PAPA FRANJO

Opća audijencija 4.1.2023.:

Jedna od tih gesti je duhovno praćenje, koje je važno prije svega za upoznavanje sebe
samih, za koje smo vidjeli da je nezaobilazan uvjet za razlučivanje. Kad mi sami gledamo
sebe u zrcalu to ne pomaže uvijek, jer se može imati iskrivljenu sliku. No, gledati se u zrcalo
uz tuđu pomoć, to veoma pomaže jer ti drugi kaže istinu – kad je istinoljubiv – i tako ti
pomaže.

Božja milost u nama uvijek radi na našoj naravi. Služeći se jednom evanđeoskom
prispodobom, milost možemo usporediti s dobrim sjemenom, a narav sa zemljom (usp. Mk 4,
3-9). Važno je, nadasve, dati se upoznati, ne plašeći se dijeliti najosjetljivije vidike, gdje
vidimo da smo osjetljiviji, slabiji ili u strahu da ćemo naići na osudu. Dopustiti da nas drugi
upoznaju, očitovati same sebe nekoj osobi koja nas prati na životnom putu. Ne da odlučuje
za nas, to ne, nego da nas prati. Krhkost je, zapravo, naše pravo bogatstvo: mi smo bogati u
krhkosti, svi. To je pravo bogatstvo, koje moramo naučiti poštivati i prihvaćati, jer, kad se
prikaže Bogu, čini nas sposobnima za nježnost, milosrđe i ljubav. Jao onima koji se ne
osjećaju krhkima: kruti su, nalik diktatorima. Naprotiv, osobe koje s poniznošću prepoznaju
vlastite krhkosti imaju više razumijevanja za druge. Krhkost – mogu slobodno reći – čini nas
ljudima. Nije slučajno da nam prva od tri Isusove napasti u pustinji – ona povezana s glađu –
pokušava ukrasti krhkost, predstavljajući nam je kao zlo kojega se moramo osloboditi,
prepreku da budemo poput Boga. No, to je naše najdragocjenije blago: naime Bog je, da bi
nas učinio sličnima sebi, htio u potpunosti podijeliti našu vlastitu krhkost. Pogledajmo križ –
Bog koji je sišao upravo u krhkosti. Pogledajmo jaslice – dolazi u najvećoj ljudskoj krhkosti.
On je dijelio našu krhkost.

Duhovno praćenje, ako je poučljivu Duhu Svetome, pomaže razotkriti dvoznačnosti, čak i one
ozbiljne, u našem promišljanju o nama samima i našem odnosu s Gospodinom

-.-.-.-.

Ispričati drugima ono što smo doživjeli ili za čim tragamo pomaže prije svega da u sebi
samima izvedemo neke stvari na čistac, iznoseći na vidjelo mnoge misli koje su u nama , a
koje nas često uznemiruju svojim neprestanim ponavljanjima. Koliko nam se puta, u
trenucima tame, javljaju ovakve ili slične misli: „Sve sam krivo učinio, potpuno sam
bezvrijedan, nitko me ne razumije, nikad neću uspjeti, osuđen sam na neuspjeh”, koliko su
nam se samo puta javljale takve misli. Lažne i otrovne misli, koje susret s drugima
pomaže razotkriti, kako bismo se mogli osjećati voljenima i cijenjenima od Gospodina takvi
kakvi jesmo, sposobni činiti dobra djela za njega. S iznenađenjem otkrivamo različite načine
viđenja stvari, znakove dobra koji su oduvijek prisutni u nama. Istina je, svoje slabosti
možemo dijeliti jedni s drugima, s onim koji nas prati u životu, u duhovnom životu, s
učiteljem duhovnog života, bio on vjernik laik ili svećenik i reći: „Vidi što mi se događa: kako
sam samo jadan/na, događa mi se to i to“. A onaj koji prati odgovara: „Dà, svi imamo te
stvari“. To nam pomaže da ih dobro razjasnimo i vidimo gdje su im korijeni te ih tako
prevladamo.
Onaj ili ona koji prate – pratitelj ili pratiteljica – ne zamjenjuje Gospodina, ne obavlja sav
posao namjesto osobe koju se prati, nego je prati, potiče je da tumači ono što joj se
odigrava u srcu, tome mjestu par excellence gdje Gospodin govori. Duhovni pratitelj, kojeg
mi zovemo duhovnik – ne sviđa mi se baš taj izraz, drži mi je izraz duhovni pratitelj, bolji je –
je onaj koji vam kaže: „Dobro, vidi ovo, vidi ono“, skreće ti pažnju na stvari koje ti možda
promaknu; pomaže ti da bolje razumiješ znakove vremena, glas Gospodnji, glas napasnika,
glas teškoća koje ne možeš svladati. Zato je vrlo važno ne hodati sam. Ima jedna mudra
afrička izreka – jer oni imaju tu mističnost plemena – koja kaže: „Želiš li brzo stići, idi sam;
ako želiš stići sigurno, idi s drugima”, idi u pratnji drugih, idi sa svojim narodom. To je važno.
U duhovnom životu bolje je biti u pratnji nekoga tko zna sve o nama i pomaže nam. I to je
duhovno praćenje.

