Parsonsov koncept

socijalne “uloge
bolesnika” (“sick role”)
 Uvodne napomene: metafore o dva
“državljanstva”
 O socijalnom statusu zdravih i bolesnih ljudi, Susan
Sontag govori uz pomoć izražajno jakih metafora o dva
“državljanstva”:
 “državljanstvu carstva zdravih”
 “državljanstvu carstva bolesnih”
 Gotovo da ne postoji čovjek koji, prije ili kasnije, neće
postati “državljaninom carstva bolesnih”
 Da je “državljanstvo carstva bolesnih”, samo po sebi,
tegobno i turobno, nije potrebno posebno dokazivati
 No posebno ga tegobnim i turobnim može učiniti
nezavidan nivo socijalnog života bolesnika
 Sontag, 1933.-2004.; autorica za nas značajnih knjiga: “Bolest
kao metafora” i “AIDS kao metafora”
 Tvrdnja o tome da će većina ljudi, ako ne i svi, prije ili
kasnije, postati “državljanima carstva bolesnih” nije,
dakako, zloguka prijetnja, već nešto što će se vrlo
izvjesno dogoditi
 Imamo li, naime, u vidu da je “potpuna oslobođenost od
bolesti gotovo nespojiva s procesom življenja”(Dubos),
bilo bi iluzorno nadati se dugačijem ishodu
 Ako su točne procjene o tome da će se “carstvo
bolesnih” sve više širiti na uštrb “carstva zdravih”, od
iznimne je važnosti ispitati hoćemo li u tom “carstvu
bolesnih” biti “državljani” prvog ili “državljani” drugog
reda
 Rezimirajuće odredbe dosadašnjih
predavanja
 Sveukupni političko-ekonomski i socio-kulturni kontekst ili “duh
vremena” (Weber) određuje:
 koja će se stanja, procesi, događaji, faze u životu čovjeka
smatrati bolešću;
 koje će vrste bolesti prevladavati;

 koje će se strategije liječenja ili terapeutski modaliteti

primjenjivati;
 kakav će biti bolesnikov subjektivni doživljaj, odnosno
percepcija bolesti (krivulja ljudske osjetljivosti na bol pada ili
raste zavisno od mjesta kojeg netko ima u društvu)...
 U ovom predavanju postuliramo

 Sveukupni socio-kulturni i političko-ekonomski

kontekst ili “duh vremena” određuje i to:

Kako će bolesnu osobu prihvatiti društvo, odnosno kakav će
socijalni status bolesna osoba imati u društvu
 Što izraz “duh vremena” točno znači?

 “Duh vremena” označava ono što socijalne znanosti prije svega

nastoje objasniti i razumjeti, a to je:
 “what is particular to a given historical period, and how those
particularities constitute the fate of those who live then” (Frank,
Medicial Education, 2013, 47:18-25)
 “Duh vremena” može značiti stanje rata ili mira, ekonomski
prosperitet ili ekonomsku depresiju, prihvaćanje dubokih društvenih
nejednakosti ili pak revolt i borbu protiv njih, čvrsti vrijednosni
sustav ili pak stanje društvene anomije
 Anomija (starogrčki. a- = ne i vομος = zakon) ovaj pojam je u sociologiju uveo
francuski sociolog Émile Durkheim da bi označio izostanak ili pomanjkanje socijalnih ili
društvenih normi. Općenito, anomija je stanje u kojem dolazi do destabilizacije starih normi i
pravila posebno u razdobljima kriza, ratova i pobuna kao i u doba društvene tranzicije
 Cilj predavanja

 Cilj je predavanja ukratko razložiti nivo

socijalnog života ili socijalni status bolesnika u
jednom posve određenom “duhu vremena” koji
je prevladavao u suvremenom društvu sredine
20. st.
 To se razdoblje naziva sličnim pojmovima:
 društvom tzv. redistributivne pravde
 socijalnom državom
 državom socijalne pravde...
Analizu socijalne uloge bolesnika u tom razdoblju
pruža nam sociolog Talcott Parsons (1902.-1979.)

