KRIŢNI PUT ŢENA

Uvodna molitva

Marijo, u društvu si svojih roĎakinja i prijateljica. Vrijeme je pred

blagdan Pashe. Tu si u Jeruzalemu i osjećaš da je situacija s Isusom
vrlo napeta i ozbiljna. On je s učenicima otišao u Getsemanski vrt, a
tebi netko dolazi javiti da su ga vojnici odveli u dvor velikog
svećenika Kajfe. Za tebe počinju strašni časovi ţalosti i kušnje. U ovoj
noći ništa ne moţeš doznati što se s njim dogaĎa. To je strašna noć za
tebe. Kao što su Marija Magdalena, Marija Jakovljeva, Marija
Kleofina i Saloma bile s tobom tu noć i sve vrijeme Isusova stradanja i
ja ţelim biti s tobom. Molim te, budi i ti sa mnom na mom kriţnom
putu i ne daj da malakše moja vjera.
I. postaja – Isusa osuđuju na smrt

Dvorište Pilatova dvora puno je razjarenog svijeta. Tu su veliki

svećenici i pismoznanci. Svi su oni tuţitelji tvoga Sina. Svjetina
strašno viče. Ti u društvu svojih prijatelja: Ivana apostola i poboţnih
ţena. Izvode Isusa. Sav je u jednoj rani: izbičevan, trnjem okrunjen,
popljuvana lica. Kraj njega stoji Pilat i govori: „Evo čovjeka!“ A ti? S
mačevima boli u srcu, shrvana, gledaš, a ne moţeš do njega. Nekoć je
pred tobom stajao AnĎeo i govorio: „ Evo, začet ćeš i roditi Sina!“
Sada pred tobom stoji čovjek koji govori o tvome Sinu: „Neka se
razapne!“ Prolaze ti slike kroz glavu: Bijeg u Egipat, Nazarećani koji
ga guraju na rub brijega da ga strmoglave. Zašto su protiv njega?
Nema odgovora! Ljudi laţu, izmišljaju. Tebi prolazi kroz glavu jedna
misao: „On će otkupiti narod svoj od grijeha njegovih!“ Boţe, je li
ovo taj čas? Budi volja tvoja!

Marijo, ti razumiješ osjećaje majke, koja sluša optuţbe protiv svoje

djece. Ti znaš kako je gledati nevino optuţeno dijete, ti znaš kako je
biti majka osuĎenika. Ti znaš kako majka voli i kako trpi. Zagovaraj
sve majke koje moraju proţivljavati poniţenje optuţenih sinova i
kćeri. Marijo, budi u društvu svake majke u ovakvim časovima.
II. postaja – Isus prima na se kriţ

Što to nose? Dvije drvene grede. To će vući, nositi! U drvene jaslice

betlehemske štalice poloţila si ga novoroĎenog, a sada dvije grede na
njegovim ramenima. U roĎenju nepoţeljan, bez kolijevke. Sada
osuĎen na drvo kriţa, kralj bez trona. S drveta spoznaje dobra i zla
Eva je ubrala smrt. Sada se na drvo penje plod „utrobe tvoje“, da
umrijevši dade ţivot smrtnicima. Samo ti to razumiješ. Kriţ! Marijo,
razumiješ li ga?

Ja ga, Marijo, ne razumijem. Ni svoj kriţ materinstva, ni supruţništva.

Ne razumijem kriţ svoje djece, svoje obitelji, svoga roda. Znam da je
sada na Isusovim ramenima, ali i na tvojima. Znam da i jedno i drugo
molite: „Ako je moguće, neka me mimoiĎe!“ I ja to često molim. S
Isusovih usana čitamo i ti i ja: „Budi volja Tvoja, Oče!“ Marijo, sada
si u školi u kojoj je jedina lekcija Kriţ. Dugo si već u toj školi. I ja
sam u toj školi. Teško razumijem ovu lekciju. Pomozi nam, Marijo,
razumjeti tajnu Kriţa.
III. postaja – Isus pada prvi put pod kriţem

