Dva su tjedna nastave u uvjetima pandemije iza nas.

Svi zajedno smo prošli kroz taj period, te je

dobro vrijeme za sagledati učinjeno. Slike školaraca u vlastitim domovima, usred radnih zadataka, u
brojnim i neobičnim radno obiteljskim situacijama, preplavile su socijalne mreže, pružajući na
trenutke i osjećaj zabavnosti i opuštenosti. Na nastalu situaciju, nadležni su reagirali promptno, a
javni servisi, poput HRT-a ili Carneta, učinkovito i pravovremeno su se prilagodili. Škole i učitelji,
očekivano su pokazali razlike u mogućnostima pravovremene reakcije. Od brzih i promptnih
odgovora na nove okolnosti, do primjetnih kašnjenja, nesnalaženja i inercije. Upućenima nimalo
iznenađujuće, da se i u kriznoj situaciji, pokazalo kako postoji nevidljiva razdjelnica u njihovoj
kvaliteti.

Kojim putem će se posredovati sadržaji, koja će se platforma koristiti, hoće li se svi uspjeti ulogirati u
sustav, pucaju li internetske veze, u osnovi većinom tehnička pitanja, zaokupljala su najviše
pozornosti i energiju. Uočeni problemi otvorili su više pitanja, na koja bi trebalo u nekim post kriznim
vremenima dati odgovor. Od toga da smo kao obrazovni sustav prilično siromašni prikladnim
nastavim sadržajima, posebice onim koji nisu tehnička adaptacija tradicionalnog ex-catedra
poučavanja uz digitalno posredovanje, do toga da je slabo razumijevanje suštine i vrijednosti on-line
nastave odnosno nastave na daljinu. Dodatno, ako ćemo iz ove krize nešto željeti naučiti, nadam se
da nećemo zaboraviti u bližoj budućnosti kritički razmotriti učinkovitost i efikasnost milijuna kuna do
sada uloženih u „digitalizaciju“ obrazovnog sustava.

No, tehničke probleme i početne izazove, smo u zadanim okolnostima zadovoljavajuće razriješili.
Sada na red dolaze pravi izazovi, s dugoročnim posljedicama. Vjerujem da svi roditelji, učitelji koji su
u neposrednom kontaktu s učenicima ih primjećuju. U javnom prostoru, počinju se artikulirati s općim
nazivnikom kako je učenicima, a ne sumnjamo, još više, roditeljima „dosta“ on-line nastave.
Naglasak se rasprava stavlja na tvrdnje kako je ova situacija prezahtjevna, teška, stresna. Mislim da
su to glasovi koje je potrebno razmotriti i da zbog potencijalnih posljedica nije moguće ostaviti po
strani. Prije svega potrebno je sagledati je li doista tomu tako? Što su nam nakon početne
prilagodbe, glavni izazovi? Na koji način će se reflektirati posljedice pojedinih opcija? Te na kraju,
potrebno je temeljito sagledati pitanje svih pitanja, imamo li uopće kakve alternative svemu ovom?

Možemo poći od toga da u školskim sustavima, kakvi trenutno u većini zapadnih zemalja postoje, još
uvijek nema, a dugo ga neće ni biti, oblika on-line nastave, osmišljenog učenje na daljinu kojim je
moguće zamijeniti školu kakvu poznamo. Alternativnog sustava kojim je moguće postići ciljeve
kojima se tradicionalno teži. Stoga, ako je nečega dobro u situaciji pandemije, onda bi to moglo
svakako biti, da nam je ovo stanje svima trebalo otvoriti oči, koliko su škole, ravnatelji škola, i, prije
svega, učitelji u našim životima važni. Što će pandemija dulje potrajati svima će nama oni još više
nedostajati. Škola kao mjesto fizičkog i socijalnog susreta, prostor komuniciranja, izravne interakcije,
te kao mjesto učenja, osobnog i intelektualnog rasta, te kao mjesto emocionalne razmjene, naprosto
je nezamjenjivo u životima sviju, posebno mladih. Ponadajmo se također da to kao društvo nećemo
već u bližoj budućnosti brzo zaboraviti!

U ovim sadašnjim okolnostima ne možemo zamijeniti jedan takav sustav, nego se možemo samo
približiti ostvarenju ciljeva kojih bi on postigao u normalnim uvjetima. Ako ćemo vjerovati kako je sve
željene ciljeve takvog sustava moguće postići u kućnom okruženju, zasigurno ćemo debelo pogriješiti.
Stoga, u postojećim okolnostima trebamo svi zajedno prestati na sve što se događa, gledati i
mjerkati tradicionalnim kriterijima, te pokušati intervenirati iz tradicionalnih perspektiva. To je u
ovom trenutku jedna od važnih pretpostavki daljnje uspješne prilagodbe ukupnog sustava, izazovima
koji su akutni.
Kao prvo, vrlo je teško na bilo koji način ostvariti ocjenjivanje i vrednovanje postignuća učenika u
ovim okolnostima slijedeći tradicionalne paradigme. Točnije, sve što će se i pokušati, sadržavat će na
ovaj ili onaj način neki oblik improvizacije. Vjerujem ne treba ponavljati, kako svaki oblik
improvizacije, uvijek po definiciji nekima pogoduje, a nekima šteti. Ispravno je pitanje, što se tim
vrednovanjem, osim zadovoljenja formalnih zahtjeva želi i može i postići? Mislim stoga da je u ovim
okolnostima, bez nekih većih poteškoća, moguće privremeno suspendirati tradicionalno vrednovanje,
nastalo i primjereno nekim drugim okolnostima, koje je usmjereno na neke ranije bitne ciljeve.
Prolaznost svih učenika ne bi trebala biti upitna, te bi svi učenici u formalnom smislu morali moći
upisati sljedeći razred, odnosno obrazovnu razinu. Učenici osmih razreda bi se trebali upisivati
temeljem formalnog postignuća kojega imaju stečenog u „normalnim“ okolnostima, uz jasno
propisanu fleksibilnost srednjih škola u pogledu broja budućih razrednih odjela, odnosno formalnog
osiguranja mogućnosti mobilnosti učenika u neposrednoj budućnosti. Sličnu paradigmu je moguće i
potrebno primijeniti i na maturante, pri čemu je maturu moguće dodatno relativno jednostavno
tehnički reducirati na sadržaje nastavnog programa lišene zadnjeg polugodišta.

U ovim okolnostima, puno je važnije hoće li učitelji i škole većinu napora usmjeriti na svoju suštinu, a
ne na zadovoljavanje puke, od središnjih obrazovnih vlasti, propisane forme. Škola, učitelji i
obrazovni proces, moraju biti potpuno usmjereni na svakog pojedinačnog učenika. Sada je,
paradoksalno, prigoda da se radi sa svakim učenikom što je moguće više individualno. Putem
tehnologije moguće je ostvariti brz i neposredan kontakt. Učitelji su u mogućnosti sa svakim
porazgovarati, procijeniti njegovu razinu individualnih postignuća, prepoznati koliki je napredak u
kompetencijama, na koji način su strukturirane vještine, te j