Kratak diskurs o shvatanju pojma odgoja

-Kako odgojiti gradjanina?

Čovjek kao biće, koje je samo po sebi manjkavo i nesavršeno, ujedno predstavlja i sliku
izuzetno kompleksnog bića u cjelokupnom sistemu živih bića. Zašto je to tako? Najprije zbog
čovjekove biološke komponente, a potom društvene sfere kojoj pripada, odnosno koja mu je
potrebna kako bi izrazio do kraja svoje humanističke kapacitete. Čovjek, za razliku od drugih
živih bića u prirodi ima, takodje, potrebu za odgojem, kako bi mogao naučiti ono što mu je
istinski neophodno, za preživljavanje i život uopšte. Zbog toga je čovjekova manjkavost,
odnosno nesavršenost, idealan uslov za čovjekov napredak i samoostvarenje, a to se može
ostvariti samo putem odgoja, odnosno pravilnim usmjerenjem ka onom putu kojim čovjek želi
sam da kroči.

Prije svega, odgoj bismo mogli odrediti kao antropološku kategoriju, zbog toga što mogućnost
postojanja bilo kakvog oblika odgoja, možemo naći samo kod čovjeka. Prije nego damo bilo
kakvu definiciju o odgoju, prvo bismo trebali odrediti šta je to čovjek, pa prema Gehlenu,
njemačkom filozofu i sociologu, koji je medju prvima čovjeka odredio kao „manjkavo biće“,
čovjek je „djelatno, ali još neustanovljeno biće koje je samo sebi zadaća i koje nužno mora
zauzimati stajalište prema sebi.“ Ovo „neustavljeno“ nam implicira da kada se čovjek rodi,
nije kompletna, odgojena, samomisleća, funkcionalna ličnost, već on to postaje pravilnim
usmjeravanjem i brigom njegovih roditelja ili tutora za njega i njegovu budućnost.

Za razliku od životinjskog svijeta, s kojim čovjek ima zajedničkih karakteristika samo po

biološkoj ravni, koje se od samog postanka mogu brinuti same o sebi, te koje se ne odgajaju,
već „uče“ na osnovu primjera iz svoje okoline, čovjeku nedostaju one predispozicije koje bi
ga učinile neovisnim o drugim ljudskim bićima, kao što su, prije svega, instinkti, sposobnost
za snalaženjem, prilagodjavanje svim uvjetima, hladnoći, toploti, oštra čula koja bi mu
pomogla u pronalasku hrane, mjesta prebivanja, itd. Medjutim, ono što pogoduje čovjeku i što
je specifično samo za njega jeste posjedovanje razuma, koji nam, kao ljudima, omogućava da
naučimo i doznamo sve ono što nam je neophodno za normalno funkcionisanje u okvirima
prirode i Planete zemlje, pa i više od toga.

Čovjek je jedino biće koje misli i cijeli svoj život potencira zabavu, jedino biće koje pati i
voli, griješi i nadasve razumijeva sve što se oko njega dogadja. Zbog toga je odgoj neizbježna
pojava u životu svakog djeteta, koje će eventualno kasnije postati neovisna ličnost. Samim tim
što je manjkavo biće u odnosu na životinje, u ovom pogledu, u čovjeku se radja specifična
„otvorenost prema svijetu“, koja se budi usljed nedostatka bioloških prednosti, a koja potiče
imaginaciju, odnosno upotrebu razuma. U ovom slučaju bismo se mogli složiti sa Tomom
Akvinskim koji je tvrdio da je čovjekova prednost imati razum koji unaprijed vidi. Razum
koji će nam pomoći da spoznamo šta je dobro ili loše po nas, šta preferiramo, a šta ne, te koji
će nam pomoći da razumijevamo i spremno dočekujemo sve ono što nam iskustvom dolazi u
susret. Na osnovu svega navedenog, odgoj bismo mogli definisati kao proces izgrađivanja,
razvijanja i oblikovanja čovjeka u njegovim ljudskim odlikama. To nam želi reći da čovjeka
treba poticati da bude čovjek, odnosno od malena ga usmjeravati ka humanizmu, nauci,
samostalnom kritičkom promišljanu, itd. Odgoj, sam po sebi, ima veliki značaj u čovjekovom
društvu, a posebno povijesni značaj1, zbog toga što se odgajanjem u dijete usadjuju društveno-
povijesna iskustva čovjeka, dakle sve ono što je jedno društvo ili individua generacijski
nasljedjivala u vidu znanja stečenim iskustvom. Takodje, odgoj ima najviše individualni
značaj zbog toga što se direktno tiče jedne individue, odnosno djeteta koje odgajamo.

