Andrzej Szczypiorski - Misa Za Grad Arras

Naslov
izvornika Mszaza miasto Arras

Na poljskom jeziku prvi put objavio Czytelnik, Varšava, 1971.
© 1971 by Andrzej Szczypiorski
Sva prava osim za poljski, francuski i talijanski pridržana
© 1988 by Diogenes Verlag AG, Zürich
© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018.
© za prijevod Dalibor Blažina i Fraktura, 2018.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati
u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
ISBN 978-953-358-002-9
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1006113
Andrzej Szczypiorski
U proljeće godine 1458. na grad Arras sručila se pošast kuge i gladi. Za mjesec dana go‐
tovo jedna petina stanovnika izgubila je život.
U listopadu godine 1461. iz neobjašnjivih je razloga došlo do poznatog “Vauderie d’Ar‐
ras”. Riječ je o okrutnim progonima Židova i vještica, procesima zbog izmišljenih hereza,
kao i eksploziji pljački i zločina. Tri mjeseca poslije stiglo je smirenje.
Neko vrijeme nakon toga David, utrechtski biskup, kopile burgundskog princa Filipa
Dobrog, poništio je sve procese za čaranja i blagoslovio Arras.
Upravo ti događaji tema su ove pripovijesti.
A. S.
www.balkandownload.org
Misa za grad Arras
T e večeri došao je k meni i rekao da ne volim naš grad. Već je s praga izvikivao ljutite
optužbe. Primio sam ga s poštovanjem koje smo dužni svojim učiteljima. Poveo sam
ga u unutrašnjost kuće i pokazao udobno mjesto, smatrajući da će spokoj atmosfere i piće
kojim sam ga namjeravao pogostiti stišati gnjev... Međutim nije htio sjesti. U treperavu blje‐
sku svjetiljke vidio sam njegovo lice, vrlo naduto. Nikada ga do tada nisam vidio u stanju
takve srdžbe i dao bih se zavjetovati da je bolestan, premda je ono što je govorio svjedočilo
da je bio pri punoj svijesti. Optužio me je da sam prethodne noći namjeravao otići iz grada,
što su mu potajno dojavili. Isprva sam se želio narugati tim sumnjičenjima. No dobro sam
ga poznavao. Ako je već došao k meni, jamačno je imao dokaze u ruci... Prethodne večeri
odlučio sam otputovati Davidu. Za put sam se pripremio u posvemašnjoj tajnosti. Pred po‐
noć sam izišao iz kuće, poslavši prethodno čovjeka s osedlanim konjem prema gradskim
vratima Svetog Egidija. Zatekao sam ga na dogovorenom mjestu. Drhtao je od hladnoće i
straha. Noć je bila hladna, puhao je silovit vjetar, vitlajući lišće koje je palo s drveća. S najve‐
ćim sam čuđenjem opazio da su vrata bila širom otvorena, a most bez nadzora. Nedaleko
odatle stražari su bacali kocke. Zaokupljeni igrom, činilo se da ni najmanju pozornost ne
svraćaju na prolaz. Njušio sam zamku. Prolazilo je vrijeme ispunjeno naročitom jezom.
Konj je nestrpljivo udarao nogom o zemlju. Izašao je mjesec, dok sam trenutak poslije opa‐
zio redovnika cistercita, koji se slobodno približavao gradskim vratima. Jedan od stražara
podigao je glavu, nezainteresirano pogledao prolaznika i vratio se igri. Redovnik je prošao
kroz vrata, uspeo se na most. Njegov štap gluho je udarao u tami. Izašao je iz grada, nitko ga
nije zaustavljao. Pričekao sam nekoliko trenutaka, zatim se vratio kući, naređujući da se konj
odvede u staje.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Grad se još jednom đavolski poigravao sa
mnom... Otići odavde uz širom otvorena vrata – to bi bilo podlo! Iako su moje namjere bile
časne. Odlučio sam da najzad o svemu što se događalo u Arrasu obavijestim Davida. Uvje‐
ren u ludilo u koje je upao grad želio sam ga poštedjeti daljnjih patnji i dovesti čovjeka čija
bi mudrost i zdrav razum smjesta prekinuli sva đavolska posla. Iako sam bio uvjeren da će to
naići na otpor građana. Svi su znali da sam osuđivao odluke Vijeća. Činilo se da se Vijeće
neće zaustaviti na mom izbacivanju iz svojega članstva, nego da će poduzeti oštrije mjere.
Nekoliko prethodnih noći nisam ni oko sklopio. Uhićenja su se obično odvijala nakon zala‐
ska sunca. Dok se spuštao mrak, gorljivo sam se molio da me sudbina poštedi patnji. Dok
sam tako trajao u tjeskobnom očekivanju, vratio sam se spasonosnoj ideji koja je uznemira‐
vala Arras. Dovođenje Davida u grad bio bi spas za čitavo mnoštvo građana koje je obuzi‐
malo ludilo. Naravno, bio sam svjestan rizika tog postupka, pa ipak, bio sam spreman na sve.
Računao sam na mogućnost da me uhvate u bijegu. Zato sam odabrao najboljeg konja i o
tome obavijestio samo najpovjerljivijeg čovjeka. Ali, eto, naišao sam na vrata izazovno otvo‐
rena, a stražare blagonaklono ravnodušne.
Ako smatrate da sam žudio za mučeništvom i da sam se povukao pred lakoćom – griješi‐
te. Zarobila me barbarska vjera Vijeća u moju lojalnost! Ako sam prije toga mogao sumnjati
u ludilo grada – nakon noćnog pohoda na vrata Svetog Egidija više nisam imao nikakvih ilu‐
zija.
Kada se u predvečerje u mojoj kući pojavio Albert, bio sam savršeno svjestan da se samo
u njegovu umu mogao roditi tako lukav plan da se gradska vrata širom otvore.
U Arrasu nije bilo mudrijeg i dostojanstvenijeg čovjeka. Odgojen sam u njegovoj sjeni ili
prije u njegovu sjaju. Um tog svetog starca osvjetljavao je moje životne staze. Stigao sam u
Arras kao vrlo mlad čovjek, još ne završivši škole, zapravo nepismen, bez ikakvih manira.
Kad sam imao dvadeset godina dali su me pod njegovu skrb, jer zapravo ništa, osim tupog
bubanja krunice, nisam umio učiniti samostalno. Posvetio mi se s puno srca, okružujući me
ne samo brigom nego i osjećajem nježne privrženosti kojim odrasli i iskusni muškarci često
obdaruju žutokljunce u kojima vide produžetak vlastitih životnih ambicija. Kunem se živim
Bogom da je u meni vidio svog nasljednika!
Istinu govoreći, nikada nisam imao sličnih sklonosti. Gent me je učinio pomalo hirovi‐
tim i premda su se s godinama sjećanja zatirala u mom pamćenju, ostala je u meni sklonost
prema vragolijama i neovisnosti. U Gentu ljudi shvaćaju život prilično lako. Kako sam pri‐
padao tamošnjoj bogatoj mladeži, često sam se prepuštao ne baš pristojnim zabavama. Ni‐
sam se klonio niti ljubavnih utjeha, niti bogata stola, čak ni zabava koje bi se strogim glava‐
ma mogle učiniti bogohulnima. Pa ipak, nije o tome riječ. Boravak u Gentu uvjerio me je da,
iako zapravo i nisam bio gospodar svoje sudbine, valja učiniti sve kako bih njime postao!
Chastell, koji mi je u to doba bio mentor i koji je stekao prinčevu naklonost, obično je govo‐
rio da ne postoji ništa nemoralnije od uvjerenja da čovjek nije slobodan. Chastell je, najčeš‐
će uz obilno zatrpan stol, govorio da sumnja u slobodu nalaže misliti stražnjicom, a ne gla‐
vom. “Stražnjica”, govorio bi Chastell, “izgleda u tom trenu kao da je od stakla. Čovjek ne
misli ni na što drugo, osim kako da zaštiti vlastitu pozadinu, koja je krhka i nadasve nježna.
No stvari stoje posve obrnuto”, obično bi dodavao, “dobri nam je Bog dao stražnjice da nas
po njima udaraju!...” Priprost karakter tog pogleda nije uopće označavao plitkost. Sred slas‐
nih gozbi, u društvu lijepih žena i šaljive gospode, dozrijevao sam do uvjerenja da sam dos‐
tojan misliti na svoj način i po svojoj mjeri.
Gent sam, doduše, napuštao kao mladić, ali ne i bez razmetljive sigurnosti kako sam do‐
voljno razborit da mogu krenuti vlastitim stazama. No, iskreno govoreći, kada sam ugledao
sebe samotnog, bez društva svojih sugovornika i prijatelja, bez Chastella i njegove sveopće
Misa za grad Arras
skrbi, brzo sam posumnjao. Prve tjedne u Arrasu proveo sam u molitvama, postu i pokori.
Za vrijeme razgovora s Albertom, odmah nakon dolaska u Arras, proživio sam dubok šok.
Postavio mi je pitanje, naizgled jednostavno, ali koje mi ipak nikada prije nije padalo na pa‐
met. “Odakle sigurnost i odakle stav da više valja vjerovati vlastitom umu nego objavljenju?
Vjeruješ li u Boga?” Gorljivo sam i svom snagom odgovorio da vjerujem u Boga. Zapitao je
tada vjerujem li u đavla. Odvratio sam da vjerujem u đavla. Stoga je zapitao vjerujem li da se
Bog i đavao bore za moju dušu. Odvratio sam da i u to žarko vjerujem. Zapitao je, još uvijek
mekanim i gotovo radosnim tonom, vjerujem li da i Bog i đavao utječu na moje misli. Od‐
vratio sam da je bez sumnje upravo tako. “Dakle”, rekao je, “napredak tvog uma nešto je što
izgleda kao neprestana borba. Nebeska milost bori se u tebi s došaptavanjima pakla. Ta gdje
nalaziš potvrdu da tvoja šepava misao, sputana bezbrojnim ovisnostima, utjecajima, ukusi‐
ma, pohotnim žudnjama, strahovima i hirovima može biti jasnija i učinkovitija u spoznava‐
nju Božjih namjera od crkvena nauka?... Živimo u okrutnim vremenima, dragi Jane. Ljudi
više ne žele biti časnim kršćanima, pozivaju se na razuzdane svećenike i glupe biskupe, pre‐
daju se čudnovatim nastranostima, traže božansku prisutnost u svakodnevnom životu i nas‐
toje razotkriti Božje namjere ne bi li im pohitali ususret. No Bog ne želi da se ljudi tako gor‐
ljivo trude oko spasenja. Jasno je da svatko žudi za vječnom srećom, ali neka preda svoju
sudbinu u ruke gospodina našega Isusa Krista i neka ga ne odmjenjuje... Jane, pokloni mi
svoje povjerenje! Život sam potratio nad knjigama i raspravama najmudrijih autora. Sve to
ne vrijedi ni pišiva boba! Prezirem sve te uzurpatore koji – vjerujući u razum – žele spasiti
svetu Crkvu. Najveća su snaga Crkve sakramenti, jer oni su usko brvno po kojemu nam se
Bog približava nad životnim provalijama. Čuvajući vjernost sakramentima, čuvaš vjernost
Bogu. On je tada s tobom, a ti si s Njim. Ako ti je dao razum, jamačno ne zato da bi dosezao
nebesa, nego da bi znao kako se kretati po zemlji.”
Tada sam ga upitao gdje se nalazi duša, a on je dodirnuo moja prsa i odvratio da je tamo
duša, Božji dah, sila zahvaljujući kojoj se krećem, osjećam žegu i hladnoću, spavam, jedem,
govorim i mislim. Zapitao sam ga žudim li zahvaljujući toj sili za ženama, na što je odvratio
da je nesumnjivo tako, jer Bog uopće ne traži patnju, dobrostiv je i voli me, te je stvorio
ženu da bih mogao za njome žudjeti i posjedovati je. “Samo glupani smatraju”, rekao je
gnjevno, “da je žena posuda sotone. Ona ima besmrtnu dušu i zamamno tijelo. Da ju je
stvorio sotona, bila bi krastača...”
Tada sam se osmjelio upitati ga je li duša, čije udarce osjećam u prsima, dana i svim stvo‐
rovima. Odvratio je da mu se čini kako nije pogrešno suditi da je Bog čak i psa, mačku, kra‐
vu, pa i magarca obdario nečim poput svete iskre, zahvaljujući kojoj oni postoje, pate i radu‐
ju se. Osjetio sam u tome otvorenu herezu i rekao da mi se njegove riječi ne čine suglasne s
naukom Crkve. Blago se nasmiješio. “Jane moj”, rekao je, “nije sve što Bog želi zapisano u
knjigama, i nije sve što je Bog zamislio poznato čovjeku, čak i ako on pripada svećenicima
Crkve. Zamisli primjerice da i tvoji konji i stada što pasu na livadama Brabanta imaju nekak‐
vo životinjsko nebo. Što ima u tome loše i kakva li je to uvreda kršćanskog nauka? Sveti Fra‐
njo je govorio o konju: ‘konj, moj brat’, a o pauku: ‘pauk, moj brat’. Zar je nemoguće zamis‐
liti da Tvorac, u svom neopisivom milosrđu i dobroti, šalje različite sudbine konjima, krava‐
ma, kozama i ševama, kako bi ih iskusili u radosti i patnji?! Sigurno je samo to da je Bog
stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, te da mu je dao um, što nas je učinilo najnesretnijim
bićima pod suncem nebeskim. Božji zahtjevi spram čovjeka tisuću su puta veći nego spram
štakora, no to uopće ne znači da bi štakor trebao biti osuđen za sva vremena. Moleći se za
sebe i za mene, dužan si djelić svojih vatrenih osjećaja preusmjeriti u korist životinja, drveća
i zvijezda ne bi li se i oni našli u nebeskom registru.”
Govorio je dugo i tako čestito da su mi suze tekle niz lice, a moje je srce bilo ispunjeno
zahvalnošću i poštovanjem. Pa ipak, to ne znači da sam bez kolebanja i sumnji prihvaćao
njegov nauk. Istina, glava mi je bila prazna, no u kostima sam već nosio gentsku razuzda‐
nost, što me je navodilo na određeni prkos. Razgovarali smo cijelu noć, sve dok sunce nije
izvirilo iza brda i osvijetlilo gradske uličice. Pitao sam ga i o ljudskoj ravnodušnosti prema
Bogu, ali i prema zemaljskoj egzistenciji. “Po čemu je pastir tvoje stoke gori od tebe?” od‐
vratio je Albert. “Naravno, gori je po rođenju. Došao si na svijet u dobroj obitelji, koju su
nebesa pozvala da zrači kao primjer vrline i pravednosti. Obični ljudi imaju običan život. Ne
može se od njih očekivati ono što je tvoj usud. No to ne znači ništa drugo nego još veći te‐
ret. Ne posjeduješ stada debelih krava i dobre konje da bi živio u prljavštini, nego zato da bi
bio izložen još bolnijim iskušenjima. Kada Gospod želi iskušati prosjaka – šalje na njega
kugu. Kada želi iskušati tebe – također šalje kugu. Usporedi patnju prosjaka, skutrenog is‐
pred crkve, čije je tijelo prekriveno čirevima, i patnju bogataša, koji umire raspadajući se u
zagušljivoj atmosferi sjajnih dvorana, okružen poslugom, časnim skrbnicima i lijepim kurti‐
zanama. Ako ti je dano visoko podrijetlo, to je samo zato da bi pao s visoka. Po Božjem se
sudu događa da sva udobnost i suptilnost tvoje egzistencije imaju služiti što težoj i tužnijoj
smrti, jer, rastajati se s bijedom nije teško.”
Istinu govoreći, poželio sam ismijati takav nauk, jer nisam uživao u takvoj krasnorječi‐
vosti. Kod Alberta me je zadivio istančani ritual mišljenja, kao i njegova brbljavost, što po‐
tječe iz starih vremena kada ljudi nisu uspijevali razgovarati ni o čemu drugom, osim o Gos‐
podinu Bogu i Njegovim svecima. Ah, žarko sam vjerovao i bio pobožan kršćanin, no nisam
želio čitav život potratiti na ispitivanje Božjih namjera i postupaka kako bih Mu se svidio.
Što je Bog želio sa mnom učiniti, to je bila Njegova stvar. Smatrao sam da je moja stvar ži‐
vjeti u skladu s onakvom prirodom kakvom sam bio obdaren. Ako želite, smatrajte me tru‐
tom! Jer, zapravo, samo sam jedno uistinu želio – slobodu! Ako bi mi Bog stajao na putu -
zaobilazio bih Ga. Nadam se da mi je u svojoj neopisivoj dobroti blagonaklono oprostio...
Sloboda... U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. To znači biti onakvim kakvim su
nas nebesa stvorila. Dakle to je sloboda gluposti i mudrosti, razuzdanosti i patnje, sreće i ne‐
sreće. Uza sve poštovanje koje sam gajio prema Albertu, uvijek sam smatrao da u njemu
Misa za grad Arras
čuči istinski, tupi crkvenjak. Ah, kako li se on želio boriti za spas duša... Čak se i nad hrušte‐
vima sagibao, potaknut svojom misijom... Baš tu sam misiju smatrao svojevrsnim ropstvom.
Ako se u koži proroka i učitelja osjećao dobro, jamačno je bio slobodan. Ali kada je nastojao
tu kožu na moju šiju navući – postajao bi tiranin.
Jednom je naručio od mene izradu disputa o komentaru djela časnog Jeana Gersona. Bio
je to posao za tri tjedna i nešto više. Proljetno vrijeme, grad okupan u sunčanim zrakama.
Na početku godine u Arras je stigao princ Filip, a za njim šarolika i vesela pratnja. Kao što
znate, vrzmali su se tamo i mnogobrojni Englezi, jer premda ih je princ nasamario, ostali su
na njegovim imanjima, bančeći i pijući za burgundski novac. Englezi su uvijek tamo gdje se
zbivaju dobre stvari... S ranim proljećem Filip je otputovao u Bruxelles, no u Arrasu su ostali
razni ljudi, žderonje, brbljivci, raspusnici, kao i nešto lakih žena. Nisam se tome čudio. Filip
je stario na ružan način, sve je silovitije molio krunicu, mrzovoljnim okom pogledavao na tu
bučnu i pohotnu gomilu, pa je dio njegove pratnje mudro shvatio da je bolje ostati u Arrasu,
koji se nalazio pod milosrdnom i udaljenom vlašću Davidovom. Kraljevska se kopilad blaže
odnosi prema grijesima nego njihovi plemenito rođeni očevi. Tako je Arras tog proljeća na‐
pučila bučna gomilica Burgunda i Engleza, ljubitelja čašice. Bila je tamo i engleska djevojču‐
ra, u ljubavi vrlo vješta. Imao sam dvadeset i nešto godina i noću sam snivao žene. Gersono‐
ve komentare odbacio sam u kut. Vukao sam se po livadama s tom djevojčurom i bilo mi je
dobro. Jednog dana Albert me je napao i ispljuskao. Strašno sam patio zbog bola i poniže‐
nja. Kada sam se oporavio djevojčure u Arrasu više nije bilo, a Albert me je stao ispitivati.
“Gdje je jamstvo”, rekao sam tada gordo, “da je dostojnije ljubiti Boga disputom o djelu
majstora Gersona nego o slabinama?! Govorio si mi o ljubavi, Alberte. Stoput više volim že‐
nin trbuh nego knjige starih kenjaca iz Sorbonne. Koje li koristi Gersonu od mojih glosa!
Raspao se u prah i u najboljem slučaju ugledat ćemo ga ponovno za pet tisuća godina u doli‐
ni Jozafata... Što se pak tiče engleske djevojke, zaista, udvoje smo na livadama predgrađa is‐
kušavali sreću. Ali gdje je jamstvo da se to Bogu ne sviđa?” “Huliš!” viknuo je Albert.
Oduvijek je bio takav. Kada je podučavao, mudrost i blagost slijevali su se s njega kao
voda iz izvora. No neka samo netko pokuša živjeti u skladu sa zapovijedima njegova nauka –
smjesta bi prijetio paklom... gajio je u sebi čistu ideju prema kojoj između Boga i čovjeka
postoji čudesna harmonija, ali je mrzio njezinu realizaciju.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Sve je to u redu, moja gospodo, no baš je to
bio pakao. Zamislite moju egzistenciju pored tog dostojanstvenog i razumnog učitelja, koji
bi se mogao smatrati uzorom svekolikih vrlina. Govorio bi mi: “voli životinje, jer to su tvoja
mlađa braća.” No kada bih naložio da se zrnje sipa mojim konjima jer je stigla teška zima,
predbacivao bi mi lakomislenost i rasipnost. Govorio bi mi: “voli ženu, jer ti je dana od
Boga.” No kada bih držao priležnicu u kući, prognao bi je s vriskom, koju bi čuo cijeli grad, i
optuživao me zbog razvrata, što bi – jasna stvar – u čitavom Arrasu izazvalo sveopće veselje,
jer je svaki građanin, koji je imalo držao do sebe, imao više djevojčura nego konja. Govorio
bi mi: “voli bližnje i odnosi se prema njima kao prema sebi jednakima, jer oni su jednaki
tebi”. No kada sam nastojao primijeniti taj nauk – vježbao bi na meni strogost, vičući da sam
sasvim poludio. Govorio bi mi da se ne grstim Židova, no nije htio jesti u mojoj kući, jer su u
njoj jeli židovski bankari iz Utrechta. I, što je još gore, nije u njemu bilo ni dlake licemjerja.
Hodao je po gradu Arrasu oklopljen svojom vjerom, tako skroman – gotovo ohol, tako mu‐
dar – gotovo glup, tako častan – gotovo hulja. Samo se jednog bojao na svijetu više od pakla.
Davida se bojao, moja gospodo!
Jednom sam pribivao njihovu razgovoru. David je iznenada stigao u Arras s nevelikom
pratnjom. Zaustavio se kod Alberta i, pozdravljajući ga, sagnuo se duboko do zemlje. Bio je
visok, crn, ogrubio od sjevernih vjetrova, dok je Albert bio kao snijeg, pognut od starosti,
duge sijede brade. Kraljevsko kopile, neiživljeni mangup, utjelovljenje đavla, izjelica, lažlji‐
vac, pun divlje oholosti i najluđih ideja – a nasuprot njega mudrac slijepljen od samoga zna‐
nja, ozbiljnosti i vrline. Dva elementa, puštena kao psi s lanca. Ah, gospodo, kakav li je to bio
sjajan razgovor...
Albert je pozvao Davida za stol, na što je ovaj uzviknuo: “Vaša Visosti, nisam navikao ve‐
čerati grickajući korjenčiće...” Neprestance se Albertu obraćao s “Vaša Visosti”, dok se ovaj
rumenio i tiho mrmljao: “O, moj prinče.” Gozba je bila još kako-tako. David je žderao za de‐
setoricu, kosti je odbacivao naokolo, sisao mast s prstiju gurajući ih u gubicu. Pozorno sam
pogledavao na Alberta koji je smjesta izgubio apetit. Kunem se Bogom, znao sam što princ
radi! Uopće nije bio tako neotesan, tako prost kakvim se želio prikazati. Rzao je kao konj i
glasno prdio za stolom, što nije ostavljalo dobar dojam čak ni na ljudima koji su mu svim sr‐
cem bili odani. Zaista, malo je pretjerao... No kad je započeo razgovor – tek tada je utrecht‐
ski biskup zablistao.
Razgovarali su o ljudskoj prirodi. Albert se, kao i obično, pridržavao svojih milosrdnih
formula. “Prinče”, govorio je, “tko iskreno voli vlastitu majku i odnosi se milostivo prema ži‐
votinjama, kao što je propovijedao Sveti Franjo, taj je nesumnjivo dobar čovjek...” “Ma kak‐
vi!” riknuo je David. “Bio je kod mene jedan klipan što mi je davio tu i tamo nepokorne po‐
danike, otrov sipao, katkad nožem u rebra ubadao po mojem nalogu... jednom je došao k
meni sav zaliven suzama. Što se dogodilo? – pitam lopova. Prinče, kaže, majka mi je umrla
danas u zoru. Bio je do te mjere neutješan da sam ga, zamislite Vaša Visosti, na nekoliko tje‐
dana morao osloboditi svih poslova, jer mu je ruka drhtala i mogao bi ozlijediti čovjeka,
umjesto da ga u nebo otpravi. Što se tiče životinja najsrdačnije ih je i najnježnije volio...”
Albert sijevne očima, ugrize usne i izjavi kako iznimka potvrđuje pravilo. Na to David
odvrati da i on spada u te iznimke, jer snažno voli svoju majku, na svoje konje i pse pazi kao
malo tko, dok ga jamačno baš i ne prati glas najboljeg čovjeka u Brabantu... “To je samo hir
Vaše Uzvišenosti!” zaviče Albert.
Gotovo pola noći umirao sam od smijeha slušajući argumentacije. Kada su se najeli kako
valja, David je razotkrio svrhu svoga dolaska. “Vaša Visosti”, reče s dobrostivim osmijehom.
Misa za grad Arras
“Došao sam u Arras, jer su mi javili da su građani izmučeni i potišteni zbog neprestanih pos‐
tova, procesija, nastojanja oko vječnog spasenja. I ja radim na vašem izbavljenju, kunem se
svetim Isusovim ranama da ni o čemu drugom ne mislim i ništa me tako ne prožima brigom
kao što je propast dobrog morala. No stvar je u tome da brabantska glavarina presušuje, moj
se kraljevski otac jako ljuti što su prihodi iz sjevernih gradova ništavni, trgovina naša nalik je
na astmatičnu kobilu, zidine gradova oronule, jer ih od vremena engleske opsade nitko nije
ni taknuo, a na putovima svuda razbojnici i pokornici, do te mjere da za trgovce više nema
mjesta... Ja bih rado nebo učinio sklonijim gradu Arrasu, no gledaj, Vaša Visosti, odakle nam
kruh naš svagdašnji koji jedemo. Duša kao duša, no i za tijela valja mrvicu odvojiti.”
“Vaša Uzvišenosti!” povikao je Albert, ali ga je biskup prekinuo pokretom ruke i nasta‐
vio, sad već ne tako dobrostivim tonom: “Mi se, časni oče, u dušu poznajemo. Ti, Vaša Vi‐
sosti, spašavaj duše ljudske, no za dva tjedna platit ćeš mojim poreznicima šezdeset duka‐
ta...” Albertu su zadrhtale ruke. “Toliko novaca!” očajnički je zavapio. “Da malo pročešljam,
u tvojim bih škrinjama tisuće pronašao...”
“Ja to ne mogu napraviti”, odvratio je Albert. “Ne mogu biti pljačkašem ovih ljudi ov‐
dje...” Biskup zamalo da nije pao s klupe, tako je provalio u smijeh... “Oče”, rekao je trenutak
poslije. “Ta gdje piše da ljudi više žude za spasom duše nego imovine? Grad Arras propada!
Sve je gore i teže ovdje živjeti. Stalno ih daviš pričama o Gospodinu Bogu i Njegovim sveci‐
ma, dijeliš im sakramente, dok je istodobno stoka šugom uništena, kuće propadaju, ljudi se
nemaju u što odjenuti i što u gubicu staviti. Mještani bježe u druge zemlje gdje je manje sve‐
tosti, no zato više hrane. Za šezdeset dukata, koje ću dobiti, preuredit ću ovaj grad. Ti me
poznaješ, Vaša Visosti, znaš da sam dobar gospodar. Tebi se čini da je ljudima, čim ih pritis‐
neš Božjim riječima na ustima, smjesta lakše. Moja se vlast temelji na nečem drugom. Zatre‐
ba li, zategnem, zatreba li opet – otpustim. U Utrechtu možeš vidjeti mnogo nasmiješenih
lica, dok su kod vas, u Arrasu, svačija usta pritegnuta molitvama.”
Albert je ustao od stola, podigao ruku. Znao sam da će sada izreći jednu od svojih čudes‐
nih fraza kojima je tijekom dva desetljeća hranio Arras. I doista, reče: “Vaša Uzvišenosti,
više od svega valja voljeti one kojima se vlada...” A ovaj opet rikne od smijeha... “Idi k vragu,
Alberte! Svoju ljubav mogu si u stražnjice zadjenuti! Nije riječ o tome da ih treba voljeti,
nego o tome da se dobro osjećaju! Što imaju od toga da ih voliš, ako im je loše? Mene u
Utrechtu malo tko voli, a ja ne volim nikoga. Ali želim vidjeti zadovoljna lica i opću sitost,
jer samo ću se tada osjećati siguran uživajući u životu!”
“Vaša Uzvišenosti”, viknuo je Albert, “trudiš se steći popularnost među gomilom. Kad bi
poželjeli barbarske predstave, ne bi ih odbio! Žudiš za pljeskom, dok ja prije svega žudim za
uznositošću ljudskih srdaca.”
“Ma idi k vragu, Alberte, s tom uznositošću. Da se moj otac pridržavao zapovijedi Gos‐
podnjih kako valja, ja ne bih došao na svijet. Oplodio me je grešno, plod sam njegove razuz‐
danosti, no zato znam da sam začet u užitku koji mu njegov uzoriti brak nije pružao. Stoga
ne traži od mene, Vaša Visosti, uznositosti osjećaja! Bliži su mi građani Arrasa koji traže kru‐
ha i zabave, nego Ti, oče, sa svojim propovijedima...”
“Svaki je vladar”, rekao je Albert, “koji se bori za duše onih kojima vlada – osamljen.”
“Gluposti, Vaša Visosti. Ne svaki, nego samo onaj koji to želi.” Na to se Chastell, koji je
pratio princa, nagnuo u njegovu stranu i tiho rekao: “Što god da se zbivalo u Arrasu, treba
ipak priznati da je naš otac Albert čist kao suza!” “I što ima od toga da je čist, kad je glupan!”
zareži utrechtski biskup. Zaista, taj čovjek pogađa u sam cilj. Tko bi drugi, osim njega, uspi‐
jevao s takvom preciznošću pogoditi Alberta ravno u srce.
Sve je počelo, da tako kažem – nevino. I tko bi pomislio da su se od takve sitnice začeli
svi oni strašni događaji. Suknaru po imenu Gervais, kojega su zvali Damaščaninom jer je
prije mnogo godina otputovao u Siriju i stekao široka poznanstva među tamošnjim trgovci‐
ma – crknuo je konj. Uistinu – bio je to neobičan događaj! Tim više što je konj bio zdrav i
snažan. Obrada:boden Dvogodišnjak, dobre krvi, kojega su koristili za jahanje i u staji nje‐
gova vlasnika okruživali posebnom pažnjom. Konj je, kako rekoh, prethodne večeri bio
zdrav, štoviše, dok je gospodar obilazio gospodarske zgrade prije polaska na počinak primi‐
jetio je da se konj osjeća izvrsno te je slugi izdao nalog da ga ujutro osedla i izvede do grad‐
skih vrata, jer je Gervais namjeravao odjahati sa seržom sve do Lillea. Sutradan ulazi sluga u
gazdinu spavaću sobu i kaže da je konj krepao. Ukućani se ustrčali. Životinja leži nepokretna
na gumnu, trbuh nadut, a nozdrve prekrivene stvrdnutom pjenom. “Što je jeo noćas!?” viče
Gervais. Odgovaraju mu da mu ništa nisu davali. “Otrovali su mi konja!” viče suknar. Bilo je
to nemoguće, jer su kućna vrata zakračunata u sumrak, a svi su stanovnici toga gospodarstva
bili odavno poznati ljudi od gazdina povjerenja. Gervais je dugo tugovao zbog gubitka lijepe
životinje. Oko podneva svrati k njemu poznanik, užar, bogat čovjek, koji je držao tri šegrta i
imao oveći vrt u blizini grada. Užar reče: “Čujem, Damaščanine, da te je zadesila velika ne‐
sreća. Konj ti je crknuo noćas... Zato znaj da sam prolazio u blizini staja i u svjetlu baklje vi‐
dio Židova zvanog Celus kako baca prokletstvo na čitavu tvoju kuću.”
Užar je pogodio u samu desetku, jer je Damaščanin godinama imao s Celusom neraščiš‐
ćene račune. Doduše, to s konjem jamačno se zbilo uz udio nečistih sila, jer – jeste li ikada
čuli da životinja tako iznenada ugine? Damaščanin pohita u Vijeće i podnese tužbu. Pritom
nisam bio prisutan, jer sam toga dana imao drugog neodgodivog posla, ali sam znao da je
suknara preslušao sâm Albert. “Dovedi svjedoka”, rekao je srditom doušniku. Istog trena
doveli su u Vijeće užara. “Možeš li se zakleti da si ga vidio?” upita Albert. “Zaklet ću se Kris‐
tovim ranama.”
Farias de Saxe, koji je bio pravi mudrac u području pravnih kompetencija i propisa, a sje‐
dio je u Vijeću nemajući zanimljivijeg posla, rekao je Albertu: “Oče. Ne pristoji ti da se baviš
rješavanjem sporova koji se tiču građana. Čak i ako danas iskažu zadovoljstvo tvojom presu‐
dom, sutra će već podići buku da manipuliraš gradom kako ti se svidi. Bolje je da oni sami
preslušaju Celusa.” Iz toga je proizišao spor golema značenja. Albert, koji se nikada nije
Misa za grad Arras
odricao užitka da presuđuje, suprotstavio se pogledima Fariasa de Saxea, pozivajući se na