Opća audijencija 11.1.2023.:

Započinjemo danas novi ciklus kateheza, posvećen hitnoj i temi od presudne važnosti za
kršćanski život, a to je strast prema evangelizaciji, odnosno apostolski žar. Riječ je o vitalnoj
dimenziji za Crkvu: naime, zajednica Isusovih učenika u svojim je prvim počecima
apostolska, misionarska, ne prozelitska i od početka moramo razlikovati to dvoje: biti
misionar, biti vjerovjesnik, evangelizirati nije isto što i provoditi prozelitizam, to dvoje nema
veze jedno s drugim.

-.-.-.-.

No, može se dogoditi da apostolski žar, želja da se dobrim navještajem evanđelja dopre do
drugih, opadne, postane mlak. Katkad se čini kao da ga je nestalo, ima zatvorenih kršćana,
ne misle na druge. Ali kad kršćanski život izgubi iz vida horizont evangelizacije, horizont
navještaja, tad oboli: zatvori se u samoga sebe, postane autoreferencijalan, zakržlja. Bez
apostolskog žara i revnosti vjera kopni. Misija je, međutim, kisik kršćanskog života: jača ga i
pročišćava.

-.-.-.-

ne moramo čekati da budemo savršeni i da prijeđemo dug put u nasljedovanju Isusa kako
bismo ga tek onda svjedočili. Naš navještaj započinje danas, tamo gdje živimo. Ne započinje
nastojanjem oko uvjeravanja drugih, ne uvjeravati, nego svjedočiti svakoga dana ljepotu
Ljubavi koja nas je pogledala i pridigla nas i to će biti ljepota, prenositi tu ljepotu i uvjeravati
ljude, ne komunicirati nas same, nego samoga Gospodina. Mi smo ti koji naviještaju
Gospodina, ne naviještamo sebe same niti naviještamo neku političku stranku, neku
ideologiju, to ne: naviještamo Isusa. Treba povezati Isusa s ljudima, ne tako da ih mi
uvjeravamo, nego pustiti da ih Gospodin uvjeri.
Opća audijencija 18.1.2023.:

Naime, biti pastir nije bio samo posao koji iziskuje puno vremena i mnogo truda; bio je to
pravi i istinski način života: dvadeset i četiri sata na dan, živeći sa stadom, prateći ga na
pašu, spavajući među ovcama, skrbeći za one slabije.

-.-.-.-

Pastirsko srce reagira na drugačiji način: srce pastira trpi i srce pastira riskira. Trpi: dà, Bog
trpi zbog onoga koji ode i, dok plače za njim, još ga više ga ljubi. Gospodin trpi kad se
udaljimo od njegova srca. Pati zbog onih koji ne poznaju ljepotu njegove ljubavi i toplinu
njegova zagrljaja. Ali, kao odgovor na tu patnju, on se ne zatvara, nego se upušta u rizik:
ostavlja devedeset i devet ovaca koje su na sigurnom i kreće u opasnu potragu za onom
jedinom nedostajućom, čineći tako nešto riskantno, pa čak i iracionalno, ali u skladu sa
svojim pastirskim srcem, koje osjeća čežnju za onim koji je otišao. Čežnja za onima koji su
otišli stalno je prisutna kod Isusa. I kad čujemo da je netko napustio Crkvu što nam dođe da
kažemo? „Neka se snalazi“. Ne, Isus nas uči čeznuti za onima koji su otišli. Kod njega nema
ljutnje ili zlopamćenja, već samo neugasiva čežnja za nama. Isus čezne za nama i to je Božja
revnost.

