((https://www.youtube.com/watch?

v=9kKcVppjyz0&list=PLP4evK9AwRxtHIWEtJJ9lNtdc59TPXYJg&index=
3)
P. Hans Buob Marienw. Tag 3 / Selbsterkenntnis / Prüfung durch die Gedank. der
Wüstenväter 02.12.20

Posveta Mariji, treći dan- Otac Hans Buob

Samospoznaja kroz ispitivanje misli prema pustinjskim ocima
„Draga braćo i sestre, danas trećega dana želio bih dati riječ pustinjskim
ocima iz prvih stoljeća. Mislim da nas mogu dati neke upute kako se odvojiti
od „duha svijeta“, kako ga naziva sv. Ljudevit Monfortski. Oni nam pomažu,
na temelju svoga iskustva, puno oko onoga što je u nama „zaraženo“ i malo
sakriveno ali iznenada iskoči i biva upoznato. Pustinjski oci također govore
kako problem ljudi zapravo nije spoznajne prirode, nego dolazi od skupa
potreba iz svijeta osjećaja, i zbog toga je važno da te osjećaje i vlastite težnje
jednostavno iziđu na vidjelo. Upravo te nesvjesne stvari, koje nam ponekad
iznenada dođu, su važan korak na putu prema Bogu. To se posebno odnosi,
prema pustinjski ocima, na borbu sa mislima. Kada na nešto pristajemo ili
(dajemo račun za ono što činimo) često to prvo činimo preko misli koje
upravljaju djelovanjem, govorom i postupanjem. Zbog toga je važno ići na
prvi korijen unutarnjeg iscjeljenja. Dakle, radi se o borbi sa mislima. Slom
našeg ljudskog življenja čovjek doživljava u osami pustinje, posebno u
ophođenju sa svojim mislima čovjek doživljava koliko je lomljiv; u
ophođenju sa svojim osjećajima i raspoloženjima; to su stvari sa kojima se
teško ponekad boriti jer se jednostavno želi skrenuti sa pravoga puta i čovjek
želi ići u potpuno suprotnom smjeru od onoga što želi. Misli sa kojima se tada
kao i danas borimo su mašta, razumska spoznaja. Radi se o puno tih
shvaćanja, određenih nakana, planova koje smo jednom posložili, zatim su
otpali ali ih nismo riješili… nakane, planovi, namjere, želje, ideje koje padaj
na pamet, općenito osjećaji, svjesne i nesvjesne razloge koje imamo,
raspoloženja koja olako uzimamo bez da se pitamo koji je njihov pravi uzrok.
Može se raditi i o umoru, ali on ne bi trebao određivati odluke. Dakle, te misli
su isprva sakrivene i često nesvjesne do trenutka kada iznenada iskoče van,
tokom godine, preko možda jedne riječi koju pročitam, čujem, nešto što
doživim, vidim, bez da znam u tom slučaju pojedinačno pravilno reagirati jer
ne znam kako je to toga došlo, što to odjednom određuje? Isto tako možemo
reći kako, kao po zapovijedi, motivacija misli dobiva neočekivano određeno
djelovanje sve do činjenja grijeha. Čovjek tako reagira „iz mjesta“ i tada bez
razmišljanja radi i govori. Pustinjski oci su govorili: „Moje mislim me muče!
Pri tome čovjek ne može postiti, raditi niti posjećivati bolesne a u tome je
ljubav“ (5:54). Starom ocu Izidoru su rekli „Ti si velik monah!“ i odmah su se
podigle misli u njemu kako je velik. To smo svi doživjeli da se odjednom
podignu misli koje su potpuno suprotne od onoga što želim slijediti na putu.
Sa mislima su vezane i napasti kao i nagoni da se npr. skrati vrijeme
redovničke tišine, odustane od posta, odbaciti molitvu u redovito vrijeme, čak
početi sumnjati u svoje zvanje. Iznenada dođe u misli da moram to i to
napraviti i time prekidam molitvu, bez da sam promislio je li to ispravno. Tko
u pustinji boravi, kao ovi pustinjski oci ili monasi, sa mirom u srcu, uklonit će
tri borbe: preko sluha, preko govora i preko pogleda. Tko je sjedio u pustinji
to može potvrditi, kako nema što čuti, nema s kim govoriti i nema ništa
zanimljivo za vidjeti. Stoga čovjeku ostaje samo jedno područje borbe, borba
sa vlastitim srcem, kažu ti oci, a mi ostali se moramo još bavit i sluhom,
govorom i gledanjem. No i mi kada se saberemo osjećamo da je glavna borba
ona sa vlastitim srcem. Pogledat ćemo danas tu našu „nesvjesnost“ u nama i
vidjet ćemo da je borba sa vlastitim srcem, zapravo borba sa mislima,
mislima koje nam dosađuju, iskušavaju nas i čak nas žele odvesti u očaj.