Celusovo podrijetlo. “Ali gdje piše da bi gradski sudovi trebali suditi Židovu?! Židovu može
suditi svatko!” Na to će Farias de Saxe: “A gdje piše da Židovu može suditi svatko?” Jasna
stvar, spor je dobio Albert, jer je za njega uistinu važan bio rezultat, dok je De Saxe sve to
smatrao zabavom. Bio je odveć bogat čovjek kojemu ništa nije bilo toliko važno, a da bi bilo
čemu pridavao ikakvu težinu. Jednom, kada sam ga zatekao u crkvi pored propovjedaonice,
rekao mi je da griješi iz dosade i iz dosade se ispovijeda... Bio je to zapravo jedini veliki gos‐
podin u Arrasu! Počivao u miru...”
Priveli su Celusa.
“Bacio si prokletstvo?” pitao je Albert.
“Vaša Visosti, ja to ne znam.”
“Govore o tebi da si mudar Židov.”
“Tim prije ne znam!”
“Znači li to da je za učinkovito prokletstvo potrebno neznanje?”
“Za jedne to znači jedno, za druge drugo... Svatko čita ono što želi pročitati!”
“Priznaj, Celuse. Mrziš Gervaisa Damaščanina...”
“Moram li ga obavezno voljeti, Vaša Visosti?! Ako je tako, zavoljet ću ga.”
“Ne stojiš prvi put pred Vijećem, Celuse. Prije tri godine oskvrnuo si kršćanske leševe.”
“Vaša Visosti, niste u pravu. Nisam s time imao nikakve veze, nisam tada bio u gradu, što
je jasno dokazala istraga.”
“Pa ipak, ne negiraš da si bio umiješan u tu stvar.”
“Tome ne mogu zapriječiti, jer bilo je tako... No...”
“Celuse, dobili smo informaciju da nisi htio pozdravljati gospodina De Saxea, kao što na‐
lažu običaji.”
“Vaša Visosti, gospodin De Saxe će vam posvjedočiti da sam ga uvijek pozdravljao s duž‐
nom pokornošću. Gospodin De Saxe dolazio bi s dva hrta i jednim ptičarom, i nikada nisam
povrijedio njegova prava.”
“Ali ta prava ne smatraš časnima.”
“Nije na meni da procjenjujem što je u gradu Arrasu časno, a što nije...”
“Znači li to da ti je taj grad tuđ?”
“To nisam rekao, Vaša Visosti.”
“Ali si tako pomislio, Celuse.”
“Oprostite, odakle Vaša Visost zna moje misli?”
“Nisi ovdje da postavljaš pitanja, nego da daješ odgovore...”
Tako je bilo sve do kasne večeri. Bilo mi je žao Celusa, iako je bio Židov, no nisam se mi‐
ješao u stvar. Užarevo svjedočenje prihvaćeno je kao dokaz, koji je od početka bio neupitan.
Iste noći Celus se objesio u podrumu gradske vijećnice. Gospodin De Saxe osmjelio se izja‐
viti Albertu: “Oče, krv tog Židova pada na tvoju savjest.” Na što je Albert odvratio gordo:
“Govoriš o nečemu što sâm ne poznaješ i ne posjeduješ.” Izlazeći iz dvorane Vijeća, Farias
de Saxe mi je promrmljao: “Takvi su uvijek najgori. Ubijaju bezgrešno.” Čuo sam da se gos‐
podin De Saxe tog dana strašno napio. Bio je to jedan od rijetkih dana u njegovu životu
kada se nije dosađivao.
No nije Fariasovo pijanstvo bilo to što je izazvalo napetost u gradu. U ime Oca, i Sina, i
Duha Svetoga. Amen. Moja gospodo! Vaš pogled na građane Arrasa može danas biti pun
mrzovolje, pa čak i gađenja, jer su se odvažili činiti stvari koje povijest svijeta nije vidjela. No
takav je bio nalog sudbine. Poznavao sam te ljude. Nisu bili zli, jamačno nisu bili gori od
drugih stanovnika Brabanta i čitave kneževine. Istina, Arras nije dao baš mnogo bogobojaz‐
nih muževa i kreposnih žena, jer mnogo je tamo bilo zavisti, zlobe, podlosti, i ne jedan je lo‐
pov savio sebi toplo gnijezdo unutar gradskih zidina, no te večeri kada se pronijela vijest o
smrti Židova Celusa gotovo su se svi građani osjetili sukrivcima za to ubojstvo. Ali neću ov‐
dje pokušavati dokazati da su voljeli Židove i njihove crvene krpe na ogrtačima, da su se bez
mržnje otirali o židovska ramena u gužvi sajamskih dana ili da su vjerovali židovskoj riječi.
Svi građani shvaćali su da su Židovi strani element i da je Bog teško iskušavao grad kad ih je
osudio na suživot s krvnicima Isusa Krista. No upravo zato što su bili pravovjerni kršćani i
što su se predavali sudu neba – svi skupa predstavljali su tlo na kojemu je moglo rasti židov‐
sko zrno.
U Arrasu me nisu simpatizirali, to je sigurno! Bio sam došljak iz druge zemlje, bio sam
oko i uho utrechtskog dvora te su moju kuću izdaleka zaobilazili jer mi nisu vjerovali. Pa
ipak, te su večeri upravo meni došli sa suzama i u žalosti. “Židov Celus objesio se u gradskoj
vijećnici!” vikali su s grižnjom savjesti. “Gospodin Albert nepravedno se s njime ophodio...
Jao si ga nama, jer Bog ne dopušta takve nečasne grijehe.”
“Što bih trebao napraviti?” zapitah. “Idi biskupu Davidu, koji je tvoj prijatelj, i zamoli ga
da dođe u vjerni grad Arras. Bez njegove nazočnosti sve će nas zadesiti nesreća. Želimo
sprati nevinu krv, koja je pala na stanovnike Arrasa. Neka nam biskup kaže što bismo trebali
učiniti...”
Što sam im trebao reći? Činilo mi se smiješnim da odem u Utrecht ili Gent, stanem pred
Davida i molim ga da dođe. Pogledavajući na tu uznemirenu gomilicu građana s visine svo‐
ga doma zamislio sam Davidov osmjeh dok podastirem molbe njegova stada.
Moja gospodo! Poznajete princa bolje nego ja. To je veliki čovjek i istinski kršćanin. Pa
ipak... Zamislio sam dakle kako stižem u Gent, ostavljajući od puta iznurene konje. Ulazim u
biskupove odaje, prekriven prašinom i znojem, s licem išibanim od jesenjeg vjetra. David
me ljubazno pozdravlja. “Hvala Svevišnjem, Jane, što si stigao! Spremam se sutra u lov, pra‐
vit ćeš mi društvo...”
“Vaša Preuzvišenosti”, kažem. “Izaslanik sam grada Arrasa. Tamošnji stanovnici pokor‐
no mole da ih posjetiš jer se plaše Božje kazne. Gospodin Albert prognao je u smrt stanovi‐
tog Židova po imenu Celus...”
Misa za grad Arras
“Židova, kažeš!” kaže David s osmijehom. “I zbog jednog bih Židova trebao krenuti u
Arras?”
“Ne zbog njega, Vaša Preuzvišenosti, nego zbog građana toga nesretnoga grada!”
“Ali kako ja mogu pomoći gradu, ako ima štucavicu... Nemam nikakve namjere svađati se
s Albertom zbog nekakvog židovskog spadala. Bog dao, Bog uzeo! A ti, Jane, prestani se mu‐
čiti. Imam ovdje djevojčuru iz Speyera, veliku ljepoticu, dat ću ti je na dvije noći...”
“Vaša Preuzvišenosti”, kažem očajnički. “Ljudi su u gradu uznemireni. Plašim se nemira.
Vaša Preuzvišenosti, znaš kako je u ovim teškim vremenima lako raspaliti strasti. Još nisu za‐
rasle rane nakon odvratnog ljudožderstva proteklih godina, grad tek što je izvirio iz mraka, a
sad opet...” David je podigao ruku na visinu lica, kao da tjera dosadnu muhu. Šutim. Sad on
govori: “Pax, pax! Što je bilo s tim Židovom?”
“Nekakav je čovjek posvjedočio da je Židov Celus bacio prokletstvo na kuću suknara,
kojemu je crknuo punokrvni konj. Konj je bio zdrav i trebao je ići na put, kad iznenada,
usred noći, zbog židovskog prokletstva on crkne u staji...”
“Koje je bio rase?” pita David i smije se.
“To ne znam, Vaša Preuzvišenosti.”
“Ako je dorat, nije mi ga žao...”
“Vaša Preuzvišenosti! Istinu govorim. Grad se uzbudio...”
“Dosađuješ mi, Jane. Ako im je tako stalo do pokore, neka se bičuju. Reci u Arrasu da je
biskup naložio procesiju i desetodnevni post... A taj je otac Albert za mene jako nezgodan...
On ima jednostavnu računicu. Jedan konj, jedan Židov. No moja je stvar račun prema Bogu.
Što da ja Bogu kažem? I odakle da ja znam je li po Božjem sudu Židova trebalo tako likvidi‐
rati. Možda jednog Židova, možda dvojicu, možda samo polovicu... Ja ne znam koliko vrije‐
di konj u nebeskim stajama.”
Toliko bih izborio u Gentu koliko je prljavo pod noktom. Zato sam ljudima rekao neka
se vrate kućama i čekaju iduće jutro. Sâm sam otišao porazgovarati s Albertom. Primio me
hladno, kao i obično kada bi očekivao sukob. Nikada se nije lišio uvjerenja da ipak – iako
sam njegov učenik – pripadam tuđini, golemom svijetu što se prostire izvan zidina Arrasa.
Čak i nakon toliko godina – tijekom kojih sam mu pružao brojne dokaze lojalnosti i gotovo
sinovske vjernosti – pronalazio je u meni nekakvo srodstvo s Davidom i, što je još gore – sa
Chastellom, kojega je mrzio svom svojom dušom. Koliko mi je samo puta predbacivao ne‐
dostatak kršćanske gorljivosti, svaljujući to na leđa pogubna utjecaja Genta. Koliko li je puta
s gorčinom ponavljao: “Tebi se čini, dragi Jane, da više od svega treba obožavati razum. I
smatraš da gentski mentori, s Davidom na čelu, upravo razumu iskazuju najviše poštovanje.
Međutim, unatoč prividima, nije tu riječ o razumu, nego o prirodi. Svoje umne sposobnosti
David je vježbao u ložnici. Misli da je moćan, jer ni u što ne vjeruje... Kako je to glupo,
Jane!” Ne govoreći izravno, uvijek je sumnjao da sam biskupskom dvoru bliži nego što sam
u stvari bio. Mislio je da David sluša moje savjete. Međutim, kako rekoh, David je u meni vi‐
dio prijatelja i druga u razvratu, ali je uvijek spretno izbjegavao ozbiljnije razgovore. No Al‐
bert nije griješio smatrajući da sam srcem bliži Gentu nego Arrasu. Uostalom, to mi je po‐
malo godilo.
Došavši Albertu, i ovaj sam put bio pomalo zbunjen. Već sama činjenica da su se žitelji
grada meni obratili s molbom da posredujem na biskupskom dvoru bila je za mene neugod‐
na. I nisam se uopće začudio kada je Albert, poslušavši argumentaciju, trpko rekao: “Ako su
te Davidu poslali, zašto nisi meni došao?!”
“Oče”, kažem najblažim glasom koji sam umio izvući iz grla. “Nije primjereno upletati
biskupski dvor u ovdašnje sporove. Građani su uzbuđeni zbog događaja koji su se dogodili
unutar gradskih zidina, i zato odgovarajuće odluke treba donijeti unutar tih zidina.”
Pogledao me je ispod oka, zatim mrzovoljno i umorno slegnuo ramenima, kao da želi
zbaciti teret. “No to, istina, zvuči mudro, ali u tvojim ustima, Jane, zvuči licemjerno! Zar te
je smrt tog Židova nagnala na solidarnost s gradom koju nikada do sada nisi osjećao? Čudni
su puti Gospodnji... Iznenada, u tako opasnom trenutku u kojem se Davidu otvara moguć‐
nost da intervenira u naše stvari, a građani ovoga grada, uvijek tako oprezni da tkogod ne
ugrozi privilegije i naruši njihova prava, samovoljno nastoje izboriti odluku dvora, ti posta‐
ješ zaštitnik gradskih sloboda i užasavaš se pred miješanjem tuđinaca u unutarnje poslove
Arrasa?! Kada je pak nastao spor između mene i građana i pružila se tako sjajna prigoda da
me se izloži podsmijehu, izruga i ponizi u očima ljudi koje sam uvijek volio – i ti im, Jane, is‐
kazuješ razumijevanje? Pazi da ti David ne naplati tu slabost srca!” Uto zašuti i približi mi se.
Gledao me je u oči s izrazom lukave podozrivosti i čuđenja. “A možda ti već znaš?!” upita iz‐
nenada, hvatajući me za ruku. “Reci iskreno, Jane! Možda si ti shvatio o čemu se tu radi!?”
Tako mi Boga, nisam imao pojma čemu je smjerao. Očigledno je to iščitao iz mojih oči‐
ju, jer se podrugljivo nasmijao. “No, da... Odakle bi ti to moglo pasti na pamet!” Vjerojatno
me nikada nije prezirao tako kao u tom trenutku kada je shvatio da me je precijenio. I smjes‐
ta je postao ohol, nepristupačan, lišen čak i podrugljivosti koja je pri njegovoj prirodi, hlad‐
noj kao led, katkad izgledala kao zračak unutarnje topline.
“Sjeti se”, reče, “da si prije mnogo godina došao u Arras kao štene! Ovome gradu zahva‐
ljuješ svoj uspjeh. Učinio je od tebe čovjeka sjajnog i bogatog, pružio ti je povjerenje i pre‐
pustio ti djelić vlasti...”
“Oče”, prekinuo sam ga, “sve što pripisuješ gradu Arrasu tvoja je zasluga!”
“I što onda?” odvrati. “Savršeno znaš da ne postoji granica koja bi dijelila mene od grada
i grad od mene. Ja sam grad, i grad je ja. Ako sam išta za tebe učinio dužan si zahvalnost
svim građanima Arrasa, jer su upravo oni ti koji preko mene vladaju. Kolike sam ti godine
ponavljao da onaj tko se bori protiv mene istupa protiv grada, i da onaj tko nastoji narušiti
ovdašnja prava i privilegije – postaje moj neprijatelj. Bilo bi smiješno kad bi se u trenutku is‐
kušenja putovi ovdašnjih građana imali razići. Samo očaj i anarhija u glavama mogu biti raz‐
log što su ti se obratili s molbom da pozoveš Davida. Orao sam tu zemlju dvadeset godina i
Misa za grad Arras
preorao sam je. Ovdje ne vole biskupa! Nije napravio ništa da zasluži ljubav. Kad god bi do‐
šao, činilo se kao da je grad napala skupina razbojnika. Živimo u Arrasu časno, bez raskoši i
licemjerja od kojih slabe Utrecht i Gent. Jer, što se dogodilo s Brabantom? Opća himba, in‐
trige, svađe, podlost. David drži plaćene ubojice koji na svaki mig sređuju protivnike dvora.
Jesi li vidio ubojice u Arrasu? Treba li u našem gradu posezati za mačem i otrovom da bi se
pod koprenom noći ubijao neprijatelj? Ovdje smo postigli jedinstvo, blagoslovljeno od
Boga i ljudi.”
“Gospodine”, rekoh, “Židov Celus objesio se u gradskoj vijećnici!”
“Znam to... Jadan Židov! Očigledno je da se Bogu prohtjelo učiniti od njega žrtvu. Pazi,
Jane, nije se dogodilo ništa što bi moglo opteretiti naš grad. Vijeće još nije presudilo. Celus
si je oduzeo život po vlastitoj volji. Zar ne opažaš svu usrdnost osjećaja ovdašnjih stanovni‐
ka, koji su zabrinuti i pate zbog smrti tog nesretnika? Zamisli sličnu stvar u Gentu ili Utrech‐
tu... Da pukneš od smijeha! Koga li bi tamo uzbudio jedan židovski leš?! A ovdje ljudi žude
za pročišćenjem. I dobit će ga! Htio bih da shvatiš kako je nedostojan i glup projekt poziva‐
nja na Davidov razum. Dužan si gradu Arrasu ne samo zahvalnost, nego i solidarnost u te‐
škim trenucima.”
“Tako sam i ja mislio”, rekoh spokojno. “I zato sam došao tebi, oče, premda su građani
tražili da odem u Gent.”
Tada se Albert ponovno trpko nasmije i reče: “Jane! Poznajem te odavna. I uvijek sam
vjerovao u tvoju lojalnost. Idi ljudima i reci im da bi bilo nedostojno tražiti potporu na bi‐
skupskom dvoru. Sami smo gospodari Arrasa i samo je u našim rukama sudbina tog grada...”
“Oče, ne bi li bilo primjerenije da o tome sam obavijestiš grad?”
“Ne, dragi učeniče! Pred građanima nikada nisam krio osjećaje koje gajim spram Davida.
I zato bi moju odluku mogli pripisati mržnji i nepovjerenju... Nisu li se tebi obratili s mol‐
bom da posreduješ? Tko bi mogao biti bolji izaslanik Arrasa na utrechtskom dvoru?... Bit će
dobro i razumno ako im objasniš zašto odbacuješ povjerenu ti misiju.”
“Imaš pravo, oče!” rekoh.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Moja gospodo! Samo se djelomice osjećam
kriv za ono što je Bog odaslao na grad Arras. Bio sam Njegovim sredstvom i vjerovao sam u
Njegovu pravednost. Dopustite ipak da sada kao svjedoka prizovem nedavnu prošlost, te
strašne dane otprije tri godine, kada su se glad i kuga obrušili na naš grad... Mislim da upra‐
vo u tome treba tražiti razloge zbog kojih sam prihvatio ispravnost Albertovih argumenata.
U proljeće te godine stoka je počela ugibati. S početka u tome nije bilo ništa neobično.
Uvijek biva tako da nakon oštre zime dio stoke mršavi, gubi apetit i propada bez razloga. Pa
ipak, tog proljeća, kao što se sjećate, ne jedan je kravar predao Bogu dušu. Izašli smo iz gra‐
da s procesijom. Udaralo se u zvona. Nastupili su kišni i hladni dani, a zatim se iznenada ra‐
zvedrilo, ugrijalo sunce i u zidinama Arrasa pojavile su se beskrajne gomile gamadi. Iz na‐
topljenih livada, koje su se naglo sušile, gamad je izmiljela u grad. Nikada se prije nije dogo‐
dilo ništa slično. Grad se zavio u oblake magle, ujutro i u sumrak niste mogli ugledati ništa
nadohvat ruke. Za dana sunce je snažno grijalo, ali noćima je hladnoća odzvanjala među zi‐
dinama. Ljudi su stali umirati. Najprije jedan, zatim dvojica, potom desetorica. Njihova su
se tijela raspadala neizmjerno brzo, pocrnjela bi i nadula se. Onima koji su otpravljali umrle
zadah nije dao disati. Gotovo odmah nakon toga izbili su požari. Progutali su brojnu ljudsku
imovinu, prije svega zalihe hrane, prikupljene za slučaj nestašice. Uto je u Arras stigao princ
David. Pozdravljajući ga na gradskim vratima rekao sam, između ostalog, da je malo moćni‐
ka ovoga svijeta koji bi pokazali sličnu hrabrost. U doba kuge vrla gospoda bježe kud ih
noge nose, prepuštajući rulji da pljačka čitavu im imovinu. U takvim trenucima najbolje se
pokazuje kako malo znače zemaljska dobra u suočenju sa smrtnom prijetnjom koju šalje
Bog. Stoga je David, ulazeći u Arras zahvaćen kugom, pokazao rijetku odvažnost. Ujahao je
u gradske zidine praćen sjajnom pratnjom. Pred njim su nosili relikviju s kapljicom krvi Sve‐
toga Egidija, koju su utrechtski biskupi nekoć dobili kao dar grofova Saint Gilles.
Pa ipak, taj ulazak, koji je krijepio srca svih građana, ubrzo se okrenuo protiv njih samih.
David je uveo strogu vlast. Uopće ne tvrdim da je naumio uništiti Arras, no mnogi su upravo
tako smatrali. Pod prijetnjom smrti naredio je da se spali sva hrana koju su dodirnule ruke
ljudi umrlih od kuge. Kada su mu dokazivali da je to ludost – jer, kakav li je smisao u tome
da se grad liši preostalih skromnih zaliha – izjavio je da više vjeruje dvorskim liječnicima.
Već se tada okruživao tom gomilom zgubidana i razmetljivaca, koji su se vukli za njim uzduž
i poprijeko Brabanta, i koji su besmislicama trovali njegov velik um. Što je još gore, napušta‐
jući Arras nakon stroge vladavine, naložio je da se zatvore gradska vrata i postavi straža duž
zidina. “Osuđuješ nas na smrt!” vikali su članovi Vijeća. “Molite se!” odvratio je.
Istina, nije nas prepustio bijedi. Do vrha napunjena kola svakodnevno su stizala na grad‐
ska vrata. Svakog bi se jutra čula škripa kotača i vika kočijaša. Puk bi se okupljao na zidina‐
ma, a biskupovi bi izaslanici istovarivali kola. Zatim bi odlazili, pucajući bičevima i šapćući
krunice, dok bi biskupova straža dopuštala da se otvore vrata kako bismo hranu mogli poni‐
jeti u grad. Raspodjela hrane bila je pravedna, u tome su velike zasluge pripadale gospodinu
De Saxeu, čovjeku vrlo pravdoljubivom i nesalomljiva karaktera. No kakva korist od toga
kada je kuga bez prestanka uzimala danak, a glad se sve više širila. Onda su stigli dani očaja.
Saznavši za našu nesreću, u Arras su pohitali svi brabantski razbojnici, oružane bande lišene
savjesti. Pritajeni u šumovitim brdima vrebali su noćima na biskupska kola i pljačkali ih. Da‐
vid je pojačao zaštitu, no to nije donosilo rezultata. Lagani plijen pobuđivao je maštu lopova
iz cijele kneževine. Stizali su iz najudaljenijih kutaka ne bi li se obogatili pod zidinama umi‐
rućeg grada. Katkada bi pljačka, pred našim očima – jer sve smo to promatrali s visine zidina
– trajala puna tri dana. David je kočijašima plaćao zlatom i dragim kamenjem, ali nije bilo
odvažnih, spremnih da krenu u smrt. Kod nas, u Arrasu, glad je dostigla užasne razmjere.
Stražu je trebalo poslati i na groblje, jer je bilo i onih koji su, odbacivši stid i kršćansku vjeru,
otkopavali svježe grobove i gostili se u smradu lešina. Čuli smo da je jedna žena ugušila dije‐
Misa za grad Arras
te koje tek što je izašlo na svijet, skuhala ga u slanoj vodi i pojela, a trop koji se nataložio dala
preostaloj djeci. Dovedena pred Vijeće priznala je svoje nedjelo. Bio je to dan u kojemu je
raspoloženje protiv Davida doseglo vrhunac. Građani su proklinjali njegove odluke. “David
nas je žive pokopao!” vikali su pored gradske vijećnice. Ljudi su zahtijevali da se grozna maj‐
ka strogo kazni, no smatrali su da grijeh za taj čin treba pasti na biskupovu glavu. Dijelio sam
taj stav, što bez straha priznajem...
Upriličili smo suđenje. “Izvrgni je mukama!” dovikivali su građani Albertu. Dugo je šu‐
tio, da bi zatim rekao: “Neću je izvrgnuti mukama. Neka Bog donese sud o njezinom činu.”
Odlučili su stoga da će joj sutradan odsjeći glavu, premda je grad tražio da se žena izvrgne
mukama. Na trgu se okupila golema masa ljudi. Sred gladne rulje samo je osuđena bila sita.
Krvnik se s mačem u rukama uspeo na stratište, pomoćnici su dovukli ženu. Molila se, puna
pokore i pomirena sa sudbinom. Čekali smo na taj časni ritual. Za to vrijeme Albert je šutio.
Visoko je zabacio glavu i buljio u nebo. Bilo je to pomalo čudno. Prolazilo je vrijeme. Krvnik
je odugovlačio, nestrpljivo pogledavajući na Alberta. Narod se stao vrpoljiti, nekakvo je uz‐
buđenje obuzelo sva srca. “Što čekaš, oče?!” povikao je iznenada netko iz gomile. “Otpusti
joj grijehe!” Albert je šutio. Bez prestanka je buljio u nebo, kao da pokušava ugledati znak.
Približih mu se, tiho mu rekoh: “Oče, vrijeme je da se počne.”
“Neka započnu!” promrmljao je Albert. Vidio sam da mu podrhtava kapak, znak ljutnje.
“Kako to?” rekoh. “Pa trebalo bi joj otpustiti grijehe prije posljednjeg puta...”
“Ne”, odgovorio je Albert. “Daj znak krvniku neka joj odsječe glavu!”
“Oče”, povikah, “to neću napraviti! Bez posljednjeg sakramenta presuda se ne smije izvr‐
šiti!”
“Toj sam djevojci već iskazao milost”, reče Albert. “Htjeli su je peći u vatri, valjati u smo‐
li... Okrutnici! Na sudu sam jasno rekao da će proći bez mučenja i neka Bog sudi o sudbini
te nesretnice. Naloži krvniku da izvrši dužnost...”
Tek tren kasnije ona je shvatila što se događa. “Oče!” vikala je sva očajna. “Milosti!!!
Neka me živu spale, konjima neka me raščetvore, ali ne odbijaj mi posljednju utjehu. Kriva
sam, priznajem, ali ne sveti se tako okrutno.”
Farias de Saxe dojuri do Alberta, zgrabi ga za ruku. “Ne izazivaj Boga, starče!” krikne bi‐
jesno. “Pričesti je, ako ti je život mio...” Albert ga je promotrio kao da je crv što puže pod no‐
gama.
“Ne poučavaj me, grofe, u pitanjima vrline i grijeha, jer nisi dostojan da mi budeš učitelj.
I smrću mi pred očima ne maši, jer je se ne bojim. Još riječ i naredit ću pomoćnicima da te
objese na suhoj grani...”
De Saxe se ugrize usnu i reče mirnije: “Oče Alberte! Uzurpiraš pravo da odmjenjuješ
Boga. Bez odrješenja ta nesretnica mora zauvijek dospjeti u pakao!”
“Mora?” rekao je Albert, smijući se podrugljivo. “A zašto mora?! Misliš li da sam s Bo‐
gom sklopio dogovor prema kojemu on ne smije mijenjati moje odluke? Tko je za tebe Bog,
De Saxe?! On nije gentski trgovac, glupane! Od Njegove volje zavisi hoće li dušu ove žene
baciti u pakao, ili će je smjestiti pored sebe, među anđele... A ti si mislio, bijedni crve, da sam
sklopio ugovor s Bogom, da se s Njime može trgovati?...”
“Oče”, prošaptao je De Saxe. “Ne odbijaj ovoj ženi...”
“Ne cvili, glupane! Svi ste vi jednaki... Čitava je ova gomila jednaka! Što je to! Vama se
čini da će, ako joj odbijem sakramente, biti osuđena na vječno prokletstvo?!”
“Oče”, rekao sam mirno, premda su me gušili srdžba i strah, jer sam osjećao da dodiru‐
jem nepoznata i mračna pitanja. “Svećeništvo ti je dalo moć djelovanja u Božje ime. Bog ti je
povjerio djelić svoje volje, stoga u Njegovo ime otpuštaš grijehe.” Smijao se tiho, sijeda mu
se brada tresla na prsima. “Glupani!” zarežao je. “Istina je da sam sluga Božji, no gdje piše da
bi Gospodin trebao biti lojalan svojim pomoćnicima?! Utuvili ste si u tim svojim glavama da
ću, donoseći ovakve ili onakve odluke, Bogu svezati ruke! Ali On je svemoćan i sveznajući.
Već prije tisuću godina odlučio je da će se baš danas sve ovo dogoditi... Idi, Jane, i ti, grofe
De Saxe! Neka krvnik odrubi glavu ovoj ženi...”
Što sam trebao učiniti? Prišao sam krvniku i rekao mu: “Čini ono što ti dužnost nalaže...”
Pozorno me je pogledao. U prorezu kapuljače opazio sam nemirni bljesak njegovih očiju.
“Grijeh!” promrmljao je. “Ne sudi za druge”, odvratio sam tvrdo.
I pala je glava te žene... Golema je masa plakala, a neki su ljudi govorili da će Bog kazniti
grad Arras za takav grozni čin. Nakon tog događaja raspoloženje se promijenilo. Više nisu
proklinjali Davida, nego Alberta. Uostalom, pokazalo se da se David milosrdno odnosi pre‐
ma gradu. Za neko vrijeme svojom je biskupskom moći otkupio grijehe smaknute žene i os‐
lobodio je iz pakla. Sjećam se noći kada je Albert saznao za tu biskupovu odluku. “Eto, to je
cijeli David!” uzviknuo je. “Najbliži kompanjon Gospoda Boga! Već vidim što se događa u
nebu. Obavještavaju Boga da je utrechtski biskup otpustio grijehe toj ženi. Trka po nebe‐
skim dvoranama, metež i nemir. Gospodin Bog je neutješan. Sve sam najbolje učinio, kaže
za sebe, a takav promašaj. Sada utrechtski biskup može biti nezadovoljan. Da ste mi što prije
izvukli tu djevu iz pakla i prenijeli je u čistilišnu vatru. Tako neka učine i anđeli glasnici, a je‐
dan od njih neka požuri u Gent, pokorno raportirajući da je najzad učinjeno kako je biskup
milostivo odlučio. Međutim što?! Anđeo mora čekati, jer je Njegova Uzvišenost upravo za‐
uzeta gozbom ili priležnicom... Glupani, glupani, glupani! Umišljaju si da je Bog njihov po‐
vjerenik ili partner, ili strana u sporu! No jesu li ga vidjeli? Jesu li ikada razgovarali s Njim?”
“Oče Alberte”, rekao sam tada. “Postoje određena načela koja uvode red u naš život i iz‐
bavljenje. Biskup ima ovlasti djelovati u ime Božje, i premda bismo tu teško mogli govoriti o
dogovoru, ipak valja smatrati kako nebesa od duhovnih osoba očekuju da donose određene
odluke, u skladu s naukom Crkve.”
“Nauk Crkve samo djelomično potječe od Boga, dok je dijelom – djelo ljudi”, prekinuo
me je Albert.
“Slažem se, oče... Ali valja se prisjetiti da bez naročite milosti objavljenja Crkva ne bi mo‐
Misa za grad Arras
gla predstavljati zakone...”

