glave napusti
prostoriju i zatvori vrata za sobom. Činilo se da ih je dočekala jedna, a
prostoriju napustila potpuno druga osoba.
Nekoliko minuta su šutjeli, a onda Matuljević ponovno skine
naočale i nervozno zamaše s njima po zraku.
– I što sad? Treba li joj vještačenje sudskog vještaka za
psihijatriju? – upita ih Matuljević – Ili da ih odmah privedemo
uključujući Katu i Damira Fumića?
Ivo podboči jednu ruku drugom i stavljajući šaku ispod brade
zagleda se u vrh svojih cipela.
– Ne znam. Mislim da ih ne treba privoditi dok ne vidimo što su
forenzičari izuzeli.
– Evo ga opet! – pogleda ga ljutito Dubravko – Što ti je?
– Možda je Dubravko u pravu – ustane Matuljević i stane ispred
njih – Ali, ne bismo imali ni ovo što imamo bez Ivine intuicije –
govorio je tiho osvrćući se prema zatvorenim vratima dnevne sobe –
Neprekidno mi se mota po glavi pitanje zašto se Kata nije protivila
analizi? Mislio sam da je to najčudnija činjenica u istrazi sve dok
nismo čuli što govori njezina mama. Potpuno me zbunila svojom
izjavom, a najgore od svega je što joj vjerujem iako za to ne postoji ni
jedan razlog. Osjećaš li ti Ivo nešto intuitivno i sada, ili je Aneta samo
poremećena žena? Možda je bipolarna osoba koja se može uvjeriti u
sve što poželi.
Dok je Matuljević iščekujući odgovor gledao u Ivu, on zabije ruke
u džepove, napravi nekoliko koraka i zaustavi se ponovno ispred njega.
– Da, osjećam – odgovori Ivo gledajući ga iz blizine – Intuicija mi
kaže da ih još ne trebaš privoditi i da ćemo dobiti više ako ih ostavimo
da se kuhaju na laganoj vatri. Kretanje ćemo im ograničiti i samim tim
omogućiti im da razgovaraju. Uvjeren sam da će im dan ili dva biti
dovoljno za dogovor tko je ovdje tko.
Dubravko tiho opsuje, nervozno se okrene na peti i ponovno
opsuje, a Matuljević upita Ivu – Zašto si uvjeren da će nam supružnici
Černoz za dan ili dva dati više odgovora?
– Zato što ovdje nešto ozbiljno ne štima. Osjećam da postoji neki
propust, ali ne znam kakav i treba mi vremena. Ne previše! Možda do
sutra, samo dok ne vidim nalaze forenzičara, a za bračni par Černoz
moramo odmah odrediti kućni pritvor. Katu ćemo izuzeti i imati je na
oku. Njoj ne treba ništa govoriti o roditeljima. Neka joj sami kažu da
su u kućnom pritvoru i objasne joj zašto. To će biti najučinkovitije.
Uvjeren sam da joj neće ništa reći.
Dubravko se usprotivi i pokuša uvjeriti Matuljevića da Ivo mora
napustiti ovaj slučaj.
– Žao mi je, jer smo prijatelji i nesumnjivo je stručnjak, ali zbog
prijateljstva s Dažetićem postao je pristran i ne razmišlja na uobičajeni
način.
Matuljević zatraži od Dubravka dokaze za takve tvrdnje, ali on ih
nije imao i poslije nekoliko minuta razgovora teškom mukom prihvati
Ivino mišljenje. Dubravko je uzrujano pokušavao objasniti da je takva
odluka neprihvatljiva, ali Matuljević mu da do znanja da je njegova
odluka konačna otvarajući vrata dnevne sobe. U trenutku kada je
glasno pozvao supružnike Černoz da se vrate u sobu, ugleda ih kako
zagrljeni stoje u predsoblju ispred goblena Crne Gospe.
 Gledajući ih kako bez riječi potpisuju zapisnik i sudski nalog,
divio se njihovoj smirenosti, a u zraku kao da se osjećala privrženost
između njih.
– Pročitajte zapisnik i izjavu – objašnjavao im je Matuljević –
Ostavljam vam vrijeme za razmišljanje prije nego se dogovorite i date
nam novu izjavu. Moramo znati tko ovdje ne zna tko je tko. Naravno i
vaša krv mora na analizu i vrlo brzo ćemo vam dokazati da dva čovjeka
ne mogu biti očevi jednog djeteta. Ako ne pristajete, privest ćemo vas.
– A Katarina? – upita Joza zabrinuto.
– Što Katarina? – začudi se Matuljević njegovom pitanju.
– Što ste njoj rekli?
– Za sada ništa.
– Znači li to da može ujutro na posao kao i svaki dan? – odahne
Joza – I da joj nitko nije napunio glavu s glupostima?
– Može na posao – odgovori Matuljević razmišljajući o Jozinom
pitanju, ali i svom odgovoru.
– Molim vas, onako ljudski – pogleda ga Joza molećivo – Nemojte
mojoj Katarini govoriti ništa o našem kućnom pritvoru, a naravno da
ćemo potpisati izjavu koja nas obvezuje da ne napuštamo kuću i
svojevoljno pristajemo na analizu krvi. Samo ne želim opterećivati
svoje dijete! Krhka je i nije dorasla svemu što se događa oko nje.
Intuicija kao sjena

Putnik ispred prvog šaltera nervozno je objašnjavao Milici da putuje u

Martince, a ne u Marince, a iza drugog šaltera Katarina prisloni karton
Pauza na otvor, izvadi metalnu kašicu i počne sortirati novčanice
zapisujući povremeno nešto na papir ispred sebe.
Ivo i Dubravko stajali su za visokim stolom u bifeu promatrajući
Katu kroz staklo, sve dok uz glasan smijeh iz uskog hodnika pokraj
šanka nije ušla Ančika u pratnji Fumića.
Fumić laktom dodirne Ančiku i pokaže prema Dubravku i Ivi.
– Pogledaj velike inspektore u gostima na malom kolodvoru.
Gdje god krenem nabasam na njih. Oni su poput dobrog motora! Ne
čuju se, a rade! Bešumni detektivi!
Ančika s izrazom gađenja pogleda prema šalteru iza kojeg je
Katarina brojala novac. Koščatim prstima kratko odrezanih noktiju
prošaranih bijelim mrljama uhvati se za rub stola, okrene prema
Marku koji je prao čaše za šankom i naruči dvije kave s mlijekom. Iako
je temperatura prelazila trideset stupnjeva na nogama je imala tanke
čarape boje noge koje se ne bi primijetile da nisu bile nabrane na
gornjem dijelu stopala, a ispijeno blijedo lice djelovalo je starije zbog
limun žute košulje čija boja je svaku boru činila još izražajnijom.
Fumić donese šalice s kavom, odloži ih na stol, nasmiješi se Katarini
kroz staklo i upita Ivu i Dubravka žele li još nešto popiti.
– Pijemo već kavu – odgovori Dubravko pokazujući na šalicu
ispred sebe.
– Dobro, ali ja častim – odgovori Fumić – Gospođa Dažetić
obećala mi je dobar iznos za informatizaciju buduće turističke
agencije. I moram priznati, ne djeluje ni malo uvrnuto kako je direktor
govorio, a odluka da vam proda prednji dio kolodvora na kojem joj je
ubijen muž, potez je vrijedan pohvale. Tako će s prenamjenom
prostora nestati mjesto gdje joj je muž skončao i neće je više podsjećati
na nemio događaj.
– Nisam baš sigurna da joj taj događaj nije mio! Čekaj samo da
pokaže pravo lice – napravi Ančika grimasu gađenja gledajući Fumića –
Ne znam zašto je tebe angažirala? Kučka! Smazat će te za doručak, jer
joj nedostaje seks!
– Njoj! – nasmije se Fumić glasno i zabaci glavu unazad – Pa, ona
i ne zna što je to. Nećeš valjda reći da je njezin muž mogao odrađivati
takve stvari! Daj, teta Anči, ne budi smiješna! – zagrli ju i ponovno se
glasno nasmije.
– Iznenadio bi se ti! Smazao bi moj Dažetić onu tvoju – pokaže
glavom kroz staklo prema Katarini – Samo da mu nisi pomrsio račune.
A nije mu bilo lako gledati kako mu otimaš već napola omamljen
plijen.
Ivo je želio da se prepirka nastavi nadajući se da će Ančika reći
nešto važno, ali Fumić promijeni temu.
– Žao mi je što više ne kuhaš kavu u svom uredu. Nekada je to
bila najbolja kava.
– E, nekada! – uzdahne Ančika – Nekada sam bila zaštićena
poput dupina u Jadranskom moru, a sada moram u prijevremenu
mirovinu. Treba živjeti od bijedne mirovine.
– Zar si imala dodatnih prihoda? – upita Fumić namigujući
prema Dubravku i Ivi naslanjajući se laktom na stol.
– Naravno da sam imala! On nikada nije škrtario na meni, a i
zašto bi? Ja sam jedina shvaćala koliko je teško biti na vrhu, donositi
odluke i stajati iza njih! Nije to jednostavno, a to povlači za sobom još
koješta. Nikad ne znaš tko je s tobom zato što ti je prijatelj, a tko zbog
novca i položaja. Bio je siguran da sam tu zbog njega i zato mu nije
bilo žao dodatno me plaćati i dopustiti mi sitne privatne troškove na
račun kolodvora.
– Naglasak je na sitne – nasmije se ponovno Fumić i udari blago
šakom po stolu – Baš me zanima kako si ga uvjerila u to, jer znamo da
Nosić oduvijek govori da je Stari tvrd, ali samo na lovi.
– Svi su muškarci dovoljno tvrdi kad imaju novce – odgovori ona
podižući glavu – Novac im daje moć. Mlad si pa to zapamti, trebat će ti
s godinama. Ja sam radila bez radnog vremena i zato sam imala sitne
privilegije. Za njegove, nazovimo ih, prijatelje obavljala sam koješta na
štetu svog slobodnog vremena i rješavala njegovim poslovnim
vampirima koješta, od liječničkih pregleda do ispita na fakultetima.
– Oho! Znači li to da si mi ti riješila ambulantnu operaciju polipa
za oca? – upita Ivo tek toliko da se pridruži razgovoru i pokuša ga
usmjeriti na drugu temu.
– Kojih polipa? – uozbilji se Ančika – Onih u bolnici Sveti Duh u
Zagrebu? Zar sam to za tebe rješavala lasersko odstranjivanje polipa na
debelom crijevu?
– Uh! Divna tema – nasmije se Fumić – Samo nam još trebaju
sendviči. Gdje je taj Nosić? Ne mogu se bez njega nositi s ovom vrstom
razgovora.
– Čekaj, čekaj! – pokaže Ivo iznenađeno Fumiću da želi još nešto
pitati u vezi s tom temom i nagne se prema Ančiki
– To si ti rješavala?
– Sitnica! – odmahne Ančika koščatom rukom, a iz kratkog
rukava proviri pjegava, smežurana nadlaktica – Nazvala sam bolnicu i
dogovorila to za tren oka. Sjetila sam se! Andrija Ban! – pogleda ga
trijumfalno – To ti je stari?
– Da, ali Dažetić je rekao da osobno poznaje liječnicu.
– A što sam ti ja rekao? – pobjedonosno ga Fumić udari po
ramenu – Stari je samo glumatao, uzimao novce i stvarao dojam da je
prijatelj. Dan prije nego je skončao rekao je mojoj Kati da će biti šefica
odjela za prodaju karata na novom kolodvoru. Zato je trebala otići na
piće s njim i s direktorom Turistika. Stari kenjci. Ne znaš koji je gori.
– I kako si ju spriječio? – zainteresira se Ivo dok su mu kroz glavu
prolazile Ančikine riječi.
– Slučajno – odgovori Fumić iskreno – Mislila je da žurim na
rekreaciju, ali počinjali smo kasnije. To je bilo osmog lipnja, dan prije
krkljanca. Ne znajući za njezin dogovor sa starim kenjcima odvezao
sam je kući. Sutradan ujutro je priznala da se boji što će Dažetić reći,
jer se nije pojavila na kolodvoru u dogovoreno vrijeme, ali on je već bio
mrtav.
