Andrzej Sapkowski - Gospodarica Jezera (#7)

1
NAKLADNIK
Egmont d.o.o.
Višnjevac 3, Zagreb
ZA NAKLADNIKA
Bruno Barbić
UREDNICA
Karla Bareta Grgić
LEKTORICA
Mirjana Paić-Jurinić
GRAFIČKO OBLIKOVANJE
Blid
DIZAJN KORICA
Studio 2M d.o.o.
TISAK
Gra čki zavod Hrvatske d.o.o.
Zagreb, studeni 2020.
NASLOV IZVORNIKA
Pani jeziora
Copyright © by Andrzej Sapkowski, 1999

Published by arrangement with
Patricia Pasqualini Literary Agency.
© za hrvatsko izdanje Egmont d.o.o., 2020.
Naslovna ilustracija © Alejandro Colucci
3
We are such stuff
As dreams are made on, and our little life
Is rounded with a sleep.
William Shakespeare
4
Andrzej Sapkowski
I putovahu dalje sve dok ne dođoše do jezera široko i lijepo razlivenih

voda. A posred toga jezera ugleda Arthur ruku odjevenu u bijeli atlas, koja
držaše mač prekrasne izrade. Potom pak ugledaše djevu što smjelo stupaše
po vodenom zrcalu.
»Koja li je ta djeva tako čarobna?« upita Arthur.
»Zovu je Gospodaricom jezera«, odvrati Merlin.
Thomas Malory, Le Morte d’Arthur
Prvo poglavlje
JEZERO JE BILO ZAČARANO. O tome nije bilo nikakvih dvojbi.
Kao prvo, ležalo je tik uz ulaz u ukletu dolinu Cwm Pwcca, dolinu tajanstve-
nu, vječno zastrtu maglom, glasovitu po čarima i magičnim pojavama.
Kao drugo, dostajalo je pogledati.
Vodeno je površje bilo jako, sočno i nepomućeno modro, posve nalik na ula-
šteni safir. Bilo je glatko kao zrcalo, toliko da su vrhunci masiva Y Wyddfa, koji
su se u njemu ogledali, izgledali ljepše kao odraz nego u stvarnosti. Od jezera je
puhao studeni okrepljujući povjetarac, a dostojanstvenu tišinu nije remetilo ništa,
ni pljusak ribe, ni krik vodene ptice.
Vitez se stresao od dojma. Umjesto da nastavi put planinskim grebenom, us-
mjerio je konja nadolje, prema jezeru. Baš kao da ga privlači magnetna sila čaro-
lije što drijema dolje, na dnu, u vodenom bezdanu. Konj je stupao plaho među na-
zubljenim stijenjem, dajući tihim frktanjem na znanje da i on osjeća čarobnu
auru.
Spustivši se dokraja, na žal, vitez je sjahao. Povukavši pastuha za uzde, pribli-
žio se vodenom rubu gdje je sitan val titrao među šarenim oblucima.
Kleknuo je, zveckajući verižnjačom. Plašeći mlađ, ribice malene i živahne kao
iglice, zagrabio je vodu skupljenim dlanovima. Pio je oprezno i polagano, ledeno
hladna voda trnula mu je usne i jezik, probadala zube.
Kada je zagrabio ponovo, stigao ga je zvuk nošen po površini jezera. Podignuo
je glavu. Konj je frknuo, kao potvrđujući da je i on čuo.
Naćulio je uši. Ne, nije to bilo pričin. To što je čuo bila je pjesma. Pjevala je
žena. Možda prije djevojka.
Vitez, kao i svi vitezovi, odrastao je na pjesmama bardova i viteškim pripovi-
jestima. U njima je u devet od deset slučajeva pjev ili naricanje djevojaka bio ma-
5
www.balkandownload.org
Gospodarica jezera
mac, a hodeći za njihovim glasovima vitezovi bi redovito upali u zamke. Nerijet-

ko smrtonosne.
Ali radoznalost je nadvladala. Vitezu je, na kraju krajeva, bilo tek devetnaest
godina. Bio je jako junačan i jako nerazborit. Bio je glasovit po prvom, a poznat
po drugom.
Provjerio je stoji li mu dobro mač u koricama, a onda poveo konja i krenuo ža-
lom u smjeru iz kojega je dopirala pjesma. Nije morao ići daleko.
Obalu su pokrivale velike razbacane stijene, tamne, uglačane do sjaja, rekao
bi, igračke koje su divovi ovamo nemarno odbacili ili zaboravili nakon završene
igre. Neke su stijene ležale u jezerskoj vodi, crneći se pod prozirnom površinom,
a neke su izvirivale iznad površine. Oplakivane valovima, izgledale su poput Le-
vijatanova hrpta. Najviše je stijena ležalo na obali, od žala pa sve do šume. Dio je
bio zakopan u pijesku, vireći tek djelomično, prepuštajući nagađanju koliko su
zapravo velike.
Pjev koji je vitez slušao dopirao je upravo iza tih priobalnih. A djeva koja je
pjevala, nije se vidjela. Privukao je konja držeći ga za žvale i nozdrve, tako da ne
rže i ne frkće.
Djevojčina odjeća počivala je na jednoj od stijena što je ležala u vodi, ravna
poput stola. Ona sama, gola, uronjena do pojasa, umivala se, pljuskajući, pritom i
pjevušeći. Vitez nije razabirao riječi.
Nije ni čudo.
Djeva, okladio bi se u život, nije bila od ljudske krvi i mesa. Svjedočili su o
tome vitko tijelo, čudna boja kose, glas. Bio je siguran da bi, da se ona okrene,
ugledao velike bademaste oči. A da zabaci pepeljastu kosu, ugledao bi zacijelo
usne školjke oštrih, šiljatih vršaka.
Bila je to stanovnica Faërie. Vila. Jedna od Tylwyth Têg. Jedna od onih koje
su Pikti i Irci nazivali Daoine Sidhe, Gorskim narodom. Jedna od onih koje su
Sasi nazivali vilenjacima.
Djevojka je na tren prestala pjevati, uronila do vrata, frknula, puhnula i opso-
vala vrlo prosto. No viteza to nije zavaralo. Vile, kako je općenito poznato, umiju
psovati po ljudski. Ne jednom poganije i od konjušara. A psovka bi vrlo često
bila uvod u neku zlobnu psinu po kojima su vile bile glasovite – na primjer, pove-
ćanje nečijega nosa do veličine povećeg krastavca ili smanjenja nečije muškosti
na veličinu zrna boba.
Viteza nisu privlačile ni prva, ni druga mogućnost. Već se spremao neupadlji-
vo okrenuti, kada ga je iznenada odao konj. Ne, ne njegov vlastiti at, koji je držan
za nozdrve bio miran i tih kao mišić. Odao ga je vilin konj, vrana kobila koju vi-
tez isprva nije opazio među stijenama. Sada je poput smole crna kobilica kopitom
6
Andrzej Sapkowski
odbacila šljunak i zarzala pozdravljajući. Vitezov je pastuh trgnuo glavom i od-

govorio. Tako da je jeka prešla nad vodom.
Vila je iskočila iz vode, pokazujući se na tren vitezu u svoj oku miloj krasoti.
Bacila se prema stijeni na kojoj joj je ležala odjeća. Ali umjesto da dohvati neku
halju i skromno se pokrije, vila je zgrabila mač i uz siktaj ga izvukla iz korica,
baratajući oružjem zadivljujuće vješto. Trajalo je to tek jedan kratki tren, a onda
je vila čučnula ili kleknula, sakrivši se u vodi sve do nosa i ostavivši nad površi-
nom ispruženu samo ruku koja je držala mač.
Vitez se otresao zblanutosti, pustio uzde i povio koljeno, kleknuvši na mokar
pijesak. Odmah je uvidio koga to ima pred sobom.
»Budi pozdravljena«, promucao je, pružajući ruke. »Velika je to čast za
mene... Počašćen sam, o Gospodarice jezera. Taj ću mač prihvatiti...«
»A možda da se digneš s koljena i okreneš?« Vila je podignula usta nad vodu.
»Možda bi mogao prestati zuriti? I dopustiti mi da se odjenem?«
Poslušao ju je.
Čuo je kako pljuska izlazeći iz vode, kako šušti odjećom, kako potiho psuje,
navlačeći je na mokro tijelo. Promatrao je vranu kobilu dlake glatke i sjajne po-
put krtičja krzna. Bio je to sigurno konj plemenite krvi, sigurno hitar poput vjetra.
Sigurno začaran. A usto nedvojbeno i stanovnik Faërie, isto kao i njegova vlasni-
ca.
»Možeš se okrenuti.«
»Gospodarice jezera...«
»I predstaviti...«
»Ja sam Galahad iz Caer Benica. Vitez kralja Arthura, gospodara zamka Ca-
melota, vladara Ljetne zemlje, a također i Dumnonije, Dyfneiunta, Powysa, Dy
feda...«
»A Temerija?« presjekla je. »Redanija, Rivija, Aedirn? Nilfgaard? Govore li ti
nešto ti nazivi?«
»Ne. Nikad čuo.«
Slegnula je ramenima. U ruci je, uz mač, držala čizme i košulju, opranu i ože-
tu.
»Tako sam i mislila. A koji je danas dan u godini?«
»Danas je«, zaustio je zaprepašteno, »drugi uštap nakon Beltane... Gospo...«
»Ciri«, rekla je bez razmišljanja, mrdajući ramenima da bolje namjesti odjeću
na koži koja se sušila. Govorila je čudno, oči su joj bile zelene i krupne...
Nagonski je zabacila mokru kosu, a vitez je i protiv volje uzdahnuo. Ne samo
zato što je njezino uho bilo obično, ljudsko, ni u kojem slučaju vilenjačko. Obraz
joj je bio izobličen velikim ružnim ožiljkom. Bila je ranjena. Ali može li se vilu
7
Gospodarica jezera
raniti?
Zamijetila je pogled, namrštila se i nabrala nos.
»Brazgotina, da!« rekla je sa svojim čudnim naglaskom. »Zašto me gledaš
tako uplašeno? Zar je ožiljak tako čudna stvar za viteza? Ili je tako gadan?«
Polagano, objeručke je zbacio kapuljaču verižnjače, zabacio kosu.
»Stvar ta vitezu nije nimalo čudnovata«, rekao je, ne bez mladenačkog ponosa,
pokazujući vlastitu jedva zacijeljenu brazgotinu, koja se protezala od sljepoočni-
ce do čeljusti. »A gadni su samo ožiljci na časti. Ja sam Galahad, sin Lancelota
du Laca i Elaine, kćeri kralja Pellesa, gospodara Caer Benica. Ovu mi je ranu za-
dao Breunis Nemilosrdni, podli tlačitelj djeva, prije no što ga oborih u časnu dvo-
boju. Doista, dostojan sam primiti iz tvojih ruku taj mač, o Gospodarice jezera...«
»Molim?«
»Mač. Spreman sam ga primiti.«
»To je moj mač. Ne dopuštam nikome ni da ga takne.«
»Ali...«
»Ali što?«
»Gospodarica jezera uvijek... Ta, uvijek izranja iz voda i daruje mač.«
Neko je vrijeme šutjela.
»Shvaćam«, rekla je napokon. »Što se može, kakva zemlja, takvi običaji. Žao
mi je, Galahade, ili kako se već zoveš, ali očito si naletio na pogrešnu Gospodari-
cu. Ja ništa ne dijelim. I ne dopuštam da mi se uzme. Da bude jasno.«
»Ali tȁ«, odvažio se, »prispjeste iz Faërie, nije li tako?«
»Prispjeh«, rekla je, a njezine zelene oči, činilo se, gledale su u bezdan prosto-
ra i vremena. »Prispjeh iz Rivije, iz grada istoga imena. S jezera Loc Eskalotta.
Doplovila sam ovamo lađom. Bila je magla. Nisam vidjela obale. Čula sam samo
rzanje Kelpije... Moje kobile, koja je trčala za mnom.«
Rasprostrla je mokru košulju po kamenu, a vitez je ponovo uzdahnuo. Košulja
je bila oprana, ali ne dokraja. I dalje su se nazirale mrlje krvi.
»Ovamo me donijela riječna matica«, nastavila je djevojka, ne vidjevši što je
zamijetio ili hineći da ne vidi. »Matica rijeke i čarolija jednoroga... Kako se zove
ovo jezero?«
»Ne znam«, priznao je. »Toliko je jezera ovdje u Gwyneddu...«
»U Gwyneddu?«
»Tako je. One su planine Y Wyddfa. Kada su s lijeve ruke, a ide se šumama,
za dva dana dospije se do Dinas Dinlleu, a zatim do Caer Dathala. A rijeka... Naj-
bliža rijeka je...«
»Nije važno kako se zove najbliža rijeka. Imaš li možda nešto za pojesti, Gala-
dahe? Naprosto umirem od gladi.«
8
Andrzej Sapkowski
»Zašto tako zuriš u mene? Bojiš se da ću nestati? Da ću odletjeti u daljine skupa s

tvojim dvopekom i dimljenom kobasicom? Ne boj se. U svom sam svijetu pone-
što zabrljala i unijela pomutnju u sudbinu, pa se u njemu trenutačno ne bih trebala
pokazivati. Zadržat ću se neko vrijeme u tvojem. U svijetu u kojemu noću uzalud
na nebu tražiš Zmaja ili Sedam koza. U kojemu je upravo drugi uštap nakon Bel-
leteyna, a Belleteyn se izgovara Beltane. Zašto tako zuriš u mene, pitam?«
»Nisam znao da vile jedu.«
»Vile, čarobnice i vilenjakinje. Sve jedu. Piju. I dalje redom.«
»Molim?«
»Nije važno.«
Što ju je pozornije promatrao, to je više gubila čarobnu auru, to je više postaja-
la ljudska i obična, čak svagdašnja. No ipak je znao da nije takva, da ne može
biti. Ne nailazi se na svagdašnje djevojke u podnožju Y Wyddfa, u okolici Cwm
Pwcca, dok se gole kupaju u gorskim jezerima i peru okrvavljene košulje. Nije
važno kako ta djevojka izgleda, zemaljsko biće nije mogla biti. I osim toga, Gala-
had je već posve slobodno i bez pobožnoga straha gledao njezinu mišju kosu koja
je sada, kada se osušila, na njegovo čuđenje svjetlucala pramenovima srebrnkas-
tobijele sjedine. Njezine vitke ruke, maleni nosić i blijeda usta, njezinu mušku
odjeću pomalo čudnovata kroja, sašivenu od lagane tkanine neobično gusta tka-
nja. Njezin mač, čudna oblika i ornamenta, ali nimalo nalik na ukras za pokaziva-
nje. Njezina bosa stopala oblijepljena osušenim pijeskom plaže.
»Da bude jasno«, oglasila se trljajući stopalo o stopalo, »nisam vilenjakinja.
Čarobnica, to jest vila, jesam... ali malo netipična. Eh, možda i nisam uopće.«
»Baš mi je žao.«
»A za čime žališ?«
»Govore...« pocrvenio je i zamucao. »Govore da vile mladiće, kada im se do-
godi da na njih naiđu, povedu u Elfland i ondje im se... pod ljeskovim grmom, na
sagu do mahovine, prepuštaju...«
»Shvaćam.« Brzo ga je pogledala pa odgrizla povelik komad kobasice.
»A što se tiče Vilenjačke krajine«, rekla je progutavši, »odatle sam pobjegla
prije nekog vremena i uopće mi se ne žuri natrag. Što se pak tiče prepuštanja na
sagu od mahovine.., Stvarno si, Galahade, naletio na pravu Gospodaricu. No ipak
ti zahvaljujem na dobrim namjerama.«
»Gospo! Nisam te htio uvrijediti...«
»Nemoj se opravdavati.«
»Sve zbog toga«, promucao je, »što si čudesno lijepa.«
»Još ti jednom hvala. Ali i dalje ništa od toga.«
Šutjeli su neko vrijeme. Bilo je toplo. Sunce je, našavši se u zenitu, ugodno za-
9
Gospodarica jezera
grijalo kamenje. Blagi je lahor nabrao površinu jezera.

»Što znači...« oglasio se odjednom Galahad čudno zanesenim glasom. »Što
znači koplje krvava vrha? Što znači i zašto pati Kralj Probodena Bedra? Što znači
gospa u bjelini koja nosi Graal, srebrni kalež...«
»A inače«, prekinula ga je, »jesi li ti dobro?«
»Ja samo pitam.«
»A ja ne razumijem tvoje pitanje. Je li to neka dogovorena lozinka? Znak po
kojemu se prepoznaju upućeni? Budi dobar pa objasni.«
»Kad ne umijem.«
»Zašto si onda pitao?«
»Zato što...« zbunio se. »No, ukratko... Jedan od naših nije pitao kada se našao
u prilici. Zaboravio je govoriti ili se posramio... Nije upitao i odatle je potekla sva
sila neugodnosti. Pa mi sada uvijek pitamo. Za svaki slučaj.«
»Ima li u ovome svijetu čarobnjaka? No, znaš, takvih što se bave čaranjem. Ma-
gova. Znajućih.«
»Ima Merlin. I Morgana. Ali Morgana je zla.«
»A Merlin?«
»Srednji.«
»Znaš li gdje bih ga mogla naći?«
»Kako ne bih znao! U Camelotu. Na dvoru kralja Arthura. Tamo sam baš i po-
šao.«
»Je li daleko?«
»Odavde do Powysa, do rijeke Hafren, onda niz Hafren do Glevuma, na Sabri-
nino more, a odande su visoravni Ljetne zemlje već blizu. Sve skupa nekih deset
dana jahanja...«
»Predaleko.«
»Put se može«, izlanuo se, »ponešto skratiti idući kroz Cwm Pwcca. Ali to je
ukleta dolina. Ondje je strašno. Ondje žive Y Dynann Bach Têg, opaki kepeci...«
»A ti, što, mač ti služi za ukras?«
»A što možeš mačem protiv čarolija?«
»Itekoliko možeš, ne boj se. Ja sam vještica. Jesi li kada čuo? Eh, jasno da nisi
čuo. A tvojih se kepeca ne bojim. Imam među patuljcima puno znanaca.«
Pa naravno, pomislio je.
»Gospodarice jezera?«
»Zovem se Ciri. Ne zovi me Gospodaricom jezera. Podsjeća me na nešto loše,
neugodno i nemilo. Tako su me zvali oni, u krajini... Kako si ti nazvao tu kraji-
10
Andrzej Sapkowski
nu?«
»Faërie. Hi, kako kažu druidi: Annwn. A Sasi govore: Elfland.«
»Elfland...« Ogrnula je ramena kariranim piktskim pledom koji joj je dao.
»Bila sam tamo, znaš? Ušla sam u Lastavičju kulu i paf! U hipu sam se našla
među vilenjacima. A oni su me zvali baš tako. Gospodarica jezera. Čak mi se is-
prva i svidjelo. Laskalo mi je. Dok nisam shvatila da u toj krajini, u toj kuli i na
tom jezeru nisam nikakva gospodarica, nego sužanj.«
»Jesi li ondje«, nije izdržao, »zamrljala košulju krvlju?«
Dugo je šutjela.
»Ne«, rekla je konačno, a glas joj je, učinilo mu se, blago zadrhtao. »Ne ondje.
Imaš bistro oko. Što se može, istini nećeš pobjeći, čemu gurati glavu u pijesak...
Da, Galahade. Često sam je znala zakrvariti u zadnje vrijeme. Krvlju neprijatelja
koje sam ubijala. I krvlju bliskih koje sam pokušavala spasiti... A koji su mi umi-
rali na rukama... Zašto me tako gledaš?«
»Ne znam jesi li božanstvo ili smrtna djeva... Ili jedna od boginja... Ali ako si
stanovnica zemaljske doline suza...«
»Prijeđi na stvar, ako može.«
»Želio bih«, Galahadove su oči zaplamtjele, »čuti tvoju priču. Bi li mi je htjela
ispričati, o Gospodarice?«
»Duga je.«
»Imamo vremena.«
»I ne završava najbolje.«
»Ne vjerujem.«
»Zašto?«
»Pjevala si, kupajući se u jezeru.«
»Dobro zapažaš.« Okrenula je glavu, stisnula usne, a lice joj se odjednom zgr-
čilo i poružnjelo. »Da, dobro zapažaš. Ali jako si naivan.«
»Ispričaj mi svoju priču. Molim te.«
»Što mogu«, uzdahnula je. »Dobro, ako hoćeš... Ispričat ću.«
Sjela je udobnije. I on je udobnije sjeo. Konji su hodali rubom šume, čupkaju-
ći trave i bilje.
»Od početka«, zamolio je Galahad. »Od samoga početka...«
»Ta priča«, rekla je malo poslije, omotavši se čvršće piktskim pledom, »sve
mi više izgleda kao da nema početka. Nisam sigurna ni je li već završila. Strašno
se, moraš znati, ispreplela prošlost s budućnošću. Jedan mi je vilenjak čak rekao
da je nalik na onu zmiju koja zubima grabi vlastiti rep. Ta se zmija, znaj, zove
Uroboros. A to što grize svoj rep znači da se krug zatvorio. U svakom se trenutku
kriju prošlost, sadašnjost i budućnost. U svakom se trenutku skriva vječnost. Ra-
11
Gospodarica jezera
zumiješ?«
»Ne.«
»Nema veze.«
12
Andrzej Sapkowski
Uistinu, kažem vam, tko vjeruje snovima jest poput onoga koji hoće uhi-
titi vjetar ili uhvatiti sjenku. Zavarava se obmanjivačkom slikom, iskrivlje-
nim zrcalom koje laže ili izgovara besmislice poput žene pri porodu. Glup
je uistinu onaj tko vjeruje snoviđenjima i kroči putem tlapnji.
No, i onaj pak tko ne haje za snove i nimalo im ne vjeruje, postupa ne-
razborito. Jer da su snovi posve lišeni značenja, zašto bi nam bozi, stvara-
jući nas, dali mogućnost da snivamo?
Mudrosti proroka Lebode, 34,1
All we see or seem

Is but a dream within a dream
Edgar Allan Poe
Drugo poglavlje
VJETRIĆ JE NABRAO POVRŠINU JEZERA koje se isparavalo poput kotla, pognao po njoj
ostatke rastjerane magle. Škarmi su škripali i ritmički lupkali, pale vesala su izra-
njajući prosipale pljusak svjetlucavih kapljica.
Condwiramurs je ispružila ruku preko obramice. Čamac je plovio tako sporo
da se voda tek neznatno mreškala i jedva joj dodirivala dlan.
»Ah, ah«, rekla je, primećući glasu onoliko sarkazma koliko je mogla izvući.
»Koje li brzine! Letimo po valovima. Sve mi se u glavi zavrtjelo!«
Veslač, oniži, plećat i nabijen muškarac, promrmljao je nešto srdito i nerazgo-
vijetno, ni ne dižući glavu obraslu sijedom kosom kovrčavom kao u astrahanskog
janjeta. Novakinji je već bilo preko glave mrmljanja, hripanja i stenjanja kojima
je, otkako je sjela u čamac, taj grmalj odgovarao na njezina pitanja.
»Opreznije«, procijedila je, s naporom ostajući mirna. »Od tako žustra vesla-
nja može se okilaviti.«
Ovaj je put muškarac podignuo lice, preplanulo, tamno kao stavljena koža.
Promumljao je nešto, hraknuo, pokretom brade pokrivene sijedom čekinjom po-
kazao na boku pričvršćeno drveno motovilo i povraz koji je nestajao u vodi, na-
pet kretanjem čamca. Očito uvjeren da je objašnjenje bilo iscrpno, ponovo je za-
veslao. U istom ritmu kao i prije. Vesla gore. Stanka. Vesla do pola pale u vodu.
Duga stanka. Zaveslaj. Još duža stanka.
13
Gospodarica jezera
»Aha«, rekla je opušteno Condwiramurs, gledajući u nebo. »Shvaćam. Važna

je panula koja se mora za čamcem vući određenom brzinom i odgovarajuće dubo-
ko. Važan je ribolov. Ostalo je nevažno.«
Bilo je to tako očito da se muškarac nije ni potrudio nešto promrsiti ili hraknu-
ti.
»Koga briga za to«, nastavljala je Condwiramurs svoj monolog, »što sam ja
putovala cijelu noć? Što sam gladna? Što me stražnjica boli i svrbi od tvrde i mo-
kre klupe? Što mi se piški? Ne, važno je samo panulavati. Uostalom posve be-
smisleno. Ništa neće zagristi mamac koji se vuče posred jezera nad dubinom od
dvadeset sežanja.«
Muškarac je podignuo glavu, pogledao je opako i zagunđao jako, ali jako ne-
zadovoljno. Condwiramurs je bljesnula zubićima, zadovoljna sobom. Grmalj je i
dalje veslao polako. Bio je bijesan.
Razvaganila se na krmenoj klupici i prebacila nogu preko noge. Tako da se u
izrezu haljine vidjelo puno toga.
Muškarac je zastenjao, stegnuo žuljevite dlanove oko vesala, hineći da gleda
samo povraz panule. Tempo veslanja, naravno, nije ni pomišljao ubrzati. Novaki-
nja je rezignirano uzdahnula i pozabavila se promatranjem neba.
Škarmi su škripali, blistave kapljice padale su s pala vesala.
U maglici što se brzo podizala ukazao se obris otoka, a nad njim uzdignut
mračan, trbušast obelisk kule. Grmalj, iako je sjedio okrenut leđima i nije se osvr-
tao, na nepoznat je način prepoznao da su već gotovo stigli. Ne žureći se, namjes-
tio je vesla na bokove čamca, ustao, počeo polagano namatati povraz na motovi-
lo. Condwiramurs, i dalje noge prebačene preko noge, zviždukala je zureći u
nebo.
Muškarac je namotao povraz dokraja, pogledao mamac, veliku mjedenu žlicu
oboružanu trostrukom udicom s varalicom od crvene vune.
»Joj, joj«, rekla je slađano Condwiramurs. »Nije se ništa uhvatilo, aja, jaj, kak-
va šteta. Tko zna otkuda takav peh? Da nije čamac plovio prebrzo?«
Muškarac ju je pogledao pogledom koji je govorio puno toga ružnog. Sjeo je,
hraknuo, pljunuo na stranu, dohvatio vesla u kvrgave šake, jako pognuo leđa.
Vesla su pljusnula, zaškripala u škarmima, čamac je pojurio po jezeru kao strije-
la, voda se šumno zapjenila na provi, zakovitlala za krmom. Četvrt domašaja
luka, koliko ih je dijelilo od otoka, prešli su u vremenu kraćem od dva gunđanja,
a čamac se uspeo na žal takvom silinom da je Condwiramurs pala s klupe.
Muškarac je progunđao, hraknuo i pljunuo. Novakinja je znala da to u prijevo-
du na jezik uljuđenih ljudi znači sljedeće: nosi se iz moje barke, umišljena vješti-
ce. Znala je i da ne može računati s prenošenjem na rukama. Izula je cipele, iza-
14
Andrzej Sapkowski
zovno visoko podignula haljinu, i iskočila. Progutala je psovku kad su joj se lju-
šture školjaka bolno zarile u stopala.
»Hvala«, procijedila je kroz stisnute zube, »na prijevozu.«
Ne čekajući na mrmljanje i ne osvrćući se, pošla je bosa prema kamenim stu-
bama. Sve neugode i brige nestale su i odletjele bestraga, izbrisane rastućim uz-
buđenjem. Bila je, eto, na otoku Inis Vitre, na jezeru Loc Blest. Bila je na gotovo
pa legendarnom mjestu na koje su dospijevali samo malobrojni odabranici.
Jutarnja se magla posve podigla, na zagasitom nebu sve je jače svijetlila crve-
na Sunčeva kugla. Oko kruništa kule kružili su kriješteći galebovi, promicale či-
ope.
Na vrhu stuba koje su vodile s plaže na terasu, naslonjena na maleni kip hime-
re nacerene u čučnju, stajala je Nimue.
Gospodarica jezera.
Bila je sitne građe i niska, ne puno viša od pet stopa. Condwiramurs je čula da su
je u mladosti nazivali Palčica, a sada je vidjela da je nadimak bio pogođen. Ali
bila je sigurna da se već najmanje pola stoljeća nitko ne bi malenu čarobnicu usu-
dio nazvati tako.
»Ja sam Condwiramurs Tilly«, predstavila se uz naklon, pomalo zbunjena, i
dalje s cipelama u ruci. »Sretna sam što me primaš na svojem otoku, Gospodarice
jezera.«
»Nimue«, ispravila ju je blago malena čarobnica. »Nimue, ništa više. Ostavi-
mo se naslova i pridjevaka, gospođice Tilly.«
»Ako je tako, ja sam Condwiramurs. Condwiramurs, ništa više.«
»Dopusti onda, Condwiramurs. Porazgovarat ćemo za doručkom. Rekla bih da
si ogladnjela.«
»Ne poričem.«
Za doručak su bili mladi sir, vlasac, jaja, mlijeko i raženi kruh koji su poslužile
dvije mlađahne i tihe sluškinje mirisa po štirki. Condwiramurs je jela osjećajući
na sebi pogled male čarobnice.
»Kula«, govorila je polagano Nimue, promatrajući svaki njezin pokret i goto-
vo svaki zalogaj prinesen ustima, »ima šest katova, od toga jedan pod zemljom.
Stanovat ćeš na drugom nadzemnom, ondje su sve udobnosti potrebne za život.
Prizemlje je, kako vidiš, gospodarski dio, a ovdje su smještene i sobe posluge.
Podzemlje, kao i prvi te treći kat, zauzimaju laboratorij, knjižnica i galerija. Svim
navedenim katovima i prostorijama koje se na njima nalaze imaš neograničen
15
Gospodarica jezera
pristup, možeš koristiti i njih i sve što je u njima kada god hoćeš i kako god pože-
liš.«
»Shvatila sam. Hvala.«
»Na dvama gornjim katovima moje su privatne odaje i moja osobna radionica.
Te su prostorije potpuno privatne. Da izbjegnemo nesporazume: neobično sam
osjetljiva na to.«
»Poštovat ću to.«
Nimue je okrenula glavu prema prozoru kroz koji se vidio Gunđavi Gospodin
Veslač, koji se već riješio Condwiramursine prtljage, te je sada tovario na barku
štapove, koloture, parangale, mreže i druge ribarske rekvizite.
»Malo sam staromodna«, nastavila je, »ali navikla sam se određenim stvarima
služiti isključivo sama. Četkicom za zube, recimo. Privatnim odajama, knjižni-
com, toaletom. I Kraljem Ribara. Nemoj ni pokušati, molim te, poslužiti se Kra-
ljem Ribara.«
Condwiramurs se umalo nije zagrcnula mlijekom. Nimueino lice bilo je beziz-
ražajno.
»A ako...« nastavila je i prije no što se djevojci povratio govor. »Ako on poku-
ša iskoristiti tebe, odbij ga.«
Condwiramurs je, progutavši napokon, brzo kimnula, suzdržavši se od ikakva
komentara, iako joj je na vrhu jezika bilo da kaže kako je ne privlače ribari, a na-
ročito neotesani. I kojima je glava obrasla sjedinama bijelim poput mladoga sira.
»Daaa«, rekla je otežući Nimue. »Uvod smo dakle riješile. Vrijeme je da prije-
đemo na konkretne stvari. Nisi radoznala zašto sam među svim kandidatkinjama
izabrala baš tebe?«
Condwiramurs, ako se uopće i pitala kako odgovoriti, oklijevala je samo zato
da ne ispadne odviše samouvjerena. No brzo je zaključila da će Nimue lažna
skromnost, čak i u najmanjem stupnju, svejedno biti prevelika.
»Najbolja sam snivateljica u akademiji«, odvratila je hladno, konkretno i bez
hvalisavosti. »A na trećoj sam godini držala drugo mjesto među oneiromantkinja-
ma.«
»Mogla sam uzeti tu koja je bila prva.« Nimue je stvarno bila iskrena. »Usput
budi rečeno, predlagali su mi upravo tu prvakinju, čak me pomalo i pritiskali; na-
vodno se radilo o važnoj kćeri nekoga važnog. A ako je riječ o snivanju, o oneiro-
skopiji, draga Condwiramurs, dakako da ti je poznato da je to poprilično hirovit
dar. I najbolja snivateljica može doživjeti fijasko.«
Condwiramurs je u zadnji tren odustala od odgovora da se njezini neuspjesi
mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Napokon, razgovarala je s majstoricom. Znaj
mjere, moj ti gospodine, kako je govorio jedan od profesora na akademiji, erudit.
16
Andrzej Sapkowski
Nimue je blagim naklonom pohvalila njezinu šutnju.

»Raspitala sam se u školi«, rekla je zatim. »Tako sam doznala da spavanje ne
moraš potpomagati opojnim sredstvima. To me veseli jer narkotike ne dopu-
štam.«
»Sanjam bez ikakvih prašaka«, potvrdila je s blagim ponosom Condwiramurs.
»Za oneiroskopiju mi je dovoljno imati zakačku.«
»Molim?«
»No, zakačku«, nakašljala se novakinja. »Znači, predmet koji je nekako pove-
zan s time što moram sanjati. Neku stvar. Ili sliku...«
»Sliku?«
»Aha. Posve dobro sanjam na sliku.«
»O«, nasmiješila se Nimue. »Ako slika pomaže, neće biti problema. Ako si za-
vršila s doručkom, pođimo, najbolja snivateljice i druga među oneiromantkinja-
ma. Bilo bi dobro da ti bez odgađanja objasnim i ostale razloge zbog kojih sam
upravo tebe odabrala za pomoćnicu.«
Od kamenih zidova dopirala je studen koju nisu ublažavale ni teške tapiserije,
ni potamnjela drvena oplata. Kameni pod zebao je stopala kroz potplate cipela.
»Iza ovih vrata«, nehajno je pokazala Nimue, »nalazi se laboratorij. Kako je
rečeno, možeš ga koristiti kad god poželiš. Naravno da se preporučuje oprez. Od-
mjerenost se osobito savjetuje pri pokusima da se metla prisili donositi vodu.«
Condwiramurs se pristojno zahihotala, iako je dosjetka bila prastara. Sve su
mentorice častile štićenice šalama povezanim s mitskim neprilikama mitskoga
učenika čarobnjačkih vještina.
Stube su se uspinjale zavojito kao morska zmija i izgledale kao da im nema
kraja. I bile su strme. Prije no što su došle kamo su krenule, Condwiramurs se oz-
nojila i dobrano zadihala. Na Nimue nije bilo ni znaka napora.
»Izvoli, ovuda.« Otvorila je hrastova vrata. »Pripazi na prag.«
Condwiramurs je ušla i uzdahnula.
Odaja je bila galerija. Zidovi su joj bili od stropa do poda prekriveni slikama.
Visjela su ondje velika, stara, oljuštena i popucala ulja, minijature, požutjele gra-
fike i drvorezi, izblijedjeli akvareli i sepije. Visjeli su i modernistički jarko kolo-
rirani gvaševi i tempere, akvatinte i bakrorezi čistih poteza, litografije i kontrast-
ne mezzotinte, privlačeći poglede naglašenim mrljama crnila.
Nimue se zaustavila pred slikom koja je visjela najbliže vratima i prikazivala
skupinu okupljenu ispod golemog stabla. Pogledala je platno, zatim Condwira-
murs, a njezin je šutljivi pogled bio izvanredno rječit.
»Maslačak«, novakinja, smjesta shvativši o čemu je riječ, nije je pustila čekati,
»pjeva balade pod hrastom Bleobherisom.«
17
Gospodarica jezera
Nimue se nasmiješila, kimnula glavom. I koraknula, zastavši pred sljedećom

slikom. Akvarelom. Simbolističkim. Dvije ženske prilike na brijegu. Nad njima
kruže galebovi, pod njima, na obroncima brda, povorka sjena.
»Ciri i Triss Merigold, proročanska vizija u Kaer Morhenu.«
Smiješak, kimanje, korak, sljedeća slika. Jahač na konju u galopu, u špaliru
nakaznih joha koje prema njemu pružaju ruke grana. Condwiramurs je osjetila
kako je prolazi jeza.
»Ciri... Hmm... To je valjda njezina jurnjava na susret s Geraltom na farmi po-
lutana Hofmeiera.«
Sljedeća slika, potamnjelo ulje. Batalistika.
»Geralt i Cahir brane most na Jaruzi.«
Onda se ubrzalo.
»Yennefer i Ciri, njihov prvi susret u Melitelinu svetištu. Maslačak i drijada
Eithne u Brokilonskoj šumi. Geraltova družina u vijavici na prijevoju Malhe-
uru...«
»Bravo, izvrsno!« presjekla je Nimue. »Savršeno poznavanje legende. Sada
već znaš i drugi razlog zbog kojega si se ovdje našla ti, a ne netko drugi.«
Nad stolom od ebanovine za koji su sjele dominiralo je veliko batalističko platno

koje je, čini se, prikazivalo Boj kod Brenne, neki ključan trenutak bitke ili nečiju
kičasto junačku smrt. Platno je nedvojbeno bilo djelo Mikolaja Certose, što se
moglo prepoznati po ekspresivnosti, perfekcionističkoj brizi za detalje i umjetni-
kovim karakterističnim luminističkim efektima.
»Naravno da znam legendu o vješcu i vještici«, odvratila je Condwiramurs.
»Znam je, usuđujem se reći, napamet. Još dok sam bila malena, voljela sam tu
priču, neprestano sam je čitala. I maštala o tome da budem Yennefer. No bit ću
iskrena: čak ako je to i bila ljubav na prvi pogled, čak ako je i bila eksplozivno
strastvena... Nije bila vječna.«
Nimue je podignula obrve.
»Priču sam upoznala«, nastavila je Condwiramurs, »u popularnim sažecima i
inačicama za mladež, skraćenim prijepisima upristojenim ad usum delphini. Po-
tom sam, naravno, prešla na takozvane ozbiljne i potpune verzije. Opširne sve do
granica redundacije, a ponekad i preko njih. Tada je pasiju zamijenilo hladno raz-
mišljanje, a divlju strast nešto nalik na bračnu dužnost. Ako znaš što mislim.«
Nimue je jedva zamjetnim kimanjem potvrdila da zna.
»Ukratko, draže su mi one legende koje se čvršće drže konvencije legendi, ne
miješaju mit sa stvarnošću, ne pokušavaju integrirati jednostavan i pravocrtan
18
Andrzej Sapkowski
moralitet bajki s duboko nemoralnom povijesnom istinom. Draže su mi legende

kojima ne dopisuju pogovore enciklopedisti, arheolozi i povjesničari. Takve čija
je konvencija lišena eksperimenta. Draže mi je ako se kraljević popne na vrh
Staklene gore, poljubi uspavanu kraljevnu, ona se probudi i potom oboje žive
dugo i sretno. Tako i nikako drukčije trebala bi završavati legenda... Tko je nasli-
kao ovaj Cirin portret? Taj en pied?«
»Ne postoji nijedan Cirin portret«, glas male čarobnice bio je konkretan do
bešćutnosti. »Ni ovdje, niti igdje na svijetu. Nije se sačuvao nijedan portret, ni-
jedna minijatura koju je naslikao netko tko je mogao Ciri vidjeti, poznavati ili
makar pamtiti. Portret en pied prikazuje Pavettu, Cirinu majku, a naslikao ga je
patuljak Ruiz Dorrit, dvorski slikar vladara Cintre. Poznato je da je Dorrit portre-
tirao Ciri u dobi od deset godina, također en pied, ali je platno, nazvano Infantki-
nja s hrtom, nažalost, nestalo. No vratimo se legendi i tvom odnosu prema njoj. I
tome čime po tvome mišljenju legenda treba završavati.«
»Treba završavati dobrim«, rekla je s prkosnim uvjerenjem Condwiramurs.
»Dobro i pravednost moraju pobijediti, zlo mora biti primjereno kažnjeno, ljubav
treba vezati ljubavnike do kraja njihovih života. I nitko od pozitivnih junaka ne
može, kvragu, poginuti! A legenda o Ciri? Kako završava?«
»Točno. Kako?«
Condwiramurs je na tren zanijemjela. Nije očekivala takvo pitanje, naslutila je
test, ispit, klopku. Šutjela je ne želeći se dati uhvatiti.
Kako završava legenda o Geraltu i Ciri? Pa to svatko zna.
Promatrala je akvarel tamnih tonova koji je predstavljao barku kako klizi po
magličastoj površini jezera, barku koju dugim veslom tjera žena koja se vidi
samo kao crni obris.
Točno tako završava ta legenda. Točno tako.
Nimue joj je čitala misli.
»Nije to tako sigurno, Condwiramurs. Uopće nije tako sigurno.«
»Legendu sam«, počela je Nimue, »upoznala iz usta putujućeg pripovjedača. Se-

osko sam dijete, četvrta kći seoskoga drvodjelje. Trenuci kada je u našemu selu
gostovao pripovjedač Zviždukalo, ubogar lutalica, bili su najljepši trenuci moga
djetinjstva. Moglo se predahnuti od teškoga rada, očima duše pogledati bajkovita
čudesa, ugledati taj daleki svijet... Svijet prelijep i predivan... Dalji i divotniji čak
i od sajma u gradiću udaljenom devet milja...«
»Bilo mi je tada tek šest, sedam godina. Mojoj je najstarijoj sestri bilo četrna-
est. I već se pogrbila od rabotanja. Ženska sudba! Za to su u nas djevojke pripre-
19
Gospodarica jezera
mali još od malena. Grbiti se! Biti vječno pogrbljena, pogrbljena i savijena nad
poslom, nad djetetom, pod težinom trbuha, koji bi ti muž napunio i prije no što si
se stigla oporaviti od prethodnog poroda...«
»Te su me prosjakove priče navele da počnem čeznuti za nečim većim od grb-
ljenja i tlake, maštati o nečemu većem od rađanja, muža i djece. Prva knjiga koju
sam kupila za utržak od prodaje kupina koje sam vlastoručno ubrala u šumi bila
je legenda o Ciri. Verzija, kako si to lijepo nazvala, upristojena, za djecu, sažetak
ad usum delphini. Bila je to inačica točno po mojoj mjeri. Čitala sam slabo. Ali
već sam tada znala što želim. Htjela sam biti takva kakva je bila Filippa Eilhart,
kao Sheala de Tancarville, kao Assire var Anahid...«
Obje su se zagledale u gvaš na kojemu je u suptilnom chiaroscuru bila prika-
zana dvorana u zamku, stol i žene koje sjede za tim stolom. Legendarne žene.
»Na akademiji«, nastavila je Nimue, »u koju sam, usput, upala tek iz drugog
pokušaja, na seminaru iz povijesti magije bavila sam se mitom samo s gledišta
Velike lože. Za čitanje iz užitka isprva obično nisam imala vremena, morala sam
bubati da bih... Da bih održala korak s kćerima grofova i bankara, kojima je sve
dolazilo lako, koje su ismijavale djevojku sa sela...«
Zašutjela, glasno je skršila prste.
»Na kraju sam«, nastavila je, »pronašla vremena za čitanje, ali i otkrila da me
peripetije Geralta i Ciri zaokupljaju znatno manje nego u djetinjstvu. Pojavio se
sličan sindrom kao i kod tebe. Kako si to nazvala? Bračna dužnost? Tako je bilo
do trenutka...«
Zašutjela je, protrljala lice. Condwiramurs je začuđeno primijetila da ruka
Gospodarice jezera dršće.
»Bilo mi je valjda osamnaest godina kada... kada se nešto dogodilo. Nešto što
je izazvalo da legenda o Ciri u meni ponovo oživi. Da se njom počnem baviti oz-
biljno i znanstveno. Da joj posvetim život.«
Novakinja je šutjela, iako je u sebi ključala od radoznalosti.
»Nemoj se praviti da ne znaš«, rekla je gorko Nimue. »Pa svi znaju da je Gos-
podarica jezera bolesno zaokupljena legendom o Ciri. Svi tračaju o tome kako se
ispočetka bezopasna ludost pretvorila u nešto poput narkotične ovisnosti ili čak
manije. U tim glasinama ima puno istine, draga moja Condwiramurs, puno istine!
A i ti ćeš, budući da sam te odabrala za pomoćnicu, upasti u tu maniju i ovisnost.
Zahtijevat ću to. Barem za vrijeme prakse. Shvaćaš?«
Novakinja je potvrdila kimnuvši glavom.
»Učinit će ti se da shvaćaš.« Nimue se svladala i smirila. »Ali ja ću ti to objas-
niti. Postupno. A kada dođe vrijeme, objasnit ću ti sve. Zasad...«
Zastala je, pogledala kroz prozor, na jezero, na crni obris barke Kralja Ribara,
20
Andrzej Sapkowski
koja se izrazito izdvajala od zlatnog treperenja vodene površine.

»Zasad se odmori. Razgledaj galeriju. U ormarima i vitrinama pronaći ćeš al-
bume i kartone grafika, do zadnje tematski povezane s predajom. U knjižnici su
sve inačice i preradbe legende, također i većina znanstvenih obrada. Posveti im
malo vremena. Pogledaj, pročitaj, usredotoči se. Hoću da imaš materijala za san.
Zakačku, kako si to nazvala.«
»Učinit ću to. Gospo Nimue?«
»Molim?«
»Ova dva portreta... Ovi što vise jedan do drugog... Ni to nije Ciri?«
»Ne postoji nijedan Cirin portret«, strpljivo je ponovila Nimue. »Kasniji
umjetnici prikazivali su je uvijek u scenama, svaki prema vlastitoj mašti. Što se
tiče ovih portreta, taj slijeva je više slobodna varijacija na temu jer prikazuje vile-
njakinju Laru Dorren aep Shiadhal, osobu koju slikarica nije mogla poznavati.
Slikarica je bila Lydia van Bredevoort, koju sigurno znaš iz legendi. Jedno od
njezinih sačuvanih ulja još visi u akademiji.«
»Znam. A ovaj drugi portret?«
Nimue je dugo gledala sliku. Sliku vitke svjetlokose djevojke tužna pogleda,
odjevene u bijelu haljinicu sa zelenim rukavicama.
»Slikao ga je Robin Anderida«, rekla je, okrenuvši se i pogledavši Condwira-
murs ravno u oči. »A koga prikazuje... To mi reci ti, snivateljice i oneiromantki-
njo. Usni to. I ispričaj mi svoj san.«
Majstor Robin Anderida prvi je opazio carev dolazak i duboko se naklonio. Stella
Congreve, grofica od Liddertala, ustala je i pokleknula, brzom kretnjom zapovje-
divši djevojci koja je sjedila na izrezbarenom naslonjaču da učini isto.
»Pozdravljam vas, gospe.« Emhyr var Emreis je kimnuo. »Pozdrav i tebi, maj-
store Robine. Kako napreduje posao?«
Majstor Robin se smeteno nakašljao i ponovo naklonio, uzrujano brišući prste
o pregaču. Emhyr je znao da umjetnik pati od žestoke agorafobije i da je bolesno
stidljiv. Ali kome to smeta. Važno je kako slika.
Car je, kao i obično za vrijeme putovanja, nosio carsku odoru gardijske briga-
de Impera – crni oklop i plašt s izvezenim srebrnim salamandarom. Približio se,
pogledao portret. Najprije portret, tek potom model. Vitku djevojku plave kose i
tužna pogleda, odjevenu u bijelu haljinicu sa zelenim rukavićima, s malim izre-
zom urešenim ogrlicom od topaza.
»Izvrsno«, rekao je namjerno u prazninu, tako da se ne zna što hvali. »Izvrsno,
majstore. Nastavite, molim vas, i ne obraćajte pozornost na mene. Saslušat ću
21
Gospodarica jezera
vas, grofice.«
Nastavio je hodati prema prozoru, prisilivši je da pođe za njim.
»Odlazim«, rekao je tiho. »Državni posli. Zahvaljujem na gostoprimstvu. I na
njoj. Na princessi. Zbilja dobar posao, Stella. Zbilja zaslužujete pohvalu. Ti, a
jednako i ona.«
Stella Congreve je pokleknula duboko i graciozno.
»Vaše Carsko Visočanstvo je dobro prema nama.«
»Ne hvali dan prije sunčeva zalaska.«
»Ah...« lako je stisnula usne. »To je tako?«
»To je tako.«
»Što će biti s njom, Emhyre?«
»Ne znam«, odvratio je. »Za deset dana obnavljam ofenzivu na sjeveru. A na-
govješta se težak, vrlo težak rat. Vattier de Rideaux istražuje urote i spletke us-
mjerene protiv mene. Državni me interesi mogu prisiliti na razne, vrlo razne stva-
ri.«
»Ovo dijete nije ništa skrivilo.«
»Rekao sam: državni interes. Državni interes nema ništa s pravednošću. Uos-
talom...«
Odmahnuo je rukom.
»Želim porazgovarati s njom. Nasamo. Približi se, kneginjice. Hajde, hajde,
življe. Car zapovijeda.«
Djevojka je izvela dubok poklečak. Emhyr ju je odmjeravao pogledom, prisje-
ćajući se one posljedicama bremenite audijencije u Loc Grimu. Bio je pun prizna-
nja, štoviše, divljenja prema Stelli Congreve koja je tijekom šest mjeseci, koliko
je prošlo otada, uspjela ružno pače pretvoriti u malu aristokratkinju.
»Ostavite nas«, zapovjedio je. »Načini stanku, majstore Robine, za pranje kis-
tova, recimo tako. Tebe pak, grofice, molim da izvoliš pričekati u predvorju. A ti,
kneginjice, pođi sa mnom na terasu.«
Mokar snijeg koji je pao noću istopio se s prvim zrakama jutarnjega sunca, ali
su krovovi kula i tornjići zamka Dam Rowana bili i dalje mokri i svjetlucali tako
da je izgledalo kao da plamte.
Emhyr je prišao balustradi terase. Djevojka se – u skladu s etiketom – držala
na korak iza njega. Nestrpljivim ju je pokretom prisilio da priđe bliže.
Car je šutio dugo, oslonjen s oba dlana o priručje, zagledan u brda i vazdazele-
ne tise kojima su bila obrasla, izrazito se izdvajajući od vapnene bjeline strmoga
stijenja. Vrpcom rastopljenoga srebra koja je vijugala dnom kotline svjetlucala je
rijeka.
U zraku se osjećalo proljeće.
22
Andrzej Sapkowski
»Prerijetko sam ovdje«, oglasio se Emhyr. Djevojka je šutjela.

»Prerijetko dolazim ovamo«, ponovio je, okrećući se. »A ovo je mjesto lijepo i
odiše spokojem. Lijepa okolica... Slažeš li se sa mnom?«
»Da, Vaše Carsko Visočanstvo.«
»U zraku se već osjeća proljeće. Imam li pravo?«
Odozdo, iz dvorišta burga, čula se pjesma ometana lupkanjem, zveketom i
zvonjavom potkovica. Oružana pratnja, obaviještena da je car zapovjedio pola-
zak, brzo se pripremala za put. Emhyr je pamtio da među gardistima ima jedan
koji pjeva. Često. I neovisno o okolnostima.
Pogledaj me milostivo
Očima tim plavim,
Podari me dobrostivo
Dražestima svojim,
Sjeti me se dobrostivo
I u to doba noćno,
Ne odbijaj milostivo
Osjećanje moćno.
»Lijepa balada«, rekao je zamišljeno, dodirujući prstima teški, zlatni, carski la-
nac.
»Lijepa, Vaše Carsko Visočanstvo.«
Vattier me uvjerava da je Vilgefortzu već za petama. Da će ga pronaći za koji
dan, a najviše tjedan. Glave izdajnika će se zakotrljati, a u Nilfgaard će biti dove-
dena prava Ciri, kraljica Cintre.
A prije no što u Nilfgaard prispije autentična Ciri, trebat će nešto učiniti s
dvojnicom.
»Podigni glavu.«
Poslušala je.
»Imaš li kakvih želja?« iznenada je strogo upitao. »Pritužbi? Molbi?«
»Ne, Vaše Carsko Visočanstvo. Nemam.«
»Zbilja? To je zanimljivo. No, ali ta ja ti ne mogu zapovjediti da ih imaš. Dig-
ni glavu, kako dolikuje princessi. Stella te je valjda naučila ponašanju?«
Zapravo su je itekako podučili, pomislio je. Najprije Rience, potom Stella. Do-
bro su je naučili ulogu i tekst, prijeteći joj sigurno da će zabunu ili pogrešku plati-
23
Gospodarica jezera
ti mučenjem i smrću. Upozorili je da će morati igrati pred nemilosrdnom publi-

kom koja ne oprašta pogreške. Pred strašnim Emhyrom var Emreisom, carom
Nilfgaarda.
»Kako se zoveš?« upitao je oštro.
»Cirilla Fiona Elen Riannon.«
»Pravo ime.«
»Cirilla Fiona...«
»Ne zloupotrebljavaj moje strpljenje. Ime!«
»Cirilla...« djevojčin se glas prelomio kao prutić. »Fiona...«
»Dosta, Velikoga mu Sunca«, procijedio je kroz stisnute zube. »Dosta!«
Glasno je šmrcnula. Etiketi usprkos. Usne su joj podrhtavale, ali joj to etiketa
nije zabranjivala.
»Smiri se«, zapovjedio je, ali tihim, gotovo blagim glasom. »Čega se bojiš?
Stidiš se vlastitog imena? Bojiš ga se otkriti? Je li s njim povezano nešto neugod-
no? To te pitam samo zato što bih ti se htio obraćati tvojim pravim imenom. Ali
moram znati kako ono glasi.«
»Nikako«, odgovorila je, a krupne joj oči iznenada bljesnuše kao osvijetljene
smaragdnim plamenom. »Jer to je nikakvo ime, Vaša Carska Visosti. Ime po mje-
ri nekoga tko je nitko. Tako dugo dok sam Cirilla Fiona nešto značim... Tako
dugo dok...«
Glas joj se u grlu svezao tako naglo da je nagonski prinijela ruku vratu, kao da
to što joj visi oko njega nije ogrlica, nego garota koja je davi. Emhyr ju je i dalje
odmjeravao pogledom, i dalje pun priznanja za Stellu Congreve. Istodobno je
osjećao bijes. Bijes bez temelja. I zato tako bijesan.
Što ja hoću od toga djeteta, pomislio je osjećajući kako se bijes prikuplja u
njemu, kako vrije, kako se pjeni poput juhe u kotlu. Što ja hoću od djeteta koje...
»Znaj da nisam imao ništa s tvojim dovođenjem, djevojko«, rekao je oštro.
»Nisam imao ništa s tvojom otmicom. Nisam izdao takve zapovijedi. Prevarili su
me...«
Bio je bijesan na sebe, svjestan da je pogriješio. Trebalo je već davno završiti
ovaj razgovor, završiti ga oholo, vladarski, prijeteći, na imperatorski način. Tre-
balo je zaboraviti tu djevojku i njezine zelene oči. Ta djevojka ne postoji. Ona je
dvojnica. Imitacija. Nema čak ni ime. Nitko je. A imperator ne razgovara s nekim
tko je nitko. Imperator ne priznaje pogreške pred nekim tko je nitko. Imperator ne
moli za oproštaj, ne kaje se ni pred kim tko je...
»Oprosti mi«, rekao je, a riječi su mu bile strane, neugodno su se lijepile za
usne. »Pogriješio sam. Da, istina je, kriv sam za to što te snašlo. Moja greška. Ali
dajem ti svoju riječ da ti više ništa ne prijeti. Više te neće snaći nikakvo zlo. Ni-
24
Andrzej Sapkowski
kakva nepravda, nikakva sramota, nikakva neugodnost. Ne moraš se bojati.«

»Ne bojim se.« Podigla je glavu i pogledala ga etiketi usprkos ravno u oči.
Emhyr je zadrhtao, pogođen čestitošću i povjerenjem u njezinu pogledu. Smjesta
se uspravio, carski i uzvišen do gađenja.
»Zatraži od mene što god zaželiš.«
Ponovo ga je pogledala, a on se i protiv volje prisjetio onih nebrojenih prilika
kada je baš ovako kupovao mirnu savjest za niskost koju je nekome učinio, radu-
jući se u dubini duše što će platiti tako jeftino.
»Zatraži od mene što god zaželiš«, ponovio je, a budući da je već bio umoran,
glas mu je odjednom dobio na čovječnosti. »Ispunit ću svaku tvoju želju.«
Neka me ne gleda, pomislio je. Ne podnosim njezin pogled.
Ljudi me se tobože boje pogledati. A čega se ja bojim?
Fućka mi se za Vattiera de Rideauxa i njegove državne interese. Ako me ona
zamoli, dat ću da je odvedu kući tamo odakle su je doveli. Dat ću je odvesti u
zlatnoj kočiji sa šest bijelih konja. Dostajat će da zamoli.
»Zatraži od mene što god zaželiš«, ponovio je.
»Hvala Vašem Carskom Visočanstvu«, rekla je djevojka spustivši pogled.
»Vaše je Carsko Visočanstvo vrlo plemenito i darežljivo. Mogu li zamoliti...«
»Govori.«
»Željela bih da mogu ostati ovdje. Ovdje u Dam Rowanu. Kod gospe Stelle.«
Nije se začudio. Naslućivao je takvo što.
Obzir ga je suzdržao od pitanja koja bi ih oboje ponizila.
»Obećao sam«, rekao je hladno. »Pa neka ti bude na volju.«
»Hvala Vašem Cesarskom Visočanstvu.«
»Obećao sam i«, ponovio je, nastojeći izbjeći njezin pogled, »održat ću obeća-
nje. No mislim da si loše odabrala. Izrekla si krivu želju. Ako promijeniš mišlje-
nje...«
»Neću promijeniti«, rekla je kada je postalo jasno da car neće dovršiti. »Zašto
bih promijenila? Odabrala sam gospu Stellu, odabrala sam stvari kojih sam u ži-
votu iskusila tako malo... Dom, toplinu, dobrotu... Srce. Ne može se pogriješiti
odabravši nešto takvo.«
Jadno, naivno biće, pomislio je car Emhyr var Emreis, Deithwen Addan yn
Cam aep Morvudd, Bijeli Plamen Što Pleše Po Grobovima Neprijatelja. Upravo
birajući takvo što čine se najveće pogreške.
Ali nešto je – možda daleko zaboravljeno sjećanje – zadržalo cara od toga da
to izrekne naglas.
25
Gospodarica jezera
»Zanimljivo«, rekla je Nimue, saslušavši izvješće. »Stvarno zanimljiv san. Je li ih

bilo još?«
»Ma!« Condiwiramurs je brzim i sigurnim udarcem nožem odrezala vršak ja-
jeta. »Još mi se uvijek vrti u glavi nakon te revije! Ali to je normalno. Prva noć
na novom mjestu uvijek donosi lude snove. Znaš, Nimue, za nas, snivateljice, go-
vore da naš dar nije u tome što sanjamo. Izostavimo li vizije u transu ili pod hip-
nozom, naša se snoviđenja ne razlikuju od snova drugih ljudi ni po intenzitetu, ni
bogatstvu, ni prekognitivnom naboju. Nas izdvaja i o našemu talentu presuđuje
nešto posve drugo. Mi snove pamtimo. Rijetko kada zaboravljamo što smo sanja-
le.«
»Zato što imate netipičan i samo vama svojstven rad žlijezda s unutarnjim lu-
čenjem«, presjekla ju je Gospodarica jezera. »Vaši snovi, ako malo pojednostav-
nimo, nisu ništa drugo do endorfini izlučeni u organizmu. Kao i većina samorod-
nih magičkih talenata, i vaš je prozaično organski. Ali zašto ti ja govorim nešto
što i sama izvrsno znaš? Ispričaj mi koje si snove još upamtila.«
»Mladi dječak«, namrštila se Condiwiramurs, »koji putuje posred pustih polja,
sa zavežljajem na ramenu. Polja su prazna, proljetna. Vrbe... Uz ceste i po međa-
ma. Vrbe, krive, šuplje, razgranate... Gole, još nezazelenjene. Dječak ide, osvrće
se. Pada noć. Na nebu se pojavljuju zvijezde. Jedna od njih se kreće. To je komet.
Crvenkasta treperava iskra koja ukoso presijeca nebosklon...«
»Bravo«, nasmiješila se Nimue. »Iako nemam pojma koga si sanjala, barem se
može precizno odrediti datum toga događaja. Crveni komet vidio se tijekom šest
dana u proljeće sklapanja Cintranskoga mira. Točnije, za prvih dana ožujka. Jesu
li se i drugim snovima pojavili nekakvi nadnevci?«
»Moji snovi«, puhnula je Condiwiramurs, soleći jaje, »nisu ratarski kalendari!
Nemaju listove s datumima! Ali da budem precizna, sanjala sam i san o Bitki kod
Brenne, zacijelo nagledavši se platna Mikolaja Certose u tvojoj galeriji. A datum
Bitke kod Brenne je također poznat. Pada također u godinu kometa. Varam se?«
»Ne varaš se. Je li u tom snu o bitki bilo nečeg osobitog?«
»Nije. Metež konja, ljudi i oružja. Ljudi su se tukli i urlali. Netko je, sigurno
nenormalan, zavijao: ›Orlovi! Orlovi! ‹«
»I što još? Pričala si o cijeloj reviji snova.«
»Ne sjećam se...« Condiwiramurs je zastala. Nimue se nasmiješila.
»No, dobro.« Novakinja je ponosno digla nos, ne dopuštajući Gospodarici je-
zera zajedljiv komentar. »Naravno da ponekad zaboravim. Nitko nije savršen. Po-
navljam, moji snovi su vizije, nisu bibliotečne kartice...«
»Znam to«, presjekla ju je Nimue. »Ovo nije ispit tvojih snivateljskih sposob-
nosti, ovo je analiza legende. Njezinih zagonetki i bijelih mrlja. Uostalom, ide
26
Andrzej Sapkowski
nam posve dobro, već si u prvim snovima dokučila djevojku s portreta, tu Cirinu
dvojnicu kojom je Vilgefortz pokušao prevariti cara Emhyra...«
Zastale su jer je u kuhinju ušao Kralj Ribara. Naklonivši se i zagunđavši, uzeo
je s kredenca kruh, bilikum i platneni zavežljaj. Izašao je, ne zaboravivši se nak-
loniti i zagunđati.
»Gadno šepa«, rekla je Nimue prividno ravnodušno. »Bio je teško ranjen. U
lovu mu je vepar rasporio nogu. Zato i provodi toliko vremena na barci. Za vesli-
ma i u ribolovu rana ga ne ometa, na barci zaboravlja sakatost. To je vrlo čestit i
dobar čovjek. A meni...«
Condiwiramurs je pristojno šutjela.
»Trebam muškarca«, objasnila je konkretno mala čarobnica.
I ja isto, pomislila je novakinja. Prokleto bilo, čim se vratim na akademiju,
smjesta ću nekome dopustiti da me smota. Celibat je dobar, ali ne dulje od jednog
semestra.
Nimue se nakašljala.
»Ako si gotova s doručkom i maštanjem, pođimo u knjižnicu.«
»Vratimo se tvojem snu.«

Nimue je otvorila mapu, prelistala nekoliko akvarela izrađenih u sepiji, izvadi-
la jedan. Condiwiramurs je odmah prepoznala.
»Audijencija u Loc Grimu?«
»Dakako. Dvojnica biva predstavljena na carskom dvoru. Emhyr hini da se
dao prevariti, smješka se slaboj igri. Ovo su, pogledaj, veleposlanici sjevernih
kraljevstava kojima je namijenjena ta predstava. Tu pak vidimo uvrijeđene nilfga-
ardske vojvode – car je odbacio njihove kćeri, nije mario za njihove ponude da se
srode. Željni osvete, šapću, nagnuti jedni drugima, već snuju urotu i ubojstvo.
Djevojka dvojnica stoji pognute glave, a slikar, da bi naglasio tajanstvenost, čak
ju je opremio rupčićem koji skriva crte lica.«
»O lažnoj Ciri«, nastavila je malo kasnije čarobnica, »ne znamo više ništa. Ni-
jedna od inačica legende ne govori o tome što se s tom dvojnicom dogodilo.«
»Valja ipak pretpostaviti«, rekla je tužno Condiwiramurs, »da djevojčina sud-
bina nije bila za pozavidjeti. Kada se Emhyr dokopao izvornika, a znamo da ga se
dokopao, riješio se falsifikata. Dok sam sanjala, nisam osjetila tragediju, a u na-
čelu bih trebala osjetiti da je nešto... S druge strane, to što vidim u snovima nije
nužno stvarna istina. Kao i svaki čovjek, snivam maštarije. Čežnje. Žudnje... I
strahove.«
»Znam.«
27
Gospodarica jezera
Raspravljale su do ručka, pregledavajući mape i fascikle grafika. Kralju Ribara

očito se posrećio ulov jer je za objed bio losos na žaru. Za večeru također.
Noću je Condiwiramurs loše spavala. Previše se najela.
Nije ništa sanjala. Bila je malo potištena i postiđena, ali Nimue se nije uopće
uznemirila. »Imamo vremena«, rekla je. »Pred nama je još puno noći.«
Kula Inis Vitre imala je nekoliko kupaonica, zbilja raskošnih, svijetlih od mramo-
ra i blistavih od mesinga, grijanih hipokaustom smještenim negdje u podrumima.
Condiwiramurs se nije ustručavala zauzimati kade satima, ali se ionako svako
malo susretala s Nimue u sauni, drvenoj kućici s mostićem što izlazi na jezero.
Mokre, dašćući od pare što je izbijala iz polivenog kamenja, obje bi sjedile na
klupicama, nehajno se šibajući brezovim metlicama, dok im je slani znoj zalije-
vao oči.
»Ako sam dobro razumjela«, Condiwiramurs je obrisala lice, »moja praksa na
Inis Vitre treba se sastojati, u tome da odsanjam sve bijele mrlje legende o vješcu
i vještici?«
»Dobro si razumjela.«
»Danju se gledanjem grafika i razgovorom moram puniti za snove, da bih
noću mogla usnuti stvarnu, nikome poznatu verziju određenoga događaja?«
Ovaj put Nimue nije smatrala nužnim potvrditi. Samo se nekoliko puta ošinula
metlicom te ustala i zapljusnula vodom vruće kamenje. Para se uskovitlala, vrući-
na je na trenutak oduzela dah.
Nimue je izlila na sebe ostatak vode iz čabrića. Condiwiramurs se divila njezi-
noj figuri. Iako malena, čarobnica je bila građena izvanredno skladno. Na oblina-
ma i jedroj koži mogla joj je pozavidjeti dvadesetogodišnjakinja. Condiwiramurs,
da se ne traži daleko, imala je dvadeset i četiri. I zavidjela joj je.
»Ako čak nešto i usnem«, nastavila je, opet brišući oznojeno lice, »kako ćemo
biti sigurne da sanjam stvarnu verziju? Zbilja ne znam...«
»O tome ćemo ubrzo«, presjekla ju je Nimue. »Vani. Već mi je dosta sjedenja
u ovoj jari. Ohladimo se. A onda ćemo popričati.«
I to je spadalo u ritual. Istrčale su iz kupelji, tapkajući bosim stopalima po da-
skama mostića, a onda divlje vrišteći skočile u jezero. Poprskavši se, izašle su na
mostić, izažele kose.
Kralj Ribara, uzbunjen pljuskanjem i vriskom, osvrnuo se na svojoj barki, po-
gledao, zaklanjajući dlanom oči, ali se odmah okrenuo natrag i prihvatio ribarsko-
ga pribora. Condiwiramurs je takvo ponašanje smatrala uvredljivim i nedopusti-
vim. Njezino mišljenje o Kralju Ribara jako je poraslo kada je uočila da vrijeme
28
Andrzej Sapkowski
koje nije provodio u ribolovu posvećuje čitanju. S knjigom je odlazio čak i u za-
hod, a bila je to ni manje ni više već Speculum aureum, ozbiljno i teško djelo.
Ako se prvih dana boravka na Inis Vitre čak i malčice čudila Nimue, već je odav-
no prestala. Postajalo je jasno da je Kralj Ribara prostak i grmalj samo naizgled.
Razmjerno dobra sigurnosna mimikrija.
Tim je prije, pomislila je Condiwiramurs, drskost i neoprostiva uvreda okrenu-
ti glavu udicama i varalicama dok po mostiću paradiraju dvije gole žene s tijelima
dostojnima nimfi, od kojih se pogled ne bi smio moći otrgnuti.
»Ako nešto usnem«, vratila se temi, brišući ručnikom grudi, »odakle jamstvo
da sam sanjala stvarnu verziju? Poznajem sve književne verzije legende, od Mas-
lačkova Pola stoljeća pjesništva pa do Gospodarice jezera Andreje Ravixa. Poz-
najem preuzvišenog Jarrea, poznajem sve znanstvene obrade, a da i ne spomi-
njem popularna izdanja. Sva su ta čitanja ostavila tragove, utjecala na mene, ni-
sam ih u stanju eliminirati iz svojih snova. Postoji li šansa da se probijem kroz
fikciju i sanjam istinu?«
»Postoji.«
»Kolika?«
»Jednaka toj«, Nimue je pokretom glave pokazala čamac na jezeru, »koju ima
Kralj Ribara. Vidiš i sama da neprestano baca svoje udice. Izvlači bilje, korijenje,
potopljene panjeve, stare čizme, utopljenike i vrag će ga znati što još. Ali s vre-
mena na vrijeme nešto i ulovi.«
»Znači, sretan nam lov«, uzdahnula je Condiwiramurs odijevajući se. »Bacaj-
mo mamce i pecajmo. Tražimo prave verzije legende, parajmo tapetariju i podsta-
vu, kuckajmo po kovčegu u potrazi za dvostrukim dnom. A što ako nema drugo-
ga dna? Uza sve poštovanje, Nimue, nismo prve na toj ribarskoj pošti. Kakva je
šansa da su ijedna pojedinost i detalj izmaknuli pozornosti hordama istraživača
koji su ribarili prije nas? Da su nam ostavili barem jednu ribicu?«
»Ostavili su«, ustvrdila je uvjereno Nimue, raščešljavajući mokru kosu. »Ono
što nisu sami znali, zažbukali su konfabuliranjem i krasnoslovljem. Ili prešutjeli.«
»Na primjer?«
»Zimski boravak vješca u Toussaintu, da ne tražimo daleko. Sve inačice le-
gende rješavaju tu epizodu kratkom rečenicom: ›Junaci su zimu proveli u Toussa-
intu.‹ Čak je i Maslačak, koji je svojim pothvatima u toj kneževini posvetio dva
odlomka, na temu vješca začuđujuće enigmatičan. Ne bi li stoga vrijedilo doznati
što se dogodilo te zime? Nakon bijega iz Belhavena i susreta s vilenjakom Aval-
lachom u podzemnom kompleksu Tir ná Béa Arainne? Nakon okršaja u Caed
Myrkvidu i pustolovine s druidkinjama? Što je vještac u Toussaintu radio od lis-
topada do siječnja?«
29
Gospodarica jezera
»Što je radio? Zimovao je!« puhnula je novakinja. »Nije prije topljenja snijega
mogao prijeći preko prijevoja, pa je zimovao i dosađivao se. Nije čudo da su kas-
niji autori taj dosadni djelić rješavali lakonskim: ›Minula je zima.‹ No, ako treba,
pokušat ću nešto izsanjati. Imamo li kakve slike ili crteže?«
Nimue se nasmiješila.
»Imamo čak i jedan crtež na crtežu.«
Freska na stijeni prikazivala je lovački prizor. Mršavi, naslikani nehajnim potezi-

ma kista, čovječuljci s lukovima i kopljima progonili su u divljim skokovima ve-
likog ljubičastog bizona. Bizon je na boku imao tigrove pruge, a iznad rogova iz-
vijenih u obliku lire nadnosilo se nešto što je podsjećalo na vilinskog konjica.
»To je dakle«, kimnuo je glavom Regis, »ta slika koju je naslikao vilenjak
Avallach. Vilenjak koji je puno znao.«
»Da«, potvrdio je suho Geralt. »To je točno ta slika.«
»Problem je u tome što u špiljama koje smo pomno istražili nema ni traga ni
vilenjacima, ni drugim stvorenjima koja si spominjao.«
»Bili su tu. Sada su se posakrivali. Ili iselili.«
»To je očito. Nemoj zaboraviti da ti je audijencija udijeljena isključivo flami-
nikinim zauzimanjem. Zacijelo je zaključeno da će jedna audijencija biti dovolj-
na. Nakon što je flaminika na poprilično kategoričan način odbila suradnju, zbilja
ne znam što još možeš učiniti. Vučemo se po tim špiljama već cijeli dan. Ne
mogu se oteti dojmu da to nema nikakva smisla.«
»Ni ja se«, rekao je gorko vještac, »ne mogu oteti takvom dojmu. Nikada ni-
sam razumio vilenjake. Ali barem znam zašto većina ljudi ne luduje za njima. Te-
ško je oteti se dojmu da nam se izruguju. Svime što čine, što govore, što misle,
vilenjaci nam se rugaju, ismjehuju nas. Sprdaju se s nama.«
»Kroz tebe progovara antropomorfizam.«
»Možda malo. Ali dojam ostaje.«
»Što ćemo učiniti?«
»Vratit ćemo se u Caed Myrkvid, Cahiru, kojemu su druidkinje sigurno već
zaliječile skalpiranu tintaru. Potom ćemo uzjahati konje i iskoristiti poziv knegi-
nje Anne Henriette. Ne pravi grimase, vampiru. Milvi su polomljena rebra, Cahi-
ru je razbijena glava, malo odmora u Toussaintu dobro će doći oboma. A valjat
će izvući i Maslačka iz ljubavne afere jer mi se čini da se dobrano uvalio.«
»Što se može«, uzdahnuo je Regis, »neka bude tako. Morat ću se držati poda-
lje od zrcala i pasa, paziti na čarobnjake i telepate... A ako me ipak razotkriju, ra-
čunam na tebe.«
30
Andrzej Sapkowski
»Možeš računati«, odvratio je ozbiljno Geralt. »Neću te ostaviti u nevolji. Moj

druže.«
Vampir se nasmiješio, a kako su bili sami, učinio je to cijelom garniturom oč-
njaka.
»Druže?«
»Iz mene progovara antropomorfizam. Nastavimo, izađimo iz ovih pećina,
druže. Jer ovdje možemo pronaći samo reumatizam.«
»Samo. Možda tek... Geralte? Tir ná Béa Arainne, vilenjačka nekropola, pre-
ma tome što si vidio, nalazi se iza špiljske slikarije, točno iza ove stijene... Mogli
bismo tamo dospjeti... No, znaš. Kada bismo ovo razvalili. Nisi o tome razmiš-
ljao?«
»Ne. Nisam razmišljao.«
Kralj Ribara opet je imao sreće pa su za večeru bile dimljene pastrve. Riba je bila
tako ukusna da je pouka opet propala. Condwiramurs se ponovo prejela.
Condwiramurs je podrignula po dimljenoj pastrvi. Vrijeme je za spavanje, pomis-

lila je, uhvativši se po drugi put kako knjigu lista makinalno, uopće ne registrira-
jući sadržaj. Vrijeme je za san.
Zijevnula je, odložila knjigu. Razmjestila je jastuke, mijenjajući raspored s či-
talačkog u odmaralački. Ugasila je čarobnom formulom svjetiljku. Odaja je u tre-
nu utonula u neprobojan mrak gust kao melasa. Teške baršunaste zavjese bile su
pomno navučene – novakinja je već odavno zaključila da se u tami spava bolje.
Što odabrati, pomislila je protežući se i vrteći u postelji. Ići na oneirodalni ele-
ment ili se pokušati usidriti?
Unatoč oholim uvjeravanjima, snivateljice se nisu sjećale ni pola svojih pro-
ročkih snova, oneiromantkinjama je njihov dobar dio ostajao u sjećanju kao zbrka
slika, kaleidoskop neprestano novih boja i oblika, dječja igračka od zrcala i staka-
laca. Ni po jada ako su sličice bile lišene svakog reda i makar privida značenja,
moglo ih se mimo zanemariti. Po načelu: ne pamtim, znači da nije ni vrijedno
pamćenja. U žargonu snivateljica takvi su se snovi nazivali »šrot«.
Gora i pomalo sramotna stvar bile su »utvare« – snovi iz kojih su snivateljice
pamtile samo dijelove, isključivo krhotine značenja, snovi od kojih je ujutro osta-
jao samo nejasan osjećaj primljenoga signala. Ako se »utvara« usto ponavljala,
mogle su biti sigurne da imaju posla sa snom znatne oneirodalne vrijednosti.
Tada bi se snivateljica usredotočivanjem i autosugestijom nastojala prisiliti da
ponovo, ovaj put točno, odsanja određenu »utvaru«. Najbolje rezultate davala je
31
Gospodarica jezera
metoda prisiljavanja na novo snivanje odmah nakon buđenja – to se zvalo »peca-

nje«. Ako se san nije dao »upecati«, preostajao je pokušaj opetovanog zazivanja
određene snene vizije za vrijeme neke od sljedećih seansi, koncentracijom i me-
ditacijom koje bi prethodile sanjanju. Takvo programiranje sanjanja zvalo se »si-
drenje«.
Nakon dvanaest noći provedenih na otoku, Condwiramurs je imala već tri po-
pisa, tri kompleta snova. Postojao je popis uspjeha dostojnih razmetanja – popis
»utvara« koje je snivateljica uspješno »upecala« ili »usidrila«. Među takve spada-
li su snovi o pobuni na otoku Thaneddu te o putovanju vješca i njegove družine
kroz mećavu na prijevoju Malheuru, kroz proljetne prolome oblaka i razmekšane
putove u dolini Sudduth. Postojao je – novakinja to nije priznala Nimuei – i popis
poraza, snova koji su unatoč naporima ostajali zagonetkom. I postojao je radni
popis – popis snova koji su i dalje čekali na svoj red.
I postojao je jedan san, čudan, ali vrlo ugodan, koji se vraćao u krhotinama i
treptajima, u neuhvatljivim zvucima i svilenom dodiru.
Ugodan, nježan san.
Dobro, pomislila je Condwiramurs, zatvarajući oči. Neka bude.
»Čini se da znam čime se bavio vještac zimujući u Toussaintu.«

»Izvoli, izvoli.« Nimue je podignula pogled preko naočala s čarobnjačkog
obrednika uvezanog u kožu koji je prelistavala. »Ipak si na kraju nešto sanjala?«
»Itekako!« rekla je hvalisavo Condwiramurs. »Sanjala sam! Vješca Geralta i
ženu kratke crne kose i zelenih očiju. Ne znam tko bi to mogao biti. Možda ta
kneginja o kojoj Maslačak piše u svojim sjećanjima?«
»Vjerojatno si čitala nepažljivo«, malo se ohladila čarobnica. »Maslačak opi-
suje kneginju Anariettu podrobno, a drugi izvori potvrđuju da joj je kosa bila, ci-
tiram, kestenjaste boje, sjajna, kao sa zlatnom aureolom.«
»Onda to nije ta«, suglasila se novakinja. »Moja žena je bila crna. Zbilja, kao
ovaj ugljen. A san je bio... hmmm... zanimljiv.«
»Slušam pozorno.«
»Razgovarali su. Ali to nije bio pravi razgovor.«
»Što je u njemu bilo neobično?«
»Veći dio vremena njezine su noge bile na njegovim ramenima.«
»Reci mi, Geralte, vjeruješ li u ljubav na prvi pogled?«

»A ti vjeruješ?«
»Vjerujem«.
32
Andrzej Sapkowski
»Sada već znam što nas je povezalo. Suprotnosti koje se privlače.«

»Ne budi ciničan.«
»Zašto? Cinizam navodno pokazuje inteligenciju.«
»Nije istina. Cinizam je u cijelom svom pseudointeligentnom ovitku odvratno
neiskren. Ja ne podnosim nikakvu neiskrenost. A kada smo već kod toga... Reci
mi, vješče, što u meni voliš najviše?«
»Ovo.«
»Iz cinizma upadaš u trivijalnost i banalnost. Pokušaj još jednom.«
»U tebi najviše volim tvoju pamet, tvoju inteligenciju i tvoju duhovnu dubinu.
Tvoju nezavisnost i slobodu, tvoju...«
»Ne shvaćam odakle ti toliko sarkazma.«
»Nije to bio sarkazam, bila je to šala.«
»Ne podnosim takve dosjetke. Osobito ne u pogrešno vrijeme. Sve, dragi moj,
ima svoje vrijeme i određen je sat za sve stvari pod nebom. Postoji vrijeme šutnje
i vrijeme govora, vrijeme plača i vrijeme smijeha, vrijeme napada i vrijeme svla-
čenja, ispričavam se, povlačenja, vrijeme šala i vrijeme ozbiljnosti...«
»Vrijeme tjelesnih nježnosti i vrijeme suzdržavanja od njih?«
»No, ne uzimaj to tako doslovno! Neka sada radije bude vrijeme komplimena-
ta. Ljubav bez komplimenata odiše mi fiziologijom, a fiziologija je plitka. Govori
mi komplimente!«
»Od tvojega dupenceta nema ljepšeg od Jaruge do Buine.«
»Eto ti peha, sada me za promjenu uspoređuje s nekakvim sjevernjačkim rječi-
cama. Zanemarimo li kakvoću usporedbe, nije li se moglo reći: od Albe do Vel-
de? Ili: od Albe do Sansretoura?«
»U životu nisam nikad bio kraj Albe. Nastojim izbjeći donošenje sudova ako
nisu potkrijepljeni solidnim iskustvom.«
»Oh! Zbilja? Pretpostavljam onda da si se dupenaca, jer o njima je bila riječ,
dovoljno nagledao i iskusio da možeš suditi? Ha, sjedokosi? Koliko si žena imao
prije mene? Reci! Pitala sam nešto, vješče! Ne, ne, pusti, miči šape, nećeš se tako
izvući. Koliko si žena imao prije mene?«
»Nijednu. Ti si mi prva.«
»Napokon.«
Nimue je već jako dugo zurila u sliku koja je u suptilnom chiaroscuru prikazivala
deset žena posjednutih za okruglim stolom.
»Šteta«, oglasila se napokon, »što ne znamo kako su zapravo izgledale.«
»Velike maestre?« prasnula je Condwiramurs. »Pa njihovih portreta ima puno!
33
Gospodarica jezera
Samo u Aretuzi...«
»Rekla sam: zapravo«, presjekla je Nimue. »Nisam mislila na uljepšane por-
trete naslikane na temelju drugih uljepšanih portreta. Ne zaboravi, bilo je vrijeme
u kojemu su se slike čarobnica uništavale. A i same čarobnice. Potom je bilo vri-
jeme propagande kada su maestre morale već samim svojim izgledom izazivati
poštovanje, divljenje i pobožni strah. Iz toga vremena potječu svi Sastanci Lože,
Urote i Konventi, platna i grafike koje prikazuju stol, a za njim deset veličanstve-
nih, očaravajuće lijepih žena. A istinitih, autentičnih portreta nema. Uz dvije iz-
nimke. Autentičan je portret Margarite Laux-Antille koji visi u Aretuzi na otoku
Thaneddu, a koji se čudom sačuvao od požara. Autentičan je i portret Sheale de
Tancarville u Ensenadi u Lan Exeteru.«
»A portret Francesce Findabair koji su naslikali vilenjaci i visi u wengerber-
skoj Pinakoteci?«
»Krivotvorina. Kada su otvorena Vrata i vilenjaci otišli, pokupili su sa sobom
ili uništili sva umjetnička djela, nisu ostavili nijednu sliku. Ne znamo je li Krasu-
ljica iz Doline bila stvarno tako lijepa kako govori predaja. Uopće ne znamo kako
je izgledala Ida Emean. A kako su u Nilfgaardu portrete čarobnica uništavali vrlo
pomno i temeljito, nemamo pojma ni kako su doista izgledale Assire var Anahid i
Fringille Vigo.«
»Uzmimo ipak i dogovorimo se«, uzdahnula je Condwiramurs, »da su sve iz-
gledale baš tako kako su ih poslije portretirali. Dostojanstvene, vladarske, dobre i
mudre, brižne, pravedne i plemenite. I lijepe, opčinjavajuće lijepe... Neka bude
tako. Tako je lakše živjeti.«
Dnevni posao na Inis Vitre poprimio je svojstva pomalo dosadne rutine. Analiza
Condwiramursinih snova, započeta već za doručkom, obično se produžavala sve
do podne. Vrijeme između podneva i objeda novakinja je provodila u šetnjama –
a i one su ubrzo postale rutinske i nezanimljive. Nije ni čudno. Za sat vremena
otok se moglo obići dvaput, nagledavši se pritom tako zanimljivih stvari kao što
su granit, patuljasti bor, šljunak, bezupke, voda i galebovi.
Poslije ručka, poslije duge sieste, slijedile su diskusije, pregledavanje knjiga,
svitaka i manuskripata, gledanje slika, grafika i mapa. I duge raspre o uzajamnim
odnosima legende i istine koje su se protezale dugo u noć...
A potom su bivale noći i snovi. Različiti snovi. Celibat je počeo pokazivati
svoju prisutnost. Umjesto zagonetki vješčeve legende, Condwiramurs je sanjala
Kralja Ribara u najrazličitijim situacijama, od krajnje neerotičnih do ekstremno
erotičnih. U krajnje neerotičnom snu Kralj Ribara ju je vukao na povrazu za bar-
34
Andrzej Sapkowski
kom. Veslao je polagano i pospano, pa je uranjala u jezero, tonula, gušila se, a

usto ju je potresao i grozan strah – osjećala je da se od jezerskog dna odvaja i pli-
va prema površini nešto užasno, nešto što hoće progutati mamac vučen za lađom,
koji je bila ona. I to bi je nešto već trebalo zgrabiti, kada bi Kralj Ribar jače pri-
onuo za vesla, odvlačeći je iz dosega ralja nevidljivoga grabežljivca. Vučena, gu-
šila se vodom i onda budila.
U nedvosmisleno erotičnom snu, klečala je na dnu zaljuljane barke, obješena
preko obramice, a Kralj Ribara ju je držao za vrat i zaneseno ševio, gunđajući,
hračući i pljujući pritom. Osim tjelesne ugode, Condwiramurs je osjećala i parali-
zirajući strah – što će se dogoditi kada ih zatekne Nimue? Odjednom je u jezer-
skoj vodi vidjela lelujavo, prijeteće obličje male čarobnice... i budila se oblivena
znojem.
Tada bi ustala, otvarala prozor, opijala se noćnim zrakom, mjesečevim sjajem,
maglom što se dizala s jezera.
I nastavljala sanjati.
Kula Inis Vitre imala je stupovima poduprtu terasu koja je visjela nad jezerom.
Isprva Condwiramurs nije tome posvećivala pozornost, no na kraju je ipak počela
razmišljati. Terasa je bila čudna jer je bila posve nedostupna. Na nju se nije mo-
glo izaći ni iz jedne od prostorija u kuli.
Svjesna da prebivališta čarobnica nikako ne mogu bez takvih tajnih anomalija,
Condwiramurs nije postavljala pitanja. Čak ni kada je šećući obalom jezera vidje-
la Nimue kako je promatra s te terase. Nedostupne, kako se pokazalo, samo za
nepozvane i profane.
Pomalo ljutita što ju se smatra profanom, zaintačila se i hinila da se nije dogo-
dilo ništa. Ali nije potrajalo dugo i tajna se objasnila.
Bilo je to nakon što ju je opsjeo niz snova izazvanih akvarelima Wilme We-
ssely. Očito opčinjena tim dijelom legende, slikarica je sva svoja djela posvetila
Ciri u Lastavičjoj kuli.
»Sanjam čudne snove nakon tih sličica«, potužila se novakinja sljedećega ju-
tra. »Sanjam... slike. Stalno iste slike. Ne situacije, ne prizore, već slike. Ciri na
kruništu kule... Nepomična slika.«
»I ništa više? Nikakvi doživljaji osim vidnih?«
Nimue je, naravno, znala da snivateljica Condwiramursinih kvaliteta sanja
svim osjetilima – prima snove ne samo vidom, kao većina ljudi, već podjednako i
sluhom, dodirom, njuhom – pa čak i okusom.
»Ništa«, zavrtjela je glavom Condwiramurs. »Samo...«
35
Gospodarica jezera
»Što, što?«
»Misao, Uporna misao. Da na tom jezeru, u toj kuli, nisam gospodarica, već
sužanj.«
»Pođi za mnom.«
Kako se Condwiramurs i domišljala, pristup terasi bio je moguć samo iz pri-
vatnih čarobničinih odaja, čistih, pedantno urednih, koje su odisale sandalovi-
nom, tamjanom, lavandom i naftalinom. Valjalo se poslužiti malim tajnim vrataš-
cima i spustiti zavojitim stubama. Tako se dolazilo tamo gdje treba.
Odaja, za razliku od ostalih, nije na zidovima imala lamperiju ni tapiserije,
bila je samo okrečena, a zbog toga vrlo svijetla. Tim svjetlija što je ovdje bio tro-
krilni prozor, točnije staklena vrata koja su vodila ravno na terasu obješenu nad
jezero.
Jedini namještaj u odaji bila su dva naslonjača, golemo zrcalo u ovalnom okvi-
ru od mahagonija i neka vrsta stalka s poprečnim vodoravnim krakom na kojemu
je visjela tapiserija. Tapiserija je mjerila nekih pet na sedam stopa i resama sezala
do poda.
Prikazivala je stjenovitu liticu nad planinskim jezerom. Zamak stopljen s liti-
com izgledao je poput dijela stijene. Zamak koji je Condwiramurs dobro pozna-
vala. S brojnih ilustracija.
»Vilgefortzova utvrda, mjesto Yenneferina sužanjstva. Mjesto na kojemu je
završila legenda.«
»Tako je«, potvrdila je Nimue prividno ravnodušno. »Ondje je završila legen-
da, barem u inačicama koje poznajemo. Poznajemo upravo tu verziju, pa nam se
čini da znamo svršetak Ciri je pobjegla iz Lastavičje kule u kojoj je, kako si sa-
njala, bila sužanj. Kada je shvatila što joj žele učiniti, pobjegla je. Legenda nudi
puno verzija toga bijega...«
»Meni se«, umetnula je Condwiramurs, »najviše sviđa ta s predmetima koje je
bacala za sobom. Češljem, jabukom i maramom. Ali...«
»Condwiramurs.«
»Ispričavam se.«
»Verzija bijega ima, kako sam rekla, puno. Ali i dalje nije posve jasno na koji
je način Ciri iz Lastavičje kule dospjela ravno u Vilgefortzovu utvrdu. Ne možeš
usnuti Lastavičju kulu. Pokušaj usnuti zamak. Pogledaj pozorno ovu tapiseriju...
Slušaš li ti mene?«
»Ovo zrcalo... Čarobno je, zar ne?«
»Nije. Pred njim istiskujem prišteve.«
»Ispričavam se.«
»To je Hartmannovo zrcalo«, objasnila je Nimue, vidjevši novakinjin spušteni
36
Andrzej Sapkowski
nos i namršteno lice. »Ako hoćeš, zaviri. Ali, molim te, budi oprezna.«
»Je li istina«, upitala je uzbuđeno Condwiramurs, »da se kroz Hartmanna
može prijeći u druge...«
»Svjetove? Naravno. Ali ne odmah, ne bez priprema, meditacije, koncentracije
i cijelog mnoštva drugih stvari. Preporučujući oprez, mislila sam na nešto drugo.«
»Na što?«
»To djeluje dvosmjerno. Iz Hartmanna uvijek može i nešto izaći.«
»Znaš, Nimue... Dok gledam ovu tapiseriju...«

»Sanjala si?«
»Sanjala sam. Ali čudno. Iz ptičje perspektive. Bila sam ptica... Vidjela sam
taj dvorac izvana. Nisam mogla ući unutra. Nešto mi je branilo pristup.«
»Gledaj tapiseriju«, zapovjedila je Nimue. »Gledaj utvrdu. Gledaj je pozorno,
usredotoči se na svaku pojedinost. Snažno se koncentriraj, ureži tu sliku u pamće-
nje. Hoću da u snu dospiješ tamo, da uđeš. Važno je da tamo uđeš.«
Vani, za zidinama zamka, mora da je puhala zbilja strahovita oluja, a u ognjištu

kamina vatra je hučala brzo proždirući cjepanice. Yennefer je uživala u toplini.
Njezin sadašnji zatvor bio je, istina, neusporedivo topliji od vlažne tamnice u ko-
joj je provela valjda dva mjeseca, ali se i u njemu smrzavala do kosti. U tamnici
je posve izgubila predodžbu o vremenu, a ni poslije se nitko nije žurio obavijestiti
je o datumima, ali bila je sigurna da je zima, prosinac, možda siječanj.
»Jedi, Yennefer«, rekao je Vilgefortz. »Jedi, izvoli, ne ustručavaj se.«
Čarobnica se nije ni mislila ustručavati. Ako se sada poprilično sporo i nevje-
što bavila piletinom, bilo je to isključivo zato što su njezini tek zacijeljeni prsti
bili nespretni i ukočeni, bilo je teško u njima držati nož i vilicu. A jesti rukama
nije htjela – željela je Vilgefortzu i njegovim gostima pokazati nadmoć. Nije poz-
navala ni jednog od njih.
»S iskrenim te žaljenjem moram obavijestiti«, rekao je Vilgefortz, gladeći pr-
stima stalak čaše, »da se Ciri, tvoja štićenica, rastala s ovim svijetom. Za to mo-
žeš kriviti samo sebe, Yennefer. I svoju besmislenu tvrdoglavost.«
Jedan od gostiju, oniži i tamnokosi muškarac, snažno je kihnuo, useknuo se u
batisteni rupčić. Nos mu je bio otečen, crven i očito posve začepljen.
»Nazdravlje«, rekla je Yennefer, koju zloguke Vilgefortzove riječi nisu nimalo
uznemirile. »Odakle tako strašna prehlada, dragi gospodine? Izložili ste se propu-
hu nakon kupanja?«
Drugi gost, postariji, velik, mršav, s prljavoblijedim očima, iznenada je zagro-
37
Gospodarica jezera
hotao. Prehlađeni je, pak, iako mu se lice zgrčilo od ljutnje, zahvalio čarobnici
naklonom i kratkom prehlađenom rečenicom. Ne dovoljno kratkom da ne bi ulo-
vila nilfgaardski naglasak.
Vilgefortz se okrenuo licem prema njoj. Na glavi više nije nosio zlatnu kons-
trukciju ni kristalnu leću u očnoj duplji, ali izgledao je još gore nego onda, ljeti,
kada ga je prvi put vidjela unakaženog. Regenerirana lijeva očna jabučica bila je
već funkcionalna, ali znatno manja od desne. Slika je oduzimala dah.
»Ti, Yennefer«, procijedio je, »sigurno misliš da lažem, da te hvatam u klop-
ku, pokušavam navući. U koju svrhu bih to činio? Vijest o smrti pogodila me isto
kao i tebe, ma što govorim, više nego tebe. Na kraju krajeva, ja sam s djevojkom
vezao vrlo konkretne nade, slagao sam planove koji su trebali odlučiti o mojoj
budućnosti. Sada je djevojka mrtva, a moji su planovi propali.«
»To je dobro.« Yennefer je s mukom držeći nož u ukočenim prstima rezala
odrezak nadjeven šljivama.
»Tebe je pak«, nastavljao je čarobnjak ne obazirući se na komentar, »s Ciri ve-
zivao samo naivni osjećaj koji se u jednakim dijelovima sastojao od tvoje neplod-
nosti i osjećaja krivnje. Da, da, Yennefer, osjećaj krivnje! Pa aktivno si sudjelo-
vala u križanju parova, u uzgoju, zahvaljujući kojemu je Ciri došla na svijet. I
prenijela si osjećaje na plod genetskog eksperimenta, uostalom neuspjelog. Jer je
eksperimentatorima nedostajalo znanja.«
Yennefer mu je šutke nazdravila peharom, moleći se u mislima da joj ne is-
padne iz prstiju. Polagano je dolazila do zaključka da će barem dva ostati još
dugo ukočena. Možda i trajno.
Vilgefortz se žacnuo na njezinu gestu.
»Sada je već prekasno, već se dogodilo«, prorijedio je kroz stisnute zube. »No,
Yennefer, moraš znati da sam ja to znanje posjedovao. Da sam imao i djevojku,
izvukao bih iz toga znanja korist. Zbilja, možeš žaliti, ojačao bih tvoj oštećeni na-
domjestak materinskog instinkta. Iako suha i sterilna kao kamen, imala bi uz
moju pomoć ne samo kćer, nego i unuku. Ili makar nadomjestak unuke.«
Yennefer je prezirno puhnula, iako je iznutra kiptjela od bijesa.
»S najvećim žaljenjem moram pokvariti tvoje odlično raspoloženje, draga
moja«, rekao je hladno čarobnjak. »Jer, vjerojatno će te rastužiti vijest da je mr-
tav i vještac Geralt iz Rivije. Da, da, isti onaj vještac Geralt s kojim te, slično kao
s Ciri, povezivao nadomjestak osjećaja, smiješni i bedasti sentiment, sladak da ti
se smuči. Znaj, Yennefer, da se naš dragi vještac oprostio od ovoga svijeta doista
vatreno i spektakularno. No zbog toga si ne moraš ništa predbacivati. Za vješčevu
smrt nisi ni najmanje kriva. Cijelu zbrku sam stvorio ja. Kušaj marinirane kruške,
zbilja su izvrsne.«
38
Andrzej Sapkowski
U Yenneferinim ljubičastim očima planula je hladna mržnja. Vilgefortz se na-

smijao.
»Ovakva si mi draža«, rekao je. »Stvarno, da nije narukvice od dvimerita, pre-
tvorila bi me u pepeo. Ali dvimerit djeluje, pa me možeš sažgati samo pogle-
dom.«
Onaj prehlađeni je kihnuo, useknuo se i raskašljao tako da su mu iz očiju po-
tekle suze. Onaj visoki je pogledavao čarobnicu svojim neugodnim ribljim pogle-
dom.
»A gdje li je gospodin Rience?« upitala je Yennefer, rastežući riječi. »Gospo-
din Rience, koji mi je toliko toga naobećavao, napričao o tome što će učiniti sa
mnom. Gdje je gospodin Schirrú, koji nikada nije propuštao priliku da me gurne i
šutne? Zašto su se stražari, još donedavno neotesani i brutalni, počeli prema meni
ponašati s bojažljivim poštovanjem? Ne, Vilgefortze, ne moraš odgovarati. Ja
znam. To o čemu si govorio jedna je velika bezvezarija. Ciri ti je umaknula i Ge-
ralt ti je umaknuo, priredivši nekako usput tvojim plaćenim ubojicama krvavu ku-
pelj. I što sada? Planovi su propali, pretvorili se u prašinu, priznao si i sam, snovi
o moći raspršili se kao dim. A čarobnjaci i Dijkstra već lociraju, određuju polo-
žaj. Nisi me iz čista mira i iz milosti prestao mučiti i prisiljavati na skeniranje. I
car Emhyr steže mrežu, a već je sigurno jako, jako bijesan. Ess a tearth, me ti-
arn? A’pleine a cales, ellea?
»Govorim zajedničkim jezikom«, rekao je prehlađeni, izdržavši njezin pogled.
»A zovem se Stefan Skellen. I nisam uopće, baš nikako, napunio gaće. Štoviše, i
dalje mi se čini da sam u puno boljem položaju od vas, gospo Yennefer.«
Govorancija ga je zamorila, opet se raskašljao i useknuo u već promočeni ba-
tist. Vilgefortz je udario dlanom po stolu.
»Dosta zabave«, rekao je, jezovito prevrćući svojim minijaturnim okom.
»Znaj, Yennefer, da mi više nisi potrebna. U načelu bih te trebao dati strpati u
vreću i utopiti u jezeru, ali ja za takvim sredstvima posežem krajnje nevoljko. Do
trenutka kada mi okolnosti dopuste ili nalože da donèsem drukčiju odluku, bora-
vit ćeš u izolaciji. No upozoravam te kako neću dopustiti da mi stvaraš nevolje.
Ako se ponovo odlučiš za štrajk glađu, znaj da neću, kao u studenome, gubiti vri-
jeme na to da te hranim na cjevčicu. Pustit ću da naprosto umreš od gladi. A u
slučaju pokušaja bijega, stražari imaju nedvosmislene zapovijedi. Sada zbogom.
Ako si se, naravno, već...«
»Nisam.« Yennefer je ustala, tresnula ubrus o stol. »Možda bih još nešto i po-
jela, ali mi društvo oduzima tek. Zbogom, gospodo.«
Stefan Skellen je kihnuo i raskašljao se. Bljedooki ju je odmjerio srditim po-
gledom i opako se osmjehnuo. Vilgefortz je gledao u stranu.
39
Gospodarica jezera
Kao i uvijek dok su je vodili iz zatvora ili u zatvor, Yennefer je pokušavala ra-
zabrati gdje je, dobiti makar i djelić informacije koja bi joj mogla pomoći u plani-
ranom bijegu. I ni jednom nije uspjela. Zamak nije imao prozora kroz koje bi mo-
gla vidjeti okolicu ili barem sunce kako bi odredila strane svijeta. Telepatija je
bila nemoguća, dvije teške narukvice od dvimerita uspješno su poništavale svaki
pokušaj uporabe magije.
Prostorija u koju je bila zatvorena bila je hladna i stroga kao pustinjačka ćelija.
Yennefer se ipak sjećala radosnog dana kada su je iz tamnice preselili ovamo. Iz
podruma na čijem je dnu vječno stajala kaljuža smrdljive vode, a po zidovima
cvjetali salitra i sol. Iz podruma u kojemu su je hranili ostacima koje su joj štako-
ri bez muke otimali iz osakaćenih prstiju. Kada su joj nakon neka dva mjeseca
skinuli okove i izvukli je odande, dopustili da se presvuče i okupa. Yennefer nije
mogla doći sebi od sreće. Sobica u koju su je preselili učinila joj se kraljevskom
spavaonicom, a tanka čorba koju su joj donijeli juhom od lastavičjih gnijezda
dostojnom carskoga stola. Jasna stvar, nakon nekog se vremena čorba pokazala
bljutavim napojem, tvrd ležaj tvrdim ležajem, a zatvor zatvorom. Hladnim, tijes-
nim zatvorom u kojemu nakon četiri koraka nalijećeš na zid.
Yennefer je opsovala, uzdahnula, sjela na hokl, koji je uz drveni krevet bio je-
dini namještaj kojim je raspolagala.
Ušao je tako tiho da ga gotovo nije čula.
»Zovem se Bonhart«, rekao je. »Bilo bi dobro da upamtiš to ime, vještice. Da
ga dobro urežeš u pamet.«
»Jebi se, papčino.«
»Ja sam«, zaškrgutao je, »lovac na ljude. Da, da, naćuli uši, čarobnice. U ruj-
nu, prije tri mjeseca, u Ebbingu sam uhvatio tvoje kopile. Tu slavnu Ciri o kojoj
se toliko priča.«
Yennefer je napela sluh. Rujan. Ebbing. Uhvatio. Ali je nema. Možda laže?
»Sivokosa vještica školovana u Kaer Morhenu. Natjerao sam je da se bori u
areni, da ubija ljude uz urlik publike. Polako, polako, pretvarao sam je u zvijer.
Učio sam je tu ulogu korbačem, šakom i potpeticom. Dugo sam je učio. Ali, po-
bjegla mi je, zelenooka zmija.«
Yennefer je neprimjetno odahnula.
»Pobjegla mi je na drugi svijet. Ali još ćemo se mi jednom sresti. Siguran sam
da ćemo se jednom sresti. Da, čarobnice. A ako nešto žalim, onda žalim samo
zbog toga što su tvoga vještačkog ljubavnika, toga Geralta, ispekli u vatri. Rado
bih mu dao da okusi moj mač, prokleti degenerik.«
Yennefer je puhnula.
»Slušaj me ti, Bonharte, ili kako se već zoveš. Nemoj me nasmijavati. Vješcu
40
Andrzej Sapkowski
nisi ni do pete. S njim se ne možeš nadmetati. Ni u jednoj konkurenciji. Ti si,

kako si priznao, živoder i šinter. Ali dobar samo za malene psiće. Za jako male
psiće.«
»Pogledaj ovamo, vještice.«
Silovitim pokretom razdrljio je prsluk i košulju, izvukao mrseći lančiće tri sre-
brna medaljona. Jedan je imao oblik mačje glave, drugi orla ili grifona. Trećega
nije dobro vidjela, ali kao da je bio vuk.
»Takvih su stvarčica«, puhnula je ponovo, hineći ravnodušnost, »puna sajmi-
šta.«
»Ove nisu sa sajmišta.«
»Ma nemoj mi reći.«
»Svojedobno su se«, siknuo je Bonhart, »pošteni ljudi bojali vještaca više
nego čudovišta. Čudovišta su, ipak, čučala po šumama i močvarištima, a vješci su
imali obraza šetati ulicama, ulaziti u svratišta, vrzmati se oko svetišta, ureda, ško-
la i zabavišta. Čestiti su ispravno zaključili da je to skandal. Pa su potražili neko-
ga tko bi mogao uvesti reda s bezobraznim vješcima. I pronašli su takvoga. Ne
lako, ne brzo, ne blizu, ali su pronašli. Kako vidiš, nanizao sam trojicu. Više se
nijedan izrod nije pojavio u okolici i nije uzrujavao pristojne građane svojom po-
javom. A kada bi se pojavio, sredio bih ga isto kao i prethodne.«
»U snu?« namrstila se Yennefer. »Iz samostrela, iza ugla? Ili možda otro-
vom?«
Bonhart je spremio medaljone pod košulju, prešao dva koraka prema njoj.
»Nerviraš me, vještico.«
»To mi je i namjera.«
»Ah, da? Onda ću ti začas pokazati, kučko, da se s tvojim vještačkim ljubavni-
kom mogu natjecati na svim područjima. Ma, da sam čak bolji od njega.«
Stražari koji su stajali pred vratima poskočili su začuvši iz ćelije štropot, tre-
sak, udarce, zavijanje i cvilež. A da su stražari ikada prije u životu imali prilike
čuti samrtni urlik pantere, prisegnuli bi da je u ćeliji baš pantera.
Potom je do stražara iz ćelije, doprla strahovita rika, kao u ranjenog lava, koje-
ga stražari uostalom također nisu čuli, a vidjeli su ga samo na štitovima grbova.
Pogledali su se. Kimnuli glavama. A onda uletjeli unutra.
Yennefer je sjedila u kutu prostorije među ostacima drvenog ležaja. Kosa joj
je bila raščupana, suknja i košulja razderane odozgo sve do dolje, njezine male
djevojačke grudi dizale su se oštro u ritmu teških udisaja. Iz nosa joj je curila krv,
na licu brzo rasla oteklina, narastale su i pruge od noktiju na desnoj ruci.
Bonhart je sjedio na drugom kraju izbe posred ostataka hokla, držeći se obje-
ručke za međunožje. Lice mu je bilo isprecrtano krvavim ogrebotinama. Jedva
41
Gospodarica jezera
zacijeljeni Yenneferini prsti bili su slabo oružje, ali lokoti na narukvicama od dvi-
merita imali su savršeno oštre rubove.
U Bonhartovu obrazu koji je oticao, ravno u ličnoj kosti, zabijena duboko oba-
ma zubima, stajala je vilica koju je Yennefer za vrijeme večere dignula sa stola.
»Samo mali psići, ti strvinaru«, prodahtala je čarobnica, pokušavajući zakloni-
ti grudi ostacima haljine. »A od kučki se drži podalje. Preslab si za njih, klinjo.«
Nije si mogla oprostiti da nije pogodila tamo kamo je ciljala – u oko. Ali što se
može, cilj je bio pokretan, a osim toga, nitko nije savršen.
Bonhart je riknuo, ustao, iščupao vilicu, zatulio i zateturao od boli. Gadno je
opsovao.
U ćeliju su u međuvremenu provirila još dva stražara.
»Hej, vi!« zaurlao je Bonhart, otirući krv s lica. »Amo! Dovucite mi tu kurve-
tinu nasred poda, raširite joj ruke i noge i pridržite je!«
Stražari su pogledali jedan drugoga. A potom strop.
»Bit će bolje da odete odavde, gospodine«, rekao je jedan. »Ovdje neće biti ni
širenja ni držanja. To ne spada u naše dužnosti.«
»A osim toga«, promrmljao je drugi, »ne namjeravamo završiti kao Rience ili
Schirrú.«
Condwiramurs je odložila na hrpu karton na kojemu je bila prikazana zatvorska

ćelija. U ćeliji je sjedila žena spuštene glave, u lancima, prikovana za kameni zid.
»Nju su zasužnjili«, progunđala je, »a vještac se po Toussaintu ševio s nekak-
vim brinetama.«
»Osuđuješ ga?« upitala je oštro Nimue. »Ne znajući praktično ništa?«
»Ne. Ne osuđujem, ali...«
»Nema ali. Tiho, molim te.«
Sjedile su neko vrijeme šutke, premećući kartone grafika i akvarela.
»Sve verzije legende«, Condwiramurs je pokazala jednu od grafika, »kao
mjesto njezina završetka, finale, konačnu bitku Dobra sa Zlom, Armagedon, na-
vode gradinu Rhys-Rhun. Sve verzije. Osim jedne.«
»Osim jedne«, kimnula je glavom Nimue. »Osim anonimne, slabo popularne
inačice, poznate kao Crna knjiga iz Ellandera.«
»Crna knjiga kaže da se završnica legende odigrala u zamku Stygga.«
»Tako je. A i druge događaje, kanonske za legendu, knjiga iz Ellandera opisu-
je na način koji znatno odudara od kanona.«
»Tko će znati«, Condwiramurs je digla glavu, »koji je od tih zamaka prikazan
na ilustracijama? Koji je istkan na tvojoj tapiseriji? Koja je slika istinita?«
42
Andrzej Sapkowski
»To nećemo nikada doznati. Zamak koji je gledao završnicu legende više ne
postoji. Razrušen je, od njega nije ostalo ni traga, u tome se slažu sve verzije, čak
i ta koju nudi knjiga iz Ellandera. Nijedna od lokacija navedenih u izvorima nije
uvjerljiva. Ne znamo i nećemo znati kako je taj zamak izgledao i gdje je stajao.«
»Ali istina...«
»Za istinu«, presjekla ju je oštro Nimue, »to ne znači ama baš ništa. Ne zabo-
ravljaj, ne znamo kako je doista izgledala Ciri. Ali ovdje, na ovom kartonu koji je
nacrtala Wilma Wessely, u žestokom razgovoru s vilenjakom Awallachom na po-
zadini skulptura grozne djece, nalazi se upravo ona. Ciri. O tome nema nikakve
dvojbe.«
»Ali«, uporno nije odustajala Condwiramurs, »tvoja tapiserija...«
»Prikazuje zamak u kojemu se odigrala završnica legende.«
Šutjele su dugo. Šuštali su prelistavani kartoni.
»Ne volim«, oglasila se Condwiramurs, »verziju legende iz Crne knjige. Tako
je... tako...«
»Ružno istinita«, završila je Nimue, kimajući glavom.
Condwiramurs je zijevnula, odložila Pola stoljeća pjesništva, nadopunjeno izda-

nje s pogovorom profesora Everetta Denhoffa Juniora. Razbacala je jastuke, pre-
tvarajući konfiguraciju za čitanje u konfiguraciju za spavanje. Odaja je utonula u
mrak koji su osvjetljavale samo igle mjesečeva sjaja, probijajući se kroz procije-
pe zavjesa. Što izabrati za ovu noć, pomislila je novakinja, vrteći se po krevetu.
Prepustiti se sretnom slučaju? Ili usidriti?
Nakon kratkog razmišljanja odlučila se za drugo.
Bio je to nekako nejasan san, koji se vraća, ne da se odsanjati do kraja, razilazi
se, nestaje među drugim snovima onako kako nit potke nestaje i gubi se u uzorku
šarene tkanine. San koji nestaje iz sjećanja, no unatoč tome uporno ostajući u nje-
mu.
Usnula je smjesta. San se na nju slio trenutačno, čim je zatvorila oči.
Noćno nebo bez oblaka, svijetlo od mjeseca i zvijezda. Brjegovi, na njihovim
padinama vinogradi posuti snijegom. Crn i uglat obris zdanja, bedema s kruni-
štem, kule, usamljenog ugaonog čardaka.
Dva konjanika. Oba ulijeću na prazno međuziđe, oba skaču s konja, oba ulaze
u portal. Ali u otvor tamnice koji zijeva u temeljima ulazi samo jedan.
Taj čije su kose posve bijele.
Condwiramurs je jeknula u snu, bacaknula se na krevetu.
Bjelokosi silazi niza stube, duboko, duboko u podrume. Hoda tamnim hodnici-
43
Gospodarica jezera
ma, rasvjetljava ih, paleći povremeno luči utaknute u željezna hvatišta. Bljesak
luči pleše sablasnim sjenama po zidovima i svodovima.
Hodnici, stube, ponovo hodnici. Tamnica, velika kripta, uza zidove bačve. Go-
mila šute, hrpe cigala. Potom hodnik koji se grana. U oba kraka tama. Bjelokosi
pali još jednu baklju. Izvlači mač iz korica na leđima. Oklijeva, ne zna kojim kra-
kom poći. Na kraju se odlučuje za desni. Vrlo mračan, zavojit i zatrpan šutom.
Condwiramurs ječi u snu, obuzima je strah. Zna da put koji je odabrao bjelokosi
vodi u pogibelj.
Istodobno zna da bjelokosi traži pogibelj.
Jer to mu je zanimanje.
Novakinja se bacaka među plahtama, stenje. Snivateljica je, sanja, u oneiro-
skopskom je transu, odjednom proročki zna što će se za trenutak dogoditi. Pazi,
htjela bi kriknuti, iako zna da neće uspjeti. Pazi, osvrni se!
Čuvaj se, vješče!
Čudovište je napalo iz mraka, iz zasjede, tiho i opako. Materijaliziralo se izne-
nada posred tame kao plamena buktinja. Kao plameni jezik.
44
Andrzej Sapkowski
Alčak se kraguj zorom uzlèpeće,

Mami ga prelest i navika mila,
Budi se ševa, cvrkuće, trèpeće,
Radosno drûga perju se privila...
Obuzme želja tad i srce moje
Iskazat Vam, što zaljubljene opaja,
Sve Ljubav to u knjȉge ȕpisa svoje:
Evo Vam cilja, što nas dvoje spaja!
François Villon (preveo Vojmil Rabadan)
Iako je tako žurio, tako hitao, tako gonio i tako bjesnio, vještac je u To-
ussaintu ostao gotovo cijelu zimu. Iz kojih razloga? To neću napisati. Raz-
loga je bilo i gotovo, nema se o čemu raspredati. A one pak koji bi htjeli
vješca osuditi, podsjetit ću da ljubav ima mnoga imena i neka ne sude da
ne bi bili suđeni.
Maslačak, Pola stoljeća pjesništva
Those were the days of good hunting and good sleeping.

Rudyard Kipling
Treće poglavlje
ČUDOVIŠTE JE NAPALO IZ TAME, iz zasjede, tiho i opako. Materijaliziralo se iznenada
u mraku kao razbuktali plamen. Kao plameni jezik.
Geralt, iako zatečen, reagirao je nagonski. Izvio se u izbjegavanju, otirući se o
zidove tamnice. Zvijer ga je promašila, odskočila od utabanog poda kao lopta, za-
mahnula krilima i skočila ponovo, sikćući i otvarajući strašni kljun. Ali ovaj je
put vještac bio spreman.
Udario je kratkim zamahom, iz lakta, ciljajući u podgušnjak, pod grimiznu
krestu, veliku, dvaput veću no u purana. Pogodio je, osjetio kako oštrica reže tije-
lo. Silina udarca svalila je beštiju na zemlju, uza zid. Kokolisk je vrisnuo, a bio je
taj vrisak gotovo ljudski. Bacakao se među rasutim ciglama, udarao i lepetao kri-
45
Gospodarica jezera
lima, brizgao krv, bičevao uokolo repom. Vještac je bio siguran da je bitka već
gotova, ali ga je čudovište nemilo zateklo. Neočekivano mu se bacilo na grlo,
strahovito kriješteći, pružajući kandže i klepećući kljunom. Geralt je odskočio,
odbio se leđima od zida, svom snagom zasjekao, odozdo, iskorištavajući silinu
odskoka. Pogodio je, kokolisk je ponovo tresnuo među cigle, vonjava je krv briz-
nula po zidovima tamnice i slila se po njima u fantastičnom uzorku. Oboreno u
skoku, čudovište se više nije bacakalo, samo je podrhtavalo, kriještalo, pružalo
dugi vrat, nadimalo podgušnjak i treslo krestom. Krv je brzo istjecala među cigle
na kojima je ležalo.
Geralt ga je mogao bez napora dokrajčiti, ali nije mu htio previše oštetiti kožu.
Mimo je čekao da kokolisk iskrvari. Udaljio se nekoliko koraka, okrenuo prema
zidu, raskopčao hlače i pomokrio, zviždeći sjetnu melodiju.
Kokolisk je prestao kriještati, smirio se i utihnuo. Vještac mu je prišao, blago
ga bocnuo vrhom mača. Vidjevši da je priča gotova, uhvatio je čudovište za rep,
podignuo ga. Držan za korijen repa u visini bedara, kokolisk je orlovskim klju-
nom dosezao do zemlje, raširena krila imala su više od četiri stope raspona.
»Lagašan si, kokolisku.« Geralt je potresao beštiju koja stvarno nije težila više
od dobro našopanog purana. »Lagašan. Na sreću sam plaćen po komadu, ne po
težini.«
»Prvi put.« Reynart de Bois-Fresnes tiho je zazviždao kroza zube što je kod nje-
ga, kako je Geralt znao, bio izraz najvećeg divljenja. »Prvi put vidim nešto takvo
na svoje oči. Prava pravcata nakaza, časti mi, nakaza nad nakazama. Znači, to li
je glasoviti bazilisk?«
»Ne.« Geralt je podignuo čudovište više da ga vitez može bolje pogledati.
»Nije to bazilisk. To je kokolisk.«
»A kakva je razlika?«
»Temeljna. Bazilisk, zvan također i regulus, je gmaz, a kokolisk, kojega zovu i
skoffin ili kokatrisk, omitoreptil, nije ni gmaz, ni ptica. To je jedini poznati pred-
stavnik reda koji znanstvenici nazivaju omitoreptilima jer su nakon dugih raspri
ustanovili...«
»A koji od ta dva«, prekinuo ga je Reynart de Bois-Fresnes, očito nimalo ra-
doznao glede znanstveničkih motiva, »ubija pogledom ili pretvara u kamen?«
»Nijedan. To je izmišljotina.«
»Pa zašto ih se ljudi onda toliko boje? Ovaj ovdje nije uopće tako velik. Zbilja
može biti opasan?«
»Ovaj ovdje«, vještac je potresao plijenom, »obično napada s leđa, a nepogre-
46
Andrzej Sapkowski
šivo cilja među kralješke ili ispod bubrega, u žilu kucavicu. Obično dostaje jedan
udarac kljuna. A ako je riječ o bazilisku, posve je svejedno gdje će ugristi. Nje-
gov je otrov najjači od svih poznatih neurotoksina. Ubija u sekundi.«
»Brrr... A kojega se od njih, reci mi, može usmrtiti s pomoću zrcala?«
»Oba. Ako ih tresneš ravno po glavi.«
Reynart de Bois-Fresnes je zagrohotao. Geralt se nije smijao, vic o bazilisku i
zrcalu prestao ga je zabavljati još u Kaer Morhenu, učitelji su ga prečesto pričali.
Jednako mu nisu bile osobito smiješne ni dosjetke o djevicama i jednorozima. Ali
rekorde gluposti i primitivizma postizale su u Kaer Morhenu razne verzije vica o
zmajici kojoj je mladi vještac morao za okladu stegnuti desnicu.
Nasmiješio se. Uspomenama.
»Draži si mi nasmiješen«, rekao je Reynart, gledajući ga vrlo pozorno. »Ma
stoput, za cijelo nebo si mi draži ovakav sada. Od onakvoga kakav si bio onomad,
u listopadu, nakon one gungule u Druidskoj šumi, kada smo putovali u Beauclair.
Tada si, dopusti da ti se kaže, bio natmuren, ogorčen i uvrijeđen na svijet kao pre-
vareni lihvar, a usto osjetljiv kao muškarac kojemu se cijelu noć nije digao. Pa
čak ni ujutro.«
»Zbilja sam bio takav?«
»Zbilja. Ne čudi se što te više volim ovakvoga. Drukčijega.«
»Radna terapija.« Geralt je opet protresao kokoliska kojeg je držao za rep. »Is-
cjeliteljski utjecaj obavljanja profesionalne djelatnosti na psihu. Pa stoga, da bi-
smo nastavili liječenje, prijeđimo na poslove. Na kokolisku možeš zaraditi malo
više od svote koja se plaća za ubijanje. Nije puno oštećen, ako imaš mušteriju za
cijelog, za punjenje ili prepariranje, nemoj uzeti manje od dvjesto. Ako ga bude
trebalo prodavati u dijelovima, nemoj zaboraviti da su na njemu najvrjednija pera
iz trtice, osobito ova u sredini, letna. Može ih se naoštriti puno tanje od guščjih,
pišu ljepše i čišće, a trajnija su. Pisar koji se razumije u posao dat će ti bez oklije-
vanja pet za komad.«
»Imam mušterije za truplo za punjenje«, nasmiješio se vitez. »Bačvarski ceh.
Vidjeli su u Castel Ravellu takvu punjenu nakazu, trputavku, ili kako već... Znaš
koju. Onu koju si zatukao drugoga dana nakon Saovine u podzemlju pod ruševi-
nama stare gradine...«
»Sjećam se.«
»No, bačvari su dakle vidjeli napunjenu beštiju, pa su me zamolili da im pro-
nađem nešto jednako raritetno za urešavanje njihovih cehovskih prostorija. Koko-
lisk će biti baš po mjeri. Bačvari u Toussaintu, kako se domišljaš, ceh su koji se
ne žali da mu manjka narudžbi, pa su zahvaljujući tome imućni, dat će kao ništa
dvjesto dvadeset. Možda čak i više, pokušat ću se cjenjkati. A što se tiče pera...
47
Gospodarica jezera
Kačari neće primijetiti ako kokolisku iščupamo iz guzice nekoliko komada i pro-
damo kneževskom uredu. Kancelarija ne plaća iz vlastita džepa, nego iz knežev-
ske blagajne, pa će bez cjenkanja platiti ne pet, nego deset po peru.«
»Klanjam se domišljatosti.«
»Nomen est omen.« Reynart de Bois-Fresnes osmjehnuo se još šire. »Mama je
sigurno nešto slutila kada me okrstila imenom lukavoga lisca iz općepoznate zbir-
ke basni.«
»Trebao si postati trgovac, a ne vitez.«
»Trebao sam«, suglasio se vitez. »Ali što možeš, rodiš li se kao plemenitaš, bit
ćeš plemenitaš, i umrijeti kao plemenitaš, naplodivši, he, he, he, plemenitaše. Ni-
šta nećeš promijeniti makar i pukao. A i ti, Geralte, umiješ sasvim dobro računati,
a ne baviš se trgovinom.«
»Ne bavim. Iz sličnih razloga kao i ti. Samo s tom razlikom što ja neću ništa
naploditi. Izađimo iz ovih podzemlja.«
Vani, ispod zidina kaštela, obavili su ih studen i vjetar s planina. Noć je bila
svijetla, nebo vedro i zvjezdano, mjesečina je svjetlucala na pahuljama novog,
čistog snježića koji je pokrio vinograde.
Sputam konji pozdravili su ih frktanjem.
»Valjalo bi se odmah«, rekao je Reynart gledajući značajno vješca, »naći s
mušterijom i pokupiti novac. Ali ti sigurno žuriš u Beaudair, zar ne? U stanovitu
ložnicu?«
Geralt nije odgovorio jer na takva pitanja nije odgovarao iz načela. Privezao je
truplo kokoliska na pričuvnog konja i zajahao Crvenperku.
»Nađimo se s mušterijom«, odlučio je, okrećući se u sedlu. »Noć je još mlada,
a ja sam gladan. I rado bih nešto popio. Idemo u grad. U ›Fazaneriju‹.«
Reynart de Bois-Fresnes se nasmijao, popravio o jabuku sedla obješen štit s
crveno-zlatnom šahovnicom, popeo se na visoko sedlo.
»Na volju vam, viteže. U ›Fazaneriju‹ znači. Hija, Bucefale.«
Pošli su korakom po snijegom pokrivenoj padini, nizbrdo, prema cesti, jasno
naznačenoj drvoredom topola.
»Znaš što, Reynarte«, oglasio se odjednom Geralt. »I ti si meni draži ovakav
kakav si sada. Kada govoriš normalno. Onda, u listopadu, praznoslovio si baš iri-
tantno kretenski.«
»Časti mi, vješče, ja sam bistri vitez«, zagrohotao je Reynart de Bois-Fresnes.
»Zaboravio si? Vitezovi uvijek govore kao kreteni. To je znak jednako kao i ovaj
štit ovdje. Po njemu se, kao po grbu na štitu, bratstvo prepoznaje.«
48
Andrzej Sapkowski
»Časti mi«, rekao je Vitez od Šahovnice, »nepotrebno se brinete, gospodine Ge-

ralte. Vaša družica je već zacijelo zdrava, slabost ju je već zasigurno posve osta-
vila. Gospa kneginja drži umješne dvorske doktore, svaku nemoć znaju izliječiti.
Časti mi, nemate se što brinuti.«
»I ja tako mislim«, rekao je Regis. »Razvedri se, Geralte. Pa Milvu su liječile i
druidkinje...«
»A druidkinje se razumiju u liječenje«, primetnuo je Cahir. »Što najbolje do-
kazuje i moja vlastita rudarskom sjekirom rascopana glava. Sada je, pogledajte
samo, skoro kao nova. I Milvi je sigurno dobro. Nema razloga za brigu.«
»Da bar.«
»Već je zdrava«, ponovio je vitez. »Vaša Milva je zdrava kao dren, glavu da-
jem da već zasigurno i na balovima tanca! Nožicama udara! Gosti se! U Beaucla-
iru, na dvoru gospe kneginje Anariette, neprestano bal gozbu sustiže. Ha, lasti mi,
sada kada ispunih zavjete, i ja ću...«
»Ispunili ste zavjete?«
»Fortuna me htjela! Jer, znati vam valja da prisegu dadoh, ali ne bilo kakvu,
već na dugom štapu. U proljeće prisegnuti da ću do početka Yule obračunati s
petnaest pustahija. Imadoh sreće, pa se oslobodih zavjeta. Piti već mogu i govedi-
nu blagovati. Aha, ne moram više ni skrivati ime. Ja sam, dopustite, Reynart de
Bois-Fresnes.«
»Drago nam je.«
»Što se tiče tih balova«, rekla je Angoulême, podbovši konja da se poravna s
njima. »Nadam se da ni nas neće zaobići pijančevanje i žderačina? A bome bih
rado i zatancala!«
»Časti mi, bit će u Beauclairu svega«, uvjerio ju je Reynart de Bois-Fresnes.
»Balovi, gozbe, rauti, banketi i pjesničke večeri. Ta vi ste Maslačkovi prijatelji...
Htjedoh reći, prijatelji vicomtea Juliana. A taj je gospi kneginji silno mio.«
»Itekako, pohvalio nam se«, rekla je Angoulême. »A kako je zapravo bilo s
tom ljubavlju? Znadete li tu priču, gospodine viteže? Ispričajte!«
»Angoulême«, oglasio se vještac. »Moraš to znati?«
»Ne moram. Ali hoću! Ne budi čangrizav, Geralte. I prestani se duriti jer se
gljive uz cestu, kada ti vide lice, same ukisele. A vi, viteže, pričajte.«
Ostali su bistri vitezovi lutalice, jašući na čelu povorke, pjevali vitešku pjesmu
s pripjevom koji se ponavljao. Riječi pjesme bile su zbilja nevjerojatno glupe.
»Zbilo se to«, započeo je vitez, »tako nekako prije šest godina... Gospodin se
poeta u nas gostio cijelu zimu i proljeće, svirao na lutnji, pjevao romance, dekla-
mirao poeziju. Knez Rajmund je baš u to vrijeme boravio u Cintri, na vijećanju.
Kući nije žurio, nije bilo tajnom da u Cintri ima ljubavnicu. A gospa Anarietta i
49
Gospodarica jezera
gospodin Maslačak... Ha, Beauclair je doista mjesto čudesno i prelijepo, puno lju-
bavnih čari... I sami ćete oćutjeti. Kako su to onomad i kneginja i gospodin Mas-
lačak oćutjeli. Nisu se ni snašli, sa stiha na stih, s riječi na riječ, s komplimenta na
kompliment, cvjetići, pogledi, uzdasi... Reći ću ukratko; zbližiše se.«
»Jako zbližiše?« zahihotala se Angoulême.
»Na svoje oči ne vidjeh koliko«, rekao je vitez hladno. »A glasine širiti ne do-
likuje. Osim toga, milostiva gospođice, zasigurno znadeš da ljubav nazivaju mno-
gim imenima i da je jako relativno je li zbliženost jako bliska ili ne baš jako.«
Cahir je potiho frknuo. Angoulême nije imala ništa dodati.
»Sastajahu se«, nastavio je Reynart de Bois-Fresnes, »kneginja i gospodin
Maslačak potajice nekih dva mjeseca, od ljetnoga Belleteyna do Ravnodnevice.
No zanemariše oprez. Priča se raznijela, zli se jezici razmahaše. Gospodin je
Maslačak, ne oklijevajući, uzjašio konja i otišao. Kako se pokazalo, postupio je
razborito. Jer čim se knez Rajmund vratio iz Cintre, jedan mu je uslužni sluga sve
prijavio. Kneza, kada je spoznao kakva ga uvreda snađe i kakvi mu rogovi bjehu
nabijeni, spopade strahovit, možete zamisliti kakav, bijes. Izvrnuo je zdjelu s čor-
bom po stolu, slugu potkazivača raspolutio sjekiricom, pa se isprostačio. Potom
je upravitelja dvora pred svjedocima ošamario i razbio veliko kovirsko zrcalo.
Kneginju je pak zasužnjio u njezinim odajama te, zaprijetivši joj mučenjem, izvu-
kao sve iz nje. Za gospodinom Maslačkom odmah posla potjeru i zapovjedi da ga
bez milosti umore ter mu iščupaju srce iz grudi. Jer, pročitavši nešto slično u sta-
rodrevnoj baladi, nakanio je to srce ispržiti i kneginju Anariettu prisiliti da ga po-
jede pred očima cijeloga dvora. Brrr, fuj, grozota! Gospodin je Maslačak srećom
uspio umaknuti.«
»Srećom. A knez je umro?«
»Umro. Incident ga, kako rekoh, dovede u strahovit bijes, od toga mu se u taj
mah krv tako zagrijala da su ga presjekle apopleksija i paraliza. Ležaše pola godi-
ne bezmalo poput ovog debla. Ali se rekuperao. Čak je i prohodao. Samo je okom
neprestano namigivao, evo ovako.«
Vitez se okrenuo u sedlu, žmirnuo okom i iskrivio se kao majmun.
»Iako knez«, nastavio je tren potom, »bijaše oduvijek poznat kao jebač i pas-
tuh, od toga je namigivanja postao još veći ljubavni periculosos jer se svakoj ženi
činilo da joj on iz strasti baš tako namiguje i ljubavne znakove odašilje. A žene su
lakome na takove izraze poštovanja. Ne imputiram nikako da su sve tako pohotne
i raspuštene, to nikako, ali knez je, kako rekoh, namigivao puno, skoro nepresta-
no, pak je tako per saldo dolazio na svoje. Izgubio je mjeru u obijesti i jedne ga je
noći pogodila druga kaplja. Pak ispusti dušu. U ložnici.«
»Na ženskoj?« zagrohotala je Angoulême.
50
Andrzej Sapkowski
»Zapravo...« Vitez, do toga trena smrtno ozbiljan, nasmiješio se u brk. »Zapra-

vo, pod njom. Ipak, detalj nije bitan.«
»Razumije se da nije«, potvrdio je ozbiljno Cahir. »No, velike žalosti za kne-
zom Rajmundom valjda ipak nije bilo, zar ne? Tijekom priče stekao sam do-
jam...«
»Da vam je nevjerna žena milija od prevarenog muža«, po svom je običaju
upao u riječ vampir. »Je li to stoga što sada ona ovdje vlada?«
»I stoga«, odvratio je razoružavajuće iskreno Reynart de Bois-Fresnes. »Ali ne
samo stoga. Princ Rajmund, laka mu bila zemlja, bio je takva hulja, prostak i,
oprostite na izrazu, kurvin sin, da bi i samom vragu za pola godine pribavio čir na
želucu. A vladao je u Toussaintu punih sedam godina. S druge strane, kneginju
Anariettu svi su obožavali i obožavaju.«
»Onda mogu računati«, oglasio se kiselo vještac, »na to da knez Rajmund nije
ostavio puno neutješnih prijatelja koji bi, obilježavajući okruglu godišnjicu po-
kojnikove smrti, bili spremni navaliti bodežima na Maslačka?«
»Možete računati.« Vitez ga je pogledao, a oči su mu bile bistre i inteligentne.
»I časti mi, račun vas neće prevariti. Ta rekoh već. Poeta je drag gospi Anarietti,
a ovdje bi za nju svatko dao glavu.«
Vratio se vitez pravi

Predugo se u ratu on zabavi
Draga nije čekala
Prerano se udala
Hej, nina nana nina,
Takva ti je viteška sudbina!
Iz šikare uz cestu, uplašene viteškom pjesmom, grakćući su poletjele vrane.

Ubrzo su iz šume izjahali ravno u dolinu, među brjegove na čijim su se vrho-
vima bijeljele kule malenih kaštela, istaknute na pozadini plavoga neba obojenog
tamnomodrim prugama. Blage padine, dokle god je sezalo oko, bile su obrasle
discipliniranim redovima ravno obrezanog grmlja. Zemlja je ondje bila pokrivena
crvenim i zlatnim lišćem.
»Što je to?« upitala je Angoulême. »Vinova loza?«
»Loza, dakako«, potvrdio je Reynart de Bois-Fresnes. »Znameniti vinogradi
doline Sansretour. Ponajbolja se svjetska vina tiješte iz grozdova koji ovdje doz-
rijevaju.«
»Istina«, potvrdio je Regis, koji je kao i uvijek bio u sve upućen. »Tajna je u
51
Gospodarica jezera
vulkanskom tlu i ovdašnjoj mikroklimi, koja svake godine osigurava jednostavno

idealnu kombinaciju sunčanih dana i dana s oborinama. Ako tome pridodamo tra-
diciju, znanje i brižnost vinogradara, dobivamo rezultat u obliku proizvoda najvi-
še klase i etikete.«
»Dobro rekoste«, nasmiješio se vitez. »Stvar je u etiketi. Eno, pogledajte na
primjer onamo, na onaj obronak ispod kaštela. Kod nas kaštel daje etiketu vino-
gradu i podrumima koji su duboko ispod njega. Onaj tamo zove se Castel Ravel-
lo, iz njegovih vinograda potječu vina kao što su Erveluce, Fiorano, Pomino i
slavno Est Est. Sigurno ste čuli. Za bačvicu Est Esta plaćaju koliko i za deset ba-
čvica vina iz Cidarisa ili iz nilfgaardskih vinograda na Albi. A tamo, eno, pogle-
dajte, dokle god seže pogled, drugi kašteli i drugi vinogradi čiji vam nazivi zasi-
gurno isto neće biti strani: Vermentino, Toricella, Casteldacda, Tufo, Sancerre,
Nuragus, Coronata, te napokon Corvo Bianco, na vilenjačkom Gwyn Cerbin. Je-
sam li pogodio da vam nazivi nisu nepoznati?«
»Ma kakvi nepoznati«, namrštila se Angoulême. »Osobito kada jednom naučiš
da moraš provjeriti da ti prefrigani krčmar nije slučajno natočio neko čuveno,
umjesto normalnog jabukovog, jer u tom ćeš slučaju ujutro morati ostaviti konja
u točionici, toliko takvo Castel ili Est Est stoji. Fuj, fuj, ne shvaćam, to s etiketom
je valjda za veliku gospodu, jer mi obični ljudi možemo se i jeftinijim vinom ni-
malo lošije nakresati. A i ovo ću vam reći jer sam iskusila: nakon Est Esta se riga
jednako kao i nakon jabukovog.«
»Zanemarivši Angoulêmine listopadske dosjetke«, Reynart se raskomotio za sto-

lom, popustivši pojas, »danas ćemo se napiti neke bolje etikete i neke bolje godi-
ne, vješče. Možemo si priuštiti, zaradili smo. Možemo si dati oduška.«
»Jasno.« Geralt je kimnuo krčmaru. »Na kraju, kako govori Maslačak, možda
ima i drugih motiva da se radi i zaradi, ali ja ih ne znam. A pojest ćemo to nešto
čiji se slastan miris širi iz kuhinje. Usput, danas je u ›Fazaneriji‹ gužva, iako je
dosta kasno.«
»Pa dočekujemo Yule«, objasnio je krčmar, čuvši njegove riječi. »Ljudi slave.
Zabavljaju se. Gataju. Tradicija nalaže, a tradicija je u nas...«
»Znam«, prekinuo ga je vještac. »A u kuhinji, što je danas tradicija naložila?«
»Kuhani hladni jezik s hrenom. Bistra juha od kopuna s okruglicama od moz-
ga. Juneća rolada s valjušcima od krumpira s kupusom...«
»Poslužuj redom, dobri čovječe. A uz to... Što uz to, Reynarte?«
»Ako je junetina«, rekao je nakon kratkog razmišljanja vitez, »onda crveno
Côte-de-Blessure. Godina u kojoj je odapela stara kneginja Karoberta.«
52
Andrzej Sapkowski
»Dobar izbor«, kimnuo je glavom krčmar. »Već donosim, presvijetla gospo-

do.«
Vjenčić ispleten od imele, koji je nespretno preko glave bacila djevojka sa su-
sjednog stola, pao je zamalo na Geraltova koljena. Djevojčino društvo prasnulo je
u smijeh. Djevojka je dražesno porumenjela.
»Ništa od toga!« Vitez je podignuo vjenčić i odbacio ga. »Ovaj vam neće biti
budući. On je već zauzet, milostiva gospođice. Njega su već sasužnjile stanovite
zelene oči...«
»Umukni, Reynarte.«
Krčmar je donio što je trebalo. Jeli su, pili, šutjeli, osluškujući radost ljudi koji
se zabavljaju.
»Yule«, rekao je Geralt, odlažući kupicu. »Midinavaerne. Zimski suncostaj.
Već sam dva mjeseca ovdje. Dva izgubljena mjeseca!«
»Mjesec«, ispravio ga je hladno i trezveno Reynart. »Ako si izgubio, onda je
to samo mjesec dana. Onda je snijeg zatrpao prijevoje u planinama i iz Toussain-
ta ne bi izašao makar se i usrao. To što si ovdje dočekao Yule, a dočekat ćeš si-
gurno i proljeće, viša je sila, uzaludno ti je žaliti se i tugovati. A što se tiče žalos-
ti, ne pretjeruj s pretvaranjem. Ionako ti neću povjerovati da ti je baš toliko žao.«
»Ah, što ti znaš, Reynarte? Što ti znaš?«
»Ne puno«, složio se vitez, točeći. »Ne puno preko toga što vidim. A vidio
sam vaš prvi susret, tvoj i njezin. U Beauclairu. Sjećaš se Blagdana kace? Bijelih
gaćica?«
Geralt nije odgovorio. Sjećao se.
»Divno je to mjesto, dvorac Beauclair, ljubavnoga žara puno«, promrmljao je
Reynart, uživajući u mirisu vina. »Već sam pogled na njega može očarati. Sjećam
se kako vas je sve zateklo kada ste ga ugledali, onomad, u listopadu. Da se prisje-
tim, kakav je ono izraz tada upotrijebio Cahir?«
»Skladnog li zamka«, rekao je zadivljeno Cahir. »Neka me vrag odnese, baš je

ovo skladan i oku ugodan zamak.«
»Dobro se kneginja smjestila«, rekao je vampir. »Treba priznati.«
»Sasvim lijepa, prokleto bilo, kućica«, dodala je Angoulême.
»Palača Beauclair«, ponovio je ne bez ponosa Reynart de Bois-Fresnes. »Vile-
njačka građevina, tek neznatno pregrađena. Navodno rad samog Faramonda.«
»Ne navodno«, porekao je Regis. »Već izvan svake sumnje. Faramondov je
stil očit već na prvi pogled. Dovoljno je pogledati ove male kule.«
Ovjenčane crvenilom cijepova, kule o kojima je govorio vampir dizale su se u
53
Gospodarica jezera
nebo vitkim bijelim obeliscima, izrastajući iz filigranske, prema dolje sve šire
konstrukcije dvorca. Prizor je neodoljivo podsjećao na svijeće s kojih su se vjen-
čići rastopljenog voska slili na profinjeno oblikovano postolje svijećnjaka.
»U podnožju Beauclaira«, objasnio je vitez Reynart, »prostire se grad. Bedem
je, naravno, dozidan naknadno, pa znate da vilenjaci nisu gradove okruživali zidi-
nama. Podbodite konje, milostiva gospodo. Dug je put još pred nama. Samo iz-
gleda kao da je Beauclair blizu, planine remete perspektivu.«
»Idemo.«
Kretali su se hitro, prestižući putnike i potucala, kola i dvokolice natovarene
tamnim, mahovinastim grožđem. Potom su ušli u bučne uličice grada što su miri-
sale po uzavrelu moštu, potom u mračni park pun topola, tisa, žutike i šimšira.
Potom su slijedile rondele cvijeća, većinom krizantema i vrtnih ruža. Potom is-
klesani stupovi, portali i arhivolti palače, sluge i lakaji u livrejama.
Taj tko im je poželio dobrodošlicu bio je Maslačak, očešljan i odjeven poput
kraljevića.
»Gdje je Milva?«
»Zdrava je, ne boj se. Sjedi u odajama koje su pripremljene za vas. Ne želi iza-
ći.«
»Zašto?«
»O tome ćemo poslije. Sada dođi. Kneginja čeka.«
»Ravno s ceste?«
»Tako je poželjela.«
Dvorana u koju su ušli bila je puna ljudi, šarenih poput rajskih ptica. Geralt
nije imao vremena pogledati ih. Maslačak ga je gurao prema mramornim stubama
kraj kojih su, okružene paževima i dvorjanima, stajale dvije žene jako se izdvaja-
jući iz mnoštva.
Bilo je tiho, ali je postalo još tiše.
Prva žena imala je izražajan i prćast nos, a njezine plave oči bile su pronicljive
i nekako blago uzrujane. Kestenjasta kosa bila joj je upletena u profinjenu, doista
umjetničku frizuru, podržanu baršunastim vrpcama, dorađenu u najmanjim nijan-
sama, ubrojivši u to i nepogrešivo geometrijski pravilan polumjesečasti uvojak na
čelu. Gornji dio dekoltirane haljine prelijevao se u tisućama modrih i ljubičastih
prugica na crnoj podlozi; donji je bio crn, gusto posijan pravilnim uzorkom male-
nih zlatnih krizantema. Vrat i izrez – nalik na složenu skelu ili krletku – ovjenča-
vala je majstorskim ornamentom ogrlica od pokosti, opsidijana, smaragda i lapis
lazulija, završena križem od žada, koji je skoro pa upadao među malene grudi po-
54
Andrzej Sapkowski
duprte tijesnim steznikom. Otvor izreza bio je velik i dubok, činilo se da mu ob-
nažena sitna ženina ramena ne jamče dovoljan oslonac – Geralt je u svakom trenu
očekivao da haljina klizne s grudi. Ali nije klizala, na pravom mjestu držali su je
tajna umijeća krojačkoga zanata i nabori pufastih rukava.
Druga je žena bila stasom ravna prvoj. Usne su joj bile namazane pomadom
iste boje. I tu su sličnosti završavale. Na kratko odrezanoj kosi druga je nosila
mrežastu kapicu koja je sprijeda prelazila u veo što je dosezao do vrha maloga
nosića. Cvjetni motiv vela nije zaklanjao lijepe, sjajne oči, jako naglašene zele-
nim sjenilom. Isti takav cvjetni veo prikrivao je skromni izrez crne haljine dugih
rukava, koja je na samo nekoliko naizgled slučajnih mjesta bila posuta s pregršti
safira, akvamarina, gorskih kristala i zlatnih čipkastih zvijezda.
»Presvijetla kneginja Anna Henrietta«, oglasio se poluglasom netko iza Geral-
tovih leđa. »Pokleknite, gospodine.«
Zanima me koja je to od ove dvije, pomislio je Geralt, s naporom savijajući
bolesno koljeno u ceremonijalnom naklonu. Obje, neka me vrag odnese, izgleda-
ju jednako kneževski. Ma, kraljevski.
»Ustajte, gospodine Geralte«, raspršila je njegove dvojbe ona s profinjenom
kestenjastom frizurom i izražajnim nosom. »Dobro nam došli vi i vaši prijatelji u
Kneževinu Toussaint, u palaču Beauclair. Raduje nas što možemo ugostiti osobe
čija je misija tako plemenita i koje su usto i prijatelji našem srcu dragog vicomtea
Juliana.«
Maslačak se naklonio duboko i ceremonijalno.
»Vicomte nam je«, nastavila je kneginja, »rekao vaša imena i odao narav i cilj
vašega pohoda, rekao što vas je dovelo u Toussaint. Ta je priča dirnula naše srce.
Voljeli bismo porazgovarati s vama na privatnoj audijenciji, gospodine Geralte.
No ta se stvar mora malo odgoditi jer nas pritišću državne obveze. Završena je
berba grožđa i tradicija nalaže naše sudjelovanje u Blagdanu kace.«
Druga žena, ona pod velom, nagnula se kneginji i nešto joj brzo šapnula. Anna
Henrietta je pogledala vješca, nasmiješila se, oblizala usne.
»Naša je volja«, podigla je glas, »da nas uz bok vicomtea Juliana pri Kaci pos-
lužuje gospodin Geralt iz Rivije.«
Kroz skupinicu dvorjana i vitezova proletio je šapat, nešto poput šuma borova
koje je zaljuljao vjetar. Kneginja Anarietta podarila je vješca još jednim značaj-
nim pogledom i izašla iz dvorane zajedno sa svojom družicom i povorkom paže-
va.
»Sto mu gromova«, šapnuo je Vitez od Šahovnice. »Vidi ti to! Nije vas mala
čast snašla, gospodine vješče.«
»Nisam baš shvatio o čemu je riječ«, priznao je Geralt. »Na kakav to način
55
Gospodarica jezera
moram poslužiti Njezinu Visost?«

»Njezinu Milost«, ispravio je, prilazeći im, gojazni gospodin slastičarskog iz-
gleda. »Ne zamjerite, gospodine, što vas ispravljam, ali u danim okolnostima mo-
ram to učiniti. Mi ovdje, u Touissantu, tradiciju i protokol neobično poštujemo.
Ja sam Sebastian Le Goff, komornik i dvorski maršal.«
»Drago mi je.«
»Službeni i protokolarni naslov gospe Anne Henriette«, komornik nije samo
izgledao kao slastičar, već je i mirisao po šećernoj caklini, »glasi ›Presvijetla‹.
Neslužbeni: ›Njezina Milosti. Neusiljeni, izvan dvora: ›Gospa kneginja‹. Ali uvi-
jek joj se valja obraćati s ›Vaša Milosti‹.«
»Hvala vam, upamtit ću. A ona druga žena? Kako moram nju oslovljavati?«
»Njezin službeni naslov glasi: ›Uvažena‹«, ozbiljno ga je poučio komornik.
»Ali dopušteno je i obraćanje s ›gospo‹. Ona je kneginjina družbenica, a zove se
Fringilla Vigo. U skladu s voljom Njezine Milosti, zapast će vas da uslužite upra-
vo nju, gospu Fringillu, prigodom Kace.«
»A na čemu počiva ta usluga?«
»Nije to nimalo teško. Učas ću vam objasniti. Vidite, mi već godinama rabimo
mehaničke tijeske, no tradicija...«
Dvorištem su se razlijegali žamor i zaglušna piska svirala, divlja glazba flauta,

žestoko tandaranje tamburina. Oko kace postavljene na podij plesali su i prevrtali
se preko glave lakrdijaši i akrobati. Dvorište i galerije zamka bili su puni ljudi –
vitezova, dama, dvorjana, bogato odjevenih građana.
Komornik Sebastian Le Goff podignuo je uvis štap urešen vinovom lozom i
njime triput lupnuo o podij.
»Ho, ho!« uzviknuo je. »Plemenite gospe, gospodo i vitezovi!«
»Ho, ho!« odgovorilo je mnoštvo.
»Ho, ho! Prastari naš običaj! Neka nam grožđe rodi! Ho, ho! Neka na suncu
zrije!«
»Ho, ho! Neka zrije!«
»Ho, ho! Neka stiješnjeno vrije! Neka snagu i okus u bačvama prikuplja! Neka
se tečno slijeva u pehare i glave krijepi, u slavu majestata, lijepih dama, plemeni-
tih vitezova i vinogradara!«
»Ho, ho! Neka vrije!«
»Neka istupe Lijepe!«
Iz damastnih šatora na suprotnim stranama dvorišta pojavile su se dvije žene –
kneginja Anna Henrietta i njezina tamnokosa družbenica. Obje su bile tijesno
56
Andrzej Sapkowski
ovijene grimiznim plaštevima.

