Momčilo Cemović

ĐILASOVI
ODGOVORI

СК
СВЕТЛОСТКОМЕРЦ
SVETLOSTKOMERC
Beograd 1997
 Momčilo Cemović
ĐILASOVI ODGOVORI

Izdavač:
SVETLOSTKOMERC
Beograd

Za izdavača:
Vojislav Gavrilović

Recenzent:
Vasilije Kalezić

4
 SADRŽAJ

I. Predgovor ............................................................................. 9

II. Uvodne napomene .......................................................... 13

1. U kući Milovana Đilasa ............................................... 16
2. „Najsmeliji um Crne Gore" ..................................... 18

III. Pitanja i odgovori ........................................................... 23

1. Drugi o Milovanu Đilasu ......................................... 23
2. Samouvjereno i nehajno ponašanje Zapada i snaga
Rusije........................................................................................29
3. Odnos prema zbivanjima u okruženju ........................ 30
4. Kritika postojećeg i vizija novog ............................. 33
5. Druženje sa istaknutim književnicima i umjetnicima . 34
6. Bespovratna pomoć Zapada Jugoslaviji .................. -. . 53
7. Optužbe i argumenti ................................................ 56
a) „Lijeve greške" ..................................................... 58
b) Goli otok i informbirovci ...................................... 75
c) Razgraničenje između republika ........................... 87
d) Pregovori sa Njemcima ...................................... 89
e) Posljednji obračun................................................. 90
f) Đilasov pogled na crnogorsku naciju ................... 90
8. O promjeni sjedišta Vrhovnog štaba NOV i POJ . . 94
9. Promjene imena gradova .......................................... 94
10. Izgradnja objekata u Crnoj Gori od strane Jugoslo-
venske armije................................................................. 95
11. Zbornik o Milovanu Đilasu ....................................... 96
12. Sabrana djela Milovana Dilasa .................................. 98
13. Rehabilitacija Đilasa ............................................... 98

IV. Prilozi
1. Goli otok i informbirovci ............................................ 105
2. Đilas i Goli otok .......................................................... 119

5
 3. Pregovori sa Nemcima................................................. 133
4. Poslednji obračun............................................................ 155
100 books which have influenced Western public discour-
sed since the Second World War ................................... 161
Registar imena .................................................................. 169
Značenje skraćenica ......................................................... 175

6
7
8
 I. PREDGOVOR

Ne sudite, da vam se ne sudi;

Jer kakvim sudom sudite,
onakvim će vam se suditi; I kakvom
mjerom mjerite, onakvom će
vam se mjeriti.
Jevanđelje po Mateju

Milovan Đilas je živeo nekoliko života, pa ipak će najduži i

najvažniji za njegovu sudbinu biti onaj život, zvani posmrtni, koji
je započeo 25. aprila 1995. godine, kada je sahranjen u rodnom
Podbišću. Toga dana počinuo je i poturio veliko životno breme ne
samo Milovan Đilas nego i toliki drugi, od kojih ga neki neće
ostaviti na miru ni posle smrti.
Ime koje od mladićstva nije silazilo s javne scene ni posle smrti
ne silazi ni sa javne scene ni sa usana sunarodnika.
Delo zbog kojeg je živeo i koje su njegova ličnost i životni
put u mnogome zaklanjali - kao da tek posle njegovog odlaska
postaje vidnije i počinje da se sagledava i ocenjuje pravednije.
Čini se da je otpor Milovanu Đilasu parabola za opiranje
svakoj promeni, pa makar to bila i promena na bolje, bilo da je reč
o promeni jednog čoveka ili promeni jednog društva.

9
 Kao da je Semper idem (uvek isti) vrlina ne samo kad je reč
o Sokratu i dobru nego i o Sokratovim antipodima i zlu.
Da je ostao podložnik i vernik i pošto je prestao da veruje -
Milovan Đilas nikada ne bi bio izložen nemilosnoj kampanji, a
kamoli postao prokaženik i izdvojenik - kao što se to nije desilo ni
jednom od njegovih parnjaka koji nisu rekli reč ni podigli glavu do
poslednjega daha.
Đilasova hrabrost nije bila samo u tome što je prvi visoki
funkcioner koji je istupio iz komunističke partije, u vreme njene
najveće snage i vere, već i zato što je znao koliko takva pobuna
košta i nije imao iluzija šta ga sve čeka. Stao je na trg da mu
svako kaže i učini šta hoće i dozvolio da mu svako bude sudija.
Znao je da će takvu priliku malo ko propustiti i ništa mu se nije
dogodilo što nije unapred znao i bio spreman da plati. Znao je i šta
je vlast i šta je narod.
Da su javne optužbe za strašne zločine bile istinite bilo je
logično da je suđen za njih, a suđen je samo za knjige i ideje.
Milovan Đilas nije pisao ni žalbe ni demantije. Što mu je ime u
svetu bilo veće i svetlije u rođenoj zemlji je više ocrnjivano, a
njegove knjige nisu beležile čak ni domaće bibliografije.
Hajci se, pored onih koji su učestvovali po službenoj
dužnosti, pridružila i armija dobrovoljaca. Od samog Đilasa sam ne
jednom čuo da je pored Vuka Brankovića on najpsovaniji čovek u
srpskoj istoriji. Možda je onih koji su ga držali na oku dok je bio
na slobodi bilo više nego dok je bio u tamnici.
Momčilo Cemović je jedan od retkih koji su uviđali da bi
bilo ne samo pravedno čuti šta na optužbe koje su uporno
ponavljane ima da kaže i optuženi Milovan Đilas. I da ni za to neće
uvek biti prilike.

10
 Tako je nastala ova dragocena knjiga u kojoj je tek posle
smrti došao do reci onaj koji je o tim pitanjima najviše znao i bio
najpozvaniji da kaže svoju reč.
Verujem da je i Milovan Đilas znao da će ti odgovori biti
objavljeni tek posle njegove smrti.
Čitalac će lako videti i koja su to pitanja i proceniti
odgovore.

Matija Bećković

11
12
 II. UVODNE NAPOMENE

Ova knjiga se po mnogo čemu razlikuje od drugih knjiga

posvećenih Đilasu i njegovom djelu. Ona sadrži autentične Đilasove
odgovore na pitanja koja smo mu postavili i neka druga, a samo
manjim dijelom nužne komentare.
Neposredan povod za nastanak ove knjige bili su povoljan
prijem kod čitalaca našega feljtona „Đilasovi odgovori",1 koji je
objavljen u dnevnom listu „Pobjeda" u Podgorici, krajem 1996.
godine, i polemika o nekim pitanjima iz feljtona, koja je objavljena
na stranicama pomenutog lista. Pokazalo se da bi bilo dobro
prezentirati čitaocima Đilasove odgovore i na neka druga pitanja
koja su sadržana u njegovim memoarima i u knjigama o Đilasu
Momčila Đorgovića,2 Vasilija Kalezića,3 Draga Stankovića,4 Gorana
Lazovića 5 i drugih. Pošlo se od pretpostavke da prezentirani
Dilasovi odgovori o tim pitanjima na jednom mjestu olakšavaju
čitaocima i istraživačima da se potpunije informišu i da

1
Momčilo Cemović, Feljton Đilasovi odgovori, „Pobjeda", Podgorica, 17-24. 12. 1996.
godine, strana 8
2
Momčilo Đorgović, Đilas vernik i jeretik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine
3
Vasilije Kalezić, Đilas miljenik i otpadnik komunizma, „Zodne",
Beograd, 1988. godine
4
Drago Stanković, Anatomija procesa Milovanu Đilasu, Centar za
informacije i publicitet, Zagreb, 1989. godine.
5
Goran Lazović, Đilas o sebi, drugi o Đilasu, izdavač: Siniša Lazarević, Dragan Grnjić,
Zlatko Perišić, Beograd, 1989. godine.

13
donose potrebne zaključke. Ovo tim prije što su Đilasovi odgovori
jasni i konkretni i što ne ostavljaju prostor za dvoumljenje. Osim
izuzetne memorije i sistematičnosti, koju je posjedovao, Đilas je
impresionirao jednostavnošću i u opisu naizgled vrlo komplikovanih
tema. Bogatstvo rečnika i izraza i darovitost istaknutog pisca
omogućavali su mu da uvijek bude dorečen i shvaćen.
Osim odgovora na određena pitanja, uputili smo čitaoce i
na djelove Đilasovih memoara na koje se on pozivao. Zadržali smo
se posebno na širem prikazu i objašnjavanju tema i događaja u vezi
sa kojima se Đilasovo ime često pominje u raznim verzijama i sa
različitim kvalifikativima.
Kao što je poznato, dugi niz godina Đilas se mogao
oglašavati jedino u inostranstvu. Brojni Đilasovi intervjui i prilozi
objavljeni u inostranstvu dio su Đilasove baštine i neobjavljenih
memoara. Mada manje nego ranije, inostrana glasila, nerijetko, i
danas ističu Đilasove stavove i poglede. Njegovo djelo je i dalje
objekat proučavanja, o čemu domaća javnost nije dovoljno, ili je
sasvim malo, obaviještena. Nema sumnje da je to jedna od tema
koja pobuđuje interesovanje domaćih autora.
Odgovori na mnoga pitanja o ličnosti i djelu Đilasa sadržani
su u njegovom djelu Pad nove klase - povest o samorazaranju
komunizma6, koje je napisao kratko vrijeme pred smrt. Ta
njegova, po redu poslednja, knjiga predstavlja svojevrstan Đila-sov
politički testament, koji znatno olakšava istraživačima i čitaocima
da se upoznaju sa njegovim djelom. To je razlog što se i u ovome
spisu taj izvor koristi.
Na domaćoj sceni, prvi put, šire i ozbiljnije,
predstavnici jugoslovenske nauke izvršili su osvrt na
Đilasova djela N o v a k l a s a i N e s a v r š e n o d r u š t v o u

6
Milovan Đilas, Pad nove klase - povest o samorazaranju komunizma, ..Službeni list",
Beograd, 1994. godine.

14
 raspravi u Redakciji „Sociologije"7 - časopisa za sociologiju, socijalnu
psihologiju i socijalnu antropologiju, u Beogradu, 19. juna 1990.
godine, mnogo godina kasnije od izlaska tih poznatih Đilasovih
djela. Inostranstvo je to učinilo mnogo ranije.
Bio sam dječak kad sam u našoj porodičnoj kući prvi put vidio
Milovana Dilasa. Tada nijesam znao ko je on. Drugi put Đilasa
sam sreo tek početkom 1993. godine u njegovom stanu u
Palmotićevoj ulici broj 8 u Beogradu.
Nije mali broj onih koji mi postavljaju pitanje - odakle baš ja
da se bavim ličnošću i djelom Milovana Đilasa, jer takve teme ne
pripadaju mojem profesionalnom profilu, a neki ljudi imaju u vidu i
moju prošlost kao političkog i državnog funkcionera. Odgovor je
jednostavan - sve se zbilo sasvim slučajno. Počelo je zajedno sa
mojom aktivnošću kao predsjednika Izdavačkog savjeta Zavičajnog
udruženja Vasojevića u Beogradu, koje je izdalo nekoliko zapaženih
djela. Jedno od takvih djela je rukopis Marka Cemovića Vasojevići,8
koji je objavljen u posebnoj knjizi, sa zapaženim predgovorom Milo-
vana Đilasa.
Izdavačkom savjetu je bilo poznato da je Đilas o Markovom
djelu dao visoku ocjenu. Govorio je: „To je monumentalno delo
koje zaslužuje najveće ocene. Ja se pitam koliko je Marku trebalo
vremena da sačini ovu studiju, mora da je na njoj radio više od
deset godina. Izvori koje je citirao, većim delom, nisu ili su malo
korišćeni. To je sjajno delo". On posebno u predgovoru drugom
izdanju knjige, pored ostaloga, naglašava: „Cemović
originalno uočava i ubedljivo dokazuje da su brdska
plemena, u koje spadaju i Vasojevići, imala neku vrstu
državne organizacije - živjela, organizovala se i borila prije

7
„Sociologija", časopis za sociologiju, socijalnu psihologiju i socijalnu antropologiju, Beograd
8
Marko Cemović, Vasojevići, Zavičajno udruženje

15
nastanka crnogorske države oko Cetinja i nezavisno od nje".
Da li ste lično poznavali Vuksana Cemovića,9 pitao sam
Đilasa.
„Kako da ne, mi smo se znali iz Berana i Beograda. Bio sam i
u vašoj kući. Pošto sam se vratio sa robije 1936. godine, a moji su
živjeli u Bijelom Polju, kretanje mi je bilo ograničeno. Ja sam i
pored toga preko Berana i Peći otputovao za Beograd. U Beranama
sam se čuvao da me ne vidi policija i sreo sam se sa Vuksanom i o
svemu ga obavjestio. On mi je predložio da spavam kod njega u
vašoj kući i sačekam autobus na cesti ispod sela, što je bilo
povoljnije, jer žandarmi su kontrolisali putnike na početnoj stanici.
Tako sam i učinio. Vaša kuća, u kojoj sam spavao, učinila mi se
lijepom i unutra nije ličila na seljačku kuću. Inače, Cemovići su
bili bogati". Rekao sam da je tada moj otac bio učitelj, a Vuksan
advokatski pripravnik i da i pored toga nijesu bili bogati.

1. U kući Milovana Đilasa

Telefonom smo se dogovorili da ga posjetim. To je bilo 29.

januara 1993, godine, Razmišljao sam kako će izgledati moj
susret sa čovjekom o kojemu sam znao i razmišljao toliko i tako
kao hiljade drugih komunista za koje je Milovan Đilas bio
izdajnik ideje i pokreta kojemu smo pripadali. Crv sumnje da
nije sve tako kako je zvanično saopštavano bio je prisutan među
brojnim komunistima mnogo ranije. Ta sumnja je povremeno
bila prisutna i kod mene, ali moja odluka da se sretnem sa
Đilasom bila je motivisana drugim razlozima. Želio sam, prije
svega, da od njega izvorno čujem odgovore na određena pitanja
koja su me interesovala u pripremi knjige na kojoj
9
Vuksan Cemović, advokatski pripravnik i član KPJ

16
sam tada radio. Jednostavna i, rekao bih, prijateljska komunikacija sa
njim ohrabrila me i dala mi povoda i za pitanja koja su izlazila iz
okvira osnovne teme koju sam u početku imao u vidu.
Stara, predratna zgrada u Palmotićevoj 8 podsjeća na
nekadašnju modernu građevinu, a sada zapuštenu i hladnu kao da u
njoj nema života. Idući prema zgradi sjećao sam se vremena kada je
to bilo opasno i nemoguće bez kontrole i upozorenja. Dočekao me
Đilas. Učinio mi se niži nego što ga pamtim po slikama i kada je
kratko boravio u Beranama poslije rata. Poguren i izrazito bijele
puti, sa očima koje su uz njegov osmijeh izazivale osjećaj još uvijek
vitalne i nadasve ličnosti koja je ophrvana stvaralačkim nagonom.
Zamolio sam Đilasa da čujem njegove odgovore na neka pitanja.
Odmah je prihvatio. Ja sam izrazio bojazan da mu ljudi mnogo
dosađuju i da sam i ja jedan od takvih. Negirao je to i rekao mi je da se

17
rado sreta sa ljudima. Time mi je pomogao da bez ustezanja postavim
nekoliko pitanja. Nisam vodio posebne bilješke, ali sam dobro
pamtio njegove odgovore i komentare. Svaki put sam odmah poslije
razgovora sačinio bilješku i poslao je Đilasu na autorizaciju.
Uglavnom, bez većih intervencija, on je potpisivao bilješku sa
„video" ili „saglasan" ili „ovom olovkom" i ovjeravao je svojim
potpisom latinicom. Samo jedan tekst je potpisao ćirilicom i
latinicom ne znajući unaprijed kojom azbukom će tekst biti
štampan.
Stekao sam utisak da se brzo opustio u razgovorima koje smo
vodili u njegovom stanu ili telefonom. Često je bio veseo i duhovit.
I ja sam ponekad uzvraćao tako. Jednog dana završavao sam
posjetu Đilasu i on me, kao uvijek, pratio do vrata od stana, stegao
mi je ruku i rekao: „Pa doviđenja, gospodine Momo". Ja sam
uzvratio: „Doviđenja, druže Đido". On se nasmijao i uzvratio:
„Jest, lijepo je bilo to naše druže, ali se kompromitovalo".

2. „Najsmeliji um Crne Gore"

Moj posljednji kontakt sa Đilasom10 bio je one večeri kada mu se
rodio unuk. Pozvao me da mi to saopšti. Bio je ushićen kad mi je
vijest saopštavao. Uzvratio sam - neka Ti je srećan Milovan! Ne,
rekao je, unuk će se zvati Nikola (Milovanov otac).
Bio sam na ispraćaju Đilasovih posmrtnih ostataka iz Beograda
u rodno Podbišće. Bilo nas je, prema slobodnoj procjeni, dvije-tri
stotine. Uzdržali su se Beograd i Srbija da se dostojanstvenije oproste
od svoga čuvenog i uglednog sugrađanina. Za nacionaliste niko i ne
mari. Tako se ponio i veći broj njegovih saboraca, medu kojima i
dobar dio iz redova Crnogoraca koji žive u Beogradu. Ustručavali

10
Milovan Đilas - umro 20. aprila 1995. godine u Beogradu, a sahranjen 23. aprila
1995. u rodnom selu Podbišću.

18
19
su se i plašili i mrtvoga Đilasa. Ostala je nedoumica zašto je to bilo
tako. Pogotovo ako se zna da su hiljade, kažu i stotine hiljada Srba
ispratile na vječni počinak „svoga" Marka. I danas kite njegov grob
cvijećem. To je sastavni dio zvaničnog protokola Beograda i Srbije
za svaku prigodnu godišnjicu. Crnogorci u Savezu boraca NOR-a
Jugoslavije odbili su da organizuju komemoraciju povodom Đilasove
smrti. I danas odzvanjaju riječi pjesnika: „Bilo ga je prvo obavezno
voleti, a onda mrzeti i prezirati gotovo po službenoj dužnosti".
Uz dosta masovno prisustvo lokalnog i okolnog stanovništva,
Đilas je sahranjen u Podbišću u grobnici koju je podigao ocu i majci i
na kojoj je napisao: „Ovo je sve što sam za vas mogao učiniti -
Milovan". Želio je da se sahrani u toj grobnici. I da je mogao biti
sahranjen izdvojeno, u aleji „zaslužnih" i sličnim grobnicama koje su
pobjednici sebi gradili, on bi ostavio oporuku da ga sahrane „sa
narodom". Jednom prilikom pitao je Matiju Bećkovića da li će vlast
dopustiti da bude sahranjen u Podbišću? Posljednja volja mu je
ispunjena. U grobnici njegovih roditelja, pored njega, sahranjeni su i
posmrtni ostaci njegove supruge Stefice. Mali broj ljudi zna da su
u toj grobnici sahranjeni i posmrtni ostaci žene koja je više godina
pomagala u kući Đilasovih. Jednom prilikom, slušajući razgovor
Milovana i Štefice gdje žele da budu sahranjeni, primijetila je
da ona_nema nikoga i ne zna ko će je sahraniti. Milovan i
Štefica su zastali, pogledali se, i Milovan joj je ponudio da
bude sahranjena u grobnici sa njima. Bila je radosna.
Milovanov sin Aleksa, samo godinu dana nakon očeve smrti,
održao je obećanje svojih roditelja i Milicu Dragić sahranio u
zajedničkoj grobnici. Na Milovanovoj sahrani govorio je
Matija Bećković, 11nadahnuto i onako kako samo on zna,

11
Matija Bećković, Unuk Alekse Marinkova, govor na sahrani Đilasa, Zbornik Milovan Đilas,
Beograd, 1996. godine, strana 312.

20
govorio je jezikom koji ljudi razumiju, bez viška riječi, pogađao je
misao prisutnih i mnogih drugih širom zemljine kugle, izgovorio je
istinu bez patetike, nježno i prijateljski. Izgovorio je Bećković riječi
čiji će eho odzvanjati dugo u ušima novih generacija, koje će znati
„bolje nego mi ko je bio Milovan Đilas", „najsmeliji um koga je
dala Crna Gora". Isto tako nadahnuto zvučao je tekst saučešća
ministra za kulturu Crne Gore Čelebića. Smrću Milovana Đilasa
završio se jedan život iza koga je ostalo ogromno djelo, o kojemu
će se pričati i pisati dugo vremena, ali Milovan je i svjedok događaja
koji su obilježili vrijeme naše epohe. U objavljenoj i neobjavljenoj
građi njegovih memoara čitaoci mogu naći odgovore za mnoga
pitanja koja ih interesuju, a istraživači nezamjenjive izvore za svoje
analize. Đilas je prihvatao razgovore sa mnoštvom ljudi i izlazio im u
susret da odgovara na njihova pitanja. To je činio bez rezervi čak i
onda kada iza pitanja pojedinaca nijesu stajale časne namjere.

21
22
 III. PITANJA I ODGOVORI

1. Drugi o Milovanu Đilasu

Prije susreta sa Đilasom pročitao sam veći dio njegovih djela

objavljenih kod nas. Djelimično sam znao šta se o njegovom djelu
govori i piše u inostranstvu. Uvidio sam da je o njemu i njegovom
djelu, kao rijetko o nekom drugom, sve što je do sada rečeno i
napisano u Jugoslaviji i u inostranstvu, osim Istočne Evrope, bitno
različito. Razloga ima više. Osnovni je što su vlast i zvanična politika
u Jugoslaviji Đilasa izopštile i zabranile da se o njemu piše i govori
punih trideset i pet godina, osim povremeno, po potrebi, i obavezno
na najgori mogući način. U inostranstvu je o Đilasu uglavnom pisano i
govoreno afirmativno. Drugi razlog je što se domaća scena, najvećim
dijelom, bavila iskrivljenom biografijom Đilasa, njegovom ličnošću i
ponašanjem, kao partijskog, državnog i vojnog funkcionera, a
inostranstvo njegovim djelom. Treći razlog je što je Đilas za vlast i
zvaničnu politiku bio samo izdajnik i neprijatelj, a za
inostranstvo ugledni mislilac, književnik, filozof i teoretičar
savremenog društva i kritičar komunizma. Dakle, razlike su bile
nepomirljive. I najzad, izrečene ocjene i odnos prema Đilasu u
inostranstvu su uglavnom nepromjenljivi, sveobuhvatni i
zasnovani na analizi kvalifikovanih analitičara. U zemlji su

23
ocjene evoluirale u zavisnosti od razvoja događaja u zemlji i
okruženju. U inostranstvu Đilas je ostao ono što je bio, a u zemlji
preobraćao se od heroja, glavnog ideologa partije, „najvećeg sina
crnogorskog naroda", „bliskog saradnika druga Tita", istaknutog
književnika i teoretičara do izdajnika, revizioniste, neprijatelja i
dalje u tome smislu.
Nezavisno od toga šta se o njemu govorilo i pisalo i od torture
kojoj je bio podvrgnut, Đilas nije prestajao da radi i stvara. Njegovo
glavno oružje tokom čitavog života bilo je pisanje. Toga oružja
nije se odricao ni na robiji, kada mu je bilo uskraćivano da posjeduje
olovku i papir za pisanje. Vlast je ocijenila da je Đilasova olovka
opasna i da ga treba spriječiti da piše. On se nije dao. U zatvoru
je napisao neka svoja remek-djela. Kad zatvor za Đilasa nije značio
željenu izolaciju dat mu je pasoš da može putovati u inostranstvo.
Oni koji su odlučivali o tome vjerovali su da se neće vratiti u
zemlju i da će time prestati muke sa njim. Ali, Đilas nije pristajao da
bude u inostranstvu azilant, jer poprište njegove borbe nije bilo
inostranstvo. Prijetnje i ucjene zatvorom prihvatao je mirno.
Izdržao je više nego što su njegove sudije željele. Izdržljiv i postojan,
savlađivao je krize, i kada je vjerovao „da ludi" doživio je kraj
njegovih sudija i potvrdu svojih stavova u mnogo čemu.
Borba vlasti sa Đilasom na domaćoj sceni započela je
poznatim plenumom CK SKJ. Dugo su komunisti širom zemlje
prorađivali svaku riječ izgovorenu na plenumu protiv Đilasa.
Kad je ocijenjeno da to nije dovoljno uhapšen je. Cjelokupna
zvanična mašinerija i propaganda stavljeni su u pogon, sa ciljem
da pred domaćom i svjetskom javnošću prikažu ličnost i djelo
Milovana Đilasa na najgori mogući način. Pošto je Đilas počeo
da objavljuje svoja djela u inostranstvu odlučeno je da na
njegove knjige treba odgovoriti knjigama. Dobronamjerni su

24
već tada znali da je to unaprijed izgubljena bitka. Međutim,
iznenada, pojavila su se sa svojim knjigama tri autora sa različitim
temama. Naime, Džavid Husić je sačinio knjigu Princ Politbiroa,12
u kojoj je zloupotrebio gostoprimstvo Đilasa i njegov pristanak

12
Džavid Husić, Princ Politbiroa, lično izdanje, Beograd, 1989. godine

25
da odgovori na neka Husićeva pitanja. Husić se upustio u
polemiku sa Đilasom o nekim događajima o kojima je Đilas pisao u
svojim memoarima, pa čak i sa nekim stavovima u Novojklasi,13
mada je svakom bilo jasno da Husićev domet u toj oblasti ne
prelazi granice skromnosti.On se za dokazivanje svojih teza
poziva na svjedoke iz Bosne i Hercegovine – Vlada Šegrta,
Branka Mikulića i još neke. Sudbina njegovog spisa je neslavna,
jer javno mnjenje kao da ga nije primijetilo. Jevrem Brković,14
ophrvan iskonskom mržnjom prema Đilasu, svjesno koristeći
falsifikate i podvale, okomio se na Đilasa svom žestinom u namjeri
da ga predstavi javnosti u svijetlu izmišljenih argumenata, onakvim
kakav Đilas nije.
Daleko vještije i studioznije, bez zloupotrebe Đilasovog
gostoprimstva koje je koristio; Drago Stanković, Crnogorac iz
Zagreba, u debeloj knjizi Anatomija procesa Milovanu Đilasu
(Zagreb, 1989. godine), pokušao je da formalnim dokumentima
opravda sudski progon Đilasa. Sada, kada je i „pravda" koja je
sudila Đilasu pred licem javnog mnjenja, Stankovićev spis će biti
jedan od krunskih dokaza da su suđenja Đilasu predstavljala samo
montirane političke procese.
Nasuprot pomenutim knjigama o Đilasu, u istom vremenskom
razdoblju, nastale su, uglavnom, ozbiljne studije i knjige koje
govore o djelu i ličnosti Milovana Đilasa. Riječ je, prije svega, o
knjizi Vasilija Kalezića Milovan Đilas, miljenik i otpadnik
komunizma, u kojoj se na ozbiljan i cjelovit način analizira djelo
Milovana Đilasa. Dijalogom, na znalački način, Momčilo
Đorgović je u knjizi Đilas obuhvatio odgovore na mnoga pitanja i
dileme vezane ne samo za Đilasa već i šire, čime je opravdano

13
Milovan Đilas, Nova klasa, Narodna knjiga, Beograd, 1990. godine
14
Jevrem Brković, Anatomija morala jednog sialjinisie, „Globus", Zagreb, 1988. godine

26
izazvao znatiželju javnosti. Na sasvim drugi način, ali i on
većim dijelom uspješno, Goran Lazović je sačinio interesantnu
knjigu Đilas o sebi, drugi o Đilasu, sazdanu od intervjua sa
velikim brojem istaknutih predstavnika kulturnog i javnog
života zemlje. Iako se Lazoviću može zamjeriti način na koji je
intervjuisao neke sagovornike, on time nije bitnije uticao na
njihove ocjene o Đilasu i Đilasovom djelu.
Nema sumnje da će knjige Kalezića, Đorgovića i Lazovića
biti od velike koristi svima onima koji će se i ubuduće baviti
proučavanjem djela i ličnosti Milovana Đilasa. Samo
djelimično njima može biti od koristi opširni spis o Đilasu koji
je sačinio Vladimir Dedijer, na njemu svojstven način, dosta
proizvoljno i konfuzno, pokušavajući da opravda svoj
nekorektan odnos prema Đilasu, služeći se pri tome
„argumentima" koji su samo njegovi, bez autentične podloge.
Strijele uperene protiv Đilasa, sporadično, ali ipak traju,
bez prestanka. U novije vrijeme sretamo se sa optužbama
Đilasa, koji se proglašava glavnim krivcem za raspad
komunizma u Evropi!? Komunizam se, kao što je poznato, nije
raspao nečijom voljom, a najmanje uticajem pojedinaca, već
dejstvom sopstvenih protivurječnosti i slabosti. Nažalost,
optužbe protiv Đilasa da je razorio komunizam, da je kriv za
rezoluciju IB-a i druge slične izmišljene dosjetke sretamo
samo na domaćoj sceni, koje će, po svoj prilici, trajati dok
traju njihovi tvorci.
Nesporno je da se Đilas potvrdio kao vizionar. On to
nije postao slučajno i samo zbog svoga talenta, već
zahvaljujući dugogodišnjem upornom i strpljivom radu.
U inostranstvu Đilas se ne smatra samo najpoznatijim
komunističkim disidentom već je, prema izjavama
određenih svjetski afirmisanih autoriteta 80-tih godina,
vrednovan kao najistaknutiji živi intelektualac

27
28
Evrope. Većina njegovih djela je prevedena u inostranstvu, Nova
klasa je uvrštena u stotinu knjiga koje su najviše uticale na kulturu i
civilizaciju Evrope u ovome vijeku,15 odnosno u periodu od Drugog
svjetskog rata.16

2. Samouvjereno i nehajno ponašanje Zapada

i snaga Rusije
Spontano, naš razgovor je započeo Đilasovim osvrtom na
aktuelna zbivanja. Taj dio razgovora nije autorizovao već me uputio
na tekst u njegovoj knjizi Pad nove klase - povest o samorazaranju
komunizma.17 „Zapad je bio zatečen naglim slomom komunizma.
Zapad se ponašao samouvereno i nehajno, kao da se radi o drugim
planetarna. Sad se vidi da su to bile krajnosti jednog te istog
nerazdvojnog sveta".18
Dalje je Đilas, između ostaloga, istakao da se u svim bivšim
komunističkim državama, u samoj socijalističkoj svojini razvijaju
i prodiru forme i odnosi ranog, primitivnog kapitalizma, koje je
Marks briljantno opisao kao prvobitnu akumulaciju; špekulacije,
otimačine, bezobzirna eksploatacija, ali taj
15
Pod naslovom „Knjige veka" (Politika, 23. decembar 1995. godine, Beograd - autor M. J. M.)
objavljena je vijest da je „na predlog lorda Darendorfa, dekana koledža „Sveti
Antonio", u Oksfordu, grupa autoriteta za svetsku književnost, sastavila za „Tajmsov knji-
ževni dodatak" listu od 100 knjiga, koje su izvršile najveći uticaj na kulturu i civilizaciju
Evrope. Dela nastala 50-tih godina navedena su na posebnoj listi iz koje prenosimo samo
najznačajnije." (slijedi pregled knjiga, u kojemu se nalazi Nova klasa Milovana Đilasaj.
16
The Central and East European Publishing Project u svojoj publikaciji „FREEDOM FOR
PUBLISHING PUBLISHING FOR FREEDOM" objavio je spisak od 100 knjiga u kojemu
se nalazi i Đilasova Nova klasa pod naslovom „100 knjiga koje su uticale na javne
rasprave zapadnog javnog mnjenja od II svjetskog rata". Spisak izabranih knjiga je dat u
prilogu.
17
Đilas Milovan, Pad nove klase - povest o samorazaranju komunizma, „Službeni list", Beograd,
1994. godine, strana 332.
18
Ibid, 332.

29
proces po Đilasu ne bi trebalo dugo da traje. U konsolidaciji odnosa
je odlučujuće postojanje efikasnog, nekorumpiranog državnog
aparata i autoritetnog demokratskog parlamenta.
Najzad, interesantno je Đilasovo predviđanje ishoda sukoba i
budućnosti u Rusiji. „Od ishoda sukoba u Rusiji i njenog razvoja
u velikoj mjeri zavise svetski tokovi, ako ne i dalja sudbina
čovečanstva. To može, opet, prisiliti Rusiju na odvojen razvoj;
iluzija je da Rusija više ne može biti velika svetska sila. Ona za to
ima snage, volje i sredstava. Ona to već jeste - bez nje i ovako
oslabljene, nije moguće rešavati nijedno značajnije pitanje, ako da-
nas nije kadra da ravnopravno utiče - sutra će to naknaditi, kao
preobražena, s podmlađenom snagom."

3. Odnos prema zbivanjima u okruženju

Poslednje godine života Đilas je pretežno posvetio sređivanju i

objavljivanju njegove bogate literarne baštine. Mada mu je izolacija
formalno ukinuta tek 1989. godine neka njegova djela su objavljena
u Jugoslaviji prije toga. Ipak, glavnina je objavljena početkom
devedesetih. Za razliku od inostranstva Đilasova djela na maternjem
jeziku i u svojoj zemlji dobila su svoj pravi izraz. Nažalost, za
života nije uspio da objavi oko polovine svojih memoara i svoj po
obimu najveći roman Svetovi i mostovi, koji je u kraćoj verziji
inostranstvo objavilo još prije jedne decenije.
Poslije Nove klase i Nesavršenog društva19 najznačajnije
Đilasovo djelo iz oblasti teorijsko-filozofskih razmatranja
društvenih odnosa je Pad nove klase - povest o samorazaranju
komunizma. Svi oni koji žele da saznaju i razumiju osnove razvoja

19
Milovan Đilas, Nesavršeno društvo, „Narodna knjiga", Beograd, 1990. godine

30
Đilasovog političkog mišljenja naći će najkraću informaciju u tome
njegovom djelu, koje je izdato u Beogradu 1994. godine.
Iako u poznim godinama i oronulog zdravlja, Đilas nije
napuštao olovku kao svoje najmoćnije oružje. Svaki dan u
njegovom životu, sve do smrti, bio je ispunjen brojnim stvaralačkim
aktivnostima. Najviše vremena je posvećivao čitanju i pisanju. Nije
bilo dana od kada je i formalno ukinuta njegova izolacija da ga ljudi
nijesu posjećivali. Svako je želio nešto da pita, provjeri ili sazna. On
je rijetko koga odbio. Govorio je: „Rado razgovaram sa ljudima.
Dosta sam bio u izolaciji".
Živo je pratio zbivanja u zemlji i svijetu. Prema aktuelnim
događajima imao je određeni stav. Nije zazirao što se njegovi stavovi
po određenim pitanjima nijesu podudarali sa zvaničnom politikom.
Saradnju sa političkim partijama koje su na sceni nije prihvatio. U
razgovoru sa njim pomenuo sam kako sam negdje pročitao da on ne
želi da se angažuje u njima. Potvrdio je to i dodao: „Sve to što imamo
daleko je od demokratije koja, na primjer, postoji na Zapadu".

31
I pored toga, nastavio sam, koji mu je pokret programski
najbliži? Odgovorio je - „socijal-demokratija".
Nije mali broj onih koji su smatrali da je došlo Đilasovo
vrijeme i da ga treba politički angažovati i pridobiti. Vjerovatno
da je i inostranstvo računalo sa tim. On je odbio bilo kakvu saradnju
sa nosiocima nacionalističkih i separatističkih ideja. Zato srpski
nacionalisti i sada, kada Đilas nije među živima, ne prestaju da ga
okrivljuju za „nacionalnu izdaju". Đilas je čitavog života bio
odlučni protivnik svakog nacionalizma. On u tome pogledu nije bio
jednostran - nije pravio razliku između nacionalizama, već je
ukazivao na njegovu opasnost.
„Obraćali su mi se crnogorski separatisti da im nešto kažem.
Ja sam ih odbio i ako oni i dalje navaljuju" - rekao je Đilas.
Ljuti na njega oni Đilasa, ne birajući riječi, ne ostavljaju na
miru. To su učinili i u napisima povodom njegove smrti.
Govoreći o aktuelnim političarima i državnicima Đilas je
posebno isticao da mu se dopada crnogorsko rukovodstvo. Rekao
je:
„Crnogorska vlada, naravno, nije idealna, ali je u ovim
vremenima najbolja. Ona je sposobnija od svih dosadašnjih. Sreo
sam se sa Momirom. Ostavio je na mene dobar utisak. Shvatio sam
da je našim susretom želio da označi kraj kampanje koju su ranije
drugi u Crnoj Gori vodili protiv mene". Kada je o tome govorio,
pored mene je bio čovjek koji je dobacio: „Mnogo poltronišu
Srbima". Na to je Đilas reagovao: „Ne, ne da se tako lako
Momir".
Kao što je poznato, tokom 1994. godine ulagani su napori da
Srbi na Palama prihvate predloženi plan o miru. Tim povodom
Đilas kaže: „Slažem se sa Slobodanom Miloševićem o mjerama
protiv Srba u Bosni".
Govoreći o uzrocima raspada Jugoslavije, iz-
među ostaloga, rekao je: „Vojska je bila slaba,

32
posebno ljudi koji su joj stajali na čelu. Ja sam protivnik pučeva
i nasilja, ali vojska je morala intervenisati odlučno, ako je trebalo
i da pohapsi državni vrh i spriječi nasilnički raspad države koju
je po Ustavu vojska bila dužna da čuva".
Đilas u pismu J. B. Titu od 20. marta 1967. godine,20 odnosno
nepuna tri mjeseca poslije izlaska iz zatvora, ukazuje na opasnosti
raspada Jugoslavije i druge probleme i poziva Tita, za kojega
kaže da je najodgovorniji, da interveniše i otkloni uzroke koji
tome vode. Praksa je, nažalost, potvrdila Đilasove tvrdnje. Tito nije
našao za shodno da Đilasu odgovori na pismo niti da se zabrine
nad onim na šta je Đilas ukazivao. Pitao sam Đilasa kada je
poslednji put čitao pismo koje je uputio Titu? Rekao je: „Onda kad
sam ga napisao". Uzvratio sam: „Ali u njemu je dosta nepogrešiva
prognoza šta će se zbivati u Jugoslaviji u narednih dvadeset pet
godina i kakav će biti kraj". Nasmijao se i dodao: „To nije bilo
teško predvidjeti".
U intervjuima i razgovorima sa novinarima i drugima Đilas je
govorio o svojim predviđanjima i o pismu Titu. Svijet je znao šta
on govori. Samo mi nijesmo to mogli znati.

