Akademija scenskih umjetnosti, Sarajevo

Katedra: Dramaturgija

Predmet: Teorija kritike

Profesor: Muhamed Dželilović

Analiza drame
Nikole I Petrovića, Njegoša

KAKO SE KO RODI

Studentkinja:

Mišković Stela, (MA)

1
Nikola Petrović Njegoš, rođen je 1841. godine na Cetinju, 1860-te
stupio na prijesto kao nasljednjik svog strica Danila, knjaza
crnogorskog, a 1910. godine postaje kralj i Crnu Goru proglašava
kraljevinom. Nikola I vlada sve do 1918. godine, tačnije do ulaska
Crne Gore u zajedničku državu sa ostalim južnoslovenskim narodima.
Tri poslednje godine života, od 1918. do 1921., provodi u izgnanstvu u
Francuskoj gdje je i umro.
Nikola Petrović je održao tradiciju crnogorskih godpodara, pa je osim
svojih državničkih funkcija, život posvetio i književnom stvaralaštvu.
Iza crnogorskog gospodara ostalo je više dramskih dijela, knjige
poezije, istorijski spisi, memoari.
Specifičnost drame “Kako se ko rodi”, objavljene 1898 godine, osim
što žanrovski pripada komediji, jeste i u proznom pristupu. Sva
prethodna dramska djela Nikole I-og napisana su u stihu.
Nikola I je nesumnjivo bio talentovan i kao što se po opusu njegovog
djela vidi, veoma plodan pisac. No, ipak, postavlja se s pravom
pitanje, koliko bi njegovo djelo bilo poznato širim narodnim masama
da nije izašlo iz pera Gospodara već iz pera običnog Crnogorca.
Vjerovatno da je kralj nastojao dostići slavu svog velikog pretka Petra
II Petrovića Njegoša, ali ipak ostaje u njegovoj sjenci, jer je Njegoš
stvorio djelo dostojno velikana svjetske književnosti, a Kralj ostaje u
okvirima nacionalne književnosti.
Ono što povezuje Njegoša i Nikolu I-og, jeste izbor tematike –
istorijsko epska tematika, kao i specifičan lokalni jezik, prepun
narodnih sentenci, živ i slikovit. Specifičnost dijalektizama i upotrebe
lokalnog govora karakterističan je za realizam kao pravac, jer Kralj
Nikola vremenski pripada ovom pravcu, dok su generalno teme koje je
obrađivao pripadale romantičarskoj tradiciji. Iznimku, svakako, čini
drama “Kako se ko rodi”. Tematika ove drame pripada čisto realističkoj
drami: seoski život, ali sa primjesama epike koja je bila sveprisutna u
crnogorskoj stvarnosti, pa je kao takva ostavila traga sve do
današnjeg doba.
Drama “Kako se ko rodi” slika i nosi snažnu poruku autorovih stavova,
naročito onih državničkih: širenje prosvećenosti među neuki narod i
približavanje ovakvih stavova širokoj populaciji. Samim tim drama je
duboko angažovana i nosi viziju Gospodarevu “kako od ratničkog
naroda, čiji su jedini ciljevi bitisanja bili borba sa neprijateljem, stvoriti
moderan i prosvijećen evropski narod”. Kralj Nikola zna da se

2
prosvijećenost Crnogorcima imputira lagano, bez prisile, da mora biti u
skladu sa moralnim načelima ovoga naroda, jer će u suprotnom biti
odbačena, kao što se odbacuju sve silom nametnute novine.
Politički stavovi Kralja Nikole pojavljuju se i tokom građenja likova,
koje Kralj tendenciozno prikazuje kao kvazi intelektualce (Janko). Kroz
Jankov lik autor prikazuje svoje tadašnje političke protivnike –
omladince školovane u Beogradu, koji ne skrivaju socijalističke ideje i
sanjaju društvo bez Gospodara. Janko svoj stav otkriva kroz dijalog sa
Vetom:
“Ima pune tri godine – ovo ti povjerljivo kažem – kako izučavam u
tajnosti međunarodno pravo. Do godine mislim s uspjehom, a o svom
trošku, položiti pravnički ispit u Biogradu, pa onda, baba, viđećeš”.
Treba sve ove stavove Nikole I-og povezati sa aktuelnim političkim
događajima: zategnutim odnosima sa Srbijom i sa dinastijom
Obrenovića koja nije štedjela sredstava za djelovanje protiv
crnogorskog Gospodara. Samim tim ne čudi stav Nikole I-og, koji
parodično gradi Jankov lik, prikazujući ga kao neznalicu, razmetljivca,
kukavicu, moralno posrnulog i poročnog čovjeka. Likove neukih, ali
junačkih mladića uporno će isticati, a sve da bi pravio kontrast između
dobrog i lošeg. U tom smislu, njegovi likovi su grubo izdiferencirani.
Takav vid konstrukcije autor vjerovarno primjenjuje zbog edukativne
poruke upućene priprostoj populaciji. Osim Janka (naravno, primjera
lošeg), tu se javlja još jedan negativni lik – Nastasija. Nastasija je sve
ono što mladež, iz vizure Kralja, ne bi trebalo da bude – oličenje
skorojevićkog ponašanja i moralnog pada. To je jedan skaredni ženski
lik čije obrazovanje nije potpuno i slika onoga što se ne želi postići
prosvećivanjem. Ona je razmetljiva, lijena, prezire svoje porijeklo i
prati banalne tokove civilizacije (moda, visoko društvo, balovi, prilike
za udaju).
Zašto Nikola I-vi ovom liku daje rusko ime Nastasija? Vjerovatno da bi
pokazao kako se ona stidi svog porijekla i da bi tu “siromašicu”, kako
je naziva kuma Vete, što više gurnuo u negativni kontekst. Njeno ime
je sigurno Stana (prevedeno na ruski jezik Nastasija), Možda se i tu
kralj poveo za biografskim momentom, pa kod ovog lika ima osobina
njegove ćerke udate u Rusiji,, za koju se zna da je patila od manira
evropskih dvorova i da je oštro kritikovala “prost puk černogorski” iz
koga je ponikla.