»Ho, ho!« Komornik je udario štapom. »Neka istupe Mladi!«
»Mladi« su bili poučeni, znali su što trebaju učiniti. Maslačak je prišao knegi-
nji, Geralt crnokosoj. Koju su, kako je već znao, nazivali uvažena Fringilla
Vigo.«
Obje su žene istodobno odbacile plašteve, a mnoštvo je zahučalo gromkim
pljeskom. Geralt je progutao slinu.
Žene su na sebi imale bijele košuljice, tanašne poput paučine, koje im nisu se-
zale ni do bedara. I tijesno priljubljene čipkane gaćice. I ništa više. Čak ni nakit.
Bile su uz to bose.
Geralt je podignuo Fringillu na ruke, a ona ga je prilično voljko obgrlila oko
vrata. Jedva zamjetno mirisala je na ambru i ruže. I ženskost. Bila je topla, a ta je
toplina probadala poput šiljka strijele. Bila je meka, a ta je mekoća žarila i dražila
prste.
Donijeli su ih do kace, Geralt Fringillu, Maslačak kneginju, pomogli su im ući
na grožđe koje se gnječilo i brizgalo sok. Mnoštvo je zaurlalo.
»Ho, ho!«
Kneginja i Fringilla su si položile ruke na ramena, oslanjajući se međusobno
kako bi lakše održavale ravnotežu na grozdovima među koje su zapale i preko
koljena. Mošt je brizgao i prskao. Žene su, okrećući se, gazile po grožđu, hihoću-
ći se kao djevojčice. Fringilla je pogledala vješca posve neprotokolarno.
»Ho, ho!« urlalo je mnoštvo. »Ho, ho! Neka vrije!«
Gnječeno grožđe štrcalo je sok, mutni mošt je klokotao i obilno se pjenio oko
koljena muljačica.
Komornik je udario štapom o daske podija. Geralt i Maslačak su prišli, pomo-
gli ženama izaći iz kace. Geralt je vidio da je Anarietta Maslačka dok ju je podi-
zao ugrizla za uho, a oči su joj pogibeljno sjale. Njemu samom učinilo se da su
mu Fringilline usne darnule obraz, ali ne bi dao glavu je li se to dogodilo namjer-
no ili slučajno. Grožđani je mošt snažno mirisao, udarao je u glavu.
Postavio je Fringillu na podij, omotao purpurnim plaštem. Fringilla mu je brzo
i snažno stisnula dlan.
»Te drevne tradicije«, šapnula je, »znaju biti uzbudljive. Je li tako?«
»Tako je.«
»Hvala ti, vješče.«
»Cijelo zadovoljstvo bilo je moje.«
»Ne cijelo. Uvjeravam te, ne cijelo.«
57
Gospodarica jezera
»Natoči, Reynarte.«
Za susjednim stolom su izvodili još jedan zimski obred gatanja, koji se sasto-
jao u bacanju duge spiralne vrpce oguljene kore jabuke i pogađanju imena budu-
ćega partnera iz oblika u kakav će se kora složiti. Kora je svaki put poprimala
oblik slova S. Unatoč tome veselju nije bilo kraja.
Vitez je natočio.
»Milva je, pokazalo se«, rekao je vještac zamišljeno, »ozdravila, iako su joj re-
bra još uvijek bila zamotana zavojem. Stalno je sjedila u sobi i odbijala izaći, ni
za vraga nije htjela odjenuti darovanu haljinu. Spremao se protokolarni skandal,
ali situaciju je smirio sveznajući Regis. Citiravši tuce presedana, prisilio je ko-
mornika da strelkinji donesu mušku odjeću. Angoulême se, pak, s veseljem riješi-
la hlača, jahačkih čizama i obojaka, a haljina, sapun i češalj napravili su od nje
posve pristalu djevu. Svima nama, čemu dužiti, raspoloženje su popravile kupa-
onica i čista odjeća. Čak i meni. Idući na tu audijenciju, bili smo sasvim lijepo
raspoloženi...«
»Zastani na tren«, pokazao je pokretom glave Reynart. »Evo nam posla. Ho,
ho, i to ne jedan, već dva podruma! Malatesta, naša mušterija, dovodi subrata... I
konkurenta. Čudo nad čudima!«
»Tko je taj drugi?«
»Podrumarstvo Pomerol. Njihovo vino, Côte-de-Bles-sure, upravo pijemo.«
Malatesta, upravitelj podruma Vermentino, zamijetio ih je, mahnuo im rukom,
približio se, vodeći sudruga, lika s crnim brčinama i bujnom crnom bradom, koja
bi više pristajala razbojniku no službeniku.
»Gospodo, dopustit ćete«, predstavio je bradonju Malatesta, »gospodin Alci-
des Fierabras, upravitelj podruma Pomerol.«
»Izvolite sjesti.«
»Mi samo na tren. Gospodinu vješcu u svezi s beštijom iz naših podrumčića.
Po tome, milostiva gospodo, što ovdje sjedite, zaključujem da je čudovište već
ubijeno?«
»Nasmrt.«
»Dogovorena svota«, zajamčio je Malatesta, »sjest će na vaš račun kod Cian-
fanellicha najdalje prekosutra. Joj, hvala vam, gospodine vješče. Stoput hvala.
Takav podrumčić, lijep, svodovit, okrenut sjeveru, ni presuh, ni previše mokar,
točno takav kakav vinu treba, a zbog toga šugavog čudovišta nije ga se moglo ko-
ristiti. Vidjeli ste i sami, morali smo ondje cijeli jedan dio podzemlja zazidati, ali
beštija se ionako znala provući... Fuj, fuj, otkuda se našla, tko će ga znati... Iz sa-
moga pakla, valjda...«
»Špilje izlokane u vulkanskom pršincu uvijek obiluju čudovištima«, poučio je
58
Andrzej Sapkowski
mudrim izrazom lica Reynart. Već je dulje od mjesec dana bio vješčev ortak, a
kako je bio dobar slušatelj, stigao je puno naučiti. »Stvar je jasna, gdje je pršinac,
ondje ti je i čudovište.«
»Da, možda je i pršinac.« Malatesta ga je pogledao iskosa. »Ma što god bio taj
pršinac. Ali ljudi pričaju da je to zato što su naši podrumi navodno povezani s du-
bokim pećinama, a kroz njih i sa samim središtem zemlje. Puno je u nas takvih
jama i špilja...«
»Već su i pod našim podrumima, da dalje ne tražimo«, oglasilo se crnobrado
podrumarstvo Pomerol. »Miljama se ta podzemlja protežu, kako i kamo, ne zna
nitko. Oni koji su tu stvar htjeli razjasniti, nisu se vratili. A i ondje je viđeno stra-
hovito čudovište. Čini se. Pa bih stoga želio predložiti...«
»Domišljam se«, rekao je suho vještac, »što mi želite predložiti. I pristajem na
prijedlog. Istražit ću vaše podrume. Plaću ćemo odrediti prema tome na što ondje
naletim.«
»Neće vam biti krivo«, ustvrdio je bradonja. »Hm, hm... Još jedna stvar...«
»Govorite, slušam.«
»Ta sukuba koja noću muževe opsjeda i muči... Čiju vam je smrt presvijetla
kneginja naručila... Držim da ju je posve nepotrebno ubijati. Pa ta utvara, istinu
govoreći, nikome ne smeta... Tako, naiđe ponekad... mrvicu zagnjavi...«
»Ali samo punoljetne«, ubacio je ubrzo Malatesta.
»Iz usta ste mi, kume, izvadili. Tako je, nikome sukuba ne šteti. A u zadnje se
vrijeme za nju nekako i ne čuje. Istina, kao da se vas, gospodine vješče, uplašila.
Ima li je onda smisla progoniti? Pa vama, gospodine, gotovine ne manjka. A ako
vam nečega nedostaje...«
»Na moj bi račun kod Cianfanellicha«, rekao je kamena lica Geralt, »moglo
nešto sjesti. Za vještački mirovinski fond.«
»Tako će i biti.«
»A sukubi neće pasti ni vlas s plave glavice.«
»Zdravi nam bili.« Oba su podrumarstva ustala. »Blagujte na miru, nećemo
vas ometati. Danas je blagdan. Tradicija. A u nas je u Toussaintu tradicija...«
»Znam«, rekao je Geralt. »Sveta stvar.«
Društvo za susjednim stolom bučilo je pri još jednom gatanju bacanjem kuglica
od krušne pupe i kostiju pojedenoga šarana. Pritom se obilno pilo. Krčmar i slu-
škinje mahnito su jurcali s vrčevima.
»Glasovita sukuba«, primijetio je Reynart, primećući si još kupusa, »bila je
prva u znamenitom nizu vještačkih ugovora koje si prihvatio u Toussaintu. Na-
59
Gospodarica jezera
kon toga je već išlo brzo, a ti se nisi mogao otresti mušterija. Zanima me samo,
ne sjećam se, koja ti je vinarija ispostavila prvu narudžbu...«
»Nisi tome nazočio. To se dogodilo dan poslije audijencije kod kneginje. Ko-
joj također nisi nazočio.«
»Nije čudno. Bila je to privatna audijencija.«
»Baš privatna«, frknuo je Geralt. »Sudjelovalo je dvadesetak osoba, pri čemu
ne uračunavam poput kipova nepomične lakaje, maloljetne paževe i nujnu dvor-
sku ludu. Među pobrojenima bio je i Le Goff, komornik slastičarskog stasa i miri-
sa, bilo je i nekoliko velikaša povijenih pod težinom zlatnih lanaca. Bilo je i ne-
koliko tipova u crnom, vijećnika, a možda sudaca. Bio je i barun od Bikovske
glave kojega smo upoznali u Caed Myrkvidu. Bila je, naravno, i Fringilla Vigo,
osoba očito vrlo bliska kneginji.«
»I bili smo mi, cijela naša mala družba, uključujući Milvu u muškoj odjeći.
Ha, krivo sam rekao govoreći o cijeloj družini. Maslačak nije bio s nama. Masla-
čak, ili bolje vicomte Taj i Takav, sjedio je razvaganjen na stolcu s desne strane
Njezine Oštronose Milosti Anariette i šepurio se poput pauna. Kao pravi milos-
nik.«
»Anarietta, Fringilla i Maslačak bili su jedini koji su sjedili. Nitko osim njih
nije smio sjesti. A ja sam bio svejedno zadovoljan što nisam morao kleknuti.«
»Kneginja je saslušala moju priču, na sreću, rijetko me prekidajući. Kada sam
je pak ukratko izvijestio o rezultatima razgovora s druidkinjama, skršila je ruke
kretnjom jednako iskrenom, koliko i pretjeranom. Znam da ovo zvuči kao neki
prokleti oksimoron, ali vjeruj mi, Reynarte, u njezinu je slučaju bilo upravo
tako.«
»Ah, ah«, rekla je kneginja Anna Henrietta, kršeći ruke. »Kruto ste nas zabrinuli,
gospodine Geralte. Uistinu vam kažemo da nam je srce puno boli.«
Šmrcnula je šiljastim nosom, ispružila dlan, a Maslačak je na njega smjesta
položio batisteni rupčić s monogramom. Kneginja je darnula oba obraza, tako da
ne obriše puder.
»Ah, ah«, ponovila je. »Znači, ni druidi nisu znali ništa o Ciri? Nisu vam mo-
gli udijeliti pomoć? Znači li to da je cijeli vaš trud otišao uprazno i da je vaš po-
hod bio uzaludan?«
»Uzaludan sigurno nije bio«, odgovorio je uvjereno. »Priznat ću da sam raču-
nao na to da ću od druida pribaviti kakvu konkretnu informaciju ili naputke koji-
ma bih na najopćenitiji način mogao objasniti barem zašto je Ciri objekt tako
uporna lova. No, druidi mi nisu mogli ili pak nisu htjeli pomoći, u tome smislu
60
Andrzej Sapkowski
doista nisam dobio ništa. Ali...«

Na trenutak je zastao. Ne radi dramatičnosti. Pitao se koliko može biti iskren
pred tim cijelim auditorijem.
»Znam da je Ciri živa«, rekao je napokon suho. »Vjerojatno je bila ranjena. I
dalje je u pogibelji. Ali je živa.«
Anna Henrietta je uzdahnula, ponovo uporabila rupčić i stisnula Maslačkovu
ruku.
»Obećavamo vam«, rekla je, »našu pomoć i potporu. Budite nam u Toussaintu
gosti koliko god poželite. Trebali biste znati da smo bivali u Cintri, poznavali i
prijateljevali s Pavettom, poznavali smo i voljeli malenu Ciri. Svim smo srcem s
vama, gospodine Geralte. Ako treba, imat ćete pomoć i naših znanstvenika i as-
trologa. Otvorene su vam naše knjižnice i arhivi. Morate, duboko u to vjerujemo,
pronaći neki trag, neki znak ili indiciju koji će vam pokazati pravi put. Ne brzajte.
Ne morate žuriti. Možete ovdje ostati koliko vam je volja, drag ste nam gost.«
»Hvala Vašoj Milosti«, naklonio se Geralt, »na dobrohotnosti i ljubaznosti.
No, poći ćemo na put čim se malo odmorimo. Ciri je i dalje u pogibelji. I mi smo
u pogibelji. Kada predugo sjedimo na jednome mjestu, pogibelj ne samo da raste,
već zaprijeti i ljudima koji su nam skloni. I svima oko nas. To nikako ne bih želio
dopustiti.«
Kneginja je neko vrijeme šutjela, gladeći ravnomjernim pokretima Maslačko-
vu podlakticu kao mačku.
»Plemenite su i časne vaše riječi«, rekla je napokon. »Ali nemate se čega boja-
ti. Pustahije koji su vas progonili naši su vitezovi tako razbili, da nijedan svjedok
poraza nije sačuvao živu glavu, pričao nam je o tome vicomte Julian. Svakoga
tko vas se usudi uznemiriti snaći će ista sudbina. Pod našom ste skrbi i zaštitom.«
»Znam to cijeniti.« Geralt se ponovo naklonio, psujući u sebi bolno koljeno,
ali ne samo koljeno. »No ne smijem prešutjeti ni to što je vicomte Maslačak za-
boravio ispričati Vašoj Milosti. Pustahije koji su me progonili od Belhavena, a
koje je junačno viteštvo Vaše Milosti razbilo u Caed Myrkvidu, bili su naravno
ništarije prve ništarijske klase, ali boje koje su nosili bile su nilfgaardske.«
»I što s time?«
A to da, bilo mu je na vrh jezika, ako su Nilfgaarđani zauzeli Aedirn u dvade-
set dana, za tvoju će im malenu kneževinu dostajati dvadeset minuta.
»Rat je«, rekao je umjesto toga. »To što se dogodilo u Belhavenu i Caed Myr-
kvidu može biti shvaćeno kao pozadinska diverzija. To obično izaziva represiju.
U ratna vremena...«
»Rat je«, prekinula ga je kneginja, podižući špičasti nos, »zasigurno već okon-
čan. Pisali smo u toj stvari našemu rođaku Emhyru var Emreisu. Uputili smo mu
61
Gospodarica jezera
dopis u kojemu smo zatražili da bezodvlačno stavi točku na besmisleno prolijeva-

nje krvi. Rat je već zacijelo gotov, zasigurno je sklopljen mir.«
»Ne baš«, odvratio je hladno Geralt. »Preko Jaruge pustoše mač i vatra, teče
krv. Ništa ne ukazuje na to da bi se tome bližio kraj. Rekao bih da je čak suprot-
no.«
Istoga je trena požalio što je to izgovorio.
»Kako to?« Kneginjin se nos, učinilo bi se, još više zaoštrio, a u glasu joj je
zazvučala opaka, škrgutavo reska nota. »Čujem li ja dobro? Rat i dalje traje? Za-
što mi nismo obaviješteni o tome? Gospodine ministre Tremblay?«
»Vaša Milosti, ja...« promucao je, pokleknuvši, jedan od nositelja zlatnih lana-
ca. »Ja nisam htio... zabrinuti... uznemiravati... Vašu Milost...«
»Straža!« proderala se Njezina Milost. »U kulu s njime! U nemilosti ste, gos-
podine Tremblay! U nemilosti! Gospodine komorniče! Gospodine tajniče!«
»Na zapovijed, Vaša Svjetlosti...«
»Neka naša kancelarija smjesta uputi oštru notu našemu rođaku, caru Nilfgaar-
da. Zahtijevamo da smjesta, ali smjesta, obustavi ratna djelovanja i sklopi mir. Jer
rat i nesloga loše su stvari! Sloga gradi, a nesloga razara!«
»Vaša Milost«, promucao je komornik slastičar, bijel kao šećer u prahu, »po-
sve je u pravu.«
»Gospodo, što još radite ovdje? Izdali smo zapovijedi! Brzo, pohitajte!«
Geralt se diskretno osvrnuo oko sebe. Lica dvorjana bila su kao od kamena, iz
čega je valjalo zaključiti da slični incidenti na tom dvoru nisu nikakva novost.
Čvrsto je odlučio da će odsada gospi kneginji isključivo povlađivati.
Anarietta je darnula rupčićem vršak nosa, pa se nasmiješila Geraltu.
»Kako vidite«, rekla je, »vaše su bojazni bile bez temelja. Nemate se čega bo-
jati i možete nam ostati u gostima koliko vam drago.«
»Dakako, Vaša Milosti.«
U tišini se čulo samo glasno krckanje potkornjaka u nekom od vrijednih koma-
da namještaja. I psovke kojima je stajski momak obasipao konja na udaljenom
dvorištu.
»Imamo također«, prekinula je Anarietta tišinu, »molbu za vas, gospodine
vješče. Kao za vješca.«
»To je molba mnogih plemenitih dama Toussainta, a ujedno i naša. Noćno ču-
dovište ne daje mira ovdašnjim domaćinstvima. Bijes, sablast, sukub u ženskom
obličju, ali tako bestidan da se ne usuđujemo opisati, muči čestite i vjerne muže-
ve. Opsjeda noću bračne ložnice, upušta se u razvratno bludničenje i ogavne per-
verzije o kojima nam skromnost ne dopušta govoriti. Vi, kao znalac, sigurno zna-
62
Andrzej Sapkowski
te o čemu je riječ.«
»Dame iz Toussainta vas mole da toj gnusobi stanete na kraj. A mi se toj mol-
bi pridružujemo. I uvjeravamo vas u našu štedrost.«
»Dakako, vaša milosti.«
Angoulême je vješca i vampira pronašla u dvorskom parku, gdje su obojica uži-

vala u šetnji i diskretnom razgovoru.
»Nećete mi povjerovati«, prodahtala je. »Nećete povjerovati kada vam ka-
žem... Ali prava je istina...«
»No reci.«
»Reynart de Bois-Fresnes, bistri vitez od Šahovnice, stoji skupa s drugim vite-
zovima lutalicama u redu pred kneževskim rizničarom. A znate zbog čega? Zbog
mjesečne isplate! Red se, kažem vam, oduljio na pola dometa luka, a od grbova ti
se zavrti u očima. Upitala sam Reynarta odakle to, a on će mi da i vitez lutalica
biva gladan.«
»I gdje je tu senzacija?«
»Pa valjda se šališ! Vitezovi lutalice lutaju iz plemenita poziva! Ne za mjeseč-
nu plaću!«
»Jedno«, rekao je vrlo ozbiljno vampir Regis, »ne isključuje drugo. Zbilja.
Vjeruj mi, Angoulême.«
»Vjeruj mu, Angoulême«, suho je potvrdio Geralt. »Prestani jurcati po palači
u potrazi za senzacijama, otiđi praviti društvo Milvi. U strašnom je raspoloženju,
ne bi trebala biti sama.«
»Istina. Teta valjda ima menstruaciju jer je srdita kao osa. Ja mislim...«
»Angoulême!«
»Idem već, idem.«
Geralt i Regis su zastali kod grma blago uvelih vrtnih ruža. Ali nisu stigli dulje
porazgovarati. Iza staklenika izronio je mršav muškarac u elegantnom ogrtaču
boje umbre.
»Dobar dan.« Naklonio se, otresao koljena kalpakom od kunovine. »Smijem li
upitati koji je od vas, milostiva gospodo, s dopuštenjem, vještac. Zvan Geralt,
glasovit po svojoj vještini?«
»Ja sam taj.«
»Ja sam Jean Catillon, upravitelj podrumarstva Castel Toricello. Stvari su tak-
ve da bi nam u vinogradu vještac jako dobro došao. Htio sam se uvjeriti ne biste
li, s dopuštenjem, bili voljni...«
63
Gospodarica jezera
»A o čemu je riječ?«
»Evo ovako«, započeo je upravitelj Catillon. »Zbog toga rata, vrazi ga odnije-
li, trgovci rjeđe dolaze, zalihe nam rastu, a mjesta za bačve počinje nedostajati.
Mislili smo, neće biti problema, pa pod kaštelima se podzemlja protežu miljama,
sve dublje i dublje, valjda i do samoga središta zemlje dosežu ti podzemni hodni-
ci. I pod Toricellom smo također pronašli takav podrum, lijep, s dopuštenjem,
oblo nadsvođen, ni presuh, ni prevlažan, točno takav da se u njemu vino dobro
drži...«
»I što?« nije izdržao vještac.
»Pokazalo se da u tome podzemlju harači nekakvo čudovište, s dopuštenjem,
koje je sigurno iz zemaljskih dubina ispuzalo. Dvojicu je ljudi sažgalo, do kosti
im je tijelo razjelo, a jednoga oslijepilo, jer to čudovište, gospodine, to jest mons-
trum, pljuje i bljuje nekakvu razjedajuću lužinu...«
»Solpuga«, utvrdio je kratko Geralt. »Znana i kao razjedača.«
»No eto«, nasmiješio se Regis. »I sami vidite, gospodine Catillone, da imate
posla sa znalcem. A znalac vam, može se reći, ne pada s neba. A jeste li se u toj
stvari već obratili ovdašnjim glasovitim bistrim vitezovima? Kneginja ih ima ci-
jelu regimentu, a takve su misije njihova specijalnost, smisao njihova postoja-
nja.«
»Ma kakav smisao«, zavrtio je glavom upravitelj Catillon. »Njihov je smisao
putove štititi, ceste, prijevoje, jer ako nam trgovci ne uzmognu doći, svi ćemo na
prosjački štap. Usto, vitezovi su hrabri i borbeni, ali samo s konja. Pod zemlju
vam se takav neće spustiti! A osim toga, oni sku...«
Zastao je i ušutio. Imao je izraz čovjeka koji, budući da ne nosi bradu, nema si
u što pljunuti. I da zbog toga jako žali.
»Oni skupo naplaćuju«, završio je Geralt, čak i bez posebne zajedljivosti.
»Znaj onda, dobri čovječe, da ja naplaćujem još skuplje. Slobodno tržište. I tržiš-
no natjecanje. Jer ću ja, ako sklopimo ugovor, sjahati s konja i spustiti se pod
zemlju. Razmisli o tome, ali ne razmišljaj predugo, jer se ja u Toussaintu neću
dugo zabaviti.«
»Iznenađuješ me«, rekao je Regis, čim je upravitelj otišao. »Odjednom je u
tebi oživio vještac. Prihvaćaš poslove? Polaziš na čudovišta?«
»I sam sam zatečen«, odvratio je iskreno Geralt. »Reagirao sam nagonski, po-
taknut neobjašnjivim impulsom. Već ću se ja izvući iz toga. Mogu svaku svotu
koju mi predlože proglasiti preniskom. Uvijek. Vratimo se našem razgovoru...«
»Pričekajmo.« Vampir je pokazao pogledom. »Nešto mi govori da imaš nove
klijente.«
Geralt je opsovao u sebi. Alejom čempresa prema njima su išla dva viteza. Pr-
64
Andrzej Sapkowski
voga je odmah prepoznao, veliku bikovsku glavu na snježnobijelom kaftanu nije

se moglo zamijeniti s nijednim drugim grbom. Drugome vitezu, visokom, prosije-
dom, plemenito uglaste fizionomije, kao isklesane iz granita, na modroj su tunici
bila dva i pol zlatna križa s ljiljanima.
Zastavši na propisanoj udaljenosti od dva koraka, vitezovi se nakloniše. Geralt
i Regis im uzvratiše naklonima, nakon čega su sva četvorica izdržala šutnju u tra-
janju od deset otkucaja srca na koju obvezuju viteški običaji.
»Dopustit ćete, gospodo«, predstavio se Bikovska Glava, »barun Palmerin de
Launfal. Mene, kako se možda sjećate, zovu...«
»Barun de Peyrac-Peyran. Kako bismo mogli zaboraviti.«
»Obratili bismo se gospodinu vješcu«, prešao je na stvar Peyrac-Peyran. »Gle-
de, da se tako izrazim, profesionalnih posala.«
»Izvolite.«
»Nasamo.«
»Nemam tajni pred gospodinom Regisom.«
»Ali plemenita ih gospoda zacijelo imaju«, nasmiješio se vampir. »Zato ću
gospodo, s vašim dopuštenjem, poći razgledati onaj dražesni paviljončić, sigurno
svetište snatrenja. Gospodine de Peyrac-Peyran... Gospodine de Launfal...«
Razmijenjeni su nakloni.
»Pretvaram se u uho«, prekinuo je šutnju Geralt, ni ne pomišljajući sačekati da
odjekne deseti otkucaj srca.
»Stvar je u toj«, Peyrac-Peyran je stišao glas i plaho se osvrnuo uokolo, »su-
kubi... No, u toj noćnoj utvari što pohodi. Čije su uništenje naručile kneginja i
dame. Jesu li vam puno za ubojstvo te sablasti obećale?«
»Ispričavam se, ali to je profesionalna tajna.«
»Jasna stvar«, oglasio se Palmerin de Launfal, vitez s križem s ljiljanima.
»Uistinu vam je časno držanje. Doista se silno bojim da ću vas uvrijediti ponu-
dom, ali ću je unatoč tome iznijeti. Odreknite se toga posla, gospodine vješče. Ne
proganjajte sukubu, ostavite je na miru. Pritom gospama i kneginji ništa ne govo-
reći. A časti mi, mi gospoda iz Toussainta nadmašit ćemo ponudu gospi. Začu-
divši vas štedrošću naše ruke.«
»Ponuda«, rekao je vještac, »uistinu nije daleka od uvrede.«
»Gospodine Geralte.« Palmerin de Launfalu lice je bilo kruto i ozbiljno. »Reći
ću vam što nas je ohrabrilo da sročimo ponudu. Slušali smo o vama glase da ubi-
jate isključivo ona čudovišta koja doista prijete. Predstavljaju stvarnu prijetnju.
Ne izmišljenu, koja dolazi od neznanja ili predrasuda. Dopustite onda da vam ka-
žemo kako sukuba ne prijeti i ne šteti nikome. Tako, pohađa u snovima... S vre-
mena na vrijeme... I malo mori...«
65
Gospodarica jezera
»Ali isključivo punoljetne«, brzo je primetnuo Peyrac-Peyran.

»Dame iz Toussainta«, rekao je Geralt, osvrćući se, »ne bi bile sretne da doz-
naju za ovaj razgovor. Osobito kneginja.«
»Potpuno smo s vama suglasni«, promrmljao je Palmerin de Launfal. »Prepo-
ručuje se potpuna diskrecija. Ne treba buditi uspavane vjerske zanesenjakinje.«
»Otvorite mi račun u nekoj od ovdašnjih patuljačkih banaka«, rekao je polaga-
no i tiho Geralt. »I zadivite me darežljivošću. Upozoravam da me nije lako zadi-
viti.«
»Ipak ćemo se pobrinuti«, obećao je ponosno Peyrac-Peyran.
Razmijenjeni su oproštajni nakloni.
Vratio se Regis, koji je naravno sve čuo svojim vampirskim sluhom.
»Sada«, rekao je bez osmijeha, »možeš isto tvrditi da. je to bila nehotična re-
akcija i neobjašnjiv impuls. Ali od otvorenog bankovnog računa ćeš se teško iz-
vući.«
Geralt je gledao nekamo visoko, daleko iznad vršaka čempresa.
»Tko zna«, rekao je, »možda ćemo ipak ovdje provesti koji dan. Uzevši u ob-
zir Milvina rebra, moglo bi to biti čak i više od nekoliko dana. Možda nekoliko
tjedana? Stoga neće biti na odmet da za to vrijeme steknemo financijsku neovis-
nost.«
»A znači odatle račun kod Cianfanellicha«, kimnuo je glavom Reynart de Bois-

Fresnes. »No, no. Da za to dozna kneginja, zasigurno bi bilo smjena na položaji-
ma, došlo bi do nove podjele ukaza. Ha, možda bih i ja bio unaprijeđen? Dajem
riječ da mi je žao što nemam dara za potkazivača. Pričaj sada o glasovitoj gozbi
kojoj sam se toliko radovao. Toliko sam želio biti na tom slavlju, najesti se i napi-
ti! A poslali su me na granicu, u karaulu, na studen i pasje nevrijeme. Eh, otkako
je svijeta, viteška je sudba kleta...«
»Velikoj i bučno najavljivanoj gozbi«, započeo je Geralt, »prethodile su oz-
biljne pripreme. Valjalo je pronaći Milvu, koja se sakrila u stajama, trebalo ju je
uvjeriti da o njezinu sudjelovanju u banketu ne ovisi samo Cirina sudbina nego i
zamalo cijeloga svijeta. Trebalo ju je gotovo silom odjenuti u haljinu. Onda je
trebalo od Angoulême iznuditi prisegu da će se ponašati kao dama, baš u svemu,
da će nastojati ne govoriti ›jebi ga‹ i ›sereš‹. Kada smo napokon sve to obavili i
nakanili se odmoriti uz vino, pojavio se komornik Le Goff, mirišući po šećernoj
glazuri i napuhan kao svinjski mjehur.«
»U danim cirkumstancijama moram naznačiti«, započeo je kroz nos komornik Le
66
Andrzej Sapkowski
Goff, »da za stolom Njezine Milosti nema drugorazrednih mjesta, mjesto koje je
nekome određeno ne smije nikoga uvrijediti. Ipak, mi ovdje, u Toussaintu, pom-
no obdržavamo drevne tradicije i običaje, a po tim običajima...«
»Prijeđite, gospodine, na stvar.«
»Gozba je sutra. Mjesta za stolom moram rasporediti prema časti i položaju.«
»Jasno«, rekao je ozbiljno vještac. »Odmah ću reći što i kako. Najdostojniji
među nama je, kako položajem, tako i čašću, Maslačak.«
»Gospodin vicomte Julian«, rekao je komornik, podignuvši nos, »gost je iz-
vanredno počastan. Kao takav, sjest će Njezinoj Milosti zdesna.«
»Jasno«, ponovio je vještac, ozbiljan kao sama smrt. »A glede nas, nije obzna-
nio kakva je tko položaja, naslova i časti?«
»Obznanio je, dakako«, nakašljao se komornik, »no vi ste, milostiva gospodo i
milostive gospođice, u viteškoj misiji incognito, pak vam nije dopušteno odati
pojedinosti, kao i prava imena, grbove i naslove jer vam to brane zavjeti.«
»Točno tako. Pa u čemu je onda problem?«
»U tome što ja moram odlučiti! Gosti ste, a usto i komilitoni gospodina vicom-
tea, pak ću vas ionako posjesti bliže čelu stola... Među barune. Ali nemoguće je
da svi budete jednaki, milostiva gospodo i milostive gospođice, jer nikada ne biva
tako da su svi jednaki. Ako je netko od vas položajem ili po rođenju viši, trebao
bi sjesti za gornju trpezu, pri kneginji...«
»On je grof«, vještac je bez oklijevanja pokazao vampira koji se podalje od
njih usredotočeno divio tapiseriji obješenoj preko cijeloga zida. »Ali o tome ni ri-
ječi. To je tajna.«
»Shvaćam.« Komornik se umalo nije zagrcnuo koliko ga se dojmilo. »U da-
nim cirkumstancijama... Posjest ću ga zdesna grofici Notturno, plemenito rođenoj
ujni gospe kneginje.«
»Nećete požaliti, ni vi, ni ujna.« Geraltu je lice bilo kao od kamena. »Nema
mu ravnih ni po ophođenju, ni po umijeću konverzacije.«
»Veseli me što to čujem. Vi ćete, pak, gospodine Geralte iz Rivije, sjesti pored
uvažene gospe Fringille. Tako nalaže tradicija. Nosili ste je u Kacu, njezin ste...
hmmm... njezin vitez, kao da...«
»Shvatio sam.«
»To je dobro. Ah, gospodine grote...«
»Molim?« začudio se vampir koji je upravo otišao od tapiserije koja je prikazi-
vala bitku divova s kiklopima.
»Ništa, ništa«, nasmiješio se Geralt. »Samo čavrljamo.«
»Aha«, kimnuo je glavom Regis. »Ne znam jeste li, gospodo, zamijetili... Ali
ovaj kiklop na tapiseriji, evo ovaj s močugom... Pogledajte mu prste na nogama.
67
Gospodarica jezera
On, nemojmo se bojati to izreći, ima dvije lijeve noge.«

»Točno«, potvrdio je bez traga čuđenja komornik Le Goff. »Takvih tapiserija
ima u Beaudairu više. Majstor koji je tkao bio je pravi majstor. Ali strašno je
puno pio. Kako to već umjetnici čine.«
»Vrijeme nam je«, progovorio je vještac, izbjegavajući poglede vinom opijenih

djevojaka koje su ga pogledavale od stola za kojim su se zabavljali gatanjem.
»Pokupimo se, Reynarte. Platimo, sjednimo na konje i pođimo u Beauclair.«
»Znam kamo ti se toliko žuri«, nacerio se vitez. »Ne boj se, tvoja te zelenooka
čeka. Tek je prošla ponoć. Pričaj o gozbi.«
»Ispričat ću pa idemo.«
»I idemo.«
Pogled na stol postavljen u obliku divovske potkove jasno je podsjećao da jesen

prolazi i da se bliži zima. Među jelima koja su rasla u zdjelama i po pladnjevima
prevladavala je divljač u svim mogućim inačicama i vrstama. Bile su ondje četvr-
tine divljih svinja, jelenski butovi i hrpti, raznovrsne paštete, hladetine i ružičasti
naresci, jesenski ukrašeni gljivama, brusnicama, pekmezima od šljiva i umakom
od divlje ruže. Bilo je tu jesenskih ptica – tetrijeba ruševaca, gluhana i fazana, de-
korativno posluženih s krilima i repovima, bile su tu pečene biserke, prepelice i
jarebice, patke pupčanice, šljuke, lještarke i drozdovi imelaši. Bilo je i pravih de-
licija poput drozdova borovnjaka, pečenih cijelih, bez vađenja utrobe, jer borovi-
ce kojih su puni drobovi tih malenih ptičica čine prirodni nadjev i začin. Bilo je
ondje i pastrva iz gorskih jezera, bilo je smuđeva, bilo manjića i štukine jetre. Ze-
leni naglasak davao je matovilac, kasnojesenska salata koju bi se, u slučaju potre-
be, moglo iskopati čak i ispod snijega.
Cvijeće je zamjenjivala imela.
Posred pročelja počasnoga stola za kojim su sjedili kneginja Anarietta i najple-
menitiji gosti, na velikom srebrnom pladnju bio je poslužen ures večeri. Među
tartufima, cvjetićima izrezanim od mrkve, prerezanim limunima i srcima artičo-
ka, počivala je golema jesetra, a na njezinim je leđima stajala na jednoj nozi cije-
la pečena čaplja koja je u podignutom kljunu držala zlatni prsten.
»Tako mi čaplje«, povikao je, ustajući i podižući pehar Peyrac-Peyran, vješcu
dobro znani barun s bikovskom glavom na grbu. »Tako mi čaplje, branit ću vite-
ški obraz i čast dama te se zavjetujem da nikada, ama baš nikada, nikome neću
prepustiti bojno polje!«
Zavjet je nagradilo gromko odobravanje. I započe gozba.
68
Andrzej Sapkowski
»Tako mi čaplje!« dreknuo je drugi vitez, s bujnim i izazovno uvis uvijenim

brkom. »Do zadnje kapi krvi iz žila prisežem da ću braniti granice i Njezinu Mi-
lost, kneginju Annu Henriettu! A da bih dokazao svoju vjernost, zavjetujem se da
ću na štitu naslikati čaplju i cijelu se godinu boriti incognito, ime i grb tajeći, i
biti zvan Vitezom Bijele Čaplje! U zdravlje Njezine Kneževske Milosti!«
»U zdravlje! Za sreću! Živjeli! Živjela Njezina Milost!«
Anarietta je zahvalila laganim naklonom glave ukrašene dijamantnom dijade-
mom. Dijamanata je na sebi imala toliko da bi samo prolazeći mogla izrezati
staklo. Do nje je sjedio Maslačak, glupo se smiješeći. Malo dalje, između dvije
matrone, smjestio se Emiel Regis. Bio je odjeven u crni baršunasti kaftan u koje-
mu je izgledao kao vampir. Posluživao je matrone i zabavljao ih konverzacijom,
a one su opčinjeno slušale.
Geralt je dohvatio oval s filetima smuđa ukrašenima peršinom, poslužio Frin-
gillu Vigo, koja mu je sjedila slijeva odjevena u haljinu od ljubičastog atlasa s
prelijepom ogrlicom od ametista koja se skladno uklapala u dekolte. Fringilla,
promatrajući ga ispod crnih trepavica, podigla je pehar i zagonetno se nasmiješi-
la.
»U tvoje zdravlje, Geralte. Raduje me što su nas posjeli zajedno.«
»Ne trči pred rudo«, uzvratio joj je smiješak jer je zapravo bio dobro raspolo-
žen. »Slavlje je tek počelo.«
»Naprotiv. Traje već dovoljno dugo da mi daš kompliment. Koliko ću čekati?«
»Očaravajuće si lijepa.«
»Polako, polako, uspori!« nasmijala se, a on bi prisegnuo da je to učinila po-
sve iskreno. »Uz ovaj tempo strah me i pomisliti dokle bismo mogli otići prije
kraja gozbe. Počni od... hmmm... Reci mi da imam elegantnu haljinu i da mi lju-
bičasto pristaje.«
»Ljubičasto ti pristaje. Iako bi se meni, priznat ću, najviše sviđala u bijelom.«
U njezinim je smaragdnim očima ugledao izazov. Bojao ga se prihvatiti. Tako
dobro raspoložen ipak nije bio.
Njima nasuprot sjedili su Cahir i Milva. Cahir je sjedio između dvije mlađahne
i brbljave plemkinje, zacijelo barunese. Strijelkinji je pak društvo pravio stariji
vitez, sumoran i mučaljiv kao stijena, čije je lice bilo jako nagrđeno ožiljcima od
boginja.
Nešto dalje sjedila je Angoulême, vodeći glavnu riječ i stvarajući gungulu
među mladim bistrim vitezovima.
»Što je ovo?« galamila je, podižući srebrni nož sa zaobljenim vrhom. »Bez
špica? Boje se da ćemo se početi međusobno bosti ili što?«
»Takvi se noževi u Beauclaim«, objasnila je Fringilla, »rabe od vremena kne-
69
Gospodarica jezera
ginje Karoline Roberta, bake Anne Henriette. Karoberta bi bjesnila kada su za

vrijeme gozbi gosti čeprkali nožem po zubima. A nožem sa zaobljenim krajem
nemoguće je čeprkati.«
»Nemoguće je«, suglasila se Angoulême, vragolasto se cereći. »Na sreću su
dodali još i vilice!«
Odglumila je da gura vilicu u usta, no prestala je pod prijetećim Geraltovim
pogledom. Mladi vitezić koji joj je sjedio zdesna nasmijao se rzavim falsetom.
Geralt je uzeo oval s patkom u hladetini i poslužio Fringillu. Vidio je kako Cahir
ne stiže udovoljavati prohtjevima barunesa, koje su zurile u njega kao telad u ša-
rena vrata. Vidio je kako mladi vitezovi oblijeću Angoulême, utrkujući se u nuđe-
nju jela i ržući na njezine šašave dosjetke.
Vidio je kako Milva mrvi kruh, gledajući u stolnjak.
Fringilla mu je, čini se, čitala misli.
»Loše je prošla«, šapnula je naginjući se prema njemu, »tvoja šutljiva kompa-
njonka. Što se može, takve se stvari događaju kada se radi raspored za stolom.
Barun de Trastamara nije pretjerano udvoran. Ni rječit.«
»Možda je tako i bolje«, odvratio je tiho Geralt. »Dvorjanin koji bi slinio
udvornošću bio bi gori. Poznajem Milvu.«
»Siguran si?« brzo ga je pogledala. »A da je možda ne sudiš po svojoj mjeri?
Usput rečeno, poprilično bezobzirno?«
Nije odgovorio, umjesto toga joj je natočio vina. I zaključio kako je krajnje
vrijeme da se neke stvari razjasne.
»Ti si čarobnica, je li istina?«
»Istina je«, priznala je posve spretno skrivajući iznenađenje. »Po čemu si pre-
poznao?«
»Osjećam auru«, nije se upuštao u pojedinosti. »I upućen sam.«
»Da bude dokraja jasno«, rekla je tren potom, »nisam nikoga namjeravala ob-
manuti. No nemam obvezu razmetati se svojim zanimanjem, ni nositi šiljasti šešir
i crni plašt. Zašto bih bila strašilo za djecu? Imam pravo na incognito.«
»Nesporno.«
»U Beauclairu sam jer se ovdje nalazi, ako ne najveća, onda najbogatija knjiž-
nica poznatoga svijeta. Ako izuzmemo sveučilišne, naravno. Ali sveučilišta su
ljubomorna na pristup svojim policama, a ovdje sam kao Anariettina rođakinja i
prijateljica i sve mi je otvoreno.«
»Za pozavidjeti.«
»Tijekom audijencije Anarietta je sugerirala da bi knjižnice mogle skrivati na-
putak koji bi ti mogao koristiti. Ne obraćaj pozornost na njezinu teatralnu egzalti-
ranost. Ona je već takva. Ali to da bi mogao nešto pronaći u knjigama stvarno
70
Andrzej Sapkowski
nije isključeno, štoviše, posve je vjerojatno. Dovoljno je znati što i gdje tražiti.«
»Zbilja. Ništa više.«
»Entuzijazam tvojih odgovora doista ohrabruje i potiče razgovor«, blago se
namrštila. »Domišljam se razlogu. Ne vjeruješ mi, zar ne?«
»Jesi li za još jarebice?«
»Tako mi čaplje!« Mladi vitez s kraja potkove ustao je i povezao si oko vrp-
com koju je dobio od susjede za stolom. »Zavjetujem se da neću skinuti ovu vrp-
cu sve dok razbojnici s prijevoja Cervantes ne budu potučeni do nogu!«
Kneginja je iskazala priznanje gospodskim naklonom svjetlucave dijamantne
dijademe.
Geralt je računao da Fringilla neće nastaviti temu. Prevario se.
»Ne vjeruješ mi i nemaš u mene povjerenja«, rekla je. »Pogodio si me dvos-
truko bolno. Ne samo što sumnjaš u moju iskrenu želju da ti pomognem, već i ne
vjeruješ da ja to mogu. O, Geralte! Duboko si ranio moj ponos i visoku ambici-
ju.«
»Čuj...«
»Ne!« Podignula je nož i vilicu kao da mu prijeti. »Ne opravdavaj se. Ne pod-
nosim muškarce koji se opravdavaju.«
»A kakve muškarce podnosiš?«
Namrštila se, a pribor za jelo i dalje je držala kao bodeže spremne na udarac.
»Popis je dug«, rekla je polagano, »i ne želim te zamarati pojedinostima. Spo-
menut ću samo da prilično visoko mjesto na njemu zauzimaju oni muškarci koji
su za voljenu osobu spremni poći na kraj svijeta, nepokolebljivo, prezirući rizik i
pogibelj. I ne odustaju, makar izgledalo da nema šansi za uspjeh.«
»A preostala mjesta na popisu?« nije izdržao. »Drugi muškarci po tvom uku-
su? Jednako ludi?«
»A što je prava muškost«, vragolasto je nakrivila glavu, »ako ne klasa pomije-
šana u pravom omjeru s ludilom?«
»Dame i gospodo, baruni i vitezovi!« povikao je gromko komornik Le Goff,
ustavši i podignuvši objeručke divovski pehar. »U danim cirkumstancijama do-
pustit ću si da nazdravim presvijetloj kneginji Anni Henrietti!«
»Zdravlja i sreće!«
»Hurrra!«
»Živjela! Vivat!«
»A sada, dame i gospodo.« Komornik je odložio pehar i svečanom kretnjom
dao znak lakajima. »Sada... Magna Bestia!«
Na pladnju koji su četvorica slugu morala nositi na nečemu nalik na nosiljku,
u dvoranu je ušla golema pečenka, ispunjavajući salu čudesnim mirisom.
71
Gospodarica jezera
»Magna Bestia!« povikali su u zboru uzvanici. »Hurrra! Magna Bestia!«

»Kakva opet, dovraga, beštija?« glasno se uznemirila Angoulême. »Neću to
jesti dok ne doznam što je.«
»To je los«, objasnio je Geralt. »Pečeni los.«
»Ne bilo kakav«, oglasila se Milva, nakašljavši se. »Imao je sedam kvintala.«
»Mužjak. Sedam kvintala i četrdeset pet funti«, rekao je hrapavo malorjeki ba-
run koji je sjedio pored nje.
Možda bi to i bio početak konverzacije da strijelkinja nije pocrvenjela, zapilji-
la se u stolnjak i ponovo počela mrviti kruh.
Ali Geralt nije zaboravio Fringilline riječi.
»Barune, da niste vi«, upitao je, »oborili toga kapitalca?«
»Nisam«, zanijekao je malorjeki. »Moj sinovac. Izvrstan strijelac. Ali to je
muška tema, da tako reknem... Ispričajte me, molim vas. Ne treba dosađivati da-
mama...«
»A iz kakvog luka?« upitala je Milva i dalje zagledana u stolnjak. »Sigurno ne
slabijeg od sedamdesetice.«
»Kompozitni. Slojevi tise, bagrema, jasena, lijepljeni tutkalom od vezivnog
tkiva«, odvratio je polagano barun, primjetno začuđen. »Dvostruko savijani zefar.
Sedamdeset pet funti snage.«
»A zateg?«
»Dvadeset devet cola«, barun je govorio sve polaganije, činilo se kao pljuje
svaku pojedinu riječ.
»Pravi stroj«, rekla je mirno Milva. »Iz takvoga ćeš oboriti jelena čak i sa sto
koraka. Ako je strijelac zbilja dobar.«
»Ja«, zahripao je barun, kao malo uvrijeđen, »s četvrt stotine koraka pogađam,
da tako reknem, fazana.«
»Sa četvrt stotine«, Milva je podigla glavu, »ja pogađam vjevericu.«
Barun se nakašljao, smeten, te brzo poslužio strijelkinju jelom i pićem.
»Dobar luk«, promrmljao je, »polovina je uspjeha. Ali nije manje važna kak-
voća, da tako reknem, strijela. Evo, smatram, milostiva gospođice, po meni je
strijela...«
»U zdravlje Njezine Milosti Anne Henriette! U zdravlje vicomtea Juliana de
Lettenhove!«
»U zdravlje! Vivant!«
»...a ona mu je raširila noge«, završila je Angoulême još jednu priglupu aneg-
dotu. Mladi su vitezovi izgubili dah od rzavoga smijeha.
Barunese, koje su se zvale Queline i Nique, slušale su Cahirove priče otvore-
nih usta, blistavih očiju i zarumenjelih obraza. Za gornjom trpezom je Regisova
72
Andrzej Sapkowski
izlaganja slušala cijela viša aristokracija. Do Geralta – čak i uz njegov sluh vješca
– dopirale su kroz žamor tek pojedine riječi, no ipak je razabrao da se radi o sa-
blastima, štrigama, sukubama i vampirima. Regis je mahao srebrnom vilicom i
dokazivao da protiv vampira nema boljeg od srebra, metala kojega je i najmanji
dodir za vampira apsolutno smrtonosan. A češnjak, pitale su dame? I češnjak je
učinkovit, priznavao je Regis, ali je društveno problematičan, jer strahovito za-
udara.
Tiho je svirala na guslama i sviralama kapela s galerije, razmetali su se svojim
umijećima akrobati, žongleri i gutači vatre. Dvorska je luda nastojala nasmijati,
ali nije se mogla nadmetati s Angoulême. Onda se pojavio i medvjedar s medvje-
dom, a medvjed se na sveopću radost uneredio na pod. Angoulême se snuždila i
stišala – s nečim takvim bilo se teško nadmetati.
Šiljatonosa kneginja iznenada se pomamila, zbog neke neoprezne riječi neki
od baruna pao je u nemilost i pod stražom se zaputio u kulu. Malo se tko – osim
izravno uključenih – zbog toga uzbudio.
»Tako brzo nećeš otići odavde, sumnjičavče«, oglasila se Fringilla Vigo, nji-
šući čašu. »Najradije bi otputovao istoga trena, ali ništa od toga.«
»Ne čitaj mi, molim te, misli.«
»Oprosti. Bile su tako snažne da sam ih iščitala i nehoteći.«
»Nemaš pojma koliko sam to puta čuo.«
»Nemaš pojma koliko ja znam. Izvoli, kušaj artičoke, zdrave su, dobre za srce.
Srce je važan organ kod muškarca. Drugi po redu, ako je riječ o važnosti.«
»Mislio sam da su najvažniji klasa i ludost.«
»Odlike duše trebaju ići u paru s vrijednostima tijela. To čini savršenstvo.«
»Nitko nije savršen.«
»To nije argument. Treba nastojati. Znaš što? Mislim da ću te ipak zamoliti
malo tih jarebica.«
Razrezala je pticu na tanjuru tako brzo i silovito da se vještac stresao.
»Nećeš odavde tako brzo«, rekla je. »Kao prvo, ne moraš ići. Ništa ti ne prije-
ti...«
»Zapravo zbilja ništa«, nije izdržao, upao joj je u riječ. »Nilfgaarđani će se
uplašiti oštre note koju im je uputila kneževska kancelarija. A čak i kada bi se
usudili, odavde će ih otjerati bistri vitezovi povezanih očiju koji prisežu na čap-
lju.«
»Ništa ti ne prijeti«, ponovila je, ne obraćajući pozornost na sarkazam. »To-
ussaint se općenito smatra bajkovitom kneževinom, smiješnom i nerealnom, koja
je usto, zbog proizvodnje vina, u stanju neprestane opijenosti i nepromjenjiva ba-
kantskog veselja. Zbog toga je nitko ne shvaća ozbiljno, ali uživa u povlasticama.
73
Gospodarica jezera
Napokon, dobavlja vino, a bez vina, kako je općepoznato, nema života. Zato u
Toussaintu ne djeluju nikakvi agenti, špijuni ni tajne službe. I nije potrebna voj-
ska, dovoljni su bistri vitezovi s povezanim okom. Toussaint neće nitko napasti.
Po izrazu lica, vidim da te nisam dokraja uvjerila?«
»Ne dokraja.«
»Šteta.« Fringilla se namrštila. »Volim ići do kraja. Ne podnosim nepotpunosti
i kompromise. Ni nedorečenosti. I zato završavam: Fulko Artevelde, prefekt iz
Riedbrunea, drži da si mrtav. Izbjeglice su mu dojavili da su vas druidkinje žive
spalile. Fulko čini što može kako bi zataškao cijelu stvar koja ima obilježja skan-
dala. To mu je uostalom i u interesu, jer pazi na vlastitu karijeru. Čak i ako do
njega dopre da si živ, bit će prekasno. Verzija koju je iznio u izvješćima već će
biti obvezujuća.«
»Znaš puno toga.«
»Nisam to nikada skrivala. Tako dakle argument o nilfgaardskoj potjeri otpa-
da. A drugih razloga koji bi zahtijevali brzi odlazak jednostavno nema.«
»Zanimljivo.«
»Ali istinito. Iz Toussainta se može otputovati preko četiri prijevoja što vode
na četiri strane svijeta. Koji ćeš prijevoj odabrati? Druidkinje ti nisu ništa odale i
odbile su surađivati. Vilenjak iz planina je nestao...«
»Zbilja znaš puno.«
»To smo već ustanovili.«
»I želiš mi pomoći.«
»A ti tu pomoć odbacuješ. Ne vjeruješ u iskrenost mojih namjera. Nemaš po-
vjerenja u mene.«
»Čuj, ja...«
»Nemoj se opravdavati. Pojedi još artičoka.«
Netko se opet zavjetovao na čaplju. Cahir je komplimentirao barunicama. Pod-
napitu Angoulême čulo se za cijelim stolom. Malorjeki barun, oživljen rasprom o
lukovima i strijelama, počeo se otvoreno upucavati Milvi.
»Kušajte, milostiva gospođice, veprove šunkice. Eh, da tako reknem... Na mo-
jim imanjima ima blatišta po kojima ruju cijela, da tako reknem, krda.«
»Oh.«
»Nađu se ondje lijepi primjerci, po tri kvintala... Sezona je u punom jeku...
Ako bi milostiva gospođica poželjela... Mogli bismo, da tako reknem, zajedno u
lov...«
»Mi se nećemo ovdje tako dugo zabaviti.« Milva je čudno molećivo pogledala
Geralta. »Jer imamo, neka mi milostivi gospodin oprosti, imamo važnijih poslova
od lova.«
74
Andrzej Sapkowski
»Premda bih«, brzo je dodala vidjevši da se barun snuždio, »vrlo rado s vama
pošla na divlje svinje.«
Barun se smjesta razvedrio.
»Ako ne u lov«, izjavio je bez otezanja, »onda barem pozivam da me posjetite.
U rezidenciji. Pokazat ću vam svoju zbirku rogova, parožaka, da tako reknem,
lula i sabalja...«
Milva se zagledala u stolnjak.
Barun je dohvatio pladanj s drozdovima borovnjacima, uslužio je, potom nato-
čio vina.
»Oprostite mi«, rekao je. »Ja nisam dvorjanin. Ne umijem zabavljati. Loš sam
u dvorskim čavrljanjima.«
»Ja sam«, nakašljala se Milva, »odrasla u šumi. Znam cijeniti tišinu.«
Fringilla je pod stolom pronašla Geraltovu ruku i čvrsto je stisnula. Geralt ju je
pogledao u oči. Nije mogao odgonetnuti što se u njima skriva.
»Imam povjerenja u tebe«, rekao je. »Vjerujem u iskrenost tvojih namjera.«
»Ne lažeš?«
»Tako mi čaplje.«
Mora da je mjesni stražar dobro potegnuo u čast Yule jer je teturao, lupao hele-
bardom po dućanskim firmama i gromko, iako nerazgovijetno, obavještavao da je
deseta ura, iako je zapravo bilo već dobrano iza ponoći.
»Otiđi u Beauclair sam«, rekao je neočekivano Reynart de Bois-Fresnes od-
mah nakon što su izašli iz krčme. »Ostat ću u gradu. Do sutra. Živ mi bio, vješ-
če.«
Geralt je znao da vitez ima u gradu ženu čiji muž često putuje zbog posla.
Nisu o tome nikada razgovarali jer muškarci nikada ne razgovaraju o takvim
stvarima.
»Ostaj mi zdravo, Reynarte. Pripazi na kokoliska. Da se ne usmrdi.«
»Mraz je.«
Bio je mraz. Uličice su bile prazne i mračne. Mjesečeva svjetlost je osvjetlja-
vala krovove, svjetlucali su brilijanti na sigama koje su visjele s oluka, ali nije
dopirala do dna kaleta. Crvenperkine potkove zvonile su po kaldrmi.
Crvenperka, pomislio je vještac, zaputivši se prema palači Beauclair. Skladna
riđa kobilica, dar Anne Henriette. I Maslačka.
Podbo je konja. Žurio je.
Poslije gozbe svi su se sreli na doručku na koji su običavali odlaziti u prostore
75
Gospodarica jezera
dvorske kuhinje. Ondje su uvijek bili dobrodošli, tko će ga znati zašto. Ondje bi
se uvijek za njih našlo nešto toplo, ravno iz lonca, tave ili s ražnja, uvijek je bilo
kruha, masti, slanine, sira i ukiseljenih rujnica. Nikada nije uzmanjkao ni vrč ili
dva bijelog ili crvenog proizvoda glasovitih lokalnih vinograda.
Uvijek su tamo odlazili. Već dva tjedna provedena u Beauclairu. Geralt, Re-
gis, Cahir, Angoulême i Milva. Samo je Maslačak jeo negdje drugdje.
»Njemu«, komentirala je Angoulême, mažući kruh, »mast s čvarcima donose
u postelju! I duboko se klanjaju!«
Geralt je bio sklon vjerovati da je baš tako. I baš danas odlučio je to provjeriti.
Maslačka je pronašao u viteškoj dvorani. Pjesnikovu glavu pokrivala je crvena

beretka, velika poput hljeba raženoga kruha, a odjenuo je bojom usklađeni dublet
bogato izvezen zlatom. Sjedio je na stolcu s lutnjom na koljenu i nehajnim kima-
njem glave odgovarao na komplimente dama i dvorjana okupljenih oko njega.
Anne Henriette, na sreću, nije bilo na vidiku. Geralt je bez oklijevanja prekršio
protokol i smjelo stupio u akciju. Maslačak ga je odmah opazio.
»Milostiva gospodo«, napuknuo se i posve kraljevski mahnuo rukom, »ostavi-
te nas same. I posluga neka se udalji!«
Pljesnuo je dlanovima, a prije no što je odjek pljeska zamro, bili su već u vite-
škoj dvorani nasamo s oklopima, slikama, zidovima punim povješanog oružja i
snažnim zapahom pudera koji je ostao za damama.
»Sjajna zabava«, ocijenio je bez pretjerane zajedljivosti Geralt, »tako ih natje-
ravati, ha? Mora da je ugodan osjećaj izdavati zapovijedi jednom vladarskom
kretnjom, jednim pljeskom ruku, jednim kraljevskim mrštenjem. Gledati kako se
povlače unatrag kao rakovi, nadmećući se pred tobom u klanjanju. Sjajna zabava.
Ha? Gospodine ljubimče?«
Maslačak se namrgodio.
»Zanima te nešto konkretno?« upitao je kiselo. »Hi ti se samo priča.«
»Zanima me nešto vrlo konkretno. Toliko da konkretnije ne može biti.«
»Onda govori, slušam te.«
»Trebamo tri konja. Za mene, Cahira i Angoulême. I dva za prtljagu. Ukupno
tri dobra trkača plus dva teretna. Teretna konja, no, možda u krajnjoj liniji i maz-
ge, natovarene provijantom i hranom za konje. Valjda te tvoja kneginja toliko ci-
jeni, ha? Zaslužio si kod nje toliko, barem se nadam?«
»Neće s time biti nikakvih problema.« Maslačak se, ne gledajući Geralta, pri-
hvatio ugađanja lutnje. »Čudi me samo tvoja žurba. Rekao bih da me čudi isto to-
liko koliko i tvoj glupavi sarkazam.«
76
Andrzej Sapkowski
»Žurba te čudi?«
»Da. Listopad ide kraju, a vrijeme se zamjetno kvari. Za koji dan će prijevoje
pokriti snijeg.«
»A tebe čudi žurba«, kimnuo je glavom vještac. »Ali dobro da si me podsjetio.
Pribavi nam još i toplu odjeću. Krzna.«
»Mislio sam«, rekao je polagano Maslačak, »da ćemo ovdje prezimiti. Da
ćemo ostati ovdje...«
»Ako želiš«, ispalio je Geralt bez razmišljanja, »ostani.«
»Želim.« Maslačak je naglo ustao, odložio lutnju. »I ostat ću.«
Vještac je čujno udahnuo. Šutio je. Promatrao je tapiseriju na kojoj je bila do-
čarana bitka titana sa zmajem. Titan je, sigurno stojeći na dvije lijeve noge, nas-
tojao probosti zmaju grlo, a zmaj time nije bio oduševljen.
»Ostajem«, ponovio je Maslačak. »Volim Anariettu. A ona voli mene.«
Geralt je i dalje šutio.
»Dobit ćete svoje konje«, nastavio je pjesnik. »Za tebe ću ishoditi rasnu kobi-
licu koja se, naravno, zove Crvenperka. Bit ćete posve opremljeni, opskrbljeni
hranom i toplo odjeveni. Ali vam iskreno savjetujem da pričekate do proljeća.
Anarietta...«
»Čujem li ja dobro?« vještac je napokon povratio glas. »Sluh me vara?«
»Razum ti se«, zarežao je trubadur, »očito pomutio. Što se ostalih osjetila tiče,
ne znam. Ponavljam: volimo se, Anarietta i ja. Ostajem u Toussaintu. S njom.«
»Kao tko? Ljubavnik? Suložnik? A možda knez supružnik?«
»Formalnopravni status mi je u načelu nevažan«, iskreno je priznao Maslačak.
»Ali ništa se ne može isključiti. Ni brak.«
Geralt je ponovo zašutio, proučavajući bitku titana sa zmajem.
»Maslačku«, rekao je napokon. »Ako si pio, otrijezni se. Ako nisi pio, napij
se. Tada ćemo popričati.«
»Ne razumijem baš«, namrgodio se Maslačak, »zašto to govoriš?«
»Razmisli malo.«
»A o čemu? Moja veza s Anriettom te tako uzrujala? Htio bi, možda, apelirati
na moju razboritost? Uzaludan trud. Ja sam stvar promislio. Anarietta me voli...«
»A znaš li ti«, prekinuo ga je Geralt, »kako kaže izreka: kneževska milost nije
duga vijeka? Čak i ako ta tvoja Anarietta nije lakomislena, a, oprosti mi na iskre-
nosti, čini mi se da je baš takva, samo...«
»Samo što?«
»Samo u bajkama se kneginje vežu s muzikantima.«
»Kao prvo«, napuhnuo se Maslačak, »čak je i primitivac poput tebe morao čuti
za morganatske brakove. Trebam li ti navesti primjere iz starije ili najnovije povi-
77
Gospodarica jezera
jesti? Kao drugo, sigurno ćeš se iznenaditi, ali ja uopće nisam od zadnjih. Moj
rod, de Lettenhove, potječe od...«
»Slušam te«, presjekao ga je ponovo Geralt, počevši se ljutiti, »i obuzima me
čuđenje. Zar moj prijatelj Maslačak zbilja govori takve besmislice? Zar je moj
prijatelj Maslačak zbilja dokraja poblesavio? Zar Maslačak, kojega sam poznavao
kao realista, sada iz čistoga mira počinje živjeti u sferi iluzija? Progledaj, ti krete-
nu.«
»Aha«, rekao je polagano Maslačak, stišćući usne. »Kakva zanimljiva zamjena
uloga. Ja sam slijepac, a ti si odjednom postao ozbiljan i pronicljiv promatrač.
Obično je bivalo obrnuto. A što to, zanima me, od tebi očiglednih stvari ja ne za-
mjećujem? Ha? Za što bih, po tebi, morao otvoriti oči?«
»Barem za to«, procijedio je vještac, »da je tvoja kneginja razmaženo derište
koje je odraslo u razmaženu, naprasitu i umišljenu osobu. Da te dražima obdarila
opčinjena novošću i da će te otpiliti istoga trena kada se pojavi novi muzikant s
novijim i privlačnijim repertoarom.«
»Vrlo je nisko i vulgarno to što govoriš. Nadam se da si toga svjestan?«
»Svjestan sam toga da si ti nesvjestan. Ti si blesan, Maslačku.«
Pjesnik je šutio, gladeći vrat lutnje. Malo je potrajalo, dok nije progovorio.
»Iz Brokilona smo pošli«, započeo je polagano, »u mahnitu misiju. Prihvativši
luđački rizik, bacili smo se u bezumnu potjeru za fatamorganom, lišeni i najma-
nje šanse za uspjeh. Za iluzijom, snoviđenjem, za sumanutom maštarijom, za po-
sve neostvarivim idealom. Krenuli smo u potjeru kao budale, kao luđaci. Ali ja
se, Geralte, nisam ni jednom riječju požalio. Nisam te nazivao blesanom, nisam
te ismijavao. Jer su u tebi bile nada i ljubav. One su upravljale tobom u mahnitoj
misiji. I mnome također. Ali ja sam već snoviđenje sustigao, a imao sam toliko
sreće da mi se san ostvario, a maštanje ispunilo. Moja je misija završila. Pronašao
sam ono što je tako teško pronaći. I kanim to sačuvati. Da je to ludost? Ludost bi
bila da to odbacim i ispustim iz ruku.«
Geralt je šutio jednako dugo kao Maslačak maloprije.
»Čista poezija«, rekao je napokon. »A u njoj si nedostižan. Neću više izustiti
ni riječi. Izbio si mi argumente. S pomoću, priznajem, posve točnih argumenata.
Zbogom, Maslačku.«
»Zbogom, Geralte.«
Dvorska knjižnica bila je zbilja golema. Dvorana u koju je bila smještena bila je
barem dvaput veća od viteške dvorane. I imala je staklen krov, zahvaljujući koje-
mu je bila svijetla. No Geralt je pretpostavljao da je zbog toga ljeti prokleto vru-
78
Andrzej Sapkowski
će.
Prolazi između polica i regala bili su uzani i tijesni, hodao je oprezno da ne bi
porušio knjige. Morao je i prekoračivati sveske složene po podu.
»Tu sam«, začuo je.
Središte knjižnice nestajalo je u knjigama složenim u gomile i stupice. Puno ih
je ležalo u posvemašnjem neredu, pojedinačno ili u živopisnim hrpama.
»Ovdje, Geralte.«
Uronio je u kanjone i klance među knjigama. I pronašao je.
Klečala je među porazbacanim inkunabulama, prelistavajući ih i svrstavajući.
Na sebi je imala skromnu sivu haljinicu, malo podignutu zbog udobnosti. Geralt
je ustanovio da je prizor neobično privlačan.
»Nemoj se uplašiti ovoga nereda«, rekla je brišući čelo podlakticom, jer je na
dlanovima imala tanke, prljave od prašine, svilene rukavice. »Ovdje je upravo u
tijeku inventarizacija i katalogiziranje. Ali posao je na moju želju prekinut kako
bih mogla biti sama u knjižnici. Dok radim, ne podnosim tuđe poglede za vra-
tom.«
»Ispričavam se. Da odem?«
»Ti nisi tuđ.« Lako je namrštila zelene oči. »Tvoj mi je pogled... ugodan. Ne
stoj tako. Sjedni ovamo, na knjige.«
Sjeo je na Opisivanje svijeta, objavljeno in folio.
»Ovaj mi je galimatijas«, Fringilla je širokim pokretom pokazala uokolo,
»neočekivano olakšao posao. Mogla sam doći do svezaka koji obično leže negdje
na dnu, pod gomilom koju je nemoguće pomaknuti. Kneževski bibliotekari su ti-
tanskim naporom prokopali hodnike zahvaljujući čemu je danju svjetlost ugledalo
nekoliko dragulja pismenosti, pravih bijelih vrana. Pogledaj. Jesi li ikad vidio
ovakvo što?«
»Speculum aureum? Vidio sam.«
»Zaboravila sam, oprosti. Ti si vidio puno. To je trebao biti kompliment, ne
sarkazam. A baci pogled na ovo, evo ovo. To su Gesta Regum. Započet ćemo od
toga da bi shvatio tko je zapravo tvoja Ciri, čija krv teče u njezinim žilama... Dr-
žiš se nekako još kiselije no obično, znaš li? Što je razlog?«
»Maslačak.«
»Ispričaj.«
Ispričao je. Fringilla je saslušala sjedeći na hrpi knjiga s nogom prebačenom
preko noge.
»Što ćeš«, uzdahnula je kada je završio. »Priznajem da sam očekivala nešto u
tom stilu. Anarietta, odavno sam to primijetila, pokazuje znakove zaljubljenosti.«
»Zaljubljenosti?« frknuo je. »Ili gospodske hirovitosti?«
79
Gospodarica jezera
»Ti«, pogledala ga je pronicljivo, »čini se ne vjeruješ u iskrenu i čistu ljubav?«

»Moja vjera«, presjekao je, »nije predmet rasprave i nije važna. Riječ je o
Maslačku i njegovoj glupoj...«
Zastao je, odjednom postavši nesiguran.
»S ljubavlju je«, rekla je polagano Fringilla, »kao s bubrežnim kamencima.
Dok ne doživiš napadaj, nemaš pojma da nešto takvo postoji. A kada ti o tome
pričaju, ne vjeruješ.«
»Ima nečega u tome«, pristao je vještac. »Ali ima i razlika. Razum te neće
obraniti od bubrežnih kamenaca. Niti ih izliječiti.«
»Ljubav se podsmjehuje razumu. I u tome je njezina draž i ljepota.«
»Prije glupost.«
Ustala je, prišla mu, skidajući rukavice. Oči su joj pod zavjesom trepavica bile
tamne i duboke. Mirisala je na ambru, ruže, knjižničku prašinu, odstajali papir,
minij i tiskarsku boju, željezno-galno crnilo, strihnin kojim se pokušavalo trovati
bibliotečne miševe. Taj je miris imao malo zajedničkog s afrodizijakom. Tim je
čudnije bilo što je djelovao.
»Ne vjeruješ«, rekla je promijenjenim glasom, »u iznenadni impuls? U neodo-
ljivu privlačnost? U sudar meteorita koji jure kolidirajućim putanjama? U katak-
lizmu?«
Ispružila je ruke, dotaknula mu ramena. On je dotaknuo njezina ramena. Lica
su im se približavala još oklijevajući, usta spojila također oprezno i nježno, kao
da se boje uplašiti neko jako, ali zbilja jako plašljivo biće.
A potom su se meteoriti sudarili i došlo je do kataklizme.
Pali su na gomilu debelih knjižurina koje su se pod njihovom težinom razletje-
le na sve strane. Geralt je gurnuo nos u Fringillin izrez, snažno je obgrlio i uhva-
tio za koljeno. Da joj podigne haljinu iznad struka ometali su ga različiti svesci,
među njima i puni vješto izrađenih inicijala i iluminacija Životi proroka te De ha-
emorrhoidibus, zanimljiv, pa čak i kontroverzan medicinski traktat. Vještac je od-
gurnuo knjige u stranu, nestrpljivo povukao haljinu. Fringilla je voljko podignula
bedra.
Nešto ju je pritiskalo u rame. Okrenula je glavu. Učenje porodiljstva za žene.
Brzo, da ne izaziva vraga, pogledala je na drugu stranu. O vrelim sumpornim vo-
dama. Doista, postajalo je sve toplije. Krajičkom oka vidjela je naslovni list otvo-
rene knjige na kojoj joj je počivala glava. Napomene o neizbježnoj smrti. Još bo-
lje, pomislila je.
Vještac se borio s njezinim gaćicama. Podignula je bedra, ali ovaj put blago,
tako da izgleda kao da se radi o slučajnom pokretu, a ne pomaganju. Nije ga poz-
navala, nije znala kako reagira na žene. Da slučajno pred onima koje znaju što
80
Andrzej Sapkowski
hoće ne daje prednost onima koje hine neznanje. Ne gubi li volju ako se gaćice
svlače teško.
Vještac nije pokazivao ni jedan od znakova gubljenja volje. Moglo bi se reći,
posve suprotno. Vidjevši da je krajnji čas, Fringilla je entuzijastično i iz zamaha
raširila noge, prevrćući hrpu okomito složenih tomova i mapa koje su se oborile
na njih poput lavine. U prešanu kožu ukoričeno Hipotekarsko pravo utisnulo joj
se u stražnjicu, a mjedenim okovima ukrašeni Codex diplomaticus Geraltu u pod-
lakticu. Geralt je u hipu procijenio i iskoristio situaciju: tutnuo je opsežnu knjižu-
rinu tamo gdje je trebalo. Fringilla je ciknula, jer su okovi bili hladni. Ali samo
na tren.
Glasno je uzdahnula, pustila vješčevu kosu, raširila ruke i objema dohvatila
knjige, držeći lijevom rukom Nacrtnu geometriju, a desnom Prikaz o gmazovima
i vodozemcima. Držeći je za bedra, Geralt je nehotice nogom srušio još jednu go-
milu svezaka, no bio je i previše zauzet da bi se obazirao na debele libre što su se
svalili na njega. Fringilla je, grčevito ječeći, vrtjela glavom po stranicama Napo-
mena o smrti...
Knjige su se bučno rušile, u nosu ih je svrdlao zapah stare prašine.
Fringilla je kriknula. Vještac to nije čuo jer mu je pritisnula uši bedrima. Zba-
cio je sa sebe Povijest ratovanja i Pregled svih znanja potrebnih za sretan život.
Nestrpljivo se boreći s pucetima i kopčama gornjeg dijela haljine, putovao je s
juga na sjever, i nehotice čitajući napise na koricama, hrptovima, ovitcima i nas-
lovnim stranicama. Pod Fringillinim strukom: Savršeni ratar. Pod njezinim pazu-
hom, nedaleko malene, dražesne, izazovno uzdignute dojke: O beskorisnim i pok-
varenim županima. Pod laktom: Gospodarstvo ili jednostavno tumačenje kako se
stvaraju, dijele i koriste bogatstva.
Napomene o neminovnoj smrti pročitao je već s ustima na njezinu vratu, a dla-
novima u blizini Župana... Fringilla je iz sebe ispustila teško odrediv zvuk, ni
krik, ni jecaj, ni uzdah.
Police su se zatresle, gomile knjiga poskočile i survale se, slažući se poput tek-
tonskih ploča za silovita potresa. Fringilla je kriknula. S police je s treskom pala
bijela vrana, prvo izdanje De larvis scenicis et figuris comicis, za njim se stropo-
štala Zbirka općih konjičkih zapovijedi, povukavši za sobom lijepim bakrorezima
ukrašenu Heraldiku Jana iz Attre. Vještac je zastenjao, šutnuvši ispruženom no-
gom daljnje knjižurine. Fringilla je kriknula još jednom, glasno i prodorno, obori-
la potpeticom Razmišljanja ili meditacije za sve dane u cijeloj godini, zanimljivo
anonimno djelce koje se tko zna kako našlo na Geraltovim plećima. Geralt je po-
drhtavao i čitao preko njezina ramena, doznavši, htio ne htio, da je Napomene na-
pisao doktor Albertus Rivus, objavila Academia Cintrensis, a otisnuo tipografski
81
Gospodarica jezera
majstor Johann Froben Junior u drugoj godini vladavine NjV kralja Corbeta.
Trajala je tišina prekidana samo šuštanjem knjiga u padu i prelistavanih strani-
ca.
Što mi je činiti, razmišljala je Fringilla, lijenim pokretima dlana dodirujući
Geraltov bok i tvrdi kut Razmatranja o prirodi stvari. Predložiti? Ili čekati da on
predloži? Samo da ne pomisli kako sam plitka i neskromna...
Ali što će biti ako on ne predloži?
»Pođimo i potražimo negdje nekakav krevet«, predložio je malo hrapavo vje-
štac. »Ne pristoji se tako postupati s knjigama.«
Pronašli smo tada krevet, razmišljao je Geralt, puštajući Crvenperku u galop ale-
jom parka. Pronašli smo krevet u njezinim odajama, u njezinoj ložnici. Voljeli
smo se kao mahniti, požudno, lakomo, halapljivo, kao nakon dugih godina celiba-
ta, kao za zalihu, kao da nam celibat prijeti ponovo.
Govorili smo si puno stvari. Govorili smo si vrlo trivijalne istine. Govorili smo
si vrlo lijepe laži. Ali te laži, iako su bile laži, nisu bile sračunate na to da varaju.
Uzbuđen galopom, usmjerio je Crvenperku ravno na snijegom posutu gredicu
ruža i prisilio kobilu na skok.
Vodili smo ljubav. I govorili smo. A naše laži su bile sve ljepše. I sve lažljivi-
je.
Dva mjeseca. Od listopada do Yule.
Dva mjeseca bijesne, strastvene, silovite ljubavi.
Crvenperkina kopita zatopotala su po pločama dvorišta dvorca Beauclaira.
Brzo i bešumno prošao je hodnicima. Nitko ga nije vidio ni čuo. Ni stražari s he-
lebardama koji su ubijali dosadu stražarenja brbljanjem i ogovaranjem, ni drije-
majući lakaji i paževi. Nisu zatreperili ni plamičci svijeća dok je prolazio pored
visokih svijećnjaka.
Bio je blizu dvorske kuhinje. Ali nije ušao u nju, nije se priključio društvu
koje se unutra obračunavalo s bačvicom i nečim prženim. Postojao je u sjeni, pos-
lušao.
Govorila je Angoulême.
»Ovo je neko, pas mu mater, ureknuto mjesto, cijeli taj Toussaint. Nekakav
urok visi nad cijelom tom dolinom. A nad ovim dvorcem naročito. Čudila sam se
Maslačku, čudila sam se vješcu, ali sada mi se i samoj nekako magli i stišće me u
trbuhu... Fuj, uhvatila sam se u tome da... Ma što ću vam pričati. Kažem vam, oti-
đimo odavde. Otiđimo odavde čim prije.«
82
Andrzej Sapkowski
»Rekni to Geraltu«, oglasila se Milva. »Njemu to rekni.«

»Da, porazgovaraj s njim«, rekao je Cahir podosta sarkastično. »U jednom od
tih kratkih trenutaka kada ga se može uhvatiti. Između čarobničine postelje i lova
na čudovišta. Između dviju stvari kojima se bavi već dva mjeseca da bi zabora-
vio.«
»I ti si«, prasnula je Angoulême, »uhvatljiv uglavnom u parku gdje igraš serso
s gospođicama barunicama. Eh, nema što, ureknuto je mjesto cijeli taj Toussaint.
Regis noću nekamo nestaje, teta ima malorjekog baruna...«
»Umukni, balavice jedna! I nemoj me zvati teta!«
»No, no!« upleo se Regis pomirljivo. »Smirite se, djevojke. Milva, Ango-
ulême. Budimo složni. Sloga gradi, nesloga razgrađuje. Kako kaže Maslačkova
kneginja, gospodarica ove zemlje, dvorca, kruha, masti i krastavaca. Kome da još
natočim?«
Milva je teško uzdahnula.
»Predugo mi ovdje sjedimo! Predugo, kažem vam, sjedimo ovdje besposliča-
reći. Blesavimo od toga.«
»Dobro rečeno«, rekao je Cahir. »Vrlo dobro rečeno.«
Geralt se oprezno povukao. Bešumno. Kao netopir.
Brzo i bešumno je prošao hodnicima. Nitko ga nije vidio ni čuo. Ni straža, ni la-
kaji, ni paževi. Nisu zadrhtali čak ni plamičci svijeća dok je prolazio pored viso-
kih svijećnjaka, štakori su ga čuli, podizali brkate njuškice, stajali na stražnjim
nožicama. Ali se nisu bojali. Poznavali su ga.
Često je tuda prolazio.
Ložnica je odisala čarima i činima, ambrom, ružama i ženskim snom. Ali Frin-
gilla nije spavala.
Sjela je na postelju, odbacila pokrivač, očaravajući ga prizorom i stječući vlast
nad njime.
»Napokon si tu«, rekla je, protežući se. »Ti me strašno zanemaruješ, vješče.
Svlači se i brzo dođi ovamo. Brzo, ali jako brzo.«
Brzo i bešumno je prošla hodnicima. Nitko je nije vidio ni čuo. Ni stražari koji su
lijeno tračali na straži, ni drijemajući lakaji, ni paževi. Nisu zadrhtali čak ni pla-
mičci svijeća dok je prolazila pored visokih svijećnjaka. Štakori su je čuli, podi-
zali su brkate njuškice, stajali na stražnjim nožicama, pratili je crnim biserima
očiju. Nisu se bojali. Poznavali su je.
Često je ovuda prolazila.
83
Gospodarica jezera
Bio je u palači Beauclair hodnik, a na njegovu kraju odaja za čije postojanje nije
znao nitko. Ni aktualna gospodarica dvorca, kneginja Anarietta, ni prva gospoda-
rica dvorca, njezina prapraprabaka, kneginja Ademarta. Ni glasoviti Piotr Fara-
mond, arhitekt koji je građevinu temeljito preuredio, ni zidarski majstori koji su
radili po Faramondovim nacrtima i uputama. Ma, za postojanje hodnika i odaje
nije znao čak ni komornik Le Goff, za koga se držalo kako Beauclairu zna sve.
Hodnik i odaja, zamaskirani snažnom iluzijom, bili su poznati samo prvotnim
graditeljima palače, vilenjacima. A kasnije, kada vilenjaka više nije bilo, a To-
ussaint postao kneževinom – malobrojnoj skupini čarobnjaka povezanih s kne-
ževskom kućom. Među inima i Artoriusu Vigou, majstoru magijskih umijeća, ve-
likom stručnjaku za iluzije. I njegovoj mladoj nećakinji, Fringilli, koja je za iluzi-
je bila posebno darovita.
Brzo i bešumno prošavši kroz hodnike palače Beauclair, Fringilla Vigo zausta-
vila se pred dijelom zida između dvaju stupova ukrašenih razlistanim akantom.
Tiho izgovorena čarobna formula i kretnja učinile su da zid – koji je bio iluzija –
nestane, otkrivajući prividno slijep hodnik. No na kraju hodnika stajala su iluzi-
jom maskirana vrata. A za tim vratima mračna odaja.
U njoj je, ne gubeći vrijeme, Fringilla pokrenula telekomunikator. Ovalno zr-
calo se zamutilo, a potom zasjalo, rasvjetljavajući prostoriju, prizivajući iz mraka
drevne, teške od prašine, tapiserije na zidovima. U zrcalu se pojavila velika dvo-
rana, utonula u suptilni chiaroscuro, okrugli stol i za tim stolom žene. Devet
žena.
»Slušamo vas, gospođice Vigo«, rekla je Filippa Eilhart. »Ima li novosti?«
»Nažalost«, odvratila je Fringilla, nakašljavši se. »Nema. Od posljednje tele-
komunikacije ništa. Ni jedan pokušaj skeniranja.«
»To je loše«, rekla je Filippa. »Ne krijem, računali smo da ćete nešto otkriti.
Recite nam makar... Je li se vještac napokon smirio? Hoćete li ga uspjeti zadržati
u Toussaintu barem do svibnja?«
Fringilla Vigo je nakratko šutjela. Nije ni najmanje kanila spomenuti Loži da
ju je samo tijekom posljednjeg tjedna vještac dvaput oslovio imenom Yennefer i
to u trenutku u kojemu je imala po svemu pravo očekivati vlastito ime. Ali i Loža
je imala pravo očekivati od nje istinu. Iskrenost. I ispravnu prosudbu.
»Ne«, odgovorila je konačno. »Do svibnja vjerojatno ne. Ali učinit ću sve što
mogu da ga zadržim što je dulje moguće.«
84
Andrzej Sapkowski
Korred, čudovište iz brojne porodice Strigiformes (v.), ovisno o kraju

nazivan je također i korrigan, rutterkin, cvilidreta, kidalo ili mesmer. Za
njega se može reći samo – nečuveno je podao. Takav je prokleti gnjus i hu-
lja, takvo kučkino prkno, da ni o njegovu izgledu, ni o običajima, nećemo
pisati, jerbo vam uistinu kažemo: na tu je pogan šteta trošiti riječi.
Physiologus
Četvrto poglavlje
U DVORANI SA STUPOVIMA zamka Montecalvo dizao se zapah koji je bio mješavina
vonja drva stare lamperije, rastopljenih svijeća i deset vrsta parfema. Deset naro-
čito biranih mirisnih mješavina koje je nosilo deset žena posjednutih za okruglim
hrastovim stolom u naslonjačima s rukohvatima izrezbarenim u obliku sfinginih
glava.
Sebi sučelice Fringilla Vigo je vidjela Triss Merigold u svijetloplavoj haljini
zakopčanoj visoko pod vrat. Pored Triss, držeći se sjene, sjedila je Keira Metz.
Njezine velike naušnice s golemim izbrušenim citrinima svako su malo privlačile
pogled bljeskom tisuća odraza.
»Izvolite nastaviti, gospođice Vigo«, požurila ju je Filippa Eilhart. »Žurimo
doznati svršetak priče. I poduzeti hitne korake.«
Filippa – iznimno – nije nosila nikakav nakit osim velike kameje od sardonik-
sa prikopčane na haljinu žućkastocrvenkaste boje. Fringilla je već stigla dočuti
trač, već je znala čiji je kamen dar i čiji profil dočarava.
Sheala de Tancarville, koja je sjedila pored Filippe, bila je sva u crnini, koja je
samo blago svjetlucala od briljanata. Margarita Laux-Antille nosila je na bordo
atlasu debelo zlato bez dragulja, ali je zato Sabrina Glevissig na ogrlici, naušnica-
ma i prstenju imala svoje omiljene onikse usklađene s bojom očiju.
Najbliže Fringilli sjedile su obje vilenjakinje – Francesca Findabair i Ida Eme-
an aep Sivney. Krasuljak iz Dolina bila je kao i uvijek kraljevska, iako ni njezina
frizura, ni grimizna haljina, danas nisu bile previše raskošne, a u maloj dijademi i
ogrlici nisu se crvenjeli rubini, već skromni, ali otmjeni granati. Ida Emean je
međutim bila odjevena u muslin i til jesenskih tonova, tako delikatne i prozračne
da su se čak i na jedva osjetnom strujanju zraka izazvanom centralnim grijanjem
pomicali i lelujali poput vlasinica.
Assire var Anahid, kao i obično u zadnje vrijeme, izazivala je divljenje skrom-
85
Gospodarica jezera
nom, ali otmjenom elegancijom. Na nevelikom izrezu tijesne tamnozelene halji-

ne, nilfgaardska čarobnica nosila je na zlatnom lančiću zlatom okovan jedan jedi-
ni obli smaragd. Njegovani nokti, lakirani tamno-zeleno, dodavali su cijeloj kom-
binaciji posebnost prave čarobnjačke ekstravagancije.
»Čekamo, gospođice Vigo«, podsjetila je Sheala de Tancarville. »Vrijeme
leti.«
Fringilla se nakašljala.
»Došao je prosinac«, nastavila je priču. »Došlo je Yule, onda Nova godina.
Vještac se već toliko smirio da ime Ciri nije isplivavalo u svakom razgovoru. Iz-
gledalo je da ga pohodi na čudovišta, na koje je redovito odlazio, posve zaokup-
ljaju. No, možda ne baš posve...«
Stišala je glas. Učinilo joj se da je u azurnim očima Triss Merigold opazila
bljesak mržnje. Ali mogao je to biti samo odbljesak lelujavih plamenova svijeća.
Filippa je frknula, igrajući se kamejom.
»Ne pretjerajmo sa skromnošću, gospođice Vigo. U našem smo krugu. U kru-
gu žena koje znaju za što, osim užitka, služi seks. Sve rabimo to oruđe kada je
potrebno. Izvolite nastaviti.«
»Ako je čak danju i održavao privid tajnovitosti, uznositosti i ponosa«, nasta-
vila je Fringilla, »noću je bio posve u mojoj vlasti. Govorio mi je sve. Odavao je
počast mojoj ženstvenosti, za njegovu dob, valja priznati, i više no obilato. A
onda bi zaspao. U mojem zagrljaju, s usnama na mojoj dojci. Tražeći nadomjes-
tak majčinske ljubavi koju nije nikada osjetio.«
Ovaj put, bila je sigurna, to nije bio odbljesak svijeća. Dobro, izvolite, zavidite
mi, pomislila je. Zavidite mi. Imate na čemu.
»Bio je«, ponovila je, »posve u mojoj vlasti.«
»Vrati se u krevet, Geralte. Pa još nije ni svanulo, dovraga!«

»Imam dogovoreno. Moram ići u Pomerol.«
»Ne želim da ideš u Pomerol.«
»Dogovorio sam se. Dao sam riječ. Upravitelj podruma će me čekati kod ulaza
na posjed.«
»Ti tvoji lovovi na čudovišta glupi su i besmisleni. Što želiš dokazati ubijajući
još jednu pećinsku nakazu? Svoju muškost? Znam bolje načine. Hajde, vrati se u
krevet. Nećeš ići ni u kakav Pomerol. Barem ne tako brzo. Upravitelj može priče-
kati, napokon, tko je nekakav upravitelj? Hoću da vodimo ljubav.«
»Oprosti. Nemam vremena. Dao sam riječ.«
»Hoću da vodimo ljubav!«
86
Andrzej Sapkowski
»Ako mi hoćeš praviti društvo za doručkom, počni se odijevati.«

»Ti me Geralte izgleda više ne voliš. Ne voliš me više? Odgovori!«
»Navuci tu modrobisernu haljinu, tu s našivcima od vidrina krzna. Lijepo ti
stoji.«
»Posve sam ga očarala, ispunjavao mi je svaku želju«, ponovila je Fringilla. »Ra-

dio je sve što bih od njega zatražila. Tako je bilo.«
»Ma vjerujemo ti«, rekla je izrazito suho Sheala de Tancarville. »Nastavi.«
Fringilla je zakašljala u ruku.
»Problem je«, nastavila je, »predstavljala ta njegova kompanija. Ta čudna ban-
da koju je on zvao družbom. Cahir Mawr Dyfiryn aep Ceallach, koji me je zagle-
dao i crvenio od napora da se sjeti. Ali nije se mogao sjetiti, jer sam u Dam Dyf-
fri, obiteljskom zamku njegovih predaka, boravila kada mu je bilo šest ili sedam
godina. Milva, naizgled otresita i drska djevojka, a koju sam dvaput zatekla kako
plače skrivena u kutu štale. Angoulême, plahi djevojčurak. I Regis Terzieff-Go-
defroy. Tip kojega nisam uspjela proniknuti. Oni, cijela ta banda, imali su na nje-
ga utjecaj koji nisam mogla ukloniti.«
Dobro, dobro, ne dižite tako visoko obrve, ne krivite usta. Pričekajte. Priča još
nije gotova. Još ćete poslušati o mojem trijumfu.
»Svako se jutro«, nastavila je, »cijelo to društvo sastajalo u kuhinji smještenoj
u razizemlju palače Beauclair. Kuhar ih je volio, makar nije znao zašto. Uvijek bi
im nešto pripravio, toliko obilno i toliko ukusno, da je doručak obično trajao dva,
ponekad čak i tri sata. Više sam puta jela s njima zajedno s Geraltom. Odatle
znam kako apsurdne razgovore su svikli voditi.«
Po kuhinji, bojažljivo stupajući na čaporastim nožicama, hodale su dvije kokoši,

jedna crna, a druga biserasta. Virkajući na družbu za doručkom, kokoši su zobale
mrvice s poda.
Družba se kao i svakoga jutra okupila u dvorskoj kuhinji. Kuhar koji ih je tko
zna zašto volio, uvijek je za njih imao nešto ukusno. Danas su to bili kajgana, ki-
sela juha od raženog brašna, pirjani patlidžani, zečja pašteta, dimljena guščetina i
bijela kobasica s ciklom, a usto i poveći kolut kozjega sira. Svi su jeli orno i šute-
ći. Osim Angoulême, koja je mljela.
»A ja vam kažem, otvorimo ovdje bordel. Kad obavimo to što moramo, vrati-
mo se ovamo i pokrenimo javnu kuću. Pogledala sam malo po gradu. Sve je tu.
Samo brijačnica nabrojila sam devet, a ljekarni osam. A kupleraj je samo jedan, i
to nikakav, šekret, velim, a ne kupleraj. Nikakva konkurencija. Mi ćemo napraviti
87
Gospodarica jezera
luksuzni pajzl. Kupit ćemo katnicu s vrtom...«

»Angoulême, smiluj se.«
»... isključivo za uglednu klijentelu. Ja ću biti madam. Velim, zaradit ćemo ve-
lik novac i živjeti kao prava gospoda. Na kraju će me izabrati za gradsku vijećni-
cu, a tada vam ja više neću dopustiti da propadnete, jer kada izaberu mene, ja ću
izabrati vas i nećete se ni okrenuti...«
»Angoulême, molili smo te. Evo, pojedi krušca s paštetom.«
Na tren je bilo tiho.
»Što ćeš danas loviti, Geralte? Težak posao?«
»Očevici«, vještac je podignuo glavu iznad tanjura, »daju oprečne opise. Dak-
le, ili je zbrisač, dosta težak posao, ili piljak, srednje težak, ili podrepnik, srednje
lagan. Može ispasti da posao bude i više nego lagan, jer je čudovište zadnji put
viđeno pred Lammas prošle godine. Mogao se iseliti iz Pomerola preko sedam
gora.«
»Što mu želim«, rekla je Fringilla glođući guščju kost.
»A kako je Maslačak?« upitao je iznenada vještac. »Nisam ga vidio toliko
dugo da o njemu znam samo ono što pjevaju rugalice po gradu.«
»Ni mi ne stojimo bolje«, nasmiješio se stisnutim ustima Regis. »Znamo samo
da je naš poeta s kneginjom Anariettom već u tako prisnim odnosima da si dopu-
šta da je čak i pred svjedocima oslovljava prilično intimnim cognomenom. Zove
je Lasičica.«
»Dobro je pogodio!« rekla je punih usta Angoulême. »Ta gospa kneginja ima
stvarno takav lasičji nos. Zube da i ne spominjem.«
»Nitko nije savršen«, namrštila se Fringilla.
»Sveta istina.«
Kokoši, crna i pirgava, tako su se obezobrazile da su počele kljucati Milvine
čizme. Strijelkinja ih je potjerala srditim udarcem nogom, psujući.
Geralt ju je već odavno pogledavao. Sada se odlučio.
»Marijo«, rekao je ozbiljno, pa čak i strogo. »Ja znam da je naše razgovore te-
ško ubrojiti među ozbiljne, a šale u probrane. Ali ne moraš se držati tako kiselo.
Nešto se dogodilo?«
»Pa sigurno da se dogodilo«, rekla je Angoulême. Geralt ju je ušutkao oštrim
pogledom. Prekasno.
»Ma što vi znate?« Milva je skočila, umalo srušivši stolac. »Ma što vi znate,
ha? Neka vas nose bijes i morija! Poljubite me svi skupa u guzicu, svi, razumije-
te?«
Zgrabila je sa stola kupicu, ispila je naiskap, pa onda bez oklijevanja tresnula
o pod. I istrčala, zalupivši vratima.
88
Andrzej Sapkowski
»Stvar je ozbiljna...« započela je tren poslije Angoulême, ali ju je ovaj put uti-
šao vampir
»Stvar je vrlo ozbiljna«, potvrdio je. »Nisam ipak očekivao ovako krajnju re-
akciju naše strijelkinje. Obično tako reagiraš kada dobiješ košaricu, a ne kada je
daš.«
»O čemu vi, dovraga, pričate?« uzrujao se Geralt. »Ha? Hoće li mi možda net-
ko od vas na kraju otkriti o čemu je ovdje riječ?«
»O barunu Amadisu de Trastamari.«
»Onom malorjekom lovcu?«
»O njemu glavom. Zaprosio je Milvu. Prije tri dana u lovu. On je već mjesec
dana poziva u lovove...«
»Jedan je lov«, Angoulême je besramno bljesnula zubićima, »bio dvodnevan.
S noćenjem u lovačkom zamčiću, shvaćate? Dam glavu...«
»Umukni, djevojko. Regise, govori.«
»Zaprosio ju je formalno i svečano. Milva ga je, izgleda, odbila na prilično
oštar način. Barun, iako je izgledao razborito, primio je odbijanje kao klinac,
uvrijedio se i smjesta otputovao iz Beauclaira. A Milva otad hoda kao otrovana.«
»Predugo mi ovdje sjedimo«, progunđao je vještac. »Predugo.«
»I tko to kaže?« rekao je dotad šutljivi Cahir. »Tko to kaže?«
»Oprostite.« Vještac je ustao. »Porazgovarat ćemo o tome kada se vratim.
Čeka me upravitelj podrumarstva Pomerol. A točnost je vrlina vještaca.«
Nakon žestoka Milvina izlaska i vješčeva odlaska, preostala je družba doručkova-

la šuteći. Po kuhinji su, plaho stupajući na čaporastim nožicama, hodale dvije ko-
koši, jedna crna, a druga biserasta.
»Imam«, oglasila se napokon Angoulême, podižući pogled na Fringillu s ta-
njura obrisanog kruhom, »jedan problem...«
»Shvaćam«, kimnula je glavom čarobnica. »Nije to tako strašno. Kada si pos-
ljednji put imala mjesečnicu?«
»Ma što je tebi?« Angoulême je silovito skočila uplašivši kokoši. »Ništa tome
slično! Riječ je o nečemu posve drugom!«
»Reci onda.«
»Geralt me hoće ostaviti ovdje kada nastavi put.«
»Oh.«
»Govori«, puhnula je Angoulême, »da me ne smije izlagati opasnosti i slične
gluposti. A ja hoću s njim...«
»Oh.«
89
Gospodarica jezera
»Ne prekidaj me, može? Želim ići s njim, s Geraltom, jer se samo s njim ne
bojim da će me Jednooki Fulko opet ščepati, a ovdje, u Toussaintu...«
»Angoulême«, prekinuo ju je Regis. »Uzalud govoriš. Gospa Vigo te sluša, ali
te ne čuje. Uzrujalo ju je samo jedno: vješčev odlazak.«
»Oh«, ponovila je Fringilla, okrećući se namršteno prema njemu. »Što ste to
izvoljeli spomenuti, gospodine Terzieff-Godefroy? Vješčev odlazak? A kada to
on kreće? Može li se znati?«
»Možda ne danas, možda ne sutra«, odvratio je blagim glasom vampir. »Ali
jednog dana sigurno. Bez uvrede.«
»Ne osjećam se uvrijeđenom«, odvratila je Fringilla hladno. »Dakako, ako ste
mislili na mene. No vraćajući se tebi, Angoulême, uvjeravam te da ću pitanje od-
laska iz Toussainta raspraviti s Geraltom. Jamčim ti da će vještac doznati moje
mišljenje o tom pitanju.«
»Pa naravno«, prasnuo je Cahir. »Odakle sam znao da ćete odgovoriti baš ova-
ko, gospo Fringilla?«
Čarobnica ga je dugo promatrala.
»Vještac«, rekla je napokon, »ne bi trebao odlaziti iz Toussainta. Nitko tko mu
želi dobro ne bi ga trebao na to nagovarati. Gdje će mu biti tako dobro kao ovdje?
Pliva u luksuzu. Ima svoja čudovišta koja lovi, zarađujući time poprilično. Nje-
gov drug i suborac je milosnik kneginje koja ovdje vlada, i sama kneginja mu je
sklona. Poglavito zbog te sukube koja je opsjedala ložnice. Da, da, gospodo. Ana-
rietta, kao i sve plemenite dame iz Toussainta, neizmjerno je zadovoljna vješcem.
Jer sukuba je prestala opsjedati kao da si nožem prerezao. Gospe iz Toussainta
već su prikupile posebnu premiju koju će ovih dana uplatiti na vješčev račun kod
Cianfanellia. Uvećavši imutak koji je vještac već ondje prikupio.«
»Lijepa gesta sa strane gospi.« Regis nije spuštao pogled. »A premija je zaslu-
žena. Nije lako postići da sukuba prestane opsjedati. Možete mi vjerovati, gospo
Fringilla.«
»I vjerujem. A usput, jedan od dvorskih stražara je, kako tvrdi, vidio sukubu.
Noću, na kruništu Karobertine kule. Bila je u društvu druge sablasti. Čini se vam-
pira. Demoni su šetali, prisegnuo je stražar, a izgledalo je kao da su prijatelji.
Znate li možda nešto o tome, gospodine Regise? Možete li objasniti?«
»Ne.« Regis nije ni trepnuo. »Ne možemo. Ima više stvari na nebesima i zem-
lji no što su filozofi sanjali.«
»Bez dvojbe ima«, kimnula je crnom glavicom Fringilla. »Je li vam pak u vezi
s time da bi se vještac spremao na put poznato i nešto više? Jer meni, vidite, nije
takvu namjeru spomenuo, a obično mi govori o svemu.«
»Pa jasno«, progunđao je Cahir. Fringilla se nije obazrela na njega.
90
Andrzej Sapkowski
»Gospodine Regise?«
»Ne«, rekao je nakon kratke šutnje vampir. »Ne, gospo Fringilla, budite spo-
kojni. Vještac nam uopće ne iskazuje veći afekt, ni konfidenciju no vama. Ne
šapće nam na uho nikakve tajne koje bi skrivao pred vama.«
»Otkuda onda«, Fringilla je bila mirna kao granit, »ove najave odlaska?«
»A to je«, vampir ni ovaj put nije ni trepnuo, »kao u mladenački lepršavoj iz-
reci naše drage Angoulême: dođe i takvo vrijeme da se treba ili posrati ili oslobo-
diti zahod. Drugim riječima...«
»Prištedite si«, prekinula ga je oštro Fringilla, »druge riječi. Ove lepršave bile
su dovoljne.«
Zavladala je dulja šutnja. Obje kokoši, crna i biserasta, hodale su i kljucale sve
po redu. Angoulême je rukavom obrisala ciklom zamrljani nos. Vampir se zamiš-
ljeno igrao kolutićem kobasice.
»Zahvaljujući meni«, prekinula je napokon tišinu Fringilla, »Geralt je upoznao
Cirino rodoslovlje, samo rijetkim osobama poznate zamršenosti i tajne njezine
genealogije. Zahvaljujući meni zna to o čemu još prije godinu dana nije imao ni
pojma. Zahvaljujući meni raspolaže informacijom, a informacija je oružje. Za-
hvaljujući meni i mojoj čarobnoj zaštiti osiguran je od neprijateljskog skeniranja,
pa stoga i od atentatora. Zahvaljujući meni i mojoj magiji više ga ne boli koljeno
i može ga savijati. Oko vrata nosi medaljon koji sam mu izradila, možda ne tako
dobar kao izvorni vještački, ali ipak. Zahvaljujući meni i samo meni, u proljeće
ili ljeto, informiran, osiguran, zdrav, pripremljen i naoružan, moći će stupiti u
borbu s neprijateljima. Ako je itko od ovdje nazočnih učinio više za Geralta, više
mu dao, neka se javi. Rado ću mu odati počast.«
Nitko se nije oglasio. Kokoši su kljucale Cahirove čizme, ali mladi Nilfgaar-
đanin nije na njih obraćao pozornost.
»Doista«, rekao je zajedljivo, »nitko od nas nije Geraltu dao više od vas, gos-
po.«
»Odakle sam znala da ćeš reći upravo to?«
»Nije stvar u tome, gospo Fringilla«, započeo je vampir. Čarobnica mu nije
dala da dovrši.
»U čemu je onda?« upitala je svadljivo. »U tome što je sa mnom? Što nas vežu
osjećaji? U tome što ja ne želim da sada ode odavde? Što ne želim da ga uništi
osjećaj krivnje? Taj isti osjećaj krivnje, to kajanje, koje tjera na put vas?«
Regis je šutio. Nije se oglasio ni Cahir. Angoulême je gledala, očigledno ne
razumijevajući previše.
»Ako je to da će Geralt pronaći Ciri«, rekla je tren poslije čarobnica, »zapisa-
no u svitama sudbine, to će se i dogoditi. Neovisno o tome pođe li vještac u plani-
91
Gospodarica jezera
ne ili ostane u Toussaintu. Sudbina sustiže ljude. Ne obrnuto. Razumijete? Razu-

mijete li to, gospodine Regise Terzieff-Godefory?«
»I bolje no što mislite, gospo Vigo.« Vampir je vrtio u rukama kolutić kobasi-
ce. »Ali za mene, neka mi gospa oprosti, sudbina nisu svitci ispisani rukom Veli-
koga Demijurga, ni volja neba, ni neopozive presude nekakve providnosti, već re-
zultat mnogih naizgled međusobno nepovezanih činjenica, događanja i postupa-
ka. Bio bih sklon suglasiti se s vama oko toga da sudbina sustiže ljude... i ne
samo ljude. No nisam baš uvjeren u stajalište da ne može biti i obrnuto. Jer takvo
stajalište je ugodni fatalizam, oda u slavu apatije i besposličarenja, perje u perini i
očaravajuća toplina ženskoga krila. Ukratko, život u snu. A život, gospo Vigo,
možda i jest san, možda i završava snom... Ali to je san koji se mora snivati ak-
tivno. Zato nas, gospo Vigo, čeka put.«
»Samo idite.« Fringilla je ustala gotovo jednako silovito kao nedavno Milva.
»Izvolite! Na prijevojima vas čekaju mećava, studen i sudbina. I ispaštanje koje
vam toliko treba. Samo idite! Ali vještac će ostati ovdje. U Toussaintu! Sa
mnom!«
»Držim«, odvratio je spokojno vampir, »da ste u krivu, gospo Vigo. San koji
sniva vještac, priznajem to uz naklon, čaroban je i lijep san. Ali svaki san koji se
sanja predugo pretvara se u snomoricu. A iz nje se budimo s krikom.«
Devet žena koje su sjedile za velikim okruglim stolom u dvorcu Montecalvu, upi-
jalo je oči u Fringillu Vigo. U Fringillu, koja je odjednom počela zamuckivati.
»Geralt je otišao u podrume Pomerola osmog siječnja ujutro. A vratio se...
Valjda osmog noću... Ili devetog prije podne... Ne znam... Nisam sigurna...«
»Jasnije«, zamolila je blago Sheala de Tancarville. »Budi jasnija, gospođice
Vigo. A ako te neki dio priče uznemiruje, slobodno ga izostavi.«
Po kuhinji, stupajući na čaporkastim nožicama, hodala je biserasta kokoš. Mirisa-

lo je na kokošju juhu.
Vrata su se otvorila s treskom. U kuhinju je uletio Geralt. Na licu crvenom od
vjetra imao je modricu i ljubičastu krastu zgrušane krvi.
»Idemo, družbo, pakirajte se«, objavio je bez suvišnog uvoda. »Odlazimo! Za
sat, ni trena kasnije, želim vas sve vidjeti na brežuljku iznad grada, ondje gdje
stoji stup. Spakirane, u sedlima, spremne za dalek i težak put.«
Dostajalo je. Kao da su tu vijest čekali odavno, kao da su odavno bili spremni.
»Ja ću odmah!« uzviknula je, skačući Milva. »Bit ću spremna već za pola
sata.«
92
Andrzej Sapkowski
»I ja.« Cahir je ustao, bacio žlicu, pozorno pogledao vješca. »Ali htio bih znati
što je ovo? Hir? Ljubavna svađa? Ili zbilja put?«
»Zbilja put. Angoulême, čemu kisela faca?«
»Geralte, ja...«
»Ne boj se, neću te ostaviti. Predomislio sam se. Na tebe, balavice, treba pazi-
ti, ne smije te se pustiti iz vida. Šibaj, rekao sam, pakiraj se, puni bisage. I po je-
dan, da se ne primijeti, iz grada, pod stup na brijegu. Nalazimo se ondje za sat.«
»Svakako, Geralte!« kliknula je Angoulême. »Pas mater, napokon!«
U tren oka u kuhinji su ostali samo Geralt i biserasta kokoš. I vampir koji je
spokojno nastavio srkati kokošju juhu s ljevancima.
»Čekaš poseban poziv?« hladno je upitao vještac. »Zašto još sjediš? Umjesto
da tovariš mula Drakulu? I opraštaš se sa sukubom?«
»Geralte«, spokojno je rekao Regis, dolijevajući si juhe iz jušnika. »Za opro-
štaj od sukube dostajat će mi jednako toliko vremena koliko i tebi za oproštaj od
tvoje crnke. Ako pretpostavimo da se ti sa svojom crnkom uopće i kaniš oprostiti.
A među nama: mlađariju si mogao potjerati galamom, silom i strkom. Ja zaslužu-
jem nešto više, makar s obzirom na dob. Molio bih nekoliko riječi objašnjenja.«
»Regise...«
»Objašnjenje, Geralte. Čim prije započneš, tim bolje. Pomoći ću ti. Jučer uju-
tro, prema dogovoru, našao si se na kapiji s upraviteljem podruma Pomerola...«
Alcides Fierabras, crnobradi upravitelj podruma Pomerola, upoznat u ›Fazaneriji‹

u noći Yule, čekao je vješca kod kapije, s mulom, a bio je odjeven i opremljen
kao da planiraju putovati nekamo daleko, daleko, na kraj svijeta, čak iza Solveigi-
nih vrata i prijevoja Elskerdega.
»Zapravo to i nije tako blizu«, odgovorio je na Geraltovu zajedljivu primjed-
bu. »Vi ste, gospodine, pridošlica iz širokoga svijeta, naš vam mali Toussaint iz-
gleda kao vukojebina, mislite da se ovdje može od granice do granice dobaciti
kapom, i to čak suhom. No, u zabludi ste. Do vinarije Pomerol, a tamo idemo,
ima lijep komad puta, ako dođemo do podneva, bit će to uspjeh.«
»Onda smo pogriješili«, rekao je vještac suho, »što krećemo tako kasno.«
»Da, možda i jesmo.« Alcides Fierabras ga je pogledao i puhnuo u brk. »Ali
nisam znao da ste od tih koji su spremni ustati u zoru. Jer to u velike gospode nije
često.«
»Nisam veliki gospodin. Pođimo, gospodine upravitelju, ne gubimo vrijeme na
prazne priče.«
»Iz usta ste mi uzeli.«
93
Gospodarica jezera
Pošli su kroz grad da skrate put. Geralt je isprva htio prosvjedovati, bojao se
da će zapeti u prepunim uličicama koje je znao. No, upravitelj Fierabras, kako se
pokazalo, bolje je poznavao i grad i vrijeme u kojemu na ulicama nema gužve.
Jahali su bez problema i brzo.
Izjahali su na gradski trg, prošli pored gubilišta. I vješala s obješenjakom.
»Pogibeljna je stvar«, pokazao je upravitelj pokretom glave, »slagati stihove i
pjevati pjesme. Osobito javno.«
»Strogi su ovdje sudovi.« Geralt je u trenu shvatio o čemu je riječ. »Drugdje
za rugalicu najviše ako vežu za stup srama.«
»Zavisi o kome je rugalica«, trezveno je ocijenio Alcides Fierabras. »I kako je
rimovana. Naša kneginja je dobra i voljena gospa, ali ako se uzruja...«
»Pjesme se, kako kaže jedan moj znanac, ne može ušutkati.«
»Pjesme ne. Ali pjesnika itekako.«
Presjekli su grad, izjahali kroz Bačvarska vrata ravno u dolinu rijeke Blessure
koja se živahno prelijevala i pjenila na brzacima. Snijeg je po poljima ležao samo
u brazdama i udubinama, ali bilo je prilično hladno.
Mimoišli su se s četom vitezova koji su se zacijelo uputili prema prijevoju
Cervantes, na graničnu stražarnicu Vedeta. Zašarenilo se od grifona, lavova, srca,
ljiljana, zvijezda, križeva, greda i drugih heraldičkih bedastoća naslikanih na šti-
tovima i izvezenih na plaštevima i konjskim pokrovcima. Zatoptala su kopita, za-
šumjeli plamenci, odjeknula je moćnim glasovima kretenska pjesma o viteškoj
sudbi i o dragoj koja se, umjesto da čeka, udala.
Geralt je četu ispratio pogledom. Pogled na bistre vitezove prisjetio ga je na
Reynarta de Bois-Fresnesa koji se netom bio vratio iz službe i povraćao snage u
zagrljaju svoje građanke, čiji se muž, trgovac, nije vraćao već danima, jer su ga
negdje na putu sigurno zadržale nabujale rijeke, borici puni zvijeri i drugi razula-
reni elementi. Vještac nije ni pomišljao otimati Reynarta iz ljubavničina zagrljaja,
ali je stvarno žalio što ugovor s vinarijom Pomerol nije prebacio na neki kasniji
termin. Zavolio je viteza, nedostajalo mu je njegovo društvo.
»Idemo, gospodine vješče.«
»Idemo, gospodine Fierabrase.«
Pošli su cestom uzvodno uz rječicu. Blessure je krivudala i vijugala, ali prela-
zilo ju je puno mostića, pa nisu morali produžavati put.
Iz nozdrva Crvenperke i mula izbijala je para.
»Što mislite, gospodine Fierabrase, hoće li zima još dugo?«
»Na Saovine je bio mraz. A pučka izreka kaže: ›Kad na Saovine studen stegne
jače, trebat će ti tople gaće‹.«
»Razumijem. A vaši vinogradi? Hladnoća im neće naškoditi?«
94
Andrzej Sapkowski
»Bivalo je i hladnije.«
Jahali su šuteći.
»Pogledajte ovo«, oglasio se Fierabras, pokazujući. »Ondje u kotlini leži seoce
Lisičje jame. Na tamošnjim poljima, čudo nad čudima, rastu lonci.«
»Molim?«
»Lonci. Rode u zemljinu krilu, sami od sebe, isključivo snagom prirode, bez
ikakve ljudske pomoći. Kao negdje krumpir ili repa, u Lisičjim jamama rastu lon-
ci. Svakojakih vrsta i različitih oblika.«
»Zbilja?«
»Zdravlja mi moga. Zato Lisičji doli imaju partnerske veze sa selom Klopa-
ranjci u Maechtu. Jer ondje, kako se priča, zemlja rađa poklopce za lonce.«
»Svakojakih vrsta i različitih oblika?«
»Pogodili ste baš u sridu, gospodine vješče.« Nastavljali su jahati. Šutke. Ble-
ssure je šumjela i pjenila se po kamenju.
»A ono tamo, pogledajte, gospodine vješče, ruševine su staroga burga Dun
Tynnea. Strašnim je prizorima, ako je vjerovati bajci, svjedočio taj burg. Walgeri-
us, kojega su zvali Kršnim, ubio je ondje krvavo i u okrutnim mukama nevjernu
ženu, njezina ljubavnika, njezinu majku, njezinu sestru i njezina brata. A onda je
sjeo i zaplakao, tko će znati zašto...«
»Čuo sam za to.«
»Znači da ste bivali ovdje?«
»Nisam.«
»Ha. Znači, daleko bajka dopire.«
»Pogodili ste baš u sridu, gospodine upravitelju.«
»A ona«, pokazao je vještac, »skladna kulica, tamo, iza toga strašnog burga? Što
je to?«
»Tamo? To je svetište.«
»Kojega božanstva?«
»A tko bi to upamtio.«
»Točno. Tko bi.«
Oko podne ugledali su vinograd, padine što su se blago spuštale prema Blessu-
ri, obrasle pravilno obrezanom lozom, sada ružnom i žalosno golom. Na vrhu naj-
višega brijega, šibane vjetrom, ciljale su u nebo kule, masivna branič-kula i stra-
žarska kula kaštela Pomerola.
Geralt je uočio da je cesta koja vodi prema kaštelu izvožena, izorana kopitima
i obručima kotača ne manje od glavnoga puta, jasno se vidjelo da se baš prema
95
Gospodarica jezera
kaštelu Pomerolu često skreće. Suzdržao se od pitanja sve do trenutka kada je

pod kaštelom zamijetio desetak ispregnutih kola, pokrivenih ceradama, solidnih i
jakih vozila kakva se rabe za daleke transporte.
»Trgovci«, objasnio je upravitelj. »Vinski prekupci.«
»Trgovci?« začudio se Geralt. »Kako to? Mislio sam da su planinski prijevoji
zatrpani snijegom, a Toussaint odsječen od svijeta. Kako su onda trgovci došli
ovamo?«
»Za trgovce«, rekao je ozbiljno upravitelj Fierabras, »nema neprohodnih puto-
va, barem za one koji svoj posao ozbiljno shvaćaju. Njihovo je načelo sljedeće:
ukaže li se cilj, mora se naći i put do njega.«
»Zbilja«, rekao je polagano Geralt, »to je načelo ispravno i vrijedno primjene.
U svakoj situaciji.«
»Nedvojbeno. Ali, istinu govoreći, neki su od trgovaca ovdje još od jeseni, ne
mogu otići. Ali ne gube bodrost, kažu, pa što onda, zato ćemo u proljeće biti prvi,
prije no što se pojavi konkurencija. U njih se to zove misliti pozitivno.«
»I tom je načelu«, kimnuo je glavom Geralt, »teško išta predbaciti. No jedno,
gospodine upravitelju, ne mogu razumjeti. Zašto ti trgovci sjede ovdje, u pustoši,
a ne u Beauclairu? Kneginja ih nije spremna ugostiti? Možda prezire trgovce?«
»Ma kakvi«, odvratio je Fierabras. »Gospa kneginja ih uvijek poziva, a oni
uljudno odbijaju. I borave pored vinograda.«
»Zašto?«
»Beauclair, kažu, to su samo gozbe, balovi, zabave, pijanke i ljubakanje. Čo-
vjek ljenčari, glupavi i gubi vrijeme, umjesto da razmišlja o trgovini. A razmišlja-
ti valja o onome što je doista važno. O cilju koji se ukazao. Neprestano. Ne rasi-
pajući misli na nekakve budalaštine. Tako se, i samo tako, taj cilj i doseže.«
»Zbilja, gospodine Fierabrase«, rekao je polagano vještac. »Veseli me naše za-
jedničko putovanje. Puno sam naučio iz naših razgovora. Stvarno puno.«
Suprotno od vješčevih očekivanja, nisu pošli u kaštel Pomerol, već nešto dalje, na
uzvisinu iza kotline, na kojoj se uzdizao još jedan kaštel, malo manji i puno zapu-
šteniji. Kaštel se zvao Zurbarràn. Geralt se obradovao izgledima skoroga posla jer
je mračan i nazubljen ruševnim kruništima Zurbarràn izgledao baš kao začarana
ruševina koja se. nepogrešivo roji od čarolija, čuda i čudovišta.
Unutra, na dvorištu, umjesto čuda i čudovišta, ugledao je desetak ljudi zauze-
tih čarobnim poslovima kao što su kotrljanje bačava, blanjanje dasaka i njihovo
zbijanje pomoću čavala. Mirisalo je po svježem drvu, svježem vapnu, nesvježoj
mački, ciknutom vinu i varivu od graha. Grah je ubrzo i bio poslužen.
96
Andrzej Sapkowski
Izgladnjeli putovanjem, vjetrom i hladnoćom, jeli su orno i šutke. Društvo im

je pravio podređeni upravitelja Fierabrasa, predstavljen Geraltu kao Šimun Šmrk-
la. Posluživale su ih dvije plavokose djevojke s dva dobra lakta dugim pletenica-
ma. Obje su vješcu upućivale tako rječite poglede da se odlučio što prije prihvati-
ti posla.
Šimun Šmrkla čudovište nije vidio. Kako izgleda, znao je za njega samo iz
druge ruke.
»Bilo je crno, uf, kao smola, a dok se po zidu penjalo, kroz njega se cigle nisu
vidjele. Bilo je kao ona hladetina, razumijete, gospodine vješče, ili kao nekakva,
da prostite, sluz. A šape su mu bile dugačke i tanke, i svu je silu tih šapa imao,
osam ili čak i više. A Yontek je ovako stao, stao i blejao, sve dok se na kraju nije
osvijestio i iz svega glasa povikao: ›Gubi se bestraga!‹ i još je egzorcizam prido-
dao ›Dabogda crklo, silo nečista!‹ U taj mah je čudovište hop, hop, hop! Othop-
salo je i više ga se nije vidjelo. Uteklo je u dubinu pećine. Tada su dečki rekli
ovako: kad je čudovište, dajte, ma, povišicu za rad u uvjetima štetnima po zdrav-
lje, a ako nećete, mi ćemo se požaliti u cehu. A ja im na to, vaš mi ceh može sko-
čiti...«
»Kada je«, prekinuo ga je Geralt, »čudovište viđeno zadnji put?«
»A prije neke tri sedmice. Tako nekako pred Yule.«
»Rekli ste«, vještac je pogledao upravitelja, »da je to bilo prije Lammasa.«
Alcides Fierabras je pocrvenio na mjestima nepokrivenima bradom. Šmrkla je
puhnuo.
»Je, je, gospodine upravitelju, hoće li se upravljati, trebalo bi češće k nama
svraćati, a ne samo u Beuclairu guzicom u uredu stolac glancati. Tako si ja mis-
lim...«
»Ne zanimaju me«, presjekao je Fierabras, »vaše misli. O čudovištu pričajte.«
»A već sam vam ispričao. Sve što je bilo za pričati.«
»Nije bilo žrtava? Nije nitko napadnut?«
»Nije. Ali je lanjske godine jedan nadničar nestao bez traga; Neki su pričali da
ga je čudovište odvuklo u bezdan i umorilo. Drugi pak da nije nikakvo čudovište,
nego da je taj nadničar po vlastitoj koncepciji dao petama vjetra i to zbog dugova
i elemenata. Jer on je, znate, žestoko kockao, a usto je još i mlinarevoj kćeri na-
pumpao trbuh, pa je ta mlinarica otrčala na sud, a sud je nadničaru odredio da
plaća elemente...«
»Čudovište«, presjekao je bezobzirno izlaganje Geralt, »nije napalo nikoga
više? Nitko ga drugi nije vidio?«
»Nije.«
Jedna od djevojaka, dolijevajući Geraltu lokalnoga vina, prešla mu je dojkom
97
Gospodarica jezera
po uhu, a onda poticajno namignula.

»Pođimo«, rekao je Geralt brzo. »Nemojmo gubiti vrijeme na brbljanje. Odve-
dite me u podrume.«
Fringillin amulet, nažalost, nije ispunio nade koje je u njega polagao. U to da će

srebrom okovani brušeni krizopras zamijeniti njegov medaljon s vukom, Geralt
nije vjerovao ni na tren. Fringilla uostalom takvo što nije ni obećala. Jamčila je
ipak – s velikim uvjerenjem – da će nakon što se uskladi s psihom onoga koji ga
nosi, amulet moći činiti razne stvari, među inim i upozoravati na pogibelj.
No, ili Fringilline čarolije nisu bile učinkovite, ili su se Geralt i amulet razila-
zili u pitanju što je pogibelj, a što nije. Krizopras je jedva osjetno zatitrao, kada
su idući u podrume presjekli put velikom riđem mačku koji je podignuta repa de-
filirao preko dvorišta. Mačak je očito primio neki signal od amuleta jer je zbrisao,
užasnuto mijaučući.
Kada je pak Geralt sišao u podrume, medaljon je svako malo nepodnošljivo
vibrirao, i to u suhom, urednom i čistom podzemlju u kojemu je jedinu prijetnju
predstavljalo vino u velikim bačvama. Nekome tko bi izgubivši samokontrolu le-
gao zinuvši pod vrânj, zaprijetilo bi ovdje teško pijanstvo. I ništa više.
Medaljon se međutim nije trgnuo kada je Geralt za sobom ostavio korišteni
dio podzemnih hodnika i spustio se nizom stubišta i galerija. Vještac je već odav-
no shvatio da su pod većinom toussaintskih vinarija nekoć bili rudnici. Zacijelo
se dogodilo da su rudnici, kada je posađena loza počela rađati i osiguravati veću
dobit od njih, napušteni, a dijelom prilagođeni za vinarije i podrume. Kašteli Po-
merol i Zurbarràn stajali su iznad davnog rudnika škriljevca. Sve je bilo puno ga-
lerija i rupa, dostajao je trenutak nepažnje da se završi na dnu neke od njih sa slo-
ženim prijelomom. Dio rupa prekrivale su natrule daske koje se posute prašinom
nisu razlikovale od poda. Neoprezno stati na takvo što bilo je opasno – medaljon
je dakle na to trebao upozoravati. Nije upozoravao.
Nije upozorio ni kada je iza hrpe škriljevca na nekih deset koraka ispred Ge-
ralta iskočila nejasna siva prilika, zagrebla kandžama po podu, zavrtjela se, pro-
dorno zaurlala, te zviždeći i cerekajući se pojurila hodnikom i nestala u jednoj od
niša koje su zijevale u stijeni.
Vještac je opsovao. Magična spravica je reagirala na riđe mačke, a nije na gre-
mline. Trebat će o tome porazgovarati s Fringillom, pomislio je, prilazeći rupi u
kojoj je nestalo stvorenje.
Amulet je snažno zatreperio.
Prekasno, pomislio je. Ali odmah je bolje razmislio. Medaljon, na kraju, mo-
98
Andrzej Sapkowski
žda i nije tako glup. Standardna i omiljena gremlinska taktika počiva na bijegu i
zasjedi iz koje se progonitelja posiječe iznenadnim udarcem kandži oštrih kao
srp. Gremlin je možda čekao ondje, u tami, a medaljon je to signalizirao.
Čekao je dugo, susprežući dah, pomno napinjući sluh. Amulet mu je mirno i
mrtvo ležao na prsima. Iz rupe je dopirao ustajao, neugodan smrad. Ali vladala je
mrtva tišina. Nijedan gremlin ne bi izdržao tako dugo u tišini.
Ne razmišljajući, ušao je u rupu i pošao četveronoške, stružući leđima po hra-
pavoj stijeni. Nije dugo išao.
Nešto je zaškripalo i zapucketalo, pod je popustio, a vještac je poletio nadolje
skupa s nekoliko kvintala pijeska i šljunka. Pad je na sreću trajao kratko, a nije ga
dočekala bezdana provalija već običan potkop. Izletio je kao govno iz kanaliza-
cijske cijevi i tresnuo sa štropotom na gomilu natrula drva. Istresao je iz kose i
ispljunuo pijesak, opsovao vrlo gadno. Amulet je neprestano podrhtavao, poska-
kivao mu je na grudima kao vrapčić gurnut pod pazuho. Vještac se jedva suzdrža-
vao da ga ne otkine i baci dođavola. Kao prvo, Fringilla bi bila bijesna. Kao dru-
go, krizopras je imao i druge čarobne moći. Geralt se nadao da će u njima biti
manje nepouzdan.
Kada je pokušao ustati, napipao je okruglu lubanju. I shvatio da to na čemu
leži nije uopće drvo.
Ustao je, brzo istražio gomilu kosti. Sve su bile ljudske. Svi ti ljudi bili su u
trenutku smrti okovani u lance i najvjerojatnije goli. Kosti su bile zdrobljene i iz-
grizene. Dok su ih grizli, ljudi su mogli biti već mrtvi. Ali to nije bilo sigurno.
Iz potkopa ga je izveo hodnik, dug, ravan kao strijela. Stijena od škriljevca
bila je prilično glatko obrađena, više to nije izgledalo kao rudnik.
Odjednom je izašao u golemu kavernu koje je svod nestajao u mraku. U sredi-
ni kaverne bila je divovska, crna i bezdana rupa nad kojom je visio kameni mos-
tić pogibeljno filigranskog izgleda.
Voda je kapala sa stijenja, odzvanjala jekom. Iz provalije dopirali su hladnoća
i smrad. Amulet je bio miran. Geralt je stupio na mostić, ozbiljan i usredotočen,
nastojeći se držati podalje od ruševne ograde.
Iza mostića bio je ponovo hodnik. U glatko obrađenim zidovima zamijetio je
zahrđale držače za baklje. Bile su tu i niše, u nekima su stajali kipići od pješče-
njaka, no voda ih je, godinama kapajući po njima, razjela i isprala u bezoblične
toteme. U zidove su bile ugrađene i ploče s reljefima. Izvedene u otpornijem ma-
terijalu, bile su čitljivije. Geralt je prepoznao ženu s mjesečevim rogovima, kulu,
lastavicu, divljeg vepra, leptira, jednoroga.
Začuo je glas.
Stao je, suspregnuvši dah.
99
Gospodarica jezera
Amulet je zatreperio.
Ne. To nije bila iluzija, to nije bio šum osipanja škriljevca ni odjek vode koja
kaplje. Bio je to ljudski glas. Geralt je zažmirio, napeo sluh. Lokalizirao.
Glas je, vještac bi dao glavu, dolazio iz iduće udubine, iza idućega kipića, is-
pranog, ali ne toliko da izgubi okrugle ženske obline. Ovaj je put medaljon bio na
visini zadatka. Bljesnulo je, a Geralt je odjednom u zidu opazio odraz metala.
Snažno je obgrlio ispranu ženu i žestoko je okrenuo. Zaškripalo je, cijela se niša
okrenula na čeličnim šarkama, otkrivajući zavojito stubište.
S vrha stubišta ponovo je dopro glas. Geralt nije dugo razmišljao.
Gore je pronašao vrata koja su se otvorila bez otpora i čak bez škripe. Za vrati-
ma bila je mala nadsvođena prostorija. Iz zidova su stršale četiri mjedene cijevi
čiji su krajevi bili prošireni poput truba. U sredini, između otvora truba, stajao je
naslonjač, a na naslonjaču je sjedio kostur. Na lubanji je imao ostatke beretke
koja se spustila sve do zubala, na sebi dronjke nekoć bogate odjeće, na vratu zla-
tan lanac, a na stopalima oslikane čizme s uzdignutim vršcima koje su jako iz-
grizli štakori.
Iz jedne od truba odjeknulo je kihanje, tako glasno i neočekivano da je vještac
poskočio. Potom se netko useknuo, a zvuk koji je mjedena cijev strahovito poja-
čala bio je izravno paklen.
»Nazdravlje«, odjeknulo je iz cijevi. »Baš ste šmrkavi, Skellene.«
Geralt je zbacio kostur s naslonjača, ne zaboravivši mu skinuti zlatni lančić i
spremiti ga u džep. Potom se sam smjestio na prislušno mjesto. Među otvore tru-
ba.
Glas jednoga od prisluškivanih bio je bas, dubok i mukao. Dok je govorio, mje-
dena je truba vibrirala.
»Baš ste šmrkavi, Skellene. Gdje ste se tako prehladili? I kada?«
»Šteta na to trošiti riječi«, odgovorio je prehlađeni. »Prokleta boleština, prika-
čila se i drži, malo popusti pa se opet vrati. Čak ni magija ne pomaže.«
»Možda bi vrijedilo promijeniti čarobnjaka?« javio se još jedan glas, škripav
poput starog zahrđalog panta. »Taj se Vilgefortz, barem zasad, baš i ne može po-
hvaliti nekim uspjesima, eto vam na. Po meni...«
»Pustimo to«, upleo se netko tko je govorio karakteristično otežući slogove.
»Nismo zato organizirali okupljanje ovdje u Toussaintu. Na kraju svijeta.«
»Na prokletom kraju svijeta!«
»Ovaj kraj svijeta«, rekao je prehlađeni, »jedina je zemlja za koju znam da
nema vlastitu sigurnosnu službu. Jedini zakutak Carstva koji nije našpikan agenti-
100
Andrzej Sapkowski
ma Vattiera de Rideauxa. Ovu vječno zaigranu i supijanu kneževinu svi drže smi-
ješnom i nitko je ne uzima ozbiljno.«
»Takve su zemljice«, rekao je taj što je otezao slogove, »uvijek bile raj za špi-
june i omiljeno mjesto njihovih sastanaka. Zato su privlačile i kontraobavještajce
i špicle, razne profesionalne tajne promatrače i prisluškivače.«
»Možda je tako bilo prije. Ali ne za bapskih vladavina koje u Toussaintu traju
blizu sto godina. Ponavljam, ovdje smo sigurni. Ovdje nas nitko neće otkriti i
prisluškivati. Možemo pod krinkom trgovaca spokojno raspraviti pitanja koja su
životno važna za vaše kneževske milosti. Za vaše privatne imutke i latifundije.«
»Prezirem privatno, eto vam!« uskipio je škripavi. »I nisam ovdje zbog privat-
nog! Zanima me samo i isključivo dobro Carstva. A dobro Carstva, gospodo,
snažna je dinastija! Bit će međutim šteta i veliko zlo za Carstvo ako na tron za-
sjedne nekakav miješani, pokvareni plod loše krvi, potomak fizički i moralno bo-
lesnih sjevernih kraljića. Ne, gospodo! Na takvu stvar ja, de Wett od de Wettova,
Velikoga mi Sunca, neću gledati skrštenih ruku! Tim prije što je mojoj kćeri bilo
već gotovo obećano...«
»Tvoja kći, de Wett?« riknuo je onaj s basom, tutnjeći. »A što bih ja rekao? Ja,
koji sam podržao toga balavca Emhyra onomad, u borbi protiv uzurpatora? Pa iz
moje su rezidencije kadeti krenuli u juriš na palaču! A i prije toga? Pa kod mene
se skrivao! Tada je, mali pokvarenjak, milo gledao moju Eilan, smiješio se, kom-
plimentirao, a iza zavjese, znam to, drpao ju je za sise. A sada što... Druga carica?
Takvo omalovažavanje? Takva uvreda? Car Vječnoga Imperija koji kćerima sta-
rih obitelji pretpostavlja dotepenku iz Cintre! Molim? Na prijestolju sjedi mojom
milošću, a usuđuje se vrijeđati moju Eilan? Ne, to neću podnositi!«
»Ni ja!« uzviknuo je još jedan glas, visok i egzaltiran. »I mene je uvrijedio!
Zbog te je cintrijske dotepenke odbacio moju ženu!«
»Sretnim slučajem«, oglasio se taj koji je otezao slogove, »dotepenka je ot-
pravljena na onaj svijet. Kako proizlazi iz izvješća gospodina Skellena.«
»Slušao sam to izvješće pozorno«, rekao je škripavi, »i došao do zaključka da
iz njega ne proizlazi ništa osim toga da je dotepenka nestala. Ako je pak nestala,
može se opet i pojaviti. Koliko li se samo puta pojavila i nestala od prošloga lje-
ta! Doista, gospodine Skellene, uvelike ste nas razočarali, eto vam. Vi i taj vaš
čarobnjak Vilgefortz!«
»Nije sada vrijeme za to, Joachime! Nije vrijeme za to da se međusobno optu-
žujemo i okrivljujemo, zabijamo klinove u naše jedinstvo. Naša snaga mora biti u
jedinstvu. I odlučnosti. Nije stoga važno je li Cintranka živa ili nije. Car, koji je
jednom nekažnjeno prezreo stare obitelji, činit će to i dalje! Nema Cintranke?
Onda će nam za nekoliko mjeseci biti spreman predstaviti caricu iz Zerrikanije ili
101
Gospodarica jezera
Zangwebara! Ne, Velikoga mu Sunca, to nećemo dopustiti!«

»Nećemo dopustiti, eto vam na! Dobro zboriš, Ardale! Rod Emreisa iznevjerio
je očekivanja, svaki trenutak dok je Emhyr na prijestolju šteti Carstvu, eto vam
na. A ima se koga posjesti na tron. Mladi Voorhis...«
Odjeknulo je glasno kihanje, nakon toga i bučno useknjivanje.
»Ustavna monarhija«, rekao je kihač. »Krajnji je čas za ustavnu monarhiju, za
napredno uređenje. A potom demokracija... Vlast naroda...«
»Imperator Voorhis«, ponovio je naglašeno dubok glas. »Imperator Voorhis,
Stefane Skellenu. Koji će biti oženjen mojom Eilan ili nekom od Joachimovih
kćeri. A tada ja kao veliki krunski kancelar, de Wett kao vojskovođa. Vi, pak,
Stefane, kao grof i ministar unutarnjih poslova. Ukoliko kao pristaša toga nekak-
vog puka ili muka ne dajete ostavku na naslove i položaje. Molim?«
»Pustimo na miru povijesne procese«, rekao je pomirljivo prehlađeni. »Njih
ionako neće ništa zaustaviti. A što se pak tiče današnjice, Vaša Milosti, veliki
kancelaru aep Dahy, ako imam nekakve rezerve spram osobe princa Voorhisa,
one se poglavito odnose na to je riječ o čovjeku željezna značaja, ponosnom i ne-
pokolebljivom, na kojega nije lako utjecati.«
»Smijem li nešto sugerirati«, oglasio se rastezač slogova. »Princ Voorhis ima
sina, malenoga Morvrana. On je puno bolji kandidat. Kao prvo, ima jača prava na
prijestolje, kako po muškoj, tako i ženskoj liniji. Kao drugo, on je dijete, umjesto
kojega će vladati regentsko vijeće. To jest mi.«
»Gluposti! Izaći ćemo mi na kraj i s ocem! Pronaći ćemo način!«
»Podmetnut ćemo mu«, predložio je taj egzaltirani, »moju ženu!«
»Ma dajte, grofe Broinne. Nije sada vrijeme za to. Gospodo, o nečem drugom
nam je sada vijećati, eto vam na. Htio sam, naime, primijetiti da Emhyr var
Emreis još vlada.«
»Itekako«, suglasio se prehlađeni, trubeći u rupčić. »Vlada i živ je, dobro se
osjeća, kako tjelesno, tako i umno. Ovo potonje posebice ne treba dovoditi u pita-
nje nakon toga kako je obje Vaše Milosti otpravio iz Nilfgaarda skupa s tim voj-
skama koje bi vam mogle biti vjerne. Kako biste izvršili prevrat, milostivi kneže
Ardal, kada ćete svakoga trena morati poći u boj na čelu armijske skupine Istok?
A i knez Joachim bi vjerojatno već trebao biti uz svoju vojsku, Posebnu operativ-
nu skupinu Verden.«
»Ostavi se zajedljivosti, Stefane Skellenu. I ne pravi face, koje te samo po
tvom mišljenju čine nalik tvom novom principalu, čarobnjaku Vilgefortzu. A znaj
i to, Sovo, da ćete, s obzirom na to da i Emhyr nešto sumnja, krivnju snositi upra-
vo vas dvojica, ti i Vilgefortz. Priznaj da ste htjeli zgrabiti Cintranku i njom kupi-
ti Emhyrovu milost? Sada kada je djevojka mrtva, nema se više čime trgovati,
102
Andrzej Sapkowski
nije li tako? Emhyr će vas raščerečiti konjima, eto vam na. Ne uznosite se, ni ti,
ni čarobnjak s kojim si se povezao nama unatoč.«
»Nitko se od nas neće uznositi, Joachime«, ubacio je bas. »Valja pogledati is-
tini u oči. Nismo uopće u boljoj situaciji od Skellena. Okolnosti su takve da se svi
kuhamo u istom loncu.«
»Ali u taj nas je lonac smjestio Sova! Trebali smo djelovati u potaji, a gdje
smo sada? Emhyr zna sve! Agenti Vattiera de Rideauxa love Sovu po cijelom im-
periju! A nas je, kako bi nas se riješio, otpravio u rat, eto vam na!«
»Upravo tome bih se«, rekao je taj što rasteže slogove, »radovao, to bih isko-
ristio. Ovoga je rata, uvjeravam vas, svima već dosta. Vojsci, prostom puku, a po-
najprije trgovcima i poduzetnicima. Sama činjenica okončanja rata bit će u cije-
lom Carstvu dočekana s velikim veseljem, neovisno o tome kako rat završi. A vi,
gospodo, kao zapovjednici vojski, utječete na rezultat rata, da se tako izrazim, on
vam je pod rukom. Stvar je jednostavna. U slučaju da rat završi pobjedom, bit
ćete ovjenčani lovorima. U slučaju poraza, istupit ćete kao razboriti muževi, za-
govornici pregovora koji će staviti točku na prolijevanje krvi.«
»Istina je«, rekao je nakon stanke škripavi. »Velikoga mu Sunca, to je istina.
Dobro govorite, gospodine Leuvaardene.«
»Emhyr si je«, rekao je bas, »poslavši nas na bojišnicu navukao omču oko vra-
ta.«
»Emhyr je«, rekao je egzaltirani, »još živ, milostivi kneže. Živ i bodar. Ne
spremajmo ražanj dok je zec još u šumi.«
»Ne«, rekao je bas. »Ubijmo najprije zeca.«
Šutnja je dugo potrajala.
»Znači atentat! Smrt.«
»Smrt.«
»Smrt!«
»Smrt. To je jedino rješenje. Emhyr ima pristaše dok je živ. Kad Emhyr umre,
svi će podržati nas. Aristokracija će stati na našu stranu, jer aristokracija smo mi,
a snaga aristokracije je u njezinoj solidarnosti. Na našu će stranu stati i veći dio
vojske, osobito onaj dio časničkog korpusa koji pamti Emhyrove čistke nakon
soddenskoga poraza. Na našu će stranu stati i puk...«
»Jer puk je zatucan, glup i njime je lako manipulirati«, završio je, useknuvši
se, Skellen. »Dostajat će viknuti: ›Hura!‹, održati govor sa stuba senata, otvoriti
zatvore i smanjiti poreze.«
»Potpuno ste u pravu, grofe«, rekao je taj što rasteže slogove. »Sada znam za-
što su vam usta tako puna demokracije.«
»Upozoravam«, zaškripao je taj nazivan Joachimom, »da nam to neće ići tako
103
Gospodarica jezera
glatko, gospodo. Cijeli naš plan temelji se na Emhyrovoj smrti. A ne smijemo za-
tvarati oči pred činjenicom da Emhyr ima puno pristaša, ima korpuse unutarnje
vojske, ima fanatičnu gardu. Neće biti lako probiti se kroz brigadu Impera, a ona
će se, nemojmo se zavaravati, boriti do zadnjega.«
»I tu nam«, izjavio je Stefan Skellen, »svoju pomoć nudi Vilgefortz. Nećemo
morati opsjedati palaču ni probijati se kroz Imperu. Stvar će riješiti jedan atenta-
tor s magičnom zaštitom. Onako kako se dogodilo u Tretogoru, tik pred čarob-
njačku pobunu na Thaneddu.«
»Kralj Radowid Redanski.«
»Tako je.«
»Vilgefortz ima takvog atentatora?«
»Ima. Da bismo vam dokazali naše povjerenje, otkrit ćemo o kome je riječ. O
čarobnici Yennefer, koju držimo zasužnjenu.«
»Zasužnjenu? Čuo sam da je Yennefer Vilgefortzova ortakinja.«
»Njegova je zatvorenica, Začarana i hipnotizirana, programirana kao golem da
izvede atentat. Nakon čega će počiniti samoubojstvo.«
»Ne sviđa mi se previše nekakva začarana vještica«, rekao je taj što rasteže
slogove, a nevoljkost je izazvala da ih je otezao još više. »Bio bi bolji neki junak,
gorljivi idealist, osvetnik...«
»Osvetnica«, prekinuo ga je Skellen. »Pristaje kao salivena, gospodine Leuva-
ardene. Yennefer će osvetiti krivde koje joj je nanio tiranin. Emhyr ju je progonio
i odveo u smrt njezinu štićenicu, nevino dijete. Taj okrutni samodržac, taj izrod,
umjesto da se brine o Carstvu i puku, progonio je i ubijao djecu. Dosegla ga je
osvetnička ruka...«
»Meni je to«, obznanio je basom Ardal aep Dahy, »posve u redu.«
»I meni isto«, zaškripio je Joachim de Wett.
»Izvrsno!« kriknuo je egzaltirano grof Broinne. »Za silovanje tuđih žena tirana
i izroda dosegnut će ga osvetnička ruka. Izvrsno!«
»Samo jedno«, rastegnuo je slogove Leuvaarden. »Da biste dokazali povjere-
nje, gospodine grofe Skellene, molim da nam otkrijete mjesto boravka gospodina
Vilgefortza.«
»Gospodo, ja... Ne smijem...«
»To će biti jamstvo. Zalog iskrenosti i predanosti stvari.«
»Ne boj se izdaje, Stefane«, dodao je aep Dahy. »Nitko od ovdje nazočnih
neće izdati. To je paradoks. U drukčijim uvjetima možda bi se među nama i na-
šao netko tko bi poželio kupiti život izdajući ostale. Ali svi među nama i predo-
bro znaju da vjerolomstvom ne bismo kupili ništa. Emhyr var Emreis ne oprašta.
Ne umije oprostiti. On umjesto srca ima komad leda. I zato će umrijeti.«
104
Andrzej Sapkowski
Stefan Skellen nije dulje oklijevao.

