Lažna znanost

Tema o kojoj je pisao Michel de Montaigne, a ticala se stanja tadašnjeg obrazovnog sistema u
Francuskoj, aktuelna je i dan danas. Nijemi smo posmatrači i svjedoci toga, štaviše čak smo i faktori
koji učestvuju u kreiranju takvog, lošeg i neadekvatnog, školstva. Zašto? -Lakše je slijediti nečije
utabane stope u snijegu, iako se kreću u pogrešnom pravcu, negoli sam utabati stazu u pravom
smjeru. Rijetki su oni koji ne prate utabane stope i koji uspiju probiti svoj put. Nažalost društvo ne
prati nove putokaze, pa te stope nekog ko je znanje koristio bivaj, s vremenom zatrpane nanosima
snijega.
Suštinski problem nakaradnog sistema je u tome što se od učenika traži da nešto zapamti. Na
testovima se ne testira znanje, nego memorija pojedinca. Tako će učenik koji je učio, odnosno pamtio
informacije, nakon testa te iste informacije, u kratkom vremenskom periodu, zaboraviti, bilo to
namjerno ili slučajno. Krivce za ovaj problem treba tražiti u učiteljima koji djecu (m)uče da zapamte
gradivo. Naravno, krivicu dijele sa njihovim učiteljima koji su njih podučavali na isti način. Dijelom su
krivci svi nijemi posmatrači sa početka teksta. Nije teško zaključiti da u svoj toj zbrci najviše ispaštaju
đaci. Ovo je neprekidan ciklus metode prenošenja znanja. Bit je u tome što je znanje svuda oko nas,
jedino nije tamo gdje treba da bude, a to je u našim glavama. Svrha znanja jeste da se ono u
dogledno vrijeme praktično primijeni. Tu dolazimo do odnosa teorije i prakse. Nedostatak praktične
nastave je slijedeći problem koji stoji kao uteg na vratu našeg obrazovnog sistema. Neopremljenost
škola s potrebnom opremom i kabinetima znatno utječe na znanje učenika. Da bi se i jedan najprostiji
fizički zakon razumio u potpunosti, potrebno je izvesti ogled kojim se na praktičan način dokazuje
teorija, koju većina učenika nauči napamet i bez razumijevanja. Razumijevanje je proces uspješnog
shvatanja i ono može imati razne aspekte. Pored učenikovog razumijevanja obrađenog gradiva,
postoji i uzajamno razumijevanje između učenika i predavača, odnosno sistema. Zašto? -Nismo svi isti
i nemamo iste mogućnosti dobivene rođenjem. Sistem bi trebao imati razumijevanja prema učeniku
sa većim mogućnostima i prema učeniku sa manjim mogućnostima. To nas dovodi do toga da ni
metod ocjenjivanja i bodovna skala ne mogu biti isti za sve. Što je još jedan minus za školstvo. Do
toga dolazi zbog toga što se učenici u razrede raspoređuju po broju godina. Veoma je važno za
shvatiti da postoje napredniji i nazadniji učenici. Zašto da napredniji učenici stagniraju zbog broja
godina ako mogu napredovati brže u odnosu na ostale ili žašto nazadniji učenici imaju niske ocjene ili
ponavljaju razred, jednom ili više puta. Pored toga što je to, prije svega šteta za učenika, šteta
nanijeta finansijskom budžetu roditelja, pa i samom budžetu obrazovnog sistema. Bespotrebno se
gubi vrijeme i novac. Školstvo možemo zamisliti kao jednog čovjeka kome su za udove i vrat okačeni
utezi, koji ne daju tom čovjeku da se ispravi i korača u napredak, nego dodatno usporavaju dolazak
do cilja. Utezi predstavljaju sve nedostatke koje ima sistem, ali sistem nikako da se tih utega riješi.
Pored svih mana sistema, tu su mane nas kao pojedinaca. Znanje se nosi u glavi, a ne na glavi. Sve je
više onih koji se kite diplomama i certifikatima, a glave su im ispunjene zrakom. U korist svakom
pojedincu je da shvati, a zatim i prihvati da se vrijednost ne nalazi u kvantitetu, već u kvalitetu.