Prava borba se dakle ne odvija vani; preko vježbanja u akezi: postu i molitvi;
nego u vlastitoj nutrini se odigrava ta borba. Sveti Ivan Kasijan, crkveni otac
(360.-435.), govori: „Ne trebamo se bojati vanjskoga neprijatelja. U nama
samima je zatvoren neprijatelj i taj unutarnji rat moramo svaki dan voditi: i
ako u tome pobjeđujemo, sve će vanjske stvari biti oslabljene i sve će biti
miroljubivo i pokorno Kristovom vojniku. Nećemo imati vanjskog
neprijatelja kojeg bismo se bojali, ako se ono što je unutra nadvlada i podredi
duhu.“ (Institutes, Knjiga br. 5, poglavlje 21.) Zli duh koji nema ništa gdje bi
se vratio ili na što bi se navezao, biti će svakog trena navezan na ono što će
nam dolaziti preko misli. Dakle, on govori da ako smo vodili borbu sa
mislima, onda su vanjski neprijatelji nemoćni, leže nam pod nogama, govori
on. Odlučujuća je dakle borba sa mislima u kojima se nalaze želje, čežnje,
motivacija i tako dalje. Zbog toga um, npr. preko duhovnog štiva ili studija
Svetoga Pisma, puni ljudsko sjećanje sa dobrim stvarima. Tako da ljudski duh
dobije „apetit“ za nebeskim a ne na zemaljskim, kako bi se oslobodili
zemaljskog duha svijeta. Kažu da bi trebali ispunit duh dobrim mislima. Tako
ćemo biti drugačije jutro, ako smo navečer išli spavati sa tim dobrim mislima,
nego ako sa negativnima mislima mržnje, osuđivanja, grešnim mislima. To
znači da moramo unutrašnjost ispunjavati sa dobrim mislima. Tako moramo
razmišljati što svaki dan u nas „unosi“. Već npr. sama šetnja po gradu kad
gledamo tamo-vamo i sve želimo zamijetiti, to se tako duboko u nas utiskuje
da nam zaokupi duh i kasnije kada želite moliti ste potpuno rastrojeni.
Posvuda ste „razbacani“ između tih stvari koje ste pustili u svoju dušu.
Pravom nasljedovanju Krista priliči u svakodnevnom iskustvu života i
određena sabranost, koju držim da je moguća. Znatiželja je sigurno veliki
otrov u tom području. Crkveni oci kažu da čovjek te misli koje dolaze u srce
može otjerati samo riječima Svetoga Pisma. Dakle, misli koje nam se
iznenada probude u srcu možemo otjerati riječima Svetoga Pisma. Napravili
su i popis riječi Biblije koje idu protiv određenih misli, kao npr. protiv zavisti,
ljubomore i, uvijek prikladna riječ Pisma. Nastojali su odmah kad se pojavi
misao suprotstaviti je odmah riječima Biblije, koju su ponavljali i tako se
hranili Božjom riječju, jednostavno je ponavljali jer je Riječ duh i život, snaga
i život koju su unosili u duh ponavljanjem i tako izgonili druge misli. Probajte
to ponekad! Tako i za napasti, i kada mrzimo druge možemo ponavljanjem
Božje riječi koji su za to prikladne kao npr. „Ljubit jedni druge kako sam ja
vas ljubio“ (Iv 13,34). Božja riječ ima moć ostvariti ono što govori. Pustinjski
oci nadalje govore, kada gospodar kuće stupi u kuću, neprijatelji koji su
unutra bježe. Čovjek sam ne može spriječiti da mu padnu na pamet razne
misli, ne može to spriječiti. Ali misli, pa i one iz Biblije ga mogu mijenjati na
osnovu onoga što mu znače i koliko to želi. Zbog toga je temeljna zadaća
duhovnog života dobro razlikovanje misli i bdijenje nad njima. Ponekad
razmišljamo o onome što smo proživjeli i radili ali razmišljajmo i o našim
mislima. Dakle, temeljna zadaća duhovnog života dobro razlikovanje misli i
bdijenje nad njima! Cilj te duhovne bitke je, prema svetom Kasijanu, čistoća
srca tj. imati srce upućeno prema Jednom, odnosno prema Kristu. Prema
svetom Benediktu cilj duhovnog život je kajanje. Prema svetom Atanaziju cilj
je unutarnji mir (ἀταραξία) i radost srca. Za svetog Heraklia je cilj apatia tj.
