1.

 Baudelaire, Charles, izbor iz pjesništva

2. Camus, Albert, Stranac
3. Dostojevski, Fjodor Mihajlovič, Zločin i kazna
4. Goethe, Johann Wolfgang, Patnje mladog Werthera
5. Hrvatsko pjesništvo (Antun Branko Šimić, Tin Ujević)
6. Kafka, Franz, Preobražaj
7. Krleža, Miroslav, Gospoda Glembajevi
8. Marinković, Ranko, Kiklop
9. Shakespeare, William, Hamlet
10. Sofoklo, Antigona

UVODI ZA ESEJ:

1. STRANAC, CAMUS
Albert Camus, francuski književnik iz 20. stoljeća. Studirao je filozofiju, bavio se kazalištem i
novinarstvom, no roman je smatrao najpogodnijim da utjelovi proturječnosti čovjekove
samoće, žudnje za tjelesnim užitcima i srećom, bespomoćnosti pred sudbinom te
sveprisutne smrti. Početna je etapa njegova stvaralaštva »ciklus apsurda« što ga tvore
roman Stranac, drame Nesporazum i Kaligula te esej Mit o Sizifu. Likovi tih djela, iznikli iz
egzistencijalističkog ozračja, izjedani su besciljnošću, beskorisnošću života, rascijepljeni su
između ravnodušnosti svemira i licemjerja društva kojemu se moralne vrijednosti zasnivaju
na laži. No drugoga svijeta nema, pa se protagonist prepušta automatizmu svojih postupaka,
koji neumoljivo vode do bezobzirnog individualizma, zločina, raspada ili ludila.
Naslovni lik Stranca je Meursault, Francuz koji živi u Alžiru (pied-noir). Roman je poznat po
prvim stihovima: “Majka je umrla danas. Ili je to možda bilo jučer, ne znam.” Kratko i sjajno
hvataju Meursaultovu anomiju. Nakon ovog uvoda, čitatelj prati Meursaulta kroz
pripovijedanje u prvom licu romana do Marenga, gdje bdije na mjestu smrti svoje majke.
Unatoč izrazima tuge oko sebe tijekom pogreba njegove majke, Meursault ne pokazuje
nikakve vanjske znakove nevolje. Ova uklonjena priroda nastavlja se kroz sve Meursaultove
veze, kako platonske tako i romantične. Raymond, neugodni prijatelj, na kraju je uhićen zbog
napada na svoju ljubavnicu i traži od Meursaulta da jamči za njega policiji. Meursault se slaže
bez emocija. Raymond uskoro susreće grupu muškaraca, uključujući brata svoje ljubavnice.
Brat, kojeg se naziva "Arap", reže Raymonda nožem nakon što je Raymond više puta udario
čovjeka. Meursault se dogodi nakon svađe i ubije brata, ne iz osvete, već, kaže, zbog
dezorijentirajuće vrućine i uznemirujućeg sjaja sunca, koje ga zaslijepi dok se odbija od
bratovog noža. Ovo ubojstvo je ono što razdvaja dva dijela priče.
Drugi dio romana počinje Meursaultovim ispitivanjem prije suđenja, koje se prvenstveno
usredotočuje na bešćutnost optuženog prema pogrebu njegove majke i njegovom ubojstvu
"Arapa". Njegov nedostatak grižnje savjesti, u kombinaciji s nedostatkom tuge prema majci,
djeluje protiv njega i od istražnog suca mu daje nadimak “Monsieur Antichrist”. Tijekom
samog suđenja, Meursaultovi karakterni svjedoci čine više štete nego koristi, jer ističu
Meursaultovu prividnu apatiju i nepovezanost. Na kraju, Meursault je proglašen krivim za
ubojstvo sa zlobom i osuđen na smrt giljotinom. Dok čeka svoju nadolazeću smrt, opsjeda
mogućnost da se njegova žalba prihvati. Kapelan posjećuje Meursaulta protivno njegovoj
želji, samo da bi ga pozdravili Meursaultovi intenzivni ateistički i nihilistički pogledi. U
katarzičnoj eksploziji bijesa, Meursault dovodi kapelana do suza. To, međutim, donosi
Meursaultu mir i pomaže mu da prihvati svoju smrt raširenih ruku.
 2. ZLOČIN I KAZNA
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, ruski književnik iz 19. stoljeća.
Liječnički sin, poslan na vojnu inženjerijsku akademiju u Sankt Peterburg; kao pripadnik kruga
utopijskih socijalista oko M. V. Petraševskoga bio osuđen na smrt i pomilovan na stratištu.
Kažnjen na četiri godine robije (Omsk), zatim služio kao degradirani vojnik u Sibiru, a tek mu
je 1859. dopušteno nastaniti se u Sankt Peterburgu, gdje se bavio književnim i publicističkim
radom. Ruski je narod smatrao »bogonoscem« koji će preporoditi čovječanstvo, a protivio se
socijalnome prevratu i pozivao na duhovnu obnovu. Ti su pogledi ušli i u njegova
beletristička djela, ali se redovito uklapaju u složene i mnogoznačne strukture romana, koji
dopuštaju različita tumačenja: autor pušta raznolike likove da govore »vlastitim glasom« i
iznose osebujne filozofske poglede na »prokleta pitanja« koja su mučila Rusiju i
čovječanstvo. Dostojevski gradi romane na fabulama, srodnima europskoj prozi detekcije,
vezuje ih za umorstva i sudnice, ali one u biti uvode čitatelja u psihološka i etička pitanja
temeljnih likova, često nositelja ideologije. Psihološka pitanja oblikuje unutarnjim
monolozima, a idejna motrišta razvija u polemikama, disputima, dovodeći nositelje zbivanja
na skupove (»konklave«), u situacije »skandala«, na sudske procese, gdje takvi sukobi
dobivaju dramatične oblike. Tim je postupcima snažno djelovao na modernu prozu.