3. Kritika postojećeg i vizija novog

Đilas se još krajem četrdesetih godina, naročito poslije sukoba

sa Staljinom, oglasio kao nepomirljivi kritičar birokratizma, koji je
već tada pružao duboke korijene i u KPJ i u njenom rukovodstvu.
Pitao sam Đilasa da li je u njegovoj kritici vidio kojim putevima je
moguće prevazići protivurječnosti i teškoće s kojima se sukobio
komunistički pokret? Odgovorio je da su njegove tadašnje vizije
bile ograničenog dometa. On je kritikovao razne oblike deformacija

20
Milovan Đilas, Pismo Timu, 20. 3. 1967. - Zbornik Milovana Đilasa, Beograd, 1996.
godine, strana 369-374

33
kroz koje se manifestovao birokratizam i tendencije njegovog
produbljavanja. Istakao je zasluge Trockog u osvjetljavanju korijena
birokratizma, ali Trocki je, kaže Đilas „bio orijentisan na vlast, on
nije prekoračio prag konačne negacije, a time ni bio dosledan. Moja
vizija pedesetih godina bila je postupna demokratizacija - najpre u
partiji a onda u društvu".
Na moje pitanje - da li je, gledano iz sadašnje perspektive, bilo
moguće izvršiti reforme u komunističkom pokretu za koje se on
zalagao i koje bi eliminisale teškoće zbog kojih je došlo do lomova u
bivšim socijalističkim zemljama, Đilas je odgovorio samo sa
„možda".
No, poslije svega što se zbilo i bez obzira na to, rekao sam,
svijet će po prirodi stvari preferirati slobodno i demokratsko
društvo, humano i socijalno ravnopravnije od kapitalističkog. To
društvo, nastavio sam, neće biti ni socijalizam ni komunizam i nije
važno kako će se zvati. Pitao sam ga šta on o tome misli.
„To su lijepe želje u komunizmu. Komunizam nije kadar da se
izmeni, ali je moglo da se sve obavi sa manje potresa - u nekim
zemljama tako je i bilo", rekao je Đilas.

5. Druženje sa istaknutim književnicima

i umjetnicima

Prešli smo na pitanja koja sam u pripremi za ovaj razgovor

zabilježio. Pitao sam ga o njegovom školovanju u Beranskoj
gimnaziji. Mada je bio zakoračio u pozne godine, sjećanje ga nije
napustilo niti poznata sposobnost kojom je bio obdaren da jedno-
stavnim riječima i rečenicama u najkraćoj formi saopšti suštinu pitanja
o kojemu govori. Rekao je da su to nezaboravni dani njegove mladosti
i sazrijevanja. Iako formalno nije bio učlanjen u KPJ, on je

34
već kao ma.turant bio opredijeljeni komunista. Sjećao se svojih
profesora i školskih drugova. Pomenuo je imena mnogih i medu
njima Milana Bandovića, kojemu je posvetio jednu od prvih svojih
pjesama Jutro na Biogradskom jezeru.
Prekinuo sam ga pitanjem: „Da li se još negdje na tako malom
prostoru, kao što je područje od Plava do Bijelog Polja, rodilo i
stasalo toliko velikana pisane riječi kao što su Dušan Kostić,
Radovan Zogović, Mihailo Lalić, Čedo Vuković, Radonja Vešović,
Ćamil Sijarić, Milovan Đilas, Risto Ratković, Miodrag Bulatović i
veliki broj ostalih članova Saveza književnika Crne Gore i Saveza
književnika Srbije, porijeklom iz ovoga kraja, koji su doživjeli punu
afirmaciju? Bezmalo svi su oni đaci Beranske gimnazije“.
Odgovorio je „To nema nigdje“. Spisak je mnogo širi ako se imaju u
vidu autori pisane riječi u cjelini, a ne samo književnici čija su imena,
takođe, šire poznata.
Pitao sam ga: „Uvjeren sam da kvalifikovano možete povući
paralelu između književnika Radovana Zogovića i Mihaila Lalića?
Odgovorio je: „Sasvim različiti pisci, mada ideološki bezmalo podu-
darni. Opširna tema. Zogović je pesnik lirskog i političkog
(revolucionarnog) opredeljenja, a Lalić prozaist i pripovedač. Svaki
na svoj način dobar pisac“.
Bez sumnje Dilas je dobro poznavao Zogovića i Lalića.
Jednog i drugog je uključio u redakciju časopisa Nova misao i sa
njima je neposredno sarađivao. Đilas je kao rukovodilac
Agitpropa CK KPJ pomogao mnogim piscima: Krleži, Andriću,
Ćopiću, Zogoviću i dr. Odazvao se na molbu Vasilija Kalezića i
moju da napiše prilog o Mihailu Laliću za simpozijum koji je u
organizaciji CANU organizovan 1994. godine. Rekao je „da je
Lalićevo djelo zabilježilo i opjevalo stradanja i otpore, besramlje
i žrtvovanje svog doba i zavičaja i da je Lalić samobitna

35
ličnost koja je sagorijevala i žrtvovala sebe za literaturu".
Đilas je sa simpatijama govorio o savremenim književnicima.
Bilo mu je žao kada se dobri književnici neuspješno bave politikom.
Za jednoga je rekao: „Taj je slab političar, ali je dobar književnik".
Nesporan je bio Dilasov književni dar. Veliki broj je onih koji žale
što čitav svoj život nije posvetio književnosti. Samo rijetki pojedinci
osporavaju njegov talenat kao pisca. Miodrag Bulatović je rekao:21
„Da je taj čovek nastavio čisto beletristički put danas bi bio medu
našim najvećim piscima" (I bez toga Đilas je jedan od najvećih
pisaca M. C). Bulatovićev sagovornik je dodao: „Možda i akademik".
Bulatović se nije složio: „Ne verujem, oni uže gledaju na
književnost. Oni vole skutonoše i sluge. A Đilas je čovek „na svoju
ruku“, ličnih i jakih opredeljenja i nezavisnih odluka. Đilas je posle
svega sto mu se dogodilo pružio dokaze o svom visokom književnom
daru".

21
Boro Kiivokapić, Preobraženska krv Miodrag Bulatović, „Politika", posebno izdanje,
Beograd, septembar 1994. godine, strana 28-31.

36
 U svojim memoarima Đilas je napisao da je ideje
komunizma usvojio u Beranskoj gimnaziji. Pitao sam ga o tome i
obnovi partije u Crnoj Gori 1935. godine.
U mnogim mjestima Crne Gore provala i šestojanuarska
diktatura su uticali da partijske organizacije nestanu i da se članovi
partije koji nijesu bili uhapšeni demobilišu. Zbog toga je u više
mjesta sjeverne Crne Gore obnova partije ustvari značila osnivanje
partijskih organizacija i određivanje njihovog rukovodstva od
članova koji su dobrovoljno pristupili partiji. Prijem novih članova
vršili su mandatori određeni od strane PK KPJ. Tako je za dolinu
Lima ulogu mandatora dobio Radonja Golubović, koji je na tome
području osnovao više partijskih organizacija (ćelija) i odredio
njihove sekretare i članove mjesnih komiteta.
Pitao sam Dilasa na osnovu kojih kriterijuma je vršen izbor
članova partije? Rekao sam da jedan živi član partije kojega je u
partiju primio Radonja tvrdi da je jedan od kriterijuma bio članstvo
u klubu naprednjaka koji je postojao u Beranskoj gimnaziji i kojim
je rukovodio Ilija Popović. Đilas je bio vrlo određen:
„Mislim da nije bilo nekih prethodnih priprema. Ja za takav
klub ne znam, jer sam iz Berana otišao 1929. godine kada sam
maturirao. Ko su bili prvi članovi partije, osnivanje ćelija i drugo
najviše je zavisilo od mandatora. Naravno, on je imao određene
instrukcije. Poznavao sam profesora Iliju Popovića. On je bio
komunista, ali bio je neaktivan, a nije mogao biti aktivan: skučena
sredina, šestojanuarska diktatura. Pošto sam maturirao obratio sam
mu se da mi nešto više kaže o komunizmu, jer sam već prihvatio tu
ideju, ali mi je on rekao da pošto idem u Beograd tamo ću dobiti
najbolje informacije".

37
 I sam književnik Đilas se rado družio i sastajao sa
književnicima. I onda kad je bio podvrgnut strogoj izolaciji neki
književnici su ga posjećivali u čemu je bila najdoslednija Desanka
Maksimović. Posjećivali su ga Mihiz, Vasilije Kalezić, Branko
Popović i, naravno, Matija Bećković i drugi.
Druženje sa Matijom Bećkovićem nije bilo motivisano samo
literaturom. Ono se pretvorilo u lično prijateljstvo, čvrsto i
obostrano poštovano, koje je trajalo sve do Đilasove smrti, a, ako
tako može da se kaže, u pamćenju i u odnosu prema njegovim
sjenima, traje i danas i trajaće doživotno u Matijinom srcu i u srcima
njihovih bližnjih. Više puta Đilas je saopštavao da mu je Matija
najveći i najintimniji drug i prijatelj. To su znali mnogi ljudi.
Bilo je i onih koji su se tome čudili.
Znao sam za prijateljstvo Đilasa i Matije i usudio sam se
jednom prilikom da se našalim, obraćajući se Đilasu poslije jednog
Matijinog političkog govora: „Matijin govor odudara od Matije pje-
snika i umjetnika, od takvog majstora pisane riječi"! Odgovorio je:
„On to, onako, uzgred".
Pitali su se kako je to moguće? Đilas poznati revolucionar, a
Matija sin poznatog Četnika! Zluradi su nalazili za sebe odgovor -
govorili su da je Đilas promijenio „vjeru", da više nije
revolucionar. I druženje sa Matijom je dokaz za njegovu „izdaju".
Ogorčeni su i oni ,,s druge strane". Ipak, najveći broj je našao
odgovor za sebe, da ih je zbližio zajednički jezik i komšiluk -
zbližila ih književna i umjetnička riječ, koja ne poznaje i ne
priznaje mržnju i podvale. Taj odgovor, čini se, nije bio potpun.
Izostalo je da ih je zbližio sličan karakter, ljudskost i dostojanstvo, ali
i beskompromisnost u odbrani ideala koji su im po mnogo čemu bili
slični.
Bili su prijatelji Đilas i Matija, pravi, i malo je
reći iskreni. Neizmjerno su voljeli i poštovali jedan

38
drugoga. Branili su i pomagali jedan drugoga. Divili
se jedan drugome.
Pred kraj svoga života Dilas je namjerno ili
slučajno objavio prikaz Matijine poezije i jezika koji
je u mnogo čemu originalan i nenadmašan. Matija je,
sredinom 1980. godine, napisao pismo Đidu kao

39
oproštaj u strahu da mu slijedi novo hapšenje i njihov rastanak.
„Pričalo se po čaršiji", govorio je Matija, da će Đilasa uhapsiti.
Očekujući posjetu, jer je red da u dolazeću subotu Đilas dođe u
njegov dom, napisao mu je pismo pred rastanak. Kad je Đilas
ušao, Matija mu ga je predao. Đilas ga sa strahom uzeo. Izašao je
na terasu, kaže Matija, sa očima punim suza. Čitao je pismo. Nije
mogao sačekati kraj, a suze su točurkom grunule. Đilas se isprekida-
nim riječima obratio Matiji: ,,A ja sam se uplašio da raskidate sa
mnom"! Matija nije pričao o svojim suzama kad je pisao pismo!
Đilas i Matija su biii najbolji primjer druženja i prijateljstva
bez računa, primjer ljudi kojima nijesu smetale razlike u političkim
pogledima na određena pitanja. Nijesu krili te razlike, ali se i nijesu
mnogo oko toga natezali. Činilo se, ipak, da je Đilas bio zadovoljan
kad je Matija napustio aktivno učešće u politici.
U oporuci Đilas je napisao da, ako sin Aleksa iz bilo kojih
razloga bude bio spriječen, neka o mestu i načinu njegove sahrane
odluči Matija.
Na Đilasovom grobu govorio je Matija: „Čekao sam da govore
zvaničnici ili neko drugi. Za svaki slučaj, usput sam napisao kraći
govor. Kad se niko nije javio istupio sam ja". Bio je to govor koji
će ostati zapamćen. To je mogao samo on i samo njemu - Đilasu.
Neki su zamjerili što su na sahrani bila Četiri sveštenika da
opoje Đilasa - nekada poznatog komunistu, revolucionara i
doživotnog ateistu. Matija je za to imao svoj odgovor: „U velike
dane Uskrsa, velikog čovjeka, opojala su četiri monaha, kao Četiri
izabrane jabuke. Čulo se i prolamalo dolinom Tare i preko
Bjelasice i Sinjajevine do nebesa. To nije bio obred već počast koja
je nadomjestila sve druge počasti izostale u Beogradu i Podbišću! To
je bio dostojan oproštaj sa „najsmjelijim umom Crne Gore".

40
 5/7/80. u Beogradu
Dragi moj Đido,
Bojim, se da nailzie one subote kada nećete moći dolaziti
kod mene..
Bili ste na robiji kada sam čuo za Vas. Tada sam Vas i zavoleo, a sa robije
nikad nije ni izlazila moja duša.
Vi ste i na slobodi bili na robiji. Bled - i na ulici različit od svih ljudi - na
svom licu ste nosili naše sramote i robijašnice. Možda su Vas i pustili da biste
na slobodi robijali; da bi Vam svi mogli biti sudije, da bi Vas svi o svom trošku
držali na robiji, pretvarajući Vašu kuću u samicu u kojoj ćete samovati kao
izdvojenik.
Niste samo najklevetaniji nego najusamljeniji čovek u našem narodu.
Daleko od „opozicije" koliko i od vlasti, sami onoliko koliko ste nadrasli i jedne
i druge.
Svi se boje vaše hrabrosti. A Vi mirno ulazite u prvu brijačnicu i poturate
glavu pod britvu zaprepašćenog berberina koji Vas prepoznaje sa mnogih
poternica.
Niko ne veruje da ste bili na robiji onoliko koliko ste bili. A bili ste samo
kod svojih drugova - devet godina, a za veći broj ne zna ni naša narodna
poezija.
Vaša robija svima prolazi brzo i lako - i svima je lakše i lepše kada ste
tamo. Svi hoće da žive spokojno, a Vi da govorite ono što misle i robijate
umesto svih. Kada biste izrekli tu zajedničku misao svi bi se složili da ste
zaslužili vešala.
Vi, naravno, niste krivi za ono zašto Vas optužuju, ali za nešto drugo
sigurno jeste. Ni Vi ne znate šta je to. Ono o čemu pišete i govorite sasvim je
sporedno i nevažno. Ne robijate Vi zbog rasprava o klasnoj borbi i
besklasnom društvu. Ne miri se Vaš um da dokaže kako su i zlikovci imali mana
niti da junaci međusobnog rata nisu bili savršeni.
Ono o čemu ste pisali i mislili samo je novim jezikom ponovo ispričana
jedna starija i važnija priča čiju tajnu ne znamo. Onaj koji je priča, ako ta
priča ima autora, jedini i zna njen smisao.
Religiozna preobraćanja su trenutna. Vaše je od one druge vrste i zato
dugo traje. Kao da ćete se vraćati onoliko dugo koliko ste bili zalutali.
Ni Vi ne znate šta ćete još reći i učiniti. To će se znati tek na kraju. A do
kraja ćete svakako reći sve, razumeti svakoga i oprostiti svima. Možda Vam
pripovedač koji se služi Vašim životom daje da kažete samo onoliko koliko
možete odrobijati.

41
42
 Kada bismo znali šta je sve bilo u prvom delu Vašeg Života - kao što zna
onaj koji nije ništa zaboravio - lakše bismo prepoznavali detalje, povezivali
konce, izvodili analogije, hvatali veze. Očigledno - na kraju će sve postati celina i
punina, a Vaš život će zasvetleti ceo i svetao.
Ono što je bilo. na početku samo je sjajan početak priče - a i sami ste
sedeći u toj prici – napisali toliko priča ne bi li se razabrali u priči svog života.
Ali ni Vi ne znate šta ćete saznati šta je značila priča Vašeg života kojoj ste
slutili. Meni se ta priča ukazuje kao nova biblijska legenda, a Vi kao izabranik
i njen junak. Potpuno nova sredstva kojima je ispričana, drugo vreme i
drukčiji kostimi - još smetaju ljudima da je prepoznaju.
Tek kad bude gotova i kad ne bude Vas znaće se zašto je sve moralo biti
onako kako je bilo.
Za buduća pokolenja će biti ćela i povezana, sve će dobiti svoje mesto i svoj
smisao.
Ne psuju Vas za ono što ste bili nego što niste ostali ono što ste bili. Da ste
ostali - još bi Vam aplaudirali. Sami ste sišli sa trona da Vas kamenuje rulja
koja Vas je obožavala i pokaže šta misli o svojim idolima. Time ste pokazali da
niste političar i da se ne bavite politikom.
Izdržaćete više nego što mogu da Vas osude. Nema tih okova koje nećete
razderati.
Ako prekinu naše razgovore znajte da će mi svaka misao na Vas napuniti
srce suzama. I hvala Vam što mi ni u šetnji niste ugađali ni popuštali. Samo
onaj ko priča ovu priču - ili ta priča sama - zna zašto je meni dato mesto u
njoj. Samo nas je taj pripovedač nad pripovedačima mogao dovesti u vezu
- na zahtev same priče.
Ako ni Vaš sin - koji je kao dete 126 puta posetio oca u tamnici ne bude više
mogao ni da Vas posećuje - možda ću moći ja.
A znam da već postoji neki dečak u čijoj ćete duši iskrsnuti i sada kao što ste
nekad iskrsli u mojoj.
Blago Vama, a teško nama i Vašim sudijama.
Voli Vas Vaš Matija

Đilasov talenat za književnost bio je nesporan. On je to dokazao

svojim književnim djelom koje je nastalo u posebnim okolnostima.
Književnost mu je, do odlaska na robiju, uz politiku, bila uzgredno
zanimanje.

43
 Zaljubljen u književnost, odmah poslije završetka rata i
revolucije, Đilas je želeo da se čitav posveti literaturi. Obratio se
Titu i zamolio ga da ga oslobodi drugih poslova. U želji da mu
djelimično izađe u susret, Tito mu je rekao da, pored obavljanja
državnih i partijskih poslova, treba da piše, ali ga ne može
osloboditi poslova koje je imao kao državni i partijski funkcioner.
Tito mu je rekao: „Čekaj, još nije vrijeme".22
Nije mali broj onih koji Đilasovo književno djelo rangiraju u
sami vrh jugoslovenske književnosti. Đilasovog Njegoša napisanog u
zatvoru mnogi smatraju jednim od najvećih poslijeratnih književnih
ostvarenja u nas. Zato mnogi žale što se Đilas uopšte bavio
politikom. To se u prvom redu odnosi na mišljenje književnika.
Oni prije svega, ističu Đilasov talenat za književnost.
Da li je ili nije pogriješio što se nije isključivo bavio
književnošću? Đilas kaže:
„Počeo sam kao pisac, pa sam otišao u Partiju, u komunizam.
Ono što sam pisao dok sam bio u Partiji bilo je političko pisanje i
tek par članaka u vezi sa literaturom. Mnogo puta sam čuo da sam
pogresio što sam otišao u politiku, jer bi se kao pisac afirmisao.
Mislim da nisam pogrešio. Budući da sam otišao u politiku,
prošao sve to i produbio neka saznanja i kroz ta saznanja dobio
neke inspiracije za pisanje. Taj pad s vlasti i ta izolacija kroz koju
sam prošao, pa čak i zatvor, kao piscu su mi koristili".23 „Ono
najvrednije što sam stvorio u životu, jesu moja literarna
ostvarenja, čije publikovanje je započelo u mojoj domovini. To je
put moje reafirmacije kao čovjeka i građanina Jugoslavije. Jer,
intelektualna izolacija je najveći neprijatelj za stvaralačke

22
Milovan Đilas, Vlast i pobuna, Književne novine, Beograd, 1991.godine, strana 64
23
Momčilo Đorgović, Đilas vernik i jeretik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine,
strana 115-117.

44
potencijale čoveka i šah i mat njegove stvaralačke slobode“24.
Može se reći da nema stvaraoca kao što je bio Đilas, koji je,
naročito poslije ukidanja izolacije nad njim, bio izložen toliko puta i
tolikom broju pitanja, na koja je smireno odgovarao. Sačuvani su
njegovi odgovori samo u knjigama, prilozima i intervjuima. Mnogi
nijesu. Svi ti odgovori predstavljaju djelo samo za sebe u više
tomova. Bilo je raznih pitanja koja su mu postavljana. Tako, na
primjer, on je odgovorio i na pitanje zašto nije ostao da živi u
inostranstvu, recimo u Americi. Čini nam se da je ovdje mjesto da
citiramo odgovor Đilasa na to pitanje:
„Ima dva faktora. Prvo, vezan sam za Jugoslaviju celim svojim
životom. Cela moja prošlost je angažovana u borbi za Jugoslaviju i
smatrao bih to onda bekstvom od svoje prošlosti, od svoje savesti.

24
Drago Stanković, Anatomija procesa Milovanu Đilasu, Centar za informacije i
publicitet, Zagreb, 1989. godine, strana 329.

45
 Na kraju krajeva, ja sam u stvaranju nove Jugoslavije igrao
aktivnu ulogu. Drugo, sentimentalno sam vezan za Jugoslaviju. U
politici čovek može i da pretera. Bilo je momenata kada sam
osećao, pred hapšenjima, nekakvu želju da pobegnem, ali ništa
ozbiljno nikada nisam ni preduzeo, niti rešio. Bio je to jedan
nagonski osećaj da se izvučem iz teškoća. Inače, zvali su nas i u
Švedsku. Odgovorio sam im, u šali, da je tamo jednoličan život, da
se ništa ne događa".25

Prve promocije djela Milovana Đilasa u

Beogradu poslije više od tri decenije
Prošle su decenije, robija, izolacija, strah od njegovog prisustva
i njegove pojave, nadvladane su ljudske slabosti i pakosti, kao
prepreka prisustvu Đilasovog djela na javnoj sceni. Đilas se vratio na
domaću scenu na velika vrata i sa dva velika djela.
Priznanje i čast promotera na prvim i pravim promocijama
Đilasovog djela u Beogradu, poslije više od trideset i pet godina,
pripala je Francuskoj 7 i Redakciji časopisa Sociologija -
Beograd.
Goranu Lazoviću dugujemo priznanje što je na pravi način
dočarao atmosferu u Francuskoj 7 na promociji Njegoša26 riječima
kako slijedi.

a) „Na promociji Njegoša Drugog"

Sala Književne tri bine u Francuskoj 7 u Beogradu,
te 20-januarske večeri bila je d upke puna. Med u
ugledni m javni m i kultur ni m rad nici ma, od „ onda"
mo žda po prvi p ut, u prvo m redu , sedeo je Milovan
25
Momčilo Đorgović, Đilas vernik i jerelik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine, strana
188-189
26
Goran Lazović, Đilas o sebi, drugi o Đilasu, Izdavač: Siniša Lazarević, Dragan
Grnjić, Zlatko Perišić, Beograd, 1989. godine, strana 212-215.

46
Đilas. Okupilo ih je „beznađe Njegoševo" posle trideset godina
čekanja, jer je toliko trajalo skidanje nekih velova, da bi se
promovisao Đilas književnik.
Voditelj i urednik Tribine Predrag Bogdanović, pozdravljajući
„ljubitelje lepe reči", ukazuje da razlozi „ove noći" nisu samo u
knjizi:
- Bio je običaj da se na Krstovdan, s mosta Kralja
Aleksandra u Beogradu, u vodu baca krst načinjen od leda. Pa
me susret oko Đilasove knjige podseća na bacanje takvog jednog
od poslednjihkrstova, doduše u drukčijem obredu i s drugim
značenjem. Da se otarasimo zime, da se ledeni krstovi istope i
voda ih zauvek raznese...
Pored Đilasove supruge sedi Matija Bećković. Dosta je i
pripovedača, mahom na jednoj nozi. Neki novi i neki bivši Đilasovi
prijatelji tek pristižu. Negde iz redova dopire:
- Đido k'o puška...!
Borislav Mihajlović - Mihiz, koji je Đilasu odleteo čim je ovaj
pao, iako do tada nisu bili „nešto bliski", kaže:
- Ništa večeras ovde nije uobičajeno i normalno. Svi mi, i
autor, i prikazivači, i slušaoci u sali, znamo da prisustvujemo
jednom nesvakidašnjem činu, u kome je gotovo sve izvan
donedavno vladajućeg, nametnutog poretka stvari.
Okolnost da je naš večerašnji gost u jednom delu svoga života
dao zamašan doprinos uvođenju tog represivnog poretka stvari, a u
drugom ne manji lični ulog da on bude ukinut, ne oslobađa nas
obaveze da najpre sebi uputimo reč prekora zbog nedozvoljive
zakasnelosti ovog čina. Jer između današnjeg dana i dalekog vremena,
kad je ova knjiga napisana i prvi put objavljena, leži gotovo tri deceni-
je. Jedan od najplodnijih i u svetu najprisutnijih srpskih pisaca, autor
mnogih tomova pripovedačke i memoarske proze, glasovitih
političkih traktata širokog odjeka, kapitalnog prevoda Miltonovog Iz-

47
gubljenog raja, pri tom i sam prevođen i objavljivan na nekoliko
desetina svetskih jezika, čekao je pune tri i po decenije, u
klaustrofobiji totalne zavičajne izolacije, da jedno njegovo delo bude
najzad objavljeno i u zemlji u kojoj je i za koju je pisao. Ovaj
paradoks ište da se kaže, i to baš u ovom udruženju, koje, razume se,
nije bilo glavni krivac što je tako, ali koje je svojim dugim
nečinjenjem da tako ne bude postalo prećutni, pa ponekad i ne samo
prećutni, saučesnik represije. Sve i kad ne bismo sebi uputili ovaj
prekor, uputiće ga i adresovati i nama nepotkupljiva istorija naše
književnosti i kulture.
Kad se ovo Udruženje, pre nekoliko godina, najzad uspravilo iz
svog predugo pognutog stava kolenopriklonog podaništva i stalo da
čvrsto odbrani umetničku, i ne samo umetničku, slobodu, povratilo
je svoje prirodno pravo da govori i sudi o svemu. Pa, razume se, i
pravo da kad razmatra delo pisca Milovana Đilasa ne prećuti ni
životnu i političku sudbinu autora i krupna istorijska iskušenja u
kojima je učestvovao, a u ne maloj meri, i on stvarao njih i ona
njega. Jer pred nama je jedna od najkrupnijih i najkontroverznijih
ličnosti naše političke istorije sredine i druge polovine ovog veka.
On nije jedini politbirovac realnog socijalizma koji će, boreći se
za liberalizaciju i demokratizaciju, biti uklonjen i proskribovan.
Desiće se to sa tragičnim ishodom Imre Nađu, pa Dubčeku i
Hruščovu, a možda - ne daj Bože! - čak i Gorbačovu, ali je Đilas
bio prvi koji je to učinio. Mczimac vođe i partije, kao nekad
Buharčik, biće prvi odsečen od ona četiri Dedijerova prsta. Ako se
reči disident još uvek može povratiti njen prvobitan smisao, onda je
Milovan Đilas nesumnjivo najkrupniji jugoslovenski disident i
najdugotrajniji unutrašnji emigrant. Jedan je od osamnaestorice
formalnih osnivača Informativnog biroa komunističkih partija u
poljskom manastiru Porembi i jedini od njih osamnaest danas - živ,

48
ostali su ili tiho nestali sa scene, ili sa svečanom pompom
posahranjivani, ili prosto naprosto pobijeni.
Sa Edvardom Kardeljom biće prvi ovlašćeni kominformovski
presuditelj socijaldemokratskim „skretanjima" francuske i
italijanske kompartije, da bi u kratkom sevu vremena i sukoba stao
da sudi sa neuporedivo čovečnijim argumentima tom istom
Kominformu. Kada je zbačen sa vlasti on se nije uputio sviknutom
pokajničkom stazom u Kanosu, pošao je u Damask. Nije kao Savle
sreo Hrista, nad njegov put u Damask nadnela se i pala krupna
Njegoševa senka, istući od njega ponovnu i pravu reč o sebi.
I evo nas kod naše večerašnje knjige, a oko nje, pa i u njoj
samoj, ponovo, i ne samo jedan i ne mali paradoks u simboličnom
kolopletu protivurečja i doslednosti konverzije. Čovek koji je prvi
deo svog života proveo u kolektivu i za kolektiv, vlastodržac kome su
sve agore i tribine bile otvorene, napisaće ovu knjigu prstima
skočanjenim od hladnoće u neloženoj mitrovačkoj ćeliji, izdvojen i
od zatvorske izdvojenosti u doslovno krajnju ljudsku osamljenost, u
kaznioničku samicu. Državni režim koji je javno i ilegalno rušio
osudio ga je bio na tri godine zatvora u zajedničke sobe mitrovačkih
i lepoglavskih komunističkih univerziteta, a onaj koji je sam
stvarao kazniće ga trostruko dužim robijanjem od čega znatan
broj godina u samici.
Ne znam da je neki pisac bolje položio popravni ispit iz jednog
predmeta, nego što je to učinio on svojom ponovnom knjigom o
Njegošu. Sada to piše drugi čovek, produbljeno obavešten i pouzdan
znalac istorije, prilika, sociologije, mentaliteta, narodnog i državnog
života Crne Gore i njenog vladara, inteligentan i zapažljiv uočilac i
analizator bitnih ideja i poetskih vrednosti velikog pesnika...
Prolama se aplauz. Mihiz standardno „ozbiljan",
Đilas malo i preznojen, ali aplaudira. Kao da je sve

49
ovo njegov san i kao da se ovome nije nadao?! I kao da ga većina
onih koji ga okružuju gleda sad drugačije: bliži im je, ono strašni kao
da se zaturilo, kao da su na promociji knjige autora od koga ne
treba više strahovati. Naš narod!
Predrag Palavestra:
- Pišući o Njegošu, sam se Đilas pročišćavao, tragao za
praizvorima sopstvenog duhovnog, psihološkog, moralnog i
istorijskog, možda i političkog identiteta, proveravajući se i
iskušavajući pred svojom dušom radi konačnog iskupljenja i
preobražaja.U pitanju je preispitivanje duše, nikako savesti. Jer
svoju dušu je tražio i našao Đilas kod Njegoša, kao duhovnog
oslonca koji će mu, u tamnici, otvoriti put samospoznavanja i
iskupljenja. Gotovo da je knjiga o Njegošu značajnija kao moralna
Đilasova autobiografija nego kao puka književnoistorijska monografi-
ja...
Nikola Milošević:
- Đilas je srećno i lucidno u Njegošu našao neku vrstu
korektiva, neku vrstu upozorenja kojeukazuje da su koreni zla u
čoveku daleko dublji, da su - kako je Njegoš mislio - kosmički i
da, dakle, nema te društvene reforme, koliko god bila radikalna,
koja može da odstrani koren zla.
...Kao što je poznato, Marks i Engels nisu najbolje mislili o
nekim slovenskim narodima.
Engels je čak mračno i ružno slikao Crnogorce, a ironija istorije
je htela da baš Crnogorci pevaju: „Ne vjerujem u nebesa već u Marksa
i Engelsa..." Đilas će, pak, razumeti Marksovo i Engelsovo
nerazumevanje videći njegovu osnovu u njihovom hegelovskom
shvatanju da je tek revolucija u Nemačkoj apsolutni ideal i najviši
oblik društvenog kretanja...
Pre Milovana Đilasa besedio je Zoran Gluščević.

50
Kratko, ali je stigao da kaže da Njegoš „usamljen

i proklet, vidi dalje od svojih polupismenih i nepismenih glavara".

U publici tajac. Gluščevićeve reci su već „dešifrovane". Đilas
nasmejan počinje s čitanjem. Tugovanka sestre Batrićeve!
- Ona ne tuži samo u ime bratovo i u ime svoje ljubavi, već kroz
nju govore zemlja i narod obuzeti istragom... - zapisao je u knjizi.
U stihu to izgleda drugačije:

E se zemlja sva isturči

Bog je kleo!
glavari se skamenili
kam im u dom!

Vasilije Kalezić, koji je u „sendviču" Palavestre i Miloševića

izgovorio: „Šta god govorili o Njegošu, uvek nešto ostane
nedokučeno..." prilazi svom „miljeniku i otpadniku". Ko kome da
zahvali? Prilazi Štefica, Matija... Narodu se ne izlazi, niti ima
hrabrosti da Đilasa pozove na „bis". Možda nedostaje još malo
vremena.

b) Promocija Nove klase

„Redakcija časopisa Sociologija organizovala je 19. juna
1990. godine raspravu o knjigama Milovana Đilasa Nova
klasa i Nesavršeno društvo u izdanju „Narodne knjige"
(Beograd 1990). Rasprava se uglavnom ograničila na ideje
izražene u knjizi Nova klasa.
Nadamo se da ne treba posebno navoditi razloge kojima
bi obrazložili potrebu kolegijalno tolerantne, analitički i
kritički intonirane rasprave o pomenutim delima Milovana
Đilasa. Pomenućemo, ipak, samo dva. Prvi vidimo u činjenici
da je reč o sociološkim delima koja su, u vreme kada su se
pojavila, izazvala veoma snažne odjeke u svetskoj javnosti i
ostavila dubok trag u sociološkoj i politološkoj literaturi

51
širom sveta. S druge strane, iz razloga koji ne leže u sferi kulture i
nauke, ta dela su decenijama ostala van vidokruga jugoslovenske
sociologije. Ne ulazeći u ovom trenutku u procenu valjanosti ideja
koje sadrže Nova klasa i Nesavršeno društvo, verujemo da je naša
skoro beznadežno zakasnela rasprava, bila ipak mali prilog
uspostavljanju autonomije jugoslovenske kulture i dokaz da je
načelo tolerancije postalo deo jugoslovenske svakodnevnice. Poziv
da učestvuju u raspravi uputili smo većem broju sociologa, filozofa i
politologa iz kulturnih centara širom Jugoslavije, autoru,
recenzentima i uredniku edicije. Uz puno razumevanje za razloge onih
koji nisu mogli da se odazovu pozivu, Redakcija duguje i izražava
zahvalnost svim učesnicima u raspravi.27
Učesnici u raspravi su potvrdili visoku ocjenu koju je Đilasovo
djelo dobilo u svjetskoj javnosti, bez obzira na to što je od pojave
Nove klase do promocije prošao toliko dug period.
U raspravi su učestvovali: Božidar Jakšić, Centar za filozofiju i
društvenu teoriju, Beograd, Zagorka Golubović, Centar za filozofiju
i društvenu teoriju, Beograd, Vučina Vasović, Fakultet političkih
nauka, Beograd, Svetozar Stojanović, Centar za filozofiju i
društvenu teoriju, Beograd, Milan Popović, Pravni fakultet,
Beograd, Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka, Beograd,
Esad Ćimić, Filozofski fakultet, Beograd, Ljubomir Tadić, Centar za
filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, Slobodan Inić, Institut za
ekonomske studije, Beograd, Mojca Novak, FSPN Ljubljana,
Gregur Tome, FSPN, Ljubljana, Besim Ibrahimpašić, Univerzitet,
Mostar, Milovan Đilas, Beograd.

27
„Sociologija", časopis za sociologiju, socijalnu psihologiju i socijalnu antropologiju,
Beograd, juli-septembar 1993. godine.

