BIBLIJA 365 – Župa Uskoplje

(sustavni godišnji župni tečaj)

Dragi župljani,

na prvu nedjelju došašća – 27. studenog 2022, počeli smo sa sustavnim godišnjim
župnim tečajem čitanja i studiranja Biblije – Biblija 365, a koji će trajati točno godinu dana.
Ovaj plan čitanja Biblije (kronološki, usporedno) razradio je vlč. Michael Thomas Schmitz,
autor raznih knjiga, podcaster, direktor Službe za mlade i mlade zrele osobe u biskupiji
Duluth u Minnesoti (SAD). Zajedno s katoličkom izdavačkom kućom Ascension, 1. siječnja
2021. pokrenuli su novi podcast The Bible in a Year (with Fr. Mike Schmitz), koji se sastojao
od 365 dnevnih epizoda u kojima vlč. Mike čita i raspravlja o dijelovima Biblije zajedno s
vlastitom molitvom i komentarom. Koliko je bilo zanimanje, govori i činjenica da je podcast,
prije nego što je otvoren, zauzeo prvo mjesto na Apple Podcastu (danas je na 27. mjestu).

Na našem području navedeni plan preuzela je i preradila sa svojim suradnicima s.

Ivanka Mihaljević, trenutno na službi u Bugojnu. Inače, s. Ivanka već godinama u Bugojnu
vodi biblijsku skupinu od oko stotinu članova, a redovito imaju tjedne susrete kada
komentiraju i razmatraju neke biblijske cjeline.

Sam plan čitanja donosi biblijske knjige i poglavlja kronološkim redom te je podijeljen
na petnaest velikih perioda. U tom slijedu Biblija se ne čita redom – od korica do korica, nego
onako kako su se odvijali događaji kroz povijest – kronološki (od postanka do završetka
svijeta) ili nekom drugom bliskom tematikom. Naš (uskopaljski) tečaj sastoji se od: osobnog
(svakodnevnog) čitanja nekoliko poglavlja Biblije u svome domu (20-ak minuta);1 potom od
čitanja teoloških osvrta na pojedine biblijske cjeline i knjige (s mnoštvom video priloga,
karata, shema i dr., što traži sat ili dva u 20-ak dana);2 kao i od desetak godišnjih predavanja u
Domu sv. Ante koje će nekada imati i profesori biblijskih predmeta s filozofsko-teoloških
fakulteta.3 Svi materijali redovito će biti slani u WhatsApp grupu koju smo otvorili za ovu
svrhu (s određenim pravilima ponašanja).

1
Podrazumijeva se da svatko od sudionika tečaja ima vlastitu Bibliju u svome domu. Iako postoje razna izdanja
Biblija i na hrvatskom jeziku s više ili manje kvalitetnim prijevodom, za potrebe našeg tečaja mogu poslužiti
različita izdanja Biblija na hrvatskom jeziku.
2
Preoblikovan, aktualiziran i prilagođen tekst za potrebe naših biblijsko-teoloških osvrta preuzet je s: Got
Questions (hrvatska inačica), https://www.gotquestions.org/Hrvatski/ (original – GotQuestions.org, https://
www.gotquestions.org/), pristup – studeni 2022; Video prilozi, sheme, karte, rodoslovlja i dr. sl. materijali,
preuzeti su s raznih internet stranica te su prilagođeni (neki dijelom i izmijenjeni) za potrebe tečaja. U ovom
osvrtu, radi pojednostavljivanja i preglednosti, ispušteno je navođenje (citiranje) izvora korištenih materijala.
3
Predavanja su sastavljena od različitih materijala (knjiga, članaka, skripti i dr.) koje su koristili i koriste
studenti Franjevačke teologije (filozofsko-teološkog smjera) u Sarajevu, kao i od dr. internet materijala.

1
 Stil našeg tečaja jest znanstveno-populistički (sustavan i prilagođen uzrastima i
skupinama). Svatko od sudionika čita za sebe u svojem domu kad može i hoće tijekom dana.
Ne treba nikome javljati što je tko pročitao. Ako netko ne stigne određeni dio pročitati u
danom danu, može ga pročitati sljedeći. Ako nekome bude što nejasno ili želi znati opširnije o
nekom tekstu ili njegov dublji smisao, slobodan je se javiti. Sva zanimljivija pitanja i
odgovore javno ćemo dijeliti u našu WhatsApp grupu (uz dozvolu autora pitanja).

Budući da je ovaj tekst prilagođen i nelektoriran te da većinu korištenih materijala za

naš tečaj nismo znanstveno navodili (citirali) – radi pojednostavljivanja i preglednosti,
molimo Vas da naša predavanja, osvrte i dr. materijale, koristite u svrhe ovog tečaja, odnosno
samo u privatne svrhe (ad usum privatum)!

Hvala vam na odazivu. Uistinu nam je drago i želimo da ustrajete svaki dan s
Biblijom, da možemo, ako Bog da, na godinu u ovo vrijeme i proslaviti. Mir i dobro.

Uskoplje, 27. studenog 2022.

Župa Uznesenja BDM – Uskoplje

2
 I. period: RANI SVIJET (od. 27. studenog do 1. prosinca)

U ovom periodu radi se o: počecima stvaranja svijeta i čovjeka; prvom grijehu (Adam
i Eva); prvom ubojstvu u Bibliji (Kajin i Abel); općem potopu i savezu (Noa); kao i novoj
ljudskoj pokvarenosti i zloći (kula babilonska); i dr. (prvih 11 poglavlja). Ove teme predmet
su promišljanja brojnih kultura, mitologija i religija: najprije stare mitologije Sumerana,
Egipćana, Babilonaca, Asiraca, Perzijanaca, potom grčke i rimske mitologije i dr.; zatim
istočnih religija-filozofija – zoroastrizma (mazdaizma/zaratustrizma), šintoizma, hinduizma,
budizma, taoizma i dr.; velikih povijesnih religija kao što su židovstvo, kršćanstvo i islam; te
na koncu New Age-a i drugih religija i pokreta. Svi se bave temom postanka svijeta –
odgovarajući na pitanje: „(za)što?“, ali svatko na svoj način (tako i Biblija ima svoju
tradicionalnu sliku svijeta – shema 1). Smatra se da su najstarije kulture na Zemlji bili
Sumerani, Egipćani i Babilonci, a potom dolaze Grci, Rimljani i dr. Gotovo svi oni, osobito
ovi najstariji, u svojoj mitologiji imaju slične izvještaje onima u prvih jedanaest poglavlja
Knjige Postanka. Babilonci imaju svoj mit o stvaranju svijeta i čovjeka – Enuma Eliš;
Sumarani veoma poznat – Ep o Gilgamešu, dok Akadska kultura (Mezopotamija) ima svoj –
Ep o Atrahasisu u kojem se govori o općem potopu na svoj način kao i u Bibliji (ne smije se
zaboraviti koliko se današnja moderna umjetnost, osobito filmska industrija, poslužila ovim
epovima i mitovima u stvaranju i obogaćivanju svojih djela).