“To je već druga stvar”, promrmljao je Albert. “I ne želim o tome razmjenjivati s tobom
poglede.”
Istinu govoreći, u tom je trenutku govorio kao heretik. No, kako god bilo, pripadao je
onima kojima je bila dana privilegija otiranja o herezu. Preblizu je bio Bogu da u njemu ne
bi proklijale stanovite sumnje.
Vraćam se svojoj pripovijesti. Dakle gradom je mahnitala kuga. Gradska su vrata bila čvr‐
sto zatvorena, straža postavljena s vanjske strane, i onaj tko bi pokušao pobjeći u svijet pos‐
tao bi lakom metom biskupske straže. Građani su bili jako ogorčeni. Osjećaj napuštenosti i
nesreće padao im je tim teže jer su se razočarali u ljude kojima su tako dugo vjerovali. Princ
David opkolio ih je neprobojnim kordonom i premda se, dostavljajući hranu, trudio da gra‐
du olakša položaj, razbojničke bande poništavale su njegove namjere. Albert se pak zamje‐
rio gradu, odbijajući čin kršćanske milosti i oproštaja nesretnoj djecoubojici. Tako su se gra‐
đani Arrasa našli na samom dnu egzistencije. Stale su se širiti pobune i bogohulne ideje, jer
su ljudi došli do zaključka da ih je sâm Bog izvrgnuo ruglu. Prije stotinu godina takvo raspo‐
loženje vjerojatno ne bi bilo moguće. Tada je svijet bio više nego pobožan i poslušno je is‐
punjavao nebeske pravorijeke. A danas? Sve češće se mogu čuti tvrdnje da je naša zemlja
okrugla kao jabuka i da uopće ne stoji na mjestu. Govori se i da ljudsko tijelo ima mnogo
sličnosti s tijelom psa, mačke, pa čak i svinje. Najrazličitije novosti strašno uznemiruju umo‐
ve i sumnja se potkrada u mnoge duše. Svijet proživljava nekakvu promjenu čije su granice
nejasne i neodređene. Je li se prije stotinu godina moglo zamisliti da se ljudi okupljaju na
grobovima i predaju čudnim religioznim obredima koji slave smrt? U doba naših djedova
smrt je bila smrt i nikoga nije čudila neupitna činjenica da naša tijela gnjile, zatim se suše, da
bi se najzad raspala u prah... Pogledajte kako su ljudi danas time duboko uznemireni, dok
strah od smrti prožima sva kršćanska srca. Postoji u tome nekakva sumnja, nekakvo koleba‐
nje, kao da se u našim glavama rodila misao da sve završava zajedno s posljednjim dahom,
da umirući ulazimo u ništavilo, u tamu, u nebitak gdje ne postoji čak ni svijest o sveopćoj
pustoši, dakle da ni te pustoši nema, da ničega nema, ničega nema... U ime Oca, i Sina, i
Duha Svetoga. Amen. Što još gore može zadesiti ljudsko biće od mučne pomisli da je Bog
beskonačna tama... Da bi se od toga oslobodili, flagelanti izlaze na putove, zadajući sebi pat‐
nju, otječući krvlju i preklinjući Boga da postane svjetlom i životom. Naša je pobožnost vri‐
štava i mračna, drukčija negoli u doba Svetog Franje koji je učio ljude kako se valja veseliti
suncu, cvijeću i dahu vjetrića... Tko li danas, pogledavajući u nebo, osjeća radost zbog sjaja
zvijezda ili oblika oblaka? Tko li pronalazi užitak u bojama procvjetale livade? Tko li najzad,
dodirujući koru drveta, osjeća ugodan drhtaj zbog spoznaje da ima posla s Božjim djelom?
U zadahu pucketavih baklji, sred dima kandila, suočeni sa Svemoćnim što bdije na oltarima
– udaramo čelima o kamene ploče svojih crkava. Izvikujemo grijehe, jer nam se čini da se,
spominjući svoje činove, oslobađamo njihova tereta. Dabogda bio u krivu, no čini mi se da
se približavamo kraju. Nije dalek trenutak u kojemu će svijet izginuti, i Bog će nas sve upiti u
sebe da bi dalje trajao samotno, sred vlastita postojanja. I zaista, ta je misao zapanjujuća,
premda bi trebala radovati svako kršćansko srce.
Kako sam već rekao, grad Arras je patio. Ona nesretna žena, smaknuta po nalogu Vijeća,
nije tada bila jedina zločinka... Množili su se slični prijestupi. Ljudi su se prestali plašiti pakla
i najrafiniranijih tortura, samo da umire glad. Animalnost je nadvladala ljudsku prirodu. Ot‐
kapali su grobove preminulih i predavali se groznom kanibalizmu. Pojavljivali su se slučajevi
da su obitelji zadavale posljednji udarac umirućima kako bi se najele svježeg mesa, lišenog
smrada gnjileži. Kao i obično kada ljudi predviđaju kraj svega, tako je i tada grad obuzeo
najneobuzdaniji razvrat. Štovane i vrle žene ponašale su se kao bludnice. Pod golim nebom,
pa čak i pred vratima crkava mogli su se vidjeti prizori neopisive raskalašenosti. Nema nači‐
na da se ta gadost i užas opišu našim siromašnim jezikom. Kada se razboljela kći jednog ple‐
mića, on se – zanoseći se od plača i smijeha – popeo na nju, vičući da joj ne pristoji napustiti
ovaj svijet, a da ne spozna užitak općenja s muškim spolnim organom. “Jer Bog ne može biti
tako okrutan prema mojem djetetu...”
Nastala su teška vremena za grad. Najgora je bila svijest da se pomoć ne može očekivati
ni s koje strane. Ljudi su imali osjećaj da su živi pokopani, prepušteni isključivo vlastitoj sna‐
zi i snalažljivosti, što ih je – istinu govoreći – oslobađalo spona koje svijet obično nabacuje.
Budući da su bili tako osamljeni, tako napušteni od strane svjetovnih i duhovnih vladara,
tako potpuno osuđeni, palo im je na pamet da je sve što ih je prije povezivalo sa svijetom
bez ikakve vrijednosti. U trenutku strašnog iskušenja, dok su ih ubijali glad i kuga, ugledali
su sebe kao na pustom otoku, sa svih strana opkoljene besmislenim, ravnodušnim i neshvat‐
ljivim morem. No nije samo to djelovalo na njihovu fantaziju. Iznenada, suočeni s nesre‐
ćom, gotovo su svi postali ravnopravni i svi su se posvećeni zakoni raspali u prah i pepeo.
Jednako su umirali zanatlije, gospoda i svećenici, muškarci i žene, starci i djeca. Smrt je, uja‐
havši kroz gradska vrata na svom crnom konju, kucala na svačija vrata, bez obzira na rod ko‐
jemu kuća pripada. Gadni štakori, kojih su se čitavi čopori pojavljivali u gradu usred bijela
dana, na žarkom suncu, s jednakim su se tekom bacali na tijela mrtvaca, bez obzira je li to
meso bilo gospodsko ili plebejsko. Farias de Saxe, čiji se ponos činio snažnijim od žudnje za
životom – strogo je pazio da sirotinjske porcije stižu izravno u svaku gubicu.
Dakle, kako rekoh, najprije je zavladao osobit osjećaj ravnopravnosti, ali koja nije bila li‐
šena divljaštva i mahnitosti... Netko je gomilu povukao za sobom u dominikanski samostan,
gdje su stoljećima prikupljali učene knjige. Neznano čemu, rulja je od pergamenata napravi‐
la golemu hrpu i potpalila je, i dok se plamen dizao uvis ljudi su se uhvatili pod ruke i plesali
u sjaju vatre i oblacima dima, sve do kasno u noć. Uništavali su sve što se nije dalo jesti.
Nove su vrijednosti ustoličene u gradu, i – tako mi Boga – moglo se činiti da su, pored sve‐
kolike nesreće i jada, ljudi ipak disali slobodnije! Iznenada, gotovo su svi, bez iznimke, osje‐
tili da je njihov negdašnji život bio opterećen mnoštvom suvišnih čudnovatosti i tlapnji.
Misa za grad Arras
Nisu govorili: “što će nam sada knjige i znanost”, nego su govorili: “što će nam uopće knjige
i znanost, ako se unatoč svojoj volji približavamo kraju i ako nam valja otići s ovoga svijeta,
ne spoznavši ni radost, ni užitak, čak ni istinsku nesreću...” Posumnjavši u načela, brzo su
posumnjali u Boga. Svakim je danom postajao sve manje potreban, jer nije bio prisutan, jer
je otišao iz Arrasa, prepuštajući ga na milost i nemilost izgladnjelim građanima. I tada su iz‐
nenada naša umiruća tijela, omršavjela od gladi, iznutra spaljena kugom, dobila najveće zna‐
čenje. Ljudi su s nježnošću pogledavali na svoja lica, ruke, trbuhe. Ništa izvan tijela nije
predstavljalo neku vrijednost i ništa nije bilo dostojnije nježnosti. Katkad su oni deblji od
drugih doživljavali čudnovatu radost i uživali poštovanje gotovo jednako obožavanju. No to
nije potrajalo dugo, jer su upravo oni potkoženi mašću prvi otišli pod nož... Smaknuti s olta‐
ra, dospjeli su na stolove. Počela je tiranija mršavih i žilavih. Buknuo je strašan teror, a div‐
ljaštvo je dosegnulo vrhunac.
Kako li je smiješna ljudska priroda. Kad se sudilo onoj ženi, svima se činilo da je Arras
pao na samo dno nesreće i patnje. Za neko vrijeme ljudi su se prisjećali procesa protiv uboji‐
ce djece kao svjedočanstva davno minule idile. Grad u kojemu djeluju sudovi, poštuje se
pravo i donose presude – to nije grad koji je napustio Bog. U Arrasu gdje je, kako su poslije
izračunali, svaki treći čovjek umro od kuge ili gladi – više nije bilo ničega božanskog. Ostali
smo sami sa svojom ljudskom prirodom, sa svojim tijelima, sa svojom maštom, koju su oživ‐
ljavali samo želuci.
Bilo je u tome nečeg nalik na okrutno oslobođenje. Naime sve te ljude – tko god oni bili
– uvijek je pratila svemoć hijerarhije. Ne može se zanijekati da je hijerarhija blagodat, ali ne
može se ni zaključiti da je ona jaram. Ah, uopće ne smatram da netko tko je na svijet došao
kao kmet pati što je kmet ili želi biti netko drugi. Takva iluzija može nastati samo u vrlo
ograničenom umu. Jasna stvar, čini se da je kmet – kmet, pa je stoga sve u njemu kmetsko,
svaki je djelić njegova tijela kmetski i takav bi čovjek morao izaći iz samoga sebe, stati s one
strane vlastita života ne bi li ugledao svoju kmetskost onako kako je ja vidim. Slična je stvar i
sa mnom! Sve je u meni gospodsko i dišem na gospodski način, u skladu sa sudbinskom
predodređenošću moga boravka na svijetu. I ne znam kako misli zanatlija, jer nisam on, pa
čak i ako uspijevam domisliti kakav je njegov način razmišljanja – uvijek je to gospodsko do‐
mišljanje. Ne tvrdim međutim da se u tim strašnim danima gladi i kuge seljak osjećao jedna‐
kim gospodaru. S početka je upravo od gospodara očekivao zaštitu i spas. Ali kada je shvatio
da su nemoćni čak i oni najboljeg podrijetla – postao je svjestan da je izgubljen. Međutim ta
nemoć viših od njega, koja ga je isprva bacila u očaj i sumnju, postala je zatim izvorom ne‐
kakve začudne snage. Budući da se zaštita moćnika nije mogla nositi sa zahtjevima trenutka
– gubila je svoju vrijednost. Zato je napušteni kmet postajao samostalan. Baš kao i gospoda,
koja su, pogledavajući prema Vijeću i Crkvi, shvatila da su ih i Vijeće i Crkva ostavili. Svatko
je od nas tijekom cijelog života učio što je pokornost spram onih što stoje više od njega, ali
kada su glad i bolest iznenada srušili hijerarhijsku ljestvicu u gnoj naše zajedničke nemoći –
pronašli smo, svatko za sebe, bez iznimke – vlastitu izdvojenost od svijeta. Bili smo osiroće‐
ni osuđenici na smrt, premda s one strane svake pokornosti, uz iznimku pokornosti u odno‐
su na nas same. Dostigla nas je strašna samoća, no bilo je u njoj nečeg uznositog. Do tada
smo svi mi, živeći i umirući, trajali bez iznimke u stanju pokornosti. Ne sumnjam da je riječ
o stanju punom slatkoće i osjećaja sigurnosti. Doživljavajući ga, nastojimo se svidjeti drugi‐
ma, svima onima koji su više od nas i koji su niže od nas. Pokornost je ljepota naše egzisten‐
cije. Zauzvrat dobivamo zaštitu i mir, jednom riječju – ona nam dopušta da se veselimo ži‐
votu. Bez nje, svačija sudbina postaje plijenom vlastite iznimnosti. I građani Arrasa, u tre‐
nutku umiranja, u strašnim mukama, očaju i razuzdanosti istodobno, uzajamno su govorili
šaptom: “Ja sam sin čovječji. Ja sam sin čovječji i ništa više od toga!” Bio je to nepodnošljivi
teret i vjerojatno smo upravo zato, upravo tada, pali na samo dno.
Ali naše su glave radile ispravno, koliko je god to bilo moguće u gomili strašno izgladnje‐
lih ljudi. Neki su doživljavali objavljenja i vodili razgovore s nebeskim zaštitnicima. Mogli
ste vidjeti skeptičnu gospodu, naviklu na suptilna razmatranja o ljudskoj prirodi, kako, pro‐
lazeći ulicama Arrasa, razgovaraju s nekim nevidljivim. Gospoda su vodila dispute, strogo se
pridržavajući uglađenih običaja, osmjehujući se i klanjajući svojim sugovornicima koji su sti‐
gli ravno s neba. Nije u tome bilo ničeg od mističnih uzleta, niti od vrućice, niti od bolesti.
Ti su ljudi u svakoj riječi i svakoj gesti ostajali sobom, premda je iz njih ujedno izlazio i net‐
ko drugi, njihov životni pratilac, do tada zatvoren i šutljiv, ali koji je sada – u tom najstrašni‐
jem trenu – postajao njemu jednak i kojega su sada pripuštali sebi ne bi li bio uz njih na nji‐
hovu putu prema smrti. Ponekad bi redovnici, koji su tolike godine provodili u molitvama,
postovima i pokori, izmiljeli iz svojih mračnih samostanskih ćelija, predavali se razvratu sa
ženama i glasno hulili Boga. Međutim, ono što se može činiti najneobičnijim, činjenica je da
je svaki čovjek u Arrasu držao u rezervi razumno tumačenje svoje metamorfoze. Mislim da
razum nikada nije trijumfirao kao tih dana sveopće propasti vrijednosti. Za svaku uznositu
gestu ih prijestup ljudi su umjeli pronaći opravdanje. Bilo je znakovito da ih je preciznost tih
opravdanja činila manje ili više ravnopravnima. I ta je činjenica vraćala mjeru našem životu
u Arrasu. Jer, eto, pokazivalo se da nije moguće živjeti bez određenih vrijednosnih kategori‐
ja, samo za želudac, u želucu, radi želuca... Doduše, on je sâm bio snažnom odrednicom, ali
ipak ne i posve zadovoljavajućom. To što su svi, bez iznimke, željeli jesti, još uvijek nije zna‐
čilo da su svi bez izuzetka bili jednako zli, dobri, plemeniti ili podli. I tako se u gradu, među
omršavjelim, očajnim sablastima, stala stvarati nova hijerarhija. Jedni su naučavali, drugi su
bili njihovim učenicima. I uopće nije bilo važno što je predmet tog nauka, već sama činjeni‐
ca nove pokornosti, novih sveza koje su ljudima omogućavale da slobodnije podnose breme
uništenja.
Sve se to događalo prije samo tri godine... Možemo li se stoga čuditi ponašanju građana
Arrasa protekle jeseni?
Kada se činilo da je sve već propalo i da za nas nema nade, kuga je iznenada ustuknula...
Misa za grad Arras
Kao da je Bog odlučio da smo dovoljno iskusili pakao... Isprva ljudi nisu bili svjesni promje‐
ne. Iz dana u dan bilo je sve manje umrlih, a da bi sreća bila veća i razbojničke su se bande
povukle i opet su svakog jutra škripala biskupska kola, natovarena hranom. Bilo je to nalik
na san. Nismo bili svjesni vlastite sitosti i zdravlja. I dalje su se zbivali bogohulni i razvratni
prizori, no strasti su se polagano gasile, dok je istodobno počeo klijati neopisivi stid. Oni
koji su vodili dispute sa svetim zaštitnicima sada su se rugali nebesima, oni pak koji su prije‐
tili Bogu bičevali su se pred vratima crkava. Farias de Saxe više nije dijelio hranu, jer je nje
bilo sasvim dovoljno. I opet, baš kao i prije, prosti se puk zadovoljavao lošijim, dok su gos‐
poda zahtijevala bolje. I kao i nekoć, nitko se nije suprotstavljao. Polagano se vraćala ravno‐
teža, no ipak pokolebana i mlaka, jer su se određena iskustva usadila u ljudskom pamćenju, i
premda su svi u pokori zahvaljivali zbog spasa, ipak nisu mogli, kao nekoć, radovati se živo‐
tu. Povlačeći se u podaništvo i zajednicu, ljudi su ipak pamtili svoju samoću. Nekima je bilo
teže podnositi stid nego kugu. Premda je grad zahvatilo opće opraštanje i ljudi su glumili da
se nije dogodilo ništa što bi ponižavalo njihovu čast, ipak su noći u Arrasu bile nemirne,
pune teških snova, užasnih uspomena i pokajničkih suza. Već tada je Arras žudio za pročiš‐
ćenjem, već tada je tražio formulu koja bi objasnila čitavu dramu.
Na dan kada su otvorena sva gradska vrata sva su zvona trijumfalno zvonila, a golema je
procesija obišla gradske zidine. Predvečer je pala sitna kiša, ispirući ostatke zločina. Sutra‐
dan ujutro, pod plavetnim nebom, u svjetlu jutarnjeg sunca ujahao je u grad princ David.
Primili su ga u pokori kakva priliči presvijetlom pastiru, kraljevskom sinu, premda bez ljuba‐
vi koja se obično polaže pod noge dobročinitelju. Dok je David u društvu oca Alberta bla‐
goslovio gomilu, velik dio građana Arrasa pognuo je glave, ne sagibajući koljena. Albert je
tada tiho rekao: “Oprosti im, Vaša Uzvišenosti, no teška ih je sudbina snašla i malo su po‐
sumnjali...” Na to će David: “Ma što me se tiče njihova vjera i sumnja? Važno je da su preži‐
vjeli...”
Istinu govoreći, osjetio sam se pomalo povrijeđen. Jer, ako netko ne cijeni naše sumnje,
ne cijeni ni nas same, ni našu sudbinu. Ali sam prešutio, jer mi se nije učinilo ispravnim pro‐
tusloviti princu.
Za njegova boravka atmosfera je bila usiljena. To uopće ne znači da je princ promijenio
svoj odnos prema gradu i da je grad prema njemu osjećao dublju odbojnost. Sitost tijela
brzo je utjecala na smirenje duha i malo tko se već tada sjećao da je grad bio odsječen od
svijeta po biskupovu nalogu... No stvar je u tome što su se putovi naših iskustava pomalo ra‐
zišli. Dok smo mi u zidinama Arrasa imali posla s kugom i gladi, David se gostio u Gentu. Ali
tu stvar ne bih htio tumačiti odveć plitko. Nitko nije sumnjao u prinčevu iskrenu sućut i nje‐
govu želju da nam pohita upomoć. Pa ipak, jedno je spašavati, a drugo biti spašavan. Jedno
je trpjeti, a drugo žaliti one koji trpe. Najzad, jedno je znati, a drugo – poznavati. Jer, princ je
znao da smrt postoji, dok smo je mi spoznavali. Pomaljajući se iz ponora, osjećali smo nešto
nalik na čežnju za iskustvom koje nam je dano i koje nas je obogatilo. Nitko u Arrasu nije
glasno spominjao dane kuge. No često se o njima razmišljalo. Kao da su sadržavali nekakvu
utjehu i tajnu, povjerenu samo nama, građanima toga grada, tajnu koja se drugima ne smije
odati.
Jamačno stoga ni prinčeve hirove nisu prihvaćali s istim razumijevanjem kao nekoć.
Shvatio je to kao dokaz naše odbojnosti i pomalo se ljutio. Kada je upriličio gozbu građani
Arrasa jeli su skromno, a pili još manje, ali si je zato biskupski dvor – kako je to oduvijek bio
običaj – dao oduška. David se nagnuo prema meni i rekao: “Vidim da vam u gubicama moje
jelo raste. Kakve su to grimase, Jane? Pazi da ih ne shvatim kao uvredu...”
“Prinče”, rekoh tada. “Ne sudi o nama prestrogo. Volimo te kao i nekoć i raduje nas goz‐
ba za tvojim stolom. No danas imamo drukčiji okus. Svaki zalogaj mesa izaziva u nama osjet
o kakvom brabantska nepca pojma nemaju. Jedenje je za nas postalo doživljaj, premda ne
baš drag... Ono što je nekoć u našim očima spravljalo radost danas se pokazuje da nije ništa
više nego nužnost. Nismo zbog toga krivi, prinče...”
“Arras je oduvijek bio sklon stanovitom pretjerivanju”, odvratio je David. “To je grad sa
sjajnim skolastičkim tradicijama gdje su se nekoć svađali oko broja dlaka u Belzebubovu
repu. Ne dvojim da ste proživjeli strašne patnje, ali gdje piše da je to povod za slavu?”
“Ne želimo slavu, Vaša Uzvišenosti, nego tišinu, sigurnost i mir. Ne ponosimo se svojom
patnjom. Štoviše, mislim da kada se prisjećamo nedavnih dana više je u nama stida nego
nadmenosti. No stvar je u tome da je to naše neporecivo vlasništvo. U Arrasu se ne možete
odreći te patnje, ne možete je prenijeti, ne možete iskorijeniti. Ona je djelić nas samih. Izra‐
žavam li se dovoljno jasno?”
“Izražavaš se jasno, no to ne mijenja oblik stvari, naime svjesno ili nesvjesno, grad Arras
traži od mene danas da sudjelujem u njegovu iskustvu. On mi pod nos podmeće svoje rane i
groblja, iako se želim radovati životu i predati se zabavi. Moguće je da vas je doba gladi i
kuge učinilo mnogo plemenitijim, no ne postoji nijedan razlog zbog kojega bi ta činjenica
postala primjer drugima. Kuga je pogodila Arras, ali nije pogodila Gent. Daje li vam to pra‐
vo da tvrdite kako ste zbog toga bolji?”
“Ne osjećamo se bolji, Vaša Uzvišenosti...”
“Naravno”, rekao je vrlo oštro, dok je njegova šaka udarila o stol. “Naravno! Naglašavate
svoju iznimnost, pripisujući je gorkim iskustvima. Nitko pod suncem nebeskim ne naglaša‐
va svoju iznimnost da bi se pokorio, nego svatko to čini da bi se uzvisio. No ako već sjedate
za moj stol, dok vas ja gostim, želim da moj osjet bude vaš osjet, moja razonoda vaša razo‐
noda, a moja maloća – vaša maloća...”
“Tko bi se usudio predbacivati maloću Vašoj Uzvišenosti?!” povikao sam začuđeno.
“Evo, svi ovdje...” odvrati i zamahne uokrug rukom, pokazujući na goste. Rekao je to vrlo
glasno i mnogi su ga čuli...
Teško je povjerovati, ali u tom sam trenu osjetio stid. I nisam se stidio zbog princa, već
zbog Arrasa! Jer pravo je bilo na njegovoj strani. Ne zbog onoga što je govorio, nego zato
Misa za grad Arras
što je bio David. Rodio se da bude u pravu. I cijeli je stol u tom trenu shvatio da se svijet vra‐
ća u svoje prastaro korito. Izbaviteljski status božanskih zakona prekinuo je naše sumnje.
Nakon kratke tišine razlegli su se uzvici, kao i obično na našim gozbama, i već uskoro svi su
bili veseli. Samo je Albert ostao namršten. Sjedeći zdesna od Davida nagnuo se k njemu i re‐
kao: “Prinče. Kako ti okrutno mrziš ovaj grad!” Na to će David: “Mrzim patnju, dobri oče...”
Na to pak Albert: “Danas se to svodi na isto, prinče!” Na to opet David: “Pogađaš bit...
Neka ti bude! Mrzim Arras!” I bukne u veseli smijeh, kao da se najzad nečega oslobodio.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Ne vjerujem da je David tada rekao istinu. Pri‐
je je izrazio svoju odbojnost prema ocu Albertu i izgovorio riječi koje su ovoga drugoga tre‐
bale pozlijediti. Naime bilo bi posve nemoguće da tako veliki gospodin mrzi jedan od svojih
gradova zajedno sa svim njegovim žiteljima. Ne isključujem da smo Davida nervirali gorči‐
nom i dubinom proživljenih patnji. Ovako ili onako, bili smo najiskusniji među svim stanov‐
nicima Brabanta, što je u biskupovoj glavi moglo izazvati uznemirenost da se želimo izdići
iznad drugih, ili možda čak dosegnuti visine na kojima je on sam prebivao. Ako je bilo tako,
David je jako griješio... Jer upravo su tijekom gozbe svi građani shvatili kako je dobro imati
oca, pastira i vladara u čovjeku tako snažnom, čvrstom i punom životne radosti. Ah, kako li
nam se tada svidio... Kasno noću, kada su ljudi bili već pomalo pospani, princ je pozvao
dvorske umjetnike. Bilo je tu pjevača, pjesnika, te više nego smiješan i zabavan izvođač
mima. Kad su stigli, David im reče: “Što ćete nam prikazati, voljeni moji prijatelji?”
“Što želiš, Vaša Uzvišenosti...” odvratiše. Na to će David: “Poznajete me. Ja ne postav‐
ljam nikakve zahtjeve. Odlučite slobodno, kako to već biva na mome dvoru.”
Pjevali su i svirali što god su poželjeli. Rekao sam tada princu: “Vaša Uzvišenosti, vrlo ste
milosrdni prema tim ljudima. U nas je drukčije. Otac Albert strog je prema toj gomilici.”
David bukne u radosni smijeh. “Ja umjetnike podupirem”, kaže, “jer ih se ne bojim. Ništa od
njih ne tražim. Kod mene imaju potpunu slobodu.”
“Mislim”, odvratio sam, “da se tome raduju.”
“Ma kakvi, ništa od toga!” uzvikne David. “To ih ispunjava strahom, Jane. Nisu sigurni
nijednog dana, nijednog sata. Ne znaju što čuvam u rezervi i stalno me sumnjiče da smiš‐
ljam neke podlosti.”
“Ali to su djetinjarije”, kažem, “ta protiv njih vi ništa ne smišljate...” Zašuti. Pogleda me s
mrvicom poruge. Trenutak poslije reče: “Popijmo, Jane...”
Te je riječi čula nekolicina onih kojih su sjedili u blizini. Mene je prožela drhtavica, no
ovi kao da su se ohrabrili. Bili su silno željni moći i lukavosti. Htjeli su se predati u ruke čo‐
vjeku koji bi im jamčio sigurnost. Tada su shvatili da njihovo povjerenje zaslužuje vladar
koji čuva svoje tajne. U Alberta su već odavno posumnjali. Njegove molitve i propovijedi
nisu odvratile nesreću. Tražio je da se Arras preda vjeri u nebesa, ali su nebesa, u suočenju s
kugom i gladi, ostala ravnodušna. Ljudi su stoga bili spremni pokloniti povjerenje Davidu
koji, doduše, nije obećavao otpuštenje grijehâ, ali je bio dovoljno strog i moćan, dovoljno
lukav i hladan da zaustavi patnje. Arras se pomalo plašio da će ga David uhvatiti za gušu, ali
što je to značilo u odnosu na sitost i otvorena gradska vrata?
Smatram da upravo tu valja tražiti razloge zbog kojih su građani došli k meni kada se
objesio Židov Celus. Prošle su već tri godine od vremena strašne gladi i kuge, ali su u nama
još uvijek bila živa sjećanja i još je uvijek bilo snažno uvjerenje da u slučaju potrebe samo
princ David može spasiti grad. Istina, tijekom čitavog razdoblja princ se jedva dvaput poja‐
vio u gradu da bi se proveo u gozbama, razonodi i lovu. No zbog same njegove nazočnosti
Arras se osjećao sigurnijim. Nakon pošasti život se brzo vraćao u staru kolotečinu. Albert je
opet učio pokori i bezgrešnosti, opet je pozivao na post i strog moral, opet je dokazivao da
smo odabrane ovčice stada Gospodnjega. Sudio je tada blago i pravedno, kao da se plašio da
će probuditi Božji gnjev, što se jamačno dogodilo onda kada je odbio posljednju pomast ne‐
sretnoj djecoubojici. Doduše, Albert se nakon te nevolje namrgodio, postarao i postao
mračniji. Prema Davidovoj želji premjestio je groblje izvan gradskih zidina, jer im je utrech‐
tski biskup pisao: “Ne drži mjesto vječnog počinka u samom središtu grada, jer to mrtve
neće izbaviti, ali žive će otrovati. I ostavi svoje mrtve na miru. Ne trguj njima, kao što obično
činiš da bi tim snažnije žive smotao svojim naukom o vječnom spasenju. Mrtvi su se tebe,
časni oče, riješili, krepko spavaju u grobovima, plešu s crvima, a njihove je duše primio Gos‐
podin Bog i On o njima vodi brigu. Stoga postavljaj križeve na grobovima, ali nalaži da se sa‐
hrane izvan zidina. To ti strogo naređujem, sada i zauvijek...”
Toliko smo saznali od princa što se tiče gradskih problema. No svatko je računao da će,
pozvavši se u teškom trenutku na dvor, pronaći u njemu siguran štit. Eto, zato su k meni sti‐
gli građani, tražeći da pohitam na prinčev dvor i obavijestim ga o velikoj nepravdi počinje‐
noj Židovu Celusu...
No nisam otputovao! Po Albertovoj želji otišao sam među ljude i rekao im sljedeće:
“Razmotrio sam stvar. Cijelu sam noć razmišljao što mi je učiniti, i molio se gorljivo očeku‐
jući Božju pomoć. Došli ste k meni ljutiti zbog tobožnje nepriličnosti koju je počinio gospo‐
din Albert. To svjedoči o vašoj kršćanskoj vjeri. Pa ipak, pomislio sam kako je vaša čast pod‐
šivena ohološću. Nije na vama da sudite o Božjim odlukama. Dužni smo pokorno im se pre‐
davati. Ta nema sumnje da je Židov Celus bacio prokletstvo na Gervaisov dom. Kako bismo
drukčije mogli protumačiti da je ovome crknuo zdrav konj? To smo zaključili bez ikakve
sumnje. Ali je Vijeće, da bi umirilo savjest, odlučilo provesti detaljnu istragu. Dakle Celus
nije osuđen i nitko nije rekao: ‘Kriv je!’ Da se pokazalo kako je optužba isisana iz prsta, užar
bi bio pozvan na odgovornost. Shodno običajima, Celus je bio zatočen u gradskoj vijećnici.
Gdje je tu nepriličnost?” Prekinuo me je jedan građanin, vičući: “Celusu nisu dali pravo da
se brani!”
“Još mu nije suđeno”, odvratio sam. “Tek su počela preslušavanja. Odgovarao je Vijeću
koje ga je ispitivalo. Da je došlo vrijeme za pokretanje procesa bilo bi mu bez svake sumnje
dopušteno da se brani u skladu sa zakonom i običajima... Ali on je umaknuo sudu i gradu, li‐
Misa za grad Arras
šavajući se života. Na taj je način potvrdio svoju krivicu. Zar se čist čovjek pred pravdom
utječe smrti? Bio je tako siguran da će mu krivica biti dokazana da si je sam odmjerio kaz‐
nu.” Tada je netko rekao: “Možda nije vjerovao u pravednost grada Arrasa i htio se pošte‐
djeti patnje?” Drugi je povikao: “To nije moguće... Osudio je sebe na vječno prokletstvo!”
Onda mu je sljedeći odgovorio: “Cijeli je život ustrajavao u smrdljivom židovstvu, pa bi i
tako bio osuđen na vječno prokletstvo. Njegovi strahovi nisu bili naši strahovi, pa nemojte
govoriti da se osuđivao na vječno prokletstvo... Za Židova Celusa, dok se vješao u vijećnici,
to nije bio ulazak u pakao, nego prije izlazak iz njega u nešto što mu obećava židovska vje‐
ra... Zato ne smijemo tvrditi da se sam kaznio. Možda je samo tražio tišinu i mir...” Ovaj, koji
je to govorio, bio je ozbiljan i dobro odjeven čovjek. Izgledao je kao pravnik, no pokazalo se
da je to upravitelj gospodina De Saxea, kojemu je grof prije mnogo godina dao veliko zem‐
ljište i koji je na njemu zaradio veliko bogatstvo. Još ću se vratiti njegovoj osobi. Tada sam
ga zapitao: “Dakle smatraš da Celus nije imao povjerenja u pravednost grada Arrasa?”
“To nisam rekao”, odvratio je s izrazom opreza u očima. “Možda se samo plašio patnje, a
kako je bio slab čovjek, lišen kršćanske vjere, otišao je po vlastitoj volji.”
“Je li, po tvom mišljenju, bio kriv?”
“Nisam bio njegov sudac, gospodine”, odgovorio je ponosno. “Niti bih htio biti. Jer uvi‐
jek osjećam nekakvu nesigurnost, uvijek dopuštam mogućnost pogreške i zato ostajem po
strani. Uostalom, nismo došli k tebi da se prepiremo oko krivice Židova Celusa, nego s mol‐
bom da se založiš kod princa Davida. On je naš gospodar i ufamo se u njegovu mudrost...”
“E, baš to!” zavikao sam živahno. “No promislite za tren. Protiv koga pozivate biskupa u
Arras? Židov Celus leži mrtav u podrumu gradske vijećnice. Nema načina da ga uskrsnemo,
osim ako se Gospodu Bogu tako svidi. Budući da bi princ trebao doći u Arras, valja mu
predstaviti svrhu putovanja. S kim bi trebao doći i protiv koga?! Kako god da postavimo
stvar, princ bi trebao donijeti presudu gdje bi s jedne strane bio mrtvi Židov, s druge grad
Arras. Ako je pravo na strani grada, zašto da princa gnjavimo dugim i mučnim putovanjem?
Ako je pak pravda na strani Židova – jao si ga nama! Jedan je čovjek ovdje rekao da osjeća
nesigurnost i dopušta postojanje greške. Međutim, ako sebe opterećuje tim teretom, ne
može ga skinuti s biskupovih pleća. Kao i svi mi, i princ je samo čovjek. Smatrate li da Bog
uvijek progovara na njegova usta? Tako smo mogli misliti prije stotinu i dvije stotine godi‐
na, kad je svijet bio mračan, premda uznositiji nego danas. Svjedoci smo svoje krhkosti.
Ubrajam se u prinčeve prijatelje, što mi pričinja čast i radost. Ali otvoreno vam kažem – jer
ljubav prema istini draža mi je od svega – da biskupa ne treba zvati. Nismo voljene ovčice u
njegovu stadu. Osim toga, imamo privilegije čije bi narušavanje bilo težak grijeh. Grad Arras
ima vlastito Vijeće, vlastiti sud i vlastitu pravdu. Oslanjati se na princa Davida znači ne samo
predati mu se na skrb, već i prenijeti na njega prava koja su naše bogatstvo. Čak i ako nismo
pravedni – nismo pravedni po svojoj mjeri i za svoj račun. Kažete da se treba ufati u Davi‐
da... Istina. Ta tko se u njega ne ufa?! Ima li takvih u ovom gradu? No povjerenje u princa ne
može dokinuti povjerenje koje sami u sebe polažete. Davidovo je poimanje pravde, mogli
bismo reći, istovjetno sa samim Davidom. Bog je uvijek onakav kakav je čovjek koji u Njega
vjeruje. No Bog je, kao što znate, čežnja za istinom, za ljubavi, za plemenitošću. Bog je naša
bolja strana, a vjera u Njega put je prema savršenstvu. No drukčija je moja bolja strana, a
drukčija je bolja strana drugog čovjeka. Svatko ima svoju mjeru...”
Slušali su me s priličnim čuđenjem, čak i s mrvicom straha. Sâm sam u tim riječima osje‐
ćao huliteljski ton, ali nastavio sam govoriti s uvjerenjem da – opredjeljujući se za dobru
stvar i smjerajući određenom cilju – mogu računati na milost nebesa. “Kada smo u blizini
Boga? Onda kada je naša savjest čista. Zaista, nepostojanje svijesti o grijehu čak i grešnicima
otvara vrata nebeska. Ako činim zlo, premda smatram da činim dobro – tada činim dobro. A
ako činim dobro, ali mislim da činim grijeh – tada činim grijeh. Božja nas Crkva uči što je
dobro, a što zlo, i pokazuje nam put prema izbavljenju. Međutim samoga Boga nosimo u
svojim srcima. I kažem vam da nitko ne poznaje moga Boga, a ja ne znam drugoga Boga
osim svoga vlastitoga. Ja sam sobom zahvaljujući tome što imam svojega Boga koji nije Bog
drugih ljudi. Premda je istodobno Jedini i Sveprisutni Bog... Što vi hoćete? Da princ namet‐
ne gradu svoja mišljenja i poglede?! Zar grad Arras nije sposoban imati vlastitu savjest? Zar
Bog ne prebiva u našim srcima i zar ne se nastojimo ophoditi s Njim prema svojoj mjeri, što
znači upravo onako kako se Njemu sviđa? Onakvi smo kakvima nas je Bog učinio. I Bogu se
sviđa da Arras bude onakav kakav jest, ni bolji, ni gori, ni mudriji, ni gluplji... Naš je život taj‐
na. On je arka saveza između nas i Boga. Što će nam stranci?! Potrebni su nam samo kako
bismo mogli izraziti negaciju. Jer, sve što činimo je negacija. Svatko od nas niječe da nije so‐
bom. Biti sobom – znači neprestance vikati da nisi netko drugi. Istinu govoreći, kad bi princ
ovamo stigao jedini put ostvarenja našeg identiteta bio bi – ne podleći mu! Jer, odakle u
nama uvjerenje da su prinčeva vjera i pravda bolje od naše vjere i pravde. Pa čak i ako su bo‐
lje – nisu naše! A kako nisu naše, ne mogu predstavljati našu vjeru i pravdu. Pretvaraju se u
svoju negaciju, postaju sumnjom i pokvarenošću. Dođe li David i provede li suđenje, Arras
će izgubiti sebe. Vraćajući se u Gent, princ će sa sobom uzeti sve što čini naše postojanje. A
mi ćemo ostati u mreži dvojbi, grijeha i zla, čak i ako neki budu ustrajavali u iluziji da su ih
prinčeva pravednost i vjera učinili boljima. Kažem vam još jednom da onaj tko se odriče
svojih prava i prenosi svoju vjeru na strance, povjeravajući im potragu za Bogom – taj se
odriče spasenja...”
Slušali su me u strahu i neizvjesnosti. Sâm sam se uplašio nisam li otišao predaleko. No
posijao sam u njima sumnju, jer kada sam završio onaj koji je bio upravitelj u gospodina De
Saxea rekao je: “Do sada nisam razmišljao o nekim stvarima. To što smo čuli smatram vrlo
zanimljivim. Zapravo, princ bi iz naše molbe mogao izvući i neke neželjene zaključke. A za‐
pravo, imamo u sebi vjerojatno dovoljno osjećaja za pravdu da se sa sudbinom suočimo ov‐
dje, unutar svojih zidina, bez stranaca, čak i ako su tako uzvišeni kao što je naš gospodar
utrechtski biskup. Što se pak tiče same stvari, ona ostaje otvorena. Ne postoje riječi koje bi
Misa za grad Arras
Celusu povratile život. No stvar je u tome da bi valjalo ispitati sve detalje. Gospodin Albert
nije postupio kako treba i dužan je podnijeti nam račun. Prema gospodinu Albertu gajimo
poštovanje i ljubav, no ako nas princ ne može zamijeniti, ni gospodin Albert nema tu privi‐
legiju. Neka dakle podnese izvještaj gradu, a grad će presuditi je li Židov Celus bio kriv.”
Kada je upravitelj završio, većina mu je odobravala. Ipak, bilo je i takvih koji su otišli ki‐
seli, govoreći da sam ih nadglasao.
Toga dana u Arrasu je započela neobično demokratska vladavina. Albert, siguran da mu
više ne prijeti prinčev dolazak, sa zadovoljstvom je pripustio plebejske glasove u Vijeće. Os‐
tali su nov status prihvaćali bez ljutnje, premda s mrvicom poruge. Te večeri gospodin De
Saxe mi je rekao: “Eto, kako židovska krv ujedinjuje dobre kršćane... Ona je najbolja povez‐
nica našega grada. Samo šteta što u savjetničkoj komori vonja po gnoju i sirovoj vuni.”
Albert je pak dostojanstveno i s dubokim uvjerenjem, koje me je čak i začudilo, objavio
da u dobru tradiciju Burgundije spada pažljivo slušanje prostoga puka i da nema ništa čudno
u tome što će od danas u Vijeću zasjedati građani svih staleža, jer tako je bilo i nekoć kada je
princ Jan prolio armanjačku krv ne bi li se svidio siromašnima.
Zvučalo je to vrlo lijepo. Građani grada duboko su se klanjali Albertu, stojeći mu okrenu‐
ti licem. I samo je De Saxe promrmljao: “Nešto tu smrdi... No taj smrad je nekako dosto‐
janstven i očinski, stoga procjenjujem da je to neka plemenito rođena stražnjica zasmradila
zrak.”
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Od toga dana u Arrasu su se počele događati
neobične stvari. Uopće ne tvrdim da bi to valjalo pripisati inicijativi lokalnih tesara, tkalaca i
kovača koji su zasjeli u Vijeće. Pa ipak, upravo su njihova nazočnost i sudjelovanje otvorili
posve nove perspektive. Moglo bi se reći da se u gradu dogodilo nešto što ponekad primje‐
ćujemo u prirodi. Ujesen se u Artoisu podižu siloviti vjetrovi. Jedni pušu s mora u dubinu
kopna i zasićeni su vlagom. Drugi opet bučno izlijeću iz šumovitih brežuljaka, koji se prote‐
žu prema Parizu, i neobično su suhi. Međusobno se sudaraju nad poljima Artoisa i prevrću
se zviždeći. Iz toga mogu proizići kiša i jesenje sivilo, kada se nad gradom od zore do noći
diže magličasta zavjesa, međutim može stići i čisto i blago, pomalo osvježavajuće vrijeme...
No katkad se događa da vjetar koji puše s mora uvlači u sebe drugi vjetar – i tada na grad
pada pljusak, potoci vode teku ulicama, a drveće za nekoliko trenutaka biva ogoljeno od
preostalog lišća. Ili pak ovaj drugi vjetar, i više nego suh, uvlači u sebe svu snagu – i tada ne‐
koliko dana vlada vrućina, vrlo neugodna za to doba godine. Vrtovi žute u zrakama sunca,
vinova loza se pregrijava i treba je dati stoci kao hranu. Sve dok ta dva vjetra pušu jedan na‐
suprot drugom u Artoisu kraljuje blaga, premda hirovita jesen. Međutim, pobijedi li ovaj ili
onaj – valja nam za taj manjak ravnoteže platiti visoku cijenu.
Slično se dogodilo u Arrasu otkada su prosti ljudi zasjeli u Vijeće. Iznenada je ponestalo
neovisnog elementa ulice koji je – mudro ili glupo – ali ipak na neki način oblikovao pos‐
tupke Vijeća. Koliko mi pamćenje seže, Albert i njegovo najbliže okruženje uvijek su se pre‐
ma stanovnicima grada odnosili kao što se muškarac odnosi prema ženi koju želi osvojiti.
Malo prezira, malo straha i malo nježnosti. Tijekom dvadeset i više godina Albert se trudio
steći naklonost Arrasa. Mislim da je baš to njegov um održavalo u napetosti i nemiru. Gra‐
đani su osjećali prema njemu strahopoštovanje. No to nije podrazumijevalo da su pokorno
sklanjali glave i držali gubice zatvorene. Obično su imali svoje argumente, a budući da je
bila riječ o važnim stvarima, blebetali su sve u šesnaest. Valjalo ih je naporno uvjeravati, pro‐
nalazeći put prema tim neotesanim umovima, katkad uskim, a katkad iznimno bistrim. Zavi‐
silo je o situaciji. Nekoć su se tvrdoglavo držali Engleza, ni na pamet im nije palo da krenu
za primjerom Burgundije i priključe se kralju Karlu. Grad je pod engleskom vlašću cvjetao,
jer iako su naoružane bande pljačkale i silovale, građani Arrasa tkali su svoje majstorske slike
i skupo ih prodavali s one strane Kanala. Bijeda francuskog dvora bila je i odveć očigledna
da bi se zanatlije i trgovci iz Artoisa dali brzo preobratiti u saveznike kralja Karla. Uzalud je
Albert dokazivao da je Ivana bila dobra žena čiji je mač, okrenut protiv Engleza, blagoslovio
sam Bog... Smatrali su je djevojčurom i proklinjali dan kada je otišla u Chinon... Trebalo je
proći nekoliko godina da bi se pomirili s novom situacijom. Tkanine su potom slali u
Bruxelles gdje bi burgundski princ preplatio svaki lakat serža samo da kupi Arras za svoju
novu politiku. No grad je, premda je opet cvjetao, i dalje volio Engleze i nije volio Francuze.
Tih je godina Albert izvodio više nego majstorske poteze kako bi privolio Arras da se
okrene dvoru. I bilo je mnogo situacija kada je morao dobrano prodrmati glavom ne bi li se
svidio. Građani su branili privilegije, razdvajali zrno od pljeve i uvijek imali na oku vlastiti in‐
teres. Zbivalo se ono što se u Artoisu obično zbiva kada pušu suprotni vjetrovi i hrvaju se
međusobno, što pogoduje ljudima, životinjama i biljkama.
Međutim kako li se sada sve promijenilo! Užari i tesari ušli su u Vijeće da bi zajedno vla‐
dali. Ulica je progutala velečasnog oca, ili je on progutao ulicu. Više nije bilo suprotnih ele‐
menata. Zavladala je harmonija. Bilo je to prvo prokletstvo koje su nebesa bacila na Arras.
Moja gospodo! Smatrate li da su od tog trenutka sjednice Vijeća postale teren sporova i
strasnih disputa – duboko se varate. Razmislite samo – kakva je to bila situacija?! Prije toga
puk bi za odluke Vijeća doznavao post factum. Katkad bi protestirali protiv tih odluka, viču‐
ći: “Ne, ne i još jednom ne!! Gospodine Alberte, promisli, jer ne slažemo se i ne želimo čini‐
ti onako kako si odlučio... Kažemo ti, promisli, kako u gradu više ne bi bilo ljutnje.” Tada bi
Vijeće iznova raspravljalo o problemu, pazeći da nove odluke izgledaju ljudima drukčije,
blaže ili strože, u svakom slučaju tako da ih građani mogu lakše progutati. Stvar je u tome da
ulica nikada nije sudjelovala u donošenju tih odluka. Ulica bi uspijevala reći “ne” – i na tome
bi stvar završavala. To je Alberta prisiljavalo na veliki napor, ali je od njega učinilo razumnog
vladara. No kada je ulica ušla u Vijeće, ona je i sama sudjelovala u donošenju odluka. Na
čemu se to temeljilo?
Tko je tesar u svojoj kući? Tesar je u svojoj kući gazda. Tko je tesar na ulici? Tesar na uli‐
ci je građanin. A tko je tesar u Vijeću? Tesar u Vijeću poslušni je šutljivac. Katkad ribar, koji
Misa za grad Arras
povlači mrežu, mora uložiti golemi napor jer mu se riba opire, udara repom o zrcalo rijeke.
Tada je ona kod sebe, dok je on u stranom elementu. Međutim tek što mrežu izvuče na oba‐
lu – sve se mijenja... Ribar stoji čvrsto na kamenu, riba se trza sve slabije, sve dok se najzad
ne umrtvi i bez ikakva se straha može nabiti na ražanj.
Tako se dogodilo i s prostim ljudima u Vijeću. Oduzet im je vlastiti element, a što je još
gore – oduzeta im je lakoća negacije! Više nisu mogli vikati: “Ne, ne i opet ne! Gospodine
Alberte, kažemo ti ne!” Jer, kada su poželjeli tako vikati, rečeno im je: “Vaše je pravo da pro‐
svjedujete i drago nam je da to pravo odlučno koristite. Ali valja donijeti odgovarajuću odlu‐
ku, stoga kažite što mislite o toj materiji!” I palo je na njih breme o kojemu nikada nisu imali
pojma. Izvijali su se kao jegulje, pa bi opet vikali: “Ne, ne, to se ne pristoji...”, no budući da
su bili ozbiljni i savjesni ljudi – zašutjeli bi, znoj bi im tekao niz vrat, oblijevao oči, gledali bi
se uzajamno s očajem i strahom, najzad bi rekli: “Neka bude kako je gospodin Albert nalo‐
žio!” Ta kako bi i mogli postupiti drukčije? Nedostajala im je ona nadmena sigurnost koja
čitav život prati ljude plemenita roda. Osjećali su se sapeti suptilnošću i elegancijom izgovo‐
ra, dostojanstvom dvorana, namještaja i odjeće. Više od svega pak sputavala ih je odgovor‐
nost.
Zaista, Albert je zaradio vječno izbavljenje. Ako ne dobrim djelima, onda bez sumnje lu‐
kavošću. Jer, postigao je ono o čemu maštaju svi vladari. Prenoseći dio vlasti na običan puk
– stekao je nepodijeljenu vlast. Dijeleći je s glupanima – cjelinu je zadržao za sebe! To nije
uspjelo ni princu Davidu, premda možda i zato što princ, omalovažavajući sve, omalovažava
i vlastitu vlast...
Nastala je vladavina najavljivala harmoniju. Međutim nitko nije ni pretpostavljao da je ri‐
ječ o najgorem bremenu koje je sudbina natovarila na leđa Arrasa. Čudnovato, no kad smo
se sastali, o Celusovu slučaju nije pala ni jedna jedina riječ. Kao da se slučaj sâm ugasio, ot‐
klizao u zaborav. Rekao sam gospodinu De Saxeu: “Kako samo slabašan plamen pravednos‐
ti tinja u tim glavama. Tek što su vikali u obranu Židova, kad eto, suočeni s dostojanstvom
Vijeća, stoje kao da su im usta zapušena i spremni su prodati mir savjesti za tu mrvicu važ‐
nosti što je pala s našega stola...” De Saxe je odvratio: “Zaista, ne vidim u tome ništa poseb‐
no. Zašto od prostih ljudi očekuješ više preuzetnosti i upornosti u pitanjima savjesti nego
što to susrećemo u gospode? Zapleli su se, i to je sve...” De Saxe je bio čovjek vrlo delikatnih
osjećaja, zar ne?
Međutim, ako netko vjeruje da se sjena Židova Celusa više nije pojavila u dvorani Vijeća
– griješi. Tesari i suknari su šutjeli, ali Albert uopće nije namjeravao šutjeti. Što je pak iza‐
zvalo lavinu događaja koji su uslijedili.
U vijećnicu je stigao čovjek s pismom od Židova, koji su molili da im predaju Celusovo
tijelo. Uveli su ga. Stajao je u sjeni nisko nadsvođene dvorane, potpuno crn. U crnom odije‐
lu, s crnom bradom. Izgledao im je vitak kao grm božikovine, izložen naletima vjetra. Šutio
je dok smo čitali pismo. Odmah pored njega stajao je pristav, čovjek neobično velik i grubo
istesan. Nadvisivao je Židova za glavu. Tada sam pomislio da taj Židov na neki osobit način
sve nas nadvisuje, jer zna ono što mi još ne znamo, i dok smo mi u današnjici, on je već u su‐
trašnjici. Uostalom, možda i nisam tako pomislio, nego sam samo osjetio nemir i hladnoću,
kao da me je ptičje krilo dodirnulo u letu.
Svi su promatrali tog mračnog Židova, a on je promatrao samo mene, kao što nijemi pro‐
matraju one što govore, ili kao što mudre životinje promatraju ljude. Tako mi Boga, to nije
bilo lako... “Što je to!” rekao je tiho Albert. “Židovi diktiraju svoja prava Vijeću grada Arra‐
sa?” Ovaj je pognuo glavu. “Prema Vijeću gajimo najveće poštovanje”, reče. “Vijeću podno‐
simo svoju smjernu molbu...” I još je niže pognuo glavu.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Kako je jadno sazdan ovaj svijet... Zamislite
egzistenciju vola. Ide u jarmu posred polja, duboko spuštene glave, u očekivanju biča. Ide
vođen na užetu na mjesto za klanje, a kada ga požele ubiti – savija koljena. Ali neka ga dobra
sudbina učini bikom. Što bi se dogodilo? Uzalud mu nabacujete jaram. Pokidat će užad i
uništiti svako polje. Petorica snažnih moraju ga vući na klanje, a događa se i da im kosti po‐
lomi, zastrašujućom rikom parajući zrak. Kada je svjesna vlastite snage, životinjska priroda
postaje posve drukčija. Tako je i s ljudima! Gdje li se zametnula suzdržanost časnih tkalaca
iz Arrasa, koji su zasjeli u klupama Vijeća? Osamljenu figuru Židova oblijepili su pogledom
razjarenih rasplodnih bikova. Loše je učinio kad je govorio tako pokorno, jer u tom trenut‐
ku ništa im nije bilo tako odvratno kao pokora. Njihove su nozdrve njušile miris barbarstva.
Da je tada dobacio nešto ponosno! Ali ne... Stajao je nepomično u poklonu, što je shvaćeno
kao gesta slabosti i podložnosti. Za ljude kao što je bio gospodin De Saxe, kao i za mene – za
ljude koji su navikli na stanovitu poniznost okoline – Židov je bio nešto posve obično. Ali
oni koji su zasjeli u Vijeću po Albertovoj želji prvi put u životu osjetili su sličan užitak. Jedan
je viknuo: “Niže sagni vrat, Židove!” Što je ovaj i učinio... Pogledao sam Alberta. Sred kovr‐
čave brade pomolio se osmjeh. “Ne vidim u vašem pismu poštovanja što pripada Vijeću”,
reče Albert. “Došao si moliti, ali treba te podučiti kako se valja klanjati. Shvaćamo, ali pazi
da ne prijeđeš granicu naše strpljivosti.”
“Gospodine”, odvratio je Židov. “Nije krivica mojih sunarodnjaka što su odabrali tako
ništavnog i nedostojnog izaslanika. Zatreba li, prihvatit ću kaznu s istinskim štovanjem, ali
molim vas, poštedite općinu svoga gnjeva, jer ona nije kriva!”
“Eto ti židovskog mutikaše!” viknuo je pekar Mehoune i iznenada se podigne sveopća
graja. No Albert je vladao tom gomilom. “Pax, pax!” zavikao je. “Na Vijeću se ne zanosimo!”
Zašutjeli su. Tada je naš velečasni otac zapitao Židova kako se zove. Odvratio je da se zove
Icchak. I Albert ga udalji pokretom ruke. “Gospodine”, rekao je Mehoune. “Je li moguće da
će Vijeće progledati kroz prste židovsku uvredu?”
“Nisam primijetio uvredu, pekare”, odvratio je Albert. Opet su vikali, ali ih je utišao.
“Mehoune”, kaže pekaru, “zar uistinu smatraš da je taj Židov svjesno želio poniziti Vijeće?”
“Tako smatram!” viče glupan, sav crven od ljutnje i želje za osvetom.
Misa za grad Arras
“A ti, suknaru Yvonnet?”