– Nije nam to rekla u izjavi – zavrti Ivo glavom, pogleda Fumića i
usmjeri pogled kroz staklo na Katarinu.
– A ti od svih izjava baš njezinu znaš napamet – odgovori Fumić
dajući mu do znanja da se već pokajao za ono što je rekao.
– Ta je izjava jako važna i čitao sam ju nekoliko puta.
– Onda sam ti jednostavno previše rekao – raširi Fumić ruke –
Kati je bilo neugodno što je zamalo nasjela.
Ančika otpije gutljaj kave, nasmiješi se i potapša Fumića po
ramenu – Samo se ti tješi. Sve su bile lude za njim, a imale su i za čim.
Rekla sam ti da ju je već napola skuhao.
– Mislim da ti sada i vjerujem – odgovori Ivo kroz smiješak
Ančiki i nastavi – I ja sam jedan od onih koji je povjerovao u njegovu
priču, pa kako onda ne bi mlade djevojke? Bilo mi je čudno što se
liječnica u Zagrebu nije ni osvrnula na spomen Dažetićeva imena, a
kao lege su.
– To nije važno! Pomogao ti je! – nakrivi Ančika glavu i iskrivi
tanke, jedva vidljive usne u podrugljivu grimasu – Tko ti je kriv što nisi
sam nazvao? Dobio bi termin isto kao i ja. Ponekad ljudi unaprijed
zaključe da je nešto teško, jer su navikli sve rješavati preko veze, a
treba samo pronaći telefonski broj i nazvati. To sam jednostavno
riješila. Sjećam se da su me s centrale spojili izravno s liječnicom koja
ambulantno obavlja takve zahvate.
– Vjerujem ti. Zahvalio sam mu arhivskim vinom i hrpom
srnetine – udari se Ivo po čelu – Umjesto tebi! Kakav sam ja kreten
ispao!
– Nije Dažetić kriv što su ljudi glupi, a ni ja nisam ništa bolja.
Trebala sam paziti na njega, jer on je ostao dječačić u duši i čim me
nije bilo dogodilo se zlo koje je nemoguće ispraviti.
– Ti si primjer prave žene – zaključi Dubravko – Oprostila si mu i
preuzela na sebe krivnju za sve loše što ti se s njim dogodilo. Jesam li u
pravu?
– Ne – povisi Ančika ton – Nisam mu oprostila. Moglo nam je
biti puno bolje.
– A sada će nama biti puno bolje da krenemo raditi – zaključi
Dubravko.
Ivo plati račun za piće i uz obećanje da će se vratiti za nekoliko
minuta i otvoriti Dažetićev ured pozdravi ih i izađe s Dubravkom iz
bifea.
Nisu razmijenili ni riječ dok su prelazili cestu i ušli u ured tajnice
Ane. Dok je ona prenosila Dubravku poruke, Ivo ostavljajući vrata
otvorena sjedne za svoj stol i nazove odjel toksikoloških analiza. Nalazi
vještačenja još nisu bili gotovi. Ljutito tresne slušalicu, otvori
povjerljivu poštu koju mu je Ana ostavila na stolu i dok je zamišljeno
buljio u papir ispred sebe Dubravko uđe u njegov ured.
– Jesi li se čuo s Matuljevićem? – upita ga zatvarajući vrata za
sobom – Ana mi upravo kaže da je zakazao rekonstrukciju događaja za
sutra. Ana priprema dokumente i još danas će ih dostaviti Fumiću na
kolodvor, ali ne znam što Matuljević može dobiti s tim? Ne razumijem
zašto ne privede supružnike i pošalje njihovu krv na analizu. Analiza
ne može biti gotova tek tako. Zašto čekati, kad znamo da Joza Černoz
nije Katin otac?
– Smiri se, polako – uzdahne Ivo – Imam osjećaj da sam blizu
rješenja i da nam nedostaje neka sitna karika koju od hrpe
nepotrebnih iskaza jednostavno ne vidim. Uporno se vraćam na
kolodvor, jer imam osjećaj da je tamo rješenje. Zahvaljujući dokazima
potkrijepljenim intuicijom riješio sam puno slučajeva, ali ovoga puta
intuicija me napustila.
– I ja se bojim da uporno brkaš nadu s činjenicama. Možda će
nam poslije rekonstrukcije ipak nešto postati jasnije. Sve će biti isto, pa
čak i dan u tjednu. Sutra je četvrtak.
– Neće biti isto – uzdahne Ivo – U lipnju je još bila gužva, a
pogledaj sada! Najtužniji kraj srpnja koji sam doživio. Vratio sam se s
kolodvora samo zbog ovoga – pokaže Ivo omotnicu i papir na stolu –
Matuljević mi je rekao, a kako vidiš i pismeno potvrdio da upravo
ispisuje nalog za privođenje Anete i Joze Černoz što znači da će još
danas biti u pritvoru.
– Što ne kažeš? – raširi Dubravko ruke – Napokon!
– Ne mogu vjerovati da Ančika nije saznala tajnu obitelji Černoz,
a zna nevjerojatne stvari i ima cijeli spisak žena u glavi koje su prošle
kroz Dažetićev krevet. Začudo, Katinu mamu nikada nije ni
spomenula, a poslije današnjeg razgovora potpuno sam siguran da
Ančika pojma nema.
– Baš me briga što ona zna – odgovori Dubravko zadovoljno –
Bitno je da se Matuljević pokrenuo. Ana mi je prenijela poruku za
rekonstrukciju događaja, ali nije spominjala privođenje.
– Ana još ne treba znati – pogleda ga Ivo prijekorno i Dubravko
posramljeno spusti glavu.
– Idem obavijestiti naše dečke da budu spremni za popodnevni
zadatak. Mobitelom ću se dogovoriti s Matuljevićem za točno vrijeme
polaska. Prije toga moram otpečatiti Dažetićev ured, jer sam obećao
Fumiću i Ančiki da će još danas moći uključiti klimu! Pošalji k Ančiki
forenzičara i policajca da to završim. Čekat ću ih u bifeu. Nedostajat će
mi taj bife.
Uzaludni pokušaji, ili?

Autobus za Zagreb trebao je krenuti s drugog perona u dvanaest i

trideset, pa je Ivo zbog nekolicine putnika koji su stajali na peronu
stekao dojam da je gužva. Ispred ureda informacija Kata je razgovarala
s nepoznatom ženom. Nije djelovala ni malo zabrinuto, osmjehivala se
i mahnula nekome u znak pozdrava ne prekidajući razgovor. Ivo
zaključi da joj roditelji ništa nisu rekli i da Kata ne zna za njihov kućni
pritvor.
Nosić je stajao na vratima prometnog ureda glasno se prepirući s
Nikom. Čim je ugledao Ivu raširi ruke i nasmije se – Evo opet našeg
detektiva! Jesi Ii zaboravio nekoga privesti, pa si se zato brzo vratio? Ili
je to zato što mi nisi platio cugu? Čuo sam da ti zmija više ne sjedi na
novčaniku, ali nisam bio ovdje prije pola sata i nadam se da ćeš
zavrnuti još jednu rundu.
– Naravno! To nikada nije bio problem, ali došao sam ponovno
jer vas moram obavijestiti – govorio je ulazeći u bife, povremeno se
osvrćući prema Nosiću koji je hodao iza njega samo kako bi pogledom
pratio Katu – da će se rekonstrukcija događaja obaviti sutra. Fumić će
dobiti pismenu obavijest za nekoliko minuta, naši djelatnici samo što
nisu stigli.
– Što će nam opet tvoji intelektualci ovdje? Jasno je i vrapcima
koji su uzurpirali parkiralište umjesto automobila da nitko od nas nije
ubio Dažetića – naceri se Nosić pokazujući Marku palcem da donese
piće, a Ivo stane za stol tako da može vidjeti Katu u čekaonici.
– Istraga je ovdje završena, ali forenzičari moraju biti prisutni jer
ću otvoriti Dažetićev ured.
– Napokon! Meni ne treba ništa njegovo, pa ni ured. Čak mi ni
udovica nije napeta.
– Dovoljno si napet sam od sebe – odgovori mu Ivo gledajući
kroz staklo bifea u čekaonicu – Ali, kad sam već tu, još ću jedanput
pregledati ured. Već smo ga trebali otvoriti.
– Ili vi, ili buldožeri – nasmije se Nosić – Ova kolodvorska
straćara je prošlost, jer promet će se ubrzo odvijati s novog kolodvora.
Da je Dažetić živ to se još ne bi dogodilo. Pozvao bi se na koncesije za
prijevoz koje su važeće još godinu dana i smjestio im. Može i Fumić, ali
neće. Vi ste vlast, ali ne znate da postoje koncesije i dozvole
Ministarstva prometa za određene polaske. Nažalost, u ovom gradu se
može sve. Vlast je takva kakva je, uključujući i tebe i tvoje smušene
detektive! Ne možete pronaći ni sitne lopove, a ne ubojicu! Živio ti
meni! – naceri se podrugljivo, podigne čašu i ispije piće odjedanput.
– Živio ti meni!
Ivo mu nazdravi i otpije malo vode koju je dobio uz kavu, a
čašicu s lozom stavi ispred njega. Osvrne se oko sebe i zaključi kako će
mu silno nedostajati ovaj prostor i ljudi.
Marko donese kavu za Nosića i vrati se za šank. Ivo ga nije ni
primijetio, jer je oslonjen laktom na stol promatrao Katu pokušavajući
vidjeti lice žene s kojom razgovara.
– Što si blenuo? – upita ga Nosić prateći njegov pogled.
– Mislio sam da razgovara sa strankom – pokaže Ivo rukom kroz
staklo bifea prema šalteru informacija – Neka dobra teta s Katom, ha?
– Napokon muška reakcija s tvoje strane. Nije loša – odgovori
Nos – I da nisi naišao već bih ju pitao poznajemo li se, jer sam siguran
da smo se već negdje sreli – zaškilji Nosić na jedno oko i gledajući
prema Katarini odmahne rukom – Očito starim jer se ne mogu sjetiti.
Još malo pa neću znati ni zašto sam negdje bio i što sam tamo radio!
Tko zna! Možda sam s gospođom imao bliske susrete. Ali, razmišljam
gdje smo se sreli i to mi je dobra vježba jer me čeka liječnička komisija.
Moram biti uvjerljiv kad im kažem da se ne mogu sjetiti kamo sam
krenuo, što sam radio... A istina je! Ne mogu više ništa kao što sam
mogao. Ah, lijepa vremena!
Nosić se glasno nasmije, udari rukom po stolu i zagrli Ivu.
 – Ako to ne odglumim kako treba neću dobiti mirovinu koja mi
je jedini izlaz za budućnost, ako se u mojim godinama uopće može
govoriti o budućnosti. Možda bi bilo primjerenije reći da moram
vježbati gluposti za dane koji dolaze. Nekada sam imao malo drugačije
vježbe i vidiš na što sam spao? Umjesto da vježbam naprijed, nazad,
lijevo, desno, ja razbijam glavu kako uvjeriti komisiju da sam lud! Žena
mi kaže da mirno spavam i da mi vježba za tu svrhu nije potrebna, jer
je to očigledno.
– Volim ta tvoja pretvaranja negativnih događaja u pozitivne. Sve
probleme nadilaziš humorom i pozitivnim stavom.
Kata im mahne preko ramena žene s kojom je razgovarala i
pokaže joj prstom prema bifeu, a ona se jedva okrene i slabašno
nasmiješi. Bila je u kasnim četrdesetima, podignute svijetle kose,
visokih jagodica s malo previše rumenila na oblim obrazima, pravilnog
nosa, lijepih punih usana i uglate brade.
Nosić ih pokretom ruke pozove, a Kata uhvati ženu pod ruku i
uđe s njom u bife – Ovo je moja teta Evelina – predstavi ju, a gospođa
nevoljko pruži ruku prema Nosiću.
– Drago mi je teta Evelina – odgovori Nosić, nakloni se i ne
ispuštajući joj ruku okrene se prema Kati – Zar ne misliš da je veliki
propust to što nas ranije nisi upoznala? Sad mi je jasno na koga si
lijepa.
– Ja sam Zvonimir, plemeniti Nosić – izgovori smiješeći se i
poljubi ženi ruku.
– Evelina – odgovori ona kratko i izvuče svoju ruku iz njegove.