I pitam se: imamo li mi slične osjećaje? Možda one koji su napustili stado promatramo kao
protivnike ili neprijatelje. „A taj?“ – Ne, on je prešao na drugu stranu, izgubio je vjeru, čeka
ga pakao…“ i mi smo mirni. Zašto ne bismo umjesto toga, kad ih susretnemo u školi, na
poslu, na gradskim ulicama, pomislili da nam je to dobra prilika svjedočiti im radost Oca koji
ih voli i koji ih nikada nije zaboravio?

Opća audijencija 25.1.2023.:

Radosna vijest: ne može se govoriti o Isusu bez radosti, jer vjera je zadivljujuća priča o
ljubavi koju treba dijeliti s drugima.

-.-.-.-.-

Ipak, svaki onaj koji svjedoči Krista pokazuje ljepotu cilja, više nego tegobnost putovanja.
Sigurno nam se dogodilo da smo nekome pričali o lijepom putovanju na kojem smo bili.
Pričali smo, na primjer, o ljepoti mjestâ, o tome što smo vidjeli i doživjeli, a ne o tome koliko
nam je vremena trebalo da do tamo dođemo i o redovima u zračnoj luci, to ne! Tako svaki
navještaj dostojan Otkupitelja mora komunicirati oslobođenje. Poput Isusova.

-.-.-.-

Jeste li razmišljali o tome da život svakoga od nas – moj život, tvoj život, naš život – je čin
ljubavi? Da je to poziv na ljubav? To je predivno! Ali često to zaboravljamo, kad navale
teškoće, kad smo obasuti lošim vijestima, pa i – i to je baš ružno – pred svjetovnošću,
svjetovnim načinom života.

-.-.-.-
Sjetimo ih se i imajmo na pameti sljedeće: svaki od nas, da bi primio Gospodina, mora biti
„siromah u duši“. To je ono siromaštvo koje te tjera da kažeš: „Gospodine, trebam
oproštenje, trebam pomoć, trebam snagu“. Siromaštvo koje nam je svima zajedničko: postati
siromašni u srcu. Riječ je o tome da se nadvlada svaku umišljenost da smo sami sebi
dovoljni kako bismo shvatili da je nama samima potrebna milost, da uvijek imamo potrebu za
njim. Da me netko pita: oče, koji je najkraći put da bi se susrelo Isusa?, odgovorio bih: Budi
potrebit. Učini se potrebitim milosti, potrebitim oproštenja, potrebitim radosti. I On će ti se
približiti.

Opća audijencija 15.2.2023.:

Navještaj je plod susreta s Gospodinom. Svako kršćansko djelovanje, osobito poslanje, kreće
od toga. Ne uči se na nekoj akademiji, to ne! Počinje susretom s Gospodinom. Svjedočiti ga,
naime, znači zračiti njime; ali, ako ne primimo njegovo svjetlo, nećemo gorjeti; ako ga ne
pohodimo, donosit ćemo same sebe a ne njega – donosim sebe, a ne njega – i sve će biti
uzalud. Isusovo evanđelje može donijeti samo onaj koji je s njim. Tko nije s njim ne može
donositi evanđelje. Donosit će ideje, ali ne evanđelje.

-.-.--.-

Ali zašto naviještati? Zato što sam besplatno primio besplatno moram i dati. Navještaj ne
polazi od nas, nego od ljepote onoga što smo dobili besplatno, bez zasluge: susret s Isusom,
upoznavati ga, otkriti da smo voljeni i spašeni. To je tako velik dar da ga ne možemo zadržati
za sebe, osjećamo potrebu dijeliti ga, ali na isti način, to jest besplatno. Drugim riječima:
imamo dar, zato smo pozvani i mi sami biti dar; primili smo dar i naš je poziv postati darom
za druge; u nama je radost što smo djeca Božja, treba je dijeliti s braćom i sestrama koji to
još ne znaju! To je razlog navještaja. Ići i nositi radost onoga što smo primili.