“I ja tako smatram”, odgovara Yvonnet. Svi po redu odgovarali su jednako. Završio je s
njima i obratio se meni: “Dobri Jane, prijatelju, što sudiš o tome?”
“Sudim”, odgovorio sam, ne bez straha, “da se Židov prema Vijeću ponašao neotesano!”
Velečasni se otac blago osmjehnuo i rekao gospodinu De Saxeu: “A ti, dragi grofe, što ti su‐
diš?!” De Saxe je frknuo poput mačka: “Ja sam De Saxe, zar bi Židov mogao mene pogodi‐
ti?! Gdje sam ja, a gdje on?!” Albert je blago rekao: “Zna se da grofovi De Saxe predstavljaju
cvijet Brabanta. Dakle jasno je da grudica židovske balege ne može uprljati tvoj plašt!” Osje‐
ćao sam kako nakon tih riječi oko grofa raste zid mržnje i nepovjerenja.
I bio bi na tome kraj Vijeća, ali je Albert još rekao: “Kršćanska mi savjest došaptava da bi‐
jedni Celus nije kriv za ono što se danas dogodilo. Stoga molim Vijeće da odluči predati tije‐
lo općini. Neka ga sahrane u skladu sa židovskim običajima. Što se pak tiče same općine, još
ćemo se na to vratiti.” I Vijeće je tako odlučilo. Razišli su se svojim poslovima, puni svetoga
gnjeva. Tog su dana padali u san raznježeni vlastitom dobrotom i spremni da općini odmje‐
re pravdu. Bili su čisti i časni kao nikad prije. Pored uzglavlja svakoga od njih stajao je anđeo
svetog rata, kojega su već objavili...
Što se mene tiče, odlično se sjećam da noću nisam ni oka sklopio. Mučili su me strahovi
koje danas više ne bih mogao imenovati, jer od tih su događaja prošli već i jesen i velik dio
zime. Flamanski snijeg zameo je djelomice i moje pamćenje, a vjetrovi što pušu od Kanala
pomeli su iz glave kojekakve slike. Toliko se ipak sjećam da sam, kada je sunce izašlo i kada
se malo razvedrilo, pao u ružan san. Sanjao sam da prolazim kroz nepoznatu zemlju, potpu‐
no pustu i kao isklesanu od jedne kamene ploče. Moja stopala nisu na površini zemlje ostav‐
ljala nikakve tragove. Oko sebe nisam mogao opaziti ni ljude, ni životinje, ni drveće, čak ni
travu. Goli, tvrdi kamen prostirao se sve do horizonta – a ja sâm, pod uskovitlanim nebom.
To vjerojatno nije trajalo dugo, jer kada sam otvorio oči sunce je još uvijek visjelo nisko nad
krovovima grada, a jaka hladnoća noći nije popuštala. No čak i ako je san bio kratak i prola‐
zan, probudivši se shvatio sam da se nikada prije nisam tako bolno i tako neposredno susreo
s Bogom i svojom kršćanskom vjerom.
Čitav život pratio me je osjećaj samoće, no bježao sam od njega, utječući se vezama s
drugim ljudima, da bih zahvaljujući tome živio potpunije i sigurnije. Toga jutra pojmio sam
kako su takva nastojanja iluzorna. Ugledao sam samoga sebe osamljena u svijetu, suočena s
Gospodinom Bogom, i shvatio kako sam duboko nemoćan. Obuzeo me je grozan strah. Što
li značim – razmišljao sam – u odnosu na veličinu svijeta u kojemu mi je dano živjeti? Nalik
sam na psa lutalicu ili konja, obogaljena i odbačena u bespuću, ili pak na list što je pao s gra‐
ne. Idem pred sebe smatrajući da znam smjer, ali to je glupa tlapnja, jer zapravo nemam poj‐
ma gdje su istok, zapad, sjever i jug. Idem teško, ne ostavljajući čak ni tragove stopala na toj
zemlji, okrutnoj i neprijateljskoj, i možda se bez prestanka vraćam u jednu točku, koja nije
označena, koja se ni po čemu ne ističe. Samo mi moj sve jači umor dopušta krijepiti se miš‐
lju da ipak nekamo smjeram, da ostavljam nešto iza sebe, dok me nešto drugo čeka na dalj‐
njem putu. Ali kada se osvrnem oko sebe ili pogledam naprijed, natrag ili u stranu – vidim
uvijek isto, beskrajnu i neopisivu pustoš, tako sablasnu da mi se kosa diže na glavi, a srce tre‐
peri kao uhvaćena ptica. Jer nema tu nikakve mjere za moje napore, samo vrijeme i prostor,
samo Bog što sve ispunjava sobom – i ja u Njegovu kamenom obličju.
Sjećam se tog strašnog jutra. Kada sam ustao iz postelje, izazvao sam buku i na pragu se
pojavio moj paž. Bio je to čovjek bez šarma, kojega sam držao već nekoliko godina, više iz li‐
jenosti nego iz želje. Zbog urođene tuposti i gluposti uvijek mi je bio odbojan. No moja je
priroda prilično mekana, pa sam otezao s time. Udaljavanje sluge za gazdu nije ugodno.
Zato je ostajao u mojoj kući, uvijek pomalo pritajen i preplašen. No, u strahu od biča, sve je
obavljao uredno. Znao sam da me taj sluga nimalo ne voli. Međutim, kada je tog jutra stao
na prag i pogledao me ispod oka, čekajući naredbe – iznenada sam osjetio neizrecivu radost
što je on, eto, uz mene. I strah me je odmah napustio.
Ne znam jesu li drugi članovi Vijeća tada snivali teške snove. Međutim, da su u podne u
gradsku vijećnicu stigli nekako uznemireni i uzbuđeni – u to sam siguran. Kao i uvijek, sjeo
sam pored Alberta. Međutim grof De Saxe, gospodin Meugne i gospodin De Vielle sjeli su
na udaljena mjesta, kao nikada prije. Pomislio sam da je to shvatljivo. I pomalo sam im zavi‐
dio. No može li se žbunje, koje je vjetar nanio na pješčane dine, usporediti s hrastom ili buk‐
vom? Rod De Saxea izrastao je iz zemlje pokrajine Artois prije mnogo stoljeća. Gospoda De
Vielle potjecala su od križarskih vitezova koje je Robert Flandrijski poveo sa sobom u Svetu
Zemlju. Gospodin Meugne, čovjek neopisive starosti, odgajao je našeg princa Filipa kada je
ovaj bio dijete. Usto je gospodin Meugne činio teško naplative usluge Jeanu Neustrašivome
u raspravi s Armagnacima... Tko je u odnosu na te ljude bio velečasni Albert, ako ne tek ital‐
ski došljak? Ukrotio je Arras svojom gorljivom vjerom i strogoćom morala, ali na ponosnu
gospodu, koja su na njega prenijela vlast – sačuvavši za sebe nezavisnost i osjećaj uzvišenosti
– to nije imalo nikakav utjecaj. Dok sam ja bio samo učenik velečasnog oca, dozrijevajući u
njegovu sjaju. Neki su govorili da sam Albertov bolji djelić ili, štoviše, njegova savjest. No
čak i ako je tako, može li savjest postojati bez čovjeka, a djelić bez cjeline? Eto, zašto sam
sjeo, kao i obično, slijeva od oca, dok su oni sjeli na udaljena mjesta.
Tog dana zasjedanje nije trajalo dugo. Prolog je uvijek kratak, ali sadržajan. Najavljuje
ono što treba nastupiti. Tako se zbilo i ovaj put. Naš velečasni otac podigao je obrve i rekao:
“Ne pristoji mi koriti tako plemenitu gospodu kao što su grof De Saxe, gospodin De Vielle i
gospodin Meugne. Zato to i ne činim. Ali ne mogu se oprijeti čuđenju što su upravo danas,
na tako svečan dan, najčasniji u našem skupu, sjeli na udaljena mjesta kao da se osjećaju po‐
gođeni i povrijeđeni. Za proste ljude to mora biti vrlo neugodno i pretpostavljam da to nije
istinski kršćanski čin...” Na što je grof De Saxe odvratio: “Dobri oče Alberte. Godine gospo‐
dina Meugnea potpuno ga opravdavaju. On ne može zauzeti mjesto na propuhu. Što se tiče
gospodina De Viellea, on pati od hemoroida i često za vrijeme sjednice mora šetati. Zato je,
Misa za grad Arras
da ne ometa druge, sjeo sa strane.” Zašutio je. Na to će Albert: “Jako lijepo. A kakvi su razlo‐
zi upravljali tobom, dragi De Saxe?”
“To ne zahtijeva objašnjenja”, rekao je De Saxe. “Ja sjedam uvijek gdje mi padne na pa‐
met. Ne možete vjerovati kako je hirovita moja priroda. I uvijek joj podliježem. Evo, čak i
sada... Još jedna riječ po tom pitanju i hirovita će me priroda ubosti u stražnjicu te ću, ustav‐
ši s mjesta, izići na ulicu, čak i ne poklonivši se časnom Vijeću...” Albert mi se učinio vrlo
ljut, ali nije rekao ništa više. Ali De Saxeovo izlaganje vrlo su neobično primili prosti ljudi.
Pogledavali su na njega sa strahopoštovanjem i da je u tom trenu iznio kakav zahtjev, ne bi
ga bili odbili. Ali on je želio samo sačuvati svoju ponositu iznimnost.
Počeli su vijećati. To nije trajalo dugo. Prije nego što je stiglo podne, stvari su bile završe‐
ne ili – ako je nekome draže – otvorene za budućnost. Albert je govorio o Celusu: “Ne pris‐
toji se bespogovorno tvrditi da je on bio taj koji je bacio prokletstvo na dom Damaščanina.
Pa ipak, da bi Vijeće znalo, valja reći da je prije više godina, u vrijeme velike kuge, nitko dru‐
gi nego upravo Celus napustio grad u nadasve naročitim okolnostima. Udaljio se iz Arrasa
odmah nakon što su pale prve žrtve. Neki su ljudi govorili da je, izlazeći kroz gradska vrata
Svetog Egidija, ponavljao čudnovate riječi, a kada je prošao most tri se puta okrenuo prema
gradu i učinio tajne znakove. Nepojmljivi su puti Gospodnji. Mnogo smo se napatili i nitko
od nas nije zbog tog iskustva hulio nebesa. Jer svatko je shvaćao da je Arras pogodila nesre‐
ća zahvaljujući sotoni. Bog je moćan, ali i sotona je moćan. Nastojimo iskorijeniti iz grada
sve što bi moglo pogodovati nazočnosti paklenskih sila. Međutim bilo bi bogohulno misliti
da Arras pripada isključivo Bogu. On je kao bojno polje, kao područje oko kojega se odvija
borba između neba i zemlje. Bog ima tu svoje saveznike, to je sigurno... Ali, zar ih nema i đa‐
vao? A tko u Arrasu može biti saveznik i najamnik sotone, ako ne oni koji ne opće s Gospo‐
dinom Bogom, ne slušaju nauk svete Crkve i prezirno se okreću od sakramenata? Gdje đa‐
vao najradije baca svoje mreže ako ne među potomke farizejskog sjemena? Dok su u drugim
gradovima Brabanta i čitave kneževine Židovi lišeni privilegija, u nas imaju slobodu gotovo
veću nego mi sami. Jer mi se, suočeni s Božjim zapovijedima, duboko klanjamo, dok oni ne
spuštaju glavu čak ni pred najsvetijim relikvijama. Međutim unatoč tome, u doba kuge grof
De Saxe dijelio je hranu svakoj glavi jednako, ne osvrćući se na podrijetlo. Židovima nisu
odbijali ni jelo, ni skrb, pa čak ni dostojnu sahranu leševa. Pogledajte, što je iz toga proizaš‐
lo! U Gentu i Utrechtu, gdje je grijeh sto puta rašireniji nego u Arrasu, nije se dogodila ni‐
kakva nesreća. Dok smo se mi našli na samome dnu. Gdje li je tome razlog? Ne pristoji li se
suditi da u zidinama svojega grada dopuštamo prebivati sotoni, da se prema njemu odnosi‐
mo s blagošću koja se nije svidjela Bogu?!
Tako nas je mnogo pomrlo od kuge i gladi da nismo mogli iskopati dovoljno grobova. A
Židovi? No ne kažem da i oni nisu izgubili dio živih. Ta kako bi i moglo biti drukčije... Go‐
vorilo se da to zahvaljuju svojem praznovjerju. Skutrili su se u kućama na rubu grada, uz za‐
padna gradska vrata, odijeljeni stražom. A kad su im davali jelo, prije nego što bi ga pojeli
bacali bi čudnovate čini. Odakle jamstvo da im sve to nije diktirao sam đavao? Odakle sigur‐
nost da nisu bili izaslanicima kuge koje je sotona naumio spasiti kako bi od Arrasa učinio
svoju dvorsku prijestolnicu? Zamislite samo da je cijeli grad poumirao, a spasili se samo oni,
ta šačica saveznika pakla. Crkve oskrnavljene, križevi pogaženi, vrata Arrasa širom otvorena
za svekoliko bezakonje...”
U tom je trenu De Saxe prekinuo tu provalu riječi: “Velečasni oče”, rekao je vrlo glasno.
“Ne pristoji se opterećivati te ljude krivicom zbog izbijanja kuge. Događalo se da kuga nava‐
li na grad u kojemu se Židovi nikada nisu ni pojavili...” Albert je kimnuo glavom. “Ne pra‐
vim od njih krivce”, odvrati blago. “Samo kažem da svatko može biti instrument Boga i svat‐
ko može biti instrument sotone. Međutim nije li đavlu lakše oplesti židovsku dušu i učiniti
od nje oruđe propasti pravih kršćana? Hajde, odgovori mi na to, grofe De Saxe.” De Saxe se
natmuri, odšuti dulje vrijeme, te najzad reče: “Istina je da Židov, budući da je izbačen iz na‐
uka Božje Crkve, lakše podliježe paklenskim izazovima. Ali i Židova je stvorio Bog Otac, pa
i njemu pripada mrvica našeg povjerenja...” Pekar Mehoune zavikne: “Govorilo se da su se
za vrijeme kuge kod zapadnih vrata pojavili troglavi psi, rodom iz pakla. Otimali su kršćane
koji su prolazili tim putem, i odnosili ih na gozbu Židovima.”
“Troglavi psi”, ubaci suknar Yvonnet, “sluge su đavla. To svi znaju.” A drugi opet doda
uzbuđenim glasom: “Nije moguće daje Bog bez ikakva razloga tako strašno kaznio dobri
grad Arras. Sve to nije se dogodilo po nalogu nebesa, nego zbog đavoljih magija. Tko je na
svijetu vidio da se pobožni ljudi upuštaju u takve podlosti i grijeh kao što smo činili mi, u
godini kuge i gladi? Dobri građani parali su si međusobno utrobe, ne bi li se nahranili svje‐
žim mesom. Zar bi naša srca bila za to sposobna da nema đavolske mreže u koju se sapleo
grad?! Nesretna djecoubojica, koja je smaknuta po nalogu dobrog gospodina Alberta, dove‐
dena je do ludila koje se ne može shvatiti bez udjela nečistih sila. Pogledajte danas po sebi...
Osjeća li itko od nas zavist, gnjev ili prezir prema drugom? Dobri smo ljudi, u našim srcima
živi Isus Krist. A kako je bilo tada? Svatko je oštrio nož ne bi li njime podrezao susjedovo
grlo... Čemu to možemo pripisati ako ne đavolskoj magiji koja je ovladala gradom kao pos‐
ljedica židovske kletve...”
“Čemu smjeraš?” zapitao je Albert.
“Gospodine”, rekao je ovaj. “Plašim se da iz naše blagosti opet ne proizađu strahote. Jed‐
nom smo već dali oduška đavoljim prohtjevima. Kažeš kako nije dokazano da je Židov Ce‐
lus bacio prokletstvo na suknarov dom, zbog čega je crknuo konj vrlo cijenjene krvi. Među‐
tim ni prije tri godine nije bilo dokazano zbog čega ugiba naša stoka. Govorilo se da je riječ
o nesretnom slučaju ili Božjoj kazni. Kazni za što? Je li grad Arras počinio grijeh? Nije li bio
prepun uznositih i bogobojaznih osjećaja? Nitko tada nije ni pomislio da stoka može bolo‐
vati zbog židovskih prokletstava. To se smatralo djelom Tvorca, znakom sudbine, pravorije‐
kom nebesa kojima se nije moguće suprotstaviti. Nebu smo upućivali molitve i puni pokore
podnosili najteže patnje. Valja li i danas tako postupiti? Smijemo li grad izlagati propasti
Misa za grad Arras
samo zato što nismo u stanju Celusu dokazati njegove đavolje čine?”
I Albert ponovno reče: “Čemu smjeraš, prijatelju? Govori otvoreno!”
“Gospodine”, povikao je ovaj. “Ne smijemo izlagati grad na milost i nemilost đavlu.
Neka općina odgovara za sve svoje zločine!”
“Neka općina odgovara!” viknuli su ostali, među njima najglasnije pekar Mehoune. Al‐
bert tada reče: “Ali što ako to nije židovsko djelo i ako nanesemo nepravdu nevinima?”
“Bog će nam tada oprostiti, jer djelujemo u namjeri izbavljenja svojih duša...” odvratio je
vrlo ozbiljno suknar Yvonnet. Albert je pogledao oko sebe i zadržao svoj pogled na mojem
licu.
“Jane, dragi prijatelju”, reče. “Kakav je tvoj stav?”
“Dobri oče”, odgovorih. “Yvonnet postavlja stvar ispravno. Što za kršćanina može biti
važnije od borbe za izbavljenje? Ako zalutamo, Bog će to zapisati kao dobro, jer naše su na‐
mjere časne. I ne odričemo se dvojbi... Što svjedoči o našoj pokori.”
Čuvši moje riječi, De Saxe, De Vielle i gospodin Meugne ustali su i izašli iz dvorane.
“Neka odu”, reče Albert. “To su tako velika gospoda da se i sami, bez pomoći Vijeća, mogu
brinuti za izbavljenje.”
Sutradan ujutro grad Arras ispostavio je račun starozavjetnoj općini. Dan je bio maglovit
i tmuran, što za to doba godine nije bilo čudno. Pa ipak, upravo je magla bila razlog zbog ko‐
jega su ljudi bili skloni još upornije tražiti poveznicu s vremenima kuge. Kako već rekoh,
magle su te godine neprestance obavijale grad, za dana je bilo gotovo vruće, noćima je hlad‐
noća smrzavala vodu u plitkim bunarima. No kuga je izbila u proljeće, dok je sada bila jesen,
i ono što je tada moglo izgledati čudno sada je valjalo smatrati uobičajenim. U biti, ljudska
je priroda i više nego jednostavna. Ona neprestance i bojažljivo traži znakove na koje se sa‐
vjest može osloniti. Najzad, na čemu se temelji čitav naš život ako ne na želji da opravdamo
svaki postupak. Budući da je grad odlučio kako konačno valja zaustaviti židovsku urotu i na
taj način obraniti Arras od sotone – svaki je čovjek tražio oko sebe oslonac, pomoć, nadre‐
đeno načelo. I uopće nije hitao u hramove Gospodnje, kao da je predosjećao da u samoj vje‐
ri više ne može pronaći opravdanje. Vjera je prebivala u srcima, ali se iznenada stišala, zaglu‐
šena potrebom izvršenja pravde i djelovanja. Sunce je stajalo iznad Arrasa, blijedo i hladno,
kao da ga je prekrio veo. Iskidani oblaci nisko su plovili iznad zidina i izgledalo je kao su do‐
letjela jata velikih, prijetećih ptica. Izdan je nalog da se oglase zvona u crkvama i cijeli se
grad zanio od te buke. Ali toga dana čak su i zvona tukla neobično. Primjerice, zvono Svetog
Fiacrea, čiji se glas uvijek činio čist i dostojanstven, sada je odzvanjalo više nego resko i glu‐
ho, kao da ga je nešto tištalo. Zvonari su poslije pripovijedali kako je na prvi udarac srca iz
dubine zvona izletjelo jato crnih čavki, da bi se zatim tijela uginulih ptica survala na zemlju.
Bio je to jasan znak da su mračne sile željele utišati zvono Svetog Fiacrea.
Prije nego što je stiglo poslijepodne, Židov po imenu Icchak gorio je kao baklja. Došli su
po njega ljudi iz različitih staleža, mirni i puni odlučnosti. Sve se odigralo bez buke i prijet‐
nji. Poslije su mi pričali da je općina predala svog izaslanika s puno pokornosti. Ovaj je pak
požurio na stratište, ne pružajući nikakav otpor. Pod stup su nabacali cjepanice i grančice.
Icchaka su privezali na pravilan način kako mu ne bi nanijeli suvišnu patnju. Opleli su mu
vrat, ali lagano, zatim prsa i ruke, najzad potkoljenice. Kada je lomača zapaljena ljudi su,
drukčije nego što je to običaj – šutjeli. Svatko je bio obuzet mišlju da je, eto, bio svjedok
neobičnog trenutka kada se đavao, ogoljen od tjelesne presvlake, morao vratiti se u pakao.
Iz vatre čuo se strašan glas. Jedni su govorili da prepoznaju glas đavla, drugi su u to sumnjali.
Što se mene tiče, mislim da je to bio Židov-mučenik u smrtnom času. Kada se lomača ugasi‐
la, razgledali su njegovo tijelo. Zaista, bilo je čudno – Židov je izgledao kao da ga vatra nije
ni liznula. Samo su mu cipele bile posve spaljene, odjeća – prije toga crna – požutjela i izbli‐
jedjela, dok su brada i kosa nestali, posijedjevši do kraja. Međutim na tijelu nije bilo znakova
vatre, samo čudnovate crvene mrlje – kao da se nešto pokušavalo probiti iz unutrašnjosti
tog čovjeka. Koža je tu i tamo bila popucala, pa su govorili da je đavao, koji je bio unutra, ro‐
govima ubadao u židovska prsa, ali nije bio dovoljno snažan i nije iz njega izišao, te je otišao
u pakao...
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Ne vjerujem u te priče. Priznajem, toga sam
dana bio spreman u njih povjerovati. No poslije se zbilo tako mnogo posve ljudskih stvari u
kojima jamačno ni Bog, ni sotona nisu sudjelovali, tako da danas smatram kako Icchak s
paklom nije imao ništa zajedničko. Naravno, ako se ne varam, Bog da mi grijehe prosti...
Kako li je strašna noć uslijedila nakon toga. Sunce je zašlo iznenada, činilo se kao daje ci‐
jeli nebeski svod umočen u krvi. Zapuhao je silovit, topao vjetar i dognao crne oblake. I u
sumrak gomila je bila na ulicama. Odsjaj baklji pojavio se na ljudskim licima, ističući ih u
tami poput bijelih, pomičnih mrlja. Činilo se kao da će upravo te noći doći do razrješenja.
Zvona su tukla bez prestanka, kao za vrijeme rata ili kuge, najavljujući opasnost. Iz Svetog
Egidija izišla je raspjevana procesija. Prethodile su joj skupine flagelanata koje su ispuštale
zastrašujuće krikove. Muškarci i žene bili su obnaženi do pojasa. Po njihovim je plećima tek‐
la krv. Oni koji su išli straga bičevali su one ispred sebe. Ispleteni bičevi fijukali su u zraku.
Onoga tko bi pao tukli bi sve dok se ne bi podigao i krenuo dalje.
Procesija je koračala po zemlji mokroj od krvi, sred uskovitlane, crvenoriđe slame, blata i
kamenja. Židov Icchak još uvijek je stajao na stratištu, oslonjen o stup.
Našao sam se na crkvenim stubama i sa zaprepaštenjem promatrao prizor. Uto uhvatih
razgovor dvojice ljudi, koji su se zaustavili pored mene, u sjeni ulaza u crkvu. Jedan je rekao:
“Matheuse, dobri susjede. Ne sviđa mi se ovo što činimo. Ne znam smije li se ubijati u ime
Gospodina Boga...”
“Ušuti!” odvratio je drugi strogo. “Tko tako sumnja, neće mi biti dobar susjed...”
Tada će prvi: “Sjeti se, Matheuse... Gospodin Isus trpio je na križu za sve nas. I umirući u
muci rekao je: ‘Gospode, oprosti im, jer ne znaju što čine!’ Dakle je li dopušteno, ako je Bog
izrekao te riječi, da čovjek do kraja osudi drugog čovjeka?” Drugi muškarac, zvan Matheus,
Misa za grad Arras
podrugljivo odgovori: “Stvar je Boga da radi što mu se svidi. Čovjek, to je nešto drugo. Grad
Arras valja očistiti od đavolskog utjecaja. Jer što li je, osim neba, za tebe vrednije ako to nije
naš grad?”
Ovaj, koji je sumnjao, dugo je šutio, a zatim rekao: “Čini mi se da imaš pravo, Matheuse.
I ne osuđuj me zbog onoga što sam rekao. Vrlo sam ti zahvalan što me koriš. Ništa više neću
reći”.
Na što će drugi, razmetljivim glasom: “Nećeš li štogod pomisliti?”
“Naravno, Matheuse. Neću pomisliti. Obuzima me želja da pljunem u židovski lonac.” I
obojica su bodro krenula dalje.
Nisam u stanju protumačiti kako to da sam tada krenuo za njima. Probijali su se kroz go‐
milu na trgu, a zatim krenuli prema zapadnim gradskim vratima gdje je živio židovski puk.
Nisu tamo bili sami. Oko njih vladao je mrak, no skupilo se mnogo ljudi. Stajali su šutke oko
kuća. Vrata su svuda bila čvrsto zatvorena, vladala je tišina – kao da su se oni tamo plašili da
ne probude nesreću. Tada je čovjek, kojega je korio Matheus, glasno zaviknuo: “Gdje je sta‐
rješina općine? Neka izađe pred građane dobrog grada Arrasa!” Odgovorila mu je šutnja. Pa
je opet zavikao, najprije on, zatim nekolicina drugih. To je bilo bolje od prijašnje tišine. Ne‐
što se počelo događati, ljudi kao da su se trgnuli, osjetili da imaju noge, ruke, glave, pleća...
Nekoliko ih je krenulo niz uličicu, osvjetljujući put bakljama. Prijeteći su cvrčale, izbijale su
iz njih iskrice i gasile se u kaljužama. Neki je busen osušene grahorine zahvatio plamen, va‐
tra je sunula uvis, rasvijetlila čitavu ulicu. “Đavao, đavao!!!” vikne netko iz gomile. U strahu
glave su se najprije povukle, da bi zatim – poput morskog vala što ruši nasip zemlje – potek‐
le naprijed. “Starješina općine!” vikali su. “Gdje je starješina?!” Židovske su kuće u strahu
šutjele. Iznutra se nije čuo ni šušanj. Kad li iznenada – dok je na trenutak uzbibalom gomi‐
lom zavladala tišina – do naših ušiju dopre tutanj konja. U sjaju vatre, koja se dizala uvis,
ugledasmo jahača u tamnoj kabanici, na crnom doratu, koji je iskočio iz pokrajnje uličice i
jurio prema zapadnim vratima. Nekolicina mu je zagradila put. Uhvatili su konja za žvale,
objesili se o njegov vrat. Drugi su povukli jahača na zemlju. Vukli su ga po slami duž ulice,
tukući ga šakama. “Htio je pobjeći iz grada!” vikali su. “To je bjegunac koji je dobri grad Ar‐
ras htio prepustiti na milost i nemilost đavlu...” Židov je šutio. Kada su ga dovukli na trg,
više nije davao znakove života. Bez obzira na to, njegovo su tijelo svezali za stup, rame uz
rame s Icchakom – i opet je planula lomača. Kada je plamen sunuo uvis, ljudi su nastavili vi‐
kati: “To je saveznik sotone, koji je htio otvoriti vrata Arrasa svekolikim grijesima...” Građa‐
ni su silom provalili u židovske uličice pored zapadnih vrata. Neopisiv plač podignuo se do
neba na kojemu su tu i tamo svijetlile snene zvijezde. Otišao sam u crkvu Svetog Egidija.
Tamo, u mračnom brodu, nije bilo nikoga. Kleknuo sam na kamen i gorljivo se molio.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen.
Gospodo! Poslušajte što ću vam sada reći. U Brugesu sam došljak iz stranog svijeta. Vaš
se grad smatra uzorom svekolikih vrlina, premda – kako i sami kažete – manje je ovdje lju‐
bavi i bogobojaznosti nego robe na prodaju. Pripadate posebnoj ljudskoj vrsti koja dane i
noći gubi u mračnim mjenjačnicama ili među škripavim brodovima u bogatoj luci. Poslujete
sa širokim svijetom o kojemu ljudi u Burgundiji uopće nemaju pojma. Na vašim stolovima
mnogo je naročitih korjenčića, cvijeća i plodova koji bi u srcima građana moje široke kneže‐
vine jamačno izazvali strah. Odlazite na daleke ekspedicije i poznajete stanovnike zemalja
žute, smeđe, crne i plave boje kože. Nagledali ste se tako brojnih čudesa i strahota da vjera u
đavla zasigurno ne prebiva u vašim srcima. Pripadamo različitim svjetovima. Kada sam sti‐
gao ovamo i ujahao kroz gradska vrata, tako gostoljubivo otvorena, prve sam korake usmje‐
rio prema relikviji Svete Uršule. I bio sam – kojeg li čuda! – jedini čovjek koji se unazad toli‐
kih godina pomolio uz taj sveti oltar. Bruges je vrlo poštovani grad i klanjam se vašoj mu‐
drosti, poduzetnosti i bogatstvu, ali vjerujte mi – nikada se nećemo do kraja razumjeti! Dok
su mene odgojile sočne livade Brabanta i nauk svete Crkve – vi ste plovili po dalekim mori‐
ma. Dok sam ja postio i obavljao pokoru – vi ste opisivali svoje pustolovine na otocima ča‐
robnjaka, u zemlji vjetrova ili na rubovima Kalifove zemlje. Dok sam je vjerno ustrajavao uz
prinčeve – vi ste imali dovoljno snage i hrabrosti da ih vrijeđate. Zahvalan sam vam na sklo‐
ništu i pun pokore, zato što ću od sada živjeti u najdivnijem gradu pod suncem nebeskim.
Međutim nosim sa sobom određeno bogatstvo koje vama nije bilo dano. Čuo sam glas
Boga i glas sotone. Općio sam s nebom i paklom. Sâm sam iskusio što znači borba za spas
duše. Proživio sam toliko patnji, toliko uzleta i padova da niste u stanju pojmiti što se sve
može smjestiti u moje srce.
Gospodo! Ne želim vam kvariti iluziju, ali uistinu nije slobodan onaj koji to jest, nego
onaj tko to želi biti. Bruges je velik i bogat grad, no Bog ga je poštedio propasti, pa mu ne
može podariti uznositost. Povjerovali ste svojim kartama, brodovima i kapetanima. To je
dobra stvar, ali ona ne vodi potpunom spasenju. Čuo sam da u Brugesu raščlanjuju tijela
umrlih kako bi otkrili što se nalazi u čovjeku. Mi u Arrasu činili smo isto, ali s drugom svr‐
hom. Nama je upravljala glad, a ne znatiželja. I upravo zato znamo o čovjeku sto puta više!
Poslušajte me pažljivo. Jer to će i vama dobro doći, ako ne danas, onda sutra, ako ne su‐
tra, onda prekosutra... Te noći, kada se Arrasom prolomio vrisak velikog pokolja, razgova‐
rao sam s Bogom i đavlom. U blijedom svjetlu baklji i uljanica, osamljen i poražen, razgova‐
rao sam s obojicom.
Tijekom mnogih godina velečasni je Albert ponavljao da sam gradu Arrasu dužan za‐
hvalnost, jer me je uzdigao na vrhunce uspjeha. Da nije bilo njega, bio bih bijedni Davidov
dvorjanin i oćelavio bih u kakvoj unosnijoj opatiji. Arras me je učinio suvladarom svih ljudi,
životinja, biljaka, roba i imetka koji se našao u njegovim zidinama. Zauzvrat tražio je tako
malo... Da ostanem vjeran zakonima i čuvani privilegije. Tako mi Boga, nikakva cijena za
tako lijep život.
Dobra gospodo! Naćulite sada uši... Što za vas znači grad? Što je on u vašim snovima?
Kada tkogod od vas sanja Bruges, on se objavljuje u škripi brodskih konopaca, mirisu mor‐
Misa za grad Arras
ske flore i riba. Iznad njegovih krovova prelijeću okretni galebovi, a sve se uokolo nalazi u
pokretu i žamoru vječne potrage. Bruges je kao ptica, dok je Arras kao drvo. Svaki njegov
stanovnik osjeća u sebi korijenje tog drveta, kao što svatko od vas osjeća u sebi lakoću i slo‐
bodu ptice-lutalice.
One noći u crkvi Svetog Egidija mučilo me je pitanje – kakav je moj grad? Želio sam
ugledati Arras u svoj raskoši njegovih grijeha i vrlina. Sustizali su me odjeci pokolja i drhtao
sam od straha i pokore. “Eto, to je tvoj grad”, govorio sam samom sebi, ali vjerujte mi – to je
govorio sâm Bog. Ali smjesta se odazvao đavao. “Nema drugog grada”, govorio mi je, “osim
grada čije je ime Istina.”
“A što je istina?” pitao sam prestrašen. Opet sam začuo Božji glas. “Naložio sam Abraha‐
mu da ode iz Ura i odbaci vlastiti grad da ne bi žudio ni za čime drugim osim za Bogom. Iš‐
čupao sam Abrahamovo korijenje iz njegove vlastite zemlje da ne bi imao druge zemlje
osim Božje.”
Što to znači? – razmišljao sam, udarajući čelom o hladne kamene stube. I tada sam čuo
đavoljev šapat: “Jane! Preseli se u grad čije je ime Jan.” Baklje su se polagano gasile, cijelu je
crkvu ispunio trpak miris smole. Našao sam se u tami, samo je slaba uljanica bacala s oltara
treperav sjaj. Plašio sam se da ću tog trena umrijeti i uroniti u tamu, ne pronašavši odgovor
na strašna pitanja. I što onda? Kamo će odletjeti moja duša? Začinje li se put koji vodi u
nebo ispod zidina Arrasa, ili upravo ovdje, sred krika mojih sugrađana, u bljesku lomače što
se gasi, u metežu i njištanju preplašenih konja, u grozničavu šapatu molitve i jaucima flagela‐
nata pred vratima crkve?
Ah, znao sam da građani Arrasa čine zlo i prepuštaju se divljaštvu. No ipak, sudjelovao
sam u njihovu očaju i pročišćenju. Zar sam mogao svoje istine pretpostaviti volji građa? Po‐
mislio sam da me strašno boli ta noć kojoj nema kraja – i baš mi je ta pomisao donijela smi‐
renje. Ako sam i trpio zbog Arrasa, ipak sam gajio prema njemu prisnost.
Ne sudite me preoštro. Spadam u dovoljno razumne ljude da ne odbacuju zahvalnost.
Nisam volio Arras zato što me je odjenuo, napojio i nahranio, predajući u moje ruke velik
dio vlasti – nego zato što je bio tako nesretan. Ako ste s gradom na javi, valja zajedno s njim
iskušati i snove. Nije Arras bio kriv, nego Bog! “Isuse Kriste!” vikao sam, a iz očiju su mi tek‐
le suze. “Poštedi grad. Ne šalji na Arras strašnu kaznu odmjeravanja pravde, jer ništa nije
tako strašno kao suđenje. Dopusti ovom gradu da se kao i nekoć bavi tkanjem slika, uzgo‐
jem stoke i da vjeruje u izbavljenje. Ako uđu u tu ulicu na kojoj pale lomače vatra će progu‐
tati sve njih, jer potreba za opravdanjem snažnija je i od žudnje za ženom. Kriste, sačuvaj
grad Arras... Osim ako ga želiš učiniti žrtvom svoga gađenja spram ljudskog roda. Međutim
ne postoje li u tom slučaju drugi narodi, gradovi i zemlje, stotinu puta nedostojniji!” Tada
mi se učinilo da je Bog rekao tiho i blago, kao da govori hirovitom i ne odveć pametnom
djetetu: ccJe li Sodoma zaista bila grešna? Ta u njoj je živio pravedni Lot...” Ne, govorio sam
u sebi, možda to đavao govori u mom srcu, neću biti Lot ove Sodome. Dovoljno sam snažan
da ponesem Arras, ali nisam toliko snažan da ponesem Boga.

I baš su tada ljudi ušli u crkvu. Među njima bio je i suknar Yvonnet. “Gle, gospodin Jan!”
povikao je, ugledavši me kako klečim. “Kako to?... Grad drhti u temeljima, a ti se sklanjaš u
crkvu? Dobri gospodin Albert sudi starješini općine. I tebi valja dobaciti svoj kamen...”
Krenuo sam za njim u gradsku vijećnicu. Tamo nije bilo grofa De Saxea, ni gospodina
De Viellea, ni gospodina Meugnea. Drugi su sjedili i sudili starješini općine. Kada je na
mene došao red da kažem što mislim, snažnim sam glasom odvratio da je kriv. I nisam ni‐
malo griješio. Vrlinu vjernosti ne možete okrenuti protiv izbavljenja.
No vratimo se na stvar. Nije mi govoriti o sebi, nego o gradu Arrasu i njegovim građani‐
ma.
Već je svitalo kad je pala presuda. Izašao sam na trg i sreo upravitelja gospodina De
Saxea, koji me je čekao. Rekao je tiho: “Grof De Saxe vas moli da dođete na razgovor.”
“Što se dogodilo?” upitao sam.
“To ne znam.”
Krenuli smo. Ljudi su se vukli ulicama. Poneki su nakon strašnih noćnih napora zaspali
pod kakvom strehom, na trijemu ili crkvenim stubama. Od zapadnih vrata stizao je miris pa‐
ljevine. Tamo je nekoliko kuća pretvoreno u dim. Prolazeći, naletio sam na dva leša, strgnu‐
te odjeće i vrlo unakažena. Upravitelj je pritvorio oči, na njegovu debelom licu primijetio
sam izraz gađenja i straha. Kad smo stigli, upravitelj je smjesta nestao. Farias de Saxe čekao
je u vrtu. Visoki zid dijelio je imanje. Tu je vladala tišina, a oštar se zrak toga dana činio blag
i zasićen aromom. “Idi biskupu Davidu”, rekao je Farias dok smo šetali stazom među buj‐
nim grmljem. “Nemoguće je da se sve to zbiva bez njegova znanja...”
“Grad ne želi da biskup dođe”, odvratio sam. Pogledao me je ispod oka, vrlo uznemiren.
“Jane”, rekao je opet. "Spremaj se u Gent. Ovako ili onako, riječ je o čaranjima. Bez duhov‐
nog predvodnika grad ne može donositi presude.”
“Prijatelju De Saxe”, rekao sam blago. “Imamo ovdje vlastite zakone i privilegije, koje ne
smijemo predati na milost i nemilost biskupovoj pohlepnosti.”
“Da je riječ o vrtovima, stoci ili žitu – imao bi pravo, Jane. Ali ovo se tiče ljudskih duša.
Nitko nije gradu udijelio privilegij da sudi zbog čaranja ili hereze...” Prešutio sam, a on je
nastavio: “Odabrao sam tebe, jer tko bi mogao biti bolji izaslanik na Davidovu dvoru? Bi‐
skup će samo tebe poslušati. A znam i to da ćeš mu otvoreno reći što misliš o tim nedostoj‐
nim zbivanjima. Nisam mlad, razumijem kako se teška borba vodi u tvojem srcu. Mnogo
duguješ gradu. Ali pomisli samo... Bog je naš Otac, a Crkva naša sveta majka. Majka bi tre‐
bala biti posebno milosrdna prema svojoj djeci, a ipak, čini se okrutnijom nego sam Otac.
Možemo li to dopustiti? Dojavili su mi da je noćas palo mnogo ljudi, a židovske su kuće spa‐
ljene. Istina je da su nam strani. Istina je da je u njima više zla nego u srcima kršćanskim. Pa
ipak, ne idi za pristašama nasilja. To ti kažem!”
Tada sam rekao: “Fariase, ako se u Arrasu tako događa, jamačno se tako mora događati.
Misa za grad Arras
Jer sam Bog upravlja našim postupcima...”