»Dobro onda«, rekao je. »Neka to bude zalog iskrenosti. Vilgefortz se skriva
u...«
Vještac je, sjedeći kod otvora truba, stegnuo šake do bola. Napregnuo je sluh. I
pamćenje.
Vješčevo nepovjerenje prema Fringillinom amuletu bilo je neutemeljeno i raspli-

nulo se u trenu. Kada je ušao u veliku kavernu i približio se kamenom mostiću
preko crnoga bezdana, medaljon mu je poskočio i zatreperio na vratu, više ne kao
vrapčić, već kao povelika i moćna ptica. Recimo, gavran.
Geralt je zamro. Primirio je amulet. Ukočio se na mjestu da mu sluh ne bi za-
varali šum ili glasniji izdah. Čekao je. Znao je da se nešto nalazi s druge strane
provalije, za mostićem, da nešto vreba u tami. Nije isključivao ni da bi se nešto
moglo skrivati i iza njegovih leđa, a da bi most trebao biti klopka. Nije se namje-
ravao dati uhvatiti. Čekao je. I dočekao.
»Zdravo, vješče«, začuo je. »Čekali smo te ovdje.«
Glas koji je dopirao iz mraka zvučao je čudno. Ali Geralt je već čuo takve gla-
sove, poznavao ih je. Glasove bića koja nisu naviknuta na sporazumijevanje s po-
moću govora. Znajući koristiti aparaturu pluća, prepona, dušnika i grkljana, ta
stvorenja nisu dokraja ovladala artikulacijskim aparatom, čak ni kada su njihove
usne, nepce i jezik bili građeni posve slično ljudskima. Riječi koje su izgovarala
takva bića, osim što su bile čudno naglašene i intonirane, bile su i pune zvukova
neugodnih ljudskom uhu – od tvrdih i ružno štektavih do siktavih i ljigavo mekih.
»Čekali smo te ovdje«, ponovio je glas. Znali smo da ćeš doći ako te dovabi-
mo glasinama. Da ćeš se zavući ovamo pod zemlju da bi tragao, progonio, lovio i
ubijao. Odavde više nećeš izaći. Nećeš više vidjeti to sunce koje si toliko volio.«
»Pokaži se.«
U tami iza mostića nešto se pomaknulo. Mrak kao da se na jednom mjestu
zgusnuo i poprimio otprilike ljudski oblik. Stvorenje, činilo se, nije ni na tren os-
tajalo u istom položaju i na istome mjestu, mijenjao ih je u brzim, nervoznim,
munjevitim pokretima. Vještac je već viđao takva bića.
»Korred«, hladno je utvrdio. »Mogao sam ovdje očekivati nekoga poput tebe.
Pravo je čudo da već nisam naletio na tebe.«
»Eto, eto«, u glasu živahnoga stvorenja zazvučala je poruga. »U tami, a pre-
poznao je. A ovoga prepoznaješ? I ovoga? I ovoga?«
Iz mraka, bešumno poput duhova, pomolila su se tri nova stvora. Jedan koji se
105
Gospodarica jezera
pritajio iza korredovih leđa, oblikom je i općim izgledom bio isto humanoid, ali
niži, pogrbljeniji i puno majmunskiji. Geralt je znao da je to kilmulis.
Dva daljnja čudovišta, kako je ispravno pretpostavljao, skrivala su se pod
mostićem, spremna presjeći mu put ako uđe na mostić. Prvo, slijeva, zagreblo je
kandžama kao golem pauk, zastalo, prebirući brojnim nožicama. Bio je to zbri-
sač. Posljednji stvor, ugrubo sličan kandelabru, izronio je, učinilo bi se, ravno iz
popucalog zida od škriljevca. Geralt nije mogao pogoditi što je to. Takav mons-
trum nije bio naveden ni u jednoj od vještačkih knjiga.
»Ne želim svađu«, rekao je, računajući malo s činjenicom da su stvorenja za-
počela razgovor, umjesto da mu skoče iz mraka za vrat kako inače običavaju.
»Ne želim se s vama sukobljavati. Ali bude li potrebno, branit ću se.«
»S tim smo računali«, objavio je siktavo korred. »Zato smo četvorica. Zato
smo te dovabili ovamo. Zatrovao si nam život, huljski vješče. Najljepše jame na
ovoj strani svijeta, predivno mjesto za zimovanje, mi ovdje zimujemo umalo ot-
kako je svijeta. A sada si ti došao ovamo loviti, podlače. Proganjati nas, slijediti,
ubijati za novac. Svršeno je s time. I s tobom isto.«
»Čuj me, korrede...«
»Pristojnije«, zarežao je stvor. »Ne podnosim prostakluk.«
»Kako da ti se onda...«
»Gospodine Schweitzer.«
»Dakle, gospodine Schweitzer«, nastavio je Geralt, naizgled poslušno i pokor-
no, »stvari stoje ovako. Ušao sam ovamo, ne krijem, kao vještac, vještačkirn pos-
lom. Predlažem da to zaboravimo. U ovom se podzemlju dogodilo nešto što je
posve promijenilo situaciju. Doznao sam nešto neobično važno za mene. Nešto
što može promijeniti cijeli moj život.«
»I što bi iz toga nečega trebalo proizaći?«
»Moram«, Geralt je bio primjer mira i strpljivosti, »moram smjesta izaći na
površinu, smjesta, bez trenutka odgađanja, krenuti na daleko putovanje. Putova-
nje koje se može pokazati putovanjem bez povratka. Sumnjam da ću se ikada vra-
titi na ove strane...«
»Kaniš na ovaj način kupiti život, vješče?« zasiktao je gospodin Schweitzer.
»Ništa od toga. Tvoje su molbe uzaludne. Uhvatili smo te u klopku i nećemo te
pustiti iz nje. Ubit ćemo te, ne samo zbog sebe, već i zbog druge naše braće. Za
slobodu, da se tako izrazim, vašu i našu.«
»Ne samo da se neću vraćati na ove strane«, strpljivo je nastavio Geralt, »već
ću općenito prestati raditi kao vještac. Nikada više neću ubiti ni jednoga od
vas...«
»Lažeš! Lažeš iz straha!«
106
Andrzej Sapkowski
»Ali«, Geralt ni sada nije dopustio da ga se prekine, »moram, kako rekoh, žur-
no izaći odavde. Možete odabrati jednu od dvije varijante. Prva: povjerovat ćete u
moju iskrenost i ja ću izaći odavde. Druga: izaći ću odavde preko vaših leševa.«
»Treća«, hraknuo je korred, »sam ćeš biti leš.«
Vještac je sa siktajem izvukao mač iz korica na leđima.
»Ne jedini«, rekao je mirno. »Zasigurno ne jedini, gospodine Schweitzer.«
Korred je neko vrijeme šutio. Kilmulis koji se držao iza njegovih leđa ljuljao
se i nakašljavao. Zbrisač je nestao i izravnavao nožice. Kandelabar je mijenjao
oblike. Sada je izgledao kao naherena jelka s dva velika sjajna oka.
»Pruži dokaz«, rekao je napokon korred, »svoje iskrenosti i dobrih namjera.«
»Kakav?«
»Tvoj mač. Tvrdiš da ćeš prestati biti vještac. Vještac je njegov mač. Baci ga u
ponor. Ili slomi. Tada ćemo ti dopustiti da izađeš.«
Geralt je na tren nepomično stajao, u tišini u kojoj se čulo kapanje vode sa
stropa i sa stijenja. Onda je polagano, ne žureći, okomito i duboko utaknuo mač u
pukotinu na stijeni. I snažnim udarcem čizme slomio sječivo. Oštrica je pukla s
jecajem koji je glasno odjeknuo špiljama.
Voda je kapala sa stijenja, slijevala se niz njih kao suze.
»Ne mogu vjerovati«, rekao je polagano korred. »Ne mogu vjerovati da netko
može biti toliko glup.«
Bacili su se na njega svi, istoga trena, bez povika, znaka ili zapovijedi. Prvi je
zagrabio preko mosta gospodin Schweitzer, s ispruženim kandžama i iscerenim
očnjacima kojih se ne bi postidio ni vuk.
Geralt mu je dopustio da se približi, nakon čega se izvio u bedrima i udario,
razvalivši mu donju vilicu i grlo. U sljedećem je trenu već bio na mostiću i širo-
kim udarcem posjekao kilrriulisa. Zgrčio se i spustio uz tlo, u pravi tren, jer je
kandelabar u skoku preletio preko njega jedva mu ogrebavši jaknu pandžama.
Vještac je skočio pred zbrisača, pred njegove tanke nožice koje su treperile kao
krila vjetrenjače. Udarac jedne od nožica pogodio ga je postrance po glavi, Geralt
je zaplesao, izvevši izbjegavanje i okružujući se širokim rezom. Zbrisač je skočio
ponovo, ali promašio. Udario je u ogradu mostića i skršio je, poletio u ponor sku-
pa s tučom kamenja. Do toga trena nije ispustio ni najmanji zvuk. Sada je, leteći
u bezdan, zaurlao. Zavijanje dugo nije utihnulo.
Napali su ga s dvije strane – s jedne kandelabar, s druge okrvavljeni kilmulis
koji je, iako ranjen, uspio ustati. Vještac je skočio na ogradu mostića, osjećao je
kako se oko njega sudara kamenje u padu, a cijeli mostić podrhtava. Balansiraju-
ći, izmaknuo se iz dosega kandžastih šapetina kandelabra i našao iza leđa kilmuli-
su. Kilmulis nije imao vrat pa ga je Geralt zasjekao preko sljepoočnice. Ali luba-
107
Gospodarica jezera
nja čudovišta bila je kao od željeza, morao je udariti još jednom. Na to je potrošio
malo previše vremena.
Dobio je u glavu, bol mu je sijevnula u lubanji i očima. Zavrtio se, okružujući
se širokom paradom, osjećajući kako mu ispod kose žustro curi krv. Nastojao je
shvatiti što se dogodilo. Čudom izbjegavši drugi udarac kandži, shvatio je. Kan-
delabar je mijenjao oblike – sada je napadao s nevjerojatno produženim šapama.
Imalo je to i mana, u obliku poremećenog središta težine i ravnoteže. Vještac
je zaronio pod kandže, skraćujući udaljenost. Kandelabar se, vidjevši što se spre-
ma, kao mačka prevrnuo na leđa, ispruživši stražnje kandže jednako oštre kao
prednje. Geralt ga je preskočio, zasjekavši u skoku. Osjećao je kako oštrica reže
tijelo. Izvio se, okrenuo, zasjekao još jednom, spustivši se na koljeno. Stvor je
kriknuo i silovito isturio glavu naprijed, divlje škljocnuo zubima tik pred vješče-
vim prsima. Njegove su velike oči sjajile u tami. Geralt ga je odgurnuo snažnim
udarcem balčaka mača, zasjekao izbliza, skinuvši mu pola lubanje. Čak i bez te
polovine to je čudno stvorenje, koje se nije spominjalo ni u jednoj vještačkoj
knjizi, škljocalo zubima još dobrih desetak sekundi. Potom je umrlo uz strašan,
gotovo ljudski uzdah.
Ležeći u kaljuži krvi, korred je grčevito podrhtavao.
Vještac je stao nad njega.
»Ne mogu povjerovati«, rekao je, »da je netko mogao biti tako glup da se dade
navući na tako jednostavnu iluziju kakva je ova s lomljenjem mača.«
Nije bio siguran je li korred bio dovoljno pri svijesti da razumije. Ali bilo mu
je sve u svemu svejedno.
»Upozorio sam«, rekao je, otirući krv koja mu se slijevala niz obraz. »Upozo-
rio sam da moram izaći odavde.«
Gospodin Schweitzer je snažno zadrhtao, zakrkljao, zahroptao i zaškrgutao.
Onda je utihnuo i umirio se.
Voda je kapala sa stropa i stijena.
»Jesi li zadovoljan, Regise?«

»Sada jesam.«
»Onda«, vještac je ustao, »hajde, požuri i spakiraj se. I to brzo.«
»Neće mi trebati puno vremena. Omnia mea mecum porto.«
»Molim?«
»Nemam veliku prtljagu.«
»Tim bolje. Za pola sata, za gradom.«
»Bit ću ondje.«
108
Andrzej Sapkowski
Podcijenio ju je. Uhvatila ga je. Sam je bio kriv. Umjesto da žuri, mogao je otići
iza palače i ostaviti Crvenperku u većoj staji, onoj za bistro viteštvo, osoblje i
poslugu, u kojoj je konje držala i njegova družina. Nije to učinio, iz žurbe i navi-
ke iskoristio je kneževsku staju. A mogao se domisliti da u kneževskoj staji mora
biti i netko tko otkucava.
Hodala je od pregrade do pregrade, udarajući nogom slamu. Na sebi je imala
kratak kaput od risova krzna, bijelu atlasnu bluzu, crnu suknju za jahanje i visoke
čizme. Konji su frktali, osjećajući srdžbu kojom zrači.
»Gle, gle«, rekla je ugledavši ga, savijajući korbač koji je držala ruci. »Bježi-
mo! Bez pozdrava. Jer pismo, koje sigurno leži na stolu, nije pozdrav. Nije nakon
onoga što nas je vezalo. Pretpostavljam da tvoje postupke objašnjavaju i opravda-
vaju neobično važni razlozi.«
»Objašnjavaju i opravdavaju. Ispričavam se, Fringillo.«
»Ispričavam se, Fringillo«, ponovila je, bijesno iskrivljujući usta. »Kako krat-
ko, kako štedljivo, kako nepreuzetno, s kakvim marom za stil. Pismo koje si mi
ostavio, dajem glavu, sigurno je jednako profinjeno odmjereno. Bez pretjerane ra-
sipnosti, ako je riječ o tinti.«
»Moram ići«, protisnuo je. »Domišljaš se zašto. I za koga. Oprosti mi, molim
te. Namjeravao sam umaknuti krišom i potiho, jer... Nisam htio da pokušaš ići s
nama.«
»Taj je strah bio uzaludan«, procijedila je, savijajući korbač u luk. »Ne bih
pošla s tobom, ni da si me molio ležeći mi pod nogama. O ne, vješče. Putuj sam,
pogini sam, smrzni se sam na prijevojima. Ja nemam nikakvih obveza prema Ciri.
A prema tebi? Znaš li koliko ih je preklinjalo da dobiju to što si ti imao? I što
sada s prijezirom odbacuješ, turaš u kut?«
»Neću te nikada zaboraviti.«
»Oh«, siknula je. »Ni sam ne znaš koliko želim učiniti da tako doista i bude.
Čak i ako ne s pomoću magije, onda s pomoću ovoga korbača!«
»Nećeš to učiniti.«
»Imaš pravo, neću. Ne bih mogla. Ponijet ću se kako pristaje prezrenoj i odba-
čenoj ljubavnici. Klasično. Otići ću podignute glave. Dostojanstveno i ponosno.
Gutajući suze. Potom ću tuliti u jastuk. A onda ću se upustiti s drugim!«
Potkraj je zamalo vikala.
Nije ništa rekao. I ona je šutjela.
»Geralte«, rekla je napokon, posve drukčijim glasom. »Ostani sa mnom.«
»Čini mi se da te volim«, rekla je vidjevši da oklijeva s odgovorom. »Ostani sa
mnom. Molim te. Nikada nisam nikoga molila i ne mislim da ću moliti. Tebe mo-
lim.«
109
Gospodarica jezera
»Fringillo«, odvratio je malo poslije. »Ti si žena kakvu muškarac može samo
sanjati. Moja, samo je moja krivnja što nisam sanjar.«
»Ti si«, rekla je nakon stanke, zagrizavši usne, »kao ribička udica koju, kada
se jednom zakvači, možeš otrgnuti samo s krvlju i mesom. Što mogu, sama sam
si kriva, znala sam što radim igrajući se opasnom igračkom. Na sreću, znam i
kako se nositi s posljedicama. U tom smislu imam prednost pred ostatkom žen-
skog plemena.«
Nije komentirao.
»Uostalom«, dodala je, »slomljeno srce, iako boli puno, puno više od slomlje-
ne ruke, zacijeli puno, puno brže.«
Nije komentirao ni ovoga puta. Fringilla je zagledala modricu na njegovu licu.
»Kako moj amulet? Radi dobro?«
»Izvrstan je. Hvala ti.«
Kimnula je glavom.
»Kamo ideš?« upitala je posve drukčijim glasom i tonom. »Što si doznao?
Znaš mjesto na kojemu se skriva Vilgefortz, je li tako?«
»Tako je. Ne moli me da ti kažem gdje je to. Neću ti reći.«
»Kupit ću tu informaciju. Nešto za nešto.«
»Ah, tako?«
»Imam obavijest«, ponovila je, »koja je dragocjena. A za tebe jednostavno ne-
procjenjiva. Prodat ću ti je u zamjenu za...«
»Za umirenje savjesti«, dovršio je gledajući je u oči. »Za povjerenje kojim
sam te obdario. Maloprije se ovdje govorilo o ljubavi. A sada ćemo govoriti o tr-
govini?«
Dugo je šutjela. Potom se naglo, žestoko udarila korbačem po sari.
»Yennefer«, izrecitirala je brzo, »ta čijim si me imenom oslovio nekoliko puta
noću, u trenucima zanosa, nije nikada izdala ni tebe, ni Ciri. Nikada nije bila Vil-
gefortzova ortakinja. Da spasi Ciri, neustrašivo se upustila u nevjerojatan rizik.
Doživjela je poraz, upala Vilgefortzu u šape. Na pokušaje skeniranja koji su se
dogodili ujesen prošle godine sigurno ju je prisilio mučenjem. Ne zna se je li
živa. Više ne znam. Prisežem.«
»Hvala ti, Fringillo.«
»Idi.«
»Vjerujem ti«, rekao je ne odlazeći. »I nikada neću zaboraviti to što je bilo
među nama. Vjerujem ti, Fringillo. Neću ostati s tobom, ali vjerojatno sam te vo-
lio... Na svoj način. Molim te da to što ćeš začas doznati sačuvaš u najdubljoj taj-
nosti. Vilgefortzovo skrovište nalazi se u...«
»Pričekaj«, prekinula ga je. »Reći ćeš mi to kasnije, kasnije ćeš mi to odati.
110
Andrzej Sapkowski
Sada, prije odlaska, oprosti se sa mnom. Onako kako si se dužan oprostiti. Ne pi-
samcima, ne mucavim isprikama. Oprosti se sa mnom tako kako želim.«
Skinula je risovo krzno, bacila ga na naramak slame. Silovitim je pokretom
rasporila bluzu pod kojom nije imala ništa. Pala je na krzno, vukući ga za sobom,
na sebe. Geralt ju je uhvatio za vrat, podignuo joj suknju, iznenada shvatio da za
skidanje rukavice neće ostati vremena. Fringilla na sreću nije nosila rukavice. Ni
gaćice. Na još veću sreću nije nosila ni ostruge, jer su za tren pete njezinih jahač-
kih čizama bile doslovno posvuda. Da je imala ostruge moglo se dogoditi svašta.
Kada je kriknula, poljubio ju je. Prigušio krik.
Konji su, njušeći njihovu silovitu strast, rzali, toptali, udarali u pregrade, tako
da su se sa stropa prosipali prašina i sijeno.
»Utvrda Rhys-Rhun, u Nazairu, na jezeru Murede«, završila je trijumfalno Frin-

gilla Vigo. »Ondje je Vilgefortzovo skrovište. Izvukla sam to od vješca prije no
što je otišao. Imamo dovoljno vremena da ga prestignemo. On do tamo ne može
ni na koji način stići prije travnja.«
Devet žena okupljenih u dvorani sa stupovima dvorca Montecalva kimnulo je,
podarivši Fringillu pogledima punim priznanja.
»Rhys-Rhun«, ponovila je Filippa Eilhart, otkrivajući zube u grabežljivom
smiješku i igrajući se sa sardoniksovom kamejom prikopčanom za haljinu.
»Rhys-Rhun u Nazairu. No, do skora viđenja, gospodine Vilgefortze... Do skora
viđenja!«
»Kada vještac stigne tamo«, zasiktala je Keira Metz, »zateći će ruševine koje
više čak neće ni smrdjeti po paljevini.«
»Ni po truplu«, nasmiješila se ljupko Sabrina Glevissig.
»Bravo, gospođice Vigo«, kimnula je Sheala de Tancarville, kretnjom koju
Fringilla od slavne čarobnice ne bi nikada očekivala. »Savršen posao.«
Fringilla se naklonila.
»Bravo«, ponovila je Sheala. »Više od tri mjeseca u Toussaintu... Ali čini se
da je vrijedilo.«
Fringilla Vigo prešla je pogledom po čarobnicama za stolom. Po Sheali, Filip-
pi, Sabrini Glevissig. Po Keiri Metz, Margariti Laux-Antille i Triss Merigold. Po
Francesci Findabair i Idi Emean, čije oči uokvirene jakom vilenjačkom šminkom
nisu izražavale apsolutno ništa. Po Assiri var Anahid, čije su oči izražavale nemir
i zabrinutost.
»Vrijedilo je«, priznala je.
Potpuno iskreno.
111
Gospodarica jezera
Nebo je od tamnomodrog polagano postajalo crno. Ledeni vjetar puhao je kroz

vinograde. Geralt je zakopčao bundu od vučjega krzna i omotao vrat vunenim ša-
lom. Izvrsno se osjećao. Ispunjena ga je ljubav, kao i obično, podignula na vrhu-
nac fizičkih, psihičkih i moralnih snaga, obrisala trag svih dvojbi, a misao mu
učinila jasnom i bodrom. Žalio je samo što će na dulje vrijeme biti lišen toga ču-
desnog lijeka za sve boljke.
Iz zamišljenosti ga je trgnuo glas Reynarta de Bois-Fresnesa.
»Stiže loše vrijeme«, rekao je bistri vitez, gledajući prema istoku s kojega je
nadolazila oluja. »Požurite. Ako s tim vjetrom dođe i snijeg, ako vas uhvati na
prijevoju Malheuru, naći ćete se u zamci. A tada se svim bozima koje štujete, za
koje znate i za koje ste čuli, molite da zatopli.«
»Shvatili smo.«
»Za prvih dana vodit će vas Sansretour, držite se rijeke. Proći ćete stanicu za
otkup krzna, dospjeti do mjesta na kojemu u Sansretour utječe desni pritok. Ne-
mojte zaboraviti: desni. Njegov tok će vam pokazati put za prijevoj Malheur.
Kada pak uz božju pomoć svladate Malheur, nemojte se previše radovati, pred
vama će biti još prijevoji Sansmerci i Montblanc. Kada prijeđete oba, spustit ćete
se u dolinu Sudduth. Sudduth ima toplu mikroklimu, gotovo kao Toussaint. Da
tlo nije loše i ondje bi sadili vinovu lozu...«
Prekinuo je postiđen prijekornim pogledima.
»Jasno«, nakašljao se. »Na stvar. Na izlazu iz Suddutha leži gradić Caravista.
Ondje živi moj rođak, Guy de Bois-Fresnes. Posjetite ga i pozovite se na mene.
Ako se pokaže da je rođak u međuvremenu umro ili poblesavio, zapamtite da vas
daljnji put vodi prema ravnici Mag Deiri, dolini rijeke Sylte. Nastavit ćete, Geral-
te, po zemljovidu koji si precrtao kod mjesnoga kartografa. Kad smo već kod kar-
tografa, ne razumijem baš zašto si ga ispitivao o nekakvim dvorcima...«
»Zaboravi to, Reynarte. To se nije dogodilo. Nisi ništa čuo, nisi ništa vidio.
Makar te i na muke stavili. Razumiješ?«
»Razumijem«.
»Konjanik«, upozorio je Cahir, svladavajući nemirnog pastuha. »Konjanik ga-
lopira prema nama iz smjera palače.«
»Ako je jedan«, nacerila se Angoulême, gladeći sjekiricu obješenu o sedlo,
»nikakav problem.«
Pokazalo se da je konjanik Maslačak, koji je konja tjerao do krajnjih granica.
Začudo, konj je bio Pegaz, pjesnikov uškopljenik koji nije volio ni svikao skakati.
»No«, rekao je trubadur, zadihan tako kao da je on nosio skopča, a ne škopac
njega. »No, uspio sam. Bojao sam se da vas neću uhvatiti.«
»Samo nemoj reći da ipak ideš s nama.«
112
Andrzej Sapkowski
»Ne, Geralte«, Maslačak je spustio glavu, »ne idem. Ostajem ovdje, u Toussa-
intu, s Lasičicom. To jest, s Anariettom. Ali nisam se mogao rastati s vama bez
pozdrava. Bez da vam poželim sretan put.«
»Zahvali kneginji na svemu. I ispričaj nas što odlazimo tako iznenada i bez
pozdrava. Opravdaj nas nekako.«
»Viteški zavjet i to je to. Svatko u Toussaintu, uključujući Lasičicu, razumjet
će takvo što. A ovdje... Uzmite. Neka to bude moj udio.«
»Maslačku.« Geralt je uzeo od pjesnika tešku kesu. »Ne manjka nam novca.
Nisi trebao...«
»Neka to bude moj udio«, ponovio je trubadur. »Novac uvijek dobro dođe. A
osim toga, nije moj, te sam dukate uzeo iz Lasičine privatne škrinjice. Što gleda-
te? Ženama novac nije potreban. Pa i što će im? Ne piju, ne kockaju, pa žene su.
No, zbogom! Idite, jer ću se rasplakati. A nakon što svršite sa svime, morate svra-
titi u Toussaint, na povratku, i sve mi ispričati. I želim zagrliti Ciri. Obećavaš,
Geralte?«
»Obećavam.«
»No, onda zbogom.«
»Pričekaj.« Geralt je okrenuo konja, dojahao do Pegaza, krišom izvukao ispod
pazuha pismo. »Pobrini se da ovo pismo dođe do...«
»Fringille Vigo?«
»Ne. Dijkstre.«
»Ma što ti je, Geralte? A kako bih ja to trebao po tebi izvesti?«
»Pronađi način. Znam da ćeš uspjeti. A sada zbogom. Pusa, budalo stara.«
»Pusa, druže. Čekat ću vas.«
Promatrali su ga dok je odlazio, vidjeli kako kaska prema Beauclairu.
Nebo se smračivalo.
»Reynarte!« Vještac se okrenuo u sedlu. »Pođi s nama.«
»Ne, Geralte«, odvratio je nakon stanke Reynart de Bois-Fresnes. »Bistar je-
sam. Ali lud nisam.«
U velikoj dvorani sa stupovima dvorca Montecalva vladalo je neobično uzbuđe-

nje. Suptilne svijetlo-tamne tonove visokih svijećnjaka danas je zamijenila mli-
ječna svjetlost velikoga magičnog zaslona. Slika na zaslonu je podrhtavala, trepe-
rila, nestajala, pojačavajući uzbuđenje i napetost. I uzrujanost.
»Ha«, rekla je Filippa Eilhart, grabežljivo se smiješeći. »Šteta što ne mogu biti
ondje. Dobro bi mi došlo malo akcije. I malo adrenalina.«
Sheala de Tancarville ju je kiselo pogledala, nije ništa rekla. Francesca Finda-
113
Gospodarica jezera
bair i Ida Emean stabilizirale su čarobnim formulama sliku, povećali je tako da je

zauzimala cijeli zid. Jasno su se vidjeli crni vrhunci planina na podlozi tamnomo-
dra neba, zvijezde koje su se zrcalile na površini jezera, mračna i nezgrapna masa
dvorca.
»I dalje nisam sigurna«, oglasila je Sheala, »nije li bilo pogrešno povjeriti za-
povjedništvo nad udarnom skupinom Sabrini i mladoj Metz. Keiri su na Thaned-
du polomili rebra, možda će se htjeti osvećivati. A Sabrina... Ona pak malo previ-
še voli akciju i adrenalin. Nije li tako, Filippo?«
»Već smo o tome razgovarale«, odrezala je Filippa, a glas joj je bio kiseo kao
kvasina. »Uglavile smo sve što je trebalo uglaviti. Nitko neće biti ubijen bez kraj-
nje nužde. Sabrinina i Keirina skupina ući će u Rhys-Rhun tiho kao miševi, na pr-
stima, pst-pst. Vilgefortza će ugrabiti živog, bez ijedne ogrebotine, bez ijedne
modrice. Uglavile smo to. Iako ja i dalje smatram da bi trebalo dati primjer. Da ti
malobrojni u tom dvorcu koji prežive ovu noć, do kraja života skaču s krikom
kada im dođe u san.«
»Osveta je«, izustila je suho čarobnica iz Kovira, »naslada za osrednje, slabe i
uskogrudne umove.«
»Možda i jest«, suglasila se s naizgled ravnodušnim smiješkom Filippa. »Ali
je svejedno naslada.«
»Pustimo to.« Margarita Laux-Antille podignula je pehar pjenušca. »Predla-
žem da nazdravimo gospi Fringilli Vigo čije nas je nastojanje dovelo do otkrića
Vilgefortzova skrovišta. Doista, gospo Fringilla, dobar, uzoran rad.«
Fringilla se odgovarajući na zdravice naklonila. U crnim Filippinim očima za-
pazila je nešto nalik na podsmijeh, ažurni pogled Triss Merigold otkrivao je nes-
klonost. Osmijehe Francesce i Sheale nije mogla odgonetnuti. »Započinju«, rekla
je Assire var Anahid, pokazujući na čarobnu viziju.
Smjestile su se udobnije. Da bi bolje vidjele, Filippa je čarolijom prigušila
svjetla.
Vidjele su kako se od stijena odvajaju brze crne prilike, bešumne i okretne kao
netopiri. Kako se leteći ukoso spuštaju na grudobrane i kruništa zamka Rhys-
Rhuna.
»Valjda cijelo stoljeće«, promrmljala je Filippa, »nisam imala metlu među no-
gama. Ubrzo ću zaboraviti i kako se leti.«
Sheala, zagledana u viziju, utišala ju je nestrpljivim psikanjem.
U prozorima crnog kompleksa zamka kratko je bljesnula vatra. Jednom, drugi
put, treći. Znale su što je to. Zakračunata vrata i brave razlijetale su se u iverje
pod udarcima kuglastih munja.
»Unutra su«, oglasila se tiho Assire var Anahid, jedina koja nije promatrala vi-
114
Andrzej Sapkowski
ziju na zidu, već je zurila u kristalnu kuglu postavljenu na stolu. »Udarna skupina
je ušla. Ali nešto nije u redu. Nešto nije kako bi trebalo biti...«
Fringilla je osjetila kako joj krv iz srca otječe u trbuh. Ona je već znala što nije
kako bi trebalo biti.
»Gospa Glevissig«, prijavila je ponovo Assire, »otvara izravni komunikator.«
Prostor između stupova u dvorani odjednom se rasvijetlio, u ovalu koji se ma-
terijalizirao ugledali su Sabrinu Glevissig u muškoj odjeći, kose na čelu povezane
šifonskom vrpcom, lica zacrjenog prugama maskirne boje. Iza čarobničinih leđa
vidjeli su se prljavi kameni zidovi, na njima dronjci nekadašnje tapiserije.
Sabrina je prema njima ispružila ruku u rukavici s koje su visjele duge rese pa-
učine.
»Samo ovoga«, rekla je žestoko gestikulirajući, »ima ovdje u izobilju! Samo
ovoga! Prokleto bilo, koja glupost... Kakva kompromitacija...«
»Suvislije, Sabrino!«
»Što suvislije?« proderala se kaedwenska magičarka. »Što se tu može suvisli-
je? Zar ne vidite? Ovo je zamak Rhys-Rhun! Prazan! Prazan i prljav! To je prok-
leta prazna ruševina! Ovdje nema ničega! Ničega!«
Iza Sabrinina ramena pojavila se Keira Metz, koja je s maskirnim uzorkom na
licu izgledala poput paklenoga vraga.
»U ovom zamku«, spokojno je potvrdila, »nema i nije bilo nikoga. Već nekih
pedeset godina. Već nekih pedeset godina ovdje nema ni žive duše, ako ne raču-
namo pauke, štakore i šišmiše. Izvele smo desant na posve pogrešno mjesto.«
»Jeste li provjerile da se ne radi o iluziji?«
»Misliš da smo djeca, Filippo?«
»Slušajte me obje.« Filippa Eilhart je uzrujano pročešljala kosu prstima. »Naj-
amnicama i novakinjama recite da je ovo bila vježba. Platite im i vratite se. Vrati-
te se odmah. I budite vesele, čujete? Hinite dobro raspoloženje!«
Oval komunikatora se ugasio. Ostala je samo slika na zidnom zaslonu. Zamak
Rhys-Rhun na podlozi tamnoga neba na kojemu trepere zvijezde. I jezero u koje-
mu su se zvijezde zrcalile.
Fringilla Vigo je zurila u stol. Osjećala je da će joj uzavrela krv ubrzo raznijeti
obraze.
»Ja... zbilja«, rekla je napokon, ne mogavši više podnositi šutnju koja je vlada-
la u dvorani sa stupovima u dvorcu Montecalvu. »Ja... Zbilja ne shvaćam...«
»A ja shvaćam«, rekla je Triss Merigold.
»Taj zamak...« rekla je Filippa zadubljena u misli, uopće ne obraćajući pozor-
nost na kolegice. »Taj zamak... Rhys-Rhun... Trebat će ga uništiti. Sravniti sa
zemljom. A kada se o cijeloj toj aferi počnu ispredati legende i predaje, trebat će
115
Gospodarica jezera
ih podvrgnuti strogoj cenzuri. Shvaćate li, gospe, na što mislim?«

»Vrlo dobro«, kimnula je glavom do toga trena mučaljiva Francesca Findaba-
ir. Ida Emean, također bez riječi, dopustila si je da prilično višeznačno otpuhne.
»Ja...« Fringilla Vigo je i dalje bila kao zaglušena. »Ja zbilja ne shvaćam...
Kako se to moglo dogoditi...«
»Oh«, rekla je poslije vrlo duge šutnje Sheala de Tancarville. »Nije to ništa, gos-
pođice Vigo. Nitko nije savršen.«
Filippa je potiho frknula. Assire var Anahid je uzdahnula i podignula pogled
na strop.
»Na kraju krajeva«, dodala je Sheale, napućivši usne, »svaku je od nas to jed-
nom snašlo. Svaku od nas koje ovdje sjedimo jednom je neki muškarac prevario,
iskoristio i izvrgnuo podsmijehu.«
116
Andrzej Sapkowski
»Ich Hebe dich, mich reizt deine schöne Gestalt;

Und hist du nicht willig, so brauch‹ ich Gewalt!«
»Mein Vater, mein Vater, jetzt fasst er mich an,
Erlkönig hat mir ein Leids getan!«
Johann Wolfgang Goethe
Sve je već jednom bilo, sve se već jednom dogodilo. I sve je već jednom
bilo opisano.
Vysogota z Corva
Peto poglavlje
PODNE SE SPUSTILO NA ŠUMU žegom i zaparom, a površina jezera, donedavno još
tamna kao žad, zaplamsala je zlatno, bljesnula odrazima. Ciri je morala zakloniti
dlanom oči, sjaj odražen od vode je zasljepljivao, oglašavao se bolom u zjenica-
ma i sljepoočnicama.
Projahala je kroz priobalno bilje, utjerala Kelpie u jezero tako duboko da je
voda sezala iznad kobilinih koljena. Bila je tako bistra da je čak iz visine sedla
Ciri u sjeni koju je bacao konj mogla vidjeti šareni mozaik dna, bezupke i leluja-
vo vodeno bilje. Vidjela je malenog raka koji je dostojanstveno koračao među ka-
mičcima.
Kelpie je zarzala. Ciri je povukla vođice, izjahala na pličinu, ali ne na samu
obalu, jer je bila pješčana i posijana kamenjem, a to je isključivalo brzo jahanje.
Povela je kobilu samim rubom vode tako da može hodati po tvrdom žalu dna. I
gotovo odmah prešla u kas u kojemu je Kelpie bila okretna kao prava kasačica,
uvježbana ne za sedlo nego za bričku ili landauer. Ali je ubrzo zaključila da je
kas prespor. Jurile su rasprskavajući vodu što je svjetlucala na suncu poput kaplji
rastopljenoga srebra.
Nije usporila čak ni kada je ugledala kulu. Jurila je žestoko, tako žestoko da bi
običan konj vjerojatno pao. Ali u Kelpienu disanju nije se oglasilo ni najmanje
hripanje, a galop joj je i dalje bio lagan i opušten.
Uletjela je u punom trku u dvorište, s topotom kopita, ukopala kobilu tako da
su se na tren potkove sklizale po kamenim pločama prodorno škripeći. Zaustavila
117
Gospodarica jezera
se tik pred vilenjakinjama koje su čekale pod kulom. Na dlaku od njih. Osjetila je
zadovoljstvo jer su se dvije od njih, obično hladnokrvne i flegmatične, sada neho-
tice povukle.
»Ne bojte se«, prasnula je. »Neću naletjeti! Čak ni da hoću.«
Vilenjakinje su se brzo pribrale, lica im je ponovo izgladio mir, u pogled se
vratio ravnodušni nehaj.
Ciri je saskočila ili prije sletjela iz sedla. U pogledu joj je bio izazov.
»Bravo«, rekao je plavokosi vilenjak trokutasta lica, pojavivši se iz sjene pod
arkadom. »Lijepa izvedba, Loc’hlaith.«
Onomad ju je pozdravio isto tako. Kada je ušla u Lastavičju kulu i našla se po-
sred rascvjetanog proljeća. Ali to je bilo davno i Ciri se takve stvari više nisu do-
imale.
»Nisam nikakva Gospodarica jezera«, zarežala je. »Ja sam ovdje sužanj! A vi
ste zatvorska straža! I nemojte mi uvijati!«
»Hvataj!« dobacila je uzde jednoj vilenjakinji. »Konja treba istrljati. Napojiti
ga kada se ohladi. I općenito se pobrinuti za njega!«
Svjetlokosi vilenjak se lako nasmiješio.
»Točno tako«, rekao je, gledajući kako vilenjakinje bez riječi odvode kobilu u
staju. »Ti si ovdje nesretni sužanj, a one stroge čuvarice. To se čak i vidi.«
»Milo za drago!« Podbočila se, digla nos, smjelo mu pogledala u oči koje su
bile modre poput akvamarina i poprilično blage. »Prema njima sam takva kakve
su one prema meni! A zatvor je zatvor!«
»Čudiš me, Loc’hlaith.«
»A ti se odnosiš prema meni kao da sam glupa. A nisi mi se ni predstavio.«
»Ispričavam se. Ja sam Crevan Espane aep Caomhan Macha. Ja sam, ako znaš
što to znači, Aen Saevherne.«
»Znam«, pogledala ga je s divljenjem koje nije uspjela na vrijeme sakriti.
»Znajući. Vilenjački čarobnjak.«
»Može se reći i tako. Da bude jednostavnije, služim se imenom Avallac’h, pa
mi se možeš tako obraćati.«
»Tko ti je rekao«, namrgodila se, »da ti se uopće hoću obraćati? Bio Znajući
ili ne, ti si zatvorski čuvar, a ja...«
»Sužanj«, dovršio je sarkastično. »Spomenula si to. Usto i sužanj prema koje-
mu se loše odnose. U šetnje po okolici odlaziš očito pod prisilom, mač na leđima
nosiš za kaznu, slično kao i tu elegantnu i poprilično raskošnu odjeću, daleko ot-
mjeniju i čišću od one u kojoj si se ovdje pojavila. Ali unatoč strašnim uvjetima,
ti se ne predaješ. Doživljene nepravde uzvraćaš grubošću. Usto i s velikom smje-
lošću i žarom razbijaš i umjetnički vrijedna zrcala.«
118
Andrzej Sapkowski
Pocrvenjela je. Jako ljutita na sebe.

»Oh«, brzo je rekao. »Razbijati možeš koliko ti duša poželi, na kraju to su
samo predmeti, kakve ima veze što su napravljeni prije sedamsto godina. Bi li
prošetala sa mnom po obali jezera?«
Vjetar koji je puhnuo malo je ublažio vrućinu. Usto su i veliko drveće i kula
pružali sjenu. Voda zaljeva bila je mutno zelena, gusto urešena lišćem lopoča i
posuta žutim kuglama cvjetova, izgledala je gotovo kao livada. Mlakuše su, krije-
šteći i kimajući crvenim kljunovima, živo kružile među lišćem.
»Ono zrcalo...« protisnula je Ciri, vrteći petom po mokrim oblurima. »Ispriča-
vam se zbog njega. Rasrdila sam se. I gotovo.«
»Ah.«
»One me omalovažavaju. Te vilenjakinje. Kada im govorim, prave se da ne ra-
zumiju. A kada one meni govore, čine to namjerno tako da ja ne razumijem njih.
Ponižavaju me.«
»Izvrsno govoriš naš jezik«, objasnio je spokojno. »Ali za tebe je to ipak strani
jezik. Osim toga ti koristiš hen llinge, a one ellylon. Razlike nisu velike, ali ih
ima.«
»Tebe razumijem. Svaku riječ.«
»Ja u razgovoru s tobom koristim hen llinge. Jezik vilenjaka tvoga svijeta.«
»A ti?« Okrenula se. »S kojega si svijeta? Ja nisam dijete. Dovoljno mi je
noću pogledati uvis. Nema nijednog zviježđa od onih koje poznajem. Ovaj svijet
nije moj. Ovo nije moje mjesto. Ovamo sam ušla slučajno... I želim odavde izaći.
Otići.«
Sagnula se, podignula kamen, izvela pokret kao da ga kani bez razmišljanja
baciti u jezero, prema plivajućim mlakušama, no pod njegovim je pogledom
odustala.
»I nakon što odem jedno stajanje«, rekla je, ne skrivajući ogorčenje, »još sam
na jezeru. I vidim tu kulu. Bez razlike, na koju god stranu pošla, kako se god
okrenula, uvijek su tu jezero i ta kula. Uvijek. Nema načina da se udaljim od nje.
Pa je to stoga zatvor. Gori od kazamata, od tamnice, gori od ćelije s rešetkom na
prozoru. Znaš zašto? Jer više ponižava. Ellylon ili ne, ljuti me kada mi se podru-
guju i omalovažavaju me. Da, da, nemoj kolutati očima. I ti si me omalovažio, i ti
mi se rugaš. I čudiš se što sam bijesna?«
»Zapravo se čudim.« Široko je otvorio oči. »Neizmjerno.«
Uzdahnula je, slegnula ramenima.
»Ušla sam u kulu prije više od tjedan dana«, rekla je prisiljavajući se ostati
mirna. »Dospjela sam u drugi svijet. Ti si me čekao, sjedeći i svirajući na flauti.
Čak si se i začudio što sam toliko odugovlačila s dolaskom. Obratio si mi se ime-
119
Gospodarica jezera
nom, tek si poslije počeo s tim budalaštinama s Gospodaricom jezera. Onda si

nestao bez riječi objašnjenja. Ostavivši me u zatvoru. Nazivaj to kako hoćeš. Ja to
zovem podrugljivim i zlobnim omalovažavanjem.«
»Zireael, to je samo osam dana.«
»Ah«, namrgodila se. »Imam, znači, sreće? Jer je moglo biti osam tjedana? Ili
osam mjeseci? Ili osam...«
Ušutjela je.
»Jako si se«, rekao je tiho, »udaljila od Lare Dorren. Izgubila si svoje naslije-
đe, izgubila si vezu sa svojom krvlju. Nije čudo da žene nisu razumjele tebe, a ti
njih. Ti ne samo da govoriš, nego i misliš drukčije. U posve drugim kategorijama.
Što je osam dana ili osam tjedana? Vrijeme ne znači ništa.«
»Dobro!« povikala je srdito. »Slažem se, nisam pametna vilenjakinja, ja sam
glup čovjek. Meni vrijeme nešto znači, ja brojim dane, brojim čak i sate. I izraču-
nala sam da je prošlo puno i jednih i drugih. Ne želim više ništa od vas, snaći ću
se i bez objašnjenja, ne tiče me se zašto je ovdje proljeće, zašto ovdje ima jedno-
roga, a noću se na nebu vide druga sazviježđa. Uopće me ne zanima odakle mi
znaš ime i kako si znao da ću se ovdje pojaviti. Želim samo jedno. Da se vratim
sebi. U svoj svijet. Ljudima! Takvim koji misle ovako kao ja! U istim kategorija-
ma!«
»Vratit ćeš im se. Nakon nekog vremena.«
»Hoću odmah!« vrisnula je. »Ne nakon nekog vremena! Jer ovdje je to vrije-
me vječnost! Kojim pravom ste me ovdje zatvorili? Zašto ne mogu otići odavde?
Ja sam ovamo ušla sama! Svojevoljno! Nemate nikakvo pravo na mene.«
»Ušla si ovamo sama«, potvrdio je mirno. »Ali ne svojevoljno. Ovamo te do-
vela sudbina kojoj smo malo i mi pomagali. Jer ovdje si dugo čekana. Jako dugo.
Čak i po našem računu.«
»Ne razumijem ništa od toga.«
»Dugo smo te čekali«, nije se obazirao na nju. »Bojeći se samo jednog: hoćeš
li uspjeti ući ovamo. Uspjela si. Potvrdila si svoju krv, svoje rodoslovlje. A to
znači da je tvoje mjesto ovdje, a ne među Dh’oine. Ti si kći Lare Dorren aep Shi-
adhal.«
»Ja sam kći Pavette! Ne znam čak ni tko je ta tvoja Lara!«
Razljutio se, ali samo malo, gotovo neprimjetno.
»U tom slučaju«, rekao je, »bit će najbolje ako ti objasnim tko je ta moja Lara.
Budući da vrijeme leti, najradije bih te poveo da ti objasnim usput. Ali što se
može, bedasto demonstrirajući gotovo si dotukla kobilu...«
»Dotukla? Ha! Ti još ne znaš koliko ta kobila može izdržati. A kamo moramo
ići?«
120
Andrzej Sapkowski
»I to ću ti, ako dopuštaš, objasniti usput.«
Ciri je zaustavila zadihanu Kelpie, vidjevši da mahniti galop nema smisla i da

neće donijeti ništa.
Avallac’h nije lagao. Ovdje, na otvorenom prostoru, na livadama i vrištinama
iz kojih su stršali menhiri, djelovala je ista sila kao pod Tor Ziraelom. Mogla je
pokušati vratolomno juriti u bilo kojem smjeru, nakon otprilike prijeđenog jednog
stajanja nekakva je nevidljiva sila činila da juri ukrug.
Ciri je potapšala zadihanu Kelpie po vratu, gledajući skupinu vilenjaka koji su
spokojno jahali. Maloprije, kada joj je Avallac’h napokon rekao što žele od nje,
pojurila je galopom da pobjegne od njih, ostavi ih što dalje za sobom, njih i njiho-
vu besramnu želju koja joj nije išla u glavu.
Sada su pak opet bili ispred nje. Na udaljenosti od otprilike jednog stajanja.
Avallac’h nije lagao. Nije se moglo pobjeći.
Jedino što joj je galop donio dobrog, bilo je to što joj je ohladio glavu, sledio
bijes. Bila je već znatno mirnija. A ipak se još uvijek sva tresla od srdžbe.
Jesam se udesila, pomislila je. Zašto sam ušla u tu Kulu?
Stresla se, sjetivši se. Sjetivši se Bonharta kako jaše po ledu prema njoj na za-
pjenjenom sivcu.
Stresla se još jače. I smirila.
Živa sam, pomislila je, osvrćući se uokolo. Borba još nije gotova. Borbu okon-
čava smrt, sve je drugo samo prekida. Naučili su me to u Kaer Morhenu.
Podbola je Kelpie u korak, potom, vidjevši da kobila bodro diže glavu, u kas.
Jahala je kroz špalir menhira. Trave i vrijes dosezali su do stremena.
Prilično brzo je sustigla Avallac’ha i tri vilenjakinje. Znajući, blago nasmije-
šen, uputio joj je upitni pogled svojih akvamarinskih očiju.
»Molim te, Avallac’h«, nakašljala se. »Reci mi da je to bila mračna šala.«
Preko njegova lica preletjelo je nešto nalik na sjenu.
»Nisam navikao tako se šaliti«, rekao je. »A s obzirom na to da si to proglasila
šalom, dopustit ću si da ponovim s punom ozbiljnošću: hoćemo tvoje dijete, Las-
tavice, kćeri Lare Dorren. Tek kada ga rodiš, dopustit ćemo ti da odeš odavde,
vratiš se u svoj svijet. Izbor je, naravno, na tebi. Pretpostavljam da ti je tvoja
mahnita kavalkada pomogla da se odlučiš. Kako glasi tvoj odgovor?«
»Glasi: ne«, odgovorila je odlučno. »Kategorično i apsolutno ne. Ne pristajem.
I gotovo.«
»Što se može«, slegnuo je ramenima. »Priznat ću da sam razočaran. Ali što ću,
to je tvoj izbor.«
121
Gospodarica jezera
»Kako se uopće može zahtijevati takvo što?« povikala je drhtavim glasom.

»Kako uopće smiješ? Kojim pravom?«
Pogledao ju je spokojno. Ciri je na sebi osjećala i poglede vilenjakinja.
»Čini mi se da sam ti povijest tvoga roda ispričao podrobno. Izgledalo mi je da
si razumjela. Stoga me tvoje pitanje iznenađuje. Imamo pravo i možemo zahtije-
vati, Lastavice. Tvoj nam je otac, Cregennan, oduzeo dijete. Ti ćeš nam ga vratiti.
Isplatit ćeš dug. To mi se čini logičnim i pravednim.«
»Moj otac... Ja se svoga oca ne sjećam, ali on se zvao Duny. Ne Cregennan.
Već sam ti to rekla!«
»A ja sam ti već odgovorio da nama tih smiješnih nekoliko ljudskih naraštaja
ne znači ništa.«
»Ali ja neću!« proderala se Ciri tako da je kobila zaplesala pod njom. »Ja
neću, razumiješ? Neećuuu! Gadi mi se pomisao da mi se ucijepi nekakav prokleti
parazit, smuči mi se kada pomislim da će taj parazit u meni rasti, da...«
Prekinula je vidjevši lica vilenjakinja. Dva su izražavala neizmjerno čuđenje.
Treće neizmjernu mržnju. Avallac’h se značajno nakašljao.
»Pođimo«, rekao je hladno, »malo naprijed i porazgovarajmo u četiri oka.
Tvoji nazori su, Lastavice, malo preradikalni da bi ih se iznosilo pred svjedoci-
ma.«
Poslušala ga je. Dugo su jahali šuteći.
»Pobjeći ću vam«, Ciri se oglasila prva. »Nećete me zadržati ovdje protiv
moje volje. Pobjegla sam s otoka Thanedda, pobjegla sam hvatačima i Nilfgaar-
đanima, pobjegla sam Bonhartu i Sovi. Pobjeći ću i vama. Pronaći ću rješenje i za
vaše čarolije.«
»Mislio sam«, odvratio je malo poslije, »da ti je više stalo do prijatelja. Do
Yennefer. Do Geralta.«
»Ti znaš za njih?« uzdahnula je začuđeno. »No da. Istina. Ti si Znajući! Stoga
trebaš znati da mislim upravo na njih. Ondje, u mojemu svijetu, oni su sada u po-
gibelji, u ovom trenu. A vi me hoćete zatvoriti ovdje... No, na najmanje devet
mjeseci. I sam vidiš da nemam izbora. Razumijem da vam je to važno, to dijete,
ta Prvotna Krv, ali ja ne mogu. Jednostavno ne mogu.«
Vilenjak je na trenutak šutio. Jahao je tako blizu da ju je dodirivao koljenom.
»Izbor je, kako sam rekao, tvoj, No trebala bi ipak znati nešto što bi bilo nepo-
šteno skrivati od tebe. Odavde se ne može pobjeći, Lastavice. Stoga ako odbiješ
suradnju, ostat ćeš zauvijek, svoje prijatelje i svoj svijet nećeš ugledati više nika-
da.«
»To je gnusna iznuda!«
»Ako međutim«, nije se uzbudio zbog uzvika, »pristaneš na to što te molimo,
122
Andrzej Sapkowski
dokazat ćemo ti da vrijeme nema značenja.«

»Ne razumijem.«
»Vrijeme ovdje teče drukčije nego ondje. Ako nam učiniš uslugu, uzvratit
ćemo ti. Učinit ćemo da vratiš vrijeme koje ćeš izgubiti ovdje među nama. Među
Narodom Joha.«
Šutjela je zureći u crnu Kelpienu grivu. Igrati na otezanje, pomislila je. Kako
je govorio Vesemir u Kaer Morhenu: kada te trebaju objesiti, zamoli čašu vode.
Nikada ne znaš što će se dogoditi dok je ne donesu...
Jedna od vilenjakinja iznenada je uzviknula, zazviždala.
Avallac’hov konj je zarzao, zadrobio nogama na mjestu. Vilenjak ga je obuz-
dao, doviknuo nešto vilenjakinjama. Ciri je vidjela kako jedna izvlači luk iz kož-
natog tobolca obješenog o sedlo. Uspravila se u uzengijama, zaklonila od dla-
nom.
»Ostani mirna«, rekao je oštro Avallac’h. Ciri je uzdahnula.
Na nekih dvjesto koraka od njih kroz vrištinu su galopirali jednorozi. Cijelo
stado, njih najmanje tridesetak.
Ciri je i prije viđala jednoroge, ponekad su, osobito u svitanje, prilazili jezeru
ispod Lastavičje kule. No nikada joj nisu dopuštali da im se približi. Nestali bi
poput duhova.
Predvodnik krda bio je velik pastuh osobite, crvenkaste boje dlake. Odjednom
je zastao, prodorno zarzao, propeo se. Na način apsolutno neizvediv za ijednog
konja, toptao je na stražnjim nogama prebirući prednjima po zraku.
Ciri je začuđeno ustanovila da Avallac’h i tri vilenjakinje mrmljaju, da u zboru
pjevuše neku čudnu, monotonu melodiju.
Tko si ti?
Stresla je glavom.
Tko si ti, pitanje joj je ponovo odjeknulo u glavi, zakucalo u sljepoočnicama.
Vilenjačka pjesma odjednom se podigla za ton. Riđi jednorog je zarzao, cijelo je
stado odgovorilo rzanjem. Zemlja je zadrhtala dok su se trkom udaljavali.
Pjesma Avallac’ha i vilenjakinja se prekinula. Ciri je ugledala kako Znajući
krišom briše znoj s obrve. Vilenjak ju je pogledao krajičkom oka, shvatio je da je
vidjela.
»Nije ovdje sve tako lijepo kako izgleda«, suho je rekao. »Nije sve.«
»Bojite se jednoroga? Pa oni su pametni i dobrohotni.«
Nije odgovorio.
»Čula sam«, nije odustajala, »da vilenjaci i jednorozi vole jedni druge.«
Okrenuo je glavu.
»Onda ovo što si vidjela«, rekao je, »prihvati kao ljubavnu svađu.«
123
Gospodarica jezera
Nije više ništa pitala.

Imala je dovoljno i svojih briga.
Vrhove brda krasili su kromleci i dolmeni. Pogled na njih podsjećao je Ciri na ka-
men ispod Ellandera, onaj pri kojemu ju je Yennefer poučavala što je magija.
Kako je to bilo davno, pomislila je. Stoljećima prije...
Jedna od vilenjakinja opet je uzviknula. Ciri je pogledala u smjeru koji je po-
kazala. Prije no što je dospjela ustanoviti da se stado predvođeno riđim pastuhom
vratilo, povikala je druga vilenjakinja. Ciri se uspravila u stremenima.
Sa suprotne strane, iza brežuljka, pomolilo se drugo stado. Jednorog koji ga je
predvodio bio je modrikast i pjegav.
Avallac’h je brzo izgovorio nekoliko riječi. Bio je to taj Ciri težak jezik el-
lylon, ali ga je razumjela, tim prije što su vilenjakinje kao na zapovijed posegnule
za lukovima. Avallac’h se okrenuo licem prema Ciri, a ona je osjetila kako joj je
u glavi zašumjelo. Bio je to šum posve nalik na onaj koji ispušta morska školjka
prislonjena na uho. Ali znatno jači.
Nemoj se opirati – začula je glas. Nemoj se braniti. Moram skočiti, moram te
prenijeti na drugo mjesto. Prijeti ti smrtna pogibelj.
Iz daljine je do njih dopro zvižduk, prodoran poklik. A tren potom zemlja je
zadrhtala pod potkovanim kopitima.
Iza uzvisine izronili su konjanici. Cijeli odred.
Konji su nosili pokrovce, jahači kacige s krestom, s ramena su im u galopu vi-
jorili plaštevi čija je purpurno-ljubičasto-grimizna boja prizivala u misli odsjaj
požara na nebu osvijetljenom bljeskom zalazećeg sunca.
Zvižduk, poklik. Jahači su u zbijenim redovima jurili prema njima.
Prije no što su odjurili pola stajanja, jednoroga više nije bilo. Iščezli su u stepi,
ostavivši za sobom oblak prašine.
Vođa jahača, crnokosi vilenjak, sjedio je na poput zmaja velikom doratastom pas-
tuhu, pokrivenom, kao svi konji odreda, pokrovcem vezenim zmajskom ljuskom,
a na glavi je usto nosio zastrašujući ukras u obliku bikovske lubanje. Kao i svi os-
tali vilenjaci, crnokosi je ispod purpurno-grimiznog plašta imao verižnjaču izve-
denu od prstenova nevjerojatno malog promjera, zahvaljujući čemu se spuštala
niz tijelo meko poput vunenog pletiva.
»Avallac’h«, rekao je salutiravši.
»Eredine.«
»Duguješ mi uslugu. Vratit ćeš kada zatražim.«
124
Andrzej Sapkowski
»Platit ću kada zatražiš.«

Crnokosi je sjahao. Avallac’h je također sjahao, pokretom ruke naloživši Ciri
da učini isto. Popeli su se na brežuljak među bijelo stijenje čudesnih oblika obras-
lo kurikom i patuljastim grmljem rascvjetane mirte.
Ciri ih je promatrala. Bili su istoga stasa, to jest obojica neobično visoki. Ali
Avallac’hovo lice je bilo blago, a lice crnokosoga podsjećalo je na grabežljivu
pticu. Svijetao i crn, pomislila je. Dobar i zao. Svjetlost i mrak...
»Dopusti, Ziraele, da ti predstavim Eredina Bréacca Glasa.«
»Drago mi je.« Vilenjak se naklonio, Ciri uzvratila. Ne pretjerano skladno.
»Kako si znao«, upitao je Avallac’h »da nam nešto prijeti?«
»Nisam uopće znao.« Vilenjak je pozorno promatrao Ciri. »Obilazimo visora-
van jer se proširila vijest da su se jednorozi uznemirili i postali nasrtljivi. Ne zna
se zašto. Odnosno, sada se već zna. Zbog nje, jasno.«
Avallac’h nije ni potvrdio, ni zanijekao. Ciri je pak ponositim pogledom uz-
vratila pogled crnokosoga vilenjaka. Nakratko su zurili jedno u drugo, a nijedno
nije htjelo prvo poniknuti.
»To bi znači trebala biti Prvotna Krv«, konstatirao je vilenjak. »Aen Hen Icha-
er. Naslijeđe Shiadhala i Lare Dorren? Da ne povjeruješ. Pa to je obična mala
Dh’oine. Ljudska ženka.«
Avallac’h se nije oglasio. Lice mu je bilo nepomično i ravnodušno.
»Pretpostavljam«, nastavio je crnokosi, »da se nisi prevario. Ma, prihvaćam to
kao pouzdano, pa ti se, kako se priča, ne varaš nikada. U tom stvorenju, duboko
skriven, nalazi se Larin gen. Da, kada ju se pomnije pogleda, mogu se zapaziti
neke odlike što svjedoče o rodoslovlju te malene. U očima ima zbilja nešto što
podsjeća na Laru Dorren. Zar ne, Avallac’h? Tko je mjerodavniji od tebe da pro-
cijeni?«
Avallac’h se ni ovaj put nije oglasio. Ali Ciri je na njegovu blijedu licu zami-
jetila sjenu rumenila. Jako se začudila. I zamislila.
»Da sažmem«, iskrivio je usta crokosi, »ima u toj maloj Dh’oine nečega vri-
jednog, nečega lijepog. Zapažam to. I čini mi se kao da vidim zrnce zlata u gomi-
li komposta.«
Cirine su oči bijesno zasjale. Avallac’h je polako okrenuo glavu.
»Govoriš«, rekao je polagano, »posve kao čovjek, Eredine.«
Eredin Bréacc Glas se nacerio pokazavši zube. Ciri je već vidjela takve zube,
vrlo bijele, vrlo sitne i vrlo neljudske, potpuno jednake, bez očnjaka. Vidjela je
takve zube kod ubijenih vilenjaka koji su ležali poredani na dvorištu stražare u
Kaedwenu. Nagledala se takvih zuba kod Iskre. Ali u Iskrinu su osmijehu takvi
zubi izgledali lijepo, kod Eredina međutim sablasno.
125
Gospodarica jezera
»Zna li taj curetak«, rekao je, »koji me upravo nastoji ubiti pogledom, razlog
zbog kojega je ovdje?«
»Naravno.«
»I spremna je surađivati?«
»Još ne dokraja.«
»Ne dokraja«, ponovio je. »Ha, to nije dobro. Jer narav suradnje zahtijeva da
bude dokraja. Jer, ako nije dokraja, jednostavno neće ići. A budući da nas od Tir
ná Lia dijeli samo pola dana jahanja, vrijedilo bi doznati na čemu smo.«
»Čemu nestrpljivost?« Avallac’h je blago napućio usne. »Što možemo dobiti
žurbom?«
»Vječnost.« Eredin Bréacc Glas se uozbiljio, u njegovim je zelenim očima ne-
što kratko sijevnulo. »Ali to je tvoja struka, Avallac’h. Tvoja struka i tvoja odgo-
vornost.«
»Ti si to rekao.«
»Ja sam to rekao. A sada me ispričajte, zovu me obveze. Ostavit ću vam prat-
nju, za svaku sigurnost. Savjetujem da prenoćite ovdje, na ovom brežuljku, ako
ujutro krenete u zoru, bit ćete u Tir ná Liau u pravo vrijeme. Va faill. Aha, još ne-
što.«
Sagnuo se, otkinuo rascvjetanu grančicu mirte. Primaknuo ju je licu, a onda uz
naklon uručio Ciri.
»U znak isprike«, rekao je kratko. »Za nepromišljenu riječ. Va faill, luned.«
Udaljio se brzo, za tren je zemlja zadrhtala pod kopitima dok je odlazio s dije-
lom odreda.
»Nemoj mi samo reći«, promrsila je kroza zube, »da bih s njima morala... Da
je to on... Ako je on, nema šanse.«
»Ne«, zanijekao je polagano Avallac’h. »Nije on. Budi mirna.«
Ciri je primaknula mirtu licu da ne opazi uzbuđenje i očaranost koji su je obu-
zeli.
»Mirna sam.«
Suhi čičak i vrijesak stepe zamijenile su bujne zelene trave i vlažna paprat. Mo-
čvarno tlo zažutjelo se od maslačaka, postalo ljubičasto od vučike. Ubrzo su ugle-
dali rijeku koja je lijeno tekla među redovima topola. Voda u rijeci, premda kris-
talno prozirna, bila je smećkasta. Mirisalo je na treset.
Avallac’h je svirao na svojoj flauti razne vedre melodije. Ciri, namrgođena, in-
tenzivno je razmišljala.
»Tko bi«, napokon se oglasila, »trebao biti ocem toga djeteta do kojega vam je
126
Andrzej Sapkowski
toliko stalo? A možda je to nevažno?«

»Važno je. Hoćeš reći da si odlučila?«
»Nikako. Jednostavno razjašnjavam neke stvari.«
»Mogu pomoći. Što želiš znati?«
»Dobro znaš što.«
Na tren su jahali šuteći. Ciri je vidjela labudove kako dostojanstveno klize po
rijeci.
»Djetetov otac«, rekao je spokojno i konkretno Avallac’h, »bit će Auberon
Muircetach. Auberon Muircetach je naš... Kako vi to kažete... vrhovni vođa?«
»Kralj? Kralj svih Aen Seidhe?«
»Aen Seidhe, Narod Planina, vilenjaci su tvojega svijeta. Mi smo Aen Elle,
Narod Joha. A Auberon Muircetach, da, on je naš kralj.«
»Kralj Joha?«
»Može se reći i tako.«
Jahali su šuteći. Bilo je jako toplo.
»Avallac’h.«
»Molim.«
»Ako odlučim, hoću li onda... poslije... biti slobodna?«
»Bit ćeš slobodna i otići kamo poželiš. Ako ne odlučiš ostati. S djetetom.«
Prezirno je puhnula, ali nije ništa rekla.
»Znači da si odlučila?« upitao je.
»Odlučit ću kada dođemo.«
»Već smo došli.«
Iza grana žalosnih vrba što su se spuštale prema vodi poput zelene zavjese,
Ciri je ugledala palače. Nikada u životu nije vidjela ništa slično. Palače, iako saz-
dane od mramora i alabastra, bile su čipkaste kao vrtne sjenice, izgledale su tako
krhko, lepršavo i prozračno kao da nisu zgrade, nego utvare zgrada. Ciri je očeki-
vala da će ih svaki čas odnijeti vjetar, da će palače nestati skupa s izmaglicom
koja se dizala iz rijeke. Ali kada je vjetar zapuhao, kada je maglica nestala, kada
su se pokrenule grane vrba i namreškala se rijeka, palače nisu nestale i nisu ni ka-
nile nestati. Samo su postale još ljepše.
Ciri je zatravljeno gledala terasice, tornjiće koji su stršali iz vode kao cvjetovi
lopoča, mostiće koji su visjeli nad rijekom kao vijenci bršljana, stube, stubice, ba-
lustradice, arkade i galerije, peristile, stupove i stupiće, kupole i kupolice, vitke,
šparogama slične tornjeve i kule.
»Tir ná Lia«, rekao je tiho Avallac’h.
Kako su se približavali, tako ju je ljepota toga mjesta sve više hvatala za srce,
jače joj stezala grlo, činila da joj se suze skupljaju u kutovima očiju. Ciri je gleda-
127
Gospodarica jezera
la vodoskoke, mozaike i terakote, skulpture i spomenike. Čipkaste konstrukcije

čiju namjenu nije shvaćala. I takve za koje je bila sigurna da ne služe ničemu. Da
su tu samo zbog estetike i harmonije.
»Tir ná Lia«, ponovio je Avallac’h. »Jesi li ikada vidjela nešto ovakvo?«
»Naravno«, nadvladala je stegnuto grlo. »Jednom sam vidjela ostatke nečega
ovakvog. U Shaerraweddu.«
Sada je na vilenjaka došao red da zamukne nadugo.
Prešli su na drugu obalu rijeke po čipkastom mostu s lukovima koji se doimao

tako krhkim da se Kelpie dugo jogunila i frktala prije no što se odvažila stupiti na
njega.
Iako uznemirena i napeta, Ciri se pozorno osvrtala uokolo, ne želeći propustiti
ništa, nijedan prizor koji je nudio bajkoviti grad Tir ná Lia. Kao prvo, umirala je
od radoznalosti, kao drugo, nije prestajala razmišljati o bijegu, pa je budno raz-
gledala prilike.
Na mostovima i terasama, u alejama i peristilima, na balkonima i galerijama,
vidjela je dugokose vilenjake kako šeću u tijesnim prslucima i kratkim kaputima
izvezenim maštovitim biljnim motivima. Vidjela je pomno očešljane i jako na-
šminkane vilenjakinje u prozračnim suknjama ili odjeći nalik na mušku.
Pred trijemom jedne od palača pozdravio ih je Eredin Bréacc Glas. Na njego-
vu kratku zapovijed oko njih se zarojilo od malenih, sivo odjevenih vilenjačica
koje su se brzo i u tišini pozabavile konjima. Ciri ih je promatrala pomalo zbunje-
na. Avallac’h, Eredin i svi drugi vilenjaci koje je odsad susrela bili su neobično
visokog rasta. Da im pogleda u oči, morala je podizati glavu. Sive vilenjačice bile
su puno niže od nje. Druga rasa. Rasa slugu. Čak i ovdje, u bajkovitu svijetu,
mora postojati netko tko će rintati za zgubidane.
Ušli su u palaču. Ciri je uzdahnula. Bila je infantkinja kraljevske krvi, odrasla
je u palačama. Ali ovakve mramore i malahite, ovakve štukature, podove, moza-
ike, lustere i svijećnjake, nije vidjela nigdje. U ovoj se zapanjujućoj unutrašnjosti
osjećala loše, nespretno, strano, prašnjava, oznojena i zgužvana nakon putovanja.
Avallac’h, posve suprotno, nije se uzbuđivao uopće. Otresao je rukavicom hla-
če i sare, nimalo zabrinut zbog toga što prašina pada na zrcalo. Onda je rukavice
gospodski odbacio vilenjačici sagnutoj u naklon.
»Auberon?« upitao je kratko. »Čeka?«
Eredin se nasmiješio.
»Čeka. Jako mu se žuri. Zahtijevao je da mu Lastavica dođe odmah, bez tre-
nutka odgađanja. Odvratio sam ga od toga.«
128
Andrzej Sapkowski
Avallac’h je podignuo obrve.

»Zireael«, objasnio je vrlo mirno Eredin, »treba otići kralju bez stresa, bez pri-
tiska, odmorena, spokojna i dobro raspoložena. Dobro raspoloženje pribavit će joj
kupelj, nova odjeća, nova frizura i šminka. Toliko će po mom mišljenju Auberon
valjda još izdržati.«
Ciri je duboko odahnula i pogledala vilenjaka. Iznenadila se koliko joj se uči-
nio simpatičnim. Eredin je u osmijehu pokazao svoje skladno zubalo bez očnjaka.
»Samo me jedna stvar dovodi u dvojbu«, obznanio je. »A to je sokolski pogled
u očima naše Lastavice. Ona strijelja očima nalijevo i nadesno kao lasica koja tra-
ži rupe u krletki. Lastavice, vidim to, još si daleko od bezuvjetne predaje.«
Avallac’h nije komentirao. Ciri, razumije se, također.
»Ne čudim se«, nastavljao je Eredin. »I ne može biti drukčije, jer to je krv Shi-
adhala i Lare Dorren. No, poslušaj me vrlo pozorno, Zirael. Bijega odavde nema.
Nema načina da se probije Geas Garadh, Čarobna Barijera.«
Cirin je pogled jasno govorio da neće povjerovati prije no što provjeri.
»Kada bi čak nekim čudom i prešla Barijeru«, Eredin nije spuštao s nje po-
gled, »znaj da će to značiti tvoju propast. Ovaj svijet samo izgleda lijepo. Ali do-
nosi smrt, osobito nesviklima. Rane od rogova jednoroga ne liječi čak ni magija.«
»Znaj također«, nastavio je, ne dočekavši komentar, »da ti tvoj divlji talent
neće nimalo pomoći. Nećeš izvesti skok, ni ne pokušavaj. A čak i kada bi uspjela,
znaj da će te moji Dearg Ruadhri, Crveni jahači, uspjeti dostići čak i u bezdanu
vremena i mjesta.«
Nije baš razumjela na što misli. Ali iznenadilo ju je da se Avallac’h iznenada
natmurio i namrštio, očito nezadovoljan time što je Eredin izgovorio. Da, kao da
je Eredin rekao previše.
»Hajdemo«, rekao je. »Dopusti, Zireael. Sada ćemo te predati u ruke dama.
Potrebno je da izgledaš lijepo. Prvi dojam je najvažniji.«
Srce joj je tuklo u grudima, krv šumjela u sljepoočnicama, ruke se malo tresle.
Obuzdala ih je stisnuvši šake. Smirila se s pomoću polaganih udisaja i izdisaja.
Opustila je ramena, pokrenula od uzrujavanja ukočen vrat.
Još se jednom pregledala u velikom zrcalu. Bila je zadovoljna onim što vidi.
Još vlažna poslije kupanja, kosa joj je bila ošišana i očešljana tako da je barem
malo skrivala ožiljak. Šminka joj je lijepo naglašavala oči i usta, nisu joj loše sta-
jali ni srebrnosiva haljina razrezana do pola bedara, crni prsluk i tanana bluzica
od bisernog krepa. Cjelinu je zanimljivo podcrtavala svilena vratna marama.
Ciri je popravila i izravnala maramu, pa zatim posegnula među bedra, poprav-
129
Gospodarica jezera
ljajući i tamo što je trebalo. A pod haljinom je imala zbilja začudne stvari – gaći-
ce tanke kao paučina i čarapice koje su dosezale skoro do gaćica, držeći se nogu
na nevjerojatan način, bez podvezica.
Posegnula je za kvakom. Oklijevajući, kao da to nije kvaka, nego zaspala ko-
bra.
Pokora, pomislila je bez razmišljanja na vilenjačkom, suočavala sam se s mu-
škarcima s mačevima. Suočit ću se i s jednim s...
Zažmirila je, uzdahnula. I ušla u odaju.
Unutra nije bilo nikoga. Na malahitnom stolu ležala je knjiga, stajala karafa.
Na zidovima su visjeli neobični reljefi i bareljefi, nabrane zavjese, cvjetni goble-
ni. U kutu je stajao kip.
A u drugom kutu bila je ložnica s baldahinom. Srce joj je ponovo počelo uda-
rati. Progutala je slinu.
Krajičkom oka zamijetila je pokret. Ne u odaji. Na terasi.
Sjedio je ondje, okrenut joj poluprofilom.
Iako je bila naviknuta da kod vilenjaka ništa ne izgleda kako je navikla, Ciri je
doživjela blagi šok. Cijelo vrijeme kada se govorilo o kralju, tko zna zašto, pred
očima joj je bio Ervyll iz Verdena, čijom snahom umalo nije nekoć postala. Mis-
leći na kralja, vidjela je zbog naslaga masti nepokretnog crvenonosog debeljka
krvavih očiju koji bazdi po luku i pivu. I drži žezlo i jabuku u natečenim prstima
punima smeđih mrlja.
A pored ograde terase sjedio je posve drukčiji kralj.
Bio je vrlo vitak, a vidjelo se i da je vrlo visok. Kosa mu je bila pepeljasta po-
put njezine, snažno prošarana bijelim pramenovima, duga, spuštala se na ramena
i niz leđa. Odjeven je bio u crni baršunasti prsluk. Nosio je tipične vilenjačke čiz-
me s brojnim kopčama po cijeloj dužini sara. Dlanovi su mu bili bijeli, prsti dugi.
Bio je zauzet puhanjem mjehurića. Držao je zdjelicu sa sapunom i slamku u
koju bi svako malo puhnuo, a mjehurići su, prelijevajući se u duginim bojama,
plovili dolje prema rijeci.
Tiho se nakašljala.
Kralj Joha se okrenuo. Ciri nije mogla suspregnuti uzdah. Oči su mu bile ne-
vjerojatne. Svijetle kao rastopljeno olovo, bezdane. I pune nezamislive tuge.
»Lastavice«, rekao je. »Zireael. Hvala ti što si htjela doći.«
Progutala je slinu, uopće ne znajući što da kaže. Auberon Muircetach je prislo-
nio slamku usnama i otpravio u zrak novi mjehurić.
Da zaustavi podrhtavanje ruku, preplela ih je, prekrižila prste. Onda je nervoz-
no popravila kosu. Vilenjak je pozornost naizgled posvećivao isključivo mjehuri-
ćima.
130
Andrzej Sapkowski
»Uzrujana si?«
»Ne«, bahato je slagala. »Nisam.«
»Žuriš nekamo?«
»Naravno.«
Vjerojatno je u glas unijela malo previše neusiljenosti, osjećala je da balansira
na rubu pristojnosti. No vilenjak nije obratio pozornost. Napuhao je na vrhu
slamke golem mjehur i dao mu ljuljajući ga oblik krastavca. Podulje se divio svo-
me djelu.
»Nadam se da neću biti nametljiv ako te pitam kamo tako žuriš?«
»Kući!« puhnula je, ali se odmah ispravila, dodajući mirnijim tonom. »U svoj
svijet!«
»Kamo?«
»U svoj svijet!«
»Ah. Oprosti. Prisegnuo bih da si rekla ›U svoj cvijet‹. I zbilja sam se jako za-
čudio. Naš jezik govoriš izvrsno, ali bi na izgovoru i naglasku vrijedilo još pora-
diti.«
»Zar je važno kako naglašavam? Pa ne trebam ti za konverzaciju.«
»Ništa ne bi trebalo ometati težnju za savršenstvom.«
Na kraju slamke izrastao je još jedan mjehurić, odvojio se i poletio, pukao u
dodiru s vrbinom granom. Ciri je uzdahnula.
»Hitaš znači u svoj svijet«, progovorio je tren potom kralj Auberon Muirce-
tach. »Svoj! Vi ljudi zbilja ne pretjerujete sa skromnošću.«
Promiješao je slamkom po posudici, puhnuvši naizgled ravnodušno, i sav se
okružio rojem duginih mjehurića.
»Čovjek«, rekao je. »Tvoj dlakavi predak po maču pojavio se na svijetu puno
kasnije od kokoši. A nikada nisam čuo da ijedna kokoš polaže pravo na svijet...
Zašto se vrpoljiš i tapkaš na mjestu kao majmunica? To što govorim trebalo bi te
zanimati. Pa to je povijest. Ah, dopusti, neka pogodim: tebe ta povijest ne zanima
i dosađuje ti.«
Veliki blistavi mjehur poletio je prema rijeci. Ciri je šutjela grizući usnice.
»Tvoj dlakavi predak«, nastavio je vilenjak miješajući slamkom po zdjelici,
»brzo je naučio kako koristiti drukčiji palac i rudimentarnu inteligenciju. Uz nji-
hovu je pomoć radio razne stvari, u pravilu podjednako smiješne, koliko i strašne.
To jest, htio sam reći da kada stvari koje je radio tvoj predak ne bi bile strašne,
bile bi smiješne.«
Još jedan mjehurić, odmah za njim drugi i treći.
»Nas se, Aen Elle, u biti malo ticalo što izvodi tvoj predak mi smo, suprotno
od Aen Seidhe, naših rođaka, već odavno otišli s onoga svijeta. Odabrali smo si
131
Gospodarica jezera
drugi, zanimljiviji svemir. Jer u to se vrijeme, začudit će te to što ću reći, moglo

poprilično slobodno premještati među svjetovima. Uz malko dara i vještine, na-
ravno. Nimalo ne sumnjam da shvaćaš na što mislim.«
Ciri je kuhala od radoznalosti, ali je uporno šutjela, svjesna da joj se vilenjak
podruguje. Nije mu htjela olakšati posao.
Auberon Muircetach se nasmiješio. Okrenuo. Oko vrata je imao zlatnu ogrli-
cu, oznaku vlasti koja se u Prvotnom govoru zvala torc’h.
»Mire, luned.«
Blago je puhnuo, pomičući slamku vještim pokretima. Na njezinu vrhu,
umjesto, kao prije, jednog velikog mjehura, pojavilo ih se nekoliko.
»Mjehurić do mjehurića, do mjehurića mjehurić«, zapjevušio je. »Eh, tako je
bilo, tako je bilo... Govorili smo si, u čemu je razlika, bit ćemo malo ovdje, a
malo ondje, kakve ima veze što su se Dh’oine uprli da svoj svijet unište skupa sa
sobom? Otići ćemo nekamo drugamo... Do drugog mjehurića...«
Pod njegovim gorućim pogledom Ciri je kimnula glavom, oblizala usne. Vile-
njak se ponovo nasmiješio, stresao mjehuriće, puhnuo još jednom, ovaj put tako
da se na otvoru slamke stvorio cijeli veliki grozd, cijelo mnoštvo malih, među-
sobno slijepljenih mjehurića.
»Došla je Konjunkcija...« Vilenjak je podignuo slamku punu mjehurića. »Nas-
talo je čak više svjetova. Ali Vrata su zatvorena. Zatvorena za sve osim šačice
odabranih. A vrijeme leti. Vrata treba otvoriti. Žurno. To je imperativ. Razumiješ
tu riječ?«
»Nisam glupa.«
»Ne, nisi.« Okrenuo je glavu. »Ne možeš ni biti. Jer ti si Aen Hen Ichaer, Pr-
votna Krv. Priđi bliže.«
Kada je ispružio prema njoj ruku, nehotice je stisnula zube. Ali dodirnuo joj je
samo podlaktice, a onda dlanove. Osjetila je ugodne žmarce. Odvažila se pogle-
dati u njegove nevjerojatne oči.
»Nisam vjerovao kada su govorili«, šapnuo je. »Ali to je istina. Imaš Shiadha-
love oči. Larine oči.«
Spustila je pogled. Osjećala se nesigurno i glupo.
Kralj Joha naslonio je lakat na balustradu, a podbradak na dlan. Na podulji
tren izgledalo je kao da se zanima isključivo za labudove koji su plivali po rijeci.
»Hvala ti što si došla«, rekao je napokon, ne okrećući glavu. »A sada idi i os-
tavi me samog.«
Avallac’ha je pronašla na terasi iznad rijeke, u trenutku kada je upravo sjedao u
132
Andrzej Sapkowski
lađu u društvu prelijepe vilenjakinje s kosom slamnate boje. Vilenjakinji su usne

bile našminkane u boji pistacije, a na kapcima i sljepoočnicama svjetlucale su joj
zlatne mrvice.
Ciri se namjeravala okrenuti i otići, ali ju je Avallac’h zaustavio pokretom
ruke. A drugim je pozvao u lađu. Oklijevala je. Nije htjela razgovarati pred svje-
docima. Avallac’h je nešto brzo rekao vilenjakinji i poslao joj dlanom pusu. Vile-
njakinja je slegnula ramenima i otišla. Okrenula se samo jednom da bi pogledom
pokazala Ciri što misli o njoj.
»Ako možeš, suzdrži se od komentara«, rekao je Avallac’h, kada je sjela na
klupicu bližu pramcu. I sam je sjeo, izvukao svoju flautu, zasvirao, nimalo se ne
brinući za čamac. Ciri se uznemireno osvrnula, ali lađa je plovila idealno sredi-
nom matice, ne skrećući ni za cal prema stubama, kolonama i stupovima koji su
silazili u vodu. Bila je to čudna lađa, Ciri nije nikada vidjela takvu, čak ni na
Skelligeu gdje je vidjela sve što je moglo ploviti po vodi. Pramac joj je bio vrlo
visok, vitak, izrezbaren u obliku ključa, bila je vrlo duga, vrlo uska i vrlo nesta-
bilna. Doista je samo vilenjak mogao sjediti u nečemu takvom i puhati u sviralu,
umjesto da drži kormilo i vesla.
Avallac’h je prestao puhati.
»Što ti leži na srcu?«
Saslušao ju je, gledajući je s čudnim smiješkom.
»Obeshrabrena si«, ustvrdio je, nije upitao. »Obeshrabrena, razočarana, a više
od svega ogorčena.«
»Nije tako! Nisam!«
»I ne trebaš biti.« Vilenjak se uozbiljio. »Auberon se prema tebi ponio s veli-
kim poštovanjem, kao prema rođenoj Aen Elle. Nemoj zaboraviti, mi, Ljudi Joha,
ne žurimo nikamo. Imamo vremena.«
»Rekao mi je nešto posve drugo.«
»Znam što ti je rekao.«
»A znaš i o čemu se radi?«
»Dakako.«
Već je puno naučila. Nije ni uzdahom, čak ni treptajem oka odala nestrpljivost
i srdžbu, kada je ponovo prislonio flautu na usne i zasvirao. Melodiozno, čeznut-
ljivo. Dugo.
Lađa je plovila. Ciri je brojila mostove koji su im promicali nad glavama.
»Imamo«, oglasio se odmah nakon četvrtog mosta, »više no ozbiljne temelje
za pretpostavku da tvojem svijetu prijeti uništenje. Klimatska kataklizma golemih
razmjera. Kao načitana osoba sigurno si se srela s Aen Ithlinne Speath, Itlininim
pretkazanjem. U pretkazanju se govori o Bijeloj Studeni. Po nama je riječ o snaž-
133
Gospodarica jezera
nom zahladnjenju. A budući da je devedeset posto kopna tvojega svijeta na sje-

vernoj polukugli, zahladnjenje može ugroziti egzistenciju većine živih bića. Jed-
nostavno će pomrijeti od hladnoće. Preživjeli će utonuti u barbarstvo, uništit će se
međusobno u nemilosrdnim borbama za hranu, postat će plijenom grabežljivaca
pomahnitalih od gladi. Prisjeti se teksta pretkazanja: Vrijeme Prezira, Vrijeme
Sjekire, Vrijeme Vučje Vijavice.«
Ciri ga nije prekidala, bojeći se da ne počne svirati.
»Dijete do kojega nam je toliko stalo«, nastavio je Avallac’h igrajući se fla-
utom, »potomak i nositelj gena Lare Dorren, gena koji smo posebno ugradili,
može spasiti stanovnike onoga svijeta. Imamo temelja da mislimo kako će Larin
potomak, jasno i tvoj, posjedovati sposobnosti tisuću puta veće od onih koje po-
sjedujemo mi, Znajući, a koje u nerazvijenom obliku posjeduješ i ti. Znaš o čemu
je riječ, zar ne?«
Ciri je već stigla naučiti da u Prvotnom Govoru takve retoričke figure, iako su
prividno pitanja, ne samo što ne traže odgovore, već ih izravno zabranjuju.
»Ukratko«, nastavio je Avallac’h, »riječ je o mogućnosti premještanja među
svjetovima ne samo sebe, svoje vlastite ne previše značajne osobe. Riječ je o
otvaranju Ard Gaetha, velikih i stalnih Vrata kroz koja bi prošli svi. Prije Ko-
njunkcije nam je to uspijevalo, želimo to postići i sada. Evakuirat ćemo iz umiru-
ćeg svijeta Aen Seidhe koji u njemu žive. Našu braću kojima smo dužni pomoći.
Ne bismo mogli živjeti s mišlju da smo propustili njihovo spašavanje. Možeš mi
vjerovati da nećemo ništa propustiti. I spasit ćemo, evakuirati sve ugrožene s
onoga svijeta. Sve, Zireael. Ljude također.«
»Zbilja?« nije izdržala. »Dh’oine također.«
»Također. Sada i sama vidiš koliko si važna, koliko ovisi o tebi. Koliko je važ-
no da budeš strpljiva. Koliko je važno da uvečer pođeš Auberonu i ostaneš cijele
noći. Vjeruj mi, njegovo ponašanje nije značilo pomanjkanje volje. On zna da to
za tebe nije laka stvar, zna da bi te nametljivom žurbom mogao pogoditi i povri-
jediti. On zna jako puno, Lastavice. Ne dvojim da si to primijetila.«
»Primijetila sam«, frknula je. »Primijetila sam i da nas je matica odnijela već
dosta daleko od Tir ná Lia. Vrijeme je da se prihvatimo vesala. Koje ovdje uosta-
lom ne vidim.«
»Jer ih nema.« Avallac’h je podignuo ruku, zavrtio dlanom, pucnuo prstima.
Lađa je stala. Trenutak je stajala na mjestu, a onda počela ploviti uzvodno.
Vilenjak se udobnije namjestio, primaknuo flautu usnama i bez ostatka se po-
svetio glazbi.
134
Andrzej Sapkowski
Uvečer ju je Kralj Joha dočekao s večerom. Kada je ušla šušteći svilom, pozvao
ju je pokretom ruke za stol. Nije bilo posluge. Posluživao ju je sam.
Večera se sastojala od desetak vrsta povrća. Bilo je i gljiva, kuhanih, pečenih i
pirjanih u umaku. I takvih gljiva kakve Ciri nije jela još nikada. Neke su bile bije-
le i tanke kao listići, blagog i nježnog okusa, druge smeđe i crne, mesnate i aro-
matične.
Auberon joj nije uskraćivao ni ružičastog vina. Naizgled lako, udaralo je u gla-
vu, opuštalo, razvezivalo jezik. Prije no što se snašla, ispričala mu je stvari za
koje ne bi nikada pomislila da će mu ispričati.
Slušao ju je. Strpljivo. A ona se odjednom prisjetila zašto je ovdje, natmurila
se i zašutjela.
»Koliko sam razumio«, dodao joj je posve novih gljiva, zelenkastih i mirisa po
vlascu, »smatraš da te s tim Geraltom veže sudbina?«
»Upravo tako.« Podignula je pehar obilježen već mnogim tragovima njezine
šminke. »Sudbina. On, to jest Geralt, suđen je meni, a ja njemu. Naše su sudbine
povezane. Stoga bi bilo bolje da odem odavde. Odmah. Razumiješ?«
»Priznat ću da ne previše.«
»Sudbina!« Ispila je gutljaj. »Sila kojoj je bolje ne stati na put. Zato mislim...
Ne, ne, hvala, nemoj mi više trpati, molim te, najela sam se toliko da ću valjda
pući.«
»Rekla si da misliš.«
»Mislim da je bilo pogrešno dovabiti me ovamo. I prisiljavati na... No, znaš na
što mislim. Ja moram otići, pohitati im u pomoć... Jer moja sudbina...«
»Sudbina«, prekinuo ju je podižući čašu. »Predodređenje. Nešto što je neumit-
no. Mehanizam koji dovodi do toga da praktički beskrajan broj događaja koje je
nemoguće predvidjeti mora završiti baš takvom, a ne drukčijom posljedicom. Je li
tako?«
»Sigurno!«
»Neovisno o okolnostima i uvjetima, nešto će se dogoditi. Što je suđeno, mora
se dogoditi. Je li tako?«
»Da!«
»Kamo onda i po što hoćeš ići? Pij vino, uživaj u trenutku, raduj se životu. Što
ima doći, doći će ionako, ako je neizbježno.«
»Ma baš. Nije to ipak tako jednostavno.«
»Niječeš sama sebe.«
»Nije istina.«
»Niječeš nijekanje, a to je već zatvoreni krug.«
»Ne!« Potresla je glavom. »Ne može se samo sjediti i ništa ne činiti! Ništa ne
135
Gospodarica jezera
dolazi samo od sebe!«

»Sofizam.«
»Ne smije se lakomisleno gubiti vrijeme! Može se previdjeti pravi trenutak...
Taj jedan pravi, neponovljivi. Jer vrijeme se nikada ne ponavlja!«
»Dopusti.« Pogledao ju je. »Pogledaj, evo, ovo.«
Na zidu koji je pokazao visio je izbočeni reljef koji je prikazivao golemu lju-
skastu zmiju. Gmaz, savivši se u obliku osmice, zagrizao je zubima vlastiti rep.
Ciri je već vidjela nešto takvo, ali se nije sjećala gdje. »To je«, rekao je vilenjak,
»drevna zmija Uroboros. Uroboros simbolizira beskonačnost i sam je beskonač-
nost. Vječno odlaženje i vječno vraćanje. On je nešto što nema ni početka, ni kra-
ja.«
»Vrijeme je poput drevnoga Uroborosa. Vrijeme su trenuci koji protječu, zrn-
ca pijeska koja sipe u klepsidri. Vrijeme su trenuci i događaji kojima ga tako rado
pokušavamo izmjeriti. Ali nas drevni Uroboros podsjeća da se u svakom momen-
tu, u svakom trenutku, u svakom događaju, skrivaju prošlost, sadašnjost i buduć-
nost. U svakom trenutku skriva se vječnost. Svaki odlazak je istodobno i povra-
tak, svaki oproštaj pozdrav, svaki povratak rastanak. Sve je istodobno početak i
kraj.«
»I ti si isto«, rekao je uopće je ne gledajući, »u isti mah početak i kraj. A budu-
ći da je ovdje bilo govora o sudbini, znaj da je upravo to tvoja sudbina. Biti po-
četkom i krajem. Razumiješ?«
Na tren se pokolebala. Ali njegov ju je gorući pogled prisilio na odgovor.
»Razumijem.«
»Svuci se.«
Rekao je to tako bezbrižno, tako ravnodušno da umalo nije vrisnula od srdžbe.
Drhtavim je rukama počela otkopčavati prsluk.
Prsti su bili neposlušni, kopče, puceta i vrpce nespretni i tijesni. Premda se
Ciri žurila koliko god je mogla, želeći što prije sve to ostaviti za sobom, razodije-
vanje je potrajalo razdražujuće dugo. Ali vilenjak nije ostavljao dojam nekoga
kome se žuri. Kao da doista ima na raspolaganju cijelu vječnost.
Tko zna, pomislila je, možda i ima?
Već posve naga, prestupila je s noge na nogu, pod joj je zebao stopala. Primi-
jetio je to i bez riječi joj pokazao ložnicu.
Posteljina je bila od vidre. Od malenih krzna vidre sašivenih u velike plahte.
Mekane, tople, ugodno golicave.
Legao je pored nje posve odjeven, čak i u čizmama. Kada ju je dodirnuo, na-
pela se i protiv volje, malo ljutita na sebe, jer je bila odlučila da će dokraja hiniti
gordu i hladnu. Zubi su joj, što reći, svejedno cvokotali. No njegov ju je elektrizi-
136
Andrzej Sapkowski
rajući dodir umirivao, a prsti poučavali i zapovijedali. Pokazivali. U trenutku

kada je već počela znakove razumijevati tako dobro, gotovo čak unaprijed, zatvo-
rila je oči i zamislila da je to Mistle. Ali nije uspjela. Jer jako se razlikovao od
Mistle.
Dlanom ju je poučio što da učini. Poslušala ga je. Čak rado. Žurno.
On se uopće nije žurio. Učinio je da je pod milovanjima omekšala kao svilena
vrpca. Prisilio ju je da zastenje. Da ugrize usne. Da joj cijelo tijelo potrese silovit
grč.
To što je učinio potom, nije nimalo očekivala. Ustao je i otišao. Ostavivši je
uzbuđenu, zadihanu i uzdrhtalu.
Nije se čak ni osvrnuo.
Ciri je krv navrla u lice i sljepoočnice. Savila se u klupko na vidrina krzna. I
zajecala. Od bijesa, stida i poniženja.
Ujutro je Avallac’ha pronašla u peristilu iza palače, posred špalira kipova. Kipovi
su – neobično – predstavljali vilenjačku djecu. U raznim, uglavnom obijesnim
pozama. Osobito je bio zanimljiv taj pored kojega je stajao vilenjak – predstav-
ljao je mališana srdita lica, stisnutih šaka, kako stoji na jednoj nozi.
Ciri dugo nije mogla odvojiti pogled, a u trbuhu je osjećala tupu bol. Ispričala
je sve tek kada ju je Avallac’h potaknuo. Okolišajući i zamuckujući.
»On je«, rekao je ozbiljno Avallac’h kada je završila, »više od šesto pedeset
puta gledao dimove Saovine. Vjeruj mi, Lastavice, to je puno čak i za Narod
Joha.«
»A što se to mene tiče?« zarežala je. »Sklopili smo ugovor! Valjda ste naučili
od svoje subraće patuljaka što je ugovor? Ispunila sam svoje! Vraćam se! Ne tiče
me se ako on ne može ili neće. Ne tiče me se je li to staračka nemoć ili ga možda
ne privlačim. Možda mu se gadi Dh’oine? Možda, kao Eredin, u meni vidi samo
ženku u gomili gnoja?«
»Nadam se.« Avallaac’hovo lice se, nevjerojatna stvar, promijenilo i zgrčilo.
»Nadam se da mu nisi rekla ništa slično.«
»Nisam rekla. Iako sam željela.«
»Čuvaj se. Ne znaš što riskiraš.«
»Briga me. Ja sam sklopila ugovor. Ovako ili onako! Ili ga ispunite ili ćemo
ugovor poništiti i ja ću biti slobodna.«
»Suzdrži se, Zireael«, ponovio je pokazujući kipić srditog buce. »Nemoj biti
takva kao ovaj ovdje. Pazi na svaku riječ. Nastoj razumjeti. Ako nešto ne razumi-
ješ, ni u kojem slučaju ne postupaj brzopleto. Budi strpljiva! Pamti, vrijeme ne
137
Gospodarica jezera
znači ništa.«
»Znači.«
»Nemoj biti, molio sam te, tvrdoglavo dijete. Još jednom ponavljam: budi
strpljiva s Auberonom. Jer ti je to jedina šansa da vratiš slobodu.«
»Zbilja?« samo što nije zaurlala. »Počinjem sumnjati. Počinjem sumnjati da si
me prevario! Da ste me svi vi prevarili...«
»Obećao sam ti da ćeš se«, Avallac’hovo lice bilo je jednako neživo kao ka-
men kipova, »vratiti u svoj svijet. Dao sam ti riječ. Za Aen Elle sumnja u danu ri-
ječ je teška uvreda. Da te u tome spriječim, predlažem da završimo ovaj razgo-
vor.«
Htio je otići, ali mu je prepriječila put. Njegove su se akvamarinske oči suzile,
a Ciri je shvatila da ima posla s vrlo, vrlo opasnim vilenjakom. No bilo je prekas-
no za povlačenje.
»Jako je vilenjački«, zasiktala je kao zmija, »vrijeđati, a onda ne dopustiti re-
vanš.«
»Pazi se, Lastavice.«
»Čuj me.« Drsko je podigla glavu. »Vaš Kralj Joha neće izaći na kraj sa svo-
jom zadaćom, to je više nego jasno. Nije važno je li problem u njemu ili sam pro-
blem ja. To je svejedno i nevažno. Ali ja želim ispuniti ugovor. I riješiti se toga.
Neka mi onda dijete do kojega vam je toliko stalo napravi netko drugi.«
»Nemaš pojma o čemu govoriš.«
»A ako je problem u meni«, nije mijenjala ton i izraz lica, »znači da si pogrije-
šio, Avallac’h. Prizvao si u ovaj svijet pogrešnu osobu.«
»Ne znaš o čemu govoriš, Zirael.«
»Ako se pak«, povikala je, »gadim svima vama, primijenite metodu uzgajiva-
ča mazgi! Što, ne znaš? Pastuhu se pokaže kobila, a onda mu se zavežu oči i pod-
metne magarica!«
Nije se udostojio ni odgovoriti. Samo je prošao pored nje i otišao dvoredom
skulptura.
»A možda bi ti?« proderala se. »Hoćeš da se podam tebi? Molim? Ne bi se žr-
tvovao? Pa navodno ima Larine oči!«
U dva se skoka našao pored nje, njegove su ruke poletjele kao zmije prema
njezinu vratu i stisnule se oko njega kao čelična kliješta. Shvatila je da bi je, da
poželi, zadavio kao pile.
Pustio ju je. Nagnuo se i izbliza joj pogledao u oči.
»Tko si ti«, upitao je neobično mirno, »da se usuđuješ ovako obeščašćivati
njezino ime? Tko si ti da me se usuđuješ vrijeđati tako jadnim milodarom? O,
znam ja, ja vidim tko si ti. Nisi ti Larina kći. Ti si Cregennanova kći, lakomisle-
138
Andrzej Sapkowski
na, drska, samoljubiva Dh’oine, reprezentativan primjerak rase koja ništa ne razu-
mije, a mora sve razoriti i uništiti, uprljati već samim dodirom, ogaditi i okaljati
već samom mišlju. Tvoj mi je predak ukrao ljubav, oduzeo mi je, samoljubivo mi
je i bezobzirno uzeo Lam. Ali tebi, njega dostojna kćeri, neću dopustiti da mi
oduzmeš sjećanje na nju.«
Okrenuo se. Ciri je nadvladala otpor stegnutoga grla.
»Avallac’h.«
Pogled.
»Oprosti. Ponijela sam se nepromišljeno i podlo. Oprosti mi. I, ako možeš, za-
boravi.«
Prišao joj je, zagrlio je.
»Već sam zaboravio«, rekao je toplo. »Nećemo se više tome vraćati.«
Kada je uvečer okupana, namirisana i očešljana ušla u kraljeve odaje, Auberon

Muircetach je sjedio za stolom, pognut nad šahovnicom. Bez riječi joj je pokazao
da mu sjedne nasuprot.
Pobijedio je u devet poteza.
Drugi put je ona igrala bijelim figurama, a on je pobijedio u jedanaest poteza.
Tek je tada podigao pogled, svoje svijetle nevjerojatne oči.
»Izvoli, svuci se.«
U jednome mu je valjalo odati priznanje – bio je pažljiv i uopće nije žurio.
Kada je – kao i prije – ustao iz postelje i otišao bez riječi, Ciri je to prihvatila
sa spokojnom rezignacijom. Ali nije mogla zaspati gotovo do svitanja.
A kada je zora posvijetlila prozore, a ona napokon zaspala, usnula je vrlo ču-
dan san.
Vysogota, sagnut, ispire od vodene leće zamku za ondatre. Šumi trska ljuljana
vjetrom.
Osjećam se krivim, Lastavice. Ja sam ti podmetnuo pomisao na taj nepromiš-
ljeni korak. Ja sam ti pokazao put do te proklete Kule.
»Ne predbacuj si, Stari Gavrane. Da nije bilo kule, dočepao bi me se Bonhart.
Ovdje sam barem sigurna.«
Nisi ovdje sigurna.
Vysogota se uspravlja.
Iza njegovih leđa Ciri vidi uzvisinu, golu i oblu, izrasta iz trave poput savije-
nog hrpta čudovišta pritajenog u zasjedi. Na uzvisini leži golema stijena. Pored
stijene su dvije prilike. Žena i djevojčica. Vjetar povlači i zapliće ženinu crnu
139
Gospodarica jezera
kosu.
Obzor obasjavaju munje.
Kaos pruža prema tebi ruke, kćeri. Dijete Prvotne Krvi, djevojko upletena u
Kretanje i Promjenu, u Uništenje i Preporađanje. Ti koja si suđena i koja si sud-
bina. Iza zatvorenih vrata Kaos pruža prema tebi svoje kandže i dalje ne znajući
hoćeš li mu postati oruđem ili preprekom u njegovim planovima. Ne znajući ho-
ćeš li slučajno odigrati ulogu zrnca pijeska u zupčanicima Sata Sudbine. Kaos te
se boji, Dijete Sudbine. I želi učiniti da i ti osjetiš strah. Zato ti šalje snove.
Vysogota je sagnut, čisti zamke za ondatre. Pa on je mrtav, razmišlja trezveno
Ciri. Znači li to da ondje, na onome svijetu, mrtvi moraju čistiti zamke za onda-
tre?
Vysogota se uspravlja. Iza njegovih leđa nebo plamti odsjajem požara. Ravni-
com galopiraju tisuće konjanika. Konjanika u crvenim plaštevima.
Dearg Ruadhri.
Poslušaj me pozorno, Lastavice. Prvotna Krv koju imaš u žilama daje ti veliku
vlast. Ti si Gospodarica Mjesta i Vremena. Imaš silnu Moć. Nemoj dopustiti da ti
je zločinci i podlaci oduzmu i iskoriste za nečasne ciljeve. Brani se! Pobjegni iz
dosega njihovih zlih ruku!
»Lako je to reći! Opsjeli su me ovdje nekakvom čarobnom barijerom i za-
suž...«
Ti si Gospodarica Mjesta i Vremena. Tebe se ne može zasužnjiti.
Vysogota se uspravlja. Iza njegovih je leđa visoravan, stjenovita ravnica, na
njoj olupine brodova. Deseci olupina. A za njima zamak, crn, prijeteči, s nazub-
ljenim kruništem, uzdiže se nad planinskim jezerom.
Umrijet će bez tvoje pomoći, Lastavice. Samo ih ti možeš spasiti.
Yenneferina usta, rasječena i razbijena, bezglasno se miču, iz njih brizga krv.
Ljubičaste od sjaje, gore u omršavjelom, zgrčenom, od muke pocrnjelom licu,
zastrtom olujom raščupane, prljave, crne kose. U udubini poda smrdljiva kaljuža,
uokolo jure štakori. Strahovita studen kamenih zidova. Hladnoća okova na zapeš-
ćima ruku, na gležnjevima nogu...
Yenneferini dlanovi i prsti su masa zgrušane krvi. »Mamice! Što su ti učinili?«
Mramorno stubište koje vodi dolje. Stubište s tri odmorišta.
Va’esse deireadh aep eigean... Nešto završava... Što?
Stube. Dolje vatra što plamti u željeznim koševima. Plamteće tapiserije.
Idemo, govori Geralt. Niza stube. Moramo. Tako valja. Nema drugog puta.
Samo ove stube. Hoću ugledati nebo.
Usta mu se ne pokreću. Modra su i na njima je krv. Krv, posvuda krv... Cijelo
je stubište u krvi...
140
Andrzej Sapkowski
Nema drugoga puta. Nema, Zvjezdooka.

»Kako?« kriknula je. »Kako im mogu pomoći? Na drugome sam svijetu! Za-
sužnjena! I bespomoćna!«
Tebe se ne može zasužnjiti.
Sve je već opisano, govori Wysogota. Čak i ovo. Pogledaj pod noge.
Ciri s užasom vidi da stoji u moru kostiju. Posred lubanja, cjevanica i rebara.
Samo ti to možeš spriječiti, Zvjezdooka.
Vysogota se uspravlja. Iza njegovih leđa zima, snijeg, vijavica. Vjetar zavija i
zviždi.
Pred njom, u mećavi, na konju, Geralt. Ciri ga prepoznaje iako na glavi ima
krznenu kapu, a lice mu je omotano vunenim šalom. Iza njegovih leđa naziru se u
vijavici drugi jahači, njihove su prilike nejasne, tako debelo zabundane da se ne
može razaznati tko su.
Geralt gleda ravno u nju. Ali je ne vidi. Snijeg mu sipi u oči.
»Geralte! To sam ja! Ovdje!«
Ne vidi je. I ne čuje usred zavijanja oluje.
»Geraaaalte!«
To je muflon, kaže Geralt. To je samo muflon. Vraćamo se.
Jahači nestaju, rastvaraju se u vijavici.
»Geraaalte! Neeee!«
Ujutro je odmah otišla u staju. Čak i bez doručka. Nije se htjela sresti s Aval-
lac’hom, nije željela razgovarati s njime. Radije je izbjegla nametljive, radoznale,
upitne, za nju zalijepljene poglede drugih vilenjaka i vilenjakinja. U svakoj dru-
goj prilici napadno ravnodušni, u pitanju kraljevske ložnice vilenjaci su odavali
radoznalost, a zidovi palače, Ciri je u to bila uvjerena, imali su uši.
Pronašla je u pregratku Kelpie, pronašla sedlo i ormu. Prije no što je stigla
osedlati kobilu, uz nju su već bile sluškinje, te sive vilenjačice, malene, za glavu
niže od običnih Aen Elle. Zamijenile su je oko kobile, klanjajući se i milo smije-
šeći.
»Hvala«, rekla je. »Snašla bih se i sama, ali hvala vam. Drage ste.«
Najbliža vilenjačica se široko nasmiješila, a Ciri se trgnula.
Jer je curetak imao među zubima očnjake.
Priskočila joj je tako brzo da djevojka umalo nije sjela od straha. Odgrnula joj
je kosu s uha. Uha koje nije imalo šiljat svršetak.
»Ti si čovjek!«
Djevojčica – a skupa s njom i ostale – kleknula je na pometeni zemljani pod.
141
Gospodarica jezera
Pognula je glavu. U očekivanju kazne.

»Ja...« počela je Ciri stežući remen vodica. »Ja...«
Nije znala što kazati. Djevojke su i dalje klečale. Konji su nemirno frktali i
toptali u pregradama.
Vani, jašući kasom, i dalje nije mogla sabrati misli. Ljudske djevojke. Kao slu-
škinje, ali to je nebitno. Bitno je da u ovom svijetu postoje Dh’oine...
Ljudi, ispravila se. Već mislim kao oni.
Iz zamišljenosti ju je trgnulo glasno rzanje i Kelpien poskok. Podignula je gla-
vu i ugledala Eredina.
Sjedio je na svom doratastom pastuhu, sada bez demonskih rogova na glavi i
većine ostale bojne opreme. Ipak je nosio verižnjaču pod plaštem koji se prelije-
vao u mnogim nijansama crvene.
Pastuh je za pozdrav hrapavo zarzao, stresao glavom i iscerio žute zube na
Kelpie. Kelpie, sukladno načelu da se poslovi uređuju s gospodarom, a ne sa slu-
gom, posegnula je zubima za vilenjakovim bedrom. Ciri je snažno povukla uzde.
»Pripazi«, rekla je. »Drži distancu. Moja kobila ne voli nepoznate. I zna ugris-
ti.«
»Takve koje grizu«, odmjerio ju je srditim pogledom, »zauzdava se željeznim
žvalama. Tako da krv brizne. Odlična metoda za iskorjenjivanje prgavosti. Kod
konja također.«
Povukao je pastuhove uzde tako snažno da je konj zahroptao i povukao se ne-
koliko koraka unatrag, a njuška mu se zapjenila.
»Što će ti ta verižnjača?« Sada je Ciri odmjerila vilenjaka pogledom. »Spre-
maš se u rat?«
»Posve suprotno. Želim mir. Ima li tvoja kobila osim prgavosti još koju vrli-
nu?«
»Koje vrste?«
»Jesi li za utrku?«
»Ako hoćeš, zašto ne.« Uspravila se u stremenima. »Tamo, prema onom ka-
menom krugu...«
»Ne«, presjekao ju je. »Tamo ne.«
»Zašto?«
»Zabranjeno područje.«
»Za sve, naravno.«
»Ne za sve, naravno. Nama je, Lastavice, tvoje društvo predragocjeno, a da bi-
smo riskirali da ostanemo bez njega, tvojom voljom ili zbog nekoga drugog.«
»Koga drugog? Ne misliš valjda na jednoroge?«
»Ne želim te zamarati time što mislim. Ni frustrirati time što nećeš razumjeti
142
Andrzej Sapkowski
moje misli.«
»Ne razumijem.«
»Znam da ne razumiješ. Za to da bi razumjela, evolucija ti nije pribavila do-
voljno naboran mozak. Čuj, ako se želiš utrkivati, predlažem da to bude duž rije-
ke. Onuda. Do Porfirnog mosta, trećega po redu. Zatim preko mosta na drugu
obalu, pa dalje obalom, nizvodno, cilj kod potoka koji se utječe u rijeku. Sprem-
na?«
»Uvijek.«
Uzviknuvši potjerao je konja, a ždrijebac je krenuo kao uragan. Prije no što je
Kelpie krenula, već je bio daleko. Išao je tako da je zemlja podrhtavala, ali se s
Kelpie nije mogao usporediti. Brzo ga je sustigla, još prije Porfirnog mosta. Most
je bio uzak. Eredin je uzviknuo, a pastuh je, nevjerojatna stvar, ubrzao. Ciri je u
trenu shvatila u čemu je stvar. Na most ni za što na svijetu ne bi mogla stati dva
konja. Jedan mora usporiti.
Ciri nije namjeravala usporiti. Privila se uz grivu, a Kelpie je umaknula napri-
jed kao strijela. Očešala se o vilenjakov stremen i uletjela na most. Eredin je vris-
nuo, pastuh se propeo, udario bokom o alabastrenu figuru, oborio je s postolja,
razbivši je u krhotine.
Ciri je, hihoćući se poput sablasti, prešla most u galopu. Ne osvrnuvši se.
Kod potočića je sjahala i pričekala.
Dojahao je ubrzo, korakom. Nasmiješen i miran.
»Moje priznanje«, rekao je kratko, silazeći s konja. »Kako kobili, tako i ama-
zonki.«
Iako ponosna kao paun, nehajno je puhnula.
»Aha! Nećeš nas onda više krvavo obuzdavati?«
»Možda, ali uz dopuštenje«, nasmiješio se dvosmisleno. »Ima kobila koje vole
i žešće nježnosti.«
»Još nedavno«, pogledala ga je drsko, »uspoređivao si me s gnojem. A sada
već govorimo o nježnostima?«
Prišao je Kelpie, protrljao i potapšao kobilin vrat, zavrtio glavom, otkrivši da
je suha. Kelpie je trgnula glavom i prodorno zanjištala. Eredin se okrenuo prema
Ciri. Potapše li i mene, pomislila je, zažalit će.
»Pođi sa mnom.«
Duž potoka koji se ulijevao u rijeku, spuštajući se sa strmog, gusto pošumlje-
nog obronka, vodile su uzbrdo stube od blokova mahovinom obraslog pješčanika.
Stube su bile drevne, raspucale, izvaljene korijenjem drveća. Penjale su se u cik-
caku, povremeno prelazeći mostićem preko potoka. Uokolo je bila šuma, divlja
šuma, puna starih jasenova i grabova, tisa, javora i hrastova, pri dnu razbarušena
143
Gospodarica jezera
guštikom lješnjaka, tamarisa i ribizla. Mirisalo je na pelin, kadulju, koprivu, mo-

kro kamenje, proljeće i plijesan.
Ciri je hodala šutke, ne žureći i nadzirući disanje. Ovladala je i nemirom. Nije
imala pojma što bi Eredin mogao od nje htjeti, ali nije imala najbolje predosjeća-
je.
Pored još jednog vodopada koji se bučno spuštao sa stjenovite litice, bila je
kamena terasa, a na njoj, zasjenjena grmom divljega jorgovana, stajala je sjenica,
ovijena bršljanom i tradeskancijom. Dolje su se vidjele krošnje stabala, vrpca ri-
jeke, krovovi, peristili i terase Tir ná Lia.
Stajali su nakratko, gledajući.
»Nitko mi nije rekao«, Ciri je prva prekinula šutnju, »kako se zove ova rije-
ka.«
»Easnadh.«
»Uzdah? Lijepo. A ovaj potok?«
»Tuathe.«
»Šapat. Isto lijepo. Zašto mi nitko nije rekao da u ovom svijetu žive i ljudi?«
»Jer je to nebitna informacija i za tebe posve nevažna. Uđimo u sjenicu.«
»Zašto?«
»Uđimo.«
Prva stvar koju je opazila nakon ulaska bila je drvena ležaljka. Ciri je osjetila
kako joj počinje tutnjati u sljepoočnicama. Pa jasno, pomislila je, moglo se pre-
dvidjeti. Ta čitala sam u svetištu romansu koju je napisala Anna Tiller. O starom
kralju, mladoj kraljici i o knezu koji teži za vlašću. Eredin je bezobziran, ambici-
ozan i odlučan. Zna da je onaj koji posjeduje kraljicu pravi kralj, pravi vladar.
Pravi muškarac. Tko osvoji kraljicu, taj je osvojio i kraljevstvo. Ovdje, na ovoj
ležaljci, započet će državni udar...
Vilenjak je sjeo za mramorni stol, pokazao Ciri drugi stolac. Činilo se da ga
pogled kroz prozor zanima više od nje, a ležaljku nije uopće gledao.
»Ostat ćeš ovdje zauvijek«, zatekao ju je, »ti moja amazonko, lagana kao lep-
tir. Do kraja tvog leptirastog života.«
Šutjela je gledajući ga ravno u oči. U tim očima nije bilo ničega.
»Neće ti dopustiti da odeš odavde«, ponovio je. »Neće primiti na znanje da si
unatoč pretkazanjima i mitovima nitko i ništa, posve nevažno biće. Neće u to po-
vjerovati i neće ti dopustiti da odeš. Namamili su te obećanjem, da si osiguraju
tvoju poslušnost, ali obećanje nisu nikada kanili održati. Nikada.«
»Avallac’h«, protisnuta je, »mi je dao riječ. Navodno je uvredljivo sumnjati u
vilenjačku riječ.«
»Avallac’h je Znajući. Znajući imaju vlastiti kodeks časti u kojemu svaka dru-
144
Andrzej Sapkowski
ga rečenica govori da cilj opravdava sredstva.«

»Ne shvaćam zašto mi sve to govoriš. Valjda... valjda nešto hoćeš od mene.
Ja, valjda, imam nešto što ti želiš. I hoćeš trgovati. Molim? Eredine? Moja slobo-
da za... Za što?«
Dugo ju je gledao. A ona je uzalud u njegovim očima tražila neku uputu, neki
znak, neki putokaz. Bilo što.
»Sigurno si«, započeo je polagano, »već stigla malo upoznati Auberona. Si-
gurno si zamijetila da je nezamislivo ambiciozan. Ima stvari koje on neće nikada
prihvatiti, koje neće nikada primiti na znanje. Prije će umrijeti.«
Ciri je šutjela, grizući usne i pogledavajući ležaljku.
»Auberon Muircetach«, nastavio je vilenjak, »neće nikada posegnuti za magi-
jom ni nekim drugim sredstvom kojim bi mogao promijeniti postojeću situaciju.
A takva sredstva postoje. Dobra, jaka, zajamčena sredstva. Puno učinkovitija od
atraktanata kojima Avallac’hove sluškinje natapaju tvoju kozmetiku.«
Brzo je dlanom prešao po tamnim žilicama prošaranoj ploči stola. Kada je po-
vukao ruku, na stolu je ostala malena bočica od sivozelenog nefrita.
»Ne«, izgovorila je promuklo Ciri. »Nikako. Na to ne pristajem.«
»Nisi mi dala da završim.«
»Ne smatraj me glupom. Neću mu dati to što je u ovoj bočici. Za takvu stvar
me nećeš iskoristiti.«
»Prebrzo zaključuješ«, rekao je polagano, gledajući je u oči. »Nastojiš prestići
samu sebe u bijegu. A takvo što uvijek završi padom. Vrlo bolnim padom.«
»Rekla sam: ne.«
»Promisli dobro. Neovisno o tome što sadrži ova posudica, ti uvijek pobjeđu-
ješ. Ti uvijek pobjeđuješ, Lastavice.«
»Ne!«
Pokretom spretnim kao i prije, dostojnim mađioničara, vilenjak je uklonio bo-
čicu sa stola. Potom je dugo šutio promatrajući svjetlucanje rijeke Easnadh među
drvećem.
»Umrijet ćeš ovdje, leptirice«, rekao je napokon. »Neće ti dopustiti da odeš
odavde. Ali to je tvoj izbor.«
»Ja sam se dogovorila. Moja sloboda za...«
»Sloboda«, frknuo je. »Neprestano govoriš o toj slobodi. A što bi učinila da je
dobiješ? Kamo bi pošla? Shvati napokon da te od toga tvog svijeta u ovom tre-
nutku ne dijele samo mjesta, nego i vrijeme. Vrijeme ovdje teče drukčije nego
ondje. Oni koje si ondje poznavala kao djecu sada su oronuli starci, a oni koji su
ti bili vršnjaci, odavno su već umrli.«
»Ne vjerujem.«
145
Gospodarica jezera
»Prisjeti se vaših legendi. Legendi o ljudima koji su tajanstveno iščeznuli pa

se vratili nakon puno godina samo da bi pogledali travom obrasle grobove najbli-
žih. Misliš možda da su to bile maštarije, stvari isisane iz prsta? Varaš se. Stolje-
ćima su ljude otimali, odnosili, konjanici koje vi nazivate Divljom hajkom. Oti-
mali su ih, iskorištavali, a onda odbacivali kao ljusku popijenog jajeta. Ali tebi se
neće dogoditi čak ni to, Zireael. Ti ćeš umrijeti ovdje, neće ti biti dano niti da po-
gledaš mogile svojih prijatelja.«
»Ne vjerujem u to što govoriš.«
»Tvoja vjerovanja su tvoja privatna stvar. A svoju si sudbinu sama odabrala.
Vratimo se. Imam molbu, Lastavice. Bi li htjela pojesti sa mnom u Tir ná Lia la-
gani obrok?«
Tijekom nekoliko otkucaja srca glad i luda opčinjenost borili su se u Ciri sa
srdžbom, strahom od otrova i posvemašnjom antipatijom.
»Rado.« Spustila je pogled. »Hvala na pozivu.«
»Ja zahvaljujem tebi. Pođimo.«
Izlazeći iz sjenice, još je jednom bacila pogled na ležaljku. I pomislila kako je
Anna Tiller ipak bila glupa i egzaltirana grafomanka.
Polagano, šutke, u mirisu mente, kadulje i koprive, spuštali su se na rijeku.
Uzdah. Niz stube. Obalom potoka koji se zvao Šapat.
Kada je uvečer, namirisana, s kosom još vlažnom od aromatične kupelji ušla u

kraljeve odaje, zatekla je Auberona na sofi, nagnutog nad knjigom. Bez riječi,
samo pokretom, naložio joj je da sjedne do njega.
Knjiga je bila bogato ilustrirana. Zapravo, u njoj i nije bilo ičega osim ilustra-
cija. Ciri su se, iako je nastojala glumiti svjetsku damu, zarumenjeli obrazi. U
knjižnici svetišta u Ellanderu vidjela je nekoliko sličnih djela. Ali se s knjigom
Kralja Joha nisu mogla nadmetati, ni bogatstvom, ni raznolikošću položaja, ni ar-
tizmom njihova prikaza.
Razgledali su dugo, šuteći.
»Svuci se, molim te.«
Ovaj se put i on svukao. Tijelo mu je bilo vitko i dječačko, čak i mršavo kao
Giselherovo, kao Kayleighovo, kao Reefovo, koje je viđala puno puta za kupanja
u planinskim potocima ili gorskim jezercima. Ali Giselher i Štakori pulsirali su
vitalnošću, iz njih je zračio život, životna radost, koja je blistala među srebrnim
kapima rasprskivane vode.
A od njega, od Kralja Joha, dopirala je hladnoća vječnosti.
Bio je strpljiv. Nekoliko puta joj se činilo da samo što nije. Ali od toga ipak
146
Andrzej Sapkowski
nije bilo ništa. Ciri se ljutila na sebe, sigurna da je tako zbog njezina neznanja i
paralizirajućeg nedostatka vještine. Primijetio je to i umirio je. Kao i obično, vrlo
uspješno. I ona je zaspala. U njegovu zagrljaju.
Ali ujutro nije bio kraj nje.
Sljedeće je večeri Kralj Joha prvi put pokazao nestrpljivost.

Zatekla ga je za stolom na kojemu je ležalo zrcalo uokvireno jantarom. Zrcalo
je bilo posuto bijelim prahom.
Počinje, pomislila je.
Auberon je malim nožićem sakupio fisstech i oblikovao ga u dvije pruge.
Uzeo je sa stola srebrnu cjevčicu i povukao drogu u nos, najprije u lijevu, onda i
u desnu nosnicu. Njegove oči, obično blistave, kao da su se malo prigušile i za-
mutile, zasuzile. Ciri je odmah vidjela da mu to nije prva doza.
Oblikovao je na staklu dvije nove pruge, pozvao je pokretom ruke, pružajući
joj cjevčicu. Pa što mogu, pomislila je. Bit će lakše.
Droga je bila nevjerojatno jaka.
Ubrzo su oboje sjedili na postelji, privijeni jedno uz drugo, i suznim očima zu-
rili u mjesec.
Ciri je kihnula.
»Skaredna noć«, rekla je, otirući nos rukavom svilene bluze.
»Čarobna«, ispravio ju je, trljajući oko. »Ensh’eass, ne en’leass. Moraš pora-
diti na izgovoru.«
»Poradit ću.«
»Svuci se.«
Ispočetka je izgledalo da će biti dobro, da će droga i na njega djelovati jedna-
ko kao na nju. A na nju je djelovala tako da je postala aktivna i poduzetna, ma,
čak mu je šapnula na uho nekoliko vrlo – po njenom mišljenju – nepristojnih rije-
či. Malo ga je to, čini se uhvatilo, učinak je bio, hmm, opipljiv, u jednom je trenu
Ciri bila uvjerena da samo što nije. Ali nije bilo samo što nije. Barem ne dokraja.
I tada se uzrujao. Ustao je, prebacio preko mršavih ramena ogrtač od samuro-
vine. Stajao je tako, okrenut, zagledan kroz prozor u mjesec. Ciri je sjela, obgrlila
koljena rukama. Bila je razočarana i ljutita, a istodobno i nekako čudno tužna.
Bilo je to zasigurno djelovanje toga jakog fisstecha...
»Sve je to moja krivnja«, promrmljala je. »Taj me ožiljak nagrđuje, znam.
Znam što vidiš kada me gledaš. Nije u meni ostalo puno od vilenjakinje. Zrnce
zlata u hrpi komposta...«
Silovito se okrenuo.
147
Gospodarica jezera
»Neobično si skromna«, procijedio je. »Ja bih prije rekao: biser u svinjskom
gnoju. Brilijant na prstu gnjijućega trupla. U okviru vježbanja jezika otkrij još us-
poredbi. Sutra ću te ispitati, mala D’hoine. Ljudsko biće, u kojemu od vilenjaki-
nje nije ostalo ništa, ama baš ništa.«
Prišao je stolu, uzeo cjevčicu, sagnuo se nad zrcalo. Ciri je sjedila kao skame-
njena. Osjećala se popljuvanom.
»Ne dolazim ti iz ljubavi!« zarežala je bijesno. »Zatočena sam i ucijenjena, to
dobro znaš! Ali ja pristajem, činim to zbog...«
»Zbog koga?« presjekao ju je gorljivo, nimalo vilenjački. »Zbog mene? Zbog
Aen Seidhe zatočenih u tvojemu svijetu? Ti glupa djevojko! Radiš to zbog sebe,
zbog sebe dolaziš ovamo i uzaludno mi se pokušavaš podati. Jer to je tvoja jedina
nada, jedina slamka za koju se možeš uhvatiti. I reći ću ti još nešto: moli se, moli
se gorljivo svojim ljudskim idolima, bogovima ili totemima. Jer ili ću to biti ja, ili
će to biti Avallac’h sa svojim laboratorijima. A vjeruj mi, ne bi željela dospjeti u
laboratorij i upoznati alternativu.«
»Svejedno mi je«, rekla je muklo, skutrivši se na krevetu. »Pristajem na sve
samo da vratim slobodu. Da se uzmognem napokon osloboditi od vas. Otići. U
svoj svijet. Svojim prijateljima.«
»Svojim prijateljima!« narugao se. »Evo ti tvojih prijatelja!«
Odjednom se okrenuo i dobacio joj fisstechom zaprašeno zrcalo.
»Evo ti tvojih prijatelja«, ponovio je. »Pogledaj ih.«
Izašao je lepršajući polama krznenoga ogrtača.
Isprva je u zaprljanom staklu vidjela samo mutan vlastiti odraz. Ali gotovo
smjesta zrcalo se mliječno zabijeljelo, ispunilo dimom. A zatim slikom.
Yennefer obješena u bezdanu, istegnuta, ruku podignutih uvis. Rukavi njezine
haljine su poput raširenih ptičjih krila. Vlasi joj lelujaju, među njima promiču
malene ribice. Cijela jata treperavih okretnih ribica. Neke već cupkaju čarobniči-
ne obraze i oči. Od Yenneferinih nogu do dna jezera vodi konopac, na kraju ko-
nopca, utonuo u mulj i vodenu kugu, nalazi se veliki koš pun kamenja. Gore, vi-
soko, svjetluca površina vode.
Yenneferina haljina i dalje leluja u istom ritmu kao i vodeno bilje.
Fisstechom zamrljana površina zrcala se zamućuje.
Geralt, stakleno blijed, zatvorenih očiju, sjedi pod dugim sigama što vise sa
stijene, nepomičan, sleđen, brzo ga zasipa snijeg nošen vijavicom. Njegove bijele
kose već su bijele mahune leda, bijele mu svijeće vise s obrva, s trepavica, s usa-
na. Snijeg neprestano pada i pada, raste hrpa koja mu pokriva noge, rastu pufaste
kapice na njegovim ramenima. Vijavica zavija i zviždi...
Ciri je skočila s kreveta, žestoko zamahnuvši tresnula zrcalo o zid. Pukao je
148
Andrzej Sapkowski
jantarni okvir, staklo se rasprsnulo u milijun krhotina.

Prepoznala je, znala, sjećala se te vrste vizija. Iz svojih davnih snova.
»Sve je to laž!« vrisnula je. »Čuješ me, Auberone? Ja u to ne vjerujem! To
nije istina! To je samo tvoj bijes, bespomoćan kao i ti sam! To je tvoj bijes...«
Sjela je na pod. I rasplakala se.
Sumnjala je da i zidovi u dvorcu imaju uši. Sutradan se nije mogla obraniti od

dvosmislenih pogleda, osjećala je podsmijehe iza leđa, hvatala šapate.
Avallac’ha nije bilo nigdje. Zna, pomislila je, zna što se dogodilo i izbjegava
me. Rano, prije no što sam ustala, otišao je nekamo daleko sa svojom pozlaće-
nom vilenjakinjom. Ne želi sa mnom razgovarati, ne želi priznati da se cijeli nje-
gov plan rasuo u prah.
Nigdje nije bilo ni Eredina. Ali to se moglo i očekivati, on je često izbivao sa
svojim Dearg Ruadhri, Crvenim Jahačima.
Ciri je izvela Kelpie iz staje i odjahala na rijeku. Cijelo je vrijeme grozničavo
razmišljala, ne primjećujući ništa oko sebe.
Pobjeći odavde. Nije važno jesu li sve te vizije bile lažne ili istinite. Jedno je
sigurno – Yennefer i Geralt su ondje, u mojemu svijetu i moje je mjesto ondje, uz
njih. Moram pobjeći odavde, pobjeći bez odgađanja! Ta mora postojati neki na-
čin. Ušla sam ovamo sama, trebala bih znati i sama izaći. Eredin je rekao da
imam divlji talent, isto je naslućivao i Vysogota. Iz Tor Zireaela, koju sam po-
drobno pretražila, nije bilo izlaza. Ali možda ovdje negdje postoji još neka kula...
Pogledala je u daljinu, prema dalekom brijegu, na obris kamenoga kruga na
njemu. Zabranjeno područje, pomislila je. Ha, vidim da je to predaleko. Barijera
me vjerojatno neće propustiti donde. Šteta hoda. Poći ću radije uz rijeku uzvodno.
Tamo još nisam išla...
Kelpie je zarzala, potresla glavom, oštro poskočila. Nije se dala okrenuti,
umjesto toga je počela oštro galopirati prema brijegu. Ciri se zapanjila do te mje-
re da nakratko nije reagirala, dopuštala je kobili da trči. Tek je tren potom vrisnu-
la i povukla uzde. Učinak je bio takav da se Kelpie propela, ritnula, zamahnula
repom i dala se u galop. I dalje u istom smjeru.
Ciri je nije zaustavljala, nije ju pokušavala podvrgnuti nadzoru. Bila je krajnje
zaprepaštena. Ali predobro je poznavala Kelpie. Kobila je bila jogunasta, ali ne
baš toliko. Njezino je ponašanje nešto značilo.
Kelpie je usporila, prešla u kas. Trčala je ravno kao strijela prema brijegu
ovjenčanom kromlekom.
Otprilike jedno stajanje, pomislila je Ciri. Začas će proraditi Barijera.
149
Gospodarica jezera
Kobila je utrčala u kameni krug, među gusto posađene, mahovinom pokrivene

nakošene monolite koji su se dizali iz gustiša bodljikavih kupina, pa stala kao
ukopana. Jedino što je pomicala bile su uši kojima je pozorno osluškivala.
Ciri ju je pokušala okrenuti. Onda pomaknuti s mjesta. Bezuspješno. Da nije
bilo treperenja žila na vrućem vratu, prisegnula bi da ne sjedi na konju nego na
skulpturi. Odjednom joj je nešto dotaknulo leđa. Nešto oštro, nešto što joj je pro-
bolo odjeću i bolno je ubolo. Nije se stigla okrenuti. Iza kamena pojavio se bez i
najmanjega šuma jednorog riđe dlake i odlučnim joj pokretom gurnuo rog pod
pazuho. Snažno. Oštro. Osjetila je kako joj je niz bok potekao curak krvi.
S druge strane se pojavio još jedan jednorog. Taj je bio posve bijel, od vršaka
ušiju pa do kraja repa. Samo su mu nozdrve bile ružičaste, a oči crne.
Bijeli jednorog se približio. I polagano, posve polagano spustio joj glavu u kri-
lo. Uzbuđenje je bilo toliko da je Ciri zastenjala.
Odrastao sam, odjeknulo joj je u glavi. Odrastao sam, Zvjezdooka. Onda, u
pustinji, nisam znao kako se trebam ponašati. Sada već znam.
»Konjiću?« zamucala je, i dalje gotovo viseći na dva roga koji su je boli.
Moje je ime Ihuarraquax. Sjećaš me se, Zvjezdooka? Sjećaš li se kako si me li-
ječila? Spašavala?
Povukao se, okrenuo. Ugledala je trag ožiljka na njegovoj nozi. Prepoznala ga
je. Sjećala se.
»Konjiću! To si ti! Ali dlaka ti je bila druge boje...«
Odrastao sam.
U glavi odjednom zbrka, šaptanja, glasovi, poklici, rzanje. Rogovi su se po-
vukli. Zamijetila je da je onaj drugi jednorog, taj iza njezinih leđa, bio zelenko.
Stariji uče o tebi, Zvjezdooka. Uče tebe preko mene. Još malo i moći će progo-
voriti i sami. Sami će ti reći što žele od tebe.
Kakofonija u Cirinoj glavi izbila je u erupciji divlje graje. I gotovo se smjesta
ublažila, potekla bujicom razumljivih i jasnih misli.
Želimo ti pomoći u bijegu, Zvjezdooka.
Šutjela je, iako joj je srce snažno zakucalo u grudima.
Gdje je luda radost? Gdje zahvalnost?
»A odakle vam«, upitala je drsko, »odjednom takva volja da mi pomognete?
Toliko me volite?«
Uopće te ne volimo. Ali ovo nije tvoj svijet. Ovo nije mjesto za tebe. Ne možeš
ovdje ostati. Ne želimo da ostaneš.
Stisnula je zube. Iako uzbuđena mogućnošću, zavrtjela je glavom niječno. Ko-
njić – Ihuarraquax – strignuo je ušima, zagrebao kopitom zemlju, pogledao je cr-
nim okom. Riđi jednorog udario je kopitom tako snažno da se tlo zatreslo, prijete-
150
Andrzej Sapkowski
će je zavrtio rogom. Gnjevno je frknuo, a Ciri je razumjela.

Ne vjeruješ nam.
»Ne vjerujem«, hladno je priznala. »Ovdje svatko igra neku svoju priču i po-
kušava iskoristiti mene, nesvjesnu. Zašto bih trebala vjerovati baš vama? Između
vas i vilenjaka očito ne vlada prijateljstvo, i sama sam to vidjela, ondje u stepi
umalo nije došlo do bitke. Zašto ne bih pomislila da se želite poslužiti mnome da
biste naudili vilenjacima? Ni ja nisam luda za njima, napokon ovdje su me zatoči-
li i prisiljavaju me na nešto što uopće ne želim. Ali neću dopustiti da me se isko-
rištava.«
Riđi je potresao glavom, njegov je rog opet izveo pogibeljan pokret. Zelenko
je zarzao. U Cirinoj je lubanji zatutnjalo kao u bunaru, a misao koju je uhvatila
bila je nelijepa.
»Aha!« povikala je. »Isti ste kao i oni! Ili podložnost i poslušnost ili smrt? Ne
bojim se. A iskorištavati se ne dam!«
Opet je osjetila u glavi zbrku i kaos. Malo je potrajalo dok se iz toga kaosa
nije pojavila čitljiva misao.
Dobro je, Zvjezdooko, što ne voliš da te iskorištavaju. 1 nama je stalo do toga.
Baš to ti želimo zajamčiti. Tebi. I sebi. I cijelomu svijetu. Svim svjetovima.
Ne razumijem to.
Ti si prijeteće oruđe, pogibeljno oružje. Ne možemo dopustiti da to oružje pad-
ne u ruke Kralja Joha, Lisca i Kopca.
»Koga?« zamucala je. »Ah...«
Lisac, crevan. Avallac’h. A tko je Kobac, ta znam i predobro.
Kralj Joha je star. Ali Lisac i Kobac ne mogu steći vlast nad Ard Gaeth, Vrati-
ma Svjetova. Jednom su ih već osvojili. Jednom već izgubili. Sada ne mogu ništa
više no lutati, potucati se među svjetovima malim koračićima, sami, kao utvare,
bespomoćno. Lis do Tir ná Béa Arainnea, Kobac i njegovi jahaći po Spirali. Da-
lje ne mogu, nemaju snage. Zato sanjaju o Ard Gaethu i vlasti. Pokazat ćemo ti
na koji su način oni već jednom iskoristili takvu vlast. Pokazat ćemo ti, Zvjezdo-
oka, kada budeš odlazila odavde.
»Ne mogu otići. Bacili su na mene čaroliju. Barijeru. Geas Garadh...«
Tebe se ne može zatočiti. Ti si Gospodarica Svjetova.
»Ma baš. Nemam nikakav divlji dar, ne vladam ničim. A Sile sam se odrekla
ondje, u pustinji, prije godinu dana. Konjić je svjedok.«
U pustinji si se odrekla opsjenarstva. Sile koju posjeduješ u krvi se ne možeš
odreći. I dalje je imaš. Naučit ćemo te kako da je iskoristiš.
»A da slučajno«, kriknula je, »tu silu, tu vlast nad svjetovima koju tobože po-
sjedujem, ne želite vi zadobiti?«
151
Gospodarica jezera
Ne želimo. Mi tu silu ne moramo osvajati. Jer je posjedujemo oduvijek.