52
 6. Bespovratna pomoć Zapada Jugoslaviji
Smilja Avramov je u nekoliko navrata saopštavala
„podatak" po kojemu su Amerikanci uz manje učešće drugih
razvijenih zemalja Zapada, poslije Drugog svjetskog rata, dali
Jugoslaviji bespovratno preko trideset milijardi američkih dolara.
Rekao sam da sam u pripremi svoje knjige o jugoslovenskim
dugovima inostranstvu to pitanje istraživao. Osim novčane pomoći,
čija je visina tačno evidentirana kod nadležnih saveznih organa,
postoji i vjerodostojna procjena vrijednosti vojne opreme i naoruža-
nja koje smo dobili od zapadnih saveznika krajem rata, a radilo se
pretežno o korišćenoj opremi. Procjenu je izvršio SSNO. Drugog
naoružanja i opreme koju smo dobili bez naknade takoreći nema.
Prema tome, na osnovu mojih istraživanja ukupna sredstva koja
smo dobili od Zapada bez obaveze vraćanja iznose manje od
dvije milijarde dolara. Pitao sam Đilasa šta je tačno? Jesu li
postojali neki tajni kanali prispjeća pomoći koji nijesu evidentirani u
zvaničnoj evidenciji? Nažalost, neki pojedinci, medu kojima su i
neki istoričari, prihvatili su tvrdnju Smilje Avramov „zdravo za
gotovo" i koriste je kao pouzdan izvor.
Đilas je odgovorio: „Smilja Avramov nije u pravu.
Podaci navedeni u vašoj knjizi o poklonu koji smo dobili u novcu
i naoružanju od saveznika su tačni. Možda je vrednost
naoružanja nešto veća od 840 miliona dolara ali ne više od 1,2
milijarde dolara. Da smo dobili, kako Smilja kaže, 30 milijardi dolara
svi smo mi mogli da imamo po jedan top ili ogromno bogatstvo ili bi
napravili neke fabrike, ali takve fabrike sagrađene od poklona
Amerike u Jugoslaviji ne postoje. Ona špekuliše i sa drugim stvarima.
Eto, navela je da se Tito sastajao sa papom, što nije tačno, a i da se
sastajao, on je na to, kao šef države, imao pravo".

53
 U mojoj knjizi „Kako, zašto i koliko smo se zadužili", Beograd,
1982. godine, strana 8 navedeno je:
„Potreba da se što prije obnove postradali privredni i drugi
kapaciteti, da se zbrine stanovništvo koje je ostalo bez krova nad
glavom i da se obezbijede uslovi za život građana čija je imovina
stradala karakterisala je napore čitave društvene zajednice poslije
završetka Drugog svjetskog rata. S druge strane, materijalne
mogućnosti bile su ograničene. Jugoslavija je zbog toga, kao i ostale
zemlje koje su bile žrtve agresije u Drugom svjetskom ratu, dobila
pomoć preko Ujedinjenih nacija i od pojedinih zemalja.
Specijalizovana organizacija Ujedinjenih nacija UNRA, u
periodu od nekoliko poslijeratnih godina, isporučila je Jugoslaviji
pomoć u transportnim sredstvima i drugim robama u vrijednosti od
475 miliona dolara.
Saveznici u antihitlerovskoj koaliciji u Drugom svjetskom ratu,
vlade SAD, Velike Britanije i Francuske isporučile su Jugoslaviji,
kao svoju pomoć, u periodu od 1951-1961. godine, razne robe,
uključujući hranu i tehnička sredstva, u vrijednosti od 510 miliona
dolara.
U razdoblju od 1946-1948. godine Jugoslavija je koristila
određenu pomoć Sovjetskog saveza i istovremeno je bila
pristupila zaključivanju određenih privrednih aranžmana,
uključujući i obezbjeđenje dijela naoružanja Jugoslovenske
armije. Međutim, ta pomoć je bila kratkotrajna i ograničenog
dometa. Pored toga, veći dio pomoći SSSR-a i drugih zemalja
Istočne Evrope nije bio bez naknade. Jednostranim raskidanjem
aranžmana od strane ovih zemalja Jugoslaviji su nanesene krupne
materijalne štete, koje ove zemlje kasnije nijesu nadoknadile
Jugoslaviji.
Vlada Sjedinjenih Američkih Država, posred-
stvom svojih kreditnih agencija, zaključila je sa

54
 Vladom SFRJ u periodu 1956-1965. godine nekoliko sporazuma o
ekonomskoj pomoći i isporuci poljoprivrednih proizvoda našoj
zemlji, kojima je bilo predviđeno da će se protivvrijednost te
pomoći, na osnovu posebnih bilateralnih sporazuma, koristiti za
davanje Vladi SFRJ dinarskih zajmova (AID zajmovi) i jednim
dijelom poklona za finansiranje određenih investicionih projekata,
uključujući projekte u energetici i saobraćaju, kao i pojedine projekte
van privrede, tj. u oblasti zdravstva, prosvjete i dr.
Ukupan iznos američkih zajmova iznosio je 275,7 miliona
dolara i 60,5 miliona dinara. Svi zajmovi se otplaćuju u dinarima u
polugodišnjim ratama. Poslednja otplata dospijeva 1, avgusta 2001.
godine. Ovi zajmovi, koji su sukcesivno odobravani, dati su pod
povoljnim uslovima: kamata se kreće od 0,75% do 5%, otplatni rok i
do 40 godina, uključujući „grace" period. Stanje duga (glavnica) po
ovim zajmovima na dan 1. januara 1984. iznosila je 1.599 miliona
dinara i 21,7 miliona dolara.
U pomenutom periodu Vladi SFRJ odobren je i manji broj
američkih državnih investicionih kredita (DLF krediti) za nabavku
američke opreme za organizacije udruženog rada u oblasti
industrije, energetike i saobraćaja. Sporazumima o ovim kreditima
predviđeno je da se oni u najvećem broju otplaćuju u dinarima.
Otplata pojedinih zajmova vršila se 75% u dinarima i 25% u
dolarima. Visina kamata slična je kao i kod AID zajmova, ali su
rokovi otplate bili kraći. Ovi krediti su u cjelini otplaćeni 1983.
godine.
Vlada SAD je dio dinarskih anuiteta iz otplate pomenutih
zajmova u periodu od jula 1965. do oktobra 1980. koristila za
isplatu američkih državnih penzija koje su jugoslovenski iseljenici-
povratnici ostvarili u SAD, a koja je u zadnjim godinama iznosila
200-240 miliona dinara godišnje. Tek od 1. oktobra 1980, poslije
određenih intervencija, Vlada SAD ove penzije isplaćuje u
dolarima."

55
 7. Optužbe i argumenti
Poslije III plenuma CK SKJ, na kojemu je izrečena osuda
Milovana Đilasa i on podvrgnut bjesomučnoj torturi i progonu,
zvanična propaganda je činila sve da se njegova ličnost predstavi
drukčije od ugleda i stvarne uloge koju je Đilas imao prije Plenuma.
Cilj je bio da se, ne birajući sredstva, Đilas optuži za brojne slabosti i
greške, koje su mu, bez pravih argumenata, pripisivane. Tome je
pogodovala njegova izolacija i zabrana oglašavanja, čime je bio
onemogućen da se brani.
Đilas je optužen za najkrupnije greške koje su pripisivane
politici i vođstvu NOP-a, kao što su „lijeve greške" u Crnoj Gori,
ubijanje Srba, progon informbirovaca, pregovori sa Njemcima,
razgraničenje republika „na štetu Srba" i druge greške.
Išlo se tako daleko da je uzrok za sve što mu je pripisivano
tražen u njegovom porijeklu i karakteru. Optužujući ga bez milosti,
komunisti su dali povoda da se na njega sruči lavina optužbi koje su
dolazile iz redova bivših pripadnika kvislinških pokreta i njihovih
simpatizera.
Kampanja protiv Đilasa, koja je trajala više od tri decenije,
nije ostala bez željenih rezultata. Do ljudi u zemlji dopirale su
samo optužbe protiv njega, koje su se taložile i nalazile plodno
tlo kod neobavještenih, naročito omladine. Propaganda je udarala
na najosjetljivija pitanja, kojima se najlakše izaziva željena
reakcija onih kojima je namijenjena. Tako je lansirano da je
Dilas „ubijao Srbe" bez krivice, kao nosilac „lijevih grešaka" i
„čudovište", o čemu su govorili i neki poznati komunisti, da se
zalagao za status Kosova i Metohije koji je bio protiv „interesa
Srba" itd. To je bio poziv srpskim nacionalistima, prije svega, ali
i dobronamjernim i neobaviještenim Srbima, da Đilasa anatemišu
i da ga i danas, mada u znatno manjoj mjeri, pominju i prozivaju

56
kao grešnika. Naravno, većina optužbe protiv Đilasa nije prihvatala
zdravo za gotovo. Nasuprot grlatim nacionalistima, uključujući i one
iz redova istaknutih intelektualaca, u koje se ubrajaju i neki
akademici, veliki broj najistaknutijih srpskih i crnogorskih
intelektualaca, među kojima su poznati umjetnici, književnici,
istoričari, sociolozi, filozofi, politikolozi, političari, novinari, Đilasovi
saborci i drugi, suprotstavilo se neargumentovanim optužbama protiv
njega. Oni su se javno oglašavali u raznim prilikama i na raznim
mjestima u prilog objektivnog i argumentovanog prikazivanja ličnosti
i djela Đilasa. Posebnu pažnju zaslužuju analize i zaključci pojedinih
savremenih istraživača, među kojima je bio najistaknutiji istoričar
savremene epohe Branko Petranović.
Pod uticajem suprotstavljenih argumenata Đilasovi protivnici
počeli su da se povlače i koriguju i, može se reći, da se ponekad
oglase samo oni do čijih se riječi mnogo ne drži, ali i mnogi
neobavješteni ljudi, naročito iz redova mlađih generacija.
Inostranstvo je bilo u boljem položaju. Do njega je
mnogo ranije stizala riječ objektivnih istraživača i samog
Đilasa, što u Jugoslaviji nije moglo biti do 1989. godine.
Inostranstvo je, kao što je već rečeno, Đilasa i njegovo
djelo vrednovalo na pravi način. Ljudi u svijetu, upoznajući
se sa stvarnim ocjenama Đilasa i njegovog djela, mogli su
da se uvjere u kojoj mjeri su propaganda protiv Đilasa i
njegov progon bili u funkciji antidemokratskih snaga koje
su se suprotstavljale drugim idejama i mišljenjima, osim
zvaničnih.
Nije nam namjera, niti je to moguće u spisu ovakve
vrste, da se upuštamo u detaljnije analize svih optužbi
protiv Đilasa. Naš cilj je da zadržimo pažnju čitalaca na
Đilasovim odgovorima na pojedine optužbe i time olakšamo
čitaocima da mogu sami donositi zaključke. Osim citiranih
izvora i Đilasovih odgovora, upustili smo se samo u neke

57
komentare koji doprinose lakšem snalaženju čitalaca.
Za neka kazivanja i odgovore, kao što su prikazi pregovora sa
Njemcima, stradanja kvislinga u Sloveniji i razgraničenja između
republika, kao i pitanja u vezi sa Kosovom i Metohijom ocenili
smo da bi naša objašnjenja i komentari bili suvišni. Većinu Đilasovih
odgovora dali smo integralno kao posebne priloge u želji da čitaocima
olakšamo uvid u njihov sadržaj.
Očigledno je da su Đilasu, u ratu i miru, povjeravani
najsloženiji zadaci kao što su bili: razvoj NOP-a u Crnoj Gori,
pregovori sa Njemcima, teorijska razrada pozadine i uzroka sukoba
sa Staljinom, razgraničenja republika, predstavljanje Jugoslavije u
međunarodnim organizacijama, rukovođenje sektorom Agitpropa i
dr.

a) „Lijeve greške (skretanja)"

Protivnici i kritičari Milovana Đilasa - ostaci poraženih ideja i

pokreta, neki informbirovci, nacionalisti i drugi, uzimaju kao
dokazanu činjenicu da je Đilas tvorac i glavni akter „lijevih grešaka"
u Crnoj Gori. Kao dokaz koriste se kazivanja nekih Đilasovih
saboraca i kažnjavanje Đilasa i Ivana Milutinovića zbog „neuspeha
u Crnoj Gori".28
Julski ustanak u Crnoj Gori protiv okupatora bio je najmasovniji
u odnosu na sve ostale krajeve u zemlji. Oslobođen je veći dio Crne
Gore. Formirana je nova vlast. U ustanku su učestvovali pripadnici
svih predratnih političkih partija, osim separatista, koji su se
priklonili okupatoru. Vodeću ulogu u ustanku i formiranju narodne
vlasti imali su komunisti. Međutim, s dolaskom okupatorske

28
Milovan Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991. godine, strana 181.

58
kaznene ekspedicije ponovo su okupirane oslobođene teritorije,

sa izuzetkom nekih područja. S ponovnim dolaskom okupatorskih

snaga izvršena je odmazda prema organizatorima i većem dijelu
aktivnih učesnika u ustanku. Reakcionarne snage su pred
okupatorom optužile za ustanak komuniste i prihvatile saradnju sa
njim u progonu komunista. Osim separatista u progon se uključio
četnički pokret, koji je u Crnoj Gori nastao u jesen 1941. godine.
Krajem 1941. godine pale su prve žrtve u međusobnim
sukobima četnika i partizana. Već u decembru 1941. godine četnici
su, u saradnji sa okupatorom, potisnuli partizanske snage na području
Kolašina, Mojkovca i durmitorskog kraja, na sjeveru, i u planinama
oko gradova, na jugu Crne Gore. Podržani od okupatora, četničke
snage i separatisti vršili su snažan pritisak na partizane, sa ciljem
njihovog uništenja i progona iz Crne Gore. Glavnina crnogorskih
partizanskih snaga krajem maja 1942. godine potisnuta je iz doline
Tare i drugih krajeva Crne Gore prema Žabljaku i Bosni. Snaženju
četničkog pokreta doprinijele su „lijeve greške".
Kada sam govorio sa Đilasom još nije bio objavljen
dokumenat Miša Lekoviča o direktivi CK KPJ da se likvidiraju
ugledni pojedinci koji, bez obzira na to imaju li krivicu, mogu biti
opasni za revoluciju. Rekao sam Đilasu da se o tzv. lijevim greškama
u Crnoj Gori i danas puno govori. Pomenuo sam da se u vezi s tim
ukazuje i na njegove greške. O nastanku tih grešaka kritički govori
Đoko Pajković u svojoj knjizi Ratna svjedočenja,29 čiji primjerak sam
mu predao. Odgovorio je da je on o tome opširnije pisao u knjizi
Revolucionarni rat30 i da je 1941. godine u Crnoj Gori boravio svega oko

29
Đoko Pajković, Ratna svjedočenja, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica 1992,
strana 92-108
30
Milovan Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991.godine.

59
tri mjeseca, pa ne zna za sve što se tamo zbivalo krajem 1941. i
početkom 1942. godine.
Dugo sam razmišljao da li treba Đilasa da pitam o optužbama da
je bez krivice lično ubijao ljude. Moje kolebanje je bilo veće od
momenta kad sam se na jednom primjeru uvjerio da su kazivanja
pojedinaca vrlo nepouzdana. Uostalom, razmišljao sam da nije mali
broj revolucionara kojima se pripisuju slične greške, i zašto bi Đilas
bio izuzetak u tome pogledu. Čuo sam priču po kojoj je Đilas u
toku rata, pred više svjedoka, ubio jednog čovjeka bez razloga. Priča
je potekla od bivšeg visokog funkcionera, koji je navodno bio
prisutan zločinu koji je Đilas izvršio. On je kasnije porekao da priča
potiče od njega. Potvrdilo se da takve priče ne mogu biti pouzdan
izvor za ozbiljne zaključke. Međutim, druga priča bila je znatno
ozbiljnija. Po njoj je Đilas u toku rata, neposredno pored Vrhovnog
štaba, ubio jednog čovjeka koji mu nije dao svoga konja. Poslije
dužeg kolebanja odlučio sam se da pitam Đilasa o tome. Odmah je
uzvratio pitanjem od koga sam to čuo? Odgovorio sam da sam bio u
širem društvu Crnogoraca kada je o tome, bez neposrednog povoda,
pričao lično J. B. Tito. Zastao je. Gledao je ispred sebe. Bilo je
očigledno da ga je priča pogodila. Pokajao sam se što sam ga o tome
pitao. Želja da ga pitam proisticala je, prije svega, iz sumnje da se
Đilasu pripisuje ono što nije učinio, da je Đilas već decenijama
dežurni krivac kojemu je bilo zabranjeno da govori i da se brani od
nepravednih optužbi.
Progovorio je. Nije se upuštao u komentare. Samo je izustio: „Da,
poznati paker" - misleći očigledno na Tita. Sa tim se toga dana
završio naš razgovor. Pozvao me, sjutradan, telefonom. Rekao mi
je: „Ljut sam na Vas zašto ste me ono pitali". Odgovorio sam: „Ako
je tako onda je bolje da o tome nijesmo razgovarali". Malo zatim
ponovo me telefonom pozvao. Bio je raspoloženiji. Ja sam

60
ponovio da sam se pokajao što sam mu o tome pričao. „Ne" -
rekao je, - „bolje je što sam to saznao". Onda je uslijedio Đilasov
komentar: „Kakav bi mu to bio Politbiro u kojemu sjede članovi
koji ubijaju ljude zbog konja". Nastavio je: „Ne čudim se tim
pričama jer sam ja dežurni krivac već četrdeset godina".
Na pitanje Gorana Lazovića31 zašto je dozvolio „lijeve
greške" dok je bio u Crnoj Gori i kakva je uloga u tome drugih,
posebno Ivana Milutinovića i Moše Pijade, Đilas se nije upuštao
u ponavljanje onoga što je napisao u Revolucionarnom ratu i
kratko je odgovorio da je on u Crnoj Gori izvršavao zadatke koji
su mu bili postavljeni.
Poslije konstatacija da je sukob između pripadnika NOP-a i
četnika, pored ostaloga, imao obilježje bratoubilačke borbe i
građanskog rata, a polazeći od nepobitne istine da su četnici
sarađivali sa okupatorom u borbi protiv NOP-a, rekao sam da
četnički pokret ne može izbjeći kvalifikaciju da je bio izdajnički.
Đilas je uzvratio: „To je prejaka reč". I poslije završenog
razgovora rekao mi je telefonom da o tome treba još jedanput da
razmislim. Dogovorili smo se da o tome nastavimo razgovor.
Brzo smo se saglasili da kvalifikaciju o pokretu kao izdajničkom
ne treba dovoditi u pitanje, ali da to ne znači da su svi pripadnici
toga pokreta, tj. većina, izdajnici. Izdajnici su, rekao je Đilas,
samo oni četnici koji su bili ubice, okupatorski špijuni i koji su
učestvovali u zločinima protivu svoga naroda. Đilas je nastavio:
„Četnički pokret je nastao kao organizacija bivše države odnosno
vladajućeg režima, koji je bio jedan konglomerat raznih ljudi. Na
čelu toga pokreta nalazilo se nesposobno rukovodstvo koje je
pravilo krupne greške. Pokušalo je da oponaša partizane i

31
Goran Lazović: Đilas o sebi, drugi o Đilasu, Izdavač: Siniša Lazarević, Dragan Grnjić,
Zlatko Perišić, Beograd, 1989. godine, sirana 17.

61
partizanski pokret. Između ostaloga, poslije formiranja AVNOJ-a i
njegovog drugog zasijedanja četnici su organizovali svoju skupštinu
koja nije imala ozbiljnih rezultata".32
Kao predstavnik Vrhovnog štaba i CK KPJ, bio je Milovan
Đilas u Crnoj Gori dva puta. Prvi put od jula do novembra 1941, a
drugi put od marta do maja 1942. godine. Drugi put se nalazio na
čelu ekipe koju su, pored njega, sačinjavali Mitar Bakić, Svetislav
Stefanović i Mitra Mitrović. U novembru 1941. godine Đilasa je kao
predstavnika CK KPJ i Vrhovnog Štaba u Crnoj Gori zamijenio Ivan
Milutinović. On je stigao u Crnu Goru 4. novembra 1941. godine.
CK KPJ je u tri navrata analizirao situaciju u Crnoj Gori. Prvi
put prilikom odlaska Ivana Milutinovića u Crnu Goru, drugi put
krajem decembra 1941. i treći put 12. aprila 1942. godine, kojim
povodom su upućena pisma PK-u KPJ za Crnu Goru i Boku i
Glavnom štabu Crne Gore.
U pismu koje je sa sobom u Crnu Goru donio Ivan Milutinović
CK KPJ, pored ostaloga, kaže da je Đilas smijenjen zbog „grešaka" i
navodi: „Podrobnije ćemo mi te greške izložiti u pismu koje ćemo
vam poslati u najkraćem roku". Pismo se završava
navođenjem najkrupnijih grešaka: „Nije bilo nepravilno dizanje
ustanka, ali bilo je pogrešno što ni taj ustanak niste pripremili
politički odozdo. Bilo je pogrešno što vi odvajate partizansku borbu
od narod nog ustanka......... bilo je pogrešno što ste odmah ispočetka
stvarali nekakve vojske i frontove, umesto da ste usvojili partizanski
način ratovanja ....... bilo je pogrešno nazivati
narodnooslobodilačku borbu antifašističkom revolucijom. Eto, to je
samo par primedbi, a o ostalom će govoriti usmeno Milutin".

32
Milovan Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991. godine, strana 106,
147, 148, 170.

62
 Najavljeno pismo CK KPJ partijskom rukovodstvu Crne Gore
upućeno je 22. decembra 1941. godine iz Drenove, na dan
formiranja Prve proleterske brigade, i u njemu se kritikuju PK KPJ za
Crnu Goru i Boku i Milutinović i ističe da prave „nove, ultraleve još
gore greške", zamjera se što se partizanski odredi tretiraju kao
„oružana sila partije", osuđuje se napad na Pljevlja. Dalje se navodi
da pobjede Crvene armije otvaraju novu etapu u svetu u duhu oštrije
klasne diferencijacije („prerastanje borbe protiv okupatora u 'klasni'
građanski rat" - M.Đ.).33
U drugom otvorenom pismu CK KPJ, od 12. aprila 1942.
godine, organizacijama i članovima KP Crne Gore i Boke govori se o
„provokaciji okupatora i njegovih slugu sa izazivanjem klasnog
građanskog rata" i nasuprot tome da KPJ ulaže napore na
„okupljanju svih rodoljubivih snaga u jedan jedinstveni front
narodnog oslobođenja"34 i da je bitna garancija uspjeha učvršćenje
rukovodeće uloge KP u NOB-u.
Iz pisama CK KPJ, koja su po sadržaju u određenjima
djelimično protivurječna, nije moguće jasno utvrditi šta se u
stvari podrazumijevalo pod „lijevim greškama". Tragom
citiranih pisama pod „lijevim greškama" podrazumijevalo se
„odvajanje partizanske borbe od narodnog ustanka, stvaranje
nekakvih vojski i otvaranje frontova" i „nazivanje
narodnooslobodilačke borbe antifašističkom revolucijom". I
dok se u prvom pismu ističe da se otvara „nova etapa u duhu
oštrije klasne diferencijacije", u drugom se ističe „provokacija
okupatora i njegovih slugu sa izazivanjem klasnog građanskog
rata“. 35
Đoko Pajković u knjizi Ratna svjedočenja (izdanje
33
Milovan Đilas, Revolucionarni ral, Književne novine, Beograd, 1991. godine,
strana 147-148
34
Milovan Đilas; Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991. godine,
strana 167-179
35
Ibid, 98-108.

63
Istorijskog instituta Crne Gore) navodi da je u

Crnoj Gori vršena diferencijacija na osnovu stava „za i protiv

NOB-a", a poslije prijema pisma CK KPJ iz Drenove, krajem
decembra 1941. godine, taj stav se zamjenjuje novim - „danas se
odlučuje ko će sjutra odlučivati" i „bezuslovno izvođenje na čistinu
svih sumnjivih elemenata". Uveden je kriterijum vrednovanja
komunista po tome kako se odnose prema petoj koloni i po
njihovom učešću u fizičkom uništenju njenih pripadnika. U pismu
Glavnog štaba Crne Gore upućenom štabu Nikšićkog odreda ja-
nuara 1942. godine, Pajković navodi: „Odlučno ustajte protiv
svakog kolebanja prema petokolonašima i kolebljivim elementima,
a naročito prema onima koji naginju prema četnicima". Isticana je
parola: „Ko nije sa nama taj je protivu nas".
Iz pisma CK KPJ, krajem decembra 1941. godine, u kojemu se
govori o „ultra levim greškama", može se zaključiti da je CK KPJ
pod „lijevim greškama" podrazumijevao pojave i postupanja ru-
kovodstva u Crnoj Gori, a time i Đilasa, koje je kritikovao u pismu
upućenom po Ivanu Milutinoviću. Kao što se iz sadržaja toga
pisma vidi, nema riječi o kritici zbog likvidacije osumnjičenih ljudi,
što je i logično, jer masovne likvidacije su započele kasnije, kad je
četnički pokret bio u snažnom usponu i kada su partizanske snage
doživljavale ozbiljnije poraze u sukobu sa njim.
O stanju u Crnoj Gori CK KPJ je povremeno obavještavao
Đilas sve do njegovog povlačenja iz Crne Gore, početkom
novembra 1941. godine. Kao osnov za izrečenu kritiku rukovodstvu
Crne Gore i Boke i Đilasu djelimično je iskorišćeno Đilasovo pismo
poslato u Užice, gdje se nalazilo sjedište CK KPJ i Vrhovnog štaba,
ali je očigledno da su korišćeni i drugi izvori, o čemu govori Đilas u
svojim memoarima.
Ivan Milutinović je po dolasku u Crnu Goru
obavijestio CK KPJ da je stanje u Crnoj Gori bolje

64
nego što se u CK KPJ mislilo prije njegovog polaska u Crnu Goru.
Poslije smjenjivanja Đilas je iz Crne Gore došao u Uzice.
Očekivao je da će se o njegovim greškama o kojima se govorilo u
pismu PK-u Crne Gore i Boke, koje je donio Milutinović, povesti
istraga i da će biti uzet na odgovornost. Međutim, o tome niko nije
govorio niti mu bilo šta rekao. Tako je bilo sve do druge polovine
juna 1942. godine, kada je na sastanku CK, na predlog J. B. Tita,
Đilasu i Ivanu Milutinoviću izrečena partijska kazna - ukor zbog
„neuspeha u Crnoj Gori", Đilas navodi da kasnije o tim kaznama
nije bilo riječi niti je dato obrazloženje. Tek na VII kongresu SKJ,
poslije Đilasovogpada, Aleksandar Ranković je u referatu
spomenuo kaznu koju je Đilas dobio 1942. godine. Ova kazna je
često korišćena kao dokaz Đilasove krivice za „lijeve greške" u
Crnoj Gori.
Bez sumnje, „lijeve greške" su doprinijele snaženju četničkog
pokreta u Crnoj Gori, prije svega masovnom ubijanju ljudi, do čega
je došlo krajem 1941. i početkom 1942. godine. Đilas o tome opšir-
nije govori u svojoj knjizi Revolucionarni rat. Đilas procjenjuje da je
u Crnoj Gori i Sandžaku krajem 1941. i početkom 1942. godine
strijeljano nekoliko stotina ljudi. On se sa tim problemom sreo
odmah po povratku u Crnu Goru, sredinom marta 1942. godine.
Kako Đilas kaže, sreo se sa olakim strijeljanjima, koja su, uz glad i
ratni zamor, bila dobar razlog za četničko jačanje. Bilo je ubijanja
kumova i rođaka i bacanje strijeljanih u jame. U Hercegovini je bilo
stravičnije - tamo su sinovi komunisti svoju odanost potvrđivali
osuđivanjem na smrt oca, tamo se oko strijeljanih igralo i pevalo -
navodi Đilas.
„Ja sam po prispeću u Crnu Goru, - već 27. marta 1942. god. -
izvestio Vrhovni štab da se vrše neobrazložena, nepravedna
strijeljanja. Pored i mimo mene dejstvovali su i drugi moćnici",
kaže on.

65
66
Đilas navodi da je na insistiranje Moša Pijade, koji se nalazio u
Žabljaku, i bez Đilasovog znanja, 1. aprila 1942. godine strijeljano
u Šavniku preko 30 ljudi.36 O tome je vodio istragu i Đilasa obavijestio
Pavle Pekić.
Ako se imaju u vidu navedene činjenice, nije teško zaključiti
da su tzv. „lijeve greške" u Crnoj Gori nastale u vrijeme kad Đilas
nije bio u Crnoj Gori. To, međutim, ne znači da grešaka nije bilo i
prije njegovog odlaska iz Crne Gore, o kojima govori pismo CK
KPJ koje je u Crnu Goru donio Ivan Milutinović, ali se pri tome ne
misli na strijeljanja. Poslije ponovnog dolaska u Crnu Goru, marta
1942. godine, Đilas utvrđuje krupne greške do kojih je došlo u Crnoj
Gori, uključujući strijeljanja većeg broja ljudi, i predlaže CK KPJ
smjenu PK KPJ za Crnu Goru i Boku. CK KPJ je predlog Đilasa
prihvatio i Đilasu povjerio imenovanje i izbor novog sastava PK
KPJ za Crnu Goru i Boku.
Za greške do kojih je došlo u Crnoj Gori tokom 1941. i 1942.
godine ne može se okriviti samo jedan čovjek, bez obzira na funkcije
koje je obavljao u to vrijeme, već u cjelini tadašnje rukovodstvo
KP u Crnoj Gori, delegati CK KPJ i članovi CK KPJ koji su u to
vrijeme bili u Crnoj Gori, ali i lokalna partijska rukovodstva,
okružni komiteti KPJ i vojne komande.
Osim olakog ubijanja ljudi osumnjičenih da su protiv NOB-a,
polazeći od jednostranog tumačenja principa i direktiva kao što je
bila provjera odanosti komunista kroz fizičku likvidaciju
petokolonaša i držanja pred neprijateljem, uključujući direktivu da
komunisti ni pod kojim uslovima ne smiju živi pasti u ruke
neprijatelju, ubijani su i neki stari, ugledni i provjereni komunisti kao
što su bili Radomir Jovančević i Medo Ćulafić, koji su strijeljani na osnovu

36
Milovan Đilas, Revolucionarni rat. Književne novine, Beograd, 1991. godine, strana 179-180

67
odluke Okružnog komiteta KPJ i bez znanja viših rukovodstava.
Strijeljanje Tadića je, takođe, ostavilo vrlo nepovoljne posljedice.
„Lijeve greške" nijesu bile prisutne samo u Crnoj Gori. Do
„lijevih skretanja" dolazilo je i u drugim krajevima. Zbog toga
odgovornost za takva skretanja ne mogu se pripisivati samo nižim
rukovodstvima i delegatima CK KPJ već i stavovima CK KPJ, koji
nijesu uvijek bili dovoljno jasni, već su bili pod uticajem razvoja
situacije u određenim periodima.
O ličnoj odgovornosti i ulozi Milovana Đilasa za nastanak
„lijevih grešaka" u Crnoj Gori, odnosno o razlozima za optužbe
protivu njega, Đilas je u Revolucionarnom ratu rekao:
„Legendu o mojim represalijama su najpre lansirali četnici,
verovatno ne samo zbog propagande nego i neobaveštenosti,
znajući da sam bio na čelu u vreme ustanka. Oni nisu znali da sam
opozvan i da za vreme represalija nisam bio u Crnoj Gori. Tako
četnička i druga emigrantska propaganda navodi da je moje delo tzv.
'Pseće groblje' u Kolašinu, premda su Kolašin držali Italijani kad sam
ja napustio Crnu Goru...
U toku sređivanja partije i oživljavanja ustanka ubijeno je u
Crnoj Gori oko 20 ljudi, većinom okupatorskih špijuna. Imena svih
su objavljena u tadašnjim komunističkim publikacijama u Crnoj Gori.
Među imenima ubijenih je bilo nekoliko uglednih ljudi, za koje se ne
može reći da su sarađivali sa okupatorom, ali su nesporno istupali
protiv komunista i oružane borbe - bilo kao prvaci reakcionarnih
partija (narodni poslanik Nikola Jovanović) bilo kao otpadnici KP
(Milovan Anđelić, Slobodan Marušić). Ubistva su mahom izvršena iz
zasjede - još nismo imali sudova niti adekvatne vojne organizacije.
Tako je postupljeno zbog izbegavanja krvne osvete - baš

68
kao i crnogorski vladari pre nego su učvrstili svoju vlast i državu".37
U odgovoru 'ha pitanje Momčila Đorgovića(Đilas) o „lijevim
skretanjima" u Crnoj Gori Đilas je rekao:
„Leva skretanja su vrlo komplikovana tema.
U tom periodu nisam bio u Crnoj Gori, bilo je to krajem 1941.
i prvih meseci 1942. godine. Bio sam u Užicu i Novoj Varoši.
Vezuju se najčešće za mene zbog toga što sam bio poznat, a
sada još poznatiji, a neki ih vezuju za Mošu Pijade i Milutinovića.
Dva politička faktora doprinela su toj žestini. Čtništvo se snažno
razvijalo. Sa 13-to julskim ustankom mi komunisti smo dobili vlast u
Crnoj Gori, ali nismo dobili gradove. Nije to bila organizovana
državna vlast, nije bilo sudova. Partizanske jedinice su u formiranju,
a partiske organizacije zamenjuju vlast, imamo narodne odbore po
selima, koji nisu prava vlast već su deo partiskog mehanizma."
U istoj knjizi sadržan je Đilasov odgovor na pitanje Nataše
Marković, koje glasi: „Bili ste ideolog, ali i egzekutor Partije?" Đilas
je na to pitanje odgovorio:
„Ja nikada nijesam bio egzekutor Partije. Ja sam bio
revolucionar, vođ, radio što i drugi. Za moje ime se kalemila
'žestina', ali i mekoća. O mojoj surovosti su kasnije ispevane legende,
kada sam pao sa vlasti, trebalo im je...
Izgleda da sam jedino ja među vođama revolucije Satana,
a svi drugi anđelčići. Priča se i piše na veliko, samo o mojim
'zločinima' - posle 40 godina. Te priče i pisanja počeli su
krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, posle
mojih ratnih memoara Revolucionarni rat u kojima nisam
prećutkivao i strahote rata i revolucije, a ni podržavao

37
Milovan Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991. godine, strana 124-125

69
romantičnu predstavu o vođama iz zvanične propagande. Nikada
nisam krio da sam, kao jedan od vođa, odlučivao o smrti i životu
protivnika i kršlaca ugleda i reda partizanske vojske. A kako se
drukčije može stvarati nova vojska i vršiti revolucija? Ali nikad
nigde nisam odlučivao sam, bez dogovora sa prisutnim glavarima...
A priča da sam uništavao čitave porodice i ubijao sveštenike zbog
vere i Boga - to u našoj vojsci i partiji nikom nije bilo dopušteno da
ne zaradi streljanje, sem meni u mašti CaneBabović i Jevrema
Brkovića.
Bilo je preterivanja. Revolucija kao takva je preterivanje.
Protivnici komunista nema šta da se žale na komuniste u ratu -
uvek prvo treba da pogledaju sebe kakvi su bili ne samo prema
komunistima, nego i prema nedužnoj deci, ženama i nemoćnima. Ne
čudim se profesionalnim antikomunistima - pravdaju svoj poraz
tuđom bezobzirnošću. A što demoralisani, razočarani komunisti
sada peru savest otrcavanjem svojih vođa - ne govori li to da
nikad nisu bili čvrsti u savesti ni u komunizmu?
Sa današnjom pameću, u današnjoj stvarnosti, čini se kao da
bi onda sve moglo biti lepše i pametnije. Da, ali ne bi bilo
revolucije".38
Goran Lazović u knjizi Đilas o sebi, drugi o Đilasu navodi
odgovore više uglednih i poznatih ličnosti o „greškama" i
„krivicama" za koje optužuju Đilasa. Navodimo odgovore samo
nekih.39
Lazović, autor knjige, pitao je Đilasa; „Jeste li stvarno ubijali
nevine i nedužne onako kako se piše?"
Đilas: „Činio sam samo ono što je zahtevala Partija, ništa
više."
Tempo: „Đilas jeste ubijao, kako da nije?! Sve koji su bili
sumnjivi on je likvidirao, to je istina, ali nije tačno da je ubijao
38
Momčilo Đorgović: Đilas vernik i jeretik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine, strana 5.
39
Goran Lazović: Đilas o sebi, drugi o Đilasu, Izdavač: Siniša Lazarević, Dragan
Grnjić, Zlatko Perišić, Beograd, 1989. godine, strana17, 57, 157, 1SS, 198,199, 207.

70
nevine".

Predrag Milojević; „On je govorio ono što je mislio. Ali, umeti

ustati protiv sebe, to je velika stvar. Đilas je zbog toga veliki u
mojim očima".
Đilas Milojeviću: „Ukoliko tu ima grehova to su grehovi
funkcionera Partije, a ne čoveka. To treba odvajati".
Oskar Danon: „Đilas, pored svega, nije grešan".
Goran Lazović: „Jeste li čuli šta je Đilas radio tokom rata u
Crnoj Gori".
Oto Bihalji Merin: „To se priča i za druge - nisam siguran u
to. Ne verujem".
Gojko Đogo: „Nema sumnje da je Đilas bio zločinac taman
toliko koliko su bili i oni oko njega".
Mića Popović: Na pitanje Lazovića da li je Đilas sve priznao
rekao je: „Đilas je rekao više nego što je bilo potrebno".
Matija Bećković: „Svaki čovek je grešan i da nije grešnik ne
bi bio čovek i zato je čovek jer je grešnik i već je na zemlju
dospeo kao grešnik. Policajci tvrde da su nevini a monasi plaču i
poste jer su grešni".
Tanasije Mladenović: „Istoriski gledano, te mere su bile
neminovne. Trebalo je sačuvati i još učvrstiti disciplinu, trebalo je
očvrsnuti borce. Streljali smo za jabuku, što je, posmatrano iz
sadašnje perspektive, nečovečno. Kad su streljali tog borca koga ste
pomenuli (Lazović), plakao sam, ali sam isto tako znao da ne može
drukčije, da se to mora. Negde se preteralo, ali treba razumeti i
potrebe ondašnjeg vremena. Da nismo tako postupali nisam siguran
da bismo, na kraju, izašli kao pobednici. Danas je lako kritikovati,
ali ako se pogleda i druga strana, šta je moglo proizaći iz eventualne
nediscipline ili iz nečega drugoga, to bi bila druga priča".
„Oko Đilasa sigurno da ima dosta naduvanih
stvari, nekome je išlo, ili još ide, u prilog da mu
prebacuje i ono što on nije uradio... Ali, kad se

71
govori o Đilasovom grehu treba imati u vidu da on ništa nije uradio
sam..."
Mića Popović: „Đilas jeste grešan, ali ne sâm. Pitanje je da li bi
bio još grešniji, ili ne bi, da nije izvršavao zadatke Partije. Neko je
morao da kaže da se streljaju svi koji revoluciju mogu odvesti na
pogrešan put. To je bilo naređenje - njega bi streljali. Preterivao
je, ali zar to nisu činili i drugi".