ravnodušnost. Zadaća nam je suprotstaviti se negativnim mislima, ako ih ne
možemo spriječiti da nam dođu, ili još bolje oslobodi se njih pomoću Božje
riječi. Očevi pustinje ponekad ne prave razliku između misli i zloduha, jer iza
misli koje su često u meni sakrivene, poput mojih želja i čežnji i slično
sakrivaju mračne moći koje iz zloupotrebljavaju kako bi me zaustavili na
putu. Zato oci ponekad govore o mislima a drugi puta o zlodusima ali se
odnosi na oboje: na misli i na zloduhe koji ih zloupotrebljavaju. Očevi su
uvjereni da je upravo zbog toga borba sa mislima tako teška. Zbog toga
gledaju jednako misli i zloduhe. Oboje im se čine kao ista stvarnost. Iskustvo
otaca je da što je stroža akeza monaha biti će i jače napasti koje nastaju, zbog
toga samo duhovno razlikovanje misli i izdržljivost postižu cilj. Vjerujem da
je upravo to ono što i mi poznajemo. To znači kada molim i živim
pokornički, tj. postim i prinosim žrtve, nosim svoj križ i općenito ozbiljno
Krista slijedim, tada moram računati da ću imati više napasti. Misli koje
odjednom izrone mogu me ponekad voditi u napast. Tako su mi ljudi koje
poznajem govorili da žele više moliti kako bi imali manje napasti. Događa se
upravo suprotno u duhovnoj borbi i samo oni koji se suprostavljaju mislima
izići će kao pobjednici. Ta borba sa mislima i demonima je borba sa ljudskim
iskušenjima. Kako smo jučer govorili ta ljudska iskušenja nas ne napadaju
samo preko strasti, osjećaja i razuma. Ponekad to moramo pogledati iz
pravoga ugla i tražiti pozadinu koja dolazi preko misli koje odjednom
nastanu. Zbog toga ne trebamo napasti odbijati samo glavom, razumom i
našom voljom nego i uz pomoć vlastitog srca, govore oci. Zbog toga je bitno
da upoznamo razliku između demona i opažamo okolnosti njihova dolaska.To
znači da kada me napadnu iznenada misli, želje, čežnje i ulazim u grešnost
promislim što se krije iza toga, što to dopušta. Mi smo živimo pritisnuti i
molite Boga za oproštenje ali se ne pitamo preko čega to dolazi? Možda preko
onoga što smo vidjeli pa dolaze jaki osjećaji i doživljaji, preko mašte,
fantazija i tako dalje. Kada mi je to jasno znam da moram pripaziti kada
sretnem te stvari kako ne bi izazvale odmah reakciju u mojoj nutrini. Često se
ne pitamo o tome i ne gledamo okolnosti kroz koje nastaju te misli. Moramo
se uhvatiti u koštaca sa stvarnim oblikom koji uzrokuje te stvari. Preko misli
možemo vidjeti koji se demoni rijeđe pojavljuju preko napasti i stvari, koji
pak opterećuju dušu a koji nas pak često muče kako bi ih možda lakše
odbili… koji iznenada napadaju i nagone nas na vrijeđanje Boga. Ne znam da
li ste razmišljali o tome? Puno su lakši grijesi misli nego grešna djela. Neki
ljudi osuđuju grešna djela ali u mislima čine iste grijehe i upravo to govori
kakva je situacija. Zbog toga je borba sa mislima puno teža nego borba sa
činjenjem djela, jer da bi nešto napravili potrebno je poduzeti određene
korake a misli nitko ne vidi iako su tu i određuju me. Razum je pokretan i
teško se odvraća od nedopuštenih slika u mašti. Vanjska iskušenja koja dolaze
kroz vanjske događaje možemo lako spriječiti, kao npr. izgovaranje ružnih
riječi. No, one prosuđene kao unutrašnje što stoje iza misli, osjećaja, posebno
one napasti iza mašte koju izaziva strast, zatim one koje dolazi iz snova, slika
iz mašte. To su iskustva pustinjskih otaca koji su primijetili da se jednako
moraju boriti kao i mi i opisuju tu vrlo konkretno. Važno oružje u borbi
protiv napasti je ostati vjeran svome poziv, učenju Svetoga pisma kao i u
prakticiranju molitve što sve drži budnim čovjekov duh i dopuštaju da
ostane u Božjoj prisutnosti. Dakle, važno oružju u ovoj borbi, protiv ovih
misli koje nas vode u napast, jeste ostati vjeran svome pozivu bili oženjeni ili
neoženjeni. Ta vjernost vlastitom pozivu je važno oružje u borbi; zatim i
učenje Svetoga pisma: dakle čitanje, razmatranje Božje riječi, ponavljanje
rečenica iz Božje riječi, moliti uz Božju riječ i na kraju; općenito prakticiranje
molitve jer je u molitvi duh bdije za Boga: upravljam ti Bože molitvu jer si ti
Bog! Tamo ostajemo u Njegovoj prisutnosti. Crkveni oci koje smo spominjali
ovako to životopisno zapisuju: kad lonac kuha, muha ili gmizavac ne mogu
ući u njega, no ako se ohladi onda se uvuku. Divna slika! Tako i čovjek dokle
god ostaje vjeran duhovnom vježbanju i odnosu s Bogom, neprijatelj ne
nalazi u njemu ništa čime ga može dovesti do pada. Čovjek bi trebao
poduzimati svjesno borbu sa demonima kao što bi se i svaki kršćanin morao
boriti sa moćima i silama. Ali ova naša duhovna borba mora biti pod
pratnjom, a ja mislim da se ljudi često stide voditi ovu duhovnu borbu. Jeste li
primijetili kako je samorazumljivo da kada se pojavi potreba bude odmah
udovoljena? Kada dođe neka želja, bila i ona grešna, bude odmah udovoljena.
