Da mi je zaviriti u galeriju slika ili galeriju videa, u sve te diskove pohrane, arhive mog dosadašnjeg

života.
I sav taj rast i sve te padove.
I sve cigle koje su stvarale zidove.
I sve bodljikave žice ograde.
I sve nagomilane brane.
I sve sljepoće.
I sve prkose.
I sve inate.
I svu tvrdoglavost.
I svu oholost.
I srce pod ključem.
I svu neosjetljivost.
Zatvorene ruke
i noge koje na mjestu stoje.
Usta koja ne šute
i uši koje ne čuju.
Da vidim ono što ja nisam vidjela,
a Ti sve.
Da osjetim ono što ja nisam osjećala,
a Ti sve.
Život bez Tebe je, uglavnom, naša vlastita obmana.
Tek s Tobom postaje ljuska, ljuštura.
Ogoljela.
Prava s Tobom ja.
Bez Tebe nit Tvoja, nit svoja, niti ičija.
Samo rob trenutnih naslada i traganja za njima.
Nikog na putu.
Ni Tebe, ni mene, ni drugih.
I ne znaš.
Tvoje „sve” željno je svega i pristaje na sve.
Za ljepotu, za ugodu, za požudu, za darove, za znanje, za posjedovanje, za dokazivanje...
Bjesomučno je u svemu tome.
Izgrađuje sebe za carstvo svojega „ja”.
A Ti si kao nevidljiva sjena. Čekaš trenutke mog pada.
Tamo gdje nitko neće tu si Ti.
Jer svaki prostor je Tvoj.
Ne vidimo to uvijek, pogotovo ne dok rastemo svijetu.
Onaj pad kad se slomiš ili kad te slome, znaš, lijepo Te vidjeti.
Zagledana u Tebe.
Tek tada.
Poslije svakog pada drugačije hodam.
Ne više svojim snagama.
Tvojim.
Sve se s Tobom mijenja.
Nemam više svoje srce i svoja pluća.
Ni svoje oči ni uši.
Moje mreže su sada prepune.
Pucaju već.
Pune su one i zakrpa.
Ali brižnih.
Udaljio si me od mene, koja svijet gleda i sudi svojim očima.

Udaljio si me od znanja koje zastire Tebe.

Udaljio si me od prepunih ruku koje samo grabe.

Udaljio si moje korake od naslada gorkih okusa.

Čuvaš me.

Baš cijeli moj život.

Tu sam negdje

u sjeni krila Tvojih.