– Žao mi je, ali jako žurim. Moja nećakinja je silno željela da se
upoznamo pa sam joj ispunila želju.
– Zar nećete nešto popiti s nama? – upita Nosić ne skidajući
pogled sa šarmantne gospođe.
– Nema vremena. Ima puno obaveza – cvrkutala je Kata,
objašnjavajući im da teta mora podići putovnicu i obaviti još puno toga
jer se sprema na put.
– Ali zato ću ja popiti s vama cugu čim otpratim tetu. Autobus za
Zagreb je otišao, nema gužve, pa Milica može neko vrijeme sama
prodavati karte. Brzo ću se vratiti! Može?
– Još sam uvijek kontrolor – nasmije se Nosić gledajući s Ivom za
njima kako izlaze iz čekaonice i prilaze Fumiću koji je stajao naslonjen
na kiosk ispred ulaza.
– Dobra, dobra – progovori Ivo prateći ih pogledom – U pravu si,
mala je lijepa na tetu. Pogledaj ih samo!
– A što ću ih gledati! – naceri se Nosić, ispije piće i podigne ruku
pokazujući Marku za šankom da je čaša prazna.
– Kati sam davno rekao da me upozna s mamom, jer me djeca ne
zanimaju. Šteta što teta putuje! Ne mogu se oteti dojmu da smo imali
bliski susret. Ali da sam ja i zaboravio kako nam je bilo, ona sigurno ne
bi!
Ivo se nasmije i otpije gutljaj kave. Stavi ispred Nosića svoju čašu
s lozom i dovikne Marku da ne treba donositi novu rundu pića.
Nosić se naceri tvrdeći da štedi i neće piti jer danas plaća, ali Ivo
je volio njegove šale i način na koji je loše situacije pretvarao u
komične, pa u njegovom društvu nikada nije bilo dosadno.
– Ali, stali smo na rekonstrukciji događaja – pogleda ga Nosić
škiljeći na jedno oko – Znači li to da moram izaći na parkiralište za
vrijeme te vaše rekonstrukcije?
– Ako je rekonstrukcija onda sve mora biti isto, ali mislim da se
to ne odnosi na kasniji dio uviđaja.
– Aha! – naceri se Nosić – Hoćete rekonstruirati samo trenutak
kad ga je netko zveknuo! Zamisli samo kakav to mora biti fantom?
Sašije ga točno gdje treba i nestane. Tko je da je, svaka mu čast! Volim
kad ljudi znaju svoj posao.
Ivo otpije još jedan gutljaj kave i odgurne šalicu. Malo zraka je
prostrujalo između otvorenog prozora u bifeu kad su se otvorila vrata
sobe za odmor. Niko prođe pokraj njih razgovarajući o neradnim
danima i redu vožnje za kolovoz, a Ivo se ponovno osvrne oko sebe i s
čuđenjem zaključi kako se ni po čemu ne može zaključiti da će ovaj
prostor ubrzo nestati, a većina ljudi ostati bez posla. Kroz vrata uskog
hodnika začuje glasove i udari Nosića po leđima u znak pozdrava.
 – Moram ići! Idem otpečatiti Dažetićev ured. Tako će
rekonstrukcija biti vjernija, jer je i za vrijeme ubojstva ured bio
otvoren, a Fumiću trebaju dokumenti kako bi mogao zaključiti
poslovanje kolodvora. Ne mogu vjerovati da prostor na koji sam
navikao i gdje sam se uvijek dobro osjećao više neće biti isti. Silno će
mi nedostajati i još se ne mogu oteti dojmu da se ovdje negdje krije
odgovor i da mi je ubojica pred nosom, a ne vidim.
– Čekaj – odgovori Nosić – Trenutno sam ti ja pred nosom, a
nisam ubojica. I nije lako pronaći ubojicu koji je imao muda ubiti
čovjeka poput Dažetića, što znači da je proniknuo u Dažetićev način
razmišljanja, a to je gotovo nevjerojatno. Normalno ljudsko biće nije
moglo ni zamisliti ono što je Dažetić s lakoćom provodio u djelo. Bio je
lukaviji od stare lisice, ali svi moramo pozdraviti ovaj svijet i to je
jedina pravda. Ako malo bolje razmisliš nije ni mogao ostati normalan
nakon onoga što mu se dogodilo u prvom braku, pa je ulijetao iz braka
u brak k̕ o sumanut. Ali, kako nas je samo uvjerio da se odreknemo
trinaeste plaće zbog kretena koji mu je povalio ženu i to u njegovom
krevetu? I onda smo mu još platili iz svog džepa.
– Koliko znam ti si glasao protiv te odluke – odgovori Ivo.
– A i to znaš! – nasmije se Nosić – Nisi ti uzalud detektiv! Dobro
si informiran o nebitnim stvarima, ali htio sam reći da je Dažetić
poslije ljubavnog kraha postao zvijer, gutač žena, ili ne znam što.
Nisam ni ja bio imun na ljepši spol, ali on je to odrađivao nekako
brutalno, uvijek s mladim djevojkama i ženio se četiri puta, a meni je
previše i jedan brak – naceri se – Ja tek trebam dobiti papir da sam lud,
a starom se pamet pomutila od tog događaja. Ja bih oboje ubio! Dobro
se on izvukao iz toga, samo jadan nije ostao normalan i pretvorio se u
novu vrstu luđaka kojemu svi vjeruju, od čistača ulica do gradske i
zakonodavne vlasti. Naravno – nasmije se Nosić i pokaže palcem na
zgradu policije – i izvršne u svakom slučaju.
U Ivinom džepu zazvoni mobitel i Nosić prestane govoriti.
– U redu je. Mislim da sam čuo komešanje i idem odmah –
odgovori Ivo u slušalicu, spremi mobitel u džep i objašnjavajući Nosiću
da će se brzo vratiti krene pokraj šanka prema hodniku.
– Čekaj dragi! Daj ti plati ove runde pa onda idi kamo hoćeš!
 Ivo se nasmije, ostavi krupnu novčanicu na šanku i izađe iz bifea.
Forenzičar je stojeći u Ančikinom uredu navlačio gumene
rukavice. Čim je Ivo ušao pruži mu par rukavica, izvadi nož, prereže
traku na vratima direktora i prvi zakorači. Iz prostorije ih zapuhne
topao ustajali zrak i nepodnošljiv smrad.
Ne ustajući s mjesta Ančika zamoli Ivu da uključi klimu u uredu
direktora i ostavi vrata otvorena.
Nervozno se osvrćući po prostoriji Ivo se pitao što je propustio i
ima li smisla ponovno pregledavati ured.
Ančika je nešto glasno dobacivala iz svog ureda, ali Ivo nije
slušao. Pokušao se usredotočiti na pisaći stol, dok je forenzičar uz
pomoć luminol spreja bezuspješno pokušavao pronaći tragove krvi. To
je bila konačna potvrda da ubojica nije ulazio u ovu prostoriju poslije
počinjenog zločina, a samim tim da Katarina nije ubila Dažetića.
Pomno pregledavajući svaki kutak stola Ivo je razmišljao o Jozi
Černozu pitajući se je li već ranije znao istinu? Aneta je dobro
poznavala Dažetića, jer kako bi rodila dijete s čovjekom kojega ne
poznaje, ali to se ni po čemu nije moglo zaključiti iz rečenica koje je
izgovarala. Uvjerljivo je odgovarala na pitanja i da osobno nije vidio
analizu Katine krvi povjerovao bi u svaku riječ koju je izgovorila.
Djelovala je iskreno poput djevojčice. Kako je u stanju govoriti smireno
poput školskih primjera osoba koje govore istinu, upita se Ivo i zaključi
da bi Anetu trebao poslati na poligraf. Njezine izjave bile bi primjer
kako se detektor laži može prevariti, jer se njime mjeri nervoza osobe
koja odgovara, a ne istina i laž. Zar je moguće da je hladnokrvno ubila
Dažetića shvativši da se približio njenoj kćeri? Njihovoj kćeri! Možda je
željela novac, jer su teško živjeli? Što ju je moglo natjerati nakon toliko
godina skrivanja istine na ubojstvo? Dok je tražio bilo što kako bi
dokazao da je Katarina nevina, a Aneta ili Joza ubojice, nekoliko
pitanja bez odgovora nizalo mu se u glavi.
Ne skidajući rukavice uzme rokovnik koji je stajao zaglavljen
između nekoliko registratora na polici pokraj radnog stola. Korice u
svijetlo smeđoj koži s velikim natpisom Udruga cestovnih prijevoznika
podsjećale su na ozbiljnu literaturu. Prvih nekoliko stranica bilo je
podijeljeno po danima i mjesecima tako da je za svaki dan bilo
predviđeno nekoliko vodoravnih linija iznad kojih je pisao datum. U
svim rubrikama postojale su nerazumljive zabilješke. Bilo je tu
inicijala, brojeva ili početnih slova neke riječi s točkom na kraju, kao
što je puš, isto, menz, a u produžetku su bili brojevi od 100 do 500 ili je
bila prekrižena nula. Ivo se zagleda u nerazumljive bilješke. U
jednakim vremenskim razmacima svakog mjeseca bio je jedan od
datuma označen crvenim flomasterom i kraj njega je stajalo M. Ivo se
sjeti da je Magda rekla kako je želio imati potpunu kontrolu, redovito
pratio njezinu mjesečnicu i zapisivao koliko i što kupuje kako bi joj
nakon nekoliko godina mogao prigovoriti i reći točan datum nekog
nepromišljeno, ili uludo potrošenog novca. Srećom, rekla je, zbog toga
se odavno ne uzrujavam. Neke datume u nejednakim intervalima
ukrašavale su jedna ili dvije zvjezdice.
Ivo spremi rokovnik u vrećicu, okrene se oko sebe i pokaže
forenzičaru da mogu krenuti, svjestan da ovdje više nema ničega, a ni
prostorija više nije podsjećala na ured Dažetića. Osmjehne se vidjevši
osušenu biljku koju je Dažetić svakodnevno pregledavao tvrdeći da je
to najpogodnije mjesto za ozvučenje. Bio je pretjerano oprezan, ali
netko je ipak uspio iskoristiti trenutak njegove neopreznosti, baš kao
kad najlošija nogometna momčad iskoristi trenutak neopreznosti
svjetskih prvaka i zabije im gol u zadnjoj minuti utakmice.
Zar je moguće da Ančika nije otkrila tajnu, pitao se dok je izlazio
iz ureda praćen njezinim pogledom. Znala je puno o Dažetiću i kako je
moguće da joj je nešto ovako važno kao što je postojanje djeteta moglo
promaći? Zar je Katina majka jedina znala i brižno čuvala tajnu misleći
da će ju ponijeti u grob ako ubije bivšeg ljubavnika? Je li moguće da je
već bila trudna kada se zaljubila u Jozu, ostavila Dažetića i udala se.
Teško, zaključi Ivo sjetivši se da je Jozu upoznala još dok je povremeno
dolazila iz Poljske prodavati robu na tržnici. Ali kako je upoznala
Dažetića i gdje su se sreli?
Forenzičar izađe na stražnji ulaz, a Ivo krene desno kroz hodnik i
bife. Osvrne se misleći da će nastaviti razgovor s Nosićem, ali njega
više nije bilo. Ured informacija bio je prazan što je značilo da se
Katarina još nije vratila. Ivo prođe mimo Zlatana koji je telefonirao u
prometnom uredu i izađe na peron. Zapljusne ga miris nafte i
motornog ulja koji su se topili od visoke temperature na peronima
stvarajući neugodan smrad. Fumiću mirisi očito nisu smetali, jer je
stajao ispred ulaza naslonjen na kiosk gledajući prema Kati koja je
dolazila s duge strane perona. Ivo mahne Fumiću u znak pozdrava i
nekoliko metara dalje zastane pokraj Kate.
– Mislio sam da ću Nosića i tebe zateći u bifeu, ali prevarili ste
me.
– Ma, nismo – osmjehne se ona srdačno – Htjela sam se
pridružiti, ali zadržala sam se s tetom. Otišle smo na sladoled a teme
su se samo nizale jedna za drugom.
– Žene – nasmije se Ivo – U redu je. Teta je teta, a htio sam te
pitati jesi li uspjela pronaći novi posao?