 Parsons je svoju temeljnu ideju gradio potaknut posljedicama velike

ekonomske krize 30. - tih godina 20. st.
 S obzirom na trajanje i razmjere krize, mnogi su, a sociolozi
posebno, otvoreno, i to s pravom, postavljali pitanje može li
kapitalistički društveni sustav uopće preživjeti
 Zabrinutost je dodatno pojačavala činjenica da je na drugom dijelu
svijeta (Rusiji) već došlo do radikalnog društvenog prevrata kojim je
kapitalizam dokrajčen
 Sve u svemu, taj je prevrat pokazao da su moguće i ne-
kapitalističke društvene organizacije
Kao žestoki zagovornik kapitalizma, Parsons zamišlja takvu
kapitalistčku organizaciju društva koju ne bi potresale krize

 1951. Parsons objavljuje knjigu “Društveni sustav”(The Social

System”) u kojoj pomno razrađuje svoju funkcionalističku koncepciju
društva
 Pojam “društveni sustav” se odnosi na društvo koje se nalazi u
nepromijenjenom, homeostatski osiguranom stanju
 Tendencija društva ka samoodržanju kroz ekvilibrij slična je
biološkom konceptu homeostaze po kojem ljudsko tijelo nastoji
regulirati fiziološke uvjete u okviru relativno stabilnih granica
 Primarni funkcionalni odnos između pojedinaca i društva tiču se
pojedinačnog doprinosa (izvršavanje socijalnih uloga) te
zadovoljstva ili nagrada što ih svaki član društva tako stječe
 Ono što zajednički društveni život čini mogućim sadržano je u
očekivanju da će se ljudi ponašati u skladu s normama i
vrijednostima danog društva
 U fokusu Parsonsovih analiza su sve one pojave
koje kapitalističko društvo mogu destabilizirati

 Među pojave koje društvo mogu destabilizirati, Parsons ubraja i bolest

 Illness is ‘one of the most important withdrawal behaviors in our society’
(Parsons, 1951: 31). As ‘disturbance of the total person’ it affects all the
person’s particular role performances. Failure in all particular roles amounts
to total personal failure since the loss of ‘approvals’ (for specific role
performances) adds up to a loss of ‘esteem’ (for the person as a whole)
(Parsons, 1964: 266ff.)
 Parsons, naime, uviđa da je bolest stanje koje kratkoročno, a posebno
dugoročno, ozbiljno ugrožava socijalni red, socijalnu ravnotežu, to jest,
nesmetano funkcioniranje društva
 Da bi društvo sačuvalo stanje ravnoteže, svaki oblik devijantnog ponašanja,
pa tako i bolest, mora postati predmetom posebnog društvenog “tretmana”
koji uključuje primjenu dviju komplementarnih mjera:
 uklanjanje osobe iz društva – izolaciju i
 tretman osobe od strane specijalista (medicina, sudstvo, policija...)
 Bolest je disfunkcionalna socijalna
pojava
 Najvažnije je istaknuti da za Parsonsa bolest nije samo
disfunkcionalna s aspekta pojedinca, već i iz aspekta
društva
 Za Parsonsa, socijalni aspekti bolesti su daleko značajniji
od bioloških aspekata: bolest čovjeka onemogućava u
izvršavanju njegovih uobičajenih, normalnih uloga i
zadataka koje kao član društva ima
 Budući da bolesna osoba prestaje biti produktivan član
društva, bolesna osoba dovodi u pitanje funkcioniranje
društva u cjelini
Zdravlje je funkcionalni preduvjet društvenog
sustava
 “Certainly by almost any definition health is included in the functional needs
of the individual member of the society so that from the point of view of
functioning of the social system, too low a general level of health, too high
an incidence of illness, is dysfunctional. This is in the first instance because
illness incapacitates for the effective performance of social roles. It could of
course be that this incidence was completely uncontrollable by social action,
an independently given condition of social life. But in so far as it is
controllable, through rational action or otherwise, it is clear that there is a
functional interest of the society in its control, broadly in the minimization of
illness. As one special aspect of this, attention may be called to premature
death. From a variety of points of view, the birth and rearing of a child
constitute a “cost” to the society, through pregnancy, child care,
socialization, formal training and many other channels. Premature death,
before the individual has had the opportunity to play out his full quota of
social roles, means that only a partial “return” for this cost has been
received.” (Parsons)
 The sick role is, for Parsons, one of the most important mechanisms
of social control in capitalist societies. Yet, while health is vital for
the economic system, the anomie of illness is controlled by non-
economic means: ‘The “profit motive” is supposed to be drastically
excluded from the medical world’ (Parsons, 1951: 435). In
Durkheimian tradition Parsons sees the capitalist economy as an
institutionally established field where interaction based on utilitarian
motives is enabled by social arrangements that cannot themselves
be utilitarian (Durkheim, 1933). The case of medicine has such a
prominent place in his theoretical work because it excellently
demonstrates this point. It is an institution that is oriented towards
enabling individualistically calculated social action, but is in itself
collectivity-oriented.
 Parsonsova definicija zdravlja je u
skladu s navedenom teorijskom
pozicijom
 Zdravlje je stanje optimalnog kapaciteta
individue koji mu omogućava da optimalno
funkcionira u skladu s ulogom koja mu je u
društvu dodijeljena, to jest u skladu s ulogom za
koju je primarno socijaliziran
 Parsons je ovim raspravama jednoznačno
usmjerio interes sociologije za pitanje zdravlja i
bolesti