“Ne”, povikao je gnjevno i očajnički. “Dao nam je razum, volju i strah. Pitaj Boga, Jane, i
reći će ti da možeš ostati u gradu i priključiti se, ali možeš jednako tako otići Davidu. I bit će
to tvoj vlastiti izbor...”
“U Bogu je nada”, odvratio sam tiho.
Farias de Saxe izvukao je kratak nož i rezao njime johine grane. Ljepljiv sok tekao mu je
po rukama, kapao na zemlju. Rekao je nekako za sebe: “Nisi ti ni prvi, Jane, a nisi ni posljed‐
nji... Tako je to pod suncem nebeskim. Čuo sam da je u davna vremena živjela žena po ime‐
nu Margareta, koja je smatrala da je Bog posve obuzeo njezinu dušu. Više nije mogla griješi‐
ti, jer je sam Bog upravljao njezinim postupcima. Bila je navodno časna žena, premda su je
spalili u Parizu zbog grozne hereze. Bilo je i drugih. Ti su govorili da su se u Bogu tako uni‐
štili da su svaka njihova gesta, korak i riječ izvedeni iz Božje volje. Kad su pili, Bog je pio na
njihova usta. Kad su silovali, Bog je upravljao bestidnošću njihovih spolnih organa. Kad su
ubijali, Bog je podizao njihove mačeve na udarac. No, sam reci, može li postojati slađe uni‐
štenje? Čovjek si dopušta sve, premda ipak ostaje čist kao dijete, jer samo je oruđe Boga.
Kažeš da se bezakonje u Arrasu događa po volji nebesa. Pa neka se Bog brine zbog prolivene
krvi i sam sebi otpusti grijehe... Kako ti zavidim! Jer, što se mene tiče, pogađa me svaki krik
koji dolazi s ulice. Zar zaista smatraš da se bilo što događa izvan tebe?”
“U Božjim sam rukama!” oštro sam odgovorio. Pogledao me je i nastavio rezati johine
grančice. “Ali i On je u tvojim rukama, Jane, jer jednako kao što ti žudiš za njegovom miloš‐
ću, On žudi za tvojim spasenjem...”
“Govoriš kao heretik!!!” povikao sam užasnut. Opet me je gledao, pomalo podozrivo,
pomalo tužno. Reče: “Vidiš Boga s vučjim čeljustima i kljovama oštrim poput noževa. On te
proždire u svojoj nezasitnosti, a ti si samo meso za Njegove ogladnjele ralje. Čitav je Arras
takav. Prepušta se bezakonju, ali ostaje bezgrešan, jer upravo u tome vidi svoje uništenje.
Ništa ne značimo – govorite sebi na ulicama – jer samo smo bijedni crvi – igračke u rukama
Božje volje. I na taj način sve svoje grijehe nabacujete Bogu na pleća. Kako je to lako, Jane!
Još malo i u vama više ništa neće ostati, jer ćete sve prebaciti na nebesa.”
Otišao sam bez riječi. Kad sam se okrenuo, gledao me je iz daljine, osamljen u tom vrtu.
Bio je to beskrajan dan. U podne su pogubili starješinu općine. Ljudi su ponovno krenuli
na zapadna vrata. Nekakva je nezasitnost razdirala naša srca. U svakom se građaninu probu‐
dila želja da služi gradu. Opet je na nekoliko židovskih kuća sunuo uvis plamen. Miješali su
se krikovi, molitve i kletve, a iznad svega toga zvuk zvona kovitlao je zrak.
Predvečer se sastalo Vijeće. Albert nas je pozdravio klimanjem glave. Cijeli ga dan nisam
vidio i sada mi se učinio čudnovato izmoren, sumoran, kao da su od ranog jutra protekle či‐
tave godine. Jedino sam u njegovim očima opazio sjaj. Rekao je tada sljedeće:
“Neka me Vijeće pažljivo posluša. Došao sam na pomisao da vam se povjerim. Jamačno
zato što je za Arras današnji dan poseban i što se nikada neće ponoviti. Star sam čovjek. U
Artois sam stigao s dalekog juga ne toliko vođen srcem, koliko zbog naloga nadređenih.
Kada sam prvi put ušao kroz vrata Arrasa bio sam vrlo mlad, a vi koji me slušate bili ste još
dječurlija. I tako sam život proveo podučavajući vas kršćanskim vrlinama. Htio sam samo
jedno – da se grad svidi Bogu. Uskoro ću umrijeti i otići s ovoga svijeta. Zato sam jutros raz‐
mišljao o tome što sam uspio, a što nisam. Je li Arras danas bolji nego što je bio onoga dana
kada sam stigao? Što ste dobili zahvaljujući mojem nauku i poniznom primjeru? No valjda
treba priznati da sam vam ucijepio vjeru u Boga i Njegove svece. Pod mojom ste paskom
probijali za sebe usku stazicu do neba. Ona je zavojita, kamena i strma. Nije se lako po njoj
uspinjati. Katkad čovjek stane sa strane, pogleda prema dolje i uvis, prestravi se što je tako
daleko zašao. I htio bi se vratiti. Jer dolje je lakše živjeti nego gore. Tamo si možete udovolji‐
ti svakoj željici, dok pri usponu valja misliti samo na jedno – da ne padnete i ne razbijete se
na samom dnu. Kažem vam, cijeli se svijet urotio protiv grada, jer su ljubomorni na naš od‐
nos s Bogom i sva ona iskustva koja su nam dana. I upravo zato, kada se kola što voze serž u
Lille ili Calais vraćaju prazna prema vratima Arrasa, ljudi često prigovaraju. U velikom svije‐
tu nudi im se život pun užitaka i iskušenja koje je lako zadovoljiti. Dok ih u Arrasu opet čeka
neprestana borba za spasenje. Neki stoga kažu – ‘što će nam nauk dobrog oca Alberta ako
imamo sam jedan život’. Drugi si ljudi daju oduška, koliko ih volja, da bi u smrtnom času ža‐
lili zbog grijeha i zatvarali oči u nadi da će im Bog oprostiti. Tako govore neki građani. I ne
shvaćaju da to đavao govori na njihova usta... Jučer smo sudili židovskom plemenu. I što vi‐
dim? Građani su došli do uvjerenja da će se općinom iskupiti, da će općina isplatiti sve du‐
gove Arrasa, koje je grad uzeo na nebu. Tako mi Boga, ne možete zamisliti ništa gluplje ni
komičnije. Jer u čemu počiva zlo koje izjeda grad? Pekar Mehoune dokazivao je da ono po‐
čiva u Židovima. I ne negiram to. Ali reci, Mehoune, mili moj brate, čupajući židovsko zlo
čupamo li i njegovo korijenje koje je uraslo u kršćanske duše? Pristoji li skrivati se iza Žido‐
va pred licem Gospodnjim? Nije li riječ o pokušaju prevare ili kockanja s Isusom Kristom?
Neki građani pretpostavljaju da se mogu sakriti iza židovskih lešina i da ih oko Providnosti
više ne vidi... Jadni glupani! Potpaljujući židovske kuće zavaravaju se da će taj oganj, baš kao
u čistilištu, izbijeliti njihove duše. Njima upravlja strah, pod svaku cijenu žele izbjeći prave‐
dan sud. Oni koji su krivi, upravo oni najupornije progone puk na zapadnim vratima. Ah,
kako bi rado u židovskoj krvi utopili vlastite grijehe. No Bog ne otpušta izvikane, nego samo
počinjene grijehe. Ne zadovoljava se riječima, nego traži djela. Okružili smo Arras zidom ži‐
dovskih tijela i čini nam se da smo sigurni. A zapravo smo izloženi udarcu kakav svijet do
sada nije ni slutio... Došao nam je Gervais Damaščanin i rekao da je Židov Celus bacio prok‐
letstvo na njegovu kuću i imanje. Možda jest, a možda i nije... Jer, gdje li je napisano da Bog
ne smije kazniti čovjeka oduzimajući mu konja? Uopće ne tvrdim da je Celus bio nevin.
Tvrdim samo to da se sve moglo odigrati jednako tako i bez njegova prokletstva. Jer, kada
želi presuditi, Bogu židovska pomoć uopće nije potrebna. Kad nas je napala kuga, Arras nije
bio dobar grad. Zbivale su se tu strašne stvari. Na Vijeću se govorilo da u Gentu, Bredi, a
Misa za grad Arras
možda čak i u Parizu grijesi bivaju teži i bestidniji, a ipak je kuga baš nas napala. No ima li
Vijeće pravo odlučivati o tuđim grijesima? A možda se Bogu svidi da uništi Brabant i sve
druge krajeve kneževine da bi spasio samo jedno selo, kako je to nekoć učinio s Noinom ar‐
kom? Brojimo svoje grijehe i tražimo vlastite mjere. Sjetite se samo! Zar je u Arrasu bilo
malo prevare, pohote, gluposti? Nije li se u gradu govorilo da pekar Mehoune miješa piljevi‐
nu s brašnom, a suknar Yvonnet izrabljuje udovicu Placquet, koja mu služi na imanju? Nisu
li i najbolji od nas, poput grofa De Saxea, uzdržavali lake engleske žene i nisu li se predavali
razvratu? Čak je i moj najomiljeniji učenik davao oduška svojim ogavnim strastima pred
očima čitavog grada! Neka Vijeće stoga razmotri moje riječi. No kažem vam – lako je žaliti
zbog grijeha na židovskim plećima, ali uopće nije nužno da se Bogu to uopće sviđa.”
Kada je Albert zašutio, u dvorani je zavladala potpuna tišina. Večer je već pala, iza prozo‐
ra vidio se požar kuća pored zapadnih vrata, osim toga ništa više... Pekar Mehoune podigao
se iz klupe, njegov je lik bacao veliku sjenu na zid.
“Dobri oče”, rekao je pekar, “teško sam sagriješio, jer istina je da sam sipao piljevinu u
brašno. Naručit ću stotinu misa u Presvetom Trojstvu i dat ću da mi leđa bičuju svaki dan
posta.”
“Dobri kršćanin sam sebi ne određuje pokoru”, odvratio je Albert. Mehoune je pao na
koljena i glasno zaplakao. “Ne plači”, rekao je velečasni otac vrlo blagim glasom, “jer još nije
stigao tvoj trenutak. Ustani. Mehoune, nastavit ćemo s vijećanjem...” Pa je ustao i sjeo na
svoje mjesto.
Ne biste vjerovali kako smo te noći lako odbacili svako rasuđivanje. Pretpostavljam da
svaki čovjek nosi nekakav teret i ne osjeća ga baš pretjerano. Ali dolazi trenutak kada se,
zbog trunka slame nabačene na njegova leđa, cijelo tijelo sagiba prema zemlji, dah postaje
plitak, znoj oblijeva oči, a svi se osjećaji pretvaraju u životinjsku žudnju za odmorom. Samo
da odbacimo taj teret, samo da se oslobodimo jarma. Zaboravljamo da nas žulja zapravo
trunka slame, iako nam se čini da su se čitava zemlja, pa čak i čitavo nebo svalili na naša leđa.
Svatko se tada bojažljivo ogledava kamo da taj teret zbaci, a kad ugleda susjeda – čistoga ga
srca prevali na njega!
Kada je Mehoune sjeo, drugi su ga promatrali podrugljivo i s odbojnošću. Svatko je želio
zaplakati, ali je Mehoune to učinio prvi, zbog čega su se drugi ponešto primirili. Prestigao ih
je u pokori, ali mu nisu bili zahvalni, prije bi se moglo reći da su osjećali istodobno i zahval‐
nost, i mržnju. Mene je obuzela drhtavica, jer sam se sjetio Albertovih riječi o onoj engleskoj
djevojci otprije mnogo godina kada sam trebao raditi na komentarima majstora Gersona.
Promotrio sam lica okupljenih, ali svi su krivili gubice u pokornoj molitvi. Njihovi šapati,
koji su treskali kao vatra što zahvaća osušeno drvo, razlijegali su se dvoranom. Bog je u tom
trenutku – saslušavajući toliko grijeha u isti tren – imao zaista mnogo posla. Kako li su se
molili... Nikada prije nisam vidio ljude u takvoj ekstazi. Kao da je cijeli samostan kartuzija‐
naca nahrupio u gradsku vijećnicu... Poznavao sam ja njih! Bolje nego vlastite kobile i ždri‐
jepce. Ah, to uopće nisu bili loši ljudi. Nimalo gori od drugih u Burgundiji. Osim što su se
tako naglo, neočekivano, bez ikakve pripreme zapleli između neba i pakla. Tko od nas nije
činio zlo u životu? Ljudi načelno znaju kada griješe. Ali rijetko im pada na um da bi mogli
biti izloženi iskušenjima o kakvima pripovijeda Pismo. Te stvari zbivale su se u vrlo davnim
vremenima, a možda se uopće nisu ni dogodile. To nema većeg značenja. Je li se Bog obja‐
vio na ovaj ili onaj način – to nije najvažnija stvar. Vjera je dio ljudske, a ne Božje prirode.
Bog ne mora vjerovati u sebe, samo smo Mu mi dužni vjeru! I ti su ljudi pošteno vjerovali,
što ipak ne znači da su svakodnevno bili vjerni stadu Gospodnjemu. Postupali su onako
kako to obično biva u životu. Znali su da će morati platiti za svaki postupak, no nisu mogli
znati da će im se to dogoditi upravo one noći, u dvorani za vijećanje, u svjetlu požara koji su
se gasili. Crkva nas naučava da ne znamo ni dana ni sata, no upravo zato što ne znamo – us‐
pijevamo sačuvati mir i mrvicu dostojanstva. Kada taj trenutak iznenada stigne – osjećamo
se bespomoćni i prevareni. Tako je bilo i u tom trenutku. U tišini vijećnice čuo sam samo ša‐
pat molitvene žalopojke. Jer đavao, ako je i bio tada među nama, bio je bezglasan. Tko zna
pod čiju se kabanicu skutrio?
Nagnuo sam se prema Albertu i rekao: “Oče, moram izići iz dvorane!” Kimnuo je. Ustao
sam i krenuo popiti vode iz bunara, na dvorištu. Tamo je bilo hladno i vrlo mračno. Pio sam
halapljivo, polovinom lica uranjajući u čabar. U tom trenu nešto mi je dodirnulo ruku. Pola‐
gano sam se okrenuo. Nigdje nikoga. Opet sam pio, jer sam gorio iznutra. Vjerojatno zbog
straha od Alberta, Vijeća, čitavog grada Arrasa. I opet sam osjetio lagani dodir na ruci. Pus‐
tio sam čabar, stropoštao se napinjući se na istegnutom konopu, u dubini bunara pljusnula
je voda. Gledam oko sebe i ništa ne vidim. Samo nejasni obrisi zidova gradske vijećnice. Iz‐
nenada – šapat! Netko mi govori u uho, ali riječi su mi nepoznate, kao da su izgovorene jezi‐
kom s kojim se nikada prije nisam sreo... “Tko je?!” pitam prestrašen. I opet glas izgovara
čudnovate riječi koje ni dan-danas ne bih bio u stanju ponoviti. Riječi bez usta, govor bez
čovjeka, dodir bez ruke, dio bez cjeline. Nešto me je udarilo u prsa, kao šakom. Bacio sam se
u bijeg, sav obliven znojem. Uto sam na stražnjici osjetio udarac potkovane noge. To me je
đavao gonio udarcima u stražnjicu, sve tamo do praga dvorane... Ulijećem unutra, svi su po‐
gledi usmjereni prema meni, bilo je očigledno da mi je lice bilo blijedo poput leša, a pogled
sasvim sumanut... “Đavao u vijećnici!” povikao sam strašnim glasom i posljednjim naporom
tresnuo vratima dvorane. Svi su pali na koljena, kosa im se ježila na glavi. Čak je i Albert iz‐
gledao uznemiren. Približio se vratima i otpravljao znakom križa. Čuo sam kako mrmlja za
sebe: “Đavao u vijećnici... Đavao u vijećnici. Tko zna?!”
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Gospodo! Čak i sada, sjećajući se trenutka u
kojemu sam na dvorištu pio vodu, osjećam žmarce u kostima. Iznad Brugesa stoji ranopro‐
ljetno sunce, iza prozora vidim širok odsječak vode, a na vodi brod s razvijenim jedrima.
Vaša su lica spokojna i dostojanstvena, za doručak smo imali odličnu paštetu od purana i ja‐
njeći but. Sve oko nas kao da se uspavljuje u sitosti i sigurnosti. Pa ipak, sada opet osjećam
Misa za grad Arras
žeđ i molim, dajte mi svježe vode da iz grla ispljunem stare strahove... Gospodo! Ako me
netko upita jesam li vidio đavla, reći ću “ne”. No ako me netko upita jesam li ga čuo i osjetio
njegov dodir, reći ću “da” – jer me stražnjica još i sada boli.
Ah, to uopće ne znači da tvrdim kako je sve što se prošle jeseni događalo u Arrasu djelo
nečistih sila. No đavao se bez prestanka tamo vrzmao, dogovarao, potpaljivao vatru što se
gasila na lomačama, mutio naše misli i gurao ih u propast. I bez njega pali bismo na dno, ali
vjerojatno ne tako odjednom...
Vraćam se na stvar. Te noći Vijeće je zatražilo od Alberta da uhapsi Fariasa de Saxea.
Dugo se branio. “To je gospodin iz najvišeg araškog roda!” uporno je ponavljao. No Vijeće
nije htjelo odstupiti. Suknar Yvonnet dokazivao je da je u doba kuge grof De Saxe činio zlo i
bio okrutan. Očigledno se dogovorio sa Židovima, jer ih je tako dobro hranio, dok drugi
nisu imali što staviti u gubicu. Na to je Albert rekao: “Ostavite već jednom Židove na miru!
Platili su što su imali platiti. Kad bi se naše zlo i nesreća začinjali samo u židovskom sjeme‐
nu, grad Arras bio bi sto put sretniji. Nažalost! Stoga tražite grijehe u vlastitim srcima. Žido‐
ve ostavite na miru!”
Nije bilo teško dokazati da je De Saxe spadao u nepopravljive grešnike. Tko li je drugi,
ako ne on, godinama ismijavao nauk velečasnog oca? Izišlo je na vidjelo da je iz Wormsa do‐
veo liječnika i da su noćima, u svjetlu luči, rezali životinjske lešine. Farias de Saxe lovio je gu‐
štere u jarcima koji su se protezali prema Lilleu, derao im kožu i istraživao iznutrice. Hvatao
je i ptice, a govorilo se – ne bez razloga – da je jednom davno, u doba kuge, kad je razrezao
meso crknutog konja za sebe ostavio srce. No nije ga jeo, nego ga je ispitivao, vagao, rezao i
čudio mu se. Svi su znali da se Farias de Saxe u Arrasu strašno dosađivao i da je naložio da se
sveta misa služi u njegovim vlastitim prostorima, i to noću, jer je danju lovio sa sokolima. Is‐
povijedao se neobično lijeno, pritom bi katkad zadrijemao i svećenik bi ga morao munuti
laktom ne bi li ga nagnao da požali grijehe. A kada je primao Krista, tresao bi se cijelim tije‐
lom i dugo zijevao... Nepobitno je ustanovljeno da je uzdržavao žene za prodaju i da je svake
noći pozivao neku drugu, poput arapskog kalifa. Najvažnije je pak da nije poštivao Vijeće,
da se ponašao kao veliki gospodin i nauk velečasnog oca smatrao je bezvrijednim. To je po‐
sebno dolazilo do izražaja u posljednje vrijeme, kada su u Vijeće zasjeli prosti ljudi, a on ih je
omalovažavao i nije htio s njima dijeliti vlast. Plemenita gospodo, smatram da je grof De
Saxe nesumnjivo bio u pravu, ali ne pristoji se tako javno iskazivati svoj stav prema čitavom
općinstvu.
Albert se najzad povukao. Kimnuo je glavom i tiho rekao: “Ako je takva volja Vijeća, po‐
korno se priklanjam. Sudimo grofu De Saxeu, možda ćemo time izboriti milost nebesa. Jer,
još jednom vam kažem, voljeni moji sugrađani. Onaj tko je proživio tako mnogo, više ne
može biti čist. Oprost je dan samo neiskusnima i neukima. Glad i kuga uprljali su naše duše.
Da bi se vratio sebi, grad Arras trebalo bi vjerojatno spaliti u ognju patnje. Svaki nas je korak
udaljavao s pravog puta. I tim smo dublje upadali u blato. Da bismo se vratili na putove vrli‐
ne, danas nam je potrebno da vjerujemo kao djeca. Prije nego što se kuga spustila na grad,
tu se više pazilo na ljepotu tkanine i serža, konje i vrtove, dukate i bačve vina nego na spase‐
nje. Kuga nam je otvorila oči za ono što je čovjeku istinski važno. No kad je prošla, grijeh se
ponovno uselio u zidine Arrasa. Opet se trgovalo platnom i lanom, konjima i kravama, a u
Calais su odlazila kola puna robe. Grad je bio obuzet žudnjom za ukrasnim posudama i rafi‐
niranim jelima, hitrim konjima i kravama muzarama. U njemu se nije govorilo ni o čemu
drugome, nego samo o sokolima, cipelama i šeširima. I samo se šačica najhrabrijih osmjelila
pozivati na potrebu za Bogom. U svojoj želji za bogaćenjem ljudi su pali tako nisko da su si
čak i najdostojniji dopuštali gadosti. Bio je u Arrasu čovjek koji se sporazumio s razbojnici‐
ma. Na njegovu zapovijed oni su, pritajeni na brežuljcima uz cestu za Lille, pljačkali našu
robu. Bili su to oni isti ljudi koji su u doba kuge prilazili našim zidinama da bi otimali hra‐
nu.”
“Velečasni oče!” zavikao je pekar Mehoune. “Tko je bio onaj čovjek koji je unajmio raz‐
bojnike?!”
“To neću reći”, odvratio je Albert. Tada je Vijeće počelo glasno negodovati da im se us‐
kraćuje povjerenje, i ljudi su opet pali na koljena, a njihove su se glasne molitve odbijale o
drveni strop. Najzad je Albert vrlo tiho i kao s naporom rekao da je to bio grof De Saxe.
“Grom i pakao!” vrisnuo je Yvonnet, a drugi su ga slijedili.
“Da.”
“Pakao je u svima nama...” Tada sam pomislio, ali samo za sebe, da je, doduše, pakao u
nama samima, ali je sto put gore to što smo stvorili oko sebe.
Gospodo! Poznato vam je da su grofa De Saxea spalili na lomači u Arrasu prošle jeseni.
Ali sigurno ne znate kako je strašno hulio pred smrt i što je iz toga proizašlo za naš grad.
Kada su grofa bacili u podrum vijećnice, pred Vijećem se pojavio njegov upravitelj, po ime‐
nu Durance, koji je, kao što sam već rekao, objavio da želi braniti svoga gospodara, “jer nije
kriv za djela za koja se okrivljuje!” Taj je Durance oduvijek bio čudan čovjek. Ponekad bi se
ponašao kao zadnja hulja. Još prije nego li je izbila kuga, Durance je otišao poslom na dalek
put, sve do doline rijeke Rhône. Vrativši se, pripovijedao je kako je gulio kožu tamošnjim
ljudima. Ponašao se do te mjere lopovski, da je sam princ Filip slušao u Bruxellesu pritužbe
na njega. Tada se izvukao, jer je imao zaštitu grofa De Saxea, koji je stekao prinčevu naklo‐
nost. Drugi se put proslavio u čitavom Artoisu isplaćujući sto dukata kartuzijanskom samos‐
tanu. Općenito, bio je to čovjek darežljiv, i više nego što se činilo. Pričali su da je prikupio
darove za engleske redovnice u Bedfordu i da ih je sam prevezao preko mora u iznajmljenoj
barci. Skrbio je za udovice i siročad. A opet, neke je otjerao u dužnike. Bio je nadareni go‐
vornik i jednako tako stasit čovjek. Kao veliki bogataš svojim je imanjem vjerojatno nadvisi‐
vao i samoga Fariasa de Saxea, iako mu je i nadalje služio, i često je vlastoručno sipao zrno
njegovim konjima, premda vlastitim konjima to nije nikada činio, jer je imao konjušara i
stajske sluge. Ponekad je živio kao uzorni kršćanin, postio i molio se, da bi se u drugim prili‐
Misa za grad Arras
kama prepuštao razvratnim zabavama o kojima je govorio čitav grad. Uzdržavao je crkvenja‐
ka i dvije priležnice. Pričalo se da je jednom jednog crkvenjaka uzeo k sebi na noć, a da se
ujutro ispovijedao djevojkama. Nitko nije znao što se zapravo krije u tom čovjeku. Neki su
ga se pomalo plašili.
Kada je stigao u Vijeće, izgledao je kao da je isklesan iz kamena. Govorio je uistinu oho‐
lo. Znao je da brani grofa De Saxea, da mu je za sada sve dopušteno, pa se prepustio užitku.
“Što hoćete od plemenitog gospodina De Saxea?! Iz čijih ste ruku uzimali jelo za sebe i svo‐
ju kopilad u doba gladi i kuge? Sami ste tada vikali da u cijelom Arrasu ne postoji časniji i
pravedniji gospodin. Alberte! Poslušaj me. Ako nas sudbina danas doista iskušava s jadnim
Židovima i gospodinom De Saxeom – a nešto mi govori da se ta glupost neće na njima zaus‐
taviti – krivicu tražiti treba u tebi. Sjećaš se krika žene kojoj si odbio utjehu na vješalima!
Ako si zaboravio, Bog će te podsjetiti... Ljudi! Koga slušate? Pogledajte ovog starca na vrhu
stola. Nazivate ga ‘velečasnim ocem’, a ja vam kažem da je to smrdljivi jarac kojemu se oga‐
dio život, a zajedno s njim i čitav ljudski rod. Što on želi? Dok se mi radujemo suncu i kiši,
cvijeću i lišću – on razmišlja o smoli i đavolskim vilama. Prije nego što je stigla kuga, grad je
svašta od njega pretrpio. Moglo je nedostajati zrna, ali nikada nije nedostajalo kandila. Mo‐
glo je nedostajati konopa, ali nikada nije nedostajalo ornata. U ovom je gradu zamro svaki
ljudski glas. I samo su se molitve dizale u nebo. Previše je tu bilo vjere, premalo razuma. Želi
li Bog to? Njegova smo djeca, pa kako bi onda želio naše poniženje i jad? Neka stari jarac
ode iz dobrog grada Arrasa. Prepustite vlast u ruke prosvijećenih ljudi, koji pobožnost uspi‐
jevaju spajati sa zdravim razumom. Inače će vam stari pripraviti takav pakao da u Arrasu ka‐
men na kamenu neće ostati!”
Albert je slušao i šutio. Kad je Durance završio, otac je rekao samo sljedeće: “Građani.
Presudite sami što vam valja činiti!” Vijeće je naložilo upravitelju da se udalji. I već je bilo
jasno da će on biti sljedeći optuženik.
Od gospodina De Saxea prosti su ljudi zahtijevali da se pokaje zbog grijeha. No odbio je.
Da je bio drukčiji? Otišao sam k njemu navečer i rekao da je Vijeće – ako prizna svoje grije‐
he i pokaže skrušenost – spremno osuditi ga na izgon iz grada. U suprotnom opet će gorjeti
lomača. De Saxe se trpko nasmijao. “Poslušaj, Jane”, rekao mi je tada. “Znam što grad želi.
On želi borbu! Ljudima se pričinja da će, ako se rasplamsa borba, u njoj pronaći pročišćenje.
Vrše nasilje nad drugima ne bi li se oslobodili aveti koja guši Arras. Čak i ako imaju časne
namjere, ipak su se zapleli u đavolsku mrežu. Ako im danas kažem da sam sagriješio – dogo‐
varajući se s razbojnicima i huleći Gospodina Boga – postat ću sudionikom cijelog tog ludi‐
la. Bolje umrijeti nego tome doprinijeti. Nije mi uopće do mučeništva, ali znam da se čovje‐
ku pod suncem nebeskim ne može dogoditi ništa gore od priznanja krivice koju nije poči‐
nio. Jer to drugima stoji na putu vrline. Tko voli Boga i čovjeka, neće podleći tim đavolskim
iskušenjima.”
“Ne pokažeš li pokornost, sutra ćeš umrijeti!” rekao sam muklim glasom. Pogledao me je
pažljivo. Jamačno je vidio samo obrise moga lica, jer je u tamnici bilo mračno. “Znam”, re‐
kao je De Saxe. “Ali nisam više mlad. Svatko mora umrijeti... Bog će mi oprostiti, jer vidi
moje srce. Ono je čisto, Jane...”
“Prijatelju De Saxe”, rekao sam mu tada gorljivo. “Znaš koliko si mi blizak. Alberta sma‐
tram ocem, tebe sam uvijek smatrao bratom. Vjeruj mi. Tvoja smrt neće promijeniti grad.
Uzalud ćeš umrijeti!”
“To je moguće”, odvrati tiho. “No ako ostanem na životu, tada će se mnogo toga promi‐
jeniti. Ljudi će doći do uvjerenja da su imali pravo i predodžba o grijehu napet će se kao za‐
tegnuta tetiva luka. Ali ljudski um nije tetiva luka i ne pristoji se tako ga zatezati. Kad pukne
– Arras će poludjeti. To je dobar grad, Jane, i zaslužio je bolju sudbinu. Ne želim biti krvnik
ovoga grada. Bolje je da on bude moj krvnik.”
I stalno je tako ponavljao. To nije bilo nimalo mudro. Izlazeći iz ćelije mislio sam da grof
vara samoga sebe. Kako li je samo visoko cijenio dostojanstvo? Do te mjere da sam u njemu
pronalazio grijeh oholosti.
Dok sam se vraćao kući, već je bila noć. Grad je zaspao, požari su se ugasili, vladala je tiši‐
na. Blagi šum vjetra u krošnjama drveća i čisto nebo iznad moje glave, vjerojatno prvi put te
jeseni. Hodao sam bodrim korakom. Eto, to su moje noge, razmišljao sam, moja stopala, ko‐
ljena, potkoljenice, bedra. Kreću se ujednačeno, jer ja tako hoću, premda im uopće ne nare‐
đujem. Oni sami znaju što im je činiti. Kako li je čudesno složen život, prije svega živo ljud‐
sko tijelo. Izdajnik je onaj tko vlastito tijelo predaje na milost i nemilost vatri. Ovo je moj tr‐
buh, razmišljao sam, ovo su moje ruke, glava, oči, usta, kosa. Svaka moja vlas osjeća dašak
povjetarca. Kad padne kiša, moja je kosa mokra i sladostrasno se predaje milovanju prstima.
A i prsti pronalaze radost u dodiru oštre vlage. Svaki moj članak živi za sebe, pa ipak, svi za‐
jedno čine jednu osobu. To je istinsko čudo živog bića. Dok trčim – osjećam posebnost sva‐
kog dijela tijela. Isprva se pojavljuje lagano pečenje stopala, ali ja sam živahan i veseo. Zatim,
nastavim li trčati, blago drhtanje obuzima listove, protječe prema koljenima koja ga uvlače u
sebe. Najzad, i moje noge postaju teške, spore su poput trudne žene. Doduše, trbuh, ruke i
ramena još uvijek su spremni sudjelovati u trku. No još trenutak i dah u prsima postaje pli‐
tak, grlo se suši, glava puca od bola. I tada noge odbijaju poslušnost. Uzalud im naređujem
da krenu brže. Dodijao sam im, postao sam im stran. Već su toliko svoje, kao da ih je sjekira
odsjekla. Ali opet, dovoljan je trenutak odmora, gutljaj svježe vode da iznova srastu s ostat‐
kom tijela i krenu dalje, poslušne, sigurne i pouzdane... Dobre moje noge, razmišljao sam,
voljene ruke, dlanovi i utroba. Kako li bih se i mogao usuditi da vas prepustim propasti i
nestanku! Vaš sam gospodar i sluga, prijatelj i ljubavnik, dobrotvor i tiranin. Držite se mene,
i zajedno ćemo preživjeti sva iskušenja sudbine. Od tog preživljavanja nema ničeg važnijeg.
Išao sam prema kući i razmišljao kako će ujutro izići sunce i cijelo će se nebo veličanstve‐
no zarumeniti. Onda će rumen nestati kako bi se Arras mogao okupati u zlatnim zrakama.
Možda će doletjeti vjetar, svadljiv i neugodan, razgrnuti lišće, išibati vatru na lomači Fariasa
Misa za grad Arras
de Saxea, ukrasti kakav šešir ili svežanj slame. Kao i svakog dana u podne ću piti mlijeko. Po‐
moćnik će mi donijeti šalicu toplog mlijeka, izmuzenog ravno iz kravljeg vimena, a ja ću
udobno sjediti i – piti. Zatim ću otići na Vijeće, dok ću navečer naložiti da mi se pripreme
janjeći but, pivo, sir, voće i opet toplo mlijeko iz kasne mužnje. Na kraju pak dana položit ću
svoje noge, ruke, leđa, trbuh i glavu u postelju i pozvati kakvu ženu iz svoje kuće, da mi učini
zadovoljstvo.
Može li biti išta tako časno kao – ostati na životu? Je li nas je Bog stvorio da se uništava‐
mo u ime kojekakvih tlapnji? Danas se često govori o slobodi. Za života naših predaka svuda
se raspravljalo o viteškoj časti. Stric moga oca u mladosti je ugledao crtež neke dame i pri‐
segnuo da će joj služiti. Tri je desetljeća putovao gotovo čitavim svijetom, vodio život pasti‐
ra, spavao pod golim nebom, hranio se graškom i rotkvom. Kamo god bi stigao, pripovije‐
dao je najčudnovatije pripovijesti o toj dami i tukao se na turnirima. Kosti je imao polomlje‐
ne i bolne, ali je ostao vjeran zakletvi. Ba.lka.nD.ownl.oad Saznavši najzad gdje mu valja tra‐
žiti svoju ljubav, ukrcao se na brod i otplovio u Benevento. Tamo ga je dočekala žilava stari‐
ca, smrdljiva kao hrpa gnoja, vrlo uzbuđena dokazima takva viteštva. Stric moga oca umro
joj je na rukama, govoreći uoči smrti da je vrlo zadovoljan jer, ugledavši na kraju damu svo‐
ga srca – život nije potratio. Kada su mu skinuli oklop, navodno je na tijelu imao trideset
rana zadobivenih u borbama za tu gospođu.
U mladosti ta bi me pripovijest raznježila, međutim kada sam odrastao postao sam mu‐
driji. Dok je stric moga oca putovao svijetom, ta se drolja stigla tri put udati i imati dvanaest
sinova. Prekrasno! No najgore je bilo to što tom vitezu nitko nije naložio da jurca za tim tru‐
lim koritom.
Ali to je bilo davno. Prisjećajući se sličnih ludosti, danas se podrugljivo osmjehujemo.
No nije li tako da i mi u srcima ne njegujemo neke druge ludosti? Sloboda! Uvijek sam bio
za slobodu. O tome sam već govorio. No dok jedni u današnjemu svijetu govore o poštova‐
nju prema čovjeku, o slobodi savjesti, istraživanja i razmišljanja, ja najglasnije što mogu zah‐
tijevam slobodu za svoje listove, ruke, koljena, kosu, jezik, trbuh, nosnice, prste, usne, uši,
stopala, laktove, jetra, zube, kosti, čmar... Ah, tako mi Boga, gospodo, sve je to tako strašno i
tako bolno moje, kao što ništa drugo moje ne može biti! Sâm Tvorac povjerio mi je tijelo da
štitim njegova prava na postojanje.
Znam toliko da je grof De Saxe izdao svoje tijelo, dakle i osobu koju mu je dao Bog. Gos‐
pode, svijetli nad njegovom dušom, jer sagriješio je teško...
Najgore je bilo to što je, dok su ga vodili na stratište, ljudima okupljenim na ulicama do‐
vikivao da je nevin i da umire ne bi li probudio dobri grad Arras. “Neka vam svima Bog
oprosti, kao što i ja opraštam!” govorio je ono što je svaki umniji čovjek smatrao javnim hu‐
ljenjem. Jer te su riječi pristajale Isusu Kristu, ali ne i grofu De Saxeu, okorjelom grešniku.
Stoga su ljudi uzimali kamenje i bacali na njega, podizali grude blata i bacali, baš kao i konj‐
ski izmet i kozje brabonjke. Pa ipak, sačuvao je svu ozbiljnost i časno dostojanstvo. Dok su
ga vezali rekao je krvniku glasno, da ga svi čuju: “Majstore, dokaži se. Dajem ti dukat za taj
posao...” Ovaj se duboko poklonio i poljubio grofa u cipelu, iako je čitav bio zaliven izme‐
tom. I dokazao se. Rekao bih i više od toga, jer se baš iz tog razloga nije dugo radovao duka‐
tu. Svezavši grofa za stup zapalio je lomaču, a kad je vatra buknula neobično je spretnim po‐
kretom zario osuđenom nož u srce, sve do drške. Grof De Saxe jauknuo je i smjesta ispustio
dušu, pa je vatra progutala samo neosjetljivo tijelo. No vidjeli su to ljudi koji su stajali u bli‐
zini, obavijestili Vijeće, i za neko je vrijeme krvnik grada Arrasa, kada je stigla njegova ura,
položio vrat pod sjekiru. Doduše, umirao je radostan, jer je njegova žena za taj dukat kupila
lijepo imanje pokraj vrata Trinité, pa je bila posve dobro situirana.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Tada, na trgu, proživljavao sam vrlo teške tre‐
nutke. S najvećim sam naporom gušio jecaj koji se probijao iz grudi. S ovog je svijeta otišao
veliki i časni gospodin, jedan od mojih plemenitih prijatelja i zaštitnika. Bio sam posljednji
koji je s njime razgovarao u četiri oka. Nakon mog posjeta u tamnici još su ga samo odveli
pred Vijeće, gdje nije htio iskazati pokornost, i gdje ih je nagovarao da se urazume. Zato
sam se mogao smatrati predsmrtnim povjerenikom Fariasa de Saxea. Žarko sam se molio da
tu zabludjelu dušu Bog uzme u nebo. No baš tada, za vrijeme molitve, usred bijeloga dana,
na trgu gdje se uvis dizala lomača – saletjele su me sumnje. Bio sam već tako blizu pomire‐
nju sa svime što se zbivalo oko mene, kad me je iznenada dopala strašna misao. Ugledao
sam lice raspetog Krista, blijedog i iskrivljenog od muke. I odmah zatim ugledao sam lice
Poncija Pilata, koji se odrekao Gospodina. Slično sam viđenje već imao jednom u životu.
Lovio sam s Chastellom u šumama nedaleko Genta. Bilo je to još za moje mladosti, kada su
Englezi vladali gotovo čitavom obalom. Sjećam se da je Chastell pao s konja i tako se ozlije‐
dio da nitko nije vjerovao da će preživjeti. Stigli smo do seljaka na kraju šume. Chastella su
položili na grahorovinu. Tražio je da mu damo piti, pa je sluga skočio na bunar. Tada rekoh
starom drugu: “Chastelle, najmiliji moj. Treba ti ispovjednik. Naložit ću seljaku da pozove
oca dominikanca.”
“Ne čini to”, rekao je Chastell i s naporom se osmjehnuo. “Ne želim se ispovjediti...”
Očigledno je u mom pogledu iščitao da ga smatram ludim, pa je nastavio: “Nisam mislio da
ću umirati u tvojoj nazočnosti, daleko od mojih starijih prijatelja. No sudbina ne bira. Ne
želim nikakvog svećenika. Poznaješ me, dragi dječače, i znaš da sam se kršćanskim obredima
uvijek rugao, a Božje zapovijedi smatrao ništavnima... Ne zato što bih bio zao. Ne, nikako!
Ali ne vjerujem u Boga. Nikada nisam odlazio u crkvu, nikada se nisam klanjao pred oltari‐
ma, nikada nisam priznavao grijehe. Ne vjerujem u sve to...” Zaprepastio sam se. Istina, na
gentskom dvoru pričalo se o Chastellovu bezbožništvu i mnogi ga je velikaš slijedio. Sam
princ Filip govorio je da je Chastell i više nego častan i plemenit čovjek, pa Bog mnogo gubi
što takav čovjek ne želi u Njega vjerovati. Ali sve je to bilo još na ovoj obali, dok Chastell
sada hitro plovi na onu obalu gdje više nema mjesta za nepodopštine i poze. Zato sam sma‐
trao da ne treba odugovlačiti i da treba pozvati ispovjednika. Ali nije pustio moju ruku. “Slu‐
Misa za grad Arras
šaj što ću ti reći, dječače!” šaptao je s naporom. “U mom srcu nije bilo nevjerice, nego pouz‐
danje da ću se u prah pretvoriti, da ću propasti u bezgraničnu tamu gdje je besmisleno tražiti
bilo kakva bića. Čak i sada kada mi se u glavi vrti čudnovata pomisao da bih tamo možda
ipak mogao nešto pronaći, tim prije želim ustrajati u vjernosti. Ako Boga nema – što će mi
otac dominikanac? A ako ipak jest – što će o meni pomisliti? Da sam u posljednjem trenut‐
ku od straha pao pred Njim na koljena? Ako on postoji – mudar je i velik. A ako je mudar i
velik – prezire glupane i malodušne ljude. I upravo zato neću Mu izići ususret!”
Vratio se sluga s vodom. Nisam poslao seljaka u samostan. Chastell je čitavu noć prele‐
žao u zagušljivoj prostoriji. Nije ni jauknuo. Sjedio sam na pragu slušajući njegovo disanje.
Noć je bila vrlo hladna, svi su moji udovi podrhtavali, nekakav mi je užasan strah stiskao
srce. I upravo sam tada prvi put ugledao tu nadasve neobičnu trojicu. Gospodina našega Is‐
usa Krista, Pilata i Petra... Drugi su mi se put objavili prošle jeseni, kad je umirao Farias de
Saxe. Što bi to trebalo značiti – bogami, ne znam. Ali znam da u meni izaziva golemi nemir i,
što je još gore – oduzima jasnoću misli. Kao da sam postao posuda iz koje istječe dragocjena
tekućina. Često mi je na um dolazilo pitanje odakle u čovjeka hrabrost i razboritost. Moglo
bi se prihvatiti najjednostavnije rješenje – da Bog jedne obdaruje smjelošću djelovanja i
misli, a druge ne. Ali koga obdaruje? Kažu – one plemenitog podrijetla, ali ja u to ne vjeru‐
jem, jer sam u životu vidio toliko zečjih srdaca zaogrnutih u veličinu, da sam prisiljen sum‐
njati. Uzmimo primjerice samo tog Durancea, upravitelja gospodina De Saxea, i usporedi‐
mo ga s vitezom Du Loschom. Njega još nisam spominjao, jer nije ni vrijedno! Doveden po
nalogu Vijeća, priredio je pravu predstavu. Mehoune je glasno nabrajao njegove grijehe, a
ovaj je gromko dovikivao: “Nego što, uzvišeno Vijeće, nego što! Sagriješio sam na najod‐
vratniji mogući način.” A kada su završili s nabrajanjem nečasnih djela, sam je dodao mnogo
novih i tako se govnom nabacivao da su čak i prostaci okretali glave. Najzad ga je Albert za‐
pitao: “Je li to sve, Du Losch?” A on smjesta kima glavom, premda je revnosno smišljao
kako da se sjeti još, i tren kasnije poviče: “Uzvišeno Vijeće! Kao dijete općio sam s kozom...”
Čak je i Albert tada prasnuo u smijeh. Činilo mi se da nas Du Losch sve ismijava, no on se
na taj način od sveg srca kajao. Ali preračunao se, jadnik! Nadao se da će, mrdajući repom,
iznuditi bičevanje. No Vijeće je, sjajno se zabavljajući, naredilo da mu smaknu glavu. Čuvši
to, oblio se suzama i stao valjati po zemlji, hvatajući za noge pekara Mehounea, koji mu je
bio tužitelj. I tada se zbila strašna stvar, jer je pekar rekao: “Gospodine Du Losch! Sjeti se
svog podrijetla. Ne pristoji se vitezu pipati listove pekara.” Kada su smaknuli tog čovjeka,
nitko u Arrasu nije ni spomenuo ime Du Losch. Dok je Durance, premda u groznom stanju,
imao smjelosti ići u smrt visoko uzdignuta čela. Proklinjao je Alberta, pljunuo mu pod noge,
pa čak i u trenutku dok mu je vatra već lizala tijelo vikao je velečasnom ocu: “Približi se, stari
jarče, da ti prdnem u njušku!”
Kako dakle stvari stoje s hrabrošću i razboritošću? Ako u tome nema Boga, jamačno
mora biti nešto ljudsko. Chastell mi je govorio: “Budi gospodar svoje sudbine!” Ah, znam,
samo je o tome riječ. Ali sada mogu reći da me to nije zadovoljilo. Bivao sam gospodar, ali i
nisam bivao. Ponekad me je proganjala želja da vičem, bez obzira na to što bi se moglo do‐
goditi, ali sam ipak šutio. Drugi bi put iz mene izbijala nekakva uništavajuća sila i bio bih
spreman turiti glavu pod sjekiru kako bih spasio nešto što nisam u stanju čak ni imenovati.
Gospodo! Nije li riječ o tome da se želimo svidjeti samima sebi? Čak i više nego Bogu?
Po vašim licima vidim da pomalo dosađujem. Uzmemo li u obzir koliko je moj jezik raz‐
ličit od jezika stanovnika Brugesa, to je posve shvatljivo. Dok ja kidam srce, vama to izgleda
kao mlaćenje prazne slame. Vratimo se stoga našim brabantskim ovčicama.
Nisu prošla ni dva dana od smrti grofa De Saxea, a čitav je Arras odzvanjao od divljaštava
i ubojstava. Grad su zahvatili procesi pod optužbom za čaranja, herezu i najpodlije perverzi‐
je. Nitko ni u jednom trenutku nije bio siguran. Neki su slučajevi dospijevali pred Vijeće,
drugi su se odvijali bez njegovih pravorijeka. Gervaisa Damaščanina, čiji je konj crknuo od
Celusova prokletstva, dužnici su izvukli iz kuće i uskoro se zanjihao na užetu. Njegove su
staje nestale u dimu.
Albert je na Vijeću rekao da će samo priprosti ljudi ući u nebo, što se smjesta okrenulo
protiv svih plemenitog podrijetla. No nemojte misliti da su se iz toga izrodili plebejski nere‐
di! U Arrasu se ništa slično nije moglo dogoditi. Odveć su lijene glave njegovih građana.
Ljudima se naprosto činilo da što čovjek više stoji, tim je dublje upleten u đavolske kušnje.
Tih dana u Arrasu nitko nije govorio o ravnopravnosti. Međutim mnogi su poželjeli piti iz
gospodskog posuđa i odijevati se u gospodsku odjeću. Najčasniji ljudi, kao što je odavno
poznati kolar po imenu Hromi Thomas, prihvatili su se pljačke. Taj je kolar, zajedno s hr‐
pom ljudi, upao u sobe gospodina De Viellea, zavezao ga za gredu pod stropom i presluša‐
vao, poput suca: “Zašto si hulio?”
“Nisam hulio”, reče gospodin De Vielle.
“Ako kažem da si hulio, onda si hulio.”
“Nisam hulio!” upire se gospodin.
“Sada ti to neće proći samo tako”, govori Thomas. “Gospodin Albert povjerio je pravdu
malim ljudima grada Arrasa. Mi najvatrenije volimo Boga i nikome ne opraštamo grijehe.”
“Kako li si ti prostodušan čovjek, kolaru”, odvratio je De Vielle, koji je bio neobično
odvažan. “Baviš se lihvarstvom i zlostavljaš svoje šegrte. Kako li su samo često dolazili k
meni u suzama?” Thomas ga pljusne po licu i poviče: “To nije tvoj problem, grešniče. I s nji‐
ma ću se obračunati. Sad se pripremi za smrt, no najprije reci gdje držiš svoje dukate?” Me‐
đutim gospodin De Vielle nije rekao. Kad su ga ubili, tražili su po čitavoj kući. Pokazalo se
da je bio siromašan, i da osim podrijetla i časti nije imao baš mnogo. Pa su na odlasku pot‐
palili njegovu kuću.
Jednog je dana došao red na žene. Spaljeno je tada sedam djevojaka pod optužbom za
čaranja. Dvije plemkinje, ostale iz prostog puka.
Na dan Svetog Ambrozija pekar Mehoune, koji je sada prednjačio među plebejcima, re‐
Misa za grad Arras
kao je da sam odavno šurovao s dvorom u Gentu i protivio se privilegijama grada Arrasa.
On je prvi povikao: “Gospodin Jan ne voli naš grad kako doliči!” Zatim su nastavili drugi.
Koliko li je u njima bilo bijesa... I što li sve nisam doznao o sebi?
Gospodo! Čovjeku se čini da živi u četiri zida svoga doma, izvan svijeta, dobro skriven
od uha i oka bližnjega. Ali nije tako! Svatko od nas nosi u srcu najrazličitije traume kojima
ne dopušta mahnitati po glavi. Pa ipak, kada dođe vrijeme, sve se sabire, kamen do kamena,
vlat do vlati – i od toga nastaje strašan prizor. Ja se ne sjećam ni djelića svog života, dok su
oni upamtili cjelinu. Tako mi Boga, nemam pojma zašto su htjeli moju glavu? Što sam im
učinio? U tom gradu bio sam kao svježi sir miješan Albertovom rukom, na njegovu sliku i
priliku. Služio sam vjerno, uvjeren u nagradu. Međutim sad su tražili da me odvedu na lo‐
maču! “Kako li je mudar gospodin Jan”, vikali su. “Premudar da bi nastavio živjeti u našem
gradu. Žudimo za čistom i pokornom vjerom, žudimo za poslušnosti nebesima i ne želimo
mudrace koji nas vrijeđaju složenošću govora i misli. Naši su dlanovi otvrdnuli od teškog
rada, vjerujemo samo svojim rukama i nauku svete Crkve. Dok u međuvremenu gospodin
Jan trati dane na dispute i hvali razum koji je oltar sotone.” Već sam bio spreman za stratište,
kad je riječ uzeo Albert: “Ne kažem da sve što je činio gospodin Jan zaslužuje pljesak. Teško
je sagriješio protiv grada, jer unatoč dugogodišnjem nauku još uvijek je slijep od kolebanja i
sumnji. Kad vam ja govorim da plamena kršćanska srca mogu prenositi planine, on odmah
ubacuje svoj stav prema kojemu srce nema ruku i nogu da bi išta moglo nositi. Kad vam ja
govorim da žudnja znači sve – on ne krije sumnje, dokazujući da i razum potječe od Boga.
Bilo je ovdje govora o tome da je razum đavolje sredstvo. To nije istina. Međutim istina je
da se đavao može nastaniti samo u razumu, a nikada u ljudskom srcu. Je li gospodin Jan kriv
– na to pitanje ne bih umio odgovoriti! Njegova hereza temelji se uglavnom na nedostatku
povjerenja, unatoč dobrim nastojanjima. Stalno podliježe čudnim došaptavanjima. Njihov
izvor može biti đavao, no može biti i slabost. Svrhom naše brige trebalo bi biti prije svega
spasenje, a ne pogubljenje te duše. Mislim da gospodina Jana treba ukloniti iz Vijeća, da mu
damo vremena za meditacije i molitve. Onda ćemo vidjeti...”
Izlazeći iz vijećnice, rekao sam glasno i jasno da jesam i da ću ostati vjeran gradu Arrasu.
Pekar Mehoune trpko se nasmijao. Tada sam ga vidio posljednji put. Sutradan ga je neki čo‐
vjek, kojemu je Mehoune zaveo kćer, lišio života.
Tako sam se našao u svojoj kući, daleko od gradskih problema. Dane koji su uslijedili
proveo sam u potpunoj samoći, osluškujući žamor strašnih obračuna. Zapravo sam se pre‐
pustio meditaciji. Položaj u kojemu sam se našao bio je neobično okrutan. Na prvi pogled
moglo se činiti da se Arras odrekao moje osobe, no bio je to samo privid. U stvari, ja sam bio
taj koji je grad izbacio iz srca. Ah, presude Vijeća nisu me pogodile. Nikada nisam pridavao
važnost onome što misle prosti ljudi. Albert mi se već odavno činio opsjednut. Doduše, ni‐
sam ga sumnjičio da je poludio, prije sam slutio skrivenu misao koju nisam pred njim želio
otkriti. Zato me isključenje iz Vijeća uopće nije pogodilo. Štoviše, u tome sam vidio dobi‐
tak! Posljednjih sam dana sudjelovao u stvarima u koje nisam bio uvjeren. Namjerava li Ar‐
ras pasti na dno – razmišljao sam – neka to čini bez mog udjela. Bolje da sjedim kod kuće,
pomalo izoliran, i jamačno bez utjecaja na tijek događaja. Dakle nije mi bila odvratna presu‐
da Vijeća, nego samo Vijeće. Priznajem da sam osjetio gorčinu na pomisao kako sam tek na‐
kon mnogo vremena prepoznao njegov pravi lik. Za moj razum to svakako nije bilo odveć
pohvalno.
Trivijalni umovi sigurno su skloni smatrati da sam progledao tek kada sam se suočio s
opasnosti koja mi je zaprijetila. Dok sam bio gore dao sam se ponijeti stranputicom, skupa s
čitavim gradom. Međutim, kad sam pao – doživio sam prosvjetljenje... Premda, moja gospo‐
do, taj sud nije nimalo mudar! Stvar uopće nije bila tako plitka. Iako i u takvu shvaćanju pos‐
toji određena zdrava jezgra. Samo što u ljudskom životu gotovo uvijek biva baš tako, te je u
tom slučaju besmisleno galamiti na vjetar što puše na luku. S obzirom na bliske veze s mo‐
rem vi to znate najbolje.
Zar misaoni čovjek ne osjeća svoju izdvojenost kao najvišu patnju? Društvo Boga – čak i
ako je on najbolji od svih mogućih – pruža nam više muke nego radosti. Jer, u suštini, i dalje
smo osamljeni. Pustinjaštvo! Kako li sam to oduvijek prezirao... Da bismo mogli voditi život
daleko od svijeta, u neprohodnim šumama ili na vrhuncima nedostupnih planina, valja nam
do kraja odbaciti ljudskost. Nije riječ o tome da se čovjek treba hraniti korjenčićima i izvor‐
skom vodom, već o tome – gdje je mjera njegovih dobrih djela? Nekoć se pričalo o pustinja‐
ku iz Artoisa, koji je živio prije više stoljeća i podučavao Evanđelju divlje zvijeri. Mislim da je
taj čovjek poludio. Na prvi pogled moglo mu se učiniti da vukovi, lisice i kune zlatice pažlji‐
vo slušaju, štoviše, da nastoje slijediti nauk Pisma. No najzad vučja je priroda prevagnula i
životinja je dobrodušno rekla: “Prekini, časni oče, svoju propovijed, jer osjećamo glad i mo‐
ramo krenuti u šumu zaklati jelena...” Poslije je vjerojatno i sam pustinjak odlazio s njima u
guštaru. Najprije je promatrao, zatim jeo, najzad lovio. Budući da nije imao snažne kljove,
niti oštre kandže, ubijao je najokrutnije od svog tog divljeg čopora. I tek je tada mogao pos‐
tati predvodnikom stada.
Imao sam, moja gospodo, starijega brata koji se prije tri desetljeća zatvorio kod kartuzija‐
naca. Dugo nije vidio nikoga i kontaktirao je samo sa svojom vjerom. I tamo je do kraja po‐
ludio. Kažem vam, mora postojati neka mjera naših misli i djela, kao i naše ljubavi prema
Bogu. Čak i kada Bog uopće ne bi postojao, nego bio samo našom čežnjom, moramo je
mjeriti od jednog do drugog ljudskog srca.
Često mi se u životu činilo da sam izmilio iz mračnih šuma gdje sam bio poput mahovi‐
ne, lišća ili lasica. Tada još nisam znao da postojim. No kada sam spoznao samoga sebe,
smjesta sam počeo tražiti usporednu točku. I pitao se – gdje se ona nalazi?
Kada brod iz Brugesa odlazi na dalek put, ljudi okupljeni na njegovoj palubi znaju samo
to da su sami na svijetu usred pomahnitalih stihija oceana. Pogledavaju na svog kapetana i
svaki mu mornar vjeruje više nego Bogu. Dovoljan je jedan neoprezan pokret da se čovjek
Misa za grad Arras
nađe s one strane ruba, u samoći i propasti. Svi to znaju i zato se drže zajedno. Zajedno hva‐
taju vesla i zajedno svijaju jedra. Ako jedan posumnja, dovoljno je da pogleda na snažna ra‐
mena svojih drugova kako bi se osjetio jačim. A kada plove u plićacima i između podvodnih
stijena, ne spuštaju oči s usana svoga kapetana. Ah, čuo sam kako je teško ljudima na vašim
brodovima. Najgadnija gamad, nikakva hrana, težak rad i bičevi nadzornika. Pobuni li se
tkogod, vješaju ga na poprečnoj gredi. Ljudi proklinju svoju sudbinu i događa se da zamrze
brod. Ali na pomisao da bi mogli naletjeti na stijene, razbiti se i otići na dno – prožima ih
strah. Ima i onih koji su preživjeli slične nesreće. Spasili bi se na nekakvom čamčiću, nakon
tjedana provedenih usred mora, koje se njima poigravalo. Osamljeni, između neba i mora, s
nježnošću bi se sjećali svog broda, drugova, kapetana, pa čak i okrutnih nadzornika. Na pa‐
lubi su, unatoč svemu, bili ljudi, da bi poslije postali tek igračkom pomahnitale stihije...
Biti sobom znači ne biti netko drugi. I to je sve. Ali ne biti netko drugi može se samo
među drugima. Zato sam sjedio u Vijeću i ostao u Arrasu.
To je istina, premda samo djelomična. Naime, kada su me uklonili, shvatio sam da ni ja
nisam bez krivice. Jane – govorio sam sebi – zašto nisi branio Fariasa de Saxea? Jer nije zas‐
lužio da ga se brani – smjesta sam odgovarao. Nije umio cijeniti svoj život, dakle dobro je
što je umro! No odmah bi me stala mučiti nova misao. Ako su oni odlučili smaknuti Fariasa
de Saxea, valjalo se tome suprotstaviti baš kako bih ostao netko drugi. Žudnja za jednogla‐
sjem – odgovarao sam tada – izgleda snažnijom od žudnje za istinom. Jer naš osjećaj sigur‐
nosti ne crpimo iz istine, nego iz zajednice. Arras je ono što nas povezuje u dobru i zlu. I
osim Arrasa nemamo ništa. A vjera? – pitao sam bojažljivo. Vjera – odgovarao sam smjesta
– je zrno, a Arras je zemlja. Bez toga grada podrugljivi bi vjetar raznio našu vjeru po tuđim
poljima, i bili bismo prosjaci pred zalupljenim vratima hrama.
Moja gospodo! Dok sada pripovijedam o svojim razmišljanjima od prošle jeseni, u sebi
sam hladan i smiren. No tada sam prolazio kroz užasne uzlete i padove, vrtio se po kući kao
noćni leptir u svjetlu baklje, i nisam se mogao smiriti. Napustile su me sve vragolaste misli,
ni za ženom više nisam žudio, premda sam ih mogao imati, jer je u mojoj kući bilo sluškinja
koje su spremno čekale na svaki mig. Nekoliko dana i noći tražio sam bilo kakav izlaz, dok je
grad krvario kao otvorena rana. Dotrčavali bi do mene ljudi od povjerenja i pripovijedali
strašne stvari. Bilo je sasvim drukčije od doba kuge. Arras se tada borio za život. Sada je bila
riječ isključivo o izravnavanju podlih računa. Ulicama su kružili doušnici, osluškujući što go‐
vore drugi. Onda bi pohitali u Vijeće. I samom je Vijeću krenulo po zlu, jer su se svi pogle‐
davali vučjim pogledima. Kolar Thomas, koji je opljačkao kuću gospodina De Viellea, optu‐
žio je Vijeće za tajni dogovor s Davidom. Najprije su ga ismijali, no bio je prilično spretan i
pridobio je hrpicu najgorih propalica u gradu. Zato ga je Albert i uzeo u Vijeće da sudjeluje
u obavljanju vlasti. Taj je kolar bio prilično uman. “Ne”, reče, “nije u redu da svatko sam od‐
mjerava pravdu. Za to postoji Vijeće s velečasnim ocem Albertom na čelu. Dosta je razboj‐
ništva na ulici, dosta je rezanja grkljana. Tko ima neriješene račune s drugim – neka dođe u
Vijeće...” Slušali su ga s velikom radošću, jer su se pošteni ljudi plašili u sumrak isturiti nos
na ulicu. Smatrali su da će Hromi Thomas uvesti red. No, i dao im je red! Dolazi mu njegov
drug i kaže: “Thomase, časni prijatelju. Imam neraščišćene račune s gospodinom Astrucom,
koji mi je posudio dukat, a ne želim ga vratiti. Napravi nešto po tom pitanju.” Thomas se
češe po glavi i govori. “Podnesi tužbu protiv gospodina Astruca.”
“Za što da ga optužim?” pita drug. “Vidjet ćemo”, odgovara Thomas. “Dođi do mene na‐
večer, pa ću ti reći!”
Pripremljena je tužba protiv gospodina Astruca da je uvrijedio Presveto Trojstvo. Astruc
je bio mucavac i kada je molio krunicu dostajalo mu je da kaže Oca i Sina, međutim na
Duhu Svetom uvijek bi se zamucnuo i morao je uzeti dah. Bio je do te mjere trapav da i kad
su mu lomaču potpalili, moleći se – Duha Svetog nije mogao bez muke izmucati.
Jednog poslijepodneva došao je k meni Peter de Moyes, provjereni prijatelj, koji je još
uvijek sjedio u Vijeću. “Jane”, rekao je kad smo ostali sami, “podignuta je tužba protiv tebe i
uhitit će te.”
“Nije valjda!” povikao sam, obuzet strahom. “A što Albert kaže?”
“Pod pritiskom Vijeća i Albert se složio”, govorio je De Moyes.
“Tko je glasao protiv?” pitao sam druga.
“Nije bilo glasova protiv”, odvratio je i malčice se rastužio. No smjesta je dodao: “Zato
sam pohitao da te obavijestim o odluci Vijeća.”
Izlazeći iz kuće, oprezno se osvrnuo na sve strane. Bio je to častan čovjek, premda slabog
duha... Ostavši sam smjesta sam povratio mir. Dakle bili su jednoglasni, ne shvaćajući ne‐
pravdu koju mi čine. Svoju su savjest prenijeli na stado, poput prokletih ovaca, poput jaraca.
I nitko među njima nije ni pomislio da na svijetu nema veće tiranske tiranije od jednoumlja,
nema mračnijega mraka od jednoumlja, nema gluplje gluposti od jednoumlja! Skrivali su se
iza njega navlačeći samima sebi omču na vrat. Ah, zbog svoje sam samoće jako patio, prem‐
da sam istodobno bio ponosan što u svemu tome ne sudjelujem. Upravo sam tada donio
odluku. Pozivam povjerljivog čovjeka i kažem mu: “Osedlaj najboljeg konja i odvedi ga do
vrata Svetoga Egidija. Doći ću tamo prije ponoći...”
“Gospodine”, govori sluga. “Straže čuvaju sve prolaze.”
“Znam. Krenut ću naoružan. Nemam što izgubiti. Zatreba li, probit ću se kroz stražu i
odjuriti princu Davidu...”
“Grad će te blagosloviti!” povikao je, “Samo da princ dođe, odmah će prestati ti đavolski
posli.”
“Slažem se”, kažem. “Neću sjediti mirno dok padaju glave nevinih građana...” Sluga je izi‐
šao, ali se smjesta vratio. “Gospodine”, kaže, “plašim se za tvoj život. Ako treba, krenut ću s
tobom. Umijem baratati oružjem.”
“Razmislit ću o tome”, rekao sam i otpustio slugu da ne vidi moje oči pune suza. Kako
sam tada bio radostan što su me voljeli. I što onda ako je baš taj čovjek obavijestio Vijeće o
Misa za grad Arras
mom planu, što sam poslije doznao...