Iako je osjećao Fumićev pogled na leđima Ivo pokuša zadržati
Katu u razgovoru, očekujući da će reći nešto što će mu pomoći da
odgonetne zna li ona istinu.
– Nisam – odgovori Kata i slegne ramenima – Neću ni tražiti
posao dok ne završim fakultet. Teta me uvjerila da uz posao nikada
neću diplomirati i vjerujem joj.
– Dijelim njeno mišljenje – odgovori Ivo – Ali, isto tako znam da
je teško financijski izdržati.
– Da, ali teta mi je pomogla da donesem takvu odluku i
financijski me zbrinula barem za vrijeme koje mi je potrebno da
privedem kraju fakultet.
– Oho! Zar je dobila glavni zgoditak na lotu?
Katarina se nasmije bezbrižno poput djevojčice koja objašnjava
prijateljici tko joj je kupio novu lutkicu.
– Nije – nasmije se Katarina – Uplaćivala mi je stambenu štednju,
ali ne moram s tim novcem graditi kuću, samo preurediti tetinu u
apartmane za najam.
– Njezinu kuću, za najam! Ne razumijem.
– Kako ne razumijete? To je odlična ideja, jer je kuća blizu
toplica, a tata i Damir će voditi poslove dok ne diplomiram.
– Nije loše imati tetu poput tvoje. Zvuči kao scenarij američkog
filma. A gdje će ti teta živjeti? Izbacuješ je na ulicu, ili?
 – Ne – nasmije se Kata glasno i blago ga udari po nadlaktici –
Teta se vraća kući, a moja mama odriče se nasljedstva u Poljskoj u
korist tete. Baka i djed ostavili su staru kuću u kojoj nitko dugo nije
živio, ali pomoći ćemo teti Evi oko uređenja. Planiramo svi na put čim
Damir uspije doći do nekakvog godišnjeg odmora, jer ne znam znate li,
on mijenja firmu i ne zna kada će moći koristiti nekoliko slobodnih
dana za redom.
– Nažalost, svi ovdje zaposleni moraju mijenjati firmu, ali im
neće biti tako lako kao Fumiću.
Automatski je odgovarao Kati, dok su mu njezine rečenice
odzvanjale u glavi poput udaraljki u dječjim rukama. Htio je saznati
još, iako nije znao što.
– Znači, napokon ćeš upoznati domovinu svoje majke.
– Jedva čekam – odgovori mu ona oduševljeno i nastavi se žaliti
govoreći kako će joj život bez tete Eve biti pust.
Misli su mu se vrtjele poput vrtuljka s kojega gledajući dolje vidiš
samo sličice kako promiču, postaju mutnije i teže raspoznaješ detalje.
Gledajući u smjeru Fumića koji je nervozno cupkao pokraj kioska,
nastavi slušati Katarinu pokušavajući istovremeno složiti misli,
izbrisati mutne slike i razbistriti ono što mu intuicija neprecizno
govori.
– Dugujem vam ispriku što se nisam pridružila na kavi, ali
oprostite! Ne mogu više razgovarati. Damir mi već nekoliko puta
pokazuje da dođem – pokaže Kata rukom u smjeru gdje je stajao Fumić
– Moram ići, a čula sam za rekonstrukciju koja će biti sutra i nadam se
da će izbrisati sumnje s mog prezimena, pa će se i moji roditelji
napokon smiriti. Tvrde da je sve u redu i da nisu uzrujani. Pokušavaju
to prikriti, ali osjećam njihovu nervozu. Vidimo se!
Katarina veselo otrči prema Fumiću, a Ivo zamišljeno krene
prema raskrižju. Neugodan miris širio se iz otvora za kanalizaciju, a
sparina kao da je pritisnula neugodne mirise i zadržala ih uz prljavi
beton po kojemu su mrlje žvakaćih guma među mnoštvom odbačenih
autobusnih karata i papirića djelovale poput ukrasnih točkica na
nekom dizajnerskom tepihu. Iza zadnjeg perona nekoliko ljudi čekalo
je u redu za sladoled pokraj muškarca u prljavo bijeloj kuti. Na
parkiralištu željezničkog kolodvora dvadesetak golubova skupilo se
oko komadića odbačenog kruha boreći se za zalogaj kao da nisu jeli
nekoliko dana, ne obazirući se na rijetke prolaznike koji su ulazili ili
izlazili iz zgrade. Umjesto u svoj ured Ivo se kroz veliku prostoriju za
prijem stranaka uputi prema Marici. Sjedila je iza šaltera za izdavanje
putovnica dajući stranci upute za popunjavanje tiskanice.
Ivo se osvrne po polupraznoj prostoriji, pričeka da zdepasta žena
srednjih godina napusti prostor ispred šaltera i nagne se prema Marici.
– Šefe! Kako si? – ustane ona i nalakti se s druge strane stakla –
Trebaš li nešto?
– Da. Reci mi koliko ti vremena treba da izvučeš iz kompjutora
imena svih osoba koje su danas podigle putovnice.
– Danas sam izdala samo tri – nasmije se Marica sjedajući na
stolac – I odmah ću ti reći njihova imena. Ne moraš zato biti tako
ozbiljan. Danas je bilo malo i onih koji su predali zahtjev za nove
dokumente što me i ne čudi, jer tko bi normalan izlazio iz hladovine
ako ne mora – govorila je gledajući u ekran – Evo! Prije nekoliko
minuta bila je Evelina Hemon, a jutros, samo malo, sad ću ti reći...
– Iz Bizovca? – prekine ju Ivo nestrpljivo.
– Da.
Ivo lupi dlanom po pultu ispred šaltera i privuče pozornost
nekolicine ljudi koji su se zatekli u prostoriji. Ne osvrćući se na njih,
nagne se što je više mogao prema Marici.
– Ne zanimaju me ostali! Donesi mi sve podatke koje imamo o
toj Evelini. Kako si rekla prezime?
– Hemon.
– E, Hemon! Trebam sve! Dakle, donesi mi što brže možeš otisak
prsta, matični broj i baš sve podatke koje imaš, ali nemoj o tome
nikome govoriti! Hitno je, pa čak da je bilo i jučer, bilo bi kasno!
– Onda si mi trebao reći prekjučer.
– To je samo zbog toga da shvatiš koliko je hitno. Gori! I svakako
mi ispiši kada je podnijela zahtjev za izdavanje putovnice, dan, sat, ako
imaš i minute! Sve!
 – To ti mogu reći odmah – odgovori Marica gledajući ponovno
na ekran – Devetog lipnja i to rano, jer je njezin zahtjev zaprimljen
prvi tog dana.
Ivo ponovno lupi šakom po drvenom dijelu ispred šaltera,
promrmlja nešto nerazgovjetno, nervozno prođe rukom preko zatiljka,
izvadi maramicu iz džepa svijetlih hlača, obriše znoj i bez riječi se
uputi prema stepenicama koje su vodile na kat. Otvori vrata i zatekne
Anu kako stoji ispred stola prekriženih nogu i gleda u Nosića koji se
jednom rukom naslonio na stol, a drugom joj nešto objašnjava
smješkajući se. Oboje se trgnu u trenutku kada je Ivo ušao u prostoriju.
– Tu si! – poviče Nosić šireći ruke i u dva koraka se nađe pokraj
njega – Hitno te trebam!
Ivo nervozno otvori vrata svog ureda i pokaže Nosiću rukom da
uđe.
– Samo brzo, molim te, jer u silnoj sam gužvi. Reci!
– Što ti je odjedanput? Na tebe valjda djeluje Dažetićev ured, jer
čim proviriš u taj prostor, odmah poludiš. Zar ne vidiš da sam došao k
tebi bez poziva? – naceri se Nosić – a mislio sam da se to više nikada
neće dogoditi i da ću obilaziti ovu zgradu kilometrima.
– Dobro, dobro. Reci! Nemam vremena.
Ivo sjedne za stol i pokaže mu rukom na fotelju nasuprot sebe –
Brzo, brzo!
– Dobro je. Što si navalio? Sjetio sam se nekog detalja i odmah
dojurio ovamo. Prvo te nema, a sad si izbezumljen.
– Vjerojatno smo se mimoišli dok sam razgovarao s Maricom, ali
reci – odgovori Ivo želeći se što prije riješiti Nosića i pokušati složiti
mozaik od onoga što mu je upravo padalo na pamet poput krupnih
kapi kiše iz vedra neba.
– Pola stoljeća je iza mene i vijuge mi sporije rade, ali ipak sam se
sjetio! Znam da mi je nešto poznato i da su noge dobre. Ima dobrih
nogu koliko hoćeš, ali zapamtio sam cipele.
– Kakve cipele?
– Još pitaš? – raširi Nosić ruke praveći grimasu čuđenja – To jutro
kada je Dažetić priklan, a ja proglašen sumnjivcem, sudario sam se
ispred vašeg ulaza sa ženom koja je imala iste cipele kao Katina teta.
– Cipele! – ponovi Ivo pokušavajući povezati što mu Nosić
govori, osjećajući da će mu glava puknuti od bezbroj zaključaka koji su
se iznenada, poput roja komaraca uz Dravu za ljetnih večeri, počeli
množiti u njegovoj glavi. Nosić je mlatarao rukama i ponašao se kao da
govori nešto od neobične važnosti i Ivo se pokuša usredotočiti na
njegove rečenice pridržavajući čelo rukom oslonjenom na stol.
– Ne sjećam se točno kako je žena izgledala, zaboravio sam facu,
ali cipele su iste. Tumbaste. Ne nosi ih puno žena, jer više vole špicoke
koje se meni uopće ne sviđaju. Nisam još za otpis jer sam u stanju
zapamtiti dobre noge. Nekada sam sve sporije radio, a brzo povezivao
stvari. Sada je sve naopako. Brzo radim, ako uopće radim, a sporo
kopčam. Godine te stisnu, htio priznati ili ne. Pokušavam se
kontrolirati i ne glumiti tridesetogodišnjaka, jer sam se nekada grozio
takvih frajera, ali kad vidim dobru tetu i ja poželim reći da sam koju
godinu mlađi.
– Čekaj Nos, čekaj! Polako! Mlađi sam, ali nešto mi se danas
previše toga nakupilo i imam osjećaj da se sto pčela spustilo na jedan
cvijet. Kuham! Reci! Kakve noge? Što si vidio? Koga?
– A jesi li u toj priči cvijet, ili pčela. Ja sam trut, a njih ne trebaju
previše i u tome je cijeli moj problem.
– Ne seri Nosiću! Glava mi se raspada! Koga si vidio?
– Katinu tetu! Što sad i ti ne kopčaš? U tvojim godinama kad bi
netko rekao prvu riječ znao sam sadržaj cijele rečenice – povisi Nosić
glas.
Ivo ga nije slušao. Lice mu se iskrivilo u grimasu od čuđenja.
– Što si blenuo? – upita ga Nosić – Siguran sam da je Katina teta
naletjela na mene to jutro. Bila mi je nekako poznata i na sahrani, ali je
imala šešir i naočale, pa sam mislio da je to zbog novina u kojima je
izašla njezina slika kada je dobila nagradu za najljepši vrt u Slavoniji.
Žene su čudne i znaju se preobraziti za poludjeti. Sjetio sam se i nje i
njenog kišobrana koji je bio poluotvoren dok se spuštala niz vaše
stepenice. Tup! Baš na mene. Mislim, kamo ćeš ženo na stijenu? Gle! –
pokaže Nosić mišiće nadlaktice – Ma, nisam još za baciti. I rekao bih ja
njoj nešto, ali žurio sam pitajući se što toliki ljudi rade ispred vašeg
ulaza. Oni su mi odvratili pozornost.
– Zar nije prestala kiša kada si ti dolazio? Sreli smo se, je l̕ tako?
– upita ga Ivo otvarajući ladicu u kojoj je stajao privjesak Crne Gospe
koji je zadržao za sebe i prije kraja istrage.
– Bilo bi bolje da nismo, ali nažalost jesmo! Kiša je prestala
padati. Jesi li ti normalan? Nisam toliki kreten da nosim sunčane
naočale za vrijeme pljuska. Zaslijepilo me sunce koje se odbijalo od
stakla pješačkog mosta. Tog projektanta bih ubio.
