DA LI JE MOGUĆE STVORITI IDEALNU DRŽAVU DANAS?

“Cijena koju dobri ljudi plaćaju za indiferentnost prema javnoj politici je da će nad
njima vladati loši ljudi.” Platon

Država je, nesumnjivo, vijekovima okupirala neke od najvećih umova, koji su sa vlastitog
stanovišta, posredstvom obrazovanja, doksi, vremena u kojem su živjeli ili naprosto
posredstvom svojih uviđaja, ponudili svoje viđenje države, idealnog sistema, te uloga koje ista
obnaša u cilju zadovoljenja čovjekovih osnovnih potreba.1 Još od vremena starih Helena,
briljantni umovi i renomirana imena, poput Platonovog ili Aristotelovog, vršili su opservacije
na ulicama svojih gradova-polisa, kako bi spoznali šta je država običnom građaninu, a šta
građanin jednoj državi. Zahvaljujući tome, danas imamo mogućnost i privilegiju čitati djela i
dijaloge filosofa o samom konceptu idealne države, poput Platonovog djela „Država“, koje
nam danas služi kao inspiracija, ali i model jedne idealne države, koja zahtijeva zadovoljenje
nekoliko parametara. Upravo takva Platonova postavka koncepta idealne države, dala nam je
uvid u jednu surovu istinu i već znanu činjenicu, da današnje vrijeme ne trpi govor o idealnoj
državi, niti njeno bitisanje. Zašto je to tako? Prije svega, osnovno polazište za ostvarenje
jedne idealne države, jeste u arete, odnosno u vrlini jedne države. Država u svom suštinskom
određenju treba biti pravična, a ta pravičnost se ogleda u dobroj, odnosno pravičnoj podjeli
rada ili poslova među pukom, što uključuje individualne sposobnosti čovjeka, kao i njegov
vlastiti angažman. Mnogi teoretičari su smatrali da je neophodno uputiti kritiku ovakvom
Platonovom mišljenju, te ga naposljetku u potpunosti odbaciti, zato što je nagovještavao
potencijalnu kreaciju kastinskog sistema, u kojem su uloge bile raspoređene, isključivo na
osnovu kaste kojoj je pojedinac pripadao, pa su u svoju kritiku uključili i kritičko stanovište o
ograničenju slobode djelovanja i biranja, jer je Platonova teorija implicirala podjelu poslova
prema sposobnostima svake duše. Zašto je ovakva Platonova koncepcija bila trn u oku
tadašnjem modelu demokratije, pa i danas? Smatram da se odgovor nazire upravo u
savremenom dobu, čije akcije i rapidnost razvoja ne ovise nužno o kompetentnosti i
spremnosti pojedinaca da učine sve što je potrebno kako bi se jedna država održala i zdravo
funkcionisala na temeljima moralnih vrijednosti, već upravo suprotno. Ono što Platon
podrazumijeva pod nepravičnošću, odnosi se na neznanje i nesposobnost kako građana, tako i
onih koji vladaju, pa se zbog toga sa pravom pita kakva bi to država bila, kada bi bila