Shema 1. Tradicionalna biblijska slika svijeta

3
 Također, ovom se tematikom bavi i prirodna znanost (matematika, fizika, kemija,
biologija i dr.) – odgovarajući na pitanje: „kako?“. Ukoliko se ovim temama ne pristupi s
ozbiljnošću, već ovdje može doći do ozbiljnih sukoba između vjere i prirodne znanosti.
Naime, već je u tekstu rečeno da svaka od navedenih mitologija i religija, a time i kršćanstvo,
odgovara na pitanje: „(za)što?“, dok se prirodna znanost bavi pitanjem: „kako?“. Svaka od
njih ima svoje područje djelovanja i ne mogu prekoračivati svoje granice i ulaziti u tuđa
područja. Na tragu toga, odnosno na tragu našeg tečaja, treba reći da Bibliju ne zanima: kako
je svijet nastao ili kako svijet funkcionira, ali je itekako zanima: zašto je svijet nastao ili zašto
svijet uopće postoji (ili što je svijet). Isto tako, prirodnu znanost ne zanima: što je svijet ili
zašto svijet postoji (niti može dati na to pitanje odgovor), ali je zanima: kako je svijet mogao
nastati ili kako svijet funkcionira. No, kada smo kod Biblije, postoji nekoliko načina/
tumačenja biblijskih događaja vezanih uz pitanje: „kako?“, a mi ćemo ih (radi lakšeg
shvaćanja) približno svrstati u tri skupine koje daju svoje shvaćanje stvaranja svijeta i
tumačenja (nekih) biblijskih događaja (osobito onih navedenih u Post 1-11).

a) DOSLOVNO TUMAČENJE. Ovo tumačenje prisutno je više kod protestanata, ali i

kod jednog dijela katolika. Dakle, radi se o doslovnom shvaćanju Biblije, tj. kako piše tako
treba (barem približno) shvatiti. U pogledu stvaranja svijeta ovdje treba spomenuti pripadnike
kreacionizma, tj. one koji tvrde da je Zemlja nastala prije nekih 6000 godina i nastoje to
znanstveno potkrijepiti (nekima od njih blisko je i mišljenje o ravnoj Zemlji). Postoji mnoštvo
dokumentaraca o navedenoj temi koji se mogu pronaći na internetu i na hrvatskom jeziku.

b) UMJERENO TUMAČENJE. Ovo možemo nazvati nekim srednjim putem između

doslovnog tumačenja i slobodnog tumačenja Biblije. U pogledu stvaranja svijeta ovdje spada
inteligentni dizajn, tj. pokret u društvu i znanosti koji vjeruje da je Bog stvorio svijet i da se
mnoge biblijske činjenice mogu znanstveno dokazati, ali isto tako da se (neki) izričaji u
Bibliji ne smiju doslovno tumačiti. Prema njima Zemlja je mlađa od 100 000 godina. Također,
više o navedenom pokretu mogu se pronaći brojni video materijali i sl. prilozi.

c) SLOBODNO TUMAČENJE. Za razliku od prvih navedenih – koji doslovno

shvaćaju Bibliju, ovdje se radi o sasvim suprotnom – slobodnom shvaćanju, tj. tumačenju po
nadahnuću. Ovo je danas veoma raširen model tumačenja Biblije koji omogućava ljudima da
sami shvate biblijsku poruku ili da nadiđu puki tekst koji je pred njima. U pogledu stvaranja
svijeta ovdje spada, učenicima i studentima u biologiji dobro poznata, teorija evolucije.
Prema njoj Zemlja je nastala prije nekih 4,6 milijardi godina. I o ovoj temi, kao i o ostalim,
postoji mnoštvo dobre literature na internetu.

Što se tiče stava Crkve, kada su u pitanju navedene teorije, onda vrijedi sljedeće.
Crkva ne niječe službenu znanost pa tako ni ono što je znanstveno u bilo kojoj od navedenih
teorija i što se može dokazati, a odbacuje sve ono što je protivno službenoj znanosti, kao i što
se ne uklapa u nauk Katoličke Crkve. Dakle, Crkva nije službeno rekla da je i jedna od ovih
teorija točna ili netočna, nego da se može prihvatiti (samo) ono što je znanstveno/dokazivo u
njima. Na taj način između vjere i znanosti nema protivljenja. A što je to znanstveno/dokazivo
u navedenim teorijama? Istražite sami! (Svatko je od nas slobodan vjerovati u što hoće, no
svako vjerovanje u nešto zahtjeva neke argumente i donosi nekakve obveze.)

4
 U pregledu prvog perioda spomenute su dvije knjige u tri stupca.

1. KNJIGA POSTANKA

Autor. Autor Knjige Postanka nije naznačen. Tradicionalno se uvijek pretpostavljalo

da je njezin autor Mojsije (Prva knjiga Mojsijeva).

Vrijeme pisanja. Ova knjiga ne naznačuje kada je napisana. Pretpostavlja se da je

vjerojatno vrijeme pisanja između 1440. i 1400. pr. Kr., između vremena kada je Mojsije
izveo Izraelce iz Egipta i njegove smrti.

Povod pisanja. Knjiga Postanka se ponekad naziva zametkom cijele Biblije. Većina
važnijih biblijskih doktrina u svome početnom obliku nalazi se u ovoj knjizi. Uz čovjekov
pad, nalazimo i Božje obećanje spasenja ili otkupljenja (Post 3,15). U ovoj knjizi početaka
nalaze se opisi Božje apsolutne moći (suverenosti), stvaranja, pripisivanja grijeha, opravdanja,
pomirenja, pokvarenosti, gnjeva, milosti, odgovornosti i još puno toga.

Tu su i odgovori na mnoga velika životna pitanja; 1. Odakle dolazim? (Bog nas je

stvorio – Post 1,1); 2. Zašto sam na Zemlji? (Kako bismo živjeli s Bogom – Post 15,6); 3.
Kamo idem? (Nakon smrti čeka nas odredište – Post 25,8). Knjiga Postanka privlači ne samo
teologe nego i umjetnike, znanstvenike, povjesničare i druge ljude. To je pogodan početak
Božjeg plana o njegovu naumu za čovječanstvo.

Ključni stihovi. Post 1,1: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ (shema 1).

Shema 2. Interlinearni prijevod i transkripcija hebrejskog izvornika (Post 1,1-3)

5
 Post 3,15: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda
njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“.

Post 12,2-3: „Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i
sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih
ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.“.

Post 50,20: „Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono
okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu.“.