– Zašto je onda žena imala otvoren kišobran? – upita ga Ivo samo
kako bi bio siguran da su dijelovi, koji su iznenada popunjavali sve
praznine šarenog mozaika u njegovoj glavi, na pravom mjestu.
– Nije bio otvoren, nego napola otvoren.
Nosić mu priđe i pogleda ga izbliza mašući glavom.
– Što ti je? Ne izmišljam! Žena je zakoračila na pločnik i
vjerojatno je poput mene buljila u rulju koja je stajala ispred ulaza i
tako je došlo do kontakta. Površnog, naravno, pa i ne mogu ja više
drugačije nego površno. Da sam nešto mlađi, pokazao bih ja njoj što se
događa kada se spotakne na ljudinu.
Ivo izvuče papirnatu maramicu iz pakiranja koje je stajalo na
stolu i obriše znoj gledajući kroz prozor.
Nosić stane ispod klima uređaja, savije koljena, tijelo nagne
unazad i podigne košulju na prsima.
– Nisam se mogao sjetiti u bifeu, ali ovako je bolje. Onaj mladi
jelen od Fumića odmah bi me spopao. Ne želim se svađati s njim jer je
dobar dečko, samo je malo zaljubljen. Ne razmišlja glavom, nego znaš
već – naceri se glasno – U mojim godinama to već spada u lijepe
uspomene.
Ivo odloži maramicu na stol, ustane i ne govoreći ništa žurnim
korakom prođe pokraj Nosića. Izađe kroz Anin ured na hodnik, a onda
otvori vrata i dovikne joj da ponudi Nosiću kavu, a vrata se zbog
propuha zatvore uz tresak.
 Preskačući nekoliko stepenica Ivo je žurio prema trećem katu
zgrade. Službenica koju je susreo pomakne se u stranu, propusti ga da
prođe i poprati začuđenim pogledom.
Dubravka nije zatekao u uredu i nakon kratkog razgovora s
forenzičarima vrati se u svoj ured. Nosić je otišao, a na stolu je stajao
Glas Slavonije presavijen na pola. Uz sliku Franje Dažetića na
naslovnici se isticao masnim slovima otiskan naslov: Još traje istraga
ubojstva uglednog privrednika.
Preleti pogledom ostatak teksta na trećoj stranici novina.
Istražni sudac Županijskog suda u Osijeku Satnik Matuljević potvrdio
je sinoć da su još uvijek nepoznati motivi tragičnog događaja u kojem
je hladnim oružjem ubijen Franjo Dažetić, dugogodišnji ugledni
privrednik, naš sugrađanin...
U daljnjem tekstu novinar navodi riječi istražnog suca koji ne
želi iznositi činjenice zbog istrage u tijeku.
Iskazi dani pred istražnim sucem nisu bitno pridonijeli daljnjem
tijeku istrage. Istraživanje ovog gnusnog zločina, tako bi moglo ostati
na početku. Poprište zločina prekasno je propisno osigurano. Zbog
loše procjene u policiji je saslušano više od dvadeset osoba, ali nisu se
našli inkriminirajući dokazi. Prekasno izuzeti tragovi s mjesta
ubojstva usporili su istragu i krenulo se u izuzimanje novih, ali zbog
protoka vremena “hladnih” tragova i do danas još nitko nije optužen.
Otežavajuća okolnost je i pljusak koji se prema procijeni dogodio u
vrijeme ili neposredno nakon ubojstva. Rasvjetljavanje kriminalnih
slučajeva ponekad traje mjesecima, a naši sudovi u praksi često ne
prihvaćaju ništa osim materijalnih dokaza. Rekonstrukcija događaja
koja će se obaviti sutra možda će pomoći...
Ivo baci novine na stol u trenutku kada je Ana ušla u ured s tri
koverte u ruci.
– Što je sad?
– Istražni sudac poslao je suglasnost da pripadate timu koji će
sutra obaviti rekonstrukciju, druga je omotnica od šefa odjela za
patologiju, a treću su donijeli iz našeg Centra za forenzična ispitivanja.
Mislim da su gotove analize dokaza izuzetih ih obiteljske kuće Černoz
koje vam dostavljaju na uvid.
 Ivo skoči sa stolca i automatski otvori prvu omotnicu.
– Kao da nisam znao da je umro nasilnom smrću.
Baci nervozno papir na stol, a on završi na podu. Ana se sagne,
podigne papir i zabrinuto ga pogleda.
– Razumijem vas. Svi smo bili u prijateljskim odnosima s
Dažetićem, ali ne smijete se toliko uzrujavati zbog ovog slučaja.
– Kako se ne bih uzrujavao? Sve je traljavo obavljeno, a u izjavi
koju je Matuljević dao dnevnom tisku ispada da smo nesposobni, ali ne
i on! Drvlje i kamenje je sasuo na naše forenzičare za koje tvrdi da nisu
obavili svoj posao kako treba, a sebe je izostavio. Da sam njega slušao
još bih bio na početku, a ovo sigurno neće ostati još jedno u nizu
nerazjašnjenih ubojstava i bez obzira kako je obavljen očevid, ubojica
mi je nadohvat ruke, ali ne zbog Matuljevića. Njega moram trpjeti, jer
je istražni. Vrag je on, a ne istražni sudac. Eto što je! Donesite mi kavu!
Anu na vratima zaustavi njegov povik.
– Što, što? – vikao je ne skidajući pogled s papira ispred sebe.
Dok se Ana stojeći na vratima začuđeno pitala što mu je, Ivo
ustane, pogleda kroz prozor i ponovno se vrati za stol.
Držeći jednu ruku na kvaki a drugu na velikoj školjki koja joj je
visjela oko vrata, Ana se upita što treba učiniti.
– Zovite Dubravka! – poviče Ivo nervozno prema njoj, a onda
odmahne rukom – Ne, ne! Njemu sam već ostavio poruku. Zovite
Matuljevića! Hitno!
– Maloprije sam razgovarala s njim. Otišao je na ručak.
– Nađite ga bilo gdje! Pretražite i Dravu ako treba i pola
Hrvatske. Kakav ručak! Već smo se dogovorili za akciju, a on ruča!
Glasan tresak ulaznih vrata bio je znak da je netko ušao i u
sljedećem trenutku Dubravko se pojavi na vratima, prigovarajući Ani
zbog otvorenog prozora koji stvara propuh dok je mimo nje ulazio u
Ivin ured.
– Što ti je? – pogleda ga Dubravko zabrinuto – Izgledaš kao da si
upravo doživio infarkt. Ovaj slučaj bi te mogao koštati više nego što
misliš. Smiri se i reci mi kakvi su novi detalji u pitanju.
 Ana izađe iz ureda, a Ivo nervozno zapucketa prstima. Košulja
mu se zalijepila za leđa, a tragovi znoja koji su se probijali po prsima
stapali su se s točkastom dekoracijom uredskih zavjesa u drugom
dijelu prostorije.
Dok je Dubravko gledao u papir koji je uzeo sa stola i pokušavao
odgonetnuti njegovu važnost, Ivo ga naglim pokretom izvuče iz
njegovih ruku i doda mu novi list papira.
– Ovo je važno, iako sam ti poruku ostavio iz sasvim drugog
razloga, sada sam još dobio i ovo. Ne mogu vjerovati! Zamalo su me
prevarili. Zamalo!
Dubravko zabezeknuto ostane stajati kao da vidi zmiju na papiru
koja samo što nije jurnula prema njegovom licu.
– Ni ja ne mogu vjerovati! – raširi Dubravko oči od iznenađenja –
Ni u snu ne bih očekivao tragove Dažetićeve krvi u njenoj sobi! O,
Bože! Zar je moguće da je mala Katarina u stanju ubiti? Mogu samo
reći da si ti stari vuk i da te intuicija nije napustila. Mislio sam da si lud
kada si odlučio analizirati Katinu krv. A vjerovao sam i Fumiću! Zbog
njegove tvrdnje da je Katarina bila s njim sumnjao sam u Nosića čak i
kad si mu vratio putovnicu.
– U Nosića! – odmahne Ivo glavom i pokuša odvojiti košulju koju
je znoj zalijepio uz tijelo. Podižući kragnu sa zatiljka spusti glavu i
pogleda Dubravka preko obrva – Što je tebi? Taj ne može nauditi ni
mravu, a ne ubiti čovjeka. Istina je što je Mirela govorila o njemu. Boji
se injekcije, ali i krvi. Dažetić je doslovce zaklan i Nosić to ne bi mogao
učiniti.
– A tko bi rekao da Katarina može?
– Imam ja još neočekivanih informacija. Jedino što mi se
trenutno mota po glavi je mogućnost da ipak nije ona!
– Ne budi blesav! Naravno da je ona!
– Vidjet ćeš da nije! Rješenje mi se već nekoliko sati valja po
glavi. Ubojica je osoba kojoj je najviše stalo da obiteljska tajna ne bude
otkrivena i nemamo više što čekati. Uvjeren sam da ćemo danas
saznati tko je ubio Dažetića! Samo da Ana pronađe Matuljevića i
krećemo odmah. Što kažu naši koji motre kuću Černoz?
 – U kući su.
– Imam gospodina Matuljevića na liniji – proviri Ana u ured.
– Spoji ga i organiziraj nam policijsku pratnju. Neka vozači budu
u vozilima za pet minuta – poviče Ivo, preuzme vezu i na brzinu
dogovori s Matuljevićem da krene prema policijskoj upravi.
– Čemu žurba – nasmije se Matuljević – Mogli smo to učiniti
jučer, ali ti si se pravio pametan. Najnoviji tragovi dokazuju da sam bio
u pravu, ali prepustio sam ti inicijativu i nadam se da priznaješ svoju
pogrešku.
– Uvijek sam spreman priznati pogrešku, ali rijetko sam u prilici
to učiniti. Osim tragova Dažetićeve krvi u kući Černoz koji su
neosporno najvažniji dio istrage, imam još nekih novosti za tebe. Reći
ću ti telefonom usput, a prije nego krenemo poslat ću ljude na
kolodvor da motre na Katarinu i Fumića.
– Nema potrebe. Upravo sam izdao nalog bez konzultacije s
tobom za privođenje gospođice Černoz. To je moje konačno mišljenje.
– Odlično! – složi se Ivo – Roditelji neće ništa nerazumno
poduzimati zbog svoje kćeri.
– Da, da, kćeri – ponovi Matuljević podrugljivo i bez pozdrava
prekine vezu.
Dubravko je hodao po prostoriji poput zvijeri koja nervozno čeka
da iskoči iz kaveza. Lomio je prekrižene prste ispred sebe, stavljao ih u
džep, gledao na sat i slušao Ivu koji je nastavio dogovarati pojedinosti
oko izlaska ekipe na teren. Činilo mu se da nešto neizrečeno lebdi u
zraku i da će Ivo svakog trenutka iz zasjede skočiti na plijen, ali on mu
smireno pokaže rukom da ga slijedi. Bez pozdrava prođu kroz Anin
ured i krenu prema dvorištu zgrade. Čim su izašli u dvorište, Dubravko
se osvrne oko sebe i upita ga sjeća li se koliko je Dažetić bio opsjednut
činjenicom da ga netko prisluškuje?
– Zato važne razgovore nije vodio u uredu.
– Ima nešto u tome, zato se čudim što si Matuljeviću rekao da
ćeš mu nove činjenice reći usput, a to znači mobitelom što je riskantno
u ovom slučaju.
 – Ne brini! Ništa neće poremetiti moj plan, jer ću sve reći u
posljednjem trenutku. I ja se sjećam koliko se Dažetić bojao
prisluškivanja, a još mu je neka budala napunila glavu da se prislušni
uređaji najčešće stavljaju na ukrasne biljke. Zato je prije nekoliko
godina izbacio cvijeće iz ureda i ostavio samo jedan fikus kojega je
svakodnevno pomno pregledavao.
– I za vrijeme razgovora u uredu pojačavao je glazbu, iako se već
odavno mogu izolirati zvukovi.
Stali su pokraj službenih automobila u kojima su već sjedili
vozači. Iako su zbog visoke temperature poželjeli što prije ući, Ivo
obriše znoj s čela, osvrne se oko sebe i pokaže rukom vozačima da iz
dvorišta policijske uprave izađu s vozilima na cestu, kako bi istog
trenutka kada se pojavi Matuljević mogli krenuti. Dubravko s Ivom
izađe kroz kolni ulaz na ulicu i pogleda na lijevu stranu ulice uz
željezničku prugu u smjeru hotela.
