„Mojsije“

Silvije Strahimir Kranjčević

Test pjesme „Mojsije“ se nalazi na 47. strani (Čitanka).

Prije samog čitanja, podjsetite se ko je bio Mojsije.

Kranjčevićeva pjesma „Mojsije“ zasnovana je na biblijskom motivu o Mojsiju, izbavitelju jevrejskog

naroda iz egipatskog ropstva. Po biblijskoj priči Mojsije je Jevreje izveo iz Egipta preko Crvenog mora,
Sinajske pustinje i Sinajske gore i doveo ih pred obećanu zemlju Kanaan.

Mojsije je tragična ličnost jer je za dobrobit naroda žrtvovao vlastiti život. Pjesma ima alegorijski
karakter jer na temelju biblijskog motiva Kranjčević govori o općeljudskim problemima: težnja za
slobodom, o pojedincu koji se izdvaja iz okruženja stremeći većim idealima i koji je spreman žrtvovati
sebe za vlastite ideale, te o odnosu izdvojenog pojedinca i društva koje ga ne razumije.

Pjesmu „Mojsije“ možemo svrstati u poemu, a za poemu je karakteristično prisustvo epskih, lirskih i
dramskih elemenata. Epski elementi vidljivi su u naraciji o junacima i događajima, te u fabularnoj
komponenti prisutnoj u pjesmi. Elementi lirskog uočljivi su u izražavanju emocija (Mojsije, Jahva,
narod), a dramski elementi vidljivi su u prisustvu dramskog sukoba unutar kojeg se sučeljavaju tri
različita mišljenja: Jahva, Mojsije, narod, a radnja je ostvarena u dramskom dijalogu.

Početak pjesme dat je kao apostrofa, Mojsijevo direktno obraćanje Jehovi, molba da narod izvede iz
ropstva. U Mojsijevom viđenju najveća vrijednost ljudskog života je sloboda. U razgovoru Mojsije i
Jahve date su dvije različite perspektive, dva različita viđenja i doživljaja čovjeka. U Jahovinom
viđenju čovjek je sićušan, neznatan, a takve su i njegove želje:

Al' da je tebi stati onamo,

Početak gdje je mojem pogledu,
Tad vidio bi što je sićušna
Ta tvoja ljudska, krvna željica.
S visina mojih, ljudski jadniče,
Jednako mal je piramida rt
Ko rov što neznan izbaci ga krt,
I bespomoćna sve je natega!"

Sasvim suprotno, u Mojsijevoj perspektivi čovjek je dio Božijeg bića, iako je sitan, neznatan, malen,
on potiče od Boga:

„Okako su svojem Edenu

lz zemlje prvog stvora izveo,
Udahnuo mu dušu besmrtnu,
Al to bi mrva s tvoje mrvice.
I od onda smo si mi smrtnici
Komadić tvoga bića velebnog,
Pa sve, što jesmo - sitni, maleni,
A tvoga smo bića čestica.“

Mosje moli Jahvu da mu pomogne izvesti narod iz ropstva jer ostvariti slobodu za Mojsiju je najveći
ideal kojem čovjek teži, to je za njega najveća vrijednost ljudskog života. Jahve pristaje, ali Mojsiji
upoćuje riječi upozorenja:

„Mrijet ćes kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati."

Kao i u biblijskoj priči, Mojsije vodi narod u obećanu zemlju Kanaan, ali narod iznevjeri Mojsiju
sagradivši zlatno tele kojemu se klanja umjesto Jahvi. Mojsije ponovo moli Jalvu da oprosti narodu:

„I narodi su djeca velika,

Što lako im je kupit igračke."

Suprotno Mojsijevem idealu slobode kao najveće vrijednosti ljudskog života, narod više cijeni
materijalne vrijednosti i draže im je ropstvo u blagostanju, nego sloboda u kojoj tek treba izgraditi
novi život. Narod Mojsiju iskazuje svoje razočarenje i nezadovoljstvo njegovim vođenjem:

„ - Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!

I zato si nas vuko pustarom,
Da još znam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo srnuti,
Da panemo na hladna ognjišta!
I ko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji, - ko na uzici,
Od lonaca iz zemlje misirske?!“

Mojsije postaje svjestan da njegovi ideali nisu podudarni sa željama naroda i dovodi u poziciju da
počne sumnjati u svoje ideale pitajući se je li imao pravo nametati narodu koji ideal slobode ne cijeni
i ne razumije. Trenutak sumnje u vlastite ideale je trenutak Mojsijeve smrti.
U pjesmi su prisutna tri glasa: Mojsijev, Jahvin i glas naroda i svako od njih na različit način doživljava
situaciju koja je data u pjesmi: Jahva je svjestan ljudske slabosti i na nju upozorava Mojsija koji je
zanesen idejom slobode kao najveće ljudske vrijednosti, a narod koji svoje ideale vezuje za
materijalne vrijednosti i „lom“ između pojedinca (Mojsije) i društva koje je uskih vidika i koje sputava
svako izdvajanje, jer ga ne razumije, neminovan je.

Pjesma nije strofična, nego stihična; stih je nerimovani deseterac. U njoj je prisutna biblijska
uzvišenost i arhaizmi, anafore, epifore, aforističnost stihova.