Univerzitet u Tuzli

Medicinski fakultet

Opći studij

Seminarski rad

TEMA: AKUTNO TROVANJE U DJEČIJOJ DOBI

Predmet: Pedijatrija

Student: Nuhanović Aldina Asistent: dr. Snežana Zulić

April, 2022. god.

Sadržaj
 1. Uvod:

Akutno trovanje je patološko stanje koje nastaje kao rezultat djelovanja štetnih tvari na
organizam. Klinički simptomi variraju od blagih simptoma pa sve do simptoma koji dovode
do smrtnog ishoda.

Prema karakteru, intervenciji i zbrinjavanju ubrajaju se u hitna stanja.

Akutna otrovanja u djece dijele se u dvije skupine: nenamjerna i namjerna otrovanja.

Trovanja su, uz prometne, najčešće nesreće u pedijatriji. Najćešće žrtve nenamjernih trovanja
su djeca od druge do sedme godine života.

Trovanje najčešće nastaje ingestijama nejestivih supstanci čiji je učinak klinički beznačajan,
ali ponekad nalaže hospitalizaciju, liječenje u jedinicama pedijatrijske intenzivne njege, a
moguć je i smrtni ishod.

Najčešći agensi trovanja su lijekovi i alkoholna pića, zatim tehnička hemijska sredstva,
pesticidi, insekticidi, inhalacijski otrovi (ugljikov monoksid), a puno rjeđe su otrovne biljke i
gljive. Posljednjih godina opojne droge zauzimaju sve važnije mjesto. Među lijekovima za
djecu su najprivlačniji, pa prema tome i najopasniji šarene dražeje i mirisni, obojeni sirupi.

U dobi poslije 10 godina pojavljuju se i pokušaji samotrovanja djece, najčešće kao

demonstrativni pokušaji samoubistva, što uvijek treba ozbiljno shvatiti.
2. Osnovni postupci u pristupu akutno otrovanom djetetu

Glavni cilj u postupku s akutno otrovanim djetetom je stabilizacija vitalnih funkcija.

Procjenjuje se da manji broj bolesnika zahtijeva reanimacijske postupke.

Iako mjere koje treba poduzeti u prvom trenutku ne ovise o prirodi otrova,
istovremeno treba uzeti što detaljnije anamnestičke podatke.
Anamneza je heteroanamneza i najčešće je nepouzdana. Tri su osnovna pitanja koje bi
kod uzimanja anamnestičkih podataka trebalo naglasiti, a to su: na što se sumnja da je
uzrok otrovanja, kad je dijete bilo izloženo otrovu, kolika je količina unesena i kojim
putem (što točnija procjena unesene količine u odnosu na tjelesnu masu). Ostala
potpitanja uključuju: kad je dijete imalo zadnji obrok, jesu li roditelji poduzimali
kakve postupke, podaci ima li dijete druge bolesti, uzima li u terapiji neke lijekove i sl.

Nakon osiguranja vitalnih funkcija, treba pokušati u prikladnim uzorcima (urin, serum,
želučani sadržaj) identificirati otrov i ovisno o vrsti otrova početi sa općim i
specifičnim postupcima detoksikacije. Istovremeno sprovoditi simptomatsko liječenje.

Opći detoksikacijski postupak podrazumijeva: uklanjanje otrova do neškodljive

razine, eliminaciju već resorbiranog otrova, upotrebu antidota i suportivne mjere koje
uključuju adekvatnu hidraciju, korekciju acidobaznog statusa i elektrolita.
Često se zaboravljaju najjednostavnije mjere dekontaminacije kao što su
pranje/ispiranje vodom, fiziološkom otopinom, uklanjanje odjeće, iznošenje otrovanog
izvan područja izloženosti, inhalacija, primjena kisika i dr., a traži se dostupan antidot
koji u pedijatrijskoj toksikologiji (osim par izuzetaka gdje je hitna primjena na licu
mjesta neophodna) najčešće dolazi na zadnje mjesto nakon što je bolesnik već
stabiliziran i dijagnoza trovanja postavljena.

