ALMANAH

ZNANSTVENO-FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI

TITAN 2
Uredio
Davorin Horak

HANGAR 7
Zagreb, 2014.
TITAN 2 - Almanah znanstveno-fantastične književnosti
Naslovi izvornika
"The State of the Art" Copyright © 1989 by Iain M. Banks
"Into the Gardens of Sweet Late Night" Copyright © 2003 by Jay Lake
"Vengence for Nikolai" Copyright © 1957 by Walter M. Miller, Jr.
"Tracking Song" Copyright © 1975 by Gene Wolfe
"Tiny and the Monster" Copyright © 1947 by Theodore Sturgeon
"Sylgarmo's Proclamation" Copyright © 2009 by Lucius Shepard
"-And Devious the Line of Duty" Copyright © 1962 by Tom Godwin
"Wakulla Springs" Copyright © 2013 by Andy Duncan & Ellen Klages
"Thus We Frustrate Charlemagne" Copyright © 1967 by R. A. Lafferty
"Finisterra" Copyright © 2007 by David Moles
"The Cloak and The Staff" Copyright © 1980 by Gordon R. Dickson
"A Two-Timer" Copyright © 1966 by David I. Masson
"Valley of the Worm" Copyright © Hangar 7, 2014.
"Return to Titan" Copyright © 2010 by Stephen Baxter All rights reserved
Naslov te sav preostali sadržaj © Davorin Horak, 2014.

Ovo izdanje © Hangar 7 d.o.o.

Prijevodi s engleskog
Igor Rendić; Boris Marciuš; Ivana Duić; Katarina Hanžek; Marko
Fančović
ISBN 978-953-57638-1-9
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji
način reproducirati bez pismenog dopuštenja izdavača.

U priči "Tragačeva pjesma" za citat iz Eneide, knjiga V, stihovi od 626-

629, korišten je prijevod Bratoljuba Klaića.
U priči "Osveta za Nikolaja" za citate iz Macbetha korišten je prijevod
Mate Marasa.
 SADRŽAJ
Predgovor

IAIN M. BANKS Vrhunsko stanje stvari

1. Isprike i optužbe
2. Nisam vam ja odavde
2.1: Bio sam u susjedstvu
2.2: Brod s pogledom
2.3: Nevoljni suučesnik
3. Bespomoćno, suočen s tvojom ljepotom
3.1: Sinkronizirajte si dogme
3.2: Samo još jedna žrtva ambijentalnog morala
3.3: Zaostali u razvoju
4. Herezijarh
4.1: Manjinski izvještaj
4.2: Špreha sretnih idiota
4.3: Ablacija
4.4: Bog mi je rekao da to napravim
4.5: Problem uvjerljivosti
5. Napravio bi to da me stvarno voliš
5.1: Obredna žrtva
5.2: Neželjen na putovanju
6. Nepoželjni tuđinac
6.1: Kasnije ćeš mi zahvaliti
6.2: Točna narav katastrofe
6.3: Svjetlosna mrlja
6.4. Dramatični izlazak ili Hvala vam i laku noć!
7. Izdajstvo ili par riječi od Drona

JAY LAKE U Vrtove slatke noći

Slučajni susret na cesti
Voćna večera u teksaškoj prašumi
Naučimo nešto u vezi Vrtova
Suočen s vukovima, svaki čovjek može postati junak
Magnetsko putovanje svijesti do Cvjetna Brijega
Pričati jezikom neba
 Ustani pjevajući
U utrobi narančastog balona
Noć pod svjetlom Dnevne zvijezde
Iskoračiti u osunčanu tamu
U Vrtove slatke noći
Dobrodošli u nazočnost gospodara

WALTER M. MILLER, JR. Osveta za Nikolaja

GENE WOLFE Tragačeva pjesma

THEODORE STURGEON Mališan i čudovište

LUCIUS SHEPARD Sylgarmov proglas

TOM GODWIN Svirepa je naša dužnost

ANDY DUNCAN ELLEN KLAGES Wakulla Springs

1. Tajno blago
2. Zvjerčica
3. Majmunarije
4. Tajanstvene vode

R. A. LAFFERTY I tako osujetismo Karla Velikog

DAVID MOLES Finisterra

1. ENCANTADA
2. LETEĆI ARHIPELAG
3. ČELIČNA PTICA
4. POLJE KLANJA
5. AERONAUTI
6. GRAD MRTVIH
7. LICE U OGLEDALU
8. PROFESIONALCI

GORDON R. DICKSON Plašt i štap

DAVID I. MASSON Dvovremenski

ROBERT E. HOWARD Dolina velikog crva

STEPHEN BAXTER Povratak na Titan

PROLOG Sonda
I. Zemljoluka
II. Financije
III. Pregovori
IV. Crvotočina
V. Titan
VI. Slijetanje
VII. Površina
VIII. Jezero
IX. Gondola
X. Pauci
XI. Vulkan
XII. Ocean
XIII. Okno
XIV. Virtual
XV. Razrješenje
XVI. Uspon
EPILOG Sonda
 Predgovor
Sastavljati antologiju ili zbornik vjerojatno je najuzbudljivije i
najugodnije iskustvo za jednog urednika. Birati priče i novele koje će
ukoričiti rezultat su čistog uživanja u znanstvenoj fantastici -
najmaštovitijem ogranku sveukupne književnosti. Iščitavanje suvremenih
autora, traganje za budućim klasicima ili izvlačenje zaboravljenih dragulja
ispod debelog sloja vremena u konačnici će rezultirati knjigom kakav je
Titan.
Koliko god kreiranje almanaha bilo zabavno, moram priznati da je
podjednako toliko teško napisati predgovor za jednu takvu knjigu. Što bih
trebao učiniti? Opravdati izbor, pojasniti odabir? Trebam li priznati da sam
prvenstveno želio zadovoljiti vlastiti ukus, da knjigu punim upravo onim
djelima kakve volim i sam čitati? Bilo bi licemjerno reći da to nije istina.
Razmišljam što se motalo po glavi Harlanu Ellisonu kada je pisao
predgovor za danas vjerojatno najpopularniju antologiju znanstvene
fantastike, onu provokativnog naslova - "Opasne vizije". Trebao je obraniti
izbor priča koje su tada bile nepoćudne, drugačije, ispred svog vremena.
Istina, Harlanova je narav takva da se mogao izvući pišući o sebi (u prvom
licu, dakako), ali priče su govorile same za sebe. Urednikov izbor je bila
vizija. Upravo djelić tih vizija želim zgrabiti i smjestiti u Titan. Želim
čitatelju prenijeti taj užitak dobre književnosti, dobre znanstvene fantastike
koja pomiče granice, dobre literature koja se ne boji razbiti okove
ustaljenosti.
Čime bih mogao izmjeriti uspješnost toga pothvata? Iskreno, ne
znam. Mogu se samo nadati, ne, želim vjerovati da kada uzmete Titan 2 u
ruke, bacite pogled na sadržaj, da ćete osjetiti istu onu iskru koja je
zaiskrila u meni kada sam shvatio da upravo tu priču želim u knjizi, da ćete
preskočiti predgovor i odmah se baciti na čitanje.
Negdje sam pročitao da ne postoji ciljna crta, da uvijek moramo ići
naprijed...
- D. H.
Škotski autor Iain M. Banks stvorio je jedan od dojmljivijih znanstveno-
fantastičnih serijala. Napisao je deset romana u ciklusu o međuzvjezdanoj
civilizaciji pod nazivom Kultura i njezinom djelovanju u galaktičkoj areni.
Prvi roman. "Consider Phlebas" ("Sjeti se Flebasa". Zagrebačka naklada.
1998.) objavljen je 1984., a zadnji "Hydrogen Sonata" je izašao 2012.
Banks je napisao još tri samostalna sf romana. "Against the Dark
Background" (1993.). "Feersum Endjinn" (1994.) i "Algebraist" (2004.), te
jedinu zbirku priča i novela, "State of the Art". Upravo naslovna novela
zbirke jedna je od tri kratka djela koja još spadaju u serijal Kulture. Priča
"Pali" je objavljena u Monolithu. "Poklon od Kulture" u Siriusu B broj 15.
a treća "Vrhunsko stanje stvari" je pred vama...

IAIN M. BANKS

Vrhunsko stanje stvari

The State of the Art (1989.)

preveo: Igor Rendić

1. Isprike i optužbe

Parharengyisa Rasd-Codurersa
Listach Diziet
Ja'andeesih Embless
Petrain Sma
dam Kotosklo da'Marenhide
(mjesto kao ime) (c/o SC)
 2.288-93

Dragi gospodine Petrain,

Nadam se da ćete prihvatiti ispriku zbog tolikog čekanja. U prilogu
su - napokon - podaci koje ste tražili prije toliko vremena. Moje je
zdravlje, za koje ste tako ljubazno pitali, odlično. Kao što su vam već
sigurno rekli i kao što ste sigurno i sami zaključili iz gore navedene
lokacije (ili bolje rečeno, njezinoga nedostatka) više nisam u
običnom Kontaktu, a moj je položaj u Posebnim okolnostima takav
da povremeno moram napustiti trenutnu adresu na dulje periode,
često uz prethodnu najavu od svega nekoliko sati, koje obično
iskorištavam za obavljanje osobnih nedovršenih poslova. Osim tih
sporadičnih odlazaka, moj se život svodi na lijenu uživanciju u
luksuzu sofisticirane kategorije tri-četiri (nekontaktnog), gdje uživam
u svim prednostima zanimljivoga, možda čak i egzotičnog planeta,
dovoljno razvijenog za prihvatljivo civilizirano ponašanje bez
stvaranja globalne identičnosti, koja tako često ide rame uz rame s
velikim napretkom.
Dakle, vodim ugodan život, a poziv na dužnost često mi dođe kao
odlazak na odmor.
U svakom slučaju, jedini trn u oku mi je poprilično napuhan
Napadački dron, čija je pretjerana briga za sigurnost mojega života,
kad već ne i duševnog mira, često naporna umjesto utješna. Razvila
sam i teoriju da PO traže dronove koje je vlastita ratobornost u
prošlosti navela na neki pretjerano nasilan čin i onda tim patološkim
napravama nalažu da čuvaju svog PO agenta ili im prijete
rastavljanjem. No, to je samo moja teorija.
U svakom slučaju, udaljenost mojega prebivališta, činjenica da nisam
bila na planeati već više od stotinu dana (s dronom, naravno), zastoji
dok sam provjeravala bilješke i pokušavala iz sjećanja iskopati
fragmente razgovora i "atmosfere", a na kraju i briga nad odabirom
najboljeg načina predstavljanja dobivenih podataka - sve je trajalo
jako dugo, a moram priznati da mi je i smireni životni tempo oduzeo
nešto žustrine s kojom sam trebala obaviti zadatak.
Drago mi je čuti da ste samo jedan od mnogih učenjaka
specijaliziranih za Zemlju. Uvijek sam ju smatrala dostojnom
proučavanja, a možda i učenja od nje. Drago mi je jer to znači da
vladate pozadinskim podacima i unaprijed se ispričavam ako vam je
nešto od ovoga što vam šaljem već poznato. Iako sam se najviše što
sam mogla držala sjećanja (strojnog i ljudskog) na ono što se
dogodilo prije sto petnaest godina,- ipak sam se trudila predstaviti
događaje i dojmove na što općenitiji i objektivniji način kako bih
Vam što vjerodostojnije opisala kako je bilo biti tamo u to doba.
Nadam se da ova kombinacija činjenica i osjeta neće utjecati na
korisnost jednog ili drugog kada budete procesuirali rezultate svoje
studije. Ukoliko bude problema ili ako budete imali drugih pitanja o
Zemlji, nemojte oklijevati i kontaktirajte me. Vrlo ću Vam rado
pomoći pri odgonetavanju tog mjesta koje je na sve nas koji smo bili
tamo tako duboko i trajno utjecalo.
Ovo što slijedi je, dakle, sve čega se moja baza podataka i ja možemo
sjetiti. Razgovore sam u pravilu morala rekonstruirati. U to doba
nisam puno prakticirala snimanje, pošto je dio brodskih pravila
ponašanja (vrlo napornih, iskreno) bilo izbjegavanje "pretjeranog
promatranja" (njegove riječi) života na brodu. Neki su razgovori,
većinom oni s planeta, ipak snimljeni i njih sam postavila u
simbolima označene segmente. Podvrgnuti su određenoj razini
čišćenja - izbačene su uobičajene poštapalice "ammm", "aaah" i
slično - ali izvorne su vam snimke, ako ih budete trebali, dostupne u
mojoj bazi podataka bez potrebe za autorizacijom. Zbog kratkoće
sam sva puna imena svela na jedan ili dva dijela i potrudila se
prilagoditi ih engleskome jeziku. Sva su vremena i datumi navedeni
prema zemaljskom lokalnom računanju (kršćanskom kalendaru).
Inače, bilo mi je neizmjerno drago primiti vaše vijesti o Proizvoljnom
i o svemu što je izvodio proteklih desetljeća. Priznajem da sam u
zadnje vrijeme prilično izvan svega i postajem nostalgična kad
slušam što taj vragolan opet izvodi.
No, vratimo se Zemlji i tim davnim godinama. Usput, moj je
engleski malo zahrđao tijekom stoljeća nekorištenja - dron sve ovo
prevodi pa ako bude pogrešaka, on je odgovoran.
Diziet Sma
2. Nisam vam ja odavde
2.1: Bio sam u susjedstvu
Krajem proljeća 1977. godine nove ere Glavna kontaktna jedinica
Proizvoljni već se šest mjeseci nalazila u orbiti planeta Zemlje. Brod klase
Odron, srednje serije, došao je tijekom prethodnog studenog, tijekom,
tvrdio je, nasumične potrage, nakon što je zakačio rub ljuske planetovih
elektromagnetskih signala koja se širila. Koliko je uzorak potrage bio
nasumičan, ne znam. Brod je komotno mogao imati podatke koje nam nije
spominjao, neku glasinu koje se napola sjećao iz nečijih davno
diskreditiranih arhiva, više puta prevedenih i poslanih uokolo, labavih i
nesigurnih nakon svog tog vremena, kretanja i promjena; samo spomen da
se ovdje nalazila inteligentna humanoidna vrsta ili barem njezin začetak.
Mogli ste i sam brod pitati što se događa, ali dobiti odgovor nije bilo baš
lako (znate kakvi su GKJ-ovi).
No, nalazili smo se nad gotovo klasično sofisticiranom kategorijom
tri, savršenom kao iz priručnika, iz fusnote ako ne iz glavnog poglavlja.
Mislim da su svi, uključujući i brod, bili oduševljeni. Svi smo znali da su
izgledi da naletimo na nešto poput Zemlje vrlo mali, čak i da tražimo na
najvjerojatnijim mjestima (što, naravno, nismo). Ipak, sve što smo trebali
učiniti bilo je upaliti najbliži ekran ili vlastiti terminal. Vidjeli smo je u
stvarnom prostoru, udaljenu manje od mikrosekunde, blistavo plavu i
bijelu (ili poput crnog baršuna posutog mrvicama svjetla), vječno
promjenjivoga, širokog i nevinog lica. Sjećam se da sam povremeno satima
zurila u nju, promatrala sporo kovitlanje vremenskih prilika kada smo bili
stacionarni ili pak valjanje vode, oblaka i zemlje kada smo se kretali.
Izgledala je spokojno i toplo, neumoljivo i ranjivo. Kontradiktorna narav
tih dojmova zabrinjavala me, ali nisam mogla izraziti razloge. Ta je briga
pridonosila osjećaju napetosti koji me mučio, dojmu da je planet nekako
preblizu savršenstva, da malo previše odgovara udžbeničkoj definiciji za
vlastito dobro.
Trebalo je promisliti. Dok se Proizvoljni okretao i usporavao pa
provjeravao stare radio signale putujući prema njihovu izvoru, razmišljao
je o tome i istovremeno slao signale Generalnom sistemskom vozilu Loš za
posao udaljenom oko tisuću svjetlosnih godina u smjeru galaktičke jezgre,
koje smo napustili prije samo godinu dana nakon odmora i popravaka.
Koga god da je Loš mogao kontaktirati kako bi mu pomogao pri
razmišljanju o problemu, vjerojatno je još uvijek bio negdje zabilježen, ali
nisam to smatrala dovoljno bitnim da bih istražila. Dok je Proizvoljni
graciozno kružio oko Zemlje, a veliki Umovi razmatrali kontaktirati je ili
ne, većina nas na Proizvoljnom bila je usred užurbanih priprema.
Prvih je nekoliko mjeseci brod bio poput goleme spužve. Upijao je
svaki komadić informacije koji je mogao naći bilo gdje na planetu,
pretraživao vrpce i kartice, datoteke i diskove, fišee, filmove, tablete i
stranice, snimao i fotografirao, mjerio i kartografirao, mapirao, sortirao,
kolacionirao i analizirao.
Komadić te lavine podataka (činilo se mnogo, a u stvari je bilo
pišljivo malo, uvjeravao nas je brod) nabijen je u glave nama koji smo
fizičkim izgledom mogli proći pod Zemljane nakon ponekih izmjena (dali
su nam par dodatnih prstiju, uklonili po zglob iz svakog prsta i obavili
generalne prepravke na ušima, nosu i jagodičnim kostima; brod je
inzistirao i na tome da naučimo hodati drugačije). Početkom 77. tečno sam
govorila njemački i engleski i vjerojatno sam znala više o povijesti i
trenutnom stanju planeta nego većina njegovih stanovnika.
Poznavala sam Dervleya Lintera prilično dobro, iako na brodu od
samo tristo članova posade svi poznaju sve. Bio je na Lošem za posao kada
i ja, ali sreli smo se tek kada smo oboje pristupili posadi Proizvoljnog.
Oboje smo bili u Kontaktu oko pola standardne ture, tako da nismo bili
početnici. Zbog toga su me njegovi postupci koji su uslijedili još više
zbunili.
Tijekom siječnja i veljače stožer mi je bio u Londonu. Provodila sam
vrijeme lutajući po muzejima (razgledavajući izloške čije je savršene 4D
prikaze brod već imao i ne razgledavajući artefakte u kutijama za koje nije
bilo mjesta i koje su držali u podrumu, čije je 4D prikaze brod također
imao), odlazeći u kino (čije je filmove, naravno, brod već kopirao iz
najboljih izvora) te, možda i najvažnije, odlazeći na koncerte, u kazališta,
na sportske događaje i na svaku drugu vrstu događaja i okupljanja koje je
brod otkrio. Provela sam puno vremena samo šećući i razgledavajući,
navodeći ljude na razgovor. Sve po dužnosti, iako nije uvijek bilo tako lako
i opušteno kako možda zvuči. Zbog bizarnih seksualnih mora lokalaca
svaki pokušaj žene da priđe muškarcu i zapodjene razgovor bio je
iznenađujuće neugodan. Mislim da bih imala još i više problema da nisam
bila dobrih deset centimetara viša od prosječnog muškarca.
Drugi mi je problem bio sam brod. Uvijek me pokušavao navesti da
posjetim što više mjesta, da napravim najviše što mogu, da vidim sve koje
mogu - gledaj ovo, slušaj ono, upoznaj nju, pričaj s njim, gledaj ono, nosi
ovo. Nije bio problem u tome da smo htjeli različite stvari - brod me rijetko
pokušavao navesti da učinim nešto što ne želim - već u tome što je htio da
stalno nešto radim. Ja sam bila njegov izaslanik u gradu, njegov jedini
ljudski pipak, korijen kroz koji je sisao svom silom, pokušavao hraniti
svoju memoriju, rupu bez dna.
Odmarala bih se od panike na udaljenim, divljim mjestima - na
atlantskoj obali Irske i škotskim visočjima i otocima. U okrugu Kerry,
Galway, Mayo, u Wester Rossu i Sutherlandu, Mullu i Lewisu tratila sam
vrijeme dok me brod pokušavao vratiti natrag na dužnost prijetnjama,
nagovaranjem i obećavanjem uzbudljivog posla koji me čeka.
Početkom ožujka moj boravak u Londonu je završio i poslao me u
Njemačku da lutam uokolo i putujem; dao mi je popis mjesta koja moram
vidjeti, s datumima, rekavši mi o čemu trebam razmišljati.
***
Sad kad sam prestala koristiti engleski jezik osjećala sam se
slobodno čitati djela na tom jeziku iz čistog zadovoljstva i tako sam
provodila slobodno vrijeme, bar ono malo što sam imala.
Godina je prolazila. Bilo je sve manje i manje snijega, a zrak je
postajao topliji. Nakon tisuća i tisuća kilometara cesta i pruga i desetak
hotelskih soba, krajem travnja, bila sam pozvana natrag na brod kako bih
ga izvijestila o svojim mislima i osjećajima. Brod se trudio dobiti što
točniji dojam o raspoloženju planeta, iako je za njega potrebna interakcija s
ljudima. Sortirao je i premještao, nasumično postavljao i ponovno sortirao
svoje podatke, tražio uzorke i teme, pokušavao ocijeniti i prenijeti sve
osjećaje svojih ljudskih agenata uspoređujući ih sa zaključcima do kojih je
već i sam došao plivajući kroz ocean činjenica i podataka koje je izvukao s
planeta. Naravno, nismo bili ni blizu završetka. Svi ćemo mi dolje na
planeti provesti još mnogo mjeseci, no došlo je vrijeme za prve dojmove.

2.2: Brod s pogledom

"Znači, misliš da bismo trebali ostvariti kontakt?"
Ležala sam sama, pospana, zadovoljna i sita od obilne večere,
rastegnuta preko kauča u polumraku područja za odmor, stopala položenih
na naslon, prekriženih ruku i sklopljenih očiju. Nježan i topao povjetarac
pomalo alpskoga mirisa uklanjao je miris hrane koju smo nekoliko
prijatelja i ja pojeli. Sada su igrali neku igru u drugom dijelu broda i mogla
sam čuti njihove glasove preko Bacha, čije mi je skladbe brod upravo
puštao.
"Da, mislim. I to čim prije."
"Uznemirilo bi ih."
"Baš mi ih je žao. To je za njihovo dobro." Otvorila sam oči i poslala
brod skom dronu očito umjetan osmijeh. Dron je sjedio pod nekim lagano
pijanim kutom na naslonu kauča. Zatim sam opet sklopila oči.
"Vjerojatno bi i bilo, ali ne radi se o tome."
"Nego o čemu?"
Znala sam odgovor, ali nadala sam se da će smisliti neki uvjerljiviji
razlog. Jednog dana, možda.
"Kako", rekao je brod kroz drona, "možemo biti sigurni da radimo
pravu stvar? Kako znamo da je - ili da bi bilo - za njihovo dobro, osim ako
jedan duži period ne promatramo slična područja interesa planete i ne
usporedimo učinke kontaktiranja i nekontaktiranja?"
"Trebali bismo već znati. Zašto žrtvovati ovo mjesto za neki
eksperiment čije rezultate već znamo?"
"Zašto ga podrediti tvojoj nemirnoj savjesti?"
Otvorila sam jedno oko i pogledala drona na naslonu kauča.
"Maloprije smo se složili da bi bilo najbolje za njih da ih kontaktiramo.
Nemoj me sad muljati. Mogli bismo i trebali bismo. To je moje mišljenje."
"Da," rekao je brod, "ali čak bi i tada bilo tehničkih poteškoća, s
obzirom na žestinu situacije. Na rubu su; iznimno su heterogena, ali i
iznimno povezana - stresno povezana - civilizacija. Nisam siguran da
postoji pristup koji bi objedinio potrebe različitih sustava. U stadiju
komuniciranja u kojem se trenutno nalaze, a koji kombinira brzinu i
selektivnost, obično se signalu nešto dodaje, a gotovo se uvijek nešto
izostavlja. Ono što prolazi pod istinu često mora putovati brzinom
nepouzdanih sjećanja, promjenjivih stavova i novih generacija. Čak i kad
priznaju taj oblik hendikepa, sve što pokušaju napraviti jest kodificirati,
manipulirati, počistiti. Njihovi pokušaji filtracije na kraju postanu dio buke
i čini se da se svaki pokušaj koncentracije svede na pokušaj
pojednostavljivanja nečega s čime se možeš pomiriti samo ako prihvatiš
složenost stvari."
 "Okej", rekla sam, još uvijek pokušavajući shvatiti o čemu brod
priča.
"Hmm", rekao je.
Kada brod kaže "hmm", zavlači. Toj zvijeri ne treba ni tren za
razmišljanje, a kad se pravi da razmišlja sigurno čeka da vi njemu nešto
kažete. Nadmudrila sam ga ne rekavši ni riječ.
Iako, kada malo bolje razmislim, shvaćam da me brod odlučio
iskoristiti.
Taj je "hmm" označavao da sam upletena u u odluku kao i u aferu
Linter i to ga je zapravo brinulo. To je zapravo pokušavao saznati ispitujući
me čitavu večer, tijekom obroka i poslije, ubacujući povremeni komentar
ili usputno pitanje. No, to tada nisam znala. Bila sam samo pospana, sita i
zadovoljna, bilo mi je toplo dok sam ležala i pričala sa zrakom dok je
dronov daljinski vodio razgovor.
"Da," naposljetku je uzdahnuo, "uz sve naše podatke, sofisticiranost,
analize i statistički ispravne generalizacije te nam stvari i dalje ostaju
jedinstvene i u vezi s njima smo nesigurni."
"Ajoj," rekla sam, "težak je život GKJ-a. Jadni, jadni Papageno."
"Rugaj se ti, pile moje," rekao je brod hineći neku vrstu
povrijeđenosti, "ali konačna je odgovornost na meni."
"Ma ti si stari prevarant, stroju jedan." Nacerila sam se. "Nećeš od
mene dobiti suosjećanje. Znaš što mislim o tome."
"Misliš da ih ne bismo upropastili? Zaista misliš da su spremni za
nas? Za ono što bismo im učinili i s najboljim namjerama?"
"Spremni za nas? Kakve to veze ima? Što to uopće znači? Naravno
da nisu spremni, naravno da ćemo ih upropastiti. Jesu li spremni za Treći
svjetski rat? Zaista misliš da bismo ih uništili više nego što će uništiti sami
sebe? Kad se ne kolju razmišljaju o tome kako će se u budućnosti tamaniti,
a kad se ne bave time istrebljuju čitave vrste od Amazone do Bornea i pune
gadarijama mora, zrak i zemlju. Teško da bi bili uspješniji u vandaliziranju
vlastite planete čak i kad bismo im dali upute."
"Ipak, i dalje su ti dragi, mislim, kao ljudi, takvi kakvi jesu."
"Ne, tebi su dragi takvi kakvi jesu", rekla sam brodu upirući prstom u
drona. "Odgovaraju tvom smislu za nered. Misliš da nisam slušala svaki
put kad si blebetao o tome kako inficiramo čitavu galaksiju sterilnošću -
upotrijebio si tu frazu, zar ne?"
"Možda sam koristio taj oblik riječi," u neku se ruku složio brod, "ali
ne misliš li -"
"O, ne mogu sad misliti", rekla sam i ustala s kauča. Zijevnula sam i
protegnula se. "Gdje je nestala ekipa?"
"Tvoji prijatelji gledaju zabavni film koji sam pronašao na planetu."
"Super", rekla sam. "Gledat ću i ja. Kojim putem?"
Daljinski se podigao s naslona kauča. "Prati me." Napustila sam
prostor u kojem smo jeli. Dron se okrenuo dok je lelujao kroz zastore, oko
stolica, stolova i biljaka. Pogledao me. "Ne želiš razgovarati sa mnom?
Samo ti želim objasniti
"Znaš što, brode. Ti čekaj tu, a ja ću dolje na planet pronaći ti
svećenika kojemu se možeš izjadati. Proizvoljni na ispovijedi. Definitivno
je došlo vrijeme za tako nešto." Mahnula sam nekim ljudima koje već neko
vrijeme nisam vidjela i odgurnula neke jastuke s puta. "A mogao bi i ovo
malo urediti."
"Kako želiš", uzdahnuo je i stao kako bi nadgledao jastuke koji su se
sami poslušno preslagivali. Stupila sam u zatamnjeno, zvukom obavijeno
područje puno ljudi koji su sjedili ili ležali pred 2D ekranom. Film je
upravo počeo. I to baš znanstvena fantastika, Tamna zvijezda. Tik prije
nego što sam prošla kroz zvučni zastor čula sam kako dron iza mene
uzdiše. "Ah, istina je što kažu, travanj je najokrutniji mjesec."

2.3: Nevoljni suučesnik

Otprilike tjedan dana kasnije, kada sam se trebala vratiti natrag na
planet, u Berlin, brod je opet poželio razgovarati sa mnom. Stvari su s
odvijale kao i obično. Proizvoljni je provodio vrijeme detaljno mapirajući
sve unutar vidokruga i izvan njega, izbjegavao američke i sovjetske
satelite, izrađivao i lansirao na planet stotine i tisuće prislušnih uređaja koji
su nadgledali tiskare, kioske i knjižnice, skenirali muzeje, radionice, studije
i trgovine, gledali kroz prozore, u vrtove i u šume, pratili buseve, vlakove,
aute, brodove i avione. U međuvremenu je efektorima na sebi i na svojim
glavnim satelitima čačkao po svakom računalu, nadgledao svaku fiksnu
liniju, prisluškivao svaku mikrovalnu vezu i slušao svaku radijsku poruku
na Zemlji.
Svi su brodovi Kontakta bili rođeni pljačkaši. Usađeno im je da vole
zaposlenost i guranje nosa gdje mu nije mjesto, a Proizvoljni, koliko god
ekscentričan bio, ipak nije bio toliko drugačiji od ostalih. Sumnjam da je
ikada bio sretniji nego kad je glumio usisavač iznad sofisticiranoga planeta.
Kad smo napokon bili spremni otići brod je u svojoj memoriji sadržavao - i
drugim brodovima odašiljao - svaki podatak koji je tijekom čitave povijesti
planeta bio pohranjen i još uvijek dostupan. Svaka nula i jedinica, svako
slovo, svaki piksel, svaki zvuk, svaka suptilnost svake crte i teksture.
Poznavao je lokaciju svake vene minerala, svakog još neotkrivenog blaga,
svakog potopljenog broda, svakog tajnog iskopanog groba, poznavao je
svaku tajnu Pentagona, Kremlja i Vatikana.
Na Zemlji, naravno, nisu imali pojma da je oko planeta orbitiralo
milijun tona vrlo znatiželjnog i apsurdno moćnog tuđinskog svemirskog
broda te su se ponašali kao i inače - ubijali jedni druge, umirali od gladi,
mučili, uništavali, lagali i tako dalje. U biti, bilo je sve po starom i to me
strašno smetalo, ali još sam se uvijek nadala da ćemo se odlučiti na
miješanje i prekinuti takvo ponašanje. Otprilike su se u to doba dva
Boeinga 747 sudarila na tlu španjolske otočne kolonije. Čitala sam Leara
po drugi put, sjedila pod velikom palmom. Brod je u Dominikanskoj
republici pronašao stablo predodređeno za rušenje zbog izgradnje novog
hotela. Shvativši da bi bilo lijepo imati biljku na brodu, Proizvoljni je jedne
noći iskopao palmu i donio ju na brod skupa s čitavim sustavom korijenja i
nekoliko desetaka kubičnih metara pješčanoga tla te ju posadio usred našeg
stambenog odjeljka. Taj je postupak zahtijevao dosta preuređivanja, a
nekoliko ljudi koji su ga prespavali prilično su se iznenadili ugledavši
dvadesetmetarsko stablo pred vratima kabine. Stablo se izdizalo iz velikog
središnjeg bunara stambenoga odjeljka. Agenti Kontakta naviknu se na to
da im brodovi izvode takve stvari pa su vrlo ležerni oko toga svega. No, na
bilo kakvoj razumno kalibriranoj skali ekscentriciteta GKj-a takva bi
bezopasna, čak dobroćudna psina jedva bila registrirana.
Sjedila sam u vidokrugu vrata Li'ndanove kabine. Izašao je iz nje
čavrljajući s Tel Ghemadom. Li je bacao brazilske oraščiće u zrak i trčao
prema naprijed ili se savijao unatrag kako bi ih uhvatio ustima
pokušavajući usput razgovarati. Tel je to zabavljalo. Li je jedan oraščić
bacio naročito daleko pa se morao saviti i izvinuti pod njegovom putanjom.
Srušio se na pod i otklizao u stolac na koji sam naslonila noge (da, uvijek
se ispružim na brodovima, nemam pojma zašto). Li se okrenuo na leđa,
napravio čitavu predstavu od potrage za oraščićem. Izgledao je zbunjeno.
Tel je zavrtjela glavom, nasmiješila se pa mu mahnula u pozdrav. Bila je
jedan od onih nesretnika koji su pokušavali shvatiti zemaljsku ekonomiju i
zaslužila je svaku zabavu do koje je mogla doći. Sjećam se da se čitavu tu
godinu moglo prepoznati ekonomiste po njihovu napaćenu izgledu i blago
staklenom pogledu. A Li... Li je bio čudak i uvijek je bio u sukobu s
finijim aspektima brodskog života.
"Hvala, Li", rekla sam, vraćajući noge na prevrnuti stolac. Li je ležao
na podu, teško dišući i gledajući me, usta razvučenih u osmijeh koji je
otkrivao oraščić među zubima. Progutao ga je, ustao, napola skinuo hlače i
olakšao se na stablo.
"Super je to za rast", rekao je kada je vidio da se mrštim.
"Neće biti super za tvoj rast ako te brod uhvati i pošalje bodežni
projektil da te sredi."
"Vidim što gospodin Li'ndane radi i neću uopće komentirati njegove
postupke", rekao je mali dron koji je doplutao iz krošnje. Bio je to jedan od
rijetkih dronova koje je brod izgradio kako bi pratio par ptica koje su ostale
u palmi nakon podizanja na brod - ptice je trebalo hraniti i za njima čistiti
(brod se ponosio činjenicom da je svako govance do sada uredno
preusmjereno usred pada). "No, priznajem da me njegovo ponašanje blago
zabrinjava. Možda nam želi reći što misli o Zemlji ili, još gore, ne zna ni
sam."
"Jednostavnije od toga", rekao je Li oblačeći se. "Pišalo mi se."
Sagnuo se i promrsio mi kosu prije nego što se svalio pored mene.
"Pisoar se pokupio iz tvoje sobe, nije li tako?" promrmljao je dron.
"Ne mogu reći da ga krivim."
"Čujem da se sutra vraćaš u divljinu", rekao je Li prekriživši ruke i
ozbiljno me promatrajući. "Slobodan sam večeras. Ustvari, slobodan sam
sad. Mogu ti ponuditi mali zalog poštovanja, ipak je tvoja zadnja noć s
pozitivcima prije nego što se ubaciš među barbare."
"Mali?" rekla sam.
Li se nasmiješio, napravio široki pokret s obje ruke. "No, pristojnost
mi brani."
"Ne, ja ti branim."
"Radiš veliku grešku, znaš", rekao je skačući i odsutno trljajući trbuh
dok je gledao u smjeru najbliže blagovaonice. "U odličnoj sam formi i
stvarno nemam ništa u planu za večeras."
 "Tu si u pravu."
Slegnuo je ramenima i poslao mi poljubac pa odskakutao. Li je bio
jedan od onih koji ne bi mogli proći pod Zemljanina bez povećih fizičkih
izmjena (bio je dlakav i nakrivljen; zamislite Kvazimoda križanog s
majmunom). Iskreno, moglo bi se napraviti da izgleda normalno koliko i
IBM-ov prodavač, ali svejedno bi u sat vremena završio u zatvoru ili barem
u nekoj tučnjavi - ne bi mogao prihvatiti ograničenja na kojima mjesto
poput Zemlje inzistira.
Pošto mu nije pružena prilika da se kreće među stanovnicima Zemlje,
Li je davao neformalne izvještaje ljudima koji su se spuštali na površinu,
ili barem onima koji su bili voljni slušati. Lijevi su brifinzi bili kratki i
jezgroviti. Prišao bi vam i rekao: "Osnovna stvar koju trebate zapamtiti je
ovo - većina onoga što ćete vidjeti bit će sranje." Onda bi odšetao.
"Gospođice Sma." Mali je dron doplutao do mene i smjestio se u
udubinu koju je ostavila Lijeva stražnjica. "Pitao sam se biste li mi učinili
uslugu sutra kada odete dolje."
"Kakvu uslugu?" pitala sam spuštajući Regan i Goneril.
"Pa, bio bih vam jako zahvalan kada biste svratili u Pariz prije
Berlina, ako nemate ništa protiv."
"Nemam", rekla sam. "Još nisam bila u Parizu."
"E super."
"U čemu je problem?"
"Nema ga. Samo bih da svratite do Dervleya Lintera. Mislim da ga
poznajete. Svratite na razgovor, to je sve."
"A-ha", rekla sam.
Pitala sam se što brod smjera. Imala sam neku ideju (ispostavilo se
krivu). Proizvoljni je, kao i svaki drugi brod Kontakta s kojim sam se
susrela, obožavao intrige i zavjere. Te su naprave uvijek trošile slobodno
vrijeme na spletke i psine, male tajne planove, koristili svaku priliku za
suptilnu manipulaciju ljudima - da nešto za njih učine, nešto kažu,
ponašaju se na određeni način, a radili su to samo zbog zabave.
Proizvoljni je bio notoran kao sparitelj, u potpunosti uvjeren da točno
zna tko bi za koga bio super. Uvijek je pokušavao namjestiti raspored
posade kako bi složio što više potencijalnih parova ili drugih prikladnih
kombinacija. Činilo mi se da i sad smjera nešto takvo zbog brige da nisam
seksualno aktivna u zadnje vrijeme ili jer mi je nekoliko prethodnih
partnera bilo ženskoga spola (Proizvoljni je iz nekog razloga bio izrazito
heteroseksualno nastrojen).
"Da, samo razgovor; saznajte kako stoje stvari, znate."
Dron se počeo ustajati. Zgrabila sam ga, položila na Leara koji mi je
ležao u krilu i pribila njegovu senzorsku traku pogledom za koji sam
vjerovala da je čeličan: "Što smjeraš?"
"Ništa!" pobunio se stroj. "Samo bih htio da bacite oko na Dervleyja
i saznate što oboje mislite o Zemlji, da napravite sintezu. Niste se sastali
otkad smo došli ovamo i htio bih vidjeti na kakve ćete zamisli doći o tome
kako bismo ih trebali kontaktirati ako se odlučimo na taj potez ili što
možemo učiniti ako se ne odlučimo na kontakt. To je sve. Nikakve spletke,
draga Sma."
"Hmm", kimnula sam. "Okej."
Pustila sam drona da ode. Odlebdio je.
"Kunem se", rekao je brod i dronova je aura bljesnula ružičasto u
znak prijateljstva, "nema spletki." Zalelujao je prema knjizi u mom krilu.
"Vi čitajte Leara, a ja letim dalje."
Ptica je projurila blizu nas, a pratio ju je drugi dron. Onaj s kojim
sam pričala požurio je u potjeru. Zavrtjela sam glavom. Već se natječu za
ptičja govna.
Promatrala sam kako ptica i dva drona jure niz hodnik kao ostaci
nekakve bizarne zračne bitke pa se vratila četvrtoj sceni.
Francuski kamp. Šator.
Praćeni bubnjevima i zastavama ulaze Cordelija, Liječnik i vojnici.

3. Bespomoćno, suočen s tvojom ljepotom

3.1: Sinkronizirajte si dogme
E sada, nije Proizvoljni bio lud. Jako je dobro obavljao svoj posao i
koliko znam njegove psine nikada nisu nikoga ozlijedile, barem ne fizički.
No, treba biti na oprezu s brodom koji skuplja pahuljice.
Okrivite za to njegov odgoj. Proizvoljni je bio proizvod jednog od
manufakturna na Orbitalima Yinang u Dahass-Khree. Provjerila sam, te su
tvorniče proizvele dobar dio od tih milijun i nešto GKJ-a koje vrludaju
posvuda. Dosta je to brodova1 i koliko vidim, svi do jednog su pomalo
ludi. Mora biti do Umova iz toga kraja, čini se da vole proizvoditi
ekscentrične brodove. Da vam spomenem par imena? Pa vi recite jeste li
čuli za ove brodove i njihove eskapade: Namćorasti, Samo malo nakrivo,
Mislio sam da je s tobom, Svemirsko čudovište, Niz malo vjerojatnih
objašnjenja, Velika seksi zvjerka, Nikad ne pričaj sa strancima, Završit će
do Božića2, Zanimljivo, prošli put je upalilo, Bu!, Ultimativni brod broj
dva, itd. Ne moram dalje nabrajati, zar ne?
No, Proizvoljni mi je, u svome stilu, pripremio malo iznenađenje
kada sam sljedeće jutro ušetala u hangar.
Zora se preko ravnice sjeverne Europe razmatala kao sag svjetla i
sjene, ružičasto bojila snježne vrhove Alpa dok sam ja hodala glavnim
hodnikom prema hangaru, zijevajući, provjeravajući putovnicu i druge
isprave (dijelom kako bih nervirala brod; dobro sam znala da nije napravio
nikakvu pogrešku) i provjeravajući nosi li dron koji me prati svu moju
prtljagu.
Ušetala sam u hangar i odmah se suočila s velikim crvenim
karavanom marke Volvo. Sjajio je usred skupine modula, dronova i
platformi. Nisam bila raspoložena za svađu pa sam pustila drona da mi
ostavi opremu na stražnjem sjedalu i sjela za volan vrteći glavom. Nikog
nije bilo u hangaru. Mahnula sam dronu dok se automobil nježno podizao
u zrak i kretao prema stražnjem dijelu broda preko vrhova drugih naprava
u hangaru. Blistale su pod jarkim svjetlima hangara dok je veliki karavan,
opuštenih kotača, putovao preko njih prema poljima s vratima, a kroz njih
u svemir.
Vrata hangara počela su se vraćati na mjesto kada smo odjednom
ispred njih pali i okrenuli se. Vrata su kliznula na mjesto i prekinula
svjetlost iz hangara. Na trenutak sam se nalazila u potpunoj tami, a onda je
brod uključio svjetla karavana.
"Ovaj... Sma?" rekao je brod preko radija u automobilu.
"Što je?"
"Pojas."
Sjećam se da sam uzdahnula. Mislim da sam i zavrtjela glavom.
Padali smo u tami, još uvijek unutar unutarnjeg brodskog polja. Kad
smo završili okret, svjetla automobila obasjala su bok Proizvoljnog. Bio je
zagasito bijel unutar vlastitog tamnog polja. Ustvari, prizor je bio prilično
impresivan, a i na neki čudan način smirujuć.
Brod je ugasio svjetla kada smo napustili vanjsko polje. Odjednom
sam bila u stvarnom svemiru, velikom prostranstvu crnila koje se protezalo
preda mnom. Planet je bio poput velike kapi vode ispod mene, a kao
točkice sjajile su Srednja i Južna Amerika. Mogla sam razabrati San Jose,
Panama City, Bogotu i Quito. Okrenula sam se, ali čak iako sam znala da
je brod tamo nisam mogla vidjeti nikakav trag da su zvijezde koje
prikazuje na svojem polju nestvarne.
Uvijek sam to radila i uvijek bih osjetila isti ubod žaljenja, čak i
straha što napuštam svoje utočište, ali brzo bih se smirila i uživala u putu
prema dolje, spuštajući se kroz atmosferu u svom apsurdnom autu. Brod je
opet uključio radio i odsvirao mi Serenade Steve Miller Banda. Negdje
iznad Atlantika blizu obale Portugala, baš u trenutku kada je otpjevao
Sunce izlazi i obasjava sve oko mene - pogodite što se dogodilo?
Sve što vam mogu reći jest da opet pogledate neku sliku Zemlje,
napola crnu s milijardom raštrkanih svjetala i ispruganu bojama zore; ne
mogu je dalje opisivati. Brzo smo padali.
Auto je sletio usred nekog starog ugljenokopa na neljupkom sjeveru
Francuske, pored Bethune. Tada je već bio dan. Polje oko auta je puklo i
dvije su se male platforme pojavile pod vozilom. Bijele pruge u maglovito
jutro. Nestale su praćene vlastitim tihim pucnjevima kada ih je brod
odlučio ukloniti.
Odvezla sam se u Pariz. Dok sam živjela u Kensingtonu imala sam
manji auto, VW Golf, nakon kojega mi je Volvo izgledao kao tenk. Brod
mi se obraćao kroz terminal u brošu, davao mi upute za vožnju do Pariza, a
onda i kroz ulice sve do Linterova stana. Čak je i tako vožnja bila
traumatična jer je čitav grad bio u kaosu zbog nekakve biciklističke utrke.
Kad sam napokon stigla u dvorište pored avenije St. Germain, gdje se
nalazio Linterov stan, u najmanju ruku nisam bila oduševljena spoznajom
da on nije u stanu.
"Pa gdje je onda, dovraga?" ustrajala sam stojeći na balkonu, držeći
ruke na bokovima i bijesno zureći u zaključana vrata. Dan je bio sunčan,
sve topliji.
"Ne znam", rekao je brod kroz broš.
Pogledala sam broš, iako nije bilo koristi. "Molim?"
"Dervlyje u zadnje vrijeme običava ostaviti terminal u stanu kada
izađe."
"On -", zastala sam, duboko udahnula nekoliko puta i sjela na stube.
Ugasila sam terminal.
Nešto je bilo posrijedi. Linter je još uvijek bio u Parizu, unatoč
činjenici da je to bilo prvo mjesto na koje su ga poslali. Trebao je ovdje
ostati koliko i ja u Londonu. Nitko s broda nije ga vidio otkad smo došli i
činilo se da se uopće nije vraćao na brod. Svi ostali su se vratili. Zašto je
ostajao ovdje? I koji mu je vrag da izađe bez terminala? Ludost, što ako mu
se nešto dogodi? Što ako ga sruše na ulici? (Što se činilo vjerojatnim
sudeći po vožnji Parižana s kojima sam se susrela.) Ili ako ga prebiju u
tučnjavi? I zašto je brod tako ležeran oko svega ovoga? Ići van bez
terminala prihvatljivo je na nekim ležernijim Orbitalima i svakodnevna je
stvar u Stijeni ili na nekom brodu, ali ovdje? Kao da šećete lovačkim
područjem bez oružja - samo zato što domoroci to rade ne znači da se ne
radi o ludosti.
Sada sam bila sasvim sigurna da je izletić do Pariza mnogo više nego
što mi je brod rekao. Pokušala sam iz njega izvući informacije, ali držao se
laži kao pijan plota pa sam odustala, ostavila auto u dvorištu te krenula u
šetnju.
Hodala sam niz aveniju St. Germain sve do St. Michel pa skrenula
prema Seini. Bilo je sunčano i toplo, trgovine su bile krcate, ljudi su bili
kozmopoliti koliko i u Londonu, iako malo modno osvješteniji. Možda sam
isprva bila malo razočarana jer Pariz nije toliko drukčiji od Londona.
Moglo se vidjeti iste proizvode, iste reklame - Mercedes-Benz,
Westnghouse, American Express, De Beers... Ipak, polako se probijao
življi okus grada. Osjetili biste malo Millerova Pariza (prethodne sam
večeri nabrzaka pročitala obje Obratnice, a tog jutra ih preletjela), iako su
ga godine malo pripitomile.
Bila je to drugačija mješavina istih sastojaka - tradicionalnog,
komercijalnog, nacionalnog. Sviđao mi se jezik. Mogli su me donekle
razumjeti (naglasak mi je bio formidable, uvjeravao me brod) i mogla sam
manje više pročitati sve znakove i oglase, ali kada bi mi se netko obratio i
pričao uobičajenom brzinom, razumjela bih jednu od deset riječi. Ionako je
jezik iz usta Parižana zvučao poput glazbe.
S druge strane, stanovništvo je nerado koristilo bilo koji drugi jezik
osim vlastitog, čak i kada su bili u mogućnosti. Također, činilo se da u
Parizu ima još manje ljudi voljnih i sposobnih govoriti engleski nego
Londonaca sposobnih sporazumjeti se na francuskom. Valjda se radilo o
postimperijalističkom snobizmu.
Stajala sam u sjeni katedrale Notre-Dame intenzivno razmišljajući i
promatrajući zagasito smeđi kamen fasade (nisam ušla, bilo mi je dosta
katedrala, a u to sam doba već gubila interes i za dvorce). Brod je htio da
razgovaram s Linterom iz meni nerazumljivih razloga koje nije bio
spreman objasniti. Nitko ga nije vidio, nitko ga nije mogao nazvati i nitko
nije primio poruku od njega otkako smo došli do Zemlje. Što mu se
dogodilo? I što sam ja trebala napraviti u vezi s time?
Hodala sam obalom Seine, okružena teškom arhitekturom, i
razmišljala.
Sjetila sam se mirisa pržene kave (u to joj je doba rasla cijena; oni i
njihova roba) i svjetla koje se reflektiralo od kaldrme dok su niski
muškarci odvrtali slavine u pločnicima kako bi oprali ulice. Stare su krpe
polagali pred rubnik kako bi skrenuli vodu u željenome smjeru.
Usprkos svom mom beskorisnom razmišljanju i dalje je bilo jako
lijepo biti tamo. Nešto je zaista bilo drugačije u vezi s ovim gradom, nešto
zbog čega vam je bilo drago živjeti.
Nekako sam došla uzvodno do Ile de Cité, iako sam namjeravala
skrenuti prema centru Pompidou pa se onda vratiti natrag i prijeći preko
Pont des Artsa. Na otočnom kraju mosta nalazio se mali trokutasti park,
poput nekakvog zelenog pramca broda usmjerenog prema vodi prljave
Seine.
Ušetala sam u park s rukama u džepovima, lutajući, a zatim pronašla
neobično uske stepenice strogoga, gotovo prijetećega izgleda, koje su
vodile prema dolje između bijelih kamenih zidova oštre površine.
Oklijevala sam pa se ipak spustila, kao da idem prema rijeci. Našla sam se
u ograđenom dvorištu, a jedini drugi izlaz koji sam mogla vidjeti bila je
kosina prema vodi, prepriječena nazubljenom konstrukcijom od crnoga
čelika. Bilo mi je neugodno. Nešto u vezi s oštrom geometrijom toga
mjesta činilo se prijeteće. Osjećala sam se malo i ranjivo, a teški me bijeli
kamen na neki način podsjećao na to koliko je lako smrviti ljudske kosti.
Činilo mi se da sam sama. Zakoračila sam, nevoljko, ali znatiželjno, kroz
tamna uska vrata koja su vodila ispod suncem obasjanoga parka.
Bio je to spomenik Deportaciji.
Sjećam se tisuća sićušnih svjetala u redovima duž rešetkom
ograđenoga tunela, rekonstrukcije ćelije, urezanih riječi. Bila sam
ošamućena. Iako je otad prošlo već stoljeće, još se uvijek sjećam hladnoće
toga mjesta i ježim se samo pišući i uređujući ove riječi.
Dojam je jednako jak kao i tada, a detalji su mi mutni kao i samo par
sati kasnije.

3.2: Samo još jedna žrtva ambijentalnog morala

Izašla sam ošamućena. U tom sam trenutku bila ljuta na njih. Ljuta
što su me iznenadili, što su me tako dirnuli. Naravno da me ljutila njihova
glupost, njihovo manijakalno divljaštvo, njihovo nerazmišljanje,
životinjska poslušnost i zapanjujuća okrutnost, sve ono što je taj spomenik
predstavljao. No, ono što me stvarno iznenadilo bila je spoznaja da ti isti
ljudi mogu stvoriti nešto što tako rječito govori o njihovim užasnim
postupcima, da mogu stvoriti nešto što na tako čovječan način prikazuje
njihovu vlastitu nečovječnost. Nisam mislila da su sposobni za tako nešto,
iako sam toliko toga pročitala i vidjela. Nisam voljela iznenađenja.
Napustila sam otok i odšetala niz desnu obalu prema Louvreu, lutala
galerijama i dvoranama, gledala ih, ali ne i vidjela. Samo sam se
pokušavala smiriti. Pustila sam si malo opuštalice3 iz žlijezda kako bih si
pomogla i do Mona Lise sam se uspjela sabrati. Gioconda me razočarala,
bila je premalena, smeđa i okružena ljudima, kamerama i osiguranjem.
Dama se spokojno smješkala iza debeloga stakla.
Nisam mogla pronaći stolicu, a boljela su me stopala pa sam odlutala
u Tuileries, niz široke prašnjave avenije među niskim stablima te
naposljetku pronašla klupu pored osmerokutne bare u koju su dečkići i
njihovi pères puštali makete brodova. Promatrala sam ih.
Ljubav. Možda je to bila ljubav. Bi li moglo biti to? Je li se Linter
zaljubio pa je brod bio zabrinut da neće htjeti otići ako bude morao? Samo
zato što tako počinju tisuće sentimentalnih priča ne znači da se ne može
zaista dogoditi.
Sjedila sam pored osmerokutne bare i razmišljala o svemu tome. Isti
vjetar koji mi je mrsio kosu činio je da jedra malih jahti pucketaju i plove
namreškanom vodom, lupaju u zid bare ili budu uhvaćene bucmastim
ručicama i još jednom poslane na put preko vode.
Vratila sam se preko Invalides, koja je sadržavala predvidljivije ratne
trofeje - stare Panther tenkove i nizove drevnih topova nalik tijelima
naslonjenima na zid. Ručala sam u zadimljenom lokalu pored postaje
podzemne St. Sulpice. Sjedili biste na visokim barskim stolicama, odabrali
si komad sirovog mesa i stavili ga na rešetku iznad otvorene rupe u kojoj
gori ugljen dok se s njega još cijedi krv. Meso bi se peklo pred vama dok
pijete aperitif i rekli biste im kad vam se čini gotovo. Stalno su ga
pokušavali skinuti i poslužiti mi ga, a ja sam uporno govorila: "Non, non,
un pen plus s'il vous plait"
Muškarac pored mene jeo je svoj slabo pečeni odrezak, krv je još
curila iz sredine. Nakon nekoliko godina u Kontaktu naviknete se na takve
stvari, ali još sam uvijek bila iznenađena što mogu sjediti i jesti, naročito
nakon spomenika. Znala sam toliko ljudi koji bi se zgražali na samu
pomisao. U biti, i na Zemlji je bilo milijun vegetarijanaca koji bi bi bili
jednako zgroženi (pitam se bi li jeli naše meso iz epruvete).
Crni me roštilj iznad jame s ugljenom podsjećao na rešetku
spomenika, ali držala sam glavu dolje i jela svoje meso. Popila sam
nekoliko čaša jakog crvenog vina, dopustila mu da utječe na mene i dok
sam završila obrok osjećala sam se pribrano i prijateljski nastrojeno prema
lokalcima. Čak sam i platila bez da me zatraže novac (mislim da se nikad
ne možete naviknuti na kupovanje) i izašla na jarko sunce. Hodala sam
natrag prema Linteru, promatrala trgovine i zgrade i trudila se da me ne
sruše na ulici. Kupila sam novine da vidim što naši domaćini smatraju
važnim vijestima. Naftu. Jimmy Carter je pokušavao nagovoriti
Amerikance da troše manje nafte, a Norvežanima je eksplodirala platforma
u Sjevernom moru. Brod je spomenuo oba događaja u nedavnim
sinopsisima, ali on je, naravno, znao da Carterove mjere neće uspjeti bez
drastičnih izmjena i da je naftna platforma imala naopako instaliran komad
opreme. Odabrala sam i jedan časopis te stigla do Linterova stana držeći u
rukama primjerak Sterna. Očekivala sam da ću se morati odvesti. Već sam
imala okvirni plan - odlazak u Berlin preko grobova Prvog svjetskog rata i
starih bojišta, pratiti temu rata, smrti i spomenika sve do glavnog grada
Trećeg Reicha.
No, Linterov je auto bio u dvorištu, parkiran pored Volva. Vozio je
Rolls Royce Silver Cloud, pošto je brod mislio da nas treba razmaziti.
Naime, tvrdio je da je ekstravagancija bolji način prikrivanja od pokušaja
da budemo neprimjetni. Budući da je zapadnjački kapitalizam dopuštao
bogatima da se ponašaju drugačije od ostalih, to je uspješno prikrivalo sve
neobičnosti koje bi mogla uzrokovati naša tuđinska narav.
Uspela sam se stubama i pozvonila. Čekala sam neko vrijeme,
osluškivala zvukove iz stana. Pažnju mi je privukla mala obavijest na
suprotnoj strani dvorišta i izmamila mi kiseli osmijeh na lice.
Linter se pojavio na vratima, vrlo ozbiljan. Pridržao je vrata i izveo
kratki naklon.
"Gospođice Sma. Brod mi je rekao da ćete doći."
"Bok." Ušla sam.
Stan je bio veći nego što sam očekivala. Mirisao je na kožu i novo
drvo. Bio je svijetao, prozračan i lijepo namješten, pun knjiga i ploča, vrpci
i časopisa, slika i drugih umjetnina. Potpuna suprotnost od mog stana u
Kensingtonu. Ostavljao je dojam da se u njemu živi.
Linter mi je pokazao prema crnom kožnom stolcu na jednom kraju
perzijskoga saga pa prišao ormariću s pićem okrenuvši mi leđa. "Pijete?"
"Viski", rekla sam na engleskom. Nisam sjela, već sam lutala
prostorijom i razgledavala.
"Imam Johnny Walker, Black Label."
"Može."
Promatrala sam kako rukom grabi četvrtastu bocu i toči. Dervley
Linter bio je viši od mene i poprilično mišićav. Iskusno bi oko po njegovu
držanju primijetilo da nešto ne valja. Nadvijao se nad boce i čaše poput
prijetnje, kao da ih želi maltretirati.
"Da vam nešto dodam?"
"Ne, hvala."
Pružio mi je čašu, sagnuo se do malog frižidera, izvukao bocu i sebi
natočio Budweiser (pravi, iz Čehoslovačke). Naposljetku je, završivši malu
ceremoniju, sjeo. Bauhaus stolac, pravi, činilo se.
Lice mu je bilo smireno, ozbiljno. Svaka crta lica zahtijevala je
posebnu pažnju - velika, živahna usta, široke nosnice, svijetle, duboko
usađene oči, obrve kazališnog zlikovca i začuđujuće naborano čelo.
Pokušala sam se sjetiti kako je izgledao prije, ali nisam uspjela. Nisam
mogla procijeniti koliko je njegov sadašnji izgled odudarao od
uobičajenog. Vrtio je pivsku čašu u svojim velikim rukama.
"Čini se da brod misli da trebamo razgovarati", rekao je. Otpio je oko
pola piva u jednom gutljaju i postavio čašu na stolić od uglačanog granita.
Namjestila sam broš. "A Vi se ne slažete, zar ne?"
 Raširio je ruke pa ih prekrižio preko prsa. Nosio je hlače i prsluk
naizgled vrlo skupog odijela. "Mislim da je besmisleno."
"Ne znam, mora li sve imati smisao? Mislim da je brod predložio da
razgovaramo i to je -"
"Je li?"
"- sve. Da." Zakašljala sam se. "Ne znam, nije mi rekao što se
događa."
Linter me gledao pa skrenuo pogled na svoja stopala. Crne cipele.
Ogledala sam se po prostoriji dok sam pijuckala viski. Tražila sam znakove
da ovdje živi žena ili nešto što bi uputilo na više stanara. Nisam vidjela
ništa takvo. Prostorija je bila krcata - zidovi puni printova i ulja, većinom
Breughel i Lowry, sjenila za lampe Tiffany, hi-fi linija Bang & Olufsen,
nekoliko antiknih satova, desetak ili više Dresden figurica, crni lakirani
kineski ormarić, veliki četverodijelni zaslon s ušivenim paunovima,
mnoštvo perja nalik izloženim očima.
"Što vam je rekao?" pitao je Linter.
Slegnula sam ramenima. "Ono što sam Vam rekla. Želi da
razgovaramo."
Nasmiješio se i izgledao prilično neimpresionirano, kao da čitav
razgovor nije vrijedan truda, pa pogledao prema prozoru. Činilo se da neće
ništa reći. Bljesak boje privukao mi je pogled i pogledala sam prema
velikom televizoru, koji je zbog vratašca nalikovao na ormarić. Vratašca
nisu bila u potpunosti zatvorena, a televizor je bio uključen.
"Želite li - ?" pitao je Linter.
"Ne -" rekla sam, ali on je ustao, prišao televizoru i dramatičnom
gestom širom otvorio vratašca, a zatim se vratio u stolac.
Nisam htjela sjediti i gledati televiziju, ali zvuk je bio stišan pa nije
previše odvlačila pažnju. "Daljinski upravljač je na stolu", rekao je Linter
pokazujući prstom.
"Voljela bih da mi kažete, da mi bilo tko kaže što se zaista događa."
Pogledao me kao da se radi o očitoj laži, a ne o iskrenoj molbi i bacio
pogled prema TV-u. Morao je gledati jedan od brodskih kanala pošto se
slika stalno mijenjala, pokazivala različite emisije i serije iz niza zemalja,
koristeći različite formate, čekajući da odabere jedan program. Skupina
ljudi odjevenih u ružičasto plesala je poput strojeva u ritmu pjesme koja se
nije čula. Zamijenila ih je slika platforme Ekofisk koja riga prljavo smeđu
fontanu nafte i blata. Onda se slika opet promijenila, pokazala scenu krcate
kolibe iz filma Noć u operi.
"Znači, ništa ne znate?" Linter je zapalio cigaretu Sobranie. To je,
baš kao i brodov "hmm" moralo biti samo radi dojma (osim ako mu se nije
sviđao okus, što mi nikad nije bila uvjerljiva laž). Nije mi ponudio
cigaretu.
"Ne, ne, ne znam. Gledajte, jasno mi je da brod želi da budem ovdje
zbog nečega osim ovog razgovora, ali nemojte se još i vi igrati sa mnom.
Ludi me stroj poslao ovamo u onom Volvu, čitav sam put prešla u njemu.
Djelomice sam očekivala i da ga neće sakriti tako da samo čekam da me
presretne nekoliko lovaca Mirage. Čeka me i duga vožnja do Berlina,
znate? Pa mi ili recite ili me pustite da odem, može?"
Potegnuo je dim, proučavao me kroz njega. Prekrižio je noge i
obrisao imaginarne mrvice s ruba hlača pa zurio u svoje cipele. "Rekao
sam brodu da ću ostati na Zemlji kad bude odlazio. Štogod se dogodilo."
Slegnuo je ramenima. "Uspostavili mi kontakt ili ne. Želim ostati. Ostat ću.
Živjet ću ovdje."
"Želite i umrijeti ovdje?"
Nasmiješio se, gledao nekamo pa vratio pogled na mene. "Da."
Smrtno ozbiljan. To me ušutkalo.
Bilo mi je neugodno. Ustala sam i šetkala prostorijom, gledala police
s knjigama. Činilo se da je pročitao istu količinu knjiga kao i ja. Pitala sam
se je li ih štrebao ili čitao normalnom brzinom. Dostojevski, Borges,
Greene, Swift, Lukrecije, Kafka, Austen, Grass, Bellow, Joyce, Konfucije,
Scott, Mailer, Camus, Hemingway, Dante. "A onda ćete vjerojatno umrijeti
ovdje", rekla sam ležerno. "Mislim da brod želi promatrati, bez kontakta.
Naravno -"
"Meni odgovara."
"Hmm. Još uvijek nije službeno, ali mislim da će se to dogoditi."
Okrenula sam se od knjiga. "Stvarno vam odgovara? Zaista želite umrijeti
ovdje? Ozbiljno? Kako?
Sjedio je u stolcu nagnut prema naprijed i začešljavao kosu jednom
rukom, provlačeći duge prste s prstenjem kroz kovrče. Srebrna mu je
naušnica ukrašavala lijevu ušku.
"Odgovara", ponovio je. "Savršeno mi odgovara. Upropastit ćemo
ovaj planet ako se umiješamo."
"Sami će ga upropastiti ako se ne umiješamo."
"Sma, ne banalizirajte." Ugasio je nedovršenu cigaretu toliko silovito
da ju je prelomio.
"A ako dignu planet u zrak?"
"Mmm."
"No?"
"No što?" zahtijevao je.
Sirena se oglasila na St. Germain. "Moguće je da idu prema tome.
Želite li ih vidjeti kako se kao moljci zalijeću ispred vlastite -"
"Serete." Lice mu se zgužvalo od nervoze.
"Vi serete", rekla sam mu. "Čak je i brod zabrinut, jedini razlog zbog
kojeg još uvijek nisu donijeli konačnu odluku jest taj što znaju koliko će to
loše izgledati kratkoročno."
"Sma, nije me briga. Ne želim otići. Ne želim više imati posla s
brodom ili s Kulturom ili bilo čime povezanim s njom."
"Ludi ste. Ludi kao i oni. Ubit će vas - zgazit će vas kamion ili će
vam se srušiti avion ili ćete izgorjeti u požaru ili tako nešto."
"Riskirat ću."
"A što je s onim što zovu sigurnosni aspekt? Što ako ste samo
ozlijeđeni i odvedu vas u bolnicu? Više nikad nećete izaći iz nje - bacit će
pogled na vašu utrobu ili krv i znat će da ste tuđinac. Vojska će vas
zgrabiti. Secirat će vas."
"Malo vjerojatno. Ali ako se dogodi, dogodi se."
Ponovno sam sjela. Reagirala sam baš onako kako je brod predvidio.
Mislila sam da je Linter lud, što je mislio i Proizvoljni i koristio me kako
bih pokušala urazumiti Lintera. Nisam sumnjala da ga je i sam brod
pokušao uvjeriti, no bilo je jasno da je Proizvoljni zadnje što bi moglo
utjecati na odluku. Tehnološki i moralno, brod je predstavljao
najartikuliraniji argument koji je Kultura mogla dati i sama je ta
profinjenost učinila brod bespomoćnim u ovoj situaciji.
Moram priznati da sam se pomalo divila Linterovu stavu, iako sam
ga i dalje smatrala blesavim. Možda je u ovo upleten lokalac, ali sve sam
više imala dojam da je situacija mnogo složenija - i teža za rješavanje.
Možda se zaljubio, ali ne u nešto tako jednostavno kao što je osoba. Možda
se zaljubio u samu Zemlju, u čitav jebeni planet. Toliko o Kontaktovoj
procjeni kandidata - trebali su se pobrinuti da ljudi s takvim sklonostima ne
budu primljeni. Ako je to bilo posrijedi, onda je brod zaista imao problem.
Kažu da je zaljubljenost kao neprekidno zviždanje melodije koju ne
možete izbaciti iz glave, a prema onome što sam čula prelazak među
Zemljane mnogo je više od ljubavi prema osobi.
Odjednom sam osjećala ljutnju, na Lintera i na brod.
"Mislim da riskirate vrlo sebično i blesavo jer nije opasno samo za
vas, nas i Kulturu, već i za ove ljude. Ako vas uhvate i otkriju postat će
paranoični, počet će se osjećati ugroženo i postat će neprijateljski
nastrojeni pri svakom kontaktu, unutarnjem ili vanjskom. Mogli biste ih
izluditi."
"Rekli ste da su već ludi."
"Vi zaista imate male šanse proživjeti puni vijek. Čak i ako vam
uspije, živjet ćete stoljećima. Kako ćete to objasniti?"
"Mogli bi do tog trenutka već razviti antigerijatrijske lijekove. Osim
toga, uvijek se mogu odseliti."
"Antigerijatrijske neće imati još barem pedeset godina, i više, možda
i stoljećima ako se unazade, čak i bez Holokausta. No da, selite se,
postanite bjegunac, ostanite tuđinac, držite se dalje od ljudi. Bit ćete
odsječeni od njih koliko i od nas. Ma kvragu, uvijek ćete biti odsječeni od
svih." Sada sam već postala glasna. Mahnula sam rukom prema policama s
knjigama. "Da, čitajte knjige, gledajte filmove i idite na koncerte, u
kazališta, opere i sva ta sranja, ali ne možete postati oni. Još uvijek ćete
imati oči Kulture, mozak Kulture. Ne možete to zanijekati, praviti se da se
nije desilo." Udarila sam stopalom o pod. "Dovraga, Linter, nezahvalni
ste!"
"Slušajte, Sma", rekao je ustajući iz stolca, grabeći pivo i hodajući
prostorijom, zureći kroz prozore. "Nitko od nas ne duguje ništa Kulturi.
Znate da su Posjedovanje, obaveza i dužnost i sve to stvari oko kojih se oni
brinu." Okrenuo se da me pogleda. "Ali ne ja, ne mi. Vi radite što želite,
brod radi što želi. Ja radim što želim. Sve je u redu. Pustimo jedni druge na
miru, može?" Pogledao je natrag prema dvorištu, dovršio pivo.
"Želite biti poput njih, ali ne želite njihove obaveze."
"Nisam rekao da želim biti poput njih. Ako sam do neke mjere poput
njih onda želim imati iste obaveze, a to ne uključuje zabrinutost oko toga
što o tome misli brod Kulture. To nije nešto što itko od njih radi."
"Što ako nas Kontakt oboje iznenadi i zaista dođu?"
"Sumnjam."
"I ja. Jako sumnjam, zato mislim da bi se moglo dogoditi."
"Ne vjerujem. Iako mi trebamo njih, a ne oni nas." Linter se okrenuo
i pogledao me, ali nisam se planirala početi svađati još oko nečega. "Ali",
rekao je nakon stanke, "Kultura može bez mene." Proučio je svoju
iskapljenu čašu. "Morat će."
Šutjela sam neko vrijeme, promatrajući kako televizor prebacuje
programe. "A što je s vama?" naposljetku sam pitala. "Možete li vi bez
nje?"
"Lako", nasmijao se Linter. "Slušajte, mislite li da nisam
"Ne, vi slušajte. Što mislite, koliko će dugo ovaj planet ostati ovakav
kakav je sad? Deset godina? Dvadeset? Ne vidite li koliko se toga mora
promijeniti samo u sljedećem stoljeću? Toliko smo se navikli da su stvari
stalno iste da su se društvo i tehnologija - barem ona koja nam je izravno
dostupna - jedva promijene tijekom našeg života. Mislim da se nitko od
nas ne bi mogao dugo nositi sa životom ovdje. Mislim da će utjecati na vas
više nego na lokalce. Oni su se navikli na promjenu, navikli su se na to da
se sve brzo odvija. Okej, sviđa vam se kako je sada, ali što kasnije? Što ako
je 2077. drugačija od današnjice koliko je današnjica drugačija od 1877.?
Ovo bi mogao biti kraj zlatnog doba, došlo do svjetskoga rata ili ne. Što
mislite, kakvi su izgledi Zapada da održi status quo ako dođe do Trećega
svjetskog rata? Kažem vam, doći će kraj stoljeća, a vi ćete biti usamljeni i
prestrašeni i pitat ćete se zašto smo vas napustili. Bit ćete najgori
nostalgičar na svijetu jer ćete se bolje sjećati svega od svih njih, a nećete se
sjećati ničega prije ovoga sada."
Samo je stajao i gledao me. TV je prikazivao dio baleta u crno-bijeloj
tehnici, zatim intervju dvaju bijelaca koji su izgledali kao Amerikanci (a
mutnjikava slika izgledala je kao američki TV standard), zatim kviz pa
lutkarsku emisiju, opet crno-bijelu. Mogli ste vidjeti strune. Linter je
spustio čašu na granitni stol i prišao liniji, uključio kazetofon. Pitala sam se
kojim ću postignućem ovog planeta sada biti počašćena.
Slika na ekranu privremeno se zaustavila na jednom programu. Bio
mi je nekako poznat, bila sam sigurna da sam ga već gledala. Drama
američkog pisca iz prošlog stoljeća (Linter se vratio u stolac kada je počela
svirati glazba, Četiri godišnja doba). Henry James, Veleposlanici. TV
produkcija koju sam gledala na BBC-ju dok sam bila u Londonu ili možda
kad ju je brod reprizirao. Nisam se mogla točno sjetiti. Sjećala sam se
fabule i mjesta radnje, a oboje su bili toliko slični mojoj maloj sceni s
Linterom da sam se počela pitati je li moguće da nas brod promatra. Kad
sam malo razmislila shvatila sam da je vjerojatno tako. Nije bilo smisla
tražiti prislušne uređaje. Brod je mogao napraviti toliko malene da im je
najveći problem za stabilnost kamere predstavljalo Brownovo gibanje. Je li
film bio neka vrsta signala? Štogod, dramu je zamijenila reklama za
mirisne uloške za cipele.
"Rekao sam vam", Linterov me tihi glas prenuo iz misli, "spreman
sam riskirati. Mislite li da nisam dobro razmislio o svemu više puta? Ovo
nije iznenada, Sma; osjećam se ovako još od prvog dana na planetu, ali
čekao sam mjesecima prije nego što sam išta rekao, samo kako bih bio
siguran. Tražio sam ovo čitav život, ovo je sve što sam ikada htio. Uvijek
sam znao da ću znati kad to pronađem. Eto, znam." Zavrtio je glavom.
Tužan je, pomislila sam. "Ostajem ovdje, Sma."
Zašutjela sam. Pretpostavljala sam da unatoč onome što je upravo
rekao, zapravo nije dovoljno dobro razmislio o promjenama koje će
zadesiti planet za njegova života. Trebalo je još štošta reći, ali nisam htjela
brzati i navaljivati. Natjerala sam se na opuštanje na kauču i slegnula
ramenima. "No, ionako ne znamo što će brod napraviti, što će oni odlučiti."
Kimnuo je glavom, podigao uteg za papir s granitnoga stola i okretao
ga u rukama. Glazba je treperila prostorijom poput sunčeva odraza na vodi.
Točke su tvorile linije, tiho plesale. "Znam", rekao je još uvijek gledajući u
tešku kuglu iskrivljenoga stakla, "da vam se ovo čini kao ludost, ali
jednostavno želim ovo mjesto." Prvi me put pogledao bez izazova ili stroge
hladnoće u očima.
"Znam što hoćete reći", rekla sam. "Ali ne shvaćam u potpunosti.
Možda sam sumnjičavija od vas. Ponekad se više brinete za druge nego za
sebe. Ponekad pretpostavite da nisu do kraja promislili, onako kako biste to
vi napravili." Uzdahnula sam, skoro prasnula u smijeh. "Vjerojatno
pretpostavljam da ćete se predomisliti."
Linter je šutio neko vrijeme, i dalje proučavajući kuglu obojenoga
stakla. "Možda i hoću." Slegnuo je ramenima. "Možda i hoću", rekao je
gledajući me zamišljeno. Zakašljao se. "Je li vam brod rekao da sam bio u
Indiji?"
"Indiji? Ne. Ne, nije."
"Proveo sam tamo nekoliko tjedana. Nisam rekao Proizvoljnom da
idem, ali je, naravno, saznao."
"Zašto? Mislim, zašto ste htjeli ići?"
"Htio sam vidjeti kako izgleda", rekao je Linter, sjedeći nagnut
prema naprijed, trljajući uteg pa ga onda vrativši na granitni stol i trljajući
dlanove. "Predivna, predivna je. Ako sam se prije toga i predomišljao,
poslije više nisam." Pogledao me iznenada otvorenoga lica, smjerajućeg
pogleda, ispruženih ruku i raširenih prstiju. "Kontrast", skrenuo je pogled,
a činilo se da ga je živost dojma učinila manje rječitim, "i naglašeni
dijelovi, svjetlo i sjena svega toga. Jad i bijeda, bogalji i napuhani trbusi.
Zbog siromaštva ljepota se toliko izdvajala, jedna je lijepa djevojka u
gomili Kalkute bila poput nemoguće krhkoga cvijeta, ne možete vjerovati
da ju sva prljavština i siromaštvo nisu ukaljali. To je čudo, otkrivenje.
Onda shvatite da će takva biti samo nekoliko godina, da će živjeti samo
nekoliko desetljeća, istrošiti se, roditi šestero djece i uvenuti. Taj osjećaj,
to shvaćanje, to zapanjujuće - " glas mu je odlutao i pogledao me pomalo
bespomoćno, pomalo ranjivo. U tom sam trenutku trebala dati svoj
najoštriji komentar. Ali nisam mogla.
Stoga sam mirno sjedila i šutjela. Linter je rekao: "Ne znam kako da
Vam objasnim. Živo je. Ja sam živ. Ako sutra i umrem, vrijedilo je zbog
proteklih nekoliko mjeseci. Znam da riskiram ostankom, ali u tome je
poanta. Znam da bih se mogao osjećati usamljeno i prestrašeno. Očekujem
da će se to povremeno događati, ali vrijedit će. Zbog samoće sve će ostalo
više vrijediti. Očekujemo da nam sve bude onako kako želimo, ali ovi ljudi
to ne očekuju - navikli su dobiti i dobro i loše. A to im daje interes za
životom, zbog toga cijene prilike koje dobiju. Sma, ljudi znaju što je
tragedija. Oni ju žive. Mi smo samo publika."
Sjedio je ne gledajući u mene dok sam ja zurila u njega. Buka
velegrada brujala je pokraj nas, a sunce je ulazilo i izlazilo iz prostorije
kako su preko nas prelazile sjene oblaka. Pomislila sam: Ti jadnice, tukce
jedan, imaju te.
Evo nas s našim velebnim GKJ-om, našim vrhunskim strojem, koji
može nadmašiti generale čitavih civilizacija i otići na jednodnevni izlet do
Proxime Centauri nakrcan tehnologijom u usporedbi s kojom su njihove
nuklearne bombe petarde, a njihova superračunala manja od kalkulatora.
Letjelica je to toliko fenomenalna zbog svoje moći i nepojmljivoga znanja.
Evo nas s našim brodom, našim modulima i platformama, satelitima i
skuterima, dronovima i prisluškivačima. Prosijavamo planet u potrazi za
najdragocjenijom umjetnošću, najosjetljivijim tajnama, najboljim mislima i
najvećim postignućima. Pljačkamo civilizacije temeljitije od svih osvajača
iz povijesti zajedno i nije nas briga za njihovo jadno naoružanje.
Posvećujemo stoput više pažnje njihovoj umjetnosti, povijesti i filozofiji
nego njihovoj nenadmašivoj znanosti, bacamo pogled na njihove religije i
politike kako bi doktor bacio pogled na simptome. Unatoč svemu tome,
unatoč svekolikoj našoj moći i nadmoći veličinom, tehnologijom,
znanošću, mišlju i ponašanjem, evo ovog jadnog naivca zatelebanog u njih,
iako oni nemaju pojma da on postoji. Opčaran je njima, obožava ih.
Bespomoćan je. Nemoralna pobjeda barbara.
Nije da sam bila u išta boljem položaju. Možda sam htjela upravo
suprotno od Dervleya Lintera, ali sumnjala sam da ću dobiti to što želim.
Nisam htjela otići, nisam ih htjela čuvati od nas i dopustiti im da se sami
proždru, već sam htjela maksimalno uplitanje. Htjela sam ih podvrgnuti
promjenama kojima bi Trocki bio zadovoljan. Htjela sam gledati kako se
generalima raznih hunti pune gaće kad shvate da je budućnost - u
zemaljskim terminima - crvena, jarko crvena.
Naravno da je brod i mene smatrao ludom. Možda je mislio da ćemo
se Linter i ja nekako poništiti i da ćemo se oboje urazumiti.
Linter nije htio da se na tom planetu išta napravi, a ja sam htjela
napraviti sve. Brod će - zajedno s drugim Umovima koji su mu pomagali
donijeti odluku - vjerojatno donijeti odluku bližu Linterovoj, nego mojoj
želji, ali upravo zato Linter ne može ostati ovdje. Bit će poput male,
nasumično namještene bombe koja odbrojava usred nekontaminiranoga
eksperimen ta, što će Zemlja vjerojatno postati; komadić radikalne
kontaminacije koji samo čeka da izvede Heisenberga nad cijelim
projektom.
U tom trenutku nisam više ništa mogla učiniti u vezi s Linterom.
Neka razmisli o onome što sam mu rekla. Možda će mu saznanje da brod
nije jedini koji misli da je budalast i sebičan utjecati na odluku.
Navela sam ga da mi pokaže Pariz iz svog Rollsa, a onda smo
večerali - veličanstveno - u Montmartru i završili na lijevoj obali. Lutali
smo labirintom uličica i kušali velik broj vina i drugih alkohola.
Rezervirala sam sobu u hotelu George, ali sam ipak ostala s Linterom,
samo zato što mi se to činilo kao najprirodnija stvar - naročito pijana - a
ionako je već prošlo duže vrijeme otkako me netko grlio tijekom noći.
Sljedeće sam jutro otišla za Berlin, a prije toga smo oboje pokazali
određenu dozu neugode te se rastali kao prijatelji.

3.3: Zaostali u razvoju

Ima nečega u samoj ideji grada što je ključno za razumijevanje
planeta kao što je Zemlja, naročito za razumijevanje tada postojeće skupine
civilizacija4 koje su se same nazivale Zapadom. Ta je ideja, barem za
mene, dosegnula svoju materijalističku apoteozu u Berlinu za vrijeme Zida.
Možda zapadnem u nekakav šok kada me nešto duboko dirne jer čak
ni u ovoj zreloj srednjoj dobi nisam sigurna u događaje iz Berlina. Moram
priznati da mi ono čega se sjećam iz Berlina u sjećanju nije posloženo ni u
kakav normalan, kronološki slijed, jedina mi je isprika to što je sam Berlin
bio toliko abnormalan - a opet toliko bizarno reprezentativan - da je bio
nestvaran. Povremeno jezivi Disneyland koji je bio dio stvarnog svijeta (i
svijeta realpolitike), kristalizacija svega što su ti ljudi tijekom svoje
povijesti uspjeli proizvesti, uništiti, ponovno uspostaviti, slaviti, osuditi i
obožavati. Prkosno je nadilazio sve što je predstavljao i dosegnuo jedno -
ali višestruko, vlastito značenje - zbroj, odgovor, izjavu, što nijedan grad
pri zdravoj pameti ne bi htio ili mogao biti. Rekla sam da smo više od
svega bili zainteresirani za zemaljsku umjetnost - Berlin je bio remek-
djelo, ekvivalent našeg broda.
Sjećam se šetnji gradom, danju i noću, gledanja zgrada čiji su zidovi
još uvijek bili puni rupa od metaka iz rata koji je završio prije trideset i
dvije godine. Osvijetljene, krcate, inače sasvim obične poslovne zgrade
izgledale su kao da su gađane zrncima pijeska veličine teniske loptice;
policijske postaje, stambene zgrade, crkve, zidovi parkova, sami pločnici
nosili su stigme davnoga nasilja, trag metala na kamenu.
Mogla sam pročitati te zidove, rekonstruirati iz tih ruševina događaje
dana, popodneva, sata ili samo nekoliko minuta. Tu su šarali strojnicom,
lakši kalibar djelovao je poput kapljica kiseline, a teži ostavljao tragove
poput udaraca krampa po ledu. Ovdje su proboji oblikovanih naboja i
kinetičkih oružja kamen isprugali iskrzanim rupama, koje su kasnije
zatvorene ciglama. Tu je eksplodirala granata i krhotine su letjele posvuda,
kopale plitke kratere po pločniku i izbušile zid. Ponekad je u nekom smjeru
kamen bio netaknut, kao šrapnelska sjena, i možda predstavljao mjesto na
kojem je vojnik ostavio svoju sliku u trenutku smrti.
Na jednom su mjestu na luku željeznice svi tragovi bili divljački
nagnuti, izdubili su jarak preko jedne strane luka, pogodili pločnik pa se
uspeli drugom stranom. Stajala sam i razmišljala pa shvatila da je prije tri
desetljeća tu vjerojatno čučao vojnik Crvene armije i privukao paljbu iz
zgrade s druge strane ceste kojom sam došla; čak sam mogla vidjeti i o
kojem se prozoru radi.
Zapadnjačkom sam podzemnom prošla ispod zida, prešla iz jednog
dijela Zapadnog Berlina u drugi, od Hallesches Tora do Tegela. U
Friedrichstrasse ste mogli sići s vlaka i ući u Istočni Berlin, ali druge su
postaje ispod Istočnog bile zatvorene. Stražari sa strojnicama promatrali su
kako vlak jurca kroz napuštene postaje. Sablasni plavičasti sjaj osvjetljavao
je tu filmsku scenu - prolazak vlaka podigao je u kovitlac stari papir i
zalepetao poderanim rubovima starih postera zalijepljenih za zidove.
Morala sam dvaput putovati vlakom kako bih bila sigurna da nisam
umislila tu scenu; putnici su izgledali kao da se dosađuju, poput zombija,
poput svih drugih putnika u podzemnoj.
Grad je ponekad odisao tom zastrašujućom, sablasnom prazninom.
Za padni je Berlin bio jasno okružen, velik, pun parkova, drveća i jezera,
ali i pun ljudi koji su napuštali grad. Bile su to brojke od desetak tisuća
ljudi godišnje (unatoč raznim stipendijama i poreznim olakšicama koje su
ih trebale nagovoriti da ostanu), što je značilo da je, iako je postojala ista
vrsta kapitalizma kojom sam bila okružena u Londonu i koju sam osjetila u
Parizu, njegova gustoća bila manja, jednostavno nije postojao pritisak da se
zemlja razvije. I tako je grad bio pun propucanih zgrada i širokih prostora;
bombardiranih mjesta punih ruševina bez prozora i krovova, velikih
napuštenih brodova koju plutaju na moru trave. Usporedno s elegancijom
Kurfürstendamma, to je nasljeđe uništenja i razaranja postalo samo još
jedno golemo umjetničko djelo, kao neobično iskrivljen vrh memorijalne
crkve cara Wilhelma postavljene na kraj Ku'damma kao ukrasna zgrada na
kraju avenije s drvoredom.
Čak su i dva željeznička sustava doprinosila dojmu nestvarnosti koji
je grad ostavljao, dojmu da stalno prelazite iz jednog kontinuuma u drugi.
Umjesto da Zapad vodi sve na svojoj, a Istok na svojoj strani, Istok je
upravljao S-Bahnom (nadzemnom) na obje strane, a Zapad U-Bahnom
(podzemnom) na obje strane. U-Bahn je prolazio kroz uklete postaje pod
Istokom, a S-Bahn je imao vlastite napuštene i korovom obrasle postaje na
Zapadu. Obje su ignorirale Zid pošto je S-Bahn prelazila preko njega, a na
nekim je mjestima išla i ispod tla, a U-Bahn je često izbijala na površinu.
Nastavljam piliti po ovome i napominjem da su čak i dvokatni autobusi i
vlakovi pridodavali dojmu višeslojne stvarnosti. U gradu kao što je Berlin
omatanje Reichstaga kao da je paket nije bilo ni približno bizarna ideja kao
što je to bio sam grad.
Na istočnu sam stranu jednom prešla kroz Friedrichstrasse a jednom
kroz Checkpoint Charlie. Bilo je mjesta na kojima se činilo da je vrijeme
stalo i puno je zgrada i znakova izgledalo kao da se prije trideset godina na
njih počela spuštati nikad očišćena prašina. Bilo je na istočnoj strani
trgovina u kojima ste mogli plaćati samo stranom valutom. Nekako nisu
zaista ličile na prave trgovine. Kao da se neki muljator iz neke degenerične
polusocijalističke budućnosti trudio stvoriti izložak iz zabavnog parka koji
bi predstavljao kapitalističku trgovinu iz kasnog dvadesetog stoljeća i u
tome nije uspio zbog nedostatka mašte.
Nije bilo uvjerljivo. Nije me uvjerilo. Bila sam i malo potresena. Je li
ta farsa, taj sumorni cirkus koji pokušava imitirati Zapad - i ne ide mu - bio
najbolje što su lokalci mogli napraviti koristeći socijalizam? Možda nešto
nije valjalo toliko duboko u njihovoj srži da brod još uvijek nije uspio
primijetiti što; neka genetska mana zbog koje nikad neće moći živjeti i
surađivati bez poticaja vanjske prijetnje; nikad se neće prestati boriti, nikad
neće prestati stvarati svoj užasan, zadivljujuć, krvavi nered. Možda unatoč
svim našim sredstvima ne možemo učiniti ništa za njih.
Prošlo me to. Ništa nije ukazivalo na to da je dojam išta više od
trenutne i - s obzirom na ranu pojavu - sasvim razumljive aberacije.
Njihova povijest nije bila toliko različita od drugih, prolazili su kroz iste
stvari kao i tisuće drugih civilizacija i nije bilo sumnje da su djetinjstva tih
drugih civilizacija sadržavala bezbroj prilika u kojima bi svaki pristojan,
uravnotežen, razuman i ljudski zabrinut promatrač poželio vrištati od očaja.
Bilo je ironično da su u ovom navodno glavnom gradu komunizma
bili toliko zainteresirani za novac; barem mi je desetak ljudi na istočnoj
strani prišlo i pitalo me želim li ga promijeniti. Je li to predstavljalo
kvalitativnu ili kvantitativnu promjenu? Pitala sam ih (i većinom dobila
blijed pogled kao odgovor). "Novac implicira siromaštvo", citirala sam im.
Kvragu, trebali bi to ugravirati u kamen ponad vrata hangara svake GKJ.
Ostala sam mjesec dana u Berlinu, posjetila sve turističke lokacije,
hodala i vozila se autom, vlakom i busom čitavim gradom, jedrila i plivala
u Havelu te jahala kroz šume Grünewalda i Spandaua.
Napustila sam grad, prema prijedlogu broda, hamburškim koridorom.
Cesta je prolazila kroz sela koja su zapela u pedesetima. Ponekad i tisuću
osamsto pedesetima - dimnjačari na biciklima nosili su visoke crne šešire i
četke crnih štapova nalik čađavim tratinčicama ukradenim iz vrta nekog
diva. Osjećala sam se vrlo samosvjesno i bogato u svojem velikom
crvenom Volvu.
Te sam noći ostavila auto na obali Elbe. Modul se uz uzdah pojavio
iz mraka, crno na crnom i odveo me na brod, koji je u tom trenutku
prelijetao Tihi ocean, prateći jato kitova ispod sebe i skenirajući im goleme
mozgove efektorima dok su pjevali.

4. Herezijarh
4.1: Manjinski izvještaj
Trebala sam znati da mi nije dobro pričati Li'ndaneu o Parizu i
Berlinu, ali pričala sam. Plutala sam u antigravitacijskom prostoru s još
nekoliko ljudi nakon kupanja u brodskom bazenu. Zapravo sam
razgovarala s prijateljicama, Roghres Shasapt i Tagm Lokri, a Li je bio
tamo i prisluškivao.
"Ah", rekao je dok je doplutao prema meni kako bi mi mahao prstom
pred nosom. "To je to."
"To je što?"
"Taj spomenik. Sad vidim. Razmisli malo."
"Spomenik Deportaciji u Parizu, na to misliš."
"Pička. Na to mislim."
Zavrtjela sam glavom. "Li, mislim da nemaš pojma o čemu pričaš."
"Ma, samo je napaljen", rekla je Roghres. "Patio je za tobom kad si
otišla."
"Glupost", rekao je Li i gađao Roghres vodom. "Pričam o ovome,
većina je spomenika nalik na kitu; kenotafi, stupovi. Spomenik koji je Sma
vidjela je pička, čak se nalazi usred račvanja rijeke; vrlo pubično. Iz toga i
Smaina općeg stava očito je da Sma sublimira svoju seksualnost u sve ove
budalaštine s Kontaktom."
"Pa, nisam pojma imala", rekla sam.
 "U biti, ono što ti želiš, Diziet, jest da te čitava civilizacija izjebe,
čitav planet. To te valjda čini dobrim operativcem Kontakta ako tako nešto
želiš biti -"
"Li je, naravno, ovdje samo radi sunčanja", prekinula ga je Tagm.
"- ali ja kažem", nastavio je Li, "da je bolje ne sublimirati ništa. Ako
samo hoćeš dobru ševu -" (Li je iskoristio englesku riječ) "- onda bi to
trebala i dobiti, a ne znakoviti sukob sa zabačenom kuglom zaraženom
pomahnitalim manijacima koji stalno misle da su najjači."
"Još uvijek tvrdim da si ti taj koji želi dobru ševu", rekla je Roghres.
"Upravo tako!" izjavio je Li raširivši ruke i štrcajući još vode oko
sebe, lelujajući u nultoj gravitaciji. "Ali ja to ne poričem."
"Gospodin Prirodni", kimnula je Tagm.
"Što ne valja s tim?" zahtijevao je Li.
"Sjećam se da si neki dan rekao da je problem s ljudima taj što su
previše prirodni, nedovoljno civilizirani", rekla je Tagm pa se okrenula
prema meni. "Doduše, to je bilo neki dan, a Li mijenja stavove brže od
svih."
"Ima prirodno i ima loše prirodno", rekao je Li. "Ja sam po svojoj
prirodi civiliziran, a oni su barbari, stoga bih trebao biti što prirodniji, a oni
bi se trebali truditi da budu što manje prirodni. No, skrećemo s teme.
Kažem da Sma definitivno ima psihološki problem i mislim da bih, kao
jedina osoba na ovom stroju koju zanima frojdovska analiza, ja trebao biti
taj koji će joj pomoći."
"To je nevjerojatno ljubazno od tebe", rekla sam mu.
"Nimalo", odmahnuo je rukom. Vjerojatno je poprskao većinu svojih
kapljica vode prema nama pošto se polako udaljavao od nas, prema
udaljenom kraju AG dvorane.
"Freud!" frknula je Roghres posprdno, malo napušena Neredom.
"Nevjernice", rekao je Li, stisnutih očiju. "Pretpostavljam da su tvoji
heroji Marks i Lenjin."
"Nikako, ja sam za Adama Smitha", promrmljala je Roghres. Počela
je izvoditi salto u zraku, polako vježbajući.
"Glupost", ispljunuo je Li (doslovno, ali predvidjela sam što će
napraviti i uspjela se izmaknuti).
 "Li, ti si stvarno najnapaljeniji čovjek na ovome brodu", dodala je
Tagm. "Tebi treba psihoanalitičar. Tvoja opsesija seksom nije samo -"
"Ja sam opsjednut seksom?" rekao je Li bodući se u prsa palcem pa
zabacivši glavu. "Ha!" Nasmijao se. "Slušaj", namjestio se u nešto što bi na
Zemlji moglo proći kao položaj lotusa i stavio ruku na bok dok je drugom
pokazivao u desno, "oni su opsjednuti seksom. Znaš li koliko u engleskom
jeziku ima riječi za kitu? Ili pičku? Stotine, stotine. Koliko ih mi imamo?
Po jednu za svako, za __5 uporabu kao i za anatomsku oznaku. Nijedna nije
psovka.
Sve što priznajem jest da želim staviti jedno u drugo. Spreman,
voljan i zainteresiran. Što ne valja s tim?"
"Ništa u tom smislu", rekla sam mu. "Ali postoji točka u kojoj interes
prerasta u opsesiju, a mislim da većina ljudi opsesiju smatra nečim lošim
jer umanjuje različitost i fleksibilnost."
Li je, još uvijek plutajući dalje od nas, žestoko kimnuo. "Reći ću
samo ovo - zbog opsesije raznolikošću i fleksibilnošću ova je takozvana
Kultura postala dosadna."
"Li je osnovao Društvo dosade dok te nije bilo", objasnila je Tagm
smiješeći mi se. "Doduše, nitko mu se nije pridružio."
"Ide nam vrlo dobro", potvrdio je Li. "Usput, promijenio sam naziv u
Ligu čamljenja. Da, dosada je podcijenjen aspekt postojanja naše
pseudocivilizacije. Iako sam isprva smatrao da će biti zanimljivo na jedan
vrlo dosadan način okupljati na jednom mjestu ljude kojima je iznimno
dosadno, sad mi je jasno da se radi o vrlo dirljivom i iznimno prosječnom
iskustvu koje nema nikakve veze sa samoćom.
"Misliš da nas Zemlja može puno toga naučiti po tom pitanju?" pitala
je Tagm pa se okrenula i obratila najbližem zidu. "Brode, stavi zrak na
srednju vrijednost, može?"
"Zemlja je iznimno dosadan planet", rekao je Li ozbiljno dok je jedan
kraj hodnika počeo gurati zrak prema nama, a drugi počeo usisavati. Počeo
nas je lagano nositi povjetarac.
"Zemlja? Dosadna?" rekla sam. Voda mi se sušila na koži.
"Koja je svrha planeta na kojem jedva da možeš napraviti korak a da
se ne spotakneš preko nekoga, ubiješ nekoga ili nešto naslikaš, skladaš,
poguraš granice znanosti, budeš mučen ili se ubiješ, pogineš u
automobilskoj nesreći, skrivaš se od policije ili patiš od neke apsurdne
bolesti ili -"
Udarili smo u meki, porozni usisni zid. "Hej, ovaj zid siše!"
zahihotala se Roghres. Odskočili smo i prošli pored Lija koji je bio malo
iza nas i kretao se u suprotnom smjeru, još uvijek prema zidu. Roghres ga
je promatrala kao što pijanac u baru promatra muhu na rubu čaše.
"Ludnica."
"Nego", rekla sam dok smo se mimoilazili. "Kako uza sve to može
biti dosadno? Sigurno se događa toliko toga -"
"Da je dosadno, jest. Previše dosade ne čini nešto zanimljivim osim
na jedan suhoparan, akademski način. Ako neko mjesto nije nimalo
zanimljivo, onda je sasvim zanimljivo i samim time u svojoj srži nije
dosadno." Li je udario i odbio se od zida. Usporili smo, stali i promijenili
smjer, vraćali se natrag. Roghres je mahnula Liju dok smo se mimoilazili.
"Ali", rekla sam, "Zemlja - da vidim jesam li skužila - Zemlja, na kojoj se
svašta događa, toliko je puna zanimljivosti da je dosadna." Zaškiljila sam
prema Liju. "To hoćeš reći?"
"Nešto tako."
"Ti si lud."
"Ti si dosadna."

4.2: Špreha sretnih idiota

Razgovarala sam s brodom o Linteru dan nakon što sam bila kod
njega u Parizu i još nekoliko puta nakon toga. Nisam se baš nadala da će se
predomisliti. Brod je koristio svoj deprimirani glas kada je govorio o
njemu.
Naravno, da je htio, brod je mogao čitavu raspravu učiniti
besmislenom i nepotrebnom tako što bi oteo Lintera. Što sam više
razmišljala o tome, to sam sigurnija bila da je brod prisluškivao ili pratio
Lintera mikrodronovima. Sigurno je već s prvim naznakama misli o
ostajanju Proizvoljni poduzeo sve mjere da Lintera ne izgubi s vida, čak i
kad izađe bez terminala. U biti, mogao je i mene promatrati, iako je tvrdio
da me ne promatra (izbjegavao je odgovor u vezi s Linterom, a nema većeg
muljatora u galaksiji od GKJ, tako da sam mogla zaboraviti na izravan
odgovor 6. No, sami izvucite zaključak).
Tehnički, brodu ništa ne bi bilo lakše nego drogirati Lintera ili
poslati drona da ga ošamuti i zapakira u modul. Pretpostavljam da ga je
mogao čak i izmjestiti, teleportirati ga kao u Zvjezdanim stazama (koje je
brod smatrao spektakularnima).7 Ali nisam mogla zamisliti kako radi tako
nešto. Još nisam upoznala brod - a mislim da ne bih ni htjela - koji se
umnim sposobnostima ponosi manje od fizičke moći, a Linterova otmica
bila bi poput priznanja da ga nije sposoban nadmudriti. Ne sumnjam da bi
smislio odličnu izliku za taj čin i sasvim sigurno bi se izvukao - nijedan
drugi kvorum Umova Kontakta ne bi mu ponudio da bira između izgona i
restrukturiranja - ali, ajme, što bi se osramotio. GKJ mogu biti strašno zli i
Proizvoljni bi postao predmet sprdnje flote Kontakta barem na nekoliko
mjeseci.
"Bi li ti tako nešto palo na pamet?"
"Sve mi pada na pamet", obrecnuo se brod. "Ali ne, mislim da to ne
bih učinio, čak ni kao posljednji potez."
Hrpa je nas gledala King Konga i sad smo sjedili pored brodskog
bazena, grickali kažu i degustirali francuska vina (Sva su bila uzgojena na
brodu, ali statistički bolja od pravih, uvjeravao nas je brod. Ne, nije ni
mene). Razmišljala sam o Linteru i pitala daljinskog drona kakve planove
ima u rezervi za slučaj da dođe do najgoreg.8
"Što je posljednji potez?"
"Ne znam. Pratiti ga, čekati situaciju u kojoj će lokalci vjerojatno
otkriti da nije jedan od njih - recimo u bolnici - pa onda baciti
mikronukelarku na to mjesto."
"Molim?"
"Bila bi to sjajna Tajanstvena eksplozija."
"Budi ozbiljan."
"Ozbiljan sam. Što je još jedan besmislen nasilan čin na tom cirkusu
od planeta? Bilo bi prikladno. Kad si u Rimu, spali ga."
"Nisi zaista ozbiljan, je li tako?"
"Sma! Naravno da nisam! Jesi li na nečemu? Muko moja, dovraga i s
moralnošću, ali bilo bi toliko neelegantno. Kakvim me to smatrate?
Stvarno!" Dron je otišao.
Toćala sam noge u bazenu. Brod nam je svirao džez iz tridesetih, i to
nepročišćene snimke, s pucketanjem i šištanjem. Prebacio se na to i na
gregorijanske napjeve nakon što je - dok sam bila u Berlinu - pokušavao
natjerati sve na brodu da slušaju Stockhausen. Nije mi bilo žao što sam
propustila tu fazu stalno promjenjivog glazbenog ukusa broda.
Također, dok me nije bilo, brod je poslao razglednicu sa zahtjevom
BBC- jevom World Serviceu u kojem je zatražio da puste "pjesmu Space
Oddity gospodina Davida Bowija za brod Proizvoljni i njegovu posadu."
(Ovo je došlo od stroja koji je mogao preplaviti čitav Zemljin
elektromagnetski spektar čime god je htio izvučenim s prostora onkraj
Betelgeusa.) Nisu mu pustili pjesmu. Brod je to smatrao urnebesnim.
"Evo Dizzy, ona će znati."
Okrenula sam se i vidjela kako mi prilaze Roghres i Djibard Alsahil.
Sjele su pored mene. Djibard je bila Linterova prijateljica tijekom godine
između napuštanja Loš za posao i pronalaska Zemlje.
"Bok", rekla sam. "Znati što?"
"Što se dogodilo Dervleyju Linteru?" rekla je Roghres, vukući ruku
kroz bazen. "Djib se upravo vratila iz Tokija i htjela ga je vidjeti, ali brod
se čudno ponaša i ne želi reći gdje je."
Pogledala sam Djibard koja je sjedila prekriženih nogu i podsjećala
na malog gnoma. Smiješila se široko; izgledala je napušeno.
"Zašto misliš da išta znam?" rekla sam Roghres.
"Čula sam glasinu da si se vidjela s njim u Parizu."
"Hmm. Pa, da, jesam." Promatrala sam krasne uzorke svjetla koje je
brod stvarao na udaljenom zidu. Polako su postajali sve jarkiji dok su
glavna svjetla postajala ružičastija kako se brodska večer približavala (brod
se polako doveo u 24-satni ciklus).
"Zašto se nije vratio na brod?" pitala je Roghres. "Na samom je
početku otišao u Pariz. Kako to da je još uvijek tamo? Neće valjda prijeći u
domoroce?"
"Vidjela sam ga samo na jedan dan. I manje, u biti. Ne bih htjela
komentirati njegovo mentalno stanje. Činio mi se sretan."
"Onda nemoj odgovoriti", rekla je Djibard mumljajući.
Pogledala sam je na trenutak, još se uvijek smiješila. Okrenula sam
se natrag prema Roghres. "Zašto ga sama ne kontaktiraš?"
"Pokušala je", rekla je Roghres. Kimnula je prema drugoj ženi.
"Djibard je probala, na i izvan planeta. Nije se javio."
Djibard je imala sklopljene oči. Pogledala sam Roghres. "Onda
vjerojatno ne želi razgovarati."
"Znaš", rekla je Djibard, još uvijek sklopljenih očiju, "mislim da je to
zato što mi ne sazrijevamo na isti način kao oni. Mislim, ženke imaju
mjesečnicu, a mužjaci taj neki mačizam jer moraju raditi sve te stvari koje
navodno trebaju napraviti. Hoću reći, mi nemamo te stvari, hoću reći
postoje razne stvari koje im rade nešto, a mi to nemamo. Njih. Nemamo ih
pa nas onda ne istroše. Mislim da je u tome tajna. Pritisak, udarci i
razočaranja. Mislim da mi je to netko rekao. Hoću reći, to je tako
nepošteno, ali ne znam još za koga. Nisam to još skužila, znaš?"
Pogledala sam Roghres i ona je pogledala mene. Neke vas droge
zaista pretvore u blebetave idiote.
"Mislim da znaš nešto što nam ne govoriš", rekla je Roghres. "I
mislim da to neću izvući iz tebe." Nasmiješila se. "Znam, ako mi ne kažeš
reći ću Liju da si mi rekla da si potajno zaljubljena u njega i da samo
glumiš teško dostupnu. Što kažeš na to?" "Reći ću te mami, a moja je veća
od tvoje." Roghres se nasmijala. Uzela je Djibard pod ruku i obje su ustale.
Krenule su, Roghres je navodila Djibrad koja je dok se odmicala od mene
rekla: "Znaš, mislim da je to zato jer ne sazrijevamo kao oni. Mislim,
ženke -"
Dron koji je nosio prazne čaše prošao je pored njih i promrmljao:
"Blebetava Djibard", i to na engleskom. Nasmiješila sam se i zamahala
nogama kroz toplu vodu.

4.3: Ablacija
Provela sam nekoliko tjedana u Aucklandu, pa onda u Edinburghu pa
onda opet na brodu. Nekoliko me ljudi pitalo za Lintera, ali očito se
proširio glas da, iako ništa nisam znala, neću ništa nikome reći. Ipak, nitko
se nije činio manje prijateljski nastrojenim zbog toga.
U međuvremenu je Li započeo kampanju kojom je pokušavao
natjerati brod da mu dopusti posjet Zemlji bez uporabe modifikacija.
Planirao se spuštati niz planinu - dati da ga odbace na vrh jedne i onda se
spustiti. Rekao je brodu da bi to bilo savršeno sigurno što se tiče
osiguranja, barem na Himalaji, jer čak i ako ga netko vidi mislit će da je
Jeti. Brod je rekao da će razmisliti (što je značilo ne).
Oko sredine lipnja brod me iznenadio molbom da odem u Oslo na
jedan dan. Linter me htio vidjeti.
 Jednog vedrog, ranog jutra modul me spustio u šumu pored
Sandvike. Uhvatila sam bus za centar i odšetala do parka Frogner. Pronašla
sam most preko rijeke koji je Linter htio iskoristiti za sastanak i sjela na
parapet.
Nisam ga odmah prepoznala. Obično prepoznajem ljude po hodu, a
Linterov se hod promijenio. Izgledao je mršavije i bljeđe, nije više bio
toliko impozantan. Isto odijelo kao u Parizu, iako mu je bilo malo
preveliko i pomalo ofucano. Stao je na metar od mene.
"Bok." Ispružila sam ruku. Rukovao se sa mnom, kimnuo.
"Lijepo je opet te vidjeti. Kako si?" Glas mu je zvučao slabašnije,
nesigurnije.
Zavrtjela sam glavom smiješeći se. "Savršeno, naravno."
"Ah, naravno." Izbjegavao je moj pogled.
Osjećala sam se neugodno dok je samo stajao tamo pa sam skliznula
s parapeta i stala pred njega. Činio se nekako manji. Trljao je ruke kao da
mu je hladno i gledao prema širokoj aveniji bizarnih skulptura Vigoland
pod plavim jutarnjim nebom sjevera. "Želiš li prošetati?" pitao je.
"Da, može." Krenuli smo preko mosta, prema prvim stubama na
udaljenoj strani obeliska i fontane.
"Hvala što si došla", rekao je Linter pa skrenuo pogled s mene.
"Okej je. Lijep grad." Skinula sam kožnu jaknu i prebacila je preko
ramena. Nosila sam traperice i čizme, ali dan je ustvari bio za bluzu i
suknju. "No, kako ti ide?"
"Još uvijek ostajem, ako te to zanima." Obrambeno.
"Pretpostavila sam."
Opustio se, nakašljao. Šetali smo preko širokog, praznog mosta. Još
je uvijek bilo prerano za većinu ljudi i činilo se da smo sami u parku.
Rasvjeta mosta i kamenih kockastih stupova polako je prolazila pored nas,
davala kontrapunkt krivuljama neobičnih struktura.
"Htio bih da ovo uzmeš" Linter je stao, opipao unutar jakne i izvukao
nešto što je ličilo na pozlaćenu parkericu. Odvrnuo je vrh; tamo gdje je
trebao biti vršak nalazila se siva cijev prekrivena sićušnim šarenim
simbolima koji nisu pripadali nijednom zemaljskom jeziku. Malo je crveno
svjetlo lijeno treperilo. Vratio je vrh natrag na terminal. "Hoćeš li ga
uzeti?" rekao je, trepćući.
 "Da, ako si siguran."
"Nisam ga koristio već tjednima."
"Na koji si način kontaktirao brod da se vidimo?"
"Šalje mi dronove na razgovor. Ponudio sam terminal i njima, ali
nisu ga htjeli uzeti. Brod ga ne želi uzeti. Mislim da ne želi biti
odgovoran."
"Ali želiš da ja budem?"
"Kao prijateljica. Htio bi to. Molim te, uzmi ga."
"Gledaj, zašto ga ne bi zadržao, ali bez da ga koristiš. Za hitne
slučajeve -"
"Ne. Ne. Uzmi ga, molim te." Linter me kratko gledao u oči. "Samo
formalnost."
Osjetila sam neobičan poriv nasmijati se zbog načina na koji je to
rekao. Umjesto toga, uzela sam terminal i zagurala ga u svoju jaknu. Linter
je uzdahnuo. Nastavili smo šetati.
Bio je lijep dan. Nebo bez oblaka, čist zrak, pun mirisa mora i
zemlje. Nisam bila sigurna ima li nečega u svjetlu što ga čini
sjevernjačkim, možda je samo izgledalo drugačije jer ste znali da vas svega
tisuću kilometara zraka dijeli od još svježijeg, hladnijeg zraka Arktičkog
mora, velikih ledenjaka i milijuna kvadratnih kilometara leda i snijega.
Bilo je kao da ste na drugom planetu.
Uspeli smo se stubama, a Linter je, činilo se, proučavao svaku.
Ogledavala sam se, upijala slike, zvukove i miris mjesta, podsjećalo me na
moje odmore od Londona. Pogledala sam muškaraca pored sebe.
"Svjestan si da ne izgledaš baš najbolje?"
Nije me pogledao, činilo se da proučava nešto na kraju staze. "Pa,
moglo bi se reći da sam se promijenio." Nesigurno se nasmiješio. "Nisam
ono što sam nekad bio."
Nešto u njegovu izgovoru ili tonu natjeralo me da se naježim. Opet je
gledao svoja stopala.
"Ostaješ ovdje, u Oslu?" pitala sam ga.
"Dogledno vrijeme, da. Sviđa mi se ovdje. Nije kao glavni grad, čisto
je i kompaktno ali -" zašutio je, zavrtio glavom. "Ali mislim da ću se
uskoro odseliti."
 Nastavili smo se uspinjati stubama. Od nekih mi je Vigelandovih
skulptura bilo iznimno neugodno. Osjetila sam navalu nekog osjećaja
poput gađenja i to me zaskočilo. Nekakva zgađenost planetom. U ovom su
svijetu upravo u ovom trenutku razmatrali napuštanje bombardera B1 kako
bi se usredotočili na krstareće projektile. Ono što je počelo kao neutronska
bom ba preimenovano je u bojnu glavu pojačane radijacije pa onda u
napravu umanjenoga udara. Svi su oni bolesnici, a i on je, pomislila sam
iznenada. Zaraženi.
Ne, to je bila glupost. Postajala sam ksenofobična. Greška je bila u
meni.
"Mogu ti nešto reći?"
"Što?" pitala sam. Čudno pitanje, pomislila sam.
"Možda ti se ne svidi, zato pitam."
"Svejedno mi reci. Preživjet ću."
"Pitao sam brod da me, ovaj, izmijeni." Nakratko me pogledao.
Proučila sam ga. Blaga pogrbljenost, mršavost i blijeda koža nisu trebali
brodsko uplitanje. Vidio je da ga gledam, zavrtio glavom. "Ne, ništa
izvana; iznutra."
"Oh. Što?"
"Pa, naveo sam ga da mi napravi utrobu sličnu onoj lokalaca. Izvadio
sam narkotičke žlijezde i ovaj nervozno se nasmijao, "sustav petlje u
mojim mudima."
Nastavila sam hodati. Povjerovala sam mu odmah. Nisam mogla
vjerovati da je brod pristao na to, ali vjerovala sam Linteru. Nisam znala
što reći.
"Pa, ovaj, nemam izbora nego ići svako malo na zahod, a i poradio
mi je na očima." Zastao je. Sada je bio red na meni da gledam u svoja
stopala, kloparam uza stube u svojim otmjenim talijanskim planinarskim
cipelama. Nisam bila sigurna da ovo želim čuti. "Neka vrsta preusmjerenja
kako bih vidio kao i oni. Malo mutnije, malo slabije, ne manje boja već
više nekako stisnuto. Ne vidim baš dobro noću. Ista stvar vrijedi za uši i
nos. No, na neki način pojačava iskustvo, znaš? Još mi je uvijek drago što
sam to učinio."
"Da." Kimnula sam, ne gledajući ga.
"Moj imunitet više nije savršen. Mogu se prehladiti i slično. Nisam
promijenio oblik kite, odlučio sam da će proći. Jesi li znala da ovdje
postoji veća varijacija u obliku i veličini genitalija? Bušmani iz Kalaharija
imaju stalnu erekciju, a žene tablier egyptien; komad kože koji im prekriva
genitalije." Mahnuo je jednom rukom. "Pa onda i nisam neka nakaza.
Valjda sve ovo onda nije toliko užasno, zar ne? Ne znam zašto sam mislio
da ćeš biti zgađena ili nešto slično."
"Hmm." Pitala sam se što je spopalo brod da napravi sve to za njega.
Pristao je izvesti sva ta, za moj pojam sakaćenja, a nije htio primiti njegov
ter minal. Zašto mu je sve ovo učinio? Rekao je da želi da se Linter
predomisli, a umjesto toga mu je izmijenio tijelo, udovoljio njegovoj
luđačkoj želji da postane sličniji lokalcima.
"Ne mogu više promijeniti spol, ako poželim. Dijelovi tijela će mi i
dalje ponovno izrasti ako ih odrežem. To nije mogao promijeniti, barem ne
ovako brzo, trebalo bi vremena i intenzivnu njegu. Nije mi htio promijeniti
niti brzinu starenja, kako se to već zove. Pa ću i dalje stariti polako i živjeti
duže nego oni, ali mislim da bi kasnije brod mogao popustiti, kad mu bude
jasno da sam iskren."
Sve o čemu sam mogla misliti bilo je da pretvorbom Linterove
fiziologije u nešto bliže planetarnom standardu brod ustvari želi pokazati
koliko je život ovdje užasan. Možda je mislio da će, ako mu utrlja u lice
ljudsko stanje, Linter vrišteći pobjeći natrag u zagrljaj pregršti brodskih
užitaka, napokon zadovoljan Kulturom.
"Ne smeta ti, je li tako?"
"Smeta? Zašto bi mi smetalo?" rekla sam i istog trena požalila što
zvučim kao da sam ispala iz sapunice.
"Da, vidim da ti smeta", rekao je Linter. "Misliš da sam lud, je li
tako?"
"Okej." Zastala sam na pola puta uza stube, okrenula se prema
njemu. "Da, mislim da si lud što odbacuješ toliko toga. Nesmotreno je i
glupo. Kao da to radiš samo da bi živcirao ljude, testirao brod. Pokušavaš
ga natjerati da se naljuti na tebe ili tako nešto?"
"Naravno da ne, Sma." Izgledao je povrijeđeno. "Nije me baš briga
za brod, ali malo sam se zabrinuo jer mi je stalo što ti misliš." Primio je
moju slobodnu ruku svojima. Bile su hladne. "Prijateljica si mi. Bitna si
mi. Ne želim nikoga uvrijediti, ni tebe, ni nekog drugog. No, moram učiniti
ono što mi se čini ispravnim. Ovo mi je užasno važno, važnije od ičega što
sam ikada radio. Ne želim nikoga uznemiriti, ali... Gledaj, žao mi je."
Pustio mi je ruku.
"Da, i meni je žao. Ali to je kao mutacija. Kao zaraza."
"Ah, mi smo zaraza, Sma." Okrenuo se i sjeo na stepenice, pogledao
prema gradu i moru. "Mi smo ti koji su drugačiji, mi smo samounakaženi,
samomutirani. Ovo je mainstream. Mi smo kao jako pametni klinci, djeca
koja imaju fenomenalne graditeljske sposobnosti. Oni su pravi zato što
žive kako moraju. Mi nismo zato što živimo kako želimo."
"Linter", rekla sam sjedajući pored njega. "Ovo je jebena ludnica,
zemlja mračnih mozgova. Ovdje smo pokupili zajamčeno međusobno
uništenje. Ovdje su ljude bacali u kipuću vodu kako bi izliječili od bolesti,
ovdje koriste terapiju elektrošokovima, ovdje nacija koja ima zakone protiv
okrutne kazne do smrti prži ljude strujom
"Hajde, spomeni i logore smrti", rekao je Linter trepćući prema
plavoj daljini.
"Nikad nije bio rajski vrt. Nikad neće ni biti, ali može napredovati.
Okrećeš leđa svakom napretku koji smo napravili u odnosu na njih, a sad
vrijeđaš i njih i Kulturu."
"O, pardon." Ljuljao se grleći sam sebe.
"Jedini način na koji mogu dalje - na koji mogu preživjeti - isti je
način koji smo mi primijenili, a ti mi govoriš da je to sve sranje. To je
izbjeglički mentalitet i oni ti ne bi zahvalili na tome što činiš. Oni bi te
nazvali ludim."
Zavrtio je glavom držeći ruke pod pazuhima, zureći i dalje u daljinu.
"Možda ne moraju ići istom rutom. Možda im ne trebaju Umovi, možda im
ne treba sve više i više tehnologije. Možda mogu sve to sami, bez ratova i
revolucija, samo razumijevanjem, samo vjerom u nešto. Nečim što je
prirodnije nego što možemo shvatiti. Prirodnost je nešto što oni još uvijek
razumiju."
"Prirodnost?" rekla sam glasno. "Ovi će ti reći da je bilo što
prirodno, reći će ti da su pohlepa, mržnja, ljubomora i paranoja, bezumno
religiozno štovanje i strah od boga, čak i mržnja svakog tko je druge boje
ili mišljenja prirodni. Da je mrziti crnce ili bijelce, žene ili muškarce ili
homoseksualce prirodno. Čovjek je čovjeku vuk, gledaju samo sebe, a
ostale tko šiša. Jebote, toliko su uvjereni u to što je prirodno da će ti oni
najsofisticiraniji reći da su patnja i zlo prirodni i nužni jer inače ne možeš
imati užitak ili dobro. Reći će ti da je bilo koji od njihovih usranih trulih
sistema prirodan i ispravan, jedini ispravan. Njima je prirodno sve što
mogu iskoristiti kao oružje u borbi za svoj mali usrani kutak, tko jebe
ostale. Prirodniji su od nas koliko je i ameba prirodnija od njih samo zato
što je jednostavnija."
"Ali Sma, oni žive prema svojim instinktima. Ili se barem trude. Mi
se toliko ponosimo životom prema svjesnim vjerovanjima, a izgubili smo
pojam srama. A i on nam je potreban. Treba nam više nego njima."
"Molim?" zaurlala sam. Okrenula sam se, zgrabila ga za ramena i
protresla ga. "Trebamo što? Sramiti se svjesnosti? Jesi li ti lud? Koji ti je
vrag? Kako možeš reći tako nešto?"
"Poslušaj me! Ne mislim da su bolji i ne mislim da bismo trebali
živjeti poput njih. Želim reći da oni imaju koncept svjetla i sjene koji mi
nemamo. Ponekad su ponosni, ali i srame se. Osjećaju se svemoguće, ali
onda shvate koliko su zapravo nemoćni. Znaju da ima dobrog u njima, ali
znaju da ima i zla. Prepoznaju oboje, žive s oboje. Mi nemamo tu dualnost,
tu ravnotežu. Zar ne vidiš da bi pojedinca - koji ima porijeklo u Kulturi i
koji je svjestan svega što život nudi - više ispunjavao život u ovom
društvu, a ne u Kulturi?"
"Znači tebe ova rupetina više ispunjava?"
"Da, naravno da da. Jer - jer ovdje ima toliko živosti. Naposljetku,
Sma, u pravu su - nije važno to što se događa puno toga što bismo mi - pa
čak i oni - nazvali lošim, važno je da se događa, zbog toga vrijedi biti ovdje
i biti dio svega."
Skinula sam ruke s njegovoga ramena. "Ne. Ne shvaćam te. Linter,
dovraga, ti si veći tuđinac nego oni. Oni bar imaju ispriku. Bože, ti si kao
nedavni mitski preobraćenik, zar ne? Fanatik. Zelot. Žalim te, čovječe."
"Hvala." Vratio je pogled k nebu, trepnuo. "Nisam htio da me
prebrzo skužiš i -", ispustio je neki zvuk sličan smijehu,"- mislim da nisi, je
li tako?"
"Nemoj me molećivo gledati." Zavrtjela sam glavom, ali nisam se
mogla ljutiti na njega kad tako izgleda. Nešto se u meni smirilo i vidjela
sam kako mu se preko lica prevlaci sramežljivi smiješak. "Neću ti olakšati,
Dervley", rekla sam. "Radiš grešku. Najveću u životu. Shvati da si sam
ovdje. Nemoj misliti da će te par vodoinstalaterskih zahvata i novi set
crijevnih bakterija imalo približiti homo sapiensima."
 "Prijateljica si mi, Diziet. Drago mi je što se brineš, ali mislim da
znam što radim."
Bilo je vrijeme da opet zavrtim glavom pa sam to i učinila. Linter me
držao za ruku dok smo hodali prema mostu, a zatim prema izlazu iz parka.
Bilo mi ga je žao jer se činilo da je shvatio koliko je usamljen. Šetali smo
gradom pa svratili do njegovog stana na ručak. Stan mu se nalazio u
suvremenom bloku zgrada blizu luke, nedaleko od goleme gradske
vijećnice; bijelih zidova i spartanski namješten. Jedva da se moglo
primijetiti da tu netko živi, jedini su znakovi bili nekoliko Lowryjevih
reprodukcija i Holbeinovih skica.
Kasnije tog jutra nebo se naoblačilo. Otišla sam nakon ručka. Mislim
da je očekivao da ću ostati, ali samo sam se htjela vratiti na brod.

4.4: Bog mi je rekao da to napravim

"Zašto sam što napravio?"
"To što si napravio Linteru. Izmijenio ga. Vrati ga natrag na staro."
"Tražio je to od mene", rekao je brod. Stajala sam na najvišoj palubi
hangara. Čekala sam povratak na brod prije nego što se sukobimo preko
drona.
"I to, naravno, nije imalo nikakve veze s tvojom nadom da mu se
promjene neće svidjeti i da će se zbog toga vratiti natrag svome stadu.
Nikakve veze s pokušajem da ga šokiraš otkrićem koliko je bolno biti
ljudsko biće, dok lokalci barem imaju prednost odrastanja s njom i
navikavanja na nju. Nikakve veze s puštanjem da si nanese tjelesnu i
mentalnu bol kako bi nakon što ti se vrati u suzama mogao reći rekao sam
ti."
"Pa, ne. Očito si uvjerena da sam izmijenio Lintera iz vlastitih
pobuda. To nije istina. Učinio sam to jer me Linter zamolio. Naravno da
sam ga pokušao razuvjeriti, ali kada me uvjerio da je iskren i da zna što
radi i što slijedi - i kada nisam mogao razlučiti je li lud - učinio sam to."
"Palo mi je na pamet da bi mu se moglo ne svidjeti biti nešto bliže
ljudskome biću, ali iz razgovora s njim shvatio sam da on ni ne očekuje da
će uživati u tome. Znao je da će biti neugodno, ali smatrao je to nekom
vrstom rođenja ili preporoda. Smatrao sam da nije vjerojatno da je toliko
nespreman za takvo iskustvo i da će ga toliko šokirati da će se htjeti vratiti
na svoj genofiksirani standard. Mislim da je još manje vjerojatno da će
zbog toga odlučiti odbaciti zamisao ostanka na Zemlji."
"Malo sam razočaran u tebe, Sma. Mislio sam da me razumiješ.
Trudiš se biti pošten i pravedan i ne tražiš pohvale, ali očekuješ barem da
postupcima koji su više pošteni nego što su pametni nećeš dovesti u pitanje
svoje motive. Mogao sam odbiti Linterov zahtjev, mogao sam reći da mi je
zamisao neugodna i da ne želim imati posla s njom. Mogao sam složiti
sasvim prikladnu obranu baziranu samo na estetskom neukusu, ali nisam."
"Tri su razloga. Prvi - lagao bih. Linter mi nije ništa odbojniji ili
odvratniji sad nego što je bio prije. Bitan mi je um, intelekt i stanje u
kojem se nalazi. Fizički i fiziološki detalji većinom su nebitni. Tijelo mu je
sasvim sigurno manje učinkovito nego prije: manje sofisticirano, manje
otporno na ozljede, manje fleksibilno u smislu raspona uvjeta od recimo
tvojega, ali on živi na Zapadu u dvadesetom stoljeću, i to na privilegiranom
ekonomskom stupnju - ne mora imati savršene reflekse ili bolji noćni vid
od sove. Tako da na njegov integritet svjesnog entiteta manje utječu sve
izmjene koje sam izvršio na njemu nego samo donošenje odluke da ostane
na Zemlji."
"Drugi - ako će išta uvjeriti Lintera da smo pozitivci, onda je to
poštenje i razumnost, kada već on sam nije takav. Navaliti na njega samo
zato što se meni ili bilo kom drugom ne sviđa što radi, samo bi ga još više
učvrstilo u ideji da mu je Zemlja dom, a ljudi rod."
"Treći - i sam po sebi dovoljan razlog - što bismo trebali napraviti,
Sma? Što je Kultura? U što vjerujemo, makar se to jedva izražava, makar
se sramimo o tome pričati? Sigurno sloboda, više od ičega. Relativistička,
promjenjiva vrsta slobode, nesputana zakonima ili moralnim kodovima.
Samim time što ju je teško definirati i izraziti kvalitetnija je od bilo koje
slobode koja se može pronaći na planetu ispod nas."
"Ista napredna tehnologija i kreativni višak koji su prevladali u
našem društvu i omogućili nam sadašnji stupanj odabira događaja na
Zemlji nekoć su nam dopuštali da živimo kako želimo. Ograničeni samo
očekivanjem da taj princip pošteno primijenimo i na druge. A to je
osnovna stvar koju sadrži svaka religija, filozofija ili neki drugi sustav
vjerovanja. To je usađeno postignuće tog često spominjanog ideala kojega
se naše društvo na neki perverzan način srami. Živimo slobodu, koristimo
je i jednostavno se nosimo s njom onoliko koliko krasni Zemljani o njoj
pričaju, a pričamo o njoj onoliko koliko se pravih primjeraka slobode može
pronaći tamo dolje."
 "Dervley Linter je proizvod našega društva koliko i ja i kao takav je,
barem dok se ne bude moglo dokazati da je zaista lud, sasvim u pravu kad
očekuje ispunjenje želja. Ustvari, sama je činjenica da je tražio te izmjene -
i prihvatio ih od mene - dokaz da je još uvijek više pod utjecajem Kulture
nego Zemlje. Ukratko, čak i da mislim da imam taktički ispravan razlog
odbiti njegov zahtjev, bilo bi mi jednako teško opravdati tako nešto koliko
i oteti ga čim sam shvatio što smjera. Mogu biti siguran da sam u pravu što
ga pokušavam nagovoriti da se vrati samo ako sam siguran da na moje
ponašanje - kao najsofisticiranijeg entiteta upletenog u situaciju - nema
zamjerki i da sam najviše moguće u skladu s osnovnim principima našeg
društva"
Pogledala sam dronovu osjetilnu traku. Bio je nepomičan tijekom
čitavog monologa, nije reagirao. Uzdahnula sam.
"No", rekla sam, "ne znam, zvuči mi skoro pa plemenito." Preklopila
sam ruke. "Jedini je problem, brode, taj što nikad ne znam kada si iskren, a
kad pričaš samo da bi pričao."
Jedinica je ostala na mjestu nekoliko trenutaka pa se okrenula i bez
riječi otklizala dalje.

4.5: Problem uvjerljivosti

Sljedeći put kad sam vidjela Lija nosio je odoru kakvu ima kapetan
Kirk iz Zvjezdanih staza.
"Dakle, svašta", nasmijala sam se.
"Ne ismijavaj, tuđinko", namrštio se Li.
Čitala sam Fausta na njemačkom i promatrala kako dvoje prijatelja
igra bilijar. Gravitacija u sobi za bilijar bila je malo niža od standardne
kako bi se kugle ispravno kotrljale. Pitala sam brod (tad je još pričao sa
mnom) zašto nije smanjio svoju unutarnju gravitaciju na zemaljski
standard, kao što je već napravio s ciklusom dana i noći. "Ma, bilo bi
previše rekalibriranja", rekao je. "Nije mi se dalo." Što kažete na taj
primjer božanske svemoći?
"Vjerojatno nisi čula", rekao je Li dok je sjedao pored mene, "pošto
si bila u VBA, ali namjeravam postati kapetan ove kante."
"Ozbiljno? Fascinantno." Nisam ga pitala koji vrag je VBA. "A kako
točno planiraš doseći taj uzvišeni, da ne kažem nedostižni položaj?"
"Nisam još siguran", priznao je Li, "ali nadam se da imam sve
kvalifikacije za položaj."
"Uzmi ovo u obzir, znam da ćeš -"
"Hrabrost, dosjetljivost, inteligencija, sposobnost upravljanja
muškarcima i ženama, britak um i munjeviti refleksi. Također, odanost i
bešćutna objektivnost kada su u pitanju sigurnost broda i posade. Osim,
naravno, kada se radi o sigurnosti Svemira kakvog poznajemo, u kojem
slučaju nevoljko razmatram izvršiti hrabru i plemenitu žrtvu. Naravno, ako
ikad dođe do takve situacije, pokušat ću spasiti časnike i posadu. Ja ću
naravno potonuti s brodom."
"Naravno. Pa, to je
"Čekaj, ima još jedna osobina koju nisam spomenuo."
"Ostalo je nešto?"
"Naravno. Ambicija."
"Kako sam blesava. Naravno."
"Sigurno si primijetila da dosad nitko nije ni pomislio na to da
postane kapetan Proizvoljnog."
"Sasvim razumljiv propust." Jhavins, jedan od mojih prijatelja, izveo
je maestralni pogodak u crnu kuglu i zapljeskala sam. "Odličan pogodak."
Li me bocnuo u rame. "Slušaj kako spada."
"Slušam, slušam."
"Poanta je u tome da to što želim postati kapetan, što uopće
razmišljam o tome, znači da bih trebao biti kapetan, shvaćaš?"
"Hmm." Jhavins se spremao izvesti gotovo neizvediv napad na
udaljenu crvenu kuglu.
Li je frustrirano uzdahnuo. "Udovoljavaš mi, a mislio sam da ćeš se
barem ti svađati. Ista si kao i ostali."
"Ah", rekla sam. Jhavins je pogodio crvenu, ali stala je na rubu rupe.
Pogledala sam Lija. "Svađa? Okej. Da ti ili bilo tko drugi postane kapetan
broda bilo bi kao da buha ili bakterija u slini preuzmu kontrolu nad
čovjekom."
"Ali zašto bi sam sebi bio kapetan? Mi smo napravili njega, a ne on
nas."
"Pa? Osim toga, nismo ga mi napravili, nego drugi strojevi, a čak su i
oni samo započeli proces; većinom je napravio sam sebe. U svakom
slučaju morao bi otići u prošlost tisuće i tisuće generacija da pronađeš
posljednje računalo ili svemirski brod koji su izravno napravili naši preci.
Čak i da su ga izgradili ti mitski mi i dalje je milijun puta pametniji od nas.
Bi li dopustio da ti mrav govori što trebaš činiti?"
"Bakterija? Buha? Mrav? Odluči se."
"Ajde idi smanjiti neku planinu ili nešto, ludi čovječe."
"Ali mi smo ovo započeli, da nije bilo nas -"
"A tko je započeo nas? Neka lokvica ljigave tvari na nekoj drugoj
kamenoj kugli? Supernova? Veliki prasak? Što započinjanje ima s time?"
"Misliš da nisam ozbiljan, je li tako?"
"Više smrtonosan, nego ozbiljan."
"Samo ti čekaj", rekao je Li ustajući i mašući prstom, "Jednog ću
dana biti kapetan, a tebi će biti žao. Planirao sam te postaviti na mjesto
znanstvene časnice, ali sad ćeš biti sretna ako budeš sestra u bolnici."
"Ma bježi tamo sa svojim dilitijskim kristalima."

