SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – UČITELJSKI FAKULTET

Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni učiteljski studij

s modulima (odgojne znanosti)

Starogrčka odgojno-obrazovna forma – Paideia

(seminarski rad)

Kolegij: Filozofija odgoja 1, ak. god. 2019/2020.

Mentorica: doc. dr. sc. Katica Knezović; katica.knezovic@ufzg.hr
Studentica: Sara Botunac (IX. gimnazija, Zagreb)
E-mail: sara.botunac@gmail.com

Zagreb, 9. siječnja 2020.

Uvod

Tema rada je paideia odnosno odgoj i obrazovanje grčkog čovjeka. Paideia je postala
najpoznatiji izraz za čovjekovo stvaralaštvo i mentalnu kulturu kojim su starodrevni Grci
ostalim narodima, posebno onim zapadnoeuropskim, predavali svoje duhovno stvaralaštvo u
nasljeđe. Ono po čemu su u svjetskoj povijesti Grci postali prepoznatljivi kao odgajatelji
njihovo je shvaćanje i prihvaćanje pojedinca unutar ljudske zajednice. Važna osoba koja se
bavila paideiom je Platon koji je taj pojam razvio u dijalozima “Države” i “Zakonima”. Cilj
ovog rada je detaljnije objasniti Platonovo poimanje paideie, odgoj u Sparti i Ateni te na kraju
ulogu obrazovanja u antičkoj Grčkoj.

1. Platon i njegovi dijalozi

Platon je grčki filozof rođen 427. godine prije Krista u aristokratskoj obitelji. Većinu svog
života proveo je u Ateni, gradu-državi koja je tada bila najciviliziranije mjesto na svijetu.
387. godine prije Krista osnovao je prvo europsko sveučilište „Akademija“. „U tom su
učilištu predavači objedovali za istim stolom, raspravljali o svemu što se znalo i gajili duh
sokratovske rasprave“ (Robinson i Groves, 2001, 10). Platon je održavao predavanja iz
matematike, astronomije i vlastite teorije „ideja“ šetajući vrtom. U Akademiji je držao
nastavu i vodio rasprave sve do 347. godine prije Krista. Nakon toga je umro i kao većina
filozofa toga vremena imao je vrlo malo novaca i imetka. Platonovo glavno filozofsko djelo je
Država kojom je pokušao svima pokazati kako bi trebala izgledati idealna država. Robinson i
Groves (2001, 48) navode kako je Država knjiga prepuna ideja i rasprava o znanju, religiji,
duši, etici, politici, obrazovanje, feminizmu, ratu, umjetnosti, itd. Najvažnija tema o kojoj se
raspravlja u knjizi je upravo grad Atena. Platon se smatra najvećim filozofom svim vremena
jer je prvi skupio sve svoje ideje i argumente u knjige koje svi mogu čitati. Filozofiranje je
smatrao posebnom djelatnošću. Platon je prema Robinsonu i Grovesu (2001, 3) imao vlastite
odvažne zamisli, od kojih nam neke danas izgledaju prilično logično, dok su neke vrlo
neobične i nezamislive. Platon je jedini antički filozof čija su djela sačuvana gotovo u
cijelosti. Pisao je epigrame, pisma i dijaloge. U dijalozima je u obliku razgovora iznosio
suprotstavljena mišljenja svojega vremena. Dijalozi su pisani stilski na vrlo visokoj razini.
Najčešći lik koji se pojavljivao u dijalozima bio je Sokrat. Upravo zbog toga, čitateljima može
biti nejasno koja od iznesenih razmišljanja pripadaju Sokratu, a koja Platonu. Filozofska
pitanja Platon nije iznosio sustavno, nego ih je ponavljao i provlačio kroz različite dijaloge.
Platon je pisao dijaloge tijekom cijeloga života tako da se njegovo stvaralaštvo može

2
razvrstati u četiri skupine. Razlikujemo spise sokratskog doba, prijelaznog, zrelog i kasnog
doba. Osim Države neka od njegovih najpoznatijih djela su Eutifron (koji govori o moralu i
religiji), Fedon (opisuje Sokratovu smrt i besmrtnost duše), Teetet (rasprava o različitim
teorijama spoznaje) i mnogi drugi.

2. Starogrčka odgojno-obrazovna forma – Paideia

Riječ paideia izvorno znači obrazovanje dječaka za život dok u antičko vrijeme označava
idealni način odgoja pomoću vještina, literature i znanja. U staroj Grčkoj postojala su dva
osnovna modela odgoja dječaka: spartanski, koji se temeljio na tjelesnom jačanju i usvajanju
vojnih vještina i kreposti, i atenski način, koji se temeljio više na gimnastici i muzici, težeći
usklađenom razvoju osobnosti.