Posrće i pada na zemlju. Leţi tvoj Sin, a teško drvo kriţa na njemu.
Kako bi mu rado potrčala i podigla ga i uzela taj kriţ i nosila ga sama,
ali ne moţeš do njega. Ti vojnici, te zapreke. Ne moţeš do njega. Srce
se cijepa, ali blizu se ne moţe. Prošla si tu strahotu i znadeš nemoć
majčinstva pri padu vlastitog djeteta. Leţi, a ne moţeš ga dići. Koja je
to bol! Ti nabolje razumiješ majku koja trpi zbog pada svoga djeteta,
zbog krivog koraka zbog kojeg je posrnuo, zbog podmetnutih klipova
laţnih prijatelja. Sam se mora dići, a majka krvari u duši. Vidiš majke
čiji su sinovi u prvom pijanstvu učinili nasilje, ubojstvo, provalu. Čiji
su sinovi u pijanstvu izazvali prometne nezgode, vidiš majke koje se
susreću prvi put sa svojom drogiranom djecom u policijskim
postajama ili u bolnicama. Kako izdrţati taj pad, Marijo? Gdje si našla
snagu da nisi svisnula? Bog diţe što grijeh obara. Ti si Bogu
vjerovala! Ti si vapila: „Snago moja, priteci mi u pomoć! Ne ostavljaj
me, Boţe, zaštito moja!“ Marijo, majko nemoćnih majki, tješiteljice
poniţeni majki, jačaj nas u našoj nemoći.
IV. postaja – Isus susreće svoju svetu Majku

Dočekala si ga. Susreli ste se; Sin mučenik i Majka patnica. Nema
riječi, samo pogledi. Jednom ste se pogledali u hramu. Bio je dijete i
tada si ga koreći pitala: „Sinko što si nam to učinio!“ Sada ga ništa ne
pitaš, ali u očima ti se čita pitanje: „Sine, što su ti to učinili?“ U očima
njegovim čitaš odgovor: „Ove su modrice radi njihova mira i ova je
bol radi njihova opravdanja. Poveo me Otac za ţrtvu za grijehe ljudi
na ţrtvenik kriţa i daruje me u smrt da bi oni ţivjeli. Vjeruj Ocu!“
Tko koga bodri, tko koga tješi? Marijo, ti znaš taj nijemi govor u
susretu umirućeg djeteta i majke. Ti najbolje razumiješ razdiranje srca,
kad usta zanijeme. Ti jedina znadeš koliko pomaţe Boţanska utjeha u
ovakvim časovima nijemih susreta. Prinesi nebeskom Ocu sve zadnje
zagrljaje roditelja i djece. Boli sastanaka pred veliki rastanak. Izmoli
nam vjeru u smislenost zadnjih zagrljaja i protumači nam to veliko
otajstvo prikazne molitve.
V. postaja – Šimun Cirenac pomaţe Isusu nositi kriţ

Zasjale su ti oči jednim zahvalnim sjajem prema ovom mladom

seljaku, snaţnih ruku i pleća. MeĎu tolikima iznakaţenim mučiteljima
jedan uzima drvo kriţa i nosi ga. Zahvalna promatraš njega i Isusa.
Kako bi rado došla do tog dobrog čovjeka i pruţila mu dar ili ga
poljubila. Kako si u tom času blagoslovila njegovu majku, koja ga je
odgojila za samilosnu ljubav i pritjecanje u pomoć nevoljniku. Marijo,
u tom Šimunu vidjela si sve svećenike i redovnike, koji će Isusov kriţ
uzeti i ponijeti. Vidiš u tom trenutku Boga, koji Sinov kriţ stavlja u
ruke tih malih ljudi i zapovijeda im: „Ponesite kriţ i pomozite
Spasitelju svijeta, da kriţ doĎe do Golgote čitavog svijeta. Da zasja
drvo spasenja poput zvijezde, da ljudi vide kako se uspinjati do neba.
Prati, Marijo, sve nositelje kriţa u misijskim prostorima, sve
svećenike, koji čuvaju čast Isusova kriţa, koji Isusov kriţ utiskuju u
savjesti i srca ljudi kao znak ljubavi Boţje. Znam, Marijo, da nikada
nisi zaboravila ovaj lik Šimuna Cirenca. Znam da si mu bila zahvalna.
Uči nas zahvalnosti za svaku lijepu riječ o kriţu Bogu i ljudima.
VI. postaja – Veronika pruţa Isusu rubac