U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Strašno sam se bojao. Bolje od drugih znao
sam što čeka junačinu koju uhvati straža. U tom je smislu grad Arras vrlo okrutan, jer cijeni
privrženost građana. Mučenja ne mogu trajati kraće nego od izlaska do zalaska sunca. Sâm
sam spadao među autore tog zakona, koji smo proglasili one godine u kojoj se povukla
kuga. Tješila me je pomisao da je bila duboka jesen. Na vrhuncu ljeta torture su bile najoš‐
trije i trajale su najdulje. No i tako sam znao da je rizik vrlo visok. Nisam želio ni pomisliti
što bi se dogodilo da su me uhvatili...
Iz kuće sam izišao prije ponoći. Vrijeme je bilo najbolje moguće. Noć tamna, nebo pre‐
vučeno oblacima, ni traga mjesecu i zvijezdama. Grad je spavao, samo je izdaleka stizao glas
zborske molitve iz crkve Presvetog Trojstva. Nabacio sam kapuljaču, zaogrnuo se kaputom.
Uzeo sam sa sobom nož s pogodnom drškom, vrlo uzak i oštar, kojim se jednim udarcem
može ubosti u srce. Išao sam polako da ne svraćam pozornost. Sluga je čekao nedaleko od
vrata Svetog Egidija. To me je jako ohrabrilo, jer sam računao na pomoć. U tami nisam vi‐
dio njegovo lice, ali mi je bilo drago što je bio sa mnom. “Imaš oružje?” upitao sam ga tiho.
“Imam”, odgovorio je tako slabim glasom da sam se prestravio. Gledam prema vratima i vi‐
dim da su širom otvorena, a stražari se kockaju... Prije se to nikada nije događalo. Grad Ar‐
ras se u sumrak uvijek čvrsto zatvarao, da bi se s izlaskom sunca vrata opet otvorila čitavom
svijetu. Zato sam računao da ću se morati spustiti po zidu, za što sam pripremio snažno uže,
čvrsto privezano za sedlo. Kako nije bilo kiše, nasipi su se odavno osušili, pa se pod zidina‐
ma rasprostiralo neugodno blato, ali ako biste noge uvaljali do koljena mogli ste ga lako
svladati. Isplanirao sam da ću, kad već budem s druge strane, otvoriti tajna vrata koja su izbi‐
jena u doba kuge, kroz koja će sluga provesti konja. Vrata su se zatvarala izvana, jer je biskup
naložio da se probiju zbog straže koja je tada živjela s one strane zidina što okružuju grad...
Tako sam isplanirao bijeg, kadli iznenada opazih da su vrata širom otvorena. Sluga mi
tada šapćući reče: “Gospodine, oprosti mi na malodušnosti, ali prepao sam se i ne idem s to‐
bom...”
“Kako to?” kažem. “Sâm si mi ponudio pomoć...”
“Znam to”, odvratio je sluga, “ali zubi mi cvokoću na pomisao što bi se dogodilo da nas
uhvate. Oderali bi nam kožu, odrubili svaki pojedini ud, iščupali jezik, spalili oči, a onda po‐
lako...”
“Ušuti, glupi stvore!” prekinuo sam bijednika i kosa mi se naježila na glavi. Zašutio je.
Gledao sam prema vratima. Išao je redovnik cistercit, oslanjajući se na štap. Nisu ga ni po‐
gledali... Bio je to stranac, jer kod nas u Arrasu nikad nije bilo cistercita. Pomislio sam da će,
ako je priseban, obavijestiti princa o tome što se događa u gradu. Kažem slugi: “Odvedi ko‐
nja u staje i vrati se na spavanje.” Nisam se još ni okrenuo, a njega više nije bilo.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Već sam govorio da se grad Arras đavolski po‐
igravao sa mnom. Ta kako bih mogao otići kroz otvorena vrata? Bilo bi posve drukčije da
sam morao svladavati teškoće, štoviše, voditi sa stražom borbu na život i smrt. Ali ovako?
Donoseći presudu, Vijeće nije znalo da će mi Albert htjeti pripraviti teško iskušenje. Te ve‐
čeri vrata nisu zatvorili.
Vrativši se kući, osjećao sam da sam postupio ispravno. Ako je grad poludio, ja ću u nje‐
mu biti trezven. Ako je zao, ja ću u njemu biti dobar. Albert me je htio zarobiti povjerenjem.
U redu – razmišljao sam sa stanovitom nježnošću – vratit ću mu na jednak način, premda
znam da ću nakon toga morati strašno ispaštati. Ako Arras želi da sudjelujem u općem uni‐
štenju, bit ću svima ovdje – grižnja savjesti.
Ne biste vjerovali, gospodo, no te sam noći otišao spavati – i spavao sam čvrsto. Probu‐
dilo me sunce koje je već stajalo visoko na nebu. Moja se prva misao utekla onom cistercitu,
kojega sam vidio na mostu. Pokaže li mrvicu kršćanske ljubavi, jamačno će otići u Gent.
Nije li to bila njegova obveza? Znao sam i to da cisterciti ne vole Alberta, jer ih je uvijek is‐
mijavao, uzdižući u nebo dominikance. Bilo je to shvatljivo uzmemo li u obzir propovjed‐
ničke sklonosti velečasnog oca, kao i odanost cistercita svim biskupima. Nadao sam se dakle
da će redovnik otići ravno u Gent. Grozničavo sam računao koliko će vremena proteći prije
nego što se princ David pojavi na vratima Arrasa. Račun nije ispao odveć ohrabrujući, jer
stražari su u svakom trenutku mogli doći po mene.
Tako je dan prošao u nespokoju, pozornom osluškivanju koraka na dvorištu i iščekivanju
stražara. Stalno sam pomoćnika slao na ulicu ne bi li donio novosti, a on se stalno vraćao go‐
voreći: “Nema nikoga, plemeniti gospodine, samo se svinje češkaju o plot...”
Sve dok najzad, dugo nakon zalaska sunca, kada se uljanica već gasila, nije započelo vrz‐
manje na ulazu, na što je utrčao sluga i rekao da je došao velečasni otac. Pozdravio sam ga
na pragu. Ušavši, nije mi pružio ruku na poljubac, ali je povikao da nimalo ne volim grad Ar‐
ras i njegove građane. Opovrgnuo sam. Tada reče: “Htio si noću pobjeći na biskupski dvor i
Davida nam natovariti na vrat!” Opovrgnuo sam. Smijao se. Vidio sam da je slab, vrlo nadut,
mučile su ga vode po čitavu tijelu, kojih je svaki dan bivalo sve više. Pozivam ga da uđe u
sobe, zovem slugu, nalažem da ponude najfinije piće. “Ne želim ništa u ovoj kući!” povikao
je gnjevno. I opet kaže da sam planirao umaknuti iz grada. “Nije istina...” odvratio sam snaž‐
nim glasom. “Ponovi sve što si mi rekao jučer ujutro!” naređuje. Sluga je sve priznao, drsko
me promatrajući. Tako sam shvatio da sam u vlastitim grudima uzgojio zmiju koja me je do‐
vela do propasti.
Kada smo Albert i ja ostali sami, rekao sam: “Oče, poslušaj me! Istina je da sam htio otići
biskupu, jer više ne mogu gledati te užase. Vrijeme je da se s time završi! Vrijeme je da se
grad vrati svojoj savjesti i pokori...”
Htio me je prekinuti, no nastavio sam govoriti, jer sam znao da se borim za život: “Da,
planirao sam otići Davidu. Ali nisam otišao, povukao sam se u posljednjem trenutku, jer to
je moj grad i ne želim ga izdati, čak ni zbog općeg dobra!” Albert se nasmijao tako hladno i
okrutno da su mi se noge odsjekle. “Lažeš”, kaže zviždeći, dok mu slina curi niz bradu. “La‐
Misa za grad Arras
žeš, Jane! Od bijega nisi odustao zbog ljubavi prema Arrasu, nego zbog lukavog kukavičlu‐
ka. Da te sluga nije napustio otišao bi kroz vrata, upuštajući se u borbu sa stražom. No tamo
su te već čekali. Jer sam te želio iskušati. Ali ti si me nadmudrio... Pametan si i vrlo gadan...
Znao si što te čeka kod krvnika, ako te uhvate. Više ti ne bi bilo spasa...”
Kada je to rekao, nada je ispunila moje srce. No odmah ju je ugasio: “Otići ćeš pod mač!
No poštedjet ću te mučenja.”
“Oče!” kažem, “ne čini to svojem najvjernijem učeniku. Što želiš od mene i od ovoga gra‐
da? Kakav đavao tobom upravlja i čemu smjeraš, potpaljujući lomače i predajući krvniku
najčasnije ljude?” Tada je kriknuo i podigao ruku, kao da me želi udariti, ali je iznenada u
njemu sve omlohavilo, oslabilo, pa je sjeo na klupu. Gledam ga i ništa ne shvaćam. Jer je za‐
plakao. Suze su mu tekle po staračkim obrazima, nabreklim od nadutosti, padale na bijelu
bradu. Sav se tresao kao grm na vjetru. Pljesnuo sam rukama, a kada se pojavio pomoćnik
naredio sam da donesu vrč mošta. “Ne treba”, rekao je tiho Albert. No poslije je lakomo pio.
I opet je zaplakao. Sjeo sam kraj njega. U meni je zalepršala nada, poput sokola kojemu je
nabačena kapuljača, ali mi je i gorka tuga ispunila srce. Jer bio je to moj dugogodišnji zaštit‐
nik i učitelj, najdostojniji i najtvrđi čovjek pod suncem nebeskim, koji je dvadeset godina dr‐
žao u šaci veliki grad, dok je sada, eto, plakao kao dijete, ne mogavši izustiti ni riječi. “Oče
Alberte”, rekao sam mekano. “Smiri se... Sve će biti dobro!” Govoreći to, vjerovao sam da će
se tako zaista i dogoditi. Stao sam mu se obraćati onako kako se tješi malo dijete, čak sam ga
htio uhvatiti za ruku da je poljubim, ali sam se iznenada sjetio što se zbiva oko nas, pa sam se
suzdržao.
Tada me je pogledao ispod nadutih vjeđa i činilo mi se da tako gledaju samo oči slijepca.
No on je vidio. “Jane, zar si mislio”, rekao je tiho, “da je meni lako u ovome gradu? Da je
moje srce od kamena, a um obuzet mržnjom prema ljudskoj vrsti? Patim strašno, i u Arrasu
nitko tako ne pati!”
“Što namjeravaš, oče?”
“Osloboditi ih!” odvratio je s iznenadnom snagom, “dati im svjetlo u toj strašnoj tami...”
Sada je već govorio glasno, dok su se suze sušile na njegovu licu. Ali, gospodo, nemojte mis‐
liti da se u njemu pojavilo kakvo nadahnuće ili đavolska iskra. Ništa slično! Ako je pod tom
lupinom riječi bilo ičeg drugog, bila je to naročita prisebnost uma koji je sve razmotrio, sve
povezao i sve rasvijetlio – sve do samoga kraja. Tim su strašnije bile njegove riječi. “Jane”,
govorio mi je, “htio sam u tebi vidjeti svoga nasljednika. Jer znam da sam neću stići do cilja.
Put je vrlo dug i traži mnogo čvrstine. Pomisli samo na taj nesretni grad. Kako li on žudi za
oslobođenjem! Ljudi su izgnani iz raja i osjećaju da ovaj svijet nije njihov, da im je stran i te‐
žak, zao i ružan. Rađali su se i umirali u jadnom kolopletu zbivanja, između šišanja ovnova,
ispletanja užadi i tkanja serža. Rađali su se i umirali, ne znajući zašto žive na ovome svijetu.
Jer šišanje ovnova, ispletanje užadi i tkanje serža nije čovjekov cilj. Niti je cilj spavati sa že‐
nama, jesti, dojiti krave, potkivati konje i loviti šumske životinje. Gdje li je bio raj koji su iz‐
gubili prije nego što su došli na svijet i gdje bi ga trebali tražiti kako bi u tom ludom mlinu
pronašli mrvicu smisla? Prije više godina sručila se na njih strašna kuga. Rezali su si grkljane
i žderali ljudsko meso. Pakao! No kada je kuga stala, opet su se vratili seržu i užadi, olabavili
su, posumnjali, srca su im se osušila kao usahlo lišće. Kada gljiva rupičarka rastoči golemi
panj, potrebne su sjekira i snažna ruka da bi se uklonila. Ponekad ni to nije dovoljno i mora
udariti vatrena munja s neba da spali sve oko sebe, sruši drvo, pretvori ga u zadimljenu lo‐
maču, ne bi li iduće godine na zgarištu proklijalo zdravo zrno... Kod zapadnih vrata, gdje sta‐
nuju Židovi, postoji omanji ribnjak, sav pokriven vodenim lećama i lopočima. Vrijeme pro‐
tječe, a ribnjak sve više zarasta. Kada sam prije više godina svratio onamo, vidio sam čistu
vodu i mnoštvo debelih pastrva u dubini. No vrijeme je prolazilo, leća se razrasla sve do oba‐
le, a ljiljani su obrastali na zelenom kožuhu proždrljivog i nezasitnog bilja. Pastrve su nadu‐
tih škrga isplivavale na površinu. Više nije bilo nikakva života. I to me je strašno mučilo. Za‐
što nema svjetla za te nesretne ribe u dubini? Moraju li iščeznuti bez mogućnosti spasa?
Često sam tamo svraćao i bacao kamenje u dubinu vode. Čitav se zeleni kožuh ljutito nadi‐
mao, nekakvo se gibanje širilo po površini, leća je podrhtavala, lopoči su se svijali i razmicali,
dok je iz dubine prskao stup čiste vode. Jednom sam unajmio ljude da zajedno sa mnom ba‐
caju kamenje. Mislili su da sam poludio. Jer ne razumije svatko ljubav. Što se tada zbivalo u
tom ribnjaku?... Istinske paklene ralje. Kako li sam samo želio spaliti te lopoče i bilje, da raz‐
maknem vodeno zrcalo i izložim ga sunčevim zrakama. Dok su ljudi bacali kamenje nešto se
u dubini počelo pokretati, nekakva je živost ušla u vodu, kao da se cijeli ribnjak najzad pro‐
budio. Naredio sam ljudima da šibaju lopoče prutovima, i šibali su. A ti su se lopoči svijali
od bola, bijesno se trzali, ali tamo gdje je pao udarac otkrivalo se zrcalo čiste vode.
Jane! Vjeruj mi, preklinjem te! Ovaj grad treba išibati do krvi, potpaliti sa četiri strane
svijeta, pretvoriti u stanište beštija, ne bi li se najzad razotkrio istinski čovjekov lik. Ljudi u
njemu ništa nisu željeli tako snažno kao promjenu! Pa makar to bila i okrutna bol – željeli su
je, jer je sve što je činilo njihov život bilo prazno, plitko, smrdljivo, trapavo, gnjilo i bez oku‐
sa. Isplazi jezik u maglu – što ćeš osjetiti? Ništavilo. Čitav je Arras bio jedan veliki jezik, is‐
plažen u maglu. Čak su i umirali bez žalosti i straha – tako su bili nikakvi i ništavni. Ah, ako
misliš da sam od tih ljudi htio napraviti anđele, jako se varaš. Samo sam htio da postanu
ljudskiji nego što su do sada bili. Jane, reci mi, sine! Kada čovjek osjeća slast vrlina? Kada
osjeti gorčinu grijeha! Kada shvaća sav smisao mira? Kada spozna što su nemir i strah! Kada
žudi za Bogom? Kada okusi đavolštine! Kada je u stanju zavoljeti običan život? Kada se oče‐
še o smrt! Kada cijeni jelo, odjeću, konje, kravlje vime, ljepotu tkanine i dodir finog serža?
Kada dan i noć gori u očaju, bolu i najvećoj strepnji! Kada najzad prihvaća trajnost određe‐
nih vrijednosti? Kad padne na dno gdje više ništa nije trajno i ništa nije vrijedno... Tako vo‐
dim ovaj grad prema istinskoj slobodi...”
Zašutio je, a ja sam ga promatrao i mislio kako je poludio. No on je to shvatio. “Misliš da
sam lud, je li?! Onda pokaži drugi, bolji put, dostojniji ljudskog bića. Otkad je svijeta ljudi
Misa za grad Arras
neopisivo trpe. Prilaze im proroci i govore: ‘Pođite za mnom, a ja ću vas odvesti u raj!’ I ljudi
pokorno idu, jer čovjek ne želi ništa tako snažno kao što je – ići... I nije važno kamo idu, već
samo da se kreću. Učeniče, vjeruj mi! Ništa nije teže nego pridobiti Boga. U trci za Njim lju‐
di koračaju od pamtivijeka, stalno naprijed, sred beskrajnih gomila mrtvih i ranjenih, u buci
vojnih pokliča, sred pokolja, ubijanja i požara. Ah, kako li neumorno gone za tom velikom
čežnjom. I loše bi činio onaj tko bi ih želio zaustaviti. Jer naša je sudbina – ići. Samo se tada
ljudi osjećaju slobodni...”
“Slobodni!” rekoh podrugljivo, zaboravljajući na svoju strašnu situaciju. “Na čemu se te‐
melji sloboda koju si dao gradu Arrasu?! Riječ je o najokrutnijem robijanju nasilju, doušniš‐
tvu, lomačama, kletvama i bijednim tlapnjama...” Na te se riječi nasmiješio. “Jane”, kaže.
“Nije važno što jest, nego kakvo ime nosi. Sve je ono čije ime nosi. Kada se Bog ukazao Moj‐
siju na planini Horeb, i kada je Mojsije pitao ‘Gospode, kakvo je ime Tvoje?’ – Bog je odgo‐
vorio: ‘Ja sam onaj koji jesam!’ Govoriš o robijanju nasilju i tlapnjama u koje je upao tvoj
grad. Griješiš! Što je nasilje koje nazivaš kaznom? To je kazna. A što je tlapnja koju ćeš na‐
zvati vjerom u izbavljenje? To je vjera u izbavljenje! Čini ti se da je čovjek stvoren od djela i
namjera, dok je međutim jednako tako stvoren od riječi. Nisi ti prvi koji je podlegao začu‐
đujućoj lakoći zasnovanoj na najglupljoj iluziji ljudskog uma – da se svijet može spoznati i
promijeniti bez riječi. Kako ćeš ga spoznati i promijeniti bez jezika, koji ti je dan da bi njime
nazivao? Ono što nema naziva – ne postoji. A ono što postoji – postoji zahvaljujući svom
imenu.”
Tada iz dubine srca uzviknuh: “Oče Alberte! Đavao govori kroz tvoja usta...” Ali on se
ponovno tiho nasmijao. “Eto, i nazvao si, Jane! Naučio si jezik i rabiš ga. Kažeš – đavao!
Mrdni glavom... Nadaj tome drugo ime i odmah ćeš čuti nešto drugo. Kažeš ‘ja’, i kada to
kažeš – izdvojen si. Kažeš ‘mi’ – i čim to kažeš samo si djelić. Kažem ti, dok izgovaraš svoje
‘ja’ – griješiš, a ako ja tako kažem onda – činiš grijeh! I dao sam ime tvom govoru. Tako na‐
dajem ime svim djelima ovoga grada. I oni su to kakvo im ime dajem. To što se sada događa
u Arrasu nazvao sam slobodom, pa su i drugi, slijedeći moj primjer, nazvali to slobodom –
stoga, to je sloboda i ništa drugo nego samo sloboda. Ja sam prisilio grad da čini ono što
čini, a on želi činiti ono što mora činiti. Ako u tome ne vidiš suglasje i jedini put prema iz‐
bavljenju – slijep si, gluh i nijem. Uzimam na sebe teret svih grijeha ovoga grada i spreman
sam za njega trpjeti, kao što nitko nije trpio. Prisilio sam ih da čine to što im nalažem, dok
oni pronalaze u tome vlastitu želju i radost. I ako to nije sloboda – tada ništa nije njome. I
reci mi najzad tko voli grad jače od mene? Osuđujem samoga sebe na vječno prokletstvo,
samo da bi Arras mogao spoznati užitak nazivanja stvari i djela sukladno vlastitom jeziku.”
Ustao je i trijumfalno me promatrao. Ali ja sam rekao: “Oče, oprosti mi! No čuo sam
strašne riječi koje će neumitno sve odvesti u propast...”
“Pa čak i ako je tako”, rekao je i ponovno se nasmiješio, “i što onda? Dok stoji, čovjek se
plaši smrti. No dok ide, čak i ne zna da umire... Arras je na putu, Jane! Svi će ovdje umrijeti
laka srca. Čak i ti!” Zadrhtih. “Ne žalosti se”, reče. “Sada idem. U zoru će doći po tebe grad‐
ska straža, uhapsit će te i odvesti pred Vijeće. Mogu ti unaprijed reći da si osuđen. No umri‐
jet ćeš mirno i bez patnje. Jer ti si onaj kojega sam u ovom gradu najviše volio. Međutim po‐
želio si zaustaviti njegov hod i zato si dužan otrpjeti kaznu.”
Rekavši to, izišao je iz moje kuće, dok sam ja uhvatio vrč mošta, halapljivo pio sve do
dna, razbio vrč o zid i plakao od straha pred smrti.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Moja gospodo, građani vrlog grada Brugesa,
koji me tako gostoljubivo prihvaćate! Prosudite sami nije li velečasni otac bio veliki mu‐
drac? Dakle ime! Nema života, ako nije nazvan. Ja sam ono što je Jan, i zahvaljujući tome
predstavljam čovjeka. Dakle, kad bih vam rekao da grad Bruges sije ribe, a vi biste zapljeskali
mojim riječima, svi bi građani otišli u more sa srpovima kositi ribu. Mnogi bi se utopili, no
brojna skupina vratila bi se na obalu noseći košare posječenih riba. Čitave bi obitelji ulazile
u more kao što se ulazi u polje, i srpovima kosile pjenu valova. A brod koji nedaleko plovi ja‐
mačno bi naletio na stijene, jer bi svi mornari, vidjevši vas, smjesta poludjeli. No najviše me
izluđuje pomisao da bi se i u Brugesu pronašli časni, poštovani ljudi, očevi obitelji i brižni
poslovni ljudi, koji bi u toj žetvi pronašli oholu radost i svake bi noći oštrili srpove ne bi li u
zoru ponovno krenuli kositi ribe. A onaj koji bi se usudio reći da bi bilo ispravno ponijeti i
baciti mrežu – taj bi jamačno bio izgnan iz grada kao sijač nevjerice i nemira.
Moja gospodo! Obratite pozornost na značenja riječi vašeg časnog Vijeća, jer možda će
doći dan kada će u Brugesu ribe početi pjevati, kada će ptice loviti na udicu, pastuhe dojiti
zbog zdravog mlijeka, a krave sedlati za jahanje. Jer nije ono što jest, nego ono kakvo je nje‐
govo ime! Dok to govorim, strah me hvata za grlo.
Te su večeri došli po mene stražari. Nisam se opirao. Rekoh starijem: “Pričekaj na ulazu,
toplo ću se odjenuti, jer u tamnici je vrlo hladno.” Na to će on: “Istina je. Ponesi sa sobom
demižon mošta, jer stražari rado piju, igraju sa zatvorenicima kocke i skupa se vesele.” Uči‐
nio sam kako je savjetovao. U vijećnicu su me vodili kroz veći dio grada i građani su vidjeli u
kakvoj sam se našao nevolji. No nisu pokazivali sućut. Općenito, činili su mi se iznureni, kao
da se polako gasila vatra koja je uništavala grad. To me je tješilo.
Zatvorili su me u tamnicu koju sam dobro poznavao, jer sam godinama skrbio za zgradu
gradske vijećnice. Bila je to tamna i vlažna prostorija, no pronašao sam klupu i stelju slame.
Nisu me prikovali za zid, jer još uvijek nisam bio kriv i tek sam čekao na presudu Vijeća. Op‐
ćenito, moram priznati da su se stražari ophodili sa mnom uljudno i sa stanovitim poštova‐
njem. Očigledno je otac Albert naložio da me se poštedi većeg zla. Pala je noć i momci su
zapalili dvije luči. Jedan od njih reče: “Dobri gospodine. Hoćeš li igrati s nama kocke?”
“Vrlo rado”, odgovorih. Pa smo igrali kocke, sve dok na tornjevima nije izbila ponoć, a
onda sam se ispružio na klupi i zaspao. Za to vrijeme zbivalo se sa mnom nešto čudno – na‐
ime, unatoč tome što sam bio svjestan da mi se približava smrt, uopće nisam gubio mir, pa
čak ni određeno dobro raspoloženje. Posumnjao sam da se u tome krije nekakvo ludilo, kao
Misa za grad Arras
da sam se na pomisao o strašnom kraju, protivno samome sebi, povlačio u mahnitost. U sva‐
kom slučaju, od trenutka kada sam nakon Albertova izlaska zaplakao, prestao sam plakati,
čak sam povremeno bio veseo. U igri kocaka s momcima snažno sam želio pobjedu, do tog
stupnja da sam se ljutio na svako neuspjelo bacanje, dok bih pucao od smijeha kad bih bio
uspješan. To mi je toliko podiglo ugled da mi je, dok sam padao u san, do ušiju dopro glas
jednog od momaka, koji je rekao: “To je istinski veliki gospodin, koji se ne boji smrti...”
Tako sam u tamnici proveo dva spokojna dana, kojih se čak i danas sjećam bez ljutnje.
Sve dok nije došao čovjek sa straže da popije gutljaj mošta. Uvukao se u prostoriju i tiho re‐
kao: “Dobri gospodine! Spremaj se za smrt. Znam za što će te optužiti.”
“Reci!” kažem mu.
“Već cijeli grad zna da si se urotio s grofom De Saxeom protiv privilegija. Kada si otišao
porazgovarati s njim u tamnicu, prije egzekucije, dao ti je pismo za princa Davida i princa
Filipa.”
“Kako mi je mogao dati pismo ako je sjedio u tami, gdje nije imao ni pergamenta, ni
pera?!” uzviknuo sam na to. Ali stražar reče: “To ne znam. Ali nema sumnje da ti je dao pi‐
sma za princa Davida.”
“Pa gdje su sada ta pisma? Neka mi predoče dokaz.”
“Čuo sam u gradu da su nestala”, odvrati stražar. “I nije poznato gdje su sada. No svi zna‐
ju da ih je grof De Saxe pisao, a da si ih ti sakrio kako bi ih dao princu biskupu.”
“Kako to možete znati?!” povikao sam očajnički. “Promisli, čovječe! Mogu li se u ćeliji
kao što je ova pisati pisma?”
“Ja ne umijem pisati!” odvratio je mirno, “pa ne znam kako se to radi. No grof je pisao, a
ti si ih sakrio...”
Na to sam rekao: “Ti si konj. Ustani na noge i rži!” Pogledao me je kao da ne razumije.
Zato sam ponovio: “Kažem ti. Ustani na noge i rži, jer ti si konj.”
“Nisam konj”, rekao je.
“Varaš se”, uzviknuo sam gnjevno. “Čitav grad zna da si ti konj. Dresirao te je gospodin
De Moyes i nabavio za tebe bogatu opremu. No bio si tvrdoglav, pa te je dao u zapregu i
sada vučeš u paru kola natovarena seržom...”
“Nisam konj...” promucao je, na što sam grubo odgovorio: “Dokaži to!” Istrčao je iz
moje prostorije. Mislim da je, kada se našao na ulici ispred gradske vijećnice, zarzao i bacio
se u galop, ravno kovaču.
Tako sam saznao što mi Vijeće priprema. Nije mi bilo spasa i morao sam se pripremati
za smrt. No utjehu sam pronašao u pomisli da ću biti pošteđen tortura. Bilo je jasno da je
Albert pred Vijećem zatajio noćni bijeg. Hvalio sam samoga sebe zbog iskazane razboritosti.
Dobro da sam se povukao s vrata Svetog Egidija. Samo su čekali da izađem iz sjene i zakora‐
čim prema zidinama. Tada bi me imali! Od izlaska do zalaska sunca trpio bih neopisive
muke. Dok mi je sada prijetio samo mač...
Opet je prolazilo vrijeme. Nisam imao pojma je li vani zora, dan, sumrak ili noć. U mojoj
je prostoriji uvijek bilo tamno i vlažno. Zato sam pitao stražu, a oni su mi pristojno odgova‐
rali. Najzad je došao momak zvan Sol, koji je nekoć, prije nego što sam ga prepustio grad‐
skoj vijećnici, služio kod mene, i rekao: “Dobri gospodine, donosim ti vrlo ukusnu večeru,
jer noćas ćeš stati pred Vijeće, a kad sunce izađe turit ćeš glavu pod mač. Ovo je tvoja pos‐
ljednja noć, stoga ću se odmah pomoliti za tebe.” I otišao je, ostavivši mi obilnu porciju hra‐
ne. Poslije sam saznao da su mi je pripravili moji sluge, što je bez sumnje bio veliki dokaz
ljubavi i smjelosti, jer se za slične geste u Arrasu često plaćalo glavom.
Zato sam pozvao stražare i jeli smo zajedno. Bili su tu izvrsna pašteta, sušeni svinjski but,
vrlo mekan, kao i drozdovi. K tome demižon mošta i vrč piva. Jedući, rekoh stražarima:
“Eto, dobri moji ljudi, sutra u svitanje otići ću Bogu.”
“Takva je volja neba”, odvratio je jedan od njih. Na to ću ja: “No mislim da će s time biti
prilično problema, jer su krvniku grada Arrasa prerezali grkljan. I tko će mi smaknuti glavu?”
Na to je onaj isti čovjek rekao: “S tim neće biti problema, jer sam danas bio na Vijeću i re‐
kao, pokorno moleći, da ću ja smaknuti glavu plemenitom gospodinu...” Kada je to rekao,
umalo se nisam udavio paštetom. Gledam ga s čuđenjem.
“Dakle ti ćeš biti taj?”
“Ja, gospodine!”
“Pokaži ruku.”
Ustao je sa zemlje, zbacio košulju i obnažio se do pojasa. Zaista, bio je stasit. Dodirnuo
sam snažne čvorove mišića, napetih ispod kože, i žmarci su me prošli. A zatim kažem: “Za‐
što si molio da ti dopuste? Poznaješ me?”
“Ne znam, dobri gospodine. No za tvoju glavu Vijeće plaća tri dukata.”
“Tri dukata”, ponovio sam zamišljen. “Nisam mislio da sam tako vrijedan...”
Ostalo je još mnogo jela, no izgubio sam apetit. Kad god bih pogledao na ruke tog čovje‐
ka, prolazili bi me žmarci. Popili su pivo do kraja i najzad otišli, odnoseći baklju. Okružila
me potpuna tama. Sjeo sam, oslonjen leđima o hladan zid i slušao udaranje svoga srca.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Priznajem da sam se strašno bojao smrti. Jer
sam vrlo grešan čovjek. No tama i tišina kao da su me smirivale. Kao da više nisam postojao,
kao da sam bio izvan svijeta i ljudi. Slušao sam pulsiranje srca i piskutav dah. Rukom sam
požudno dodirivao tijelo. Izvan mene ništa nije postojalo. Čitav sam svijet ispunio svojom
osobom. Ako je smrt samo to – ne čini se odveć okrutnom... Trajao sam tako u iščekivanju i
žudio za jednim. Da više ne vidim ljudska lica, drveće, nebo i sunce. Da su me mogli zatući u
ovoj ćeliji, na samom dnu gradske vijećnice, bez svjetla, u potpunoj tišini – stigla bi me laka
smrt. I s tom sam pomisli shvatio okrutnost pogubljenja.
Vrijeme je prolazilo u čudnovatoj tuposti, pomiješanoj s provalama očajničkih misli.
Možda sam pao u san, možda sam se budio, no obuzela me je nekakva strašna ukočenost i
nisam je htio otjerati. Moglo bi se reći da sam pomalo vježbao umiranje.
Misa za grad Arras
Uto do mene dopre nekakva buka, a onda iz dubine tamnice zasja slabo svjetlo. Odlučio
sam muški čekati kraj. Već su išli po mene da me odvedu pred Vijeće, a odatle, odmah na‐
kon izlaska sunca – na stratište. Nisam htio imati ni oči, ni uši, ni jezik, ni njuh, ni dodir. No
imao sam ih i toliko strašno previše, da se to riječima ne može izraziti...
Zasjala je baklja. Koraci su se približavali. Polagano sam se podigao. Preda mnom je sta‐
jao onaj čovjek koji mi je trebao smaknuti glavu.
“Dobri gospodine!” uzviknuo je. “Utrechtski princ biskup ušao je u grad kroz vrata Tri‐
nité!” I pao na koljena. “Oprosti mi što sam se pomamio za tri dukata, no ja sam vrlo siro‐
mašan čovjek...”
“Drži baklju, jer će se ugasiti!” izderao sam se na njega. “I smjesta me vodi princu...”
To je bio čudesan spas, moja gospodo! Kao iz priča o zlim zmajevima i dobrim vitezovi‐
ma. U trenutku dok se podiže okrutni mač da bi odsjekao junakovu glavu – nadzemaljska
sila zaustavlja ga na pola puta, a dobri Bog nagrađuje osuđenog za vjernost i patnju. Dok
sam hitro kročio podzemnim hodnikom, slijedeći neostvarenog krvnika s bakljom, proživio
sam vrlo neobičan trenutak. Radosno iznenađenje obuzelo me je do te mjere da sam bio
spreman povjerovati u čudo, izmoljeno u Boga, zahvaljujući mom stavu. No čak i ako moj
um katkad upada u takve rupe – ipak ne zadugo! Pribrao sam se izašavši na dvorište gradske
vijećnice. Noć je bila hladna, no u tamnici mi je bilo tako strašno hladno da sada uopće ni‐
sam prigovarao. Na dvorištu se okupio dio općinstva, među njima i nešto gospode. Pozdra‐
vili su me pristojno, čak bih mogao reći – ponizno. Jer, u cijelom su Arrasu znali da sam
prinčev prijatelj.
Oko nas nije bilo nikoga iz Vijeća, jer su otišli na vrata Trinité. Zato smo čekali. Sjaj ba‐
klji osvjetljavao je lica. Nisam na njima opazio ni olakšanja, ni straha, ni radosti. Prije pospa‐
nost. Tek tada sam shvatio da se približava ponoć, odnosno da sam spašen nekoliko sati pri‐
je smrti.
David je ujahao u dvorište na konju, dok ga je vodilo šutljivo Vijeće. Opazio sam da se
Albert teško kretao, dok su ga drugi pridržavali. Ugledavši me, princ je zauzdao konja i povi‐
kao: “Jane! Kako mi je drago da te vidim...” A onda se raznježio nad mojim jadnim izgle‐
dom. Pošao sam s njim u sobe, dok su drugi ostali na ulazu. Moje su prve riječi bile: “Vaša
Preuzvišenosti, stigao si u pravi trenutak. U zoru su mi trebali smaknuti glavu...”
“Izronio si iz dubine”, odvratio je i privinuo me u zagrljaj. “A sada ispričaj sve što se do‐
gađalo u Arrasu.”
Moja gospodo. Što sam imao reći? Može li se tako mnogo nesreće sažeti u tako malo ri‐
ječi? Od čega započeti i s čime završiti? Iznenada mi se učinilo da bih – želim li najpravedni‐
je protumačiti ovdašnje događaje – trebao započeti od stvaranja svijeta. Zato sam rekao:
“Oprosti, prinče, previše sam umoran da bih sada mogao pričati. Još sam nedavno bio u
tamnici gradske vijećnice i pripremao se za smrt. Dopusti mi da odem kako bih se mogao
vratiti...”
“Imaš pravo”, govori David. “Idi i počivaj. A kad budeš dovoljno snažan da me posjetiš,
uvijek ću te rado vidjeti...”
Izišao sam iz prinčevih soba i ponovno se našao na dvorištu. Bilo je pusto. Svi su se vratili
svojim kućama, kao da se te noći nije dogodilo ništa posebno. I doista, drugima se nije do‐
godilo! Samo sam ja proživio svoje uskrsnuće. Osjetio sam se vrlo umoran i pospan, pa ipak,
svladao sam se i potražio čovjeka koji je trebao biti mojim krvnikom. Pritajio se u stražar‐
skoj prostoriji. Vidjevši ga, rekao sam: “Trebali su ti dati tri dukata za moju glavu. Evo ti tri
dukata.” Skinuo sam s prsta lijep prsten. I rekao: “Ne boj se. Uzmi prsten, jer hoću da se ra‐
duješ životu, onako kao što se i ja radujem. I pomoli se za mene.” Uzeo je prsten i poljubio
mi ruku.
Iz vijećnice sam otišao kući. Međutim hodao sam neobično polako. Noć se već povlačila.
Nebo, sada crno i bez zvijezda, počelo je podsjećati na loše isprani serž. Kao da su se tu i
tamo pojavljivali jedva vidljivi tragovi, kao da se bešumno rastvarala zavjesa. Ukočih se. U
tom trenutku trebali su me voditi iz dvorane za vijećanje prema vratima crkve Presvetoga
Trojstva. Stražari bi usporili korak, pozorno gledajući u nebo. Ne još... Stani! Zapuhao je
vjetar, zašumio u golim krošnjama drveća. Skupa s njim dopro je miris vlažnih livada što su
se prostirale odmah iza zidina. Stražari me nastavljaju voditi. Nebo na istoku sve se više ras‐
tvara. Uto zapjeva pijetao. Negdje po smrznutoj zemlji zatopću konjska kopita. Evo i crkve
Presvetoga Trojstva, pomalja se iz mraka. Hladnoća me je sada prožimala do samih kostiju.
Gdje su baklje u crkvenim brodovima? Gdje je pjevanje? Stigao je princ, pa za mene nisu za‐
palili svjetla i nitko se psalmima ne oprašta sa mnom. Hvala ti, prinče! A evo i prve sunčeve
zrake, negdje ispod krovova. Više se predosjeća, nego što se vidi. Prolazim pored vješala.
Tamo, gore, opažam stup. Za dana crven od krvi, no u ovo doba izgledao je kao stamena,
crna silueta.
Kada su ružičaste zrake pale iskosa na krov moje kuće, stao sam na ulazu. U tom trenut‐
ku moja je glava trebala pasti. Nježno sam je dodirnuo. Čvrsto je stajala na ramenima.
Ušao sam na trijem, a zatim preko dvorišta u prostoriju u kojoj su živjeli moji sluge.
Znao sam da su ostali kod kuće, jer sam im iskazivao previše milosti da bi im se sada proh‐
tjelo promatrati smrt svoga gospodara. Kad su me ugledali na pragu pali su na koljena od za‐
prepaštenja, misleći da se, eto, duh vraća kući. No brzo su shvatili da sam živ i da sam slobo‐
dan. Udarili su u radosni plač. Ja sam pak pogledom tražio samo jednoga. I bio je tu. Naslu‐
ćivao je što ga čeka i htio je pobjeći, no nisu mu dali. Tada sam rekao: “Svi znate da me je
upravo on izdao na smrt. Kao Juda! Odvratan mi je i ne želim ga dodirnuti, a vi radite s njim
što hoćete.” I izašao sam iz prostorije. Još nisam stigao do svojih soba, kad me je sustigao
strašan krik. Jedan, drugi, treći. Zatim se spustila tišina.
U jednom trenutku u sobu je ušao pomoćnik da me posluži prije spavanja. Gledam, a
dlanove ima crvene od krvi. “Umij se”, kažem, “i ne dodiruj moju odjeću.” Otišao je, a ja
sam legao na spavanje.
Misa za grad Arras
Tako je završila strašna noć mojega uništenja.