-.-.-.-

Blizina je jedna od najvažnijih stvari kod Boga. Tri su važne stvari: blizina, milosrđe i
nježnost. Ne zaboravite to. Tko je Bog? Blizak, Nježan, Milosrdan. To je Božja stvarnost. Mi
dok propovijedamo često pozivamo ljude da nešto čine, i to je u redu; ali ne zaboravimo da
je glavna poruka da nam je On blizu: blizina, milosrđe i nježnost. Prihvatiti Božju ljubav teže
je zato što uvijek mi želimo biti u središtu, protagonisti, skloniji smo činiti, nego pustiti da
nas se oblikuje, govoriti radije nego slušati. Ali ako ono što činimo bude na prvome mjestu i
dalje ćemo mi biti protagonisti. U navještaju se, naprotiv, mora dati prvenstvo Bogu: dati
primat Bogu, na prvom mjestu Bog, te dati drugima priliku da ga prihvate, da shvate da je
On blizu. A ja – iza.

-.-.-.-

Svjedočenje ne uključuje samo um i govoriti nešto, izricati pojmove: to ne! Ono uključuje
sve: um, srce, ruke, sve, tri jezika osobe: jezik misli, jezik osjećaja i jezik djela. Tri jezika. Ne
može se evangelizirati samo umom ili samo srcem ili samo rukama. Uključuje sve.
-.-.-.-

Ako ne želiš biti ovca, neće te Gospodin obraniti od vukova. Snalazi se kako znaš. No, ako si
ovca, budi siguran da će te Gospodin braniti od vukova. Biti ponizni. On od nas traži da
budemo takvi, da budemo krotki i da želimo biti nevini, spremni na žrtvu; to zapravo
predstavlja janje: krotkost, nevinost, predanost, nježnost. A On, Pastir, prepoznat će svoje
ovce i zaštititi ih od vukova. Naprotiv, janjci u vučjem ruhu bivaju otkriveni i rastrgani. Jedan
je crkveni otac napisao: „Sve dok smo janjci, pobjeđivat ćemo. Pa i ako nas okruže brojni
vukovi, uspjet ćemo ih svladati. Ali ako postanemo vukovi, bit ćemo poraženi, jer ćemo biti
lišeni pomoći pastira. On ne pase vukove, nego janjce” (Sv. Ivan Zlatousti, Propovijed 33 na
Evanđelje po Mateju). Ako želim biti Gospodinov, moram pustiti da On bude moj pastir a On
nije pastir vukova, On je pastir janjaca, krotkih, poniznih, umiljatih s Gospodinom.

-.-.-.-

Ovo je poruka koju treba prenijeti: u svijet ne idem sa stilom svijeta, ne s vrijednostima
svijeta, ne sa svjetovnošću – zato što je za Crkvu pad u svjetovnost nešto najgore što je
može snaći. Idem s jednostavnošću. Evo kako se naviješta: pokazivati Isusa više nego
govoriti o Isusu. A kako pokazujemo Isusa? Svojim svjedočenjem.

Opća audijencija 22.2.2023.:

Pođite – kaže Uskrsli – ne indoktrinirati ili provoditi prozelitizam, nego učiniti učenicima, to
jest dati svakome priliku da dođe u doticaj s Isusom, da ga upozna i ljubi.

-.-.-.-

Navještaj evanđelja, dakle, ostvaruje se samo u snazi Duha, koji prethodi misionarima i
pripravlja srca: On je „pokretna sila evangelizacije“. Otkrivamo to u Djelima apostolskim,
gdje se na svakoj stranici vidi da protagonist navještaja nisu Petar, Pavao, Stjepan ili Filip,
nego Duh Sveti.

-.-.--.-

Kad se u Crkvi nailazi na odluke, na primjer ideološke podjele: „Konzervativan sam zato što…
naprednjak sam zato što...”. Ali gdje je Duh Sveti? Tu valja biti na oprezu, jer evanđelje nije
ideja, evanđelje nije ideologija: evanđelje je navještaj koji dotiče srce i mijenja ti srce, ali ako
se sklanjaš u ideju, u ideologiju, bilo desnu, bilo lijevu, bilo u centru, ti evanđelje pretvaraš u
političku stranku, ideologiju, klub koji okuplja ljude. Evanđelje ti uvijek daje tu slobodu Duha
koji djeluje u tebi i vodi te naprijed. Kako je samo danas potrebno držati se slobode
evanđelja i pustiti Duhu da nas vodi naprijed!