Zločin i kazna, ruski Prestupleniye i nakazanie, roman ruskog pisca Fjodora Dostojevskog,
prvi put objavljen 1866. Njegovo prvo remek djelo, roman je psihološka analiza siromašnog
bivšeg studenta Raskoljnikova, čiju teoriju da je on izvanredna osoba sposobna preuzeti
duhovna odgovornost korištenja zlih sredstava za postizanje humanitarnih ciljeva dovodi ga
do ubojstva. Taj čin kod Raskoljnikova proizvodi košmarnu krivnju. Priča je jedna od najboljih
studija o psihopatologiji krivnje napisana na bilo kojem jeziku.

Raskoljnikov, bivši student, živi u siromaštvu i kaosu u Sankt Peterburgu. Odlučuje - kroz
kontradiktorne teorije, uključujući utilitarni moral i uvjerenje da izvanredni ljudi imaju "pravo
na prijestup" - ubiti Alyonu Ivanovnu, stariju zalagaonicu. Alyonina polusestra, Lizaveta,
dolazi dok on prebira po Alyoninoj imovini i on je također ubija. U međuvremenu se
sprijatelji s alkoholičarem Marmeladovim, čija je kćer Sonya prisiljena na prostituciju kako bi
uzdržavala obitelj. U njegov život ulazi i stari prijatelj Razumikhin, zabrinut zbog njegovog
aberantnog ponašanja. Osim toga, Raskoljnikovova sestra Dunya, koja je napustila posao
guvernante Svidrigajlova zbog njegovog neprikladnog napretka prema njoj, stiže u Sankt
Peterburg s njihovom majkom. Dunya se namjerava udati za čovjeka po imenu Luzhin kako bi
poboljšala svoj financijski i društveni položaj.

Pripovijest prati zaokrete Raskoljnikovovih emocija i razrađuje njegovu borbu s njegovom savješću i
omčom sumnje koja se steže. Veći dio priče je bolestan i ljutito odbija pokušaje svoje obitelji i
Razumihina da mu pomognu. Kada Marmeladova pregazi kočija i umre, Raskoljnikov daje Sonji i
obitelji novac za njegov sprovod. Zabranjuje Dunyi da se uda za pompoznog Lužina, koji Dunyu
vrijeđa do te mjere da raskine zaruke. Raskoljnikov u više navrata posjećuje Sonju, ali se ponaša tako
neoprezno da se ona uplaši. Kad se čini da je Porfiry, koji istražuje ubojstvo, spreman optužiti
Raskoljnikova, drugi muškarac priznaje. Na memorijalnoj večeri za Marmeladova, Luzhin lažno
optužuje Sonju da ga je krala, a Raskoljnikov objašnjava zašto bi tako nešto učinio. Kasnije kaže Sonji
da je ubio dvije žene. Svidrigailov čuje priznanje i potom koristi to znanje kako bi pokušao ucijeniti
Dunyu da ga prihvati, ali, kada postane jasno da ga ona nikada neće voljeti, on se ubije.
Napokon se Raskoljnikov predaje. Osuđen je na osam godina teškog rada u Sibiru. Sonya ga prati u
Sibir i posjećuje ga u svakoj prilici. Dunja se udaje za Razumihina. Raskoljnikov se ne kaje za ubojstva
i nastavlja emocionalno isključivati Sonyu i ostale zatvorenike. Međutim, nakon bolesti, konačno
dolazi do spoznaje da se sreća ne može postići razumnim planom postojanja, već se mora zaslužiti
patnjom. Tada je u stanju prihvatiti i uzvratiti Sonyinu ljubav.