– Nema ih još. Reci mi što si sad smislio? Ne mogu čekati!
– Slučajno sam doznao da je Evelina Hemon danas preuzela
putovnicu. Možda to i ne bi samo po sebi bilo toliko zanimljivo da
zahtjev za izdavanje nije predala na dan ubojstva, devetog lipnja u
jutarnjim satima.
– Hemon? – pogleda ga Dubravko začuđeno – Tko je ona?
– E, pa zaboravio si, a znaš da su detalji važni. Eva, Katina teta!
Tek kad uđemo u Bizovac reći ću Matuljeviću za promjenu plana.
Prepotentan je i misli da je popio pamet cijelog svijeta. E, pa nije!
– Kakva promjena plana? – upita Dubravko uzrujano i ponovno
pogleda niz cestu kao da jedva iščekuje Matu ljevica i njegovu podršku.
Na prozorima autobusnog kolodvora rolete su bile spuštene, a
službeno parkiralište prazno.
– Vidjet ćeš da ima smisla – nastavi Ivo gledajući prema
prozorima Ančikina ureda. Na trenutak mu se učini da su se stare
rolete pomaknule i nasmiješi se zamišljajući znatiželjnu Ančiku iza
njih. Sigurno će joj ovaj kolodvor nedostajati više nego svima ostalima
zajedno.
– Znaš da sam danas otvorio Dažetićev ured – nastavi govoriti
Dubravku ne skidajući pogled s roleta koje su se vidno zanjihale – Prije
toga zadržao sam se u bifeu čekajući da mi pošalješ ljude i upoznao
Katinu tetu Evu. Nosić je naletio na nju devetog lipnja.
– Naletio? Ne razumijem te, ali Nosića su oduvijek povezivali s
kojekakvim ženama. Ne znam samo što su vidjele na njemu?
Cirkusant!
– Sad bi ti Nosić rekao da si policajac i to onaj koji iskače iz
viceva – zamaše Ivo nervozno rukom – Sreli su se ispred naše zgrade i
možda je to objašnjenje za nit koja je nađena na njegovoj odjeći, a ne
samo činjenica da je izašao na mjesto zločina. Prepoznao ju je po
cipelama.
– Ili sam ja lud, ili si ti potpuno izgubio razum? Zašto povezuješ
cipele, Nosića i slučajnu prolaznicu?
Ivo zamaše glavom, tiho opsuje i izvuče mobitel koji mu je visio
na remenu hlača. Pogleda u ekran, a potom ponovno niz cestu.
– Eno Matuljevića!
Čim se automobil približio, Matuljević im pokaže na ručni sat i
kroz nekoliko centimetara otvoren prozor upozori ih da moraju
krenuti. Ivo se nasloni na automobil i pokaže mu da još malo otvori
prozor.
– Prije nego odemo k obitelji Černoz privesti ćemo još jednu
osobu iz susjedne ulice u Bizovcu. Ostalo ti mogu reći i telefonom.
Idemo prvi u koloni, tako da nas možete slijediti. Zbog sigurnosti neću
ti reći lokaciju dok se ne zaustavimo ispred kuće.
Matuljević bez riječi potvrdi glavom i pričeka da se Ivo i
Dubravko smjeste u automobil i krenu ispred njega i policijske pratnje.
– U Bizovac! Najbližim putem – izgovori Ivo sjedajući na mjesto
suvozača.
Za nekoliko trenutaka kolona je skrenula u Radićevu ulicu.
Policijski automobil na čelu kolone imao je upaljeno rotirajuće svjetlo
bez zvuka, pa su ih ostala vozila propuštala mičući se na rubni dio
ceste.
Nosić, Fumić, Zlatan i Kata sjedili su u Radićevoj ulici u kafiću
preko puta glavnog ulaza u policijsku upravu i sa zanimanjem pratili
neobičnu kolonu vozila. Nosić pokaže glavom prema cesti i značajno
potapša Zlatana po nadlaktici – Jesi li vidio tko je od glavešina u
automobilu?
– Ja? – pogleda ga Zlatan preko tankog metalnog okvira sunčanih
naočala – Jesi li ti normalan? Ne razlikujem drvo od čovjeka na toj
udaljenosti bez dioptrijskih naočala. Kako bih onda mogao vidjeti tko
sjedi u automobilu iza zatamnjenih stakala?
– Jesi ti vidio? – okrene se Nosić prema Fumiću.
– Ma, što ću ih gledati? – odmahne on s izrazom gađenja –
Sretan sam da ih ne vidim.
Dok je Fumić glasno povikao prema konobaru da donese još
jednu rundu pića, dva policajca u odori i jedan u civilnoj odjeći
zaustave se pokraj njihova stola.
– Jeste li vi Katarina Černoz? – upita policajac u civilnoj odjeći
Katarinu pokazujući joj značku.
– Da – odgovori ona uplašeno gledajući u njega, nervozno
namještajući naramenicu grudnjaka koja se spustila na rame. Fumić ju
zaštitnički zagrli i zamoli ih da se udalje.
– Moramo vas privesti! Imamo nalog! – nastavi policajac govoriti
Katarini kao da Fumića nema. Pokazujući joj papir zamoli ju za
suzdržanost s upozorenjem da će joj u protivnom staviti lisice na ruke.
Fumić skoči, a zvuk stolca koji je pao iza njega na tlo privuče
pozornost ostalih gostiju i nekoliko prolaznika na pločniku između
terase i ulaza u kafić.
– Što vam pada na pamet? – poviče ljutito dok su se mišići na
njegovom licu tresli poput mjehurića vrele vode koji kroz kožu žele
iskočiti na površinu.
Konobar zastane s pladnjem punim pića na pločniku, a Katarina
vrisne dok su policajci stavljali lisice na ruke Damira Fumića.
Czarna Madonna

Kolona vozila skrene s obilaznice i za nekoliko minuta većom brzinom

od dopuštene prođe pokraj oznake mjesta Bizovac. S glavne ceste
dobro se vidjela para koja se uzdizala oko postrojenja Bizovačkih
toplica. Automobili jedan za drugim skrenu s glavne ceste lijevo i
prijeđu preko željezničke pruge koja presijeca sporednu cestu. Kolona
se zaustavi u širokoj ulici ispred jedne od tipiziranih kuća u nizu
smještenih u dubini dvorišta, a iza njih se prostiralo nepregledno polje
kukuruza.
Dubravko i Ivo prvi izađu iz automobila, a pogled im se zaustavi
na otvorenom prozoru i balkonskim vratima lijepo uređene kuće.
Fasada u žuto smeđim tonovima jedva se vidjela od nekoliko visokih
smreka i raskošne krošnje ocvalog jorgovana. Stazica popločana
kamenom vijugala je prema ulazu u kuću poput potočića u ravnici
cvijeća, a iza stabla višnje uz susjednu ogradu sunce je nestajalo na
obzoru stvarajući raskošan prizor koji bi svaki umjetnik poželio
prenijeti na slikarsko platno. Ivo podigne sunčane naočale na čelo i
pritisne zvono pokraj niskih drvenih vrata koja su se stapala s
ogradom. Iako se zvuk zvona zbog tišine ljetnog predvečerja čuo do
ulice, nitko nije otvarao ulazna vrata ukrašena velikom mesinganom
potkovom.
– Nadam se da ne griješimo – progovori Dubravko stojeći iza Ive.
S rukama u džepovima hlača oslanjao se na pete lagano se njišući,
otkrivajući svojom nesvjesnom gestom da ne razumije što se događa i
zašto su ovdje.
– Mislio sam da idemo u kuću Černoz.
– Otići ćemo ako bude potrebno. Ako je Matuljević prihvatio moj
prijedlog mogao bi i ti.
 Dubravko se ponovno zaljulja na petama savijajući leđa kako bi
održao ravnotežu, a Ivo skine sunčane naočale, spremi ih u džep
košulje ne skidajući drugu ruku sa zvona.
– Ako slučajno i griješim – pogleda Dubravka i prestane zvoniti –
Obiteljska kuća Černoz je u sljedećoj ulici. Aneta neće dopustiti da
njezinoj sestri onemogućimo putovanje, niti će prešutjeti istinu kada
čuje da smo priveli Katarinu. Zato smo se Matuljević i ja složili da je
ovaj posjet opravdan.
– Opet tvoja intuicija.
– Nadam se da me nije iznevjerila, ali ako si pozorno slušao, nije
samo intuicija u pitanju – odgovori Ivo i ponovno s nekoliko nervoznih
kratkih pokreta pozvoni – Aneta zna tko je biološki otac njezine kćeri.
Danas su mi se kockice potpuno drugačije složile i brzo ćemo otkriti
tko je ubojica. Vjerojatno nas bračni par Černoz već očekuje, ali mi
nećemo napraviti očekivani potez, nego ćemo privesti njezinu sestru i
pitati je zašto je devetog lipnja predala zahtjev za putovnicu? Zar tebi
to nije čudno?
– Ne – odgovori Dubravko iskreno.
Ivo krene prema Matuljeviću koji se sa zapisničarkom nekoliko
koraka dalje divio lijepo uređenom dvorištu, a dva policajca stajala su
na betonskom mostiću koji je povezivao pločnik i cestu gledajući
prema polju i izmaglici koja se stvarala iznad postrojenja toplica.
– Nisam ti rekao – potapša Matuljević Ivu po ramenu – Još dok
sam bio u automobilu javili su mi da su privedene dvije osobe.
– Dvije!
– Aha! Damir Fumić je pravio problem, pa su i njega priveli zbog
ometanja.
– Neka su! – odgovori Ivo i pokaže prema dvorištu – Nije ni čudo
što je dobila nagradu za najljepši vrt. Nešto ovako lijepo nikada nisam
vidio.
– Tražite Evu – proviri starija žena iza ograde susjednog dvorišta.
– Evelinu Hemon – ispravi ju Ivo. – Da.
– Već smo se pozdravile – nastavi žena, odveže i ponovno sveže
maramu na zatiljku kao da ju želi učvrstiti – Seli se. Dala mi je nešto
većih posuda za kuhanje pekmeza. Donijela ih je davno za prodaju, a
sad nikome nisu potrebne, jer mlade žene više niti ne divane o
spremanju zimnice. Bož̕ me oprosti, ni prosci više ne gledaju koja zna
kuhati i o kući brinuti.
– Znate li gdje vam je susjeda?
– Ne znam – odmahne žena debelom rukom stojeći iza ograde u
crnoj, nabranoj haljini s bijelom pregačom i maramom svezanoj na
potiljku ispod koje se vidjela sijeda kosa – Nemam ja vremena. Samo
mislim da nije kod kuće.
Ivo priđe ogradi i pokaže joj policijsku značku.
– Ne vidim ja tako sitna slova – odgovori žena spremno.
– Policija – odgovori joj on – Znate li gdje je vaša susjeda?
Žena nervoznim pokretom ruke otrese bijelu pregaču i uplašeno
ih pogleda.
– Možda se zadržala kod sestre. Htjela je pozdraviti malu Katu i
otići prije mraka. Prenoćit će negdje u Mađarskoj. Ali, što ću vam ja
divaniti? Eno je! Ide, pa ju pitajte vi, a ja moram kokoši nahranit.
Nemam ja vremena.
Zazivajući nekoliko svetaca pokaže prstom prema ženi koja je
hodala pločnikom prema njima i držeći se za križa nestane u dvorištu.
Eva je hodala uspravno u uskoj bijeloj suknji koja je sezala do
koljena i tamnoj majici s tankim uzicama ispod koje se nazirao bijeli
grudnjak. Poprsje je ukrašavao zlatni lančić s velikim medaljonom koji
se njihao u ritmu njezinih koraka. Ugledavši ih naglo zastane, ali već u
sljedećem trenutku se ispravi i nastavi sigurnim korakom koračati
prema njima.
Držeći u ruci značku Ivo joj pođe ususret. Lice joj je bilo sjajno
od znoja, šminka oko očiju razlivena u kutovima, a tragovi ljubičastog
ruža prelijevali su se preko ruba smeđom olovkom iscrtanih usana.
