BOMBAKA AFERA Bombe za Crnu Goru spremila je i poslala revolucionarna organizacija "Crna ruka".

Saraivali su kapetan Jaa Nenadovi, ordonans-oficir i roak kralja Petra, i Nikola Vukoti, kapetan u kraljevoj gardi. Bombe su poslate u Crnu Goru preko dva pravca. Jedan je bio preko Turske; odnio ih je preko Sandaka Vaso ulafi, seljak iz Vasojevia, crnogorskog plemena na granici prema Turskoj. Pravac druge poiljke bio je preko Austrougarske, eljeznicom od Beograda preko Zemuna do Rijeke, a odatle laom do Kotora. U to doba carinski pregled putnika iz Srbije bio je u Zemunu tako strog, da je bilo nemogue neprimijeeno prenijeti i zamotuljak duvana, a kamoli koveg s bombama. Zemunska policija pobrinula se da budu proputene. Vlada na Cetinju bila je oko mjesec dana prije toga obavijetena da se u Beogradu sprema atentat na knjaza Nikolu. Ponaanje zemunske policije dokazuje, da je to znao i austrougarski izaslanik u Beogradu. Beograd je oigledno znao, da mu u ovom sluaju policija susjedne dvojne monarhije nee praviti potekoe. To dokazuje injenica, to su za prenoenje ovih bombi, pored ostalih, angaovani i vodei lanovi crnogorske omladinske organizacije u Beogradu: Todor Boovi, Marko Dakovi i Jovan onovi. Nosioci bombi stigli su sretno u Kotor. Tu su smjestili koveg s bombama, a oni su, njih oko osam, etali po Boki. as su u Kotoru, as u Risnu, as u Herceg Novom. Dolazili su im roaci i prijatelji iz Crne Gore, iz krajeva blizu granice sa Bokom. Odravali su konferencije pred oima austrijske policije, koja ih je sve poznavala jo iz nedavnog procesa na Cetinju, u kome su zbog svoga proglasa "Rije crnogorske univerzitetske omladine", o kome je ve bilo govora, bili na optuenikoj klupi. Prijatelji Crne Gore u Boki sve to paljivo posmatraju. Jasna im je namjera Austrougarske. Svaki sastanak zavjerenika i o svakom pokretu austrougarske vojske u Hercegovini, Dubrovniku i Boki javljaju na Cetinje. Zavjerenici alju kurire na Cetinje, da preko tamonjih pristalica zavjere ispitaju situaciju. Kuriri se vraaju i izvjetavaju. Kada su ocijenili da su prilike za izvrenje atentata na knjaza Nikolu sazrele, alju bombe na Cetinje. Bombe u kovegu preko Njegua nosi tipograf Stevan Rajkovi (jedan od bombonosaca). Stigavi sa ostalim putnicima na Njegue, primjeuje poekoji udan pogled. Poinje ga muiti sumnja, ali ipak preovladava osjeaj da je to sluajno. Na Njeguima se putnici odmorie oko deset minuta i nastavie put za Cetinje. Na putu za Cetinje Rajkovi postaje sve nemirniji. Sumnju da je pod policijskom prismotrom nadjaava vjerovanje da nije. im je stigao na Cetinje, agenti tajne policije ga ne naputaju. Prate ga u stopu. Postaje mu jasno da je uhvaen. Niti bombe moe kod koga neprimijeeno ostaviti, niti ih moe gdje baciti. Dolazi na ideju da odnese koveg s bombama u policiju, i da ih sam preda. Misli da e mu biti blae sueno, ako kae da se pokajao, nego ako mu policijski agenti oduzmu bombe. Tako je i uinio. Bilo je to poetkom decembra 1907. godine. Vaso ulafi je sa bombama uhvaen na crnogorsko-turskoj granici. Dvadesetak dana prije slanja bombi iz Beograda i tokom njihovog putovanja, i na Cetinju je bilo deavanja. Osjetila se jaka uznemirenost u grupi narodnih zastupnika, koji su u Narodnoj skuptini pomagali vladu M. Radulovia. Poeli su pojedinano i gotovo neprimjetno naputati Cetinje. Veina ih se povukla u svoja plemena, a manji dio je otputovao u inostranstvo, najvie u Srbiju. Oigledno je da su bili obavijeteni o pripremama u Beogradu, a znali su, da bi ih razjareni narod na Cetinju pobio nakon neuspjelog ili uspjelog atentata na knjaza.