Analiza

Grozničavi uvjerljivi ton pripovijesti i dirljivi prikaz oporavka bolesnog duha pridonijeli su njegovom
statusu remek-djela. Roman također nudi izvanredne psihološke portrete alkoholičara Marmeladova
i opakog amorista Svidrigajlova. Razumihin je primjer uvjerenja Dostojevskog da je spor, postojan,
naporan rad ispravan pristup životu, a autor je Sonju namjerno napravio idealiziranim simbolom
čiste kršćanske dobrote. Zločin i kazna je izvorno objavljen serijski u književnom časopisu prije nego
što se pojavio u obliku knjige 1867.

3. PREOBRAŽAJ
Kafka, Franz - Sin židovsko-češkoga oca koji je u praškome njemačkom građanskom sloju
postigao materijalni uspjeh, a velik pritisak društvene ambicije prenio na obitelj: nakon
gimnazije, Kafka je morao studirati pravo. Od 1908. do prijevremene mirovine 1922. zbog
tuberkuloze, bio je zaposlen u osiguravajućem zavodu, gdje se suočavao sa svemoćnim
birokratskim kontrolnim mehanizmima u modernom društvu. Radi liječenja putovao je po
Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Švicarskoj. Kafka je za života rijetko objavljivao, štoviše, u
oporuci je od doživotnoga prijatelja M. Broda zahtijevao da se njegova cjelokupna književna
ostavština spali, no Brod to nije učinio, već je rukopise priredio i objavio čime počinje složena
povijest izdavanja Kafkinih djela: mnogobrojni zahvati priređivača u njegove tekstove iz
ostavštine danas se kritički revidiraju.

Preobražaj , simbolična priča austrijskog pisca Franza Kafke, objavljena na njemačkom pod nazivom
Die Verwandlung 1915.

Početna rečenica postala je jedna od najpoznatijih u zapadnoj literaturi: “Dok se Gregor Samsa
probudio jednog jutra iz neugodnih snova, našao se u svom krevetu pretvoren u golemog kukca.”
(Iako se Samsa ponekad opisuje kao žohar, njemačka riječ Ungeziefer ne odnosi se na određenu
bubu.) Njegov otac tiranski ga prisiljava da se sakrije u svojoj spavaćoj sobi, a nakon što je otac bacio
jabuku na njega, Gregor polako umire od i zanemarivanje njegove obitelji i njegov vlastiti krivi očaj.

4. GOSPODA GLEMBAJEVI

5. KIKLOP

6. HAMLET
William Shakespeare, engleski dramatičar i pjesnik (Stratford-upon-Avon, kršten 26. IV. 1564
– Stratford-upon-Avon, 23. IV. 1616). remda su u istraživanje njegova životopisa uloženi
golemi napori, podatci su oskudni i od reda utemeljeni na malobrojnim dokumentima
službena značaja poput datuma krštenja, vjenčanja, pogreba, oporuka, pravnih procesa,
sudskih troškova i sl. Iako popisi učenika iz XVI. st. nisu sačuvani, s pravom se pretpostavlja
da je pohađao mjesnu srednju školu, gdje se obrazovanje sastojalo uglavnom od učenja
latinskoga jezika i čitanja odabranih tekstova klasičnih povjesničara, moralista i pjesnika.
Godine 1582. oženio se osam godina starijom Annom Hathaway; 1583. rodila im se kći
Susanna, a dvije godine poslije blizanci Hamnet i Judith. O Shakespeareovu životu između
1585. i 1592. postoje tek pretpostavke i nagađanja koja su kolala dugo nakon njegove smrti.
Prema jednoj verziji morao je napustiti rodno mjesto jer se zamjerio vlastelinu Sir Thomasu
Lucyju kradući srne u njegovu parku. Prema drugoj verziji, kraće je vrijeme proveo kao
nastavnik u nekoj pokrajinskoj školi. Najvjerojatnije je da se spremao za kazališni poziv,
možda u jednoj od putujućih glumačkih družina, jer se već 1592. zatekao u Londonu i bio u
uskoj vezi s kazalištem. Ondje se u ožujku te godine s velikim uspjehom prikazivala nova
drama o kralju Henriku VI. Drži se da je zasigurno riječ o prvom dijelu Shakespeareove
trilogije Henrik VI. (Henry VI). Iste godine u jesen pojavio se prvi pisani spomen
Shakespearea u književnom svijetu Londona. Shakespeareovo napuštanje klasičnih načela
triju jedinstava (tako i u najslavnijoj tragediji, Hamletu), potom višestrukost zapleta,
miješanje tragičkoga i komičkoga, fantastičnoga i realističnoga, povezanost s virtuoznim
jezičnim igrama, valja zato shvatiti kao namjeran poetički izbor. Stvarao je u doba izrazite
svjetonazorne mijene, obilježeno etičkom i spoznajnom skepsom. U dramatičarovoj se
prepoznatljivo kasnorenesansnoj poetici takvo stanje zrcali u ingenioznim postupcima
suprotstavljanja i začudnih spajanja udaljenih stilskih, tematskih i žanrovskih konvencija s
namjerom preispitivanja naslijeđenih vrijednosnih sustava i njihovih apsolutnih hijerarhija,
što je u dramama rezultiralo osebujnim višeglasjem vrijednosnih motrišta i smisaonom
višeznačnošću. Gledano iz te perspektive, u Shakespeareovim se djelima jasnije prepoznaje
dosljednost autorovih idejno-tematskih preokupacija, a istodobno se barem djelomice
objašnjava tajna univerzalne privlačnosti i reinterpretabilnosti njegova djela.