3
Nasuprot Janku pojavljuje se primjer Miloša, učenog i hrabrog momka,
koji poštuje svoje porijeklo i govori sa hvalom o moralnim načelima
svoga naroda, a nasuprot Nastasiji, javlja se lik Draginje, skromne,
smjerne, ali i učene djevojke. Ona je ono što, opet iz vizure kralja
Nikole, treba da bude savremena crnogorska mladež – obrazovana,
moralno uzvišena i vezana za temelje društva.
U drami se javljaju još dva oprečna lika, ali ovoga puta ne u opoziciji
dobro-loše, već u opoziciji otvorenost-zatvorenost ka prosvjetiteljskim
idejama, a to su kume Đurđa i Vete. Đurđa, iako neuka žena iz
naroda, shvata da obrazovanje ne znači moralno posrnuće, već da je
to ono što uzdiže najbolje ljudske osobine, dok Vete u obrazovanju vidi
samo loše primjere Janka i Nastasije. Nikola I je duhovito predstavio
njihov dijalog koristeći se živopisnim narodnim govorom.
“Jadi me znali i za vrat mi se obrnuli”, zatim “Mudroj i poštenoj čeljadi
časti i poštenje, a učenijem gospođama Bog dao domaćine ka’ što
bješe neki moj pokojnik, koji, kad mu ćaše nešto svrnut’, ni krivu ni
dužnu ispretucaj me i kamišem i kocem i stocem i što mu se prije ćaše
nagnat u ruke. Pa?”
No, i kuma Vete na kraju shvata narodnu izreku “Kako se ko rodi”,
koja odslikava istinske ljudske porive. Sve zavisi od ljudskog
karaktera, a najmanje od obrazovanja.
Lepezu likova Kralj Nikola stavlja u prvi plan da bi realno predstavio
ondašnju sliku crnogorskog naroda: časna i junačna starina (Đuro),
pošteni crnogorski momci, hrabri ratnici (Ivan, Prele, Andrija, Blažo);
učeni i hrabri mladić Miloš; obrazovana i smjerna Draginja: razmetljivi
skorojevići Janko i Nastasija i žene iz naroda Đurđa i Vete.
Živost govora i upotreba narodne leksike čini ovu dramu veoma
duhovitom i živom. Scene se živo smjenjuju, narativne su i prepune
duhovitih opaski.
“Ti si manita!”, “Jadi ti noćas u glavu!”
Narodni jezik u ovom djelu je veoma vjerno prikazan. Naravno, u
nekim slučajevima se javlja primjesa savremenog govora koji je
zapravo uticaj ruske prosvjetiteljske škole, na koju je Crna Gora bila
upućena.. Pošto se radnja odvija u Riječkoj Nahiji, znači da je ovaj
govor slika tipičnog govora stare Crne Gore. Takve primjere vidimo u
obraćanju osobama ženskog pola, u vokativu. Karakteristika ovoga
govora je izjednačavanje nominativa i vokativa u dozivanju ženskih
imena: Mare, Stane, baba; nikada u ovom govoru nećemo naići na

4
primjere: Maro, Stano, babo. U drami “Kako se ko rodi” Nikola I-vi
upotrebljava s vremena na vrijeme vokative na O u jankovom govoru.
On to radi tendenciozno da bi pokazao intelektualnu površnost i
nastojanje pojedinih kvazi-intelektualaca da svoj govor izobliče pa se
ne mogu opredijeliti za upotrebu jedne varijante.
Imamo upotrebu stranih riječi u Jankovom i Nastasijinom govoru:
lojdografija, balat, ilustracija, moda, diližansa, gran magazin. Ovo su
riječi evropske civilizacije koje su polako ulazile u crnogorski jezik.
Drama Nikole Petrovića dakle, iako umjetnički prilično siromašna,
predstavlja jedno veoma angažovano djelo, koje osim književne
namjere, da opiše kroz dramski tekst svoje vrijeme, Kralj Nikola koristi
da uputi poruku svom narodu: treba učiti i raditi, treba štedjeti i
razvijati sopstveno imanje, ali takođe treba poštovati svoje porijeklo i
tradiciju - i jedno ne isključuje drugo.