„Paideia podrazumijeva načina promišljanja načela i osnova čovjekovog života i djelanja, u

konačnici, krajnje svrhe života, i kao takva je za Grke predstavljala specifičnu refleksiju o
zakonomjernostima ljudskog života, njegovog oblikovanja i ispoljavanja.“ (Karahasanović,
2018, 282).

Paideia se u užem smislu odnosila na odgoj i obrazovanje, a u širem je podrazumijevala

stvaralaštvo i kulturu u cjelini. Paideia je postala najpoznatiji izraz za čovjekovo stvaralaštvo i
mentalnu kulturu preko koje su navodi Pranjić (2009, 10) starodrevni Grci ostalim narodima
prenosili svoje duhovno stvaralaštvo. Grci su u povijesti postali prepoznatljivi kao odgajatelji
zbog njihov shvaćanja i prihvaćanja pojedinca unutar ljudske zajednice. Za odgoj je u Grčkoj
bila presudna idealna slika o čovjeku koja je nadahnjivala sve oblike njihove umjetnosti.

„Idealna slika o odgoju je odražavala dva aspekta poželjnosti. S jedne strane to je bilo 'lijepo'
kao maksimalno sinkronizirani sklad postojećeg, a s druge čestitost, hrabrost, duševnost s
mnogim svojim dodatnim varijantama.“ (Pranjić, 2009, 15).

Umjetnost je u Grčkoj imala vrlo važnu ulogu, ali nije bila glavni nositelj njihove paideije.
Pjesnici, glazbenici, govornici, filozofi i državnici oblikovali su ljudski duh. Za razliku od
tradicionalne paideie koja se temeljila na praktičnoj i etičkoj naobrazbi, zanemarujući
intelektualno obrazovanje, Platon se usmjerava prema intelektualnom obrazovanju, te
postavlja pitanje kako na najbolji način uskladiti intelektualno i moralno iskustvo.

2.1. Platonovo poimanje paideie

3
Platonov koncept odgajanja sastoji se od istraživanja naravi i suštine ljudskog bića
usmjerenog prema životu u zajednici. Paideia nastoji obuhvatiti iskustvo života i zbog toga
polazi od pitanja: kako živjeti?, kakav čovjek treba biti?, što je cilj njegovog života i kako ga
postići? Kao što je već spomenuto, paideia u užem smislu predstavlja odgoj i obrazovanje, a u
širem smislu stvaralaštvo i kulturu u cjelini.

„Platon nastoji sačuvati širinu tog izraza, smatrajući pod paideiom ne samo umnu, odnosno
mentalnu kulturu, njegovanje duhovnog, intelektualnog područja čovjekovog bića, već bitno i
onog fiziološkog, kao dijela njegove prirode.“ (Karahasanović, 2018, 282).

Platon je pred sobom imao iskustvo Atenskog života koje se sastojalo od različitih natjecanja
za koje je vrlo važna bila fizička priprema. Glazbeno obrazovanje bilo je usmjereno na učenje
Homerovih epova. Političke promjene u 5. stoljeću p. n. e. znatno su prema Karahasanović
(2018, 283) utjecale na obrazovanje. Pojavom demokracije građani su se uključili u proces
naobrazbe. Platon nije samo promišljao o idealnoj i najboljoj državi, već i o idealnom
obrazovnom sistemu kojem je težište trebalo biti na čovjekovoj intelektualnoj i praktičnoj
angažiranosti (to podrazumijeva angažiranost u vlastitom životu, ali i životnoj zajednici u
cjelini). Karahasanović (2018, 283) navodi kako Platon odgajanje smatra tj. vidi kao „silu“
koja čovjeka usmjerava prema vrlini. Središnja ideja paideie je ideja dobra kojom Platon
utječe na čovjekovo socijalno iskustvo i intelektualne težnje usmjerene prema poznavanju
besmrtnog. Platon je sebe vidio u ulozi obnovitelja cijelog sistema grčke paideie.

„Takvu ulogu Platon preuzima potaknut kulturnim konfliktima, u kojima vidi odsustvo
smislenog cilja kojem bi bio upravljen ljudski život, iz čega, po njegovom mišljenju, proizlazi
potreba za objedinjenjem područja paideie kroz moralno iskustvo života zasnovano na
filozofskom znanju.“(Karahasanović, 2018, 284).

Tradicionalna podjela obrazovanja na glazbeno i gimnastičko za Platona je bila u potpunosti

neprihvatljiva. Platon kombinira atenski i spartanski način obrazovanja o kojima će riječ biti u
sljedećem odlomku. Na taj način nastoji integrirati individualno i zajedničko te javno i
privatno.