5. Napravio bi to da me stvarno voliš

5.1: Obredna žrtva
Ostala sam na brodu par tjedana nakon toga. Počeo mi se ponovno
obraćati tek nakon nekoliko dana. Zaboravila sam na Lintera na neko
vrijeme; svi su na Proizvoljnom pričali o novim ili starim filmovima i
knjigama, o događajima u Kampućiji ili o Lanyaresu Sodelu koji se borio s
Eritrejcima. Lanyares je nekoć živio na ploči na kojoj su se on i neki
njegovi frendovi znali igrati vojnika koristeći pravu kinetičku municiju.
Sjećam se da sam bila zapanjena kada sam čula za to; čak i uz medicinsku
opremu i pune žlijezde lijekova to je zvučalo pomalo perverzno, a kada
sam saznala da ne nose zaštitu na glavama pomislila sam da su totalno ludi.
Mogli bi ti rasprskati mozak preko čitavog krajolika! Mogao bi umrijeti!
Ali pretpostavljam da su uživali u strahu. Kažu da ima takvih.
Osim toga, Lanyares je rekao brodu da želi sudjelovati u pravoj
borbi. Brod ga je pokušao odgovoriti, ali nije uspio pa ga je poslao u
Etiopiju. Pratio ga je satelitom i izvidničkim projektilima, spreman
prebaciti ga na brod ako bude teško ranjen. Nakon nešto navaljivanja i uz
Lanyaresovo dopuštenje, brod je počeo prenositi sliku s dostupnog kanala
od projektila koji ga je pratio pa je svatko mogao gledati što se događa.
Smatrala sam to vrlo neukusnim.
Nije potrajalo. Nakon otprilike deset dana Lanyaresu je dojadilo to
što se baš ništa ne događa pa se vratio na brod. Nije mu smetala neugoda,
rekao je, ustvari je u njoj uživao na jedan čudan mazohistički način, a i
definitivno mu je život na brodu činila privlačnijim. No, sve ostalo bilo je
tako dosadno. Dobra bum-bang bitka preko čitavog krajolika specijalno
dizajnirane ploče bila je puno zabavnija. Brod mu je rekao da je blentav i
poslao ga u Rio de janeiro kako bi opet postao pristojan strvinar kulture. U
svakom slučaju, mogao ga je poslati u Kampućiju, izmijeniti ga tako da liči
na Kambodžana i baciti ga usred klanja nulte godine. Nekako mislim da to
ne bi bilo ono što je Lanyares tražio.
Kada nisam bila na Proizvoljnom putovala sam Britanijom, Istočnom
Njemačkom i Austrijom. Brod me poslao u Pretoriju na par dana, ali nisam
mogla izdržati. Možda bi mi bilo dobro da me tamo poslao na početku, ali
nakon devet mjeseci na Zemlji čak su i moji živci prekaljeni Kulturom
počeli popuštati i zemlja odvojenog razvoja bila mi je previše. Nekoliko
sam puta pitala brod za Lintera, ali sve što sam dobila bio je svenamjenski
neobvezujući odgovor broj 63a ili koji već, pa sam nakon nekog vremena
prestala pitati.
"Što je ljepota?"
"Brode, daj."
"Ne, ozbiljan sam. Ne slažemo se."
Stajala sam na pješačkom mostu preko rijeke u Frankfurtu na Majni i
razgovarala s brodom preko terminala. Nekoliko me ljudi pogledalo u
prolazu, ali nisam bila raspoložena zamarati se time.
"Okej. Ljepota je nešto što nestane kada je pokušaš definirati."
"Mislim da ne vjerujete u to. Budite ozbiljni."
"Brode, gledaj, već znam u čemu se ne slažemo. Vjerujem da postoji
nešto, iako se teško može definirati, zajedničko svim lijepim stvarima, a
što se ne može označiti niti jednom riječju bez da se sakrije ono što se
pokušava razotkriti. Ti vjeruješ da ljepota leži u iskoristivosti."
"Pa, manje ili više."
"No, u čemu je iskoristivost Zemlje?"
"U tome što je živi stroj. Tjera ljude na akcije i reakcije. Time je vrlo
blizu teoretskoj granici učinkovitosti ne-svjesnih sustava."
"Zvučiš kao Linter. Živi stroj, baš."
"Linter nije u potpunosti u krivu, ali on je poput nekoga tko je
pronašao ozlijeđenu pticu i držao ju duže nego što joj je trebalo da se
oporavi zato što se osjeća zaštitnički, iako to ne želi priznati. Zaštitnički
prema sebi, a ne prema životinji. Pa, možda ništa više ne možemo učiniti
za Zemlju i vrijeme je da ju pustimo. Mi smo ti koji trebaju odletjeti, ali
shvaćate što želim reći."
"Ali slažeš se s Linterom da ima nešto predivno u vezi sa Zemljom,
nešto estetski pozitivno s čime se okolina Kulture ne da usporediti?"
"Da, slažem se. Malo je toga savršeno. Sve što smo ikad učinili
maksimiziranje je onoga što se u datom trenutku smatra dobrim. Unatoč
tome što lokalci misle, nema ničeg samog po sebi nelogičnog ili
nemogućeg u vezi sa stvarnom, funkcionalnom Utopijom ili s uklanjanjem
lošeg bez uklanjanja dobrog, ili s postojanjem boli bez užitka, patnje bez
oduševljenja. S druge strane, ništa ne garantira da uvijek možeš popraviti
sve da bude onako kako želiš bez da povremeno naletiš na problem.
Uklonili smo skoro sve loše iz okoline, ali nismo zadržali sve dobro. Ako
pogledamo prosjek, još uvijek vodimo, ali moramo ljudima priznati
premoć u nekim aspektima. Naposljetku, njihova je okolina zanimljivija. I
to je prirodno."
"Dabogda živio u zanimljivim vremenima."
"Upravo tako."
"Ne mogu se složiti s time. Ne vidim u tome ni korist ni ljepotu. Sve
što ću priznati jest da bi to mogla biti važna faza kroz koju treba proći."
"Možda je to ista stvar. Možda je tu problemčić u vremenu.
Prisutnost ovdje i sada slučajna je."
"Kao i njihova."
Okrenula sam se i pogledala nekolicinu ljudi koji su prolazili pored
mene. Jesenje sunce bilo je nisko na nebu, kao živopisni crveni disk,
prašnjav, plinovit, boje krvi. Trljao je u lica ovih zapadnjaka sliku otrovne
cijene. Pogledala sam ih u oči, ali skrenuli su pogled. Poželjela sam ih
zgrabiti za ovratnike i protresti, vrištati, reći im što krivo rade, reći im što
se događa, pričati o vojskama koje kuju urote, o marketinškim
prevarantima, lažljivim korporacijama i vladama, holokaustu u Kampućiji;
reći im što je sve moguće, koliko su blizu, što bi sve mogli kada bi se samo
sredili. No, čemu? Stajala sam, promatrala ih i shvatila da - djelomično ne
svojom voljom - ispuštam usporenje iz žlijezda tako da mi je sve odjednom
postalo sporo. Klizili su pored mene poput glumaca u filmu snimljenom na
lošoj traci tako da slika stalno varira između mračne i zrnate. "Kakva nada
postoji za ove ljude, bro de?" čula sam se kako mrmljam. Svima ostalima
sigurno sam zvučala kao da kreštim. Okrenula sam se od njih, pogledala
rijeku.
"Djeca njihove djece umrijet će prije nego što ti budeš uopće
izgledala staro, Diziet. Njihovi će djedovi i bake biti mlađi nego ti sada. U
tvojim terminima za njih nema nade. U njihovima postoji svaka nada."
"A mi ćemo jadnike iskoristiti kao kontrolnu skupinu."
"Vjerojatno ćemo promatrati, da."
"Sjesti i ne činiti ništa."
"Promatranje je oblik radnje, a i nećemo im ništa oduzeti. Bit će kao
da nismo ni bili ovdje."
"Osim Lintera."
"Da", uzdahnuo je brod. "Osim gospodina Problematičnog."
"O brode, zar ih ne možemo zaustaviti barem kada dođu do ruba?
Ako pritisnu gumb, možemo li uništiti projektile u letu? Možemo li doći
kad potrate svoju priliku? Dotad bi Zemlja već ispunila svoju svrhu kao
kontrolna skupina."
"Diziet, znaš da to nije istina. Pričamo barem o sljedećih deset tisuća
godina, ne o uvodu u Treći svjetski rat. Nije poanta u mogućnosti da ga se
zaustavi, nego u tome je li to dugoročno gledano ispravan postupak."
"Super", prošaptala sam tamnim vodama Majne. "Koliko će onda
novorođenčadi odrasti u sjeni gljivastih oblaka i možda umrijeti vrišteći
pod radioaktivnim ruševinama, a sve samo kako bismo bili sigurni da smo
napravili pravu stvar? Koliko sigurni trebamo biti? Koliko dugo čekati?
Koliko dugo oni trebaju čekati? Tko je nama dao da glumimo Boga?"
"Diziet", rekao je brod tužnim glasom, "to se pitanje stalno postavlja
i to na sve načine koji su nam dostupni i ta se etička jednadžba stalno
provjerava - svake nanosekunde svakog dana svake godine i svaki put kad
pronađemo svijet kao što je Zemlja - nema veze što odlučili - sve smo bliže
spoznaji istine. Ali nikad ne možemo biti potpuno sigurni. Potpuna
sigurnost većinom nije čak ni ponuđena kao izbor." Zastao je. Na mostu iza
mene su se čuli koraci i potom nestali.
"Sma", rekao je brod naposljetku s daškom frustracije u glasu, "ja
sam najpametnija stvar u promjeru od sto svjetlosnih godina, pametnija od
svega oko milijun puta, a čak ni ja ne mogu predvidjeti gdje će biljarska
kugla završiti nakon više od šest sudara."
Frknula sam nosom, skoro se nasmijala.
"No", rekao je brod, "mislim da bi trebala krenuti svojim putem."
"A da?"
"Da. Prolaznik je prijavio ženu koja stoji na mostu, priča sama sa
sobom i gleda u vodu. Policajac dolazi istražiti, vjerojatno se pitajući
koliko je hladna voda. Mislim da bi se trebala okrenuti i odšetati prije nego
što se pojavi."
"Imaš pravo", rekla sam. Zavrtjela sam glavom dok sam šetala u
sumračno svjetlo. "Čudan stari svijet, nije li, brode?" rekla sam, više sebi
nego njemu.
Brod nije odgovorio. Veliki most odvratio je mojim koracima, micao
se gore dolje poput kakva čudovišna i trapava ljubavnika.

5.2: Neželjen na putovanju

Natrag na brodu.
Proizvoljni je na nekoliko sati pustio pahulje na miru i na Lijev
zahtjev skupljao druge uzorke.
Prvi put kad me Li vidio na brodu prišao mi je i šapnuo: "Odvedi ga
da pogleda Čovjek koji je pao na Zemlju", pa se povukao. Sljedeći put kad
sam ga vidjela tvrdio je da je to prvi put i da sam halucinirala ako mislim
da smo se već sreli. Super način za pozdravljanje prijatelja i obožavatelja,
tvrditi da ide okolo i šapće kriptične poruke.
A onda je jedne noći u studenom organizirao zabavu s večerom dok
smo prelijetali Tarimski bazen.
Još uvijek je pokušavao postati kapetan Proizvoljnog, ali činilo se da
je pomiješao što znači biti kapetan, a što je demokracija, pošto je smatrao
da je najbolji način da postane "skiper" taj da nas navede da svi glasamo za
njega. Prema tome, ova je večera bila dio kampanje.
Sjedili smo u donjem dijelu hangara okruženi opremom. Bilo nas je
oko dvjestotinjak. Svi koji su ostali na brodu bili su prisutni, a mnogi su se
vratili s planeta samo radi večere. Li nas je sve posjeo oko tri golema stola,
dva metra široka i barem deset puta duža. Inzistirao je na tome da budu
pravi stolovi, i to sa stolicama, priborom za jelo i svim ostalim, pa je brod
nevoljko posjekao malu sekvoju i izveo sve potrebno rezbarenje. Kako bi
kompenzi rao posadio je nekoliko stotina hrastova u gornjem hangaru,
koristeći vlastitu uskladištenu biomasu kao medij za rast. Prije nego što
odemo posadit će mladice na Zemlji.
Kada smo svi sjeli i počeli razgovarati - sjedila sam između Roghres
i Ghemade - svjetla su se zatamnila i reflektor je obasjao Lija, koji je išetao
iz tame. Nagnuli smo se naprijed ili natrag u stolicama, promatrali ga.
Puno smo se smijali. Li je imao zelenu kožu, šiljaste uši i svemirsko
odijelo u stilu 2001. s cik-cak srebrnom munjom dodanom preko prsa
(kasnije mi rekao da ju je mikrozakovicama držao na prsima). Nosio je i
dugi crveni plašt oko ramena. Držao je kacigu pod lijevom rukom. U
desnoj je držao svjetlosni mač iz Ratova zvijezda. Naravno, brod mu je
napravio pravi.
Li je došetao do čela srednjeg stola, zakoračio na praznu stolicu pa se
uspeo na stol, krenuvši niz sjajno poliranu površinu stola između
postavljenih tanjura (pribor je posuđen iz zaključane i zaboravljene ostave
palače na jezeru u Indiji; nije bio u uporabi preko pedeset godina i sutra će
biti očišćen i vraćen, baš kao i sama večera, posuđena od brunejskog
sultana - bez njegova dopuštenja), pored uštirkanih bijelih salveta s
Titanika (i njih će se očistiti i vratiti na dno Atlantika), pored blistave
staklovine (edinburškoga kristala, uklonjenog na nekoliko sati iz paketa
pohranjenog u dubinama teretnjaka u Južnom kineskom moru, na putu za
Yokohamu) i svijećnjaka (iz zakopanog blaga pod jezerom pored Kijeva,
koje su, ako je suditi prema vrećama, potopili nacisti; i njih će se vratiti
natrag nakon što provedu malo vremena na bizarnom izletu u orbitu).
Prolazio je tako sve dok nije stigao do sredine stola, možda dva metra od
mene, Roghres i Ghemade.
"Dame i gospodo!" povikao je Li raširenih ruku, držeći kacigu u
jednoj ruci, a mač u drugoj. "Zemaljska hrana! Jedite!"
Zauzeo je vrlo dramatičnu pozu, uperivši mač prema stolu i junački
gledajući niz njegovu zelenu, sjajnu oštricu pa se nagnuo naprijed,
savinuvši jedno koljeno. Ili je brod manipulirao gravitacijskim poljem ili je
Li nosio AG pojas ispod odijela jer se tiho podigao sa stola i plutao iznad
njega (u istoj pozi) skroz do drugog kraja, gdje se graciozno spustio i sjeo
na stolicu koju je maloprije iskoristio kao stepenicu. Začuo se sporadični
pljesak i neki povici.
U međuvremenu je desetak dronova i pladnjeva stiglo iz okna dizala
i prilazilo stolu donoseći hranu.
Jeli smo. Sve je to bila etnička hrana, iako nije zaista donesena s
planeta. Uzgojena je na brodu, ali nijedan zemaljski gurman ne bi mogao
prepoznati razliku između naše hrane i prave stvari. Koliko sam mogla
vidjeti, Li je koristio Guinnessovu knjigu rekorda kao vinsku listu.
Brodove kopije vina bile su toliko dobre - rečeno nam je - da ih ni sam
brod nije mogao razaznati od pravih.
Žderali smo i grgljali čitav raznovrstan, ali relativno tradicionalan niz
sljedova, čavrljali i ludirali se, pitali se je li Li još štogod planirao; sve se
ovo činilo razočaravajuće konvencionalnim. Li nam je prišao, pitao
uživamo li u jelu, napunio nam čaše, predložio nam što da probamo i rekao
da se nada našem glasu na dan izbora te izbjegao nezgodna pitanja o
Primarnoj direktivi.
Naposljetku, možda desetak jela kasnije, dok smo svi sjedili naduti,
zadovoljni i oraspoloženi i pijuckali brendije i viskije, Li je održao govor i
svima nam predstavio nešto nad čim bi se Kultura mogla zamisliti.
Bila sam malo pospana. Li je podijelio goleme havanske cigare.
Uzela sam jednu i pustila da me droga obuzme. Sjedila sam i odlučno
pušila taj debeli štapić droge. Okružena dimom, pitala sam se što točno
domoroci smatraju tako privlačnim u duhanu. Osim toga bilo mi je dobro.
Li je iznenada udario o stol drškom svjetlosnog mača pa se popeo i stao na
mjesto svojeg pribora za jelo (pukao je jedan od Sultanovih tanjura, ali
mislim da ga je brod kasnije popravio). Ugasila su se sva svjetla osim onog
koje je osvjetljavalo Lija.
Iskoristila sam buku da se razbudim i ugasim cigaru.
9
"Dame i gospodo", rekao je Li na prolaznom engleskom, prije nego
što je nastavio na Marainu. "Sve sam vas okupio ovdje kako bih vam rekao
nešto o Zemlji i o tome što bi valjalo učiniti s njom. Nadam se da ćete se,
nakon što me saslušate, složiti sa mnom da postoji samo jedan mogući
postupak. Prije svega, dopustite mi da kažem nešto o sebi." Ljudi su
dovikivali i dobacivali dok se Li saginjao i podizao svoju čašu brendija.
Iskapio ju je i bacio preko ramena. Dron ju je valjda uhvatio negdje u sjeni
pošto se nije čuo zvuk razbijanja.
 "Kao prvo", Li je protrljao bradu, pogladio dugu kosu. "Tko sam ja?"
Ignorirao je povike koji su mu govorili da je totalni jebeni idiot i slično pa
nastavio. "Ja sam Grice-Thantapsa Li Erase 'ndane dam Sione. Sto
sedamnaest mi je godina, ali mudriji sam od toga. U Kontaktu služim
svega šest godina, ali tijekom njih sam puno toga iskusio pa mogu s
određenim autoritetom govoriti o stvarima koje se tiču Kontakta. Produkt
sam napretka od možda osam tisuća godina od stupnja na kojem se nalazi
planet pod našim stopalima." (Začuli su se povici: Nisi baš nešto za
pokazati, ha? i slični.) "Znam svoje pretke poimence unatrag barem osam
tisuća godina, a da se vratite do prvih slabašnih plamičaka svjesnosti i dalje
- " (Do prošlog tjedna?, Do tvoje mame?) kroz desetke tisuća generacija.
Moje je tijelo izmijenjeno, naravno. Istančano je do vrhunca učinkovitosti
što se tiče preživljavanja i užitka, (Bez brige, ne vidi sef) a baš kao što sam
ja naslijedio te promjene, naslijedit će ih i moja djeca." (Li, daj, jeli smo
maloprije!) "Izmijenili smo se kao što smo načinili naše strojeve. Možemo
tvrditi da smo vlastito djelo. Ipak, u mojoj glavi, doslovno u mojoj lubanji,
u mom mozgu, ja sam potencijalno glup koliko i nedavno rođeno dijete u
najgorem dijelu Zemlje." Zastao je, nasmiješio se i pustio da dobacivanje
zamre. "Mi smo tko jesmo zbog onoga što smo iskusili i učimo dok
rastemo - drugim riječima, tako smo odgojeni - takvi smo kakvi jesmo jer
smo naslijedili osnovne karakteristike panhumanizma, karakteristike koje
se vezuju uz metavrste Kulture i specifičnu genetsku mješavinu naših
roditelja, uključujući i sve te divne dijelove po kojima smo prčkali."
(Prčkaj si po svojim dijelovima, mali!)
"Ako mogu tvrditi da sam moralno nadmoćan bilo kojem stanovniku
dubina atmosfere ispod nas, to je zato što sam tako odgojen. Mi smo zaista
odgojeni. Oni su zdrobljeni, obrezani, obučeni, od njih je napravljen
bonsai. Njihova je civilizacija zasnovana na oduzimanju, a naša na detaljno
uravnoteženom zadovoljenju koje uvijek pleše na rubu pretjerivanja.
Kultura si je mogla dopustiti da postanem ono što postoji kao potencijal u
mojoj naravi i tako sam, za dobro ili loše, ispunjen."
"Razmislite o ovome. Mislim da mogu istinski tvrditi da sam više ili
manje prosječan građanin Kulture, baš kao i svi vi ovdje. Naravno, mi smo
dio Kontakta tako da smo više skloni putovanju u druge zemlje i
upoznavanju drugih ljudi nego što je sklona prosječna osoba, ali općenito
govoreći bilo tko od nas mogao bi predstavljati Kulturu bez problema. Tko
bi pošteno predstavljao Zemlju, to ostavljam vašoj mašti na volju."
"No, vratimo se na mene. Bogat sam i siromašan koliko i svatko
drugi u Kulturi (koristim ove riječi jer želim usporediti naš trenutni položaj
sa Zemljom). Zarobljen sam na ovom brodu bez kapetana, u ovoj kadi bez
vođe, stoga moje bogatstvo možda nije očito, ali prosječnom Zemljaninu
činilo bi se golemim. Doma sam slobodan kretati se šarmantnim i
prelijepim Orbitalom koji bi se nekom sa Zemlje činio čistim i bez gužve.
Imam neograničen pristup slobodnom, brzom, sigurnom i potpuno
pouzdanom prijevoznom sustavu i živim u krilu obiteljske kuće veličine
palače okružene predivnim vrtovima na nekoliko hektara. Imam avion,
brod, mogu birati koju god životinju za jahanje iz velike ergele afora,10
mogu koristiti nešto što bi ovi ljudi nazvali svemirskim brodom, a imam i
velik izbor dubokosvemirskih krstarica. Kao što rekoh, ograničen sam u
ovom trenutku boravkom u Kontaktu, ali mogu otići u bilo kojem trenutku
i biti doma unutar nekoliko mjeseci, proživjeti bezbrižno još dvjesto ili više
godina, a sve to za ništa, nisam obavezan ništa raditi za sve ovo."
"Ipak, istovremeno sam siromašan. Ne posjedujem ništa. Baš kao što
je svaki atom u mom tijelu nekoć bio dio nečeg drugog, ustvari, dio
mnogih stvari, i baš kao što su elementarne čestice bile dio drugih uzoraka
prije nego što su se složile u atome koji tvore veličanstveni fizički i
mentalni primjerak koji stoji pred vama, hvala vam, baš kao što će jednog
dana svaki atom mojega bića postati dio nečeg drugog - na početku
zvijezda pošto na taj način pokapamo mrtve - tako će biti sa svime oko
mene, od hrane koju jedem i pića koje pijem preko figurica koje rezbarim,
kuće u kojoj živim, odjeće koju nosim, modula kojim se spuštam sve do
Ploče na kojoj stojim i zvijezde koja jest kad sam tamo jer sam tamo. Te su
stvari sređene za mene, ali one bi bile tamo za bilo koga drugog - ako bi ih
htio. Ja ih ne posjedujem."
"Na Zemlji stvari ne stoje tako. Na Zemlji je većina lokalaca vrlo
ponosna na ekonomski sustav koji, s takvom sigurnošću da vam se čini da
postupak ima neke veze s njihovim ograničenim i ograničavajućim
poimanjem ili termodinamike ili Boga, svu hranu, utjehu, energiju,
sklonište, prostor i gorivo sasvim prirodno i lako oduzima onima kojima je
potrebno i daje onima kojima najmanje treba. Uistinu, oni koji primaju to
obilje često od njega i umiru, iako učincima trebaju godine ili generacije da
se manifestiraju."
"Istinska borba protiv tako opake i odurne travestije razumnih
ljudskih odnosa praktički je nemoguća na usranom mravinjaku kao što je
Zemlja, toliko izopačenom da očito nije bilo razumnog izbora na genetskoj
razini, ni filozofske opcije na dostupnijoj razini. Postalo je očito - kroz
perverznu logiku urođenu njihovoj vrsti i procesima - da je jedini način
reakcije na takav sustav, koji može postati i gori i učiniti uvjete
neizdržljivima, bio prihvatiti ga i natjecati se s njim!"
"E sad, s druge strane i iz perspektive Zemljana, socijalizam
prikazuje svoje interne kontradikcije samo kada ga pokušavate iskoristiti
kao pomoć vlastitoj gluposti (za razliku od kapitalizma koji ih veselo
uključuje od samog početka) te će zato slobodna trgovina, ako dođe prva i
postavi teren, uvijek biti barem jedan korak ispred svih suparnika. Stoga,
dok Sovjetskoj Rusiji treba jako puno vremena i truda da stvori jednog
inspiriranog luđaka kao što je Lisenko, Zapad može srediti stvari tako da se
čak i najtupavijeg zemljoradnika može uvjeriti da ima više smisla u
uništavanju žita, topljenju maslaca i ispiranju ostataka zgnječenog povrća
svojim neiskorištenim vinom nego u njegovoj prodaji. Primijetite da čak i
ako taj mitski bleso odluči prodati sve što ima ili to nekome pokloniti,
Zemljani imaju jedan još razorniji trik u rukavu - pokažu vam da ta hrana
ustvari i nije potrebna! Ne bi nahranili najneproduktivnijeg, najnebitnijeg,
nedodirljivog iz Pradeša, plemenskog čovjeka iz Darfura ili seljaka iz Rio
Branca! Zemlja već sad može hraniti sve svoje stanovnike svaki dan! Ta je
istina toliko razorna da se zapitaš zašto zemaljsko roblje ne podigne
ustanak! Ne podižu ga jer su toliko zaraženi mitom o vlastitom napretku ili
zatrovani religijskim prihvaćanjem da si jedino žele sami probiti put do
vrha kako bi se posrali na sve ispod sebe ili se samo osjećaju zahvalnima
zbog pažnje koju im iskazuju oni koji po njima seru!"
"Moj je zaključak da je to ili primjer najstrašnijeg arogantnog
korištenja moći i postojeće prednosti ili primjer grozomorne gluposti."
"E sad, recimo da se i predstavimo ovoj odurnoj gomili, što bi se
dogodilo?" Li je ispružio ruke i gledao nas dok nekolicina nije počela
odgovarati pa zagrmio i nastavio: "Reći ću vam što! Ne bi nam
povjerovali! Oh, imamo pokretne karte galaksije točne u milimetar,
sadržane u nečemu veličine kocke šećera.
Znači možemo Orbitale, Prstenove i galaksiju prijeći u godinu dana i
napraviti bombe koje su toliko male da ih se ne može vidjeti, a koje mogu
raznijeti planet", nacerio se podrugljivo, pustio da mu jedna ruka padne.
"Ništa. Ovi vam očekuju putovanje kroz vrijeme, telepatiju, prijenos tvari.
Mogli bismo im reći da imamo vrlo ograničen oblik predviđanja
korištenjem antimaterije na rubovima energijske mreže koji nam dopušta
da vidimo gotovo milisekundu u budućnost. Mogli bismo im reći i da
obično istreniramo svoje umove na način koji nije baš kompatibilan s
prirodnom telepatskom empatijom, ali ako ljubazno pitate ovaj stroj
ovdje... Mogli bismo im reći i da izmještanje nije baš prijenos tvari, ali11...
U svakom će vam se slučaju smijati dok vas budu izbacivali iz zgrade UN-
a, naročito kad otkriju da nismo napustili ni matičnu galaksiju, osim ako se
računaju Oblaci, u što sumnjam. A i što je Kultura kao društvo kada ga se
usporedi s njihovim očekivanjima? Očekuju svemirske kapitaliste ili
carstvo. Libertarijansko-anarhističku utopiju? Jednakost? Slobodu?
Bratstvo? Sve je to izašlo iz mode. Njihovi nastrani umovi skrenuli su ih na
iznimno kretensku stranputicu s glavne sekvence društvene evolucije i
vjerojatno smo im više strani nego što su sposobni pojmiti."
"A brod smatra da bismo trebali samo sjediti i gledati ovaj čopor
genocidnih kretena sljedećih nekoliko milenija?" Li je zavrtio glavom,
zamahnuo prstom. "Mislim da ne. Imam bolju ideju i izvršit ću je čim
budem izabran za kapetana. A sad", podigao je ruke i pljesnuo, "slatko!"
Dronovi su se ponovno pojavili noseći male posudice mesa iz kojih
se pušilo. Li je dopunio nekoliko najbližih čaša i ponukao ostale da napune
svoje dok se dijelilo posljednje jelo. Mislila sam da sam se prejela sireva,
ali nakon Lijeva govora osjetila sam da imam još malo mjesta. Ipak, bilo
mi je drago da je posuda mala. Aroma koja se širila s mesa bila je vrlo
ugodna, ali nekako nisam bila sigurna da se radi o zemaljskom jelu.
"Meso kao slatki obrok?" rekla je Roghres njuškajući posudu.
"Hmm, u svakom slučaju miriše slatko."
"Sranje", rekla je Tel Ghemada dok je čačkala po sadržaju posude.
"Znam što je ovo."
"Dame i gospodo", rekao je Li stojeći i držeći posudu u jednoj, a
srebrnu vilicu u drugoj ruci. "Mali okus Zemlje. Ne, više od toga - prilika
da sudjelujete u prljavom i sirovom životu zaostale baruštine od planeta
bez da ustvari napustite sjedalo ili zaprljate stopala." Naboo je komad
mesa, stavio ga u usta, prožvakao i progutao. "Ljudsko meso, dame i
gospodo, kuhani mišić homo sapiensa, kao što su neki od vas već
pretpostavili. Malo preslatko za moj ukus, ali prihvatljivo. Dobar tek!"
Zavrtjela sam glavom. Roghres je frknula nosom. Tel je spustila
žlicu, ja sam malo probala dok je Li nastavljao: "Brod je po mom nalogu
uzeo par stanica raznovrsnih Zemljana. Bez njihova saznanja, naravno."
Mahnuo je mačem prema stolu iza nas. "Većina vas tamo jede gulaš od Idi
Amina ili čili s mesom generala Pinocheta. Tu u sredini imamo
kombinaciju mesnih okruglica generala Stroessnera i hamburgera Richarda
Nixona. Vi ostali imate sotiranog Ferdinanda Marcosa i kebabe iranskog
šaha. Također, tu i tamo poslužena je pokoja posuda frikasiranog Kim Il
Sunga, kuhanog generala Videla i Iana Smitha u umaku od crnog graha, a
sve nam je pripravio odlični kuhar - iako bez vodstva - koji je svuda oko
nas. U slast! U slast!"
Jeli smo, a većina nas se dobro zabavljala. Nekolicina je ideju
smatrala pretjeranom, neki su glumili dosadu jer su smatrali da Li treba
obeshrabrivanje, a ne suučesnike, dok je par drugih bilo već sito. No,
većinom smo se smijali i jeli, uspoređivali okuse i teksture.
"Da nas bar sad vide", zahihotala se Roghres. "Kanibali iz svemira!"
Kad smo već bili pri kraju, Li je opet stao na stol i pljesnuo rukama
iznad glave. "Slušajte! Slušajte! Evo što ću napraviti ako me izaberete za
kapetana!" Buka se polako stišavala, ali još se uvijek jasno čulo čavrljanje i
smijanje. Li je podigao glas. "Zemlja je blentav i dosadan planet. Ako ne
to, onda je preneugodan da bi mu se dopustio nastavak postojanja! Kvragu,
nešto ne valja s tim ljudima! Nema za njih više nade niti iskupljenja! Nisu
baš bistri, užasno su zatucani i jebeno nevjerojatno okrutni prema sebi i
prema drugim vrstama koje imaju tu nesreću da im se nađu na putu, što
danas podrazumijeva svaku vražju vrstu. Polako, ali odlučno uništavaju
čitav planet." Li je slegnuo ramenima i na trenutak se činilo kao da se
brani. "Nije to pretjerano zanimljiv niti izniman planet u kontekstu planeta
koji podržavaju život, ali i dalje je planet, i dalje je lijep i princip ostaje.
Stravično glupa ili veličanstveno zla, tvrdim da postoji samo jedan način
obračunavanja s ovom neurotičnom i klinički ludom vrstom, a to je -
uništenje planeta!"
Li se u tom trenutku ogledao oko sebe, čekao da ga netko prekine, ali
nitko nije zagrizao udicu. Oni koje nije omelo piće, droga ili neka osoba
sjedili su i smješkali se čekajući njegovu iduću poremećenu zamisao.
Nastavio je: "Sad, znam da se ovo nekima od vas čini ekstremno (čuli su se
povici: Ne, ne!, Malo si preblag ako mene pitaš!, Mekušac! i Tako je,
izrokaj ih nuklearkama!) " - i k tome vrlo prljavo, ali već sam razgovarao s
brodom i on me obavijestio da je najbolja metoda s mog gledišta sasvim
elegantna, a i iznimno učinkovita. Sve što trebamo napraviti jest ubaciti
mikro crnu rupu u središte planeta. Vrlo je jednostavno - neće ostati nered,
neće biti velikog, vulgarnog bljeska, a ako to učinimo kako spada nećemo
ni poremetiti ostatak sunčeva sustava. Trajalo bi duže nego izmještanje
nekoliko tona kolabirane antimaterije u jezgru planeta, ali čak i to ima
prednost - ljudima ostaje vremena da razmisle o svojim ludostima dok im
svijet propada. Na kraju bi vam ostalo nešto veličine graška u istoj orbiti
kao Zemlja i omanja količina radioaktivnog zagađenja iz meteorskih
materijala. Čak bi i Mjesec mogao ostati tu gdje jest. Pomalo neobičan
planetarni podsustav, ali - u smislu veličine i svega ostalog - sasvim
prikladan spomenik Li mi se nasmiješio i namignula sam mu, " - jednoj od
zamorno nesposobnih gomila koje su blatile lice naše galaksije."
"Pitate se možemo li ih izbrisati virusom? Ma ne. Iako je istina da su
ljudi zasad nanijeli relativno malo štete svojem planetu - iz daljine se i
dalje čini da je u redu - još uvijek se radi o tome da je kontaminiran. Čak i
ako izbrišemo sav ljudski život s ovog kamena drugi će i dalje gledati na
planet i zadrhtati pri sjećanju na jadne, ali jezivo destruktivne monstrume
koji su nekoć lutali njegovom površinom. Čak je i uspomenama teško
opsjedati singularnost."
Li je pritisnuo vršak svjetlosnoga mača u vrh stola i naslonio se na
dršku. Drvo je počelo gorjeti i mač je počeo kroz njega dubiti rupu,
okružen oblakom dima. Li je izvukao mač, zagurao ga u korice i ponovio
manevar dok je netko preko gorućeg drveta izlijevao čitavo bogatstvo vina.
"Jesu li imali korice?" pitala je zbunjena Roghres. "Mislila sam da bi ih
samo ugasili". Para i isparavanje dramatično su se dizali oko Lija dok se
naslanjao na dršku mača i ozbiljno gledao u sve nas. "Dame i gospodo",
kimnuo je sumorno. "Ovo je, tvrdim vam, jedino rješenje. Genocid koji će
završiti sve genocide. Moramo uništiti planet kako bismo ga spasili. Ako
mi odlučite učiniti čast i izabrati me za svojega vladara i slugu, potrudit ću
se odmah izvršiti taj plan i ubrzo će Zemlja i svi njezini problemi zauvijek
nestati. Hvala vam."
Li se naklonio, okrenuo, sišao sa stola i sjeo.
Oni koji su ga još uvijek slušali počeli su pljeskati, a naposljetku su
se pridružili gotovo svi prisutni. Čulo se nekoliko relativno nebitnih pitanja
o stvarima tipa akrecijskih diskova, mjesečeve plimne sile i očuvanja
zakretnog momenta. Nakon što je Li dao sve od sebe da na njih odgovori,
Roghres, Tel, Djibard i ja otišli smo do čela stola, podigli ga u zrak,
odnijeli ga praćeni povicima na donji stambeni nivo i bacili ga u bazen.
Svjetlosna je sablja doživjela kratki spoj, ali mislim da brod ionako nije
planirao pustiti Lija da šeće uokolo s nečim tako opasnim.
Zabava je završila na udaljenoj plaži zapadne Australije vrlo rano
ujutro. Plivali smo punih trbuha i vinom opijenih glava kroz spore valove
Indijskog oceana i uživali u suncu.
Samo sam ležala na pijesku i slušala još uvijek mokrog Lija kako mi
priča o svojoj odličnoj zamisli o dizanju planeta u zrak (zapravo o
usisavanju). Slušala sam kako se drugi praćakaju u plićaku i pokušavala
ignorirati Lija. Zadrijemala sam, ali me probudila igra skrivača među
stijenama, a kasnije smo sjeli i održali lagani piknik.
Poslije nas je Li natjerao da odigramo drugu igru, pogodi
generalizaciju. Svatko od nas morao je upotrijebiti jednu riječ za opisivanje
čovječanstva. Neki su iz principa igru smatrali blentavom, ali većina se
pridružila. Pali su prijedlozi kao brzopleti, prokleti, ubojice, nečovječni ili
zastrašujući. Većina nas koji smo bili dolje vjerojatno je ipak podlegla pod
utjecaj njihove propagande pošto smo predlagali riječi poput znatiželjni,
ambiciozni, agresivni ili brzi. Lijev je prijedlog bio opisati čovječanstvo
kao moje, ali onda se netko sjetio pitati brod. Brod se požalio jer je
ograničen na samo jednu riječ pa se dugo pravio da misli i naposljetku
rekao lakovjerni.
"Naivni?" rekla sam.
"Da", rekao je daljinski dron. "Lakovjerni i zatucani."
"To su dvije riječi", rekao mu je Li.
"Ja sam jebeni zvjezdani brod, dopušteno mi je varanje."
No, mene je zabavilo. Zavalila sam se. Voda je blistala, nebo
obasjavalo svjetlošću, a daleko od nas crni su trokuti rezbarili perimetar
polja koje je brod postavljao pod uzburkanim plavim morem.

6. Nepoželjni tuđinac
6.1: Kasnije ćeš mi zahvaliti
Bio je prosinac. Završavali smo. Čitavim se brodom provlačila
atmosfera umora. Ljudi su bili mnogo tiši. Mislim da nije bio u pitanju
samo umor. Mislim da je posrijedi bio učinak shvaćene objektivnosti,
udaljenosti. Bili smo tu dovoljno dugo da nas prođe početni elan, medeni
mjesec noviteta i užitka. Počeli smo sagledavati Zemlju kao cjelinu, a ne
samo kao posao koji valja obaviti i igralište koje treba istražiti. S tim je
gledištem planet postao manje nagao i više impresivan, poput dijela
književnosti, nečega što se učvršćuje činjenicama i referencama i više ne
pripada nama, poput kapljice znanja koju već guta bujajući ocean iskustva
Kulture.
Čak se i Li smirio. Održao je izbore, ali svega je nekoliko ljudi išlo
glasati, a i to samo zato da mu udovolje. Razočaran, Li se proglasio
brodskim kapetanom u izgonu (ni meni nikad nije bilo jasno) i stao to na
tome. Počeo se kladiti protiv broda na konjske utrke, košarkaške i
nogometne utakmice. Brod je sigurno namještao ishode pošto je na kraju
dugovao Liju komičnu svotu novca. Li je inzistirao da mu se plati pa je
brod izradio savršeno izrezani dijamant veličine šake. "Tvoj je", rekao mu
je brod. Poklon, mogao ga je posjedovati. Li je nakon toga izgubio interes
za dijamant i posvuda ga ostavljao; udarila sam nožnim prstom u njega
barem dvaput. Na kraju je natjerao brod da iz vica ostavi dijamant u orbiti
Neptuna dok smo napuštali sustav.
Provela sam puno vremena na brodu svirajući tsartas glazbu, najviše
da bih se pribrala.
Dobila sam pravo na Veliku turneju, kao i većina ostalih na brodu, pa
sam provela dan na svim mjestima koje sam poželjela vidjeti. Vidjela sam
izlazak sunca s vrha Khufua i zalazak sunca s Ayres Rocka. Promatrala
sam kako se čopor lavova igra i ljenčari u Ngorongoro i kako se ledenjaci
odlamaju od Rossove ledene ploče. Gledala sam kondore u Andama,
bizone u tundri, po larne medvjede na ledu Arktika i jaguare kako se
šuljaju džunglom. Klizala sam na Bajkalskom jezeru, ronila pored Velikog
koraljnog grebena, šetala Kineskim zidom, veslala preko Dala i Titikake,
penjala se na Fujijamu, jahala mulu niz Grand Canyon, plivala s kitovima
pored obale Baja California i unajmila gondolu za krstarenje Venecijom
kroz hladne zimske izmaglice pod starim i izmorenim nebom.
Znam da su neki otišli do ruševina Angkora jer su brod, dronovi i
bodežasti projektili jamčili sigurnost, ali ja nisam. Niti sam više mogla
posjetiti Potalu, koliko god sam htjela. Uslijedilo je nekoliko mjeseci
odmora na Orbitalu u jatu Trohoase, što je bila standardna procedura nakon
uranjanja u mjesto kao što je Zemlja. Sasvim sigurno nisam bila
raspoložena ni za kakva daljnja istraživanja. Bila sam premorena, spavala
po svega pet ili šest sati i teško sanjala. Kao da je pritisak umjetno
uguranih informacija koji je služio kao početni brifing u kombinaciji sa
svime što sam iskusila bio previše za moju jadnu glavicu i curio je van dok
nisam pazila.
Digla sam ruke od broda. Zemlja će biti Kontrola. Nisam uspjela.
Čak ni rezervni plan, čekanje na Armagedon, nije bio dopušten. Svađala
sam se s brodom tijekom okupljanja posade, ali bezuspješno. Proizvoljni je
kopirao sve što ima i poslao Lošem za posao i ostalima, ali mislim da je to
bilo samo iz pristojnosti. Ništa što bih ja mogla reći ne bi napravilo razliku.
Stoga sam skladala glazbu, otišla na turneju i puno spavala. Završila sam
turneju i pozdravila se sa Zemljom na liticama hladne i vjetrovite Thire,
gledajući razbijenu kalderu sve do mjesta na kojem se rubinski crveno
sunce susretalo sa Sredozemnim morem, poput otoka plazme koji tone u
vinski crveno more. Plakala sam.
Nisam bila sretna kada me brod zatražio da još jednom odem dolje.
"Ne želim."
"Pa, to je u redu, ako si sigurna u to. Moram priznati da ne tražim da
to napraviš za vlastito dobro, obećao sam Linteru da ću pitati. Činilo mi se
da mu je jako stalo do toga da se vidite prije nego što odemo."
"Ali zašto? Što želi od mene?"
"Nije htio reći. Nisam razgovarao s njim dovoljno dugo. Poslao sam
drona da mu kaže da uskoro odlazimo i rekao je da želi razgovarati samo s
tobom. Rekao sam mu da ću pitati, ali da ne mogu garantirati. No, ustrajao
je - samo ti. Ne želi razgovarati sa mnom. Eh, što ćeš. Takav je život. Ne
brini se. Reći ću mu da nećeš mali je dron htio otići, ali povukla sam ga
natrag.
"Ne, ne, stani. Ići ću. Dovraga sve, ići ću. Kamo? Gdje želi da se
nađemo?" "New York."
"O, ne!" zastenjala sam.
"Hej, pa to je zanimljivo mjesto. Moglo bi ti se svidjeti."

6.2: Točna narav katastrofe

Glavna kontaktna jedinica je stroj. Tijekom prosječne
tridesetogodišnje karijere u Kontaktu živite u jednoj ili u nekoliko njih te u
nizu sistemskih vozila. Ja sam bila samo na pola tog puta i već sam bila na
tri GKJ. Proizvoljni mi je bio dom samo godinu dana prije nego što smo
pronašli Zemlju, ali brod na kojem sam bila prije njega također je bio klase
Odron. Bila naviknuta na život u takvoj spravi, ali nikada se nisam osjećala
toliko zarobljeno, spleteno, uhvaćeno i zapetljano kao nakon sat vremena u
Velikoj Jabuci.
Ne znam je li bilo do prometa, buke, gužve, golemih zgrada ili
geometrijskog prostiranja ulica i avenija (mislim, nikad nisam čula za GSV
koje je svoje dijelove posložilo tako pravilno kao što je Manhattan) ili
svega zajedno, ali do čega god bilo, nije mi se sviđalo. Bila je ledena i
vjetrovita subotnja večer u velegradu na istočnoj obali. Samo nekoliko
tjedana kupovine preostalo je do Božića, a ja sam sjedila u uredu na 42.
ulici u jedanaest navečer i čekala da filmovi završe.
Što je Linter izvodio? Išao je gledati Bliske susrete po sedmi put.
Pogledala sam na sat, popila kavu, platila račun i otišla. Stegnula sam teški
vuneni kaput oko sebe, navukla rukavice i kapu. Nosila sam visoke kožne
čizme do koljena. Osvrtala sam se dok sam hodala, a vjetar mi je hladio
lice.
Ono što me stvarno ubijalo u pojam bila je predvidljivost. Bilo je kao
u džungli. Oslo je kameni vrt? Pariz je parterre, sa svim ukrasnim
ruševinama, zasjenjenim područjima? London ima blagu atmosferu
očuvanosti, kao loše održavani muzej koji je navrat nanos moderniziran?
Beč je previše sumorna verzija Pariza, uštirkanoga ovratnika, a Berlin je
duga vrtna čajanka u ruševinama barokne grobnice? Onda je New York
kišna prašuma. Inficira na, golema, uzavrela džungla, puna velikih stupova
koji grebu oblake, ali s korijenjem u truleži, raspadu i košnici života. Čelik
je bio na kamenu, staklo blokiralo sunce - grad je bio živa inkarnacija
broda.
Hodala sam ulicama, ošamućena i zastrašena. Proizvoljni je bio
udaljen samo jedan pritisak na terminal, spreman poslati mi pomoć ili
izmjestiti me, ali i dalje sam se bojala. Nikad nisam bila na tako
zastrašujućem mjestu. Hodala sam 42. ulicom i pažljivo prešla Šestu
aveniju kako bih šetajući njenom udaljenom stranom prišla kinu.
Ljudi su izlazili iz kina, razgovarali u parovima ili grupama, podizali
ovratnike, brzo se udaljavali zagrljeni u potrazi za toplim mjestom ili
čekali taksi. Dah im je maglio zrak pred licima i kretali su se od svjetala
matičnoga broda preko svjetala predsoblja do svjetala divljega prometa.
Linter je zadnji izašao, činio se mršaviji i bljeđi nego u Oslu, ali i življi,
brži. Mahnuo mi je i prišao mi. Zakopčao je kaput pa pritisnuo usne na moj
obraz dok je posezao za rukavicama.
"Mmm. Pozdrav. Hladno ti je. Jesi li jela? Gladan sam. Želiš li jesti?"
"Bok. Nije mi hladno. Nisam ni gladna, ali idem s tobom. Kako si?"
"Dobro. Dobro sam", nasmiješio se.
 Nije izgledao dobro. Izgledao je bolje nego posljednji put, ali u
kontekstu velikoga grada izgledao je pomalo zapušteno i neuhranjeno. Brz,
žestok i stresan gradski život ga je zarazio. Barem sam tako pretpostavljala.
Potegnuo me za ruku. "Hajde, prošećimo. Želim razgovarati."
"Okej." Počeli smo hodati pločnikom. Žurba i gužva, svi ti znakovi,
svjetla, halabuka, vonjevi, bijeli šum njihova postojanja, žarište svih
poslova svijeta. Kako su mogli to izdržati? Klošarice, očite luđakinje koje
bulje, groteskno debeli ljudi, hladna bljuvotina u uličicama i krvave mrlje
na rubu pločnika, svi znakovi, slogani, svjetla i slike što trepere i svijetle,
pozivaju i mame, naređuju, privlače i zahtijevaju gramatikom svjetlećeg
plina i goruće žice.
To je bila duša stroja, etološki epicentar, središte detonacije
trgovačke energije ovog planeta. Mogla sam je osjetiti. Drhtala je poput
razornom bombom nastale rijeke stakla tih besanih tornjeva tame i
svjetlosti što zadiru u mračno snježno nebo.
Mir na Bliskom istoku? ispitivale su novine. Bolje vam je da slavite
Bokassino ustoličenje, bolje snimke.
"Imaš terminal?" pitao je Linter. Zvučao je skoro pa željno.
"Naravno."
"Isključiš ga?" rekao je. Podignuo je obrve. Odjednom me podsjećao
na dijete. "Molim te. Ne želim da nas brod sluša."
Htjela sam reći da je brod ako je htio mogao staviti prislušne uređaje
na svaku pojedinu vlas moje kose, ali nisam. Prebacila sam terminal u
brošu na čekanje.
"Gledala si Bliske susrete?" pitao je Linter dok se naginjao prema
meni. Kretali smo se u smjeru Broadwaya.
Kimnula sam. "Brod nam je pokazao kad su ga snimali. Gledali smo
ga prije svih."
"Ah, da, naravno." Ljudi su se zabijali u nas, debelo odjeveni,
izolirani. "Brod je rekao da uskoro odlazite. Je li ti drago što odlaziš?"
"Da, je. Nisam mislila da će mi biti, ali je. A tebi? Drago ti je što
ostaješ?"
"Oprosti?" Policijski auto projurio je pored nas, zatim još jedan,
zavijajući sirenom. Ponovila sam pitanje. Linter je kimnuo i nasmiješio se.
Učinilo mi se da sam osjetila zadah iz njegovih usta. "O, da", kimnuo je.
"Naravno."
"Još uvijek mislim da si lud, znaš. Bit će ti žao."
"A ne, ne vjerujem." Zvučao je samopouzdano. Nije me gledao,
držao je glavu visoko dok smo hodali ulicom. "Čisto sumnjam. Mislim da
ću biti jako sretan ovdje."
Sretan. Ovdje. Među velikim, hladnim zgradama i lažnom toplinom
neona, dok pijanci potežu iz vrećica, narkići prose, a beskućnici traže topla
mjesta i deblje kartonske kutije, lako se istu stvar moglo vidjeti u Parizu i u
Londonu, ovdje se to činilo puno gore. Odmaknite se od trgovine, za koju
ste morali imati dogovoreno, odjeveni u svoj plijen i dok koračate
pločnikom do svojeg Rollsa, Mercedesa ili Cadillaca koji prede uz rubnik,
neki jadni ostatak ljudskog bića sigurno leži na domet pljuvačke od vas, ali
vi ga nikad nećete primijetiti. Možda sam bila preosjetljiva,
preistraumatizirana. Život na Zemlji bio je zaista borba, a Kultura je
stopostotni ne-borac. Bilo tko od nas mogao je očekivati da će izdržati
najviše sto godina, a ja sam bila pri kraju otpora.
"Bit će sve u redu, Sma. Uvjeren sam u to."
Padnite na cesti i ovdje će vas samo zaobići.
"Da, da. Sigurna sam da si u pravu."
"Gledaj." Stao je, okrenuo me tako da smo se gledali licem u lice.
"Moram ti reći. Znam da ćeš me zbog toga možda prestati voljeti, ali bitno
mi je." Gledala sam ga u oči, koje su se zurile u mene. Koža mu se činila
prljavijom nego prije, kao da mu se prljavština zavukla u pore.
"Što?"
"Studiram. Spremam zarediti se u Rimokatoličku crkvu. Pronašao
sam Isusa, Diziet, spašen sam. Shvaćaš li to? Ljutiš li se na mene? Jesi li
uznemirena?"
"Ne, nisam ljuta", rekla sam ravnodušno. "Super za tebe, Dervley.
Ako si sretan, sretna sam i ja. Čestitam."
"Odlično!" Zagrlio me. Stisnuo me i dugo držao. Nastavili smo
hodati, sve brže i brže. Izgledao je zadovoljno. "Dovraga, Dizzy, reći ću ti
nešto. Tako je dobro biti ovdje, biti živ, znati da postoji toliko ljudi, da se
toliko toga događa! Kada se ujutro probudim moram malo ležati kako bih
se uvjerio da sam zaista ovdje i da mi se to zaista događa. Hodam ulicom i
gledam ljude, samo ih gledam! Žena je ubijena u stanu u kojem sam živio
prošli tjedan, zamisli! Nitko nije ništa čuo. Izađem, odem na bus, kupim
novine, popodne gledam stare filmove. Jučer sam gledao kako nagovaraju
muškarca da ne skoči s mosta Queensboro. Mislim da su ljudi bili
razočarani. Znaš, kad je sišao probao je uvjeriti ljude da je slikar." Linter je
zavrtio glavom cereći se. "Hej, jučer sam pročitao nešto užasno. Pročitao
sam da se zna dogoditi da na kompliciranom porodu beba zapne u majci,
vjerojatno već mrtva, a doktor mora posegnuti u ženu, zgrabiti glavu
djeteta i zdrobiti ju kako bi spasili majku. Nije li to užasno? Mislim da ne
bih odobravao tako nešto čak i prije nego što sam našao Isusa."
"Zašto ne izvedu carski rez?"
"Ne znam. Ne znam. I sam se to pitam. Znaš li da sam razmišljao da
odem na brod?" Pogledao me, kimnuo. "Da vidim želi li itko drugi ostati.
Mislio sam da bi ih još moglo slijediti moj primjer, naročito nakon što
porazgovaram s njima, kada bih dobio priliku da im objasnim. Mislio sam
da bi mogli uvidjeti da sam u pravu."
"Zašto nisi?" Zastali smo na još jednom križanju. Svi su ljudi oko nas
jurili, žurili kroz smrad gorućeg benzina, kuhanja i trule hrane. Namirisala
sam plin i povremeno bi se oko nas omotala para, vlažna i mirisna.
"Zašto nisam?" ponovio je Linter promatrajući znak za zaustavljanje.
"Nisam mislio da bi koristilo. I bojao sam se da bi brod našao način da me
zadrži. Misliš da sam bio u krivu?"
Pogledala sam ga dok se para kovrčala oko nas, a znak pokazao
slobodan prolaz, ali nisam ništa rekla. Prišao nam je starac na drugoj strani
ceste i Linter mu je dao četvrt dolara.
"Ionako će mi biti okej samome." Krenuli smo niz Broadway, prema
trgu Madison, pored ureda i trgovina, kazališta i hotela, barova, restorana i
stambenih blokova. Linter me obgrlio oko struka, stisnuo me. "Hajde,
Dizzy, ništa ne pričaš."
"Ne, ne pričam, je li tako?"
"Valjda još uvijek misliš da sam glup."
"Ništa više nego lokalci."
Nasmiješio se. "Dobri su to ljudi. Ono što ti nisi shvatila jest da
trebaš prevesti i ponašanje, a ne samo jezik. Jednom kad to shvatiš zavoljet
ćeš ove ljude kao i ja. Ponekad mislim da su se bolje pomirili s vlastitom
tehnologijom nego mi, znaš?"
 "Ne." Nisam to znala, posebno u ovoj mesnici. Pomiriti se s time, da
baš - Luke, ugasi ciljničko računalo, odsviraj pet tonova, zatvori oči i
koncentrirajmo se zajedno. Tako je, nikog nema osim nas, a sad mi dodaj
tu orgonsku kutiju.
"Ne dopirem do tebe Dizzy, je li tako? Zatvorena si, nisi zaista tu.
Već si napola izvan sustava, je li tako?"
"Samo sam umorna", rekla sam mu. "Pričaj dalje." Osjećala sam se
kao bespomoćni, uspaničeni, crvenooki štakor uhvaćen u labirintu
nekakvog tuđinskog, golemog i sjajnog laboratorija korištenog u
smrtonosne, neljudske svrhe.
"Ide im jako dobro, kad se sve uzme u obzir. Znam da se događa jako
puno užasnih stvari, ali one se čine toliko užasnima samo zato što im
pridajemo toliko pažnje. Većina dobrih stvari nije materijal za vijesti, ne
primjećujemo ih. Ne vidimo koliko se dobro većina ovih ljudi provodi.
Sreo sam jako puno sretnih ljudi, znaš, imam prijatelje. Upoznao sam ih na
poslu."
"Na poslu?" Bila sam zaista zainteresirana.
"Ha-ha. I mislio sam da ti brod neće ništa reći. Da, imam posao
zadnjih nekoliko mjeseci. Prevodim dokumente za veliku odvjetničku
tvrtku."
"A-ha."
"Što sam pričao? A da, puno ljudi vodi prihvatljive živote i sasvim
im je okej. Ljudi mogu imati nove stanove, aute, odmore i djecu. To je
dobra stvar, znaš, vidiš puno više djece na ovakvom planetu. Sviđaju mi se
djeca. Tebi ne?"
"Da. Mislila sam da se svakom sviđaju."
"Ovi bi nas ljudi na neki način smatrali zaostalima, znaš? Znam da
zvuči blesavo, ali nije. Pogledaj prijevoz, zrakoplov koji me vozio na ploči
na kojoj sam živio bio je treće ili četvrte generacije, star skoro tisuću
godina! Ovi ljudi mijenjaju auto svake godine! Imaju potrošne kontejnere i
potrošnu odjeću i modu koja te tjera da svake godine mijenjaš odjeću,
svako godišnje doba!"
"Dervley!"
"U usporedbi s njima Kultura se kreće puževim korakom!"
"Dervley, o čemu si htio razgovarati?"
 "Ha? Razgovarati?" Linter je izgledao zbunjeno. Skrenuli smo na
Petu aveniju. "O, o ničem posebnom. Samo sam mislio da bi bilo zgodno
vidjeti te prije nego što odeš i poželjeti ti sretan put. Nadam se da ti ne
smeta. Ne smeta ti, je li tako? Brod je rekao da možda nećeš htjeti doći, ali
ne smeta ti, je li tako?"
"Ne, ne smeta mi."
"Super. Super, nisam mislio", glas mu je odlutao. Hodali smo u tišini,
usred neprekidnoga kašlja, pljuvanja i stenjanja grada.
Htjela sam ići. Htjela sam otići iz grada, s kontinenta, s planeta na
brod i van iz sustava, ali nešto me tjeralo da hodam pored njega, hodam i
zastajem, spuštam se i uspinjem, poput poslušnog stroja dizajniranoga za
kretanje, djelovanje, za nastavak rada unatoč svemu, koji će ići i ići,
zagrijavati se ili padati, ali uvijek ići dalje, dolje do drogerije, gore do
predsjednika tvrtke ili samo ostati pokretna meta, držati se čvrsto za ogradu
na putanji koju jedva da trebaš i vidjeti pa možeš ostati pokrivenih očiju,
zaobići osakaćene i pregažene. Možda je bio u pravu i možda bi bilo tko od
nas mogao ostati ovdje s njim, jednostavno zauvijek nestati u gradu, nikad
nikome pasti na pamet, nikada misliti, već samo slušati naredbe i
pravilnike i raditi štogod se od njega traži, početi padati i nikad stati,
nikada ne pronaći uporište, vr tjeti se i vrtjeti, koprcati se dok pada, baš kao
što grad očekuje, baš kao što je doktor propisao.
Linter je stao. Gledao je kroz željeznu rešetku u dućan s vjerskim
figuricama, spremnicima svete vode, Biblijama, raspelima i krunicama.
Zurio je u sve to, a ja sam gledala u njega. Kimnuo je prema izlogu. "To
smo izgubili, znaš. Vi ste to izgubili, svi vi. Začudnost i grijeh. Ovi ljudi
znaju da još uvijek ima nečega što ne znaju, stvari koje mogu poći po
krivu, stvari koje oni mogu krivo napraviti. Još uvijek imaju nadu jer
postoji mogućnost. Bez mogućnosti neuspjeha nema nade. Oni imaju nadu.
Kultura ima statistiku. Mi - ona, Kultura - previše je sigurna, previše
organizirana, previše zagušena. Izbili smo život iz života, ništa nije
prepušteno riziku. Ukloni rizik u svom životu i to prestaje biti život, zar
ne?" Njegovo je stisnuto, tamnosmeđe lice izgledalo frustrirano.
"Ne, ne kužim", rekla sam mu.
Provukao je ruku kroz kosu, zavrtio glavom. "Gle, hajdemo nešto
pojesti, ha? Stvarno sam gladan."
"Okej, vodi me. Kamo?"
 "Ovamo, na vrlo posebno mjesto." Krenuli smo u istom smjeru, došli
do ugla 48. ulice i skrenuli u nju. Hladni vjetar je puhao oko nas i raznosio
papire. "Što želim reći, tu ima potencijala da nešto pođe po krivu, a da ga
nema život ne bi značio ništa. Ne možeš imati vrh bez dna, svjetlo bez
tame, nije da moraš imati zlo da bi imao dobro, ali moraš imati mogućnost
zla. To je ono što Crkva uči. To je izbor koji čovjek ima - može odabrati
hoće li biti dobar ili zao. Bog ga ne tjera da bude zao ništa više nego što ga
tjera da bude dobar. Izbor je ostavljen čovjeku, baš kao što je bio ponuđen i
Adamu. Samo u Bogu postoji mogućnost za razumijevanje i cijenjenost
slobodne volje."
Gurnuo mi je lakat, usmjerio me niz uličicu. Bijelo-crveni neonski
znak svijetlio je na udaljenom kraju uličice. Mirisala sam hranu.
"Moraš to vidjeti. Kultura nam daje toliko toga, a ustvari nam
oduzima. Lobotomizira svakog svog člana, oduzima im izbor, potencijal da
budu stvarno dobri ili čak pomalo zli. Ali Bog, koji je u svima nama - da, i
u tebi Diziet, možda čak i u brodu - Bog, koji sve vidi i sve zna, koji je
beskonačno svemoćan i sveznajuć na način na koji nijedan brod i nijedan
Um nikada neće biti i dalje nam dopušta, nama jadnim, sirotim, grešnim
ljudima i samim time pančovječanstvu dopušta -"
U uličici je bilo mračno, ali trebala sam ih vidjeti. Nisam čak ni
punom pažnjom slušala Lintera, pustila sam ga da brblja. Baš sam ih zato
trebala vidjeti, ali nisam, dok nije bilo prekasno.
Pojavili su se iza nas, srušili kante za smeće, vikali, zabili se u nas.
Linter se okrenuo, pustio mi lakat i ja sam se brzo okrenula. Linter je
podigao ruku i rekao nešto što nisam čula. Netko je pojurio prema meni,
napola u čučnju. Iako ga nisam vidjela, znala sam da ima nož.
Sve mi je još uvijek tako jasno, tako odmjereno. Mislim da je nešto u
mojem srednjem mozgu podsvjesno shvatilo što se događa. Činilo se da je
u uličici vrlo osvijetljeno i da se svi ostali kreću tako sporo, duž linija nalik
laserskim zrakama ili ciljnicima, bacajući pred sobom teške sjene.
Zakoračila sam u stranu, pustila da dečko i nož projure pored mene.
Podmetnula sam mu desnu nogu i primijenila malo pritiska na njegovo
zapešće dok je prolazio. Morao je ispustiti nož. Zateturao je i pao. Sada
sam ja držala nož i bacila ga daleko niz uličicu prije nego što sam se
okrenula prema Linteru.
Dvojica su ga držala na podu dok se on batrgao. Čula sam ga kako
doziva pomoć dok sam trčala prema njima, ali ne sjećam se drugih
zvukova. Ne mogu reći je li zaista bilo toliko tiho ili sam se jednostavno
usredotočila na osjet koji pruža najviše informacija. Zgrabila sam jednog
od njih za pete i potegnula, podignula ga i bacila, udarila ga čizmom u lice.
Bacila sam ga s puta. Drugi je već ustao. Vidno mi se polje sužavalo i
treslo i razmišljala sam koliko je vremena imao onaj prvi da povrati
ravnotežu, ako ne i nož. Shvatila sam da ne radim ono što bih trebala u
ovakvoj situaciji. Onaj ispred mene je nasrnuo. Izmaknula sam se ponovno
se okrećući. Udarila sam ga po glavi i gledala onog prvog, koji je ustao i
krenuo na mene, no zastao kada je ugledao onoga kojega sam prije udarila
kako se koprca uza zid i drži za lice, kako mu tamna krv klizi niz blijedo
lice.
Trčali su kao jedan, kao jato riba u bijegu.
Linter je teturao, pokušavao ustati. Uhvatila sam ga i čvrsto me
zgrabio za ruku, teško dišući. Teturao je i sve se više opuštao dok smo išli
prema crveno-bijelom svjetlu restorana. Vrata je otvorio muškarac sa
salvetom zaguranom u džep veste i pogledao nas.
Linter je pao na prag. Tek sam se tada sjetila terminala i shvatila da
se Linter drži za vrh mog kaputa, baš tamo gdje je broš. Kroz vrata su
doprli mirisi kuhinje. Muškarac sa salvetom oprezno se ogledao po uličici.
Pokušala sam otvoriti Linterove prste.
"Ne", rekao je. "Ne."
"Dervley, puštaj. Daj da javim brodu."
"Ne." Zavrtio je glavom. Znojio se, a usne su mu bile prekrivene
krvlju. Golema tamna mrlja širila se preko kaputa. "Pusti me."
"Što?"
"Gospođo?"
"Ne. Nemoj."
"Gospođo? Da pozovem policiju?"
"Linter? Linter?"
"Gospođo?"
"Linter!"
Pustio me kad su mu se sklopile oči.
Na vratima restorana bilo je još ljudi. Netko je rekao: "Isuse." Ostala
sam klečati na hladnom tlu, tako blizu Linterova lica i mislila: Koliko
filmova? (Pucnjevi zamru, bitka stane.) Koliko često ovo naprave u svojim
komercijalnim snovima? (Pazi na Karen... To je naredba... Znaš da sam te
uvijek volio... Ici reste un deporte inconnu...) Što radim ovdje? Hajde,
gospođo. "Hajde gospođo. Hajde", netko me pokušavao podići.
Zatim je ležao pored Lintera, izgledajući povrijeđeno i zbunjeno.
Netko je vrištao i ljudi su se odmicali.
Počela sam trčati. Aktivirala sam terminal i vikala.
Stala sam na kraju uličice, blizu avenije, prislonila se uza zid, gledala
u tamne cigle s druge strane.
Nešto je puklo i dron je polako doplutao do mene, crni dron s po
jednim bodežastim projektilom željnim akcije tik iznad razine očiju s obje
strane. Duboko sam udahnula. "Došlo je do male nesreće", rekla sam
smireno.

6.3: Svjetlosna mrlja

Gledala sam Zemlju. Holo ju je prikazivao na zidu moje kabine,
sjajnu i plavu, čvrstu i punu bijelih vrtloga.
"Onda je to više kao samoubojstvo" rekla je Tagm protežući se na
mom krevetu. "Mislim da katolici ne
"Ali ja sam surađivala", rekla sam još uvijek šetkajući gore dolje. "Ja
sam mu dopustila. Mogla sam pozvati brod. Nakon što je izgubio svijest
bilo je vremena, još smo ga uvijek mogli spasiti."
"Ali bio je izmijenjen, Dizzy, a takvi umru kad im srce stane, nije li
tako?"
"Ne, ostaju ti dvije ili tri minute nakon što srce stane. Dovoljno
vremena. Imala sam dovoljno vremena."
"Ali onda ga je imao i brod. Sigurno je gledao. Sigurno je imao
projektil negdje u blizini." Tagm je frknula. "Linter je vjerojatno bio
najpromatraniji čovjek na planetu. Brod je morao znati i sigurno je mogao
nešto učiniti. Brod je imao kontrolu, mogao je reagirati u stvarnom,
zemaljskom vremenu. Ti nisi odgovorna, Dizzy."
Htjela sam prihvatiti Tagminu etičku računicu. Sjela sam na rub
kreveta, zarila glavu u ruke i zurila u holo planeta na zidu. Tagm mi je
prišla, zagrlila me, položila ruke na moja ramena i prislonila glavu na
moju. "Dizzy, moraš prestati razmišljati o tome. Idemo nešto raditi. Ne
možeš cijeli dan samo gledati taj vražji holo."
Pogladila sam Tagminu ruku i opet pogledala planet koji se polako
okretao. Pogled mi je skakao od pola do ekvatora. "Znaš, kad sam bila u
Parizu i prvi put vidjela Lintera stajala sam na vrhu stepenica u njegovu
dvorištu i nasuprot vidjela malu obavijest da je zabranjeno fotografiranje
bez dozvole vlasnika." Okrenula sam se prema Tagm. "Oni žele
posjedovati svjetlo!"

6.4. Dramatični izlazak ili Hvala vam i laku noć!

U tri sata, pet minuta i tri sekunde prema Greenwichu, u jutro drugog
siječnja 1978. glavna kontaktna jedinica Proizvoljni napustila je orbitu
iznad planeta Zemlje. Za sobom je ostavila oktet glavnih promatračkih
satelita - šest u skoro pa geostacionarnoj orbiti - šačicu dronova i manjih
projektila te malu plantažu mladih hrastova na obali pored Elk Creeka u
Kaliforniji.
Na brodu se nalazilo Linterovo tijelo, izmješteno iz hladnjače
mrtvačnice u New Yorku. No, iako smo otišli, Linter je na neki način
ostao. Smatrala sam da je trebao biti pokopan na planetu, ali brod se nije
složio. Linterove posljednje upute u vezi s pokapanjem bile su izdane prije
petnaest godina, kada se pridružio Kontaktu, i bile su sasvim
konvencionalne - tijelo je tre balo biti izmješteno u središte najbliže
zvijezde. Na taj je način sunce dobivalo na težini i možda će za milijun
godina malo svjetla iz Linterova tijela obasjati planet koji je toliko volio.
Proizvoljni je održavao svoje tamnopolje nekoliko minuta pa ga
deaktivirao kada je prošao Mars (tako da je postojala mala šansa da je
viđen nekim zemaljskim teleskopom). U međuvremenu je k sebi vukao sve
svoje dronove i satelite koje je ostavio pored drugih planeta u sustavu.
Ostao je u stvarnom svemiru do zadnjeg trena (što je otvaralo mogućnost
da njegova sve veća masa ostavi trag na zemaljskim eksperimentima u
mjerenju gravitacijskih valova, duboko u nekom planinskom rudniku) pa
se prebacio dok je ostavljao Linterovo tijelo u zvjezdanoj jezgri. Usisao je
zadnjih par dronova s Plutona i nekolicine kometa te lansirao Lijev
dijamant prema Neptunu (koji vjerojatno još uvijek orbitira).
Odlučila sam nakon odmora napustiti brod, ali nekoliko me tjedana
opuštanja na Orbitalu Svanrayt navelo da se predomislim. Imala sam
previše prijatelja na brodu, a i brod mi se činio zaista uznemiren kada je
saznao da razmatram odlazak. Šarmirao me i naveo da ostanem. Ali nikad
mi nije rekao je li promatrao Lintera i mene one noći u New Yorku.
I tako, jesam li se zaista krivila ili sam se zavaravala? Ne znam.
Nisam znala tada, a ne znam ni sad.
Bilo je krivnje, toga se sjećam, ali neke čudne vrste. Ono što me
zaista nerviralo i što sam teško prihvaćala bilo je moje suučesništvo, ne u
onome što je Linter pokušavao i ne u njegovoj napola željenoj smrti, već u
općeprihvaćenosti prenesenih mitova koje su ti ljudi prihvaćali kao
stvarnost.
Čini mi se da smo, iako povremeno mislimo da moramo patiti ili
kukamo kako nikad nismo proizveli pravu umjetnost, postali letargični ili
se previše trudimo kompenzirati. Čini mi se da samo udovoljavamo
uobičajenom triku stvaranja nečega oko čega ćemo se brinuti umjesto da
budemo sretni što imamo život kakav imamo. Možda se smatramo
parazitima, možda se žalimo na priče koje pričaju Umovi, možda čeznemo
za "pravim" osjetima i "pravim" emocijama, ali ustvari promašujemo
poantu i ustvari stvaramo umjetničko djelo zamišljajući da je takav
nekomplicirani život uopće moguć. Nama je izvrsno. Alternativa je mjesto
poput Zemlje, gdje se unatoč svojoj silnoj patnji, bolu, zbunjenosti i ljutnji,
i dalje proizvodi više smeća nego ičeg drugoga, sapunica i kvizova, žute
štampe i roto-ljubića.
Još gore od toga, postoji osmoza od fikcije prema stvarnosti,
postojana kontaminacija koja iskrivljuje istinu obiju i zamagljuje razlike u
samom životu, koja kategorizira stvarne situacije i osjećaje prema nizu
pravila izvučenih iz najgorih klišeja fikcije. Odatle sapunice i oni koji žive
život kao da je sapunica vjerujući u istinitost tih priča, odatle kvizovi čiji je
ideal biti što bliže srednjoj vrijednosti, a onaj koji joj se u potpunosti preda
onaj je koji se najviše istakne, Pobjednik...
Uvijek su imali previše priča, u to sam uvjerena. Previše su slobodni
u dijeljenju pohvala i odanosti, prelako ih impresioniraju jednostavna
snaga ili lukava riječ. Pred previše su oltara kleknuli.
***
Eto, to vam je priča.
Možda je i bolje da se nisam puno promijenila tijekom svih ovih
godina. Sumnjam da bi priča bila drugačija da sam ju pisala godinu ili
desetljeće kasnije, a ne čitavo stoljeće.12
Zanimljivo je koje se slike urezuju. Tijekom godina jedna me
naročito progonila, jedan mi se san ponavljao. Zaista nije imao ništa sa
mnom jer se radi o nečemu što nikad nisam vidjela, a unatoč tome ostao je
uz mene.
Nisam htjela biti izmještena te noći, niti sam htjela putovati negdje
dovoljno daleko da me modul može pokupiti bez da nas itko vidi. Crni me
dron izveo iz grada, ravno gore, u tamnopolje, u nebo iznad Manhattana,
iznad svih svjetala i buke, u tamu, tiho poput pera koje pada. Sjedila sam
na dronovim leđima još uvijek šokirana i ne sjećam se prelaska u tamni
modul nekoliko kilometara iznad rešetke gradskog svjetla. Gledala sam, ali
nisam vidjela i nisam razmišljala o svojem bijegu, već o svim dronovima
koje brod može upotrijebiti bilo gdje na planetu, o tome gdje su i što rade.
Spomenula sam da je Proizvoljni skupljao pahulje. Ustvari, tražio je
par identičnih kristala leda. Imao je - još uvijek ima - kolekciju, ne holoa ili
dijagrama, već pravih pravcatih uzoraka kristala leda iz svakog dijela
galaksije koji je ikada posjetio i u kojem je pronašao zaleđenu vodu.
Uvijek bi, naravno, skupio samo nekoliko pahulja - grabljenje velikih
količina ne bi bilo elegantno.
Valjda još uvijek traži. Što će učiniti ako ikada pronađe dva identična
kristala, nikad mi nije rekao. Ne znam ni želi li ih zaista naći.
Dok sam razmišljala o tome osjećala sam blistavi, gunđavi grad
ispod sebe. Pomislila sam - i još uvijek to sanjam jednom ili dvaput
godišnje - kako se neki dron zvijezdama osvijetljenih leđa tiho kreće
stepama ili rubom Antarktike, nježno podiže pahulju, dijeli ju od ostalih i
možda oklijeva prije nego što ode, bilo u nebo, bilo izmještanjem, zatim
odnosi svoj sićušni savršeni teret u zvjezdani brod u orbiti, napušta
zaleđene ravnice ili ledenu pustoš, ostavlja ih još jednom na miru.

7. Izdajstvo ili par riječi od Drona

Hvala bogu da smo gotovi s tim. Moram reći da je ovo bio iznimno
težak prijevod, a Smain beskompromisan i ponekad opstruktivan stav
nije nimalo pomogao. Često je koristila izraze na Marainu koje se ne
bi dalo točno prevesti na engleski jezik bez uporabe barem
trodimenzionalnog dijagrama i opetovano je odbijala prepraviti tekst
kako bi pomogla s prijevodom. Dao sam sve od sebe, ali ne mogu
preuzeti odgovornost za bilo koji nesporazum koji bi mogao nastati u
bilo kojem dijelu ovoga teksta.
Pretpostavljam da bih trebao komentirati naslove poglavlja
(uključujući i Smain uvod i ovo) i podnaslove pošto sam ih ja dodao.
Sma je tekst napisala kao neprekinutu cjelinu (zamislite!), ali
smatrao sam da ga je bolje rascjepkati. Naslovi poglavlja i odlomaka
su, inače, imena Glavnih kontaktnih jedinica koje je proizveo
manufakturij Infrakaninofil s Orbitala Yinang, a Sma ga spominje
(bez da ga imenuje) u trećem poglavlju.
Još nešto; primijetit ćete da se Sma više puta usudila nazvati me
samo Dronom. Dovoljno sam dugo udovoljavao tom stavu i sad
želim da bude jasno da se zovem Fohristi-whirl Skaffen-Amtiskaw
Handrahen Dran Easpyou. Nisam egocentrik i neodgovorno je od
Sma što implicira da su moje dužnosti u Posebnim okolnostima neka
vrsta ispaštanja za počinjena zlodjela. Moja je savjest čista.
Skaffen-Amtiskaw.
(Dron, Napadački)

P. S. Upoznao sam Proizvoljnog i taj je stroj puno ugodniji i

zanimljiviji nego što vam ga je Sma prikazala.
Jay Lake majstor je kratke forme. Od prvih priča koje počeo objavljivati
početkom 2001. pa sve do prerane smrti 2014. redovito je nominiran za
glavne nagrade. Nažalost, primio je samo jednu. John W. Campbell i to
2004. za najboljega novog pisca. Premda je napisao nešto više od desetak
romana, svoje je mjesto među značajnim autorima žanra zauzeo upravo s
pričama kojih je objavio više od dvije stotine. Posljednja zbirka. "Last
Plane to Heaven: The Final Collection" objavljena je 2014. Priča "U vrtove
slatke noći" nominirana je za nagradu Hugo 2004. godine.

JAY LAKE

U Vrtove slatke noći

Into the Gardens of Sweet Night (2003.)

preveo: Igor Rendic

Slučajni susret na cesti

"Novčić za tvoje misli, strance."
Elroy se osvrnuo. Misli su mu odlutale dok je koračao drevnom
metalnom cestom. Nikog nije bilo na vidiku.
Osjetio je kako ga netko povlači za nogavicu.
"Tu dolje, strance. Hoćeš Pravednikov novčić?" Glas je bio visok,
gotovo pištav.
Elroy je spustio pogled. Smeđi se mops crnog lica i ušiju gegao
pored njega na stražnjim šapama dok je palac jedne prednje držao zataknut
u hlače negdje na razini Elroyeva desna koljena. Mops je nosio zeleni
prsluk cvjetnog uzorka.
 Visok dva metra, Elroy se nadvijao na Životinjom. "Pravedni novčić?
Stvarno?"
"Potrošiš ih bilo gdje", rekao je mops ponosno. Smeđe su mu pasje
oči bile nemirne, a jezikom je lizao njušku. Brzo je mahao zavijenim
repićem.
S obzirom na neizmijenjenu njušku, čudo je da je toliko razumljiv,
pomisli Elroy. U desnoj mu je šapi s palcem nudio obećani novčić. Bez da
zastane, Elroy se sagnuo i zgrabio novčić. Ubacio ga je u vrećicu na svom
pojasu. Pravedne se moglo bilo gdje potrošiti, za razliku od raznih gradskih
novaca za čiju su vrijednost jamčili samo lokalna reputacija i strah od
nasilja.
Elroy se vraćao s godinu dana duge duhovne potrage među Malom
braćom Velikog udara u Staklenim planinama Oklahome. Bio je na putu
kući, obiteljskoj kolibi na vrhu stabla u prašumi kod Pilotske Kvrge. Elroy
se htio penjati po lijanama, skupljati banane na čistini, oženiti se na
staromodan način i odgojiti obitelj u krošnji. Baš kao i svaki pravi
Teksašanin. To je zahtijevalo novac, a to je bilo nešto čega je nakon godine
dana u samostanu imao jako malo. I još je uvijek bio petsto kilometara od
kuće i čekao ga je dug i samotan put niz raspadnutu cestu.
Mops ga je opet potegao za hlače. "No?"
"Životinje." Elroy je bacio pogled na mopsa. "Razmišljam o
Životinjama."
Mops je koraknuo u stranu i u očima mu je bljesnulo razočaranje.
Rep mu se spustio. "Prijatelju, nisam platio za uvredu."
"Niti si Pravedničkim novčićem kupio moje prijateljstvo, strance",
obrecnuo se Elroy. "Ali neću te uvrijediti. Rekao sam Životinje, ne zvijeri."
"O tome dakle misliš?" Mops je zarežao i zaškiljio.
Elroy je vidio kako se mopsu iznad ovratnika prsluka kostriješe
dlake. Uzdahnuo je i zažalio što je tako brzo zbrljao stvar. "Što je sluga
čovjeku na konju, ravnopravno čovjeku što hoda, a gospodar čovjeku bez
nogu?"
Mopsove su se dlake spustile, "Jadna ti je to zagonetka pošto si mi
već dao odgovor, jedva da mi vrijedi uloženog."
Elroy je usporio i krenuo prema izblijedjeloj oznaci pored puta na
kojoj je pisalo Novi Dallas 82 km, Svježe voće prvo lijevo.
 "Najdublje isprike, dobri mopse." Elroy se prisjetio školskih dana i
batina koje je redovito dobivao od Učitelja Stenslawa zbog nepažnje na
finese zakona i društvenih običaja. "Rijetko mi tko prilazi pod uvjetima
Obostrana Ugovora pa mu nisam vičan. Nisam želio vrijeđati."
"Niti si uvrijedio", promrmljao je mops.
"No, dosta." Elroy se nasmiješio. "Stajem ovdje večerati. Mizerno je
to što imam, ali ipak nudim."
Mops se nasmijao, zvučalo je kao da se davi dok laje. Opet je
zamahao repom. "Volim velikodušnost mladih. Obično su previše
nesmotreni da shvate pravu vrijednost slobodno ponuđena dara. Pođimo
radije do prodavača voća. U znak zahvale za tvoju ponudu hrane, kupit ću
nam par kumkvata ili nečega drugog što imaju a da nam odgovara."

Voćna večera u teksaškoj prašumi

"Pa, vas ste dvojica čudan par mladića." Starica za voćnim štandom
im se krezubo nasmiješila.
"Teško da sam mladić, dobra starice. Nemojte moju veličinu
zamijeniti za mladost." Mops je kandžama zabubnjao po rubu staričina
stola. "Dva kumkvata, molim vas, i litru vina koje se da piti."
"Nema kumkvata danas. Guave su tri za novodalaški dolar, nemam
vina, ali možete dobiti slatki viski od šljive za dva novodalaška po litri",
odrecitirala je.
"Dva Pravedna za guave i viski", odvratio je mops.
"Tri."
Cjenkali su se reda radi i dogovorili za dva Pravedna i jedan
novodalaški dolar koje je mops odmah izvadio iz džepa prsluka.
"Hvala, dobra ženo." Mops se udaljio od stola. "Ponesi nam večeru,
momče."
Elroy se pomislio pobuniti da nije, na ikoji način, mopsov momak.
Miris guava natjerao ga je da se predomisli jer su bile puno primamljivije
od ustajalih krušnih mrvica koje je planirao večerati. Uzeo je tri guave i
litru viskija, poslužene s posuđenom prozirnom cijevi iscrtanu bijelim
volumetrijskim oznakama sa strane te krene za mopsom, dalje od štanda.
***
Jeli su u sjeni blistavih zelenih listova procvjetala stabla manga.
Elroy je bio zahvalan na dvije guave koje mu je mops velikodušno dao.
Dijelili su viski gutljaj po gutljaj, iako je svaki put Elroy potegnuo više od
mopsa. Mango se nalazio na vrhu brda i pružao im odličan pogled na
nekoliko kilometara ceste. U daljini su vidjeli dim i paru kopnena vlaka, a
teški su miris mangovih plodova i zuj insekata uljuljkivali Elroya u san.
"Magnifera indica" Mops je mahnuo prema stablu iznad njih. "U
vedskoj je tradiciji ovo stablo simbol obilja i božanske slatkoće." Mops je
zgrabio viski u obje šape s palcima i potegao. "Alkohol je opasan za male
pse", nastavio je mops, dašćući. "Usporava disanje, ometa rad središnjeg
živčanog sustava."
Razgovor je brinuo Elroya. Životinje nisu bile zvijeri i mopsovo je
lakonsko osvrtanje na svoje prizemno pseće naslijeđe kršilo rašireni tabu.
Veliki su projekti Viridijske Republike odavno izgubljeni u vremenu, osim
Životinja koje su se sada diljem svijeta bavile mnogim zanimanjima.
Pažljivo su na svoju sliku oblikovale sljedeće generacije i jednako
ljubomorno čuvale naslijeđe i tajne svojega soja. Elroy je pregrizao jezik i
odabrao šutnju umjesto moguće uvrede.
"No, no", nastavio je mops nakon poduže stanke, "čovjek koji zna
kad treba šutjeti." Pružio je viski Elroyu.
"Putnik sam, daleko od doma. Vlastite su mi misli dovoljan problem,
a kamoli da se bavim tuđima."
"Hvalevrijedan stav. Kad bismo barem svi bili tako mudro diskretni."
Elroy se odlučio biti faktičan. "Diskrecija čini dobra čovjeka."
Mops je pobliže proučavao Elroya. Opetovano je lizao njušku i
smeđim psećim očima promatrao Elroyevo lice. "Putuješ li kući ili odlaziš
od nje?"
Takvo se pitanje nije postavljalo u pristojnom razgovoru. Elroy je
prepoznao koliko je ozbiljan mopsov upit te je opet razmotrio
velikodušnost mopsa u vezi guava i viskija.
"Vraćam se, gospodine mopse, s dugog putovanja duhovnih i
tjelesnih izazova."
"Uspješnog?"
Elroy se promeškoljio. Bilo mu je neugodno, ali mopsova ga je
gostoljubivost pritisnula, baš kao i njegov vlastiti iskreni odgovor. Svake je
generacije grad Pilotova Kvrga slao po jednog dječaka do Male braće.
Neki bi se vratili, neki ne. Mnogi koji bi se vratili postali bi seoski vođe
kad stasaju. Elroy nije osjećao potrebu vladati ikim, ali među Malom je
braćom pronašao ravnote žu, snagu i ponešto mudrosti - kvalitete budućeg
vođe koje su se smatrale poželjnima. "Da, uspješan."
"Znači u potpunosti si ispunio dužnosti prema vjeri i obitelji?"
"Da. Slobodan sam i na putu kući."
"Onda bih ti na neko vrijeme ponudio da radiš za mene." Životinja je
izravnala svoj prsluk pokretom koji je pokazivao više od nervoznog
refleksa. "Moji su uvjeti velikodušni, naročito ako uspijem u svojem
naumu."
Elroy nije htio raditi za mopsa, skrenuti s puta kući i napustiti
potragu za nevjestom. S druge strane, zasnovati obitelj znači imati novac ili
barem neka sredstva. Mopsov je Pravednički novčić već udvostručio
njegovu ušteđevinu, a pošto je napustio samostan ostao je i bez prava na
prošnju.
"Kakve usluge od mene trebaš, kakvi su uvjeti i kako ćemo tumačiti
uspjeh?"
Mops je polizao njušku. "Trebam nekog diskretnog i tjelesno
sposobnog da mi pomogne u kapacitetu suputnika i tjelesnog čuvara.
Nudim plaćene troškove, smještaj i dnevnicu od jednog Pravednog te
poveće bonuse po završetku mojeg zadatka." Mops je zastao, čeprkao po
prsluku dok je zamišljeno zurio u stražnje šape. Zavijeni mu se rep spustio.
"Bio sam vrtlar, ali ostao sam bez posla. Trebam se vratiti natrag u Vrtove
slatke noći."
Elroy nije uspio suzdržati smijeh pa je viskijem zalio svoje
prekrižene noge i travu pred sobom. "Dječja priča za laku noć", rekao je
dok je iskašljavao viski, "i to ona kojom se plaši nasilnike i kukavice.
Tisuću se puta ispričavam, ali slaba vam je šala."
Mops se uspravio sa svojih punih sedamdeset centimetara. "Ne šalim
se. Znam put do Vrtova, ali to nije cesta kojom se putuje sam. Ali vidim da
ovdje tratim vrijeme. Ugodan vam dan želim, gospodine čovječe."
"Čekaj, čekaj." Elroy je pružio ruku podignuta dlana prema mopsu.
"Vidim da ste ozbiljni. Kako se kanite tamo vratiti?"
"Pa", frknuo je mops. "Teško je to putovanje te mi stoga treba
suputnik. Ponudio sam vam taj položaj, ako mi vjerujete kamo idem."
 Elroy je zakimao glavom. "Novac će mi trebati kad se vratim kući.
Nije mi ambicija biti ičiji sluga, ali prihvatit ću vašu plaću. Čovjek sam,
zovem se Elroy i prihvaćam posao."
"Prijatelju Elroye, prihvaćam tvoju ponudu pod uvjetima koje smo
razmotrili. Ja sam Životinja zvana Wiggles."
Elroyu je bilo jako drago što više nije imao viskija u ustima pa je
mogao progutati smijeh.

Naučimo nešto u vezi Vrtova

Većinu dana su hodali prema Novom Dallasu prije nego su sjeli
odmoriti se u sjeni baobaba na vegetacijom slabo napučenom platou.
Adansonia digitata, identificirao je Wiggles stablo. "Južnoafrički baobab.
Rastu u kišnim sjenama i pustarama i ne vole previše vode. Drvo nije
autohtono na zapadnoj polutci. Imamo sreće što ne cvjeta - notorno je
užasnog mirisa."
Deblo je bilo široko, poput drvenog silosa s izbačenim korijenjem i
širilo se u golemu krošnju visoko nad njihovim glavama. "Nikad nisam
vidio baobab", rekao je Elroy. Baobabi nisu rasli pored Pilotske Kvrge.
"Mogu pohraniti stotinu tona vode. U domaćem ekosustavu služe kao
rezervoari vode za ekosustave pustinja. U Babilonu postoji još veći
baobab, ali tako to jest tamo."
Elroy je pristojno čekao da mops nastavi s pričom.
Wiggles je uzdahnuo. "Babilon je jedan od Vrtova slatke noći."
Zagrebao je stražnjom šapom po tlu i izvukao sedam dugih ovala nalik
poredanim kobasicama. Pokazao je na svaki od njih.
"Heligan, Babilon, Sužou, Eden, Daisenin, Getesman i Tuileries."
Glas mu je bio sama tuga. "Zeleno blago Zemlje, zarobljeno i pojačano
genijem ljudi i Životinja."
"Ti si od tamo?"
Wiggles je zakimao. Vrlo ljudska gesta. "Rođen i odrastao u
Heliganu."
"Zašto si otišao?"
Mops je zurio u Elroya i lizao svoje crno lice. "Nesporazum. Izbačen
sam zato jer sam jeo jabuke našeg Gospodara."
"Gospodara?"
 "Liasis, Visoki namjesnik Cis-lunarne pravednosti i gospodar
implementacije Atlantskih morskih teritorija."
Elroy nikad nije čuo za takvu osobu. "Tko je on?"
"Čovjek koji posjeduje svijet."
***
Promatrali su kako zvijezde izlaze nad istočnim obzorom, obojica
protegnuti pod rubom baobabovih raštrkanih grana. Venera se prva
pojavila, potom Yurigrad, najsjajniji od tisuću satelitskih zvijezda na svom
brzom putu preko neba.
"Zvijezde sjaje poput dijamanata na nebu ponad Vrtova. Hladne i
neumoljive", rekao je Wiggles pospano.
"Taj Liasis..." Elroy je imao problema izgovoriti ime. "Kako
posjeduje svijet?"
Mopsov je rep udarao po tlu. "Plaćaš li kod kuće poreze?"
"Ja ne, ali selo Pilotske Kvrge svakog trećeg mjeseca plaća danak."
Wiggles se uspravio, počeo lizati svoje krzno. Zastao je na tren.
"Kome tvoje selo plaća danak?"
"Traviškim Kaldama."
Wiggles se nakratko zakopao u vlastito međunožje. "A kome oni
plaćaju porez?"
Elroy se prisjetio svoje poduke iz ekonomije. "A valjda plaćaju
Republičkoj vladi u Waco u."
Još jedna stanka za zrak. "A kome oni plaćaju?"
"Nikad nisam razmišljao da li oni plaćaju nekom, gospodine mopse.
Nisam znao da ima ikoga iznad njih."
"Svi plaćaju, na ovaj ili onaj način. A sve ti to ide prema gore,
prijatelju Elroy. Samo gospodar Liasis ne plaća danak. On i nekolicina
njegove braće."
"Kako to može biti", pitao se Elroy, "da ako sam slobodan sve
dugujem nekom tko je na višem položaju od mene?"
"Što znači sloboda?" Wiggles se okrenuo nekoliko puta pa zaspao.
***
Toplina novog dana prelila se preko njih. Baobab je bio više
kilometara iza njih. Elroy je s tugom promatrao svoje korice kruha dok je
Wiggles govorio.
"Vjerujem da mogu pronaći stanicu magleva da ubrzamo putovanje
prema Novom Dallasu. Od tamo nas čeka dugo putovanje."
Stare su ga lekcije iz arheoznanosti podsjetile na nešto. "Maglev.
Magnetska levitacija, je li tako? Drevni oblik brzog prijevoza."
"Točno." Wiggles se nasmiješio dok je lizao nos. "Obično podzeman.
Ovaj je sustav izvorno razvijen pod kraj Prvog sjevernoameričkog uspona.
Koliko se sjećam, La Grangijanci su ga preuredili."
"Nisam imao pojma da je još uvijek aktivan."
"Puno se toga događa, a da o tome nisi ni sanjao."
Prošlonoćna je rasprava još uvijek morila Elroya. "Koliko sam
slobodan?"
Wiggles se opet nasmijao. "Dišeš vlastitim izborom, nije li tako?"
"Da, valjda imam slobodu disati."
"Neki ljudi žive tamo gdje za to pravo plaćaju svakog mjeseca. A
opet, smatraju se slobodnima."
Elroy je bio šokiran. "Slobodnima? Kad moraju plaćati za sam zrak
koji dišu?"
"Neki tvrde da je potpuna sloboda u odgovornosti za svaki djelić
svojeg života, uključujući i zrak. Svakog dana žive i umiru kao posljedice
svojih djela."
Iza sebe su čuli pištanje koje ih upozorilo na nadolazeći kopneni
vlak. Elroy i Wiggles su se maknuli s ceste i stali u dvostruku sjenu stabla
orlova nokta koje se tijekom sporih godina natjecalo u rastu s banjanom.
"Ficus benghalensis." Wiggles je kucnuo po debelom korijenu.
"Rođak duda iako su ga drevni greškom smatrali smokvom, još jedan
kolonizator američkih obala. Tradicionalno, ovo stablo predstavlja zaklon
koji pružaju bogovi, simbol njihova dobročiniteljstva prema ljudima."
Klepet i škripa kopnena vlaka napokon su ih prestigli. Mjedene
cijevi, jarke boje i golemi željezni kotači. Elroy se nije baš osjećao
zaklonjenim.
Suočen s vukovima, svaki čovjek može postati junak
Kopneni je vlak uz uzdah stao pred banjanom. Šesti i zadnji vagon
zaustavio se točno pred Elroyem i Wigglesom. Tri su vuka iz osiguranja
skočila preko crvene i žute ograde i iznenadivši ih. Jedan je nabio Elroya
leđima u banjan tako što ga je u prsa pritisnuo grubom rukom dok je drugi
srušio Wigglesa na pod i držao ga pritisnutog stražnjom šapom.
Vođa vukova zaštitara naslonio je jednu podlakticu o banjan i štapom
kuckao po Elroyevim prsima. Vuk je bio definitivno mužjak, kao i njegovi
sivi i smeđi drugovi. Svi su nosili crne oklopne prsluke. Zarežao je kroz
zubati osmijeh. "Vas dva štenca ste na našem teritoriju, zalogajčiču." Od
njegova se zadaha Elroyu povraćalo.
Elroy se bojao, ako ne za svoj život, a onda za svoju i, također,
Wigglesovu sigurnost. Smirivši se, usprotivio se. "Ne znate ni kako se
zovemo. Imamo prava pod Zajedničkim ugovorom."
"Prava." Glavni se vuk vrlo ljudski nasmijao. "Čuo sam za to."
Nagnuo se bliže i obješenim je jezikom skoro polizao vrh Elroyeva nosa.
"Ovaj ti je psić opasan igrač, prijatelju čovječe. Bolje bi ti bilo da ga
se kloniš." Vuk je bacio pogled na Wigglesa koji se migoljio i cvilio.
"Greška u uzgoju, znaš."
Elroy je odmjerio sva tri vuka. Svaki je bio viši od njega, naoružan
željezom okovanim štapom i pištoljem za ošamućivanje. Jedan je bio
zaposlen stajanjem na Wigglesu dok su se druga dva pored korijenja stabla
bavili Elroyem. Loši omjeri i loš položaj, ali Elroy nije kanio dopustiti da
ga od dužnosti odvrate ni strah ni taktika. Zavjeti koje je položio Maloj
braći zabranjivali su napad, ali obrana je bila druga stvar. Elroy se
usredotočio kako su ga učili pa mirno udahnuo.
"Gospodin mops je moj poslodavac i dugujem mu odanost."
"Zalogajčiću, nisi me slušao..." zaustio je vuk vođa. Elroy je lijevom
nogom silovito i brzo udario vučje mošnje. Koristeći zamah udarca zgrabio
je štap dok je ispadao iz ruke šokiranog vuka i njime udario drugog vuka
preko ruke.
Taj je vuk vrisnuo kada je pukla kost. Elroy.mu je nabio željezni vrh
štapa u prsa drugog vuka i odgurnuo ga prema stablu pa onda prvog i
stenjućeg vuka odvalio štapom po glavi kako bi ostao na tlu. Okrenuo se
pomoći Wigglesu i vidio da je mops čvrsto zagrizao unutarnje bedro trećeg
vuka. Vuk je otresao Wigglesa i skočio na njega taman kad ga je Elroy
štapom zviznuo po vučjoj glavi. Ne punom snagom da ga ne bi ubio.
Dašćući od adrenalina i olakšanja, Elroy se štapom pomogao pri
guranju vuka s Wigglesa.
"Gospodine mopse, jesi li dobro?" prodahtao je.
"Kujin mi je sin smrvio falange", zakreštao je Wiggles. "Bojim se da
ne mogu hodati, a još će se vukova sigurno pojaviti iz prednjeg dijela
vlaka."
Užasno je rijetko bilo za čovjeka da dira Životinju, ali Elroy je
podigao mopsa kao da je njegov dok mu se disanje smirivalo. "Onda je ovo
odličan trenutak da se sjetiš gdje je postaja magleva."
Otrčao je u džunglu, s željezom okovanim štapom u jednoj i
Wigglesom u drugoj ruci. Elroy se tihom molitvom zahvalio što nije
osakatio ili ubio niti jednog od vukova iz osiguranja.
***
Čučali su na tlu džungle, ispod srušenog stabla i slušali zvukove
potjere. Staro je i trulo deblo bilo okruženo velikim, ravnim listovima
veličine pladnja koji su pali odozgo. Lišće je trunulo uz blagi, šećerni
miris.
Elroyeve je strahove zamijenio probuđeni bijes - zbog situacije,
prema vukovima, prema Wigglesu. "Tako mi kraljeve stoke, je li to bila
zasjeda? Zakleo sam se učiteljima da ne udaram u bijesu, a već sam
zgriješio. Skupo plaćam zbog tebe, gospodine mopse."
"Samo tren, molim", rekao je Wiggles. "Da si saberem misli. Zaista
se dobro boriš za jednog seljačića iz teksaških džungli."
Elroy je sklopio ruke i zgrčeno se naklonio u zaklonu od zelenila.
"Moji duhovni učitelji treniraju vrlo agresivan oblik etike. A sad mi reci
što nam je na vrat navuklo vukove iz osiguranja?"
"Plameni Mač", rekao je Wiggles. "Oni su me izbacili. Čuvaju tajne
Vrta slatke noći."
"Policija tvog gospodara Liasisa?"
Mops se uz jauk uspravio. "Tajna policija, recimo. Drevna tradicija
nalaže da plameni mač treba štititi vratnice Edena, vrta imenjaka jednog od
Vrtova slatke noći."
Elroy je proučavao štap. "Očekivao bih da će tajna policija nositi
opakija oružja."
"Ne ovdje na površini. To brane i zdrav razum i Zajednički ugovor.
Ovdje ne očekuju jaki otpor. Neće s nama ponoviti istu grešku."
U daljini su čuli duge trostruke signale kreštanja pištaljke vlaka.
Wiggles je zarežao i zabacio uši. "Poslali su potragu, kao da smo nekakvi
banditi. Proklete džukele."
Elroy je proučavao džunglu oko njih. Tijelo i duh su mu se ponovo
smirili. "Pa, onda moramo što prije pronaći stanicu magleva.
Pretpostavljam da je skrivena pod zemljom ili bismo već čuli za nju."
Elroy je zastao i razmislio o tome. "Maglev sigurno troši jako puno
energije, a nešto toliko staro ne bi bilo dobro zaštićeno. Imaš li način za
otkrivanje takvog ispuštanja energije?"
Wiggles se činio iznenađenim. "Odlično razmišljaš, prijatelju Elroye.
Naučili su te bolje nego sam očekivao. Zaista imam tako nešto, ali nažalost
opet ćeš me morati nositi. Noge me užasno bole."
Elroy je podigao mopsa. "Pokaži kamo da idem." Krenuo je kroz
zeleno sjenovite dubine džungle, žaleći.
***
"Čuvaj se tigrova, prijatelju Elroye." Wigglesov je glas prigušilo
Elroyevo rame.
"Sigurno misliš 'vukova'?"
"Ne, osjećam mačke. Velike zvijeri, ne Životinje. Koliko znam,
Panthera tigris sumatrae se naselila u Teksasu."
"I siguran sam da je krasno vidjeti je", odvratio je Elroy pitajući se
kako Wiggles njuši razliku između zvijeri i Životinje, "ali nisam baš
opremljen za borbu s nečim što je veće i manje blesavo od tvojih plamtećih
vukova."
"Ako se pojavi tigar, siguran sam da ćeš već nešto smisliti."
Ovaj se dio džungle činio istim kao i svi ostali, s visećim lijanama i
povremenim mrtvim i srušenim stablom. Leptiri su se spuštali s visokih
krošanja, lebdeći kroz povremene tračke zeleno obojana svjetla.
Nakon nekog vremena, Elroy je progovorio. "S obzirom na tigrove i
vukove, pitam se hoćemo li iz ove džungle izaći živi."
"Žališ što si pristao?"
 "Ne." Elroy je samog sebe iznenadio. "Vukovi su napali bez
upozorenja i nisu ponudili nikakvo zakonsko opravdanje za to. Također,
tvoj će mi novac omogućiti da osnujem obitelj."
"To mora vrijediti Pravedničkog novčića." Wiggles se opet čudno
nasmijao. "Molim te, spusti me ovdje." Počeo je na sve četiri kružiti i
njuškati, šepajući zbog povrijeđene šape.
"Tu." Wigglesov je glas dopro iza jednog stabla. "I ponesi taj štap."
Elroy je stupio iza stabla i vidio Wigglesa kako kopa, razbacuje lišće
i zemlju oko sebe. Čuo je kako mu šape grebu po nečem tvrdom. Mops se
izvukao iz rupe pa zurio u Elroya. Elroy je primijetio da je prsluk čist
koliko i prvog puta kada je sreo Wigglesa - znak da se radi o pametnoj
tvari iako Elroy nikad nije naišao na tako nešto.
"Otvori", reče Wiggles.
Elroy je zurio u rupu. Metalni je poklopac bio otkriven, dvadesetak
centimetara ispod tla, s golemom ručkom u kružnom udubljenju. Elroy je
posegnuo štapom i namjestio ga kao polugu. Upro je svom silom.
Ručka se nije pomakla.
"Jače", obrecnuo se Wiggles. Elroy je primijetio kako se mopsu
kostriješe dlake. Učinilo mu se da čuje udaljenu jeku parne pištaljke.
Elroy se naslonio na štap i povukao svom težinom, sve dok nije
osjetio kako mu se stopala podižu s tla kada se štap savio natrag.
Tigrova ga je rika jako prestrašila.
Ručka poklopca je zaškripala klizeći kroz kružno udubljenje. Elroy i
štap srušili su se na Wigglesovu hrpu zemlje, a Wiggles je skočio prema
poklopcu koji je poskočio i potegnuo ga šapama.
Tigar je opet zarikao.
Elroy je zgrabio poklopac i širom otvorio okno, a Wiggles se bacao u
rupu. Elroy je bacio štap za Wigglesom pa se i sam bacio u rupu čuvši
ispod sebe prestrašeni povik. Dok je za sobom zatvarao okno vidio je
zelene oči i dlakavo lice sumatranskog tigra koji zuri u njega.
Wigglesove su ohrabrujuće riječi doprle iz tame. "Ne brini, to je
najmanja sorta tigra na svijetu."
Magnetsko putovanje svijesti do Cvjetna Brijega
Stajali su u zamračenoj velikoj dvorani visokog stropa. Odjeci
Elroyevih koraka preko ispucalih pločica daleko su se čuli. Čitavo je
područje imalo ustajali, uljasti miris u kombinaciji s vlažnom hladnoćom
uobičajenom za podzemne prostore.
Blago je crveno svjetlo dopiralo iz skrivenih izvora i skrivalo više
nego što je otkrivalo.
Wiggles je lupnuo repom. "Odlično."
"Je li?"
"Ovo je postaja Denton. Dugo je izvan uporabe pošto više nema
grada. Ipak, linija i dalje vozi ravno prema našem odredištu. Već sam
pozvao servisni vagon za put prema Cvjetnom Brijegu, ono što ti zoveš
Novi Dallas."
"Znači ovo je maglev", prošaptao je Elroy.
"Pa, postaja istog. Vlak ćeš uskoro vidjeti."
Čekali su u polumraku i tišini na betonskoj klupi. Wiggles bi
povremeno zacvilio od boli u šapi. Nakon nekog je vremena Elroy shvatio
gdje je pogriješio."
"Što će se dogoditi ako vukovi otkriju okno?"
"Mislim da će prvo otkriti tigra." Mops je frknuo. "U svakom je
slučaju, zemlja je već odradila svoj posao. Nije baš pametna, ali zna što
radi."
"Zemlja?" Elroy je shvatio da je Wiggles maher za izgubljenu
tehnologiju, "Je li to bila nanotehnologija?"
"Upravo to. Umjereno inteligentna nanozemlja. Sama se vraća u
izvorno stanje. To sam tražio. Koristimo je u Vrtovima slatke noći. Imam
detektor koji je osjetljiv na njen potpis."
Kada je vagon magleva napokon stigao njegova su svjetla obasjala
postaju. Elroy je vidio nadsvođene lukove, ispucale murale po zidovima i
red odavno zatvorenih dućana. Sićušne su ga sjajeće oči promatrale iz usta
tunela.
Servisni je vagon bio gotovo bezlični polirani klin. Puno drugačiji od
parom pogonjenih željeznih vlakova koje je Elroy viđao čitavog života, i
tih poput kamena. Elroy je današnjem popisu emocija sada dodao i
razočarenje.
***
"Cvjetni Brijeg." Wiggles se protegao i protresao dok je lizao nos.
"Lotos je cvijet velikog značaja, simbol čistoće i božanstva. Ovih dana
ljudi to mjesto zovu Novi Dallas, ali izgrađeno je na vrlo duhovnim
temeljima."
"Gospodine mopse to je samo Novi Dallas, ne vatikanski Aresian."
Stajali su na postaji magleva Cvjetnog Brijega. Bila je slična postaji
Denton, ali bolje osvijetljena svjetlima u metalnim držačima na kamenim
zidovima. Pod prekriven mozaikom pločica podržavao je raštrkane putnike
koji su sjedili na betonskim klupama ili čitali postere na zidovima.
Trgovine su odavno zatvorene.
Elroy je ostavio štap u vagonu jer mu se činilo da bi bilo presumnjivo
nositi ga kroz postaju. Zagunđao je. "Hodao sam sve od Staklene planine, a
ovaj me svijet pod tlom bez problema mogao prevesti, i to udobno."
"Ali bio si slobodan svakim korakom, nisi li?"
Slobodniji nego sad, shvatio je Elroy. "Jesmo li išta bliže Vrtovima?"
"Jesmo dok Plameni Mač ne pronađe naš trag", rekao je Wiggles
sumorno. "Ti vukovi nisu imali razloga nositi nanosenzore, ali neće im
dugo trebati da shvate gdje smo krenuli. Moramo naprijed i moramo gore.
Pridrži me za šapu, molim te. Bilo bi skandalozno da vide kako me nosiš."
Elroy je ispružio ruku. "Kao prvo, pretpostavljam da moramo naći
put odavde. Nije valjda da i ovi imaju tajne ljestve?"
***
"Neugodno mi je priznati da se zbog tvoje plaće osjećam kao rob."
Elroy je držao dva Pravednička koje mu je mops dao, stekavši dojam da je
predao kontrolu nad svojim životom.
Wiggles se nasmiješio. "Sloboda. Ideal kojim se zamaraš. Pazi ovo: i
najgori ološ koji kopa jarak kao otplatu duga svojem gospodaru je
slobodan čovjek. Može krampom udariti tu ili tamo, kako želi, može stajati
ili grbiti se."
Elroy se bacio na manu u Wigglesovu prijedlogu. "Ali opet je u
lancima, vezan i ograničenih mogućnosti."
"Te je lance sam odabrao", rekao je Wiggles. "Zločinac bira svoj
zločin, a jarak je posljedica. Kada sam ti dao ponudu, ti si odabrao
pridružiti mi se. Pravednički su novčići u tvojoj ruci i zajedno sa savješću
koja te muči posljedice su tvog odabira. Naravno, slobodan si vratiti se
svom izvornom putu."
Sjedili su na klupi u vrtu Gamelan, parku u središtu Novog Dallasa,
tik pokraj Simmons ceste. Wiggles je zahtijevao da se odmore u
održavanom parku. Proglasio je Gamelan, njegove orhideje, mesnate lijane
i velike bromelije blijedom kopijom Vrtova slatke noći, ali također i
melemom za svoju povrijeđenu dušu.
Elroy je zavrtio glavom i proučio novčiće u ruci. "Ostat ću." Nije to
htio priznati, ali Wiggles mu je postajao drag.
"Mariti za nekog znači odreći se slobode. Vidiš da sam zarobljen
svojom ljubavlju prema Vrtovima, na što me ovaj ljupki odontoglossum
hortensiae podsjeća." Mops je njuškao blijedi, mesnati cvijet i mahao
repićem. "Cvijeće je majka insekata, znaš."
"Jesu li Cvjetni Brijeg imenovali po orhidejama koje tu rastu?"
"Bože, ne." Wiggles se nasmijao i lupkao repom po klupi. "U tim su
davnim danima ovdje rasle prerijske trave, orasi i meskit."
U odgovor na Elroyev zbunjen pogled Wiggles je rekao, "Ma znaš.
Prosopis glandulosa. Hvatač dušika koji se drži ruba prerije." Mops je
protrljao lijevu stražnju šapu prednjom. "Stopalo me jako boli, prijatelju
Elroy."

Pričati jezikom neba

Stajali su u redu pri dnu sidrenog jarbola koji se nadvijao nad njima.
Vitka oštrica bijele metalokeramike ubadala je nebo prema golemom trupu
zračnog broda Dijete krize. Elroy je viđao dirižable kako krstare visoko
iznad krošanja čitav svoj život. Pilotska Kvrga je bila ispod uobičajene
zračne linije između Novog Dallasa i Montereya. Ali nikad nije prišao
jednom ovoliko blizu.
Elroy je izvio vrat da bi proučio gondolu u dnu zračnog broda. Nije
bilo sumnje da je velika, ali i dalje se doimala sitnom spram mase plinske
vreće. "Nikad prije nisam letio."
"Tako nešto se ovdje ne da usporediti s istim doživljajem u Vrtovima
slatke noći."
"Moja su iskustva ništa prema tvojima, gospodine mopse", obrecnuo
se Elroy, "ali daj me pusti da bar malo uživam u nečemu svojem."
"Mir, prijatelju Elroy." Wiggles je stisnuo Elroyevu ruku malom,
suhom i krutom šapom. "Nisam te htio uvrijediti."
"Sljedeći teret! Grupa šest!" Mlada žena crvena lica i kože puno
bljeđe od Elroyeva smeđa tena vikala je kroz ukrcajna vrata na dnu jarbola.
Wiggles je provjerio svoj žeton. "Idemo." Njih su dvoje prošli kroz
okno u malo dizalo s nekoliko drugih putnika. Iza sebe, Elroy je vidio red
ljudi i Životinja koje čekaju.
Dizalo je jedva čujno zujalo. Wiggles je upozorio Elroya da će
osjetiti kako ga nešto gura prema dolje dok se lift bude uspinjao kroz
unutrašnjost sidrenog jarbola. "Volio bih da postoje prozori", prošaptao je
Elroy.
Lift se iznenada zatresao tijekom uspona. Vozačev je nagli udah
Elroyu ukazao da se ne radi o uobičajenom načinu vožnje. Zastali su na
trenutak pa opet krenuli.
Krupan muškarac s jakim misisipijskim naglaskom je zvučao
uspaničeno: "Što je to bilo?"
Vozač je podigao mali mikrofon i slušalicu s kontrolne ploče i
poslušao. Lift se tresao tijekom uspona i kretao s puno manje glatkoće.
Elroy je kroz zidove čuo potmulo stenjanje.
Uz trešnju su zastali. Vrata su se otvorila i otkrila, u razini Elroyeva
struka, pod prekriven pločicama. Vozač je spustio slušalice. "Dolje imaju
problema. Zračni se brod odvaja zbog sigurnosti. Molim vas ostanite mirni
i u liftu."
"Plameni Mač", prošaptao je Elroy. Ako ostanu u liftu vukovi će doći
po njih i ugroziti ostale putnike. Morao je pobjeći, zaštiti sebe i sve ostale.
Elroy je podigao Wigglesa kao da je zvijer i progurao se prema vratima.
"Hej, mali." Muškarac s misisipijskim naglaskom zgrabio je Elroya
za ruku. Elroy se okrenuo i nabio lakat u njegova prsa uz molitvu za
oprostom. Nije imao vremena uvjeriti čovjeka da ga pusti. Elroy je krivo
procijenio udarac i čuo je kako rebra pucaju.
"Trenutak Inercije", proplakao je Elroy kroz stisnute zube. "Nek' mi
Mala braća oproste." Sjeo je jednim bokom na rub poda pa se iskotrljao iz
zaglavljena lifta. Vozač ga je zgrabio za petu, ali Elroy ga je ignorirao.
Masivni je trup Djeteta Krize ispunjavao nebo nad Elroyem. Ispred
njega se brod protezao u daljinu. Blistavi metalni oblik plinske vreće
zračnog broda nestajao je negdje ispod njegova vidokruga. Ukrcajna
platforma na vrhu jarbola bila je oko četiri metra kvadratna, a vitki se šiljak
nadvijao nad njim ususret nizu kabela koji vise s pramca zračnog broda.
Tanke su brodske stepenice oko tri metra dužine vodile do otvorena okna u
gondoli koja je visjela ispod prednjeg dijela zračnog broda.
Dva su mornara u plavim odorama brzo odvezivali stepenice od
otvorenih vrata i spremali se otpustiti ih. Wiggles je zacvilio kada je
odjeknulo niz detonacija na tlu. Platforma se zaljuljala pod Elroyevim
stopalima. Nije bilo vremena za premišljanje. Potrčao je naprijed i povikao,
"Čekajte, čekajte nas!"
Mornarka je podigla pogled. Držala je lanac za otpuštanje stepenica u
ruci. Drugi je mornar potegnuo svoj lanac i desna je strana stepenica otpala
od okna. Lanci s lijeve strane su sada držali njihovu cijelu težinu.
Elroy je potrčao preko ruba ukrcajne platforme na mlohave stepenice
dok je mornarka otpuštala svoj lanac. Elroy se odbacio s padajućih
stepenica, trudeći se izvesti skok s Wigglesom čvrsto pod rukom. Dok je
padao, Elroy je posegnuo desnom rukom. Bilo je poput njihanja kroz
krošnje u njegovoj džungli, samo smrtonosnije.
Stepenice su nestale pod njegovim nogama i ostale visjeti ispod
ukrcajne platforme te otkrile pogled na možda stotinu metara zraka između
Elroya i kamenom popločanog tla zračne luke. Prsti su mu promašili okno
pa zgrabili lanac taman kada ga je mornar počeo uvlačiti. Elroy je zgrabio
lanac, ali tijelo mu se zanijelo naprijed nošeno skokom pa se zabio u zid
gondole. Wiggles je zbog Elroyeve ruke zaječao prigušeno.
Dok se Elroy ljuljao naprijed-nazad iznad zračne luke, vidio je kako
se ukrcajna platforma udaljava od njega. Shvatio je da se dirižabl otisnuo i
da se sad uspinje u nebo. Ljudi iz dizala su pomagali krupnom muškarcu iz
Mississippija da se uspne na platformu a vozač lifta šakom se grozio
Elroyu. Daleko ispod moglo se vidjeti kako pri dnu sidrenog jarbola gori
vatra oko koje se tuku sitne prilike.
"Trebaš pomoć, momče?" Mornarka je zurila u njega. Elroy se
polako okretao na lancu, zahvalan što se sjetio omotati ga oko podlaktice
iako mu je pritisak prijetio smrviti zapešće ako se još malo stisne. Oboje su
ga promatrali kroz otvoreno okno.
"Ako može", prodahtao je Elroy. Pitao se što je taj topli, jetki miris
pa je shvatio da se upišao u gaće.
 "Trebam vidjeti tvoj ukrcajni žeton." Cerili su se poput majmuna koji
imaju hrpu trulih papaja.
"Tisuću isprika." Elroy se stresao. "Malo sam zaposlen." Spustio se
za dvije karike lanca. Osjetio je kako se kosti taru jedna o drugu i zasiktao
od boli.
Žena se naglo uozbiljila i protrljala bradu. "Imaš problem, momak.
Pravila kažu da moramo vidjeti žeton prije nego te pustimo kroz okno."
"Drevna pravila", dodao je drugi mornar. "Štiti svačija prava, znaš."
Oboje su se nasmijali.
Wiggles se promeškoljio. "Novac. Ponudi im novac."
Elroyeva je ruka kliznula i osjetio je zapanjujuću bol dok mu je lakat
prijetio iščašenjem kao kontrapunkt mrvljenju zapešća.
Stisnuo je zube. "Možda bi napojnica bila u redu."
"E, sad pričaš jezikom neba, momče." Dvoje je mornara počelo
potezati lanac.
***
"Unatoč neregularnosti vašeg ukrcaja, vaši se žetoni čine u redu."
Elroyevo je zapešće pulsiralo toliko jako da je imao problem
usredotočiti se na to što mu govore. Stajali su u malom radnom prostoru
časnikove kabine u pramcu zračnog broda.
Časnik - brodski blagajnik - bio je ostarjeli zlatni retriver u plavoj
jakni s epoletama. Krzno mu je bilo spleteno u tanke pletenice, svaka s
kopčom ukrašenom drevnim bakrenim novčićem. Zurio je u Elroya i
Wigglesa kao da su pokvareni teret neugodna mirisa koji je netko greškom
ukrcao. "Čini se da trenutno nemam kamo s vama. Što se to dogodilo u
Novom Dallasu?"
Wiggles je kratko pogledao Elroya koji je shvatio što time misli.
"Gospodine blagajnice., započeo je. Nije bio siguran što će reći, ali
doveo ih je na brod. Osjećao se kao kad bi ga zvali da odgovara za neki
prijestup. "Služim ovom plemenitom mopsu. Ganjali su nas razbojnici.
Mislili smo pobjeći Djetetom krize, ali bili su nam bliže nego smo mislili.
Najiskrenije isprike za to što sam vam ugrozio brod.
"Razbojnici", rekao je blagajnik. Zurio je u Elroya velikim smeđim
očima koje su šetale preko njegove prljave veste i poderanih hlača. Zatim
je skrenuo pogled na Wigglesa čiji je zeleni prsluk, kao i obično, bio čist
kao suza.
"Možda sam samo stara blentava Životinja koja je život provela
među slobodnjacima zraka, ali znam prepoznati razbojnike. Ono su bili
vukovi iz osiguranja i bez zadrške su po svima pucali teškim
naoružanjem." Bacio je pogled na ukrcajne žetone. "Vas ste dvojica platili
za put do luke Odessa.
Razmišljam da vas izbacim van čisto da se poštedim problema, ali
Zračna povelja štiti Dijete krize, sve njene putnike i posadu od upravo
takve vrste zlostavljanja. Sad mi recite o čemu se stvarno radi."
Wiggles se počešao po uhu pa polizao nos. Rep mu se čvrsto pripijao
uz tijelo tijekom ovog razgovora. "Moj sluga i ja smo na zadatku."
"A taj bi zadatak bio?"
Wiggles je tiho i ponosno rekao, "Greškom sam izbačen iz Vrtova
slatke noći. Sad se vraćam kući."
Blagajnik ih je na trenutak proučavao. "U dnevnoj sobi ispod plinske
vreće mornari pričaju priče o onima koji umru u naručju neba. Svaki
čovjek i Životinja snivaju mirnu smrt u zraku nakon koje slijedi zračni
pokop. Ono što mi - oni - kažu je da se tijela uzdižu u nebesa pjevajući, sve
dok ne dosegnu Vrtove slatke noći. Tad dobiju svoju nagradu." Nasmijao
se, štektavo i bogatije od Wigglesovih hripavih trenutaka dobre volje.
"Nekako mi ne ostavljate dojam nekog tko se vratio s tamnih oblaka
smrti."
"Istinu zborim, prijatelju blagajnice. Moja je priča istinita koliko i
sami Vrtovi, makar ih neki smatraju mitom."
"Znam više od običnog mornara."
"Ako poznajete svijet", rekao je Elroy iznenada, "onda poznajete i
nepravdu." Samog je sebe iznenadio tim riječima. "Nemilosrdno nas
progone. Vi imate Zračnu povelju. Mi imamo samo našu dovitljivost i
sreću. Molim vas pomoć u bijegu od potjere i pronalasku ulaza u Vrtove."
"Dobro zborite za jednog slugu", rekao je blagajnik. "Sasvim sam
slučajno planirao pomoći vam, napakostiti vukovima iz osiguranja i
osigurati da Dijete ne upadne u probleme, a sve to jednim jedinim
potezom. Ako nagovorim kapetana da napakosti onima koji krše naša
drevna prava možda vas ipak izbacimo s broda. Želite li iskusiti vlastiti
zračni pokop?"
Ustani pjevajući
Dnevna je soba mornara bila mračna i niskog stropa koji je pratio
ispupčene konture plinske vreće. Elroy je, sa svojih dva metra visine,
mogao stajati samo kod ukošenog zida gdje je strop dosezao njegovo
tjeme. Duga, uska, bez prozora i slabo osvijetljena prostorija podsjećala je
Elroya na sarkofage nekog diva iz prapovijesne Amerike.
"Jako si dobro izveo naše spašavanje", rekao je Wiggles.
Elroy je frknuo. "Napao sam nevinog čovjeka, skočio kroz prazan
zrak i spasili su me luda sreća i dugi lanac."
"Vidio si što treba učiniti i učinio to."
"Možda. Ali ne sada. Što stvarno radimo ovdje?"
Wiggles se namjestio u ležaljci pored Elroya i sklupčao uz njegov
bok. Jedan od mornara mu je oprao i povezao ranjenu šapu, ali bol je i
dalje morila mopsa.
"Skrivamo se od putnika koje će u Odessi sigurno ispitati Plameni
Mač. Iz istog razloga kapetan si ne može dozvoliti da nam vidi lica."
"Znam. Pitam za zračni pokop. Bojim se da će nas baciti kroz okno."
"Izbacit će nas u letjelici sličnoj onoj kojom se lansiraju mrtvaci.
Nećemo pasti na tlo već će nas spasiti tajni prijatelji."
Elroy još uvijek nije vjerovao što će se dogoditi, ali mu se nije činilo
smislenim da bi se netko toliko potrudio samo da ga ubije. Nije ionako
moglo biti gore od skakanja na zračni brod.
***
Elroy se držao podalje od svojih spasitelja, Nere i Mycrofta, dok su u
maloj ostavi navodno pripremali njegovo tijelo. "Nećete me vezati za te
udlage. To nije letjelica."
"Daj, daj", rekla je Nera. "Pogreb ti je za deset minuta. Ne želiš
zakasniti."
"Elroye", obrecnuo se Wiggles. "Nemamo vremena za ovo."
"Gledaj." Nera je pokazala mali nož koštane drške. "Za kasnije.
Prorežeš si izlaz. Vjeruj nam, bit ćeš nov čovjek nakon pogreba."
Elroy je stupio preko udlaga. Bile su duljine tijela i iskrižano
povezane u veliku kapsulu tamne plastike. Nera mu je dala plavu jaknu
odore bez epoleta dok je Mycroft stajao s strane i čekao s plahtom za
omotavanje leša.
"Wiggles..." zaustio je Elroy. Osjećao je kako sve više gubi nadzor
nad situacijom.
Životinja je polizala nos pa zgrabila Elroyevu ruku prednjom šapom.
"Moramo, prijatelju. Upalit će."
Elroy je vrlo nevoljko legao i pustio Neri da ga veže u udlage.
Remenje mu je išlo preko nadlaktica, a ispod lakta je bio slobodan - znači
ipak neće biti sputan. Nera je gurnula nož u Elroyevu desnu ruku. Wiggles
je upuzao među Elroyeve noge gdje ga je Mycroft omotao plahtom koja je
išla od Elroyevih stopala do struka. Plahta je bila od nekakve grube tkanine
s jeftinom otisnutim uzorkom ptica koje lete među plamtećim zvijezdama.
"Uh, al' vas očekuje provod. Dok smo u skladištu, pravi se da si
mrtav", prošaptao mu je Mycroft na uho. "Ne diši tamo gdje te putnici
mogu vidjeti."
Nera i Mycroft su podigli okvir i odnijeli Elroya u stražnje skladište
Djeteta krize. Škiljeći, Elroy je vidio počasnu stražu od četiri mornara s
jedne strane velikih dvostrukih vrata stražnjeg skladišta. Dvojica su svirali
dinamičnu tužaljku na električnoj trubi i neuštimanoj harmonici. Ovo je
bilo jedinstveno iskustvo za Elroya.
Blagajnik je stajao pored okna i u ruci držao malu knjigu. Nera i
Mycroft su spustili Elroya na palubu. Elroy je čuo šuštanje ljudi iza svoje
glave. Vjerojatno putnici i posada koji su došli na sprovod.
"Posado, putnici, brode, naša majko", rekao je blagajnik. "Molim vas
da se približite i nađete utjehu." Nedefiniranim je pokretima mahao
knjigom.
"U skladu s pravilima Zračne povelje koju su nam kancelari La
Segunda Republice Norteamericane dali u davno zaboravljenim danima te
u skladu s bezvremenim ritualima Nebeskog bratstva, danas se ovdje
okupljamo kako bismo nebu prepustili smrtne ostatke mornara Vulpena,
rođenog na zračnom brodu Neprijatelj sreće i u službi na Djetetu krize od
sedme godine života. Kako običaj nalaže, ostatke mornara Vulpena bacit
ćemo u nebo kako bi mu duša mogla naći put do Vrtova slatke noći gdje će
primiti svoju vječnu nagradu."
Elroy je jako tiho uzdahnuo. Trebao se nožem osloboditi, ali gdje je
ta obećana letjelica? Elroy se počeo znojiti.
Blagajnik je nastavio. "Kapetan nas je podigao nad oblake kako bi se
duša mornara Vulpena mogla pjevajući uspeti pod svjetlom dnevne
zvijezde i odnijeti njegove smrtne ostatke tamo gdje ih očekuju. Dok
otvaram okno, tražim od svih vas da pognete glavu u znak poštovanja
prema mrtvima."
"Krećeš", prošaptao je Mycroft. Škiljeći, Elroy je promatrao kako
dvoje iz počasne straže otvaraju okno dok druga dvojica plaču i stenju
neku mor narsku tužaljku. Jaki je i hladni propuh zapuhao dok je Mycroft
dodavao: "Prijatelju, nemoj prerano rezati."
Mycroft i Nera su potrčali naprijed i povukli Elroya za sobom.
Blagajnik se nasmiješio i namignuo. Uz bolni jauk električne trube, Elroya
su lansirali u zrak.
Opisao je dugi luk iz zračnog broda, vrišteći svom snagom dok su
oblaci rasli pod njim, sve veći i veći.

U utrobi narančastog balona

Prasak poput ogromnog stabla koje puca prekinuo je Elroyevu
otegnutu stravu. Pod plahtom ga je Wiggles ugrizao za list.
Slobodni im je pad naglo prekinut i Elroy je nabijen u trake koje su
ga držale. Ona kod ramena mu je sad skliznula oko vrata i skoro ga udavila
ozlijedivši mu grkljan. Nevjerojatno, ali još uvijek je držao nož.
Pad se pretvorio u lagani drhtavi let ponad oblaka. Elroy je ležao
licem prema dolje i vlastitom težinom napinjao trake. Wiggles se borio
protiv plahte i činilo se da će se probiti kroz nju i sam neovisno početi
padati.
Elroy je pronašao glas dovoljno jak da se obrecne na Wigglesa.
"Prestani se mrdati, gospodine mopse." Na vlastito iznenađenje više nije
vrištao.
Elroy je iskrivio vrat i pokušao pogledati preko ramena. S obje je
strane iznad sebe vidio veliku, narančastu tkaninu. Bila su to krila unutar
okvira nalik kosturu, slično krilima letećih lisica u šumama oko Pilotske
Kvrge. Elroy je čuo postojano šištanje, različito od lepetanja zraka preko
platnenih krila.
"Nešto se događa."
"Što?" zahtijevao je Wiggles koji je sad omotao sve četiri šape oko
Elroyeve lijeve noge.
 "Više ne padamo i nešto nam šišti između novih krila."
"To je poanta nebeskog pogreba." Wigglesov je glas bio prigušen
Elroyevim nogama i lepećućom plahtom. "Mi smo u orbitalnoj kapsuli za
uspon."
"Ovo je letjelica?"
"Da. Leti u orbitu. Idemo natrag prema Vrtovima."
Elroy je promatrao kako se veliki balon polako plete oko njih.
***
Sjedili su na podu balona. Postavili su udlage preko unutarnje
krivulje da bi se mogli o nešto osloniti. Balon je bio neproziran. Imao je
pet metara u promjeru i okruživao ih je prigušenim narančastim svjetlom
koje je crpio sa sunčanog neba.
Elroy ih je nožem oslobodio udlaga. Zatim je nož pažljivo spremio u
džep jakne. Zapešće koje je ozlijedio još pri ukrcaju na dirižabl ga je sada
užasno boljelo. Tražio je nešto na što će se usredotočiti i primijetio je da
unutrašnjost balona ima jaki miris. Nešto nalik svježe načinjenoj plastici s
podtonom metala.
Wiggles je promatrao kako Elroy njuška. "Mirišeš nanotragove.
Znaš, taj nož ne može oštetiti balon."
"Neće ni mene, sad kad sam ga spremio, gospodine mopse." Elroy je
obgrlio noge. Bilo mu je hladno, drhtao je i osjećao se izgubljenim.
"Izgubio si hrabrost. U šoku si, čini mi se." Wiggles se približio
Elroyu i sklupčao se pored njegova boka.
"Hrabrost?" Elroy se probao nasmijati, ali samo se suho nakašljao.
"Nikad više neću biti hrabar. Nek' mi Zeleni Čovjek pomogne ako ikad
skočim makar i s neke klade. Želim kući."
"Ideš doma. Idemo natrag do Vrtova. Oni su istinski dom svake
osobe, melem za dušu i lijek za tijelo."
"Dovraga i tvoji Vrtovi." Elroy je prigušio jecaj. "Skoro smo pali u
smrt u Novom Dallasu i onda još jednom maloprije. Plutamo nebom u
narančastom mjehuru. Gladan sam, a trbuh mi prijeti da nikad više neće
jesti i moram se negdje popišati. Nedostaje mi moja tiha kućica u Pilotskoj
Kvrgi. Dosta mi je ove tvoje potrage."
Wiggles je šutio neko vrijeme i repom lupkao o platno balona. Elroy
je teško disao i grcao u suzama. Zario je lice u koljena. Nakon nekog je
vremena stao i zurio u narančasto obojane ruke.
"Ideš u nebo, Elroy", rekao je Wiggles napokon. "Kročit ćeš
Vrtovima slatke noći i naučiti pravo značenje čuđenja."
"Htio bih pravo značenje rupe u koju se mogu popišati."
"Uriniraj po balonu. Vrlo je pametan. Odnijet će urin i rastočiti ga u
sirovinu."
***
"Zašto se balon ponekad spljošti, a ponekad opet izvije u loptu?"
Elroy je već neko vrijeme promatrao narančaste zidove.
"Mislim da povremeno formira zračno krilo."
"Zračno krilo..." zamišljeno je ponovio Elroy.
"Da, prijatelju Elroye. Za podizanje." Opet su se sklupčali na dnu
balona. Blagajnik ili možda mornari, su im dali i paket namirnica. Elroy je
štedljivo jeo komad brodskog kruha. Nije imao veliku želju vidjeti što bi
balon napravio s njegovim drekom. Procesiranje urina već je samo po sebi
bilo zabrinjavajuće.
"Balon", nastavio je mops, "leti na zračnim strujama do najveće
visine koju tako može doseći. Vrlo je pametan stroj na svoj ograničen
način, jednom kad odluči da neće više ništa dobiti letenjem kroz središnji
sloj atmosfere započet će postojani, ali slabi uspon mlaznim pogonom tako
što će konvertirati plinove iz zraka. Osjetit ćemo to kao blago guranje
prema dolje. U nekom trenutku, kada dobije dovoljno visine, negdje u višoj
atmosferi, uključit će se posljednji motor, fisijska naprava i pogurati nas u
nisku orbitu. Proces će trajati par dana, ali vrlo je učinkovit i stoga jeftin.
Naročito jer se balon da više puta iskoristiti."
Elroy je zavrtio glavom, trseći se povjerovati. "Orbita. U svemiru
oko Zemlje."
"Da. Visoko gore, gdje Vrtovi slatke noći vječno oblijeću oko majke
Zemlje."
***
Wiggles je natjerao Elroya da odjene tanko srebrno odijelo koje su
našli u blagajnikovu paketu. Unutra je bilo i jedno manje odijelo, više kao
vreća s glavom na jednom kraju, za Wigglesa. Mops je objasnio: "Odijela
za preživljavanje. Jednostavna svemirska odijela iako preglupa za
svemirsku opremu. Sad kad idemo u orbitu balon nas ne može štititi od
ekstremne hladnoće."
"Pa nije valjda da ovako pokapaju ljude", rekao je Elroy.
"Tehnologija je skupa i složena."
"Starije časnike ovako pokapaju. Posadu kao što je Vulpen obično
izbace iz okna s malim balonom, dovoljno da lebde par dana."
"Nikad nisam našao mrtvog zračnog mornara na tlu."
"Koliko ih umire svaki dan? Koliko je veliko tlo? Također mislim da
Nebesko bratstvo vodi računa gdje će održati pogreb."
Elroy je razmišljao o Nebeskom bratstvu. "Sad, oni su slobodni."
"Slobodni jer putuju okolo?"
"Da." Zamislio je život na zračnom brodu, vidjeti velegradove s
velike visine, biti imun na ratove, poplave i požare, glad i pošast.
"Malo je vjerojatno da su Nera ili Mycroft ikad nogom stupili na tlo.
Sjeti se koliko je visok sidreni jarbol u Novom Dallasu."
"Pretpostavio sam da je to samo sigurnosna mjera."
Wiggles je zavrtio glavom i polizao nos. "Zračna je Povelja napisana
da bi pokrila zračne operacije kopnenih organizacija. Sad zračni brodovi
stalno lete. Ako slete i Pravednici ih uhvate na tlu, posade bi se morale
odreći slobode i imovine. Rođeni u zraku, građani su ničeg i ne plaćaju
danak nikome. Na tlu nemaju nikakva prava."
"Znači slobodni su, ali ne mogu hodati šumama ili plivati rijekama."
"Slobodni su u svojoj domeni, ali također i u potpunosti njome
ograničeni."
Elroy je pomislio na masivni trup Djeteta krize. "Ako zračni brodovi
nikad ne slete, kako ih onda grade?"
"U orbiti, gdje vrijede drugi zakoni i regule. Zračne se brodove gradi
u svemiru i spušta masivnim padajućim kapsulama, sličnima orbitalnim
uzletnim kapsulama kao što je ova."
"Znači plaćaju za svoje brodove krijumčarenjem dobara ili novca
natrag u svemir."
Wiggles se nasmijao kratko i neobično. "Cijenim mlade sa smislom
za ekonomiju."
"Sigurno pokapaju jako puno časnika. Neke od njih više puta."
 "Rečeno mi je da je stopa smrtnosti ponekad neobično visoka", rekao
je Wiggles vrlo ozbiljno.

