OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ne plači
Deseta nedjelja kroz godinu

I sus, praćen mnoštvom, ide u Nain. Nain

je mjesto blizu Nazareta. Na gradskim se
vratima susreće s povorkom koja ide iz
grada. Riječ je o pogrebnoj povorci. Isus je na
čelu povorke u kojoj su njegovi učenici i silan
svijet. Susreće povorku koja prati majku umr-
log mladića na groblje. Život i smrt se susreću
na gradskim vratima. Isus i mrtvi mladić na
pragu grada. Luka kaže da je mnogo naroda
pratilo mladićevu majku. Bila je udovica, a sin
joj je bio jedinac. Sada je ostala sama. Bez mu-
ža i bez sina, u trenutku kada ide predati zemlji
mrtvo sinovljevo tijelo. Sinu je darovala život,
a sada njegovo mrtvo tijelo prati u grob. Nema
veće tuge za roditelje od pokapanja vlastitoga
djeteta. Sućut s njezinom boli velika je kao što
je velika i bol ove udovice. Gdje god je velika
bol, ljudi ju pokušavaju umanjiti svojom pri-
sutnošću. Velika bol privlači veliki broj ljudi.
Kad Isus ugleda uplakanu ženu, sažali se
nad njom. Sućut je reakcija na ono što vidi.
MUDROST CRKVE
Pokrenut je iznutra njezinom boli. Sućut ga
pokreće te joj kaže: »Ne plači!« (
Lk
7, 13). Po-
vršnomu se čitanju čini da je riječ o površnoj
utjesi. No, plač ove žene primjerena je reakcija
na situaciju u kojoj se nalazi. Što bi drugo mo-
gla žena u tome trenutku osim plakati! Kada
nam smrt oduzme svaku moć, preostaje nam
plač. Plač je preživljavanje duše koja je duboko
i teško pogođena. Da je Isus htio utješiti ovu
ženu, najprije bi mladića vratio u život. Majčin
bi se plač tada sâm od sebe pretvorio u radost.
No, Isus joj kaže da ne plače prije nego li što će
se dotaći nosila na kojima leži njezin sin. Kao
da je potrebno da se najprije zaustavi njezin
plač da bi se sin mogao vratiti u život.
Ne znamo od čega je sin umro. No, može-
mo razumjeti kako je plač majke razlog zbog
kojega dijete ne može živjeti. Ako žena, kada
izgubi muža i ostane sama s jedinim djetetom,
svoj život pretvori u plač nad svojom sudbi-
nom i ako svoju životnu tugu prenese na svo-
je dijete, moguće je naslutiti kako takav plač
oduzima djetetu sposobnost za život. Samo
tamo gdje život nije posve utopljen u tugu,
moguće je živjeti. Tko nakon velikoga gubitka
ne uspije pronaći put u život, dopušta da mu
tuga optereti naravni polet za životom. Takva
se tuga prelije i na najbliže. Kako sin može ži-
vjeti nošen životnom radošću ako osjeća da bi
to ugrozilo tugu njegove majke? Svaku svoju
radost osjeća kao izdaju. I majka također svaki
životni polet svoga djeteta osjeća kao nepo-
štivanje njezine tuge. U takvome se ozračju
ne može živjeti. Tko hoće vratiti život u takav
odnos, mora najprije ukloniti tugu. Zato Isus
najprije kaže majci da ne plače.
Ustani
Isus tek potom prilazi nosilima. Dotiče ih. Ži-
vot i smrt jako su blizu. U tome trenutku izvor
života dotiče mrtvačka nosila. Povorka staje.
Nosioci zaustavljaju svoj hod prema grobu.
Isus tada veli mladiću: »Mladiću, kažem ti,
ustani!« (
Lk
7, 14). Isus govori mrtvacu. Govo-