Hamlet, u cijelosti Hamlet, princ od Danske, tragedija u pet činova Williama Shakespearea,
napisana oko 1599.–1601. i objavljena u kvarto izdanju 1603. iz neovlaštenog teksta, s
referencom na raniju dramu. Prva verzija folija preuzeta je iz drugog tromjesečja 1604. koja
se temeljila na Shakespeareovim vlastitim radovima s nekim napomenama knjigovođe.
Na početku Shakespeareove drame Hamlet oplakuje svog oca koji je ubijen i žali zbog
ponašanja svoje majke Gertrude, koja se udala za njegovog ujaka Klaudija u roku od mjesec
dana nakon očeve smrti. Hamletu se pojavljuje duh njegova oca, obavještava ga da ga je
otrovao Klaudije i zapovijeda Hamletu da osveti njegovu smrt. Premda odmah potaknut
duhovom naredbom, Hamlet odlučuje na daljnje razmišljanje kako bi potražio dokaze koji
potkrijepljuju duhovnu posjetu, budući da, on zna, Đavao može poprimiti ugodan oblik i
može lako zavesti osobu čiji je um uznemiren intenzivnom tugom. Hamlet prihvaća krinku
melankoličnog i ludog ponašanja kao način da obmane Klaudija i druge na dvoru - krinku koja
je dodatno olakšana činjenicom da je Hamlet istinski melankoličan. Hamletov najdraži
prijatelj, Horatio, slaže se s njim da je Klaudije nedvojbeno potvrdio njegovu krivnju.
Potaknut grižnjom savjesti, Claudius pokušava utvrditi uzrok Hamletovog čudnog ponašanja
angažirajući Hamletove nekadašnje prijatelje Rosencrantza i Guildensterna da ga špijuniraju.
Hamlet brzo prozre plan i počinje glumiti luđaka pred njima. Pompoznom starom dvorjanu
Poloniju čini se da je Hamlet zaljubljen zbog Polonijeve kćeri Ofelije. Unatoč Ofelijinoj
odanosti njemu, Hamlet misli da se ona, kao i svi drugi, okreće protiv njega; on također glumi
ludost s njom i okrutno se prema njoj ponaša kao da je, poput njegove vlastite majke,
predstavnica njezina "izdajničkog" spola. Hamlet smišlja plan kako bi testirao optužbu duha.
Sa grupom gostujućih glumaca, Hamlet dogovara izvedbu priče koja predstavlja okolnosti
slične onima koje opisuje duh, pod kojima je Klaudije otrovao Hamletova oca. Kada je
predstava prikazana kako je planirano, izvedba očito uznemiruje Klaudija. Krećući se brzo
 nakon glumačke izvedbe, Hamlet se suočava sa svojom majkom u njezinim odajama s
njezinom krivom odanošću Klaudiju. Kad iza zavjesa čuje muški glas, Hamlet ubode osobu za
koju razumljivo pretpostavlja da je Klaudije. Žrtva je, međutim, Polonije, koji je prisluškivao u
pokušaju da sazna više o Hamletovom nestalnom ponašanju. Ovaj čin nasilja uvjerava
Klaudija da mu je život u opasnosti. Šalje Hamleta u Englesku u pratnji Rosencrantza i
Guildensterna, s tajnim naredbama da Hamleta pogubi engleski kralj. Kad Hamlet otkrije
zapovijedi, on ih mijenja kako bi umjesto njih žrtvama napravio svoja dva prijatelja. Po
povratku u Dansku, Hamlet čuje da je Ofelija umrla zbog sumnje na samoubojstvo (iako je
vjerojatnije zbog toga što je poludjela zbog očeve iznenadne smrti) i da njezin brat Laertes
želi osvetiti Polonijevo ubojstvo. Klaudije je previše nestrpljiv da dogovori dvoboj. Slijedi
pokolj. Hamlet umire od rane nanesene mačem za koji su se Klaudije i Laertes urotili da ga
nabiju otrovom; u tučnjavi, Hamlet shvaća što se dogodilo i prisiljava Laertesa da s njim
razmijeni mačeve, tako da i Laertes umire - kako on priznaje, pravedno ubijen vlastitom
izdajom. Gertruda, također prisutna na dvoboju, pije iz čaše otrova koju je Klaudije stavio
blizu Hamleta kako bi osigurao svoju smrt. Prije nego i sam Hamlet umire, uspijeva ubosti
Klaudija i povjeriti čišćenje svoje časti svom prijatelju Horatiju.
7. ANTIGONA