Ima na ovom strašnom putu i ljepote. Zastaje ti dah! Kamo će ova

mlada ţena. Zašto je izišla pred tvoga patnika. U strašnom ambijentu
mrţnje, moţda si pomislila da će nešto naopako učiniti Isusu. Ali kad
si vidjela njezin rubac koji mu je pruţila prema obrazu i onaj
samilosni izraz lica Veronike, vidjela si ljepotu otkupljenog čovjeka.
Da, baš takvo srce Bog je stvorio ţeni: samilosno, odlučno, blago,
puno ljubavi. Baš ovakvo srce Bog hoće u nama: sućutno, dosjetljivo.
Dopalo se to srce Veronikino i Isusu. Na rupcu uspomena patničkog
Lica Isusova. Trajni biljeg uzajamne ljubavi. Sjećam se sada, Marijo,
svih primalja, medicinskih sestara, teta u vrtiću, učiteljica, usluţnih
činovnica koje su pomogle mojoj djeci. Sjećam se sada svih dobrih
susjeda, dobrih baki koje su bile dobre mojoj djeci. Moţda nikad
nisam s uzdahom ljubavi zahvalila tolikim dobrim srcima za znakove
ljubavi na kriţnom putu moje djece. Hvala ti, Marijo učiteljice, za ovu
pouku kojom si dirnula moje srce na zahvalnost. Utisni mi u srce onu
spremnost kojom si sluţila roĎakinji Elizabeti i onu spremnost
Veronike. Marijo, uči me čuvati srce kakvo Bog ţeli u meni, srce
ţene.
VII. postaja – Isus pada drugi put pod kriţem

Ponovni pad pod kriţem. Što je kriţ? Da, to je breme grijeha svega
svijeta. Svih ljudi. Na tom kriţu prepoznajem i sebe kao teret, svoje
grijehe. Često sam razmišljala o nemilosrdnosti ljudi, a sada vidim i
sebe. Marijo, moj Otkupitelj leţi shrvan teretom mojih grijeha, mojih
nemara, mojih propusta. Ako se moja mlakost očituje na mojoj
obitelji, koliko se više ona očituje na Isusovu kriţu. Isuse, koji si pao
pod mojim grijesima i koji ustaješ da bi mene spasio, daj mi milost da
se i ja otrgnem od svega što me ruši u mom dostojanstvu ţene i majke.
Ţelim podizati iz grijeha svoju obitelj, svoju okolinu, a sama leţim u
zlu. Ona ista sila Duha Svetoga, koja je tebe podigla, Isuse, neka i
mene diţe. Zagovaraj, Marijo, moje obraćenje. Kriţ ne smije leţati na
zemlji. On mora stajati uspravno da se na njega moţe uspeti prinos.
Tu sam da budem prinos, uspravna. Diţem glavu i volju i idem s
tobom dalje. Tek sam na pola puta.
VIII. postaja – Isus tješi jeruzalemske ţene