2.2. Spartanski odgoj

Spartanski odgoj je u 5. i 6. stoljeću p. n. e. primjer najarhaičnijeg odgojnog sistema. Mlade

su se Spartanke navodi Flaceliere (1979, 93) javno bavile vježbanjem kao i mladići (bavile su
se bacanjem koplja i hrvanjem). U to doba smatralo se kako je važno odgojiti snažne i otporne

4
majke te žene s muškim vrlinama. Djevojke su se dakle kao i muškarci pojavljivale
razgolićene u ophodima gdje su pjevale i plesale na vjerskim obredima pred muškarcima. Na
taj način su se navodi Flaceliere (1979, 93) pripremale bračne veze koje će Sparti izroditi
kršne momke.
Spartanski dječaci su bili ostavljeni u obitelji samo do sedme godine. Oni su od najranije dobi
počeli s posebnom obukom za život u Sparti, a njihove dadilje su bile brižljive i vješte.

„Dojenčad koja im je povjerena nisu povijale, puštajući da im se udovi i tijelo slobodno

razvijaju. Učile su djecu da ne budu izbirljiva pri jelu, da se ne boje ni mraka ni samoće, da
potiskuju hirove, suze i jauke.“ (Flaceliere, 1979, 93).

Spartansku djecu koja su starija od sedam godina preuzela je država kojoj je dijete pripadalo
sve do smrti. Djeca su bila uključena u predvojničke formacije koje autor Flaceliere (1979,
94) uspoređuje s fašističkim dječjim i omladinskim organizacijama kao npr. Hitlerjugend i
slične.
Između osme i jedanaeste godine djeca su bila raspoređena u „družine“ ili u „čete“. Družine
su bile raspodijeljene u više odjela kojima su zapovijedali najbistriji dječaci, a nazivali su ih
buag.
Dječaci su učili čitati i pisati, ali težnja spartanskog odgoja ipak je bila poslušnost te
podnošenje napora i borbe. „Zato im je obuka bivala sve mukotrpnija što su više rasli. Šišali
su ih do kože. Navikavali su ih da hodaju neobuveni i da se većinu vremena igraju goli.“
(Flaceliere, 1979, 94). Ukoliko su djeca napravila i najmanji prekršaj, uslijedilo je bičevanje.
U šesnaestoj godini dječaci su postajali mladići. Tada su morali prolaziti kroz razne testove
izdržljivosti i kušnje, a sve je to bila priprema za vojsku. Autor Flaceliere (1979, 96) spominje
kako su Spartanci imali i muzički odgoj jer su se spartanske čete kretale u taktu pjesama. Na
kraju, može se zaključiti kako je spartanski odgoj bio izuzetno organiziran do najsitnijih
detalja, a najveću važnost je pridavao tjelesnom vježbanju i pripremanju za rat.

2.3. Atenski odgoj

U Ateni je otac odlučivao o tome hoće li sam odgojiti svoju djecu ili će ih dati odgojiti prema
vlastitom ukusu dok ne navrše osamnaest godina. U dobi od osamnaest godina maldići u
Ateni postajali su građani i započinjali su građanski život uz svladavanje ratničkih umijeća. U
prošlom odlomku navedeno je kako dadilje iz Sparte nisu povijale djecu, a u Ateni je stanje
upravo suprotno. Običaj je bio takav da se djecu čvrsto umota u uske povoje i pritom ih dobro
stegne.
5
 „Djecu se redovito običavalo zibati, auspavljivalo ih se uz uspavanke. Platon je takav običaj
usporedio s djevojačkim plesom i urnebesnom glazbom kojom se nastojalo izliječiti ludilo
koribanata to jest bjesomučnika.“ (Flaceliere, 1979, 96).

Brigu o djeci najčešće su vodile majke koje su uvijek bile kod kuće, a pomagale su im dadilje.
Flaceliere (1979, 99) navodi kako Platon savjetuje da se djetetu do šeste godine dopusti da se
igra po vlastitoj želji, ali da se ta igra usmjeri prema nekom budućem zvanju. Odgoj u Ateni
bio je potpuno slobodan i prepušten pojedincu. Intelektualni odgoj sastojao se od učenja
čitanja, pisanja i osnova glazbe, a prethodio je tjelesnom odgoju. Od petnaeste godine navodi
Flaceliere (1979, 103) pa na dalje fizička kultura postajala je važnija od duhovne. Kada su
atenska djeca dovoljno porasla da mogu ići u školu, brigu o njima preuzeo je pedagog.