72
 U knjigama Džavida Husića40 i Jevrema Brkovića Dilasu se
pripisuju razne greške, a prije svega sve što se, podrazumijeva pod
„lijevim greškama", i pri tome se ne navodi niti jedan ubjedljiv
argumenat, osim poziva na nečije izjave. Osim „grešaka", ovi autori
navode da je Đilas sebi pripisivao zasluge drugih. Navodimo samo
jedan takav primjer.
Naime, Džavid Husić u svojoj knjizi Princ Politbiroa podvrgao je
snažnoj kritici dio ratnih i drugih Đilasovih memoara. Na osnovu
„rekla-kazala", demonstrirao je kako se griješi. Njegov spis je pun
izmišljotina i kontroverzi, sa osnovnim polazištem da obezvrijedi
ličnost Đilasa i njegovo djelo. Pored ostaloga, da bi negirao Đilasa,
on navodi (strana 34) da je Moša Pijade organizator Skupštine
narodnih odbornika i izbora prvog Odbora narodnog oslobođenja u
Beranama, jula 1941. godine. Istine radi, Moša Pijade, da se zna,
nikada nije boravio u Beranama.
Na osnovu svega što je izloženo u ovome poglavlju treba reći da
su „lijeve greške" u Crnoj Gori proizvele negativne posljedice na
razvoj i jačanje NOP-a i doprinijele snaženju četničkog pokreta i
neprijateljske propagande. Njihov nastanak se vezuje za ime Milovana
Đilasa zbog toga stoje on određeno vrijeme bio predstavnik CK KPJ
i Vrhovnog štaba u Crnoj Gori, ali kada su vršena masovnija
ubijanja osumnjičenih ljudi on je bio van Crne Gore. Naprotiv,
njegovim dolaskom u Crnu Goru, marta 1942. godine, takve greške
su suzbijane.
Predstavnici CK KPJ u Crnoj Gori imali su velika
ovlašćenja, pa je samim tim bila i njihova velika odgovornost za
sve što se zbivalo u Crnoj Gori. Za sve druge nijesu se „otvarali
dosijei". Da nije bilo osude Đilasa na III plenumu, sa dosta
vjerovatnoće može se tvrditi da bi izostale i optužbe protiv njega.

40
Džavid Husić, Princ Politbiroa, lično izdanje, Beograd, 1989. godine

73
 Četiri godine poslije objavljivanja u Jugoslaviji dijela Đilasovih
memoara Revolucionarni rat, koji je ranije bio objavljen u
inostranstvu, tj. 1995. godine, pojavili su se rezultati istraživanja
Miša Lekovića ,,o lijevim greškama" („Politika", feljton Radomira
Vujoševića41 Kako su pisani Titovi neobjavljeni ratni memoari, sreda
14. juni 1995. godine), Leković, između ostaloga, navodi da je na
sjednici CK KPJ u Foči 4. i 5. aprila 1942. godine „bilo reči o levim
greškama i sektaštvu, o iskrivljavanju pravilne političke linije
Partije u Crnoj Gori mada je sličnih pojava bilo i drugde
(Slovenija)". On dalje navodi da se CK nije osvrnuo na vlastitu
odgovornost za „iskrivljavanje političke linije CK". Dalje Leković
navodi: „Bilo je, međutim, opravdanih razloga da se samokritički
ocene i osude stavovi o 'drugoj etapi' i o 'klasnoj diferencijaciji',
koje je zauzeo upravo CK i svojim direktivnim pismima i
uputstvima ih preneo partiskim rukovodstvima, kako da se kritički
ocene neka naređenja Vrhovnog Štaba u kojima se zahteva
preduzimanje drastičnih mera revolucionarnog nasilja protiv onih 'na
koje se može posumnjati da će sutra biti naši neprijatelji'".
Analizom dokumenata objavljenih u „Zborniku dokumenata iz
NOR-a" (tom II, dok. br. 94, 116, 117) Leković navodi:42
,,U naređenjima Vrhovnog štaba upućenim krajem februara i
početkom marta 1942. godine glavnim štabovima za Crnu Goru i
Boku, za Sandžak i za Srbiju naglašavalo se: „Svu pažnju treba
usredsrediti na likvidaciju četnika... Razoružajte i likvidirajte sve
one na koje se može posumnjati da će sjutra biti naši neprijatelji.
Konfiskujte sva imanja odbeglih četnika kao i svih petokolonaša i
neprijatelja i razbijača narodne borbe. Rešili smo likvidaciju svih

41
Radomir VujoŠević: Kako su pisani Titovi neobjavljeni memoari - feljton, „Politika",
Beograd, 14. jun 1995. godine
42
Ibid.

74
petokolonaških elemenata, koje sačinjavaju razni kulaci i druge
izdajice. Pri cijelom ovom radu kao prvo pitanje nameće se
likvidacija onih četničkih bandi i nesigurnih elemenata iz
pozadine".
„U naređenju upućenom 14. februara Štabu Crnogorsko-
sandžačkog odreda traži se da se streljaju 'svi oni koji su
potpomagali četnike i bili naklonjeni njima', da se 'raščisti sa
labavim i kolebljivim elementima' pri čemu štabovi moraju biti
'potpuno energični i bez milosti'. Zahtevalo se dalje, da se u
bjelopoljskom srezu sprovede mobilizacija ljudstva i da se streljaju
oni koji su pošli na stranu četnika. 'Upamtite', stajalo je u
naređenju - 'da je za nas sada važnije ubiti i rastjerati četnike nego li
Talijane'".
Kazivanja i otkrića Miša Lekovića daju novu sliku o uzrocima
„lijevih grešaka", prije svega masovnih ubijanja u Crnoj Gori. U tom
kontekstu treba analizirati i prosuđivati - Đilasove odgovore. Kaziva-
nja Lekovića zasnovana na dokumentima objašnjavaju i
protivurječnosti u stavovima CK KPJ sadržanim u pismima
upućenim PK-u Crne Gore i Boke o kojima je bilo riječi.

b) Goli otok i informbirovci

Sukob sa Informbiroom i njegovim pristalicama u zemlji je jedan

od najtežih perioda kroz koji je prošlo jugoslovensko društvo. To je
istovremeno bio period velikih iskušenja, u kojima su se ljudi različito
ponašali. Teror i progoni informbirovaca i razne nevolje izazvane
ekonomskom blokadom i sve do neizvjesnosti šta donosi budućnost
sručilo se na ljude koji su samo tri godine prije toga izašli iz teškog rata
i stradanja. Ipak, najteže je bilo prisustvo straha i nepovjerenja,
koje je ušlo u ljude i njihovu intimu. Takvo stanje je trajalo više godina.
Staljin je gomilao trupe na našim granicama i svaki čas je očekivan

75
76
napad na Jugoslaviju. Svu propagandnu mašineriju upotrijebio je
za raskrinkavanje KPJ i njenog rukovodstva. Otkazao je ugovore i
prekinuo sve odnose sa našom zemljom. Zemlje tzv. lagera iz
Istočne Evrope i veliki broj komunističkih partija drugih zemalja
poslušno su izvršavale Staljinova naređenja. Jugoslavija se našla u
velikom i jednom od najtežih iskušenja u istoriji njenih naroda.
Skoro svakog dana je neko hapšen i odvođen u nepoznatom
pravcu. Noći su bile najteže, kao da su predodređene za
egzekuciju. Valjda je to tako bilo zbog straha da se ne vide i čuju
sva ljudska stradanja i neljudski postupci.
Diferencijacija komunista na pitanju rezolucije Informbiroa bila je
svakodnevna. Otkrivanje i hapšenje informbirovaca vršila je
Uprava državne bezbjed-nosti (UDB-a). To je ranije činila OZN-a
(Odjeljenje zaštite naroda) preteča UDB-e. Vrlo često to je činila i
bez saradnje sa partijskim rukovodstvima. Za otkrivanje
informbirovaca UDB-a je koristila zlonamjerne doušnike i
neprovjereno i često puta izmišljeno kazivanje uhapšenih
informbirovaca. To kazivanje je veoma često bilo iznuđeno
surovim pritiskom. I pored toga što je metod pritiska i odnosa
prema uhapšenima strogo skrivan, bilo je poznato da UDB-a
primenjuje takve metode koji u ovome kraju i šire nijesu bili ranije
primjenjivani. Znalo se i ko su među udbašima glavni nosioci
takvih metoda mučenja ljudi. Svijet je počeo da sumnja u vjerodo-
stojnost optužbi zbog kojih je vršen progon pojedinaca. Redovni
sudovi i organi vlasti su bili po strani. To je bilo vrijeme u kojemu
je glavna vlast bila UDB-a. Mnogi njeni pripadnici od samog vrha
ponašali su se bahato, stavljajući i na taj način do znanja ko drži
vlast. Dok je jedan broj pripadnika UDB-e stradao i krvario
čuvajući granicu i vodeći borbu sa ubačenim teroristima, onaj dio
pripadnika službe i njihovih starešina koji je radio u kancelari-

77
jama koristio se vlašću i uživao privilegije i veći standard od
ostalih, među kojima su oni koji će po zlu biti upamćeni.
Kukavice i malodušnici su im se ulizivali. Primjenom
neviđenog terora nad ljudima osumnjičenim za izdaju i kada
to nije bita istina, UDB-a je željela po svaku cijenu da dokaže
unaprijed smišljenu „krivicu". Gledali su se oči u oči
dojučerašnji drugovi i saborci u novim ulogama - dželata i
žrtve. Nije se moglo pretpostaviti da u pojedincima ima toliko
naboja neljudskog i krvničkog. Pokazalo se da su mnogi iza
formalne pripadnosti progresivnim idejama skrivali najniže
ljudske pobude koje su tinjale u njima. Metodama koje je
koristio Staljin u obračunu sa svojim protivnicima koristila se
UDB-a u borbi protiv Staljina. Istina o svemu tome nije mogla
biti skrivena i van granica naše zemlje.
I pored prijetnji kojima su bili izloženi, prvi povratnici sa
Golog otoka su krišom govorili o njemu i tamošnjoj stvarnost.
Bez obzira na pobjedu Jugoslavije i jugoslovenskih komunista
u borbi protiv staljinizma, ono što se događalo na Golom
otoku, kao i u drugim kazamatima u kojima su mučeni i
zlostavljani ljudi osumnjičeni za aktivnosti na liniji
Informbiroa, izazivalo je kod ljudi očaj i potištenost. Većina
se tješila pretpostavkama da su teror nad ovim ljudima činili
samo neki pojedinci ili grupe i da sa tim jugoslovenski vrh
nije bio upoznat. Nažalost, to su bile iluzije, jer je ideja o
Golom otoku potekla iz glave poznatog agenta NKVD-a Ivana
Krajačića, a prihvaćena je od strane onih bez čije saglasnosti
tako nešto nije moglo i smjelo da se dogodi, uključujući J. B.
Tita. Sve više i sve slobodnije počelo je o tome da se govori i
osude nijesu izostale. Mjesto straha koji je bio prisutan ljudi
su u znak prezira na ulici i svugdje počeli da zaobilaze
pripadnike UDB-e za koje se znalo da su bili nosioci

78
nečasnih progona ljudi. Sve više se javno govorilo o

ubistvima koja su režirali ili u njima lično učestvovali pojedinci.

Organizovani bojkot informbirovaca, poslije izdržane kazne,
sistematski se sprovodio. On je bio dosljedan prema onima koji se i
dalje nijesu odricali svoje podrške Staljinu, a prema ostalima sve
manji. To se naročito odnosilo na vrijeme poslije dolaska Hruščova
u Beograd, 1955. godine, odnosno poslije XX kongresa KP
Sovjetskog Saveza. Većini je pružena šansa za rehabilitaciju,
školovanje i zaposlenje. Samo neki su ponovo administrativno
kažnjavani i odvođeni na Goli otok.
Bilo je i dokazanih boraca i junaka iz revolucije prema kojima
je smišljena posebna tortura, sa kojom se željelo da se preobrati
njihov karakter, ponize i umanje njihove ljudske vrline, a u većem
broju slučajeva radilo se o ljudima s kojima bi jednim razgovorom
ili sa više razgovora bile odagnate sumnje i dileme u koje su bili
zapali. Umjesto najvećeg i najjačeg oružja partije, ubjedivanja i
razgovora, primijenjena je represija i u slučajevima gdje za to nije
bilo potrebe.
Osuda svih onih koji su se svjesno solidarisali sa lažima,
podvalama i Staljinovom željom da se KPJ i Jugoslavija potčine
njegovoj volji i vlasti ne može biti sporna. Ali, ne samo da nije
sporno nego je jedino ljudski i moralno priznati greške i nedjela u
progonu ljudi koji su osumnjičeni za djela izdaje koja nijesu učinili,
ljudi koji su proglašeni informbirovcima iako faktički to nijesu
bili, a njih je, nažalost, bio veći broj od ukupnog broja koji je
stradao.
Nezavisno od toga ko je bio aktivni informbirovac a ko nije,
primijenjena represija i obračun s njima ostaće kao vječita mrlja
na onima koji su takav metod smislili i onima koji su ga sprovodili.
Taj teror neki su platili životom, iako svojim ukupnim radom i

79
djelom to nijesu zaslužili43.

Na osnovu službenih podataka najveći broj ljudi koji su

proglašeni informbirovcima je iz Crne Gore, a u Crnoj Gori iz
Vasojevića. Koji razlozi su na to uticali? Jedan od razloga koji
se pominje je da je na to navodno uticao Savo Joksimović, koji
je krajem četrdesetih godina bio ministar unutrašnjih poslova
Crne Gore i koji je, prema tim navodima, imao posebna
ovlašćenja - od Tita. Šta je od svega toga taćno, pitao sam
Đilasa?
„Ja sam u mojim knjigama 'Vlast i pobuna' i 'Druženje sa
Titom' rekao svoje mišljenje o pitanjima vezanim za
Informbiro" - rekao je Đilas i nastavio: „Ne vjerujem da je Savo
Joksimović mnogo uticao na proglašavanje i hapšenje
informbirovaca, niti mi je poznato da je od Tita imao neka
posebna ovlašćenja. Ubijanje odbjeglih u Bijelom Polju i
Beranama nije izvršio svojevoljno Savo već je to bila direktiva
iz Beograda. U svim slučajevima gde se radilo o odmetništvu, a
to je bio takav slučaj, tj. kad neko hoće da digne pušku na
državu, bio je stav da sve takve treba likvidirati. Poznavao sam
Iliju Bulatovića i bili smo prijatelji. Pokušao sam da ga spasim
da se ne opredeljuje za Informbiro ali nijesam uspio". Za sve
one koji su se stavili u službu NKVD-a protiv svoje zemlje i
slično Đilas je bio kategoričan da je to bila izdaja. Ali, rekao je,
to se ne može reći za sve koji su proglašeni informbirovcima, tj.
za većinu. „Tito i Ranković formiranjem logora na Golom
Otoku i drugdje htjeli su da prevaspitavaju informbirovce. Goli
Otok je bila greška".
Očigledno je da Đilas nije znao da odgovori na pitanje o
enormno većem broju ljudi u Crnoj Gori koji su proglašeni i
zlostavljani kao informbirovci, a još manje za Vasojeviće.

43
Cemović Momčilo, Vasojevići juče i danas, „Tizar". Beograd, 1995. godine

80
Rekao sam mu da je evidentno da su primenjivani različiti
kriterijumi. U Beranama je UDB-a tvrdila da je otkrila
informbirovsku organizaciju u gimnaziji, a takve organizacije

faktički nije bilo. Mnogi učenici su nevini stradali, i većina drugih.

U pokušaju da rezimiramo optužbe Golootočana na ulogu
Milovana Đilasa u progonu informbirovaca poslužili smo se knjigom
Na golootočkom poprištu Milinka Stojanovića,44 u kojoj je objavljena
kopija novinskog članka pod naslovom Golootočani su protiv, a riječ
je o protivljenju Udruženja „Goli otok" da se prihvati predlog
Svetozara Vukmanovića Tempa i grupe crnogorskih generala upućen
Dobrici Cosiću, predsjedniku SR Jugoslavije, o vraćanju čina i
odlikovanja Milovanu Đilasu. Naime, Đilas je, amnestijom, krajem

44
Milinko Stojanović, Na golootočkom poprištu, Podgorica, 1995. godine, strana 614.

81
1966. godine, oslobođen daljeg izdržavanja zatvorske kazne, ali mu
nijesu ukinute presude o oduzimanju odlikovanja za ratne zasluge i
čina general-pukovnika.
Prema navedenom prilogu Udruženje „Goli

otok" se pismom obratilo redakciji lista o čijem prilogu je riječ (u

knjizi se ne navodi o kojem listu je riječ i kada je prilog objavljen),
sa potpisom predsjednika Udruženja, Milinka Stojanovića, u kojemu
se navodi da se Udruženje protivi „rehabilitaciji Milovana Đilasa".
List navodi - citira pismo kako slijedi: „Ljudi koji su preživjeli
golootočki logor i prošli kroz teške zatvore u takozvanom
'golootočkom vremenu' sa čuđenjem ili bolje reći ogorčenošću
ocjenjuju zahtjev da se rehabilituje Milovan Đilas. Smatramo, kažu
oni, da je Đilas odgovoran za sva naša stradanja i da je istovremeno
jedan od glavnih krivaca za kreiranje politike vrha koja je ovu napa-
ćenu zemlju dovela do stanja u kojem se nalazi". Postavlja se pitanje
čime je Milovan Đilas zaslužio da ti generali pokažu ovoliku brigu
za njegovu rehabilitaciju. Ovo i zato što nijesu našli za shodno da
rade na rehabilitaciji i ispravljanju istorijskih nepravdi prema
hiljadama njihovih ratnih drugova koji su deportovani u razne
koncentracione logore zbog toga što su se suprotstavili ondašnjoj
partiskoj i državnoj vrhuški u kojoj je Milovan Đilas bio četvrta
ličnost.
U tim logorima od 1949. pa nadalje bilo je pet generala JNA i
više stotina visokih oficira.
Protiveći se rehabilitaciji Milovana Đilasa Golootocani ukazuju
na pet detalja iz njegove biografije. „Nije nepoznata njegova
intrigantska uloga u dovođenju Josipa Broza na čelo KPJ. Po
direktivi Milovana Đilasa u toku 1941. i 1942. godine u Crnoj Gori su
„po slobodnoj procjeni“ likvidirani mnogi potencijalno mogući
protivnici komunizma. Bez krivice, bez saslušanja, bez istrage, bez
presuda, po direktivi Milovana Đilasa ubijani su ljudi i bacani u jame.

82
Zbog ovog je trebalo da odgovara, a ne da se nagrađuje činom
generala, odlikovanjima i zvanjem narodnog heroja" - kažu
Golootočani.
Kao treći pri mjer navode njego vu ulogu u pr e-
govori ma, hapšenj ima i muč enji ma ljudi koji su se

1948. suprotstavili politici jednoumlja, terora i lične diktature Josipa

Broza. Đilas je išao toliko daleko, kažu, da je predlagao da se svaki
informbirovac po kratkom postupku likvidira. Nije riječ samo o
fizičkoj likvidaciji, nego i o ubijanju čovjeka u ljudima - ističu oni,
„Pod najtežim terorom jedan od metoda za obezličenje čovjekove
ličnosti bilo je proučavanje nakaradne teorije Milovana Đilasa, a
posebno njegove teoretske političke postavke o izrođavanju
socijalizma u SSSR-u, sve sračunato da se raspiruje mržnja prema
sovjetskoj zemlji i Staljinu za kojeg je Đilas svojevremeno tvrdio da
je 'genije jači od sunca', da bi ga 1948. predstavljao najvećim zlotvo-
rom svijeta. Đilas ima posebnu odgovornost što je učestvovao, a i
rukovodio Komisijom koja je određivala granice na području
Slavonije, Bačke i Baranje. Zbog svega toga, kažu u Udruženju,
smatramo da Savezna skupština neće prihvatiti inicijativu za reha-
bilitaciju Milovana Đilasa."
Povodom odgovora Đilasa o Golom otoku, koji je objavljen u
feljtonu „Pobjede" (autor M. C.) od 17. 12. do 26. 12. 1996. godine,
reagovali su Golootočani Milinko Stojanović, Radivoje Vukićević,
Miloš Ostojić, Savo Živković, Dobrivoje Jovančević i ing. Radosav
Zeković. Osim Zekovića, koji je govorio u prilog odgovora Đilasa i
kazivanja autora feljtona, ostali su Đilasove odgovore podvrgli
kritici. Izdvajamo najvažnije kritike:
- Đilas nije ustao „protiv metoda nečuvenog golootočkog
zločina"; Umjesto toga M. Đilas je svojim „savremenim temama"
koje su Golootočani morali da prorađuju ugradio antisovjetske

83
stavove(Stojanovtć).45
- „Vrlo aktivno je (Đilas) učestvovao u razbijanju socijalističkih
snaga uključujući SFRJ" (Vukićević).46

- „Progresivni svijet je ljut na njega od 1948. godine što je u

politici svoj talenat zloupotrijebio na dobrobit reakcionarnim
snagama, pomažući imperijalistički front i što nije imao snage
da se vrati progresivnim antiimperijalističkim snagama kao ne-
kadašnji Đido" (Vukićević).47
- M. Đilas je, kao član Politbiroa „skicirao" sa Politbiroom
„tragičnu grešku". Hapšenja u Crnoj Gori su, zaista, bila velika.
„Hapsili su se, uglavnom, komunisti. Jedan dio njih bio je na vezi sa
NKVD-om. Sa njime su bili vezani, pored ostalih i MilovanĐilas"
(Ostojić).48
- „Nama golootočanima, Dilas je u psihi ostao trajno i
neizbrisivo dželat, da ne kažem nešto gore" (Živković).49
- „Milovan Đilas je bio u najvećem vrhu KPJi države, pa je
mogao, daje htio, da digne glas protiv još nečega i prije Rezolucije
IB-a i Petog kongresa" (Jovan Čević).50
- „Milovanu Đilasu možemo i treba da odamo dužno
priznanje i poštovanje kao velikom piscu i misliocu, a koliko je
nas golootočane uzeo u zaštitu to se dobro zna (eto, on je to i
sam priznao)" (Jovančević).51
- „Otkud neodrživa imputacija da su golootočani ozlojeđeni na
Đilasa, jer im nije pomogao. Tako nešto nije moglo biti ni u
podsvijesti i jednog golootočanina. Svi smo znali da je on
perjanica u 'sječi knezova'... Začetnik svađe sa Rusima i stalno
dolivao ulje na vatru, što je uz sve drugo izrodilo Rezoluciju IB-a,
45
Milinko Stojanović, 29. 12. 1996. i 16. 1. 1997. godine
46
Radivoje Vukićević, 28. 1. 1997. godine
47
Ibid
48
Miloš Ostojić, 29. 1. 1997. godine
49
Savo Živković, 19. 2. 1997. godine
50
Dobrivoje Jovančević, 4. 2. 1997. godine
51
Ibid

84
a posljedice su znane. Preko noći se obrušio na Ruse i Istok, opet
sve preko leđa ovog naroda. A danas? Danas nam se lopta
vratila u najgorem izdanju" (Živković).52

Kao što se vidi, reagovanja na Đilasov odgovor u feljtonu su

bitno različita od obrazloženja Udruženja zašto je bilo protiv
vraćanja odlikovanja i čin Đilasu. Ne pominju se „lijeve greške",
razgraničenja, dovođenje Tita na čelo KPJ i dr. Može se predpostaviti da
oni uviđaju apsurdnost nekih optužbi
Udruženja „Goli otok“.
Neke izjave su međusobno
protivuriječne, ka npr. zamjerke Đilasu da
nije pomogao da se spriječe metodi
progona inforbirovaca, s jedne, i tvrdnja da
je to “neodrživa imputacija”,s druge strane.
Optužbe kao što su da je predlagao
fizičku likvidaciju po kratkom postupku
svih informbirovaca, da je bio u vezi sa
NKVD-om i neke druge bez navođenja
provjerenih dokaza dovode u pitanje
osnovanost i drugih tvrdnji. Takvom
zaključku ide u prilog i tvrdnja da je „Đilas
golootočanima (nama golootočanima) u
psihi ostao trajno i neizbrisivo dželat ili nešto gore"?!!
O Đilasu je dosta pisano u zemlji i inostranstvu. Autori knjiga i
priloga o njemu ne navode pomenute tvrdnje Golootočana. Kada se
ne navode dokumenta i dokazi o tome ovakve tvrdnje ostavljaju
krajnje nepovoljan utisak uz zadnje namjere autora optužbi o
kojima je riječ. Određene tvrdnje nekih Golootočana su identične
Rezoluciji Informbiroa. O njima sada polemisati nema potrebe niti
52
Savo Živković, 19. 2. 1997. godine

85
smisla.
N e s a mo i z Đ i l a s o v i h o d g o v o r a v e ć , p r i j e s v e g a , i z
d o k u me n a t a , v i d i s e d a Đ i l a s o v a u l o g a u „ l i je v im
g r e š k a ma " i r a z g r a n i č e n j i ma i z me đ u r e p u b l i k a ni j e

bila takva kako Golootočani navode. Uz to treba istaći da

optužbe Đilasa za „lijeve greške" najmanje dolaze iz redova
pripadnika NOP-a.
Tačno je, i to svakako Đilasu služi na čast, što je od samog
početka napada na Jugoslaviju najsvestranije objasnio korijene
uzroka koji su doveli do staljinizma i šta se pod tim pojmom
podrazumijeva. Sve što je kasnije rečeno, počev od XX kongresa
KP SSSR-a, samo je potvrđivalo Đilasove analize. No, Đilas je kao
kritičar komunizma išao dalje, uobličavajući svoju misao u djelima
Nova klasa, Nesavršeno društvo i Pad nove klase - povest o
samorazaranju komunizma. On se ovim djelima potvrdio kao
najistaknutiji kritičar komunizma i vizionar. Njegova predviđanja su
se obistinila mnogo prije nego što je sam Đilas predvidio, jer je do
„samorazaranja komunizma" došlo krajem osamdesetih i početkom
devedesetih godina ili samo četiri decenije poslije Staljinove smrti.
Realno je bilo očekivati da takvi procesi znatno duže traju.
U novije vrijeme možemo se sresti sa tvrdnjama iz kojih nije
teško zaključiti da se Đilas okrivljuje za slom komunizma u Evropi.
Tome zaključku doprinosi i tvrdnja kao što je „danas nam se lopta
vratila u najgorem izdanju". Nije realno pridavati takvu moć bilo
kojem pojedincu, pa ni Đilasu. Komunizam u Evropi nije niko
srušio. Srušio se sam. Uloga disidenata je ograničenog dometa.
Otpor rezoluciji IB-a i Staljinu, iz opravdanih razloga, smatra
se, poslije pobjede u ratu, najvećom pobjedom Jugoslavije. Nesporan
je u tome Đilasov veliki doprinos, o čemu ima više dokaza.

86
Protivnici Rezolucije Informbiroa i bjesomučne kampanje protiv
Jugoslavije bili su i ostali u velikoj većini i uzalud su svi pokušaji da
se istorija prekraja. To, međutim, ne znači da ne treba priznati
počinjene greške u progonu pristalica IB-a, o čemu je i Đilas izričit
u svojim memoarima (vidi prilog).

c) Razgraničenja između republika

Kratko vrijeme nakon završetka rata, donošenja prvog

poslijeratnog ustava Jugoslavije i formiranja šest republika postavilo
se pitanje njihovog međusobnog razgraničenja. Taj problem se ticao,
prije svega, granice između republika Srbije i Hrvatske na području
Vojvodine, Slavonije, Srema i Baranje.
Bez obzira na mali značaj granica između republika u novoj
državi, isticana je potreba da se granice definišu, pored ostaloga i zbog
toga što je to važno pitanje u vršenju vlasti od strane republika i
lokalnih organa, kao i radi ostvarivanja formalnih prava građana u
postupku državne administracije.
Imajući u vidu politički značaj razgraničenja i moguće negativne
posledice, Politbiro CK KPJ formirao je za to pitanje posebnu
komisiju, sastavljenu od predstavnika Srbije i Hrvatske, a na njeno
čelo je određen član Politbiroa Milovan Đilas.
Momčilo Đorgović u svojoj knjizi Đilas - vernik i jeretik
(„Akvarijus", Beograd, 1989) objasnio je dosta iscrpno odgovore
Đilasa o ovome pitanju.
„Današnja Jugoslavija veoma malo liči na onu koju smo mi
zamišljali. Pre svega, kod nas su međurepubličke granice imale
veoma malu, skoro nikakvu ulogu. Više smo ih uzimali kao jednu
administrativnu formu, da bi se zadovoljile, takoreći, nacionalne
predrasude ili nekakva nasleđena nacionalna shvatanja dokle ide
granica. Prvi ozbiljni konflikt u tom pogledu izbio je na pitanju

87
razgraničenja u Vojvodini, kada je Hebrang postavio tezu da
Hrvatska dopire do Zemuna tj. uključivši i Zemun. Počelo je
negodovanje među vojvođanskim kadrovima, u prvom redu
Sremcima, i Srbi su negodovali... Onda je određena komisija na
čijem sam čelu bio ja, da izvrši razgraničenje, koje postoji

i danas. To je kraj 1945-1946, jesen-zima" - rekao je Đilas.53

Na pitanje Đorgovića kako je napravljeno razgraničenje, Đilas
je odgovorio:
„Ovo koje imate danas. Dosta je solidno rađeno, išli smo od
sela do sela, ispitivali gde je većina. Pre toga, Politbiro nam je
odredio stav da se držimo etničkog principa. Naišli smo na problem
Bunjevaca, pa smo uzeli granicu Dunava, onda na problem
Baranje, po našim tadašnjim saznanjima, mada to sada neki
osporavaju, tamo je većina Hrvata... Ali, ne garantujem, zaboravio
sam, možda smo uzeli granicu Dunava kao prirodniju... Koliko se
sećam u Baranji je bila većina Hrvata... Bio je problem Iloka, koji
se uvlači kao slepo crevo u vojvođansku teritoriju, a većina su
Hrvati. Nismo imali razloga da im to ne damo. Međutim, sada
čujem da je ta većina nastala tako što su ustaše bežale iz Hercego-
vine, iz Bosne i naseljavale se tamo... To je za naša tadašnja gledanja
bio naš narod, zlikovce smo obično streljali, oni su bežali pred
nama".54
U interesantnom štivu koje je sačinio M. Đorgović, osim ovih,
postoji i niz drugih kazivanja važnih za istraživače. Sadržani su i
odgovori Đilasa o nastanku autonomija i oblasti i dr.
Ponovio sam njemu znanu priču Marka Vujačića da se zalagao da
Crnoj Gori u novoj Jugoslaviji pripadnu teritorije bivše Zetske
banovine, osim Dubrovnika. Marko je pričao: „Crna Gora i

53
Momčilo Đorgović, Đilas vernik i jeretik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine, strana
136
54
Ibid, strana 115-117

88
Hercegovina su isto. Nama pripadaju teritorije od Foče i do
prestonice (Prizren). Ne velim, a i Dubrovnik je naš". Marko se
posebno zalagao da Metohija pripadne Crnoj Gori, jer su Metohiju
još 1912. godine oslobodili Crnogorci i u njoj je živjelo dosta Crnogo-
raca.

Đilas je rekao da. su na pripadnost Kosova i Metohije uticali

razgovori sa Albanijom o saradnji, uključujući razgovore o
federaciji. ,,A i šta bi Crna Gora danas radila - sa Metohijom?
Smatrali smo da nije u duhu socijalizma cepanje jednog naroda na
dve države" - rekao je.
Pitao sam Đilasa da lije i zašto bilo zabranjeno predratnim
kolonistima da se vrate na Kosovo i u Metohiju? Odgovorio je:
„Tačno je da je bilo zabranjeno samo jednom broju kolonista, a ne
svima. Naime, radilo se u dosta slučajeva o zemlji kačaka koji su se
prije Drugog svjetskog rata odmetnuli i napustili imanja koja su
tada data kolonistima. Međutim, porodice kačaka su se u ratu vratile
na ta imanja i ostale. Njih nije bilo moguće otjerati, a ostali
kolonisti su se vratili na Kosovo i Metohiju, jer je njihova zemlja i
ranije pripadala državi. Drugi su dobili imanja u Vojvodini."

d) Pregovori sa Njemcima

U istoriografiji, a naročito u posljednjoj deceniji, o

pregovorima partizana i Njemaca 1943. godine postoje
dosta različita kazivanja i ocjene. Na čelu partizanske
delegacije bio je Milovan Đilas. Može se reći da njegovo
kazivanje i arhiv za istoriju ostaju ključni svjedoci. 55
U svome djelu Revolucionarni rat Đilas je ovome
pitanju poklonio dužnu pažnju, kao ključni svjedok ovih

55
Milovan Dilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991. godine

89
događaja. Pisanje Dedijera i svih ostalih ne može da ima
toliku težinu kao Đilasovo svjedočenje.
U prilogu je integralno dato Đilasovo svjedoče-
nje o ovome važnom pitanju. Ono ukazuje da nemaju
mjesta razna nagađanja i zluradi zaključci kao što je
pokušaj da se sa ovim pregovorima pokrije

i opravda saradnja sa okupatorom četnika i drugih kvislinga

okupatora tokom skoro čitavog rata.

e) Posljednji obračun

O stradanju četnika, ustaša, domobrana i drugih pripadnika

okupatorskih kvislinga u maju 1945. godine u Sloveniji postoje
različite interpretacije. Mada Đilas nije tada bio u Sloveniji, već u
Crnoj Gori, na osnovu informacija kojima je raspolagao i vlastitih

90
ocjena, njegovo kazivanje zaslužuje pažnju (vidi prilog).56

f) Đilasov pogled na crnogorsku naciju

Nije mali broj Crnogoraca koji osuđuje Đilasa da je „izdao
crnogorsku naciju". U vezi s tim M. Đorgović je Đilasa pitao:
„Vi se deklarišete kao Srbin, a ranije vas je 'bio glas' da ste
otac crnogorske nacije?"
Đilas: „Osećam se Srbinom iz Crne Gore. Podvlačim ovo iz
Crne Gore radi nekakve lokalne razlike od Srba u Srbiji. Jeste,
vladalo je predubeđenje da sam ja tvorac crnogorske nacije, ako
neko može da stvori naciju. Poslije rata izbilo je pitanje da li su
Crnogorci nacija ili nisu, i to prvo kod naših saveznika. Mi smo u
Narodnom frontu imali vrlo ugledne ljude koji su bili pristalice
bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, takozvane 'bjelaše', a imali smo
i onih koji su bili za federalizam sa Srbijom ili za odvajanje u
posebnu celinu - takozvane „zelenaše“. „Zelenaši“ su se isto osećali
Srbima, ali nisu imali nikakve potrebe da to naglašavaju. Njihovim
federalističko-separatističkim koncepcijama odgovaralo je
naglašavanje nacije, što kod 'bjelaša' nije bio slučaj. Većina tog
čestitog sveta 'bjelaša' i 'zelenaša', u Crnoj Gori se zbližila sa
komunistima u toku rata. Neki su postali članovi Partije. 'Bjelaši'
nisu bili protiv federalne republike, ali su bili protiv da se

56
Ibid, strana 425

91
naglašava crnogorska nacija. O tome sam kao ministar za Crnu Goru,
razgovarao sa Titom i rekao mu: Crnogorci jesu Srbi. - Odgovorio je:
'Dobro, ali sada treba republika'. Ta formula je partijski zadovolja-
vala sva strujanja koja su postojala u Partiji".57
Na pitanje M. Đorgovića „Zar mislite da Crnogorci nemaju
nacionalne osobenosti", Đilas je odgovorio: „Da su se Crnogorci
formirali u naciju besmisleno je sa naučne tačke gledišta. Ali je
činjenica da su Crnogorci imali nekakvu posebnost koja se kasnije, sa
vladikama početkom XVIII veka, razvija u pravu državu. Dokaz te
nekakve posebnosti mentaliteta i jeste što se u političkoj borbi
formira država: sve je to ostalo u crnogorskoj svesti kao istorisko
pamćenje koje nije iščezlo. A etnički se može govoriti samo o
lokalitetu koji imate u svim nacijama. Kao, recimo, u Srbiji,

57
Đorgović Momčilo, Đilas vernik i jeretik, „Akvarijus", Beograd,
1989. godine, strana 123-124

92
Šumadija se razlikuje od Mačve, a da ne govorimo o Nišu, Leskovcu
ili istočnoj Srbiji... Ideja srpstva u XVIII veku najjača je u Crnoj
Gori, a u Srbiji u XIX veku. Za vreme rata sam primetio da naše
naglašavanje crnogorstva koristi četničkom pokretu, jačalo ga je na
liniji nerazbijanja srpstva".58
„Ideja o Crnogorcima kao posebnoj naciji prvi put se javila u
prvom svjetskom ratu, kao pokušaj da se dubljim - nacionalnim
razlozima opravdava održavanje dinastije Petrovića i posebne
crnogorske države. Ponikla u kamarili, teza o Crnogorcima kao
posebnoj naciji javlja se i jača kasnije, poslije ujedinjenja sa
Srbijom 1918. godine - izraz negodovanja narodnih, seljačkih
masa s novim stanjem. Prihvatili su je kasnije i komunisti, radi
slabljenja hegemonije Beograda i vezivanja za neugašenu
tradiciju crnogorske državnosti. I oni su, dakako, praktične
potrebe i svoje posebne interese pravdali idealnim - u kon-
kretnom slučaju takozvanim naučnim dokazima, koji

58
Ibid.

93
su tada izgledali utoliko pouzdaniji što su mogli da se smjeste u
kalupe Staljinovih - i ne samo njegovih, teorija o nacijama kao
isključivom proizvodu kapitalizma, mada se ne može sporiti da
ovaj konačno daje etničkim i teritorijalno povezanim grupama
državni nacionalni oblik. Prihvativši tezu da je nacija proizvod
kapitalizma, kao da nije samoj sebi ničim prethodila, nije bilo
teško od Crnogoraca napraviti naciju, budući se kapitalizam kod
njih razvijao i kasnije i sporije nego u Srbiji, a negodovanje
zbog centralizma i hegemonizma i još gorih zala dobijalo
crnogorski oblik - drukčije nije ni moglo biti s obzirom na
razlike u mentalitetu, u socijalnoj strukturi i državnoj tradiciji.
Baš sam ja, ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i
vlasti, izvršio neodrživa teoretska obrazlaganja crnogorske
nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu

94
Srbi - varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još
opravdana njihova administrativna posebnost.59
8. O promjeni sjedišta Vrhovnog Štaba
NOV i POJ
U opširnom kazivanju Vicko Krstulović opisuje kako se Vrhovni
štab NOV i POJ po dolasku na Vis kolebao da tu ostane, prije svega
zbog bezbjednosti, i kako je bilo riječi da pređe u Crnu Goru, u
Berane, gdje je već funkcionisala avionska veza sa Barijem u
Italiji. Za to se, kako kaže Vicko Krstulović, posebno zalagao Ivan
Milutinović. Ali, nađena je pogodna pećina za smještaj na Visu i VŠ
je tu ostao. Na moje pitanje šta o tome zna, Đilas kaže:
„Znam samo toliko da smo se mi u Vrhovnom štabu, naročito
pri kraju, nesigurno osjećali zbog prisustva Engleza na Visu. Znate
kakav je osjećaj kad se nađete u takvoj situaciji da vam neko pruža
pomoć, a ne znate kakva mu je zadnja namjera. Po raspoloženju
nekih njihovih predstavnika osjećali smo se ugroženim, a u svakom
slučaju da nas mogu ucjenjivati. To je bio razlog da se što prije
povežemo sa Rusima. Ranković i ja smo zbog toga nagovorili Tita
da se skloni. Baš tada je bio i pozvan u Rusiju, pa smo organizovali
njegov odlazak tajno, bez znanja Engleza".