1
Ovdje se misli na osnovna ljudska prava, koja obuhvataju pravo na život, pravo na ljudsko dostojanstvo, pravo
na integritet osobe, pravo na slobodu, u koje se ubraja i pravo na slobodu mišljenja, pravo na slobodu
izražavanja, pravo na slobodu okupljanja, itd.
nepravična. Država koja je nepravična, bila bi ništa drugo do zločinačka prema svojim
građanima, jer bi odavala svoj koristoljubivi karakter, nemarnost prema pojedincima,
slojevima društva, postala bi opsjednuta kontrolom istih, jer bi se na nepravdu moralo
odgovoriti nepravdom. Takav državni karakter je, danas, i više nego očigledan, ako uzmemo u
obzir cjelokupnu praksu koja se potencira u 21.vijeku, kao i ideje koje se plasiraju, bez
osjećaja za mjeru i suvislost istih. Jedan od primjera su ljudi koji u svojim rukama drže
cjelokupnu vlast, a koji ne ugrožavaju samo prosperitet i budućnost države i njenih građana,
već se ozbiljno poigravaju i sa samim iskonskim vrijednostima i odrednicama države. Zbog
toga je Platon zahtijevao u svojim spisima i dijalozima, da na čelu jedne države bude upravo
onaj pojedinac ili grupa njih koji ne vole i ne žele vlast, obrazovani i ljudi od vrline, a ne
individue koji su na svoj položaj došli bespravno, putem novca, iznude, uslugama i
protuuslugama, svojim uticajem, sa ciljem da njihov položaj donese korist i blagodati
isključivo njima. U tom maniru, Platon je napisao sljedeće: „Ako u državama ne postanu
filozofi kraljevi – rekoh – ili, ako sadašnji kraljevi i vlastodršci ne postanu pravi i dobri
filozofi, i ako oboje: politička moć i filozofija (ljubav prema mudrosti) ne postanu jedno, i ako
se silom ne isključe one mnogobrojne prirode koje teže samo za jednim, ili samo za drugim,
onda, moj dragi Glaukone, neće prestati nesreće ne samo za države nego, kako mislim ni za
ljudski rod, i državno uređenje koje smo sada riječima opisali neće postati moguće niti će
ugledati svjetlost sunca. I to je ono što mi već odavno naređuje da oklijevam, jer znam kakve
će se nečuvene stvari govoriti u vezi s ovim. Jer je teško uvidjeti da nema drugog puta ka sreći
ni za pojedinca ni za cjelinu.“2 Takva praksa nas udaljava od potencijalnog ostvarenja idealne
države. Sama idealna država bi trebala biti začeta u samim pojedincima, i to posredstvom
kvalitetnog odgoja, čiju je teleološku dimenziju isticao i sam Platon. 3 Ono što je zanimljivo, a
reflektira se u Platonovim mislima, jeste začeće savremene sociološke misli koja se
afirmativno odnosila prema postojanju države i društva, tvorila je dominantne društvene i
političke sisteme, te iste vrlo uspješno razbijala. Dakako, svi oni su bili usmjereni ka kreaciji
idealnog sistema i države, ali na temeljima čovjekove ovisnosti o istima, industriji i prihodu
koji je oduvijek tvorio neravnopravne položaje. Takođe, njihove postavke problema ali i
solucije su bile dominantno umotane u „sjajni plašt“ velikih narativa, koji su doprinijeli sve
većem nerazumijevanju čovjekovog položaja u kontekstu postojanja države, nego njegovom
asimiliranju u postojeći društveni okvir, koji bi mu ponudio potpunu realizaciju njegovih
2
Platon, „Država“, Dereta, Srbija, 2017., str. 164
3
U ovom slučaju bismo se mogli složiti sa Tomom Akvinskim koji je tvrdio da je čovjekova prednost imati
razum koji unaprijed vidi. Razum koji će nam pomoći da spoznamo šta je dobro ili loše po nas, šta preferiramo, a
šta ne, te koji će nam pomoći da razumijevamo i spremno dočekujemo sve ono što nam iskustvom dolazi u
susret.
potencijala. Filosof Karl Marks je odlično primjetio da je došlo do otuđenja pojedinca, ne
samo od svog rada i proizvoda koji je stvarao, već i od sama sebe. Takvo stanje otuđenja je
uvelo pojedinca, pa i klasno društvo koje je Marks tako srčano kritikovao, u sferu besmisla i
anksioznosti, iz koje, prema mom mišljenju, nisamo uspjeli ni danas izaći. Pitanje koje se
samo od sebe nameće jeste pitanje koliko je zapravo država uticala na to da se običan čovjek
porobi, a ne samo da se oslobodi od konstantne opasnosti za svoj život i sigurnost? Koliko je
država doprinijela da pojedinac, kao takav, nestane, a da ga zamijeni poslušna marioneta koja
bez mnogo pitanja povlađuje vladajućem sloju, u zamjenu za zaštitu? Koliko je čovjek danas
uistinu čovjek, a ne samo robotizovana mašina, koja ne razumijeva niti promišlja koncepte
slobode, samoostvarenja, ličnog potencijala? Ovakva pitanja pronalazimo u ontologiji
aktuelnosti Michel Foucault-a, koji se i sam pita zašto nam je potrebna država, ako je
utjelovila ulogu kontrolora i progonitelja drugog i drugačijeg. Ono što je frapantno i nadasve
nedokučivo jeste spoznaja da kako se sve više primičemo savremenom dobu u kojem i sami
egzistiramo, kreiramo, mislimo, ostavljamo neki trag, sa velikom lepezom kulturne i
filosofske zaostavštine, uz sve tehnološke pogodnosti 21.vijeka, toliko se i odmičemo od
samog koncepta i mogućnosti postojanja idealne države. Nemoguće je da se ne zapitamo kako
to da je starogrčka demokratija bila daleko uspješnija od one koju mi stvaramo. Odgovor je,
dakako, vrlo jasan, ako pažljivo sagledamo šta se zapravo zbiva u svijetu. Na snazi je,
trenutno, najekstremnija sloboda, u okviru koje je dozvoljeno, pa skoro sve, izraziti i učiniti,
bez osjećaja za posljedice ili moralne krivice, gdje je dominantno zastupljena briga za vlastito
dobro, bez šire perspektive. Zašto i u Platonovom djelu možemo uočiti negativan stav prema
idealnoj državi? Upravo zato što Platon žustro kritikuje demokratskog čovjeka, sliku i priliku
današnjeg tipa čovjeka, koji od sebe odbacuje mogućnost ozbiljenja idealne države, u kojoj
vladaju pravičnost, harmonija, moral i prosperitet, kao temeljne ljudske vrijednosti kojima
treba težiti. Platon je demokratskog čovjeka upoređivao sa požudnim čovjekom, koji ne preza
i ne bira sredstva kojima će zadovoljiti svoje potrebe i zahtijeve. Upravo takve odlike čovjeka
pronalazimo u 21.vijeku, gdje su stid i osjećaj za ispravno djelovanje, sekundarne emocije.
Platon je dao savršenu opasku svojim rezonom o demokratskom čovjeku, kada kaže da je
upravo takva kreatura pogodna za stvaranje tiranina i ropske države. A pored takvih
pojedinaca, kako je moguće uopšte i govoriti o stvaranju idealne države?

Elma Ćilimković