PRAKTINA TEOLOGIJA

Romano Guardini UTNJA

85
1

ovjekov se ivot odvija izmeu utnje i govora; izmeu tiine i rijei to su polovi koji su povezani s onima o kojima smo razmiljali u meditaciji o sabranosti. Kae se dodue da je rije duhovna, ali nije tako; ona je ljudska. U njoj ona cjelina od materijalnog i duhovnog, koja se zove ovjek, postie svoju najveu profinjenost. U zvuku koji proizvodi dah vibracijama iz grla i prsiju onaj koji govori izraava to iznutra misli. On to najprije ima u sebi, misli o tom, osjea to. Ali to je sakriveno. Onda on to daje u zvukom i umom oblikovanu sliku i time to postaje dostupno sluatelju. On razumije to sugovornik misli, moe odgovoriti, pa se razvija razgovor. To je divno, velika tajna. Tko bi to shvatio, shvatio bi ovjeka. A ne dajmo se smesti naturalistikim glupostima koje ele izvesti rije iz ivotinjskog glasanja. To glasanje moe jo neposredno izraziti strah ili bol ili mamljenje ili kojeta: po svemu tome ono jo nije rije. Ona nastaje tek onda kada zvuna slika dostavlja smisao, istinu koja je prethodno bila u misli. Za to je sposoban samo ovjek, jer je samo u njemu osobni duh. Ako se ini da to moe uiniti neka ivotinja koja ivi s ovjekom, onda to zavarava. to od ivotinje ujemo nije neka obavijest nego esto veoma kompliciran izraz. U te titraje glasa samo ovjek moe poloiti istinu ivota, znanosti, pobonosti. Rije je jedan osnovni oblik ljudskoga ivota; drugi je utnja, a ona je jednako tako velika tajna. utnja ne znai samo da se ne izree nijedna rije i ne oituje nikakav zvuk. Samo to jo ne ini utnju; i ivotinja je za to sposobna, jo vie kamen. utnja je naprotiv ono to se dogaa, kad se ovjek, nakon to

Romano Guardini, utnja

86

je govorio, opet vraa sebi i biva tih. Ili kad on koji bi mogao govoriti ne govori. Samo onaj moe utjeti tko moe govoriti. Da onaj koji bi govorom iziao vani ostane u nutarnjoj zadranosti tek to znai utnju: svjesna, promiljena, u samoj sebi ivotno odravana tiina. Oboje ide skupa. Pametno moe govoriti samo onaj koji zna utjeti; pravilno utjeti moe samo onaj koji zna govoriti, inae je nijem. ovjek ivi u tim objema tajnama; njihovo jedinstvo izraava njegovo bie. Dakle krepost znai biti gospodar utnje; o toj kreposti elimo razmiljati. Tko ne umije utjeti, ini svojim ivotom isto kao netko koji bi elio samo izdisati zrak, ne udisati. Dosta je samo to zamisliti, da se odmah prestraimo. Tko nikada ne uti, njegovo se ljudstvo raspada. Kad govori ve smo to rekli ovjekova unutarnjost stupa u javu. to mislim, osjeam, namjeravam, znam najprije ja; netom to pretvorim u rije, to biva oito, stoji u prostoru izmeu mene koji to izgovara i onoga koji slua. Time dajem sluatelju udio u onome to imam u nutrini. Neki se sukobi rjeavaju time da ih rije iznese u javnost. Ali ima i doivljaja koji tu ne spadaju. Ako je netko uinio neto velikoduno ili fino, on tono zna: Da on to izgovori, to bi se raspalo. Zato on to krije u utnju i tamo to ima za samoga sebe. A ako se nekad u nekom tekom trenutku mora zapitati, ima li ivot smisla, onda se to pojavljuje i opravdava mu ivot. Po razgovoru smo u zajednitvu. Ako dva ovjeka govore o nekoj stvari, njihova meusobna rije ide tamo-amo: pitanje i odgovor, tvrdnja i prigovor idu uvijek naprijed do jasnoe, sputaju se do dubine dok ne doe trenutak kad upoznaju: To je tako! Sada imaju zajednitvo u toj istini: divan nain da su zajedno. Ali ima i trenutaka kad se ne eli zajednitvo; kad nije potrebna iznutra gledana istina drugoga. Recimo, netko ide u crkvu, jednu od graevina, u kojima Boja nazonost moe biti oita, i sjedne. On osjea kako se stupovi oko njega uspinju, kako ga okruuje prostor, osjea svete slike, pa u njemu vlada tiina. ega on tada postaje svjestan, to ne spada u rije. Kad bi on to pokuao kazati, to ne bi koristilo. Govorom ovjek ulazi u dogaaj. To je situacija u kojoj se neto mora odluiti, pa se on pita: Mora li se dogoditi to ili ono drugo? Ako se on onda odlui i to izgovori: Ja tako mislim, tada poinje dogaaj. Jer rije ima teinu; on mora jamiti za to. To

