REFERAT iz Teorija nacije

Umjesto pojedinačnog predstavljanja autora, izvršit ćemo klasifikaciju pojedinih teorijskih učenja,
sistematizirajući ih prema dominantnim činiocima objašnjenja nacije:

 Subjektivno-idealističke teorije nacije

 Funkcionalističke teorije o naciji
 Etatistitčke teorije o naciji
 Kibernetsko-komunikacijske teorije o naciji
 Materijalističko-pozitivističke teorije o naciji
 Islamska misao o naciji

Subjektivno-idealističke teorije nacije

Medju autore koji naciju odredjuju subjektivno-idealističkim elementima, kao što su svijest, mišljenje i
osjećaj pripadanja zajednici, spadaju G.W. Hegel, koji je smatrao da se apsolutni duh u svom samokretanju i
samorealiziranjuna odredjenom historijskom stepenu pojavljuje kao nacija, gdje se nacionalni duh
materijalizira u državi, te Max Weber i Ernest Renan. Takodje, Otto Bauer i Karl Rener fenomen
nacionaliteta objašnjavaju kulturom kao izrazom kolektivno-psihološkog obilježja nacije. I George Gurvitch
objašnjava naciju, odredjujući je kao duhovnu i kulturnu zajednicu.
Ernest Renan odredjuje naciju kao subjektivno-psihološku činjenicu. On kaže: „Ništa materijalno tu nije
dostatno. Nacija je duhovni princip, proizašao iz dubokih historijskih zapleta, duhovna obitelj, ne grupa
odredjena konfiguracijom tla.“ Takodje kaže: „Nacija kao moralna svijest rezultat je duge prošlosti napora,
žrtava i odanosti. Kult predaka je od svih najelegantniji; preci su nas učili tome što jesmo. Herojska prošlost
velikih ljudi, slave, društveni je kapital na kome se zasniva nacionalna ideja. Imati zajedničku slavu u
prošlosti, zajedničku volju u sadašnjosti, učinjene velike stvari zajedno, htjeti ih još činiti, eto bitnih uvjeta
da bi bio narod.“

Funkcionalističke teorije nacije

Američki sociolog Talcott Parsons, formiranje američke nacije objašnjava političkom i ekonomskom
uslovljenošću, u čijoj je osnovi, kao integrirajući faktor, zajednički sistem vrijednosti. Funkciju stvaranja
osjećaja i svijesti o pripadnosti nacionalnoj zajednici preuzimanormativni poredak, zasnovan na
vrijednosnom sistemu slobode, jednakosti i ravnopravnosti gradjana. Tako se, po Parsonsu, nacija javlja kao
asocijacija gradjana-socioetalna zajednica. Ideja nacije se gradi na zbiljskoj egzistenciji gradjana i na
cjelokupnostinjihovih materijalnih interesa, društvenih veza i društvenih vrijednosti. Bitne odrednice nacije
jesu jednakost i dobrovoljnost.
Stein Rokkan nastoji naciju definirati, ne samo kao asocijaciju gradjana, već i kao kulturnu zajednicu.
Evropske nacije nastaju uzrokovane teritorijalno-kulturnim uslovima, koji se konkretni ispoljavaju kao odnos
centra i periferije. Nacionalna zajednica prevazilazi okvire asocijacije gradjana, povezanih zajedničkim
vrijednostima i u sebe uključuju etničke, jezičke i druge kulturne osobenosti, koja tek tada asocijaciju
gradjana transformiraju u naciju.

Etatističke teorije o naciji

U grupu etatističkih shvaćanja nacije ubrajamo sve one definicije i stavove koji polaze od pretpostavke
poistovjećivanja nacije i države. Stajalište o identitetu države i nacije najjasnije je izraženo u poznatom
Millovu principu: »Jedna država —jedna nacija«, koji je bio proklamirani ideal države liberalizma. Osim
Millova principa, u dijelu koji govori o etatističkim shvaćanjima nacije, autor knjige navodi i mnoge druge
teoretičare, filozofe itd. koji prenaglašavaju ulogu države u konstituiranju nacije. Tako primjerice Nicos
Poulantzas smatra daje država samo posuda, a nacija njen sadržaj. Za Durkheima država igra ulogu »organa
za moralnu disciplinu«. Ratzel smatra da je država »najveće djelo« čovjeka koji je nezamisliv bez tla i
pripadnosti naciji.
Gumplovvitz je jedan od najistaknutijih zagovornika učenja po kojemu naciju tvore svi pripadnici određene
države. To je, inače, bila i službena teorija vladajućih krugova u Austro-Ugarskoj monarhiji. Među pristalice
takva shvaćanja autor ubraja i grupu funkcionalista-etatista za koje nacija predstavlja državnu i političku
zajednicu: nacija je po njima zajednica ljudi unutar jedne države. Poistovjećivanju nacije i države posebno se
opredjeljuju u svojim raspravama autori iz zemalja tzv. trećeg svijeta.
Osim etatističkog shvaćanja nacije, postoje i primjeri neetatističkog poimanja odnosa nacije i države. Ovdje
ulaze svi oni autori koji smatraju da naciju i državu ne možemo poistovjetiti, te da jedna bez druge mogu
postojati. To potvrđuje i činjenica da čistih etničkih država, dakle onih koje bi tvorila samo jedna nacija,
danas u svijetu nema. Isto tako, ne možemo pripadnost državi identificirati s pripadnošću naciji. Naime,
država obuhvaća sve stanovnike određenog teritorija bez obzira na njihovu klasnu i nacionalnu pripadnost.