Povjeruj im, zamolio je Ihuarraquax. Povjeruj im, Zvjezdooka.
»Pod jednim uvjetom.«
Jcdnorozi su podigli glave, raširili nozdrve, iz njihovih će se očiju, prisegao bi,
prosuti iskre. Ne vole, pomislila je Ciri, kada im se postavljaju uvjeti, ne vole čak
ni zvuk te riječi. Zbilja ne znam postupam li dobro... Samo da ne završi tragič-
no...
Slušamo. Koji je to uvjet?
»Da Ihuarraquax bude sa mnom.«
Predvečer se naoblačilo, postalo je sparno, s rijeke se digla gusta, ljepljiva izma-

glica. A kada se na Tir ná Liau slila tama, iz daljine se muklim brundanjem ogla-
sila oluja, svako malo rasvjetljavajući obzor odsjajem munja.
Ciri je već odavno bila spremna. Odjevena u crnu odjeću, s mačem na pleći-
ma, uzrujana i napeta nestrpljivo je čekala mrak.
Tiho je prošla kroz prazni vestibul, kliznula duž stupovlja, izašla na terasu. Ri-
jeka Easnadh je smolasto svjetlucala u tami, vrbe su šumjele.
Preko neba se zakotrljao daleki grom.
Ciri je izvela Kelpie iz staje. Kobila je znala što je njezin posao. Poslušno je
otkaskala prema Porfirnom mostu. Ciri ju je nakratko ispratila pogledom, pa po-
gledala terasu uz koju su stajale lađe.
Ne mogu, pomislila je. Pokazat ću mu se još jednom. Možda tako uspijem
okasniti potjeru? To je rizično, ali ne mogu drugačije.
U prvom je trenu držala da ga nema, da su kraljevske odaje prazne. Jer u njima
su vladali tišina i mrtvilo.
Opazila ga je tek tren poslije. Sjedio je u kutu, u naslonjaču, u bijeloj košulji
razdrljenoj na mršavim prsima. Košulja je bila načinjena od tako nježne tkanine,
da je oblijepila tijelo kao mokra.
Lice i dlanovi Kralja Joha bili su gotovo jednako bijeli kao i košulja.
Pogledao ju je, a u očima mu je bila pustoš.
»Shiadhal?« šapnuo je. »Dobro je da si ovdje. Znaš, govorili su da si umrla.«
Otvorio je dlan, nešto je ispalo na tepih. Bila je to bočica od sivozelenog nefri-
ta.
»Laro« Kralj Joha je pomaknuo glavu, dotaknuo vrat, kao da ga guši zlatni
kraljevski torc’h. »Caemm a me, luned. Priđi, kćeri. Caemm a me, elaine.«
U njegovu je dahu Ciri osjećala smrt.
»Elaine blath, feainne zoedd...« zapjevušio je. »Mire luned, razvezala ti se vr-
152
Andrzej Sapkowski
pčica... Dopusti mi...«

Htio je podignuti ruku, ali nije uspio. Duboko je uzdahnuo, odjednom podig-
nuo glavu, pogledao je u oči. Ovaj put prisebno.
»Zireael«, rekao je. »Loc’hlaith. Doista, ti si sudbina, Gospodarica jezera. I
moja, kako se pokazuje.«
»Va’esse deireadh aep eigean...« rekao je tren potom, a Ciri je užasnuto usta-
novila da se njegove riječi i kretnje počinju strahovito usporavati.
»Ali«, završio je uzdahnuvši, »dobro je da ipak nešto započinje.«
Kroz prozor je doletio prodorni tresak groma. Oluja je bila još daleko. Ali brzo
se približavala.
»I pored svega«, rekao je, »strašno mi se ne umire, Zireael. I strašno mi je žao
što moram. Tko bi pomislio. Držao sam da neću žaliti. Živio sam dugo, sve sam
iskusio. Sve mi je dosadilo... A sada ipak osjećam tugu. I znaš što još? Sagni se.
Reći ću ti to na uho. Neka to bude naša tajna.«
Sagnula se.
»Bojim se«, prošaptao je.
»Znam.«
»Jesi li kraj mene?«
»Jesam.«
»Vafaill, luned.«
»Zbogom, Kralju Joha.«
Sjedila je uz njega, držeći ga za ruku, sve dok nije posve utihnuo i ugasio se
njegov nježni dah. Nije brisala suze. Dopustila im je da teku.
Oluja se približavala. Obzor je plamtio munjama.
Brzo je strčala niz mramorne stube na terasu sa stupićima uz koju su se ljuljale

lađe. Odvezala je jednu, s kraja, koju je odabrala još uvečer. Odgurnula se od te-
rase dugom mahagonijevom motkom koju je ranije izvukla iz karniše. Nije vjero-
vala da će je lađa slušati isto kao Avallac’ha.
Lađa je bešumno kliznula maticom. Tir ná Lia bio je tih i mračan. Samo su je
skulpture na terasama ispraćale mrtvim pogledom. Ciri je brojila mostove.
Nebo nad šumom osvijetlilo se odsjajem munje. Nakon nekog vremena oteg-
nuto je zamrmorio grom.
Treći most.
Nešto je promaknulo preko mosta, tiho, okretno poput velikog crnog štakora.
Lađa se zaljuljala kada je uskočilo na pramac. Ciri je odbacila motku, izvukla
mač.
153
Gospodarica jezera
»Ipak nas«, zasiktao je Eredin Bréacc Glas, »želiš lišiti svoga društva?«
I on je izvukao mač. U kratkoj svjetlosti munje uspjela je pogledati oružje.
Sječivo je bilo jednostrano, blago savijeno, šav oštrice sjajan i sigurno oštar, dr-
žak dug, štitnik u obliku okrugle pločice. To da se vilenjak umije služiti tim ma-
čem, vidjelo se odmah.
Neočekivano je zaljuljao lađu, snažno uprijevši nogom o bok. Ciri je vješto
uzvratila, poravnala lađu snažnim izvijanjem tijela, gotovo smjesta je i sama isku-
šala isti trik, skočivši na bok s obje noge. Zateturao je, ali je povratio ravnotežu. I
bacio se s mačem prema njoj. Parirala je udarac, zaklonivši se nagonski, jer je
malošto vidjela. Uzvratila je brzim rezom odozdo. Eredin je parirao, udario, Ciri
je odbila udarac. Iz sječiva su, kao iz kresiva, izlijetali snopovi iskara.
Još je jednom zanjihao lađu, jako, umalo je ne oborivši. Ciri je zaplesala, ba-
lansirajući ispruženim rukama. Povukao se prema pramcu, spustio mač.
»Gdje si to naučila, Lastavice?«
»Začudio bi se.«
»Sumnjam. Na to da Barijeru možeš prijeći ploveći rijekom došla si sama ili ti
je netko odao?«
»Nije važno.«
»Važno je. I utvrdit ćemo. Postoji za to metoda. A sada baci mač i vraćamo
se.«
»Ma baš.«
»Vraćamo se, Zireael. Auberon čeka. Noćas će, jamčim ti, biti bodar i čio.«
»Ma baš«, ponovila je. »Predozirao se tim sredstvom za čilost. Tim koje si mu
dao. A možda to uopće nije bilo za čilost?«
»O čemu ti pričaš?«
»Umro je.«
Brzo se povratio od iznenađenja, neočekivano bacio na nju, ljuljajući lađu. Ba-
lansirajući, razmijenili su nekoliko bijesnih udaraca, voda je pronosila zvučni
zveket čelika.
Munja je rasvijetlila noć. Nad njihovim glavama promaknuo je most. Jedan od
posljednjih mostova Tir ná Lia. A možda zadnji?
»Sigurno shvaćaš, Lastavice«, rekao je promuklo, »da samo odgađaš neumit-
no. Ja ne mogu dopustiti da odeš odavde.«
»Zašto? Auberon je umro. A ja sam nitko i ne značim ništa. Sam si mi to re-
kao.«
»Jer je to istina.« Podignuo je mač. »Ne značiš ništa. Tek maleni moljac koje-
ga možeš prstima smrviti u svjetlucavi prah, ali koji, kada mu se dopusti, može
izgristi i rupicu u skupocjenoj tkanini. Tek zrnce papra, sramotno sitno, ali kada
154
Andrzej Sapkowski
ga neoprezno zagrizeš pokvari i najfinije jelo, prisili te da ispljuneš ono u čemu bi

htio uživati. Eto što si. Ništa. Nepodnošljivo ništa.«
Munja. U njezinoj je svjetlosti Ciri vidjela ono što je htjela vidjeti. Vilenjak je
podignuo mač, zamahnuo, skočivši na klupicu lađe. Imao je prevagu visine. Slje-
deći je sraz morao dobiti.
»Nisi trebala podizati na mene oružje, Zireael. Sada je već prekasno. To ti
neću oprostiti. Neću te ubiti, o ne. Ali nekoliko tjedana u krevetu, u zavojima, si-
gurno će ti činiti dobro.«
»Pričekaj. Najprije ti želim nešto reći. Odati jednu tajnu.«
»A što mi to ti možeš reći?« prasnuo je. »Što mi možeš odati što ne znam i
sam? Kakvu mi to istinu možeš otkriti?«
»Takvu da nećeš proći pod mostićem.«
Nije stigao reagirati, udario je u most zatiljkom, poletio naprijed, posve izgu-
bivši ravnotežu. Ciri ga je mogla jednostavno zbaciti s lađe, no bojala se da to
neće biti dovoljno, da neće odustati od potjere. Osim toga on je bio taj koji je,
svjesno ili nesvjesno, ubio Kralja Joha. I to ga je trebalo zaboljeti.
Zasjekla ga je kratko u bedro, tik ispod ruba verižnjače. Nije čak ni kriknuo.
Preletio je ogradu, pljusnuo u rijeku, voda se zatvorila nad njim.
Okrenula se, gledala. Dugo je trajalo dok je isplivao. Dok nije uspuzao na
mramorne stube što su se spuštale u rijeku. Ležao je nepomično, s njega su se sli-
jevale voda i krv.
»Dobro će ti činiti«, promrmljala je, »nekoliko tjedana u krevetu u zavojima.«
Dohvatila je svoju motku, snažno se odgurnula. Rijeka Easnadh postajala je
sve življa, lađa je zaplovila brže. Ubrzo su posljednje građevine Tír ná Lia ostale
iza nje.
Nije se osvrnula za sobom.
Najprije se jako smračilo jer je lađa uplovila u staru šumu, među drveće čije su
se krošnje dodirivale nad riječnom maticom, stvarajući svod. Onda je postalo
svjetlije, šuma je prestala, na obje obale bili su vodoplavni johici, trska, šaš. U
dotad čistoj rijeci pojavile su se nakupine trava, alge, korijenje. Kada bi nebo
obasjala munja, vidjela je na vodi krugove, dok je tutnjao grom, čula je pljuska-
nje uplašenih riba. Neprestano je nešto bućkalo i prskalo, šljapkalo i mljaskalo.
Nekoliko je puta nedaleko od lađe vidjela velike svjetlucave bjeloočnice, nekoli-
ko puta se lađa stresla sudarivši se s nečim velikim i živim. Nije ovdje sve lijepo,
neprilagođenima je ovaj svijet smrt, ponavljala je u mislima Eredinove riječi.
Riječni se tok znatno proširio, široko razlio. Pojavile su se ade i rukavci. Do-
pustila je lađi da plovi na sreću, kamo je nosi struja. Ali počela se bojati. Što će
se dogoditi ako pogriješi i zaplovi pogrešnim rukavcem?
155
Gospodarica jezera
Jedva je to pomislila, kada je s obale, iz ševara, do nje doletjelo Kelpieno rza-

nje i snažan mentalni signal jednoroga.
»Tu si, Konjiću!«
Požurimo, Zvjezdooka. Slijedi me.
»U moj svijet?«
Najprije ti moram nešto pokazati. Tako su mi zapovjedili Stariji.
Išli su, najprije šumom, potom stepom, gusto ispresijecanom jarugama i klan-
cima. Sijevale su munje, grmjeli gromovi. Oluja je bila sve bliže, podignuo se
vjetar.
Jednorog je uveo Ciri u jedan klanac.
To je ovdje.
»Što je ovdje?«
Sjaši i pogledaj.
Poslušala ga je. Tlo je bilo neravno, spotaknula se. Nešto je krenulo i osulo se
pod njezinim stopalom. Bljesnula je munja, a Ciri je muklo kriknula.
Stajala je usred mora kostiju.
Pješčane padine jaruge osule su se, vjerojatno podlokane prolomima oblaka. I
otkrilo se ono što su skrivale. Groblje. Mrtvačnicu. Golemu kosturnicu. Cjevani-
ca, zdjelica, rebara, bedrenih kosti. Lubanja.
Podignula je jednu.
Sijevnula je munja, a Ciri je kriknula. Shvatila je čiji ostaci tu leže.
Lubanja na kojoj je bio trag udarca sječivom, imala je u zubalu očnjake.
Sada shvaćaš, odjeknulo joj je u glavi. Sada znaš. To su učinili oni, Aen Elle.
Kralj Joha. Lisac. Kobac. Taj svijet uopće nije bio njihov svijet. Postao je to.
Kada su ga osvojili. Kada su otvorili Ard Gaeth, prevarivši i iskoristivši nas, kao
što su sada pokušali prevariti i iskoristiti tebe.
Ciri je odbacila lubanju.
»Hulje!« kriknula je u noć. »Ubojice!«
Nebom se tutnjeći prokotrljao grom. Ihuarraquax je glasno zarzao, uzbunjuju-
će. Shvatila je. U jednom se skoku našla u sedlu, krikom nagnala Kelpie u galop.
Potjera im je bila na tragu.
***
Već je jednom bilo ovako, pomislila je, gutajući u galopu vjetar. Već je jed-
nom bilo ovako. Ovakvo jahanje, divlje, u tami, usred noći pune duhova, utvara i
sablasti.
»Naprijed, Kelpie!«
Bijesni galop, oči suze od siline. Nebo presijeca munja napola, u bljesku Ciri
156
Andrzej Sapkowski
vidi johe s obje strane ceste. Nakazna stabla pružaju prema njoj duge kvrgave
ruke grana, klepeću crnim čeljustima duplje, proklinju ju i prijete. Kelpie prodor-
no rže, promiče tako brzo da se čini kao da kopita tek dotiču zemlju. Ciri priliježe
uz kobilin vrat. Ne samo da smanji otpor zraka, već i zato da izbjegne grane joha
koje ju žele svaliti ili izvući iz sedla. Grane fijuču, šibaju, bičuju, pokušaju se
zakvačiti za odjeću i kosu. Nakazna stabla se njišu, duplje klepeću i buče...
Kelpie divlje rže. Jednorog odgovara rzanjem. Snježno bijela je mrlja u mraku,
pokazuje put.
Juri, Zvjezdooka! Juri svim silama!
Joha je sve više, sve je teže izbjegavati njihove grane. Ubrzo će prepriječiti ci-
jeli put...
Pozadi krik. Glas potjere.
Ihuarraquax rže. Ciri prima njegov znak. Razumije mu značenje. Pripija se uza
Kelpien vrat. Ne mora je požurivati. Tjerana strahom kobila leti vratolomnim ga-
lopom.
Ponovo jednorogov signal, izrazitiji, prodire u mozak. To je nalog, štoviše za-
povijed.
Skači, Zvjezdooka. Moraš skočiti. Na drugo mjesto, u drugo vrijeme.
Ciri ne shvaća, ali nastoji shvatiti. Jako nastoji shvatiti, usredotočuje se, usre-
dotočuje tako silno da joj krv šumi i tutnji u ušima...
Munja. A nakon nje iznenadna tama, tama meka i crna, crna crninom koju ne
rasvjetljava ništa.
***
Na licu vjetar. Hladan vjetar. Kapi kiše. U nosnicama miris borova.
Kelpie poskakuje, frkće, topoće. Vrat joj je mokar i vruć.
Munja. Kratko nakon nje grom. Ciri u svjetlosti vidi Ihuarraquaxa kako trese
glavom i rogom, žestoko kopitom kopa zemlju.
»Konjiću?«
Ovdje sam, Zvjezdooka.
Nebo je puno zvijezda. Cijela zviježđa. Zmaj. Zimska djevica. Sedam koza.
Vrč.
A iznad samoga obzorja – Oko.
»Uspjeli smo«, uzdahnula je. »Uspjeli smo, Konjiću. Ovo je moj svijet!«
Njegov je signal tako jasan da Ciri razumije sve.
Ne, Zvjezdooka. Pobjegli smo iz onoga. Ali ovo i dalje nije to mjesto, nije to
vrijeme. Još je puno pred nama.
»Ne ostavljaj me samu.«
157
Gospodarica jezera
Neću te ostaviti. Dužan sam ti. Moram isplatiti dug. Do kraja.
Skupa s dizanjem vjetra, nebo se smračuje sa zapada, oblaci nadolazeći u valovi-

ma gase redom zviježđa. Gasi se Zmaj, gasi Zimska djevica, Sedam koza, Vrč.
Gasi se Oko koje svijetli najjače i najduže.
Nebosklon duž obzorja zabljesnuo je kratkotrajnom svjetlošću munje. Grom se
zakotrljao s muklom tutnjavom. Vjetrina se silovito razmahala, zasula oči praši-
nom i suhim lišćem.
Jednorog je zarzao, poslao mentalni signal.
Nemamo vremena za gubljenje. Jedina naša nada je u brzom bijegu. Na pravo
mjesto, u pravo vrijeme. Požurimo, Zvjezdooka.
Ja sam Gospodarica Svjetova. Ja sam Prvotna Krv.
Ja sam od krvi Lare Dorren, kćeri Shiadhaline.
Ihuarraquax je zarzao, požurio. Kelpie ga je pratila prodornim frktanjem. Ciri
je navukla rukavice.
»Spremna sam«, rekla je.
Šum u ušima. Bljesak i svjetlost. A potom tama.
158
Andrzej Sapkowski
Proces, presudu i pogubljenje Joachima de Wetta većina povjesničara

običava pripisivati nagloj, okrutnoj i tiranskoj prirodi cara Emhyra, a ne
manjka ni – posebice u autora koji naginju beletristici – aluzivnih hipoteza
o posve privatnoj osveti i obračunu. Krajnje je vrijeme da se kaže istina –
istina koja je za svakog ozbiljnog istraživača više nego očigledna. Vojvoda
de Wett je zapovijedao operativnom skupinom »Verden« na način za koji je
određenje »nesposoban« izrazito preblago. Imajući protiv sebe dvostruko
slabije snage, odugovlačio je s ofenzivom na sjever, a cijelo je djelovanje
sveo na borbu s verdenskim gerilcima. Skupina »Verden« vršila je nad pu-
čanstvom nečuvene okrutnosti. Rezultat je bio lako predvidiv i neizbježan:
ako su u zimu snage insurgenata brojile nepunih pola tisuće ljudi, u prolje-
će je ustala gotovo cijela zemlja. Carstvu odan kralj Ervyll je pogubljen, a
na čelo ustanka stao je njegov sin, kraljević Kutrin, koji je simpatizirao
Nordlinge. Imajući s boka desante pirata iz Skelligea, s čela ofenzivu Nord-
linga iz Cidarisa, a u pozadini rebeliju, de Wett se zapleo u kaotične borbe,
doživljavajući poraz za porazom. Samim time je usporavao armijsku skupi-
nu »Središte« – umjesto da, kako je planirano, veže nordlinško krilo, skupi-
na »Verden« je vezala Mennoa Coehoorna. Nordlinzi su smjesta iskoristili
situaciju i prešli u kontraudar, razbijajući prsten oko Mayene i Maribora,
osujetivši priliku za brzo ponovno osvajanje tih važnih utvrda.
De Wettova nesposobnost i glupost imale su i psihološko značenje. Ras-
prsnuo se mit o nepobjedivom Nilfgaardu. Vojsci Nordlinga počeli su u sto-
tinama pristupati dragovoljci...
Restif de Montholon, Sjeverni ratovi, mitovi, laži i poluistine
Šesto poglavlje
JARRE, ŠTO REĆI, bio je vrlo razočaran. Odgoj u svetištu i njegova vlastita otvorena
priroda učinili su da je vjerovao u ljude, u njihovu dobrotu, dobronamjernost i ne-
sebičnost. Od te vjere nije puno ostalo.
Već je dvije noći prespavao vani, u ostacima stogova, a sada se činilo da će na
sličan način provesti i treću noć. U svakom selu u kojemu je molio za prenoćište
ili komadić kruha, iza pomno zakračunatih vrata odgovarali su mu ili potpuna ti-
šina ili uvrede i prijetnje. Ništa nije pomagalo kada bi rekao tko je, kamo i s ko-
jim ciljem putuje.
159
Gospodarica jezera
Ljudi su ga vrlo, vrlo razočarali.

Brzo se spuštao sumrak. Dječak je živahno i srčano marširao puteljkom posred
polja. Tražio je pogledom stog, svjestan i utučen da će još jednu noć provesti pod
golim nebom. Ožujak je, istina, bio vrlo topao, ali noću bi postajalo zbilja hladno.
I zbilja strašno.
Jarre je pogledao na nebo na kojemu se, kao i svake noći već gotovo tjedan
dana, vidjela zlatnocrvena pčela kometa koja je premjeravala nebo sa zapada na
istok, vukući za sobom treperavi vatreni rep. Pitao se što bi doista mogla najavlji-
vati ta čudna pojava koju su spominjala mnoga pretkazanja.
Nastavio je hodati. Postajalo je sve mračnije. Cestica je vodila nizbrdo, u dvo-
red gustoga grmlja koje je u polumraku poprimalo zastrašujuće oblike. Odozdo,
ondje gdje je bilo još mračnije, dopirala je studen, gadan zapah natruloga bilja i
još nečega. Nečega vrlo lošeg.
Jarre je stao. Pokušao je uvjeriti samoga sebe da to što mu puzi po vratu i ru-
kama nije strah, nego hladnoća. Bez učinka.
Obale kanala obrasloga šibljem i naherenim vrbama, crnog i svjetlucavog kao
svježe izlivena smola, spajao je niski mostić. Na mjestima na kojima su grede
bile istrulile i pale, mostić je zijevao duguljastim rupama, ograda mu je bila po-
lomljena, njezini potpornji uronjeni u vodu. Iza mosta vrbe su rasle gušće. Iako je
bilo još daleko od prave noći, iako su udaljene livade iza kanala još uvijek svje-
tlucale pređom magle obješenom po vršcima trava, među vrbama je već vladala
tama. U mraku je Jane nejasno vidio ruševine nekakve zgrade – zacijelo mlina,
ustave ili brane za jegulje.
Moram prijeći preko toga mostića, pomislio je dječak. Nema mi druge! Iako
kožom osjećam da ondje u onoj tmuši vreba nešto loše, moram prijeći na drugu
stranu toga kanala. Moram prijeći taj kanal, kako je to učinio onaj mitski vođa ili
junak o kojemu sam čitao u trošnim rukopisima u Melitelinu svetištu. Prijeći ću
kanal i onda... Kako je ono išlo? Karte su podijeljene? Ne, kocke su bačene. Iza
mene će ostati moja prošlost, preda mnom će se rasprostrijeti moja budućnost...
Stupio je na mostić i odmah znao da ga osjećaj nije varao. Još prije no što ih je
ugledao. I začuo.
»I što?« zahripao je jedan od tih koji su mu prepriječili put. »Ne rekoh li ja?
Rekoh da nam valja samo malo sačekati i da će već netko naići.«
»Što jeft jeft, Vidoviti.« Drugi od dvojice tipova naoružanih debelim batinama
lagano je frfljao. »Fakat bi fe trebao zapofliti kao vrač pogađač ili šaman. No,
prolafniče mili što fam hodiš! Dat ćeš fto imaf od fvoje volje ili neće proći bef
batina?«
»Ja nemam ništa!« proderao se Jarre punim plućima, iako se nije previše na-
160
Andrzej Sapkowski
dao da će ga netko čuti i priteći mu u pomoć. »Ja sam ubogi putnik! Nemam ni
prebijene pare! Što da vam dam? Ovaj štap? Odjeću?«
»I to«, rekao je onaj frfljavi, a u njegovu je glasu bilo nečega što je Jarrea na-
velo da zadrhti. »Jer, iftinu govoreći, mi fmo ti ovdje, ubogi putniče, kako nam je
prigorjelo, ifčekivali nekakve djeve. No, ali budući da nam je noć već za vratom,
više neće nitko doći, a nužda ne pita! Fgrabite ga, momci!«
»Imam nož!« proderao se Jarre. »Opominjem!«
Stvarno, imao je nož. Zdipio ga je u kuhinji svetišta dan uoči bijega i spremio
u zavežljaj. Ali nije posegnuo za njim. Paralizirala ga je – i užasnula – svijest da
to nema smisla i da mu neće nimalo pomoći.
»Imam nož!«
»Nu, nu!« podrugnuo se taj frfljavi, primaknuvši se. »Ima nož. Tko bi pomi-
flio.«
Jarre nije mogao pobjeći. Strah mu je pretvorio noge u dva u zemlju zabijena
stupa. Adrenalin ga je stegao za grlo kao omča.
»Hej!« uzviknuo je odjednom treći tip, mladim i čudno poznatim glasom. »Pa
ja njega, čini se, poznajem! Da, da, poznam ga! Puštajte ga, velim, to mi je zemo!
Jarre? Poznaš me? Ja sam Melfi! Hej, Jarre? Poznaš?«
»Poz... nam...« Jarre se svim silama borio s odbojnim, nesavladivim, dosad mu
nepoznatim osjećajem. Tek kada je osjetio bol u bedru kojim je tresnuo o trupac
mosta, shvatio je kakav je to osjećaj.
Osjećaj gubljenja svijesti.
»I eto ti iznenađenja«, ponavljao je Melfi. »Ma baš se strefilo! Ma, na zemu se

desilo naletjeti! Znanca iz Ellandera! Druga! Ha, Jarre?«
Jarre je progutao zalogaj tvrdog i žilavog komada slanine kojim ga je počastila
njegova čudna družba, založio ga pečenom repom. Nije odgovorio, samo je kim-
nuo glavom prema šestorki oko vatre.
»A kamo tebe put vodi, Jarre?«
»U Wyzimu.«
»Ha! Pa i mi ćemo u Wyzimu! E jest se strefilo! Ha, Miltone? Sjećaš se Milto-
na, Jarre?«
Jarre se nije sjećao. Nije bio siguran je li ga uopće ikada vidio. I Melfi je malo
pretjerivao nazivajući ga drugom. Bio je sin bačvara iz Ellandera. Dok su zajedno
u svetištu pohađali predškolsku nastavu, Melfi je običavao Jarrea redovito i bolno
mlatiti i nazivati ga kopiletom bez oca i majke začetim među koprivama. Trajalo
je to nekih godinu dana, nakon čijega isteka je bačvar ispisao sina iz škole, jer se
161
Gospodarica jezera
potvrdilo da klipan nije ni za što osim bačava. Tako je Melfi, umjesto da u znoju
lica svoga upoznaje tajne čitanja i pisanja, u znoju lica svoga blanjao dužice u
očevoj radionici. A kada je Jarre završio školu i na preporuku svetišta postao po-
moćnim pisarom u gradskom sudu, bačvarski mu se djetić – po uzoru na tatu –
klanjao do pojasa, darivao ga i izjavljivao mu prijateljstvo.
»...u Wyzimu idemo«, nastavljao je priču Melfi. »U vojsku. Svi mi ovdje, kao
jedan, idemo u vojsku. Ovi su ovdje, Milton i Drljača, kmetski sinovi, unovačeni
su po vojnoj obvezi, pa znaš...«
»Znam.« Jarre je pogledao kmetske sinove, plavokose, slične poput braće, koji
su žvakali nekakvu neprepoznatljivu hranu ispečenu u pepelu. »Po jedan na deset
jutara. Zemljišni kontingent. A ti, Melfi?«
»Sa mnom ti je«, uzdahnuo je bačvarski djetić, »pazi, ovako: prvi mi je put
kada su cehovi morali dati novaka otac zabranio da pristupim izvlačenju. Ali doš-
la je nevolja, moralo se izvlačiti po drugi put, jer je tako odredio grad. Znaš uos-
talom...«
»Znam«, potvrdio je ponovo Jarre. »Dopunsko izvlačenje kontingenta je grad-
sko vijeće Ellandera utvrdilo dekretom s nadnevkom šesnaesti siječnja. Bilo je to
nužno u obličju nilfgaardske prijetnje...«
»Ma slušaj ti, Štuka, kako on priča«, upleo se promuklo krupni i do kože oši-
šan tip, onaj zvan Vidoviti, koji ga je nedavno prvi oslovio na mostu. »Gospodi-
čić! Pametnjaković neki!«
»Mudrijaš!« podupro ga je otegnuto drugi, veliki seljak s glupavim smiješkom
vječito prilijepljenim za okruglu facu. »Mudralinski!«
»Začepi, Klampo, flobodno«, zafrfljao je onaj zvan Štukom, najstariji u druž-
bi, stasit, obješena brka i obrijana vrata. »Ako je mudronja, valja ga poflušati dok
priča. Može biti i korifno. Nauka. A nauka nije nikada nikome naštetila. No, fko-
ro nikada. I fkoro nikome.«
»Pravo zboriš«, oglasio se Melfi. »On, to jest Jarre, fakat je bistar, pismen je i
načitan... Naučenjak! Pa on u Ellanderu radi za sudskoga pisara, a u Melitelinu
hramu skrbi se za cijelu knjižnicu...«
»Pa fto onda, baf me zanima«, prekinuo ga je Štuka, zagledan u Jarrea kroz
dim i iskre, »takav fudsko-hramfki-pofranski knjigoljubac radi na cefti za Wyzi-
mu?«
»Kao i vi«, rekao je dječak, »idem u vojsku.«
»A što to«, Štukine su oči sjale, odražavale su bljesak kao oči prave ribe u
svjetlosti luči nad kljunom čamca, »kani fudsko-hramfki naučenjak tražiti u vojf-
ci? Jer, pa ne ide u novake? Ha? Pa fvaka budala zna da su fvetišta slobodna od
kontingenta, ne moraju novake doftavljati. A i to znade fvaki glupan da je fvaki
162
Andrzej Sapkowski
fud do zadnjega u stanju svoga pifarčića od vojfke obraniti i osloboditi. Kako

onda, gofpodine činovniče?«
»Idem u vojsku dragovoljno«, obznanio je Jarre. »Prijavljujem se vlastitom
voljom, ne zbog kontingenta. Dijelom iz osobnih pobuda, ali poglavito iz osjećaja
patriotske dužnosti.«
Družba je prasnula u gromki, tutnjeći, zborski smijeh.
»Pazite, dečki«, progovorio je napokon Štuka, »kakve fe opreke ponekad kriju
u čovjeku. Dvije naravi. Eto, momak, učinilo bi fe, obrazovan i upućen, ufto po-
uzdano prirodno obdaren pameću. Trebao bi znati što se u ratu događa, znati tko
koga mlati, a ubrzo će i posve umlatiti. A on, kako fte i fami čuli, bez prifile, fvo-
jom voljom, iz pateriotfke fe obveze hoće pridružiti gubitničkoj ftrani.«
Nitko nije komentirao. Nije ni Jarre.
»Takva pateriotfka dužnost«, rekao je napokon Štuka, »koja obično krafi famo
umno bolefne, što ćeš, možda čak i dolikuje hramfko-fudskim štićenicima. Ali
bilo je ovdje govora i o nekakvim ofobnim pobudama. Ftrašno me zanima kakve
su to ofobne pobude?«
»One su toliko osobne«, presjekao je Jane, »da o njima neću govoriti. Tim pri-
je što ni vi, gospodo, nekako ne hitate progovoriti o svojima.«
»Eto vidi«, rekao je nakon trenutka tišine Štuka, »da mi fe ovako obratio neki
proftak, umah bi ga trefnuo preko njuške. Ali kada učeni pifarčić... Takvom ću
oproftiti... za ovaj put. I odgovoriti: i ja idem u vojsku. Ifto kao dragovoljac.«
»Da bi se kao umno bolestan pridružio gubitnicima?« Jarre se i sam začudio
odakle mu odjednom toliko drskosti. »Pljačkajući usput putnike kraj mostova?«
»On se«, zagrohotao je Melfi, prestižući Štuku, »i dalje srdi na nas zbog zasje-
de na mostu. Oprosti nam, Jarre, samo smo se šalili! Šala mala nevina! Istina,
Štuka?«
»Iftina.« Štuka je zijevnuo, škljocnuo zubima tako da je odjeknulo. »Šala mala
nevina. Život je tužan i čemeran, rihtik kao telac koga vode u klaonicu. Tada ga
famo fifom ili šalom možeš razvefeliti. Nije li tako, pifarčiću?«
»Tako je. U načelu.«
»Onda dobro.« Štuka nije spuštao pogled sjajnih očiju s njega. »Jer inače nam
ne bi bio nikakav pajdo i bilo bi ti bolje da u Wyzimu otputuješ fam. Barem za-
fad,«
Jarre je ušutio. Štuka se protegnuo.
»Rekoh što fam imao. No, dečki, lijepo smo se napričali, našalili, proveselili, a
fada je vrijeme za počinak. Ako želimo u Wyzimi biti do večeri, moramo krenuti
sa suncem.«
163
Gospodarica jezera
Noć je bila jako hladna, Jarre unatoč umoru nije mogao zaspati, savinut u klupko
pod ceradom, gotovo dodirujući koljenima podbradak. Kada je napokon zaspao,
spavao je loše, neprestano su ga budili snovi. Većinu nije upamtio. Osim dva. U
prvom je snu poznati mu vještac Geralt iz Rivije sjedio pod dugim ledenicama
obješenima sa stijene, nepomičan, zaleđen i sve nevidljiviji pod snijegom koji ga
je zatrpavao. U drugom je snu Ciri na vranom konju, privijena uz grivu, galopira-
la drvoredom nakaznih joha koje su je pokušavale uhvatiti svojim kvrgavim gra-
nama.
Ah, i pred samo svitanje usnuo je Triss Merigold. Nakon prošlogodišnjeg bo-
ravka u svetištu, čarobnica je dječaku više puta dolazila u san. Ti su snovi prisi-
ljavali Jarrea na stvari kojih se potom jako stidio.
Sada, razumije se, nije došlo ni od kakve sramote. Bilo je jednostavno pre-
hladno.
Ujutro, doista odmah nakon sunčeva izlaska, cijela je sedmorka krenula na put.
Milton i Drljača, kmetski sinovi iz zemljišnog kontingenta, bodrili su se vojnič-
kom pjesmicom.
Ide, vojak, ide, oružje mu zveči

Bježi, curo, dok te ne prignječi!
Pa neka te malo stisne, neće ništa biti,
jer on svoju domaju sa oružjem štiti!
Štuka, Vidoviti, Klampo i uz njih prilijepljen bačvarski djetić Melfi, razmje-

njivali su šale i pošalice, po njihovu mišljenju nevjerojatno smiješne.
»... a Nilfgaarđanin pita: ›Što ovdje tako smrdi?‹ A vilenjak će na to: ›Govno‹.
Haaa, haa, haaaa!«
»He, he, he, heee!«
»Ha, ha, ha, ha! A znate ovaj? Idu Nilfgaarđanin, vilenjak i patuljak. Gledaju,
a tamo: leti miš...«
Što je dan više rastao, sve su češće na cesti susretali i druge putnike, seljačka
kola, opskrbničke transporte, vojne postrojbe u hodnji. Neka su kola bila natova-
rena robom, za njima je Štukina ekipa išla s nosovima tik pri zemlji, kao lovački
psi, sakupljajući što padne – ovdje mrkvu, tamo krumpir, repu, a ponekad čak i
luk. Dio plijena se razborito spremao za crna vremena, dio halapljivo proždirao,
ne prekidajući pričanje viceva.
164
Andrzej Sapkowski
»... a Nilfgaardczyk: prdddd! I usrao se do ušiju! Ha, ha, ha, ha, ha, ha!«
»Haa, haaa, haa! Bogova mu, neću izdržati... Usrao se... Haaaa, haaa, haaa!«
»He, heeee, heee!«
Jarre je čekao priliku i izliku da se odvoji. Nije mu se sviđao Štuka, nije mu se
sviđao Vidoviti. Nisu mu se sviđali pogledi kojima su Štuka i Vidoviti ispraćali
trgovačka kola u prolazu, seljačke zaprege i žene i djevojke na njima. Nije mu se
sviđao podrugljivi Štukin ton dok je svako malo započinjao temu o smislu prijav-
ljivanja za dragovoljca u trenutku kada su poraz i uništenje sigurni i očiti.
Zamirisalo je na pooranu zemlju. Dim. U dolini, posred pravilne šahovnice po-
lja, gajeva i ribnjaka svjetlucavih poput ogledalaca, vidjeli su se krovovi zgrada.
Do njihovih ušiju povremeno su dopirali daleko lajanje psa, rika vola, pjevanje
pijetla.
»Vidi fe da fu imućna ova feoca«, profrljao je Štuka, oblizujući usne. »Nifu
velika, ali fu fkladna.«
»Ovdje u dolini«, požurio je s objašnjenjem Vidoviti, »žive i gospodare polu-
tani. Kod njih je sve lijepo i skladno. Domaćinski je to narod, ti nedorasli.«
»Prokleti neljudi«, zahripao je Klampo. »Hobiti jedni! Vođe se oni vagane, a
pravi je čo’ek zbog njih u bijedi i neimaštini. Takvima čak ni rat ne škodi.«
»Zafad.« Štuka je razvukao usta u ružnom osmijehu. »Zapamtite, dečki, ovo
feoce. Ono fkraja, među brezicama, uza fam borik. Zapamtite dobro. Poželim li
ikada u njega fvratiti, ne bih volio zalutati.«
Jarre je okrenuo glavu. Pravio se da ne čuje. Da vidi samo cestu pred sobom.
Marširali su. Milton i Drljača, kmetski sinovi iz zemaljskog novačenja, zamet-
nuli su novu pjesmu. Manje vojačku. Pesimističniju. Takvu da se mogla – osobito
nakon maloprijašnjih Štukinih aluzija – shvatiti čak i kao loš znak.
Dobri ljudi poslušajte

Nesmiljenost smrti upoznajte.
Svejedno jesi li star ili mlad
Smrti nećeš pobjeć’ tad’
Kad’ te koščata spazi i uoči
Pa ti za vrat odmah skoči...
»Ovaj«, ocijenio je sumorno Vidoviti, »mora da ima love. Neka me vrag odnese,
ako nema.«
Osoba zbog koje je Vidoviti bio spreman tako hazardirati, bio je pokućarac s
kolicima koja je vukao magarčić kojega su sustigli.
165
Gospodarica jezera
»Lova na ftranu«, zafrfljao je Štuka, »ali i magarčić nije bezvrijedan. Ubrzajte

korak, dečki.«
»Melfi.« Jarre je zgrabio bačvarskoga djetića za rukav, »Otvori oči. Zar ne vi-
diš što se ovdje sprema?«
»Ma to su ti samo šale male, Jarre.« Melfi se otrgnuo. »Samo šale...«
Trgovčeva kolica – izbliza se to jasno vidjelo – bila su istodobno i tezga, mo-
gla su se u nekoliko trenutaka rastaviti i pretvoriti u tezgu. Cijela konstrukcija
koju je vukao magarac bila je pokrivena kričavim i živopisnim natpisima po koji-
ma je trgovčeva ponuda sadržavala balzame i ljekovite kapi za svaku bolest, za-
štitne talismane i amulete, eliksire, magične filtere i kataplazme, sredstva za pra-
nje, a usto i uređaje za pronalaženje metala, kovina i tartufa, te pouzdane mamce
za ribe, patke i djevojke.
Trgovac, suhonjav i jako izgužvan teretom godina, osvrnuo se, ugledao ih, op-
sovao i požurio magarca. Ali magarac, kakvi već magarci jesu, nije ni pomišljao
ubrzati.
»Nisu loše krpe na njemu«, procijenio je potiho Vidoviti. »A i na kolicima
ćemo sigurno ponešto pronaći...«
»No, dečki«, zapovjedio je Štuka. »Jedan, dva! Riješimo ftvar dok na cesti
nema puno fvjedoka.«
Jarre, ni sam se ne mogavši začuditi svojemu junaštvu, u nekoliko je brzih ko-
raka prestigao družbu i okrenuo se, stajući između njih i trgovca.
»Ne«, rekao je, s naporom oslobađajući glas iz stisnutoga grla. »Neću dopusti-
ti...«
Štuka je polagano raširio kaput i pokazao mu dugi nož zataknut za pojas, očito
oštar kao britva.
»Odmakni fe, pifarčiću«, zafrfljao je zloslutno. »Ako cijeniš glavu na ramenu.
Miflio fam da ćeš fe prilagoditi našoj družbi, ali ne, previše je tebe, vidim, tvoje
fvetište pofvetilo, previše fi fe pobožnoga tamjana nafmrdio. Miči fe f puta, jer ću
te inače...«
»Što se ovdje događa? Ha?«
Iza trbušastih i narogušenih vrba uz cestu, najraširenijeg krajobraznog elemen-
ta doline Ismene, pomolile su se dvije čudnovate prilike.
Oba muškarca krasile su navoštene i prema gore uvijene brčine, jarko obojene
prošivene nabrane hlačice, vrpcama ukrašeni kaftani i velike, meke, baršunaste
beretke sa stručcima pera. Osim sjekirica i bodeža koji su im visjeli za širokim
pojasevima, obojica su na leđima nosili i dvoručne mačeve, duge valjda pun se-
žanj, s lakat dugim dršcima i velikim izvijenim balčacima.
Vojnici najamnici su poskakujući zakopčavali hlače. Nisu ni pomišljali da po-
166
Andrzej Sapkowski
segnu za balčacima svojih zastrašujućih mačeva, ali su Štuka i Vidoviti i bez toga
smjesta podvukli repove, a veliki se Klampo stisnuo kao mjehur iz kojega je iza-
šao zrak.
»Mi tu... Mi nifta...« zafrfljao je Štuka. »Nifta lofe...«
»Šala mala!« zacvilio je Melfi.
»Nikome se nije zlo desilo«, oglasio se neočekivano pogrbljeni trgovac. »Ni-
kome!«
»Mi«, upleo se brzo Jarre, »idemo u Wyzimu, prijaviti se u vojsku. Možda je i
vama to usput, gospodo vojaci?«
»I jest.« Najamnik je frknuo, odmah shvativši o čemu se radi. »I mi ćemo u
Wyzimu. Kome drago, može i s nama. Bit će sigurnije.«
»Sigurnije, itekako«, dodao je značajno drugi, odmjerivši Štuku dugim pogle-
dom. »Valja svakako pridodati i da smo nedavno ovdje u okolici vidjeli konjičku
ophodnju wyzimskoga magistra. Jako su orni za vješanje, crno se piše razbojniku
kojega na licu mjesta uhvate.«
»Tako i valja.« Štuka je povratio pribranost, škrbavo se nacerio. »Dobro je,
prefvijetli, da za lopove ima i zakona i kazni, tako valja. Pođimo onda na put, u
Wyzimu, u armiju, jer nas pateriotfka obveza doziva.«
Najamnik ga je gledao dugo i poprilično prezirno, a onda je slegnuo rameni-
ma, popravio golem mač na leđima i krenuo. Njegov sudrug, Jarre, a s njim i tr-
govac sa svojim magarcem i kolicima, krenuli su za njim, a pozadi, malo podalje,
klipsala je Štukina banda.
»Gospodo najamnici, hvala vam«, rekao je nakon nekog vremena trgovac, po-
žurujući magarca prutom. »A i tebi hvala, mladi gospodičiću.«
»Nije to ništa«, odmahnuo je rukom najamnik. »Navikli smo.«
»Razne vojsci vuče.« Njegov se sudrug osvrnuo preko ramena. »Kada selu ili
gradiću dođe obveza da mora dati po jednoga novaka na svakih deset jutara zem-
ljišta, ponekad to iskoriste tako da se riješe najgorega ološa. I kasnije su puni pu-
tevi takvih, poput onih tamo, vucibatina. No, već će njih tamo u vojsci dovesti u
red kaplarska batina, naučit će se ništarije redu kada koji put prođu špalir sa šiba-
ma...«
»Ja idem«, požurio je s objašnjenjem Jarre, »idem se prijaviti za dragovoljca,
ne po sili.«
»Svaka čast.« Najamnik ga je pogledao, zafitiljio navošteni vršak brka. »A i
vidi se da si mladić drugačije sazdan od onih tamo. Kako si se onda našao u nji-
hovu društvu?«
»Sudbina nas je spojila.«
»Viđao sam već«, vojakov je glas bio ozbiljan, »takva sudbinska spajanja i
167
Gospodarica jezera
bratimljenja koja su zbratimljene dovela pod jedna vješala. Izvuci iz toga pouku,
momče.«
»Hoću.«
Prije no što se oblacima zasjenjeno sunce popelo u zenit, dospjeli su do glavne

ceste. Tu ih je dočekao prisilni prekid puta. Slično kao i povelika skupina putnika
koji su ovamo stigli prije njih, Jarre i njegova kompanija morali su stati – jer ces-
ta je bila posve ispunjena vojskom u maršu.
»Na jug«, značajno je prokomentirao smjer marša jedan od najamnika. »Na
bojišnicu. Prema Mariboru i Mayeni.«
»Pogledaj im oznake«, pokazao je glavom drugi.
»Redanci«, rekao je Jane. »Srebrni orlovi na grimizu.«
»Dobro si pogodio.« Najamnik ga je potapšao po ramenu. »Pametna si ti gla-
vica. Ovo je redanijska vojska koju nam je kraljica Hedwiga poslala u pomoć. Je-
dinstvo nas je ojačalo, Temerija, Redanija, Aedirn, Kaedwen, svi smo sada savez-
nici, na istoj smo strani.«
»Baš na vrijeme«, oglasio se iza njihovih leđa Štuka s očitim podsmijehom.
Najamnik se okrenuo, ali nije ništa rekao.
»Sjednimo ovamo«, predložio je Melfi, »i dajmo hodaljkama da otpočinu. Toj
se vojsci ne vidi kraja, puno će vremena proći prije no što nam se put oslobodi.«
»Sjednimo«, rekao je trgovac, »onamo, na brdašce, odande je prospektum bo-
lji.«
Redanijska je konjica projahala, za njom, dižući prašinu, stupali su strijelci i
štitonoše. Za njima je korakom nailazila kolona oklopne konjice.
»A oni tamo«, pokazao je oklopnike Melfi, »idu pod drukčijim znakom. Imaju
crne barjake, prošarane nečim bijelim.«
»Eto ti mračne provincije«, najamnik ga je prezirno pogledao. »Zastavu vlasti-
toga kralja ne poznaju. To su srebrni ljiljani, tupa glavo...«
»Crno polje posijano srebrnim ljiljanima«, rekao je Jarre i odmah poželio do-
kazati da on, bez obzira na to kako je s drugima, nije mračna provincija.
»U nekadašnjem grbu kraljevstva Temerija«, započeo je, »stajao je lav koji
korača. Ali temerijski krunski kneževi su rabili drukčiji grb i to tako da su štitu
dodavali dodatno polje u kojemu su bila tri ljiljana. Budući da je u heraldičkoj
simbolici ljiljan znak prijestolonasljednika, kraljevskoga sina, baštinika žezla i
prijestolja...«
»Usrani mudrijaš«, zarežao je Klampo.
»Pusti ga i začepi, konjska glavo«, rekao je prijeteći najamnik. »A ti, momče,
168
Andrzej Sapkowski
nastavi s pričom. Zanimljivo je to.«

»A kada je kraljević Goidemar, sin staroga kralja Gardika, pošao u boj protiv
ustanika đavolice Falke, temerijska se vojska borila baš pod njegovim znakom,
pod grbom s ljiljanima, i junački pobjeđivala. I kada je Goidemar naslijedio od
oca prijestolje, u sjećanje na te pobjede i čudesno spašavanje žena i djece iz ne-
prijateljskih ruku, ustanovio je kao grb kraljevstva tri ljiljana u crnom polju. A
poslije je kralj Cedric posebnim ukazom promijenio državni grb u crnu ploču po-
sijanu ljiljanima. I takav je grb Temerije sve do današnjega dana. što možete svi
lako potvrditi svojim očima jer cestom upravo prolaze temerijski kopljanici.«
»Sve si nam to«, rekao je trgovac, »pregledno iznio, mladi gospodine.«
»Nisam ja«, uzdahnuo je Jarre, »već Jan iz Attrea, učeni heraldičar.«
»Ni ti nisi, vidi se, slabije učen.«
»Točno«, dobacio je poluglasno Štuka, »po mjeri novaka. Da fe zna dati zatući
pod znakom tih frebrnih ljiljana, za kralja i Temeriju.«
Začuli su pjesmu. Borbenu, vojničku, bučnu poput olujnog vala, poput huka
oluje koja se približava. Odmah iza Temeraca nastupala je u urednim i zbijenim
redovima druga vojska. Siva, gotovo bezbojna konjica nad kojom nisu lepršale
zastave, ni plamenci. Ispred zapovjednika koji su jahali na čelu kolone nosili su
motku ukrašenu konjskim repovima na koju su bile pribijene tri ljudske lubanje.
»Slobodna pukovnija«, pokazao je sive jahače najamnik. »Kondotijeri. Plaće-
nici.«
»Odmah se vidi«, uzdahnuo je Melfi, »da su junaci. Milina ih je gledati! A
stupaju skladno, kao na paradi...«
»Slobodna pukovnija«, ponovio je najamnik. »Pogledajte, seljačići i žuto-
kljunci, što su prave vojničine. Ovi su se već tukli u boju, upravo su ovi kondoti-
jeri, stjegovi Adama Pangratta, Molle, Frontina i Abatemarca, donijeli prevagu
kod Mayene, zahvaljujući njima je pukao nilfgaardski prsten, njima treba zahvali-
ti što je tvrđava oslobođena.«
»Vjere mi«, dodao je drugi, »junačan su i borben narod ti kondotijeri, u bitki
su postojani kao ova stijena. Premda Slobodna pukovnija služi za novac, kako
možeš lako razabrati i iz njihove pjesme.«
Postrojba se približavala korakom, pjesma je grmjela snažno i gromko, ali
neobično turobnim, mučnim tonom.
Sve zastave, sva žezla su nama ista,

Za kraljeve i krune ne marimo,
Mi dukatu što kao sunce blista
169
Gospodarica jezera
Jedino služimo!
Zakletve nam vaše baš ništa ne znače,

Zastave i grbove ljubiti nikada nećemo,
Mi dukatu što blista i od sunca jače
Vjernost prisežemo!
»Eh, da je u takvih služiti«, uzdahnuo je ponovo Melfi. »Ratovati skupa s takvi-

ma... Iskusio bi čovjek slave, a i plijena...«
»Vara li me pogled ili što je ono?« Vidoviti se namrštio. »Na čelu drugoga sti-
jega... Ženska? Pa oni ratuju pod bapskom komandom, ti plaćenici?«
»Baba ti je to«, potvrdio je najamnik. »Ali ne bilo kakva baba. To je Julia
Abatemarco koju zovu Slatka Vjetropirka. Ratnica, i to kakva! Pod njezinim su
zapovjedništvom kondotijeri raznijeli prodor Crnih i vilenjaka kod Mayene, iako
su se samo s dvaput po pet stotina namjerili na tri tisuće.«
»A ja sam čuo«, oglasio se Štuka čudnim, ulagivačko sluganskim, a opet isto-
dobno pakosnim tonom, »da od te viktorije i nije bilo neke velike koristi, da su u
vjetar otišli plaćenicima izdani dukati. Pribrao se Nilfgaard i isprašio opet naše i
to dobrano. I Mayenu opet opsjeo. A možda je već tvrđu i osvojio? A možda već
i ovamo smjera? Možda će se za koji dan naći i ovdje? Možda su ti potkupljivi
kondotijeri već davno nilfgaardskim zlatom prekupljeni? A možda...«
»A možda bi ti«, prekinuo ga je razljućeni najamnik, »htio dobiti po labrnji,
seljačino? Pazi, za lajanje protiv naše vojske štrikom kažnjavaju! Začepi gubicu,
dok sam još dobre volje!«
»Ooo!« Golemi Klampo je široko zinuvši opustio napetost. »Ooo, viđe li ovo!
Kakvi smešni kepeci iđu!«
Cestom je uz mukli štropot bubnjeva, srditu pisku gajdi i divlji zvižduk pištalj-
ki, marširala postrojba pješaštva naoružanog helebardama, gizarmama, sjekirama,
mlatovima i bodljikavim buzdovanima. Vojnici odjeveni u krznene surke, veriž-
njače i šiljaste kacige bili su stvarno neobično niski.
»Patuljci iz planina«, objasnio je najamnik. »Jedan od bataljuna Mahakamske
dragovoljačke pukovnije.«
»A ja sam mislio«, rekao je Vidoviti, »da patuljci nisu s nama, nego protiv
nas. Da su nas ti gnusni kepeci izdali i da su u savezu s Crnima...«
»Ti si mislio...« Najamnik ga je samilosno pogledao. »A zanima me čime? Ti,
jadniče, da progutaš u čorbi žohara, imao bi u crijevima više pameti nego u glavi.
Ti, koji tamo marširaju, jedan su od bataljuna patuljačkog pješaštva koje nam je u
170
Andrzej Sapkowski
pomoć poslao Brouver Hoog, mahakamski starosta. I oni su već bili u boju, imali
su velike gubitke, pa su ih povukli u Wyzimu na popunu.«
»Borben narod su ti patuljci«, potvrdio je Melfi. »Meni je, kada me u Ellande-
ru jedan u krčmi na Saovine tresnuo po uhu, uho zvonilo sve do Yule.«
»Patuljački bataljun je zadnji u koloni«, najamnik je zaklonio oči dlanom.
»Kraj pohoda, cesta će začas biti slobodna. Spremajmo se na put, već je skoro
podne.«
»Toliko naoružanog naroda maršira na jug«, rekao je prodavač amuleta i čudo-

tvornih vodica, »da će zasigurno doći do velikoga rata. Velike će se nesreće sru-
čiti na ljude! Veliki porazi na vojsku! Ginut će narod u tisućama od mača i poža-
ra. Obratite pozornost, gospodo, da komet koji viđamo svake noći na nebu, vuče
za sobom vatreni rep. Ako je u kometa rep modar ili blijed, navješćuje nam hlad-
ne bolesti, groznice, poplućnice, flegme i katare, a također i vodene nesreće, kao
što su povodnji, prolomi oblaka i duge bljuzgavice. Crvena pak boja ukazuje na
to da je komet vrućice, krvi i ognja, a također i željeza koje će se roditi iz vatre.
Strašni će jadi pasti na narod! Bit će velikih pogroma i pokolja. Kako stoji u
onom pretkazanju: trupla će ležati do visine od dvanaest lakata, po opustjeloj će
zemlji zavijati vuci, a čovjek će cjelivati trag stopala drugoga čovjeka... Teško
nama!«
»Zašto nama?« prekinuo ga je hladno najamnik. »Komet leti visoko, vidi se i
iz Nilfgaarda, da ne spominjemo dolinu Ine iz koje, pričaju, navire Menno Co-
ehoorn. I Crni u nebo zure i komet vide. Zašto onda ne uzeti da on ne pretkazuje
poraz nama, nego njima? Da će njihova trupla ležati u gomilama?«
»Tako je!« zarežao je drugi najamnik. »Teško njima, Crnima!«
»Zgodno ste to, gospodo, osmislili.«
»I jesmo.«
Prošli su šume što okružuju Wyzimu, ušli na livade i pašnjake. Pasla su ovdje ci-
jela stada konja, različitih – kavalerijskih, zaprežnih, teških teglećih peršerona.
Trave je na livadama bilo, kako već u ožujku biva, koliko je crnog ispod nokta,
ali stajala su ondje i puna kola i stogovi sijena.
»Vidite?« oblizao je usne Vidoviti. »Eh, konjići! I nitko ih ne pazi! Samo oda-
bereš i odvedeš...«
»Začepi gubac«, siknuo je Štuka i ponizno nakesio najamnicima škrbavo zu-
balo. »On, gospodo, sanja da će služiti u konjici, pa zato te konjiće tako lakomo
gleda.«
171
Gospodarica jezera
»U konjici!« prasnuo je najamnik. »Eto što seljačić sanja! Prije će biti štalski
momak, govno pod konjima vilama skupljati, tačkama odvoziti!«
»Pravo, gospodine, zborite.«
Pošli su dalje i ubrzo dospjeli na nasip koji je vodio duž ribnjaka i kanala. I
odjednom su nad vršcima joha ugledali crvene crijepove kula wyzimskoga zamka
koji se dizao nad jezerom.
»No, evo skoro pa stigosmo«, rekao je trgovac. »Osjećate?«
»Uuuuh!« namrštio se Melfi. »Koji smrad! Što je to?«
»Sigurno vojnici koji su od gladi krepali na kraljevskoj plaći«, promrmljao je
za njihovim leđima Štuka, ali tako da ga najamnici ne čuju.
»Samo što ti nos ne odvali, ha?« nasmijao se jedan od njih. »Ma da, na tisuće
vojske je ovdje zimovalo, a vojak mora jesti, a kada pojede, eto ti sranja. Tako je
već priroda uredila i protiv toga se ne može! A to što se ovdje nasralo, eno ondje,
u one rovove dovoze, izbacuju, čak ni ne zatrpavajući. Zimi, dok je mraz govno
smrzavao, još se nekako dalo izdržati, ali od proljeća... Fuj!«
»A sve novi i novi nadolaze i na stani hrpu istovaruju«, pljunuo je i drugi naj-
amnik. »A čujete li ovo veliko zujanje? To su muhe. Ima ih na oblake, neviđena
stvar u rano proljeće! Zamotajte si nečim lice, tko čime može, jer u usta i oči uli-
jeću, prokletinje. I požurite, bit će bolje da ovuda čim prije prođemo.«
Prošli su jarke, ali smrada se nisu uspjeli riješiti. Naprotiv, Jarre bi dao glavu da
je smrad što bliže gradu postajao još gori. Samo što je bio raznolikiji, bogatiji
razmjerima i nijansama. Smrdjeli su vojnički tabori i šatori koji su okruživali
grad. Smrdio je golemi lazaret. Smrdjelo je prepuno i prometno podgrađe, smr-
djeli bedemi, smrdjela gradska vrata, smrdjelo predziđe, smrdjeli trgovi i uličice,
smrdjele zidine zamka koji se dizao nad gradom. Srećom, nosnice su se brzo pri-
lagođavale i uskoro im je postalo svejedno smrdi li gnoj, lešine, mačja pišalina ili
još jedna vojnička menza.
Muha je bilo posvuda. Nametljivo su zujale, ulazile u oči, u uši, u nosove.
Nisu se dale otjerati. Lakše ih je bilo zgnječiti na licu. Ili zgristi.
Čim su izašli iz sjene gradskih vrata, u oči im je upala golema slika na zidu
koja je predstavljala viteza koji je uperio u njih prst. Natpis pod slikom pitao je
velikim slovima: A TI? JESI LI VEĆ PRISTUPIO?
»Jesam, jesam«, progunđao je najamnik. »Nažalost.«
Sličnih je slika bilo mnogo, moglo se reći – svaki zid po jedna. Prevladavao je
taj vitez s prstom, a često bi se našla i patetična Majka Domovina razvijorene si-
jede kose, sa zapaljenim selima i dječicom nabodenom na nilfgaardska koplja u
172
Andrzej Sapkowski
pozadini. Nailazilo se i na slike vilenjaka s krvavim nožem u zubima.

Jarre se iznenada osvrnuo i ustanovio da su ostali sami, on, najamnici i trgo-
vac. Štuki, Vidovitom, unovačenim kmetovima i Melfiju nije bilo ni traga.
»Da, da«, potvrdio je njegove pretpostavke najamnik, promatrajući ga ispiti-
vački. »Zbrisali su ti drugovi u prvoj prilici, iza prvog ugla su zameli trag. I znaš
li što ću ti reći, momče? Dobro je da su vam se putevi razišli. Ne teži tome da se
opet susretnu.«
»Šteta Melfija«, promrmljao je Jarre. »Sve u svemu, on je dobar dečko.«
»Svatko sam bira svoju sudbinu. A ti pođi s nama, pokazat ćemo ti gdje nova-
če.«
Izašli su na mali trg posred kojega je na kamenom povišenju stajao stup srama.
Oko stupa okupili su se građani i vojnici željni zabave. Okovani kažnjenik, upra-
vo pogođen grudom blata u lice, pljuvao je i plakao. Gomila je urlala od smijeha.
»Hej!« uzviknuo je najamnik. »Vidi ti koga su u klade stavili! Pa to je Fuson!
Baš me zanima zbog čega je ovako završio?«
»Zbog poljoprivrede«, pohitao je s objašnjenjem debeli građanin u vučjem
krznu i pustenoj kapi.
»Zbog čega?«
»Zbog poljoprivrede«, ponovio je naglašeno debeljko. »Zbog toga što je si-
jao!«
»Ha, sada ste zbilja tresnuli, da prostite, kao vol na gumno«, nasmijao se naj-
amnik. »Ja Fusona poznajem, on je postolar, postolarov sin, postolarov unuk. U
životu nije ni orao, ni sijao, ni žeo. Tresnuli ste, velim, s tim sijanjem, da krepaš
od smijeha.«
»Magistrat je tako rekao!« zaintačio se građanin. »Ostat će na stupu do zore
zbog toga što je sijao! A sijao je, zločinac, na nilfgaardski nagovor i za nilfgaard-
ske srebrnjake... Čudno je žito, istina, sijao, valjda prekomorsko... Da se prisje-
tim... Aha! Defetizam!«
»Da, da!« povikao je prodavač amuleta. »Čuo sam, pričalo se o tome! Nilfga-
ardski špijuni i vilenjaci moriju šire, bunare, izvore i potoke raznim otrovima tru-
ju i to redom: bunikom, kukutom, leprom i defetizmom.«
»Tako je«, kimnuo je glavom građanin u vučjem krznu. »Jučer su dva vilenja-
ka objesili. Sigurno baš zbog toga trovanja.«
***
»Iza ugla ove uličice«, pokazao je najamnik, »nalazi se krčma u kojoj ureduje
povjerenstvo za novačenje. Velika je plahta ondje razapeta, na njoj su temerski
ljiljani koje, momče, poznaješ, pa ćeš naći bez problema. Ostaj zdravo. Dali nam
173
Gospodarica jezera
bogovi da se nađemo u bolja vremena. Zdravi bili i vi gospodine kramaru.«

Trgovac se glasno nakašljao.
»Čestita gospodo«, rekao je, kopajući po kovčežičima i škrinjicama, »dopusti-
te da vam za vašu pomoć... U znak zahvalnosti...«
»Ne trudite se, dobri čovječe«, rekao je sa smiješkom najamnik. »Pomoglo se i
gotovo, nema se o čemu pričati...«
»Možda čudotvornu mast protiv lumbaga?« Trgovac je izvukao nešto s dna
kutijice. »Možda univerzalan i pouzdan lijek protiv bronhitisa, podagre, paralize,
prhuta, a također i sušice? Možda smolni balzam protiv uboda pčela, zmija i vam-
pira? Možda talisman za zaštitu od posljedica uroka?«
»A imate li možda«, upitao je ozbiljno drugi najamnik, »nešto za zaštitu od
posljedica loše hrane?«
»Imam!« uzviknuo je ozareni trgovac. »Ovo je vrlo učinkovit eliksir načinjen
od magičnog korijenja, začinjen mirisnim biljem. Dostaju tri kapi nakon obroka.
Izvolite, uzmite, časna gospodo.«
»Hvala. Zdravi bili, gospodine. Zdravo i tebi, momče. Sretno!«
»Pošteni, politični i uljudni«, procijenio je trgovac kada su vojnici nestali u
mnoštvu. »Na takve nećeš svakoga dana naići. No, ali i ti si mi pomogao, gospo-
dičiću. Što ću tebi dati? Amulet gromobran? Bezoar? Kornjačin kamenčić dobar
protiv vještičjih uroka? Ha, imam i mrtvački zub za kađenje, imam i komadić su-
šenoga đavoljeg govna, dobro ga je nositi u desnoj cipeli.«
Jarre je otrgnuo pogled od ljudi koji su sa zida kuće predano brisali natpis: DO-
LJE USRANI RAT
»Pustite«, rekao je, »Vrijeme mi je...«
»Ha«, kliknuo je trgovac, izvlačeći iz škrinjice mjedeni medaljončić u obliku
srdašca. »Ovo bi ti se trebalo svidjeti, mladiću, jer je kao stvoreno za mlade. To
je velika rijetkost, imam samo jedan takav. To je čarobnjački amulet. Čini da dra-
ga ne zaboravi onoga koji ga nosi, makar ih dijelilo puno vremena i mnogo milja.
Evo, vidi, ovdje se otvara, unutra je listić tankoga papirusa. Dovoljno je na tom
listiću čarobnom tintom, crvenom koju imam, napisati ime voljene i ona neće za-
boraviti, srce joj se neće promijeniti, neće prevariti i neće odbaciti. No?«
»Hmmm...« Jarre je blago pocrvenio. »Ma ne znam...«
»Koje ime«, trgovac je uronio štapić u čarobnu tintu, »da zapišem?«
»Ciri. To jest, Cirilla.«
»Gotovo. Uzmi.«
»Jarre! A što ćeš ti ovdje, do sto vragova?«
Jarre se naglo okrenuo. Nadao sam se, makinalno je pomislio, da za sobom os-
tavljam cijelu svoju prošlost, da će sada sve biti novo. A skoro neprestano nalije-
174
Andrzej Sapkowski
ćem na stare poznanike.

»Gospodin Dennis Cranmer...«
Patuljak u teškoj bundi, metalnom pršnjaku, sa željeznim štitnicima za ramena
i laktove, te s krznenom kapom s kićankom, pogledao je bistrim pogledom dječa-
ka, pa trgovca i onda opet dječaka.
»Što ti«, upitao je strogo, nakostriješivši obrve, bradu i brkove, »radiš ovdje,
Jarre?«
Dječak se na trenutak pitao ne bi li slagao i zbog vjerodostojnosti naveo toga
dobronamjernoga trgovca na laž. Ali gotovo istoga trena odbacio je tu pomisao.
Dennis Cranmer, nekadašnji gardist kneza Ellandera, uživao je ugled patuljka ko-
jega je teško prevariti. A ne vrijedi ni pokušavati.
»Želim stupiti u vojsku.«
Znao je kako će glasiti sljedeće pitanje.
»Nenneke ti je dopustila?«
Nije morao odgovoriti.
»Zbrisao si«, kimnuo je bradom Dennis Cranmer. »Jednostavno si zbrisao iz
svetišta. A Nenneke i svećenice čupaju si ondje kose s glave...«
»Ostavio sam pismo«, promrmljao je Jarre. »Gospodine Cranmeru, ja nisam
mogao... Ja sam morao... Nije dolikovalo besposleno sjediti dok je neprijatelj u
granicama... U tom strašnom času za domovinu... A usto ona... Ciri... Majka Nen-
neke nije nikako htjela pristati, iako je tri četvrtine djevojaka iz svetišta poslala u
vojsku, meni nije dopuštala... A ja nisam mogao...«
»Pa si zbrisao«, strogo se namrštio patuljak. »Sto mu prokletih bjesova, trebao
bih te svezati za kolac i poslati kurirskom poštom u Ellander! I dati da te zatvore
u tamnicu pod zamkom dok svećenice ne dođu da te preuzmu! Trebao bih...«
Srdito je puhnuo.
»Kada si zadnji put jeo, Jarre? Kada si zadnji put stavio u usta nešto toplo?«
»Stvarno toplo? Prije tri... Ne, prije četiri dana.«
»Dođi.«
»Sinko, jedi polaganije«, opomenuo ga je Zoltan Chivay, jedan od kamarada

Dennisa Cranmera. »Nije zdravo prebrzo jesti i ne sažvakati kako treba. Kamo
toliko žuriš? Vjeruj mi, nitko ti to jelo neće oduzeti.«
Jarre nije u to bio tako siguran. U glavnoj sali svratišta »Kod rutavog mede«
upravo se održavao dvoboj u šakanju. Dva nabijena i kao peć široka patuljka pra-
la su se šakama tako da je tutnjalo, posred rike suboraca iz Dragovoljačke pukov-
nije i pljeska mjesnih prostitutki. Treštao je pod, rušio se namještaj i padalo posu-
175
Gospodarica jezera
đe, a kapljice krvi iz razbijenih nosova prosipale su se uokolo kao kiša. Jarre je
samo čekao kada će neki od vojnika tresnuti na njihov časnički stol, razbacujući
drveni tanjur sa svinjskim kračicama, zdjelu kuhanoga graha i glinene vrčeve.
Brzo je progutao komad masnog mesa, polazeći od pretpostavke da je ono što je
progutao, njegovo.
»Nisam najbolje shvatio, Dennise.« Drugi patuljak, kojega su zvali Sheldon
Skaggs, nije ni okrenuo glavu, iako ga jedan pod boraca umalo nije zakačio kro-
šeom. »Ako je taj momak svećenik, koji mu je to onda štos da stupa u vojsku?
Svećenicima ne dolikuje prolijevati krv.«
»On je štićenik svetišta, a ne svećenik.«
»Nikada, pas mu mater, nisam mogao razumjeti ta zamršena ljudska prazno-
vjerja. No, ali tuđim se vjerovanjima ne valja rugati... Ispada ipak da ovaj ovdje
mladac, iako je u svetištu odgajan, nema ništa protiv prolijevanja krvi. Osobito
nilfgaardske. Ha, mladiću?«
»Pusti ga da na miru pojede, Skaggse.«
»Ja ću rado odgovoriti...« Jarre je progutao komad kračice i ubacio u usta šaku
graha. »To vam je ovako: krv se u pravednom ratu smije prolijevati. U obranu vi-
ših ciljeva. Zato stupam... Majka domovina zove...«
»Vidite i sami«, Sheldon Skaggs je prešao pogledom po licima sudrugova,
»koliko ima puno istine u tvrdnji da nam je ljudska rasa bliska i srodna, da potje-
čemo iz jednoga korijena, i mi, i oni. Najbolji dokaz, eto, sjedi pred nama i maže
grah. Drugim riječima: jednako mnoštvo istih takvih glupih zanesenjaka srest
ćete i među mladim patuljcima.«
»Osobito poslije mayenske oskudice«, primijetio je hladno Zoltan Chivay.
»Nakon dobivene bitke uvijek raste pristup dragovoljaca. Strka će prestati kada
se proširi vijest o vojsci Mennoa Coehoorna koja nastupa uzvodno uz Inu i ostav-
lja samo zemlju i vodu.«
»Samo da onda ne nastane strka na drugu stranu«, progunđao je Cranmer.
»Nekako ja nemam povjerenja u dragovoljce. Zanimljivo je da je svaki drugi de-
zerter baš dragovoljac.«
»Kako možete...« Jarre se umalo nije udavio. »Kako možete sugerirati nešto
takvo, gospodine... Ja iz idejnih pobuda... u rat pravedan i ispravan... Majka do-
movina...«
Pod udarcem koji je, kako se dječaku učinilo, potresao temelje zgrade, jedan je
od patuljačkih boraca tresnuo, prašina se podigla iz pukotina na podu pola sežnja
uvis. No ovaj je put oboreni, umjesto da skoči na noge i raspali suparnika, ostao
ležati, nespretno i neusklađeno mičući nogama, podsjećajući na velikog hrušta
koji se izvrnuo na leđa.
176
Andrzej Sapkowski
Dennis Cranmer je ustao.

»Stvar je riješena!« obznanio je gromko, osvrćući se po krčmi. »Položaj zapo-
vjednika satnije ispražnjen junačkom smrću Elkana Fostera, paloga na bojnom
polju kod Mayene, preuzima... Kako se zoveš, sine? Jer sam zaboravio?«
»Blasco Grant!« Pobjednik u šakačkom nadmetanju ispljunuo je na pod zub.
»... preuzima Blasco Grant. Ima li još spornih pitanja u vezi s promaknućima?
Nema? Onda dobro. Gazda! Piva!«
»O čemu smo mi ono?«
»O pravednom ratu«, počeo je nabrajati Zoltan Chivay, savijajući prste. »O
dragovoljcima. O dezerterima...«
»Točno«, prekinuo ga je Dennis. »Znao sam da sam se htio na nešto nadove-
zati, a stvar se ticala dragovoljaca izdajnika i dezertera. Sjetite se bivšeg cintran-
skog Vissegerdova korpusa. Kurvini sinovi, pokazalo se, nisu promijenili čak ni
zastavu. Znam to od kondotijera iz Slobodne satnije, iz stijega Julije ›Slatke Vje-
tropirke‹. Kod Mayene se Julijin stijeg sukobio s Cintranima. Išli su u prethodnici
nilfgaardske izvidnice, pod istom zastavom s lavovima...«
»Pozvala ih majka domovina«, ubacio je turobno Skaggs. »I carica Ciri.«
»Tiše«, siknuo je Dennis.
»Istina«, oglasio se četvrti patuljak, Yarpen Zigrin, koji je dotad šutio. »Tiše i
od same tišine! I ne iz straha od uhoda, već zato što se ne govori o stvarima o ko-
jima se nema pojma.«
»A ti pak, Zigrine«, isturio je bradu Skaggs, »imaš pojma, je li?«
»Imam. I jedno ću ti reći: nitko, ni Emhyr var Emreis, ni pobunjeni čarobnjaci
s Thanedda, ni sam đavo, ne bi mogao ni na što prisiliti tu djevojku. Ne bi je us-
pio slomiti. Ja to znam. Jer ja je poznajem. Cijeli taj brak s Emhyrom je mistifi-
kacija. Mistifikacija na koju su se dali uloviti razni budalaši... Nešto je drugo, ka-
žem vam, toj djevojci suđeno. Posve drugo.«
»Pričaš«, progunđao je Skaggs, »kao da je zbilja poznaješ, Zigrine.«
»Pusti«, zarežao je neočekivano Zoltan Chivay. »S tom sudbinom on ima pra-
vo. Ja u to vjerujem. Imam za to razloga.«
»Ma«, odmahnuo je rukom Sheldon Skaggs. »Čemu pričati uprazno. Cirilla,
Emhyr, sudbina... Daleka su to pitanja. A bliže su pitanje, gospodo, Menno Co-
ehorn i armijska skupina Središte.«
»Točno«, uzdahnuo je Zoltan Chivay. »Nekako mi se vidi da nas neće zaobići
velika bitka. Možda i najveća za koju zna povijest.«
»Puno toga«, progunđao je Dennis Cranmer. »Uistinu će se puno toga riješi-
ti...«
»A još više okončati.«
177
Gospodarica jezera
»Sve...« Jarre je podrignuo, pristojno zaklonivši usta. »Sve će se okončati.«

Patuljci su ga nakratko šutke promatrali.
»Nisam te dokraja razumio, mladiću«, oglasio se napokon Zoltan Chivay. »Ne
bi li poželio objasniti na što si mislio?«
»Na kneževskom vijeću...« zamucao je Jarre. »U Ellanderu znači, govorilo se
da je pobjeda u ovom velikom ratu toliko važna jer... jer je to veliki rat koji će
staviti točku na sve ratove.«
Sheldon Skaggs je prasnuo i popljuvao si bradu pivom. Zoltan Chivay je na
sav glas zaurlao od smijeha.
»Vi ne mislite tako, gospodo?«
Sada je došao red na Dennisa Cranmera da prasne. Yarpen Zigrin je zadržao
ozbiljnost, gledao je dječaka pozorno i nekako brižno.
»Sine«, rekao je napokon vrlo ozbiljno. »Pogledaj. Tamo pored točionika sjedi
Evangelina Parr. Ona je, valja priznati, povelika. Ma što, čak i golema. Ali unatoč
svojoj veličini ni u kojem slučaju nije kurva koja bi mogla staviti točku na sve
kurve.«
Skrenuvši u tijesnu i praznu uličicu, Dennis Cranmer je zastao.

»Moram te pohvaliti, Jarre«, rekao je. »Znaš li zbog čega?«
»Ne.«
»Nemoj se praviti. Preda mnom ne moraš. Vrijedno je pohvale to što nisi ni
okom trepnuo kada se govorilo o toj Cirilli. Još je pohvalnije što nisi tada ni zi-
nuo... No, no, nemoj praviti glupu facu. Ja sam znao puno o tome što se događalo
kod Nenneke iza zidina svetišta, vjeruj mi da sam znao puno. A ako ti to nije do-
voljno, znaj da sam čuo koje ti je ime trgovac upisao u medaljon.«
»Samo tako nastavi.« Patuljak je obzirno hinio da nije primijetio rumenilo
koje je oblilo dječaka. »Nastavi samo, Jarre. I ne samo u pitanju Ciri... U što zu-
riš?«
Na zidu ambara koji se vidio u otvoru uličice vidio se nezgrapan, vapnom ispi-
san natpis koji je glasio: VODI LJUBAV, A NE RAT. Odmah ispod je netko – znatno
manjim slovima – naškrabao: VODI RAČUNA DA SEREŠ REDOVITO.
»Gledaj na drugu stranu, blento«, zarežao je Dennis Cranmer. »Dovoljno je
takve natpise samo gledati da postaneš sumnjiv, a ako nešto i kažeš u nedoba, ve-
zat će te za stup, krvavo ti kožu s leđa oderati. Ovdje su sudovi prijeki! Vrlo pri-
jeki!«
»Vidio sam«, promrmljao je Jarre, »postolara u kladama. Za nekakvo sijanje
defetizma.«
178
Andrzej Sapkowski
»Njegovo se sijanje«, ustvrdio je ozbiljno patuljak, povukavši dječaka za ru-

kav, »vjerojatno sastojalo u tome da je prateći sina u postrojbu plakao umjesto da
kliče domoljubne parole. Za ozbiljniju sjetvu ovdje drugačije kažnjavaju. Dođi,
pokazat ću ti.«
Izašli su na trg. Jarre je ustuknuo, pokrivajući rukavom usta i nos. Na velikom
kamenom stratištu visjelo je desetak trupala. Neka su – odavali su to izgled i
smrad – već dugo visjela.
»Ovaj je«, pokazao je Dennis, braneći se istodobno od muha, »ispisivao po zi-
dovima i plotovima glupe natpise. Onaj je tvrdio da je rat stvar gospode i da mu
nilfgaardski silom unovačeni seljaci nisu neprijatelji. Onaj je pijan pričao sljede-
ću dosjetku: ›Što je koplje? To je velikaško oružje kojemu su s obje strane jadni-
ci‹. A ondje, na kraju, vidiš onu žensku? Ona ti je madam iz putujućeg vojničko-
ga bordela koji je uresila natpisom: ›Ševi, vojače, danas! Sutra bi već mogao ne
moći‹.«
»I samo za to...«
»Jedna je od njezinih cura imala usto, kako se pokazalo, i triper. A to već pot-
pada pod paragraf o diverziji i smanjivanju bojeve gotovosti.«
»Shvatio sam, gospodine Cranmere.« Jarre se uspravio u položaju koji je sma-
trao vojničkim. »Ali ne bojte se za mene. Ja nisam nikakav defetist...«
»Govno si shvatio i ne prekidaj me jer nisam završio. Ovaj zadnji obješenjak,
taj koji se već dobrano usmrdio, skrivio je samo to što je na priču agenta provo-
katora reagirao poklikom: ›U pravu ste, gospodine, posve u pravu, tako je i nika-
ko drukčije, kao što su dva i dva četiri!‹ Sada mi reci da si shvatio.«
»Shvatio sam.« Jarre se krišom osvrnuo. »Pazit ću... ali... gospodine Cranme-
re... A kako stvari stoje doista...«
I patuljak se osvrnuo.
»Doista«, rekao je tiho, »stvari stoje tako da armijska skupina Središte maršala
Menna Coehoorna nastupa na sjever u snazi od kojih sto tisuća momaka. Doista,
da nije ustanka u Verdenu, već bi bili ovdje. Doista, bilo bi dobro da dođe do pre-
govora. Doista, Temerija i Redanija nemaju snaga da zaustave Coehoorna. Dois-
ta, ne prije strateške granice na Pontaru.«
»Rijeka Pontar«, šapnuo je Jarre, »je sjeverno od nas.«
»To sam ti baš i htio kazati. Ali, pamti: o tome da nisi ni zucnuo.«
»Pazit ću se. A kada već budem u postrojbi, isto ću morati? Mogu li i ondje
naletjeti na špicla?«
»U borbenoj postrojbi? U blizini bojišnice? Neće baš biti. Špicli su tako gorlji-
vi u pozadini jer se boje da sami ne dospiju na bojišnicu. Usto, kada bi se objesilo
svakoga vojnika koji gunđa, prigovara i psuje, ne bi ostao nitko za ratovanje. Ali
179
Gospodarica jezera
jezik, Jarre, vazda, kao u slučaju te Ciri, neka ti je za zubima. U zatvoren gubac,
pazi što ti kažem, nikada neće uletjeti neka muha govnara. A sada pođi, otpratit
ću te do unovačitelja.«
»Hoćete li se ondje založiti za mene?« Jarre je s nadom pogledao patuljka.
»Molim? Gospodine Cranmere?«
»E, baš si mi glup, ti pisarčiću. To je vojska! Da se založim za tebe i podu-
prem te, bilo bi kao da ti na leđima zlatnim koncem izvezem ›njonjo‹! Ne bi ti
bilo života u postrojbi, momčino.«
»A kod vas...« žmirnuo je Jarre. »U vašoj postrojbi...«
»Ni ne pomišljaj na to.«
»Jer kod vas«, gorko je rekao dječak, »ima mjesta samo za patuljke, zar ne?
Za mene nema, istina?«
»Istina.«
Ne za tebe, pomislio je Dennis Cranmer. Ne za tebe, Jarre. Jer ja još uvijek
imam neisplaćenih dugova kod Nenneke. Zato bih htio da se vratiš cio iz ovoga
rata. A Mahakamsku dragovoljačku pukovniju sastavljenu od patuljaka, od osoba
tuđe i gore rase, uvijek će slati na najteže zadatke, na najteža mjesta. Tamo odak-
le se ne vraća. Tamo gdje se ne šalju ljudi.
»Kako da onda postignem«, nastavio je zabrinuti Jarre, »da dospijem u dobru
postrojbu?«
»A koja je, po tvojemu, tako iznimna da bi se oko nje vrijedilo truditi?«
Jane se okrenuo začuvši pjesmu koja je nadolazila kao plimni val, rasla kao
grmljavina skore oluje. Glasan pjev, ponosan, moćan, tvrd poput čelika. Čuo je
već takav pjev.
Uličicom od zamka, stisnuvši se u trojke, jahao je korakom odred kondotijera.
Na čelu, na sivom pastuhu, pod motkom urešenom ljudskim lubanjama, jahao je
zapovjednik, prosijedi muškarac orlovskoga nosa i kose spletene u perčin koji mu
je padao na oklop.
»Adam ›Adieu‹ Pangratt«, promrmljao je Dennis Cranmer.
Pjesma kondotijera je grmjela, hučala, tutnjala. U kontrapunktu sa zveketom
potkova po kaldrmi, ispunjavala je uličicu sve do krovova kuća, probijala se iz-
nad njih, daleko, u modro nebo iznad grada.
Suze neće proliti ni ljube, ni žene

Kada nam dođe zagristi krvavo tlo
Jer mi za dukat zlatan k’o sunce bez sjene
U boj stupamo veselo!
180
Andrzej Sapkowski
»Pitate u kakvu postrojbu...« rekao je Jarre, ne mogavši odvojiti pogled od ko-

njanika. »Eto, takvu kao ova! U takvoj bi se...«
»Svatko ima svoju pjesmu«, prekinuo ga je tiho patuljak. »I svatko će na svoj
način zagristi krvavo tlo. Da, kako ga dopadne. I za njim će zaplakati ili neće. U
ratu, pisarčiću, samo se pjeva i maršira skladno, skladno se stoji u stroju. A onda,
u boju, svakoga dopadne ono što je pisano baš njemu. Bilo u Slobodnoj satniji
›Adieua‹ Pangratta, bilo u pješaštvu, bilo u taborima... Bilo u blistavu oklopu i s
prekrasnom kićankom, bilo u prnjama i ušljivom kožuhu... Bilo na rasnom konju,
bilo za štitom... Svakom nešto drugo. Kako ga dopadne! No, evo i povjerenstva,
vidiš znak nad ulazom? Ondje moraš, kada si si već uvrtio u glavu postati vojni-
kom. Idi, Jarre. Zdrav mi bio. Vidimo se kada sve završi.«
Patuljak je pratio dječaka pogledom sve do trenutka kada je nestao u vratima
krčme koju je zauzelo povjerenstvo za novačenje.
»Ili se nećemo vidjeti«, dodao je tiho. »Ne zna se što je kome pisano. Što će
koga dopasti.«
»Znaš jahati? Iz luka ili samostrela gađaš?«

»Ne, gospodine povjereniče. Ali umijem pisati i krasnopisati, također i Prvot-
ne Rune... Znam i Prvotni Govor...«
»Mačem barataš? Znaš li s kopljem?«
»... čitao sam Povijest ratova. Djela maršala Pelligrama... I Rodericka de No-
vembrea...«
»A bi li znao barem kuhati?«
»Ne, ne bih... Ali dobro računam...«
Povjerenik se namrštio i odmahnuo rukom.
»Načitani mudrijaš! Koji je to već danas? Izdajte mu papir za be-je-pe. Služit
ćeš u be-je-peu, mladiću. Šibaj s tom potvrdom na južni rub grada, a onda kroz
Mariborska vrata, na jezero.«
»Ali...«
»Bez greške ćeš pronaći. Idući!«
***
»Hej, Jarre! Hej! Pričekaj!«
»Melfi?«
»Pa jasno da sam ja!« Bačvarski djetić je zateturao, pridržao se za zid. »Eto
mene, vođe sam, he, he!«
»Što ti je?«
181
Gospodarica jezera
»Meni? He, he! Ništa! Malo se popilo! Za propast Nilfgaarda smo cugnuli!
Uh, Jarre, drago mi je da te vidim jer sam već mislio da si mi se negdje izgubio...
Ti moj druže...«
Jarre je ustuknuo, kao da ga je netko udario. Bačvarski djetić nije bazdio samo
po lošem pivu i još lošijoj brlji, već i po luku, češnjaku i vrag će ga znati po čemu
još. Ali strašno.
»A gdje ti je«, upitao je prijekorno, »tvoja časna družba?«
»Ti o Štuki?« namrgodio se Melfi. »Ja ću ti reći: pas neka ga odnese! Znaš,
Jarre, dumam da to nije dobar čovjek.«
»Bravo. Brzo si ga pročitao.«
»I jesam!« Melfi i dalje nije primjećivao porugu. »Čuvao se, ali vraga će on
mene prevariti! Znam ti ja što si je on zamislio! Zašto je ovamo, u Wyzimu, po-
tegnuo! Sigurno misliš, Jarre, da su on i njegovi pajdaši pošli u vojsku kao i mi?
Ha, gadno se varaš! Znaš li ti što je on smislio? Ne bi povjerovao!«
»Povjerovao bih.«
»Njemu su«, dovršio je trijumfalno Melfi, »konji i odore trebali, htio ih je ov-
dje negdje ukrasti. Jer je smislio da prerušen u vojnika pođe u pljačku!«
»Neka ga se krvnik dočepa.«
»I čim prije!« Bačvarski se djetić lagano zaljuljao, stao uza zid i raskopčao
gaće. »Žao mi je samo što su se Grabljo i Milton, glupe selske tintare, dali zaves-
ti, pošli su za Štukom, pa će i njih krvnik dograbiti. Pas ih posrao, budale jedne!
A kako je s tobom, Jarre?«
»S čime u vezi?«
»Jesu li te nekamo odredili komisari?« Melfi je pustio mlaz na okrečeni zid.
»Pitam jer sam ja već unovačen. Moram za Mariborska vrata, na južni kraj grada.
A kamo ćeš ti?«
»I ja na južni.«
»Ha!« Bačvarčić je nekoliko puta poskočio, stresao, zakopčao hlače. »Onda
ćemo možda skupa ratovati?«
»Ne vjerujem.« Jarre ga je pogledao svisoka. »Ja sam dobio raspored u skladu
sa svojim kvalifikacijama. U be-je-pe.«
»No da.« Melfi je štucnuo i puhnuo u njega svoju groznu mješavinu. »Ti si
učen! Takve pametnjakoviće sigurno uzimaju za važne stvari, ne bezvezne. No,
što se može? Ali dok još ide, malo ćemo skupa prohodati. Na južnom kraju grada
nam zajednički put završava.«
»Tako ispada.«
»Pođimo onda.«
»Pođimo.«
182
Andrzej Sapkowski
»To valjda nije ovdje«, ocijenio je Jarre, gledajući šatorima okruženu poljanu na
kojoj je dizala prašinu četa odrpanaca s dugim batinama na ramenima. Svakom je
odrpancu, kako je primijetio dječak, za desnu nogu bio pričvršćen snopić sijena, a
za lijevu svežanj slame.
»Čini se da smo došli na krivo mjesto, Melfi.«
»Slama! Sijeno!« čula se s poljane dreka kaplara koji je upravljao odrpancima.
»Slama! Sijeno! Ravnajs, majku vam vašu!«
»Nad šatorima se vije barjak«, rekao je Melfi. »Pogledaj i sam, Jarre. Isti oni
ljiljani o kojima si pričao na putu. Je li barjak? Jest. Je li vojska? Jest. Znači da je
to ovdje. Na dobrom smo mjestu.«
»Možda ti. Ja sigurno nisam.«
»Eno tamo kod plota stoji neki s čvarci ma na rukavu. Raspitat ćemo se kod
njega.«
Onda se sve ubrzalo.
»Novi?« proderao se narednik. »Sa stavnje? Papire ovamo! Zašto, mater mu,
stojite jedan kraj drugoga? Na mjestu marš! Ne stajati, prokleto bilo! Nalijevo
krug! Vraćaj se, majku ti, nadesno! Trkom marš! Vraćaj se, majku ti! Slušaj i
pamti! Najprije, prokleto bilo, opskrbniku! Pokupiti opremu! Pancir, škornje,
koplje, prokleto bilo, kacigu i bajunetu! Potom na muštru! Spremiti se za zbor,
pas mu mater, u sumrak! Maaaarš!«
»Samo malo.« Jarre se nesigurno osvrnuo oko sebe. »Jer ja valjda ipak imam
drukčiji raspored...«
»Kaaaaaaaaaakoooooooo?!?«
»Ispričavam se, gospodine časniče.« Jarre je pocrvenio. »Htio bih samo izbjeći
možebitnu grešku... Jer gospodin je povjerenik jasno rekao... Jasno je spominjao
raspored u be-je-pe, pa ja..,«
»Doma si, čovječe«, prasnuo je narednik, malo razoružan onim »časniče«.
»Ovo je tvoj raspored. Dobro došao u Bijedno Jebeno Pješaštvo.«
»A zašto bismo vam«, ponovio je Rocco Hilderbradt, »i iz kojega razloga morali,

gospodo, plaćati danak? Mi smo sve što je trebalo već platili.«
»Gle ti ovo, polutani mudrijaši!« Zavaljen u sedlo ukradenoga konja, Štuka se
nacerio pajdašima. »Već je platio! I konta da je to fve. Ifto kao onaj puran koji je
kontao o nedjelji. Ali su mu vrat otfikarili u subotu!«
Vidoviti, Klampo, Milton i Drljača zagrohotali su u jedan glas. Dosjetka je
bila izvrsna. A najavljivala se još izvrsnija zabava.
Rocco je zamijetio gnjusne, ljepljive poglede razbojnika, osvrnuo se iza sebe.
183
Gospodarica jezera
Na pragu kolibe stajale su Incarvilia Hildebrandt, njegova žena, te Aloë i Yasmin,

obje njegove kćeri.
Štuka i njegova kompanija gledali su hobitice, pohotno se cereći. Da, posve si-
gurno, slutila se izvrsna zabava.
Živici s druge strane ceste približila se Hilderbrandtova nećakinja, Impatientia
Vanderbeck, od milja zvana Impi. Bila je to doista lijepa djevojka. Osmijesi ban-
dita postali su još pohotniji i gnjusniji.
»No, kržljavče«, požurio ga je Štuka. »Davaj kraljevfkoj vojfci pare, davaj
jela, davaj konje, izvedi krave iz obora. Nećemo ovdje ftajati do zalaska sunca.
Moramo danaf obići još nekoliko fela.«
»Zašto bismo morali platiti i davati?« Glas Rocca Hilderbrandta je blago po-
drhtavao, ali i dalje su se u njemu čule ustrajnost i tvrdoglavost. »Kažete da je to
za vojsku, za našu obranu. A od gladi, pitam, tko će nas obraniti? Mi smo već
platili i zimarinu, i vojarinu, i glavarinu, i desetinu, i dimarinu, i reparinu, i žitari-
nu, i vrag će ga znati što još! Kao da je to malo, pa četvorica iz ovoga sela, među
njima i moj sin, sa zapregama služe u vojnim taborima! A nitko drugi do moj šur-
jak, Milo Vanderbeck, zvan Rusty, nije pohodni kirurg, važna persona u vojsci.
Znači, mi smo naš zemaljski kontingent ispunili... Zašto onda moramo još plaća-
ti? Za što i na što? I zašto?«
Štuka je odmjerio pogledom polutanovu ženu, Incarviliju Hilderbrandt, rođenu
Biberveldt. Pa njegove punašne kćeri Aloë i Yasmin. Zatim lijepu poput lutkice,
odjevenu u zelenu haljinu Impi Vanderbeck. Sama Hofmeiera i njegova djeda,
staroga Holofernesa. Baku Petuniju, koja je bijesno kopala motikom gredicu. I
ostale polutane iz naselja, uglavnom žene i dječicu koji su zabrinuto izgledali iz
kuća i iza plotova.
»Pitaš zašto?« siknuo je, sagnuvši se iz sedla i zagledajući u uplašene poluta-
nove oči. »Reći ću ti zašto. Zato što si šugavi polutan, tuđin, dotepenac, tko tebe,
gadnoga nečovjeka odere, taj bogove vefeli. Tko tebe, nečovjeka, zabada, taj do-
bro i pateriotfko djelo čini. A i zato, jer mi fe magli od želje da to tvoje neljudsko
gnijezdo fpalim. Zato, jer mi cure fline za picama tih tvojih prcoljica. I zato što je
nas pet kršnih junačina, a vaf šačica kržljavih dupeglavaca. Znaš li fada zašto?«
»Sada već znam«, rekao je polagano Rocco Hilderbrandt. »Odlazite odavde,
Veliki Ljudi. Odlazite odavde, gadovi. Ništa vam nećemo dati.«
Štuka se uspravio, posegnuo za korbačem obješenim o sedlo.
»Umlati!« proderao se. »Pobij!«
Kretnjom tako brzom da je izmicala pogledu, Rocco Hilderbrandt se sagnuo
do tačaka, izvukao samostrel sakriven pod rogožinom, prislonio kundak uz obraz
i smjestio Štuki strelicu ravno u usta razjapljena u urliku. Incarvilia Hilderbrandt
184
Andrzej Sapkowski
rođena Biberveldt zamahnula je široko rukom, zrakom se zavrtio srp, nepogreši-

vo i snažno pogodivši Miltonovo grlo. Kmetski sin je izbacio krv i prevrnuo se
preko konjskih sapa, komično mašući nogama. Drljača, zavijajući, tresnuo je pod
konjska kopita, a iz trbuha su mu, zabijene do drvenih drški, virile vrtlarske škare
djedice Holofemesa. Ljudeskara Klampo namjerio se na starca močugom, ali je
izletio iz sedla neljudski cvileći, pogođen ravno u oko šiljkom za flancanje koji je
hitnula Impi Vanderbeck. Vidoviti je okrenuo konja i htio pobjeći, ali mu je pri-
skočila baka Petunia i zabila šiljak motike u butinu. Vidoviti je zaurlao, pao, noga
mu se zakvačila za stremen, uplašeni konj ga je povukao na pleter ograde, kroz
oštro kolje. Vučeni razbojnik je urlao i zavijao, a za njim su kao dvije vučice juri-
le baka Petunija s motikom i Impi s krvavim nožem za cijepljenje voćaka.
Djed Holofernes se glasno useknuo.
Cijeli je događaj – od Štukina poklika do useknjivanja djeda Holoferna – tra-
jao manje-više koliko treba da se izrekne rečenica: »Polutani su nevjerojatno brzi
i nepogrešivo gađaju svakovrsnim projektilima.«
Rocco je sjeo na stube kolibe. Kraj njega je prisjela njegova žena, Incarvilia
Hilderbrandt rođena Biberveldt. Njihove kćeri, Aloë i Yasmin, pošle su pomoći
Samu Hofmeieru da dokrajči ranjene i počisti ubijene.
Vratila se Impi, u zelenoj haljinici s rukavima krvavim preko lakata. I baka
Petunia se vraćala, hodala je polako, dašćući, stenjući, podupirući se okrvavlje-
nom motikom i držeći se za križa. Oj, ostarjela nam je bakica, ostarjela, pomislio
je Hilderbrandt.
»Gdje ćemo zakopati razbojnike, gospodine Rocco?« upitao je Sam Hofmeier.
Rocco Hilderbrandt je obgrlio ženina leđa, pogledao u nebo.
»U brezov gaj«, rekao je. »Do onih otprije.«
185
Gospodarica jezera
Senzacionalna zgoda gospodina Malcolma Guthrija iz Braemorea pro-

bila se već na stranice mnogih novina, čak joj je i londonski »Daily Mail«
posvetio nekoliko redaka u rubrici »Bizarre«, Budući da većina naših čita-
telja ne čita tisak koji se izdaje južno od Tiveeda, a ako ipak čita, onda
samo novine ozbiljnije od »Daily Maila«, podsjetit ćemo kako se to zbilo.
Na dan 10. ožujka tekuće godine, gospodin Malcolm Guthrie uputio se s
udicom na Loch Glascarnoch. Ondje je gospodin Guthrie naišao na mladu
djevojku s ružnim ožiljkom na licu (sic!), koja se pomolila iz magle i ništa-
vila (sic!) jašući na vranoj kobili (sic!) u društvu bijeloga jednoroga (sic!).
Djevojka je oslovila osupnutog gospodina Guthrieja na jeziku koji je gos-
podin Guthrie ljubazno odredio kao, citiramo, »francuski ili valjda neki
drugi dijalekt s kontinenta«. Budući da gospodin Guthrie ne vlada francu-
skim, ni ijednim drugim dijalektom s kontinenta, do razgovora nije došlo.
Djevojka i životinje u njezinu društvu su iščeznuti, da ponovo citiramo gos-
podina Guthrieja, »kao neki zlatni san«.
Naš komentar: san gospodina Guthrieja bio je zasigurno jednako zlatne
boje kao single malt whiskey koji je gospodin Guthrie svikao, kako smo
doznali, piti često i u količinama koje objašnjavaju viđenje bijelih jednoro-
ga, bijelih miševa i jezerskih čudovišta. A pitanje koje želimo postaviti gla-
si: što je gospodin Guthrie izvolio raditi s udicom na Loch Glascarnochu
na četiri dana prije kraja lovostaja?
»Inverness Weekly«, izdanje od 18. ožujka 1906. godine
Sedmo poglavlje
ISTODOBNO SA SVE JAČIM VJETROM, nebo se smračivalo sa zapada, nadolazeći valovi
oblaka gasili su redom zviježđa. Ugasio se Zmaj, ugasila Zimska djeva, ugasilo
Sedam koza. Ugasilo se Oko, koje je svijetlilo najjače i najduže.
Nebosklon je duž obzorja bljesnuo kratkotrajnom svjetlošću munje. Grom se
zakotrljao muklom tutnjavom. Vjetar se silovito podigao, zasuo oči prašinom i
suhim lišćem.
Jednorog je zarzao i poslao mentalni signal. Ciri je smjesta razumjela što je
htio reći.
Nemamo vremena za gubljenje. Jedina je naša nada u brzom bijegu. Na pravo
mjesto, u pravo vrijeme. Požurimo, Zvjezdooka.
186
Andrzej Sapkowski
Ja sam Gospodarica Svjetova, podsjetila je samu sebe. Ja sam Prvotna Krv,

imam vlast nad vremenom i nad prostorom.
Ja sam krv krvi Lare Dorren.
Ihuarraquax je zarzao, požurio je. Kelpie ga je pratila prodornim frktanjem.
Ciri je navukla rukavice.
»Spremna sam«, rekla je.
Šum u ušima. Bljesak i svjetlost. A onda tama.
Jezerska voda i predvečernja tišina nosile su psovke Kralja Ribara koji je na svo-
joj barci potezao i čupao povraz, pokušavajući osloboditi udicu zakvačenu za
dno. Muklo je lupnulo ispušteno veslo.
Nimue se nestrpljivo nakašljala, Condwiramurs se okrenula od prozora, pono-
vo sagnula nad bakropise. Pogled joj je posebno privukao jedan od kartona. Dje-
vojka razvijorene kose na vranoj kobili u propnju. Uz nju jednorog, isto propet,
griva mu je vijorila slično kao djevojčine kose.
»Na taj, valjda jedini, djelić legende«, prokomentirala je novakinja, »povjesni-
čari nisu nikada imali zamjerki, jednoglasno su ga prihvatili kao izmišljaj i bajko-
viti ukras, odnosno kao deliričnu metaforu. A slikari i grafičari, u inat znanstveni-
cima, tu su epizodu zavoljeli. Evo, molim: kakva sličica, Ciri i jednorog. Što ima-
mo ovdje? Ciri i jednorog na strmini iznad morske plaže. A ovdje, eto: Ciri i jed-
norog u krajobrazu kao iz narkotičkog transa, noću, ispod dva mjeseca.«
Nimue je šutjela.
»U jednu riječ«, Condwiramurs je odbacila kartone na stol, »svagdje Ciri i jed-
norog. Ciri i jednorog u labirintu svjetova, Ciri i jednorog u bezdanu vremena...«
»Ciri i jednorog«, prekinula ju je Nimue, gledajući kroz prozor, na jezero, na
barku i Kralja Ribara koji se motao po njoj. »Ciri i jednorog izranjaju iz ništavila
kao utvare, vise nad mirnom površinom nekog od jezera... A možda je to stalno
isto jezero, jezero koje kao kopča povezuje vremena i mjesta, uvijek drugo, a
ipak uvijek isto?«
»Molim?«
»Utvare.« Nimue ju nije gledala. »Došljaci iz drugih dimenzija, drugih ravni,
drugih mjesta, drugih vremena. Priviđenja koja mijenjaju nečiji život. Mijenjaju i
svoj život, svoju sudbinu... Ne znajući za to. Za njih je to naprosto... još jedno
mjesto. Ne to mjesto, ne to vrijeme... Opet, po tko zna koji put ne to mjesto, ne to
vrijeme..«
»Nimue«, prekinula ju je usiljeno se smiješeći Condwiramurs. »Ja sam ta koja
je ovdje snivateljica, podsjećam te, ja sam ovdje ta od snoviđenja i oneiroskopije.
187
Gospodarica jezera
A ti odjednom iz čista mira počinješ pretkazivati. Kao da si to o čemu govoriš vi-

djela... u snu.«
Kralj Ribara, sudeći po iznenadnom podizanju glasa i psovkama, nije uspio ot-
kvačiti udicu, povraz je pukao. Nimue je šutjela, gledajući grafiku. Ciri i jednoro-
ga.
»Ovo o čemu govorim«, izustila je napokon, vrlo mimo, »stvarno sam vidjela
u snu. Vidjela sam to u snu puno puta. I jednom na javi.«
Putovanje iz Człuchova do Malborka može u određenim uvjetima, kako znamo,

potrajati čak i pet dana. A kako su pisma człuchowskog komtura Winrychu von
Kniprodeu, velikom majstoru reda, morala adresatu bezuvjetno stići ne kasnije od
Duhova, vitez Henryk von Schwelborn nije oklijevao i pošao je odmah sutradan
poslije nedjelje Exaudi Domine da bi mogao putovati spokojno i bez ikakva rizi-
ka da će okasniti. Langsam aber sicher. Takav se vitezov pristup vrlo sviđao nje-
govoj pratnji koju je činilo šest konjičkih strijelaca predvođenih zapovjednikom
Hassom Planckom, sinom pekara iz Kolna. Strijelci i Planck bili su više naučeni
na novopečene vitezove koji su kleli, derali se, požurivali i upuštali se u vrato-
lomnu jurnjavu, a poslije su, nakon što ionako ne bi stigli na vrijeme, svu krivnju
svaljivali na jadne vojnike, lažući na način nedostojan viteza, usto zaređenoga vi-
teza.
Bilo je toplo, iako oblačno. S vremena na vrijeme je rosilo, jaruge je zastirala
magla. Brežuljci obrasli bujnim zelenilom podsjećali su viteza Henryka na njego-
vu rodnu Tiringiju, majku te činjenicu da više od mjesec dana nije imao ženu. Ja-
šući pozadi, strijelci su pospano pjevali baladu Walthera von der Vogelweidea.
Hasso Planck je drijemao u sedlu.
Wer guter Fraue Liebe hat

Der schämt sich aller Missetat...
Putovanje je pretjecalo mirno i, tko zna, možda bi ostalo mirno i do kraja, da

oko podne vitez Henryk nije ispod ceste zamijetio površinu jezera. A s obzirom
na to da je sutra bio petak i da se valjalo na vrijeme opskrbiti posnom hranom, vi-
tez je zapovjedio da se spuste na vodu i potraže nekakav ribarski stan.
Jezero je bilo veliko, bio je na njemu čak i otok. Nitko nije znao kako se zove,
ali se sigurno zvalo Sveto. U tom poganskom kraju – kao za porugu – svako se
drugo jezero zvalo Sveto.
188
Andrzej Sapkowski
Potkove su zakrckale po školjkama koje su prekrivale obalu. Nad jezerom je

visjela magla, ali se svejedno vidjelo da ovdje nema nikoga, nije bilo traga ni
lađi, ni mreži, ni živoj duši. Trebat ćemo tražiti negdje drugdje, pomislio je Hen-
ryk von Schwelborn. A ako ne, što se može. Pojest ćemo to što imamo u vreća-
ma, makar bila i sušena rebra, a u Malborku ćemo se ispovjediti, kapelan će nam
zadati pokoru i grijeh će biti okajan.
Već se spremao izdati odgovarajuću zapovijed, kada mu je u glavi pod kaci-
gom nešto zašumjelo, a Hasso Planck prodorno vrisnuo. Von Schwelborn je po-
gledao i ukočio se na mjestu. I prekrižio.
Ugledao je dva konja – jednog bijelog i jednog vranca. Začas je užasnuto opa-
zio da bijeli konj ima na čelu spiralno uvijen rog. Vidio je također da na vrancu
sjedi djevojka pepeljaste kose začešljane tako da zaklanja obraz. Činilo se da
skupna utvara ne dodiruje ni zemlju, ni vodu – izgledalo je kao da lebdi nad ma-
glom što se vukla po površini jezera.
Vrani konj je zarzao.
»Uuuups...« rekla je posve razgovijetno djevojka pepeljaste kose. »Ire lokke,
ire tedd! Squaess’me.«
»Sveta Uršulo, zaštitnice...« propentao je Hasso, blijed kao smrt. Strijelci su
zamrli zinuvši, znamenovali su se znakom križa.
I von Schwelborn se prekrižio, nakon čega je uzdrhtalom rukom izvukao mač
iz korica pričvršćenih za protegu.
»Heilige Maria, Mutter Gottes!« zaurlao je. »Steh mir bei!«
Vitez Henryk nije toga dana osramotio svoje junačne pretke, von Schwelbor-
ne, među kojima i Dytryka von Schwelborna koji se hrabro borio pod Damiettom
i kao jedan od malobrojnih nije utekao kada su Saraceni bacili čari i nahuškali na
križare crnoga demona. Podbovši konja ostrugama i spomenuvši se neustrašivoga
pretka, Henryk von Schwelborn jurnuo je na utvaru kroz bezupke koje su se ras-
prskavale pod kopitima.
»Za Red i svetoga Jurja!«
Bijeli jednorog se posve heraldički propeo, crna kobila je zaplesala, djevojka
se prestrašila, vidjelo se to na prvi pogled. Henryk von Schwelborn je jurišao.
Tko zna čime bi sve to okončalo da se od jezera nije odjednom zalelujala magla,
a slika čudne skupine raspukla, raspala u razne boje poput vitraja udarenog kame-
nom. I sve je nestalo. Sve. Jednorog, vranac, čudna djevojka...
Pastuh Henryka von Schwelborna je rasprsnuvši vodu uletio u jezero, zastao,
trgnuo glavom, zanjištao, zaškripio zubima po žvalama.
S naporom primirivši uzjogunjenog konja, Hasso Planck je dojahao do viteza.
Von Schwelborn je dahtao i soptao, gotovo pa hroptao, a oči su mu bile izbuljene
189
Gospodarica jezera
kao u posne ribe.

»Kostiju mi svete Uršule, svete Kordule i svih jedanaest tisuća koelnskih dje-
vica mučenica...« protisnuo je iz sebe Hasso Planck. »Što je to bilo, edler Herr
Ritter? Čudo? Ukazanje?«
»Teufelswerk!« zastenjao je von Schwelborn, tek sada strahovito blijedeći i
cvokoćući zubima. »Schwarze Magie! Zauberey! Prokleta, poganska i sotonska
stvar...«
»Bolje je da pođemo odavde, gospodine. Čim prije... Do Pelplina nije daleko,
samo da dođemo u doseg crkvenih zvona...«
Pored same šume, na uzvisini, vitez Henryk obazro se po zadnji put. Vjetar je
rastjerao maglu, na mjestima koja nije zaklanjao zid šume vodeno je zrcalo jezera
potamnjelo i nabralo se.
Nad vodom je kružio veliki orao ribar.
»Bezbožna, poganska zemlja«, promrmljao je Henryk von Schwelborn.
»Puno, puno posla, puno truda i znoja nas čeka prije no što će Teutonski viteški
red istjerati odavde sotonu.«
»Konjiću«, rekla je Ciri, prijekorno i zajedljivo u isti mah. »Ne bih htjela biti
nametljiva, ali meni se malo žuri u moj svijet. Moji najbliži me trebaju, pa znaš
to. A mi najprije nalijećemo na nekakvo jezero i na nekakvog smiješnog pučanina
u kariranoj odjeći, potom na gomilu prljavih i rutavih urlikavaca s močugama, te
napokon na bjesomučnika s crnim križem na plaštu. Nisu to ta vremena, nisu to ta
mjesta! Lijepo te molim, potrudi se bolje. Jako te molim.«
Ihuarraquax je zarzao, kimnuo rogom i nešto joj prenio, neku misao. Ciri je
nije dokraja razumjela. Nije imala vremena za razmišljanje jer joj je nutrinu luba-
nje ponovo zalila hladna svjetlost, u ušima zašumjelo, a vrat prošli žmarci.
I opet ju je obujmilo crno i meko ništavilo.
Nimue je radosno se smijući povukla muškarca za ruku, oboje su strčali na jeze-

ro, vijugajući između niskih brezica i joha, među panjevima i svaljenim deblima.
Istrčavši na pješčanu plažu, Nimue je zbacila sandalice, podignula haljinu, zaš-
ljapkala bosim stopalima po vodi uz obalu. I muškarac je zbacio čizme, ali se nije
žurio u vodu. Skinuo je plašt i rasprostro ga po pijesku.
Nimue mu je pritrčala, prebacila mu ruke oko vrata i stala na prste, ali da bi ga
poljubila, muškarac se i tako morao jako sagnuti. Nimue nisu bez razloga zvali
Palčicom – ali sada kada joj je bilo već osamnaest godina i kada je bila novakinja
magičnih umjetnosti, povlasticu da je tako nazivaju zasluživali su isključivo nje-
zini najbliži prijatelji. I neki muškarci.
190
Andrzej Sapkowski
Muškarac, ne odvajajući usne od Nimueinih usana, gurnuo je ruku u njezin iz-

rez na haljini.
Potom se već sve odvilo brzo. Oboje su se našli na plaštu rasprostrtom po pije-
sku, Nimueina haljina se podvila iznad struka, njezina su bedra snažno obgrlila
muškarčeva, a dlanovi se upili u njegova leđa. Dok ju je uzimao, kao i obično
odveć nestrpljivo, stisnula je zube, ali ga je ubrzo sustigla u uzbuđenju, poravnala
se, održala korak. Znala je kako se to radi.
Muškarac je ispuštao smiješne zvukove. Preko njegovih pleća Nimue je pro-
matrala kako nebom plove kumulusi fantastičnih oblika.
Nešto je zazvonilo, onako kako zvoni zvono potopljeno na dno oceana. U Ni-
mueinim ušima je silovito zašumjelo. Magija, pomislila je, okrećući glavu, oslo-
bađajući se ispod obraza i ruke muškarca koji je ležao na njoj.
Uz obalu jezera – gotovo viseći nad njegovom površinom – stajao je bijeli jed-
norog. Uz njega crni konj. A u sedlu vranoga konja sjedila je...
Ali ja znam tu legendu, proletjelo je kroz Nimueinu glavu. Znam tu bajku!
Bila sam dijete, maleno dijete kada sam slušala tu priču, pričao ju je djedo Zvi-
ždukalo, putujući pričalica... Vještica Ciri... S ožiljkom na obrazu... Crna kobila
Kelpie... Jednorozi... Vilenjačka krajina...
Pokreti muškarca, koji pojavu nije uopće zamijetio, postali su žešći, zvuci koje
je ispuštao još smješniji.
»Uuuups«, rekla je djevojka koja je sjedila na vranoj kobili. »Opet greška!
Krivo mjesto, krivo vrijeme. Usto, kako vidim, i posve kriv trenutak. Ispričavam
se.«
Slika se zamutila i pukla, pukla onako kako puca oslikano staklo, razletjela se
odjednom, raspala u duginom treperenju iskara, bljesaka i svjetlucanja. A onda je
sve nestalo.
»Ne!« kriknula je Nimue. »Ne! Nemoj nestati! Neću!«
Ispružila je koljena i htjela se osloboditi ispod muškarca, ali nije mogla – bio
je snažniji i teži od nje. Muškarac je jeknuo i zastenjao.
»Oooooh, Nimue... Ooooh!«
Nimue je kriknula i ugrizla ga za rame.
Ležali su na kožuhu, uzdrhtali i vrući. Nimue je gledala obalu jezera, kape pje-
ne koju je uzmutio vjetar. Trsku povijanu vjetrom. Bezbojnu, beznadnu pustoš,
pustoš koju je ostavila iščezla legenda.
Niz novakinjin nos spuštala se suza.
»Nimue... Nešto se dogodilo?«
»Naravno, dogodilo se.« Privila se uz njega, ali je i dalje promatrala jezero.
»Nemoj ništa govoriti. Zagrli me i ne govori ništa.«
191
Gospodarica jezera
Muškarac se nadmoćno nasmiješio.

»Znam što se dogodilo«, rekao je hvalisavo. »Zemlja se pomaknula?«
Nimue se tužno nasmiješila.
»Ne samo«, odgovorila je nakon trena šutnje. »Ne samo.«
Bljesak. Tama. Sljedeće mjesto.
Sljedeće mjesto bilo je mračno mjesto, zloslutno i gadno.

Ciri se nagonski zgrbila u sedlu, potresena – kako u doslovnom, tako i u pre-
nesenom smislu te riječi. Kelpiena kopita iz zamaha su udarila u nešto bolno tvr-
do, ravno i postojano kao stijena. Nakon dugog trenutka lebdenja u mekanom ne-
bitku, dojam tvrdoće bio je do toga stupnja iznenađujući i neugodan, da je kobila
zarzala i silovito se bacila u stranu, otkucavši po podu staccato od kojega su za-
zvonili zubi.
Drugi potres, taj metaforički, pribavio je njuh. Ciri je zastenjala i pokrila ruka-
vom usta i nos. Osjećala je kako joj se oči u trenu ispunjavaju suzama.
Uokolo se dizao kiseo, grizući, gust i ljepljiv smrad, zagušljiv; užasan vonj,
koji se nije dao odrediti, nije podsjećao na išta što je Ciri ikada udisala. Bio je to
– bila je u to sigurna – smrad truleži, mrtvački zadah konačne degradacije i dege-
neracije, zapah raspadanja i uništenja – pri čemu se stjecao dojam da to nešto nije
nimalo lijepo mirisalo ni kada je bilo živo. Čak ni u razdoblju svoga procvata.
Savila se u nagonu da povrati, kojim nije bila u stanju ovladati. Kelpie je frkta-
la i tresla glavom, stišćući nozdrve. Jednorog, koji se materijalizirao pored njih,
prisjeo je na stražnjicu, poskočio i ritnuo se. Tvrdo tlo odgovorilo je potresom i
glasnim odjekom.
Uokolo je bila noć, noć tamna i prljava, omotana ljepljivim i smrdljivim dronj-
cima mraka.
Ciri je pogledala uvis, tražeći zvijezde, ali gore nije bilo ničega, samo bezdan,
mjestimice blago osvijetljen nejasnim crvenkastim odsjajem, kao dalekim poža-
rom.
»Uuuups«, rekla je i namrštila se, osjećajući kako joj se kiselo-gnjilo isparenje
spušta na usne. »Bue-eeee-eh! Krivo mjesto, krivo vrijeme! Ni u kojem slučaju
ne!«
Jednorog je frknuo i kimnuo glavom, a njegov je rog opisao kratak i silovit
luk.
Tlo koje je škripalo pod Kelpienim kopitima bilo je stijena, ali čudna, posve
neprirodno ravna, ispuštala je intenzivan smrad paljevine i prljavoga pepela.
192
Andrzej Sapkowski
Malo je potrajalo prije no što je Ciri shvatila da je to što gleda cesta. Bilo joj je
dosta te neugodne i uzrujavajuće tvrdoće. Usmjerila je kobilu prema rubu posu-
tom nečim što su nekoć bila stabla, sada pak samo gnusni i goli skeleti. Trupla po
kojima su visjeli ostaci cunjaka, baš poput ostataka sagnjilih pokrova.
Jednorog ju je upozorio rzanjem i mentalnim signalom. Ali bilo je prekasno.
Tik iza čudne ceste i usahloga drveća započinjala je urvina, a dalje, ispod nje,
oštra strmina koja se naglo spuštala, gotovo pa provalija. Ciri je vrisnula, pritis-
nula petama bokove kobile koja je kliznula nizbrdo. Kelpie se trgnula, gnječeći
kopitima to od čega se sastojala urvina. A bili su to otpaci. Većinom neke čudne
posude. Te posude se pod potkovama nisu drobile, nisu krčkale, već su pucale
odvratno meko, ljepljivo, posve nalik na velike riblje mjehure. Nešto je pljusnulo
i zaklokotalo, oslobođeni vonj umalo nije svalio Ciri iz sedla. Kelpie je divlje
ržući gazila po smetlištu, otimajući se prema gore, na cestu. Ciri je, gušeći se od
smrada, obgrlila kobilin vrat.
Uspjele su. Neugodnu tvrdoću čudne ceste pozdravile su s radošću i olakša-
njem.
Ciri, sva uzdrhtala, pogledala je dolje, niz urvinu koja je završavala u crnoj po-
vršini jezera koje je ispunjavalo dno kotline. Površina jezera bila je mrtva i svje-
tlucava, kao da to nije voda nego skrućena smola. Iza jezera, iza smetlišta, gomila
pepela i naslaga drozge, nebo se crvenjelo od dalekih odsjaja požara, crvenilo su
naglašavale pruge dimova.
Jednorog je frknuo. Ciri je htjela obrisati krajem rukava suzne oči, ali je izne-
nada razabrala da joj je cijeli rukav pokriven prašinom. Krpicama prašine bila su
joj pokrivena i bedra, jabuka sedla, Kelpiena griva i vrat.
Smrad je gušio.
»Grozota«, promrsila je. »Gnusoba... čini mi se da sam sva ljepljiva. Pokupi-
mo se odavde... Pokupimo se što brže, Konjiću.«
Jednorog je strignuo ušima, zasoptao.
Samo ti to možeš učiniti. Djeluj.
»Ja? Sama? Bez tvoje pomoći?«
Jednorog je kimnuo rogom.
Ciri se počešala po glavi, uzdahnula, zatvorila oči. Usredotočila se.
Ispočetka su postojali samo nevjerica, rezignacija, strah. Ali ubrzo se na nju
spustila hladna jasnoća, jasnoća znanja i snage. Nije imala pojma odakle dolaze
to znanje i ta snaga, gdje su im korijeni i izvor. Ali znala je da može. Da će uspje-
ti, ako poželi.
Još jednom je pogledom prešla preko sluzavog i mrtvog jezera, zadimljenog
brda otpadaka, kostura stabala. Nebo je slabo osvjetljavao daleki odsjaj.
193
Gospodarica jezera
»Dobro je«, sagnula se i pljunula, »da ovo nije moj svijet. Vrlo dobro!«
Jednorog je značajno zarzao. Shvatila je što je htio reći.
»Ako čak i jest moj«, obrisala je rupčićem oči, usta i nos, »istodobno i nije jer
je dalek u vremenu. Sasvim sigurno dalek u vremenu. To je ili prošlost ili...«
Zastala je.
»Prošlost«, ponovila je muklo. »Duboko vjerujem da je ovo prošlost.«
***
Strahovita kiša, pravi prolom oblaka, pod koji su uletjeli na sljedećem mjestu,
pozdravili su kao pravi blagoslov. Kiša je bila topla i miomirisna, mirisala je na
ljeto, bilje, blato i kompost, kiša je spirala s njih prljavštinu, čistila ih, donosila
im istinsku katharsis.
Kao i svaka katharsis koja traje predugo, i ova im je postala monotona, pretje-
rana i nepodnošljiva. Voda koja ih je ispirala poslije nekoga vremena počela ih je
neugodno močiti, ulijevati im se za ovratnik i opako zepsti. Pa su se prenijeli i s
toga kišnog mjesta.
Jer ni to nije bilo pravo mjesto. Ni pravo vrijeme.
Sljedeće mjesto bilo je vrlo toplo, na njemu je vladala vrućina, pa su Ciri, Kelpie
i jednorog dahtali i isparavali se kao tri čajnika. Našli su se na suncem isprženim
vrištinama na rubu šume. Odmah se moglo procijeniti da je šuma velika, jednos-
tavno prašuma, gusta, divlja i nepristupačna prašumska guštara. U Cirinu je srcu
zakucala nada – mogla je to biti Brokilonska šuma, napokon poznato i pravo
mjesto.
Pošli su rubom prašume. Ciri je pogledom tražila nešto što bi joj moglo poslu-
žiti kao putokaz. Jednorog je soptao, dizao visoko glavu i rog, osvrtao se. Bio je
nemiran.
»Misliš li, Konjiću«, zapitala je, »da bi nas mogli slijediti?«
Soptaj, razumljiv i jednoznačan čak i bez telepatije.
»Još nismo uspjeli pobjeći dovoljno daleko?«
Odgovor prenesen mišlju nije razumjela. Ne postoji daleko i blisko? Spirala?
Kakva spirala?
Nije razumjela što ga muči. Ali je njegov nemir prešao i na nju.
Užarene vrištine nisu bile pravo mjesto i pravo vrijeme.
Shvatili su to uvečer kada je žega popustila, a na nebu su iznad šume umjesto
jednog izašla dva mjeseca. Jedan veliki, a drugi mali.
194
Andrzej Sapkowski
***
Sljedeće mjesto bila je morska obala, strma litica s koje su vidjeli zapjenjene
valove koji su se razbijali o stijenje čudnovatih oblika. Mirisao je morski vjetar,
kriještale su čigre, galebovi i burnice, pokrivajući bijelim i pokretljivim slojem
izbočine litice.
More je sezalo sve do obzorja prepunog tmastih oblaka.
Dolje, na kamenitoj plaži, Ciri je odjednom zapazila dijelom zakopan među
oblutke kostur divovske ribe čudovišno velike glave. Golemi zubi kojima su bile
načičkane pobijeljele čeljusti imali su najmanje tri pedlja dužine, a u ralje bi se,
izgledalo je, moglo ujahati na konju i spokojno, ne zapinjući glavom o kralježni-
cu prošetati kroz portale rebara.
Ciri nije bila sigurna jesu li u njezinu svijetu i njezinu vremenu postojale takve
ribe.
Pošli su rubom litice, a galebovi i albatrosi nisu ih se uopće bojali, nerado su
se sklanjali s puta, štoviše, pokušavali su kljucati i štipati Kelpiene i Ihuarraqu-
axove kičice. Ciri je smjesta shvatila da te ptice nisu još nikada vidjele ni čovje-
ka, ni konja. Ni jednoroga.
Ihuarraquax je frktao, tresao glavom i rogom, bio izrazito nemiran. S pravom,
pokazalo se.
Nešto je prasnulo, posve kao poderano platno. Čigre su se podignule s kriješta-
njem i lepetom, pokrivši nakratko sve bijelim oblakom. Zrak iznad litice odjed-
nom je zatreperio, zamutio se kao staklo poliveno vodom. I pukao je kao staklo.
A iz pukotine se izlila tmina, iz tmine su pak izletjeli konjanici. S ramena su im
vijorili plaštevi čija je grimizno-purpurno-skrletna boja prizivala u misli odsjaj
požara na nebo osvijetljeno sjajem zalazećega sunca.
Dearg Ruadhri. Crveni jahači.
Još i prije no što su zamukli krik ptica i uzbunjujuće rzanje jednoroga, Ciri je
već okretala kobilu i podbadala je u galop. Ali zrak je pucao i s druge strane, iz
pukotine su, lepećući plaštevima kao krilima, ispadali daljnji konjanici. Polukrug
potjere se zatvarao, potiskujući ih prema provaliji. Ciri je kriknula, izvlačeći Las-
tavicu iz korica.
Jednorog ju je prizvao oštrim znakom koji joj se zabio u mozak kao igla. Ovaj
je put razumjela smjesta. Pokazivao joj je put. Rupu u prstenu. On se pak propeo,
prodorno zarzao i bacio na vilenjake s prijeteće spuštenim rogom.
»Konjiću!«
Spašavaj se, Zvjezdooka! Ne dopusti da te uhvate!
Privila se uz grivu.
Dva su joj vilenjaka prepriječila put. Mahali su omčama na dugim drškama.
195
Gospodarica jezera
Pokušavali su ih nabaciti Kelpie oko vrata. Kobila je vješto izmaknula glavu, ne

usporavajući galop ni na sekundu. Ciri je drugu petlju odsjekla jednim zamahom
mača, nagnala poklikom Kelpie da potrči brže. Kobila je jurila kao oluja.
Ali ostali su im bili već za petama, čula je njihove poklike, topot kopita, lepe-
tanje plašteva. Što je s Konjićem, što su učinili s njime?
Nije bilo vremena za premišljanje. Jednorog je imao pravo, nije smjela dopus-
titi da je ponovo uhvate. Morala je nestati u prostoru, sakriti se, izgubiti u labirin-
tu mjesta i vremena. Usredotočila se, osjećajući s užasom da u glavi ima samo
pustoš i čudan, zvonki, brzo rastući žamor.
Bacaju na mene čini, pomislila je. Hoće me omamiti čarolijama. Nećete to do-
čekati! Čarolije imaju domet. Neću im dopustiti da mi se približe.
»Pohitaj, Kelpie!«
Vrana je kobila ispružila vrat i pojurila kao vjetar. Ciri je prilegla uz njezin
vrat da bi smanjila otpor zraka.
Poklici iza njezinih leđa, još maloprije glasni i pogibeljno bliski, stišali su se,
zaglušeni kriještanjem uplašenih ptica. Potom su se posve stišali. Udaljili se.
Kelpie je jurila kao oluja. Tako da je u ušima zavijao morski vjetar.
U dalekim krikovima potjere zazvonili su bijesni tonovi. Shvatili su da neće
uspjeti. Da nikako neće dostići tu vranu kobilu koja juri bez traga umora, lako,
meko i elastično poput geparda.
Ciri se nije osvrtala, ali je znala da su je dugo progonili. Do trenutka dok nji-
hovi vlastiti konji nisu počeli soptati i dahtati, spotičući se i spuštajući iscerene i
zapjenjene njuške gotovo do zemlje. Tek su tada odustali, šaljući za njom još
samo kletve i bespomoćne prijetnje.
Kelpie je jurila kao vihor.
Mjesto na koje je pobjegla bilo je suho i vjetrovito. Oštar joj je vjetar fijučući
brzo sušio suze na obrazima.
Bila je sama. Opet sama. Sama kao prst.
Lutalica, vječiti skitnica, mornar izgubljen na beskrajnim morima posred arhi-
pelaga mjesta i vremena.
Mornar koji gubi nadu.
Vjetar je zviždao i zavijao, kotrljao je po popucaloj zemlji kugle suhih trava.
Vjetar je sušio suze.
U nutrini lubanje hladna svjetlost, u ušima šum, jednolični šum kao iz vijugave
nutrine morske školjke. Žmarci u vratu. Crno i meko ništavilo.
196
Andrzej Sapkowski
Novo mjesto. Drugo mjesto.

Arhipelag mjesta.
»Noć će danas«, rekla je Nimue, ovijajući se krznom, »biti dobra. Osjećam to.«
Condwiramurs nije komentirala, iako je slično uvjeravanje čula već puno puta.
Nije to bila prva večer da su sjedile na terasi s jezerom usplamtjelim u sunčevu
zalasku pred njima, a magičnim zrcalom i magičnom tapiserijom iza njih.
S jezera, umnožene odjekom koji se kotrljao po površini, dopirale su do njih
psovke Kralja Ribara. Kralj Ribara bio je svikao počešće žešćom riječju naglasiti
svoje nezadovoljstvo ribarskim neuspjesima – neuspjelim zabacivanjima, povla-
čenjima, izvlačenjima ili drugim zakačkama. Te mu je večeri, sudeći po žestini i
repertoaru psovki, išlo iznimno loše.
»Vrijeme«, rekla je Nimue, »nema ni početka, ni kraja. Vrijeme je kao zmija
Uroboros koja je zubima zgrabila svoj vlastiti rep. U svakom se trenutku krije
vječnost. A vječnost se sastoji od trenutaka koji je tvore. Vječnost je arhipelag
trenutaka. Može se po tom arhipelagu jedriti, ali je navigacija vrlo teška, a zaluta-
ti je pogibeljno. Dobro je imati svjetionik po čijemu se svjetlu možeš upravljati.
Dobro je usred magle moći čuti zazivanje...«
Na tren je zašutjela.
»Kako završava legenda koja nas zanima? Čini nam se, tebi i meni, da znamo
kako će završiti. Ali zmija Uroboros drži zubima vlastiti rep. To kako će legenda
završiti rješava se sada. U ovom trenu. Svršetak legende ovisit će o tome hoće li i
kada će mornar izgubljen posred arhipelaga trenutaka opaziti svjetlost svjetioni-
ka. Čuti zazivanje.«
S jezera su doletjeli psovka, pljusak, škripa vesala u škarmima.
»Ova će noć biti dobra. Zadnja pred ljetni suncostaj. Mjesec se smanjuje. Sun-
ce prelazi iz Treće u Četvrtu kuću, u znak Jarcoribe. Najbolje vrijeme za divinaci-
ju... Najbolje vrijeme... Usredotoči se, Condwiramurs.«
Condwiramurs se, kao i puno puta prije, poslušno usredotočila, ulazeći pomalo
u stanje blisko autotransu.
»Potraži je«, rekla je Nimue. »Ona je negdje tamo među zvijezdama, u mjese-
čevoj svjetlosti. Među mjestima. Ona je ondje. Sama. Iščekuje pomoć. Pomozimo
joj, Condwiramurs.«
***
Usredotočenje, šake na sljepoočnicama. U ušima šum, kao iz nutrine morske
školjke. Bljesak. I odjednom meko i crno ništavilo.
197
Gospodarica jezera
Bilo je mjesto na kojemu je Ciri vidjela plamteće lomače. Sputane lancima za

stup, žene su divlje i očajno preklinjale za milost, a gomila okupljena oko njih je
urlala, smijala se i plesala. Bilo je mjesto na kojemu je gorio veliki grad, vatra je
tutnjala i prskali su uvis plamenovi iz krovova koji su se urušavali, a crni je dim
prekrivao cijelo nebo. Bilo je mjesto na kojemu su se golemi dvonogi gmazovi
borili među sobom, a jarka krv im se slijevala ispod očnjaka i kandži.
Bilo je mjesto na kojemu su stotine jednakih bijelih vjetrenjača mlatile nebo
vitkim krilima. Bilo je mjesto na kojemu su stotine zmija siktale i uvijale se po
kamenju, čegrtajući i šušteći ljuskom.
Bilo je mjesto na kojemu je bila samo tama, a u tami glasovi, šaptanja i tjesko-
ba.
Bilo je i drugih mjesta. Ali nijedno nije bilo ono pravo.
Prebacivanje s mjesta na mjesto išlo joj je već tako dobro da je počela eksperi-
mentirati. Jedno od mjesta kojih se nije bojala bila su one tople vrištine na rubu
prašume, one nad kojom su se uzdizala dva mjeseca. Prizvavši u sjećanju sliku tih
dvaju mjeseca i ponavljajući u mislima što želi, Ciri se usredotočila, napregnula,
utonula u ništavilo.
Uspjela je već iz drugog pokušaja.
Ohrabrena, odlučila se za još smjeliji eksperiment. Bilo je očito da je osim
mjesta posjećivala i razna vremena, pričao je o tome Vysogota, govorili su o
tome vilenjaci, natuknuli i jednorozi. Pa uspjela je to već učiniti – iako nesvjesno
– i prije! Kada je bila ranjena u lice, skočila je četiri dana unaprijed, pa kasnije
Vysogota nije mogao izračunati te dane, ništa mu se nije slagalo...
Možda joj je dakle upravo to prilika? Skok u vremenu?
Odlučila je pokušati. Pa grad u plamenu, na primjer, nije gorio vječno. A kada
bi se uspjela prebaciti u njega prije požara? Ili poslije njega?
Uletjela je umalo u samo središte požara, osmudivši obrve i trepavice i iza-
zvavši užasnu paniku među pogorjelcima koji su bježali iz grada.
Pobjegla je na prijateljske vrištine. Možda ne bi trebalo tako riskirati, pomisli-
la je, vrag će ga znati kako to može završiti. S mjestima mi ide bolje, pa držimo
se onda mjesta. Pokušajmo dospjeti na mjesta. Poznata mjesta, takva kojih se do-
bro sjećam. I s kojima me veže nešto dobro.
Počela je od Melitelina svetišta, dočaravši si dvorišna vrata, zgradu, park, radi-
onicu, spavaonicu novakinja, sobu u kojoj je živjela s Yennefer. Usredotočila se
sa šakama na sljepoočnicama, prizvavši u sjećanju lica Nenneke, Eurneid, Katje,
Drugu Iolu.
198
Andrzej Sapkowski
Nije ispalo ništa. Dospjela je u nekakve maglovite močvare prepune komara-

ca, zviždanja kornjača i gromkog kreketanja žaba.
Pokušala je redom – s nimalo boljim ishodom – Kaer Morhen, Skelliško oto-
čje, banka u Gors Velenu u kojoj je radio Fabio Sachs. Nije se usudila pokušati
Cintru, znala je da su grad okupirali Nilfgaarđani. Umjesto toga je pokušala
Wyzimu, grad u kojemu su ona i Yennefer jednom bile u kupnji.
Aarhenius Krantz, mudrac, alkemičar, astronom i astrolog, vrpoljio se na tvrdom

stolčiću s okom pritisnutim na okular teleskopa. Komet prvoga reda veličine i
snage, koji se moglo već gotovo tjedan dana promatrati na nebu, zasluživao je
promatranje i istraživanje. Takvi kometi, kako je znao Aarhenius Krantz, koji
imaju ognjeno crven rep, običavaju navješćivati velike ratove, požare i krvoproli-
ća. Sada je, istinu govoreći, komet malo okasnio s naviještanjem jer je rat s Nilf-
gaardom već bio u punome jeku, a požare i krvoprolića se moglo naviještati i nas-
lijepo i nepogrešivo jer bez njih ionako nije bilo ni dana. No, upućen u kretanje
nebeskih sfera, Aarhenius Krantz nadao se ipak da će izračunati kada će se ko-
met, za koliko godina ili stoljeća, pojaviti ponovo, naviještajući novi rat za koji bi
se, tko zna, mogli pripremiti bolje nego za sadašnji.
Astronom je ustao, izmasirao stražnjicu i otišao olakšati mjehur. S terase, kroz
balustradu. Uvijek je mokrio s terase ravno u grm božura, ne obazirući se na pri-
govore domaćice. Do zahoda je obično bilo predaleko, gubiti vrijeme na dugo ho-
danje nije dolikovalo ozbiljnom znanstveniku. Ostavljanje posla i daleko hodanje
zbog nužde prijetilo je gubitkom dragocjenih misli, a to si nije mogao dopustiti
nijedan znanstvenik.
Stao je uz ogradu terase, raskopčao gaće, gledajući svjetla Wyzime koja su se
odražavala u jezerskoj vodi. Uzdahnuo je s olakšanjem, podignuo pogled k zvi-
jezdama.
Zvijezde, pomislio je, i zviježđa, Zimska djeva, Sedam koza, Vrč. Prema ne-
kim teorijama to nisu nikakva treperava svjetlašca, već svjetovi. Drugi svjetovi.
Svjetovi od kojih nas razdvajaju vrijeme i svemir... Duboko vjerujem, pomislio
je, da će jednom biti moguća putovanja do tih drugih mjesta, do tih drugih vreme-
na i svemira. Da, jednom će to zasigurno biti moguće. Naći će se način. Ali to će
zahtijevati posve novo razmišljanje, novu svježu ideju koja će raskinuti kruti
steznik koji se naziva racionalnom spoznajom...
Ah, pomislio je, poskakujući, da bar uspijem... Da doživim prosvjetljenje, na-
letim na trag! Da dobijem jednu neponovljivu priliku...
Dolje, ispod terase, nešto je bljesnulo, noćna tama se zvjezdano rascijepila, iz
199
Gospodarica jezera
bljeska je izronio konj. S jahačem na leđima. Jahač je bila djevojka.

»Dobra večer«, uljudno je pozdravila. »Ispričavam se ako sam upala u nez-
godno vrijeme. Može li se znati koje je ovo mjesto? Koje vrijeme?«
Aarhenius Krantz je progutao slinu, otvorio usta i zamucao.
»Mjesto«, ponovila je strpljivo i razgovijetno djevojka. »Vrijeme.«
»Aha... To... Bee...«
Konj je frknuo. Djevojka je uzdahnula.
»Što mogu, sigurno sam opet loše pogodila. Krivo mjesto, krivo vrijeme! Ali,
odgovori mi, čovječe! Makar samo jednom razumljivom riječju. Pa nisam se mo-
gla nad u svijetu u kojemu su ljudi zaboravili artikulirano govoriti!«
»Eeee...«
»Jednu riječ.«
»Heee...«
»Ma neka te šlag trefi, tupavi jarče«, rekla je djevojka.
I nestala. Skupa s konjem.
Aarhenius Krantz je zatvorio usta. Nakratko je ostao stajati za balustradom,
zagledan u noć, u jezero i u njemu odražena daleka svjetla Wyzime. Onda je za-
kopčao hlače i vratio se svom teleskopu.
Komet je brzo preletio nebom. Trebalo ga je promatrati, ne ispuštati iz vidno-
ga polja stakalca i oka. Pratiti dok ne nestane u bezdanima svemira. Ovo je bila
prilika, a znanstvenik ne smije izgubiti priliku.
A možda da pokušam s druge strane, pomislila je, zagledana u dva mjeseca nad
vrištinom, sada vidljiva kao dva srpa, jedan mali, drugi veliki i manje srpast. Mo-
žda da ne zamišljam mjesta i lica, pomislila je, nego da jako poželim... Jako želje-
ti, jako snažno, iz samoga trbuha...
Što me košta pokušati?
Geralt. Hoću Geraltu. Jako hoću Geraltu.
»Ma ne!« uzviknula je. »Baš sam lijepo potrefila, vrag da ga nosi!«
Kelpie je potvrdila rzanjem da misli isto, ispuštajući paru iz nozdrva i kopajući
snijeg kopitima.
Vijavica je fijukala i zavijala, zasljepljivala, oštre iglice snijega bole su obraze
i dlanove. Studen je prodirala naskroz, ujedala za zglobove kao vuk. Ciri je drhta-
la, pogrbivši ramena i skrivajući vrat u zaklon podignutog ovratnika koji nije ni-
malo štitio.
Slijeva i zdesna su se uzdizali veličanstveno prijeteći vrhovi, suri stjenoviti
200
Andrzej Sapkowski
monumenti čiji su šiljci nestajali negdje visoko u magli i mećavi. Dnom doline
probijala se bistra, jako nadošla rijeka, gusta od ledenih komada i sačme. Posvuda
uokolo sve je bilo bijelo. I hladno.
Toliko o mojim sposobnostima, pomislila je Ciri, osjećajući kako joj se smrza-
va nos. Toliko o mojoj snazi. Lijepa li sam ja Gospodarica Svjetova, nema što!
Htjela sam Geraltu, a dospjela u nekakvu prokletu divljinu, zimu i vijavicu.
»Hajde, Kelpie, pokreni se jer ćeš se ukočiti!« povukla je uzde prstima oduze-
tim od mraza. »Dalje, dalje, Crna! Znam da ovo nije pravo mjesto, začas ću nas
odvesti odavde, začas ćemo se vratiti na našu toplu vrištinu. Ali moram se usre-
dotočiti, a to može potrajati. Zato se gani! No, hajde!«
Kelpie je puhnula paru iz nozdrva.
Vihor je puhao, snijeg se lijepio za lice, topio na trepavicama. Studena vijavi-
ca je zavijala i fijukala.
»Pogledajte!« povikala je Angoulême, nadvikujući vihor. »Pogledajte onamo!

Ondje su tragovi! Netko je onuda projahao!«
»Što kažeš?« Geralt je odmotao šal omotan oko glave da mu zaštiti uši od smr-
zavanja. »Što kažeš, Angoulême?«
»Tragovi! Tragovi konja!«
»A otkuda ovdje konj?« I Cahir je morao vikati, vijavica je jačala, a rijeka
Sansretour, činilo se, šumjela je i hučala sve glasnije. »Otkuda bi se ovdje mogao
naći konj?«
»Pogledajte sami!«
»Stvarno«, ocijenio je vampir koji jedini iz družbe nije pokazivao simptome
totalnog smrzavanja, s obzirom na to da je očito bio podjednako slabo osjetljiv na
nisku, kao i visoku temperaturu. »Tragovi. Ali zar konja?«
»Nemoguće je da bi to bio konj.« Cahir je čvrsto promasirao obraze i nos. »Ne
u ovoj pustoši. Te je tragove sigurno ostavila neka divlja životinja. Zasigurno
muflon.«
»Sam si muflon!« vrisnula je Angoulême. »Ako kažem da je konj, znači da je
konj!«
Milva je, kao i obično, dala prednost praksi pred teorijom. Saskočila je iz sed-
la, sagnula se, zabacujući lisičji kalpak na zatiljak.
»Balavica ima pravo«, presudila je ubrzo. »To je konj. Čini se čak i potkovan,
ali teško je reći, vijavica je zamela tragove. Otišao je tamo, u onu klisuru.«
»Ha!« Angoulême je zamahnula i pljesnula rukama. »Znala sam! Netko ovdje
živi! U blizini! Pođimo tim tragom, možda naiđemo na neku toplu kolibu? Možda
201
Gospodarica jezera
nam dopuste da se ugrijemo? Možda nas ugoste?«

»Naravno«, rekao je zajedljivo Cahir. »Sigurno strelicom iz samostrela.«
»Razboritije će biti da se držimo plana i rijeke«, presudio je svojim sveznaju-
ćim tonom Regis. »Tada nećemo biti u pogibelji da zalutamo. A u dolini Sansre-
tour trebala je biti traperska faktorija, ondje će nas ugostiti s puno većom vjero-
jatnošću.«
»Geralte? Što ti kažeš?«
Vještac je šutio, zagledan u snježne pahulje što su se kovitlale u vijavici.
»Poći ćemo za tragovima«, odlučio je konačno.
»Zbilja...« započeo je vampir, ali ga je Geralt smjesta prekinuo.
»Za tragovima kopita! Idemo, hajde!«
Potjerali su konje, ali nisu odjahali daleko. Zapeli su u klancu na ne dalje od
četvrt stajanja.
»Kraj«, utvrdila je činjenicu Angoulême, gledajući glatki i djevičanski snijeg.
»Bilo pa nema. Kao u vilenjačkom cirkusu.«
»Što sada, vješče?« Cahir se okrenuo u sedlu. »Tragovi su nestali. Zameteni
su.«
»Nisu zameteni«, usprotivila se Milva. »Ovamo, u klisuru, vijavica ne dopi-
re.«
»Što se onda dogodilo s tim konjem?«
Strijelkinja je slegnula ramenima, stisnula se u sedlu, uvukavši glavu među ra-
mena.
»Kamo se djenuo taj konj?« nije odustajao Cahir. »Nestao? Poletio? A možda
nam se jednostavno sve to pričinilo? Geralte? Što ti kažeš?«
Vijavica je zaurlala nad klisurom, zamela, zaprašila snijegom.
»Zašto si nam«, upitao je vampir, pozorno promatrajući vješca, »naložio da
slijedimo ovaj trag, Geralte?«
»Ne znam«, priznao je tren poslije. »Nešto... Nešto sam osjećao. Nešto me po-
godilo. Nije važno što. Imao si pravo, Regise. Vratimo se na Sansretour i držimo
se rijeke, bez izleta i skokova u stranu koji mogu loše završiti. Prema onom što
nam je govorio Reynart, prava zima i loše vrijeme čekaju nas tek na prijevoju
Malheuru. Kada dospijemo dotamo, moramo biti u punoj snazi. Ne stojte tako,
vraćamo se.«
»Ne objasnivši što se dogodilo s tim čudnim konjem?«
»A što tu objašnjavati?« izbacio je gorko vještac. »Zamelo je tragove i gotovo.
Uostalom, možda je to zbilja bio muflon?«
Milva ga je čudno pogledala, ali se suzdržala od komentara.
Kada su se vratili na rijeku, tajanstvenih tragova više nije bilo ni ondje, zasuo
202
Andrzej Sapkowski
ih je mokar snijeg. U cinčanosivoj matici Sansretoura gusto je plivala ledena sač-

ma, prevrtali su se i vrtjeli komadi leda.
»Nešto ću vam reći«, oglasila se Angoulême. »Ali obećajte da se nećete smija-
ti.«
Okrenuli su se. U na uši nabijenoj vunenoj kapi s cofom, obraza i nosa pocrve-
njelih od mraza, odjevena u bezoblični kožuh, djevojka je izgledala zabavno, toč-
no kao mali i debeljuškasti kobold.
»Reći ću vam nešto u vezi s ovim tragovima. Kada sam bila kod Slavuja, u
hanzi, pričali su da zimi po prijevojima na ukletom sivcu jaše Kralj Planina, vla-
dar ledenih demona. Sresti ga licem u lice, sigurna je smrt. Što kažeš, Geralte? Je
li moguće da bi...«
»Sve«, prekinuo ju je. »Sve je moguće. Na put, družbo. Pred nama je prijevoj
Malheur.«
Snijeg je šibao i rezao, vjetar puhao, u vijavici su zviždali i zavijali ledeni de-
moni.
To da vriština na koju je dospjela nije njezina poznata vriština, Ciri je shvatila od-
mah. Nije morala čak ni sačekati večer, bila je sigurna da ovdje ne bi ugledala
dva mjeseca.
Šuma uz čiji je rub pošla bila je jednako divlja i nepristupačna kao ona, ali su
se vidjele i razlike. Ovdje je, na primjer, bilo puno više breza, a puno manje bu-
kava. Ondje se nisu čule ni vidjele ptice, ovdje ih je bilo mnoštvo. Ondje su među
vrijeskom bili samo pijesak i mahovina, ovdje su se prostirali cijeli tepisi zelene
crvotočine. Čak su i skakavci koji su iskakali ispred Kelpieinih kopita ovdje bili
nekako drukčiji. Kao nekako poznatiji. A zatim...
Srce je joj jače zakucalo. Ugledala je putić, obrastao i zapušten. Vodio je u du-
binu šume.
Ciri se pomno osvrnula uokolo i uvjerila da čudna staza ne vodi dalje, da joj je
ovdje kraj. Da ne vodi u šumu, već iz nje ili kroz nju. Ne premišljajući predugo,
bocnula je petom kobilin bok i ujahala među drveće. Jahat će do podneva, pomis-
lila je, ako do podne ne naleti ni na što, vratit će se i poći na suprotnu stranu, pre-
ko vrištine.
Jahala je korakom ispod baldahina grana, pozorno promatrajući, nastojeći ne
previdjeti ništa važno. Zahvaljujući tome nije previdjela starčića koji je virio iza
debla hrasta.
Starčić, vrlo nizak, ali nimalo pogrbljen, bio je odjeven u lanenu košuljicu i
gaće od istoga materijala. Na nogama je imao velike smiješne papuče od lika. U
203
Gospodarica jezera
jednoj je ruci držao kvrgavi štap, u drugoj košaricu od vrbova pruća. Lice mu Ciri
nije točno vidjela, skrivao ga je otrcan i obješen obod slamnatoga šešira ispod ko-
jega je virio opaljeni nos i sijeda zamršena brada.
»Ne boj se«, rekla je. »Neću ti nauditi.«
Sjedobradi je prestupio s papuče na papuču i skinuo šešir. Lice mu je bilo
okruglo, poprskano staračkim pjegama, ali čilo i malo naborano, obrve rijetke,
podbradak malen i jako uvučen. Dugu sijedu kosu nosio je na vratu ispletenu u
perčin, vrh glave mu je međutim bio posve ćelav, sjajan i žut kao dinja.
Vidjela je da gleda njezin mač, držak koji joj je virio preko ramena.
»Ne boj se«, ponovila je.
»Hej, hej!« rekao je, malo mljaskajući. »Hej, hej, moja gospođice. Šumski
Djedica se ne boji. Nije od tih bojažljivih, o, nije.«
Nasmiješio se. Zubi su mu bili veliki, jako izbočeni zbog lošega zagriza i uvu-
čene čeljusti. Zbog toga je i tako mljaskao.
»Šumski Djedica ne boji se putnika«, ponovio je. »Čak ni razbojnika. Šumski
Djedica je ubogi jadničak. Šumski Djedica je spokojan, ne smeta nikome. Hej!«
Nasmiješio se ponovo. Kada se smiješio, izgledalo je kao da se sastoji isključi-
vo od prednjih zuba.
»A ti, moja gospođice, ne bojiš se Šumskoga Djedice?«
Ciri je prasnula.
»Zamisli, ne bojim. Ni ja nisam od tih plašljivih.«
»Hej, hej, hej! Eto ti ga na!«
Zakoračio je prema njoj, podupirući se štapom. Kelpie je frknula. Ciri joj je
povukla uzde.
»Ne voli nepoznate«, upozorila je. »A zna i ugristi.«
»Hej, hej! Zna Šumski Djedica. Zločesta, neposlušna kobilica! A odakle nam
to, radoznao sam, gospođica putuje? I kamo, metnimo, smjera?«
»Duga je to priča. Dokle vodi ovaj put?«
»Hej, hej! Zar ne znate, gospođice?«
»Ne odgovaraj pitanjima na pitanja, ako možeš. Kamo ću doći ovim putem?
Kakvo je ovo mjesto uopće? I koje je... vrijeme?«
Starčić je ponovo isturio zube, mrdnuo njima kao nutrija.
»Hej, hej«, mljasnuo je. »Eto ti ga na. Koje vrijeme, gospođice, pitate? Oj, iz
daleka je gospođica, vidi se, iz daleka došla Šumskom Djedici!«
»Iz daleka, dakako«, kimnula je ravnodušno. »Iz drugih...«
»Mjesta i vremena«, dovršio je. »Zna Djedica. Djedica se domislio.«
»Što se domislio?« upitala je uzrujano. »Što si se domislio? Što znaš?«
»Šumski Djedica zna puno.«
204
Andrzej Sapkowski
»Govori!«
»Gospođica je sigurno gladna?« Isturio je zube. »Žedna? Umorna od puta?
Ako poželiš, Šumski će te Djedica povesti u kolibu, nahraniti, napojiti. Ugostiti.«
Ciri već odavno nije imala vremena i glave da razmišlja o odmoru i jelu. Sada
su riječi čudnoga starca izazvale da joj se želudac zgrčio, crijeva zavezala u uzao,
a jezik pobjegao nekamo duboko. Starac ju je promatrao ispod oboda šešira.
»Šumski Djedica«, zamljaskao je, »ima u kolibi hrane. Ima izvorske vode. Ima
i sijena za kobilicu, zločestu kobilicu, koja je htjela dobroga Djedicu ujesti. Hej!
Svega ima u kolibi šumskoga Djedice. A moći će se i popričati o mjestima i vre-
menima... Nije nimalo daleko, o nije. Prihvaćaš, gospođice putnice? Nećeš prez-
reti gostoprimstvo jadnoga Djedice siromaška?«
Ciri je progutala slinu.
»Vodi.«
Šumski Djedica se okrenuo i otapkao jedva vidljivom stazicom posred guštare,
mlateći usput energičnim udarcima štapa. Ciri je išla za njim, saginjući glavu pod
granama i zadržavajući uzdama Kelpie, koja se zainatila da će ugristi starca ili
mu barem pojesti šešir.
Unatoč uvjeravanju, uopće nije bilo blizu. Kada su stigli na poljanu sunce se
već našlo gotovo u zenitu.
Pokazalo se da je Djedičina koliba slikovita daščara na kolcima, s krovom koji
je očito bio često popravljan onim što se našlo pri ruci. Zidovi kolibe bili su pre-
kriveni kožama koje su izgledale kao svinjske. Ispred kolibe stajala je drvena
konstrukcija u obliku stratišta, niski stol i panj sa zabijenom sjekirom. Iza kolibe
vidjelo se ognjište od kamenja i gline, na kojemu su stajali veliki čađavi kotlovi.
»Ovo je kuća Šumskoga Djedice«, starčić je pokazao ne bez ponosa štapom.
»Ovdje živi Šumski Djedica. Ovdje spava. Ovdje jelo kuha. Ako ima što kuhati.
Muka, velika je muka nabaviti jela u prašumi. Voli li gospođica putnica ječmenu
kašu?«
»Voli.« Ciri je ponovo progutala slinu. »Sve voli.«
»S mesekom? S maslom? S čvarcima?«
»Mhm.«
»A ne izgleda«, Djedica ju je procjenjivački pogledao, »da je gospođica u zad-
nje često meseka i čvaraka blagovala, o ne. Mršava je gospođica, mršava. Kost i
koža! Hej, hej! A što li je ono? Iza tvojih leđa?«
Ciri se osvrnula, dajući se navući na najstariji i najprimitivniji trik na svijetu.
Strašan udarac kvrgavoga štapa pogodio ju je ravno u sljepoočnicu. Dospjela
je nagonski podignuti ruku tek toliko da djelomično ublaži udarac koji je mogao
lubanju zdrobiti kao jaje. Ali Ciri se i tako našla na zemlji, zaglušena, ošamućena
205
Gospodarica jezera
i posve dezorijentirana.
Djedica joj je priskočio, iskezivši zube, i opalio je štapom još jednom. Ciri je
ponovo uspjela zakloniti glavu rukama, učinak je bio takav da su joj se obje bes-
pomoćno objesile. Lijeva je sigurno bila slomljena, kosti zapešća vjerojatno smr-
skane.
Djedica je, skačući, navalio na nju s druge strane i tresnuo je štapom po trbu-
hu. Kriknula je, sklupčavši se. Tada se bacio na nju kao jastreb, prevrnuo je licem
prema zemlji, pritisnuo koljenima. Ciri se ispružila, oštro trgnula unazad, ne gle-
dajući zadala mu žestok udarac laktom, pogodivši. Djedica je bijesno zaurlao i
opalio je šakom u zatiljak tako jako da se licem zabila u pijesak. Zgrabio ju je za
kosu na vratu i pritisnuo joj nos i usta na zemlju. Osjetila je da se guši. Starac je
kleknuo na nju i dalje joj pritišćući lice na zemlju, strgnuo joj s leđa mač i odba-
cio ga. Onda je počeo rovati oko hlača, pronašao kopču, raskopčao je. Ciri je za-
urlala, gušeći se i pljujući pijesak. Pritisnuo ju je jače, učinio nepokretnom, zavr-
nuvši joj šakom kosu. Snažnim trzajem joj je strgnuo hlače.
»Hej, hej«, zamljaskao je, sipljivo dašćući. »Baš se Djedici našlo lijepo dupen-
ce. Hu, huuu, odavno, odavno nije Djedica imao takvo.«
Ciri, osjećajući odvratan dodir njegove čaporaste ruke, vrisnula je s ustima pu-
nim pijeska i borovih iglica.
»Leži mirno, gospodična.« Čula je kako slini, stišćući joj guzove. »Djedica
nije više mlad, ne može odmah, pomalo... Ali nema straha, obavit će Djedica što
treba. Hej, hej! A onda će se Djedica počastiti, hej, počastiti! Obilato...«
Zastao je, zaurlao i zacvilio.
Osjetivši da je zahvat olabavio, Ciri se ritnula, otrgnula i skočila kao opruga. I
vidjela što se dogodilo.
Kelpie, prikravši se potiho, zgrabila je Šumskoga Djedicu zubima za perčin i
gotovo ga podigla uvis. Starac je zavijao i cvilio, trzao se, ritao i udarao nogama,
napokon se uspio istrgnuti ostavivši u kobilinim zubima dugi sijedi pramen. Htio
je zgrabiti svoj štap, ali mu ga je Ciri nogom odbacila iz dosega ruku. Drugim
udarcem htjela ga je počastiti u mjesto koje je trebalo, ali su joj kretnje otežavale
hlače svučene do polovine bedara. Vrijeme koje joj je oduzelo njihovo podizanje,
Djedica je dobro iskoristio. U nekoliko je skokova priskočio panju, istrgnuo iz
njega sjekiru, mahanjem otjerao Kelpie koja i dalje nije odustajala. Riknuo je, is-
turio svoje grozne zube i bacio se na Ciri, podižući sjekiru na udarac.
»Djedica će te naguziti, gospodična!« divlje je zaurlao. »Makar te Djedica mo-
rao prije toga raskomadati! Djedici je svejedno, hoće li te cijelu ili na porcije!«
Mislila je da će lako izaći s njime na kraj. Napokon, bio je to stari, olinjali dje-
do. Jako se varala.
206
Andrzej Sapkowski
Unatoč čudovišnim papučama hopsao je kao zvrk, skakao okretno kao kunić, a
sjekirom sa savijenim drškom vitlao vještinom mesara. Kada ju je tamna i nabru-
šena oštrica nekoliko puta zamalo okrznula, Ciri je shvatila da je spasiti može
samo bijeg.
Ali spasio ju je sretan slučaj. Povlačeći se, zapela je stopalom za svoj mač.
Munjevito ga je podignula.
»Baci sjekiru«, prodahtala je, izvukavši Lastavicu sa zviždukom iz korica.
»Baci sjekiru na zemlju, gnusni starkeljo. Možda te onda, tko zna, i poštedim. I
ne raskomadam.«
Zastao je. Dahtao je i hroptao, a brada mu je bila odvratno slinava. No oružje
nije bacio. Vidjela je kako prebire prstima po toporištu. Vidjela mu je divlji bijes
u očima.
»No!« Zavrtjela je mačem siktavi mlinac. »Uljepšaj mi dan!«
Na trenutak je zurio u nju kao da ne razumije, onda je isturio zube, izbečio oči,
zaurlao i bacio se na nju. Ciri je bilo dosta šale. Izbjegla ga je brzim poluokretom
i zasjekla odozdo preko obje podignute ruke, iznad laktova. Djed je ispustio sje-
kiru iz krvavih ruku, ali je smjesta ponovo skočio na nju, gađajući joj raširenim
prstima u oči. Odskočila je i kratko ga ošinula po vratu. Više iz milosti nego iz
potrebe; s presječenim objema kucavicama ruku ionako bi ubrzo iskrvario.
Ležao je nevjerojatno se teško rastajući sa životom, i pored presječenih kralje-
žaka i dalje se uvijao kao crv. Ciri je stala iznad njega. Ostaci pijeska su joj još
uvijek škripali među zubima. Pljunula mu je ravno na leđa. Umro je prije no što
je prestala pljuvati.
Čudna konstrukcija ispred daščare koja je podsjećala na stratište bila je opremlje-

na željeznim kukama i koloturima. Stol i panj bili su skliski, lijepili su se od mas-
ti, gadno je smrdjelo.
Kao klaonica.
U kuhinji je Ciri pronašla kotlić s ostacima te hvaljene ječmene kaše, obilato
zamašćene, pune komadića mesa i gljiva. Bila je jako gladna, ali ju je nešto navo-
dilo da to ne pojede. Popila je samo vode iz čabra, zagrizla malenu i naboranu ja-
bučicu.
Iza kolibe je pronašla maleni podrum sa stubama, dubok i hladan. U podrumu
su stajali lonci s mašću. Sa stropa je visjelo meso. Ostatak polutke.
Izletjela je iz podruma, spotičući se po stubama, kao da je gone vrazi. Prevrnu-
la se u koprive, digla, nesigurnim korakom dotrčala do daščare, objeručke obgrli-
la jedan od stupova koji su je držali. Iako u želucu nije imala gotovo ništa, povra-
207
Gospodarica jezera
ćala je žestoko i jako dugo.