Sažetak. Knjiga Postanka dijeli se na dva glavna dijela: opća povijest (poglavlja 1-11)
i povijest patrijarhâ (poglavlja 12-50). Opća povijest opisuje: 1. Stvaranje (Post 1-2); 2.
Čovjekov pad u grijeh (Post 3-5); 3. Potop (Post 6-9); 4. Napučivanje i razilaženje naroda
(Post 10-11). Povijest patrijarhâ opisuje živote četiri velika čovjeka: 1. Abrahama (Post 12-
25,8); 2. Izaka (Post 21,1-35,29); 3. Jakova (Post 25,21-50,14); 4. Josipa (Post 30,22-50,26).

Na početku ove knjige veli se da je Bog stvorio svemir koji je bio dobar i slobodan od
grijeha. Stvorio je i ljudski rod s ciljem njegovanja osobnog odnosa ljudi s Bogom. Kada su
Adam i Eva sagriješili, time su unijeli zlo i smrt u svijet.4 Poslije izgnanstva iz raja, uslijedila
su i druga zla, od kojih je najpoznatije Kajinovo ubojstvo brata Abela. Nakon toga, Adam i
Eva dobili su i trećeg sina – Šeta. Od njega i Kajina i njihovih supruga poteklo je cijelo
čovječanstvo [rodoslovlje 1 (u nastavku: plava boja – poznatije osobe)].5 Najpoznatiji Šetovi
potomci koje spominje Knjiga Postanka: Henok (Enoch) – jedina osoba, pored Ilije Proroka
(sv. Ilije) u Starom zavjetu koja je uzdignuta na nebo, a da nije umrla [postoji tzv. Knjiga
proroka Henoka koja nije ušla u sastav Biblije (apokrifna – skrivena/tajna knjiga), a koja
govori o anđelima i demonima, divovima na zemlji, posljednjem sudu i drugim događajima
(prema nekima govori i o ravnoj Zemlji)]; zatim Metušalah/Metuzalem (Methuselah) – čovjek
koji je, prema Bibliji, najviše živio na zemlji, čak 969 godina [možete čuti izreku za nekoga
da će biti „novi Metušalah/Metuzalem“, točnije da će živjeti puno godina; ili kad se nekomu
želi reći da je veoma star: „star kao Metušalah/Metuzalem“ (inače, često pitanje u pub i
drugim vrstama kvizova)]; zatim dolaze Noa i njegovi sinovi. Noa je čovjek za čijeg je
vremena Bog pustio potop. Svi su ljudi umrli, osim Noe, njegova tri sina i njihovih žena.

4
Prema već navedenim, različitim tumačenjima biblijskih događaja, postoje dva tumačenja kada su u pitanju
Adam i Eva i njihovi potomci: 1. monogenizam, hipoteza prema kojoj su Adam i Eva stvarni ljudi od kojih se
dalje nastavio ljudski rod; 2. poligenizam, hipoteza prema kojoj su Adam i Eva slika za više različitih skupina
ljudi koji su postojali u početku (na raznim mjestima) i od koji se razvio ljudski rod. Bilo kako bilo ‘ādām na
hebrejskom znači: čovjek (a može biti i ‘adāmāh: zemlja, tj.: zemljani). Suprotno, Eva – hebr. havvāh: život.
5
Pitanje: Tko su bile Kajinove i Šetove žene? Ponovno su moguća dva odgovora, u skladu s gore navedenim: 1.
prema slobodnijem shvaćanju Biblije, Adam i Eva su slika za prve ljude kojih je u početku bilo puno više.
Prema nastavku navedenog, Kajin i Šet uzeli su sebi za žene kćeri od drugih parova ljudi i tako su nastavili
potomstvo (usp. poligenizam); 2. Prema doslovnijem shvaćanju Biblije, točnije prema shvaćanju da su Adam i
Eva bili stvarni ljudi, a ne tek slike, Kajin je za ženu uzeo svoju sestru ili bratičnu ili pak unuku od brata.
Dakle, za ženu je imao kćerku ili unuku ili praunuku Adama i Eve. Prema židovskoj tradiciji Adam je imao 33
sina i 23 kćeri (usp. monogenizam). Nadalje, ovdje se postavljaju daljnja pitanja: zašto (bi) je Bog dopustio
incest (brak s rodbinom)? Ova teorija ide dalje. Adam i Eva su bili savršeni dok nisu sagriješili. Kad su
sagriješili njihov genom (geni) je oštećen, počeli su starjeti i postali su podložni smrti. Ali oni su i dalje bili
gotovo savršeni tako da je spolno miješanje među njima bilo moguće jer se nije pojavljivala genetska greška,
pa tako im potomci nisu bili bolesni. Nama je navedeno danas čudno, ali tek je s Mojsijem incest zabranjen.

6
 Rodoslovlje 1. Adamovo potomstvo (od Adama do Noinih sinova)

Dakle, zlo je u svijetu neprestano raslo tako da je ostala (samo) jedna obitelj u kojoj je
Bog mogao naći nešto od onoga početno dobrog. Bog je poslao potop da iskorijeni zlo, ali je
izbavio Nou i njegovu obitelj zajedno sa životinjama u arci. Nakon završetka potopa uslijedilo
je napučivanje Zemlje potomcima Noinih sinova (karta 1). Odmah potom slijedi događaj kule
babilonske, kada je Bog kod mjesta Babel pobrkao ljudima jezike, odakle su se ljudi, točnije
potomci Noinih sinova, raspršili na razne strane svijeta (prema nekim, istina starijim
teorijama, stvorili i tri jezične skupine: semitsku, hamitsku i jafetsku – karta 2).6

6
Prema tradicionalnom biblijskom shvaćanju, kao i nekada prihvaćenom stajalištu u jezikoslovlju (lingvistici),
svi su jezici današnjeg svijeta potekli od tri Noina sina: Šema, Hama i Jafeta. Oni su se raspršili na tri strane

7
 Karta 1. Okviran smjer napučivanja zemlje potomcima Noinih sinova

Karta 2. Jedna od teorija stvaranja triju etničkih (jezičnih) skupina, prema imenima Noinih sinova

svijeta: Aziju, Afriku i Europu. Stoga bi potomci Šema činili semitsku (azijsku) skupinu jezika (Arapi, Židovi i
dr.; odatle antisemitizam); potomci Hama – hamitsku (afričku) skupinu jezika (Kušiti, Egipćani i dr.); a
potomci Jafeta – jafetsku [(indo)europsku] skupinu jezika (prema jednima Grci; drugima Turci, Slaveni i dr.).

8
 Nakon pregleda napučivanja zemlje i događaja vezanih uz kulu babilonsku, kao i
raspršivanja pučanstva, pogled se usmjerava na rodoslovlje Noinih potomaka, odnosno Šema
(rodoslovlje 2). Pisac prati njegovu rodbinsku vezu s Abrahamom, praocem izabranog naroda
(o komu posebno govore, kao i njegovim potomcima, poglavlja 12-50).