-.-.-.-

Učinimo to i danas, na početku korizme, zato što, kao Crkva, možemo imati točno definirana
vremena i prostore, dobro organizirane zajednice, ustanove i pokrete ali bez Duha sve ostaje
bez duše. Organizacija nije dovoljna: Duh Sveti je taj koji daje život Crkvi. Crkva, ako mu se
ne moli i ne zaziva ga, zatvara se u sebe samu, u jalove i iscrpljujuće rasprave, u izlizane
polarizacije, dok se plamen poslanja gasi. Jako je tužno gledati na Crkvu kao na parlament:
ne, Crkva je nešto drugo. Crkva je zajednica muškaraca i žena koji vjeruju i naviještaju Isusa
Krista ali nošeni Duhom Svetim, ne vlastitim razumom. Dà, koristi se razum ali Duh Sveti
dolazi prosvijetliti ga i pokrenuti, Duh Sveti nam daje izaći, potiče nas da naviještamo vjeru
kako bi nas utvrdio u vjeri, potiče nas da pođemo zajedno u poslanje kako bismo ponovno
pronašli svoj pravi identitet. Zato apostol Pavao ovako preporučuje: „Duha ne trnite“ ( 1
Sol 5, 19), Duha ne trnite. Molimo se često Duhu, zazivajmo ga, molimo ga svaki dan da
zapali u nama svoje svjetlo. Učinimo to prije svakog susreta, da postanemo Isusovi apostoli s
onima koje susrećemo. Ne trnuti Duha u kršćanskim zajednicama, a ni u svakom pojedinom
od nas.

-.-.-.-

Neka svatko odgovori u svom srcu. Koliko nas se moli Duhu Svetom? „Ne, oče, ja se molim
Majci Božjoj, svecima, Isusu, izmolim tu i tamo Očenaš, molim se Ocu“. – „A Duhu? Ne moliš
se Duhu, koji je onaj koji ti pokreće srce, koji te vodi naprijed, koji ti donosi utjehu, nosi
naprijed želju za evangelizacijom i vršenjem poslanja?“. Ostavljam vam to pitanje: molim li
se Duhu Svetom? Puštam li da me vodi i upravlja On, koji me poziva da se ne zatvaram,
nego da donosim Isusa, da svjedočim prvenstvo Božje utjehe nad očajem svijeta? Gospa
koja je to dobro shvatila pomaže nam to shvatiti.

Opća audijencija 8.3.2023.:

Vjera se prima i vjera se prenosi. Taj crkveni dinamizam prenošenja Poruke obvezuje i jamči
autentičnost kršćanskog navještaja. Isti Pavao piše Galaćanima: „kad bismo vam mi, ili kad
bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo,
neka je proklet“ (1, 8). Lijepo je to i to dobro pristaje uz mnoga shvaćanja koja su u modi…

-.-.-.-.-.-

Jednako je opasna napast ići lakšim pseudocrkvenim putovima, prihvatiti svjetovnu logiku
brojki i anketa, oslanjati se na snagu svojih zamisli, programâ, strukturâ, „odnosa koji su
važni“. To ne ide, to može malo pomoći ali temeljna je snaga koju ti Duh daje da bi
naviještao istinu Isusa Krista, da bi navješćivao evanđelje. Sve drugo je sporedno.

-.-.-.-.-

„Jesi li kršćanin?“ – „Dà, primio sam krštenje.“ – „A evangeliziraš li?“ – „Ali što to znači…?“
Ako ne evangeliziraš, ako ne daješ svjedočanstvo, ako ne daješ ono svjedočanstvo o krštenju
koje si primio, o vjeri koju ti je Gospodin dao, nisi dobar kršćanin.
Opća audijencija 15.3.2023.:

Riječ „apostol“ doziva nam u pamet skupinu od dvanaest apostola koje je Isus izabrao.
Katkad nazivamo „apostolom“ nekog sveca ili, općenitije, biskupe: oni su apostoli, zato što
idu u Isusovo ime. No, jesmo li svjesni da je „biti apostol“ nešto što se tiče svakoga
kršćanina? Jesmo li svjesni da se to tiče svakog pojedinog od nas? Pozvani smo, doista, biti
apostoli – to jest poslani – u jednoj Crkvi koju u Vjerovanju ispovijedamo kao apostolsku.

Što, dakle, znači biti apostoli? To znači biti poslan vršiti jedno poslanje. Temeljan događaj,
koji može u tome smislu poslužiti kao primjer, jest onaj kad Uskrsli Krist šalje svoje apostole
u svijet, prenoseći im vlast koju je On sam primio od Oca i darujući im svoga Duha. U
Ivanovu Evanđelju čitamo: „Isus im stoga ponovno reče: 'Mir vama! Kao što mene posla
Otac i ja šaljem vas.' To rekavši, dahne u njih i kaže im: 'Primite Duha Svetoga'“ (20, 21-22).