Na Cetinju je doneen zakon, kojim je ustanovljen poseban sud za suenje zavjerenicima. U sastav suda su uli predsjednik i lanovi Dravnog savjeta, predsjednik i lanovi Velikog suda (crnogorski Vrhovni sud) i svi predsjednici okrunih sudova. Javna rasprava poela je krajem maja 1908. godine. U toku rasprave tragovi zavjere doveli su do srpskog dvora zbog ega je srpski izaslanik napustio Cetinje. Time su prekinuti diplomatski odnosi izmeu Crne Gore i Srbije. Tek se nakon stvaranja kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, vidjelo ne samo da niko nevin nije osuen, nego da presudom dosta krivaca nije ni obuhvaeno. Dok su prije svi poricali uestvovanje u zavjeri, kasnije su ga svi priznavali i traili i dobijali nagrade za to. Dodjeljivani su im visoki poloaji u dravnoj slubi, "nacionalne" penzije, postajali su senatori itd. U lancima beogradskih novina hvalili su se da su nosili bombe. ak su pisali i knjige o noenju bombi, koje je nagraivao i o svom troku izdavao dispozicioni fond Ministarstva spoljnih poslova. Kralj Aleksandar Karaorevi marljivo se isticao u nagraivanju onih, koji su se javno hvalili da su uestvovali u pokuaju ubistva njegovog eda knjaza Nikole. Za vrijeme svoje diktature imenovao je Jovana onovia za jugoslovenskog izaslanika u Tirani. I u Hrvatskoj je bilo naivnih ljudi, koji su se udili, da generali jugoslavenske monarhije prisustvuju sveanostima, koje su u Sarajevu prireivane uspomeni na ubicu austrougarskog prijestolonasljednika Franja Ferdinanda! Tek se u Jugoslaviji, grobu crnogorske dravne nezavisnosti, priznalo da su Crna Gora i knjaz Nikola poetkom novembra 1907. godine bili u poloaju pravedne nune odbrane. A ta se onda pisalo i govorilo? Beogradski listovi digli su paklenu dreku, da su knjaz Nikola i Dr. Tomanovi podmetnuli bombe, da bi mogli suditi svojim politikim protivnicima. Drani su mitinzi, na kojima se bacalo prokletstvo na "cetinjske tirane". Listovi u Zagrebu, Novom Sadu, Sarajevu i drugi, o kojima je prije bilo govora, nijesu u napadima zaostajali za Beogradom. ak su i u Zagrebu neki akademci odrali miting protiv Cetinja to je samo dokaz, da se zagrebako Sveuilite sve vie i vie pretvaralo u politiku podrunicu beogradskog Univerziteta. Beogradski dispozicioni fond uspio je i poneke strane novine uplesti u hajku protiv Crne Gore. Vidjeli smo, da je dvojnoj monarhiji odgovaralo donoenje bombi na Cetinje. Kasnije je titila uesnike zavjere. im su bombe na Cetinju otkrivene, crnogorska je Vlada zatraila od austrougarske Vlade izruenje zavjerenika. Istovremeno je poslala u Kotor biveg predsjednika vlade Lazara Mijukovia, da zatrai njihovo hapenje. U tom trenutku Marko Dakovi je bio u Kotoru, a Jovan onovi i Todor Boovi u Risnu. ef kotorske policije Jaroslav Buhar (eh) govorio je Mijukoviu, da ovu trojicu ne moe pronai. Meutim, policija je Dakovia prikrila, a onoviu i Booviu omoguila da otputuju u Srbiju. Neto kasnije i Dakovi je, poslije duega gostovanja kod svoga ujaka Petra Zimonjia, mitropolita bosanskog, stigao u Srbiju. Ostali su uhapeni. Nijesu ni oni izrueni Crnoj Gori, jer ih je kotorska porota proglasila nevinima. Prema miljenju porote bombe nijesu ni postojale. Beograd i Be u ovome su sluaju bili zajedno, ali ne iz istih razloga. I u Beogradu i u Beu su znali, da Crna Gora nema ni redovne vojske ni andarmerije. Znali su, da svaki Crnogorac od 16 do 60 godina ima od drave