Kažu da je to je to važno i ta tako mora biti. Ni ne počinje sa sa duhovnom
borbom i lako sami sebe nagovorim se ne možemo i da je opasno braniti se od
toga što nas iznenada napastuje. Očito nisam gospodar u svojoj kući.
Duhovna borba pripada nasljedovanju Krista i duhovnom životu! Monasi
prvih vremena u divljoj borbi sa đavolskim moćima su se prvo odlučili za
dobro i mogu dovesti dobro djelo do kraja, kao što piše sveti Pavao (2 Tim
4,7). Oni se bore na Kristovoj strani i biti će sa njim u spašavanju svijeta za
dolazak Kraljevstva božjega. Dakle to je borba na Kristovoj strani za spas
svijeta i dolazak Kraljevstva božjega, i svaka pobjeda je također i izvor
spasenja. Time djelovanje ljudi, tada su to bili monasi, dobiva apostolsku
i misijsku dimenziju. Dakle to nije samo moja privatna stvar kada se protiv
nadolazećih misli ili takozvanih demona borim i pobjedim ih, kao što mogu
pomisliti ‘hvala Bogu uspio sam’, nego to je borba na Kristovoj strani što
znači da je ujedno izvor milosti za mnoge ljude. Upravo zbog toga je ta
duhovna borba apostolsko i misijsko djelo i pazimo da to ne zaboravimo.
Pitanje koje se nameće je: kako se vodi ta borba sa mislima i demonima, i
koju pomoć nam daju pustinjski oci iz prva četiri stoljeća? Oni govore da
moramo stvar prvo identificirati da bi je nazvali pravim imenom. Moramo
razlikovati između učestalosti i težine misli i demona te okolnosti njihovog
dolaska. Poneki demoni i misli se pojavljuju rjeđe ali teško opterećuju dušu.
Neki se pojavljuju češće ali su lakši. Neki napadaju iznenada i zaokupiraju
duh. Dobro je o ovim stvarima promišljati. Djela po kojima ćemo prepoznati
te demone je da ne poznaju mjeru. Bog je dao mjeru u svemu, također i ljudi
u duhovnom životu ne trebaju raditi ono što žele nego ono što je prikladno.
Nagoni koji tjeraju na neumjerenost su znak demona te vrste. Oni ga ne
tjeraju samo na grijeh nego žele da čovjek pretjera u činjenju dobra i preko
tog pretjerivanja mu kradu radost duhovnog djelovanja. Na primjer preko
pretjeranog posta mu slabe tijelo, jer ne može svatko postiti na jednak način.
Za neke je to lagano ali drugi to ne mogu. Svatko treba gledati koja je njegova
mjera, bez izgovora, gledaj koja je tvoja trenutna mjera. Ako sam u pravoj
mjeri posvećujem se, ako pretjerujem neću nikad biti svet. To smeta i
spriječava. Dakle, oni tjeraju na pretjerivanju u dobru, to je jedno od najtežih
napasti. Dolazi misao: “To je dobro, to ne može biti pogrešno!” No, za
pojedinca to može biti potpuno pogrešno. Nagovaraju i na noćnu molitvu, što
možda nije odmah štetno. Oni možda tjeraju na prečestu noćnu molitvu i onda
čovjek ne može obavljati svoj dnevne obaveze. To je cilj: da se preko
pretjerivanja u dobru zapriječi dobro. Tako crkveni oci govore kao je svako
pretjerivanja od demona, nije od Duha Svetoga. Izgledati svet i savršen, nije
od Duha Svetoga.Cilj demona je da obeshrabre redovnika ili danas čovjeka
tako da otpadne od Puta, pošto ne može izdržati jer pretjeruje. Napasti imaj
određene taktike i strategije. Pustinjskom ocu Izidoru su stalno dolazile misli:
“Izidore ti si veliki monah!” Bila je to misao koja izaziva oholost iz koje
proizlazi požuda (tijela i očiju). U nekim demoni mogu prizvati napasti i
voditi u bludnost, ili možda napasti koje vode u svađu, ili pak u oholost.