 S tim u vezi Parsonsov koncept “uloge

bolesnika” mnogi smatraju fundamentalnim
konceptom, najvažnijim konceptualnmi
doprinosom medicinskoj sociologiji, “kamenom
temeljcem” medicinsko-socijalnih znanosti
 Koncept “uloge bolesnika” predstavlja
“najkonzistentniji pristup u objašnjenju
karakterističnog statusa i ponašanja bolesnika u
Zapadnom društvu sredine 20. stoljeća.”
(Cockerham,2001)
 No na što se točno misli kada kažemo
da je netko bolestan?
 Odgovor nije ni samorazumljiv niti može stati u malo
riječi
 U eng. jeziku postoje tri različite riječi za bolest:
 Disease
 Illness
 Sick role
 Leksička hipoteza: razlike važne u životima ljudi konačno će
postati kodirane i u jeziku; što je neka razlika važnija, to je
vjerojatnije da će ta razlika biti izražena zasebnom riječju
(npr. Eskimi imaju bezbroj izraza za snijeg budući da im život
ovisi o poznavanju njegovih svojstava)
 Disease
 Do jasnog razdvajanja riječi “bolest” dolazi pod
utjecajem moderne biomedicine koja ishodišnom tezom
o čovjekovom tijelu kao pukom stroju, razvija koncept
“disease” kao znanstveno utvrđene činjenice odvojeno
od subjektivnog iskustva (illness)
 Disease, konkretno, znači:
 nešto što liječnik dijagnosticira i liječi
 liječnička konstrukcija bolesnikovih simptoma u
tehničku terminologiju određenog sustava liječenja
 ono što je podložno “objektivizaciji”
 opis objektivnih, provjerljivih i izvanjskih aspekata
bolesti
 Illness

 Oznaka za subjektivno, osobno iskustvo,

doživljaj boli i bolesti
 Odgovor individue na simptome: kako netko
uočava, prepoznaje i interpretira simptome, što
proživljava, te kakav smisao i značenje pridaje
bolesti
Zašto se u svakodnevnom jeziku “disease” i
“illness” ipak koriste kao sinonimi?