Noć pod svjetlom Dnevne zvijezde

Napokon je popustio pritisak. Elroy je osjetio kako pluta. Wiggles i
on su nosili tanka srebrna odijela, navučena preko glave i prozirnih
kapuljača. Elroy se probao pomaknuti, ali umjesto toga se počeo okretati.
U glavi mu se zavrtjelo od vrtnje, baš kao i u želucu.
Wigglesov je glas bio metalan i slabašan u Elroyevoj srebrnoj
kapuljači. "Oprezno, prijatelju Elroye. U mikrogravitaciji smo, često je
zovu bestežinskim stanjem. Početnicima se može činiti opasnom i
uznemirujućom."
Elroy je htio zgrabio udlagu, ali samo ju je uspio zavrtjeti. Trebao je
razgovarati, usredotočiti um na nešto što nije problem u kojem mu se tijelo
nalazi. "U ovom smo balonu već dva ili tri dana, gospodine mopse. Ovaj
me pogled izmorio. Što će biti sad?"
Wiggles je zamahao repićem, što se vidjelo kao valovi na površini
odijela. "Prijatelji našeg blagajnika uskoro će doći po nas."
"Da li se ikad dogodi da Plameni mač ili drugi agenti gospodara
Liasisa nađu kapsule?"
"Da."
***
Elroy je razmišljao o Wigglesu, o plaći na koju je pristao i odabirima
na koje je bio prisiljen. Balon se zatresao i našao se pritisnutim o stjenku.
Elroy je shvatio da mu je popustila bol u zapešću.
Wiggles se odgurnuo nogama, zaplutao prema Elroyu. "Počeli su nas
vući. Nadajmo se da su prijatelji."
"Kako ćemo znati?"
"Prijatelji će oprezno postupati s balonom radi ponovne uporabe.
Neprijatelji će ga vjerojatno probiti."
"Wiggles", rekao je Elroy. "Kada nas oslobode, bili prijatelji ili ne,
stat ću uz tebe, ali više ti neću služiti."
Wiggles je dugo i zamišljeno gledao Elroya. "Zašto?"
"Nisam ja za to. Ne treba mi novac toliko da se predam. Otkad sam
se ukrcao na zračni brod nisam imao izbora. Stat ću uz tebe i pomoći ti ući
u Vrtove, ali ne zbog plaće već zbog prijateljstva."
"Hvala ti, Elroy. Nadam se da ćeš kad nastavimo moći odbaciti svoje
žaljenje."
Pritisnut o tkaninu, Elroy je tražio znakove pristojnog ulaska.
Uskoro su se pojavili. Balon je naglo stao. Elroy i Wiggles su se
srušili na novi pod koji je donedavno bio zid iza njihovih leđa. Narančasta
je tkanina naglo gubila napetost dok se opuštala oko njih. Uz tihi se šuštavi
zvuk počela stezati u samu sebe.
Jedna se od platnenih ploča nad njima otvorila i pojavilo se lice
jazavca. Nosio je tkanu radničku vestu. "Hej, novi prijatelji. Imate li
kakvog tereta?"
Wiggles je skinuo kapuljaču i pokazao Elroyu da učini isto. Dok je
rastvarao kapuljaču, Wiggles je rekao: "Mi smo posebna pošiljka,
gospodine jazavče, s Djeteta krize"
"Taj Renton uvijek pazi na nas tu gore. Veliki blagajnik i još bolja
osoba, ali ne može odoljeti poslati nam tu i tamo koje iznenađenje."
Jazavac je gurkao platno balona kako bi otvorio izlaz.
"Ja sam Wiggles, vrtlar s visina, a ovo je moj prijatelj Elroy iz
Pilotske Kvrge sa Zemlje."
Jazavac je ozbiljno kimuno Elroyu. "Pilotska Kvrga, nikad čuo, ali
dolaskom u kapsuli stekli ste prava posjetitelja. Dobrodošli. I vi, gospodine
Wiggles. Jeste li zaista samo vrtlar?"
"S poštovanjem, odbijam odgovoriti čime završava ovaj razgovor,
gospodine jazavče."
"Što već puno kaže o posebnoj pošiljci. Možete me zvati Horace. Sad
moramo krenuti. Zahvaljujući načinu na koji ste stigli pozvani ste na
sastanak Vijeća."
Iskoračili su iz balona u veliki hangar sličan onom na Djetetu krize
osim što je sve bilo od keramike, plastike ili metala. Elroya je fascinirala
količina obojanih cijevi, debelih kabela i ormarića te vratašca i okna. Bila
su posvuda.
Horace ih je odveo do dva metra visoka okna, očito namijenjena
ljudima. Elroy je stao kako bi pogledao mali stakleni panel lijevo od vrata.
Zurio je u sićušna svjetla koja su puzala preko panela sve dok mu u vidno
polje nije ušla plava krivulja Zemlje.
"Dobrodošao u svemir", rekao je Wiggles.
Elroy je posegnuo dotaći panel. Bio je hladan. Osjetio je čuđenje
koje cvjeta poput cvijeta u proljeće. "Zašto čovjek koji posjeduje svijet živi
ovdje?"
Wiggles se meko nasmijao. "A gdje još da nađe ovakav pogled?"
Jazavac je potegao Elroyev srebrni rukav i požurio ga naprijed.
***
Prošli su kroz nekoliko kratkih i zavojitih hodnika, zidova
prekrivenih cijevima, kabelima i pristupnim oknima. Elroyev je nos
osjećao kako je či tavo mjesto bolno čisto. Imalo je aseptični, neutralni
miris koji se nije moglo postići u organskom okolišu. Horace ih je
zaustavio pred duplim oknom ukrašenim stiliziranim otiskom kandže.
"Ovdje je Vijeće. Predlažem vam da ukažete poštovanje te budete
iskreni u odgovorima."
Vrata su se otvorila uz šištanje. Uz blago Horaceovo gurkanje, Elroy
i Wiggles su ušli u prostoriju.
Elroy je uzdahnuo. Na trenutak je pomislio da je zakoračio u svemir.
Komora Vijeća bila je prekrivena prozirnom kupolom, osam metara u
promjeru i otvorena prema nebu. Veliki plavo-bijeli luk Zemlje nije se
vidio, ali sobu je preplavilo svjetlo sunca, dnevne zvijezde. Svuda oko sebe
Elroy je vidio velike i male zvijezde, mnoge od njih u pokretu, kao kad sa
Zemlje vidite Yurigrad.
Otrgnuo je pogled s neba prema Vijeću. Osam ga je Životinja
promatralo, neke su stajale, a neke sjedile za velikim, tri metra širokim
stolom. Elroy je bio jedina ljudska osoba u prostoriji. Vidio je četiri psa
različitih pasmina, uključujući i mopsa, te rakuna, dva kojota i pumu koja
je ispunjavala čitav jedan luk prostorije. Kao i svaka Životinja, nosile su po
jedan komad odjeće koji simbolizira njihovo zanimanje ili čin. Svaka su
vesta, jakna ili prsluk bili neprirodno čisti, baš kao Wigglesov.
Vijećnik mops se nagnuo naprijed i zalupkao kandžama po metalnoj
površini stola. "Wiggles."
"Clement" rekao je Wiggles. Elroy je spustio pogled i vidio da je
Wiggles objesio ramena i spustio rep.
"Vrtlar, ha." Clementov je glas bio pun korenja. "Koga si to
pokušavao prevariti?"
"Ja jesam vrtlar, Clement."
"I još štošta. S obzirom na tvoja nedjela, naš gospodar Liasis gori od
želje saznati što je s tobom."
"Vi ste svi slobodne Životinje." Wiggles je okrenuo glavu i prelazio
pogledom s jednog na drugog vijećnika. "Liasis nije gospodar ovakvih
mjesta. Zajednički ugovor ne vrijedi na tlu iznad Zemlje."
Puma je tiho zarežala. Elroy nikad nije vidio toliko veliku Životinju.
Bila je veća i činilo se opakija od vukova osiguranja. "Clement se krivo
izrazio.
Liasis nije naš gospodar, ali je tvoj, gospodine Wiggles. Mi smo
dobri susjedi i želimo ispuniti svaki razuman zahtjev."
Wiggles je kimnuo. "A zauzvrat dobiti i razumnu nagradu, je li tako,
prijatelju pumo?"
Puma je polizala šapu s palcem. "Tako to ide, psiću. Tvoje je sunce
na zalasku."
Clement je zurio u Elroya. "Ti, prijatelju Elroy, si slobodan. Horace
će te ispratiti kroz zračnu komoru."
Wiggles je zamahnuo prema Elroyu. Elroy je posegnuo za
Wigglesom, razmišljajući da ga povuče za sobom. Jazavac je zgrabio
Elroyevu ruku i prošaptao: "Brzo, čovječe, dok ti još dopuštaju"
Vrata Vijećnice počela su se spuštati i blokirati Elroyev pogled na
Wigglesova, u zeleno odjevena leđa. Iza svog prijatelja mopsa Elroy je
vidio kako puma ustaje i kreće prema Wigglesu. Wiggles je pognuo glavu,
a rep mu je visio gotovo kao da je mrtav dok su se vrata s uzorkom šape
spuštala.
***
Horace je Elroya žurno vodio kroz niz krcatih hodnika. Elroy je
koračao za jazavcem, ljut i zbunjen.
"Tako mi Inercije, što je ono bilo? Ne puštam da mi izdaju
prijatelja!" "Mir, prijatelju Elroy. Vijeće je ograničeno."
"Ali taj - Clement, Clement poznaje Wigglesa. Svašta je napričao, a
Wiggles je samo stajao. Nakon svega što smo prošli."
Jazavac je stao i okrenuo se prema Elroyu. "Clement i Wiggles su iz
istog legla. Svatko je odabrao drugi životni put. Wiggles je skrenuo sa svog
i Clement želi ispraviti ono što vidi kao počinjen prekršaj."
Legla? "Ovo je onda zbog jabuka iz vrta? Malo bratske ljubomore?"
"Ništa ti ne znaš o tome što se događa ovdje gore, čovječe s Zemlje,
a kamoli što se događa u Vrtovima slatke noći. Wiggles je bio kancelar
gospodara Liasisa - visoki službenik Pravedništva."
Kancelar? Elroy se naslonio leđima na zid hodnika i osjetio kako ga
cijevi pritišću. Pogled na svijet micao se pod njim poput padajućih
stepenica iznad Novog Dallasa. Nije imao pojma što dalje.
Horace je lupnuo šapom po Elroyevim prsima i naglasio slijedeće
riječi. "Vijeću je zapriječeno, izazvano im je pravo na orbitu te su optuženi
za razne prekršaje zakona i povelja. Wiggles je potajno branio Clementove
interese i pokušao izgladiti stvari. Čineći to izdao je povjerenje gospodara
Liasisa. Strah od Liasisa bio je jači od odanosti bratu te je Clement prijavio
Wigglesa Plamenom Maču. I tako je došlo do pada."
"Kad brat izda brata..."
"Ti imaš sastanak sa zračnom komorom. Vijeće ti je dalo slobodu da
odeš."

Iskoračiti u osunčanu tamu

Horace je poveo Elroya do okna ljudske veličine ugrađenog u široko
mjesto na hodniku. Drugi je prozor bio pored okna i otkrivao pogled na
zvijezde, i pokretne i mirne.
"Evo ti zračne komore, prijatelju."
Elroy je zurio kroz prozor. "Što je vani?"
"Svemir."
"Mislim, kamo idem."
"Svemir."
Elroy je frknuo. "Apsurdno. Umrijet ću."
Jazavac je pritisnuo gumb i vrata okna su se otvorila. "Onda je super
što nosiš svemirsko odijelo. Na tvom bih mjestu zatvorio kapuljaču."
Elroy je razmišljao o tome da se potuče s jazavcem i pobuni protiv
naredbe, ali čemu? Ovo je bio dom Vijeća i sasvim sigurno su imali
osiguranje. Samo bi ozlijedio Horacea, koji je bio dobar prema njemu. Uz
uzdah, Elroy je zakoračio u malu prostoriju zračne komore i navukao
srebrnu kapuljaču preko glave.
"To je to? Samo iskoračim u suncem natopljenu tamu i umrem?
Prešao sam sav ovaj put samo da bih skončao? Besmisleno."
Horace ga je pogledao kao da skoro pa suosjeća s njim. "Slojevita je
igra u pitanju. Vjeruj da ćeš biti sam, ali ne i bez prijatelja."
Elroy je promatrao kako se vrata zatvaraju dok je zakapčao
kapuljaču. Meko se srebrno odijelo nabralo, raširilo i na raznim mjestima
istovremeno stisnulo i počelo šištati. Zvuk je prvo bio poput rike, a onda
jenjao do nečujnosti. Pod ga je otpustio i Elroy je otplutao od njega.
Osjetio je isti izostanak smjera kao u kapsuli za uspon.
Bez težine, Elroy se odgurnuo do drugog kraja zračne komore, u
dubine orbitalnog svemira. Činilo se da se to očekuje od njega.
***
Napokon sam pronašao pravu slobodu, pomislio je Elroy. Slobodan
sam od svega. Od težine, od odgovornosti, od ikakvih postupaka.
Elroyeva su mu iskustva u narančastom balonu pomogla da mu se
želudac i um zadrže na jednom mjestu dok se nježno okretao sve dalje od
nakupine koja je predstavljala palaču Vijeća.
Nikad nije pitao što je povelja, niti čije su oni točno Vijeće. Možda
su govorili u ime svih Životinja. Pitao se što je Horace mislio pod 'slojevita
igra'. Sve ono u komori činilo se izvještačenim, kao da se radi o predstavi.
Koga se tu mulja? Wigglesa? Samog Elroya?
Zemlja se kotrljala pod njim poput pijana diva. Primijetio je dvije
vrste zvijezda, britke, daleke koje se nisu kretale poput njega i jarke i
treperave koje su se kretale raznim brzinama u raznim smjerovima.
Pokretna su skupina bili satelitske zvijezde, mjesta kao Yurigrad. Možda
su i to bile palače ili neki pustolovi poput njega. Elroy je osjetio puls u
uhu. Bio je jako, jako daleko od Pilotske Kvrge. Osunčano lice Zemlje
pokazivalo je udaljenu stranu planeta tako da nije čak ni vlastiti dom
mogao vidjeti.
"Očito ću ovdje umrijeti", rekao je naglas započevši molitvu zbog
ozljeda koje je nanio vukovima i muškarcu iz Mississippija. Molio se za
obitelj koju nikad neće imati i molio se za Wigglesa.
Horaceov je glas odjeknuo u njegovim ušima, u srebrnoj kapuljači.
"Ne ako me poslušaš."
Radio u odijelu, pomislio je Elroy. "Prekinuo si me usred molitve.
Igramo li sad tu složeniju igru?"
"Nemamo vremena", obrecnuo se jazavac. "Puno stvari trenutno nije
kako spada i bolje bi bilo da slušaš. Mogu ti pomoći da pomogneš
Wigglesu. Ona budala, puma Alcindor krenuo je vratiti našeg prijatelja
mopsa njegovom ljutom gospodaru. Vidiš li našu postaju?"
Elroy je sa smiješkom čekao da se dom Vijeća vrati u njegov
vidokrug.
"Da, sad ga vidim."
"Obrati pažnju na odlazni let. Alcindor će uskoro krenuti s
Wigglesom u sanjkama održavanja. Imam kontrolu nad automatskim
procesom lansiranja. Usmjerit ću sanjke da prođu vrlo blizu tebe. Za
sobom će vući kabel. Moraš ga zgrabiti i privezati se za sanjke."
Elroyev se osmijeh raširio kada mu je postala nestala s vidika.
Važnost svega upravo se smanjila poput kamena koji tone u bunaru.
"Možda ću zgrabiti i zvijezdu padalicu kad proleti pored mene, prijatelju
Horace. Hvala na ljubaznosti."
Zijevnuo je, raširio usta toliko silno da mu se činilo da će progutati
vlastiti sneni um.
"Iskre mi i vatre", opsovao je jazavac. "Nemaš puno kisika. Slušaj,
prijatelju Elroy, i budi brz. Ovo su sanjke održavanja. Na njenom ovjesu
ima nekoliko spremišta sa zalihama. Ako se povučeš uz kabel možda
možeš ukrasti nešto kisika iz servisnih rezervi. Mogu presresti telemetriju
sanjki i poslati lažne podatke da se Alcindor ne zapita otkud mu dodatna
masa. Pronađi sanjke, ukradi zrak i vozi se za njima."
Elroy je pjevušio pa zapjevao naglas. "Ukrast ću grom iz oluje i
letjeti s munjama."
U svojim je ušima čuo kako Horace tužno kaže: "Zbogom, prijatelju
čovječe. Pokušao sam. Sretno."
Elroy je promatrao kako se plava Zemlja kotrlja pod njim, oduševljen
uzrocima oblaka.
***
"Sad, Elroy, sad!"
 Nije se mogao sjetiti glasa niti ikoga vidjeti, ali dok je treptao, Elroy
je vidio kako prema njemu vijuga srebrna linija. Kao lijane doma, pomislio
je iako nije vidio ništa zeleno. Uši su mu rekle da pada pa je zgrabio
srebrnu lijanu kako bi zaustavio pad.
Crne su točke zaplivale pred Elroyevim očima i zastrle mu pogled na
tamu iza njih. Srebrna mu je lijana potezala zapešće i obnovila staru,
zaboravljenu bol, ali mu je i vratila pojam o tome gdje je gore. Pogledao je
stopala i daleko ispod vidio veliku metalnu kuću, nemogućeg oblika i veću
od bilo kojeg imanja koje je ikad vidio.
Vijeće.
Elroy se sjetio psa imenom Wiggles, prijatelja i sudruga. Wiggles je
bio u nevolji i trebao je Elroyevu pomoć.
Elroy se uspeo srebrnom lijanom, primijetivši da nema lišća na njoj.
Pitao se zašto ga iznad, ispod i iza njega okružuje noć. Nakon nekog je
vremena lijana završila u nepravilnom metalnom zidu. Činilo se da je tu i
neobično puno malih kocaka, cijevi i metalnih kugli. Elroy je zgrabio
čvrstu cijev i otpustio srebrnu lijanu.
Pred Elroyem se našao red slavina, malih nazubljenih čunjeva s
obojanim ručkama na vrhovima. Svaka je ručka bila označena -"N2H4" je
bila crvena, "H2" je bila narančasta. Plava je bila označena s "H2O".
Trebao mu je zrak. H2O je bila voda. H2 je bio vodik. Vid mu se
počeo mračiti kad je pronašao bijelu slavinu označenu s "O2". Zrak, ili
barem kisik.
Okrenuo je bijelu slavinu. Blijeda je magla suknula ispod slavine i
gotovo se istog trena pretočila u sprej kristala pa nestala. Očito zrak, ali
kako da ga udahne?
Elroyeva se utroba stisnula i postala mračna i nezainteresirana koliko
i njegov um, ali prstom je napipao mjesto gdje se srebrna kapuljača
zatvarala. Elroy je mogao zamisliti učinak vakuuma na svoje kožu i oči.
Stoga je prvo pokušao poljubiti slavinu kroz svoju srebrnu kapuljaču. Na
njegovo je iznenađenje kapuljača skliznula preko slavine i privukla mu lice
ravno uz sanjke održavanja.
Okrenuo je slavinu i osjetio kako mu plin ispunjava kapuljaču i gura
se u njegova usta, bilo je kao da pije iz dobro protresene boce piva. Crne
točke su nestale i Elroy se počeo kikotati. U ušima mu je brujalo.
Elroy se osjetio vrlo živim i vrlo dobro dok je klizio među sićušnim
zvijezdama.

U Vrtove slatke noći

"Budi se, mali."
Miris je bio prirodan; poput pravog zraka. Elroy je znao da više nije
u palači Vijeća. Mogao je namirisati zemlju, biljke, otvorenu vodu. A u
blizini je osjetio i miris velikih pasa.
Elroy je otvorio oči. Visoki se i mršavi čovjek blijede kože nadvijao
nad njim. Dva su ga vuka iz osiguranja okruživala. Bili su odjeveni u
oklopne veste i nosili su mat crne energetske pištolje na kojima su treperila
mala obojana statusna svjetla. Jedan je od vukova zurio u Elroyevo lice.
"Hoće li preživjeti?"
"Možda bude nekih zaostalih učinaka zbog predoziranja kisikom."
Blijedi je muškarac ustao i tužno se osmjehnuo Elroyu dok je napuštao
prostoriju.
"Neće jako dugo biti važno." Oba su se vuka nasmijala. Čuo se puni
ljudski zvuk iz dugih, zubatih čeljusti. "Hajde, mali, vrijeme je za tvoje
priznanje."
Zatim su povukli Elroya na noge i skoro ga ispustili na pod kada je
kliznuo sa stola. Elroy je teturao između njih. Čvrsto su ga držali šapama.
"Gdje smo?"
"Heligan." Vuk slijeva se zakikotao. "Neki od nas će uživati u
njemu."
Heligan. Jedan od Vrtova slatke noći. Elroy se ogledao oko sebe dok
su ga vukovi potezali kroz hodnik. Hodnik je bio pokriven sagom, a zidovi
tamnim drvom kao u javnim dvoranama samostana Male braće od Velikog
udara. Nimalo nalik metalnoj jazbini Vijeća.
"Gdje su biljke?" Zurio je u drvene zidove na kojima su se zaredali
mjedeni rukohvati.
Vukovi iz osiguranja opet su se nasmijali i opustili ruke. Lijevi, koji
je očito bio glasnogovornik, je lagano kroz odijelo zario kandže u Elroyevu
ruku. Elroy je osjetio kako mu krv teče niz rukav.
"Vidjet ćeš biljke kroz zemlju jako brzo. Gospodar Liasis voli jako
svježe gnojivo."
Došlo je vrijeme za obranu, shvatio je Elroy. Uzeo je zavjete pa ih
prekršio u Wigglesovoj službi, ali oni nikad od njega nisu tražili da se
krotko preda smrti.
Nož mu je i dalje bio u džepu jakne. Nemoguće ga je bilo doseći kroz
srebrno odijelo. Elroy se usredotočio, kao što su ga učili u Staklenim
Planinama Oklahome. Percepcija vremena mu se produžila. Svaki je korak
po sagu bio poput usporena udarca bubnja.
Ako prihvati poderotinu koja će nastati od desne kandže njegova
zarobljivača, može onda tom rukom svom silom udariti u prsa vuka sa
svoje lijeve strane dok istovremeno pomiče lijevu ruku unutar vučjeg stiska
kako bi svoje obje ruke sklopio u tehnici lomljenja rebara koju su Braća
zvala "Maca i loptica". Još je kod kopnena vlaka naučio da se protiv
vukova osiguranja može boriti kao protiv ljudi.
Mala su braća podučavala da je plan misao, da je misao postupak, da
je postupak djelo. Elroy se nagnuo ulijevo pa se na toj istoj peti okrenuo
prema stisku vodećeg vuka. Potegao je desnu ruku kroz opuštene kandže
desnog vuka. Zadobio je očekivanu zaderotinu koja je zaboljela do kostiju.
Ubrzavajući okretanje, Elroy je desnom rukom udario vuka po
prsima i izvio tijelo tako da je dlan lijeve ruke pružio kontrapritisak
nadolazećem udarcu. Uz krckanje polomljenih rebara iznenađeni je vuk
zateturao oslobodivši Elroya njegova stiska i dozvolivši mu da se okrene.
Dok je ozlijeđeni vuk padao, njegov se partner okretao i u Elroya
ciljao energetskim pištoljem. Elroy je završio okret i udarcem noge vučju
ruku s energetskim pištoljem odgurnuo prema gore. Ramenom se zabio u
vučja prsa dok je ljubičasti izboj udarao u drveni strop. Drvo iznad njega je
pocrnilo kad je Elroy nabio vuka u zid. Elroy je zgrabio vučju pancirku za
lijevu kragnu i iskoristio taj potez da ga opet nabije u zid.
Pancirka je skliznula s vučjeg torza i niz njegove ruke dok se
Životinja okretala. Elroy se udaljavao, iznenađen, držeći pancirku strgnutu
s vuka. Moment ga je odnio prema podu, tik pored stopala drugog vuka
koji se slabašno batrgao. Dok su mu iznad glave vrištali požarni alarmi,
Elroy se pripremio za protunapad drugog vuka.
Vuk se stisnuo uz zid, cvileći i cmoljeći. Elroy je vidio kako mu s
leđa visi srebrna nit koja izlazi iz njegova krzna nekoliko kralježaka ispod
vrata. Okrenuo je pancirku u rukama.
Poderane srebrne niti s unutarnje strane pancirke bile su identične
niti na vuku. Vuk je mrmljao, pao na sve četiri i počeo teturati dalje od
Elroya, zaboravivši na pancirku, pištolj i Elroya.
Elroy je navukao pancirku pa zgrabio jedan od energetskih pištolja.
Prvi se vuk okrenuo da bi ugledao Elroya kako mu cilja u glavu.
"Nikad nećeš pobjeći mom gospodaru Liasisu." Vuk iz osiguranja se
nacerio kroz bolne udahe. Elroy ga je jedva mogao čuti kroz zvečanje
alarma.
"Ne planiram bijeg." Nevoljan povući okidač i ubiti oslabljena
neprijatelja Elroy je okrenuo pištolj u ruci. Nabio je dršku u glavu vuka.
Vuk se srušio na sag.
Elroy je ostavio pancirku na drugom vuku. Odšetao je niz hodnik
pored vučjeg suborca koji je sad cvilio; pjevušio je bojnu himnu Male
braće kao kontrapunkt zavijanju požarnog alarma.
Pitao se kako naći Wigglesa.
***
Elroy se provlačio kroz nekoliko okana dok nije pronašao ostavu
održavanja u kojoj se mogao odmoriti. Počeo se tresti od posljedica borbe.
Zavijajući alarmi postali su sve udaljeniji cvilež i Elroya je oblio hladan
znoj.
Odložio je energetski pištolj uz jedan od ormarića, položio ruke na
koljena i duboko i drhtavo udahnuo. Trenirao je s Malom braćom kako bi
stekao snagu i usredotočenost, a ne kako bi od Životinja činio zvijeri.
"Odredi su udaljeni pedeset metara", prošaptao mu je glas iz
ovratnika.
Elroy je poskočio i udario glavom u ormarić. Okrenuo se i vidio kako
se srebrna kapuljača njegova odijela prevlaci preko crna ovratnika
pancirke.
"Želite li izbjeći?" Glas mu se opet obratio iz kapuljače.
"Horace? Wiggles?"
"Nepoznat status." Čulo se kratko krckanje. "Taktičke informacije
dolaze kroz sustav komunikacija vašeg odijela."
Elroy je osjetio ubod straha. "Jesi li ti pancirka?"
"Kognitivna proteza, pas, borbeni model jedan sedamnaest bis."
Robusna tehnologija, pomislio je Elroy. Imalo je smisla. Svaka
Životinja koju je ikad vidio nosila je komad odjeće na gornjem dijelu tijela.
Elroy je uvijek mislio da je to kako bi se naglasila razlika od zvijeri. S
obzirom na veličinu mozga, većina Životinja sigurno pohranjuje dio
svijesti u ovim stvarima.
"Želim pronaći Liasisa", rekao je. Gdje je Liasis tamo će i Wiggles
biti.
Pancirka je prošaptala: "Izađite iz ostave, hodajte dvanaest metara
lijevo i stanite. Dat ću vam daljnje upute."
Zgrabio je pištolj i iskoračio kroz okno te krenuo dvanaest metara
nalijevo.
***
Pancirka ga je navodila niz hodnike i kroz pristupne cijevi koje su se
uspinjale i spuštale. Dok je pratila lokacije vukova osiguranja govorila je
Elroyu kada da stane i ponekad bi usred kretanja promijenila instrukcije.
Elroy se sjetio pitati da li je vidljiv drugim pancirkama.
"Ovaj jedinica ima funkciju traženja."
Neobično da ga drugi vukovi još nisu pomoću nje pokušali locirati.
Elroy se počeo osjećati kao da mu smještaju. "Možeš li je isključiti?"
"Isključenje tragača je naredba četvrtog stupnja. Imate li ovlasti?"
Wiggles. Wiggles je navodno bio Kancelar. "Kancelar Wiggles mi je
naredio da mu pomognem."
"Tragač onesposobljen."
Činilo se da je Wigglesovo ime još uvijek čarobna riječ.
"Što još možeš?"
"Dostupna je pomoć prve razine. Opcije: karakteristike oklopa,
biometrija, pseće sučelje, kognitivna ekstenzija, vanjska komunikacija,
održavanje, memorija i pohrana, dodatne postavke, specifikacije proizvoda,
zaštita, pametna tvar, prikrivanje, taktička podrška, sučelje oružja,
korisničke postavke. Molim specificirajte."
Elroy je uzdahnuo. Tehnološki je menu bio složeniji nego je
očekivao. "Nema veze. Samo mi nastavi govoriti kako da nađem Liasisa."
"Čekajte trideset i pet sekundi pa otvorite okno s desna i spustite se
za dvije razine."
Elroy je odbrojio do trideset i pet pa otvorio okno.
 ***
Pancirka je šaptala kroz otvorenu kapuljaču, "Jednom kada izađete iz
servisnog tunela krenite lijevo trideset metara i naći ćete se pred
Liasisovom prostorijom za audijencije. Uđite u nju i imat ćete slobodan put
do mete."
Elroy je osjetio nagon koji nije mogao definirati, ukorijenjen u
mutnom uvjerenju da bilo što što govori mora imati vlastite želje. "Ne
trebam te ponijeti unutra."
"A kamo bih išla?"
"Mogao bih te skinuti i ostaviti ovdje. Bila bi sigurna i slobodna."
Dok je to izgovarao, Elroy se osjećao glupo.
Pancirka je nekoliko puta za redom ispustila zvuk statike. Elroy se
pitao da li razmišlja ili se smije.
"Ja sam kognitivna borbena proteza. Ja sam odjeća za Životinje. Što
meni znači sloboda?"
"Znaš dovoljno da postaviš takvo pitanje", ukazao je Elroy.
Još statike pa tišina. Elroy je čekao i osluškivao zvuke iza vrata. Nije
čuo nikog.
"Pred ulazom u Liasisovu prostoriju su četiri vuka osiguranja",
prošaptala je pancirka naposljetku. "Ako se pripremite, možete ih svladati
energetskim pištoljem."
"A ti?"
"Idem s vama. Ako pobijedite i dalje ću biti s vama."
"Neću preživjeti, je li tako?"
"Kako bih spriječila disfunkcionalnost zbog panike onesposobila sam
procjenu rizika. Ipak, očito je da biste odmah trebali početi s akcijom."
Još vukova, vukova koje će sigurno morati ubiti. Elroy je već prolio
previše krvi zbog Wigglesa. S obzirom da je ovako daleko stigao, nije
imalo smisla sada odustati. Elroy se kratko pomolio za one koji će uskoro
umrijeti. Provjerio je napajanje pištolja, stavio prst na gumb za paljbu i
dlanom otvorio servisno okno.

Dobrodošli u nazočnost gospodara

Elroy je stajao pred velikim dvokrilnim vratima. Svaka je strana bila
izrezbarena od jednog komada mjedom okovane tikovine visoke četiri
metra i ukrašene složenim motivima isprepletena lišća. Velika je dvorana u
kojoj je stajao bilaw zasuta spaljenim mrtvim tijelima četvero vukova iz
osiguranja. Dio saga je gorio. Pomalo je žalio što je oprljio veličanstvena
vrata. Tri su različite vrste alarma ječale u daljini.
Elroy je podigao u svemirsko odijelo obuvenu nogu i šutnuo desnu
stranu vrata.
Poput komore Vijeća Životinja, prostorija za audijencije gospodara
Liasisa imala je providni strop. Elroy je koraknuo naprijed pa stao. Pogled
mu je privukao zeleni bljesak.
Nije bilo zvijezda niti dubine svemira nad njim. Umjesto toga nad
njim se nadvijala mreža zelenila. Protezala se u oba smjera u krivulji
kojom se visoko iznad njega spajala s nebom. Sigurno je bilo dva ili tri
kilometra do udaljene strane zelena neba. Naboj adrenalina izazvan
borbom naglo je zanemario zureći u beskrajno raslinje.
Bio je naviknut na zelene džungle Teksasa. Lijane, golema paprat i
sjajne tamnozelene orhideje davale sdu naglasak odjekujućoj tišini duboke
šume. Iznad, u krošnjama među epifitima i parazitima obitavaju leptiri,
majmuni, kukci, ptice i životinje svih vrsta. Njegov je dom u Pilotskoj
Kvrgi bio usred vrtloga zelenog života, nepromjenjiv u svojem beskrajnom
ciklusu uništenja i obnavljanja.
Heliganski je Vrt bio sasvim drugačija vrsta prirode. Elroyev je
energetski pištolj bio uperen u sag, a Elroy je zurio u ruže, bršljan, hrastove
i tisuće drugih biljaka kojima nije znao ime. Raznih nijansi i boja, rasli su u
veličanstvenom rasporedu, omeđeni stazama, zidovima i glatkim livadama
ispresijecanim lukavo smještenim jezercima čije su obale sasvim jasno
postavljane kamen po kamen rukama generacija vrhunskih obrtnika.
Preplavio ga je miris zelenila, pitom i uredan, ali silovit. Elroy je
shvatio da strop prostorije za audijenciju gospodara Liasisa nije proziran.
Nije ga uopće bilo. Prostorija je bila otvorena prema kilometrima
najodržavanijeg vrta koji postoji.
"Samo jedan od sedam mojih vrtova. Doduše, možda i najljepši."
Elroy je podigao pištolj i okrenuo se pogledati gospodara Liasisa.
Visoki povjerenik Cis-Lunarne pravde i gospodar Implementacije
Atlantskih pomorskih teritorija bio je mršav čovjek duge bijele kose, malo
niži od dvometarskog Elroya. Oči su mu bile prodorno zelene, a osmijeh
prirodno prijateljski. Bio je odjeven u plavo jutarnje odijelo i u desnoj je
ruci držao čašu vina.
Wiggles je stajao pored gospodara Liasisa i gledao u pod. Šapama s
palcima gladio je svoj zeleni prsluk. Elroyu se učinilo da se Wigglesov rep
mrda.
Iza njih se prostorija protezala nekoliko stotina metara, otvorena
veličanstvenom zelenilu i pokrivena crvenim i zlatnim sagom. Nije bilo
namještaja osim drvenog prijestolja kod udaljenog zida.
"Što je bilo s jabukom tvojega Gospodara?" pitao je Elroy meko.
"Moj vrt ima mnogo stabala." Liasisov je osmijeh postao zubati kez.
"Neka daju čudan plod."
"A koja je tvoja priča, gospodine mopse?"
Wiggles je podigao pogled prema Elroyu. "Iskrena, koliko je bilo
moguće. Ne potpuna istina."
Elroy je gladio energetski pištolj. Pancirka je šaptala o riziku i
prioritetima, ali ju je ignorirao. "A što bi bila potpuna istina?"
Liasisov je osmijeh nestao dok je govorio, blagog i gotovo
zabavljena glasa. "Jedno od naslijeđa lagranžijske restauracije je snažna
zabrana nasljeđivanja moći. Glavni su ih tajnici tome naučili. Kada netko
dođe do velike odgovornosti postoji određena, hm, fizička cijena koju valja
platiti za nju."
"Neki varaju", rekao je Wiggles, "ali na to se ne gleda baš lijepo.
Naravno, nema djece."
"Treba mi mladi muškarac, pun suosjećanja i snage, mudrosti i
bešćutnosti. Jako mi je važno da ne potječe od Velikih Obitelji iz visokih
palača kako bi bio neopterećen našom politikom i savezima. Gospodar
Deimos je ponudio svog mladog nećaka, ali konačna cijena bila bi
prevelika."
"Moj je dom stablo u džunglama Teksasa, s obitelji koju se nadam
imati. Nemam se želje petljati u poslove Gospodara Visokih palača."
Liasis je pokazao čašom vina. "Želite malo? Iz najboljih je
skandinavskih vinograda. Orbitalno vino svakom je berbom drugačije,
znate."
"Elroy." Wigglesov je glas bio iskren. "Da te ne muljam. Poslan sam
među ljude Zemlje kako bih pronašao i testirao dostojnog nasljednika
izvan krugova vladajućih klasa. Trebao mi je mladić koji s sobom u Vrtove
slatke noći ne bi donio nepoćudne ambicije. Ti si jedini uspjeh na koji sam
naišao - sposoban, promišljen, moralan i snažan. Na moju preporuku, i na
osnovu putovanja ovamo, gospodar Liasis sada od tebe traži da postaneš
njegov nasljednik, kako bi ti bio mentor i obučio te da jednog dana
postaneš Gospodar svemira."
Elroy je zavrtio glavom. "Neobičnog li načina odabira nasljednika.
Da ste me pitali da dođem ovamo i vrtlarim, možda bih se radovao."
Položio je pištolj na sag pazeći da ga uperi u suprotnu stranu od gospodara
Liasisa i njegovog kancelara.
"Da ste me doveli ovamo i pokazali mi krivulju plave Zemlje i vaše
predivne Vrtove, ponudili mi vlast u zamjenu za slobodno danu odanost,
možda bih se radovao.
Umjesto toga sam, na vaš zahtjev, bio mlaćen, ranjen, ubijan i
okrvavio sam dušu. Od Životinje sam načinio zvijer. Četiri vuka leže mrtvi
pred vašim vratima, mnoge su druge Životinje i ljudi osakaćene i mučene
putem. Prekršio sam zavjete, uništio ili oduzeo živote, a sve za vašu malu
igru." Elroy je pustio da pancirka padne na pod.
Glas gospodara Liasisa bio je nježan. "Ne. Ne radi igre. Za vlast nad
carstvom Zemlje i visokih palača. Mala cijena za dokaz da si vrijedan
naslijediti me. Testiramo one koji su izvan očekivanja jer je to jedini način
za naći novu krv."
Elroy je počeo skidati svoje srebrno odijelo. "Gospodaru, odabravši
služiti kancelaru Wigglesu prodao sam svoju slobodu i donio odluke zbog
kojih sada žalim. Nikada ne bih ubio nekoga zbog jabuke, a kamoli ičeg
drugog. Zašto bih ubio radi nečeg tako blesavog kao što je vlast nad svim
kraljevstvima Zemlje? Sve što sam ikad htio bila je obitelj - ista stvar koju
mi niječete nudeći mi sva ta bogatstva."
Elroy je pustio da odijelo padne na pod pa zatim bacio blagajnikovu
jaknu na hrpu te nakon nje Nerin nož i svoju brižno prikupljenu plaću.
Okrenuo se otići pa stao u dovratku kako bi još jednom pogledao Liasisa i
Wigglesa.
"Svijet, Elroy", prošaptao je Liasis šireći dlan. "Mogu ti dati svijet i
sve nebeske vrtove. Ima li većeg dara?"
"Gospodaru Liasis, vlast je teška kazna. Moj veći dar samom sebi je
da odabirem ostati slobodan. Napuštam vašu službu kako sam u nju i
ušao."
"Vani te čeka mnogo vukova", rekao je Wiggles. Mopsov je ton
glasa bio istovremeno pun nade i tuge.
"Znam." Elroy je po posljednji put pogledao Heligan, udahnuo
spokojan miris zelenila pa otvorio vrata kako bi kroz njih prošao slobodan i
bez straha.
U prvom Titanu imali ste prilike čitati priču Darfsteller" za koju je Walter
M. Miller dobio prvog dodijeljenog Huqa. Priča "Osveta za Nikolaja" prvi
je puta objavljena u časopisu Venture Science Fiction Magazine, u ožujku
1957. i premda danas može djelovati arhaično. Millerovo spisateljsko
majstorstvo ne dozvoljava da predahnete do samoga kraja.

WALTER M. MILLER, JR.

Osveta za Nikolaja

Vengeance for Nikolai (1957)

preveo: Igor Rendić

Udaljenu se grmljavinu topova jedva čulo u skloništu. Djevojka je

sjedila i nečujno prčkala po vlastitim rukama dok je pukovnik pričao. Bila
je sitna, samo prsa i oči za vidjeti na njoj, ali zračila je nekakvim
intenzitetom koji ju je činio prelijepom i pukovnik je stalno krišom bacao
pogled na nju, kao da mu se oči opiru neosobnom načinu govora. Svjetlost
iz jedne jedine gole žarulje sjajila je na njenoj tamnoj kosi i tvorila tamne
sjene pod dubokim suzama zasjenjenim očima boje žada. Ili ga je pozorno
slušala ili uopće nije. Upravo je izgubila dijete.
"Tebe, graždanka, neće ubiti ako uspiješ preći liniju", rekao je
pukovnik. Polako je koračao skloništem, petama ugodno škljocajući po
betonu dok je sisao dugi držač cigarete, a iza leđa zamišljeno masirao
vlastiti palac. "Ovi Amerikanci, čuli ste za njihove ženske? Ne, neće te
ubiti dok budeš prelazila liniju, osim ako se to ne dogodi slučajno.
Možda će ti nešto drugo učiniti - oprosti! - rat je." Prestao je koračati,
opkoračio njenu sjenu i spustio očinski sućutan pogled prema njoj. "Hajde,
ništa nisi rekla, apsolutno ništa. Užasno se osjećam što to tražim od tebe,
ali nema drugog načina za obnovu ovog napada. A naređeno mi je da te
pitam. Razumiješ li?"
Podigla je pogled. Svjetlost joj je ispunila oči i zaplesala vlažnim
bljescima tuge koja je bila svježa, a opet drevna poput ljudske rase. "Ubili
su mi Nikolaja", rekla je tiho. "Zašto mi se ovako obraćate? Što to znači?
Bombardiranje - ne znam ništa - ne mogu o tome razmišljati. Zašto me
ovako mučite?"
Pukovnik nije odavao nestrpljenje, iako su već dvaput o ovom
razgovarali. "Jutros si pokušala skočiti s mosta. Duška, užasna je sramota
umrijeti bez svrhe. Nudim ti svrhu. Voliš li djedovinu?"
"Nisam članica Partije, tovariš polkovnik."
"Draga moja, nisam te pitao voliš li Partiju. Ipak, trebala bi reći
partije, pošto opet toleriramo ove proklete menševiste. Bah! Oni sad već
imenuju članove u gorodskojske sovjete. Postajemo dvopartijska republika.
Gadi mi se to! Kamo su nestali stari boljševički bojovnici? Dođe ti da
zaplačeš... Ali ne radi se o tome. Pitao sam voliš li djedovinu."
Oklijevala je, ali kimnula.
"Onda misli na djedovinu, misli na osvetu za Nikolaja. Bi li za to
dala život? Znam da bi. Već si ga bila spremna odbaciti."
Promeškoljila se; činilo se da se duhom vratila u prostoriju. "Taj
amijski gjenjeral. Zašto ga želite mrtvog?"
"On je, dijete moje, veleum iza ovog napada. Tko bi pomislio da će
Amerikanci odabrati tako malo vjerojatno mjesto za invaziju? I još na koji
način! Padobranima su spustili vojsku devedeset milja duboko u naš
teritorij umjesto da napadnu obalu: namjerno je pustio da pola milijuna
njegovih vojnika bude okruženo. Shvaćaš li što to znači? Da im nije
uspjelo odvesti se do naše obale bili bi odsječeni od svega i rat bi
vjerojatno završio. Našom pobjedom. Ovako, obalna se obrana uspaničila.
Padobranci su doprli do mora i zarobili uporište na obali bez potrebe za
morskim desantom i sada imamo dva milijuna neprijateljskih vojnika na
našem tlu, a mi se povlačimo. U biti, bježimo. General Rufus
MacAmsward je uložio budućnost čitave svoje zemlje na jednu jedinu
operaciju, i pobijedio je. Da je izgubio, vjerojatno bi ga strijeljali. Takav je
čovjek nužno lud. Megaloman, zli genij.
Oh, kako mu se divim! Podsjeća me na neke od naših generala
otprije trideset godina. Ali to je bilo prije fašizma, prije njihovih
plavokošuljaša."
"A ako bude ubijen?"
Pukovnik je uzdahnuo. Činilo se da neko vrijeme osluškuje udaljenu
topovsku paljbu. "Svi smo pomalo praznovjerni tijekom rata", rekao je
naposljetku. "Možda pridajemo previše važnosti tom čovjeku. Ali nemaju
drugih generala poput njega. Zamijenit će ga netko sposoban. Radije bih se
borio protiv sposobna čovjeka nego nepredvidiva vraga. Ne konzultira se s
drugima, toliko znamo. Znamo da se ne oslanja na svoje osoblje. Sam
upravlja svojim operacijama. Prihvaća obavještajne podatke, ali ne i
savjete. Ako ga se ubije - pa, vidjet ćemo."
"A ja ga trebam ubiti. Čini se nezamislivim. Kako znate da to
mogu?"
Pukovnik je zamahao snopom papira. "To može uspjeti samo ženi.
Jasno smo definirali njegovu osobnost. Ovdje ti je njegova psihoanalitička
biografija. Imamo fotostate njegovog medicinskog kartona u Washingtonu.
Imamo razgovore s njegovom bivšom ženom i majkom. Naši su psiholozi
proučili svaki njegov djelić. Evo, pročitat ću ti - u biti ne, suhoparno je,
puno psihijatrijskog žargona. Sažet ću ti."
"MacAmsward veliča ženske vrline, ali je istovremeno napaljeni stari
jarac. Istovremeno je beba i starac. Kleknut će i dati ti rukoljub - da, hoće.
Obožava žene. Udvarat će ti, podilaziti a zatim očekivati - žao mi je - da ga
primiš u krevet. Ni u snu ne bi pokušao išta bez tvog poziva, ali očekivat
će da se ti njemu ponudiš - božica koja nagrađuje obožavanje. Bit će tvoj
sluga pokorni, dvorjanski uslužan. Život mu je krcat simbolima grudiju.
Kokodače u snu. Posjetio je svaki vulkan na svijetu. Skuplja anatomske
fotografije; sve su mu žene bile prsate brinete. Još uvijek je u onom što
frojdovci zovu oralna faza emocionalnog razvoja - emocionalni je
dvogodišnjak. Znam da je Freud politički loš, ali što se tiče Amija, tako je
kako je."
Pukovnik je stao. Tlo je naglo zadrhtalo. Pukovnik je zateturao,
izgubio ravnotežu. Pod ga je nabio u zid. Djevojka je sjedila mirno, ruku
sklopljenih u krilu, blijeda lica. Drhtaj tla pratio je zračni udar, ali
grmljavinu je prigušilo dva metra betona i čelika. Prašina se prosula sa
stropa.
"Taktička A-raketa", prosiktao je pukovnik. "Još jedna! Ako ovako
nastave, natjerat će nas da uporabimo Lucifera. Ovo je rat luđaka. Nijedna
strana ne koristi nuklearnu bombu, ali prije ili kasnije netko od nas će
morati. Ako Kremlj vidi da nam se sprema siguran poraz, upotrijebit ćemo
je. Istu će stvar napraviti i Washington. Ako te netko ubija, komotno
možeš i ti njega ubiti. Bah! Ludost, Ja, Porfirij Grigorjevič, lud sam kao i
svi ostali. Poslušaj me, Marija Dmitrijevna. Upoznali smo se pred sat
vremena i sad sam u tebe ludo zaljubljen. Pogledaj se! Jučer ti je šrapnel
ubio dijete, grudi su ti još uvijek nabrekle od mlijeka i tuge, a ja se ipak
usuđujem reći da te volim pa tren kasnije od tebe zatražiti da se ubiješ
ubijajući amijskog generala! Ah, ah! Koji smo mi poremećeni majmuni!
Zaboravi amijskog generala. Dezertirajmo oboje, pobjegnimo u Afriku,
tamo su majmuni priprostiji. Eto! Rasplakao sam te. Kakva je sirovina
Porfirij, kakva sirovina!"
Djevojka je teško disala, dahtala. "Molim vas, tovariš polkovnik! Ne
govorite više! Napravit ću što tražite, ako je moguće."
"To tražim, duška, ali ne zapovijedam. Predlažem ti da odbiješ."
"Ići ću i ubiti ga. Recite mi kako! Postoji li plan? Mora postojati.
Kako ću prijeći liniju? Kako ću doći do njega? Što je oružje? Kako da ga
ubijem?"
"Misliš na oružje? To će ti objasniti medicinski časnik. Naravno,
pregledati će te previše detaljno da bi uspjela i iglu prenijeti. Često koriste
fluoroskopiju pa ne možeš čak ni progutati oružje. Ali postoji način,
postoji - neka ti vrač objasni. Mogu ti reći kako će te uhvatiti i kako da
osiguraš da te odvedu do MacAmswarda. Što se tiče ostalog, usmjeravat će
te posthipnotička sugestija. Reci mi, služila si kao časnica u Ženskim
Obrambenim Snagama, nisi li?"
"Da, ali kada je Niki rođen, zatražili su moju ostavku."
"Da, naravno, ali neprijatelj ne treba saznati da si neaktivna. Imaš li
još uvijek odoru? ... Odlično! Odjeni je. Tvoja je bivša satnija upravo na
ratištu. Nakratko ćeš im se pridružiti."
"I dati da me zarobe?"
"Da. Ponesi samo identifikacijske pločice i ništa drugo. Mi ćemo ti
dati sve ostalo. U džepu ćeš nositi određeni dopis za sve zapovjednike
jedinica domobrana. Ami je već probio šifru, sadrži frazu: Taktička
bakteriološka oružja u uporabi. Ništa drugo nije bitno. To će biti dosta.
Izludit će ih. Ispitivat će te. Budući da ništa ne znaš, ne mogu ništa iz tebe
izvući mučenjem.
U drugom ćeš džepu imati knjižicu ljubavnih pjesama. U knjizi će
biti fotografija generala Rufusa MacAmswarda i par vjerskih ikona.
Obavještajna će definitivno poslati dopis MacAmswardu; obje su strane
napete oko potencijalne uporabe bakteriološkog oružja. Vjerojatno će mu
poslati i knjigu i slike - iz šale koliko i praktičnosti. Ostatak će se desiti
sam od sebe. MacAmsward ima ogroman ego. Shvaćaš?"
Kimnula je glavom. Porfirij Grigorjevič je posegnuo prema telefonu.
"Sad idem nazvati kirurga", rekao je. "Dat će ti nekoliko injekcija.
Na kraju će te usmrtiti, ali prvih nekoliko tjedana nećeš osjećati ništa.
Navodit će te posthipnotički nagoni. Ako ti plan upali, nećeš doslovno
ubiti MacAmswarda. On će doslovno ubiti samog sebe. Ako plan
propadne, ubit ćeš ga na koji ti već način uspije. Bila si glumica, ako se ne
varam?"
"Neko vrijeme. Nikad nisam dospjela do Bolšoja."
"Ali to je odlično! Majka mu je bila glumica. Ti govoriš engleski.
Prelijepa si i tužna. To je dovoljno. Ali voliš li domovinu dovoljno da ovo
izvedeš?"
Oči su joj plamtjele. "Mrzim ubojice svog sina", prošaptala je.
Pukovnik je pročistio grlo. "Da, naravno. No, Marija Dmitrijevna,
dajem ti smrt. Ali bit ćeš opjevana u legendama tisuću godina. I usput -"
Nakrivio je glavu i čudno ju pogledao. "Mislim da te zaista volim, duška."
Podigao je slušalicu telefona.
***
Obuzelo ju je neobično uzbuđenje dok je puzala kroz grmlje pored
vrha protupoplavnog zida. Puzala je brzo, dašćući i preznojavajući se pod
suncem na prašnjavu nebu dok su amijski vojnici pucali na suprotnu stranu
rijeke, na koju se njena satnija povlačila. Rijeku su prešle posljednje ruske
jedinice, ili bile ubijene tijekom prijelaza. Teren niz obalu kojim je sada
puzala pripadao je neprijatelju. Bitka nije posustala i užasno se
podrigivanje topova miješalo sa zvucima aviona, mlateći po svim
osjetilima neumoljivom lavinom buke; ali amijsko su pješaštvo i
mehanizirane divizije zastale i regrupirale se kod rijeke. Bilo bi pametno za
Amerikance da prijeđu rijeku prije nego se Rusi uspiju reorganizirati i
pripremiti obranu, ali možda nisu bili u stanju. Napad je doveo amijske
snage 400 milja duboko u teritorij Rusa i morao je u nekom trenutku stati i
čekati da ga opskrbne linije dostignu. Marija je nagađala - a bilo je to
educirano nagađanje bivše vojne časnice - da će Amiji prijeći rijeku
odmah, i to pod zračnom zaštitom, te poslati mehanizirane napadačke
jedinice na Ruse usred povlačenja bez da šalju pješaštvo koje bi pokušalo
okupirati teritorij s druge strane rijeke.
Pala je i zagrlila tlo kada je paljba strojnica zaorala po grebenu.
Svijetleći je metak pogodio kamen nedaleko od njene glave i zasuo ju
prašinom dok je pjevao poput pokidane žice i odletio negdje južno. Kiša je
metaka nastavila niz greben. Ponovno je krenula dalje.
Opasnost je bila nestvarna. Sve je to bilo dio eksplozivne simfonije.
Imala je ubrizganu manu. Nije mogla biti ozlijeđena. Pred njom nije bilo
ničeg osim osvete. Samo je trebala nastaviti puzati.
Je li tako razmišljala zbog lijekova? Je li u injekcije ubačen i nekakav
euforik? Nije osjećala ništa sličnog tijekom prethodnih napada. Tijekom
napada postojao je samo strah i borba da se sjeti je li ostavila čajnik na
upaljenom štednjaku dok su oko nje padale bombe.
Macbeth. Jednom je igrala gospu Macbeth na moskovskoj pozornici.
Kako je ono išlo? I sam gavran je promukao što grače kobni Duncanov
ulazak pod moja nazupčana kruništa. Dođite, vi dusi što bdijete nad
mislima o smrti, lišite me spola, ovdje, pa me ispunite, od tjemena do
nožnoga palca, uzvrh, najjezivijom okrutnošću!
Ali to nije bilo baš to. Nije se baš tako osjećala. Neka je nova moć
živjela u njenim grudima. Nešto drugačije.
Odora joj je bila skorena od blata, a oznake čina visjele s ovratnika.
Zemlja joj je izgrebla koljena, a grmlje ruke. Stalno se bacala na tlo kako
bi izbjegla paljbu strojnica njezinih suboraca, a bilo je nužno da ostane na
grebenu i ostavi dojam da traži put preko rijeke.
Bila je previše koncentrirana na promatranje druge strane da bi
primijetila narednika. Puzala je preko leša i skoro pala u njegovu jamu
zajedno s njim. Puzala je s pištoljem u ruci i prvo što je od narednika
vidjela bila je čizma. Snažno ju je nagazio na ruku u kojoj je držala pištolj.
Nabio je cijev svoje strojnice u njeno grlo.
"Baci to, sestro! Vojenopljenvi!"
Zadahtala je od boli - ruka - i podigla pogled prema njemu,
razrogačenih očiju. Mršavi mladi Ami kovrčave kose koji žvače duhan.
"Moja rukaaa!"
Zadržao je čizmu na pištolju, ali ju je pustio da izvuče ruku. "Silazi
ovamo!"
Ukotrljala se u rupu. Šutnuo je pištolj prema rijeci.
"Hej, satnice!" povikao je preko ramena. "Imam gosta, jedna od
komesarovih ženski." Zatim joj je rekao: "Prije nego te ubijem, što si radila
na ovoj strani rijeke, špijunko?"
"Most čjerjez rijeko..."
"Ne pričam. Ne kontam. Ja ne gavarju.."
Marija se iznenada prestravila. Bio je vitak i mlad i blijed od straha
koji bi mu lako mogao dozvoliti da joj spraši rafal izbliza. Amijske snage
nisu uzimale zarobljenike tijekom bitke. Novine su ih zbog toga nazivale
neljudskim zvijerima, ali Marija je bila vojnikinja dovoljno dugo da bi
znala da su ratni zarobljenici luksuz za vojsku s logističkim problemima, i
to često luksuz koji si ne mogu priuštiti, jedan je ruski časnik doveo svoje
ljude do amijskih snaga pod bijelom zastavom, a amijski ga je kapetan
ustrijelio u lice i naredio svom odredu da sve ostale strijeljaju dok bježe.
To je na neki način bio osvetnički potez. Rusi nisu uzimali zarobljenike
tijekom amijskih zračnih desanata, i vidjela je kako se amijske zrakoplovce
gura na gomilu i puca u njih. Mrzila je to. Ali kao časnik znala je da su
takve stvari ponekad nužne.
"Molim ne pucajte", rekla je na engleskom. "Predajem se. Ionako ne
mogu preko rijeke."
"Što radiš na ovoj strani?" pitao je.
"Moja se satnija povlačila preko mosta. Zadnja sam krenula. Vaše je
topništvo pogodilo most. Avioni su ga dovršili raketama." Morala je vikati
da ju se čuje usred urlika bitke. Pokazala je niz rijeku. "Pokušavala sam
doći do onog gaza. Tamo možeš bez problema preći preko rijeke."
To je bila istina. Narednik je razmislio o tome.
"Hej, satnice!" opet je povikao. "Jeste li me čuli? Što da radim s
njom?"
Ako je odgovor uopće stigao, utopio se u zvucima granatiranja.
"Skini se!" povikao je narednik.
"Što?"
"Rekoh da se skineš. I bez trikova. Skidaj sve."
Pozlilo joj je. I tako počinje, ha? Pa neka! Za domovinu! Za
Nikolaja. Počela je otkopčavati bluzu. Nije gledala u narednika. Jednom je
tiho zazviždao. Kada se skinula, prkosno ga je pogledala. Lice mu se
promijenilo. Oblizao je usne i tiho opsovao. Prekrižio se i odmaknuo od
nje. Negdje duboko u sebi, nasmiješila se. Bio je tek dječak.
"No, što psuješ?" pitala je.
"Da ne mislim da bi, mislim, da ova puška, da imam vremena, ali
zabila bi mi nož u leđa, kad pomislim što će ti oni tamo napraviti..."
"Isuse!" rekao je žustro, vrtio glavom i žvakao duhan. "Obuci donje
rublje i košulju, sve ostalo smotaj i poeni puzati niz padinu. Ciljaj na onaj
rov tamo dolje. Bit ću odmah iza tebe."
***
"Fin komad", rekao je amijski satnik preko telefona. "Sad strijeljamo
zarobljenike ili ih šaljemo natrag... Da?" Slušao je što mu govore.
Minobacačka je granata pala negdje blizu i svi su sjeli u rov i otvorili usta
da spriječe pucanje bubnjića. "Kome?" rekao je na kraju. "Vitka? Oh,
tebi... Da, tako je, fotografija Starog. Ne znam što piše na ostalima. Ruski
je... Samo malo." Prekrio je slušalicu i podigao pogled prema naredniku.
"Gdje ti je ostatak odreda, narednice?"
Narednik je smrknuto rekao: "Svi su izginuli osim Pricea i Vittorija.
Ranjeni su i poslani u zaleđe."
"Dovraga! Pa, šalju nam noćas pojačanje; i svi ćemo ići na kratki
predah čim stignu. Stoga slobodno možete odmarširati natrag sami."
Zamišljeno je pogledao djevojku. "Bože!" promrmljao je.
Mariju je okruživalo nekoliko časnika. Svi su ju gladno gledali. Brzo
je razmišljala.
"Pretražili ste me", rekla je smireno. "Biste li mi, gospodo, dopustili
da obučem suknju? Predala sam se. Kao časnica, očekujem..."
"Gle, gospojo, nije bitno što ti očekuješ!" obrecnuo se poručnik. "Ti
si ratni zarobljenik i imaš sreće što si živa. Osim toga, sad ćeš imati čast
leći sa šest..."
"Tišina, Sam!" zagunđao je satnik. "Ne možemo. Obucite se i
krenite."
"Zašto?" povikao je poručnik. "Taj će ju vražji narednik..."
"Tišina! Ne vidiš da to nije neka seljanka? Isuse, čovječe, nije valjda
da vas ovaj rat sve čini svinjama? Narednice, zamijenite tu pisaću mašinu
za četrdesetpeticu i vratite je bojniku Klineu na ispitivanje. Ne dirajte ju,
jasno?"
"Da, gospodine."
Satnik je zapisao naredbu u bilježnicu, otrgnuo stranicu i pružio ju
naredniku. "Vjerojatno možete uhvatiti prijevoz na kamionu s hranom.
Uskoro će mrak, pa ju držite na uzici. Ako itko započne silovanje,
probušite mu crijeva." Žalobno se nacerio. "Ako već mi nećemo imati
priliku onda, jebemusve, neće niti itko drugi." Pogledao je Ruskinju i
pocrvenio. "Isprike, poručnice. Nismo gadovi, ne zaista. Samo smo daleko
od kuće. Nakon što zbrišemo ovu Crvenu Pošast (ispljunuo je te riječi kao
da su pokvareno meso) vidjet ćete da nismo toliko loši. Nadam se da će vas
tretirati kao damu i časnicu, iako ste komunjara." Naklonio se blago i
salutirao.
"Ali nisam - hvala satnice", rekla je i salutirala.
Sjedili su u stražnjem dijelu kamiona koji se truckao granatiranom
cestom. Topovi su utihnuli, ali nebo je bilo puno amijskih eskadrila koje
lete ususret sutonu.
Bespilotni avioni i raketni projektili iscrtavali su žustre tragove po
nebu koje je sunce obojilo krvavocrveno. Sada je lakše disala i bila je vrlo
umorna. Amijski je narednik sjedio preko puta nje i ciljao u nju pištoljem.
Činilo se da mu je neugodno. Nekoliko je puta pocrvenio iz čista mira.
Pokušala ga je izbiti iz misli, ne misliti o ičemu. Bio je naporan i nije joj se
sviđao. Svi su Amiji bili takvi. Već ih je srela. Bilo je u njima nečeg
kokeršpanijelskog.
Nikolaj, Nikolaj, moje srce plače za tobom, moje grudi će prsnuti od
mlijeka i moram ih isprazniti ili umrijeti. Moje dijete, moja krv i meso,
oteto mi iz naručja, moja beba, moja bol, moj Niki Andrejevič, dođi i ispij
ih - ali ne, sad je samo smrt i onda opet možemo biti zajedno. Koliko je
užasno osjećati bol od mlijeka i oplakivati te...
"Zašto plačeš?" pitao je narednik nakon nekog vremena.
"Ubio si mi dijete."
"Što sam?"
"Tvoji bombarderi. Ubili su mi dijete. Jučer."
"Dovraga! Znači zato -" pogledao je u njenu košulju i opet
pocrvenio.
 Pogledala se. Malo je procurila, a pritisak ju je izluđivao. Znači zato
je opet crvenio!
U stražnjem dijelu kamiona nalazila se zgužvana papirnata čaša.
Podigla ju je i poravnala pa zatim pogledala narednika. Promatrao ju je
nekako tužno i tjeskobno.
"Imaš li što protiv da se izdojim?" pitala ga je.
"Dovraga!" rekao je tiho i sklonio oružje.
"Daj mi riječ da nećeš iskočiti van i neću ni virnuti. Ovaj mi rat
stvara grč u želucu." Ustao je i naslonio se na kabinu. Promatrao je cestu i
nije ju gledao iako je držao jednu ruku na pištolju i jednu petu čizme na
rubu njene suknje.
Marija se trudila da joj bude malo više drag. Kada je završila, bacila
je čašu i zakopčala košulju. "Hvala, narednice, možeš se okrenuti natrag."
Sjeo je i počeli su razgovor o njegovoj obitelji i o tome koliko on
mrzi rat. Marija je unatrag nagnute glave sjedila zatvorenih očiju na vjetru i
trudila se ne slušati ga.
"Reci mi, kako možeš istovremeno imati dijete i biti u vojsci?" pitao
je nakon nekog vremena.
"Ne u vojsci. Domobrani. Svi su u domobranima. Molim te, hoćeš li
biti tiho neko vrijeme?"
"Oh. A može."
Jednom su iskočili iz kamiona i zalegli u jarak dok su dva ruska
aviona vrištali u niskom letu. No avioni su imali drugi cilj i nisu otvorili
vatru na cestu. Uspeli su se natrag u kamion i nastavili put. Stali su kod
dvije barikade kako bi ih vojna policija pretresla prije nego je kamion
napokon stigao do opskrbne postaje. Bio je mrkli mrak.
Narednik je iskočio iz kamiona. "Kamion ne ide dalje", rekao joj je.
"Morat ćemo hodati ostatak puta. Mračno je kao u rogu, a dopušteno mi je
koristiti samo ručnu svjetiljku." Bljesnuo joj je u lice. "Ovo bi bila dobra
prilika da pokušaš bijeg. Žao mi je zbog ovog, ali stavi ruke iza leđa."
Dopustila je da joj zapešća veže telefonskom žicom. Hodala je pred
njim u jarak dok joj je pokazivao put slabim svjetlom, a drugom rukom
držao drugi kraj žice.
"Žao bi mi bilo upucati te, pa te molim da ništa ne pokušavaš."
 Zateturala je jednom i osjetila da se žica napinje.
"Prekinuo si mi cirkulaciju; želiš li mi i odsjeći ruke?" obrecnula se.
"Koliko dalje moramo ići?"
Činilo se da je naredniku žao. "Stani. Da razmislim. Imamo još četiri
milje." Utihnuo je. Stajali su u jarku dok je niz tenkova grmio pored njih
prema fronti. Iz drugog smjera nije bilo prometa.
"No?" pitala je nakon nekog vremena.
"Samo razmišljam o one tri Ruskinje koje je noćna patrola nedavno
uhvatila. I što su im učinili tijekom ispitivanja."
"Nastavi."
"Pa, plavokošuljaši su krivi za lošu situaciju, a ne časnici. Treba se
paziti politički orijentiranih. Vide crveno i mrze Ruse. Slušaj, bilo bi puno
sigurnije za tebe da te odvedem po danu umjesto po noći. Tijekom dana
tamo obično visi netko iz Crvenog križa i većina je trijezna. Ako im kažeš
sve što znaš, neće biti pregrubi."
"No?"
"Ima napuštenih bitnica tamo na brdu, i staro zapovjedno mjesto.
Valjda bismo mogli tamo ostati do zore."
Zastala je, pitala se da li mu vjerovati. Ne, ne bi trebala. Ali čak i
tako, lakše bi bilo nositi se s njim nego s pola tuceta pijanih časnika.
"U redu, Ami, ali ako mi ne skineš žicu, medicinari će mi morati
amputirati ruke."
Uspeli su se uzbrdo, puzali kroz razvaljene klade i spaljene grane i
pronašli podzemno zapovjedno mjesto. Pola je krova bilo urušeno i sve je
mirisalo na smrt i čahure, ali tu je bio i krevet i benzinska lampa s još nešto
goriva u sebi. Nakon što joj je oslobodio zapešća, sjela je na krevet i
protrljala ruke dok je on otvarao vojni obrok. Podijelio ga je s njom.
Promatrao ju je dok je jela pomalo zamišljeno.
"Šteta što si na krivoj strani rata", rekao je. "Okej si ti, za Ruskinju.
Kako to da se boriš za komunjare?"
Zastala je pa posegla i zgrabila šaku zemlje s poda, mijesila ju i
pokazala mu dok je grickao sir.
"Ami, ovdje je tekla krv mojih predaka. Ovo je tlo moje. Sad ima u
sebi krv mojeg djeteta; ne pričaj mi o stranama, vođama ili politici."
Pružila mu je zemlju. "Evo, gledaj. Ali ne diraj. Moje je. Ne, ustvari, samo
naprijed, diraj. Diraj, pomiriši, okusi to malo, baš kao što seljak radi da bi
vidio da li je zemlja spremna za sjetvu. Dat ću ti da poneseš kući šaku
zemlje i pomiješaš je s vlastitom. Moja je, mogu je dati. Ali moja je pa ću
se i boriti za nju." Smireno je pričala i promatrala ga očima boje žada.
Nastavila je mijesiti zemlju i pružati mu ju. "Evo! Ovo ti je Rusija. Vidiš
kako se mrvi? U to će te pokopati.
Evo, uzmi." Bacila mu ju je. Ljutito je zagunđao i skočio na noge
kako bi se otresao.
Marija je nastavila jesti sir. "Želiš svađu, Ami?" pitala je dok je
gladno žvakala. "Uprljat ćeš se, samo da znaš. Ja sam ti jednostavna. Bacit
ću na tebe šake Rusije kao odgovor na svako tvoje pitanje."
Učinio je nešto bez presedana. Sjeo je na pod i počeo - pa, skoro pa
jecati. Ramena su mu se tresla. Marija je prestala jesti sir i zurila u njega
začuđeno. Obgrlio je koljena rukama i naslonio čelo na njih. Kada je
podigao pogled, lice mu je bilo poput prestrašena djeteta.
"Bože, hoću doma!" zakreštao je.
Marija je spustila porciju i prišla mu, nagnula se nad njega. Povukla
mu je glavu, držeći ga za pramen kose i poljubila ga. Zatim je legla na
krevet i okrenula lice zidu.
"Hvala, narednice", rekla je. "Nadam se da te ipak neće pokopati
ovdje."
Kada se probudila, lampa je bila ugašena. Vidjela ga je kako se
naginje nad njom, zvjezdano nebo ocrtava njegovu siluetu. Zatomila je
krik.
"Ruke dalje od mene!"
Odmah ih je povukao i zagrcnuo se. Silueta je nestala. Čula ga je
kako tetura kroz razvaljena stabla, izlazi van. Ležala je tamo i neko vrijeme
razmišljala, misli bez riječi. Nakon nekoliko ga je minuta zazvala.
"Narednice? Naredniče!"
Nije bilo odgovora. Ustala je i šutnula nešto što je zazvečalo.
Kleknula je i opipala kroz mrak. Napokon je našla. Njegov pištolj.
"Narednice."
Nakon nekog je vremena uteturao. "Da?" pitao je tiho.
 "Dođi ovamo."
Silueta mu je opet zamračila zvijezde. Opipala je njegovu futrolu i
zagurala pištolj natrag u nju.
"Hvala Ami, ali ubili bi te zbog toga."
"Mogao sam reći da si ga zgrabila i pobjegla."
"Sjedni, Ami."
Poslušno je sjeo.
"Sad mi opet daj ruke", rekla je pa šapnula: "Ne, molim te! Ne tu! Ne
tu."
Posljednja će stvar biti osveta i smrt, ali prije toga, nešto drugo. A
ovo je također bilo i jasno kršenje satnikovih naredbi.
***
Ono što ju je stvarno naljutilo bilo je premlaćivanje starca. Izvukli su
ga iz bunkera kojeg je bojnik Kline koristio za ispitivanje i mlatili ga po
glavi komadom hidrauličnog crijeva. "Oni" su nosili savršeno krojene
Plave košulje Amerikanističke stranke, a "on" je bio samo stari ruski
bojnik blizu mirovine. Dvojica su ga držali za ruke dok ga je treći srušio na
koljena i mlatio crijevom.
"Samo malo po guzi, druže, da naučiš recitirati za učitelja."
"Prebij ga namrtvo."
"Polij ga benzinom i nabij mu fitilj u usta."
"Udri ga!"
Bili su vrlo metodični, kao da se bave nemirnom cirkuskom
životinjom. Marija je stajala u redu s desetak drugih ratnih zarobljenika,
čekajući da dođe na red za ispitivanje. Bilo je devet ujutro i sunce je
isparavalo ostatke rose sa šatora kampa. Narednik je ušao u bunker kako bi
dao izvještaj bojniku Klineu i predao mu predmete koje su joj uzeli. Nije
ga bilo deset minuta. Kada se vratio van, plavokošuljaši su još uvijek
mlatili zarobljenika. Starac se onesvijestio.
"Glumata."
"Probudi ga, Mac. Nauči ga lekciju."
Narednik joj je prišao, ali se pravio da ju ne poznaje. Nije pogledao u
smjeru premlaćivanja, iako mu je lice blago problijedilo. Potegao je pištolj
kada je prišao zarobljenicima i stražar mu se ispriječio na putu.
 "Stani! Ne možeš..."
"Naredbe bojnika Klinea, vodniče. Sada je na redu Marija
Dmitrijevna Lisica. Upravo sad. Vodim ju unutra." Stražar se bez izraza
lica okrenuo prema zarobljenicima. "Ova tamo", rekao je narednik.
"Djevojka? Okej, ti! Šagom marš!"
Istupila je iz reda i pošla za narednikom koji ju je uhvatio za ruku i
zasiktao: "Olakšaj si", prozborio je kutom usana. Nisu se pogledali.
U bunkeru je bilo mračno, ali mogla je nazrijeti debelog malog
bojnika za stolom. Imao je pokeraški izraz lica i brčiće. Lupkao je prstima
po stolu i komično gunđao dok priča.
"Znači to je ta drolja", promrmljao je naredniku. Zurio je u Mariju na
trenutak pa zagrmio: "Pozor! Mirno! Nisu te naučili kako se salutira?"
Bijes joj se stegnuo u ledeni čvor. Ignorirala je naredbu i odbila
odgovoriti mu njegovim jezikom. "Ja nje gavarju po angliski!" obrecnula
se.
"Mislim da si rekao da govori engleski", progunđao je bojnik
naredniku. "Mislim da si rekao da si pričao s njom."
Osjetila je kako se narednikovi prsti stežu na njenoj ruci. Oklijevao
je. Čula je kako guta. Zatim je rekao, "Da, gospodine, jesam. Pričao sam
pomoću tumača."
Bog te blagoslovio, narednice! pomislila je, ne usuđujući se
pogledati ga zahvalno.
"Hej, McCoy!" zaderao se bojnik prema vratima.
Muškarac koji je ušao nije bio McCoy već jedan od američkih
plavokošuljaša. Pozdravio je bojnika prekriživši ruke na prsima i zalajao
slogan: "Amer'ka prva!"
"Amerika prva", odjeknuo je bojnik bez neke žestine i bez uzvrata
političkog pozdrava. "Što je sad?"
"Žalim što moram prijavit', gospod'ne, al' pukovnik je umro od
infarkta i ne može više odgovarat na pitanja."
"Rekao sam vam da ga smekšate, a ne ubijete. Dovraga! Pa, nema
pomoći. Vodite ga van. To je sve, Purvise, to je sve."
"Amer'ka prva!"
"Mm da."
 Plavokošuljaš je lupio petama, okrenuo se i izašao van. Tumač je
ušao.
"McCoy, mrzim ovaj posao. No, evo ti je. Baci oko. Ovo je ona s
dopisom o bakteriološkom oružju i slikom MacAmswarda. Bojim se dirati
to. Ovo će glavešine htjeti obaviti. Pazi na nju. Dobar komad, ha?"
"Iznimno, gospodine", rekao je McCoy koji je izgledao otmjeno i
dobro školovano.
"No, počnimo. Narednice, čekajte vani dok ne završimo."
Odjednom je bila sama s njima, a oči su joj plamtjele od bijesa.
"Zašto ste odlučili koristiti bakteriološko oružje?" zalajao je Kline.
Tumač je ponovio pitanje na ruskom. Bilo je to prilično blentavo
početno pitanje. Nitko još nije dao službenu optužbu o bakteriološkom
ratovanju. Odvratila je kratkom rečenicom zbog koje se tumač namrštio.
"Rekla je da je to zato jer nas ne vole, gospodine."
Bojnik je zakašljao u ruku. "Reci joj što će joj se dogoditi ako se
nastavi tako ponašati. Krenimo ispočetka." Zaškiljio je prema njoj. "Ime?"
"Imja?" ponovio je McCoy.
"Marija Dmitrijevna."
"Familija?"
"Lisica."
"Lisica, gospodine. Moguće da laže."
"Pa, Marija Dmitrijevna Lija, koji ti je čin?" "V kakojn vi činje?"
obrecnuo se McCoy.
"Staršji ljetenant", rekla je djevojka.
"Stariji poručnik, gospodine."
"Vidiš, curo? Ravno iz Ženeve. Ime, čin, serijski broj, to je sve.
Možeš nam vjerovati... pitaj ju je li iz obavještajne."
"Razvje’djivatjel naja služba?"
"Njet!"
"Njet, ha? Koliko divizija na fronti?"
"Skol’ko na frontje divizji?"
"Ja nje pomnju!"
 "Kaže da se ne sjeća."
"Tko ti je zapovjednik bataljuna, Lisica?"
"Kto komandir vašejvo bataljuna?"
"Ja nje pomnju!"
"Kaže da se ne sjeća."
"Ne sjeća, ha? Reci joj da znam da je špijun i da ćemo je odmah
strijeljati." Tumač je ponovio prijetnju na ruskom. Djevojka je prekrižila
ruke i prijezirno zurila u bojnika.
"Stat ćeš u stav mirno!"
"Smirno!"
Nastavila je držati prekrižene ruke i stajati kao i prije. Bojnik je
izvukao svoju četrdesetpeticu i potegao cijev.
"Reci joj da sam šesnaesto kopile Mickeya Spillanea i da mi je
propucavanje ženskih utroba, i naslijeđe i hobi."
Tumač je ponovio. Marija je frknula tri riječi koje je naučila od
ribara.
"Mislim da je rekla da ste eunuh, gospodine."
Bojnik je podigao automatski pištolj i ležerno naciljao. Nešto u
njegovu držanju natjeralo ju je da problijedi. Sklopila je oči i promrmljala
nešto u slavu domovine.
Pištolj je poskočio u Klineovim rukama. Udarac je uzrokovao povik
narednika pred bunkerom. Metak je udario u beton dovratka i zavrištao u
nebo. Djevojka se savila i zgrabila prednjicu suknje. Rupa je bila na
prednjem i stražnjem dijelu, tamo gdje je metak prošao između njenih
bedara. Tiho je opsovala i raširila suknju.
"Reci joj da užasno ciljam, ali sljedeći ću se put potruditi", zakikotao
se Kline. "Dobro je da je suknja dijelom prozirna, ha, McCoy - da nije
mogao sam pogoditi 'nježne dijelove'. Eto! još uvijek me psuje?"
"Tečno, gospodine."
"Valjda sam je malo okrznuo. Daj joj da se smiri pa ju pitaj iz koje je
divizije"
"Kakovo vi polka?"
"Ja nje pomnju!"
 "Ima vrlo slabo pamćenje, gospodine."
Bojnik je uzdahnuo i proučio nokte. Bili su prljavi. "Reci joj",
promrmljao je, "da mislim da ću ju dodijeliti satniji C kao službenu
prostitutku nakon što naši psihokirurzi od nje naprave nimfomanku."
McCoy je preveo. Marija je pljunula. Bojnik je pisao.
"Jesi li bila u puno bitaka, ženo?" zagunđao je. "V kakih sražjenijah
vi učastvovali?"
"Ja nje pomnju!"
"Kaže -"
"Da, znam. I ja pitam gluposti." Pružio je tumaču dosje. "Daj ovo
naredniku i nek' ju odvede Purvisu. Nemam srca bičevati je dok ne
progovori. Slim je peder; on to obožava." Zastao je pa ju pogledao. "Ne
znam da li da te žalim ili da žalim Purvisa. To je sve, McCoy."
Narednik ju je odveo do šatora plavokošuljaša. "Čuj", prošaptao je.
"Nazvat ću potajice Crveni križ." Činilo se da je vrlo zabrinut za nju.
Bol je trajala nekoliko sati. Ležala je na krevetu, negdje, a
medicinska sestra i cura iz Crvenog križa uzeli su joj uzorke krvi i bris.
Jedna su se drugoj stalno mrštile preko kreveta dok su ju njegovale.
"Pobrinut ćemo se da ovi koji su ti to napravili odu na suđenje", rekla
je cura iz Crvenog križa na lošem ruskom.
"Pričam engleski", promrmljala je Marija iako to nikad nije priznala
ispitivačima, čak ni Purvisu. "Bit ćeš dobro. Ali zašto ne plačeš?"
Ali mogla je plakati samo za Nikolaja, a čak ni to uskoro neće moći.
Ležala je dva dana i čekala.
Nakon toga, pojavio se general MacAmsward, a s njim i pristojniji
oblik ispitivanja. Odgovori su doduše bili isti.
"Ja nje pomnju!"
***
Kakva to osobina, komično božanska i transcendentalno majmunska,
stanuje u tijelu sirovina i od njih čini muškarce? jer general MacAmsward
je zaista bio muškarac, iako je želio biti samo vojnik.
Postoje vojni tipovi koji vole domovinu kao oca i one koji ju vole
kao majku, a razlika među njima je kao razlika između onih koji piju
burbon i onih koji piju viski. Postoje neopruski zombiji vojničine koji
uguše vlastitu dušu da bi postali strojevi za domovinu, ali MacAmsward
nije bio jedan od tih. On je volio domovinu kao majku, a majku nikad nisu
baš zanimali strojevi. Majka je od beba odgajala prvake, a prvak je moćniji
od Države; nikad nije njen alat. Takav je bio Rufus MacAmsward, zli genij
kako se kleo Porfirij Grigorjevič.
Zamislite golemog arhanđela Mihaela s časničkim štapom. Upravo je
stigao iz svetog rata u Raju, prošao pored niza bolničara bijelih rukavica
koji svečano salutiraju, aureola (M-1, službeni nimbus) načičkanih
mjedenim šiljcima. Arhanđelova je kapa pomalo kicoška, okrunjena zlatom
i derviškim vražjim metkom. Ignorira prijestolja i prevlasti pa se
demokratski nasmiješi malom kerubinu i staje kako bi pitao za zdravlje
svoje bakice.
Bakica se dobro oporavlja.
General MacAmsward, kojem je sad uvelike laknulo, ulazi u svoje
odaje i objesi šešir. Soba je u mraku osim svjetla iz metalne zidne lampe
koje se širi oko velikog stolca i djevojke koja sjedi u njemu na udaljenom
kraju sobe. Djevojka se igra kaležom vina, a tamna joj kosa u gustim
kovrčama pada po svilom pokrivenim ramenima. Svila je tu jer se
generalova bivša supruga zaboravila spakirati. Stolac je ratni plijen, oduzet
Sovjetskom narodnom sudu kojem više ne treba. Masivan je, poput
crkvena prijestolja - prikladan za arhanđela - i postavljen na nisko postolje
na čelu dugog stola okruženog manje vrijednim stolicama. Soba je
namijenjena sastancima i nitko se ne bi usudio sjesti na veliki stolac osim
generala - ili naravno, ljupke i tugom morene djeve.
Djevojka zuri u njega, dva oka poput dva sjenovita bazena. Glava joj
je neobično nakrivljena i svjetlost joj pada na vrh nosa. General zastaje s
rukom na šeširu. Polako se okreće od stalka sa šeširima i staje u stav pozor
pa joj ozbiljno salutira. Pozdravlja ljepotu. Ona mu odzdravlja kimanjem
glavom. General kreće naprijed i sjeda na običnu stolicu na udaljenom
kraju stola. General žustro uzdahne, kao da nije disao otkako je ušao u
prostoriju. Nije skinuo pogled s njena lica. Djevojka spušta čašu.
"Došla sam te ubiti", kaže ona. "Došla sam te dojiti do smrti
mlijekom ubijena djeteta."
General se tržne. Rekla mu je to već tri puta, svakog dana kojeg je
provela u njegovoj kući. I po treći je put general to ignorirao.
"Sređeno je, dijete moje", rekao je ozbiljno. "Satnik Purvis ujutro ide
na vojni sud. Naredio sam. Također sam naredio da te se odmah pošalje
natrag u domovinu, ako to želiš, jer to je jedina pravda koju ti mogu dati za
ono što ti je to čudovište učinilo. Ali dozvoli mi da te zamolim da ostaneš s
nama i napustiš bezboštvo dok rat ne završi i možeš se vratiti doma u
miru."
Marija je promatrala sjenovit oblik na udaljenom kraju stola. Kao sir
Walter Raleigh na dvoru kraljice Elizabete, istovremeno moćan i pokoran.
Ponovno je osjetila naboj uzbuđenja, baš kao kada je puzala obalom i
izbjegavala strojničku paljbu. U njoj je šaputao glas Macbethove supruge:
Dođite na moje ženske grudi, mlijeko mi okužite žučju, vi ubilačke sluge,
gdje god u svojim nevidljivim bitima dvorite prirodne nedaće! Bila je to
moć smrti u njenim grudima, tamo gdje je nekoć bilo života.
Polako je ustala i naslonila se na stol kako bi ga bijesno pogledala.
"Ubojico mojeg djeteta!" prosiktala je.
"Nek se Bog smiluje -"
"Ubojico mojeg djeteta!"
"Marija Dmitrijevna, jako mi je žao." Sjedio je i promatrao ju
ozbiljno i činilo se da nije izgubio nimalo smirenosti. "Ne mogu ti reći
ništa što bi te umirilo. Nemoguće je. Užasno mi je žao."
"Ima nešto što možeš učiniti."
"Učinjeno je. Samo reci što."
"Dođi." Odmaknula se od stola i pozvala ga pokretom. "Dođi k meni.
Moram ti šapnuti, ubojico mojeg djeteta. Dođi."
Prišao je i spustio se kako bi im lica bila na istoj razini. Sada je
mogao vidjeti stvarnu bol u njenim očima. Odlično! Neka bude tako. Mora
ga natjerati da shvati. Mora biti svjestan da ga planira ubiti. I mora znati
kako. Ta nužnost nije bila Porfirijeva naredba; tu si je potrebu sama
odredila. Sada se smiješila, a u njenim je pokretima bilo svježe brzine.
"Pogledaj me, ubojico. Ne mogu ti pokazati mrtvo tijelo mojeg sina.
Nemam nikakve uspomene na njega. Sve je zakopano u masovnoj
grobnici." Brzo je otvorila svileni ogrtač. "Pogledaj onda mene. Vidiš?
Opet sam natekla. Da, tu! Ipak je nešto ostalo. Jedna kap. Gledaj, njegovo
je, Nikolajevo je."
MacAmsward je problijedio. Bilo je kao da je hipnotiziran.
"Vidiš? Hrani život, ali sada hrani smrt. Tvoju smrt, ubojico. Ali i još
više! Moj je sin začet ljubavlju, a ti si ga ubio i sada sam došla tebi. Dat
ćeš mi još jedno dijete, znaš. Začet ćemo ga mržnjom, ti i ja, i umrijet ćeš
od smrti u mojim grudima. Hajde, ubojico, vodimo mržnju."
Čeljust mu je zadrhtala. Zgrabio ju je za ramena i prešao rukama
preko njenih ruku, sklopio šake oko njenih.
"Ruke su ti led", prošaptao je i nagnuo se kako bi ju poljubio tik
ispod grla, i nekako je bila sigurna da je shvatio. Bilo je to nesvjesno
shvaćanje, ali bilo je. A ipak se nagnuo nad nju.
Dođi, gusta noći, i ogrni se najtamnijim dimom iz pakla, da moj oštri
nož ne vidi rane koje zadaje...
Naravno da je general bio uvjeren kako je to samo nešto što se kaže.
Otrov je brzo djelovao. Bakterijski otrov, brz i smrtonosan za
neimunizirane, sporo smrtonosan za Mariju koja ga je mogla izdojiti u
mlijeku dok se stvarao. General je spavao pola sata i probudio se u
groznici. Sjedila je pored prozora i promatrala kako umire. Pokušao je
vikati, ali grlo mu se stisnulo. Ustao je, napravio dva koraka i pao. Pokušao
je puzati prema vratima. Opet je pao. Lice mu je postalo grimizno.
Telefon je zazvonio.
Netko je pokucao na vrata.
Zvonjava je stala, a zatim i kucanje. Promatrala je kako diše.
Pokušao je nešto reći, ali okrenula mu je leđa i gledala kroz prozor, na
izgranatiranu zemlju. Rusija, Nikolaj pa čak i amijski narednik koji je htio
kući, za njih je slušala njegovo dahtanje. Zapalila je jednu američku
cigaretu i shvatila da uživa u njoj. Telefon je opet gnjevno zazvonio.
Nastavio je zvoniti.
Dahtanje je prestalo. Netko je mlatio po vratima, vikao. Stajala je i
uživala u cigareti. Promatrala je kako se vrane spuštaju na svježe zasijano
polje. Tlo je bilo bogato i crno, isto tlo kojim je gađala amijskog narednika.
Pripadalo joj je. Uskoro će ona pripadati tlu. S Nikolajem i možda
amijskim narednikom.
Vrata su bila odvaljena sa šarki. Tri plavokošuljaša upala su u
prostoriju i stala. Gledali su u tijelo na podu. Gledali su u Mariju.
"Što se ovdje dogodilo?"
Ruskinja se nasmijala. Izrazi lica bili su komični, jedan je podigao
pištolj. Opalio je šest puta.
"Dođi... Niki Andrejevič... dođi..."
 Jedan od njih joj je prišao i gurnuo ju čizmom, ali već je bila mrtva.
Porazila ih je. Sve ih je porazila.
Američke su novine objavile istinu. Rekli su da je general
MacAmsward umro od trovanja mlijekom. Ali to je bilo sve što su
objavile. Cijela se istina pjevala samo u ruskim legendama sljedećih tisuću
godina.
Vrhunskog majstora Genea Wolfea doista ne treba posebno predstavljati.
Njegov serijal "Knjiga Novog Sunca" jedno je od najspektakularnijih sf
djela uopće i ide uz bok s "Dinom" Franka Herberta i Asimovljevom
"Fondacijom". Osvojio je i bio nominiran nebrojeno puta, a posljednja
nagrada koja mu je dodijeljena je Nebula Grand Master. Priča "Tragaćeva
pjesma" ima korijen u klasičnoj književnosti, ali prožeta žanrom na
Wolfov specifičan način pravo je remek-djelo.

GENE WOLFE

Tragačeva pjesma

Tracking Song (1975.)

preveo: Boris Marciuš

Evo već godina sedma kako od propasti Troje

kopnom i nemilim stijenjem i morem oluje nas gone
jednako ljeti i zimi, i kako nas valovlje valja
putem do Italske zemlje, što sve nam je dalja i dalja
- Vergilije