Sluba Boja 49 (2009.), br. 1, str. 85 - 91

je mo; pokret s uzroka i djelovanja stavljen je u gibanje, i on je sam time obuhvaen. Ako ne eli ui u dogaaj, onda uti i povlai se u suzdranost. Tako bi trebalo jo neto rei. Veoma vane stvari ljudskoga ivota odvijaju se izmeu tih dvaju polova ivota. Veinom to nisu dva pola nego samo jedan a time nije uope nijedan pol, od kojih svakom treba njegova oprenost, da bude iv; veinom je taj govor ono jednostavno prevladavajue jer ovjek ne moe utjeti, ak to i ne eli, jer ako ispravno uti, vraa se samom sebi, a biti sam sa sobom, njemu je neizdrljivo. Tada on primjeuje ega se sve ogorenoga, besmislenog, pokvarenog u njemu nalazi, pa bjei od sebe u razgovor. Samo se u utnji izvrava puna spoznaja. Pod tim se ne podrazumijeva uzimanje (neega) na znanje. I ono je dobro i treba ga imati. Ono nekako utvruje: Taj tu ovjek je bolestan i ima bolove; onda se prema tome moemo ravnati; mogu se primijeniti sredstva, ili pozvati lijenik, pa e stvar biti u redu. Naprotiv volja za spoznajom pita: to je to, ta bol? to se po njoj dogaa u ivotu, ako je ovjek u nutrini prihvaa, proivljava ili je odbija? A kako je kod toga ovjeka? to proizvode bolovi u njegovu ivotu? To su pitanja koja nemaju odgovora, ukoliko se govori. Moda vanjski odgovor da; ali onaj nutarnji, pun razumijevanja, koji obuhvaa bie, zacijelo ne. Govorniku izmie upravo ono o emu se radi: onaj nutarnji stav prema tomu; pogled u taj ivot pred njim; uvid u nain kako se odvija taj jednokratni ivot. U to se ja moram zamisliti; moram biti u tiini, to promiljeno razabrati u nutrini, uivjeti se u to. I onda, bude li trenutak povoljan, bit e mi jasno: u ovjeku koji boluje dogaa se to i to. Tek je to spoznaja, pojavljivanje istine. Tko ne zna utjeti, nee to nikada spoznati. A to vrijedi o toj spoznaji, vrijedi i za druenje s ljudima. Odnos s ljudima sastoji se dobrim dijelom u tome da jedan drugome sam od sebe iskazuje ljubaznost, pomo, druenje sve do naina punog zajednitva. Ali moe li netko od sebe dati neto ako ak ne posjeduje samog sebe? Tko uvijek govori, on ne posjeduje sebe (nije svoj gospodar), jer on uvijek sklizne od samoga sebe, pa to on daje drugima, ako bi morao dati samog sebe, samo su rijei. Ali napokon: samo u utnji dospijevam pred Boga. To je tako istinito da je postalo nainom ivota: cijeli ivot izgraditi na utnji. Ima redova koji to rade; smioni pothvat koji, ako je postavljen

