ODMORITE SE U ISUSOVOM BOKU!

Često slušamo ljude koji se «žure» na godišnji odmor, nastoje ga učiniti što bogatijim, s puno putovanja, raznih
posjeta i susreta, da se ponovno u njemu umore i trebaju nakon njega otpočinuti.
Zaista, nije lako naći pravi odmor, a u današnje veoma dinamično vrijeme, mnogi bivaju zahvaćeni tolikim
obavezama, telefonskim vezama su dohvatljivi i u svako doba dana i noći, a katkada se tako na to naviknu, da se i ne
mogu pravo opustiti i odmoriti. Napast je to često veoma radinih i odgovornih ljudi, koji za to imaju sva opravdanja.
A u svakom ljudskom srcu postoji potreba za mirnim otpočinkom.
Tako su nekoć i apostoli promatrali Isusa, koji se često povlačio u osamu (usp. Mt 14,13), polazili s njim na samotna
mjesta i slušali njegov poziv: «Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.» (Mt 11,28)
Razumjeli su da Isus ima posebni način odmora i da i njih uvodi u tu dinamiku, kako bi i sva njihova kasnija
zalaganja dobila novu snagu.
Sv. Marija De Mattias, koja je i sama često znala osjetiti iscrpljenost zbog velikih napora i krhkog zdravlja, učila je
svoje sestre da se često povuku u osamu. Pomagala im je da nađu pravo mjesto i način odmora. Sestri Berenice
Fanfani tako savjetuje: «Nemojte klonuti duhom, moja draga kćeri kad se nađete usred muka, trpljenja, napasti,
bolesti i drugih nedaća. Nemojte se previše siliti, nego se s mirom u duhu ​ odmorite s ljubavlju u Isusovom
boku​.»​[1]
Odmor u Isusovom boku, ili susret u Isusovom boku, bio je kao tajno skrovište, koje je Marija otkrila i željela
podijeliti sa svojim sestrama, te i danas u njega poziva svakoga tko je spreman s njom se uputiti na izvor snage
života koji struji iz ovog nepresušnog vrela. Znala je da je otvoreni bok, iz kojeg je potekla krv i voda, znak
vrhunskog Isusovog predanja Ocu i po tome snažna motivacija za sjedinjenje s njime, ali i izvor životne snage, kao
što je to sam Isus obećao, upućujući svima snažni poziv… (usp. Iv 7,37sl.). Marija je taj izvor 'životvornu rijeku,
[2]
koja je svima dostupna, koja se širi na svu Adamovu djecu, prati ih na svakom koraku….'​ tako živo doživjela, da je
tu sliku stavila na početku pravila života koji je dala svojim sestrama, kako bi ih ona uvijek iznova podsjećala na
središnje mjesto njihova života. Po njemu je sama osjetila da može učiniti puno više nego su to njene slabe snage
dopuštale, a kod sestara je uočila čudesne promjene.
Marija je dobro znala da se sestre ne umaraju najviše poslom ili obavezama koje ispunjavaju, nego načinom kojim
se prema njima odnose. U tome im daje korisne savjete: ​ «Ne umara nas teret koji nosimo, jer je po božanskoj milosti
sve slatko. Imajte veliko pouzdanje u blagoslovljenog Boga, ohrabrite se i odbacite melankoličnost. Pogled na
[3]
Raspetoga privlači snažno sve naše osjećaje, i to je znak velikog milosrđa.»​ Jednu sestru upućuje kako će se
osloboditi napetosti, riječima: ​«Svoje strahove stavite u otvoreni bok Isusa raspetoga i budite mirna…Recite često:
O moj Isuse, tvoj križ neka bude u mome srcu, a ja u tvome boku.'​ »[4]
​ Tako je Marija pomagala svojim sestrama,
savjetujući im da i svoje strahove i druge muke, koje odnose tako puno životne energije, donesu u Isusov bok i tu ih
sjedine s Isusovom patnjom, te ujedno tu prime nove snage za život. To je odmor, koji je drugačiji od uobičajenog
ljudskog shvaćanja. Ali, on obnavlja potpunije i sigurnije, nego samo odvajanje od uobičajenog radnog ritma. Zato
je Marija nastojala da sestre imaju redovno vrijeme povlačenja u osamu, te ih je na to često podsjećala i pozivala na
susret i odmor u ​boku Raspetoga. Vrijeme ferija preporučivala je sestrama da upotrijebe za odmor uz molitvu i
obnavljanje snaga: «… sada je vrijeme molitve, jer je vrijeme ferija za nas razdoblje kad se pripremamo s velikom
revnošću za ponovni početak našeg apostolata.»​[5]​
​Ovo se odnosi na sve nas danas.
Dok u mnogim okolnostima i mi prepoznajemo potrebu svoga srca za jednim dubljim i potpunijim odmorom i
osvježenjem, dok katkada i nakon odmora nemamo dovoljno snage i pravog poleta za nove obaveze, dopustimo da i
nas privuče ovo sklonište otvorenog boka, koje obnavlja život!
sr. Ines Kezić

Životvorna rijeka

«Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!»