Sutradan u podne došao je k meni Chastell s viješću da se velečasni otac Albert razbolio i
da me žarko želi vidjeti. Nisam želio ići, ali je Chastell dodao da je to i biskupov nalog. Zato
sam krenuo Albertovoj kući. Bio je kod njega dominikanac iz Genta, koji je u Arras stigao s
princem i upravo slušao ispovijed velečasnog oca. Čekao sam u drugoj prostoriji, uz odškri‐
nuta vrata. Do mene je stizao prigušeni šapat. Trajalo je to vrlo dugo. Najzad na vratima se
pojavio dominikanac, skrivajući nos rukavom habita. “Stari jako smrdi...” Promrmljao je i
otišao. Našao sam se u prostoriji umirućeg. Bili smo sasvim sami. Albert me je pogledao, i ja
njega. Bilo je očigledno da su mu preostali posljednji trenuci života. I stvarno – jako je za‐
udarao. Sjedim uz njegovu postelju i šutim. A on pokazuje rukom da se nagnem bliže. Više
nije mogao govoriti. Cijeli se iznutra naduo i s velikim je teškoćama okretao jezik u ustima.
“Jane, učeniče moj”, kaže šaptom. “Umirem. Primio sam Boga u svoje srce i radostan sam.
Otpušteni su mi moji grijesi. Pa sam te pozvao zato da i ja tebi kažem da otpuštam...”
“Što otpuštaš, oče?” pitam neobično začuđen.
“Jane, uvijek sam ti govorio da sam ja Arras, a da je Arras ja. I bit će tako sve dok sam živ.
Zato ti otpuštam grijehe koje si počinio prema ovome gradu. I reci drugim građanima da i
njima otpuštam grijehe spram ovoga grada. Nisu mu ostali vjerni do kraja i još će zbog toga
plakati, no ja im otpuštam...”
Prešutio sam, jer me je obuzela iznenadna ljutnja na tog starca. Ali on je govorio dalje:
“Nije sve u što vjerujemo Bogu drago. No svaka je vjera bolja od nevjerovanja. Nekim se lju‐
dima u Arrasu činilo da se po uzoru na prinčeve i biskupe valja posvetiti višoj filozofiji i
spoznaji svijeta. Međutim njihova je zadaća bila da prije svega vjeruju...”
“Oče Alberte”, prekinuo sam ga, ne skrivajući ironiju. “Koja je vjera zajednička onima
dolje i onima gore?! Onima što sude, i onima što bivaju osuđeni?” Htio je zatvoriti oči, ali su
mu se kapci tako naduli da sam i dalje vidio njegove zjenice. Ništa nije odgovorio. Kao da je
na kraju, u posljednjem trenutku života, najzad shvatio da ne govori čovjeku kojemu je htio
govoriti i kojemu je mislio da govori...
Ah, moja gospodo, kako li je jamačno patio kad je to shvatio! Tolike se godine trudio da
me oblikuje na svoju sliku i priliku i povjeri mi čitavo svoje naslijeđe. I eto, iznenada, u tre‐
nutku umiranja shvatio je kako je pogrešno usmjerio svoje nade. Znao sam da zbog toga
pati. No jesam li ga trebao varati u trenutku kada se našao pred licem Gospodnjim? Jesam li
trebao izigravati kao bijedni glumac? Ne! To nisam mogao učiniti. Bez sumnje suosjećao
sam s Albertom, no nisam li i sâm zasluživao sućut, prvenstveno brigu koju se više pristoji is‐
kazivati živima nego mrtvima?
Naši su se putovi razišli, ali ne u trenutku u kojemu sam sjedio kraj njegove postelje,
nego mnogo godina prije. Obojica smo toga bili svjesni. Samo što je on nastojao poticati
iluzije, a ja ne!
Više nije progovorio ni riječ. Samo je promatrao ispod rastvorenih kapaka, dok su mu
oči bile poput kamenja kojim me je kamenovao. No izdržao sam prilično dugo, a zatim tiho
izišao iz prostorije.
Istog je dana umro, a oni koji su s njime bili do kraja pričali su poslije da su njegove pos‐
ljednje riječi bile: “Vjeruj i ustrajavaj!” Toga dana princ me je pozvao k sebi i pitao o čemu
sam razgovarao s Albertom na samrti. Izgledao je vrlo znatiželjan i nije to mogao skriti. Sto‐
ga sam Davidu rekao: “Vaša Preuzvišenosti, bio je to razgovor o vjeri.” Nasmijao se vrlo po‐
drugljivo... “O, već vidim vas dvojicu kako razgovarate o pitanjima vjere... Reci, dragi Jane,
čitavu istinu! Je li o meni bila riječ?”
“Ne, Vaša Preuzvišenosti.” Pogledao me je pozorno, ravno u oči. “Jane”, rekao je, “za
mene je to vrlo važno. Reci istinu.”
“Prinče”, odvratio sam, “nikada se pred tobom nisam usudio lagati. Vjeruj mi, u tom raz‐
govoru ni jednom riječju nisi bio spomenut. Ne znam je li to dobro ili loše, ali tako je bilo!”
Namrštio je obrve, kao da je bio pomalo razočaran. Pomislio sam kako je žarko želio biti na
ustima umirućeg. Za čovjeka kao što je bio David to svakako ima svoju vrijednost. Ali što se
mene tiče, tako mi Boga, slabost te vrste uopće nisam shvaćao.
Moja gospodo! Sada ću vam ukratko ispričati što se zbivalo u gradu Arrasu nakon prin‐
čeva dolaska i smrti velečasnog oca. Neobični događaji odvijali su se još danima, no najvaž‐
nija je bila nedjelja, nazvana nedjeljom opraštanja, brisanja i zaborava. Ispričat ću vam o tom
važnom danu, kao i o svemu što je iz toga poslije proizašlo. S time ću završiti svoju ispovi‐
jed.
Te nedjelje pripreme su trajale od zore. I kako to katkad biva na izmaku jeseni, nad gra‐
dom je nastao vjetrovit, ali vedar dan. Nebom su plovili hitri oblačići, osvijetljeni sunčevim
sjajem. U zraku se osjećala hladnoća, više nego zdrava, ali reska. Neznano otkuda, na svim
su se kućama pojavile girlande sušenog cvijeća, grančice bez lišća odrezane ispod zidina, čak
i mnoštvo iđirota i zavojitih vodenih lopoča, koji su visjeli s kuća poput štakorskih repova.
Među spašenim je Židovima vladala velika živost. Starješina je dao pobijeliti ulicu koja vodi
prema zapadnim vratima, putem kojim je trebao proći princ. Jer princ je obznanio da će po‐
sjetiti općinu, što se dogodilo vjerojatno prvi put od pamtivijeka. Vrata Svetog Egidija bila
su širom otvorena, dok je oltar bliještao od nebrojenih svijeća. Naprosto niste mogli uhvatiti
zraka – tako je štipalo u nosnicama. Na zidinama su se zavijorili barjaci s grbovima svih na‐
ših dobrih prinčeva. Dakle barjak princa Filipa i barjak princa Davida, kao i barjak kralja
Ljudevita, novog gospodara u Parizu. Naime, dok smo se mi u Arrasu hrvali sa savješću, Bog
je pozvao k sebi kralja Karla, a njegov časni sin – kojega je otac mrzio tako snažno da se ovaj
morao predati pod zaštitu Burgundije i dugi niz godina trpjeti na briselskom dvoru – najzad
se vratio na svoje francusko prijestolje zajedno s velikom povorkom princa Filipa, koji mu se
poklonio na vratima Pariza i u ime čitave Burgundije obećao vjernu službu.
Misa za grad Arras
U tom mnoštvu zelenila, barjaka i svečano odjevena puka Arras je izgledao prekrasno.
Zvona su udarala na svim crkvama, dok su na ulicama pekli goleme volove, janjce i perad,
koje je David poklonio gradu. No ipak, priznat ću da nisam mogao opaziti radosna i sretna
lica. Velika su se kola vraćala u svoju kolotečinu, ne bi li se škripeći vukla dalje – tko zna
kamo i tko zna zašto – jamačno samo do sljedeće provalije koju im je sudbina pripravljala.
Građani Arrasa s velikom su pažnjom primili princa i njegov dvor, a bilo je onih koji su na‐
kon tog posjeta očekivali značajnu promjenu nabolje, no većina je činila tako samo zbog do‐
brih običaja.
Sjećam se – kada je nakon gašenja velike kuge i gladi David stigao u grad, ljudi su ga pri‐
mili bez suvišnih osjećaja, premda ipak s nadom. Tijekom slavne gozbe, kada nas je korio
zbog nadmenosti koja je bila rezultat nedavnih patnji – svi su mu bili zahvalni i radovali se
njegovoj osobi. No ta su vremena odavno prošla... Štoviše, u godini kuge svi su građani
shvatili da su to sam Bog ili sam đavao poslali na njih tešku sudbinu. Kuga nije bila našim
djelom, dok smo međutim posljednje događaje u kojima su kao žrtve pali naši brojni najčas‐
niji sugrađani morali pripisati sami sebi. Istina, tu i tamo dizali su se glasovi da to nije mogu‐
će, da je nedvojbeno nekakva strašna bolest napala Arras i građanima smutila razum, no ve‐
ćina to nije htjela slušati. “Dosta nam je traženja uzroka naših nesreća i zla koje je obuzelo
grad. Jednom je to bila kuga, drugi su put to bile Božje nakane ili đavolske nepodopštine ili
pak tajanstvena bolest. Umorni smo od svega toga i skloni smo smatrati da smo takvi kakvi
jesmo, krhki i glupi, slabi na praznu slatkorječivost i okrutnost lukavih podvala. Od grada
Arrasa više ništa neće biti! Iščeznut će odbačen od Boga, đavla, pa čak i svojih prinčeva, pre‐
pušten na milost i nemilost nemoći i najplićoj vjeri koja se ikada ugnijezdila u ljudskim srci‐
ma. Osuđeni smo, ali taj pravorijek prihvaćamo spokojno, spremni nastaviti živjeti u skladu
s našom sudbinom – tkati slike, prodavati serž, uzgajati pikardske bikove. No to uopće ne
znači da ćemo ikada više pronaći radost u svojim životima ili lišiti se straha od vlastite priro‐
de. Jer, opet će doći dan u kojem ćemo početi sebi rezati grkljane...”
Izvana je grad izgledao praznično, ali u ljudskim srcima taložili su se žalost i strah.
Te nedjelje u podne David je ujahao na trg. Konj je bio dorat, oprema – srebrna, perjani‐
ca iznad konjske glave – ljubičasta. Princ je ustao u stremenima, konj je kopitima grebao po
zemlji. Tako su stajali trenutak, dok je čitava okupljena masa pokorno kleknula. Zatim je
David sišao s konja, ali mu se noga zaplela u stremenu, zlovoljno se trzao, dotrčao je mo‐
mak, pomogao gospodaru. Neki su to shvatili kao loš znak, no veći dio ljudi više nije vjero‐
vao ni u kakve znakove. Zvona su tukla glasno, najjače pak zvono Svetog Fiacrea, isto ono
koje je prije naviještalo nesreću. Princ je išao u crkvu, pozdravljajući ljude znakom križa.
Kada je nestao u unutrašnjosti njegov je konj snažno zarzao, a crveno obojene nozdrve su se
raširile i prekrile pjenom. I opet su neki govorili da je to dobar znak, dok su drugi zabrinuto
šutjeli.
Onda je započela velika misa kod Svetog Egidija koja je trajala pet sati. Pjevali su se psal‐
mi i sve molitve. Puk je silno plakao, suze su se slijevale iz mnogih očiju, no mislim da su
srca ostala hladna. Čak i kada se princ biskup pojavio iz predvorja crkve s presvetim sakra‐
mentom, koji su na rukama držali časni oci iz Genta – ni to na građane Arrasa nije ostavilo
dublji dojam. Koliko li su samo puta gledali sakrament, koliko li su puta primali Krista, obe‐
ćavajući mu svu svoju vjeru? I što je iz toga proizašlo?
Sve dok najzad nije stigao najvažniji trenutak. To je David otpuštao grijehe gradu i bla‐
goslovio ga, poništivši sve procese, začete u zloj vjeri, bogohulne i nečasne. Svojom je bi‐
skupskom moći poništio proces protiv Židova Icchaka i općinskog starješine, proces protiv
gospodina De Saxea i gospodina Du Loscha, proces protiv krvnika grada Arrasa i sve proce‐
se protiv vještica. Rekao je: “Što se dogodilo, nije se dogodilo, a što je bilo, nije bilo!” I opet
je blagoslovio grad, za kojega je u Gospodina Boga izmolio otpust grijeha i brisanje svih kri‐
vica.
Zvona su udarala tako glasno da su čitava jata ptica prelijetala nad Arrasom u neopisivu
strahu. Zvonarima je znoj oblijevao oči, ali David ih je bogato isplatio, pa su udarali do izne‐
moglosti. S ruku im je kapala krv, a jedan je pao s visine i polomio kosti.
Sunce je već zašlo kada je princ, odjeven u vitešku odoru, sa šeširom na glavi, u plaštu
prošivenom ljubičastim i srebrnim nitima – ujahao na konju u ulicu prema zapadnim vrati‐
ma. Tamo ga je pozdravljala židovska kahala, klanjajući se do zemlje. Golemi plač uzdigao
se do neba kada je općinski starješina poljubio gospodsku ruku, a princ je rekao: “Živite u
ovom gradu u miru i sitosti... Uzimam vas pod svoju zaštitu, kao i sve ovdašnje građane!”
Navečer je princ naložio gradu da otpočnu zabave. Nikada do tada nisu u Arrasu zapalili
toliko svijeća. Kako je pripovijedao časni gospodin Rolin, koji je unatoč svojim godinama
stigao iz Bruxellesa da bi nadgledao svečanosti, te je noći otišlo trideset volova, sto komada
janjaca i toliko peradi da to naprosto nije moguće prebrojiti. Ispijene su bačve piva i mošta.
U vijećnici se gostio princ sa svojim dvorom i skupinom ovdašnje gospode. Opet smo
bili u onoj istoj dvorani kao i prije tri godine, i opet su građani Arrasa jeli malo, dok je dvor
jeo bez mjere. No David nam nije više ništa prigovarao. Sam je izgledao potišten. Nije ga ra‐
dovala čak ni odsutnost Alberta, tog ogorčenog neprijatelja koji je najzad zauvijek otišao.
Princ je sjedio između mene i Chastella.
Moja gospodo! To je zaista smiješno... Koliko sam samo puta bio na gozbama u istom
društvu na gentskom dvoru? Ta bio sam Davidov bliski prijatelj. Često mi je davao svoje
žene ili posuđivao sokole. Što se tiče Chastella, u mladosti mi je bio mentor i zaštitnik, a sve
što po prirodi imam od orla ili bika njemu zahvaljujem, baš kao što i sve što imam od ribe ili
zmije – pripisujem Albertu. Pa ipak, tijekom te posljednje gozbe bili smo sebi posve tuđi. U
jednom trenutku, podižući prema meni pehar, David je rekao: “Znam, Jane, da nisi sretan.
No ni ja nisam sretan. I nitko od nas nije...” Oči je imao vrlo umorne, kao vol nakon oranja.
Čitavo je njegovo lice dobilo mekani izraz, navukla se na njega nekakva ženskost, koja mi je
na tom licu, obično tvrdom i podrugljivom, ipak izgledala odbojnom. Chastell, najstariji
Misa za grad Arras
među nama i – čini mi se – najrazumniji, kimnuo je glavom. Taj sjajni ispičutura i veseljak,
već desetljećima slavan u cijeloj Burgundiji, izgledao je kao gnjili panj ili još gore – kao izbu‐
šeni pehar. U njemu više uopće nije bilo snage. Jedino same tlapnje.
Prije nego što prijeđem na gozbu, spomenut ću što se zbivalo u gradu kada je princ uja‐
hao u Arras i naredio da se otvore gradska vrata. Te događaje poznajem iz pripovijesti razli‐
čitih osoba, jer – kao što znate – sâm sam tada čamio u gradskoj vijećnici i spremao se za
smrt.
Dakle Albertu – koji je bio na molitvi – dojavili su usred noći da se zidinama približio iz‐
aslanik utrechtskog biskupa i da zahtijeva da se otvore sva gradska vrata. Albert je najhitnije
sazvao svoje Vijeće. Izvukli su ih iz toplog sna, stigli su u vijećnicu. Pripovijedao mi je Peter
de Moyes da su više nalikovali na svežnjeve slame, nego na prave ljude. Svi su imali lica na‐
duta od umora i unutarnje napetosti, oči zakrvavljene, a noge i ruke slabašne i bez snage.
Sjedili su mračni u klupama i šutjeli. Albert, koji se već tada gasio, jer je bio strašno nabre‐
kao od otekline, rekao je: “Stigao je David u goste i naredio nam da otvorimo vrata. Njegovi
izaslanici čekaju kod vrata Trinité. On je sam na jedan sat od Arrasa, ide k nama u brzom
maršu. Savjetujte, što nam je činiti...” Opet su šutjeli, a Albert je mirno dodao: “Ne možemo
se braniti od princa, to bi bio najgori grijeh. I još ću vam reći da napad ne bismo izdržali.”
Ako De Moyes nije slagao i ako je doista bilo onako kako mi je ispričao, Vijeću bi se tre‐
balo pokloniti. Nitko nije psovao i nitko nije plakao. Među njima zavladao je mir. Šutke su
se pogledavali. “Sada ćemo umrijeti!” rekao je ozbiljno kolar Thomas. Suknar Yvonnet šut‐
ke je kimnuo. Bili su vrlo blijedi i kao da su se na trenutak ukočili. Možda su čekali na čudo.
Ali ono se nije dogodilo.
Žao mi je što ih tada nisam vidio. Peter de Moyes svima je pripovijedao ovim riječima:
“Čulo se kako dolje kraj kokošinjaca poslužitelj pravi buku. Nekakva se ptica uskokodakala i
opet se spustila tišina. Očigledno je poslužitelj zgrabio kokoš i ugurao je među ostale. Hro‐
mi Thomas je rekao: ‘Vijećnici, pripremite grkljane za mač!’ – dok su drugi i dalje šutjeli.
Tada je Albert rekao: ‘Pomolimo se za Božju milost’. Na to će Thomas, vrlo mirno: ‘Gospo‐
dine Alberte. Nema takvog Boga koji bi nam oprostio...’ Opet se oglasio velečasni otac: ‘Bog
je jedan i uvijek isti.’ Na to reče Yvonnet: ‘Prestani sa svojim naukom, oče. Više mu se ne ra‐
dujemo.’ No govorio je vrlo spokojno, bez gorčine. Prolazilo je vrijeme. Sjedili su šutke, pri‐
premali se za smrt. Da ne povjerujete koliko je u njima bilo dostojanstva i pomirenja sa sud‐
binom. Tada je neka buka doprla s dvorišta i poslužitelj je ušao u prostoriju. ‘Javljaju s vrata
Trinité da dolazi princ. Ne znaju što da rade.’ Tada je Albert pogledao sve po redu i rekao:
‘Odlučite se, građani, jer posljednji je tren!’ Prvi se iz klupe podigao Thomas. Svi su ga pro‐
matrali, premda su svi znali što će čuti. Thomas je rukom dodirnuo grkljan, pritvorio oči i
rekao: ‘Treba otvoriti vrata princu!’ Nakon njega riječ je uzeo Yvonnet: ‘Otvorite vrata’, re‐
kao je. ‘I krenimo pokloniti se princu kako dolikuje...’ Drugi su rekli isto to. Kad je na mene
došao red nisam mogao ispustiti ni glasa, pa sam samo kimnuo glavom, no Thomas je tiho i
vrlo mirno rekao: ‘Gospodine de Moyes, pokreni najzad jezik, kao i ostali. Obično si bio ve‐
liki šutljivac, pa ti prijeti, daj Bože, šibanje i izgon, ništa više od toga, stoga kaži glasno!’
Opet sam kimnuo i rekao da treba otvoriti vrata. Tada je poslužitelj istrčao iz prostorije, a
svi mi s Albertom na čelu krenuli smo za njim.
Grad je najdublje spavao, nesvjestan svoje sudbine. Držao sam oca Alberta pod ruku s
desne, a bačvar Nort bio mu je s lijeve strane. Otac je jedva vukao noge, bio je tako slab i te‐
žak od vode koja se u njemu prelijevala. Išli smo šutke, a svi su mislili samo na jedno. No ni‐
sam primijetio da su se molili.
Kod vrata se okupilo nekoliko stražara, svi uplašeni. Iza zidina čuo se pokret mnoštva na‐
oružanih ljudi, frktanje konja i nestrpljivi uzvici. Uspeo sam se na toranj, gledam dolje i sve
mi se u glavi vrti. Dokle pogled seže gorjele su baklje duž zidina, dok sam u njihovu sjaju
ugledao veliku kolonu konjaničkih vitezova u ratnim oklopima. Tamo gdje je sjalo najviše
baklji opazio sam princa Davida na konju doratu. Princ je bio bez oklopa, samo u plaštu i sa
šeširom na glavi. Kad sam sišao dolje, već su otvarali vrata Trinité. Vijeće je stajalo šutke, u
sjaju jedne baklje. Kad su se odškrinula prva vrata, čuli smo zveket željeza. Zatim se razlegla
otegnuta škripa lanaca u kolovratu i most se polako počeo spuštati. Pogledao sam na sukna‐
ra Yvonneta, koji je stajao najbliže, i ugledao dvije suze koje su tekle njegovim licem. No ni‐
sam čuo jauk. Uhvatio me strah i naumio sam pasti na koljena, ali sam ipak stajao nepokret‐
no, jer su i drugi stajali. S one strane nastao je pokret, konji su se spustili na stražnjice, glas‐
no frktali. To su bili prinčevi ljudi, koji su mu pravili širok prolaz. Prvi je ujahao na most. Uz
bok njegovu konju išle su sluge s bakljama. Konjska su kopita gluho toptala na mostu. Za
princem krenula je njegova vojna pratnja, no bilo ih je tako mnogo da je velik dio ostao s
one strane. Princ je zaustavio konja i spustio se na zemlju. Nitko iz Vijeća nije kleknuo,
samo smo sagnuli glavu na poklon. Ja sam opet držao Alberta za ruku, jer bez pomoći nije
bio u stanju stajati na nogama. ‘Zašto me Vijeće ne pozdravlja?’ rekao je tiho princ. ‘Dola‐
zim noću i vjerojatno u krivo vrijeme, ali vrlo sam umoran i neću dugo čekati na pozdrav...’
Tada je iz naše skupine izašao Thomas, još se dublje poklonio i jasno rekao: ‘Grad Arras te
pozdravlja, Vaša Preuzvišenosti, prinče biskupe, i predaje se tvojoj zaštiti!’ Tada se David
približio za jedan korak i rekao: ‘Tko si ti?’ – ‘Ja sam kolar Thomas zvan Hromi, zbog moje
šepave noge. Član sam Vijeća dobrog grada Arrasa.’ Na to će princ: ‘Neka ti Bog da zdravlje,
Thomase!’ – i sjedne na konja, te je smjestivši se u sedlu povikao bodrijim glasom: ‘Vodite
me tamo gdje bih se mogao odmoriti!’ Poveli smo ga u gradsku vijećnicu pored dviju spalje‐
nih kuća i opljačkanog sjedišta gospodina De Viellea. Dok je prolazio pored njega, ovaj
reče: ‘Je li gospodin De Vielle živ?’ Na to mu Thomas, koji mu je konja za uzdu vodio, mu‐
ški odvrati: ‘Gospodin De Vielle je mrtav, jer je pao kao žrtva velike zloće u Arrasu.’ Princ je
kimnuo glavom i rastužio se. Ništa više nije pitao...”
Toliko mi je ispričao Peter de Moyes, koji je te noći sudjelovao u radu Vijeća.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Gospodo! Predstavite si razmišljanja tih ljudi
Misa za grad Arras
dok su čekali na vratima Trinité, a zatim vodili princa u vijećnicu. Bez sumnje, u trenutku
kad je stigla vijest da se David približava gradu, shvatili su da ih ništa ne može spasiti. Znači
da su sve te đavolštine preuzeli na sebe.
Kada čovjek čini zlo ili dobro, njime može upravljati milost Božja ili iskušenja sotone.
No u času u kojemu mu valja platiti za svoja djela – ostaje sam, napušten od neba i pakla.
Tako je i Vijeće grada Arrasa išlo od vijećnice prema vratima Trinité, noseći na svojim leđi‐
ma sve zločine. I nitko nije kleknuo, nitko nije preklinjao za milost, nitko se nije odricao
onoga što se dogodilo. A mogli su, itekako su mogli! Ako su se tih okrutnih dana pozivali na
svoju vjeru, bez ikakve su se zadrške mogli na nju pozvati i pred princom. Pa ipak, nisu to
učinili. Očigledno su izgubili svaku vjeru i na kraju shvatili da su ih i Gospod Bog i đavao sve
skupa ismijali, izlažući ih svijetu na porugu. Tolike su dane i noći držali u svojim rukama štit
Providnosti, uvjereni da će ih od svega obraniti. No kada se pokazalo da je to obična lanena
krpa, mokra od nevine krvi – odbacili su je, ne bi li se osamljeni suočili s daljnjom egzisten‐
cijom.
I što ako su bili krivi – ako su bili krivi tako očajnički i svaki ponaosob? Nije ih mogla
snaći veća kazna od te čitave prevare tobožnje sudbine kojom su se upravljali u dobroj vjeri.
Pored vrata Trinité stajali su goli i izranjavani do tog stupnja da više nisu željeli pokorno
priznati svoje krivice. Ja čak mislim da se nisu osjećali krivi u onom smislu koji bi im mogao
pripisati netko sa strane. Jer se nisu osjećali krivi zbog svojih djela, nego prije zbog dobre
vjere koja je njima upravljala. Ako su i razgovarali sa svojim srcem, nisu se pitali: “Zašto si
ubijao nevine?”, nego su se vjerojatno pitali – “Zašto si vjerovao da treba ubijati druge ljude
u Arrasu?” I nije im više bilo važno je li onaj Celus bacio prokletstvo na kuću Damaščanina,
nego samo to je li se s Celusom trebalo tako okrutno ophoditi...
Ah, gospodo! Ti ljudi iz Vijeća nikada nisu bili tako muževni i lijepi kao one noći kada su
otvorena vrata Trinité i kada je David ujahao među zidine Arrasa... Premda tada uopće nisu
shvaćali kako će ih strašna sustići kazna.
Čekali su na nju dugo, boreći se sami sa sobom. David je ujahao u grad i već sutradan
ujutro najavio da će se prve nedjelje služiti svečana sveta misa i zajedno s njom dati otpust
grijeha. Dok se Arras pripremao za tu svečanost, članovi Vijeća shvatili su da će pred biskup‐
skim sudom odgovarati poslije. Za sada su se kretali slobodno, no istinu govoreći – nigdje se
nisu mogli vidjeti. Sklonili su se u kućama, čvrsto zakračunali vrata i svaki je od njih bio vrlo
osamljen.
No prve nedjelje svečanost se nije održala, jer je dan prije velečasni Albert predao Bogu
dušu. Kako je umirao – već sam vam ispričao!
Tako se dan, koji je trebao biti dan radosti, na kraju pretvorio u dan žalosti. David je dao
da se priredi sjajan pogreb. I što ćete, gospodo, reći na činjenicu da se s Albertom došla
oprostiti beskrajna masa ljudi? “Otišao je gospodin koji je lutao, ali koji je vjerovao...” govo‐
rili su ljudi. Velečasni otac sahranjen je u Presvetom Trojstvu, u niši kraj glavnog oltara. I
unatoč tome što su stigli vrlo hladni dani – do tog stupnja da se noću spuštao lagani mraz i
inje je prekrivalo crkvene krovove – njegovo je tijelo postalo golemo, strašno je zaudaralo i
raspadalo se na komadiće. Odvratna tekućina cijedila se niz Albertove udove. Bilo je ljudi
koji su govorili da je to đavao koji traži izlaz, ali njih nitko nije slušao. “Gospodin Albert”,
pričali su građani, “bio je vrlo nesretan čovjek, jer je presnažno vjerovao...” Sahranili su ga
dostojanstveno. Nije tu bilo ni ljubavi, ni grižnje savjesti, nego upravo dostojanstva i nekak‐
ve velike usredotočenosti grada Arrasa, koju ljudi izvana nikada neće shvatiti.
Albertovo su tijelo zazidali u niši kraj oltara. Došli su ljudi koji se time bave, no koje nisu
voljeli – živjeli su iza zidina, daleko od drugih. Čupavi, s dugim bradama, u lanenim košulja‐
ma i bosi. No za razliku od sličnih prilika, sada se nitko nije od njih sklanjao i nije se križao
dok bi prolazili u blizini. Štoviše, neki su građani tim zidarima davali i novac, govoreći: “Zi‐
dajte pošteno, jer to je bio siromašan i vrlo nesretan gospodin, neka stoga udobno počiva.”
Dok su zidali nišu zvona su udarala, a gomila je u tišini prebirala krunicu.
Tako je David tek iduće nedjelje služio veliku misu i proglasio poništenje procesa, dok
smo se navečer našli na gozbi. I upravo je tada prema meni podigao pehar govoreći da nitko
nije sretan. Znao sam što smjera. Trebao je prije ponoći suditi članovima Vijeća. Rečeno im
je da se pojave u dvorištu vijećnice, ali je svatko došao sam, bez ikakve straže.
Najzad je princ polako ustao i rekao da skupa s njim krenemo na galeriju, jer se namjera‐
va obratiti Vijeću grada Arrasa. Izišli smo. Noć je bila hladna, rasvijetljena sjajem baklji. S
trga se pronosio prigušeni žagor općinstva, kojemu je naređeno da jede, pije i raduje se. Na
dvorištu su stajali ljudi iz Vijeća. Bili su tamo Peter de Moyes, Hromi Thomas, suknar Yvon‐
net i još petorica drugih, jer toliko ih je od njih ostalo živih. Vidio sam ih jasno u sjaju luči,
koje su gorjele oko dvorišta na isturenim šipkama.
David ih je dugo promatrao. Pogled mu je bio težak i čuo sam njegov dah, tako plitak
kao da mu je na grudima ležao kamen. Chastell, koji je stajao u blizini, šapnuo mi je: “Loša
noć, Jane!” Znao sam to i bez njega.
Vrijeme se odužilo, postupno istjecalo u općoj šutnji. Tamo gdje su jeli spustila se tišina,
jer su ljudi okupljeni oko stolova htjeli čuti što će princ reći Vijeću. Zrak je odzvanjao tek di‐
sanjem mnoštva. Spuštao se lagani mraz i sve nas je ovila sipka izmaglica, dok sam na vrhu
tornja opazio sjaj inja.
Sve dok utrechtski biskup najzad nije rekao: “Koliko li se patnji može smjestiti u zidine
ovoga grada, a koliko u srca njegovih građana?! To ne znam, jer nisam jedan od vas. Samo
osjećam veliku žalost zbog nesreća koje su se sručile na moj grad Arras. No znam da su ne‐
sreće nastale više zbog gluposti, nego zbog zloće. Postoje ovdje gluplji i najgluplji. Vi, koji
ste zasjedali u Vijeću, spadate u ove posljednje. Jer ne umijete vjerovati umu i pogazili ste
ljudski razum. No Bog vidi da se to u svijetu nije dogodilo prvi put. Kao ni posljednji...
Samo to ću vam reći! Otići ćete iz ovoga grada zauvijek, povevši sa sobom svoje žene, djecu,
stoku i pokretnu imovinu. I neka vas Bog vodi putem razuma. Jer, ponavljam još jednom
Misa za grad Arras
ono što sam vam rekao danas u podne – što se dogodilo nije se dogodilo, što je bilo nije
bilo! Vjerujte sebi, griješite umjereno, i molite se za spas svojih duša!”
I nad čitavim je Vijećem napravio znak svetog križa, a zatim se umornim korakom vratio
u dvoranu. Ovi su ostali na dvorištu, kao gromom ošinuti.
Promatrao sam ih dugo, skriven u sjeni. Nisu pali na koljena i nisu zahvaljivali Bogu na
tako čudesnom spasenju. Odlazili su u potpunoj šutnji, svaki za sebe, kao da su ih sada dije‐
lile sve zamisli i djela što su ih zajednički poduzeli. I svaki je krenuo u svoju stranu. A ja sam
se vratio gozbi.
I upravo tada provalila je u meni tako neopisiva žalost, tako strašna gorčina i mrzovolja,
da sam poželio vikati i tuliti od očaja nad gradom, nad sobom, nad cijelim svijetom... Sjeo
sam teško pored princa i upiljio pogled u zid. Chastell mi je nešto govorio, ali ja ga nisam
slušao. Tek kada me je princ uhvatio za ruku, tiho sam prošaptao: “Vaša Preuzvišenosti! To
sve je tako strašno...”
“Imaš pravo, Jane”, reče biskup, “no treba se pomiriti sa svakom sudbinom koja nam je
dana. Vijeću sam iskazao milost...”
“Upravo to je najstrašnije!” naglo sam ga prekinuo, što tako velikom gospodinu prije ni‐
kada nisam učinio.
“Najstrašnije!” reče začuđeni David. “Nešto se mota po tvojoj glavi... Kažem ti, strašna je
samo čovječja smrt, i to ne vlastita, nego smrt drugog čovjeka. Znaš kako sam provodio vri‐
jeme posljednjih tjedana, dok si ti čamio u Arrasu, služeći Albertu? Reći ću ti. Pozvali su me
k postelji viteza Saint Omera, moga nećaka. Bio je gotovo dijete. Umirao je dugo i strpljivo.
U zagušljivoj prostoriji, uz zvuk molitva redovnika koji je danju i noću nad njim bdio. Prinče
– govorio mi je taj dječak nevina lica, gladan života – ja još ne želim umrijeti. Reci Bogu, da
mi da još neko vrijeme, i živjet ću kako pristoji i dati ću pet dukata za kapelicu. Što sam mu
mogao reći? Da Bog ne čuje takve molitve? Iz bolesničke sobe otišao sam u crkvu. Kleknem
i kažem Raspetome da pokaže malo milosti. Gleda me i šuti. Kao i uvijek! A ja sam to dijete
jako volio. Zbog svoje nježnosti, povjerenja i pokornosti bio mi je bliži od drugih ljudi. Jadni
Saint Omer je umro i sahranili smo ga u Gentu, kako se pristoji. Plakao sam. Ako misliš da
sam se molio – varaš se. Moje molitve Bog već odavno ne čuje, a ni ja ne želim uzalud gubiti
vrijeme. Gospodin Bog i ja u velikoj smo razmirici, jer ja sumnjam u Njega, a On sumnja u
mene. No i bez žarke ljubavi nekako se snalazimo. Kada je umirao Saint Omer nije bilo prvi
put da sam pomislio kako su uzaludni svi pokušaji, sva zaklinjanja, vjerovanja, molbe i prok‐
letstva. Kada dođe taj trenutak – valja otići! Nikakve milosti nije bilo, nema i neće biti ni za
koga. Međutim, ne samo da sami odlazimo, nego nam Bog k tome nalaže i da se opraštamo
s onima koje volimo. Na pomisao o takvoj okrutnosti kosa mi se diže na glavi. Najprije nam
daje život, a onda oduzima. Najprije nas postavlja u iskušenja, a onda baca u najmračniji
očaj. Što god čovjek dodirne – sve umire. Zato se ne čudim što traži utjehu. Jednom ovdje,
drugi put ondje, samo da se u štogod povjeruje, samo da se odagna smrt od sebe, samo da je
se nekako nasamari. Kada nam je loše – kažemo da su tako presudila nebesa. Kada činimo
zlo – kažemo da nam je Bog dao da se na takav način borimo za izbavljenje. Sami sa sobom
nismo u stanju izdržati i uvijek nam je potrebno nešto izvan nas, nekakva tuđa sila koja će
usisati srce i razum, zarobiti ih, oplesti, satrti u mezgru, kao što obuveno stopalo mrvi žito. I
tada nam se čini da smo se spasili od smrti, da smo, eto, slobodni i da možemo bez straha ži‐
vjeti dalje. No sve je to laž, dragi Jane jer, eto, stiže dan, onaj najokrutniji i jedino uistinu va‐
žan dan u kojemu ćemo morati otići! Sve se tada pretvara u hrpu govana, jer ništa ne može
zaustaviti Smrt dok kuca na naša vrata. I nema više uz nas niti Boga, niti đavla, i nema ničega
izvan nas, samo smo mi sami, ispunjeni strahom, ljušture nesretne, štakori, muhe i bića tako
malena da ih okom ne možeš vidjeti. Kada je umro mladi Saint Omer, pitao sam se gdje
sada svijetle zvijezde tog djeteta? Naravno, zauvijek su se ugasile. Njegove zvijezde nisu bile
one moje, premda su bile iste. Njegovo sunce više nije sjalo, njegovi vjetrovi više nisu puhali
svijetom, njegova kiša više nije padala na polja, njegovo drveće više nije šuštalo. Sve je nesta‐
lo, zajedno s Bogom, u kojega je vjerovao, kojega je ljubio i bojao se. A ja sam ostao sa svo‐
jim suncem, vjetrom, kišom i drvećem. A što se tiče Boga – taj više nije postojao. Moram li
otići u tamu, neka me on prestigne i neka me tamo pričeka. Možda me i dočeka. Zašto da se
trujem očekivanjima i zašto da se bez prestanka opraštam sa svime što umire pred mojim
očima... Priviđalo se Vijeću grada Arrasa da će se – kad najgorljivije povjeruje u Boga i nauk
o vječnom spasu velečasnog oca Alberta – među ovdašnje zidine naseliti mir i sloboda. Ah,
mili Jane, zašto su tako pohrlili prema radosti i sreći? Nije li bolje ostati živjeti s gozbama,
loviti sa sokolovima i slušati kako se hladna ravnodušnost spram svijeta uvlači u srca? Kad
ne pozdravljaš dan – ne moraš se od njega ni opraštati. Kad se ne raduješ izlasku sunca – ne
moraš se žalostiti što je zašlo. Kad ne voliš – lišen si očaja. Ne želeći izbavljenja – ne bojiš se
pakla! Bolji svijet, Jane?! Čak i ako je dostižan, tada samo u nama samima, a ne izvan nas.
Ovi ljudi iz Vijeća strašno su zalutali. No neću im biti sudac. Previše sam umoran da bih
progonio tuđe grijehe. Štoviše, ako tako jako žude, neka se zasite. To nisu bila moja kola
koja im je bilo dano vući stranputicom. Ako sam za sebe tražim najdostojniju slobodu, ni
njima neću odricati pravo na izbor. Neka svatko ide vlastitim putem. Putovi glupana nisu
moji putovi, ali neću ih niti ispravljati, jer od toga neće biti ništa. Trezveni neka ostanu pri
svojoj trezvenosti, ludi pri svom ludilu...”
Tako je govorio David, dok sam ja slušao sve očajniji i sve gnjevniji. Kada je završio povi‐
kao sam: “Prinče! Ipak valja priznati da je u njihovu ludilu bilo nečeg svetog!” Tada je pras‐
nuo u smijeh. I smijao se dugo i glasno, tako da su drugi za stolovima okrenuli glave i znati‐
željno nas promatrali. “Ne smij se, Vaša Preuzvišenosti, jer na taj način vrijeđaš sjećanje na
sve one koji su ovdje ostali bez glave...” rekao sam s neopisivom gordošću. A on će na to, sad
već posve veselim tonom: “Opraštam ti, Jane, jer si se valjda napio...”
“Nisam pijan, prinče”, kažem opet, “no znam da tvoje presude, kojima si poništio proce‐
se u Arrasu, nisu poštene. Nije dobro reći, kako si izjavio, da se nije dogodilo što se dogodi‐
Misa za grad Arras
lo, a da ono što je bilo – nije bilo! Ti, Vaša Preuzvišenosti, misliš da je dovoljno učiniti znak
rukom kako bi se osušile suze, nestale mrlje krvi, a savjest opet bila bijela kao snijeg. Među‐
tim to nije istina! Sve nas u Arrasu privuklo je sivilo grijeha i više smo nalik na lan nego na
snijeg, kao i na crnu zemlju nego na led. No baš je tako bolje, jer iz zemlje može narasti
zrno, dok iz leda izbija samo hladnoća. Naravno, možeš nabaciti na leđa košulju od lana, ali
snijegom ne možeš prekriti gole udove. Tebi se, prinče, čini da si jako dobar i razuman, ali
nisi! Jer manjak milosrđa ubija, ali ubija i njegov višak. Što si napravio s Vijećem? Dao si im
da odu iz grada, ne osuđujući i ne kažnjavajući nikoga, kao da se ovdje ništa nije dogodilo.
Ali dogodilo se! I premda vatreno želiš da ono što je bilo – nije bilo, ipak nije tako. Ti, Vaša
Preuzvišenosti, možeš slobodno odmahnuti rukom na sve, jer si stranac! Ali mi?! Sav taj
podli grijeh trebao bi biti ničim, a sva ta okrutnost – dosjetkom?! Je li zato grad Arras zako‐
račio u smrdljivi gnoj svojih zločina i bezakonja da bi se pokazalo kako nije napravio nijedan
korak naprijed?! Jesmo li zato palili lomače, mučili Židove i običan puk, plemstvo i svećens‐
tvo – da bismo od tebe čuli kako je sve to laž, pustoš i tlapnja naših jadnih umova? Kažeš da
nema izbavljenja i boljeg sutra za grad Arras i čitav svijet? Zašto je onda sin izručivao oca
gradskoj straži, zašto su paljene židovske kuće, zašto su komadana tijela onih koje je grad dr‐
žao hereticima?! Survali smo se na samo dno da bismo se izdigli – a ti nam sada, prinče, ka‐
žeš da je taj trud bio uzaludan! U svijetu koji je stvorio Bog to nije moguće. Čak i ako ga nije
stvorio Bog, nego đavao. Čak i ako nije đavao nego – mi sami! Budi milostiv, Vaša Preuzvi‐
šenosti, prema ovom nesretnom gradu, koji je gorljivo tražio svoj put, i ne govori mu kako
jedini put koji je čovjeku preostao vodi u lov sa sokolima ili u dvoranu za gozbe... Jer to nije
moguće. Svijet bi se morao srušiti, zvijezde ugasiti, drveće osušiti. To nije moguće, to nije
moguće, to nije moguće...”
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Plakao sam tada kao nikada u svom životu.
Suze su mi tekle iz očiju u neopisivoj tuzi. A zajedno sa mnom plakali su prisutni građani Ar‐
rasa, dok je, s druge strane, prinčev dvor šutio, vrlo zbunjen i iznenađen. Svi su čekali što će
reći utrechtski biskup, za kojega se znalo da je moj prijatelj. No duboko sam ga povrijedio,
onako kako se nitko u Gentu ne bi usudio, pa su ljudi mislili kako mi ne gine oštra kazna. Is‐
tinu govoreći, i ja sam tako pretpostavljao.
David me je gledao sa začuđenim izrazom lica, nježno, a ipak podrugljivo. “Jane, mili
druže!” reče najzad. “Žao mi te je. Najčudnije je to što ono o čemu sam danas govorio ti sam
već godinama ispovijedaš. Jer čitav je tvoj život bio razuman i lišen svih kušnji potrage za
tlapnjama izvan vlastite osobe. No mnogo si toga u posljednje vrijeme proživio, bio si blizu
strašne smrti i razmišljao si o svojoj sudbini sa zabrinutošću kao nikada prije...” Prekinuo je
na trenutak i nasmijao se, ne bez ironije. “Ono što mi se čini najzabavnijim u tvojim riječima
reći ću ti, ali na uho.” I nagnuvši se prema meni prošapće tako se gušeći od smijeha da sam
morao dobro napeti uši ne bih li ga razumio: “Jane – ti ništarijo! Savršeno dobro znam da
razmišljaš i osjećaš kao ja! I tako će uvijek biti, ali ono od čega se sam danas oslobađaš, kod
mene to osuđuješ! Jer od vladara ovoga svijeta zahtijevaš duboku vjeru i uzvišenost srdaca,
dok takvima kao što si ti dopuštaš da se svemu rugaju...”
“Nije istina, prinče!” rekao sam tiho, no suze u očima već su se osušile. “Vrijeđaš me tak‐
vim sumnjičenjem...”
“Poznajem te, lopužo”, odvratio je, još uvijek nagnut nad moje uho. “Htio bi prinčevima
svaliti na leđa sve terete čovječanstva, da bi sam slobodno veselo zviždukao. Kažeš da su vla‐
dari – vladari, zato da bi nas sve spasili i učinili boljima. Sam si sjedio u Vijeću i znaš što se
od vladara može očekivati! Tražiš od njih ne samo duboko uvjerenje, nego i vruća srca, dok
bi sam danas želio ostati hladan. Šaljivdžija si, mili Jane! Budi mi luda u Gentu!”
Tada sam ustao od stola, premda se to nitko nije usudio činiti Davidu bez njegova dopu‐
štenja. I ustavši, rekoh: “Ne pristoji mi se slušati takve riječi iz usta Vaše Preuzvišenosti. Bu‐
dući da osuđuješ grad Arras na pokoru potpune pustoši, dopusti mi da odem odavde, kao
što je i Vijeće otišlo.” Na što je David viknuo – “A idi dovraga, dosadan si...”
Otišao sam tada iz dvorane svojoj kući. Ostatak noći proveo sam u pripremama za put i
jesensko me je svitanje zateklo uz putna kola, na koja su sluge tovarili svu moju pokretnu
imovinu. Za izlaska sunca na pragu se pojavio stari Chastell: “Dolazim od Davida – izjavio je
da ti prenesem kako ti oprašta sve što se dogodilo tijekom gozbe. Ako hoćeš, ostani u Arra‐
su, ako se pak želiš nastaniti u Gentu ili Utrechtu, dočekat će te kao starog druga.” Na to
sam odvratio Chastellu: “Najmiliji prijatelju. Reci biskupu da ga jako poštujem i volim, no
odlučio sam zauvijek otići iz burgundskih gradova. Tako mi Boga, ne znam zašto to činim,
ali da ću to učiniti, sigurno je...” Tada me je Chastell zagrlio i pozdravio, i odlazeći dao pr‐
sten od Davida i rekao: “To ti šalje princ za slučaj da odlučiš otići zauvijek. I još mi je dao da
ti kažem da ako odeš – nisi izgubljen za samoga sebe!” S tim je riječima otišao. Ja sam se pak
vratio pred kuću da nadzirem kola.
Izišao sam iz Arrasa kroz vrata Svetog Egidija, ona ista kroz koja sam prvi put u životu
ušao u grad. Dan je bio gotovo leden, iz konjskih su nozdrva izbijali oblaci pare. Kola su
škripala, a zrakom su nadaleko odjekivali povici mojih kočijaša. U Arrasu sam ostavio vjer‐
nog slugu da likvidira moje poslove. Kad me je upitao kamo putujem – ništa nisam umio
reći.
Izišavši izvan zidina sišao sam s konja i duboko se poklonio gradu Arrasu.
Moja gospodo! Nije to bio mudar i dobar grad. No jamačno je bio takav zahvaljujući
svojim nesrećama. Stigla ga je teška sudbina i zato je griješio. Mudrost nikada ne ide zajed‐
no s grižnjom savjesti.
Tako sam otputovao iz Arrasa, odabirući smjer prema slučaju. Rekao sam sebi da ću otići
tamo kamo puše vjetar. No svijet se ponovno našalio sa mnom, jer kada sam skrenuo prema
jugu vjetar je iznenada okrenuo smjer i zapuhao mi u lice. Zato sam dao da se kola okrenu
na sjever. A kada su kočijaši to učinili, rekao sam samome sebi: “Glupane, ne budi igračkom
suprotnih vjetrova...” Tada sam odlučio otputovati u Bruges, koji je razuman i ni od koga za‐
Misa za grad Arras
visan grad. Opet su kočijaši ošinuli bičevima, dok su konji povukli kola po brazdama od
hladnoće stvrdnute zemlje. Jahao sam na rasnom konju i pogledavao na zidine grada Arrasa
što su nestajale u daljini. Bilo mi je čudno što odlazim baš sada... Zašto nisam otišao iz Arra‐
sa kada su sudili Celusu, nego baš danas? – pitao sam se, ponešto zbunjen. Zašto se nisam
bunio protiv Alberta i njegova Vijeća, obuzetih svetim ludilom, nego se danas bunim protiv
princa, čiju sam razboritost cijeli život cijenio?
Podbo sam konja koji je smjesta pojurio u galopu, odbacujući pod kopitom grude stvrd‐
nute zemlje. Vjetar me je šibao po licu. Iza sebe čuo sam viku kočijaša, koji su me željeli dos‐
tići. No pustio sam uzde, jer sam želio da me konj ponese još brže, što dalje od grada.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Tada sam već znao što činim. Svatko s vreme‐
na na vrijeme ima potrebu da se silovito pobuni. No za to čovjek mora odabrati pravi trenu‐
tak. Da sam otišao iz Arrasa u doba ludila, sačuvao bih samo razum, kojega mi nikada nije
manjkalo. Odlazeći nakon svega sačuvao sam i mrvicu vjere. Ne mnogo, ali dovoljno da još
poživim u ovom najboljem od svih svjetova.
Kad to kažem, imam na umu slavni grad Bruges i sve njegove građane...
Varšava, rujan 1968. – studeni 1970.
Alegorija o totalitarizmu i povijesno
iskustvo Andrzeja Szczypiorskog
Povodom pola stoljeća poljskog Ožujka 1968.
A ndrzej Szczypiorski (1928.-2000.) bio je istaknuti poljski pisac, scenarist i političar. Za