puku i odreenu koliinu municije te da je naoruani crnogorski narod jedina fizika sila u slubi pravnog poretka. Znali su i to, da bi plemena, iz kojih su zavjerenici, bila napadnuta od ostalih plemena u sluaju ubistva knjaza Nikole. Planuo bi graanski rat, prema kojem bi cetinjska vlada, usljed nedostatka bilo kakve svoje oruane sile, bila potpuno nemona. Bila bi neizbjena intervencija oruane sile neke od susjednih drava radi uspostave reda. Susjedi Crne Gore bili su Austrougarska i Turska, i jasno je, da moe doi u obzir samo intervencija Austrougarske. ak bi i Petrograd bio doveden u poloaj, da joj se ne protivi. I tako bi Austrougarska zauzela Crnu Goru. Zato su pokreti njene vojske u Hercegovini, okolini Dubrovnika i Boki bili kombinovani s onakvim njenim ponaanjem prema noenju bombi. ta bi Beograd dobio nestankom Crne Gore? Srbija i narod nita, ali bi dobila dinastija Karaorevia. Kralja Petra u to doba nije primao ni jedan dvor u Europi. Zna se, zato. Vladari onoga doba zastupali su gledite, da bi drugaijim dranjem ruili monarhistiki princip. Poslije poraza na Slivnici (srpsko-bugarski rat iz 1885.godine) i poslije toliko drugih nedaa, Srbija nije mogla svojim ugledom poboljati sudbinu svoga kralja. Naspram njega stajao je knjaz Nikola, pobjednik na Vujem dolu, cijenjen i potovan od svih europskih vladara. Uz to, bio je u rodbinskim vezama s dva ugledna i mona vladajua doma. Jedna ker knjaza Nikole bila je kraljica Italije, a druge dvije bile su velike ruske knjeginje. Uticajni, veliki knjaz Nikolaj Nikolajevi toliko je oboavao svoga tasta, da je bila iskljuena mogunost drugaijeg uklanjanja s puta osim ubistvom i unitenjem Crne Gore. I, Beograd se na to odluio. Jedina korist, koju od toga oekuje i koju uopte od toga moe imati, je, u tome da Kararorevii ostanu na slovenskome jugu jedina dinastija, navodno slovenska po porijeklu. Slanje bombi je isto dinastiki poduhvat. Od srpskih dravnika jedini je Ljuba Jovanovi osjeao potrebu, i nakon unitenja Crne Gore godine 1918., da pokua sa Srbije skinuti odgovornost za taj odvratni zloin. U njegovim lancima "Sarajevski atentat i beogradska spoljanja politika", koji su objavljeni u beogradskim listovima "Novi ivot" i "Politika" u martu 1925. godine stoji doslovno ovo: "Zatim dolazi u Beograd poznati austrougarski poverenik . Nasti. On vara i provocira mladiske patriotske krugove, uvlai se u vojne radionice u Kragujevcu, gde od lakovernih ljudi izvara i izmami nekoliko vojnikih bombi, prenosi ih u drutvu notornih bekih agenata kroz celu habsburku teritoriju, od Zemuna do Kotora i naposljetku pokazuje ih sa velikim skandalom na Cetinju kao namenjene da uzmu ivot knezu Nikoli". Meutim, iskazima Jovana onovia i ostalih koji su nosili bombe, utvreno je , da . Nasti nije uestvovao u noenju bombi. Prije smo vidjeli, da je bombe iz Kotora na Cetinje donio Stevan Rajkovi, a ne Nasti. Tano je, da su oni, koji su nosili bombe, sluili interesima Austrougarske, jer u protivnom ona ne bi potpomagala noenje bombi, ali tano je i to, da su to radili kao agenti Beograda i njegove dinastije.