Rodoslovlje 2. Noino potomstvo (od Noe do Abrahama)

Dakle, u poglavljima 12-50, Bog izabire Abrahama te od njega izabrani narod (i u

konačnici obećanoga Mesiju, prema drugim biblijskim knjigama). Izabrani rod prenosio se
preko Abrahamova sina Izaka, a potom preko Izakova sina Jakova. Bog je promijenio
Jakovljevo ime u Izrael, a njegovih dvanaest sinova postali su preci dvanaest plemena Izraela.
U svojem planu, Bog je poslao Jakovljeva sina Josipa u Egipat, tako što su ga njegova braća
odbacila. Taj smišljeni čin Josipove braće bio je iz zle namjere. No, Bog je naumio i okrenuo
sve na dobro tako što je spasio Jakova i njegovu obitelj od razorne suše – čemu je pogodovao
Josip, koji je postao veliki moćnik u Egiptu.

Tipologija (dodirne točke). Mnoge novozavjetne teme imaju svoje korijene u Knjizi
Postanka. Isus Krist jest rod ili potomak žene koji će uništiti moć zla (Post 3,15); Noa i
njegova obitelj prvi su od mnogih pripadnika ostatka oslikanoga u Bibliji. Unatoč nikakvim
izgledima i teškim okolnostima, Bog je sebi uvijek sačuvao ostatak vjernih. Neki primjeri:
ostatak Izraelaca koji se vratio iz Jeruzalema nakon babilonskog sužanjstva, ostatak kroz sva
progonstva opisana u Izaiji i Jeremiji, ostatak od 7000 svećenika koji su bili sakriveni od
kraljice Izebele, ostatak Židova koji će jednoga dana prigrliti pravoga Mesiju (Rim 11); Vjera
koju je Abraham pokazao bit će Božji dar i osnova za spasenje kako Židova tako i pogana (Ef
2,8-9; Heb 11); Kao što je bio slučaj s Josipom, Božji plan za dobro čovječanstva kroz žrtvu
njegova sina Isusa, bio je osmišljen na dobro, premda su oni koji su ga razapeli planirali zlo.

9
 Primjena. Najvažnija tema Knjige Postanka jest Božje vječno postojanje i njegovo
stvaranje svijeta. Autor se ni najmanje ne trudi obraniti postojanje Boga, on jednostavno kaže
da Bog jest, da je oduvijek bio i da će zauvijek postojati (svemoćan nad svime što postoji –
suveren). Isto tako, imamo sigurnost u tvrdnji Knjige Postanka, da su svi narodi, bez obzira na
njihovu kulturu, nacionalnost ili jezik, odgovorni Stvoritelju i odgovorni za stvorenja
(suvremena teologija stvaranja, ekološka teologija ili ekoteologija). Međutim, poradi grijeha
koji je u svijet ušao zbog ljudskog pada, (trenutno) smo odvojeni od Stvoritelja svijeta. Ipak,
kroz jedan narod – Izrael, Bog je očitovao svoj naum otkupljenja čovječanstva i ponudio ga
svim ljudima koji to žele prihvatiti.

Bog je stvorio svemir, zemlju i sva živa bića. Prema Knjizi Postanka, Bog se brine za
sve što ljudima treba u njihovu životu, a od njih se, zauzvrat, očekuje pouzdanje (povjerenje)
u Boga (ili povjerenje Bogu). Navedeno je posvjedočeno osobito u nekim beznadnim
situacijama, kao što je primjer Abrahama i Sare koji su bili bez djece. S druge strane, unatoč
nekada nepravednim pa i teškim događajima, kao što je primjer Josipa, prema ovoj knjizi Bog
uvijek loše situacije okreće u neko veće dobro, ako ljudi vjeruju njegovu planu sa svakim
čovjekom. [„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima
koji su odlukom njegovom pozvani.“ (Rim 8,28).]

2. PSALMI

Autor. Kratki opisi koji stoje na početku psalama (njih 150) navode Davida kao autora
u 73 slučaja. Davidova osobnost i identitet jasno se vide u mnogim od tih psalama. Premda je
jasno da je David napisao mnoge pojedinačne psalme, on definitivno nije autor cijele zbirke.
Dva psalma (72, 127) pripisuju se Salomonu, Davidovu sinu i nasljedniku. Psalam 90 jest
molitva pripisana Mojsiju. Zatim, prema naslovnicima psalama – koji previše ne detaljiziraju
o identitetu nekih osoba, sljedeća skupina od 12 psalama (50, 73-83) pripisuju se Asafovoj
obitelji. Korahovim sinovima pripisuje se 11 psalama (42, 44-49, 84-85, 87-88). Psalam 88
pripisuje se Hemanu, a 89 Ezrahijcu Etanu. S iznimkom Salomona i Mojsija, svi dodatni
autori bili su svećenici ili leviti odgovorni za glazbu u hramskom štovanju tijekom Davidove
vladavine. Pedeset psalama ne navode nikakva autora.

Vrijeme pisanja. Pažljivo proučavanje pitanja autorstva, kao i temâ o kojima psalmi
govore, otkriva da su nastajali u vremenu od nekoliko stoljeća. Najstariji psalam je vjerojatno
onaj Mojsijev (90), koji je promišljanje o čovjekovoj krhkosti u usporedbi s Božjom
vječnosti. Posljednji psalam jest vjerojatno 137, a radi se o pjesmi tužaljci, očigledno
napisanoj u vrijeme izraelskog zatočeništva u Babilonu (oko 587/586-538. pr. Kr).

Jasno je da su navedenih 150 psalama napisali mnogi različiti pojedinci u vremenu od

nekoliko stotina (a možda i tisuću) godina izraelske povijesti. Najvjerojatnije ih je u sadašnju
zbirku od pet cjelina (knjiga) sakupio neki nepoznati urednik ubrzo nakon što je završilo
babilonsko sužanjstvo 537. pr. Kr. (shema 3).

10
 Shema 3. Struktura Knjige Psalama [pet cjelina (knjiga) Psalama]

Svrha pisanja. Knjiga Psalama je najduža knjiga Biblije, a sadrži 150 pojedinačnih
psalama. Isto tako, radi se o jednoj od najraznolikijih knjiga, budući da se psalmi bave
pitanjima kao što su: Bog i njegova stvorenja, rat, štovanje, mudrost, grijeh i zlo, osuda,
pravda i dolazak Mesije.

Ključni stihovi. Ps 19,2: „Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo
ruku njegovih.“.

Ps 22,17-20: „Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi

ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje
dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi; snago
moja, pohiti mi u pomoć!“.

Ps 23,1-2: „Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on

mi daje odmora“.