vrijeme Drugog svjetskog rata studirao je na varšavskom podzemnom sveučilištu i u to
je vrijeme stupio u redove Narodne armije (Armia Ludowa) te sudjelovao u Varšavskom
ustanku 1944. Kraj rata dočekao je kao zatvorenik logora Sachsenhausen, u kojemu je bio
zatočen zajedno sa svojim ocem, Adamom Szczypiorskim, aktivistom Poljske socijalističke
partije i organizatorom pokreta otpora, koji je ostao u emigraciji. Andrzej Szczypiorski stu‐
dirao je nakon rata diplomaciju na varšavskoj Akademiji političkih znanosti, bio novinar
dnevnika Žycie Warszawy, a zatim, početkom pedesetih godina, upravitelj Poljskog radija u
Katowicama, te dramaturg Šleskog kazališta u istom gradu. Od 1956. do 1958. radio je kao
savjetnik veleposlanstva Narodne Republike Poljske u Danskoj, a po povratku bavio se no‐
vinarstvom i publicistikom: od 1964. bio je urednik Poljskog radija u Varšavi, od 1965. do
1975. tjednika Polityka, a surađivao je i s brojnim književnim časopisima.
Iako je entuzijastično sudjelovao u događajima koji su prethodili poljskoj “jugovini”
1956. godine (bio je jedan od govornika koji su u njegovu kazalištu javno čitali čuveni Hruš‐
čovljev govor s 20. Kongresa KPSS-a), kao i u promjenama koje je političko otapanje doni‐
jelo, prema naknadno prikupljenim podacima u procesu lustracije, u drugoj polovici pede‐
setih godina Szczypiorski je surađivao sa Službom sigurnosti, baveći se špijuniranjem vlasti‐
tog oca i nagovaranjem na povratak u domovinu (otac se doista 1956. godine vratio u Var‐
šavu). Bavio se kulturnom publicistikom, a pod pseudonimom je objavio i nekoliko krimi‐
nalističkih romana. Kao književnik debitirao je 1952. godine. U ranim romanima: Očevi epo‐
he (Ojcowie epoki, 1955.), Izdaleka i izbliza (Z daleka i z bliska, 1957.), Prošlo vrijeme (Czas
przeszly, 1961.), Abelov bijeg (Ucieczka Abla, 1962.), najčešće se bavio složenim poljsko-nje‐
mačkim odnosima u kontekstu Drugog svjetskog rata. Napisao je i dvije kontroverzne knji‐
ge: biografiju poljskog komunista i generala Karola Świerczewskog (1967.) te Putovanje na
kraj doline (Podróž do krańca doliny, 1966.), u kojoj je svjedočio o intelektualnim dvojbama
i ideološkim razočaranjima svoje generacije.
Prijelom u političkoj i književnoj biografiji Szczypiorskog donijeli su događaji iz 1968.
godine, kada je poluge vlasti unutar Poljske ujedinjene radničke partije preuzela tzv. Mocza‐
rova skupina, uvodeći u politički i javni diskurs elemente tvrdog ideološkog i policijskog
sustava. Događaji tzv. poljskog Ožujka, potaknuti službenom zabranom izvođenja Micki‐
ewiczeva Dušnog dana (Dziady) u varšavskom Poljskom kazalištu (Teatr polski), te pobu‐
nom studenata i silovitom reakcijom vlasti koja je uslijedila – progonima intelektualaca i
studenata, naročito onih židovskog podrijetla, s Varšavskog sveučilišta te iz drugih kulturnih
i znanstvenih institucija – približili su Szczypiorskog disidentskim skupinama. Osobno po‐
tresen slučajem pisca Stanislawa Wygodzkog koji je, na odlasku u Izrael, poželio ponijeti sa
sobom grudu poljske zemlje, Szczypiorski se na određeno vrijeme povukao iz javnog života
– napisavši u nekoliko godina svoje najuspjelije djelo – kratak roman Misa za grad Arras
(Mszaza miasto Arras, 1971.), koji poljska književna kritika općenito smatra najboljom lite‐
rarnom reakcijom na događaje iz 1968. godine. Uostalom, Misa za grad Arras donijela je
Szczypiorskom, nakon izlaska knjige u djelomično izmijenjenim političkim uvjetima, prvo
veliko priznanje: nagradu poljskog PEN-a.
Uslijedili su romani I zaobišli su Emaus (I ominçli Emaus, 1974.) i Uloviti sjenu (Złowić
cień, 1976.): bilo je to vrijeme u kojemu se Szczypiorski povezao s demokratskom opozici‐
jom, zajedno sa svojim ocem, koji je potkraj života bio jedan od suosnivača Komiteta za
obranu radnika (KOR, 1976.). Od tada pa sve do 1989. godine, knjige Szczypiorskog izda‐
vane su isključivo u podzemnom tisku ili u inozemstvu. Godine 1980. pisac se priključio
Nezavisnom sindikatu Solidarnost, a sudjelovao je i u povijesnom Kongresu poljske kulture,
koji je naprasno prekinut 12. prosinca 1981. godine, nakon uvođenja ratnog stanja. Te je
noći Szczypiorski, zajedno s brojnom skupinom aktivista Solidarnosti, interniran. Tijekom
izolacije u Białołęki, a poslije u Jaworznu, aktivno se – kao član poljskog PEN-a – bavio or‐
ganiziranjem književnog života. Nakon puštanja iz internacije, u inozemstvu je objavio svje‐
dočanstva o logorskom životu: Bilješke iz ratnog stanja (Z notatnika stanu wojennego, Lon‐
don, 1983.), te njihov nastavak: Bilješke o stanju stvari (Z notatnika stanu rzeczy, 1987.). Me‐
đutim bilo je to istodobno vrijeme njegova najvećeg književnog uspjeha. U izdanju pariškog
Književnog instituta godine 1986. objavljenje roman Početak (Początek), slika složenih nje‐
mačko-poljsko-židovskih odnosa tijekom okupacije, u kojem je Szczypiorski nadilazio idej‐
ne stereotipe, postavljajući u prvi plan tragične sudbine svojih junaka, suočenih s nužnošću
donošenja životnih odabira u krajnje nepredvidivim i po život opasnim egzistencijalnim si‐
tuacijama. Roman je vrlo brzo preveden na njemački (s njemačkog je, pod naslovom Lijepa
gospođa Siedenmann, preveden i na hrvatski jezik), a zatim i na druge svjetske jezike, te je
Szczypiorski tih godina postao i najpopularnijim poljskim piscem na Zapadu. Posebno je
pritom vrednovan prilog koji je dao njemačko-poljskom pomirenju, kao preduvjetu za pri‐
bližavanje dvaju naroda u kontekstu ujedinjenja Njemačke, ali i izgradnje ujedinjene Euro‐
pe. Za taj je roman dobio i brojna njemačka odlikovanja. Godine 1991. objavljen je njegov
nastavak: Noć, dan i noć (Noc, dzień i noc).
Nakon organiziranja Okruglog stola i uvođenja sustavnih promjena u Poljskoj 1989. go‐
dine, djelovao je kao predstavnik Građanskog komiteta, pristupio je Demokratskoj uniji, a
bio je i zastupnik u Senatu Poljske Republike – posebno angažiran u procesima poljsko-nje‐
mačkog i poljsko-židovskog pomirenja.
U kontekstu idejnih i političkih previranja unutar današnje Poljske biografija Andrzeja
Szczypiorskog izaziva katkad neugodne kontroverze. Ni njegov književni opus nije vredno‐
van jednoznačno, posebice ona njegova dionica koja je nastala prije 1968. godine. Među‐
tim, da je riječ o važnoj pojavi suvremene poljske kulture, o snažnom spisateljskom “ja” –
strasno uključenom u rasprave o idejnim i političkim iskustvima njegove generacije, njezi‐
nim egzistencijalnim i moralnim dvojbama, kao i karakteru poljske kulture općenito – svje‐
doči prije svega Misa za grad Arras, roman koji, čak i u očima njegovih političkih protivnika,
izmiče često paušalnim, ideologiziranim ocjenama. Uostalom, ta maskirana alegorija o tota‐
litarizmu, njegovim psihološkim i socijalnim mehanizmima, nastala na najboljim tradicija‐
ma književnosti Thomasa Manna ili Alberta Camusa, svjedočanstvo je ne samo poljskih
nego i europskih iskustava koja nadilaze mjesto i vrijeme njegove radnje: događaje koji su
1458. i 1461. potresli sjevernofrancuski grad Arras – najprije epidemija kuge i gladi, a zatim
progon Židova, heretika i vještica. Jer, pošast kolektivnih tlapnji u potrazi za (unutarnjim)
neprijateljem i dalje prijeti: u toj dimenziji Misa za grad Arras pokazuje se i danas, pola sto‐
ljeća nakon događaja iz Ožujka 1968. godine, ponovno iznimno aktualna.
Dalibor Blažina
D alibor Blažina (1955.) studirao je komparativnu književnost i poljski jezik i književ‐
nost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1981. godine na studiju po‐
lonistike istog fakulteta vodi nastavu na predmetima iz područja povijesti poljske književ‐
nosti, kulture i translatologije. Predavao je i na poslijediplomskim studijima.
Magistrirao je radom o Stanislawu Ignacyju Witkiewiczu, doktorirao s tezom Dramska i
kazališna kritika Jana Kotta. Kao znanstvenik bavio se pretežito poljskom književnošću i ka‐
zalištem 19. i 20. stoljeća, a objavio je tri knjige: Katastrofizam i dramska struktura. O Stanis‐
lawu Ignacyju Witkiewiczu (1993.), U auri Dušnog dana. Ogledi i rasprave o poljskoj književ‐
nosti i njezinoj hrvatskoj recepciji (2005.), Paradoks o kritičaru. Jan Kott u tekstosferi kulture
(2011.), te više desetaka znanstvenih i stručnih članaka i rasprava. Objavio je i oko pet stoti‐
na leksikografskih natuknica o poljskoj književnosti. Uredio je desetak knjiga i zbornika,
više autorskih emisija za Treći program Hrvatskog radija. Od 1998. glavni je urednik Knji‐
ževne smotre, časopisa za svjetsku književnost. Za isti časopis pripremio je i više tematskih
brojeva (Adam Mickiewicz; Književnost u tranziciji; Taj svijet. Povodom pola stoljeća studija
polonistike u Zagrebu; Žene u slavenskim književnostima).
S poljskog na hrvatski jezik preveo je djela S. I. Witkiewicza, Bruna Schulza, Czesława
Miłosza, Zbignewa Herberta, Jana Kotta, Piotra Szewca, Piotra Pazińskog te drugih autora.
U hrvatskom znanstvenom i kulturnom tisku objavio je šezdesetak radova uglednih poljskih
slavista, polonista i kroatista. Organizirao je više međunarodnih znanstvenih i kulturnih ma‐
nifestacija. Član je Hrvatskog filološkog društva, Društva hrvatskih književnih prevodilaca,
Hrvatskog P.E.N. centra. Dobitnik je Diplome ministra vanjskih poslova Republike Poljske
za iznimne zasluge u promicanju Poljske u svijetu u godini 2000. i nagrade Stanislaw Ignacy
Witkiewicz za 2003. godinu, koju dodjeljuje Uprava Poljskoga centra Međunarodnoga ka‐
zališnoga instituta (ITI-UNESCO) kao priznanje za doprinos u promoviranju poljske kaza‐
lišne kulture u svijetu.
Scan: michonne
Obrada: boden
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu
Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić
Za nakladnika Sibila Serdarević
Glavni urednik Seid Serdarević
Urednica Iva Karabaić
Lektura i korektura Lidija Vešligaj
Prijelom Maja Glušić
Dizajn naslovnice Ivana Jurić
Godina izdanja 2018., rujan
Tisak Gamalux, Zagreb
ISBN 978-953-358-002-9
Sadržaj
Misa za grad Arras 2

Alegorija o totalitarizmu i povijesno iskustvo Andrzeja Szczypiorskog 84
O prevoditelju 87

Andrzej Szczypiorski - Misa Za Grad Arras

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Andrzej Szczypiorski - Misa Za Grad Arras

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Naslov

izvornika Mszaza miasto Arras

odricao užitka da presuđuje, suprotstavio se pogledima Fariasa de Saxea, pozivajući se na

gla predstavljati zakone...”

“A ti, suknaru Yvonnet?”

da ponesem Arras, ali nisam toliko snažan da ponesem Boga.

Jer sam Bog upravlja našim postupcima...”

mom planu, što sam poslije doznao...

Tako je završila strašna noć mojega uništenja.

Varšava, rujan 1968. – studeni 1970.

A ndrzej Szczypiorski (1928.-2000.) bio je istaknuti poljski pisac, scenarist i političar. Za

Misa za grad Arras 2

You might also like