Dakako, odgoj možemo posmatrati kao opću kategoriju, ali pretežno posmatramo pojedinačne
primjere, kako bismo došli do opšte slike. Kada pristupamo odgoju na individualnoj razini, mi
kod djeteta potičemo razvoj na tjelesnom, intelektualnom, moralnom, estetskom i radnom
području. Time kod djeteta nastojimo da probudimo sposobnost za razlikovanjem racionalnog
od onog što je imaginativno, emocionalnog od onog što je stvar procjene razuma, voljnog od
onog što je urodjeno u samom čovjeku. Time djete samo sebe odlikuje razvojem odredjenih
talenata ili afiniteta prema nečemu, tako stiče potrebna znanja, navike, vještine, usvaja
društvene vrijednosti i norme, razvija svoj intelektualni kapacitet, spoznaje ono što je
spoznatljivo, suočava se sa činjenicom da i um ima svoje granice, ali da neprestanim i
posvećenim radom može pomjeriti te granice, izgradjuje svoj karakter, oblikuje svoje stavove,
itd. Od izuzetnog je značaja, zapravo, pravilno usmjeravanje djeteta, koje za samo djete
ponekad djeluje kao svojevrsni okidač za samoostvarenje. Odgoj nam ne pomaže samo da
oblikujemo i odgojimo jednu individuu kao takvu, već nam prije svega pomaže da oblikujemo
i ostvarimo samu ljudsku zajednicu, koja je preteča svih ljudskih civilizacija. Zbog toga smo
na početku naveli da je odgoj nužno antropološka kategorija, odnosno kategorija koja je
dominantno zastupljena u ljudskom društvu.

Hrvatski filozof i profesor Ž.Senković u svom eseju „Antropološki temelji odgoja“ navodi:
„U pedagogiji se već s Rousseauovim Emilom nametnula teza da dijete nije naprosto „čovjek
u malome“, nego da je biće prilagođeno sebi svojstvenim okolnostima: njegova mentalna
aktivnost je prilagođena njegovim potrebama i njegov mentalni život predstavlja jedinstvo.“
Ovo nam želi reći, odnosno suprostaviti se dotadašnjim praksama i uvjerenjima da je nužno za
djetetovu socijalizaciju adekvatan uzor, odnosno starija, kompetentna osoba, koja će
cjelokupni odgoj djeteta uzeti u svoje ruke. To se prema njemu mora odbaciti, nastojeći
potaknuti djete da otkrije svoje sklonosti i pravi potencijal. Jedino s čim se ne bismo mogli
složiti ovdje je nijekanje stava da je „djete čovjek u malome“, zbog naše vlastite agilnosti u
domenu odgoja djeteta.