 Njihovo korištenje kao sinonima počiva na pretpostavci

da je “normalno” da se “disease” i “illness” pojavljuju
zajedno
 Ali, iako se bol obično smatra pokazateljem bolesti i iako
je izvjesno da općenito između tih dviju činjenica postoji
odnos, nema ni malo dvojbe da tom odnosu nedostaje
postojanosti i točnosti
 Moguće je osjećati bol a ne imati bolest i obrnuto
 Sick role
 Da bi netko dobio status ili socijalnu ulogu
bolesnika, potrebno je da liječnik na
objektivan način utvrdi postojanje bolesti
(“disease”)
 Kriterij za dobivanje uloge bolesnika

 Postojanje simptoma bolesti koje je liječnik u

stanju objektivno, empirijski utvrditi
 proizlazi da je primarna zadaća liječnika razlikovati
one koji su “uistinu bolesni” od onih koji “nisu
bolesni”, odnosno od onih koji simuliraju
 netko može biti prepoznat kao bolestan samo ukoliko
se subjektivna percepcija simptoma i rezultati fizičkih
i/ili laboratorijskih testova poklapaju, ako zajedno i
istovremeno ukazuju na abnormalnost
 Kierkegaard (“Bolest na smrt”)

 Zadatak liječnika nije samo propisivati lijekove,

“nego prije svega zapaziti bolest i, dakle, prije
svega, znati da li je navodni bolesnik stvarno
bolestan ili da li navodno zdrav čovjek nije
možda u stvari bolestan.”
 Uostalom, kada bi se liječnik mogao potpuno
“osloniti na to što svaki čovjek kaže o tome kako
se osjeća, da li je zdrav ili bolestan, kakve ima
bolove itd., onda bi uloga liječnika bila varka.”
 (Kierkegaard, 1813.-1855., danski filozof, teolog i književnik;
utemeljitelj egzistencijalizma)
 Uloga bolesnika je neprijeporno
socijalna uloga

 Karakterizirana je određenim pravima i obvezama

 Preuzimanje uloge bolesnika u biti je socijalni i politički proces
 Preuzimajući ulogu bolesnika, osoba biva okružena nizom novih
socijalnih očekivanja
 Biti bolestan nije, dakle, samo stvar određenih fizičkih simptoma
nego je i određeni socijalni status
 Biti bolestan ne znači biti u nekom socijalnom vakuumu; naprotiv,
kada čovjek oboli, dolazi do komutacija uloga: umjesto normalnih,
uobičajenih uloga, osoba dobiva jednu novu, jedinstvenu, socijalno
pripisanu ulogu – ulogu bolesnika
 Od bolesne osobe očekuje se da se ponaša u skladu sa
normativnim zahtjevima društva
 Glavni parametri uloge bolesnika

 Socijalnu ulogu bolesnika sačinjavaju dva dinamična i

međusobno povezana niza prava i dužnosti
 “‘Being Sick’ is not simply a ‘state of fact’ or ‘condition’, it
contains within itself customary rights and obligations
based on the social norms that surround it.”
(Parsons,1951)
 Prava bolesnika
 Bolesna osoba se privremeno oslobađa svojih uobičajenih socijalnih
uloga (izostaje optužba da se takva osoba “otuđila” od vladajućih
društvenih normi)
 Pošteda od rada je opravdana iz nekoliko razloga:
 “bolesno tijelo i njegova potrebitost nesvjesno vuku, guraju,
mame duh – k suncu, tišini, blagosti, strpljenju, ljekarijama,
okrepi u bilo kojem smislu.” (Nietzsche, “Radosna znanost”, str.
5)
 “Ali bolesnik svakako hoće počivati i mirovati, krevet ga ujedno i
skriva i osigurava.” (Bloch, 1981:Princip nada:523)
 Opseg poštede od izvršavanja uobičajenih uloga određen je:
 ograničenjima za koja se misli da će biti od koristi ili da su
neophodna za što brži oporavak
 štetama koje bolesna osoba može prouzrokovati nastavi li
izvršavati svoje uobičajene zadatke
 S obzirom na navedena prava, uloga
bolesnika ima smisla i opravdanja samo ako
je privremena i povremena

 Parsons je na tragu Platonovih razmišljanja

 I Platon, naime, drži da je “u sređenoj državi
svakom dodijeljen stanoviti posao, koji treba
vršiti, i da nitko nema vremena doživotno
bolovati i liječiti se.” (Platon, Država, 2009:152)
Najvažnije je istaknuti da, po Parsonsu,
bolesna osoba nije odgovorna za svoje
stanje