87

Romano Guardini, utnja

88

na shodan nain, vodi iroko u mirno Boje kraljevstvo; naravno postaje i opasno, ako nema velikodunosti i mudrosti. Ali ne paajmo se u to, pa ostanimo kod nae svakidanjice. Poetak svakog redovnikog ivota tvori svijest: Bog postoji! On nije samo osjeaj ili razmatrana ideja nego stvarnost. Stvarnija nego ja; ta prava, u samoj sebi opravdana vjena stvarnost, pa svaki ozbiljni redovniki ivot vodi k spoznaji: Bog postoji; a ja sam samo pred Njim i po Njemu. Bog ne samo da nije stvaran nego je Netko, upravo On-sam. U ovim razmatranjima ve je bilo govora o nainu, kako Pismo to izraava. Ono govori o njegovu licu: Pokai nam, Gospodine, svoje lice, i bit emo spaeni, kae psalam. Je li nam to iskustvo blisko? Znademo li za Boje lice? Znamo li to to znai ako Pismo kae: Bog mi se obraa On me gleda On misli na me? Tek tada moemo razumno i pravo govoriti: Ti, Boe Jesmo li ve nekad promiljali kako je divno da je Bogu uope mogu rei Ti? Da je On za mene ak pravi Ti. Ti za mene? Tako bitno da se moe rei molitelju: Bog i tvoja dua, nita drugo na svijetu. Kako je on onda zapitao: Gospodine, a drugi?, dobio je odgovor: Za svakoga vrijedi, Bog i on, i nita drugo. U tu se najintimniju unutarnjost Bog i ja ne dospijeva, ako se govori, nego samo ako se uti. Kad se ovjek sabere, nutarnji se prostor otvara, pa se moe objaviti sveta nazonost. To se stanje utnje mora nauiti; nijedna krepost nee doletjeti ovjeku. Ima naklonosti (sredstava) za to; ljudima koji su okrenuti prema unutra za razliku od onoga koji je preteno usmjeren prema vani. Ali sama ta naklonost to jo ne ini. Ona pak ini ovjeka budnim (zamiljenim), paljivim na procese u vlastitom biu, ozbiljnim, moda ak melankolinim a sve je to neodluno, izloeno raspoloenjima i doivljajima trenutka, pa moe u svako vrijeme izvana biti osujeeno i ometano. Zato se moramo potruditi. I boriti se protiv beskrajnog govorkanja i tutnjave koje idu svijetom tako se boriti kao ovjek ije su grudi uske pa se bori za dobivanje zraka. U protivnom neto e zakrljati u nama. Vanjska buka ini tek polovicu, a moda ni toliko, a tu polovicu treba svladati. Druga je polovica nutarnja: jurnjava misli, lutanje elja, nemir i tjeskoba due, teret tekoe, zapreka tuposti pa kako god to moglo izgledati ono to ispunja nutarnji svijet kao ljunak zatrpano vrelo.

Sluba Boja 49 (2009.), br. 1, str. 85 - 91

Moramo to ozbiljno shvatiti. Za ispravno voeni ivot spada i vjeba: uenje utnje. Ona poinje time da se stvarno zatvore usta kad god to zatrai povjerenje drugoga, dunost poziva (profesije), uljudnost, potivanje tueg ivota. Ta vjeba vodi dalje tome da se ponekad uti i kad bi se moglo govoriti, osobito ako bi time trebalo postii uinak upravo tada ne govoriti dobra je vjeba da se dobije vlast nad blebetanjem (brbljanjem). Da se ovjek uope zamui, kako bi nadvladao glagoljivost, taj ivot u brbljanju. Koliko suvinoga reknemo tijekom dana; koliko gluposti! Moramo uiti da je utnja lijepa; da to nije praznina nego pravi, puni ivot. A onda i dalje od reenoga treba nauiti onu nutarnju tiinu; mirno bavljenje ozbiljnim pitanjem, vanom obavezom, milju na nekog ovjeka do koga nam je stalo. Pri tom emo stei veliko iskustvo: da je nutarnji ovjekov svijet velik, da se sve dublje u nj prodire. Augustin nam je o tome rekao duboke stvari u svojim Ispovijestima (na pr. 10,8 i dalje). Ali s dosad reenim mi smo ostali tek na naravnom podruju; u onom to se upravo zove duevni ivot. A vie se nudi ovjeku koji prihvaa tajnu milosti i preporoda. Propovijedanje apostola Pavla proeto je tom porukom da se u ovjeku vjerniku budi novi sveti ivot. Da ga Krist, uskrsli i proslavljeni Gospodin, budi u njemu. Tu nastaje usrdnost, dubina koja lei s onu stranu isto naravnog. Jednako tako s onu stranu naravne dubine due prema unutra, nalazi se kao ono podruje gdje je Bog na prijestolju, i gdje to Njega trai slava Bogu na visini nad sve misli i osjeaje naravne uzvienosti. Tu nam je unutarnjost poklonilo krtenje, pa sad kransko vjebanje mora to izdizati iz naravnog svijeta osjeanja i miljenja.. elimo se truditi za to stanje tiine (mira) da se nauimo biti ljudi. Simbol koji nas upozorava ve se nalazi u naem svijetu: fonograf (govorni stroj). A zanimljiv kao rezultat znanosti i kao proizvod tehnike on odaje u povezanosti s razumnim i drugim strojevima i onu tajnu volju da oduzme ovjeku njegovo dostojanstvo. No im on naui stvarno utjeti i stvarno govoriti, on se ne moe oponaati, jer tada se u njemu otkriva prava Boja slika. to prua taj stroj, nije ak ni govor niti isto tako neko miljenje to se dogaa u drugim strojevima. U aparatu su mehaniki izvrni oblici govora i misli stavljeni u pogon i stavljeni