Negdje iz prikrajka promatrale su te ove naše sestre. Rasplakale se nad

strašnim prizorom patnika. Ne slute da je ovo lik njihova Otkupitelja.
Znale su da je dobar čovjek. I ti ih, Marijo, vidiš. Ima još osoba
kojima je ţao tvoga Sina. I Isus ih vidi. Koja mi je ovo utjeha. Isus
vidi i moje suze. Zastao je i nešto im govori. Meni nešto govori.
„Plačeš? A radi koga? Radi mene? Plači nad sobom i nad djecom
svojom. Plači što si nemoćna, što si popustljiva, što si mlaka. Plači što
ne vidiš istinu.“ Da, strašno sam povodljiva. Toleriram sebi i drugima
zlo. Govorim kako je grijeh nešto normalno. Ne govorim dovoljno ni
sebi ni svojoj obitelji o strahoti grijeha. Svijet me prevario. A grijeh
koji odobravam i za koji kaţem: „Svi tako rade!“ – ubija, mrcvari,
stvara patnju i umnaţa suze. Generacije će plakati što nisam odgojila
svoje dijete za ţrtvu, odricanje. Što sam popuštala kad je bio povodljiv
i mlak. Generacije će plakati što sam opravdavala svoje grijehe i
grijehe svoje djece. Marijo, sada vidim korijen zla u svijetu. Zlo klije
u mojoj obitelji, raste u mojoj obitelji i širi se na mnoge. Mogu li moje
suze oplakati, izmoliti novi svijet? Ţeliš, Isuse, vidjeti moje suze
kajanja, moje suze molitve. Ti si, Isuse, zajamčio materinskim
molitvenim suzama uslišanje. Hvala ti! Marijo, tvoje suze vjere i
molitve urodile su uskrsnućem Isusovim. Nauči me molitveno plakati
za budućnost svih mojih u Isusu.
IX. postaja – Isus pada treći put pod kriţem

Podno vrha Kalvarije novi pad. Ti si takoĎer pri kraju snaga, a evo
nove boli i za te. Svjesna si da su mu dosudili smrt, ali zar će sada?
Vojnici promatraju, izruguju se, guraju. Kako bi ti rado do njega i
podigla to breme kriţa koje ga je poklopilo, ali ne moţeš. Svatko nosi
svoj kriţ i pod njim pada i s njim se diţe. Koliko puta sam pala pod
svojim kriţem, a htjela sam nositi i kriţeve svoje djece i obitelji. Kriţ
je zaista osobni teret. Iako otkupljuje sve, nosi ga svaki pojedinac.
Različit je, a uvijek teţak i svakoga baca na zemlju. Koji je to kriţ pod
kojim sam ja pala i pod kojim sam dugo očajna leţala? Čekala sam da
me netko podigne, a svi stoje i nitko ne pomaţe. Zašto? Svatko ima
svoj kriţ i mora ga drţati. Jedini koji je slobodan je Otac nebeski, on
podiţe i kriţ i mene. Isuse, On te je podigao. Marijo, On ti je
pomogao. Zašto ne razmišljam o tome dok leţim pod svojim kriţem?
Zašto ne vapim da mi pomogne: „Oslobodi me od zla!“ U svojim
padovima obično traţim krivca, a ne spas. Krivac je samo jedan – Zlo,
Sotona. Ima netko jači od njega. Da, to je Bog. Koliko puta sam čula
svoje dijete koje je pavši na zemlju dozivalo: “Mama, mama!” Ja sam
neukija od svoga djeteta. Ono vjeruje da ja mogu pomoći, a ja ne
vjerujem da Bog hoće pomoći. Isuse i Marijo, hvala vam što me u
ovom trećem padu učite ponovno tko je pomoć. Oče, izbavi me od zla.
X. postaja – Isusa svlače

Marijo, stojim pokraj tebe i promatram te u ovom bezobzirnom

prizoru. Pokrivaš oči rukama. Tvoga Jedinca vojnici razgolićuju.
Skidaju mu odijelo. Ti si ovo tijelo povijala, prala, majčinski ljubila,
dojila. Ti si mu šivala haljine i materinskom ljubavlju sa Psalmistom
šaputala: „Lijep si, najljepši od ljudskih sinova, po usnama ti se milina
prosula!“ A ova svjetina? Što ona čini od tvoga Jedinca? Sramiš se što
si kći Adama i Eve, palih ljudi, što si po krvi sestra Kajinova, što si
dijete bezobzirnog naroda. Ali ti si i „milosti puna“! Ta Milost te
odgojila u ţenu čednosti, poboţne srameţljivosti, u ţenu dostojanstva
u Bogu. Marijo, kako si divna ţena: Suncem odjevena, u mjesec
obuvena, zvijezdama okrunjena. „Mlado Sunce s visine“, kako
zapjeva Zaharija, odjenulo te milošću. Sve ljudsko skinuto je s Isusa,
da svijet ugleda da Bog otkupljuje čovjeka, da Bog oblači čovjeka u
ruho neraspadljivosti. I danas svijet igra svoju sramotnu igru
razodijevanja čovjeka, a Bog svoj sveti posao odijevanja čovjeka u
besmrtnost i neraspadljivost. Za ovo Boţje čudo potrebno je skinuti
odijelo sramote, bestidnosti, taštine i stati pred onoga koji uvijek
oblači u milost. Marijo, nauči me pravoj čednosti i poniznosti. Nauči
me moliti za ruho milosti i meni i svima.
XI. postaja – Isusa pribijaju na kriţ