KOLAINSKA AFERA

Godine 1908. Austrougarska je objavila aneksiju Bosne i Hercegovine. Nije inkorporirana ni u Austriju niti u Ugarsku, ve je postala njihov condominium. Aktom pripajanja BiH, dvojna Monarhija prekrila je Berlinski mirovni ugovor iz 1878. godine i izazvala protest njegovih potpisnika. Protestovale su i Crna Gora i Srbija. injenica da su se nale u istom poloaju, dala je povoda Beogradu da naredi svome poslaniku Jovanoviu da se vrati na Cetinje. Beograd je smatrao, da e uspostavljanjem diplomatskih odnosa s Cetinjem pojaati znaaj demonstracija protiv aneksije. Na taj korak Beograda Crna Gora je odgovorila odailjanjem posebnog izaslanika u Srbiju. Doekan je veoma sveano. U beogradskom pozoritu davala se "Balkanska carica" (prvi i posljednji put). Tim povodom ministar prosvjete Andra Nikoli pozdravio je knjaza Nikolu telegramom, koji je zavrio usklikom: "iveo knez Nikola, junak i pesnik!". Ovo je dokaz da Beograd umije, i te kako, biti slatkorjeiv. Ni poslije uspostavljanja diplomatskih odnosa, stav Crne Gore i Srbije nije bio isti. Srbija je traila kompenzacije, tj. da joj se ustupi neto od Bosne. Crna Gora je objavila, da se smatra osloboenom od svih ogranienja svoga suvereniteta nad Barom i Ulcinjem, koja su joj bila nametnuta lanom 29. Berlinskog ugovora 3) . Traila je Spi, t.j. strategijsko poboljanje poloaja Bara, i autonomiju za Bosnu i Hercegovinu. Dok Crna Gora nije propustila da trai bolji poloaj za Bosnu i Hercegovinu u Austrougarskoj monarhiji, dotle Srbija ostavlja to pitanje sasvim izvan kruga svojih interesa. Ova razlika u stavu, posljedica je dubokih razlika u pogledima na svijet uopte, a naroito razlika u shvatanju ideje dravnosti. Beogradsko poimanje dravnosti iskljuuje priznavanje posebnih interesa drugih jugoslovenskih zemalja. One su samo objekat briga Beograda, da povea teritorij Srbije. Jedina posljedica aneksione krize bila je za Srbiju uspostava njenih diplomatskih odnosa s Crnom Gorom. Meutim, im je uzrujanost zbog aneksije prestala, pokazalo se da u Beogradu nijesu odustali od svoga plana da unite Crnu Goru. Beogradska tampa digla je paklenu buku protiv Crne Gore. Razumije se, odmah su im se pridruili ve poznati listovi u Zagrebu, Novom Sadu i Sarajevu. Svoj glas protiv Crne Gore digao je i kasniji predsjednik ehoslovake republike profesor T. Masarik. Tvrdili su, da je "poznati austrijski agent" ore Nasti predao uveni "Statut revolucionarne organizacije junih Slovena" crnogorskoj Vladi, neki ak knjazu Nikoli, i da su ga oni predali bekoj vladi. Svi su jednoglasno tvrdili, da je Nasti od poetka bio i uvijek ostaje agent austrijske Vlade, i niko nije htio postaviti pitanje: pa zar austrijska vlada ne dobija izvjetaje i dokumenta direktno od svojih agenata, nego preko vlade druge drave? Zar ima vlade na svijetu, koja sa svojim agentima opti preko posrednika i to preko neke strane vlade? Naravno, i Be se naao sa napadaima na Crnu Goru na istoj strani barikada. "Wiener Allgemeine Zeitung" tvrdi: "Originalni primjerak revolucionarnog statuta Nasti je predao knjazu Nikoli, a ovaj ga poslao bekom ministarstvu spoljnih poslova, gdje se i sada nalazi. Crnogorski Knjaz Nikola sigurno bi drugaije radio, da je mogao slutiti, da e svojim otkriima pripomoi aneksiji Bosne". U optuivanju Crne Gore Be ide dalje od Beograda i njegovih agenata. On tvrdi da je Crna Gora kriva to je Austrougarska anektirala Bosnu.