-.-.-.-

Tko ima više dostojanstvo u Crkvi: biskup, svećenik? Ne… svi smo mi kršćani u službi drugih.
Tko je važniji u Crkvi: redovnica ili običan vjernik, krštenik, dijete, biskup...? Svi smo isti,
jednaki smo i kad se netko počne smatrati važnijim od ostalih i počne malo druge gledati
svisoka, griješi. To nije Isusov poziv. Poziv koji Isus daje, svima – ali i onima koji su,
naizgled, na višim mjestima – je služenje, služenje drugima, poniziti se. Ako sretneš osobu
koja ima više zvanje u Crkvi i vidiš kako se bahati, samo reci: „Jadnik“; moli za nju zato što
nije shvatila što je Božji poziv. Božji poziv je klanjanje Ocu, ljubav prema zajednici i služenje.

Opća audijencija 22.3.2023.:

Evangelizacija je nešto više od pukog prenošenja učenja i morala. To je prije svega

svjedočenje: ne može se evangelizirati bez svjedočenja, i to svjedočenja osobnog susreta s
Isusom Kristom, Utjelovljenom Riječi u kojoj se ispunilo spasenje.

.-.-.-.-

Vjerodostojnim se ne postaje izgovaranjem nekog učenja ili ideologije. Osoba je

vjerodostojna ako su ono što vjeruje i ono što živi u skladu. Toliki kršćani samo kažu da
vjeruju, ali žive nešto drugo, kao da to nisu. I to je licemjerje. Opreka svjedočanstvu je
licemjerje. Koliko smo samo puta čuli: „Ma taj ti ide svake nedjelje na misu, a onda živi tako,
tako i tako“: istina je, to je protu-svjedočanstvo.

-.-.-.-

Moramo, dakle, biti svjesni da primatelji evangelizacije nisu samo drugi, oni koji ispovijedaju
druge vjere ili koji ne ispovijedaju nijednu, nego i mi sami, koji vjerujemo u Krista i aktivni
smo udovi Božjega naroda. Moramo se obraćati svakoga dana, primati Božju riječ i mijenjati
život: svakoga dana. I tako se provodi evangelizacija srca. Da bi davala to svjedočanstvo, i
Crkva kao takva mora krenuti od toga da „evangelizira samu sebe“. Ako Crkva ne
evangelizira samu sebe ostaje muzejski eksponat. Ono što joj neprestano pomaže da ide
ukorak s vremenom jest evangelizacija same sebe. Treba neprestano slušati što mora
vjerovati, koji su razlozi njezine nade, o novoj zapovijedi ljubavi. Crkva, koja je Božji narod
uronjen u svijet, i često napastovan od – mnogih – kumira, uvijek osjeća potrebu da čuje
kako se razglašuju djela Božja.

-.-.-.-

Crkva mora biti Crkva koja se dijaloški susreće sa suvremenim svijetom, koja tka bratske
odnose, koja stvara prostore za susrete, vršeći dobre običaje gostoljubivosti, prihvaćanja,
prepoznavanja i integracije drugoga i drugosti, te koja brine o zajedničkom domu koji je
izišao iz Božjih ruku. Odnosno Crkva koja se dijaloški susreće sa suvremenim svijetom, koja
je u dijalogu sa suvremenim svijetom, ali koja susreće svaki dan Gospodina i razgovara s
Gospodinom, i pušta Duhu Svetom, koji je protagonist evangelizacije, da uđe. Bez Duha
Svetoga mogli bismo samo propagirati Crkvu, a ne evangelizirati. Duh Sveti u nama jest ono
što nas potiče prema evangelizaciji i to je prava sloboda djece Božje.

Opća audijencija 29.3.2023.:

U Pavlovu slučaju ono što ga je promijenilo nije naprosto neka ideja ili uvjerenje, nego je to
bio susret s uskrslim Gospodinom – ne zaboravite to, ono što mijenja nečiji život jest susret s
Gospodinom – za Savla je susret s Gospodinom bilo to što je preobrazilo čitavo njegovo
biće.

-.-.-.-.-

Jedini koji može promijeniti naša srca jest Duh Sveti.