(Iv 7,39)
U ovim danima, kad je život često ugrožen, bilo zbog nepogodnih klimatskih prilika, bilo zbog međuljudskih
odnosa, bilo zbog bolesti, pojedinačnih neuspjeha i drugih nepogoda, tako iznenađujuće privlačno djeluje riječ
Pisma o jednoj životvornoj bujici, koja je nekoć potekla i koja ne prestaje izbijati i oživljavati sve oko sebe. Riječ je
o bujici na koju je Isus sam uputio, a predstavio nam je njegov ljubljeni učenik, opisujući jedan važni trenutak, u
kojem Isus snažnim glasom poziva prisutne da otkriju u sebi žeđ i dođu piti. Isus obično nije vikao, nego blago
poučavao. Zabilježena činjenica: «U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika…» (Iv 7,37), označava
koliko mu je bilo stalo do toga da ljudi razumiju tu njegovu poruku. Isti taj ljubljeni učenik privodi nas i prizoru
otvaranja boka, iz kojeg proistječe «krv i voda» (Iv 19,34), da bi nam zorno pokazao ostvarenje Isusovih
riječi.
Pred tim prizorom, zastao je u kontemplaciji sv. Ivan Krizostom: «Vojnik je probio prsi i tako otvorio zid svetog
hrama, u kojem sam našao divno blago i blistavo bogatstvo kojim se dičim». I u naše vrijeme, zajedno s Marijom De
Mattias, zastajemo pred Isusovim otvorenim bokom, iz kojeg proizlazi bogatstvo sakramenata i po daru Duha
shvaćamo sve više snagu ljubavi. ​«Jer taj izvor, štoviše životvorna rijeka koja je svima dostupna, prostire se i širi na
svu Adamovu djecu, prati ih na svakom koraku života smrtnika da bi ih posvetila, tj. da bi ih podigla u vječno
blaženstvo.»​
Marija je osobito upozoravala svoje sestre na tu snagu života, koja izvire iz Isusovog otvorenog boka. Sestri Luisi,
npr. piše: «Sjetite se mnogih riječi koje sam Vam usmeno rekla i često bacite pogled na Raspetoga, a posebno na
njegove presvete rane… O, kolike li ljubavi… O, koje li snage pri posredovanju svima savršenog mira, koji
proizlazi iz dragocjenih rana Isusovih.» ​Taj mir, plod Isusove krvi, velika je snaga koja obnavlja život, jer proistječe
poput rijeke koja sve napaja, daje svemu živome mogućnost da raste i donosi plod u svoje vrijeme ​(usp. Otk 22,1
sl.)
Zašto je Marija De Mattias toliko naglašavala ovu snagu? Jer ju je ona sama primila kao dar, te veoma rano u
djetinjstvu doživjela, u teškim povijesnim okolnostima koje su posvuda ugrožavale ljudski život. Ona je, po
primljenom daru, posvuda nazrijevala ovu rijeku žive vode, te tako nije mogla odoljeti snazi riječi, koje bi je
pogodile iz uobičajene propovijedi u crkvi, ili iz jednostavnog očevog pripovijedanja. Doživljavala je kako posebna
snaga Isusove ljubavi poput bujice zahvaća njeno srce, uvodeći je sve dublje u to otajstvo i potičući je na prenošenje
tog neizmjernog bogatstva drugima.
Tražila je za to najprikladnija sredstva i nije uzmicala pred poteškoćama, nastojeći jedino da bude od koristi 'dragom
bližnjem', kako bi ova bujica stigla do svakoga u njegovim potrebama i utažila najdublju žeđ ljudskog bića, ili još
bolje učinila ga sredstvom preko kojeg će poteći i do onih koji još nisu upoznali ovu životvornu snagu koja nikada
ne prestaje.
Promatram tu bujicu ovih dana kako se pokreće i donosi život i preko malih sitnih gesta solidarnosti. Jedna članica
molitvene zajednice sva ozarena pripovijeda o jednoj starici, koja je više godina bila sama i nije mogla naći nikoga
tko bi razumio dubinske čežnje njenog srca, jer ih niti ona nije pravo razumjela. Doživjela je kao znak providnosti
otvaranje puta do crkve i mogućnost primanja sakramenata, te je i sama osjetila potrebu da pozove nekoga kome bi
ona svojim znanjem mogla pomoći, dajući dobrovoljno privatne satove. Tako je potekla rijeka života, koja se ne
zaustavlja ovdje, jer djevojka koja prima pomoć nosi je dalje djeci u domu za djecu s mentalnim poteškoćama u
razvoju, a oni opet svojom radošću obogaćuju one koji s njima rade i koji ih posjećuju. Kako je dragocjena ova
rijeka života, koja teče i ne zaustavlja se. U nju se može svako uključiti iz svoje životne situacije, na svome radnom
mjestu. Jer svako dobro djelo stvara ozračje solidarnosti i doprinosi nastavljanju lanca solidarnosti, koji je danas
tako potreban. A koliki ljudi čekaju da ih taj lanac dotakne, ili još više da se u njega uključe, da osjete kako su
nekome potrebni i korisni, da u njima poput bujice ponovno proključa život, da udruže svoje snage za dobro svih.
Ima mnogo humanitarnih organizacija koje uključuju dobrovoljce, pozivaju da im se pridruže i čine dobro. Ali, ovo
udruživanje ima svoj posebni smisao, koji izvire iz Isusovog otvorenog boka, i ono se ne zaustavlja samo na ljudskoj
dobrotvornost. Svjesni da je Isus jedini koji do kraja može otkriti čovjeka njemu samome, i pokazati mu pravi
smisao života i njegovog ljudskog određenja (usp. GS 22), sva dobra djela tek u otajstvu njegove iz ljubavi
prolivene Krvi otkrivaju svoj smisao i dobivaju svoj pravi izričaj. Ona, ipak ostaju samo vanjski znak one velike
unutarnje dinamike koja nastaje po primanju plodova Isusove Krvi u sakramentima, posebno u euharistiji. Oni, koje
Gospodin i danas poziva da po njegovom posebnom daru sami žive duhovnost krvi Kristove, pozvani su da to
svjedoče u Crkvi i u današnjem svijetu. Svi članovi Svete Crkve Katoličke pozvani su živjeti u predanju
«poklonstvenoj i otkupljujućoj ljubavi Isusa Krista, koji je prolio Krv da bi nas oslobodio grijeha i pomirio u
ljubavi», kako bi po daru milosti i suradnji svih mogla «postajati sve vjerodostojniji svjedok nježne Božje ljubavi,
koje je Krv Isusova uvjerljiv znak i jamstvo vječnog saveza».
Iz ovoga se može bolje razumjeti zašto Crkva, potvrđujući karizme raznih družbi, ovjerava pojedinim zajednicama
posebnu zadaću promicanja produbljivanja pojedinih otajstava, kako bi se po raznolikosti pogleda bolje upoznalo
sveukupno bogatstvo Isusovog spasiteljskog djela.
Sestre Klanjateljice Krvi Kristove