9. Promjene imena gradovima

U javnosti je bilo različitih komentara o tome kako je došlo do

promjene imena gradovima.
- Koji su razlozi bili da se promijene imena Podgorici i
Beranama u Titograd odnosno Ivangrad, pitao sam Đilasa.
59
Milovan Đilas, Njegoš pjesnik, vladar, vladika, „Zodne" i autor, 1988. godine, strana
522-524.

95
 „Ja sam bio protiv promjene imena gradovima" kaže Đilas. On
dalje navodi: „Htjeli su da nazovu neki grad i mojim imenom, ali
sam ja to uspio da osujetim. Jedino sam - na insistiranje PK Crne
Gore - predložio da se. Podgorica nazove Titogradom. Davanje
imena Ivana Milutinovića Beranama je izvršeno po odluci
Pokrajinskog komiteta. To je bilo potpuno neprirodno, ali ja u to
nijesam htio da se miješam".
Boro Krivokapić,60 novinar, navodi riječi književnika Miodraga
Bulatovića da su neki ljudi, ne slučajno, da bi na taj način izrazili
predanost imenu Tito, izgovarali Titov grad a ne Titograd. „Grad
se ne dobija na poklon. - Sva sreća da se Cetinje nije našlo na
udaru" - rekao je Bulatović.

10. Izgradnja objekata u Crnoj Gori od strane

jugoslovenske armije
Mada su se Crnogorci dosta vremena nalazili na čelu inženjerije
i na drugim mjestima u JNA na kojima se odlučivalo o
angažovanju JNA u izgradnji pojedinih objekata, u Crnoj Gori, za
razliku od drugih djelova zemlje, od značajnijih objekata koje je
izgradila JNA samo je put Mojkovac - Đurđevića Tara. Tek tokom
sedamdesetih godina učinjeno je nešto više. I put Mojkovac -
Đurđevića Tara vojska nije izgradila iz svojih sredstava, već je
gradnju naplatila sa više od 200.000 m3 četinarske i borove šume. Za
takav aranžman pominju se imena pojedinaca iz Crne Gore. Štaje u
tome istina, pitao sam.
Đilas kaže: „ J a o t o m e n e z n a m . M i s l i m d a j e p u t
izgrađen iz strateških razloga i potrebe eksploa-

60
Boro Krivokapić, Preobraženska krv Miodrag Bulatović, „Politika", posebno izdanje,
Beograd, septembar 1994. godine, strana 28-31.

96
tacije borove šume iz kanjona Tare". Njemu nije bilo poznato da
je JNA šumom iz Šekulara i Ljubišnje naplatila gradnju puta.

11. Zbornik o Milovanu Đilasu

Tokom razgovora sa Đilasom odlučio sam se da pokrenemo

inicijativu za izradu zbornika o Đilasu.
Zbornik je nedavno objavljen u izdanju „Kulture" Beograd.61
Sadrži trideset priloga o ličnosti i djelu Milovana Đilasa. Uređivački
odbor zbornika obratio se širem broju ljudi od kojih se odazvalo
dvadeset i pet, koji su napisali priloge. Njihov sastav je veoma
različit po zanimanju, starosti, porijeklu i političkim opredjeljenjima,
a među njima su domaći i strani autori, političari, diplomate, Đilasovi
saborci, istoričari, književnici i književni kritičari, novinari,
61
Uređivački odbor: Zbornik Milovana Đilasa, „Kultura", Beograd, 1995. godine

97
politički progonjeni pojedinci i dr. Na taj način Uređivački odbor je
ostvario cilj da zbornik, kao svojevrsna javna tribina, omogući prvi
put većem broju ljudi, kvalifikovanih da vrednuju Đilasovo djelo,
da se javno oglase, iskažu i sučele svoje poglede sa drugima. Bez
obzira na razlike iskazane u prilozima, zbornik pokazuje da, kako
vrijeme odmiče, one postaju sve manje. Uz to, može se reći da
zbornik doprinosi da se podvuče crta ispod halabuke,
dezinformacija i zvanično osmišljene i godinama sprovođene
kampanje čiji je bio cilj da se građanima Jugoslavije i šire uskrati
pravo da se upoznaju sa Đilasovim pogledima i objektivno vrednuju
njegovo djelo. Zbornik će nesumnjivo biti još jedan podsticaj i prilog
istraživačima, prije svega naučnicima, da trasiraju put kojim će se
izreći pravi sudovi o Đilasu kao ličnosti i njegovom djelu.
Prilozi u zborniku po karakteru i sadržaju nijesu podlegli euforiji
i jednostranostima, već su, prema izrečenoj kritici, ostali na nivou
objektivnog vrednovanja činjenica na kojima se zasnivaju izrečene
ocjene i zaključci. To, svakako, nije sveobuhvatna analiza ličnosti i
djela Đilasa, a još manje konačan sud. Bez obzira na to da su autori
priloga birali teme o kojima pišu, izostala je polemika sa izrečenim
sumnjama o navodnoj ulozi i „krivicama" Milovana Đilasa, koje se
vezuju za njega u ratu i poslije rata, kao što su tzv. lijeve greške,
progoni i kažnjavanje ljudi. To je prepušteno istoričarima. Zbornik
se, najvećim dijelom, bavi pogledima i djelom u literaturi i
misionarskoj ulozi Milovana Đilasa kao vizionara i teoretičara.
Uostalom, tako je postupano i u našoj daljoj prošlosti. Mjesto i uloga
najvećih umova kroz našu istoriju nijesu mjereni po broju krivica za
koje su optuživani već po njihovoj ukupnoj ulozi i doprinosu u
ostvarivanju težnji i stremljenja naroda kojemu su pripadali. Bez
sumnje, takvu sudbinu će dijeliti i Đilas.

98
 Neko je rekao da „umjetnici duže traju od političara". Njegoš je
bio umjetnik i državnik (političar). I Đilas je bio jedno i drugo -
umjetnik i političar.
Najzad, nemjerljiva je vrijednost baštine koju nam je Đilas
ostavio. Isto tako, mali broj je takvih izdanaka iz našega naroda kao
što je Đilas, čije je ime upisano u registar biblioteka širom svijeta u
kojima se čuvaju primjerci djela najvećih svjetskih mislilaca.

12. Sabrana djela Milovana Đilasa

Kulturna baština naše zemlje postaje bogatija izdavanjem
sabranih djela njenih najpoznatijih autora pisane riječi.
Đilas je jedan od najproduktivnijih pisaca i teoretičara iz naše
zemlje svih vremena. To pokazuju osnove njegove bibliografije, koja
još uvijek nije u cjelini sazdana. Za čitaoce, naročito za istraživače i
mlađe generacije, izdavanje sabranih djela Milovana Đilasa bio bi
najbolji put da se svestrano osvijetle, shvate i upoznaju njegova
ličnost i djelo. Uz to, treba istaći da bi to bio najbolji put da se čitaoci
domognu Đilasovih djela koja se već više godina ne nalaze u
knjižarama i koja se teško nalaze i u bibliotekama.

13. Rehabilitacija Đilasa

Proteklo vrijeme i sve što se zbilo od početka progona
Đilasa, 1954. godine, do danas osnažilo je njegove analize i
predviđanja u kojem pravcu će se kretati društveni procesi u
zemljama u kojima su komunisti bili na vlasti i koji su
osnovni uzroci uticali na takva kretanja.
U svijetlu nastalih promjena potvrđena je besmi-
slenost i neopravdanost progona Đilasa, kojemu je
bio izložen više od tri decenije. Istovremeno, ne kao
izraz oproštaja, već kao dužno priznanje, postavilo
se pitanje pune rehabilitacije Milovana Đilasa. Ali,

99
nasuprot novim saznanjima i argumentima u prilog afirmaciji
Đilasove ličnosti i njegovog djela, i dalje postoje ostaci birokratskih
naslaga i retrogradnih ideja i pokreta, uključujući nacionaliste,
koji se protive Đilasovoj rehabilitaciji. Njihovo glavno uporište su
konstrukcije kojima se Đilasu podmeću „krivice" za koje,
uostalom, njemu i nije suđeno i zbog kojih nije progonjen.

100
 Rehabilitacija Đilasa više i nije pitanje koje se tiče njega ili
samo njega već onih koji su dužni da o tome odlučuju. To je,
prije svega, moralni čin.
O tome pitanju šta misle neki umjetnici i sam Dilas navodimo
nekoliko izjava. Iskoristili smo u tu svrhu dio izjava koje su sadržane
u knjizi Gorana Lazovića Đilas o sebi, drugi o Đilasu. 62
Oskar Danon: ,,I rehabilitacija o kojoj se govori za njega
(Đilasa) ne bi imala značaja. To bi značilo da bi sada trebalo
kamenovati sve one ljude, koji su učinili to da se on danas mora
rehabilitovati. U pitanju su bili lični obračuni".
Mihailo Lalić: ,,A ko da ga rehabilituje, ko?...I grudvica
smeha! Od gorčine da se sledi..."
Gojko Đogo: „Mnogi njegovi stavovi već su rehabilitovani. Što
se tiče ordenja i činova koji su mu oduzeti - oni mu ne trebaju. I
da mu se vrate, da sam na njegovom mestu, ne bih to prihvatio".
Matija Bećković: ,,I sad je pitanje da li mi treba Đilasu da
oprostimo što je nevin bio na robiji: To su besmislice. Njega
treba vratiti tamo gde on i pripada: kulturi, srpskom jeziku. On je
veoma značajan, jedan od najznačajnijih pisaca. Zanimljivo je da je
on, što bi se reklo, naš najpoznatiji strani pisac...
Đilas će ući u lektiru nekog đaka, koji je najvažniji, koga se
mi i ne sećamo, jer ga ne poznajemo, koji negde u nekome selu, na
nekom puteljku možda pred nekim, čita tu knjigu, odakle će mu
kanuti možda neka reč, iz koje će se isplesti cela legenda. To je
važnije od svih obaveznih knjiga koje se u zvanju lektire provlače i
koje, bar za sada, ničemu ne pomažu".
Evo šta o svojoj rehabilitaciji kaže Đilas.

62
Goran Lazović: Đilas o sebi, drugi o Đilasu, Izdavač: SiniŠa Lazare-vić, Dragan Grnjić,
Zlatko Perišić, Beograd, 1989. godine, strana 107, 108

101
 „Rehabilitacija treba da znači ponovno uspostavljanje statusa
punopravnog građanina osuđenoj osobi s posledicom da joj prijašnja
osuđivanost u kasnijem redovnom životu ni u čemu pravno ne
smeta. To je što se pravne stvari rehabilitacije tiče. Postoje i drugi
vidovi rehabilitacije, osim pravnog.
Spomenuo bih rehabilitaciju u Sovjetskom Savezu, koja u sebi
ima nečega besmislenog, skoro bih kazao grotesknog. Šta znači
rehabilitovati čoveka koji je pogubljen pre 40-50 godina? To je
čista besmislica. Čak ih vraćaju i u partiju. To je, po mom
mišljenju, ostatak onih polumističnih kultova u odnosu na partiju
kao prema nečemu bezmalo bezgrešnom i svetom, kao nečemu što
treba da donese neku veću sreću, da smesti te nevino pogubljene
nesretnike negde na neko više nebo od onoga na kome su, ako je
od njih uopšte išta ostalo.
U nas su takve rehabilitacije rijetke. Poznat mi je slučaj
rehabilitacije osuđenih u dahauskim procesima u Ljubljani 1948-
1950. godine.
Moj problem eventualne rehabilitacije posmatram iz tri aspekta:
pravnog, moralnog i političkog. Po mom mišljenju pravna
rehabilitacija trebalo bi da obuhvati reviziju ili, bolje rečeno,
poništavanje presuda nada mnom kao pravno neosnovanih. Sa pravne
tačke gledišta nisam ni u jednom slučaju hapšenja i sudske odluke bio
kriv. Posebno ističem da je knjiga 'Susreti sa Staljinom' bila pozitivna
za Jugoslaviju onda kada je napisana, ali nije odgovarala trenutnoj

102
politici Jugoslavije u odnosu na Sovjetski Savez. Dakle, pravno još
nisam rehabilitovan i tu nemam većih iluzija, ali u onom moralnom
smislu, mada nije dovedeno do kraja, već je tu.
Rehabilitacija mene kao pisca je u toku, samim tim što mi je
dozvoljeno i omogućeno da objavljujem svoja literarna dela.
Ako se pod mojom političkom rehabilitacijom podrazumeva
moj aktivni povratak u politiku, ja takvu rehabilitaciju nemam
nameru da tražim".63
O oduzimanju odlikovanja Đilas je rekao: „Mislim da treba
lučiti ratne zasluge... Ovde je reč o čisto moralnom aspektu"
(isto).
Prije četiri godine Svetozar Vukmanović Tempo i grupa
istaknutih crnogorskih generala obratila se tadašnjem predsjedniku
SR Jugoslavije, Dobrici Ćosiću, sa predlogom da se Đilasu vrate
oduzeti čin i odlikovanja. Ćosić nije iskoristio pravo da predlog
prihvati, već je ustuknuo pred protivljenjem Slobodana Vujačića,64
koji je nastupio u ime Komisije za pomilovanje Predsjedništva Crne
Gore. Vujačić je istakao da se ne može prihvatiti predlog samo za
Đilasa. On se zalagao da se predlog rješava zajedno sa brojnim
slučajevima rehabilitacije informbirovaca i naveo je da je Đilas
pripadao „četvorci" odgovornoj za stradanje informbirovaca. On se i
po tome identifikovao sa stavom Udruženja „Goli otok", koje je
ustalo protiv predloga.
Sarkastično zvuči Vujačićevo kazivanje: „Isto tako, rekao
sam da pomenutom Đilasu zaista nije bilo lako da izdrži
dugogodišnju robiju, naprotiv, ali ipak, bar kako on svjedoči
imao je tamo kakve-takve uslove da napiše brojne stranice proze,
publicistike i drugo i nije bio fizički maltretiran". Da nije tako

63
Drago Stanković, Anatomija procesa Milovanu Đilasu, Centar za informacije i
publicitet, Zagreb, 1989. godine, strana 329.
64
Slobodan Vujačić, Nije bilo pritiska, reagovanje. „Pobjeda", februara 1997. godine

103
kako Vujačić govori dovoljno je istaći samo neke činjenice. Đilas je
izdržao devet godina robije, od čega 22 mjeseca u ćeliji, i skoro svih
devet zima bez grijanja. Zabranjeno mu je bilo da piše. On je to
činio krišom. Na papiru za klozet preveo je Miltonov Izgubljeni raj i
napisao roman Izgubljene bitke. Bio je u izolaciji skoro trideset i
pet godina. Samo se može naslućivati šta je Vujačić time želio da
kaže!
Naravno, problem rehabilitacije nije jednostavan. On se
odbijanjem predloga kao što je predlog za rehabilitaciju Đilasa ne
može riješiti, i najmanje na način i uz takvo obrazloženje kako je to u
ovome slučaju učinjeno. Odlaganje i prećutkivanje je najgora
solucija, a još je gore mirenje sa parolom kao što je „neka komšiji
crkne krava".
Inostranstvo nije imalo potrebe da rehabilituje Đilasa, jer ga
nikada nije osuđivalo. Naprotiv, inostranstvo je visoko ocijenilo
Đilasovo djelo. U istoriji našega naroda to nije jedini slučaj da su naši
istaknuti stvaraoci u inostranstvu dobijali najveća priznanja, a u
zemlji proganjani. Tako je bilo sa Vukom Karadžićem i drugima.
Trebalo je da prođe vrijeme da oni i na domaćoj sceni dobiju mjesto
koje im pripada.

104
105
 IV PRILOZI
1. GOLI OTOK I INFORMBIROVCI
Milovan Đilas: „Vlast i pobuna" (Književne
novine, Beograd, 1991. godine, br. 194-203)

Organizovanje logora na Golom otoku za ,,informbirovce",

„kominformovce", kako su u Jugoslaviji nazvane pristaše
Sovjetskog Saveza i prosovjetskih kompartija - tada su to bile
sve partije bez izuzetka! - započeto je bez ikakve zakonske
osnove: najpre je počelo hapšenje i slanje „informbirovaca" u
logor, pa je tek potom donet „zakon" o prinudnom „društveno-
korisnom radu" - kako je „čedno" označen i ozvaničen logor.
Štaviše, ni najuži partijski forum - Politbiro, ni uže telo ovog
foruma - Sekretarijat (Tito, Kardelj, Ranković, Đilas) nisu
doneli odluku o logoru. Odluku je doneo Tito i proveo je u
život preko Rankovića, odnosno Rankoviću podređenog
aparata državne bezbednosti.
Tito je i u tome - kao i u mnogo čemu, ako nije bio siguran
u jednodušnost - zaskočio forum i „svršio stvar" s nadležnim
drugom - u ovakvim pitanjima skoro isključivo s Rankovićem.
Iz toga ne treba zaključiti da bi on naišao u Politbirou ili
CK na protivljenje. N e , o n s e j e d n o s t a v n o p r i b o j a v a o d a
bi takvog protivljenja moglo biti, pa da bi to moglo

106
stvoriti - s obzirom na legitimitet tek izabranog CK i Politbiroa -
dodatne teškoće. Jer ako bi se neko ipak pobunio protiv te odluke
izvan i mimo foruma, s njim se lakše bilo obračunati, s obzirom na
to da nije istupio na forumu kao njegov punopravni član. On je,
jednostavno, kalkulisao ovako: Ako i ima neko da se ne slaže -
taj će morati da se prićuti, a u svakom slučaju neće moći da istupi
na forumu i time unosi veću zabunu i stiče legalnost. Sem toga,
„samostalno", vankolektivno odlučivanje je odgovaralo Titovom
samovoljnom mentalitetu i njegovim autokratskim koncepcijama
vlasti.
Ja sam - iako sam bio jedan od četvorice sekretara CK - za
odluku o logoru doznao u Crnoj Gori, krajem leta 1948. godine:
obavestio me Andro Mugoša, član crnogorskog partijskog vođstva.
Naredba je došla preko unutrašnjih poslova - da se odmah počne s
hapšenjem i skupljanjem onih koji su se izjasnili za Informbiro,
radi njihovog upućivanja u logor. Baš u logor: sećam se da me je
saopštenje u prvi mah iznenadilo, kako zbog toga što nisam bio
obavešten o njemu, iako sam pre par dana bio u Beogradu, tako i kao
vrsta kažnjavanja, omražena i ozloglašena...
Razmišljajući o tome - tada, pa i danas – uviđao sam da su
se morale preduzeti radikalne, oštrije mere protiv prosovjetski
pristalica: oni su se ne samo umnožili, nego su razvijali
ilegalnu delatnost i javljali se gde ih niko nije očekivao.
Tolerisanje prosovjetskih komunista i simpatizera - u jednopar-
tijskom, totalitarnom sistemu kakav je pretežno bio naš -
izazvalo bi nestabilnost i nesigurnost. Jer to nije bio ni u čemu
demokratski sistem, gde bi se suprotnosti izbalansirale i
ublažile: sloboda „kominformovaca" u sveopštoj neslobodi, ne
bi mogla biti shvaćena drukčije nego kao popuštanje, kao
kapitulacija pred Sovjetskim Savezom i legalizovanje
prosovjetske opozicije kao jedine. A povrh svega, agre-

107
sivnost sovjetske i prosovjetske propagande navešćivala je i
mogućnost intervencije i podrške „zdravim snagama". U takvim
okolnostima bi neodlučnost i mlakost bez sumnje urodile
poraznim posledicama - za nosioce politike, pa time i za politiku
samostalnog razvitka, odnosno državne i partijske nezavisnosti
od Sovjetskog Saveza. Ukratko: u datoj strukturi, s datim
okolnostima, „staljiniste", „kominformovce", morali smo
onemogućiti nekom radikalnom merom - u prvi mah možda i
logorom, ako smo hteli da izbegnemo zabunu i slabljenje i
onemogućimo povezivanje eventualne spoljne intervencije s
unutarnjom, unutarpartijskom opozicijom. No način postupanja
s pohapšenim, s ulogorenim i njihovim porodicama - to je već
nešto drugo! Tako postupati nismo morali - takvo postupanje je
poticalo iz naše ideološke isključivosti, iz naših vlastitih
lenjinističkih i staljinističkih struktura, a delom i iz naših
nacionalnih, balkanskih odmazda...
No da prepustimo analize, odnosno zaključivanja,
istoričarima i filozofima! Vratimo se samoj priči, koja - kako je
ja danas vidim - nije samo poraz i sramota za jugoslovenski
komunizam, nego i za epohu i ljudsku vrstu kao takvu. Jer ako
bi se taj jugoslovenski, kao i onaj sovjetski, „Gulag" obja-
šnjavao jedino „neljudskom", „antiljudskom" prirodom
komunizma, zapalo bi se u uprošćena, takođe ideološka
prosuđivanja. A radi se, rekao bih, baš o tome da je i tu
ideologija samo motivacijski izraz, idealno opravdanje ljudske
besomučnosti, ljudske težnje za gospodarenjem i
potčinjavanjem. Jer logori, jer slamanje ljudi, nisu ni izum ni
specijalnost komunista, iako su ih oni „razvili" i „usavršili".
Takvi kakvi smo bili, s idealom kakvim smo se zanosili i s
apsolutnom vlašću kakvom smo raspolagali - mi, iz vrha, nismo ni
umeli ni mcgli drukčije da postupimo nego da strpamo protivnike

108
u logor. Ali da se o postupanju s logorašima diskutovalo –

da diskusija nije bila onemogućena unapred Titovom svemoćnom

samovoljom - javile bi se razlike, izbili na površinu i drukčiji,
razboritiji i humaniji postupci... Jer bilo nas je koji smo bili svesni ne
samo „neizbežnosti", nego i užasnosti zasnivanja logora. Sećam se da
sam - po povratku iz Crne Gore, posle saznanja o logoru - primetio
Rankoviću, vozeći se s njim oko Dedinjske, odnosno Topčiderske
zvezde: Mi sada postupamo sa Staljinovim pristalicama kao što je on
postupao sa svojim protivnicima! - a da mi je on na to, očito
užasnut, uzvratio: Molim te ne govori sada o tome...
Postupano je loše i s porodicama: izbacivanje s posla, javna
„raskrinkavanja", isterivanje iz partije, pritisak na supruge -
prečesto uspeo pritisak - da se razvedu od muževa „izdajnika".
Mesto za logor - Goli otok, naspram Senja u
severnom Jadranu, vrh državne bezbednosti je izabrao smišljeno,
posle ispitivanja na licu mesta i iz nekoliko predloga. Goli otok je
imao najviše prednosti - podesan za obezbedenje, „sibirski" usamljen
i nenaseljen: čuo sam da su ga odabrali šefovi bezbednosti Hrvatske.
Bio je taj otok udaljen, nedokučiv eventualnoj sovjetskoj
intervenciji. Pozitivne straneprevagnule su nad negativnim - nad
bezvodnošću i ogoljenošću, nad jarom i burama. Jer svrha logora i
nije bila „letovanje" nego „rad" i „prevaspitanje". Istina, ovo prvo -
rad, razumni rad - bilo je teško ostvariti na Golom otoku, iako su se
vrhovi državne bezbednosti paštili da i to postignu - da logoraši ne
samo odrade troškove nego i „korisno doprinesu". A budući da je
Otok goli kamen - kamen je najpre i privukao službenike državne
bezbednosti. Mislilo se da u to m ka men u ima i k valitetn og
mer mera, pa je, kao ispit ivač, na Goli oto k vo đen i
skulptor Antun Au gustinčić: nekaka v mer mer je i nađen ,
ali - na A ugustinč i ćevu žalost - nepo desan za sk ulpture ,

109
jer maho m razdro bljen, tako da se mogao up otrebiti

jedino za pepeljare i slične sitne izrađevine... A kao na zanimljiv,

bezmalo mistični detalj, visoki službenici državne bezbedriosti su
ukazivali - u neslužbenim, intimnim razgovorima - da se najviši vrh
na kopnu prema Golom otoku zove Markovo brdo: Marko je
pseudonim, tako reći drugo ime Aleksandra Leke Rankovića...
U početku su u logor upućeni oni koji su se manje-više otvoreno
izjasnili za Informbiro i Sovjetski Savez: lica koja su sovjetske službe
zavrbovale - bilo među emigrantima u Sovjetskom Savezu, bilo u
zemlji - mahom su suđena pa potom slana u logor.
Za Informbiro, odnosno za Staljina i Sovjetski Savez,
opredeljivali su se iz raznoraznih pobuda. Niko ne može tačno reći
koliki je procenat ovog ili onog opredeljenja u ukupnom broju
„informbirovaca", iz jednostavnog razloga što je takva statistika
neizvodljiva, jer su neodredive, nemerljive ljudske težnje.
Bez sumnje je među informbirovcima bio znatan broj idealista,
odnosno dogmatika koji nisu mogli, ni želeli, da se odreknu
internacionalizma, internacionalnog komunizma i njegove glavne
„tvrđave" - Sovjetskog Saveza. Takvo odricanje je bilo skopčano s
već formiranom svešću, s ustaljenim, nepovredivim i proverenim
učenjima: ako bi neko, takav, i mogao priznati da Staljin i
kompartije u ponečem greše prema Jugoslaviji, to nije bilo dovoljno
da opravda raskid s „majkom" i „maticom" pokreta. Jer grešaka i
grešenja je oduvek bilo u komunizmu, ali komunisti su ih uvek uviđali
i ispravljali - ispravnost, „naučnost" ideologije i vernost konačnom
cilju im je osiguravala, i osigurava i ubuduće, da greške ispravljaju,
da nađu pravi put... Takvih idealista dogmatika je - po mom sudu -
bilo manjina. A među njima je bilo podosta „starih komunista" -
predratnih i ratnih članova partije: ja držim da je takvih
idealista dogmatika bilo i među onima koji su bili u sovjetskoj

110
obaveštajnoj službi, iako se smatralo i smatra - među jugoslovenskim
zvaničnicima - da su to „prodane duše", koje ne zaslužuju ni
razumevanje ni sažaljenje... Pa i u jugoslovenskom vrhu su idealizam
i dogmatizam bili snažni, kod nekog manje, kod nekog više: kako
bi neko mogao da zagazi u takav sukob i takvo obračunavanje, ako
ne bi bio uveren da brani istinu i pravičnost, odnosno istinski socija-
lizam?...
Ja držim da su najveću grupu medu informbirovcima činili
idealisti-internacionalisti. Ali je bilo podosta i nezadovoljnika -
nezadovoljnika karijerom, priznanjima, tretmanom: takvih je bilo i
„starih" i „mladih" - svakako „mladih" više, jer su mladi, ratni i
poratni, i inače bili u većini: s krajem rata, s izgledima na pobedu,
a pogotovu posle rata, svakojaki karijeristi su nagrnuli u vlast i
partiju, pa je takvima i sukob Sovjetskog Saveza s Jugoslavijom
pružao, u početku, verovatne i lake izglede... Ali pogrešno i naivno
se misli da među revolucionerima nema surevnjivosti, i to
surevnjivosti najmračnijih, najžešćih i najnasilnijih. Surevnjivosti
rastu, prevlađuju, s izgledima pobede i udela u vlasti - surevnjivost je
samo na izgled suprotna, nespojiva sa žrtvovanjem i solidarnosću. Jer
malo ko, ako je revolucioner, priznaje drugom da je veći
revolucioner: to bi značilo priznati i da si neodaniji, neuvereniji,
neplemenitiji. A činjenica da se revolucionarnost i revolucija tretiraju
među revolucionerima kao najviše vrednosti, nekog smetenjaka i
maloumnika, a inače odličnog borca, revolucionera, lako navodi i
zavodi da neodmereno, bezumno procenjuje svoje zasluge i svoja
prava...
Bilo je među „informbirovcima" i podlaca i beskičmenjaka, koji
su se naprosto prevarili u računu - takvi su najčešće u logoru
postajali doušnici i mučitelji svojih sapatnika.

111
 Ali bez obzira na političke ili moralne kvalifikacije, bez sumnje
je najveći broj onih koji ne bi ni dospeli u logor đa je bilo iole
nedogmatskog i zakonskog, razboritog postupanja. Hapšenja i slanja
u logor šu vršena - zbog neprijavljivanja intimnih „kominformovskih"
razgovora ili čitanja letaka i slušanja radio-vesti: stradali su,
naknadno, oni koji su u vreme Rezolucije Informbiroa rekli - da
je trebalo ići u Bukurešt na zasedanje Informbiroa, na kome je
osuđena jugoslovenska partija.
To prestrogo, neodmereno i neobzirno postupanje je posledica
stava - da treba „kominformizam iščupati iz korena". Taj, takav stav
nije odredio nikakav forum - odredio ga je Tito, koji je bio
najviši, ako ne i jedini forum, naročito u takvim pitanjima. Tito je iz
sovjetskog, staljinističkog iskustva, a takođe i iz vlastitih težnji i
ambicija, znao da i njega i državu može, posle revolucije, jedino
ugroziti unutarpartijska komunistička opozicija. Tito je tada, u jesen
1948. godine, praskao, i to ne jedared ili slučajno; U haps, u logor!
Nego šta, kad hoće da služe drugima protiv svoje partije!...
Zatvorenici su, u to vreme, bili izloženi ne samo nebrizi, nego
prečesto i proizvoljnostima službenika. Istraga nije bila vremenski
ograničena - dešavalo se da zatvorenici provedu i više od dve
godine a da istraga nad njima ne bude okončana. Nova, revolu-
cionarna vlast unela je u zatvore ne samo nasleđena nego i svoja
iskustva iz mučenja i stradanja revolucionera po kraljevskim i ratnim
tamnicama.
A na Golom otoku nisu važile „uredbe" iz ostalih zatvora,
niti ponašanje prema „redovnim" zatvorenicima: prema novom,
unutarkomunističkom neprijatelju nametnuli su se i novi,
„savršeniji" metodi. Postavljenje „zadatak" i „princip" da zatvo-
renike na Golom otoku treba „prevaspitati"; Tito se, u tom

112
smislu, i javno hvalio...

U 1949. godini, naročito posle procesa Rajku u Budimpešti, i

nama, u vrhu, najzad je nesporno postalo jasno da su pod lažnim
izgovorima izvršena istrebljivanja antistaljinističkih partijskih
opozicija u Sovjetskom Savezu, pa i jugoslovenske emigracije u
Sovjetskom Savezu: takvu, „rajkovsku" sudbinu je Staljin i nama,
očito, bio namenio. Tito je, u vezi s tim, u to vreme primetio:
Trebalo je opozicionare udariti po glavi, ali nije trebalo uzimati
glave... Ta titovska nijansa - „po glavi a ne glave", bez sumnje je
razlog što nije bilo mnogo ubijenih „kominformovaca". Ali ona čini i
osnovu neviđenih i nečuvenih prinuda, pritisaka i mučenja na Golom
otoku. „Prevaspitavanje", „udaranje po glavi" tamo je preneto na
same logoraše - na „revidirce", odnosno saradnike službe
bezbednosti. Organi bezbednosti su nastojali da se što manje
neposredno mešaju - da što više „prevaspitavanja" prepuste
„samoupravi" - baš tako su se i zvali organi nadzora i uprave
sačinjeni od samih logoraša „revidiraca", tj. onih koji su „revidirali"
svoj raniji „kominformovski" stav. Takvi „revidirci" bili su ne samo
bezobzirni da bi se umilili i što pre izvukli, nego su bili i inventivni u
naterivanju sapatnika da „revidiraju" stav: mržnja i podlost
prevernika prema dojučerašnjem istoverniku nemaju ni mere ni
granice.
Osude na logor - na Goli otok, izricali su organi
bezbednosti. Prema zakonu te osude nisu mogle biti veće od
dve godine, ali su mogle biti neograničeno ponavljane: nisu
retki logoraši koji su odležali po desetak godina.
Već prilikom dolaska zatvorenika je dočekivalo iznenadno,
smišljeno mučenje: bio je gurnut, bačen na dno broda, a pri
izlasku na Otok je prolazio kroz šibe - kroz „dvored" logoraša,
koji su se, međusobno se nadgledajući, takmičili u udaranju:
ako su izbijene oči bile retkost - polomljeni zubi i rebra nisu...

113
A bilo je i nepopravljivih - kao Blažo Raičević, koji

su podlegli linčovanju, planiranom i „neplaniranom".