Ps 29,1-2: „Prinesite Jahvi, o sinovi Božji, prinesite Jahvi slavu i moć! Prinesite Jahvi
slavu njegova imena, poklonite se Jahvi u svetištu njegovu!“.

Ps 51,12: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“.

Ps 119,1-2: „Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu! Blaženi
oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže…“.

11
 Sažetak. Knjiga Psalama jest zbirka molitava, pjesama i himni koje usredotočuju misli
štovatelja na Boga. Dijelovi ove knjige koristili su se kao himne na bogoštovljima u drevnom
Izraelu. Glazbeno naslijeđe psalama očituje se u samom nazivu ove knjige. Dolazi iz grčke
riječi ψαλμός (psalmos): udaranje u žice glazbala; pjesma pjevana uz harfu; pjesma pjevana
uz pratnju glazbenog instrumenta (hebr. mizmôr, tehillāh; crkv. lat. psalmus).

Tipologija (dodirne točke). Tema koja se ponavlja u psalmima jest Božje pripravljanje
Spasitelja. Proročke slike Mesije mogu se vidjeti u brojnim psalmima. Psalam 2,1-12
prikazuje Mesijinu pobjedu i njegovo kraljevstvo. Psalam 16,8-11 nagovješćuje njegovu smrt
i uskrsnuće. Psalam 22 pokazuje Spasitelja koji trpi na križu, a daje i detaljna proroštva o
raspeću, koja su se ispunila prema novozavjetnim tekstovima. Mesijina slava i slava njegove
zaručnice izloženi su u Psalmu 45,6-7, dok Psalmi 72,6-17, 89,3-37, 110,1-7 te 132,12-18
prikazuju slavu i sveobuhvatnost njegove vladavine.

Primjena. Meditiranje i pjevanje psalama jest jedna od lijepih molitava razmatranja

Bogom nadahnutih tekstova (riječi). Psalmi su pjesmarica rane Crkve koja je razmišljala o
istini u Isus Kristu. Također, ne smije se zaboraviti i tisućljetna praksa Crkve, prisutna i dan
danas, a to je praksa moljenja (pjevanja) psalama u svećeničkim ili redovničkim krugovima
(tzv. časoslov ili brevijar), kao i u drugim zajednicama u Crkvi.

Bog ili Gospodin isti je u svim psalmima. Međutim, njega se moli i zaziva na različite
načine, već prema različitim životnim okolnostima pa tako postoje i različiti psalmi. Kako je
veličanstven Bog, kaže psalmist, koji je uzvišen iznad svih ljudskih okolnosti, ali je isto tako i
dovoljno blizu da dodirne ljudska srca i hoda uz njih.

Psalmi uče da ljudi Bogu predaju sve svoje osjećaje bez obzira koliko su oni negativni,
jer Bog razumije sve ljude i sve životne situacije. Zapravo, prema ovoj knjizi, Bog je najbliži,
a molitva je najsmislenija upravo kada čovjek vapi za pomoć u najtežim životnim trenucima.

12
 2. period: PATRIJARSI (od 2. do 22. prosinca)

Patrijarhalnim biblijskim periodom nazivamo vrijeme triju biblijskih

osoba: Abrahama, Izaka i Jakova (Post 12–50). Oni se prema tradiciji nazivaju patrijarsima
[hebrejski: ‫( אבות‬avot/abot) ≈ očevi, od riječi: ‫( אב‬av/ab) – otac). Ova poglavlja sadrže i
Josipovu povijest (Jakovljevog/Izraelovog sina), iako Josip nije jedan od patrijarha
(rodoslovlje 3). U širem smislu, termin patrijarsi može se koristiti za označavanje dvadeset
muških predaka između Adama i Abrahama. Prvih deset od njih nazivaju se pretpotopnim
patrijarsima (jer su došli prije potopa). Ovom periodu prethodi period prapovijesti (Post 1-11),
a nakon ovog perioda slijedi Izlazak (sljedeća biblijska knjiga). Prema židovskim, kršćanskim
i muslimanskim predajama, patrijarsi su (zajedno sa svojim glavnim suprugama – Sarom,
Rebekom i Leom) sahranjeni u grobnici patrijarha (špilja Ma’arat HaMachpela) 30 km
južno od Jeruzalema – kod Hebrona (Jakovljeva druga žena Rahela odvojeno je sahranjena u
Rahelinom grobu, sjeverno od Betlehema, na mjestu gdje se vjeruje da je umrla na porođaju i
odakle, opet prema legendi, oplakuje svoju djecu – što se može odnositi na propast sjevernog
kraljevstva – Izraela). Mjesto sve tri religije drže svetim. Inače, u Hebronu je stolovao kralj
David dok je vladao Judejom. Za vrijeme judejskog kralja Heroda I. Velikog (73-4. pr. Kr.)
navedena špilja bila je judejsko svetište. Jačanjem kršćanstva u srednjem vijeku postaje
bizantska, a potom i križarska crkva. Muslimanskim osvajanjem teritorija, izgrađena je u 14.
st. džamija Al-Haram al-Ibrahimi točno nad spomenutim grobom. Danas se Hebron nalazi na
području palestinske samouprave i često je mjesto sukoba Židova i Arapa (bratskih naroda).

Rodoslovlje 3. Terahovo potomstvo (od Teraha do Jakovljevih sinova)

13
 U ovom periodu radi se o povijesti izabranog Božjeg naroda – Izraela (Židova), a
ujedno je Izrael naziv današnjeg područja/države u kojem će i oko kojeg će se radnja odvijati
(bijeli kvadratić na karti 3). Dakle, do sada u prvih jedanaest poglavlja govorilo se o općoj
povijesti svijeta, a sada se govori samo o povijesti Izraela. Kako su kršćani vezani uz Židove,
ova se povijest tiče i svih kršćana, kao i muslimana (tri abrahamske religije). Osobe koje se
spominju u poglavljima 12-50, uglavnom su poznate iz školskog vjeronauka (Abraham, Izak,
Jakov, Josip i njegova braća i dr.). Događaji koji su vezani uz ovu temu su sljedeći:

– Božji poziv Abra(ha)mu, praocu Židova, kršćana i muslimana, u Uru Kaldejskom;

– Rođenje Izaka – rodila ga je Sara; kao i rođenje Abrahamova sina Jišmaela, kojega
je imao s drugom ženom – Hagarom (ovaj je veoma značajan jer od njega potječu Arapi);

– Događaji vezani uz Izakove potomke Ezava i Jakova te njihova borba oko naslijeđa;
upravo je Jakov dobio naziv Izrael, dok Ezav seli na područje južno od Izraela – u Edom;

– Jakovu se rađa veliki broj sinova, a radnja se koncentrira oko jednog od njih –
Josipa; njega su braća prodala u Egipat, no Božjim planom postao je veoma utjecajan u
Egiptu te je u vrijeme gladi pomagao stanovništvu pa tako i svojoj obitelji koja se, nakon
brojnih teškoća, spustila iz Izraela u Egipat;

– Upravo će se u Egiptu umnožiti Izraelci i tu završava Knjiga Postanka, a radnja se

dalje nastavlja u 3. periodu: Egipat i Izlazak, u Knjizi Izlaska, kada se pojavljuje Mojsije koji
vodi narod iz Egipta natrag u Obećanu zemlju – Izrael.