 Odnos spram bolesnika nije moralizatorski:

nastanak bolesti nije rezultat čovjekove
pogreške, nedostatka samodiscipline,
samokontrole, slabosti karaktera...
 Bolest, i njezine posljedice, ne može sanirati
isključivo pojedinac; za tako što mu je potrebna
pomoć društva
 Dužnosti/obveze bolesnika

 “The sick person should try to get well”

 “The sick person should seek technically competent help
and cooperate with the medical professional”
 Kratko obrazloženje:
 bolesnik mora zaslužiti oslobađanje od sumnje da se otuđio,
preuzimajući energične korake ka ozdravljenju (ukoliko tako ne
postupi, bit će optužen da simulira)
 suradnja s liječnikom mora biti bezrezervna, bezuvjetna
 u tu svrhu, uloga bolesnika mnoge, vrlo često, “prostorno
strukturira” ili, figurativno kazano, “vezuje za krevet”: prisiljava
bolesnika da jedno vrijeme živi sa ograničenjima koja svaka
zdravstveno-zaštitna institucija nameće (posebno to vrijedi za
bolnicu – tzv. totalnu instituciju)
 neposlušnost spram liječnika, bolesnu osobu može koštati
gubitka privilegija/prava (razlikovanje “dobrog ” i “lošeg”
bolesnika)
 "Amerikanci u bolesti ne gledaju toliko napad bola ili nedostatak
zadovoljstva, nego nedostatak aktivnosti. Bolest je nametnuta
pasivnost, ali ipak pasivnost. Bolest, tako, mnogo dublje pogađa
vrijednosti američkog društva. Bolesna osoba je udaljenija od svog
društva nego što bi bila u Francuskoj gdje je poraz volje pred
prirodom očekivan kao dio poretka stvari. U američkom društvu
pacijent mora zaslužiti oslobađanje od sumnje da se otuđio,
preuzimajući energične korake ka ozdravljenju. Ukoliko ne postupi
tako bit će osumnjičen da simulira (sekundarni dobitak)"(ed,
Parsons T., Shils E., Naegele K.D., Pitts D..R.,1969)
 Ne moći raditi ne znači samo ugrožavanje praktične/materijalne
osnove za vlastiti život – “posjedovanje” zdravlja predstavlja
čovjekovu “moralnu reputaciju”
 Ili, u duhu protestantizma, rad predstavlja “put do poboljšanja”
 Sociolog Max Weber u djelu Protestantska etika i duh
kapitalizma objašnjava pojavu kapitalizma učenjima Lutera i Calvina.
Po njima rad nije samo obveza nego i osnovno sredstvo napretka
zajednice i spasenja čovjeka. Takvo shvaćanje je iznjedrilo naročit
skup vrijednosti poznat kao protestantska radna etika.
 Bolsnik se može s punim povjerenjem
predati u ruke liječnika

 Liječnik je, naime, altruistički nastrojena osoba

 Liječnik uvijek djeluje u interesu pojedinca, a
time, u krajnjoj konzekvenciji, u interesu društva
 Liječnik je neupitan autoritet, ekspert, krajnje
tehnički kompetentna osoba u pitanjima
zdravlja/bolesti
 Paternalizam je “normalan”, dobar, poželjan i
najbolji mogući tip odnosa
 Uloga liječnika nije samo liječenje već i
društvena kontrola devijantnosti