Logoraši nisu imali poseta porodice. Nisu primali, bar ne u prvo
vreme, ni pisma ni pakete: porodice, dok se nije raščulo, nisu ni znale
gde su, pa su pisma adresirale na broj - kao vojnicima. Rad logoraša
nije bio samo težak, prinudan, nego često i besmislen: jedna od
kazni je bila prenošenje teškog kamenja. Radilo se po svakom
vremenu, a u najmučnijem sećanju logoraša ostao je - kako sam
ja shvatio - rad na žegi, na kamenitom tlu. U državnoj bezbednosti
su se zanosili da od Golog otoka naprave proizvodno preduzeće -
vrhovi Udbe su se u tom periodu i inače petljali oko ekonomije i
osnivali izvozna preduzeća... Ali od te „proizvodnje" nije ispalo
ništa do patnje i sumanutosti...
Logoraši su prilikom oslobađanja primali obavezu da ne pričaju
o stanju u logoru i o metodima prevaspitavanja: ta obaveza se i bez
obavezivanja po sebi podrazumevala. Ali se postupno, pogotovu
posle pada Rankovića 1966. godine, raširila istina o logoru...
Posle osude nada mnom u Centralnom komitetu,
januara 1954. godine, čuo sam podosta priča o Golom
otoku. Kao najstrašnije, najčešće isticane, bile su one o
ponižavanju: „neuviđavne", „nerevidirce" naterivali su da
nose natpise „izdajnik" i sl., propuštani su kroz šibe,
zamakane su im glave - u noćne sudove, mokrili im u usta...
„Klasni neprijatelj", ma koliko surov, nije to činio
komunistima - nije u takvom čemu video ni svrhe...
Istinu o Golom otoku u svoj njenoj užasnoj
konkretnosti, niko u vrhu nije znao - čak ni sam Ranković.
Ali niko iz vrha ne bi mogao da se opravda - svako je tu
istinu naslućivao. Jer postupanje s porodicama je svima bilo
znano. A iz logora su ubrzo počela da stižu javna kajanja i
presaldumljivanja... Ja sam bio protivu objavljivanja tih
izjava, smatrajući da nam takva pomoć nije potrebna – da

114
takve izjave bacaju ružno svetio na nas same kao njihove
iznuđivače: istina, moj otpor je bio preslab, i nedovoljno
argumentovan; Kardelj, mada bliži meni, bio je bezmalo
indiferentan u tom pitanju, a Ranković je insistirao, svakako
oslanjajući se na Tita, da se takve izjave objavljuju jer demorališu
„informbirovce" - pa su i objavljivane...
Prvo nepobitno i alarmantno upozorenje o stanju na Golom
otoku došlo je od književnika Dobrice Ćosića. Ćosić je u leto 1953.
godine - delom iz svoje i unutarnje uznemirenosti, a delom iz
literarnih pobuda - uz moju pomoć dobio dozvolu da obiđe logor.
U septembru se našao sa mnom u Niškoj Banji i saopštio mi da je
stanje u logoru nezamislivo strašno, jer da je Udba izmislila metode
pritiska i mučenja neviđene u istoriji. Čim sam se vratio u Beograd
upozorio sam na to Rankovića. Dobrica je pozvan u CK i pred
Rankovićem i Kardeljom izneo manje-više ono što je meni ispričao u
Niškoj Banji. Kardelj je bio ogorčen: Znao sam - rekao je - da će
nam se tamo dogoditi neka takva pizdarija! -Kardelj nije psovao ali
dešavalo se da mu se u ljutnji omakne „jača reč". A Ranković je
naredio istragu, izvršio neka smenjivanja i znatno poboljšao stanje.
Ali logor je ostao. I trajao potom godinama. Sve dok ga zbliženje
s Hruščovom, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, nije
učinilo „nezgodnim" za režim u Beogradu. A sam zakon o logoru
- koliko mi je poznato - nije ni do danas ukinut: Tito je - u
govoru u Novom Sadu, povodom hapšenja učesnika
„kominformovskog Barskog kongresa" - i zapretio obnavljanjem
logora: „mi imamo mesto za njih"...
Opredeljenje za Informbiro, odnosno za Sovjetski Savez, bilo
je različito od republike do republike, tačnije rečeno od narodnosti
do narodnosti. Među Crnogorcima, premda čine najmanju
republiku i najmanju grupu, bilo je i apsolutno, a ne samo

115
relativno, - najviše pristaša Informbiroa, odnosno Sovjetskog
Saveza. Zatim dolaze Srbi - i to u većem broju Srbi iz tzv.
prečanskih krajeva (Hrvatske i Bosne) nego iz Srbije. A ako se i
Crnogorci pridodaju Srbima - jer i jesu deo srpskog naroda, onda
broj Srba informbirovaca neuporedivo premašuje sve ostale. Jer
mada ni Makedonci nisu bili „čisti" od informbirovštine, a kod
Hrvata „informbirovaca" bifo uglavnom u ustaničkim, dalmatinskim
krajevima - Slovenija je „informbirovaca" imala u toliko malom broju
da nisu ni primećeni, a nekmoli da su predstavljali neki problem...
Takav raspored pobuđuje na razmišljanja, mnogoznačna. Svakako
je upadljivo - da je sukob sa Sovjetskim Savezom razotkrio da u
opredeljivanju za Sovjetski Savez ideologija ne samo što nije jedini,
nego nije ni glavni faktor, a da su primarna nasleđa, kulturna i
istorijska, kao i socijalne i mentalne sklonosti...
Ja sam po povratku iz Amerike - sa zasedanja OUN 1949.
godine - na sastanku kod Tita predložio ukidanje logora i
predavanje onih koji su za sud -sudu. Kardelj se prvi tome
usprotivio: Baš sad nam je logor krvavo potreban... - I Ranković
je bio protiv: „kominformovaca" je bilo previše da bi se s njima
moglo „izići na kraj" pomoću sudova - po njegovom kasnijem
kazivanju oko 12 hiljada je prošlo kroz logor. Tito je, s dvoumnim
izrazom, otklonio moj predlog kao preuranjen: on nije imao ni
poverenja u efikasnost našeg sudstva.
Karakteristično je - za vreme i odnose u kojima se naš sukob
sa Sovjetskim Savezom odvijao - držanje štampe, kako zapadne,
tako i istočne, o progonima informbirovaca, odnosno o logoru na
Golom otoku. Zapadna štampa, odnosno pretežan deo te štampe,
nije ispoljio nikakvo interesovanje, pogotovu ne kritičko, prema
logoru Goli otok. Isto to bi se moglo reći i za zapadnu diplomatiju:
kad god bi se slučajno spomenuli progoni „kominformo-

116
vaca", zapadni diplomati, kao po dogovoru, pokazivali su prećutno,
mada dvosmisleno razumevanje: nezavisnost i država su ugroženi
kombinacijom spoljnjeg i unutrašnjeg pritiska. Ali je u tom držanju
„zapadnjaka" bilo i zlobnog radovanja: treba pustiti komuniste da se
međusobno istrebljuju, jer se time najdrastičnije otkriva i sama
priroda komunizma... Bio je i jedan pokušaj, neke antilogoraške
organizacije iz Pariza, da poseti logor. Ja sam smatrao da to treba
omogućiti, pa su se i vrhovi državne bezbednosti (Svetislav
Stefanović) s tim preko volje saglasili: držim da je do posete i došlo,
1951. ili 1952. godine, ali ne na Golom otoku, nego na nekom
cestnom radilištu - svakako uz obavezna upozorenja logorašima
kako da se drže i šta da govore...
„Istočna", kao i emigrantska „kominformovska" propaganda je
prećutkivala logor na Golom otoku, iako je baš o Jugoslaviji
obilovala najbesmislenijim i najbesramnijim izmišljotinama...
Propaganda komunističkih partija - svih bez izuzetaka, mehanički je
- preko ustaljenih sovjetskih agentura: npr. Vidali u Trstu,
„Humanite" u Parizu itd. -uvećavala i nametala partijama klišetirane
teze Moskve, uz obavezno i „slobodno" ocrnjivanje jugoslovenskog
vođstva i prilika u Jugoslaviji. „Klasni" kontrarevolucionarni
protivnici nisu ni usred građanskog rata na takav način - s toliko
izopačene, lažljive i krvoločne maštovitosti, govorili i pisali protivu
jugoslovenskog vođstva, svojih dojučerašnjih drugova, komunista
malo ili nimalo drukčijih nego što su i sami. Za „klasne"
neprijatelje, za kontrarevolucionare, mi komunisti smo bili
„banditi", sumanuti i odnarođeni bezbožnici koji svojim
preuranjenim oružanim napadima izazivaju okupatore da istrebljuju

117
narod. I, svakako, „agenti Moskve" koji nameću zajedničke žene i
zajedničke kazane. „Klasni neprijatelj" je istrebljivao, bez milosti i
mere, komuniste - i sam se diveći njihovoj odvažnosti i njihovom

žrtvovanju. A za Moskvu, za „kominformovce" su se jugoslovenski

komunistički vođi preobrazili, tako reći prekonoć, u bivše agente
Gestapoa i Ovre, plaćenike Amerike, fašiste i potpaljivače rata: sra-
moćeno je četvorogodišnje žestoko, besprimerno ratovanje protivu
okupatora, sramoćena je jedna velika revolucija malog naroda -
sramna, izdajnička smrt je namenjivana vođima i stotinama hiljada
komunista i patriota. Neću reći da u jugoslovenskoj propagandi nije
bilo preterivanja, uobraženosti, neodmerenosti i netačnosti - ta i mi
smo bili od istog „tkiva", „naročitog kova". Ali osnovni ton, koji su
davali vođi, u svojim istupanjima, ostao je principijelan i
dostojanstven. Naša kontrapropaganda i propaganda su ubrzo
postale konkretne i kritičke... U tome su se naročito isticali
novinari „Borbe", koja je tada imala najveći tiraž i smatrana
najpozvanijom i najodgovornijom. A među tim „Borbinim" novina-
rima - Bogdan Pešić i Jaša Almuli, koji su pronašli i adekvatan,
ironičan ton i adekvatnu, kratku i činjeničku, formu. Dejstvo
njihovog pisanja - baš zbog toga što je odstupalo od šablona i bilo
rasterećeno od teoretisanja - imalo je ogroman, živ i upečatljiv
upliv... Čak su i „kominformovski" emigranti u Moskvi, koji su, inače,
uživali privilegovan položaj u odnosu na druge, npr. španske
emigrante, intimno bili zapanjeni što ne mogu objaviti brošuru o
Golom otoku. Ali u „nedoslednosti" Moskve ima
logike: mada su jugoslovenski vođi najčešće okrivljavani za
gadosti i zločine koji im nisu pali na um - jugoslovenski
logor, Goli otok, suviše je opominjao na sovjetski
„Arhipelag Gulag", a da ne bi bio prećutan...
„Kominformovce" je Moskva - mi u vrhu smo to predviđali
i znali - koristila samo onako i donde dok su njoj trebali...

118
 Goli otok je - po mom sudu - najmračnija i
najsramnija pojava u jugoslovenskom komunizmu:
Goli otok je i nešto više, nešto gore i užasnije:

neslućeno posrtanje i neslućeno ljudsko ponižavanje. Niko ko je

boravio na Golom otoku nije se vratio „čitav" - neogorčen ili
neslomljen. Ne verujem ni da će oni koji su logorom na Golom
otoku upravljali ikada biti spokojni - neće moći da shvate i opravdaju
sebe, uprkos zadacima koje su imali i uslovima u kojima su bili
prisiljeni da deluju.

119
 2. ĐILAS I GOLI OTOK
Radosav Zeković: Zbornik „Milovan Đilas"
(„Kultura", Beograd, 1996. str. 189-200)

Niko nije bio toliko hvaljen i obožavan od strane sistema

koji je sam stvarao, pa onda negiran i kuđen, kao Milovan Đilas.
Njemu je poslije pada, ili, bolje reći, poslije njegove političke
abdikacije, rukovodstvo Partije i vlasti pripisalo brojne greške,
učinjene, a najčešće neučinjene, prije, za vrijeme i poslije rata, po
običaju kako se to tada postupalo i sa drugim „otpadnicima" sličnim
njemu.
Bez obzira na to što je na vlasti proveo daleko manje vremena
nego što je u tom istom sistemu bio na robiji, na posljednji put u
svoje rodno Podbišće ponio je, po onome što mu se pripisivalo,
više grehova nego sva rukovodeća ekipa sa Brozom zajedno, za
trostruko duži staž.
Optužen je, između ostalog, za predratno šurovanje sa Petkom

120
Miletićem, za tzv. „lijeve greške" u Crnoj Gori 1941. godine, za
pregovore sa Njemcima i ustašama 1943. godine, za
„novokomponovane" nacije, za neke granice između republika, i još

mnogo, mnogo toga, da bi se sve završilo optužbom da je jedan od

glavnih tvoraca Golog otoka i svega onoga što taj pojam nosi i što
je vezano za ovo zloglasno mučilište.
Možda je baš zbog toga Đilas jednom izjavio: „Priznajem samo
ono što je o meni rečeno, dok sam bio na funkciji".
Rasprava o Golom otoku počela je iznenada, ali dosta
sramežljivo, tek krajem osamdesetih godina. Upadu u tabu-temu i
otkrivanju dobro čuvane tajne najviše je doprinio roman A.
Isakovića „Tren 2". To je prva knjiga koja nije zabranjena, ne zbog
nove svijesti vladajućih, nego zbog nemoći da to više čine.
Međutim zvanična vlast ni poslije četrdeset godina nije pokazala
ni volju ni odlučnost da promijeni stav, da prizna i okaje učinjene
nepravde i zločine nad tzv. „izdajnicima Partije". Nasuprot tome,
pojačana je stara kampanja da se još jednom sve opravda: kako su
primijenjene represalije u to vrijeme bile prijeka potreba za spas
nove Titove politike.
Uz stare upotrebljavane „argumente" dodati su novi: da su za
zlo koje su kažnjenici doživljavali u logorima i van njih krivi oni
sami, jer su „na svoju ruku" i zbog osećanja „griže savjesti", bez
znanja UDB-e i ostalih zaduženih da ih „čuvaju", organizovali
nemilosrdni sistem samokažnjavanja, ili, kako je to vlast službeno u
propagandi nazivala: školu za prevaspitavanje „grešnika" Partije.
Zbog toga su zakleti protivnici golootočana požurili da se u toj
novoj kampanji stave na čelo, da se ništa ne dogodi izvan njihove
kontrole.
Provjereni pisci i novinari, na osnovu dobro čuvanih

121
dokumenata tajne policije (samo su oni to pravo koristili i niko
više poslije njih), pišu službenu verziju „istine" o tim lomovima
poslije 1948. godine i o Golom otoku. Na tu temu nastavlja se
objavljivanje nekoliko romana i filmova, raznih tekstova i

slično. Uglavnom, realizuje se program da se sačuva monopol na

istinu.
Preživjeli stradalnici i dalje prinudno ćute, njihova svjedočenja
ne zanimaju autore „dokumentovanih feljtona", jer o njima oni
znaju sve „bolje".
Pred sam kraj osme decenije i početkom devete, zajedno sa
raspadom Titove Jugoslavije, ojužilo je, pa su tzv. ibeovci dobili
priliku da govore. Oni su iznijeli nevjerovatne zločine i nasilja koja
su preživjeli.
No niko od nekadašnjih robova nije bio kadar da do kraja
pronikne u razloge nasilja i objasni veliko zlo koje ih je snašlo, da
protumači kako se moglo dogoditi da njihovi dojučerašnji drugovi i
saborci obnevide i izgube svako ljudsko osjećanje pred snažnom
eksplozijom mržnje, da počine toliko zločina i ludosti nad nevinim i
nemoćnim ljudima.
U tim poplavama izjava najmanje se optužuje Broz. Valjda zbog
važećeg zakona o zaštiti njegovog imena i djela ili iz još
neotklonjenog straha i stečenog opreza da se treba čuvati svega što
bi moglo biti opet neka zamka za nova stradanja. Uz Josipa Broza
relativno dobro prolaze Ranković i Kardelj.
Najgore se satanizuje Milovan Đilas. Za razliku od njih, njega ne
samo da niko ne štedi, nego ga i poturaju, kao dežurnog krivca i
otvorenu metu, da ponese sve grehove, svoje i tuđe. Napadaju ga i
branioci „prave linije" i prestupnici. Prvi to čine da opravdaju Broza,
a time i sebe. i da spriječe da se prava istina sazna, da se tajna sačuva
bar u arhivama UDB-e.
Drugi mu zamijeraju, pored ostalog, i zbog toga što je bio ljuti

122
antistaljinist i glavni teoretičar novog političkog kursa, gdje je stekao
najveću reputaciju u propagandi, više od svih Brozovih saradnika, u
borbi protiv „istočnog grijeha".
Ja nemam namjeru ni da poričem ni da potvrđu-
jem ono što je u raznim situacijama i za razne

političke potrebe izrečeno o Đilasu, već samo da ukazem na

neke nelogičnosti koje utiču na ocjenu njegovog doprinosa u
stvaranju Golog otoka i drugih mučilišta u zemlji.
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo se prisjetiti
nekih činjenica iz minulog vremena koje su donekle uticale da
se stvori klima u kojoj se moglo dogoditi to što se dogodilo.
Rad Partije, prije, u toku i poslije rata do 1948. godine,
bio je ilegalan. Njeni metodi borbe i rada takode su držani u
tajnosti. U prelomnim godinama 1945. i 1948. vlast, koja je
stvorena u revolucionarnom ratu, učvršćivala se uglavnom
nasiljem.
Oduševljenje i zanos stečeni pobjedom u ratu brzo su
prerasli u opojnost, a opijeni ljudi bili su gluvi i slijepi na
primijenjeni teror.
Dobijene privilegije doživljavane su kao javno priznanje
za učešće u ratu, srazmjerno činu i položaju. „Od revolucije je"
- po Đilasu u to vrijeme - „ostala samo vlast". Isticana je i
tumačena demokratija uglavnom samo za koga je, a za koga
nije. Povučena je stroga granica šta treba da se zna, a šta ne
treba. Čudo koje tada nastaje je vladajuća istina, koja nas je u
prerađenom obliku dopratila do današnje situacije. Što je
vrijeme više proticalo, to se i velika ideja komunizma
mijenjala i prilagođavala novim uslovima. Većina komunista
od zasluga i ugleda taj proces je pratila, pa su se i oni
vremenom transformisali u tolikoj mjeri da se i sami nijesu
mogli prepoznati prema onome kakvi su bili prije preuzimanja
vlasti.

123
 U periodu terora 1948-1953. izgledalo je da svako može
uhapsiti svakog, samo ako ga optuži za rusku jeres.
Rusija je morala iščeznuti iz svijesti ljudi, naročito Srba i
Crnogoraca.
Navika da se jedno priča a drugo radi usavršava
se, pa je za jedan dio građana to prihvatanje laži

bila neminovnost življenja, a za druge, koji su taj sistem

kreirali, stvar partijske discipline.
Mnoge odluke i događaji krivotvorili su se i predstavljali
drugačije od onoga što su bili, pa je preimenovanje pravih imena
praktično bilo stvar umijeća i mašte.
Razočarani Mihailo Lalić, napisao je o tome vremenu, poslije
mnogo godina: ,,Ne naginji se nad ponorom istine, jeziv je“.
Primjena nasilja i progoni neistomišljenika uglavnom su
počeli od V kongresa KPJ. Evo šta Đilas, jedan od tvoraca odluka
tog kongresa kaže: „Poslije sukoba sa Staljinom 1948. godine, bio je
V kongres KPJ. Kada čitate te tekstove, taj Kongres je bio čist
staljinistički. Da pokažemo da smo dosljedni. Međutim, u praksi ga
potpuno napuštamo" (podvukao R. Z.).
Iako su mnogi bili svjedoci tog vremena i svega što se tada
događalo, čini se danas i njima nevjerovatnim da se to sve moglo
desiti pred cjelokupnom našom javnošću a da se baš niko ne usudi
da makar postavi o tome pitanje, bilo na nekom forumu bilo van
njega. Đilas ne kaže zašto je to učinjeno i ko je bio taj moćnik koji
je mogao, bez ikakvog problema, da poništi cjelokupne „istorijske
odluke" V kongresa. On je ili pretpostavljao da se o tome vremenu
dovoljno zna, te nije potrebno davati naknadna objašnjenja, ili se
namjerno uzdržao da ga objasni zbog želje da ne otvara širu
diskusiju i ne ide u dubju analizu. U tako stvorenoj situaciji, gdje se
odlučivalo izvan institucija sistema i gdje su usmene direktive

124
imale veći značaj od pisanih, protok informacija bio je ne samo
otežan, nego i blokiran. Svaka radoznalost izvan onog propisanog
što može da se zna bila je rizična, pa su svi više željeli, bilo na
kojem nivou vlasti se nalazili, da prođu sa manje novih informa-
cija.
Za državu i njenu službenu istinu Goli otok nije
postojao, a time je i odgovornost za bilo koji poči-

njeni zločin bila isključena. U tako stvorenoj situaciji bilo je moguće

da se Broz hvali sa svojim „najhumanijim društvom u svijetu" i da
baš u to vrijeme, kad su desetine hiljada ljudi bile zatočene u
logorima i tamnicama, i podvrgnute neviđenom mučenju, izgovori
onu čuvenu rečenicu koja je ostala sinonim licemjerstva: „Naša
revolucija je poštena, naša revolucija ne jede svoju djecu".
Kad je Đilas u jednom nastupu na TV izjavio: „Ja, a vjerujem
ni Tempo, zaista nisam znao šta se sve tamo događa" (mislio je na
Goli otok, R. Z.), dočekan je sa ogromnim negodovanjem u
javnosti, a naročito od nekih bivših logoraša. Ta njegova izjava
proglašena je licemjerjem, neistinom, nemogućim i slično, kao da se
zaboravilo vrijeme u kojem se to događalo. Po svoj prilici, Đilas je
rekao istinu, a pogriješio je samo u tome što nije našao način da
objasni taj fenomen: kako je bilo moguće (a moguće je bilo) da
njemu, drugom ili trećem čovjeku u vrhu države, UDB-a uskrati
prave informacije o tako važnim događajima koji su
kompromitovali i sam sistem. A bio je najpozvaniji da to učini, da
podsjeti na praksu vladanja Broza i da pruži bar dio objektivne
istine o događajima u kojima je on bio ne samo veliki svjedok, nego
i veliki učesnik.
To pomanjkanje temeljite analize ličnosti Josipa Broza mnogo
otežava i raspravu o Đilasu i Golom otoku.
A da je bilo takve analize, ne bismo bili zbunjeni kao u slučaju

125
otkrića istoričara M. Lekovića, koji je poslije pola vijeka objavio
naredbu vrhovnog komandanta Broza Glavnom štabu Crne Gore
i Boke kojom se naređuje da se likvidiraju svi viđeniji Crnogorci
koji nijesu pristali uz NOP ili su mu uskratili svoje simpatizerstvo.
Ovim je riješena višedecenijska enigma „lijevih grešaka" u
Crnoj Gori 1941. godine, koje je do sada „nosio" isključivo Đilas.

Evo još jednog primjera krivotvorenja i poturanja Brozovih

grešaka drugima. Kada je Leković, u prisustvu dvanaestorice
obrađivača Titovih memoara, tražio od Broza, da komentariše
sporazum partizana i Njemaca 1943. godine, on je vrlo ljut odgovorio
da o toj stvari ne zna ništa i neće da zna! „Pitajte one koji su to
činili!" - odgovorio je Broz. Tada su sva trojica pregovarača bili
živi, ali nijedan od njih nije reagovao. Sve je ovo Đilas znao, i
mnogo više od toga, ali je ipak ove događaje propratio ćutanjem i u
vrijeme kada nije morao da ćuti.
Kada se poslije duge zabrane, krajem osamdesetih godina,
pojavio u novinama i na TV ekranima u Jugoslaviji, mnogi su to
doživjeli kao ponovno rađanje Milovana Đilasa. Neki su u njemu
prepoznali onog starog Milovana iz Agitpropa, a drugi, suprotno,
vidjeli su ga u svemu izmijenjenog.
Govorio je tiho i mirno, bez žuči i vatre, što je česta odlika
prekaljenih revolucionara. Kada je javnost očekivala da govori,
najčešće je ćutao, pažljivo je slušao druge. Malo je šta demantovao,
a kada bi to radio, jednostavno bi rekao da nije tako bilo, i nastavio
bi da priča dalje, kao da se to njega ne tiče. Sagovornike je poštovao,
udarce nije uzvraćao kao nekada; o svima je znao ponešto lijepo da
kaže, pa čak i o svojim protivnicima. Nikada nikom nije vratio
milo za drago, čak ni Brozu, koji mu je najviše zla učinio. Svakoga
ko je sa njim vodio dijalog poštovao je, nije bio isključiv, a kada bi

126
sa nekim izrazio neslaganje, uvijek bi mu ostavljao mogućnost za
drukčije mišljenje.
Vjerovatno zbog svega toga, kao i zbog stare predstave o njemu,
Đilasove izjave o Golom otoku nijesu imale zaslužen odjek.
Ističemo dvije:
„Goli otok je bio u suštini obračun, samo medu komunistima, za
njihovu svijest. U tom pogledu on je za Partiju i komuniste
katastrofalan"...

... „Za metode koji su primjenjivani na Golom otoku, malo je

rijeći da su bili nečovječni, to je jedna od najvećih sramota Saveza
komunista Jugoslavije".
Što se tiče Dilasovih zasluga za stvaranje Golog otoka i režima
na njemu, sva je prilika da ih on nema. Ono što je najčudnije,
jake su pretpostavke da sa tom inicijativom nije imao veze čak ni
Ranković. Ne zato što bi oni bili protiv takvih mjera ili što nijesu bili
pouzdani, već zato što je ta važna odluka donijeta u drugom centru
moći, kakva je bila specijalna služba Steva Krajačića, koji je iznad
sebe imao jedino Broza.
Uostalom, Đilas to sam potvrđuje u svojoj knjizi „Druženje s
Titom", kada piše da je odluku o osnivanju logora u jesen 1948.
godine Tito donio sam, na svoju ruku, bez konsultacije sa bilo kim
iz Vlade ili Politbiroa. Tako je, kaže on, postupio sa Žujovićem i
Hebrangom. Uhapšeni su na osnovu njegovog ličnog naređenja, bez
obzira na to što je o tome trebalo da odluči Politbiro, čiji su članovi
bili (a da se ne govori o kakvoj sudskoj odluci).
Ono što je u čitavoj stvari najčudnije jeste da Đilas iznosi kako
je za odluku o osnivanju logora za „kominformovce" čuo prvi put u
Crnoj Gori, od A. Mugoše, i to on koji je bio prvi čovjek zadužen za
ideologiju.
Đilas tvrdi da nije bio lično upleten u organizovanje i vođenje
logora, ali priznaje da je posredno, svojom ideološkom aktivnošću,

127
„doprinio nevoljama logoraša“.
Zanimljiv je, na tu temu, i njegov razgovor sa Titom i
Kardeljem poslije povratka iz Amerike. Naime, Đilas ih je
obavijestio da zvanični Zapad na hapšenja i progone „ibeovaca"
gleda sa simpatijama i razumijevanjem, pa im je, vjerovatno zbog
toga, predložio da se svi logori ukinu, a da se krivci gone sudom.
Kardelj je prvi negativno reagovao: „Sad nam je logor krvavo
potreban", a Broz ga je u svemu podržao.

Dosad je iz nekoliko izvora potvrđeno da je predlog za logor

na Golom otoku konkretizovao Krajačić, a budući da je njemu
mogao da naredi jedino Broz, i niko drugi, to je i realna
pretpostavka da su taj posao kreirali samo njih dvojica. Svi ostali
učesnici bili su izvršioci. Pored Ivana Krajačića, kao predsjednika
komisije za određivanje lokacije logora, bili su još, vajar Augustinčić i
prof. dr Luka Marić, geolog. Sva trojica su bili iz Zagreba, kao i
nekoliko viših oficira tajne službe koji su bili zaduženi za ovaj
poduhvat. Akademik Marić je svoj boravak na Otoku obnovio,
nakon čega je napisao izvještaj o geološkim i petrografskim
osobinama kamena. Zanimljivo je da ovaj nalaz, koji je sačuvan u
privatnoj arhivi prof. Marića, nije poslat centrali UDB-e u Beograd,
što bi bilo normalno po proceduri, već direktno na ruke jednom
pukovniku iste službe koji je vodio taj posao i provodio nekoliko
mjeseci na Otoku u gradnji logora.
Od početka pa do kraja sve što se zbivalo na Otoku, i oko
njega, bila je velika tajna, možda najveća u Brozovom režimu, pa
odluke nijesu donošene u institucijama, a još manje u pisanoj
formi.
Iz onoga što se moglo doznati, Krajačićeva komisija nije
razmatrala čitav Jadran, u cilju traženja mjesta za logor, već samo dio
sjevera između Velebita, Raba i Krka, gdje izbor Golog otoka kao
najpovoljnijeg mjesta nije mogao biti sporan. On je ispunjavao važne

128
uslove koji su morali biti zadovoljeni: da je daleko od Srbije i Crne
Gore i od istočnih granica zemlje; da nije u zoni pomorskih puteva;
da svi objekti logora budu sklonjeni od pogleda sa kopna; da je
potpuno nenaseljen; da na njemu nema flore i faune i da je klima
jednako surova zimi i ljeti. Ove uslove Goli otok je u potpunosti
ispunjavao, tako da je komisija zadovoljno mogla da javi nared-
bodavcima da je prvi komunistički logor spreman da primi
komuniste.

Kada su sve pripreme na Golom otoku bile okončane, ostali

poslovi su povjereni na realizaciju Rankoviću i njegovoj moćnoj i
nekontrolisanoj tajnoj službi. Sa Rankovićevim najbližim saradnicima
Svetislavom Ćećom Stefanovićem i Slobodanom Krcunom
Penezićem, kao i brojnom ekipom crnogorskih pukovnika i
generala, predviđeni program, vođen pod šifrom „društveno-korisni
rad" vojna pošta 3234 Rijeka, besprekorno je i disciplinovano
izvršavan. Čak su ga ovi ljudi u mnogo čemu „obogatili", tj. usavršili
mjere torture i zločinačkog režima u logoru.
Broz je bio zadovoljan postignutim rezultatima, pa je u
nagradama, unapređenjima i ordenjima dijeljenim ljudima koji su
brinuli o logorima, bio darežljiv kao nikada do tada. Stotine oficira
tajne službe bezbjednosti bili su na njihov praznik unapređivani i
odlikovani. Nekoliko crnogorskih generala dobili su i ordene
narodnog heroja za „velike zasluge" koje su imali na ovom poslu.
Za ova događanja, pišući o toj temi dvije decenije poslije,
Milovan Đilas, kaže:
„Zlo i sramota - zlo neuporedivo, sramota još živa,
neprolazna".
S obzirom na ogromni broj uhapšenih, kapacitet logora na
Golom otoku, i pored toga što je krajem 1950. godine izgrađen novi,
tri puta veći smestajni prostor, nije mogao da primi sve kažnjenike.
Zato su logori šireni bez prethodne procedure, otvarali su se brzo
gdje god je to bilo moguće. Tako su, pored Golog otoka, nikli i

129
mnogi drugi: na otocima - Ugljan i Sveti Grgur; na kopnu -
Bileća, Stara Gradiška, Bakar, Žrnovnica, Breza Ram, Tarčin i
još neki. Mnogi zatvori (Kotor, Zabela, Požarevac, Stolac i dr.)
dobili su status regionalnog značaja. Stare ruševine u Boki
Kotorskoj, Mamula i Kobila, služile su za sabiranje zatvorenika u
neviđeno teškim uslovima življenja, pred transport na Goli otok.
Režim koji je primijenjen na Golom otoku i u
drugim logorima naručen je i isproban u centralnom

zatvoru Sarajeva, uz pomoć zatvorenika tri nacionalnosti, koje su bile

već zavađene u minulom ratu, kao i dijela ustaša koji šu. tu
izdržavali kaznu. Eksperiment se sastojao u tome da se između
zatvorenika napravi konflikt ili „diferencijacija", kako su to
„učitelji" zvali, podjelom na dvije grupe, od kojih jedna, uz pomoć
zatvorskih vlasti i čuvara, teroriše i progoni drugu. Kada je
sarajevski eksperiment uspio, moglo se krenuti dalje u njegovu
primjenu.
Sa prvim transportom na Goli otok dopremljena je nova obučena
grupa zatvorenika. U njoj su, pored ustaša, bili prerušeni u kažnjenike
i aktivni udbovci, koji su cio postupak provodili i kontrolisali.
Prvi ispit položila je ova grupa na Otoku, pred upravnikom i
ostalim osobljem policije, jula 1949. godine, kada je crnogorsko-
srpska grupa, njih oko hiljadu, koja je tu došla nekoliko dana prije,
bila bukvalno masakrirana. U toj opštoj tuči zgažen je dr Blažo
Raičević, ugledni Crnogorac i član Partije od 1920. godine,
naočigled svih prisutnih i njegovog sina Dragana. Njegova smrt na
Golom otoku označila je početak novog režima, pravog pakla koji
će od tada biti uveden u svim logorima Jugoslavije.
Za te metode u logorima Đilas je između ostalog napisao i
ovo: „Funkcioneri bezbednosti su dobili zadatak da logoraše
'prevaspitaju' ali da sami 'izbegavaju' prinudu: i Tito se u svojim
govorima hvalio, 'mi njih prevaspitavamo'. Ali takvi zadaci su
neizbežno nametali i posebne, neisprobane metode."

130
 Sa dijelom vojnih kažnjenika, koji su transportovani u postojeći
logor Nova Gradiška, bilo je drukčije. Tamo su već bile ustaše na
izdržavanju kazne, pa je oficire i generale JNA vojna policija
predavala direktno njima u ruke, na iživljavanje i mučenje. Neobično
je bilo to što su pojedine ustaše, medu novodošlim kažnjenicima,
prepoznavali svoje gonioce iz rata. Tako je iznenada došlo do
nevjerovatnog obrta: ustaše ponovo zlostavljaju komuniste, ali sada
pod vlašću komunista.

Fizičko uništavanje ljudi u logorima teško je opisati.

Interesantno je da su neke od primjenjivanih mjera na Golom otoku
korišćene u Sremskoj Mitrovici prije rata, gdje su u međusobnom
obračunu zatvorenici-komunisti - primjenjivali međusobni bojkot. Na
Golom otoku je taj bojkot usavršen do te mjere da je njegova
primjena predstavljala najtežu torturu robova. Posljedice su bile
strašne. Đilas o preživjelim tamničarima kaže: „Malo ko, možda
niko, nije se vratio s Golog otoka neoštećen, neunakažen, možda
fizički i ne toliko koliko psihički i intelektualno: ogorčen, utučen ili
upropašten"...
Jedan od vođa batinaša iz bosanske grupe, predstavljen u logoru
kao „kažnjenik" po liniji IB-ea (čije ime ne navodim, ali ga ima u
golootočkoj literaturi), nakon „izdržane" kazne vratio se u Sarajevo,
na dužnost šefa SUP-a grada!
Ako nema dileme ko je i kako stvorio Goli otok i režim na
njemu, ona postoji u tome: ko je i od kada znao sve o njemu, i u
kojoj mjeri; šta se tamo radilo i koliko su zločini činjeni.
Dobrica Cosić, još dok je Đilas bio živ i vrlo aktivan, sredinom
osamdesetih godina, objasnio je šta je sve i kome pričao poslije
svog povratka sa Golog otoka, u ljeto 1952. godine, gdje je po
sopstvenoj želji, a iz literarnih ambicija, boravio oko mjesec dana.
Naime, Ćosić je izjavio da je krajem ljeta i početkom jeseni
1952. godine pričao Đilasu o jezivim utiscima koje je doživio na

131
Golom otoku. Tu su bili prisutni V. Vlahović i V. Dedijer, a
kasnije se priključio i Kardelj. Navodno, bili su tim vijestima svi
iznenađeni kao da su prvi put čuli, i tako su reagovali.
Đilas takođe piše o ovom slučaju. Ćosićeva i njegova priča bitno se
ne razlikuju. Razlika je samo u godini kad se to dogodilo. Đilas,
naime, misli da je to bio septembar 1953. godine, a Ćosić godinu

ranije. Đilas još navodi da je omogućio da Ćosić o ovome obavijesti

Rankovića!
Ako pretpostavirno da Đilas nije do tada znao, ovom prilikom
bio je upoznat. Ne možda u svim detaljima, ali dovoljno da je
mogao reagovati. Imao je i vremena da to učini, jer do njegovog
političkog pada ostalo je više od godinu dana. Međutim, nema
dokaza da je javno izrazio negodovanje ili neslaganje sa politikom
represalija nad kažnjenicima, što znači da je ostao do kraja svoje
službene karijere prema ovom pitanju ravnodušan. On to i sam
potvrđuje mnogo godina kasnije kada kaže: „Goli otok me tištio i
kao tema i kao savjest, dakako od mog razilaženja s Titom i
ostalim vodećim drugovima, odnosno od mog kritičkog odnosa
prema realnosti, a s tim i prema prošlosti"...
Bilo je još nekih mogućnosti da Đilas sazna sve šta je trebalo da
zna o Golom otoku. Njegov najbliži rođak, viši oficir UDB-e
Veselin Bulatović, bio je sa najdužim stažom upravnik na
Golom otoku, upravo u vrijeme kada su se vodile te najrafiniranije
metode prevaspitavanja logoraša. Ostalo je nerazjašnjeno da li je
bilo prilike i volje od strane Bulatovića da Đilasu kaže istinu.
No i pored svega može se zaključiti da je Đilas i u ovom
slučaju ostao dosljedan sebi, da ništa ne kaže što nije lično vidio ili
učinio. Poslije boravka u septembru 1972. godine na moru u Boki

132
Kotorskoj, šetajući obalom, naspram Mamule i Kobile, gdje su
boravili komunistički sužnji, melanholično je zapisao: ... „Tako se
eto na obali mora sažaljevam nad sobom, što se nisam založio za
stradalnike, kad je trebalo i koliko je trebalo. I što ove reči nisam
napisao pre, nego sam utonuo u plavetne mirise Boke" ... ,,I nek
moje reči, premda zakasnele, budu uteha meni i utamničenima,
makar one ogorčile tamničare".

Ovaj tekst pod naslovom „More i tamnica" Đilas je prvi put

objavio 1994. godine u knjizi „Pad nove klase".
Voljeli mi Milovana Đilasa ili ne, moramo mu priznati da je bio
izuzetna i po mnogo čemu osobena ličnost. On je jedini iz Brozove
ekipe platio visoku cijenu za svoje uvjerenje i mišljenje.
Na kraju, umjesto svoje ocjene o Đilasu na ovu temu, navešću
jednu epizodu iz davne 1947. godine.
Učio sam u beranskoj gimnaziji, dvadeset godina poslije
Đilasa. Jednog dana, drug iz razreda, inače sinovac nekadašnjeg
profesora srpskog jezika, Đura Pešića, donese notes-dnevnik, mislim
iz 1927. godine. U spisku učenika kojima je predavao bio je i
Milovan N. Đilas. To ne bi bilo ništa neobično da nije u rubrici
srpskog jezika imao ocjenu 6. Iskoristili smo naredni čas profesora
Milisava Marsenića, koji je bio savremenik tada već pokojnog
profesora Pešića, i predavao francuski jezik istoj generaciji, da nam
objasni kako je bilo moguće da se dobije ocjena šest, bilo iz kojeg
predmeta? Profesor Marsenić, poslije kraćeg ćutanja i šetnje reče,
da ni tada, kao ni danas, u srednjim školama, ocjena šest nije
dozvoljena. To što je uradio kolega Pešić sigurno je zato što je Đilasa
bilo teško ocijeniti.