Otkrio sam da ova mala sprava upija moje riječi, a zatim ih ponavlja
pomoću nekog meni nepoznatog mehanizma. Prije nekoliko trenutaka sam
pokušao otkriti koliko ih može stati, tako što sam pričao jako dugo. Stalo je
sve što sam rekao. Onda sam sve to obrisao - postoji tipka za to - i počeo
ispočetka. Želim ostaviti trag o svemu što mi se dogodilo, tako da ako
netko dođe po mene i nađe me mrtvog, može saznati. Imam osjećaj da bi
netko i mogao, iako ne znam zašto. A ja želim da taj sazna.
Ne znam kako se zovem. Ljudi među kojima sam se našao, koji su
dosad bili dobri prema meni, zovu me Vratosjek. To je zato što mi se preko
vrata, od jednog do drugog ruba kose na šiji, proteže crvenkasto-smeđi
madež.
Svaki će dan početi svojim rednim brojem. Danas je prvi dan.
Ovi ljudi su rastom viši od mene - moja glava seže njihovim
muškarcima tek do ramena. Kažu da su me našli u snijegu jedan sat nakon
što su prošle Velike Saonice. Što su Velike Saonice nije mi sasvim jasno.
Isprva sam mislio da je to nekakav simbol prirode (možda za mećavu); ali
su rekli da je ovo prvi put da su ih uopće vidjeli pa su se u početku od njih
skrivali.
Odnijeli su me ovamo do svog logora; otada sam u stanju ustati i
malo hodati; osim toga otkrio sam da, iako loše, govorim njihovim
jezikom. Oblače se u krzna, a kolibe su im od kože razvučene preko
mladica i presvučene snijegom. Vani vjetar donosi sve više snijega,
stvarajući nanose oko koliba, ja ležim na krznima; sasvim slabo svjetlo
dolazi od svjetlećih gljiva obješenih o remenje od sirove kože.
***
Drugi je dan. Probudio sam se kad je jedna od žena došla do mene s
kamenom zdjelom punom neke vrste juhe, koja bi mogla biti lijek. Pitao
sam je kakva je to juha, a ona mi je rekla da je spravljaju kuhanjem
grančica određene vrste stabla. Prilično je rijetka i previše začinjena za moj
ukus, ali okrepljujuća. Ustao sam i izašao iz kolibe, a jedna mi je žena
pokazala gdje se muškarci olakšavaju - neko zaklonjeno mjesto udaljeno
stotinjak metara od logora.
Kad sam se vratio muškarci su otišli - u lov, rekle su žene. Rekao
sam im da bih radije da sam otišao s njima, kazavši im da ne želim živjeti
od njihova milosrđa, već da ću pokušati doprinijeti grupi s više hrane nego
što je pojedem. Smijale su mi se i rekle da sam premlad i premalen za lov s
muškarcima: To nije bilo zlobno, već veselo i dobrohotno. Osjećao sam se
kao na nekoj zabavi (premda se ne sjećam nikakva društva, zapravo ničeg
što se zbivalo prije prošle noći) usprkos činjenici da smo stajali u snijegu i
vjetru, te da je bilo vrlo hladno. Osim toga smijale su se mom
kombinezonu, sasvim drukčijem od njihove krznene odjeće.
Zatim su mi rekle da idu skupljati hranu, a ja sam rekao da ću ići s
njima i pomoći im; to im je bilo jako smiješno, pa su na tu temu izmislile
neku vrstu pjesmice o tome kako ću ja nespretno gaziti po jestivim
biljkama, i žaliti se na bolove u križima prije nego što sunce bude visoko.
Kad im je bilo dosta zabave, Crvena Kluy, za koju mislim da je bila
poglavičina majka, a činilo se da je glavna žena u plemenu, otišla je u
jednu od koliba i donijela oružje. Rekla je da bih trebao poći sa ženama,
štititi ih i ubiti svu divljač na koju naiđem dok one skupljaju hranu.
Oružje, koje još uvijek imam, sastoji se od drvenog kundaka, tri
ravna, gipka dugačka djela od materijala sličnog kosti (ili možda rogu), i
kaiša praćke. Može se koristiti za izbacivanje kamenja ili komada leda, ali
pravi projektil je neka vrsta savijene dvoglave palice od jako tvrdog drva,
od kojih neke imaju obje glave okovane šiljcima kostiju ili oštrim
kamenim strugotinama.
Hodali smo oko tri kilometra kroz snijeg, koji je najvećim djelom
sezao do malo ispod koljena, idući u jednoj koloni i utirući put na smjenu.
Žene su noge omotale kožom i zavezale uskim remenjem, a moje su čizme
bile od neke crne sintetike koja je topla i održava mi noge suhima. Prošli
smo nekoliko puta kraj drveća, jer nas je Crvena Kluy usmjeravala, kad
god je bilo moguće, na mjesta na kojima je snijeg bio najtanji, a to je
najčešće značilo u zavjetrinu šipražja.
Mogu li ta stabla nazvati svojim prvim iznenađenjem? Prije nego što
sam ih vidio, ništa me nije moglo iznenaditi. Bio sam zapanjen time što
sam se našao među ovim ljudima, ne sjećajući se kako sam se ovdje
stvorio, da me baš sve zbunjivalo. Premda se ničeg ne sjećam, otkrio sam
da u svom umu imam neke fiksne, iako nesavršene ideje o korištenju
predmeta i pojavama stvari čija su mi imena bila na jeziku - premda se ne
mogu sjetiti da sam ih ikad vidio.
Ne znam kako bi stabla trebala izgledati, niti mogu pokazati prstom
na to što s ovima nije u redu. Zelena su ili zeleno-smeđa, i rastu iz tla
uglavnom u jednom deblu, premda ih se ponekad može naći u grupama
stabala, ili s više debla spojenih u jednoj krošnji. Krošnje su od grana koje
su dijelovi roditeljskog stabla, a mogu, ovisno o vrsti, biti ravne,
zakrivljene ili nagnute. Na kraju - što je neka grana krupnija, to je dulja - te
se grane ponovo sastaju u čvorištima, samo da bi se opet razdvojile u nove
grane, te na kraju u nakostriješene grančice. Neka stabla imaju male
listove, jednostruke ili u rozetama; druga ih uopće nemaju. Neka su gipka
pa se spremno saviju pod težinom snijega, a ispruže kad snijeg s njih
spadne; ali ima i žilavijih krućih vrsta koje se tome opiru.
Mjesto koje su žene tražile bila je duga, blaga padina osuta
kamenjem i okrenuta jugozapadu. Ovdje snijeg uglavnom nije bio dublji
od nekoliko centimetara pa su se žene raširile, počele rukama razgrtati
snijeg u stranu, i brati male biljke niskog rasta koje su, čini se, napredovale
pod snijegom. Isprva sam im pokušao pomoći, ali nisam znao koje su vrste
jestive, a ionako nisam ponio torbu koju bih njima napunio; smijeh žena
uskoro me otjerao; otišao sam vježbati štapolukom.
To je zanimljivo oružje, i jedno - shvatio sam - koje ne traži veliku
vještinu, jer su opruge već svinute, a rotirajuće palice pružaju strijelcu
prilično širok prostor unutar kojeg mora pogoditi cilj. Prvo sam vježbao
koristeći kamenje. Crvena Kluy mi je pokazala kako da ga namjestim u
praćku; potom sam se, sjetivši se da osim ovog snimača u džepu imam i
nožić na sklapanje (kao i upaljač i još nekoliko stvarčica), prešavši na
palicu porezao. (One u tobolcu, lijepo izglađene i zakrivljene, očito su bile
predobre za vježbanje, jer bi koščati i kameni vršci sigurno pukli.)
Ništa sadržajno nije se dogodilo sve dok nam sunce nije bilo skoro
ravno iznad glava; tada smo začuli uzastopne prodorne krikove, koji kao da
su dolazili iz šumarka podno padine. Žene su se smjesta uspravile i
okrenule u smjeru iz kog je dolazio taj zvuk, stojeći nepokretno kao i sva ta
debla. Štapoluk je, kao što to obično biva, bio napunjen palicom za vježbu,
dok sam ja ukočeno stajao, držeći ga takoreći spremnog za gađanje.
Osluškivali smo krikove koji su bili sve glasniji; na kraju je iz ruba
šumarka izišla jedna vitka figura. Moj je prvi dojam bio da je to neka
djevojka; drugi, dok nam je prilazila skačući uz obronak, ubrzavajući i
pomažući se pri tom slobodnim prednjim udovima, da je životinja; treći,
kad sam iz blizine čuo njezine piskave krikove i vidio kako ima dug vrat i
izdužen oblik donjeg djela lica, da je ptica. Žene su ostale nepokretne dok
stvorenje samo što nije zašlo među njih, spazilo ih, pa naglo skrenulo
udaljujući se.
Tada su krenule u divlju akciju, jureći za tim stvorenjem - bio sam
zapanjen vidjevši kako brzo čak i najstarije od njih mogu trčati - vičući i
bacajući kamenje. Crvena Kluy mi je doviknula da pucam, i nakon trenutka
nećkanja - tvorenje je i dalje izgledalo neobično ljudski - opalio sam. Na
nesreću, štapoluk je bio napunjen samo mojom lakom palicom za vježbu.
Pogodio je figuru u trku blizu pasa i zanio je, ali ne i srušio. Napunio sam
oružje teškom palicom iz tobolca što sam brže mogao i potrčao za ženama.
Rekao sam potrčao - trebao sam reći poskočio. Namjeravao sam
trčati; ali se svaki moj korak pretvorio u pet-metarski skok, pa sam u
trajanju nekoliko otkucaja srca prevalio nekoliko stotina metara. Odmah
sam doživio novo iznenađenje - žene, premda su se kretale običnim
koracima, trčale su površinom snijega (kao i naša progonjena zvijer), čak i
tamo gdje je snijeg bio metar dubok.
Kad sam bio tako blizu da gotovo i nisam mogao promašiti, doskočio
sam svojim zadnjim skokom na vrh neke kamene gromade i iz te
nadmoćne točke ispalio tešku, zašiljenu palicu iz luka. Nišanio sam u
glavu, ali me zavarao kut na koji nisam bio naviknut, pa je palica zahvatila
dugovrato stvorenje po koljenima, slomivši joj obje noge. Rekao sam 'njoj'
jer je postalo očito čim je pala da je bila žena. Tijelo joj je jedva udarilo u
snijeg a Crvena Kluy i druge su već bile na njoj. Vidio sam kako je
okrenula glavu prema suncu dok je umirala; usne su joj se micale - bilo je
to predivno i delikatno lice, ipak strano - potom su joj oči izgubile fokus i
prevrnule se u očnim dupljama. Crvena Kluy je probila jednu od arterija na
njezinu vratu, tako da je grimizna krv, smrzavajući se dok je još kuljala,
odnijela sa sobom njezin život.
"Tko je ona?" upitao sam, skočivši s velikog kamena.
"Lenizee. Lenizee košuta. I to mlada." Treperava Aa, jedna od žena,
ispružila je ruku i stisnula djevojčinu stražnjicu. "Mislim da muškarci neće
uloviti ništa ovako dobro. Trčala je daleko - meso će joj biti tako mekano
da će otpadati s ražnjića.
"Zar ćete je pojesti?"
Nije me shvatila. "Nakon što ti prvi odabereš svoj dio."
"Da", rekla je Crvena Kluy. "Vratosjek je taj čiji ju je hitac srušio."
"Mi smo lovačka družina, Crvena Kluy", druga je žena viknula.
Crvena Kluy je dotakla svoju bradu. Bila je to kretnja za koju sam
znao da znači da; u tom trenu začula se rika s ruba šume iz koje je izašla
sad već mrtva djevojka. Tamo, na samoj granici šume, stajala je neka
čudna žena - tako visoka i snažno građena kao da je div - vičući prema
nama nerazu mljivo. Žene su počele na nju odmah drečati, vitlajući svojim
crnim kamenim bodežima koje su izvukle još dok je trajala potjera za
djevojkom. Velika žena nastavila je vikati glasom dubljim od glasa bilo
kog muškarca kojeg si mogu zamisliti, hodajući nervozno gore dolje duž
ruba šume. Imala je velik, zamršen pramen dvobojne kose koji joj je visio
niz leđa gotovo do pasa, i četvrtasto, moćno lice koje bi po plemenitosti i
brutalnosti moglo pripadati nekoj barbarskoj kraljici. Probao sam pitati
jednu od žena tko je ona, ali me uz buku koju su podizale nisu mogle
razumjeti, pa sam se na kraju pripremio napunivši štapoluk palicom
najopasnijeg izgleda što sam je uspio naći u svom tobolcu. Sjeo se i čekao
približavanje žene diva, ako se to uopće dogodi.
Ali nije nam prišla. Nakon što je cijeli sat ili još dulje vikala na nas,
okrenula se i nestala među drvećem, ostavivši žene da trijumfalno odnesu
tijelo mrtve djevojke natrag u logor. Na povratku sam zapitao Crvenu Kluy
tko je bila ta velika žena.
"Ketincha."
"Ali tko je ona?" upitah.
"Ona je Ketincha - vidio si je. Imamo sreće da njen muž nije bio u
blizini.
"Gdje žive?"
"U šumi - blizu malog vodopada. Znaš li gdje je to?"
Priznao sam da ne znam, i zapitao je li njihovo pleme veliko. Crvena
Kluy se nasmijala. "Nema plemena. U blizini nema dovoljno mesa za
veliko pleme - trebao bi vidjeti Ketina. Nekoć su imali sina, ali je on
otišao."
Osjetio sam mučninu od pomisli da jedem djevojčino meso, bez
obzira koliko neljudski izgledala. No, do povratka muškaraca (igrom
slučaja vratili su se gotovo praznih ruku), bilo je jasno da ću, ako odbijem,
izazvati neku društvenu krizu; prihvatio sam stoga zalogaj mekanog mesa i
progutao ga kako sam znao i umio. Istina je da sam bio jako gladan, a to
meso, premda je bilo meko do te mjere da mi se u ustima raspadalo na
komadiće - kao što je Treperava Aa predvidjela - bilo je gotovo bezukusno.
(Možda zbog toga što izgleda da ovi ljudi nisu imali soli, niti su koristili
začine.) Osim Lenizee košute, jeli smo još i neku sitnu divljač koju su
donijeli muškarci - žilaviju ali ukusniju, kako sam otkrio - i biljke i
gomolje koje su žene skupile.
Dok smo sjedili oko naše vatre, primijetio sam da nekoliko
muškaraca zuri u mene, ali je prošlo možda i više od sata prije nego sam
shvatio u što su gledali. Počela mi se nazirati brada; nitko od njih nije imao
dlakavo lice osim nekoliko čekinja na gornjoj usni. Kad sam shvatio što
nije u redu, ispričao sam se i otišao u "sanitarno" područje koje su mi jutros
pokazali. Jedan od predmeta koje sam pronašao u svom džepu bio je brijač,
pa sam njime prelazio preko lica sve dok nisam bio siguran da je sasvim
glatko. Potom sam se pridružio grupi uz vatru. Nekoliko ljudi kao da je
bilo zbunjeno promjenom mog izgleda, ali vjerujem kako su zaključili da
je ono što su ranije vidjeli bila samo iluzija uz svijetlo vatre. Barem se
tome nadam.
***
Treći dan. Bi li bilo bolje da od svakog dana prvo ispričam ono
najvažnije, ili da prepričam događaje tog dana u nizu, jednog za drugim?
Razmišljao sam o tom pitanju prije nego što sam uključio snimač, i da
budem iskren, u jednom sam trenutku zaključio da će najbolje biti da
počnem sažetkom najvažnijih događaja. Ali kad sam pokušao napraviti
jedan takav sažetak - makar o nečem tako jednostavnom kao što je ono što
sam danas vidio - našao sam se zarobljen u mreži objašnjenja potrebnih za
događaje koje sam kanio prepričati.
Danas sam otišao u lov s muškarcima. Crvena Kluy me nahvalila
pričajući im kako brzo mogu trčati i rekla da sam uspio napeti štapoluk
njezina sina bez napora. Zato su bili oprezni i trunku neprijateljski
raspoloženi.
Činilo mi se da njihov lov ne zahtijeva veliku vještinu. Probijali smo
se kroz šume možda i više od pola dana, ne našavši ništa bolje od nekoliko
manjih životinja od one vrste koju su jučer donijeli muškarci. Podsjećaju
na majmune i jako su živahni. Imaju duge i čupave repove; a makar izgleda
da ih ima više vrsta, toliko su u cjelini slični izgledom i navikama - koliko
sam uspio vidjeti - da ih je nemoguće razlikovati bez pobližeg
razgledavanja. Muškarci su koristeći glatke palice gađali te snježne
majmune kad god bi ih vidjeli; kad bi ih pogodili, zakapali bi njihova tijela
u snijeg, obilježavajući mjesto nekom kvrgavom grančicom.
Nakon četiri ili pet sati napornog pješačenja po velikoj hladnoći,
naišli smo na trag nekog naizgled izuzetno velikog čovjeka, koji hoda
dugim koracima. Sjetio sam se onog što mi je Crvena Kluy rekla o Ketinu,
Ketinchinom mužu, a u toj priči on nije zvučao kao netko koga želim sresti
u šumi punoj snijega. Ljudi kraj mene nisu se nećkali. Istog trena su počeli
pjevati, zavijati nekakvim uzlaznim i padajućim tonom, pa krenuli u lagani
trk koji ih je održavao na površini snijega. Nakon nekoliko pokušaja koji
su bili ili prebrzi ili prespori, uspio sam usvojiti tu tehniku; meni je
vjerojatno bilo i lakše, jer sam bio manji od najmanjeg među njima.
Predvodnik, sin Crvene Kluy koji se zove Dugonož, rekao mi je
(pretpostavljam zato što je vidio da sam na početku imao poteškoća) da
nije po svakom snijegu teško trčati kao po ovom.
Pitao sam ga je li to zato što je dublji nego inače.
"Ne", rekao mi je. "Često je puno dublji nego sad. Ali kad se za par
dana slegne, a ne napada novog snijega, površina će mu biti tvrđa, kao led
na površini nekog jezera. Tada ćemo moći hodati površinom snijega i lakše
ćemo loviti. Ponekad je novo napadali snijeg tako mekan da po njemu ne
možemo trčati. Tada ostajemo u logoru dok se ne stvrdne."
Vjetar se pojačavao i počeo stvarati nove nanose snijega; pitao sam
ga hoće li zbog toga biti teže putovati.
"Ne, zbog toga će na kraju biti tvrđi. Ali je po vjetru teško gađati."
"Znači gotovo je sa snježnim majmunima?"
Nasmijao se. "Pogotovo kad smo na tragu Nashwonka. Ali za nas je
dobro da je on tako velika meta; približit ćemo mu se i pucati niz vjetar.
Tako nećemo promašiti.
Osjećao sam kao da mi se pluća smrzavaju pri svakom udisaju koliko
je vjetar bio hladan. Nastavio sam trčati uz Dugonoža neka dva ili tri
kilometra - bili smo ispred svih drugih - prije nego što je rekao, "Zar vi u
svojoj domovini ne trčite površinom snijega?"
Rekao sam mu da se ja ne sjećam svoje domovine.
"Ti si pod djelovanjem čarolije. To je za tebe dobro."
"Zašto?"
"Nitko te neće ubiti. Kad začarana životinja umre, čarolija se penje
uz oružje kojim je ubijena, tražeći novi dom.
"Ja nisam nikakva životinja."
Nasmijao se trčeći. "To kažu sve životinje. Pazi, i Nashhwonk će to
reći."
"Zar nas neće čuti da dolazimo? Uz sve to pjevanje?"
"Mi želimo da nas čuje. Nashhwonk nas se boji, i bježat će od nas.
Mi ćemo ga loviti, a on će biti preumoran da bi se dobro borio. On je
prevelik da bi trčao površinom snijega.
"Je li i Ketin prevelik?"
Izraz na Dugnožovu licu govorio mi je da nije bilo pristojno
spominjati Ketina. Rekao je, "Ketin je jako lakih nogu", pa ubrzao sve dok
nije bio nekih deset metara ispred mene.
 To je bilo toliko djetinjasto da sam se, bojim se, i ja jednako tako
ponio. Ubrzo sam shvatio, kao što sam i slutio, da mogu trčati puno brže
od njega. Sustigao sam ga, cijelo vrijeme skačući, ali pazeći da mi skokovi
budu dovoljno kratki i plitki da ne tonem u snijeg. Zatim sam još jednom
ubrzao i prestigao ga; a da mu pokažem svoju nadmoć, nastavio sam dalje
istim tempom sve dok cijeloj našoj grupi nisam izašao iz vidnog, a možda i
čujnog dosega.
Šumarak je bio sve gušći; uskoro sam pola svojih napora trošio na
izbjegavanje stabala i preskakanje otpalog drvlja. Tada sam se odjednom
probio kroz gustiš i izbio na čistinu. Vjetar je sad već jako puhao; ali
usprkos snježnoj vijavici, primijetio sam na kilometar ili više od mjesta na
kojem sam stajao golem trag ugaženog snijega. Bila je to nekakva brazda,
sad već donekle prekrivena nanesenim snijegom, ali i dalje jasno vidljiva
na samom vrhu niskog brežuljka, široku najmanje sto metara: kao da je
neka nevjerojatna sila potjerala praznim zemljištem kakav tonama težak
teret.
Zaboravivši Nashhwonka, čije sam goleme i ugažene otiske stopala
dotad slijedio, pojurio sam naprijed istražiti tu veliku stazu stiješnjenog
snijega. Meni najbliži dio staze bio je skriven iza uzvisine. Stigavši na
hrbat, ugledao sam nešto što me natjeralo da na trenutak zaboravim na trag.
U samom njegovom središtu, u masivnoj stolici visokog naslona od nekog
tamnog drva sjedio je čovjek veći nego što sam ikad mislio da čovjek može
biti velik. Bio je okrenut prema meni, kao da me čekao, iako me nešto u
njegovu široku licu navelo na pomisao da ga je moj nenadan dolazak ipak
iznenadio. "Je si li ti jedan od njih?" upitao je, i stavio mi do znanja
laganim pokretom glave da misli na ljude iz plemena, čija se udaljena
jadikovka do nas širila snijegom.
"Ne", rekoh, "ja sam njihov gost."
"Ali ti s njima loviš." Ustao je, i pomalo nespretno, pomislih, hodao
oko svoje stolice sve dok nije stao iza nje, oslanjajući se o naslon. S
obzirom na to koliko je bio visok i masivan, noge su mu izgledale
neproporcionalno duge.
"Ne lovim tebe", rekoh.
"Mudar si."
"Ne bojim te se." (To je bila laž, i bojim se da je tako i djelovala.) "Ja
ne lovim ljude; mislio sam da smo na tragu neke životinje." (Nova laž -
vidio sam otiske nogu, ali taj se stvor nije dojmio toliko vrijedan prezira
prije nego što sam ga čuo kako govori.) "Ti si Nashhwonk?"
"Zovu me čovjekoubojica. Vidiš ovo?" Podigao je stolicu kao da je
bila pero i gurnuo je prema meni. Vidio sam da su krajevi nogu zašiljeni, i
da su ti šiljci tamniji od ostatka drva. Činilo se kao da su metalni.
Nashhwonk je jednim kažiprstom, velikim poput mog zapešća,
lupnuo po spoju između nogu i prečke. "Ove tetive što vežu taj spoj drva
izrezane su iz ljudske noge. A što se tiče vrste kojoj pripadaju oni tvoji
prijatelji, ubio sam ih na desetke. Ovaj put me misle uloviti u dubokom
snijegu, po kojem mogu skakati kao muhe. Ali ovdje u tragu Velikih
Saonica snijeg je zgnječen u led, pa ne mogu trčati brže od mene - u stvari
ne mogu trčati ni brzo kao ja. Ovdje ću ih sve pobiti. Je li Dugonož njihov
vođa? Pitaj ga što mu je zapalo oca."
"Evo ga", rekoh. "Možeš ga sam pitati."
Dugonož se pojavi kraj mene grabeći velikim koracima. "Vidim da si
ga našao", dahtao je. "Mislio sam da će ovdje možda stati. Ponekad izgazi
snijeg na čistini i napravi si obor. Ali ovako je bolje. Bit će naš ovako ili
onako.
"Ako ga niste mogli uloviti dosad, zašto si tako siguran da ćete ga
sada uloviti?"
Nashhwonk utihnu, zureći u Dugonoža gnjevnim očima podlivenim
krvlju. Zatim se, i dalje držeći svoju stolicu, počne udaljavati na zapad duž
ugaženog traga u snijegu. Dugonož i ja smo pohitali za njim da nam ne
odmakne, držeći se ruba dubokog snijega. Iz obližnje sam šume čuo
ostatak Dugonožova plemena.
"Ubit ćemo ga, nemoj se uopće bojati", rekao je Dugonož. "Večeras
ćemo imati obilje mesa. Puno puta smo ga već ubili."
"Kako onda može biti ovdje?"
Nashhwonk je Nashhwonk. Ovaj ili neki drugi." Vjetar nam je puhao
u lica, goneći zasljepljujući snijeg; nakon što je to rekao, Dugonož je naglo
ubrzao i odjurio glatkom stazom, nekih pedeset metara ispred
Nashhwonka. Štapoluk mu je bio zategnut. Bilo mi je jasno da se nada hicu
niz vjetar u divovu glavu. Ali se Nashhwonk iznenada sagnuo za gotovo
pola svoje visine i, gurajući svoju stolicu pred sobom tako da mu sjedalo
štiti lice i gornji dio tijela, pojurio prema Dugonožu. Nije bilo smisla
pucati, pa se Dugonož žurno povukao u dubok snijeg. Ostatak plemena se
vukao prema nama.
 "A što je s tobom?" reče Dugonož. "I ti ćeš jesti meso, zar ne?"
Rekoh da vjerojatno hoću.
"Onda bi nam mogao malo pomoći. Otiđi na drugu stranu, pa ćemo
ga raščetvoriti hicima."
Otrčao sam iza Nashhwonka i zamalo mu došao preblizu. Okrenuo se
i jurnuo na mene svojom stolicom, naizgled krupan kao neko veliko drvo.
Jedva sam uspio skočiti i skloniti mu se s puta da me ne probije nekim od
tih groznih šiljaka; u prolazu je zamahnuo tom stvari kao s nekakvim
mlatilom, promašivši me za samo nekoliko centimetara, jedna od
Dugonožovih palica pogodila ga je u podlakticu i pala u snijeg, ali nisam
primijetio da ga je ozlijedila. Nashhwonk se onda okrenuo i krenuo za
mnom. Samo njegove noge su bile više od mene; na ravnom i tvrdom
snijegu je zahvaljujući njima bio zadivljujuće brz; ali ja sam bio brži, i kad
moram mogu puno brže skrenuti. Kako bilo, znao sam da mu mogu
pobjeći, uz uvjet da se ne okliznem i padnem; ipak, pred očima mi je bila
vrlo živahna mentalna sliku onog što bi bilo sa mnom da mi se to dogodi.
Kad sam stigao na drugu stranu, počeo se okupljati ostatak plemena.
Za nekoliko minuta je Nashhwonk bio opkoljen. Jedan udarac zašiljene
palice razrezao mu je čelo, ali zbog efikasnih dlakavih obrva krv mu se nije
cijedila u oči; po mojoj procjeni, osim te rane, nije bio ozlijeđen.
Štoviše, uskoro je postalo jasno da ga nećemo moći još dugo gađati
palicama. Mogli smo pokupiti one koje su pale na ugažen snijeg - ako nisu
pale preblizu Nashhwonku - i mogli smo ga opet njima gađati; ali svako
toliko bi ga palica promašila i otplovila izgubivši se u dubokom snijegu.
Dok je nama nestajalo palica a Nashhwonk se umarao, krug oko njega se
sužavao; oni koji su potrošili svoje palice odbacili su lukove i izvukli
kratke noževe širokih oštrica od riolita usađenih u dršku omotanih i
spojenih kožom. Kad im je Nashhwonk bio okrenut leđima, jurnuli bi i
probadali mu noge; ali prije nego što mu je ikoji od njih pustio krv, uspio
je dohvatiti najhrabrijeg zamahom svoje stolice. Nesretan je čovjek poletio,
tresnuvši o tlo i klizeći pet, šest metara. Nashhwonk je istog trena bio na
njemu, usmjerivši stolicom da ga probode zašiljenim nogama; ali se ovaj
mahnito otkotrljao u stranu i bio bi se izvukao da mu jedna zašiljena noga
nije prikucala lijevo bedro za led. Nashhwonk je potom podigao stolicu da
ga dokrajči; ali mu je u tom trenutku Dugonož velikim skokom sletio na
ramena i zario bodež u vrat.
Krv je šiktala kao iz vodoskoka - kao da je Nashhwonk bio ispunjen
samo tim crvenilom koje je istjecalo iz njega pulsirajući s otkucajima
njegova srca. Ispustio je stolac i pokušao strgnuti Dugonoža svojim
rukama; ali Dugonož mu je probio jedno zapešće, a dotad smo mu mi već
presjekli Ahilovu tetivu, pa je pao poput velikog stabla. Kad smo ja i još
neki izvukli zadihanog Dugonoža iz njegova zagrljaja, Nashhwonk je bio
mrtav.
Povezali smo ranu čovjeku kojem je Nashhwonk probio nogu; još
prije nego što je krv stala, ostali su počeli izrezivati iz Nashhwonka
komade mesa. Veliku glavu s divljim očima morali smo ostaviti za sobom,
zajedno s rukama, stopalima i utrobom. Jetra i srce (zajedno s masnim
tkivom u kojem su bili zaštićeni) bili su posebne nagrade, na brzinu
smrznute u snijegu i sačuvane za Dugonoža. Po njegovu naređenju, pola je
ljudi otišlo u šumu posjeći mladice od kojih će izraditi sanjke za prijevoz
mesa.
Taj je posao napredovao brzo i bio je gotov prije nego što je meso
bilo izrezano. Gipka mlada stabla privezali su remenjem, a po jedan kraj od
dva najveća spojili su tako da služe kao saonice. Dugonož je, iz
unutrašnjosti svoje krznene parke izvukao trokutast komad jako tanke kože
izrađen od puno prišivenih koža malih životinja. Jednu mladicu nasadili su
ispred središta sanjki kao jarbol; još dvije mladice, privezane zajedno na
svojim krajevima, tvorile su križ. Rekao sam Dugonožu kako sam mislio
da ćemo morati sami vuči sanjke.
"Morat ćemo im pomoći na teškim mjestima", rekao je, "ali će nam
to svejedno uštedjeti puno truda. Vjetar nam je povoljan: puhat će nam u
leđa kad se budemo spuštali kroz ovo što je ostalo iza Velikih Saonica -
kad se budemo vraćali u logor puhat će nam s boka. Bočni vjetar je najbolji
od svega."
Neki drugi čovjek je rekao: "Da vjetar nije bio dobar, ne bismo ni
došli ovamo, Vratosječe. Dobri lovci love uz vjetar ili s bočnim vjetrom -
na taj način mogu jedriti s puno mesa kad se vraćaju, a ne mogu te
nanjušiti kad dolaziš."
"Da", rekao je Dugonož, "ali kad smo naišli na Nashhwonkov trag,
morali smo ići tamo kud nas je vodio.
Kad smo natovarili sanjke, smjestili smo ranjenika na vrh gomile
mesa koje je sad već bilo smrznuto, pa se sami ukrcali, držeći se gdje je
bilo moguće. Dugonož je stajao straga stopala uprtih u ono što je preostalo
od Nashhwonkovih nogu, upravljajući jedriljem i dugom, isturenom
motkom ruda. Po prvi put mi je došlo da zamislim kako izgledaju Velike
Saonice. Pitao sam čovjeka koji je čučao blizu mjesta na kojem sam sjedio.
"Zar ne znaš?" rekao je. "Ti si došao s njih"
"Siguran si?"
Oblačiš se kao oni, a našli smo te malo nakon što su Velike Saonice
otišle.
"Ne sjećam se toga. Ostavile su tako širok trag - zar su bile šire nego
dulje?"
"Ne. Puno su dulje nego šire. Kao balvan."
"A je li na njima bilo ljudi?"
"Puno muškaraca i žena i svi su bili obučeni kao ti. Nisu bile ravne
poput ovih. Na njima je bila velika koliba i male kolibe na toj velikoj, a
kad je došlo vrijeme odlaska išle su bez jedara. Nisu imale ništa što bi ih
vuklo. Bilo je to kao da je svijet stao na rub samo zbog njih, a one su
kliznule dolje."
"Jasno mi je", rekoh, premda mi uopće nije bilo jasno. Jedrili smo
pomoću vjetra koji nam je puhao u leđa, pa nije bilo previše relativnog
kretanja zraka koji bi nas hladio; ali je meni od tog besposlenog sjedenja na
sanjkama bilo puno hladnije nego kad sam lovio Nashhwonka.
Pitao sam ga kreću li se i Velike Saonice tako brzo, a čovjek kraj
mene je odmahnuo glavom. "Ne puno brže od brzog hoda. Mi smo ih dugo
slijedili, ali nam ljudi na njima nisu dali da se popnemo. Na kraju smo se
morali vratiti. To je bilo kad smo tebe našli."
Večeras, oko vatre, nastavio sam misliti o Velikim Saonicama i o
tome kako smo ubili Nashhwonka. Zamislio sam da ti plemenski ljudi
imaju dobro mišljenje o meni - jer ja mogu trčati brže i skakati dalje nego
bilo tko od njih. Moja je palica bila ta koja je srušila Lenizee košutu, i ja
sam bio taj koji je presjekao tetivu Nashhwonkove desne pete kad se
spremao ubiti Dugonoža. Ali je prije nekoliko trenutaka, dok su ostali
spavali, Dugonož došao do mene pa mi rekao da bi za mene bilo bolje da
napustim logor. "Inače", rekao je, "netko - najvjerojatnije neka žena - ubit
će te kad zavlada oskudica hrane, bio ti začaran ili ne."
Rekao sam da nisam znao da bi mogle napraviti takvo što.
"Znaš Krivonogog? Onog kojem je Nashhwonk povrijedio nogu?"
"Znam, ali nisam znao da se tako zove. Zar se nije zvao Vatreni
kamen?"
"Zvat će se Krivonogi kad mu rana zacijeli. Bi li bilo nepravedno
njega ubiti i pojesti?"
"Ne znam, ali mislim da bi."
"Bilo bi nepravedno. Narod s Velikih Saonica ne slaže se s tim, ali po
našem drevnom zakonu, smije se jesti svako meso osim ljudskog mesa. Ali
ako Krivnogi ne bude dovoljno snažan prije iduće gladi, vjerojatno će ga
ubiti. Glavni zakon je zakon gladi - oni koji ga prekrše umiru. Oni koji
prekrše druge zakone kažnjeni su bolešću i oskudicom divljači; ali koji put
oprost dođe, a koji put se može i kupiti.
"Vidim."
"Ti nisi čovjek. Na licu ti raste kosa, i moraš je rezati - slijedio sam te
noćas. Mislim da si ti u rodu s Ketinom."
"Njega nikad nisam vidio."
"Ti se ničeg ne sjećaš - možda si zaboravio i svoje rođake? I on skače
jako daleko kao i ti, premda je on velik, a ti si malen. A njemu kao i tebi iz
lica raste kosa.
"Što da radim?'
"Napusti nas sutra. Dio Nashhwonkova mesa pripada tebi. Ja ću ti ga
dati, pa možeš koristiti saonice koje smo danas napravili i nositi ga na
njima. To drvo još nije vidjelo vatre."
"Mogu dobiti jedra?"
Dugonož odmahnu glavom. "I ona su dragocjena."
"Dat ću ti za jedra sve Nashhwonkovo meso koje pripada meni."
Nasmijao se. "Onda ti ne trebaju saonice da ga na njima nosiš."
"Ubit ću još mesa kad odem. Dajem ti sve od Nashhwonka za jedra."
Kad je otišao, pitao sam se koliko je bilo istine u tome što je rekao.
Razmišljao sam o tome da spavam s otvorenim nožem u ruci; ali sad je
mesa bilo u izobilju, pa sam bio siguran da nisam u neposrednoj opasnosti.
***
Četvrti dan. Jutros sam na rubu sela našao saonice. Bile su, kao što je
Dugonož i obećao, netaknute. S jarbola im je i dalje visio križ. Otišao sam
do Dugonoževe kolibe u kojoj su Crvena Kluy i on spravljali svoj jutarnji
obrok. Vratio sam štapoluk koji mi je Crvena Kluy posudila. Nadao sam se
da će mi reći da ga zadržim ali nisu, iako su me pozvali da s njima
podijelim doručak. Zatim sam otišao do kolibe u kojoj je ležao Krivonogi i
poželio mu sve dobro. Dok smo razgovarali držao je svoj bodež u ruci, pa
pretpostavljam da je ono što mi je Dugonož sinoć rekao bila istina. Volio
bih imati luk Krivonogog, ali mu nisam imao što ponuditi zauzvrat.
Kad sam mu rekao zbogom, nisam više imao što raditi. Vratio sam se
do sanjki, privezao jedra za križ, pa ih razmotao. Vjetar je od jučer jenjao,
ali je i dalje puhao sa zapada, što je značilo da mogu jedriti do traga
Velikih Saonica bez većih teškoća, iako ću, kad ga nađem možda morati
vući sanjke.
Sanjke, koje su bile znatno manje opterećene nego jučer, lako su se
kretale po mekanom snijegu. Morao sam ih samo dvaput morao pogurati
na strmijem usponu. Otkrio sam da je jedriti izuzetno uzbudljivo; kad sam
naučio propisno podešavati jedra ustanovio sam da mogu ići prilično brzo.
Već sam počeo brinuti zbog hrane, ali nije bilo smisla zaustavljati se i
tražiti snježne majmune. Ne bi ih imao čime ubiti čak i da sam kojeg
našao. Činilo mi se da ću imati veće izglede ako probam brže dostići
Velike Saonice umjesto da gubim vrijeme tražeći hranu u divljini.
Jedino što mogu zaključiti iz onoga što sam saznao je da su Velike
Saonice nekih šezdeset sati ispred mene; ali rekli su da se kreću polako, i
da su veći dio dana stajale s Dugonoževim ljudima. Stoga sam osjećao da
budem li išao najvećom brzinom, mogu očekivati da ću ih dostići danas -
nisam - ili sutra, što još uvijek smatram mogućim.
Kad sam stigao do traga, vukao sam sanjke sve dok nisam došao do
hrpta prvog brda, onog koje sam vidio u daljini kad smo lovili Nashwonka.
Tad sam se popeo na njih (s velikim osjećajem zadovoljstva) pa ih zajahao
niz padinu, što je bilo gotovo jednako dobro kao i jedrenje. U stvari bilo je
tako ugodno da sam odlučio probati malo jedriti usprkos nepovoljnom
vjetru, koseći sanjkama preko sto metara širokog traga. Ispalo je da je to
puno brže nego kad hodam i vučem sanjke. Nakon malo vježbe naučio sam
zaokrenuti sanjkama na kraju tih dijagonalnih prolaza, koristeći zamah koji
sam dobio vozeći se prema snježnom nasipu koji se protezao duž ruba
traga.
Nakon možda malo više od jednog sata takvog cik-cak jedrenja,
shvatio sam da ću sanjke znatno olakšati ako uklonim nekoliko podnih
motki - bile su potrebne za nošenje Nashhwonkova mesa, ali sada su samo
predstavljale nepotreban teret. Razvezavši ih, dobio sam dodatno remenje
pomoću kojeg sam učvrstio jarbol rastegnuvši po jedan takav remen od
vrha prednjeg šiljka svakog saonika. Time mi se brzina značajno povećala
- a na moje zadovoljstvo vjetar je počeo skretati prema sjeveru - tako da
sam uskoro glisirao strašnom brzinom. Počeo sam pogledom tražiti Velike
Saonice svaki put kad bi se našao na vrhu neke uzvisine.
Nastavio sam tako jedriti sve do mraka, čak i nakon zalaska sunca -
iako sam se gotovo smrznuo - dok god je na nebu bio barem jedan mjesec.
Kada su oba mjeseca zašla, shvatio sam da više ne vidim trag; bojao sam se
sve više da ću se prilikom neke nezgode kod zaokreta zbuniti, otisnuti
krivim smjerom i tako izgubiti stečenu prednost. Oko ponoći sam izvukao
sanjke iz traga. Na pola kilometra od traga (mislim da je možda bilo i
manje - bio sam stvarno umoran), otkrio sam ovaj gustiš od niskog drveća.
Tu sam si iskopao rupu u snijegu da se zaštitim od vjetra.
***
Peti dan. Kad sam se jutros probudio - a mislim kako je malo
nedostajalo da se uopće ne probudim - nisam mogao micati nogama koliko
su bile hladne. Morao sam se razgibati rukama i pljuskati noge dok se u
njih nije vratio život. Opipao sam lice svojim grubim rukavicama i nisam
osjetio ništa. Jedino što me spasilo, bar tako mislim, bila je toplina
kombinezona, i to što je kad sam legao, noć već bila napola prošla. Znam,
znam, ne smijem više nikad napraviti to što sam napravio noćas - moram
imati bolji zaklon i vatru, i moram odgrnuti snijeg s mjesta na kojem ležim.
Kad mi se život vratio u udove, shvatio sam da ću uskoro morati
jesti, premda nisam osjećao glad. Bilo je moguće da Velike Saonice nisu
odmakle više od nekoliko kilometara. Ali ako jesu, do noći bih bio toliko
slab da ne bih preživio do idućeg dana. Zapalio sam vatru, i prisjetivši se
biljki koje su žene bile prikupile, počeo strugati snijeg.
Sve dok sam se držao gustiša nisam našao ništa, ali nakon nekoliko
minuta sjetio sam se da su žene odabrale neku otvorenu padinu, okrenutu
prema jugu. Nedaleko je bilo jedno slično mjesto. Kad sam tamo kopao,
našao sam biljke koje sam prepoznao jer sam ih jeo s Dugonoževim
ljudima. Uskoro sam imao cijeli naramak koji sam odnio natrag do vatre.
Crvena Kluy i druge žene kuhale su spuštajući vruće kamenje u
kožnu torbu ispunjenu snijegom. Nisam imao kožnu torbu, ali nakon malo
isprobavanja uspio sam postići isto iskopavši rupu pomoću noža u
smrznutom tlu. Pojeo sam obrok koji je, iako obilan, bio nedovoljan.
Shvatio sam da žudim za mesom, posebno za masnoćom.
 Upravo sam završio i spremao se otići kad sam začuo zvukove iz
smjera obronka na kojem sam našao svoje biljke. Držeći se niskog zelenog
raslinja iza kojeg sam se noćas sklonio, provirio sam prema brdu i tamo na
padini spazio više od deset ljudi, muškaraca, žena i djece. Neki su
proučavali tragove koje sam ostavio u snijegu, dok su drugi tražili hranu.
Zapanjile su me njihove niske i nabite pojave, kao i činjenica da je među
njima bilo djece svih uzrasta - Crvena Kluy mi je bila objasnila da se djeca
rađaju u određeno doba godine kad za njih bude hrane, i da dosegnu
mladost prije dolaska iduće generacija.
Vjetar je sa sjevera puhao u naletima. Ja sam žudno želio opet jedriti,
ali prići sanjkama s južne strane gustiša bez da me primijete činilo mi se
nemogućim. Zatim su se naleti vjetra pretvorili u nasumične udare, tako da
je snijeg, koji je prije toga plovio i letio ravnomjerno, počeo plesati zrakom
u blijedim kolonama poput kakvih duhova. Mislim da bi bilo jako lijepo da
je bilo sunca, pa da zasjaju obasjane, ali je nebo cijelo vrijeme tamnjelo -
tako jako da se sjećam kako sam, kad se još više smračilo, pomislio da još
mogu pobjeći i nadati se da me čudni ljudi na brežuljku neće vidjeti u toj
tami sve dok ne bude prekasno.
Ali za mene je već bilo prekasno. Baš kad sam bio spreman krenuti,
cijela grupa se ukočila i okrenula prema meni; samo trenutak kasnije,
četvero ih je pohitalo prema meni, mašući oruđem kojim su kopali po
snijegu, alatkama kratke drške i teških, zakrivljenih oštrica.
Bio sam siguran da im mogu umaći ako se odlučim bježati, ali i
jednako tako siguran da ću u tom slučaju morati sanjke ostaviti za sobom.
Niski, nabiti ljudi kretali su se iznenađujuće brzo. Nisam vjerovao da mogu
po ovako nepredvidivim vjetrom i grbavom snijegu razmotati jedro i
pobjeći sanjkama. Miroljubivo se s njima sastati djelovalo mi je kao bolja
alternativa. Istupio sam raširenih ruku iz šumarka, riješen pobjeći natrag
ako mi se učini da me namjeravaju napasti.
To je djelovalo. Njih četvorica zaustavili su se na nekih pet metara
od mene, a premda su i dalje stiskali kukaste drške svojih alatki spremnih
za borbu, djelovali su više iznenađeno nego ratoborno.
Zapanjujuće su ružni. Lica su im takoreći okrugla, kao iscrtana
šestarom, a čeljusti isturene; oči sitne i skrivene pod gustim obrvama,
nosovi spljošteni i okrenuti nagore, tako da im nosnice izgledaju kao
krugovi. Rekoh: "Dolazim kao prijatelj. Ne želim se s vama boriti."
Najstariji (kosa mu je bila sjeda) i najviši od njih reče, "Ni mi se ne
želimo boriti s tobom."
"Onda me pustite da idem u miru."
"Ja bih radije da nas ti podučiš svojoj mudrosti." Išao je prema meni i
ispružio, s drškom okrenutom naprijed, motku zakrivljene oštrice koju je
nosio.
Prihvatio sam je, budući da se očito radilo o nekoj vrsti ritualne
geste, a zatim mu je, vidjevši da on to očekuje, vratio natrag.
"Hoćeš li nas podučiti mudrosti?"
"Moram ići." Odjednom sam postao svjestan da je vjetar sasvim stao.
Jače je sniježilo.
"Uskoro će biti teško putovati."
Na trenutak sam se pitao čita li mi on misli. "Da", rekao sam.
"Dođi u našu kolibu. Dat ćemo ti hrane. Kad stane snijeg, putovat ćeš
jači."
Nećkao sam se, ali mi je sjećanje na hladnoću u kojoj sam se
probudio prije nekoliko sati još uvijek bilo živo. Kimnuo sam glavom, i svi
ti niski ružni ljudi počeli su se odjednom smješkati (kad se smiju, shvatio
sam, nisu toliko ružni) i opuštati. Pola minute kasnije, dok smo hodali uz
padinu kroz pahulje snijega da se pridružimo ženama i djeci, sasvim su me
okružili, unjkajući na moju čudnu odjeću, i gurkajući se međusobno, kako
mi se činilo, iz zabave.
Ti ljudi nisu ni blizu odjeveni onako dobro kao ljudi iz Dugonoževa
plemena. Hodaju snijegom bosi, a ruke su im većinom gole do lakta. Djeca
su im gotovo sasvim gola ali su prekrivena pahuljastim dlakama koje se na
odraslima pretvaraju u mjestimične čekinje.
Najstariji i najviši, koji se zove jajotragač, za pola glave je niži od
mene; ali svi su oni širokih ramena, mišićavih ruku i nogu. Uz žene i djecu
u sredini, Jajotragača i još jednog na čelu te drugom dvojicom na začelju,
poveli su me u svoju kolibu u kojoj se sad nalazim. (Donekle sam zabrinut
zbog sanjki, posebno jer zaustavivši se sinoć nisam skinuo jedro s križa; ali
nije vjerojatno da će bilo tko ili bilo što biti vani po toj mećavi kakva puše
večeras, a snijeg ih je u svakom slučaju trebao prekriti već odavna.)
Koliba je napravljena od grmlja i čini mi se lošijim skloništem od
okruglih kožnih šatora. Jedna motka duga oko sedam metara obješena je o
dva stabla, a na nju su naslonjeni žbunje i mlada stabla tako da tvore
trokutastu unutrašnjost i zadržavaju snijeg. Još žbunja zatvara jedan kraj;
drugi je ostao otvoren i taj služi umjesto vrata, a dim iz male vatre u sredini
izlazi koliko može kroz jedno mjesto iznad s kojeg je toplina otopila rupu u
snježnom pokrovu i usahnula lišće. Cijelo to mjesto smrdi po drvenom
dimu i snažnom, slankastom tjelesnom zadahu tijela tih ljudi koji sebe
nazivaju Pamigake.
Kad smo mi stigli do te kolibe, a žene unijele drva i razgrnule vatru,
ponudili su mi obrok od korijenja i lišća; zatim su kao neku vrstu deserta
iznijeli mješavinu sitne divljači i podijelili je - koliko sam ja uspio
procijeniti - po rangu i ugledu. Ja sam dobio najveći komad od svih, od
neke vrste podzemne životinje slične krticama. Jajotragač je sebi uzeo
drugi najveći komad. Tri sljedeća komada dao je ostaloj trojici muškaraca,
pa raspodijelio što je ostalo; sve do malih miševima nalik stvorenja,
omiljenih među ženama i djecom. Primijetio sam da jednoj naročito
odrpanoj ženi nisu dali baš ništa. Njeno ime je Krvavo-jutarnje-lice, i činilo
se da predstavlja samo dno društvenog poretka, nekoga tko je od svih
odbačen.
Ogulili smo životinje i dali kože ženama, pa ispekli meso iznad vatre.
Nikad nisam kušao ništa tako dobro, tako da sam pojeo dijelove životinje
za koje nisam mislio da su jestive - u stvari gotovo sve, osim nogu, ruku i
iznutrica. Zbog mraka i obroka, imao sam osjećaj da je noć - premda je
moralo biti oko podneva, dok je mrak bio samo posljedica padanja snijega.
"Sad ćemo od tebe učiti mudrost", reče Jajotragač
Rekao sam mu da se bojim kako im mogu malo toga pružiti.
Kimnuo je glavom. "Da, to je prvi plod mudrosti - skromnost."
"Ja bih radije učio od vas. Jeste li vidjeli Velike Saonice?
Svi su kimali glavama i uzbuđeno se vrpoljili.
"Koliko je prošlo otkad su otišle?"
"Bile su ovdje, onda su za jedan dan otišle, pa si došao ti. Znali smo
da si ti s Velikih Saonica zbog tvoje odjeće i tvoga lica - kao i svi oni jako
si sličan Wiggikkijima, ali jasno nam je da ti nisi okrutan poput njih.
"Tko su oni?"
"Lovci koji pjevaju i trče. Većina ovog mesa je njihovo."
Jajotragačevim lice prešao je neki divlji osmijeh. "Mi se njih ne bojimo.
Oni love za nas, a kad love nas, spoznaju snagu naših iskopača.
 "Ne razumijem. Kako to oni love za vas?"
"Običaj Wiggikkija je da ubiju divljač i zakopaju je u snijeg, misleći
se vratiti po nju nakon lova. Mi je nađemo, i većina ovog što vidiš je ta
divljač - ipak, ono najbolje, što si ti dobio, ulovili smo sami, iskopavši
malog Pummangu iz njegove tople kuće u tlu."
"Vjerujem da znam Wiggikkije; ubili su prekjučer Nashhwonka."
"To je stvarno vijest. Mi- "
Iz otvorenog kraja kolibe začu se vrisak. Ona od svih odbačena žena,
koja je tamo sjedila, obrušila se kroz ostale u panici. Nogama je šutnula
vatru poslavši plamenove uvis, i svi su skočili; glasovi su brujali, a preko
svih njih čuo se jedan novi, koji put dubok kao talambas, koji put cmizdrav
kao violončelo. "Pozdravljam vas, sinovi nečistoga. Kakve ste plodove
našli na padini?"
Čovjek velik skoro kao neki Nashhwonk klečao je vireći kroz ulaz
kolibe. Imao je kratku bradu, kratku gornju usnu, visoke jagodične kosti i
ogromne zelene oči koje su bile prelijepe za jedno tako muškobanjasto lice.
Usprkos svojoj veličini i očitim osobinama muškarca, odavao je dojam
ženstvenosti, gotovo mekušnosti. U jednoj ruci nježnog izgleda držao je
neko oružje dugačke drške koje je završavalo okrutnim kukama nalik
udicama, načinjenim od rebara neke velike životinje.
Jajotragač i tri mlađa muškaraca krenuli su prema njemu. Pratili su ih
neki stariji dječaci; za to vrijeme žene su se okupile oko Krvavog-
jutarnjeglica, koja je imala duboku posjekotinu na leđima tamo gdje ju je
jedna kuka okrznula. Ja sam krenuo s muškarcima, iako ne znam što sam
htio postići bez ikakvog oružja osim svog džepnog nožića.
Jajotragač je držao svoje šilo zavinute drške nad glavom spreman
zadati udarac. "Uzmi me", rekao je. "Privuci me k sebi, Mimmunka. Usadit
ću ti ovo u čelo makar mi to bilo zadnje."
Mimmunka se hihotao poput vodopada, dok su mu se usne zategle
pokazujući šiljate zube. "Ne želim tebe", rekao je. "Meso ti je postalo tvrdo
poput korijenja koje jedeš. Ali daj mi nekog malog, nježnog i tebi
nevažnog, pa ću otići."
"I vratiti se sutra", Jajotragač doda.
"Ne, kunem ti se. Sutra se selim na drugo lovište. Idem u nizine blizu
rijeke. Močvare su se smrznule, ubit ću dvaput na dan. Sjećaš se kad sam ti
uzeo onog malog cikavca, kad su se oba mjeseca pozdravila? Koliko je
dana onda prošlo prije nego što si me opet vidio? Dvadeset ili još više, čini
mi se."
"Zato što smo te progonili kroz šumu."
"Ma nipošto. Niste mi naudili - ali pogledaj sve ove iza sebe. Sigurno
ih ne trebaš sve."
"Naš zakon traži da čuvamo svoju vlastitu vrstu."
„Ah. To je još jedan uzvišeni princip koji su ti donijele Velike
Saonice?"
"To je bio naš zakon od samog početka."
"Što si onda od njih saznao? Je li to sve otišlo u vjetar?"
"I ti si, kao i mi, s njima mogao razgovarati."
"Jesam", reče Mimmunka, "ja sam ih mogao puno toga naučiti."
Činilo se da je odložio na stranu pomisao o otimanju žrtve, ali sam
primijetio da se, dok je govorio, polako primicao Jajotragaču.
"Ti njih ne bi mogao ništa naučiti. Što je tvoj život osim da ubiješ
danas, pa ubiješ opet sutra?"
"Malo toga vi znate. Daj mi onu koju sam rastrgao svojom
kandžom."
Žene su počele žamoriti, pa sam se okrenuo da pogledam što se
događa. Polako su Krvavo-jutarnje-lice gurali naprijed dok su žene iza nje
zatvarale redove.
"Tko je to s tobom?" Odjednom reče Mimmunka. Gledao je u mene.
Jajotragač ne odgovori. Čim je Mimmunka s njega skinuo pogled
pojurio je naprijed, žarivši svoje šilo u podlakticu velikog čovjeka.
Mimmunka je uz trzaj povukao ruku, ali se Jajotragač nije zaustavio, i
povrativši ravnotežu nakon prvog udarca ponovo je zamahnuo oružjem,
ovaj puta prema Mimmunkovoj glavi.
Sve se odvijalo tako brzo da u slabom svjetlu nisam uspio vidjeti što
se točno događa. Jajotragač je ležao u snijegu ispružen i krvav s jedne
strane ulaza u kolibu, a Mimmunka je nestao. Dva mlađa muškarca pojurila
su za njim, prijeteći grlenim glasovima.
Dvije žene uspravile su Jajotragača na noge prije nego sam stigao do
njega i pomagale mu da priđe vatri. Isprazno sam ga upitao je li ranjen.
"Malo me ogreblo. Puno puta sam bio teže ozlijeđen."
 Žene su podigle njegovu poderanu kožnu košulju da mu očiste rane,
pa sam vidio da su mu široka prsa prošarana ožiljcima.
"Mladići su otišli u potjeru za Mimmunkom. Neće ih tamo vani
ubiti?"
Jajotragač odmahnu glavom. "On neće. Pobjeći će, osim ako ga ne
stjeraju u kut. Kad bi bila riječ o Ketinu ili Wiggikkiju, bilo bi drukčije, i
pozvao bi ih da se vrate."
Dječak gotovo zrelog izgleda rekao je tužno, "Ja nisam otišao s
njima."
Jajotragač se nacerio. "To je i dobra stvar. Čak bi se i Mimmunka
vratio zbog tvog sočnog mesa, Bijela Jabuko."
"Svejedno sam trebao ići."
"Ići ćeš iduće godine."
Jedan po jedan vratila su se tri mlađa muškaraca, srditi i oholi. Kad
su se svi vratili i krv na ranama im se zgrušala, upitao sam Jajotragača o
čemu su to on i njegov narod podučili ljude koji su se vozili na Velikim
Saonicama.
"O svemu što znamo." Ležao je na leđima ispred vatre, ali je okrenuo
svoju ružnu staru glavu divljeg izgleda tako da je gledao u mene. "Pjesmu
našeg zakona. Kako se borimo i gdje se može naći hrana. Kako sagraditi
kolibe, i sve što smo naučili od drugih ljudi. Ti si jedan od njih - nisu ti to
rekli?"
Osjetio sam da bi moglo biti opasno priznati da se ničeg ne sjećam.
Rekoh: "Ja bih to radije čuo od tebe; vratio se do prvobitnog izvora."
"Najbistrija voda je najbliže izvoru. To je mudrost. Kako smo mi
učili njih, tako su oni učili nas."
"Možeš li to prepričati?"
"Dat' ću drugom da kaže. Ja se sjećam, ali kad mi teče krv shvatim da
sam već star. Neka netko mlađi govori."
Dugo vremena nitko nije rekao ništa. Na kraju je Bijela Jabuka počeo
mucati. "Svijet će se promijeniti. Snijeg će se otopiti i nikad se više vratiti,
nova ga djeca nikad neće vidjeti i čudit će se kad mi pričamo."
"Kad će se to dogoditi?"
"Bijela Jabuka je napravio bespomoćan pokret ramenima. "Uskoro,
rečeno je. Ali što znači uskoro ljudima Velikih Saonica? Tko to može
znati?"
"Možda ne u tvom životu", reče Jajotragač. "Možda prije nego što ja
umrem."
"Čak i tada. Razdvojili su za nas zavjesu dana."
Zamolio sam ga da mi ispriča o tome.
"Iz kolibe na Velikim Saonicama donesen je kamen. Taknut je,
oživio, kao da je u njemu bila vatra. Zatim su rastrgali zavjesu dana, pa
smo ispred sebe vidjeli svijet kakav će biti kad ne bude snijega. Sunce je
bilo sjajno, i bilo je puno biljaka. Među njima su hodali ljudi naše rase,
zajedno s Lenizeejem i njegovim ženom i djecom."
"A što mi trebamo raditi" upita Jajotragač.
"Određena hrana je zabranjena." Bijela Jabuka se pokunjio, pa
nasmiješio. "To je ono što ne razumijem. Svaka hrana koja se često nađe
može se jesti. Ali ona koja se ne može naći ne smije se jesti. Ali kako
možemo jesti ono što ne možemo naći?"
"Ono što se rijetko viđa ne smije se jesti kad se vidi. To je novi
zakon. Neke ptice, rekli su..." Jajotragač je utihnuo dok sam ja, gledajući
prema tamnom ulazu, vidio da je snijeg koji je padao već izbrisao tragove
njegova natezanja s Mimmunkom. Čak se ni njegova krv, koja se tako
jarko presijavala na snijegu, nije više vidjela.
"Ima nekih ptica koje skrivaju svoja gnijezda pod granama što se
svijaju sve do tla", objasnio je Bijela Jabuka. "Kad zatopli, neko vrijeme
neće znati što da rade, pa će se nekoliko jaja izleći. Ona su zabranjena."
Jajotragačeve oči bile su zatvorene, i kad nije rekao ništa, Bijela Jabuka se
nagnuo prema meni i tiho nastavio, "Našao je puno njihovih gnijezda u
svoje vrijeme, i sad se osjeća loše zbog toga. Ali tada to nije bilo protiv
zakona. Može li zakon dosegnuti iza sebe?"
Odmahnuo sam glavom.
Jajotragač reče neočekivano: "Namjeravao sam umrijeti braneći žene
i njihove malene. Ne uz vatru."
***
Ovo je šesti dan. Upravo sam preslušao ono što sam jučer rekao -
Cim spava - i shvatio da nisam trebao tako naglo završiti svoj izvještaj. To
mi nije bila namjera. Nakon što je čovjek kojeg zovu Mimmunka otišao,
ništa se više nije događalo. I dalje je sniježilo. Jajotragač je ležao uz vatru
dok mu je dah kloparao u grudima. Proveo sam poslijepodne razgovarajući
s drugim pripadnicima njegova plemena i slušao ih kako međusobno
razgovaraju; zatim smo svi zajedno zaspali.
Kad smo se jutros probudili, Jajotragač je bio mrtav. Mislim da sam
jedino ja bio iznenađen - drugi su mi rekli da je, dok je uz vatru pričao o
umiranju, osjetio kako mu se približava smrt. Osim toga zato su svi sinoć
otišli spavati tako dobro raspoloženi - očekivali su njegovu pogrebnu
gozbu i mislili da joj se i ja veselim. Pitao sam ih imaju li spremljene hrane
za gozbu; objasnili su mi da će se obrok sastojati od Jajotragačeva tijela.
Nakon toga nisam više ništa rekao, ali mislim da mi je dječak, Bijela
Jabuka, vidio izraz lica jer me povukao u stranu i uvjeravao da je
Jajotragač sudjelovao u mnogim takvim gozbama i kako će njegov duh biti
miran kad njegovo tijelo bude opet prihvaćeno u plemenu gdje i pripada.
Spomenuo je kao nesretan detalj činjenicu da je Jajotragačeva majka
odavno umrla, i rekao mi da kad bi ona danas bila živa, počastili bi je
njegovim jezikom i očima. Bio bi to dar majci.
Dok smo mi razgovarali, žene su počele rezati tijelo. Nisam želio
dulje ostati; čim se ukazala prilika, polako sam se primaknuo izlazu iz
kolibe i vratio se natrag u gustiš gdje sam ostavio sanjke.
U zraku je još uvijek bilo malo snijega i dovoljno vjetra da ga
osjetim na licu. Kad sam pokušao rastresti jedra otkrio sam zašto ih je bilo
mudro skinuti i spremiti u kapetanov kaput - preko noći su se smrzla, i na
kraju sam morao upaliti vatru i grijati ih dok se konačno nisu dala raširiti
toliko da uhvate povjetarac.
Usprkos tome, morao sam vući sanjke do traga Velikih Saonica. No
kad sam jednom stigao na tu puno glađu površinu i kad je ono malo vjetra
zapuhalo iz povoljnog smjera, to malo kretanja zraka bilo je dovoljno da
nas polako pogura.
Zaključio sam da i to sporo kretanje ima svojih čari. Mogao sam
podesiti jedra tako da u potpunosti iskoriste vjetar; i mogao sam stajati ili
sjediti na sanjkama bez straha da će ih moji pokreti prevrnuti. Svaki blagi
brežuljak kojeg smo prebrodili bio je trijumf koji sam proslavio klizeći
zaneseno niz strminu s druge strane. Prazno jedro je u tim trenucima
beskorisno lamatalo, samo da bi se, kad usporimo, još jednom napunilo i
vuklo nas dalje - kao da ga je taj kratkotrajan zastoj obnovio.
Sunce je prošlo pola svog nebeskog puta kad sam ugledao Cim Koja
Zrači. Trčala je, ali lagano, duž staze ispred mene, tako daleko da je bila
samo jedna smećkasto-crna pokretna mrlja u snijegu. Vjetar je bio slab pa
mi je trebalo dosta da je stignem; osim toga sjećam se i da sam pola sata
mislio da je muškarac - ne samo zato što je bilo vjerojatnije da će
usamljeni lik biti muško, već zato što se činila previsokom za ženu i zbog
tempa koji je održavala, tempa koji kao da je mogla držati vječno.
Obuzela me neka strepnja. Držala se bliže južnoj strani ugaženog
snijega, tako da sam ja držeći se sjeverne strane mogao proći na sto metara
od nje. Možda je bila opasna; ali ako prođem kraj nje bez zaustavljanja,
zanemarit ću važan izvor informacija. Ako se pak zaustavim, izgubit ću
prednost koju mi je davala brzina sanjki.
Budući da se udaljenost između nas smanjivala, mogao sam bolje
promatrati njene kretnje. Uvjerio sam se da je riječ o ženi - iako je trčala
dugim koracima jednog atlete. Osim toga vidio sam da ne nosi nikakvo
oružje osim nečeg što sam smatrao običnim štapom. Nije bilo puno veće
od lukom izbacivanih palica Wiggikkija, ali nije bilo svijeno da bolje leti,
kao što su bile svijene njihove palice.
Zakrenuo sam sanjke tako da odmiču od sjevernog ruba staze.
Morala je čuti struganje motke kormila po ledenoj kori; ne zastajući u
svom postojanom maratonu, okrenula je glavu i vidjela me. Možda je bila
iznenađena, ali lice joj nije izražajno pa ga čak ni sad, nakon deset ili više
sati bliskog druženja s njom, nisam naučio dobro čitati. Tada sam jedino
vidio da ima tamne oči i visoke jagodične kosti.
Još smo uvijek bili predaleko jedno od drugog pa smo mogli
razgovarati jedino dovikujući se. Upitao sam je gestikulirajući (dok sam
otpuštao remen koji je držao najnižu točku trokutastog jedra tako da
propušta vjetar) bi li se željela voziti na saonicama. Podigla je jednu ruku i
dodirnula bradu u znak pristanka i, ne čekajući da stanem, potrčala do
saonica i skočila na njih. Sjela je na ono što je preostalo od križnog okvira
na kojem se vozilo Nashhwonkovo meso.
"Ti si dobra trkačica", rekoh.
"Ovo je bolje. Morala bih brzo stati. Možeš ih nekako ubrzati?
"Ne mogu bez jačeg vjetra, ali sad će opet ići brže kada su jedra
raširena." (Zapravo, brinulo me kakve će biti posljedice njene težine.)
"Kamo ideš?"
Rekao sam joj da pokušavam dostići Velike Saonice.
 "Zar te neće čekati? Mislila sam da si ti jedan od njihovih."
"Ako su me i čekali, ja to ne znam. Što je s tobom? Kamo ti ideš?"
Odjednom se osmjehnula, pokazujući lijepe zube. "I ja pokušavam
sustići Velike Saonice."
Bio sam polaskan, pomislivši u tom trenutku da je to samo značilo da
će ići sa mnom kudgod ja išao. Sigurno je to vidjela iz mog izraza lica, jer
je rekla: "Ti meni ne vjeruješ, ali je to istina. Sad kad je Ribolovac mrtav,
to je još jedino mjesto na kojem želim biti."
Pitao sam je tko je bio Ribolovac.
"Čovjek iz našeg naroda. Netko ga je udario posred lica endievinim
štapom, pa se jako mučio. Kad su stigle Velike Saonice, odnijela sam ga k
njima. Tad mi ga je bilo žao."
Utihnula je, pa nisam znao bi li bilo mudro ispitivati je dalje ili ne.
Uspinjali smo se dugom padinom, pa sam iskoristio priliku da iskočim i
poguram spore sanjke.
"Snažan si za nekog tako mladog", rekla je kad smo prošli vrh, a ja
opet uskočio na krmu i preuzeo kormilo.
Rekao sam da je vjetar obavio najveći dio posla.
"Svejedno si snažan. Osjetila sam kako idemo brže čim si počeo
gurati, a na kraju, baš kad smo stigli na vrh, jedra su ležala uz jarbol."
"Mislim da sam nekad bio teži."
Stavila je dva prsta preko oka pokazujući mi da me ne razumje.
Nisam se mogao sjetiti kako da joj to objasnim, pa sam na kraju
neuvjerljivo rekao, "Mislim da sam na drugom svijetu bio veća - teža -
osoba nego ovdje."
"Da, ima drugih svjetova - to znam, iako nisam nikad bila ni na
jednom od njih. Nitko mi to nije vjerovao sve dok nisu stigle Velike
Saonice - sigurna sam da su s drugog svijeta; a postoji i svijet snova, i
drugi svjetovi koji su ispod ili iznad njega. S kojeg si ti svijeta?"
„Ne znam."
"Poznat mi je taj osjećaj", rekla je.
"Zbog toga želiš dostići Velike Saonice - jer su s nekog drugog
svijeta?"
"Rekla sam ti." Okrenula se prema meni, sjedeći leđima oslonjenim
na pramac. Njezina je tunika imala visoku, široku kragnu koju je okrenula
prema gore tako da joj se krzno poput kapuljače omotalo oko kratke smeđe
kose. "To je jedino mjesto na kojem želim biti. Misliš li da će me pustiti na
Saonice?"
„Ne znam."
"Mislim da neće - ali možda ću ih uvjeriti budem li ih dovoljno dugo
slijedila."
"Rekla si da si im odnijela Ribolovca. Kako je umro?"
"Nisu ga oni ubili, ako si to pomislio. Znaš, ja mislim da ti uopće nisi
jedan od njih."
Osjećao sam se kao da me netko odalamio. I dalje se tako osjećam,
iako je prošlo više od deset sati. "Ti si odjeven gotovo kao oni", rekla je,
"ali nemaš lice kao oni. Ti bi mogao biti jedan od naših koji nosi njihovu
odjeću.
"Po čemu je moje lice drugačije?"
"Tvoj izraz lica je drugačiji. Osim toga usta su ti preširoka, a zubi ti
se čine prevelikim. Možda sam u krivu - možda je sve to zbog tvog izraza
lica. Gdje si dobio tu odjeću?"
„Ne znam."
"Od jednog od njih?"
„Ne znam. Kad su me neki ljudi našli - bili su to Wiggikkiji - bio
sam u to odjeven. Ne znam ni odakle su oni, ni odakle sam ja."
"Pretpostavimo da kad dostignemo Velike Saonice i ispadne da oni
vjeruju kako si ti ubio jednog od njihovih. Što ćeš onda?"
Rekao sam joj da nisam nikad o tome razmišljao; a da promijenim
temu opet sam je upitao kako je umro Ribolovac.
"Oni su ga izliječili - narod Velikih Saonica. Prvo su, kad sam im ga
donijela, rekli da ga ne žele izliječiti, jer za njegove muke nisu oni krivi.
Onda su rekli da će mu pomoći, jer ja nikad ni ne bih patila da mi njihovo
postojanje nije bilo dalo nadu. Nisu ga izliječili zbog njegove agonije, iako
se bio povio poput stapke rogoza na vjetru a slina mu se cjedila iz usta,
nego zato što sam ja naricala i čupala si kosu. To mi je bilo jako čudno, i
još uvijek je. Odveli su ga, a kad su se s njim vratili bilo mu je bolje. Sat
poslije je čak mogao hodati bez pomoći. Kasnije je bio još snažniji, a ja
sam ga opet lupila", podigla je štap koji je nosila, "i on je umro. Sad želim
biti s njima. Znam da sam među njima spremna samo za najprostije
poslove, premda sam najstarija kći; ali kod njih je najjednostavniji posao
više nego najteži negdje drugdje. Ja ću im čistiti lovinu - i jesti iznutrice,
ako je potrebno. Osjećaš li se i ti tako?"
"Ja jedino osjećam da tamo pripadam - da su Velike Saonice moj
dom, ili dio mog doma."
"Ti si jako sretan - i ja bih se voljela tako osjećati."
"Mogu li te pitati kako se zoveš?"
Osmjehnula se. "Cim Koja Zrači. Misliš da je to lijepo ime?"
Dodirnuo sam bradu.
"Kad sam se rodila moj me otac htio nazvati Sedam Snjegova, što je
uobičajeno ime za djevojke među našim ljudima. Ali, rodila sam se dok je
on bio vani s čamcem; prije nego se vratio, majka mi je ustala iz kreveta i
vidjela Cim kako leti s drva na drvo poput nježne zvijezde u zraku, i
odabrala mi je ime.
Ulogorili smo se kad je sunce već gotovo zašlo.
Sudeći po svježini traga, nismo više od nekoliko sati iza Velikih
Saonica - nanesenog snijega ima jako malo, a nabijena površina tako je
glatka da po njoj letimo čak i po slabom vjetru kakav je bio danas cijelog
dana. Mislim da kad bi bilo samo malo više vjetra - ili da nisam pokupio
Cim - sigurno bi ih stigao. Kako bilo, bio sam u iskušenju da nastavim
nakon što je pala noć; ali, sjetivši se što se bilo prije dogodilo, prisilio sam
se zaustaviti na vrijeme i sazdati nam neku vrst skloništa.
Cim o tim stvarima zna puno više od mene. Ja sam namjeravao
podići logor na otvorenom prostoru nedaleko traga, ali mi je ona pokazala
mali nabor u zemlji udaljen nekoliko stotina metara. Tu je potok, a duž
njegove obale našli smo dobrog drva za vatru, i mladice koje smo posjekli
za zaštitu od vjetra. Rekao sam joj da za nju nemam dovoljno hrane, ali se
na to samo nasmijala i rekla da nad malim jezerom najbližem našoj vatri
ispustim veliki kamen tako da probije led. Stala je na jedno plitko otvoreno
mjesto malo nizvodno, gdje struja teče brzo, i zabila svoj štap u vodu. Kad
je kamen probio led, spazio sam nekoliko izduženih ribljih oblika kako
prolaze kraj njega. Nije ih pokušala pogoditi, ali smo ih pronašli okrenute
trbuhom nagore pod ledom susjednog jezerca; sad je samo trebalo razbiti i
taj led pa ih pomoću komada odbačenog drva dovući na dohvat ruke.
Dobro smo se najeli, a ona sad spava. Vjetar je sve jači, i ako su Velike
saonice noćas stale na samo nekoliko sati, mislim da je izgledno da ih
stignem do sutra poslije podne. Ako ne, možda ćemo ih morati progoniti
još jedan dan.
***
Stigao je i sedmi dan. Prije nego sam počeo govoriti, opet sam
odslušao sve što sam sinoć zabilježio; čini se kao da je prošlo puno više od
jednog dana, iako nemam puno toga reći. Sinoć sam, završivši s pričom za
taj dan, zaspao. Naše sklonište je s jedne strane bilo otvoreno - poput
Jajotragačeva gnijezda - pa smo vatru zapalili na ulazu. Cim sam pustio da
spava kraj vatre, ne zato što podržavam bilo kakva glupa praznovjerja o
ženskoj slabosti, već zato što sam siguran da njeno krzno, bez obzira na to
kako lijepo bilo, nije toplo kao moj prošiveni kombinezon.
Probudio sam se u neko doba noći i vidio da se vatra zamalo ugasila.
Cim je drhtala u snu, a izgleda da je u toku noći bacila na vatru cijelu našu
hrpicu drva. Ustao sam i izašao prekoračivši je da potražim još drva,
osjećajući stid jer je ona bila ta koja je održavala vatru.
Na nebu su bila oba mjeseca. Snijeg je svjetlucao pod njihovim
svjetlom, a voda, tamo gdje nije bila zaleđena, bila je nalik komadićima
crne vrpce u snijegu. Već smo bili pokupili sve drvo koje je ležalo u blizini
našeg skloništa; otišao sam dvjesto metra nizvodno i vratio se s punim
naramkom.
Isprva sam mislio da mi se privida - dvostruke sjene koje su bacala
dva mjeseca već su me znale obmanuti. Ali te sjene, vjerojatno samo sjene
drve ća, kako sam ja mislio, kao da su se grupirale oko naše vatre koja je
polako jenjala. Tada sam vidio da se jedna sagnula i podigla neki zavežljaj
nejasnih obrisa. Kad se to što je nosilo zavežljaj okrenulo, svjetlost dva
mjeseca obasjala je Cimino lice: glava joj je iza ruke tog stvorenja mlitavo
visjela prema dolje, dok su joj obrazi bili bljeđi i beskrvniji od snijega.
Bacio sam sve drvlje koje sam tada nosio osim najvećeg komada,
povikao i potrčao prema njemu. To je bilo potpuno besmisleno: Ubrzo sam
vidio da ih je bilo četvero, a svaki je bio visok najmanje tri metra.
Svejedno sam uspio zadati jedan udarac, jedan od njih je zakoračio između
mene i onog koji je držao Cim Koja Zrači, a ja sam zamahnuo svojim
komadom drva. Čvrsto sam ga pogodio i začuo zvonjavu metala. Zatim mi
se učinilo da mi je tijelo zahvatila vatra; pao sam na leđa, a ono što sam
pogodio nekoliko je sekundi bilo nagnuto iznad mene. Vidio sam to
poharano lice - htio sam reći, kao da je došlo iz noćne more - ali istina je
bila da sam se nalazio usred noćne more, a čak i sad zapravo pričam
uglavnom jer se bojim zaspati od straha da se ne vrate.
Vjerojatno sam ležao u snijegu nekoliko sati. U grudima mi se
nakupljala bol, s desne strane malo iznad rebara; ali sam nekako osjećao da
me nisu teže ozlijedili - da je to bilo nešto poput udarca bičem ili uboda
nekog insekta - tako da sam se usprkos boli više brinuo zbog hladnoće i
mogućnosti da se ovako ležeći smrznem na smrt nego zbog onog što su mi
napravili, štogod to bilo.
Najzad, kad su se pruge prvog svjetla počele širiti snijegom, osjetio
sam da mi se u ruke i noge vratilo dovoljno života da mogu otvoriti prednji
dio kombinezona i opipati ranu na grudima. Ruku sam izvukao prekrivenu
krvlju.
Kad sam bio u stanju ustati, prikupio sam drvo koje sam sinoć bacio i
ponovo upalio vatu. Tada bih dao ne znam što za kotao u kojem bih mogao
ugrijati vodu i oprati sebe i odjeću; ali nemam nikakve posude, pa sam
morao krvave mrlje pljuskati ledenom vodom iz potoka i, kad više nisam
mogao izdržati hladnoću, vratiti se do vatre. Rastrgao sam jedro sa sanjki u
trake kojima sam zaustavo krvarenje, pa jednu ugurao kroz rupu u
kombinezonu zavezavši sa svake strane čvor za zaštitu od vjetra. Što god
bilo to što me ranilo ušlo mi je u tijelo ali nije iz njega izašlo - na leđima
nemam odgovarajuću ranu.
Pitao sam se - a i dalje nisam siguran jesam li ispravno odlučio -
trebam li slijediti stvorenja koja su otela Cim Koja Zrači, ili nastaviti za
Velikim Saonicima, i kad ih stignem, angažirati posadu (čiji sam, kako
izgleda, bio član) da mi pomogne. Odlučio sam da ću slijediti trag, iako
svjestan, kao što sam već rekao, da sam možda loše odabrao. Da sam
nastavio za Velikim Saonicama, možda bi ih dostigao prekasno - to treba
uzeti u obzir; jer bez jedara ih nisam mogao slijediti ništa brže nego što bih
pratio stvorenja koja su danas otela Cim.
A onda, bojim se - i morat ću se s tim suočiti - onog što ću otkriti kad
dostignem Velike Saonice. Naravno, ako je neki član posade nekim
slučajem nestao, to ne bi prošlo neopaženo. Velike Saonice bi promijenile
smjer, ili bi poslali spasilački tim natrag po tragu. Koliko ja mogu reći, nije
se dogodilo ništa od toga. Isto tako je moguće da su me prognali zbog
nekog zločina; ili da sam, kako je Cim Koja Zrači napomenula, ukrao ovu
odjeću, a s njom i identitet koji mi ne pripada.
Danas više nemam što reći. Slijedio sam njihove tragove na sjever,
preko sve brdovitijeg kraja; s obzirom na to koliko sam slab, sumnjam da
sam prošao više od deset kilometara. Vidio sam tragove ljudi koji su se u
snijegu križali s njihovima nekoliko puta, ali nikog nisam sreo. Ostao sam
bez hrane. Osim toga možda bih trebao napomenuti da sam uzeo oružje od
Cim Koja Zrači; njezin endieva štap. Po izgledu je to ravan štap, prilično
lagan, dugačak nekih pedeset centimetara i dva centimetra u promjeru,
jedan kraj drške je svijetlo smeđe boje - kao drvo koje je korišteno u
štapoluku koji sam svojedobno imao - i ima zglobni remen. Drugi kraj
kojim se udara je crn, i na njemu je osam ili deset tupastih izbočina sličnih
trnovima, koji su gotovo bijeli. Dosad ga nisam upotrijebio i pazio sam da
ne dodirnem taj tamniji kraj.
***
Želim reći da je ovo osmi dan, ali istina je da nisam siguran da li je
ili nije - ovdje nema ni dana ni noći. Koji god dan bio, stat ću i odmoriti se;
pa ću zabilježiti svoja iskustva - iako mislim da ću biti mrtav prije nego što
uspijem ispričati što se zbilo devetog dana.
Jučer sam se zaustavio kasno poslije podne. Napravio sam zaklon u
gustišu i zapalio malu vatricu koja se ugasila malo prije nego sam zaspao.
Bio sam preslab za bilo što više od toga i tokom noći sam napola očekivao
dolazak smrti.
Probudivši se jutros, prva stvar koju sam uočio bio je snježni
majmun koji me gledao s grane udaljene dvadesetak metara. Bacio sam na
njega endieva štap, osjetivši kako mi se nešto trga u grudima dok sam
povlačio ruku natrag. Pogodio sam ga uz pomoć neke posebne sreće.
Poskočio je kao da je iznenađen i skočio na drugo stablo koje je bilo malo
dalje. Za pola minute vidio sam da se teško drži za granu; za još pola
minute je pao. Teturao je još nekoliko koraka prije nego što se srušio, a kad
sam stigao do njega još je bio živ; zakolutao je svojim sitnim očima prema
meni kao da me moli za milost. Umro je dok sam gledao kako mu se
smeđe oči mute gubeći pokretljivost, i posljednji grč mu zateže usne
otkrivajući sitne zube.
Na nesreću, iako je snježni majmun pao, endieva štap nije. Zaglavio
se u nekoj zapetljanoj grani na visini od šest ili sedam metara, pa sam
morao na njega baciti desetak snježnih gruda prije nego sam ga oslobodio.
Dok sam jeo majmuna, odrezao sam duge, uske trake od komada jedra koje
sam sačuvao, ispleo od njih tanko uže, i zavezao jedan kraj za zglobni kaiš
štapa. Nadao sam se da ću tako biti u stanju bacati tu stvar bez prevelikog
rizika da je izgubim, iako još nisam imao priliku to isprobati.
Na majmunu je bilo tako malo mesa da nije bilo smisla ostavljati
nešto za poslije. Pojeo sam sve što je bilo i vratio se traženju traga otmičara
Cim Koja Zrači. U toku noći nije bilo previše vjetra, i bilo je gotovo
jednako vedro kao i jučer. Sjećam se da sam hodajući pokušavao uvjeriti
samoga sebe da se danas osjećam bolje i da ću biti u stanju ići dalje - ali to
nije bilo točno. Ako je i bilo neke promjene, zapravo sam bio slabiji.
Nisam prošao ni jedan kilometar kad sam shvatio da ću uskoro morati stati
i odmoriti se, i da kad jednom stanem i sjednem među stijene na sve jačem
vjetru, možda više neću imati snage ustati.
Tražio sam bilo kakav zaklon kad sam shvatio da se trag stvorenja
koje slijedim gubi u mjestu kakvo sam i sam tražio, u nekoj pukotini u
stijeni. Pomislivši da su se tu jučer odmarali, krenuo sam unutra. Ulazeći u
tamu koja leži između zidova od uspravnih stijena, primijetio sam da se
njihov trag nije pojavio.
Rascjepu u stijenama, za koji sam mislio da nije dublji od jednog ili
dva metra, nije bilo kraja. Zapravo se uvukao pod stjenovit pokrov koji je
na početku bio vrlo visok, ali je zatim zavio spuštajući se u unutrašnjost
brda.
Nakon prvih dvadesetak koraka više nije bilo nikakva svjetla.
Izvadio sam upaljač iz džepa i upalio ga, pa ga odmah brzo ugasio bojeći
se da me ne vide. Taj kratkotrajni pogled na špilju prilično me uznemirio:
protezala se daleko u gotovo ravnoj liniji, visoka i široka petnaest ili
dvadeset metara, puna stalaktita koji su visjeli sa stropa i podom
popločenim (kako se činilo) nabijenom ilovačom, ali zatrpanim komadima
kamenja otpalim odozgo i prošaranim lokvama stajaće vode.
Napredovao sam sve dalje i dalje, sve dok nisam bio siguran da sam
odmaknuo daleko od kraja onog djela u kojem se još nešto vidjelo, ali mi
se činilo da je sve isto osim temperature zraka, koja je polako rasla. Nakon
nekog vremena, rastvorio sam gornji dio kombinezona.
Ta promjena - nestanak hladnoće i sunca vanjskog svijeta - kao da
stvara odgovarajuću promjenu u mom umu. Bio sam dezorijentiran, a takav
sam i ostao, ali kao da sam se osjećao bliže Velikim Saonicama, kao da je
ulaz u to tajanstveno mjesto na neki način povratak vrsti života kakvog
sam vodio prije nego što su me Wiggikkiji našli na smetu snijega. Teško je
to opisati. Samopouzdanje mi je potrošeno, kao da sam svjestan svojih
vlastitih snaga i granica, onog što mogu i onog što ne mogu učiniti. Sad
sam već siguran da me rana u grudima neće ubiti, iako je bolnija nego ikad,
a taj mi osjećaj proturječi vlastitom zdravom razumu. Istovremeno, više
sam se bojao onog nečeg što je otelo Cim Koja Zrači - ali manje same
smrti, koja mi se ovdje nije činila takvim zlom kao tamo vani. Ali još
nisam završio s opisom današnjeg dana.
Produljio sam dalje, kroz mrak, s jednom rukom na zidu, pipajući
nogom prije svakog napravljenog koraka; kad sam nakon nekog vremena
prošao dio puta i jako se umorio od takvog načina hodanja, nastavio sam
dalje pipajući prostor ispred sebe endieva štapom. Kad sam, nakon tolikih
sati provedenih u tami, konačno ugledao svjetlost, jedva sam je prepoznao;
prvo sam pomislio da je to poremećaj mog vida nastao dugotrajnim
zurenjem, poput bljeskova koje vidim kad noću oči pritisnem rukama. Ali
je svakim korakom bila sve sjajnija dok mi se na kraju nije stvorila u
fokusu. To se zbilo upravo ovdje, gdje je bilo svjetla, ali preslabog da bi se
uz njega išta vidjelo, da sam prvi put naišao na vampire.
Barem ih ja tako zovem. To su šišmiši ljudskih lica i tijela bez dlake.
Raspon krila im je oko metar, ili možda malo više. Prvi put su me napali
ovdje, kao što sam već rekao, gdje ih je bilo moguće vidjeti samo tamo
gdje su lepršanjem krila na trenutak zakrili onu točku svjetla ispred mene.
Odbijao sam ih od sebe udarcima štapa; kad bi ih pogodio vrištali su
kreštavim glasovima, a one se otrovane moglo čuti kako udaraju u zidove i
grebu po podu pećine. Ipak, u to vrijeme nisam znao što su ta bića zapravo
bila - krenuvši dalje, na nekolicinu sam nagazio. Srećom su mi čizme
pretvrde za njihove zube, ali sam duž lijeve podlaktice u vanjskoj tkanini
svog kombinezona zadobio duge poderotine.
Prošavši još sto metara vidio sam ih bolje. Lica su im ljudska - do te
mjere da im je spol jasno raspoznatljiv. Kosa im je duga i lepršava. Ruke i
prsti - prsti su im povezani mrežom blijede kože tako tanke da je gotovo
nevidljiva - tvore njihova krila; prsti su uvelike predugački. Tijela su im
potpuno gola, a noge, za koje bih pomislio da će biti kratke, bile su duge i
mršave; trčali su jako živahno po podu pećine. Stopala mogu zatvoriti
poput ljudske ruke, ili ptičjih kandži, što im omogućuje da se drže za
glatke stalaktite svoda pećine.
Mislim da bi im ta mala lica, velikih tamno plavih očiju, bila
predivna kad ne bi bilo okrutno šiljatih zubi koji se doimlju prevelikim za
usta u koja su smješteni. Otkad sam našao ovu pukotinu u kojoj se sad
odmaram, promatram ih kako ispod mene gacaju u malom potoku. U
njemu ima slijepih bijelih riba, koje vampiri love stojeći na jednoj nozi, i
zaranjajući drugom pomoću kandži hvataju nesretnu ribu koja im se
previše približi. Mislim da bih i sam mogao uloviti nešto ribe tako da je
otrujem štapom Cim Koja Zrači, ali su jako male, a osim toga nemam ni
vatre pa ih ne mogu skuhati.
***
Deveti dan - konačno sam se naspavao. Ovo je mjesto tek na četvrtini
puta uz zid; svejedno, čini se kao da je jako visoko. U središtu špilje vidim
grad kao da sam ptica. Ili još bolje, jedan od vampira. Mislim da sam
otprilike na istoj razini s vrhovima tornjeva.
Izgledaju sablasno čak i odavde, jer zgrade nemaju ni zidova ni
krovova. To su samo metalni kosturi, sagrađeni da omoguće graditeljima
gomilanje katova jednog iznad drugog, tako da im špilja služi ujedno i kao
krov i kao podneblje. Posljedica je da izgledaju kao da se raspadaju, ali se
tu i tamo poneki dio zida i dalje drži za njih.
Kad sam se danas probudio znao sam da moram naći nešto za jelo ne
želim li sve više slabiti i na kraju umrijeti bez da pomognem Cim Koja
Zrači. Krenuo sam prema gradu u nadi da ću pronaći kakav ogrjev koji
može poslužiti za kuhanje ribe iz potoka. Naravno, glinom popločenu stazu
sam napustio puno prije nego sam otišao spavati, jer se svjetlo toliko
pojačalo da sam se na kraju bojao da bi me netko mogao vidjeti.
Pod velike špilje kojim sam prolazio bio je od glatkog, vodom
ispranog šljunka, i mjestimice zatrpan golemim nakošenim kamenim
pločama. Držao sam se njihovih sjena kolikogod sam mogao, ali kad sam
prišao gradu, svjetlo iz zgrada - žuto i premda slabo - pojačalo se i raspršilo
sve dok se na kraju nisam osjećao kao da sam gol, kao da me mnogo pari
očiju promatralo iz neograđenih tornjeva i nije bilo načina da im
pobjegnem.
Nakon što sam prošao još dva ili tri kilometra, bio sam dovoljno
blizu da vidim kako su zgrade ispunjene strojevima koji su mirno stajali.
Zbog nekog razloga, pretpostavio sam da će biti manjih zgrada na
rubovima onih velikih vidljivih, i možda iza toga hrpe odbačene građe. Što
sam bio bliže, bio sam uvjereniji da sam bio u krivu - tornjevi kao da su
bez nagovještaja nicali iz poda pećine, kao da su izrasli iz njegove
netaknute površine.
Kad sam se približio, shvatio sam da mi je prva ideja bila ispravna.
Prošao sam jednim djelom špilje koji je morao biti pretrpan otpadom, ali
ga više nije bilo. Razgradio se i istrunuo u šljunak i glinu same pećine, tako
da mu se negdašnji položaj nazirao samo po blagim nepravilnostima na
površini, po promjenama boje te crvenim, žutim i smeđim šarama i
povremenim komadima nezahrđalog metala neke svjetlucave kovine tako
postojane da je izdržala stoljeća koja su sve drugo pretvorila u zemlju i
mrlje.
Isti taj protok vremena uništio je manje zgrade koje su nekoć stajale
na podnožjima onih većih. Shvatio sam da se njihovim temeljima još
uvijek može ući u trag, a od volti koje su nekoć bile ispod nekih od njih
preostala su mala pravilna jezera tamne, mirne vode; međutim od gornjih
konstrukcija nije preostalo ništa, ili su možda to bile samo jednostavne
platforme, tako da i nije bilo gornjih konstrukcija.
Kad sam prokrčio put iznad tih malih studenih jezera, iznad mene su
se nadvili tornjevi bez zidova, a svjetlo je bilo nemilosrdno. Mislim da sam
nastavio dalje jer me gonila neka vrsta fatalizma: neću se vratiti bez da
pokušam spasiti Cim Koja Zrači; osim toga, ako brzo ne nađem hranu
uskoro ću umrijeti. U gradu je bila Cim Koja Zrači, a možda je bilo i hrane;
nije bilo noći, tako da je prilika da priđem bila jednako dobra sada kao i u
bilo koje drugo doba.
Vjerujem da me nisu vidjeli. Nije bilo stražara; a ako ih je ikad i bilo,
sigurno su pomrli, a tijela im istrunula prije tisuću godina. Tu su bile samo
široke ulice i ravni kosturi zgrada, što se penju kat nad katom u mnoštvu
geometrijskih ravnina. Ulice su djelovale previše otvoreno, previše golo,
previše neobranjivo da bi ostale nepokradene; najniži kat zgrade u mojoj
blizini bio je možda metar od razine okolnog pločnika. Popeo sam se na
njega i ušao u zgradu.
Nema smisla da zabilježim sve čemu sam se tamo među strojevima
čudio, niti se sjećam svega dovoljno detaljno. Većina toga meni je bila
sasvim nerazumljiva; sve se činilo jako starim. Neki su imali staklena
okna, koja su bila mrtva i tamna. Neki su bili oblikovani kao ljudske
travestije; drugi kao čudne životinje spojenih tijela.
Kad sam počeo ovo govoriti, nisam namjeravao ispričati što sam
napravio s jednim strojem ljudskog oblika - ali bi to moglo biti važno, i bez
obzira koliko sam bio nerazborit, čini se da iz toga nije proizašla nikakva
neposredna šteta.
Prešao sam preko ceste, napustivši zgradu u koju sam prvo ušao pa
krenuo u drugu. Taj stroj stajao je okrenut prema zadnjem djelu sobice koja
se granala iz sporednog hodnika. Razmišljao sam o tome, i pitao se nije li
moguće da su skoro svi strojevi pokvareni, a da su ovog jednog, koji nije
pokvaren (ili bar nije pokvaren tako jako kao ostali), zaboravili zbog
njegova skrovita položaja.
Na jedan trenutak me do te mjere podsjetio na nekog golemog
čovjeka da sam ostao zapanjen - zbog toga sam se okrenuo i zaputio prema
njemu. Na kraju uopće nije bio poput čovjeka. Ruke su mu bile
predugačke, a dlanovi zakrivljeni i nazubljeni. Nisam mu mogao naći oči -
ono što sam prvo smatrao očima bila su samo svjetla - dok su mu noge bile
dva kotača, na kojima je održavao ravnotežu. (Možda mi je na početku
privukao pažnju jer se nije prevrnuo kao ostali; djelovao je kao neka živa
stvar, koja stoji usred starog željeza.) Otišao sam do te stvari i ona mi se
obratila.
Ne vjerujem da ću ikad zaboraviti taj trenutak. To je bilo kao da je
progovorio kamen; a ipak, nakon što sam bio sam još otkad su oteli Cim
Koja Zrači, odjednom nas je opet bilo dvoje. Zvuk je bio grub, ali ne i
neprijateljski, a iako je govorio istim jezikom koji ja sada koristim,
izgovorio je neke složene riječi da ih neću pokušati ponoviti. Na početku
sam se tako prepao da nisam razumio što je rekao. Ponovio mi je frazu:
"Spreman primiti upute."
Taj drugi put uspio sam reći: "Nemam upute za tebe."
Nije odgovorio. Prvi nagon bio mi je da pobjegnem; drugi da se
sakrijem. A ipak, nije mi bilo čudno razgovarati sa strojem, iako sam
siguran da bi Dugonoža (da nasumce odaberem primjer) nešto takvo
zgrozilo, ako bi uopće shvatio što se to događa. Nakon nekog vremena, kad
stroj više ništa nije rekao niti je bilo drugog zvuka u cijeloj toj bešumnoj
špilji, dovoljno sam se ohrabrio da kažem, "Koliko dugo već ovdje stojiš?"
"Nemam mehanizam koji mjeri protok vremena."
"Ali jesi li ga svjestan?"
"Svjestan sam da drugi posjeduju takve mehanizme."
"Gdje mogu naći nešto za jelo?"
"U teretnim kolima."
Jedan vampir - kojeg smo, pretpostavljam privukli svojim glasovima
- ušao je lepećući u zgradu; sad je jurcao zavijenim putanjama između
nepokretnih strojeva. Bojao sam se da ćemo ih privući još više ako
nastavimo razgovarati, ali sam ipak rekao: "Gdje je to?"
"Tamo." Podigao je ruku pokazavši put. Pretpostavljam da su prošle
stotine godine, ako ne i tisuće, otkako ju je zadnji put pokrenuo. Na
početku pokreta ruka je podrhtavala kao da je neki kontrolni mehanizam
zapinjao; ali kad je pokret došao do kraja, drhtanje je prestalo, pa se ruka
vratila na svoje mjesto glatko kao da je stroj sastavljen jučer.
U smjeru u kojem je pokazao nije bilo hodnika. Bojao sam se da ću
promašiti mjesto na koje je mislio (ako je uopće postojalo). Pitao sam ga bi
li me mogao tamo odvesti.
Rekao je Da, i prije nego što sam se usprotivio, uhvatio me svojim
velikim metalnim rukama i podigao na vrh konstrukcije za koju sam mislio
da je njegova glava. Oko nje je bila niska ograda, poput neke dijademe -
dovoljno da ne mogu pasti ako mirno sjedim.
Da nisam endieva štap privezao remenom, bio bih ga izgubio. Kako
god bilo, kad sam ga povukao gore k sebi, počeo se valjati naprijed.
Vampir je pobjegao vrišteći. Napustili smo hodnik koji je vodio iz sobice i
ušli u drugi, i nakon što smo njime išli kilometar ili još više ušli smo u
treći; dotad smo bili tako duboko u sjenovitoj unutrašnjosti zgrade da sam
izgubio osjećaj smjera. Na kraju smo se zaustavili na nekom mjestu koje se
nije razlikovalo od bilo kojeg drugog. Prije nego što sam ga uspio to
zamoliti, podigao me sa svoje glave i spustio nježno na pod. Zatvorena i
zagonetna struktura, bez kotača ili - koliko sam mogao vidjeti - nekog
drugog načina kretanja, stajala je ispred mene. S jedne strane su se nalazila
vrata, ali bez ručke. Opipao sam ih, i nakon nekoliko trenutaka probao ih
otvoriti noktima, ali ostala su čvrsto zatvorena.
"Trebala su te propustiti", rekao je stroj iza mene. Iznenada me
uhvatio iracionalan osjećaj da me ta bezlična, kockasta glava prepoznala
kao varalicu i da mi je to namjeravala reći. Umjesto toga, posegnuo je
preko moje glave i uhvatio rub vrata vrhom svoje ruke.
Nešto je u vratima škljocnulo, i vrata su se klizeći otvorila. Rekoh
tupavo: "Pokvario si ih."
"Već su bila pokvarena ili bi tebe propustila."
Ušao sam. Ta su kola možda jednom bila ispunjena prehrambenim
proizvodima. Ali veći dio se pokvario tako davno da nije ostalo ni zadaha
truleži, a siva prašina koja je ležala tamo gdje je nekad nečega bilo nije
više smrdjela čak ni na plijesan. Nakon dvadeset minuta prekapanja, našao
sam metalnu kutiju s tvrdim bijelim kockama na kojima nije bilo
primjetnih znakova truleži. Liznuo sam jednu: okus joj je bio kiselkast, ali
s primjesom soli - okus je bio prejak, ali sam već napola pogodio da kocku
treba otopiti. Spustio sam kutiju u džep i izašao, zamolivši stroj, koji me
vani strpljivo čekao, da nas vrati do mjesta na kojem sam ga bio našao.
Ostavio sam ga tamo i vratio se u pukotinu u kojoj sam proveo prošlu
noć. Tamo sam ispraznio kutiju s kockama i otopio jednu u vodi iz potoka.
Nastalo je čudesno okrepljujuće piće, koje nije bilo nalik ničemu čega se
sjećam da sam probao. Kad sam bio gotov, više nisam bio gladan. Osušio
sam kutiju i prepakirao preostale kocke u njoj; zatim sam se, osjećajući se
malo nesigurno tako blizu dna špilje, popeo na jednu izbočinu na kojoj ću
večeras spavati.
***
Deseti dan. Zajedno s tri stroja smo izašli van; tražio samo ih da se
zaustave negdje prije mraka gdje će nas moći zakloniti od vjetra. Podigli
smo logor oko tri kilometra od ulaza u špilju. Sutra ćemo tražiti trag prema
jugu.
Čini mi se da mi je ozljeda bolje, iako je i dalje više-manje stalno
osjećam, a ponekad je baš iznurujući bolna.
Nakon što sam se jutros probudio, spustio sam se niz zid špilje i
otišao u grad, odlučan da nađem Cim Koja Zrači. Prošao sam dvije ulice
dalje od zgrade u kojoj sam našao prvi stroj - koji sam nazvao "Valjak", po
njegovim kotačima - kad sam se gotovo sudario sa stvorenjem od iste vrste
koja je odvela Cim. Gledajući unatrag, taj je događaj više nego smiješan,
jer sam pokušavao biti krajnje oprezan; ipak, ne mogu tvrditi da mi je tada
bio zabavno.
Trebao sam skrenuti iza nekog ugla kad je on zakoračio oko tog istog
ugla. Sjećajući se oružja kojim su me ozlijedili prije tri dana, nisam bježao
od njega - ne znam što bi mi napravio da jesam - samo sam zakoračio
unatrag i bacio na njega endieva štap. Pogodio ga je u lijevo rame, tamo
gdje se činilo da je u cijelosti mehaničan, i pao na tlo. Tada je pojurio na
mene, ali sam uspio čučnuti ispod jedne ispružene ruke i dovući štap
pomoću uzice kojom je bio vezan - dovoljno da ga mogu zavitlati - i bacio
ga na njega dok se okretao. Nišanio sam mu u lice i pogodio krivu stranu;
ali sam i dalje kontrolirao štap i uspio ga smjesta povući natrag i baciti ga
još jednom. Okrznuo sam mu lijevi obraz. Više od toga nije bilo potrebno;
vidio sam kako se na tom mjestu oblikuje tanka linija krvi dok mu lijevo
oko gubi fokus. Pao je na koljena - u tom položaju nije bio puno viši od
mene - a ja sam gledao kako ljudski dio njega umire.
Mislim da je najmanje pola njegova mozga bilo mehaničko, jer je
prošlo puno prije nego što se prestao micati. Nekoliko minuta nakon što je
meso bilo mrtvo i dalje je ruke pružao prema meni, i pokušavao za mnom
puzati. Nije mogao hodati - to me spasilo. Pretpostavljam da je to bilo zato
što su mu organi za održavanje ravnoteže još uvijek bili dijelovi nečega što
je ne kad bilo živo tkivo, a kad su oni odumrli zbog širenja otrova, nije više
mogao stajati.
Neko sam vrijeme čekao da mu odumru i strojni dijelovi, ali je to bio
jako ustrajan oblik života - ako se to kod njega uopće moglo tako nazvati.
Izmaknuo sam se njegovim rukama i šutnuo ga nekoliko puta u glavu, ali
je taj zvuk, sličan sumornoj zvonjavi gonga, bio preglasan u praznim
ulicama, pa sam s tim prestao. Ostavio sam ga nakon nekog vremena, dok
se on i dalje trzao i pokušavao vući za mnom. Nakon tih događaja, u
kombinezonu mi je bilo jako vruće. Razmišljao sam o tome da ga skroz
skinem, ali ga nisam želio nositi, niti ga ostaviti - zajedno sa snimačem,
upaljačem, brijačem, nožem i ostalim. Na kraju sam se zadovoljio time da
samo rastvorim prednji dio kombinezona, izvučem iz njega gornji dio tijela
i tako se rashladim. Uspio sam zavezati rukave oko pasa kao pojas, i to je
ispalo sasvim ugodno, prilagođeno temperaturi špilje. Sad vjerujem da je to
bilo izuzetno važno.
Mislim da tu šetnju gradom neću nikada zaboraviti. Ulice su bile
jako široke (iako sam ostao bliže zgradama, i često presijecao kroz njih), i
povremeno mi je iznad glave istovremeno krivudalo više ulica. Graditelji
ovog mjesta razvili su, kako se činilo, neki gotovo neiscrpan izvor svjetla,
pa je rasvjeta i dalje blijedo gorjela s donje površine nadulica te ulaza i
unutrašnjosti svih skeletnih zgrada.
Prošao sam nekoliko kilometara kad sam zapazio neku promjenu u
izgledu pločnika kojim sam hodao. Neko vrijeme nisam si mogao predočiti
što bi to moglo biti. Vratio sam misli unazad preko prevaljene razdaljine i
shvatio da mogu prilično dobro vizualizirati te ulice, i da se živahno sjećam
one u kojoj sam se borio sa stvorenjem čiji su mehanički dijelovi odbijali
umrijeti; svejedno, nisam odmah prepoznao razliku između onog što sam
vidio tada, i tamnijih sjena koje sam primijetio sada. Konačno sam,
sagnuvši se, dodirnuo kameni materijal po kojem sam hodao. Bio je malo
vlažan.
 U suhoći te špilje, to se činilo nemogućim. Izbočina na kojoj sam
sinoć spavao bila je potpuno suha, kao i ravan pod špilje koji se protezao
između zidova i grada. Osim toga bio sam siguran da su ulice u kojima
sam se borio s čovjekom-strojem bile suhe. Taknuo sam potpornje jedne
zgrade, nejasno pomislivši da se radi o nekoj podzemnoj analogiji kiše; ali
iako glatki, bili su potpuno suhi. Možda je samo ulica bila nedavno oprana.
Zatim sam ugledao kluy. Ležao je s druge strane ulice, u samom
ćošku koji su činili temelji jedne zgrade, tvoreći grimiznu nepravilnu mrlju
na tamno sivom vlažnom pločniku i svjetlijem, sivom metalu zgrade. Prvo
sam pomislio da ga je netko tamo smjestio da mene namami u stupicu, ali
ništa u blizini nije navodilo na to - to je jednostavno crveni cvijet kluya, s
peteljkom od nekoliko centimetara i pet-šest listova, baš kao što sam ga
nekoliko puta bio našao kako cvate ispod snijega.
Kad sam prešao ulicu i ubrao ga, shvatio sam da to uopće nije bio
pravi cvijet. Bio je od kamena, od tankih kamenih latica sličnog kamenu
stalaktita, ali obojenih grimizno. Listovi su bili od istog materijala, iako su
bili zarezani da približno odgovaraju listovima kluya i presvučeni
prozračnom zelenom. Stabljika je bila spiljska tvorevina, tanka kamena
cijev, a u sredini među laticama bio je dragulj.
Pogledavši dalje niz ulicu ugledao sam još nekoliko tih cvjetova: ne
samo crvenih, nego žutih, bijelih i plavih - svi su ležali na pločniku kao da
ih je razbacao vjetar - premda je to bilo nemoguće: nije bilo vjetra, a pad s
najmanje visine smrskao bi ih u komadiće. Produžio sam zamišljeno dalje,
otkrivši da oni, što dalje idem, leže sve bliže jedan drugom. Zatim sam
impulzivno ušao u jednu zgradu, i trčeći niz duge, mračne hodnike u
kojima su bili nanizani utihnuli strojevi, prešao na suprotnu stranu,
suočivši se s idućom ulicom. Ta ulica nije bila oprana, niti je u njoj bilo
cvijeća.
Nakon nekoliko minuta odmora (od trčanja me boljela ozljeda),
vratio sam se u ulicu kamenih cvjetova. Bilo je moguće - doista se činilo
vjerojatnim - da je netko znao da dolazim. Ali ako je i bilo tako, nije bilo
razumno pretpostaviti da ću ih moći dugo obmanjivati prelazeći u druge
ulice. S druge strane, bilo je moguće da ti cvjetovi nemaju nikakve veze sa
mnom. Što se mene tiče mogli su tamo ležati, u neizmijenjenom spiljskom
zraku, stotinama ili čak tisućama godina, a vlaga je mogla biti posljedica
nekog uzroka koji nije imao s tim nikakve veze. Ako je to bio slučaj, onda
je ova ulica morala voditi do nečeg zanimljivog. Možda je to samo bio
fatalizam, ali sam ja nastavio hodati prema središtu grada isprva se držeći
rubova jedne od urušenih zgrada kao i prije. Uskoro sam morao skrenuti u
sredinu ulice zbog cvjetova koji su, što sam dalje išao, bili sve gušći,
ispunjavajući prostor uz temelje zgrada.
Uskoro sam, nakratko, spazio jednu živu figuru. Nekoliko stotina
metara dalje, jedno od onih visokih, teturajućih stvorenje koja su otela Cim
Koja Zrači, izjurilo je na ulicu. Točno u sredini ulice stvorenje je uspravno
smjestilo nešto što je nalikovalo motki s parom tankih i gotovo paralelnih
rogova na vrhu. Zatim je odjurilo u zgradu iz koje je došlo.
Ja sam već držao Cimin endieva štap, i provjerivši prvo namotan
remen da budem siguran da će se slobodno odmotati, napravio nekoliko
probnih okreta samim štapom, pa krenuo polako naprijed, očekujući
svakim korakom da me netko napadne.
Nije se dogodilo ništa. Bio sam siguran da me promatraju iz zgrada s
obje strane ulice, ali napad se na mene nije dogodio. Približivši se račvastoj
motki, vidio sam da nije bila, kako sam prvo pretpostavio, jednostavan
drveni stup, nego da je od nekog sivog metala, nježno i raskošno ukrašenog
uzorcima geometrijskih oblika protkanih licima. Rogovi su bili graciozno
zakrivljene antene. Isprva mi se činilo da su im površine grube. Kad sam
bio dovoljno blizu da tu motku opipam, vidio sam da je zapravo prekrivena
tako tankim pismom da bi ga bilo gotovo nemoguće pročitati čak i na
dobrom svjetlu, pismom za koji sam bio siguran da ga nikad prije nisam
vidio. Činilo se očito da trebam uzeti tu motku, iako mi zbog toga neću
moći držati endieva štap spremnim. Nakon kraćeg razmišljanja, premjestio
sam remen u svoju desnu ruku pa uzeo rogati kolac lijevom.
Osjećaj je bio kao da sam taknuo zmiju. Oči su mi govorile da se
ništa nije dogodilo; kolac je i dalje bio ukočen i ravan, antena protegnutih
uvis. Ali pod prstima sam osjetio neko biće: hladno, živo i mišićavo. U
jednom trenutku sam ga zamalo ispustio, a sad sam siguran da bih, da sam
ga tada ispustio, bio poginuo. No, budući da je uz sav taj dojam žive sile
postojao i jedan osjećaj podatnosti - poslušnosti, gotovo kao što mene
slušaju moji vlastiti udovi - nisam. Premda je bio lagan, smjestio sam ga na
rame.
Odjednom ulica više nije bila prazna. Stvorenja od iste one vrste koja
je otela Cim - saznao sam da sebe nazivaju Min - izlazila su iz svakih
vrata, pa čak i skakala s gornjih katova, slijećući, odzvanjajući, bez ikakve
zadrške, drobeći kamene cvjetove tako da su im se dragulji iz njihovih
središta kotrljali pod nogama. Počeo sam trčati, ali su ničice padali pred
mene.
Vidjevši to, zaustavio sam se i čekao da progovore, ali nisu. Kad sam
se najzad, vidjevši da me ne namjeravaju povrijediti, sagnuo da jednog
opipam, podigli su se tako da su klečali preda mnom otvorenih dlanova; a
tada, jako nježno i ljubazno, uzeli su me za ruku i poveli me dalje niz
cvjetovima nakićenu ulicu sve do jedne točke u koju su se slijevale sve
ulice. Tamo se ispružila jedna monstruozna zgrada - golema i drukčija,
koliko je to bilo moguće, od svih drugih građevina u gradu: ograđena
zidom, načičkana tornjićima i balkonima, još uvijek je bila u izgradnji:
izgledalo je da je sav materijal koji leži oko nje otpadni, ukraden s tihih,
golih tornjeva.
Ušli smo u to mjesto zakoračivši kroz kako se meni činilo nizak,
širok otvor. Sve do tog trenutka nisam bio siguran znaju li ta stvorenja koja
su me pratila govoriti; ali kad smo ušli čuo sam kako neka iza mene
mrmljaju. Premda nisam mogao razabrati što su rekla, zvučalo je kao govor
Wiggikkija i svih drugih naroda što sam ih dotad sreo. Okrenuo sam se
prema jednom od njih i upitao ga kamo me vode.
"Na visoko sjedište, mjesto suđenja."
Drugi je rekao: "U prebivalište čistoće."
"Zašto?" upitah.
"Ti si potpun i cjelovit, savršen."
"A ti nisi?"
Stvorenje kojem sam se obraćao zastalo je okrenuvši se prema meni.
Bilo je to prvi put, barem mislim, da sam shvatio kako im lica nisu
jednostavni užasi - nego da mogu poprimati neke izraze, iako se na neki
način činilo, bar ponekad, da njihovi mehanički dijelovi bolje reagiraju na
njihove emocije od preostalih djelića prvobitnog organizma (koji su, u
svakom slučaju, bili drugačiji kod svakog od njih). Nešto je - u to sam
vrijeme mislio da je to bila srdžba, ali je mogao biti i očaj - izobličilo
bezobličnu masu metala i plastike od kojih se sastojao. Reklo je: "Mi smo
kakvi nas vidiš!"
"Žao mi je", rekoh. "Nisam naviknut na vaš izgled, ali meni izgleda
da ste savršeni primjerci vlastite vrste."
Drugi je, stojeći iza mene, rekao: "A tvoje vrste?"
 Po mom izrazu lica je morao zaključiti da nisam razumio što misli.
"Kad bi mi bili od tvoje vrste, što bi onda bilo?"
Rekoh: "Ali niste." Ipak, mislim da sam tada već počeo donekle
shvaćati što su oni, pa nisam rekao više ništa.
Počeli smo hodati. "Ti si muško", jedan od njih reče.
Kimnuh glavom.
"Imaš li saznanja o onima koji nisu?"
Rekoh, "Već ste uzeli ženu koju znam - Cim Koja Zrači."
Nekoliko njih odmahnulo je glavom, a onaj kojem sam se obratio
reče, "Ona nije ljudska žena."
"Meni se činilo da je."
"Bio si obmanut."
Zboreći tako probijali smo se niz dugi hodnik s puno zavoja. Prvih
nekoliko metara je s jedne strane bilo prozora, ali kako je hodnik dalje
zavijao prema unutrašnjosti prozori su nestali, pa su preostali samo tamni
zidovi na koje su bile pričvršćene iste one svjetiljke kao i na vanjskim
zgradama. Čuo sam jedno stvorenje iza sebe kako govori drugome: "Sad će
ih biti dvoje."
Zatim smo ušli u široku, mračnu prostoriju niskog stropa u kojoj su
po podu bili razbacani grimizni jastuci. Mali podij, ne viši od šest
centimetara, protezao se oko zidova; oko njega su, jedna uz drugu, bile
postavljene stolice. Iako su sve druge bile prazne, jedan je čovjek sjedio na
stolici nasuprot ulazu kroz koji smo ušli. Držao je rogat štap sličan mojem,
a Cim Koja Zrači je bila vezana lancem za njegovu stolicu. Kad je ustao i
krenuo nam u susret, vidio sam da je patuljak i da je vrlo debeo.
Dok nam je prilazilo, stvorenje koje me donijelo k njemu palo je na
koljena. Gledao me obazrivo, oslanjajući se o svoj štap, pa rekao: "Zar ne
vidite da će umrijeti? Ima ranu na prsima."
"Još uvijek hoda", reklo je jedno od stvorenja koja su klečala. Možda
će ipak preživjeti ako ga liječimo."
"Umrijet će", patuljak ponovi. Cim Koja Zrači nije rekla ništa, ali me
pogledala pogledom koji mi je slomio srce. Tada mi je postalo jasno što su
mislili rekavši da ona nije ljudska žena. Lanac kojim je bila vezana za
patuljkovo prijestolje vodio je do njezina vrata.
 "Onda ga vodite", reče patuljak. "Liječite mu rane i javite mi kad
umre."
Rekoh mu da ako idem nekamo zbog liječenja, želim sa sobom
povesti Cim.
Prvo je to odbijao; zatim se, vidjevši da neću otići bez nje, okrenuo
na peti i posegnuo za njenom ogrlicom. Nisam vidio kako ju je oslobodio -
činilo se da je na njegov dodir jednostavno otpala. Cim je potrčala preko
sobe i zagrlila me, a ja sam je upitao je li dobro.
"Da", rekla je, "sad jesam. Ali uzeli su mi moju tuniku. Moramo je
naći prije nego odemo, ili ću se smrznuti. Kako su te ranili?"
„Ne znam. Ranili su me kad su tebe odveli."
"Dođite", reče jedno stvorenja. Sad ćemo te liječiti. Napraviti da si
dobro."
Pitao sam ga što će mi činiti.
"Popraviti tvoje tijelo. Neki tvoji dijelovi su oštećeni - mislim da ti je
vjerojatno probijeno jedno plućno krilo. Dat' ćemo ti novo koje nije
napravljeno od slabog mesa."
"A kad dobijem dovoljno takvih dijelova, bit ću kao vi. Rekli ste da
me želite zato što sam 'potpun i cjelovit'."
Nešto slično izrazu zabave iskrivilo je lice te stvari. "Misliš da smo
mi tako postali to što jesmo. Ne, nije tako."
Cim reče: "Ja sam ih slušala. Mislim da ih je nekad bilo daleko
manje - ali su se podijelili i popunili praznine onime što je neživo."
Stvorenje reče: "Zanimljiva ideja, ali i to je krivo."
Patuljak, koji se vratio na svoje mjesto, savivši svoje male noge pod
sobom, zareži: "Vi ne znate ništa. Vi ste poput djeteta koje je sasvim
slučajno odlutalo u kazalište pola minute prije nego će zavjesa pasti. Vidite
ljude koji se kreću, neki su maskirani; čujete glazbu, gledate događaje koje
ne razumijete. Ali ne znate je li taj komad tragedija ili komedija, a ne znate
čak ni jesu li ovi koje vidite glumci ili publika."
Dok je patuljak govorio, sva stvorenja osim onog koje je s nama
razgovaralo spustila su svoja lica do poda. Taj jedan nas je pozvao
mahnuvši rukom, pa smo iz sobe prijestolja krenuli za njim kroz druga
vrata. Pitao sam ga zašto se svi klanjaju patuljku.
 "On je čovjek", rekao je. "Ljudsko biće. Prije nego ste vi došli,
vjerovali smo da je on posljednji."
"Tada bi vas trebalo brinuti", rekoh, "odakle sam ja došao. Kako
znate da vani ne postoji cijela zajednica ljudi? Muškarci, žene, djeca, sve
ljudi, koji svi žive na nekom mjestu daleko od vas?"
"Zar postoji?" upita on.
"Ne." Odjednom sam se posramio.
"Zašto bismo se onda trebali brinuti? Odakle si ti došao, ako nisi za
sobom ostavio napredno ljudsko društvo?"
"Ne znam; zaboravio sam. Prije nekoliko dana Wiggikkiji su me
našli kako ležim u snijegu - to je sve što znam."
Cim Koja Zrači reče: "Ne moraš mu to govoriti."
Pokušao sam objasniti što sam osjećao. "Nemam sjećanja. Ali postoji
nešto iza tog ne-imanja sjećanja. Znam riječi za mnoge stvari koje se ne
sjećam da sam ih ikad vidio. Sjetim se neke stvari, i počnem je tražiti, a
tada shvatim da nisam nikad posjedovao takvu stvar - da police, ormari i
ladice koje nalazim u svom umu ne postoje. Sjetim se drugih ljudi oko
sebe; ali njih tamo nema."
"Ti ne znaš odakle si došao", reklo je stvorenje. "Ali ja ću ti reći.
Negdje, daleko odavde, u nekoj maloj dolini među brdima, rođen si među
ljudima koji se sjećaju starih vremena i visokih vrijednosti koje su jednom
bile čovjekove. Tamo si odrastao, ali dok si rastao, tvoji ljudi su nestajali -
dok na kraju nisi shvatio da su svi bili stariji od tebe, da si ti jedini
pripadnik svoje generacije. Zatim si ih gledao kako umiru, jednog po
jednog, i znao da ćeš kad zadnji od njih ode ostati sam, okružen ljudima
zvijerima koji iskapaju korijenje ili se međusobno glođu do krvi. I
naposljetku, kad je došao taj dan, tvoj te um izdao, a ti si otišao što dalje od
svoje doline i mrtve starice uz vatru. Tada su te našli Wiggikkiji. Sad si
sretan, jer ne vidiš razliku između zvijeri i sebe. Ali mi ćemo napraviti da
opet budeš cjelovit."
Rekoh: "Ja znam da niti sam jedan od Wiggikkija, niti Pamagika, niti
od naroda Cim Koja Zrači. Ali -"
"Oni su samo blato pod tvojim nogama. Ili još manje od toga.
Pogledaj onu koja ti je sada tako blizu. Ako je želiš ubiti zbog užitka koji
će ti to pružiti, samo naprijed."
 "U pravu si", rekoh, "mogao bih je ubiti. Ali samo zato što još uvijek
imam nešto što pripada njoj." Zatim sam odvezao svoji dugi remen od
kratkog zglobnog kaiša endieva štapa, i dao štap Cim Koja Zrači.
"Ja pričam o moralnoj snazi", nastavilo je stvorenje. Skrenuli smo niz
uzak, mračan hodnik i spustili se stepeništem. "Kad bi je ti ili Onaj Koji
Vlada htjeli uništili, to ne bi bilo pogrešno. Znaš kako se koristi ovaj štap
koji nosiš? Dodir njegovih rogova znači smrt."
"Ako očekuješ od mene da njime ubijem Cim, razočarat ćeš se."
Cim reče: "Ne vjerujem da je ovo mjesto na koje nas je doveo mjesto
izlječenja. U stvari, dok je blago svjetlo svjetiljki sve više slabilo, a
svjetiljke bile sve dalje jedna od druge postalo je tako mračno, da nisam
vidio ništa osim svjetla i sjene na Ciminom ljupkom licu, i treperenje i
staklaste oči stvorenja koje se prihvatilo da nas ovamo dovede.
Postoje razne vrste liječenja", rekao je. "Fizičko, mentalno,
moralno." Odjednom, on se od nas udalji, a ja začuh otvaranje i zatvaranje
nekih vrata.
Zatim su zasljepljujuća svjetla raščistila tamu. Pretpostavio sam iz
veličine i oblika prostorije u kojoj smo se našli da se nalazila ispod
prostorije s prijestoljem na kojem je sjedio debeli patuljak. Ali umjesto
podija okruženog sjajnim stolicama, bila je sasvim prazna. Pod je bio nalik
pločniku gradskih ulica.
Sa suprotne strane začuli smo jedva čujno tupo škljocanje, kao da je
netko podigao rezu na vratima. Cim se privila uz mene. "Poslao je nekog
da nas ubije", rekla je. Zatim su se vrata nasuprot nama, jedna od troja s
druge strane široke površine zemljanog poda, otvorila.
Čovjek koji je ušao nije bio krupan kao Nashhwonk, ali se morao
pognuti da prođe kroz vrata. Imao je neobuzdanu žutu bradu i dugu,
zapetljanu kosu koja mu se isticala na glavi tako da mu se glava činila
prevelikom za ramena, iako su bila dvaput šira od mojih.
No to nije bilo prvo što sam primijetio. Niti su to, barem tako mislim,
bile stvari koje bi netko drugi prve primijetio. Prije ičeg drugog, vidio sam
njegove oči: bile su goleme i žute kao zlato. A nakon toga sam uočio način
na koji se kreće. Kim koja Zrači je predivna, i kreće se tečnim skladom; ali
i ona uz njega ponekad izgleda trapavo.
Mislim da sam pogodio tko je prije nego što ga je zazvala imenom.
"Ketin", rekla je, i podigla endieva štap kao da će ga udariti, povlačeći se
dok se ramenima nije naslonila na zid.
"Da, Ketin" rekao je bradati čovjek. Glas mu je bio kao oluja
udaljena pet kilometara. Tresao je vratima pokraj onih kroz koja je ušao.
Mišići njegovih leđa mrsili su se sve dok nisu počeli nalikovati
žutosmeđim gromadama ogoljelih vjetrom.
Bio sam prestrašen - ali, na neki način se i nisam bojao. Želim reći,
osjećao sam svoju fizičku slabost, i znao sam da bi mi Ketin bio ubojit
protivnik.
Istovremeno, znao sam, ili sam mislio da znam, da Cim nije bila u
pravu kad je rekla: "Šalje nekog da nas ubije."
Rekao sam Ketinu: "Siguran sam da ćeš i sva druge naći zaključana."
"A", rekao je Ketin, i okrenuo se kao da je načinjen od dima. "Znači
da poznaješ ovo mjesto."
"Ne, ali ga razumijem."
To ga je na trenutak zaustavilo. Vidio sam kako mu je sumnja prešla
preko lica kao neka sjena. "A tko si ti?" pitao je. A zatim dodao: "Ti si onaj
koji slijedi Velike Saonice."
"Bio sam."
"Čuo sam o tebi netom prije nego su me odveli. Moj prijatelj - imao
sam ga ispod ruke, vidiš, ovako, i malo sam ga škakljao prije nego sam ga
ubio, i pitao ga da mi kaže što je novo - moj mi je prijatelj rekao da si
proveo noć među njegovim ljudima, pa se opet zaputio na trag Velikih
Saonica. Mogao bih te ubiti - ili nju - kao što sam ubio njega, i ako mi ne
pokažete izlaz, igrat ću s vama sitne igre sve dok mi ga ne pokažete."
"Mogao bi me ne ubiti, Ketine."
Ketin se nasmiješio, sasvim malo, pa krenuo preko sobe prema nama.
"Stani malo, i slušaj. Jedini razlog zbog kojeg su nas doveli ovamo je
da bih ja trebao ubio tebe. Naravno, to u poštenoj borbi nikad ne bih
mogao. Ali ovaj je štap smrtonosno oružje - na neki način koji ja ne
razumijem. Kad bih te ubio za mene bi to bila samoobrana, ali bih ubrzo
zbog toga bio ponosan, i počeo bih na ljude poput Cim i tebe gledati kao na
drugačije od sebe."
"Imao bi pravo biti ponosan", Ketin reče, "da ubiješ Ketina."
"Još sam ponosniji na to što te dosad nisam ubio. Mislim da znam
kako možemo odavde pobjeći. Pogledaj gore. Svjetla ne osvjetljuju strop,
ali pretpostavljam da ti u mraku vidiš bolje od mene. Što vidiš?"
"Gredu koja drži krov."
"Negdje u krovu moraju biti vrata. Vrata koja se otvaraju nadolje."
"Ne vidim nijedna." Ketin se premjesti, lica okrenutog prema gore.
Cim reče: "Vratosječe, kako to znaš?" I ona je gledala.
"Moraju biti. Ova prostorija je ispod sobe s prijestoljem. Velika je, a
ipak nenamještena; a Ketina su držali u susjednoj prostoriji spremnog da
ga puste na svakog tko se ovdje zatekne. Vrsta uma koja bi željela ovakvu
prosto riju htjela bi i da svoje neprijatelje može bacati u nju. Slažem se s
prirodom ove čitave jeftine palače - pretenciozna je, neplanska, naizgled
izgrađena iz hira, od dijelova skinutih s boljih građevina koje su ovdje bile
davno prije nje. Djetinjasto."
"Siguran si? Zašto nas onda nisu ovamo bacili odozgo?"
"Rekao bih da je prekidač ugrađen u patuljkov stolac. On bi trebao
biti taj koji je naredio da se ovo mjesto sagradi, ali on nije osoba koja nas
je željela ovdje. Zbog jedne stvari, ja imam štap i mogao bih njime ubiti
Ketina. Je li s tobom bio okrutan?"
"Ponekad", rekla je Cim, "ali ne na način koji sam očekivala - ne
onako kako je bio Ribolovac.
Ketin promrmlja: "Mislim da me obmanjuješ - ili obmanjuješ samog
sebe."
Odmahnuo sam glavom i pokazao štapom. "Eno ih."
Ketin je došao do mene; i premda sam, kad se približio, shvatio da je
bio još veći nego što mi se činilo, više ga se nisam bojao. "Vidim ih",
rekao je. Čučnuo je, pa skočio i zgrabio grede koje su podupirale pod sobe
s prijestoljem.
"Promaknula su mi", priznala je Cim, "a bila su točno u sredini gdje
smo ih svi mi morali vidjeti."
"Morala su biti - patuljak će htjeti baciti ljude koji stoje ispred
njegove stolice. Ali ljudi kao što ste ti i Ketin - i Wiggikki, to sam
primijetio - uvijek stanu više prema rubu nekog ograđenog prostora. Ti si
čak trčala duž jedne strane traga Velikih saonica kad sam te našao. Ti želiš
vidjeti bez da tebe vide, i imati neku vrstu zida na koji ćeš se osloniti
leđima ako te netko napadne."
 "A ti ideš u sredini", Cim je rekla. "To me ponekad brine. Po tome si
sličniji patuljku - ime mu je Mantru - nego nama. Dok sam bila zarobljena,
primijetila sam da i on hoda po sredini."
Iznad naših glava, reza koja je držala vrata u podu sobe s prijestoljem
je zaškripala, slomila se uz prasak i stropoštala bučno na pod. Iza nje su se
vrata otvorila nadolje, pa je Ketin, uz svu svoju veličinu, prošao kroz njih
gotovo brže nego sam ga ja mogao slijediti pogledom. Iznad, netko vrisne.
"Možeš skočiti prema gore, Vratosječe?" Cim me upita. "Sumnjam
da će se Ketin vratiti po nas."
Prije nego su me ranili to bi mi bilo lako. Sad mi je za to trebala sva
moja snaga; uspio sam se jedino uhvatiti za rub otvora. Zaljuljao sam noge,
ali ih nisam mogao dovoljno podići da se njima uhvatim s druge strane.
Osjetio sam da se nešto olabavilo, a kroz kožne zavoje počela mi je curiti
krv. Zatim se stvorio Ketin, koji me, zgrabivši kombinezon koji mi je bio
privezan oko pasa, povukao gore.
Osim četiri crvene stvari slične rakovima koje su klizile u lokvi krvi
na podu, dvorana je bila napuštena. Pogledao sam ih pažljivije i vidio da su
to dva Mina. Mehanički dijelovi njihovih tijela su i dalje živjeli, iako ih je
Ketin rastrgao oko pasa. On je sad lutao prostorijom kao da je očekivao da
će naći nekog skrivenog iza stolica. Kad sam došao do daha, rekao sam mu
kako mislim da se sjećam puta kojim su Cim i mene odveli u prostoriju
ispod sobe s prijestoljem, i da ću otići po nju i osloboditi je.
"Nema potrebe", rekao je, pa skočio kroz vrata u podu. Odmah se
vratio, s Cim zataknutom pod rukom kao da je neki zavežljaj. Kad ju se
spustio bila je prestrašena, ali se pridržala za moju motku i endieva štap.
"Sad možemo ići", Ketin je mrmljao.
Rekoh: "Moramo naći Cimin kaput"
"I moj. Uzeli su mi ga." Po prvi put mi je sijevnulo da je Ketin bio
takoreći gol; sjećam se da je njegova partnerica nosila zaštitnu odjeću od
otrcanog krzna.
Otisnuli smo se prvim hodnikom koji smo našli, ali nismo prošli ni
dvadeset metara kad je neka vrsta projektila - pretpostavljam onakvog
kakav je mene ranio u noći kad su odveli Cim - prošla između Ketinove i
moje glave i tupo udarila u zid iza nas. On je htio nastaviti dalje, ali sam ga
zaustavio, rekavši mu da će zasigurno poginuti.
"Ja se ne bojim."
 "Dobro, onda se ja bojim za nas obojicu, a ubit će nas obojicu bojali
se mi ili ne. Vraćamo se natrag."
"Ali Ketin i ja ne možemo ovakvi van", reče Cim. "Tako ćemo isto
umrijeti."
"Tamo vani postoji cijeli jedan grad, u pećini, gdje je toplo. Sigurno
je da ćete tamo naći nešto što vam može poslužiti kao odjeća. Dok sam
govorio već sam ih vukao za sobom; za nekoliko sekundi vratili smo se u
kružnu sobu s prijestoljem.
Dok smo se mi probijali vijugavim hodnikom kojim su me vodili tek
malo prije, pomislih da sam se izgubio. Zatim smo izašli van, na čišći zrak,
gdje su visoki, goli kosturi drevnih zgrada podizali ponosno glave iznad
bezlične hrpe koja je bila patuljkov dvorac.
Mini nas nisu progonili; satima smo skitali niz beskrajne prolaze
između tihih mehanizama. Dugo sam se pitao gdje su živjeli graditelji tih
zgrada. Negdje je moralo biti ugodnih prostorija, mjesta u kojima su jeli,
spavali i možda se rekreirali, ali nismo pronašli ništa osim pravilnih redova
metalnih ruku i dlanova, kotača, čudnih alatki i svjetala. Na kraju sam
shvatio da grad - kako sam se naviknuo zvati ga - uopće nije bio grad,
nego golem kompleks skladišta, smještenih pod zemljom gdje su strojevi
trebali biti zaštićeni od djelovanja vremena. Graditelji, tko god oni bili,
živjeli su na površini, i svi - ili skoro svi - nestali su odavna. Sjećam se
onih kola prema kojima me uputio stroj koji je još uvijek bio u radnom
stanju kad sam ga našao. U njima sam otkrio bijele kocke koncentrirane
hrane koje i dalje nosim, i shvatio da su morala služiti radnicima koji su
gradili te zgrade - ili možda njihovim gospodarima, jer su radnici sigurno
bili strojevi.
Ta mi je misao pala na pamet tek kad sam shvatio da smo blizu
mjesta gdje sam naletio na veliki mehanizam koji me odnio do kola. Rekao
sam Cim Koja Zrači i Ketinu da me slijede i poveo ih do njega.
Stajao je upravo onako kako sam ga bio ostavio. Možda me
prepoznao - kad smo došli niz prolaz, glava mu se pomaknula, tupo
svjetlucajući. Mogu zamisliti da je u njegovim slijepim očima, koja nisu
ništa drugo nego svjetla, bilo nekakvog izraza dobrodošlice, ali to je bilo
nemoguće. Kad sam ga zapitao hoće li napraviti ono što mu kažem,
podigao je svoju ruku s golemom, zubatom kandžom i taknuo njome
bradu. Rekao sam mu da potraži druge strojeve koji su, poput njega, još
uvijek u radnom stanju.
 Našao je dva. Jedan nije imao ni dlanove ni ruke nego dugi savitljiv
vrat i trometarske čeljusti. Puzi kao zmija, pa sam ga nazvao Zmaj. Drugi
je hodao na šest nogu, podižući prve tri pa druge tri. Imao je četiri ruke, od
kojih dvije veće i dvije manje. Taj stroj zovem Buba. S njima smo se
Valjak i ja vratili do oronule palače.
Zbog nekog razloga očekivao sam da ću vani naići na Mine, odlučne
da je brane, ali na vidiku nije bilo nikog. Objasnio sam trima strojevima da
tra žimo toplu odjeću; provjerio sam znaju li što je to odjeća. Zatim sam im
naredio da počnu rastavljati patuljkovu zgradu, i da je rastavljaju sve dok
ne nađu odjeću.
Nakon toga smo promatrali kako, dio po dio, bezlična struktura
nestaje. Mislio sam da će ta tri stroja raditi neovisno jedan od drugog, ali
nije bilo tako. Surađivali su kao da komuniciraju na neki za nas nečujan
način. Zmaj je uzimao dijelove koji su bili najviši, otkidajući ploče i grede
svojim velikim ustima i spuštajući ih na tlo odakle bi ih Valjak odvlačio.
Buba je podizao najteže dijelove, dok su mu se noge po potrebi povećavale
i smanjivale. Prašina, prva koju sam vidio u špilji, podigla se u zrak dok su
radili, a s njom i jedak miris.
Kad je možda dvadesetina zgrade nestala, iz nje se razliše Mini. Neki
su nosili oružje, ali nisu pucali na strojeve niti su nišanili prema nama.
Nekoliko trenutaka su stajali i promatrali razaranje; zatim nam je jedan -
mislim da je to bio onaj koji je vodio Cim i mene u prostoriju ispod sobe s
prijestoljem - došao do nas. Njegovo je oružje imalo oblik štake; kad nam
je prišao na pet metara, položio ga je uz svoju nogu. "Zaustavi ih", rekao
je.
Rekao sam mu da ih zaustavi sam ako može.
"Mi to ne možemo. Mi smo im govorili, ali nas nisu htjeli slušati.
Ako ih napadnemo, branit će se. Što je to što želiš?"
Cim reče: "Moju tuniku. Ketinov plašt. Kad ih dobijemo moći ćemo
se vratiti van, tamo gdje pripadamo, i ostaviti vas u ovom grobu kojem i
pripadate."
"Dobit ćete ih. Recite strojevima da se zaustave."
Cim me pogledala, ali ja nisam rekao ništa.
"Odmah. Recite im da se odmah zaustave."
"A onda, kad više ne budu rušili gnijezdo vašeg mrava, onda nas
možete ubiti."
 "Ne. Zašto bismo vas onda ubili? Ako odlazite? Mogli biste ih opet
pokrenuti prije nego umrete. Ostavit ću svoje oružje ovdje da leži i reći ću
ostalima da spuste svoje."
Rekao sam Ketinu da uzme oružje i uništi ga; poslušao me, slomivši
ga preko koljena brzim pokretom nakon kojeg je bilo iskrivljeno i
potrgano.
"Donijet ću vam vašu odjeću", stvorenje je reklo. "Onda ćeš im reći
da stanu." Požurio je ne čekajući moj odgovor.
Uskoro se vratio. Trčao je kao neki stroj, ali sam imao dojam,
usprkos neživom svjetlucanju njegovih očiju, da se to neki čovjek
ravnomjernim tempom kreće na mehaničkim nogama. Opet se zaustavio na
pet metara od nas. Bacio nam je krzna pod noge, kao da su mu zaprljala
ruke. Gledao sam kako Cim navlači svoju predivnu tuniku, a Ketin veže
svoj plašt oko ramena. "Sad ih zaustavi!" reklo je stvorenje.
Odmahnuo sam glavom.
"Pristao si!"
Rekao sam mu da ja nisam pristao ni na što, a on je pokazao na Cim.
"Ona je to rekla. Ako vam vratimo odjeću, vi ćete otići; zaustavit ćete
strojeve i vratiti se u gornji svijet."
"Ona je životinja", rekao sam. "Njena riječ ne obavezuje čak ni nju
samu, a kamo li mene."
Okrenuo se i opet odjurio, a ostali Minovi su ga slijedili u zgradu.
"Cijelu ćeš sravniti sa zemljom?" Cim upita.
Kimnuo sam glavom.
"Mislim da ti Mantru to neće dozvoliti", rekla je Cim. I bila je u
pravu. Nije prošlo ni tri ili četiri minute kad sam ugledao patuljka koji se
pentrao kroz ruševine uz pomoću nekoliko Mina. Valjak je stigao do njega
s tovarom upropaštenih ploča, pa sam pomislio da će ga se bojati, ali nije.
Viknuo je nešto Valjku - nisam uspio čuti uz buku koju su druga dva
podizali - nakon čega je Valjak stao i spustio ploče. Ponovo je nešto
viknuo, nakon čega je Buba postala nepokretna. Zmaj je polako spustio
vrat uvukavši tri četvrtine svojih teleskopa u sebe, pa se umirio. Držeći
svoj račvasti štap kao da je koplje, patuljak nam se približi.
Nisam imao pojma kako bi moj vlastiti štap mogao upotrijebiti kao
oružje, ali sam mu krenuo ususret. "Samo smo mi ostali", rekao je. "Nisi
mi smio pokušati uništiti dom"
"Ti mene nisi smio pokušati ubiti u njemu."
"S onom zvijeri? To nisam bio ja nego moj vezir. I nije bilo stvarne
opasnost - mogao si ga lako ubiti, mi smo mislili i da hoćeš.
Rekoh: "Što je bilo bilo je."
"Ništa nije bilo što se ne bi moglo popraviti. Pošalji svoje ljubimce
van. Ti strojevi koje si našao, i moji sluge, mogu popraviti štetu. A jednog
dana -"
Glas mu je puknuo. Na njegovu debelom, škiljećem licu nisam
mogao pročitati nikakav izraz: moglo je pokazivati i nadu i očaj.
"Jednog dana?" upitah.
"Jednoga dana moje će sluge možda naći ženu ljudskog roda za mene
- za nas da je dijelimo. Zato sam ih slao van. Ali zvijeri su sve više kao mi;
tako da ponekad naprave greške koje ne bi napravile da su za usporedbu
imale isijavanje mojih misli.
Rekoh: "Ne vjerujem da si baš to htio reći." Ne znam kako sam to
znao, ali znao sam.
Lice mu se zategnulo iako je bilo masno i mekano. "Ako mi se budeš
smijao", rekao je, "ubit ću te."
"Nisam se već jako dugo ničem smijao."
"Jednoga dana ljudska će se bića možda vratiti na ovaj svijet. Onda
će nas ovdje naći, pa ćemo satrti zvijeri kao što smo činili nekoć i podizati
nove gradove prema zvijezdama."
"Jasno mi je", rekoh, "ali mi odlazimo."
Ne znam što mu je tada prošlo kroz glavu - na trenutak sam bio jako
iznenađen kad me napao. Možda je to bilo samo zato što nisam želio
dijeliti njegov san. Još je vjerojatnije da me napao jer sam, dok smo
razgovarali, odvezao rukave svog kombinezona koji mi je bio zavezan oko
pasa zbog hlađenja, i stao uvlačiti ruke u njih. Moguće je da je tek tada
primijetio da nisam odjeven u krzno - da nosim odjeću Velikih Saonica -
pa je mislio da sam jedan od onih koje je čekao; da sam ga namjeravao
napustiti.
Kakogod bilo, nasrnuo je na mene svojim štapom koji je bio sve
veći, tako da je izgledalo kao da račvasta glava leti zrakom poput jednog
od onih vampira. Pomaknuo sam svoj vlastiti štap da ga udarcem skrenem
u stranu, kad je on u mojoj ruci oživio. Opet sam osjetio da ima mišićavo
tijelo neke tanke, hladne životinje. Omotao se oko patuljkova štapa i njih
dva su se podigla uvis, šibajući se međusobno svojim tankim rogovima.
Spomenuo sam da je štap davao osjećaj hladnoće, ali je postao još
hladniji, hladniji od bilo kog leda što sam ga ikad taknuo - iako znam da to
što sam osjetio nije bila hladnoća leda ili snijega, nego nešto sasvim drugo,
neko pražnjenje za koje je hladnoća jedina riječ koju znam.
Zatim se patuljkov štap - možda samo jer je bio dulji - počeo svijati
natrag.
Pogledao sam ga u lice i vidio da trpi bol. Stiskao je štap s obje ruke
dok mu je znoj kapao s redova podbradaka. Dva su se štapa savila prema
njemu dok sam ja istovremeno osjećao kako moj vlastiti štap crpi svu moju
snagu. Činilo se da mi život ističe kroz ruke pa niz štap.
Tada su se obje glave našle blizu njega, nakon čega se moja odvinula
za jedan metar svoje duljine pa tresnula samog patuljka. Ispustio je svoj
štap, a tanki rogovi mog štapa zatjerali su mu se u tijelo s obje strane. Kad
je umro, osjetio sam veliko zadovoljstvo i snagu koji su me ostavili slabog,
potresenog i zbunjenog.
Tada nisam razgovarao o toj borbi ni s Cim ni s Ketinom; ali noćas,
kad smo se ulogorili, njih su dvoje razgovarali o tome. Shvatio sam da nisu
vidjeli što sam napravio. Oboje su rekli samo da je patuljak usmjerio svoj
štap u mene, a ja svoj u njega, i da je on pao mrtav. Ne znam zašto je tome
tako. Ipak sam osjećao, čak i tada, da se borba štapova odvijala izvan našeg
svakodnevnog svijeta.
Napustili smo grad nakon patuljkove smrti. Stvorenje koje je on
nazvao svojim vezirom došlo je do nas i pitalo namjeravamo li sravniti ono
što je preostalo od palače. Ja nisam mogao govoriti, ali je Cim rekla da
nećemo.
Rekao je: "Nije važno ako je sad srušite. Upotrijebit ćemo taj
materijal za izgradnju Mantruova groba."
Ketin je žudio otići i požurivao me da mu pokažem put; stoga sam
krenuo. Cim je pošla sa mnom. Iza nje sam začuo zveket i huk strojeva.
Okrenuo sam se, misleći da su nastavili s uništavanjem patuljkove palače,
ali sam vidio da nas prate.
Hodao sam pola kilometra, ali sam nakon toga bio preumoran da
nastavim dalje. Valjak je ispružio svoje velike ruke prema meni, pa sam
mu zajahao na glavi, onako kao kad sam ga našao. Bilo je mjesta za Cim i
Ketina, ali su se oni bojali i nisu se željeli popeti.
Nakon nekog vremena koje je meni prošlo zapanjujuće brzo, stigli
smo do ruba grada. Odjednom su zgrade nestale, a sva svjetla u špilji bila
su iza nas, osim svjetala strojeva. Zatim smo prošli kroz špilju, s Valjkom,
Bubom i Zmajem koji su hučali skrećući oko otpalih kamenih ploča, dok
su Cim i Ketin hitali da održe korak. Jako brzo smo bili u uskoj pećini koja
vodi u vanjski svijet, sa strojevima koji su odbijali stalaktite sa stropa
svojim željeznim ramenima, tako da je, dok smo se probijali na svjetlo
dana cijelo vrijeme uzduž i poprijeko pećine odzvanjalo od rušenja
polomljenog kamenja.
Postalo je puno hladnije bez nekog upozorenja. Namirisao sam
hladan zrak i snijeg. Pričvrstio sam prednji dio svog kombinezona. Valjak
je skrenuo oko zavoja; ugledao sam uzak otvor ušća pećine, i svjetlo na
bijeloj površini s vanjske strane. Bojao sam se da će biti noć kad izađemo,
ali je bilo poslije podne.
Cim i Ketin su htjeli odmah izaći iz pećine. Uvjerio sam ih da ostanu
i rekao strojevima da zatvore ulaz. To su i učinili srušivši na tone stijena.
Uzevši u obzir energiju i ustrajnost Mina, bio sam siguran da će s
vremenom prokopati izlaz, ali će svijet bar neko vrijeme biti siguran od
njih.
Kad su strojevi završili, sunce je prošlo pola puta niz nebo. Rekao
sam Cim i Ketinu da ću nastaviti za Velikim Saonicama, stavivši im do
znanja da je to bila moja vlastita odluka i da nemaju nikakve obaveze poći
sa mnom. Cim je rekla da osjeća isto što i ja; Ketin nije, ali je rekao da će
ići s nama dok ne bude imao priliku ubiti za nas, tako da imamo nešto za
jelo. Pokazao sam mu bijele kocke koje sam uzeo iz kola u pećini, ali
mislim da nije shvatio čemu služe.
I to je sve za danas (što je, siguran sam, najdulji dan koji sam dosad
zabilježio). Da kažem istinu, ovo neću ni probati preslušati još jednom -
bojim se da sam iscrpio kapacitet snimača. Dok sam večeras pričao,
konačno sam shvatio da ova sprava radi više od jednostavnog čuvanja
mojih riječi. Sad znam da je ovo sredstvo za komuniciranje, i da me ti, na
Velikim Saonicama, slušaš dok ja govorim. Kad sam miran i nema
nikakvog zvuka osim pucketanja vatre, Ciminog tihog disanja, i Ketinovih
drhtavih uzdaha, mislim da ja čujem tebe. Nije mi jasno zašto ne želiš sa
mnom razgovarati, ali dovoljno mi je da znam da si tu.
***
Ovo je jedanaesti dan. Taj dan je bio loš, iako ne sasvim. Sinoć sam
sanjao - pretpostavljam zato što sam opet spavao na hladnoći - o Ciminoj
otmici. U snu su došli Mini, i njihovi projektili su me pogodili kao i prije;
ovaj put je bol bila mnogo jača nego u stvarnosti, a ja sam ležao u snijegu
okružen beskorisnim komadima suhog drva, znajući da moram sve početi
iznova, da će Velike saonice kad se vratim biti dalje nego ikad.
Ali to je bio samo san.
Buba se jutros nije mogao micati. Očito ga je noćas ubila hladnoća.
Valjak nam je rekao nekoliko stvari za koje je mislio da će mu pomoći, ali
nijedna nije bila učinkovita. Cim je plakala. To je bilo prvi put da sam je
vidio kako plače. Valjak joj je objašnjavao da Buba nije bio stvarno mrtav,
da će opet biti živ ako ga popravimo. Ona to nije mogla shvatiti, i iskreno,
mislim da je ona bila bliže istini nego on. Nitko neće doći s alatom i
vještinom potrebnim da Bubin mehanizam ponovo proradi; ako ga je jedna
hladna noć zaustavila, što će mu tek napraviti njih stotinu?
Nastavili smo dalje samo s Valjkom i Zmajem. Ja sam se vozio na
Valjku, ali je metal njegove lubanje bio tako hladan da sam morao odsjeći
nešto žbunja i sjesti na njega. Za nekoliko sati smo izbili na trag Velikih
Saonica. Gotovo je do kraja ispunjen nanosima snijega, ali još
raspoznatljiv, i strojevi se kreću brže u njemu nego kad su morali
zaobilaziti gromade.
Ketin nas je napustio, rekavši da će nas naći sve dok se držimo traga,
i da on ide u lov. Vratio se nakon što smo se noćas ulogorili, noseći trup
mlade žene od neke vrste koja meni nije bila poznata. Bila je viša od svih
nas i mršavija, i morala je biti predivna prije nego što joj je Ketin slomio
vrat. On nije uopće htio jesti, rekao je da je ona samo za nas; Cim i ja smo
već bili jeli, pa smo je privezali Zmaju za leđa. Ketin će nas napustiti
ujutro.
Prije nego završim, moram reći da su mi rukavi kombinezona - tamo
gdje su ih vampiri razderali zubima kad sam ušao u špilju - stvarali više
nevolja nego što sam očekivao. Ti su otvori propuštali hladnoću u cijelo
odijelo. Povezao sam ih zadnjim komadom kože od jedara koje sam dobio
od Dugonoža, ali hladnoća je i dalje gadna. Mislim da me zbog nje rana
boli više nego što bi me inače boljela.
 ***
Dvanaesti dan. Nema se što puno reći. Slijedili smo trag cijelog
dana, ali nije bio ništa svježiji. Kad smo se probudili Ketin je već bio
otišao. Jako sam umoran, ali sam se prisilio neko vrijeme pješačiti da se
ugrijem. Oko podneva sam čuo pjesmu Wiggikkija - mislim da je to bila
neka druga družina, ali je pjesma bila ista. Podsjetila me na to kako smo
lovili Nashhwonka u snijegu, pa sam htio vidjeti hoću li još uvijek moći
trčati površinom snijega kao što sam onda mogao, ali nisam uspio trčati
dovoljno brzo. Mislim da ću opet moći kad mi bude bolje. Podigli smo
večeras logor, Valjak lomi drvo za vatru kao i prije. Cim je posudila moj
nož i odrezala dio noge mrtve žene na Zmajevim leđima, ispekla je i
pojela, ali ja sam samo popio nešto juhe spravljene od jedne bijele kocke.
Cim je bila puna pohvala za moj nož i to kako reže smrznuto meso -
uglavnom, barem ja tako mislim, jer vjeruje da sam deprimiran i da me
treba razvedriti. Istina je da sam samo umoran.
***
Trinaesti dan. Izgubili smo Valjka i Zmaja, i to u razmaku od samo
nekoliko sati. Prvo je stao Valjak i nije uopće mogao govoriti. Zmaj ionako
nije nikad ni mogao, tako da nam nije mogao reći kako da mu
pomognemo, iako smo na njemu probali ono isto (koliko smo mogli) što
nam je Valjak rekao da probamo s Bubom. Ništa nije pomoglo. Bio nam je
dobar prijatelj i nedostajat će nam. Nekoliko sati kasnije stao je i Zmaj.
Cim i ja smo nastavili slijediti trag, nakon što smo odrezali nekoliko
komada najboljeg mesa od žene na Zmajevim leđima. To je za Cim.
Iskreno, mislim da je ja ne bih mogao jesti.
Danas, prije nego se smračilo, kad smo se dogovarali da se
ulogorimo, pridružio nam se jedan Pamigaka. Isprva ga nisam prepoznao,
ali bio je to Bijela jabuka. Pun je priča, i mislim da je jako sretan što nas je
stigao - proveo je nekoliko noći sasvim sam; mislim da se jako boji.
Kaže da je nekoliko puta čuo za nas - izgleda da nas je vidjelo
nekoliko ljudi koji su nam se bojali priči. Navodno nas prate čudovišta.
Pitao sam Bijelu jabuku je li on vidio ta čudovišta. Nasmijao se i rekao da
nije, hvaleći se da nikad nije vjerovao u priče. Sigurno je prošao kraj
Valjka i Zmaja, mirnih i prekrivenih snijegom, ne shvaćajući što je to.
Pitam se je li sposoban shvatiti da se takve stvari mogu kretati ako ih sam
nije vidio kako se kreću. Ipak, kaže da ima pitanja koja bi želio postaviti
ljudima Velikih Saonica.
 Sada i on i Cim spavaju. On hrče, ali i uz njegovu buku čujem nekog
izvan kruga koji osvjetljava naša vatra - prikriveno kretanje otprilike
svakih pet minuta. Vjetar je stao, a njemu snijeg škripi pod nogama,
tkogod on bio. Držim svoj štap u blizini.
Osim toga čujem tebe kako dišeš, iako si ti daleko naprijed u Velikim
Sao nicama, i pitam se zašto ništa ne govoriš. Je li ovo neki test? Ako ga
prođem, napravim sve kako treba, makar samo jednom, hoćeš li onda
razgovarati sa mnom?
***
Ovo je četrnaesti dan. Ne znam zašto bi taj broj trebao biti važan, ali
mi se čini da je.
Grozan san sinoć. Dok sam bio u gradu u špilji, ubio sam jednog
Mina Ciminim endieva štapom, a poslije toga su mi se obraćali kao
nekakvom kralju. Sinoć sam u snovima stalno iznova pokušavao ubiti tog
istog Mina dok je on ničice padao pred mene govoreći da mi želi biti rob, i
da će raditi štogod budem tražio od njega. Ja sam ga nastavio udarati
štapom; svaki udarac ga je trovao, ali nije umro. Bio sam mahnit i
posramljen, kriv jer sam ubijao nekog tko mi je samo želio biti prijatelj - a
ipak, istovremeno, želio sam ga odmah ubiti tako da nitko nikad ne sazna.
Probudio sam se znojan, što je na toj zimi bilo jako neugodno; znoj
mi se zamalo smrznuo na tijelu čim sam se probudio. Nisam više zaspao,
ali kad se razdanilo potražio sam otiske stopala onog kog sam sinoć čuo,
tko god on bio. Lako sam ih našao, bili su veliki kao i moji. Na jednom
mjestu je prišao vatri na petnaest metara. Zbog nekog razloga, koraci su
mu bili nejednake duljine.
Danas smo jako malo napredovali; bio sam preslab da hodam dalje.
Vjerojatno nismo prešli više od deset kilometra. Tvoj trag je sve slabiji,
znači da putuješ brže od nas. Noćas sam rekao Cim i Bijeloj Jabuci da bi
trebali dalje nastaviti sami, ali nisu htjeli ni čuti za to. Sinoć je Bijela
jabuka pojeo veći dio mesa kojeg je Ketin donio; ali danas ga je
nadomjestio tragajući usput za hranom, tako da sam večeras uz svoju juhu
imao i biljni obrok.
"Vratosječe, slušala sam te dok si mislio da spavam. Znam da pričaš
u ovo crno uho, i da ti ono kad poželiš vraća tvoje riječi. Ti sad spavaš, a ja
ću ti pričati, a možda se, kad se probudiš i mene više ne bude, sjetiš i
poslušaš ovo - ili shvatiš da ti se ta stvar obraća mojim glasom ponekad
kad poželiš čuti svoj vlastiti.
"Volim te, ali te ne mogu voljeti kao svog muža, i ne mogu s tobom
dulje ostati. Kad bi samo tvoje srce bilo rođeno u tijelu Ribolovca, mogli
bismo živjeti kraj vode.
"Vjerovala sam da želim stići Velike Saonice. Kad si me primio na
svoje sanjke - sjećaš li se toga? - mislim da sam to željela još više nego ti.
Ali tad sam vjerovala da ćemo ih sutra, ili prekosutra, konačno ugledati.
"Sad znam da su nam šanse male, jer je trag svakog dana sve slabiji.
Ubrzo ćemo se naći u zemljama koje su meni nepoznate, a kako se trag iza
nas gubi, uskoro se više neću moći vratiti u rijeke i jezera koja sam
poznavala.
"Stoga noćas odlazim. Kad bih mislila da te mogu uvjeriti da kreneš
sa mnom, njegovala bih te dok sasvim ne ozdraviš; ali znam da nećeš ići sa
mnom, a ja ne mogu više ostati s tobom. Volim te, i željela bih da je
moguće da nas dvoje budemo zauvijek zajedno."
***
Petnaesti dan. Cim je otišla. Isprva sam pomislio da su je opet oteli,
ali snijeg je oko cijelog logora bio gladak, i nije bilo drugih otisaka osim
njenih. Bijela Jabuka i ja smo ih slijedili nešto više od pola kilometra.
Križali su se sa šepavim tragovima koje je ostavio onaj koji je preksinoć
kružio oko našeg logora, tkogod on bio, ali taj nije krenuo za njom.
Ponijela je sa sobom svoj endieva štap.
Zbogom, Cim.
Sinoć opet snovi u kojima sam ubio Mantrua. Za svoju slabost sam
bio krivio ranu u grudima i poderotinu u kombinezonu, ali sad znam što je
krivo: to je snaga koju mi je oduzeo račvasti štap. Mislim da je Mantru
morao nekoliko puta upotrijebiti taj štap kad je bio dijete, i da je zato tako
nizak. Kako stoje stvari, ja se ne mogu smanjiti, ali teško da će mi se leđa
izravnati, i...
Evo ga opet. Sad je znatno kasnije, mislim da je ponoć davno prošla.
Sjedili smo i razgovarali, planirajući cijelu večer. Ja sam šaptao u ovu
stvar, a Bijela Jabuka je spavao kad se pojavio Krivonogi. Iznenađen sam
zadovoljstvom koje sam osjetio samim tim što sam vidio to usko lice puno
ožiljaka - kao da sam odrastao među Wiggikkijima, a ne među njima
proveo tri dana. Nema sumnje da je to zato što su to bila moja prva tri
dana. Osjećam se kao da sam došao svome domu, ili je dio doma došao k
meni, iako se nisam previše družio s Krivonogim. Kadgod sam se prisjećao
detalja, uvijek su se odnosili na Crvenu Kluy ili njezina sina Dugonoža,
koji su mi u to vrijeme bili važni.
Krivonogog nisam nikad zapažao sve dok ga Nashhwonk nije zamalo
ubio. On se prije zvao Vatreni Kamen.
Ali evo ga ovdje; kaže da je prošlog tjedna slijedio Velike Saonice.
Kad je naletio na nas isprva je bio previše stidljiv da nam se pridruži. Sada
je ovdje. Hodao je oko naše vatre, kaže, zadnja dva dana veći dio noći;
vidio je kad je Cim otišla ali je nije pokušao zaustaviti ni razgovarati s
njom. Kaže da je plakala. Nadam se da je s njom sve u redu.
Krivonogi ima sanjke. Kaže da je čuo da sam i ja imao jedne, pa je
sam napravio jedne za sebe kako bi me stigao. Veće su od mojih starih -
onih koje sam kupio od Dugonoža mesom Nashhwonka - i trebale bi moći
povesti nas trojicu velikom brzinom čak i na slabom povjetarcu. Krenut
ćemo ujutro, i mislim da nitko od nas ne sumnja da ćemo dostići Velike
Saonice za četiri ili pet dana.
***
Mislim da mi je današnji, šesnaesti dan, bio najsretniji u životu,
jedrili smo cijelog dana pod vjetrom koji je puhao bočno pod kutem.
Putovali smo brže od samog vjetra i jedva smo morali mijenjati smjer
jednom u sat vremena. Budući da sad u tragu već ima velikih nanosa
snijega, ne klizimo po ravnim plohama kao što je meni uspijevalo prije,
nego izgleda kao da jedrimo po neprekidnom nizu niskih snježnih valova.
Krivonogi sjedi pjevajući na krmi. On je kapetan i skraćuje jedra; Bijela
Jabuka skače u snijeg i gura sanjke kad ih treba gurati, a premda mu je
tijelo zdepasto i naizgled punašno, u njemu je skriveno dosta mišića i
energije. Za to vrijeme ja sjedim na pramcu i uživam kao putnik. Nedostaje
mi Valjak, ali ovo je puno ugodnije od vožnje na njegovoj glavi; jedinu
buku stvaraju škripa jarbola i to malo vjetra. Inače, cijelo vrijeme ili
ubrzavamo ili usporavamo, a ja provodim vrijeme pitajući se kako će
Krivonogi riješiti sljedeći snježni nanos.
Noćas imamo najbolji logor koji sam vidio otkad sam napustio
Wiggikkije. Krivonogi je sa sobom ponio mali zasvođeni šator kakve
koriste, a on i Bijela jabuka su ga zatrpali snijegom. Uz sasvim malu
vatricu u sredini, skoro da je pretopio.
Prije nego završim, možda bih trebao spomenuti da sam cijelog dana
bio zabrinut - iako priznajem, ne previše - zbog straha da će me netko pitati
što je bilo s mojim štapom. Ostavio sam ga namjerno, kad smo sinoć
napustili logor. Krivonogi ima svoj štapoluk, pa mi štap neće trebati. Bio je
zadnja od stvari koje smo ponijeli iz špilje, osim hranjivih kocki i njihovih
malih kutija - a ostale su mi još samo tri kocke.
***
Sedamnaesti dan. Ovaj je dan bio topliji od svih koje sam dosad
vidio; Bijela Jabuka i Krivonogi su rekli da je i po njihovom iskustvu
najtopliji. Prema podnevu, snijeg se svugdje vidljivo topio. Svi smo se
bojali da ćemo zaglibiti, ali baš kad se činilo da ćemo sigurno morati sići i
vući sanjke, temperatura je malo počela padati jer je sunce prošlo svoj
zenit; uskoro smo klizili po dobroj, tvrdoj ledenoj kori.
Noćas smo podijelili bijele kocke iz špilje, iako ih Bijela jabuka i
Krivonogi prvo nisu htjeli. Zatim je Bijela jabuka otišao brati biljke, a
Krivonogi je otišao u lov sa svojim štapolukom i vratio se noseći snježnog
majmuna. Sve u svemu bila je to pristojna gozba.
Poslije. Nisam u stanju zaspati, pa sam izašao van. Vani je jako
svijetlo. Kad sam kroz ulaz šatora vidio odsjaj tog svjetla na snijegu,
pomislio sam da su na nebu sigurno oba mjeseca; ali čak je i u tom slučaju
bilo previše svjetla. Visoko na nebu nalazi se nešto slično suncu, ali
slabije. Izgleda kao da sja kroz golem srebrni oblak koji se proteže gotovo
od jednog horizonta do drugog prigušujući zvijezde. Gledao sam u to jako
dugo prije nego što sam shvatio u što gledam: bio je to reflektor sjajne,
fino rasute prašine omotane oko noćne strane svijeta. Lažno sunce je odraz
pravog sunca, a svjetlo koje bi bilo izgubljeno u svemiru, pogodivši veliko
konkavno ogledalo od srebrne prašine, odražava se na tlu.
***
Osamnaesti dan. Temperatura je bila samo nekoliko stupnjeva iznad
točke smrzavanja, i cijeli dan je bivalo sve toplije. Sanjke smo vukli veći
dio jutra, ali smo ih na kraju ostavili. Savjetovao sam Krivonogog da uzme
jedra i jedrilje, što je i učinio. Bijela Jabuka je nosio šator. Kretali smo se
puno sporije nego kad smo jedrili, ali nas to nije obeshrabrilo. Ako naše
sanjke ne mogu kliziti preko snijega, onda ne mogu ni Velike Saonice, a
naravno, prevelike su da ih se vuče.
Stoga iako možda putujemo sporije, one se više od nas ne udaljuju.
Mislim da ih od nas trojice najviše želi dostići Krivonogi. Kaže da nakon
što je ozlijedio nogu više nije želio ostati sa svojim narodom - uvijek mu se
činilo da kad ih on prestane gledati u lica, njihov se izraz lica promijeni; i
tako više nije mogao izdržati među njima. Ozljeda mu još uvijek nije do
kraja zacijelila, ali može dovoljno dobro hodati sam, i čak malo trčati.
Danas smo cijelog dana putovali prema žuboru tekuće vode.
Krivonogi i Bijela jabuka kažu da se snijeg topio i prije, iako nikad tako
brzo. Pokazao sam im noćas srebrni oblak i pokušao im objasniti što se
događa. Bili su zadivljeni, ali ne vjerujem da su shvatili.
***
Danas je devetnaesti dan, i noćas sam sasvim sam. Kad smo jutros
srušili logor, pokušao sam marširati s njima dvojicom; ali nakon nekoliko
sati nisam više mogao s njima držati korak. Rekao sam im da nastave bez
mene. Bijela jabuka me želio nositi, ali nije mogao sam. Krivonogi i on su
napravili nosila pomoću dvije mladice i jedara iz sanjki, ali su me uspjeli
nositi samo nekoliko koraka. Nakon toga ozlijeđena noga Krivonogog nije
više mogla podnijeti teret. Zatim su rekli da će ostati sa mnom dok mi ne
bude bolje.
Nije mi preostalo ništa drugo nego se pretvarati kako mislim da će
me ubiti i pojesti kad oslabim, kao što to rade Wiggikkiji. Istina je naravno
bila da su me tada mogli vrlo lako ubiti - ne bih se mogao braniti, i oni su
to znali. Pravio sam se prestrašenim i otišli su, iako su se stalno osvrtali za
mnom. Sad kad su otišli osjećam se usamljenim, ali što sam drugo mogao?
Nisam želio da zbog mene propuste Velike Saonice, a nisam ni tako glup
pa da povjerujem kako će meni biti bolje. Oni će uskoro stići Velike
Saonice, i kad budu pričali s posadom, reći će im za mene. To sam želio, i
to će biti skoro jednako dobro kao da sam i sam sustigao Velike Saonice.
Shvatio sam da se nakon svakih pet minuta pješačenja moram
odmoriti, pa sam napravio mali logor na način koji sam to činio kada sam
prije putovao sam. Dok ležim na leđima vidim lažno, odraženo sunce.
Cijeli svijet je sjajan i čudan, i pun zvuka otapanja. Sitne noćne životinjice
koje nikad prije nisam vidio izašle su van. Jedna mi je malo prije prišla.
Imala je velike oči i ljudsko lice, ali više slično nekom malom medvjedu,
iako kad razmišljam o tome ne mogu se sjetiti što bi trebao biti medvjed.
Na zapadu, u pravcu Velikih Saonica, kao da se njihov trag pod tim
čudnim svjetlom nastavlja u nedogled, kao da se želi omotati oko cijelog
svijeta. Prema istoku, odakle sam došao...
 Vidim kako se nešto kreće. Mislio sam prvo da su to još jedne
sanjke, ali sanjke ne bi mogle jedriti na snijegu koji ovako kopni. Što god
to bilo, približava se ubrzano, i čini se preveliko za sanjke. Možda je
toplina oživjela Valjak ... Ne, preveliko je čak i za njega. Veliko je kao
brdo, i vidim ljude koji stoje na tome.
I to mi je dovoljno. Sad znam tko si. Ovaj mali planet je okrugao, a ti
si se vratio, i vrijeme za priču u tu malu crnu kutiju je prošlo. Pričat ću s
tobom licem u lice. Tko je onaj visoki čovjek s tobom? Mislim da ima...
krila?
Istinskog kralja znanstveno-fantastične priče. Theodorea Sturgeona teško
da će uskoro netko skinuti s toga trona. Njegov cijeli opus priča i novela
objavljen je u 13 podebljih tomova. Njegov roman "Više nego ljudski",
osvojio je International Fantasy Award (dodjeljivala se od 1951. do 1957.
godine) i spada među 100 najboljih sf knjiga ikad objavljenih. Priču
"Mališan i čudovište" prvi je objavio slavni urednik John W. Campbell. Jr.
u magazinu Astounding Science Fiction u svibnju 1947.

THEODORE STURGEON

Mališan i čudovište

Tiny and the Monster (1947.)

prevela: Katarina Hanžek

Morala je saznati o Mališanu, morala je saznati sve o Mališanu.