Mislim da tu svatko mora promatrati koje stvari susreće, i analizirati odakle to
potječe, što želimo postići bez pretjerivanja, zanošenja, ili gubljenja snage jer
je cilj da napustimo Put dobra. U svim tim napastima pomoć u borbi protiv
njih se sastoji u tome da ih nazovemo pravim imenom i identificiramo. Tko
prepoznaje svoje unutarnje stanje, imenuje svoje napasti i “drži ih na oku”, taj
će naučiti kako se ophoditi sa svojim napastima i sve ih bolje držati pod
kontrolom posebno uz pomoć Svetoga pisma, kako smo ranije govorili.
Dakle, prepoznati napasti i misli i identificirati ih: odakle dolaze i o čemu se
radi? Na primjer kod pretjerivanja u dobru, čemu me to vodi? Ne samo da
pretjerujemo u molitvi i gubimo radost, nego koji je dublji cilj napasti?
Činjenica je da tako možemo odbiti i radost koja nam dolazi od Boga, izgubiti
čak duhovni poziv, dakle gledajmo pažljivo koji je cilj napasti? Nadalje ćemo
govoriti o drugoj pomoći protiv napasti: ‘contra agere’ - raditi suprotno!
Dakle, drugo oružje o kojem govore pustinjski oci, o čemu govori otac
Evagrius Ponticus (345.–399.) sastoji se u izgovaranju riječi protiv napasti.
Isusa u pustinji navodi kao primjer kada Isus svaku pojedinu napast kontrira
sa riječju Svetoga pisma i tako otkriva napast i napastovatelja. Svi Isusovi
citati su iz Knjige Ponovljenog Zakona: “Pisano je: ‘Bogu svom se klanjaj i
njemu jedinome služi’”. Isus, dakle ne ulazi korak po korak u pregovore, kao
što mi ponekad radimo. Ne, moramo se odlučiti! Kada identificiram napast
koja mi dolazi kao opasnost, mogu potražiti odgovarajuću Riječ Božju
koju ću ‘baciti’ na napast, kao Isus. I svaki put je demon morao odstupiti,
što postaje model za crkvene oce koji to jednostavno ponavljaju i skupljaju
iskustvo. Sveti Evagrius govori: “Kad ste u iskušenju, nemojte odmah moliti.
Prvo izgovorite nekoliko ljutitih riječi protiv demona koji vas pogađa
(Evagrius, The Praktikos 42)”. Zanimljivo, dakle možda na primjer da puni
(ljutnje) osjećaja viknemo na tog demona ili misli koje su se iznenada
pojavile. Shvaćate, kada vrlina nije dovoljna koristi se ovdje ne-vrlina.
Nadalje Evagrius kaže da kada ti je glava puna misli, molitva ne može bit
čista, tijekom molitve ćeš se priklanjati tim mislima. Kada naprotiv nešto
vikneš protiv misli, zbunjuješ i tjeraš te ideje koje ti je donio neprijatelj. Tu se
ne radi samo o lošim mislima, nego i oni koje su dobre ali me u molitvi
remete. Događa se da razmišljam tako o dobrim stvarima, i napustim molitvu.