Ne plači
Pokrenut je iznutra njezinom boli. Sućut ga
pokreće te joj kaže: »Ne plači!« (
vršnomu se čitanju čini da je riječ o površnoj
utjesi. No, plač ove žene primjerena je reakcija
na situaciju u kojoj se nalazi. Što bi drugo mo-
gla žena u tome trenutku osim plakati! Kada
nam smrt oduzme svaku moć, preostaje nam
plač. Plač je preživljavanje duše koja je duboko
i teško pogođena. Da je Isus htio utješiti ovu
ženu, najprije bi mladića vratio u život. Majčin
bi se plač tada sâm od sebe pretvorio u radost.
No, Isus joj kaže da ne plače prije nego li što će
se dotaći nosila na kojima leži njezin sin. Kao
da je potrebno da se najprije zaustavi njezin
plač da bi se sin mogao vratiti u život.
mo razumjeti kako je plač majke razlog zbog
kojega dijete ne može živjeti. Ako žena, kada
izgubi muža i ostane sama s jedinim djetetom,
svoj život pretvori u plač nad svojom sudbi-
nom i ako svoju životnu tugu prenese na svo-
je dijete, moguće je naslutiti kako takav plač
24
25
ri mu kao da nije mrtav, kao da spava. Poziva
mrtvaca da ustane kao da ga budi. Isus može
ono što nije pozivati da bude i prema onom što
jest odnositi se kao da nije. (
Rim
4, 17). Smrt
Isusu nije nerješiva zagonetka. Štoviše, on se
uopće ne obraća smrti. On govori mladiću.
Isus se ne bori protiv smrti. On zapovijeda
mladiću da ustane. Smrt se ne javlja kada Isus
iz njezine vlasti u život vraća ovoga mladića.
Smrti kao da i nema.
Mrtvac se podiže. On čije su tijelo nosili jer
njega više nije bilo, sada je tu. I opet je gospo-
dar svoga tijela. Podiže se i progovara. Uprav-
lja svojim tijelom i svojim duhom. Ne znamo
što je rekao, ali znamo da je govorio. Mrtvi ne
govore. Samo živi govore. Dočim netko govori,
znamo da je živ. Smrti nema tamo gdje postoje
žive riječi. Isus ga daje njegovoj majci. Sad ka-
da je majka prestala tugovati, a sin živ i govori,
majka i sin mogu biti zajedno. Dok su ranije
bili zajedno, majka je bila pod velom tuge, a
sin bez riječi. Tuga i nijemost su bliže smrti
nego životu.
Sve prisutne iz obje povorke obuzeo je
strah i slavili su Boga. Strah je reakcija na ono
što su doživjeli. Mrtvac se vratio u život. Po-
novni i promijenjeni život udovice i sina samo
je dio doživljenoga. Drugi dio jest čuđenje i

Ne plači
Zrnje
...
U susretu s ojađenom ženom,
udovicom, Isus zapodijeva govor.
On je Riječ, Govor, mi od-govor.
Prije negoli se usudimo moliti ga,
on se okreće k nama i upućuje
nam riječ. Molitva može biti iza-
zvana nevoljom, bolešću, strahom
ili zahvalnošću, ali ona uvijek ima
začetak i izvor u Bogu. On se nam
se približava povjeravajući se na-
šemu molitvenom otkrivanju, na-
šemu poniranju u njegov život.
Zato molitva već u sebi nosi plod.
Uslišanje nije njezin jedini cilj.
Prvi plod molitve jest
molitveni
odnos.

M
ilosrđe je božansko, više se odnosi na sud nad našim grije-
hom.
Suosjećanje
pak ima više ljudsko lice. Ono znači
patiti s
,
patiti zajedno, ne ostati ravnodušan na tuđu bol i trpljenje. (...) Prizo-
vimo u sjećanje divnu stranicu koja opisuje uskrisenje sina udovice
iz Naina kada se Isus dolazeći u to galilejsko selo sažalio nad suzama
žene, udovce, slomljene zbog gubitka sina jedinca. Govori joj: »Ženo,
nemoj plakati.« Luka piše: »Kad ju Gospodin ugleda, sažali mu se
nad njom« (7, 13). Bog koji je postao čovjekom dopušta da ga gane
ljudska bijeda, naša potreba, naša patnja. Grčki glagol koji označava
ovo suosjećanje glasi
splanhnizomai
, a izveden je iz riječi koja ozna-
čava utrobu ili maternicu. Slično je ljubavi oca i majke koji se duboko
ganu zbog svojega djeteta. To je duboka ljubav. Bog nas ljubi na taj
način sa suosjećanjem i s milosrđem. (...) Danas je potrebno to suo-
sjećanje kako bi se po bijedila
globalizacija ravnodušnosti
. Potreban
je taj pogled kada se nalazimo pred siromahom, marginaliziranim,
grješnikom.
Papa Franjo,
Božje je ime milosrđe, 103.-104.
divljenje. Tko je Isus da nešto takvo može či-
niti? Tko je čovjek da može umrijeti i vratiti se
u život? Kakvi su ljudski odnosi i kolika im je
važnost da ljudi u njima mogu izgubiti snagu
za život? Što je to u Isusovim gestama i riječi-
ma da se odnosi opterećeni tugom i šutnjom
u trenu preobražavaju u žive ljudske odnose?
Ova su pitanja dolazila iz straha, udivljenosti i
oduševljenja prisutnih. Njihov zaključak je da
se među njima pojavio prorok preko kojega je
Bog pohodio svoj narod.
Kada se vjernici nedjeljom nađu oko Riječi
i oltara, oni kao da se iz svojih pogrebnih po-
vorki susreću s Isusom koji im dolazi ususret
na čelu povorke života. Svakodnevni život brzo
i lako tugom, nijemošću i gubitcima prekrije
životnu radost. Potreban je susret s Isusom ka-
ko bi naši odnosi ponovo postali mjesta života
i radosti. Na pragu grada, tamo gdje se susreću
oni koji ulaze s onima koji izlaze, ljudi iz obje
povorke – iz one koja ide za Isusom i one koja
tuguje i prati mrtvaca – mogu susresti Isusa,
Život. Taj je susret ispunjen udivljenošću i
slavljenjem. Kad god vjernici opaze da se ra-
dost pojavljuje na mjestu gdje je vladala tuga i
da se vraća život ondje gdje je zavladala smrt,
oni znaju da je Bog s njima, da ih je pohodila
Božja sila i Božja snaga