Polutka čiji je ostatak visio u podrumu bila je dječja.
***
Vođena smradom, pronašla je u šumi jamu poplavljenu vodom u koju je brižni
Šumski Djedica bacao otpatke i ono što se nije dalo pojesti. Gledajući lubanje, re-
bra i zdjelice koje su virile iz mulja, Ciri je s užasom shvatila da je živa isključivo
zbog razbludnosti strašnoga starca, samo zahvaljujući tome što je poželio ševiti.
Da je glad bila jača od gnusne požude, udario bi je podmuklo sjekirom, ne bati-
nom. Obješenoj za noge na drvenom gubilištu, izvadio bi joj utrobu i oderao
kožu, sredio je i očistio na stolu, rasjekao na panju...
Iako je hodala teturajući od vrtoglavice, a lijeva ju je otečena ruka strahovito
boljela, odvukla je truplo do jame u šumi i gurnula ga u smrdljivi glib, među kosti
žrtava. Vratila se, zatrpala granama i suhim lišćem ulazak u mali podrum, obloži-
la granjem kolje na kojemu je stajala daščara i cijelu djedičinu bijednu imovinu.
Onda je sve temeljito potpalila s četiri kraja.
Odjahala je tek kada se vatra razbuktala i valjano rasplamsala. Kada je već bila
sigurna da nijedna prolazna kiša neće omesti zatiranje traga tome mjestu.
S rukom nije bilo tako loše. Natekla jest, boljela je i itekako, ali izgleda da nijed-
na kost nije bila slomljena.
Kada se približila večer, na nebo se uspeo samo jedan mjesec. Ali Ciri se nika-
ko nije dalo priznati taj svijet kao njezin.
Ni ostati u njemu dulje no što je potrebno.
»Danas će biti«, promrmljala je Nimue, »dobra noć. Osjećam to.«

Condwiramurs je uzdahnula.
Obzor je plamtio zlatom i crvenilom. Pruga iste boje pružila se po jezerskoj
vodi od obzora do otoka.
Sjedile su na terasi, u naslonjačima. Iza leđa im je bilo zrcalo u okviru od eba-
novine i tapiserija sa zamkom pripijenim za strmu liticu koja se ogledala u vodi
planinskog jezera.
Koja li je to već večer, pomislila je Condwiramurs, koju to večer već sjedimo
ovako sve do mraka i poslije u tami? Bez ikakva učinka? Samo pričajući?
Postajalo je hladno. Čarobnica i novakinja pokrile su se krznima. S jezera su
čule škripu škarama lađe Kralja Ribara, ali je nisu vidjeli – skrivao ju je zasljep-
ljujući sjaj sunčeva zalaska.
208
Andrzej Sapkowski
»Počesto sanjam«, Condwiramurs se vratila prekinutoj priči, »da sam u lede-

noj pustoši u kojoj nema ničega osim snježne bjeline i gomila leda koji svjetluca
na suncu. Sve do obzorja, uokolo nema ničega, samo snijeg i led. I vlada tišina,
tišina što odzvanja u ušima. Neprirodna tišina. Tišina smrti.«
Nimue je kimnula glavom kao da pokazuje da zna o čemu je riječ. Ali nije ko-
mentirala.
»Iznenada«, nastavila je novakinja, »iznenada mi se učini da nešto čujem. Da
osjećam kako led podrhtava pod mojim stopalima. Kleknem, razgrćem snijeg.
Led je proziran kao staklo, kao na nekim čistim planinskim jezerima, kada se ka-
menje na dnu i ribe koje plivaju vide kroz površinu debelu na sežnje. I ja vidim u
svom snu, iako je ploča debela desetke, a možda i stotine sežanja. To mi ne smeta
da vidim... I čujem... ljude što zovu upomoć. Tamo dolje, duboko ispod leda... za-
mrznuti je svijet.«
Nimue nije komentirala ni ovaj put.
»Naravno da znam gdje je izvor toga sna. Itlinino pretkazanje, glasovita Bijela
Studen, Vrijeme Mraza i Vučje Vijavice. Svijet koji umire posred snjegova i leda
da bi se, kako kaže pretkazanje, nanovo rodio. Očišćen i bolji.«
»U to«, rekla je Nimue tiho, »da će se svijet roditi ponovo duboko vjerujem. U
to da će biti bolji, ne previše.«
»Molim?«
»Čula si me.«
»I nisam čula krivo? Nimue, Bijela Studen pretkazana je već na tisuće puta,
svake jače zime govorilo se da je upravo stigla. U ovom trenutku čak ni djeca ne
vjeruju da ikakva zima može zaprijetiti svijetu.«
»No, molim. Djeca ne vjeruju. A ja, zamisli, vjerujem.«
»Polazeći od nekih racionalnih polazišta?« upitala je blago zajedljivo Con-
diwiramurs. »Ili isključivo od mistične vjere u nepogrešivost vilenjačkih proro-
čanstava?«
Nimue je dugo šutjela, čupkajući krzno kojim se pokrila.
»Zemlja«, započela je napokon pomalo mentorskim tonom, »ima oblik kugle i
kruži oko Sunca. Slažeš se s time? Ili možda pripadaš nekoj od pomodnih sljedbi
koje dokazuju nešto posve suprotno?«
»Ne. Ne pripadam. Prihvaćam heliocentričnost i slažem se s teorijom o okru-
gloj Zemlji.«
»Sjajno. Onda ćeš se sigurno složiti i s činjenicom da je okomita os zemaljske
kugle nagnuta pod kutom i da putanja Zemlje oko Sunca nema oblik pravilnoga
kruga, već je eliptična?«
»Učila sam o tome. Ali nisam astronom pa...«
209
Gospodarica jezera
»Ne treba biti astronomom, dovoljno je razmišljati logično. Zemlja obilazi

Sunce orbitom eliptična oblika, pa je stoga za vrijeme obilaska čas bliže, a čas se
udaljuje. Što je Zemlja udaljenija od Sunca, to je na njoj, sasvim logično, hladni-
je. A što manje zemaljska os odstupa od perpendikula, to manje svjetlosti dopire
na sjevernu polukuglu.«
»I to je logično.«
»Obje te činjenice, to jest eliptičnost orbite i stupanj nagnutosti zemaljske osi,
podliježu promjenama. Cikličkim, kako se smatra. Elipsa može biti više ili manje
eliptična, odnosno rastegnuta i izdužena, zemaljska os može biti manje ili više
nagnuta. Ekstremne uvjete, ako je riječ o klimi, izaziva istodobno nastupanje obi-
ju pojava: maksimalno rastezanja elipse i tek neznatno odstupanje od okomice
osi. Zemlja obilazeći oko Sunca prima u afelu vrlo malo svjetlosti i topline, a po-
dručja oko polova dodatno su uskraćena nepovoljnim kutom nagnutosti osi.«
»Jasno.«
»Što je manje svjetlosti na sjevernoj polukugli, snježni je pokrivač veći. Bijeli
i svjetlucavi snijeg odbija Sunčevu svjetlost, temperatura pada još više. Snijeg se
zahvaljujući tome zadržava još duže, na sve većim područjima ne topi se uopće
ili se topi samo nakratko, što je više snijega i što više područja pokriva, to je veća
svjetlucava površina koja odbija...«
»Shvatila sam.«
»Snijeg pada, pada, pada i sve ga je više. Uzmi u obzir i da s morskim struja-
ma s juga putuju mase toploga zraka koje se kondenziraju nad ohlađenim sjever-
nim kopnom. Topli zrak se kondenzira i pada u obliku snijega. Što je temperatur-
na razlika veća, to su padaline obilnije. Što su padaline obilnije, to je više bijelo-
ga snijega koji se dugo ne topi. Tim je hladnije. Time je veća razlika temperatura
i obilnija kondenzacija zračnih masa...«
»Shvatila sam.«
»Snježni pokrov postaje toliko težak da se pretvara u stlačeni led. Ledenjak.
Na koji, kako znamo, i dalje pada snijeg, tlačeći ga još jače. Ledenjak raste, nije
samo sve deblji, nego se i širi, pokrivajući sve veća područja. Bijela područja...«
»Koja odbijaju Sunčeve zrake«, kimnula je glavom Condwiramurs. »Hladnije,
hladnije, još hladnije. Bijela Studen koju je pretkazala Itline. Ali je li moguća ka-
taklizma? Zar nam doista prijeti da će led koji oduvijek leži na sjeveru iznenada
poteći na jug, zdrobiti, stlačiti i prekriti sve? Kojim tempom narasta ledena kapa
na polu? Za koliko cala godišnje?«
»Kako sigurno znaš«, rekla je Nimue zagledana u jezero, »jedina luka koja se
u Praksedskom zaljevu ne zamrzava je Pont Vanis.«
»Znam to.«
210
Andrzej Sapkowski
»Obogati znanje: prije sto godina nije se zamrzavala nijedna luka u Zaljevu.
Prije sto godina, o tome postoje brojne predaje, u Caingornu su se uzgajali sunco-
kret i vučika. Sada se ne uzgajaju jer je vegetacija navedenih biljaka nemoguća,
ondje je obično prehladno. A znaš li da su u Kaedwenu bili vinogradi? Vina od
tamošnjih sorti vjerojatno nisu bila najbolja jer iz sačuvanih dokumenata proizla-
zi da su bila vrlo jeftina. Ali su ih tamošnji pjesnici svejedno opjevali. Danas loza
u Kaedwenu uopće ne raste. Zato što sadašnje zime, za razliku od nekadašnjih,
donose jake mrazove, a jak mraz ubija vinovu lozu. Ne samo da koči vegetaciju,
nego posve ubija. Uništava.«
»Shvaćam.«
»Da«, zamislila se Nimue. »I što tu još dodati? Možda to da snijeg u Talgaru
pada polovinom studenoga i širi se na jug tempom od preko pedeset milja na
dan? Da se na prijelazu iz prosinca u siječanj nad Albom događaju mećave, ondje
gdje je još prije sto godina snijeg bio senzacija? A to da se kod nas snijeg počinje
topiti, a jezera odmrzavati u travnju, zna svako dijete! I svako se dijete čudi zašto
se taj mjesec zove travanj. Tebe to nije čudilo?«
»Ne previše«, priznala je Condwiramurs. »Uostalom, kod nas, Vicovaru, nije
se govorilo travanj, nego lažicvijet. Ili na vilenjačkom: Birke. Ali razumijem što
hoćeš reći. Naziv mjeseca potječe iz davno minulih vremena kada je u travnju do-
ista sve cvjetalo...«
»Ta su davno minula vremena sve skupa sto, sto dvadeset godina. To je jedva
jučer, djevojko. Itlina je bila posve u pravu. Njezino će se pretkazanje ostvariti.
Svijet će nestati pod slojem leda. Civilizacija će nestati krivnjom Razoriteljice,
koja je mogla, imala mogućnost otvoriti put spasa. Kako znamo iz legende, nije
to učinila.«
»Iz razloga koje legenda ne objašnjava. Ili objašnjava s pomoću mutnog i na-
ivnog moraliteta.«
»To je istina. Ali činjenica ostaje činjenicom. Činjenica je Bijela Studen. Civi-
lizacija sjeverne polukugle osuđena je na uništenje. Nestat će pod ledom naraslih
ledenjaka, pod vječnim ledom i snijegom. No ne treba paničariti, jer potrajat će
prije no što se to dogodi.«
Sunce je posve zašlo, s površine jezera nestao je zasljepljujući odsjaj. Sada se
na vodu spustila pruga vrlo meke, blaže svjetlosti. Nad kulom Inis Vitre izašao je
mjesec, svijetao kao napola presječen zlatni talir.
»Koliko?« upitala je Condwiramurs. »Koliko će to, po tebi, potrajati? Odnos-
no, koliko vremena imamo?«
»Puno.«
»Koliko, Nimue?«
211
Gospodarica jezera
»Nekih tri tisuće godina.«

Na jezeru, na lađi, Kralj Ribara je lupio veslom i opsovao. Condwiramurs je
glasno uzdahnula.
»Malo si me umirila«, rekla je malo kasnije. »Ali samo malo.«
Sljedeće mjesto bilo je jedno od gadnijih koje je Ciri posjetila, zasigurno se uvr-
stilo u prvih deset i to pri vrhu te desetke.
Bila je to luka, lučki kanal, vidjela je lađe i galije uz rive i pristane, vidjela je
šumu jarbola, vidjela jedra, teško obješena u nepomičnom zraku. Posvuda je pu-
zao i dizao se dim, oblaci smrdljivoga dima.
Dim se dizao i iza nakrivljenih straćara uz kanal. Odatle se čuo glasni, razdiru-
ći plač djeteta.
Kelpie je frknula, jako trzajući glavom, povukla se, udarajući kopitima o kal-
drmu. Ciri je pogledala dolje i ugledala mrtve štakore. Ležali su posvuda. Mrtvi
glodavci blijedoružičastih šapica, poizvijani u mukama.
Nešto ovdje ne valja, pomislila je, osjećajući kako je obuzima užas. Nešto ov-
dje ne valja. Odavde treba pobjeći. Čim prije pobjeći!
Pod stupom po kojemu su bile povješane mreže i konopi, sjedio je muškarac u
razdrljenoj košulji, s glavom nakrivljenom na rame. Nekoliko koraka dalje ležao
je drugi. Nije izgledalo kao da spavaju. Nisu se ni pomaknuli kada su Kelpiene
potkove zazvečale po kamenju tik kraj njih. Ciri je pognula glavu, prolazeći ispod
tralja koje su visjele na konopcu i ispuštale jetki vonj prljavštine.
Na vratima jedne od straćara vidio se križ namazan vapnom ili bijelom bojom.
Iza krova dizao se uvis crni dim. Dijete je i dalje plakalo, netko se derao u daljini,
netko bliži je kašljao i soptao. Zavijao je pas.
Ciri je osjetila da je svrbi dlan. Pogledala je.
Ruka joj je bila kao kimom poprskana crnim točkicama.
Vrisnula je iz sve snage. Tresući se cijela od groze i gađenja, počela se otresati
i čistiti, mašući žestoko rukama. Uplašena Kelpie pojurila je u galopu, Ciri umalo
nije pala. Stišćući kobiline bokove bedrima, objeručke je pročešljavala i češala
kosu, otresala jaknu i košulju. Kelpie je punim galopom uletjela u dimom zastrtu
uličicu. Ciri je kriknula od užasa.
Jahala je kroz pakao, kroz inferno, kroz najkošmamiji od košmara. Među ku-
ćama označenim bijelim križevima. Među tinjajućim gomilama krpa. Među mr-
tvacima koji su ležali pojedinačno i u gomilama, jedni preko drugih. I među ži-
vim, odrpanim, polugolima prikazama čiji su obrazi bili upali od boli, koje su pu-
zale po gnoju, urlale na jeziku koji nije razumjela, pružajući prema njoj mršave
212
Andrzej Sapkowski
ruke prekrivene jezivim, krvavim krastama...

Pobjeći! Pobjeći odavde!
Čak i u crnom ništavilu, u nebitku arhipelaga mjesta Ciri je još dugo osjećala u
nosnicama onaj dim i smrad.
I sljedeće mjesto bilo je luka. I tu je bila riva, bio je okolčani kanal, na kanalu
koge, barkase, škune, galijuni, a nad njima šuma jarbola. Ali ovdje, na ovome
mjestu, iznad jarbola su veselo kriještali galebovi, a smrdjelo je obično i domaće:
po mokrom drvu, smoli, morskoj vodi, a također i ribi u sve tri temeljne inačice:
svježoj, usmrđenoj i prženoj.
Na palubi obližnje bracere prepirala su se dva čovjeka nadvikujući se uzbuđe-
nim glasovima. Razumjela je što govore. Radilo se o cijeni haringi.
Nedaleko je bila taverna, iz njezinih otvorenih vrata izbijao je zadah ustajala
zraka i piva, čuli su se glasovi, zveket, smijeh. Netko je urlao prostu pjesmu, uvi-
jek isti dvostih.
Luned, v’ard t’elaine arse,

Aen a meath ail aen sparse!
Znala je gdje je. I prije no što je pročitala na pramcu jednoga od galijuna.

»Evall Muire«. I matična luka: Baccalá. Znala je gdje je.
U Nilfgaardu.
Pobjegla je prije no što ju je itko pomnije zagledao.
No prije nego je uspjela uroniti u ništavilo, buha, zadnja od onih koje su je op-
sjele na prethodnome mjestu, koja je izdržala putovanje kroz vrijeme i prostor
pritajena u naboru jakne, saskočila je dugim bušjim skokom na lučki pristan.
Još te iste večeri, buha se udomaćila u olinjalom krznašcu štakora, staroga
mužjaka, veterana mnogih štakorskih bitaka, o čemu je svjedočilo uho odgrizeno
uz samu lubanju. Još te iste večeri buha i štakor su se ukrcali na brod. A već idu-
ćega dana krenuli na plovidbu. Na hulku, starom, zapuštenom i vrlo prljavom.
Hulk se zvao »Catriona«. Taj će naziv prijeći u povijest. Ali tada još nije znao
za to.
Sljedeće mjesto – iako je bilo zbilja teško u to povjerovati – iznenađivalo je dois-

ta idiličnom slikom. Nad spokojnom, lijenom rijekom koja je tekla među vodi
prignutim vrbama, johama i hrastovima, tik do mosta koji je skladnim kamenim
213
Gospodarica jezera
lukom spajao obale, stajala je među trskom krčma sa slamnatom strehom obrasla
divljom lozom, bršljanom i visokim grahom. Iznad trijema njihao se cimer s poz-
laćenim slovima. Slova su Ciri bila posve strana. Ali na cimeru se vidjela i posve
uspjela slika mačka, pa je zaključila da je to krčma »Kod crne mačke«.
Miris jela koji je dopirao iz krčme bio je jednostavno neodoljiv. Ciri se nije
dugo premišljala. Popravila je mač na plećima i ušla.
Unutra je vladala pustoš, samo su za jednim stolom sjedila tri muškarca seljač-
koga izgleda. Nisu je ni pogledali. Ciri je sjela u kut, leđima prema zidu.
Krčmarica, punašna žena s vrlo čistom pregačom i uštirkanim oglavljem, priš-
la joj je i nešto je upitala. Glas joj je zvučao zvonko, ali melodiozno. Ciri je pr-
stom pokazala otvorena usta, potapšala se po trbuhu, nakon čega je odrezala je-
dan od srebrnih gumba s jakne i položila ga na stol. Vidjevši čudan pogled, već se
spremala odrezati još jedan gumb, ali ju je žena zaustavila pokretom i siktavom,
iako milozvučnom riječju.
Ekvivalentom gumba pokazala se zdjela guste povrtne čorbe, glineni lončić s
grahom i slaninom, kruh i vrč razrijeđena vina. Kod prve žlice Ciri je pomislila
da će se rasplakati. Ali suspregnula se. Jela je polako, uživala.
Krčmarica je prišla, zazveketala upitno, prislonila obraz na sklopljene dlanove.
Hoće li prenoćiti?
»Ne znam«, rekla je Ciri. »Možda. U svakom slučaju, hvala na ponudi.«
Žena se nasmiješila i otišla u kuhinju.
Ciri je raskopčala pojas i naslonila se leđima na zid. Razmišljala je što dalje.
Mjesto je – osobito u usporedbi s nekoliko posljednjih – bilo simpatično, mamilo
je na dulji boravak. Znala je ipak da preveliko povjerenje može biti pogibeljno, a
pomanjkanje budnosti pogubno.
Cma mačka, točno onakva kao na cimeru svratišta, pojavila se tko zna odakle,
protrljala joj se uz nogu, protežući leđa. Pogladila ju je, mačka joj je blago glavi-
com gurnula dlan, sjela i počela lizati krzno na prsima. Ciri je gledala.
Vidjela je Jarrea kako sjedi pri ognjištu u krugu nekakvih odrpanaca nelijepa
izgleda. Svi su žvakali nešto što je podsjećalo na komadiće drvenog ugljena.
»Jarre?«
»Tako treba«, rekao je dječak, gledajući u vatru na ognjištu. »Čitao sam o
tome u Povijesti ratovanja, djelu maršala Pelligrama. Tako treba kada je domovi-
na u nevolji.«
»Što treba? Gristi ugljen?«
»Da. Upravo tako. Majka domovina zove. A dijelom i iz osobnih pobuda.«
»Ciri, ne spavaj u sedlu«, kaže Yennefer. »Stižemo.«
Na kućama mjesta u koje dolaze, na svim vratima i kapcima vide se veliki kri-
214
Andrzej Sapkowski
ževi nacrtani bijelom bojom ili vapnom. Kovitla se gust i smrdljiv dim, dim s lo-
mača na kojima se pale trupla. Čini se da Yennefer to ne vidi.
»Moram se uljepšati.«
Pred njezinim licem, nad ušima konja visi ogledalce. Češalj pleše u zraku, češ-
lja crne uvojke. Yennefer rabi samo čarolije, uopće ne koristi ruke, jer...
Jer su joj ruke sve u skorenoj krvi.
»Mamice! Što su ti to učinili?«
»Ustani, djevojko«, govori Coën. »Svladaj bol, ustani i na gredu! Inače će te
svladati strah. Hoćeš li do kraja života umirati od straha?«
Njegove žute oči svijetle nelijepo. Zijeva. Njegovi šiljati zubi svjetlucaju bjeli-
nom. To uopće nije Coën. To je mačka. Crna mačka...
Puno milja duga kolona vojske maršira, nad njom se vijori i njiše šuma kopalja
i zastava. I Jarre maršira, na glavi ima okruglu kacigu, na ramenu koplje, tako
dugo da ga mora grčevito držati, objeručke, inače bi ga oborilo. Trešte bubnjevi,
tutnji i odjekuje vojnička pjesma. Nad kolonom grakću vrane. Mnoštvo vrana...
Obala jezera, na plaži krpe zgusnute pjene, izbačena natrula trska. Na jezeru
otok. Kula. Branič kula nazubljena grudobranima, podebljana porazbacanim ma-
šikulima. Nad kulom sve tamnije modro večernje nebo, sjaji mjesec, svijetli kao
napola presječeni zlatni talir. Na terasi sjede u naslonjačima dvije žene omotane
krznima. Muškarac u čamcu...
Zrcalo i tapiserija.
Ciri podiže glavu. Njoj sučelice, za stolom, sjedi Eredin Bréacc Glas.
»Ne možeš ne znati«, govori cereći u smiješku svoje jednake zube, »da samo
odgađaš neumitno. Pripadaš nama i dobit ćemo te.«
»Ma baš!«
»Vratit ćeš nam se. Proputovat ćeš malo po mjestima i vremenima, onda nale-
tjeti na Spiralu, a na Spirali ćemo te zgrabiti. U svoj svijet i vrijeme nećeš se vra-
titi više nikada. Uostalom, već je prekasno. Nemaš se kome vratiti. Ljudi koje si
poznavala odavno su već umrli. Njihovi su grobovi obrasli travom i urušili se.
Njihova su imena već zaboravljena. Tvoje također.«
»Lažeš! Ne vjerujem!«
»Tvoja su vjerovanja tvoja privatna stvar. Ponavljam, uskoro ćeš naletjeti na
Spiralu, a ja ću te tamo već čekati. Pa ti to potajno želiš, i dalje žudiš, me elaine
luned Zireael.«
»Trabunjaš!«
»Mi, Aen Elle, ćutimo takve stvari. Bila si opčinjena mnome, žudjela si za
mnom i bojala si se te žudnje. Žudjela si i dalje žudiš, Zireael. Mene. Moje ruke.
Moj dodir...«
215
Gospodarica jezera
Dodirnuta, naglo je skočila, prevrnuvši kupicu, srećom već praznu. Posegnula

je za mačem, ali se smjesta umirila. Bila je u svratištu ›Kod crne mačke‹, mora da
je zaspala, zadrijemala za stolom. Ruka koja joj je dotaknula kosu pripadala je
punašnoj gazdarici. Ciri nije bila luda za tim tipom prisnosti, ali je žena zračila
srdačnošću i dobrohotnošću, na koje se nije smjelo uzvratiti osornošću. Dopustila
je da je pomiluje po glavi, s osmijehom je saslušala melodiozan, zvonak govor.
Bila je umorna.
»Moram ići«, rekla je napokon.
Žena se nasmiješila, zazveckala pjevno. Kako je to, pomislila je Ciri, čemu
pripisati da u svim svjetovima, mjestima i vremenima, na svim jezicima i narje-
čjima ta jedna riječ uvijek zvuči razumljivo? I uvijek slično?
»Da. Moram mami. Moja me mama čeka.«
Krčmarica ju je otpratila u dvorište. Prije no što se Ciri vinula u sedlo, odjed-
nom ju je čvrsto zagrlila, privila uz punašne grudi.
»Doviđenja. Hvala na gostoprimstvu. Naprijed, Kelpie.«
Pošla je ravno na lučni most nad mirnom rijekom. Kada su kobiline potkove
zazvonile po kamenju, osvrnula se. Žena je još stajala pred krčmom.
Usredotočenost, šake uz sljepoočnice. U ušima šum, kao iz nutrine morske
školjke. Bljesak. I naglo meko i crno ništavilo.
»Bonne chance, ma fille!« povikala je za njom Teresa Lapin, krčmarica iz krč-
me »Kod crne mačke« u Pont-sur-Yonneu uz cestu koja vodi iz Meluna u Auxer-
re. »Sretan ti put!«
Usredotočenost, šake uz sljepoočnice. U ušima šum, kao iz nutrine morske školj-

ke. Bljesak. I naglo meko i crno ništavilo.
Mjesto. Jezero. Otok. Kula. Mjesec kao talir presječen napola, njegov sjaj se
pruža na vodi u svijetloj pruzi. U pruzi čamac, u njemu muškarac s udicom...
Na terasi kule... Dvije žene?
Condwiramurs nije izdržala, kriknula je od dojma, smjesta dlanom prekrila
usta. Kralj Ribara je s pljuskom spustio sidro, nerazgovijetno opsovao, onda zi-
nuo i tako zamro. Nimue nije ni trepnula.
Presječena prugom mjesečeve svjetlosti, površina jezera je zadrhtala i nabrala
se kao pod udarom vjetra. Noćni zrak nad površjem pukao je onako kako puca
razbijeni vitraj. Iz pukotine se pomolio vrani konj. S jahačem na leđima.
Nimue je spokojno ispružila ruke, izdeklamirala čarobnu formulu. Tapiserija
obješena na stalku naglo je zaplamtjela, zažarila se čarolijom raznobojnih svjetla-
šaca. Svjetlašca su se odrazila u ovalu zrcala, zaplesala, zakovitlala po staklu kao
216
Andrzej Sapkowski
šarene pčele i odjednom se pojavila u obliku duge, raširivši se u prugu od koje je

nastala svjetlost kao da je dan.
Vrana kobila se propela, divlje zarzala. Nimue je silovito raširila ruke, uzvik-
nula formulu. Condwiramurs se, vidjevši sliku koja je nastajala i rasla u zraku,
snažno usredotočila. Slika se odmah izoštrila. Vrata iza kojih se vidjela...
Visoravan puna brodskih olupina. Zamak stopljen s oštrim stijenama litice, uz-
dignut nad crnim zrcalom planinskoga jezera...
»Ovuda!« prodorno je kriknula Nimue. »Ovo je put kojim moraš poći! Ciri,
Pavettina kćeri! Uđi u portal, produži putem koji vodi ususret sudbini! Neka se
zatvori krug vremena! Neka zmija Uroboros zarine zube u vlastiti rep!«
»Ne lutaj više! Požuri, požuri u pomoć svojim bliskima! To je pravi put, vje-
štice!«
Kobila je zarzala ponovo, ponovo je zamahala kopitima po zraku. Djevojka u
sedlu vrtjela je glavom, gledajući čas nju, čas sliku koju su prizvali tapiserija i zr-
calo. Zabacila je kosu i Condwiramurs je ugledala ružan ožiljak na njezinu obra-
zu.
»Vjeruj mi, Ciri!« povikala je Nimue. »Ta poznaješ me! Već si me nekoć vi-
djela!«
»Sjećam se.« Začule su. »Vjerujem. Hvala.«
Vidjele su kako podbodena kobila lakim i plesnim korakom utrčava u svjetlost
portala. Prije no što se slika zamutila i rasplinula, ugledali su kako pepeljastokosa
djevojka maše rukom, okrenuta u sedlu prema njima.
A onda je sve nestalo. Površina jezera polagano se smirivala, pruga mjesečeve
svjetlosti opet se zagladila.
Bilo je tako tiho da im se činilo kako čuju zviždavo disanje Kralja Ribara.
Zadržavajući suze koje su joj navirale na oči, Condwiramurs je snažno zagrlila
Nimue. Osjećala je kako mala čarobnica drhti. Ostale su tako neko vrijeme u za-
grljaju. Bez riječi. Potom su se obje okrenule prema mjestu na kojemu su nestala
Vrata Svjetova.
»Sretno, vještice!« kliknule su jednoglasno. »Sretan ti put!«
217
Gospodarica jezera
Podalje od te livade, mjesta na kojemu se odigrala ta strašna bitka u ko-

joj se gotovo sva sila Sjevera sukobila s gotovo svom moći nilfgaardskoga
napadača, bila su dva ribarska seoca: Stare Riti i Brenna. No budući da je
Brenna u to vrijeme bila spaljena do temelja, uobičajilo se govoriti o Bitki
kod Starih Riti. Danas međutim nitko ne govori drukčije no samo Bitka kod
Brenne, a za to su dva razloga. Primo, obnovljena Brenna je danas veliko i
prosperitetno naselje, a Stare Riti su opustjele i ono što je od njih ostalo
zaraslo je u koprivu, piriku i veliki čičak. Secundo, taj naziv nekako nije
pristajao u svezi s tim slavnim, znamenitim i istodobno tragičnim bojem.
Jer kako i bi: tu je bitka u kojoj je položilo živote više od trideset tisuća lju-
di, a tu ne samo Riti, već još i Stare.
Tako je u cijeloj povijesnoj i vojnoj literaturi prihvaćen isključivo naziv
Bitka kod Brenne – kako u nas, tako i u nilfgaardskim izvorima, kojih je
nota bene puno više od naših.
Velečasni Jarre iz Ellandera Stariji,
Annales seu Cronicae Incliti Regni Temeriae
Osmo poglavlje
»KADETE FITZ-OESTERLEN, OCJENA NEDOVOLJAN. Sjednite. Skrenuo bih vam pozor-
nost na to da je pomanjkanje znanja o glasovitim i važnim bitkama iz povijesti
vlastite domovine kompromitantno za svakog domoljuba i dobrog građanina, a u
slučaju budućega časnika, naprosto je skandalozno. Dopustit ću si još jednu malu
napomenu, kadete Fitz-Oesterlen. Otprije dvadeset godina, to jest od vremena ot-
kako predajem na ovoj školi, ne sjećam se završnog ispita na kojemu ne bi palo
pitanje o Bitki kod Brenne. Stoga neznanje s time u svezi praktički ukida šansu za
vojnu karijeru. No, ako si barun, ne moraš obavezno biti časnik, možeš se okušati
i u politici. Ili u diplomaciji. Što vam iskreno preporučujem, kadete Fitz-Oester-
len. A mi se vraćamo Brenni, gospodo. Kadete Puttkammer!«
»Ovdje!«
»Pristupite zemljovidu. Nastavite. Od mjesta na kojemu je gospodina baruna
napustila rječitost.«
»Na zapovijed! Razlog zbog kojega je feldmaršal Menno Coehoorn odlučio iz-
vršiti manevar i uputiti se brzim maršem na zapad bila su izvješća obavještajne
službe koja su dojavljivala da nordlinška vojska ide u pomoć opkoljenoj tvrđavi
218
Andrzej Sapkowski
Mayena. Maršal je odlučio presjeći Nordlinzima put i prisiliti ih na odlučujuću

bitku. S tim je ciljem podijelio snage armijske skupine Središte. Dio snaga je os-
tavio pod Mayenom, s ostatkom snaga je brzim maršem krenuo...«
»Kadete Puttkammer! Niste beletrist. Vi ste budući časnik! Kakvo je to odre-
đenje ›ostatak snaga‹? Izvolite mi dati točan ordre de bataille udarne skupine
maršala Coehoorna. Rabeći vojno nazivlje!«
»Na zapovijed, gospodine satnice. Feldmaršal Coehoorn je pod svojim zapo-
vjedništvom imao dvije armije: IV. konjičku, kojom je zapovijedao general boj-
nik Markus Braibant, patron naše škole...«
»Vrlo dobro, kadete Puttkammer.«
»Posrani ulizica«, siknuo je iz svoje klupe kadet Fitz-Oesterlen.
»... te III. armiju pod zapovjedništvom general-lajtnanta Rhetza de Mellisa-
Stokea. U sastav IV. konjičke armije, koja je brojila nešto više od dvadeset tisuća
vojnika, ulazili su: divizija Venendal, divizija Magne, divizija Frundsberg, II. vi-
covarska brigada, VII. daerlanska brigada te brigade Nauzicaa i Vrihedd. U sas-
tav III. armije ulazile su: divizija Alba, divizija Deithwen te... hmmm... te divizi-
ja...«
»Divizija Ard Feainn«, ustvrdila je Julia Abatemarco. »Ako, jasna stvar, niste ne-
što smutili. Je li im sigurno na stijegu bilo veliko srebrno sunce?«
»Bilo je, pukovnice«, ustvrdio je čvrsto zapovjednik izvidnice. »Dakako da je
bilo!«
»Ard Feainn«, progunđala je Slatka Vjetropirka. »Hmm... Zanimljivo. To bi
značilo da u tri kolone, koje ste navodno vidjeli, na nas nastupa ne samo cijela
Konjanička, već i dio Treće. Ha, ne! Ništa na vjeru! Ja to moram vidjeti na svoje
oči. Satniče, zapovijedate banderijom za vrijeme moje odsutnosti. Zapovijedam
da pukovniku Pangrattu pošaljete kurira...«
»Ali, pukovnice, je li razborito da vi osobno...«
»Izvrši!«
»Na zapovijed!«
»To je stvarno hazard, pukovnice!« nadvikao je trk galopa zapovjednik izvid-
nice. »Možemo naletjeti na neku vilenjačku ophodnju...«
»Ne pričaj! Vodi!«
Desetina je oštrim galopom pojurila niz jarugu, promaknula kao vihor dolinom
potoka, upala u šumu. Tu je morala usporiti. Jahanje je otežavala guštara, a usto
im je zbilja prijetilo nenadano nalijetanje na izvidničke ophodnje ili predstraže
koje su Nilfgaarđani nedvojbeno odaslali. Kondotijerska izvidnica prilazila je, is-
219
Gospodarica jezera
tina, neprijatelju s boka, ne od čela, ali i bokovi su zacijelo bili osigurani. Pothvat
je stoga bio rizičan kao sam vrag. Ali Slatka Vjetropirka je voljela takve zabave.
A u cijeloj Slobodnoj pukovniji nije bilo vojnika koji je ne bi slijedio. Makar i u
pakao.
»To je ovdje«, rekao je zapovjednik ophodnje. »Ova kula.«
Julia Abatemarco je zavrtjela glavom. Kula je bila nakrivljena, trošna, naježe-
na polomljenim gredama, čipkasta od rupa kroz koje je vjetar sa zapada svirao
kao na svirali. Nije se znalo tko je i zašto podignuo tu kulu ovdje, u pustoši. Ali
vidjelo se da ju je podignuo davno.
»Neće se srušiti?«
»Neće sigurno, pukovnice.«
U Slobodnoj pukovniji nije se oslovljavalo s »gospodin«. Ni s »gospa«. Samo
po činu.
Julia se popela na vrh kule brzo, gotovo trkom. Zapovjednik ophodnje susti-
gao ju je tek minutu poslije, a dahtao je kao bik dok pokriva kravu. Naslonjena na
nakrivljeni grudobran, Slatka Vjetropirka je istraživala dolinu s pomoću durbina,
isturivši jezik među usnice i napevši skladno dupence. Ta je slika kod zapovjed-
nika ophodnje izazvala srh uzbuđenja. Brzo se svladao.
»Ard Feainn, nema dvojbe«, oblizala je usne Julia Abatemarco. »Vidim i Da-
erlance Elana Trahea, ondje su i vilenjaci iz brigade Vrihedd, naši stari znanci od
Maribora i Mayene... Aha! Tu su i Mrtvačke Glave, glasovita brigada Nauzicaa...
Vidim i plamence na stjegovima oklopničke divizije Deithwen... I bijelu zastavu
s crnim orlom raširenih krila, znakom divizije Alba...«
»Raspoznajete ih«, promrmljao je zapovjednik ophodnje, »kao stare znance....
Toliko se razumijete?«
»Završila sam vojnu akademiju«, odrezala je Slatka Vjetropirka. »Ja sam čas-
nica s položenim časničkim ispitom. Dobro, vidjela sam što sam htjela. Vraćamo
se banderiji.«
»Na nas idu Četvrta konjička i Treća«, rekla je Julia Abatemarco. »Ponavljam, ci-
jela Četvrta konjička i valjda sva konjica Treće. Za stjegovima koje sam vidjela
dizao se oblak prašine do neba. Tamo, u te tri kolone, ide koliko vidim četrdeset
tisuća konjanika. A možda i više. Možda...«
»Možda je Coehoorn podijelio armijsku skupinu Središte«, dovršio je Adam
»Adieu« Pangratt, zapovjednik Slobodne pukovnije. »Uzeo sam Četvrtu konjičku
i konjicu iz Treće, bez pješaštva, da brže napreduju... Ha, Julija, da sam ja na
mjestu velikoga grofa Natalisa ili kralja Foltesta...«
220
Andrzej Sapkowski
»Znam.« Oči Slatke Vjetropirke su bljesnule. »Znam što bi ti učinio. Poslao

im glasnike?«
»Razumije se.«
»Natalis je stari lisac. Možda, sutra...«
»Možda«, Adieu joj nije dao da završi. »I čak mislim da hoće. Podbodi konja,
Julia. Nešto ti želim pokazati.«
Odjahali su nekoliko stajanja, brzo, znatno prestignuvši ostatak vojske. Sunce
je već gotovo dodirivalo brda na zapadu, šume i ritovi mračili su dolinu dugom
sjenom. Ali bilo je dovoljno vidno da se Slatka Vjetropirka smjesta domisli što
joj hoće pokazati »Adieu« Pangratt.
»Ovdje«, potvrdio joj je misli Adieu, stajući u stremenovima. »Ovdje bih sutra
prihvatio bitku. Da ja zapovijedam armijom.«
»Lijep teren«, priznala je Julia Abatemarco. »Ravan, tvrd, gladak... Ima se
mjesta za postrojavanje... Hmmm... Od ovih brjegova do onih ribnjaka, tamo...
Bit će nekih tri milje... Ona uzvisina, eno, zapovjedno mjesto iz snova...«
»Dobro kažeš. A tamo, pogledaj, u sredini, još jedno jezerce ili ribnjak, eno
tamo, ono što blješti... Može se iskoristiti. I rječica je prikladna za granični pojas,
jer je malena, ali močvarna... Kako se zove ta rječica, Julia? Pa prošli smo onuda
jučer. Sjećaš se?«
»Zaboravila sam. Mislim Zaimača. Ili tako nekako.«
Tko poznaje taj kraj, lako će si cijelu stvar imaginirati, onima pak koji ondje ma-
nje bivahu, otkrit ću da je lijevo krilo kraljevske vojske dosezalo sve do mjesta
gdje se danas nalazi naselje Brenna. U vrijeme boja, nikakvoga naselja nije on-
dje bilo jer su ga lanjske godine vilenjačke Vjeverice potpalile i spalile do teme-
lja. Ondje je pak, upravo na lijevom krilu, stajao redanski kraljevski korpus, ko-
jim je zapovijedao grof de Ruyter. A bilo je u tom korpusu osam tisuća ljudi pje-
šaštva i ponajbolje konjice.
Središte kraljevske grupacije stajaše nasuprot brijegu koji je poslije prozvan
Obješenjakovim. Ondje, na brijegu, stajahu sa svitom kralj Foltest i veliki grof
Jan Natalis, imajući s visine pregled cjelokupnoga bojnoga polja. Tu bijahu gru-
pirane glavne sile naših vojski – dvanaest tisuća junačnih temerskih i redanskih
infanterista postrojenih u četiri velike falange, branjene s deset konjičkih stjego-
va, koji stajahu sve do sjevernog kraja jezera, koje okolni puk nazivaše Zlatnim.
Središnja je pak skupina imala u drugoj liniji pričuvnu postrojbu – tri tisuće
wyzimskoga i mariborskog pješaštva kojim je zapovijedao vojvoda Bronibor.
S južnoga pak ruba Zlatnoga jezera pa sve do niza ribnjaka i krivaja rječice
221
Gospodarica jezera
Zaimače, na pograničju milju širokom, stajaše desno krilo naše vojske: Dragovo-
ljački korpus, sastavljen od mahakamskih patuljaka, osam stjegova lake konjice i
banderija znamenite Slobodne kondotjerske pukovnije. Desnim krilom zapovije-
dahu kondotijer Adam Pangratt i patuljak Barclay Els.
Sučelice, na kojih milju ili dvije, na golom polju iza šume, postrojio je feld-
maršal Menno Coehoorn nilfgaardsku vojsku. Stajalo je ondje čelično ljudstvo
poput crnoga zida, pukovnija uz pukovniju, satnija uz satniju, eskadron uz eska-
dron, dokle je pogled sezao, nije bilo kraja. A iza šume barjaka i kopalja nije se
moglo razabrati da borbeni stroj nije bio samo širok, već i dubok, jer i te je voj-
ske bilo četrdeset i šest tisuća, za što je tada malotko znao, i bolje je da je tako
bilo jer se ionako ne jedno srce pri pogledu na tu nilfgaardsku silu ponešto obes-
hrabrilo.
A čak su i u onih najsmjelijih srca zakucala jače pod oklopima, tukla poput če-
kića jer se pokazalo očitim da će se ovdje začas zametnuti težak i krvav boj, te da
mnogi od tih što ovdje stajahu u stroju neće ugledati sunčeva zalaska.
Jarre, pridržavajući naočale koje su mu klizile s nosa, još je jednom pročitao
cijeli ulomak teksta, uzdahnuo, protrljao ćelu, pa dohvatio spužvu, malo je stis-
nuo i izbrisao zadnju rečenicu.
Vjetar je šumio u lišću lipa, zujale su pčele. Djeca kao djeca, nastojala su se
nadvikati.
Na starčevu se stopalu zaustavila lopta koja se dokotrljala preko travnjaka. Pri-
je no što se stigao sagnuti, trom i nespretan, projurilo je pored njega jedno od nje-
gove unučadi kao malen vučić, zgrabivši loptu u punom trku. Gurnuti stol se za-
ljuljao, Jarre je desnom rukom spasio od prevrtanja tintarnicu, batrljkom lijeve
pridržao listove papira.
Pčele su zujale, teške od žutih kuglica bagremova peluda.
Jarre je nastavio pisati.
Jutro je bilo oblačno, ali sunce se probijalo kroz oblake i svojom visinom zor-
no podsjećalo na sate što prolaze. Podignuo se vjetar, zalepršali su i zalepetali
plamenci poput mnogih jata ptica koje se spremaju poletjeti. A Nilfgaard kako je
stao, tako je i stajao, pa su se svi počeli čuditi čemu maršal Menno Coehorn ne
izdaje svojima zapovijed da krenu...
»Kada?« Menno Coehoorn je podignuo glavu sa zemljovida, prešao pogledom

preko zapovjednika. »Kada ću, pitate, zapovjediti da se počne?«
Nitko se nije oglasio. Menno je brzim pogledom promotrio svoje zapovjedni-
ke. Najnapetiji i najuzrujaniji činili su se ti koji su trebali ostati u pričuvi – Elan
222
Andrzej Sapkowski
Trahe, zapovjednik Sedme daerlinske i Kees van Lo iz brigade Nauzicaa. Vidlji-

vo se uzrujavao i Ouder de Wyngalt, maršalov aide-de-camp, koji je imao najma-
nje šansi da će djelatno sudjelovati u bitki.
Ti kojima je bilo određeno da udare prvi, izgledali su spokojno, ma, čak i kao
da se dosađuju. Markus Braibant je zijevao. General lajtnant Rhetz de Mellis-Sto-
ke malim je prstom kopao po uhu i svako malo razgledavao prst kao da se doista
nada da će na njemu pronaći nešto vrijedno pozornosti. Obrstar Ramon Tyrcon-
nel, mladi zapovjednik divizije Ard Feainn, tiho je zviždukao, zagledavši se u
samo njemu poznatu točku na obzoru. Obrstar Liam aep Muir Moss iz divizije
Deithwen listao je svoju zbirku poezije od koje se nije odvajao. Tibot Eggebracht
iz divizije teških kopljanika Alba češao se po vratu krajem korbača.
»Napad ćemo započeti«, rekao je Coehorn, »čim se vrate ophodnje. Uznemi-
ruju me ti brjegovi na sjeveru, gospodo časnici. Prije no što udarimo, moram zna-
ti što je tamo iza tih brjegova.«
Lamarr Flaut se bojao. Bojao se strašno, strah mu je puzao po crijevima, činilo
mu se da u utrobi ima najmanje dvanaest skliskih jegulja pokrivenih smrdljivom
sluzi koje ustrajno traže otvor kroz koji bi se mogle dočepati slobode. Sat prije,
kada je patrola primila zapovijedi i pošla, Flaut je u sebi računao da će mu svježi-
na ranoga jutra otjerati strah, da će strah prigušiti rutina, uvježbani ritual, tvrdi i
strogi službeni ceremonijal. Prevario se. Tek je sada, sat poslije i nakon prelaska
nekih pet milja, daleko, pogibeljno daleko od svojih, duboko, opasno duboko u
neprijateljskom teritoriju, blizu, smrtonosno blizu nepoznate pogibelji, strah po-
kazivao što zna.
Zadržali su se na rubu jelove šume, oprezno ne izvirujući iza velikih grmova
borovice kojima je bio obrastao rub šume. Pred njim, iza pojasa niskih jelki, pro-
tezala se široka kotlina. Magla se povlačila po vršcima trava.
»Nema nikoga«, procijenio je Flaut. »Ni žive duše. Vratit ćemo se. Već smo
malo predaleko.«
Časnički ga je namjesnik pogledao iskosa. Daleko? Prošli su jedva milju. Vu-
kući se pritom kao šepave kornjače.
»Valjalo bi«, rekao je, »poviriti još iza onoga brijega, gospodine poručniče.
Odande će, vidi mi se, biti bolji pogled. Daleko, na obje doline. Ako se netko
dovlači onuda, ne možemo ga ne zamijetiti. Kako ćemo? Hoćemo li skočiti, gos-
podine? To je sve u svemu nekoliko stajanja.«
Nekoliko stajanja, pomislio je Flaut. Na otvorenom prostoru, vidljivi kao na
tavi. Jegulje su se uvijale, silovito tražile izlaz iz njegova droba. Barem jedna.
Flaut je to jasno osjećao, bio je na dobrom putu.
Čuo sam zveket stremenja. Frktanje konja. Ondje, među sočnim zelenilom
223
Gospodarica jezera
mladih borova na pjeskovitoj padini. Nešto se pomaknulo? Obris?

Opkoljavaju nas?
Taborom je kružila glasina da su nekoliko dana prije kondotijeri iz Slobodne
pukovnije, raznijevši u zasjedi izvidnicu brigade Vrihedd, zarobili jednog vilenja-
ka živog. Pričalo se da su ga kastrirali, iščupali mu jezik, odsjekli sve prste na ru-
kama... I na kraju mu iskopali oči. Sada se, rugali su mu se, više nećeš ni na koji
način zabaviti sa svojom vilenjačkom kurvom. I nećeš je moći čak ni pogledati
dok se zabavlja s drugima.
»No, gospodine?« nakašljao se časnički namjesnik. »Hoćemo li skočiti na bri-
jeg?«
Lamarr Flaut je progutao slinu.
»Ne«, rekao je. »Ne možemo gubiti vrijeme. Ustanovili smo: ovdje nema ne-
prijatelja. Moramo podnijeti izvješće zapovjedništvu. Vraćamo se!«
Menno Coehoorn je saslušao prijavak, podignuo glavu sa zemljovida.

»Pod zastavu«, kratko je zapovjedio. »Gospodine Braibante, gospodine de
Mellis-Stoke. Napad!«
»Živio car!« proderali su se Tyrconnel i Eggebracht. Menno ih je čudno pogle-
dao.
»Pod zastavu«, ponovio je. »Neka Veliko Sunce obasja vašu slavu.«
Milo Vanderbeck, polutan, vojni ranarnik, poznat kao Rusty, pohlepno je u nosni-
ce uvukao prodornu mješavinu zapaha joda, amonijaka, alkohola, etera i čarobnih
eliksira koja je lebdjela pod šatorskim krilom. Htio se nauživati toga mirisa sada
dok je još zdrav, čist, djevičanski nedirnut i klinički sterilan. Znao je da neće
dugo ostati takav.
Pogledao je operacijski stol, također djevičanski bijel, i na instrumentarij, na
desetke alatki koje bude respekt i povjerenje hladnom i prijetećom uzvišenošću
ledenog čelika, neokaljanom čistoćom metalnog sjaja, redom i estetikom razmje-
štaja.
Oko instrumentarija vrzmalo se njegovo osoblje – tri žene. Ma, popravio se u
mislima Rusty. Jedna žena i dvije djevojke. Ma. Jedna stara, iako lijepa ženska
mladolikog izgleda. I dvoje djece.
Čarobnica i vidarica po imenu Marti Sodergren. I dragovoljke. Shani, studenti-
ca s Oxenfurta. Iola, svećenica iz Melitelina svetišta u Ellanderu.
Marti Sodergren poznajem, pomislio je Rusty, radio sam s tom krasoticom već
puno puta. Pomalo je nimfomanka, sklona je i histeriji, ali to nema veze sve dok
224
Andrzej Sapkowski
njezina magija djeluje. Čarolije anestezije, dezinfekcije i zaustavljanja krvarenja.

Iola. Svećenica ili prije novakinja. Djevojka ljepote jednostavne i obične kao
laneno platno, velikih, snažnih seljačkih ruku. Svetište je spriječilo da te ruke
unakazi ružan biljeg teške i prljave tlake na polju. Ali nije uspjela zamaskirati nji-
hovo podrijetlo.
Ne, pomislio je Rusty, za nju se u načelu ne bojim. Te seljačke ruke su sigurne
ruke, ruke dostojne povjerenja. Osim toga djevojke iz svetišta rijetko zakažu, u
trenucima očaja ne pucaju, nego traže potporu u svojoj religiji, u toj njihovoj mis-
tičnoj vjeri. Zanimljivo: to pomaže.
Pogledao je riđokosu Shani, koja je vješto udijevala kirurški konac u ušice za-
krivljenih igala.
Shani. Dijete smrdljivih gradskih uličica koje je dospjelo na Oxenfurtsko sve-
učilište zahvaljujući svojoj žudnji za znanjem i zahvaljujući nezamislivim odrica-
njima roditeljima koji su plaćali školarinu. Dijačić. Vragolan. Veseli fakin. Što
umije? Navoditi igle? Previjati zavoje za zaustavljanje krvarenja? Držati kuke?
Ha, pitanje glasi: kada će se riđokosa studentica onesvijestiti, ispustiti kuke i tres-
nuti nosom u otvoreni trbuh operiranoga?
Ljudi su tako slabo otporni, pomislio je. Molio sam da mi daju vilenjakinju. Ili
nekoga od moje rase. Ali ne. Nemaju povjerenja.
Nemaju ga uostalom ni u mene.
Ja sam polutan. Nečovjek.
Tuđi.
»Shani!«
»Molim, gospodine Vanderbeck?«
»Rusty. Znači, za tebe ›gospodine Rusty‹. Što je ovo, Shani? I za što služi?«
»Ispitujete me, gospodine Rusty?«
»Odgovori, djevojko.«
»To je raspatorij! Za skidanje pokosnice pri amputaciji! Da pokosnica ne po-
puca pod zupcima pile, da prerez bude čist i gladak! Jeste li zadovoljni? Položila
sam?«
»Tiše, djevojko, tiše.«
Prošao je prstima kroz kosu.
Zanimljivo, pomislio je. Ovdje nas je četvero liječnika. I svi riđi! Fatum ili?
»Izađite«, kimnuo je, »pred šator, djevojke.«
Poslušale su, iako su sve tri zafrknule nosom. Svaka na svoj način.
Pred šatorom je sjedila skupina bolničara, uživajući u zadnjim minutama slat-
koga nerada. Rusty ih je prešao strogim pogledom, ponjušio da se nisu već nalili.
Kovač, velika ljudina, vrzmao se oko svoga stola koji je podsjećao na klupu za
225
Gospodarica jezera
mučenje, sređivao alate za oslobađanje ranjenika od oklopa, verižnjača i ulublje-

nih kaciga.
»Ondje će«, započeo je Rusty bez uvoda, pokazujući polje, »za tren započeti
klanje. A za tren plus tren pojavit će se prvi ranjenici. Svi znaju što trebaju raditi,
svatko zna svoje obveze i svoje mjesto. Ako svatko bude pazio na ono na što bi
trebao paziti, ništa ne može poći ukrivo. Jasno?«
Nijedna od ›djevojaka‹ nije komentirala.
»Ondje će se«, nastavio je Rusty, pokazujući ponovo, »za koji trenutak nekih
sto tisuća ljudi početi uzajamno ranjavati. Na vrlo profinjene načine. Nas, uklju-
čujući i dvije druge bolnice, ima ukupno dvanaest liječnika. Ni u kojem slučaju
nećemo stići pomoći svima u potrebi. To čak nitko ni ne očekuje.«
»Ali mi ćemo liječiti. Jer to je, ispričavam se zbog banalnosti, smisao našega
postojanja. Pomagati potrebitima. Pa ćemo banalno pomoći onolikima kolikima
uspijemo pomoći.«
Opet nije nitko prokomentirao. Rusty se okrenuo.
»Nećemo uspjeti puno više no što ćemo biti u stanju«, rekao je tiše i toplije.
»Ali pobrinimo se svi zajedno da to ne bude ni puno manje.«
»Krenuli su«, ustvrdio je veliki grof Jan Natalis i obrisao oznojeni dlan o bedro.
»Vaše Kraljevsko Veličanstvo, Nilfgaard je krenuo. Idu na nas!«
Kralj Foltest, smirujući rasplesanog konja, sivca pod ljiljanima ukrašenim po-
krovcem, okrenuo je prema velikom grofu svoj lijepi profil, dostojan da bude na
kovanicama.
»Onda ih trebamo dostojno dočekati. Presvijetli veliki grofe! Gospodo časni-
ci!«
»Smrt Crnima!« povikali su u jedan glas kondotijer Adam »Adieu« Pangratt i
grof de Ruyter. Veliki grof ih je pogledao, a onda se uspravio i udahnuo.
»Pod zastavu!«
Iz daljine su muklo grmjeli timpani i bubnjevi, bučili zakrivljeni rogovi, oli-
fanti i zurle. Zemlja, udarena tisućama kopita, zadrhtala je.
»Sada će«, oglasio se Andy Biberveldt, polutan, taborski starješina, odmičući

kosu s malog, šiljatog uha. »Svakoga trena...«
Tara Hildebrandt, Didi »Hmeljar« Hofmeier i ostali uokolo okupljeni vozari,
kimnuli su glavama. I oni su čuli mukli, jednolični topot kopita koji je dopirao iza
brijega i šume. Čuli su narastajući vrisak i riku koji su podsjećali na brujanje
bumbara. Osjetili su podrhtavanje zemlje.
226
Andrzej Sapkowski
Rika se odjednom pojačala, skočila je za ton više.

»Prva salva strijelaca.« Andy Biberveldt je imao iskustva, vidio je, ili prije
čuo, mnogu bitku. »Bit će još jedna.«
Imao je pravo.
»Sada će se sudariti!«
»Bboo... ijlje ss...sse zaaa... zavucimo ppp... pod kola«, predložio je Wiliam
Hardbottom, zvan Mucalo, vrpoljeći se nemirno. »Ggg...govorim vva...vam...«
Biberveldt i ostali polutani pogledali su ga samilosno. Pod kola? Zašto? Od
bojnoga polja dijelilo ih je blizu četvrt milje. A kada bi čak neki ispad i uletio
ovamo, u pozadinu, u tabore, zar će sjedenje pod kolima ikoga spasiti?
Rika i topot su narastali.
»Eto«, ocijenio je Andy Biberveldt. I opet je imao pravo.
Iz udaljenosti od četiri milje, iza brda i šume, kroz riku i iznenadni tresak že-
ljeza o željezo, dopro je do taboraša izrazit, grozan zvuk od kojega se dizala kosa
na glavi.
Vrisak. Strahotan, očajan, divlji vrisak i cika ranjavanih životinja.
»Konjica...« Biberveldt je oblizao usne. »Konji se nabadaju na koplja...«
»Sss... samo«, propentao je problijedjeli Mucalo, »ne znam što su im kkk...ko-
nji sss skrivili, kkk...kurvinim sss...sinovima.«
Jarre je prebrisao spužvom tko zna već koju napisanu rečenicu. Zažmirio je, pri-
sjećajući se toga dana. Trenutka u kojemu su se sudarile vojske. U kojemu su se
obje vojske, kao bijesni mastifi, pograbile za grla, spojile u smrtonosnom stisku.
Tražio je riječi kojima bi se to moglo opisati.
Uzalud.
***
Klin konjice se silovito zabio u falangu. Poput divovskog bodeža divizija Alba
se zabila zdrobivši sve što je branilo pristup živom tijelu temerskoga pješaštva –
bojna koplja, sulice, helebarde, štitove i tarče. Poput bodeža divizija Alba zabila
se u živo tijelo i prolila krv. Krv, po kojoj su sada gacali i klizali se konji. Ali oš-
trica bodeža, iako zabijena duboko, nije dosegnula ni srce, ni ijedan od vitalnih
organa. Klin divizije Alba, umjesto da zgazi i razbije temersku falangu, zabio se i
zapeo. Zaglibio u elastičnu, kao smola gustu masu pješaštva.
Isprva to nije izgledalo opasno. Čelo i bokovi klina činile su elitne teško na-
oružane satnije, od štitova i oklopa su sječiva i bodila najamnika odskakivala kao
čekići od nakovnja, a nije bilo ni načina kako da se probiju do oklopljenih bojnih
227
Gospodarica jezera
konja. I premda bi svako malo poneki od oklopnika ipak padao s konja ili se rušio
skupa s konjem, mačevi, sjekire, topuzi i morgenšterni konjanika nizali su nadiru-
će pješake kao otkose. Klin zaglavljen u masu je zadrhtao i počeo se zabijati dub-
lje.
»Albaaa!« Mlađi poručnik Devlin aep Meara začuo je poklik pukovnika Egge-
brachta, koji se izvio iznad zveketa, rika, zavijanja i rzanja. »Naprijed, Alba! Ži-
vio car!«
Krenuli su, sijekući, mlateći i bodući. Ispod kopita konja koji su vrištali i ritali
se, čuli su se pljusak, drobljenje, škrgut i tresak.
»Aaalbaaa!«
Klin se opet zaglavio. Najamnici, iako prorijeđeni i okrvavljeni, nisu ustuknu-
li, uprli su se, stisnuli konjicu kao kliještima. Sve je zatreštalo. Pod udarcima he-
lebardi, berdiša i mlatova, slomila se i pukla prva linija oklopnika. Probadani par-
tizanama i baltama, povlačeni iz sedala kukama gizarmi i rogatina, nemilosrdno
mlaćeni željeznim buzdovanima i topuzima, kavaleristi divizije Alba počeli su
umirati. Klin zabijen u falangu pješaštva, još maloprije prijeteća, ubojita oštrica u
živom organizmu, sada je bio kao siga u velikoj seljačkoj šaci.
»Teemerijaaaa! Za kralja, momci! Tuci Crne!«
Ali ni najamnicima nije išlo lagano. Alba se nije dala razbiti, mačevi i sjekire
su se dizale i spuštale, sjekle i rezale, za svakoga iz sedla oborenog konjanika
pješaštvo je platilo skupu cijenu u krvi.
Obrstar Eggebracht, uboden u prorez oklopa tankom kao šilo oštricom glefe,
zaurlao je, zaljuljao se u sedlu. Prije no što su stigli pomoći, strašan udarac bojno-
ga mlata pomeo ga je na zemlju. Pješaštvo se uskomešalo nad njim.
Zastava s crnim alerionom sa zlatnim perisoniumom na grudima zaljuljala se i
pala. Oklopnici, među kojima i mlađi poručnik Devlin aep Meara, bacili su se na
tu stranu sijekući, probadajući, gazeći, vrišteći.
Htio bih znati, pomislio je Devlin aep Meara, čupajući mač iz raspolućene ka-
cige i lubanje temerskoga najamnika. Htio bih znati, pomislio je, širokim zama-
hom odbivši zubato bodilo gizarme naciljane u njega.
Htio bih znati čemu sve ovo. Zašto sve ovo. I zbog koga sve ovo.
»Eee... I tada se sastao konvent velikih majstorica... naših časnih majki... Eee...
kojih ćemo se uvijek sjećati... jer... eee... velike majstorice iz Prve lože... odlučile
su... eee... odlučile...«
»Novakinjo Abonde. Nisi se spremila. Ocjena nedovoljan. Sjedni.«
»Ali ja sam učila, zbilja...«
228
Andrzej Sapkowski
»Sjedni.«
»Koga vraga moramo učiti o toj stareži«, promrmljala je Abonde, sjedajući.
»Koga se to danas tiče... I koja korist od toga...«
»Tišina! Novakinja Nimue!«
»Ovdje, gospođo majstorice.«
»To vidim. Znaš li odgovor na pitanje? Ako ne znaš, sjedi i ne rasipaj mi vrije-
me.«
»Znam.«
»Da čujem.«
»Dakle, kronike nas uče da se konvent majstorica okupio u zamku Ćelava gora
da bi odredio kako okončati štetan rat koji su među sobom vodili car Juga i vlada-
ri Sjevera. Časna majka Assire, sveta mučenica, rekla je da vladari neće prestati
ratovati dok pošteno ne iskrvare. A časna joj je majka Filippa, sveta mučenica,
odgovorila: ›Dajmo im onda veliku i krvavu, strašnu i okrutnu bitku. Dovedimo
ih do takve bitke. Neka se careve armije i vojske kraljeva u toj bitki okupaju u
krvi i onda ćemo ih mi, Velika loža, prisiliti da sklope mir.‹ I upravo se tako i do-
godilo. Časne majke dovele su do toga da dođe do Bitke kod Brenne. I vladari su
bili prisiljeni sklopiti cintranski mir.«
»Vrlo dobro, novakinjo Nimue. Ocijenila bih te odličnim... Da nije bilo onoga
›dakle‹ na početku odgovora. Rečenica se ne započinje s ›dakle‹. Sjedni. A sada
će nam o cintranskom miru reći...«
Zazvonilo je zvono za odmor. Ali novakinje nisu reagirale trenutačnom gala-
mom i treskanjem klupa. Sačuvale su tišinu i dostojanstveni, uglađeni mir. Nisu
više bile balavice. Bile su u trećem razredu! Imale su po četrnaest godina!
A to obvezuje.
»No, tu se nema što dodati.« Rusty je procijenio stanje prvoga ranjenika koji je
upravo kaljao krvlju neokaljanu bjelinu stola. »Bedrena kost zdrobljena... Arterija
neoštećena, inače bi donijeli mrtvaca. Izgleda kao udarac sjekirom, pri čemu je
tvrdo krilo sedla djelovalo kao panj za cijepanje drva. Izvolite pogledati.«
Shani i Iola su se sagnule. Rusty je protrljao ruke.
»Kako rekoh, ovdje se nema što dodati. Može se isključivo oduzeti. Na posao!
Iola! Čvrsto stegni. Shani, nož. Ne taj. S obostranim sječivom. Amputacijski.«
Ranjenik nije spuštao unezvijereni pogled s njihovih ruku, pratio je postupke
očima užasnute životinje uhvaćene u stupicu.
»Nešto magije, Marti, ako mogu zamoliti«, kimnuo je polutan, sagnuvši se nad
pacijenta tako da mu pokrije cijelo vidno polje.
229
Gospodarica jezera
»Amputirat ću, sine.«

»Neeeee!« zaurlao je ranjenik, vrteći glavom, nastojeći umaknuti rukama Mar-
ti Sodergren. »Neeećuuuu!«
»Ako ne amputiram, umrijet ćeš.«
»Radije ću umrijeti...« ranjenik je govorio sve sporije pod utjecajem vidaričine
magije. »Radije ću umrijeti nego biti bogalj... Dajte mi da umrem... Preklinjem
vas... Dajte mi da umrem!«
»Ne mogu.« Rusty je podignuo nož, pogledao oštricu, još uvijek blistavi, nevi-
ni čelik. »Ne mogu ti dopustiti da umreš. Ja sam liječnik.«
Odlučno je zabio oštricu i duboko zasjekao. Ranjenik je zaurlao. Za čovjeka,
neljudski.
Skoroteča je ukopao konja tako oštro da je ispod kopita prsnulo busenje. Dva su
pobočnika zgrabila uzde, obuzdala zapjenjenog pastuha.
»Od koga?« uzviknuo je Jan Novalis. »Od koga dolaziš?«
»Od gospodina de Ruytera...« protisnuo je skoroteča. »Zaustavili smo Crne...
Ali gubici su veliki... Gospodin de Ruyter moli pojačanje...«
»Nema pojačanja«, odvratio je nakon trena šutnje veliki grof. »Morate izdrža-
ti. Morate!«
»A ovdje«, pokazao je Rusty s izrazom kolekcionara koji pokazuje svoju zbirku,

»pogledajte moje gospe, ovdje imamo lijepu posljedicu uboda u trbuh... Netko
nas je malo zamijenio, obavivši na nesretniku amatersku laparotomiju... Dobro je
da su ga pažljivo nosili, nisu pogubili najvažnije organe. Kako po tebi, Shani, sto-
jimo ovdje? Čemu takva faca, djevojko? Dosad si muškarce poznavala isključivo
izvana?«
»Oštećena su crijeva, gospodine Rusty...«
»Dijagnoza koliko točna, toliko i očita! Ovdje čak ne treba ni gledati, dovoljno
je ponjušiti. Platna, Iola. Marti, tu je i dalje previše krvi, budi ljubazna pa nam
udijeli još malo svoje dragocjene magije. Shani, stezaljku. Postavi hemostatsku
klemu, pa vidiš, da teče. Iola, nož.«
»Tko pobjeđuje?« upitao je odjednom posve prisebno, iako malo nerazgovijet-
no, operirani, prevrćući izbuljene oči. »Recite... tko... pobjeđuje?«
»Sinko.« Rusty se sagnuo nad otvorenu, krvavu i pulsirajuću trbušnu šupljinu.
»To je zbilja zadnja stvar za koju bih se brinuo da sam na tvom mjestu.«
230
Andrzej Sapkowski
... zametnuo se tada na lijevom krilu i u središtu linije okrutan i krvav boj, ali se
tu, iako veliki bijahu Nilfgaarda bijes i zalet, razbio njihov juriš na kraljevsku
vojsku onako kako se morski val razbija o stijenje. Jerbo stajaše ondje vrstan voj-
nik, odlučni mariborski, wyzimski i tretogorski stjegovi, a također i žestoki temer-
ski najamnik, plaćenik profesionalac, kojega konjica neće uplašiti.
I tako se ondje vojevalo, zbilja kao more s kopnenom stijenom, takav je trajao
boj, u kojemu nećeš pogoditi tko prevladava, jer iako valovi neprestano udaraju
o stijenje, ne slabe, a ustupit će samo zato da bi udarili nanovo, dok stijena stoji
kako je i stajala, i dalje je među olujnim valovljem vidiš.
Stvari su drukčije stajale na desnom krilu kraljevske vojske.
Kao stari kobac koji zna gdje se sručiti i kljunom usmrtiti, tako je i feldmaršal
Menno Coehoorn znao gdje udariti. Stisnuvši u željeznu šaku svoje ponajbolje di-
vizije, kopljaničku Deithioen i oklopničku Ard Feainn, udario je u spoj linija po-
više Zlatnoga jezera, tamo gdje stajahu stjegovi iz Bruggea. Premda se Bruggan-
ci junački suprotstaviše, pokazali su se slabije naoružanima, kako oklopom, tako
i duhom. Nisu izdržali nilfgaardski nasrtaj. Priskočiše im u pomoć dvije banderi-
je Slobodne pukovnije pod starim kondotijerom Adamom Pangrattom i Nilfgaard
bi zadržan, plativši to obilatim dankom u krvi. Ali patuljcima iz Dragovoljačke
pukovnije, koji stajahu na desnom krilu, zaprijetila je strašna prijetnja okruže-
njem, a cijeloj je kraljevskoj vojsci zaprijetilo razbijanje linija.
Jarre je uronio pero u tintarnicu. Unučad u dubini voćnjaka vikala su piskutavo,

njihov je smijeh zvonio poput staklenih zvončića.
No, prijeteću pogibao zamijeti pozoran poput ždrala Jan Natalis; u hipu je shva-
tio što se sprema. I ne oklijevajući, odaslao je skoroteču sa zapovijedi pukovniku
Elsu kod patuljaka...
U svoj svojoj sedamnaestogodišnjoj naivnosti konjički stjegonoša Aubry mislio

je da će mu za dolazak na desno krilo, predaju zapovijedi i povratak na uzvisinu
trebati najviše deset minuta. Posve sigurno ne više od toga! Ne na Chiquiti, kobili
skladnoj i brzonogoj poput srne.
Još prije no što je dospio do Zlatnoga jezera, konjički stjegonoša je postao
svjestan dviju stvari: da ne zna kada će dospjeti na desno krilo i da ne zna kada će
se uspjeti vratiti. I to da će mu Chiquitina hitrost doći itekako dobro.
Na polju istočno od Zlatnoga jezera ključala je bitka, Crni su se sjekli s brug-
231
Gospodarica jezera
genskom konjicom koja je štitila postrojbu pješaštva. Pred stjegonošinim očima

iz vrtloga bitke kao da su se iznenada prosule iskre, kao stakalca razbijenoga vi-
traja, prilike u zelenim, žutim i crvenim plaštevima, koje su se u neredu povlačile
prema pećici Zaimači. Za njima su se kao crna rijeka razlili Nilfgaarđani.
Aubry je ukopao kobilu, povukao uzde, spreman da se okrene i pobjegne, uk-
loni s puta bjeguncima i progoniteljima. No osjećaj obveze je prevladao. Stjego-
noša je prilegao uz konjski vrat i pojurio u vratolomni galop.
Uokolo su vladali dreka i tutnjava, kaleidoskopsko treperenje obrisa, bljesci
mačeva, zveket, halabuka. Neki su na jezero potisnuti Bruggenci pružili očajnički
otpor, zbivši se u gomilu oko zastave sa sidrolikim križem. U polju su Crni sjekli
raspršeno pješaštvo, lišeno potpore.
Vidik mu je zaklonio crni plašt sa znakom srebrnoga sunca.
»Evgyr, Nordling!«
Aubry je vrisnuo, uzbuđena vriskom Chiquita je jelenski skočila, spasivši mu
život, iznijevši ga izvan dosega nilfgaardskoga mača. Iznad glave su mu naglo za
zviždale strijele i koplja, u očima ponovo zatreperili obrisi.
Gdje sam to ja? Gdje su moji? Gdje neprijatelj?
»Evgyr moro, Nordling!«
Tresak, zveket, rzanje konja, vriska.
»Stoj, govnaru! Ne tuda!«
Ženski glas. Žena na vranom pastuhu, u oklopu, raspuštene kose, lica zamrlja-
nog krvlju. Oko nje konjički oklopnici.
»Tko si ti?« Žena je razmazala krv šakom u kojoj je držala mač.
»Stjegonoša Aubry... krilni pobočnik velikoga grofa Natalisa... sa zapovijedi-
ma za pukovnike Pangratta i Elsa...«
»Nema šanse da dopreš tamo gdje se bori Adieu. Poći ćemo patuljcima. Ja
sam Julia Abatemarco... Potjerajte konje, dođavola! Opkoljavaju nas! Galopom!«
Nije stigao prosvjedovati. A nije imalo ni smisla.
Nakon kratkoga bijesnog galopa iz prašine je izronila masa pješaka, falanga,
oklopljena kao kornjača stijenom štitova, kao jastučić za igle naježen pribadača-
ma. Nad falangom je vijorila velika zlatna zastava s prekriženim čekićima, a do
nje je stršala pritka s konjskim repovima i ljudskim lubanjama.
Falangu su, nasrćući i odskačući kao psi što nalijeću na prosjaka koji vitla ba-
tinom, napadali Nilfgaarđani. Diviziju Ard Feainn, zahvaljujući velikim suncima
na plaštevima, bilo je nemoguće zamijeniti s nekom drugom.
»Naprijed, Slobodna pukovnijo!« proderala se žena, zavrtjevši mačem mlinac.
»Zaradimo plaću!«
Jahači – a s njima i stjegonoša Aubry – pojurili su na Nilfgaarđane.
232
Andrzej Sapkowski
Sraz je trajao samo nekoliko trenutaka, ali je bio strašan. Potom se zid štitova
otvorio pred njima. Našli su se unutar falange, u stisci, posred patuljaka u veriž-
njačama, salatarama i špičastim kacigama, posred redanskoga pješaštva, lake
bruggenske konjice i kondotijera oklopnika.
Julia Abatemarco – Slatka Vjetropirka, kondotijerka, Aubry je tek sada pove-
zao – dovukla ga je pred zdepastoga patuljka pod stožastom kacigom ukrašenom
debelom perjanicom, koji je nespretno sjedio na nilfgaardskom oklopljenom ko-
nju, u kopljaničkom sedlu s velikim unkašima na koje se popeo da bi mogao gle-
dati iznad glava pješaka.
»Pukovnik Barclay Els?«
Patuljak je kimnuo perjanicom, zamijetivši s očitim priznanjem krv kojom su
bili poprskani stjegonoša i njegova kobila. Aubry je protiv volje pocrvenio. To je
bila krv Nilfgaarđana koje su kondotijeri sjekli tik do njega. On sam nije stigao
čak ni izvući mač.
»Konjički stjegonoša Aubry...«
»Sin Anzelma Aubryja?«
»Najmlađi.«
»Ha! Poznajem ti oca! Što mi donosiš od Natalisa i Foltesta, mladi stjegono-
šo?
»Prijeti nam proboj u središtu formacije... Gospodin veliki grof zapovijeda da
Dragovoljačka pukovnija što brže savije krilo i povuče se na Zlatno jezero i rječi-
cu Zaimaču. Da bi poduprla...«
Riječi su zaglušili krika, zveket i skvičanje konja. Aubry je odjednom postao
svjestan kako besmislene zapovijedi je donio. Kako malo znače te zapovijedi
Barclayju Elsu, Juliji Abatemarco, toj patuljačkoj falangi pod zlatnim barjakom s
čekićima koja vijori nad crnim morem Nilfgaarda što juriša na njih okruživši ih
sa svih strana.
»Zakasnio sam...« zastenjao je. »Prekasno sam stigao...«
Slatka Vjetropirka je frknula. Barclay Els nakesio zube.
»Ne, mladi stjegonošo«, rekao je. »Nilfgaard je stigao prerano.«
»Čestitam vam, dame, i sebi čestitam, na uspješnoj resekciji tankog i debelog cri-
jeva, splenektomiji i zašivanju jetre. Obraćam vam pozornost na to koliko nam je
vremena oduzelo uklanjanje posljedica toga što je našem pacijentu u bitki učinje-
no tijekom djelića sekunde. Preporučujem to kao materijal za filozofsko promiš-
ljanje. Pacijenta će nam sada zašiti gospođica Shani.«
»Ali ja to nisam još nikada radila, gospodine Rusty!«
233
Gospodarica jezera
»Jednom treba početi. Crveno s crvenim, žuto sa žutim, bijelo s bijelim. Sašij
tako i ne možeš pogriješiti.«
»Što kažeš?« trznuo je bradom Barclay Els. »Što ti pričaš, stjegonošo? Najmlađi
sine Anzelma Aubryja? Da mi ovdje što, plandujemo? Mi se, pas mu mater, ni-
smo ni pomaknuli pred jurišom! Nismo uzmaknuli ni koraka! Nije naša krivnja
što ovi iz Bruggea nisu izdržali!«
»Ali zapovijed...«
»Briga me za zapovijed!«
»Ako ne začepimo praznine«, nadvikala je galamu Slatka Vjetropirka, »Crni
će probiti bojišnicu! Probiti bojišnicu! Otvori mi stroj, Barclay! Udarit ću! Probit
ću se!«
»Posjeći će vas prije no što dospijete do jezera! Poginut ćete bez smisla!«
»Što onda predlažeš?«
Patuljak je opsovao, strgnuo s glave kacigu, tresnuo je o zemlju. Oči su mu
bile divlje, zakrvavljene, strašne.
Chiuquita, uplašena drekom, plesala je pod stjegonošom koliko joj je dopuštao
stisak.
»Zovnite mi ovamo Yarpena Zigrina i Dennisa Cranmera! Trkom!«
Dva patuljka su dolazila iz najžešće bitke, vidjelo se to na prvi pogled. Oboji-
ca su bili poprskani krvlju. Čelični rameni štitnik jednoga nosio je trag udarca
koji je rubove lima uspravio okomito. Drugome je glava bila omotana krpom
kroz koju se cijedila krv.
»Sve u redu, Zigrine?«
»Tko će ga znati«, prodahtao je patuljak, »zašto svi to pitaju?«
Barclay Els se okrenuo, pronašao pogledom stjegonošu i zagledao se u njega.
»Onda, najmlađi Anzelmov sine?« ispljunuo je. »Kralj i veliki grof zapovije-
daju da dođemo k njima i podupremo ih? No, pogledaj onda dobro, stjegonošo.
Imat ćeš što vidjeti.«
»Prokletstvo!« zaurlao je Rusty, odskočivši od stola i mašući skalpelom. »Zašto?

Majku mu, zašto mora biti tako?«
Nitko mu nije odgovorio. Marti Sodergren je samo raširila ruke. Shani pognu-
la glavu, Iola je šmrknula.
Pacijent koji je upravo umro, zurio je uvis, a oči su mu bile nepomične i stak-
laste.
234
Andrzej Sapkowski
»Bij! Ubij! Neka crknu kurvini sinovi!«

»Poravnaj!« urlao je Barclay Els. »Poravnaj korak! Održi stroj! I skupa! Sku-
pa!«
»Neće mi povjerovati«, pomislio je konjički stjegonoša Aubry. »Nikada mi
neće povjerovati kada budem pričao o tome. Ta se falanga bori u potpunom okru-
ženju... Opkoljena konjaništvom sa svih strana, raskidana, sječena, mlaćena i
bode... I ta falanga nastupa. Ide, pravilna, zbijena, štit do štita. Ide, gazeći i preko-
račujući trupla, potiskuje pred sobom konjicu, potiskuje pred sobom elitnu divizi-
ju Ard Feainn... I ide.«
»Bij!«
»Poravnaj korak! Poravnaj korak!« urlao je Barclay Els. »Održavaj stroj! Pje-
sma, pas mu mater, pjesma! Naša pjesma! Naprijed, Mahakam!«
Iz nekoliko tisuća patuljačkih grla izvila se glasovita mahakamska borbena
pjesma.
Hooo! Hooo! Hooo!

Gledajte što patuljci mogu
Čuvajući čast svoju i slogu!
Redom pobit ćemo vas do nogu
I poslati jadnom vašem bogu!
Hooo! Hooo! Hooo!
»Naprijed, Slobodna pukovnijo!« U gromku riku patuljaka probio se, kao tan-
kom šiljatom oštricom stileta, visoki sopran Julije Abatemarco. Kondotijeri, izli-
jećući iz stroja, uzvraćali su konjici koja je napadala falangu. Bio je to doista sa-
moubilački pothvat, na najamnike lišene zaštite patuljačkih helebardi i dugih ko-
palja, obrušila se sva silina nilfgaardskoga juriša. Tresak, vriska i skvika konja
učinili su da se stjegonoša Aubry nagonski pogrbio u sedlu. Netko ga je udario u
leđa, osjetio je kako skupa s kobilom zaglavljenom u gomilu juri u smjeru najve-
ćeg kaosa i najstrašnijeg krvoprolića. Čvrsto je uhvatio držak mača koji mu se
odjednom učinio skliskim i čudno nezgrapnim.
Tren potom, iznesen pred liniju štitova, već je sjekao oko sebe kao opsjednut i
derao se kao opsjednut.
»Još jednom!« začuo je divlji krik Slatke Vjetropirke. »Još jedan napor! Izdr-
žite, momci! Bij, ubij! Za talir kao sunce zlatan! Za mnom, Slobodna pukovnijo!«
Nilfgaardski jahač bez kacige, sa srebrnim suncem na plaštu, probio se u stroj,
stao u stremenima, strašnim udarcem bojnoga topuza oborio patuljka skupa sa šti-
235
Gospodarica jezera
tom, razvalio glavu drugome. Aubry se okrenuo u sedlu i zamahnuo iz sve snage.
S Nilfgaarđaninove glave odletio je veliki komad s kosom, a on se svalio na zem-
lju. U istom je trenu i stjegonoša dobio nečim po glavi i pao sa sedla. Zbog stiske
se nije odmah našao dolje, nekoliko je sekundi visio, tanko vrišteći, između neba,
zemlje i sapi dvaju konja. Ali iako se dosita nauživao straha, bol nije dospio osje-
titi. Čim je pao, potkovana su mu kopita gotovo smjesta smoždila lubanju.
Nakon što su je poslije šezdeset i pet godina upitali za taj dan, za brennensko po-
lje, za falangu koja je nastupala prema Zlatnome jezeru po truplima prijatelja i
neprijatelja, starica se nasmiješila, još više naboravši izborano lice, tamno kao su-
šena šljiva. Nestrpljivo – a možda samo hineći nestrpljivost – odmahnula je drh-
tavim, koščatim, artritisom čudovišno izobličenim dlanom.
»Nijedna od strana«, mrmljala je, »nije ni na koji način mogla nadjačati. Mi
smo bili u središtu. U okruženju. Oni izvana. I naprosto smo ubijali jedni druge.
Oni nas, mi njih... kah-kah-kof... Oni nas, mi njih...«
Starica je s naporom suzbila napadaj kašlja. Oni među slušateljima koji su bili
bliže, ugledali su na njezinu obrazu suze koje su s naporom tražile put između
bora i starih ožiljaka.
»Bili su jednako junačni kao i mi«, mrmljala je staričica, ta koja je nekoć bila
Julia Abatemarco, Slatka Vjetropirka iz Slobodne pukovnije kondotijera. »Kah-
kah... Bili smo jednako junačni. Mi i oni.«
Starica je ušutjela. Nadugo. Slušatelji je nisu požurivali, vidjevši kako se smi-
ješi uspomenama. Danima slave. Licima slavno poginulih koja su se nazirala u
magli zaborava. Licima onih koji su slavno preživjeli. Zato da bi ih poslije podlo
pobili rakija, droge i sušica.
»Bili smo jednako junačni«, dovršila je Julia Abatemarco. »Nijedna od strana
nije imala snage biti junačnija od druge. Ali mi... mi smo uspjeli biti junačni za
minutu duže.«
»Marti, lijepo te molim, daj nam još malko te tvoje čudesne magije! Još malko,
makar deset deka! U trbuhu ovoga nesretnika imamo jedan veliki gulaš koji je
usto začinjen gomilom žičanih karikica iz verižnjače! Ne mogu ništa učiniti dok
mi se bacaka kao riba koju čiste! Shani, prokleto bilo, drži kuke! Iola! Spavaš,
dovraga? Stezaljku! Steeezaljkuuu!«
Iola je teško uzdahnula, s mukom progutala slinu koje su joj bila puna usta.
Začas ću se onesvijestiti, pomislila je. Neću izdržati, neću moći ovo duže podno-
siti, ovaj smrad, ovu jezivu mješavinu zadaha krvi, bljuvotine, izmeta, mokraće,
236
Andrzej Sapkowski
sadržaja crijeva, znoja, straha i smrti. Neću duže moći podnijeti tu neprestanu
dreku, to zavijanje, te okrvavljene, kliske ruke koje me hvataju kao da sam im do-
ista spas, bijeg, život... Ne podnosim besmisao toga što mi ovdje radimo. Jer ovo
je besmisleno. Jedan veliki, golemi, besmisleni besmisao.
Neću podnijeti napor i umor. Neprestano donose nove... I nove....
Neću izdržati. Povratit ću. Onesvijestiti se. Osramotit ću se...
»Platno! Tampon! Crijevnu stezaljku! Ne tu! Meku stezaljku! Pazi što radiš!
Još jednom se zbuni ovako i dobit ćeš po toj svojoj riđoj glavi! Čuješ? Tresnut ću
te po toj riđoj glavi!«
Velika Melitele. Pomozi mi. Pomozi mi, božice.
»No, eto! Odmah je bolje! Još jedna stezaljka! Klema za žile! Dobro! Dobro,
Iola, drži tako! Marti! Obriši joj oči i lice. I meni isto...«
***
Odakle ta bol, pomislio je veliki grof Jan Natalis. Što me tako boli?
Aha.
Stisnute šake.
»Dokrajčimo ih!« kriknuo je, trljajući ruke, Kees van Lo. »Dokrajčimo ih, gospo-
dine maršale! Linija puca na spoju, udarimo! Udarimo, ne oklijevajući, i Veliko-
ga mi Sunca, pokolebat će se! Rasuti!«
Menno Coehoorn je nervozno zagrizao nokat, shvatio da ga gledaju, brzo iz-
vukao prst iz usta.
»Udarimo«, ponovio je Kees van Lo, mirnije, već bez emfaze. »Nauzicaa je
spremna...«
»Nauzicaa ima stajati...« rekao je oštro Menno. »I Darleanska mora ostati na
položaju. Gospodine Faoiltiarne!«
Zapovjednik brigade Vrihedd, Isengrim Faoiltiarna, zvan Željezni Vuk, okre-
nuo je prema maršalu svoje strašno lice izobličeno ožiljkom koji je prelazio preko
čela, obrva, korijena nosa i obraza.
»Udarite«, pokazao je Menno maršalskom palicom. »U spoj Temerije i Reda-
nije. Tamo.«
Vilenjak je salutirao. Unakaženo lice nije mu ni trepnulo, velike duboke oči
nisu promijenile izraz.
Saveznici, pomislio je Menno. Alijanti. Borimo se zajedno. Protiv zajedničko-
ga neprijatelja.
Ali ja ih uopće ne razumijem, te vilenjake.
237
Gospodarica jezera
Toliko su drukčiji.
Toliko tuđi.
»Zanimljivo.« Rusty je pokušao obrisati lice laktom, ali mu je i lakat bio okrvav-
ljen. Iola mu je požurila pomoći.
»Zanimljivo«, ponovio je kirurg, pokazujući na pacijenta. »Uboden je vilama
ili nekakvim dvozubim tipom gizarme... Jedan mu je zubac probio srce, evo, po-
gledajte. Komora je nesumnjivo probijena, aorta gotovo odvojena... A on je još
nakratko disao. Ovdje na stolu. Pogođen u samo srce, doživio je sve do stola...«
»Hoćete reći«, upitao je sumorno kavalerist iz lake dragovoljačke konjice, »da
je umro? Da smo ga uzalud nosili iz bitke?«
»Nikada nije uzalud«, nije poniknuo pogledom Rusty. »A istini za volju, tako
je, umro je, nažalost. Exitus. Odnesite... Eh, do vraga... Bacite pogled, djevojke.«
Marti Sodergren, Shani i Iola su se sagnule nad truplom. Rusty je mrtvacu po-
dignuo vjeđe.
»Jeste li već vidjeli ovakvo što?«
Sve tri su se trgnule.
»Da«, rekle su sve tri istovremeno. Pogledale su se, nekako malo zbunjene.
»I ja sam vidio«, rekao je Rusty. »To je vještac. Mutant. To objašnjava zašto
je živio tako dugo... Je li vam bio suborac, ljudi? Ili ste ga donijeli slučajno?«
»Borio se s nama, gospodine mediče«, potvrdio je turobno drugi dragovoljac,
dugonja zamotane glave. »Iz našega je eskadrona, dragovoljac kao i mi. Eh, bio
je majstor u maču! Zvao se Coën.«
»I bio je vještac?«
»Jest. Ali osim toga čestit momak.«
»Ha«, uzdahnuo je Rusty, vidjevši četiri vojnika, koji su na plaštu s kojega je
kapala krv nosili još jednoga ranjenika, vrlo mladog, sudeći po tome kako je tan-
ko jaukao. »Ha, šteta... Rado bih se prihvatio razudbe toga čestitog vješca. I ra-
doznalost muči, i doktorat bi se mogao napisati da mu je samo zaviriti u utrobu...
Ali nema vremena! Mičite leš sa stola! Shani, voda. Marti, dezinfekcija. Iola, do-
daj... Hej, djevojko, ti opet roniš suze? Što je ovaj put?«
»Ništa, gospodine Rusty. Ništa. Sve je već u redu.«
***
»Osjećam se«, ponovila je Triss Merigold, »kao da sam pokradena.«
Nenneke nije dugo odgovorila, promatrajući s terase vrt svetišta u kojemu su
se svećenice i novakinje povijale pri jesenskim radovima.
238
Andrzej Sapkowski
»Izabrala si«, rekla je napokon. »Izabrala si svoj put, Triss. Svoju vlastitu sud-
binu. Dobrovoljno. Nije vrijeme za žaljenje.«
»Nenneke.« Čarobnica je spustila pogled. »Zbilja ti ne mogu reći ništa više no
što sam rekla. Vjeruj mi i oprosti mi.«
»Tko sam ja da ti opraštam? I što ćeš imati od moga oprosta?«
»Pa vidim«, prasnula je Triss, »kakvim me pogledom gledaš! Ti i tvoje sveće-
nice. Vidim kako me ispitujete pogledima. Što radiš ovdje, čarobnice? Zašto nisi
ondje gdje su Iola, Eurneid, Katje, Myrrha? Jarre?«
»Pretjeruješ, Triss.«
Čarobnica je gledala u daljinu, na šumu koja se plavila iza svetišnog zida, na
dimove dalekih ognjišta. Nenneke je šutjela. I ona je bila u mislima daleko. On-
dje gdje je bjesnjela bitka i prolijevala se krv. Razmišljala je o djevojkama koje je
onamo poslala.
»One su me«, oglasila se Triss, »sve odbile.«
Nenneke je šutjela.
»Sve su me odbile«, ponovila je Triss. »Tako pametne, tako razborite, tako lo-
gične... Kako im ne vjerovati kada objašnjavaju da postoje važne i manje važne
stvari, da od tih manje važnih treba bez razmišljanja odustati, žrtvovati ih i bez
najmanjeg žaljenja posvetiti se tim važnima? Da nema smisla spašavati ljude koje
se poznaje i voli jer to su pojedinci, a sudbina pojedinaca je nevažna za sudbinu
svijeta. Da je borba za obranu poštenja, časti i ideala besmislena jer su to prazni
pojmovi? Da je pravo bojno polje za sudbinu svijeta negdje posve drugdje, da će
se negdje drugdje ratovati? A ja se osjećam okradenom. Okradenom za moguć-
nost pravljenja ludosti. Ne mogu ludo pohitati u pomoć Ciri, ne mogu kao luda
potrčati i spašavati Geralta i Yennefer. I to u ratu, koji upravo traje, u ratu u koji
si ti poslala svoje djevojke... U ratu u koji je pobjegao Jarre, meni je odbijena čak
i mogućnost da stanem na Brijeg. Da još jednom stanem na Brijeg. Ovaj put
svjesna da sam odlučila doista ispravno.«
»Svatko od nas ima svoju odluku i neki svoj Brijeg, Triss«, rekla je tiho nad-
svećenica. »Svatko. Ni ti nećeš pobjeći pred svojim.«
Na ulazu u šator nastala je gužva. Nekoliko je vitezova unijelo još jednog ranjeni-
ka. Jedan je u punom pločastom oklopu podvikivao, zapovijedao, požurivao.
»Pomaknite se, živoderi! Življe! Ovamo s njim, ovamo! Hej, ti, ranarniče!«
»Zauzet sam.« Rusty nije ni podigao pogled. »Polegnite ranjenika na nosila.
Pobrinut ću se za njega čim završim...«
»Pobrinut ćeš se za njega smjesta, glupi medikuse! Jer to je sam milostivi gos-
239
Gospodarica jezera
podin grof Garramone!«

»Ova bolnica«, Rusty je podignuo glas, srdit jer mu je puknuti šiljak strelice
zabijen u crijevima ponovo iskliznuo iz kliješta. »Ova bolnica ima jako malo za-
jedničkog s demokracijom. Jer ovamo donose uglavnom od vitezova naviše. Ba-
rune, grofove, markize, razne takve. Za ranjenike nižega podrijetla malotko skrbi.
Ali nekakva ravnopravnost ipak postoji. I to na mojem stolu!«
»Ha? Što?«
»Nevažno je«, Rusty je ponovo u ranu uvukao pipaljku i kliješta, »je li taj ko-
jemu upravo izvlačim željezo iz utrobe seljak, šljivar, staro plemstvo ili aristo-
krat. Leži na mom stolu. A kod mene je, da se tako izrazim, knez vrijedan koliko
i luda.«
»Što?«
»Vaš će grof pričekati svoj red.«
»Ti prokleti polutane!«
»Pomozi mi, Shani. Uzmi druga kliješta. Pazi na arteriju! Marti, još malko ma-
gije, ako mogu zamoliti, ovdje imamo opsežno krvarenje.«
Vitez je zakoračio korak naprijed, škripeći oklopom i zubima.
»Dat ću te objesiti!« zaurlao je. »Dat ću te objesiti, ti nečovječe!«
»Umukni, Paperbrock«, oglasio se s mukom, grizući usne, ranjeni grof.
»Umukni. Ostavi me ovdje i vraćaj se u boj...«
»Ne, gospodaru moj! Nikada!«
»To je bila zapovijed.«
»Pogledajte, molim.« Rusty je podignuo kliješta, pokazao napokon izvučen
kukasti šiljak. »Ovu je stvarčicu proizveo zanatlija koji zahvaljujući toj proizvod-
nji uzdržava brojnu obitelj, pridonoseći usto i razvoju sitnoga poduzetništva, pa
dakle i općega dobra i sveopće sreće. A način na koji se to čudo drži ljudskih cri-
jeva, nedvojbeno je zaštićen patentom. Da nam živi napredak.«
Nehajno je odbacio okrvavljeni komadić željeza u čabar, pogledao ranjenika
koji se za vrijeme njegova govora onesvijestio.
»Zašiti i odnijeti«, kimnuo je. »Bude li imao sreće, preživjet će. Dajte sljede-
ćeg po redu. Toga s razvaljenom glavom.«
»Taj je«, oglasila se spokojno Marti Sodergren, »oslobodio red. Maloprije.«
Rusty je udahnuo i izdahnuo, bez suvišnih komentara otišao od stola, stao nad
ranjenoga grofa. Ruke su mu bile krvave, pregača poprskana krvlju kao mesar-
ska. Daniel Etcheverry, grof Garramone, još je više problijedio.
»No«, dahnuo je Rusty. »Vaš je red, presvijetli grofe. Dajte ga na stol. Što
imamo ovdje? Ha, od toga zgloba nije ostalo ništa što bi se moglo spasiti. Kaša!
Pulpa! Čime se vi tamo mlatite, gospodine grofe, kada si tako drobite kosti? No,
240
Andrzej Sapkowski
ovo će malko zaboljeti, presvijetli gospodine. Malko će zaboljeti. Ali ne bojte se.
Bit će kao u boju. Povez. Nož! Amputirat ćemo, Vaša Milosti.«
Daniel Etcheverry, grof Garramone, koji je do toga trena hinio hrabrost, počeo
je zavijati kao vuk. Prije no što je stigao stisnuti čeljusti od boli, Shani mu je br-
zom kretnjom ubacila među zube kolčić od lipova drva.
»Vaša Kraljevska Visosti! Gospodine veliki grofe!«

»Pričaj, čovječe!«
»Dragovoljačka satnija i Slobodna pukovnija drže prevlaku pored Zlatnoga je-
zera... Patuljci i kondotijeri stoje čvrsto, iako su im gubici strašni... Govore da je
›Adieu‹ Pangratt ubijen, Frontino ubijen, Julia Abatemarco ubijena... Svi, svi ubi-
jeni! Dorianski je stijeg, koji im je išao u pomoć, sasječen...«
»Pričuva, presvijetli veliki grofe«, rekao je tiho, ali odlučno Foltest. »Ako ho-
ćete moje mišljenje, vrijeme je za uvođenje pričuve. Neka Bronibor baci svoje
pješaštvo na Crne! Odmah! Smjesta! Inače će nam razbiti redove, a to znači
kraj.«
Jan Natalis nije odgovorio, izgledajući već izdaleka novoga kurira koji je hitao
prema njima na konju pokrivenom pjenom.
»Hvataj dah, momče. Hvataj dah i pričaj suvislo!«
»Probili... bojišnicu... vilenjaci iz brigade Vrihedd... Gospodin de Ruyter poru-
čuje vašim gospodstvima...«
»Što poručuje? Pričaj!«
»Vrijeme je da se spašavaju životi.«
Jan Natalis je podignuo oči k nebu.
»Blenckert«, rekao je muklo. »Neka dođe Blenckert. Ili neka padne noć.«
***
Zemlja oko šatora zadrhtala je pod kopitima, šatorsko se krilo, izgledalo je,
napuhnulo od povika i rzanja konja. U šator je upao vojnik, odmah za njim dva
bolničara.
»Ljudi, bježite!« zaurlao je vojnik. »Spašavajte se! Nilfgaard tuče naše! Pro-
past! Propast! Poraz!«
»Klema!« Rusty je povukao lice pred potočićem krvi koja je energično i ži-
vahno brizgala iz kucavice. »Stezaljka! I tampon! Stezaljka, Shani! Marti, učini,
budi dobra, nešto s ovim krvarenjem...«
Netko je tik pored šatora riknuo kao životinja, kratko, stao. Konj je zaskvičao,
nešto je sa zveketom i hukom tresnulo o zemlju. Strelica iz samostrela je s pra-
241
Gospodarica jezera
skom probila platno, zviznula, izletjela sa suprotne strane, na sreću previsoko, a

da bi ugrozila ranjenike koji su ležali na nosilima.
»Nilfgaaaaaard!« kriknuo je ponovo vojnik, visokim, uzdrhtalim glasom.
»Gospodo ranarnici! Zar ne čujete što govorim? Nilfgaard je probio kraljevske li-
nije, ide i ubija! Bjeeežiiite!«
Rusty je uzeo od Marti Sodergren iglu, sašio prvi šav. Operirani se već duže
nije micao. Ali srce mu je kucalo. Vidjelo se.
»Ja ne želim umrijeeeetiii!« proderao se neki od prisebnih ranjenika. Vojnik je
opsovao, priskočio izlazu, iznenada vrisnuo, tresnuo unazad, brizgajući krv, sva-
lio se na pod. Iola, koja je klečala pored nosila, skočila je na noge, povukla se.
Odjednom je nastala tišina.
Loše, pomislio je Rusty, vidjevši tko ulazi u šator. Vilenjaci. Srebrne munje.
Brigada Vrihedd. Proslavljena brigada Vrihedd.
»Ovdje liječimo«, ustvrdio je činjenicu prvi od vilenjaka, visok, izdužena, lije-
pa, izražajna lica i velikih očiju boje različka. »Liječimo?«
Nitko se nije oglasio. Rusty je osjetio da mu počinju drhtati ruke. Brzo je pre-
dao iglu Marti. Ugledao je kako čelo i korijen Shanina nosa blijede.
»Pa kako to?« rekao je vilenjak, zlokobno rastežući riječi. »Pa zašto mi onda
tamo, u polju, ranjavamo? Mi ondje, u bitki, ranjavamo zato da bi se od tih rana
umrlo. A vi liječite? U tome vidim potpuno pomanjkanje logike. I sukob intere-
sa.«
Pogrbio se i gotovo bez zamaha zabio mač u prsa ranjeniku na nosilima najbli-
žima ulazu. Drugi je vilenjak prikucao drugog ranjenika špontonom. Treći ranje-
nik, pri svijesti, nastojao je zaustaviti ubod lijevom rukom i debelo zavijenim ba-
trljkom desne.
Shani je kriknula. Tanko, prodorno. Zaglušujući teško, neljudsko stenjanje
ubijanog bogalja. Iola, bacivši se na nosila, zaklonila je sobom sljedećeg ranjeni-
ka. Lice joj je pobijeljelo kao platno zavoja, usne se počele nesvjesno tresti. Vile-
njak se namrštio.
»Va vort, beanna!« zarežao je. »Jer ću te probiti skupa s tim Dh’oine!«
»Marš odavde!« Rusty se u tri skoka našao pored Iole, zaklonio je. »Nosi se iz
moga šatora, ubojice. Nosi se tamo, na polje. Tamo ti je mjesto. Među ostalim
ubojicama. Poubijajte se ondje uzajamno ako vas je volja! Ali odavde se nosite!«
Vilenjak je pogledao dolje. Na uzdrhtalog od straha zdepastog polutana koji
mu je vrškom kudrave glave dosezao samo malo iznad pojasa.
»Bloede Pherian«, zasiktao je. »Ljudski slugane! Miči mi se s puta!«
»Ne dolazi u obzir.« Polutanovi su zubi cvokotali, ali su mu riječi bile odluč-
ne.
242
Andrzej Sapkowski
Drugi vilenjak je priskočio, gurnuo kirurga drškom špontona. Rusty je pao na

koljena. Visoki vilenjak je brutalno povukao Iolu s ranjenika, podignuo mač.
I zamro ugledavši na crnom zarolanom plaštu ispod ranjenikove glave srebrne
plamenove divizije Deithwen. I oznaku pukovnika.
»Yaevinn!« kriknula je, upavši u šator, vilenjakinja tamne kose spletene u ple-
tenice. »Caemm, veloe! Ess’evgyriad a’Dh’oine a’en va! Ess’ tedd!«
Visoki vilenjak promatrao je na trenutak ranjenog pukovnika, potom pogledao
u kirurgove oči suzne od užasa. Onda se okrenuo na peti i izašao.
Iza šatorskoga krila ponovo su doprli topot, vrisak i zveket oružja.
»Juriš na Crne! Ubij!« proderalo se tisuću glasova. Netko je životinjski zaur-
lao, zavijanje je prešlo u jezovito krkljanje.
Rusty je pokušao ustati, ali ga noge nisu slušale. Ruke naročito.
Iola, potresana snažnim spazmima susprezanog plača, savila se pored nosila
ranjenoga Nilfgaarđanina. U fetalni položaj.
Shani je plakala, ne pokušavajući sakriti suze. Ali stezaljke je držala. Marti je
spokojno šila, samo su joj se usne micale u nekakvu nijemom, bezglasnom mono-
logu.
Rusty je, i dalje ne mogavši ustati, sjedio. Nabasao je pogledom na oči zgrče-
nog bolničara, stisnutog u kut šatora.
»Daj mi gutljaj žestice«, izgovorio je s naporom. »Samo nemoj reći da nemaš.
Znam ja vas, podlace. Uvijek imate.«
General Blenheim Blenckert uspravio se u stremenima, istegnuo vrat kao ždral,

osluškivao zvukove bitke.
»Razvij stroj«, naložio je zapovjednicima. »A iza onoga brijega poći ćemo od-
mah frontalno. Iz toga što dojavljuju izvidnici proizlazi da ćemo izaći ravno na
desno krilo Crnih.«
»I dobro ih natamburati!« povikao je tanko jedan od poručnika, balavac sa svi-
lenim i vrlo rijetkim brčićem. Blenckert ga je pogledao srdito.
»Vod sa zastavom na čelo«, zapovjedio je, izvlačeći mač. »A za juriša kličite:
›Redanija‹, kličite punim plućima! Neka momci Foltesta i Natalisa znaju da im
stiže pomoć.«
Graf Kobus de Ruyter tukao se u mnogim bitkama tijekom četrdeset godina, od

šesnaeste godine života. Usto je bio vojnik već u osmom naraštaju, nedvojbeno je
u genima nosio nešto što je činilo da su buka i metež bitke, za svakoga drugog
naprosto užasavajući i zaglušujući darmar, Kobusu de Ruyteru bili poput simfoni-
243
Gospodarica jezera
je, poput instrumentalnog koncerta. De Ruyter je istoga trena začuo u koncertu

nove note, akorde i tonove.
»Hura, momci!« zaurlao je, mašući zapovjedničkom palicom. »Redania! Re-
dania stiže! Orlovi! Orlovi!«
Sa sjevera, iza brda, valjala se u bitku konjička masa nad kojom su lepetali ru-
žičasti plamenci i veliki stijeg sa srebrnim redanskim orlom.
»Pomoć!« proderao se de Ruyter. »Dolazi pomoć! Huraaa! Udri Crne!«
Vojnik već osam naraštaja, u trenu je zapazio da Nilfgaarđani savijaju krilo,
pokušavajući se okrenuti prema jurišu pomoći discipliniranim, zbijenim strojem.
Znao je da im se to ne smije dopustiti.
»Za mnom!« riknuo je, istrgnuvši barjak iz ruku zastavnika. »Za mnom! Tre-
togord, za mnom!«
Udarili su. Udarili samoubilački, strašno. Ali učinkovito. Stroj Nilfgaarđana iz
divizije Venendal se pokolebao i tada su na njih silovito naletjeli redanski stjego-
vi. Strašan se vrisak digao do neba.
Kobus de Ruyter to više nije ni vidio ni čuo. Zalutala strijela iz samostrela po-
godila ga je ravno u sljepoočnicu. Graf se objesio iz sedla i pao s konja, zastava
ga je pokrila kao mrtvački pokrov.
Osam naraštaja u boju palih de Ruytera, prateći bitku s onoga svijeta, s prizna-
njem je kimalo glavama.
***
»Može se reći, gospodine satniče, da je Nordlinge toga dana spasilo čudo. Ili
stjecaj okolnosti koji nitko nije bio u stanju predvidjeti... Istina, Restif de Mont-
holon u svojoj knjizi piše da je maršal Coehoorn pogriješio u procjeni protivniko-
vih snaga i nakana. Da se upustio u prevelik rizik, podijelivši armijsku skupinu
Središte i započevši s konjičkim napadom. Da je bilo rizično prihvatiti bitku bez
barem trostruke premoći. I da je zanemario izviđanje, nije otkrio dolazak redan-
ske armije u pomoć...«
»Kadete Puttkammer! Dvojbena ›djela‹ gospodina de Montholona nisu u pro-
gramu ove škole! A Njegovo se Carsko Visočanstvo o toj knjizi izvoljelo izraziti
vrlo kritički. Zbilja me čudite. Do ovoga ste trenutka odgovarali vrlo dobro, čak i
izvrsno, a sada nam, kadete, odjednom počinjete pričati o čudima i stjecajima
okolnosti te na kraju čak i kritizirati zapovjednička umijeća Menna Coehoorna,
jednog od većih vojnih zapovjednika koje je dalo Carstvo. Ako kadet Puttkam-
mer i sva ostala gospoda kadeti ozbiljno misle položiti završni ispit, neka izvole
čuti i upamtiti: pod Brennom nisu na djelu bila nikakva čuda ni slučajnosti, nego
urota! Neprijateljske diverzantske snage, prevratnički elementi, podli provokato-
244
Andrzej Sapkowski
ri, kozmopoliti, politički bankroteri, izdajice i prodane duše! Čir koji je poslije
spaljen užarenim željezom. No prije no što je došlo do toga, ti su podli izdajnici
vlastitoga naroda pleli svoje paučje mreže i podmetali urotničke zamke! Oni su
bili ti koji su izložili svom utjecaju i izdali maršala Coehoorna, prevarili ga i na-
veli da pogriješi! Oni, zlikovci bez časti i vjere, obični...«
»Kurvini sinovi«, ponovio je Menno Coehom, ne odvajajući durbin od oka.

»Obični kurvini sinovi. Ali ja ću vas pronaći, pričekajte, ja ću vas naučiti što zna-
či izviđanje. De Wyngalte! Osobno ćeš pronaći časnika koji je bio u ophodnji iza
brda na sjeveru. Objesit ćeš ih sve, cijelu ophodnju.«
»Na zapovijed!« kucnuo je petama Ouder de Wyngalt, maršalov aide-de-
camp. Nije tada mogao znati da Lamarr Flaut, spomenuti časnik iz ophodnje,
upravo u tom trenutku umire pod kopitima konja tajne postrojbe Nordlinga koja
je napadala s boka, te postrojbe koju nije otkrio. De Wyngalt nije mogao znati ni
da mu preostaju još samo dva sata života.
»Koliko ima toga ondje, gospodine Trahe?« Coehorn i dalje nije odvajao dur-
bin od oka. »Po vašem mišljenju?«
»Najmanje deset tisuća«, odvratio je suho zapovjednik Sedme daerlanske.
»Uglavnom Redania, ali vidim i oznake Aedirna... A tamo je i jednorog, pa ima-
mo dakle i Kaedwen... U snazi od najmanje jednog stijega...«
Stijeg je išao galopom, ispod kopita su letjeli pijesak i šljunak.

»Naprijed, Crni!« rikao je kao i obično pijani satnik Dvolitrenjak. »Bij, ubij!
Kaedweeen! Kaedweeeen!«
Prokleto bilo, ala mi se piša, pomislio je Zyvik Trebalo se popišati prije bit-
ke...
Sada mogu ne stići.
»Naprijed, Crni!«
Uvijek Crni. Gdje se zbiva nešto loše, Crni. Koga se šalje kao ekspedicijski
korpus u Temeriju? Crnog. Uvijek Crni. A meni se piša.
Došli su. Zyvik se proderao, okrenuo u sedlu i žestoko zasjekao, razvalivši ra-
meni štitnik i lopaticu jahača u crnom plaštu sa srebrnom osmerokrakom zvijez-
dom.
»Crni! Kaedweeen! Bij, ubijaj!«
S treskom, štropotom i zvekom, posred urlika ljudi i njiske konja Crni stijeg se
sudario s Nilfgaarđanima.
245
Gospodarica jezera
»De Mellis-Stoke i Braibant će izaći na kraj s tim pojačanjem«, rekao je mimo

Elan Trahe, zapovjednik Sedme daerlanske brigade. »Snage su podjednake, još se
nije dogodilo ništa loše. Tyrconnelova divizija će uravnotežiti lijevo krilo, Magne
i Venendal drže se na desnom. A mi... Mi možemo prevagnuti, gospodine marša-
le...«
»Udarajući u spoj, pospremajući poslije vilenjaka«, prihvatio je u letu Menno
Coehoorn. »Upadajući u pozadinu, izazivajući paniku. Tako je! Tako ćemo učini-
ti, Velikoga mu Sunca! Zastave u ruke, gospodo! Nauzicaa i Sedma darleanska.«
Ouder de Wyngalt je blago problijedio, ali je smjesta ovladao sobom.
»Živio car!« kriknuo je, a glas mu gotovo da i nije drhtao.
Rusty je rezao, ranjenik je zavijao i grebao po stolu. Iola, hrabro se boreći s vrto-
glavicom, pazila je na poveze i stezaljke. Od strane ulaza u šator čuo se povišeni
Shanin glas.
»Kuda? Zar ste poludjeli? Ovdje živi čekaju na spašavanje, a vi se gurate s tru-
plom?«
»Ta to je sam barun Anzelm Aubry, gospo ranarnice! Zapovjednik stijega!«
»Bio je zapovjednik stijega! Sada je pokojnik! Uspjeli ste ga dovući ovamo u
jednom komadu samo zahvaljujući tome što mu je oklop zbijen! Odnesite ga.
Ovo je lazaret, a ne mrtvačnica!«
»Ali gospo ranarnice...«
»Oslobodite ulaz! Eno tamo nose jednoga koji još diše. Barem se čini da diše.
Jer možda su to samo plinovi.«
Rusty je prasnuo, ali se odmah namrštio.
»Shani! Dolazi smjesta ovamo!«
»Zapamti, balavice«, procijedio je kroz stisnute zube, sagnut nad rasječenom
nogom, »cinizam si kirurg može dopustiti tek nakon deset godina prakse. Hoćeš
li upamtiti?«
»Hoću, gospodine Rusty.«
»Uzmi strugač i ukloni pokosnicu... Prokleto bilo, vrijedilo bi ga još malo
anestezirati... Gdje je Marti?«
»Povraća iza šatora«, rekla je bez tračka cinizma Shani. »Kao mačka.«
»Čarobnjaci«, Rusty je dohvatio pilu, »umjesto da izmišljaju brojne strašne i
moćne čarobne formule, trebali bi se prije usredotočiti na izmišljanje jedne. Za-
hvaljujući kojoj bi mogli bacati sitne čini. Na primjer, anestezirajuće. Ali nepro-
blematične. I bez povraćanja.«
Pila je zaškripala i zakrckala na kosti. Ranjenik je zavijao.
246
Andrzej Sapkowski
»Stegni povez, Iola!«

Kost je napokon popustila. Rusty ju je obradio dlijetom, obrisao čelo.
»Žile i živce«, rekao je makinalno i nepotrebno jer su djevojke, i prije no što je
dovršio rečenicu, već šile. Skinuo je sa stola odrezanu nogu i odbacio je u kut, na
gomilu ostalih odrezanih udova. Ranjenik otprije nekog vremena više nije urlao i
zavijao.
»Onesvijestio se ili umro?«
»Onesvijestio, gospodine Rusty.«
»Dobro. Zašij batrljak, Shani. Dajte sljedećega! Iola, idi i provjeri je li Marti
već sve izrigala.«
»Zanima me«, rekla je potiho Iola, ne podižući glavu, »koliko godina prakse
imate vi, gospodine Rusty? Sto?«
Poslije petnaestak minuta usiljenog, prašinom zagušenog marša, narednici i de-

setnici su se napokon prestali derati i postrojili wyzimske regimente. Jarre, dašću-
ći i poput ribe hvatajući zrak ustima, ugledao je vojvodu Bronibora kako defilira
pred strojem na svojem lijepom pastuhu pokrivenom pločastim oklopom. I sam je
vojvoda bio u punom pločastom oklopu. Oklop mu je bio taljen na plave pruge,
zahvaljujući čemu je Bronibor izgledao kao golema limena skuša.
»Kako ste, njonje?«
Redovi kopljanika odgovorili su brundanjem koje je tutnjalo kao daleki grom.
»Ispuštate prdljive zvuke«, konstatirao je vojvoda, okrećući oklopljenog konja
i vodeći ga korakom ispred postrojenih vojnika. »Znači da ste dobro. Jer ako se
osjećate loše, ne prduckate poluglasno, već zavijate i cvilite kao opsjednuti. Po
vašim licima vidim da se ne možete načekati bitke, da sanjate o boju, da više ne
možete dočekati Nilfgaarđane! Je li tako, wyzimski razbojnici? Ako jest, imam za
vas dobru vijest! Vaši će se snovi začas ispuniti. Za maleni, sićušni časak.«
Kopljanici su ponovo zabrundali. Bronibor se, dojahavši do kraja stroja, okre-
nuo, nastavio govoriti, lupkajući buzdovanom o urešenu jabuku sedla.
»Nažderali ste se prašine, pješaci, marširajući iza oklopnika! Dosad ste,
umjesto slave i plijena, udisali konjski prdež. Malo je falilo, pa čak i danas kada
se ukazala velika potreba, da ne dospijete na polje slave. Ali, uspjeli ste, čestitam
iz svega srca! Ovdje, pod ovim selom, čije ime sam zaboravio, napokon ćete po-
kazati koliko vrijedite kao vojska. Taj oblak koji vidite u polju je nilfgaardska ko-
njica koja namjerava pregaziti našu vojsku bočnim udarom, odgurati nas i utopiti
u močvarištima ove rječice, čije sam ime isto zaboravio. Vama, slavnim wyzim-
skim kopljanicima, pripala je milošću kralja Foltesta i velikoga grofa Natalisa
247
Gospodarica jezera
čast da obranite proboj koji je nastao u našim redovima. Zatvorit ćete taj proboj
vlastitim, da se tako izrazim, grudima, zaustavit ćete nilfgaardsko nadiranje. Ra-
dujete se, pajde, je li? Pucate od ponosa, ha?«
Jarre, stišćući držak koplja, osvrnuo se oko sebe. Ništa nije ukazivalo na to da
bi se vojnici radovali perspektivi bliske bitke, a ako su i pucali od ponosa zbog
časti zatvaranja proboja, taj su ponos umješno skrivali. Melfi, koji je stajao dječa-
ku zdesna, mrmljao je pod nos molitvu. Slijeva je Deuslax, profesionalni veteran,
šmrcao, psovao i nervozno kašljao.
Bronibor je okrenuo konja, uspravio se u sedlu.
»Ne čujem!« proderao se. »Pitao sam vas pucate li, pas mu mater, od pono-
sa?«
Ovaj su put kopljanici, ne vidjevši drugoga izlaza, zaurlali u jedan veliki glas
da pucaju. I Jarre je urlao. Ako svi, onda kao jedan.
»Dobro!« Vojvoda je zaustavio konja pred čelom. »A sada mi se postavite u
pošteni stroj! Satnici, što čekate, majku vam vašu! Formiraj falangu! Prvi red kle-
či, drugi stoji! Postavite koplja! Ne na taj kraj, budalo! Da, da, tebi govorim, ti
obrasla nakazo! Više, više šiljke, starci! Zbij se, stisni, spoji, rame uz rame! No,
sada dobro izgledate! Skoro kao vojska!«
Jarre se našao u drugome redu. Snažno je utisnuo kraj koplja u zemlju, steg-
nuo držak dlanovima oznojenim od straha. Melfi je bez prestanka ponavljao mo-
litvu za umiruće. Deuslaux je nerazgovijetno režao, ponavljao ukrug razne riječi
koje su se uglavnom ticale pojedinosti intimnoga života Nilfgaarđana, pasa, kuč-
ki, kraljeva, velikih grofova, vojvoda i majki njih sviju.
Oblak u polju je rastao.
»Ne prdi mi tamo, ne cvokoći zubima!« riknuo je Bronibor. »Ideja da ćeš tim
zvukovima poplašiti nilfgaardske konje bezvezna je! Neka se nitko ne zavarava!
To što ide na vas su brigade Nauzicaa i Sedma daerlanska, izvrsna, borbena, sjaj-
no školovana vojska! Njih se ne da zaplašiti! Njih se ne da poraziti! Njih treba
poubijati! Dignite koplja!«
Iz daljine se mogao čuti još tih, ali rastući topot kopita. Zemlja je počela po-
drhtavati. U oblaku prašine, poput iskara, počele su svjetlucati oštrice.
»Na vašu usranu sreću, Wyzimci«, ponovo je zaurlao vojvoda, »novi moderni-
zirani model regularnog pješačkog koplja dug je dvadeset jednu stopu! A nilfga-
ardski mač je dug tri i pol stope. Valjda znate računati? Znajte da znaju i oni. Ali
računaju s time da nećete izdržati, da će iz vas izbiti vaša prava narav, da će se
potvrditi i pokazati da ste seronje, kukavice i šugavi ovcojebci. Crni računaju s
tim da ćete odbaciti vaša kopaljca i početi bježati, a oni će vas natjeravati po po-
lju i sjeći po leđima, potiljcima i vratovima, sjeći komforno i bez poteškoća.
248
Andrzej Sapkowski
Upamtite, seronje, premda strah daje petama nevjerojatnu hitrinu, pred konjima
nećete pobjeći. Tko hoće živjeti, komu su mili slava i plijen, taj ima stajati! Čvr-
sto stajati! Stajati kao stijena! I zbijati red!«
Jarre se osvrnuo iza sebe. Strijelci su stojeći iza kopljaničke linije već natezali
tetive, nutarnji se dio falange naježio od oštrica gizarmi, partizana, helebardi, gle-
fa, korzeka, kosa i vila. Zemlja je podrhtavala sve osjetnije i jače, u crnom zidu
konjice koja je jurišala na njih već su se mogle razlikovati prilike jahača.
»Mamo, mamice«, ponavljao je drhtavim usnama Melfi. »Mamo, mamice...«
»... mater ti tvoju«, gunđao je Deuslax.
Tutnjava je narastala. Jarre je htio oblizati usta, ali nije uspio. Jezik se prestao
ponašati normalno, čudno se ukrutio, a bio je suh kao iverje. Tutnjava je rasla.
»Zbij se!« zaurlao je Bronibor, izvlačeći mač. »Osjeti rame sudruga! Ne zabo-
ravljajte, nitko od vas se ne bori sam! A jedini lijek za strah koji osjećate je kop-
lje u šaci! Spremi se za boj! Koplja na konjska prsa! Što ćemo raditi, wyzimski
razbojnici? Pitao sam!«
»Čvrsto stajati!« riknuli su jednoglasno kopljanici. »Stajati kao stijena! Zbijati
red!«
I Jarre je rikao. Ako svi, onda kao jedan. Pod kopitima konjice koja je jurišala
u klinu vrcali su pijesak, šljunak i busenje trave. Konjanici su u jurišu urlali kao
bjesovi, zamahivali oružjem. Jarre je upro koplje, uvukao glavu među ramena i
zažmirio.
Jarre je, ne prekidajući pisanje, žestokim pokretom batrljka otjerao osu koja je
kružila oko tintarnice.
Propao je koncept maršala Coehoorna, njegov bočni juriš zaustavilo je junačko

wyzimsko pješaštvo pod vojvodom Broniborom, krvavo plativši svoje junaštvo. A
za vrijeme dok su se Wyzimci odupirali, na lijevom krilu se Nilfgaard raspao –
jedni su se razbježali, drugi okupljali i branili u skupinama, opkoljeni odasvud.
Ubrzo se isto zbilo i na desnome krilu gdje je tvrdokornost patuljaka i kondotije-
ra na kraju nadvladala zamah Nilfgaarda. Na cijeloj se bojišnici podigao jedan
veliki poklik trijumfa, a u srca kraljevskih vitezova stupio je novi duh. A kod Nilf-
gaarđana je duh opao, ruke su im oslabjele, a naši su ih počeli mlatiti kao žito,
da je sve odjekivalo.
I shvatio je feldmaršal Coehoorn da je bitka izgubljena, ugledao kako oko nje-
ga ginu i raspadaju se brigade.
I pritrčali su mu tada časnici i vitezovi, vodeći mu svježega konja, pozivajući
249
Gospodarica jezera
ga da ode, da spasi život. Ali neustrašivo je srce kucalo u grudima nilfgaardsko-

ga maršala. »Ne dolikuje«, povikao je, odgurnuvši uzde koje mu pružahu. »Ne
dolikuje da kao kukavica bježim s polja na kojemu je pod mojim zapovjedništvo
toliko valjanih muževa palo za cara.« 1 nadodao je muževni Menno Coehoorn...
»Nema se više kamo kidnuti«, dodao je spokojno i trezveno Menno Coehoorn,

osvrćući se po polju. »Opkolili su nas sa svih strana.«
»Dajte vaš plašt i kacigu, gospodine maršale.« Satnik Sievers je obrisao s lica
znoj i krv. »Uzmite moje! Sjašite s pastuha, uzmite moga... Ne prosvjedujte! Vi
morate živjeti! Nužni ste Carstvu, nezamjenjivi... Mi Daerlanci ćemo udariti na
Nordlinge, privući ih na sebe, a vi se pokušajte probiti tamo dolje, ispod jezera...«
»Nećete se izvući iz toga«, promrmljao je Coehoorn, dohvativši dodane mu
uzde.
»To je čast«, uspravio se Sivers u sedlu. »Ja sam vojnik! Iz Sedme daerlinske!
Za mnom, sloga! Za mnom!«
»Sretno«, promrmljao je Coehoorn, prebacujući preko ramena daerlanski plašt
sa crnim škorpionom na ramenu. »Sievers?«
»Da, gospodine maršale?«
»Ništa. Sretno, momče.«
»Neka i vas prati sreća, gospodine maršale. Na konje, sloga!«
Coehoorn je gledao za njima. Dugo. Sve do trenutka u kojemu se Sieversova
skupina s bukom, vriskom i treskom sukobila s kondotijerima. S brojčano nad-
moćnim odredom, kojemu su uostalom smjesta požurili i drugi. Crni plaštevi Da-
erlinaca nestali su posred kondotijerskoga sivila, sve je utonulo u prašinu.
Coehoorna je povratilo nervozno nakašljavanje de Wyngalta i pobočnika.
Maršal je popravio stremeno remenje i potege. Smirio je nemirnog pastuha.
»Na konje!« zapovjedio je.
Ispočetka su dobro napredovali. Na ulazu u malu dolinu koja je vodila prema
rječici žestoko se branio zbijen u oštricama naježen krug sve manji odred ostata-
ka brigade Nauzicaa na koji su Nordlinzi trenutačno usredotočili sav zamah i svu
snagu, stvorivši pukotinu u prstenu. Bez muke, razumije se, nisu prošli – morali
su se oružjem probiti kroz gomilu lake dragovoljačke konjice, sudeći po oznaka-
ma, bruggenske. Borba je bila kratka, ali bijesno bespoštedna. Coehoorn je već
izgubio i odbacio sve ostatke i privide patetičnoga junaštva, sada je još samo htio
preživjeti. Ni ne osvrćući se na pratnju koja se tukla s Bruggencima, pojurio je s
pobočnicima prema rječici, privijajući se i pripijajući uz konjski vrat.
Put je bio slobodan, za rječicom, iza krivih vrba prostirala se prazna ravnica na
250
Andrzej Sapkowski
kojoj se nisu vidjele nikakve neprijateljske postrojbe. Opazio je to i Ouder de

Wyngalt, koji je galopirao pored Coehoorna, pa je trijumfalno vrisnuo.
Prerano.
Od polagane i mutne riječne matice dijelila ih je livada obrasla jarkozelenim
vodenim dvornikom. Kada su u punom galopu uletjeli u nju, konji su odjednom
upali u baruštinu do trbuha.
Maršal je preletio preko pastuhove glave i pljusnuo u močvaru. Uokolo su rza-
li i ritali se konji, urlali blatnjavi i vodenom lećom prekriveni ljudi. Usred toga
pandemonija, Menno je iznenada začuo drugi zvuk. Zvuk koji je značio smrt.
Zvižduk strijela.
Bacio se prema matici rječice, gazeći po gustom glibu do bedara. Pobočnik
koji se probijao pored njega odjednom se svalio licem u blato, maršal je stigao vi-
djeti strelicu koja mu se zabila u leđa sve do pera. U istom je trenutku osjetio
strahovit udarac u glavu. Zaljuljao se, ali nije pao, zaglibljen u mulj i vodeno bi-
lje. Htio je kriknuti, ali je uspio samo zakrkljati. Živ sam, pomislio je, pokušava-
jući se istrgnuti iz zagrljaja ljepljive kaljuže. Otimajući se iz močvarišta, konj me
ritnuo u kacigu, duboko nagnječen lim mi je razrezao obraz, izbio mi zube i ozli-
jedio jezik... Krvarim... Gutam krv... Ali sam živ...
Ponovo zvižduk tetiva, fijukanje pera na strelicama, štropot i tresak šiljaka
koji probijaju oklope, vrisak, rzanje konja, pljuskanje, brizganje krvi. Maršal se
okrenuo i na obali ugledao strijelce, malene, zdepaste, nabijene prilike u verižnja-
čama, misirkama i šiljatim kacigama. Patuljci, pomislio je.
Zvižduk tetiva samostrela, fijukanje strijela. Skvičanje pomahnitalih konja.
Vrisak ljudi koje guše voda i mulj.
Okrenut prema strijelcima, Ouder de Wyngalt uzviknuo je da se predaje, viso-
kim, piskavim glasom molio za milost i smilovanje, obećavao otkup, preklinjao
za život. Svjestan da nitko ne razumije ni riječi, podignuo je iznad glave mač koji
je držao za sječivo. Međunarodnom, štoviše kozmopolitskom gestom predaje,
pružao je oružje prema patuljcima. Nisu ga razumjeli ili su ga razumjeli pogreš-
no, jer su ga dvije strijele pogodile u grudi takvom snagom da ga je udarac izdi-
gao iz gliba.
Coehoorn je strgnuo s glave nagnječenu kacigu. Dosta je dobro znao zajednič-
ki nordlinški jezik.
»Ja fam, majfal Coeoon...« propentao je pljujući krv. »Majfal... Coeoon... Pje-
dajem fe... Pajdon... Pajdon...«
»Što on to priča, Zoltane?« začudio se jedan od strijelaca.
»Pas mater i njemu i njegovu pričanju! Vidiš li mu vez na plaštu, Munro?«
»Srebrni škorpion! Haaaa! Dečki, raspalite po kurvinom sinu! Za Caleba Strat-
251
Gospodarica jezera
tona!«
»Za Caleba Strattona!«
Zviznule su tetive. Jedna je strijela pogodila Coehoorna ravno u prsa, druga u
bedro, treća u ključnu kost. Feldmaršal Nilfgaardskoga carstva se prevalio una-
zad, u rijetki mulj, vodeni dvornik i vodena leća popustili su pod njegovom teži-
nom. Tko je, đavo da ga nosi, mogao biti taj Caleb Stratton, dospio je još pomisli-
ti, u životu nisam čuo ni za kakva Caleba...
Mutna, gusta, blatnjavo crvena voda rječice Zaimače sklopila mu se nad gla-
vom i probila u pluća.
Izašla je pred šator udahnuti svježega zraka. I tada ga je ugledala kako sjedi pored
kovačeve klupe.
»Jarre!«
Pogledao ju je. U očima mu je bila pustoš.
»Iola?« upitao je, s naporom pomičući ispucale usne. »Odakle ti...«
»Eto ti pitanja!« smjesta ga je prekinula. »Bolje kaži kako si se ti našao ov-
dje?«
»Donijeli smo našega zapovjednika... vojvodu Bronibora... ranjenog...«
»I ti si ranjen. Pokaži mi tu ruku. Božice! Dečko, pa ti ćeš iskrvariti!«
Jarre ju je gledao, a Iola je počela odjednom dvojiti vidi li je uopće.
»Bitka je«, rekao je dječak, blago cvokoćući zubima. »Treba stajati kao zid...
Čvrsto u stroju. Lakši ranjenici trebaju nositi u lazaret.... Teže ranjene. Zapovi-
jed.«
»Pokaži ruku, kažem ti.«
Jarre je kratko zatulio, stegnuti zubi su mu zacvokotali u divljem staccatu. Iola
se namrštila.
»O, joj, gadno to izgleda... Joj, Jarre, Jarre... Vidjet ćeš, majka Nenneke će se
srditi... Dođi sa mnom.«
Vidjela je kako je problijedio kada ju je ugledao. Kada je osjetio smrad koji je
lebdio pod šatorskim krilom. Zaljuljao se. Pridržala ga je. Vidjela je da gleda za-
krvavljeni stol. Čovjeka koji je ležao na njemu. Kirurga, maloga polutana, koji je
odjednom poskočio, zatoptao nogama, gadno opsovao i tresnuo skalpel o zemlju.
»Prokleto bilo! Mater mu! Zašto? Zašto je ovako? Zašto mora tako biti?«
Na pitanje nije odgovorio nitko.
»Tko je to bio?«
»Vojvoda Bronibor«, objasnio je slabim glasom Jarre, gledajući ravno pred
sebe svojim praznim pogledom. »Naš zapovjednik... stajali smo čvrsto u stroju.
252
Andrzej Sapkowski
Zapovijed. Kao zid. A Melfija su ubili...«

»Gospodine Rusty«, zamolila je Iola. »Ovaj momak mi je poznanik... Ranjen
je...«
»Na nogama je«, procijenio je hladno kirurg. »A ovdje jedan skoro na samrti
čeka trepanaciju. Ovdje nema mjesta nikakvoj protekciji...«
U tom se trenutku Jarre s velikim osjećajem za dramatično onesvijestio i tres-
nuo na pod. Polutan je frknuo.
»No, dobro, na stol s njim«, zapovjedio je. »Oho, lijepo sređena ruka. Baš me
zanima na čemu se to drži? Valjda na rukavu? Povez, Iola! Čvrsto! I da se nisi
usudila plakati! Shani, dodaj mi pilu.«
Pila se s užasnom škripom zarila u kost poviše zdrobljenog lakatnog zgloba.
Jarre se prenuo i zaurlao. Grozno, ali kratko. Jer kada je kost popustila, smjesta se
onesvijestio ponovo.
***
I tako je moć Nilfgaarda na brennenskim poljima polegla u prah i pepeo, a
pohod Carstva na sjever bio okončan. Carstvo je kod Brenne izgubilo četrdeset i
četiri tisuće ubijenih i zarobljenih ljudi. Pao je cvijet viteštva, elitna konjica. Pali
su, zarobljeni ili nestali bez ikakve vijesti o sebi, vođe veličine Menna Coehoor-
na, Braibanta, de Mellisa-Stokea, van Loa, Tyrconnela, Eggebrahta i drugi, čija
se imena u našim pismohranama nisu sačuvala.
Tako je Brenna postala početkom kraja. Ali valja i zapisati da je ta bitka bila
samo mala kocka u građevini i njezina težina ne bi bila velika da plodovi viktori-
je nisu bili mudro iskorišteni. Valja napomenuti da je, umjesto da uživa u slavi i
puca od ponosa, čeka počasti i klanjanja, Jan Natalis gotovo ne predahnuvši po-
šao na jug. Konjički juriš pod Adamom Pangrattom i Julijom Abatemarco razbio
je dvije divizije Treće armije, koje su krenule u zakašnjelu pomoć Mennu Coeho-
ornu, tako ih zgromio da nec nuntius cladis. Na vijest o tome, ostaci armijske
skupine Središte sramotno su podviti rep i u hitnji se vratili preko Jaruge, a kako
su im Foltetst i Natalis gazili po petama, carevi su izgubili cijele tabore i sve svo-
je strojeve za opsadu, kojima su u svojoj oholosti mislili osvojiti Wyzimu, Gors
Velen i Novigrad.
I kao što lavina valjajući se s planina sve više narasta snijegom i postaje ve-
ćom, tako je i Brenna izazivala za Nilfgaard sve teže posljedice. Dođoše teška
vremena za armiju Verden pod knezom de Wettom, kojoj su gusari sa Skelligea i
kralj Ethain iz Cidarisa stvarali gerilskim ratovanjem velike nevolje. Kada je pak
de Wett doznao za Brennu, kada mu je prispjela vijest da na njega usiljenim mar-
šem nastupaju kralj Foltest i Jan Natalis, smjesta je dao zatrubiti povlačenje i u
253
Gospodarica jezera
panici odjurio preko rijeke u Cintru, zastirući put bjekstva truplima, jer se nakon
nilfgaardskog poraza ustanak u Verdenu rasplamsao nanovo. Samo u Nastrogu,
Razrogu i Bodrogu, neosvojenim tvrđavama, ostale su snažne posade, odakle su
tek nakon cintranskog mira časno i sa zastavama izašle.
U Aedirnu je pak vijest o Brenni pospješila da si posvađani kraljevi De-
mawend i Henselt pruže desnice te zajednički istupe protiv Nilfgaarda. Armijska
skupina Istok, koja je pod vodstvom vojvode Ardala aep Dahyja marširala prema
Pontarskoj dolini, nije se uspjela suprotstaviti združenim kraljevima. Osnaženi
pojačanjima iz Redanije i gerilcima kraljice Meve, koji su nemilosrdno napadali
nilfgaardsku pozadinu, Demawend i Henselt potjerali su Ardala aep Dahyja sve
do Aldsberga. Vojvoda Ardal kanio je prihvatiti bitku, ali se čudnim hirom sudbi-
ne pojevši nešto nenadano razbolio, spopadoše ga grčevi i strahoviti proljev, tako
da je u dva dana umro u velikim bolovima. A Demawend i Henselt, ne oklijevaju-
ći, udarili su na Nilfgaarđane i ondje ih, pod Aldersbergom, očito voljom povijes-
ne pravde, u velikoj bitki žestoko razbili, iako je na strani Nilfgaarda još uvijek
bila znatna brojčana nadmoć. Tako duh i umijeće običavaju trijumfirati nad tu-
pom i brutalnom silom.
Valja napisati o još jednom: o tome što se pod Brennom dogodilo sa samim
Mennom, ne zna nitko. Jedni govore da je pao, te da je neprepoznato truplo po-
kopano u zajedničkoj grobnici. Drugi govore da se izvukao živ, ali se u strahu od
careva gnjeva u Nilfgaard nije vratio, već se skrio u Brokilon, među drijadama, i
ondje postao pustinjakom, pustivši bradu do same zemlje, da bi ondje ubrzo u
jadu i umro.
Među prostim pukom kruži predaja da se maršal noću vraćao na brennansko
polje i hodao među nadgrobnim humcima zazivajući: »Vratite mi moje legije!«
dok se na kraju nije objesio o jasiku na brijegu, koji se po tome naziva Obješe-
njakovim. I noću se može na maršalovu utvaru naići među inim sablastima što
običavaju bojno polje posjećivati.
»Djedice Jarre! Djedice Jarre!«