Iz Bea nareuju svom agentu Nastiu, da i on optui Crnu Goru. I on izjavljuje da mu je Cetinje dalo novac za "Finale" i da mu je reeno da ne tedi nikoga. Dakle, agenta austrougarske monarhije, drave od preko 50.000.000 stanovnika, finansirala je mala Crna Gora! I to se usuuju proglasiti istinitim ne samo Beograd i njegovi agenti, nego ak i univerzitetski profesor T. Masarik. Na grobu Austrougarske monarhije, u Jugoslaviji, autori "Statuta revolucionarne organizacije junih Slovena" priznali su primjerak, o kojemu je ovdje rie, autentinim. 4) Cetinju je bilo jasno, da je ova novinarska kampanja protiv njega psiholoko pripremanje novog fizikog napada na opstanak Crne Gore. Nasluivalo se, da e Be i Beograd opet saraivati, kao to je to bilo prije, pri slanju bombi na Cetinje, i panja se usmjerila u tome pravcu. Bombaka afera izazvala je potres, od koga je bilo i ruevina. One, dodue, nijesu bile uoljive na irokim drumovina narodnog ivota, ali su njima bile neprohodno zatrpane mnoge stazice i putanjice, kojima se provlae tajni podsticaji za mnoge vane, ak i sudbonosne odluke. To nije ostalo neprimijeeno austrougarskom poslanstvu na Cetinju. To je navelo Be, da povjeruje u mogunost zavjere irih razmjera u Crnoj Gori. Nadali su se da e na taj nain postii ono, to nijesu uspjeli pomaui pri noenju bombi na Cetinje. Major Nikola Mitrovi, prilino uticajan meu svojim drugovima, dobro je vien u Bratonoiima, uglednom plemenu u Crnoj Gori. ivio je vie godina ne Cetinju, kao inovnik ministarstva vojske, i ima znatan broj linih poznanstava u Crnoj Gori. Bistar je i okretan. A onda je dolo ono, to je za njega bilo kobno. Bio je zet jednog biveg ministra, koji je u bombakoj aferi osuen na kaznu zatvora i nalazi se u kaznionici u Podgorici. Zbog svoje poznate privrenosti svom uri, penzionisan je kao nepouzdan, s pravom noenja oficirskih obiljeja, grba na kapi i sablje. To pravo redovno se ostavljalo penzionisanim oficirima. Mitrovi se sa Cetinja odselio u svoje pleme. Kua mu je u sredini plemena, odmah do kolskog druma, kojim svakog dana prolaze potanska kola izmeu Kolaina i Podgorice. Ovo je za Mitrovia prilika, da moe esto otii do Podgorice, to on i ini. U stalnom je kontaktu sa prijateljima. Stiu se svi uslovi, da Mitrovi privue panju onih koji trae mogunost da u Crnoj Gori organizuju akciju protiv Crne Gore. A.Jurkovi, dugogodinji je inovnik austrougarskoga poslanstva na Cetinju. Crnogorcima ga pribliava jedinstvo maternjeg jezika i srodnost mentaliteta. Ima prilian broj linih poznanstava na Cetinju, a neto i u unutranjosti. Upoznao je rodbinske veze pojedinaca i znaenje rodbinskih veza u Crnoj Gori. Poznavao se jo na Cetinju s majorom Mitroviem i znao zato se ovaj odselio sa Cetinja u svoje pleme Bratonoie. Kako je izmeu njih dogovoren sastanak, da li preko posrednika ili neposredno, dok je Mitrovi bio na Cetinju, ostalo je nepoznato. Tek, jednoga dana oni su se sastali, ali ni na Cetinju ni u Podgorici, jer su znali obojica, da su pod budnom panjom tajne policije, nego na treem mjestu. Mjesto, na kojemu kolni drum, koji ide niz Bratonoie, izlazi iz doline rijeke Morae u podgoriko polje, zove se Zlatica. Od svega 4-5 kua, koje su se tu

nalazile, dvije su, uz sami drum, hanovi. Odatle do Podgorice ima oko 10 km. Zbog tolike blizine Podgorici, mjesto nije ni putniko odmorite na nekoliko minuta. Stvoreno je za sastanke onih, koji hoe da se uklone od oiju svijeta. Tu su se sastali major Mitrovi i A. Jurkovi u prvoj polovini 1908.godine. Po iskazima gazde, koji je obojicu od ranije poznavao i sastanak prijavio, Mitrovi je doao ranije. Uavi u kafanu, u sobu prema drumu, popriao je sa gazdom, sjeo do prozora i naruio kafu. Nakon petneaestak minuta doao je Jurkovi, pozdravio se s Mitroviem i sjeo za njegov sto. Mitrovi je naruio i za Jurkovia kafu. Kad su popili kafu, Mitrovi je rekao gazdi, da im namjesti u svojoj privatnoj sobi, gdje im niko nee smetati. Naruio je svinjskog pruta, sira i pola litre vina. Gazdi je to bilo sumnjivo. S vremena na vrijeme prislukuje na vratima. Govorili su dosta tiho. uo je riei: organizacija, plan, zavjera. U toku razgovora Jurkovi je rekao: "Za plan u se ja pobrinuti". Kada je zbog sastanka protiv Mitrovia pokrenuta istraga, priznao je, da se sastao s Jurkoviem, da su bili u gazdinoj privatnoj sobi, ali je sve drugo porekao. Tvrdio je, da se sluajno sastao s