Ovo je strašan prizor. Svijet razapinje Stvoritelja. Ti si prva koja je

razumjela sveobuhvatnu Boţju ljubav i odgovorila joj sluţeći. Svijet u
Bogu doţivljava protivnika i zato ga ţeli onemogućiti da uvijek
stvara. Pribijaju mu ruke i noge na drvo kriţa. Sada ga zapravo
prikazuju još svemoćnijeg jer sada je Stvoritelj, koji ne stvara rukama
i nogama nego posluhom do smrti, smrti na kriţu. Nevjera i mrţnja na
Stvoritelja, dobila je sotonsko obličje. A ti ţeno boli, Marijo, u
strašnom prizoru razapinjanja osjećaš djelo novog stvaranja. U tebi se
budi osjećaj novog materinstva, koje se otvara Duhu Preporoditelju.
Tu se ostvaruje proročanstvo starca Šimuna u hramu: „I tebi će mač
boli probosti dušu da se razotkriju namisli sviju srdaca!“ Tu u
strašnom razapinjanju već se raĎa obraćenje satnika, kajanje Petra,
obraćenje desnog razbojnika. Mač boli otvara ti dušu koja vapi Bogu
molitveno: „Primi, svemogući Boţe, ovu neokaljanu ţrtvu!“ Kako si
izdrţala odjek udaraca čekićem, prizor razapinjanja? Marijo, ja sam
preslaba. U razapinjanju moje obitelji, moga naroda, ja hulim. Traţim
laţne ventile da ispušem svoju nemoć. Htjela bih srce mačem boli
probodeno kao i ti učiniti srcem koje u boli raĎa nadom. A to je
nemoguće bez Boga. A moj Bog je pribijen na kriţ. Kad bih mogla
vjerovati da je sada najčudesniji.
XII. postaja – Isus umire na kriţu

U društvu svojih prijateljica i Ivana apostola stojiš pod kriţem svoga

Sina, Marijo. Malo dalje grupa vojnika, koji kockaju i galame. Još
dalje svjetina. Tri kriţa: dva grešnička i jedan pravednički. Mnoštvo
kriţeva u svijetu, a samo jedan otkupiteljski. Strah me je pogledati u
tebe, Marijo, a još me više strah pogledati Razapetoga. Glas s kriţa
podiţe tvoje i moje oči razapetom tijelu: “Ţeno, evo ti Sina!” “Sinko,
evo ti Majke!” Ne samo Ivan, nego i svi oni podno kriţa i svi oni
vojnici, i svi oni daleko i svi do konca svijeta, i ja, sada su tvoji. U
grču boli Sinove smrti i probodenog srca, raĎaš, Marijo, na novi ţivot
sve koji „ne znaju što čine“. Zaista ne znamo što činimo, „jer da smo
znali, ne bismo Spasitelja razapeli“. Ono što se u dvorani Posljednje
večere nad kruhom i vinom izreklo sada se dogodilo. Smrt Gospodnja
– sveta misa. Svaki moj dolazak na svetu misu primicanje je Kriţu,
tvome društvu, poboţnima, koji očekuju otkupljenje. Svaki moj
dolazak na svetu misu izlazak je iz mase bogohulitelja i pristupanje
izvoru spasenja. Gledam s tobom prizor probadanja boka Isusova.
Ističe krv i voda iz probodenog srca. To je moje spasenje. Ţalost ne
prestaje, ali nada se raĎa. Ovo je kolijevka obraćenja. Tu, Marijo, ţeliš
da stojim i da dovodim one koje ljubim, a koji su još u masi i ne znaju
što čine. Ti ţeliš da vidim ovaj prizor ljubavi koji se za sve ljude
darovao do svršetka svijeta. Marijo, od tebe poučena, i ja ću svake
nedjelje stajati pod kriţem Isusovim i donijeti sve one koje volim i
moliti da se primaknu izvoru spasenja.
XIII. postaja – Isusa skidaju s kriţa