Jarre je dignuo glavu s papira, popravio naočale koje su mu klizile niz oznoje-
ni nos.
»Djedice Jarre!« povikala je u najvišim registrima njegova najmlađa unučica,
odlučna i bistra šestogodišnjakinja, koja se, bogovima hvala, više uvrgla na maj-
ku, Jarreovu kćer, nego na mlitavoga zeta.
»Djedice Jarre! Baka Lucienne je rekla da ti kažem da će za danas biti dosta
tog beskorisnog škrabanja i da je užina poslužena!«
254
Andrzej Sapkowski
Jarre je pomno složio ispisane listove i začepio tintarnicu. U batrljku ruke pul-
sirala mu je bol. Vrijeme se mijenja, pomislio je. Bit će kiše.
»Djedice Jaaaaarreeeee!«
»Idem, Ciri. Idem!«
Dok su zbrinuli posljednjeg ranjenika, bilo je već dobrano poslije ponoći. Pos-
ljednje su operacije obavljali već uz svjetlost – običnu, iz svjetiljke, a kasnije ta-
kođer i čarobnu. Marti Sodergren se oporavila nakon krize koju je prošla i prem-
da blijeda kao smrt, ukočena i neprirodna u kretnjama kao golem, čarala je okret-
no i učinkovito.
Bila je crna noć kada su izašli iz šatora, svih četvero, sjeli, naslonjeni leđima
na šatorsko krilo.
Ravnica je bila puna vatara. Različitih vatara – nepomičnih vatara tabora, po-
kretnih vatara luči i baklji. Noć je odjekivala dalekom pjesmom, skandiranjem,
poklicima, nazdravljanjima.
Noć oko njih živjela je u isprekidanim krikovima i jaucima ranjenika. Prekli-
njanjima i uzdasima umirućih. Više to nisu čuli. Privikli su se na glasove patnje i
umiranja, ti su zvuci za njih bili obični, prirodni, tako ukomponirani u tu noć kao
kreketanje žaba u močvarama na rijeci Zaimači, kao pjevanje zrikavaca u akacija-
ma oko Zlatnoga jezera.
Marti Sodergren je lirski šutjela, naslonjena na polutanovo rame. Iola i Shani,
zagrljene, privijene jedna uz drugu, praskale su s vremena na vrijeme u tih, posve
besmislen smijeh.
Prije no što su sjeli pred šator, ispili su po kupicu rakije, a Marti je sve počasti-
la svojom zadnjom čarolijom: razveseljavajućom magijom koja se obično rabila
pri čupanju zuba. Rusty se razočarao – u spoju s magijom, piće ga je, umjesto da
ga opusti, otupilo, pojačalo iscrpljenost umjesto da je poništi. Umjesto da mu pru-
ži zaborav, podsjetilo ga je.
Čini se da, pomislio je, alkohol i magija djeluju kako treba samo na Iolu i Sha-
ni.
Okrenuo se i u svjetlosti mjeseca ugledao na licima obiju djevojaka svjetluca-
ve, srebrne tragove suza.
»Zanima me«, rekao je oblizujući utrnule, neosjetljive usne, »tko je pobijedio
u ovoj bitki. Zna li itko?«
Marti se okrenula licem prema njemu, ali je i dalje lirski šutjela. Zrikavci su
pjevali među akacijama, vrbama i johama na Zlatnom jezeru, žabe su kreketale.
Ranjenici su ječali, molili, uzdisali. I umirali. Shani i Iola su se hihotale kroz
255
Gospodarica jezera
suze.
Marti Sodergren je umrla dva tjedna nakon bitke. Upustila se s časnikom iz Slo-
bodne kondotijerske pukovnije. Nije tu vezu primila ozbiljno. Za razliku od čas-
nika. Kada se Marti, koja je voljela promjene, upustila s temerskim satnikom,
kondotijer, pomahnitao od ljubomore, probo ju je nožem. Zbog toga je obješen,
ali iscjeliteljicu to nije vratilo.
Rusty i Iola umrli su godinu nakon bitke, u Mariboru, za vrijeme najveće eks-
plozije epidemije mišje groznice, zaraze zvane i Crvena smrt ili – po nazivu bro-
da na kojemu je prispjela – Catrionina kuga. Utekli su tada iz Maribora svi liječ-
nici i većina svećenika. Rusty i Iola, razumije se, nisu. Liječili su jer su bili liječ-
nici. To što Crvenoj smrti nije bilo lijeka, njima je bilo nevažno. Zarazili su se
oboje. On joj je umro na rukama, u čvrstom, pouzdanom zagrljaju njezinih veli-
kih, ružnih, seljačkih ruku. Ona je umrla četiri dana poslije. Bez ikoga.
Shani je umrla sedamdeset i dvije godine nakon bitke. Kao slavna i poštova-
njem okružena dekanica medicinske katedre Oxenfurtskog sveučilišta. Naraštaji
budućih kirurga ponavljali su njezinu glasovitu dosjetku: »Sašij crveno s crve-
nim, žuto sa žutim, bijelo s bijelim. Ne možeš pogriješiti.«
Malotko je primjećivao da nakon što izgovori tu šalu, gospođa dekanica uvijek
krišom otire suzu.
Malotko.
***
Žabe su kreketale, zrikavci pjevali među vrbama na Zlatnom jezeru. Shani i
Iola su se hihotale kroz suze.
»Zanima me«, ponovio je Milo Vanderbeck, polutan, poljski kirurg, poznat
kao Rusty. »Zanima me tko je pobijedio.«
»Rusty«, rekla je lirski Marti Sodergren. »Vjeruj mi, to je zadnja stvar za koju
bih se brinula da sam na tvome mjestu.«
256
Andrzej Sapkowski
Neki od plamičaka bili su visoki i jaki, svijetlili su jasno i živahno, drugi

su bili maleni, lelujavi i treperavi, a njihova je svjetlost tamnjela i zamira-
la. Na samom je pak kraju bio jedan plamičak, malen i tako slab da je je-
dva tinjao, jedva svjetlucao, čas s velikim trudom bljesnuvši, čas se gotovo
posve ugasivši.
»Čiji je taj plamičak koji se gasi?« zapitao je vještac.
»Tvoj«, odvratila je Smrt.
Flourens Delannoy, Bajke i predaje
Deveto poglavlje
VISORAVAN JE, gotovo sve do dalekih, modrih u magli vrhova planina, bila poput
pravog kamenog mora, ovdje uzbibana uzvisinom ili liticom, ondje naježena oš-
trim zubima grebena. Dojam su pojačavale olupine brodova. Deseci olupina. Ga-
lije, galioni, koge, karavele, brigovi, hulkovi, drakari. Neke su izgledale kao da su
se tu našle nedavno, druge su već bili gomile teško prepoznatljivih dasaka i reba-
ra i očito ležale ovdje već desetima, ako ne i stotinama godina.
Neki od brodova ležali su kobilicama uvis, drugi, prevrnuti na bok, izgledali
su kao bačeni sotonskim neverama i olujama. Treći su se pak doimali kao da plo-
ve, jedre posred toga kamenog oceana. Stajali su točno i uspravno, s ponosno is-
pruženim pulenama, s jarbolima koji pokazuju zenit, vijoreći ostacima jedara, pri-
pona i zaputki. Imali su čak i svoje sablasne posade – kosture mrtvih mornara, za-
glavljene u natrulim daskama i zapletene o konope, zavazda zauzete beskonač-
nom plovidbom.
Uzbunjeni pojavom jahača, uplašeni topotom kopita, s jarbola, poprečnica, ko-
nopa i kostura podigli su se s graktanjem oblaci crnih ptica. Na trenutak su išarali
nebo, zaokružili jatimice liticu nad provalijom, na čijem je dnu, sivo i glatko kao
živa, ležalo jezero. Na litici, djelomice nadvisujući kulama groblje brodova, dje-
lomično viseći nad jezerom grudobranima stopljenim s temeljnom stijenom, sta-
jala je mračna i sumorna utvrda. Kelpie je zaplesala, frknula, strižući ušima, ro-
gušeći se na olupine, na kosture, na cijeli taj pejzaž smrti. Na kreštave crne ptice,
koje su se već vraćale, ponovo sjedale na jarbole i križeve, na lantine i lubanje.
Ptice su shvatile da se ne trebaju bojati usamljene jahačice. I da bi se, ako se net-
ko i treba bojati, bojati trebala upravo jahačica.
»Smiri se, Kelpie«, rekla je promijenjenim glasom Ciri. »Ovo je kraj puta.
257
Gospodarica jezera
Ovo je pravo mjesto i pravo vrijeme.«
Tko zna otkuda se našla pred vratima, izronila je kao utvara između olupina. Stra-
žari na vratima primijetili su je prvi, uzbunjeni graktanjem gavranova, sada su vi-
kali, gestikulirajući i pokazujući je prstima, dozivajući druge.
Kada je dojahala do ulazne kule, tu je već vladala gužva. I uzbuđeni žamor.
Svi su zurili u nju. Malobrojni koji su je već poznavali i vidjeli ranije, kao Boreas
Mun i Dacre Silifant. I znatno brojniji koji su o njoj samo slušali – novounovače-
ni Skellenovi ljudi, najamnici i obični razbojnici iz Ebbinga i okolice, koji su
sada začuđeno promatrali pepeljastokosu djevojku s ožiljkom na licu i mačem na
plećima. Lijepu vranu kobilu koja je visoko dizala glavu, frktala i zvonila potko-
vama po kamenim pločama dvorišta.
Žamor je utihnuo. Sve se stišalo. Kobila je koračala podižući noge kao baleri-
na, potkove su zvonile kao čekići po nakovnju. Dugo je trajalo prije no što su joj
napokon prepriječili put, prekriživši gizarme i trozupce. Netko je nesigurnim i
uplašenim pokretom pružio ruku prema uzdi. Kobila je frknula.
»Vodite me«, rekla je zvonko djevojka, »gospodaru ovoga dvorca.«
Boreas Mun, ni sam ne znajući zašto to čini, pridržao joj je stremen i pružio
ruku. Drugi su zadržavali kobilu koja je toptala i frktala.
»Prepoznaješ me, milostiva gospo?« tiho je upitao Boreas. »Sreli smo se već
ranije.«
»Gdje?«
»Na ledu.«
Pogledala ga je ravno u oči.
»Nisam vam tada gledala lica«, rekla je ravnodušno.
»Bila si Gospodaricom jezera«, ozbiljno je kimnuo glavom. »Po što si došla
ovamo, djevojko? Po što?«
»Po Yennefer. I po svoju sudbinu.«
»Prije po smrt«, šapnuo je. »Ovo je zamak Stygga. Na tvojem bih mjestu po-
bjegao što dalje odavde.«
Opet je pogledala. A Boreas je u trenu shvatio što je tim pogledom htjela reći.
Pojavio se Stefan Skellen. Dugo je promatrao djevojku, prekriživši ruke na pr-
sima. Napokon joj je energičnom kretnjom pokazao da pođe za njim. Pošla je bez
riječi, okružena sa svih strana naoružanim ljudima.
»Čudna cura«, promrmljao je Boreas. I stresao se.
»Na sreću, više nije naša briga«, rekao je sarkastično Dacre Silifant. »A tebi se
čudim da si tako razgovarao s njom. Pa ona je, vještica, ubila Vargasa i Frippa, a
258
Andrzej Sapkowski
poslije i Olu Harsheima...«

»Sova je ubio Harsheima«, presjekao je Boreas. »Ne ona. Ona nas je poštedje-
la ondje na ledu, iako nas je mogla posjeći kao štenad i utopiti. Sve. Sovu tako-
đer.«
»Ma daj.« Dacre je pljunuo na ploče dvorišta. »Već će ju on nagraditi za tu
milost, skupa s čarobnjakom i Bonhartom. Vidjet ćeš, Mun, već će ju oni dobro
srediti. Kožu će joj u tankim trakama oderati.«
»Da će oderati, sklon sam vjerovati«, zarežao je Boreas. »Jer su krvoloci. A ni
mi nismo bolji, jer smo u njihovoj službi.«
»A imamo li izlaza. Nemamo.«
Netko je od Skelienovih najamnika odjednom tiho kriknuo, pa netko za njim.
Netko je opsovao, netko uzdahnuo. Netko je šutke pokazao rukom.
Na grudobranima, na gredama, na krovovima kula, na zidnim vijencima, na
olucima, na vodorigama i odljevima glava, sjedile su, koliko je pogled dosezao,
crne ptice. Tiho, bez graktanja doletjele su od groblja olupina, sada su sjedile tiho
iščekujući.
»Smrt nagovješćuju«, protisnuo je jedan od plaćenika.
»I strvinu«, dodao je drugi.
»Nemamo izlaza«, ponovio je bez razmišljanja Silifant, gledajući Boreasa. Bo-
reas Mun je gledao ptice.
»Možda je vrijeme«, odgovorio je tiho, »da ga nađemo?«
Popeli su se po velikom stubištu s tri odmorišta, prošli kroz špalir kipova postav-
ljenih u niše duž dugoga hodnika, prošli galeriju koja je okruživala vestibul. Ciri
je hodala hrabro, nije osjećala strah, nisu je plašili ni oružje, ni razbojničke fizi-
onomije pratnje. Lagala je rekavši da se ne sjeća lica ljudi sa zamrznutog jezera.
Sjećala se. Sjećala se kako se Stefan Skellen, ovaj isti koji ju je sada smrknuta
lica vodio u nutrinu strašnog dvorca, tresao i cvokotao zubima na ledu.
Sada, kada se svako malo osvrtao i pržio je pogledom, osjećala je da je se
malo boji i dalje. Dublje je odahnula.
Ušli su u predvorje, pod visok, stupovima poduprt, zvjezdano rebrast svod,
pod velike paučinaste svijećnjake. Ciri je ugledala tko je ondje čeka. Strah joj je
zario prste s kandžama u utrobu, stisnuo šaku, trgnuo je i okrenuo.
Bonhart se u tri koraka našao kraj nje. Objeručke ju je zgrabio za kaputić na
prsima, podignuo, primičući je istodobno sebi, približavajući njezino lice svojim
prozirnim ribljim očima.
»Pakao«, protisnuo je, »mora da je doista strašan kada sam ti ipak ja bio dra-
259
Gospodarica jezera
ži.«
Nije odgovorila. U dahu mu je osjećala alkohol.
»A možda pakao te nije htio, beštijo mala? Možda te ona đavolska kula s ga-
đenjem ispljunuta, okusivši tvoj otrov?«
Privukao ju je bliže. Okrenula se i povukla lice.
»S pravom«, rekao je tiho. »S pravom se bojiš. To je kraj tvoga puta. Odavde
više nećeš pobjeći. Ovdje, u ovom zamku, ispustit ću ti krv iz žila.«
»Jeste li završili, gospodine Bonharte?«
Smjesta je prepoznala onoga tko je to rekao. Čarobnjak Vilgefortz, koji je na
Thaneddu najprije bio u lance okovani sužanj, a potom ju je progonio u Galebo-
voj kuli. Tada, na otoku, bio je jako pristao. Sada se na njegovu licu nešto promi-
jenilo, zbog nečega je postalo ružno i strašno.
»Dopustit ćete mi, gospodine Bonharte«, čarobnjak se nije ni maknuo u naslo-
njaču nalik na prijestolje, »kao domaćinu, da na sebe preuzmem ugodnu obvezu i
poželim dobrodošlicu u zamku Stygga našoj gošći, gospođici Cirilli iz Cintre, Pa-
vettinoj kćeri, Calantheinoj unuci, potomkinji glasovite Lare Dorren aep Shiad-
hal. Dobro nam došla. I priđi bliže.«
Iz posljednjih čarobnjakovih riječi nestala je poruga skrivena pod masku
uljudnosti. U njima su bili još samo prijetnja i zapovijed. Ciri je odmah osjetila
da se toj zapovijedi neće moći suprotstaviti. Osjetila je strah. Užasan paraliziraju-
ći strah.
»Bliže«, prosiktao je Vilgefortz. Sada je zapazila što nije valjalo s njegovim li-
cem. Lijevo oko, znatno manje od desnoga, žmirkalo je, bježalo i vrtjelo se kao
divlje u naboranoj i tamnomodroj očnoj duplji. Slika je bila jeziva.
»Hrabro držanje, na licu ni traga straha«, rekao je čarobnjak, kriveći glavu.
»Moje priznanje. Ako odvažnost ne proistječe iz gluposti. Odmah ću ti rastjerati
možebitne snove. Odavde, kako je točno primijetio gospodin Bonhart, nećeš po-
bjeći. Ni teleportom, ni uz pomoć svojih vlastitih posebnih sposobnosti.«
Znala je da ima pravo. Ranije je uvjeravala samu sebe da će, bude li potrebno,
uvijek, makar i u zadnji tren, uspjeti pobjeći i sakriti se među vremena i mjesta.
Sada je znala da je to bila varljiva nada, puki san. Zamak je sav vibrirao od loše,
neprijateljske, strane magije, neprijateljska i strana magija prožimale su je, probi-
jale se, poput parazita puzale po njezinoj nutrini, odvratno joj gmizale po mozgu.
Nije mogla ništa protiv toga. Bila je u vlasti neprijatelja. Bespomoćna.
Što mogu, pomislila je, znala sam što radim. Znala sam po što dolazim ovamo.
Uostalom to su stvarno bili snovi. Neka bude što biti mora.
»Bravo«, rekao je Vilgefortz. »Točna procjena situacije. Bit će što biti mora.
Točnije: bit će što ja odlučim. Zanima me domišljaš li se, predivna moja, što ću
260
Andrzej Sapkowski
odlučiti?«
Htjela je odgovoriti, ali prije no što je uspjela svladati otpor stisnutoga i suho-
ga grla, opet ju je prestigao, pretraživši joj misli.
»Naravno da znaš. Gospodarice Svjetova. Gospodarice Vremena i Mjesta. Da,
da, predivna moja, nije me zatekao tvoj posjet. Ja dobro znam kamo si pobjegla s
jezera i kako si to učinila. Znam s kime i s čime si se susrela. Znam kako si dos-
pjela ovamo. Jedino što ne znam: je li putovanje bilo dugo? I je li ti pribavilo
puno dojmova?«
»Oh«, nasmiješio se pakosno, ponovo je prestižući. »Ne moraš odgovoriti.
Znam da je bilo zanimljivo i uzbudljivo. Vidiš, ja ne mogu dočekati da iskušam i
sam. Jako ti zavidim na tvom daru. Morat ćeš ga podijeliti sa mnom, moja prediv-
na. Da, ›morat‹ je prava riječ. Dokle god ne podijeliš svoj dar sa mnom, jednos-
tavno te neću ispustiti iz ruku. Ni danju, ni noću, neću te ispuštati iz ruku.«
Ciri je napokon shvatila da joj grlo nije stezao samo strah. Čarobnjak ju je ma-
gijski onemogućivao u govoru i gušio. Rugao joj se. Ponižavao je. Pred svima.
»Pusti... Yennefer«, iskašljala je, pogrbivši se od napora. »Pusti je... A sa
mnom možeš učiniti što poželiš.«
Bonhart je zaurlao od smijeha, suho se nasmijao i Stefan Skellen. Vilgefortz je
pročeprkao malim prstom po krajičku svog jezovitog oka.
»Ne možeš biti toliko glupa da ne znaš da ionako mogu s tobom učiniti što po-
želim. Tvoja ponuda je patetična, pa stoga i žalosna i smiješna.«
»Trebaš me...« Podignula je glavu, iako ju je to stajalo puno napora. »Da bi
imao sa mnom dijete. Svi to žele, ti također. Da, u tvojoj sam vlasti, sama sam
došla ovamo... Nisi me ti uhvatio, iako si me lovio preko pola svijeta. Sama sam
došla i sama ti se predajem. U zamjenu za Yennefer. Za njezin život. Tebi je to
smiješno? Pokušaj onda sa mnom nasilno, na silu... Vidjet ćeš, u trenu će te proći
volja za smijehom.«
Bonhart joj je priskočio, zamahnuo korbačem. Vilgefortz je izveo naizgled ne-
hajan pokret, samo laku kretnju dlanom, ali i to je bilo dovoljno da izbije lovcu
bič iz ruke, a njega zakotrlja kao da su ga udarila kola s ugljenom.
»Gospodine Bonharte«, rekao je Vilgefortz, masirajući prste, »kako vidim, i
dalje imate problema sa shvaćanjem obveza gosta. Budite dobri pa upamtite:
kada ste u gostima, ne uništavate namještaj i umjetnička djela, ne kradete sitne
predmete, ne prljate tepihe i teško dostupna mjesta. Ne silujete i ne tučete druge
goste. Ovo potonje dok sa silovanjem i mlaćenjem ne završi domaćin, dok ne da
znak da se može silovati i mlatiti. Iz ovoga što sam upravo rekao, odgovarajuće
bi zaključke trebala znati izvući i ti, Ciri. Ne znaš? Pomoći ću ti. Predaješ mi se
sama i pokorno pristaješ na sve, dopuštaš mi da s tobom učinim sve što poželim. I
261
Gospodarica jezera
misliš da je ponuda vrlo velikodušna. Varaš se. Jer stvari su takve da ću ja s to-
bom učiniti sve što moram učiniti, a ne što bih želio učiniti. Na primjer, žudio bih
da ti u okvirima uzvrata za Thanedd iskopam barem jedno oko, a ne mogu, jer se
bojim da nećeš preživjeti.«
Ciri je shvatila, sada ili nikada. Izvila se u poluokretu, izvukla Lastavicu iz ko-
rica. Cijeli zamak se odjednom zavrtio, osjetila je kako pada, bolno nabivši kolje-
na. Presavila se, umalo čelom dodirujući pod, borila se s nagonom da povrati.
Mač joj je kliznuo iz utrnulih prstiju. Netko ga je podignuo.
»Daaa«, rekao je otežući Vilgefortz, oslanjajući podbradak na dlanove složene
kao na molitvu. »Gdje sam ono stao? Ah, da, točno, kod tvoje ponude. Yennefe-
rin život i sloboda u zamjenu za... Za što? Za tvoje dobrovoljno podavanje, volj-
ko, bez nasilja i prisile? Žao mi je, Ciri. Za to što ću ti učiniti, nasilje i prisila jed-
nostavno su nužni.«
»Da, da«, ponovio je, promatrajući sa zanimanjem kako djevojka hropće, plju-
je slinu i nastoji povratiti. »Jednostavno neće ići bez nasilja i prisile. Na to što ću
učiniti s tobom, nikada ne bi pristala dobrovoljno, uvjeravam te. Stoga, kako vi-
diš, tvoja je ponuda žalosna i smiješna, a usto i bezvrijedna. Pa je odbacujem.
Hajde, vodite je. Ravno u laboratorij.«
Laboratorij se nije mnogo razlikovao od onoga koji je Ciri poznavala iz Meliteli-

na svetišta u Ellanderu. Bio je jednako dobro osvijetljen, čist, s dugim stolovima
limenih površina, površina punih stakla, punih staklenki, retorti, tikvica, kušalica,
cjevčica, leća, pištavih i klokotavih alambika i drugog neobičnog pribora. I ovdje
je, kao i ondje u Ellanderu, žestoko smrdjelo na eter, špiritus, formalin i na nešto,
nešto što je izazivalo strah. Čak i ondje, u prijateljskom svetištu, uz prijateljske
svećenice i prijateljsku Yennefer, Ciri je u laboratoriju osjećala strah. A ondje, u
Ellanderu, nitko je nije u laboratorij vukao silom, nitko je nije brutalno posjedao
na klupu, nitko je nije držao za ramena i ruke u željeznom stisku. Ondje, u Ellan-
deru, nije posred laboratorija stajao čelični naslonjač čiji je oblik bio upravo sa-
distički očigledan. Ondje nije bilo u bijelo odjevenih i na ćelavo ošišanih tipova,
nije bilo Bonharta, nije bilo porumenjelog Skellena koji uzrujano oblizuje usne. I
nije bilo Vilgefortza s jednim normalnim okom i drugim malenim i jezivo nemir-
nim.
Vilgefortz se okrenuo od stola na kojemu je poduže slagao nekakve instru-
mente koji su izazivali strah.
»Vidiš, predivna moja gospođice«, započeo je prilazeći joj, »za mene si ključ
moći i vlasti. Vlasti ne samo nad ovim svijetom, koji je sušta ispraznost i osuđen
262
Andrzej Sapkowski
na brzu propast, već nad svim svjetovima. Nad punom skalom mjesta i vremena
nastalih nakon Konjunkcije. Sigurno me razumiješ, neka od tih mjesta i sama si
posjetila.«
»Stid me priznati«, nastavio je malo poslije, podvijajući rukave, »mene strašno
privlači vlast. Znam da je to trivijalno, ali ja hoću biti vladar. Vladar kojemu će
se klanjati, kojega će ljudi blagosiljati samo za to što izvoljeva postojati, a častiti
ga kao božanstvo ako, recimo, poželi njihov svijet izbaviti od kataklizme. Makar
to učinio samo iz hira. Oh, Ciri, srce mi raduje pomisao na to kako ću širokogru-
do nagrađivati vjerne, a kako okrutno kažnjavati neposlušne i nepokorne. Me-
dom, slatkom melasom bit će za moju dušu molitve koje će mi upućivati cijeli na-
raštaji, molitve meni i za mene, za moju ljubav i moju milost. Cijeli naraštaji,
Ciri, cijeli svjetovi. Naćuli uši. Čuješ? Od zraka, gladi, vatre, rata, gnjeva Vilge-
fortzovog...«
Mahnuo joj je prstima tik pred licem, onda je silovito uhvatio za obraze. Ciri
je kriknula, trgnula se, ali držali su je prečvrsto. Usne su joj počele podrhtavati.
Vilgefortz je to vidio i zahihotao se.
»Dijete sudbine«, nervozno se nasmijao, a u kutu usana zabijeljela mu se mr-
ljica pjene. »Aen Hen Ichaer, sveta vilenjačka Prvotna Krv... Sada već samo
moja.«
Naglo se uspravio. Obrisao usta.
»Razne su te budale i mistici«, oglasio je već svojim uobičajenim hladnim to-
nom, »pokušavali prilagoditi bajkama, legendama i predajama, pratili su gen koji
nosiš, naslijeđe predaka. Brkajući nebo sa zvijezdama odraženim na površini je-
zera, mistički su pretpostavili da će gen koji presuđuje o velikim mogućnostima
nastaviti evoluirati, da će punu snagu doseći u tvojemu djetetu ili djetetu tvojega
djeteta. I rasla je oko tebe svečana aura, dizao se dim tamjana. A istina je puno
banalnija, puno prozaičnija. Rekao bih, organski prozaična. Važna je, predivna
moja, tvoja krv. Ali u apsolutno doslovnom, posve nepoetičnom značenju te rije-
či.«
Podignuo je sa stola staklenu špricu dugu otprilike pola stope. Šprica je zavr-
šavala tankom, blago zavijenom cjevčicom. Ciri je osjetila kako joj se usta suše.
Čarobnjak je pogledao špricu prema svjetlu.
»Za tren ćeš«, obznanio je hladno, »biti svučena i posađena na naslonjač,
upravo ovaj ovdje, koji promatraš tako radoznalo. Iako u neudobnom položaju,
provest ćeš u tom stolcu nešto vremena. S pomoću pak ovoga ovdje uređaja, koji
te kako vidim također opčinjava, bit ćeš oplođena. Neće to biti tako strašno, goto-
vo cijelo vrijeme bit ćeš poluprisebna od eliksira koje ću ti intravenozno davati
zbog pravilnog smještanja oplođenog jajašca i isključenja izvanmaternične trud-
263
Gospodarica jezera
noće. Ne moraš se bojati, iskusan sam, radio sam to stotine puta. Nikada, istina,
na odabranici sudbine i predodređenja, ali ne mislim da bi se maternice i jajnici
odabranica baš toliko razlikovali od maternica i jajnika običnih cura.«
»I sada najvažnija stvar«, Vilgefortz se naslađivao time što govori. »Možda te
to zabrine, a možda i obraduje, ali znaj da dijete nećeš roditi. Tko zna, možda bi
to i bio veliki odabranik s neobičnim sposobnostima, izbavitelj svijeta i kralj na-
roda. No, to nitko nije u stanju zajamčiti, a ja usto ne kanim ni čekati toliko dugo.
Meni treba krv. Točnije, posteljična krv. Čim se placenta oblikuje, izvadit ću je iz
tebe. Ostatak mojih planova i namjera, predivna moja, više te se, kako razumiješ i
sama, neće ticati, pa nema smisla da te o njima obavještavam, bilo bi to nepotreb-
na frustracija.«
Zašutio je, napravivši efektnu stanku. Ciri nije mogla zaustaviti podrhtavanje
usana.
»A sada«, čarobnjak se teatralno naklonio, »pozivam te u naslonjač, gospođice
Cirilla.«
»Vrijedilo bi«, Bonhart je bljesnuo zubima ispod sijedih brkova, »da ovo po-
gleda ona kučka Yennefer. Zaslužila je!«
»Dakako.« U kutu Vilgefortzovih nasmiješenih usana ponovo se pojavio bijeli
mjehurčić pjene. »Oplodnja je doista sveta stvar, uzvišena i svečana, to je misterij
kojemu treba svjedočiti cijela bliža obitelj. A Yennefer je quasi-majka, a takva u
primitivnim kulturama gotovo djelatno sudjeluje u kćerinu lijeganju. Požurite,
dovedite je ovamo!«
»U vezi pak s tom oplodnjom...« Bonhart se sagnuo nad Ciri koju su obrijani
čarobnjakovi poslužnici već počinjali razodijevati. »A ne bi moglo, gospodine
Vilgefortze, onako obično? Po božjem?«
Skellen je frknuo, vrteći glavom. Vilgefortz se blago namrštio.
»Ne«, zanijekao je hladno. »Ne, gospodine Bonharte. Ne bi moglo.«
Ciri, kao da je tek sada postala svjesna ozbiljnosti situacije, prodorno je vris-
nula. Jednom, a potom drugi put.
»No, no«, nacerio se čarobnjak. »Junački, uzdignuta čela i mača, ušli smo u
lavlju špilju, a sada se bojimo malene staklene cjevčice? Stidite se, moja gospođi-
ce.«
Ciri, koja se nije nimalo stidjela, proderala se i treći put, tako da je zazvečalo
laboratorijsko posuđe.
A cijeli zamak Stygga iznenada je odgovorio drekom i uzbunom.
»Bit će nevolje, sinci«, ponovio je Moljac, čisteći okovanim krajem trozupca sa-
264
Andrzej Sapkowski
sušeni gnoj između kamenja u dvorišta. »Joj, vidjet ćete, nevoljni mi, jadnici.«
Prešao je pogledom po sudruzima, ali nijedan od stražara nije komentirao.
Nije se oglasio ni Boreas Mun, koji je ostao sa stražarima pored vrata. Svojom
voljom, ne na zapovijed. Mogao je kao Silifant poći za Sovom, mogao se na vlas-
tite oči uvjeriti što će se dogoditi s Gospodaricom Jezera, kakva će je sudbina
snaći. Ali Boreas to nije htio gledati. Radije je ostao tu, na podgrađu, pod golim
nebom, daleko od odaja i dvorana gornjega zamka, kamo su odveli djevojku. Ov-
dje je bio siguran da do njega neće doprijeti čak ni njezin krik.
»Loši su znaci ove crne ptičurine.« Moljac je pokazao glavom gavrane koji su
i dalje sjedili po zidinama i krovnim vijencima. »Loš je omen ta mladica što je
prispjela na vranoj kobili. U lošoj stvari, velim vam, mi ovdje služimo Sovi. Pri-
čaju čak da Sova više nije ni koroner, ni važan gospodin, već izgnanik kao i mi.
Da je okrutni car bijesan na njega. Kada nas, sinci, sve skupa pohvataju, jadni
ćemo biti i nevoljni.«
»Joj, joj!« dodao je drugi stražar, brkonja sa šeširom urešenim rodinim perjem.
»Blizu je kolac! Loše je kada se car srdi.«
»Ma, koga briga«, upleo se treći, koji je u Styggu prispio tek nedavno, sa zad-
njom skupinom najamnika koje je Skellin unovačio. »Za nas car možda i ne nađe
vremena. Jer sada ima druge turbulencije. Govore da je bila velika bitka negdje
na sjeveru. Potukao je Nordling carske do nogu.«
»Onda«, rekao je četvrti, »možda i nije tako loše što smo mi ovdje sa Sovom?
Uvijek je bolje uz onoga tko je pri vrhu.«
»Sigurno«, rekao je taj novi, »da je bolje. Sova će se, vidi mi se, popeti na vrh.
A s njim ćemo i mi isplivati!«
»Oj, sinci«, oslonio se Moljac na trozubac. »Glupi li ste kao konjske guzice.«
Crne ptice su poletjele sa zaglušnim lepetom i graktanjem, zamračile su nebo,
vrtložeći se jatimice oko grudobrana.
»Koji li je ovo đavo?« zastenjao je jedan od stražara.
»Otvorite vrata.«
Boreas Mun je odjednom osjetio prodoran miris bilja: kadulje, mente i majčine
dušice. Progutao je slinu, stresao glavom. Zatvorio je i otvorio oči. Nije pomoglo.
Mršav, prosijed gospodin, nalik na ubirača poreza, koji se odjednom pojavio kraj
njih, nije ni pomišljao nestati. Stajao je i smiješio se stisnutih usta. Boreasova
kosa umalo nije podigla kapu.
»Otvorite vrata«, ponovio je nasmiješeni gospodin. »Bez odgode. Tako će do-
ista biti bolje.«
Moljac je sa zveketom ispustio trozubac, stao mirno i bezglasno micao usna-
ma. Oči su mu bile prazne. Ostali su prišli vratima, hodajući ukočeno i neprirod-
265
Gospodarica jezera
no, kao automati. Skinuli su gredu. Otkračunali.

U dvorište je uz tutnjavu kopita uletjelo četvero jahača.
Jednom je kosa bila bijela poput snijega, mač mu je u ruci treperio kao munja.
Drugi je bio svjetlokosa žena koja je još u konjskom trku napinjala luk. Treći ja-
hač, posve mlada djevojka, širokim je udarcem krive sablje rasjekla Moljčevu
sljepoočnicu.
Boreas Mun je podignuo ispušteni trozubac, zaklonio se drškom. Četvrti se ja-
hač odjednom nadvio nad njim. Za kacigu su mu s obje strane bila pričvršćena
krila ptice grabljivice. Zablistao je podignuti mač.
»Pusti, Cahire«, rekao je oštro bjelokosi. »Štedimo vrijeme i krv. Milva, Regi-
se, ovuda...«
»Ne«, propentao je Boreas, ne znajući ni sam zašto to čini. »Ne tuda... Ondje
je samo slijepo međuziđe. Onuda vam je ići, onim stubama... Na gornji zamak.
Ako hoćete spasiti Gospodaricu jezera... valja vam požuriti.«
»Hvala«, rekao je bjelokosi. »Hvala ti, neznanče. Regise, jesi li čuo? Vodi!«
Za tren su na dvorištu ostala samo trupla. I Boreas Mun, i dalje naslonjen na
držak trozupca. Koji nije mogao pustiti, toliko su mu se tresle noge.
Gavranovi su grakćući kružili nad zamkom Stygga, obavijajući crnim oblakom
kule i grudobrane.
***
Vilgefortz je zadihano izvješće dotrčaloga najamnika saslušao sa stoičkim mi-
rom i kamena lica. Ali ga je rastrčano i žmirkavo oko odavalo.
»Pomoć u zadnji čas«, zaškrgutao je. »Da ne povjeruješ. Takve se stvari jed-
nostavno ne događaju. Ili događaju, ali u jeftinim vašarskim predstavama, a to iz-
lazi na isto. Ugodi mi, dobri čovječe, i reci da si sve to izmislio za, recimo, far-
su.«
»Ne izmišljam!« razljutio se vojnik. »Istinu govorim! Probili su se ovamo
neki... Cijela banda...«
»Dobro, dobro«, prekinuo ga je čarobnjak, »šalio sam se. Skellene, pozabavi
se tom stvari osobno. Bit će to prilika da se vidi koliko vrijedi tvoja vojska
unajmljena za moje zlato.«
»Ne shvaćaš li to previše olako, Vilgefortze?« povikao je. »Ti, čini se, nisi
svjestan ozbiljnosti situacije! Ako je zamak napadnut, onda ga napada Emhyrova
vojska! A to znači...«
»To ništa ne znači«, presjekao je čarobnjak. »Ali znam što te muči. Dobro,
ako će činjenica da stojim iza tebe popraviti tvoj moral, neka ti bude. Pođimo. I
vi, gospodine Bonharte.«
266
Andrzej Sapkowski
»A što se tebe tiče«, zapiljio je svoje strašno oko u Ciri, »nemoj imati iluzija.
Ja znam tko se ovdje pojavio s tom pomoći iz jeftine farse. I uvjeravam te da ću
tu jeftinu farsu pretvoriti u horor.«
»Hej, vi!« Kimnuo je slugama i poslužnicima. »Okujte djevojku dvimeritom,
zatvorite je u ćeliju iza tri brave i da niste ni za korak napuštali vrata. Odgovarate
mi za nju glavom. Razumjeli?«
»Da, gospodine.«
Upali su u hodnik, iz hodnika u veliku dvoranu punu skulptura, pravu gliptoteku.

Nitko im nije zapriječio put. Vidjeli su samo nekoliko slugu koji su, ugledavši ih,
smjesta pobjegli.
Ustrčali su uza stube. Cahir je udarcem nogom razvalio vrata, Angoulême je
uletjela unutra s bojnim poklikom, udarcem mača zbacila kacigu s oklopa kraj
vrata, koji je zamijenila za stražara. Shvatila je pogrešku i zaurlala od smijeha.
»He, he, he! Pogledajte samo...«
»Angoulême!« Geralt ju je opomenuo. »Nemoj stajati! Produži!«
Ispred njih su se otvorila vrata, u dubini su se pomolili obrisi. Milva je bez
razmišljanja napela luk i poslala strijelu. Netko je vrisnuo. Vrata su se zatvorila,
Geralt je čuo kako pada reza.
»Produži, produži!« povikao je. »Nemoj stati!«
»Vješče«, rekao je Regis. »Ovakva trka je besmislena. Poći ću... Poletjet ću u
izvidnicu.«
»Leti.«
Vampir je nestao, kao da ga je otpuhnuo vjetar. Geralt se nije stigao začuditi.
Opet su nabasali na ljude, ovaj put naoružane. Cahir i Angoulême su s vri-
skom skočili za njima, a ljudi su se dali u bijeg, uglavnom, kako je izgledalo,
zbog Cahira i njegove dojmljive krilate kacige.
Upali su na klaustar, galeriju koja je okruživala unutarnji vestibul. Od trijema
koji je vodio u dubinu zamka dijelilo ih je možda dvadesetak koraka, kada su se
sa suprotne strane pojavile prilike. Odjeknuli su poklici. I zazviždale strijele.
»Zakloni se!« kriknuo je vještac.
Strijele su poletjele poput tuče. Zviždala su pera, šiljci kresali iskre iz poda,
obijali štukature sa zidova, zasipavajući ih sitnom prašinom.
»Baci se! Za balustradu!«
Bacili su se, sakrivši se kako je tko mogao iza spiralnih stupica s isklesanim
listićima. Ali nisu prošli posve bez posljedica. Vještac je začuo kako je Ango-
ulême vrisnula, vidio je kako se hvata za ruku, rukav koji se u trenu natopio krv-
267
Gospodarica jezera
lju.
»Angoulême!«
»Ništa! Prošla je kroz meko!« odvratila je djevojka, tek blago uzdrhtalim gla-
som potvrđujući ono što je znao. Da je šiljak zdrobio kost, Angoulême bi se one-
svijestila od šoka.
Strijelci su s galerije bez prestanka odapinjali strijele, zvali, prizivajući pojača-
nje. Nekoliko ih je otrčalo u stranu da bi prikliještene gađali iz oštrijeg kuta. Ge-
ralt je opsovao, procijenio udaljenost koja ih dijeli od arkade. Nije izgledalo naj-
bolje. Ali ostati tu gdje su bili, značilo je smrt.
»Skočit ćemo!« uzviknuo je. »Pozor! Cahire, pomozi Angoulême!«
»Skočit ćemo! Moramo!«
»Ne!« kriknula je Milva, ustajući s lukom u šaci.
Uspravila se, stala u streljački položaj, pravi kip, mramorna amazonka s lu-
kom. Strijelci na galeriji su dreknuli.
Milva je otpustila tetivu.
Jedan od strijelaca je poletio unatrag, tresnuo plećima o zid, na zidu se rasc-
vjetala krvava mrlja koja je prizivala u misli veliku hobotnicu. S galerije je odjek-
nula dreka, urlik gnjeva, srdžbe i užasa.
»Velikoga mu Sunca...« zastenjao je Cahir. Geralt mu je stisnuo rame.
»Skačemo! Pomozi Angoulême!«
Strijelci s galerije svu su paljbu usmjerili na Milvu. Strijelkinja nije ni trepnu-
la, iako se oko nje sve prašilo od žbuke, frcale su krhotine mramora i iverje iz
šipki strijela. Spokojno je otpustila tetivu. Ponovo vrisak, drugi je strijelac tres-
nuo kao krpena lutka, poprskavši suborce krvlju i mozgom.
»Sada!« kriknuo je Geralt, vidjevši kako stražari brišu s galerije, kako se baca-
ju na pod, skrivajući se pred nepogrešivim strijelama. Strijeljala su još samo troji-
ca najhrabrijih.
Šiljak je udario u stup, zasuvši Milvu prahom žbuke. Strijelkinja je puhnula u
kosu koja joj je padala na lice, napela luk.
»Milva!« Geralt, Angoulême i Cahir su se dokopali arkade. »Pusti! Bježi!«
»Još samo jednom«, rekla je strijelkinja s perima strijele u kutu usana.
Zviznula je tetiva. Jedan je od te trojice hrabrih zaurlao, prevalio se preko ba-
lustrade i tresnuo dolje, na ploče dvorišta. Ostale je nakon toga napustila hrabrost.
Pali su na pod i pripili se uza nj. Oni koji su dotrčali nisu se žurili izaći na galeri-
ju i izložiti Milvinim strijelama.
S jednom iznimkom.
Milva ga je odmah procijenila. Oniži, vitak, preplanuo. S do sjaja ulaštenim
štitnikom na lijevoj podlaktici, sa streljačkom rukavicom na desnoj ruci. Vidjela
268
Andrzej Sapkowski
je kako podiže tanki kompozitni luk s lijepim, izrezbarenim rukohvatom, kako ga

glatko napinje. Vidjela je kako dokraja napeta tetiva precrtava njegovo preplanu-
lo lice, vidjela kako mu crvena pera dodiruju obraz. Vidjela da cilja dobro.
Podignula je luk, okretno ga napela, ciljajući već tijekom napinjanja. Tetiva je
dodirnula lice, pera krajičak usana.
»Jako, jako, Marice. Sve do lišća. Uvijaj tetivu prstima da ti strijela ne ispadne iz
sedalca. Dlan čvrsto uz obraz. Ciljaj! Oba oka otvorena! Suspregni sada dah.
Odapni!«
Tetiva je, unatoč vunenom štitniku, bolno ujela lijevu podlakticu.
Otac je htio nešto reći, ali ga je uhvatio kašalj. Težak, suh, bolan kašalj. Kašlje
sve strašnije, pomislila je Marica Barring, spuštajući luk. Sve strašnije i sve češ-
će. Jučer se raskašljao dok je ciljao divojarca. I za ručak je zbog toga bila samo
kuhana loboda. Ja mrzim kuhanu lobodu. Mrzim glad. I oskudicu.
Stari Barring je udahnuo zrak, škripavo hropćući.
»Za pedalj ti je strijela promašila središte, curo! Cijeli pedalj! A rekoh ti da ne
trzaš tako dok otpuštaš tetivu! A ti skačeš, kao da ti se puž uvukao u gaće. I ciljaš
predugo. Iz umorne ruke odapinješ! Samo strijele kvariš!«
»Vidiš da sam pogodila! I nije cijeli pedalj, nego samo pola pedlja od sredi-
šta.«
»Ne odgovaraj! E jesu me bogovi pokarali, poslavši mi curu šeprtlju umjesto
sina.«
»Nisam šeprtlja!«
»Začas će se pokazati. Odapni još jedared. I pamti što rekoh. Imaš stajati kao u
zemlju utisnuta. Ciljati i odapeti brzo. Što se kriviš?«
»A jer me grdite.«
»Moje očinsko pravo. Strijeljaj.«
Napela je luk, nafurena i bliza plaču. Primijetio je to.
»Volim te, Marice«, rekao je muklo. »Ne zaboravi to nikada.«
Otpustila je tetivu čim su joj krilca dotaknula krajičak usana.
»Dobro«, rekao je otac. »Dobro, kćeri.«
I raskašljao se strašno, hroptavo.
Preplanuli strijelac s galerije poginuo je na mjestu. Milvina ga je strijela pogodila

pod lijevo pazuho i ušla duboko, više od polovice šipke, drobeći rebra, razvalju-
jući pluća i srce.
Odapeta djelić sekunde prije, crvenpera strijela preplanuloga pogodila je Mil-
269
Gospodarica jezera
vu nisko u trbuh i izašla joj sleđa, zdrobivši zdjelicu, rastrgnuvši crijeva i arteriju.
Strijelkinja je pala na pod kao udarena ovnom.
Geralt i Cahir kriknuli su u jedan glas. Ne obazirući se na to što su se strijelci s
galerije vidjevši Milvin pad ponovo prihvatili lukova, iskočili su iz portika koji ih
je štitio, dohvatili strijelkinju i izvukli je, prezrevši kišu strijela. Jedan od šiljaka
zazvonio je o Cahirovu kacigu. Drugi mu je, Geralt bi prisegnuo, pročešljao kosu.
Milva je ostavljala za sobom široku i svjetlucavu prugu krvi. Na mjestu na
koje su je položili, u tren je oka na podu narasla golema mlaka. Cahir je psovao,
ruke su mu se tresle. Geralt je osjećao kako ga obuzima očaj. I bijes.
»Teto!« zavila je Angoulême. »Teto, nemoj umrijetiiii!«
Maria Barring otvorila je usta, jezivo zakašljala, ispljunuvši krv na podbradak.
»I ja tebe volim, tatice«, izrekla je posve jasno.
I umrla.
Obrijani poslužnici nisu mogli izaći na kraj s Ciri koja se otimala i derala, u po-
moć su im priskočili sluge. Jedan je, precizno šutnut, odskočio, savio se i pao na
koljena, objema rukama stišćući prepone i grčevito hvatajući zrak.
Ali to je samo razjarilo ostale. Ciri je dobila šakom u vrat, otvorenim dlanom
preko lica. Prevrnuli su je, netko ju je solidno šutnuo u bedro, netko joj je sjeo na
listove. Jedan od ćelavih poslužnika, mladi tip zlih zelenozlatnih očiju, kleknuo
joj je na grudi, zario joj prste u kosu i snažno je povukao. Ciri je zaurlala.
I poslužnik je zaurlao. I izbuljio oči. Ciri je vidjela kako mu je iz obrijane gla-
ve u potocima briznula krv, prljajući bijelu kutu jezivim dezenom.
U sljedećoj sekundi u laboratoriju se razbuktao pakao.
Zaštropotao je isprevrtani namještaj. Prodoran tresak i pucketanje stakla slili
su se s očajničkim zavijanjem ljudi. Razlijevajući se po stolovima i podu, uvarci,
filteri, eliksiri, iscrpci i druge magične supstance miješale su se i spajale, neke su
spojivši se siktale i eksplodirale oblacima žutoga dima. Prostoriju je u trenu ispu-
nio izjedajući smrad.
U dimu, kroz smradom istisnute suze Ciri je užasnuto vidjela kako se po labo-
ratoriju nevjerojatnom brzinom vrzma crna prilika nalik na golema šišmiša. Vi-
djela je kako šišmiš u letu dodiruje ljude, vidjela kako dodirnuti padaju s vri-
skom. Na njezine je oči sluga, koji je pokušavao pobjeći, bio podignut s poda i
tresnut o stol gdje se bacakao, brizgao krv i kriještao među razbijenim retortama,
cilindrima, kušalicama i tikvicama.
Prolivene mješavine prsnule su na svjetiljku. Zasiktalo je, zasmrdjelo, a u la-
boratoriju je odjednom izbila vatra. Gorući je val rastjerao dim. Ciri je stisnula
270
Andrzej Sapkowski
zube da ne krikne.
Na čeličnom naslonjaču, onom koji je bio namijenjen njoj, sjedio je mršavi,
prosijedi muškarac odjeven u elegantnu crninu. Muškarac je spokojno grizao i si-
sao vrat preko koljena obješenog obrijanog poslužnika. Poslužnik je tanano cvilio
i grčevito se trzao, ispružene noge i ruke ritmički su mu poskakivale.
Mrtvački modri plamenovi plesali su po limenoj ploči stola. Retorte i tikvice
bučno su eksplodirale, jedna za drugom.
Vampir je odvojio šiljate zube od žrtvina vrata, zagledao se u Ciri očima crnim
kao crni jantar.
»Događaju se prilike«, rekao je objašnjavajućim tonom, oblizujući krv s usa-
na, »kada je jednostavno nemoguće ne popiti.«
»Bez straha«, nasmiješio se, vidjevši njezin izraz lica. »Bez straha, Ciri. Vese-
lim se što sam te pronašao. Zovem se Emiel Regis. Ja sam, iako ti se to može uči-
niti čudnim, drug vješca Geralta. Zajedno smo došli ovamo da te spasimo.«
U gorući laboratorij upao je naoružani najamnik. Geraltov drug je okrenuo
glavu prema njemu, zasiktao i iskesio zube. Najamnik je užasnuto zaurlao. Urlik
se dugo stišavao u daljini.
Emiel Regis je zbacio s koljena nepomično i kao krpa mekano tijelo poslužni-
ka, ustao i protegnuo se posve kao mačka.
»Tko bi to pomislio«, rekao je. »Takva ništarija, a kako mu je plemenita krv.
To se zove skrivena vrijednost. Dopusti, Cirillo, da te odvedem Geraltu.«
»Ne«, prorijedila je Ciri.
»Ne moraš me se bojati.«
»Ne bojim se«, usprotivila se, hrabro se boreći sa zubima koji su se zainatili da
će cvokotati. »Nije riječ o tome... ali ovdje je negdje zatočena Yennefer. Ja je
moram čim prije osloboditi. Bojim se da će Vilgefortz... molim vas, gospodine...«
»Emiel Regis.«
»Upozorite, dobri gospodine, Geralta da je ovdje Vilgefortz. To je čarobnjak.
Moćni čarobnjak. Neka Geralt bude na oprezu.«
»Trebaš biti na oprezu«, ponovio je Regis, promatrajući Milvino tijelo, »jer je

Vilgefortz moćni mag. Ona pak oslobađa Yennefer.«
Geralt je opsovao.
»Haj’mo!« povikao je da bi povikom u drugovima potaknuo posrnuli duh.
»Idemo!«
»Idemo!« Angoulême je ustala, obrisala suze. »Idemo! Vrijeme je, jebeš ga,
da isprašimo nekoliko guzica!«
271
Gospodarica jezera
»Osjećam u sebi«, zasiktao je vampir, jezovito se osmjehujući, »takvu snagu

da bih valjda mogao razjebati cijeli ovaj dvorac.«
Vještac ga je sumnjičavo pogledao.
»Možda i ne baš toliku«, rekao je. »Ali probijte se na gornji kat i napravite
malo gužve da odvučete pozornost od mene. Ja ću pokušati pronaći Ciri. Nije do-
bro, nije dobro, vampiru, da si je ostavio samu.«
»Zatražila je«, objasnio je spokojno Regis. »Tonom i držanjem koji isključuju
raspravu. Priznajem, zatekla me.«
»Znam. Popnite se na gornje katove. Hrabro! Ja ću je pokušati pronaći. Nju ili
Yennefer.«
Pronašao ih je, i to prilično brzo.

Naletio je na njih iznenada, posve neočekivano istrčavši iza skretanja hodnika.
Ugledao ih. Ta mu je slika potjerala adrenalin u žile na vrhovima dlanova.
Hodnikom je nekoliko baraba vuklo Yennefer. Čarobnica je bila raščupana i
okovana lancima što je nije smetalo da se otima, rita i psuje kao lučki nosač.
Geralt nije dopustio barabama da se prenu od iznenađenja. Udario je samo jed-
nom, samo jednog, kratkim udarcem iz lakta. Grmalj je pseći zacvilio, zanio se,
sa zveketom i praskom opalio glavom o pločasti oklop postavljen u nišu, kliznuo
niz njega, razmazujući krv po limu.
Preostali – bila su trojica – pustili su Yennefer i odskočili. Osim četvrtoga,
koji je zgrabio čarobnicu za kosu i prislonio joj na vrat nož, tik iznad dvimeritne
ogrlice.
»Ne prilazi!« zaurlao je. »Zaklat ću je. Ja se ne šalim!«
»Ni ja.« Geralt je zavrtio mačem i pogledao barabu u oči. Baraba nije izdržao.
Pustio je Yennefer i priključio se pajdašima. Svi su već u rukama držali oružje.
Jedan je sa zidne panoplije strgnuo rashodovanu helebardu koja je još uvijek iz-
gledala prijeteće. Svi su, pogrbljeni, dvojili bi li napali ili se branili.
»Znala sam da ćeš doći«, rekla je Yennefer, ponosno se uspravljajući. »Poka-
ži, Geralte, ovim bitangama što može vješčev mač.«
Podignula je visoko okovane ruke, napevši lanac koji je spajao okove.
Geralt je uhvatio sihill objeručke, blago nakrivio glavu, odmjerio. I udario:
Tako brzo da nitko nije ni primijetio pokret oštrice.
Okovi su sa zveketom pali na pod. Jedan od baraba je uzdahnuo. Geralt je čvr-
šće uhvatio držak, prebacio kažiprst preko balčaka.
»Stani mirno, Yen. Glavu malo u stranu, molim.«
Čarobnica nije ni trepnula. Zvuk udarca mača o metal bio je vrlo slab.
272
Andrzej Sapkowski
Dvimeritska ogrlica pala je do okova ruku. Na Yenneferinu vratu procvala je

samo jedna malena crvena kapljica.
Nasmijala se masirajući zapešća. I okrenula se prema barabama. Nijedan nije
izdržao njezin pogled.
Onaj s helebardom je oprezno, kao da se boji da ne zazveči, položio staro
oružje na pod.
»S takvima«, promrmljao je, »neka se Sova tuče sam. Meni je život miliji.«
»Nama su zapovjedili«, propentao je, povlačeći se, drugi. »Zapovjedili su
nam... Mi nismo svojevoljno...«
»Pa nismo vam bili«, oblizao je usne treći, »najgori, gospo... u vašemu zatvo-
ru... Recite da je tako...«
»Nosite se«, rekla je Yennefer. Oslobođena dvimeritnih okova, uspravljena,
ponosno uzdignute glave, izgledala je titanski. Činilo se da joj crna raščupana gri-
va doseže do svoda.
Barabe su se pokupili. Krišom i bez osvrtanja. Yennefer, smanjivši se do
stvarnih razmjera, bacila se Geraltu oko vrata.
»Znala sam da ćeš doći po mene«, promrmljala je, tražeći usnama njegove
usne. »Da ćeš doći ma što se dogodilo.«
»Pođimo«, rekao je za tren, hvatajući zrak. »Sada Ciri.«
»Ciri«, potvrdila je. A za sekundu u njezinim se očima rasplamsao ljubičasti
žar koji je izazivao jezu.
»I Vilgefortz.«
Iza ugla je iskočio ljudeskara sa samostrelom, dreknuo, odapeo strijelu, ciljajući u

čarobnicu. Geralt je skočio kao uboden šilom, zamahnuo mačem, odbijena strijela
preletjela je strijelcu tik nad glavom, tako blizu da se zgrčio. Opustiti se više nije
stigao, vještac mu je priskočio i rasporio ga kao šarana. Dalje u hodniku stajala su
još dvojica, također sa samostrelima, također su pucali, ali ruke su im se previše
tresle da bi mogli pogoditi. U sljedećem trenutku vještac je već bio kraj njih i
obojica su umrli.
»Kuda, Yen?«
Čarobnica se usredotočila, zažmirivši.
»Ovuda. Po ovim stubama.«
»Sigurna si da je to dobar put?«
»Da.«
Plaćenici su ih napali odmah iza zaokreta hodnika, nedaleko od ukrasnog arhi-
volta portala. Bilo ih je više od deset, a bili su naoružani čak i kopljima, partiza-
273
Gospodarica jezera
nama i korsekama. Bili su i odlučni i bijesni. Unatoč tome, prošlo je brzo. Jedno-
ga je Yennefer odmah pogodila usred prsa ognjenom strijelom ispaljenom iz dla-
na. Geralt se zavrtio u pirueti, upao među preostale, patuljački sihill treperio je i
siktao kao zmija. Kada su pala četvorica, ostali su pobjegli, odjekujući zveketom
i topotom po hodnicima.
»Sve u redu, Yen?«
»Ne može biti bolje.«
Ispod arhivolta pojavio se Vilgefortz.
»Dojmljen sam«, rekao je spokojno i zvonko. »Zbilja sam dojmljen, vješče.
Naivan si i beznadno glup, ali tehnikom stvarno imponiraš.«
»Tvoji razbojnici«, odgovorila je jednako mirno Yennefer, »upravo su se po-
vukli, ostavivši te nama na milost. Predaj mi Ciri i ostavit ćemo te čitava.«
»Znaš, Yennefer«, nacerio se čarobnjak, »da je ovo danas već druga ovako ši-
rokogruda ponuda? Hvala, hvala. A ovo je moj odgovor.«
»Pazi!« vrisnula je Yennefer, odskačući. I Geralt je odskočio također. U pravi
čas. Vatreni stup koji je izbio iz čarobnjakovih ruku pretvorio je mjesto na koje-
mu su do maloprije stajali u crnu i ključalu smolu. Vještac je s lica obrisao čađu i
ostatke obrva. Vidio je da Vilgefortz pruža ruku. Bacio se u stranu, privio uz pod
kraj temelja stupa. Prasnulo je tako da im je probilo uši, a cijeli se dvorac zatre-
sao u temeljima.
Odjek praska zakotrljao se po dvorcu, zidovi su se zatresli, zazveckali su svijeć-

njaci. Bučno se svalio veliki uljani portret u pozlaćenom okviru.
Plaćenicima koji su dotrčali iz smjera vestibula u očima je bio divlji strah. Ste-
fan Skellen ih je ohladio prijetećim pogledom, dozvao u red strogim izrazom lica
i glasom.
»Što je tamo? Govorite!«
»Gospodine koroneru...« protisnuo je jedan. »Tamo je užas! To su demoni i
đavli... Iz lukova ne promašuju... sijeku strašno... smrt je tamo... sve je crveno od
krvi!«
»Desetak ih je palo... možda i više... a tamo... čujete?«
Ponovo je grunulo, zamak se zatresao.
»Magija«, progunđao je Skellen. »Vilgefortz... No, vidjet ćemo. Uvjerit ćemo
se tko će koga.«
Dotrčao je još jedan plaćenik. Bio je blijed i zaprašen žbukom. Poduže nije
mogao protisnuti ni riječ, a kada je napokon progovorio, podrhtavale su mu ruke i
tresao se glas.
274
Andrzej Sapkowski
»Tamo... tamo je... čudovište... gospodine koroneru... kao veliki crni netopir...
na moje je oči ljudima glave otkidao... samo je krv šikljala! A on je fućkao i smi-
jao se... Evo, ovakve su zubetine bile u njega!«
»Nećemo izvući glave...« prošaptao je netko iza Sovinih leđa.
»Gospodine koroneru«, odlučio se progovoriti Boreas Mun. »To su sablasti.
Vidio sam... mladoga grofa Cahira aep Ceallacha. A on je mrtav.«
Skellen ga je pogledao, ali nije ništa rekao.
»Gospodine Stefane...« promucao je Dacre Silifant. »S kime nam je ovdje doš-
lo vojevati?«
»To nisu ljudi«, zaječao je neki od plaćenika. »To su čarobnjaci i đavli pakle-
ni! Čovjek se takvima ne može suprotstaviti...«
Sova je prekrižio ruke na prsima, prešao preko plaćenika smjelim i vladalač-
kim pogledom.
»Nećemo se onda«, obznanio je gromko i odlučno, »miješati u taj sukob pak-
lenih sila! Neka se bjesovi bore s bjesovima, čarobnjaci s čarobnjacima, a sablasti
s mrtvacima koji su ustali iz grobova. Nećemo ih ometati! Mi ćemo ovdje mirno
pričekati rezultat boja.«
Lica plaćenika su se razvedrila. Moral im je osjetno porastao.
»Ove stube«, nastavio je snažnim glasom Skellen, »jedini su put za izlaz. Pri-
čekat ćemo ovdje. Vidjet ćemo tko će se pokušati po njima spustiti.«
Odozgo se razlegao strašan huk, sa stropa se s čujnim šuštanjem osipala štuka-
tura. Zasmrdjelo je po sumporu i paljevini.
»Ovdje je previše mračno!« povikao je Sova, gromko i smjelo, da podigne duh
svojoj vojsci. »Živo, zapalite što se dade! Baklje, luči! Moramo dobro vidjeti tko
će se pojaviti na tim stubama! Napunite nekakvim ogrjevom ove željezne koše-
ve!«
»Kakvim ogrjevom, gospodine?«
Skellen je bez riječi pokazao kakvim.
»Slikama?« upitao je ne vjerujući najamnik. »Mazarijama?«
»Tako je«, prasnuo je Sova. »Što tako zurite? Umjetnost je mrtva.«
Okviri su otišli u iverje, a slike u krpe. Dobro osušeno drvo i platno zasićeno
lakom odmah su planuli, oživjeli u svijetlom plamenu.
Boreas Mun je gledao. Već je posve odlučio.
Grunulo je, bljesnule, stup iza kojega su gotovo u zadnjem trenu uspjeli skočiti,
raspao se. Temelj se slomio, kapitel ukrašen akantom tresnuo o pod, drobeći mo-
zaik od terakote. Prema njima je sikćući poletjela kuglasta munja. Yennefer ju je
275
Gospodarica jezera
odbila, izvikujući čarobne formule i gestikulirajući.

Vilgefortz je išao prema njima, plašt mu je vijorio kao zmajska krila.
»Yennefer se ne čudim«, govorio je hodajući. »Ona je žena, dakle biće evolu-
tivno niže, vođena hormonskim neredom. No, ti si, Geralte, muškarac, ne samo
po prirodi razborit, već i mutant, neosjetljiv na emocije.«
Mahnuo je rukom. Grunulo je, bljesnulo. Grom se odbio od štita koji je iščara-
la Yennefer.
»Unatoč tvom razumu«, nastavljao je govoriti Vilgefortz, prebacujući vatru iz
dlana u dlan, »u jednoj stvari pokazuješ zadivljujuću i glupu nedosljednost: ne-
promjenjivo žudiš veslati protiv struje i pišati u vjetar. To je moralo završiti loše.
Znaj da si se danas, ovdje u zamku Stygga, popišao u uragan.«
Negdje na donjim katovima bjesnjela je bitka, netko je užasno urlao, cvilio, zavi-
jao od boli. Nešto je ondje gorjelo, Ciri je njušila dim i zadah paljevine, osjećala
je ćuh toploga zraka.
Nešto je grunulo takvom silinom da su se stupovi koji su držali svod tako po-
tresli da se sa zidova osuo malter.
Ciri je oprezno povirila iza ugla. Hodnik je bio prazan. Pošla je po njemu brzo
i tiho, kroz redove kipova koji su stajali u nišama. Jednom je te kipove već vidje-
la.
U snovima.
Izašla je iz hodnika. I nabasala ravno na čovjeka s kopljem. Odskočila je,
spremna na salta i izbjegavanja. I onda je shvatila da to nije čovjek, nego sijeda,
mršava i pogrbljena žena. I da to nije koplje, nego metla.
»Tu je negdje zatočena«, nakašljala se Ciri, »crokosa čarobnica. Gdje?«
Žena s metlom dugo je šutjela, mičući usnama, kao da nešto žvače.
»A otkud bih ja to znala, golubice?« napokon je promrmljala. »Pa ja ovdje
samo čistim.«
»Ništa, samo čistim za njima i čistim«, ponovila je, uopće ne gledajući Ciri.
»A oni ništa, samo vazda prljaju. Pogledaj i sama, golubice.«
Ciri je pogledala. Na podu je vidjela krivudavo razmazanu prugu krvi. Pruga
se vukla nekoliko koraka i završavala pokraj trupla zgrčenog uza zid. Podalje su
ležala još dva trupla, jedno savinuto u klupko, drugo posve nepristojno raskreče-
no. Pored njih su ležali samostreli.
»Vazda prljaju.« Žena je uzela vjedro i krpu, kleknula, prihvatila se ribanja.
»Prljavština, ništa više, samo prljavština, vazda prljavština. A ti pospremaj i pos-
premaj. Hoće li to ikada prestati?«
276
Andrzej Sapkowski
»Ne«, rekla je muklo Ciri. »Nikada. Tako je već ovaj svijet sazdan.«
Žena je prestala ribati. Ali glavu nije podigla.
»Ja pospremam«, rekla je. »Ništa više. Ali tebi ću, golubice, reći, da ti valja
poći ravno, a onda nalijevo.«
»Hvala.«
Žena je pognula glavu niže i počela ponovo ribati.
***
Bila je sama. Sama i zalutala u kolopletu hodnika.
»Gospo Yeneeefeeeer!«
Dotad je nastojala biti tiha, bojeći se da si ne navuče na vrat Vilgefortzove lju-
de. Ali sada...
»Yeeneeeefeeer!«
Učinilo joj se da je nešto čula. Da, sigurno!
Ustrčala je na galeriju, a odande u veliko predvorje, među vitke stupove. U
nosnice joj je ponovo dopro zapah paljevine.
Bonhart je kao duh izronio iz niše i udario je šakom u lice. Zateturala je, a on
je skočio na nju kao jastreb, zgrabio je za grlo, podlakticom pritisnuo uza zid.
Ciri je pogledala njegove riblje oči i osjetila kako joj se srce spušta dolje, u potr-
bušje.
»Ne bih te pronašao da nisi dozivala«, zahripao je. »Ali si dozivala, i to čez-
nutljivo! Jesi li i za mnom tako čeznula? Ljubljena?«
I dalje je pritišćući uza zid, gurnuo joj je dlan u kosu na vratu. Ciri je trznula
glavom. Lovac je iskesio zube. Prešao joj je dlanom po ramenu, stisnuo dojku,
brutalno je uhvatio za prepone. Onda ju je pustio, gurnuo tako da je skliznula niz
zid.
I bacio joj pod noge mač. Njezinu Lastavicu. A ona je istoga trena znala što
želi.
»Više bih volio u areni«, procijedio je. »kao krunidbu, kao završnicu mnogih
lijepih predstava. Vještica protiv Lea Bonharta! Eh, platili bi ljudi da vide nešto
takvo! Hajde! Podigni oružje i izvadi ga iz toka.«
Poslušala je. Ali nije izvukla mač iz korica, samo je prebacila pojas preko leđa
tako da joj držak bude na dohvat ruke.
Bonhart se povukao za korak.
»Mislio sam«, rekao je, »da će mi biti dovoljno ako razveselim pogled proma-
trajući te zahvate koje ti priprema Vilgefortz. Prevario sam se. Ja moram osjetiti
kako se tvoj život slijeva niz moju oštricu. Pljujem na čarolije i čarobnjake, na
sudbinu, pljujem na pretkazanje, na sudbinu svijeta, pljujem na prvotnu i mlađu
277
Gospodarica jezera
krv. Što mi znače sve te vradžbine i čarolije? Što ću imati od njih? Ništa! Ništa se
ne da usporediti s užitkom...«
Prekinuo je. Vidjela je kako je stisnuo usne, kako su mu zlokobno bljesnule
oči.
»Ispustit ću ti krv iz žila, vještice«, zasiktao je. »A onda, prije no što se ohla-
diš, proslavit ćemo vjenčanje. Moja si. I umrijet ćeš moja. Dohvati oružje.«
Odjeknula je daleka tutnjava, zamak se zatresao.
»Vilgefortz«, objasnio je kamenoga lica Bonhart, »ondje pravi kašu od tvojih
vještačkih spasitelja. Hajde, djevojko, dohvati mač.«
Pobjeći, pomislila je, zebući od straha, pobjeći na druga mjesta, u druga vre-
mena, samo što dalje od njega, što dalje. Postidjela se: kako to, pobjeći? Ostaviti
im u rukama Yennefer i Geralta? Ali razum je šaptao: mrtva im neću puno koris-
titi...
Usredotočila se, pritišćući šaku uz sljepoočnicu. Bonhart je smjesta shvatio što
se sprema, bacio se prema njoj. Ali bilo je prekasno. U Cirinim je ušima zašumje-
lo, nešto je bljesnulo. Uspjela sam, pomislila je trijumfalno.
I odmah shvatila da je trijumf bio preuranjen. Shvatila je to, slušajući bijesne
urlike i kletve. Za fijasko je bila vjerojatno kriva zla, neprijateljska i paraliziraju-
ća aura toga mjesta. Prebacila se, ali blizu. Čak ne dalje od dosega pogleda – na
suprotan kraj galerije. Nedaleko od Bonharta. Ali izvan dosega njegovih ruku i
njegova mača. Barem zasad.
Progonjena njegovim urlikom, Ciri se okrenula i potrčala.
Protrčala je dugim i širokim hodnikom, praćena mrtvim pogledima alabastrenih

kanefora koje su pridržavale arkade. Skrenula je jednom, pa drugi put. Htjela se
izgubiti i zavarati Bonharta, a usto se usmjerila prema zvucima bitke. Ondje gdje
je borba, njezini su prijatelji.
Uletjela je u veliku okruglu prostoriju posred koje je na mramornom postolju
stajao kip koji je predstavljao ženu prekrivena lica, zasigurno boginju. Iz prostori-
je su izlazila dva hodnika, oba poprilično uska. Odabrala je naslijepo. I naravno,
odabrala je krivo.
»Cura!« proderao se jedan od plaćenika. »Imamo je.«
Bilo ih je previše a da bi mogla riskirati borbu, čak i u uskom hodniku. A Bon-
hart mora da je već bio blizu. Uletjela je u salu s mramornom boginjom. I sledila
se.
Pred njom je stajao vitez s velikim mačem, crnim plaštem i kacigom ukraše-
nom krilima ptice grabljivice.
278
Andrzej Sapkowski
Grad je gorio. Čula je riku vatre, vidjela treperave plamenove, ćutjela vrućinu
požara. U ušima joj je odjekivalo rzanje konja, vrisak ubijanih... Krila crne ptice
iznenada su zalepetala, prekrila sobom sve... Upomoć!
Cintra, pomislila je, pribirući se. Otok Thanedd. Dostigao me čak ovdje. To je
demon. Okružena sam demonima, užasima iz svojih snomorica. Iza mene Bon-
hart, preda mnom on.
Čuli su se krikovi i topot slugu koji su pristizali trkom.
Vitez s kacigom s perima odjednom je zakoraknuo. Ciri je nadvladala strah.
Istrgnula je Lastavicu iz korica.
»Nećeš me dotaknuti!«
Vitez je ponovo zakoračio, a Ciri je začuđeno primijetila da se iza njegova pla-
šta skriva svjetlokosa djevojka naoružana zakrivljenom sabljom. Djevojka je kao
ris promaknula pored Ciri, udarcem sablje poslala na pod jednoga od slugu. A
crni vitez, o čuda, umjesto da napadne Ciri, snažnim je udarcem raspolutio dru-
gog plaćenika. Ostali su se povukli u hodnik.
Svjetlokosa djevojka bacila se prema vratima, ali nije ih stigla zatvoriti. Iako
je pogibeljno zamahivala sabljom i urlala, sluge su je izgurali iz portala. Ciri je
vidjela kako ju je jedan ubo sulicom, kako djevojka pada na koljena. Skočila je
žestoko udarivši Lastavicom, s druge je strane strahovito vitlajući dugim mačem
pritrčao crni vitez. Svjetlokosa djevojka, i dalje na koljenima, izvukla je iza poja-
sa sjekiricu i bacila je, pogodivši jednoga od baraba ravno u lice. Potom se doko-
pala vrata, zalupila ih, a vitez je spustio zasun.
»Uh«, rekla je djevojka. »Okovana hrastovina! Potrajat će malo prije no što se
probiju kroz ovo!«
»Neće gubiti vrijeme, potražit će drugi put«, procijenio je realistično crni vi-
tez, nakon čega se odjednom smračio, vidjevši da je djevojčina nogavica natop-
ljena krvlju. Djevojka je odmahnula rukom, nije to ništa.
»Brišimo odavde.« Vitez je skinuo kacigu, pogledao Ciri. »Ja sam Cahir Mawr
Dyffryn, Ceallachov sin. Prispio sam ovamo zajedno s Geraltom. Tebi upomoć,
Ciri. Znam da je to nevjerojatno.«
»Vidjela sam i nevjerojatnije«, progunđala je Ciri. »Dalek si put prešao... Ca-
hire... Gdje je Geralt?«
Gledao ju je. Sjećala se njegovih očiju s Thanedda. Tamnoplavih i mekih kao
svila. Lijepih.
»Spašava čarobnicu«, odgovorio je. »Tu...«
»Yennefer. Idemo.«
»Da!« rekla je svjetlokosa, improvizirajući zavoj na nozi. »Treba isprašiti još
nekoliko guzica! Za tetu!«
279
Gospodarica jezera
»Idemo«, ponovio je vitez.

Ali bilo je prekasno.
»Bježite«, šapnula je Ciri vidjevši tko nailazi hodnikom. »To je utjelovljeni
đavo. Ali on hoće samo mene. Vas neće progoniti... Bježite... pomozite Geral-
tu...«
Cahir je zavrtio glavom.
»Ciri«, rekao je blago. »Čudim se tomu što govoriš. Došao sam ovamo s kraja
svijeta da bih te pronašao, spasio i obranio. A ti bi htjela da sada pobjegnem?«
»Ne znaš s kime imaš posla.«
Cahir je povukao rukavice, strgnuo plašt, omotao ga oko lijeve ruke. Zamah-
nuo je mačem, zavrtio ga tako da je zazviždalo.
»Odmah ću doznati.«
Bonhart je, ugledavši trojku, zastao. Ali samo nakratko.
»Aha!« rekao je. »Stigla je pomoć! Tvoji kompanjoni, vještice? Dobro. Dvoje
manje, dvoje više. Neće biti važno.«
Ciri je odjednom doživjela prosvjetljenje.
»Pozdravi se sa životom, Bonharte!« proderala se. »Ovo ti je kraj! Došla maca
na vratanca!«
Vjerojatno je pretjerala, ulovio je falš u njezinu glasu. Zastao je, pogledao
sumnjičavo.
»Vještac? Zbilja?«
Cahir je zamahnuo mačem, stojeći u borbenom položaju. Bonhart nije ni trep-
nuo.
»Čarobnica uživa u mlađima no što sam mislio«, zasiktao je. »Pogledaj, juna-
če, ovamo.«
Razdrljio je košulju. U njegovoj su šaci bljesnuli srebrni medaljoni. Mačka,
grifon i vuk.
»Ako si doista vještac«, zaškrgutao je zubima, »onda znaj da će tvoj vračarski
amulet začas ukrasiti moju zbirku. Ako nisi vještac, bit ćeš truplo prije no što
stigneš trepnuti. Bilo bi stoga pametno da mi se makneš s puta i zbrišeš iza sedam
gora i sedam mora. Ja hoću ovu curu, ti me ne zanimaš.«
»Jak si na riječima«, rekao je spokojno Cahir, vrteći vrškom mača. »Provjerit
ćemo jesi li samo na njima. Angoulême, Ciri. Bježite!«
»Cahire...«
»Trčite«, ispravio se, »Geraltu u pomoć.«
Otrčale su. Ciri je pridržavala Angoulême, koja je šepesala.
»Sam si to htio.« Bonhart je suzio blijede oči, zakoračio, vrteći mačem.
»Sam sam to htio?« ponovio je muklo Cahir Mawr Dyffryn aep Ceallach. »Ne.
280
Andrzej Sapkowski
Tako hoće sudbina!«

Skočili su jedan na drugoga, brzo se sukobili, okružili divljim treperenjem oš-
trica. Hodnik se ispunio zveketom željeza od kojega je, činilo se, podrhtavala i
ljuljala se mramorna skulptura.
»Nisi loš«, protisnuo je Bonhart kada su se razdvojili. »Nisi loš, junače. Ali
nisi ti nikakav vještac, mala me zmija prevarila. Gotov si. Spremi se umrijeti.«
»Jak si na riječima.«
Cahir je duboko udahnuo. Sraz ga je uvjerio da s ribljookim nema nikakvih
šansi. Tip je bio prebrz i presnažan za njega. Jedina je šansa bila u tome što mu se
žurilo da pojuri za Ciri. I očito se uzrujava.
Bonhart je ponovo napao. Cahir je parirao udarac, pogrbio se, skočio, dogra-
bio protivnika za pojas, gurnuo ga u zid, opalio koljenom u međunožje. Bonhart
ga je uhvatio za lice, snažno udario balčakom mača postrance po glavi, jednom,
drugi put, treći. Treći je udarac odbacio Cahira. Ugledao je bljesak sječiva. Na-
gonski je parirao.
Presporo.
Rod Dyffryna strogo se pridržavao tradicije da uz tijelo preminulog rođaka, izlo-

ženo u oružarnici dvorca, svi muškarci iz roda bdiju cijeli dan i cijelu noć. Žene
su za to vrijeme, da ne bi smetale muškarcima, dekoncentrirale ih i ometale im
razmišljanje, jecale, naricale i padale u nesvijest okupljene u udaljenom krilu
zamka. Došavši ponovo svijesti, započinjale bi jecati i naricati. I da capo.
Naricanje i plač su čak i žena, vicovarskih plemkinja, bile nerado viđena ne-
pristojnost i velika uvreda časti. Ali tradicija Dyffryna bila je baš takva, a ne
drukčija, i nitko je nije mijenjao. Niti kanio promijeniti.
Desetogodišnji Cahir, najmlađi brat Aillila, koji je pao u Nazairu i upravo le-
žao u oružarnici dvorca, nije u smislu običaja i tradicije još bio muškarac. Nije
pripušten u društvo muškaraca okupljenih oko otvorenog lijesa, nije mu bilo do-
pušteno sjediti i šutjeti zajedno s djedom Gruffydom, ocem Ceallachom, bratom
Dheranom te cijelom gomilom ujaka, stričeva i bratića. Naricati i padati u nesvi-
jest skupa s bakom, majkom, trima sestrama te cijelom gomilom strina, ujni i ses-
trični, nije mu, razumije se, bilo dopušteno također. Skupa s ostalim maloljetnim
rođacima, koji su prispjeli u Dam Dyffr na jutarnju molitvu, pokop i daću, Cahir
je ludovao i zabavljao se po zidinama. I tukao šakama s onima koji su smatrali da
su u borbama za Nazair najhrabriji među najhrabrijima bili upravo njihovi vlastiti
očevi i starija braća, a ne Aillil aep Ceallach.
»Cahirčiću! Dođi ovamo k meni, sinko!«
281
Gospodarica jezera
Na galeriji su stajale Mawr, Cahirova majka, i njezina sestra, teta Cinead var
Anahid. Majčino lice bilo je crveno i tako natečeno od plača da se Cahir uplašio.
Potreslo ga je što čak i tako lijepu ženu, kakva je njegova majka, plač može tako
unakaziti. Čvrsto je odlučio da nikada neće plakati, ma baš nikada.
»Upamti, sine«, zaridala je Mawr, pritišćući dječaka uza skute tako da mu je
uzmanjkalo zraka. »Upamti ovaj dan. Upamti tko je ubio tvojega bracu Aillila.
Učinili su to prokleti Nordlinzi. Tvoji neprijatelji, sine. Moraš ih uvijek mrziti.
Moraš mrziti tu prokletu izdajničku naciju!«
»Mrzit ću ih, gospo majko«, obećao je Cahir, pomalo začuđen. Kao prvo, nje-
gov je brat Aillil pao u boju, časno, slavnom i zavisti vrijednom smrću ratnika, pa
čemu onda roniti suze? Kao drugo, nije bila tajna da je baka Eviva, Mawrina maj-
ka, bila nordlinškoga podrijetla. Nije tata jednom u ljutnji nazvao baku »vučicom
sa Sjevera«. Iza njezinih leđa, razumije se.
A sada majka nalaže...
»Mrzit ću ih«, rekao je gorljivo. »Već ih mrzim! A kada budem velik i dobi-
jem pravi mač, poći ću u rat i poskidati im glave! Vidjet ćeš, gospo majko!«
Mama je udahnula zraka i počela naricati. Teta Cinead ju je podržala.
Cahir je stiskao šačice i tresao se od mržnje. Mržnje prema onima koji su po-
vrijedili njegovu majku, učinivši da je tako poružnjela.
Bonhartov udarac razvalio mu je sljepoočnicu, obraz i usta. Cahir je ispustio mač

i zateturao, a lovac ga je iz poluokreta zasjekao između vrata i ključne kosti. Ca-
hir se svalio pod stope mramorne boginje, a njegova krv je, poput poganske žrtve,
poprskala postolje kipa.
Grunulo je, pod se zatresao pod nogama, sa zidne panoplije sa zveketom je pao
štit. Hodnikom se vukao i povlačio štipajući dim. Ciri je obrisala lice. Svjetlokosa
djevojka koju je pridržavala bila je teška kao mlinski kamen.
»Brže... Potrčimo brže...«
»Ja ne mogu brže«, rekla je djevojka. I odjednom teško sjela na pod. Ciri je s
užasom ugledala kako se pod njom, ispod njezine natopljene nogavice, počinje
izlijevati i skupljati crvena mlaka.
Djevojka je bila blijeda kao truplo.
Ciri se bacila na koljena do nje, strgnula s djevojke šal, onda pojas, pokušala
napraviti kompresivni povez. Ali rana je bila prevelika. I preblizu prepone. Krv
nije prestajala teći.
Djevojka ju je uhvatila za ruku. Prsti su joj bili hladni kao led.
282
Andrzej Sapkowski
»Ciri...«
»Da.«.
»Ja sam Angoulême. Nisam vjerovala... nisam vjerovala da ćemo te pronaći.
Ali pošla sam za Geraltom... jer za njim je nemoguće ne poći. Znaš?«
»Znam. On je takav.«
»Pronašli smo te. I spasili. A Fringilla nam se rugala... Reci mi...«
»Nemoj govoriti. Molim te.«
»Reci...« Angoulême je usne pomicala sve sporije i sa sve većim naporom.
»Reci, pa ti si kraljica... u Cintri... Bit ćeš milostiva prema nama, zar ne? Napra-
vit ćeš od mene... groficu? Reci. Ali nemoj lagati... moći ćeš? Reci!«
»Ne govori ništa. Čuvaj snage.«
Angoulême je uzdahnula, iznenada se nagnula naprijed i naslonila čelom na
Cirino rame.
»Znala sam...« rekla je posve razgovijetno. »Znala sam, jebote, da je bordel u
Toussantu bio bolja ideja za život.«
Prošao je dug, vrlo dug časak, prije no što je Ciri shvatila da je djevojka koju
drži u zagrljaju mrtva.
Ugledala ga je kako dolazi praćen mrtvim pogledima alabastrenih kanefora koje

su pridržavale arkade. I odjednom je shvatila da je bijeg nemoguć, da se od njega
ne može pobjeći. Da će mu se morati suprotstaviti. Znala je to.
Ali i dalje ga se previše bojala.
Izvukla je oružje. Lastavičina oštrica tiho je pjevušila. Poznavala je tu pjesmu.
Povlačila se širokim hodnikom, a on je išao za njom, držeći mač objeručke.
Krv se slijevala niz sječivo, teškim je kapima kapala s balčaka.
»Mrtva«, ocijenio je, prekoračujući Angoulêmino truplo. »I dobro je tako.
Onaj je junak isto već mrtav.«
Ciri je osjetila kako je obuzima beznađe. Kako joj se prsti bolno stežu na dr-
šku. Povlačila se.
»Prevarila si me«, procijedio je Bonhart, hodajući za njom. »Junak nije imao
medaljon. Ali nešto mi govori da će se u dvorcu naći netko tko nosi medaljon.
Naći će se netko takav, stari Leo Bonhart daje glavu, negdje u blizini vještice
Yennefer. Ali najprije, zmijo. Najprije mi. Ti i ja. I naše vjenčanje.«
Ciri je odlučila. Prešavši Lastavicom kratki luk, zauzela je položaj. Počela je
hodati u polukrugu, sve brže, prisiljavajući lovca da se vrti na mjestu.
»Zadnji ti put«, procijedio je, »nije puno koristio taj trik. Što je ovo? Ne znaš
učiti na pogreškama?«
283
Gospodarica jezera
Ciri je ubrzala korak. Vještim, blagim pokretima oštrice varala je i obmanjiva-

la, mamila i hipnotizirala.
Bonhart je zavrtio mačem siktavi mlinac.
»Ne djeluje to na mene«, zarežao je. »I dosađuje mi!«
U dva brza koraka skratio je razdaljinu.
»Glazbo, sviraj!«
Skočio je, žestoko udario. Ciri se izvila u pirueti, skočila, sigurno sletjela na li-
jevu nogu, navalila odmah, bez zauzimanja položaja, još i prije no što je oštrica
zazvonila o Bonhartovu paradu, već se zavrtjela oko sebe, glatko izbjegavajući
zviždukave udarce. Udarila je još jednom, bez zamaha, iz neprirodnog, iznenađu-
jućeg položaja lakta. Bonhart je parirao, zalet parade iskoristio je za trenutačni
udarac slijeva. Očekivala je to, bilo joj je dovoljno blago saviti koljena i zanjihali
tijelo, da se za djelić cala izmakne oštrici. Smjesta je uzvratila, udarila je kratko.
Ali ovaj ju je put čekao, prevario ju je fintom. Ne naišavši na paradu, umalo nije
izgubila ravnotežu, spasila se munjevitim odskokom, ali joj je njegov mač svejed-
no okrznuo rame. Isprva je pomislila da je oštrica presjekla samo varirani rukav,
ali je za tren pod pazuhom i na ruci osjetila toplu tekućinu.
Alabastrene kanefore promatrale su ih ravnodušnim očima.
Povlačila se, a on je pogrbljen išao za njom, mašući mačem široko kao da
kosi. Kao smrt s kosom koju je Ciri vidjela na slikama u svetištu. Ples kostura,
pomislila je. Ide smrt bijela kost.
Povlačila se. Topla tekućina tekla joj je već po podlaktici i dlanu.
»Prva krv za mene«, rekao je vidjevši zvjezdasto rasprsnute kapljice na podu.
»Za koga će biti druga? Nevjesto moja?«
Povlačila se.
»Osvrni se. Ovo je kraj.«
Imao je pravo. Hodnik je završavao prazninom, provalijom na čijem su se dnu
vidjele prašne, prljave i polomljene daske nižega kata. Taj dio dvorca bio je opus-
tošen, nije imao pod. Ostala je samo ogoljena nosiva konstrukcija – stupovi, slje-
menice i rešetka greda koja je sve spajala.
Nije dugo oklijevala. Stupila je na gredu, povlačila se po njoj, ne puštajući
Bonharta iz vida, prateći svaki njegov pokret. To ju je spasilo. Jer je odjednom
nasrnuo na nju, trčeći po gredi, sijekući brzim križnim udarcima, izvijajući ma-
čem u munjevitim tintama. Znala je s čime računa. Loša parada ili pogreška pri
varci lišila bi je ravnoteže, a tada bi pala s grede dolje, na razvaljeni parket donje-
ga kata.
Ciri se ovoga puta nije dala prevariti fintama. Naprotiv. Vješto se izvila i sama
markirala udarac zdesna, a kada je na djelić sekunde oklijevao, zasjekla je sekun-
284
Andrzej Sapkowski
dom dexter, tako brz i snažan da se Bonhart zaljuljao nakon parade. I pao bi da
nije bio toliko visok. Lijevom rukom ispruženom uvis uspio se pridržati za slje-
menicu i sačuvati ravnotežu. Ali je na djelić sekunde izgubio koncentraciju. A
Ciri je taj djelić bio dovoljan. Udarila je iz ispada, snažno, punom dužinom ruke i
sječiva.
Nije ni trepnuo kada mu je oštrica Lastavice sa zviždukom prešla preko prsa i
lijeve ruke. Smjesta je uzvratio tako strašno da bi udarac vjerojatno prepolovio
Ciri da nije izvela salto unazad. Skočila je na susjednu gredu, pokleknuvši s ma-
čem vodoravno iznad glave.
Bonhart je pogledao svoje rame, podignuo lijevi dlan, već obilježen uzorkom
grimiznih zmijica. Pogledao je guste kapi koje su kapale dolje, u ponor.
»No, no«, rekao je. »Ipak umiješ učiti na greškama.«
Glas mu je podrhtavao od bijesa. Ali Ciri ga je i predobro poznavala. Bio je
miran, vladao je sobom i bio spreman ubiti.
Skočio je na njezinu gredu, koseći mačem, išao je na nju kao oluja, stupao si-
gurno, bez kolebanja, čak ni ne gledajući pod noge. Greda je pucketala, sijala pra-
šinu i trulež.
Nasrtao je, križnim udarcima. Prisilio ju je na povlačenje. Napadao je tako
brzo da nije mogla riskirati skok ni salto, morala je cijelo vrijeme parirati i eskivi-
rati.
Ugledala je sjaj u njegovim ribljim očima. Znala je u čemu je stvar. Pritjerao
ju je do stupa, do križa pod sljemenicom. Gurao ju je na mjesto s kojega se nije
moglo pobjeći.
Morala je nešto učiniti. I odjednom je znala što.
Kaer Morhen. Njihalo.
Odbijaš se od njihala, preuzimaš njegov zamah, njegovu energiju. Preuzimaš
zamah odbijanjem. Shvaćaš?
Shvaćam, Geralte.
Iznenada, brzinom zmije u napadu, prešla je s parade na udarac. Lastavičina
oštrica je zaječala sudarajući se s Bonhartovim sječivom. U istom se trenu Ciri
odbila i skočila na susjednu gredu. Sletjela je, čudom sačuvavši ravnotežu. Pretr-
čala je nekoliko laganih koraka i skočila ponovo, natrag na Bonhartovu gredu,
sletjevši iza njegovih leđa. Okrenuo se na vrijeme, udario široko, gotovo naslije-
po, u mjesto gdje ju je trebao donijeti skok. Promašio je za dlaku, sila zamaha ga
je zaljuljala. Ciri je napala kao grom. Zasjekla je iz ispada, spuštajući se u poklek.
Zasjekla je snažno i sigurno.
I zamrla s mačem ispruženim u stranu. Spokojno gledajući kako dug, kos i
gladak rez na njegovu kaftanu počinje narastati i kipjeti gustim crvenilom.
285
Gospodarica jezera
»Ti...« Bonhart se zanjihao. »Ti...«

Bacio se na nju. Bio je već spor i trapav. Pobjegla mu je skokom unatrag, a on
nije održao ravnotežu. Pao je na koljeno, ali koljenom nije pogodio gredu. A drvo
je već bilo mokro i sklisko. Na sekundu je gledao Ciri. Onda je pao.
Vidjela je kako je tresnuo na parket u gejziru prašine, maltera i krvi, kako je
njegov mač odletio dobrih nekoliko sežanja u stranu. Ležao je nepomično, raskre-
čen, velik, mršav. Ranjen i posve bespomoćan. Ali i dalje strašan.
Malo je potrajalo, ali se napokon trgnuo. Jauknuo je. Pokušao podići glavu.
Pomaknuo je ruke. Pomaknuo noge. Odvukao se do stupa, oslonio na njega leđi-
ma. Ponovo je jauknuo, opipavajući objema rukama okrvavljena prsa i trbuh.
Ciri je skočila. Pala je kraj njega u poklek. Meko kao mačka. Vidjela je kako
su mu se riblje oči raširile od straha.
»Pobijedila si...« protisnuo je gledajući Lastavičinu oštricu. »Pobijedila si, vje-
štice. Šteta što ovo nije bilo u areni... Bila bi to predstava...«
Nije odgovorila.
»Ja sam ti dao ovaj mač, sjećaš se?«
»Ja se sjećam svega.«
»Nećeš me valjda...« zastenjao je. »Nećeš me valjda dokrajčiti, ha? Nećeš to
učiniti... Nećeš dotući palog i bespomoćnog... Pa ja te poznajem, Ciri. Ti si za
to... previše plemenita.«
Gledala ga je dugo. Jako dugo. Onda se sagnula. Bonhartove oči su se još jače
raširile. Ali ona mu je samo s vrata strgnula medaljone – vuka, mačku i grifona.
Onda se okrenula i pošla prema izlazu.
Bacio se za njom s nožem, skočio je podlo i podmuklo. I tiho kao netopir. Tek
je u zadnjem trenu, kada joj se oštrica već trebala do drška zariti u leđa, zaurlao,
ulažući u taj urlik svu svoju mržnju.
Izbjegla je podmukli udarac brzim poluokretom i odskokom, izvila se i zamah-
nula, udarila brzo i široko, snažno, cijelom rukom, pojačavši snagu udarca izvija-
njem bedara. Lastavica je fijuknula i zasjekla, zasjekla samim vrškom oštrice.
Siknulo je, mljasnulo. Bonhart se uhvatio za grlo. Riblje oči su mu izlazile iz
duplji.
»Pa rekla sam ti«, izgovorila je Ciri hladno, »da se ja sjećam svega.«
Bonhart je još jače izbuljio oči. A potom pao. Prevalio se, tresnuo unatrag, iz-
bivši prašinu. I ležao je tako, velik, mršav kao smrt bijela kost, na prljavom podu,
među polomljenim daščicama parketa. I dalje se stiskao za grlo, grčevito, svom
snagom. Ali iako se snažno držao, život je svejedno brzo istjecao među njegovim
prstima, oko njegove glave razlijevala se velika crna aureola.
Ciri je stala iznad njega. Bez riječi. Ali tako da je dobro vidi. Da njezinu, samo
286
Andrzej Sapkowski
njezinu sliku ponese sa sobom tamo kamo je pošao.

Bonhart ju je pogledao sve mutnijim i rastresenijim pogledom. Grčevito se
stresao, zastrugao petama po daskama. Onda je zaklokotao klokotom kakav ispu-
šta lijevak kada već sve prođe kroz njega.
I to je bio zadnji zvuk koji je ispustio.
Grunulo je, s treskom i zveketom izletjeli su vitraji.

»Pazi, Geralte!«
Odskočili su na vrijeme. Zasljepljujuća munja preorala je pod, zrakom su zafi-
jukale krhotine terakote i oštri komadići mozaika. Druga munja je pogodila stup
iza kojega se sakrio vještac. Stup se raspao na tri dijela. Od svoda se otkinulo
pola arkade i svalilo na pod uz zaglušan tresak. Geralt, ispružen na podu, zaklo-
nio je glavu rukama, svjestan koliko je to jadna zaštita od komada šute teških i po
desetak pudi. Pripremio se na najgore, ali najgore se nije dogodilo. Skočio je, sti-
gao je ugledati nad sobom sjaj magičnog štita. Shvatio da ga je spasila Yenneferi-
na magija.
Vilgefortz se okrenuo prema čarobnici, raznio u sitne djeliće stup iza kojega se
sklonila. Bijesno je riknuo, prošivši oblak dima i prašine nitima vatre. Yennefer
je stigla odskočiti, uzvratila je, ispalivši u čarobnjaka svoju munju, koju je Vilge-
fortz odbio bez napora te čak podcjenjivački. Odgovorio je udarcem koji je Yen-
nefer odbacio na pod.
Geralt se bacio na njega, otirući lice od maltera. Vilgefortz je okrenuo prema
njemu pogled i ruku iz koje su s rikom sunuli plamenovi. Vještac se nagonski
zaklonio mačem. Runama pokrivena patuljačka oštrica ga je začudo zaštitila, pre-
sjekla je prugu ognja napola.
»Ha!« zaurlao je Vilgefortz. »Dojmljivo, vješče! A što ćeš reći na ovo?«
Vještac nije rekao ništa. Poletio je kao udaren navalnim ovnom, pao na pod i
kliznuo po njemu, zaustavivši se tek na temelju stupa. Stup se raspuknuo i razle-
tio u komade, opet povukavši za sobom značajan dio svoda. Ovaj mu put Yenne-
fer nije stigla pružiti magičnu zaštitu. Veliki komad odvaljen s arkade pogodio ga
je u pleća, oborivši ga s nogu. Bol ga je na trenutak paralizirala.
Yennefer je izvikujući čarobne formule slala munju za munjom na Vilgefort-
za. Nijedna nije dosegla cilj, sve su se bespomoćno odbijale od magične sfere
koja je štitila čarobnjaka. Vilgefortz je odjednom ispružio ruke, silovito ih raširio.
Yennefer je vrisnula od boli, podigla se uvis, levitirajući. Vilgefortz je iskrenuo
dlanove, posve kao da žmiče mokru krpu. Čarobnica je prodorno zaurlala, I poče-
la se uvijati.
287
Gospodarica jezera
Geralt je skočio, svladavajući bol. Ali prestigao ga je Regis.

Vampir se pojavio tko zna odakle u obličju golemoga šišmiša i obrušio se na
Vilgefortza bešumnim letom. Prije no što se čarobnjak stigao zakloniti čarolijom,
Regis ga je zviznuo kandžama po licu, promašivši oko isključivo stoga što je bilo
nenormalno maleno. Vilgefortz je riknuo, zamahao rukama. Oslobođena Yenne-
fer tresnula je na hrpu šute s prodornim jaukom, krv iz nosa briznula joj je po licu
i grudima.
Geralt je bio već blizu, već je podizao sihill na udarac. Ali Vilgefortz nije još
bio svladan i nije ni pomišljao kapitulirati. Odbacio je vješca moćnim valom sile,
a vampira koji ga je napadao nastrijelio je zasljepljujuće bijelom zrakom, koja je
presjekla stup kao vrući nož maslac. Regis je vješto izbjegao zraku, materijalizi-
rao se tik do Geralta u normalno obličje.
»Pazi«, zastenjao je vještac, nastojeći vidjeti što je s Yennefer. »Pazi, Regi-
se...«
»Da pazim?« povikao je vampir. »Ja? Nisam zbog toga došao ovamo!«
Nevjerojatnim, munjevitim, pravim tigrovskim skokom bacio se na čarobnjaka
i zgrabio ga za grlo. Bljesnuli su očnjaci.
Vilgefortz je zaurlao od užasa i bijesa. Na trenutak se činilo da je s njim goto-
vo. Ali bila je to zabluda. Čarobnjak je u svom arsenalu imao oružje za svaku pri-
liku. I za svakog protivnika. Čak i za vampira.
Dlanovi kojima je uhvatio Regisa zažarili su se kao užareno željezo. Vampir je
kriknuo. I Geralt je kriknuo vidjevši da čarobnjak doslovno razdire Regisa. Pri-
skočio mu je u pomoć, ali nije stigao. Vilgefortz je odbacio rasporenog vampira
na stup, izbliza, iz obje ruke ispalio bijeli plamen. Regis je kriknuo, kriknuo tako
da je vještac začepio rukama uši. S treskom i zveketom izletjeli su preostali vitra-
ji. A stup se jednostavno rastopio. Vampir se stopio s njim, razlio u bezoblični
oblak.
Geralt je opsovao, unijevši u kletvu sav bijes i očaj. Priskočio je, podignuo si-
hill na udarac. Nije stigao zasjeći. Vilgefortz se okrenuo i udario ga magičnom
energijom. Vještac je preletio cijelu duljinu predvorja, žestoko tresnuo o zid, kliz-
nuo niz njega. Ležao je hvatajući zrak poput ribe, ne pitajući se što mu je slomlje-
no, već je li mu išta ostalo cijelo. Vilgefortz je išao prema njemu. U njegovoj se
ruci materijalizirala šest stopa dugačka željezna šipka.
»Mogao bih te čarolijom pretvoriti u pepeo«, rekao je. »Mogao bih te rastopiti
u ocaklinu, kao onog monstruma maloprije. Ali ti, vješče, trebaš umrijeti drukči-
je. U borbi. Možda ne baš previše poštenoj, ali ipak.«
Geralt nije vjerovao da će uspjeti ustati. Ali je ustao. Ispljunuo je krv iz rasje-
čene usne. Čvršće je zgrabio mač.
288
Andrzej Sapkowski
»Na Thaneddu«, Vilgefortz je prišao bliže, zavrtio šipkom mlinac, »samo sam
te malo skrhao, štedljivo, jer te to trebalo poučiti. Budući da je pouka otišla
uprazno, ovaj ću te put zdrobiti dokraja, nasitno. Da, tako da se više nikada ne us-
piješ slijepiti.«
Napao je. Geralt nije bježao. Prihvatio je borbu.
Šipka je treperila i fijukala, čarobnjak je kružio oko rasplesanoga vješca. Ge-
ralt je izbjegavao udarce i sam ih zadavao, ali Vigefortz je vješto parirao i tada je
čelik žalosno ječao udarajući o čelik.
Čarobnjak je bio brz i okretan kao demon.
Prevario je Geralta okretom trupa i fingiranim udarcem slijeva, raspalio ga
odozdo u rebra. Prije no što je vještac povratio ravnotežu i dah, dobio je tako
snažno po leđima da je pokleknuo. Odskokom je spasio lubanju od udarca odoz-
go, ali nije izbjegao povratni udarac odozdo, po bedru. Zateturao je, udario leđi-
ma o zid. Bio je još toliko priseban da se baci na pod. U pravi čas, jer mu je že-
ljezna šipka kliznula po kosi i tresnula o zid tako da se zaiskrilo.
Geralt se preokrenuo, šipka je iskresala iskre na podu tik do njegove glave.
Drugi udarac ga je pogodio u lopaticu. Stresao se, paraliziran bolom, u noge mu
se spustila slabost. Čarobnjak je podignuo šipku. U očima mu je bljesnuo trijumf.
Geralt je u šaci stegnuo Fringillin medaljon.
Šipka je pala zazvonivši. Tresnula je na pod stopu od vješčeve glave. Geralt se
otkotrljao i brzo podignuo na jedno koljeno. Vilgefortz mu je priskočio, udario.
Šipka je ponovo promašila cilj za nekoliko cali. Čarobnjak je zavrtio glavom u
nevjerici, na tren se pokolebao.
Uzdahnuo je, odjednom shvativši. Oči su mu bljesnule. Skočio je, uzimajući
zamah. Prekasno.
Geralt ga je oštro zasjekao preko trbuha. Vilgefortz je vrisnuo, ispustio šipku,
povijen otapkao unatrag. Vještac je već bio do njega. Gurnuo ga je čizmom na
ostatak polomljenog stupa, odlučno zasjekao, ukoso, od ključne kosti do bedra.
Krv je šiknula po podu, oslikavajući valovit uzorak. Čarobnjak je kriknuo, pao na
koljena. Spustio je glavu, pogledao trbuh i prsa. Pogled nije mogao dugo odvojiti
od toga što je vidio.
Geralt je čekao mimo, u položaju, sa sihillom spremnim na udarac.
Vilgefortz je prodorno zaječao i podignuo glavu.
»Geraaaalte...«
Vještac mu nije dao da dovrši.
Dugo je bilo vrlo tiho.
»Nisam znala...« rekla je napokon Yennefer, izvlačeći se iz gomile šute. Izgle-
dala je grozno. Curak krvi iz nosa zalio joj je cijeli podbradak i izrez na prsima.
289
Gospodarica jezera
»Nisam znala«, ponovila je, vidjevši upitni Geraltov pogled, »da znaš iluzijske
čarolije. I to takve koje mogu zavarati čak i Vilgefortza...«
»To je moj medaljon.«
»Aha«, pogledala je sumnjičavo. »Zanimljiva stvar. Ali ionako smo živi za-
hvaljujući Ciri.«
»Molim?«
»Njegovo oko. Nije povratio punu koordinaciju. Nije uvijek pogađao. No ja
život zahvaljujem ponajviše...«
Ušutjela je, pogledala ostatke rastopljenoga stupa u kojima su se mogli razaz-
nati obrisi lika.
»Tko je to bio, Geralte?«
»Moj drug. Jako će mi nedostajati.«
»Bio je čovjek?«
»Oličenje ljudskosti. Kako je s tobom, Yen?«
»Nekoliko slomljenih rebara, potres mozga, kuk, kralježnica. Osim toga, od-
lično. A s tobom?«
»Otprilike isto.«
Ravnodušno je pogledala Vilgefortzovu glavu koja je ležala točno posred pod-
noga mozaika. Malo, stakleno čarobnjakovo oko gledalo ih je s nijemim prijeko-
rom.
»Lijepa je ovo slika«, rekla je.
»Točno«, priznao je tren potom. »Ali ja sam je se već nagledao. Hoćeš li moći
hodati?«
»Uz tvoju pomoć, hoću.«
I sreli su se, sve troje, na mjestu gdje su se spajali hodnici, ispod arkada. Sreli su
se pod mrtvim pogledima alabastrenih kanefora.
»Ciri«, rekao je vještac. I protrljao oči.
»Ciri«, rekla je Yennefer koju je vještac pridržavao.
»Geralte«, rekla je Ciri.
»Ciri«, odgovorio je savladavši silovito stezanje grla. »Dobro je vidjeti te
opet.«
»Gospo Yennefer.«
Čarobnica se oslobodila vješčeve ruke i s najvećim naporom uspravila.
»Kako ti, djevojko, izgledaš«, rekla je strogo. »Pogledaj se kako izgledaš! Po-
pravi kosu! Uspravi se. Dođi ovamo.«
Ciri je prišla, ukočena kao automat. Yennefer joj je popravila i poravnala
290
Andrzej Sapkowski
ovratnik, pokušala joj istrljati osušenu krv s rukava. Dotaknula joj je kosu. Otkri-
la ožiljak na obrazu. Čvrsto ju je zagrlila. Jako čvrsto. Geralt je vidio njezine pr-
ste na Cirinim leđima. Vidio je izobličene prste. Nije osjećao gnjev, žalost ni
mržnju. Osjećao je samo umor. I golemu žudnju da sve ovo završi.
»Mamice.«
»Kćeri.«
»Pođimo«, odlučio je prekinuti. Ali tek nakon duljeg vremena.
Ciri je glasno šmrcnula, obrisala nos vrškom dlana. Yennefer ju je zgromila
pogledom, obrisala oko u koje joj je sigurno nešto upalo. Vještac je gledao u hod-
nik iz kojega je izašla Ciri, kao da očekuje da će izaći još netko. Ciri je zavrtjela
glavom. Shvatio je.
»Pođimo odavde«, ponovio je.
»Da«, rekla je Yennefer. »Želim vidjeti nebo.«
»Nikada vas više neću napustiti«, rekla je muklo Ciri. »Nikada.«
»Pođimo odavde«, ponovio je. »Ciri, pridrži Yennefer.«
»Mene ne treba pridržavati!«
»Dopusti mi, mamice.«
Pred njima su bile stube, velike stube utonule u dim, u treperavu svjetlost ba-
klji i vatara u željeznim košarama. Ciri se trgnula. Vidjela je već te stube. U sno-
vima i vizijama.
Dolje, daleko, čekali su naoružani ljudi.
»Umorna sam«, šapnula je.
»I ja«, priznao je Geralt, izvlačeći sihill.
»Već mi je dosta ubijanja.«
»I meni isto.«
»Odavde nema drugoga izlaza?«
»Ne. Nema. Samo ove stube. Tako treba, djevojko. Yen želi vidjeti nebo. A ja
hoću vidjeti nebo, Yen i tebe.«
Ciri se osvrnula uokolo, pogledala Yennefer koja se, da ne padne, naslonila na
balustradu. Izvukla je medaljone koje je oduzela Bonhartu. Mačku je objesila sebi
oko vrata, vuka dala Geraltu.
»Nadam se da znaš«, rekao je, »da je to samo simbol?«
»Sve je samo simbol.«
Izvukla je Lastavicu iz korica.
»Pođimo, Geralte.«
»Pođimo. Drži se blizu mene.«
Na dnu stuba čekali su ih Skellenovi plaćenici stežući oružje u oznojenim ša-
kama. Sova je brzim pokretom poslao prvi red na stube. Okovane čizme plaćeni-
291
Gospodarica jezera
ka zazvečale su po stubama.
»Polako, Ciri. Ne žuri. Blizu mene.«
»Da, Geralte.«
»I spokojno, djevojko, spokojno. Pamti, bez srdžbe, bez mržnje. Mi moramo
izaći i ugledati nebo. A oni koji nam stanu na put moraju umrijeti. Ne oklijevaj.«
»Neću oklijevati. Hoću vidjeti nebo.«
Do prvoga odmorišta došli su bez poteškoća. Plaćenici su se povukli pred nji-
ma, zatečeni i začuđeni njihovom mirnoćom. Ali za tren su trojica s urlikom sko-
čili prema njima, mašući mačevima. Umrli su istoga trena.
»Zajedno!« derao se odozdo Sova. »Ubijte ih!«
Skočila su nova trojica. Geralt je brzo stupio naprijed, zavarao fintom, posje-
kao jednog odozdo u grlo. Okrenuo se, propustio Ciri ispod desne ruke, Ciri je
glatko zviznula drugog barabu pod pazuho. Treći je poželio spasiti život skokom
preko balustrade. Nije stigao.
Geralt je s lica obrisao krv koja ga je poprskala.
»Mirnije, Ciri.«
»Mirna sam.«
Nova trojica. Bljesak oštrica, krik, smrt.
Gusta krv puzila je dolje, otjecala niza stube.
Orijaš u mjedi okovanom lamelastom oklopu priskočio im je s dugim kopljem.
Oči su mu bile divlje od opijata. Ciri je brzom kosom paradom odbila držak. Ge-
ralt je udario. Obrisao je lice. Išli su ne osvrćući se.
Drugo odmorište bilo im je već blizu.
»Ubij!« derao se Skellen. »Na njih! Ubiiiij!«
Na stubama topot, krik. Bljesak oštrica, vrisak. Smrt.
»Dobro, Ciri. Ali mirnije. Bez euforije. I uz mene.«
»Sada ću ti uvijek biti blizu.«
»Ne udaraj iz ramena, iz lakta po mogućnosti. Pazi.«
»Pazim.«
Bljesak oštrice. Vrisak, krv. Smrt.
»Dobro, Ciri.«
»Hoću ugledati nebo.«
»Jako te volim.«
»I ja tebe.«
»Pazi. Postaje sklisko.«
Bljesak oštrica, urlik. Silazili su sustižući krv koja se slijevala niza stube. Spu-
štali su se dolje, stalno dolje, stubištem dvorca Stygga.
Siledžija koji ih je napadao poskliznuo se na okrvavljenoj stubi, pao im ravno
292
Andrzej Sapkowski
pod noge, zaurlao za milost, zakrivajući objeručke glavu. Prošli su pored njega ne
obazrevši se.
Sve do trećega odmorišta nitko im se nije usudio prepriječiti put.
»Lukovi!« derao se odozdo Stefan Skellen. »Ovamo sa samostrelima! Boreas
Mun je trebao donijeti samostrele! Gdje je on?«
Boreas Mun – Sova to nije mogao znati – bio je već podaleko. Jahao je ravno
na istok, s čelom privijenim uz konjsku grivu izvlačio je iz ždrijepca onoliko ga-
lopa koliko se dalo.
Od ostalih poslanih po lukove i samostrele vratio se samo jedan.
Tomu koji se odlučio gađati, ruke su blago podrhtavale, a od fisstecha suzile
oči. Prva strijela jedva je okrznula balustradu. Druga nije pogodila ni stube.
»Više!« proderao se Sova. »Popni se više, budalo. Gađaj izbliza!«
Strijelac je hinio da ne čuje. Skellen je žestoko opsovao, istrgnuo mu samos-
trel, skočio na stubište, pokleknuo i naciljao. Geralt je brzo zaklonio Ciri sobom.
Ali djevojka se munjevito izvila iza njega i kada je tetiva zviznula, bila je već u
položaju. Okrenula je mač do gornje kvarte, odbila strelicu tako snažno da se
dugo vrtjela prije no što je pala.
»Vrlo dobro«, progunđao je Geralt. »Vrlo dobro, Ciri. Ali ako još jednom iz-
vedeš nešto takvo, dobit ćeš po turu.«
Skellen je odbacio samostrel. I odjednom shvatio da je sam.
Svi njegovi ljudi, zbijeni u gomilicu, bili su posve dolje. Nijedan se nije žurio
popeti uza stube. Nekako ih je bilo manje, opet ih je nekoliko pobjeglo. Sigurno
po samostrele.
A vještac i vještica su se mirno, ne požurujući, ali ni ne usporavajući korak,
spuštali, silazili su niz krvlju zalivene stube zamka Stygga. Jedno uz drugo, rame
uz rame, mameći i zavaravajući brzim pokretima oštrica.
Skellen je ustuknuo. I više se nije prestao povlačiti. Sve do samoga dna stubi-
šta. Kada se našao u skupini svojih ljudi opazio je da povlačenje i dalje traje. Bes-
pomoćno je opsovao.
»Momci!« uzviknuo je, a glas mu se neiskreno slomio. »Hrabro! Pođimo na
njih! Svi zajedno! Hajdemo, smjelo! Za mnom!«
»Idite si sami«, progunđao je netko primičući nosu dlan s fisstechom. Sova mu
je udarcem šake zabijelio drogom lice, rukav i prednjicu kaftana.
Vještac i vještica prošli su drugo odmorište.
»Kada siđu posve dolje«, zarikao je Skellen, »možemo ih opkoliti! Hajde,
momci! Smjelo! Na oružje!«
Geralt je pogledao Ciri. I umalo nije zaurlao od bijesa ugledavši u njezinoj pe-
peljastoj kosi bijele i srebrnkaste pramenove. Suzdržao se. Nije bilo vrijeme za
293
Gospodarica jezera
srdžbu.
»Pazi«, rekao je muklo. »Budi uz mene.«
»Uvijek ću biti uz tebe.«
»Dolje će biti vruće.«
»Znam. Ali zajedno smo.«
»Zajedno smo.«
»S vama sam«, rekla je Yennefer, silazeći za njim po stubama crvenim i skli-
skim od krvi.
»Okupimo se! Okupimo se!« urlao je Sova.
Nekoliko onih koji su otrčali po samostrele vraćalo se. Bez samostrela. Jako
užasnuti.
Iz sva tri hodnika koja su vodila do stubišta odjeknuo je tresak vrata razvalji-
vanih ovnovima, štropot, zveka željeza i odjek teških koraka. I odjednom su iz
sva tri hodnika prokuljali vojnici u crnim kacigama, oklopima i plaštevima sa
znakom srebrnog salamandara. Na gromke i prijeteće povike Skellenovi plaćenici
sa zveketom su odbacivali oružje na pod, jedan za drugim. U one manje odlučne
bili su upereni samostreli, oštrice bojnih sjekira i šiljci rohatina, požurivali su ih
još žešćim povicima. Sada su svi poslušali jer se vidjelo da crni vojnici jedva če-
kaju da nekoga zatuku i da im samo treba povod. Sova je stao pod stup, prekriživ-
ši ruke na prsima.
»Čudesno pojačanje?« promrmljala je Ciri. Geralt je niječno zavrtio glavom.
Samostreli i šiljci bili su upereni i u njih.
»Glaeddyvan vort!«
Otpor nije imao smisla. Crnih je vojnika na dnu stuba bilo kao mrava, a oni su
bili već vrlo, vrlo umorni. Ali nisu odbacili mačeve. Pažljivo su ih položili na stu-
be. Geralt je osjećao toplo Cirino rame, čuo njezin dah.
Odozgo, zaobilazeći trupla i mlake krvi, pokazujući crnim vojnicima nenaoru-
žane ruke, sišla je Yennefer. Teško je sjela do njih, na stubu. Geralt je osjetio to-
plinu i na drugom ramenu. Šteta što ne možemo ovako ostati zauvijek, pomislio
je. A znao je da ne mogu.
Sovine su ljude vezali i redom izvodili. Crnih vojnika s plaštevima sa sala-
mandarom bilo je sve više. Odjednom su se među njima pojavili visoki časnici,
prepoznatljivi po bijelim perjanicama i srebrnim gajtanima na oklopima. I po po-
štovanju s kakvim su se vojnici razdvajali pred njima.
Pred jednim od časnika, čija je kaciga bila posebno bogato urešena srebrom,
razmicali su se s osobitim poštovanjem. Čak i uz naklone.
Baš taj je zastao pred Skellenom koji je stajao pod stupom. Sova je – jasno se
to vidjelo čak i pri treperavoj svjetlosti luči i slika koje su dogorijevale u željez-
294
Andrzej Sapkowski
nim koševima – problijedio, pobijelio kao papir.

»Stefane Sjellene«, rekao je časnik zvonkim glasom, glasom koji je zazvonio
sve do svoda predvorja. »Izaći ćeš pred sud. Bit će ti suđeno za izdaju.«
Sovu su izveli, ali mu nisu vezali ruke kao plaćenicima.
Časnik se okrenuo. S tapiserije negdje gore otkinula se zapaljena krpa, pala,
vrteći se kao velika vatrena ptica. Sjaj je bljesnuo na srebrnim rubovima oklopa,
na zaslonu kacige koja je sezala do polovine obraza i kao u svih Crnih vojnika
imala oblik čudovišne zubate čeljusti.
Red je na nama, pomislio je Geralt. Nije se prevario.
Časnik je zurio u Ciri, a oči su mu plamtjele u otvorima kacige, primjećivale i
bilježile sve. Bljedilo. Ožiljak na obrazu. Krv na rukavu i dlanu. Bijele prameno-
ve u kosi.
Onda je Nilfgaarđanin skrenuo pogled na vješca.
»Vilgefortz?« upitao je svojim zvonkim glasom. Geralt je niječno zavrtio gla-
vom.
»Cahir aep Ceallach?«
Ponovo niječni pokret glavom.
»Pokolj«, rekao je časnik promatrajući stube. »Krvavi pokolj. Ali što se može,
tko se mača laća... Usto, prištedio si posla krvnicima. Dalek put si prevalio, vješ-
če.«
Geralt nije komentirao. Ciri je glasno šmrknula i obrisala nos podlakticom.
Yennefer ju je prekorila pogledom. Nilfgaarđanin je to primijetio i nasmiješio se.
»Dalek si put prevalio«, ponovio je. »Došao si ovamo s kraja svijeta. Njoj i
radi nje. Već si s tog naslova nešto zaslužio. Gospodine de Rideaux!«
»Na zapovijed, Vaša Carska Milosti!«
Vještac se nije začudio.
»Potražite ovdje neku prikladnu odaju u kojoj ću moći u potpunom miru po-
razgovarati s gospodinom Geraltom iz Rivije. Za to vrijeme osigurajte svu udob-
nost i usluge objema gospama. Jasna stvar, pod budnom i neprestanom stražom.«
»Na zapovijed, Vaša Carska Milosti.«
»Gospodine Geralte, izvolite sa mnom.«
Vještac je ustao. Pogledao je Yennefer i Ciri, htijući je umiriti, upozoriti da ne
pravi gluposti. Ali to nije bilo potrebno. Obje su bile užasno umorne. I rezignira-
ne.
»Dalek si put prevalio«, ponovio je skidajući kacigu Emhyr var Emreis, Deit-
hwen Addan yn Cam aep Morvudd, Bijeli Plamen Koji Pleše po Grobovima Ne-
295
Gospodarica jezera
prijatelja.
»Ne znam«, odvratio je spokojno Geralt, »da ti, Duny, nisi prevalio i dalji.«
»Prepoznao si me, eto«, nasmiješio se car. »A navodno su me obrijana brada i
način ponašanja posve promijenili. Od ljudi koji su me znali ranije iz Cintre,
mnogi su poslije dolazili u Nilfgaard i viđali me za vrijeme audijencija. I nije me
prepoznao nitko. A ti si me vidio samo jednom i to prije šesnaest godina. Zar sam
ti se čak toliko urezao u sjećanje?«
»Ne bih te prepoznao, stvarno si se jako promijenio. Jednostavno sam se do-
sjetio tko si. Već prije nekog vremena. Ne bez tuđe pomoći i naputaka, odgoneta-
mo sam kakvu je ulogu odigrao incest u Cirinoj obitelji. U njezinoj krvi. U jed-
nom od košmarnih snova usnio sam najstrašniji, najgnusniji od svih incesta. I evo
tebe osobno.«
»Jedva se držiš na nogama«, rekao je hladno Emhyr. »A nategnuta drskost
samo te još više zamara. Možeš sjesti u carevoj nazočnosti. Tu povlasticu ti do-
djeljujem... doživotno.«
Geralt je s olakšanjem sjeo. Emhyr je i dalje stajao naslonjen na izrezbareni
ormar.
»Spasio si život mojoj kćeri«, rekao je. »U više navrata. Hvala ti za to. I u
moje ime i u ime budućih naraštaja.«
»Raznježuješ me.«
»Cirilla će«, Emhyr se nije obazreo na porugu, »poći u Nilfgaard. U priklad-
nom trenutku postat će imperatorica. Na posve jednak način na koji su postajale i
postaju kraljevnama deseci djevojaka. To znači, ne poznajući svoje muževe. I ne-
majući o njima dobro mišljenje nakon prvoga susreta. Često razočarane prvim da-
nima i... noćima braka. Cirilla neće biti prva.«
Geralt se suzdržao od komentara.
»Cirilla«, nastavljao je car, »bit će sretna koliko i većina tih kraljica o kojima
sam govorio. Sreća će doći s vremenom. Ljubav, koju od nje uopće ne očekujem,
Ciri će preliti na sina kojega ću s njom začeti. Velikoga kneza, a potom cara.
Cara koji će začeti sina. Sina koji će biti vladar svijeta i koji će spasiti svijet od
uništenja. Tako kaže pretkazanje čiji točan sadržaj znam samo ja.«
»Jasna stvar«, produžio je Bijeli Plamen, »Cirilla nikada neće doznati tko sam.
Ta će tajna umrijeti. Zajedno s onima koji je znaju.«
»Jasno«, kimnuo je glavom Geralt. »Ne može biti jasnije.«
»Ne možeš ne vidjeti«, oglasio se nakon nekoga vremena Emhyr, »ruku sudbi-
ne upletenu u sve ovo. U sve. I u tvoje postupke. Od samoga početka.«
»Vidim u tome prije Vilgefortzovu ruku. Jer te on tada usmjerio u Cintru, nije
li tako? Kada si bio Ukleti Jež? On je učinio da Pavetta...«
296
Andrzej Sapkowski
»Lutaš u magli«, prekinuo ga je žestoko Emhyr, prebacujući preko ramena

plašt sa salamandarom. »Ne znaš ništa. I ne moraš znati. Nisam te pozvao ovamo
da ti pričam povijest svoga života. Ni da bih se opravdavao pred tobom. Jedino
što si zaslužio jest jamstvo da djevojci nitko neće nanijeti zlo. Nisam ti ništa du-
žan, vješče. Ništa...«
»Jesi!« prekinuo ga je Geralt jednako žestoko. »Raskinuo si sklopljeni ugovor.
Nisi održao zadanu riječ. To su dugovi, Duny. Prekršio si prisegu kao knez, osta-
je ti dug kao caru. S carskim kamatama. Za deset godina!«
»Samo toliko?«
»Samo toliko. Jer samo toliko mi pripada, ništa više. Ali ni manje! Trebao sam
doći po dijete kada navrši šest godina. Nisi čekao obećani termin. Htio si mi je
ukrasti prije no što je prošao. No sudbina o kojoj neprestano govoriš ipak se naša-
lila s tobom. Sljedećih si se deset godina pokušavao s tom sudbinom boriti. Sada
je imaš, imaš Ciri, svoju kći, koju si nekoć nečasno i podlo lišio roditelja, a s ko-
jom sada hoćeš nečasno i podlo rodoskrvno začinjati djecu. Ne tražeći od nje lju-
bav. Među nama, Duny, ne znam kako ćeš joj uspjeti pogledati u oči.«
»Cilj opravdava sredstva«, rekao je muklo Emhyr. »To što činim, činim radi
potomstva. Za spas svijeta.«
»Ako se svijet treba spasiti na ovaj način«, podignuo je glavu vještac, »bolje je
da propadne. Vjeruj mi, Duny, bolje je da propadne.«
»Blijed si«, rekao je gotovo blago Emhyr var Emreis. »Nemoj se toliko uzbu-
đivati, onesvijestit ćeš se.«
Otišao je od ormara, odmaknuo stolac, sjeo. Vješcu se stvarno vrtjelo u glavi.
»Željezni Jež«, započeo je spokojno i tiho car, »to je trebao biti način da se
moga oca prisili na suradnju s uzurpatorom. Bilo je to nakon prevrata, otac, sru-
šeni car, bio je zatvoren i mučen. No nije se dao slomiti pa se pokušalo s drugim
načinom. Pred očevim očima me čarobnjak kojega je unajmio uzurpator pretvorio
u maškaru. Čarobnjak je dodao nešto i na vlastitu inicijativu. Humora, naime.
Eimyr je na našem jeziku ›jež‹.«
»Otac se nije dao slomiti, pa je ubijen. Mene su pak, uz šale i porugu, pustili u
šumu i nahuškali na mene pse. Život sam spasio, nisu me progonili previše gorlji-
vo, ali nisu znali da je čarobnjak zabrljao posao i da mi se noću vraća ljudsko
obličje. Na sreću, poznavao sam nekoliko osoba u čiju sam vjernost mogao biti
siguran. A imao sam tada, tebi na znanje, trinaest godina.«
»Morao sam pobjeći iz zemlje. To da spas moram potražiti na Sjeveru, iza
Marnadalskih stuba, pročitao je u zvijezdama jedan malo opaljeni astrolog koji se
zvao Xarthisius. Kasnije, kada sam već bio car, darovao sam mu za uzvrat kulu i
opremu. Dotad je morao raditi s posuđenom.«
297
Gospodarica jezera
»Za to što se dogodilo u Cintri, znaš, šteta je vremena za ulaženje u te stvari.

Niječem ipak da je Vilgefortz bio upleten u to. Kao prvo, nisam ga tada još poz-
navao, kao drugo, imao sam strašnu averziju spram magičara. Uostalom, ne vo-
lim ih ni danas. Ah, da ne zaboravim, kada sam povratio prijestolje, sredio sam
onoga čarobnjaka koji je služio uzurpatoru i maltretirao me pred očevim pogle-
dom. I ja sam se iskazao osjećajem za humor. Magičar se zvao Braathens, a na
našem jeziku to zvuči gotovo isto kao ›prženi‹.«
»No dosta digresije, vratimo se na stvar. Vilgefortz me potajno posjetio u Cin-
tri kratko nakon Cirina rođenja. Predstavio se kao povjerenik ljudi koji su mi u
Nilfgaardu ostali vjerni i ilegalno djelovali protiv uzurpatora. Ponudio je pomoć i
ubrzo dokazao da zaista može pomoći. Kada sam ga, i dalje nepovjerljiv, upitao
za motive, bez ikakvoga je uvijanja izjavio da računa sa zahvalnošću. S milošću,
povlasticama i vlašću kojima će ga obdariti veliki car Nilfgaarda. To jest ja. Moć-
ni vladar koji će vladati polovinom svijeta. Koji će oploditi potomka koji će zav-
ladati cijelim svijetom. Uz te velike vladare, obznanio je bez sustezanja čarob-
njak, kani se i sam dići visoko. Tu je izvukao svitke zavezane zmijskom kožom i
povjerio mi njihov sadržaj.«
»Tako sam upoznao pretkazanje. Doznao sudbinu svijeta i svemira. Doznao
što moram učiniti. I došao do zaključka da cilj opravdava sredstva.«
»Pa naravno.«
»U Nilfgaardu su u međuvremenu«, Emhyr se nije obazirao na ironiju, »moji
poslovi stajali sve bolje i bolje. Moji gerilci su stjecali sve veći utjecaj te su ko-
načno, pridobivši na svoju stranu skupinu trupnih časnika i korpus kadeta, odluči-
li izvesti državni udar. Za to sam im ipak bio potreban ja. Osobno. Pravi nasljed-
nik prijestolja i krune Carstva, pravi Emreis od krvi Emreisa. Trebao sam im biti
nešto poput revolucionarne zastave. Govoreći među nama, puno se revolucionara
nadalo da neću nikada ni biti nešto više od toga. Oni među njima koji su još živi
ne mogu to ni danas prežaliti.«
»Ali, kako što rekoh, pustimo digresije. Morao sam se vratiti kući. Došlo je
vrijeme da Duny, lažni kraljević iz Maechta i patvoreni cintranski vojvoda, zatra-
ži svoje nasljedstvo. No nisam zaboravio ni pretkazanje. Morao sam se vratiti za-
jedno s Ciri. A Calanthe je pozorno, vrlo pozorno pratila što činim.«
»Ona ti nije nikada vjerovala.«
»Znam. Držim da je znala nešto o tom pretkazanju. I učinila bi sve da mi na-
šteti, a u Cintri sam bio u njezinoj vlasti. Bilo je jasno da se moram vratiti u Nilf-
gaard, ali tako da nitko ne može otkriti da sam ja Duny, a da je Ciri moja kći.
Kako da to učinim naputio me Vilgefortz. Duny, Pavetta i njihovo dijete trebali
su umrijeti. Nestati bez traga.«
298
Andrzej Sapkowski
»U insceniranom brodolomu.«
»Tako je. Za vrijeme plovidbe sa Skelligea u Cintru, na Sedninu rasjedu, Vil-
gefortz je trebao magijskim usisačem usisati brod. Ja, Pavetta i Ciri trebali smo se
prije toga zatvoriti u posebno osiguranu kabinu i preživjeti. A posada...«
»Nije trebala preživjeti«, dovršio je vještac. »I tako je počeo tvoj hod po leše-
vima.«
Emhyr var Emreis je neko vrijeme šutio.
»Počeo je još i prije«, rekao je napokon, a glas mu je zvučao muklo. »Naža-
lost. U trenu kada se pokazalo da Ciri nije na brodu.«
Geralt je podignuo obrve.
»Nažalost«, carevo je lice bilo bezizražajno, »u svojim sam planovima podci-
jenio Pavettu. To nujno djevojče vječito spuštena pogleda prozrelo je moje na-
mjere. Prije dizanja sidra, potajno je poslala dijete na kopno. Razbjesnio sam se.
Ona isto. Dobila je napadaj histerije. Dok smo se natezali... pala je preko ograde.
Prije no što sam stigao skočiti za njom, Vilgefortz je uvukao brod u taj svoj usi-
sač. Udario sam glavom u nešto i izgubio svijest. Preživio sam čudom, zapleten u
konope. Osvijestio sam se sav u zavojima. Imao sam slomljenu ruku...«
»Zanima me«, upitao je hladno vještac, »kako se osjeća čovjek koji je ubio
vlastitu ženu?«
»Jadno«, odvratio je bez oklijevanja Emhyr. »Osjećao se i osjeća se jadno i
užasno podlo. To ne mijenja ni činjenica da je nikada nisam volio. Cilj je oprav-
davao sredstva. No iskreno žalim njezinu smrt. Nisam je želio i nisam planirao.
Pavetta je poginula slučajno.«
»Lažeš«, rekao je suho Geralt, »a to ne pristoji carevima. Pavetta nije mogla
ostati živa. Raskrinkala bi te. I nikada ti ne dopustila to što si htio učiniti Ciri.«
»Živjela bi«, zanijekao je Emhyr. »Negdje... daleko. Ima dovoljno zamaka...
makar Dam Rowan... Ne bih je mogao ubiti.«
»Čak ni zbog cilja koji opravdava sredstva?«
»Uvijek se može«, car je protrljao lice, »pronaći neko manje drastično sred-
stvo. Uvijek ih ima puno.«
»Ne uvijek«, rekao je vještac gledajući ga u oči. Emhyr je izbjegao njegov po-
gled.
»Baš sam na to i mislio«, kimnuo je glavom Geralt. »Završi priču. Vrijeme
leti.«
»Calanthe je malenu čuvala kao zjenicu oka. O tome da je otmem nisam mo-
gao ni sanjati... Moji odnosi s Vilgefortzom znatno su se ohladili, drugi su mi ča-
robnjaci bili i dalje odbojni... Ali moji su me vojskovođe i visoko plemstvo žesto-
ko gurali u rat, u napad na Cintru. Jamčili su da to traži narod, da narodu treba ži-
299
Gospodarica jezera
votni prostor, da će, poslušam li vox populi, to biti moj carski ispit. Odlučio sam
jednim udarcem zgrabiti dvije sreće. Jednim zamahom osvojiti i Cintru, i Ciri.
Ostalo znaš...«
»Znam«, kimnuo je glavom Geralt. »Hvala ti na ovom razgovoru, Duny. Za-
hvalan sam ti što si mi posvetio vrijeme. Ali duže otezati nije moguće. Jako sam
umoran. Gledao sam smrt prijatelja koji su me pratili s kraja svijeta. Pratili su me
da bi spasili tvoju kćer. Nisu je čak ni poznavali. Osim Cahira, nitko nije Ciri ni
poznavao. A pošli su da je spase. Jer je u njima bilo nečega valjanog i plemeni-
tog. I što? Našli su smrt. Smatram to nepravednim. I ako tko hoće znati, ne prista-
jem na to. Jer nije dobra priča u kojoj umiru pošteni, a ništarije ostaju živjeti i
nastavljaju po svome. Nemam više snage, care. Pozovi ljude.«
»Vješče...«
»Tajna mora umrijeti zajedno s onima koji je znaju. Sam si to rekao. Nemaš
drugi izlaz. Nije istina da ih imaš više. Nema zatvora iz kojega ti neću pobjeći. I
uzet ću ti Ciri, nema cijene koju neću platiti da ti je uzmem. Znaš to dobro.«
»Znam dobro.«
»Yennefer možeš ostaviti na životu. Ona ne zna tajnu.«
»Ona će«, rekao je ozbiljno Emhyr, »platiti svaku cijenu da spasi Ciri. I osveti
tvoju smrt.«
»Točno«, kimnuo je glavom vještac. »Zapravo sam zaboravio koliko voli Ciri.
Imaš pravo, Duny. Što se može, od sudbine se ne može pobjeći. Imam molbu.«
»Izvoli.«
»Dopusti mi da se oprostim s obje. Nakon toga ti stojim na raspolaganju.«
Emhyr je stao uz prozor, zagledan u vrhove planina. »Ne mogu ti odbiti.
Ali...«
»Ne boj se. Neću Ciri ništa reći. Povrijedio bih je rekavši joj tko si. A ja nju ne
bih mogao povrijediti.«
Emhyr je šutio dugo, neprestano okrenut prema prozoru.
»Možda ti nešto i dugujem.« Okrenuo se na peti. »Poslušaj onda što ti imam
ponuditi u okvirima isplate. Prije puno, puno vremena, vrlo davno, kada su ljudi
još bili časni, ponosni i dostojanstveni, kada su još cijenili svoju riječ, a bojali se
samo sramote, događalo se da na smrt osuđen častan čovjek, da bi izbjegao sra-
motnu ruku krvnika ili dželata, uđe u kadu s vrelom vodom i prereže si žile. Bi li
ti možda...«
»Zapovjedi da napune kadu.«
»Bi li ti možda«, nastavio je spokojno car, »Yennefer možda željela praviti
društvo u toj kupelji?«
»Gotovo sam siguran u to. Ali treba je pitati. Prilično je buntovne naravi.«
300
Andrzej Sapkowski
»Znam.«
Yennefer je odmah pristala.