Jurkoviem, s kojim je stari poznanik. Na intervenciju austrougarskoga izaslanika dat je nalog da se istraga obustavi. Nije prekinuta, nego odgoena do dalje naredbe. Mitroviu je oduzeto pravo na noenje oficirskih inova, grba i sablje. Razlog nije naveden u slubenom listu, ali je javnost znala da je to zbog sastanka na Zlatici. Tako igosan tee se kretao. Smirio se kod kue. Tek nakon nekoliko mjeseci poeo je, ali rjee, dolaziti u Podgoricu. Ali, mirovao je samo prividno. Najprije je pridobio za zavjeru svog roaka potporunika Petra Mitrovia. Izloio mu je plan o organizaciji zavjere i dao mu uputstva, kome e se najprije obratiti. U prvom redu na neke najblie roake nekih osuenih u bombakoj aferi, zatim na poznatije beogradske agente. Zavjera je, osim Bratonoia obuhvatila i dva pogranina crnogorska plemena, Kue i Vasojevie. Sva tri plemena se granie jedno sa drugim. Vasojevia je dvije treine u Crnoj Gori, a jedna treina je pod Turcima. Iz Vasojevia ima dosta inovnika u Srbiji, gdje su se kolovali. Na zahtjev Beograda spremni su raditi kod svojih roaka u Crnoj Gori, da uestvuju u zavjeri. Sve to zna Major Mitrovi i daje uputstva, kako da se sudionici zavjere potrae u tome pravcu. im su beogradski agenti bili upueni u plan, obavijestili su Beograd, gdje je ideja prihvaena. Poslali su gimnazijalca Puniu Raia u Vasojevie, odakle je rodom. Raii su brojem jako i uticajno bratstvo. Od Crnogoraca u Beogradu Rai je jedini esto svraao u kuu predsjednika vlade Nikole Paia. Ostao je osoba najveega Paieva povjerenja sve do Paieve smrti. Pai ga je i poslao. Meu prvima, koji su u Vasojeviima dolazili u obzir, bio je podporunik Petar inovi, bistar, hrabar, sa svrenom podoficirskom kolom u Beogradu. Cijelo ljeto 1909.godine Rai je proveo u Vasojeviima. Agenti Beograda organizovali su zavjerenike u Vasojeviima, a zavjerenike u Bratonoiima i Kuima major Mitrovi. Tokom ljeta 1909. godine dovrene su i posljednje pripreme. Ustanovljen je i dan poetka akcije. Sluaj je htio da zavjera na samu sebe ispali metak, namijenjen Crnoj Gori. Umjesto ubistva izvreno je samoubistvo.

U to doba na granici prema Turskoj nije bilo sve u redu. Smatralo se potrebnim, da po dvije ete pograninih bataljona uvaju strau na granici. Straa se mijenjala svakih 15 dana. Potporuniku Petru inoviu nareeno je da s etom ide na granicu. Meutim, bilo je ugovoreno, da za nekoliko dana zavjerenici dignu ustanak. inovi je imao gotovo najvaniju ulogu meu zavjerenicima u Vasojeviima. Njegov odlazak na granicu izuzeo bi ga od sudjelovanja u akciji zavjere, a njegov neodlazak bio bi otkaz poslunosti, to bi ga odvelo pred sud i u zatvor, dakle, opet bi bio izgubljen za zavjeru. Doveden u takvu situaciju on je odluio, da odmah digne ustanak i o tome obavijesti zavjerenike u Bratonoiima. Vjerovao je da e se zavjerenici u Vasojeviima prikljuiti njegovom ustanku, im za njega uju. Prije sam rekao, da je u Crnoj Gori bio sistem narodne milicije. Naoruani narod bio je i uvar dravne nezavisnosti i uvar pravnog poretka u dravi. Da bi narodu, u sluaju potrebe, bila pri ruci vea koliina municije, ona je bila smjetena u skladitima po plemenima. Skladita su bila u sredini plemena na kakvoj visoravni ili omanjem brijegu, gdje se mogu vidjeti sa vie strana. Jedina straa oko skladita bio je jedan uvar, jer je prava straa bio sam narod. Zato su skladita i pravljena na mjestima, kako bi narodu bila pri ruci. uvar je smio izdavati municiju zapovjednicima bataljona i eta samo po pismenoj naredbi zapovjednika brigade. U naredbi je moralo biti naznaeno kakvu municiju, i koliko treba izdati. U zavjerenikom planu za dizanje ustanka bilo je predvieno, da ustanak pone osvajanjem skladita municije. Time e se postii dvije stvari. Ustanici e se obezbijediti municijom, a bez municije e ostati protivnici ustanka, jer je svaki vojnik narodne vojske imao kod sebe najvie 120 naboja. Zato je inovi, odluivi se