Sofoklo (grčki Σοφοϰλῆς, Sophokl61571s), grčki tragički pjesnik (Kolon, predgrađe Atene, oko
496. pr. Kr. – ?, oko 406. pr. Kr.). Drugi po redu od trojice klasika grčke tragedije (Eshil,
Sofoklo, Euripid). Za razliku od Eshila, pjesnika iz vremena stvaranja atenske demokracije, te
Euripida, pjesnika njezine krize, Sofoklo je po ideološkoj i književnoj usmjerenosti pjesnik
Periklova, ili atenskoga zlatnoga doba. Bio je sin bogata obrtnika. Kao petnaestogodišnjak
predvodio je kor vršnjaka u pobjedničkom peanu 480. pr. Kr. nakon bitke kraj Salamine.
Sudjelovao je i u političkom životu Atene: bio je blagajnik savezničkih država i više puta
vojskovođa. Nije se, poput Eshila i Euripida, odazivao pozivima na dvorove stranih vladara.
Bio je miljenik atenske publike i u dramskim natjecanjima osvojio je velik broj prvih nagrada.
U antici je bilo poznato više od 130 njegovih tragedija i satirskih igara. Od nama poznatih 111
naslova, sačuvalo se sedam tragedija i polovica jedne satirske igre. Sačuvane tragedije imaju
sadržaj iz mita, i to iz tebanskoga, trojanskoga i Heraklova ciklusa. Prema kronološkomu redu
to su: Ajant (Αἴας), Antigona (Ἀντιγόνη), Kralj Edip (Oἰδίπους τύραννος), Elektra (Ἠλέϰτρα),
Trahinjanke (Τραχίνιαι), Filoktet (Φιλοϰτήτης) i Edip na Kolonu (Oἰδίπους ὁ ἐπὶ Κολωνῷ). Od
njih je već u antici najglasovitija bila Kralj Edip, koju Aristotel u djelu O pjesničkoj umjetnosti
navodi kao savršen model tragedije.

Antigona je kći Edipa, bivšeg kralja Tebe. Spremna je suočiti se sa smrtnom kaznom koju je
odredio njezin ujak Kreont, novi kralj, kao kaznu za svakoga ko pokopa njenog brata
Polineika. (Polineik je upravo ubijen u napadu na Tebu, a kao posthumna kazna za ovaj
napad Kreont je zabranio pokop njegovog leša.) Pokoravajući se svim svojim instinktima
ljubavi, odanosti i čovječnosti, Antigona prkosi Kreontu i poslušno pokapa bratovo tijelo .
Kreont, iz uvjerenja da državni razlozi nadmašuju obiteljske veze, odbija preinačiti
Antigoninu smrtnu kaznu. U vrijeme kada je Kreont konačno nagovorio prorok Tirezija da
popusti i oslobodi Antigonu, ona se ubila u svojoj zatvorskoj ćeliji. Kreontov sin, Haemon,
ubija se iz ljubavi i suosjećanja s mrtvom Antigonom, a Kreontova žena Euridika se tada ubija
od tuge zbog ovih tragičnih događaja. Na kraju predstave Kreont ostaje pust i slomljenog
duha. U svom uskom i pretjerano krutom pridržavanju svojih građanskih dužnosti, Kreont je
prkosio bogovima kroz poricanje zajedničkih obveza čovječanstva prema mrtvima. Predstava
se stoga bavi sukobljenim obvezama građanskih naspram osobnih lojalnosti i vjerskih
običaja.