»Krug se zatvorio«, dodala je gledajući svoja zapešća. »Zmija Uroboros za-
grizla je vlastiti rep.«
***
»Ja ne shvaćam!« Ciri je frknula kao bijesna mačka. »Ja ne shvaćam zašto mo-
ram poći s njim? Kamo? Zašto?«
»Kćeri«, rekla je blago Yennefer. »Takva je, a ne drukčija tvoja sudbina.
Shvati, jednostavno ne može biti drukčije.«
»A vi?«
»Nas«, Yennefer je pogledala Geralta, »čeka naša sudbina. Tako naprosto
mora biti. Dođi, kćeri. Zagrli me čvrsto.«
»Oni vas hoće ubiti, nije li tako? Ja se ne slažem! Jedva sam vas vratila! To je
nepravedno!«
»Tko se mača laća«, oglasio se muklo Emhyr var Emreis, »od mača i pogiba.
Borili su se protiv mene i izgubili. Ali su izgubili časno.«
Ciri se u tri koraka našla pred njim, a Geralt je bezglasno udahnuo. Čuo je
Yenneferin uzdah. Prokleto bilo, pomislio je, pa svi to vide! Pa cijela njegova
crna vojska vidi to što se ne da sakriti! Isto držanje, iste iskričave oči, isti izraz na
usnama. Jednako na prsima prekrižene ruke. Na sreću, na veliku sreću, pepeljastu
je kosu naslijedila od majke. Ali i ovako, kada se pogleda, vidi se čija je to krv...
»Ti pak«, rekla je Ciri, odmjerivši Emhyra plamenim pogledom. »Ti si pobije-
dio. I misliš da si pobijedio časno?«
Emhyr var Emreis nije odgovorio. Samo se nasmiješio, odmjerivši djevojku
izrazito zadovoljnim pogledom. Ciri je stisnula zube.
»Toliko ih je umrlo. Toliko je ljudi umrlo zbog svega ovoga. Izginuli su čas-
no? Smrt je časna? Samo zvijer može tako misliti. Od mene, iako sam smrt gleda-
la izbliza, niste uspjeli načiniti zvijer. I nećete.«
Nije odgovorio. Gledao ju je, činilo se, kao da je guta pogledom.
»Ja znam«, zasiktala je, »što ti snuješ. Što hoćeš učiniti sa mnom. I reći ću ti
odmah sada: neću ti dopustiti da me takneš. A ako me... ako me... ubit ću te. Čak
i svezana. Kada zaspiš, grlo ću ti pregristi.«
Imperator je brzom kretnjom utišao žamor koji je nastao među časnicima koji
su ih okruživali.
»Bit će tako«, procijedio je ne spuštajući pogled s Ciri, »kako je pretkazano.
301
Gospodarica jezera
Oprosti se s prijateljima, Cirillo Fiono Elen Rianon.«

Ciri je pogledala vješca. Geralt je zavrtio glavom. Djevojka je uzdahnula.
Zagrlila se s Yennefer i dugo su šaptale. Onda je Ciri prišla Geraltu.
»Šteta«, rekla je tiho. »Izgledalo je da će biti bolje.«
»Znatno bolje«, potvrdio je.
Zagrlili su se.
»Budi hrabra.«
»On me neće imati«, šapnula je. »Ne boj se. Pobjeći ću mu. Imam način...«
»Ne smiješ ga ubiti. Pamti, Ciri. Ne smiješ.«
»Ne boj se. Nisam uopće mislila na ubijanje. Znaš, Geralte, meni je ubijanja
dosta. Previše ga je bilo.«
»Previše. Zbogom, vještice.«
»Zbogom, vješče.«
»Samo mi se nemoj rasplakati.«
»Lako je tebi govoriti.«
Emhyr var Emreis, imperator Nilfgaarda, pratio je Yennefer i Geralta sve do ku-
paonice. Gotovo sve do ruba velikoga, mramornog bazena, punog vruće i mirisne
vode.
»Zbogom«, rekao je. »Ne morate žuriti. Odlazim, ali ostavljam ovdje ljude
koje ću uputiti i kojima ću izdati zapovijedi. Kada budete spremni, zazovite, a po-
ručnik će vam dati nož. Ali ponavljam, ne morate žuriti.«
»Cijenimo dobrostivost«, ozbiljno je kimnula glavom Yennefer. »Vaša Carska
Milosti?«
»Molim?«
»Molim vas da u okvirima mogućnosti ne naudite mojoj kćeri. Ne bih htjela
umirati s pomišlju da ona plače.«
Emhyr je dugo šutio. Čak jako dugo. Naslonjen na dovratak. Okrenute glave.
»Gospo Yennefer«, odgovorio je napokon, a lice mu je bilo jako čudno. »Mo-
žete biti sigurni da neću nauditi vašoj kćeri i kćeri vješca Geralta. Gazio sam po
ljudskim truplima i plesao po grobovima neprijatelja. I mislio da mogu sve. Ali to
za što me sumnjičite jednostavno ne bih mogao učiniti. Sada to znam. I to zahva-
ljujući vama oboma. Zbogom.«
Izašao je tiho zatvorivši za sobom vrata. Geralt je uzdahnuo.
»Hoćemo li se svući?« Pogledao je bazen iz kojega se dizala para. »Ne veseli
me previše pomisao da će me odavde izvući kao golo truplo...«
»A meni je, zamisli, svejedno kako će me izvući.« Yennefer je zbacila cipelice
302
Andrzej Sapkowski
i brzim pokretima raskopčala haljinu. »Čak i ako mi je ovo zadnje kupanje, neću
se kupati u odjeći.«
Povukla je košulju preko glave i ušla u bazen, energično prskajući vodu.
»No, Geralte? Zašto stojiš kao zazidan?«
»Zaboravio sam koliko si lijepa.«
»Lako zaboravljaš. Dođi u vodu.«
Kada je sjeo kraj nje, smjesta mu je ovila ruke oko vrata. Poljubio ju je, milu-
jući joj struk, nad vodom i ispod vode.
»Je li ovo«, upitao je reda radi, »baš najbolji trenutak?«
»Za to je«, promrmljala je uronivši jednu ruku i dodirnuvši ga, »svaki trenutak
najbolji. Emhyr je dvaput ponovio da ne moramo žuriti. Na što bi radije potrošio
zadnje minute koje su nam dane? Na plač i žalovanje? Pa to je nedostojno. Na
svođenje računa? Pa to je banalno i glupo.«
»Nisam na to mislio.«
»Na što onda?«
»Ako se voda ohladi«, mrmljao je milujući joj grudi, »rane će boljeti.«
»Užitak«, Yennefer je uronila drugu ruku«, vrijedi platiti boli. Bojiš se boli?«
»Ne.«
»Ni ja. Sjedni na rub bazena. Volim te, ali neću, vrag da ga nosi, roniti.«
»Ojojoj«, rekla je Yennefer, odmičući glavu tako da joj se od pare vlažna kosa ra-
sula po rubu bazena poput malih crnih zmijica. Oh...! Uh!
»Volim te, Yen.«

»Volim te, Geralte.«
»Vrijeme je. Pozovimo ih.«
»Pozovimo.«
Pozvali su. Najprije je pozvao vještac, zatim je pozvala Yennefer. Potom su
se, ne dočekavši nikakvu reakciju, proderali jednoglasno.
»Gooootovooo! Spremni smo! Dajte nam taj nož! Heeej! Prokleti bili! Voda
se hladi!«
»Onda izađite iz nje«, rekla je Ciri, zavirivši u kupaonicu. »Svi su otišli.«
»Mooolim?«
»Pa kažem vam. Otišli su. Osim nas troje ovdje nema ni žive duše. Odjenite
se. Goli izgledate strašno smiješno.«
303
Gospodarica jezera
Dok su se odijevali, počele su im drhtati ruke. Oboma. S najvećim poteškoćama

izlazili su na kraj s petljicama, kopčama i gumbima. Ciri je klepetala.
»Otišli su. Jednostavno. Svi, koliko god ih je bilo. Pokupili su sve odavde, sje-
li na konje i odjahali. Sve se prašilo.«
»Nisu ostavili nikoga?«
»Ama baš nikoga.«
»Neshvatljivo«, šapnuo je Geralt. »To je neshvatljivo.«
»Je li se dogodilo nešto«, nakašljala se Yennefer, »što bi moglo ovo objasni-
ti?«
»Ne«, odvratila je brzo Ciri. »Ništa.«
Lagala je.
Isprva se pretvarala. Uspravna, gordo zabačene glave i strogoga lica odgurnula je

od sebe ruke u rukavicama crnih vitezova, smjelo i izazovno pogledala zastrašu-
juće kljunove i vizire njihovih kaciga. Nisu je više doticali, tim prije što ih je od
toga zadržavalo režanje časnika, plećatoga dugajlije sa srebrnim širitima i bijelom
perjanicom od čapljina perja.
Pošla je prema izlazu, praćena s obje strane. Ponosno uzdignute glave. Tutnja-
le su teške čizme, škripale verižnjače, zveckalo oružje.
Nakon nekoliko koraka prvi se put osvrnula. Nakon nekoliko sljedećih, drugi
put. Pa ja ih više nikada, ama baš nikada neću vidjeti, zastrašujućom i hladnom
jasnoćom sijevnula joj je u glavi misao. Ni Geralta, ni Yennefer. Nikada.
Svijest joj je trenutačno, u jednom zamahu, strgnula masku hinjene neustraši-
vosti. Cirino se lice zgrčilo i iskrivilo, oči su joj se napunile suzama, nos joj je
procurio. Djevojka se borila svim silama, ali uzalud. Val suza prelio je branu pri-
vida.
Nilfgaarđani sa salamandrima na plaštevima promatrali su je u tišini. I u čudu.
Neki su je vidjeli na okrvavljenim stubama, svi su je vidjeli u razgovoru s carem.
Vješticu s mačem, nepobijeđenu vješticu, koja se drsko suprotstavlja samom im-
peratoru. I čudili su se sada gledajući šmrcavo i rasplakano dijete.
Bila je svjesna toga. Njihovi su je pogledi žarili kao plamen, boli kao pribada-
če. Borila se, ali bezuspješno. Što je više susprezala plač, to je jače izbijao.
Usporila je korak, a onda stala. Stala je i pratnja. Ali samo na trenutak. Na
grubu zapovijed časnika željezne su je ruke dohvatile pod pazuha i za zapešća.
Ciri se, jecajući i gutajući suze, osvrnula po zadnji put. Potom su je odvukli. Nije
pružala otpor. Ali jecala je sve glasnije i sve očajnije.
Zaustavio ih je car Emhyr var Emreis, taj tamnokosi čovjek lica koje je u njoj
304
Andrzej Sapkowski
budilo čudna, nejasna sjećanja. Pustili su je na njegovu oštru zapovijed. Ciri je

šmrcnula, obrisala oči rukavom. Vidjevši da joj prilazi, suspregnula je jecaj, oho-
lo zabacila glavu. Ali sada – bila je toga svjesna, izgledalo je to već samo smiješ-
no.
Emhyr ju je dugo gledao. Bez riječi. Onda joj je prišao. I ispružio ruke. Ciri,
koja je na takve geste uvijek reagirala nagonskim povlačenjem, sada na svoje naj-
veće iznenađenje nije. S još većim čuđenjem ustanovila je da njegov dodir uopće
nije neugodan.
Dodirnuo joj je kosu, kao da prebrojava pramenove bijele poput snijega. Do-
taknuo joj je obraz unakažen ožiljkom. Potom ju je privio sebi, milovao po glavi i
leđima. A ona, potresana plačem, dopuštala mu je to, a ruke je držala ukočeno
kao strašilo za vrapce.
»Čudna je to stvar, sudbina«, začula je šapat. »Zbogom, kćeri.«
»Kako je rekao?«
Cirino se lice blago zgrčilo.
»Rekao je: va faill, luned. U Prvotnom govoru: zbogom, djevojko.«
»Znam«, kimnula je glavom Yennefer. »Što je bilo onda?«
»Onda... Onda me pustio, okrenuo se i otišao. Izviknuo je zapovijedi. I svi su
pošli. Prolazili su pored mene, posve ravnodušno, topćući, štropoćući i zveckaju-
ći oružjem, tako da je hodnik odjekivao. Uzjahali su konje i odjahali, čula sam
rzanje i topot. Neću to nikada razumjeti. Jer kada razmislim...«
»Ciri.«
»Molim?«
»Ne razmišljaj.«
»Zamak Stygga«, ponovila je Filippa Eilhart, gledajući ispod trepavica Fringillu

Vigo. Fringilla nije pocrvenjela. Tijekom protekla tri mjeseca uspjela je proizves-
ti magičnu kremu koja sužava krvne žile. Zahvaljujući kremi rumenilo nije izbija-
lo na obraze, makar kolika bila sramota.
»Vilgefortzovo skrovište bilo je u zamku Stygga«, potvrdila je Assire var Ana-
hid. »U Ebbingu, pored planinskog jezera čije ime moj informator, obični vojnik,
nije bio u stanju upamtiti.«
»Rekli ste ›bilo‹«, skrenula je pozornost Francesca Findabair.
»Bilo«, upala je u riječ Filippa. »Jer Vilgefortz je mrtav, drage moje gospe. On
i njegovi ortaci, cijela banda, svi su već pod ledinom. Tu nam je uslugu učinio
nitko drugi do naš dobri znanac vještac Geralt iz Rivije. Kojega smo podcijenile.
305
Gospodarica jezera
Sve do zadnje. I stoga pogriješile. Mi sve. Jedne manje, druge više.«

Sve su čarobnice kao na zapovijed pogledale Fringillu, ali krema je djelovala
zbilja nepogrešivo. Assire var Anahid je uzdahnula. Filippa je pljesnula rukom po
stolu.
»Premda nas opravdava«, rekla je suho, »navala poslova vezanih s ratom i pri-
premom mirovnih pregovora, činjenicu da smo u slučaju Vilgefortza bile prestig-
nute i isključene trebamo prihvatiti kao poraz Lože. Ne bi nam se to trebalo dogo-
diti više nikada, drage gospe.«
Loža je – uz iznimku blijede poput trupla Fringille Vigo – zaklimala glavama.
»U ovom je trenutku«, nastavila je Filippa, »vještac Geralt negdje u Ebbingu.
Zajedno s Yennefer i Ciri, koje je oslobodio. Trebat će razmisliti kako ih prona-
ći...«
»A taj zamak?« presjekla je Sabrina Glevissig. »Da nisi nešto zaboravila, Fi-
lippo?«
»Ne, nisam zaboravila. Legenda, ako nastane, morala bi imati samo jednu i to
ispravnu inačicu. Htjela sam za to zamoliti baš tebe, Sabrino. Uzmi sa sobom Ke-
iru i Triss. Obavite tu stvar. Tako da ne ostane ni traga.«
Huk eksplozije čuo se čak u Maechtu, bljesak – jer dogodilo se to noću – vidio se
čak u Metinni i Gesu. Niz tektonskih potresa izazvanih eksplozijom osjetio se još
dalje. Na zbilja udaljenim rubovima svijeta.
306
Andrzej Sapkowski
Congreve, Estella alias Stella, kći baruna Ottona de Congrevea, udana

za staroga grofa od Liddertala, nakon brze smrti istoga vladala je dobrima
izvanredno razborito te je tako stekla nemali imutak. Uživajući veliko po-
štovanje cara Emhyra var Emreisa (v.), bila je vrlo važnom osobom na
dvoru. Premda nije zauzimala nijedan položaj, bilo je znano da je car nje-
zino mišljenje vazda svikao slušati s velikim posluhom i uvažavanjem. Za-
hvaljujući snažnom osjećaju prema mladoj carici Cirilli Fioni (v.), koju je
voljela kao vlastitu kćer, nazivahu je u šali »caricom majkom«. Nadživjevši
oboje, kako cara, tako i caricu, umrla je †1331., a njezin golemi imutak
pripao je u naslijeđe rođacima, pobočnoj grani Liddertala, zvanoj Bijeli, a
ti su ga, pak, kako bijahu lakoumni i nestalni ljudi, dokraja proćerdali.
Effenberg i Talbot, Encyclopaedia Maxima Mundi, svezak II.
Deseto poglavlje
ČOVJEK KOJI SE PRIKRADAO TABORU, valja mu odati priznanje, bio je spretan i lisičje
lukav. Položaje je mijenjao tako okretno i tiho da bi se mogao prikrasti svakome.
Svakome. Ali ne i Boreasu Munu. Boreas Mun je bio previše iskusan u pitanju
prikradanja.
»Izlazi, čovječe!« povikao je nastojeći obojiti glas samosvjesnom i samouvje-
renom osornošću. »Uzalud ti tvoji trikovi! Vidim te. Tamo si.«
Jedan od megalita, kojima je u obliku češlja bila načičkana padina brijega, za-
drhtao je na pozadini zvjezdanog, tamnomodrog neba. Pomaknuo se. I poprimio
ljudski oblik.
Boreas je okrenuo ražanj s pečenjem jer se osjetila zagorjelost. Praveći se da
se nemarno oslanja, položio je dlan na držak luka.
»Jadno je moje imanje«, u prividno spokojan ton unio je grubu, metalnu nit
upozorenja. »Malo toga imam. Ali sam s njime vezan. Branit ću ga na život i
smrt.«
»Nisam razbojnik«, rekao je dubokim glasom muškarac koji se prikradao pre-
tvarajući se da je menhir. »Hodočasnik sam.«
Hodočasnik je bio visok i snažno građen, mjerio je zacijelo sedam stopa, a da
bi ga se preteglo na vagi, Boreas bi se okladio, trebala bi težina od najmanje deset
pudi. Hodočasnički štap, motka teška kao kolsko rudo, izgledao je u njegovim ru-
kama kao štapić za šetnju. Boreas Mun se zbilja čudio kako se toliki čovjek uspi-
307
Gospodarica jezera
jevao prikradati tako okretno. Malo se i uznemirio. Njegov luk, kompozitni se-
damdesetofuntaš, kojim je s pola stotine koraka obarao losa, odjednom mu se uči-
nio malen i osjetljiv kao dječja igračka.
»Hodočasnik sam«, ponovio je snažni muškarac. »Nemam zlih...«
»Taj drugi«, prekinuo ga je oštro Boreas, »neka isto izađe.«
»Koji dru...« zamucao je hodočasnik i zastao, vidjevši kako se iz mraka sa su-
protne strane pomalja vitka prilika bešumna kao sjena. Ovaj se put Boreas Mun
nije čudio ničemu. Drugi muškarac – način kretanja to je trenutačno otkrivao
uvježbanom oku pratitelja – bio je vilenjak. A dopustiti da ti se vilenjak prikrade
nije sramota.
»Molim da mi oprostite«, rekao je čudno nevilenjačkim, pomalo hrapavim gla-
som, vilenjak. »Skrivao sam se, gospodo, pred vama obojicom ne iz zlih namjera,
već iz straha. Ovaj bih ražanj okrenuo.«
»Istina«, rekao je hodočasnik, oslanjajući se na batinu i čujno njuškajući.
»Meso je već s te strane dobilo i više no dovoljno.«
Boreas je okrenuo ražanj, uzdahnuo, nakašljao se. I ponovo uzdahnuo.
»Izvolite, gospodo, sjesti«, odlučio se. »I pričekati. Životinja će začas biti do-
pečena. Ha, velim, budala je taj koji uskrati zalogaj putniku namjerniku.«
Mast je siknuvši iscurila u vatru, vatra je bljesnula, postalo je svjetlije.
Hodočasnik je nosio pusteni šešir široka oboda, čija je sjena dosta uspješno
skrivala lice. Vilenjaku je pokrivalo za glavu nadomještao zavoj od šarene mara-
me koji nije skrivao lice. Kada su u bljesku vatre ugledali to lice, trgnuli su se
obojica, Boreas i hodočasnik. Ali nisu ispustili ni uzdah. Čak ni tihi uzdah pri po-
gledu na to obličje, nekoć sigurno vilenjački lijepo, sada unakaženo groznim
ožiljkom koji je prolazio iskosa preko čela, obrva, nosa i obraza pa sve do pod-
bratka.
Boreas Mun se nakašljao, ponovo okrenuo ražanj.
»Ovaj vas je miomiris«, ustvrdio je, ne upitao, »dovabio mojemu taboru, nije
li tako?«
»Točno tako.« Hodočasnik je kimnuo obodom šešira, a glas mu se malo pro-
mijenio. »Nanjušio sam, da se ne hvalim, pečenje izdaleka. No sačuvao sam i
oprez. Na vatri, kojoj sam se primakao prije dva dana, pekli su ženu.«
»To je istina«, potvrdio je vilenjak. »Bio sam ondje sljedećega jutra, vidio sam
ljudske kosti u pepelu.«
»Sljedećega jutra«, ponovio je otegnuto hodočasnik, a Boreas se mogao okla-
diti da se na njegovu licu skrivenom sjenom šešira pojavio nelijep osmijeh.
»Odavno me kriomice slijediš, gospodine vilenjače?«
»Odavno.«
308
Andrzej Sapkowski
»A što ti je branilo da mi se javiš?«

»Razum.«
»Prijevoj Elskerdeg«, Boreas Mun je okrenuo ražanj i prekinuo neugodnu tiši-
nu, »mjesto je koje se zbilja ne diči najboljim glasom. I ja sam vidio kosti u va-
trama, kosture na kolcima. Obješene po stablima. Puno je ovdje divljih sljedbeni-
ka okrutnih kultova. I bića koja samo gledaju kako da te pojedu. Navodno.«
»Ne navodno«, popravio ga je vilenjak. »Sigurno. A što dalje u planine, na is-
tok, bit će i gore.«
»I vas, gospodo, vodi put na istok? Preko Elskerdega? U Zerrikaniju? A mo-
žda još i dalje, u Hakland?«
Nisu odgovorili, ni hodočasnik, ni vilenjak. Boreas nije ni očekivao odgovor.
Kao prvo, pitanje je bilo indiskretno. Kao drugo, bilo je glupo. S mjesta na koje-
mu su se nalazili moglo se ići samo na istok. Preko Elskerdega. Tamo kamo je
smjerao i on.
»Pečenje je gotovo.« Boreas je kretnjom vještom i ne lišenom razmetljivosti
otvorio leptirasti nož. »Izvolite, gospodo. Ne ustručavajte se.«
Hodočasnik je imao mačetu, a vilenjak stilet koji nije nimalo izgledao kao ku-
hinjski. Ali sve su tri oštrice iskovane u pogibeljnije svrhe sada poslužile za reza-
nje mesa. Neko se vrijeme čulo samo hrskanje i škljocanje vilica. I cvrčanje oglo-
danih kostiju bačenih u žar.
Hodočasnik je uglađeno podrignuo.
»Čudno stvorenjce«, rekao je razgledavajući lopaticu koju je tako oglodao i
oblizao da je izgledala kao da je tri dana odležala u mravinjaku. »Imalo je okus
malo kao kozletina, ali profinjen kao kunić... Ne sjećam se da sam ikada jeo nešto
takvo...«
»To je bio skrekk«, rekao je vilenjak, drobeći bučno zubima koščice. »Ni ja se
ne sjećam da sam ga ikada jeo.«
Boreas se tiho nakašljao. Jedva čujna nota sarkastičnog veselja u vilenjakovu
glasu dokazivala je da je znao da pečenje potječe od golemog štakora krvavih
očica i velikih zuba, kojeg sam rep mjeri tri lakta. Tragač nije divovskoga glodav-
ca uopće lovio. Ustrijelio ga je u samoobrani. No odlučio ga je ipak ispeći. Bio je
razborit i trezven čovjek. Ne bi pojeo štakora koji se hrani otpacima po smetlišti-
ma. Ali od klanca prijevoja Elskerdega do najbliže zajednice koja je u stanju pro-
izvoditi otpatke bilo je dobrih tristo milja. Štakor – ili, pak, kako je htio vilenjak,
skrekk – bio je sigurno čist i zdrav. Nije imao dodira s civilizacijom. Nije se sto-
ga imao ni čime uprljati, niti čime zaraziti.
Ubrzo je i zadnja, najmanja, do čista oglodana i isisana koščica završila u žaru.
Mjesec je isplovio nad zubati lanac Vatrenih planina. Iz vatre potaknute vjetrom
309
Gospodarica jezera
prosule su se iskre, koje su zamirale i trnule posred mravinjaka treperavih zvijez-

da.
»Gospodo«, riskirao je Boreas Mun još jedno ne baš diskretno pitanje, »jeste li
odavno na cesti? Ovdje u Pustolinama? Jeste li poodavno, usuđujem se upitati, za
sobom ostavili Solveigina vrata?«
»Davno, nedavno«, rekao je hodočasnik, »stvar je razmjerna. Prešao sam Sol-
veigu drugoga dana nakon rujanskoga uštapa.«
»A ja«, rekao je vilenjak, »šestoga dana.«
»Ha«, nastavio je Boreas, ohrabren reakcijom. »Čudo je da se nismo već tada
ondje sastali jer sam i ja u to doba onuda išao, a točnije jahao, jer sam onomad još
imao konja.«
Ušutio je, tjerajući nemile misli i sjećanja povezana s konjem i njegovim gu-
bitkom. Bio je siguran da su i njegovi slučajni drugovi morali imati slične pusto-
lovine. Da su cijelo vrijeme putovali pješice, ne bi ga nikada sustigli ovdje pod
Elskerdegom.
»Zaključujem stoga«, nastavio je, »da ste na put, gospodo, pošli već nakon
rata, nakon sklapanja cintrijskoga mira. Ne tiče me se, naravno, ali usudit ću se
pretpostaviti da vam se nije svidio poredak i slika svijeta utvrđena u Cintri.«
Tišinu koja je na podulje vrijeme zapala za ognjištem, prekinulo je udaljeno
zavijanje. Zacijelo vučje. Premda u okolici prijevoja Elskerdega nisi nikada mo-
gao biti siguran.
»Trebam li biti iskren«, oglasio se neočekivano vilenjak, »nisam imao temelja
da bih nakon cintranskoga mira volio svijet i njegovu sliku. Poredak da i ne spo-
minjem.«
»U mojemu slučaju«, rekao je hodočasnik, prekriživši snažne podlaktice na pr-
sima, »bilo je slično. Iako sam se u to uvjerio, kako bi rekao jedan moj poznanik,
post factum.«
Dugo je vladala tišina. Zamuklo je čak i to što je zavijalo na prijevoju.
»Isprva«, nastavio je hodočasnik, iako su se Boreas i vilenjak bili spremni ok-
laditi da neće. »Isprva je sve ukazivalo na to da će cintranski mir donijeti korisne
promjene, stvoriti posve podnošljiv poredak svijeta. Ako ne za sve, onda barem
za mene...«
»Kraljevi«, nakašljao se Boreas, »okupili su se u Cintri, ako se dobro sjećam,
u travnju?«
»Točno drugoga travnja«, nadopunio ga je hodočasnik. »Bio je, sjećam se,
mlađak.«
310
Andrzej Sapkowski
Duž zidova, smješteni ispod tamnih greda koje su podupirale galeriju, visjeli su
pričvršćeni redovi štitova s višebojnim slikama heraldičkih znakova, grbova cin-
transkoga plemstva. Već se na prvi pogled otkrivala razlika između već pomalo
izblijedjelog znakovlja starodavnih rodova i grbova plemstva stečenog u novijim
vremenima, za vladavine Dagorada i Calanthee. Ti noviji bili su još živih i još ne-
popucalih boja, na njima se nisu vidjele rupice potkornjaka.
Najživljih su boja, međutim, bili posve nedavno pridodani štitovi nilfgaard-
skoga plemstva. Odlikovanog tijekom opsade grada i petogodišnje carske admi-
nistracije.
Kada povratimo Cintru, pomislio je kralj Foltest, valjat će pripaziti da Cintrani
u svetom zanosu obnove ne unište te štitove. Politika je jedno, unutarnje uređenje
dvorane drugo. Promjene sustava ne mogu biti opravdanje za vandalizam.
Ovdje je dakle sve to započelo, pomislio je Dijkstra, osvrćući se po velikoj
sali. Znamenita svetkovina zaruka na kojoj se pojavio Čelični Jež i zatražio ruku
kraljevne Pavette... A kraljica Calanthe je unajmila vješca...
Kako se čudno isprepleću ljudske sudbine, razmišljao je špijun, čudeći se i
sam trivijalnosti svojih misli.
Prije pet godina, razmišljala je kraljica Meve, prije pet godina se mozak Ca-
lanthee, Lavice Krvi Cerbina, rasprsnuo po kamenim pločama dvorišta, ovoga is-
tog koje se vidi s prozora. Calanthe, čiji smo ponosni portret vidjeli u hodniku,
bila je predzadnja kraljevske krvi. Nakon što se utopila njezina kći, Pavetta, osta-
la je samo unuka. Cirilla. Vjerojatno je točna vijest da je i Cirilla mrtva.
»Izvolite«, mahnuo je drhtavom rukom Cyrus Engelkind Hemmelfart, hijerarh
Novigrada, koji je po starosti, položaju i sveopćem poštovanju per acclamati-
onem prihvaćen kao predsjedavajući zasjedanja. »Izvolite zauzeti mjesta.« Zasjeli
su, pronašavši mahagonijevim pločicama označena sjedala za okruglim stolom.
Meve, kraljica Rivije i Lyrije. Foltest, kralj Temerije i njegov vazal, kralj Venz-
lav iz Bruggea. Demawend, kralj Aedirna. Henselt, kralj Kaedwena. Kralj Ethain
iz Cidarisa. Mladi kralj Kistrin iz Verdena. Knez Nitert, poglavar redanskoga Na-
mjesničkog vijeća. I grof Dijkstra.
Toga će se špijuna valjati pokušati riješiti, maknuti od stola vijećanja, pomis-
lio je hijerarh. Kralj Henselt i kralj Foltest, ma, čak i mladi Kistrin dopustili su si
već kisele primjedbe, samo što nije došao demarche od strane predstavnika Nilf-
gaarda. Taj Sigismund Dijkstra je čovjek neodgovarajućega položaja, a usto oso-
ba nelijepe prošlosti i lošega glasa, persona turpis. Ne može se dopustiti da na-
zočnost personae turpis kvari ozračje pregovora.
Predvodnik nilfgaardskog izaslanstva, barun Shilard Fitz-Oesterlen, kojega je
za okruglim stolom pripalo mjesto točno nasuprot Dijkstri, pozdravio je špijuna
311
Gospodarica jezera
uljudnim diplomatskim naklonom.

Vidjevši da svi već sjede, sjeo je i novigradski hijerarh. Ne bez pomoći paževa
koji su ga pridržavali za drhtave ruke. Hijerarh je sjeo na stolac koji je davno bio
napravljen za kraljicu Calanthe. Taj je stolac imao dojmljivo visok i lijepo urešen
naslon, zahvaljujući čemu se izdvajao među inim stolcima.
Okrugli stol je okrugli stol, ali mora se vidjeti tko je najvažniji.
To je dakle ovdje, pomislila je Triss Merigold, osvrćući se po odaji, promatrajući

tapiserije, slike i brojne lovačke trofeje, rogovlje čarobnjakinji posve nepoznate
rogate životinje. Ovdje se, nakon glasovita razaranja prijestolne dvorane, održao
znameniti privatni razgovor Calanthee, vješca, Pavette i Ukletoga Ježa. Kada je
Calanthe dala pristanak na taj čudnovati brak. A Pavetta je bila već trudna. Ciri se
rodila nakon nepunih osam mjeseci... Ciri, nasljednica prijestolja... Lavić Laviči-
ne krvi... Ciri, moja mala sestrica. Koja je sada negdje daleko, na jugu. Na sreću
više nije sama. Zajedno je s Geraltom i Yennefer. Sigurna.
Samo ako mi nisu opet lagale.
»Sjednite, drage gospe«, požurila ih je Filippa Eilhart, koja je već neko vrije-
me ozbiljno pogledavala Triss. »Vladari svijeta će za tren početi redom držati
inauguracijske govore, ne bih željela propustiti ni riječi.«
Čarobnice, prekidajući kuloarsko čavrljanje, brzo su zauzele mjesta. Sheala de
Tancarville u boi od srebrne lisice koja je njezinoj strogoj muškoj odjeći davala
ženstvenu notu. Assire var Anahid u haljini od ljubičaste svile, neobično šarmant-
no povezujući skromnu jednostavnost i otmjenu eleganciju. Francesca Findabair,
kao i obično kraljevska. Ida Emean aep Sivney. kao i obično tajanstvena. Marga-
rita Laux-Antille, dostojanstvena i ozbiljna. Sabrina Glevissig u tirkizu. Keira
Metz u zelenoj i kao narcis žutoj. I Fringilla Vigo. Potištena. Tužna. I blijeda pra-
vim samrtnim, bolesnim, čak sablasnim bljedilom.
Triss Merigold je sjedila pored Keire, nasuprot Fringilli. Iznad glave nilfgaard-
ske čarobnice visjela je slika koja je predstavljala jahača koji juri vratolomnim
galopom kroz drvored joha. Johe pružaju prema jahaču čudovišne ruke grana, po-
drugljivo se cere jezivim čeljustima duplji. Triss se nehotice stresla.
Nasred stola postavljen trodimenzionalni telekomunikator bio je uključen. Fi-
lippa Eilhart izoštrila je čarolijom sliku i zvuk.
»Drage gospe, kako vidite i čujete«, rekla je ne bez sarkazma, »u prijestolnoj
dvorani Cintre, točno ispod nas, kat niže, vladari svijeta upravo se spremaju odlu-
čivati o njegovoj sudbini. A mi, ovdje, kat iznad njih, pripazit ćemo da se dečki
previše ne zaigraju.«
312
Andrzej Sapkowski
Zavijanju na Elskerdegu priključila su se i druga. Boreas nije dvojio. To nisu bili

vuci.
»Ni ja«, rekao je da bi oživio zamrli razgovor, »nisam previše očekivao od tih
cintranskih pregovora. Ma, nitko koga sam poznavao nije računao s time da će ti
pregovori donijeti išta dobro.«
»Važna je bila«, usprotivio se mirno hodočasnik, »sama činjenica da su prego-
vori započeli. Običan čovjek, a ja sam, dopustit ćete mi gospodo, upravo takav
čovjek, misli obično. Običan čovjek zna da su kraljevi i carevi koji ratuju toliko
bijesni jedni na druge da bi se, kada bi mogli, kada bi imali moći, poubijali. Pres-
tali su se ubijati i umjesto toga sjeli za okrugli stol? Znači da više nemaju snage.
Da su, jednostavno rečeno, nemoćni. A iz te nemoći proistječe da nikakav naoru-
žani razbojnik neće napasti domaćinstvo običnoga čovjeka, neće ubiti, neće osa-
katiti, neće spaliti gospodarske zgrade, neće zaklati djecu, neće silovati žene,
neće otjerati u ropstvo. Ne. Umjesto toga su se okupili u Cintri i pregovaraju. Ra-
dujmo se!«
Vilenjak je, popravivši štapom cjepanicu u vatri iz koje su izbijale iskre, po-
gledao hodočasnika iskosa.
»Čak i običan čovjek«, rekao je, ne skrivajući sarkazam, »čak i obradovan,
ma, čak i euforičan, treba shvatiti da je i politika rat, samo vođen malo drukčije.
Treba shvatiti i to da su pregovori nalik na trgovanje. Imaju sličan samopogoneći
mehanizam. Ispregovarani uspjesi kupuju se ustupcima. Ovdje se zaradi, ondje
izgubi. Drugim riječima, da bi se moglo jedne kupiti, mora se druge prodati.«
»Istina«, rekao je nakon stanke hodočasnik, »to je tako jednostavno i očito da
to razumije svaki čovjek. Čak i vrlo običan.«
»Ne, ne i još jednom ne!« zaurlao je kralj Henselt, tresnuvši objema rukama po
stolu, tako da se pehar prevrnuo, a tintarnice poskočile. »O tome nema rasprave!
U toj stvari nema trgovine! Kraj, šlus, deireadh!«
»Henselte«, progovorio je spokojno, trezveno i vrlo pomirljivo Foltest. »Ne-
moj otežavati. I nemoj nas svojim urlicima kompromitirati pred njegovom eksce-
lencijom.«
Shilard Fitz-Oesterlen, pregovarač u ime nilfgaardskoga carstva, naklonio se s
lažnim smiješkom koji je trebao sugerirati da ga ispadi kralja Kaedwena niti uz-
nemiruju, niti zanimaju.
»Dogovaramo se s Carstvom«, nastavljao je Foltest, »a međusobno se odjed-
nom počinjemo gristi kao psi? Sramota, Henselte...«
»Dogovorili smo se s Nilfgaardom u stvarima tako teškim kao što su Dol An-
313
Gospodarica jezera
gra i Zarječje«, oglasio se prividno i mimo volje Dijkstra. »Bilo bi glupo...«

»Ne dopuštam si takve primjedbe!« riknuo je Henselt, ovaj put tako da bi se
malo koji bik mogao s njime usporediti. »Ne dopuštam si takve primjedbe, naro-
čito od raznoraznih špijuna! Ja sam, mater mu, kralj!«
»To se čak i vidi«, frknula je Meve. Demawend, okrenut, promatrao je grbove
na zidovima dvorane, smiješeći se prijezirno, kao da u pitanju nije baš njegovo
kraljevstvo.
»Dosta«, zasoptao je Henselt, kružeći uokolo divljim pogledom. »Dosta, dos-
ta, bogova mu, jer ću pomahnitati. Rekao sam: ni pedlja zemlje. Nikakvih, ama
baš nikakvih svojatanja! Neću pristati na smanjenje svoga kraljevstva ni za jedan
jedini pedalj, čak ni za pola pedlja zemlje! Bogovi su mi povjerili čast Kaedwena
i samo ću je bogovima predati! Donja Marka je naše ozemlje... takvo... eti... et...
etničko. Donja Marka stoljećima pripada Kaedwenu...«
»Gornji Aedim«, oglasio se ponovo Dijkstra, »pripada Kaedwenu od prošloga
ljeta. Točnije, od dvadeset četvrtog srpnja prošle godine. Od trenutka kada je
tamo ušao kaedwenski okupacijski korpus.«
»Tražim«, rekao je neupitani Shilard Fitz-Oesterlen, »da u zapisnik bude une-
seno ad futuram rei memoriam da Carevina Nilfgaard nije imala ništa s tom anek-
sijom.«
»Izuzevši to što je baš u to vrijeme grabila Vengerberg.«
»Nihil ad rem!«
»Zbilja?«
»Gospodo!« opomenuo je Foltest.
»Kaedwenska vojska«, zahripao je Henselt, »ušla je u Donju Marku kao oslo-
boditeljica! Moji su vojnici tamo dočekani s cvijećem! Moji vojnici...«
»Tvoji banditi«, glas kralja Demawenda bio je spokojan, ali na njegovu se licu
vidjelo koliko ga napora stoji očuvanje mira. »Tvoji haramije koji su upali u moje
kraljevstvo kao razbojnička banda, ubijali, silovali i pljačkali. Gospodo moja!
Okupili smo se ovdje i vijećamo već tjedan dana, vijećamo o tome kako bi treba-
lo izgledati buduće lice svijeta. Bogova mu, mora li to biti lice zločina i grabeža?
Mora li biti sačuvan razbojnički status quo? Mora li ugrabljeno dobro ostati u ru-
kama pustahije i pljačkaša?«
Henselt je zgrabio sa stola zemljovid, silovitim ga pokretom poderao i bacio
prema Demawendu. Kralj Aedirna nije ni trepnuo.
»Moja vojska«, prokrkljao je Henselt, a lice mu je dobilo boju dobroga, starog
vina, »osvojilo je Marku od Nilfgaarđana. Tvoje žaljenja vrijedno kraljevstvo
tada više nije postojalo, Demawende. Reći ću štoviše, da nije bilo moje vojske, ni
danas ne bi imao nikakvo kraljevstvo. Htio bih te vidjeti kako bez moje pomoći
314
Andrzej Sapkowski
protjeravaš Crne preko Jaruge i Dol Angre. Zato nije pretjerana tvrdnja da si kralj
mojom milošću. Ali na tome moja milost završava! Rekao sam da ti neću prepus-
titi ni pedlja moje zemlje. Neću dopustiti smanjivanje moga kraljevstva.«
»Ni ja svoga!« Demawend je ustao. »Znači ništa od dogovora.«
»Gospodo«, rekao je odjednom pomirljivo Cyrus Hemmelfart, hijerarh Novi-
grada, koji je dotada drijemao. »Nekakav je kompromis zacijelo moguć...«
»Nilfgaardsko carstvo«, oglasio se ponovo Shirald Fitz Oesterlen, koji je volio
upadati s neba pa u rebra, »neće prihvatiti nijedan sporazum koji će biti štetan po
Vilenjačku zemlju u Dol Blathani. Ako je nužno, pročitat ću vam, gospodo, po-
novo sadržaj memoranduma...«
Henselt, Foltest i Dijkstra su frknuli, ali je Demawend pogledao carskoga ve-
leposlanika mirno i gotovo pa dobrohotno.
»Zbog općega dobra«, izjavio je, »i mira, priznat ću autonomiju Dol Blathan-
ne. Ali ne kao kraljevstva, već kao kneževine. Uvjet je da mi se kneginja Enid an
Gleanna vazalski pokloni i obveže da će izjednačiti ljude i vilenjake u pravima i
povlasticama. Spreman sam na to, kako rekoh, pro publico homo.«
»Evo«, rekla je Meve, »riječi pravoga kralja.«
»Salus publica lex suprema est«, rekao je hijerarh Hemmelfart, koji je već po-
dulje tražio načina da se istakne poznavanjem diplomatskoga žargona.
»Ipak ću dodati«, nastavljao je Demawend, gledajući namrgođenog Henselta,
»da ustupak glede Dol Blathanne nije presedan. To je jedino narušavanje integri-
teta mojih zemalja na koje pristajem. Nikakvu drugu podjelu ni pripajanje neću
priznati. Kaedwenska vojska, koja je narušila moje granice kao agresor i okupa-
tor, mora u tjedan dana napustiti bespravno okupirane utvrde i zamke Gornjega
Aedirna. To je uvjet moga daljnjeg sudjelovanja u pregovorima. A budući da ver-
ba volant, moj će tajnik u zapisnik priložiti službeni demarche u toj stvari.«
»Henselte?« Foltest je iščekujući pogledao bradonju.
»Nikada!« zaurlao je kralj Kaedwena, prevrnuvši stolac i skačući kao čimpan-
za kojega su napali stršljenovi. »Nikada neću predati Marku! Samo preko mene
mrtvog! Ne dam! Ništa me na to neće prisiliti! Nikakva sila! Nikakva, mater mu,
sila!«
A da bi dokazao da je i on nešto učio i da nije makar tko, zaurlao je:
»Non possumus!«
»Već ću mu ja dati non possumus, staroj budali!« prasnula je Sabrina Glevissig u

odaji na katu iznad. »Ne bojte se, gospe, prisilit ću toga blesana da prihvati revin-
dikacijske zahtjeve u vezi s Gornjim Aedirnom. Kaedwenska vojska izaći će
315
Gospodarica jezera
odande unutar deset dana. To je očita stvar. Nema dvojbe. Ako je neka od vas po-
sumnjala, imam se zbilja pravo osjećati uvrijeđenom.«
Filippa Eilhart i Sheala de Tancarville izrazile su svoje priznanje naklonima.
Assire var Anahid zahvalila je osmijehom.
»Za danas nam je za rješavanje«, rekla je Sabrina, »ostalo samo pitanje Dol
Blathane. Sadržaj memoranduma cara Emhyra nam je poznat. Kraljevi dolje još
nisu stigli raspraviti taj problem, ali su već naznačili svoje opcije. Stajalište je za-
uzeo i, rekla bih, najzainteresiraniji. Kralj Demawend.«
»Demawendovo stajalište«, rekla je Sheala de Tancarville, ovijajući vrat boom
od srebrne lisice, »sadrži obilježja dalekosežnog kompromisa. To je pozitivno,
promišljeno i odvagnuto stajalište. Shilard Fitz-Oesterlen će biti u nemaloj nevo-
lji bude li tražio veće ustupke. Ne znam hoće li htjeti.«
»Htjet će«, ustvrdila je spokojno Assire var Anahid. »Jer ima takve upute iz
Nilfgaarda. Ulagat će prizive ad referendum i podnositi note. Prepirat će se naj-
manje jedan dan. Nakon što istekne to vrijeme, počet će s ustupcima.«
»Normalno«, presjekla je Sabrina Glevissig. »Normalno je i to da će se na kra-
ju na nečemu naći, nešto usuglasiti. No ipak nećemo to čekati, ustanovit ćemo
odmah što ćemo im konačno dopustiti. Francesca! Oglasi se! Pa riječ je o tvojoj
zemlji.«
»Upravo zato«, prelijepo se nasmiješila Krasuljak iz Dolina. »Upravo zato i
šutim, Sabrino!«
»Nadvladaj ponos«, rekla je ozbiljno Margarita Laux-Antille. »Moramo znati
što trebamo dopustiti kraljevima.«
Francesca Findabair nasmiješila se još ljepše.
»Mira radi i pro bono publico«, rekla je, »pristajem na prijedlog kralja De-
mawenda. Od ovoga trenutka, drage djevojke, možete me prestati oslovljavati s
presvijetla gospo, dostajat će obično ›illustrissima‹.«
»Vilenjačke šale«, namrštila se Sabrina, »uopće mi nisu smiješne, sigurno zato
što ih ne razumijem. Što je s ostalim Demawendovim uvjetima?«
Francesca je zatreptala.
»Pristajem na reemigraciju ljudskih naseljenika i povrat njihovih imanja«, rek-
la je ozbiljno. »Jamčim ravnopravnost svih rasa...«
»Boj se bogova, Enid«, nasmijala se Filippa Eilhart. »Nemoj pristati na sve!
Postavi nekakve uvjete!«
»Postavit ću.« Vilenjakinja se iznenada uozbiljila. »Ne pristajem na vazalski
poklon. Hoću Dol Blathanu kao alodij. Nikakvih vazalskih obveza osim obećanja
lojalnosti i nedjelovanja na štetu sizerena.«
»Demawend neće pristati«, ocijenila je kratko Filippa. »Neće odustati od pri-
316
Andrzej Sapkowski
hoda i renti koje mu je donosila Cvjetna dolina.«

»U tom sam slučaju«, Francesca je podignula obrve, »spremna na dvostrane
pregovore, uvjerena sam u postizanje konsenzusa. Alodij ne zahtijeva obavezno
plaćanje, ali plaćanje ne zabranjuje i ne isključuje ga.«
»A što je s povjerbinom?« nije odustajala Filippa Eilhart. »što je s prvorod-
stvom? Pristane li na alodij, Foltest će zahtijevati jamstvo nepodjeljivosti kneže-
vine.«
»Foltesta su«, nasmiješila se ponovo Francesca, »zbilja mogle zavesti moja
koža i figura, ali tebi se čudim, Filippo. Godine u kojima sam mogla zatrudnjeti
već su daleko, jako daleko iza mene. U vezi s povjerbinom i prvorodstvom, De-
mawend se ne bi trebao bojati. Ja ću biti ultimus familiae vladarske loze Dol Blat-
hanne. Ali unatoč za Demawenda prividno povoljnoj razlici u dobi, pitanje moga
nasljedstva nećemo raspravljati s njime, već prije s njegovim unucima. Uvjera-
vam vas, gospe, da u toj stvari neće biti spornih točaka.«
»U toj neće«, suglasila se Assire var Anahid, gledajući vilenjačku čarobnicu u
oči. »A što je s pitanjem borbenih odreda Vjeverica? Što je s vilenjacima koji su
se borili na strani Carstva? Ako se ne varam, riječ je većinom o tvojim podanici-
ma, gospo Francesca?«
Krasuljak iz Dolina se prestala smiješiti. Pogledala je Idu Emean, ali je šutljiva
vilenjakinja iz Modrih planina izbjegavala njezin pogled.
»Pro publico bono...« počela je i stala. Assire, također vrlo ozbiljna, kimnula
je glavom u znak da razumije.
»Što učiniti?« rekla je polagano. »Sve ima svoju cijenu. Rat zahtijeva žrtve.
Mir, kako se pokazuje, također.«
»Da, to je po svemu istina«, ponovio je zamišljeno hodočasnik, promatrajući vile-

njaka koji je sjedio spuštene glave. »Mirovni pregovori su tržnica. Sajmište. Da
bi jedni mogli biti kupljeni, drugi moraju biti prodani. Svijet se okreće po tom
redu. Stvar je u tome da ne kupiš preskupo...«
»I da se ne prodaš prejeftino«, završio je vilenjak, ne podižući glavu.
»Izdajice! Podle protuhe!«

»Kurvini sinovi!«
»An’badraigh am cuach!«
»Nilfgaardski psi!«
»Tišina!« zaurlao je Hamilcar Danza, tresnuvši oklopljenom šakom po ogradi
galerije. Strijelci s galerije uperili su samostrele u vilenjake nagurane u cul de
317
Gospodarica jezera
sac.
»Mir!« proderao se još glasnije Danza. »Dosta! Utišajte se, gospodo časnici!
Više dostojanstva!«
»Imaš obraza govoriti o dostojanstvu, huljo?« uzviknuo je Coinneach Dá Reo.
»Prolijevali smo za vas krv, prokleti Dh’oine! Za vas, za vašega cara, kojemu ste
se zakleli na vjernost! Ovako nam vraćate? Izdajete nas tim krvnicima sa Sjevera!
Kao prijestupnike! Kao zločince!«
»Rekao sam dosta!« Danza je ponovo lupio šakom po ogradi tako da je odjek-
nulo. »Primite na znanje svršen čin, gospodo vilenjaci! Sporazumi sklopljeni u
Cintri, koji sadrže mirovne uvjete, obvezuju Carstvo da Nordlinzima preda ratne
zločince...«
»Zločince?« kriknuo je Riordain. »Zločince? Ti podli Dh’oine!«
»Ratne zločince«, ponovio je Danza, nimalo ne obraćajući pozornost na nered
dolje. »One časnike koje terete dokazane optužbe za terorizam, ubojstva civilno-
ga stanovništva, ubijanje i mučenje ratnih zarobljenika, masakriranje ranjenika u
bolnicama...«
»Vi, kurvini sinovi!« proderao se Angus Bri Cri. »Ubijali smo jer je bio rat!«
»Ubijali smo na vašu zapovijed!«
»Cuach’te aep arse, bloede Dh’oine!«
»To je svršena stvar!« ponovio je Danza. »Vaše uvrede i dreka neće ništa pro-
mijeniti. Uputite se pojedinačno prema stražarnici, ne pružajte otpor za vrijeme
okivanja u lance.«
»Trebali smo ostati kada su oni bježali preko Jaruge«, zaškrgutao je zubima
Riordain. »Trebali smo ostati i nastaviti se boriti u gerilskim odredima. A mi, bu-
dale, glupani, idioti, držali smo se vojničke prisege! I zaslužili smo ovo!«
Isengrim Faoiltiarna, Željezni Vuk, najslavniji, skoro pa legendarni zapovjed-
nik Vjeverica, sada carski pukovnik, kamena je lica strgnuo s rukava i narameni-
ca srebrne munje brigade »Vrihedd«, bacio ih na kamene ploče dvorišta. Ostali su
časnici slijedili njegov primjer. Gledajući to s galerije, Hamilcar Danza se namr-
štio.
»Demonstracija je nepromišljena«, rekao je. »Usto, na vašem se mjestu ne bih
tako lakomisleno rješavao carskih insignija. Osjećam obvezu obavijestiti vas
kako su vam, kao carskim časnicima, za vrijeme pregovora o uvjetima mira za-
jamčeni pravedni procesi, blage presude i brza amnestija...«
Zgurani u cul de sac vilenjaci su jednoglasno prasnuli u gromki smijeh koji je
zatutnjao među zidinama.
»Skrećem vam, gospodo, pozornost i na činjenicu«, dodao je spokojno Hamil-
car Danza, »da Nordlinzima isporučujemo samo vas. Trideset i dvojicu časnika.
318
Andrzej Sapkowski
Ne predajemo nijednog vojnika kojima ste zapovijedali. Nijednog.«

Smijeh u cul de sac utihnuo je kao prerezan nožem.
Vjetar je puhnuo u vatru, zavitlao kišu iskara, napunio oči dimom. S prijevoja se
opet začulo zavijanje.
»Trgovali su svime«, prekinuo je šutnju vilenjak. »Sve je bilo na prodaju.
Čast, vjernost, plemićka riječ, prisega, obična pristojnost... Bile su to jednostavno
robe koje su vrijedile onoliko dugo koliko su za njima vladale potražnja i konjun-
ktura. A kada su prestale, izgubile su svaku vrijednost i završavale u kutu. Na
smetlištu.«
»Na smetlištu povijesti«, kimnuo je glavom hodočasnik. »Imate pravo, gospo-
dine vilenjače. Tako je to ondje izgledalo, tada u Cintri. Sve je imalo svoju cije-
nu. I vrijedilo je onoliko koliko se moglo dobiti kao protuvrijednost. Svakoga je
jutra započinjala burza. I kao na pravoj burzi, svako malo je dolazilo do neočeki-
vanih porasta i padova tečajeva vrijednosnica. I kao na pravoj burzi, teško se bilo
oteti dojmu da netko u pozadini povlači konce.«
***
»Čujem li ja to dobro?« upitao je otegnuto Shilard Fitz-Oesterlen, izražavajući
tonom i licem nevjericu. »Vara li me to sluh?«
Berengar Leuvaarden, posebni carski izaslanik, nije se potrudio odgovoriti.
Zavaljen u naslonjač, i dalje je kontemplirao ljuljanje vina u peharu koji je njihao
u ruci.
Shilard se narogušio, a onda prizvao na lice masku prijezira i uzvišenosti. Koja
je govorila: »Skote, ili lažeš ili me želiš navući, iskušati. U oba slučaja sam te
raskrinkao.«
»Znači li to da trebam razumjeti«, rekao je podignuvši nos, »kako mi car, na-
kon dalekosežnih ustupaka u pitanjima granica, u pitanju ratnih zarobljenika i po-
vrata plijena, u pitanju časnika brigade Vrihedd i odreda Scoia’taela, zapovijeda i
da sklopim sporazum i prihvatim nemoguće zahtjeve Nordlinga glede repatrijaci-
je naseljenika?«
»Savršeno ste razumjeli, barune«, odvratio je Berengar Leuvaarden, karakte-
ristično rastežući slogove. »Zbilja sam pun udivljenja vašoj pronicljivosti.«
»Velikoga mu Sunca, gospodine Leuvaardene, upitate li se vi ondje u prijes-
tolnici ikada za posljedice vaših odluka? Nordlinzi sada šapću da je naše Carstvo
kolos na glinenim nogama! Već sada urlaju da su nas pobijedili, potukli, protjera-
li! Shvaća li car da prihvatiti daljnje ustupke znači prihvatiti i njihov arogantni i
319
Gospodarica jezera
pretjerani ultimatum? Shvaća li car da će oni to primiti kao znak slabosti, što
može imati žalosne posljedice u budućnosti? Shvaća li car napokon kakva će sud-
bina snaći nekoliko tisuća naših naseljenika u Bruggeu i Lyriji?«
Berengar Leuvaarden je prestao ljuljati pehar i zapiljio u Shilarda oči sjajne
kao krijesnice.
»Prenio sam vam, gospodine barune, carsku zapovijed«, procijedio je. »Kada
je izvršite i vratite se u Nilfgaard, moći ćete sami upitati cara zašto postupa tako
nerazborito. Moći ćete čak cara i prekoriti. Ispsovati ga. Izvikali se na njega. Za-
što ne? Ali sam. Bez mojega posredovanja.«
Aha, pomislio je Shilard. Već znam. Preda mnom sjedi novi Stefan Skellen. I
valja s njime jednako kao sa Skellenom.
Ali jasno je da ovamo nije došao bez cilja. Zapovijed je mogao donijeti i obi-
čan kurir.
»Što se može«, počeo je naizgled opušteno, pa čak i povjerljivo. »Jao pobije-
đenima! Ali carska je zapovijed jasna i konkretna, stoga će na isti način biti i iz-
vršena. Pobrinut ću se da to izgleda kao rezultat pregovora, a ne kao potpuna ka-
pitulacija. Razumijem se u to. Diplomat sam već trideset godina. I četiri narašta-
ja. Moja obitelj jedna je od znatnijih, bogatijih... i najutjecajnijih...«
»Znam, znam, itekako«, prekinuo ga je s lakim smiješkom Leuvaarden. »Zato
i jesam ovdje.«
Shilard se blago naklonio. Strpljivo je čekao.
»Do poteškoća u razumijevanju«, započeo je izaslanik, njišući pehar, »došlo je
zbog toga što ste, dragi barune, izvoljeli pomisliti da se pobjeda i osvajanje teme-
lje na besmislenom genocidu. Na tome da se negdje tamo u okrvavljenu zemlju
zabije koplje zastave i uzvikne: ›Do ovoga je mjesta moje, osvojio sam to!‹ Slič-
no je razmišljanje, nažalost, jako rašireno. No za mene, gospodine barune, kao i
za ljude koji su mi dali ovlasti, pobjeda i osvajanje počivaju na posve drugačijim
stvarima. Pobjeda treba izgledati ovako: pobijeđeni su prisiljeni kupovati robe
koje proizvode pobjednici, ma, čine to rado jer su robe pobjednika bolje i jeftini-
je. Valuta pobjednika jača je od valute pobijeđenih i pobijeđeni imaju u nju puno
veće povjerenje nego u svoju vlastitu. Razumijete li me, gospodine barune Fitz-
Oesterlen? Počinjete li pomalo razlikovati pobjednike od pobijeđenih? Shvaćate
li kome je stvarno jao?«
Veleposlanik je kimanjem glave potvrdio da shvaća.
»Ali da bi se pobjeda učvrstila i ozakonila«, nastavio je tren potom Leuvaar-
den, razvlačeći slogove, »mora biti sklopljen mir. Brzo i po svaku cijenu. Ne ne-
kakav prekid borbi ili primirje, već mir. Stvaralački kompromis. Suglasje koje
gradi. I ne dovodi do gospodarskih blokada, carinskih protumjera i trgovinskog
320
Andrzej Sapkowski
protekcionizma.«
Shilard je i ovaj put kimanjem glave potvrdio da zna u čemu je stvar.
»Uništili smo im poljoprivredu i razrušili industriju ne bez razloga«, nastavio
je spokojnim, otegnutim i ravnodušnim glasom Leuvaarden. »Učinili smo to da bi
zbog pomanjkanja vlastitih roba morali kupovati naše. Ali kroz neprijateljske i
zatvorene granice naši trgovci i naše robe neće proći. I što će se tada dogoditi?
Reći ću vam što će se dogoditi, dragi barune. Doći će do krize prevelike pro-
izvodnje, jer naše manufakture rade punom parom, računajući na izvoz. Velike
štete pretrpjela bi i dionička društva pomorske trgovine utemeljena u suradnji s
Novigradom i Kovirom. Vaša utjecajna obitelj, dragi barune, ima u tim kompani-
jama znatne udjele. A obitelj je, kako vam je sigurno poznato, temeljna ćelija
društva. Poznato vam je to?«
»Poznato.« Shilard Fitz-Oesterlen stišao je glas, iako je odaja bila posve ne-
propusno zaštićena od prisluškivanja. »Razumio sam, shvatio. No ipak bih želio
biti siguran da izvršavam zapovijed cara... a ne nekakve.... korporacije...«
»Carevi prolaze«, procijedio je Leuvaarden. »A korporacije ostaju. I preostaju.
Ali to je truizam. Razumijem vaše bojazni. Možete, gospodine barune, bih sigurni
da izvršavate zapovijed koju je izdao car. Vodeći se dobrom i interesima Carstva.
Izdao, ne niječem, na temelju savjeta koje je caru dala stanovita korporacija.«
Izaslanik je raširio ovratnik i košulju, pokazujući zlatni medaljon na kojem je
bila prikazana plamenovima okružena zvijezda upisana u trokut.
»Lijep ukras.« Shilard je smiješkom i lakim naklonom potvrdio da je shvatio.
»Svjestan sam da je vrlo skup... i ekskluzivan... Može li se negdje kupiti?«
»Ne«, zanijekao je naglašeno Berengar Leuvaarden. »Treba ga zaslužiti.«
***
»Ako gospoda i dama dopuste...« glas Shilarda Fitz-Oesterlena poprimio je
naročit, sudionicima vijećanja već poznat ton, koji je svjedočio da to što će začas
izgovoriti veleposlanik smatra neizmjerno važnim. »Ako gospoda i dama dopus-
te, pročitat ću sadržaj aide-méemoirea koji mi je poslalo Njegovo Carsko Viso-
čanstvo Emhyr var Emreis, milošću Velikoga Sunca car Nilfgaarda...«
»O, ne. Ne opet«, zaškrgutao je zubima Demawend, a Dijkstra je tiho zaste-
njao. To nije promaknulo Shilardovoj pozornosti jer nije moglo promaknuti.
»Nota je duga«, priznao je, »pa ću je sažeti umjesto da je pročitam. Njegovo
Carsko Visočanstvo izražava veliko zadovoljstvo tijekom pregovora, a kao čo-
vjek sklon miru, s radošću prihvaća postignute kompromise i pogodbe. Njegovo
Carsko Visočanstvo želi daljnje napretke u pregovorima i njihov završetak na
obostranu korist...«
321
Gospodarica jezera
»Prihvatimo se onda posla«, upao mu je u riječ Foltest. »Ali živo! Završimo

na obostranu korist i vraćajmo se kućama.«
»Ispravno«, rekao je Henselt, koji je do kuće imao najdulje. »Završimo jer ako
ćemo otezati, mogla bi nas ovdje zateći i zima!«
»Čeka nas još jedan kompromis«, podsjetila je Meve, »i pitanje koje smo ne-
koliko puta jedva dotaknuli, valjda iz straha da bi nas moglo podijeliti. Vrijeme je
da nadvladamo taj strah. Problem neće nestati samo zato što ga se bojimo.«
»Tako je«, potvrdio je Foltest. »Onda na posao. Riješimo status Cintre, pro-
blem naslijeđa prijestolja, sukcesije nakon Calanthee. To je težak problem, ali ne
dvojim da ćemo ga riješiti. Zar ne, Ekselencijo?«
»Oh«, nasmiješio se diplomatski i tajanstveno Shilard Fitz-Oesterlen. »Pitanje
sukcesije prijestolja Cintre riješit ćemo, siguran sam, u čas posla. Ta je stvar lak-
ša no što gospoda i gospa pretpostavljaju.«
***
»Dajem na raspravu«, obznanila je Filippa Eilhart tonom raspravi poprilično
nesklonim, »sljedeći projekt: učinimo od Cintre teritorij pod skrbništvom. Dajmo
mandat Foltestu iz Temerije.«
»Previše nam taj Foltest raste«, namrštila se Sabrina Glevissig. »Preveliki su
mu apetiti. Brugge, Soden, Angren...«
»Potrebna nam je«, presjekla je Filippa, »jaka država na ušću Jaruge. I na Ma-
madalskim stubama.«
»Ne niječem«, kimnula je glavom Sheala de Tancarville. »Nama je potrebna.
Ali nije Emhyru var Emreisu. A naš je cilj kompromis, a ne sukob.«
»Prije nekoliko dana Shilard je predložio«, podsjetila je Francesca Findabair,
»da se uvede demarkacijska crta, Cintra podijeli na područja utjecaja, na Sjevernu
zonu i Južnu zonu...«
»Glupost i djetinjarija«, obrecnula se Margarita Laux-Antille. »Takve podjele
nemaju nikakva smisla, isključivo su izvor sukoba.«
»Mislim«, rekla je Sheala, »da bi Cintra trebala biti pretvorena u kondominij.
Vlast koju će kao povjerenici provoditi predstavnici sjevernih kraljevstava i Nilf-
gaardskoga carstva. Utvrda i luka Cintra trebaju dobiti status slobodnoga grada...
Nešto ste htjeli reći, draga gospo Assire? Samo izvolite. Priznajem da sam obično
sklonija diskurzima koji se sastoje od punih, dovršenih iskaza, ali molim. Izvoli-
te.«
Sve su čarobnice, ne isključujući ni poput sablasti blijedu Fringillu Vigo, upile
poglede u Assire var Anahid. Nilfgaardska čarobnica se nije smela.
»Predlažem«, obznanila je svojim ugodnim i blagim glasom, »da se usredoto-
322
Andrzej Sapkowski
čimo na druge probleme. Ostavimo Cintru na miru. Dojavljene su mi neke stvari

o kojima vas jednostavno još nisam stigla obavijestiti. Problem Cintre, poštovane
posestrime, već je riješen i sređen.«
»Molim?« Filippin se pogled suzio. »Što bi to, ako smijem pitati, trebalo zna-
čiti?«
Triss Merigold je glasno uzdahnula. Ona se već domislila, već je znala što bi
to trebalo značiti.
Vattier de Rideaux bio je tužan i potišten. Njegova prelijepa ljubavnica, izvanred-

no upućena u ljubavno umijeće, zlatokosa Cantarella, odjednom ga je i neočeki-
vano ostavila, ne navodeći razlog i bez objašnjenja. Za Vattiera je to bio udarac,
strašan udarac nakon kojega je hodao kao otrovan, bio je nervozan, rastresen i
otupio. Morao je jako paziti, pozorno se čuvati da ne posrne, da u razgovoru s ca-
rem ne ispali nekakvu glupost. Vremena velikih promjena nisu išla na ruku ner-
voznima i nekompetentnima.
»Trgovačku smo gildu«, nastavio je namrštivši se Emhyr var Emreis, »već is-
platili za neprocjenjivu pomoć. Dali smo joj dosta povlastica, više no što su dobili
od tri prethodna cara zajedno. Što se tiče Berengara Leuvaardena, i njemu smo
zahvalni za pomoć u otkrivanju urote. Dobio je visok i utjecajan položaj. Ali ako
se pokaže nekompetentnim, izletjet će kao iz praćke unatoč zaslugama. Dobro je
da to zna.«
»Pobrinut ću se za to, Vaša Visosti. A što je s Dijkstrom? I s tim njegovim ta-
janstvenim informatorom?«
»Dijkstra će prije umrijeti nego mi odati svoga informatora. Njemu samom,
naravno, vrijedilo bi se odužiti za tu vijest koja kao da je pala iz vedra neba... Ali
kako? Dijkstra neće od mene ništa uzeti.«
»Ako smijem, Vaše Carsko Visočanstvo...«
»Reci.«
»Dikstra će uzeti informaciju. Nešto što ne zna, a htio bi znati. Vaša Visost mu
se može odužiti informacijom.«
»Bravo, Vattiere.«
Vattier de Rideaux odahnuo je s olakšanjem. Da bi odahnuo, okrenuo je glavu.
Zato je prvi opazio dolazak dama. Grofice Liddertal, Stelle Congreve i plavokose
djevojke koja je bila povjerena njezinoj skrbi.
»Dolaze«, pokazao je pokretom obrva. »Vaše Carsko Visočanstvo, dopustit ću
si da primijetim... državni razlozi... interes Carstva...«
»Prestani«, nevoljko ga je prekinuo Emhyr var Emreis. »Rekao sam, promislit
323
Gospodarica jezera
ću. Razmotrit ću stvar i donijeti odluku. A nakon što je donesem, obavijestit ću te

što sam odlučio.«
»Na zapovijed, Vaše Carsko Visočanstvo.«
»Što još?« Bijeli Plamen Nilfgaarda nestrpljivo je isprašio rukavicu o mramor-
nu nereidu koja je krasila podnožje fontane. »Zašto ne odlaziš, Vattiere?«
»Slučaj Stefana Skellena...«
»Neću ga pomilovati. Smrt izdajici. Ali nakon poštenog i temeljitog procesa.«
»Na zapovijed, Vaše Carsko Visočanstvo.«
Emhyr nije ni pogledao Vattiera, koji se klanjao odlazeći. Gledao je Stellu
Congreve. I plavokosu djevojku.
Evo dolazi interes Carstva, pomislio je. Lažna princessa, lažna kraljica Cintre.
Lažna vladarka ušća rijeke Yarre koja je toliko važna Carstvu. Evo, približava se,
spustivši pogled, uplašena, u bijeloj svilenoj haljini sa zelenim rukavima i ogrli-
com od topaza na malenom izrezu. Tada, u Darn Rowanu, komplimentirao sam tu
haljinu, pohvalio izbor nakita. Stella poznaje moj ukus. Opet je lutkicu dotjerala
po mom ukusu? Ali što da ja radim s lutkicom? Da je stavim na kamin?
»Plemenite gospe«, naklonio se prvi. Izvan prijestolne dvorane su dvorska eti-
keta i uljudno ponašanje prema ženama u Nilfgaardu obvezivali čak i cara.
Odgovorile su dubokim poklečcima i naklonima. Stajale su pred uljudnim, ali
ipak carem.
Emhyru je bilo dosta protokola.
»Ostani ovdje, Stella«, suho je zapovjedio. »A ti ćeš me, djevojko, pratiti u
šetnji. Evo moje ruke. Glavu gore. Dosta mi je toga klanjanja. Ovo je samo šet-
nja.«
Pošli su alejom među jedva ozelenjelim grmljem i živicama. Carsko osigura-
nje, vojnici iz elitne gardijske brigade Impera, glasoviti Salamandri, držali su se
po strani, ali uvijek u pripravnosti. Znali su kada caru ne treba smetati.
Prošli su pored jezerca, opustjelog i tužnog. Drevni šaran, kojega je u ribnjak
pustio još car Torres, uginuo je prije dva dana. Nastanit ću novog, mladog, snaž-
nog, s lijepom ljuskom, pomislio je Emhyr var Emreis, dat ću mu prikvačiti me-
dalju s mojim likom i nadnevkom. Vaesse deireadh aep eigean. Nešto je završilo,
nešto počinje. Ovo je nova era. Nova vremena. Novi život. Neka, prokleto bilo,
bude i novi šaran.
Utonuo u misli, gotovo je zaboravio na djevojku, koja ga je držala pod ruku.
Na nju su ga podsjetili njezina toplina, njezin miris po đurđicama, interes Car-
stva. Tim, ne drugačijim, redoslijedom.
Stali su pored jezerca, posred kojega se iz vode dizao umjetni otočić, a na nje-
mu stjenovit vrt, vodoskok i mramorni kip.
324
Andrzej Sapkowski
»Znaš li što predstavlja ova figura?«

»Da, Vaše Carsko Visočanstvo«, odgovorila je ne odmah. »To je pelikan koji
razdire kljunom vlastita prsa da bi krvlju nahranio djecu. To je alegorija plemeni-
toga žrtvovanja. A također i...«
»Slušam te pozorno.«
»Također i velike ljubavi.«
»Sudiš li«, okrenuo ju je prema sebi, stisnuo usne, »da razderana prsa zbog
toga bole manje?«
»Ne znam...« zamucala je. »Vaše Carsko Visočanstvo... Ja...«
Uhvatio ju je za ruku. Osjetio je kako se trgnula, drhtaj je prešao preko njego-
va dlana, ruke, ramena.
»Moj otac«, rekao je, »bio je veliki vladar, ali se nikada nije razumio u legen-
de i mitove, nikada nije imao vremena za njih. I uvijek ih je brkao. Uvijek, sje-
ćam se toga kao danas, koliko me god puta vodio ovamo u park, govorio bi mi da
skulptura predstavlja pelikana koji se diže iz pepela. No, djevojko, nasmiješi se
barem kada car priča anegdote. Hvala. Puno bolje. Bilo bi mi teško pomisliti da
sa mnom šećeš nerado. Pogledaj me u oči.«
»Raduje me... što mogu biti ovdje... s Vašim Carskim Visočanstvom. To je za
mene čast, znam... Ali i velika radost. Veselim se...«
»Stvarno? Ili je to možda samo udvorništvo? Etiketa, dobra škola Stelle Con-
greve? Tekst koji ti je Stella dala naučiti napamet? Priznaj, djevojko.«
Šutjela je, poniknuvši pogledom.
»Tvoj ti je car postavio pitanje«, ponovio je Emhyr var Emreis. »A kada car
pita, nitko se ne usuđuje šutjeti. Ni lagati se, jasno, ne usuđuje nitko.«
»Doista«, rekla je melodiozno. »Doista se radujem, Vaše Carsko Visočans-
tvo.«
»Vjerujem ti«, rekao je malo kasnije Emhyr. »Vjerujem. Iako se čudim.«
»I ja...« odvratila je šapćući. »I ja se čudim.«
»Molim? Hrabrije, molim.«
»Htjela bih moći češće... šetati. I razgovarati. Ali ja razumijem... razumijem da
je to nemoguće.«
»Dobro razumiješ«, ugrizao je usne. »Carevi vladaju imperijima, ali dvjema
stvarima ne mogu vladati: svojim srcem i svojim vremenom. Jedno i drugo pripa-
da Carstvu.«
»Znam to«, šapnula je, »i predobro.«
»Neću se ovdje zabaviti predugo«, rekao je nakon trenutka teške šutnje, »mo-
ram otputovati u Cintru, osobno uveličati svečanost potpisivanja mira. Ti ćeš se
vratiti u Darn Rowan... Gore glavu, djevojko. Ne, nemoj. Već si drugi put šmrc-
325
Gospodarica jezera
nula u mojoj nazočnosti. A u očima, što? Suze? E, to su već ozbiljna kršenja eti-
kete. Morat ću grofici Liddertal iznijeti svoje najdublje nezadovoljstvo. Digni
glavu, zamolio sam.«
»Molim vas... poštedite gospu Stellu... Vaša Carska Visosti. To je moja kriv-
nja. Samo moja. Gospa Stella me je učila... I dobro pripremila.«
»Zamijetio sam i cijenim to. Ne boj se, Stelli Congreve ne prijeti moja nemi-
lost. Nikada nije prijetila. Našalio sam se. Neslano.«
»Zamijetila sam«, šapnula je djevojka, problijedjevši, uplašena vlastitom
smjelošću. Ali Emhyr se samo nasmijao. Pomalo usiljeno.
»Takvu te volim«, ustvrdio je. »Vjeruj mi. Odvažnu. Takvu kao...«
Zastao je. Takvu kao moja kći, pomislio je. Osjećaj krivnje ga je potresao kao
ugriz psa.
Djevojka nije spuštala pogled. Nije to samo Stellino djelo, pomislio je Emhyr.
To je njezina stvarna priroda. Unatoč prividima, to je dijamant koji je teško izbru-
siti. Ne. Neću dopustiti Vattieru da ubije to dijete. Cintra je Cintra, interes Car-
stva je interes Carstva, ali ova stvar, čini se, ima samo jedno smisleno i časno rje-
šenje.
»Daj mi ruku.«
Bila je to zapovijed izrečena strogim glasom i tonom. Ali unatoč tome nije se
mogao oteti dojmu da je izvršena rado. Bez prisile.
Ruka joj je bila malena i hladna. Ali više nije drhtala.
»Kako se zoveš? Samo nemoj reći, molim te, Cirilla Fiona.«
»Cirilla Fiona.«
»Poželio sam te kazniti, djevojko. Strogo.«
»Znam, Vaše Carsko Visočanstvo. Zaslužila sam. Ali ja... ja moram biti Cirilla
Fiona.«
»Moglo bi se pomisliti«, rekao je ne ispuštajući njezin dlan, »da žališ što nisi
ona.«
»Žalim«, šapnula je. »Žalim što nisam ona.«
»Zbilja?«
»Da jesam... prava Cirilla... car bi me gledao milostivije. Ali ja sam samo fal-
sifikat. Imitacija. Dvojnik koji nije ničega dostojan. Ničega...«
Okrenuo se silovito, uhvatio je za ruke. I smjesta pustio. Povukao se za korak.
»Žudnja za krunom? Vlasti?« govorio je tiho, ali brzo, hineći da ne vidi kako
niječe žestokim pokretima glave. »Počastima? Raskošima? Luksuzom?«
Prekinuo je, teško uzdahnuo. Praveći se da ne vidi kako djevojka i dalje vrti
spuštenom glavom, nastavljajući nijekati nepravedna predbacivanja, možda čak i
još nepravednija time što nisu izgovorena.
326
Andrzej Sapkowski
Uzdahnuo je duboko i glasno.

»Znaš li, mala leptiriće, da je to što vidiš pred sobom plamen?«
»Znam, Vaša Carska Visosti.«
Šutjeli su dugo. Miris proljeća odjednom im se zavrtio u glavama. Oboma.
»Biti carica«, rekao je napokon muklo Emhyr, »to je unatoč prividima težak
kruh. Ne znam hoću li te biti u stanju zavoljeti.«
Kimnula je glavom u znak da i to znade. Ugledao joj je suze na obrazu. Kao i
onda, u dvorcu Stygga, osjetio je kako se pomaknuo okrhak stakla zaboden u nje-
govo srce.
Zagrlio ju je, čvrsto privio na grudi, pogladio po kosi koja je mirisala na đurđi-
ce.
»Ti moj jadni...« rekao je tuđim glasom. »Ti moj mali, jadni državni intere-
su...«
***
U cijeloj Cintri zvonila su zvona. Dostojanstveno, duboko, svečano. Ali neka-
ko čudno tužno.
Nesvakidašnja ljepota, razmišljao je hijerarh Hemmelfart, promatrajući kao i
svi postavljanje portreta veličine poput ostalih, najmanje pola sežnja na sežanj.
Čudna ljepota. Dajem glavu da je to nekakva meleskinja. Kladim se da u žilama
ima proklete vilenjačke krvi.
Lijepa je, razmišljao je Foltest, ljepša nego na minijaturi koju su mi pokazivali
ljudi iz obavještajne službe. Ali, portreti uvijek laskaju.
Nimalo slična Calanthei, razmišljala je Meve. Nimalo slična Roegneru. Nima-
lo slična Pavetti... Hmmm... tračalo se... Ali ne, to je nemoguće. To mora biti kra-
ljevska krv, zakonita vladarica Cintre. Mora. To zahtijeva državni interes. I povi-
jest.
To nije ta koju sam viđao u snovima, razmišljao je nedavno u Cintru prispjeli
Esterad Thyssen, kralj Kovira. To posve sigurno nije ta. Ali neću to reći nikome.
Sačuvat ću to za sebe i za svoju Zuleyku. Zuleyka i ja ćemo zajedno odlučiti kako
iskoristiti znanje koje su nam dali snovi.
Malo je manjkalo da mi ona bude ženom, ta Ciri, razmišljao je Kistrin iz Ver-
dena. Tada bih bio knez Cintre, nasljednik prijestolja prema običaju... I sigurno
bih poginuo kao Calanthe. Dobro, joj, dobro je što je pobjegla od mene.
Baš ni na tren nisam povjerovao u priču o velikoj ljubavi na prvi pogled, raz-
mišljao je Shilard Fitz-Oesterlen. Baš ni na tren. A ipak se Emhyr ženi tom dje-
vojkom. Odbacuje mogućnost izmirenja s knezovima, umjesto neku od nilfgaard-
skih kneginjica uzima za ženu Cirillu iz Cintre. Zašto? Da bi zavladao tom ma-
327
Gospodarica jezera
lom, iznurenom zemljicom, čiju bih mu polovicu, ako ne i više, ionako pribavio u
pregovorima? Da bi zavladao ušćem Jaruge, koje je već ionako u vlasti nilfgaard-
sko-novigradsko-kovirskih dioničkih društava pomorske trgovine?
Taj mi je državni interes posve nerazumljiv, posve.
Pretpostavljam da mi ne govore sve.
Čarobnice, razmišljao je Dijkstra. To je djelo čarobnica. Ali neka bude. Očito
je bilo pisano da će Ciri postati kraljicom Cintre, Emhyrovom ženom i caricom
Nilfgaarda. Očito je tako htjela sudbina. Usud.
Neka bude tako, razmišljala je Triss Merigold. Neka tako ostane. Ispalo je
jako dobro. Ciri će sada biti sigurna. Zaboravit će na nju. Dopustit će joj da živi.
Portret se napokon našao na svojem mjestu, sluge koji su ga vješali odstupili
su, pokupili ljestve.
U dugom redu potamnjelih i malo zaprašenih platna vladara Cintre, iza zbirke
Cerbina i Corama, iza Corbetta, Dagorada i Roegnera, iza ponosne Calanthee, iza
melankolične Pavette, visio je zadnji portret. Slika sadašnje milostivo vladajuće
monarhinje. Sukcesorice prijestolja i kraljevske krvi.
Portret vitke djevojke svijetle kose i tužnoga pogleda. Odjevene u bijelu halji-
nu sa zelenim rukavidma.
Cirilla Fiona Elen Riannon.
Kraljica Cintre i carica Nilfgaarda.
Sudbina, razmišljala je Filippa Eilhart, osjećajući na sebi Dijkstrin pogled.
Jadno dijete, razmišljao je Dijkstra gledajući portret. Sigurno misli da je ovo
kraj patnji i nesreća. Jadno dijete.
Zvona Cintre zvonila su plašeći galebove.
»Kratko nakon završetka pregovora i potpisivanja cintranskoga mira«, obnovio je

svoju priču hodočasnik, »u Novigradu je upriličena bučna višednevna svetkovina,
pučko slavlje čijom je krunom bila velika i svečana vojna parada. Dan, kako i do-
likuje prvom danu nove ere, bio je uistinu lijep...«
»Trebamo li razumjeti«, upitao je sarkastično vilenjak, »da si, gospodine moj,
bio ondje prisutan? Na toj paradi?«
»Istina, malo sam okasnio.« Hodočasnik očito nije spadao među takve koje
sarkazam zbunjuje. »Dan je, kako rekoh, bio lijep. Već se od svitanja vidjelo da
će biti takav.«
Vascoigne, zapovjednik tvrđe Drakenborg, donedavno zamjenik zapovjednika za

politička pitanja, nestrpljivo se udario korbačem po sari čizme.
328
Andrzej Sapkowski
»Brže tamo, brže«, požurio je. »Novi čekaju! Nakon toga mira sklopljenog u
Cintri imamo ovdje gomilu posla!«
Krvnici su, navukavši osuđenicima omče oko vrata, odstupili. Vascoigne je
opalio korbačem po sari.
»Ako netko ima što za reći«, rekao je suho, »sada je zadnji tren.«
»Živjela sloboda«, rekao je Cairbre aep Diared.
»Sud je bio pristran«, rekao je Orestes Kopps, maroder, pljačkaš i ubojica.
»Poljubite me u dupe«, rekao je Robert Pilch, dezerter.
»Prenesite gospodinu Dijkstri da mi je žao«, rekao je Jan Lennep, agent osu-
đen za korupciju i krađu.
»Nisam htio... Ja zbilja nisam htio«, zamucao je ljuljajući se na brezovu panji-
ću Istvan Igalffy, bivši zapovjednik tvrđe, smijenjen s položaja i izveden pred sud
zbog onoga što je činio zatvorenicama.
Sunce, zasljepljujuće kao taljeno zlato, eksplodiralo je nad palisadom tvrđe.
Stupovi vješala bacili su duge sjene. Nad Drakenborgom je nastajao nov, lijep,
sunčan dan.
Prvi dan nove ere.
Vascoigne se udario korbačem po sari. Podignuo je i spustio ruku.
Panjići su izbijeni ispod nogu.
Sva su zvona Nilfgaarda tukla, njihovi su se duboki i tugaljivi zvuci odbijali od

krovova i mansardi trgovačkih zidanica, raznosili se odjekom kroz uličice. Viso-
ko su eksplodirale rakete i vatrometi. Gomila je urlala, nazdravljala, bacala cvije-
će, podbacivala kape, mahala rupčićima, rupcima, zastavicama, pa čak i hlačama.
»Živjela Slobodna pukovnija!«
»Žiiivjeeeellllaaa!«
»Živjeli kondotijeri!«
Lorenzo Mola je salutirao mnoštvu, slao cjelove lijepim građankama.
»Ako će isplatiti premije jednako štedro kako nam kliču«, nadvikao je vrevu,
»bogati smo!«
»Šteta«, rekla je kroz stisnuto grlo Julia Abatemarco. »Šteta što Frontino nije
ovo dočekao...«
Jahali su korakom glavnom ulicom grada, Julia, Adam ›Adieu‹ Pangratt i Lo-
renzo Molla, na čelu Pukovnije, svečano odjevene, poredane u pravilne četvero-
rede tako da nijedan od ulaštenih i istimarenih konja nije ni za cal isturao nos iz
reda. Kondotijerski konji bili su kao njihovi jahači – spokojni i ponosni, nisu se
bojali klicanja i dreke gomile, samo su blagim, jedva zamjetnim trzajima glava
329
Gospodarica jezera
reagirali na vijence i cvijeće koje je letjelo prema njima.

»Živjeli kondotijeri!«
»Živio ›Adieu‹ Pnagratt! Živjela ›Slatka Vjetropirka‹!«
Julia je krišom obrisala suzu, uhvativši u letu karanfil bačen iz mnoštva.
»Nisam ni sanjala...« rekla je. »Takav trijumf... Šteta što Frontino...«
»Ti si romantičarka«, nasmiješio se Lorenzo Molla. »Ti si dirnuta, Julia.«
»Dirnuta sam. Pozor, braćo! Pogled! Nalijevooo!«
Uspravili su se u sedlima okrećući glave prema tribini i na njoj postavljenim
prijestoljima i stolcima. Vidim Foltesta, pomislila je Julia. Taj bradati je valjda
Henselt iz Kaedwena, a onaj zgodni Demawend iz Aedirna... Ta matrona mora da
je kraljica Hedwig... A onaj balavac pored nje je kraljević Radowid, sin onoga
ubijenog kralja... Jadni šmrkavac...
»Živjeli kondotijeri! Živjela Julia Abatemarco! Vivat ›Adieu‹ Pangratt! Vivat Lo-
renzo Molla!«
»Živio veliki grof Natalis!«
»Živjeli kraljevi! Foltest, Demawend, Henselt, živjeli!«
»Živio gospodin Dijkstra!« zaurlao je neki vazelinac.
»Živjela Njegova Svetost!« dreknulo je iz gomile nekoliko plaćenih bukača.
Cyrus Engelkind Hemmelfart, hijerarh Novigrada je ustao, pozdravio mnoštvo i
vojsku koja je prolazila podizanjem ruku, neprofinjeno okrećući tur kraljici
Hedwig i maloljetnom Radowidu, zaklanjajući ih skutima svoje goleme halje.
Nitko neće uzviknuti: »Živio Radowid«, pomislio je kraljević zaklonjen za-
mašnom hijerarhovom stražnjicom. Nitko neće ni pogledati prema meni. Nitko
neće povikati u čast moje majke. Neće se ni sjetiti moga oca, neće kliknuti u nje-
govu slavu. Danas, na dan trijumfa, na dan sloge, saveza kojemu je otac itekoliko
pridonio. I zato bio ubijen.
Osjetio je pogled na vratu. Nježan kao nešto što nije poznavao – ili je pozna-
vao, ali samo iz snova. Nešto slično dodiru mekih i toplih ženskih usana. Okre-
nuo je glavu. Ugledao je zagledane u sebe tamne, bezdane oči Filippe Eilhart.
Pričekajte, pomislio je kraljević, odvraćajući pogled. Samo pričekajte.
Tada nije nitko mogao predvidjeti i pogoditi da će taj trinaestogodišnjak, sada
beznačajna osoba u zemlji kojom vladaju Namjesničko vijeće i Dijkstra, izrasti u
kralja. Kralja koji će – uzvrativši svima poniženja koja su osjetili majka i on – os-
tati u povijesti kao Radowid V. Strogi.
Gomila je klicala. Pod kopita paradnih kondotijerskih konja sipalo se cvijeće.
***
330
Andrzej Sapkowski
»Julia?«
»Molim, Adieu.«
»Udaj se za mene. Postani mi ženom.«
Slatka Vjetropirka dugo nije odgovarala, dolazeći sebi od iznenađenja. Gomila
je klicala. Hijerarh Novigrada, oznojen, hvatajući zrak kao veliki tusti som, bla-
gosiljao je s tribine građane i povorku, grad i svijet.
»Pa ti si oženjen, Adame Pangratte!«
»Živim odvojeno. Razvodim se.«
Julia Abatemarco nije odgovorila. Okrenula je glavu. Zatečena. Zbunjena. I
jako sretna. Tko zna zbog čega.
Gomila je klicala i bacala cvijeće. Iznad krovova su s praskom i dimom eks-
plodirale rakete i vatrometi.
Zvona Novigrada su ječala.
Žena, pomislila je Nenneke. Kada sam je slala u taj rat bila je djevojčica. Vratila
se žena. Samopouzdana. Samosvjesna. Spokojna. Smirena. Ženstvena.
Pobijedila je taj rat. Ne dopustivši da je rat uništi.
»Debora«, nastavljala je nabrajanje tihim, ali sigurnim glasom Eurneid, »umr-
la od tifusa u taboru pod Mayenom. Prune, utopila se u Jaruzi kada se prevrnula
lađa s ranjenicima. Myrrhe ubili vilenjaci, Vjeverice, za vrijeme napada na polj-
sku bolnicu kod Armerije... Katje...«
»Reci, dijete«, blago ju je požurila Nenneke.
»Katje«, nakašljala se Eurneid, »upoznala je u bolnici ranjenoga Nilfgaarđana.
Nakon sklapanja mira, prilikom razmjene zarobljenika, otišla je skupa s njim u
Nilfgaard.«
»Uvijek sam tvrdila«, uzdahnula je krupna svećenica, »da ljubav ne poznaje
granice ni prepreke. A što je s Iolom Drugom?«
»Živa je«, požurila je s uvjeravanjem Eurneid. »U Mariboru je.«
»Zašto se ne vraća?«
Novakinja je pognula glavu.
»Ona se neće vratiti u svetište, majko«, rekla je tiho. »U bolnici je gospodina
Mila Vanderbecka, onoga kirurga, polutana. Rekla je da hoće liječiti. Da će se
posvetiti samo tome. Oprosti joj, majko Nenneke.«
»Da joj oprostim?« frknula je svećenica. »Ponosna sam na nju.«
»Zakasnio si«, prosiktala je Filippa Eilhart. »Zakasnila si na svečanost na kojoj

sudjeluju kraljevi. Do sto đavola, Sigismunde, tvoja arogancija spram protokola
331
Gospodarica jezera
toliko je dobro poznata da je ne moraš nametljivo naglašavati. Osobito danas, na

ovakav dan...«
»Imao sam razloga.« Dijkstra je naklonivši se odgovorio na pogled kraljice
Hedwig i podizanje obrva hijerarha Novigrada. Ulovio je pogledom mrštenje na
licu svećenika Willemera i grimasu prijezira na licu kralja Foltesta, koje je bilo
kao stvoreno da se nađe na kovanicama.
»Moram porazgovarati s tobom, Fil.«
Filippa se namrštila.
»Zacijelo u četiri oka?«
»Bilo bi najbolje.« Dijkstra se blago nasmiješio. »No ako ti se učini uputnim,
pristat ću na još nekoliko dodatnih parova očiju. Recimo, lijepih očiju gospi iz
Montecalva.«
»Tiše«, siknula je čarobnica kroz nasmiješene usne.
»Kada se mogu nadati audijenciji?«
»Razmislit ću i obavijestiti te. Sada me ostavi na miru. Ovo je uzvišena sveča-
nost. Ovo je veliki blagdan. Napominjem ti, ako nisi sam primijetio.«
»Veliki blagdan?«
»Stojimo na pragu nove ere, Dijkstra.«
Špijun je slegnuo ramenima.
Gomila je klicala. Nebo su osvjetljavali vatrometi. Zvona Novigrada su zvoni-
la, zvonila u znak trijumfa, slavlja. Ali zvučala su nekako čudno žalostivo.
***
»Hajde, pridrži uzde, Jarre«, rekla je Lucienne. »Ogladnjela sam, nešto ću pri-
gristi. Daj, omotat ću ti remen oko ruke. Znam da ne možeš s jednom.«
Jarre je osjećao kako mu lice rumeni od stida i poniženja. Nije se još navik-
nuo. Stalno je imao dojam da cijeli svijet nema pametnijeg posla od zurenja u
njegov batrljak, u presavijen i sašiven rukav. Da cijeli svijet ne razmišlja ni o
čemu drugom osim o njegovoj sakatosti, da prijetvorno suosjeća s bogaljem i ne-
iskreno ga žali dok ga u dubini duše prezire i smatra nečim što nelijepo narušava
red već samim ružnim i nametljivim postojanjem. Time što se usuđuje postojati.
Lucienne se, morao je priznati, u tom smislu razlikovala od cijeloga svijeta.
Nije se niti pretvarala da ništa ne vidi, niti je upadala u rutinu ponižavajućeg po-
maganja i još gore samilosti. Jarre je bio blizak pomisli da se plavokosa vozarica
prema njemu ponaša prirodno i normalno. Ali tu je pomisao tjerao od sebe. Nije
ju prihvaćao.
I dalje nije imao snage sam sebe prihvaćati normalno.
Vojna kola koja su vozila bogalje škripala su i štropotala. Nakon kratkoga raz-
332
Andrzej Sapkowski
doblja kiša došle su vrućine, kolotečine koje su izorali vojni tabori osušile su se i
stvrdnule u grebene, grane i grbe fantastičnih oblika preko kojih se morala kotr-
ljati zaprega s četiri konja. Na svakoj većoj neravnini vozilo je skakalo, pucketa-
lo, sanduk se ljuljao kao brod za oluje. Sakati, uglavnom beznogi vojnici psovali
su tada jednako probrano koliko i masno, a Lucienne – da ne bi pala – privijala se
uz Jarrea i grlila ga, obilato darivajući momka svojom čarobnom toplinom, pre-
krasnom mekoćom i uzbudljivom mješavinom zapaha konja, remenja, sijena,
zobi i mladog, intenzivnog djevojačkog znoja.
Kola su poskočila na još jednoj neravnini, uzde omotane oko Jarreova zglavka
se zategle. Lucienne, zagrizajući naizmjence kruh i kobasicu, privila mu se uz
bok.
»No, no«, primijetila je njegov mjedeni medaljon i nepošteno iskoristila činje-
nicu da mu je jedina ruka bila zauzeta uzdama. »I tebe su navukli? Amulet neza-
boravak. Joj, pravi je varalica taj koji je izmislio tu dranguliju. Velika je za njom
bila potražnja u ovom ratu, možda i veća no za rakijom. A koje je to unutra dje-
vojačko ime, da vidimo...«
»Lucienne.« Jarre je pocrvenio kao vinobojka, osjećao je da će mu za tren krv
šiknuti iz jagodica. »Moram te zamoliti... da ne otvaraš... Oprosti, ali to je osobna
stvar. Ne bih te htio uvrijediti, ali...«
Kola su poskočila, Lucienne se privila, a Jarre zašutio.
»Ci... ril... la«, slovkala je vozarica s mukom, ali svejedno iznenađujući Jarrea
koji od seoske djevojke nije očekivao tako složeno umijeće.
»Neće te zaboraviti.« Zaklopila je medaljon, pustila lančić, pogledala momka.
»Ta Cirilla, znači. Ako te zbilja voljela. Bez veze su sve te čarolije i amuleti. Ako
je zbilja voljela, nije zaboravila. Bila je vjerna. Čeka.«
Djevojka je blago namrštila oči modre kao potočnice.
»Ako je zbilja voljela«, ponovila je tvrdo, »onda čeka, a ostalo su besmislice.
Znam to.«
»Imaš u tome pogledu tako veliku empiriju?«
»Nije tvoja stvar«, sada je na Lucienne došao red da blago porumeni, »s kim
sam i što imala. I ne pomišljaj da sam ja od onih koje su, čim im namigneš,
spremne izvoditi nekakve eksperimencije na sijenu. Ali ono što znam, znam. Ako
se čovjeka voli, onda ga se voli cijeloga, ne po dijelovima. Onda nema veze ako
se koji dio izgubio.«
Kola su poskočila.
»Jako pojednostavnjuješ«, rekao je Jarre kroz stisnute zube, pohlepno udišući
djevojčin zapah. »Jako pojednostavnjuješ i jako idealiziraš, Lucienne. Ne izvolje-
vaš primijetiti jednu sitnu pojedinost, a to je da samo potpun muškarac može uz-
333
Gospodarica jezera
državati ženu i obitelj. Bogalj nije u stanju...«

»No, no, no!« naglo ga je prekinula. »Ne cendraj mi tu kao baba. Glavu ti Crni
nisu otkinuti, a ti si glavonja, glavom rabotaš. Što tako blejiš? Ja jesam sa sela, ali
oči i uši imam. Koje su usto i dovoljno bistre da primijete tako sitnu pojedinost
kakva je nečiji način govora, pravi gospodski i učen. A usto...«
Pognula je glavu, kašljucnula. I Jarre je kašljucnuo. Kola su poskočila.
»A usto«, dovršila je djevojka, »čula sam i što drugi pričaju. Da si pisar. I sve-
ćenik iz svetišta. Onda i sam vidiš da ta ruka... Fuj, bez veze i gotovo.«
Kola već neko vrijeme nisu poskakivala, ali Jarre i Lucienne, činilo se, uopće
to nisu primijetili. I uopće im to nije smetalo.
»Mene prati«, rekla je nakon dužeg trena djevojka, »nekakva sreća s učenima.
Bio je jedan takav... jednom... Hofirao mi je... Bio je učen i na akademijama ško-
lovan. Dalo se to već po imenu pogoditi.«
»A kako se zvao?«
»Semester.«
»Hej, gospodična«, povikao je iza njihovih leđa kaplar Kreštalo, zlobnik i pod-
muklica, osakaćen tijekom borbi za Mayenu. »Hajde, pucni, gospodična, bičem
konjima nad dupetom, puze ta tvoja kola kao šmrklja po zidu.«
»Itekako živo«, dodao je drugi bogalj, češući se po batrljku koji se vidio ispod
nogavice pokriven svjetlucavim tkivom ožiljka. »Dojadila nam već ova pustara!
Za krčmom mi se stužilo, jer istinu vam velim, piva bih se napio. Ne bi li moglo
brže?«
»Moglo bi.« Lucienne se okrenula na kozlu. »Ali ako se na jarku slomi glavči-
na kotača, nećete sedmicu ili dvije pivo piti, nego samo kišnicu i brezov sok, če-
kajući prijevoz. Sami nećete nikamo, a ja vas na leđima neću prenijeti.«
»Baš mi je žao«, nacerio se Kreštalo. »Jer ja noću sanjam da me na sebe uzi-
maš. Sleđa, to jest zguza. Ja baš tako volim. A ti, gospodična?«
»Ti kilavče šepavi!« vrisnula je Lucienne. »Ti škopče smrdljivi! Ti...«
Zastala je vidjevši kako se lica svih bogalja u kolima odjednom pokrivaju
smrtnim, mrtvačkim bljedilom.
»Majko«, zastenjao je netko. »A tako smo blizu došli kući...«
»Propali smo«, rekao je Kreštalo tiho i posve bez osjećaja. Jednostavno utvr-
đujući činjenicu.
A govorkalo se, promaknulo je Jarreu kroz glavu, da više nema Vjeverica. Da
su ih već sve pobili. Da je, kako su se izrazili, vilenjačko pitanje već riješeno.
Bilo je šestero konjanika. Ali nakon pozornijeg zagledanja, pokazalo se da je
šest bilo konja, a konjanika osmero. Dva su konja nosila po dva jahača. Svi su
stupali ukočeno i aritmično, nisko spuštali glave. Izgledali su iznureno.
334
Andrzej Sapkowski
Lucienne je glasno uzdahnula.

Vilenjaci su im se približili. Izgledali su još iznurenije od konja.
Nije ostalo ništa od njihova ponosa, njihove razrađene, uzvišene, karizmatične
drugačijosti. Odjeća, obično čak i kod gerilaca u odredima elegantna i lijepa, bila
je prljava, poderana, zamrljana. Kosa, njihov ponos i dika, bila je zamršena, oblo-
žena ljepljivom prljavštinom i zgrušanom krvlju. Njihove velike oči, obično oho-
lo lišene bilo kakva izraza, bile su sada ponori panike i očaja.
Nije ništa ostalo od drugačijosti. Smrt, užas, glad i potucanje učinili su da su
postali obični. Vrlo obični.
Prestali su čak izazivati strah.
Na tren je Jarre držao da će proći pored njih, da će jednostavno presjeći cestu i
nestati u šumi na drugoj strani, ne počastivši kola i njihove putnike ni pogledom.
Da će za njima ostati samo taj posve nevilenjački, ružni, gadni zapah, zapah koji
je Jarre i predobro poznavao iz poljskih bolnica – zapah jada, mokraće, prljavšti-
ne i zagnojenih rana.
Prolazili su ne gledajući.
Ne svi.
Vilenjakinja tamne, duge kose, slijepljene skorenom krvlju, zaustavila je konja
tik uz kola. Sjedila je u sedlu neskladno nakrivljena, držeći ruku u krvlju natop-
ljenom povoju oko kojega su zujale i rojile se muhe.
»Toruviel« rekao je, okrećući se, jedan od vilenjaka. »En’ca digne, luned.«
Lucienne je u trenu razabrala, razumjela u čemu je stvar. Shvatila je što vile-
njakinja gleda. Seljanka, odmalena je bila svikla na modru i otečenu sablast, avet
gladi. Reagirala je stoga nagonski i nepogrešivo. Pružila je vilenjakinji kruh.
»En’ca digne, Toruviel« ponovio je vilenjak. On je jedini od cijeloga odreda
na poderanom rukavu zaprljane jakne imao srebrne munje brigade Vrihedd.
Bogalji na kolima, do toga trena skamenjeni i obamrli, odjednom su se trgli,
kao oživljeni čarobnom formulom. U njihovim dlanovima koje su pružili prema
vilenjacima našle su se, kao iščarane, četvrtine kruha, grumenčići sira, komadići
slanine i kobasice.
A vilenjaci, prvi put u tisuću godina, pružili su prema ljudima ruke.
A Lucienne i Jarre bili su prvi ljudi koji su vidjeli vilenjakinju koja plače.
Kako je guši jecaj i čak ni ne pokušava obrisati suze koje su joj tekle niz prljavo
lice. Poričući tvrdnju da vilenjaci navodno uopće nemaju suzne žlijezde.
»En’ca... digne«, ponovio je prepuklim glasom vilenjak s munjama na rukavu.
A onda je pružio ruku i uzeo kruh od Kreštala.
»Hvala ti«, rekao je hrapavo, s naporom prilagođavajući jezik i usne stranom
jeziku. »Hvala ti, čovječe.«
335
Gospodarica jezera
Nakon nekog vremena, vidjevši da je stvar svršena, Lucienne je cmoknula ko-

njima, potresla uzdama. Kola su zaškripala i zaštropotala. Svi su šutjeli.
Bilo je već predvečer kada se cesta ispunila naoružanim jahačima. Zapovijeda-
la im je žena posve bijele, kratko ošišane kose, zlog, zagrižljivog lica unakaženog
ožiljcima od kojih je jedan presijecao obraz od sljepoočnice do kuta usana, a dru-
gi polukružno obilazio očnu duplju. Ženi je usto nedostajao i veći dio desne usne
školjke, a lijeva joj je ruka ispod lakta završavala kožnim tuljcem i mjedenom ku-
kom za koju su bile pričvršćene uzde.
Žena je, odmjeravajući ih zlim pogledom, punim bijesne osvetoljubivosti, pita-
la za vilenjake. Za Scoia’tael. Za teroriste. Za bjegunce, za ostatke odreda razbi-
jenoga nekoliko dana prije.
Jarre, Lucienne i bogalji, izbjegavajući pogled bjelokose i jednoruke žene,
mrmljali su nerazgovijetno da ne, da nisu nikoga sreli i nikoga nisu vidjeli.
Lažete, razmišljala je Bijela Rayla, ta koja je nekoć bila Crna Rayla. Lažete,
znam. Lažete iz samilosti.
Ali to je ionako nevažno.
Jer ja, Bijela Rayla, samilost ne poznajem.
»Huuurraaa, naprijed patuljci! Živio Barclay Els!«

»Žiiiivjeeeelliiii!«
Novigradska kaldrma tutnjala je pod potkovanim cokulama veterana iz Drago-
voljačke pukovnije. Patuljci su marširali u za njih tipičnom stroju, u petorkama,
barjak s čekićima lepršao je nad kolonom.
»Živio Mahakam! Vivat patuljci!«
»Dika im! I slava!«
Iznenada se netko iz gomile nasmijao. Nekoliko ga je osoba pratilo. A ubrzo
su već svi urlali od smijeha.
»To je uvreda...« hvatao je zrak hijerarh Hemmelfart. »To je skandal... To je
neoprostivo...«
»Pogani neljudi«, siknuo je svećenik Villemer.
»Pretvarajte se da ne vidite«, spokojno je savjetovao Foltest.
»Nismo trebali škrtariti s opskrbom«, rekla je kiselo Meve. »Niti im uskraći-
vati provijant.«
Patuljački su časnici sačuvali ozbiljnost i formu, pred tribinom su se uspravili i
salutirali. Dočasnici i vojnici Dragovoljačke pukovnije su međutim iskazali svoje
nezadovoljstvo proračunskim rezovima kraljeva i hijerarha. Jedni su, prolazeći
pored tribine, pokazivali kraljevima savijene laktove, drugi su pokazivali drugu
336
Andrzej Sapkowski
od svojih omiljenih gesti – šaku s ispruženim srednjim prstom. Ta se gesta u aka-

demskim krugovima nazivala digitus infamis. Plebs ju je zvao sočnije.
Crvenilo na licima kraljeva i hijerarha dokazivalo je da su im poznata oba na-
ziva.
»Nije ih trebalo vrijeđati škrtošću«, ponovila je Meve. »Smion je to narod.«
Urlikavac na Elskerdegu je zaurlao, zavijanje je prešlo u jezoviti pjev. Nitko od

posjednutih oko vatre nije okrenuo glavu.
Taj koji se nakon duge šutnje oglasio prvi bio je Boreas Mun.
»Svijet se promijenio. Pravda je zadovoljena.«
»No, s tom se pravdom možda pretjeruje«, blago se nasmiješio hodočasnik.
»Ali ipak bih se složio da se svijet nekako uskladio s temeljnim zakonom fizike.«
»Zanima me«, rekao je otežući vilenjak, »mislimo li na isti zakon.«
»Svaka akcija«, rekao je hodočasnik, »izaziva reakciju.«
Vilenjak je frknuo, ali je to frktanje bilo poprilično dobrohotno.
»Bod za tebe, čovječe.«
»Stefane Skellene, sine Bertrama Skellena, ti koji si bio carskim koronerom, usta-
ni. Najviši tribunal milošću Velikoga Sunca Vječnoga Imperija proglašava te kri-
vim za zločine i protupravne radnje zbog kojih si optužen, i to: veleizdaju i sudje-
lovanje u uroti s ciljem zločinačkog udara na pravni poredak Imperija, a također i
Carsko visočanstvo osobno. Tvoja je krivnja, Stefane Skellenu, potvrđena i doka-
zana, a Tribunal nije našao olakotnih okolnosti. Njegovo Presvijetlo carsko viso-
čanstvo pak nije iskoristilo pravo pomilovanja.«
»Stefane Skellene, sine Bertrama Skellena. Iz sudnice ćeš biti prevezen u Cita-
delu odakle ćeš, kada za to dođe vrijeme, biti odveden. Kao izdajnik, nedostojan
si stupati po tlu Carstva, pa ćeš biti položen na drvenu drljaču i na toj će te drljači
konji odvući na Trg Tisućljeća. Kao izdajnik, nedostojan si udisati zrak Carstva,
te će te na Trgu Tisućljeća krvnikova ruka objesiti na vješala između neba i zem-
lje. I ondje ćeš visjeti sve dok ne umreš. Tvoje će tijelo biti spaljeno, a pepeo pro-
sut na sve četiri strane svijeta.«
»Stefane Skellene, sine Bertrama Skellena, izdajniče. Ja, predsjedavajući Naj-
višega tribunala Carstva, osuđujući te, zadnji put izgovaram tvoje ime. Od ovoga
trenutka neka ono bude zaboravljeno.«
»Uspjelo je! Uspjelo!« povikao je, upadajući u dekanat, profesor Oppenhauser.
337
Gospodarica jezera
»Uspjelo je, gospodo! Napokon! Napokon! To ipak funkcionira! Ipak se kreće!

Djeluje! To djeluje!«
»Zbilja?« upitao je bezobzirno i prilično skeptično Jean La Voisier, profesor
kemije kojega su studenti zvali Smradovodik. »To je nemoguće! A što to, zanima
me, djeluje?«
»Vječno kretalo!«
»Perpetuum mobile?« zainteresirao se Edmund Bumbler, stari predavač zoolo-
gije. »Zar zbilja? Da ne pretjerujete, gospodine kolega?«
»Nimalo!« vrisnuo je Oppenhauser i poskočio kao jarac. »Ni zere! Djeluje!
Kretalo radi! Pokrenuo sam ga i radi! Radi neprestano! Bez zastajanja! Vječno!
Na vijeke vjekova! To se ne da ispričati, kolege, to treba vidjeti! Dođite u moju
radionicu, brzo!«
»Doručkujem«, usprotivio se Smradovodik, ali je njegov prosvjed utonuo u
žamor i sveopću uzbuđenu graju. Profesori, magistri i prvostupnici su u žurbi
navlačili na toge kapute i surke, trčali prema izlazu, predvođeni i dalje razgalam-
ljenim i razmahanim Oppenhauserom. Smradovodik pokazao je za njima digitus
infamis i vratio se žemlji s paštetom.
Gomilica znanstvenika, koja se usput neprestano povećavala novim radoznal-
cima željnim vidjeti plod Oppenhuaserovih tridesetogodišnjih napora, žustro je
svladala razdaljinu koja ih je dijelila od radionice glasovitoga fizičara. Već su tre-
bali otvoriti vrata, kada se zemlja odjednom zatresla. Osjetno. Ma, snažno. Ma,
jako snažno.
Bio je to seizmički potres, jedan iz niza potresa koje su izazvale čarobnice ra-
zarajući Styggu, Vilgefortzovo skrovište. Seizmički val je dopro iz dalekoga Eb-
binga čak ovamo, u Oxenfurt.
Sa zveketom je izletjelo dvadesetak stakala iz vitraja na pročelju Katedre lije-
pih umjetnosti. Svalilo se s postolja uprljanog prostotama poprsje Nicodemusa de
Boota, prvoga rektora učilišta. Pala je sa stola šalica biljnog čaja kojim je Smra-
dovodik zalijevao žemlju s paštetom. Pao je s platane u parku student prve godine
fizike, Albert Solpietra, koji se popeo na stablo da bi zadivio studentice medicine.
A perpetuum mobile profesora Oppenhausera, njegovo legendarno vječno kre-
talo, ganulo se još jednom i stalo. Zauvijek.
I nikada ga se više nije dalo pokrenuti.
»Živjeli patuljci! Živio Mahakam!«

Čega li se sve ovdje nakupilo, kakve su to bande, razmišljao je hijerarh Hem-
melfart, blagosiljajući drhtavom rukom povorku. Komu se ovdje kliče? Potkuplji-
338
Andrzej Sapkowski
vi kondotijeri, opsceni patuljci, kakvo je to čudovišno novačenje? Tko je na kraju

pobijedio u ovome ratu, oni ili mi? Bogova mu, valja kraljevima skrenuti pozor-
nost na to. Kada se povjesničari i pisci prihvate posla, trebat će ih podvrgnuti
cenzuri. Najamnici, vješci, plaćeni razbojnici, neljudi i svi drugi sumnjivi ele-
menti moraju nestati iz kronika čovječanstva. Treba ih prekrižiti, izbrisati. Ni ri-
ječi o njima. Ni riječi.
I ni riječi o njemu, pomislio je, stišćući usne i gledajući Dijkstru kako proma-
tra paradu dosađujući se.
Trebat će, pomislio je hijerarh, izdati kraljevima naloge u vezi s tim Dijks-
trom. Njegova je nazočnost uvreda za pristojne ljude.
To je bezbožnik i lupež. Neka nestane bez traga. I neka bude zaboravljen.
Nećeš to dočekati, grimizni bogomoljački vepre, razmišljala je Filippa Eilhart,

bez napora čitajući intenzivne hijerarhove misli. Htio bi vladati, htio bi diktirati i
utjecati? Htio bi odlučivati? Nikada. Odlučivati možeš samo u vezi sa svojim he-
meroidima, a i tamo, u tvom dupetu, tvoje će odluke malo značiti.
A Dijkstra će ostati. Koliko god će mi biti potreban.
Jednom ćeš pogriješiti, razmišljao je svećenik Willemer gledajući sjajne, crveno

našminkane Filippine usne. Jednom će neka od vas pogriješiti. Uništit će vas
umišljenost, arogancija i oholost. Urote koje snujete. Nemoral. Gadosti i perver-
zija kojima se odajete, u kojima živite. Sve će izaći na javu, raširit će se smrad
vaših grijeha, kada pogriješite. Mora doći takav trenutak.
A čak i ako ne počinite grešku, naći će se načina da vas se nečim ocrni. Snaći
će čovječanstvo neka nesreća, nekakav poraz, nekakva pošast, možda zaraza ili
epidemija... Pa će krivnja pasti na vas. Vas će okriviti za to što niste mogle odag-
nati pošast, za to što niste uspjele ukloniti njezine posljedice.
Vi ćete biti krive za sve.
I tada će zaplamtjeti lomače.
***
Stari je prugasti mačak, kojega su ljudi zbog boje krzna zvali Riđi, umirao.
Umirao je gadno. Previjao se, napinjao, grebao zemlju, povraćao krv i sluz, potre-
san grčevima. Imao je usto krvavi proljev. Mijaukao je, iako mu je to bilo ispod
časti. Mijaukao je žalosno, tiho. Brzo je gubio snagu.
Riđi je znao zašto umire. Ili se barem domišljao što ga je ubilo.
Prije nekoliko dana u cintransku je luku uplovio čudan teretnjak, star i vrlo pr-
339
Gospodarica jezera
ljav hulk, zapuštena kanta, skoro olupina. »Catriona« glasila su jedva vidljiva slo-
va na kljunu hulka. Riđi ta slova – jasna stvar – nije umio pročitati. Iz olupine je,
iskoristivši cimu, na obalu izašao štakor. Samo jedan. Štakor je bio olinjao, šu-
gav, trom. I nije imao jedno uho.
Riđi je ugrizao štakora. Bio je gladan, ali instinkt ga je spriječio da pojede ga-
dost. No nekoliko buha, velikih, sjajnih buha, od kojih se rojilo glodavčevo krz-
no, uspjelo je prijeći na Riđega i nastaniti se u njegovu krznu.
»Što je s tim vražjim mačkom?«
»Netko ga je sigurno otrovao. Ili začarao!«
»Fuj, gnusoba! Ala zaudara, prokletinja! Makni ga od stuba, ženo!«
Riđi se napeo i bezglasno otvorio okrvavljenu njuškicu. Nije više osjećao
udarce i bubotke metle kojom mu je domaćica upravo zahvaljivala za jedanaest
godina lovljenja miševa. Izbačen iz dvorišta, dogorijevao je u jarku zapjenjenom
od luga i urina. Dogorijevao je, želeći tim nezahvalnim ljudima da se i oni razbo-
le. Da pate ovako kao on.
Njegova će se želja ubrzo ispuniti. I to u velikim razmjerima. U zbilja velikim
razmjerima.
Žena koja je izbacila i izmela Riđog iz dvorišta, zastala je. Podignula haljinu i
počešala list ispod koljena. Svrbjelo ju je.
Ugrizla ju je buha.
***
Zvijezde iznad Elskerdega intenzivno su treperile. Iskre iz ognjišta gasile su se
s njima u pozadini.
»Ni cintranski mir«, rekao je vilenjak, »a još manje pompozna novigradska
parada, ne mogu se smatrati cezurom i miljokazom. Jer kakvi su to pojmovi? Po-
litička vlast ne može stvarati povijest s pomoću akata ili ukaza. Politička vlast ne
može prošlost ocjenjivati, niti obilježavati i razvrstavati, iako to u svojoj oholosti
nijedna vlast neće priznati. Jednom od živopisnijih znakova vaše ljudske arogan-
cije jest takozvana historiografija, pokušaji donošenja mišljenja i zaključaka o,
kako vi to kažete, ›minuloj povijesti‹. To je tipično za vas, ljude, i proizlazi iz či-
njenice da vas je priroda obdarila kratkotrajnim životom, životom kukaca, mrava,
s prosječnim vijekom kraćim od sto godina. Vi toj efemernoj egzistenciji nastoji-
te prilagođavati svijet. Međutim, povijest je proces koji traje neprekidno i ne za-
vršava nikada. Povijest se ne može podijeliti na nastavke, odavde do tamo, od
tamo do ovdje, od nadnevka do nadnevka. Povijest se ne da odrediti, a još manje
promijeniti kraljevskim ukazom. Čak i ako se pobijedilo u ratu.«
»Neću se upustiti u filozofsku raspravu«, rekao je hodočasnik. »Kako rekoh,
340
Andrzej Sapkowski
jednostavan sam čovjek i malorječiv. Usudit ću se ipak primijetiti dvije stvari.

Kao prvo, život kratak kao u kukaca štiti nas, ljude, od dekadencije, navodi na to
da, štujući život, živimo intenzivno i stvaralački, da iskorištavamo svaki trenutak
života i radujemo mu se. A kada treba, da život bez žaljenja dajemo za stvar. Go-
vorim i mislim kao čovjek, ali tȁ isto su tako razmišljali i dugovječni vilenjaci,
pošavši se boriti i umirati u odredima Scoia’taela. Ako nemam pravo, ispravite
me.«
Hodočasnik je pričekao primjereno vrijeme, ali ga nitko nije ispravio.
»Kao drugo«, nastavio je, »čini mi se da politička vlast, iako nije sposobna mi-
jenjati povijest, može svojim djelovanjem stvoriti iluziju i privid takve sposob-
nosti. Vlast ima za to metode i instrumente.«
»O, da«, odvratio je vilenjak, okrećući lice. »Tu ste pogodili u srž. Vlast ima
metode i instrumente. Takve s kojima je nemoguće raspravljati.«
Galija je lupnula bokom o algama i školjkama obrasle drvene stupove. Bačena je

cima. Razlegli su se povici, psovke i zapovijedi.
Kriještali su galebovi loveći otpatke po zelenoj, prljavoj vodi luke. Obala je
vrvjela ljudima. Uglavnom u odorama.
»Svršetak plovidbe, gospodo vilenjaci«, rekao je nilfgaardski zapovjednik ko-
nvoja. »U Dillingenu smo. Izlazite! Ovdje vas već čekaju.«
Stvarno. Čekali su ih.
Nijedan od vilenjaka – a sasvim sigurno ne Faoiltirna – nije nimalo vjerovao u
uvjeravanja o pravednim sudovima i amnestijama. Scoia’tael i časnici brigade
»Vrihedd« nisu imali nikakvih lažnih nada u vezi sa sudbinom koja ih čeka preko
Jaruge. Većina ih se s time pomirila, prihvaćali su to stoički, čak rezignirano. Ni-
šta ih više, smatrali su, nije moglo iznenaditi.
Varali su se.
Istjerani su iz galije, uz zveket i brecanje okova, pognani na molo, potom na
obalu, kroz špalir naoružanih vojaka. Bili su tamo i civili, takvi, čije su bistre oči
brzo žmirkale skačući s lica na lice, od obličja do obličja.
Probirači, pomislio je Faoiltiarna. Nije se prevario.
Na to da će njegovo unakaženo lice proći nezapaženo nije naravno mogao ra-
čunati. I nije računao.
»Gospodin Isengrim Faoiltirana? Željezni Vuk? Ugodnog li iznenađenja. Izvo-
lite, izvolite!«
Vojaci su ga izvukli iz dvoreda.
»Va faill!« doviknuo mu je Coinneach Dá Reo, kojega su prepoznali i izvukli
341
Gospodarica jezera
drugi, sa znakovima redanskoga orla. »Se’ved, se caerme dea!«

»Vidjet ćete se«, siknuo je civil koji je prepoznao Faoiltiarnu, »ali valjda u
paklu. Njega već čekaju ondje u Drakenborgu. Hej, stojte! Da ovo nije slučajno
gospodin Riordain? Pokupite ga!«
Ukupno su izvučena njih trojica. Samo trojica. Faoiltiarna je shvatio i odjed-
nom se – na svoje iznenađenje – počeo bojati.
»Va faill!« povikao je, zveckajući okovima, Angus Bri Cri drugovima izvuče-
nima iz reda. »Va faill, fraeren!«
Vojak ga je grubo pogurnuo.
Nisu ih odveli daleko. Samo do jedne od daščara u blizini pristaništa. Tik uz
lučki bazen nad kojim se ljuljala šuma jarbola.
Civil je dao znak. Faoiltiarnu su gurnuli pod stup, pod gredu preko koje je bio
prebačen konopac. Za konopac su počeli privezivati željeznu kuku. Riordiana i
Angusa su posadili na dva stolca.
»Gospodine Riordaine, gospodine Bri Cri«, rekao je hladno civil. »Obuhvaće-
ni ste amnestijom. Sud je odlučio pokazati milost.«
»No pravdi ipak mora biti udovoljeno«, dodao je ne dočekavši reakciju. »A da
bude tako, platili su obitelji onih koje ste poubijali, gospodo. Presuda je pala.«
Riordian i Angus nisu stigli ni kriknuti. Sleđa su im na vratove bile prebačene
omče, stegnute su, oboreni su skupa sa stolcima, povučeni po utabanom zemlja-
nom podu. Dok su okovanim rukama uzaludno pokušavali strgnuti konopce koji
su im se urezivali u tijelo, krvnici su im kleknuli na prsa. Bljesnuli su i pali nože-
vi, briznula je krv. Sada čak ni omče nisu mogle prigušiti njihove krikove, krklja-
nje od kojega se dizala kosa na glavi.
Trajalo je to dugo. Kao i uvijek.
»Vaša presuda, gospodine Faoiltiarna«, rekao je civil polagano okrećući glavu,
»ima dodatnu klauzulu. Nešto ekstra...«
Faoiltiarna nije kanio čekati nešto ekstra. Kopča na okovima na kojoj je vile-
njak radio već dva dana i noći, sada je spala s njegova zapešća kao na dodir ča-
robnoga štapića. Strašan udarac teškoga lanca oborio je oba vojaka koji su ga ču-
vali. Faoiltiarna je u skoku sljedećega opalio nogom u lice, ošinuo okovima civi-
la, poletio ravno u paučinom zastrt prozor daščare, proletio kroz njega skupa s
okvirom, ostavljajući na čavlima krv i dronjke odjeće. Bučno je sletio na daske
mola. Prebacio se preko glave, otkotrljao i pljusnuo u vodu, među ribarske barke
i čamce. Još uvijek okovanog oko desnog zapešća, teški ga je lanac vukao na dno.
Faoiltiarna se borio. Svim se silama borio za život do kojega mu, kako je mislio
još nedavno, nije bilo uopće stalo.
»Hvataj ga!« derali su se istrčavajući iz daščare vojaci. »Hvataj ga! Ubij!«
342
Andrzej Sapkowski
»Tamo!« derali su se drugi, trčeći po molu. »Tamo, tamo je isplivao!«

»U čamac!«
»Ustrijelite ga!« zaurlao je civil, pokušavajući objema rukama zaustaviti krv
koja mu je brzo tekla iz očne duplje. »Ubijte ga!«
Zviznule su tetive samostrela. Galebi su se podigli kriješteći. Prljava zelena
voda među barkama proključala je od strijela.
»Vivant!« Parada se otegnula, gomila građana Novigrada počela je pokazivati

znakove zamora i promuklosti. »Vivant!
»Hura!«
»Slava kraljevima! Slava!«
Filippa Eilhart se osvrnula, uvjerila da nitko ne prisluškuje, sagnula se prema
Dijkstri.
»O čemu hoćeš razgovarati sa mnom?«
I špijun se osvrnuo uokolo.
»O atentatu na kralja Vizimira izvršenom u srpnju prošle godine.«
»Molim?«
»Poluvilenjak koji je počinio to ubojstvo«, Dijkstra je još više stišao glas,
»uopće nije bio luđak, Fil. I nije djelovao sam.«
»Što ti pričaš?«
»Tiše«, nasmiješio se Dijkstra. »Tiše, Fil.«
»Ne zovi me Fil. Imaš dokaze? Kakve? Odakle?«
»Začudila bi se, Fil, kada bih ti rekao odakle. Kada se mogu nadati audijenciji,
presvijetla gospo?«
Oči Filippe Eilhart bile su kao dva crna, bezdana jezera.
»Uskoro, Dijkstra.«
Zvona su zvonila. Gomila je promuklo pozdravljala. Vojska je defilirala. Lati-
ce cvijeća prekrivale su novigradsku kaldrmu poput snijega.
»Još uvijek pišeš?«

Ori Reuven se trgnuo i napravio mrlju. Služio je Dijkstri već devetnaest godi-
na, ali se još uvijek nije naviknuo na bešumno kretanje svoga šefa, njegovo po-
javljivanje tko zna otkuda i na koji način.
»Dobra večer, kah, kah, vaša milost...«
»Ljudi iz sjene«, Dijkstra je pročitao naslovnu stranicu rukopisa koji je bez us-
tručavanja podignuo sa stola. »Povijest tajnih kraljevskih službi iz pera Oribasi-
usa Gianfranca Paola Reuvena, magistra... Joj, Ori, Ori. Stari panj, a takve glu-
343
Gospodarica jezera
posti...«
»Kah, kah...«
»Došao sam se oprostiti, Ori.«
Reuven ga je začuđeno pogledao.
»Vidiš, vjerni druže«, nastavio je špijun ne čekajući da tajnik nešto iskašlje, »i
ja sam star, a ispada i da sam usto i glup. Rekao sam jednu riječ jednoj osobi.
Samo jednoj. I samo jednu riječ. Bila je to jedna riječ previše i jedna osoba previ-
še. Naćuli uši, Ori. Čuješ ih?«
Ori Reuven, široko otvorivši začuđene oči, zavrtio je niječno glavom. Dijkstra
je nakratko šutio.
»Ne čuješ«, ustanovio je tren kasnije. »A ja ih čujem. Po svim hodnicima. Šta-
kori trče po tretogorskoj gradini, Ori. Idu ovamo. Nadolaze na mekim štakorskim
šapicama.«
Pojavili su se iz sjene, iz tame. Crni, maskirani, okretni kao štakori. Stražari i za-
štitari iz predsoblja pali su bez jauka pod brzim udarcima stileta uskih, trobridih
oštrica. Krv je tekla po podovima tretogorskog zamka, razlijevala se po pločica-
ma, mrljala parkete, upijala se u skupe vengerberske tepihe.
Nadolazili su po svim hodnicima, a iza njih su ostajala trupla.
»Ondje je«, rekao je jedan, pokazujući. Glas mu je prigušivao crni šal omotan
preko lica sve do očiju. »Onamo je ušao. Kroz ured u kojemu službuje Reuven,
onaj kašljavi djedo.«
»Odande nema izlaza.« Oči drugoga, zapovjednika, plamtjele su u otvorima
crne baršunaste maske. »Odaja iza ureda je slijepa. Nema čak ni prozora.«
»Svi su drugi hodnici zaposjednuti. Sva vrata i svi prozori. Ne može nam po-
bjeći. U zamci je.«
»Naprijed!«
Vrata su popustila pod udarcima čizama. Bljesnuli su stileti.
»Smrt!!! Smrt krvavom krvniku!«
»Kah, kah?« Ori Reuven je podignuo kratkovidne, suzne oči s papira. »Mo-
lim? Kako vam, gospodo, kah, kah, mogu pomoći?«
Ubojice su iz zaleta razvalili vrata u privatne Dijkstrine odaje, optrčali ih po-
put štakora, pretražujući sve zakutke. Poletjeli su na pod strgnuti gobleni, slike i
paneli, stileti su parali zavjese i tapiserije.
»Nema ga!« vrisnuo je jedan, upadajući u ured. »Nema ga!«
»Gdje je?« zahripao je vođa, saginjući se nad Orija, probadajući ga pogledom
kroz otvore crne maske. »Gdje je taj krvavi pas?«
344
Andrzej Sapkowski
»Nema ga«, odvratio je spokojno Ori Reuven. »Pa vidite i sami.«

»Gdje je? Govori! Gdje je Dijkstra?«
»Zar sam ja«, iskašljao je Ori, »čuvar brata svoga?«
»Poginut ćeš, starce!«
»Star sam. Bolestan. I jako umoran. Kah, kah. Ne bojim se ni vas, ni vaših no-
ževa.«
Ubojice su istrčali iz sobe. Nestali su jednako brzo kako su se i pojavili.
Nisu ubili Orija Reuvena. Bili su ubojice na zapovijed. A u njihovim se zapo-
vijedima Ori Reuven nije spominjao.
Oribasius Gianfranco Paolo Reuven, magistar prava, proveo je šest godina po
raznim zatvorima u kojima su ga neprestano na smjenu preslušavali isljednici, pi-
tali su ga najrazličitije, često prividno besmislene stvari i pitanja.
Nakon šest godina su ga oslobodili. Bio je tada već jako bolestan. Skorbut mu
je uzeo sve zube, anemija kosu, glaukom vid, astma dah. Na preslušavanjima su
mu polomili prste na obje ruke.
Na slobodi je živio nepunu godinu. Umro je u ubožnici. U bijedi. Zaboravljen.
Rukopis knjige Ljudi iz sjene ili povijest kraljevskih tajnih službi nestao je bez
traga.
Nebo na istoku je postajalo svjetlije, nad gorama je cvjetala blijeda aureola, naja-
va svitanja.
Oko ognjišta je već dulje vladala tišina. Hodočasnik, vilenjak i tragač proma-
trali su šutke vatru koja je dogorijevala.
Tišina je vladala na Elskerdegu. Zavijajuća sablast je otišla, zamorena uzalud-
nim zavijanjem. Zavijajuća sablast morala je napokon shvatiti da su trojica mu-
škaraca oko vatre u zadnje vidjela i previše užasa a da bi se uplašili nekakve sa-
blasti.
»Ako ćemo već putovati zajedno«, rekao je iznenada Boreas Mun, gledajući
rubinski žar ognjišta, »odbacimo nepovjerenje. Ostavimo iza sebe ono što je bilo.
Svijet se promijenio. Pred nama je novi život. Nešto se završilo, nešto započinje.
Pred nama...«
Zastao je, zakašljao. Nije bio vičan takvim govorima, bojao se da ne ispadne
smiješan. Ali njegovi slučajni prijatelji nisu se smijali. Štoviše, Boreas je čak
osjećao kako zrače naklonošću.
»Pred nama je prijevoj Elskerdeg«, završio je već sigurnijim glasom, »a za pri-
jevojem su Zerrikanija i Hakland. Pred nama je dalek i nesiguran put. Ako nam je
putovati zajedno... Odbacimo nepovjerenje. Ja sam Boreas Mun.«
345
Gospodarica jezera
Hodočasnik u šeširu sa širokim obodom je ustao, uspravivši svoju snažnu pri-

liku, stisnuo pruženu ruku. I vilenjak je ustao. Njegovo grozno unakaženo lice
čudno se namrštilo.
Stegnuvši tragačevu ruku, hodočasnik i vilenjak pružili su si desnice.
»Svijet se promijenio«, rekao je hodočasnik. »Nešto se završilo. Ja sam... Sigi
Reuven.«
»Nešto započinje.« Vilenjak je iskrivio izbrazdano lice u nešto što je po svim
naznakama bilo osmijeh. »Ja sam... Wolf Isengrim.«
Stegnuli su si ruke, brzo, čvrsto, čak žestoko, na tren je to izgledalo prije kao
uvod u borbu nego gesta pristanka. Ali samo na tren.
Cjepanica u vatri zaiskrila je, slaveći događaj radosnim vatrometom.
»Neka me đavli nose«, Boreas Mun se široko nasmiješio, »ako ovo nije poče-
tak jednog divnog prijateljstva.«
346
Andrzej Sapkowski
... kao i druge Vjerne, i sv. Filipa je potvorena da sprema izdaju kraljev-
stva, da podjaruje nemire i bune, da huška puk i snuje prevrat. Wilmerius,
heretik i sektaš, proglasivši se samozvan vrhovnim svećenikom, dao je Sv.
uhititi, bacio je u mračnu i gadnu tamnicu i ondje trapio hladnoćom i smra-
dom, zahtijevajući da uzme sve grijehe na sebe i da oda one koje je pouča-
vala. I pokazao je Wilmerius sv. Filipi razna oruđa za mučenje i silno joj
prijetio, Sv. mu je pak samo u lice pljunula i optužila ga za sodomiju.
Heretik je na to zapovjedio da je svuku do gola i nagu šibaju volovskim
žilama bez smilovanja, ter joj pod nokte trijeske zabadaju. I nastavio ju je
pitati i pozivati da se vjere svoje i Boginje odrekne. Ali samo se Sv. nasmi-
jala i savjetovala mu da se udalji.
Tada je isti dao Sv. na muke staviti, po cijelome je tijelu željeznim čaki-
jama i oštrim kukama razdirati i bokove joj svijećama pržiti. Ali premda
tako mrcvarena, Sv. je u smrtnome tijelu besmrtno strpljenje pokazivala.
Ter krvnici ti oslabješe i s velikim strahom odstupiše, ali ih je Wilmerius
strahovito opominjao i nalagao im da je i dalje muče i u tome se silno zalo-
že. Započeše tada sv. Filipu užarenim željezima paliti, udove joj iz zglobo-
va istezati i grudi ženske čupati kliještima. I u tim je mukama ona, ništa ne
priznavši, okončala.
A Wilmeriusa razvratnoga heretika, o čemu čitaj u Sv. Očeva, snašla je
kasnije takva kazna da su ga uši i crvi živoga razjedali i morili, ter je sav
sagnjio i od toga izdahnuo. A smrdio je tako kao pas ter su ga bez pokopa u
rijeku morali baciti.
Od toga sv. Filipi slava i mučenička kruna, Majci Velikoj Boginji vječna
glorija, a nama pouka i opomena, Amen.
Život sv. Filipe Mučenice iz Mons Calvusa pisan od starodavnih pisara mu-
čiteljskih, u Tretogorskom brevijaru sabran, uzet iz mnogih Očeva Sv. koji
je u pismenima svojim slave
Jedanaesto poglavlje
HITALI SU ŽURNO, kao mahniti, vratolomno. Jahali su kroz dane nabrekle prolje-
ćem. Konji su nosili poletnim galopom, a ljudi, uspravljajući povijene nad njivom
vratove i leđa, pogledavali su za njima nesigurni što su vidjeli – konjanike ili
utvare?
347
Gospodarica jezera
Jahali su kroz noći, mračne i mokre od tople kiše, a probuđeni ljudi, sjedajući
na posteljama, pogledavali su se, užasnuti, boreći se sa zaglušnom boli koja im je
rasla u grlima i grudima. Ljudi su skakali, osluškujući tresak prozorskih kapaka,
plač probuđene djece, zavijanje pasa. Prislanjali su lica na prozorske mjehure, ne-
sigurni što su vidjeli – konjanike ili utvare?
Po Ebbingu su počele kružiti priče o tri demona.
Konjanička trojka pojavila se tko zna kako, tko zna odakle i tko zna kojim ču-
dom, posve iznenadivši Čopu i ne dajući mu nikakvu priliku za bijeg. Ni pomoć
nije imalo smisla zvati. Od zadnjih kuća gradića dijelilo je bogalja dobrih petsto
koraka. A čak i da je bilo manje, šanse da će se netko od mještana odazvati na po-
ziv u pomoć bile su nikakve. Bilo je vrijeme sieste, koja je u Ljubomori obično
trajala od ranoga prijepodneva do rane večeri. Arystoteles Bobeck, zvan Čopo,
mjesni prosjak i filozof, i predobro je znao da u doba sieste Ljubomorci ne reagi-
raju ni na što.
Konjanika je bilo troje. Dvije žene i muškarac. Muškarcu je kosa bila bijela i
nosio je mač prebačen preko leđa. Jedna od žena, zrelija, odjevena u crno i bijelo,
imala je tamnu kovrčavu kosu. Mlađa, čija je ravna kosa bila boje pepela, na lije-
vom je obrazu imala gadan ožiljak. Sjedila je na prelijepoj vranoj kobili. Čopo je
imao dojam da je već jednom vidio takvu kobilu.
I baš se ta mlađa oglasila prva.
»Jesi li ovdašnji?«
»Nisam ja kriv!« zacvokotao je zubima Čopo. »Ja tu samo skupljam smreke!
Poštedite, nemojte kljastoga...«
»Jesi li ovdašnji?« ponovila je, a zelene su joj oči bljesnule prijeteći. Čopo se
zgrčio.
»Jesam, presvijetla«, promucao je. »Ovdašnji itekako. Ovdje sam se rodio, u
Birki, to jest Ljubomori. I tu će me sigurno zapasti i da umrem...«
»Prošle godine, ljeti i ujesen, bio si ovdje?«
»A gdje bih bio?«
»Odgovaraj kada te pitam.«
»Bio sam, poglavita.«
Vrana kobila je tresla glavom, strigla ušima. Čopo je osjećao na sebi oštre kao
ježeve bodlje poglede to dvoje preostalih – crnokose i bjelokosoga. Toga bjeloko-
sog bojao se najviše.
»Lanjske godine«, nastavila je djevojka s ožiljkom, »u mjesecu rujnu, točnije
devetoga rujna, za prve mjesečeve četvrti, ubijeno je ovdje šestero mladih ljudi.
348
Andrzej Sapkowski
Četiri mladića... i dvije djevojke. Sjećaš se?«

Čopo je progutao slinu. Otprije nekog vremena je sumnjao, sada je već znao,
sada je bio siguran.
Djevojka se promijenila. I nije se radilo samo o tom ožiljku na licu. Bila je po-
sve drukčija no onda kada je zavijala privezana za konjsko privezište, gledajući
kako Bonhart otkida glave ubijenim Štakorima. Posve drukčija no onda kada ju je
u svratištu »Kod himerine glave« svukao i mlatio. Samo te oči... Te se oči nisu
promijenile.
»Odgovaraj«, požurila ga je oštro druga žena, ta crnokosa. »Postavljeno ti je
pitanje.«
»Sjećam, presvijetla gospodo«, potvrdio je Čopo. »Kako se ne bih sjećao. Šes-
tero mladih je ubijeno. Točno, bilo je to prošle godine. U rujnu.«
Djevojka je dugo šutjela, gledajući ne njega, već nekamo u daljinu, preko nje-
gova ramena.
»Onda moraš znati...« rekla je napokon s naporom. »Moraš znati mjesto na ko-
jemu su ti mladići te djevojke pokopani. Pod kojim plotom... Na kojem smetlištu
ili gnojnici... A ako su im tijela spaljena... Ako su odvezena u šumu, bačena lisi-
cama i vukovima... Pokazat ćeš mi to mjesto. Odvest ćeš me tamo. Jesi li razu-
mio?«
»Razumio sam, presvijetla. Izvolite. Jer to je posve nedaleko.«
Zašepesao je, osjećajući na vratu vruće disanje njihovih konja. Nije se osvrtao.
Nešto mu je govorilo da ne bi trebao.
»Evo, ovdje«, pokazao je napokon. »Ovo je naše ljubomorsko grobište, u ovo-
me gaju. A ti, za koje ste pitali, presvijetla gospođice Falka, oni eto leže ondje.«
Djevojka je glasno uzdahnula. Čopo ju je krišom pogledao, vidio kako joj se
lice promijenilo. Bjelokosi i crnokosa su šutjeli, a lica su im bila kao od kamena.
Djevojka je dugo gledala humak, lijep, pravilan, uredan, obzidan kockama
pješčenjaka, pločama kalcita i škriljevca. Jelovo granje kojim je humak bio nekoć
urešen, požutjelo je. Cvijeće koje je ovdje nekoć bilo položeno, posušilo se i uve-
lo.
Djevojka je skočila s konja.
»Tko?« upitala je muklo i dalje gledajući, ne okrećući glavu.
»Jest«, promrmljao je Čopo, »mnogi su iz Ljubomore pomagali. Ali najviše
udovica Goulue. I mladi Nycklar... Njega su strašno snovi mučili. Nisu mu davali
mira. Sve dok te pobijene nije valjano pokopao...«
»Gdje ću ih naći? Udovicu i toga Nyclara?«
Čopo je dugo šutio.
»Udovica leži tamo, iza ove nakrivljene brezice«, rekao je napokon, gledajući
349
Gospodarica jezera
bez straha u djevojčine zelene oči. »Umrla je zimus od upale pluća. A Nyclar se
prijavio u vojsku i negdje u tuđini... Pričaju da je pao u ratu.«
»Zaboravila sam«, šapnula je. »Zaboravila sam da ih je oboje sudbina spojila
sa mnom.«
Prišla je humku, kleknula ili, prije, pala na koljena. Sagnuta se nisko, vrlo ni-
sko, gotovo dodirujući čelom kamenje u temeljima. Čopo je vidio kako je bjelo-
kosi izveo pokret kao da će sići s konja, ali ga je crnokosa žena uhvatila za ruku,
zaustavila gestom i pogledom.
Konji su frktali, tresli glavama, zveckali ringovima žvala.
Djevojka je dugo, vrlo dugo klečala uz humak, jako pognuta, a usne su joj se
pomicale u nekakvoj bezglasnoj litaniji.
Dok je ustajala, zaljuljala se. Čopo ju je nagonski pridržao. Snažno se otrgnu-
la, izvukla lakat, pogledala ga zlokobno kroz suze. Ali nije rekla ni riječi. Čak mu
je zahvalila kimanjem glave, kada joj je pridržao stremen.
»Da, presvijetla gospođice Falko«, usudio se. »Čudnim se putem sudbina po-
krenula. Bili ste onomad u gadnoj nevolji, velikom škripcu... Malotko je od nas
ovdje u Ljubomori pomišljao da ćete iz toga cijela izaći... A evo vi danas u zdrav-
lju, a Goulue i Nyclar na onome svijetu... Nema se čak ni kome zahvaliti, ha?
Odužiti se za humčić...«
»Ne zovem se Falka«, rekla je oštro. »Zovem se Ciri. A što se tiče zahvale...«
»Osjećajte da ste je dobili«, ubacila je hladno crnokosa, a u glasu joj je bilo
nešto takvo da je Čopo zadrhtao.
»Za taj humak«, rekla je crnokosa žena, polagano izgovarajući riječi. »Za vašu
ljudsku čestitost i valjanost, snašli su vas, cijelo vaše naselje, milost, zahvala i na-
grada. Ni ne znate koliko velika.«
Devetoga travnja, kratko iza ponoći, prve stanovnike Claremonta probudila je tre-
perava svjetlost, crveni bljesak koji je udario i probio se kroz prozore njihovih
domova. Ostale stanovnike gradića iz kreveta su digli vriska, metež i divlji zvuci
zvona koja su zvonila na uzbunu.
Gorjela je samo jedna zgrada. Veliko drveno zdanje staroga svetišta, nekoć
posvećenog božanstvu čijega se imena nije sjećao nitko osim najstarijih baba.
Svetište, sada pretvoreno u amfiteatar u kojemu su se povremeno održavale igre,
borbe i druge zabavne priredbe koje su gradić Claremont mogle trgnuti iz dosade,
klonulosti i pospane otupjelosti.
I upravo je taj amfiteatar sada stajao u moru podivljale vatre, tresao se od eks-
plozija. Iz svih su prozora izbijali nazubljeni, nekoliko sežanja dugi plameni jezi-
350
Andrzej Sapkowski
ci.
»Gasiiiite!« urlao je vlasnik amfiteatra, trgovac Houvenaghel, trčeći i lomeći
ruke, tresući golemom trbušinom. Bio je u spavaćoj kapici i teškom astrahanskom
kaputu koji je nabacio preko noćne košulje. Bosim stopalima mijesio je gnoj i
blato uličice.
»Gasiiiiite! Ljudiiiiii! Voooodddeeee!«
»To je božja kazna«, presudila je autoritativno jedna od najstarijih baba. »Za
te sablazni koje su se u tom hramu izvodile...«
»Da, da, moja gospo. Sigurno zbog toga!«
Od podivljalom vatrom zahvaćenog teatra tukao je žar, u kaljužama se ispara-
vala i smrdjela konjska mokraća, siktale su iskre. Tko zna odakle, digao se vjetar.
»Gasiteeee!« zaurlao je divlje Houvenaghel, vidjevši da se vatra prebacuje na
pivovaru i hambar. »Ljudiiiii! Vjedra u ruke! Vjeeeedrrraaaaa!«
Nije manjkalo dragovoljaca. Štoviše, Claremont je imao čak i vlastite vatro-
gasce koje je opremio i održavao Houvenaghel. Gasili su ustrajno i posvećeno.
Ali uzaludno.
»Nećemo uspjeti...« stenjao je vatrogasni zapovjednik, brišući lice pokriveno
mjehurima. »Ovo nije obična vatra... Ovo je đavolja vatra!«
»Crna magija...« protisnuo je drugi vatrogasac pridavljen dimom.
Iz unutrašnjosti amfiteatra dopirala je strahovita lomljava rožnika, sljemenica i
stupova. Zatutnjalo je, grunulo, prasnulo, izbio je u nebo moćni stup vatre i iska-
ra, krov se zaljuljao i upao unutra, na arenu. A cijela se zgrada nagnula – moglo
bi se reći da se klanja publici koju je po zadnji put zabavila i razonodila, razvese-
lila efektnom, stvarno vatrenom priredbom.
A onda su se svalili zidovi.
Napori vatrogasaca i spasitelja omogućili su da se sačuva pola hambara i nekih
četvrt pivovare.
Svanulo je smrdljivo svitanje.
Houvenaghel je sjedio u blatu i pepelu, u osmuđenoj noćnoj kapici i kaputu od
astrahana. Sjedio je i žalosno plakao, cvilio poput djeteta.
Teatar, pivovara i hambar bili su, razumije se, osigurani. Problem je bio u
tome što je i osiguravajuće društvo bilo u Houvenaghelovu vlasništvu. Ništa, čak
ni porezne prijevare, nisu mogle nadoknaditi makar i neznatan dio gubitaka.
»Kamo sada?« upitao je Geralt, gledajući stup dima koji je razmazanom prugom
prljao ružičasto nebo zore. »Kome se još želiš odužiti, Ciri?«
Pogledala ga je, a on je odmah požalio zbog pitanja. Odjednom ju je poželio
351
Gospodarica jezera
zagrliti, priviti uza se, pogladiti po kosi. Štititi je. Nikada, ama baš nikada ne do-
pustiti da bude sama. Da je snađe zlo. Da je snađe nešto zbog čega će žudjeti za
osvetom.
Yennefer je šutjela. Yennefer je dovoljno dugo šutjela.
»Sada ćemo«, rekla je vrlo spokojno Ciri, »poći do naselja koje se zove Govo-
rog. Taj naziv potječe od slamnatog jednoroga, zaštitnika mjesta, smiješne, uboge
lutke. Hoću da u spomen toga što se ondje dogodilo mještani dobiju... No, ako ne
skupocjeniji, onda barem skladniji totem. Računam s tvojom pomoći, Yennefer,
jer bez magije...«
»Znam, Ciri. I što dalje?«
»Močvare Perepluta. Nadam se da ću pogoditi... Pronaći kolibu usred močva-
rišta. U kolibi ćemo pronaći ostatke čovjeka. Hoću da ti ostaci počinu u pristoj-
nom grobu.«
Geralt je i dalje šutio. I nije spuštao pogled.
»Potom ćemo«, nastavila je Ciri izdržavajući bez najmanjeg truda njegov po-
gled, »svratiti od naselja Dun Dare. Tamošnja je krčma vjerojatno spaljena, ne is-
ključujem ni da je krčmar ubijen. Mojom krivnjom. Zaslijepile su me mržnja i
osvetoljubivost. Pokušat ću se nekako odužiti njegovoj obitelji.«
»Za to«, progovorio je, i dalje gledajući, »nema načina.«
»Znam«, odvratila je odmah, tvrdo, gotovo gnjevno. »Ali stat ću pred njih po-
nizno. Zapamtit ću izraz njihovih očiju. Nadam se da će me sjećanje na te oči ču-
vati od slične pogreške. Razumiješ li to, Geralte?«
»Razumije, Ciri«, rekla je Yennefer. »Oboje te, vjeruj nam, itekako dobro ra-
zumijemo, kćeri. Idemo.«
Konji su ih nosili kao vjetar. Kao čarobni vjetar. Uzbunjen promicanjem troje ja-
hača, glavu bi podizao putnik na cesti. Podizao glavu trgovac na kolima s robom,
zločinac u bijegu pred zakonom, prognani naseljenik kojega su političari istjerali
sa zemlje na koju se naselio vjerujući drugim političarima. Podizali su glave po-
tucalo, dezerter i hodočasnik sa štapom. Podizali su glave, začuđeni, prestrašeni.
Nesigurni što su vidjeli.
Po Ebbingu i Gesou počele su kružiti priče. O Divljoj Hajci. O troje Sablasnih
Jahača.
Priče su se izmišljale i pričale uvečer u izbama koje su mirisale na topljenu
mast i prženi luk, u seoskim vijećnicama, zadimljenim krčmama, špelunkama,
majurima, smolarama, šumskim gazdinstvima i graničnim stražarama. Pričalo se,
izmišljalo, bajalo. O ratu. O junaštvu i viteštvu. O prijateljstvu i pravičnosti. O
352
Andrzej Sapkowski
podlosti i izdaji. O voljenju vjernom i iskrenom, o ljubavi koja vazda pobjeđuje.

O zločinu i kazni koja uvijek sustiže zločince. O pravdi uvijek pravednoj.
O istini koja kao i ulje uvijek ispliva na površinu.
Pričalo se, radujući se bajkama. Uživajući u bajkovitim izmišljanjima. Jer po-
svuda je uokolo, u životu, bilo posve obrnuto.
Legenda je rasla. Slušatelji su u pravom transu gutali kićene riječi pripovjeda-
ča koji pripovijeda o vješcu i čarobnici. O Lastavičjoj kuli. O Ciri, vještičici s
ožiljkom na licu. O Kelpie, začaranoj vranoj kobili.
O Gospodarici jezera.
To je došlo kasnije, godinama kasnije. Nakon puno, puno godina.
Ali već sada, poput sjemena nakon tople kiše, legenda je klijala i rasla u ljudi-
ma.
Neznano kada, stigao je svibanj. Najprije u noćima koje su rasvijetlile i obasjale

daleke vatre Belleteyna. Kada je Ciri, čudno uzbuđena, skočila na Kelpie i odga-
lopirala prema vatrama, Geralt i Yennefer iskoristili su priliku, trenutak samoće.
Razodjenuvši se samo koliko je bilo nužno, voljeli su se na kožuhu bačenom na
zemlju. Voljeli su se žurno i u zanosu, šutke, bez riječi. Voljeli su se brzo i bilo
kako. Samo još i još.
A kada je došlo smirenje, oboje su se, dršćući i cjelivajući se kroz suze, jako
čudili koliko im je sreće donijelo takvo bilo kakvo voljenje.
»Geralte?«
»Molim, Yen.«
»Dok sam ja... Dok nismo bili zajedno, bio si s drugim ženama?«
»Nisam.«
»Nijednom?«
»Nijednom.«
»Glas ti nije ni zadrhtao. Zato ne znam zašto ti ne vjerujem.«
»Mislio sam uvijek na tebe, Yen.«
»Sada vjerujem.«
Neznano kada, stigao je svibanj. I danju. Maslačci su žutom bojom prošarali i po-
prskali livade, voćke u voćnjacima se okitile i otežale od cvjetova. Hrastove
šume, i previše dostojanstvene da bi žurile, i dalje su ostajale tamne i gole, ali su
se već presvlačile zelenom maglicom, a po rubovima blistale zelenkastim mrlja-
353
Gospodarica jezera
ma breza.
Jedne noći, dok su taborovali u malenoj kotlini obrasloj vrbama, vješca je probu-
dio san. Snomorica u kojoj je bio paraliziran i bespomoćan, a velika mu je siva
sova kandžama prekapala lice, tražila oštrim kukastim kljunom oči. Probudio se.
I nije bio siguran je li se iz jednoga košmara preselio u drugi.
Nad njihovim se taborom kovitlala svjetlost na kojoj su se propinjali frkćući
konji. U svjetlosti se vidjelo nešto poput unutrašnjosti, nešto u obliku dvorske
sale poduprte crnim stupovljem. Geralt je vidio veliki stol oko kojega je sjedilo
deset prilika. Deset žena.
Čuo je riječi. Dijelove riječi.
... dovedi je nama, Yennefer. Zapovijedamo ti.
Ne možete mi zapovijedati. Ne možete zapovijedati ni njoj! Nemate nad njom
nikakve vlasti!
Ja ih se ne bojim, mama. Ne mogu mi ništa. Ako žele, suočit ću se s njima.
... okuplja se prvoga lipnja, na mjesečev mlađak. Zapovijedamo vam objema
da se pojavite. Upozoravamo da ćemo neposlušnost kazniti.
Ja ću doći odmah, Filippo. Neka ona još malo ostane s njim. Neka on ne bude
sam. Samo nekoliko dana. Ja ću doći odmah. Kao dobrovoljna taokinja.
Ispuni moju molbu, Filippo. Molim te.
Svjetlost je zatitrala. Konji su divlje zarzali, zatoptali kopitima.
Vještac se probudio. Ovaj put zaista.
Sutradan je Yennefer potvrdila njegove bojazni. Nakon dugog razgovora koji je

vodila s Ciri po strani.
»Odlazim«, rekla je suho i bez uvoda. »Moram. Ciri ostaje s tobom. Još neko
vrijeme. Onda ću je pozvati pa će i ona otići. A potom ćemo se svi ponovo sres-
ti.«
Kimnuo je glavom. Nerado. Bilo mu je dosta šutljivog odobravanja. Pristaja-
nja na sve što mu kaže, na sve što odluči. Ali je kimnuo. Volio ju je, pa kako god
bilo.
»To je imperativ«, rekla je blaže, »kojemu je nemoguće suprotstaviti se. Odga-
đati se isto ne može. To naprosto valja obaviti. Činimo to uostalom i za tebe. Za
tvoje dobro. A osobito za dobro Ciri.«
Kimnuo je glavom.
»Kada se opet sretnemo«, rekla je još blaže, »sve ću ti nadoknaditi, Geralte.
Šutnju također. Previše je šutnje, previše tišine bilo među nama. A sada, umjesto
354
Andrzej Sapkowski
što kimaš glavom, zagrli me i poljubi.«

Poslušao ju je. Volio ju je, pa kako god bilo.
»Kamo sada?« upitala je suho Ciri, kratko nakon što je Yennefer nestala u blje-
sku ovalnoga teleporta.
»Rijeka...« Geralt se zakašljao, nadvladavajući prodornu bol ispod prsne kosti
koja ga je ostavila bez daha. »Rijeka uz koju ćemo poći je Sansretour. Ona vodi u
zemlju koju ti svakako želim pokazati. Jer to je zemlja iz bajke.«
Ciri se smrknula. Vidio je kako je stisnula šake.
»Sve bajke«, procijedila je, »završavaju loše. A zemalja iz bajki uopće nema.«
»Ima. Vidjet ćeš.«
Bio je dan nakon uštapa kada su ugledali Toussaint, okupan u zelenilu i suncu.
Kada su ugledali bregove, padine, vinograde. Krovove tornjeva kaštela, blistave
nakon jutarnje kišice.
Prizor nije razočarao. Ostavio je dojam. Uvijek je ostavljao.
»Kako je lijepo«, rekla je ushićeno Ciri. »Joj! Ovi su dvorčići kao igračke...
Kao marcipanski ukrasi na torti... Sve te vuče da ih poližeš!«
»Arhitektura samoga Faramonda«, poučio ju je mudro Geralt. »Pričekaj dok
ne vidiš izbliza palaču i vrtove Beauclaira.«
»Palaču? Idemo u palaču? Poznaješ ovdašnjega kralja?«
»Kneginju.«
»Ima li ta kneginja«, upitala je kiselo, promatrajući ga pozorno ispod šiški,
»možda zelene oči?«
»Nema«, odrezao je okrećući pogled. »Posve je drukčija. Ne znam odakle ti je
palo na pamet...«
»Pusti to, Geralte, može? I kako je onda to s tom ovdašnjom kneginjom?«
»Kako sam rekao, poznajem je. Malo. Ne baš dobro i... i ne pobliže, ako hoćeš
znati. No vrlo dobro poznajem ovdašnjega kneza supruga ili kandidata za kneza
supruga. I ti ga poznaješ, Ciri.«
Ciri je podbola Kelpie ostrugom, potaknula je da zapleše po cesti.
»Nemoj me duže mučiti!«
»Maslačak.«
»Maslačak? S ovdašnjom kneginjom? Kojim čudom?«
»To je duga priča. Ostavili smo ga ovdje uz njegovu ljubljenu. Obećali smo
mu da ćemo ga posjetiti pri povratku, kada...«
Zašutio je i smračio se.
355
Gospodarica jezera
»Tu ništa ne možeš«, rekla je tiho Ciri. »Ne muči se, Geralte. To nije tvoja
krivnja.«
Moja je, pomislio je. Moja. Maslačak će pitati. A ja ću morati odgovoriti.
Milva. Cahir. Regis. Angoulême.
Mač je oružje s dvije oštrice.
Oh, bogova mu, dosta toga. Dosta toga. Završiti s tim napokon!
»Idemo, Ciri.«
»U ovoj odjeći?« graknula je. »U palaču?«
»Ne vidim ništa loše u našoj odjeći«, presjekao je. »Ne idemo tamo uručiti
vjerodajnice. Ni na bal. S Maslačkom se možemo sresti makar i u stajama.«
»Uostalom«, dodao je vidjevši da se nafurila, »idemo najprije u grad, u banku.
Podignut ću malo gotovine, a na trgu ima bezbroj krojača i modistica. Kupit ćeš
si što poželiš i odjenuti se po volji.«
»Imaš«, vragolasto je nakrivila glavu, »baš toliko te gotovine?«
»Kupit ćeš si što poželiš«, ponovio je. »Čak i hermelin. I cipelice od baziliska.
Poznajem postolara, koji bi trebao imati još takvih na lageru.«
»Čime si toliko zaradio?«
»Ubijanjem. Idemo, Ciri, šteta vremena.«
U podružnici Cianfanellichove banke Geralt je zatražio prijenos i otvaranje akre-

ditiva, pokupio bankovni ček i nešto gotovine. Napisao je pisma koja su trebala
biti otposlana brzom kurirskom poštom preko Jaruge. Uljudno je odbio ručak ko-
jim ga je htio počastiti uslužni i gostoljubivi bankar.
Ciri je čekala na ulici, čuvajući konje. Ulica, još maloprije prazna, napunila se
ljudima.
»Čini se da smo naletjeli na neki blagdan«, Ciri je pokretom glave pokazala
mnoštvo koje se vuklo prema trgu. »Možda sajam...«
Geralt je brzo pogledao.
»Ovo nije sajam.«
»Ah...« pogledala je i ona, stojeći u stremenovima. »Da to nije opet...«
»Pogubljenje«, potvrdio je. »Najpopularnija od svih poratnih zabava. Što smo
već vidjeli, Ciri?«
»Dezerterstvo, izdaju, kukavičluk pred neprijateljem«, brzo je recitirala. »I
gospodarske stvari.«
»Dostava pljesnivoga kruha za vojsku«, kimnuo je glavom vještac. »Teška je
sudbina poduzetnog trgovca u ratno doba.«
»Ovdje neće pogubljivati trgovčića.« Ciri je povukla uzde Kelpie koja je već
356
Andrzej Sapkowski
bila uronila u gomilu kao u zanjihano polje žita. »Pogledaj samo, stratište je po-
kriveno suknom, a krvnik ima novu i čistu kapucu. Pogubit će nekoga znatnijeg,
najmanje baruna. Znači da će ovo vjerojatno ipak biti kukavičluk pred neprijate-
ljem.«
»Toussaint«, zavrtio je glavom Geralt, »nije imao vojsku ni pred kojim nepri-
jateljem. Ne, Ciri, mislim da je to opet gospodarski kriminal. Pogubljuju nekoga
zbog varanja u trgovini njihovim čuvenim vinom koje je temelj ovdašnjega gos-
podarstva. Idemo, Ciri. Nećemo to gledati.«
»Idemo? Ali kako?«
Stvarno, nastavak jahanja bio je nemoguć. Nisu se ni okrenuli, a već su zapeli
u mnoštvu okupljenom na trgu, zaglibili u masi, nije bilo ni govora o prelasku na
drugu stranu trga. Geralt je gadno opsovao, osvrnuo se uokolo. Nažalost, i povra-
tak je bio nemoguć, val ljudi koji se ulijevao na trg posve je zatvorio uličicu iza
njih. Gomila ih je na tren nosila kao rijeka, ali kretanje je stalo kada se puk odbio
od zbijenoga zida helebardara koji su okruživali stratište.
»Idu!« kriknuo je netko, a mnoštvo je zašumjelo, zaljuljalo se i prihvatilo krik.
»Idu!«
Topot kopita i štropot kola utonuo je i nestao u bumbarskom brujanju mase.
Stoga su posve neočekivano ugledali kako iz ulice dva konja vuku tarnice na ko-
jima je teško održavajući ravnotežu stajao...
»Maslačak«, zastenjala je Ciri.
Geraltu je odjednom postalo loše. Jako loše.
»To je Maslačak«, ponovila je tuđim glasom Ciri. »Da, to je on.«
Ovo je nepravedno, pomislio je vještac. Ovo je velika i prokleta nepravda. Ne
može tako biti. Ne bi smjelo tako biti. Ja znam da sam glupo i naivno mislio da
išta i ikada ovisi o meni, da sam nekako utjecao na sudbinu ovoga svijeta, da mi
je taj svijet nešto dužan. Ja znam da je bilo naivno tako razmišljati, štoviše aro-
gantno... Ali ja to znam! Ne treba me u to uvjeravati! Ne treba mi to dokazivati!
Osobito na ovakav način...
To je nepravedno!
»To ne može biti Maslačak«, rekao je muklo, gledajući u Crvenperkinu grivu.
»To je Maslačak«, ponovila je Ciri. »Geralte, moramo nešto učiniti.«
»Što?« upitao je ogorčeno. »Reci mi što?«
Panduri su svukli Maslačka s kola, odnoseći se prema njemu začuđujuće
uljudno, bez nasilnosti, čak s poštovanjem, najvećim koje su mogli pokazati. Prije
stuba koje su vodile na podij razvezali su mu ruke. Pjesnik se nonšalantno poče-
šao po stražnjicu i bez žurbe stupio na stubu.
Jedna od stuba je iznenada zaškripala, a rukohvat od kolca s kojega je oguljena
357
Gospodarica jezera
kora savio se. Maslačak je s naporom očuvao ravnotežu.