Dođi, Duše Sveti

Dođi, Duše Sveti, u naše gradove, u naše domove, u naše obitelji,
u naše poglede, u naša srca.
Bez tebe čitamo knjige, a ne bivamo mudri,
bez tebe mnogo razgovaramo, a ne bivamo bliži.
Bez tebe sve su za nas samo događaji, činjenice i brojke.
Bez tebe naš se život raspada u dane bez smisla.
Bez tebe nema vjernosti. Bez tebe misli postaju mahnitosti.
Bez tebe nas tehnika rastače. Bez tebe crkve postaju muzeji.
Bez tebe molitva je brbljanje. Bez tebe nam se smiješak skamenjuje.
Bez tebe okoliš postaje pustoš.
Dođi, Duše Sveti, naša praznina vapije za tvojom puninom.
Dođi, Duše Stvoritelju, nastani se u našemu svijetu!
Martin Gutl/A. Jarm

LJUBAV NIKADA NE PRESTAJE

Ako ne volite, kako ćete saznati zašto dišete?

Kako ćete saznati zašto vam je darovano živjeti?

Kako ćete saznati zašto su vam darovane oči? Ruke?

Zašto sunce nad vama izlazi?

I zašto noć vašem srcu želi dati počinka?

Ako ne volite, što ćete sa svojim danima? Sa svojim snovima?

Čemu vam krv? Čemu znoj?

Ako ne volite, i smijeh i suze bit će vam suhi. Besplodni.

Od vaših tragova neće nastati putovi.

Ako ne volite, bit ćete nijemi. Gluhi. Beživotni.

Govorit ćete ispraznim riječima.

Slušat ćete ispraznošću u sebi.

I nijedna vas riječ neće moći dotaknuti.

Nijednu riječ nećete moći oživjeti.

Nećete razumjeti govor blizine. Govor dodira.

Nećete ući u svijet vama darovan. Vama povjeren.

Nećete zakoračiti u Zemlju ljubavi.

U Zemlju srodnosti.
Ako ne volite, bit ćete stranci kamo god pođete.

I u svojoj duši bit ćete stranci.

I sve divote nadomak vama i u vama ostat će vam zastrte.

Jer samo je ljubavlju moguće razumjeti svijet. Život.

Bog nam, svakim titrajem našeg bića, govori.

Da biste me razumjeli, morate voljeti.

Da biste ikoga razumjeli, morate voljeti.

Bez ljubavi nije moguće nikoga susresti.

Bez ljubavi nije moguće ništa što ispunjava, raskriljuje dušu.

Vjerujte:

I vječnost je prekratka da biste propustili ijedan trenutak ljubavi.

Premda, i jedan trenutak ljubavi opravdava svu vječnost.

Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju

prigrlite, ljubavi kojoj dopuštate živjeti, zagrljaj je vječnosti.

Stoga zemlju svakoga trenutka natopite ljubavlju.

Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju.

Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju.

Jer dani će uminuti. Ali ljubav nikada neće prestati disati.

Stjepan Lice
ŠTO ĆU DANAS?

Samo ću se danas potruditi da proživim dan, a da ne pokušavam odjednom riješiti problem cijeloga svog života.
Samo ću se danas brinuti o svom nastupu, bit ću ugodan u svom ponašanju, neću nikoga kritizirati, neću pokušavati
druge ispravljati ili učiniti boljima... osim sebe.
Samo danas bit ću sretan u sigurnosti da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom nego i na ovome svijetu.
Samo ću se danas prilagoditi prilikama, a neću tažiti da se prilike prilagode mojim željama.
Samo ću danas deset minuta posvetiti dobrom štivu. Kao što je hrana potrebna za život tijela, tako je dobro štivo
potrebno za život duše.
Samo ću danas učiniti neko dobro djelo i to neću nikome kazati.
Samo ću danas učiniti nešto za što nemam nikakve volje. Ako se budem osjećao uvrijeđenim, pobrinut ću se da to
nitko ne primijeti.
Samo ću danas sastaviti točan program. Možda ga se neću točno pridržavati, ali ću ga ipak sastaviti. I čuvat ću se da
me ne svladaju dva zla: užurbanost i neodlučnost.
Samo ću danas čvrsto vjerovati, makar okolnosti pokazivale suprotno, da se dobra Božja providnost brine o meni
kao da inače nikoga nema na svijetu.
Samo se danas neću bojati. Osobito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobrotu.
Darovao mi je dvanaest sati za vršenje dobrih djela. Obeshrabrila bi me pomisao da to moram činiti cijeli svoj život.
Papa Ivan XXIII.
 ​Ljubiš li me?
Uvijek kad smo jednostavni i obični, kad slobodni od natruha prijetvornosti čestito radimo svoj uobičajen posao, kad
poslušamo savjet pa svoju mrežu bacimo na riječ povjerenja, kad doručkujemo svoj s trudom ulovljen ulov ribe,
kad sjedamo sa svojima i kad primamo stranca za svoj stol i kad im spremimo zalogaj - tada nam se On približuje i
mi znamo: ​Gospodin je!​U svakom čovjeku On nas pita: Ljubiš li me? Ljubiš li me više nego ostali?
A. Šuljić