Naravno, nisu sve misli direktno od đavla. Nešto dolazi od loših navika,
slabosti. Velik pustinjski otac Antun, govori da moramo znati da tri nagona
dolaze od tijela: prirodni nagoni kao želje, čežnje, požude; drugi nagon dolazi
kada je moje razlikovanje ‘zasićeno’ raznim stvarima koje ‘jedem’ preko
očiju i osjeta te me poslije smetaju; treći način na koji mi dolaze tjelesni
nagoni je preko demona. Dakle, prvi je utemeljen u prirodi, drugi preko onoga
što dopuštam da ‘uđe’ u moje misli i treće je preko demona i napasti. Origen,
crkveni otac govori da moramo jasno gledati duh i uzeti u obzir da ne dolazi
od đavla, nego se neke napasti očituju preko potreba tijela. Dakle, tijelo ima
određene potrebe: glad, žeđ, ali i spolne potrebe i sve ostale potrebe. Dalje
Origen govori da ne mislimo da se đavao brine o našoj gladi i žeđi, to su
potrebe ljudskog tijela koje mogu dovesti da previše jedem ili pijem o čemu
čovjek odlučuje. On, želi reći da nije sve od demona nego ovisi i o mojoj
odgovornosti. Lice zala, može dakle biti raznovrsno. Gledajući uzrok napasti
mogu jasno vidjeti lice napasti, spoznati jasno lice iskušenja i odgovarajuće
protudjelovati. Dakle radi se o “contra agere” - “suprotno djelovanje”. Moram
dobro pogledati lice napsti i ići na podrijeklo. Poslije prvoga-identifikacije;
drugoga-protudjelovanja; dolazi treće-”paziti na slabe točke.” Demoni se
služe određenim metodama da prodru u čovjeka. Oni, doduše ne mogu gledati
direktno u ljude i njihovo stanje duše, to može samo Bog. Zlodusi paze na
ono što čovjek izdaje o sebi, tj. na njegove riječi, njegovo ponašanje, njegovu
gestikulaciju, preferencije, ali i na njegove greške i nemarnosti. Dakle, ne
mogu nam vidjeti misli ali nas promatraju i kontroliraju gdje su nam slabosti i
tada napadaju. Jedan, već pokojni psiholog (46:44 Teil 3. profesor Geresh
Antoni??) je rekao da “đavao zloupotrebljava sve čovjekove slabe točke.”
Duhovne slabosti kao što su grijesi; duševne kao što su oholost i slično, kao i
tjelesne zdravstvene slabosti. Lupit će me tamo gdje me je lako napasti. Kad
zlodusi primjete da su monasi ili pak mi danas, slabi, neko vrijeme se udalje i
promatraju koja će vrlina biti zanemarena u tom vremenu preko nemarnosti
tog monaha ili više njih. Tada se obaraju da nesretnu dušu razderu na komade.
Njihova tehnika se dakle sastoji u tome da traže slabe točke i slaba mjesta kod
pojedinaca i preko njih prodiru kako bi sve tom slabošću ispunili. Zanimljivo,
to je baš situacija koju oni što duhovno žive jako dobro poznaju. Neki se
hrvaju i bore te dobiju dojam da su pobijedili neku svoju slabost, da su uspjeli
konačno. Čini se da đavao više ne može prodrijeti i čovjek dobije
samopouzdanje. Đavao tada gleda koje se kreposti još zanemaruju i preko
koje slabe točke, kako bi ponovno napao. Zanimljivo je kako nam pustinjski
oci daju uvid, o opipljivim o stvarnim problemima. Čovjek to shvaća preko
iskustva vlastitog života i života drugih. Ponekad zloduh djeluje snažno i
direktno, dakle ne preko šapnutih misli nego na primjer preko lažnih viđenja,
proroštva, i čovjeku se čini da dobiva “super” stvari koje vode u krivom
smjeru. To mogu biti sve pobožne stvari tak da čovjek ni ne cilja da su krive,
ali treba prepoznati cilj koji otkriva i porijeklo tih stvari. Ako se u meni rađa
strah i zbunjenost nakon tih proroštva to ne može biti od Boga. Zato su biti
skeptični prema viđenjima odgajanika i onih koji su u formaciji ako su
govorili da imaju čak i prava mistična viđenja. Sveti Ivan od Križa na primjer
spominje 40-tak stvari koje potvrđuju da je stvar od Boga a ne od zloduha.
Ono što nekako ne odgovara, može biti i ispravno, ali treba bit sumljičav.
Rizik je da odemo na krivi put. Monasi su imali zadršku prema svim
izvanrednim viđenjima u duhovnom životu. Budimo pažljivi da ne tražimo
stalno čuda i izvanredne stvari, idimo radije putem vjernosti i ljubavi i kada
smo u suhoći. Izvanredne stvari nas mogu zavesti na krivi put. Čovjek mora
paziti gdje ga njegov stav, karakter ili situacija dovodi da premalo gleda na
opasnost napasti koja ga može opčarati i pobijediti. Zato mora paziti kakav
mu je stav i karakter u određenoj situaciji. Moramo istaknuti da je duhovni
život borba. Neće nas lagana šetnja dovesti u nebo. Srce je polje borbe, ali se
ne trebamo bojati borbe ako se držimo Krista. Vjera i povjerenje Bogu
pobjeđuje zlo. Zato je odlučujuće za duhovnu izgradnju da se borimo sa
mislima. Tijekom duhovnih vježbi monasi su se trebali pitati: “Kako bi se
osjećao da te danas sretne tvoj zakleti neprijatelj?” Slično se može reći:
“Kako bi se osjećao da ti zagube poštansku pošiljku?; kako bi reagirao da te
netko ne pozdravi?; kako podnosiš kada dođe hladno jelo na stol?” Kada smo
mi sa zapada na duhovnim vježbama pitamo se možda: “Kako smo molili?”