»Prokletstvo!« proderao se. »Ovo treba popraviti! Vidjet ćete, netko će se još
ubiti na ovim stubama! I bit će nesreće!«
Na stratištu su Maslačka preuzela dva krvnikova pomoćnika u kožnim kaputi-
ma bez rukava. Krvnik, širok u plećima kao kula zamka, zurio je u osuđenika
kroz proreze u kapuci. Do njega je stajao tip u bogatoj, premda žalobnoj, crnoj
odjeći. I lice mu je bilo žalobno.
»Plemenita gospodo i građani Beauclaira i okolice!« pročitao je gromko i ža-
lobno s razvijenoga pergamenta. »Daje se na znanje da je Julian Alfred Pankratz
vicomte de Lettenhove, alias Maslačak...«
»Pankrac što?« upitala je šaptom Ciri.
»... presudom višega kneževskoga suda proglašen krivim za sve zločine, opa-
čine i nedjela koja su mu stavljena na teret, to jest: uvreda veličanstva, veleizdaja,
a usto i kaljanje plemićkoga staleža kroz krivokletstvo, klevetanje, blaćenje i vri-
jeđanje, a također i bančenje, nepristojnost a također i raspusnost, odnosno kur-
varluk. Stoga je visoki tribunal presudio da se vicomtea Juliana et cetera, et cete-
ra kazni, primo: skrnavljenjem grba i to umetanjem kose crne crte na štit. Secun-
do: konfiskacijom imutka, zemalja, dobara, šuma, borika, zamaka...«
»Zamaka«, jauknuo je vještac. »Kakvih zamaka?«
Maslačak je besramno frknuo. Izraz njegova lica jasno je pokazivao da ga
konfiskacija na koju ga je osudio tribunal odlično zabavlja.
»Tertio: glavna kazna. Dosuđenu za počinjene zločine kaznu razvlačenja ko-
njima, lomljenja na kotaču i čerečenja, premilostiva naša vladarica Anna Henriet-
ta, Presvijetla kneginja Toussainta i gospodarica Beauclaira, izvoljela je ublažiti i
pretvoriti u odsijecanje glave sjekirom. Neka pravda bude zadovoljena!«
Iz mnoštva se diglo nekoliko pojedinačnih poklika. Žene koje su stajale u pr-
vim redovima počele su prijetvorno naricati i neiskreno jadikovati. Djecu su po-
digli na ruke ili na ramena da ne propuste ništa od spektakla. Pomoćnici krvnika
dokotrljali su nasred stratišta panj i pokrili ga ubrusom. Nastalo je malo strke jer
se pokazalo da je netko zdipio vrbov koš za odsječenu glavu, ali je brzo pronađen
drugi.
Ispod podija su četiri odrpana uličara razvila maramu da na nju uhvate krv. Za
tom je vrstom suvenira postojala velika potražnja, na tome se moglo dobro zara-
diti.
»Geralte.« Ciri nije podigla spuštenu glavu. »Moramo nešto učiniti...«
Nije odgovorio.
»Hoću se obratiti puku«, izjavio je ponosno Maslačak.
»Samo kratko, vicomte.«
358
Andrzej Sapkowski
Pjesnik je stao na rub podija, podignuo ruke. Gomila je zamrmorila i utišala

se.
»Hej, puče!« povikao je Maslačak. »Što ima? Kako ste?«
»Pa, nekako se živi«, progunđao je nakon duge tišine netko iz udaljenijih redo-
va.
»Dobro je to«, kimnuo je glavom pjesnik. »Jako mi je drago. No, a sada može-
mo početi.«
»Majstore krvniče«, rekao je s dvoličnim patosom žalobni. »Obavi svoju duž-
nost!«
Krvnik se približio, u skladu s drevnim običajem pokleknuo pred osuđenikom,
pognuo glavu pod kapucom.
»Oprosti mi, dobri čovječe«, zamolio ga je grobno.
»Ja?« začudio se Maslačak. »Tebi?«
»Aha.«
»Dok sam živ.«
»Ee?«
»Dok sam živ neću oprostiti. Pa i zašto bih? Vidi ti njega, šaljivca! Za časak
će mi otfikariti glavu, a ja bih mu trebao oprostiti? Zafrkavate li se vi sa mnom ili
što? U ovakvom trenutku?«
»Pa kako to, gospodine?« zabrinuo se krvnik. »Pa takav je zakon... I običaj je
takav... Osuđenik najprije treba oprostiti krvniku. Dobri gospodine! Oprosti mi
krivicu, otpusti grijeh...«
»Neću.«
»Nećete?«
»Neću.«
»Onda ga neću pogubiti«, obznanio je turobno krvnik, ustajući s koljena.
»Neka mi oprosti, nevoljnik, inače ništa od toga.«
»Gospodine, vicomte...« Žalobni službenik je uhvatio Maslačka za lakat. »Ne
otežavajte. Ljudi su se okupili, čekaju.... Oprostite mu kad vas lijepo moli...«
»Neću oprostiti i gotovo!«
»Majstore krvniče...« Žalobni se približio krvniku. »A da ga pogubite bez ot-
pusta, ha? Ja ću vam se odužiti...«
Krvnik je bez riječi ispružio šaku veliku kao tava. Žalobni je uzdahnuo, poseg-
nuo u kesu i usuo u šaku kovanice. Krvnik ih je na tren promatrao, a onda stisnuo
šaku. Oči u otvorima kapuce zloslutno su mu bljesnule.
»Dobro«, rekao je, spremajući novac i okrećući se prema pjesniku. »Hajde,
kleknite, tvrdoglavi gospodine. Stavite glavu na panj, gospodine pakosni. I ja,
ako hoću, umijem biti pakostan. Posjeći ću vas u dva maha. Ako uspijem, onda i
359
Gospodarica jezera
u tri.«
»Otpuštam!« zaurlao je Maslačak. »Opraštam!«
»Hvala.«
»Budući da je otpustio«, rekao je turobno žalobni službenik, »vratite mi no-
vac.«
Krvnik se okrenuo i podigao sjekiru.
»Odmaknite se, poglaviti gospodine«, rekao je zloslutno muklim glasom. »Ne
petljajte se pod alat. Pa znano vam je da ondje gdje glave sijeku i uši lete.«
Službenik se naglo povukao tako da umalo nije pao s podija.
»Je li ovako dobro?« Maslačak je kleknuo i ispružio vrat na panju. »Majstore?
Hej, majstore?«
»Što hoćete?«
»Šalili ste se, zar ne? Presjeći ćete odjednom? U jedan mah? Ha?«
Krvnik je sijevnuo očima.
»Iznenađenje«, zarežao je zlokobno.
Gomila se iznenada zaljuljala, razmičući se pred jahačem na zapjenjenom ko-
nju koji je ulijetao na trg.
»Stojte!« povikao je jahač, mašući velikim svitkom pergamenta opremljenim
crvenim pečatima. »Obustavite izvršenje! Kneginjina zapovijed! S puta! Obusta-
vite izvršenje! Nosim osuđeniku pomilovanje!«
»Opet?« zarežao je krvnik, spustivši već podignutu sjekiru. »Opet pomilova-
nje? To već postaje dosadno.«
»Pomilovanje! Pomilovanje!« zaurlala je gomila. Babe iz prvoga reda počele
su jadikovati još glasnije. Puno osoba, uglavnom maloljetnih, nezadovoljno je
zviždalo i zavijalo.
»Utišajte se, plemenita gospodo i građani!« dreknuo je žalobni, razvijajući
pergament. »Ovo je volja njezine milosti Anne Henriette! U svojoj neizmjernoj
dobroti, u čast sklapanja mira potpisanog, kako glase vijesti, u gradu Cintri, Nje-
zina milost oprašta vicomteu Julianu Alfredu Pankratzu de Lettenhove, alias
Maslačku, njegova nedjela i oslobađa ga od kazne...«
»Ljubljena Lasičica«, rekao je Maslačak, široko se smiješeći.
»... zapovijedajući istodobno da navedeni vicomte Julian Pankratz et cetera
ima bezodvlačno napustiti prijestolnicu i granice kneževine Toussaint te se ova-
mo ne smije nikada vratiti, jer je Njezinoj milosti nemio i Njezina ga milost ne
može očima vidjeti! Slobodni ste, vicomte.«
»A moj imutak?« vrisnuo je Maslačak. »Ha? Moja dobra, dubrave, borike i
zamke možete zadržati, ali vratite mi, vrazi vas odnijeli, konja Pegaza, sto četrde-
set talira i osamdeset halera, kaput podstavljen rakunima, prsten...«
360
Andrzej Sapkowski
»Umukni!« uzviknuo je Geralt, rastjerujući konjem gomilu koja ga je prokli-

njala i nerado se razilazila. »Umukni, siđi i dođi ovamo, budaletino! Ciri, raščisti
put! Maslačku! Čuješ li što ti govorim?«
»Geralte? To si ti?«
»Ne pitaj, samo siđi! Ovamo! Skoči na konja!«
Probili su se kroz masu, galopom pojurili uskom uličicom. Ciri naprijed, za
njom Geralt i Maslačak na Crvenperki.
»Čemu ova žurba?« oglasio se bard iza vješčevih leđa. »Nitko nas ne progo-
ni.«
»Zasad. Tvoja kneginja voli mijenjati mišljenje i iznenada povlačiti što je pret-
hodno odlučila. Priznaj, znao si za to pomilovanje?«
»Ne, nisam znao«, promrmljao je Maslačak. »Ali priznat ću, računao sam s
njime. Lasičica je draga i ima dobro srdašce.«
»Prestani s tom Lasičicom, prokleto bilo. Netom si se izvukao od uvrede viso-
čanstva, hoćeš upasti u istu nevolju?«
Trubadur je ušutio. Ciri je zaustavila Kelpie, pričekala ih. Kada su se poravna-
li, pogledala je Maslačka i obrisala suze.
»Eh, ti...« rekla je. »Ti... Pankrače...«
»Na put«, požurio je vještac. »Napustimo ovaj grad i granice ove ljupke kne-
ževine. Dok još možemo.«
Gotovo na samoj granici Toussainta, na mjestu s kojega se već vidjela planina

Gorgona, dostigao ih je kneginjin skoroteča. Vukao je za sobom osedlanoga Pe-
gaza, nosio lutnju, Maslačkov kaput i prsten. Pitanje o sto četrdeset talira i osam-
deset halera je prečuo. Bardove molbe da prenese kneginji puse, saslušao je ka-
menoga lica.
Pošli su uzvodno uz Sansretour, koja je sada već bila maleni i živahni potok.
Zaobišli su Belhaven.
Utaborili su se u dolini Neve. Na mjestu kojega su se vještac i bard sjećali.
Maslačak je izdržao jako dugo. Nije postavljao pitanja.
Ali na kraju mu je trebalo sve ispričati.
I biti mu društvo u šutnji. U gadnoj kao čir, gnojnoj tišini, koja je zapala nakon
priče.
U podne sljedećega dana bili su na Padinama, pod Riedbrunom. U cijeloj okolici

vladali su mir, red i poredak. Ljudi su bili povjerljivi i uslužni. Osjećala se sigur-
nost.
361
Gospodarica jezera
Posvuda su stajala vješala otežala od obješenih.

Zaobišli su grad, usmjerivši se prema Dol Angri.
»Maslačku!« Geralt je tek sada primijetio ono što je trebao primijetiti već
odavno. »Tvoj neprocjenjivi tubus! Tvoja stoljeća pjesništva! Skoroteča ih nije
nosio! Ostala su u Toussaintu!«
»Ostala«, potvrdio je ravnodušno bard. »U Lasičinoj garderobi, pod hrpom ha-
ljina, gaća i steznika. I neka ondje leže zavazda.«
»Ne bi li objasnio?«
»Što se tu ima objašnjavati? U Toussaintu sam imao dovoljno vremena da
pomno pročitam što sam napisao.«
»I što?«
»Napisat ću još jednom. Iznova.«
»Shvaćam«, kimnuo je glavom Geralt. »Ukratko rečeno, ispao si jednako slab
pisac, kao i miljenik. Izravnije rečeno: zajebeš sve što takneš. No, ali ako svojih
Pola stoljeća još i možeš popraviti i napisati iznova, ovo kod kneginje Anariette
si trajno zasrao. Fuj, sramno protjerani ljubavnik. Da, da, nemaš se zašto krevelji-
ti! Nije ti bilo pisano da postaneš knez suprug u Toussaintu, Maslačku.«
»To će se još vidjeti.«
»Sa mnom ne računaj. Ja to ne kanim gledati.«
»Nitko te ni ne moli. Reći ću ti ipak da Lasičica ima dobro i uviđajno srdašce.
Istina, malo ju je ponijelo kada me uhvatila s mladom barunicom Nique... Ali do-
sad se već sigurno ohladila! Shvatila je da muškarac nije rođen za monogamiju.
Oprostila mi je i sigurno čeka...«
»Beznadno si glup«, ustvrdio je Geralt, a Ciri je energičnim kimanjem glave
potvrdila da misli isto.
»Neću s vama raspravljati«, nafurio se Maslačak. »Tim više što je riječ o in-
timnoj stvari. Reći ću vam još jednom: Lasičica će mi oprostiti. Napisat ću prik-
ladnu baladu ili sonet, poslat ću joj, a ona...«
»Smiluj se, Maslačku.«
»Ah, s vama se zbilja nema što pričati. Produžimo! Pohitaj, Pegaže! Pohitaj
zmaju bjelonogi!«
Išli su.
Bio je svibanj.
xx
»Zbog tebe sam«, rekao je prijekorno vještac, »zbog tebe sam, protjerani lju-
bavniče, i ja morao bježati iz Toussainta kao nekakav prognanik ili izgnanik. Ni-
sam se stigao čak ni vidjeti s...«
»S Fringillom Vigo? Ne bi se vidio. Ona je kratko nakon vašega odlaska, još u
362
Andrzej Sapkowski
siječnju, i sama otišla. Jednostavno je nestala.«

»Nisam mislio na nju.« Geralt se nakašljao, vidjevši kako Ciri zainteresirano
čuli uši. »Htio sam se sresti s Reynartom. Upoznati ga s Ciri...«
Maslačak se zagledao u Pegazovu grivu.
»Reynart de Bois-Fresnes«, promrmljao je, »negdje potkraj veljače pao je u
borbi s razbojnicima u okolici stražare Vedette. Anarietta ga je posmrtno odliko-
vala odličjem...«
»Umukni, Maslačku.«
Maslačak je umuknuo, začuđujuće poslušno.
Svibanj je trajao i rastao. Iz livada je izniklo najprije jarko žutilo, a onda se pre-
tvorilo u pahuljastu, prljavu i nepostojanu bjelinu maslačaka.
Bilo je zeleno i vrlo toplo. Zrak, ako ga ne bi osvježila kratkotrajna nevera, bio
je gust, vruć i ljepljiv kao ječmena kaša.
Dvadeset šestoga svibnja prešli su Jarugu preko novog novcatog, bijelog mosta
koji je još mirisao na smolu. Ostaci staroga mosta, crne, osmuđene, pougljenjene
grede, vidjeli su se u vodi i na obali.
Ciri je postala nemirna.
Geralt je znao. Znao je njezine namjere, znao je za planove, za dogovore s
Yennefer. Bio je spreman. Ali unatoč tomu, pomisao na rastanak bolno ga je pro-
bola. Kao da mu je u grudima, unutra, iza rebara, spavao i iznenada se probudio
mali opaki škorpion.
Na raskrižju puteva iza sela Koprivnice, iza ruševina izgorjele krčme stajao je –
uostalom najmanje već barem stotinu godina – krošnjat hrast lužnjak, sada, u pro-
ljeće, pokriven sićušnom paučinom cvata. Narod cijeloga kraja bio je naviknut
koristiti goleme, a poprilično niske grane hrasta za vješanje daščica i pločica s
najrazličitijim obavijestima. Hrast koji je služio za međuljudsku komunikaciju
nazivao se zbog toga Hrastom dobrih i loših vijesti.
»Ciri, počni s one strane«, zapovjedio je Geralt, silazeći s konja. »Maslačku, ti
pregledaj s one.«
Daščice povješane po granama njihale su se na vjetru, sudarale klepećući.
Prevladavale su poslije rata uobičajene potrage za nestalim i razdvojenim obi-
teljima. Puno je bilo oglasa tipa: VRATI SE; OPRAŠTAM TI, puno ponuda erotske ma-
saže i sličnih usluga u okolnim selima i gradićima, puno trgovačkih oglasa i rek-
363
Gospodarica jezera
lama. Bilo je i ljubavne prepiske, bilo je i anonimnih prijava i potkazivanja koje

su potpisivali dobronamjerni. Našlo se i daščica koje su sadržavale filozofske po-
glede njihovih autora – većinom kretenski besmislene ili odbojno opscene.
»Ha!« povikao je Maslačak. »U zamku Rastburgu žurno potreban vještac, pišu
da je plaća visoka, a osigurani su i luksuzni smještaj i ukusna prehrana. Prihvatit
ćeš, Geralte?«
»Ni u kojem slučaju.«
Vijest koju su tražili pronašla je Ciri.
I tada mu je obznanila ono što je vještac očekivao već odavno.
»Putujem u Vengeberg, Geralte«, ponovila je. »Ne pravi takvu facu. Pa znaš da
moram. Yennefer me pozvala. Ona me čeka.«
»Znam.«
»Ti putuješ u Riviju na taj susret od kojega i dalje praviš tajnu...«
»Iznenađenje«, pretekao je. »Iznenađenje, ne tajnu.«
»Iznenađenje, u redu. Ja ću pak u Vengerbergu obaviti što treba, pokupiti Ye-
nenfer i za šest ćemo dana obje biti u Riviji. Ne pravi takvu facu, molila sam te. I
nemojmo se opraštati kao da se rastajemo zauvijek. Riječ je o samo šest dana!
Doviđenja.«
»Doviđenja, Ciri.«
»Rivija za šest dana«, ponovila je još jednom okrećući Kelpie.
Odmah je prešla u galop. Nestala je vrlo brzo, a Geralt je osjećao kako mu
neka strašna, hladna, kandžasta šapa steže želudac.
»Šest dana«, ponovio je zamišljeno Maslačak. »Odavde do Vengerberga i na-
trag u Riviju... Ukupno će to biti blizu dvjesto pedeset milja... To je nemoguće,
Geralte. Naravno, na toj njezinoj vražjoj kobili na kojoj djevojka može putovati
brzinom glasonoše, triput brže od nas, teoretski, vrlo teoretski, može takvu uda-
ljenost savladati i u šest dana. Ali čak se i ta vražja kobila mora odmarati. A i ta
tajanstvena stvar koju Ciri mora riješiti, također će joj uzeti nešto vremena. Pa
znači da je neizvedivo da bi...«
»Za Ciri«, stisnuo je usta vještac, »ne postoje neizvedive stvari.«
»Zar bi...«
»To više nije ona djevojka koju si poznavao«, oštro ga je prekinuo. »Nije
ona.«
Maslačak je dugo šutio.
»Imam čudan osjećaj...«
»Umukni. Ništa ne govori. Lijepo te molim.«
364
Andrzej Sapkowski
Svibanj je završavao. Približavao se mlađak, mjesec se smanjivao, bio je vrlo ta-

nak. Jahali su prema planinama koje su se ocrtavale na obzorju.
Krajobraz je bio tipično poratni. Posred polja izrastale su ni iz čega mogile i hum-
ci, u bujnoj proljetnoj travi bijeljele su se lubanje i kosturi. Na stablima pored
puta visjeli su obješenjaci, uz ceste su čekajući smrt od gladi sjedili siromasi. Uz
šumu su, čekajući da siromasi oslabe, sjedili vukovi.
Trava nije rasla na crnim predjelima, ondje gdje su prošli požari.
Sela i naselja od kojih su ostali samo čađavi dimnjaci, obnavljala su se, odjeki-
vali su lupa čekića i struganje pila. Podalje od ruševina, žene su prekapale spalje-
nu zemlju motikama. Neke su, spotičući se, vukle brane i plugove, a hamovi od
gruboga platna su im se urezivali u omršavjela ramena. Po zaoranim brazdama
djeca su lovila ličinke i gliste.
»Imam nejasan osjećaj«, rekao je Maslačak, »da ovdje nešto nije kako bi tre-
balo biti. Nešto tu nedostaje... Nemaš li i ti takav dojam, Geralte?«
»Ha?«
»Ovdje nešto nije normalno.«
»Ništa tu nije normalno, Maslačku. Ništa.«
***
U noći, toploj, crnoj i bez vjetra, rasvjetljavanoj dalekim bljeskanjem munja i
uznemiravanoj mrmorom gromova, Geralt i Maslačak su iz svoga tabora ugledali
kako je obzor na zapadu procvjetao crvenim odsjajem požara. Nije to bilo daleko
– vjetar koji se podignuo, donosio je smrad dima. Vjetar je donosio i isječke zvu-
kova. Čuli su – htjeli ne htjeli – jauke ubijanih, naricanje žena, drzak i trijumfalan
vrisak bande.
Maslačak nije ništa govorio, ali je svako malo uplašeno pogledavao vješca.
Ali vještac nije ni trepnuo, nije ni okrenuo glavu. A lice mu je bilo kao od
bronce.
Ujutro su nastavili put. Nisu ni gledali prugu dima koja se dizala nad šumom.
A kasnije su naišli na kolonu naseljenika.
Hodali su u dugoj vrsti. Polagano. Nosili su malene zavežljaje. Svi u potpunoj ti-
šini. Muškarci, dječaci, žene, djeca. Hodali su bez jadikovanja, bez plača, bez ri-
ječi žalbe. Bez krikova, bez očajničkog naricanja.
Krik i očaj bili u im u očima. Praznim očima povrijeđenih ljudi. Ograbljenih,
prebijenih, izgnanih.
365
Gospodarica jezera
»Tko su oni?« Maslačak se nije obazirao na neprijateljstvo u očima časnika

koji je nadzirao marš. »Koga tako tjerate?«
»To su Nilfgaarđani«, progunđao je s visine svoga sedla časnički namjesnik,
rumeni balavac od najviše osamnaest proljeća. »Nilfgaardski naseljenici. Dogmi-
zali su na naše zemlje kao žohari! Pa ih kao žohare i izgonimo. Tako je odlučeno
u Cintri i tako je zapisano u mirovnom ugovoru.«
Sagnuo se, pljunuo.
»A ja ih«, nastavio je, gledajući Maslačka i vješca izazovno, »kada bi ovisilo o
meni, ne bih odavde žive pustio, gamad.«
»A ja bih ih«, oglasio se otegnuto kapral sa sivim brkovima, pogledavajući
svoga zapovjednika pogledom čudno lišenim poštovanja, »kada bi ovisilo o meni,
pustio na miru na njihovim farmama. Ne bih tjerao iz zemlje dobre ratare. Vese-
lio bih se da ratarstvo prosperira. Da se ima što jesti.«
»Glupi ste kaprale kao cokula«, zarežao je časnički namjesnik. »To je Nilfga-
ard! Nije naš jezik, nije naša kultura, nije naša krv. Ratarstvu bismo se veselili, a
gajili guju u njedrima. Izdajice spremne zabiti nož u leđa. Možda mislite da će
među nama i Crnima zauvijek vladati sloga? Ne, neka samo idu odakle su došli...
Hej, vojniče! Tamo jedan ima kolica! Brzo mu ih oduzmite!«
Zapovijed je izvršena i više no revno. Uz uporabu ne samo palica i šaka, nego
i cokula.
Maslačak se nakašljao.
»A vama možda nešto nije po volji?« Balavac namjesnik ga je odmjerio pogle-
dom. »Da niste možda nilfgaardofil?«
»Bogovi sačuvajte«, progutao je slinu Maslačak.
Mnogim praznookim ženama i djevojkama koje su kao automati prolazile kraj
njih odjeća je bila poderana, lica su im bila natečena i puna modrica, bedra i listo-
vi obilježeni curcima krvi. Mnoge je trebalo pridržavati da mogu hodati. Masla-
čak je pogledao Geraltovo lice i pobojao se.
»Vrijeme nam je da pođemo«, promrmljao je. »Zbogom, gospodo vojnici.«
»Zbogom, gospodo putnici«, pozdravio ih je kapral. Časnički namjesnik nije
ni okrenuo glavu, zauzet nadgledanjem da neki od naseljenika ne nosi prtljagu
veću od utvrđene cintranskim mirom.
Kolona naseljenika je išla.
Začuli su visoke, očajničke, bolne krikove žene.
»Geralte, nemoj«, jauknuo je Maslačak. »Ne čini ništa, preklinjem te... Ne mi-
ješaj se...«
Vještac je okrenuo prema njemu lice, a Maslačak to lice nije poznavao.
»Miješati se?« ponovio je. »Intervenirati? Spašavati nekoga? Podmetati glavu
366
Andrzej Sapkowski
zbog nekakvih plemenitih načela ili ideja? O ne, Maslačku. Više ne.«
Jedne noći, nemirne, osvjetljavane dalekim munjama, vješca je ponovo probudio

san. Ni ovaj put nije bio siguran nije li iz jednoga košmara upao ravno u drugi.
Ponovo se nad ostacima ognjišta uzdizala pulsirajuća svjetlost, plašeći konje,
ponovo je u svjetlosti bio zamak, crno stupovlje, stol, žene koje zasjedaju za
njim.
Dvije žene nisu sjedile, već stajale. Crno-bijela i crno-siva.
Yennefer i Ciri.
Vještac je zastenjao u snu.
Yennefer je imala pravo kada ju je kategorički odvraćala od muške odjeće. Odje-

vena kao mladić, Ciri bi se sada osjećala glupo, ovdje, u ovoj dvorani, nasuprot
tih elegantnih žena prepunih svjetlucava nakita. Bilo joj je drago što se dala odje-
nuti u kombinaciju crnoga i sivog, laskali su joj pogledi puni odobravanja na nje-
zinim razrezanim pufastim rukavićima i povišenom struku, na baršunastoj vrpci s
malim briljantnim brošićem u obliku ruže.
»Priđite bliže.«
Ciri se blago stresla. Ne samo zbog zvuka toga glasa. Yennefer je, kako se po-
kazivalo, imala pravo u još jednom – odvraćala ju je od izreza. Ciri se zainatila i
sada je imala dojam da joj propuh puše po grudima, a cijela su joj prsa, gotovo
sve do pupka, bila naježena.
»Još bliže«, ponovila je tamnokosa i tamnooka žena, koju je Ciri poznavala,
pamtila s otoka Thanedda. I iako joj je Yennefer rekla koga će zateći u Montecal-
vu, sve ih opisala i naučila je sva imena, tu je ženu Ciri u mislima u trenu počela
nazivati Gospa Sova.
»Dobrodošla«, rekla je Gospa Sova, »u Ložu Montecalvo. Gospođice Ciri.«
Ciri se naklonila onako kako joj je preporučila Yennefer, uljudno, ali više mu-
ški, bez djevojačkog poklečka, bez skromnog i podložnog spuštanja pogleda.
Osmijehom je odgovorila na iskreni i mili osmijeh Triss Merigold, malo dubljim
naklonom glave na prijazni pogled Margarite Laux-Antille. Izdržala je osam osta-
lih pogleda, iako su bili poput svrdala. Poput uboda šiljaka kopalja.
»Izvolite sjesti«, kimnula je doista kraljevskom gestom Gospa Sova. »Ne, ne
ti, Yennefer! Samo ona. Ti, Yennefer, nisi gošća, već okrivljenica pozvana na su-
đenje i kažnjavanje. Stajat ćeš, dok Loža ne odluči tvoju sudbinu.«
Za Ciri je u trenu bilo gotovo s etiketom.
»Ako je tako i ja ću stajati«, rekla je ni najmanje tiho. »Ni ja nisam ovdje ni-
367
Gospodarica jezera
kakva gošća. I ja sam pozvana da mi se obznani sudbina. To je kao prvo. A kao

drugo, Yennefer je moja sudbina. Kako ona, tako i ja. To se ne da razdvojiti. Uza
sve poštovanje.«
Margarita Laux-Antille nasmiješila se gledajući je u oči. Skromna, elegantna,
blago povijena nosa, Assire var Aanahid, koja je mogla biti samo Nilfgaarđan-
kom, kimnula je glavom bubnjajući lako prstima po ploči stola.
»Filippo«, oglasila se žena čiji je vrat bio omotan boom od srebrnih lisica. »Ne
moramo, kako mi se čini, biti baš toliko principijelne. Barem ne danas, ne u
ovom trenutku. Ovo je okrugli stol Lože. Za njim zasjedamo kao ravne. Čak i ako
nam se treba suditi. Držim da se sve možemo suglasiti glede toga da...«
Nije dovršila, prešla je pogledom po ostalim čarobnicama. Te su pak redom iz-
ražavale slaganje – Margarita, Assire, Triss, Sabrina Glevissig, Keira Metz, obje
lijepe vilenjakinje. Samo druga Nilfgaarđanka, vranje crna Fringilla Vigo, sjedila
je nepomično, vrlo blijeda, ne odvajajući pogled od Yennefer.
»Neka onda bude tako«, mahnula je rukom punim prstenja Filippa Eilhart.
»Sjednite dakle obje. Uz moje protivljenje. Ali jedinstvo Lože prije svega. Interes
Lože prije svega. I iznad svega. Loža je sve, ostalo ništa. Nadam se da to razumi-
ješ, Ciri?«
»Vrlo dobro.« Ciri nije ni pomišljala poniknuti pogledom. »Naročito zato što
sam to ništa ja.«
Francesca Findabair, prelijepa vilenjakinja, nasmijala se biserno i zvučno.
»Čestitam, Yennefer«, rekla je hipnotizirajuće melodioznim glasom. »Prepoz-
najem puncu, vrijednost toga zlata. Prepoznajem školu.«
»Nije teško prepoznati.« Yennefer je prešla uokolo plamenim pogledom. »Jer
to je škola Tissaie de Vries.«
»Tissaia de Vries je mrtva«, rekla je spokojno Gospa Sova. »Nema je za ovim
stolom. Tissaia de Vries je umrla, ta je stvar ožaljena i isplakana. Bila je istodob-
no cezura i prekretnica. Jer nastalo je novo vrijeme, došla je nova era, dolaze ve-
like promjene. A tebi Ciri, koja si nekoć bila Cirillom iz Cintre, sudbina je u tim
promjenama namijenila važnu ulogu. Sigurno znaš kakvu.«
»Znam«, zarežala je Ciri, ne reagirajući na opominjuće Yenneferino siktanje.
»Objasnio mi je to Vilgefortz! Spremajući se da mi gurne staklenu špricu među
noge. Ako to ima biti mojom sudbinom, hvala lijepa.«
Tamne Filippine oči planule su ledenim gnjevom. Ali je Sheala de Tancarville
bila ta koja se oglasila.
»Puno još moraš naučiti, dijete«, rekla je, ovijajući vrat boom od srebrnih lisi-
ca. »Od puno stvari, kako vidim i čujem, morat ćeš se i odučiti, sama ili uz nečiju
pomoć. U posljednje si vrijeme stekla, to se da naslutiti, puno lošeg znanja, zaci-
368
Andrzej Sapkowski
jelo si i iskusila zlo. Sada u svojoj djetinjoj srdžbi odbijaš primijetiti dobro, negi-
raš dobro i dobre namjere. Kostriješiš bodlje kao jež, nesposobna prepoznati one
kojima je stalo upravo do tvoga dobra. Frkćeš i pružaš kandže kao divlja mački-
ca, ne ostavljaš nam izbor: valjat će te uhvatiti za vratić. I učinit ćemo to, dijete,
bez sekunde premišljanja. Jer smo od tebe starije, mudrije, znamo sve o tome što
je bilo i o tome što jest, znamo i puno o tome što će biti. Uhvatit ćemo te za vra-
tić, mačkice, za to da bi jednom, uskoro, kao iskusna i mudra mačka sjela ovamo,
za ovaj stol, među nas. Da budeš jedna od nas. Ne! Ni riječi! Ne usuđuj se otvori-
ti usta dok govori Sheala de Tancarville!«
Glas kovirske čarobnice, oštar i prodoran kao nož koji struže željezo, najed-
nom je zalebdio nad stolom. Nije se samo Ciri zgrčila; lako su se stresle i uvukle
glave u ramena i drage magičarke iz Lože, no, možda s iznimkom Filippe, Fran-
cesce i Assire. I Yennefer.
»Imala si pravo«, nastavila je Sheala, ovijajući bou oko vrata, »misleći da si
pozvana u Montecalvo da ti se objavi tvoja sudbina. Nisi imala pravo pomislivši
da si ništa. Jer ti si sve, ti si budućnost svijeta. U ovom trenutku, jasno, to ne znaš
i ne shvaćaš, u ovom si trenu isprepadana mačkica koja puše, dijete koje je preži-
vjelo traume, koje u svakome vidi Emhyra var Emreisa ili Vilgefortza s insemina-
torom u ruci. I nema smisla, sada, u ovom trenutku, objašnjavati ti da se varaš, da
je riječ o tvome dobra i dobra svijeta. Doći će vrijeme i za takva objašnjenja. Jed-
nom. Sada, srdita, ionako nećeš htjeti poslušati glas razuma, sada ćeš za svaki ar-
gument imati odgovor u obliku dječje tvrdoglavosti i bučne razjarenosti. Stoga
ćemo te sada samo zgrabiti za vratić. Završila sam. Obznani djevojci njezinu sud-
binu, Filippo.«
Ciri je sjedila ukočeno, gladeći glave sfingi kojima su završavali rukohvati
stolca.
»Poći ćeš«, prekinula je tešku i mrtvu tišinu Gospa Sova, »sa mnom i sa She-
alom u Kovir, u Pont Vanis, ljetnu kraljevsku prijestolnicu. Budući da više nisi
nikakva Cirilla iz Cintre, na audijenciji ćeš biti predstavljena kao novakinja magi-
je, naša štićenica. Na audijenciji ćeš upoznati vrlo mudrog kralja, Esterada Thy-
ssena, uistinu kraljevske krvi. Upoznat ćeš njegovu suprugu, kraljicu Zuleyku,
osobu neobične plemenitosti i dobrote. Upoznat ćeš i sina kraljevskoga para, kra-
ljevića Tankreda.«
Ciri je počinjući shvaćati široko otvorila oči. Gospa Sova je to opazila.
»Da«, potvrdila je. »Moraš se ponajprije dojmiti kraljevića Tankreda. Jer pos-
tat ćeš mu ljubavnicom i rodit ćeš njegovo dijete.«
»Da si i dalje Cirilla iz Cintre«, nastavila je nakon dugog trenutka Filippa, »da
si i dalje Pavettina kći i Calantheina unuka, učinile bismo te Tankredovom vjen-
369
Gospodarica jezera
čanom ženom. Kraljevnom, a potom kraljicom Kovira i Povissa. Nažalost, a go-

vorim to s iskrenim žaljenjem, sudbina te lišila svega. Budućnosti također. Bit ćeš
samo ljubavnicom. Milosnicom.«
»Nazivom«, uplela se Sheala, »i formalno. Jer u praksi ćemo se pobrinuti da
budeš uz Tankreda, da imaš status kraljevne, a onda čak i kraljice. Jasna stvar, bit
će nam potrebna i tvoja pomoć. Tankred mora žudjeti da budeš pored njega. Da-
nju i noću. Podučit ćemo te kako se potiče takva žudnja. Ali o tebi ovisi neće li
pouka biti uzaludna.«
»Sve su to sitnice«, rekla je Gospa Sova. »Važno je da što prije zatrudniš s
Tankredom.«
»Pa naravno«, promrmljala je Ciri.
»Tvojem i Tankredovu djetetu«, Filippa nije skidala s nje pogled svojih tam-
nih očiju, »budućnost i položaj zajamčit će Loža. Moraš znati da pod tim mislimo
zbilja velike stvari. U njima ćeš uostalom i ti sudjelovati, jer ćeš nam se odmah
nakon djetetova rođenja pridružiti na našim skupovima. Učit ćeš. Jer ti si, iako ti
to danas može biti neshvatljivo, jedna od nas.«
»Na otoku Thaneddu«, Ciri je savladala otpor stisnutoga grla, »nazvali ste me
čudovištem, gospo Sovo. A danas mi govorite da sam jedna od vas.«
»Nema u tome proturječnosti«, razlegao se melodiozni poput žubora potočića
glas Eni dan Gleanne, Krasuljka iz Dolina. »Mi smo sve, me luned, čudovišta.
Svaka na svoj način. Nije li tako, gospo Sovo?«
Filippa je slegnula ramenima.
»Taj ružni ožiljak na licu«, oglasila se ponovo Sheala, prividno ravnodušno
čupkajući bou, »zamaskirat ćemo ti iluzijom. Bit ćeš lijepa i tajanstvena, a Tan-
kred Thyssen, uvjeravam te, naprosto će poludjeti za tobom. Trebat ćemo ti smis-
liti personalije. Cirilla je ime lijepo i uopće ne i tako rijetko da bi morala od njega
odustati da sačuvaš incognito. Ali treba ti dati prezime. Neću prosvjedovati ako
odabereš moje.«
»Ili moje«, rekla je gospa Sova, smiješeći se krajičkom usana. »I Cirilla Eil-
hart zvuči lijepo.«
»To ime«, u sali su ponovo zazvonili srebrni zvončići glasa Krasuljka iz Doli-
na, »zvuči lijepo u svakoj kombinaciji. I svaka od nas, koliko nas ovdje sjedi, že-
ljela bi imati kćer poput tebe, Zirael, lastavice sokolskih očiju, tebe koja si krv
krvi i meso mesa Lare Dorren. Svaka od nas dala bi sve, pa čak i ovu Ložu, čak i
sudbinu kraljevstava i cijeloga svijeta samo da ima kćer poput tebe. Ali to je ne-
moguće. Znamo da je to nemoguće. Zato toliko zavidimo Yennefer.«
»Hvala, gospođo Filippa«, progovorila je tren kasnije Ciri, stežući dlanove na
glavama sfingi. »Počašćena sam ponudom da nosim prezime de Tancarville. No
370
Andrzej Sapkowski
kako se ipak čini da je prezime jedina stvar koja u toj cijeloj stvari ovisi o meni i
o mom izboru, jedina stvar koju mi ne namećete, moram vam objema zahvaliti i
odabrati sama. Hoću se zvati Ciri iz Vengerberga, kći Yenneferina.«
»Ha!« bljesnula je zubima crnokosa čarobnica, koja je bila, kako je nagađala
Ciri, Sabrina Glevissig iz Kaedwena. »Tankred Thyssen će se pokazati budalom
ako je ne oženi morganatski. Ako dopusti da mu umjesto nje uvale za ženu neku
bljedunjavu princessu, pokazat će se budalom i slijepcem koji ne umije raspozna-
ti brilijant među stakalcima. Čestitam, Yenna. I zavidim ti. A ti znaš koliko iskre-
na umijem biti u zavisti.«
Yennefer je zahvalila kimanjem glave. Bez i najmanje sjenke osmijeha.
»Sve je znači«, rekla je Filippa, »riješeno.«
»Nije«, rekla je Ciri.
Francesca Findabair je potiho puhnula. Sheala de Tancarville je digla glavu, a
crte lica su joj se nelijepo ukočile.
»Moram stvar promisliti«, izjavila je Ciri. »Razmisliti. Poslagati sve u sebi.
Na miru. Kada to učinim, vratit ću se ovamo, u Montecalvo. Stat ću pred vas.
Reći ću vam što sam odlučila.«
Sheala je pokrenula usne kao da joj se u ustima našlo nešto što mora smjesta
ispljunuti. Ali se nije oglasila.
»Dogovorila sam se«, zabacila je glavu Ciri, »s vješcem Geraltom u gradu Ri-
viji. Obećala sam mu da ću se ondje naći s njime, da ću ovaj put doći onamo s
Yennefer. Održat ću to obećanje uz vaš pristanak ili bez njega. Ovdje nazočna
gospa Rita zna da ja, kada idem Geraltu, uvijek nađem rupu u zidu.«
Margarita Laux-Antille je nasmiješeno kimnula glavom.
»S Geraltom moram porazgovarati. Oprostiti se s njime. I priznati mu da ima
pravo. Jer jednu stvar morate, gospe, znati. Kada smo odlazili iz zamka Stygga,
ostavljajući za sobom trupla, upitala sam Geralta je li to napokon kraj, jesmo li
pobijedili, je li zlo pobijeđeno, a dobro trijumfiralo. A on se samo nasmiješio, ne-
kako čudno i tužno. Mislila sam da je to od umora, zbog toga što smo ondje pod
zamkom Stygga pokopali sve njegove prijatelje. Ali danas znam što je značio taj
osmijeh. To je bio smiješak smilovanja naivnosti djeteta koje je mislilo da prere-
zana grla Vilgefortza i Bonharta znače trijumf dobra nad zlom. Moram mu svaka-
ko reći da sam postala pametnija, da sam shvatila. Moram mu to svakako reći.«
»Moram ga također pokušati uvjeriti da se to što mi želite učiniti vi, gospe,
ipak temeljno razlikuje od toga što mi je htio staklenom špricom učiniti Vilgefor-
tz. Moram mu pokušati objasniti da između zamka Montecalva i zamka Stygga
postoji razlika, iako je do dobra svijeta bilo stalo Vilgefortzu, jednako kao što je i
vama, gospe, stalo do dobra svijeta.«
371
Gospodarica jezera
»Znam da mi neće biti lako uvjeriti takvoga starog vuka kakav je Geralt. Ge-
ralt će reći da sam balavica, da je lako zavarati me prividima plemenitosti, da su
cijela ta sudbina i dobro svijeta samo glupe fraze. Ali moram pokušati. Važno je
da on to razumije i da to prihvati. To je vrlo važno. Za vas, gospe, također.«
»Ništa nisi shvatila«, rekla je oštro Sheala de Tancarville. »I dalje si dijete
koje od faze balavoga plača i lupkanja nožicama izravno prelazi u balavu arogan-
ciju. Jedino što budi nadu jest živahnost tvoga uma. Učit ćeš brzo, ubrzo ćeš se,
vjeruj mi, smijati sjećajući se gluposti koje si ovdje izgovorila. Glede tvoga odla-
ska u Riviju neka se, molim, izjasni Loža. Ja sam odlučno protiv. Iz načelnih raz-
loga. Da ti dokažem da ja, Sheala de Tancarville, nikada ne bacam riječi u vjetar.
I da ću znati pognuti tvoj ponosni vratić. Treba te, za tvoje vlastito dobro, poduči-
ti stezi.«
»Riješimo onda ovo pitanje.« Filippa Eilhart je položila dlanove na stol. »Mo-
lim gospe da iznesu svoja mišljenja. Trebamo li dopustiti da gorda gospođica Ciri
ode u Riviju? Na susret s nekakvim vješcem za kojega uskoro neće biti mjesta u
njezinu životu? Moramo li dopustiti da u njoj raste sentimentalnost koje će se
uskoro morati posve riješiti? Sheala je protiv. A ostale gospe?«
»I ja sam protiv«, obznanila je Sabrina Glevissig. »Također iz načelnih razlo-
ga. Djevojka mi se sviđa, sviđaju mi se, što se tu ima pričati, njezin prkos i srčana
drzovitost, draže mi je to od gnjecavog tijesta. Ne bih imala ništa protiv njezine
molbe, osobito jer će se sigurno vratiti ovamo, takve poput nje ne krše riječ. Ali
gospodična se usudila zaprijetiti nam. Neka zna da su nam takve prijetnje smiješ-
ne!«
»Ja sam protiv«, rekla je Keira Metz. »Iz praktičnih razloga. Djevojka se i
meni sviđa, a taj me je Geralt nosio na Thaneddu na rukama. Nema u meni ni
zere sentimentalnosti, ali bilo mi je tada strašno ugodno. Bio bi to način da mu se
odužim. Ali ne! Jer, varaš se, Sabrino! Djevojka je vještica i pokušava nas po vje-
štičji nadmudriti. Ukratko, zbrisati nam.«
»Zar se netko ovdje«, upitala je Yennefer, zlokobno otežući riječi, »usuđuje
sumnjati u riječi moje kćeri?«
»Ti, Yennefer, šuti«, siknula je Filippa. »Ne javljaj se da ne izgubim strplje-
nje. Imamo dva glasa protiv. Da čujemo dalje.«
»Glasam za to da joj se dopusti otići«, rekla je Triss Merigold. »Poznajem je i
jamčim za nju. Htjela bih je također, ako pristane, pratiti na tom putu. Pomoći joj,
ako se suglasi, u razmišljanjima i razmatranjima. I, ako se složi, u razgovoru s
Geraltom.«
»I ja glasam za«, nasmiješila se Margarita Laux-Antille. »Začudit će vas što ću
reći, ali činim to za Tissaiju de Vries. Tissaia, da je ovdje, razljutila bi se na po-
372
Andrzej Sapkowski
misao da se radi održanja jedinstva Lože primjenjuju prisila i ograničenje osobne

slobode.«
»Glasam za«, rekla je Francesca Findabair, popravljajući čipku na dekolteu.
»Razloga je puno, obznanjivati ih ne moram i neću.«
»Glasam za«, rekla je jednako lakonski Ida Emean aep Sivney. »Jer tako mi
nalaže moje srce.«
»A ja sam protiv«, oglasila je suho Assire var Anahid. »Ne vode me nikakve
simpatije, antipatije, ni načelna pitanja. Bojim se za Cirin život. Pod zaštitom
Lože je sigurna, na putevima što vode u Riviju bit će lak cilj. A ja se bojim da
ima takvih koji, iako su joj oduzeli čak ime i identitet, još uvijek misle da je to
premalo.«
»Preostalo nam je«, rekla je poprilično zajedljivo Sabrina Glevissig, »da upoz-
namo stajalište gospe Fringille Vigo. Iako bi nam ono svima trebalo biti očito.
Jer, dopustit ću si da gospe podsjetim na zamak Rhys-Rhun.«
»Zahvalna na podsjećanju«, Fringilla Vigo je ponosno podigla glavu, »glas ću
dati Ciri. Da dokažem poštovanje i simpatiju koju osjećam prema toj djevojci. A
prije svega činim to za Geralta iz Rivije, vješca bez kojega ta djevojka ne bi da-
nas bila ovdje. Koji je da bi spasio Ciri išao na kraj svijeta, boreći se protiv svega
što mu je stalo na put, čak i protiv samoga sebe. Bilo bi podlo odbiti mu sada da
se susretne s njom.«
»Podlosti je ipak bilo premalo«, rekla je cinično Sabrina, »a previše naivne
sentimentalnosti koju namjeravamo iskorijeniti iz te gospođice. Ovdje se čak go-
vorilo i o srcu. A rezultat je takav da su strane na vagi ostale u ravnoteži. Pet gla-
sova za, pet, računajući i Filippu, protiv. Neriješeno. Nismo ništa odlučile. Treba
glasati još jednom. Predlažem da to bude tajno.«
»A zašto?«
Sve su pogledale tu koja se oglasila. Yennefer.
»I dalje sam članica ove Lože«, rekla je Yennefer. »Nitko mi nije oduzeo
članstvo. Nitko nije primljen na moje mjesto. Formalno imam pravo glasa. Valjda
je jasno za što glasam. Glasova za je dakle više i stvar je riješena.«
»Tvoja besramnost«, rekla je Sabrina, ispreplevši prste pokrivene oniksovim
prstenjem, »prelazi granice dobrog ukusa, Yennefer.«
»Na vašem bih mjestu ponizno šutjela«, dodala je ozbiljno Sheala. »Imajući na
umu glasanje čijim predmetom ćete, gospo, uskoro biti i sama.«
»Poduprla sam Ciri«, rekla je Francesca, »ali tebe, Yennefer, moram prizvati
redu. Istupila si iz Lože, pobjegavši iz nje i odbivši suradnju. Nemaš nikakvih
prava. No imaš obveze, dugove koje moraš vratiti, presudu koju moraš saslušati.
Da nije tako, ne bi bilo puštena preko praga Montecalva.«
373
Gospodarica jezera
Yennefer je zadržala Ciri, koja se otimala da ustane i poviče. Ciri je bez otpora
pala na stolac s naslonima izrezbarenim u obliku sfingi. Vidjevši kako iz svoga
naslonjača, odjednom nadvisivši stol, ustaje gospa Sova. Filippa Eilhart.
»Yennefer«, oglasila je zvonko, »nema pravo glasa, to je jasno. Ali ja imam.
Saslušala sam glasove svih ovdje nazočnih gospi, pa držim da sada napokon
mogu glasati i sama?«
»Kako to?« namrštila se Sabrina. »Što želiš reći, Filippo? Da još nisi glasala?
Bila sam sigurna...«
Filippa je pogledala, preko stola. Naišla je na Cirine oči i zagledala se u njih.
Dno bazena je od raznobojnog mozaika, pločice se prelijevaju i kao da se pomi-

ču. Cijela se voda biba, treperi. Ispod poput tanjura velikih listova lokvanja, po-
sred zelenih vodenih trava promiču šarani i klenići. U vodi se odražavaju velike
tamne oči djevojčice, duga joj kosa seže do površine, pliva po njoj.
Djevojčica, zaboravivši na cijeli svijet, provlači ručice kroz stabljike lopoča
nadvijena preko ruba bazena fontane. Želi napokon dodirnuti neku od tih zlatnih i
crvenih ribica. Ribice joj dolaze do ruku, kruže radoznalo oko njih, ali se uhvatiti
ne daju, neuhvatljive su poput utvara, poput same vode. Prsti tamnooke djevojke
stežu se oko ničega.
»Filippa!«
To je najvoljeniji glas. Unatoč tome djevojčica ne reagira odmah. I dalje gleda
u vodu, na ribice, lopoče, svoj odraz.
»Filippa!«
»Filippa!« Oštar glas Sheale de Tancarville otrgnuo ju je iz zamišljenosti. »Čeka-

mo.«
Kroz otvoreni prozor puhnuo je hladni, jesenji vjetar. Filippa Eilhart se stresla.
Smrt, pomislila je. Smrt me prošla.
»Ova Loža«, progovorila je napokon sigurno, glasno i uvjerljivo, »odlučivat
će o sudbini svijeta. Zato je ova Loža poput svijeta, njegovo je ogledalo. Ovdje
stoje u ravnovjesju razum, koji ne znači uvijek hladnu niskost i proračunatost, i
sentimentalnost, koja nije uvijek naivna. Odgovornost, željezna stega nametnuta
makar i silom, te nesklonost nasilju, blagost i povjerenje. Konkretna hladnoća
svemoći... i srce.«
»Ja«, nastavila je u tišini koja je nastala u dvorani sa stupovima zamka Monte-
calva, »dajući svoj glas kao zadnja od onih koje su glasale, uzimam u obzir još
jednu stvar. Stvar, koja ne uravnotežujući ništa, uravnotežuje sve.«
374
Andrzej Sapkowski
Prateći njezin pogled sve su pogledale na zid, na mozaik na kojemu je složena

od malenih raznobojnih pločica zmija Uroboros hvatala zubima vlastiti rep.
»Ta je stvar«, nastavila je upijajući svoje tamne oči u Ciri, »sudbina. U koju
sam ja, Filippa Eilhart, počela odnedavno vjerovati. Koju sam ja, Filippa Eilhart,
počela odnedavno shvaćati. Sudbina nisu odluke providnosti, nisu svitci ispisani
rukom demijurga, to nije fatalizam. Sudbina je nada. Puna nade, vjerujući da će
se to što se ima dogoditi i dogoditi, dajem svoj glas. Dajem svoj glas Ciri. Djetetu
sudbine. Djetetu nade.«
Dugo je trajala tišina u dvorani sa stupovima zamka Montecalva utonuloj u
profinjeni svjetlomrak. Kroz prozor je dopro kliktaj orla ribolovca koji je kružio
nad jezerom.
»Gospo Yennefer«, šapnula je Ciri. »Znači li to...«
»Pođimo, kćeri«, odgovorila je tihim glasom Yennefer. »Geralt nas čeka, a
pred nama je dalek put«
Geralt se probudio i skočio, u ušima mu je bio krik noćne ptice.
375
Gospodarica jezera
Onda su se čarobnica i vještac vjenčali i priredili bučnu svadbu. I ja

sam ondje bio, medovinu i vino pio. A oni su poslije živjeli sretno, ali vrlo
kratko. On je umro obično, od srčanog udara. Ona je umrla nedugo poslije
njega, a od čega, to bajka ne spominje. Pričaju da od žalosti i čežnje, ali
tko bi vjerovao bajkama.
Flourens Delannoy, Bajke i predaje
Dvanaesto poglavlje
BIO JE ŠESTI DAN nakon lipanjskog mlađaka kada su prispjeli u Riviju.
Izjahali su iz šuma na obronke brjegova i tada je ispod njih, dolje, iznenada i
bez upozorenja, zrcalno bljesnula površina jezera Loc Eskalotta, ispunjavajući
kotlinu u obliku rune po kojoj je nazvano. U površini su se ogledala brda Craag
Rosa obrasla jelama i arišom, podbrežje masiva Mahakama. I crveni crijepovi
kula isturenih na jezerskom rtu trbušastog zamka Rivije, zimskoga sjedišta kralje-
va Lyrije. A u zaljevu pri južnom kraju Loc Eskalotta ležala je rivijska gradina sa
svjetlijim slamnatim podgrađem i tamnijim kućama koje su obrastale jezersku
obalu poput medenjača.
»Eto čini se da smo stigli«, ustvrdio je činjenicu Maslačak, zaklanjajući dla-
nom oči. »Zatvorili smo krug, u Riviji smo. Čudno, e, baš se čudno slažu te sud-
bine... Ni na jednoj od kula ne vidim bijelo-modre plamence, kraljica Meve nije
dakle u zamku. Ali ne mislim da se još sjeća onoga dezertiranja...«
»Vjeruj mi, Maslačku«, prekinuo ga je Geralt, usmjeravajući konja niz obro-
nak. »Posve mi je svejedno tko i što pamti.«
Pod gradom, nedaleko od mitnice, stajao je šareni šator koji je podsjećao na
kuglof od dizanoga tijesta. Pred šatorom, na kolcu, visio je bijeli štit s crvenom
prečkom. Ispod podignutoga šatorskog krila stajao je vitez u punom oklopu i bije-
lom kaftanu ukrašenom istim grbom kao i štit. Vitez je prodornim i poprilično iz-
azovnim pogledom odmjeravao žene sa suharcima koje su prolazile kraj njega,
podmazivače i katrandžije s lagvićima robe, pastire, pokućarce i prosjake. Ugle-
davši Geralta i Maslačka koji su jahali korakom, oči su mu zasjale nadom.
»Dama vašega srca«, Geralt je ledenim glasom raspršio vitezove nade, »ma
koja bila, najljepša je i najčasnija djeva od Jaruge do Buine.«
»Časti mi«, odvratio je vitez. »Imate pravo, gospodine.«
376
Andrzej Sapkowski
Svjetlokosa djevojka u kožnoj jakni, gusto načičkanoj srebrnim zakovicama, po-

vraćala je nasred ulice, savijena napola, pridržavajući se za stremen dorataste ko-
bile. Dva djevojčina pajdaša, odjevena u iste takve odore, s mačevima na plećima
i trakama na čelima, gadno su psovali prolaznike pomalo nerazgovijetnim glaso-
vima. Obojica su bili jako pijani, teturali su, sudarali se s konjskim bokovima i
gredom privezišta pred krčmom.
»Moramo li zaista ući?« upitao je Maslačak. »U ovoj otmjenoj gostionici
može biti još ovakvih dragih junoša.«
»Tu sam se dogovorio. Zaboravio si? To je svratište ›Kod pijetla i kvočke‹
koje je spominjala pločica na hrastu.«
Svjetlokosa djevojka se ponovo savila, grčevito i obilato povratila. Kobila je
glasno frknula i trgnula se, srušivši djevojku i povukavši je kroz bljuvotinu.
»Ma što buljiš šupče?« propentao je jedan od mladića. »Panjino stara!«
»Geralte«, promrmljao je Maslačak, silazeći s konja. »Molim te, ne pravi glu-
posti.«
»Bez brige. Neću.«
Privezati su konje za privezište s druge strane stuba. Mladići su prestali obra-
ćati pozornost na njih, zabavili su se vrijeđanjem i pljuvanjem građanke koja je s
djetetom prolazila uličicom. Maslačak je bacio pogled na vješčevo lice. Nije mu
se svidjelo to što je vidio.
Prva stvar koja je upadala u oči nakon ulaska u svratište bio je natpis: TRAŽI SE
KUHAR. Druga je bila velika mazarija na ploči sklepanoj od dasaka koja je prikazi-
vala bradatu nakazu sa sjekirom s koje je kapala krv. PATULJAK – ZAPLJUVANI KEPEC
IZDAJE.
Maslačkova je bojazan bila na mjestu. Praktično jedini gosti svratišta – osim
nekoliko čestito pijanih pijanaca i dvije mršave prostitutke s podočnjacima – bili
su daljnji »junoše« odjeveni u kožu svjetlucavu od zakovica s mačevima na pleći-
ma. Bilo ih je osmero, oba spola, ali galamili su za osamnaest, nadvikujući se i
psujući.
»Poznajem vas, gospodo, i znam tko ste«, iznenadio ih je krčmar čim ih je
uočio. »I imam poruku za vas. Valja vam poći na Brestovac, u krčmu ›Kod Wir-
singa‹.«
»Oooo«, poveselio se Maslačak. »To je dobro...«
»Komu je dobro, neka mu bude.« Krčmar je opet počeo pregačom brisati vrč.
»Prezirete moj lokal, na volju vam. Ali ja ću vam reći da je Brestovac patuljački
kvart, ondje žive neljudi.«
»I što to znači?« namrštio se Geralt.
»Pa vama sigurno ništa«, slegnuo je ramenima krčmar. »A i taj koji vam je os-
377
Gospodarica jezera
tavio poruku, bio je patuljak. Kada se s takvima petljate... vaša stvar. Vaša je
stvar čije vam je društvo milije.«
»Nismo posebno izbirljivi što se tiče društva«, izjavio je Maslačak, pokazujući
pokretom glave na balavce u crnim jaknama i s vrpcama preko čela pokrivenih
aknama koji su se derali i natezali za stolom. »Ali u ovakvima kakvo je ovo ni-
malo ne uživamo.«
Krčmar je odložio obrisani vrč i odmjerio ih gadnim pogledom.
»Valja imati razumijevanja«, poučio ih je naglašeno. »Mladež se mora ispuca-
ti. Izreka kaže da se mladež mora ispucati. Rat ih je oštetio. Očevi su im pali...«
»A majke se prokurvale«, dovršio je Geralt glasom studenim kao gorsko jeze-
ro. »Razumijem i pun sam razumijevanja. Barem nastojim biti pun. Idemo, Mas-
lačku.«
»Pa idite, s poštovanjem«, rekao je bez poštovanja krčmar. »Ali nemojte se ža-
liti da vas nisam upozorio. U današnje je vrijeme lako u patuljačkom kvartu dobi-
ti po glavi. Prilikom.«
»Prilikom čega?«
»A zar ja znam? Zar je to moja stvar?«
»Idemo, Geralte«, požurio je Maslačak, vidjevši krajičkom oka da ih ratom
oštećena mladež, barem ta još razmjerno trijezna, pogledava pogledima blistavim
od fisstecha.
»Doviđenja, gospodine krčmaru. Tko zna, možda još i posjetimo tvoj lokal, za
neko vrijeme. Kada više na ulazu ne bude ovih natpisa.«
»A koji vam se to, gospodo, ne sviđa?« Krčmar je nabrao čelo i izazivački se
podbočio. »Ha? Možda taj o patuljcima?«
»Ne. Taj o kuharu.«
Troje mladih ustalo je od stola, lako se ljuljajući na nogama, s očitom namje-
rom da im prepriječe put. Djevojka i dva mladića u crnim jaknama. S mačevima
na plećima.
Geralt nije usporio korak, išao je, a lice i pogled bili su mu hladni i posve rav-
nodušni.
Balavci su se gotovo u zadnji tren razdvojili, povukli. Maslačak je osjetio od
njih pivo. Znoj. I strah.
»Treba se privikavati«, rekao je vještac kada su izašli. »Treba se prilagođava-
ti.«
»Ponekad je teško.«
»To nije argument. To nije argument, Maslačku.«
Zrak je bio vruć, gust i ljepljiv. Kao čorba.
378
Andrzej Sapkowski
***
Vani, pred svratištem, dva su mladića u crnim jaknama svjetlokosoj djevojci
pomagala da se opere u koritu. Djevojka je puhala, nerazgovijetno dokazivala da
joj je već bolje i objavljivala da se mora napiti. Da naravno, poći će s njima na
sajmište prevrtati tezge iz zabave, ali se prije mora napiti.
Djevojka se zvala Nadia Esposito. To je ime zapisano u anale. Prešlo je u po-
vijest.
Ali za to Geralt i Maslačak još nisu mogli znati.
Djevojka također.
Uličice rivijskoga grada pulsirale su od života, a to što je, čini se, mještane i pri-
došlice zaokupljalo bez ostatka bila je trgovina. Izgledalo je da ovdje svi trguju sa
svime i pokušavaju sve zamijeniti za nešto veće. Odasvud je dopirala kakofonija
povika – reklamirala se roba, nepopustljivo se cjenjkalo, uzajamno vrijeđalo,
gromko okrivljavalo za prevaru, krađu i švindlanje, kao i za druge male grijehe
koji nisu imali nikakve veze s trgovinom.
Prije no što su Geralt i Maslačak dospjeli na Brestovac, dobili su mnoštvo
privlačnih ponuda. Ponuđeni su im među inim: astrolab, limena trubica, komplet
pribora za jelo urešen grbom obitelji Frangipana, dionice rudnika mjedi, staklen-
ka pijavica, raskupusana knjiga pod naslovom Navodno čudo ili Meduzina glava,
eliksir za podizanje potencije te – u sklopu vezane transakcije – ne odviše mlada,
ne odviše vitka i ne odviše svježa žena.
Crnobradi patuljak ih je izvanredno nametljivo htio uvjeriti da kupe jeftino zr-
calce u mesinganu okviru, kunući se da je riječ o čarobnom ogledalu Cambusca-
na, kada mu je odjednom bačeni kamen izbio robu iz ruke.
»Šugavi kobold!« zaurlao je, bježeći, bos i prljav uličar. »Nečovjek! Bradati
jarac!«
»Crijeva ti sagnjila, ljudska uši!« riknuo je patuljak. »Sagnjila ti crijeva i iscu-
rila kroz guzicu!«
Ljudi su se pogledali u sumornoj šutnji.
***
Četvrt Brestovac ležala je na samom jezeru, u zaljevu među johama, tužnim
vrbama i – razumije se – brijestovima. Tu je bilo znatno tiše i mirnije, nitko nije
ništa kupovao, niti htio prodati. S jezera je ćarlijao povjetarac, posebno ugodan
nakon izlaska iz zagušljivog i punog muha smrada grada.
Krčmu »Kod Wirsinga« nisu tražili dugo. Prvi prolaznik na kojeg su naišli po-
379
Gospodarica jezera
kazao im ju je bez oklijevanja.

Na stubama trijema obavijenog bršljanom i divljim ružama, ispod krovića
obraslog zelenom mahovinom i gnijezdima lastavica, sjedila su dva bradata pa-
tuljka, potežući pivo iz vrčeva naslonjenih na trbuhe.
»Geralt i Maslačak«, rekao je jedan od patuljaka i dražesno podrignuo. »Dugo
ste se dali čekati, zgubidani.«
Geralt je sjahao.
»Živio mi, Yarpene Zigrine. Radujem se što te vidim, Zoltane Chivayu.«
Bili su jedini gosti lokala koji je intenzivno mirisao na pečenje, češnjak, začinske
trave i još nešto, nešto neuhvatljivo, ali vrlo ugodno. Sjedili su za teškim stolom s
pogledom na jezero koje je kroz šarena stakalca u olovnim okvirima izgledalo ta-
janstveno, očaravajuće i romantično.
»Gdje je Ciri?« upitao je bez krzmanja Yarpen Zigrin. »Valjda nije...«
»Nije«, brzo je presjekao Geralt. »Doći će ovamo. Tek što nije. No, bradonje,
pričajte, što je nova kod vas.«
»Nisam li rekao?« dobacio je prijekorno Yarpen. »Nisam li rekao, Zoltane?
Vraća se s kraja svijeta gdje je, ako je vjerovati glasinama, gacao po krvi, ubijao
zmajeve i rušio carstva. A pita nas što ima nova? Pravi vještac.«
»Što ovdje tako«, upleo se Maslačak, njuškajući, »ukusno miriše?«
»Ručak«, rekao je Yarpen Zigrin. »Po meseku miriše. Upitaj, Maslačku, odak-
le nam meseko.«
»Neću upitati, jer znam taj vic.«
»Nemoj biti svinja.«
»Odakle vam meseko?«
»Samo je dopuzalo.«
»A sada ozbiljno.« Yarpen je obrisao suze koje su mu potekle od smijeha, iako
je dosjetka, istinu govoreći, zbilja bila poprilično stara. »S jelom je situacija kri-
tična, kako to već biva poslije rata. Mesa nećeš naći, čak ni peradi, s ribom je isto
teško... Loše je s brašnom i krumpirom, grahom... Gazdinstva su spaljena, skladi-
šta opljačkana, ribnjaci ispušteni, polja na ugaru...«
»Ništa se ne obrće«, dodao je Zoltan. »Nema uvoza. Funkcioniraju samo li-
hvarenje i trampa. Jeste li vidjeli sajmište? Uz sirotinju koja prodaje i razmjenjuje
ostatke imanja, špekulanti zgrću bogatstva...«
»Ako se uza sve to dogodi i nerodica, na zimu će ljudi početi umirati od gla-
di.«
»Zbilja je tako loše?«
380
Andrzej Sapkowski
»Putujući s juga, mora da si prolazio pored sela i naselja. Prisjeti se u koliko si

ih čuo lajanje pasa.«
»Prokleto bilo.« Maslačak se tresnuo po čelu. »Znao sam... Jesam li ti govorio,
Geralte, da to nije normalno! Da nešto nedostaje! Ha! Sada sam povezao! Nisu se
čuli psi! Nigdje ih nije bilo...«
Iznenada je zastao, pogledao prema kuhinji koja je mirisala po češnjaku i zači-
nima, a u očima mu se pojavio užas.
»Bez straha« prasnuo je Yarpen. »Naše meseko nije od tih što laju, mijauču ili
preklinju: ›Milooost!‹ Naše je meseko posve drukčije. Dostojno kraljeva!«
»Otkrij napokon, patuljče!«
»Kada smo primili vaše pismo i kada je postalo jasno da ćemo se sresti upravo
u Riviji, Zoltan i ja smo kombinirali čime bismo vas mogli dočekati. Kombinirali
smo, kombinirali, toliko da nam se od toga kombiniranja pripisalo, pa smo ušli
među johe kraj jezera. Gledamo mi, a tamo sve puno vinogradarskih puževa. Pa
smo uzeli vreću i nahvatali tih slađanih mekušaca koliko ih je u vreću stalo...«
»Puno nam ih je i pobjeglo«, kimnuo je glavom Zoltan Chivay. »Mi smo bili
zeru pijani, a oni vraški brzi.«
Oba su patuljka opet zaplakala od smijeha nakon još jedne postarije dosjetke.
»Wirsing se«, Yarpen je pokazao krčmara koji se vrzmao oko peći, »razumije
u pripremanje puževa, a taj posao, valja vam znati, iziskuje nemalu vještinu. Ipak
je on slavni kuharski majstor. Prije no što je obudovio, vodio je sa ženom tratori-
ju u Mariboru s takvom kuhinjom da mu je i sam kralj dolazio u goste. Začas
ćemo uživati, kažem vam!«
»A prije toga«, kimnuo je Zoltan, »kušat ćemo svježe dimljenu bjelicu ulovlje-
nu žicom u bezdanoj dubini ovdašnjega jezera. I zaliti je žesticom iz dubina ov-
dašnjega podruma.«
»I pričajte, gospodo«, podsjetio ih je Yarpen, točeći. »Pričajte!«
Bjelica je bila još topla, masna, mirisna po dimu iverja od johe. Rakija je bila
hladna da su zubi boljeli.
Najprije je pričao Maslačak, kićeno, tečno, slikovito i poletno, zaodijevajući
priču tako bogatim i domišljatim ornamentima da su zamalo graničili s bajkom i
izmišljotinom. Onda je pričao vještac. Pričao je samu istinu, a govorio je tako
suho, monotono i bezbojno da Maslačak nije uspijevao izdržati te bi se svako
malo upletao, zbog čega su ga patuljci opominjali.
A kasnije je priča završila i zapala je duga tišina.
»Za strijelkinju Milvu!« Zoltan Chivay se nakašljao, nazdravio kupicom. »Za
381
Gospodarica jezera
Nilfgaarđanina. Za Regisa travara koji je u svojoj daščari ugostio putnike rakijom

od mandragore. I za tu Angoulême koju nisam upoznao. Neka im bude laka zem-
ljica, svima. Neka ondje, na onome svijetu, imaju u izobilju svega čega im je na
ovome svijetu nedostajalo. I neka im za sva vremena imena žive u pjesmama i
pričama. Slava im!«
»Slava im«, ponovili su muklo Maslačak i Yarpen Zigrin.
Slava im, pomislio je vještac.
Wirsing, prosijeda ljudina, blijeda i mršava kao kolac, prava suprotnost stereotipu
krčmara i majstora kulinarskih vještina, iznio je na stol košaru bijeloga i mirisno-
ga kruha, a za njom golemi drveni tanjur na kojemu su na posteljici od hrenova
lišća ležali puževi, cvrčeći i štrcajući maslac sa češnjakom. Maslačak, Geralt i pa-
tuljci su se marno prihvatili jela. Obrok je bio izvanredno ukusan i pritom neobič-
no zabavan kada se u obzir uzme nužnost žongliranja čudnovatim kliještima i vi-
licama.
Jeli su, mljaskali, toćali kruhom rastopljeni maslac. Veselo su psovali kada bi
im puževi jedan za drugim ispadali s kliješta. Dvije mlade mačkice divlje su se
zabavljale kotrljajući i natjeravajući po podu prazne kućice.
Miris koji je dopirao iz kuhinje upućivao je na to da Wirsing peče drugu turu.
Yarpen Zigrin je nevoljko odmahnuo rukom, ali je bio svjestan da vještac neće
popustiti.
»U mene«, rekao je isisavajući kućicu, »u principu nema ništa nova. Malo se
ratovalo... Malo se vladalo, jer su me izabrali za podstarostu. Napravit ću karijeru
u politici. U svakom je drugom poslu prevelika konkurencija. A u politici budala
do podmitljivca i lopova. Lako se probiti.«
»Ja pak«, rekao je Zoltan Chivay, mašući kliještima s uhvaćenim pužem, »za
politiku nemam smisla. Ja pokrećem kovačnicu na vodenu paru zajedno s Figgi-
som Merluzzom i Munroom Bruysom. Sjećaš ih se, vješče, Figgisa i Bruysa?«
»Ne samo njih.«
»Yazon Varda je pao na Jarugi«, obavijestio je suho Zoltan. »Posve glupo, u
jednoj od zadnjih čarki.«
»Šteta momka. A Percival Schuttenbach?«
»Gnom? E, taj je dobro. Mudrijaš, od novačenja se izvukao, pokrivajući se ne-
kakvim starim gnomskim zakonima, da mu tobože vjera ne dopušta ratovati. I us-
pio je, iako su svi znali da bi on cijeli panteon bogova i boginja dao za mariniranu
haringu. Sada ima draguljarsku radionicu u Novigradu. Znaš, otkupio je od mene
382
Andrzej Sapkowski
papigu, Feldmaršala Dudu, napravio si s pticom živu reklamu naučivši je kriješta-

ti: ›Brrrilijanti, brrrrilijanti.‹ I zamisli, to djeluje. Gnom ima mušterija koliko ho-
ćeš, pune ruke posla i punu kesu. Da, da, to je Novigrad! Ondje novac leži po uli-
cama. Zato mi i našu kovačnicu kanimo pokrenuti u Novigradu.«
»Pa će ti ljudi vrata govnima mazati«, rekao je Yarpen. »Kamenje ti bacati u
prozore. I zvati te zapljuvanim kepecom. Ništa ti neće pomoći što si im bio subo-
rac, što si se za njih borio. Bit ćeš parija u tom tvom Novigradu.«
»Nekako će već biti«, rekao je veselo Zoltan. »U Mahakamu je prevelika kon-
kurencija. I previše političara. Ispijmo, momci. Za Caleba Strattona. Za Yazona
Vardu.«
»Za Regana Dahlberga«, dodao je Yarpen, smrknuvši se. Geralt je zavrtio gla-
vom.
»I Regan isto...«
»Isto. Kod Mayene. Ostala je sama stara Dahlbergovica. Ah, vrazi da ga nose,
dosta o tome, ispijmo! I požurimo s tim puževima, jer Wirsing nosi već drugu
zdjeletinu!«
Patuljci su, popustivši remene, saslušali Geraltovu priču o tome kako je Maslač-
kova kneževska romansa završila pod vješalima. Pjesnik je glumio uvrijeđenost i
nije komentirao. Yarpen i Zoltan su urlali od smijeha.
»Da, da«, rekao je za kraj Yarpen Zigren, nacerivši se. »Kako kaže stara pje-
smica: Junak pravi, ničeg se ne boji, ali pred ženom u stavu pozor stoji. Nekoliko
sjajnih primjera točnosti te izreke okupilo se danas za istim stolom. Zoltan Chi-
vay, da ne tražimo predaleko. Pričajući što je novo kod njega, zaboravio je dodati
da se ženi. Uskoro, to jest u rujnu. Sretna odabranica zove se Eudora Brekekeks.«
»Brechenriggs!« ispravio ga je strogo Zoltan, namrštivši se. »Počinje mi biti
dosta toga ispravljanja, Zigrine. Pripazi, jer ja kada mi nešto dosadi znam i odala-
miti!«
»Gdje će biti pir? I kada točno?« pomirljivo je upao u riječ Maslačak. »Pitam,
jer možda zavirimo. Ako pozoveš, razumije se.«
»Nije još utvrđeno što, gdje, kako i hoće li uopće«, promucao je Zoltan, očito
smeten. »Yarden žuri pred rudo. To jest, zaruke s Eudorom su pale, ali tko će ga
znati što će se još dogoditi? U ovakvim jebenim vremenima?«
»Drugi je primjer bapske svemoći«, nastavljao je Yarpen Zigrin, »Geralt iz Ri-
vije, vještac.«
Geralt se pravio da je zauzet pužem. Yarpen je prasnuo.
»Povrativši čudom svoju Ciri«, nastavio je, »dopušta joj da ode, pristaje na po-
383
Gospodarica jezera
novni rastanak. Ostavlja je opet samu, iako, kako je ovdje netko ispravno primije-
tio, vremena nisu, prokleto bilo, najmirnija. A sve to dani vještac čini zato što
tako hoće stanovita žena. Vještac sve i uvijek radi po volji te žene, općepoznate
kao Yennefer iz Vengerberga. I kada bi još dani vještac od toga nešto imao. Ali
nema. Zbilja, kako je govorio kralj Dezmond, zavirivši nakon obavljene potrebe
u noćnu posudu: ›Razum ovo nije u stanju shvatiti.’«
»Predlažem da«, Geralt je s umiljatim smiješkom podignuo kupicu, »nazdravi-
mo i promijenimo temu.«
Wirsing je na stol iznio treću, a onda i četvrtu zdjeletinu s vinogradarskim puže-

vima. Nije, razumije se, zaboravio ni kruh, ni rakiju. Gozbari su se već pomalo
zasitili jela, pa stoga nije čudo da su zdravice ponešto učestale. Nije čudo ni da se
u razgovor sve češće i češće prikradala i filozofija.
»Zlo s kojim sam se borio«, ponovio je vještac, »bilo je izraz djelovanja Kaosa,
djelovanja sračunatih na to da remete Red. Jer ondje gdje se širi Zlo, Red ne
može ovladati, sve što Red sazda se ruši, ne opstaje. Luč mudrosti i plamičak
nade, žar topline, umjesto da se rasplamsaju, gasnu. Bit će mračno. A u mraku će
biti očnjaci, kandže i krv.«
Yarpen Zigrin je pogladio bradu zamašćenu maslacem začinjenim češnjakom i
začinskim travama koji je iscurio iz puževa.
»Jako je to lijepo rečeno, vješče«, priznao je. »Ali, kako je rekla mlađahna
Cerro kralju Vridanku na njihovu prvom spoju: »Stvar nije loša, ali ima li kakvu
praktičnu primjenu?««
»Razlog prisuća«, vještac se nije nasmiješio, »i razlog bivstvovanja vještaca su
poljuljani, jer se borba Dobra sa Zlom sada vodi na drugom bojnom polju i to po-
sve drukčije. Zlo je prestalo biti kaotično. Prestalo je biti slijepa i elementarna
sila protiv koje je morao istupati vještac, mutant jednako ubitačan i jednako ka-
otičan kao samo Zlo. Danas se Zlo upravlja zakonima – jer mu zakoni pomažu.
Djeluje u skladu sa sklopljenim mirovnim ugovorima, jer su na njega mislili dok
su ih sklapali...«
»Vidio je naseljenike koje protjeruju na jug«, domislio se Zoltan Chivay.
»I ne samo to«, dodao je ozbiljno Maslačak. »Ne samo to.«
»Pa što s tim?« Yarpen Zigrin je sjeo udobnije, isprepleo dlanove na trbuhu.
»Svatko je nešto vidio. Svakoga je nešto ozlovoljilo, svatko je na kraće ili duže
izgubio apetit. Ili san. To se događa. To se događalo. I to će se događati. Više fi-
lozofije, kao i iz ovih kućica ovdje, ma koliko se trudio nećeš istisnuti. Jer je više
384
Andrzej Sapkowski
i nema. Što se tebi ne sviđa, vješče, što tebi nije po volji? Promjene kojima podli-
ježe svijet? Razvitak? Napredak?«
»Možda.«
Yarpen je dugo šutio, promatrajući vješca ispod čupavih obrva.
»Napredak je«, rekao je napokon, »kao krdo svinja. I tako taj napredak treba
gledati, tako ga valja ocjenjivati. Kao krdo svinja koje se vuče po gumnu i gaz-
dinstvu. Iz činjenice što to krdo postoji proistječu razne koristi. Tu je buncek. Tu
su kobasica, slanina, papci u hladetini. Riječju, ima koristi! Nema se onda što vr-
tjeti nosom zbog toga što je sve uokolo zasrano.«
Svi su neko vrijeme šutjeli razmatrajući u dušama i savjestima razne važne
stvari i pitanja.
»Treba ispiti«, rekao je napokon Maslačak.
Nitko se nije usprotivio.
»Napredak će«, rekao je posred tišine Yarpen Zigrin, »na dužu stazu rasvjetljava-
ti mrak. Tama će ustupiti pred svjetlošću. Ali ne odmah. I sigurno ne bez borbe.«
Geralt, zagledan u prozor, nasmiješio se svojim mislima i maštanjima.
»Tama o kojoj govoriš«, rekao je, »stanje je duha, a ne materije. Za borbu s
nečim takvim treba školovati posve drugačije vješce. Krajnji je čas da se počne.«
»Počne prekvalifikacija? To si imao na umu?«
»Nikako. Mene vještvo više ne zanima. Odlazim u mirovinu.«
»Ma baš!«
»Govorim najozbiljnije. Završio sam s vještvom.«
Zapala je duga tišina, prekidana bijesnim mijaukanjem mačkica koje su se is-
pod stola greble i grizle, vjerne običaju svoje vrste za koju zabava bez boli nije
nikakva zabava.
»Završio je s vještvom«, napokon je otežući ponovio Yarpen Zigrin. »Ha! Ni
sam ne znam što bih o tome mislio, kako je rekao kralj Dezmond kada su ga
uhvatili da vara pri kartanju. Ali može se posumnjati i u najgore. Maslačku, ti s
njime putuješ, puno si s njime. Pokazuje li i druge simptome paranoje?«
»Dobro, dobro.« Geraltu je lice bilo kao od kamena. »Šalu na stranu, kako je
rekao kralj Dezmond, kada su gosti usred gozbe počeli iznenada plavjeti i umira-
ti. Rekao sam što sam imao reći. A sada na djela.«
Skinuo je mač s naslona stolca.
»Evo tvog sihilla, Zoltane Chivayu. Vraćam ti ga sa zahvalnošću i uz naklon.
Poslužio mi je. Pomogao. Spasio život. I oduzimao živote.«
»Vješče...« Patuljak je podignuo ruke u obrambenoj gesti. »Mač je tvoj. Nisam
385
Gospodarica jezera
ti ga posudio, nego darovao. Darovi...«

»Šuti, Chivay. Vraćam ti tvoj mač. Neće mi više trebati.«
»Ma baš«, ponovio je Yarpen. »Natoči mu rakije, Maslačku, jer govori kao
stari Schrader kada mu je u rudarskom oknu pao pijuk na glavu. Geralte, ja znam
da si ti duboka priroda i uzvišena duša, ali ne seri, lijepo te molim, takve budala-
štine, jer u publici, kako je lako primijetiti, ne sjede ni Yennefer, ni ijedna druga
od tvojih čarobnjačkih konkubina, nego mi, stari vuci. Nemoj nama, starim vuci-
ma, bajati o tome da je mač nepotreban, vještac nepotreban, da je svijet ovo ili
ono. Ti si vještac i vještac ćeš i biti...«
»Ne, neću«, zanijekao je blago Geralt. »To će sigurno iznenaditi vas, stare vu-
kove, ali došao sam do zaključka da je glupost pišati uz vjetar. Da je glupost pod-
metati vrat za nekoga. Čak i kad taj netko za to plaća. I s time filozofija egzisten-
cijalizma nema ništa. Nećete povjerovati, ali vlastita mi je koža postala odjednom
izvanredno mila. Došao sam do zaključka da bi je bilo glupo izlagati u tuđu obra-
nu.«
»Primijetio sam«, kimnuo je glavom Maslačak. »S jedne je strane to mudro. S
druge...«
»Nema druge.«
»Yennefer i Ciri«, upitao je malo kasnije Yarpen, »imaju li one nešto s tvojom
odlukom?«
»Puno.«
»Onda je sve jasno«, uzdahnuo je patuljak. »Istina, ne mogu zamisliti kako se
ti, mačevalački profesionalac, kaniš izdržavati, kako si kaniš urediti ovozemalj-
sko bitisanje. Ali te nikako, da mi zube čupaš, nikako ne vidim u ulozi, recimo,
nekakvog uzgajivača kupusa, iako i taj izbor treba poštovati. Gazda, dopusti! Evo
mača, mahakamski sihill iz kovačnice samoga Rhundurina. Bio je dar. Darovani
ga ne želi, darovatelj darovano ne smije primiti natrag. Pa ga uzmi ti, pričvrsti iz-
nad kamina. Preimenuj krčmu u ›Kod vješčeva mača‹. Neka ovdje u zimske ve-
čeri teku priče o blagu i čudovištima, o krvavom ratu i bijesnim borbama, o smrti.
O velikoj ljubavi i postojanom prijateljstvu. O hrabrosti i časti. Neka ovaj mač
diže raspoloženje slušateljima i nadahnjuje pripovjedače. A sada mi, gospodo, na-
točite amo, u ovu eto posudu, rakije, jer nastavim li dalje pričati, iznosit ću dubo-
ke istine i različite filozofije, među njima i egzistencijalističku.«
Žesticu se rastočilo u kupice u tišini i dostojanstvu. Pogledalo se u oči i ispilo.
S ne manjim dostojanstvom. Yarpen Zigrin se nakašljao, prešao pogledom po slu-
šateljima, uvjerio se da su dovoljno usredotočeni i dostojanstveni.
»Napredak«, progovorio je svečano, »rasvjetljavat će mrakove, jer zbog toga
taj napredak i postoji, kao što, ne uspoređujući, guzica služi za sranje. Bit će sve
386
Andrzej Sapkowski
svjetlije, sve ćemo se manje bojati tame i Zla koje se pritajilo u njoj. Doći će, mo-
žda, i takav dan kada ćemo općenito prestati vjerovati da u tom mraku nešto vre-
ba. Ismijavat ćemo takve strahove. Nazivati ih djetinjastima. Stidjet ćemo ih se!
Ali mrak će postojati uvijek, ama baš uvijek. I uvijek će u mraku biti Zlo, uvijek
će u mraku biti očnjaci i kandže, smrt i krv. I vješci će uvijek biti potrebni.«
***
Sjedili su zamišljeni i šuteći, utonuli u misli tako duboko da su njihovoj pozor-
nosti promaknuli iznenada narasli šum i buka grada, gnjevni, zloslutni, sve jači
kao zujanje razdraženih osa.
Jedva su opazili kako su tihom i praznom priobalnom ulicom s drvoredom
promaknule jedna, druga, treća prilika.
U trenutku kada je nad gradom eksplodirao urlik, vrata svratišta »Kod Wirsin-
ga« s treskom su se rastvorila i unutra je upao mladi patuljak, crven od napora i
jedva dolazeći do zraka.
»Što je?« podignuo je glavu Yarpen Zigrin.
Patuljak i dalje nije mogao prodisati, pa je samo pokazao rukom prema sredi-
štu grada. Oči su mu bile divlje.
»Udahni duboko«, posavjetovao ga je Zoltan Chivay. »I pričaj o čemu se
radi.«
Kasnije se govorilo da je do tragičnih događaja u Riviji došlo posve slučajno, da

je to bila spontana reakcija, nenadana i nepredvidljiva eksplozija pravednoga
gnjeva izazvanog uzajamnim neprijateljstvom ljudi, patuljaka i vilenjaka. Govori-
lo se da nisu ljudi, nego patuljci, napali prvi, da je agresija došla s njihove strane.
Da je patuljački prekupac uvrijedio mladu plemkinju Nadiu Esposito, ratnu siroti-
cu, da je bio nasilan prema njoj. Kada su pak u obranu plemkinje stali njezini pri-
jatelji, patuljak je dozvao svoje srodnike. Došlo je do sukoba, a onda i bitke koja
je u tren oka zahvatila cijelo sajmište. Bitka se pretvorila u klaonicu, u masovni
napad ljudi na prigradski dio i kvart Brestovac nastanjen neljudima. Tijekom ne-
punog sata, od incidenta na sajmištu do intervencije čarobnjaka, ubijene su sto
osamdeset i četiri osobe, a blizu polovine žrtava činile su žene i djeca.
Takvu inačicu događaja nudi u svojem radu i profesor Ememrich Gottschalk iz
Oxenfurta.
Ali bilo je i onih koji su govorili nešto drugo. Gdje je tu spontanost gdje je tu
slučajna i nepredvidljiva eksplozija, pitali su, ako su se nekoliko minuta nakon
zbivanja na sajmištu na ulicama pojavila kola s kojih su ljudima počeli dijeliti
387
Gospodarica jezera
oružje? Gdje je tu nagli a opravdani gnjev, ako su kolovođe nereda, najvidljiviji i

najaktivniji za vrijeme masakra, bili ljudi koje nije nitko poznavao, a koji su u Ri-
viju prispjeli nekoliko dana prije događaja, tko zna odakle? I odmah potom nesta-
li tko zna kamo? Zašto je vojska intervenirala tako kasno? I isprva tako tromo?
Treći su pak znanstvenici tražili u rivijskim događajima nilfgaardsku provoka-
ciju, a bilo je i takvih koji su tvrdili da su sve to skovali sami patuljci zajedno s
vilenjacima. Da su se sami poubijali kako bi ocrnili ljude.
Među ozbiljnim znanstvenim glasovima posve se izgubila vrlo smjela teorija
jednoga mladog i ekscentričnog magistra koji je – sve dok ga nisu utišali – tvrdio
da u Riviji nisu bile na djelu nikakve urote i tajna savezništva, nego obične i ite-
kako raširene crte lokalnoga pučanstva: zaostalost, ksenofobija, brutalni primiti-
vizam i posvemašnje poživotinjenje.
A onda je stvar svima dosadila i o njoj se posve prestalo govoriti.
»U podrum!« ponovio je vještac, nemirno osluškujući riku i urlik rulje koja se

brzo približavala. »Patuljci u podrum! Bez glupoga junačenja!«
»Vješče«, zastenjao je Zoltan, stežući držak sjekire. »Ja ne mogu... Ondje ginu
moja braća...«
»U podrum. Pomisli na Eudoru Brekekeks. Hoćeš da obudovi prije vjenča-
nja?«
Argument je djelovao. Patuljci su sišli pod zemlju. Geralt i Maslačak su pokri-
li ulaz slamnatom rogožinom. Wirsing, obično blijed, sada je bio bijel. Kao mladi
sir.
»Vidio sam pogrom u Mariboru«, promucao je, zureći na ulaz u podrum.
»Ako ih ondje pronađu...«
»Idi u kuhinju.«
I Maslačak je bio blijed. Geralt mu se nije posebno čudio. U bezobličnoj i do
maloprije jednoličnoj rici, zazvučale su individualne note. Takve na čiji zvuk se
dizala kosa na glavi.
»Geralte«, zaječao je pjesnik. »Ja malo nalikujem vilenjaku...«
»Ne budi glup.«
Iznad krovova su procvjetali oblaci dima. A iz uličice su izletjeli bjegunci. Pa-
tuljci. Oba spola.
Dvojica su bez razmišljanja skočila u jezero i počela plivati, žestoko pjeneći
vodu, ravno na dubinu. Ostali su se razbježali. Dio je skrenuo prema svratištu.
Iz uličice je prokuljala rulja. Bila je brža od patuljaka. U toj je utrci pobjeđiva-
la žudnja za ubijanjem.
388
Andrzej Sapkowski
Vrisak ubijanih probio je uši, zazvečao u šarenim stakalcima na prozorima kr-

čme. Geralt je osjetio kako su mu zadrhtale ruke.
Jednoga su patuljka doslovno rastrgnuli, raskomadali. Drugoga su, oborenog
na zemlju, u nekoliko trenutaka pretvorili u krvavu bezobličnu masu. Ženu su iz-
boli vilama i sulicama, dijete koje je do kraja branila jednostavno su zgazili, smo-
ždili udarcima peta.
Troje – patuljak i dvije žene – bježalo je ravno prema svratištu. Za njima je ju-
rila urlajuća masa.
Geralt je duboko udahnuo. Ustao je. Osjećajući iza sebe užasnute oči Maslač-
ka i Wirsinga, skinuo je s police iznad kamina sihill, mač iskovan u Mahakamu, u
kovačnici samoga Rhundurina.
»Geralte...« prodorno je zaječao pjesnik.
»Dobro«, rekao je vještac idući prema izlazu. »Ali ovo je zadnji put! Neka me
vrag odnese, ovo je zbilja zadnji put!«
Izašao je na trijem, a s trijema već skočio, brzim udarcem presjekao nasilnika
u zidarskoj pregači koji se namjerio mistrijom na ženu. Sljedećemu je odsjekao
ruku kojom je čupao kosu druge žene. Dvojicu koji su gazili srušenog patuljka
sasjekao je dvama brzim udarcima iskosa.
I uputio se u gomilu. Brzo, izvijajući se u poluokretima. Sjekao je namjerno ši-
roko, prividno bez reda – znajući da su takvi rezovi krvaviji i spektakularniji.
Nije ih htio ubijati. Htio ih je samo pošteno osakatiti.
»Vilenjak! Vilenjak!« zaderao se netko iz rulje. »Ubij vilenjaka!«
Pretjeravanje, pomislio je. Maslačak možda, ali ja na vilenjaka ne podsjećam
nikako.
Opazio je toga koji se derao, vjerojatno vojnika, jer imao je koplje i visoke
čizme. Uvukao se u masu kao jegulja. Vojnik se zaklonio drškom koplja koji je
držao objeručke. Geralt je zamahnuo duž drška, odsjekavši mu prste. Zavrtio se,
izazivajući još jednim širokim rezom vriskove boli i fontane krvi.
»Pomiluj!« Raščupani mladić poludjelih očiju pao je pred njim na koljena.
»Poštedi!«
Geralt je poštedio, zadržao je ruku i mač, iskoristivši zamah namijenjen udar-
cu za okret. Krajičkom oka je ugledao kako čupavac skače, ugledao što drži u ru-
kama. Prekinuo je okret da bi se izvio u obrnutu eskivažu. Ali je zapeo u mnoš-
tvu. Na sekundu je zapeo u mnoštvu.
Mogao je samo gledati trozubac vila kako leti prema njemu.
Vatra u ognjištu golemoga kamina je tinjala, u predvorju se smračilo. Vjetar s
389
Gospodarica jezera
planina zviždao je kroz pukotine bedema, zavijao, probijajući se kroz nezabrtvlje-

ne prozorske kapke Kaer Morhena, Sjedišta vještaca.
»Pas mu mater!« Eskel nije izdržao, ustao je, otvorio kredenc. »›Galeb‹ ili ra-
kija?«
»Rakija«, rekli su jednoglasno Coën i Geralt.
»Pa jasno«, oglasio se u sjeni skriven Vesemir. »Pa jasno, naravno! Utopit
ćete svoju glupost u žestici. Budale proklete!«
»Bio je to slučaj...« progunđao je Lambert. »Već se snalazila na grebenu...«
»Začepi gubac, glupane! Ne želim ti čuti glas! Velim ti, ako se djevojci nešto
dogodilo...«
»Već joj je dobro«, presjekao je blago Coën. »Spava mirno. Duboko i zdravo.
Probudit će se malo bolna i to je sve. Transa, onoga što se dogodilo, uopće se
neće sjećati.«
»Samo da se vi sjećate«, puhnuo je Vesemir. »Glave od kupusa! Nalij i meni,
Eskele.«
Dugo su šutjeli, slušajući zavijanje oluje.
»Treba nekoga pozvati«, rekao je napokon Eskel. »Treba ovamo dovući neku
čarobnicu. Ovo što se događa s tom djevojkom nije normalno.«
»To je već treći takav trans.«
»Ali je prvi put govorila artikulirano...«
»Ponovite mi još jednom što je rekla«, zapovjedio je Vesemir, ispraznivši pe-
harčić nadušak. »Riječ po riječ.«
»Ne da se riječ po riječ«, rekao je Geralt, zagledan u žeravicu. »A smisao, ako
ima smisla tražiti u tome nekakav smisao, bio je ovakav: ja i Coën ćemo umrijeti.
Zubi će nas pogubiti. Oboje će nas ubiti zubi. Njega dva. Mene tri.«
»Dosta je vjerojatno«, puhnuo je Lambert, »da će nas nešto izgristi. Svakoga
od nas mogu u svakom trenu pogubiti zubi. Vas će dvojicu ipak, ako je to pretka-
zanje točno, dokrajčiti neko posebno škrbavo čudovište.«
»Ili gnojna gangrena od pokvarenih zuba«, kimnuo je Eskel, prividno ozbiljan.
»Samo što se nama zubi ne kvare.«
»A ja se s time«, rekao je Vesemir, »ne bih šalio.«
Vješci su šutjeli.
Vjetar je zviždao i zavijao u zidinama Kaer Morhena.
Čupavi mladić, kao da je užasnut time što je učinio, pustio je držak, vještac je
protiv volje kriknuo od boli, savio se, trozube vile zabijene u njegov trbuh povuk-
le su ga, a kada je pao na koljena, same su iskliznule iz tijela, pale na kaldrmu.
390
Andrzej Sapkowski
Krv je potekla šumno i obilno kao vodopad.

Geralt se htio dići s koljena. Umjesto toga se prevrnuo na bok.
Zvukovi koji su ga okruživali ojačali su i dobili odjek, čuo ih je kao da mu je
glava pod vodom. I vidio je nejasno, s poremećenom perspektivom i posve is-
krivljenom geometrijom.
Ali je vidio kako se gomila raspada. Vidio je kako bježi pred pomoći. Pred
Zoltanom i Yarpenom sa sjekirama, Wirsingom sa satarom za meso i Maslačkom
naoružanim metlom.
Stojte, htio je povikati, kamo ćete? Dovoljno je da ja uvijek pišam u vjetar.
Ali nije mogao viknuti. Glas mu je prigušio val krvi.
Bližilo se podne kada su čarobnice stigle u Riviju, kada su dolje, ispod ceste,
bljesnuli zrcalna površina jezera Loc Eskalott, crveni crijepovi i krovovi grada.
»Eto, došle smo«, ustvrdila je činjenicu Yennefer. »Rivija! Ha, kako se sudbi-
ne čudno isprepleću.«
Ciri, već dulje vrlo uzbuđena, prisilila je Kelpie da zapleše i udrobi kopitima.
Triss Merigold je neprimjetno uzdahnula. To jest, mislila je da je to učinila nepri-
mjetno.
»Gle, gle.« Yennefer ju je pogledala iskosa. »Kakve to čudne zvuke proizvode
tvoje djevičanske grudi, Triss. Ciri, pođi naprijed, pogledaj nisam li možda on-
dje.«
Triss je okrenula lice, odlučna da ne provocira i ne daje povoda. Nije računala
s učinkom. Već je dulje vrijeme osjećala kod Yennefer srdžbu i agresiju koje su
rasle kako su se približavale Riviji.
»Ti se, Triss«, ponovila je otrovno Yennefer, »nemoj rumenjeti, ne uzdiši, ne
slini i ne vrti dupencetom u sedlu. Pitaš se zašto sam udovoljila tvojoj molbi,
pristala da pođeš s nama? Na omamljujuće mio susret s nekadašnjim voljenim?
Ciri, zamolila sam te, pođi malo naprijed! Daj nam da porazgovaramo!«
»To je monolog, ne razgovor«, rekla je drsko Ciri, ali je pod prijetećim ljubi-
častim pogledom smjesta kapitulirala, zviznula Kelpie i odgalopirala cestom.
»Ne putuješ na susret s ljubavnikom, Triss«, nastavila je Yennefer. »Nisam ni
tako plemenita, ni tako glupa, da ti dajem priliku, a njemu iskušenje. Samo ovaj
jedan put, danas, kasnije ću se pobrinuti da ne dobijete ni priliku, ni dođete u is-
kušenje. Ali danas si neću odbiti slatko i perverzno zadovoljstvo. On zna za ulogu
koju si odigrala. I zahvalit će ti na tome svojim glasovitim pogledom. A ja ću
promatrati tvoje treperave usne i uzdrhtale dlanove, slušat ću tvoje kilave isprike i
opravdanja. I znaš što, Triss? Padat ću u nesvijest od užitka.«
391
Gospodarica jezera
»Znala sam«, prasnula je Triss, »da mi nećeš zaboraviti, da ćeš se osvećivati.

Pristajem na to, jer sam zbilja kriva. Ali jedno ti moram reći, Yennefer. Ne raču-
naj previše s tim onesvješćivanjem. On zna praštati.«
»Za to što je učinjeno njemu, dakako«, namrštila se Yennefer. »Ali on ti nika-
da neće oprostiti ono što je učinjeno Ciri. I meni.«
»Možda.« Triss je progutala slinu. »Možda i ne oprosti. Naročito kad se ti za
to pobrineš. Ali sigurno me neće kinjiti. Na to se neće spustiti.«
Yennefer je ošinula konja korbačem. Konj je zarzao, skočio, zaplesao tako
žestoko da se čarobnica zaljuljala u sedlu.
»Dosta te rasprave!« zarežala je. »Više poniznosti, ti arogantna oštrokondžo!
To je moj muškarac, moj i samo moj! Razumiješ? Da si prestala o njemu govori-
ti, da si prestala o njemu razmišljati, da si prestala oduševljavati se njegovim ple-
menitim karakterom... Odmah, smjesta! Oh, počupala bih ti tvoju riđu kosuri-
nu...«
»Samo pokušaj!« vrisnula je Triss. »Samo pokušaj, majmunice, oči ću ti isko-
pati! Ja...«
Ušutjele su ugledavši Ciri kako vratolomno juri prema njima u oblaku prašine.
I odmah su znale da se nešto zbiva. A odmah su vidjele i što. Još i prije no što je
Ciri dojahala do njih.
Nad strehe već nedalekog predgrađa, nad krovove i dimnjake grada iznenada
su izbili crveni jezici plamena, zakovitlali su se oblaci dima. Do ušiju čarobnica
dopro je krik, dalek kao zujanje nametljivih muha, kao brujanje rasrđenih bumba-
ra. Krik je rastao, jačao, kontrapunktiran pojedinačnim visokim vriskovima.
»Što se ondje, dođavola, događa?« Yennefer je stala u stremenima. »Napad?
Požar?«
»Geralt...« zaječala je odjednom Ciri, pobijelivši kao sjajni papir. »Geralt!«
»Ciri? Što je s tobom?«
Ciri je podigla ruke, a čarobnice su ugledale krv koja joj se slijevala niz dlan.
Linija života.
»Krug se zatvorio«, rekla je djevojka, sklopivši oči. »Ranio me trn ruže iz
Shaerrawedda, a zmija Uroboros zagrizla je vlastiti rep. Dolazim, Geralte! Dola-
zim ti! Neću te ostaviti samog!«
Prije no što se ijedna od čarobnica uspjela usprotiviti, djevojka je okrenula
Kelpie i istoga trena prešla u galop.
Bile su dovoljno pribrane da smjesta i vlastite konje prisile na galop. Ali njiho-
vi se pastusi nisu mogli mjeriti s Kelpie.
»Što je?« povikala je Yennefer, gutajući vjetar. »Što se događa?«
»Pa znaš!« jauknula je Triss, galopirajući uz nju. »Juri, Yennefer!«
392
Andrzej Sapkowski
Prije no što su uletjele među kolibe predgrađa, prije no što su ih mimoišli prvi
bjegunci iz grada, Yennefer je već stekla toliko jasnu sliku situacije da je znala da
to što se događa u Riviji nije požar i nije napad neprijateljskih vojski, već po-
grom. Znala je i što je osjetila Ciri, prema čemu – i kome – tako hita. Znala je ta-
kođer da je neće sustići. Nije bilo šansi. Uspaničenu, zbijenu masu ljudi, pred ko-
jom su ona i i Triss morale ukopati konje tako da im umalo nisu preletjele preko
glava, Kelpie je jednostavno preskočila, kobilina kopita zbacila su nekoliko šešira
i kapa.
»Ciri! Stoj!«
Tko zna kada, već su se našle usred uličica punih rastrčane i urlajuće rulje.
Yennefer je u prolazu opazila tijela što leže po jarcima, vidjela trupla obješena za
noge po stupovima i gredama. Vidjela je patuljka koji leži na zemlji, a udaraju ga
nogama i kolcima, vidjela drugoga kojega su masakrirali grlićima razbijenih
boca. Slušala je urlike mučitelja, krikove i zavijanje mučenih. Vidjela je kako se
nad ženom izbačenom kroz prozor zbija rulja, kako su zatreperile dižući se i spu-
štajući motke.
Gomila se zgušnjavala, urlik rastao. Čarobnicama se učinilo da se razdaljina
između Ciri i njih smanjila. Sljedeća prepreka na Kelpienu putu bila je grupica
zbunjenih helebardara, koje je vrana kobila preskočila kao neku ogradu, zbacivši
jednom s glave šiljatu kacigu. Ostali su sjeli od straha.
U punom galopu uletjele su na trg. Tu je sve bilo crno od ljudi. I dima. Yenne-
fer je shvatila da Ciri, nepogrešivo vođena proročanskom vizijom, smjera u samu
jezgru, u samo središte događanja. U samu vatru požara, tamo gdje je mahnitalo
ubijanje.
Jer u ulici u koju je skrenula bjesnjela je bitka. Patuljci i vilenjaci žestoko su
branili improviziranu barikadu, branili izgubljeni položaj, padajući već i ginući
pod navalom rulje koja se urlajući valjala na njih. Ciri je vrisnula, privila se uz
konjski vrat. Kelpie se odrazila i preletjela preko barikade ne kao konj, već kao
velika crna ptica.
Yennefer je upala u gomilu, podbola konja, oborivši nekoliko osoba. Povukli
su je iz sedla i prije no što je dospjela vrisnuti. Dobila je nečim po leđima, preko
križa, u zatiljak. Pala je na koljena, ugledala obraslog tipa u postolarskoj pregači
kako ju se sprema udariti nogom.
Yennefer je bilo dosta takvih koji je udaraju nogom.
Iz njezinih raširenih prstiju izletio ja modri i siktavi plamen, ošinuvši poput
biča lica, prsa i ruke ljudi oko nje. Zasmrdjelo je po spaljenom mesu, urlici i jauci
boli uzdigli su se na trenutak iznad sveopće dreke i galame.
»Vještica! Vilenjačka vještica! Čarobnica!«
393
Gospodarica jezera
Sljedeći je tip skočio na nju s podignutom sjekirom. Yennefer ga je pogodila

plamenom ravno u lice, očne su mu jabučice pukle, zakipjele i s piskom se izlile
na obraze.
Raščistilo se. Netko ju je uhvatio za ruku, trgnula se, spremna spržiti, ali bila
je to Triss.
»Bježimo odavde... Yenna... Bje... žimo...«
Čula sam je već kako govori tim glasom, promaknulo je Yennefer kroz glavu.
Usnama koje kao da su drvene, koje ne vlaži čak ni kap sline. Usnama koje para-
lizira strah, koje trese panika.
Čula sam je kako govori takvim glasom. Na brijegu kod Soddena.
Kada je umirala od straha.
I sada umire od straha. Do kraja života će umirati od straha. Jer onaj tko u sebi
jednom ne prelomi strah, umirat će od straha do kraja svojih dana.
Prsti kojima ju je Triss zgrabila za rukav bili su kao od čelika, Yennefer se ri-
ješila njihova zahvata uz najveći napor.
»Ako hoćeš, bježi!« uzviknula je. »Sakrij se svojoj Loži iza suknje! Ja imam
što braniti! Ja neću ostaviti Ciri samu! Ni Geralta! Marš, ruljo! S puta, ako vam je
koža mila!«
Gomila koja ju je razdvajala od konja povukla se pred snopovima munja iz ča-
robničinih očiju i ruku. Yennefer je trgnula glavom, raščupavši crne uvojke. Iz-
gledala je kao otjelovljenje furije, kao anđeo uništenja, anđeo uništenja s vatre-
nim mačem što kažnjava.
»Nosite se, marš u kuće, fukaro!« proderala se, šibajući šljam plamenim bi-
čem! »Nosite se, jer ću vas žigosati vatrom kao stoku!«
»To je samo jedna vještica, ljudi!« razlegao se iz gomile zvučni i metalni glas.
»Jedna izgubljena vilenjačka vračara!«
»Sama je! Ona druga je pobjegla! Hej, klinčadijo, po kamenje!«
»Smrt neljudima! Spaljuj vještice!«
»Juriš!«
Prvi kamen prozujao joj je pored uha. Drugi ju je pogodio u rame tako da je
zateturala. Treći ju je udario ravno u lice. Bol joj je najprije vatreno eksplodirala
u očima, a onda sve ovila crnim baršunom.
Prenula se, jauknula od boli. Obje podlaktice i zglobovi razdirala joj je bol. Na-
gonski je posegnula rukom, napipala debele slojeve zavoja. Opet je jauknula,
muklo, očajno. Od žalosti što to nije san. I od žalosti što nije uspjela.
»Nisi uspjela«, rekla je sjedeći pored ležaja Tissaia de Vries.
394
Andrzej Sapkowski
Yennefer je žeđala. Žudjela je da joj netko barem ovlaži usne prekrivene ljep-
ljivim slojem. Ali nije molila. Nije joj dopuštao ponos.
»Nisi uspjela«, ponovila je Tissaia de Vries. »Ali ne zato što se nisi trudila.
Zarezala si dobro i duboko. Zato i jesam sada kraj tebe. Da je to bila igra, da je to
bila glupa, neozbiljna predstava, samo bih te prezirala. Ali ti si zarezala duboko.
Ozbiljno.«
Yennefer je tupo zurila u strop.
»Pobrinut ću se za tebe, djevojko. Jer izgleda da se vrijedi pobrinuti. A trebat
će poraditi na tebi, itekako će trebati. Ne samo što ću ti morati popraviti kraljež-
nicu i lopaticu, nego izliječiti i ruke. Režući žile, prerezala si i tetive. A čarobni-
čine ruke su važni instrumenti, Yennefer.«
Vlaga na usnama. Voda.
»Živjet ćeš.« Tissain glas bio je stvaran, ozbiljan, pa čak i strog. »Još nije doš-
lo tvoje vrijeme. Kada dođe, sjetit ćeš se ovoga dana.«
Yennefer je pohlepno sisala vlagu sa štapića ovijenog mokrim zavojem.
»Pobrinut ću se za tebe«, ponovila je Tissaia de Vries, dodirujući joj blago
kosu. »A sada... Ovdje smo same. Bez svjedoka. Nitko neće vidjeti, a ja neću ni-
kome reći. Plači, djevojko. Isplači se. Isplači se zadnji put. Potom više nećeš
smjeti plakati. Nema ružnije slike od rasplakane čarobnice.«
Došla je svijesti, zakašljala, ispljunula krv. Netko ju je vukao po zemlji, bila je to

Triss, prepoznala ju je po mirisu njezina parfema. Nedaleko od njih na kaldrmi su
zvonila potkovana kopita, vibrirao je vrisak. Yennefer je ugledala jahača u potpu-
nom oklopu, u bijelom kaftanu s crvenom prečkom, kako s visine kopljaničkog
sedla mlati gomilu bičem. Kamenje kojim ga je obasipala rulja odbijalo se od ok-
lopa i kacige s vizirom. Konj je rzao, propinjao se, ritao.
Yennefer je osjećala da umjesto gornje usne ima velik krumpir. Barem jedan
prednji zub bio joj je slomljen ili izbijen, bolno joj je ranjavao jezik.
»Triss...« propentala je. »Teleportiraj nas odavde!«
»Ne, Yennefer.« Trissin glas bio je vrlo miran. I vrlo hladan.
»Ubit će nas...«
»Ne, Yennefer. Ja neću pobjeći. Neću se sakriti Loži iza suknje. I ne boj se,
neću se onesvijestiti od straha kao pod Soddenom. Ja ću to prelomiti u sebi. Već
sam prelomila!«
Blizu izlaza iz uličice, u usjeku između mahovinom obraslih zidova dizala se
velika hrpa komposta, gnoja i otpadaka. Bila je to povelika hrpa. Moglo bi se
reći, brijeg.
395
Gospodarica jezera
Gomila je napokon uspjela pritisnuti i zaustaviti viteza i njegova konja. Obori-

la ga je na zemlju sa strašnim treskom, rulja se uspuzala na njega kao uši, prekrila
ga živim slojem.
Triss, izvukavši Yennefer, stala je na vrh smeća, podignula ruke uvis. Izviknu-
la je formulu, a izviknula ju je s istinskim bijesom. Tako prodorno da je gomila
na djelić sekunde zamukla.
»Ubit će nas.« Yennefer je pljunula krv. »Sto posto...«
»Pomozi mi.« Triss je nakratko prekinula čaranje. »Pomozi mi, Yennefer. Ba-
cit ćemo na njih Alzurov grom...«
I ubiti petoricu, pomislila je Yennefer. A onda će nas ostali rastrgati. Ali do-
bro, Triss, kako hoćeš. Ako ti ne bježiš, nećeš vidjeti ni mene da bježim.
Uključila se u čaranje. Deklamirale su sada obje.
Gomila je na tren buljila u njih, ali se brzo pribrala. Oko čarobnica je ponovo
zafijukalo kamenje. Tik uz Trissinu sljepoočnicu proletjelo je bačeno koplje.
Triss nije ni trepnula.
To uopće ne djeluje, pomislila je Yennefer, naša čarolija uopće ne djeluje.
Nema šansi da ćemo izdeklamirati nešto tako složeno kao što je Alzurov grom.
Alzuru je glas, kako tvrde, bio zvučan poput zvona, a dikcija mu je bila oratorska.
A mi pištimo i mucamo, petljamo riječi i melodiju...
Bila je spremna prekinuti zapjev, usredotočiti ostatke snaga na neku drugu for-
mulu koja bi mogla ili teleportirati obje, ili počastiti rulju u jurišu – makar samo
na djelić sekunde – nečim neugodnim. Ali pokazalo se da to neće biti potrebno.
Nebo se iznenada smračilo, nad gradom su se zakovitlali oblaci. Đavolski se
smračilo. I zapuhalo je studeno.
»Joj«, zastenjala je Yennefer. »Čini se da smo zabrljale.«
»Merigoldin razorni grad«, ponovila je Nimue. »Taj se naziv rabi zapravo nele-
galno, čarolija nije nikada bila registrirana jer je nakon Triss Merigold nije nitko
uspio ponoviti. Iz prozaičnih razloga. Triss su tada usta bila ozlijeđena pa je go-
vorila nerazgovijetno. Zlobnici usto tvrde da joj se i jezik zapletao od straha.«
»U to je«, napućila je usne Condiwiramus, »baš teško povjerovati, primjera ju-
naštva i hrabrosti uvažene Triss ne manjka, neke je kronike nazivaju čak i Neus-
trašivom. Ali htjela sam upitati nešto drugo. Jedna od inačica legende kaže da
Triss nije bila sama na Rivijskom brijegu. Da je s njom ondje bila i Yennefer.«
Nimue je gledala akvarele koji su prikazivali crn, strm, kao nož oštar brijeg na
pozadini osvijetljenih, tamno-modrih oblaka. Na vrhu brijega vidio se vitki obris
žene raširenih ruku i razvijorene kosom.
396
Andrzej Sapkowski
S maglom pokrivene površine vode dopirala je ritmična lupa vesala barke Kra-
lja Ribara.
»Ako je netko i bio ondje s Triss«, rekla je Gospodarica Jezera, »u umjetniko-
voj viziji nije opstao.«
»Joj, zabrljale smo«, ponovila je Yennefer. »Pazi, Triss!«

Iz crnoga oblaka koji se nadnio na Riviju u trenu se na mjesto sručila tuča, ne-
pravilne kugle veličine kokošjeg jajeta. Udarale su tako snažno da su s treskom
razbijale crijepove na kućama. Udarale su tako gusto da su cijeli trg pokrile debe-
lim slojem. Rulja se uzvrtjela, ljudi su padali, zaklanjajući glave, podvlačili su se
jedni pod druge, bježali, padajući, nabijali se u kućnim vežama i tremovima, pri-
vijali se uza zidove. Nisu svi uspijevali. Neki su ostajali ležati kao ribe na ledu
koji je gusto bojala krv.
Krupa je tukla tako jako da je magični štit koji je Yennefer uspjela u zadnji
tren iščarati nad njihovim glavama podrhtavao i prijetio pucanjem. S drugim for-
mulama nije ni pokušavala. Znala je da se to što su zabrljale ne da zadržati, da su
slučajno razularile element koji se mora ispucati, da su oslobodili silu koja se
mora iscrpiti.
Tako se barem nadala.
Sijevnulo je, silovito zagrmjelo, otegnuto, s praskom. Tako da se zatresla zem-
lja. Grad je tukao krovove i kaldrmu, uokolo su letjeli komadići rasprsnutih zrna.
Nebo se malo rasvijetlilo. Granulo je sunce, zraka koja se probijala kroz oblak
ošinula je mjesto kao korbač. Iz Trissina se grla otelo nešto što nije bilo ni jauk,
ni jecaj.
Tuča je i dalje padala, udarala, pokrivala trg debelim slojem ledenih kuglica
koje su blistale kao brilijanti. Ali zrna su padala sve rjeđe i slabije. Yennefer je to
prepoznala po promjeni zvuka štropota po magičnom štitu. A potom je grad pres-
tao. U trenu. Kao nožem odrezan. Na trg su upali oružnici, potkovana kopita za-
krckala po ledu. Rulja je urlala i bježala pred udarcima korbača, drški kopalja i
strana mačeva.
»Bravo, Triss«, protisnula je Yennefer. »Ne znam što je to bilo... Ali lijepo ti
je ispalo.«
»Imalo se što braniti«, protisnula je Triss Merigodl. Junakinja s brijega.
»Uvijek se ima. Bježimo, Triss. Jer ovo izgleda još nije kraj.«
Bio je kraj. Krupa koju su čarobnice spustile na grad ohladila je vruće glave. To-
liko da se vojska usudila navaliti i uvesti red. Prije su se vojnici bojali. Znali su
397
Gospodarica jezera
čime prijeti napad na pobjesnjelu gomilu, na rulju opijenu krvlju i ubijanjem,

koja se ne boji ničega i ne povlači ni pred čim. No, eksplozija elementa obuzdala
je okrutnu višeglavu zvijer, a juriš vojske obavio je ostalo.
Tuča je u gradu počinila strahovito pustošenje. I sada je čovjek, koji je malo-
prije polugom zatukao patuljačku ženu, a glavu njezina djeteta smrskao o zid,
sada je taj čovjek jecao, sada je plakao, sada je gutao suze i bale, gledajući to što
je ostalo od krova njegove kuće.
U Riviji je zavladao mir. Da nije bilo blizu dvjesto masakriranih leševa i dva-
desetak spaljenih domova, moglo bi se pomisliti da se nije ništa ni dogodilo. U
četvrti Brestovac, na samom jezeru Loc Eskalottu, nad kojim je nebo zaplamtjelo
prelijepim lukom duge, žalosne su se vrbe prekrasno odražavale u poput zrcala
glatkoj vodi, ptice su ponovo zapjevale, mirisalo je na mokro lišće. Sve je izgle-
dalo idilično.
Čak i vještac koji je ležao u mlaki krvi s Ciri koja je klečala pored njega.
Geralt je bio bez svijesti i bijel kao vapno. Ležao je nepomično, ali kada su stale
nad njega, počeo je kašljati, hripati, pljuvati krv. Počeo se tresti, drhtati tako da
ga ni Ciri nije mogla primiriti. Yennefer je kleknula do njih. Triss je vidjela da joj
se ruke tresu. I sama se odjednom osjetila slabom poput djeteta, u očima joj se
smračilo. Netko ju je pridržao, spriječio da padne. Prepoznala je Maslačka.
»To uopće ne djeluje«, začula je očajnički Cirin glas. »Tvoja magija uopće ne
liječi, Yennefer.«
»Stigle smo...« Yennefer je s naporom pomicala usne. »Stigle smo prekasno.«
»Tvoja magija ne djeluje«, ponovila je Ciri kao da ju ne čuje. »Što onda vrije-
di sva ta vaša magija?«
Imaš pravo, Ciri, pomislila je Triss, osjećajući kako joj nešto steže grlo. Zna-
mo izazvati tuču, a ne znamo otjerati smrt. Iako je ovo drugo naizgled lakše.
»Poslali smo po medikusa«, rekao je hrapavo patuljak koji je stajao pored
Maslačka. »Ali nekako ne dolazi...«
»Prekasno je za medikusa«, rekla je Triss i sama se čudeći spokoju svoga gla-
sa. »On umire.«
Geralt je zadrhtao još jednom, iskašljao krv, istegnuo se i zamro. Pridržavajući
Triss, Maslačak je očajno uzdahnuo, patuljak opsovao. Yennefer je zaječala, lice
joj se odjednom promijenilo, zgrčilo se i poružnjelo.
»Ništa nije jadnije«, rekla je oštro Ciri, »od rasplakane čarobnice. To si me ti
naučila. Ali ti si sada jadna, zbilja jadna, Yennefer. Ti sa svojom magijom koja
ne služi ničemu.«
398
Andrzej Sapkowski
Yennefer nije odgovorila. Držala je objeručke bespomoćnu i klonulu Geralto-

vu glavu, ponavljajući prepuklim glasom formule. Po njezinim dlanovima i vješ-
čevu čelu plesale su modre iskre i pucketavi plamičci. Triss je znala koliko ener-
gije koštaju takva zazivanja. Znala je i to da ta zazivanja ovdje neće ni u čemu
pomoći. Bila je više no sigurna da bi se bespomoćnima pokazale čak i čini speci-
jaliziranih iscjeliteljica. Bilo je prekasno. Čaranje je Yennefer samo iscrpljivalo.
Triss se čudila koliko crokosa čarobnica uspijeva izdržati.
Prestala se čuditi, jer je Yenenfer zamuknula u pola još jedne čarobne formule
i srušila se na kaldrmu pored vješca.
Jedan od patuljaka je opet opsovao. Drugi je stajao spuštene glave. Maslačak
je, i dalje pridržavajući Triss, šmrcao.
Odjednom je postalo jako hladno. Površina jezera zadimila se kao vještičji ko-
tao, prekrila se maglicom. Magla se brzo dizala, kovitlala se nad vodom, u valo-
vima izlazila na kopno, ovijajući sve bijelim, gustim mlijekom u kojemu su tih-
nuli i zamirali zvuci, u kojemu su nestajali oblici, razmazivale se forme.
»A ja sam se«, rekla je polagano Ciri i dalje klečeći na krvavoj kaldrmi, »svo-
jedobno odrekla svoje moći. Da se nisam odrekla, sada bih ga spasila. Izliječila
bih ga, znam to. Ali prekasno je. Odrekla sam se i sada ne mogu učiniti ništa. To
je kao da sam ga ubila.«
Tišinu je najprije prekinulo glasno Kelpieno rzanje. Potom prigušeni Maslač-
kov uzvik.
Svi su se osupnuli.
Iz magle je izronio bijeli jednorog, trčeći lako, eterično i bešumno, ljupko podižu-
ći lijepu glavu. I u tome nije bilo ničega nesvakidašnjeg, svi su poznavali legen-
de, a one su bile suglasne u tome da jednorozi trče lako, eterično i bešumno, a
glave dižu sa samo njima svojstvenom ljupkošću. Ako je nešto i bilo čudno, bilo
je to da jednorog trči po površini jezera, a voda se niti ne mreška.
Maslačak je zastenjao, ovaj put diveći se. Triss je osjetila kako je obuzima ga-
nuće. Euforija.
Jednorog je zatoptao kopitima po uličnom kamenju. Potresao je grivom. Zar-
zao otegnuto, melodiozno.
»Ihuarraquax«, rekla je Ciri. »I nadala sam se da ćeš doći.«
Jednorog se približio, zarzao ponovo, zagrebao kopitom, snažno udario po kal-
drmi. Pognuo je glavu. Rog koji je stršao iz njegova izbočenog čela odjednom je
zaplamsao oštrom svjetlošću, bljeskom koji je na tren raspršio maglu.
Ciri je dotaknula rog.
399
Gospodarica jezera
Triss je muklo kriknula, vidjevši kako se djevojčine oči odjednom rasvjetljuju

mliječnim žarom, kako je cijelu okružuje plamena aureola. Ciri je nije čula, nije
čula nikoga. Jednom je rukom i dalje držala jednorogov rog, drugu je usmjerila
prema nepomičnom vješcu. Iz njezinih je prstiju potekla pruga treperave svjetlos-
ti žarke kao lava.
Nitko nije mogao procijeniti koliko je to trajalo. Jer bilo je nestvarno.

Kao san.
Jednorog, gotovo se rastvarajući u sve gušćoj magli, zarzao je, udario kopitom,
nekoliko puta mahnuo glavom i rogom, kao da nešto pokazuje. Triss je pogledala.
Ispod baldahina žalosnih vrba što su se objesile nad jezerom ugledala je na vodi
taman oblik. Bila je to lađa.
Jednorog je još jednom pokazao rogom. I počeo brzo nestajati u magli.
»Kelpie«, rekla je Ciri. »Pođi s njim.«
Kelpie je frknula. Zamahnula glavom. Poslušno pošla za jednorogom. Potkove
su na tren zazvonile po kaldrmi. Onda se taj zvuk odjednom prekinuo. Kao da je
kobila poletjela, nestala, dematerijalizirala se.
Lađa je u trenucima kada se magla počela razilaziti bila uz samu obalu. Triss
ju je već dobro vidjela. Bila je to primitivno sklepana barka, neskladna i uglata
kao veliko svinjsko korito.
»Pomozite mi«, rekla je Ciri. Glas joj je bio siguran i odlučan.
Isprva nitko nije znao na što djevojka misli, kakvu pomoć očekuje. Prvi se pri-
brao Maslačak. Možda zato što je znao tu legendu, što je jednom pročitao njezinu
pjesničku inačicu. Podignuo je na ruke još uvijek onesviještenu Yennefer. Začu-
dio se kako je sitna i lagana. Prisegao bi da mu netko pomaže da je nosi. Prisegao
bi da uz svoju ruku osjeća Cahirova pleća. Kutkom oka uhvatio je treptaj Milvine
plave pletenice. Kada je polijegao čarobnicu u lađu, prisegao bi da bok čamca
pridržavaju Angoulêmine ruke.
Patuljci su unijeli vješca, pomogla im je Triss, pridržavajući mu glavu. Yarpen
Zigrin je žmirnuo, jer je na sekundu vidio oba brata Dahlberga. Zoltan Chivay bi
se zakleo da mu je pri unošenju vješca u lađu pomagao Caleb Stratton. Triss Me-
rigodl bi dala glavu da ćuti parfem Lytte Neyd, zvane Koral. A na tren je kroz
maglicu vidjela svijetle, žutozelene oči Coëna iz Kaer Morhena.
Takve je šale zbijala s osjetilima ta magla, gusta magla nad jezerom Eskalot-
tom.
»Gotovo je, Ciri«, rekla je muklo čarobnica. »Tvoja te lađa čeka.«
400
Andrzej Sapkowski
Ciri je zabacila kosu s čela, šmrcnula.

»Ispričaj me gospama s Montecalva, Triss«, rekla je. »Ali ne može biti drukči-
je. Ja ne mogu ostati, kada Geralt i Yennefer odlaze. Jednostavno ne mogu. One
bi to trebale razumjeti.«
»Trebale bi.«
»Zbogom onda, Triss Merigold. Budi pozdravljen, Maslačku. Zdravo svima.«
»Ciri«, šapnula je Triss. »Sestrice... Dopusti mi da otplovim s vama...«
»Ni sama ne znaš što moliš, Triss.«
»Hoćemo li se još jednom...«
»Sigurno«, prekinula ju je odlučno.
Ušla je u lađu koja se zaljuljala i odmah počela udaljavati. Nestajati u magli.
Oni koji su stajali na obali nisu čuli ni najmanji pljusak, nisu vidjeli ni valove, ni
mreškanje vode. Kao da to nije lađa nego utvara.
Na vrlo kratak tren vidjeli su još sitan i eteričan Cirin obris, vidjeli su kako se
dugom motkom odguruje od dna, kako još ubrzava barku koja je klizila ionako
brzo.
A onda je ostala još samo magla.
Slagala mi je, pomislila je Triss. Neću je više nikada vidjeti. Neću je vidjeti
jer... Vaesse deireadh aep eigean. Nešto završava...
»Nešto je završilo«, rekao je promijenjenim glasom Maslačak.
»Nešto započinje«, podupro ga je Yarpen Zigrin.
Negdje iz smjera grada glasno je zapjevao pijetao.
Magla se počela brzo dizati.
Geralt je otvorio oči uznemirene igrom svjetlosti i sjena kroz kapke. Ugledao je
nad sobom lišće, kaleidoskop lišća koje treperi na suncu. Ugledao je grane oteža-
le od jabuka.
Na sljepoočnicama i obrazu osjećao je nježan dodir prstiju. Prstiju koje je poz-
navao. Koje je volio toliko da je boljelo.
Bolio ga je i trbuh, grudi, boljela su rebra, a tijesni steznik zavoja nedvosmis-
leno ga je uvjeravao da grad Rivija i trozube vile nisu bili snomorica.
»Lezi mirno, voljeni moj«, rekla je blago Yennefer. »Lezi mirno. Ne miči se.«
»Gdje smo, Yen?«
»Zar je to važno? Zajedno smo. Ti i ja.«
Pjevale su ptice, zelenduri ili drozdovi. Mirisale su trave, bilje, cvijeće. Jabu-
ke.
»Gdje je Ciri?«
401
Gospodarica jezera
»Otišla je.«
Promijenila je položaj, nježno oslobodila ruku ispod njegove glave, legla do
njega na travu tako da ga može gledati u oči. Gledala ga je pohlepno, kao da se
želi nasititi pogledom, kao da ga se želi nagledati za zalihu, za cijelu vječnost. I
on je gledao nju, a čežnja ga je gušila.
»Bili smo s Ciri na lađi«, prisjetio se. »Na jezeru. Onda na rijeci. Na rijeci s ja-
kom maticom. U magli...«
Njezini su prsti pronašli njegovu ruku, snažno je stisnuli.
»Lezi mirno, moj voljeni. Lezi mirno. Kraj tebe sam. Nevažno je što se dogo-
dilo, nevažno je gdje smo bili. Sada sam kraj tebe. I nikada te više neću napustiti.
Nikada.«
»Volim te, Yen.«
»Znam.«
»Pa ipak bih«, uzdahnuo je, »želio znati gdje smo.«
»I ja isto«, rekla je Yennefer, tiho i ne odmah.
»I to je«, upitao je tren kasnije Galahad, »svršetak te priče?«

»Ma kakvi«, usprotivila se Ciri, tarući nogu o nogu, otirući suhi pijesak koji
joj se uvukao među prste i tabane. »Htio bi da priča završi tako? Ma baš! Ja ne
bih htjela!«
»Što je onda bilo dalje?«
»Normalno«, frknula je. »Vjenčali su se.«
»Ispričaj.«
»Ma što se tu ima pričati? Bila je velika svadba. Svi su se okupili, Maslačak,
majka Nenneke, Iola i Eurneid, Yarpen Zigrin, Vesemir, Eskel... Coön, Milva,
Angoulême... I moja Mistle... I ja sam ondje bila, medovinu i vino pila. A oni su,
znači Geralt i Yennefer, poslije imali svoju kuću i bili su sretni, vrlo, vrlo sretni.
Kao u bajci. Razumiješ?«
»Zašto plačeš, Gospodarice jezera?«
»Uopće ne plačem. Oči mi suze od vjetra. I to je to!«
Šutjeli su dugo, gledajući kako užarena sunčeva kugla dodiruje vrhove plani-
na.
»Zapravo«, prekinuo je napokon tišinu Galahad, »čudna je bila ta priča, baš
čudna. Zbilja je, gospo Ciri, nevjerojatan svijet iz kojega si stigla.«
Ciri je glasno šmrcnula.
»Daaa«, nastavio je Galahad, nakašljavši se nekoliko puta, malo potišten zbog
njezine šutnje. »Ali i ovdje se, u nas, događaju čudne zgode. Uzmimo, na primjer,
402
Andrzej Sapkowski
to što se zbilo gospodinu Gawainu sa Zelenim vitezom.... Ili mojemu stricu, gos-
podinu Borsu, i gospodinu Tristanu... Pazi dakle ovako, gospo Ciri, gospodin
Bors i gospodin Tristan pošli su jednom na zapad, prema Tintagelu. Put ih je vo-
dio kroz divlje i pogibeljne šume. Idu, idu, gledaju, kad ono stoji bijela košuta, a
uz nju gospa, u crno odjevena, crnju crninu nećeš doista ni u najmračnijim snovi-
ma ugledati. A lijepa je bila ta gospa, da ljepšu nećeš vidjeti na cijelome svijetu,
no, osim možda kraljice Guinevere... Ugledala ta gospa, koja stajaše do košute,
vitezove te im rukom mahnula i ovako se oglasila...«
»Galahade.«
»Molim?«
»Ušuti.«
Zakašljao je, hraknuo, ušutio. Šutjeli su oboje gledajući sunce. Šutjeli su vrlo
dugo.
»Gospodarice jezera?«
»Molila sam te da me ne zoveš tako.«
»Gospo Ciri?«
»Molim.«
»Pođi sa mnom u Camelot, o, gospo Ciri. Kralj Artur, vidjet ćeš, ukazat će ti
čast i poštovanje... Ja pak... Ja ću te zavazda ljubiti i slaviti...«
»Diži se s koljena, smjesta! Ili ne. Kada si već na njima, protrljaj mi stopala.
Užasno su mi ozebla. Hvala. Drag si. Rekla sam: stopala! Stopala završavaju na
gležnjevima!«
»Gospo Ciri?«
»Cijelo sam vrijeme ovdje.«
»Sunce se naginje zapadu...«
»Istina.« Ciri je zakopčala kopče čizama, ustala. »Osedlajmo konje, Galahade.
Ima li u okolici neko mjesto gdje bismo mogli prenoćiti? Ha, vidimo ti po licu da
ovaj kraj poznaješ jednako kao i ja. Ali ništa, pođimo na put, čak i ako budemo
morali spavati pod golim nebom, neka to bude negdje podalje, u šumi. Od ovoga
jezera vuče... Zašto zuriš tako?«
»Aha«, domislila se vidjevši kako je pocrvenio. »Smiješi ti se noćenje pod lje-
skovim grmom, na sagu od mahovine? U vilinu zagrljaju? Poslušaj me, mladiću,
ja nemam ni najmanje želje...«
Zastala je, gledajući njegovo rumenilo i sjajne oči. Sve skupa nimalo ružno
lice. Nešto ju je stisnulo u želucu i trbuhu, a to nije bila glad.
Što se to događa sa mnom, pomislila je. Što se događa sa mnom?
»Ne gubi vrijeme!« skoro je viknula. »Sedlaj konja!«
Kada su već bili u sedlima, pogledala ga je i glasno se nasmijala. On je pogle-
403
Gospodarica jezera
dao nju, a pogled mu je bio začuđen i upitan.

»Ništa, ništa«, rekla je opušteno. »Samo sam nešto pomislila. Na put, Galaha-
de.«
Sag od mahovine, pomislila je, susprežući smijeh. Pod ljeskovim grmom. A ja
u ulozi vile. No, no.
»Gospo Ciri...«
»Molim?«
»Hoćeš li poći sa mnom u Camelot?«
Ispružila je ruku. I on je ispružio ruku. Spojili su dlanove, jašući jedno uz dru-
go.
Dovraga, pomislila je, zašto ne? Okladit ću se u bilo koji novac da će se i na
ovome svijetu naći posla za jednu čarobnicu.
Jer nema takvoga svijeta u kojemu ne bi bilo posla za čarobnicu.
»Gospo Ciri...«
»Ne govorimo sada o tome. Putujmo.«
Jahali su ravno u zalazeće sunce. Za njima je ostajala sve tamnija dolina. Za
njima je bilo jezero, začarano jezero, jezero modro i glatko kao ulašteni safir. Za
njima su ostajale stijene na jezerskoj obali. Borovi na padinama.
To je bilo za njima.
A pred njima je bilo sve.
404
Sadržaj
Gospodarica jezera 3
Prvo poglavlje 5
Drugo poglavlje 13
Treće poglavlje 45
Četvrto poglavlje 85
Peto poglavlje 117
Šesto poglavlje 159
Sedmo poglavlje 186
Osmo poglavlje 218
Deveto poglavlje 257
Deseto poglavlje 307
Jedanaesto poglavlje 347
Dvanaesto poglavlje 376
405

Andrzej Sapkowski - Gospodarica Jezera (#7)

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Andrzej Sapkowski - Gospodarica Jezera (#7)

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1

Copyright © by Andrzej Sapkowski, 1999

I putovahu dalje sve dok ne dođoše do jezera široko i lijepo razlivenih

mac, a hodeći za njihovim glasovima vitezovi bi redovito upali u zamke. Nerijet-

odbacila šljunak i zarzala pozdravljajući. Vitezov je pastuh trgnuo glavom i od-

»Zašto tako zuriš u mene? Bojiš se da ću nestati? Da ću odletjeti u daljine skupa s

grijalo kamenje. Blagi je lahor nabrao površinu jezera.

All we see or seem

»Aha«, rekla je opušteno Condwiramurs, gledajući u nebo. »Shvaćam. Važna

Nimue je blagim naklonom pohvalila njezinu šutnju.

Nimue se nasmiješila, kimnula glavom. I koraknula, zastavši pred sljedećom

Nad stolom od ebanovine za koji su sjele dominiralo je veliko batalističko platno

moralitet bajki s duboko nemoralnom povijesnom istinom. Draže su mi legende

»Legendu sam«, počela je Nimue, »upoznala iz usta putujućeg pripovjedača. Se-

koja se izrazito izdvajala od zlatnog treperenja vodene površine.

»Prerijetko sam ovdje«, oglasio se Emhyr. Djevojka je šutjela.

ti mučenjem i smrću. Upozorili je da će morati igrati pred nemilosrdnom publi-

kakva nepravda, nikakva sramota, nikakva neugodnost. Ne moraš se bojati.«

»Zanimljivo«, rekla je Nimue, saslušavši izvješće. »Stvarno zanimljiv san. Je li ih

»Vratimo se tvojem snu.«

Raspravljale su do ručka, pregledavajući mape i fascikle grafika. Kralju Ribara

Freska na stijeni prikazivala je lovački prizor. Mršavi, naslikani nehajnim potezi-

»Možeš računati«, odvratio je ozbiljno Geralt. »Neću te ostaviti u nevolji. Moj

Condwiramurs je podrignula po dimljenoj pastrvi. Vrijeme je za spavanje, pomis-

metoda prisiljavanja na novo snivanje odmah nakon buđenja – to se zvalo »peca-

»Čini se da znam čime se bavio vještac zimujući u Toussaintu.«

»Reci mi, Geralte, vjeruješ li u ljubav na prvi pogled?«

»Sada već znam što nas je povezalo. Suprotnosti koje se privlače.«

kom. Veslao je polagano i pospano, pa je uranjala u jezero, tonula, gušila se, a

»Znaš, Nimue... Dok gledam ovu tapiseriju...«

Vani, za zidinama zamka, mora da je puhala zbilja strahovita oluja, a u ognjištu

U Yenneferinim ljubičastim očima planula je hladna mržnja. Vilgefortz se na-

nisi ni do pete. S njim se ne možeš nadmetati. Ni u jednoj konkurenciji. Ti si,

Condwiramurs je odložila na hrpu karton na kojemu je bila prikazana zatvorska

Condwiramurs je zijevnula, odložila Pola stoljeća pjesništva, nadopunjeno izda-

Alčak se kraguj zorom uzlèpeće,

Those were the days of good hunting and good sleeping.

»Časti mi«, rekao je Vitez od Šahovnice, »nepotrebno se brinete, gospodine Ge-

»Zapravo...« Vitez, do toga trena smrtno ozbiljan, nasmiješio se u brk. »Zapra-

Vratio se vitez pravi

Iz šikare uz cestu, uplašene viteškom pjesmom, grakćući su poletjele vrane.

vulkanskom tlu i ovdašnjoj mikroklimi, koja svake godine osigurava jednostavno

»Zanemarivši Angoulêmine listopadske dosjetke«, Reynart se raskomotio za sto-

»Dobar izbor«, kimnuo je glavom krčmar. »Već donosim, presvijetla gospo-

»Skladnog li zamka«, rekao je zadivljeno Cahir. »Neka me vrag odnese, baš je

moram poslužiti Njezinu Visost?«

Dvorištem su se razlijegali žamor i zaglušna piska svirala, divlja glazba flauta,

ovijene grimiznim plaštevima.

doista nisam dobio ništa. Ali...«

dopis u kojemu smo zatražili da bezodvlačno stavi točku na besmisleno prolijeva-

Angoulême je vješca i vampira pronašla u dvorskom parku, gdje su obojica uži-

voga je odmah prepoznao, veliku bikovsku glavu na snježnobijelom kaftanu nije

»Ali isključivo punoljetne«, brzo je primetnuo Peyrac-Peyran.

»A znači odatle račun kod Cianfanellicha«, kimnuo je glavom Reynart de Bois-

»U danim cirkumstancijama moram naznačiti«, započeo je kroz nos komornik Le

On, nemojmo se bojati to izreći, ima dvije lijeve noge.«

»Vrijeme nam je«, progovorio je vještac, izbjegavajući poglede vinom opijenih

Pogled na stol postavljen u obliku divovske potkove jasno je podsjećao da jesen

»Tako mi čaplje!« dreknuo je drugi vitez, s bujnim i izazovno uvis uvijenim

ginje Karoline Roberta, bake Anne Henriette. Karoberta bi bjesnila kada su za

»Magna Bestia!« povikali su u zboru uzvanici. »Hurrra! Magna Bestia!«

Poslije gozbe svi su se sreli na doručku na koji su običavali odlaziti u prostore

Maslačka je pronašao u viteškoj dvorani. Pjesnikovu glavu pokrivala je crvena