Karta 3. Geografski prikaz putovanja Abrahama i njegovih potomaka

14
 U pregledu drugog perioda spomenute su četiri knjige u tri stupca.

1. KNJIGA POSTANKA (već opisana, str. 5)

2. JOB

Autor. Knjiga o Jobu ne navodi autora. Prema tradiciji pripisivala se Jobu, Elihu,
Mojsiju i Salomonu.

Vrijeme pisanja. Vrijeme pisanja Knjige o Jobu ovisi o tome tko je njezin autor. Ako
je to, prema tradiciji, bio Mojsije, onda bi vrijeme pisanja bilo oko 1440. pr. Kr. Ako bi autor
bio Salomon, onda bi vrijeme pisanja bilo oko 950. pr. Kr. Budući da je, barem prema
tradicionalnom shvaćanju, upitno autorstvo ove knjige, tako je i upitno vrijeme pisanja.

Svrha pisanja. Knjiga o Jobu počinje s izvještajem sinova Božjih (≈ anđela), a osobito
izvještajem Satana [hebr. śāṭān; grč. σατãν (satan) ili σατανãς (satanas): napasnik, protivnik,
tužitelj] koji prilazi Bogu i žali se njegovog slugu Joba na zemlji.7 Već ovdje postoji više
tumačenja oko imena Satan. Jedni ga vide kao predstavnika palih anđela (sinova Božjih) –
tužitelja braće (poglavicu đavolskog). Drugi vide u nazivu samo titulu, jer Satan i dalje ima
pristup nebeskomu dvoru i biva, kako se čini, oruđe u Božjim rukama, nekom vrstom javnoga
tužitelja (u toj ulozi uspijeva nagovoriti Boga da mu dadne moć da može mučiti Joba kako bi
provjerio njegovu odanost Bogu). Treći opet vide u Satanu personificirano zlo (ne osobno
biće) koje se nalazi u svakom čovjeku... Koje god tumačenje bilo točno, jedno je sigurno i to
se može iščitati iz Knjige o Jobu: Bog ima apsolutnu vlast i moć nad svime pa i nad Satanom,
tako da ovaj posljednji (tko god ili što god Satan bio) može učiniti nešto, ali tek kada i ukoliko
mu to Bog dozvoli. Bog ima vrhovnu (apsolutnu) moć i vlast nad svime, jer sve što postoji,
kako je to opisano u Knjizi Postanka u prvih nekoliko poglavlja, postoji po njemu.

Izvan je naših sposobnosti razumjeti sva pitanja koja dolaze, a osobito ona koja stoje
iza patnje u svijetu o čemu govori ova knjiga (koliko god na njih odgovarali, patnja nevinih
uvijek će ostati tajna). I zli, kao i dobri, primit će svoju pravednu plaću. No, ne možemo
(uvijek) okrivljavati naš način života i grijeh za našu patnju. Bog ponekad dozvoljava patnju u
ljudskim životima kako bi pročistio, ispitao, poučio ili osnažio čovjekov život. Bog ostaje
dostatan, te zaslužuje i traži čovjekovu ljubav i poštovanje u svim životnim okolnostima.

Ključni stihovi. Job 1,1: „Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to
čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“.

Job 1,21: „Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve
oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!“.

7
Pored ovog hebrejsko-grčkog izričaja, često se navodi [barem u prijevodu Biblije (Starog zavjeta) na grčki –
Septuaginta] još i grčki διάβολος (diabolos): neprijatelj, klevetnik, protivnik, djelitelj (≈ đavao).

15
 Job 38,1-3: „Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče: 'Tko je taj koji riječima
bezumnim zamračuje božanski promisao? Bokove svoje opaši k’o junak: ja ću te pitat’, a ti
me pouči…'“.

Job 42,5-6: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi
svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.“.

Sažetak. Knjiga počinje scenom na nebu, kamo Satan dolazi optužiti Joba pred
Bogom (za detaljnu strukturu/podjelu knjige vidi shemu 4). On ustraje na tome da Job služi
Bogu samo zato što ga Bog štiti, te traži od Boga dopuštenje da ispita Jobovu vjeru i odanost.
Bog mu dopušta da iskuša Joba, ali mu daje i određena ograničenja – ne smije nauditi njegovu
životu. Zašto pravedni pate? To je pitanje koje se postavlja nakon što je Job izgubio obitelj,
bogatstvo i zdravlje. Jobova tri prijatelja: Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naama,
dolaze ga utješiti (iz nepoznatih mjesta) i promišljaju o nizu teških tragedija koje je doživio
(za jednu od mogućnosti geografskog smještaja radnje Knjige o Jobu vidi kartu 4). Oni
ustrajavaju na tome da je njegova patnja kazna za grijeh u njegovu životu. Međutim, Job
unatoč svemu tome ostaje odan Bogu i tvrdi da nije živio u grijehu. Potom dolazi i četvrti
čovjek, Elihu iz Buza, koji poručuje Jobu da se treba poniziti i pokoriti nevoljama koje mu je
Bog poslao kako bi očistio njegov život. Konačno, Job postavlja pitanja samome Bogu i uči
vrijedne lekcije o Božjoj veličini i o potrebi da se u potpunosti pouzda u Boga. Jobu se potom
vraćaju zdravlje, sreća i blagostanje koji premašuju njegovo prijašnje stanje.