– Evelina Hemon! – izgovori Ivo njezino ime spremajući značku
u džep.
– Da – pokuša se Eva nasmiješiti.
 – Optuženi ste za ubojstvo – ispali Ivo kao iz topa. Dubravko se
nakašlje, stavi ruke u džepove i ponovno se zaljulja oslanjajući se na
pete i savijajući leđa poput luka, a sudac Matuljević bez riječi je
promatrao što se događa.
– Izvolite! Uđite! – uzdahne Eva osvrćući se oko sebe dok je
brzim pokretima otključavala mala vrata pokraj velikog kolnog ulaza –
Požurite! Ljudi će svašta govoriti. Ne želim nećakinji okaljati obraz, jer
obraz se gubi samo jedanput u životu.
– To je đavolski točno – odgovori Ivo ulazeći za njom u dvorište.
Pogled mu se zaustavi na automobilu koji je stajao ispred garaže
skriven od pogleda s ulice s nekoliko velikih zelenih grmova ošišanih u
obliku gljive.
– Putujete? – upita Dubravko pokazujući prema automobilu i
bočnim staklima kroz koje su se vidjele složene kutije na stražnjem
sjedalu.
– Da – odgovori Eva – Čekam samo nećakinju da se vrati s posla.
Kasni, iako sam je upozorila da požuri i još se ne javlja na mobitel.
Mladost je nepredvidiva.
– Čini se da putujete daleko. Imate puno stvari – nastavi
Dubravko promatrajući ju kako korača prema ulaznim vratima kuće i
nervozno traži ključ po torbici koja joj je visjela na desnom ramenu.
– Nekada sam znala dovesti puno više stvari u manjem
automobilu, pa za mene ovo i nije neka prtljaga – odgovori ona
stavljajući ključ u bravu.
Otvori vrata i pokaže rukom – Možete ući, pa ćete mi u kući
objasniti tko su ostali ljudi. Ako je ovo dio rutinske istrage onda mi
pitanja postavite brzo, jer žurim – govorila je ulazeći posljednja u kuću
i propuštajući ih iz predsoblja u dnevnu sobu.
– Na brzinu se samo djeca mogu napraviti – ispali sudac
Matuljević kao iz topa – Ja sam istražni sudac i moram vas obavijestiti
da imam nalog za vaše privođenje, pa ne vidim razloge za žurbu.
– Privođenje – ponovi Eva i pokuša se nasmijati, ali je smijeh
nalikovao nekoj vrsti mumljanja i pokušaja da dođe do zraka – Ne
znam samo zašto? – jedva promuca.
 Glas joj je podrhtavao u ritmu s bradom koja se tresla kao da joj
je iznenada postalo hladno, a obrve neprirodno izvile prema čelu
stvarajući na njemu dvije vodoravne bore napunjene znojem. Na
trenutak je djelovala zbunjeno i dezorijentirano, a onda joj glas
ponovno poprimi sigurnost i oštrinu – Gluposti! Prijetite samo da bi
me uplašili.
– Ne znam zašto bismo vas plašili – odgovori Matuljević
pokazujući dvojici policajaca da ostanu stajati ispred ulaza u
predsoblje – Ovdje smo po službenoj dužnosti, a naš posao nema veze
s plašenjem. Možda se ponekad i poslužimo zastrašivanjem, ali to
nema učinak na nevine ljude.
Čvrsto je stezala ključeve u desnoj ruci, grudi su joj se brzo
podizale, a niz sljepoočnice se spuštale kapi znoja.
Zbog spuštenih roleta preko prozora i balkonskih vrata, dnevna
soba bila je u polumraku. Eva pritisne dugme pokraj vrata i rolete se
podignu preko velikog prozora koji se nastavljao na balkonska vrata.
Svijetlo zelene zavjese s motivima medvjedića visjele su iza teških
svilenih zavjesa s gornje strane pričvršćenih tamno zelenim vrpcama.
Između zelenog trosjeda na jednoj strani sobe i dvosjeda na drugoj,
bijeli zid krasio je goblen Čudesne Gospe kakav su vidjeli u predsoblju
obiteljske kuće Černoz. Ivo zadrži pogled na slici, a Eva vidno
pribranija pokaže rukom prema goblenu.
– Sviđa vam se, zar ne?
– Da. Ima nešto posebno u toj slici i to iz više razloga.
– Ima! Sama sam ga izradila za sebe i sestru. Ostavit ću ga ovdje,
iako današnja djeca ne znaju cijeniti ručni rad i tvrde da je to seljasto,
ma što to značilo. Madona je izliječila bezbroj bolesnih. Ostavljam ga
ovdje da čuva moju Katarinu. Možete sjesti – glas joj poprimi prirodnu
boju kao da joj je pogled na sliku podario snagu i samopouzdanje.
Zapisničarka se osvrne oko sebe gledajući gdje će uključiti
računalo, a Ivo priđe Evi, pogleda u medaljon na njezinim prsima i
unese joj se u lice.
– Vaša nećakinja je zadržana u pritvoru – izgovori mirno i tiho.
Dubravko se lecne, a Matuljević nastavi mirno promatrati Evu i
Ivu ne skrivajući zadovoljstvo zbog načina na koji on vodi razgovor.
Kao da ne shvaća o čemu se radi Eva začuđeno pogleda u Ivu koji
se jednom rukom naslonio na stol i prekrižio noge kao da stoji u
kolodvorskom bifeu i mirno ispija piće. Eva je ukočeno stajala na
sredini prostorije gledajući u njega kao da vidi duha ispred sebe.
– Ujutro ćemo napraviti rekonstrukciju događaja i odrediti joj
jednomjesečni pritvor. Jedina je imala motiv za ubojstvo gospodina
Dažetića! Pomislili smo da ćete odgoditi putovanje jer postupak protiv
nje će trajati, a vjerujem da joj želite biti podrška u ovako teškim
okolnostima.
Eva energično odmahne rukom, a medaljon na njenim prsima
pomakne se na lijevu stranu prsa i zapne za naramenicu grudnjaka.
– Moja Katarina! – izgovori neobično dubokim glasom koji je
odzvanjao kao da dolazi iz dubine bunara. Glava joj se klatila s jedne
na drugu stranu, a ruke drhtale – Zar ste poludjeli? Ona je još dijete!
Silno ste pogriješili! U zabludi ste i zanima me na osnovu čega joj
određujete pritvor? – govorila je glasno i brzo sve dok ju glas nije
izdao, a ona jedva završila rečenicu – Tužit ću vas!
– Možda bi bilo bolje da sjednete – nastavi Ivo govoriti, prođe
pokraj Dubravka koji nije skrivao koliko je iznenađen neočekivanim
razvojem događaja. Ne skidajući pogled s Evinog lica Ivo nastavi –
Imamo dokaze da je ubijeni Dažetić njezin otac! Zar mislite da to nije
dovoljno jak motiv za ubojstvo?
Ključevi koje je držala u ruci ispadnu joj na pod, a zveket
proizvode neobičan zvuk koji se zlokobno prolomi prostorijom.
Policajci ispred ulaza u kuću dotrče u predsoblje, a Ivo im pokaže
rukom da izađu dajući im do znanja da je sve u redu i uhvati Evu za
nadlakticu kako bi joj pomogao da dođe do trosjeda. Uz njegovu
pomoć, ona napravi nekoliko koraka i poput plastične lutke stropošta
se na ležaj. Iz kose joj ispadnu dva ukrasna češljića, a uvojci padnu po
ramenima. Na prsima ispod medaljona koji je zajedno s lančićem ležao
preko naslona dvosjeda pojavi se nekoliko crvenih mrlja. Teško je
disala i iskrivljenim licem gledala u njih kao da nisu ljudska bića, dok
joj se tijelo treslo, kao da je temperatura trideset stupnjeva ispod, a ne
iznad ništice.
 – Žao nam je, ali imamo čvrste dokaze da je ubila Dažetića, jer je
saznala da joj je otac.
– Nije istina! – poviče Eva glasno i strese se cijelim tijelom –
Nitko ne zna! – ponovi uplašeno gledajući prema Matuljeviću kao da
traži pomoć i način da ju zaštiti od Ivinog ispitivačkog pogleda i riječi
koje nije mogla slušati.
Ivo zamoli da netko donese čašu vode iz kuhinje i zapisničarka
ne skrivajući da suosjeća s Evom kao žena sa ženom, ustane i požuri
prema predsoblju.
Zbog Evine potištenosti više nego zbog riječi koje je izgovarala i
kojima je upravo potvrdila ono što su željeli čuti, Ivo postane svjestan
da ga intuicija nije prevarila.
– Zar vi niste davno – upita Evu kao da je već unaprijed siguran u
odgovor koji će dobiti – bili u vezi s ubijenim?
Matuljević i Dubravko se međusobno upitno pogledaju i nastave
s čuđenjem pratiti razgovor, ne skrivajući iznenađenje neočekivanim
pitanjem koje je Ivo izgovorio kao da ga je pripremao mjesecima.
– Danas više nije problem kao nekada utvrditi očinstvo, ali i
majčinstvo. Zato mislim da se ne bi trebali igrati skrivača s nama. Vi
ste majka Katarine Černoz i mi to znamo!
– Čija majka? – upita Dubravko vidno zbunjen i pogleda u
Matuljevića koji nevoznim pokretom namjesti naočale, mahne kratko
rukom prema Dubravku dajući mu do znanja da šuti i nastavi
začuđeno gledati nestrpljivo iščekujući Evin odgovor.
Ivo je i sam bio iznenađen pri pomisli koja mu je titrala u
mislima posljednjih nekoliko sati paleći se i gaseći naizmjence poput
svjetleće reklame. Iako nije bio siguran u ono što govori, ponašao se
kao da za sve što je rekao ima nepobitne dokaze i da je svako poricanje
uzaludno.
Shvaćajući zašto Ivu prati glas da je najbolji u ovom poslu,
Matuljević je iščekujući Evin odgovor promatrao njezino lice koje je
mijenjalo oblik, bradu koja se tresla i suze kako se nekontrolirano
slijevaju niz oble obraze ostavljajući trag razlivene šminke za sobom.
Dubravko ponovno otvori usta kao da će nešto reći, ali Ivo mu
kratkim pokretom ruke pokaže da šuti i nagne se nad Evu.
– Ako priznate ubojstvo i opišete nam kako se to dogodilo,
Katarinu ćemo pustiti prije večeri. Imate moju časnu riječ i spreman
sam potpisati takvu izjavu.
Dok je Eva teško i isprekidano disala jedva dolazeći do zraka, Ivo
se nadvije iznad nje i obeća joj da neće privoditi njezinu sestru i šogora
ukoliko mu kaže istinu. Eva je šutjela, a on zamaše glavom.
– Ukoliko poričete ono što pouzdano znamo, budite svjesni da
ćemo privesti Anetu i Jozu. I ne zaboravite da je Katarina već u
pritvoru. Dokazivanje majčinstva traje, a oni će za to vrijeme ostati
pritvoreni.
Govorio je sigurnim glasom, a intuicija mu je vrištala u glavi da je
Eva ubojica, a ako i nije, bio je uvjeren da zna tko je! Hoće li priznati
da je to učinila njena sestra, dok je ona stajala u redu ispred šaltera za
izdavanje putovnica devetog lipnja, ili su zajedno skovale neki drugi
plan, nagađao je promatrajući promjene na njenom licu.
Medaljon na grudima dizao se i spuštao ubrzanim ritmom.
Dubravko joj doda čašu s vodom koju je zapisničarka ostavila na stolu i
Eva držeći je s obje ruke ispije sadržaj prije nego joj glava ponovno
klone na bočnu stranicu ležaja. Čaša ispadne iz njenih ruku na pod i uz
slab zvuk zakotrlja se tepihom zaustavljajući se ispod drvenog stola.
Sudac Matuljević zabrinuto pogleda Ivu. U njegovom pogledu
bilo je svega, od prijekora do bezbroj pitanja koja kao da su jurila oko
njih sudarajući se međusobno poput tamnih oblaka pred oluju u
ugrijanom zraku dnevne sobe.