U dekontaminaciji probavnog sistema najčešće metode su ispiranje želuca i primjena

medicinskog ugljena, manje često se primjenjuju laksativi i ispiranje cijelog crijeva, a
inducirano povraćanje primjenom sirupa ipekakuane je gotovo napušteno. Lavaža
želuca označava evakuaciju sadržaja želuca ispiranjem kroz široku oralno-gastričnu
sondu. Indikacija za lavažu su samo po život opasni otrovi u vremenu 1-2 sata od
ingestije, tzv. "zlatni sat". Izuzetak od "zlatnog sata" može se napraviti kod lijekova
koji usporavaju pasažu (fenotiazini, triciklički antidepresivi, antikolinergici).

Medicinski ugljen (carbo medicinalis) koristi se kao "univerzalni antidot".

Najučinkovitiji je ako se primjeni u prvom satu od ingestije toksina, u tzv. "zlatnom
satu".

Ispiranje cijelog crijeva se rijetko radi u praksi jer je postupak koji je neugodan i dugo
traje. Najdjelotvornija je metoda za toksine koji su prošli pilorus. Provodi se
izotoničnom otopinom polietilen-glikola (ili fiziološka otopina + Ringer) dok rektalne
izlučevine ne budu bistre. Indikacija je kod tvari koje ne veže medicinski ugljen
(željezo, olovo, cink), retard-oblike tableta, paketiće s drogama. Kontraindikacija je
ileus i opstrukcija crijeva.
Ubrzanje izlučivanja može se postići forsiranom diurezom (cilj povećati protok
mokraće > 3L/24 sata) za lijekove koji se izlučuju bubregom i alkalizacijom mokraće
(kiseli lijek u alkalnom okružju više je ioniziran i ima manji stupanj tubularne
reapsorpcije i povećan bubrežni klirens).
 3. Klinička slika trovanja

Često roditelji dovedu dijete ljekaru bojeći se za njegovo zdravlje, a da pritome nisu
sigurni je li ono uopće uzelo nešto što bi mu moglo naškoditi. Bez obzira na
uvjerljivost anamneze, jedini ispravni postupak jeste pretpostavka da je dodira s
otrovom možda bilo i da je njegova količina možda najveća koju dostupne informacije
dopuštaju.
Neki su nalazi kliničkog pregleda ključni u dijagnostičkom postupku. Na tablici 1
prikazani su neki znakovi i simptomi povezani s pojedinim trovanjima, a na tablici 2.
Neke kombinacije simptoma koje mogu upućivati na određeni otrov.
 4. Dijagnostički postupak

Većina nepoznatih trovanja mogu biti dijagnosticirana pomno uzetom anamnezom i

kliničkim pregledom. Ipak, ponekad analiza tjelesnih tekućina pokaže potpuno
neočekivan nalaz.
Toksikološki screening (sistemska analiza na određen broj toksičnih tvari u uzorcima
tjelesnih tekućina ispitanika) ima neizostavno mjesto u dijagnostici trovanja, posebno
kod adolescenata, bilo u pokušaju samoubistva ili u slučajevima konzumiranja opojnih
droga.
I druge laboratorijske pretrage su korisne u postavljanju dijagnoze. Koncentracije
methemoglobina mogu biti povišene u trovanjima anilinskim bojama, dapsonom,
naftalinom, nitritima ili proizvodima za njegu zubi koji sadrže benzokain.
Moguće je izmjeriti koncentracije nekih tvari poput antikonvulziva, cikličnih
antidepresiva, željeza, olova, litija, teofilina, alkohola.
Koncentracija karboksihemoglobina se mjeri u slučajevima trovanja ugljikovim
monoksidom.
Povećani manjak aniona u serumu može upućivati na trovanje metanolom, etanolom,
etilenglikolom, željezom, izonijazidom ili salicilatima.
Laboratorijski nalazi ponekad mogu biti lažno pozitivni ili lažno negativni. Npr,
orijentacijski test na opijate može biti lažno pozitivan u slučaju konzumiranja peciva
ili kolača sa makom, a među brojnim benzodiazepinima ima ih koji se ne mogu otkriti
uobičajenim laboratorijskim testovima.
 5. Liječenje