Obvezali su se zvati ga Mališan. Dobro su se znali nasmijati imenu
kad je bio štene, kao i mnogo puta nakon toga.
Bio je njemačka doga, staromodan s tim svojim dugim repom, gladak
i sjajan u svom smeđem ogrtaču, koji je savršeno prekrivao njegova
mišićava ramena i prsa. Oči su mu bile velike i smeđe, a noge goleme i
crne. Imao je glas poput grmljavine i srce deset puta veće od njega samoga.
Rodio se na Djevičanskim otocima, na St. Croixu, u zemlji palma i
šećera, nježnih vjetrova i raskošnog bilja te tihog prikradanja fazana i
mungosa. Bilo je štakora u ruševinama starih gospodskih imanja u
podnožju brda. Bilo ih je u ruševinama debelih zidova koje su izgradili
robovi. Pašnjacima su trčkarali poljski miševi, a vijugavi su se potoci
caklili pod plavim nebom. No, gdje je na St. Croixu naučio biti tako
čudan?
 Kad je Mališan bio štene, tek uši i šapice, naučio je mnogo toga.
Većina onoga što je naučio bile su različite vrste poštovanja. Naučio je
poštivati taj brz i osvetoljubiv komadić inženjerstva zvanog škorpion, kada
ga je jedan od njih bocnuo u ispitivački nosić. Naučio je poštivati težinu
zraka koja je prethodila uraganu jer je znao da ona označava žurbu i
poslušnost svakog živog bića na imanju. Naučio je poštivati pravdu
dijeljenja jer bi bio odvučen od sise ili zdjela kad bi se naguravao s
drugima iz legla. Bio je najveći.
Te stvari, sve te stvari naučio je kao oblike poštovanja. Većina tih
stvari bile su oblici poštovanja. Nikad ga nisu udarili i iako je naučio biti
oprezan, nikada se nije naučio bojati. Bol koju mu je nanio škorpion,
srećom dogodilo se samo jednom, snažna, ali nježna ruka koja mu je
obuzdavala pohlepu, strašno nasilje uragana popraćeno napetim
pripremanjem - sve te stvari i mnogo više toga, naučile su ga pravdi
poštovanja. Polovično je razumio osnovnu etiku. Razumio je da se nikad
od njega neće tražiti da nešto učini ili ne učini bez valjanog razloga.
Njegova je poslušnost, dakle, bila implicirana jer je bila djelomično
razumljiva i s obzirom na to da se nije temeljila na strahu, već na pravdi,
nije se mogla miješati s njegovom snalažljivošću.
Sve to, zajedno s njegovom krvlju, objašnjavalo je zašto je bio tako
sjajna životinja. No, to nije objašnjavalo kako je naučio čitati. Nije
objašnjavalo zašto je Alec bio primoran prodati ga i to ne samo prodati ga,
već potražiti Alistair Forsythe i prodati ga njoj.
Morala je doznati. Cijela stvar bila je suluda. Nije željela imati psa. I
da je željela imati psa, nikada ne bi imala njemačku dogu. I da je htjela
njemačku dogu, to nikad ne bi bio Mališan jer je on bio pas sa St. Croixa,
kojega su trebali prevesti avionom sve do Scarsdalea u New Yorku.
Serija pisama koju je poslala Alecu bila su ispunjena začuđujućim
uvjeravanjem, baš kao i njegova kad joj je prodavao psa. Ona je upravo
putem tih pisama doznala sve o škorpionu i o uraganu, o štenetu Mališanu i
o načinu na koji je Alec odgajao svoje pse. Ako je ponešto i naučila o
Alecu, to je bilo posve razumljivo. Alec nikada nije upoznao Alistair
Forsythe, ali su preko Mališana dijelili veću tajnu od bilo kojih ljudi koji su
odrasli zajedno.
"Na pitanje zašto sam pisao upravo tebi, od svih ljudi", pisao je Alec
odgovor na njezino izravno pitanje, "mogu ti samo reći da te ja uopće
nisam odabrao. Bio je to Mališan. Jedan čovjek s kruzera spomenuo je
tvoje ime kod mene, jedno popodne dok smo pili koktele. Bio je to, ako se
dobro sjećam, neki dr. Schwellenbach. Ugodan stariji čovjek. Na sam
spomen tvog imena, Mališan je podignuo glavu kao da sam ga dozvao.
Podignuo se sa svog mjesta pored vrata i njušeći zrak doskakutao do
doktora podignutih ušiju. Na trenutak sam pomislio da mu je stari gospodin
nudio hranu, ali nije. Zasigurno je ponovno htio čuti tvoje ime. Tako da
sam pitao za tebe. Dan-dva nakon toga prepričavao sam događaj
prijateljima i kad sam ponovno spomenuo tvoje ime, Mališan je došao do
mene i gurnuo njušku u moj dlan. Tresao se. To me pogodilo. Javio sam se
prijatelju u New Yorku i zamolio ga da pronađe tvoje ime i adresu u
telefonskom imeniku. Ostatak znaš. Isprva sam ti htio ispričati sve, no
nešto me ponukalo da predložim prodaju. Nekako mi se nije činilo
ispravno da tako nešto traje, a da prvo ne upoznaš Mališana. Kad si mi
napisala da ne možeš napustiti New York, nisam vidio drugu opciju osim
da Mališana pošaljem tebi. Sad, ne znam jesam li sretan zbog toga. Sudeći
po stranicama i stranicama pitanja koja mi šalješ, stječem dojam da si sve
više zabrinuta ovim čudnovatim poslom."
Odgovorila je: "Molim te, nemoj misliti da sam zabrinuta! Nisam.
Zainteresirana sam, radoznala i više nego uzbuđena, ali nema ničega u
cijeloj situaciji što me plaši. Ne mogu ti to više naglasiti. Ima nečeg oko
Mališana. Ponekad imam osjećaj da je nešto izvan Mališana izuzetno
utješno. Osjećam se zaštićeno na neki čudan način. Taj je osjećaj drugačiji
i veći od osjećaja sigurnosti koji bih mogla očekivati u blizini ogromnog i
inteligentnog psa. Čudnovato je, misteriozno, ali uopće nije zastrašujuće."
"Imam još nekoliko pitanja. Možeš li se sjetiti što je točno dr.
Schwellenbach govorio kad je prvi put spomenuo moje ime i kad se
Mališan čudno ponašao? Sjećaš li se neke druge prilike da se Mališan
ponašao čudno pod utjecajem nečeg drugog, osim tebe? Nešto što je možda
uzrokovalo njegove čudnovate osobine? Kakvu je ishranu imao kao štene?
Koliko je puta dobio..." I tako dalje.
Alec je djelomično odgovorio: "Bilo je to toliko davno da se ne
sjećam detalja, ali čini mi se da je dr. Schwellenbah pričao o svom radu.
Kao što znaš, on je profesor metalurgije. Spomenuo je profesora Nowlanda
kao najvećeg specijalista svojega vremena. Rekao je da Nowland može
legirati bilo što bilo s čime. Onda je nastavio o Nowlandovoj asistentici.
Rekao je da je asistentica bila visoko kvalificirana, da je bila djelo
Znanstvene istrage i neka vrst genija. Unatoč tome, da je jedna posve
ženstvena i prelijepa crvenokosa koja je zamijenila nebo za zemlju. Tad je
rekao da se zove Alistair Forsythe (nadam se da Vam nije neugodno,
gospođice Forsythe, sami ste to tražili). Tad je Mališan potrčao do doktora
na taj čudnovat način."
"Jedini put kojega se mogu sjetiti da Mališan nije bio na imanju i da
je mogao biti izložen nekom utjecaju, bio je dan kad je stari Debbil nestao
na cijeli dan s tri mjeseca starim štenetom. Debbil je jedan od likova koji
se mota ovuda. Otočanin od nekih šezdeset godina, izgleda kao gusar,
starac s jednim okom i elefantijazom. Vuče se po imanjima i izvršava
neobične zahtjeve za svakoga tko će mu zauzvrat dati malo duhana i čašu
bijelog ruma. Pa, jednog sam ga jutra poslao preko brda da vidi postoji li
pukotina u dovodu vode iz rezervoara. Za to bi mu trebalo tek nekoliko sati
tako da sam mu rekao da uzme Mališana sa sobom kako bi se istrčao."
"Nije ih bilo čitav dan. Nedostajalo mi je radne snage i bio sam
zaposlen poput vjeverice u tvornici lješnjaka tako da nisam imao prilike
poslati nekoga po njih. Negdje predvečer se doteturao na imanje. Pošteno
sam ga izgrdio. Nije imalo smisla pitati ga gdje je bio, zaostao je. Samo je
tvrdio da se ne može sjetiti, što je bilo poprilično uobičajeno za njega. No,
iduća tri dana bio sam itekako zaposlen s Mališanom. Nije htio jesti i jedva
je spavao. Samo je zurio preko polja u brda. Izgledao je kao da uopće ne
želi poći tamo. Išao sam pogledati sam. Tamo nije bilo ničega osim
rezervoara i starih ruševina guvernerove palače koja su se raspadala na
suncu više od stoljeća i pol. Nema ničega osim nekoliko obraslih arkada,
no postoje glasine da je mjesto opsjednuto. Zaboravio sam na sve kad se
Mališan prestao ponašati čudno. Kad smo već kod toga, činio mi se bolje
nego ikad, iako bi s vremena na vrijeme sjedio posve mirno i zurio u brda
kao da nešto osluškuje. Nisam tome pridavao puno pažnje, sve dosad. I
dalje tome ne pridajem pažnju. Možda ga je ondje proganjala neka ženka
mungosa. Možda je prožvakao malo ganja trave - tebi poznatije kao
marihuana. Kako god, sumnjam da je to imalo ikakve veze s njegovim
sadašnjim ponašanjem, kao što nema veze ni s kompasima koji su
pokazivali na zapad. Usput rečeno, jesi li čula za to? Najluđa stvar koju
sam ikada čuo. Bilo je to nedugo nakon što sam Mališana prošle jeseni
poslao k tebi. Svaki je brod, brodica i avion odavde do Sandy Hooka javio
da su im kompasi počeli pokazivati na zapad umjesto na magnetični sjever!
Na sreću, efekt je potrajao tek nekoliko sati pa nije bilo ozbiljnijih
problema, jedan se parobrod nasukao i bilo je nekoliko manjih nesreća
ribarskih brodica. Spominjem ovo samo zato da nas oboje podsjetim da je
Mališanovo ponašanje možda čudno, ali ne i jedinstveno u svijetu gdje i
kompasi ponekad polude."
U sljedećem je napisala: "Baš si neki filozof, zar ne? Oprezno s tim
Fortovskim stavom, dragi moj tropski prijatelju. Taj te stav može dovesti
do toga da počneš smatrati da je nepotrebno istražiti ili pojasniti ono
neobjašnjivo. Što se tiče onog čudnog događaja s kompasima, dobro ga se
sjećam. Moj je šef, dr. Nowland (da, on zaista može legirati sve sa
svačime) bio do ušiju zaronjen u taj fantastični događaj, kao i njegovih
desetak kolega s različitih znanstvenih područja. Pronašli su i
zadovoljavajuće objašnjenje. Bila je to prisutnost nekog kvazimagnetskog
fenomena koji je stvorio ishodno polje pod pravim kutovima u odnosu na
Zemljin magnetski utjecaj. To je rješenje prave teoretičare poslalo doma s
osmijehom. Naravno, oni praktične naravi, kao Nowland i njegovi kolege s
metalurškog odjela, htjeli su otkriti što je uzrokovalo to polje. Znanost je
divna stvar."
"Usput, primijetit ćeš moju promjenu adrese. Već sam dugo
priželjkivala vlastitu kuću i bila sam dovoljno sretna da ovu dobijem od
prijatelja. Nalazi se uzvodno rijeke Hudson, dovoljno daleko da se može
smatrati periferijom, a opet dovoljno blizu grada da bude praktično. Dovest
ću majku ovdje. Svidjet će joj se kuća. Osim toga, kao da nisi znao
najvažniji razlog čim si je vidio, Mališan će imati gdje trčati. Nije on
gradski pas... Rekla bih ti da mi je on pronašao kuću da ti ne misliš da ovih
dana svaku stvar pripisujem njemu i njegovim iznimnim moćima. Gregg i
Marie Weems, par koji je prije nas živio u toj kući, rekli su da je
opsjednuta nekim neopisivim i strašnim čudovištem čije su se naznake
pojavljivale u prolazu, unutar i izvan kuće. Marie je konačno prekipjelo od
vriskanja i ustrajanja na tome da Gregg proda kuću, bez obzira na stanje
tržišta. Došli su ravno k meni. Zašto? Zato što je Marie, mistično malo
stvorenje, imala ideju da bi netko s ogromnim psom bio siguran u kući. To
je bilo čudno s obzirom na to da nitko nije znao da sam u međuvremenu
dobila njemačku dogu. Čim su vidjeli Mališana objesili su mi se oko vrata i
molili me da preuzmem kuću. Marie nije mogla objasniti što je osjećala,
htjela je da ona i Gregg dođu k meni i nagovore me da kupim velikog psa i
preuzmem kuću. Zašto ja? Pa, ona je jednostavno osjećala da bi mi to
odgovaralo. Činilo se kao dobro mjesto za mene. To što sam imala psa
savršeno se uklapalo. Kako god, možeš to zapisati u svoj notes
neobjašnjivog."
Tako je to trajalo veći dio godine. Pisma su bila učestala i duga i kao
što se to ponekad događa, Alec i Alistair postali su iznimno bliski. Gotovo
posve slučajno, zatekli su se da pišu pisma koja uopće nisu bila vezana za
Mališana, iako je bilo onih koji su bila samo o njemu. Naravno, Mališan
nije uvijek bio canis superior. Bio je pas, samo pas, te se ponašao u skladu
s time. Njegova se neobičnost javljala samo u određenim intervalima.
Isprva se događalo u trenucima kad je Alistair bila posve nespremna,
odnosno, kada bi ostala posve osupnuta. Kasnije je izvodio svoje
čudnovate vještine kad je bila spremna, pod točno određenim uvjetima. Na
kraju je postajao superpas samo kad bi ga to zamolila...
Kuća se nalazila na vrhu brežuljka, na toliko strmom brežuljku da je
pogled koji je sezao preko rijeke prema pruzi, vlakove činio tek sitnim i
nevidljivim šumom. Mjestom je vladao divlji i svjež zrak, neka neprestana
iskrica iščekivanja. Kao da je netko tko je prvi put vlakom dolazio u New
York izbacio svoje radosno iščekivanje u zrak, a kućica je to pokupila i
zadržala zauvijek.
Jednog se proljetnog jutra minijaturni automobil uspeo prema kući
uskom cestom u prvoj brzini. Mali je motor gunđao dok se uspinjao, sve
dok se ispod haube nije pojavio dim. Zaustavio se pred kamenim trijemom
kuće i minijaturna žena skliznula je iz auta. No, s obzirom na to da je
nosila kombinezon zrakoplovnog mehaničara i da je njezina prva
primjedba išla na račun zadimljenog automobila, bila je sve osim ženstvena
ili minijaturna. Mogla je biti model na posve drugačijoj čestitki za Majčin
dan.
Bijesna, posegnula je u auto i stisnula trubu. Glasan zvuk trube
postigao je željeni efekt. Odgovorio joj je moćan lavež njemačke doge.
Vrata kuće širom su se otvorila i djevojka je izletjela na trijem, dok joj se
crvena kosa sjajila na suncu. Otvorenih usta i žmirkajući na jakom svjetlu
pogledala je prema autu. "Što... Majko! Majko draga... Jesi li to ti? Zar
već? Mališan!" Opsovala je kad je pas izletio kroz otvorena vrata i niz
stepenice. "Vrati se ovamo!"
Pas je stao. Gospođa Forsythe dohvatila je francuski ključ iz
prednjeg pretinca auta i zamahnula. "Neka dođe, Alistair", reče mračno. "U
ime zdravog razuma, djevojko draga, što radiš s ovakvim čudovištem?
Mislila sam da si rekla da imaš psa, ne šetlandskog ponija s očnjacima.
Ako nasrne, odvojit ću mu te velike noge i dovesti ga na svoju visinu. Gdje
držiš njegovo sedlo? Mislila sam da je nestašica mesa u ovom dijelu
zemlje. Što te spopalo da se spetljaš s ovom mesojedom devom? I gdje ti je
pamet bila kad si kupovala ovu štalu, trideset milja usred ničega, na vrhu
strmine s usponom za koji bi i autu trebale ljestve. I sve to na visini na
kojoj voda vjerojatno zakuha već na osamdeset stupnjeva? Zasigurno ti
trebaju sati da spremiš doručak. Dvadeset minuta za jaja, koja na kraju
budu sirova. Gladna sam. Ako taj njemački bazilisk nije pojeo sve u kući,
voljela bih gricnuti oko osam sendviča. Salamu na kruhu od cjelovitih
žitarica. Cvijeće ti je prekrasno, dijete moje. I ti si. Uvijek si i bila,
naravno. Šteta što si pametna. Da nisi pametna, udala bi se. Divan pogled,
najdraža moja, divan. Sviđa mi se ovdje. Drago mi je da si kupila ovu
kuću. Dođi ovamo, ti", rekla je Mališanu.
Prišao je tom sitnom primjerku bujice riječi spuštene glave i repa.
Ispružila je ruku i mirno je držala kako bi je mogao ponjušiti, zatim ga je
potapšala po glavi. Mahnuo je repom u znak prihvaćanja, zatim je otišao
pridružiti se nasmijanoj Alistair, koja se spuštala niz stepenice.
"Majko, ti si čarobna. Nisi se nimalo promijenila." Sagnula se i
poljubila je. "Što je, dovraga, bila ona grozna buka?"
"Buka? Oh, to je bila truba." Gospođa Forsythe užurbano je petljala
oko haube auta. "Imam prijatelja koji se bavi vezicama. Htjela sam mu
malo poboljšati posao. Sredila sam ovu trubu tako da ljudi iskoče iz cipela
kad je čuju. Kad iskoče iz cipela, puknu im vezice. Ostavljaju cipele na
ulicama. Tisuću ljudi šeće okolo samo u čarapama. Više ljudi bi i trebalo.
Dobro je za stopala." Uperila je prstom. Četiri velike trube bile su
namještene na motoru i oko njega. Preko otvora svake nalazio se poklopac,
namješten tako da se rotira oko osovine smještene pod pravim kutem oko
truba. Na taj su se način otvarale i zatvarale pomoću četiri mala
elektromotora. "To im daje dobru frekvenciju. Što se tiče tona basa, svaka
je podešena na šesnaest tonova razmaka. Lijepo?"
"Lijepo." Iskreno će Alistair. "Ne, molim te nemoj ponovno
demonstrirati, majko! jadnom su Mališanu skoro otpale uši prvi put."
"Oh, stvarno?" Pokajnički krene prema Mališanu. "Nisam namjerno,
pudlice mala, stvarno nisam." Pudlica je pogleda svojim tužnim smeđim
očima i počne udarati repom u pod. "Sviđa mi se" Odlučno će gospođa
Forsythe. Hrabro ispruži ruku i nježno povuče kožu Mališanove gornje
usne. "Pogledaj te kljove, molim te! Pseto drago, tako mi svega, uvuci
malo taj svoj jezik! Zašto se još nisi udala, pile moje?"
"Zašto nisi ti?" usprotivi se Alistair.
Gospođa Forsythe se protegne. "Bila sam udana", reče. Alistair je
znala da je njezina ležernost lažna. "Sezona braka s nekim poput Dana
Forsythea nekako ti se uvuče pod kožu." Glas joj se raznježio. "Tvoj je
tatica bio jako dobar čovjek, dijete moje." Protrese se. "Idemo jesti. Želim
čuti sve o Mališanu. Tvoje su kapljice informacija o psu bile mučne poput
jedanaestog nastavka filmskog serijala. Tko je taj stvor Alec sa St. Croixa?
Neka vrsta domoroca, kanibal ili tako nešto? Zvuči zanimljivo. Pitam se
znaš li koliko ti misliš da je zanimljiv? Oh nebesa, djevojka se rumeni!
Znam samo ono što pročitam u tvojim pismima, dušo, nikad dosad nisi
nekoga doslovno citirala osim onog nitkova Nowlanda. I to o duktilnosti,
probojnosti i točkama taljenja. Metalurgija! Djevojka poput tebe trabunja o
molibima i duralima umjesto o srcima i nadanjima!"
"Majko, dušice, zar ti nije možda palo na pamet da se ne želim udati?
U svakom slučaju, ne još."
"Naravno da je! To ne mijenja činjenicu da je žena tek četrdeset
posto žena dok je netko ne zavoli i tek osamdeset posto žena dok ne rodi
dijete. Što se tiče tvoje dragocjene karijere, sjećam se jedne Marie
Skfodowske, kojoj nije smetala udaja za tipa zvanog Curie, znanost ili ne."
"Dušo", reče Alistair pomalo umorno, dok su se uspinjale
stepenicama u kuću, "jednom i zauvijek, zapamti ovo. Sama karijera uopće
nije bitna. Posao je bitan. Volim to. Ne vidim smisla u tome da se udam
samo zato da budem u braku."
"Oh, nebesa, dijete drago, ni ja!" brzo reče gospođa Forsythe. Zatim,
bacivši kritičan pogled na kćer, uzdahne i reče: "Ali takva je šteta!"
"Na što misliš?"
Majka joj odmahne glavom. "Ako ne razumiješ, onda je to zato što
imaš pobrkan sustav vrijednosti. U tom slučaju nema smisla prepirati se.
Obožavam tvoj namještaj. Sad, imaj milosti i nahrani me pa mi ispričaj sve
o ovom psećem Carneri."
Spretno se krećući kuhinjom, dok je njezina majka poput plavooke
ptičice bila smještena na pomoćnim ljestvama, Alistair ispriča priču o
pismima, Alecu i Mališanovu dolasku.
"Isprva je bio sam pas. Divan pas, naravno, iznimno dobro dresiran.
Prekrasno smo se slagali. Bio je posve običan, koliko sam mogla vidjeti,
nije bilo nikakvih indikacija... Nečega. Mislim, možda je reagirao na moje
ime zato što mu se sviđao sadržaj slogova."
"I trebao bi mu se sviđati." Zadovoljno odgovori majka. "Dan i ja
smo proveli tjedne u zvučnom laboratoriju osmišljavajući ti ime. Alistair
Forsythe. Ima ritam, znaš. Sjeti se toga kad ga budeš mijenjala."
"Majko!"
"U redu, dušo, nastavi s pričom."
"Da se mene pita, cijela je stvar bila neki suludi splet okolnosti.
Mališan nije nešto osobito reagirao na moje ime kad je došao. Prihvaćao ga
je sasvim normalno, psećom zaigranošću i srećom. To je bilo sve. Onda
sam jedne noći nakon otprilike mjesec dana otkrila da zna čitati."
"Čitati!" Gospođa Forsythe skoči s ljestava i nasloni se laktovima na
rub sudopera.
"Pa, praktički. Često bih dokasna učila i Mališan bi se ispružio ispred
kamina s njuškom među šapama i promatrao me. To me zaintrigiralo. Čak
sam i počela pričati s njim dok učim. Mislim, o poslu. Uvijek mi se činilo
da me vrlo pozorno sluša, što je, naravno, bilo blesavo. Možda je to bila
samo moja mašta, no činilo mi se da je uvijek dolazio k meni na maženje
kada bih prestala raditi ili kad bi mi misli odlutale.
Te sam noći radila na matematici permeabilnosti rijetkih elemenata.
Spustila sam kemijsku i posegnula za "Priručnikom kemije i fizike" te
pronašla prazno mjesto na polici s knjigama. Knjige nije bilo ni na radnom
stolu. Okrenula sam se prema Mališanu i rekla mu tek toliko da nešto
kažem: "Mališane, što si napravio s mojom knjigom?"
"Zalajao je uznemireno, skočio na noge i krenuo prema svom
krevetu. Okrenuo je madrac šapom i izvukao knjigu. Podignuo ju je
ustima, pitam se kako bi to napravio da je bio običan maleni ovčar - knjiga
je ogromna - i donio mi je."
"Nisam znala što napraviti. Uzela sam knjigu i prolistala je. Bila je u
lošem stanju. Izgleda da ju je pokušavao listati tim svojim ogromnim
šapama. Spu stila sam knjigu i uhvatila ga za njušku. Nazvala sam ga
nevaljalim na devet različitih načina i upitala ga što je tražio." Zastala je
slažući sendvič.
"I?"
"Oh", reče Alistair kao da se zamislila. "Nije odgovorio."
Nastane tišina. Konačno gospođa Forsythe podigne svoj pticoliki
pogled i reče: "Zezaš se. Taj pas nije dovoljno čupav."
"Ne vjeruješ mi." To je bila tvrdnja, a ne pitanje.
Starija je žena ustala i stavila ruku na djevojčino rame. "Slatko moje
janje, tvoj je tata običavao govoriti da su jedine stvari koje si naučio od
osoba kojima vjeruješ vrijedne vjerovanja. Naravno da ti vjerujem. Pitanje
je, vjeruješ li ti sebi?"
"Nisam... Bolesna, mama. Ako na to misliš. Dozvoli mi da ti
ispričam ostatak."
"Zar ima još?"
"Itekako." Spustila je hrpu sendviča na ormarić za posuđe kako bi ih
majka mogla dohvatiti. Gospođa Forsythe navali na njih. "Mališan me
poticao na istraživanje. Na jedno osobito istraživanje."
"Hohu hstu isthahihanja?"
"Majko! Nisam ti spremila te sendviče samo da te nahranim. Ideja je
bila i da te malo zvučno izoliram dok ja pričam."
"Hej!" veselo će majka.
"Pa, Mališan mi ne daje da se bavim bilo kojim drugim projektom
osim onima koji njega zanimaju. Mama, ne mogu pričati dok tako zijevaš!
Ne... Ne mogu reći da mi ne da da uopće radim, nego postoje određeni
postupci koje odobrava. Ako krenem raditi nešto drugo, onda on počne
njuškati naokolo, gurati mi lakte, gunđati, cviliti i nastavlja s time sve dok
ja ne izgubim živce i ne naredim mu da ode. Tad prošeta do kamina, baci
se na tlo i počne se duriti. No, nikad ne skida oči s mene. Tako da ja,
naravno, omekšam, ispričam mu se i nastavim raditi ono što njega zanima."
Gospođa Forsythe proguta, nakašlje se, popije malo mlijeka i
eksplodira: "Čekaj trenutak! Prebrza si za mene! Čime on to želi da se
baviš? Kako znaš što želi? Zna li čitati ili ne? Daj malo smisla, dijete
drago!"
Alistair se od srca nasmije, "Jadna mama! Ne krivim te, dušo. Ne, ne
mislim da stvarno zna čitati. Uopće ne pokazuje zanimanje za knjige i
sličice.
Onaj slučaj s Priručnikom je očigledno bio eksperiment koji nije
donio neke rezultate. Ali, on zna razlikovati moje knjige, čak i knjige koje
imaju sličan uvez, čak i kad ih premjestim na polici. Mališan!"
Njemačka se doga podigne na noge u kutu kuhinje, šapama tapkajući
po linoleumu. "Donesi mi Hoagovu knjigu Osnove radija, hajde stari!"
Mališan se okrene i nestane. Čule su ga kako se uspinje stepenicama.
"Bojala sam se da neće htjeti pred tobom", reče. "Obično me upozori da
ništa ne govorim o njegovim vještinama. Zareži. Napravio je to kad je dr.
Nowland došao na ručak jedne subote. Počela sam pričati o Mališanu, ali
jednostavno nisam mogla. Ponašao se sramotno. Isprva je samo režao,
zatim je počeo lajati. Bio je to prvi put da laje u kući. Jadan dr. Nowland,
bio je uplašen poput zeca!"
Mališan se spustio stepenicama i ušao u kuhinju. "Daj je mami", reče
Alistair. Mališan poslušno krene prema stolici i ostane stajati pred
zaprepaštenom gospođom Forsythe. Uzme knjigu iz njegove gubice.
"Osnove radija", uzdahne.
"Tražila sam upravo tu knjigu jer imam cijeli niz tehničkih knjiga
ondje, sve od istog izdavača, iste boje i otprilike iste veličine", smireno će
Alistair.
"Ali... Ali... Kako?"
Alistair slegne ramenima. "Ne znam! Ne čita naslove, u to sam
sigurna. Ne može ništa pročitati. Pokušala sam ga nagovoriti na deset
različitih načina. Napisala bih naredbe na papiriće i pokazala mu ih... Znaš
ono... Idi do vrata, daj mi poljubac i tako dalje. On ih samo gleda i maše
repom. No, ako ih prvo pročitam..."
"Misliš, ako ih pročitaš naglas?"
"Ne. Oh, on će učiniti sve što ga zamolim. No, ja to ne moram reći.
Samo pročitam i on se okrene i učini to. Na taj me način usmjerava na ono
što on želi učiti."
"Želiš mi reći da taj div zna čitati misli?"
"Što ti misliš? Evo, pokazat ću ti. Daj mi knjigu."
Mališanove se uši podignu. "Ovdje ima nešto o električnom toku u
super rashlađenom bakru čega se ne sjećam posve. Da vidimo zanima li
Mališana."
Sjela je na kuhinjski stol i počela listati knjigu. Mališan je došao i
sjeo pred nju, isplaženog jezika. Svoje je krupne i smeđe oči usmjerio na
nju. Bilo je tiho dok je okretala stranice, malo čitala, zatim ponovno listala
stranice. Odjednom, Mališan počne cviliti.
"Vidiš na što mislim, mama? U redu, Mališane. Pročitat ću još
jednom."
Ponovno tišina, dok su Alistairine zelene oči putovale stranicom.
Odjednom se Mališan ustane i pogura joj koljeno.
 "Hm-m-m? Referencu? Želiš da se vratim?"
Mališan ponovno sjedne u iščekivanju. "Ovdje je jedna referenca
koja upućuje na odlomak u prvom dijelu o osnovama električne teorije
koju želi", pojasnila je. Podignula pogled. "Majko! Ti mu je pročitaj!"
Skočila je sa stola i predala knjigu majci. "Ovdje! Odlomak 45. Mališan!
Idi slušati mamu. Hajde!" Pogurala ga je prema gospođi Forsythe, koja
iznenađeno reče: "Kad sam bila djevojčica, čitala sam svojim lutkama.
Mislila sam da ću prestati s tim glupostima, a sad moram čitati tehničku
literaturu ovoj... Psećoj katastrofi ovdje. Da čitam naglas?"
"Ne, nemoj. Vidi hoće li razumjeti."
No, gospođa Forsythe nije dobila priliku. Prije nego što je uspjela
pročitati dva reda Mališan je poludio. Trčao je od gospođe Forsythe do
Alistair, naprijed-nazad. Poskakivao je poput uplašenog konja, kolutao
očima i dahtao. Cvilio je, malo režao.
"Što, dovraga, nije u redu?"
"Mislim da ne može dobiti ništa od tebe", reče Alistair. "I prije sam
stekla dojam da je nekako uštiman na mene na više načina i ovo to
potvrđuje. U redu onda. Vrati mi..."
No, prije nego što je uspjela završiti rečenicu Mališan je došao do
gospođe Forsythe, nježno uzeo knjigu i odnio je svojoj gospodarici.
Alistair se nasmije svojoj blijedoj majci, uzme knjigu i počne čitati sve dok
Mališan nije izgubio zanimanje. Ponovno je krenuo prema svom mjestu
pored kuhinjskog ormarića i zijevajući legao.
"To je to", reče Alistair sklopivši knjigu. "Drugim riječima, gotov
sat. I, majko?"
Gospođa Forsythe otvori usta, zatvori ih i odmahne glavom. Alistair
nije mogla suzbiti smijeh.
"Oh, mama, mama", grgljala je kroz smijeh, "upisano je u povijest.
Mama draga, pa ti si bez riječi!"
"Nisam", grubo će gospođa Forsythe. "Ja... Ja mislim... Pa, tko bi
rekao! Imaš pravo! Jesam!"
Kad su ponovno došle do daha, da, i gospođa Forsythe se pridružila
grohotnom smijehu jer je Alistairina tvrdnja doista bila točna. Alistair
podigne knjigu i reče: "Gle, mama, uskoro je vrijeme za moju sesiju s
Mališanom. Oh, da, to je već uobičajena stvar i vodi različitim čudnovatim
smjerovima."
"Poput?"
"Poput starog nerješivog problema lijevanja volframa. Znaš, postoji
način da se i to učini."
"Ma nemoj! U što ga ulijevaš, u cvijeće?"
Alistair se namršti. "Jesi li ikad čula za led pod tlakom? Voda koja se
sabijanjem pretvara u krutu tvar na temperaturi u kojoj inače proključa?"
"Nečega se sjećam."
"Pa, sve što ti treba jest dovoljno tlaka i komora koja će podnijeti
toliki pritisak te nekoliko detalja poput visokointenzivno polje mnoštva
megaciklusa faznih... Zaboravljam brojke, kako god, tako se to radi."
"Kad bismo imali nešto jaja, mogli bismo imati i nešto šunke i jaja,
kad bismo imali nešto šunke", reče gospođa Forsythe. "Osim toga, sjećam
se nečega o tom ledu pod tlakom koji se topi baš sada, ovako", reče i
zapucketa prstima, "kako znaš da tvoj ukalupljeni volfram - jer bio bi to, a
ne odljev - ne bi promijenio stanje na isti način?
"Sada radim na tome", mirno će Alistair. "Dođi, Mališane. Mama, ti
ćeš se lako snaći po kući, zar ne? Budeš li me trebala, samo pozovi. Ovo
nije seansa, znaš."
"Zar nije?" promuca gospođa Forsythe dok su se njezina kćer i pas
uspinjali stubama. Odmahne glavom i krene prema kuhinji gdje je uzela
kantu vode koju je odnijela do auta. Prvo je oprezno dlanovima polijevala
hladnjak prije nego što je krenula lijevati kantom, no uzbunilo ju je
škripanje čizama na strmom prilazu.
Podigne pogled i ugleda mladog muškarca koji se umorno uspinjao
na jutarnjoj vrućini. Nosio je staro odijelo i kaput u rukama. Unatoč
uvenuloj pojavi, njegovo je koračanje bilo čvrsto, a zlatna mu se kosa
presijavala na suncu. Došao je do gospođe Forsythe i nacerio se. Imao je
modro plave oči i dobre zube. "Forsytheovi?" upita snažnim baritonom.
"Tako je", reče gospođa Forsythe shvativši da treba okrenuti glavu
lijevodesno da mu vidi cijela ramena. Ipak, on i ona mogli su razmijeniti
pojaseve. "Sigurno se osjećaš kao Plavi klokan ovdje", nadoda lupivši
svojom sitnom šakom po zakuhanom boku. "Skuhan do kraja."
"Zovete ono š'o vidim Plavim klokanom?" ponovi on prebacujući
kaput preko vrata i brišući čelo, koliko je gospođa Forsythe mogla
razabrati, lanenom maramicom.
"Tako je", odgovori ona prisiljavajući se ne komentirati mladićev
neznatan, ali čudan naglasak. "To je posao za suhu spojku, a ponaša se kao
zupčasta. Otpusti pedalu i ona poleti. Otpusti je još milimetar i nestaješ
odatle. Uvijek se zaustavljajući kako bi se vratio po glavu. Odmah otpadne,
znaš. Nosi bocu kolodija sa sobom i nekoliko daščica da ponovno staviš
glavu na mjesto. Umreš od gladi ako nemaš glavu s kojom jedeš. Što te
dovodi ovdje?"
Pruži joj žutu kuvertu kao odgovor. "Oh. Telegram. Ona je unutra.
Uručit ću joj ga. Uđi i popij nešto. Toplije je nego u Kolumbiji. Nemoj
otirati noge tako! Tako mi svega, to je dovoljno da zaradiš kompleks
inferiornosti! Pozovi čovjeka u kuću, pozovi i prašinu s njegovih nogu
također. To je poštena prašina i mi ne držimo sterilnu kuću. Bojiš li se
pasa?"
Mladi se muškarac nasmije. "Psi prič'ju sa mnom, gospojo."
Ošine ga pogledom, otvori usta da mu kaže kako bi mu se u ovim
krajevima lako povjerovalo, ali se predomisli. "Sjedni." Naredi mu.
Natočila mu je pjenušavu čašu piva i sjela pored njega. "Dovest ću je dolje
da potpiše za telegram", reče. Muškarac malo spusti čašu koju je već do
pola popio, počne govoriti, shvati da je sam u prostoriji, glasno se nasmije,
obriše brkove i krene po novi gutljaj.
Gospođa Forsythe se naceri i odmahne glavom kad je začula smijeh
te krene ravno prema Alistairinoj radnoj sobi. "Alistair!"
"Prestani me gnjaviti provodljivošću volframa, Mališane! Pametniji
si od toga. Brojke su brojke, a činjenice su činjenice. Mislim da znam gdje
me pokušavaš odvesti. Sve što mogu reći je da, kad bi takvo što i bilo
moguće, nikad nisam čula za alat koji bi to mogao podnijeti. Ostani još
koju godinu i unajmit ću ti nuklearnu elektranu. Do tada, bojim se da..."
"Alistair!"
"Jednostavno nema... Hm-m-m? Da, majko?"
"Telegram."
"Oh. Od koga?"
"Ne znam, s obzirom na to da su moje moći predviđanja tek jedna
četrdesetinka od jedan posto spram onog tvog psećeg parapsihologa.
Drugim riječima, nisam ga otvorila."
 "Oh, majko, kako si blesava! Naravno da si mogla... U redu, daj mi
ga."
"Nemam ga. Dolje je s diskobolom mlađim, koji ga je i donio.
Nitko", reče ona uzbuđeno, "nema pravo biti toliko preplanuo s takvom
bojom kose."
"O čemu ti pričaš?"
"Idi se dolje potpisati za telegram i vidi sama. Pronaći ćeš san svake
djevice s njegovim zlatnim kovrčama u kanti pjene. Sav je vruć i znojan od
plemenitog nastojanja da se uspne na vrh, vođen samo poštenim srcem i
Western Unionom."
"San ove djevice je riješiti problem volframa", reče Alistair pomalo
iritirana. Čeznutljivo je pogledala svoj radni stol, zatim spustila olovku i
ustala. "Ostani ovdje, Mališane. Odmah se vraćam, čim se uspješno
oduprem majčinim spletkama da moju crvenu kosu odvuče pred mladog
mužjaka spremnog za brak." Zastala je na vratima. "Zar ti ne ostaješ ovdje,
mama?"
"Makni tu kosu s lica", mračno joj reče majka, "ne ostajem. Ne bih
ovo propustila ni za što na svijetu. I nemoj se igrati riječima pred tim
mladićem. To je otprilike jedino što smatram vulgarnim u ovom svijetu."
Alistair krene niz stepenice, kroz hodnik u kuhinju s majkom za
petama. Jednom je kćeri namjestila kosu, zatim joj je ugurala košulju u
hlače. Umalo su zajedno prošle kroz vrata. Alistair se zaustavila i doslovno
se zagledala.
Mladi je muškarac ustao. Još je uvijek imao pjene u kutovima
savršeno oblikovanih razjapljenih usana. Glava mu je bila blago nagnuta, a
oči stinute od jakog svjetla. Činilo se da su svi na tren zaboravili kako se
diše.
"Pa!" prasne gospođa Forsythe. "Dušo, uspjela si u pohodu. Hej, ti!
Uspravi se!"
"Molim za oprost", promrmlja mladić, iako je fraza zvučala više kao
kolokvijalizam nego kao pretvaranje.
Alistair, koja je očito došla sebi, reče: "Majko! Molim te!" Krenula je
naprijed po telegram na kuhinjskom stolu.
Majka ju je predobro znala da ne bi primijetila kako su joj ruke i oči
osta jale mirne jedino uz znatan napor. Je li taj napor proizlazio iz neugode,
srama ili neke biokemije, trenutno nije bilo važno. Previše je uživala da bi
se bavila time.
"Molim vas, pričekajte." Mirno reče Alistair. "Možda ću odmah i
odgovoriti." Mladić kimne. Još je uvijek bio pod dojmom Alistairine
pojave, kao i mnogi mladići prije njega. No, nazirao se smiješak na
njegovim usnama dok je ona otvarala kuvertu.
"Majko, slušaj!"
"STIGAO JUTROS I NADAM SE DA ĆU TE UHVATITI KOD
KUĆE. STARI JE DEBBIL POGINUO U NESREĆI, ALI PRONAŠAO
SAM NJEGOVU MEMORIJU PRIJE NEGO ŠTO JE UMRO. IMAM
INFORMACIJE KOJE BI MOGLE RAZJASNITI MISTERIJ - ILI GA
PRODUBITI. NADAM SE DA ĆU TE MOĆI VIDJETI JER NE ZNAM
ŠTO MISLITI. ALEC"
"Koliko godina ima taj tropski divljak?" upita gospođa Forsythe.
"Nije divljak, ne znam koliko godina ima i ne vidim kakve to veze
ima. Mislim da je otprilike moje godište, možda malo stariji", podigne
pogled i oči joj zasjaje.
"Smrtonosni rival", reče gospođa Forsythe pismonoši prilično
utješnim glasom. "Loše tempiranje."
"Ja - " reče mladić.
"Majko, moramo pripremiti nešto za jelo. Misliš li da će moći
prenoćiti? Gdje mi je zelena haljina s... Oh, ti ne možeš znati. Nova je."
"Onda ta pisma nisu bila sva o psu", reče gospođa Forsythe uz cerek.
"Mama, nemoguća si! Ovo je... Ovo je bitno. Alec je... Je..."
Majka joj kimne. "Bitan. To je sve što sam htjela reći."
Mladić reče: "Ja..."
Alistair se okrene prema njemu. "Nadam se da ne misliš da smo
posve lude. Oprosti na usponu." Krene prema pretincu i uzme novčić iz
posude za šećer. Znakovito ga uzme.
"Hvala, gospojo. Ak' van n'smeta zadržat ću ovaj srebrnjak do kraja
svog vijeka."
"Nema na če... Što?"
Mladić kao da je još malo porastao. "Zahvaljujem vam na
gostoprimstvu, gospođo Forsythe. Mislim da ste u lošijem položaju,
gospojo, dozvolite da to ispravim." Gurne savinuti kažiprst u usta i puhne.
Snažan zvižduk odjeknuo je kuhinjom.
"Mališan!" povikao je. "Ovdje meni, pseto, predst'vi me!"
Začula se rika i Mališan se prevrtao po stepenicama, snažno ih
grebući u zavojima te pojurio preko glatkog poda prema mladiću.
"Ah, ti, zvijeri", tepao mu je mladić zadovoljno ga gladeći. Naglasak
mu se pojačao. "Napreduješ ovdje s gospojom, ti vel'ko glupo pseto. Gle
me rado, gle me rado." Nacerio se iznenađenim ženama. "Oprostite mi",
reče dok je lupkao Mališana, povlačio ga za uši, gurao ga i hvatao za
gubicu. "Istina, nisam mog'o do riječi s gospođom Forsythe, a poslije si
nisam mog'o pomoć. Alec je moje ime i telegram sam uzeo pismonoši
kojeg sam sreo na pola puta, znojnog i zadihanog pri pogledu na brdo."
Alistair prekrije lice rukama i reče: "Oooh." Gospođa Forsythe
prasne u smijeh. Smiri se i reče: "Mladiću, kako se prezivaš?"
"Sundersen, gospojo."
"Majko! Zašto si ga to pitala?"
"Zbog eufonije", reče gospođa Forsythe trepćući. "Alexander
Sundersen. Jako dobro. Alistair..."
"Stani! Majko, da se nisi usudila..."
"Htjela sam reći, Alistair, nadam se da ćete mi ti i tvoj gost oprostiti,
ali moram se vratiti svom pletenju." Krene prema vratima.
Alistair zapanjeno pogleda Aleca i zajauče: "Majko! Ma, što pleteš?"
"Obrve, draga. Vidimo se kasnije." Gospođa Forsythe zahihoće i
izađe.
***
Alecu je trebalo gotovo tjedan dana da pohvata sve oko Mališana, jer
mu je cijela priča bila izložena nevjerojatno detaljno. Kao da nikada nije
bilo dovoljno vremena za objašnjenja i anegdote. Kad su bili zajedno
vrijeme im je brzo prolazilo. Nekim je danima ujutro odlazio s Alistair u
grad i provodio dan u kupnji alata za svoje imanje. Njemu je New York bio
grad čuda. Posjetio ga je prije samo jednom i Alistair ga je posesivno
vodila po gradu kao da mu pokazuje sadržaj kutijice nakita. Tada je Alec
odsjeo kod njih nekoliko dana. Zauvijek se našao u milosti gospođe
Forsythe time što je uklonio, oči stio i popravio spojku Plavog klokana.
Pojednostavio je kontrole u plinskom hladnjaku tako da se može odmrznuti
bez pretjeranih operacija te postavio kladu pod jednim kutem trijema koji
se urušavao.
Sastanci s Mališanom nastavili su se i bili učestaliji. Isprva se činio
malo napet kad se Alec pridružio jednom od njih, ali nakon pola sata se
opustio. Nakon toga bi sve češće prekidao Alistair kako bi se okrenuo
Alecu. Iako naočigled nije razumio Alecove misli, posve ga je razumio kad
se obraćao Alistair. Kroz nekoliko dana ona se naviknula na prekide jer su
ubrzavali istraživanje kojim su se bavili. Alec je bio potpuna neznalica u
vezi napredne teorije kojom su se Alistair i Mališan bavili, ali njegov je um
bio brz i oštar te vrlo izravan. Nije bio teoretičar, što je bilo dobro. Bio je
jedan od onih rijetkih mehaničarskih genija s dosegom znanja baziranog na
intuiciji kada se govorilo o zakonima uzroka i posljedica. Mališanova je
reakcija na to bila odobravajuća. Kako god, trenuci kada je Alistair teško
pratila što Mališan želi postajali su sve rjeđi. Alec je instinktivno znao
koliko unatrag moraju ići da bi došli do točke gdje su krivo skrenuli. Djelić
po djelić otkrivali su što Mališana zanima. No, na pitanje zašto i kako je to
činio, jedino je Alecovo iskustvo sa starim Debbilom moglo dati nekakvo
pojašnjenje. U svakom je slučaju bilo dovoljno da Alec kopka po mogućim
uzrocima čudnog ponašanja tog psa.
"Bilo je to dolje kod šećernog mlina." ispričao je Alistair nakon što
se posve upoznao s nevjerojatnim potezima psa, kad su htjeli odgovoriti na
pitanje zašto i kako. "Pozvao me do strmine gdje se trska ubacuje na
transportne trake."
"Šjefe", rekao mi je, "ona stvar onde, nije sigurna." i upro prstom u
zupčanike koji su pokretali trake. Ima vel'ke i dugotrajne zube, gospođice
Alistair, deset inčeva dugačke, koji se vrte preko pogonskog kotača. Staro
je, ali zauvijek jako. Debbil, ono što je on vidio bilo je malo klimanje okna
zupčanika."
"Ti si stara budala", rekao sam mu.
"Ne, šjefe. Rekao je. Pogle sad, ona stvar sa zub'ma, to ni sigurno.
Natjera' ću te da vidiš." I prije nego što sam se uspio pomaknuti i razmisliti
on otvori poklopac i gurne ruku 'nutra! Vel'ki zupčanik proš'o mu je po ruci
i otkinuo je do ramena. Molim vas za oprost, gospođice Alistair."
"N-nastavi", reče Alistair kroz maramicu.
"Pa tako, stari je Debbil bio pravi idiot pa je i umro kako je i živio,
pokoj mu. Bio je star i izjeden malarijom i elefantijazom i čime sve ne,
toliko da ga čak ni dr. Thetford ne bi mogao spasiti. No, čudna se stvar
zbila. Dok je umir'o, s cijelim selom oko njeg', koje je šaputalo o bdijenju,
posl'o je nekog po mene. Trčao sam i on se široko nasmijao kad sam
prešao kućni prag."
Dok je Alec govorio ponovno se našao u španjolskoj kolibi. Vruć je
zrak pritiskao krov od trstike, a plinska je svjetiljka sijala na sitnom
prozoru da bi čovjek mogao umrijeti u svjetlu. Alecov se naglasak
produbio. "Kak' se osjećaš? Pit'o sam ga. Šjefe, mrtav sam čovjek. Al'
imam svjetlo u glafi.'"
"Reci mi onda, Debbil."
"Šjefe, taj tam narod priča kak' se stari Debbil ne može sjetit okusa
manga, jer baca kožu. On ne može sjetit' kuće ak' ga nema tri dana."
"Bapske priče, Debbil."
"Istinite priče, šjefe. Jer mi Boh da šuplji lonac za mozak. Ali šjefe,
'edne se stvari sjećam sad, jasno, i vi morate znat'. Šjefe, dan kad sam pošo'
za vodom, vid'o sam velik jumbee na kamenju Guvernerov' palače, tam'.'"
"Što je jumbee?" upita gospođa Forsythe.
"Duh, gospojo. Mi otočani imamo brdo praznovjerja. Mališan! Što te
grize?"
Mališan je ponovno zarežao. Alec i Alistair se pogledaju. "Ne želi da
nastaviš."
"Slušaj me pažljivo. Želim da ovo shvati. Ja sam mu prijatelj. Želim
ti pomoći da mu pomogneš. Znam da želi da što manje ljudi zna za ovo.
Neću nikome ništa reći dok ne dobijem njegovo dopuštenje."
"Onda, Mališane?"
Pas je bio uznemiren, čas je gledao Alistair, čas Aleca. Konačno je
proizveo zvuk koji je vjerojatno bio ekvivalent slijeganju ramenima i
okrenuo se gospođi Forsythe.
"Majka je dio mene", čvrsto reče Alistair. "Tako će biti. Nema
alternative." Nagnula se naprijed. "Ne možeš komunicirati s nama. Možeš
nas samo upućivati na ono što želiš reći i učiniti. Mislim da će nam
Alecova priča pomoći da shvatimo što želiš i pomoći ti da to i dobiješ što
prije. Razumiješ?"
Mališan je dugo zurio u nju, zatim zalajao te legao s glavom između
šapa, zureći u Aleca.
 "Mislim da je to zeleno svjetlo", reče gospođa Forsythe. "I moram
nadodati da je to većinom posljedica uvjeravanja moje kćeri da si divan
momak."
"Majko!"
"Pa, vidi ti to, molim te! Oni se oboje rumene!" otvoreno će gospođa
Forsythe.
"Nastavi, Alec", s mukom reče Alistair.
"Hvala. Stari mi je Debbil ispričao dosta toga što je vidio u
ruševinama. Ogromnu zvijer, zamisli, bez oblika i s licem toliko ružnim da
te izludi. I oko zvijeri je bilo nešto što je on nazivao dobrim osjećajem.
Rekao je da je to bilo čudo, ali da se nije bojao. Bilo je mokro. Šjefe, k'o
puž i oko koje je im'o se okreta, stresa, a ja tam stojim k'o mladenka kod
oltara bez straha. Pa, mislio sam da um starog malo vrluda, no priča koju
mi je pričao bila je toliko bistra da se ni na sekundu nije zaustavio da
razmisli. Sve je izašlo iz njega kao rijeka istine.
"Rekao je da je Mališan krenuo prema zvijeri i da se zvijer previla
oko njega poput oceanskog vala. Prekrio je psa, a Debbil je ondje stajao
cijeli dan kao ukopan, bez i najmanje želje da se pomakne. Uopće nije bio
iznenađen, čak ni onim stvorom kojega je ugledao među prastarim
kamenima."
"Rekao je da je to bila podmornica, moćna i velika poput vlastelinske
kuće, bez pukotina ili ogrebotina na površini, osim staklenog dijela gdje su
se nalazile ralje morskog psa.
Onda, kad se sunce spustilo, zvijer se stresla i prevrnula na leđa, a
Mališan išetao. Došao je do Debbila i ostao stajati. Tad je zvijer počela
drhtati i tresti se i Debbil je rekao da je zrak oko njega postao težak od
radnji čudovišta, koje je pokušavalo govoriti. Oblak se stvorio u njegovoj
glavi i preplavio ga je glas. "Ni žive riječi, šjefe, ni zvuka. Ali reklo je da
zaboravim. Reklo je da idem i zaboravim." I zadnje što je stari Debbil
vidio dok se okretao bila je zvijer koja je padala, naizgled mrtva od
napornoga govora. "I oblak je živ'o u mojoj glafi, šjefe, otad nadalje. Sad
sam mrtav čovjek, šjefe, pa je oblak poš'o i Debbil zna priču."
Alec se nagne i pogleda svoje ruke. "To je bilo sve. To se moralo
dogoditi prije nekih petnaest mjeseci. Malo prije nego što je Mališan počeo
pokazivati svoju čudnu stranu." Duboko udahne i podigne pogled. "Možda
sam lakovjeran. No, predobro sam poznavao starog čovjeka. Nikad u
životu ne bi mogao izmisliti takvu priču. Razmišljao sam o tome da nakon
pogreba odem gore do Guvernerove palače. Možda sam bio u krivu, no
nešto je veliko ležalo u dubokom šipražju. Bilo je smrskano u velikom
šupljem mjestu gotovo stotinu stopa dugačkom. Eto, evo priče. Možda
imaš tek priču praznovjernog i nepismenog čovjeka na rubu okrutne smrti."
Uslijedila je duga tišina. Alistair je zabacila svoju lepršavu kosu i
rekla: "To uopće nije Mališan. To je nešto... Nešto izvan Mališana."
Pogleda psa, razrogačenih očiju. "I čak mi i ne smeta."
"Nije ni Debbilu kad je to ugledao", ozbiljno će Alec.
Gospođa Forsythe prasne: "Zašto sjedimo ovdje i buljimo jedan u
drugoga? Nemoj odgovoriti, ja ću ti reći. Svi mi možemo smisliti priču
koja će se uklopiti u činjenice, ali smo svi previše obuzeti sobom da je
ispričamo. Svaka priča koja bi odgovarala tim činjenicama bila bi ubojita."
"Lijepo rečeno", naceri se Alec. "Želite li nam reći svoju ideju?"
"Blesavi dječače", promrmlja Alistair.
"Ne budi drska, dijete. Naravno da ti želim ispričati, Alec. Mislim da
je dragi Bog u svojoj beskrajnoj mudrosti odlučio da je krajnje vrijeme da
Alistair dođe pameti i znajući da će biti potrebno kvaziznanstveno čudo za
to, osmislio je ovo..."
"Jednog ću dana", hladno počne Alistair, "jednim potezom izbrisati
tu tvoju rječitost i smisao za humor."
Gospođa Forsythe se naceri. "Postoji vrijeme za smijeh, dijete, a sad
je vrijeme. Mrzim svečane ljude koji svečano sjede i dive se stvarima. Što
ti misliš o svemu ovome, Alec?"
Alec se povuče za uho i reče: "Ja glasam za to da sve prepustimo
Mališanu. Njegova je predstava. Nastavimo s poslom, a da na umu imamo
ono što smo naučili."
Na njihovo čudo, Mališan se zaleti u Aleca i poliže mu ruku.
Prva reakcija uslijedila je šest tjedana nakon Alecova dolaska (Oh,
da! Ostao je više od šest tjedana! Bilo mu je potrebno malo pakosnog
razmišljanja da smisli dovoljno dobar razlog koji ga je prisiljavao da
ostane u New Yorku, no uskoro je bio gotovo dio obitelji pa mu izgovor
nije bio potreban). Osmislio je sustav kodova za Mališana, tako da je na
neki način mogao sudjelovati u razgovoru. Njegova je poanta bila: "Ovdje
on sjedi, gospojo, poput muhe na zidu. Sve čuje i sve vidi, ali ništa ne
govori. Zamislite to, zamislite se u toj situaciji, posve zaokupljeni govorom
koji čujete." Osobito za gospođu Forsythe, mentalna slika bila je vrlo
živopisna! Bilo je toliko dobro prezentirano da su zapostavili Mališanov
rad na četiri dana, kako bi osmislili kod. Morali su odustati od ideje o
rukavici s džepom za olovku pomoću koje bi Mališan mogao pisati ili bilo
kakve slične naprave. Pas jednostavno nije bio dovoljno spretan za tako
pedantan posao. Osim toga, nije pokazivao znakove da razumije pisane ili
naslikane znakove. Osim ako, naravno, Alistair nije na to pomislila...
Alecov je plan bio jednostavan. Izrezao je nekoliko drvenih oblika -
krug, pravokutnik i trokut za početak. Krug je označavao "da" ili, ovisno o
kontekstu, bilo kakav oblik afirmacije. Pravokutnik je označavao "ne" ili
bilo koju negaciju, a trokut je pitanje ili promjenu teme. Količina
informacija koju im je Mališan davao krećući se od jednog oblika do
drugog, bila je zapanjujuća. Jednom kad je tema bila ustanovljena Mališan
bi se postavio između kruga i pravokutnika tako da je samo morao
pomicati glavu lijevo ili desno za "da" ili "ne". Nije više bilo onih dugih i
zamornih sastanaka u kojima bi se zagubio trag istraživanja i na kojima bi
se namučili da ga ponovno pronađu. Razgovori su tekli ovako:
"Mališane, imam pitanje. Nadam se da nećeš pomisliti da je previše
osobno. Smijem li pitati?" To je bio Alec, uvijek previše pristojan prema
psima. Uvijek bi prepoznao njihovo urođeno dostojanstvo.
Da, dobili bi odgovor, kad je Mališan okrenuo glavu prema krugu.
"Jesmo li bili u pravu kad smo pretpostavili da ti, pas, ne
komuniciraš s nama, već da si ti tek medij?"
Mališan krene prema trokutu. "Želiš li promijeniti temu?"
Mališan je oklijevao, zatim krenuo prema pravokutniku. Ne.
Alistair reče: "Očito želi nešto od nas prije nego što se pozabavimo
pitanjem. Zar ne, Mališane?"
Da.
Gospođa Forsythe reče: "Večerao je i ne puši. Mislim da želi
obećanje da ćemo čuvati njegovu tajnu."
Da.
"Dobro. Alec, ti si divan", reče Alistair. "Majko, prestani! Samo sam
mislila..."
"Ostani na tome, dijete! Svako pojašnjenje će muškarcu pokvariti
izjavu!" "Hvala, gospojo", ozbiljno će Alec, a oči mu se zacakle od
zabavljenosti. Zatim se ponovno okrenuo prema Mališanu. "Onda, što s
time? Jesi li superpas?"
Ne.
"Tko... Ne, ne može na to odgovoriti. Idemo malo natrag, je li priča
starog Debbila bila istinita?"
Da.
"Ah." Izmijenili su poglede. "Gdje je čudovište? Je li još uvijek na
St. Croixu?"
Ne.
"Ovdje?"
Da.
"Misliš ovdje, u ovoj sobi, u ovoj kući?"
Ne.
"U blizini?"
Da.
"Kako bismo mogli otkriti gdje bez da imenujemo svaku stvar u
prirodi?" upita Alistair.
"Ja znam", reče gospođa Forsythe. "Alec, prema Debbilu, ta je
podmornica bila dosta velika, zar ne?"
"Tako je, gospojo."
"Dobro. Mališane, ima li on... to... ima brod ovdje, također?"
Da.
Gospođa Forsythe raširi ruke. "To je to, onda. Postoji samo jedno
mjesto gdje bi se takvo što moglo sakriti." Kimnula je prema zapadnom
dijelu kuće. "Rijeka!" poviče Alistair. "Je li tako, Mališane?"
Da. Istog je trena krenuo prema trokutu.
"Čekaj!" reče Alec. "Mališane, molim te oprosti, ali imam još jedno
pitanje. Ubrzo nakon što si krenuo za New York, bilo je nešto s
kompasima, svi su pokazivali na zapad. Je li to bio brod?"
Da.
"U vodi?"
 Ne.
"Pa", reče Alistair, "ovo je prava znanstvena fantastika! Alec, jeste li
ikad imali znanstvenu fantastiku u tropima?"
"Ah, gospođice Alistair, da vam pravo kažem, nikad dovoljno, ali
poznata mi je. Svemirski su brodovi stari znanci. No, ovdje je razlika, jer u
svim pričama koje sam dosad pročitao, kada neka zvijer dođe ovamo iz
svemira, onda dolazi da ubija i osvaja, no čini mi se da ova zvijer ne želi
ništa slično. Zapravo, mislim da nam želi dobro."
"Ja mislim isto", mudro će gospođa Forsythe. "To je poput nekog
zaštitnog oblaka koji nas sve okružuje. Ima li to tebi smisla, Alistair?"
"Znala sam to odavno", uvjerljivo će Alistair. Zamišljeno pogleda
psa. "Pitam se zašto se on... Ono... Ne želi pokazati. I zašto može
komunicirati samo kroz mene. I zašto ja?"
"Rekao bih, gospođice Alistair, da ste odabrani zbog metalurgije. A
zašto nikad nismo vidjeli zvijer? Pa valjda ona zna najbolje. Sigurno ima
dobar razlog."
Dan za danom, djelić za djelićem, davali su i dobivali informacije.
Mnoge su stvari ostale misterij, ali začudo, nije bilo prave potrebe da se
Mališan pomno ispituje. Atmosfera povjerenja i dobre volje koja ih je
okruživala činila je postavljanje pitanja ne samo nepotrebnim, već i
nepristojnim.
I dan za danom, malo po malo, crtež je poprimao oblik pod
Alecovim vještim rukama. Bio je to kalup, s dosta jednostavnim vanjskim
obrisom, no unutrašnjost je sadržavala niz pregrada i komora. Dizajniran je
da, očigledno, zadrži leguru ugljika i volframa u obliku vratila. Nije bilo
otvora do središnje komore, osim onog kojeg je zauzimalo vratilo. Vratilo
se okretalo, nešto unutar komore ga je pokretalo. Mnogo se diskutiralo o
tome.
"Čemu pregrade?" zastenjala je Alistair češljajući rukom vatrenu
kosu. "Zašto legura ugljika i volframa? I, za ime Nema, zašto volfram?"
Alec je dugo zurio u crtež, onda je odjednom udario dlanom u čelo.
"Mališane! Ima li radijacije unutar kućišta? Mislim, ono žestoko?"
Da.
"Evo ti", reče Alec, "volfram da zaštiti od radijacije. Izljev za
uniformnost. Pregrade kako bi se stvorio meandar otvora koji vode van
vratila - vidiš, vratilo ima ploče koje su okrenute tako da se uklapaju
između pregrada."
"I nigdje ništa ne može ući, nigdje ništa ne može izaći, osim vratila -
naravno. Osim toga, volfram se ne može lijevati na taj način! Možda
Mališanovo čudovište može, ali mi ne možemo. Možda s pravim tokom i s
dovoljno snage, ali to je blesavo. Volfram se ne može lijevati."
"I mi ne možemo izgraditi svemirski brod. Mora postojati način!"
"Ne s današnjom tehnologijom i ne s volframom", reče Alistair.
"Mališan to naručuje od nas kao što bismo mi naručili svadbenu tortu iz
slastičarnice na uglu."
"Što te natjeralo da kažeš svadbenu tortu?"
"Zar i ti, Alec? Zar mi nije dovoljna majka?" Svejedno se nasmijala.
"No, što se tiče lijevanja... Čini mi se da je naš misteriozni prijatelj u
položaju radijskog prijenosnika koji razumije svaki dio ovog postava, kako
se izrađuje te kako i zašto radi. Onda jedna cijev pukne i on shvaća da je ne
može kupiti. Mora je izraditi, ako uopće uspije. Očito je zvijer starog
Debbila u nekom takvom položaju. Što kažeš, Mališane? Nedostaje li tvom
prijatelju dio koji on razumije, ali nikad prije nije izradio?"
Da.
"I mora otići sa Zemlje?"
Da.
"U čemu je problem? Ne može dobiti ubrzanje?" upita Alec.
Mališan je oklijevao, zatim krenuo prema trokutu. "Ili ne želi pričati
o tome, ili pitanje ne odgovara situaciji", reče Alistair. "Nije bitno. Naš je
glavni problem lijevanje. Nije izvedivo. Nitko na ovoj planeti to ne može
izvesti, barem koliko ja znam, a znam. Mora biti volfram, Mališane?"
Da.
"Volfram, za što?" upita Alec. "Zaštita od radijacije?"
Da.
Okrenuo se Alistair. "Zar ne postoji nešto slično, a jednako dobro?"
Zamišljeno je zurila u njegov crtež. "Da, nekoliko stvari", reče
zamišljeno. Mališan ju je promatrao, nepomično. Srozao se kad je
potišteno slegnula ramenima i rekla: "Ali ništa s toliko tankim zidovima.
Metar olova mogao bi poslužiti. Posjeduje otprilike mehaničku snagu koja
mu treba, no očito bi bilo preveliko. Berilij... Na tu riječ je Mališan krenuo
prema pravokutniku i ostao stajati nad njime, pokazujući jasno i glasno ne.
"Što kažeš na slitinu?" upita Alec.
"Pa, Mališane?"
Mališan krene do trokuta. Alistair kinine. "Ti ne znaš. Ja se ne mogu
sjetiti niti jednog. Potaknut ću temu s dr. Nowlandom. Možda -"
***
Idući je dan Alec ostao doma provodeći ga u veseloj prepirki s
gospođom Forsythe i gradeći sjenicu za vinovu lozu. Ozarena Alistair te se
večeri vratila kući. "Pronašla sam! Pronašla sam!" Pjevala je i plesala u
ritmu. "Alec! Mališane! Idemo!"
Poletjeli su gore u radnu sobu. Prije negoli je uspjela skinuti zelenu
kapu s narančastim perom koje se tako skladno slagalo s bojom njezine
kose, Alistair izvuče četiri knjige i počne brzo pričati. "Legura zlata i
molibdena, Mališane! Što kažeš na to? Zlato i molibden(III), trebalo bi
uspjeti! Slušaj!" Krenula je s lavinom podataka o apsorpciji, formulama s
grčkim alfabetom i čvrstoći materijala od kojih se Alecu zavrtjelo u glavi.
Sjedio je i promatrao je, ali nije slušao. To mu je bilo najveće zadovoljstvo.
Kad je Alistair završila, Mališan se odmaknuo od nje i legao zureći u
prazno.
"Pa, grome, pogodi me!" reče Alec. "Pogledajte ondje, gospođice
Alistair. Prvi put ga vidim da razmišlja o nečemu."
"Psst! Nemoj ga onda ometati. Ako to i jest odgovor i ako prije nikad
nije razmišljao o tome, onda mu treba vremena da o svemu promisli.
Nemamo pojma s kojom vrstom fantastične znanosti on to uspoređuje."
"Vidim poantu. Kao... Pa zamisli da nam se avion srušio u
džunglama Brazila i da mu je potreban novi hidraulični cilindar... Sad,
jedan od domorodaca nam donese čvrst komad drveta, a na nama je da
otkrijemo kako ćemo ga upotrijebiti da bude funkcionalan."
"Tako nekako", reče Alistair. "Ja - ", prekinuo ju je Mališan, koji je
iznenada poskočio i potrčao prema njoj, ljubio joj ruke, podigao se na
stražnje noge i postavio joj prednje šape na ramena. Potrčao je nazad
prema drvenim oblicima i nosom pogurao oblik koji je označavao "da".
Mahao je repom brzinom svjetlosti. Gospođa Forsythe uletjela je usred
strke i zahtijevala: "Što se događa? Tko je Mališana pretvorio u derviša?
Čime si ga hranila? Što ćeš učiniti, kupiti mu pogo skakalicu?"
"Oh, majko! Pronašli smo rješenje! Legura molibdena i zlata! Za tren
se može napraviti legura i lijevati!"
"Dobro, dušo, dobro. Napravit ćeš odljev cijele stvari?" uperila je
prstom u crtež.
"Pa, da!"
"Uf!"
"Majko, ako smijem pitati, čemu taj ton?"
"Smiješ pitati. Pile moje, tko će to platiti?"
"Pa, to će... Ja, oh. Oh!" reče prestravljeno i potrči prema crtežu.
Alec dođe do nje i pogleda joj preko ramena. Pisala je nešto u kutu crteža,
još jednom uzdahnula i sjela.
"Koliko?" upita Alec.
"Dobit ću procjenu ujutro", reče slabašno. "Poznajem mnogo ljudi.
Možda ga uspijem nabaviti po cijeni... Možda." Očajna, pogledala je
Mališana. Došao je do nje i položio joj glavu na koljena. Povukla ga je za
uši. "Neću te iznevjeriti, dragi", prošaptala je.
Dobila je procjenu idući dan. Koštalo bi nešto više od trinaest tisuća
dolara.
Alistair i Alec nijemo su zurili jedno u drugo, zatim u psa. "Možda bi
nam ti mogao reći gdje ćemo skupiti toliki novac?" reče Alistair kao da je
očekivala da će Mališan izvući novčanik.
Mališan je zacvilio, polizao Alistairinu ruku, pogledao Aleca i
ponovno legao.
"Što sad?" reče Alec.
"Sad idemo napraviti nešto za jelo", reče gospođa Forsythe. Krenula
je prema vratima i taman kad su je drugi htjeli slijediti, Mališan skoči na
noge i potrči ispred njih. Stajao je na dovratku i cvilio. Kad su se približili
zalajao je.
"Psst! Što je, Mališane? Želiš da ostanemo još malo?"
"Hej! Pa tko ovdje zapovijeda?" Gospođa je Forsythe željela znati.
"On", reče Alec govoreći u ime svih. Sjeli su, gospođa Forsythe na
kauč, Alistair na radni stol, a Alec za manji pisaći stol. No, Mališanu se
nije sviđao raspored. Postao je uzbuđen i potrčao do Aleca snažno ga
gurajući, zatim se zaletio natrag do Alistair koju je nježno primio za zglob i
povlačio prema Alecu.
"Što je, maleni?"
"Čini mi se da vas uparuje", reče gospođa Forsythe.
"Gluposti, mama!" reče Alistair. Rumenila se. "Želi da Alec i ja
zamijenimo mjesta, to je sve."
"Oh!" reče Alec i krene sjesti pored gospođe Forsythe. Alistair
sjedne za pisaći stol. Mališan je podigao šapu na njega i pogurao mnoštvo
papira na njemu. Alistair ga znatiželjno pogleda, zatim uzme papir s vrha.
Mališan pogura olovku prema njoj.
Nakon toga su čekali. Nekako nitko nije htio govoriti. Možda nitko
nije mogao, ali činilo se da nije bilo razloga da pokušavaju. S vremena je
napetost u sobi porasla. Mališan je ukočeno stajao usred prostorije. Oči su
mu se maglile i kad se konačno prevrnuo nitko nije pohrlio prema njemu.
Alistair polako podigne olovku. Promatrajući joj ruku Aleca potezi
podsjete na vrh ouiji ploče. Olovka se mirno kretala u malim vijugama sve
do vrha papira i tamo ostala stajati. Alistairino je lice bilo prazno.
Nakon toga nitko nije mogao sa sigurnošću reći što se dogodilo. Bilo
je to kao da su njihove oči učinile isto što i glas. Mogli su vidjeti, ali nije ih
bilo briga. Alistairina se olovka pomaknula. Nešto, negdje, vodilo je njezin
um, ne njezinu ruku. Olovka se kretala sve brže i brže i ispisivala nešto što
će kasnije biti poznato kao Forsytheina formula.
Tada još nije bilo znakova velike pomutnje koju će izazvati. Milijun
riječi nagađanja bilo je napisano nakon što se otkrilo da je formulu napisala
djevojka koja nije imala nikakve matematičke podloge. Isprva formulu
nitko nije razumio, zatim ju je razumjelo tek nekoliko ljudi. Alistair nije
imala pojma što znači.
Članak u poznatim novinama došao je jezivo blizu u objašnjenja
prirode same formule: "Forsytheina formula, koju neki nazivaju nešto za
ništa spojkom i crteži koji idu uz nju, laiku ne znače mnogo. Koliko se
zasad može razaznati, formula opisuje rad i principe neke naprave. Čini se
da je neka vrsta elektrane i ako je ikad budemo razumjeli, atomska će
energija postati stvar prošlosti"
"Sfera energije zatvorena je u čahuru od materijala koji apsorbira
neutrone. Ova sfera ima unutarnje i vanjske slojeve. Osovina prolazi kroz
sferu. Izgleda da neko magnetsko polje mora kružiti oko vanjskog omotača
naprave. Sfera energije se poravnava s tim poljem. Unutarnja se sfera rotira
zajedno s vanjskom i ima sposobnost okretati osovinu. Osim ako
matematika nije osporena, a nitko dosad nije došao ni blizu tome, koliko
god neortodoksan bio - efekt poravnavanja između rotirajućeg polja i dviju
koncentričnih sfera, kao i osovina, neovisni su od opterećenja. Drugim
riječima, ako izvorno magnetsko polje rotira na tri tisuće okretaja u minuti,
onda će i osovina rotirati na tri tisuće, čak i ako samo jedna šesnaestina
konjske snage pokreće polje, dok deset tisuća napreže osovinu prije
puknuća.
Smiješno? Možda. Možda nije ništa luđe od očite nemogućnosti da
se petnaest vati energije slijeva u antenu radijske stanice i da se ništa ne
dogodi. Ključ cijelog problema jest u prirodi tih samoodrživih sfera
energije unutar čahure. Njihova je energija očito nerazdvojiva i posjeduje
sposobnost poravnavanja, kao što para posjeduje korisnu sposobnost
širenja. Ako su, kao što predlaže Reinhardt u knjizi "Primjena simbola p u
Forsytheinoj formuli", te sfere ništa više do stabilne koncentracije čiste
vezivne energije, onda ovdje imamo izvor energije koji nadilazi i najluđe
snove čovječanstva. Uspjeli ili ne izgraditi takvu napravu, ne može se
poreći da je, bez obzira na njezin misteriozni izvor, Forsytheina formula
epohalni dar znanosti, uključujući, ako baš želite, i filozofiju."
Nakon što je sve završeno i formula napisana, strašna napetost
nestane. Tri su ljudska bića sjedila u sretnoj komi, a pas je ležao na sagu u
nesvijesti. Gospođa se Forsythe prva pomaknula, naglo ustala. "Pa!"
uzvikne.
Činilo se da je to raspršilo čini. Sve je bilo normalno. Nije bilo
osjećaja mamurluka, čuđenja ili straha. Promatrali su masu čudnovatih,
minijaturnih brojki.
"Ne znam", promrmlja Alistair i ta je fraza prekrila niz značenja.
Onda odjednom: "Alec, odljev. Moramo to nekako napraviti. Jednostavno
moramo, bez obzira na cijenu!"
"Želio bih", reče Alec, "ali zašto baš moramo?"
Mahnula je prema pisaćem stolu. "Ovo nam je dano."
"Ma nemoj!" reče gospođa Forsythe. "A što je to?"
Alistair položi dlan na glavu i u očima joj se pojavi čudnovat i
nejasan pogled. Taj je pogled bio jedina stvar koja je, u cijeloj toj
zavrzlami, doista smetala Alecu. Bilo je to mjesto na koje je odlazila i znao
je da, bez obzira na to što se dogodilo, nikad neće moći otići.
Rekla je: "On je... pričao sa mnom, znaš. Ne znaš to, zar ne? Ne
pogađam, Alec, mama."
"Vjerujem ti, pile moje", nježno joj reče majka. "Što pokušavaš
reći?"
"Imam koncepte. To nije stvar koju možeš ponoviti, znaš. No, ideja
je da nam nije mogao dati stvar. Njegov je brod kompletno funkcionalan i
ne postoji nešto što bi nam mogao dati zauzvrat. No, dao nam je nešto vrlo
vrijedno." Stišala se i glas joj je postao nejasan, izgledala je kao da nešto
osluškuje. "Vrijedno na više načina. Nova znanost, nov pristup napada na
znanost. Novo oruđe, novu matematiku."
"Da, ali čemu služi? Što može učiniti? I kako će nam pomoći za
plaćanje odljeva?" upita gospođa Forsythe.
"Ne može odmah", odlučno reče Alistair. "Preveliko je. Ne znamo
čak ni što je. Zašto raspravljamo? Zašto ne možeš razumjeti da nam ne
može dati nikakvu aparaturu? Da mi nemamo njegovu tehnologiju,
materijale i alate i da ne možemo izraditi strojeve koje nam je predložio?
Napravio je jedinu stvar koju može, dao nam je novu znanost i alate da je
proniknemo."
"To znam", ozbiljno će Alec. "Zaista. Osjetio sam to. I ja... ja mu
vjerujem. Vjerujete li mu vi, gospojo?"
"Da, naravno. Mislim da je... čovječan. Mislim da ima smisao za
humor i osjećaj za pravdu." Odlučno reče gospođa Forsythe. "Zbijmo
glave. Moramo pronaći način da to nekako izvedemo. I zašto ne bismo?
Zar nemamo nas troje temu za razgovor do kraja naših života?"
I zbili su glave.
Ovo je pismo stiglo dva mjeseca kasnije na St. Croix.

Pile moje,
Čvrsto se drži. Sve je gotovo. Odljev je stigao. Nedostajala si mi više
nego ikad, ali kad moraš ići - i da znaš da mi je drago što si išla!
Kako god, napravila sam kako si mi rekla, preko Mališana, prije
nego što si otišla. Muškarci koji su mi iznajmili brodicu i koji su je
vozili mislili su da sam luda, što su mi i rekli. Znaš li da su oni, kad
smo bili na rijeci s odljevom i kad je Mališan počeo cviliti i lajati kad
smo došli do točnog mjesta, bili toliko bezobrazni da su otvorili
sanduk prije nego što su ga bacili u vodu? Bili su stvarno neugodni.
Nisu htjeli biti umiješani u neke mutne poslove. To se protivilo
mojim načelima, ali sam im dozvolila, samo da budu mirni. Bili su
uvjereni da je unutra neko tijelo! Kada su vidjeli stoje unutra, htjela
sam ih puknuti po glavama svojim kišobrančićem, ali su izgledali
toliko smiješno! Samo sam umirala od smijeha. Tad je jedan čovjek
rekao da sam luda.
Kako god, skliznulo je preko ruba u rijeku. Divno je zapljusnulo.
Nakon otprilike minute preplavio me najdivniji osjećaj, voljela bih
da ti ga mogu opisati. Preplavio me osjećaj krajnjeg ispunjenja,
zahvalnosti i... Oh, ne znam. Jednostavno je bio dobar osjećaj,
gotovo. Pogledala sam Mališana i on je drhtao. Mislim da je i on to
osjećao. Nazvala bih to zahvalom na vrlo visokom psihičkom nivou.
Mislim da ti mogu zajamčiti da je Mališanovo čudovište dobilo što je
htjelo.
No, to nije bio kraj. Platila sam brodarima i uspela se na obalu. Nešto
me natjeralo da stanem i čekam, zatim sam se ponovno vratila do
ruba vode.
Bilo je vrlo mirno, sumrak. Bila sam pod nekom vrstom prisile, ali ne
neugodne, već neraskidive. Sjela sam na obalu i promatrala vodu.
Nije bilo nikoga, niti brodova, osim jednog od onih otmjenih
salonskih kruzera koji je bio usidren nešto dalje. Sjećam se koliko je
mirno bilo jer se jedna djevojčica igrala na palubi jahte, a ja sam joj
čula korake dok je trčala po palubi.
Odjednom sam primijetila nešto u vodi. Pretpostavljam da sam
trebala bili uplašena, ali uopće nisam bila. Što god je bilo, bilo je
veliko i sivo i sluzavo i dosta bezoblično. A opet mi se činilo da je to
bilo izvor dobre aure i osjećaja sigurnosti koji sam osjećala. Zurilo je
u mene. Znala sam to i prije nego što sam uočila da ima oko, veliko
oko... U kojem se nešto vrtjelo. Ne znam. Voljela bih da to mogu
opisati. Voljela bih da imam moć da ti opišem kako je to bilo. Znam
da je bilo, barem prema ljudskim standardima, vrlo odbojno. Ako je
to bilo Mališanovo čudovište, onda razumijem zašto je bilo osjetljivo
na osjećaj odbojnosti koju bi moglo izazvati. To je bilo posve krivo
jer sam duboko u sebi osjećala da je stvorenje dobro.
Namignulo mi je. I ne mislim na treptaj, stvarno mi je namignulo.
Tad se sve zbilo vrlo brzo.
Stvorenje je nestalo i kroz nekoliko sekundi voda kod jahte se
uznemirila. Nešto je sivo izvirilo i posegnulo na jahtu, vidjela sam da
se kreće prema djevojčici. Bila je mlada, tri-četiri godine.
Crvenokosa, poput tebe. Gurnulo je dijete tek toliko da je prevrne i
da padne... u rijeku.
Možeš li vjerovati! Sjedila sam tako i promatrala sve, bez riječi! Nije
mi se činilo ispravno jer se dijete sigurno utapalo, ali mi se nije činilo
ni posve krivo!
Pa, prije nego sam uspjela doći sebi, Mališan je pojurio poput
dlakavog metka u vodu. Često sam se pitala čemu mu služe te
ogromne šape. Više se ne pitam. Taj je pas građen poput trupa broda
lopatičara! Samo nekoliko zamaha i već je držao dijete za ovratnik i
plivao prema meni. Nitko nije vidio da je dijete gurnuto u vodu,
Alistair! Nitko, osim mene! No, bio je čovjek na palubi koji ju je
vidio kako pada. Jurio je po palubi i izvikivao naredbe, no dok se
njegov mornar spustio u vodu, Mališan je već došao do obale s
djevojčicom. Ona uopće nije bila uplašena, mislila je da je sve jedna
velika šala! Divno dijete.
Tad je čovjek stupio na obalu sav uplakan od zahvalnosti. Htio je
Mališanu dati medalju ili što već. Tad je ugledao mene. "To je vaš
pas?" rekla sam da pripada mojoj kćeri. Ona je bila na St. Croixu na
medenom mjesecu. Prije negoli sam ga uspjela zaustaviti, izvukao je
čekovnu knjižicu i počeo pisati. Rekao je da zna ljude poput mene.
Rekao je da zna da nikad ne bih primila nešto za sebe, ali da ne bih ni
odbila primiti nešto za kćer. Prilažem ti ček. Zašto je napisao iznos
od trinaest tisuća dolara, nikad neću znati. Kako god, znam da će ti
biti od pomoći. S obzirom na to da novac zapravo dolazi od
Mališanova čudovišta, mislim da mogu priznati da je moje
nagovaranje Aleca da skupi sav novac tako da priloži sve što je
uštedio, uz hipoteku za imanje, bila dobra ideja ako se oženite jer bi
mu onda ti pomogla da vratite sav novac. Ponekad se, doduše, pitam
kad vas gledam skupa, jesam li trebala uložiti toliko truda da vas
nagovorim da se vjenčate.
Pa, pretpostavljam da to zaokružuje posao s Mališanovim
čudovištem. Postoji mnogo stvari koje sigurno nikad nećemo znati.
Neke mogu, doduše, nagađati. Moglo je komunicirati sa psom, ali ne
i s čovjekom bez da se dovede do ruba smrti. Očito je pas donekle u
telepatskoj vezi s čovjekom, iako vjerojatno ne razumije mnogo toga
što prima. Ja ne govorim francuski, ali bih mogla fonetski prenijeti
jezik dovoljno dobro da ga Francuz može pročitati. Mališan je na taj
način prenosio. Čudovište je moglo slati kroz njega i kontrolirati ga u
potpunosti. Nema sumnje da je indoktriniralo psa, ako mogu
iskoristiti taj termin, onog dana kad ga je stari Debbil odveo do
ruševina. I kad je čudovište kroz Mališana primilo tvoju mentalnu
sliku, kad te dr. Schwellenbach spomenuo, pokrenuo je psa da se ti
pozabaviš njegovim problemom. Mentalne slike, to je čudovište
vjerojatno koristilo. Tako je Mališan mogao razlikovati knjige, bez
da ih zna čitati. Ti vizualiziraš sve o čemu razmišljaš. Što ti misliš?
Ja mislim da su moja nagađanja jednako dobra kao bilo čija druga.
Sigurno će te razveseliti činjenica da su sinoć svi kompasi u
susjedstvu pokazivali na zapad nekoliko sati! Zbogom za sada,
djetešce moje. Nastavi biti sretna.
Šaljem ti puno ljubavi i poljubac Alecu.
Mama.

P. S.
Je li St. Croix lijepo mjesto za medeni mjesec? Jack, čovjek koji je
potpisao ček, postaje vrlo sentimentalan. Jako nalikuje tvome ocu.
Udovac je i, oh, ne znam. Recimo da nas je sudbina, ili tako nešto,
spojila. Rekao je da nije namjeravao isploviti s djetetom, ali da ga je
nešto primoralo. Ne može se sjetiti zašto se usidrio baš tamo. Činilo
mu se kao dobra ideja. Možda je bila sudbina. Jako je drag. Voljela
bih da mogu zaboraviti onaj mig u vodi.
Lucius Shepard je najpoznatiji domaćoj publici po romanu "Life During
Wartime" (Ratni život, Sara93,1997.) kojeg je objavio 1987. godine.
Svojim je djelima izlazio iz strogih okvira žanra, imajući ćesto jake
povijesne ili političke konotacije. "Sylgarmov proglas" je priča koja spada
u u ciklus "Dying Earth" kojeg je kreirao Jack Vance, a nominirana je za
nagradu Locus.

LUCIUS SHEPARD

Sylgarmov proglas

Sylgarmo's Proclamation (2009.)

preveo: Igor Rendić

Thiago Alves promatrao je izlazak sunca kroz prozor drugog kata

taverne Kampaw blizu središta Raspare Viatatus. Bila je to navika kojoj je
postao opsesivno odan u ovim posljednjim danima. Slabašna je ružičasta
zraka započela događaj ispipavajući nebo boje šljive ponad planina
Magnatz, zatim se pojavila traka grimiznog svjetla, nalik krvavom noktu
nekoga tko je pokušao uspon iz duboke jame i pronašao uporište u
izbočenoj stijeni. Naposljetku se sunčana kugla uzdigla visoko, naizgled
smjestila između dva vrha, drhtava i pomalo nalik balonu napola punom
vode, izblijedjevši do purpurno crvene.
Thiago se namrštio tako jadnom prizoru i okrenuo leđa prozoru. Bio
je snažne građe, ruku, prsa i bedara punih mišića, ali lagano je koračao i
mogao se kretati začuđujuće gipko. Iako je izgledao iznimno impresivno
(pa čak i zastrašujuće), zračio je nježnom iskrenošću koju su oni manje
pronicljivi ponekad greškom smatrali blesavošću. Crna mu je kosa bila
posuta sijedima i spuštala se niz čelo i povlačila iznad očiju - obiteljska
crta. Taština ga je nagovorila da popravi svoje deformirane uši, ali ostavio
je ostatak svoje ga lica izubijanoga od godina borbi u kavezu. Tkivo puno
ožiljaka prekrivalo mu je sljepoočnice, a nos, nekoliko puta slomljen,
nalikovao je neobičnom povrću; djeca su ga znala povlačiti za njega i
smijuljiti se.
Odjenuo je kožne hlače i šumsko zelenu tuniku pa se spustio u
prizemlje i izašao na Aveniju Dinastija. Prošao je ispod nekoliko golemih
spomenika i uličicom prošao kroz vratnice u gradskom bedemu. Čamci su
jurcali rijekom Chiang, a visoki je brod s dva jarbola puštao da ga plima
nosi prema ušću. Brzo je koračao obalom rijeke, tu i tamo zastavši kako bi
se protegnuo, jednom kada je tjelesna aktivnost savladala bolove, okrenuo
se natrag prema vratnicama. Ekscentrični gradski tornjevi - neki su na vrhu
imali ukrašene zlatne i kupole od oniksa, drugi tornjiće od obojenoga
stakla urešenoga krivuljama i prugama, a treći pak plamenovima,
izmaglicama i zamućenim dimenzionalnim poremećajima. Svaki je krov
signalizirao primarnu vještinu čarobnjaka koji pod njim živi - i svi su
zajedno svodili pozadinu ljubičastog neba na nešto beznačajno.
U dnevnoj sobi Zelena zvijezda u taverni Kampaw, osvijetljenoj
svjetiljkama, prašnjavoj i gotovo praznoj, ispunjenoj izrezbarenim
namještajem, klupama, pločama i obojenim prozorima koji su prikazivali
scene iz zlatnih i veselih dana, a kroz koje se sunce jedva probijalo, Thiago
je doručkovao i razmišljao o naručivanju još nečega. Tada su se vrata
otvorila i ušla su četiri muškarca u haljama i detaljno izvezenim kapama i
šepavo krenula prema njegovu stolu.
Čarobnjaci, pretpostavio je po prepoznatljivim ukrasima
pričvršćenima za kape. Nisu se razlikovali osim odjećom. Svi su bili niski i
žgoljavi, blijedih okruglih lica smrtno ozbiljnih izraza i kratko ošišane crne
kose, a visinom su se razlikovali u svega nekoliko centimetara. Nekoliko
trenutaka kasnije ušao je i peti, zatvorio vrata za sobom i naslonio se na
njih. Bio je to potez koji se Thiagu učinio taktičkim i naveo ga na oprez.
Ovaj se razlikovao od svojih sudrugova time što nije šepao, već se kretao
mladenački živahno i nosio labave crne hlače i jaknu visokoga ovratnika.
Šeretski šešir širokoga oboda, također crn, zakrivao mu je lice.
"Imam li zadovoljstvo obratiti se Thiagu Alvesu?" pitao je jedan od
čarobnjaka, muškarac čije su oči lutale toliko izvan fokusa da se činilo da
će mu svakog časa iskočiti iz glave.
"Taj sam", rekao je Thiago. "A je li zadovoljstvo, to ovisi o
nakanama vašeg mladog suradnika. Kani li mi zapriječiti izlaz?"
"Sasvim sigurno ne!"
Čarobnjak je mahnuo rukom i mladac se maknuo od vrata. Thiago je
vidio nekoliko noževa o njegovu pojasu i ostao na oprezu.
"Ja sam Vasker", rekao je čarobnjak. "A uvaženi gospodin s moje
lijeve je Disserl." Pokazao je na muškarca čije su ruke nemirno šetale po
vlastitome tijelu kao da traži novčanik. "Ovo je Archimbaust."
Archimbaust je kimnuo pa se zaposlio divljačkim češanjem bedra. "A ovo
Pelasias." Pelasias je zujao sve glasnije i glasnije dok nije uspio taj zvuk
potisnuti vrtnjom glave i gutanjem.
"Ako možemo sjesti", rekao je Vasker, "mislim da imamo za vas
prijedlog koji bi vam bio unosan."
"Sjednite ako hoćete", rekao je Thiago. "Spremao sam se naručiti još
nešto za jelo i možda čaj od mente. Slušat ću vas koliko mi bude trebalo da
pojedem i popijem. Ali na hitnom sam zadatku i ne mogu slušati stvari
koje mi odvlače pažnju, ma kako unosne bile."
"A bi li vam odvuklo pažnju kada biste saznali", Archimbaust je
zastao kako bi se počešao po laktu, "da naš prijedlog uključuje vašeg
rođaka. Istog onog za kojim tragate?"
"Cugel?" Thiago je obrisao usta. "Što s njim?"
"Tražite ga, zar ne?" pitao je Disserl. "Kao i mi."
"A ipak imamo prednost", rekao je Vasker. "Otkrili smo gdje se
nalazi."
Thiago je obrisao usta ubrusom i bijesno zurio u njega. "Gdje je?"
"Duboko u Velikom Ermu. Selo zvano joko Anwar. Sami bismo
tamo otišli i pronašli ga, ali kao što vidite nedostaje nam fizičke spreme za
takav zadatak. Treba nam robusni pojedinac poput vas."
Mladić je ispustio zvuk - gađenja, činilo se Thiagu - i skrenuo
pogled.
"Moguće je poslati vas u blizinu Joko Anwara u roku od par minuta",
rekao je Archimbaust. "Zašto riskirati prelazak Divlje pustoši, trpjeti
neugodu i opasnost putovanja preko Xardonskog mora?"
"Ako biste putovali konvencionalnim sredstvima, možda ne biste
postigli cilj", rekao je Disserl. "Ako su Sylgarmove nedavne projekcije
točne, možda nam je ostalo svega nekoliko dana prije nego što s neba
nestane sunca." Ča robnjaci su počeli raspravljati o vrednotama
Slygarmova proglasa. Vasker se držao optimistične procjene od dva i pol
stoljeća tvrdeći da Slygarmove jednadžbe upućuju na nekakav sunčev
događaj, važan, ali ne nužno konačan. Archimbaust je doveo u pitanje
Sylgarmove metode proricanja, Disserl se držao pesimističnog pogleda na
stvari, a Pelasias je dao doprinos rječnikom tužnih uzdaha i mrmora.
Kako bi ih ušutkao Thiago je udario šakom o stol - što je prizvalo i
sluškinju - pa je nakon naručivanja upitao čarobnjake zašto im treba Cugel.
"Složeno je to i nije lako sažeti", rekao je Vasker. "Ukratko, lucounu,
nacereni čarobnjak, nam je ukrao određene udove i organe. Poslali smo
Cugela da ih povrati i dali mu znanje kojim će jednom za svagda skončati s
Iucounuom. Dobili smo natrag udove i organe, ali ne u savršenom stanju.
Stoga šepamo i češemo se i tresemo, a jadni Pelesias prisiljen je
komunicirati svoj jad kao da je bolesno pseto."
Thiagu se činilo da je Vasker sasvim lijepo sažeo stvar. "I krivite
Cugela? Zašto ne Iucuonua ili nekog od njegovih slugu? Možda je problem
u načinu na koji su organi i udovi bili pohranjeni. Možda nije koristio čisti
koncentrat. Vaše se objašnjenje ne čini zadovoljavajućim."
"Ne shvaćate koliko je velik problem s Cugelom. Mogu..."
"Poznajem ga koliko i bilo tko drugi", rekao je Thiago. "Podao je,
pohlepan i iskorištava ljude bez da trepne. A ipak se ne ponaša nerazumno.
Sigurno ste mu nanijeli neku uvredu kada je toliko željan osvete."
Vođeni Pelesiasovim uzdasima čarobnjaci su žustro protestirali
protiv tog zaključka. Archimbaust ih je vrlo rječito branio. "Posljednje smo
noći s njim nazdravili Iucounuovim vinom i gostili se pečenom piladi iz
njegove smočnice", rekao je. "Pjevali smo masne pjesme i izmjenjivali
zabavne anegdote. Uistinu, Pelasias je izveo Pet privlačnih zaključaka te
tako posvetio trenutak i učinio nas sve prijateljima."
"Ako je tako, onda bih vam savjetovao da dobro promislite prije
nego što nastavite." Sluškinja je spustila čaj na stol i Thiago je udahnuo
snažan miris iz čajnika. "Slaba mi je tolerancija na lašce, a nikakva na
čarobnjake varalice."
Četvorica muškaraca povukla su se do vrata i upustila u žustri
razgovor (Pelesias je pridonio molećivim cmoljenjem). Nakon minute ili
tako nešto, mladić je zasiktao od nezadovoljstva. Skinuo je šešir s glave i
otpustio oblak tamne kose otkrivši da je žena sasvim običnoga izgleda.
Šiljasta brada, žive tamne oči i lukava mala usta koja se tužno puče. Bila bi
lijepa da joj lice nije bilo prekriveno ožiljcima zbog kojih je izgledala kao
da je sašivena. Najveći je ožiljak išao od kraja čeljusti niz vrat i bio je širi
od ostalih. Činio se kao da nije nastao od želje za unakazivanjem već za
ubijanjem. Prišla je Thiagu i progovorila napetim i promuklim šaptom
kojeg je pripisao toj rani.
"Tvrde da je Cugel, dok su radili inventuru Iucounuova doma, našao
mapu koju je načinio čarobnjak Pandelume. On živi na planeti koja se vrti
oko udaljene zvijezde", rekla je. "Mapa pokazuje lokaciju tornja. Unutar
tornja su čarolije koje će svakome tko ih savlada dopustiti da prežive smrt
sunca."
"Cugelovo ponašanje postaje razumljivije", rekao je Thiago. "Poželio
se riješiti potjere."
Čarobnjaci su došepesali natrag k njemu. Vasker je bacio kiseli
pogled na mladu ženu. "Ovo je, dakle, naša ponuda", rekao je Thiagu.
"Poslat ćemo vas i Derwe do mjesta pored joko Anwar, gdje se nalazi
Pandelumov toranj. Tamo ćete..."
"Tko je Derwe?"
"Derwe Coreme, kuća Domber", rekla je žena. "Vladala sam Čilom
dok nisam naletjela na vašeg rođaka." S prijezirom je naglasila tu riječ.
"Je li te Cugel tako obilježio?"
"Nije koristio noževe. To su radili Busaciji, rasa odurna kako
obličjem tako i naravi, a žive u Velikom Ermu. Ali Cugel je ipak
odgovoran za moje ožiljke i još više. U razmjenu za informacije predao me
Busacijima kao da sam vreća namirnica."
"Da nastavimo", rekao je Vasker, "jednom kada stignete ući ćete u
toranj i imobilizirati Cugela. Mora ostati na životu kako bismo ga ispitali.
Učinite to i podijelit ćemo s vama sve što saznamo."
Sluškinja je donijela pun pladanj, a Thiago ga je sa zadovoljstvom
istražio.
"Kada završimo s njim", rekao je Vasker, "možete se zadovoljiti
mučeći ga koliko god želite." Zastao je. "Jesmo li se nagodili?"
"Pogodili?" Thiago je protegnuo ramena i proizveo niz
zadovoljavajućih pucketanja. "Tek smo započeli pregovore. Vidim li oko
Archimbaustova vrata njuškalo čarolija? A amulet oko Disserlova vrata, to
je onaj koji baca ljude u nagli san, nije li? Takve bi nam sitnice bile od
neizmjerne pomoći na putu koji predlažete. A tu je i pitanje moje nadnice.
Gospodo, sjednite. Poslužite se ako želite. Nadajmo se da ćete do kraja
obroka uspješno ispuniti moje zahtjeve."
***
Šuma zvana Veliki Erm ostavljala je dojam goleme ruševne
katedrale. Visoka su stabla krošnjama tvorila tamni pokrov s kojeg su kao
sa stropa visjele bujne lisnate grane nalik razbijenim gredama prekrivenim
sa zida otrgnutim tapiserijama. Sve se činilo kao posljedica davne
kataklizme. Povremeno bi Derwe Coreme i Thiago čuli slabašno tapkanje i
povike koji nisu mogli doći iz ljudskoga grla, a jednom su vidjeli kako se
neobični bijeli oblik otpušta s krošnje i lepeće u sumrak, sve manji i manji,
kako postaje točkica bjeline i čini se da napokon nestaje u daljini koju je
nemoguće postići u ovako gustoj šumi. Kao da se zariva u samu srž
stvarnosti i pronalazi put do odredišta onkraj granica ovog svijeta. Meko
travnato tlo kojim su koračali bilo je puno udubina i kosina. Činilo se da je
svaka površina prekrivena mahovinom i lišajevima koji oveći panj
pretvaraju u narančasti i crni dvorac čudovišta, a palo deblo u vilinski most
između fosforastog zelenog kamena i papratima prekrivene obale. Ispod
njega dugonogi pauci tijela veličine kvake pletu gotovo nevidljive mreže u
kojima love irlikse, siva čovjekolika stvorenja ne veća od igle. Ona se
divljački opiru svilenim nitima, cvile i sićušnim kopljima ubadaju prema
dlakavim torzima svojih zarobljivača koji su izbacili svoje žalce i spremaju
se napasti.
Derwe je prva primijetila Pandelumov toranj. Vitku iglu žućkastog
kamena čiju je srednju trećinu vidjela kroz rupu u raslinju. S vrha
proplanka vidjeli su da se nakon tornja teren naglo spušta u dolinu koja je
jedva rez između brda i da se u njoj, na obali rijeke, nalazi nekoliko tuceta
koliba crvenih krovova; iza doline se nastavljao Veliki Erm. Požurili su
prema tornju, ali put im je prepriječio duboki klanac koji im je od pogleda
sakrilo raslinje. Hodali su pored njega pola sata, ali nisu pronašli mjesto
dovoljno usko da bi riskirali skok. Zidovi klanca bili su gotovo konkavni, a
dno negdje duboko u tami pa se nisu mogli spustiti i uspeti drugom
stranom.
"Budale su nas poslale ovamo radi ničega!" prosiktala je Derwe
Coreme.
 "Strpljenje nađe put", rekao je Thiago. "Uskoro će mrak. Predlažem
da se utaborimo pored potoka koji smo prešli prije par minuta i pričekamo
da svane."
"Svjestan si čega sve ima noću u Velikom Ermu? Bargbuba. Gidova i
tirema. Čudovišta svake fele. Deodand nas prati već sat vremena. Želiš s
njim podijeliti ležaj?"
"Gdje je? Pokaži mi ga!"
Pogledala ga je zbunjeno. "Stoji tamo, iza hrasta s ogoljenim donjim
granama."
Thiago je krenuo ravno prema hrastu.
Ne očekujući tako hrabar nastup, Deodand je vidjevši Thiaga
koraknuo unatrag, a srebrne su mu se oči raširile od iznenađenja. Njegovo
je naočito crno vražje lice razjapilo usta i otkrilo očnjake u kutovima.
Thiago ga je gurnuo objema rukama i ovaj se srušio. Uhvatio ga je za jednu
nogu, prekoračio ga, srušio se na leđa i stisnuo se uz stvora držeći stopalo
pritisnuto o svoj trbuh, a zatim zakotrljao trgajući koljeno iz čašice i - iako
se činilo da je meso poput okamenjenoga drva - lomio gležanj. Deodand je
promuklo vrisnuo pa onda još jednom kada je Thiago ustao i zabio mu petu
u drugo koljeno. Ponovio je postupak i čuo pucanj. Pošto nije mogao
ustati, Deodand je krenuo za njim puzeći i sikćući. Thiago je vješto
izbjegao njegov pokušaj grabljenja i slomio mu lakte vještim udarcima
pete. Šutnuo ga je u glavu bez vidljivoga učinka. Ipak, nastavio je šutirati i
naposljetku je srebrno oko puklo, pukotine su se preko njega proširile kao
preko ledene ploče i nešto se izlilo.
Deodand se batrgao i cvilio od frustracije.
"Kako se to može dogoditi? Da me jedan čovjek porazi?"
Nije nastavio pričati jer je Derwe Coreme kleknula pored njega i
probila mu grlo nožem tanke oštrice. Uslijed toga se zagrcnuo pa mu je
onda odrezala crveni jezik i nabila mu ga natrag u usta. U svega par
trenutaka ugušio se krvlju koja mu je tekla u usta.
"Mogla sam se sama pobrinuti za Deodanda", rekla je Derwe Coreme
dok su se vraćali prema potoku. "I učinkovitije."
Thiago je ispustio nepristojan zvuk. "A opet, nisi ništa napravila."
"Nije se pružila prava prilika."
"Niti bi ti se pružila da je Deodand skočio."
 Zastala je i ruka joj je posegnula za lovačkim nožem. "Dobro se
boriš, ali tvoj ti stil borbe neće pružiti dug život u Velikom Ermu. Ja sam
ovdje preživjela tri godine."
"Pod zaštitom Busacija."
Ruka joj se stegnula na dršci. "Nije točno. Pobjegla sam nakon osam
mjeseci. Ostatak godina provela sam u lovu na Busacije." Promijenila je
položaj tek ovlaš, povukavši unatrag lijevu nogu i oslonivši se na nju svom
težinom. "Znaš li zašto te Vasker unajmio? Očekuju da ćeš me kontrolirati.
Boje se da će me pogled na Cugela toliko razjariti da se neću moći
suzdržati i da ću ga ubiti i time potratiti sve znanje koje im može pružiti."
"Jesu li u pravu?"
"Samo oko toga da se neću moći kontrolirati." Lijevom je rukom
maknula vlas iz očiju i pažljivo ju položila iza uha. "Nemoguće je proučiti
dubine vlastitoga srca. Moju je reakciju na Cugela nemoguće predvidjeti.
Ako me planiraš spriječiti, možda bi sad bio pravi trenutak."
Thiago je osjetio silinu njezinoga bijesa. Činilo se da ispunjava zrak.
"Čekat ću pogodniji trenutak." Nastavio je hodati i nakon nekoliko ga je
trenutaka dostigla u trku.
"Što namjeravaš s Cugelom?" pitala je. "Ja moram biti ta koja će ga
ubiti."
"Vidovnjak besprijekorne reputacije iz Kaiina me uvjerio da Cugel
neće umrijeti od moje ruke, već od vlastite."
"To je rekao? Onda je budala. Cugel nikada ne bi izvršio
samoubojstvo! Branit će ga kao svinja posljednji tartuf."
Thiago je slegnuo ramenima. "Vidovnjak je često u pravu."
Derwee Coreme se namrštila. "Naravno, da ga natjeram na
samoubojstvo, da ga mučim i ponudim mu da bira između neizdržive boli i
toga da si mojim nožem skrati muke... To bi bilo predivno, ne bi li? Gledati
ga kako se rezbari, traži izvor krvi, ruke mu drhte, a skoro da je preslab za
taj konačni rez?"
"Poslužilo bi", rekao je Thiago.
Napravila je nekoliko koraka pognute glave pa rekla, "Da, što dulje o
tome razmišljam, to sam uvjerenija u vještinu tvog vidovnjaka."
U ponoć je Thiago napravio vatru koja je obasjala nazubljenu čistinu
nekih petnaest metara u promjeru. Potok je probio put rubom
osvijetljenoga područja i nakon nekoliko minuta zurenja Derwee Coreme
je ustala i skinula jaknu.
"Planiram se okupati dok još ima nešto dnevne topline", rekla je.
"Ima ožiljaka na mom tijelu kao i na mom licu, ali ako je poriv da me vidiš
kako se kupam toliko jak, ne mogu te spriječiti da gledaš. Ipak, upozorila
bih te da ne poklekneš pred ikakvim drugim porivima. Noževi su mi uvijek
pri ruci."
Thiago, koji je jeo suhi kukuruz i sušene jabuke, gunđanjem je
pokazao svoju indiferentnost. Iako je čvrsto odlučio ne gledati, svejedno je
pokleknuo. S te su udaljenosti ožiljci nalikovali tetovažama. Klečeći u
potoku, dok joj je voda tekla oko struka, bila je ljupka i vitka. Biće iz
legendi, nimfa koja ne haje za čudovište koje ju promatra iz prikrajka.
Pitao se koja ju je alkemija pretvorila u stvorenje ispunjeno tolikom
mržnjom... Iako je takvim rezultatima svjedočio puno puta. Zagrabila je
vode u ruku pa ju prelila preko ramena. Pretpostavljao je da su njezina leđa
najljepša stvar u svemiru.
Spustila se noć. Iskoračila je iz potoka, osušila se i probola ga
pogledom kao da mu čita misli pa se, omotana u deku, smjestila pored
vatre. Ostao je stoički rezerviran i činilo mu se da osjeća iritaciju u njezinu
držanju, kao da joj smeta nedostatak njegove reakcije na njezinu nagost.
Ožiljci su joj bili plavi od hladnoće vode, ali sad ih je gledao kao dizajn
koji nema veze s njezinom ljepotom. Vatra im se obraćala jezikom
pucketanja i krckanja i činilo se da se neki noćni stvor svađa sam sa
sobom, poput složenoga krkljanja koje odzvanja preko pozadine tiših
povika i titraja. Pitala ga je zašto je odabrao svoju profesiju.
"Volio sam se tući", rekao je. "Još uvijek volim. U Kaiinu uvijek
postoji potreba za borcima koji će napuniti stadion Shins. Nisam uživao
ozljeđivati protivnike kao neki drugi. Bar ne u početku. Kasnije... možda i
jesam. Šest sam godina za redom bio Prvi prvak Kaiina."
"Je li se nešto dogodilo?" pitala je. "Od čega si postao bolji ili žešći?"
"Cugel."
Čekala je da nastavi.
"Stara je to priča", pljunuo je u vatru. "U pitanju je bila žena."
Kada nije objasnio, pitala ga je zašto je toliko dugo čekao da izravna
račune.
"Izgubio sam perspektivu", rekao je. "Bilo je drugih žena. Imao sam
novca, veliku kuću i prijatelje kojima sam je ispunio. A onda me
Sylgarmov proglas upozorio da je vremena sve manje. Opet mi je počela
nedostajati i sjetio sam se duga koji dugujem rođaku."
Šutjeli su neko vrijeme, zaokupljeni vlastitim mislima. Nešto se
pomaknulo u grmlju; a onda se čuo divlji krik. Lišće i granje se silovito
zatreslo, a onda je sve utihnulo. Derwe Coreme se približila Thiagu.
Oprezno je posegnula i vrškom prsta dotaknula ožiljak preko njegove
obrve, onaj zbog kojeg je dio obrve bio sijed.
"Moji su dublji, ali ti ih imaš više", rekla je čudeći se.
Činila se živahnom zbog nečega drugog, a ne svoje uobičajene
sumorne ljutnje. Ruka joj se zadržala pored njegovoga obraza i u
nemirnom je svjetlu vatre njen izraz lica bio iskren i pun iščekivanja; ali
onda je povukla ruku i, poput sunca koje se u trenutku vratilo natrag u
svoju sjajnu mladost pa istrošilo energiju, opet se vratila svom sumornom
raspoloženju.
Thiagova je mašta staze među stablima napučila zlokobnim crnim
obličjima čije su oči sjale vatrom. Tamne mrlje veličine vodensjena
spuštale su se niz krošnje. Treptajem ih je odagnao i odupro se umoru. U
jednom ga je trenutku Derwee Coreme protresla i probudila. Bio je
ošamućen i prestravljen, ispričavao se što je zaspao.
"Tiho!" rekla je.
Nastavio se ispričavati i lupila ga je lagano po obrazu. Iako to i nije
bio šamar, i rekla: "Slušaj!"
Iz smjera klanca čuo se zvuk. Isprva je pomislio da neka golema
zvijer žvače zelenilo, mljacka i ispušta zadovoljne zvukove između
zalogaja; ali kako je zvuk postajao glasniji i razgovjetniji, tako je odlučio
da se radi o više glasova koji istovremeno govore. Zvuk je postao sve
jasniji i činilo mu se da mu ipak ne može razaznati porijeklo.
Klanac je bio pun noćne izmaglice. Tri blijeda svjetla sjala su kroz
maglu. Na vrhu nečega što se kretalo sporo, korak po korak, kao da se
probija kroz blato. Zureći u mutno, Thiago je čuo smijeh i brbljanje kakve
bi mogla stvarati velika skupina ljudi, a onda je čuo zaglušujući zvižduk.
Zvijer je zagunđala, činilo se od straha, i izdignula glavu iznad magle.
Pogled na njeno bakrenasto lice nalik sfingi, prazno i bez ikakvih emocija,
ispunilo mu je srce stravom. Gid! Derwee Coreme je vrisnula. Gid je
zastao i njegove su se prazne blijede oči usmjerile prema gustišu u kojem
su se skrivali. Njegov je nos, tek ispupčenje s dvije široke nosnice, stvoru
davao izgled vodozemca, a svjetla (kugle pričvršćene za čelo i
sljepoočnice) dašak nadrealnog. Magla je zakrivala njegova krila i
mišićavo tijelo.
"Pokažite se!" zapjevao je snažan glas. "To vam govorim ja,
Melorious! Nudim siguran prolaz kroz Veliki Erm."
Ta je izjava utišala druge glasove, ali uskoro su se vratili i uputili
vesele uvrede i neprikladne primjedbe Meloriousu. Gid je krenuo naprijed i
opet podigao glavu, pokušavajući je ugurati u procjep u tlu, ali bezuspješno
- bila je preširoka. Thiago se sad nalazio točno iznad gidovih leđa i kroz
izmaglicu je vidio nešto što je ličilo na metalne košare pričvršćene za
bokove stvora. Svaka je bila podijeljena u četiri segmenta, a svaki je služio
kao kavez za četrdeset ili pedeset muškaraca i žena. Thiago je pretpostavio
da se u kavezima nalazi nekoliko stotina ljudi, ali nijedan se nije činio kao
zarobljenik, već kao putnik na luksuznoj jahti. Zaljubljeni su parovi ležali
isprepleteni na podu. U jednoj se košari nalazio grupa lutnjista,
kvintaželista i trubača, koji su počeli ugađati instrumente.
"Ne bojte se gida", zagrmio je Melorious. "Bacio sam moćne čini na
njega zbog kojih je miran kao da je pripitomljen. Putovanje Velikim
Ermom potpuno je sigurno! Uživajte u društvu prelijepih žena bez ikakva
morala! Putujte do Čila i Saskervoja... Prva je postaja moja podzemna
palača i gozba sviju gozbi."
Gid je opet zagunđao i pokušao gurnuti vrh glave u klanac; oštri ga je
zvižduk natjerao da stane. Thiago je primijetio priliku. Skicirao je plan
šaptom i signalima rukom. Derwe Coreme ga je zapanjeno gledala, žestoko
zavrtjela glavom te ustima oblikovala 'ne’.
"Savjest mi ne dopušta da vas prepustim opasnostima šume." Ćelavi
muškarac kože boje meda, odjeven u jaknu i hlače od plave svile urešene
zlatnim vezom, očito Melorious, pojavio se privezan užetom na gidovu
vratu; govorio je u malu ručnu napravu. Nekoliko je drugih figura,
neprivezanih, čučalo pored njega i držalo se za nabore u gidovoj koži.
"Odmah se pokažite ili ću poslati svoje sluge po vas. Drvoutvare i
Deodandi, pazite se! Koža mojih ljudi puna je otrova od kojeg se u utrobi
svakog tko ju takne nakote demonske buhe."
Thiago je iskočio iz gustiša napola vukući Derwee Coreme za
sobom. Opirala se, ali kada je shvatila da nema natrag pojurila je ispred
njega do ruba i skočila. Sletjela je na gidovu glavu koja je sad bila tek par
metara ispod ruba klanca te potrčala preko njegova čela prema suprotnoj
strani klanca. Thiago je također skočio, ali nije sletio gdje je planirao. Gid,
uzbunjen Derweinim doskokom, pokušao je shvatiti što ga je udarilo i
nakrivio je glavu prema nebu pa je Thiago s nogama prema naprijed udario
gotov u središte njegova lijeva oka. Očekivao je da će probiti membranu i
utopiti se u tekućini, ali umjesto toga kliznuo je niz vlažnu površinu oka
boreći se da pronađe. Gid je zaurlao od bola i silovito bacakao glavu,
lansirajući Thiaga kroz zrak ravno u trnoviti grm. Vrisci muškaraca i žena
u košarama proparali su zrak, ali jedva ih je mogao razlučiti od zvonjave u
vlastitim ušima. Bio je ošamućen i nije imao pojma gdje je pa je pogledao
van iz grma i shvatio da se nalazi iznad klanca. Melorious, mala buba boje
meda odjevena u plavu svilu, visio je sa svojeg užeta ravno ispred gidova
golemoga praznog lica.
Thiago je gledao što se događa. Melorious se uspio zaljuljati
odgurujući se nogama od gidova čudovišnoga obraza. No svako ga je
ljuljanje vraćalo sve bliže nenasmiješenim ustima stvora. Izgubio je ručnu
napravu pa su njegov glas (a time i zvižduci) ostali nečujni gidu. Thiagu se
činilo da gid u Meloriusa zuri pomalo melankolično, kao da shvaća da mu
je mladost pri kraju i da mu se ta ideja baš ne sviđa jer zna što slijedi kao
obred odrastanja. Melorious je udario u nos stvorenja i, dok se Melorious
udaljavao, gid je ispružio vrat i lijeno ga zgrabio ustima.
Ignorirajući bol, Thiago se uspravio i potrčao odgurujući granje,
posrćući preko korijenja, napola padajući, odlučan odmaknuti se od gida
što dalje. Stvor je iza njega zarikao i činilo se da je, unatoč jednakoj
glasnoći, ovaj put zvuk proizvelo uže grlo - režeći zvuk, pomalo neobično
zujeći.
Nije bilo ni traga Derwee Coreme. Pokušao se sjetiti je li ju vidio
kako se penje na suprotnu stranu (ovu stranu) klanca, ali bezuspješno.
Teško je disao i nakon nekoliko se trenutaka bacio pod zmijoliko korijenje
mandovara i počeo žestoko kopati sve dok nije bio prekriven crnom
zemljom. Koju minutu kasnije osjetio je udar topline kao da je pored njega
prošlo nešto zapaljeno. Spustio je glavu i ležao mirno nekoliko trenutaka.
Kada je nakon nekog vremena sjeo i počeo promatrati nebo dok je vadio
trnje iz tijela bio je zlovoljan i trzao se na svaki šum.
Prolom oblaka oprao je zoru, pulsirajuće crvenilo na istoku, a nakon
toga ostala je naoblaka. Vjetar je preko neba gurao crne i srebrne oblake,
praćene grmljavinom. Thiago je potražio svoju torbu. Nije je bilo, kao ni
hrane i raznih runa i naprava koje je iznudio od Vaskera. Vrh tornja bio je
vidljiv iznad visokog brda. Kiša je ponovno počela padati i Thiagu je
zapljuskivala lice sa strane natapajući ga do kostiju. Tik ispod kreste brda
nalazile su se ruševine hrama. Kameni je trijem bio manje-više netaknut, a
ispod njega je prekriženih nogu, pored pucketave vatre, sjedila figura u
crnom. Derwe Coreme. Leš male životinje ogoljenih kostiju ležao je pored
nje. Pogledala ga je bez znatiželje i polizala mast s prstiju.
Sjeo je nasuprot njoj, jadan. Trn koji nije uspio iskopati iz leđa
ponovno ga je ubo. "Imaš li išta za jelo?" pitao je.
"Gdje ti je naprtnjača? Znači li to da nam je hrana na dnu klanca?"
Tužno je uzdahnula, prokopala po džepu i pružila mu maramu u koju je
zamotala nešto korijenja i oraha.
Sok korijenja bio je gorak i dok je žvakao osjetio je oštru bol u
čeljusti. Promatrala je kako prstom čačka po desnima i rekla: "Kada smo se
upoznali u Kaspari Viatatus brinula sam se da si kao Cugel. Način na koji
si se odnosio prema Vaskeru i ostalima podsjetio me na njega. Nakon što si
osakatio Deodanda, postalo mi je jasno da nisi nimalo nalik Cugelu. Nema
tvoju hrabrost i, iako tvoj stil borbe nije optimalan, odražava izravnost
tvoje osobnosti. Neku vrstu iskrenosti, barem mi se činilo. Sad, pošto sam
vidjela kako jednim nesmotrenim potezom uništavaš stotine života, pitam
se je li ono što sam proglasila iskrenošću ustvari jednostavna glupost. I
pitala sam se je li etička nesposobnost imalo drugačija od izravne
grešnosti? Rezultat je isti. Nevini umru."
"Jesi li toliko naivna da misliš da je Melorious za one u kavezima
planirao vikend veselja? Njegove su ih čini ošamutile - već su bili mrtvi. Ili
možda plačeš za Meloriousom?"
Činilo se da će progovoriti, ali nije. Naposljetku je rekla: "Natjerao si
me da skočim u klanac i trčim preko gidova čela. Gledano unatrag, ne čini
li ti se da je to nesmotreno?"
"Riskantno, možda. Ali postigli smo cilj tako da teško da se to može
nazvati nesmotrenim."
"Strpljenje nađe put, rekao si. Ovo je valjda primjer tvoje
strpljivosti?"
"Nužno je prepoznati kada je vrijeme za strpljenje prošlo. Odlučio
sam."
Obrisala je prljavštinu s hlača. "Molim te, ubuduće me konzultiraj
prije odluke."
Nebo se do sredine jutra razvedrilo i sunce je bacalo crne sjene u
obliku polumjeseca obasjavajući polje kamenih stećaka u podnožju tornja;
ali sam toranj nije bacao sjenu, što je zabrinulo Thiaga, baš kao i prisutnost
pelgrana koji je uzletio s vrha tornja i nakratko kružio nad njima prije nego
što se vratio na mjesto. Ženka, procijenio je Thiago, i to noseća, ako je
suditi po nespretnom letu - a u tom će stanju biti naročito opaka i
nepredvidiva. Ništa od toga nije imalo vidljivog učinka na Derwe Coreme,
čija se voljnost povećavala svakim korakom. Kako su se približavali nije
mogla obuzdati entuzijazam i potrčala je. Ipak, kada je Thiago dosegnuo
podnožje tornja bila je sva uspaničena. Jurcala je posvuda, klizila rukama
preko zidova i ispuštala frustrirane zvukove.
"Nema vrata!" rekla je. "Nema ničega. Ničega!"
Toranj je bio jedan neprekinuti komad kamena visok preko trideset
metara pri vrhu se ispupčeno šireći - izrezbaren u složeni filigranski uzorak
prozora koji bi nekome unutra dopustili da prouči sve ispod tornja bez da
se sam pokaže. Pustivši Derwe Coreme da se ispuše, Thiago je počeo
obilaziti podnožje tornja provjeravajući svaku, pa i najmanju udubinu i
ispupčenje u nadi da će pritiskom na neke aktivirati skrivena vrata. Nakon
otprilike sat vremena, usred trećeg kruga, čuo je agresivne glasove iz
smjera drugog kraja tornja. Najviše od svega promukle povike Derwe
Coreme. Zauzela je defanzivnu pozu, s nožem u svakoj ruci i branila se od
petorice muškaraca koji su ju okružili. Šesti je ležao na tlu, krvareći iz
porezotina na ruci i prsima. Kada su vidjeli Thiaga muškarci su se povukli
i utihnuli. Bilo je mlađih i starijih. Jedan je nosio pohabani crveni šešir
nalik tuljcu, identičan krovovima naselja u podnožju brda, nabijen toliko
nisko na čelo da su se ispod njega sijede vlasi probijale poput savijenih
žica. Bili su naoružani grabljama i odjeveni u grube bijele halje koje su oko
struka vezali zelenim maramama. Oko vrata su im visjeli olovni amuleti s
grubim rezbarijama antropomorfnih figura.
"Oho, što je ovo?" Thiago je pokazao šakom i to je još više odmaklo
muškarce od Derwe Coreme. "Odmah da ste objasnili što se ovdje
događa."
Starca su pogurali naprijed, "Ja sam Ido, duhovni vođa Joko Anwara.
Samo smo htjeli nešto pitati ovu ženu u ime Yanda, a ona je odvratila
demonskim glasom i napala nas. Jadni je Stellig zadobio užasnu ranu."
"Lažu! Položili su ruke na mene!" Derwe Coreme je jurnula prema
njima i Thiago je koraknuo da bi joj prepriječio put.
"Prosvijetli me u vezi s tim Yandom", rekao je.
"On je bog Joko Anwara" rekao je Ido. "Uistinu, kažu da je bog svih
zaboravljenih mjesta."
"Tko to kaže?"
"Pa, sam Yando."
Debeljko rijetke bradice prišapnuo mu je nešto u uho i Ido je rekao:
"Da pojasnim. Yando nam se često pojavljuje kao čovjek od gorućeg
srebra i pod tom je krinkom nijem. Ali odnedavno nam šalje svog avatara,
koji nam prenosi Yandovu istinu."
Sada opuštena Derwe Coreme, posprdno se nasmijala i htjela nešto
reći, ali Thiago je intervenirao.
"Odnedavna, kažete? Je li se avatar pojavio prije Sylgarmova
proglasa?"
"Naprotiv", rekao je Ido "Nedugo nakon proglasa, Yando ga je
poslao k nama da bi nas uputio kako svi možemo biti spašeni putem
njegova apostola Pandeluma."
Thiago je razmislio o tome par trenutaka. "Taj avatar... Je Ii mi
slučajno sličan? Ima li, primjerice, kosu koja se spušta preko čela u špic?
Ovako?"
Ido je proučio Thiagovu kosu. "Ima neke male sličnosti, ali avatarova
je kosa crna i iznimnoga sjaja."
Derwe Coreme je prosiktala kletvu. Thiago je položio ruku na njenu.
"Koji oblik imaju avatarove upute?"
Svi su muškarci šaptali pa je Ido rekao:"Znači li to da želite proći
pročišćen je?"
Thiago je oklijevao i Derwe Coreme je pojurila naprijed, stavljajući
nož pod Idovo grlo.
"Želimo pristup tornju", rekla je.
"Svetogrđe!" zavapio je debeljko. "Crveni Šešir je napadnut!
Uzbunite selo!"
Dva su muškarca vičući potrčala prema selu. Derwe Coreme je
pritisnula oštricom i krv je počela kapati s njezina ruba.
"Istog trena nam daj pristup", rekla je. "Ili umri."
 Ido je sklopio oči. "Samo se pročišćenjem stječe pravo ulaska u
toranj i spasenje koje leži onkraj njega."
Derwe Coreme bi ga možda tada zaklala, ali Thiago joj je zgrabio
zapešće i stisnuo ga. Natjerao ju je da pusti nož. Ido je oteturao od njih,
trljajući vrat.
Thiago je pokušao umiriti Ida i debeljka, ali nisu htjeli ni čuti -
stisnuli su se zajedno, tiho razgovarali i radili nijeme i složene geste prema
nebesima. Naposljetku je odustao od pokušaja i obratio se Derwe Coreme,
"Možeš li ih uvjeriti da nas poduče obredu pročišćenja?"
Povratila je nož i testirala njegov rub palcem, mrko gledajući Thiaga.
"Pa", pitao je, "možeš li? Po mogućnosti bez smrtnih slučajeva?
Smatrao bih to osobnom uslugom ako bismo izbjegli bitku sa seljanima."
Prišla je Idu i pokazala mu krvavu oštricu, jadno je vrisnuo i još
čvršće zgrabio debeljka.
"Bez smetnji radim čuda", rekla je.
U najmračnijem trenutku sumraka, Derwe Coreme i Thiago stajali su
sami i drhtavi na kamenitom polju podno tornja. Nosili su drvene okvire
koji su završavali velikim omčama iznad njihovih glava - to će, objasnio je
Ido, omogućiti Yandovim krilatim slugama da ih podignu visoko i donesu
im spasenje. Jedina odjeća bila je neka vrsta pelene dizajnirane tako da se
okvir ne urezuje u kožu, a tijela su im obojena simbolima, čija je svrha
objašnjena bolno detaljno.
Iako nisu bile ništa manje vrijedne gnušanja od osnovnih postavki
drugih religija, Yandove doktrine i rituale je diktirao avatar koji je, činilo
se, bio vrlo sarkastičan i dosjetljiv. Thiago nije sumnjao da je njegov rođak
odgovoran za njih.
"Evo, zelena mrlja koju vam upravo stavljamo", rekao je Ido. "Nije
nimalo slučajno postavljeno. Kada je Yando prizvan iz Nestvaranja da bi
nas zaštitio, probudio se i shvatio da je nenamjerno lijevim bedrom
smrskao leglo kopirofita. Mrlja replicira trag koji su ostavila ta blaga
stvorenja."
S neba je izblijedio posljednji tračak ljubičastog. Thiago je jedva
vidio Derwe Coreme pored sebe, stisnutu od hladnoće. Pročistio je grlo i
započeo hvalospjev Yandu. Prestao je tek kad je primijetio da Derwe
Coreme šuti.
 "Hajde", rekao je. "Moramo pjevati."
"Ne, neću", rekla je nadureno.
"Krilati se sluge onda neće pojaviti."
"Ako pod krilatim slugom misliš na pelgrana, nju će k nama dovesti
glad. Odbijam zbog Cugela glumiti budalu."
"Kao prvo, da su pelgran i krilati sluga ista stvar, to je samo
pretpostavka. Doduše, čini se vrlo vjerojatna, ali krilati bi sluga mogao biti
i nešto drugo, netko tko može slušati. Kao drugo, ako pelgran jest krilati
sluga i primijeti da nismo sretni zbog rituala, moglo bi to potaknuti sumnje
i uvjeriti ga da ne odradi svoj rutinski posao. Mislim da nam takva
devijacija ne bi koristila."
Derwe Coreme je šutjela.
"Slažeš li se?" pitao je Thiago.
"Slažem se", rekla je nevoljko.
"Odlično. Kad izbrojim do tri, predlažem da mi se pridružiš u
izvođenju Po Yandovu se hiru uzdižemo u dragosti."
Tek su započeli drugi refren kada je Thiagove nosnice ispunio uljasti
vonj pelgrana. Velika su krila lamatala zrakom i zatim su oboje podignuti.
Okviri su se tresli poput pijanog zvona i teško je bilo održati napjev, ali
ustrajali su. Onda je pelgran progovorio.
"A, ručkić!" rekao je veselo. "Uskoro će jedno od vas dvoje završiti u
mom trbuščiću. Ali tko, tko, pitam se tko?"
Thiago je žestoko pjevao. Pelgranova vrećica s jajašcima,
nedefinirani bijeli obris, visjela je s njegova kuglastoga abdomena.
Pokazao je to Derwe Coreme i ona je posegnula u svoju pelenu. Žestoko je
zavrtio glavom i svojim riječima pridodao uzbunjenost kada je dodao "ne
još" u rečenici "visine ćemo vidjeti, ali ne još..." Mrštila se, ali je povukla
ruku.
Blijedi oblak svjetla virio je iz nakošenog vrha tornja. Dok su se
spremali sletjeti, Derwe Coreme se otkačila od svojeg okvira. Držala se
jednom rukom za omču, a drugom je nožem razrezala vrećicu. Jaja su se
prosula u tamu ispod njih, a pelgran je ispustio bolni vrisak. Thiago se
također otkačio. Čim su mu stopala dotaknula kamen skočio je, zgrabio
krilo i odrezao ga jednim od noževa Derwe Coreme. Gotovo odrezanih
krila, pelgran je izgubio ravnotežu i srušio se na bok te kliznuo prema
bezdanu, škrgućući kljovama i tresući bubolikom glavom od boli. Zadržao
se na rubu, frenetično mlateći neranjenim krilom i kandžama grebući po
kamenu.
Teško dišući Thiago je sjeo među kosti kojima je bio prekriven vrh
tornja i promatrao kako se pelgran bori.
"Zašto samo jedno od nas?" pitao je.
Pelgran se nastavio koprcati.
"Nema ti spasa", rekao je Thiago. "Ruke ti neće moći izdržati težinu
tijela i past ćeš. Zašto ne bi odgovorio? Rekao si da će uskoro jedno od nas
završiti u tvom trbuhu? Zašto samo jedno?"
Pelgran je teško postigao ravnotežu, kandžama se zakačivši za
ispupčenje u kamenu. "Htio je samo žene. Muškarci su bili meni za hranu."
"Kad kažeš on, misliš na Cugela?"
Slina je curila preko pelgranovih kljova. "Malo mi je vremena ostalo,
a lov mi je naporan. Pogodba s vragom!"
"Je li Cugel? Reci mi!"
Pelgran ga je gledao, otpustio rub i kliznuo u tamu bez da je ispustio
zvuk. Na vrhu nakošenoga krova tornja blijedo je svjetlo, činilo se, izbijalo
iz okna u kojem se nalazilo kružno stubište. S plijenom tako blizu, Derwe
Coreme je izgubila sav smisao za prikladno. Strgnula je pelenu i s
noževima u rukama počela uspon. Thiagova je pelena zapela za ogradu, a
onda se i on riješio odjeće.
Okno je vodilo u kružnu prostoriju u čije su zidove bili urezani
prozori koje je Thiago vidio s tla. Nije bilo namještaja i jedino je svjetlo
bilo blijedo i bez izvora. Drugo je stubište vodilo do još veće peterokutne
prostorije i sivih mramornih zidova prekrivenih prekrasnim rezbarijama i
bareljefima životinja i čudovišta. Zrak je bio pomalo kiseo, kao da se
osjetio osušeni znoj. U pod su bili urezani komplicirani apstraktni dizajni.
Pet se zakrivljenih hodnika odvajalo od prostorije i nestajalo u dubinama u
koje Thiago jedva da je mogao povjerovati s obzirom na veličinu tornja.
No ovo je, morao se podsjetiti, bio čarobnjakov toranj koji ne baca sjenu i
vjerojatno podliježe zakonima koje Thiago nije poznavao.
Oprezno su krenuli prvim hodnikom, prošli pored više zaključanih
vrata i naposljetku pronašli vrata na kraju hodnika koja su se mogla
otvoriti. Ušli su u prostoriju nalik laboratoriju. Derwe Coreme je htjela ući,
ali Thiago joj je rukom prepriječio put.
"Prvo pogledaj", rekao je.
Namrštila se, ali nije se usprotivila.
Višebojno je svjetlo prodrlo u prostoriju iz ploča na nadsvođenom
stropu, presijavalo se od zagasito narančaste do boje breskve i lavande.
Vrlo stare knjige bile su poredane po zidovima. Na dugom su stolu kuhale
tekućine u staklenkama, na laganom plamenu i kao komponente
tajanstvene naprave od blistavog čelika i stakla. Golema je staklenka
sadržavala tamne predmete u nečem što je sličilo crvenoj tekućini. Još je
nekoliko takvih staklenki sadržavalo predmete koje Thiago nije mogao
raspoznati, a od kojih su se neki, činilo se, gibali. Zatim se scena
promijenila. I dalje su vidjeli istu prostoriju, ali sada su bili bliže stolu.
Predmeti u crvenoj tekućini bili su komadi potonuloga broda. Siva su
stvorenja usisnih usta, dugih ruku i perajastih stopala puzala preko olupine,
kao da nešto traže. Druga je staklenka sadržavala grad neobične
geometrijske jednakosti s dva zapaljena tornja. Ispod najvećeg staklenog
zvona nalazilo se stado četveronogih zvijeri plave kose i ženskih prsa, u
trku preko mahovinaste ravnice. Ganjala ih je vojska stabala (ili jedno
stablo s više debala), koja su se prema naprijed vukla produživanjem
pipaka nalik korijenu.
Thiago i Derwe Coreme su se, uznemireni, povukli u prostoriju od
sivog mramora te potom ušli u drugi hodnik pa do vrata na njegovu kraju.
Kroz njih su vidjeli dolinu zlatne trave okruženu brdima. Na vrhu su se
vidjele crne stijene koje su mogle biti ruševine golemih statua vremenom
izmijenjeni do neprepoznatljivosti. Nisu vidjeli nikakve pokrete ni tragove
života. Nedostatak kretanja učinio je Thiaga nemirnim. Na kraju trećeg
hodnika našli su se pred pogledom na nešto što je mogla biti sousanska
obala južno od Val Ombria: crveno sunce visoko na nebu, gola brda, malo
šume pa nizina koja se spušta do plavosjajuće vode. Sve se činilo
normalnim dok jato krilatih zmija veličine brodova nije nisko preletjelo
pored obale i dok Thiago u oku jedne od zmija koja se zaletjela prema
vratima nije vidio vlastiti prestravljeni odraz.
Prestali su otvarati vrata. Dok su se povlačili u mramornu sobu
Thiago je odsutno okrenuo jednu kvaku i činilo mu se da s druge strane
čuje uzdah.
"Tko je tamo?" Thiago je protresao vrata.
Nije dobio odgovor. Opet je protresao vrata i rekao: "Došli smo vas
osloboditi. Pustite me unutra!"
Nakon nekog vremena neka je žena zavapila: "Pomozite, molim vas!
Nemamo ključ."
Derwe Coreme je krenula dalje, a kada ju je Thiago zazvao rekla je:
"Tkogod bila, može pričekati. Imam još dva hodnika za provjeriti."
Prije nego što je išta mogao reći nestala je iza krivulje hodnika.
Osjetio se malim zbog njene odsutnosti i to ga je istovremeno naljutilo i
iznenadilo.
Proučio je šarke vrata. Bile su pričvršćene za metal i nije mu se
činilo da bi ih mogao odvojiti nožem. Pritisnuo je ramena o daske i gurnuo.
Hodnik je bio dovoljno uzak da se može leđima osloniti o suprotni zid i
svom silom udariti nogom u vrata. Osjetio je kako brava malo popušta.
Zvuk udarca bio je zastrašujuće jak, ali opet je udario nogom u bravu i
ponavljao sve dok se drvo nije počelo raspadati. Još par udaraca i vrata su
se otvorila. Dvije prelijepe tamnokose žene odjevene u providnu odjeću (a
koja je malo toga ostavljala mašti) stajale su i zurile u njega usred
prostorije opremljene krevetom, ormarom i zrcalom. Thiago se refleksno
pokrio najbolje što je mogao.
Mlađa je žena, jedva nešto viša od djevojčice, pala na pod. Starija ga
je promatrala mješavinom sumnje i arogancije, zatim je koraknula naprijed
i stala pred njega gotovo mu u visini očiju.
Izgledala je njegovano i imala je profinjene crte lica, poput plemkinje
s kojom se družio u Kaiinu. Kosa joj je bila povezana kopčom od
bjelokosti i smaragda. Nije ju mogao zamisliti kako puni tanjur nekog
seljaka iz Joko Anwara okruglicama.
"Tko si ti?" pitala je čvrstim glasom.
"Thiago Alves iz Kaiina."
"Ja sam Diletta Orday. Putovala sam..."
"Nemamo vremena za životne priče. Imaš li se gdje sakriti? Ne mogu
se boriti i istovremeno paziti na vas dvije."
Dilettine su oči sijevnule u stranu. "Nemamo se gdje sakriti dokle
god je avatar živ."
Djevojka na podu je zastenjala i Diletta je rekla izazivajući:
"Ruskana je uvjerena da ćeš nas silovati."
"Nije mi to namjera." Ogledao se po prostoriji. "Bilo vas je više, nije
li?"
"Sveukupno devetnaest. Avatar je sedamnaest odveo niz hodnik.
Nijedna se nije vratila. Tvrdi da su sve s Yandom."
Cugel, pomislio je Thiago. Vjerojatno testira otvorena vrata i šalje
žene kroz njih kako bi vidio što će se dogoditi. Vjerojatno mu se nisu
svidjeli rezultati.
"On nije nikakav avatar", rekao je Thiago.
"Nisam budala. Znam što je on." Pokazala je prema ormaru i rekla:
"Ako se kaniš boriti, trebat će ti slobodne ruke. Odjeća mu je unutra.
Možda će ti nešto pristajati."
U ormaru je bilo svakakve muške odjeće. Košulje su bile preuske i
ograničavale su mu kretnje, ali našao je hlače u koje se mogao uvući.
"Možeš li mi reći gdje je?" pitao je.
"O, vidjet ćeš ga ubrzo."
Dok se okretao, znatiželjan zbog tona u njezinu glasu, osjetio je nagli
ubod u vrat i vidio kako se Diletta pobjedonosno udaljava od njega.
Zateturao je i odjednom se osjetio slabo pa se srušio na koljeno. Nešto ga
je udarilo s leđa i srušio se na bok. Drugi ga je udarac okrenuo na leđa.
Ruskana ga je šutirala, luđački se cerila. Pokušao se usredotočiti na Dilettu,
ali vid mu se maglio. Glas joj je odzvanjao i slabio, gubeći značenje i ton,
postajući ambijentalan. Udarci su prestali nanositi bol, već ga je svaki sve
više odgurivao od svijeta.
Glasovi su Thiaga prizvali k svijesti. Ženski se glas žalio... Ruskana?
Druga žena tišeg glasa pitala je što sad. Diletta. A onda je poznati muški
glas u potpunosti razbudio Thiaga. Ležao je na leđima, ruku vezanih ispod
sebe i počeo otpuštati konopac prije nego što je otvorio oči.
"Sigurno je s njim bila žena", rekao je Cugel. "Pelgran ga inače ne bi
odnio na vrh tornja."
"Glad mu je možda bila jača od osjećaja dužnosti", rekla je Ruskana.
"Pelgrana ne bih nazvao nečime što osjeća dužnost", rekao je Cugel
sitničavo. "Kažem da ako je Thiago sam došao do polja, ništa ne bi dobio
letom do vrha. Pelgran bi ga pojeo na mjestu."
"Tražile smo veći dio noći", rekla je Diletta. "Ako je neka žena bila
ovdje, više nije. Možda se sakrila na kraju nekog od hodnika. Ako je tako,
ne trebamo brinuti."
 Thiago nije mogao razabrati Cugelov odgovor. Proškiljio je i vidio
da leži u maloj prostoriji sivih mramornih zidova, pored plavičastog
metalnog jaja kojih četiri metra visokog i tri širokog, i postavljenog na šest
nožica. Iza toga je vidio stepenice. Na posljednjoj stubi je sjedila Ruskana.
Stepenice su vodile u strop od sivog mramora. Thiago je pretpostavio da
postoji skriveni izlaz i da se otvara u prostoriju od koje se odvaja pet
hodnika. Udvostručio je napor odvezivanja.
"Je li spremno?" pitala je Diletta ulazeći mu u vidno polje.
"Moram se referirati na Iucounuove bilješke. Bit će potrebne manje
preinake."
Cugel je izašao sa stražnje strane jajeta. Nosio je crni ogrtač visoka
ovratnika, sive hlače i baršunastu tuniku crnih i tamnocrvenih pruga. Na
desnom je palcu imao prsten od crnog kamena. Oštre su se crte njegova
lica činile kao iskrivljenje Thiagovih. Ono što je nekoć bio šeretski šarm,
posljedica dovitljivosti i nepoštovanja, sada je, činilo se zbog godina,
postalo nešto nalik okrutnosti i hirovitosti. Pogled na njega opčinio je
Thiaga. Kao da je njegov pogled na svijet trebao samo ovu vitku figuru da
bude potpun. Kad ga je vidio uživo, njegovo je gnušanje prema Cugelu
postalo toliko snažnije i konkretnije da je shvatio kako je ono što je prije
osjećao bilo samo sjena istinske mržnje prema tom čovjeku. Preplavilo ga
je i gađenje što se nije mogao čak ni praviti da je u nesvijesti. Zurio je u
svog rođaka kao kobac koji čeka da večera promoli glavu iz jazbine sve
dok Cugel nije bacio pogled u njegovu smjeru.
"Rođače!" smijeh je prerezao Cugelovo lice, ali nije dotakao njegove
oči. "Ne bih te prepoznao da se nisi obznanio Diletti. Postao si tako opasan.
Vježbao si, nisi li? Svi ti ožiljci i toliko sjedina u kosi! Vjerujem da je život
bio blag prema tebi."
Thiago nije mogao prozboriti.
"Što te navelo da me potražiš nakon svih tih godina?" pitao je Cugel.
"Želja da obnoviš veze iz djetinjstva? Sudeći po tvom izrazu lica, ne baš.
Staro neprijateljstvo onda. Ali koje? Ne sjećam se da sam te ikad ičim
povrijedio. Sasvim sigurno ne tako da bi te natjeralo da se upustiš u ovakvo
putovanje."
Thiago je uspio prokreštati jednu jedinu riječ. "Ciel."
Cugel je čučnuo pored njega i nakrivio glavu. "Ciel? Zvuči poznato,
ali..." Lupio se po čelu. "Ma nije to valjda ona plava flundra kojom si bio
očaran dok smo odrastali? Fin kolačić, moram priznati. Ali sad je već
sigurno baka. Je li dobro?"
"Znaš da nije." Thiago je odvezivao uže.
"A da. Sjećam se. Šteta što je nisi mogao spasiti, ali taj dan si imao
druge prioritete. Uvijek u gužvi s tim svojim krvavim sportom i zabavama.
Mene kriviš za Cielinu smrt... Komotno možeš kriviti pčelu što pije iz
cvijeta."
Thiago ga je pokušao srušiti udarcem noge, ali Cugel je, kao i uvijek,
bio agilan. Izbjegao je napad i zgrabio ga za gležanj. Povukao ga je
naprijed i ostavio pred strojem.
"Imam pametnijih stvari nego slušati te kako kmečiš za curom koja je
mrtva već četvrt stoljeća." Cugel je otvorio prozirna vrata stroja i pokazao
prema jajolikoj komori u njemu - sadržavala je dva mekana sjedala. "Za
par trenutaka ćemo se uputiti prema ugodnom svijetu, što dalje od ovog na
smrt osuđenog planeta i njegova mrtvoga sunca."
"Sylgarmov proglas tek treba dokazati", rekao je Thiago.
"Ma je li?"
Smijuljeći se, Cugel je prišao zidu i pritisnuo ispupčenje. Uz zveket,
dio se zida povukao i pojavio se veliki okrugli prozor.
"Dobrodošao u posljednje jutro svijeta", rekao je Cugel.
Nebo koje se vidjelo kroz prozor bilo je crno. Ne poput ugljena, već
crnilo s boležljivim sjajem, čiji je izvor bio u središtu prozora: sunce. Iako
je bilo na visini na kojoj se nalazi u deset ujutro, mogao je gledati ravno u
njega i na dugi trenutak nije mogao gledati ni u što drugo. Blijeda
narančasta plazma jurcala je površinom sfere koja je ličila na zaostali
ugarak. Velika kugla okamenjenog ugljena. S točaka na suprotnim
krajevima sfere dizali su se golemi grimizni sunčevi plamenovi nalik
dvama rogovima nejednake veličine i gotovo da su podsjećali na golema
kliješta kojima će iščupati planet iz orbite. Bio je to užasan, zastrašujuć
prizor. Strava je ispunila Thiagove udove. Ruskana je prinijela ruku
ustima, a Diletta se oslonila o zid. Cugel je pak izgledao kao da mu je
laknulo od onoga što vidi.
"Rusakana! Baci posljednji pogled oko sebe", rekao je trljajući ruke.
"Ne želimo prekide. Brzo, curo! Diletta. Pobrini se za namirnice."
Zvuk Cugelova glasa još je jednom prenuo Thiaga. Za sad mu je išlo
s užetom, ali trebalo mu je više vremena.
"Ruskana!" viknuo je dok se cura penjala stubama. "Samo su dva
sjedala u stroju. Misliš da će biti ovdje kad se vratiš? Svaka žena koju je
ikad poznavao loše je prošla."
"Ruskana će mi biti u krilu", rekao je Cugel. "To smo već dogovorili.
Sad idi!" Odmahnuo joj je da krene.
"Prije tebe bilo je tisuću Ruskana", rekao je Thiago. "Počevši s
mojom Ciel. Svađali smo se, ona i ja. Cugel ju je odvukao na samotno
mjesto na rubu Kaiina, pod krinkom da će joj dati savjete kako da spasi
našu vezu. Zatim ju je drogirao i umrla je... Nakon čega je pobjegao. Ne
očekuj ništa drugo od njega, upozoravam te."
Ruskana je ostala pri vrhu stepenica, kao savršen prikaz
neodlučnosti.
"Jesi li mislio da ću strpljivo čekati da skupiš rulju?" Cugel je
prezrivo frknuo. "To ti je oduvijek bio plan. Odabereš nekoga koga smatraš
dovoljno slabim da bude žrtveno janje i onda natjeraš rulju da podivlja. Ali
ovdje nema rulje, samo dvije odane žene. Predaleko sam došao i previše
toga pretrpio da me takvi kao ti zaustave." Podigao je stisnutu desnu šaku
prema Thiagovu licu i pokazao mu crni prsten. "Ovo je lucounuov prsten.
Porazio sam ga njegovom vlastitom magijom. Porazio sam demone,
divove, stvorove od kojih bi zadrhtao od straha. Što si se nadao da ćeš
postići s sukobu sa mnom?"
Cugel je neutralnog izraza lica stao nad Thiagom. Posegnuo je u svoj
ogrtač, izvukao pergamenu i bacio je na Thiagova prsa.
"Dar, rođače", rekao je. "Čarolija Zaboravljene Encistacije.
Mogućnost koju možda želiš razmotriti. Zapitaj se vrijedi li živjeti
zarobljen u zemlji ako nemaš izbora te se povedi za svojim odgovorom."
Okrenuo se prema stubama. "Ruskana, brzo!"
Cura je potrčala uza stube i pritisnula gumb na stropu. Dio stropa
počeo se podizati.
"Gotova je s tobom, Thiago", rekao je Cugel. "Povinula se svakoj
mojoj želji."
Ruskana je vrisnula u znak upozorenja. Derwe Coreme se provukla
kroz otvor i stala na vrh stubišta, odjevena u mušku košulju i hlače. Dvije
su se žene kratko hrvale, a onda je Ruskana pala i razbila glavu o mramorni
pod. Derwe Coreme je uočila Cugela i krenula prema njemu s nožem u ruci
i licem zgrčenim od bijesa.
Bacila je nož, ali Diletta je odgurnula Cugela. Nož ju je pogodio u
vrat, probio na drugu stranu, a ona se srušila. Derwe Coreme je bacila
drugi nož, ali on se odbio od vrata jajeta, u kojem je Cugel sad bio na
sigurnom. Dilettina je krv prsnula po njegovu obrazu i sada je ličio na
klauna.
Derwe Coreme je otrčala niz stube i počela udarati po vratima, cijelo
vrijeme vrišteći. Cugel se činio zbunjenim. Kao da se pitao: "Tko je ova
termagantica puna ožiljaka?" Krenuo je s posljednjim pripremama,
ignorirajući njezinu vrisku... Ako ju je uopće čuo.
Thiago je rastrgao svoje spone.
Jaje je počelo zujati kada je Cugel, sklopljenih očiju, izgovorio
čaroliju za aktivaciju.
Thiago je ustao i, stojeći pored Derwe Coreme, suočio se s Cugelom
kroz vrata. Dovršene čarolije, Cugel je otvorio oči i nasmiješio im se
spokojno, kao čovjek onkraj svih osuda. Zujanje se pojačalo.
Thiago je gurnuo jaje. Odmaknuo je Derwe Coreme od vrata, udaljio
se nekoliko koraka i potrčao prema jajetu udarajući u njega ramenom.
Cugelov je smiješak oslabio. Thiago je opet potrčao prema jajetu i
ovaj put ga malo pomaknuo. Rame ga je boljelo, ali potrčao je treći put. Na
Cugelovu se licu vidjela zabrinutost, ali zujanje je postalo pištanje i činilo
se da je jaje prekrila svjetlucava prašina, sloj koji vibrira preko metalnih
površina.
Cugelov se osmijeh vratio. Thiago je opet jurišao, ali naglo je
odbačen na leđa. Jaje je zatreperilo, naglo pulsirajući svijetlim i tamnim
bojama. Uskoro je postalo eterično i potom nestalo. Zaostala je samo
prozirna slika u zraku.
Thiago je proučavao tu zaostalu sliku dok je blijedjela. Je li na
Cugelovu licu bilo očaja? Početak straha? Je li to bio stvarni osmijeh ili
samo ukočeni cerek, znak da je njegov rođak pri samom kraju svega?
Možda su Thiagovi napadi načinili neku štetu ili je možda Pandelumovo
jaje odvelo Cugela na svijet manje ugodan nego je očekivao pa je njegov
izraz bio posljedica prvog pogleda na taj svijet. Bilo je besmisleno
spekulirati.
Mogao se nadati. Sjeo je na pod pored Derwe Coreme, koja je držala
glavu u rukama.
 "Nije me prepoznao", rekla je tužno.
Thiago ju je pokušao umiriti, ali nije imao snage. Nakon nekog je
vremena položio ruku na njezino rame. Ukrutila se, ali ipak je dopustila
kontakt.
"Što ti se dogodilo?" pitao je. "Nije te bilo čitavu noć."
"Bilo je čudno", rekla je. "Tražili su me pomoću plavog koncentrata.
Mogla bih ubiti jednog od njih, ali ne oboje pa sam se sakrila u sobi na
kraju prvog hodnika koji smo istražili."
"Laboratorij?"
"Da. Upoznala sam nekoga. Mislim da je bio starac. Dao mi je
odjeću i pričao mi o mnogim stvarima. A ipak, ne mogu se sjetiti kako
izgleda, niti se sjećam ičega što je rekao."
"Pandelume", rekao je Thiago.
"Ako je on u pitanju, ne mogu ga se sjetiti."
Sunce je nakratko zatreperilo. S nadom su zurili, ali ono je poput
rastopljenog užasa, poput simbola na zloj zastavi i dalje postojalo. Neke od
pukotina u crnoj kori zatvarale su se i pokrov od narančaste plazme je,
činilo se, postao tanji. Osim toga nije bilo promjena.
"Moramo ići!" Derwe Coreme je skočila na noge.
"Lijepa je to ideja, ali kako?"
Otišla je do zida, pritisnula udubljenje pored onog koje je Cugel
pritisnuo. Širok dio poda povukao se uz zvuk mrvljenja. Svjetlo se probilo
iz rupe. Spiralne stepenice koje vode prema dolje. Thiago ju je pitao kako
je znala za stepenice. Zavrtjela je glavom i počela skupljati noževe. Kako
bi izvukla oštricu iz Dilettina grla morala je potezati i zavrtati te pritisnuti
nogom truplo, sve dok oštricu uz zvuk nalik sisanju nije izvukla. Obrisala
ju je o hlače i krenula niz stepenice. Thiago se nije mogao natjerati na
pokret. Jedna je smrt sasvim nalik drugoj.
Čuo je šapat, gotovo kao da mu se sam toranj obraća, grlo koje ga
okružuje: "Idi. Idiiii..." Zidovi su lelujali poput dima i Thiagu se činilo da
je Pandelume svuda oko njih, da je to njegov glas, da je to on u zidovima i
podu i da ovo nije samo njegovo mjesto, već da je to on sam. Odlučio je da
ga bezdano stubište plaši manje nego ostanak u ovoj prostoriji pa je ustao i
krenuo se spuštati.
Do dna je bio dug put, dulji nego što bi se reklo sudeći po visini
tornja. Stali su nekoliko puta. Tijekom jedne stanke, Derwe Coreme je
rekla: "Kako su one žene mogle ostati s njim?"
"I ti si, nekoć."
"Da, ali otišla bih od njega prvom prilikom. Naša je veza bila
sazdana samo na nužnosti."
"Možda je u početku tako i bilo s njima. Cugel zna kako pridobiti
ljude, čak i ako im nije stalo do njega."
"Misliš li da je živ?"
Thiago je slegnuo ramenima: "Tko zna."
Na dnu tornja dočekala su ih poluotvorena vrata. Prošli su kroz njih
na polje posuto kamenjem. Sunce ih je obasjavalo crvenim sjajem, nešto
tamnijim nego inače, ali sasvim unutar prihvatljivog raspona jarkosti.
Zurili su u sunce, nijemi i zbunjeni, štiteći oči od bljeska.
"Bojim se", rekla je Derwe Coreme dok su hodali prema rubu
Velikog Erma. "Je li se sunce upalilo dok smo se spuštali? jesmo li prešli u
drugu razinu postojanja? Je li Pandelume učinio nešto za nas? Život nudi
tako malo sigurnih stvari, a sad ih je još i manje."
Sunce je bojilo tamnozelene krošnje drveća, natapalo ih krvlju.
Derwe Coreme prošla je ispod prvog pa krenula niz put između dvije
mandure. Thiago je bacio pogled unatrag i vidio kako se toranj rastače u
izmaglicu. Iz te se izmaglice pojavio drugi oblik. Golema figura bila je
nalik praznini odjevenoj u ogrtač s kapuljačom, nevidljivih crta lica. Bila je
tu, a tako nestvarna. Na trenutak je nešto bljesnulo u tami kapuljače, plavi
oval ne veći od krijesnice. Isto plavo, primijetio je Cugel, kao i jaje kojim
je Cugel pobjegao. Pulsiralo je istom energijom, blistalo poput daleke
zvijezde. Trepnulo je tamno-svijetlo-tamno pa nestalo. Progutala ga je
praznina.
U tom je trenu Thiago bio toliko potresen mišlju da je Cugel
preživio, ali onda je razmislio o vjerojatnosti da će možda čitavu vječnost
putovati tom prazninom ili da je na putu za neki pakao koji je sam
Pandelume načinio ili da će biti zarobljen u nekom od svjetova koje je
Thiago vidio na krajevima hodnika, zatočen pod staklenim zvonom i
vječno progonjen... Iako nije mogao donijeti jasan sud o svemu tome, te su
ga ideje ipak umirile.
Pandelumovo se obličje rasplinulo, izblijedjelo sve dok na nebu nisu
ostali samo slabašno crveno sunce i nešto oblaka. Thiago je potrčao kako
bi dostigao Derwe Coreme. Prateći njezinu vitku figuru kroz sjene shvatio
je da se sve promijenilo, iako se ništa nije promijenilo. Sunce, ili nešto
poput sunca, i dalje je živjelo, svijet je i dalje bio u vlasti čarobnjaka i
magije, a oni sami bili su pod vlašću čarolije sumnje i nesigurnosti. Opet,
to ga saznanje nije opterećivalo. Osjećao se živim. Trenutno je bio
oslobođen sumornosti, a u srcu lakši za jednu mržnju. Sljedeći put kada mu
Derwe Coreme postavi jedno od svojih nemogućih pitanja o sudbini, usudu
ili čemu već, pomislio je, mogao bi biti sklon, ako priliku ocijeni
dostojnom, dati joj vrlo konkretan odgovor.
Najpoznatija priča Toma Godwina je objavljena u jednom od starih Siriusa
- "Hladne jednadžbe" ("The Cold Equations", 1954.) su kontroverzni hard
sf i dobar primjer žanrovskih djela sredine pedesetih godina prošlog
stoljeća. Premda nije puno napisao. Godwin je ostavio zamjetan trag, a
njegove preokupacije su jasne i u prići "Svirepa je naša dužnost".