Prinesi ruku
Sve što bih htio taknuti rukom, sve nježnosti i pozdravi, svi dodiri puni topline i čežnje, svi doticaji kojima bih htio

zadržati čar blizina – sve se to sažima u dodir za kojim ​čitav život čeznem: Da Te
dotaknem rukom, Tebe da Uskrsla promatram! Dotle, sva moja doticanja nose okus nedovršena zanosa. U svakom
dodiru moja je neispunjena čežnja samu sebe varala. Još uvijek sam izvan dvorane Tvoga očitovanja i tražim Tvoj
bok u koji bih odložio ovo traganje za Tobom...
... a otad dotičem Te vlastitom rukom – u ranama ranjenika, u bolima bolnika, u patnjama patnika, u nemirima
nemirnika... Izvan dvorane Tvoje otkritosti očima, prepoznaje Te samo vjera koja nadilazi sigurnost pojavnih
obličja. Svoju vazmenu zbilju zapisao si u duše stvorenja, u biće zemnika .... Dotičući njih, dotičemo vazmenu
nazočnost Tebe samoga.
A. Šuljić

Vidjela sam ga
„Prvog dana u tjednu, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut...
A Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na
mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: „Ženo, što plačeš?“ Odgovori
im: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.“
Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. Kaže joj Isus: „Ženo, što plačeš? Koga
tražiš?“ Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: „Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.“
Kaže joj Isus: „Marijo!“ Ona se okrene te će mu hebrejski: „Rabbuni!“ - što znači : „Učitelju!“ kaže joj Isus: „Ne
zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu...“ Iv
20, 1. 11-17.
Pjesma Marije Magdalene
Sjedeći na grobu