– Jeste li dobro? – upita Evu ne skrivajući koliko suosjeća s
krhkom ženom, pitajući se je li Ivo ipak pretjerao i koliko je žena u
stanju izdržati sve što je čula u posljednjih nekoliko minuta.
Kao da je mogla vidjeti njegove misli Eva ga uhvati za ruku.
Stisak joj je bio blag, a ruka vlažna i Matuljević se strese sjedajući
pokraj nje dok je držala njegovu ruku u svojoj poput utopljenika koji se
nada da će ga spasiti tanka grančica u nabujaloj rijeci.
– Morala sam – pogleda ga uplašeno i molećivo – Morala sam
zaštititi Katarinu – rasplače se i ispusti glasan krik – Ona je još dijete i
ne može shvatiti namjere skrivene iza njegove slatkorječivosti. Nisam
mogla čekati, jer bi bilo prekasno. Poznajem ga! To nije čovjek! To je
čudovište!
– Prekasno za što? – upita Matuljević – Tko je čudovište?
Eva stavi medaljon u usta i na neki čudan način počne se
zabavljati zlatnim lančićem kao da je sama u prostoriji dok su joj oči
kružile oko kitnjastog lustera na stropu.
– Zna li Katarina tko joj je otac? – upita Ivo glasno i Eva se trgne,
naglo ispusti lančić, stavi ruku preko očiju i sklupča se na ležaju.
– Pustite moju Katu! Ona ništa ne zna!
Glasom koji podsjeća na cviljenje Eva je jedva izgovarala rečenice
ne mičući ruku s očiju kao da razgovara sama sa sobom i pokušava se
zaštiti od njihovih pogleda.
– Ako želite da pustimo Katarinu morate nam reći sve – ostane
Ivo uporan i nadvije se iznad nje praćen prijekornim pogledom suca
Matuljevića.
Eva spusti ruku s očiju i počne govoriti glasom punim mržnje
stišćući šake i udarajući po ležaju pokraj sebe.
– Nije zaslužio da zna! Kad sam mu rekla da sam trudna htio me
protjerati iz Hrvatske. Što me gledate? Mogao je to jer sam bila stranac
u vašoj zemlji, bez isprava, bez prava boravka, bez igdje ičega!
Pripremao se rat, a ja nisam željela otići, vjerujući da je samo poput
mnogih muškaraca još nespreman za roditeljstvo i da će se to
promijeniti. Čekala sam gotovo do poroda, ali pljunuo je pokraj mene
kada je vidio da sam trudna i ponovio još teže prijetnje.
Eva glasno uzdahne, zastane, opusti šake i ruke beživotno položi
pokraj sebe. Disanje se smirilo, a glas joj je poprimio prirodnu boju
dok im je govorila o Bizovcu koji je za vrijeme rata bio koliko toliko
sigurno mjesto za boravak u prostranom podrumu Jozine kuće.
– U takvim vremenima kada je na Osijek padalo bezbroj granata
bilo je lako roditi dijete s Anetinom zdravstvenom iskaznicom, jer
svoju nisam imala. Moja sestra je ostala uz mene nekoliko dana u
bolnici jer je bilo opasno izlaziti i zaključile smo da je za dijete najbolje
da ima oba roditelja. Tako sam bila sigurna da čudovište neće nauditi
mom djetetu, niti saznati da sam rodila. Nemojte me tako čudno
gledati! On je bezosjećajno čudovište sa spolnim nagonom.
Proračunato je vodio evidenciju o mojoj mjesečnici. Malo m značilo je
dan početka menstrualnog ciklusa, a seksualni odnos obilježavao je
zvjezdicom pokraj datuma u kalendaru. Sve je imao pod kontrolom.
Zapisivao je i male novčane iznose koje bi mi s vremena na vrijeme dao
i imao posebne oznake kako bi znao na koji način je vodio ljubav.
Dubravko se zakašlje i razmijeni pogled s Matuljevićem po čijem
se izrazu moglo zaključiti da je duboko potresen Evinom pričom.
– Rekao je da će me pojesti mrak i da mu je dosta kurvetina koje
tvrde da je otac njihovom kopiletu.
– Zar nitko ništa nije posumnjao? Bizovac je malo mjesto – upita
Matuljević gledajući u Evu nježno kao da ispred sebe ima malo dijete.
– Bio je rat i ovdje nije ostalo puno ljudi, a ja sam skrivala
trudnoću. Po povratku susjedi nisu imali razloga sumnjati da su Aneta
i Joza postali roditelji. Pomogla nam je Ona – nastavi Eva držeći
medaljon u ruci i pokazujući goblen na zidu – Zavjetovale smo se našoj
Gospi, zaštitnici Poljske da održi slabašnu Katarinu na životu i da čuva
našu tajnu. Što li sam joj skrivila? Zašto me je ostavila? – rasplače se
Eva, otvori medaljon i poljubi sliku Gospe tamnog lica s djetetom u
naručju.
– Zašto bi se Joza Černoz odrekao vlastite djece? – preduhitri
Dubravko Ivu koji je želio upitati nešto o Čudesnoj Gospi.
– I ja sam se to pitala – odgovori Eva – A onda je Joza Aneti i
meni priznao da se pribojava kako neće moći postati otac. Čudile smo
se njegovoj priči, ali mi je to prije nekoliko godina potvrdila i susjeda
koju ste čini mi se upoznali danas.
– Što? – pogleda Ivo iznenađeno.
– Rekla mi je da joj je drago što su moja sestra i Joza uspjeli
postati roditelji. Žene iz sela ne govore to zato što im je doista drago.
Ispod njihovih pitanja krije se radoznalost. Susjedin sin igrao je seosku
utakmicu s Jozom prije tridesetak godina i vidio kako ga je lopta
udarila u nezgodno mjesto koje se napuhalo poslije udarca poput
balona. U bolnici je proveo tri tjedna. Liječnici su upozorili njegove
roditelje da bi posljedica takve nezgode, uz već preboljene dječje
bolesti i nasljedne čimbenike iz šire obitelji, mogla uzrokovati
neplodnost. Nije bio siguran, ali svejedno je želio Katu i otac je kakvog
svako dijete može poželjeti. Aneta i on nadali su se godinama da će
uspjeti postati biološki roditelji, ali to se nije dogodilo i Kata im je baš
kao i meni sve na svijetu. Moja sestra nikada nije provjeravala tko
doista ima problem, ona ili on, jer se bojala istine. Dijete se voli zbog
onoga što s njim prolazite, podižete ga, brinete se i provodite vrijeme
zajedno, a ne zato što vam biološki pripada.
Ponovno zavlada tišina. Ivo je razmišljao na koji način pomoći
ovoj ženi, uvjeren da govori istinu, a ona iako joj nitko nije postavio
pitanje nastavi govoriti kao da preispituje svoju savjest.
– Katarina je živjela životom svojih vršnjaka, a ja sam nesmetano
bila uz nju, odgajala je, mazila i voljela. Za mene bi uvijek podrugljivo
rekli da sam jeftina Poljakinja, jer sam poslije rata bila u vezi s
Talijanom koji je odsjedao u hotelu gdje sam se zaposlila. Pružio mi je
materijalnu sigurnost i ponašao se prema meni kao prema ženi
vrijednoj poštovanja. Prije nego se prestao javljati financijski me
osigurao i život je bio lijep sve dok se Kata nije zaposlila.
Eva prestane govoriti i zatvori oči. Vidno umorna pokušala je još
nešto reći, ali nastavila je nepovezano govoriti o djetinjstvu i
roditeljima pokušavajući uspoređivati vrijeme prije i poslije rata, prije i
poslije rođenja Katarine, ali raspršeno vrijeme više nije uspijevala
povezati. Zbunjena i dezorijentirana, na pitanje istražnog suca kako se
zove nije se mogla sjetiti vlastitog imena.
– Želite li pozvati odvjetnika, ili priznajete da ste ubili Franju
Dažetića? – upita Matuljević.
Izravno pitanje vrati ju u stvarnost. Eva sjedne i zaljulja se na
trenutak, a onda podigne kažiprst prema slici – Gospa mi je svjedok!
Htjela sam ga uplašiti i reći mu da makne prste s mog djeteta.
– Znači li to da je ipak saznao prije smrti da je Kata njegovo
dijete?
– Ne! Nikako! – poviče Eva ljutito – Nitko to ne zna! Ni Aneta! Ni
Joza! Nikada im nisam rekla tko je otac i nikada to neću izgovoriti.
Dvadeset godina šutim i isto toliko ga nisam vidjela.
 – Recite nam zašto je Dažetić pristao na sastanak s vama poslije
toliko godina?
– Bila sam uporna, a zanimalo ga je kako izgledam – odgovori
Eva još uvijek držeći pogled prikovan za sliku Crne Gospe – Mislila
sam završiti razgovor s njim na parkiralištu i nisam imala namjeru
ulaziti kako me Kata ne bi vidjela, ali prijedlog da odemo na kavu nije
prihvatio tvrdeći da bi ga netko mogao vidjeti i imao bi problema s
bolesnom ženom. Tko se ne bi razbolio uz njega?
– Ako ga niste ubili s namjerom – nastavi Matuljević govoriti
tražeći načina da joj pomogne, ne skrivajući koliko je potresen
njezinom pričom – To će biti olakotna okolnost i ponavljam da imate
pravo na odvjetnika. Bez njega ne morate ništa reći i možete se braniti
šutnjom.
– Ah! Dosta sam šutjela – odmahne Eva rukom – Sama sam kriva!
Nisam bacila maramu i još sam je odnijela Kati, jer joj se sviđala zbog
svilenih resica.
– Kako ste znali da će padati kiša? – upita Ivo.
– Nisam znala – nasmije se Eva histerično – Uvijek sam u torbi
imala kišobran i jednostavnu kabanicu koja se složi i izgleda poput
novčanika. Kiša je već visjela u zraku kada sam izlazila iz automobila
pa sam navukla kabanicu koja me bolje štiti od kišobrana.
– Svjesno ste ga ubili?
– Nisam! Ne! – poviče Eva – Htjela sam mu vratiti nožić, mali
crveni Švicarac. Dok sam prebirala po torbici rekla sam mu da ne dira
Katarinu, jer je ona moje dijete. Izvukla sam nožić s namjerom da ga
vratim, a on je podrugljivo govorio da će se još danas napiti mlijeka s
izvora i da mu je dan prije Kata izmakla za dlaku. Otvorila sam nožić
dok je izvlačio torbu iz automobila. Podigao je glavu, a moja ruka
poletjela je prema njegovom vratu. U novinama je pisalo precizno, ali
nije! Bilo je slučajno! Nožić sam bacila u kontejner pokraj hotela
Željezničar zajedno s kabanicom i uzela kišobran iz torbice, jer je
pljuštala kiša, a ja nisam ni primijetila da je počela padati. Mislila sam
da će me strpati u zatvor kad se oporavi i donijela odluku o odlasku.
Dok sam popunjavala obrazac za izdavanje putovnice, šokirala me
vijest o njegovoj smrti. Ostala sam sama s djelatnicom za šalterom
policijske uprave, a svi ostali su poput nadolazećeg vala jurnuli prema
izlazu.
– Ali, moja Gospa, Czarna Madonna mi je svjedok! – govorila je
stišćući medaljon na grudima – On je tvrdio da je Gospa njegova i da
se slika čuva u njegovoj crkvi. Nema on crkvu, a Gospa nije njegova, ni
naša! Mi nemamo ništa naše! Katarina je samo moja i Czarna Madonna
je samo moja! Moja Pani! Moja Gospa Czestohowska!
 Slušate izvanredne vijesti!
Kroz polupraznu čekaonicu autobusnog kolodvora odzvanjao je
glas urednice večernjeg programa radio postaje Osijek.

Osječka policijska uprava potvrdila je da je nešto prije

osamnaest sati na kriminalističko istraživanje
privedena osoba koja se sumnjiči za ubojstvo uglednog
osječkog privrednika Franje Dažetića, ubijenog devetog
lipnja ove godine na parkiralištu autobusnog kolodvora.
Na mjestu događaja nakon očevida nisu pronađeni
tragovi borbe, pa je javnost iznenađena što se radi o
ženskoj osobi, četrdeset šestogodišnjoj E.H., koja je
neslužbeno doznajemo priznala zločin i nije od prije
poznata policiji. Više u vijestima u devetnaest sati...