TOM GODWIN

Svirepa je naša dužnost

—And Devious the Line of Duty (1962.)

preveo: Igor Rendić

"Uskoro ćemo stići, mali moj" Veliki je sjedokosi muškarac,

nadređeni poručniku Daleu Hunteru - posebni agent Strateške Službe,
George Rockford - otvorio još jednu limenku piva; bila mu je to peta. "Kad
helikopter sleti, spletke će već biti u zamahu. Brzo zatim će uslijediti
pokušaj ubojstva. Ovo prvo ide mene, ovo drugo tebe."
Rockford se smiješio dok je govorio; iskreni, veseli osmijeh dragog
starog oca. Ali oči su, okružene borama smijeha, bile nečitljive poput dva
diska sivog kamena. Bile su to oči igrača pokera - ili vrhunskog prevaranta.
"Ne razumijem, gospodine", rekao je Hunter. "Naravno da ne
razumiješ", složio se Rockford. "Do Zemlje je sto svjetlosnih godina.
Ovdje na Vesti, zbog sigurnosti da će Zemlje biti u budućnosti, činiti ćeš
stvari o kojima tvoji instruktori iz Zemaljske Svemirske Patrole nisu ni
sanjali. Iščuđavat ćeš se, mali moj."
Hunter nije ništa rekao, ali osjetio je sve veći nedostatak simpatije
prema snishodljivom Rockfordu. Prije samo par tjedana predsjednik Diskar
mu je rekao: Tijekom više od stoljeća ti su istinski hrabri muškarci
Svemirske Patro le bili naša neustrašiva vanjska straža; borili su se i
umirali u tisućama da bi Zemlja i ostali svjetovi Zemaljske Republike ostali
slobodni -
"Pretpostavljam da znaš", rekao je Rockford, "da imamo najviše
četiri dana da bi spriječili Verdamsku oligarhiju od ostvarivanja njihove
dugogodišnje ambicije: dovoljno velikog rasta da proguta Zemaljsku
Republiku."
"Znam", odvratio je Hunter.
Jardeen, Vestin svijet pratitelj, bio je ključan. Jardeen je bio velik i
moćan. Njegovu svemirsku flotu nije mogla nadmašiti niti jedna nekog
drugog svijeta. Velika bi skupina sada neutralnih svjetova krenula
Jardeenovim stopama i Jardeenov bi savez s Verdamskim Narodnim
Svjetovima značio brzi kraj Zemaljske Republike. Ali, ako bi se Jardeen
moglo nagovoriti da stupi u savez sa Zemaljskom Republikom, raširene i
grabeće krakove Verdamske hobotnice dalo bi se srezati -
Rockford je progovorio: "Val Bordan, Jardeenov Ministar Vanjskih
Poslova je onaj koji će donijeti odluku. Donekle ga poznajem. Zbog moje
javne uloge v. d. veleposlanika složio se - nevoljko - doći na Vestu kako
bismo održali pregovore na neutralnom svijetu. S njime će doći Verdamov
posebni izaslanik Sonig; lukavi mali tip koji već par tjedana radi za
Borana. Čini se da mu ide sasvim dobro - evo poruke koju sam rano jutros
primio sa Zemlje."
Rockford mu je pružio list zelenog papira Hipersvemirskih
komunikacija. Poruka je bila kodirana, a ispod nje se nalazio Rockfordov
načrčkani prijevod:
Obavještajna javlja da su se verdamske snage okupile za napad u
sektoru A-13 u očekivanju potpunog saveza s Jardeenom.
Protuzemaljska propaganda naglašava incident na Novom Jardeenu i
priprema se koristiti ga kao pokriće za 'obrambene akcije za zaštitu
nevinih svjetova od agresije Zemljana.' Zemaljske će snage biti
nadjačane pet prema jedan. Hitnoća trenutne i odrješite akcije
protumjera na Vesti je očita.
Hunter mu je vratio papir, razmišljajući da je Gore nego što je itko
od nas očekivao i pitao se kako je uopće Vrhovno Zapovjedništvo moglo
poslati na tako važan zadatak jednog starog pivopiju iz Strateške službe -
ogranka toliko nepoznatog da nikad prije brifinga dan uoči odlaska sa
Zemlje nije za njega čuo.
 Vidio je da su izašli iz pustinje i da se uspinju dugim nagibom
planine. "Sastanak je na ovoj planini?" pitao je.
Rockford je zakimao glavom. "Rustikalno Kraljevsko Odmaralište.
Princeza Lyla će nam biti domaćin. Otac i majka su joj poginuli u
zrakoplovnoj nesreći prije godinu dana, a ona je jedinica. Također ćeš
upoznati Lorda Narfa od Morskih Otoka, njenog muža-preko-posrednika
koji se smatra rijetkom kombinacijom neodoljiva ženskara i tvrde
muškarčine."
"Muž-preko-posrednika?" pitao je Hunter.
"Kralj je obožavao svoju kćer i posmrtna mu je želja bila da se uda
za Lorda Narfa. Narfov je otac bio kraljev bliski prijatelj i kralj je bio
siguran da će sin njegova starog prijatelja brinuti i voljeti Lylu. Lyla je
odmah udana za Narfa preko posrednika, što su prema vestanskom pravu
pravno obvezujuće zaruke. Četiri dana od danas ističe rok i bit će formalno
oženjeni. Osim ako ona ne učini nešto bez presedana i odrekne se
posredničkog braka."
Rockford je iskapio ostatak piva iz limenke. "To su ti likovi iz naše
male drame. Imam plan. Zato sam i rekao Svemirskoj Patroli da mi pošalju
friškog potporučnika - mladog, snažnog, poprilično naočitog - i potrošnog.
Nadam se da možeš prihvatiti ovo zadnje."
"Gospodine", rekao je Hunter, ne mogavši sakriti mrvicu krutosti u
svojem tonu glasa, "nije neuobičajeno da u Svemirskoj patroli netko
pogine na dužnosti."
"A... da." Rockford ga je promatrao s uznemirujućom zabavom.
"Naravno, ti misliš na dramatičnu smrt usred pucnjave blastera. No brzo
ćeš naučiti, mali moj, da je vojnička dužnost štititi svjetove koje
predstavlja bilo kojim postupcima koji će dati najbolje rezultate i nema
veze koliko se neherojskim ti postupci činili."
***
"Molim vašu pažnju." Bio je to glas pilota. "Slijećemo."
Hunter je izašao iz helikoptera prije Rockforda i stupio na zelenu
travu male doline diljem koje se moglo vidjeti visoka oblakostabla crvenih
debla. Blijeda siva stabla poput utvara čvornatih, iskrivljenih udova rasla
su između oblakostabala. Vidjela se skupina rustikalnih koliba povezanih
šljunčanom stazom i puno veća zgrada za koju je pretpostavio da je
dvorana za sastanke...
 "Pozdrav"
Okrenuo se i ugledao smeđe djevojačke oči. Njena su zelena suknja i
narančasta bluza bile veseli dodatak boje. Crveno-smeđu kosu vjetar joj je
mrsio oko ramena, a u ruci je držala buket proljetnih cvjetova.
U očima nije bilo proljetnog osmijeha i lišće prćastog nosa djelovalo
je smrknuto i starije od svog izgleda.
"Vi ste poručnik Hunter, zar ne?" pitala je istim tihim glasom.
"Princeza Lyla!" Činilo se da je Rockfordov razdragani pozdrav
iskren dok je žurio prema njoj.
"Svakim danom sve više nalikujete kraljici!" Lice joj je ozario
osmijeh i odjednom je postalo mlado i lijepo. "Tako mi je drago opet te
vidjeti, George
"Ah... dobar dan."
Glas je bio glasan i neugodno hrapav. Okrenuli su se i Hunter je
vidio visokog muškarca od kojih četrdeset godina čiji je lažni osmijeh bio
nekompatibilan s njegovim kiselim, četvrtastim licem i proračunatim
očima. Obratio se Rockfordu. "Vi ste veleposlanik Rockford, predstavnik
Zemaljske Republike, ako se ne varam." Trznuo je glavom prema princezi
Lyli koja se više nije smiješila. "Moja supruga, princeza Lyla."
"Oo, princeza i ja smo prijatelji od njene desete godine, lorde Narf."
"A ovaj je mladić", Narf je bacio pogled na Huntera, "vaš pomoćnik,
pretpostavljam. Lyla, jesi li se sjetila ikog poslati po njihovu prtljagu?"
Sluga je već iznosio njihovu prtljagu - i sanduke Rockfordova piva - iz
helikoptera. Hunter je ostale pratio prema kolibama. Narf s čela je govorio:
"... komično primitivni ali dao sam da mi pošalju neki pošteni namještaj i
obučene sluge s mojih posjeda na Morskim Otocima... "
***
Koliba je bila velika i vrlo udobna, baš kao što je Rockford
napomenuo princezi Lyli.
"Drago mi je da vam se sviđa", rekla je. "Val Bornan i izaslanik
Sonig su već ovdje i večerat ćemo s njima u središnjoj dvorani. Mislila sam
da ako se svi upoznamo u prijateljskoj atmosferi, to bi moglo pomoći... "
"Što me podsjetilo", Narf je bacio pogled na svoj sat, "da sam obećao
Boranu raspravu o politici tarifa između Veste i Jardeena. Valjda me već
očekuje. Hajde, Lyla - neće ti škoditi čuti i naučiti malo o
međuplanetarnom poslovanju."
Dugi je trenutak u tišini promatrala Narfa zamišljena pogleda pa
rekla Rockfordu: "Ispričajte nas, molim vas. I budite spremni da će Alonzo
dotrčati istog trena kad čuje da ste ovdje."
Pošla je s Narfom kroz vrata. Tjeme njene tamnokose glave bilo je u
razini njegovih ramena.
"I to", rekao je Rockford dok se smještao u najveću, najmekšu
stolicu, "ti je budući kralj Narf koji ti je toliko sposoban poslovni čovjek da
je ostao bez svih naslijeđenih Morskih Otoka osim onog koji mu je Lyla
sačuvala i koji ukupno duguje deset milijuna novčanih jedinica svima, od
eskort dama do graditelja jahti."
"A ona će se udati za njega?" pitao je Hunter. "Za tog krelca i
dozvoliti da joj otjera kraljevstvo u bankrot?"
Rockford je slegnuo ramenima. "Možda si primijetio da se ne čini ni
najmanje sretnom - ali vrlo je savjesna mlada dama koja svojom
najsvetijom dužnosti smatra održati obećanje dano svojem ocu. Za nju
nema bijega."
"Ali -"
"Tvoja je prva dužnost stvoriti prijateljstvo s njom. Iskoristit ću nju i
tebe za svoje ciljeve."
"Iskoristiti nas?"
"Da. Jedan je od najvećih zahtjeva za nekog iz Strateške službe taj da
u potpunosti nema morala."
***
Rockford je sat kasnije spavao u svojoj stolici, a pored njega su
ležale tri prazne limenke piva. Hunter ga je promatrao i njegova je sumnja
u Rockfordovu sposobnost rasla. Rockford je znalački spominjao svoj plan
- a nije radio ništa osim pio. Sad je spavao dok je dragocjeno vrijeme
istjecalo. Nije se čak ni udostojao odgovoriti na Hunterove primjedbe da bi
možda trebao nazvati Val Borana i napraviti nešto kontra protuzemaljske
propagande izaslanika Soniga. Hunter je donio odluku. Ako Rockford i
dalje ništa ne bude radio kada dođe jutro poslat će hitnu poruku Vrhovnom
Zapovjedništvu. Otišao je van, pronaći slugu i saznati kako se ovdje šalje
pošta.
***
 "Pazi!"
Šljunak je letio dok su se golema stopala pokušavala zaustaviti.
Nešto nalik golemom crnom psu izletjelo je iza ugla i zabilo mu se u noge.
Pao je na tlo preko životinje, vrlo svjestan fasciniranog zanimanja na licu
ne tako udaljenog sluge.
"Oprorstite, porurčniče."
Ustao je, pogledao dolje prema psolikoj životinji. U njenim je
smeđim očima vidio brigu a na licu osmijeh isprike. Prepoznao je
domoroca sa sumorna i gladnog svijeta Altaira Četiri. Altairani su
emigrirali u sve krajeve galaksije, zarađivali radeći štogod im se pruži, a
mnogi su bili empati.
"Trčao prebrzo da vidim gospodina Rockforda. Jeste ri ozrijeđeni,
poruručniče?"
Izvukao je iglu oblakostabla iz ruke i namrgođeno pogledao dlakavo
lice.
"Ubuduće pazi gdje ideš."
"O gredao sam. Ari nisam vidio. Zovem se Aronzo, porurčniče i tu
stražarim za princezu Ryru. Drago mi je upoznati vas i radit ću vam sve što
vam treba, dostavrati poštu a sve za kekse ili korače, kojih baš i ne smijem
puno jesti jer princeza Ryra kaže da će mi od previše biti srabo -"
"Pisma?" nestalo je Hunterova animoziteta. "Žao mi je što sam bio
grub, Aronzo - moja krivnja. Možda ću večeras napisati pismo mojoj
dragoj majci pa ako bi mi ga poslao sutra ujutro -"
***
Rockford je otišao prije Huntera i Hunter je u dvoranu za sastanke
stigao tek minutu nakon dogovorenog vremena. Čuo je iznutra Narfov
glasni glas: "... Boran je stao pogledati suton. Rekao sam mu da želim da
svi dođu na vrijeme -"
Lyla je nešto tiho prozborila i Narf je rekao: "Nema potrebe da ga
braniš, draga. Jasno sam mu rekao."
Novi je glas progovorio iza Huntera: "Čini se da sam ozlojedio lorda
Narfa."
Bio je to visok, crnook muškarac tamnog indijskog lica. Zračio je
čudnom, teško opisivom tugom koja je Huntera podsjećala na sumornu
malu princezu Lylu.
 "Gospodine, vi ste Val Boran?" rekao je. "Ja sam poručnik Hunter- "
Unutra, Narf je sjeo na čelo stola. Slijeva mu je bila Lyla, pa
Rockford. Zdesna mu je bio paukoliki mali muškarac od kojih pedeset
godina, kose toliko zalizane da je ličio na lasicu. Usne su mu bile tanke
poput papira, a nos dug kao u suhonjave i sebične stare cure. No oči iza
debelih naočala bile su hladne i proračunate i ništa nisu propuštale. To je
morao biti verdamski posebni izaslanik Sonig. Hunter ga je procijenio kao
čovjeka koji je opasan bi vas njegov izgled mogao zavarati.
Sluga im je pokazao gdje da sjednu. Rockford i Val Boran izmijenili
su pozdrave. Čim su svi sjeli, Narf je rekao: "Današnja je večera
"Oprostite", rekla je Lyla, "ali gospodin Sonig još nije upoznao
"O... ovaj mladić Narf je pokazao rukom. "Rockfordov pomoćnik. A
sad zazvoni zvonce, Lyla. Odresci od šumskog jelena se već hlade. Sam
sam ubio zvijer, gospodo, ovog jutra; s dugog dometa u pokretnu metu,
trebalo je malo više od sreće za to..."
Večera je bila odlična, ali činilo se da to nitko nije primijetio. Narf je
bio zaokupljen pričom o svojem brzom usponu u vestanskoj Svemirskoj
Straži. Bilo je zabavnih anegdota:
"... Ne shvaćam zašto, ali izgleda da privlačim žene kao magnet. Vrlo
sam muževan i to mi odgovara, ali prokleto je naporno kada ste zastavnik u
brzom usponu i zapovjednik nađe jednu od plavuša u vašoj kabini... "
A bilo je i istinske drame:
"... kao dječak još zarekao da nikad neću biti ništa manje od pravog
muškarca. Čini se da mi je uspjelo. Kada bi vidio da je posada na rubu
napetosti zbog borbe, znao sam da kao zapovjednik moram dati primjer
koji će ih potaknuti."
Hunter se prisjetio Rockfordovih riječi od prije par sati: "Narf je
naposljetku postao zapovjednik, ali samo zato jer je bio sin najboljeg
kraljevog prijatelja. Dosje mu je krajnje osrednji."
Princeza Lyla je triput probala započeti razgovor o općim stvarima i
triput ju je Narf nadglasao. Sonigovo je pretvaranje da ga Narfove priče
očaravaju izdavao pogled koji je stalno skakao između Rockforda i Val
Borana. Valova je pak pažnja stalno skretala s Narfa na tihu Lylu čiji je
spušteni pogled odavao obeshrabrenost. Promatrala je Vala kroz trepavice i
skrenula bi pogled svaki put kad bi im se pogledi sreli. Hunter se pitao da li
ju je sram zato jer je Narf dao Sonigu počasno mjesto koje je trebalo
pripasti Valu.
Naravno, Narfov je položaj na čelu stola ustvari bio Lylino mjesto.
"... I tako da nema nadomjeska za sposobno, neustrašivo vodstvo",
rekao je Narf. "Dobio sam pohvalu za tu misiju."
Sonig je s odobravanjem kimnuo. "Vaš vojni dosje ilustrira koliko
hrabrosti, napetosti i opasnosti borbe mogu izvući iz sposobnog vođe. Ali
čini mi se da ako se u istim okolnostima nađe uplašeni ili nesposobni vođa
vrlo će lako doći do histeričnih postupaka s katastrofalnim posljedicama.
Je li to točno, vaše gospodstvo?"
Rockford je napeto promatrao Soniga i Hunter je u Sonigovu držanju
uočio željno iščekivanje.
"U pravu ste", rekao je Narf. "Uvijek sam mogao ostati smiren u bilo
kojoj krizi. To je vrlo važno. Ako zapovjednik izgubi smirenost dat će bilo
kakvu zapovijed. Kao incident s New Jardeenom."
Ledena je tišina uslijedila za tim riječima. Hunter je pomislio, Znači
to je mali gad htio čuti...
Rockford je tiho položio svoju vilicu. Valovo se lice smrknulo. Lyla
je podigla uznemiren pogled i rekla Narfu:
"Nemojmo -"
"Nemojte me krivo shvatiti, gospodo", nastavio je Narf glasno, "Ja
vjerujem da zapovjednik zemaljske krstarice ne bi zapovjedio paljbu na
verdamsku krstaricu iznad neutralnog svijeta kao što je New Jardeen da je
bio pri sebi. Ratnički živci. I tako je srušio verdamsku krstaricu i njeni su
nuklearni pretvarači eksplodirali pri padu u središte Kolonijalnog grada.
Sila hidrogenske bombe - četrdeset tisuća nevinih nestalo u mikrosekundi.
Zaista nije zapovjednikova krivica - već vojnog sustava koji nije uspio
iskorijeniti nestabilne časnike."
"Da, vaše gospodstvo, ali da li je moguće", Sonig se činio
zamišljenim, "da politička sila, koja je takve naravi da za svoj opstanak
mora održavati golemu vojnu silu, može iscrpno provjeravati svakog
časnika? Toliko je časnika potrebno - može li se ikad biti siguran da se
takve tragedije neće ponoviti sve dok se većina svjetova ne udruži u
zajedničkom zahtjevu da se agresija i rat okončaju?"
Rockford se obratio namrgođenom Valu:
"Znam, gospodine, da je vaša sestra bila među poginulima u
Kolonijalnom gradu. Moje saučešće. Za dobro gospodina Soniga i lorda
Narfa htio bih spomenuti da je verdamska krstarica pucala na zemaljsku i
time otvoreno prekršila Galaktički pravilnik. Atmosferski povratni udar
vlastitih blastera verdamske krstarice rastrgao joj je bok i uzrokovao pad.
Zemaljska krstarica nije otvorila vatru."
"Ali gospodine Rockford", Sonig je govorio vrlo pristojno. "Nije li
istina da postoje sigurnosne naprave koje sprječavaju atmosferski povratni
udar?"
"Postoje - osim ako ih se slučajno ili namjerno ne isključi."
Sonig je podigao obrve. "Hoćete reći da se radilo o namjerno
izazvanom incidentu?"
"Nije bitno", rekao je Val Boran. Ton mu je bio sumoran koliko i
lice. Bilo je očito da ne vjeruje Rockfordovu objašnjenju. "Kolonijalni grad
je polje stopljena stakla, ljudi više nema i nikakva ih rasprava neće vratiti."
***
Užasna je večera napokon završila. Rockford je iskoračio pred vrata
kolibe i zapalio lulu. "Profitabilna večer", rekao je Hunteru. "Mogu početi
detaljno planirati - nakon još malo piva." Otići će na počinak nakon piva,
pomislio je Hunter, i neće biti nikakvog plana osim ako ja - meki su koraci
došli stazom iza njih. Bila je to princeza Lyla. "Želim se ispričati", rekla je.
"Upravo sam rekla istu stvar Valu... gospodinu Boranu." Njeno je lice bio
blijedi oval pod svjetlom zvijezda, njene oči tamne sjene. "Žao mi je što je
moj muž spomenuo incident na New Jardeenu."
"U redu je, Lyla", rekao je Rockford. "Nema štete."
"On je bivši vojnik i mislim da mu je u prirodi da bude izravan
umjesto taktičan."
"Definitivno ga ne možete kriviti zbog toga", rekao je Rockford.
"Ustvari, on odlično priča zabavne priče. Bila je ovo vrlo zabavna večer."
***
"I bila je, na neki način", rekao je Rockford kad je otišla, a njih se
dvojica vratili u kolibu. Sjeo je, kao i obično, s limenkom u ruci u
najmekšu stolicu. Hunter je razmišljao o tome kako je ona izgledala pod
mjesečinom i rekao, "Zašto je pustila tog napuhanka da sjedi na čelu stola i
upropasti sastanak koji je dogovorila?"
"Uskoro će joj postati muž - pretpostavljam da osjeća odanost prema
njemu."
"Ali
"Ali što?"
"Ništa. Ne petljam se."
"O?" Rockford se nasmiješio na način koji se Hunteru nije svidio.
"Zaista?" Hunter je promijenio temu. "Hoćete li početi razgovarati s
Boranom kako bi popravili štetu koju su nanijeli Narf i Sonig?"
"Gubitak vremena, mali moj. Val Boran je već odlučio."
"A što ćemo onda?"
"Popiti šest limenki pa u krpe."
"Mislio sam da imate plan."
"Imam, i to odličan."
"Koji je?"
"Vrištao bi da čuješ. Saznat ćeš - ako dovoljno dugo poživiš."
Rockford je sat vremena kasnije čvrsto spavao i tiho hrkao. Hunter je
sjedio razmišljajući, osluškujući tihi i postojani šapat iz Val Boranove
kolibe. Sonigov glas - dok koristi svako sredstvo uvjeravanja na
raspolaganju, trenutno pokušava izvući maksimum iz incidenta s New
Jardeenom i Boranove zatomljene tuge za pokojnom sestrom.
A predstavnik Zemaljske Republike ležao je, debeo i nesvjestan u
izmaglici pivskih para. Hunter više nije oklijevao. Sudbina Zemlje i
Republike bila je u pitanju. Vrijeme je bilo krajnje ograničeno - ako je
uopće i bilo vremena. Uzeo je papir, olovku i započeo hitnu poruku
Vrhovnom Zapovjedništvu s naslovom NAJHITNIJE. Poslat će ju preko
Hipersvemirskih Komunikacija u gradu i za tren će preći stotinu
svjetlosnih godina.
***
Ustao je prije Rockforda slijedeće jutra i izašao na jarko sunce. S
nadom je potražio Alonza, pošto nije htio osobno dostaviti pismo.
Rockford je, unatoč mamurluku, mogao bez problema deducirati sadržaj
pisma prije nego ga VZ uopće primi.
Već se odmaknuo od kolibe kada je iza sebe čuo topot.
"Porurčniče", Alonzo se idiotski veselo cerio. "Žerite da vam
pošarem pismo vašoj dragoj mami?"
 "Da, imam ga baš s sobom."
"Okej. Moram brzo jer poštanski herikopter kreće sad. Koštat će vas
šest smokvinih koračića iri tri čokoradice iri
"Evo - i brzo - i probaj ne sliniti po njemu."
***
Poslužili su im doručak u kolibi. Poslije toga je Rockford otišao na
kratki razgovor s princezom Lylom. Vratio se i sjeo u naslonjač, držeći lulu
u ruci.
"Jutarnja ti dužnost neće biti neugodna", rekao je. "Odurne i odvratne
stvari će se tek kasnije početi događati. Možda popodne."
"Što želite reći?"
"jutro ćeš otići u šetnju s princezom Lylom i raspraviti o preinaci
Vestanske Svemirske Straže u nešto nalik Zemaljskoj Svemirskoj Patroli.
Narf je još uvijek u krevetu, ako te zanima." Rockford je dodao: "Dat ću ti
mudar savjet, za tvoje dobro - probaj se ne zaljubiti u nju."
***
Hunter i princeza Lyla su sjedili na visokom brdu, leđa oslonjenih na
crveno deblo oblakostabla. Na obroncima planine njima zdesna nalazile su
se tamne i džungli nalik Tigrove šume - pitao se je li istina da divlji tigrovi
nikad ne napuštaju granice šume - a ispod njih su ležale igračkama nalik
kolibe kampa. Obronak planine spuštao se do pustinja iza kojih se vidjelo
druge planine, daleke i prozirno plave.
"George je predložio da dođemo ovamo", rekla je. "Zna da to često
napravim kad me odgovornost bivanja kraljicom svijeta premori - ja sam
tako obična i netalentirana osoba. Uvijek se bolje osjećam kada sjedim
ovdje i gledam planine i pustinje."
"Da", rekao je pristojno.
"Princeza na vlasti može biti tako usamljena", rekla je. "Zato toliko
cijenim Georgeovo prijateljstvo - nikad zbog nekog skrivenog motiva već
zato jer sam mu draga."
Iskoristiti ću i tebe i nju za svoje ciljeve.
Pogledao ju je i vidio crte tuge na licu, prestarom za njene godine.
Smatrao je da njena zahvalnost prema Rockfordu postoji samo zbog
njegova hladnokrvno hinjenog prijateljstva. Zbog toga se njegov
antagonizam prema Rockfordu pojačao. Nije se mogao prisiliti o njemu
govoriti pristojno pa je promijenio temu:
"Čujem da želite sa mnom razgovarati o Svemirskoj Straži?"
"Da. Čak se ni na neutralnom svijetu ovih dana ne možete osjećati
sigurno pa je George predložio da o tome porazgovaramo."
"Bit će mi drago da sam od pomoći. Naravno, promjene iziskuju
vrijeme."
"To mi je jasno. Kažu da se časnici Svemirske Patrole počinju
obučavati sa šesnaest, nakon gotovo nemogućih kvalifikacijskih testova."
"Testovi se mogu činiti iznimno teškima farmeru iz Kanzasa. Ja
"Kanzas?" Oči su joj zasjale od znatiželje. "Moja je baka iz Kanzasa!
Pričala bi mi o zelenim poljanama žita u proljeće i koliko su drugačije od
pustinja Veste..."
Bilo je skoro podne kada ju je uzeo za ruku i pomogao joj ustati,
shvaćajući s krivnjom da su čitavo jutro proveli pričajući bez da su se
vratili na temu hladnih i suhoparnih činjenica vojne učinkovitosti.
"Ugodno je bilo razgovarati", rekla je. Pogledala je prema kolibama i
sjena je opet pala preko njena lica. "Ali ništa se nije promijenilo ovdje
dolje, zar ne?"
Držao ju je za ruku dulje nego je bilo potrebno dok su se spuštali
nizbrdo. Činilo se da joj ne smeta.
Kada su stigli do njene kolibe rekla je, "Ima još malo do ručka -
dovoljno da mi opišete u kratkim crtama promjene Svemirske Straže."
Sve je u kolibi bilo ženstveno. Nije se vidjelo ništa što pripada Narfu.
Zaključana golemim lokotom, teška su vrata vodila u Narfovu polovicu
kolibe. Hunter se pitao da li ih ostavlja otključanim noću i sama ga je
pomisao na Narfovo kiselo lice i požudne očice ispunila gađenjem.
Odgovor na njegovu pretpostavku došao je u obliku sluge koji je
ušao kada su sjeli.
"S vašim dopuštenjem, vaša visosti", rekao je sluga klanjajući se.
"Došao sam napraviti lordu Narfu ključ za unutarnja vrata."
"Ključ?" pitala je uzbunjeno. "Ali još nismo oženjeni!"
Zbunjen se izraz pojavio na licu sluge. "Lord Narf mi je rekao, vaša
visosti, da ste naredili da se napravi duplikat ključa i preda mu ga se prije
večeri. To nažalost ne mogu bez da prvo posudim vaš ključ radi uzorka."
Prestrašeno je gledala prvo vrata pa slugu. "Ne... nemojte raditi
ključ!"
"Da, vaša visosti", rekao je sluga uz naklon.
Poznati je hrapavi glas iza njih rekao:
"A... nenajavljeni sastanak!"
Bio je to ljutita lica Narf, u dovratku dok je sluga izlazio.
"Spremali smo se razgovarati o Svemirskoj straži", rekla je Lyla bez
emocija u glasu. "Poručnik Hunter je obećao pokazati kako će ju metode
Svemirske Patrole poboljšati i -"
"Sasvim slučajno smo Sonig i ja prije samo nekoliko minuta
raspravljali o vojnim stvarima", rekao je Narf. Pogledao je Huntera.
"Bojim se da se i Sonig i ja slažemo da je Zemaljska Svemirska Straža
iznimno zastarjela. Najbolja je borbena skupina u galaksiji Verdamska
Narodna Straža."
Narf se obratio Lyli. "Možeš nastaviti razgovor s poručnikom ako
želiš, ali to je gubitak vremena. Dogovaram s Sonigom da nam pošalju
časnike Narodne straže kako bi nadgledali preinaku Svemirske straže."
"A sad bilo je insinuiranja u Narfovu glasu dok se obraćao Hunteru -
"moram Sonigu demonstrirati svoju vještinu s oružjem. Inzistira na tome -
čuo je za neke od mojih skromnijih podviga." Narf je ostavio vrata
otvorena tako da bi mogao vidjeti ovo dvoje u kolibi kada se osvrne.
"Mislim da bih trebao otići", rekao je Hunter. Lyla nije odvratila. Sjedila je
nepokretna, zurila pred sebe i pitao se razmišlja li koliko će brzo Narf biti
kralj, a njegov autoritet velik poput njena. Nije primijetila kada je konačno
tiho napustio prostoriju.
***
Rockford je čekao u kolibi, još uvijek u naslonjaču. "Pa", rekao je,
"što misliš o njoj?" Hunter se potrudio držati antagonizam izvan svog
hladnog i formalnog odgovora: "Ako mislite na svoj prijedlog da ne vodim
ljubav s njom, gospodine, uvjeravam vas da takav prijedlog nije bio
potreban. Ja se držim etičkog kodeksa."
"Nisam rekao Vodi ljubav'. Rekao 'zaljubiti se.' To je sasvim etično.
Jesi li završio razgovor s njom?"
"Pa... ne."
 "Onda to moraš danas popodne. Nešto toliko važno ne možemo
odgađati."
Hunter je zurio u njega. Pokušao je pronaći makar i zrnce razuma u
Rockfordovim postupcima. Verdamsko je carstvo već imalo Jardeen unutar
svog dosega; dodajte tome Vestu i Zemljin je kraj neizbježan. Rockford je
spavao, pio pivo i vrlo bitnim smatrao da se razgovori o Vestanskoj
Svemirskoj Straži - promjena koju Narf nikad neće dopustiti - nastave bez
odgađanja.
Polako je otišao u svoju sobu. U ovako užasno frustrirajućoj situaciji
postojala je samo jedna zdravorazumska i stabilna ideja koje se mogao
držati: Vrhovno je Zapovjedništvo do sada primilo njegovu poruku i
poslalo mu odgovor koji će smijeniti Rockforda s dužnosti. Možda još nije
bilo prekasno.
Zatim mu se zavrtjelo kada je nešto drugo shvatio.
Na krevetu je ležao papir - poruka.
Njegova poruka!
... SITUACIJA IZNIMNO KRITIČNA... VAL BORAN JE VEĆ
UVJEREN U SONIGOVU PROPAGANDU... MORAM PRIJAVITI DA
JE ROCKFORD POTPUNO NESPOSOBAN, UM I VOLJA UNIŠTENI
ALKOHOLOM... PONAVLJAM: ROCKFORD NE RADI NIŠTA, UM
MU JE UNIŠTIO ALKOHOL...
Riječi su vrištale na njega i osjetio je slabost osobe koja je upravo
vidjela kako nestaje i posljednji tračak nade. Sad je sve bilo izgubljeno...
Otišao je van, osjetio divljačku žudnju za nasiljem kako se izdiže iz
slabosti.
"Poruručniče!" Alonzo je dojurio i uklizao pred njega, raštrkavajući
šljunak šapama i kretenski se cereći. "Isporučio sam vaše pismo i dugujete
mi šest smokvinih koračića - "
Hunteru je sinulo da ne bi trebao kazniti Alonza. On, Hunter, on je
zaslužio smaknuće zbog toga što je tako važnu poruku povjerio kretenskoj
životinji.
Rekao je stoički:
"Pismo... je... unutra."
"O?" Alonzo je trepnuo. "Ari ja sam isporučio nešto. Nakon što je
gospodin Rockford napravio ispravke."
 "Ispravke?"
"O da. Gospodin Rockford je ustao puno prije vas i rekao mi da
pišete pismo i da mu ga moram donijeti da vidi da niste napraviri grešku."
Znači Rockford me sve vrijeme promatrao, pravio se da pijan
spava...
"Porurčniče", Alonzo se meškoljio, "Još mi uvijek dugujete šest smo
-"
Hunter se okrenuo i odšetao, bojeći se da bi ipak mogao zadaviti
životinju. Civilizacija dvadeset svjetova samo što nije bila uništena, a njega
su bespomoćnim držali dovitljivi alkoholičar i pas uma malog djeteta.
"Ah, mali moj!" Rockford je izašao iz kolibe sav veseo kao da se
ništa nije dogodilo. "Pogledaj lijevo, tamo među drvećem - Narf Sonigu
demonstrira brzo potezanje. Narf bi navodno trebao biti vrlo opasan, znaš."
Hunter je gledao i vidio kako Narf poteže tupi, ružni širokozračni
blaster. Vojnicima je znan kao kukavičji specijalitet zato jer u malom
dometu niste mogli promašiti, iako ne bi uvijek ubili, oslijepili bi ili
obogaljili čovjeka. Sonig je stajao pored Narfa, kimao lasičjom glavom i
smješkao se s odobravanjem.
"Naravno", rekao je Rockford, "Sonig ne spominje iglični pištolj koji
svi verdamski izaslanici nose u rukavu. Laska Narfovu egu s razlogom -
kani Vestu i Jardeen uvesti u Verdamsko carstvo prije nego što ode."
"Koliko ja vidim", rekao je Hunter hladno, "Sonig nikad nije imao
nikakav inteligentan otpor."
"Ah, da... koliko vidiš", zakimao je Rockford ljubazno. "Ali slušaj
moje naredbe da izvedeš Lylu na još jednu šetnju i sve će dobro ispasti.
Ustvari, idem baš s njom sada o tome popričati."
Hunter je zurio za Rockfordom koji je odlazio. Nije bilo nikakve
sumnje - Rockford je lud!
Povjetarac je donio Narfov glas:
"... Sasvim sigurno nije oružje za plahe ljude. Moraš se suočiti s
neprijateljem oči u oči."
"Na taj me način također podsjećate", rekao je Sonig, "na našeg
velikog generala Paluka. Njegova je vještina u borbi prsa o prsa bila -"
"Poruručniče-"
 Hunter se stresao.
"Poruručniče-" Alonzo je došetao do njega. "Rerkao sam princezi
Ryri i ona kaže da se ne smijem ljutiti na vas. Tako nisam ljut iako mi niste
pratiri."
"Hvala", rekao je Hunter otrovno. "Duboko me potreslo tvoje
zamjeranje."
"O znam da me ne vorite. Ali misrim da niste roši koriko se pravite.
Ari rord Narf - on je. Kažem vam, već je dovoljno rut da vas ubije."
"Što? Lord Narf me želi ubiti?"
"O, zna da ste držari princezu Ryru za ruku putem nizbrdo jutros.
Gospodin Sonig vas je vidio i otrčao je reći rordu Narfu i gospodinu
Boranu."
"Ali samo sam joj pomogao sići."
"Rord Narf će reći da ste pričari ružne stvari princezi Ryri. Znam.
Uvijek govori ružne stvari mojoj princezi Ryri."
Alonzo je uzdahnuo i neobično ljudski zvučao u tom trenutku.
"Tko će paziti na moju princezu Ryru kad se oženi za rorda Narfa?
Rekao je: ‘Prva stvar koje ćemo se riješiti su one brebetave beštije koje ne
vrijede ni svoje porcije hrane.' Mislim da se boji da ću ga ubiti ako mi ikad
ozrijedi princezu Ryru." Smeđe su oči pogledale Huntera i bile su kao
nikad prije; hladne i odlučne. "I hoću."
***
Hunter je još uvijek bio u kolibi i razmišljao o onom što je Alonzo
rekao kada se Rockford vratio.
"Također sam svratio do Val Borana", rekao je Rockford. "Dok ti
budeš u šetnji s Lylom ja ću svratiti do grada. Lyla nam je dala slobodan
pristup Kraljevskoj Knjižnici, a zapisi neutralnog svijeta nose više težine
od mojih riječi. Ne da će to ikog navesti da se predomisli - ali dat će mi
šansu da ga obradim na jedan drugi način."
Rockford je ušao u kolibu dok se Val Boran u pratnji princeze Lyle
približavao stazom. Ona je rekla: "... a sve u našoj knjižnici je vama na
uporabu."
Bili su dovoljno blizu da bi Hunter mogao vidjeti izgled njenog lica
kada je pogledala Vala i s malo melankolije dodala, "Rado ću otići tamo s
vama i gospodinom Rockfordom i pomoći vam kako god mogu."
"Lyla", bio je to škripavi Narfov glas, koji se očito mogao
materijalizirati bilo gdje, "siguran sam da gospoda znaju svoj posao. Osim
toga, želim s tobom razgovarati o nečemu čim završim raspravu s
gospodinom Sonigom."
Rekavši to Narf je krenuo prema svojoj kolibi. Sonig ga je pratio i
zastao dovoljno dugo da se nakloni Lyli i beznačajno nasmiješi te kaže,
"Dobar dan, princezo Lyla. Vaš mi je muž upravo demonstrirao svoju
fenomenalnu vještinu s oružjem. Ne bih rado bio", oči su mu na trenutak
poletjele prema Hunteru, "u koži onog tko izazove lordov bijes."
Sonig je zatim krenuo za Narfom, bacivši posljednji pogled prema
Hunteru da bi vidio kako je primio njegov komentar.
Rockford je izašao iz kolibe noseći aktovku i rekao Valu: "Spremni
za pokret?"
"Rekla sam Valu", Lyla je brzo govorila, "da ću drage volje poći s
vama i pomoći vam kako god mogu." Riječi su išle Rockforda, ali oči su
bile na Valu. Gledala ga je istom melankolijom. "Želite li da idem s
vama?"
Val joj je odvratio staloženom, formalnom pristojnošću: "Knjižničar
nam može naći sve zapise koje trebamo, princezo Lyla, bez da vas
prekidamo u vašim dužnostima ili razgovoru s mužem. Puno vam hvala."
Na trenutak je Lylino lice imalo povrijeđeni izraz djeteta kojeg su
prekorili bez razloga. Val je skrenuo pogled, okrenuo se Rockfordu i rekao
mu: "Spreman sam kad i vi, gospodine."
Lyla ih je promatrala kako odlaze gledajući za njima dok se
helikopter podizao u zrak i nestajao u daljini.
Hunter je oklijevao pa joj se obratio: "Ako sam dobro shvatio želite
nastaviti razgovor o Svemirskoj straži, princezo Lyla?"
"Princeza Lyla!" Usne su joj se izvile kad se okrenula i činilo se da
je pljunula te riječi prema njemu naglim, neočekivanim zamjeranjem.
"Obožavam beznačajni zvuk moje službene titule! Toliko je bolji nego biti
smatran živim bićem koje ima osjećaje koji se mogu povrijediti!"
"Ali princ... ovaj zamucao je, nesiguran što je točno izazvalo njenu
reakciju.
Vidljivo se probala sabrati. "Oprostite", rekla je. "Mislim da je moj...
muž... u pravu; nezrela žena nema što raditi vladajući svijetom i što prije
potvrdimo brak to će prije sposoban muškarac preuzeti posao."
"Ne", rekla je. "Mislim -"
Odlučio je da je bolje za sebe zadržati ono što je pomislio.
"Ja ću" - skrenula je pogled prema Narfovoj i njenoj kolibi -"vam
reći kad budemo mogli razgovarati."
Otišla je do kolibe, polako. Iz Narfove je polovice dopro Narfov glas
dok se obraćao Sonigu:
"... Naravno ova je kolekcija glava ništa u usporedbi s onom koju
imam na Morskim Otocima... ali ima zanimljivih priča... recimo ova
snježna lisica..."
Hunter je uzdahnuo i vidio da je Lyla stala pred vratima, kao da se
boji ući. Narf je nastavio monotonim glasom:
"... Samo ranjena, tako da sam je dokrajčio nožem. Čak i bez pola
srca još je uvijek htjela živjeti... predivno krzno... kaput za Janalee, kraljicu
striptiza... uvijek znao sa ženama - Lyla bi vam to mogla reći... mogao
birati stotine žena ali puštam da ona bude moj izbor..."
Vidio je kako Lyla podiže ruku, kao u nijemom protestu, pa se
okreće i brzim korakom odlazi; stazom koja je vodila među stabla, izvan
vidokruga.
Čekao je, ali nije se vratila. Otišao je u kolibu i nemirno šetkao
njome, vrtjelo mu se u glavi Narfovo hvastanje o sadizmu i seksu te njeno
okretanje i kako je skoro otrčala -
***
"Porurčniče!"
Alonzo je stenjao i uznemireno ga gledao.
"Morim vas pomozite, princeza Ryra... umrijet će!"
Osjetio je kako mu se srce stegnulo. "Ozlijeđena je?" pitao je i već je
krenuo prema vratima.
"Prakat će i ide među tigrove. Ubit će ju - morim vas idite sa mnom!"
Nije više ništa pitao već je istrčao kroz vrata i krenuo uz stazu, a
Alonzo je otrčao ispred njega.
Stabla su bila sve tanja kako su se uspinjali uz obronak a plavo-
zelena paprat nalik stablima tigrove šume polako su se počela pojavljivati.
Bila su sve gušća i gušća sve dok tlo nije postalo crno od njihovih sjena, a
podnevno sunce zapelo u krošnjama. Alonzo je pratio njene tragove, nosa
pri tlu, a Hunter je trčao u stopu za njim. Pogledom je tražio crveno-bijelu
odjeću koju je Lyla nosila i nadao se naći je prije nego bude kasno.
Zašli su duboko u šumu prije nego su ju našli.
Stajala je nepomično usred čistine, okrenuta od Huntera i činila se
malom i napuštenom, poput izgubljena djeteta. Činilo se da čeka...
Po prvi je put shvatio koliko je zaista sama; da ima samo tuđinskog
kućnog ljubimca, Alonza, da ju voli ili da mu bude stalo do nje i da ima
budućnost s kojom se ne može nositi. Ali Rockford je bio u krivu kada je
rekao, Za nju nema bijega.
Bilo je bijega. Samo je trebala čekati, baš kao sada, i doći će poput
šapta na vjetru. Tigrov juriš kroz travu iza nje... Požurio je prema njoj.
Okrenula se i vidio je tragove suza na njenu suhom licu, a u njenim očima
tamu potpunog poraza.
"Bojao sam se da ćeš se ozlijediti, Lyla- "
A onda ju je, činilo mu se protiv vlastite volje, obgrlio oko ramena.
Držala se za njega,prigušeno jecala i pokušavala reći kako je mislila da
"Nikome nije stalo do mene... "
Tek se kasnije, kada je prestala plakati, sjetio tigrova zbog Alonza:
"Porurčniče - tigrovi su sve briže i briže. Bore da odemo odavdje,
poručniče, prije nego nas nađu."
Lyla je pogledala Alonza. "Hvala, Alonzo, što si me čuvao i... i-"
Glas joj je pukao i pala je na koljena i čvrsto zagrlila dlakavu glavu.
Hunter je gledao naprijed dok je s Lylom hodao kroz gusto drveće.
Alonzo je tiho hodao za njima i čuvao začelje. Kada su počeli napuštati
tigrovu šumu Hunter je odlučio da je sigurno hodati sporije i razgovarati s
njom.
"Vidio sam kada si krenula", rekao je. "Nisam znao kamo sve dok
Alonzo nije dotrčao do mene."
"Čula sam ga kako se hvali ubijanjem i drugim ženama - slaba sam,
nisam li?"
"Slaba?"
"Bojala sam se suočiti se s budućnošću samo zato jer nije točno
onakva kakvom sam ju zamislila."
"Kakvu si zamislila, Lyla?"
"O... valjda sam htjela muža koji će vidjeti samo mene, djecu i
zajedničke večeri u cvjetnjaku i, no, sve one glupe, sentimentalne stvarčice
koje toliko znače ženi."
Pomislio je Čak i s pola srca, još je uvijek htjela živjeti... kaput za
Janalee... kraljicu striptiza...
Napustili su tigrovu šumu i rekla je: "Sad si sigurna. Tigrovi nikad ne
napadaju izvan svoje šume."
Hodala je polako i rekla: "Trebali bismo se vratiti prije nego
primijete da nas nema, zar ne?"
"Kome bih ja nedostajala?" pitala je. "Dokle god sam tjelesno čitava
bračnu noć, koga je briga gdje ili zašto sam otišla?"
U njenim je očima bilo ledene zimske tame. Dok je govorila u glasu
joj se osjete tonovi gorčine. Vidio je začetak je promjena za koje je Narf
odgovoran; pretvoriti je iz mlade i ljubavi željne djevojke u ciničnu i
bešćutnu ženu.
Obgrlio ju je oko ramena, razmišljajući kako bi joj mogao reći da je
njemu stalo i da nikad ne smije pustiti Narfu da je promijeni.
"Lyla, ja -"
Shvatio je koliko će ludo i besmisleno te riječi zvučati. Udat će se za
Narfa, on će se vratiti na Zemlju i nikad se više neće sresti. Nije imao što
za reći na ovoj zadnjoj šetnji, nije joj imao kako reći da joj želi pomoći,
zaštititi je, brinuti se za nju. Nije bilo načina izraziti osjećaje...
Napravio je ono što se činilo prirodnim u tim okolnostima, prirodnim
koliko je bilo i zagrliti je na čistini. Podigao joj je lice i sagnuo glavu kako
bi je poljubio. Pa se zabio u čvornatu granu.
***
Sunce je bilo nisko na obzoru i suton je zatamnio kamp kada su se
vratili do njene kolibe. "Hvala, Dale", rekla je. Rukom je stisnula njegovu.
"Nisam znala da imam prijatelja... ali sad ćemo morati biti stranci zbog- "
Šljunak je glasno krčkao na jednoj od staza i pogledali su iza sebe.
Vidjeli su kako Narf i Sonig dolaze brzim korakom. Čak se i s udaljenosti
moglo vidjeti da je Narf ljut.
 "Pa", rekla je Lyla tiho, "evo mi kazne."
Sonig je stao kod kolibe, u dovratku i promatrao. Narf je nastavio
hodati pa stao pred Huntera i Lylu, lica iskrivljena od bijesa. Gledao je u
Huntera i silovito se obratio Lyli:
"Odlično si od sebe napravila budalua i od mene - nisi li? Dolazi u
kolibu!"
Narf ju je zgrabio za ruku, nadvio se nad nju dok ju je vukao prema
vratima. Hunter je brzo koraknuo naprijed, osjećajući vrelinu vlastitog
bijesa. Zbog blijedog je Lylina lica, koje mu je govorilo Nemoj! stao
shvaćajući da Narf neće fizički ozlijediti ženu koja će ga učiniti vestanskim
kraljem i da će bilo kakvo petljanje samo pogoršati situaciju.
Promatrao je kako ulaze u kolibu - Lylinu polovicu - i kako Narf lupa
vratima za sobom. Zatim se čulo udaranje prozora koji se zatvaraju pa je
krenula Narfova prigušena tirada: "... .možda misliš da sam budala... da ti
kažem par stvari... "
Sonig je još uvijek stajao u dovratku. Hunter je znao, bez da vidi, da
se Sonig smiješi.
Okrenuo se i krenuo natrag prema svojoj kolibi. Ništa nije mogao
osim povući se - i slušati s udaljenosti i biti spreman reagirati ako se bude
činilo da je u opasnosti.
Sjeo je na stepenice dovratka u mraku i povremeno bi čuo Narfovo
neprekidno deranje. Između ostalog: "Toliko čedna da si morala odbiti
moju naredbu za izradom ključa za lokot - pa si onda otišla igrati se s
poručnikom... "
Alonzo se pojavio iz tame, tih poput sjene. Nije više bio nespretni
klaun. Kretenski je smiješak nestao i oči su mu bile zelena vatra, nakošene
i mačje, zubi blještali bijelo dok se mrštio prema izvoru Narfova glasa.
"Ona je moja princeza Ryra", rekao je Alonzo. "Psuje ju. Ako ju ikad
povrijedi rastrgat ću ga."
"Neće ju povrijediti, Alonzo", rekao je Hunter, želeći biti siguran u
to.
"Samo će vikati na nju."
"Nikad ju nije pitao zašto je pobjegra - samo viče i prijeti jer ga
sramoti."
"Sramoti?"
 "On i Sonig, vidjeri vas kako izrazite iz šume i imate ruku oko nje jer
se boji tigrova. I onda kaže, što s drugim? I kaže joj ružna imena."
"Koji drugi?"
"O, kad ste se sagnuri da poljubite princezu Ryru i zabiri se u drvo."
Progutao je. "Vidjeli su nas?"
"O, naravno. Rord Narf je toriko ljut da vas odmah htio ubiti ari
Sonig rekao: 'Čekaj, imam pran'. Onda je Sonig rekao: 'Šteta što nemamo
kameru - mogli bismo od tog poručnika napraviti budaru na četrdeset
svjetova'."
Od pomisli na to Hunter je opet progutao.
"Što je Sonig planirao pa je to Narf prenio Lyli?" pitao je.
"O, nije rekao njoj. Čuo sam da je rord Narf pričao Sonigu kad je
špijunirao. Sonig je rekao: 'Sutra ćemo biti prijaterski nastrojeni i to dvoje
pustiti u šetnju. A imamo kamere s tereskopskim rećama i kad se poljube
srikat ćemo ih'." "Ma taj štakor
"A rord Narf je rekao: 'Tako ćemo. Pa ću ga ubiti čim imam srike i
onda će ona paziti što radi jer ću inače pokazati srike javnosti i osramotit
ću je po cijeloj Vesti'."
"Ma taj Nije mu na pamet pao nikakav prigodan izraz.
"A onda je Sonig rekao: 'Da budemo sigurni da sutra ode van s njim
nek se dobro isprače danas tako da opet žeri prakati porurčniku na ramenu.'
A rord Narf je rekao: 'Bit će mi vrro drago reći fufici sve što ju ide, bez
brige'." "Ma, ona je samo preplašena djevojka, a taj štakor misli
***
"... obećanje dato tvom ocu na samrti!" Narfov je glas zvučao kao
optužba. "Sad je mrtav pa ga možeš i ti izdati! Ma odi do kraja... tvoj otac
neće nikad znati..."
Alonzo je rekao: "Mislim da ću se vratiti i ostati briže njenoj koribi,
poručniče."
Sat vremena kasnije Narfov se glas stišao do tihog, postojanog
režanja, a Hunter je čuo slijetanje helikoptera. Minutu kasnije Val Boran se
pojavio u dovratku kolibe koju je dijelio sa Sonigom. Razmijenili su nešto
riječi - u Valovu se glasu čulo ispitivanje - a onda se čuo samo Sonigov
glas i to je potrajalo dulje vrijeme.
 Sonig mu sve priča, pomislio je Hunter, uključujući i o mojem
sudaru sa stablom. Ali neće reći ništa sućutno o Lyli.
Sonigova je priča završila i Hunter je vidio kako Val napušta kolibu.
Krenuo je ravno prema Hunteru, nadvijajući se nad njim u tami kada je
stao. Valov je pojas blijedio sjajio metalom - blaster. Glas mu je bio hladan
i ravan.
"Želim razgovarati s vama, poručniče."
Hunter je uzdahnuo, razmišljajući, Valjda me i on želi ubiti.
Ustao je i rekao: "Idemo unutra. Zatvori vrata za sobom - ne želim da
se tvoj prijatelj napreže prisluškujući."
Val je uspravno sjedio u stolici. Lice mu je bilo kao izrezbareno od
granita, a oči sjajne i tvrda pogleda.
"Rečeno mi je da ste odveli princezu Lylu u tigrovu šumu danas."
Valova je ruka bila vrlo blizu blasteru. "Rečeno mi je da ste onda odglumili
spasitelja."
"Vjerujete u to?" pitao je Hunter.
"Imate li nešto drugo za reći?"
"Pitajte Lylu. Ili Alonza. Alonzo je došao po mene kada je vidio da
ona ide u smrt."
"Smrt?" U crnim se očima pojavio strah. "Htjela je umrijeti?"
"Reći ću vam što se dogodilo", rekao je Hunter i ispričao mu sve,
izbjegavajući samo neugodni incident s poljupcem. Isti za koji je znao da
Sonig nije izbjegao.
Val je šutio neko vrijeme nakon što je Hunter završio s pričom pa
reče: "Nije na meni da komentiram postupke ili osobnost lorda Narfa. Žena
mu je vlastitim odabirom. Ali pomisao da ju netko drugi vodi van i -"
"Znam. Ali nije bilo tako." Zatim je Hunter dodao: "Cijenite ju, zar
ne?"
Valovo se lice stvrdnulo i Hunter je pomislio da neće odgovoriti.
Onda se malo nasmiješio, iako beživotno, i rekao:
"Pošto sam vas došao ubiti jer sam mislio da to zaslužujete, valjda
sam obavezan odgovoriti vam na pitanje. Moje poštovanje za princezu
Lylu je poštovanje koje svaki civilizirani čovjek ima za tuđu suprugu."
U toj je izjavi bilo nenamjernih implikacija i Hunter je izrazio
pretpostavku:
"Vi i princeza Lyla bili ste zaručeni - prije koliko vremena?"
Na Valovu se licu vidjelo uzbuđenje i nešto kao vrlo brzo skrivena
bol.
"Znači već je to objavila javnosti?"
"Ne. Saznao sam to iz... drugih izvora. Ne znam, naravno, zašto ste
ju uvjerili da raskine zaruke - ali ni ne tiče me se."
"Ne", rekao je Val. "Ne tiče vas se. Reći ću vam ovo: nisam ja tražio
raskid zaruka. Ali dokle god je to ono što ona želi, sasvim sigurno je nisam
mislio moliti da se predomisli." Val je ustao. "Ako vam ne smeta, radije ne
bih da išta kažete princezi Lyli o večerašnjem posjetu. Bojim se da bih joj
zbog svog krivo usmjerenog viteštva izgledao kao budala." A potom je, tek
usputno, Val dodao: "Gospodin Rockford je imao još posla u gradu."
***
Bilo je kasno kada je Narf napokon napustio Lylinu kolibu. Otišao je
do kolibe u kojoj su boravili Val i Sonig, probudio Soniga i obojica su
otišli do heliodroma. Hunter je nekoliko minuta kasnije čuo kako
helikopter polijeće. Valova koliba ostala je zamračena i nakon nekog se
vremena ugasilo svjetlo u Lylinoj. Otišao je u krevet, ali ne da bi spavao.
Usamljena mala princeza Lyla vrtjela mu se po glavi, plakala je dok ju je
čvrsto grlio. Okretao se i vrtio po krevetu razmišljajući o svim satima koje
je provela sjedeći sama i nevoljena, a Narf lio svoju mržnju i bijes. Žudio
je za njom, žudio držati je i uvijek je štititi i ta mu žudnja nije dala spavati.
I shvatio je zašto. S jadom je pomislio, zaljubljen sam u nju!
***
Rockford je bio u krevetu, glasno hrkao a na podu je ležalo šest
praznih limenki kada je Hunter ustao. Otišao je van i naišao na Alonza.
"Praniraju vas danas ubiti, porurčniče."
"Kako?" pitao je.
"Prošre noći rord Narf i Sonig su išli u grad i rord Narf je unajmio
četiri opaka tipa s brasterima i Sonig je unajmio još četiri svoja zemljaka i
doveri su ih ovamo i sad se skrivaju u šumi. I također su doveri kamere s
tereskopskim rećama. I rord Narf se smijao i rekao da će danas oženiti
princezu Ryru prije nego se vaš reš ohradi."
"O?" reče Hunter. Pomislio je na hrčućeg Rockforda i ono što je
rekao prije dva dana: "Ako toliko poživiš" Kako, pitao se, jedan stari
pijanac može tako nešto predvidjeti?
"A onda je", rekao je Alonzo, "rord Narf probudio princezu Ryru -
samo što znam da nije spavala - i rekao joj da ju vori i da je već ispranirao
da se danas ožene, odmah nakon ručka. I rekao joj je da je u pravu za
Svemirsku Stražu i da ima do ručka za pričati s vama o tome."
Čuo se zvuk Narfova otvaranja vrata, a onda i zatvaranja i Alonzo je
rekao: "Idem sad - rord Narf možda pomisri da vam govorim stvari."
Nekoliko minuta kasnije Narf i Sonig došli su stazom do Huntera.
Obojica su nosili naprtnjače - kamere, naravno - i blasterske puške.
"Dobro jutro, poručniče!" Narf se smiješio i opet bio lažno ljubazan.
"U vezi sinoć - ponekad muškarac mora biti strog s ženom kako bi ju
impresionirao. Napravila je vrlo glupu stvar - mogla je poginuti. Bojim se
da sam bio toliko potresen brigom da vam se nisam ni zahvalio za to što ste
je vratili."
"Predivno jutro, poručniče!" Sonig se smiješio, prišao koliko mu je
narav lica dopuštala. "Lord Narf me jutros vodi u lov na jelene - dobit ću
poduku od velemajstora. Jeste li vidjeli njegovu kolekciju glava?
Fenomenalno!"
"Ali čini se da sportaševa kolekcija nikad nije potpuna", rekao je
Narf. Još se uvijek smiješio, ali dok je gledao Huntera mržnja je poput
vatre gorjela u njegovim očima. "Ima još jedna glava koju moram dobiti - i
to planiram ovog jutra."
Narf i Sonig su otišli kada je blijeda i povučena Lyla izašla iz kolibe.
Val je izašao iz svoje kolibe i pozdravili su se. Nastupila je tišina u kojoj se
činilo da oboje ne znaju što reći.
Naposljetku je Val rekao: "Čuo sam za jučer, Lyla. Zašto si otišla u
tigrovu šumu?"
"O... ma šetala sam i nisam primijetila gdje sam."
"Otišla si umrijeti, nisi li?"
"Ja... kad ti ništa ne preostane Zatim je ponosno podigla glavu i
rekla: "Bi li ti trebalo biti važno?" Na trenutak je Val izgledao potreseno.
Zatim je glasom bez emocija rekao:
"Ne. Pitam stvari koje se tiču samo tvojeg muža. Neću to ponoviti."
Okrenuo se i krenuo prema svojoj kolibi.
 "Val -" Brzo je krenula za njim, iz držanja joj je nestalo ponosa i
ispružila je ruke. "Nisam mislila-"
Okrenuo se prema njoj i pristojno pitao.
"Da?"
"Samo sam htjela -" Zatim je spustila ruke i izgubila živost u glasu.
"Kakve veze ima... bilo što?"
Požurila je u svoju kolibu i zatvorila vrata za sobom.
***
Rockford je progovorio iz dovratka iza Huntera.
"Pa, mali moj, jesi li spreman za današnje dužnosti?"
Krenuo je za Rockfordom, koji se smjestio u naslonjač i zijevnuo.
"Imao sam poprilično zaposlenu noć", rekao je. "Određeni su me
događaji od jučer popodne natjerali da ponešto promijenim vlastite
planove. Ili ih pomaknem za dan, bilo bi točnije."
Natjerao se izbiti Lylu iz glave i upita: "Jeste li išta postigli s Val
Boranom?"
"Bojim se da nisam. Naravno, nisam ni očekivao." Rockford je opet
zijevnuo. "Dobili smo još jednu poruku od VZ-a. Situacija postaje sve
gora. Što me podsjeća na tvoju današnju dužnost i činjenicu da ako je
preživiš, na konju si."
On mi je nadređeni, pomislio je Hunter. Trebao bi imati veći autoritet
od generala Svemirske patrole - a zabavlja ga situacija koju je poslan
riješiti.
"Upravo sad", rekao je Rockford, "Lyla je suočena sa sumornom
budućnošću i osjeća da nema nijednog prijatelja na čitavom svijetu. Treba
joj rame za plakanje. Odvest ćeš ju u šetnju i biti to rame."
Nekako, unatoč tome što naredba nije imala nikakve veze sa
Zemaljsko-Verdamskom krizom, Hunter nije imao srca odbiti. Plakala je
prije nego je uopće došla do njegovih vrata. Kasnije, nakon što je utješi,
tražit će od Rockforda da se usredotoči na problem s Verdamom.
Neće izgubiti više od sat vremena...
"Da, gospodine", rekao je. "Ali u interesu sigurnosti princeze Lyle
bolje bi bilo da razgovaram s njom u njenoj kolibi. Alonzo je vidio kako
Narf i Sonig dovode osam
 "Profesionalnih ubojica da te srede", rekao je Rockford. "Znam sve o
tome i znam da je sinoć Narf našao vremena za kratki provod sa svojom
omiljenom curom i da se hvalio kako će danas oženiti Lylu prije nego ti se
leš ohladi."
"Ali samo ti odvedi Lylu u šetnju i započet ćeš propast Verdamskih
Narodnih Svjetova. Povijest će te zapamtiti, mali moj, kao čovjeka koji je
spasio Zemaljsku Republiku."
Hunter je otišao do vrata, ponovno osjećajući da je sve nestvarno.
Trebao bi otići i pustiti da ga pretvore u mljeveno meso i to će, nekim
procesom poznatim samo Rockfordu, pokrenuti propast Verdamskog
carstva...
Nije pokucao na njena vrata. Nije to smatrao kršenjem njene
privatnosti. Ona se osjeća previše usamljenom i neželjenom da bi marila.
Nije plakala iako je mislio da hoće. Stajala je pored prozora, zurila u
sivu, daleku pustinju. Oči su joj bile prazne.
"Bok, Lyla", rekao je.
"Bok, Dale. Baš sam razmišljala; ovo je dan o kojem sam, kao žena,
uvijek trebala snivati -" pokušala se nasmiješiti, ali bezuspješno i gorčina
joj se vrati u glas: "dan vjenčanja!"
"Alonzo mi je sve rekao."
Činilo mu se da bi trebao nešto dodati, zaželjeti joj sreću - ali te bi
riječi bile besmislena farsa i oboje bi to znali. Ali nije bilo razloga zašto bi
ju ugrozio slušajući Rockfordove naredbe. Neće to napraviti -"A, dobro
jutro, Lyla!" Rockford je bio u dovratku, veseo poput djeda Mraza. "Jesi li
znala da Dale želi ovog lijepog proljetnog jutra u šetnju - i sasvim je
sigurno da je previše sramežljiv da ti to kaže? Godilo bi ti maknuti se od
kampa", osjetila se stanka, "dok si još slobodna." Okrenuo se i nasmiješio
Hunteru. "Ne stoj kao lutka, mali - uzmi je pod ruku i odvedi u zadnju
šetnju s nekim kome je stalo do nje." Jedna stvar s Rockfordom nije bila
kompatibilna s očinskim dojmom kojim je zračio: njegove oči bile su sivi
kamen koji je gledao u Huntera i njihov se izraz vrlo lako moglo
protumačiti. Rockford nije dao očinski savjet reda radi. Dao je naredbu za
koju očekuje da će biti izvršena.
***
Hunter i Lyla su hodali kroz gustiš. Nisu imali baš što reći jedno
drugom i Hunter se sve više i više osjećao kao budala. Nisu imali cilja,
samo su lutali. Jedino što je valjalo napraviti bilo je slušati Rockfordovu
želju da svih deset ubojica dobije priliku priklati određenog potrošnog
poručnika. Nije stavio ruku oko Lylina ramena dok su šetali. Ako ga ubiju,
bit će to bez da im pruži zadovoljstvo fotografija kojima su je planirali
ucjenjivati.
Stigli su do male čistine gdje je klada činila vrlo primamljivi hlad i
Lyla je rekla:
"Nema veze koliko hodamo, morat ću se vratiti natrag. Stanimo
ovdje i odmorimo se."
Vidio je da je čistina poprilično prikrivena, ali ne u potpunosti. Morat
će dostajati.
Sjeo je na kladu nekoliko metara od nje. Nije htio da ju slučajno
pogode. Ne da se baš veselim što će mene gađati, pomislio je. Kakav način
za smrt jednog časnika Svemirske Straže.
Pitao se bi li Rockford ikad izvijestio Stožer da je poručnik Dale
Hunter poginuo na dužnosti - kojom god se poremećenom logikom ovo
moglo zvati dužnošću - i pitao se što bi pisalo na Komemoracijskom
Svitku... Pokazujući hrabrost veću od tražene poručnik Hunter je sjedio na
vrhu brda i smireno čekao da ga deset atentatora ubije...
"Tiho je i mirno, nije li?" rekla je Lyla.
Pokušavao je gledati u četiri smjera istovremeno i shvatio je da mu
se od stalnog okretanja vrata u isti urezuje čvrsti ovratnik. I vidio je da je -
bar u ovom trenutku - mirno i tiho tu gdje sjede. Sunce je bilo toplo i
zlaćano pred njima. Cvjetovi jarkih boja ispunjavali su zrak mirisom, a
divovski su moljci duginih boja lepetali nad njima, sićušnih glasova nalik
flautama tisuća vila.
"Voljela bih da sam se rodila kao seljanka", rekla je Lyla. "Voljela
bih takav život, a ne ovaj koji mi se sprema."
Pitao je ono na što je morao dobiti odgovor:
"Jednom si se planirala oženiti za Vala i živjeti na Jardeenu, nisi li?"
"Ja... znači moja ludost više nije tajna?"
"Ludost?" pitao je.
"Upoznali smo se prije dvije godine kada sam bila na sveučilištu na
Jardeenu. Bio je mlađi i naivniji od mene sada. Mislila sam da smo
očajnički zaljubljeni, da ćemo se oženiti čim završim školu i da ćemo
živjeti sretno do kraja života i sve to."
"A nije tako ispalo?"
"Morala sam obećati tati i kad sam pisala Valu o tome, činilo se da
odobrava. Nije predložio da odbijem posrednički brak ili išta takvo. Samo
je napisao da ja znam što želim. Činilo se da mu je laknulo što može
nastaviti s političkom karijerom."
"Tako znači", rekao je pa dodao: "Ne osjećaš se loše zbog toga,
Lyla?"
"Loše? Ne bih se udala za Val Borana da je zadnji muškarac na
Vesti! Čak ni lord Narf nije toliki egoist!"
"Ne moraš se udati ni za Narfa", rekao je. "To znaš."
Pogledala je u tlo i mrtvim glasom rekla: "Obećala sam."
"Rockford mi je rekao da tvoj otac nikad nije doista poznavao Narfa
- da se onih nekoliko puta što su se vidjeli Narf pravio džentlmenom i
punim poštovanja prema kraljevoj kćeri."
Nije odvratila i rekao je: "Je li tako?"
"Da. Tako je. Ali kako bih to mogla reći tati kad je bio na samrti?"
"Ne bi, Lyla. Ali da je tvoj otac danas ovdje i da zna to što ti znaš o
Narfu, misliš li da bi htio da se udaš za njega?"
"Ne... mislim da ne bi. Ali lord Narf me voli na svoj način, čini mi se
- i to je više nego itko drugi." Zatim je drugačijim tonom rekla: "Tako mi
je drago što si danas ovdje, Dale - drago mi je što je bar nekome stalo što
će biti sa mnom." Izraz njena lica bila je žudnja za nekim tko će ju voljeti.
Činilo mu se, i sad nije bilo sumnje, da za njega u njegovoj karijeri neće
biti nikog osim samoće. Kako bi drugačija Lylina ljubav bila od hladnoće
vojske i beskrajnog niza oružja i smrti -
Krenuo je sjesti pored nje i obgrliti je oko ramena. "Lyla", rekao je,
"želim ti nešto reći-"
"Dale..." riječ je bila očajnički jecaj dok je gubila staloženost i čvrsto
ga je zgrabila, uplakana, prigušena glasa dok je stiskala lice u njegova prsa.
"Dale, pomozi! Kako da se udam za sadističku zvijer kad bez nekog
drugog ne mogu živjeti - a on ni ne zna da ga volim!"
"Ali zna!" Čvršće ju je zagrlio. "Zna i voli te više nego ti njega."
"Jesi li siguran?" Podigla je uplakano lice i nada je na njemu sjajila
poput sunca kroz oblake. "Jesi li siguran da me Val voli?"
"Val?"
Otkrivenje je bilo poput šoka blasterske zrake koja ga je promašila za
malo. Vid mu se pomutio, a u ušima je čuo užasno zavijanje. Još se uvijek
držala za njega, za utjehu, i to mu se činilo krivim - on bi se trebao držati
za nju...
"Dale, što je?"
"Ali mislio sam", s teškoćom je progutao, "mislio sam da- "
Nešto je udarilo u njegovo tjeme; ovog je puta bio siguran da se radi
o blasterskoj zraci koja je promašila za malo. Čuo se opaki pucanj kada je
zraka rascijepila drvo pa udar i eksplozija komada drva kada je druga zraka
uslijedila za prvom.
Otkotrljao se s klade i povukao Lylu sa sobom. Grmlje ih je štitilo
nakratko, dovoljno dugo da dosegnu privremeni zaklon jarka.
"Dale! Njene su tamne oči bile zbunjene, a sandala joj je spala s
jednog stopala. "Netko puca na nas!"
Pomislio je, znači Narf je ipak dobio svoje fotografije.
"Porurčniče!" Alonzo je dotrčao. "Tamo su - raštrkani da budu
sigurni da će vas ubiti."
Alonzo je pokazao nosom, pokretom koji je, činilo se, obuhvatio
čitav viši teren iza njih. Barem nema neprijatelja između njih i kampa. Bar
ne još.
Čuo se udaljeni povik, Narfova naredba njegovim ljudima:
"Svi vi - niz greben! Postavite se između Huntera i kampa!"
"On je!" Prsti su joj zgrabili njegovu ruku. "Želi da te ubiju!"
Pucali su s udaljenosti prevelike da bi im mogao blasterom uzvratiti
paljbu. Nije im mogao prkositi iz ovog položaja.
"Moram probati doći im u domet", rekao je. "Vratit ću se "Ne!"
stisnula ga je jače. "Ne ostavljaj me, Dale - nemoj da me nađe ovdje."
Pogledao je niz jarak. Na nižem je kraju počinjala šuma, gusta i puna
zaklona - ali čitavom dužinom jarka bilo je lijana, opako bodljikavih i
položenih preko oštra kamenja. Nikad ne bi stigla do sigurnosti šume na
vrijeme.
Narf je imao svoje fotografije. Što bi joj napravio u svojoj jarosti i
trijumfu? "U redu, Lyla", rekao je. "Pobrinut ću se da stigneš do drveća -"
***
Čuo se prasak eksplozije i ostaci su poletjeli prema nebu iza njih i s
obje strane jarka. Nastavila se paljba, raštrkana, ali učinkovito dosljedna i
reče je dok je izvlačio blaster: "Valjda ne žele da odemo."
Postavio je regulator blastera na najniži intenzitet kako zraka ne bi
pogodila opasne leteće fragmente kamenja. Zelene su se i tvrde lijane
nevoljko raspadale dok su prolazile dragocjene minute; dok su ubojice
nesmetano napredovali prema položaju s kojeg će im čitav jarak biti vidljiv
i otvorit će paljbu.
Alonzo se kretao vrhom ruba jarka i ignorirao opasnost dok je
promatrao napredak neprijatelja i dojavljivao ga Hunteru: "Sad su na pora
puta, porurčniče, sve brže idu -" Došli su do nižeg kraja jarka. Posljednja je
lijana nestala i šuma je ležala pred njima. Dotaknuo joj je obraz u znak
pozdrava. "Idi do kampa, najbrže što možeš." Paljba je naglo prestala dok
je govorio. Nastupila je zlokobna tišina. Alonzo je dotrčao, gotovo vičući
od žurnosti: "Skoro nas vide! Moramo odavdje porurčniče - vrro brzo!"
***
"Lyla!" Bio je to Valov glas, oštar od brige. Dotrčao je iza stabla i
nestalo je njegove hladne rezerviranosti. "Dušo, jesi li ozlijeđena - jesi li
ozlijeđena?"
"Došao si po mene!" prošaptala je, ozarena lica. Zatim mu je potrčala
u susret, ispruženih ruku i jecajući, "Val... o, Val... " Zagrlili su se. Zatim
su stabla detonirala kada je deset blastera raspalilo kako bi blokiralo bijeg
prema kampu. "Pokušat ću vam dati šansu da se probijete", rekao je Hunter
brzo.
"Budite spremni za pokret." Potrčao je prema liniji vatre, iskoristivši
zaklon prvog reda stabala. Trebali bi uskoro biti u dometu njegova oružja -
paljba je kao po naredbi opet stala. Čuo je kako se Narf dere: "Želi Borana!
Ubijte i njega!" Sonig je bijesno psovao: "Verdam će izgubiti Jardeen ako
ijedan svjedok pobjegne - a mi ćemo svi na vješala." Sekunda tišine pa
onda Narfova naredba: "Ubijte i ženu!"
Rika ponovne paljbe bila je nalik grmljavini. Tlo se treslo i fragmenti
su letjeli zrakom. Hunter je, još uvijek trčeći prema neprijatelju pod
zaklonom stabala, vidio kako Val pokušava odvesti Lylu na sigurno. Vidio
je kako ih oboje na pod baca eksplozija stabla ispred njih. Neće doživjeti
da ustanu i opet potrče -
***
Shvatio je napokon kakav je Rockfordov plan i koja je njegova
dužnost: Znao je zašto je Rockford o ovom danu rekao slijedeće: "Ako ga
preživiš, na konju si." Imao je dojam da neće preživjeti.
Duboko je udahnuo i potrčao prema neprijateljima. Istrčao je iz
zaklona stabala, na otvoreno, gdje će ga sigurno vidjeti. Pucao je iz blastera
neprekidnom zrakom koja je za malo promašivala neprijatelje i govorila im
gdje se nalazi i da će im uskoro biti dovoljno blizu da ih ubije ako ga ne
zaustave.
Usredotočili su paljbu na njega i napokon dali Lyli i Valu šansu za
bijeg. Potrčao je kroz pakao eksplozija, izbjegavajući ih trkom preko tla
koje se treslo pod njegovim stopalima dok su poput britve oštri fragmenti
stijena vrišteći letjeli zrakom.
Nešto je probilo njegovo rame, zavrtjelo ga i zakotrljalo po tlu. Ustao
je, pucajući i ošamućeno potrčao.
Nešto ga je udarilo u glavu i opet je pao. Pokušao je ustati i pao
natrag na tlo dok se tama širila preko njega, tama koju nije mogao spriječiti
ma koliko se trudio.
Činilo mu se da je paljba naglo stala i da ju je zamijenilo grubo
zujanje policijskih ošamućivača. Činilo mu se da iznad sebe vidi
helikoptere s jarko plavim oznakama Kraljevske straže, a onda nije bilo
ničeg osim tame.
***
Nakratko se i sneno vratio svijesti. Bio je u helikopteru Kraljevske
Straže i Alonzo je bio pored njega, cerio se i rekao: "Okej ste - drago mi! A
moja princeza Ryra - vidite ju, porurčniče!"
Vidio je Lylu kako drži Vala za ruku i lice joj sjaji, prelijepo u
novopronađenoj sreći. A onda se sagnula i poljubila ga i rekla: "Dale...
Dale... kako da ti ikad zahvalimo za to što si napravio?"
***
Kada se tama po drugi put podigla ležao je u zavojima na ležaju u
dvorani za sastanke, a Rockfordov je glas govorio: "... Spremni za polazak
za minutu."
Dvorana je bila puna dvorjana koji su došli na vjenčanje. Vidio je
bijele halje dostojanstvenika Vestanske Crkve koji su došli održati
vjenčanje. A onda je vidio sedam sumornih muškaraca za udaljenim
krajem stola.
Kraljevsko vijeće - s dovoljno moći da može osuditi i na smrt one
koji počine zločin protiv kraljevskih osoba.
Soniga su, blijedog i zurećeg, napola vodili, a napola odnosili od
njih.
Narf je, dok ga je drugi Stražar držao, stajao pred Vijećem i govorio,
glasom istovremeno punim nevjerice i podrugivanja:
"Je li to moja kazna?"
"Svrhovita je", rekao je jedan član Vijeća. "Čini se pravednim, s
obzirom na vaš zločin, da budete mučeni do smrti- "
Ostatak je riječi progutala tama. Ali prije nego se u potpunosti
onesvijestio čuo je kako Narf cvili; životinjsko jecanje, sirovo i promuklo
od jada...
***
"A... budiš se, mali moj." Rockford se nadvio nad njim. "Dali su ti
injekciju Obnove na Vesti prije četrdeset i osam sati. Prestat će djelovati
uskoro i glava će ti se razbistriti." Sjeo je i ošamućenost se povukla. Vidio
je da se nalazi u odjeljku međuzvjezdanog broda i znao da ide na Zemlju. I
da je Vesta, a s njom i smeđooka Lyla sad dio prošlosti... "Nemoj biti tako
tužan, mali moj", rekao je Rockford. "Dobit ćeš sva priznanja i
promaknuće zbog vitalne uloge u mom planu."
"Ali -"
"Znam. Ali nikad nije bila tvoja. Uvidjet ćeš da je život pun
slomljenih srdaca, sinko."
"Ali postigli smo cilj. Narfov je zločin sasvim lijepo posrednički brak
stavio izvan snage, a onda je Lyla postavila novi presedan oženivši se istog
dana za Vala. Zemlja nikad nije imala tako odane i zahvalne prijatelje kao
što su Val i Lyla."
"Znali ste za njih, niste li?" pitao je.
"Strateška služba mora sve znati. I znao sam da još uvijek vole jedno
drugog makar su oboje bili previše ponosni da bi priznali. Zato sam morao
inzistirati da Val dođe na Vestu. Nakon toga bilo je samo pitanje korištenja
tebe da Valu pokažem da ona ne voli Narfa. I rješavanje raznih sitnih
detalja, kao recimo lažiranje zahtjeva za dolaskom helikoptera dva sata
ranije, navesti Vala da ju pronađe u pravom trenutku i tako dalje."
Rockford mu se nasmiješio: "A ti si naučio da um jednog starca
može biti moćniji od svih verdamskih svemirskih flota - i da dužnost koja
daje najbolje rezultate ponekad može biti zaista svirepa."
Pomislio je na blijedog Soniga i na Narfovo jadno naricanje.
"Pretpostavljam da su planirali objesiti Narfa i Soniga čim su ih
uhvatili."
"Vijeće bi ih objesilo, siguran sam. Ali Lyla je bila toliko sretna da je
molila Vijeće da im da blage kazne - ili da ih oslobodi. Pa sam predložio
kompromis. Kraljevsko je Vijeće smatralo da je sasvim odgovarajući."
"A to je?"
"Za Soniga nema kazne. Pokušaj ubojstva će, pošto je vijest od
značaja za javnost, biti objavljen na Vesti i drugim svjetovima, uključivo s
činjeničnim opisom Sonigova sudjelovanja. Kratko nakon toga odvest će
ga se na Verdam i predati vlastitim dobronamjernim vlastima. Vesta ga
neće tužiti."
"Ali Sonig je izgubio Jardeen. Njegova će ga vlada smaknuti zbog
toga!"
"Da, bojim se da hoće. Nazovimo to poetskom pravdom?"
"Što je s Narfom?"
"Njegova je kazna životni izgon na imanja na Morskim otocima.
Dobit će luksuz na koji je naviknut, uključujući i punu poslugu. Nastavit će
uživati u svojoj imovini, uključivo galeriji aktova, golišavim filmovima,
pornografskoj knjižnici i tako dalje. Ustvari, pošto ga toliko fascinira
pornografija i takav je skupljač iste, svaki će se pornografski materijal
dostupan na Vesti u budućnosti slati njemu."
"To nije u redu... mislim, planirali su ga mučiti na smrt."
"Ne na smrt. Do smrti. Ima razlike."
"Ali ono zavijanje -"
"A... to je zbog uvjeta njegova izgona. Sve će žene s njegova imanja
ukloniti prije nego dođe tamo. Ostat će mu samo muški sluge. Patrolni će
se čamci pobrinuti da dok je god živ nijedna žena ne stupi nogom na
Morske Otoke."
 Rockford se opet nasmiješio. "Lord Narf je i više nego uspio u
ispunjenju svojih dječačkih snova, biti najvećim muškarcem među
muškarcima."
Premda je vrlo rubno žanr, novela "Wakulla Springs". Andyja Duncana i
Ellen Klages, osvojila je nagradu Nebula za 2013. godinu. Originalno je
objavljena na internet stranicama Tor.com.

ANDY DUNCAN ELLEN KLAGES

Wakulla Springs

Wakulla Springs (2013.)

preveo: Igor Rendić

1. Tajno blago
"E to te, Mayola", Vergie Jackson podigla je pogled s trijema
kolibice na rubu borika, mašući papirnatom lepezom s izblijedjelom slikom
Isusa. "Skoro sam crknula čekajući te na ovoj vrućini." "Rekla sam ti",
rekla je Mayola Williams. "Pomagala sam gospođi Green da zaključa školu
pred ljeto."
"Rekla si da ćeš se vratiti do podneva. Sad je skoro dva."
Mayola je slegnula ramenima. "Zapričale smo se, izgubila sam pojam
o vremenu." Premjestila je naramak knjiga s jednog boka na drugi. "Daj da
ovo ostavim u kući pa možemo negdje u hlad. Samo tren."
"Zaboga, zar ti je dala zadaću preko ljeta?"
"Nije zadaća. Samo mi je posudila neke knjige."
"Kakve?"
"Koje podučavaju na A&M."
Vergie je zakolutala očima. "Meni je dosta škole, a ti tražiš još. Ne
vidim svrhu."
 "Pa sad. Evo", Mayola je uzela knjigu s vrha naramka i držala ju tik
izvan Vergiena dosega.
"Oči su gledale u Boga", pročitala je Vergie sporo na glas. "Studija
Biblije."
"Nije. Roman je."
Vergie se hladila lepezom. "Izmišljotina." Zavrtjela je glavom.
"Ali vidi", Mayola joj je pokazala stražnji dio korica. "Napisala ju je
prava crnkinja. I to još s Floride." Pažljivo je vratila knjigu na vrh naramka
pa ušla u kuću, a rasklimana su se drvena vrata zalupila za njom.
Pojavila se nekoliko minuta kasnije. "Hajdemo do Cherokee Sinka.
Sva sam znojna i mislim da će mi kupanje goditi." Mayola je jedino čitanje
voljela više od plivanja, a prošlo je već tjedan dana otkad je zadnji put
plivanjem odagnala ukočenost od sjedenja.
"A ne. Braća su mi tamo i Luke Callen je s njima. Mali je opak k'o
vreća zmija."
"Istina. Do rijeke onda? Lower Bridge je samo desetak minuta dalje."
"Ne mogu plivati ovaj tjedan. Mjesečnica."
"O." S tim se nije dalo raspravljati. Mayola je kratko razmišljala.
"Znaš što. Gospođa Green dala mi je dvanaest centi jer sam joj pomogla s
čišćenjem. Sve osim jednog centa stavila sam u kašicu prasicu - jedan sam
si novčić, indijansku glavu, stavila u cipelu, za sreću. Ali mislim da mogu
uzeti još jedan, otići od Gavinovog dućana i kupiti nam kolu iz škrinje. To
hladi skoro kao kupanje."
"Kupimo si i bombone onda." Vergie je navukla par nekada bijelih
Kedsica bez vezica.
"Ne znam. To je još jedan novčić."
"A ti štediš za fakultet. Znam, znam. Slušam o tvom velikom snu
otkad ti je gospođa Green bacila bubu u uho. Ali ja častim", Vergie je
zastala kako bi bila sigurna da Mayola potpuno obraća pažnju, "imam
četvrt dolara." "Otkud?" Ako je bilo načina za izbjeći posao, Vergie nikada
nije radila. "Odell Watkins. Sviđam mu se, a našao si je posao gore kod
izvora - vesla bijelce po rijeci. Pokaže im aligatora koji spava i neke stare
kosti pod vodom i odmah dobije napojnicu." Podigla je novčić zadovoljno
se smiješeći.
Mayola nije imala dobro mišljenje o Odellu, ali hladna soda voda se
ne odbija pa je samo kimnula glavom. Zaputile su se pješčanom stazom do
ceste Shadeville. Mayola je bila visoka, vitka djevojka dugih, mišićavih
nogu. Vergie je bila za glavu kraća i imala je više oblina, a u hodu je
ljuljala bokovima. Potplati njezinih Kedsica dijelom su se odlijepili pa su
lupkali i škripali po šljunku.
"Trebam nabaviti par cipela koje nitko prije mene nije nosio."
"Mogla bi, s Odellovih četvrt dolara."
"Čemu? Danas žeđamo", rekla je Vergie.
Rub ceste bio je plitak i zarastao jarak, krcat skakavcima i grinjem pa
su, kako nije bilo prometa hodale sredinom ceste. Nakon par stotina metara
pod vrelim lipanjskim suncem Mayola je počela osjećati kako joj se tanka
pamučna haljina lijepi za leđa, vlažna kao da je upravo oprana.
Na raskrižju se nalazila okrečena trgovina, koja se sastojala od jedne
jedine prostorije, a njezin limeni krov i jarkocrveni znak Coca-Cole sjali su
na suncu. Unutra je bilo mračno i mirisalo je na ukiseljene krastavce i
slatke mjesečeve pite. Za pultom je stajao muškarac u kombinezonu i
govorio glasnije nego što je pristojnost nalagala.
"Misliš da ćemo dobiti struju samo zato što je Roosevelt odabran i
treći put? Malo sutra." Prebacio je vreću krumpira preko ramena
uzdahnuvši. "Ponekad mi se čini da nisi baš čist u glavi, Frank Gavin."
Vlasnik trgovine promatrao ga je kako odlazi pa se okrenuo prema
Vergie. "Kako vam mogu pomoći, mlada damo?"
"Dvije kole i paketić kikirikija", rekla je i položila svojih četvrt
dolara na grubi pult. Na novčiću koji je dobila natrag bio je ugraviran
Merkur, primijetila je Mayola. I taj je bio sretan.
Dok je Mayola polagala kikiriki na rub prozora, celofan je krčkao i
lijepio joj se za znojni dlan. Posegnuvši za kolom u škrinju pored vrata
zastala je da se podsjeti kako je to kad je hladno. Kada je Vergie
nestrpljivo signalizirala da je ona na redu, Mayola je izvukla ruku i skinula
čep pomoću otvarača koji je visio pored vrata.
Sjele su van u sjenu krova, na sanduk na kojem je pisalo Mobilgas.
Mayola je omotala ruku oko vrha svoje bočice i napravila lijevak, a Vergie
joj je usula pola vrećice kikirikija, jedan po jedan tonuli su i radili
mjehuriće, a kad se boca napunila pjenom sav je kikiriki u slatko-slanoj
bujici doplutao natrag na površinu. Prvi gutljaj bio je rajski.
 "Odell me sljedeći petak vodi na ples", rekla je Vergie skoro popivši
svoju kolu.
Mayola je dovršavala svoj kikiriki, naginjala bocu i kuckala po dnu
kako bi došla do zadnjeg, tako da je prošla minuta prije nego što je
odgovorila. "Kamo?" Vijesti o plesu u njihovu su se gradiću brzo širile, no
o ovome nije čula ni riječ.
"Kod Coopera." Vergiena riječ ostala je visjeti u zraku.
"Vergie Jackson!" Mayola je ispustila bocu. "Cooper je obična
krčma."
"Znam", rekla je smiješeći joj se kao mačka kanarincu.
"Ali prisegnula si na vjeronauku, kao i ja", rekla je Mayola i začula
čistunstvo u svom glasu.
"Samo zato što idem plesati ne znači da ću se i napiti."
Ali napit će se, pomislila je Mayola. Vergie je bila sve divlja i sklona
zabranjenim stvarima otkad je počela odrastati. "Tata će ti imati moždani
ako čuje da si bila blizu." Zadrhtala je, čak i po toj vrućini. Velečasni
Jackson sipao je drvlje i kamenje po grešnicima.
"Neće on ništa čuti. Reći ću mu da sam spavala kod tebe. I spavat ću.
Ali kasnije. Ako kod tebe ostavim svoju haljinu za crkvu u nedjelju ujutro
mogu tamo ušetati sva sretna i vesela. Amen."
"Tražiš moje dopuštenje ili mi samo govoriš što će biti?" Mayola je
prekrižila ruke preko prsa i pokušala izgledati zastrašujuće.
"Jesi li mi prijateljica?"
"Jesam. Ali Vergie. Ta krčma je
"Ja idem." Vergie je podigla ruku. Ustala je i ona je izgledala
zastrašujuće. Zatim se nasmiješila, slatko poput puslice, ali i jednako
isprazno. "Ajde. Napravi mi tu uslugu i dužna sam ti."
"Ne trebam uslugu." Mayola je podignula svoju bočicu kole i stavila
ju u kutiju kako bi ju dostavljač mogao uzeti.
"O da? A kako ti zvuči dodatak toj kašici prasici? Tri dolara na
tjedan."
"Tri dolara?" Skoro toliko je njen brat Charles zarađivao u drvnoj
industriji u St. Joeu. Teškim radom. Zaškiljila je prema Vergie. "Uvalila si
se u neki problem?"
 Vergie je zavrtjela glavom. "Nikakve veze sa mnom. Odell kaže da
traže cure koje bi radile gore kod izvora."
"Radile što?"
"U kuhinji. Čistile sobe. Možda konobarile. Ne znam. Bijelce baš i
nije briga tko im kuha hranu, ali im je stalo do toga tko ju postavlja na
stol."
"Tri dolara na tjedan? Sigurna si?" Mayoli je brzo išlo računanje u
glavi. Škola neće početi do sredine rujna. Tri mjeseca su dvanaest tjedana,
to je - trideset i šest dolara! To je bilo triput više od onoga što je trenutno
imala u kašici, a za to bi trebala štedjeti godinu dana.
"Lako ćemo saznati", rekla je Vergie i pokazala prema šumi iza
trgovine. "Odemo drvosječinom cestom tri milje do izvora. Većinom je
hladovina."
Mayola je sjedila u tišini nekoliko trenutaka. Voljela je razmisliti o
svemu, planirati prije nego što se upušta u nešto. Ne kao Vergie. Ali ako se
pročuje da trebaju ljude kod izvora ti će se poslovi razgrabiti brže od
pogače s tanjura gladnog čovjeka. Ne škodi pitati. Kimnula je i uputile su
se na istok, prema drveću.
Većina djevojaka iz Shadevilla poznavala je borik kao vlastitu
kuhinju - zmijske jazbine koje treba izbjeći, kratice, rupe u kojima se
moglo plivati. Za svega par minuta Vergie je stala kod tankog otvora u
zelenom gustišu. Zakoračile su i nestale s vidika.
Staza je bila toliko uska da su morale ići jedna iza druge i odgurivati
lijane i granje koje se trudilo zagušiti ostatke staze. Kukci su zujali i
pucketali svuda oko njih, poput tisuća sićušnih njujorških galamdžija.
Sunce je bilo samo uspomena iznad neprobojnih krošanja, ali zrak je bio
gust, kao da razmišlja o tome da se preimenuje u paru.
Vergie se pljesnula po ruci pa po nozi, a nakon trećeg udarca skinula
je rubac s vrata i zavezala ga oko glave.
"To će pomoći?" pitala je Mayola.
"Možda. Mama mi je ovaj tjedan kosu oprala nekim novim uljem i
mislim da se buberima sviđa." Zavezala je krajeve rupca u čvor. "Valjda
im parfem miriše na cvijeće."
Staza je završavala dugim i širokim potezom prema sjeveru,
gustišem dovoljno širokim da njime prođe kamion. Po sredini su je
razdvajali prašnjavi zeleni grmovi i raslinje, s čijih su strana bili vidljivi
tragovi kotača.
Sada će biti lakše hodati. Hodale su jedna pored druge, dok su
borove iglice i suho lišće krcakli pod njihovim koracima, a ptičice ih
dozivale iz krošanja. Či-či-či. Jip-jip-jip-jip-jip. Hiii-iii. Hiii-iii. Cestu su s
obje strane okruživali iskrivljeni hrastovi i dugolisni borovi, trupova dugih
i ravnih poput olovke. Široko se lišće nije u potpunosti preklapalo pa je tlo
bilo istočkano suncem i sjenom. Jednom ili dvaput Mayola je osjetila
povjetarac iz tunela, koji je šuštao lišćem i hladio ju gotovo do neugode.
"Čekaj", rekla je nakon gotovo petnaest minuta tišine. "Imam
žvakaće. Ho ćeš?"
"Rado."
Mayola je zakoračila preko korijenja i niskog raslinja izbjegavajući
zeleni trolist otrovnog bršljana te zašla na čistinu. Kora borova bila je
zasječena i vidjelo se žuto drvo ispod nje, svjetlucavo od smole. Tanke su
trakice lima tvorile oblik slova v, naslagane jedna na drugu i udaljene par
centimetara, nalik stupcu Cerigradskih mačaka. Samo osmjesi i ništa
drugo.
Bilo je to staro skupljalište smole, gdje su stari drvosječe poput
njezina oca znali cijediti borove za potrebe izrade terpentina. Mayola je
stala pored stabla širokog poput njezinoga struka. Glineni lonac visio je u
ravnini njezinih očiju, rubova prekrivenih osušenom smolom. Prstima je
izvukla nešto ljepljive smole iz reza iznad lonca i roíala ju preko dlana dok
nije dosegnula veličinu žvakaće iz dućana. Ubacila ju je u usta i uživala u
čistom okusu bora među zubima, a zatim napravila još jednu za Vergie.
Dlačice na vratu su joj se nakostriješile i osjetila je da ju netko
promatra. Netko tko nije Vergie. Ogledala se oko sebe. Tamo gore u
sjenovitoj tami grana promatrao ju je stvor s malim crnim očima.
Vjerojatno samo oposum. No, to lice baš i nije ličilo na oposumovo, a i
nije li ta šapa izgledala više kao šaka? Mayola je opipala nožnim prstima i
kad se uvjerila da je novčić još uvijek u cipeli brzo je iskoračila na stazu.
Ostale su na stazi još dvadesetak minuta, a za to vrijeme čitav je
svijet bio uzak tunel; zelenilo gore, zelenilo dolje, po bokovima, bijeli
pijesak pred njima. Onda se pojavila tamna vodoravna linija, otprilike
četvrt milje ispred njih. Okružna cesta. Stari crni kamion ušao je u njihovo
vidno polje, a zatim dvije sekunde kasnije nestao.
 "Uskoro smo tamo", rekla je Vergie. Skinula je rubac i zagurala ga u
džep.
"Uskoro." Mayola je osjetila kako joj se okreće želudac. Ustvari se
nije bojala. Samo se pitala što će se dogoditi. Prije no što su dosegnule
cestu provjerila je jesu li joj svi gumbi zakopčani i je li joj ovratnik uredan,
a zatim je potegnula haljinu kako bi se tkanina izravnala, pri čemu joj je
preko leđa prešao dašak svježeg zraka.
Cesta je imala dvije trake, obje asfaltirane. Unatoč drveću vidjela je
nebo, plavo i bez oblačka. Pogledala je u oba smjera pa prešla cestu; asfalt
je bio vreo čak i kroz potplate tenisica. Deset metara ulijevo nalazila se
cesta prema Wakulla Springsu.
Izvori su postojali godinama - milijunima godina, tvrdio je gospodin
Monroe, učitelj. Rekao je da su ovdje nekoć živjeli dlakavi slonovi, deve i
pasanci veličine auta. Mayola je mislila da su te životinje stvarne koliko i
duhovi i močvarne spodobe o kojima su joj pričala braća, koje navodno
proždiru putnike koji zalutaju. No, njezin je djed rekao da je plivao u
izvorima kada je bio klinac, tako da su sasvim sigurno bile stare.
Ali zgrade nisu. Bila je u petom razredu kada su njezine ujake
zaposlili na iskapanju tla, zabijanju dasaka i lijevanju cementa za hotel
gospodina Baila. Skoro svi u okrugu radili su za gospodina Baila, ovako ili
onako. Upravljao je tvrtkom za prodaju papira, tvornicom i -
Vergie je dugo i tiho zazviždala. "Ideš!" Pokazala je prema crnim
autima - novim autima - uglancanima poput zrcala toliko da bi mogli
nekoga oslijepiti.
"Bogatuni", prošaptala je Mayola. Nije ni čudo da plaćaju tri dolara
na tjedan.
"Nema toliko bogatuna u čitavom okrugu."
"Možda gospodin Ball ima posjetitelje iz Tallahasseja. Poznaje puno
poslovnih ljudi, čak i senatora, barem pretpostavljam. Svi su bogati."
Cesta je vodila u blistavo dvorište ispred hotela bijelih zidova i
crvena krova. Parkiralište je bilo puno automobila, više nego što ih je
Mayola ikada vidjela na jednom mjestu. Na suprotnom su kraju bili
kamioni, parkirani bez nekog reda - manji, veći i jedan s rešetkama sa
strane, kao kutija keksa.
Obje su djevojke stale, golemim hrastom skrivene od pogleda, i
zurile otvorenih usta. "Događa se nešto veliko", rekla je Vergie, a prema
uzbuđenju u njezinu glasu Mayola je shvatila da se jednako osjećaju.
Ništa se veliko nikad nije događalo u okrugu Wakulla.
Došla je do daha i namjeravala krenuti u otkrivanje onoga zbog čega
su i došle kada su začule škripu metala. Promatrala je kako bijelac u
potkošulji podiže ogradu stražnjeg dijela kamiona s rešetkom, spušta
rampu i čačka nešto unutra dugim štapom s kukom na vrhu.
Mayola je skoro progutala žvakaću kada je na floridsko sunce
ležerno i sporo išetao pravi pravcati slon.
***
"Aaaaaa-iiiiiiiiiii-aaaaaaa-iiiiiiiiiii-aaaaaaaaaaaaaaa-iiiiiiiiii-
aaaaaaaaaaaaa!"
Dugi krik prolomio se tihom džunglom.
"To je Tazran!" rekao je Dečko. "Ide plivati!" Dečko je zgrabio
Čitinu ruku i zajedno su potrčali kroz travu do obale moćne rijeke. Srušeno
je stablo ležalo naslonjeno na granu još višega stabla, nadvijajući se nad
vodu. Gipko poput svakog majmunčića, Dečko se uspeo pod strmim kutem
i stao pored svojega oca, pustivši Čitu da gleda s tla.
Tarzan je stajao visoko iznad spore rijeke, noseći samo trokut kože
nisko na bokovima i nož u koricama. Bio je veličanstven, dugokos i
tamnoput, kože boje meda. Bio je spreman na skok. Vitak poput kakve
zvijeri, svakim djelićem svojega glatkoga tijela predstavljao je savršen
prikaz kombinacije goleme snage, podatnosti i brzine. Njegove su duboke,
zamišljene oči promatrale njegovo kraljevstvo.
Čovjek-majmun nije bio civiliziran, već se, neuk, djetinje čudio
alatkama bijelaca. No, ovo je bio njegov svijet, a u njemu je baš on bio
najlukavija, najinteligentnija i najpoštovanija - samim time i najstrašnija -
životinja. Kralj džungle.
"Umgawa!" rekao je Dečku. I bez riječi - bio je to čovjek od djela -
zakoračio na granu, protegnuo svoje moćne noge i -
"Rez!" viknuo je redatelj.
Johnny Weissmuller se opustio. Pogledao je prema dolje u kristalne
vode Wakulla Springsa pa potapšao malog Johnnya Sheffielda po ramenu.
Oba su se glumca spustila ljestvama skrivenim od kamera na drugoj strani
stabla.
Na tlu mu je asistent pomogao da obuče bijeli ogrtač, rubova
zamrljanih šminkom za tijelo. Weissmuller je bio osunčan koliko i svaki
drugi muškarac Hollywooda, ali Tarzan je morao biti besprijekoran.
"Dečko ide plivati?" pitao je.
Sheffield je zavrtio glavom. "Imam zadaću. Pravila sindikata."
"Pliva sutra." Weissmuller je rekao i razbarušio mu plave kovrče.
Crni ih je dečko čamcem na vesla preveo preko vode do filmaškog
logora, punog šatora, preklopnih stolica i sanduka opreme. Weissmuller se
zavalio u stolicu na kojoj je pisalo VELIKI JOHN i promatrao Malog Johna
kako trči preko održavanog travnjaka do Hotela, do učitelja.
Kamere su bile postavljene na plutajuću brodicu usred rijeke. Iza njih
su na granama stajala dva kaskadera čekajući signal redatelja Thorpea.
Nakon signala bacili su se naglavce u duboku, bistru vodu. Jedan od njih
zbrljao je skok.
"Drek!" rekao je Thorpe. Okrenuo se koordinatoru plivača. "Moramo
opet, Newt. Tarzan ne može pljusnuti u vodu, pobogu!"
"Nema problema." Newt Perry čekao je da dva spasioca iz
Tallahasseja doplivaju do platforme. "Želi da ponovite. Ovaj put čisti
ulaz."
Manji od dva dječaka se nacerio. "Za pedeset dolara po skoku
skačem kako želite."
"Obrišite se i popnite. Sunce je skoro iza krošanja."
Johnny je to promatrao iz svoje stolice. Unatoč suncobranu osjećao
je vrućinu na leđima. Vrijeme za hladno pivo. Čekao je da opet počnu
snimati i promatrao kako dva muškaraca nose veliki drveni sanduk pored
hotela, boreći se da ga drže uspravno.
Teško uzdahnuvši spustili su sanduk na tlo pored velikog žicanog
kaveza ispred šatora s rekvizitima. Weissmuller je začuo ljutite krike iz
sanduka.
"Što je unutra?"
"Majmuni." Muškarac je otvorio kavez i pokazao palcem preko
ramena. Imamo još dva sanduka. Kornjače i nekakve ptice. Papige valjda."
Navukao je debele rukavice dok je njegov partner polugom
razvaljivao poklopac. Muškarac s rukavicama grabio je gipke životinjice za
vrat dok su se uspinjale i bacao ih u kavez.
 "Kako ćete ih poslati natrag?" pokazivao je Weissmuller prema
razvaljenom sanduku.
"Ne moramo. Džungla k'o džungla. Pustit ćemo ih na slobodu kad
završi snimanje." Zatvorio je kavez, prodrmao kvaku kako bi bio siguran
da je namještena i krenuo prema hotelu.
"Tišina na setu!" povikao je pomoćnik redatelja kroz megafon.
Johnny se okrenuo natrag prema rijeci.
Sljedeći skok bio je savršen, skoro kakav je i sam mogao izvesti.
Promeškoljio se. Mrzio je imati kaskadera, ali studio je zahtijevao. Plaćali
su ga dvije tisuće na tjedan i bio im je prevrijedan da riskiraju. Bacio je
pogled na trideset stopa visoku platformu iznad najdubljeg dijela izvora.
Thorpe je jučer bio na sastanku pa je Johnny proveo čitav sat skačući s
platforme, sretan kao malo dijete. Drugi gosti hotela došli su pljeskati.
I to je bilo super.
"Skoro gotovi?" doviknuo je pomoćniku redatelja nakon što je ovaj
viknuo Rez!
"Da. Gubimo svjetlo." Muškarac mu je prišao, gledajući na sat.
"Trebam podsjetiti Thorpea da ima večeru s gospodinom Ballom za sat
vremena.
Sako i kravata obavezni."
Blagovaonica ima izravni pogled na platformu, preko travnjaka.
Nema skakanja večeras. "Okej", rekao je Weissmuller, ustao i nadvio se
nad sugovornika. "Idem se presvući pa ću autom do grada."
"Thorpe kaže -", zastao je, "kaže da ga držiš u gaćama i da ne
pretjeraš s cugom. Sutra imaš totale. Deset ujutro."
Johnny je slegnuo ramenima. "Tarzan se zabavi." Nije bila njegova
zamisao da snimaju u okrugu u kojem je zabranjen alkohol. Prekoračio je
snop kablova i krenuo prema svojoj hotelskoj sobi. Bosih nogu i s
otvorenim ogrtačem tiho je prošao terasom do predvorja, kao da je zaista
kralj ove džungle.
Dvadeset minuta kasnije, otuširan i obrijan, začešljane i nauljene
duge kose, iskoračio je iz dizala i ogledao se po hotelskom predvorju.
Rečeno mu je da su rukom oslikani ukrasi na cedrovim stropnim gredama
maurskog porijekla, uz malo art deco majanskih ukrasa, baš kao
Graumanovih, ali njega su podsjećali na štagljeve u dijelu Pennsylvanije u
kojem je odrastao.
Nasmiješio se i krenuo niz hodnik do prednjeg ulaza. Svakom bi
promatraču bilo teško zamisliti da je muškarac u čistoj košulji kratkih
rukava i na crtu ispeglanim hlačama samo sat vremena ranije polugol visio
na granama džungle.
"Crni Packard", rekao je i dobacio ključeve mladom crncu.
"Da, gazda." Dovezao mu je kabriolet, na kojemu se krom sjajio pod
posljednjim zrakama popodnevnoga sunca, i otvorio mu vrata.
Johnny Weissmuller kimnuo je u znak zahvale, dobacio mu novčić i
sjeo za volan. Izvukao je naočale ispod štitnika za oči, stavio ih i izvezao
vitki auto na autocestu, uputivši se sjeverno u Tallahasse. Dvadeset milja
između njega i obožavateljica s floridskog ženskog fakulteta. Tu noć
isplatilo se biti filmska zvijezda.
***
Hotel Wakulla Springs bio je palača usred ničega, privatni klub
okružen sa svih strana močvarama punim aligatora i borovim šumama. Star
je samo nekoliko godina i izgrađen kako bi zadivio. Bijeli štuko i terakota
izvana, predvorje s pločicama, rukom vezenim sagovima i stepeništem od
lijevana željeza, s ibisima na balustradama. Pult fontane s gaziranim pićem
u suvenirnici sastojao se od jednog sedamdeset metara dugog komada
mramora, a sam ga je gospodin Ball odabrao zbog detaljnoga uzorka.
Mayola nikad nije vidjela nešto otmjenije.
Odbili su je pustiti na prednji ulaz, a zatim i na sporedni. Iako nigdje
nije vidjela oznaku SAMO ZA BIJELCE, shvatila je što je posrijedi kada ju
je jedan od perača posuđa napokon pustio da uđe kroz kuhinju. Rekao joj
je da porazgovara s gospođom Yancey, pokazao kroz mast, dim i buku
lonaca i užasnu vrućinu prema stepenicama do niže razine gdje je bilo
svježije.
Gospođa Yancey činila se umornom. Rekla je da je hotel pun filmaša
i da zaista zapošljava novo osoblje i upitala: "Koliko ti je godina, dijete
drago?"
"Šesnaest", rekla je Mayola i ispravila se kako bi pokazala koliko je
visoka. Znala je da izgleda još i starije, ali zadržala je ruke sklopljene kao
ozbiljna žena, kako se ne bi tresle od laži. Sitne laži, pošto će joj biti
šesnaest kad počne škola.
 Gospođa Yancey kimnula je glavom i dala joj da potpiše par papira
vlastitim punim imenom. Nabrzaka ju je provela otmjenim dijelovima
hotela i rekla joj kamo da dođe sutra u osam ujutro kako bi obukla odoru.
"Bennie Mae će ti pokazati što trebaš raditi."
Vergie je stajala u sjeni hrasta s druge strane parkirališta kada je
Mayola izašla kroz kuhinjska vrata. "Dobila si?"
"Jesam. Čišćenje i slaganje veša, baš kao i doma."
"Osim što te plaćaju."
Mayola se nasmiješila. "Tri dolara na tjedan, kao što si rekla."
"Rekla sam ti da - iiiiiiideš!" Vergie je naglo zašutjela, razrogačila
oči i pokazala prema prednjem ulazu. Visoki muškarac u zgužvanim
bijelim hlačama stajao je pod nadstrešnicom. "To je Tarzan!" rekla je
Vergie uzbuđeno.
"Pravi pravcati Tarzan."
"Tarzan nije stvaran", rekla je Mayola. "Izmišljen je, lik iz knjige."
Zagrizla je usnu. "Edgar Rice Burroughs", rekla je i pomislila kako bi
gospođa Green bila zadovoljna što se sjetila cijelog imena.
"Ne bih rekla. Vidjela sam njegovu sliku u filmskom časopisu u
tetinoj kući u Jacksonvilleu. To je Tarzan."
Mayola je promatrala muškarca kako ulazi u dugi, sjajni auto i brzo
se odvozi. Tko god bio, bio je najnaočitiji bijelac kojega je ikada vidjela.
Kada se prašina slegla, rekla je samo: "Idem doma. Ideš sa mnom?"
"Možda. Odell je gotov s poslom tek u šest, ali mislim da je to doba
blizu. Hajmo vidjeti je li gotov pa može s nama barem dio puta."
Mayola je složila facu, ali pošto je Odellov posao ovdje bio jedini
razlog što je ona dobila posao bilo bi nepristojno ne uzvratiti uslugu.
Bio je na doku, opušteno naslonjen na stup, odjeven u smeđu košulju
odore i kratku, široku kravatu. Kapetanska kapa bila je položena na stup.
Povjetarac je puhao preko vode, a zrak mirisao na zelenilo, mahovinu,
trsku i ribu.
"No, no", rekao je Odell kada je vidio Vergie. "Bok." Bilo mu je
najviše dvadeset i pričao je sporo i meko, a kosa mu se opustila pod
vrelinom dana. Na vratu mu je blistao trag ulja.
Vergie se isprsila dok mu se približavala, a on je primjećivao svaki
detalj. "Hej, O-dell." Prišla mu je na vršcima prstiju, kao da ju žuljaju
cipele. Spremao se neprimjereno je obgrliti oko struka kada je primijetio
Mayolu pa je samo stavio ruke u džepove.
"Večer, Mayola."
"Odell."
Nitko nije rekao ni riječ sve dok iz grmlja nije iskočila žaba. Njezin
je pljusak u vodu napravio dovoljno buke da rastjera tišinu.
"Gotov?" pitala je Vergie. "Ako jesi, možeš me otpratiti doma."
"Ne večeras, draga." Odell je bacio namotaj užeta u čamac. "Moram
filmaše odvesti na krstarenje u suton, svaku noć ovaj tjedan." Izvukao je
krpu iz džepa i obrisao nevidljivu mrlju s obruba svoje kape.
"Kad ćeš mene provesti u čamcu?" Vergie je napućila usne poput
djevojčice.
"Recimo sljedeći tjedan. Obećajem. Lijepa kao slika pod
mjesečinom." Nasmiješio se pokazujući sve zube i počeo joj držati isti
govor koji je držao posjetiteljima. "WA-kulla Springs. Jedno od rajskih
mjesta..."
Mayola ga je pustila da priča neko vrijeme pa rekla, "Vergie, imam
posla doma."
"A valjda je vrijeme." Malo je zamahnula suknjom kako bi Odell
mogao vidjeti gola koljena pa se okrenula i odšetala s doka, dok su joj
potplati šljapkali po vlažnome drvetu. Provukla je lakat kroz Mayolin. "Tu
se više nema što raditi."
***
Mayola je napuštala kuću svakoga jutra u sedam, šetala od ceste za
Shadeville prečicom do Wakulla Springsa. Zrak je bio topao, ali sunce
jedva da je prodiralo kroz stabla. Mogla bi čuti ptičice kako pjevaju i
započinju dan. Ponekad bi im čak uzvratila zvižduk. Sviđao joj se hotel.
Druge cure u kuhinji i praonici bile su ljubazne i pokazale joj što treba
raditi. Kad nikog nije bilo u blizini pjevale su pjesme s radija i pričale priče
o filmašima, hihoćući se i šapćući.
"Nosila sam ručak onim snimateljima", rekla je Annie, "i jedan od
njih je lijepio velike uši od krep papira na onog slona. Dala sam Steveu,
rekviziteru, kutiju s hranom i pitala ga što ovaj radi? Znaš što mi je rekao?"
Mayola je zavrtjela glavom.
 "Rekao je da je to indijski slon pa ima male uši. Ali pošto Tarzan živi
u Africi slonovi trebaju imati velike klempave uši. Pa su mu napravili
kostim. Kostim za slona!"
Mayola je skoro pukla od smijeha. "Filmaši su ludi k’o šibe."
Posao nije bio pretežak. Ništa teži nego što je obično radila, s četiri
brata i sestre. Kućanski poslovi, ali za više ljudi. Bennie Mae je rekla da se
naviknula na tempo brže nego bilo koja cura do sada, zbog čega je Mayoli
bilo jako drago. Nakon dva tjedna sama je čistila sobe, prostirala čiste
bijele plahte koje su mirisale na sapun s mirisom cvijeća, brisala sve te
lijepe i glatke sudopere i komode od orahovine, oprezno kako ne bi
pomaknula neku četku za kosu ili ručni sat makar i za centimetar.
Hotelske su sobarice imale dvadeset minuta za ručak. Većina je
djevojaka sjedila ispred kuhinjskih vrata, pušila i koketirala s dečkima. No,
Mayola je otkrila živicu s druge strane zgrade gdje bi mogla sjesti i čitati
bez da joj itko smeta. Povremeno bi podigla pogled i promatrala filmaše
kako se igraju.
Imali su hrpu otmjene opreme - kamere, reflektore i sprave čija
imena nije mogla ni zamisliti. Neke su bile zabijene u tlo, druge na veliku
splav usred rijeke. Gazda je sjedio na stolici na sklapanje pod kišobranom i
davao naredbe drugom gazdi koji bi ih vičući izgovarao kroz veliki crveni
čunj. "Tišina na setu!"
Imali su hrpe životinja koje je do sad vidjela samo na slikama. Slona,
naravno, i kornjaču veličine kamionskog kotača, čitavo jato šarenih ptica i
male smeđe majmune. Omiljen joj je bio veliki majmun. Zvali su ga Čita, a
bio je vrlo pametan. Hodao je naopačke na rukama i radio kolutove u
zraku, cerio se, vrištao i kreštao kao da iskušava ljudski govor. Rado je
skakao na gospodina Tarzana, a gospodin Tarzan bi se smijao pa ga nosio
na leđima. Jednom je vidjela kako mu gospodin Tarzan daje cigaretu, kao
da je jedan od dečki.
Činilo se da gospodin Tarzan svaki dan radi neku nepodopštinu,
skriva nekoj ženi odjeću ili stavlja komad vlažne mahovine na stolicu
drugog gazde pa onda umire od smijeha. Bio je odrastao - velik odrastao
muškarac - ali se ponekad ponašao kao malo dijete.
Možda zato što je bio filmska zvijezda. Oni su drugačije shvaćali
pristojnost, činilo se Mayoli. Osim šačice lijepih bjelkinja u haljama i
kupaćim kostimima ostatak ekipe bio je muški. Neki su bili odjeveni kao
da je Florida zaista Afrika, nosili su bijele šešire i kaki košulje s puno
džepova. Ostali su hodali okolo u potkošuljama ili goli do pasa i činilo se
da im nimalo ne smeta što tako šeću među ljudima, čak i pred damama.
Drugi tjedan rada, u srijedu, Mayola je sjedila u hotelu pod svojim
grmom, grickala kukuruzni kruh premazan sirupom koji joj je mama
zamotala u papir kao užinu. Čula je glasni pljusak i puno vike. Podigla je
pogled s knjige prema tri crna dječaka koji su plivali pored doka. Budale,
pomislila je. Čitav je hotel potpadao pod zakon o segregaciji i upast će u
gadne probleme skakanjem u vodu usred bijela dana.
Onda je vidjela kako gospodin Tarzan pliva prema njima, gura ih pod
vodu i zaranja za njima. Pretpostavila je da je okej ako ih on želi tamo.
Možda su se igrali Afrikanaca, baš kao i slon. To bi imalo smisla, mislila je
Mayola. Ionako je većina crnaca došla iz Afrike.
Gazda je viknuo "Rez!" i minutu kasnije gospodin Tarzan i dečki
uspeli su se na dok. Dva su dečka klonula kao da su mrtvi umorni, a treći
se uspeo na travnjak i krenuo prema fontani pitke vode pored svlačionice,
par metara od Mayole.
Povukla se dublje pod granje kako bi bila nevidljiva jer se tako
definitivno tražila frka.
I naravno, čim se dečko nagnuo nad fontanu jedan od vrtlara,
Shadevillac imenom Daniel podigao je pogled s korova koji je plijevio i
ugledao ga.
"Ti, mali! Miči se odatle!" Daniel je skočio na noge; bio je jako brz
za svoju veličinu i tren kasnije zgrabi dečka za šiju. "Što izvodiš?"
Dečko je podigao pogled i Mayoli je zastao dah kada je shvatila da
uopće nije crnac. Bio je to jedan od spasitelja iz Tallahasseja koji su voljeli
zezati djevojke iz kuhinje, obojan kao da nastupa u predstavi.
Odgurnuo je Danielovu ruku. "Miči šape s mene, mali", rekao je
spasitelj glasnije nego što je trebao.
Daniel je za korak uzmaknuo, a trenutak kasnije skinuo šešir. Ćelava
mu je glava bila tamna i sjajna od znoja. "Oprostite, gospodine, nisam ništa
loše mislio." Daniel je pohađao A&M dvije godine, studirao razrednu
nastavu prije nego što mu je tata umro, ali je definitivno mogao pričati kao
pravi seljo kad je trebalo, pomislila je Mayola. Veliki je muškarac
nastavio: "Mislio sam da ste, pa -" Zamucao je i gnječio šešir u rukama.
Upravo im je tad prišao gospodin Perry, upravitelj hotela: "Ima li
problema?"
 Dečko se mrštio, ali prije nego što je išta uspio reći Daniel je
progovorio.
"Moja greška, gospon Perry. Nisam prepoznao mladog gospodina s
tom šminkom."
"Mislio si da je jedan od tvojih dečki, da pije gdje ne bi trebao?"
"Da, gazda, upravo to. Baš sam se spremao dati mu što ga ide kad
sam vidio da se nalazi gdje smije..."
"Hmm." Mayola je promatrala kako gospodin Perry razmišlja pa se
okreće prema dečku. "Vrati se na set, Joe. Spremni su za sljedeću scenu.
Poslat ću nekog da ti donese kolu."
Dečko je oklijevao, gnjevno zurio u Daniela pa onda slegnuo
ramenima i folirantski odšetao kao da ima pametnijega posla.
Daniel je gnječio šešir u rukama, čelo mu je orosio znoj.
"Danas imamo četiri mladića u kostimima", rekao je gospodin Perry.
"Bolje biti na oprezu." Okrenuvši se prema doku zastao je i prstom
pokazao prema fontani. Slavina je bila zaprljana nečim što je ličilo na
kremu za cipele, a jedna je strana porculanske posude imala mrlju u obliku
otiska dlana.
"I počisti to, Danny, prije nego što netko vidi."
Daniel je podigao šešir i nakon kratke pauze izvukao crvenu krpu iz
kombinezona. "Da, gazda", rekao je leđima gospodina Perrya, izgovarajući
obje riječi razgovijetno. Možda i razgovjetnije nego što je trebalo,
primijetila je Mayola.
Čekala je dok se gazda ne vrati na dok prije nego što je ustala iza
grma. "Cijelo vrijeme ste bili tamo, gospođice Mayola?"
Kimnula je glavom. "Ručala sam." Pogledala je u vodu. Svi su opet
plivali. "Ne kužim. Ako žele crnce, zašto onda farbaju bijelce? Nije da nam
fali crnaca. I to većinom nezaposlenih."
"Nisam siguran", rekao je dok je brisao mrlje, "ali čujem da im
gospodin Ball ne dopušta."
"Kako to? Nije njegov film."
"Ne. Ali njegova je voda i film ili ne -", potegnuo je još jednom
krpom preko porculana, "ne želi da u njoj plivaju ljudi kao mi." Dotaknuo
je rub šešira okrenuvši se prema Mayoli i vratio se cvijeću.
 "Drek, Newt. Ne želim na još jedno razgledavanje brodom. Proveo
sam čitav dan na toj vražjoj rijeci", rekao je Johnny Weissmuller. Radio je
s Perryem na tri filma i znao je da s njim ne mora glumiti pristojnost.
"Znam. Ali u pitanju je Klub za dame Tallahasseja, a to su sve ljupke
supruge Kotlet bande."
"Prijatelji gospodina Balla?"
"Da. Stameni poslovnjaci i političari koji donose čistoću i napredak
velikoj Floridi."
"Kužim." Weissmuller je uzdahnuo. "Smiješi se i izgledaj muževno."
Zauzeo je Tarzanovu pozu.
"To je to." Perry ga je pljesnuo po ramenu. "O, usput, gospodin Ball
je rekao da ti kažem da zna koliko je vrijedno tvoje vrijeme i da će te
nakon razgledavanja u sobi dočekati boca Jim Beama."
Weissmuller se nasmiješio. "Za to ću im pustiti i Tarzanov krik čim
vidimo prvog krokodila."
"Najbliži krokodil je petsto milja odavde, u Evergladesima. Tu su
samo aligatori."
"Ista stvar." Weissmuller je pogledao svoje hlače. "Ne moram skočiti
u vodu i hrvati se s njim?"
"Ne, Johnny. Ovi nisu od gume."
Brod Turneje džunglom bio je duga, plitka kutija s pet redova
drvenih klupa. Tog su popodneva bile pune raskokodakanih dama u
šeširima, rukavicama i litrama kolonjske vodice. Nekolicina uopće nije
loše izgledala. Johnny je sjedio otraga s kormilarom i veselo se cerio.
Kada su napuštali dok vanjski je motor zagrmio i izbacio plavi dim
koji se razišao praćen mirisom benzina. Grmljavina se pretvorila u
predenje i Johnny je osjetio kako mu povjetarac mrsi kosu. Raspustio ju je,
kao Tarzan, posebno za ovu priliku.
"Dobar dan, dame", viknuo je kormilar. "Ja sam Odell Watkins i
danas ću biti vaš vodič."
Bio je glasan i Weissmulleru je bilo jasno da je ovaj govor dugo
uvježbavao.
"WA-kulla Springs. Jedno od rajskih mjesta. Kristalno čiste vode
izviru u preko milijun galona svakog dana i tvore rijeku Wakulla po kojoj
upravo plovite. Pogledajte tamo! S vaše desne strane, ptica raširenih krila.
To vam je anhinga, poznata i kao ptica zmijarica ili riječna tuka. An-
hinga!"
Dame su se okrenule, ali Tarzana su promatrale koliko i životinje.
Weissmuller se nastavio smiješiti i pustio da mu pogled odluta. Krajolik je
zaista bio predivan. Bilo mu je jasno zašto Thorpe želi snimati ovdje. Ni
traga modernoj civilizaciji. Nebo je bilo čisto i plavo, a raslinje divlje,
primitivno čak. Na filmu bi izgledalo kao Afrika, čak i crno-bijelo. Pitao se
hoće li sljedeći film snimiti u boji. Otkako je prije dvije godine izašao
Čarobnjak iz Oza svi pričaju o boji. Hoće li morati promijeniti njegovu
šminku? Pitat će -
"Pazite ovo!" rekao je Odell i trgnuo Weissmullera. "Četiri kornjače,
sjede na istoj kladi kao da čekaju autobus. Nemaju pojma da Wah-kulla
znači voda je tajanstvena na jeziku Indijanaca koji su nekoć živjeli ovdje.
Bili su tu kad je prije četiristo godina gospon Ponce de Leon doplovio uz
rijeku u potrazi za izvorom mladosti. Nastavio je putovanje, ali neki misle
da ga je pronašao baš tu u ovim bistrim vodama i umro prije nego što se
uspio vratiti kako bi ga iskoristio. Sada molim vas ne pružajte ruke preko
ograde jer se tamo nalazi veliki aligator. Američki aligator, domaći, s
Floride."
Okrenuo je brod prema obali i Johny je vidio kako se tamni oblik
polako provlači kroz šiblje. To je bio njegov signal. Ustao je i stao jednim
stopalom na krmu.
"Aaaaaa-iiiiiiiiiiii-aaaaaaaaaaaaa-iiiiiiiiiiiiiii-aaaaaaaaa a-
iiiiiiiiiiiiiiiiaaaaaaaaaa!" zajodlao je. Vidio je da je nekoliko žena
poskočilo u stolicama. Uslijedili su uzdasi i hihotanje te pristojni i slabašni
pljesak. Naklonio se, ustvari više kimnuo, pa sjeo. Eto. Sad će imati što
pričati na sljedećem sastanku.
"Ako pogledate lijevo", nastavio je Odell, "vidjet ćete anhingu,
poznatu i kao zmijaricu ili vodenu tuku. An-hinga!"
Brod je nastavio niz rijeku još milju pa se okrenuo i vratio s druge
strane golemog šumarka čempresa urešenih blijedosivom mahovinom.
Skrećući im pažnju na još nekoliko anhinga - zmijarica - vodenih tuka -
iznimno repetitive kormilar proveo ih je kroz stražnji kanal, mračan i vrlo
močvaran pa ih vratio na glavni tok, točno iznad izvora.
"WA-kulla Springs. Jedan od najdubljih i najvećih izvora na svijetu.
Tako bistar da biste, pazite sad, kada bih bacio ovaj novčić, vidjeli njegov
sjaj cijelim putem do dna na sto osamdeset stopa. Pod onom platformom
mjesto je na kojem su ronioci otkrili kostur utopljenog mamuta,
prapovijesne životinje koja je hodala zemljom prije više od deset tisuća
godina."
"A sada pogledajte dolje desno. Vidite one kamene izbočine, lijepe,
zelene i plave? Da je mrak dolje biste vidjeli sitna svjetla. Nije to ni boja ni
magija, ne, ne. Samo prirodne ljepote." Spustio je glas do jezivog šapta.
"Postoji i indijanska legenda koja kaže da su to vilinska stvorenja koja se
igraju u dubinama. Mislim da nikad nećemo znati čega sve ima u tim
špiljama."
Kao da je uvježbano, u tom ga je trenutku prekinulo glasno zavijanje
od kojega se Johnnyju nakostriješila dlaka na vratu.
"Joj mene!" Jedna je žena pritisnula rupčić na usta. "Što je to bilo?"
"To vam je guarauna, jedna od najrjeđih ptica u ovoj državi."
Kormilar je opet spustio glas. "Neki kažu da zvuči kao žena zauvijek
izgubljena u močvari."
Bila je to dobra priča i Johnny je vidio da je ostavila željeni efekt na
publiku. Uključujući i njega samog. Dok su pristajali uz dok više nego
inače privlačila ga je pomisao na bocu koja ga čeka u sobi.
***
Kada je Mayola došla na posao u četvrtak ujutro, na stalak u
predvorju bio je postavljen veliki plakat u boji. Tarzan i njegova družica.
Preko jednog je kuta bio postavljen rukom ispisan znak:
POSEBNA PREDSTAVA!
NA TRIJEMU
PETAK NAVEČER-21:00
Svlačionicom u podrumu odjekivao je žamor. Holivudski film u
hotelu! Bennie Mae je otišla pitati gospodina Yanceyja mogu li ga i oni
pogledati ili je namijenjen samo gostima. Vratila se i obznanila da
gospodin Yancey kaže da ne mogu gledati jer se radi o trijemu i ne postoji
odvojeni balkon. No, kasnije tog popodneva, dok su polirale mramorne
stolove u predvorju, pojavio se gospodin Perry i Bennie Mae mu je hrabro
prišla i upitala ga.
Činio se iznenađen, ali protrljao je bradu i zaključio da pošto je lijepa
ljetna večer i obojena posluga može uživati u filmu. "Brodari će postaviti
klupe za vas na travnjaku", rekao je.
Mayola nikad nije gledala pravi film. U okrugu Wakulla nije bilo
kina, a u Tallahasseju je bila samo jednom za Uskrs. Putujući je
propovjednik jednom donio i prikazao Isusov život na vjeronauku prije
nekoliko godina, ali mislila je da se to ne računa.
U petak popodne nekoliko je muškaraca iz filmske ekipe postavilo
veliki projektor na ostakljeni trijem hotela i na jedan kraj trijema objesilo
veliku plahtu kao ekran. Mayola i ostale djevojke iz kuhinje nakon smjene
su ostale u odorama, u kuhinji pojele sendviče pa posložile sve drvene
stolice na trijemu u uredne redove dok su gosti uživali u roštilju pod
magnolijama i hrastovima.
Nakon što su sve posložile Mayola je bila mrtva umorna i znojna.
Termometar se taj dan približio temperaturi od 37 stupnjeva, a zrak je bio
poput juhe.
Sjela je na kraj jedne klupe, nekoliko stopa od grmlja u kojem je
znala ručati i promatrati kako se oko nje mijenja svjetlo. Travnjak je bio tih
i miran, nitko se nije motao po njemu. Voda je bila poput stakla ispod
kojega su se prelijevale boje - tamna, zelena i plava, iznad bijelog
pješčanog dna. U usporedbi s time pločice u predvorju činile su se jadnima.
Oblaci su postali ružičasti i odražavali su se u vodi savršeno kao u zrcalu.
Osjećala se kao da je u bajci, a ne stvarnom svijetu. Bilo je tako lijepo da je
ostala bez daha.
Posljednje su zrake sunca doticale vrhove krošanja, a sve ostalo bilo
je u sjeni. A onda je nestalo i svjetla, plavetnilo neba je potamnilo, a
zvijezde zasjale. Mjesec se podigao nad zavojem rijeke nad kojom je sada
sjalo bijelo svjetlo.
Svuda oko nje trava i drveće zujali su tihim zvucima nevidljivih
stvorenja. Mayola se sjetila što je Odell pričao svojim glasom za turiste, o
vilama koje žive u dubinama izvora. Tijekom dana znala je da su to samo
priče, ali sada se činilo da bi u njima moglo biti istine.
Klupe su se počele puniti hotelskim osobljem. Čistačice, vrtlari i
kuhari čavrljali su jedni s drugima, čekajući da film počne. Kroz lučne
prozore osvijetljena trijema Mayola je promatrala kako gosti dolaze iz
predvorja - muškarci u odijelima i kravatama, dame u haljinama s cvjetnim
uzorcima i šljokicama. Svi su pričali i pušili. Nije vidjela gospodina
Tarzana, ali pojavio se mali Dečko, držeći velikog majmuna koji je znao
mnogo trikova. Sjeli su u prvi red.
 Kada je postalo toliko mračno da Mayola nije mogla vidjeti gdje tlo
završava, a voda počinje, muškarac je ugasio svjetla na trijemu i pokrenuo
projektor. Čegrtao je toliko glasno da je prigušio zvuk cikada, a veliku
plahtu je prekrila je karta na kojoj je pisalo Najtamniji kraj Afrike.
Odjednom se pojavio gospodin Tarzan, njihao se od stabla do stabla
urlajući na svoj poseban način baš kao i svako jutro kada je kroz prozor
tražio doručak.
Šteta što je Vergie otišla na ples s Odellom. Bit će joj žao kad čuje za
ovo.
Mayola je čula kako gospodin Tarzan urla, ali kroz staklo na trijemu
nije baš mogla razumjeti dijaloge pa je samo gledala slike. Gospodin
Tarzan bio je u džungli, s onim smiješnim majmunom i imao je posjetitelje
- bijelce s onim okruglim šeširima kojima su prtljagu nosili mladi crnci,
baš kao u hotelu. Bijelci su imali puške i upleli se u veliku bitku s drugim
crncima koji su imali koplja i ne baš puno odjeće i većinom su izginuli. Ti
crnci nisu ustvari bili bijelci sa šminkom. Mayola se nagnula kako bi bolje
vidjela i uvjerila se.
Onda je gospodin Tarzan došao natrag i to s prijateljicom. Bio je
ljubazan prema njoj. Budio ju je pušući joj nježno u kosu i zadovoljno se
smiješeći. Ljubili su se i jeli voće nalik lubenici, koje je raslo na stablima
džungle. Zatim je morao reći: "Plivaj!" jer se dama opet nasmiješila i tren
kasnije oboje su skakali u vodu toliko bistru da ste ih mogli vidjeti ispod
površine.
Plivali su zajedno kao da se igraju, kao da im je plivanje najdraža
stvar na svijetu. Držala mu se za ramena i duboko su zaronili. Zatim je
zgrabila njegova stopala i okretali su se u vodi u sporim krugovima,
gledajući jedno drugo i smijehom radeći mjehuriće. Mayola se obgrlila
kako bi ju ruke prestale boljeti od želje za takvim plivanjem.
Kada su se muškarci u okruglim šeširima vratili, ustala je i odšetala u
tamu u želji da scenu s plivanjem nikada ne zaboravi. Prešla je travnjak,
oprezno, ogledavajući se može li ju itko vidjeti. Ali svi su bili prezaposleni
gledanjem lažnog raja na ekranu. Mayola se zavukla dublje u sjenu
skakaonice i naslonila na drveni stup udaljen pola metra od vode.
Tamo je bio najdublji i najsvježiji dio, dio na kojemu je voda izvirala
izravno iz tla. Prstom je dotaknula vodu, osjetila drugačiju površinu pod
potplatom i prošaptala: "O, bože, kako bih rado skočila u vodu, samo
jednom, i plivala kao da nema sutra."
 ***
Johnny Weissmuller smiješio se čitavu večer, pozirao za fotografije s
prijateljima gospodina Balla, rukovao se i davao autograme. No, kada su se
svi povukli na trijem kako bi gledali film, ispričao se - u Kaliforniji je
vrijeme za večeru, mora nazvati suprugu prije nego što stavi bebu na
spavanje. Pošto su bili obiteljski ljudi imali su razumijevanja i tapšali su ga
po leđima dok je hodao prema dizalu.
Kad je došao u sobu nije ni taknuo telefon. Pričao je s Beryl prije dva
dana i sumnjao je da mu ima išta novoga za reći. Samo je trebao izliku da
izbjegne gledanje filma.
Johnnyju nije smetalo gledati se na ekranu - još je od Olimpijskih
igara bilo toliko vijesti, premijera i projekcija na kojima se morao pojaviti
da je oguglao na to. U pitanju je bio ovaj film. Gledao ga je previše puta.
Verzija koju su večeras prikazivali bila je ona koju je Haysov ured
cenzurirao.
Natjerali su studio da iskasapi najbolju scenu. On i Josie, Maureenina
kaskaderka. O'Sullivan nije znala plivati. Josie je bila prelijepa cura koja je
plivala na Olimpijskim igrama '28. On je na sebi nosio svoju krpicu, ali
ona nije imala ništa kada su snimali scenu u Silver Springsu. Tarzan i Jane,
golo kupanje u zoru. Nevina zabava. Umjetnost, dapače.
Tjedan dana kasnije dobili su nalog da ponovno snime scenu, ovog
puta s "Jane", i to odjevenom, kako bi se scena mogla prikazivati na manje
sofisticiranim tržištima. Već je to bilo loše samo po sebi, ali sedam godina
kasnije činilo se da je čitava nacija postala puritanska. Legija prikladnosti
natjerala ih je da scenu režu i režu do neprepoznatljivosti. Nije ju više
mogao gledati.
Weissmuller je koračao svojom sobicom u provincijalnom hotelu.
Napet i pun energije. Pogledao je bocu burbona na noćnom ormariću, ali
zavrtio je glavom. Ono što mu je trebalo bilo je zaroniti, prepustiti se.
Skinuo se, obukao kupaće, preko njih kaki hlače i košulju te zgrabio
novčanik i ključeve. Sišao je sporednim stubama, prošao kroz predvorje i
vrata parkirališta, obišao zgradu i potrudio se izbjeći trijem u širokom luku.
Tiho je zazviždao kada je znao da je na sigurnom. Osjećao se kao da
markira.
Čak i pod mjesečinom vjerojatno ne bi primijetio visoku crnu
djevojku duboko u sjeni skakaonice da ju nije čuo kako šapće molitvu.
Nasmiješio se. Nije bilo bitno ako je i jedna od posluge. Noćas je samo
htio nekoga s kim može plivati.
Bosonog preko meke trave, tiho poput lovca iz džungle prišao je
šatoru udaljenom desetak metara. Uzeo je kupaći kostim Newtove sestre,
obješen za sušenje i vratio se do skakaonice.
Johnny Weissmuller ispružio je ruku: "Želiš li plivati?"
***
Mayola je skoro iskočila iz kože kada je čula muškarčev glas
nekoliko metara od sebe. Uhvatio ju je i nije imala kamo pobjeći. Duboko
je udahnula pa se uspravila i iskoračila. "Oprostite, gazda, samo sam
gledala vodu. Nisam -"
Zatim je zašutjela jer to nije bio gospodin Perry niti jedan od
njegovih ljudi. Bio je to gospodin Tarzan. Gospodin - gospodin
Weissmuller.
"Dođi. Plivaj sa mnom", rekao je. Pružio joj je komad tkanine.
Zurila je u njega dovoljno dugo da postane svjesna svojeg
bezobrazluka prije nego što je progovorila. "Oprostite?"
"Plivaj sa mnom. Donio sam ti kupaći." Koraknuo je prema njoj i
prebacio ga preko njene ruke.
Mayola je prepoznala tkaninu, bio je to kupaći kostim iz džungle koji
je nosila jedna od lijepih žena. Prešla je dlanom preko njega, mekog poput
bebine dekice i pomislila kako bi na njezinu tijelu bio ugodan. Zatim se
sabrala i pružila ga natrag. "Ne mogu."
"Naučit ću te. Naučio sam Dečka plivati. Malog Johna."
"Ne, gospodine, nije to." Mayola je zavrtjela glavom. "Plivam od
malih nogu. Kao riba, kaže tata. Ne mogu -", zastala je prije nego što počne
previše brbljati.
"Dobro. Onda dođi plivati."
"Ne u vodi gospodina Baila, gospodine." Mayola je promatrala
zbunjenost na njegovu licu pa se sjetila da on nije odavde. "Crncima nije
dopušteno."
Zurio je u nju punu minutu čudno ju gledajući, kao da mu nova ideja
dolaži u mozak. Zatim je skrenuo pogled prema vodi, a kada je opet
pogledao nju cerio se od uha do uha.
"Tarzana nije briga za zakon bijelca."
 Mayola je uzdahnula. Kad bi bar bilo tako lako. A htjela je, patila je
za time koliko i za stvarima iz Searsova božičnog kataloga. Htjela je
zaroniti u tu bistru vodu i plivati baš kao gospođa iz filma.
Ovo nije bilo pretvaranje.
"Hvala gospodine, ali ne mogu", rekla je glasno dok je ostatak
njezina tijela zamišljao kako bi bilo plivati. "Ako me itko vidi, ostat ću bez
posla." Još je jednom pogladila kupaći pa duboko uzdahnula i tiše rekla:
"To je dobar posao i štedim. Jednog dana ću na floridski A&M."
Čekala je da se počne smijati kao i svi drugi koji se hihoću njezinim
snovima. No, nije. Samo ju je gledao tim velikim, tamnim očima.
"Nisam nikada išao na fakultet", rekao je trenutak kasnije. "Morao
sam raditi, a onda sam plivao." Zvučao je tužno i zagurao ruke u džepove.
Odmaknuo se za korak pa se vratio, a onda je kimnuo glavom kao da ga je
netko nešto pitao.
"Evo", rekao je i izvukao novčanik. Izbrojao je neke novčanice,
zagurao ih u džep njezine odore pa se opet nacerio, kao dječak koji sprema
nepodopštinu. "Osiguranje. U slučaju da nas uhvate."
"O ne, gospodine! Ne mogu -"
"Recimo da je to školarina." Stavio je ruku na njezina leđa i nježno ju
pogurao prema šatoru. "Umgawa! Cura se presvuče. Pliva s Tarzanom."
Mayola je prišla filmaškom šatoru, sporo kao da joj se vlastita
stopala premišljaju. Voljela je razmisliti prije nego što nešto učini, ali nije
bilo vremena za to. Podigla je pogled prema trijemu. Nitko ju nije
promatrao. Nitko nije obraćao pažnju na nju, osim gospodina Tarzana.
Koliko će te puta filmska zvijezda pozvati na plivanje?, zapitala se.
Tako se osjećala. Nije bila u nekoj krčmi, glasnoj i znojnoj kao da je na
poslu. Ovo je bila druga vrsta plesa, kakva se rijetko događa.
Mayola je željela ovaj ples.
Bilo je protivno pravilima. Pravilima gospodina Baila. Osjetila je
kako u njoj raste agonija. Gospodin Ball nije napravio ovu predivnu vodu.
Samo je kupio zemlju. Prema zakonu, to je bilo sve što treba. Ali nije se
činilo ispravnim, ne dok stojite pod mjesečinom.
Nitko nije gazda mjesečini.
Raskopčala je znojnu sivu odoru i počela ju nježno sklapati pa ju
pustila da padne na tlo. Odora gospodina Baila. Čula je kako se džep gužva
i izvadila novac iz njega. Sto dolara! Više od osmomjesečne plaće. Stajala
je i držala ga u ruci, pustila da joj topli noćni zrak miluje kožu pa smotala
novčanice i zagurala ih u cipelu pored sretnog novčića. Za svaki slučaj.
Mayola je navukla meki kupaći kostim i osjećala se poput filmske
zvijezde. Pogledala je prema svojim nogama i nasmiješila se pa bosonoga
iskoračila u ljetnu noć kako bi plesala u vodi s Tarzanom.
Čekao ju je pored skakaonice, odjeven u kupaće gaćice. Zazviždao
je. "Cura zgodna. Sad pliva." Uskočio je u vodu gotovo bez pljuska.
Mayola je još trenutak oklijevala pa duboko udahnula i skočila za
njim.
Nakon dnevne vrućine, znoja i zagušljivoga močvarnoga zraka, voda
je bila poput hladne svile na Mayolinoj koži. Plivala je žestoko, osjećala
mjehuriće po cijelome tijelu, a kada je minutu kasnije izronila po zrak
nalazila se usred najdubljeg dijela.
Mogla je razabrati obrise čempresa na udaljenoj obali obrasloj
mahovinom, drveće i tlo i spori tok vode. S druge je strane, preko mračnog
travnjaka, zbog treperenja projektora ostakljeni trijem izgledao poput
staklenoga kaveza.
Mayola je osjetila kako se oko nje kovitla voda prije nego što ga je
vidjela kako izranja. Tiho je pitao: "Možeš li otvoriti oči pod vodom?"
Kimnula je, prije nego što se sjetila da je mrak. "Da, gospodine."
"Super." Tarzan ju je uzeo za ruku. "Zaroni."
Zaronili su duboko u izvore. Površina vode postala je ravni strop
osvijetljen mjesečinom. Voda je bila poput kristala. Mogla je vidjeti svuda
oko sebe, promatrati vlastite ruke pred svojim licem, vidjeti blijedo i vitko
tijelo muškarca koji priča oko nje.
Povukao ju je i pokazao prema dolje. Usta su joj se otvorila od
iznenađenja i ispustila je mlaz mjehurića, ali uspjela je ne udahnuti vodu.
Ispod nje, stijene izvora Wakulla presijavale su se nizom sićušnih svjetala.
Gotovo zelene - nije mogla dati ime toj boji - svjetlucale su poput
podvodnih zvijezda.
Dvoje plivača je povremeno isplivalo na površinu poput kornjača,
hvatajući zrak pa opet zaranjajući. Uhvatio ju je za stopala, ruke su mu bile
dovoljno velike da ih obujme u potpunosti i okretali su se u krugovima pod
vodom, baš kao u filmu. Svakim krugom, svakim naletom mjehurića
Mayola je osjećala kako joj spremanje kreveta i ljepljiva vrelina Floride
napuštaju tijelo i plutaju daleko od nje.
Voda koja se s obale činila nepomična stalno se kretala, sporo tekla
oko nje, preko nje, gurkala ju s jedne strane na drugu. Kada je izbila na
površinu sklopila je ruke oko odraza mjeseca i on je zaplesao preko
njezinoga dlana poput kapi vode na vrelom štednjaku.
Nije znala koliko dugo već plivaju, koliko su već puta izronili po
zrak pa se vratili u dubine. Plivali su i plutali nizvodno od dubokih izvora
do poteza čistog bijelog pijeska samo dva metra ispod površine. Tarzan je
uplivao u šuplje deblo, isplivao na drugu stranu i dotaknuo joj ruku. Loviš.
Unutra, van, unutra, van, gore po zrak. Mayola se osjećala kao da
sanja. Izronila je baš na traku mjesečine usred rijeke, a trenutak kasnije i on
je izronio pored nje, dok mu je dugu kosu mrsila struja.
"Utrka?" pitao je. Pokazao je prema stablu koje se naginjalo nad
vodu iza doka. Kimnula je i počela raditi duge zamahe.
Utrkivala se već s dečkima na rijeci - i pobjeđivala - ali nikad u
životu nije plivala žestoko kao sada. Nije bilo ničeg osim veselja njezinoga
tijela u vodi, nogu i ruku koje složno potežu i guraju.
Znala je da se morao suzdržavati, pa bio je najbolji plivač na svijetu!
Ali nije joj prepuštao pobjedu. Stigli su do obale istovremeno, dašćući i
cereći se. Uspeo se na pješčani dio obale iznad šaša, posegnuo za njezinim
strukom i privukao ju sebi.
Mayola je ležala na pijesku neko vrijeme teško dišući. Osjećala se
umorno na dobar način, znajući da se iscrpila dajući sve od sebe. Zrak je
plesao preko njezine kože, hladan i topao. Ugodno se protegnula dok joj je
jedna ruka plutala na površini, a pete se ukopale u pijesak.
"Cura dobro pliva", rekao je Tarzan. Ležao je nekoliko centimetara
od nje, oslonjen na mišićavu ruku. Voda je tekla s njegove kose; pod
mjesečinom je ostavljala srebrne tragove preko njegove glatke kože.
Prešla je pogledom preko njegova lica. Smiješio se, kutovi očiju bili
su mu naborani. Uzvratila mu je osmijeh, osjećala kako ju obuzima sneni
spokoj. Bili su sami na svijetu i dijelili nešto što se nije dalo opisati
riječima.
Spustio je glavu do pijeska gledajući ju. "Cura sretna?"
"Da."
 "Dobro." Pogladio ju je po kosi, privukao bliže. "Tarzan isto sretan."
Mayola Williams ležala je na Tarzanovim prsima obgrljena njegovim
snažnim rukama. Pritisnuo je svoje usne na njezino čelo. Nije se micala,
već je sklopila oči i u sebi duboko uzdahnula, slušala njegovo srce i tihi
žubor vode. Spokoj je samo jednom poremetilo zavijanje guaraune.