i potresena od suza

čujem da netko zove: MARIJO

Tako me zvao samo NETKO

Tako izgovarati ime MARIJA

znade samo Jedan

jer se to ne da oponašati

Sve spoznati, do kraja razumjeti

sažeto je u tom glasu

On me je probudio iz dubokog sna

Kada sam čula njegov glas

Počelo je u meni sve pjevati i treperiti

Nestale su sve sjene

Osušile su se moje suze

i on me je podigao iz dubine

mojih zdvajanja

Rasplinula se noć

Ja sam ga vidjela

gledale su ga ove moje oči

osjećala sam ga svojim srcem

Bio je čista svjetlost

ugodna toplina

blizina koja zahvaća

Bio je ljubav sama

 i čista blizina

Činilo mi se da ću propasti

jer smo se ovako ponovno vidjeli

I kada ga više nisam vidjela

osjećala sam da je ostao u meni

Njegovo tijelo nisam smjela dotaći

ali dotakla sam se njegove duše

i njegova blizina me je promijenila

ON ŽIVI U MENI
p. Oton Strohmaier, OSB
Potpuno predanje

​„​Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a
hramska se zavjesa razdije po sredini. I povika Isus iza glasa: „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj!“ to rekavši,
izdahnu.“​(Lk 23, 44-46)
Kalvarija je za Krista mjesto prinosa i žrtvovanja samoga sebe. Bilo kojeg petka u povijesti, Kristov križ, oruđe
smrti, postaje za one koji to žele ulaznim vratima u život mistike. Na njemu je tajnovito obnovljen Savez između
Boga i čovječanstva, ranjenoga grijehom. Krv koju je Isus ponio u nebo pred Oca krv je posljednje večere, krv s
križa, znak njegova potpunog darivanja Ocu i njegova vječnog posredovanja za pomirenje i zajedništvo cijelog
čovječanstva u njemu.
Na putu duhovnog života križ Velikog petka je važna etapa: temeljito čišćenje srca, uma i duha kroz kušnje. Ona
označuje smrt starog čovjeka i rađanje novog čovjeka. Bog se stvorenju otkriva takvim intenzitetom da stari čovjek,
iscrpljen grijehom, u tom susretu umire. To se događa raskajanom razbojniku koji, povjeravajući Isusu svoju želju
za novim životom, čuje: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.“ (Lk, 23, 42)
Punina božanskog života rastapa starog čovjeka učvršćujući se u njemu, jer je Bog oganj koji ništi i preobražava u
sebe sve što dotakne. Božanski oganj i u nama malo-pomalo spaljuje korijenje starog čovjeka, koje mi svojim
vlastitim snagama nismo kadri iščupati, i preobražava nas u njega. Ova etapa duhovnog života ostavlja posebice
bolnom našu osjetljivost, kao što je za Krista bila bolna njegova muka i razapinjanje. ​
Bol je izazvana činjenicom da
se naše biće instinktivno opire i priječi smrt starog čovjeka. U dugom petku čišćenja ne preostaje nam drugo nego
preuzeti jedini mogući stav: izručenje u Božje ruke, prepuštanje djelovanja njemu.
Nadalje, hod duhovnog života nužno prolazi kroz iskustva duhovnih pustinja, unutrašnje osamljenosti i tjeskobe u
kojima naše biće postaje ogoljeno od svih ljudskih potencijala, a srce se čini razbijeno u komade. Jedno takvo
iskustvo nas čini svjesnima koliko je zahtjevnost duhovnog hoda iznad naših ljudskih sila; primjećujemo da smo
potpuno nesposobni za davanje velikodušnog odgovora Gospodinu ako se prepustimo samima sebi. I baš kad smo
svega ovoga svjesni, priznajemo si da ​samo Bog razbija ljudske ideale i oslone u kojima polažemo svoje nade za
