Drugi deo

Sijecanj 1660. – rujan 1660.

26.
PREDSTAVLJANJE NA DVORU
OTOK FAZANA
-Kako! Sve me boli i uz to moram trpjeti ovaj glupi svijet! Da nisam svjesna svoga
polozaja, nista me ne bi sprijecilo da se bacim s visine ovoga balkona i jednom
zasvagda svrsim sa zivotom!
Andjelika potrci na balkon svoje sobe cuvsi te gorke rijeci koje su tako bolno
odjekivale zrakom da se covjeku srce paralo. Nasavsi se na balkonu opazi na
susjednom balkonu gospodju u nocnoj kosulji, lica uronjena u nekakav rubac.
Druga se gospodja priblizi ovoj. Prva je nastavila da jeca, a druga se kidala kao
vetrenjaca.
-Glupaco! Glupaco! Pustite me, kazem vam. Zbog vase gluposti nikad necu biti
spremna. A to uostalom, i nema nikakve vaznosti. Jas am u zalosti i moram se
pokopati pod svojom boli. Zar je vazno da li cu biti ocesljana kao strasila za ptice!
Zgrabi pri tom svoju bujnu kosu i pokaze lice izbrazdano suzama. Bijase to zena od po
prilici trideset godina, lijepih plemenitih crta lica, samo ponesto tromih.
-Ako je gospodja Valbon bolesna, tko ce me ocesljati? – ponovo stane jadikovati
ocajnim glasom. – Sve vi, koliko vas god ima, imate sape teze od sapa medvjeda na
sajmu Saint-Germain!
-Gospodjo...- umijesa se Andjelika.
Dva su se balkona gotovo dodirivala u onoj uskoj ulicici Saint-Jean-de-Luza, cije su
male kuce bile pune dvorana.
Svatko je mogao pratiti zgode koje su se zbivale u susjednoj kuci. Mada je jos bila
zora, zora svijetla poput anisa, u gradicu je vec sve zujalo kao u kakvoj kosnici.
-Gospodjo – ponovo ce Andjelika. –Mogu li vam biti od koristi? Cujem da ste u nevolji
zbog svoje kose. Povela sam sa sobom vrlo sposobnog vlasuljara. Ima on zeljeza i
razne praske. Stavljam vam ga na raspolaganje.
Gospodja otare dug i crveni nos i spusti uzdah olaksanja.
-Vrlo ste ljubazni, draga gospodjo. U stvari, prihvacam vas prijedlog. Jutros ne
uspijevam masta izvuci iz svoje sluzincadi. Dolazak Spanjolaca ih je uzbudio vise nego
da su se nasli na bojnim poljima Flandrije. A ipak, pitam vas, sto je spanjolski kralj?
-Spanjolski kralj – odgovori smijuci se Andjelika.
-Kojesta! Jednom rijecju, njegova obitelj u pogledu plemenitosti nije dostojna nase.
Neka bude, puni su oni zlata, ali oni zderu repu i dosadniji su od gavrana.
-Oh, gospodjo! Ne ubijajte mi odusevljenje! Tako sam zadovoljna sto cu upoznati sve
one princeve! Prica se da ce kralj Filip IV i njegova kcerka infaktinja danas stici na
spanjolsku stranu obale.
-Moze biti. Kako bilo da bilo, jai h ne mogu pozdraviti, jer ako se ovako nastavi, ja
nikada necu biti spremna.
-Budite strpljivi, gospodjo, dok se ne obucem, a onda cu vam dovesti svog vlasuljara.
Andjelika brzo udje u sobu u kojoj je vladao neopisiv nered. Margerita ii sobarica
davale su posljednje ubode iglom raskosnoj haljini svoje gospodarice. Kovcezi su bili
rastvoreni, a isto tako i kovcezici s nakitom. A Floramond je cetvoronoske i gole
straznjice, lakomo hvatao sve one divote.
“Treba da mi Joffrey savjetuje koja ce ogrlica najbolje pristajati ovoj haljini protkanoj
zlatom”, pomisli Andjelika skidajuci kucnu haljinu i navlaceci na se obicnu haljinu i
ogrtac. Nasla je gospodina Francoisa Bineta u prizemlju kuce, gdje je proveo noc
praveci uvojke tuluskim gospodjaima, Andjelikinim prijateljicama, pa cak i sobaricama
koje su takodjer htjele biti lijepe. On je sa sobom ponio i umivaonik od bakra, ako bi
slucajno kojega gospodina trebalo obrijati, te jedan kovcezic pun cesljeva, zeljeza koji
je nosio pecicu, podje za Andjelikom u susjednu kucu.
Ta je bila jos gore zakrcena od palace u kojoj se grof de Peryrac smjestio kod neke
stare tetke, daljnje rodjakinje.
Andjelika opazi lijepe livreje na slugama te pomisli da placljiva gospodja pripada
sigurno visokim krugovima.
Za svaki slucaj, kad se nasal pred njom, duboko joj se naklonila.
-Vi ste zaista ljubazni – rece gospodja bolnim glasom dok je vlasuljar rasporedjivao na
jednoj stolici svoj alat. Da nije vas, bila bih upropastila lice od silnog placa.
-Nije ovo dan za plakanje – prosvjedovala je Andjelika.
-Sta cete, moja draga, nije mi bas mnogo do veselja – i tuzno spusti donju usnu.
Niste li primjetili moje crno odijelo? Nema tome dugo sto sam izgubila oca.
-Oh! Vrlo je zao...
-Toliko smo se mrzili i toliko smo se svadjali da me sada njegova smrt dvostruko boli.
Ali kako je dosadno biti u koroti za vrijeme svecanosti! Poznavajuci opaku cud svoga
oca, bojim se da je on...
Prekine se da bi turila lice u siljastu vrecicu od kartona koju joj je Binet pruzio dok je
on obilno posipao gospodine kose mirisavim praskom.
-Bojim se da je on to namjerno ucinio – nastavi gospodja skinuvsi vrecicu.
-Da je ucinio namjerno?A sta to, gospodjo?
-Zaboga, da je namjerno umro! No nije vazno. Ja sve zaboravljam. Bila sam uvijek
velikodusnog srca, ma sto tko rekao. A moj je otac umro kao pravi kriscanin.. To mi je
od velike utjehe. Ali vrijedja me cinjenica da su njegovo tijelo odnijeli u Saint-Denis, uz
pratnju neznatnog broja vojnika i kapetana, bez sjaja, bez troskova... Smatrate li
dopustivom takvu stvar?
-Dakako da ne smatram