Isto krilo u Navještenju primilo je vječnog Boga začeta Duhom

Svetim. Isto krilo prima mrtvo tijelo mrtvoga Otkupitelja. Oplakuješ
mrtvog JedinoroĎenca. Suzama s njega pereš grijeh svijeta, moje
grijehe. Slika si tolikih majki koje suzama peru smrt sa svoje djece i
suzama mole za uskrsnuće. Svijet misli: “sam si je kriv”, a majčinska
ljubav i suza pere krivnju. U tvojim suzama nada, a u našima očaj.
Kako se liju suze nade? One su izazvane osjećajem ljubavi što je Bog
povrijeĎen i ţarkom molitvom za oproštenje: “Oče, oprosti im!”
Molim sada, Marijo, s tobom, da iz mojih očiju nikada ne poteku suze
očaja, hule, mrţnje. Pa kako mi bilo i koga god oplakivala, neka u
mojim suzama bude nada i molitva. Stidim se suza nade, a samo su
one spasonosne. Tvoje oči gledaju rane i tvoje srce pamti, što je sve
podnio Spasitelj za nas grešnike. Marijo, htjela bih tvojim očima
gledati Isusove rane i tvojim srcem pamtiti što je sve pretrpio. Htjela
bih i vlastito trpljenje gledati kao sluţenje Gospodinu.
XIV. postaja – Isusa polaţu u grob

Pratiš ga do groba. Sumrak je dana, ali i svijeta. Zašlo je tvoje Sunce –

Isus u oblak smrti. Kad će se razići taj oblak? Bog zna! Dok te
promatram, Majko ţalosna, kako ideš u toj povorci do groba, vidim
ono što ne vidim u svijetu. Nema vijenca cvijeća, jer za što bi ga
kupila? Nema karmina, nema puno roĎaka i znanaca. Zar ga nitko nije
poznavao? Gdje su sada ozdravljeni, od Sotone osloboĎeni, gdje su
oni koje je nahranio, oni koje je napojio, oni koje je uskrisio? Svi su u
svojim poslovima. Kako svijet sahranjuje svoga Otkupitelja? I
prijatelji su se razbjeţali, nema ni apostola. A zapravo nitko ne
manjka. Ti si tu. Sama si, udovice i majko Razapetoga. Na tom grobu
stojiš sada i više nikada. Za tebe je grob kolijevka iz koje će izići
slavni, uskrsli Spasitelj. Za tebe je to brazda iz koje će niknuti
Uskrsnuće. Ti si najbolja sijačica sjemena koje klija. S nadom si ga
poloţila u grob. Majko uskrsle vjere, uči me kako gledati u svoj i u
grob svojih. Uči me vjeri u uskrsnuće. Briši s mojih očiju suze očaja i
napuni moju dušu vjerom. Izmoli mi milost da budem ţena vjere u
uskrsnuće, kako god bilo teško ići k grobu.
Završna molitva

Jedinstvena u povijesti svijeta, Bogom izabrana, od ljudi poniţena i

proganjanja, Marijo! Blagoslovljena si što si povjerovala da će se
ispuniti što ti je rečeno od Gospodina! Učiteljice ţivljenja i
vjerovanja, ljubljenja i nadanja. Hvala ti što sam s tobom mogla
razmišljati i moliti, što od tebe mogu učiti što mi zapovijedaš Isusa
slušati. Njegovu kriţu pridruţujem svoj kriţ, njegovoj patnji svoja
trpljenja, što bih htjela poput tebe učiniti s neizrecivim pouzdanjem u
nebeskog Oca. Moli za moju vjeru. Hrabri me u klonulostima, tješi u
ţalosti. Neka se i moja ţalost okrene u radost s Isusom uskrslim.