budućnost, jer nam On po iskustvu smrti i gubitka daruje pravi život.
Naše priznanje da nam je potrebno spasenje otvara nam novu dimenziju prihvaćanja vazmenog Boga. Vazmeni
Kristov grob, kojemu je prethodila patnja križa, postaje tada simbol naše ljudske osamljenosti i onog siromaštva
koje je nadasve unutrašnja golotinja. Golotinja je vrhunac prevaljenog puta: odbaciti je znači odgurnuti Apsolutnog.
Bog doista prebiva u našoj unutrašnjoj pustinji, u našem ljudskom i duhovnom siromaštvu, kako bi nam se pokazao
kao Jedini i Potrebni u našem životu.
Život pred nas stalno stavlja siromaštvo i unutrašnju golotinju. Svaki put imamo to iskustvo u susretu s bolešću, s
osjećajem praznine, na rastanku s dragim osobama, s gubitkom ugleda ili drugim stvarima koje su nam važne. U
svim ovim prilikama lišavanja imamo mogućnosti za unutrašnje oslobođenje. Ali tek kad se ovaj proces dogodi,
primijetimo da su kušnje u životu bile upravo zato da nas učine slobodnima. One su nas odgajale za povjerenje
jedino u onog Boga koji je sam postao siromašan da bi sve nas obogatio svojim siromaštvom. On je tajna za
postizanje punine unutrašnje slobode.
(iz: Anna Maria Vissani: ​Vazmeni identitet, ​Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.; str.47-51.)
Marija pod križem: njezino drugo “DA“

​Promatranje Marije kao otvorenog i spremnog kaleža, dovodi nas pod križ. Tamo vidimo Majku u
njezinoj velikoj boli, ali i hrabrosti. Kako bi Ona mogla sve te događaje razumjeti, kad i njezin vlastiti Sin u svojoj
duševnoj tami vapi ocu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Prava ljubav ne treba razjašnjenje za darivanje. Marija ostaje vjerna i onda kad se čini da je sve propalo i izgubljeno.
Prava ljubav se daruje bez uvjeta.​Time ona sama sebi ostaje vjerna i na taj način ima udjela u Božjoj spasiteljskoj
moći.
Marija pod križem na duhovan način prima u svoje srce Krv Kristovu. U svojoj nepokolebljivoj vjeri ona i sad, pod
križem, ponavlja svoje „DA“. Isto ono „DA“ koje je dala u Nazaretu. To „DA“ je njezina volja, krv njezinog srca,
stopljena s voljom Božjom. To novo „DA“ je veće od onog prvog, jer još nikad smisao njezinog života nije bio tako
poljuljan kao u tom trenutku pod križem. Marija se više ne može osloniti na svog Sina koji joj je do tada bio podrška
i smisao njezinog života. Ona se u svojoj vjeri oslanja na Boga koji se u tom trenutku, smrti njezina Sina, čini tko
dalekim. No, ostala je postojana.
U njezinom „DA“ Ocu događaju se dvije stvari koje se ni sa čim drugim ne mogu tako dobro usporediti kao s
pretvorbom u Svetoj misi. Po svojoj neslomljivoj vjeri, nepokolebljivoj nadi i nepobjedivoj ljubavi, pretvara Marija
pod križem bol i besmisao svoje situacije u žrtveni dar Ocu.​Tako Ona u sjedinjenju sa žrtvom svoga Sina, sudjeluje
u djelu otkupljenja svih ljudi.
Po vjeri, nadi i ljubavi, Marija sudjeluje u „svečeništvu“ – prinošenje svoje žrtve sa Kristovom žrtvom.​​ To je
svečeništvo poziv svih krštenih. Ono je sposobnost i poslanje da se kroz tri „božanske kreposti“ promijeni
svijet, posveti njegova radost i bol i da se tako, tom istom svijetu donese prava sloboda i mir koji daje samo
Bog.