2. Zvjerčica
Najbolje je bilo ispod vode. Da, na površini je bio brži, ali sunce je
bilo prevruće, a od pljuskanja nije vidio previše ni ispod ni iznad površine.
Ako bi usporio bilo bi ga previše lako primijetiti i riskirao bi batine u
najboljem slučaju ili poziv šerifa u najgorem. Kada je bio duboko i miran,
komotno je mogao biti i kamen ili grgeč ili mamutova čeljust - toliko bi
pažnje klinaca na površini privukao, onih ograničenih na područje za
plivanje, onih koji ne žive ovdje.
Levi se volio šuljati stijenama - prsti su mu se lijepili za rubove skoro
poput žabljih krakova dok se namještao, čučao i ljuljao - i promatrao
plivače iznad sebe, naročito cure. Ocrtavale su se na suncem obasjanoj
površini. Trebale su biti crni obrisi, ali činilo se da sunce prolazi kroz njih i
osvjetljava ih iznutra na isti način na koji fotografije mahovinasta drveća
blistaju u okvirima na zidovima hotela osvijetljenih sa stražnje strane.
Kako je sunce padalo postajale su sve svjetlije, a drvo i mramor oko njih
postajali su sve tamniji.
U priči H. G. Wellsa koju je Dečko pročitao već pet puta svjetlo je
prolazilo kroz znanstvenika i činilo ga Nevidljivim čovjekom. Dečko nije
znao kakvo točno sunce imaju u Engleskoj, ali kada bi floridsko sunce
prošlo kroz djevojke na površini izvora Wakulla one bi postajale vidljivije
nego inače. Sasvim sigurno vidljivije nego prošle godine. Dečku je bilo,
kako je to mama govorila "skoro dvanaest" - što nije bilo dobro kao točno
dvanaest, ali je sasvim sigurno bilo bolje od jedanaest - i svjetlo pri "skoro
dvanaest" moralo je biti na neki način drugačije jer svaki put kad bi iznad
njega bile dvije ili više cura nije mogao skrenuti pogled s njihova gibanja,
jahanja jedna drugoj na ramenima, plivanja kroz plavo-zelenu svjetlost.
Zbog toga je postajao sve bolji u držanju daha. Tek bi si u zadnjem
trenutku dopustio odguravanje u prijateljski hladni mlaz iz pećinskog
otvora koji bi ga gurnuo naprijed, daleko ispod plutajućeg užeta koje je
ograđivalo turiste. Naučio je prestati mahati nogama kada ga ponese struja
izvora, pustiti da ga baci preko rijeke sve dok se ne nađe na samo nekoliko
lijenih zamaha od izrona u šaš obale. Tamo bi se uspeo na omiljeni panj
čempresa - iako mu više nije tako dobro skrivao ni stražnjicu ni tijelo - i
zavrtio glavom poput psa Velikog Jacksona, štrcajući vodu posvuda.
"Taj je mali napola riba", rekao je jednom Veliki dok je Dečko ležao
na doku i prisluškivao kroz prozor. Levija je ispunio toliki ponos da je
skoro progorio kroz daske i pao u rijeku šišteći i pareći se poput odbačena
ugljena iz peći. Namjestio se na panj i zagurao prste u uši kako bi isprao
vodu, kada je začuo zvukove s druge strane rijeke -"Marco! Polo!" - i
zapitao se, ne po prvi put, kako bi crnkinja izgledala između floridskog
sunca i dna izvora.
Znao je, naravno, kako izgledaju njegovi prijatelji u Sudoperu. Tamo
su i naučili plivati u dobi kada većina klinaca tek uči hodati, bar su mu tako
rekli. Ali Wakullino je svjetlo bilo potpuno drugačije od Sudoperova i cure
iz Shadetowna nikada ne bi mogao nagovoriti da umoče palac u ovu vodu,
čak ni pod mjesečinom.
"Poginut ćeš", rekli su mu.
No, još nije bio mrtav. Ustvari, bio je gladan. Možda mu teta Vergie
da kukuruznog kruha, ako bude suh i ako bude izgledao pristojno, a ne kao
"goli Indijanac", što bi rekao kuhar.
Levi je puzao kroz šumu zapadne obale izvora sve dok nije došao do
suhe odjeće, zagurane među granje palog hrasta. Nije to bio smotuljak
odjeće, već pažljivo složen kvadrat. Levijeva je mama svake večeri glačala
njegovu odjeću za sljedeći dan i dala mu je jasnu naredbu da ne hoda okolo
kao da ga je krava žvakala. Njegovo svakodnevno kršenje njezinog
najstrožeg upozorenja - Drži se podalje od mjesta gdje bijelci plivaju! Ako
dobijem otkaz, nemamo gdje živjeti i oboje ćemo stopirati do Orlanda! -
činilo ga je odlučnijim da poštuje sva ostala. Uvijek bi rekla Orlando, kao
da je taj grad bogu iza nogu pa je Levi imao dojam da su mu rođaci stanari
kolibe ispod stabla naranče, gdje se tuku za hranu s vranama.
Oprezno je odmotao odjeću i nježno istresao hlače i košulju tražeći
krpelje prije nego što se odjene. Zatim je zavezao cipele, oslonivši svako
stopalo o hrast. Skinuo je komadiće kore s košulje i zaputio se kroz šumu,
što dalje od vode kako ne bi izašao pored skakaonice uz koju je bila gužva
kao na kolodvoru, čak i izvan sezone. Umjesto toga sagnuo se pod goleme
magnolije čije su čvornate grane i veliki masni listovi visjeli blizu tla pa se
odgegao do svoje tajne staze u hladu koju je dijelio s rakunima i drugim
noćnim stvorenjima. Volio je zamišljati kako u krošnjama čuče pantere i
promatraju ga, ali ne napadaju jer znaju da je on njihov prijatelj i da ih
nikada ne bi tlačio. A možda samo zato što im se spava od vrućine.
Izbio je na prilaznu cestu i uzdahnuo od olakšanja, dijelom jer je bilo
lijepo osjetiti sunce listopada na licu i rukama, a dijelom jer više nije
morao biti tako oprezan sad kad se vraćao prema hotelu. Levi nije bio ni
približno toliko tamnoput kao ostala djeca iz Shadetowna - oker - tako su
zvali njegovu bakrenu kožu, iako ne kad bi u blizini bila njegova majka - u
svakom slučaju bio je dovoljno tamnoput da svojom pojavom usred
područja za plivanje isprazni plažu brže od bilo kojeg morskog čudovišta.
Ovdje je bogatim posjetiteljima s autoceste bilo drago vidjeti lijepo
odjevenoga crnog dečka kako korača svježe popločanim prilazom
gospodina Balla. Bio je dio egzotičnog floridskog krajolika koji su došli
vidjeti, poput ibisa u močvari ili aligatora u jarku. Pretpostavljali su da ide
čistiti stolove ili cipele u hotelu. Ponekad bi stali i fotografirali ga, a
ponekad bi mu, iako rjeđe, dali napojnicu.
Pošto je bila nedjelja popodne cesta je bila pusta pa je Levi bio u
svojem najdražem izdanju - sam, prepušten mašti. Dok je hodao opetovano
je potezao pištolj na nevidljivog sabotera, pretvarao se da je Herbert A.
Philbrick - junak Levijeve omiljene tv serije Vodio sam tri života - na
zadatku ubacivanja u komunističku ćeliju sa stožerom u hotelu Wakulla
Springs. Moglo bi se desiti. Slavni su često tu odsjedali - iako mama nije
voljela pričati o tome - a nisu li oni najvjerojatnije bili mete sovjetskih
ubojica? Slavni? Obični su ljudi jednostavno ubijani.
Zbog tih ga je morbidnih misli prestrašio glas koji ga je zazvao:
"Vel'ka kuća, gospon! Imam vam Vel'ku kuću!"
Bio je to samo Politika Sam, pokušavao ga je sustići. Kao i obično
nije obraćao pažnju na to kamo ide, već je bio usredotočen na
prebrojavanje desetaka papira koje je držao, vadeći ih iz jedne šake i
sortirajući među prstima druge. Dok je trčao, i par puta zateturao, papiri su
lepetali na povjetarcu poput španjolske mahovine. "O, ti si", rekao je
Politika Sam kada ga je sustigao. Razočaranje je bilo jasno vidljivo - znao
je da će ih Levijeva mama obojicu prebiti ako ikad sazna da njen mali baca
novac na kocku.
Politika Sam bio je samo Sam kada su odrastali, ali Levi ga nije vidio
u Sudoperu već više od godinu dana, još otkako je Sam unajmljen kao
kurir staroga Coopera tamo u "Vel'koj Kući" u Crawfordvilleu. Svaki je
lokalni dečko znao da će jednom kad bude dovoljno star moći računati da
zaradi džeparac kao kurir brojeva. Dečke je bilo lako previdjeti i teško
uhititi; također ih je bilo lako ozlijediti ako si uzmu više od pet posto,
koliko im pripada. Nakon nekoliko tjedana, kada bi shvatili da šef očekuje
da uvaljuju brojeve svima koje sretnu ujutro, popodne i navečer, većina bi
odustala. No, Sam je uvijek brbljao sto na sat pa mu je stalno uvaljivanje
odgovaralo. Sad su ga svi zvali Politika Sam i Levi bi ga rijetko čuo kako
priča o nečem drugom.
"Dobar dan danas?" pitao je Levi.
"Osrednji", odvratio je Sam. "Nema baš zanimljivih brojeva. Svi
igraju na 19 ili 53, zbog godine, ili na 18 jer to dobiješ kad zbrojiš 1-9-5-3
ili na 5 jer su Yankeesi osvojili pet prvenstava za redom ili na 16 jer su
toliko ukupno osvojili ili na 13 jer su šesto osvojili s 4 naprama 3 ili
"Okej, okej, kužim", rekao je Levi. "Teško te ovih dana iznenaditi
brojem."
"Ljudi se ni ne trude", rekao je Sam. "Dosadni igraju isti broj svaki
dan. Tvoja teta Vergie, znam da ju voliš, ali uvijek igra 3 jer je toliko njena
mala imala kad je umrla. Ma nije li to najjadniji razlog za odabir broja
ikad? Kakva politika, kladiti se na dob mrtve curice?"
"Tri je isto sretan broj", rekao je Levi.
"Ne za nju", rekao je Sam. "Plivao si?"
"Da. Kako to znaš?"
"Kopaš po ušima kao da ti je voda unutra", rekao je Sam. Nasmijao
se. "A znam da te mama nije okupala jer nije subota."
Levi ga je gurnuo, ali se i nasmijao. "Ma bježi! Mama me ne pere.
Sam se perem."
"Da, u vodi gospodina Balla. Kladim se da i pišaš u nju."
"Ne pišam!" rekao je Levi, iako ponekad jest.
"Znaš da to bijelci rade", rekao je Sam. "Kada plivaš i voda
odjednom postane topla, to ti je to. Upravo plivaš kroz ono što je neka
bjelkinja ispiškila."
"Šuti!" rekao je Levi i opet ga gurnuo. Ovaj put Sam mu je uzvratio i
papiri su poletjeli, a dečki su se nastavili tući i smijati cijelim putem niz
stazu do parkirališta pa kroz živicu do stola za piknik za kojim su sjedili
sudopere. Sam se istog trenutka ispravio i nastavio svoju priču, spreman
poslovati. Levi je zavrtio glavom i krenuo u kuhinju, u kojoj je bilo glasno,
zagušljivo i toliko užurbano zbog skorašnje večere da se uspio prišuljati
teti Vergie, posegnuti za keksom iza nje, što nije bilo lako, i zgrabiti ga
prije nego što mu je uspjela zviznuti šamarčinu.
"Mali, kunem ti se", vikala je Vergie, "jednom ćeš ostati bez te ruke."
"Mogu li pomoći?" pitao je sjedeći na stolici i žvačući keks.
"Bolje ti je da pomogneš ako ćeš ovdje čekati da ti se mama pojavi.
Večeras ima dodatnih soba. Donesi mi novu četku za maslac s onog stalka.
Ova se ofucala."
Levi je zagurao drugu polovicu keksa u usta dok se bacao na posao.
Prvu se polovicu gutalo, u drugoj uživalo. Zaobišao je nekoliko
zaposlenika kuhinje dok je prelazio prostoriju, svakoga pozdravio, zgrabio
četku i iste ljude zaobilazio putem natrag, dok su oni njega pozdravljali.
"Evo", rekao je i vratio se na stolicu. "Kako to da ima ekstra soba?"
Ali sve što je Vergie čula bilo je mrmljanje u ustima punim tijesta pa je
progutao i ponovio pitanje.
"Filmaši", rekla je dok je premazivala rastopljeni maslac preko tacne
svježih keksa. "Neki su već tu i jedu kekse kao da ih nikada nisu jeli.
Možda i nisu. Tko zna što jedu u Kaliforniji."
Levijeve su se oči raširile. "Kakvi filmaši? Jesu slavni? Snimaju
Tarzana?"
Teta Vergie se povukla i zasiktala: "Boga ti tvoga, mali, nemoj da te
mama čuje da izgovaraš to ime."
Levi je uzdahnuo. Što mama voli, a što ne, ponekad mu je bila
misterija. "Oprosti, teta. Koji film snimaju?"
"Kao da ja to znam? Ličim li ti na gospodina Balla?" zavrtjela je
glavom i vratila se poslu. "Nosi odmah ovu tacnu do prozora."
Levi je to vrlo rado napravio, pošto teta Vergie nije bila jedini izvor
informacija u hotelskoj kuhinji. Dok je pomagao Jamie zasladiti čaj,
saznao je da nije u pitanju puni sastav filmske ekipe, već samo podvodni
snimatelji. Dok je pomagao Bess miješati umak, saznao je da snimanje
počinje za nekoliko dana ako dopusti prokleta kamera. Dok je pomagao
Libby da nareže limune, saznao je da je kamera komplicirana jer će ovo
biti 3D film - baš kao Kuća voska, gdje se sve i svašta pruža prema publici
- samo što će ovo biti podvodni 3D film. A dok je pomagao Howardu
rezati salatu, saznao je da je zvijezda filma - Stvorenje iz crne lagune -
Richard Widmark.
"Nije Ricahrd Widmark", rekao je stari gospodin Adderly, šef
roštilja, dok se mrštio više nego obično pri rezanju govedine. "Ne lažite
malome." Pošto je prerezao najdeblji i najcrveniji dio gospodin Adderly je
napravio pauzu. Gnjevno je spustio svoju dvozubu viljušku i nož i obrisao
lice rupčićem. Nije se obazirao na novu curu koja je odnijela svježe
narezano meso; posluživanje je bilo ispod njegova statusa u kuhinji. Ruke
su mu se tresle, primijetio je Levi, a držanje noža ih je smirivalo.
"A bome je Richard Widmark", rekao je Howard i poentirao to
krckanjem celera. "Moj rođak Arthur polirao je pod u predvorju kada je
gospodin Ball izašao nakon telefonskog poziva i rekao to."
Gospodin Adderly pokazao je prema Howardu vilicom dok je Levi
stajao širom otvorenih očiju i ljuljao se naprijed-natrag. Howard je bio
glavni za salate. Također, bio je najveći čovjek u kuhinji, ramena toliko
širokih da je morao u kuhinju ulaziti postrance. Uz to, čitavu se godinu
bavio lovom i znao je oguliti i pripremiti bilo koju divlju životinju. Levi je
jako volio njegovu sušenu jelenovinu. Levi je znao da Howard želi postati
šef roštilja, a to je znao i gospodin Adderly. "Nisi jedini s kojim Arthur
priča", rekao je gospodin Adderly. "Nabavio sam mu ovaj posao kada si
bio upola Levijeve visine. A Arthur mi je rekao da je to neki drugi Richard.
Samo što mu se sad ne mogu sjetiti imena."
"Molim vas, gospon Adderly, nemojte mahati oštrim predmetima",
zazvala je teta Vergie i ispustila novčiće u otvoreni dlan Politike Sama.
Gospodin Adderly nastavio je rezati meso. "Nije Richard Widmark,
to znam. Nije ni Richard Burton." Podigao je pogled. "Znam tko je.
Richard - Kakoveć." Pošto se Howard nije činio impresioniranim, nastavio
je: "Znaš.
Onaj iz one serije o komunističkim špijunima."
Levi je uzdahnuo i ispustio začinjeno jaje. "Mislite na Richarda
Carlsona?"
"E da, taj."
Herbert A. Philbrick glavom i bradom, tu u Wakulla Springsu! Ma,
svakog bi trena mogao -
Levi je ubacio jaja u hladnjak, otrčao do vrata blagovaonice i
pričekao da se desno krilo oslobodi. Prvo pravilo bilo je - lijevo je krilo za
ulazak u kuhinju, a desno za izlazak. Levi nije htio da mu netko greškom
razbije facu. Sekundu kasnije provirio je i bacio brzi pogled na zabranjeni
svijet s druge strane.
Pločice su sjajile pod svjetlom lustera. Otmjeno odjeveni bijelci za
svakim stolom, kristal, svila i ulaštene cipele, čavrljanje i smijeh plutali su
prema stropu. Pola tuceta crnaca u bijelim odorama kretalo se među
stolovima s pladnjevima, bocama i vrčevima. Levi je odmah primijetio
članove osoblja - Charlie, Winnie, Bud, Wash, Edith, slatka cura koju nije
poznavao, W. A. je sigurno opet bolesna jer je Bud obrađivao i stolove kod
prozora - ali usredotočio se na ljude za stolovima i nitko od njih mu nije
bio poznat. Možda Richard Carlson još nije došao.
Netko ga je zgrabio za ovratnik i potegnuo natrag u zaparenu buku
kuhinje baš kada je jedan poslužitelj projurio pored njega držeći praznu
posudu za posuđe na boku i otvarajući vrata stražnjicom.
"Zašto si uvijek nekome pod nogama?" pitala je Levijeva mama.
Zvučala je umorno i čangrizavo, kao i obično, ali oči su joj bile sretne što
ga vidi. Dok se žalila ruke su joj spretno popravljale njegov ovratnik,
gladile kosu i čistile košulju, iako ništa od toga nije bilo potrebno. "Znaš da
ne dolazim iz blagovaonice. Zašto nisi čekao kod stola za piknik. Ajmo."
Čvrsto ga je zagrlila. Mirisala je na deterdžent, Clorox i čiste plahte, a
ispod toga na znoj.
Znao je da ne smije spominjati filmaše. "Vani je zadimljeno", rekla
je, "a osim toga Sam me neće pustiti na miru." Sam nije bio ni blizu pošto
se Levijeve mame bojao više od šerifa, ali Levi je znao da će tako dobiti
par bodova.
"Reci tom Samu da će, ako mi bude maltretirao maloga, imati posla
sa mnom. Evo, Vergie nam je spremila tanjure. Ponesi ih, molim te. Ne
moraš ih otvoriti, samo ih ponesi. Znatiželjko. Da, pečena govedina, i to s
kraja, jer inače nećeš jesti. Zahvali gospodinu Adderlyu kad budemo išli
van. Vergie, dušo, vidimo se sutra."
"Noć, Mayola."
Levi je svima zaželio laku noć dok je pratio mamu iz kuhinje u
dvorište. Topli prekriveni tanjuri u njegovim rukama mirisali su dobro i
odjednom je ogladnio. Sunce je zašlo i put do spavaonice za osoblje
osvjetljavale su samo krijesnice, ali bilo je lako pratiti majku dok je pričala
o svom danu. Hodao je za njom preko šljunka.
Dok su zaobilazili gusti šumarak oko male udoline južno od hotela,
Levi je zamišljao kako ih iz gustiša promatra Wakullin najveći aligator,
Stari Joe. Levi se nadao da će ga Stari Joe prepoznati kao kolegu vodenog
stvora koji zavređuje poštovanje - te da ga neće pojesti ako im se ikada
prepletu putovi.
"Levi, slušaš li ti mene?"
"Da", brzo je slagao.
"Zašto onda ne odgovoriš? Pitala sam jesi li uzbuđen što će doći
sutra? Pitao je za tebe, raduje se vidjeti te."
Levi nije imao pojma o kome priča, ali bio je siguran da nije Richard
Carlson.
"Da", rekao je oprezno. Činilo se sigurnim odgovorom.
"I trebao bi biti", rekla je. "Jimmy Lee Demps ne vraća se iz Koreje
svaki dan."
Levi je uzdahnuo. Mogao je pretpostaviti, pošto je, otkad je stiglo
zadnje pismo njenog dečka, rijetko pričala o nečemu drugome. Levi je
osjetio kako ostaje bez teka i tanjuri mu postaju teret. Nije rado dijelio
mamu, naročito ne s nekim folirantom. Zamišljeno je gledao mjesto na
kojem je zamišljao Starog Joea i potiho ga zamolio da sutra izroni i
proguta Jimmy Leeja Dempsa. Stari Joe nije odgovorio, ako je uopće bio
tamo, a Levi nije imao izbora nego pratiti mamu do stana, večerati, oprati
se i leći te zaspati u niz sretnih snova o čudovištima.
Sljedeće ga je popodne mama natjerala da odjene misno odijelo kako
bi upoznao Jimmyja Leeja. Inzistirala je da odšeću do prilaza kako bi
dočekali njegov taksi.
"Nazvao je kuhinju s kolodvora u Tallahasseju prije sat vremena",
rekla je dok su hodali, a ona po stoti put bacala pogled na svoj sat.
Gospodin Ball rado je darivao zaposlenike koje je cijenio, a naročito je
volio poklanjati satove - poticali su točnost. "Trebao bi doći svaki čas ako
je brzo našao taksi za crnce. Jadnik, vozi se iz Fort Ruckera busom. Mora
da je iscrpljen."
"Kako ćemo znati koji je njegov taksi?" pitao je čangrizavi Levi dok
je šutirao šljunak u travu. Odlučio je ofucati cipele koliko je moguće.
"On će mene prepoznati, ludice", rekla je mama iako nije zvučala
sigurno u to. Levi je osjetio ubod krivnje što joj stvara brigu. Izgledala je
poput djevojčice u toj zelenoj haljini koja joj se njihala tik ispod koljena.
Htjela je nositi pete koje se slažu s haljinom, ali preodjenula se u par
tenisica kad je shvatila da će do tamo i natrag morati prehodati skoro
kilometar i pol te da će možda morati dugo čekati pored autoceste.
"Dvije godine sljedeći mjesec", rekla je. "Čini se da je prošlo i više.
Hvala bogu da je Ike završio rat ili bi Jimmy Lee još uvijek bio tamo."
Protrljala je Levija po glavi. "Bio si mali kad je otišao."
"Nikad ga nije bilo briga za mene", rekao je Levi. "Samo se pravio
da me nema kada -"
"O, bože, evo ga", rekla je mama i prekinula ga. Mahnula je rukama i
taksi je skrenuo do rubnika. Jimmy Lee je bio vani prije nego što je taksi
stao. Bio je u punoj odori, a Levijeva mu je mama bacila kapu s glave kada
ga je zagrlila. Levi ju je podignuo, nije znao što raditi dok se odrasli ljube.
Vidio je neke medalje prije nego što se udaljio. Taksist, crnac s bijelom
bradicom, nasmiješio se Leviju.
"Kako ti stoji ta kapa?" Vozač je pokazao Leviju da ju proba. Levi ju
je oklijevajući postavio na glavu, iznenađen da mu pada samo do očiju.
"Da, u onoj si fazi kad imaš veliku glavu", rekao je vozač. "Ne brini,
ostatak će isto narasti, he, he."
Levi je ljutito zurio u njega.
"Hej, hvala Levi", rekao je Jimmy Lee i slobodnom rukom zgrabio
kapu s njegove glave te ju obrisao o hlače odore. Druga mu je ruka bila
oko struka Levijeve mame. "Ne mogu paradirati u prljavoj odori, zar ne?
Zgodne me cure neće više zaustavljati putem." Levijeva ga je mama opet
poljubila.
"Možete svi ući", rekao je vozač. "Ima što, još pola milje? Neću vam
naplatiti."
Levijeva je mama uskočila na stražnje sjedalo s Jimmy Leejem -
skočila je na njega, činilo se Leviju. Uklizao je na sjedalo pored vozača,
čiji se veliki trbuh, poput jastuka, ulegnuo zbog volana. Ispred Levija na
ploči s instrumentima nalazilo se nekoliko fotografija Lene Horne
izrezanih iz časopisa i poredanih slijeva nadesno po godinama. Muškarac
je ubacio u brzinu i krenuo naprijed, pitajući prema retrovizoru:
"Spavaonice za zaposlenike, je li tako?"
"Ne, gospon", rekao je Jimmy Lee. "Vozite nas do glavnog ulaza."
"Glavnog ulaza?" pitala je Levijeva mama.
 "Ne mogu dopustiti da me samo ti i Levi gledate ovako skockanog",
rekao je Jimmy Lee. "Moram se malo pokazati."
Vozač je zaškiljio. "Očekuju te, sinko?"
"Trebali bi", rekao je Jimmy Lee. "Imam rezervaciju."
"O, bože", rekla je Levijeva mama. "Još uvijek o tome? Jimmy Lee,
ovo je Florida, ne Koreja."
"Znam gdje sam", odvratio je. "I znam gdje sam bio i što sam vidio -
"
"Voliš bejzbol?" pitao je vozač Levija glasno, dok su mama i Jimmy
Lee počeli pričati istovremeno i preglasno. "Čovječe, nije mi bilo drago
kad su Dodgersi izgubili, znaš? Ali Campanella je bome dobro igrao. 142
RBI-ja, možeš li zamisliti? Novi ekipni rekord. Igraš li bejzbol?"
"Plivam", rekao je Levi.
"Volio bih i ja znati", rekao je vozač. "Baci me u onu tamo močvaru i
potonut ću k'o kamen. Komotno mogu -"
"Roy Campanella!" povikao je Jimmy Lee i prekinuo vozača. "Eto ti
primjera za malog. Larry Doby. Jackie Robinson. Šest crnaca sada igra za
prvu ligu." Pogledao je Levijevu mamu. "Vidiš, vremena se mijenjaju,
dušo. A ljudi kao mi nastavit će ih mijenjati."
"Jimmy Lee, dobit ću otkaz zbog tebe! A što ću onda?"
"U Orlando", promrmljao je Levi.
Na križanju je vozač skoro stao prije nego što je skrenuo lijevo
prema hotelu vrteći glavom. Pratio je izrezbareni znak "RECEPCIJA".
Desni, neoznačeni, prilaz vodio je prema spavaonici i drugim sporednim
zgradama. Svađa na stražnjem sjedalu bjesnjela je kako se poznati crveni
krov približavao. "Vojnice, radiš veliku grešku", rekao je vozač.
"Gledaj svoja posla, stari", rekao je Jimmy Lee.
Vozač je naglo zakočio, samo nekoliko metara od okretišta pred
prednjim ulazom. Levi se upro o Lenu Horne. Sa stražnjeg se sjedala ćutila
samo tiši na dok je vozač krčkao prstima o volan, parkirao auto pa se
polako okrenuo prema Leviju. Napukla je koža sjedala škripala pod njim.
"Čuj", rekao je Jimmy Lee. "Žao mi je."
Vozač ga je ignorirao i obratio se Leviju, koji je pokušavao zagladiti
rub jedne od fotografija koju je zgužvao dlanom. "Sinko, možeš li mi
pomoći s prtljagom?"
"Da, gospodine", rekao je Levi.
Svi su izašli van. Vozač je otvorio prtljažnik i izvukli su nabreklu
platnenu torbu i izubijani kovčeg koji je nekad po sebi imao naljepnice, a
sada samo iskrzane obrise. Jimmy Lee je vozaču s nelagodom pružao snop
novčanica, a ovaj je pričekao trenutak prije nego što ih je prihvatio.
"Zadržite ostatak", rekao je Jimmy Lee kada je vozač posegnuo za
novčanikom.
"Čuvaj dupe", rekao je vozač Jimmy Leeju. Okrenuo se Levijevoj
mami i rekao: "Dobru Vam večer želim, gospođo. I tebi, sinko", dodao je
Leviju, "i pazi na mamu."
"Da, gospodine."
"I nastavi plivati. Ali poradi malo i na bejzbolu, može? Nikad nisam
čuo za crnce plivače." Sada je već ponovno bio iza volana. Okrenuo je
auto, mahnuo Leviju i viknuo: "Izgledaš mi kao vanjski igrač!"
Levijeva je mama prekrižila ruke preko prsa. Jimmy Lee je posegnuo
za njezinom rukom, ali odbila ju je.
"Dušo", rekao je. "Trebam te."
"Molila sam se za tebe svaku noć dvije godine, Jimmy Lee Demps",
rekla je Levijeva mama. "Neću tu stajati i gledati kako te ubijaju na pragu
doma." Okrenula se i krenula prema spavaonici. "Hajde, Levi", dozvala ga
je preko ramena.
"Dovraga", promrmljao je Jimmy Lee. Podigao je prtljagu i krenuo
prema prednjem ulazu.
Levi je htio vidjeti što će se desiti. Brzo je smislio: "Teta Vergie me
pozvala da dođem do kuhinje."
Mama je usporila, ali nije stala. "Okej", rekla je. "Ali drži se kuhinje
i odmah se vrati, dobro?"
"Da", rekao je Levi. Čekao je da nestane s vidika pa potom otrči do
vanjskih požarnih stepenica. Metalne su mu stube zvonile pod nogama. S
odmorišta stražnjih stuba koje gleda prema recepciji bit će ga teže
primijetiti, nadao se. Gornja blagovaonica bila je prazna. Gosti koji nisu na
ranoj večeri još uvijek su u vodi, uživaju u posljednjim zrakama sunca.
Levi je otrčao do stražnjih stuba, prikrao se odmorištu i čučnuo, zureći
preko željezne ograde. Gledao je kako Jimmy Lee prilazi recepciji, spušta
prtljagu i oslanja prste na mahagonij kao da su tipke klavira. Usredotočio
se na recepcionara i nije skretao pogled.
Gospodin Teale je večeras bio na dužnosti. Tjeme mu je blistalo dok
je stajao leđima okrenut prema Jimmyju Leeju. Gurao je poruke u odjeljke
označene brojevima. Srebrni lanac visio je s njegovih naočala i odražavao
jarko svjetlo fluorescentne stolne lampe.
Samo je šačica ljudi bila u predvorju: dva bijelca i bjelkinja odjeveni
za tenis u udaljenim su naslonjačima ispijali piće; gospođica Carla polirala
je, u sivoj odori s pregačom i bijelim šeširom, mjedene okvire fotografija;
gospodin Hubert je, u crvenoj jakni, voskom glačao pod zatvorenoga
trijema.
Svi su zurili u Jimmyja Leeja, koji nije mario ni za koga.
Pročistio je grlo.
"O, oprostite, gospodine", rekao je gospodin Teale dok se okretao.
"Kako vam mogu pomoći?" Glas mu je izgubio silinu dok je gledao
Jimmyja Leeja kao da je crnac čudo kakvo proćelavi bijeli recepcionar
nikada nije vidio.
"Imam rezervaciju", rekao je Jimmy Lee.
Gospodin Teale ostao je bez teksta otvorenih usta. Pogledao je
Jimmyja Leeja preko ruba naočala.
"Molim?" rekao je napokon.
Iako tihi, glasovi su im se pronosili predvorjem. Petero odraslih
pravilo se da ih ne sluša, iako je gospođica Carla radila kružne pokrete na
istom kutu, a gospodin Hubert gurao svoj uređaj za glačanje naprijed-
natrag kao da je dijete koje pokušava uljuljati u san.
"Imam rezervaciju", ponovio je Jimmy Lee. "Rezervirao sam
telefonom prije tjedan dana. Na ime Jim, ne - ", ispravio je ramena, "na
ime James Lee Demps. D-E-M-P-S." Kada gospodin Lee nije odvratio,
Jimmy Lee je dodao: "Mislim da ga imate tu na karticama." Nasmiješio se.
"Naučio sam čitati naopačke u vojsci. Korisno je kad nadređeni pozove na
raport."
"Siguran sam da jest", rekao je gospodin Teale dok je vadio karticu i
nježno je držao između palca i kažiprsta pa micao pogled s nje na Jimmy
Leeja i natrag. "Jako mi je žao, gospodine Demps. Nisam bio na dužnosti i
primio vaš poziv, ali sigurno je došlo do nekakve greške."
 "Greške?" pitao je Jimmy Lee.
"Nije li očito, gospodine Demps?" Gospodin Teale zavrtio je glavom.
"Hoću reći, ne možete odsjesti ovdje."
Jimmy Lee se lagano namrštio. Levi se pitao je li u vojsci također
naučio igrati poker. "Nemate praznih soba?"
"Prazne sobe su nebitne, gospodine Demps. Hotel je - ograničene
naravi. Žao mi je ako su vam rekli drugačije."
"O!" rekao je Jimmy Lee. "Hoćete reći da je samo za bijelce."
Gospodin Teale se lecnuo. "Ako morate to tako reći, da. Tko je god
razgovarao s vama preko telefona, sigurno je mislio - no, kao što kažem,
došlo je do greške. Jako mi je žao."
Jimmy Lee se ogledao po predvorju. Pokazao je prvo na gospođicu
Carlu pa na gospodina Huberta. Oboje su se brzo okrenuli na drugu stranu.
"Ona nije bjelkinja", rekao je Jimmy Lee, "a nije ni on." Okrenuo je prst
prema zabezeknutim igračima tenisa, kao da je njihova boja upitna, ali
samo im se nasmiješio prije nego što se okrenuo natrag gospodinu Tealeu.
"Drska crnučga", rekao je jedan od muškaraca.
"Gdje je Klan kad ih trebaš?" rekao je drugi.
"Oni su zaposlenici, gospodine Demps", rekao je gospodin Teale i
podigao glas kao da želi sakriti gadarije koje se šapuću na drugoj strani
prostorije. "Kao što znate", pročistio je grlo, "ima nekoliko vrlo dobrih
prenoćišta za crnce između nas i Tallahasseja. Siguran sam da bi vam naše
kuhinjsko osoblje rado reklo sve o njima, a čak ćemo vam pozvati i taksi
ako biste se uputili prema dostavnom ulazu."
"Vidite li ovo?" Jimmy Lee je pokazao prema nizu odličja na svojim
prsima. "Zaradio sam ih u Koreji. Ovo je odličje Nacionalne obrane. Ovo
je Brončana zvijezda. Ovo je Grimizno srce. Neću vam pokazati ožiljak na
desnoj nozi, ali imao sam sreće. Ni ne šepam više."
"Gospodine Demps, molim vas."
"A ova, koju možda niste još vidjeli, medalja je službe u Korejskom
ratu. Možda će vas zanimati da su plava i bijela boja vrpce boje
Ujedinjenih naroda. Svi slobodni ljudi, svih boja, ujedinjeni. A na samoj
medalji, vidite ovo? Evo, da vam približim. Dizajn je sa zastave Južne
Koreje. Zove se taegeuk i drevni je simbol, iz sedmog stoljeća. Jin i jang,
suprotnosti - nisko i visoko, svjetlo i tama, crno i bijelo - zajedno, složni.
Što kažete na to?"
Glas gospodina Tealea bio je hladan. "Gospodine Demps, hvala vam
za vašu službu u Koreji, ali to vam ne daje pravo na sobu u hotelu Wakulla
Springs. Bojim se da ću vas morati zamoliti da odete."
Jimmy Lee se odmaknuo za korak od recepcije i zgrčio obje šake.
Iza stola, gospodin Teale je također uzmaknuo i posegnuo za
telefonom.
Oba su tenisača ustala. Jedan je krenuo prema Jimmy Leeju.
Gospodin Hubert podigao je svoj uređaj za glancanje i izgubio se s
vidika kroz nadsvođeni prolaz prema trijemu. Gospođica Carla već je
nestala.
Metar i pol dugi aligator pojavio se iza lončanice pucketajući
kandžama po pločicama podignute njuške, kao da njuši mogućnost.
Tenisačica je ustala i zgrabila prijateljevu ruku - da se drži za njega
ili ga povuče natrag, Levi nije mogao reći - pa ugleda aligatora. Bila mu je
bliže od svih u prostoriji. Razrogačila je oči. Tetive u vratu su joj se napele.
Zinula je.
Levi je već bio pri dnu stepenica, preskočio zadnjih nekoliko u dva
skoka.
Žena je vrisnula. "Čudovište!"
Levi je potrčao kroz predvorje. Nije baš imao plan, ali mislio se
postaviti između žene i aligatora, kao što bi to napravio Herbert A.
Philbrick. No, kada je bio tek na pola puta preko predvorja aligator se
zavukao ispod kauča. Bez usporavanja Levi je promijenio smjer, proklizao
pored tenisačice i skočio na kauč. Jastuci su bili meški i dublji nego što je
očekivao pa je morao zgrabiti poleđinu kauča kako ne bi odskočio u zrak.
Tenisačica je vrištala na sredini predvorja, a njezini prijatelji bili su
tek par koraka iza nje. Jimmy Lee ih je zaobišao i potrčao prema kauču.
"Levi, ne mrdaj!" zaurlao je Jimmy Lee. Podigao je pepeljaru na
postolju i zavitlao ju poput palice. Pepeo i opušci rasuli su se preko
pločica. "Sitan je, ali i dalje bi ti mogao odgristi ruku."
"Mogu ga istjerati", rekao je Levi. Skakao je po kauču.
"Ne, nemoj", rekao je Jimmy Lee, ali bilo je prekasno. Aligator je
istrčao, zavitlao repom i zaškljocao zubima prema veteranu.
 "Bože!" zavapio je gospodin Teale.
Levi je skočio s kauča zgrabivši jastuk. Protresao ga je prema
aligatoru, koji se okrenuo i pojurio prema naprijed te ga zgrabio u čeljusti.
Levi je pustio, a aligator zatresao glavom naprijed-natrag, raskomadavši ga
u pernatu mećavu.
"Iš!" rekao je Jimmy Lee aligatoru. "Odi tamo. Van. Tamo." Nije mu
išlo.
Snažne su ruke straga zgrabile Levija. "Samo malo, sinko", rekao je
nepoznati muški glas. Prije nego što je išta shvatio, Levi je letio zrakom i
našao se iza kauča. Stranac ga je samo zgrabio i maknuo izvan dosega
opasnosti, kao što je Jimmy Lee bez problema podigao pepeljaru. Levi se
okrenuo. Muškarac je bio velik i vrlo taman, imao je barem dva metra,
široka ramena u uskoj košulji i mišićave noge u vlažnim kupaćim gaćama.
"Hajde, dušo", gugutao je stranac krokodilu. "Hajde, hajde." Krenuo
je prema aligatoru u čučnju, široko raširenih ruku. Jimmy Lee činio je istu
stvar s druge strane, zamahujući pepeljarom. Zajednički im je cilj bio
okrenuti aligatora i natjerati ga na zatvoreni trijem pa van. Umjesto toga,
aligator je gledao malo u jednog malo u drugog pa projurio između njih,
preko predvorja i kroz luk koji je vodio prema gostinjskim sobama
prizemlja.
Jimmy Lee i pridošlica istovremeno su izustili: "Ajoj." Potrčali su
prema prolazu, a Levi je trčao za njima.
Na pola puta niz napušteni hodnik aligator je šetuckao po sagu,
okretao glavu lijevo i desno, njuškom skoro kucnuo na svaka vrata. Na
udaljenom kraju bila su zatvorena požarna vrata, ručka daleko izvan
dosega aligatora.
"Ovo ne valja", rekao je muškarac u kupaćima. "Imaš ideju?"
"Ne baš", rekao je Jimmy Lee. "Možda bismo trebali lupati po
vratima da upozorimo ljude da ostanu u sobama?"
U tom su se trenutku vrata pored aligatora otvorila i iz sobe 214
iskoračio je sjedokosi gospodin u odijelu. Zatvorio je za sobom vrata,
držeći u rukama previše predmeta: ključ, naočale, lulu. Aligator je okrenuo
glavu i promatrao starca smirenim prapovijesnim pogledom. Nakon nešto
mumljanja i gunđanja, starac je napokon stavio naočale na nos i zastao
promatrajući novootkrivenog aligatora. Kimnuo je i napola se nasmiješio,
kao što bi pozdravio stariju gospođu u predvorju, pa se okrenuo i zakoračio
natrag u sobu 214. Zatvorio je za sobom vrata nježno kao prije. Čim je čuo
bravu, aligator je krenuo dalje, potrčavši prema udaljenim vratima.
Osjetivši inspiraciju Levi se okrenuo i potrčao kroz predvorje - pored
zadihanog gospodina Tealea, koji je sada klečao na stolu recepcije i u ruci
držao tanki nož za otvaranje pisama - zatim kroz prednji ulaz u dvorište.
Trčao je do kraja ciglenog puteljka i naglo skrenuo do vanjskih vrata koja
vode prema gostinjskim sobama i širom ih otvorio, gotovo pred samim
aligatorom.
Aligator je zastao trepćući pod suncem.
Držeći se podalje od dovratka, dečko je držao vrata dok su Jimmy
Lee i stranac u kupaćima vikali i s drugog kraja hodnika tjerali aligatora.
Aligator se kratko nećkao pa pojurio u slobodu, na otvoreno, preko
parkirališta, ravno prema maloj rupi u tlu u šumi nasuprot hotela.
I stigao bi tamo da se iza ugla nije pojavio DeSoto Powermaster.
Vozač je vidio aligatora na vrijeme da nagazi na kočnicu. DeSoto je
kliznuo ustranu podigavši prašinu, a dijete na stražnjem sjedalu vrisnulo je:
"Tata nemoj zgaziti dinosaura!" Aligator je promijenio smjer i krenuo
natrag otkuda je došao. Taman je prošao pored dovratka kada su istrčala
oba muškarca. Aligator je pojurio prema obali, a Levi za njim dok su se
Jimmy Lee i plivač rasporedili s bočnih strana mašući rukama i vičući na
ljude na plaži.
"Mjesta!"
"Pustite ga!"
"Stiže!"
Ništa od toga, pomislio je Levi. Nije baš dopiralo do ljudi. Nekoliko
turista podiglo je pogled i bili su zbunjeni pa je sklopio ruke oko usta i
viknuo:
"Aligator!"
Trenutak kasnije na obali je nastao kaos. Plivači su skakali kao
kukuruz u tavi. Većina ih je lamatala prema kućici za brodove, dok su oni
koji su se sunčali trčali prema skakaonici na drugoj strani, a aligator je
poput Mojsija išao ravno kroz sredinu. Istrčao je iz trave i lansirao se preko
plaže ostavljajući brazdu u pijesku do ruba obale. Iznenada je postao
graciozan i uklizao u izvore Wakulla, pretočio se u tanku crnu crtu pa
nestao. Nekoliko metara dalje luftić u obliku Paška Patka zatresao se pa
počeo ispuhivati. Levi je stajao na plaži između vojnika i mišićavoga
stranca. Sva trojica bili su zadihani dok su promatrali mirnu vodu i slušali
kako Paško ispušta zrak.
"Koja je budala", pitao je napokon Jimmy Lee, "uopće pustila
aligatora u hotel?"
"Ovaj", rekao je muškarac u kupaćima. Jimmy Lee i Levi zurili su u
njega. Uzvratio im je pogled, sramežljivo. "Mislio sam da će ostati u kadi."
"Ti?" pitao je Jimmy Lee.
"Uhvatio si me." Nastavio je pričati dok su se okretali i vraćali kroz
travu prema hotelu. "Glupa šala na račun jednog od kamermana. Boji se
aligatora još otkako smo došli na Floridu. Kunem se da se bojao izaći iz
aviona, mislio je da će ga dočekati na dnu stepenica."
"Kako si ga ulovio?" pitao je Levi raširenih očiju.
Muškarac se nasmijao. "Ulovio? Sinko, kupio sam ga na štandu
pored ceste dok sam se vozio ovamo." Raširio je ruke i slegnuo ramenima.
"Tako da - da, ja sam ta budala. Sumnjam da je zadnja glupost koju ću
izvesti, da budem iskren. Hvala na pomoći."
Pružio je ruku Jimmyju Leeju. Nakon pauze koju je samo južnjak
mogao primijetiti, vojnik ju je prihvatio.
"I hvala vam na službi", dodao je pokazujući prema odlikovanjima.
"Nema na čemu", rekao je Jimmy Lee. Prestao je hodati, pogledao
parkiralište pa uzdahnuo. "Pa neka sam proklet."
Gospodin Teale je upravo položio njegov kovčeg i torbu na rub
pločnika. Bez da je podigao pogled, recepcionar se brzo vratio u hotel,
brišući dlan o dlan. Dok je zatvarao staklena vrata, okrenuo je znak tako da
pokazuje NEMA MJESTA.
"Možeš opet probati. Ja ću ti ih unijeti", rekao je Levi i iznenadio
sama sebe. "Dosta sam jak."
Jimmy Lee se nasmiješio, zavrtio glavom i stisnuo Levijevo rame.
"Imat ćemo puno prilika, sinko", rekao je. "Zasad mi se čini da trebam više
pomoći oko tvoje mame." Plivaču je rekao: "Zovem se Jimmy Lee Demps.
Moj mladi prijatelj - Levi Williams."
Plivač gotovo previše bijelih zubi nacerio se poput aligatora. "Drago
mi je, Jimmy Lee. Levi", rekao je. "Ja sam Ricou Browning, Zvjerčica iz
Crne lagune."
 ***
Službeno ime čudovišta bilo je Škrgaš, ali svi u Wakulli zvali su ga
Zvjerčica.
Zvjerčica je trenutno cvilila.
"Joj!" povikao je Ricou.
"Koja si ti beba", promrmljala je Winnie držeći u ustima pribadaču.
Nepotrebno je potegnula žičanu kapu. "Kad bi gospon Zgodni ošišao kosu,
bilo bi mu lakše. Ovako ti strši kao da si maskota Big Boyja. Kladim se da
ti dobro stoji karirani kombinezon."
Levi se uspeo na obalu kako bi imao bolji pogled na šminkericu koja
navlači kapu preko Ricouve divlje kose pa na nju lijepi tjeme Zvjerčice.
Leviju je prijateljsko prepucavanje dvoje profesionalaca bilo samo još
jedan razlog za divljenje. Levi više nije mario što Richard Carlson i sve
ostale zvijezde Crne lagune neće prići ni blizu Wakulla Springsa, već će
ostati u Universalovu studiju u Hollywoodu gdje snimaju "suhe" scene.
Imao je novog idola, Ricoua Browninga, visokog, naočitog, nacerenog
Seminola, koji nije bio samo sportaš - bio je profesionalni plivač! Levi nije
imao pojma da tako nešto postoji.
A Ricou - izgovarao je svoje ime kao "Portoriko" - je zarađivao za
život na Floridi! U Weeki Wacheeju! S pravim sirenama! Recimo. I to je
dovelo Crnu lagunu u Levijevu blizinu: gospodin Newt Perry radio je na
oba mjesta i preporučio je Wakullu i Ricoua Universal-Internationalu.
Ricou se stresao kada je malo vrelog ljepila procurilo kroz mrežicu i
opeklo ga, a Levi je složio grimasu u znak suosjećanja. Winnie je brzo
naučila ne pretjerati s ljepilom, ali nesreće su se ipak događale.
Svako rano jutro tijekom mjesec dana snimanja Ricou je proveo
sjedeći na rubu obale u pripijenom kostimu od glave do pete dok je Winnie
na njega lijepila gumene dijelove Zvjerčice. Lateks, tako su zvali tu gumu.
Do kraja drugog tjedna sveli su proces na sat i pol.
Levi se motao oko njih dok ne bi bio krajnji čas za kretanje na
autobus - donosio bi Ricou novine, slatkiše, štogod je trebalo. Ispitivao je
njega i Winnie o svemu što su radili, svemu što je Scottyjeva snimateljska
ekipa radila i o svemu što je redatelj Jim radio - što, tvrdio je Ricou, baš i
nije nešto puno. Sve su podvodne scene već imale načinjenu knjigu
snimanja u Hollywoodu što je značilo da su ih nacrtali kadar po kadar kao
strip.
 Isprva je Levi ponudio Ricou piće, ali piti sok od naranče u kostimu
nije bilo dozvoljeno. Ricou je objasnio da je studio u kostim uložio
osamnaest tisuća dolara - malo bogatstvo, puno više nego što Levijeva
mama, ili Ricou, ili Winnie zaradi u godinu dana - stoga je Ricou odlučio
da ne smije piškiti u kostimu.
Znati tako nešto ispunjavalo je Levija ponosom.
Dok je radila, Winnije je čavrljala o svojoj prijateljici Millicent koja
radi u studiju. Millicent je dizajnirala lice Zvjerčice, iako je Winnie rekla
da je Bud Westmore preuzeo većinu zasluga. "Rekla mi je da je oblik
kostima inspirirala statua Oscara", rekla je Winnie jedno jutro.
"Ha", rekao je Ricou. "Pa, to je najbliže što će se ovaj film približiti
Oscaru." Namignuo je Winnie, a ona ga je zviznula krpom za brisanje
ljepila. Winnie je nosila naočale, zategnutu kosu i bila je pjegava svuda
gdje je Levi mogao vidjeti. Ona i Ricou često su koketirali, bar kad ih Levi
nije prekidao.
Jednog dana Levi je pitao: "Ako ste došli ovamo jer je voda tako
bistra, zašto se film zove Crna laguna? Zašto ne snimate negdje u nekoj
prljavoj vodi?"
Levijevi su se novi prijatelji složili da je to dobro pitanje. Iako su
kamermani pomoću hotelskog broda snimili nekoliko dugih kadrova
tamnijih, močvarnijih poteza rijeke, podvodno se snimanje odvijalo kod
izvora jer je voda bila kristalno bistra. "Pametniji si od većine glavešina
studija", rekao je Ricou, a Levi je blistao od ponosa.
Odrasli su Levija tolerirali i očajnički je htio Ricou pokazati što sve
može. Jedno kasno popodne nakon podužeg snimanja dobio je priliku.
Do tada je vodom natopljen kostim Zvjerčice težio tonu, a iscrpljeni
Ricou nije se mogao sam uspeti na obalu. Stoga je zavezao uže ispod
pazuha i dopustio da ga izvuku istim kranom koji je podizao i spuštao
kameru. Voda se cijedila s njega i izgledao je kao ribički ulov dok je plivao
prema obali, gdje mu je Winnie skinula masku i bacila se na posao s
njegovim prsnom pločom.
"Hej!" Winnie je podbola Ricoua. "Što je bilo?"
Podigao je ruke i nagnuo glavu pokušavajući vidjeti što pokazuje,
kao da provjerava ima li krpelje. "Pa neka sam proklet", rekao je dok je
podizao ruke prema nebu u znak predaje. Trokutasta je pločica nedostajala,
otvarajući pogled na triko koji je nosio ispod. "Znala sam da to ljepilo neće
držati. Hej, Scotty!" Ronioci na udaljenom doku prestali su čačkati po
svojim napravama i pogledali su prema Ricou, koji je pokazao na svoj bok
i povikao, "Nisi možda snimio kako mi otpada dio?"
Ronioci su razgovarali, vrtjeli glavama. "Nismo primijetili" viknuo je
Scotty. "Kamo je nestala?"
"Pojma nemam", promrmljao je Ricou. Provjerio je tlo pod nogama,
cijedivši vodu s peraja.
"A kvragu. U rijeci je." Winnie je kleknula i pošla prstima kroz travu
na obali.
"Evo je!" povikao je Scotty.
Prateći prst ronioca, svi su pogledali preko lagune, prema komadu
lateksa koji je plutao na struji, udaljavao se od hotela.
"Mamicu mu", opsovala je Winnie. "Ode nam lijeva abdomenalna
pločica." "Samo tren", viknuo je Scotty. "Mitch se oblači."
"Ne, ja ću", dozvao je Ricou i krenuo, ali Winnie ga je rukom
gurnula u prsa i zaustavila. Spužvaste su se ploče savile od pritiska, uništile
iluziju čvrstog mesa.
"Ništa nećeš", rekla je šminkerica. "Iscrpljen si i trebam skinuti
ostalo s tebe. Ne možemo priuštiti daljnje gubitke, a ti se truniš kao bor."
Ricou se htio pobuniti kada je mala, vitka figura projurila pored
njega i Winnie i naglavačke se bacila u vodu lagune.
Levi je jurio kroz vodu, tik ispod površine. Izronio je samo nekoliko
metara od plutajućeg komada lateksa. Jedva da je udahnuo, ali nastavio je
dalje, zgrabio ploču s obje ruke i okrenuo se te zaplivao u suprotnom
smjeru, prema hotelu. Držeći komad stisnut uz prsa, plivao je samo
nogama. Nekoliko metara od obale ispravio se i stao, tresući glavom i
špricajući vodu oko sebe. Držao je komad iznad glave kao trofej koji je
upravo izronio.
"Imam ga, Ricou! Imam ga!" Levi je išetao na obalu cereći se, ali je
stao kada je shvatio što je učinio. U javnosti. Spustio je pogled na
zabranjenu vodu Wakulla Springsa, koja mu je zapljuskivala gležnjeve, pa
zinuo prema svim bijelim licima filmaške ekipe. Okrenuo se prema hotelu
siguran da će tamo ugledati gospodina Balla s rukama na bokovima. Sutra
će Levi i njegova mama stopirati za Orlando.
Ali gospodin Ball nije bio tamo, samo još filmaša, a u daljini
nekoliko vrtlara koji su šetali ne obraćajući pažnju na njega.
"Ja ću", rekla je Winnie i zgrabila komad iz njegovih ruku te ga
protresla kako bi se osušio. "Hvala."
"Da, hvala", rekao je Ricou. Zavrtio je glavom u iznenađenju.
"Sinko, super plivaš. Jesu li ti to već rekli?"
"Jesu", rekao je Levi, sav ponosan. Na sigurnoj udaljenosti od vode,
zurio je u Ricouove kandže, peraje i segmentirani zeleni kostim. "Svi mi
kažu da sam napola riba." Na stolu za šminku nalazila se Zvjerčičina
slijepa, odvojena glava i zurila u njega, što je bilo vrlo uznemirujuće.
"Da, pa...", rekao je Ricou. "Kad mi Winnie skine ovo riblje odijelo
želim vidjeti što znaš. Koliko dugo možeš držati dah?"
"Tri minute."
"Koliko duboko?"
"Skoro do dna. Više od trideset metara u svakom slučaju. Sviđa mi se
tamo dolje. Zabavno je gledati u sunce."
"Mirno", rekla je Winnie i kleknula pored Ricoua. Nožićem je
skidala ljuskave segmente i polagala ih u brojevima označene kutije.
"Plivaš ovdje često?"
"Da. Čitav život."
Winnie je zastala. Pogledala je Ricoua. Oboje su zurili u Levija.
"Većinom noću", dodao je Levi. "Kada me nitko ne vidi."
"Dobro", promrmljala je Winnie i vratila se poslu.
"Nadam se da ne plivaš sam", rekao je Ricou. "To ti nije baš
pametno. U Weeki Wacheeju nikad ne ronimo bez pratnje." Trznuo se.
"Joj! Pazi malo! Mislim da si mi skinula malo kože." Okrenuo se Leviju.
"Hej, mali, jesi li ikad disao kroz cijev?"
Levi je vrtio glavom smrtno ozbiljan.
Ricou se nasmiješio. "Morat ćemo onda nešto poduzeti."
I tako je Levi od potrčka postao Zvjerčičin šegrt.
***
Bila je subota ujutro. Levi je probio površinu pljujući i kašljući, a
voda mu se cijedila niz oči i nos. Grlo mu je gorjelo.
Treptao je dok je Ricouva glava ulazila u njegov vidokrug - sada već
poznate kovrče, širok osmijeh i pozamašan nos. Ricou je podigao jednu
ruku s kandžom, a kako je mreža lateksa povezivala kandže, zatresle su se
prema njemu. "Okej, što se dogodilo?"
"Disao sam kroz nos dahtao je Levi, a ne kroz cijev", rekli su
zajedno.
"Tako je", kimnuo je Ricou. "Znaš da se treba disati samo na usta",
rekao je dok je tapšao kandžom Levija po glavi, "ali poruka ti nije došla do
pluća kad si bio pod vodom i borio se za dah. Tijelu treba duže da se
privikne. Tako je i meni bilo kad me Newt Perry podučavao u Weeki
Wacheeju."
"Mogu ja to, znam da mogu", rekao je Levi. Pritisnuo je jednu
nosnicu i ispuhao drugu.
"Glava Zvjerčice je spremna?" dozvao je Ricou.
"Polako", doviknula je Winnie, prilično udaljena od doka. Kroz
raslinje obale mogla je vidjeti Ricoua, ali ne i Levija. Znala je da je dječak
tamo, ali nitko u ekipi nije htio naglašavati njegovu prisutnost kad su u
blizini bili hotelski gosti.
"Opet?" pitao je Ricou.
"Može", rekao je Levi i podigao palac. Ricou je probao uzvratiti, ali
ruka s kandžom nije uspjela. Levi je duboko udahnuo, opet i opet, i osjetio
kako mu pluća ugodno bujaju pa se opet sagnuo pod vodu.
Cijev za zrak ležala je na plitkom dnu ispod Levijevih nogu dok se
saginjao, visjela je zakačena o korijen čempresa kako ne bi isplutala na
površinu. Ricou je pričao o potrebi za postizanjem "neutralne plovnosti"
umjesto gutanja zraka kao da puniš balon, a koje bi te samo zadržalo pri
površini. No, to je bila lekcija za neki drugi dan. Za sada je Levi samo
brojao sekunde.
Jedan, dva. Kada je treći put došao do šezdeset posegnuo je za
crijevom. Uvježbao je kako da to napravi polako i smireno, kao da je držati
dah tri minute najnormalnija stvar na svijetu. Prinio je kraj cijevi usnama,
dok su mu mjehurići škakljali lice. Slobodnom je rukom stisnuo nosnice,
iako je znao da tako vara. Boreći se protiv umjetne struje, zataknuo je
crijevo između usana, tako da je morao progutati samo par kapi vode dok
bi udisao ustima. Ovaj se put stvarno osjećao poput balona dok su mu se
pluća punila zrakom. Ushićeno je pustio cijev da lamata po dnu poput
zmije i minutu kasnije probio površinu glasno izdahnuvši.
 "Bolje", rekao je Ricou.
"Uspio sam!" povikao je Levi. "Uspio sam!"
"Bogme jesi", rekao je Ricou, "uskoro nećeš morati stiskati nos."
"Kako si - oh." Levi je zaboravio da ga Ricou može vidjeti čak i kad
je duboko pod površinom.
"Poziv svim Zvjerčicama!" viknula je Winnie.
Ricou je mahnuo jednom zelenom šapom. "Moram ići biti zvijezda",
rekao je Leviju. "Ti samo vježbaj." Namignuo je i odšetao, dok su mu
stopala s perajama šljapkala po travi. Izvan vode je izgledao apsurdno. Bio
je samo čovjek u kostimu čudovišta, ali Levi ga je promatrao potpuno
zadivljen.
Još uvijek ushićen trijumfom nad crijevom za disanje Levi je
promatrao kako Winnie namješta lice Ricouove maske. Vidjeti kako se
njegov prijatelj okreće i promatra ga tim čudnim žabolikim licem bilo je
jezivo. Mogao je povjerovati da se Ricou pred njegovim očima
transformirao u nešto strano i opasno.
"Spremni smo čim Zvjerčica može", doviknuo je Jim preko izvora.
Kao i obično tijekom snimanja sjedio je u unutarnjoj cijevi privezanoj za
skakaonicu koja je plutala na vodi. Scotty, glavni kamerman, sada je
navukao svoje ronilačke naočale i namjestio boce sa zrakom - davat će
Ricou upute pod površinom. Na dubini od petnaestak metara, podvodna
kamera i njezina dvočlana ekipa već su bili na mjestu.
"Spremni ili ne, evo ga", rekla je Winnie.
"Mmmmmm mmmmm mrrrm", rekao je Ricou i bacio se na leđa u
vodu. Istog je trena postao drugačije, gracioznije stvorenje. Rezao je
površinu lakim potezima, ostavljao za sobom savršeni trag u obliku slova
v, kao da je gliser. U središtu lagune uspravio se, čekao signal pa nestao s
vidika, kao da je u dizalu. Maska nije imala nikakvu opremu za disanje, a
voda se preklopila preko njegove glave gotovo bez valića.
"Ti bokca, dobar je", promrmljala je Winnie držeći ruke na
bokovima.
Scotty je imao opremu i više godina iskustva od Ricoua, ali je
svejedno ušao u vodu kao glasni turist koji skače "na bombu".
Levi je kliznuo u vodu što je tiše mogao, preplivao do suprotne
strane, stisnuo se uz nju i plivao pod površinom sve dok nije došao do
mjesta na kojem je mogao duboko zaroniti. Izvori su bili toliko bistri da je,
iako je bio metrima daleko, mogao vidjeti Scottyjevu ruku koja Ricou
pokazuje upute, dok se iza njega nalaze kamermani. Podvodna se kamera
zapravo sastojala od dvije spojene kamere, koje su se nalazile jedna na
drugoj, što je bilo potrebno zbog 3D učinka. Sa svake je strane imala
jednog ronioca koji ju je pomicao.
Levi se držao uz podvodnu liticu kako ne bi zalutao u kadar.
Iako su je snimali relativno rano, ovo će biti zadnja scena Zvjerčice u
filmu. Na Scottyjev je signal Ricou počeo posmrtno batrganje, navodno
izrešetan i krvareći crnu "krv" iz plastičnih vrećica koje je sam razbijao.
Sve se manje trzao i počeo je tonuti. Ronioci su nagnuli kameru prema
dolje kako bi ostao u žarištu dok tone sve dublje i dublje, nogu okrenutih
prema dolje, dok mu ruke naizgled opušteno plutaju, a njima ustvari nježno
vesla prema dnu izvora Wakulla, prema izvoru zraka na kraju cijevi koju
drži ronilac. Levi je gledao sve dok mu vlastita pluća nisu prijetila
prsnućem pa se odgurnuo prema površini diveći se kako netko može tako
graciozno prikazati smrt.
***
Kada je mrak zaustavio snimanje, Levi se zavukao u šumu i obukao
suhu odjeću pa odšetao kući, u trosobni stan u spavaonici za zaposlenike
koji su on i majka dijelili. Nije bio iznenađen kada je tamo vidio Jimmyja
Leeja. Proteklih je nekoliko tjedana veteran službeno živio s dva kormilara
na drugom katu, ali većinom se tamo povlačio samo kada bi se posvađao s
Levijevom mamom, što se događalo svakih nekoliko dana. Sad se nisu
svađali. Mama se izvalila na kauču i pod povjetarcem stolnog ventilatora
pila limunadu i čitala Dan skakavca. Turisti su donosili knjige i ostavljali
ih u sobama kad bi otišli pa je mama na slobodne dane imala što čitati.
"Evo ga", promrmljao je Jimmy Lee. Sjedio je u stolici i listao poštu.
Kao i obično sve su bili politički pamfleti i slično. Jimmy Lee je dnevno
dobivao više pošte od hotela.
"Hej, dušo", rekla je mama.
"Hej", rekao je Levi i gurnuo glavu u njezine ruke za obavezni
zagrljaj. Stisnula ga je čvršće nego inače pa ga još malo držala dok ga je
pregledavala.
"Opet si gnjavio filmaše?" pitala je.
"Ricou me uči disati kroz crijevo pod vodom", rekao je Levi, "baš
kao plivači u Weeki Wacheeju."
Majka je zavrtjela glavom i uzdahnula. "Dušo, ne trebaju im crne
sirene u Weeki Wacheeju. Usredotoči se na školu. Nije li tako, Jimmy
Lee?"
"Mmm", rekao je Jimmy Lee. Otvorio je omotnicu i izvukao
naljepnicu s natpisom NE KUPUJTE BENZIN TAMO GDJE NE MOŽETE
U WC.
Kakva korist od naljepnice, pitao se Levi, kada nemaš auto na koji bi
je zalijepio?
Jimmy Lee je namignuo Leviju i gurnuo Mayolu, pokušavajući joj
pokazati naljepnicu. "Trebali bismo otići na skup Crnačkih vođa jedne
godine. To stvarno treba doživjeti."
"Dobila sam još jednu poruku od tvog učitelja", rekla je Levijeva
marna. Spustila je knjigu i potpuno mu se posvetila.
Levi je progutao knedlu. Mama je uvijek i stalno pričala o školi, kao
da je crkva, ali ovaj put izgledala je jako ozbiljno.
"Sanjariš", nastavila je. "Spavaš pod nastavom. Levi, znam da je
uzbudljivo što imamo vlastiti film o čudovištu kod izvora i trudim se biti
strpljiva. Ovdje nema baš puno stvari za dječaka u razvoju, svjesna sam
toga. Ali ako stvarno želiš jednom otići odavde, moraš se usredotočiti na
učenje."
Levi je kimnuo, ali nije ništa rekao.
Mama je otpila malo limunade, sporo, ne skidavši oči s njega.
"Ovako ćemo. Ako dobijem još jednu poruku o tome da zabušavaš u školi,
mladiću, nećeš primirisati nikakvoj vodi, osim onoj u kadi, i to dok se ne
saviješ od starosti. Jasno?"
"Ali mama", rekao je Levi. "Moram plivati. Ricou kaže da ljudi
mogu živjeti od toga. Kamere postaju sve manje pa će sve više
snimateljskih ekipa dolaziti na Floridu i unajmljivat će lokalce kao
ispomoć. Ricou razmišlja o pokretanju vlastitog posla."
Mama je spustila knjigu na kauč i protrljala sljepoočnice. "Levi,
slušaj me dobro. Koliko sam ti puta rekla da ne smiješ vjerovati
filmašima?" Stresla se i stisnula oči. "Šarmiraju te", promrmljala je, "i kažu
ti da si super. Osjećaš se kao da si - poseban, stvarno poseban. A onda
odu." Protrljala je glavu. "Muljanje, Levi. Mi im ništa ne značimo."
Zastenjala je. "O bože, dolazi mi još jedna glavobolja. Jimmy Lee, molim
te ugasi tu lampu."
"Donijet ću ti krumpir", rekao je Levi. Dok je trčao prema kuhinjici
osjetio je olakšanje jer su prestali pričati o školi, ali također i sram zbog
tog olakšanja. Dok je grabio poveći krumpir i rezao ga na ploške pitao se
zašto se nakon svakog razgovora s mamom u zadnje vrijeme osjećao kao
da je nešto skrivio. Je li moguće da se odrastanje svodilo na to?
"Krumpir", čuo je kako Jimmy Lee ponavlja.
"Za čelo", rekla je njegova mama tiho.
Jimmy Lee se nasmijao, ali brzo je prestao - mama ga je vjerojatno
pogledala onako kako samo ona zna.
"Uvijek pomaže", rekao je Levi dok se vraćao s kriškama. Postavio
ih je pored njezinoga lakta.
"Dušo, donesi mami i maramicu." Prekrižila je ruke preko očiju.
"Evo", rekao je Levi.
"No, eto", nasmiješio se Jimmy Lee. "Daj meni." Izvukao je jarko
crveni rupčić iz džepa hlača i ponudio joj ga teatralno, kao da je buket
ruža.
Levijeva je mama podigla podlakticu dovoljno visoko da može
vidjeti rupčić. "To neće upaliti", rekla je bezvoljno. Opet je zaklopila oči.
"Levi, dušo, donesi mi onaj s ormarića, molim te."
"Što ne valja s ovim?" pitao je Levi još uvijek ga držeći.
"Mora biti bijel", rekao je Levi i istog trena požalio. Svi su na
trenutak zastali.
"Bijel", rekao je Jimmy Lee. Glas mu je bio tih, ali na čelu mu je
iskočila vena. Bez razmišljanja se povukao, udarivši putem u umivaonik
koji se nagnuo i zazvečao, ali nije pao.
"Ako rupčić nije bijel", promrmljala je Levijeva mama,
"zacjeljivanje ne djeluje. Tako mi je vrač rekao."
"Ma je li?" Jimmyjev je glas bio još tiši, a Levijeva mama otvorila je
oči. Namrštila se i polako podigla glavu kako bi ga pogledala.
"Jimmy Lee?"
Već je bio na vratima, a rupčić je ležao na podu, gdje ga je i bacio.
"Jimmy Lee, pobogu."
 Vrata su se s treskom zatvorila i uokvirena slika Levijeva
prapradjeda u vojnoj odori zatresla se na zidu.
Levijeva je mama briznula u plač.
"Nemoj. Mama, molim te, nemoj", rekao je Levi. "Evo, vidiš? Donio
sam ti krumpire, tu su - zar nije već bolje? Donijet ću ti rupčić, samo malo,
samo nemoj plakati. Molim te, mama. Levi je tu. Nemoj plakati, mama.
Samo ti i ja, kao i uvijek."
***
Kad mu je mama napokon zaspala, Levi je pošao u šetnju šumom.
Spustio se do obale rijeke i prošetao južnom obalom Wakulle. Prešao
je nekoliko stotina metara. Stao bi na svaki šum i krckanje, svaki tupi
udarac nečega sa stabala u kal šumskog tla, svaki plop nečeg dugog i
teškog u vodu, a naročito na svaki jezivi krik guaraune: "Kvii-iiiiiiiii-jaaa!"
Koliko god poznat bio taj noćni zov, uvijek mu je bio čudan -
tuđinski. Naježile bi mu se ruke. Iako bi samo da se okrene mogao vidjeti
kućicu za brodove, saunu, pa čak i fontane, sve udaljeno samo nekoliko
minuta hoda, ipak je tu usred mrklog mraka i gustiša, dok promatra tamne
pruge aligatora koji prelaze mjesečinom prekrivenu površinu rijeke, Levi
mogao zamisliti da se nalazi u nekoj dalekoj džungli. Prepušten samome
sebi, vukao bi se kroz šumu svake noći i slušao ima li čudovišta.
Florida ih je imala u izobilju, svi su starci to pričali. Zaposlenici
Wakulla Springsa dolazili su iz svih dijelova države i sa sobom donosili
priče. Muškarci koji su visili po barakama u St. Marksu pričali su o Starom
Hitleru, golemom o morskom psu koji je krstario sjeverno od zaljeva
Tampa i mučio ribare kidajući im najlone, jedući ulov i probijajući rupe u
brodovima. Rekli su da je star preko sto godina - kako bi inače tako
narastao i bio pametan poput čovjeka? Levi je vjerovao u svaku riječ, ali
pitao se kako su ga zvali prije nego što su se pojavili nacisti.
Ljudi koji su živjeli na ušću Apalachicole rekli su da je zmijoliki
stvor živio u rijeci. Deblji od čempresova debla, stvor je plivao protiv
plime bez ikakvih problema, a svaka mu se mahovinasta grba podizala tako
visoko iznad površine da je jednom oštetila grede mosta John Gorrie.
Howard, kuhar, lovio je rakune u močvari Tate's Hell. Nekoliko je
njegovih prijatelja zašlo u nju zaklevši se da im je pse odnio čopor crnih
pantera, koje bi vrebale u visokim granama hrasta, pospane i nepomične
sve dok ne bi osjetile pse - ili ljude, za kojima su krenule tijekom
Građanskog rata.
Svi na Floridi čuli su za Smrdljivog Majmuna. Viši od čovjeka,
oslanja se na ruke pri hodu, smrdi na kiseli kupus i dok diše proizvodi
duboki zvuk:
"Vuuump, vuuump".
Levi je vjerovao u sva ta stvorenja jer su ih odrasli vidjeli i opisali
stotinu puta i zato što je bio napola uvjeren da ih je i sam tijekom svojih
šetnji vidio ili čuo. Svaka je noć uz rijeku Wakulla, činilo mu se, bila puna
zvukova pa se sve činilo još čudnije i groznije, iako ju je poznavao dobro
koliko i svaki aligator.
Osim toga, tko bi htio odrasti u svijetu u kojem je svaka živina
poznata, objašnjena i katalogizirana ili zatočena u zoološkom vrtu, na
farmi aligatora ili u zmijarniku? Levi je čak bio voljan povjerovati u
Čudovište iz Clearwatera, koje je navodno prije nekoliko godina uzburkalo
pijesak i koje su stručnjaci proglasili golemim pingvinom, iako se golemi
pingvin na Floridi činio još manje vjerojatnim od Smrdljivog Majmuna.
Levijeva je mama rekla da je svatko tko vjeruje da golemi pingvini šeću
Clearwaterom ili glup ili mrtav pijan. No, Levi je i dalje vjerovao.
Ovu noć Levi je zurio u mjesečinom obasjanu rijeku intenzivnije
nego inače, gotovo očajnički želeći da se dogodi nešto neobično.
Naposljetku je ipak nagrađen kretanjem nečeg velikog i crnog. Proplivalo
je pored njega, praćeno opetovanim zvukovima nalik veslanju. Na trenutak
je bio uvjeren da se radi o fantomskom indijanskom junaku za kojeg su
Seminoli vjerovali da rijekom patrolira noću, u kamenom kanuu i održava
vodu čistom, a zrak štiti od zlih duhova. Tek je onda shvatio da je u pitanju
Stari Joe. Tri i pol metra dugačak, najslavniji aligator Wakulla Springsa,
nije priznavao konkurenciju. Zvuk veslanja proizvodio je njegov masivni
rep, kojim je rezao vodu. Leviju se učinilo da ga je Joe pogledao dok je
prolazio, kao da jedan vodeni stvor pozdravlja drugog, ali tko bi to znao?
Ovako kasno pored Wakulle sva je sigurnost plutala nizvodno, dok su
Joeovi pokreti zapljuskivali vodom Levijeve prste, krici probijali tišinu
šume, a nešto u daljini proizvodilo zvuk poput: "Vump, vump".
Leviju je trebalo više od sat vremena da se vrati do spavaonica.
Prošlo mu je vrijeme za počinak. Svjetla u stanu bila su isključena i držao
je cipele u ruci dok se penjao preko ograde i koračao preko trijema. Nadao
se da će se ušuljati bez da uznemiri mamu. No, čuo je tihe glasove dok se
približavao i instinkt ga je naveo da stane i posluša. Mama i Jimmy Lee
pričali su u mraku. Levi nije mogao razabrati riječi sve dok nije stigao do
azaleja pod prozorom mamine spavaće sobe. Namirisao je dim cigarete i
čuo tink boce koja kucka o čašu.
"Stani", rekla je mama. "Dosta sam popila."
"To ću ja procijeniti", nasmijao se Jimmy Lee.
Neko vrijeme nitko nije pričao, iako je Levi čuo nekakvo šuškanje, a
mama se zahihotala.
Kako se odrasli u jednom trenutku mogu krvoločno svađati, a u
drugome ljubiti? Levi je ponekad mislio da odrasli izmišljaju raspoloženja
kako im dođe.
"Jimmy Lee, čekaj. Čekaj. Ne sad."
"Zašto ne sad?"
"Jer ti trebam reći nešto što sam trebala prije mnogo godina. Dvije
stvari." "Ne moraš mi ništa reći."
"Da, moram."
"Ne, dušo. Znam za bijelca."
Levi je zadržao dah.
Nasmijala se nekim čudnim smijehom, kao da joj je nešto
istovremeno i smiješno i tužno. "Uvijek ti je bijelac. Bio je samo
muškarac. Nije li to dovoljno?"
Jimmy Lee je trenutak kasnije rekao: "U pravu si. Dovoljno je. Ali
znam za njega i nije me briga."
"Drago mi je. Ali to nije ono što sam ti htjela reći. Bilo je nešto
nakon toga. Nakon što sam saznala da sam trudna."
"Da nosiš Levija."
"Da. Koga drugog?"
"Oprosti. Valjda moram pričati. Bit ću tiho."
"Budi. Daj da ispričam pa da ti kažem zašto ti moram reći."
"Da, gospođo."
"Znale smo samo moja mama i ja, nitko drugi. Bilo je rano. Mislim,
nije se još vidjelo, ali svako jutro bilo mi je slabo. Bože, kako mi je bilo
slabo! Otad nisam ni taknula bamiju. Bila sam klinka i nasmrt prestrašena."
"Znači otac nije znao?"
 "Nikad nije saznao. Kao što sam ti već rekla. Morat ćeš mi vjerovati
na riječ da nije bilo moguće." Nešto je zašuštalo. "Osim toga, rekao si da
ćeš biti tiho."
"Okej. Tiho. Bila si prestravljena."
"I htjela sam pobjeći. Htjela sam da beba nestane i da me pusti na
miru, da ga netko drugi rodi i da mi vrati moj život."
"On?"
"Molim?"
"Govoriš o bebi u muškom rodu."
"Da. Nekako sam znala, čak i tada, da će biti dječak." Pročistila je
grlo i Levi je čuo zveket leda u čaši. "Valjda. Hmmm. No, pitala sam
mamu kako to točno napraviti, kako ga se riješiti. Bože, podivljala je.
"Dijete, to je umorstvo", rekla je. "To je iskonski grijeh, ubiti svoju krv.
Klekni sa mnom, odmah." I tako smo se molile sat vremena na kuhinjskom
podu. Ona je molila, tražila boga da mi oprosti djetinje misli. Ja sam samo
ležala sklupčana na boku i plakala. Našpranjila sam obraz, vidiš? Tu. Kad
je završila s molitvom, a ja više nisam mogla plakati, podigla me i zagrlila
pa uzela pincetu i izvukla špranju, što baš i nije išlo kako treba jer sam se
trzala i plakala. Zatim je spustila pincetu i iščupala je prstima samo tako.
Nisam ništa osjetila. To je bilo zadnji put da sam nešto rekla od pobačaju.
Osim još jednom."
Led je zazvečao u čaši. Levi je prepoznao dugi izdisaj - znao je da
mama prelazi ledom preko čela, kao i uvijek kad joj je vruće i kada zavlači.
Jimmy Lee nije ništa rekao i mama je naposljetku nastavila pričati.
"Vidiš, kada je stari gospodin Gavin umro, bila mu je devedeset i
jedna godina, otišle smo na bdijenje. Gospodin Gavin bio je u rodu sa
svakim crncem između Mobilea i Tampe pa smo mama i ja morale čekati u
redu kako bismo izrazile sućut. Stajala sam tamo i plakala - nije mi bilo
teško zaplakati u to doba, ne zbog gospodina Gavina, već zbog sebe. Sjetila
sam se nečega što mi je davno ispričao, dok sam imala vodene kozice.
Rekao je da je jedan od lijekova bilo koje bolesti šaptanje u uho mrtve
osobe.
"Molim?" Jimmy Leejev glas postao je glasniji.
"Pitala sam se obraćaš li pažnju."
"Nikada nisam čuo za tako nešto. Što točno trebaš šapnuti?"
 "Ime pokojnika, a zatim ga ljubazno upitaš bi li sa sobom odnio i
tvoju bolest. Njemu ionako neće ništa. Već je mrtav."
"Bože."
"U svakom slučaju, baš je u tom trenutku neka žena završila ridanje
nad lijesom pa smo se mama i ja pomaknule. Mama mu je potapšala ćelavu
glavu i poljubila obraz pa otišla pozdraviti neke ljude iz Pensacole. Iako
sam znala da je to samo bapska priča, prije nego što sam se snašla već sam
se saginjala do njegova uha - kažu da uši rastu čitav život i mora da je to
istina jer su njegove bile veličine kupusovog lista, preko pola glave i što je
još čudnije nisu bile nimalo tople, kao kad se približiš nekom živom.
Prošaptala sam: "Gospon Lonzo Gavin, ja sam Mayola Williams i molim
Vas, razmislite o uzimanju ove bebe sa sobom. Hvala puno." Ustala sam i
netko me zamolio da ponesem tanjur piletine na trijem i bilo je gotovo.
Obavila sam to."
"Nitko te nije čuo?"
"Jimmy Lee, Gavin me nije mogao čuti. Osim što je bio mrtav,
pričala sam tiho i jako brzo. Nije to ni bio šapat, više dah koji je sadržavao
misao. No, misao je bila izrečena. Dok sam hodala i nosila taj krcati tanjur,
osjećala sam se lako poput pera, samo što nisam poskakivala u hodu. Znala
sam - mislim, znala sam - da je gospodin Gavin odnio moju bebu sa
sobom. Ali nije. Šest mjeseci kasnije rodio se Levi i do dana današnjeg
svake noći stojim na dovratku, gledam ga dok spava i zahvaljujem bogu i
gospodinu Gavinu što me ni jedan ni drugi nisu čuli - i što me mama nije
čula."
"Zašto mi to govoriš sad?"
"Jer želim da prestaneš frktati na praznovjerja. Ako ti kažem da me
više ne boli glava jer sam držala narezani krumpir na čelu, želim da kažeš
da ti je drago. Ako se nešto prenosi s generacije na generaciju i prenosilo
se davno prije nego što si se rodio, onda to zaslužuje poštovanje vjerovao ti
u to ili ne. Možda nisam vjerovala u to što je gospodin Gavin rekao i ne
vjerujem još uvijek, ali znam da sam htjela da bude istina i znam da mi je
od samog čina bilo lakše."
"Ali Mayola -"
"Tiho. Također, znam da sam lude sreće što nije djelovalo jer sreća
ima svoje navade koje su nama neshvatljive i ne možeš me uvjeriti da nije
tako.
 "Okej." Jimmy Lee je bio tih punu minutu prije nego što je rekao:
"Rekla si da su dvije stvari u pitanju?"
"Da. No, druga stvar Levi je čuo zveket leda i nečeg mokrog, zatim i
dugu tišinu prije nego što je nastavila. "Drugu stvar nisam nikada nikome
rekla. Ni mami. Ni Vergie."
"Slušam."
Još tišine. Zatim je rekla: "Dao mi je novca."
"Tko?"
"Muškarac."
"Mislio sam da si rekla da nije znao?"
"Nije." Levi je čuo još jedan dugi izdah, još jedno zavlačenje. "Dao
mi ga je - prije."
"Molim?" Jimmy Leejev glas opet je bio glasan i tvrd.
"Dao mi je sto dolara. Bio je bogat i njemu je to bio sitniš. S time
sam platila doktora kada se rodio Levi." Levi je osjetio kako mu se utroba
okreće kao da je pojeo previše keksa. Čuo je škripu kreveta. "Eto, Jimmy
Lee. Rekla sam."
"Bome jesi. Zašto? Zašto sada?"
"Ako ćemo ti i ja živjeti zajedno i možda imati dijete, ne želim da si
nešto tajimo. Samo sam htjela da znaš baš sve. Sada znaš."
Ako je Jimmy Lee išta odvratio, Levi nije čuo. Već je trčao preko
orošena travnjaka prema šumi, a činilo se da mu se i živica miče s puta.
Znao je u ovakvom trku zamišljati TV naraciju: Ovo je fantastično
točna priča o Herbertu A. Philbricku, koji je devet strašnih godina vodio
tri različita života - život prosječnoga građanina, člana Komunističke
partije i kontrašpijuna za FBI. No, to se sve sada činilo djetinjasto.
Trčao je punom brzinom sve dok nije stigao do male skrivene bare
pored hotela. Ignorirao je gunđanje žabe koju je noćima pratio i promatrao,
pored koje bi sjeo i razmišljao o tome što je čuo, iako je većina toga
otežavala misli - doslovno nije mogao zadržati koncentraciju.
Ono što je mogao propustiti kroz um udaralo je ritmički poput
žabljeg zova na parenje.
Vrata.
Ona stoji na dovratku i promatra me dok spavam.
 Zašto mi nikad nije rekla? Zašto nikad nisam saznao?
Dugo je sjedio i razmišljao, nije obraćao pažnju na žabe i druge
noćnopljuskajuće stvorove sve dok mu pažnju nije privuklo pjevušenje
nekoga tko se šetao hotelskim prilazom -
Brojke, brojke, hoću da poludim
Brojke, brojke, potpuno izludim
Lova da je moja, a ne drugima da je nudim
Glas se udaljavao od zgrade i kretao prema cesti. Levi se trznuo,
šakama obrisao suze za koje nije ni znao da je isplakao i iskoračio iz
drveća na stazu, ravno pred Politiku Sama, koji je uz povik odskočio metar
u zrak.
"Bok, Sam."
"Levi, dovraga! Mislio sam da je Smrdljivi Majmun došao po mene.
Da su mi papiri ispali samo bih imao gadnih problema sa skupljanjem."
"Ideš do Coopera?" pitao je Levi.
"Da, u Vel'ku kuću. Velika partija večeras."
"Mogu s tobom?"
Da ga je Sam pitao zašto, Levi ne bi znao odgovoriti. Sve što je znao
bilo je da jednostavno ne želi biti sam, ali i da ne želi kući. Da sad vidi
mamu rasplakao bi se kao beba - neželjena beba. Nije si mogao dopustiti te
misli, niti one o drugoj bebi koju mama želi. Razgovor koji je čuo glavu
mu je ispunio s toliko misli da je morao i napraviti nešto odraslo, baš
večeras.
Sam nije rekao ni riječ.
"Gle, samo želim vidjeti kako je. Pitao si me želim li s tobom, nisi
li?"
"Jesam, istina", rekao je Sam, iako nije zvučao uvjereno.
"Pa, hajdemo. Kupit ću broj od tebe ako treba", rekao je Levi. "Može
91?" Bio je to prvi broj koji mu je pao na pamet - dob gospodina Gavina
kada je umro. Nikad prije nije čuo za gospodina Gavina.
"91? Brojevi idu samo do 78."
"O. Pa, 78 onda." Levi je izvukao novčiće iz džepa.
Sam je oklijevao, ali naposljetku je dodao Leviju tanki komadić
papira. "Okej, hajmo. Ali bolje ti je da budeš brz jer moramo što prije na
okružnu cestu, već kasnim. Tipovi koji piju kod brodova pokušavali su
izbrojati krijesnice, a to je je jako spor način odabira broja." Zavrtio je
glavom prema Leviju. "Levi Williams kocka. Nisam mislio da ću to ikada
doživjeti. Zar se ne bojiš mame?"
"Nije bitna", rekao je Levi pa hodao u tišini. Ustvari ona je bila
jedino važna. Hodali su niz dugi prilaz preko popločane ceste, a bijela je
ispucana boja središnje linije svijetlila poput traga duha koji vodi u tamu.
Politika Sam je stao je pored ceste koja je vodila prema jugu.
"Što čekamo?" pitao je Levi.
"Henryja. Kad se kocka kasno, on i ja imamo dogovor."
Levi je baš htio pitati tko je Henry kada se pojavio izubijani taksi,
zatrubio i zaustavio se u leru na ugibalištu.
"Hajde", rekao je Sam. Potegnuo je Levija preko pločnika i otvorio
stražnja vrata. "Hej, Henry." Ušao je u auto, a Levi za njim.
"No, no, no. Vidi ga, plivač."
Levi je bio prestrašen dok nije primijetio vozačevu bijelu bradicu i
fotografije Lene Horne na ploči s instrumentima.
"Onaj vojnik s idejama, još uvijek ti mami pravi društvo?"
"Da, gospodine", rekao je Levi iz pristojnosti pa se spustio niže u
kožnom sjedalu kako bi skratio razgovor.
"39 i 42", rekao je Sam guleći dva papira iz svežnja. "Eto." Pružio ih
je preko sjedala. Henry ih je zagurao u džep i zastenjao pa ubacio u brzinu.
Bilo je deset kilometara od izvora do središta okruga u
Crawfordvilleu. Više od dva sata hoda - i to brzog hoda - ali Henry se
zaustavio pred Cooper’sa svega dvadeset minuta kasnije.
***
Levi je čitav život slušao priče o Copper'su, i to prisluškujući
razgovore u kojima nije trebao sudjelovati - prisluškujući tetu Vergie i
ostatak ekipe kako pričaju doživljaje s vikenda nakon kojega je, činilo se,
puno ljudi imalo glavobolje i kraći fitilj nego inače. Zamislio je da se radi
o velebnoj palači, neprekidnoj zabavi, jarkim svjetlima i glazbi tipičnoj na
zabavama za odrasle.
Ali kada je izašao iz Henryjeva taksija, prva mu je pomisao bila da bi
ju trebalo nazvati Kokošinjcem, a ne Velikom Kućom. Bila je to duga,
niska, nakrivljena zgrada s duplim vratima na oba kraja, sagrađena od
betonskih blokova kroz čije je kvadratne prozore bježalo prigušeno svjetlo.
Sam i Levi pridružili su se bujici ljudi koja se nagurivala kroz južna vrata.
Ljudi su se pridruživali sa svih strana, sami, u parovima ili po troje,
muškarci i žene, većinom crnci, ali i pokoji bijelac, naravno i Kubanac, te
hrpa dečkića koji donose zadnje ture brojeva.
Levi je bio za glavu niži od većine ljudi u gomili. Nakon otprilike
minutu, osim Samovih leđa više ništa nije vidio. Čvrsto se držao kraja
njegove košulje, napola ugušen i zdrobljen kada su napokon ušli unutra.
Porazbacani je namještaj bio od svuda i od svakuda, sanduci naranača,
stolovi za kartanje, okrenute bačve i kante, stolice iz pogrebnog doma,
svašta na što se može sjesti ili postaviti pivo. U kutu je pucketavi stari
fonograf svirao Nata King Colea i deseci su ljudi stajali, slušali, pričali,
smijali se, veselo vikali.
Kuriri su stajali u redu pred stolom u kutu, za kojim je sjedio debeli
crnac, žvakao cigaru i skupljao svežnjeve novčanica i šake kovanica.
Mršava je crnkinja sjedila pored njega s olovkom i debelim notesom. Bio
je dovoljno glasan da ga se čuje preko gomile, a Sam je rekao da žena
bilježi koliko je brojeva prodano taj dan i tko ih je kupio. Pokazao je prema
tihom mjestu pored zapadnoga zida i rekao Leviju da stoji mirno dok ne
završi s poslom.
Levi je to sve promatrao držeći ruke u džepovima, bojeći se pogledati
bilo koga osim Sama, koji se probija kroz red kurira. Povremeno bi
debeljko i mršavica prestali brojati i pisati i nešto bi si šaptali, a jednom se
stresao kada je primijetio da se ljube.
Kada bi kuriri napustili stol, samo bi bacili neprodane brojeve.
Odbačeni je papir prekrivao pod Velike Kuće i tvorio do gležnja visoke
nanose pored zida. Hodanje je značilo gaženje kroz brojeve.
Svuda oko Levija muškarci su se kladili na sve i svašta - koliko će
pića biti na Maeinom pladnju kada krene od šanka; koliko će kurira proći
kroz vrata u zadnji čas; tko u grupi ima najveći nož u džepu.
Levi je bio više zainteresiran za kratkoću Maeine suknje nego za pića
na njezinome pladnju. Bacio je dobar pogled kada je prošla pored njega,
zato što je usporila i očešala se o njega, iako to nije bilo nužno.
"Koliko ti je godina, dušo?" pitala ga je. Imala je veliki madež za
desnom obrazu i razmak između prednjih zuba kroz koji je mogao
proplivati aligator. Levi nije mogao odgovoriti.
"Stariji je nego kad je ušao", nasmijao se veliki muškarac.
"A bome da", dodao je drugi. "A ako se nastaviš tako trljati o njega,
bit će još veći."
"Nabijem te", rekla je Mae, a muškarci su zaurlali od smijeha kao da
nikada nisu čuli nešto tako dovitljivo.
Kada je Sam napokon došao do stola, debeli i mršavica izveli su
transakciju i obratili samo malu pažnju na njega. Sam je prišao Leviju
zveckajući novčićima u džepu i smiješeći se kao da je on gazda. "Dobra
zabava, a?" pitao je Sam. Naslonili su se na zid i promatrali gomilu. "Red
je skoro pri kraju. Bacanje je za petnaest, dvadeset minuta."
Levi je šutnuo papire na podu. "Ovo kasnije bace?"
Sam se nasmijao. "Ma kakvi. Ne znaš da je to loša sreća? Spaliti ili
poderati. Taj ti broj onda postane loš, za tebe i za sve ostale. Ne, moraš ih
zakopati pa ti se sreća i dalje smiješi."
Levi je skoro rekao nešto o tome koliko je to blesavo, ali se sjetio što
je mama rekla Jimmyju Leeju o poštovanju praznovjerja i smislio
praktičniji prigovor.
"Gle, Sam, tu pored mog palca, petica, lijepo ju je vidjeti. E sad, ja
sam kupio 78, a ne 5. Ali ako izađe 5, što me sprječava da bacim svoj
papirić, podignem ovaj i viknem: Imam 5, jesam Ii pobijedio?"
"Možda ništa", odvratio je Sam smiješeći se tako da se Leviju
nakostriješila dlaka na vratu. "Podigni i probaj."
Levi je oklijevao, ali nije mu se sviđao pogled u Samovim očima.
Nagnuo se i podigao peticu - pa se onda nije mogao uspraviti, jedna ga je
snažna ruka zgrabila za podlakticu, a druga za vrat. Bojao se da će mu
zdrobiti kosti.
"Baci to", rekao je muškarac, "ili ti lomim ruku."
"Bacio sam!" rekao je Levi i zaista jest. Noga u kožnoj cipeli šutnula
je brojeve, zakopala peticu, a obje su ruke pustile Levija. Dok mu se vrtjelo
od strave, naslonio se na zid kako bi se pribrao. Ogledao se tražeći
napadača. Vidio je samo istu gomilu kladitelja. Iako ih se nekoliko činilo
dovoljno jakima, nitko nije obraćao pažnju na njega sada kada nije krao
brojeve.
"Vidiš kako to ide?" rekao je Sam.
 "Bome vidim", rekao je Levi dok je trljao ruke. "Bilo tko tko stoji
pored mene mogao bi biti špijun. Špijuni posvuda."
Sam se nasmijao. "Tukce, kući ne trebaju špijuni. Bilo koja mušterija
ovdje ubila bi svakog varalicu. Izađeš van kao pošten čovjek, ili ne izađeš
uopće. Hoćeš Nehi?" Okrenuo se i pregledao gomilu. "Hej, Jo!"
Konobarica je pomaknula pladanj i pogledala dolje. "Hej, Sam."
"Imaš Blue Cream?"
"Nemam, dušo", rekla je. Suknja joj je bila kraća od Maeine. Jo nije
bila puno starija od dečki, ali nadvijala se nad njima; prsa su joj bila u
ravnini Samovih očiju. Mali se ožiljak spuštao od njezinog oka, poput
suze. "Imam Orange, Peach, Ginger i par Wild Berryja. Topli su. Nitko ne
želi ići po led pa propustiti bacanje."
"Ja volim topli Nehi", rekao je Sam i namignuo joj, "ali Orange je za
bjelčuge. Daj mi Wild Berry." Izgledala je kao da joj je dosadno dok je
pružala dlan i primala njegove kovanice. "I jedan za mog frenda", rekao je
Sam. "I zadrži kusur."
"Bogata sam", rastegnula je. Okrenula se Leviju, koji je napokon
primijetio da nosi visoke pete. Nije ni čudo da je toliko visoka: gotovo da
je stajala na prstima. "Hoćeš i ti Wild Berry?"
"Ne, gospođo. Orange je sasvim okej", skvičao je Levi, a glas mu je
pucao. "Kako hodate u tome?"
Nacerila se. "Ovako." Okrenula se i odšetala, demonstrirajući.
Levi je zurio.
Samov ga je lakat munuo. "Vidiš što si propuštao do sada?" Sam je
bio samo godinu dana stariji, ali Leviju je bilo jasno da je tu kao doma.
"Nije li super?" zavikao je Sam.
Morali su se derati iako su bili licem uz lice, toliko je bučno bilo. Svi
su bili znojni, svi su pušili. Gornja polovica prostorije bila je zastrta dimom
i Leviju je bilo drago da je ispod nje.
Obližnja je grupa muškaraca zbog nečega zaurlala od smijeha, a
jedan od njih razbio je bocu o zid da poentira. Drugi je viknuo: "Ako to
nije šou, onda ću te poljubit’ u dupe!"
Sam ga je privukao do prozora. "Izvući će devetku večeras", rekao je.
"Kako znaš?"
 "Sanjao sam divlju svinju sinoć. Ševila se u stražnjem salonu kuće
moje bake i nitko nije obraćao pažnju. Samo sam ju ja mogao vidjeti. Onda
me uhvatila kako ju gledam i istjerala me iz kuće. Ludi san. Crna i bijela
knjiga kaže da se kad sanjaš divlje živine trebaš kladiti na 5, 7 ili 9, a ovaj
su tjedan već izvukli 5 i 7. Hej, mala."
Jo se vratila do njih noseći Nehije na pladnju. Netko je već skinuo
čep i pića su bila topla, ali Levi je svoje progutao. Osjetio je kako slatki
sirup grglja kroz njegova prsa dok ga Jo odmjerava. Misao mu se stvorila u
glavi, jedna misao koju bi tako rado istjerao. Je li moja mama bila kao ove
cure?
Jo je nešto rekla, ali prostorijom je odjeknuo takav urlik da Levi nije
čuo niti riječ. Svi su se veselili dok se u sredini prostorije raščišćavao dio
za debelog i mršavicu. Ona je nosila pladanj pun kuglica s brojevima, a on
vreću.
Levi se namrštio prema Jo i mimikom ruke oko uha odglumio:
"Što?". Ona se nagnula naprijed, rekla još nešto što nije čuo pa posegnula
do njegovih prsa, kroz košulju mu zavrnula lijevu bradavicu i namignula.
Viknuo je od boli i iznenađenja. Zatim se okrenula i nestala u gomili, kao
omotnica u poštanskom sandučiću. Levi se okrenuo prema Samu - tražio
pomoć ili potvrdu ili bogtepitaj što - ali Sam je gledao ravno u sredinu
prostorije.
"Dame i gospodo!" zakreštao je debeli. "Molim vas da obratite
pažnju na pladanj moje asistentice, na kojem su brojevi od 1 do 78. Molim
vas da vi koji ste najbliže potvrdite da su tu svi brojevi."
Desetak se ljudi nagnulo i pogledalo, kimalo glavama.
"Molim vas primijetite i da je moja vreća potpuno prazna." Teatralno
ju je otvorio i izokrenuo pa vratio natrag, rastežući joj vrat da svi vide.
Zatim ju je pružio mršavici koja je nagnula pladanj i usula obrojčene
loptice u vreću. Debeljko je brzo vezao vrat vreće u čvor pa se udaljio i
dobacio vreću mršavici. Bacila mu je vreću natrag i dobacivanje se
nastavilo neko vrijeme, dok su se oni sve više udaljavali. Gomila se
natisnula oko njih, a svatko je najglasnije što je mogao izvikivao svoj
omiljeni broj.
Leviju je bilo dosta galame, vrućine, dima, pohlepe. Ispustio je
praznu bočicu Nehija, bilo mu je slabo. Bradavica ga je boljela, a malo se i
bojao - iako se jedan mali, dosad neznani dio njega također nadao - da će
se konobarica s ožiljkom svaki tren pojaviti i zgrabiti ga. "Idem ja", rekao
je Samu, koji ga nije čuo.
Stisnuo se uza zid, neprimjetno, i odšuljao do izlaza najbrže što mu
je gomila dopuštala. Isteturao je na svjež zrak, zaobišao zgradu i zašao u
borik koji se protezao stotinjak kilometara do Crawfordvillea.
Nacionalna šuma Apalachicola, najveća u Floridi. Učitelj je rekao da
pokriva preko tisuću kvadratnih kilometara i da se radi o većinom
neistraženoj močvari u kojoj se lako izgubiti i nikad više biti viđen. U tom
trenutku ta je ideja imala dozu privlačnosti.
Levi je odhodao dovoljno daleko da su zvuci Cooper'sa postali samo
zujanje nimalo glasnije od glasanja cikada i žaba. Pronašao stari panj i sjeo
kako bi udahnuo zraka i sabrao misli.
No, misli su mu skakale između Jo i Mae i mame i Jimmy Leeja i
bijelca - tkogod bio - koji mu je bio otac i Levi je odjednom povraćao
Orange Nehi. Nakon što se ispraznio, grlo mu je bilo sirovo i kiselo. Triput
je udahnuo kao da se upravo vraća iz dubine nakon dugog zarona.
Obrisao je usta košuljom i namjeravao ponovno sjesti kada je negdje
u tami iza sebe začuo tupi udarac. Zatim još jedan desno. Levi je opet
povratio, ali ovaj put samo malo žuči.
Kada su u školi učili o Apalachicoli dečko zvan Emmit rekao je da
zna da u močvarama živi divlje stvorenje, obraslo dlakom i veće od
Smrdljivoga Majmuna. Mirisalo je na trulo meso i zavijalo od gladi - gladi
za ljudskom krvlju. Emmit je bio glup k'o stup, ali tata mu je bio lovac i
znao je jako puno o ovom kraju svijeta pa je Levi mislio da možda u priči i
ima neke istine.
Nakon svega što je večeras čuo i vidio, nije više znao u što vjerovati.
Levi je počeo hodati natrag prema cesti kada je iza njega, u dubokoj
tami, nešto počelo zavijati, dugo i duboko. Svaka mu se dlačica na tijelu
nakostriješila i pripremio se za trk.
Probijao se kroz grmlje i osjetio potezanje, a zatim i trganje košulje,
ali nije nimalo mario za odjeću. Brzo je trčao krčkajući grančice i
kovitlajući lišće, stvarajući dovoljno buke da prestravi i samoga vraga -
barem se nadao - te krenuo prema osvijetljenoj gromadi koju je činila
Cooperova Velika Kuća.
Napokon je stigao do ugla i iskočio baš u pravi tren da izbjegne sudar
s debeljkom koji je pišao na cigle.
 "No, no, Jackie Robinson", rekao je taksist Henry dok je zatvarao
šlic. "I ti si kurir?"
"Ne, gospon", progutao je Levi, pokušavajući suzbiti bol u slezeni.
"Možete me odvesti kući?" Bilo mu je dosta svijeta odraslih i htio se vratiti
u svoj krevet više nego išta. "Molim vas?" Čuo je kako mu glas puca od
molećivosti.
"Žalim, sinko", rekao je taksist. "Imam već plaćene vožnje za
sljedeća tri sata, posvuda po okrugu. No, lijepa je noć za šetnju za dečka
kao što si ti." "Da, gospon", rekao je Levi spuštenih ramena. "Svejedno
hvala."
Dok je Levi hodao kući, držeći se ruba šume, polako je trgao broj 78
u komadiće, koje je bacao iza sebe kao trag od mrvica iz bajke. Loša sreća?
Možda. No, što je bio dalje od Cooper’sa, to se sretnije osjećao.
***
Sunce se jedva naziralo na obzoru kada je Levi došetao niz dug i
zavojit prilaz. Još malo pa je doma, kod izvora barem. Doma će pobrati
jezikovu juhu, ali ne još. Presjekao je kroz šumu i odšetao ravno do lagune.
Skidao je odjeću, a s njom i nešto mirisa Velike Kuće. Izbio je nekoliko
metara od skakaonice.
Tu bi uvijek stao kao klinac, na rubu područja za plivanje
ograničenog samo na turiste, gdje su vodena stvorenja poput njega bila
zabranjena. No, u zoru novoga dana Levi Williams stajao je na travi, gol,
kao od majke rođen, a strah od gospodina Balla i njegovih zakona - ili
mame i njezinih pravila - nestao je poput osušenog zmijskog svlaka.
Zakoračio je na betonske stepenice skakaonice i uspeo se do najviše
platforme, deset metara nad izvorom. Levi je stao i promatrao blijedo
svjetlo kako pleše preko površine vode, osjećao kako u njemu jača plamen.
Ovo je njegova voda koliko i tuđa.
Levi je duboko udahnuo - jedan, dva, tri - i lansirao se u zrak,
naglavačke, prema najdubljem dijelu izvora. Voda mu je urlala oko ušiju.
Zaronio je pet, deset, petnaest metara, sve dok ga prirodni uzgon nije
preuzeo i počeo podizati prema površini. Nestala je iscrpljenost od duge
noći i gurnuo je vodu iza sebe s lakoćom, lansirao se naprijed i uletjevši u
jato rastjerao ribe u tisuću smjerova.
Plivao je ispod vode, a svake dvije minute isplivao bi po zrak. Kretao
se prema udaljenoj strani lagune, a filmska ekipa, koja se počela spremati
za novi dan snimanja, nije ga ni primijetila. Glava mu je jedva probila
površinu kada je iz daljine primijetio kako Winnie stavlja kostim na
Ricouovu nogu. Promatrao je kako se Ricou šali s njom i s plavušom iz
Weeki Watcheeja, kaskaderkom u bijelom kupaćem kostimu koja je prije
skoka u vodu stavljala crnu vlasulju. Promatrao je kako ekipa spušta
kameru na njezino mjesto dok Ricou i kaskaderka polako plivaju prema
pozicijama.
A onda - akcija.
Levi je opet zaronio sve do izbojka stijene. Držao se za nju nožnim
prstima i podigao pogled. Obris pod suncem, djevojka u bijelom, plivala je
na površini. Ispod nje je plivala Zvjerčica kopirajući njene pokrete. A ispod
njih - nitko ga nije vidio - plivao je Levi, kopirajući Ricouv svaki pokret.
Kada se djevojka ispravila, oslonila jedno stopalo o koljeno druge
noge te lijeno okrenula, Zvjerčica je uzmaknula, promatrajući je kroz
gustiš podvodne paprati. Levi ga je promatrao kako je promatra.
Djevojka je sada nepomično plutala. Glava joj je plutala na površini,
a duge noge polako su mahale. Zvjerčica je doplivala bliže i ispružila ruku
s kandžama prema njezinoj nozi bez da je dotakne. S druge strane lagune,
Levi je posegnuo za oboma.
Sloj hladne vode pod njim činio se gotovo opipljiv, kao da bi Levi na
njemu mogao stajati. Plutao je polako mičući nogama, kao da vozi bicikl
kroz melasu. Ruke su mu plutale prema površini i držao je desnu ruku u
obrnutom slovu C, kao da radi okvir za sliku. Činilo se da će Zvjerčica
uplivati u Levijev dlan.
Da se kamerman okrenuo i namjestio leću prema Leviju bio bi
uhvaćen u njegovu stroju, kao slika na zidu. Bi li ga prepoznali? S ove
udaljenosti, bi li izgledao ljudski? Možda bi ga, samo na tren, zamijenili za
neko čudesno vodeno stvorenje - legendarnog dječaka-ribu iz Wakulla
Springsa.
No, oba su ronioca s obje strane kamere bila usredotočena na
čudovište od lateksa i nisu krenuli u njegovu smjeru. Neprimijećen i
nesputan, Levi Williams pedalirao je u vodi, izvan dosega kamere, a zatim
nakon trenutka oklijevanja sa žaljenjem spustio ruku, oslobodio Zvjerčicu
da otpliva prema djevojci, prema svjetlu.
3. Majmunarije
Isbel je bila toliko umorna da je jedva sjedila. Radila je na
posljednjem dijelu svog diplomskog već puna dva dana, živjela na kofeinu
i Snickersu iz aparata. U četiri popodne u četvrtak sjela je na bus za La
Breu. Skoro je zaspala dok je puzao kroz promet, a trgnula bi se svaki put
kada bi naletjeli na rupu u cesti, što je u tom dijelu Los Angelesa bilo vrlo
često.
Željela je samo pozvati gospodina Gleckmana i otkazati, ali činjenica
je bila da su dva izvora iz studija otkazala u zadnji čas i da je ovo bila
njezina posljednja prilika za dodavanje nekog stvarno ozbiljnog i
originalnog materijala koji bi pomogao istraživanju kojim se bavila od
početka semestra. Takva je inicijativa dobro izgledala na prijavi za
postdiplomski.
Njezin rad "Proučavanje filmskog i stvarnog post-kolonijalizma:
filmovi o Tarzanu i imaginarna geografija" bio je usklađen s njezinim
odabranim smjerovima, filmom i novouspostavljenim etničkim studijima
na UCLA-u. Bio je to vrhunac višemjesečnog rada - i godina sanjarenja.
Saginaw, Michigan, njezin rodni grad, nije bio tip mjesta o kojemu
se snima film. Njezini su roditelji radili dnevnu smjenu u tvornici General
Motorsa pa bi nakon škole uvijek bila prepuštena samoj sebi. Njezina je
jedina dadilja bio muškarac zvan Kapetan Blatni, koji je vodio dvosatnu
emisiju crno-bijelih filmova na lokalnoj TV postaji. Isbel ih je sve gledala -
Tri tukca, Lash LaRue i njegov bič, parade krutonogih muškaraca u
kostimima čudovišta i robota - ali potpuno ju je opčinio Tarzan prvi put
kad ga je vidjela kako se njiše među drvećem. Samo je htjela pobjeći iz
gradića u raj džungle i tajanstvenih zidina iza kojih je uvijek ležalo blago.
Nakon svega dvije godine na sveučilištu Michigan prebacila se na
UCLA-u i oduševljeno otkrila da su glavni glumci još uvijek živi. Više od
godinu dana pokušavala je dobiti intervju - telefonom, uživo, nije joj bilo
bitno. Pisala je PR odjelima MGM-a i RKO-a i dobila samo generičke
odgovore. Poslala je upit agentu Johnnyja Weissmullera, ali nikad nije
odgovorio. Muareen O'Sullivanin agent poklopio joj je slušalicu. Johnny
Sheffield više nije trebao agenta, a dva tjedna kasnije ustvari je uspjela
razgovarati izravno s njim - barem tih trideset sekundi koliko mu je trebalo
da joj kaže da se gubi.
Isbel je imala transkript tog telefonskog razgovora. Sastojao se od
nekoliko Dečkovih rečenica: "Halo? Da, ja sam." A zatim: "Mora da se
šalite. Nema šanse." Sumnjala je da će to biti dovoljno i za fusnotu, a
kamoli za čitav rad.
Čita je bio sve što joj je ostalo.
Barem je gospodin Gleckman tvrdio da je njegova čimpanza - Čita.
"Da, naravno da je pravi. Glumio je u svim filmovima o Tarzanu", rekao je
preko telefona. "U prva dva bio je samo zamjena, ali su ga za Tarzanov
bijeg unaprijedili. To je bilo 1936. i otad radi bez prestanka. Weissmuller,
Bela Lugosi, Ed Wynn - svi velikani." Zvučalo je kao da joj pokušava
prodati nešto uvježbano, ali Isbel je bila očajna.
"Hoćete intervju?" pitao je gospodin Gleckman nakon što je deset
minuta verglao majmunov životopis.
"Da, molim."
"On vam je izvođač, nema besplatno. Stotka?"
"Mogu nabaviti", rekla je Isbel. Spustila je slušalicu prije nego što ju
razum svlada i natjera da promijeni mišljenje. Vratila se u banku, ispraznila
račun i ostavila tek dovoljno za namirnice - ako do Dana zahvalnosti bude
živjela samo na tijestu sa sirom.
Bus se truckao sjeverno po Sepulvedi dok je Isbel prstima dirala pet
novčanica u svom džepu i premještala torbu na koljenima. Debeljko koji je
hrkao pored nje pomaknuo je ruku u njenom smjeru. Preko krila mu je bio
rastegnut Times. Policija: Labianca i ubojstva u Tateu nepovezana. O,
super, pomislila je Isbel. Dva različita manijaka lutaju gradom. Uzdahnula
je i nastavila promatrati kako promiču restorani brze hrane, milujući rub
ljubičaste kožne jakne, iako se tog tika pokušavala riješiti.
Adresa koju joj je gospodin Gleckman dao bila je točno na granici
Encina i Tarzane, što se činilo gotovo proročanski. Iskrcala se teturajući jer
joj je desna noga utrnula i bacila pogled na papir s adresom. 807-C-bulevar
Ventura. Pogledala je niz ulicu, vidjela samo benzinske postaje i prazne
terene pa primijetila znak za pokretne domove Shady Glen pola kvarta
niže.
Kamp-prikolice? Ozbiljno? Čita je bio filmska zvijezda. Okej, to je
bilo davno i bio je samo čimpanza, ali opet. Možda je potrošio ušteđevinu
na banane. Isbel se naglas nasmijala. Shvaćala je da se radi o ushitu koji je
posljedica iscrpljenosti i htjela se samo vratiti u studentski dom, zavući se
pod pokrivač i spavati cijeli tjedan. Ovo je bila užasna ideja. Što joj je
bilo?
 Krenula je prema znaku.
Kroz luk čija se žbuka ljuštila vidjela je redove i redove gotovo
identičnih aluminijem pokrivenih prikolica. Desetak metara desno nalazio
se ograđen otvoreni bazen. Preplanuo i mišićav tip u majici i kratkim
hlačama sipao je plave kristaliće u vodu, a kamion mu je bio parkiran
pored vrata bazena.
Podigao je pogled i kimnuo joj.
Isbel je krenula prema njemu i sklopila ruke oko usta. "Znate li kako
da dođem do broja 807?"
"Ono su ti petstotice", pokazao je lijevo. "Osamstotice su ti tri reda
prema tamo."
"Hvala." Okrenula se i zaškiljila prema velikim brojevima, koji kao
da su malo upadali, malo ispadali iz fokusa. Trepnula je, protrljala oči i
poželjela da je popila barem još jednu kavu prije nego što se ukrcala na
bus. Sad je bilo prekasno. Našla je 807-C i zakoračila na trijem prikolice sa
željeznim znakom na kojem je pisalo Gleckman. Pozvonila je i iznutra su
odjeknula zvonca, svirajući Hooray for Hollywood.
Vrata je otvorio niski muškarac sijedih brkova s iznimno
neuvjerljivim tamnosmeđim tupeom. Izgledao je kao loše izrezana
papirnata lutka. "Gospodin Gleckman?"
"Imam dovoljno Kula stražara", rekao je. "I kenjam jednom na tjedan
pa mi neće pomoći štogod prodajete." Počeo je zatvarati vrata.
"Ja sam Isbel Hartsoe. S UCLA-e. Pričali smo preko telefona o
intervjuu?" Bio je toliko nizak da ga je gledala u oči, a ona je bila svega
metar i pol u petama.
Skinuo je ruku s kvake. "O, da. Ma vidi ti to! Došli ste. Svaka čast",
rekao je i pružio joj ruku. "Zovite me Mort. Ja sam gospodin Gleckman
samo za stanodavca i poreznu." Otvorio je vrata malo šire. "Valjda vas
nisam prepoznao. Zvučali ste kao bjelkinja preko telefona."
Isbel je stala na pola puta preko praga. "Molim?"
"Hej, hej. Nemam ništa protiv crnaca. Crnci, Židovi, svi smo u istim
govnima, nije li tako? Netko mi je jednom rekao da preko telefona zvučim
kao Irac. Ja, pa Irac! Mora da je to bilo u doba kad sam pio."
"Ja sam Kubanoamerikanka, gospodine Gleckman."
"Mort, molim vas. S Floride ste?"
 "Michigan." Isbel je duboko udahnula. "Mogu li ući?"
"Naravno, naravno. Imate, ovaj, za platiti?"
Isbel je ignorirala glasić u glavi koji joj je govorio da ništa od ovoga
nije obećavajuće i izvukla presavijene novčanice iz džepa. Mort je
duhanom zamrljanim prstima pregledao koliko ih ima i kimnuo glavom
prije nego što ih je ubacio u trošni novčanik.
"To se ne čini baš profesionalno", rekla je Isbel dok ju je vodio kroz
hodnik, "naplaćivati za intervju."
Izgledao je vrlo iznenađeno. "Dušo, upravo je to profesionalno",
rekao je. "Ako novac ne prijeđe iz ruke u ruku, to je čisti amaterizam."
Otvorio je tanka vrata i pokazao joj da uđe. "A Čita je bio profić još prije
nego što si se ti rodila."
Isbel je zakoračila u opresivno prenatrpanu sobu od nekoliko metara
kvadratnih. Teški i tamni namještaj prekrivao je otrovnozeleni sag koji je
smrdio na dim, mokru pseću dlaku i nešto o čemu nije htjela ni razmišljati.
Zidovi su bili išarani dnevnim svjetlom koje je prodiralo kroz zavjese, a
prekrivale su ih uokvirene crno-bijele fotografije muškaraca u kaubojskim
šeširima. Saksofonisti u sakoima. Žene koje nose voće. Bilo je vrlo toplo.
"Dnevna soba bila je mamina", rekao je Mort prateći njen pogled.
"Super stvari." Lupio je po poleđini kičastog naslonjača. "Da vam dam
mjesta." Stolica, stolić, kauč - svaka horizontalna površina bila je
prekrivena platnima poprskanim bojom. Očistio je naslonjač, promatrao
ljubičasto-narančasto umrljan tapecirung pa ga prekrio preklopljenim
novinama. "Eto. Sjednite."
Isbel je primijetila poprskano slikarsko postolje. "Slikate?" pitala je
spuštajući se oprezno u naslonjač.
"Ma ne. To je sve Čitino."
"Molim?"
"Da, on vam je pravi Picasso. Ali jeftiniji. Samo stotka po slici. Dvije
za stopedeset. Znate Tonyja Curtisa? Kupio ih je pet. Možda vam mogu
srediti studentski popust."
"Mislim da nije -"
"Kasnije." Mort se okrenuo i zazviždao tri oštre note.
Niz zadihanih zvukova čuo se iza kliznih vrata na drugoj strani
prostorije, a onda se pojavio Čita.
 Isbelina su se usta otvorila u iznenađenju. Čimpanze na televiziji
izgledale su tako maleno i dražesno, a ovaj je stvor bio sijed, kožast i skoro
njene veličine. Čitino je lice bilo brkato i sijedo. Bio je odjeven poput
Morta - u bijelu košulju, tregere, smeđe hlače navučene do sredine prsa, a
imao je i ljubičastu, šeretski nakrivljenu beretku. Držao je paletu boja u
jednoj ruci, a u drugoj kist. Stao je, velikim smeđim očima promatrao Isbel
bez nekog zanimanja, kao da je stari pijanac u pariškom baru, pa opet
zahukao.
"Isbel, ovo je Čita", rekao je Mort. "Čita, ovo je Isbel."
Čimpanza je povukla usne sa zubi, velikih žutih zubi. Pokazao je
prema Mortu i glasnije zahukao.
"Da, znam. Vrijeme je za koktel. Polako. Imamo društvo." Mort se
okrenuo prema Isbel. "Ispričajte me na trenutak." Prišao je stoliću sa strane
i natočio nisku čašu nečega što je izgledalo kao viski.
Isbel je zurila.
"O, bez brige", rekao je Mort. "Nije to za mene. Ja sam čist već
godinama. Ali momak voli Jim Beama još od starih dana i ako ne dobije
svoju popodnevnu čašicu... Recimo samo da postane ružno." Spustio je
čašu pored Čitina slikarskoga postolja, izvukao cigaru iz džepa te ju
teatralno zapalio.
"Nadam se da je to za vas", rekla je Isbel, iako joj se povraćalo od
same pomisli na dim u vrelom zadahu prostorije.
"Što da vam kažem, glumci nisu baš poznati po čistom životu." Mort
je pružio cigaru čimpanzi, koja je prebacila kist u desno stopalo, potegnula
dugi dim i prdnula.
"I tebi dobar dan", rekao je Mort. Oboje su se nasmijali od srca, Mort
se držao za trbuh, a Čita zavijao i mahao rukama. Zelenom je bojom
poprskao sjenilo lampe. Mort je mahao i složio facu. "Naviknete se.
Većinom je vegetarijanac. A i star je, što da vam kažem. Nemojte zapisati
taj dio."
Isbel je pogledala svoj notes i olovku, nesvjesna da ih je izvukla iz
torbe. "Okej." Okrenula je na praznu stranicu i pročistila grlo, bacila se na
posao. "Dakle, gospodine Gleckman. Kako ste -"
U drugoj prostoriji zazvonio je telefon. Čita se dvaput okrenuo i sjeo
u stolac koji se okreće, prekrižio preduge ruke preko prsiju.
 "Da, znam. Moj red", rekao je Mort i pošao prema vratima. Pogledao
je prema Isbel. "Zapamtite što ste htjeli pitati."
Pola Mortovih kaki hlača virilo je na vratima dok je vikao u
slušalicu: "Hermie! Gade jedan! Imaš muda zvati me. Jebi me il' me plati.
Što? Ne. Jesam li vidio ček? Je li artritis? Ne možeš više držati olovku?
Samo tren."
Glava prekrivena neuvjerljivim tupeom izvirila je kroz vrata.
"Oprosti, dušo, ali imam posla. Samo par minuta."
"Čekajte. A moj intervju?" pitala je Isbel, uzbunjena i uvrijeđena.
Mort je slegnuo ramenima. "Čitu ste htjeli vidjeti, niste li? Pa pričajte
s njim. Bez brige. Voli društvo. Samo nemojte galamiti." Nestao je iza
vrata. "Hermie? Da, vratio sam se. Koliko? Spuštam ti slušalicu. A, okej. E
to je broj za odrasle. Ovaj drek od maloprije, ja sam ti kao pas. Ne čujem
tako niske cifre. Ispod mog su praga, jebemu. No, reci vijest!" Mort je
zatvorio vrata.
Isbel je čula kako se zatvara labava plastična kvaka. Zvučalo je kao
da bog zatvara Tupperware oko ove kaotične, smrdljive sobe i izolira ju od
ostatka svijeta, ostavljajući nju samu s Čitom.
Čita je bacio pogled preko ruba čaše, kao da ju izaziva da napravi
prvi potez. Isbel je pomislila na sva pitanja koja je pripremila, sav taj
posao. Utonula je u naslonjač uzdahnuvši na rubu plača. Ako gospodin
Gleckman ne završi razgovor za dvije minute, tražit će ga - ne, zahtijevat
će - da joj vrati novac i otići će. Ovo više nije bilo ni smiješno.
Promatrala je kako Čita puši pa odlaže cigaru u pepeljaru i prebacuje
kist natrag iz stopala u ruku. Napisala je Ruka? Šapa? u bilježnicu i osjetila
nadolazeću glavobolju. Plavom bojom premazao je platno, skinuo nešto s
obraza, zurio u to pa stavio u usta.
"Ma super", rekla je. "Krpelji s filmske zvijezde. Što je sljedeće?"
Zaklopila je oči kako bi suzbila bol u sljepoočnicama i utonula u meki
naslonjač. "Kakav intervju."
"Niste još ništa pitali."
Hrapavi je glas zvučao udaljeno i prigušeno, ali činilo se da dopire
od postolja.
"Možete, recimo, pitati", nastavio je glas, "o mojim iskustvima sa
šoubiznisom. Jer Mort nema pojma. Nije bio tamo, nije bio dio magije. Ja
jesam, iako to nikad ne bi rekli po plakatima. Čovjek iz džungle, ženska,
dijete. Gdje je najbolji prijatelj? Nemam poštovanja za te ljude iz
Hollywooda. Dan za danom gledao sam te preplaćene glumce kako
glumataju heroje, a tko je uvijek bio stvarni heroj, tko bi istjerao uljeze,
prozreo njihove muljaže, suprotstavio se njihovoj pohlepi? Čita. A nikad
mi ni riječ dijaloga nisu napisali. Kada bi me i platili, bilo je to kao da sam
statist, neki lokalni tutlek kojega su unajmili da na jedan dan bude
domorodac. A ja sam bio iz Afrike! Evo koliko sam dobar glumac bio.
Upozorio bih prijatelje bez da koristim riječi, glumatajući, derući se i
mašući rukama kao da sam stvor iz džungle i močvare. I spasio sam ih.
Spasio sam Tarzana, Jane, Dečka, sve njih. Ali najvažnije od svega, mala -
spasio sam film. Ja sam onaj koji je izazivao smijeh. Ja sam onaj kojega su
dolazili vidjeti. I što se desilo? Weissmuller dobije dvije tisuće na tjedan, a
ja dobijem banane i češkanje po glavi kao da sam blesava zvjerka. A kad
kamere nisu snimale? Čitali ste tabloide. Ljudi su oni koji se ponašaju kao
životinje. Da, bila su to druga vremena. Je li se išta promijenilo? Na vama
je da procijenite. Nikada neću dobiti sve što mi duguju, ali barem mi
možete pomoći da objavim istinu. Želim svoje naslijeđe. Želim da svi u
Hollywoodu - u čitavome svijetu - zapamte ovo: stajao sam rame uz rame s
najboljima. Čita je bio zvijezda."
Mort je otvorio klizna vrata. "Oprosti, dušo. Trajalo je duže nego što
sam mislio."
Isbel je otvorila oči i ogledala se. Je li zaspala? Trebalo je proći dosta
vremena. No, žute trake prašnjavog popodnevnog svjetla nisu dosezale
ništa dalje po labavim zidovima nego kad je došla.
"Ma vidi ti to!" rekao je Mort. "Naslikao vas je. Nije li super?"
Na platnu je bio niz narančastih spirala na tamnoplavoj pozadini, kao
trag auta na nebu.
Čita je pogledao Isbel, podigao obrvu i tiho zahukao.
"Ponekad mi se čini kao da može pričati, zar ne?" Mort se nasmiješio
i sjeo na kauč. "Okej, sad. Što želite znati?"
Isbel je spustila pogled na otvorenu stranicu notesa, potpuno
ispunjenu črčkarijama. Zurila je u riječi stajao sam rame uz rame s
najboljima.
"Dušo, jesi li dobro? Izgledaš, oprosti što to govorim, kao limeta na
dnu Mai Taija." Zurio je u nju. "Nisi na nečemu, je li tako?"
 "Ne." Isbel je zavrtjela glavom, koja je bubnjala od boli pri pokretu.
"Ali zaista mi nije dobro. Mislim da bi bilo bolje da - odgodimo."
"Može, može. Bilo kada. Čita i ja smo ti uvijek tu. Osim četvrtkom.
Tada kartam."
"Neki drugi put onda." Isbel je ustala, održavši ravnotežu uz pomoć
naslona za ruke i zakoračila prema vratima. Sjetila se novca. "Ovaj,
gospodine Gleckman, a novac?" Ispružila je ruku.
"Nazovimo to predujmom."
"Mislim da ne."
Muškarac i čimpanza su je promatrali. Mort je uzdahnuo i posegnuo
za novčanikom. "Jeste li sigurni? Možda sljedeći put bude skuplje."
"Riskirat ću." Isbel je vratila novčanice u džep.
Hodajući među aluminijskim panelima, Isbel se osjećala kao da je na
rubu histerije. Nije samo halucinirala čimpanzin monolog, već je i vodila
bilješke. Drhteći je zagurala notes duboko u ruksak. Pročitat će sutra,
nakon što se naspava. Dobro naspava. A onda će ga vjerojatno spaliti.
Uspjela se nasmiješiti i kimnuti ženi u trifrtaljkama koja ju je u
prolazu čudno pogledala. Je li i pričala na glas? Isbel je zagrizla usnu i
oprezno nastavila dalje, korak po korak, držeći ramena uspravno kao da je
na izboru za miss, kao da će moći izdržati do autobusa. No, kada je došla
do bazena primijetila je plavo-bijelu, plastičnu ležaljku, koja je izgledala
vrlo udobno. Nekoliko joj se minuta odmora učinilo kao odlična ideja.
Autobusno stajalište bilo je samo kvart dalje.
Crijeva čistača bazena bila su uredno posložena u spirale, a on je bio
u vodi i plivao dugim, lakim potezima. Izgledao je kao riba, kao tamna
mrlja koja jurca pod površinom, izranjajući po zrak samo jednom svake
dvije dužine. Isbel se srušila na ležaljku kao da su joj se kosti pretvorile u
žele.
Nekoliko minuta kasnije osjetila je svježinu, kao da je netko
zablokirao sunce.
"Jeste li dobro?" pitao je čistač. Malo je zatezao po južnjački.
"Malo sam umorna", odvratila je sneno. "Osim toga sam okej. A vi?"
"Super sam." Čula je korake, zveket aluminija po betonu. Muškarac
je pročistio grlo. "Gospođo? Jeste li sigurni da ste dobro?"
 Gospođo? Uz veliki napor Isbel je otvorila oči. Ajme, bio je
predivan. Bakrena kože boje kakaa, glatko, mišićavo, vitko tijelo u plavim
Speedo gaćicama. Pogledala je prema tlu da prestane zuriti i spustila
stopala na beton. "Oprostite. Dobro sam. Samo nisam spavala par noći, to
je sve."
"Ah." Navukao je hlače i podigao štap za čišćenje bazena. Rastavio
ga je na tri dijela, polegao ga pored kante klora. "Idete u školu?"
"UCLA."
"Encino je daleko. Što vas dovodi u Shady Glen?"
"Intervjuirala sam filmsku zvijezdu." Pomislila je na svoj notes
ispunjen mudrim mislima Tarzanova majmunskog pomoćnika.
Ogledao se oko sebe. "Netko slavan živi ovdje?"
"Mislila sam da živi, ali nije baš ispalo kako sam očekivala."
Zavrtjela je glavom - koja ju je prestala boljeti čim je izašla na svjež zrak -
i promijenila temu. "Vraški ste dobar plivač."
"Hvala." Zaposlio se zavrtanjem poklopca na kantu klora.
"Natječete se?"
"Ne baš. Nakon srednje nadao sam se profesionalnom bavljenju
plivanjem - kaskaderstvu. Zato sam se doselio ovamo." Potegnuo je
majicu.
"Što se dogodilo?"
"Ispalo je da ovih dana nema previše filmova s plivanjem, a čak i da
ih ima, nema puno crnaca u njima, znate? Pa sam se zaposlio kao čuvar
plaže, počeo učiti o opremi za održavanje bazena, filtrima i sličnom. Sve
mi je to bilo novo. Doma na Floridi, samo bih plivao u rijeci ili kod izvora
ili u barama."
Isbel se nasmijala. "Morali ste biti mali ako ste mogli plivati u bari."
"Ne u takvoj bari. Onoj u utonulom dijelu tla. Prirodna formacija.
Ima ih hrpa kod mene doma. Možda ste čuli za Wakulla Springs. Snimili
su par filmova tamo."
"Zaista? Koje?" Isbel se uspravila.
"Stvorenje iz Crne lagune", pogledao ju je kao da se nada nekoj
reakciji pa slegnuo ramenima. "I par Tarzana prije mog rođenja."
"Weissmullerovih Tarzana?"
 "Da. Trebate pričati s mojom tetom Vergie, kad ta krene o
vragolijama koje je izvodio... Hrpa priča."
"Sjećate li se koje?"
"Ponešto."
"Mogu li intervjuirati vas?" odjednom više nije bila umorna.
Nasmiješio se. "Ne znam imam li što vrijedno za reći, ali može."
Pogledala je opremu pod njegovim stopalima. "Dajte da ovo vratim u
kamion pa ću vas odvesti kući." Podigao je kantu s natpisom BAZENI
WAKULLA JOEA. "Ured je u Santa Monici, tako da mi je skoro usput."
Pogledala ga je i zavrtjela glavom. "Hvala, ali -"
"Ali potpuni sam stranac?" Nasmiješio se. "Ne bojte se, nisam ubio
Sharon Tate ili tako nešto. I nisam samo čistač bazena. Vlasnik sam tvrtke.
Uzorni građanin. Imam pet ekipa koje rade diljem L. A.-a. Obično sam u
uredu, ali Carl je ovaj tjedan na dužnosti u Nacionalnoj gardi." Zavrtio je
glavom. "Bog zna kamo će ga guverner Regan poslati. Evo." Prekopao je
kutiju s alatom i pružio joj lopaticu opaka izgleda i tanke oštrice.
"Čemu to?"
"Ja s tim vadim mahovinu iz pukotina u bazenu, ali vi imate potpuno
pravo probosti me k'o žabu ako se osjetite ugroženo u bilo kojem trenutku
do Westwooda. Može?"
"Ah, valjda." Isbel još uvijek nije bila sigurna, ali mamio ju je
materijal za rad - nikad objavljene priče o Tarzanu! Nije mogla odoljeti.
"Super." Nasmiješila se.
"Onda dajte da se predstavim kako spada. Ja sam Levi Williams."
"Isbel Hartsoe." Podigla je alatku i nasmiješila se. "Riskirate. Što ako
sam ja ubojica?"
"Pa", rekao je Levi, "onda jednostavno nemam sreće. Moja mama
ima običaj reći da u svijetu ima raznih vrsta sreće. Dala mi je svoj sretni
novčić da mi čuva kombi pa mislim da će biti okej." Podigao je namotaj
cijevi.
"Vjerujete u sve što vam mama kaže?"
Zahihotao se. "Ni blizu, ali odgojila me da poštujem tradicije u koje
starci vjeruju."
"Vaša mama zvuči kao moja abuela. Moja baka. Ona je s Kube. Puna
praznovjerja." Isbel je podigla naprtnjaču. "Mislim da su većinom
izmišljotine, ali ovih dana..." Glas joj je zamro dok je razmišljala o notesu.
"Kužim", nasmijao se Levi. "Odgojen sam na Floridi, proveo sam
toliko vremena u rijeci i u šumi i u močvari - kvragu, mogu povjerovati u
bilo što."