133
 3.PREGOVORI SA NEMCIMA
Milovan Đilas: „Revolucionarni rat"(Književne
novine, Beograd, 1991. godine str. 243-258)

U borbama oko Gornjeg Vakufa i Konjica zarobljeno je

desetak Nemaca, među njima i major Šteker (Stecker) - okošt,
onizak i dostojanstvenog držanja. S tim se začela i ideja da
ponudimo Nemcima zamenu za naše uhapšene drugove, utoliko pre
što su Nemci na to pristali u Livnu 1942. godine. Ideja je mogla
poteći iz razgovora, od više nas -Velebita, Rankovića, mene, Tita.
Ali Tito je ideju odmah razvio, odnosno - pristupio njenom
ostvarivanju. Okupio je u „svojoj" vodenici kraj Rame prisutne
članove CK - Rankovića, Pijadu i mene, i predložio da se Nemcima
uputi pismo, preko zarobljenog majora Štekera, u kome bismo

134
ponudili, sem razmene, i postupanje s ranjenicima i zarobljenicima
po međunarodnim konvencijama. Istaknut je zahtev da nas Nemci
priznaju za „zaraćenu stranu". O tome je bilo reči već i pre sastanka
CK: Članovi CK su ponešto znali o „zaraćenoj strani", a Vlatko
Velebit, kao dobar pravnik, detaljno nas je u to uputio.

Na pismu je stajao pečat Vrhovnog štaba, ali ne potpis Titov,

nego Terzićev. Ali bilo kako bilo, Nemci su jedino mogli shvatiti da
je ponuda učinjena uz znanje i odobrenje najviše komande: oni su
znali da je naš pokret centralizovan, a verovatno i da se Vrhovni
Štab nalazi na Neretvi.
Mi bismo bili zadovoljni ako bi Nemci prihvatili predloženo. Ali
smo držali i da Nemci neće na to olako pristati, pa je pismo bilo
stilizovano tako da pruža mogućnost pregovora.
Taj sastanak CK je održan istog dana ili dan posle razbijanja
četnika na Neretvi, tj. pošto je otvoren prolaz preko Prenja. Ali
mi smo znali da time naše teškoće i nesigurnosti nisu prestale. Šta
ako nam se Nemci navrzu i posle proboja, vezujući nam snage za
odbranu ranjenika? A broj ranjenika samo u Centralnoj bolnici već
je bio oko 4000 i pegavi tifus je široko zahvatio neke jedinice,
uprkos budnosti i staranju saniteta: tifusavi su bili krajevi kroz koje
smo prolazili, kuće u koje smo svraćali, proplanci na kojima smo se
odmarali. I šta će u tom slučaju biti od našeg osnovnog plana -
učvršćivanja na jugu Srbije? Istopićemo se pre nego se za cilj
uhvatimo... Uz to, četnici su bili za nas problem, više politički
nego vojnički. Sta ako se iskrcaju saveznici i zateknu na širokim
prostorima četnike, koji će im se u većini pridružiti? Pa i ako ne
dođe do iskrcavanja, četnici se u savezu s okupatorima mogu

135
održavati dugo, možda do kraja rata, a potom, kao kraljevska vojska,
naći podršku kod Britanaca...
Začudo, od Nemaca smo dobili odgovor već posle dva-tri
dana: pečat s orlom, potpis nekog majora i saopštenje da možemo
odmah uputiti svoje pregovarače.
Istog dana kada je stigao nemački odgovor - najverovatnije 9.
marta 1943. god. - održan je još jedan sastanak, na kome smo bili
jedino Tito, Ranković i ja. Trebalo je odrediti delegaciju i izraditi

taktiku prema hipotetičnim nemačkim ponudama. Tito je smatrao

pitanje toliko delikatnim i odgovornim da je predložio mene kao
člana Politbiroa: nikog nije ni bilo da stavi na to primedbu, a ni ja se
nisam protivio. Nemački sam znao ipak toliko da sam mogao
pratiti razgovor i kako-tako se sporazumevati - ni inače nismo
nameravali raspravljati o Geteu i Kantu. Tito je takođe smatrao da
treba da ide i jedan viši komandant - određen je Koča Popović,
utoliko pre što je prilično znao i nemački. Učešće Vlatka Velebita u
delegaciji se podrazumevalo: on se već pokazao veštim u razmeni
Nemaca iz Livna, a tako dobro je znao nemački - iz porodice i sa
studija u Beču - da su Nemci, u toku pregovora, pomislili za njega
da je Bečlija.
Taktika u pregovorima je, pak, jedino mogla biti okvirno
određena, utoliko pre što se Tito nije upuštao u hipoteze i
kombinacije. Nemci nisu smeli znati ni naš glavni cilj - prodor u
Srbiju, ni prostor koji smo nameravali zauzeti - severnu Crnu Goru,
Sandžak i delove Kosova i južne Srbije. Jer smo bili svesni nemačke
osetljivosti na Srbiju, kao na centralnu balkansku oblast i narod sa
snažnim antinemačkim i državotvornim osećanjima. Ali nešto
uverljivo smo im morali pružiti: Sandžak je bio „najbezvrednije", jer
najsiromašnije i najzabačenije tle, a četnici naš neprijatelj od koga su
i Nemci zazirali, , uprkos tome što se već poodavno nisu s njima
tukli, a ponegde - kao, eto, tu na Neretvi - čak i sadejstvovali.

136
Prema tome: Sandžak kao buduća partizanska teritorija, a četnici kao
„glavni protivnik". P i t a n j e I t a l i j a n a , b u d u ć i d a s u ne m a č k i
saveznici, trebalo je izbegavati, a u krajnjem slučaju
postaviti oštro: budući da oni oružaju četnike i
zajedno s njima se bore - sukobi s njima se ne mogu
izbeći. Nije bilo reči o obustavi borbi između Nemaca
i nas, ali - to se podrazumevalo. Iz Titovog gledanja i
reagovanja je izlazilo: dok se raširimo i ojačamo –

do tada će i Nemci oslabiti, pa ćemo videti... Sve ovo nije tako

decidirano zaključeno, nego je delom izlazilo iz same situacije, a
delom iz izdvojenih Titovih misli. Ali - dovoljno da se sve to
tako u mom saznanju uobliči... A ja ne bih suštinu ovih pregovora s
Nemcima zasada objavljivao da ona stranoj javnosti već nije
naširoko poznata.65 Štaviše, i neki jugoslovenski istoričari - medu
njima i Vladimir Dedijer 1967. god. - interesovali su se za tok i
sadržinu ovih pregovora. Jugoslovensko ćutanje samo doprinosi
fami. A to ćutanje danas nema nikakvog razloga sem čuvanja
idealizovane predstave o vođima jugoslovenske revolucije: kao da im
nije dovoljno što su izvršili jednu originalnu - drukčija i ne može
biti - revoluciju...
Slagali smo se, kao i na prošlom sastanku, mada je Tito bio
najmanje skeptičan. Ja sam pripitao: Šta će reći Rusi? - Tito je
skoro ljutito uzvratio - ljutit na Ruse, a ne na mene: Pa i oni
najpre misle na svoj narod i svoju vojsku!...
To je bilo prvi put da je neko u Politbirou, i to baš Tito, tako
decidirano iskazao različitost od Sovjeta - različitost ne u
ideologiji, nego u životu. Veoma mi se svidela Titova reakcija: da,
bilo mi je jasno da smo se počeli razlikovati od Sovjeta u veoma
osetljivom, najosetljivijem pitanju, ali koje je za nas bilo životno...

65
Najobimnije iz „Tito, Mihajlović and the allies" od Waltera R. Robertsa, New
Brunswick, 1973, str. 106-112

137
Jer da me neko upitao, tada, da li se to naše odvajanje od Sovjeta
slaže s ideologijom, odgovorio bih: Pa, naša borba je takođe
prilog učenju marksizma-lenjinizma. - Drukčije rečeno: dok god se
život „uklapa" u ideologiju, dok god ideologija omogućuje
plodonosne orijentacije - ideologija je živa...
Povrh svega, Tito je već imao i odgovor Moskve. Naime, kad i
pismo Nemcima, upućena je i depeša Moskvi, spominjući jedino
razmenu zarobljenika.

Ali i Moskva je ovog puta bila ažurna i pronicljiva i odmah

gnevrip uzvratila, u stilu: Zar vi koji ste bili uzor porobljenoj
Evropi, zar vi koji ste sve dosada pokazali takav heroizam ... da
obustavite borbu s najljućim neprijateljima i čovečanstva i
vašeg naroda!...
Sutradan nam se pridružio i Koča Popović, pa je održan i
sastanak delegacije s Titom, ali na kome se u pojedinosti
ulazilo manje nego i na sastancima članova CK.
Tito je pošao k Neretvi 10. marta uveče. Bili smo
obavešteni da su Nemci tog istog dana ušli u Prozor: naši
zaštitni delovi su se već prebacivali preko Rame i naša teška
oruđa - haubice i tankete zarobljene od Italijana, već su, pre
toga, bili oštećeni i survani u reke.
Nas trojica smo prenoćili u mlinčiću. Čim se obdanilo, 11.
marta 1943. god., krenuli smo ka Prozoru, s belim barjačićem
na štapu: poslednji naši delovi su već bili prešli Ramu i drveni
most na Rami već je goreo, a Druga proleterska je već bila
prešla Prenj: tog dana je rasterivala četnike oko Boračkog
jezera.
Od mlinčića do Prozora ima dvanaestak kilometara,
autocestom uz rebrasto brdo. Išli smo bez žurbe, ali
napregnuti - očekujući da ćemo svaki čas naići na Nemce.

138
 Ali Nemaca ni od korova. Niti ikakvog šuma i pokreta...
Spopadale su nas zebnje: A šta, ako naiđemo najpre na
ustaše? - Dogovorili smo se i za taj slučaj: pokazati nemačko
pismo, izblefirati ustaše da se radi o stotinama zarobljenih
Nemaca i da oni znaju za naš dolazak. Ali nismo bili uvereni
da bi ustaše o tome vodili računa, nego nas, radije, poklali za
svoj račun. Usput smo se, od nevolje, šalili pa tako
„insistirali" da Velebit nosi belu zastavu kao najniži po
rangu...

I tako smo, ne srevši ni žive duše, stigli do Prozora. Ukraj

kućice na steni - valjda negdašnjoj tvrđavici, primetili smo
nemačkog stražara: on je ušao u kućicu - shvatili smo da
telefonira komandi o našem dolasku i to nas je smirilo.
Čim smo stigli među prve kućice, porušene i pogorele, iza njih
je iskočilo desetak Nemaca s naperenim mašinkama i oficir koji
nas je oštro - mnogo oštrije nego smo očekivali - upitao ko smo i
šta hoćemo. Velebit mu je pružio pismo, dok su nam vojnici
oduzimali pištolje. Čim je oficir pročitao pismo - izraz mu se smirio i
naredio je vojnicima danam oduzmu metke, ali vrate pištolje: po
međunarodnom pravu, kao što smo to već znali i bez
Velebitovih objašnjenja.
Nemci su nas opkolili sa svih strana i krenuli uz glavnu ulicu. S
leve strane, u zidovima porušene kuće, ustaše, pocepani,
poluuniformisani, delili su doručak. Zastali smo za tren - ne sećam se
već zbog čega, dok su nas ustaše začuđeno gledali, a jedan je -
pokazujući glavom na mene, dobacio: Ala ovaj ima dobre
cipele!...
Oficir nas je uveo u neku kućicu, s desne strane, i postavio
stražu. Tu smo se zadržali oko jedan sat, pa nas je jedan drugi
oficir izveo, povezao nam oči i smestio nas u automobil.
Još uvek smo napregnuti, mada već i radoznali. Protutnje često
kamioni, progrme katkada tenkovi: mnogo glasnije jer ih ne vidimo -

139
kao da se survavaju gvozdena točila. Razgovaramo malo, čak
nerado. Mada Nemci prodiru u prazninu, ipak je neugodan tutanj
kojim to čine. A Koča ne može da odoli vlastitom cinizmu:
Divota! Mi smo već izmakli, a oni uvaljuju dve divizije u dolinu
Rame, toliko usku da će biti potrebno više vremena i domišljanja
kako da ih izvuku...
Nismo bili iznenađeni kad se auto s nama
zaustavio u Gornjem Vakufu, jer smo po usponu

znali kuda idemo. Skinuli su nam poveze i odmah nas uveli u

omanju kuću, levo od ceste. Izveli su nas uz drvene stepenice i
otvorili pred nama vrata u sobicu: za stolom je sedeo nemački
general-lajtnant, komandant 717. divizije, koju smo nedavno potisli.
Bio je u ispeglanoj, novcatoj uniformi, tek izbrijan, rumen i prosed
pedesetogodišnjak, odnegovanih manira: iz objavljenih dokumenata
sada saznajem da se zvao Benigmus Dipold. Nije se rukovao s nama,
ali nam je s hladnom učtivošću ponudio da sednemo spram njega,
na stolice unapred pripremljene.
General je odmah naglasio da on nije nadležan da pretresa
pokrenuta pitanja, ali će nas saslušati i obavestiti. Razgovor s
generalom je tekao nešto više od sata, i bio je škrt i nategnut,
budući da je on želeo da dobije što više, a da ne ponudi ništa.
Na kraju - bilo je oko 11 časova, jer posle toga smo dobili ručak
- general nam je saopštio da ćemo morati pričekati odgovor
nadležnih vlasti. I opet se nije rukovao, mada je bio manje
suzdržan.
Smestili su nas pedesetak metara odatle, u prizemnu kućicu s
desne strane, u sobicu s tri prosta kreveta, zastrta ćebadima: u
Gornjem Vakufu se nije moglo ni naći boljeg smeštaja - ni generalov
nije bio mnogo bolji.
Time smo prešli u nadležnost vojne obaveštajne službe (Abvera):
takvom nečem smo se i nadali, mada bismo više voleli da smo

140
ostali pod vojskom.
I odmah su nas opsela dva obaveštajna oficira, ali više zbog
radoznalosti nego što su nastojali da iskuče neku tajnu - u tom
pogledu su se držali korektno i nenametljivo. Nisu se upuštali ni u
naše zahteve. Prvi put su dolazili u dodir s visokim partizanskim
starešinama i bili smo im zanimljivi načinom mišljenja,
argumentisanja, mentalitetom. I oni su nama bili zanimljivi, utoliko
više što su odudarali od naše predstave o nemačkim oficirima kao
borniranim Šovinistima ili fanatičnim rasistima.

Jedan je bio kapetan, vitak i veoma lep, a drugi, držim,

major, pokrupan i grubog lica. Oni su, dakako, pazili da se
previše ne zadržavaju s nama, a mi da njih ne izazivamo
napadima na nacizam. Ali ni mi ni oni nismo skrivali
mišljenja: oni su čak bili defanzivniji, budući su već bili
zabrinutiji za Nemačku i nemačku vojsku, nego za Hitlera i
nacizam... i ono što je bar mene najviše iznenadilo u toku
svih tih pregovora, bilo je što su se u nemačkoj vojsci slabo
opažali nacistička ideologija i nacistički mentalitet.
Nemačka vojska nije nimalo ličila na automatizovani,
nemisleći ljudski stroj. Meni se nije učinila ni izdrilovanom,
a odnosi starešina-vojnik su bili čak srdačniji nego u drugim
vojskama: niži oficiri su jeli s vojničkog kazana, bar tu na
bojištu. Štaviše, nije izgledala ni osobito organizovana, a
nikako nije bila slepo poslušna. Njena borbenost i
homogenost poticale su ih drugih - nacionalnih i životnih, pa
tek iz nacističkih izvora... Ljudi kao i drugi, nesrećni što ih
je lanac zbivanja uvalio u rat, ali rešeni da pobede - da ne
zapadnu u novi, još gori poraz i sramotu...
Dogovorili smo se da jedino Koča kaže svoje pravo
ime: budući se predstavio kao komandant Prve divizije, nije
imalo smisla da krije ime, jer su ga Nemci verovatno već
znali preko zarobljenika. Velebit je jedino izmenio svoje

141
prezime u Petrović, a ja sam uzeo obično ime, ali koje je bilo
ime davnašnjeg, ne mnogo poznatog crnogorskog junaka
Miloša Markovića. Velebit je krio ime zbog bojazni od
represalija nad njegovom porodicom, a ja - preveć odgovorna
ličnost ako se to otkrije i preveć primamljiv zatvorenik za
Gestapo, ako se Nemci reše na neverstvo... Kasnije, kad smo
Velebit i ja otišli u Zagreb na pregovore, ja sam odobrio
Velebitu da kaže svoje pravo ime i poseti porodicu...
Nemci su nas u Gornjem Vakufu iznenada slikali, ali
ja sam se zaklonio. A kad smo potom Velebit i

ja stigli u Sarajevo, primetili smo jednog znanog dezertera u

hodniku nemačke komande: pokušao sam da se zaklonim.
Ubeđeniji sam da me video nego da nije, ali izgleda da nije odao
moje ime, valjda zbog toga što ga nisu ni pitali ili je držao da sam
zarobljen. Tako je moj pseudonim ostao neidentifikovan sve do
Robertsove knjige.66 Pre toga je jedino Vladimir Dedijer u trećem
izdanju svog „Dnevnika", 1972. god., spomenuo da sam ja bio s
Velebitom u Zagrebu: time je, u stvari, otkriveno moje ime i moje
učešće, ukoliko to već nije bilo učinjeno na drugi način...
Ali nemačke oficire u Gornjem Vakufu nije zavarala Kočina
autentičnost ni naše mistifikovanje: kad sam im rekao da sam
intendant divizije, „grubi" major je primetio, s izazovnom ironijom:
Taj im je komesar!... - A 14. marta izjutra, oba oficira su se pojavila
sa srdačno-ironičnim izrazom i čestitali Koči rođendan. Koča se,
bogme, nije zbunio, nego zahvalio i dodao: To vam je bar lako
bilo utvrditi: beogradska policija ima odavno moj dosije...
Ne mački of iciri su s preziro m govor i li o četni cima i
do mobrani ma. O ustaša ma - da su surovi i da nema ju
iskustva i i stinske vojničke or ganiz acije: mi s mo se s
tim slagali, d odaj ući da se ustaše b ore kao oni ko ji s u
66
„Tito, Mihajlović and allies", New Brunswick, 1973. god

142
sebe učinili očaj nici ma. Upitali s u nas: Otkud va m
onolike ha ubice? - Uzvratili s mo da s mo i h otel i
Italijani ma. A oni , s vragol asto m i ronijo m: Pa da, a
ko me bi dr ugo! Na ši dragi sav eznici!. ..
Obojica su se borila na istočnom frontu. Nisu
imali baš visoko mišljenje o Crvenoj armiji „Grubi“
major je rekao: Predavali su se u masama. četrdeset
prve - žešćih otpora jedino kod izolovanih, manjih
jedinica. - Ali „lepi" kapetan je dodao, coknuvši;
Sibirske divizije, pod Moskvom, bile su sjajne - tukle

su se do zadnjeg metka... - „Lepi" je imao pantljiku na reveru: za

ranu, dobijenu pod Moskvom...
Poraz kod Staljingrada ih je tištao, mada su i pred sobom
umanjivali njegovu težinu: Pa šta? Izgubili smo dvesta, trista
hiljada vojnika, dok su Rusi gubili u pojedinim operacijama po čitav
milion!... I na naše argumente da to nije isto - da je do
Staljingrada došlo posle godinu i po rata, na tuđem tl u i kad već
nema iznenađenja - odgovorili su da niko nema monopol na ratnu
sreću. Afriku su smatrali sporednim ratištem, mada se kod njih
osećala zebnja od američkih potencijala.
A kad smo im rekli da nas čudi neizvesnost napada na
Sovjetski Savez, uzvratili su: Do toga je moralo doći - Rusija bi
napala čim bismo se jače angažovali na Zapadu... - Mi nismo pobijali
takvu mogućnost, nego - da nema pobede na Istoku, pa zato ni
kompromisa na Zapadu...
Mada su govorili o nemačkoj pobedi, dobijao se utisak da se
uzdaju u ishod koji ne bi bio poraz za Nemačku. A kad bismo
pokušali da im dokazujemo bezizglednost Nemačke, uzvraćali su: O
tome drugi misle... - Ali nijednom nisu rekli: Fihrer misli za nas!...
Imali su visoko mišljenje o borbenosti i disciplini partizana. Ali
su se užasavali našeg rata. „Lepi" je rekao: Pogledajte šta ste učinili

143
od svoje zemlje! Pustoš, paljevine! Žene prosjače na ulicama, tifus
hara, deca umiru od gladi. A mi hoćemo da vam donesemo ceste,
struju, bolnice... - Mi nismo poricali zaostalost Jugoslavije, ali smo
dodavali: Ipak se nekako živelo - sve dok Nemci nisu napali Jugosla-
viju. I možda biste vi dali ceste i struju, ali - da biste mogli odnositi
naše rude i hranu...
Mi smo im dokazivali bezizglednost, besmisle-
nost njihovog ratovanja protivu nas. Ja sam obrazla-
gao: Mi ne možemo biti poraženi: Čak i da uništite
našu grupaciju, što smo već izbegli, mi bismo je

obnovili negde drugde, a postoje i druge neunište-ne... - A Koča:

Ja mogu kroz vaše redove da provučem svoju diviziju kad god
hoću - eto, noćas ako hoćete! - „Grubi" major: Da, tako je lako
ratovati: komad hleba i nešto metaka u torbu pa - u planinu! -
Koča: ako hoćete, možemo da se promenimo: mi tenkove i
motorizaciju, a vi... - Nikada! Nikada se vi nećete toga dograbiti!
- povikao je „grubi"...
Hrana je bila dobra, vojnička. Dobili smo i cigarete. Nudili
su nas i pićem, ali mi smo to odbili. A posluživao nas je Hrvat,
mladić iz Vražje divizije, stideći se i da nas pogleda, a kamoli da s
nama razgovara. Da li je to bilo slučajno, ili su Nemci hteli da nam
predoče podvojenost i zakrvljenost unutar naših naroda?
U Gornjem Vakufu smo ostali - ako se dobro sećam - do 14.
marta, čekajući pregovore. Ali odgovor nije stizao i zaključili
smo da se Koča vrati, što je on učinio istog dana. Istog dana, potom,
stigao je i nalog da dođemo u Sarajevo.
Vratili su nam metke, s tim da ih ne stavljamo u šaržere.
Velebit i ja smo se oprostili skoro srdačno s oficirima i vojnim
autom otputovali u Sarajevo.
U Sarajevu su nas Nemci smestili u stan lepuškaste i tamnopute
tridesetogodišnje gospođe, Srpkinje i - ako se ne varam - supruge
zarobljenog oficira. Gospođa nas je primila ljubazno, skoro kao

144
svoje, premda je bila bliska s nemačkim oficirima koji su kod nje i
stanovali. Mrzela je ustaše, a u nama videla ne baš pametne Srbe, ali
Srbe. Njen stan je bio na obali Miljacke, namešten skupo i
neukusno. Ali je bila odlična kuvarica - kao mahom Srpkinje.
Sutradan su nas odveli u nemačku komandu,
smeštenu u zgradi „Konak". Tu treba da je bio štab
generala, kasnije feldmaršala Aleksandera Lera. Ali
nas su odveli u odeljenje ,,1C", tj. u Abver, gde nas
je primio neki major ili potpukovnik. Razgovor je
bio informativan i suzdržan s obe strane - oni su

više pitali, a mi nastojali da što manje kažemo. Kretali smo se u

okviru utvrđenih stavova. Nemci nisu ništa čvrsto obećali, sem -
da će menjati zarobljene Nemce za zatvorenike, čiju listu smo
predali već u Gornjem Vakufu. Ali atmosfera nije bila preteča,
čak ni odbojna. Već tada su Nemci zahtevali da se odmah, pre
ikakvog dogovora, obustave diverzije na pruzi Zagreb-Beograd.
Ali mi se na to nismo obavezivali, vezujući sve za priznanje prava
zaraćene strane.
Utisak naš je bio da je to tek početak razgovora, a takvo je bilo
i držanje Nemaca. Ali kod Nemaca je opet došlo do zastoja. Iz
njihovog držanja se dalo zaključiti da ni oni ne znaju kad bi se
pregovori mogli nastaviti. Ja sam rešio da se vratim i ostavim u
Sarajevu Velebita - da me izvesti ili da dođe - ako pregovore treba
nastaviti. A budući da su Nemci insistirali da im vratimo majora
Štekera i zarobljenike, obećavajući da će nam dati naše zatvorenike
čim ih sakupe - rekao sam im da pođe jedan Nemac sa mnom, pa
ćemo im dati nedvosmislen odgovor.
Ja sam pošao iz Sarajeva ka Konjicu, u polukamionu, koji je
vozio jedan podoficir, određen da prihvati majora Štekera. Podoficir
je bio onizak, na izgled pritup, a govorio je nerado i nekim
neknjiževnim dijalektom - možda jugoslovenski „Švaba".
Put džombav, zemlja opustela kao kud su vojske prošle. Ali smo

145
putovali bez smetnje, a podoficir je u Konjicu dobio obaveštenje o
sektoru gde sam ugovorio s Rankovićem i našim štapskim oficirima
da ću preći. To je bilo na 4-5 kilometara južno od Konjica - Nemci
su držali cestu, a naši visove, i ja i narednik smo se odmah
odvezli tamo.
Na cesti su se Nemci zaklanjali iza tenkova, a
tamo su doneli i jednog ili dva ranjenika. S šiljatog
visa su partizani pucali kratkim rafalima i meci su
zviždali unaokolo, pa smo zastali ispod podzida.
Narednik je ukratko objasnio oficiru našu misiju i -

dok su nas vojnici radoznalo gledali - ja i on smo potrčali preko

njive nad putem.
Gore, kroz žbunje, k vrhu su se privlačile grupice
Nemaca. Mi smo opet potrčali do iduće podzide. A onda je
naletelo nekoliko „štuka", zaokružilo i zaoralo oko vrha i, u
sunovratima, počelo da ga zasipa bombama i rafalima. I baterija s
desne obale Neretve je nastavila tući vrh. Vrh kao da se zaljuljao u
zračnoj visini, a Nemci su jurišali u njegovu zadimljenost. Bio
sam skoro ravnodušan, iako mi nije silazilo s uma da tamo ginu moji
drugovi. Ali kad su se „štuke" spuštale u dolinu i ljuljanjem s
krila na krilo, jedna za drugom, pozdravile svoje trupe - spopala
me gorka zavidljivost.
Nemci su, očito, bili oteli vrh, jer se pucnjava stišala. Narednik
i ja smo se počeli peti uz strminu neometani rafalima. Stigli smo i
dva Nemca - jednome se s leđa odmotavao telefonski kabl.
Na vrhu je bila zasela nemačka desetina, zaklonjena iza stena.
A na zapodinjku ispod nje mrtav mladić - partizan, u novcatom
italijanskom šinjelu, vunenim seljačkim čarapama i gumenim
opancima - slika naših zanosa, pobeda i zaostalosti: zbačeni
jurišem, partizani nisu uspeli da ga odnesu.
Odmorili smo se, popušili cigarete. Nemci su nas primili
mirno, kao da nisu maločas proživeli okršaj. - Nisu nas

146
sačekali: da nije bilo „štuka", -dobili bismo i mi svoje... -
pričali su kao o svađi u krčmi ili na vašaru.
Promolivši se, osmotrio sam okolinu: kamena dolina, s retkim
žbunjem, oivičena na vidiku povijarcem. Gde su partizani? - pitao
sam nemačkog starešinu, pokušavajući njegovim durbinom da
otkrijem naše zaštitnice. - Tamo! - razvlačio je on rukom prema
povijarcu.
Bilo je oko 3 posle podne - i previše da se
zadana prebacim do svojih. Počeo sam da zovem:
Drugovi! Ne pucajte! Ja sam partizan, dolazim s

pregovora! - I tako iz nekoliko puta glasno i razgovetno. Otud ni

glasa, ni kreta.
„Mom" podoficiru sam rekao da ostane u zaklonu - da partizani
ne bi posumnjali, videći me s Nemcem. Izišao sam iz zaklona i
krenuo k svojima. Ali posle petnaestak koraka grozd metaka se
sručio ulevo kraj mene. Počeo sam da vičem: Ne pucajte! Ja sam
partizan! - Odgovor: dva kratka rafala i strkotine kamenja svukud
oko mene. Povratio sam se, žurno ali ne trkom, u zaklon. I opet zvao.
I opet izišao. I opet su me vratili rafali sasuti u stenje oko mene. Dok
sam se vraćao u zaklon, nemački vojnik, u kacigi i marcijalnog
izgleda kao s plakata, mi je dobacio: Mogli biste da se pripazite -
oni su vrlo dobri strelci... - Možda sam tada najbliže bio pogibiji,
ali nisam ni u jednom trenutku osećao opasnost - bar ne onu
refleksnu, na koju se reaguje naglim skokom ili padom... Ranković
mi je kasnije tumačio kako je došlo do toga: jedinice su se
smenjivale, pa komandant jedne nije preneo komandantu druge
nalog da ću na tom sektoru preći...
Nije mi preostajalo nego da se probijam noću - bar me neće
moći gađati tako sigurno. Sačekao sam prvi mrak i krenuo s
narednikom. A čim sam počeo da se uspinjem ka povijarcu,
povremeno sam vikao: Drugovi, ne pucajte! Mi smo partizani!

147
 Već sam bio pri vrhu kad me zaustavio oštar, neočekivano blizak
povik: Stoj! - Kazao sam da sam delegat Vrhovnog štaba. A glas,
neizmenjen: Ruke uvis! Jedan napred, ostali stoj!
Bio je to niži staresina Pete brigade - prepoznao me, upalivši
bateriju. Objasnio sam mu da menjam zarobljenike i pozvao
narednika iz mraka. - Umalo me niste danas ubili! - prebacio sam mu.
A on, skoro ravnodušno: Mitraljezac, šta on zna ko je!
U štabu bataljona su me obavestili da je komandant brigade Sava
Kovačević napred, nedaleko.

Savu sam zatekao raskomoćenog kraj ognjišta, za večerom.

Saopštava mi: Vrhovni štab mora da je već negde kod Boračkog
jezera... - I najednom, lukavo se smejući: Nemojte vi, počem, da
nas izmirite s Njemcima! - Uhvaćen, zbunjen, ipak odmah
prelazim u napad: Nemoj da mudrijašiš! Valjda imaš poverenja u
CeKa! Radi se o izmeni zarobljenika, o neubijanju ranjenika... - A
Sava: Imam povjerenja! Ali se vojska taman okalila na Njemcima. I
Njemci su naši najveći dušmani...
Ali i Nemac narednik je dobio kod Save dobru večeru, pa smo
on i ja produžili, prestižući duge nizove boraca i ranjenika.
Putovali smo čitavu noć. Jutro nas je zateklo na usponu od
Bijele ka Boračkom jezeru. Desilo se da smo sustigli grupicu
iscrpljenih mladića, tifusara. Jedan se zateturao i priseo uz stablo.
Prišao sam mu, hrabreći ga da produži. On me pogledao i - umro;
takvi slučajevi su se tih dana, a i kasnije, češće događali. Ako mi je
bilo krivo što Nemac vidi naša stradanja, ponosio sam se što ga
zadivljuje naša rešenost.
Dok smo se spuštali ka Boračkom jezeru, naletele su „štuke".
Sklonili smo se s puta pod bor, mada je meta bila na drugoj strani -
verovatno most na Glavatičevu: urlanje „štuka" je, učinilo mi se, jače
impresioniralo Nemca, jer mi smo na to već bili, obikli.
Kraj vrha Jezera sam naišao na majora Štekera i tu ostavio i

148
podoficira. Šteker nije znao kod koga i kud idem: Tito i Vrhovni
štab bili su visočije - kod jedne stene duboko u šumi.
Tito se obradovao kad me ugledao. Ispričao sam
mu, ukratko, o pregovorima: nema čvrstih obećanja
sem za razmenu, ne bi se moglo reći da su Nemci
neskloni daljim razgovorima, ali traže kao
preduslov obustavu borbi u Slavoniji. Tito se dvou-
mio: Ha, znao sam ja šta njih svrbi! Ne možemo mi

na to pristati dok god oni ne obustave napade na nas... - Tu je od

članova CK jedino bio Ranković: zaključili smo da se razgovori
nastave. I ništa drugo, ništa konkretno, jer Nemci nisu ni u jednom
političkom pitanju izneli svoj određen stav. Jedino, budući da sam ja
bio ubeđen da će nam Nemci izručiti naše zatvorenike i da bi puštanje
majora Štekera i ostalih zarobljenika bilo primljeno kao znak naše
„dobre volje" - Tito je odobrio da se to odmah učini... Majora
Štekera i „mog" narednika smo istog dana ili sutradan uputili za
Konjic. S ostalih desetak zarobljenika - više ih nije ni bilo, nismo
tako postupili, jer nisu bili prikupljeni...
A kako su Nemci postupali s vama? - upitao je Tito. -
Korektno, vrlo korektno - odgovorio sam. - Da, izgleda da je kod
nemačke vojske ostalo nešto od viteškog duha - protumačio je
Tito.
Pričao sam Titu i ostalima o utiscima i doživljajima - sve do
posle podne, kad je Tito trebalo da produži ka Glavatičevu, a ja se
povratim u Bijelu, da čekam poruku od Velebita.
Titova žena Herta Has, s kojom je bio pre „Zdenke" i koja mu
je rodila sina uoči rata, bila je uhapšena i nalazila se na spisku
zatvorenika koje smo tražili od Nemaca. Tito se u razgovoru tri-četiri
puta vraćao na njeno oslobađanje. Očito ga je tištala njena sudbina i
uzbuđeno je insistirao: Sada je najvažnije da drugaricu dobijemo!

149
Učini sve da je oslobodimo!...
U Bijeloj sam čekao 4-5 dana, a za to vreme su se
tu skupili i zarobljeni Nemci. Borbe su se i dalje
vodile, mada ne tako oštre - Nemci nisu imali gde da
se razviju, a naši manji delovi jedino su štitili
povlačenje ranjenika. I Bijelu su Nemci bombardovali
dok sam tamo bio. Tu sam se ponovno sreo s Mitrom.
I čuo kako su Nemci, tih dana, u nekom selu zatekli
naše ranjenike i umesto da ih po običaju

pobiju - delili im cigarete i čokolade: neke vajde od pregovora je

već bilo.
Jednog sutona, dok se delila večera - treba da je to bilo 23.
marta 1943. god., u Bijeloj je nastala strka: Nemci! - Ali neko je
saopštio da nose belu zastavu i viču: Ne pucati! Parlamentari!... -
Setio sam se da su to Nemci koji su došli po zarobljenike, stišao
uzbunu i izišao na cestu. Nemci su već stajali pred susednim kućama.
Bio je tu i Koča Popović i prokomentarisao, cinično: Eto, kako
moja vojska drži straže! Sreća što to Nemci ne znaju...
Nemački oficir je doneo i poruku da ja idem za Sarajevo.
Zarobljenici su već čekali. Jedan je bio teško ranjen i, pridignuvši
se s nosila, ozareno je promucao: Samo kad vas vidim! - A oficir
je kleknuo kraj njegove glave i, milujući ga po licu, ganuto zborio:
Sada će, moj kamarade, sve biti dobro! Ne brini, sve će biti
dobro...
Nemci su poneli ranjenika i zaputili smo se u Konjic. U Konjicu,
u krčmi slabo osvetljenoj gašnjačom, nazirem za stolom bradata lica,
smračena oko čokanja rakije. Ali Nemci se nisu na njih obazirali:
seli su me do šofera u kamionu i krenuli za Sarajevo.
U Sarajevu sam zatekao Velebita i Hansa Ota - inženjera koji
je kao zarobljenik u Livnu aranžirao prvu razmenu između Nemaca i

150
partizana, u jesen 1942. god.
Sutradan smo krenuli za Zagreb - do Broda, ako se dobro
sećam, automobilom, a odatle zastraženim kupeom, zajedno s
Hansom Otom.
Obnovivši poznanstvo, Hans Ot i Velebit su razgovarali prilično
otvoreno, ali ne napuštajući taktičnost. Ja sam, pak, bio otvoreno
„netaktičan"': isticao sam da ceo svet, sem Nemaca „Glajšaltovanih"
Gebelsovom propagandom, već vidi slom Nemačke. Hans Ot se
dovijao da iznađe razloge kako sve baš i ne mora biti tako, i time
samo potvrđivao naš utisak da ni on ne veruje u pobedu Nemačke.