Ako djete usmjerimo na pravi način ka onome što je zaista djetetova očita sklonost ili
mentalna predispozicija, mi ćemo budućem čovjeku koji je to djete uštediti mnogo vremena u
pokušaju pronalaženja sebe u budućnosti. To djete će oduvijek znati koji je njegov cilj i šta je
zaista smisao njegovog postojanja. Bez obzira na to koliko je čovjek, sam po sebi, manjkavo i
nedopunjeno biće, ono je takodje biće kulture, religiozno biće, biće sporta, biće razuma,
odnosno „biće obdareno duhom“, koji se u filozofiji razumijeva kao „nositelj života“ ili kao
duša, koja je ujedno i dah svijeta, a takodje bismo ga mogli okarakterisati i kao unutarnju
suštinu svijeta, misaonu supstanciju koja je metafizička kategorija. Ono što se, prema svemu
1
Povijest kao promišljanje o budućnosti kroz prizmu prošlosti, sa osvrtom na sadašnjost.
sudeći, smatra čovjekovim nedostatkom, ujedno je i čovjekova prednost: čovjek je u
mogućnosti da uči i odgaja, kao i da bude odgajan, jer bez kulture i odgoja, ne možemo
govoriti o postojanju čovjeka.

Odgoj je, kao društvena kategorija, od postanka prvih civilizacija i kultura izrazito značajan
za ljudsko društvo. Imajući to u vidu, spoznajemo zapravo koliko je ustoličena ljudska praksa
ili tradicija odgoja značajna za buduće naraštaje koji dolaze. Tako prva promišljanja o društvu
i odgoju pronalazimo kod antičkih filozofa, koji su prvenstveno predstavnici jedne od
najnaprednijih civilizacija koje su postojale u historiji ljudskog društva, a to je Grčka
civilizacija, koja je iz svoje kulture koja je sama po sebi odgajala one koji su htjeli biti njeni
učenici, iznjedrila jedne od najznačajnijih historijskih ličnosti. Uzećemo za primjer
najznačajnjije starogrčke filozofe Platona i Aristotela koji su pisali o tome kako državom, kao
otjelotvorenjem duha jedne civilizacije, treba da vladaju filozofi kraljevi, odnosno ljudi koji
su većinu svog života i dječaštva proveli u svom vlastitom usavršavanju i usmjeravanju ka
najboljoj verziji sebe.

Na osnovu toga, Aristotel je rekao: “Isto tako se drugdje događa da je država po zakonima
demokratska, a da je uprava oligarhijska zbog vaspitanja i morala.” Aristotel je, pored odgoja,
veliku pažnju posvećivao usavršavanju morala, za koji je smatrao da je nosilac našeg
karaktera, te koji se mora naći kod osobe od čijeg rukovodstva zavise mnogobrojni životi.
Samo pravilnim odgojem možemo preventivno djelovati protiv zla i nemorala koji su prisutni
u svijetu. Sokratovski rečeno, onda kada znamo šta je dobro, znati ćemo i kako postupiti u
skladu s tim. Za sam odgoj je važno Aristotelovo stanovište da je čovjek „zoon politikon“,
odnosno društveno biće ili politička životinja, te „zoon logikon“, odnosno biće razuma ili
razumna životinja. To je primarno poimanje klasifikacije svijeta koje bi djete trebalo da
usvoji, koja je zapravo njegova pozicija u svijetu i u odnosu na svijet. Takodje, Aristotel
čovjeka vidi i kao “životinju koja zna šta je dobro, a šta zlo.”

Na osnovu svega već pomenutog, te imajući u vidu misli filozofa o odgoju, možemo i sami
odrediti definiciju ovog pojma, a prema meni, ona bi glasila: „ (...) odgoj podrazumijeva
poticanje budjenja čovjeka, iz nutrine nedozrele životinje.“ Pomalo filozofski orijentisana
definicija, okrenuta prije svega Aristotelovom poimanju odgoja i samog fenomena čovjeka,
gdje se životinja smatra svim onim što nije društveno biće, odnosno čovjek unutar društva.
Čovjek koji nije u potpunosti ravnopravan član društva ili koji se ne osjeća kao da pripada
društvu ili koji nije odgajan u pravcu usvajanja normi i vrijednosti jednog društva, ne
zavredjuje status čovjeka. Zbog toga je nužno probuditi čovjeka iz unutarnjeg dremeža.

Elma Ćilimković