89

Romano Guardini, utnja

90

na raspolaganje inenjeru podvorniku. Oni se graviraju za brzine kojih stvarno miljenje nije podobno, i po tome su stvorene nove mogunosti. Zadivljujui proizvodi znanosti i tehnike ali kojeg li iskuenja da se stvarni ovjekov ivot shvati polazei od stroja i u tome zaboravi njegova osobitost! Moe nam pomoi za prisebnost (da doemo sebi) ako zamislimo da stroj pak moe govoriti, ali ne moe utjeti: on moe tu samo mrtvo stajati. Po tom fantomu utnje mi najednom osjeamo da je i njihov govor fantom (utvara). Samo ovjek moe zbilja utjeti, u utnji ivjeti. Ponovo pokuajmo da polazei od ivota ovjeka koji je prava Boja slika dobijemo pogled na iskonsku sliku. Kakva je ona: Imaju li ini govora i utnje i za Njega neki smisao? Ima li neto u Njemu po emu bi oni mogli biti usporedba? To je zbilja tako, i to se izraava u dvama iskazima koje nam govori objava. Prvi se nalazi u izvjetaju kojim odzvanja itava sveta poruka: Da je Bog jedini Bog i da pored Njega nema drugoga. Jedino je On Gospodin, Slobodan, ni o emu ovisan. Onaj Beskonani, Sve-Oivljujui, koji sve ima i jest. Pred tim Prevelikim koji nadvisuje svaku sposobnost miljenja i osjeanja zakazuju sve slike koje imaju u sebi neto uzbudljivo, glasovito. Dodue psalmi govore o teofanijama (bogojavljenjima) koje se objavljuju pobonim (moleim) gledateljima u oluji, sijevanju, tutnjavi i daju ljudima da osjete mo koja se zove Svemo koja nadilazi svaku stvorenu silu. Ali jednom zauvijek sam je Bog rekao ono odluno, kad je On gromovnika meu prorocima, junakog Iliju, nakon nadljudskih naprezanja njegove borbe protiv Ahaza i Izebele pozvao na sveto brdo Horeb i tom revnitelju objavio, tko je On. Tada je On zapovijedio: Izii i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi. Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snaan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja apat laganog i blagog lahora, a Gospodin je bio u njemu (1 Kralj 19, 11-12). Ne u slikama katastrofalnih sila nego u slici blagog lahora objavljuje se On svom proroku. Tako smijemo dalje razmiljati: slika za Boji ivot bit e beskrajna tiina sveobuhvatne utnje. A Novi zavjet govori jo o drugoj slici, i to na poetku Ivanova evanelja. Tu pie: U poetku bijae Rije, i Rije bijae kod

Sluba Boja 49 (2009.), br. 1, str. 85 - 91

Boga i Rije bijae (sam) Bog. Na kraju proslova ta se misao opet uzimlje i saznaje tajanstveno produbljenje: Boga nitko nikada nije vidio. Jedinoroenac Bog, koji je u krilu Oevu, on ga je objavio (1,18). Ponovno zasvjetljuje neto od Boje tajne. Govori nam se da zajednitvo postoji u Bojoj vrsnoi koja na trpi nikakvu poredbu; suelice njegovoj istoj jednostavnosti; u njegovoj uzvienosti davanja i uzimanja. Slika za to je govor Rijei iz utnje ta se slika tada dalje odreuje u raanju Sina od Oca. Rije je Sin, Govor je Raanje Neshvatljivo jedno i drugo. Prva slika, slika utnje i bezglasne (tihe) jednostavnosti, i druga slika roenja koje govori i zajednitva u ljubavi one ukljuuju tajnu Bojeg ivota i svetog Gospodstva. A koja je tajna i ovjek u kojemu se po Bojoj volji odraava Njegova PraSlava! I koje li obveze uvati je u neoteenoj istoi! S njemakog preveo: Karlo Bai

91