Pustinjski oci se pitaju konkretno, kako smo prije spomenuli, i to pokazuje
imal li u sebi duhovni život i kako reagiram na situacije. Mi se na duhovnim
vježbama ne susrećemo sa tim odlučnim pitanjima, koja su ipak važna za nas.
Pustinjski oci obraćaju pozornost na misli. Pojedinac treba u mislima tražiti
osjećaje u kojima se krije želja, požuda i slično. Traže raspoloženje koje se
krije iza misli, te ideju i sliku koja se stvara i vlada u mislima. Napasti treba
jasno prozvati po imenu. To smo ranije govorili da ih trebamo identificirati i
reći ih svome duhovniku. I to je važno da okrijem pozadinu napasti svome
duhovniku, izreći ih, to lomi snagu tih misli. Što se može riječima izreći od
toga se mogu udaljiti. To je zanimljivo iskustvo… izgovarajući lomim dio
misli. Drugi korak je da govor pojedinca sa njegovim duhovnikom ili
pratiteljem traži misao vodilju u kojoj se oblikuje unutarnji stav, kao na
primjer kad netko kaže: “nitko me ne voli”. Što te izrečene rečenice iznose
o meni? Što pobuđuju te misli i osjećaje u meni? Ili pak rečenice: “svi su me
zaboravili”, ili pak “ja sam najbolji od svoje rodbine”, “svi me jako vole”.
Negativno bi bilo: “neću to nikada uspjeti”. To su možda unutarnji stavovi
koji su se oblikovali, dobro je ako ih izreknemo i pogledamo koja je
pozadina? Imali ti to veze sa ranjenim osjećajima, ponosom, pogreškama u
duhovnom životu, što se krije iza? Tada se bira misao vodilja na kojoj
pojedinac treba poraditi. Treba podržati tu vježbu čestim čitanjem duhovnog
štiva, pjevanjem psalama, bdijenjima, postom i molitvom. Na to svatko na
svoj način treba odgovoriti. Ali prije svega misao vodilja, koja može biti na
primjer Božja riječ koja je usmjerena protiv te misli. Nadalje, tu je
učestalost pojavljivanja te misli. Shvatiti na koji način ti se obraća ta misao,
kako bi pojedinac razvrstavao i razlikovao u kojim ti se sve oblicima
pojavljuje ta misao? Misao se može, na primjer, pojaviti u umu kao neka
ideja, na primjer, da nisam otkupljen, spašen (od Krista). Misli se pojavljuju i
kao napasti požude, zavisti, nevoljenosti, iznenadne misli osvete i planova
osvećivanja drugima- dakle one sve imaju oblik napasti. Unutrašnje misli se
mogu pojaviti kao unutarnje zapovijedi, kao na primjer, snažan poticaj na
nešto dobro ali vodi u pretjerivanje koje vodi u krivom smjeru ili pak da
učinim nešto zlo. To sve može biti sve biti sadržano u mislima. Ili pak, kako
neki kažu, može biti kao “osjećaj torbe na leđima” koje stalno nosimo i
ponavljamo cijeli život, na primjer rečenicom “nitko me ne voli”. Negdje sam
osjetio odbačenost koja budi tu misao da me nitko ne voli. Ili pak, iznenada
kroz misli dolazi osjećaj manje vrijednosti kroz rečenicu “i tako ne mogu
ništa učiniti”, “ne bi ni trebao postojati” itd. Ti unutrašnji pokreti dolaze od
raznih izvora: od naših umnih predodžbi, kako si ja zamišljam stvarnost; kroz
događaje gdje susrećem ljude i kroz ponašanje tih ljudi sa nama; te kroz
unutarnje osobne predodžbe kao što su fantazija i snovi. Što nadalje učiniti?