za ustanak, htio najprije osvojiti skladita municije. Poveo je etu prema skladitu. Skladite je bilo dosta po strani od puta, koji vodi prema crnogorsko-turskoj granici. Vojnici su znali, da idu na granicu, i to skretanje prema skladitu bilo im je sumnjivo. Poeli su aputati meusobno, jer se ve neko vrijeme meu njima poelo govorkati o zavjeri kao i o tome, da je i potporunik inovi zavjerenik. Njima nije promaklo ni to da su se neki aci, koji su toga ljeta doli iz Beograda, mnogo motali po selima. Tako apui doli su do skladita. U eti od oko 120 vojnika bilo ih je u zavjeri svega estorica. inovi je zatraio od uvara skladita, da otvori skladite, da vojnici uzmu municiju. uvar je zatraio naredbu od zapovjednika brigade. Na inovievo obeanje, da e naredba stii naknadno, uvar je stao pred vrata skladita i okrenuvi puku prema inoviu i vojnicima rekao: "Pucat u na svakoga, ko krene k vratima!" Nastalo je komeanje meu vojnicima. Dovikivalo se inoviu, da je izdajica. Zbunjen i preplaen, inovi je poeo govoriti protiv knjaza Nikole i vlade. Ve nakon nekoliko rijei bio je napadnut. Nekolicina su mu pritekli u pomo. U tom meteu inoviu je uspjelo pobjei u susjednu umu, koja je sasvim blizu. One koji su mu pomagali, vojnici su pohvatali i povezali. Kasnije su i inovia uhvatili i predali nadlenoj vlasti. Napad na skladite municije izvren je u septembruu 1909. godine. Na glas o inovievoj sudbini zavjerenici su poeli bjeati iz Crne Gore. Kako im je bila najblia crnogorsko-turska granica, pobjegli su svi preko Turske u Srbiju.

Punia Rai sa prijateljima na sam dan inovieve akcije, sjutradan major Mitrovi, dva porunika, jedan barjaktar, nekoliko gimnazijalaca i est vojnika. Vojni sud je zasjedao u Kolainu, mjestu najbliem plemenima u kojima je organizovana zavjera. Odbjegli zavjerenici su, svojim bijegom, pokazali sudu pravac, kojim treba povesti istragu, jer su sudu bile poznate njihove veze. Odmah se naao u zatvoru veliki dio zavjerenika, otkrivena su i neka pisma, koja su u toku zavjere jedan drugome pisali. Naavi se pred vlastorunim pismima, pojedinci su poeli priznavati. Kasnije, pri suoenju s onima, ija su pisma pohvatana, priznali su svi prisutni, koji su osueni. Sud je doao i do plana, po kojem su zavjerenici trebali napasti Podgoricu i, nakon toga, Cetinje. Oficiri, uesnici u zavjeri, svrili su podoficirsku kolu. Njihov strategijski plan bio je takav, da je bilo oigledno, da ga oni nijesu radili. To je onaj plan, koji je A. Jurkovi obeao majoru Mitroviu na sastanku u kafani na Zlatici. Na raspravi nijesu priznali, da su htjeli da ubiju knjaza Nikolu. Tvrdili su, da su htjeli poubijati samo ministre, knjaza zbaciti s vlasti, a za knjaza Crne Gore proglasiti prijestolonasljednika Danila. Sud je izrekao presudu krajem novembra 1909. godine. Od optuenih na smrtnu kaznu osueni su sedmorica, i to: jedan major, jedan porunik, dva potporunika i tri vojnika. Major i porunik bili su u bjekstvu. Nad prisutnima je izvrena smrtna kazna. Ostali zavjerenici osueni su na kaznu lienja slobode. Beograd i Be opet sarauju. Dok je u bombakoj aferi Austrougarska htjela izkoristiti zavjeru koja je stvorena u Beogradu, u ovom sluaju se Beograd prikljuio zavjeri, za koju je inicijativu dala Austrougarska. Radijus akcije majora Mitrovia bio je mnogo vei od radijusa akcije beogradskih agenata. Beograd je priao ovoj zavjeri iz istih razloga, koji su ga prije naveli na odailjanje bombi na Cetinje. Be se upustio u organizovanje zavjere iz istih razloga, zbog kojih se ranije odluio na pomaganje pri noenju bombi. U narodnoj skuptini pokualo se interpelacijom dati povoda vladi, da pred javnost iznese kolainsku aferu i rad njenih organizatora, koji nijesu obuhvaeni presudom vojnog suda. To nije uspjelo zbog protesta izaslanika Austrougarske monarhije. Knjaz Nikola je iskoristio svoje veze u Petrogradu, da o svemu bude obavijeten ruski car. Rusija je