Geteov stav prema čovjeku, njegovim nedostacima i vrlinama – izdvojiti citate i analizirati ih.

 Roman je autobigrafske prirode stoga možemo posmatrati zadatak kao odnos Geta prema
samom sebi tj. Gledati I samog tvorca kroz njegovu kreaciju
 Vežu ih slična iskustva I karakterne crte, ali se umnogome razlikuju.

“Sudbina je ljudi naše vrsti da budu krivo shvaćeni.”

“Kad promotrim usku granicu u koju su zatvorene djelotvorne i istraživalačke snage

čovjekove, kad vidim kako sve naše djelovanje ima cilj da nam pribavi udovoljenje
potreba, koje opet nemaju druge svrhe nego da produže našu bijednu egzistenciju, a
onda — kako sve umirenje izvjesnim točkama saznanja nije ništa drugo nego sanljiva
rezignacija, gdje zidove, među kojima sjediš zarobljen, sebi oslikavaš šarnim likovima
i svijetlim vidicima — eh, Wilhelme, onda mi sve to oduzima riječ. Vraćam se u samog
sebe i nalazim.”

jedan svijet! I to opet više u naslućivanju i tamnoj žudnji, negoli u predodžbi i živoj
snazi. I onda sve pliva ispred mojih sjetila, a ja se sanljivo dalje smješkam u svijet.

Mi ljudi«, započeh — »jadamo se često što u životu ima

tako malo dobrih dana, a tako mnogo rđavih; jadamo se, kako se meni čini, ponajviše
s nepravom. Kad bismo uvijek imali otvoreno srce da uživamo ono dobro što nam ga
Bog za svaki dan sprema, onda bismo imali i dosta snage da podnosimo zlo kad
nadođe

»Eh, vi ljudi«, kliknuh, »čim o nečem počnete govoriti, odmah morate uzimati u usta
riječi: ovo je ludo, ovo razborito, ovo dobro, ovo zlo! A što to sve vrijedi? Jeste li za to
ispi tali unutrašnje prilike čina? Znate li pouzdano rasplesti razloge zašto se što
dogodilo I zašto se je moralo dogoditi? Da jeste, ne biste bili tako hitri u svojim
sudovima«.
I zašto da se stidim u strašnom času, kad sve moje biće dršće između biti i ne biti, kad
prošlost bljeska poput strijele nad mračnim ponorom budućnosti, a sve oko mene
tone i svijet propada sa mnom?...

Onaj mi je čovjek isprva odgovarao s tihom tugom, u kojoj sam razabirao nešto
plahosti; no kao da je najednom prepoznao i mene i sebe, pa priznao svoje pogreške,
jadajući se na svoju nesreću. Eh, da mogu, prijatelju moj, tebi pred sud staviti svaku
njegovu riječ! Priznao je, štaviše, govorio je s nekim užitkom i srećom spominjanja, da
je strast spram njegove gospodarice postajala u njega svaki dan sve veća, te na
koncu nije znao što čini, ni »kud bi s glavom«, kako je sâm rekao.

Neka bez utjehe propadne onaj koji se ruga bolesniku, ako ovaj putuje do najdaljeg
izvora koji će povećati njegovu bolest i još bolnijim učiniti njegovo umiranje; koji se
diže nad pritiješnjeno srce, što ide hodočastiti na Sveti Grob da se oslobodi grižnje
savjesti i otrese patnje svoje duše.