„Ovaj je bio njegov lični rob, kojemu je zadaća bila da ga posvuda prati i da ga uči lijepom
ponašanju.; ako je dječak bio neposlušan mogao je od pedagoga dobiti i batine. Pedagog je
ujutro mališana vodio učitelju i nosio mu potrepštine. Zatim bi ga cijelo vrijeme nastave
čekao, bilo u posebnoj prostoriji, bilo u samoj učionici.“ (Flaceliere, 1979, 104).

Grci su oduvijek voljeli muziku i ples, a učenje pjevanja i sviranja smatrali su osnovama
građanskog odgoja. Zbog toga se smatra da je glazbeni odgoj prethodio podučavanju i
pisemnosti. Nastava čitanja, pisanja i glazbe mogla se odvijati u bilo kakvim prostorijama, a
nastava gimnastike zahtijevala je posebno uređeno igralište.

3. Uloga obrazovanja u antičkoj Grčkoj

Platonov dijalog Država predstavlja najznačajniju raspravu o socijalnom i metafizičkom

aspektu odgajanja. No, osim Države Platon je napisao još nekoliko značajnijih djela koja
također govore o odgoju i obrazovanju. Primjer takvog djela su Platonovi Zakoni. U Državi,
ali i Zakonima, ideja odgoja neodvojiva je od ideje države.

„Platon kroz cijeli dijalog Država, posvećen pitanju razrade cilja i suštine vaspitanja,
fokusirajući se na pitanje kakvo bi ono trebalo biti, izostavlja definiciju šta ono jeste. U
Zakonima je dosta određeniji. Ne samo da je ponudio definiciju obrazovanja, već i način kako
bi ono sa institucionalnog aspekta trebalo da funkcioniše u državi. Zakoni bi u tom smislu
trebalo da budu završna riječ Države.“ (Karahasanović, 2018, 285).

Obrazovanje se ne svodi samo na stjecanje kompetencija, već i vrlina. Obrazovanje je u doba

antičke Grčke bila primarna i najznačajnija funkcija države. Karahasanović (2018, 286)
navodi kako je obrazovanje putem stečene vrline trebalo učiniti državu valjanom. Cilj i svrha
obrazovanja je ostvarenje savršenog građanina, a Platon u obrazovanju vidi samo instrument
6
za postizanje političkog cilja. Obrazovanje posreduje između države i pojedinca. Platon
smatra kako su za državu podjednako štetni ljudi koji nisu stekli najbolje obrazovanje kao i
oni koji su se posvetili isključivo obrazovanju bez namjere da ga odjelotvore. Obrazovanje je
bilo strukturirano na način da svaka osoba radi posao koji je svojstven njegovoj duši. Zbog
toga je svaki stalež i pojedinac trebao primiti ono obrazovanje koje će mu omogućiti
obavljanje pripdajućih funkcija u državi, smatra Karahasanović (2018, 291).
„Potreba za obrazovanjem usmjerena je ka spoznaji onoga što je najbolje za čovjeka, ka
racionalnom uvidu u prepoznatljivo dobro, koje prihvata i kojim se vodi u skladu sa vlastitom
prirodom. Racionalni uvid podrazumijeva stupnjevito napredovanje uma od empirijske datosti
do inteligibilnog područja.“ (Karahasanović, 2018, 293).

Zaključak

Na kraju dolazimo do zaključka da je središnja ideja paideie moralna briga, briga za pojedinca
i zajednicu te život prije i nakon smrti. Platonovo poimanje paideie razvija se kroz istraživanje
najboljeg načina za organizaciju života pojedinca i zajednice te istraživanjem ljudkse prirode.
Najistaknutija osoba u ovom seminarskom radu je grčki filozof Platon koji je nastojao
reformirati tradicionalnu paideiu, a obrazovanje u njegovo doba postaje ozbiljna filozofska
tema. Platon je iza sebe ostavio brojne knjige koje su sačuvane u cijelosti, a njegove teorije o
odgoju i obrazovanju nastavile su se upotrebljavati sve do danas.

Literatura

Flaceliere, R.: Grčka u doba Perikla, Zagreb, 1979.

Karahasanović, M.: Platonovo poimanje paideie, Društvene i humanističke studije, 6 (2018)

281-298; http://www.untz.ba/uploads/file/publikacije/2018-19/DHS-br6-
Drustvene_i_humanisticke_studije_FF_novembar2018.pdf

Pranjić, M.: Paideia. Starogrčka odgojno-obrazovna forma. Metodički ogledi-časopis za

filozofiju odgoja, 16 (2009) 1-2, 9-21; https://hrcak.srce.hr/51743

Robinson, D., Groves, J.: Platon za početnike, Zagreb, 2001.

7
8