-.-.-.-

Susret s Isusom Kristom te mijenja iznutra, čini te drugom osobom. Ako je tko u Kristu nov
je stvor, to je smisao toga „biti novi stvor“. Postati kršćaninom ne znači uljepšati svoje lice,
to ne! Ako si kršćanin mijenja ti se srce ali ako si prividno kršćanin, našminkani kršćani to
nije dobro… Prava promjena je promjena srca. I to se dogodilo Pavlu.

-.-.-.-.-

Ti možeš studirati svu teologiju koliko želiš, možeš proučavati Bibliju i sve drugo, a postati
bezbožan i svjetovan, to nije pitanje studija; u povijesti je bilo mnogo teologa bezbožaca!
Učenje je korisno ali ono ne rađa novi milosni život. Naime, kao što kaže sveti Ignacije
Loyolski: „Ne zasićuje i ne zadovoljava dušu mnogo znanja, nego unutarnje kušanje i
proživljavanje stvari“. [2] Riječ je o stvarima koje te mijenjaju iznutra, koje te vode do toga
da spoznaš nešto drugo, da iskusiš nešto drugo. Neka svaki od nas razmišlja o ovome:
„Jesam li redovnik?“ – „U redu.“ – „Molim li?“ – „Da.“ – „Nastojim li držati se zapovijedi?“ –
„Da.“ – „Ali gdje je Isus u tvome životu?“ – „Ah, ja ne činim stvari koje zapovijeda Crkva.“ Ali
gdje je tu Isus? Jesi li susreo Isusa, jesi li razgovarao s Isusom? Uzmeš li u ruke Evanđelje i
razgovaraš s Isusom, sjećaš li se tko je Isus? I to je ono što ti mnogo puta nedostaje,
kršćanstvo, neću reći bez Isusa, ali s apstraktnim Isusu…

-.-.-.-

Toliko smo puta čuli ljude kako komentiraju: „A vidi ti ovoga, bio je jadnik, a sad je dobar
čovjek, dobra žena…“ Tko ga je promijenio? Isus, našao je Isusa. Je li se tvoj život koji je
kršćanski promijenio? „Pa i ne, više-manje, da…“. Ako Isus nije ušao u tvoj život nije se
promijenio. Može se biti kršćanin i samo izvana.

-.-.-.-

Ako netko kaže: „Hvala ti Gospodine, zato što sam dobra osoba, činim dobro, ne činim velike
grijehe…“: to nije dobar put, to je put samodostatnosti, to je put koji te ne opravdava, čini te
elegantnim katolikom, ali elegantan katolik nije svet katolik, on je elegantan. Pravi katolik,
pravi kršćanin je onaj koji prima Isusa u svoju nutrinu, čije se srce mijenja. Postavit ću danas
jedno pitanje svima vama: što znači Isus za mene? Jesam li pustio da uđe u moje srce ili ga
samo držim blizu sebe ali mu ne dam unutra? Jesam li mu pustio da me On promijeni? Ili je
Isus samo neka ideja, neka teologija koja tjera naprijed…

Opća audijencija 12.4.2023.:

Ne možemo zanemariti brižnost kojom se neki posvećuju pogrešnim zanimanjima pa i u

samoj kršćanskoj zajednici. Netko se može hvaliti lažnim evanđeoskim poletom dok zapravo
hlepi za ispraznom slavom odnosno slijedi svoja vlastita uvjerenja ili malo samoljublja.

Opća audijencija 19.4.2023.:

Na mučenike, međutim, ne treba gledati kao na „junake“ koji su djelovali pojedinačno, poput
cvijeća iznikla u pustinji, nego kao zrele i izvrsne plodove Gospodnjeg vinograda, koji je
Crkva. Posebno su kršćani, revno sudjelujući na euharistijskom slavlju, od Duha bili vođeni
da svoj život postave na temelj tog otajstva ljubavi: to jest na činjenicu da je Gospodin
Isus dao svoj život za njih, te su dakle i oni mogli i morali dati živote za njega i za svoju
braću.

-.-.-.-.-

Danas se, draga braćo i sestre, spominjemo svih mučenika koji su pratili život Crkve. Oni su,
kao što sam već mnogo puta rekao, danas brojniji nego u prvim stoljećima. Danas je mnogo
mučenika u Crkvi, mnogo, jer su zbog ispovijedanja kršćanske vjere isključeni iz društva ili
završavaju u zatvoru... Mnogo ih je.