Shema 4. Struktura Knjige o Jobu

16
 Karta 4. Pretpostavka geografskog smještaja radnje Knjige o Jobu

Knjiga o Jobu završava na zanimljiv način pa je dobro malo se zaustaviti na dovršetku

besjeda. Dakle, Job se konstantno pokušavao na sve moguće načine opravdati i pred ljudima
(trojicom prijatelja koji su ga napadali) i pred samim Bogom. U 32. poglavlju javlja se i
nepoznati čovjek – Elihu iz Buza koji napada i Joba i njegove prijatelje. Joba napada jer se
drži pravednim pred Bogom, a pred Bogom nitko ne može biti potpuno čist. No, ovdje ima
jeda zanimljivost. Job je mogao biti potpuno čist pred Bogom, ali samo u onom dijelu do
kojeg je mogao upoznati (spoznati) što je grijeh, a što ne. Tek će poslije doći evanđelje i Isus i
tek će poslije Bog ispuniti Zakon i Proroke i proširiti (usavršiti) sve zapovijedi na ljubav
prema Bogu i bližnjemu (pa i onom tko te mrzi). Drugim riječima, Job nije imao širu spoznaju
grijeha koju će ljudi tek upoznati s Isusom Kristom. Stoga, i Job ima pravo, ali i Elihu iz
Buza! Također, Elihu napada i trojicu Jobovih prijatelja jer nisu znali u svojoj mudrosti
obraniti Boga, tj. u svojim umovanjima nisu uspjeli naći krivicu na Jobu pa je tako, po
njihovom lošem tumačenju, Bog mogao ispasti nepravedan – jer je kaznio nedužnog Joba. Na
koncu, u 38. poglavlju javlja se i Jahve – Bog koji svojom mudrošću poučava i posramljuje
Joba, jer se držao potpuno pravednim pred Bogom (iako ponavljam, nije postojala neka veća

17
krivica kod Joba, nego neznanje). Bog progovara o svojoj apsolutnoj mudrosti. Na sve ovo
Job je zašutio: „Riječ rekoh – neću više započeti; rekoh dvije – al' neću nastaviti.“ (Job 40,5).
Ta, tko bi se usudio oduprijeti Božjoj sili i riječi!? Na koncu, Bog kori i tri mudraca – Jobova
prijatelja, jer nisu govorili o Bogu kao Job, tj. jer nisu proniknuli u Božju mudrost. Bog vraća
Joba u prvobitno stanje i nagrađuje njegovu strpljivost i postojanost.

Tipologija (dodirne točke). Dok je Job razmišljao o uzroku svoje bijede, na pamet su
mu dolazila tri pitanja, a odgovori na njih (ispunjenja) nalaze se u Isusu Kristu. Ta se pitanja
nalaze u 14. poglavlju. Prvo pitanje – Job 14,4: „Tko će čisto izvućʼ iz nečista? Nitko!“.
Jobovo pitanje dolazi iz srca koje prepoznaje kako nije moguće ugoditi Bogu ili opravdati se u
njegovim očima. Bog je svet, dok ljudi nisu. Stoga, između čovjeka i Boga postoji veliki jaz
prouzročen grijehom. Međutim, odgovor na Jobovo bolno pitanje nalazi ispunjenje u Isusu
Kristu koji plaća kaznu ljudskih grijeha i mijenja ih svojom pravednošću. Na taj način čini
ljude otkupljenim u Božjim očima (Heb 10,14; Kol 1,21-23; 2 Kor 5,17).

Jobovo drugo pitanje – Job 14,10: „… kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?“.
Ponovno pitanje o vječnosti, životu i smrti na koje odgovor nalazimo jedino u Isusu Kristu. S
Kristom, odgovor na pitanje vječnosti jest poznato. Isus je došao da ljudi imaju (vječni) život
na nebu. Bez Krista, kao u slučaju Jobova nepoznavanja uskrsnuća, čovjek ima vječni život u
krajnjoj tami gdje je „plač i škrgut zuba“ (Mt 25,30).

Treće pitanje – Job 14,14: „… jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može?“. I još
jedanput je vidljivo da starozavjetni pisci, sve do zrelog židovstva, nisu poznavali termin
uskrsnuća od mrtvih koji svoje ispunjenje nalazi u Isusu Kristu. Dug je bio proces razvoja
vjere i mišljenja u židovstvu. Odgovor na navedeno pitanje lijepo je preciziran u Pavlovoj
Prvoj poslanici Korinćanima: „A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno
obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti,
pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A
hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu!“ (1 Kor 15,54-57).

Primjena. Knjiga o Jobu donosi tek neke naznake o podjeli između dobra i zla o kojoj
je obično teško išta više reći. Često se ljudi pitaju zašto Bog dopušta neke događaje kojima
čovjek dovodi u pitanje ili sumnja u Božju dobrotu, iako čovjek ne vidi cijelu sliku. Knjiga o
Jobu uči da (se) Bogu treba vjerovati u svim okolnostima (što je i dobra poveznica s Knjigom
Postanka). Dakle, vjerovati i onda kada ljudi previše ne razumiju (i kada ne razumiju i zato
što ne razumiju). Jer Psalmist veli: „Savršeni su puti Gospodnji“ (Ps 18,31). Ako su Božji
putovi „savršeni“, onda sve što on čini – i sve što dopušta – također jest „savršeno“ (ili će biti,
prema njegovim putovima). Često se to ne čini mogućim, ali Bog ima svoj plan spasenja sa
svakim čovjekom. Također, istina jest i kako ljudi ne mogu očekivati da će potpuno razumjeti
Božji plan, kao što podsjeća: „'Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti', riječ je
Jahvina. 'Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje
iznad vaših misli.'” (Iz 55,8-9). Međutim, ljudi su odgovorni Bogu i stoga bi mu trebali
pokloniti svoje povjerenje, te se pouzdati u njega, bez obzira razumjeli njegov plan ili ne.

18
 Pored govora o predanju Bogu, iz ove se knjige može iščitati tradicionalna, biblijska
slika svijeta o kojoj je već bilo govora (vidi shemu 1, str. 3). Ona se između redaka (na rubu
znanosti) proteže ovom knjigom. Job na nekoliko mjesta spominje Zemlju i njezine stupove, a
već ranije u Postanku govorilo se o stvaranju Zemlje, o svodu nebeskom i drevnim vodama
koje su harale zemljom. Na osnovu tih tekstova, a osobito Joba i drugih starozavjetnih knjiga,
Židovi su razvili svoju sliku svijeta, a nju se preuzeli i kršćani. Dakle, radilo bi se približno,
ne o okrugloj, nego ravnoj/pljosnatoj Zemlji. Ona leži na stupovima zemaljskim, a u dubini
zemlje nalazi se podzemni svijet, hebrejski: šeol, grčki: had. U tom podzemnom svijetu
boravili su pravednici koji su čekali uskrsnuće, jer nitko nije mogao biti spašen dok Isus nije
došao i otkupio svijet svojom mukom, smrću i uskrsnućem. S tim je i vezan onaj dio
(rečenica) u Vjerovanju da je Isus nakon uskrsnuća „sašao nad pakao“, tj. sišao u podzemni
svijet odvesti pravednike u raj. Prema predaji, među prvima su spašeni Adam i Eva.