 Liječnik ima zadaću pomagati bolesniku da povrati ne

samo organsko zdravlje već sposobnost i želju za
ponovnim sudjelovanjem u normalnom životnom procesu
 Medicinsko djelovanje je oblik resocijalizacije što znači
da je liječnik/medicina instrument socijalne kontrole nad
devijantnim ponašanjem
 Zadatak je liječnika/medicine “normalizacija” pacijenta,
njegov što brži povratak u stanje ravnoteže
 Primarni zadatak liječnika, kao i nekada svećenika, je
kontrola devijantnosti, tj. bolesti koja je disfunkcionalna
u svojoj osnovi
Što, po Parsonsu, znači “djelovati u
najboljem interesu bolesnika”?
 To ne znači primarno poštivati bolesnikovu
autonomiju već, prije svega, osloboditi
bolesnika neželjenih simptoma
 U tu svrhu, liječnik ima pravo autoriteta nad
bolesnikovim zdravljem, pravo istraživanja
tijela i pravo na informacije o bolesnikovim
osobnim stvarima (“u ime zdravlja” vrši se
kontrola naših života; “kolonizacija
bolesnikovog života”, Zola, Illich, Foucault,
Szasz...)
 Društvo je stalno izloženo riziku
zlouporabe uloge bolesnika

 “Motivacija” ka bolesti: svatko ponekad poželi izbjeći

pritisku svakodnevnog života, odnosno izbjeći
izvršavanje socijalnih obveza i tako ostvariti, na uštrb
društva, “pravo na lijenost” bilo simulirajući bolest, bilo
nepoduzimanjem koraka u cilju što bržeg ozdravljenja
 “Bjegstvo” u bolest/ulogu bolesnika dovodi se u vezu sa
onim što Parsons naziva “rezidua ovisnosti u doba
djetinjstva”
 Da bi se takvo stanje izbjeglo, ulogu bolesnika treba
učiniti “negativno poželjnom ulogom”
 Odisejevo simuliranje ludila
 “Prvi koji je postavio dijagnozu simulacije bio je nesumnjivo
Palamed, koji je ocijenio da Odisej simulira ludost da ne bi
sudjelovao u Trojanskom ratu”(Devereux).
 Odiseja je proročanstvo upozorilo: “Ako odeš u Troju, vratit ćeš se
tek nakon dvadeset godina, sam i siromašan.”
 Da bi izbjegao odlazak u ratni pohod na Troju, Odisej glumi ludilo
 Agamemnon, Menelaj i Palamed zatekli su ga kako sa seljačkom
kapom na glavi ore s magarcem i volom upregnutih zajedno,
bacajući za sobom sol preko ramena, pretvarajući se da ne
prepoznaje svoje uvažene goste
 Palamed raskrinkava Odisejevo simuliranje tako što uzima njegovog
tek rođenog sina Telemaha iz Penelopinog naručja i stavlja ga na
zemlju pred zapregu
 Da bi spriječio sinovljevu sigurnu pogibelj, Odisej je, dakako, odmah
zaustavio zapregu
 Time je utvrđeno da je Odisej simulirao ludilo, te se ipak morao
pridružiti ratnom pohodu na Troju
O lovu na simulante prilikom novačenja
i, općenito, u vojsci briljantno govore:

 Ranko Marinković u romanu “Kiklop”

 Jaroslav Hašek u romanu “Doživljaji dobrog
vojnika Švejka”:
 “Tko se prijavio da je bolestan, dobio bi tri dana
‘verschärft’. (pooštreni zatvor) Uostalom, vi znate što
je to ‘verchärft’. Naganjaju vas po vježbalištu po cijeli
dan, a onda vas još noću zatvore. Tako se dogodilo
da u Dauerlingovoj kompaniji nije bilo bolesnih.”
 O praksi simuliranja bolesti kod radnika, kao i o
praksi kontrole, vrlo zanimljivo govori i Saramago u
romanu “Sva imena”

 Jedan od načina kojim se nastojalo spriječiti

radnikovo simuliranje bolesti bio je taj da su sve
važnije državne institucije imale nezgrapno
dograđene dijelove u kojima su stanovali
službenici s jednom jedinom svrhom: što bolje
kontrole
 “Pored ovih logističkih prednosti, bilo je lako
poslati inspekciju da provjeri zaobilaze li
radnici istinu kad bi se izgovarali na bolest.”
 http://study.com/academy/lesson/social-
constructions-of-health-sick-role-
physicians-role-profit-motive-in-
medicine.html