stavila do znanja Beu, da ona ubudue ne moe ostati ravnoduna prema postupcima protiv Crne Gore. Pai je opomenut, da Petrograd eli, da Cetinje ostane izvan opsega rada "Crne ruke". Savjetovano mu je, da promijeni stav prema Crnoj Gori. Austrougarska je potpuno izgubila nekada nemali ugled u Crnoj Gori. Beki izaslanik na Cetinju i inovnitvo poslanstva bili su bojkotovani. To je bio jedini uspjeh, koji je habzburka monarhija postigla zavjerom A. Jurkovia i majora Mitrovia. Beograd je uestvovanjem u zavjeri doao u drugaiji poloaj. Izvrene smrtne kazne nad osuenima na smrt dale su mu priliku, da ponovi besprimjerne napade na Crnu Goru. Beogradska tampa nije osuivala, nego urlikala. Na mitinzima je pozivana Europa, da u ime hrianstva razori pakao, koji se zove Crna Gora. I u tampi i u rezolucijama, koje su donoene na mitinzima, knjaz Nikola i njegovi ministri nazivani su krvolonim

mesarima. Krvoloni su zato, to nijesu dozvolili, da im agenti Bea i Beograda lou krv. Mesari su zato, to su strijeljali one, koji su htjeli da ih pobiju. Beogradskoj urnebesnoj dreci odmah su se pridruili ve poznati listovi u Zagrebu, Novom Sadu i Sarajevu. I zagrebaka akademska omladina, koja je podravala hrvatsko-srpsku koaliciju, odrala je miting, na kojem je donijela rezoluciju, iji sadraj na prvi pogled odaje da je pisana u urednitvu "Srbobrana". Sve se ovo dogodilo prije savjeta koji je Petrograd dao Paiu da promijeni dranje prema Crnoj Gori. Da slabi poznavaoci Beograda ne bi povjerovali, da je njegova uzbuna povodom strijeljanja osuenih na smrt bila izliv njegovih hrianskih osjeaja, elim podsjetiti na dva sluaja. Godine 1917. strijeljani su u Solunu pukovnik Dimitrijevi Apis, voa "Crne ruke", i njegovi drugovi. Tvrdilo se da je po njihovom nagovoru neko pucao iz daleka na regenta Aleksandra Karaorevia. Beograd je onako napao Knjaza Nikolu, to je strijeljao "sinove onih, koji su se s njim borili na Vujem Dolu". Za 22 godine postojanja Jugoslavije ne samo da u Beogradu nije odran ni jedan protestni miting, nego uopte ni jedan list nije napao Aleksandra Karaorevia zbog ubistva onih, koji su njegovog oca doveli na srpski prijesto. Ovo podsjeanje na strijeljanje Dimitrijevia Apisa i drugova do danas je jedina upaljena svijea na nihovom grobu. 20. juna 1928. godine, ni sueni ni osueni, strijeljani su u narodnoj skuptini Beograda voa i uitelj hrvatskog naroda Stjepan Radi i njegovi drugovi. Ne samo da zbog toga nije odran ni jedan protestni miting u Beogradu protiv Aleksandra Karaorevia i njegove vlade, nego ih ni jedan beogradski list nije uopte osudio. Ova dva sluaja nesumnjivo dokazuju, da ona uzbuna zbog strijeljanja osuenih u kolainskoj aferi nije bila uzbuna savjesti, nego provala bijesa to nije uspio plan za unitenje Crne Gore. Dreka plaenih najamnika i zavedene mase namjetena je da neiskusnom pogledu prikrije bijes. U Jugoslaviji su pisali sasvim drugaije. Tvrdili su, da je zavjera majora Mitrovia imala tako iroke razmjere, da je obuhvatila cijelu Crnu Goru. Da je vojni sud ograniio svoje suenje samo na zavjerenike iz Vasojevia, Kua i Bratonoia po naredbi knjaza Nikole, da se ne bi vidjelo, da je cijela Crna Gora u zavjeri5). Kada je trebalo snositi odgovornost za zavjeru, tvrdili su da zavjera ne postoji, da su je izmislili knjaz Nikola i njegova Vlada. Kada je dolo vrijeme, da se dobije nagrada za uestvovanje u zavjeri, onda je zavjerenika bilo mnogo vie od broja, koji je obuhvaen presudom vojnoga suda. Sve to je za vrijeme Jugoslavije Beograd napisao o svojim bivim zavjerama protiv drugih zemalja, porazan je dokaz njegove moralne neuraunljivosti. Toliko je veliao zavjere i zavjerenike, da je zavjerenitvo pretvorio u moral javnog ivota. ak i pravoslavna crkva pomno je pazila, da i njene ruke budu viene u narodu, kada se zavjerama i zavjerenicima pletu vijenci slave. Zavjerenitvo je uspjelo postati nacionalna religija.