Dakle, slika svijeta u okviru koje razmišlja Job jest upravo ravna/pljosnata Zemlja na
stupovima (sjetite se prvog predavanja i govora o pogledima na svijet: mit, teologija,
filozofija, prirodne znanosti i sl.). Iznad Zemlje jest nebeski svod o kojem govori Postanak i
Psalmi. Iznad svoda jest nebo u kojem se nalazi sam Bog sa svojim svetima. Ova slika svijeta
polako je mijenjana kroz novi vijek (od 16. st.) i stvorena je nova slika svijeta – okrugla
Zemlja. Još i danas ima ljudi (osobito protestanata) koji zastupaju nauk ravne Zemlje (na
našem području osobito je poznat publicist, rođeni Dervenćanin, Elvis Duspara). Kao što je
bilo govora na početku i ovdje su iznesene dvije teorije. Stav Crkve već je poznat, a to je da
prihvaća sve znanstveno (dokazivo) u svakoj teoriji (spoznaji), pa tako i ovdje ostavljamo
otvoren zaključak. No, ne zaboravimo: Biblija se ne bavi pitanjem kako, nego (za)što.

3. (MUDRE) IZREKE

Autor. Prema knjizi Mudrih izreka, kralj Salomon glavni je pisac istoimene knjige.
Njegovo ime javlja se u Izr 1,1; 10,1; 25,1. Možemo pretpostaviti da je Salomon sabrao i
uredio izreke koje nisu bile samo njegove, jer Propovjednik, knjiga koja se također pripisuje
Salomonu, u 12,9 kaže: „A osim toga što je sam Propovjednik bio mudar, on je i narod učio
mudrosti te je odmjerio, ispitao i sastavio mnogo mudrih izreka.“. Stoga i hebrejski naziv ove
knjige glasi: Izreke Salomonove.

Vrijeme pisanja. Izreke su zapisane vjerojatno oko 900. pr. Kr. Tijekom Salomonove
vladavine, izraelski narod dosegao je vrhunac svoje duhovnosti, političkog angažmana,
kulture i ekonomskog probitka. Kako je rastao glas o Izraelu, tako je rasla i Salomonova
slava. Strani uglednici iz dalekih dijelova poznatoga svijeta dolazili su i prevaljivali velike
udaljenosti da čuju riječi tog mudrog vladara (1 Kr 4,34).

Svrha pisanja. Spoznaja nije ništa više od zbirke sirovih činjenica, ali mudrost je
sposobnost da se ljudi, događaji i situacije gledaju onako kako ih Bog vidi. U Mudrim
izrekama Salomon otkriva Božji (na)um kako u velikim i uzvišenim pitanjima, tako i u
uobičajenim i svakodnevnim situacijama. Prema svemu sudeći, kralj Salomon nije propustio

19
spomenuti niti jednu temu. Pitanja koja su se ticala: osobnog ponašanja, spolnosti, posla,
bogatstva, darežljivosti, ambicije, discipline, dugovanja, podizanja djece, karaktera, alkohola,
politike, odmazde i pobožnosti, nalaze se među mnogim temama o kojima govori ova bogata
kolekcija mudrih izreka.

Ključni stihovi. Izr 1,5: „…kad mudar čuje, da umnoži znanje, a razuman steče
mudrije misli.“.

Izr 1,7: „Strah je Gospodnji početak spoznaje, ali ludi preziru mudrost i pouku.“.

Izr 4,7: „Početak je mudrosti: Steci sebi mudrost i svim svojim imanjem steci
razboritost.“.

Izr 8,13-14: „Strah Gospodnji mržnja je na zlo. Oholost, samodostatnost, put zloće i
usta puna laži – to ja mrzim. Moji su savjet i razboritost, ja sam razbor, i moja je jakost.“.

Sažetak. Teško je sažeti Mudre izreke, jer za razliku od mnogih drugih knjiga u
Svetom pismu, ne postoji neka posebna nit koja se provlači kroz njezine stranice; a isto tako,
u ovoj knjizi ne postoje glavni likovi [za pokušaj hijastičke (zrcalne) strukture knjige vidi
shemu 5]. Mudrost, svakako, zauzima središnje mjesto – velika, božanska mudrost koja
obuhvaća svu povijest, sve narode i njihove kulture. Čak i površno čitanje ove velike riznice
otkriva da su jezgrovite izreke mudroga kralja Salomona bitne i danas kao i prije tri tisuće
godina, uz, naravno, shvaćanje da su pisane u drugačijem vremenu i s drugačijim pogledima.

Shema 5. Hijastička (zrcalna) struktura (Mudrih) Izreka

20
 Tipologija (dodirne točke). Tema mudrosti i njezine nužnosti u ljudskim životima
svoje ispunjenje nalazi u Isusu Kristu. Mudre izreke stalno potiču traganju mudrosti i
čovjekovom razumijevanju istih. Također otkrivaju, i to ponavljaju, da je strah Gospodnji
početak mudrosti (Izr 1,7; 9,10). Strah od Božjeg gnjeva i pravde jest ono što ljude privlači
Isusu Kristu, koji je utjelovljenje Božje mudrosti, kako je izražena u njegovu planu
otkupljenja čovječanstva. U Kristu, „u kojem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena“
(Kol 2,3), nalazimo odgovor na potragu za mudrošću, lijek za strah od Božje srdžbe, kao i
„pravednost, posvećenje i otkupljenje“ (1 Kor 1,30) koje je nužno potrebno za spasenje.
Mudrost koju nalazimo jedino u Isusu Kristu stoji u suprotnosti ludosti svijeta koja ljude
ohrabruje da sami sebe smatraju mudrima. Stoga i Izreke govore da svi putovi ovoga svijeta
nisu ujedno i Božji putovi (usp. Izr 3,7) te da neki vode jedino u smrt (usp. Izr 14,12; 16,25).

Primjena. Ova knjiga je neosporivo praktična te u svome trideset i jednom poglavlju

pruža zdrave i razumne odgovore na mnoge složene probleme. Mudre izreke su zasigurno
najveći priručnik koji daje praktične odgovore na mnoga životna pitanja. Oni koji su mudri da
prime k srcu Salomonove lekcije, kako to veli ova knjiga, oni će ubrzo otkriti pobožnost,
blagostanje i zadovoljstvo koji dolaze primjenom tih odgovora. Naravno, ne smije se izgubiti
iz vida da su pisane u jednom patrijarhalnom društvu te da su pisane u duhu onog vremena.
Unatoč tomu, one su i dalje korisne i veoma poučne.

Obećanje Mudrih izreka, koje se uvijek iznova javlja u knjizi, kaže da će oni koji
izaberu mudrost i slijede Boga biti blagoslovljeni na brojne načine: dugim životom (Izr 9,11);
blagostanjem (Izr 2,20-22); radošću (Izr 3,13-18) te Božjom dobrotom (Izr 12,21). Oni koji, s
druge strane, odbacuju mudrost, oni će trpjeti sramotu i smrt (Izr 3,35; 10,21). Odbaciti Boga,
izvora svake mudrosti, znači izabrati ludost i odvojiti se od njegove R(/r)iječi, njegove
mudrosti i njegovih obećanja za dobro svakog čovjeka.

4. PSALMI (već opisani, str. 10)

21