Ti unutarnji pokreti se služe strategijama. Kod mladih ljudi se ti unutarnji
pokreti očituju preko strasti i nagona. Kod starijih je to kažu više kroz
duševne patnje: osjećaji, srdžba, ljutnja. Ljudi u svijetu doživljavaju te stvari
kroz iskustvo, preko materijalnog blaga, poslovnu karijeru dok se kod
monaha do događa preko misli. Dakle, te negativne misli dolaze i ljudima u
svijetu, svima, ali kod njih je to više preko vanjskih stvari. Ono što se probudi
u ljudskom duhu potiče loša unutarnja kretanja. Tako nam u duh može naglo
doći neki osjećaj i bivamo iznenađeni, odjednom napadnuti i na kraju se
čudimo kako smo mogli tako reagirati, zašto to nisam zaustavio? Daljnji
način je preko uspomena koje snažno nadođu i uzrokuju ogorčenost i
obeshrabrenost. To može biti sjećanje na određene ljude, situacije koje nas
zaskoče pune strasti, ogorčenosti i obeshrabrenja. Očito se u tim situacijama
nije ostvario mir i zbog toga se vraćaju kroz uspomene. Ti unutarnji pokreti,
nadalje stvaraju u nama fantazije i pobuđuju snove. Nadalje se pokreti
očituju preko pretjerivanja kao što je svađa koja odjednom bukne,
kritiziranje, zavist, znatiželjna propitkivanja, ogovaranja i slično. To nadalje
može biti strah koji se odjednom pojavi od mene samoga ili nekoga koji me
tjera u bolest. Tu je i slaboća u nečemu, strašljivost koje ostavljaju posljedice
na život ili planove, pa počnemo razmišljati: “Ja to ne mogu, ne mogu Krista
slijediti, preslab sam”. To sve može biti povezano sa osjećajima koji su se
nataložili u nama. Razvoj i utjecaj misli ima 5 stupnjeva: 1. stupanj je
šaputanje: “Napravi to!”, bilo da je riječ i čežnji, želji ili strasti; 2. stupanj
je dijalog koji vodim sa mislima: “Smijem li to? Koliko daleko mogu ići?” i
slične diskusije sa negativnim mislima; 3. stupanj je borba: “Hoću li to
učini ili ne?” Nešto nam mora biti jasno. Kada mi dajemo šansu i Bogu i
Đavlu sa našom neodlučnošću, Bog se tada povlači jer se ne želi stavljati na
istu razinu vrijednosti sa napašću, sa Đavlom. Tada je nažalost borba već
izgubljena; 4. stupanja je pristanak i privola na primjer preko riječi:
“Samo ću to jednom učiniti”, “Jednom k’o nijednom”. 5. stupanj je
pakost i strast koja me vodi da to uvijek ponovno napravim. Da zaključimo,
to je tijek koji ljudi prolaze u ophođenju sa napastima koje nas napadnu i
protiv koji se ne borimo. Borba se odvija, kako smo rekli, prvenstveno sa
vlastitim mislima. Pri tome se radi uvijek o mislima koje su nabijene
osjećajima, to nisu čisto intelektualne misli. Borba koju vodimo sa
negativnim mislima je u obliku unutarnjeg dijaloga koji potiče negativnu
reakciju, odugovlačenje, želju da probamo, bolje shvatimo, stvara
izgovore… često se opasno igramo umjesto da odlučimo! Pomoć u tome
svemu je prihvatiti se molitve, nazvati zlo njegovim imenom, paziti na na
jaku vezu misli i osjećaja, iskoristimo poticaje koji su u neprijateljstvu -
dakle tu se radi da vrlinu branimo ne-vrlinom. Primjer obrane vrline sa ne-
vrlinom je kada mi dođe oholost sjetit ću se svoje slabosti na području
čednosti gdje sam ponižavan, kada mi dođe npr. požuda poticat ću se na
ponos i sram koji ću osjećati kada to budem trebao ispovijedati. Pomoć u
borbi je i da se distanciramo od napasti izrugujući i ismijavajući ju, to se
može povezati sa pouzdanjem u Gospodina i sa Njim da krenemo zajedno
u ismijavanje napasti, moleći Ga da nas privuče bliže sebi i sa Sobom
sjedini. Eto na kraju, to su bile misli pustinjskih otaca, i kao što ste primjetili
imaju nam puno za reći o traženju korijena napasti koji vodi prema rješavanju
pogrešaka. Korijen je u našim mislima koje su se nataložile, često
zaboravljene, potisnute sve dok odjednom ne iskoče tijekom neke situacije ne
iskoče te nas iznenade i nađu nespremnima da se branim. Zato moram uvijek
iznova ići istim putem identifikacije napasti, traženja korijena napasti, odakle
to izvire i što ga aktivira. Mislim da nam to sve može biti od pomoći na putu
samospoznaje, nastojanja da budemo cijeli u Krista zagledani, u življenju te
posvete koliko je to ljudima moguće.