Štaviše, iz tog dugog razgovora s Otom u vozu, dobili smo i utisak

da se u višim slojevima Nemačke, naročito među oficirima, već javlja
neuverenost i negodovanje. Otu se u jednom trenutku otelo čak: Hitler
je manijak!... - Da li je Ot pripadao aktivnim opozicionim strujama? I
da li je bio blizak s Glajze-Horstenauom, nemačkim generalom za
Hrvatsku, o kome se posle rata pričalo da je bio protivu Hitlera? Ne
znam, a to je tada bilo i sporedno. Ot je bio običan inženjer,
slučajem ubačen u odnose Nemci -partizani: i sam nezadovoljan, on
je najverovatnije bio prenosnik kritičkog rezonovanja nemačkih še-
fova u Hrvatskoj i negodovanja u višim slojevima Austrije i
Nemačke... Ota su, inače, jugoslovenski obaveštajci na kraju rata
dovukli, nekako, u Jugoslaviju, ali ne zbog neke njegove krivice, nego
iz vlastite sumnjičavosti da bi on mogao znati eventualne nemačke
obaveštajce bliske partizanskim vrhovima. Ranković mi je usput
ispričao da od Ota nisu doznali ništa, iako je u zatvoru ostao sve do
svog tužnog skončanja...
Ali Ot je bio najpodesniji da preko njega dejstvujemo za
oslobođenje Titove bivše žene Herte Has. Ot se žalio da ustaše daju
lažne podatke o zatvorenicima koje mi tražimo, tako da Nemci mo-
raju preko svojih agenata da vrše proveravanja: to je bio slučaj i s
Hertom. Velebit je o Herti već bio govorio s njim, a ja sam to toliko

151
zaoštrio da me on upitao, najzad: Pa zašto toliko insistirate na njoj,
kada ona nije visoki funkcioner? - Sinulo mi je da će najbolje biti
ako budem poluotvoren: Sentimentalni motivi: ona je devojka jednog
našeg komandanta. - A, onda razumem - složio se Ot... - Nemačke
službe su već znale da je Herta po ocu folksdojčerka, ali im je to bilo
svejedno, budući da je bila komunistkinja. I Ot je obećao da će Herta
biti pronađena i zamenjena: tako se i dogodilo...

Nemci su nas smestili u neku svoju ustanovu -na Zrinjevcu ili

blizu Zrinjevca, u sobu hotelskog tipa. U toj zgradi su i vođeni
pregovori - treba da su otpočeli 26. marta, sutradan po našem
dolasku. Budući da smo se dosađivali - ponudili su nam da idemo u
bioskop, pa smo jednom išli, dakako s nemačkim pratiocem. A
Velebit je pošao u posetu roditeljima.
Ako se tačno sećam, bila su dva sastanka. Nemački
pregovarači, na čelu s pukovnikom retke plavkaste kose, više
sličnom diplomatskom činovniku nego oficiru, i dalje su držali
pregovore na niskom nivou: mi to nismo očekivali i to je u mojim
očima umanjivalo značaj pregovora.
Na tim pregovorima je učinjen napredak ka primirju: Nemci su
nama stavili do znanja da će obustaviti operacije, čim mi obustavimo
diverzije na vozove u Slavoniji. Ali nikakav sporazum nije potpisan
ni tada, ni kasnije. Nikada nije bilo govora o tome da bismo dobili
oružje ili ma kakvu pomoć od Nemaca.
Ni obustavljanje borbi protivu ustaša nije pretresano. Mi smo se
ponašali tako kao da na ustaše, kao svoje unutarnje neprijatelje,
„polažemo pravo" kao i na četnike. Ali ih nismo isticali kao
„glavne neprijatelje", budući da su ih Nemci trenutno smatrali
„svojima". Ako bi Nemci spomenuli stav prema ustašama, izgovarali

152
smo se time što ustaše ubijaju naše ljude, masakriraju Srbe i slično, i
da zbog toga nije mogućno obustaviti borbe protivu njih.
I Nemci su izbegavali pitanje Italijana. Ili nisu ni stigli da to
postave: pregovori nisu ni ušli u detalje, nego su se vrteli oko opštih
stavova.
Nismo se sustezali od izjave da bismo se tukli
protivu Britanaca, ukoliko se iskrcaju: takve izjave
nas nisu obavezivale, jer se Britanci još nisu bili
iskrcali, a i držali smo da bismo se morali s njima
boriti ukoliko bi - kao što se još uvek dalo zaključiti

iz njihove propagande i zvaničnih izjava - rušili našu vlast, odnosno

pomagali uspostavu četničke vlasti.
I opet je došlo do odugovlačenja i nejasnoća kod Nemaca.
Saopštili su nam da su tražene zatvorenike prikupili u Sarajevu, pa
je i to bio dobar razlog da krenemo k Vrhovnom štabu. Stigli smo u
Sarajevo 30. marta izjutra - držim da je i Velebit bio sa mnom.
Nemci su nam rekli da se neki naši zarobljenici iz nedavnih borbi -
njihova imena nisu na našem spisku - nalaze u vojnom zatvoru i da
će nam ih ustupiti. Pošao sam tamo - u kasarnu bivše oficirske škole.
Na hodniku sam progovorio s Nemcem i, najednom, u devojci koja
je ribala patos, otkrio Lenku Jurišević, blisku drugaricu moje sestre
Dobrane, iz vremena boravka moje porodice u Bijelom Polju.
Doviknuo sam joj da se spremi jer da je razmenjena. Ona se
mokrim rukama obesila o moj vrat i zaridala na mojim grudima.
Nemačkom oficiru su zaiskrile suze, dok sam ja Lenku smirivao...
Posle, na putu k našima, pričala mi je da je pomislila, kad je čula moj
glas, da sam i ja zarobljen i da su partizani uništeni. To mi je bio
najteži trenutak u životu: nisam mogla da poverujem, a čujem,
vidim... Lenka je bila veoma hrabra: Nemci su je, premorenu,
iznenadili na spavanju i zarobili. Lenka je pred kraj rata poginula:
valjda je i zbog toga sećanje na nju danas toliko ganutljivo...

153
 Posle ručka zaputili smo se sa razmenjenima - bilo ih je
petnaestak: nekoliko više nego razmenjenih Nemaca - kamionom za
Trnovo. U Trnovu smo zastali - da dobijemo podatke o položajima.
Domobranski oficir je dao podatke Nemcu i nama. A ja sam,
uzgred, ubeđivao domobranskog oficira da pređe na našu stranu.
On se najpre čudio, a zatim izjavio: Nije to tako jednostavno - pod
ustaškom smo kontrolom...
Produžili smo kamionom još desetak kilometa-
ra, a zatim peške. Među razmenjenima je bio i Ivo

Frol, književnik, kojega sam poznavao odranije. U zanosu, pričao

je, da su ga iz Jasenovca ustaše predale Nemcima u Zagrebu
verujući da ga ovi traže radi istrage. Kad su ustaše doznali o čemu se
radi, ustaški oficir mu je dobacio: Naći ćemo se da se pogledamo
preko nišana! - A nemački oficir ga je na putu za Sarajevo
ubeđivao: Ne trebate da brinete, gospodine profesore: partizani nisu
banditi, imaju štamparije i škole, kod njih vlada red...
Tita i Vrhovni štab sam našao u nekom selu nedaleko od
Kalinovika. Referisao sam Titu, a on kao da već nije bio onoliko
zainteresovan: Nemci su, u stvari, već bili obustavili progonjenje, a
naše jedinice, izvojevavši na Treskavici mučnu pobedu i nad
četnicima Pavla Đurišića, prodirale su u Hercegovinu i ka Crnoj Gori
i Sandžaku. No odmah je odobrio povratak Velebitov u Zagreb, a
iz Zagreba u Slavoniju - radi obustave akcija slavonskih partizana,
naročito na prugu Zagreb-Beograd... Velebit je to i sproveo,
zadržavši se poduže. On je doveo i Hertu. A pričao mi je da je u
Slavoniji imao teškoća: partizani su posumnjali da je provokator,
pa je morao intervenisati i Glavni štab Hrvatske...
Pre i u početku boravka kod Nemaca padalo mi je na um da bi
oni mogli da nas predaju Gestapou na torturu i streljanje. Ali
Nemci nisu ničim dali povoda za takve sumnje: sumnji je, najzad, i

154
nestalo.
Nije ni mene ni ostale članove CK grizla savest da tim
pregovorima izneveravamo sovjete, internacionalizam, konačne
ciljeve: ratna nužda nas je gonila na to, a istorija boljševizma -
čak i da nije bilo Brest - Litovskog mira i pakta Hitler - Staljin -
pružala nam je izobilje sličnih zaokreta. Pregovori su držani u
velikoj tajnosti. Nije bilo razlika u vrhu, sem što smo Ranković i ja
bili skeptičniji u pogledu ishoda nego Tito: u trajnije primirje ili širi
sporazum nije niko verovao.

Pregovori s Nemcima nisu ni mogli dati značajnije rezultate. Ali

ne samo zbog toga što smo mi u suštini tražili predah, a Nemci
pripremali za nas zamku. Nemci ne bi mogli trpeti naše
stabilizovanje i širenje, a mi njihovo učvršćivanje pomoću
pronemačkih struja i nastavljanje rata na Balkanu. Kod Nemaca - u
nemačkoj vojsci i među nemačkim predstavnicima u Hrvatskoj -
postojala je struja sklona primirju. Ali ta struja nije imala
odvažnosti čak ni da obelodani svoja priželjkivanja. Hitler je -
svakako u momentu koji je smatrao pogodnim - presekao pregovore
sa jednom od svojih kategoričnih zabluda: ,,S pobunjenicima se ne
pregovara - pobunjenici moraju biti streljani."67 Time je operacija
„Vajs" (Weiss) prešla u operaciju „Švarc" (Schwarz) - u zvaničnoj
jugoslovenskoj istoriografiji ove dve operacije se nazivaju četvrtom i
petom ofanzivom, mada one čine celinu - i prema analizi istoričara i
prema doživljaju učesnika.

67

155
4. POSLEDNJI OBRAČUN
Milovan Đilas: „Revolucionarni rat"(Književne
novine, Beograd, 1991. godine str. 430-434)

U Crnoj Gori sam dočekao i kraj našeg ratovanja, 15. maj 1945:
nemačke snage – tada procenjivane na 130.000 - najzad su prihvatile
da srno mi legalna, saveznička vojska, pa su položile oružje. Bilo je
pojedinačnih odmazda, u toku razoružavanja. Zarobljeni Nemci su
upućeni u logore, na radove.
S Ne mci ma su pol ožili oružje i naši protivnici koji
su sadejstv ovali s okupatoro m ili v ezali svoju sudbin u
za f ašističke si le - četnici , u staški do mobra ni,
slovenački do mobr anci. Ne ke gru pe t ih naših prot ivnika
su se bile probile do Britanaca u Au striji, pa su na m i h

156
oni izručil i. Svi s u pobijeni , se m že na i mlad ića isp od
18 godina - tako j e to preneto tada u Crnu Goru, a to
sa m kasnije čuo i od učesnika u ti m od mazda ma gnev a
bez me re i svesti besne i skučene. Koliko ih je bilo ?
Drži m da to niko tačno ne zna , ni ti da će se ikada
doznati: pre ma on ome što sa m uzgre d čuo od nekolicin e
f unkcionera u meš anih u taj obraču n, broj je veći od
dvadeset hilja da, ali ne prelazi trid eset hiljada, za sv e
tri pomenute grupacije. Pobijeni su odvojeno - svaka grupa u

prostoru gde je zarobljena... U slovenačkom CK, godinu ili dve

kasnije, gunđali su da su imali neugodnosti sa seljacima iz nekog od tih
prostora: ponornice su izbacivale ljudska tela. A pričalo se ovo: gomile
leševa su bubrile, truleći u plitkim masovnim rakama, tako da se
činilo da zemlja diše... I u Zagrebu su izvršena „čišćenja" po
kriterijumima i u razmerama „beogradskim": srpski i hrvatski
nacionalisti jalovo podražuju sebe da je „kod nas1' postupljeno strože
nego „kod njih". Isti ljudi, isti ciljevi, ista sredstva - morali su
dejstvovati, svuda, manje-više, isto...
Sudbina grupacije Draže Mihailovića bila je još užasnija, zbog
neodlučnosti i dugotrajnih stradanja. S izbeglicama i vojnicima iz
rasutih jedinica, Draža je zazimio 1944-1945. u Dugom Polju, na
planini Vučjaku u severnoj Bosni. Pegavac je harao, nesloga i
optuživanja razdirali. Tu su se Draži pridružili četnici i begunci iz
Crne Gore, predvođeni samovoljnim Pavlom Đurišićem: neslaganja su
izbila i na crnogorsko-srbijanskim razlikama. Đurišić je bio za
probijanje na severo-zapad - ka Britancima, a Draža za povratak u
Srbiju... Ozni je već pre toga pao u šake jedan Dražin radio-
telegrafista, koji je odao šifru i pristao da šalje lažne depeše: veza

157
između Draže i Ozne u Beogradu je funkcionisala uredno. Ranković i
njegovi pomoćnici su smislili da namame Dražu u Srbiju: u
sastavljanju obmanljivih depeša, koje su prikazivale stanje u Srbiji
kao povoljno za Dražu, i ja sam pripomagao Rankoviću... Draža je
slao otud i diverzante - nemačkim avionima s nemačkom opremom, a
Ozna ih je „prihvatala". Draža nije imao ni snage ni odvažnosti da
raščisti s Đurišićem: svečano ga je ispratio na nepouzdani put.
Đurišić je pokušao da se probije kroz ustašku vojsku i teško
iskrvavio u Lijevču polju: u tuđem kraju, na močvarnim ravnicama,
razlegale su se danima zapevke Crnogorki za izginulom braćom,
očevima i sinovima. Zatim je Đurišić - na nagovor crnogorskog

separatiste Sekule Drljevića - stupio u pregovore s ustašama. Veću

grupu četničkih oficira, među njima i književnika Dragišu Vasića,
ustaše su domamile, razoružale i - poklale... Draža nije imao izgleda
da se probije ka zapadnim saveznicima, sem manjim delovima - naša
teritorija je bila prostrana i naše jedinice brojne, a probijanje kroz
ustaše mu je pretilo Đurišićevom sudbinom. Krenuo je za Srbiju,
opustošivši usput „muslimansku" Fojnicu. Neodredljivo je u kojoj
meri su obmanljive depeše Ozne mogle uticati na tu njegovu odluku
- svakako su ga podržavale, u bezizglednosti i iluzijama u kojima je
inače živeo. Na tom smrtnom putu su se četnici tukli s ogorčenjem
obrečenih - jednu našu brigadu su naprosto pregazili. Ali naši su ih
metodično stešnjivali, dok nisu upali u neprobojan obruč - na onim
istim prostorima gde su partizani morali da se probijaju iz
nemačkog obruča u petoj ofanzivi, maja-juna 1943. godine: u
partizanskoj kosturnici kraj Sutjeske se nalazi i pokoja „četnička"
kost. Nisu ih zarobljavali. Ubijali su ih, rasturene, i oni isti seljaci koji
su napadali naše bolnice. Pobijeno je oko 7.000, spasilo se oko 400,
među njima i Draža s manjom grupom - da kasnije i oni budu
polovljeni... Četnike je po čitav dan tukla naša avijacija. Naši
komandanti su govorili: Nek četnici vide kako je nama bilo. A
odgovor sovjetskog instruktora na upit kuda to lete avioni: biju

158
neke koji se bune protiv države! -prihvatan je kao smešan,
neshvatljiv zaborav revolucije u novih sovjetskih generacija...
Dražina grupacija je uništena istih dana kad i ona u Sloveniji:
u Crnu Goru su prodirala strašna kazivanja i grupice razbijenih
četnika...
Niko nije rado govorio o svemu tome, čak ni oni koji su se
razmetali revolucionarnošću - svak kao da se starao da to
preobrazi u strašan san.
I mene je ošamutilo, kad sam sve to saznao od
drugova iz crnogorskog vođstva: tamo je bilo i
b e g u n a c a z b o g n e s l a g a n j a i n e p r i l a g o d l j i v o s t i , k a z na

je pravedna jedino ako je odmeravana individualno... Ali ta

ošamučenost je trajala trenutak: ta oni su ratovali tolike godine s
okupatorom protiv dece svog naroda, oni su bežali k novim
gospodarima, oni su palili, mučili, klali, oni se nisu predomislili ni
na dugim putevima bežanja s okupatorom, oni nas nisu zarobljivali,
oni bi nas... A najprodornije i najodsudnije u tom premišljanju:
drugovi, partija, misle da tako treba - preseći naša kolebanja i njihova
nadanja... I počeo sam da ubeđujem drugove i sebe: njihova izdaja
nije imala kraja. Narodu i domovini su suvišni oni koji su uprljali
njihovo ime i izdali ih u najsudbonosnijem trenutku. Ubijati bez
ispita, kolektivno - ne, to nema smisla, to je suprotno našem
učenju, našoj veri u ljude. Ali u ovom slučaju - ne, dosta je bilo!
Svak je imao vremena da vidi, da shvati i napusti... - Ne tvrdim
da sam izrekao baš te reci. Ali jesam reagovao u tom duhu - branio
ideologiju i odluku od trenutnih, od večnih sumnji u kolektivne
odmazde, u nasilje i nasilnu smrt. I svi su se slagali, s ogorčenom
ubeđenošću...
Ko je potpisao, ko je izdao naredbu za to uništavanje? Ja to
ne znam. Držim da pismena naredba nije ni postojala. Prema
strukturi - hijerarhiji - tako nešto nije mogao izvršiti niko bez

159
odobrenja vrha. Već pre toga se sazdavala atmosfera odmazde i
obračuna. Centralni komitet nije to odlučivao.. A i da jeste? Bez
sumnje bi se CK poveo za autoritetima. Glasanja ni inače nikad nije
bilo. I ja bih se saglasio, eventualno uz primedbu - koja ne bi
ugrožavala moju revolucionarnu doslednost, pripadnost partiji i
srođenost s vođstvom... Kao da nije bilo pravednosti, istine i milosrđa
izvan ideologije, partije, pobunjenog naroda i izvan nas vođa kao
njihovih suština... Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među
sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru - dakako posle
sukoba sa sovjetskim vodstvom 1948. - spomenuo da smo
tada preterali, jer da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz

ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je

odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiš jednom
zauvek! Jer kakvi su bili naši sudovi... - Tako je, nekako, i bilo -
„jednom zauvek", mada je Ozna i dalje vršila pogubljenja, po svojim
kriterijumima, često lokalnim i neujednačenim. Sve dok Tito nije,
krajem 1945. revoltirano uzviknuo na sastanku CK: Dosta više s tim
smrtnim osudama i ubijanjem! Smrtna kazna više nema efekta - više
se niko i ne boji smrti!...
Rat i revolucija su se završavali. Ali omraze i podvojenosti kao da
su nastavile razaranja i pogibije - kako unutra, tako spolja. Saveznici
su nas izbacili iz Trsta i okoline - pošto je sovjetski CK saopstio
da SSSR ne može, posle tako strašnog rata, ući u novi rat - svet kao
da se počeo deliti na nama Jugoslovenima, a mi smo bili sami,
postajali sve samotniji. Revolucionarni rat je još trajao u nama,
svežim i samouverenim.
Kao da to nije bila nesreća, strašna i veličanstvena u svojoj
totalnosti i oduhovljenosti. S revolucijama počinju nove epohe, ali
čiju sadržinu nikom nije dato da predvidi, a kamoli da ih utemelji.
Zar bi život bio život ako bi se unapred podavao hipotezama?
Revolucija mora biti - kad god političke snage naroda i zajednice
nisu kadre da nađu oblike kroz koje će obavljati razumna i pravična

160
rešenja. Revolucija se opravdava kao životni čin, životna situacija.
Idealizacija revolucija prikriva samoživost i vlastoljublje novih,
revolucionarnih gospodara. Još besmislenija i nestvarnija su nastojanja
da se odnosi, da se život vrati na predrevolucionarne, razorene
oblike.., Sve sam to naslućivao i tada. Ali izbor ne zavisi samo od
ličnosti, nego i od stvarnosti: sa sadašnjom pameću onda, u
prošlosti, ništa se ne bi dalo učiniti.
Ponadajmo se, na kraju, da će jenjati ideološke, „monolitističke"
revolucije, mada su idealizam i idealisti njihovi preduslovi.

161
 100 BOOKS
which have influenced Western public
discourse since the Second World War

For the origins of the list that appears overleaf, see above, p.
41. An initial list was put together by a small panel consisting of
Robert Cassen, Ralf Dahrendorf, Timothy Garton Ash, Michael
Igna-tieff, Leszek Kolakowski and Bryan Magee. It was then revised
following an extensive discussion at the last meeting of CEEPP
Trustees. With very few exceptions, authors are represented by
only one title. Works of fiction are included only when they had a
wider impact on public discourse. Books by trustees are not
included.
Titles are grouped in decades by the date of their first
appearance. In ali cases the English title is mentioned first and the
original title in [ I. Within decades the order is alphabetical.]

162
 Izvor: „Freedom for Publishing, Publishing for Freedom"
Central European Universiti Prees Budapest

Freedom for Publishing, Publishing for Freedom

To begin with, there are certain seminal works which were

published before the Second World War but which had a major
influence on postwar discourse. The list would certainly include:

Karl Barth: Credo

Mare Bloch: Feudal Society [La Socićtć fćodale]
Martin Buber: / and Thou [Ich und Du]
Nobert Elias: The Civilizing Process [Uber den
Prozess der Zivilisation]
Sigmund Freud: Civilization and its Discontents [Das
Unbehagen in der Kultur]
Elie Halevy: The Era of Tyrannies. Essays on
socialism and war [L'Ere des tyrannies. Etudes sur
le socialisme et la guerre]
Martin Heidegger: Being and Time [Sein und Zeit]
Johan Huizinga: The Waning of the Middie Ages
[Herfsttij der Middeleeuwen]
Aldous Huxley: Brave New World
Franz Kafka: The Castle [Das Schloss]
John Maynard Keynes: The Economic Consequences
of the Peace
John Maynard Keynes: The General Theory of
Employment, Interesi and Money
Lewis Namier: The Structure of Politics at the Acces-
sion of George III
Jose Ortega"y Gasset: The Revolt of the Masses [La
Rebelion de las masas]
Karl Popper: The Logic of Scientific Discovery

163
[Logik der Forschung]
Bertrand Russell: (A'new seleetion of his essays)
Ludvvig Wittgenstein: Tractatus logico-philosophicus
[Logisch-Philosophische Abhandlung]

Books of the 1940s

1. Simone de Beauvoir: The Second Sex [Le Deu-

xieme Sexe]
2. Mare Bloch: The Historian's Craft [Apologie
pour l'histoire, ou, Metier d'historien]
3. Fernand Braudel: The Mediterranean and the
Mediterranean World in the Age of Philip II (La
Mediterrane"e et le monde Mediterranean a l'Spo-que de Philippe II]
4. James Burnham: The Managerial Revolution
5. Albert Camus: The Myth of Sisyphus [Le Mythe
de Sisyphe].
6. Albert Camus: The Outsider [L'Etranger]
7. R.G. Collingwood: The Idea of History
8. Erich Fromm: The Fear of Freedom [Die Furcht
vor der Freiheit]
9. Max Horkheimer and Theodor W Adorno: Dia
lectic of Enlightenment [Dialektik der Aufkla-
rung]
10. Karl Jaspers: The Perennial Scope of Philosophy
[Der philosophische Glaube]
11. Arthur Koestler: Darkness at Noon
12. Andre Malraux: Man's Fate [La Condition hu-
maine]
13. Franz Neumann: Behemoth: The Structure and
Practice of National Socialism
14. George Orwell: Animal Farm
15. George Orwell: Nineteen Eighty-four
16. Karl Polanyi: The Great Transformation
17. Karl Popper: The Open Society and its Enemies
18. Paul Samuelson: Economics, An Introductory
Analysis

164
19. Jean-Paul Sartre: Existentialism and Humanism
[L'Existentialisme est un humanisme]
20. Joseph Schumpeter: Capitalism, Socialism and
Democracy
21. Martin Wight: Power Politics

Books of the 1950s

22. Hannah Arendt: The Origins of Totalitarianism

23. Raymond Aron: The Opium of the Intellectuals
[L'Opium des intellectuels]
24. Kenneth Arrow: Social Choice and Individual
Values
25. Roland Barthes: Mythologies
26. Winston Churchill: The Second World War
27. Norman Cohn; The Pursuit of the Millennium
28. Milovan Dilas: The New Class. An analysis of
the Communist system
29. Mircea Eliade: Images and Symbols [Images et
symboles]
30. Erik Erikson: Young Man Luther. A study in
psychoanalysis and history
31. Lucien Febvre: The Struggle for History [Com
bat pour l'histoire]
32. John Kenneth Galbraith; The Affluent Society
33. Erving Goffman: The Presentation of Self in
Everyday Life
34. Arthur Koestler and Richard Crossman (eds):
The God that Failed. Six studies in Communism
35. Primo Levi: // this is a Man [Se questo e un
uomo]
36. Claude Levi-Strauss: A World on the Wane
[Tristes tropiques]
37. Czeslaw Milosz: The Captive Mind [Zniewolony
umysl]
38. Boris Pasternak: Doctor Zhivago
39. David Riesman: The Lonely Crowd

165
40. Herbert Simon: Models of Man, Social and
Rational
41. C.P. Snow: The Two Cultures and the Scientific
Revolution
42. Leo Strauss: Natural Right and History
43. J.L. Talmon: The Origins of Totalitarian Democracy
44. A.J.P. Taylor: The Struggle for Mastery in Europe
45. Arnold Toynbee: A Study of History
46. Karl Wittfogel: Oriental Despotism. A compara
tive study of total power
47. Ludwig Wittgenstein: Philosophical Investiga
tions [Philosophische Untersuchungen]

Books of the 1960s

48. Hannah Arendt: Eichmann in Jerusalem. A
report on the banality of evil
49. Daniel Bell: The End of Ideology
50. Isaiah Berlin: Four Essays on Liberty
51. Albert Camus: Notebooks 1935-1951 [Carnets]
52. Elias Canetti: Crowds and Power [Masse und
Macht]
53. Robert Dahl: Who Governs? Democracy and
Power in an American City
54. Mary Douglas: Purity and Danger
55. Erik Erikson: Gandhi's Truth. On the origins of
militant nonviolence
56. Michael Foucault: Madness and civilization: a
history of insanity in the Age of Reason [Histoire
de la folie a l'age classique].
57. Milton Friedman: Capitalism and Freedom
58. Alexander Gerschenkron: Economic Backwar
dness in Historical Perspective
59. Antoni Gramsci: Prison Notebooks [Quaderni
del carcere]
60. Herbert Hart: The Concept of Law
61. Friedrich von Hayek: The Constitution of Liberty
[Die Verfassung der Freiheit]

166
62. Jane Jacobs: The Death and Life of Great
American Cities
63. Carl Gustav Jung: Memories, Dreams, Reflec
tions [Erinnerungen. Traume, Gedanken]
64. Thomas Kuhn: The Structure of Scientific Revo
lutions
65. Emmanuel Le Roy Ladurie: The Peasants of
Languedoc [Les Paysans de Languedoc]
66. Claude Levi-Strauss: The Savage Mind [La Pen-
see sauvage]
67. Konrad Lorenz: On Aggression [Das sogenannte
Bose]
68. Thomas Schelling: The Strategy of Conflict
69. Fritz Stern: The Politics of Cultural Despair
70. E.P. Thompson: The Making of the English '
Working Class

Books of the 1970s

71. Daniel Bell: The Cultural Contradictions of Ca

pitalism
72. Isaiah Berlin: Russian Thinkers
73. Ronald Dworkin: Taking Rights Seriously
74. Clifford Geertz: The Interpretation of Cultures
75. Albert Hirschman: Exit, voice, and loyalty
76. Leszek Kolakowski: Main Currents of Marxism
[Glowne nurty marksizmu] ,
77. Hans Kiing: On Being a Christian [Christ Sein]
78. Robert Nozick: Anarchy, State and Utopia
79. John Rawls: A Theory of Justice
80. Gershom Scholem: The Messianic Idea in Ju
daism, and other essays on Jewish spirituality
81. Ernst Friedrich Schumacher: Small is Beautiful
82. Tibor Scitovsky: The Joyless Economy
83. Quentin Skinner: The Foundations of Modern
Political Thought
84. Alexander Solzhenitsyn: The Gulag Archipelago

167
85. Keith Thomas: Religion and the Decline of Magic

Books of the 1980s and beyond:

86. Raymond Aron: Memoirs [Memoires] i

87. Peter Berger: The Capitalist Revolution: fifty
propositions about prosperity, equality and li
berty
88. Norberto Bobbio: The Future of Democracy [II ;
futuro della democrazia, 1985]
89. Karl Dietrich Bracher: The Totalitarian Expe
rience [Die totalitare Erfahrung]

90. John Eatwell, Murray Milgate and Peter New

man (eds): The New Palgrave: the world of
economics
91. Ernest Gellner: Nations and nationalism
92. Vaclav Havel: Living in Truth
93. Stephen Hawking: A Brief History of Time
94. Paul Kennedy: The Rise and Fall of the Great
Powers
95. Milan Kundera: The Book of Laughter and
Forgetting
96. Primo Levi: The Drowned and the Saved [I
sommersi e i salvati]
97. Roger Penrose: The Emperor's New Mind: con
cerning computers, minds, and the laws of phy
sics
98. Richard Rorty: Philosophy and the mirror of
nature
99. Amartya Sen: Resources, values and develop
ment
100. Michael Walzer: Spheres of Justice

168
169
 REGISTAR

Almuli Jaša 117

Andrić Ivo 35
Anđelić Milovan 68
Augustinčić Antun 108, 127
Avramov Smilja 53

Babović Cana 70
Bakić Mitar 62
Bandović Milan 35
Bećković Malija 11, 20, 21, 38, 47, 51, 71, 100
Benigmus Dipold 139
Bobić-Mojsilović Mirjana 28
Bogdanović Predrag 47
Brković Jevrem 26. 70, 73
Broz Josip - Tito 33, 44, 53, 60, 65, 80, 82, 83, 92, 94, 105,

170
 108, 111, 112, 114, 115, 121, 123-126, 129, 131, 132,
135-137, 147, 148, 153, 158, 159
Buharčik 48
Bulatović Ilija 80
Bulatović Miodrag 35, 36, 95
Bulatović Momir 32
Bulatović Veselin 131

Cemović Marko 15
Cemović Vuksan 16

Ć
Ćimić Esad 52
Ćopić Branko 35
Ćosić Dobrica 81, 102, 114, 130
Ćulafić Medo 67

D
Danon Oskar 71. 100
Darendorf 29
Dedijer Vladimir 27, 48, 89, 130, 136, 141
Dragić Milica 17. 20
Drljević Sekula 157
Dubfiek 48

Đ
Đilas Aleksa 17, 40
Đilas Štefanija 17, 20, 51
Dogo Gojko 71, 100
Đorgović Momčilo 13, 26, 44, 46, 69, 70, 87, 88, 90, 92
Đurišić Pavle 156, 157

E
Engels Fridrih 50

F
Frol Ivo 152

171
G
Glajze-Horstenau 150
Gluščević Zoran 50, 51
Golubović Radonja 37
Golubović Zagorka 52
Gorbačov Mihail 48
Grnić Dragan 13

H
Has Herta 148, 150, 153
Hebrang Andrija 126
Hitler Adolf 140, 150, 153

Hruščov Nikita 48, 79, 114

Husić Džavid 25, 73

I
Ibrahimpašić Besim 52
Inić Slobodan 52
Isaković Antonije 120

J
Jakšić Božidar 52
Joksimović Savo 80
Jovančević Dobrivoje 83, 84
Jovančević Radomir 67
Jovanović Nikola 68
Jurišević Lenka 152

K
Krajačić Ivan 126, 127
Kalezić Vasilije 13, 26, 35, 38, 45, 51
Karadžić Vuk 103
Kardelj Edvard 49, 91, 105, 114, 115, 121, 126, 130
Kolakovski LeŠek 28
Kostić Dušan 35
Kovačević Sava 146, 147
Krivokapić Boro 36, 95
Krleža Miroslav 35
Krstulović Vicko 94

172
L
Lalić Mihailo 35, 100, 121
Lazarević Siniša 13
Lazović Goran 13, 26, 46, 61, 70, 71, 100
Leković Miso 59, 74, 75, 124, 125
Ler Aleksander 143

M
Maksimović Desanka 38
Marić Luka 127
Marković Nataša 69
Marks Karl 29, 50
Marsenić Milisav 132
Marušić Slobodan 68
Mihailović Draža 156, 157
Mihajlović Borislav - Mihiz 38, 47, 49
Mikulić Branko 26
Miletić Petko 119
Milojević Predrag 71
Milošević Nikola 50. 51
Milošević Slobodan 32
Milutinović Ivan 58, 61-66, 69, 94, 95
Mitrović Mitra 62, 148
Mladenović Tanasije 71
Mugoša Andro 106, 126

N
Nađ Imre 48
Novak Mojca 52
O
Ostojić Miloš 83, 84
Oto Bihalji Merin 71
Ot Hans 149, 150

P
Pajković Đoko 59, 63
Palavestra Predrag 50, 51
Pekić Pavle 66
Penezić Slobodan - Krcun 128
Perišić Zlatko 13

173
Petranović Branko 57
PeŠić Bogdan 117
Pešić Đuro 132
Pijade MoSa 61, 66, 69, 72, 73, 133
Podunavac Milan 52
Popović Branko 38
Popović Ilija 37
Popović Koča 90, 135, 137, 140, 141, 143, 149
Popović Mića 71, 72
Popović Milan 52

R
Raičević Blažo 112, 129
Raičević Dragan 129
Ranković Aleksandar 65, 80, 81, 91, 94, 105, 108, 109, 114,
115,121,126,128,133,134,144,145,148,150,153,156
Ratković Risto 35
Roberts R. Walter 136, 141, 154
S
Sijarić Ćamil 35
Staljin (J. V.) 58, 75, 79, 86, 108, 109, 153
Stanković Drago 13, 26, 45, 102
Stefanović Svetislav 62, 115, 128
Stojanović Milinko 81-83
Stojanović Svetozar 52
Š
Šegrt Vlado 26
Šteker, major 133, 144, 147, 148
T
Tadići - braća 68
Tadić Ljubomir 52
Tome Gregur 52
Trocki 34
V
Vasović Vučina 52
Velebit Vlatko 133, 135, 137, 138, 140, 143, 149, 151-153
VeSović Radonja 35
Vujačić Marko 88
Vujačić Slobodan 102
Vujošević Radomir 74
Vukićević Radivoje 83, 84

174
Vuković Čedo 35
Vukmanović Svetozar - Tempo 70, 81, 102, 103, 124
Vasić Dragiša 157
Z
Zeković Radosav 83, 85
Zogović Radovan 35
Ž
Živković Savo 83, 84
Žujović Sreten 126

175
 Značenje skraćenica

1) KPJ -Komunistička partija Jugoslavije

2) SKJ -Savez komunista Jugoslavije
3) CKKPJ -Centralni komitet KPJ
4) PKKPJ - Pokrajinski komitet KPJ
5) NOR - Narodno-oslobodilački rat
6) NOP - Narodno-oslobodilački pokret
7) NOB - Narodno-oslobodilačka borba
8) NOV i POJ - Narodno-oslobodilačka vojska i partizanski
odredi Jugoslavije
9) Agitprop - Agitariono-propagandni sektor (CK KPJ)
10) AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije
11) „Bjelaši" - Pristalice ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom
12) „Zelenaši" - Protivnici ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom
13) UDB-a - Uprava državne bezbjednosti
14) OZN-a - Odjeljenje zaštite naroda
15) Informbiro (IB) - Informacioni biro komunističkih
partija
16) Informbirovci - Pristalice Rezolucije Informbiroa protiv Jugoslavije
17) SSNO - Savezni sekretarijat za narodnu odbranu

176
18) UNRA - Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć

Zahvaljujem na saradnji i pomoći akademiku Matiji Bećkoviću,

Mirjani Bobić-Mojsilović, novinaru, Vojislavu Gavriloviću, direktoru
„Svetlostkomerc"-a, snahi i sinu Milovana Đilasa - Olgi i Aleksi,
Miroslavu Ivanoviću - direktoru u Narodnoj banci Jugoslavije, Vasiliju
Kaleziću - književniku, Ljubomiru Petroviću - direktoru Zavoda za
izradu novčanica, prof. dr Svetozaru Stijoviću i Nadi Pešić iz Fonda
federacije.

177
 Summary
Đilas has been, as rarelv any other one, manvsided person - politician and
official. writer, League of Yugoslav Communists ideologist, philosopher,
speculator and theoreti-cian. He has left the great piece of work to the public
judgement which has slili not been published as a whole.
Đilas is well known abroad as the most successful critic of communism. In
his vorks „The New Class" and „The Imperfect Society" he has found and
analysed most succes-sfully its intemal contradictions. „The New Class" has been
classified among 100 of books that had the greatest influence on Ihe European
culture and civilization in this century. It has been translated to more than 20
languages in millions-copy printing.
In the national scene, after his arrestment and during his 30 years of
isolation, various misiakes made mainly during the war and after it, have been
imputed to Đilas. He did not give responses to these accusations and engage into
polemics even when he could. However, in his numerous intervievvs and
particularly in his memoirs answers to these and many other questions might be
found.
I was privileged in my discussions with him to liear the answers to the
questions that I have beer interested in.
In my judgement the responses of Đilas on these and some other

178
questions, systematized in such a book, might be of interest for a number of
users so I have decided to pubiish it.
The Author

179
 Momčilo Cemović
ĐILASOVI ODGOVORI

Izdavač
SVETLOSTKOMERC
Beograd
Cara Dušana 60

Za izdavača
Direktor i glavni odgovorni urednik
Vojislav Gavrilović

Recenzent
Vasilije Kalezić

Tiraž
1000

180
 Štampa
Vojna štamparija

Beograd
1997

181