-.-.-.-
Mučenici – po uzoru na Isusa i njegovom milošću – čine to da nasilje onih koji odbacuju
navještaj postaje najveća prilika za ljubav, u kojoj se ide tako daleko da se oprašta
mučiteljima. Zanimljivo je to: mučenici uvijek opraštaju mučiteljima. Stjepan, prvomučenik,
umro je moleći: „Gospodine, oprosti im, ne znaju što čine“. Mučenici mole za mučitelje.

-..-.-

Ali ti progoni, to je nešto što pripada prošlosti? Ne, ne, i danas ima progona, mnogo, jako
mnogo je kršćana u svijetu koje se progoni. Više je mučenika danas nego u prvim
vremenima.

Opća audijencija 26.4.2023.:

Njihovi životi govore sami za sebe, ali možemo se zapitati: kako oni koji žive u samostanu
mogu pomoći u naviještanju evanđelja? Ne bi li im bilo bolje da svoje snage troše na
apostolat? Da izađu iz samostana i propovijedaju evanđelje izvan samostana? No, monasi su,
zapravo, srce navještaja, njihova je molitva kisik za sve udove Tijela Kristova, njihova je
molitva nevidljiva sila koja održava apostolat. Nije slučajno da je zaštitnica misija jedna
monahinja, sveta Terezija od Djeteta Isusa.

..-.-.-.-.-.-

Srce monahâ i monahinjâ je srce koje poput antene hvata ono što se događa u svijetu i moli
i zagovara za to. I tako žive u jedinstvu s Gospodinom i sa svim ljudima.

-.-.-.-.-

Baš kako je to činio Isus, monasi uzimaju na sebe probleme svijeta, teškoće, bolesti i puno
toga, te mole za druge. Oni su veliki evangelizatori. Kako to žive zatvoreni u samostanu i
evangeliziraju? Zato što riječima, primjerom, molitvom zagovora i svakodnevnim radom
monasi postaju most zagovora za sve ljude i za grijehe. Oni prolijevaju i svoje suze, oplakuju
svoje grijehe, jer svi smo grješnici, i oplakuju također grijehe svijeta, mole i zagovaraju
rukama i srcem uzdignutim prema Nebu. Razmišljajmo malo o toj, usudit ću se reći, „pričuvi“
koju mi imamo u Crkvi. Oni su istinska snaga, istinska snaga koja vodi Božji narod i otud
navika ljudi, Božjeg puka, da kad susretnu posvećenog muškarca, posvećenu ženu kažu:
„Moli za mene! Moli za mene!“ zato što znaju da oni svojom molitvom zagovaraju za nas
pred Bogom. Dobro je za nas da, koliko je to u našoj moći, posjetimo neki samostan, jer
tamo se moli i radi.
Opća audijencija 7.6.2023.:

U svom „dnevniku“ pripovijeda da joj je želja biti misionarka i da to ne želi biti samo nekoliko
godina, nego cio život, štoviše do svršetka svijeta. Terezija je bila „duhovna sestra“ nekoliko
misionara: iz samostana ih je pratila svojim pismima, molitvom i prinoseći za njih neprestane
žrtve. Svojim je molitvama i zagovorom pratila misije „iz drugog plana“, ne izlazeći iz
samostana, poput motora koji, prikriven, daje vozilu snagu da se pokreće.

-.-.-

Misionari, naime, čija je Terezija zaštitnica, nisu samo oni koji daleko putuju, uče nove
jezike, čine dobra djela i sjajni su vjerovjesnici; ne, misionar je svaki onaj koji živi, tamo gdje
se nalazi, kao oruđe Božje ljubavi; on je onaj koji čini sve da, po njegovu svjedočenju,
njegovoj molitvi, njegovu zagovoru, Isus prolazi. To je apostolska revnost koja, imajmo to
uvijek na umu, nikada ne djeluje na način da vrši prozelitizam – nikada! – ili na način prisile
– nikada! – nego djeluje privlačnošću: vjera se rađa privlačnošću, kršćaninom se ne postaje
zato što te netko na to prisilio, nego zato što si dotaknut ljubavlju. Prije mnogih sredstava,
metoda i struktura, koje ponekad odvlače pažnju od onog bitnog, Crkva treba srca poput
Terezijina, srca koja nas privlače ljubavi i približavaju Bogu.