Liječenje otrovanog djeteta zasniva se na jednostavnim, kliničkim načelima:

1. Procjena i stabilizacija životnih funkcija,
2. Gastrička dekontaminacija,
3. Aktivno poticanje odstranjivanja otpora,
4. Primjena specifičnog antidota (ako postoji).

Pražnjenje želuca
U slučaju peroralnog unosa potencijalnog otrova, treba nastojati isprazniti želudac
orogastričnom sondom uz višekratno ispiranje fiziološkom otopinom NaCl.
Prednost ispiranja sastoji se u brzom i potpunom pražnjenu želuca, kao i
mogućnosti trenutnog nastavka liječenja primjenom adsorbensa i eventualno
laksansa.
Postupak: dijete umotano u plahtu, postavi se u lijevi bočni položaj, pa se kroz usta
uvede sonda u želudac, prva tekućina koja spontano izađe spremi se u hladnjak za
toksikološku analizu. Zatim se kroz sondu unese u želudac 10-20 ml/kg fiziološke
otopine zagrijane na tjelesnoj temperaturi i pusti da isteče kroz sondu. Postupak se
ponavlja nekoliko puta, sve dok se iz želuca ne dobije potpuno bistar sadržaj.
Posljednju količinu ulivene fiziološke otopine s eventualno dodanim aktivnim
ugljenom ili specifičnim antidotom) treba ostaviti u želucu i izvaditi sondu.

Izazivanje povraćanja i ispiranje želuca kontraindicirano je kod bolesnika sa

konvulzijama ili u komi (ako nije zaštićen dišni put), te nakon ingestije koroziva,
derivata petroleja i deterdzenata.

Primjena adsorbensa
Adsorbensi na sebe vežu toksine i tako smanjuju količinu slobodnog otrova koji će
apsorbirati crijevna sluznica. Najčešće se primjenjuje aktivni ugljen. Ponavljane
doze učinkovite su u povećanju eliminacije već apsorbiranih otrova poput
teofilina, fenobarbitona, karbamazepina, i amatoksina, prekidajući enterohepatičku
recirkulaciju otrova.
Uobičajena doza aktivnog ugljena je 1g/kg tjelesne mase.
Adsorbensi su neugodnog okusa, te im se mogu dodavati aditivi poput voćnog
sirupa i čokolade radi poboljšanja okusa.
Primjena aktivnog ugljena nije bezopasna jer postoji rizik od povraćanja i
aspiracije, koja može biti fatalna.

Primjena specifičnih antidota

Antidoti smanjuju ili sprječavaju učinak otrova bilo da ga odstranjuju, vežu ili
pretvaraju u manje toksičan spoj, ili inhibiraju učinak toksične supstance
suprotnim djelovanjem (antagonisti).
S primjenom većine antidota može se pričekati da se stabilizira stanje djetetovih
vitalnih funkcija, da se nedvojbeno utvrdi priroda otrova i da se započnu opći
detoksikacijski postupci.
Ima samo nekoliko protuotrova koje treba primijeniti odmah, tj čim je sigurno ili
vjerovatno da je u pitanju trovanje odgovarajućom otrovnom tvari, ne čekajući
sprovodjenje općih detoksikacijskih mjera. Ta su trovanja i odgovarajući antidoti
posebno istaknuti na tablici 3.
U slučaju teškog trovanja dijalizibnim tvarima primjenjuje se jedan od postupaka
pročišćavanja krvi: hemodijaliza, peritonealna dijaliza, hemoperfuzija,
plazmafereza.