4. Tajanstvene vode
Polako veslajući rijekom Wakulla doktorica Anna Williams osjećala
se kao doma. Odrasla je u južnoj Kaliforniji, ali obitelj je svake druge
godine provodila Božić s bakom Mayolom na Floridi. Iako je obožavala
obje bake, uvijek je osjećala da ovdje pripada. Saginaw nije bio ni blizu
prirodnih čuda izvora.
Bilo je vrelo i vlažno kolovosko popodne. Nepomično je sjedila na
pramcu dugog čamca držeći u jednoj ruci hvatački štap, a u drugoj kuku.
Veslo je ležalo preko druge klupice i cijedilo se po ravnom dnu. Lijena je
struja vukla čamac naprijed tiho i lagano.
Promatrala je raslinje i zadržala dah. Nevolja. Moguća nevolja,
podsjetila se. Zmija se sklupčala pored grmića. Moguće je da je autohtona.
S ove udaljenosti nije mogla razabrati uzorak, kroz vlati trave vidjela je
samo smeđe krljušti. Stoga je, umjesto da zaobiđe otočić kao sto puta
dosad, zašla čamcem među raslinje, koje je zašuštalo po aluminijskom
trupu dok je pramac udarao u obalu.
Zmija se nije pomaknula sve dok ju Anna nije gurnula štapom. Zatim
se protegnula kao ruka snagatora i bacila nalijevo. No, Anna je bila brža.
Stegnula je omču štapa oko zmijine glave, čvrsto se ukopala stopalima o
pod čamca i podigla migoljavo stvorenje u zrak.
Skoro metar i dvadeset, procijenila je, i neobično debela. Možda
trudna ženka. Podigla ju je još par centimetara i vidjela da je uzorak
krljušti jasan poput šahovske ploče. Samo smeđa vodenzmija. Studenti bi
umrli od smijeha da su je vidjeli. Profesorica Williams zamijenila je običnu
vodenzmiju za burmanskog pitona.
Pustila je zlovoljnog reptila i uzdahnula s olakšanjem. Iako bi bilo
uzbudljivo biti biolog koji je uhvatio prvog lokalnog pitona - više od petsto
kilometara od Evergladesa, gdje se znalo da obitavaju - taj bi ulov, doduše,
bio vrlo loša vijest za ovaj okoliš.
Anna je zamahnula štapom kroz vodu kako bi s njega skinula krljušti
i ogledala se okolišem koji se nije puno promijenio u proteklih tisuću
godina. Sada je tu bio državni park zaštićen od gradnje, a iza hotela i
izvora nije bilo gotovo nikakvih znakova ljudskog obitavanja. Ali znala je
da se civilizacija približava. Zato je i bila tu. Provela je akademsku godinu
dokumentirajući promjene i nadala se da će pronaći način za vraćanje
vremena unatrag.
Ronioci su istraživali špilje ispod izvora i otkrili više od dvadeset
kilometara razgranatih kanala pod pločnicima i livadama, sve do
nacionalne šume Apalachicola. Akvifer je zagadila otpadna voda iz
Tallahasseja i gnojivo s farmi. Kristalno bistra voda pretvorena je u smeđu
tekućinu. Zaista se polako pretvaralo u crnu lagunu.
Bila je jednako zabrinuta za stvorenja koja su napala njezino dječje
igralište. Florida je bila dom više autohtonih vrsta nego bilo koje drugo
mjesto na svijetu, obećana zemlja za odbjegle. Bilo je tu korova hydrilla,
koji je prekrivao površinu, a koristio se izvorno kao ukras za akvarije;
pitona, boa i anakondi donesenih iz Južne Amerike i oslobođenih iz
zabavnih parkova i malih zooloških vrtova; pasanaca oslobođenih iz
majmunskih džungli te bezbroj bivših kućnih ljubimaca koje su turisti
1920-ih ostavljali za sobom.
Ovo je i dalje bilo najljepše mjesto koje je Anna ikada vidjela.
Zgrabila je šaku bobica - koje su bile prirodni odbijač komaraca -
zdrobila ih i ljubičastim sokom premazala podlaktice, vrat i lice.
Odgurnula se od otočića i maramom obrisala znoj s čela. Istraživat će još
sat vremena pa se nakon cijelog dana veslanja i sjedenja vratiti do izvora
na plivanje. Bila je odličan plivač i imala pregršt trofeja s fakulteta, ali nije
bila ni do koljena svome ocu. Levi Williams kao da je bio rođen u vodi.
Čak i sa sedamdeset godina mogao je držati dah minutu duže od nje.
Podigla je veslo i provela čamac kroz nježni zavoj na kojem joj je
tata pokazivao Starog Joea kako spava - prije nego što je krivolovac od
golemog čuvara obale napravio relikviju u staklenom izlogu u predvorju
hotela - pa krenula pramcem u trio mangrova. Izvukla je znojne ruke iz
rukavica, mahala zrakom dok se nisu osušile pa izvadila tablet iz torbe.
Otvorila je aplikaciju baze podataka i dodala vodenzmiju na popis dnevnog
ulova aligatora, kornjača, pelikana, anhingi, čaplji i ibisa. Bilo joj je drago
da je od Komisije dobila stažista da broji ribe.
Anna je bila sretna kada su ju pozvali da se pridruži projektu
istraživanja Wakulle. Dobila je izliku da provede još jedno ljeto u bakinoj
kućici u Shadevilleu. S 86 godina baka je bila žilava ženica koja bi sjedila
na trijemu od jutra do mraka, pila limunadu i čekala da dođe bibliomobil.
Rekla je da ne treba paziti na nju, ali Anni je bilo jasno da joj je drago
imati društvo.
A projekt joj je pružio i priliku da produbi vlastite ambicije.
Službeno je brojala životinje čije je stanište bilo unutar pet kilometara
Wakulle, između izvora i žičane ograde koja je označavala granicu
državnog parka. Neslužbeno se nadala da će vidjeti neka stvorenja koja ne
postoje, barem ne više - crnu panteru, karolinšku papigu ili bjelokljunog
djetlića. Možda čak i Smrdljivog Majmuna.
Zdrav joj je razum, uz profesionalno dostojanstvo, nalagao da svoje
kriptozoološke sklonosti zadrži za sebe. No, Anna je odgojena na
kombinaciji priča i ponoćnih filmova o čudovištima, koji su tako
razgaljivali njezina oca. Vodio je nju i braću na izlete u La Brea jame
katrana, kupovao im maske Bena Coopera za Noć vještica i uspavljivao ih
pričama o močvarnim spodobama iz vlastitoga djetinjstva. Svaki put kada
bi posjetili bakicu, Anna bi ležala budna i slušala kako čempresi grebu po
limenom krovu, uvjerena da Smrdljivi Majmun pokušava otvoriti kuću kao
konzervu. Jedan dio nje bio je prestravljen, a drugi je uvijek uzbuđivala
pomisao na to da bi neke od tih priča mogle biti istinite. Voljela je otkrića
poput coelacantha i javanskog slona i nadala se da će jednog dana ona
dodati nešto toj listi. Nije mit. Nije izumrlo. Evo dokaza.
Mahnula je prema roju nevidljivih mušica, vratila pažnju na zadatak
za koji je plaćena. Izbrojala je pet kornjača, osam galebova, velikog
aligatora i -
Blup!
Nešto je pljusnulo s njezine desne strane. Pogledala je u vedro nebo.
Ništa nije moglo pasti s grana, nalazila se usred rijeke.
Ker-čunk!
To je bilo puno bliže, toliko da joj je smočilo desnu ruku. Da je neko
ljudsko biće bacilo pogled na Annu iz gustiša vidjelo bi kako iz njezinoga
odraslog lica zuri prestrašeno dijete. No, stvor koji ju je promatrao iz
grmlja nije bio ljudsko biće, makar je imao inteligentne oči, dugo ružičasto
lice i sivosmeđu bradu. Nacerio se, zubato.
Annin je puls usporio kada je prepoznala rezusa - majmuna, koji je
nakrivio mršavu ruku prema njoj i bacio još jedan kamen. Ovaj je pao u
vodu podalje od čamca. Anna se nasmijala kada je majmun zakreštao i
potaknuo podrugljivi zbor. Bilo je tamo još majmuna - jako puno - ali
manje hrabrih, nagovarali su vođu da nastavi.
Majmuni su također ovdje bili uljezi, ali Anni je bilo teže mrziti ih
kao pitone. Simpatičniji su, više nalik ljudima. Urbane legende tvrdile su
da su to potomci holivudskih majmuna pušteni u divljinu nakon snimanja
Tarzana. Anna je bila skeptična. Gledala je sve te filmove o džungli - oba
su roditelja imala setove Weissmullerovih filmova na DVD-u - i primijetila
je kapucinere i majmune pauke, ali ne i rezus, makaki majmune. Iako to
nije značilo da je nemoguće da su tako došli ovdje. Možda su im preci
završili na podu u montaži. Sve što je Anna znala bilo je da nisu autohtoni
na Floridi, dakle netko ih je nekada davno morao pustiti na slobodu.
Glavni je majmun opet zakreštao. Anna se nasmiješila i izvadila
telefon, zumirala da mu se vidi lice i slikala ga. Nije bilo signala, ali kada
se vrati u hotel poslat će mami sliku s porukom: "Imaš li koje pitanje za
ovoga?" - kao referencu na priču o svom prvom susretu koju su roditelji
često pričali. Onda se prebacila iz uloge kćeri u ulogu biologinje i dodala
tri majmuna u bazu podataka, koristeći asterisk jer je čula još barem
desetak majmuna koje nije uspjela vidjeti.
Stigla je skoro do žičane ograde prekrivene mahovinom, koja je
označavala nizvodnu granicu državnog parka Edward Ball Wakulla
Springs. Iza toga ležao je shadetownski most i prvi znaci dvadeset i prvog
stoljeća - niz poddivizija s imenima poput Limpkin Court, Turkey Trail ili
Razorback Road, nazvanih po onome što je ubijeno ili otjerano kako bi bile
izgrađene.
Ograda je bila rub raja. Bilo je vrijeme vratiti se i završiti radni dan.
Vidjeti majmune i razmišljati o tome odakle su - i odakle je ona - nije
joj dalo mira. Nešto je morala učiniti, nešto što nije učinila otkad je bila
klinka.
Može li se zvuk smatrati uljezom? Postojalo je zvučno zagađenje,
naravno. Ali što ako se u okoliš uvede umjetno stvoreni zvuk, neočekivano
se proširi i izbaci domaće zvukove? Sigurno je floridska dječurlija prije
1930-ih imala vlastite zvukove za privlačenje pažnje dok su se njihali na
lijanama i bacali u rupe za plivanje.
Anna je položila veslo. Duboko je udahnula. Stisnula je šake, podigla
ih i udarila se po prsima kao po bubnju. Razjapila je usta i počela se derati
- jodlati u stvari, bio je to više austrijski nego afrički zvuk, više holivudski
nego floridski, lažnjak koji je s vremenom postao stvaran.
''Aaaaaaa-iiiiiiiiii-aaaaaaaaaaaa-iiiiiiiii-aaaaaa-iiiiiiiii-
aaaaaaaaaaaa!"
Njezin dugi krik probio je tišinu džungle.
Prenio se preko vode i životinje su uzvratile.
Dvije anhinge su izletjele iz skrovišta i zalepetale krilima.
Obitelj rezusa ćeretala je, zavijala i udarala po vlastitim prsima.
Guaraua je vrisnula.
Višemetarski aligator kliznuo je u rijeku i lijeno zaplivao dalje od
buke.
Anna je opet zaurlala. Kraljica džungle, iskonska i neustrašiva.
Nešto što je mirisalo na kiseli kupus u granju je povuklo svoje članke
naprijed i zarikalo: "Vump, vump."
Pasanac veličine Volkswagenove Bube zatresao je krljuštavom
glavom i zateturao kroz grmlje.
Ispod površine rijeke stvorenje je posegnulo prema Anninu čamcu.
Ruka s plivaćim kožicama i kandžama približila se metalnom trupu.
Zatim se predomislilo i otplivalo dalje, natrag u dubinu u kojoj je
obitavalo. Daleko od svjetlosti.
Još jedan zanemareni klasik. R. A. Lafferty u zadnje vrijeme doživljava
malu renesansu. Ponovo se objavljuju neka njegova djela, a kako se 2014.
obilježava stogodišnjica rođenja. Izdvojili smo jednu od njegovih
poznatijih (tipičnih) priča. Eksperimentalan u naraciji, pripovijedanju i
jeziku, Lafferty nije jednostavan, ali ako vam kažemo da ga Neil Gaiman
smatra jednim od svojih uzora, onda je to dobra preporuka za čitanje.

R. A. LAFFERTY

I tako osujetismo Karla Velikog

Thus We Frustrate Charlemagne (1967)

preveo: Igor Rendić

"Bili smo na višima", rekao je član Instituta Gregorij Smirnov, "ali

nikad nismo stajali na rubu većeg od ovoga, niti smo ikad ijednoga
promatrali s toliko zebnje. No, ako su Epiktistovi proračuni točni, upalit
će."
"Hoće, ljudi, upalit će", rekao je Epikt.
To je bio Epiktist, ktistečki stroj? Teško je bilo povjerovati. Većina
Epikta bila je pet katova ispod njih, ali provukao je svoj produžetak sve do
ovog salona na vrhu. Samo je kabel bio potreban, ne širi od metra, a na
njegovu kraju funkcionalni set za glavu.
A kakvu je glavu odabrao! Glavu morske zmije, zmajsku glavu,
metar i pol dugu i kopiranu sa starih alegorijskih kola. Epikt si je dao i
neku vrstu ljudskog govora, spoj ritmičkog izražaja drevnih irskih,
židovskih i nizozemskih komičara. Epikt je bio komičar do zadnjeg para
DNK releja - kada bi položio na stol svoju golemu, buljooku glavu s
krijestom i zapalio najveću kubanku ikada.
 No, u vezi s ovim projektom bio je ozbiljan.
"Imamo savršene uvjete za test", rekao je stroj Epikt kao da ih poziva
na red. "Postavili smo osnovni tekst i pažljivo vodimo računa o stanju
svijeta. Ako se svijet promijeni, onda bi se i tekst trebao promijeniti pred
našim očima. Za testnog smo pilota odabrali ovaj dio grada srednje
veličine, koji odavde možete vidjeti bez problema. Ako se svijet u prošlo-
sadašnjem kontinuitetu promijeni zbog našeg petljanja, onda će se i lice
grada istog trena promijeniti."
"Okupili smo ovdje najbolje umove i prosuditelje na svijetu - tu je
osam ljudi i ja, stroj Ktistec. Zapamtite da nas je devet. Moglo bi biti
važno."
Tih devet najboljih umova bili su: Epiktist, transcendentalni stroj koji
je stavljao "K" u Ktistec; Gregorij Smirnov, upravitelj Instituta i duša od
čovjeka; Valerija Mok, strastvena znanstvenica; njezin zasjenjeni i previše
inteligentan suprug Charles Cogsworth; neduhoviti i nepogrešivi Glasser;
Aloysius Shiplap, neporecivi genij; Willy McGilly, čovjek neobičnih
dijelova (treći prst njegove lijeve ruke imao je oko, a pokupio ga je na
jednom od planeta oko Kapteynove zvijezde) i bez lažne skromnosti;
Audifax O'Hanlon i Diogenes Pontifex. Zadnja dvojica nisu bili članovi
Instituta (zbog Pravila o minimalnoj pristojnosti), ali kada se okupljaju
najbolji umovi svijeta, ne možete ih isključiti.
"Petljat ćemo s malim detaljem prošlosti i pratiti njegovu
učinkovitost", rekao je Gregorij. "To nikad nismo otvoreno radili. Idemo u
eru koju nazivaju Tračkom svjetla u golemoj tami, u doba Karla Velikog.
Razmotrit ćemo zašto je to svjetlo zamrlo, a nije zapalilo druga svjetla.
Svijet je izgubio četiristo godina time što je taj plamen zgasnuo, a triješće
je bilo spremno za njega. Idemo natrag do te lažne zore Europe, vidjeti
gdje je zapelo. Godina je 778., područje - Španjolska. Karlo Veliki stupio
je u savez s Marsiliesom, arapskim kraljem Zaragoze, a protiv Kalifa Abd
ar-Ramena iz Kordobe. Karlo Veliki zauzeo je gradove kao što su
Pamplona, Huesca i Gerona i očistio je put do Marsiliesa u Zaragozi. Kalif
je prihvatio stanje stvari. Zaragoza bi trebala biti nezavisna, grad otvoren
muslimanima i kršćanima. Sjeverne močvare na granici s Francuskom
trebale bi postati dostupne kršćanima i trebao bi nastupiti mir za sve.
"Ovaj Marsilies jako je dugo tretirao zaragoške kršćane kao sebi
jednake i sad će nastati otvorena cesta od islamskog do franačkog carstva.
Marsilies je Karlu Velikom dao trideset i tri učenjaka (muslimana, Židova i
kršćana) i nešto španjolskih mula kako bi zaključio pogodbu. A moglo je
doći i do miješanja kultura.
"Ali cesta je zatvorena kod Roncevallesa, kada je začeljnu stražu
Karla Velikog netko napao i uništio dok se vraćala u Francusku. Napadači
su bili većinom Baskijci, ne muslimani, a Karlo Veliki je blokirao prolaz
kroz Pirineje i zakleo se da neće dopustiti ni ptici da preleti granicu. Tu je
cestu održao zatvorenom, a isto su učinili i njegov sin i unuk. No, kada je
izolirao muslimanski svijet, izolirao je i vlastitu kulturu.
"U kasnijim je godinama pokušao oživjeti civilizaciju uz pomoć
skupine irskih učenjaka, grčkih zgubidana i rimskih prepisivača koji su se
djelomično sjećali starog Rima. To nije bilo dovoljno za oživljavanje
civilizacije, ali Karlu Velikom je ipak skoro uspjelo. Da su vrata prema
islamu ostala otvorena, došli bi do prave obnove učenja tada, a ne četiristo
godina kasnije. Mi ćemo se pobrinuti da se zasjeda kod Roncevallesa ne
dogodi i da vrata između civilizacija ostanu otvorena. Pa ćemo vidjeti što
će biti s nama."
"Upadamo kao provalnici", rekao je Epikt. "Tko je provalnik?"
zahtijevao je Glasser. "Ja sam", rekao je Epikt. "Svi smo. To je iz jedne
stare pjesme. Zaboravio sam tko je autor, ali ako vas zanima zapisano mi je
u glavnoj memoriji na donjem katu."
"Postavili smo osnovni Hilarijev tekst", nastavio je Gregorij.
"Pažljivo smo napravili bilješke i moramo zapamtiti kakav je sad. To bi
vrlo brzo moglo pokazati kakav je bio. Vjerujem da će se riječi mijenjati na
ovoj stranici kako ih budemo gledali. Čim obavimo što smo nakanili."
Obilježeni tekst bio je:
Izdajica Gano igrao je složenu igru i pomoću novca kordobskog
kalifa unajmio baskijske kršćane (odjevene kao zaragoške muzarabe) za
napad na začeljnu stražu franačke vojske. Kako biše to izvelo bilo je nužno
da Gano bude u kontaktu s Baskijcima te istovremeno uspori franačku
stražu. Gano je pak Francima bio i vodič i izviđač. Zasjeda je izvršena.
Karlo Veliki izgubio je svoje španjolske mule. I zaključao vrata prema
muslimanskom svijetu. To je bio Hilarijev tekst.
"Kada mi, recimo, pritisnemo gumb (kimnite Epiktistu), ovo će se
promijeniti", rekao je Gregorij. "Epikt će pomoću složene naprave koju je
načinio poslati Avatara (dijelom mehaničkog, a dijelom duha) i nešto će
zadesiti izdajicu Gana tijekom sutona na cesti za Roncevalles."
"Nadam se da Avatar nije skup", rekao je Willy McGilly. "Kada sam
bio klinac bilo nam je dosta imati strelicu od glatke brezovine."
"Nije vrijeme za šale", usprotivio se Glasser. "Koga si ti, Willy,
ikada ubio na vrijeme kad si bio klinac?"
"Puno njih. Mančuskog kralja Wua, papu Adrijana Šestog, tvog
predsjednika Hardyja, auvernškog kralja Marcela, filozofa Gabriela
Toeplitza. Dobro je što smo ih maknuli. Loši svatovi, svi do jednog."
"Nikad nisam čuo ni za koga od njih, Willy", inzistirao je Glasser.
"Naravno da nisi. Ubili smo ih kad su bili djeca."
"Dosta budalaština, Willy", prekinuo ih je Gregorij.
"Willy se ne šali", rekao je stroj Epikt. "Otkud mislite da sam dobio
ideju?"
"Pogledajte svijet", rekao je Aloysius meko. "Gledamo naš vlastiti
mali grad s pola tuceta tornjeva od cigle pastelnih boja. Promatrat ćemo
kako raste i kako se smanjuje. Mijenjat će se kako se svijet bude mijenjao."
"U gradu su dvije predstave koje nisam gledala", rekla je Valerija.
"Nemojte da nestanu! Naposljetku, u čitavom se gradu održavaju samo tri."
"Lijepu umjetnost promatramo na isti način kao i osnovni tekst",
rekao je Audifax O'Hanlon. "Recite što hoćete, ali umjetnost nikad nije bila
u gorem stanju. Postoje samo tri slikarske škole i sve tri su užasne.
Skulpture su hrpe zahrđalog metala ili opscene igračke. Jedina popularna
umjetnost, grafiti, postala je nemaštovita, stilizirana i ružna.
"Jedini mislioci koje vrijedi spomenuti su Teilhard de Chardin i
mrtvorođeni Sartre, Zielinski, Aichinger. No, ako ćete se smijati onda
nema smisla nastaviti."
"Svi smo mi stručnjaci za nešto", rekao je Cogsworth. "Većina nas je
stručnjaka za sve. Znamo kakav je svijet. Učinimo što kanimo i
pogledajmo kakav je postao."
"Epikt, pritisni gumb!" naredio je Gregorij Smirnov.
Iz svojih je dubina ktistečki stroj Epiktist poslao Avatara, dijelom
mehaničkog, a dijelom duha. Tijekom sutona na cesti od Pamplone do
Roncevallesa, četrnaestog kolovoza 78. izdajica Gano odvučen je s ceste i
obješen o stablo rogača, jedino takvo u gaju hrasta i bukve. I nakon toga
sve se promijenilo.
"Epikte, je li upalilo? Je li gotovo?" zahtijevao je Louis Lobachevski.
"Ne vidim da se išta promijenilo."
"Avatar se vratio i javlja da je obavio misiju", rekao je Epikt. "Ni ja
ne vidim nikakve promjene." Pogledajmo dokaze", rekao je Gregorij. Njih
se trinaest, deset ljudi i ktistečki, kerzmoeidički i projastematički stroj,
okrenulo prema dokazima i ostali su razočarani.
"Nijedna se riječ Hilarijeva teksta nije promijenila", gunđao je
Gregorij i zaista, osnovni je tekst i dalje bio isti: Kralj Marsilies od
Zaragoze igrao je složenu igru i uzeo novac od kordobskog kalifa kako bi
nagovorio Karla Velikog da odustane od osvajanja Španjolske (što Karlo
Veliki nikada nije planirao, niti je mogao izvesti); uzeo je novac od Karla
Velikog kao naknadu za povratak gradova u sjevernim močvarama pod
kršćansku vlast (iako Marsilies nikad nije vladao njima) te je uzeo novac
od svih kao porez za sav teret koji prolazi kroz grad. Marsilies se odrekao
samo trideset i trojice učenjaka, istog broja mula i par kola rukopisa iz
starih helenističkih knjižnica. Ali cesta preko planina povezala je dva
svijeta te je dio sredozemne obale postao otvoren i jednoj i drugoj strani.
Ograničen je otvor uspostavljen između dva svijeta i u oba se odvila
ograničena obnova civilizacije.
"Ne, ni slovo se nije promijenilo", progunđao je Gregorij. "Povijest
je išla istim tokom. Kako nam eksperiment nije uspio? Pokušali smo
skratiti vrijeme do novog rođenja uz pomoću sprave koja se sad čini malo
mutna. Vrijeme ne želi biti skraćeno."
"Grad se nije nimalo promijenio", rekao je Aloysius Siplap. "Još
uvijek je lijep i velik i ima dva tuceta impozantnih tornjeva raznobojnog
vapnenca i mramora. Živa metropola koju svi volimo, ali ista je kao i
prije."
"Još uvijek ima dva tuceta predstava koje nisam pogledala", rekla je
Valerija sretno dok je proučavala najave. "Zabrinula sam se da im se nešto
dogodilo."
"Ni u lijepim se umjetnostima ništa nije promijenilo", rekao je
Audifax O'Hanlon. "Recite što hoćete, ali nikada nisu bile u boljem
stanju."
"To je niz kobasica", rekao je stroj Krezmoeidi.
"Neće cestu spoznati onaj tko ju ne pretrči triput", rekao je stroj
Proaišt. "To je stara pjesma, zaboravio sam tko je autor. Imam zabilježeno
u glavnom umu u Engleskoj ako nekoga zanima."
 "O da, to je trokutna priča koja završava tamo gdje počinje", rekao je
stroj Epiktist. "Ali dobra je to kobasica i trebali bismo uživati u njoj;
mnoga doba nemaju ni to."
"O čemu vi to blebećete?" pitao je Audifax bez da je zapravo htio
znati. "Slikarstvo je još uvijek na vrhuncu. Škole su poput jata galaksija, a
pola ljudi radi nešto čisto radi zadovoljstva. Skandinavske i maorske
skulpture teško mogu održati premoć na području u kojem je sve iznimno.
Ostrašćeni strip većinom je napustio glazbu. Pošto su se spekulativna
matematika i psihologija pridružile popularnim izvedbenim umjetnostima
život je puno zabavniji."
"Ima tu članak o Peteu Teilhardu, koji ga stavlja u kontekst
talentiranoga pisca znanstvene fantastike s talentom za ekstremnu burlesku.
Motiv Umosvijeta bio je izrauban kada ga se on dohvatio, ali kakvu je
komičnu ekstravagancu napravio od toga! A tu su i Muldoom, Zielinski,
Popper, Gander, Aichinger, Bjelovrani, Homwhanger - toliko dugujemo
kultistima! Na glavnoj se liniji mogu pronaći čitavi kontinenti velikih
romana i romanopisaca."
"Uvijek popularna umjetnost, grafiti, ostala je vrhunska. Travel
Unlimited nudi devedesetodnevnu umjetničku turneju svijeta s naglaskom
na iznimne i urnebesne minijature na zidovima WC-a. Ah, u kakvom
predivnom svijetu živimo!"
"Ima više toga nego što možemo iskusiti", rekao je Willy McGilly.
"Sama je količina postignuća zapanjujuća. Ah, pitam se ima li suptilne
osvete u mojem izboru riječi. Eksperiment je, naravno, neuspio i drago mi
je zbog toga. Volim pun svijet."
"Nećemo reći da je neuspio ako smo tek trećinu obavili", rekao je
Gregorij. "Sutra radimo drugi pokušaj promjene prošlosti. A ako nam
nakon toga ostane sadašnjosti, sljedećeg ćemo dana napraviti treći."
"Začepite, dobri ljudi, začepite", rekao je Epiktit. "Srest ćemo se
ovdje sutra. A sad idite za vlastitim užicima, a mi ćemo za svojima."
Ljudi su te večeri podalje od strojeva pričali o stvarima kojima bi se
strojevi smijali.
"Izvucimo nasumično kartu iz špila i držimo se nje", rekao je Louis
Lobachevski. "Pronađimo neki čist, intelektualno bitan moment i
provjerimo hoće li njegova promjena promijeniti svijet."
"Predlažem Ockhama", rekao je Johnny Konduly.
 "Zašto?" pitala je Valerija. "Bio je posljednji i najmanje bitan
srednjovjekovni učenjak. Kako bi bilo što što napravi ili ne napravi moglo
biti važno?"
"O ne, pa on je držao britvu na žili", rekao je Gregorij. "Prerezao bi
je da mu je nisu uzeli iz ruke. Doduše, tu nešto ne valja. Kao da se sjećam
kad stvari nisu bile toliko crno-bijele u vezi s Ockhamom, kao da je neka
verzija Ockhamova terminalizma značila nešto drugo od poznatog
značenja."
"Može, prerežimo žilu", rekao je Willy. "Pronađimo logičnu točku
kraja terminalizma i pogledajmo koliko duboko Ockhamova britva reže."
"Napravit ćemo to", rekao je Gregorij. "Naš je svijet postao debeo i
lijen; ograničava nas. To me čitavu večer muči. Saznat ćemo jesu li čisto
intelektualni stavovi zaista korisni. Prepustit ćemo detalje Epiktu, ali
vjerujem da je prekretnica bila 1323., kada je John Lutterell iz Oksforda
otišao u Avignon, gdje je tada bila Sveta stolica. Ponio je sa sobom pedeset
i šest prijedloga iz Ockhamovih Komentara i predložio da ih se osudi. Nisu
ih izravno osudili, ali Ockham je pobrao dobre batine u prvom napadu i
nikad se nije oporavio. Lutterell je dokazao da je Ockhamov nihilizam hrpa
ničega. I cijela strka oko Ockhama odmah je zamrla. Tek je slabašno
odjeknula kroz njemačke dvorove na kojima je Ockham prodavao svoju
priču, ali nije ju više prodavao na tržnicama. A ipak, njegov je pogled na
svijet, da su intelektualni stavovi ustvari imalo učinkoviti, mogao srušiti
sve."
"Ne bi nam se svidio LuttreU", rekao je Aloysius. "Nije imao smisla
za humor niti strasti i uvijek je bio u pravu. A svidio bi nam se Ockham.
Bio je šarmantan i bio je u krivu i možda ćemo uništiti svijet. Postoji šansa
da ćemo dobiti željenu reakciju ako damo Ockhamu odriješene ruke. Kinu
je na tisuće godina zablokirao intelektualni stav koji nije bio ni približno
toliko uznemirujući kao Ockhamov. Indiju je pod čudnu hipnozu stavilo
nešto što se zove revolucionarnim, ali što se uopće ne pomiče -
intelektualni stav. Ali nikad nije bilo stava kao Ockhamovog."
I tako su odlučili da će bivši oksfordski kancelar John Luttrell, koji je
uvijek bio boležljiv, doživjeti još jedan napadaj bolesti na cesti za Avignon
u Francuskoj i da neće stići srezati Ockahama u korijenu prije nego što se
njegov stav proširi svijetom.
"Krenimo, dobri ljudi", rekao je Epikt sljedeći dan. "Trebao bih
spriječiti nekoga da dođe od Oksforda do Avignona, godine 1323. Pa,
hajde, hajde, zauzmite mjesta i krenimo." I Epiktova je velika glava vodene
zmije sjala svakom bojom dok je pušio sedmogranu puka-duku i
ispunjavao sobu predivnim mirisom.
"Svi smo spremni za rezanje vrata?" pitao je Gregorij veselo.
"Reži", rekao je Diogenes Pontifex, "ali nadam se ne previše. Ako
jučerašnji pokušaj nije urodio plodom, ne vidim kakav će učinak imati
jedan engleski učenjak koji ganja drugog da ga izazove na talijanskom
dvoru u Francuskoj - na lošem latinskom, prije skoro sedam stoljeća, u vezi
s pedeset i šest neznanstvenih apstraktnih zaključaka."
"Imamo savršene testne uvjete", rekao je stroj Epikt. "Postavili smo
osnovni tekst iz Cobblestoneove Povijesti filozofije. Ako je naš test
učinkovit, onda će se tekst promijeniti pred našim očima. Kao i svaki drugi
tekst i čitav svijet.
"Okupili smo najbrilijantnije umove svijeta", rekao je stroj Epikt,
"deset ljudi i tri stroja. Zapamtite da nas je trinaest. Moglo bi biti važno."
"Pogledajte svijet", rekao je Aloysius Shiplap. "Rekao sam to jučer,
ali valja mi ponoviti. Imamo svijet u očima i u uspomenama. Ako se na
koji način promijeni, znat ćemo."
"Stisni gumb, Epikte", rekao je Gregorij Smirnov.
Iz svojih je dubina Epikt, ktistečki stroj, poslao Avatara, dijelom
mehaničkog, a dijelom duha. Na cesti od Mende do Avignona jednoga
sutona godine 1323. Johnu Lutterellu je pozlilo. Odveden je u malu
tavernu u planinama i možda je tamo i umro. U svakom slučaju nije stigao
u Avignon.
"Je li upalilo, Epikte? Je li gotovo?" pitao je Aloysius.
"Pogledajmo dokaze", rekao je Gregorij.
Njih su se četvero, tri čovjeka i duh Epikt, koji je bio kačenko maska
s govornom cijevi, okrenuli prema dokazima i razočarali se.
"Još uvijek je tu štap s pet zareza", rekao je Gregorij. "To nam je
testni štap. Ništa se nije promijenilo."
"Umjetnost je ista", rekao je Aloysius. "Naša slika na kamenu na
kojoj smo toliko sezona radili još uvijek je ista. Obojili smo medvjede u
crno, bizone u crveno i ljude u plavo. Kada nađemo način za izradu drugih
boja, moći ćemo prikazati i ptice. Nadao sam se da će nam eksperiment
dati tu boju. Čak sam i sanjao da će se ptice pojaviti iz slike pred našim
očima."
"Još uvijek za jesti imamo samo tvorovu zadnjicu", rekla je Valerija.
"Nadala sam se da će ju naš eksperiment promijeniti u jelenji but."
"Nije sve izgubljeno", rekao je Aloysius. "Još uvijek imamo žirove.
To mi je bila posljednja molitva prije nego što je počeo eksperiment.
Nemoj da nam uzmu žirove, molio sam se."
Sjedili su oko konferencijskog stola, koji je bio velika i prirodna
ravna stijena, i razbijali žirove kamenim čekićima. Bili su goli i svijet je
bio kao i prije. Nadali su se da ga mogu promijeniti magijom.
"Epikt nas je iznevjerio", rekao je Gregorij. "Napravili smo okvir od
najboljeg pruća i ispleli smo mu lice od najfinijih travki. Upjevali smo mu
magiju i postavili sva posebna blaga u obrazne vrećice. I, što magična
maska sada može učiniti za nas?"
"Pitaj, pitaj", rekla je Valerija. Njih su četvero bili najbolji umovi
svijeta - tri čovjeka - Gregorij, Aloysius i Valerija (jedini ljudi na svijetu
ako ne računate one u drugim dolinama) i duh Epikt, kačenko maska s
govornom cijevi.
"Što sad, Epikte?" pitao je Gregorij. Onda je otišao iza Epikta, do
govorne cijevi.
"Sjećam se žene s kobasicom zataknutom u nos", rekao je Epikt
Gregorijevim glasom. "Pomaže li vam to?"
"Moglo bi", rekao je Gregorij nakon što se vratio do stola. "To je iz
stare (što je staro u vezi s njom - izmislio sam je jutros) narodne predaje o
tri želje."
"Nek' Epikt ispriča", rekla je Valerija. "Toliko mu bolje ide nego
tebi." Valerija je otišla iza Epikta do govorne cijevi i puhnula dim kroz nju
iz goleme crnolisne kubanke koju je pušila.
"Žena potrati jednu želju na kobasicu", rekao je Epikt Valerijinim
glasom. "Kobasica je komad jelenovine vezane u komad jelenjeg crijeva.
Muž je ljut jer je potratila želju, pošto je mogla zaželjeti čitavog jelena i
dobiti puno kobasica. Toliko se naljuti da poželi da joj kobasice zauvijek
ostanu zalijepljene za nos. To se i dogodi. Žena počne zapomagati i muž
shvati da je iskoristio drugu želju. Zaboravio sam ostatak."
"Ne možeš zaboraviti, Epikte!" povikao je Aloysius preplašeno.
"Budućnost svijeta možda ovisi o tome da se sjetiš. Daj da porazgovaram s
tom prokletom maskom!" I Aloysius je otišao iza Epikta, do govorne
cijevi.
"O da, sad se sjećam", rekao je Epikt Aloysiusovim glasom. "Muž je
potrošio treću želju na micanje kobasice sa ženina nosa. I tako su se stvari
vratile na staro."
"Ali ne želimo da bude kao prije!" zavapila je Valerija. "Tako nam je
sada, tvorova zadnjica za ručak, a ja nemam što nositi osim ogrtača od
gorile. Želimo bolje. Želimo jelenje kože i antilopine kože."
"Prihvati me kao mistika ili ne prihvati uopće", odjavio se Epikt.
"Iako je svijet uvijek bio takav, mi želimo druge stvari", rekao je
Gregorij. "Koji je narodni junak napravio strelicu? I od čega?"
"Willy McGilly je taj narodni junak", rekao je Epikt Valerijinim
glasom, koja je jedva na vrijeme stigla do govorne cijevi, "i načinio ju je
od skliske brezovine."
"Bismo li mogli napraviti takve strelice?" pitao je Aloysius.
"Moramo", rekao je Epikt.
"Bismo li mogli napraviti praćku i izbaciti je iz našeg konteksta i -"
"Bismo li mogli ubiti Avatara prije nego što on ubije nekog drugog?"
pitao je Gregorij uzbuđeno.
"Definitivno ćemo probati", rekao je duh Epikt koji nije bio ništa
osim kačenko maske s govornom cijevi. "Ti mi se Avatari nikad nisu
sviđali."
Vi samo mislite da Epikt nije ništa osim kačenko maske s govornom
cijevi! On je puno više od toga. U sebi ima crvenog dragog kamenja i
prave morske soli. Ima prašak načinjen od očiju dabra. Ima zvečarkinih
zvečarki i pasančevih štitova. On je prvi ktistečki stroj.
"Samo reci riječ, Epikte", povikao je Aloysius nekoliko trenutaka
kasnije dok je postavljao strelicu u praćku.
"Bacaj! Gađaj Avatara!" vikao je Epikt.
Negdje oko sumraka neznane godine, na cesti od Nigdje do Eoma
jedan se Avatar srušio mrtav, sa skliskom brezinom strelicom u srcu.
"Je li uspjelo, Epikte? Je li gotovo?" Charles Cogsworth pitao je
uzbuđeno. "Sigurno jest. Tu sam. Nisam bio prošli put."
"Pogledajmo dokaze", predložio je Gregorij smireno.
 "Dovraga i dokazi!" opsovao je Willy McGilly. "Sjeti se gdje si to
prvi put čuo."
"Je li počelo?" pitao je Glasser.
"Je li gotovo?" pitao je Audifax O'Hanlon.
"Stisni gumb, Epikte!" zalajao je Diogenes. "Mislim da sam nešto
propustio. Pokušajmo opet."
"O ne, ne!" zabranila im je Valerija. "Ne opet. To vodi samo do
tvorove zadnjice i do ludila."
Američki pisac David Moles je za priču "Finisterra" prvi puta objavljenu u
magazinu F&SF dobio nagradu Theodore Sturgeon, a bio je nominiran i za
Huga.

DAVID MOLES

Finisterra

Finisterra (2007.)
preveía: Katarina Hanžek

1. ENCANTADA
Bianca Nazario stajala je na kraju svijeta.
Nebeski je svod bio modar poput ljetnih nebesa njezinoga djetinjstva
i odražavao se u vodama la caldere. No, ondje gdje je ona pamtila nebesa
obavijena planinama, ovdje na Nebu nije bilo pravog horizonta, već samo
linija bijelih oblaka. Kako je Bianca spuštala pogled bijela se linija
postepeno mijenjala u mutnu i sivu maglu. Postajala je sve mračnija, sve
dok nebo ispod nje nije postalo tamno i neprozirno.
Sjetila se što joj je Dinh govorio o načinima na koje ju je Nebo
moglo ubiti. S dovoljno velikim padobranom, zamišljala je Bianca, mogla
bi padati satima, lebdjeti kroz slojeve oblaka prije nego što bi pronašla svoj
kraj u vrućini, pritisku ili raljama nekog čudovišnog stanovnika dubokog
zraka. Ako bi ovo pošlo po zlu... Nije mogla zamisliti bolji način umiranja.
Bianca se provukla nekoliko stotina metara duž baze jedne od
Encantadinih trbušnih peraja, zaustavila se na mjestu gdje je suhu crvenu
zemlju pod njezinim nogama zamijenilo izranjavano sivo meso. Posljednji
je put pogledala oko sebe: zavjesu dima koja se obavila oko zaratanovog
pošumljenog leđnog hrbata, peraju na kojoj je stajala, koja se savijala u
širinu i prema dolje do delikatnog vrha udaljenog kilometrima. Zavezala je
šal za gležnjeve i uvukla se u svoj parabalonski oklop, još uvijek topao od
fabrikatora iz bungalova. Dok se oklop stezao oko nje duboko je udahnula,
ispunivši pluća. Vjetar koji je dolazio iz gorućeg logora mirisao je na drvo
i borovu smolu, dovoljno da nadvlada miris krvi s polja klanja.
Blažena Djevice, molila je, budi moja svjedokinja - ovo nije
samoubojstvo.
Ovo je molitva za čudo.
Nagnula se naprijed.
Pala je.

2. LETEĆI ARHIPELAG
Brodov je anemopter kojega je Valadez poslao po njih krstario nešto
manjom brzinom od brzine zvuka, što je u ovom dijelu atmosfere Neba
bilo oko devetsto kilometara na sat. Brzina je, pomisli Bianca, možda bila
izračunata tako da dočara pravu veličinu Neba, njegovu nevjerojatnu
beskrajnost. Dobar dio prvog dana putovanja proveli su udaljavajući se od
točke polaska anemoptera - desetkilometarskog, milijardu tona teškog
vakumskog balona Privremeni meridijan. Zlatna se kapljica smanjivala,
nestajala, ali ne preko obzora, već u magli. Bianca je iz toga zaključila da
je skupina oblaka, koja se jedva nadzirala kroz zamagljeno statičko polje
anemoptera, pokrivala područje veličine Sjeverne Amerike.
Začula je plastično lupkanje na palubi, okrenula se i ugledala jednog
člana posade - okruglog vanzemaljca prekrivenog smeđim krznom s
mnogo ruku koje su bile nalik krznatim zmijama, s ustima ili okruglim i
znatiželjnim okom na vrhu. Firije su bili niskogravitacijska bića. Oni koje
je Bianca vidjela na svom putovanju sa Zemlje sretno su se prevrtali kroz
unutarnje prstenaste prostore Kalifa od Bagdada, poput mnoštva radijalno
simetričnih majmuna. Trojica na anemopteru, u Nebu s težom
gravitacijom, morala su se kretati pomoću stroja s vretenastim nogama.
Ruke su im se objesile na komičan i melankoličan način.
"Priđi", ovaj će Bianci na slabašnom arapskom, a glas mu je
nalikovao na piskutanje cijevi. Pomislila je da je to onaj koji se naziva
Ismail. "Dođe vidjet' arhipelag."
Pratila ga je do zaobljenog pramca broda. Biolog Erasmus Fry već je
bio ondje laktovima naslonjen na ogradu, gledajući prema dolje.
"Slike ne dočaravaju njihovu istinsku ljepotu, zar ne?" reče.
Bianca je prišla ogradi i počela pratiti pogled biologa. Trudila se
ostati formalna u njegovu društvu jer je od prvog susreta s njim na
Privremenom meridijanu stekla dojam da ga ne bi bilo dobro pustiti
preblizu. No, kad je vidjela što Fry promatra, maska joj je na trenutak pala
i nije se mogla suzdržati od dubokog uzdaha.
Fry se zasmijulji. "Stajati na leđima jednog", reče, "stajati u dolini i
promatrati brda znajući da tlo pod tvojim nogama podržavaju kosti živih
bića - ne postoji ništa slično." Odmahne glavom.
Na ovoj su visini bili iznad svih, osim iznad najvišeg letećeg bića od
tisuću zvijeri koje su činile otočje Septentrionalis. Biancine su oči pokušale
stado (ili krdo ili jato) zaratanesa pretvoriti u nešto drugo. Bili su lanac
otoka, da, usredotočila se na boje, na zeleno i smeđe, šumu i čistinu, zatim
na sivo i na bijelo snježnih visina. Možda su i izgledali kao flota brodova,
sada kada se usredotočila na pojedine oblike, na jednolične hrpte, na duge i
prozirne peraje, naborane poput kineskih jedara.
Otočja zaratanesi razlikovala su se međusobno više od pripadnika
jata ptica ili kitova, no i dalje je postojala određena simetrija. Stalna se
forma, osnovni anatomski plan, ponavljao - podjednaki dijelovi ribe i
planine. Ponavljao se u fraktalnim detaljima velikog i starog obrisa
zaratana Finisterre, stotinjak kilometara duž leđnog hrbata pa sve do
brežuljkastih tijela bezimenih mlađih zvijeri. Kad je zamislila otočje kao
cjelinu, Bianci je postalo nemoguće ne promatrati zaratanese kao živa
stvorenja.
"Ne postoji ništa slično." ponovi Fry.
Bianca se nerado okrenula kako bi pogledala Fryja. Biolog je govorio
španjolski s besprijekornim naglaskom Miamia, zahvaljujući (kako bi sam
rekao) jezičnom modulu Konzilij. Bianci je bilo teško odrediti godine
extrañadosima, osobito muškarcima. No, u Fryjevu slučaju, pomislila je,
možda je deset godina stariji od njezinih četrdeset, ili, nevoljko priznajući,
deset godina mlađi s lošim navikama. Na svom je putu upoznala kiborge i
strance, umjetne inteligencije i svakakve vanzemaljce - neke poznate
(zahvaljujući medijskoj pokrivenosti hajja) i neke nepoznate. No,
extranadosi su joj najviše smetali. Bilo je teško prihvatiti ideju o ljudima
koji nisu rođeni na Zemlji, ljudima koji je nikad nisu vidjeli ili bili na njoj i
koji se uopće nisu za nju zanimali.
 "Zašto ste otišli odavde, gospodine Fry?" upitala je.
Fry se nasmijao. "Zato što nisam htio cijeli život provesti ovdje."
Jednom je rukom prešao preko obzora. "Beskrajno zaglavljen na nekom
lebdećem otoku bogu iza nogu s nekolicinom znanstvenika i divljih
bjegunaca spremnih za razgovor. Bez mjesta za zabavu, osim neke ruševne
balonske postaje, nigdje ničega osim tisuću kilometara zraka između tebe i
Pakla?" Ponovno se nasmijao. "I vi biste otišli, Nazario, vjerujte mi."
"Možda i bih," reče Bianca. "No, vi ste se vratili."
"Ovdje sam zbog novaca", reče Fry. "Poput vas."
Bianca se samo osmjehnula.
"Znate," reče Fry nakon kratke stanke, "moraju ubiti zaratanese kako
bih ih odveli odavde." Pogledao je Biancu i nasmijao se osmijehom koji je
trebao biti jeziv. "Ne postoji atmosferski brod dovoljno velik da podigne
zaratana u jednom komadu, čak ni malog. Krivolovci ih ispuhnu, raspore,
izravnaju i zamotaju. Čak i tad izbace gotovo sve osim kože i kostiju."
"Čudno", zamišljeno će Bianca. Njezina je maska ponovno bila na
mjestu. "S mojim je ugovorom došao i svežanj materijala o zaratanesima,
pogledala sam većinu tijekom putovanja. Sudeći po sadržajima materijala,
Konzilij zaratanese smatra zaštićenom vrstom."
Fryju je očito bilo nelagodno. Sad je na Bianci bio red da se nasmije.
"Ne brinite, gospodine Fry", rekla je. "Možda ne znam za što me
točno gospodin Valadez plaća, no nikad nisam živjela u iluziji da je nešto
legalno."
Iza nje, firija je ispustio zvuk koji je podsjećao na flautu, što je
mogao biti smijeh.

3. ČELIČNA PTICA
Kad je Bianca bila tek djevojčica, džamija Punta Aguila bila je
najistaknutije obilježje koje se vidjelo s njezinog prozora na četvrtom katu.
Tensegrity struktura od kablova iz šesnaestog stoljeća s visokim krivinama
u obliku slova "u" i raširenim bijelim krilima koja su malo, ali samo malo,
podsjećala na pticu po kojoj je grad dobio ime. Sustav koji je upravljao
kablovima i podešavao krila džamije prema vjetru bio je skriven unutar
samih kablova i bio je vrlo star. Jednom je, nakon uragana u doba Biancina
djeda, došlo do potrebe za podešavanjem te su starci iz ayuntamienta bili
prisiljeni pozvati tehničare extrañadose. Trošak je bio toliko velik da je
jizyah u Biancino doba još isplaćivala cijenu.
No, Bianca je rijetko na to mislila. Umjesto toga satima bi skicirala
ta bijela krila, računajući težinu strukture i zategnutost kablova, pitajući se
što bi bilo potrebno da čelična ptica poleti.
Otac joj je vjerojatno mogao dati odgovor, no nikad se nije usudila
pitati. Raul Nazario de Arenas bio je aeronautički inženjer, sedma
generacija. Let je činio bogatstvo obitelji Nazario - gotovo trećina letjelica
koje su punile nebesa preko Ria Picara dizajnirao je Raul, njegov otac ili
otac njegove supruge. Bili su pod ugovorom s velikim trgovačkim i
proizvođačkim obiteljima moro, koji su činili bogataše Punta Aguile.
Zato što je radio za druge i zato što je bio kršćanin, Raul Nazario
nikad neće biti bogat poput ljudi koji su ga zapošljavali, no njegova je
profesija bila drevna i cijenjena pa je njegovoj obitelji omogućavala i više
nego lagodan život. Kad bi Raul Nazario i pomislio na džamiju, bilo je to
samo povremeno mrmljanje o jizyahu. No, nikada naglas jer je obitelj
Nazario, poput drugih kršćana u Punta Aguili, koliko god cijenjena i koliko
god daleko sezali njihovi korijeni, znala da ondje žive jer ih toleriraju.
No, Bianca bi svejedno skicirala letjelicu, brze jedrilice i stare leteće
brodove te veličanstvene cepeline. Te crteže nije morala skrivati. Zapravo,
otac ju je godinama poticao, objašnjavao joj aspekte konstrukcije i nježno
joj ispravljao pogreške u proporcijama i ravnoteži. Dozvoljavao joj je da
sluša dok je njezinoj braći, starijem Jesusu i mlađem Pablu, prenosio
obiteljsko znanje.
To je potrajalo do Biancinog quinceanera, kad je Jesus odlučio
promijeniti ime u Walid i oženio kćer moroa. Biancina majka tad je
održala predavanje o razlici između onoga što je bilo dobro za dijete i onog
što je bilo dobro za mladu kršćanku koja se jednog dana nada dobrom
braku.
Biancin je otac umro nekoliko godina nakon toga ostavljajući
malodobnog Pabla na čelu inženjerskog posla. Jedino zahvaljujući
Biancinoj nevidljivoj pomoći i milosti nekolicine starih klijenata novac je i
dalje pristizao u kućanstvo obitelji Nazario.
Kad je Pablo bio dovoljno star da preuzme posao, dovoljno star da
oženi kćer izrađivača muzičkih instrumenata iz Tierra Cenize, kad im je
majka bila umrla, a Bianci trideset godina, nije više bilo nijednog
muškarca kršćanske vjere u Rio Picaru koji bi je htio. Čak niti uz miraz
koji je činio polovicu očeva posla.
 Tad joj je, jednog dana, Pablo ispričao o ugovoru extrañado,
donesenom u ayuntamiento. Ugovor kojim su ayuntamiento i Ceh zabranili
kršćanskim inženjerima u Punta Aguili da daju ponude. Bio je to ugovor za
aeronautičkog inženjera sa znanjem španjolskog koji bi trebao putovati
daleko od Ria Picara i za to dobiti veliku sumu.
Tri mjeseca kasnije Bianca je bila u Quitu i ukrcavala se na dizalno
vozilo. U njezinoj se putnoj torbi nalazila kopija očevog inženjerskog
sustava, te ugovor s agentom zvjezdanog broda zvanog Kalif Bagdada, za
prolaz prema Nebu.

4. POLJE KLANJA
Anemopterova destinacija bio je zaratan zvan Encantada, manji od
diva Finisterre, gotovo četrdeset kilometara dug od nosa do repa te osam
tisuća metara od sivo-bijele doline do pošumljenog vrha. Na daljini od sto
kilometara, Encantada je bio nalik pošumljenoj planini koja se uzdizala iz
ogoljene čistine. Čisti je zrak podno doline bio poput iluzije. Na svom je
džepnom sistemu Bianca pozvala slike Nebeske mreže planinske ekologije
koja je prekrivala brda i doline Encantadina boka. Bile su to izdržljive
trave i mala toplokrvna stvorenja te visoko zimzeleno drveće, koje je
podsjećalo na borove i sekvoje u brdima zapadno od Rio Picara.
Posljednje je stoljeće Encantada proveo praveći društvo Finisterri,
držeći se iznad istočnog boka većeg stvora. Nitko nije znao zašto. Fry je
bio stručnjak pa je Bianca očekivala da će barem imati neku teoriju. Uopće
nije izgledao zainteresirano.
"Oni su zvijeri, Nazario", rekao je. "Ne čine ništa s razlogom.
Nazivamo ih životinjama umjesto biljkama samo zato što krvare kad ih se
zareže."
Prelazili su preko Finisterrinih južnih padina. Gledajući dolje, Bianca
primijeti svjetlije, toplije zelenilo s više nijansi nego što je mogla nabrojati,
više nego što je znala da postoji. Zelenilo je bilo išarano trakama srebrne
vode. Vidjela je sjenu anemoptera, tamni i duguljasti oblik koji je prelazio
preko padina i grebena. Odbljesak nebeskog sunca bliještio je iza njih.
Trenutak prije nego što su ušli u veću tamu u sjeni Encantade, Bianca
je vidjela da su preletjeti preko nečeg drugog. Bila je to ravna zelena
površina, izrezana u džungli, sumnjiva skupina geometrijskih oblika koji
su mogli biti jedino zgrade. Vidjela je i naznake dima.
 "Fry - ", počela je.
U tom trenutku selo je, ako je to uopće bilo selo, nestalo iza idućeg
grebena.
"Što?" reče Fry.
"Vidjela sam, mislim da sam vidjela..."
"Ljude?" upita Fry. "Vjerojatno jesi."
"Ali mislila sam da Nebo nema domorodaca. Tko su oni?"
"Većinom ljudi", reče Fry. "Divljaci. Bjegunci. Uzgajivači droge. Pet
generacija odbjeglih kriminalaca i njihova djeca i unuci." Biolog slegne
ramenima. "Ponekad kad Konzilij traga za nekim određenim stražari
namjeste raciju, ali samo prividno. Ostatak vremena uzimaju im drogu,
ševe žene i obično ih puštaju na miru."
"Ali odakle dolaze?" upita Bianca.
"Od svuda", reče Fry i ponovno slegne ramenima. "Ljudi su odavno
u ovom dijelu svemira. Ovo je jedno od onih mjesta gdje ljudi jednostavno
završe, razumiješ? Ljudi koji nemaju kamo poći. Ljudi koji ne mogu niže
pasti."
Bianca odmahne glavom i ne reče ništa.
Kamp krivolovaca na Encantadinoj istočnoj padini bio je nevidljiv
sve dok se nisu skroz približili. Bio je skriven od čuvarevih satelitskih
očiju slojevima projicirane kamuflaže. Izbliza je iluzija izgledala plošno,
njezina je artificijelnost bila očita. No, tek kad je anemopter prošao kroz
projekciju kamp je postao vidljiv. Bila je to umjetna čistina široka
kilometar i gotovo trostruko duža. Prostirala se od nižih padina
Encantadina leđnog hrpta do ruba zaratanova grebenastog boka. Blizu
ruba, u jednom se kutu nalazila skupina pregrađenih bungalova. No, isprva
se Bianci činilo da je većina prostora ostala neiskorištena.
Tada je ugledala crvenilo koje se na čistini miješalo sa smeđim
blatom, vidjela je da je oblik terena ostavljao dojam gigantskog, izduljenog
tijela.
To je polje bilo namijenjeno klanju.
"Nebo je vrlo siromašno, gospođice Nazario," reče Valadez preko
ramena.
Šef krivolovaca bio je zdepasti pedesetogodišnjak, još uvijek crne
kose i tamne maslinaste kože izbrazdane sitnim ožiljcima. Njegov
španjolski dijalekt Bianca nikada prije nije čula. Bio je čudan i mekan,
bogatih samoglasnika. Njegovi su "hs" bili lagani poput Biancinih "js", a
njegovi "js" tečni poput "is" u Argentinaca. Kad bi rekao jebi si majku - a u
samo sat vremena u kampu Bianca ga je čula kako to izgovara nekoliko
puta, iako ne njoj - majku je zvučalo kao majci.
Gotovo polovica krivolovaca bili su ljudi, ali činilo se da je jedino
Valadezu španjolski bio materinji. Ostatak je koristio nebeski dijalekt ili
hazarski arapski. Valadez je i to govorio, bolje od Biance, ali je stekla
dojam da ih je naučio kasnije u životu. Ako je i posjedovao osobno ime,
nije ga nudio.
"Ima stvari na Nebu koje ljudi žele", nastavi Valadez. "No, ljudi
Neba ne posjeduju ništa što bi zanimalo druge. Kompanije koje rudare
dubok zrak plaćaju neke naknade, no ljudi ovdje obično žive od izdataka
Konzilija."
Njih četvero - Bianca, Fry, firija Ismail, koji je osim pilota
anemoptera očigledno bio i Valadezov sluga ili poslovni partner ili
tjelohranitelj ili možda sve zajedno, penjali su se uz greben iznad kampa.
Podno njih radnici su, nekoliko ljudi, nekoliko firija te šačica drugih vrsta,
postavljali radnu opremu. Slagali su mobilne strojeve koji su izgledali kao
da pripadaju na gradilište te cijevi i cilindrične spremnike koji su nalikovali
na pivovaru ili rafineriju.
"To ću promijeniti, gospođice Nazario." Valadez pogleda Biancu
preko ramena. "Izvan svijeta ima naroda, poput Ismailovih," mahnuo je
firiji, "kojima se sviđa ideja o životu na lebdećem otoku i koji imaju
dovoljno novaca za to."
"S tim novcem izbavljam dečke iz straćarskih gradića nebeskih
balonskih stanica i pokretnih gondola. Dajem im alat i učim ih kako ubijati
zvijeri."
"Kako bi me zaustavili, s obzirom na to da se sami time ne žele
gnjaviti, Konzilij uzima te iste dječake i daje im puške te ih uči ubijati
ljude."
Krivolovac se zaustavi i okrene prema Bianci, držeći dlan na džepu
jakne.
"Recite mi, gospođice Nazario, je li jedan gori od drugog?"
"Nisam ovdje kako bih vas osuđivala, gospodine Valadez", reče
Bianca. "Ovdje sam da obavim posao."
Valadez se nasmije. "Jesi."
Okrene se i ponovno krene uz greben. Bianca i firija pratili su ga u
stopu, a Fry je zaostajao. Puteljak je vrludao kroz nepoznato drveće, tamno
i malo, zatim kroz više drveće za koje bi se Bianca zaklela da su najobičniji
borovi i jele. Duboko je disala, uživajući u planinskom zraku nakon
smrada strojeva i gužve na Privremenom meridijanu.
"Miriše mi na dom", primijeti. "Zašto je to tako?"
Nitko joj nije odgovorio.
Greben više nije bio toliko strm. Došli su do otvorenog prostora koji
je nadgledao kamp. Podno njih se pružalo sletište, Bianca je vidjela
okrugla spremišta i cijevi malog industrijskog pogona krivolovaca, zatim
bungalove u daljini. Između toga nalazilo se crveno-smeđe polje klanja,
prostiralo se do grebenastog ruba i do baza najbliže prozirne peraje.
"To je dobro mjesto." izjavi Valadez. "Odavde bismo trebali imati
dobar pogled."
"Pogled na što?" reče Fry.
Krivolovac nije odgovorio. Mahnuo je Ismailu. Firija izvuče malu
preklopnu stolicu iz džepa koja je škljocnula kad ju je vijugavim rukama
ispravio i položio na tlo. Valadez sjedne.
Nakon nekoliko trenutaka odgovor na Fryjevo pitanje pojavio se
preko grebena.
Bianca nije mnogo razmišljala o ubijanju zaratana, ali kad je,
zamišljala je da nalikuje lovu na kitove u antičkim vremenima. Veliki stvor
bježi, a sitne brodice naoružane harpunima love ga sve dok iz zvijeri ne
iskrvari sva snaga. Tada ostaje plutati na površini, plemenita i tragična. Sad
je Bianca shvatila da su, bez obzira na njihovu veličinu, zaratani bili
daleko slabiji od kitova i manje sposobni za bijeg. Iskreno se nadala da
nisu razumjeli što im se točno događa.
Nije bilo ničeg plemenitog u načinu na koji je bezimeni zaratan
umro. Anemopteri su na podnožje svake stometarske peraje ispustili ljude i
vanzemaljce s bušilicama kako bi bušili kroz zemlju, ljuske i živo meso, te
presjekli živce koji su njima upravljali. To je potrajalo oko petnaest
minuta. Bianci je način na koji su nakon toga visjele paralizirane peraje,
beživotne i mlohave, bio pomalo odvratan. Osakaćenu su zvijer nakon toga
gurali i povlačili zračnim tegljačima. Bili su to čudnovati strojevi, zdepasti
i cilindrični, preobraženi iz stacionarskih strojeva vakumskih balona poput
Privremenog meridijana. Povukli su zvijer preko Encantadina polja klanja.
Tad su bušilački timovi ponovno uskočili na mjesta koja su im unaprijed
bila označena seizmičkim senzorima i ultrazvukom, režući ovaj put kroz
kost i meso kako bi došli do zaratanova mozga.
Kad su naboji koje su bušilački timovi postavili eksplodirali, puls
prođe kroz zaratanovo tijelo - bila je to polagana konvulzija kojoj je
trebala gotovo minuta da proputuje dužinu tijela, da proširi vijest o smrti
od sinapse do sinapse. Bianca je ugledala jato ptica kako uplašeno odlijeće
sa zaratanovih leđa, kao da ih je pogodio potres, što je na neki način ovo i
bilo. Truplo je istog trena počelo padati, što je bio, pomisli Bianca, rezultat
sfinktera koji su se opuštali jedan po jedan dužinom zaratanova tijela
ispuštajući pritom balončiće vodika.
U tom trenutku prednji je rub stvora udario u tlo i smrvio se. Zatim
su se cijela dužina mrtvog stvora i njegove stotine tisuća tona obrušile na
polje. Čak i s ove udaljenosti Bianca je mogla čuti lomljenje divovskih
kostiju.
Zadrhtala je i pogledala svoj džepni sistem. Cijeli je proces, na
njezino iznenađenje, potrajao manje od pola sata.
"Ovime je plaćen ovaj put, što god se dogodilo", reče Valadez.
Okrenuo se prema Bianci. "Uglavnom sam htio da vi to vidite. Možete li
pogoditi za što ću vam platiti, gospođice Nazario?"
Bianca odmahne glavom. "Očito vam nije potreban aeronautički
inženjer za ovo što ste upravo napravili." Pogleda područje klanja gdje su
se ljudi, vanzemaljci i strojevi penjali na zaratanov leš. Vadili su drveće,
skidali kožu i zemlju u širokim trakama poput krvavih bulevara. Zapuhnuo
je vjetar i donio s polja klanja smrad koji je Binacu podsjetio na mesnicu.
Inženjerski problem, podsjetila je samu sebe, ovo je samo inženjerski
problem. Okrenula se ponovno prema Valadezu. To je sve samo
inženjerski problem.
"Kako ćete ga odvesti odavde?" upita ona.
"Teretnom dizalicom", reče Valadez. "Lupitom Jerez, opskrbnim
brodom preusmjerenim s jedne od balonskih postaja."
Vanzemaljac Ismail reče: "Kao muha anemopter radi
transatmosferski." Isti pištavi glas i loš arapski. "Dizalo dosta nosivost
limit, ali letjeti ima radi pakiranje. Pakiranje za ima radi platforma imati
stabilnost." Na riječ pakiranje firija rukama učini ekspresivnu gestu, poput
nekakvog rolanja i vezivanja.
Bianca neodlučno kimne, nadajući se da je shvatila. "I tako možete
uzeti samo male primjerke", reče.
"Zar ne? Zato što postoji samo jedno mjesto na Nebu gdje možete
pronaći stabilnu platformu te veličine, a to su leđa drugog zaratana."
"Ukratko, eto vam problema, gospođice Nazario", reče Valadez.
"Sad, kako biste to riješili? Kako biste zapakirali, recimo, Encantadu
ovdje? Kako biste zapakirali Finisterru?"
Fry reče: "Želite uzeti jednog živog?" Lice mu je bilo bljeđe nego
inače. Bianca primijeti da je i on okrenuo leđa polju klanja.
Valadez je i dalje s iščekivanjem gledao u Biancu.
"Ne želi ga živog, gospodine Fry," reče promatrajući krivolovca,
"želi ga mrtvog, ali netaknutog. Mogli biste i Finisterru raskomadati i
podignuti dio po dio, ali za to bi vam trebalo tisuću teretnih dizalica."
Valadez se nasmijao.
"Imam još jedan brod", reče. "Izrađen je za duboko rudarenje, a
opremljen kao pokretna uzdizna stanica. Ima protutežu. Brod nije
namijenjen za atmosferu, no kad bismo jednog velikog doveli do ruba
svemira, spustili bismo nebesku kuku, uhvatili zvijer i katapultirali je u
orbitu. Kupac je dogovorio jedan FTL tegljač koji bi ga ondje preuzeo."
Bianca se prisili da ponovno pogleda polje klanja. Radnici su
oslobađali kosti, podizali ih zračnim dizalicama i stavljali u pogon,
pretpostavljala je kako bi ih očistili i očuvali. Ponovno se okrene prema
Valadezu.
"To bismo mogli učiniti kad bi zaratanovo tijelo moglo podnijeti
nizak tlak", reče. "Ali zašto prolaziti kroz sve te muke? Vidjela sam
balonske stanice. Vidjela sam što vaši ljudi mogu napraviti s materijalima.
Koliko teška može biti izrada imitacije zaratana?"
Valadez pogleda Ismaila. Bio je okrenut polju klanja, no dva su
vanzemaljčeva oka zurila u nebo, a druga dva su gledala Valadeza.
Krivolovac ponovno pogleda Biancu.
"Imitacija je jedno, gospođice Navario, a prava stvar nešto sasvim
drugo. Osim toga, vrijedi mnogo više pravom kupcu." Ponovno odvrati
pogled, ali ne pogleda Ismaila, već padine. "U ostalom, imam i svoje
osobne razloge."
"Brod doći", objavi Ismail.
Bianca pogleda i vidi kako sve više očiju firije zuri u nebo. Pratila je
njegov pogled. Isprva je vidjela samo prazno nebo. Tada zrak oko Lupite
Jerez, koja se upravo spuštala, zatreperi i naglasi obrise nevidljivog i
jajolikog dizalačkog polja.
"Vrijeme da krenemo na posao", reče Valadez.
Bianca baci pogled na polje klanja. Ružičasta se magla dizala i
prikrivala rad ekipa za čišćenje.
Zrak je bio ispunjen krvlju.

5. AERONAUTI
Valadezovi su radnici očistili kosti bezimenog zaratana, jednu po
jednu. Razvukli su kožu i smotali je u svežnjeve kako bi se mogli ukrcati
na Lupitu Jerez. Taj je posao, koliko god groteskan, bio najčišći. Ono što je
najviše zabrinjavalo radnike bilo je odlaganje nepoželjnih dijelova. To je
bio daleko prljaviji i naporniji posao. Egzotični unutarnji organi veličine
kuća, tetiva poput pletenih kablova mostova, zračne vreće dovoljno velike
da i same posluže kao baloni te hektari i hektari blijedog i mrtvog mesa.
Krivolovci su sav taj nered nagomilavali ogromnim strojevima i pogurali
ga preko polja klanja. Kiša iznutrica je padala na oblake u magli krvi, mana
za ekologiju dubokog zraka. Pošpricali su polje klanja antisepticima i
hladan je zrak usporavao raspadanje, no četvrti dana mesnica je smrdjela
još gore.
Biancin je bungalov bio jedan od najudaljenijih, tek nekoliko metara
od ruba Encantade. Tamo je vjetar puhao s otvorenih istočnih nebesa i
mogla je okrenuti leđa pokolju i zuriti u čisto nebo istočkano malim i
dalekim obrisima mlađih zaratana. Čak je i ovdje, kilometar i više od polja
klanja, zrak nosio miris pokvarenog mesa. Zrak je bio ispunjen kukcima i
lešinarima.
Bianca je većinu vremena provodila unutra, gdje je zrak bio filtriran i
gdje su mokri industrijski zvukovi bili prigušeni. Bungalov je bio
opremljen svim mehanizmima koji su koristili extrañadosima i, iako je na
putu naučila upravljati njima, nije ih baš koristila. Osim njezinog putnog
kovčega, dara supruge njezinog starijeg brata, koji je služio kao ormar, stol
i pisaći stol, nije bilo mnogo namještaja. Imala je stari tepih u stilu Lagos
Grandes, tvrd i malen krevet i jednu drvenu stolicu. Nije se mnogo
razlikovalo od njezine sobe u Punta Aguili. Naravno, one su bile ručni rad,
dok su ove bile simulacije koje su stvarali strojevi u bungalovu.
Ostatak sobe zauzimali su projicirani prostori Biancina inženjerskog
rada. Alati koje joj je Valadez pribavio bili su točni i brzi, ispod čekića iz
tvornice. Bili su nečija umjetnička djela, no ono što je Bianca na kraju
najviše koristila bila je osakaćena kopija automatona obitelji Nazario u
njezinom džepnom sistemu.
Sustav koji je koristio i njezin otac za računanje napona u tkaninama,
metalu i drvu, za modeliranje protoka zraka preko krila i varijacije tlaka i
temperature kroz plinske vreće, bio je star šest stoljeća. Bio je spor,
strpljiv, ali pouzdan, a datirao je iz vremena prije osnivanja londonskog
Kalifata. Stario je zajedno s obitelji, naviknuo se na njihove dosjetke i na
čudne zahtjeve avijacije u Rio Picaru. Biancina verzija, koliko god
limitirana bila, barem nije griješila na kontrolnim površinama koje su
podržavali mišići i kosti. Nije griješila na krivinama koje nisu bile
aerodinamično zaglađene, već fraktalno kompleksne zbog trava, stabala i
visećih loza. Da su zaratanesi bili strojevi, bili bi čudo inženjerstva s tim
svojim unutarnjim mrežama plinskih vreća i baloneta, mjehurima
ispunjenim kišnicom i velikim delikatnim perajama. Zaratanesi su bili
daleko više tvrdoglavi od krivolovčevih "sistema" i uskogrudnih shvaćanja.
Koliko god brzi bili, sistemi su negodovali poput razmažene djece kad god
ih je Bianca pokušala koristiti za nešto za što ih njihovi dizajneri nisu
stvorili.
Činila je to stalno. Pokušavala je otkriti kako stvoriti Levijatana s
kukom.
"Gospođice Nazario."
Bianca je zurila. Trebala se još naviknuti na te telefone extrañadosa,
koji nisu zvonili, već samo počeli pričati s njom.
"Gospodine Valadez", reče nakon nekoliko sekundi.
"Što god da radite, stanite", reče Valadezov glas. "Vi i Fry. Šaljem
'mopter po vas."
"Radim", reče Bianca. "Ne znam što Fry radi."
"Ovo i jest posao", reče Valadez. "Pet minuta."
Po promjeni tišine Bianca je zaključila da je Valadez poklopio.
Uzdahnula je, zatim ustala, protegnula se i krenula plesti kosu.
Anemopter ih dovede do leđnog hrpta, prolazeći između dvije velike
prozirne peraje. Na toj visini Encantadino tijelo nije imalo vegetacije.
Bianca se zagledala u hektare sive kože lagano prekrivene snijegom. Prošli
su tek nekoliko stotina metara dalje od jedne ogromne potporne peraje koja
se spajala s rubom stražnje peraje. Bio je to nekoliko kilometara dug stup
od mesa, suzolik u presjeku i najmanje stotinjak metara debeo. Rub druge
peraje jako je brzo prošao, za razliku od prve. Bianca je tek nakratko stekla
dojam svilenkaste membrane, prošarane crvenim bistrim venama.
"Što mislite da želi?" upita Fry.
"Ne znam." Kimne glavom prema firiji za upravljačkom konzolom
iza njih. "Jesi li pitao pilota?"
"Pokušao sam", reče Fry. "Ne govori arapski."
Bianca slegne ramenima. "Valjda ćemo uskoro otkriti."
Ponovno su se spuštali niz zapadnu padinu. Ispred Biance se nalazio
leđni hrbat zaratana Finisterre. Dvadeset kilometara dalje, iako u plavoj
izmaglici, uzdizao se i naočigled zauzimao trećinu neba.
Bianca ponovno pogleda u obzor, pitajući se ponovno što je
Encantadu i Finisterru držalo zajedno, no tad joj se pogled spusti među
drveće u sjenovito, bršljanom ispunjeno korito nedaleko od Encantadina
zapadnoga ruba. Tamo se nalazio još jedan anemopter, par zračnih tegljača
i bijela masa oko njih. Plahte i trake blijedog materijala visjeli su sa grana i
prekrivali bršljan, a nakupilo ga se i u koritu malog potoka.
Uz glasan pljusak anemopter sleti, rampe snize i Bianca se spusti u
hladnu, do gležnja duboku vodu. Bila je sretna što nosi visoke čizme. Fry
ju je pratio.
"Ti!" poviče Valadez upirući prstom u Fryja s palube drugog
anemoptera. "Dođite ovdje. Gospođice Nazario, htio bih da pogledate onaj
balon."
"Balon?"
Valadez nestrpljivo pokaže niz potok. Bianca ugleda rasparani
materijal, ispuhanu plinsku vreću za koju je bila privezana košara. Ležala
je na boku, napola potopljena u sredini potoka. Ismail je stajao iznad nje,
mašući.
Bianca krene prema košari. To je zaista bila košara, duga dva metara,
visoka metar i pol, izvezena od neke vrste bambusa. Plinska je vreća, što je
bilo očito kad ju je Bianca vidjela izbliza, bila izrađena od jednog baloneta
zaratana, mlađeg i manjeg zaratana od onoga čije je klanje vidjela. Bio je
uštavljen, ali nestručno. Uštavio ga je netko tko nije imao pristup
industrijskom alatu koji su koristili krivolovci.
Bianca se pitala kako se plinska vreća rasparala. Znala je da je tkivo
zaratana bilo jako izdržljivo. Možda eksplozija vodika?
"Napraviti htjeti letjeti jako, jako", komentirao je Ismail dok je
Bianca dolazila do otvorenog dijela košare.
"Svakako jesu", reče ona.
U košari je bilo tek nekoliko vunenih deka i praznih kožnih vreća za
vodu, koja je vjerojatno korištena za piće, ali i kao balast. Konopci koje su
koristili za upravljanje ventilima bili su posve zapleteni s onima koji su
pričvršćivali plinsku vreću za košaru. Bianca je pretpostavljala kako su
funkcionirali. Nije bilo peći. Činilo se da se radi o balonu na vodik, a i
kako i ne bi, pomisli ona, s obzirom na količinu vodika do koje je svatko
mogao besplatno doći iz zaratanovih zalistaka.
"Odakle je došlo?" upitala je.
Ismail je savio ruke kao da imitira ljudsko slijeganje ramenima,
jedno njegovo oko pogledalo je potok.
Bianca opipa materijal košare, bilo je to čvrsto i drvenasto vlakno.
Vjerojatno iz nekog tropskog kraja, mnogo toplijeg od Encantade. Pratila
je Ismailov pogled. Drveće je skrivalo zapadni obzor, no znala je što bi
vidjela kad bi mogla vidjeti preko njih.
"Finisterra", reče naglas.
Krenula je natrag prema anemopterima. Valadezova vrata bila su
otvorena.
"Kažem ti," govorio je Fry, "ne znam je!"
"Odjebi, Fry", reče Valadez dok je Bianca ulazila u kabinu.
"Pogledaj joj identifikacijsku karticu."
Ona o kojoj su pričali bila je mlada žena s kratkom crnom kosom i
žućkastom kožom. Ispod šarenog serapea je nosila smećkaste tkanine koje
nisu poput Fryjevih bile s ovoga svijeta. Isprva, Bianca nije bila sigurna je
li žena živa jer je muškarac koji je ležao do nje na Valadezovu podu očito
bio mrtav. Njegove su oči bile poluotvorene, a koža mu je postala sivkasta.
 Sadržaj njihovih džepova bio je raširen po stolu. Dok je Bianca
pokušavala shvatiti što se događa, Fry se sagne i podigne identifikacijsku
karticu slično onoj Konzilija.
"Edith Dinh", pročitao je. Bacio je karticu i pogledao Valadeza.
"Pa?"
"Edith Dinh, Etnološka služba Konzilija", zareži Valadez. "Izdano u
Shawwalu '43. Ti si ovdje bio s Ekološkom službom iz Rajaba '42. do
Muhurrama '46. Pogledaj ponovno!"
Fry se okrene.
"U redu!" reče. "Možda, ali vidio sam je možda jednom ili dvaput."
"Tako", reče Valadez. "Sad je već bolje. Tko je, dovraga, ona? I što
radi ovdje?"
"Ona..." Fry pogleda ženu, zatim brzo odvrati pogled. "Ne znam.
Mislim da je bila populacijski biolog ili tako nešto. Bila je skupina koja je
radila sa, znaš, domorocima..."
"Nema domorodaca na Nebu", reče Valadez. Gurnuo je mrtvog
muškarca vrhom čizme. "Misliš na ove cabronese?"
Fry kimne. "Imali su taj neki program "održivog razvoja", o
poljoprivredi, šumarstvu. Učili su ih kako živjeti na Finisterri, a da ga ne
ubiju."
Valadez je izgledao skeptično. "Ako ih je Konzilij htio spriječiti da
ubiju Finisterru, zašto jednostavno nisu poslali stražare?"
"Međuslužbena politika. Zaratanesi su bili odgovornost EkoSlua,
onda... Zapravo, stanovnici su bili EtnoSluovi." Fry slegne ramenima.
"Znaš kakvi su stražari. Uzeli bi mito od svakoga tko ga nudi, a ostale
upucali."
"Itekako znam kakvi su", reče Valadez, namrgođen. "Umjesto toga ih
ovi dobročinitelji iz EtnoSlu uče kako raditi balone?"
Fry odmahne glavom. "Ne znam ništa o tome."
"Gospođice Nazario, recite mi sve o balonu."
"Balon je na vodik, mislim. Vjerojatno su ga napunili na jednom od
zaratanovih zalistaka." Slegne ramenima. "Izgleda kao nešto što bi mogao
napraviti netko tko ovdje živi, ako na to mislite."
Valadez kimne.
 "Ali," nadoda Bianca, "ne mogu ti reći zašto se srušio."
Valadez frkne. "Ne trebaš mi to reći," reče on. "Srušio se jer smo ga
mi upucali." Povisi glas kako bi ga anemopterov komunikacijski sistem
mogao čuti i povikao: "Ismail!"
Bianca se trudila prikriti šok. Brzo se smirila. Znala si da su
kriminalci kad si uzela njihov novac, rekla je samoj sebi.
Firijine oči provirile su kroz vrata.
"Da?"
"Reci ekipama na tegljačima da pospreme stvari", reče Valadez.
"Svaki komadić, svaki otpadak. Spakiraj sve i ispusti u čisti zrak."
Vanzemaljčev stroj za hodanje uspeo se u kabinu. Noge su mu se
savinule i napravile mali naklon.
"Da." Ismail pokaže na tijela mrtvog muškarca i onesviještene žene.
Nekoliko firijinih očiju sretne Valadezove. "To dva, šta raditi?" upita.
"Njih isto", reče Valadez, "zaveži ih u košaru."
Firija se sagne još više i počne ih podizati s tla.
Bianca pogleda tijela, mrtvog muškarca i onesviještenu ženu.
Izgledala je maleno, mršavo i ranjivo. Dobaci pogled Fryju, čije su oči bile
zalijepljene za pod, a usta čvrsto stisnuta.
Pogleda Valadeza, koji je metodično skupljao stvari sa stola, kao da
Bianca i Fry nisu prisutni.
"Ne", reče ona.
Ismail stane i uspravi se.
"Što?" reče Valadez.
"Ne!" ponovi Bianca.
"Želiš li da nam ona dovede stražare?" reče Valadez.
"To je ubojstvo, gospodine Valadez", reče Bianca. "Ne želim
sudjelovati u tome."
Oči krivolovca su se suzile. Pokaže na mrtvog muškarca.
"Već sudjeluješ", reče.
"Nakon što se dogodilo", polako odgovori Bianca. Zurila je u
Valadeza.
 Krivolovac pogleda u strop. "Jebi si mater", promrmlja. Pogleda
tijela, Ismaila te na kraju Biancu. Duboko udahne.
"U redu", reče friji. "Odvedi je živu u kamp. Osiguraj jedan
bungalov, jedan od onih na samom rubu." Pogledao je Biancu. "I zaključaj
je unutra. Dobro?"
"Dobro", reče Ismail. "Mrtav što raditi?"
Valadez ponovno pogleda Biancu. "Mrtvac", rekao je, "ide u košaru."
Bianca ponovno pogleda mrtvog muškarca pitajući se koje ga je ludilo ili
koja hrabrost stavila u taj balon te što bi učinio da je znao da će mu
putovanje završiti ovako. Pretpostavljala je da je barem naslućivao da bi
moglo ovako završiti.
Nakon nekoliko trenutaka kimne, samo jednom.
"U redu", reče Valadez. "Idite natrag na posao, k vragu."

6. GRAD MRTVIH
Anemopter koji ih je doveo preko hrpta, Biancu i Fryja je i vratio.
Fry je bio tih, pogrbljen, držao je lakte na koljenima i zurio u prazno.
Bianca je mogla samo nagađati kakve mu misli prolaze kroz glavu - strah
ili krivnja.
Nakon nekog vremena prestala ga je gledati. Mislila je na
finisteranski balon, tako jednostavan i tako krhak. Očeva letjelica od drva i
svile pored tog balona izgledala je sofisticirano poput Lupite Jerez. Izvukla
je svoj džepni sistem, skicirala jednostavnu kuglu i košaru, a zatim ih
obrisala.
Napraviti htjeti letjeti, jako, jako, rekao je firija Ismail. Zašto?
Bianca poništi brisanje vrativši skicu. Iscrtala je sferični balon u tupi
torpedo zaobljenog nosa i konusnog kraja. Dodala je peraje. Niz kolotura i
poluga kojima bi mogli upravljati iz košare. Propeler kojega bi pokretao,
morala je malo razmisliti - pokretao bi ga motor na alkohol, koji bi načinili
iz zaratanovih kostiju...
Anemopter se spuštao. Bianca uzdahne i ponovno obriše skicu.
Firija koji je stražario ispred bungalova Edithe Dinh očito nije
govorio arapski ili španjolski, a ni bilo koji drugi ljudski jezik. Bianca se
pitala je li odabir stražara bio namjeran, je li ga Valadez odabrao kako bi
osigurao da bungalov ostane samica.
 Je li stražara uopće odabrao Valadez? odjednom se zapitala. Stresla
se pogledavši metar dugo oružje u vanzemaljčevim dlakavim rukama.
Uspravila se i prišla bungalovu. Bez riječi je mahnula putnom
torbom, kao da je razlog njezina dolaska posve očit.
Vanzemaljac reče nešto na svom frulastom jeziku. Je li joj
odgovarao, nešto upitao ili prenosio naredbe, Bianca nije znala. Možda mu
je bilo naređeno da je propusti ili je imala poseban status s jer su je viđali u
Valadezovu društvu. Firija je spustio oružje i otvorio vrata. Pokazao joj je
da uđe. Unutarnja su vrata već bila otvorena.
"¿Hola?" poviče Bianca oprezno. Istog se trena osjećala budalasto.
No, odgovor je odmah stigao.
"Aqui."
Unutrašnjost bungalova bila je ista kao i u Biancinome. Glas je
dopirao iz dnevne sobe. Ondje je Bianca pronašla Dinh u istoj odjeći u
kojoj su je pronašli. Sjedila je s koljenima privučenim na prsa zureći kroz
istočni prozor. Istok je bio mračan i ispunjen kišnim oblacima. Bianca je u
daljini uočila grmljavinu.
"Salaam aleikum", reče Bianca pokušavajući biti formalna na
arapskom.
"Aleikum as-salaam", odgovori Dinh. Brzo pogleda Biancu, zatim
odvrati pogled pa je ponovno brzo pogleda. Na španjolskom koji je bio
mješavina Valadezova čudnog naglaska i mehaničke tečnosti Fryjeva
jezičnog modula reče: "Nisi s Finisterre."
"Ne", reče Bianca odustavši od arapskog. "Iz Rio Picara sam, sa
Zemlje. Ime mi je Nazario, Bianca Nazario y Arenas."
"Edith Dinh."
Dinh ustane. Bio je to nespretan trenutak i Bianca nije znala bi li se
naklonila ili joj pružila ruku. Na kraju je odlučila pružiti joj torbu.
"Donijela sam ti neke stvari", reče. "Odjeću, higijenske potrepštine."
Dinh je izgledala iznenađeno. "Hvala", rekla je uzimajući torbu i
gledajući je.
"Hrane li te? Mogu ti donijeti i nešto hrane."
"Kuhinja funkcionira", reče Dinh. Podignula je bijeli paketić. "A
ovo?"
 "Higijenske maramice", reče Bianca.
"Higijenske..." Dinh se zarumenjela. "Oh, u redu je. Imam
implantate." Spustila je paketić nazad u torbu i zatvorila je.
Bianca je odvratila pogled i osjećala kako se rumeni. Prokleti
extrañaclosi, pomisli. "Bilo bi najbolje da krenem."
"Molim te..." reče Dinh.
Starija i mlađa žena stajale su ondje pogledavajući se. Bianca se
odjednom zapitala što ju je dovelo ovamo. Znatiželja, kršćansko milosrđe
ili trenutak usamljenosti i slabosti. Naravno, morala je spriječiti Valadeza
da ubije djevojku, no ovo je sigurno bilo pogrešno.
"Sjednite," reče Dinh. "Dozvolite da vam nešto ponudim. Čaj?
Kavu?"
"Ja... u redu." Bianca je sjela i polagano se smjestila u premekanu
fotelju. "Kavu."
Kava je bila vrlo tamna, preslatka za Biancin ukus, s okusom nečega
što je podsjećalo na zgusnuto mlijeko. No, koristila joj je jer je imala što
gledati i čime zaokupiti ruke.
"Ne izgledaš poput krivolovca", reče Dinh.
"Aeronautički inženjer sam", reče Bianca. "Radim neki posao za
njih." Pogleda svoju kavu, uzme gutljaj i podigne pogled. "Što je s tobom?
Fry je rekao da si nekakav biolog. Što si radila u balonu?"
Nije mogla dokučiti je li joj Fryjevo ime nešto značilo, ali Dinh je
stisnula usnice. Pogledala je kroz zapadni prozor.
Bianca je pratila njezin pogled i ugledala stražara uguranog u svoju
hodalicu kako gleda žene, svaku jednim okom. Ponovno se zapitala je li
Valadez vođa i je li firijino neznanje ljudskih jezika stvarno ili lažno. U
slučaju da je stvarno, možda netko drugi sluša i gleda.
Odmahnula je glavom i pogledala Dinh. Čekala je.
"Finisterra pada", na kraju je rekla Dinh. "Umire, možda. Prevelik je,
gubi na visini. Pao je više od pedeset metara u samo godinu dana."
"To nema smisla", rekla je Bianca. "Omjer težine i snage aerostata
ovisi o omjeru volumena i površine prostora. Veći bi zaratan trebao biti
učinkovitiji, a ne manje učinkovit. Čak i da gubi na visini, trebao bi pasti
do visine na kojoj bi ponovno dosegnuo ekvilibrij."
 "Nije stroj", reče Dinh. "Živo je stvorenje."
Bianca slegne ramenima. "Možda je star", rekla je. "Sve kad-tad
umire."
"Ne na ovaj način", rekla je Dinh, spustila kavu i okrenula se prema
Bianci cijelim tijelom. "Gledajte, ne znamo tko je izgradio Nebo, niti kad
je izgrađeno, ali očito je umjetno. Plinski div s atmosferom od kisika i
dušika? To se ne događa. A zemljolika biologija? Zaratanesi imaju DNK,
jeste li znali? Cijelo je mjesto astronomski nemoguće. Kad bi se
Fenomenološka služba uplela, jednostavno bi sve stavili u karantenu, čitav
sistem, cijelo Nebo i sve na njemu. Ekologija otočja umjetna je poput
svega ostalog. Tko god ga je dizajnirao bio je jako dobar, postljudski
vjerojatno, možda i postsingularitetan. Vrlo je to otporan ekvilibrij, pun
mehanizama povratnih informacija, načina da se sam ispravi. No mi, obični
ljudi i ljudski ekvivalenti, mi smo", napravila je bespomoćnu gestu,
"sjebali. Znaš li zašto je Encantada tako dugo ovdje? Pari se, eto zašto...
Oprašivanje je možda bolja riječ za to."
Pogleda Biancu. "Smrt starog zaratana poput Finisterre trebala bi biti
izbalansirana rođenjem desetak ili stotinjak novih. No, vi, oni gadovi za
koje radite, vi ste ih sve ubili."
Bianca zanemari optužbu za suučesništvo. "U redu, onda", reče. "Da
čujem tvoj plan."
"Molim?"
"Tvoj plan", ponovi Bianca. "Za Finisterru. Kako ga namjeravaš
spasiti?"
Dinh je zurila u nju, zatim odmahnula glavom. "Ne mogu", reče.
Ustane i krene prema istočnom prozoru. Daleko iznad kiše koja se slijevala
niz prozor nebo je poprimalo tamnoplavu nijansu osvijetljenu samo
pokojom munjom koja bi se gubila daleko preko peraja zaratana na
udaljenom dijelu otočja. Dinh nasloni dlan na prozor.
"Ne mogu spasiti Finisterru", tiho reče. "Samo želim vas, hijos de
puta, zaustaviti da to ponovite."
Bianca se osjećala uvrijeđeno. "Hija de puta si ti", reče. "I vi ih
ubijate. Ubijate ih i od njih radite balone, kako je to bolje?"
Dinh se okrene, "Jedan zaratan veličine onoga kojega upravo kolju
Finisterranima bi omogućio balone stotinjak godina", reče. "Jedini način na
koji možemo spasiti arhipelag jest da zaratanesi postanu vrjedniji živi nego
mrtvi. Jedina vrijednost koju zaratan ima na Nebu jest životni prostor."
"Želiš da Finisterrani nastane i druge zaratanese?" upita Bianca. "Ali
zašto bi? Što time dobivaju?"
"Rekla sam ti", reče Dinh. "Finisterra umire." Pogleda kroz prozor u
dubinu oluje i pritisne prozor dlanovima. "Znaš li kako te pad u Nebo
ubija, Bianca? Prvo tlak. U padinama Finisterre, gdje ljudi žive, malo je
više od tisuću milibara. Pet kilometara niže, ispod Finisterrina trbuha,
dvostruko je više.
Na dvije tisuće milibara i dalje možeš udisati zrak. Na tri tisuće
nastupa dušična nekroza, "zanos dubine", tako su to nazivali. Na četiri
tisuće dovoljan je djelomičan pritisak kisika da ti prokrvare pluća."
Odmakne se od prozora i pogleda Biancu.
"No, nećeš preživjeti do toga", reče. "Zbog vrućine. Svakih tisuću
metara prosječna temperatura raste za šest ili sedam stupnjeva. Ovdje je
oko petnaest. Ispod Finisterrina trbuha je oko pedeset. Dvadeset kilometara
niže zrak je dovoljno vruć da zakuha vodu."
Bianca ju je polako pogledala u oči. "Mogu zamisliti gore načine
umiranja", reče.
"Ima sedamnaest tisuća ljudi na Finisterri", reče Dinh. "Muškarci,
žene, djeca, starci. Ima i grad, zovu ga Izgubljeni grad, la ciudad perdida.
Neke obitelji već su šesta generacija stanovnika Finisterre." Nasmije se, ali
bez tračka humora. "Trebali bi ga zvati la ciudad muerta. Svi su oni
hodajući mrtvaci, svih sedamnaest tisuća. Iako nitko od onih koji danas
žive na Finisterri neće poživjeti dovoljno da svjedoči o njegovoj smrti.
Usjevi već ne uspijevaju. Sve više i više starijih ljudi umire svakoga ljeta
jer su ljeta sve toplija i suša. Djeca djece koja su danas rođena morat će se
preseliti u planine kad postane pretopio i uzgajati bilje u nižim padinama,
no zemlja ondje nije toliko plodna pa će i ti usjevi propasti. I djeca njihove
djece... Neće preživjeti dovoljno dugo da imaju svoju djecu."
"Zasigurno će ih netko prije toga spasiti", reče Bianca.
"Tko?" upita Dinh. "Konzilij? Gdje bi ih smjestili? Vakumski su
baloni i gondole već prenaseljene. Što se ostatka Neba tiče, Finisterrani su
"nepoželjni", poznati kao "kriminalci". Tko će ih primiti k sebi?"
"Onda im Valadez čini uslugu", reče Bianca.
Dinh počne: "Emmanuel Valadez vodi tvoju operaciju?"
 "To nije moja operacija", reče Bianca trudeći se ne vikati. "I nisam
ga pitala za ime."
Dinh sjedne na prozorsku dasku. "Naravno da je on", reče. "Koga bi
drugoga..." Ponesena mislima zagledala se prema polju klanja.
Odjednom se naglo okrene Bianci.
"Što misliš pod time čini im uslugu?" reče.
"Finisterra", reče Bianca. "Ulovit će Finisterru."
Dihn je zurila u nju. "Moj Bože, Bianca! A što s ljudima?"
"Što s njima?" upita Bianca. "Bit će im bolje negdje drugdje, sami ste
to rekli."
"Što te nagnalo na pomisao da će ih Valadez evakuirati?"
"On je lopov, a ne masovni ubojica."
Dihn joj uputi tužan pogled. "On je ubojica, Bianca. Njegov je otac
bio stražar, njegova je majka bila supruga alcalde u Izgubljenom gradu.
Ubio je vlastitog očuha, dva strica i tri brata. Trebali su ga smaknuti, baciti
preko ruba, ali jedan ga je stražarski zračni brod pokupio. Proveo je dvije
godine s njima, onda je ubio svoj zapovjednika i tri stražara. Ukrao im je
brod i prodao ga za propusnicu sa svijeta. Vjerojatno je najtraženiji čovjek
na Nebu."
Odmahne glavom i posve neočekivano nasmiješi se Bianci.
"Ništa od toga nisi znala kad si prihvatila posao, zar ne?"
Glas joj je bio ispunjen sažaljenjem. Vidjelo joj se na licu i Bianca je
nije mogla gledati. Ustala je i krenula prema istočnom prozoru. Bilo je
svjetlije, češće je sijevalo.
Sjetila se svoje simulacije, svojih planova da Finisterru podigne u
zračnu kuku. Plinske vreće bi se nadule, zaratan bi se podizao, isprva
polako, a zatim vrlo brzo prema gornjim slojevima atmosfere Neba. No,
sad je njezina unutarnja vizija poprimila obrise živog bića, drveće je pucalo
na hladnoći, voda se smrzavala, krv je ključala iz zemlje, iz milijuna i
milijuna sitnih rana.
Vidjela je majčinu kuću u Punta Aguili, koja je sad pripadala
njezinome bratu, vidjela je prozore prekrivene mrazom i drveće u vrtu koje
je posmeđilo. Vidjela je i Mercado de los Maculados podno mračnog neba.
Ubio je onog Finisterrana u balonu, pomislila je. Bio je spreman
ubiti i Dinh. Sposoban je za ubojstvo. Tada odmahne glavom.
Ubiti jednu ili dvije osobe kako bi se zataškao zločin, to je ubojstvo.
Ubiti sedamnaest tisuća ljudi, svjesno ih ugušiti, muškarce, žene i djecu, to
nije ubojstvo. To je genocid.
Uzela je šalicu kave sa stola, srknula te odložila šalicu.
"Hvala na kavi", reče te se okrene prema izlazu.
"Kako mu možeš dozvoliti da to učini?" zahtijevala je Dinh. "Kako
mu možeš pomagati da to čini?"
Bianca se okrene prema njoj. Dinh je bila na nogama, stisnula je šake
i tresla se. Bianca je zurila u nju, njezino je lice bilo blijedo. Čekala je da
se Dihn okrene, baci nazad u stolicu i nastavi zuriti kroz prozor.
"Spasila sam ti život", reče joj Bianca. "To je bilo i više nego što sam
morala učiniti. Čak i da ti povjerujem da bi Valadez ubio sve ljude na
Finisterri, a ne vjerujem ti, to ne bi bio moj problem."
Dinh se još više okrene.
"Slušaj me," reče Bianca, "objasnit ću ti ovo samo jednom."
Pričekala je da je Dinh, nevoljko, opet pogleda.
"Ovaj je posao moja jedina prilika", reče Bianca. "Ovaj je posao
razlog što sam ovdje. Nisam ovdje kako bih spasila svijet. Spašavanje
svijeta je luksuz za razmaženu djecu extranadosa poput tebe i Fryja. To je
luksuz koji si ja ne mogu priuštiti."
Došla je do vrata i pokucala na prozor firijskom stražaru.
"Izbavit ću te odavde ako mogu", dodala je preko ramena. "No, to je
sve što mogu učiniti. Žao mi je."
Dinh se nije pomaknula.
Dok jefirija otvarao vrata, Bianca je začula meškoljenje.
"Erasmus Fry?" upitala je. "Biolog?"
"Točno," reče Bianca, okrene se i primijeti da Dinh i dalje zuri kroz
prozor. "Voljela bih ga vidjeti", reče Dinh.
"Javit ću mu", odvratila je Bianca.
Stražar je zatvorio vrata za njom.
7. LICE U OGLEDALU
Uzduž Encantadina leđnog hrpta i dalje je sijevalo, no ovdje na
istočnom rubu oluja je prestala. Čist i električan miris ispunjavao je zrak,
donio osvježenje nakon smrada s polja klanja. Bianca se vratila u svoj
bungalov kroz kišu koja se polako pretvarala u rominjanje.
Zvala je Fryja.
"Što je?" upita.
"Gospođica Dinh", reče Bianca. "Želi te vidjeti."
Tišina s druge strane linije. Odjednom: "Rekli ste joj da sam ja
ovdje?"
"Oprostite", reče Bianca neiskreno, "Jednostavno mi je izletjelo."
Još tišine.
"Poznaš je bolje nego što si priznao Valadezu, zar ne?" reče.
Čula je Fryja kako odgovara: "Da."
"Izgledala je uzrujano", reče Bianca. "Trebao bi je otići vidjeti."
Fry uzdahne, ali ne reče ništa.
"Imam posla. Razgovarat ćemo kasnije", reče Bianca.
Završila je poziv.
Trebala je napraviti prezentaciju za sutra, za Valadeza i još neke
šefove krivolovaca, trebala im je pojasniti što će točno činiti Finisterri. Bila
je skoro gotova. Poruka je bila posve jasna i mogla je proizvesti vizualne
segmente iz dizajnerskih spisa. Otvorila je projekcijski spis i malo čeprkala
po njemu, no bilo joj je teško usredotočiti se.
Odjednom joj odjeća zamiriše na smrt, na Dinhina mrtvog pratioca i
na zaklanog zaratana, na smrt od koje je spasila Dinh i na moguće smrti
svih Finisterrana. Skinula je odjeću i bacila je u reciklator, istuširala se,
oprala kosu i odjenula kućni ogrtač.
Trebali bi ga zvati la ciudad muerta.
Iako nitko tko danas živi na Finisterri neće doživjeti dan njegove
smrti.
Ugasila je svjetlo, a Dinhine su joj riječi odjekivale u glavi.
Pokušavala je zaspati, no nije mogla. Nije mogla prestati razmišljati.
Razmišljati o tome kako je to biti prisiljen da živiš, a sve čemu se možeš
nadati je smrt.
Jako je dobro poznavala taj osjećaj.
Bianca bi bila bolja od Pablove supruge Melie, kćeri izrađivača
instrumenata, po godinama i po zavidnom tehnološkom obrazovanju. No,
Melia je bila nadmoćnija zbog istančanog osjećaja za teritorij i iskustva
odrastanja u kući punoj sestara. Bianca je nastavila živjeti u kući nakon što
se Melia uselila, iako je to tad postala Melijina kuća. Nastavila je pomagati
bratu u poslu, iako joj za to nije plaćao. S godinama se sve više povlačila,
dok crta nije bila povučena pred vratima male sobice koja je bila njezina
još od ranog djetinjstva. Zakopala se u nacrte i kalkulacije. Pretvarala se da
ne vidi što se događa.
Onda je došao dan kada je upoznala suprugu drugoga brata. Njegovu
moro ženu. Upoznala ju je u Mercado de los Maculadosu, gdje su
vanzemaljci i extrañadosi dolazili prodavati svoje sitnice i lijekove.
Ayuntamiento je nedavno otvorio tržnicu i kršćanima.
Zahra al-Halim bila je uspješna arhitektica. Odvela je Biancu u svoj
dom, gdje je Bianca jela karamele, pila čaj od borovnica i prvi put nakon
dvadeset godina vidjela brata. Jako se trudila zvati ga Walid, a ne Jesus.
Ovdje je bio svijet koji bi mogao biti njezin, kad bi ga poželjela. No, kao i
Jesus/Walid, trebala bi se odreći svog starog svijeta da ga dobije. Čak i kad
bi ostala kršćanka, nikad više ne bi vidjela unutrašnjost crkve. Nikad ne bi
bila prihvaćena u inženjerski ceh.
Te se večeri vratila u kuću obitelji Nazario ignorirajući Mélijina
zajedljiva pitanja o tome kako je provela dan. Vratila se u sobu s nacrtima,
modelima i namještajem koji je posjedovala čitav život. Neko je vrijeme
pokušavala raditi, no nije se uspjela usredotočiti dovoljno da pokrene
sistem.
Umjesto toga, zurila je u zrcalo.
Gledajući u zrcalo Bianca je zanemarila krhke modele letećih
strojeva pričvršćene na zid iza nje, raširene i razvrstane poput leptira, već
se usredotočila na svoje umorno lice. Usredotočila se na pramenove tanke i
suhe kose, na crte na čelu i oko očiju koje su nastale kroz godine
zatočeništva. Gledajući te oči, Bianci se učinilo da ne zuri u zrcalo, već u
budućnost - u dug i beskrajan hodnik bez vrata. Oči na kraju hodnika bile
su oči Smrti, njezine oči, su propria Muerte, osobne, personificirane.
Bianca ustane iz kreveta i upali svjetla. Podigne svoj džepni sistem.
Pitala se treba li nazvati stražare.
Umjesto toga, ponovno poništi brisanje prethodne skice
jednostavnog balona. Iskoristila je automaton obitelji Nazario kako bi
ispunila dijagrame i završila skicu, napravila listu materijala, uputstva
zgrade, održavanje i listu provjere prije leta.
Nije bilo nešto posebno, ali je bilo daleko bolje od Dinhinoga balona.
Sad je trebala pronaći način da odvede Dihn Finisterranima.
Za to je iskoristila, kao da je u tome bilo neke pravde, sistem koji joj
je osigurao Valadez. Za takav je posao automaton extrañadosa bio
napravljen. Svaki trik egzotične tehnologije bio joj je na raspolaganju.
Bianci je trebalo tek nekoliko minuta da skicira dizajn, sat i nešto da ga
usavrši, sve dok nije bio dovoljno malen i funkcionalan da u njega stane
Dinh i putna torba koju joj je odnijela. Najteži dio bio je nagovoriti
dizajnerski automaton da razgovara s bungalovskim fabrikatorom, koji je
proizvodio odjeću, namještaj i alate za domaćinstva. Na kraju je morala
iskoristiti džepni sistem kako bi se spojila na nebesku lokalnu mrežu,
nadajući se da Valadez nije postavio nekoga da je nadzire. Potrošila je
vlastiti novac da plati preinaku jednom konzultantskom servisu, negdje
daleko u jednoj od dizalnih gondola.
Na kraju je ipak uspjela. Fabrikator je na kraju ispljunuo uredan
paketić koji je Bianca ugurala pod krevet. Sutra bi mogla otići po putnu
torbu i prokrijumčariti paket Dinh, zajedno s dizajnom balona.
No, prvo je morala održati prezentaciju Valadezu. Pitala se što ga je
motiviralo. Ništa toliko jednostavno kao novac, u to je bila sigurna, iako je
sumnjala i da je baš takvo čudovište kakvim ga je Dinh opisivala, je li htio
osvetu? Osvetiti obitelj, osvetiti domovinu?
Bianca je shvatila da joj je taj osjećaj blizak. Uzdahnula je i ugasila
svjetla.

8. PROFESIONALCI
Do jutra je prošla oluja i nebo je ponovno bilo plavo, no unutrašnjost
Valadezovog bungalova bila je mračna kako bi se bolje vidjele projekcije.
Stolice za Valadeza i druge šefove ljude bile su složene u polukrug, s njima
su bili vanzemaljci čija anatomija nije omogućavala sjedenje. Ismail i ostali
frije stajali su na kraju prostorije. Njihove su krakate mehaničke ruke i
noge stvarale sjene koje su Biancu podsjećale na biljke u vazama.
 Tada se paprati odjednom prijeteće uznemire. Bianca se strese. Tko
je zbilja upravljao svime?
Nije imala vremena brinuti o tome. Uspravila se i izvukla džepni
sistem.
"Samo trenutak", počela je pokušavajući biti glasnija kako bi je čuli
oni na dnu prostorije. "Gospodin Fry će pojasniti zaratanov metabolički
sistem i naše planove da stimuliramo unutarnju proizvodnju vodika, ja ću
vam pojasniti inženjerske potrebe za proizvodnjom tog dodatnog vodika za
ono što mislimo učiniti."
Biancin džepni sistem projicirao je oblik stotinjak kilometara dugog
zaratana, ne Finisterre ili nekog drugog pojedinca, već jednoga arhetipa,
neke vrste platonskog ideala. Ružičaste točkice diljem zaratanovih leđa
označavale su pozicije sfinktera koje bi trebalo izrezati i zamijeniti
mehaničkim ventilom.
"Naša bi osnovna briga tijekom ove faze pripreme trebali biti ovi
vanjski ventili. Kako god, trebali bismo uzeti u obzir i unutarnji red i
balastne ventile..."
Nastavila je govoriti o implantima i grafovima, operacijama i
sakaćenjima koja bi živog zaratana pretvorila u animatronički leš. Dio nje
divio se njezinoj drskosti, divio se njezinom snažnom, samouvjerenom i
profesionalnom tonu.
Kao da je bila pravi inženjer.
Prezentaciji se bližio kraj. Bianca duboko udahne pokušavajući
zadržati dašak profesionalnosti. Ovaj dio nije bio u nacrtu.
"Na kraju, tu je i pitanje evakuacije", rekla je.
Na dnu prostorije Ismail se promeškoljio. "Evakuacija?" upita. Prva
riječ koju je netko prozborio tijekom cijele prezentacije.
Bianca pročisti grlo. Crvene zvjezdice pojavile su se diljem
zaratanovljeva jugoistočnog ruba, približno označavajući lokaciju Cuidada
Perdide i manjih naselja Finisterrana.
"Finisterra ima populaciju koju čini oko petnaest do dvadeset tisuća
ljudi, a većina ih se nalazi ovdje", počela je. "Ako iskoristimo brod veličine
Lupite jerez, trebalo bi nam oko..."
"To nije vaš problem, gospođice Nazario." Valadez mahne rukom.
"Kako god, neće biti nikakvih evakuacija."
 Bianca ga pogleda, zgrožena. Sigurno joj se vidjelo na licu jer se
Valadez glasno nasmijao.
"Ne gledajte me tako, gospođice Nazario. Postavit ćemo energetske
kupole nad Ciudad Perdidom i nad drugim pueblosima kako bismo ih
osigurali do mjesta gdje idu. Ako sačuvaju glave, bit će posve u redu."
Ponovno se nasmije. "Jebote," reče i odmahne glavom. "Što ste vi mislili
da je ovo? Niste valjda mislili da bismo ubili dvadeset tisuća ljudi?"
Bianca nije odgovorila. Isključila je projekciju i sjela. Spremila je
džepni sistem. Srce joj je snažno udaralo.
"U redu", reče Valadez. "Lijepa prezentacija, gospođice Nazario.
Gospodine Fry?"
Fry ustane. "Okej. Dozvolite mi..." Uvuče ruke u džepove. "Ah,
mislim da sam svoj džepni sistem ostavio u bungalovu."
Valadez uzdahne.
"Čekat ćemo."
Mračna je soba bila tiha. Bianca pokuša polako i duboko disati.
Majko Božja, pomisli, hvala ti što si me spriječila da učinim neku glupost.
Idućeg trena posumnjala je u sebe. Dinh je bila tako sigurna u sebe.
Kako je Bianca mogla znati govori li joj Valadez istinu?
Odlučila je da nema načina da sazna. Morala je čekati i vidjeti.
Fry se vratio zadihan.
"Ah, nije bio..."
Glas koji ga je prekinuo bio je toliko glasan da ga isprva nisu
raspoznali, već je djelovao kao zvučni zid koji se širio iz čistog zraka.
Bazaar-arapske riječi kovitlale su se i stvarale jeku diljem kampa.
"OVO JE ILEGALNI KAMP", reče. "OSOBLJE UNUTAR
KAMPA POSTROJIT ĆE SE U SREDIŠNJEM POLJU I PREDATI SE
ČUVARIMA UREDNIM REDOSLIJEDOM. ZA SVAKU OSOBU KOJU
ZATEKNEMO S ORUŽJEM SMATRAT ĆEMO DA SE ODUPIRE
UHIĆENJU TE ĆE SE S NJOME POSTUPITI PREMA PROTOKOLU.
SVAKO VOZILO KOJE POKUŠA NAPUSTITI KAMP BIT ĆE
UNIŠTENO. IMATE PET MINUTA DA UČINITE KAKO JE
NAREĐENO."
Obavijest se ponovila, prvo na jeziku frija, onda na Miami
španjolskom, zatim na nizu vanzemaljskih glifova, logograma i
semagrama. Tad se ponovi na arapskom.
"Jebi si mater", mračno će Valadez.
Svugdje oko nje krivolovci su skupljali oružje. Na dnu sobe, firije su
se prepirali, mahali rukama i pištali.
"Što ćemo učiniti?" vikne Fry nadglasavajući stražarev glas.
"Nestati odavde", reče Valadez.
"Napraviti borba!" reče Ismail, okrećući nekoliko očiju prema
Valadezu.
"Zar to nije odupiranje uhićenju?" upita Bianca.
Valadez se grubo nasmijao. "Prepuštanje ti neće spasiti život", rekao
je. "Stražari nisu Fenomenološka služba. Oni nisu civilizirani Kalifatski
policajci. Ubijati pri odupiranju uhićenju, eh, za to oni žive. Vjeruj mi,
nekoć sam bio jedan od njih."
Izvuče iznenađujuće malen pištolj iz jakne, nogom otvori vrata i
nestane.
Oko Lupite Jerez skupilo se mnoštvo, ljudi i vanzemaljaca. Neki su
se žurili završiti ukrcavanje, dok su se drugi jednostavno gurali kako bi se
ukrcali.
Nešto ogromno i tamno, ali i brzo, prijeđe preko kampa. Bijeli
bljesak iznad dizalica i vrisci.
Zajedno s tamnim predmetom došao je i osjećaj težine, kao da je bok
Encantade bio brod koji je jahao na ogromnom valu pod Biancinim
nogama. Koljena su joj popustila i pala je na tlo. Pritisak koji ju je gurao u
travu bio je dvaput, triput snažniji od njezine normalne težine.
Osjećaj nestane brzinom čuvareva vozila. Ismail, čija joj je hodalica
omogućila da ostane na nogama, pomogne Bianci da ustane.
"Što je to bilo?" zahtijevala je Bianca. Modrice su joj se pojavile na
koljenima dok je pokušavala obrisati travu i zemlju sa suknje.
"Antigravitacijski brod", reče Ismail. "Isti princip kao zvjezdani brod
elektromagnetsko polje."
"Antigravitacijski?" Bianca je gledala za brodom koji je nestajao
preko Encantadina hrpta. "Ako vi conosi imate antigravitaciju, zašto se
onda, za ime Boga, ovdje igramo s katapultima i balonima?"
 "Napraviti sve jako skupo", reče Ismail. "Minus dva sunca egzotična
masa, isto kao zvjezdani brod." Firija mahne nekim očima. "Zašto raditi?
Puno imati jeftin način letjeti."
Bianca shvati da je, unatoč Valadezovim primjedbama o siromaštvu
Neba, zamišljala extranadose i vanzemaljce kao slobodne, moćne i bogate.
Njihovi su brodovi i strojevi bili tek zabranjen šapat u mjestima poput Rio
Picara. Sada je, osjećajući se kao budala jer nije ranije razumjela, shvatila
da ovdje postoji ogroman, i veći, jaz nego onaj između bogatih morosa i
najjadnijeg Ali Babe u uličicama Rio Aguile.
Bacila je pogled na sletište. Zračne su dizalice uzlijetale i anemopteri
su se pokretali. Dok je gledala jedna se dizalica otvorila i planula u zelenoj
vatri. Anemopter je došao do polja klanja prije nego što ga je pogodilo
nešto poput statičnog polja koje je bljesnulo u ljubičastom svjetlu. Letjelica
se sruši i eksplodira.
Snimljeni je stražarev glas dolazio sa svih strana, ponavljajući
instrukcije i zahtjeve.
"Ne više, ne moramo." Bianca reče Ismailu. "Bolje da pobjegnemo."
Firija podigne oružje. "Prvo morati ubiti zatvorenik."
"Molim?"
No, Ismail se već pokrenuo, mehaničke su noge hodalice bile brze i
efikasne na skršenoj zemlji. Više nije bio komičan, već zastrašujuće
svrhovit.
Bianca se trudila držati korak s firijom, ali ga je uskoro izgubila iz
vida. Površina polja klanja bila je izrovana strojevima koji su gurali ostatke
zaratanovih iznutrica preko ruba. Bianca je pretpostavljala da je ondje
nekoć rasla trava, ali sada je bilo prekriveno blatom i skorenom krvi.
Jedino što ju je tjeralo naprijed bila je pomisao da bi povratak bio jednako
loš. Klizila je i posrtala kroz kaljužu koja joj je na nekim mjestima sezala i
do koljena.
Kad je konačno stigla do Dinhina bungalova, Ismail je već nestao, a
vrata su bila odškrinuta.
Možda ju je čuvar spasio, pomislila je Bianca, no nije povjerovala u
to.
Polako je ušla.
"Edith?"
 Nije bilo odgovora, no Bianca ga nije ni očekivala.
Pronašla ju je u kuhinji. Ležala je potrbuške, a noge su joj bile pored
vrata, kao da je upucana pri pokušaju bijega. S tri metara udaljenosti
Bianca je uočila urednu crnu rupu veličine šake na njezinim leđima. Nije
osjetila potrebu se da približi.
Fryjev je džepni sistem bio na podu dnevnog boravka, kao što je
Bianca i očekivala.
"Trebao si čekati", rekla je Bianca praznoj sobi. "Trebao si mi
vjerovati."
Pronašla je putnu torbu u Dinhinoj sobi i ispraznila sadržaj na krevet.
Izgledalo je kao da ih nije ni taknula.
Bianci su zasuzile oči. Ponovno pogleda Fryjev sistem. Namjerno ga
je ostavio, shvati Bianca. Podcijenila ga je. Možda je cijelo vrijeme bio
bolja osoba od nje.
Još jednom pogleda tijelo koje je ležalo na kuhinjskom podu.
"Ne, nisi trebao", reče. "Nisi mi uopće trebao vjerovati."
Tad je krenula prema svom bungalovu i uzela paket ispod kreveta.
9. FINISTERRA
Stotinu metara, dvije stotine metara, pet stotina metara, Bianca pada i
vjetar joj šiba odjeću. Viseća vegetacija koja je prekrivala Encantadine
bokove nestajala je u smeđe-zelenoj magli i polako poprimala sivu boju
kako je zaratanovo tijelo polako nestajalo. Oči su joj se suzile i neprestano
je treptala kako bi izoštrila vid i usredotočila se na monitor oklopa. Uzela
ga je s police za dizajn padobrana. Nadala se da je namješten tako da se
automatski otvori. Jedino je indikator vremena radio. Drugi indikatori, oni
za visinu, položaj i brzinu pada, besmisleno su se vrtjeli na tri različita
jezika. Instrumenti nisu mogli pronaći čvrsto tlo.
Tada Bianca izroni iz Encantadine sjene u sunčevu svjetlost. Prije
nego što je mogla racionalno razmisliti, povukla je na oklopu ručku za
slučaj nužde i staklasti se materijal parabalona raširio iznad nje mreškajući
se poput vode. Oklop ju je obujmio nježno, ali čvrsto. Niti parabalona
polako su se povlačile i vrtjele.
Nakon nekoliko trenutaka duboko udahne. Nije više padala, već
letjela.
Obriše suze. Na zapadu ugleda padine Finisterre, blještave i pune
detalja, milijun stabala bacalo je sitne sjene na jutarnjem suncu.
Pogledala je prema gore, prema gotovo nevidljivom rubu parabalona
te vidjela da Encantada gori. Dugo ga je promatrala.
Zrak je postajao topliji i zagušljiviji. Bianca shvati da pada preko
ruba Finisterre. Kad je dizajnirala parabalon, Biancina je namjera bila Dinh
padne što dalje i sigurnije, da padne duboko u atmosferu Neba prije nego
što upali Maxwell pumpe kako bi zagrijala zrak u balonu da je podigne
nazad na Finisterru. No, sad nije bilo očite opasnosti, nije bilo krivolovaca
ili stražara. Bianca je pokrenula pumpe i parabalon je usporio te se polako
počeo penjati.
Vjetar ju je nosio prema unutrašnjosti preko sloja tropskog zelenila.
U daljini je ugledala dim koji se dizao iz dimnjaka Ciudad Perdida. Bianca
ponovno pogleda gore prema gorućem obrisu Encantade. Pitala se hoće li
ikada doznati je li Valadez govorio istinu.
Odjednom se džungla ispod nje otvorila i pretvorila u obrađena polja.
Ugledala je ljude koji su u čudu dizali poglede. Bez razmišljanja je
zaustavila pumpe i otvorila ventil na vrhu balona.
Grubo je sletjela, sputavao ju je šal koji joj je i dalje bio zavezan oko
gležnjeva. Skotrljala se i oklop je automatski otpao s nje kao što je bio i
programiran. Povukla je šal i ustala, protresla suknju. Djeca su već trčala
prema njoj preko polja.
Divljaci, govorio je Fry. Bjegunci. Pitala se jesu li svi govorili onim
Valadezovim čudnim španjolskim. Pokušavala se sjetiti određenih arapskih
izraza, ali odjednom joj se um ispraznio i ostao joj je jedino selam alejkum.
Djeca su - njih šestero, osmero ili desetero - usporavala dok su se
približavala te stala na udaljenosti od pet do deset metara.
Selam alejkum, ponavljala je Bianca u sebi. Es-selamu alejkum.
Duboko je udahnula.
Najhrabriji od njih, vitak dječak od osam ili deset godina, istupio je
nekoliko koraka. Imao je crnu kovrčavu kosu i preplanulu tamnu kožu.
Šarenu je majicu i hlačice koje je nosio vjerojatno izradio autoproizvođač
na jednoj od dizalnih gondola ili stanici vakumskih balona prije šest ili
sedam generacija. Izgledao je poput njezinog starijeg brata Pabla, davno,
prije nego što ih je Jesus napustio.
Pokušavala je ne izgledati prijeteće, pogledala ga u oči.
 "Hola", reče.
"Hola", odgovori dječak. "¿Cómo te llamas?¿Es este tu globo?"
Bianca se uspravi.
"Da, to je moj balon", reče. "Možeš me zvati señora Nazario."
"Ako je balon tvoj", upita dječak neustrašivo, "hoćeš li mi dozvoliti
da letim u njemu?"
Bianca pogleda prema istočnom dijelu neba, istočkanom dalekim
zaratanesima. U glavi joj se pojavi vizija, vizija koju je možda i Edith
Dinh vidjela - veća gužva na nebesima Neba nego nad Rio Picarom.
Arhipelag Septentrionalis ispunjen životom, balonima i jedrilicama, a
bezimeni zaratenesi više ne bi bili neistražene lokacije, već poznata i
ugodna prebivališta.
Okrenula se i ugledala parabalon koji je brzo padao i pitala se koliko
će joj trebati da ga ponovno napuše. Izvuče svoj džepni sustav i pregleda
ga. Dizajn za ručno izrađeni balon bio je još uvijek ondje, kao i obiteljski
automaton.
Nije to bilo ono što je htjela kada je napustila dom. Ipak, ona je još
uvijek bila Nazario, još uvijek je bila inženjer.
Maknula je sistem i okrenula se dječaku.
"Imam bolju ideju", rekla je. "Kako bi bilo kad bi imao samo svoj
balon?" Na dječakovu licu razvukao se širok osmijeh.
Gordon R. Dickson je za priču "Plašt i štap" Iz ciklusa o Shaneu Everettu,
pripadniku posebne grupe ljudi koji su u službi izvanzemaljskih osvajača
osvojio nagradu Hugo 1981. godine. Autor nagrađivane novele "Soldier,
Ask Not" iz 1964. (potom proširene u roman, a koja spada u "Childe"
ciklus), Dickson uz Heinleina spada među jedne od najzanimljivijih autora
koji su pisali tzv. military sf.

GORDON R. DICKSON

Plašt i štap

The Cloak and the Staff (1980.)

prevela: Ivana Duić

I zlazeći u ledeno sivo svitanje mjeseca studenog iz prepunog

autobusa koji je doveo putnike zračne linije za Milano preko planina iz
Bologne - često se događa u zimsko vrijeme, zračna luka u Milanu, Italija,
bila je u magli; brod je, kao i komercijalni letovi, bio prisiljen sletjeti u
Bolognu - Shane Evert je krajičkom oka uhvatio obris male štapolike
figure, neupadljivo urezane u postolje ulične svjetiljke.
Nije se usudio pogledati direktno, ali pogled sa strane je bio
dovoljan. Zaustavio je taksi i vozaču dao adresu sjedišta Aalaag Straže u
gradu.
"Efreddo, Milano", rekao je taksist, vozeći kroz gotovo opustošene
jutarnje ulice.
Shane mu je u znak odobravanja švicarskim naglaskom odgovorio
jednim slogom. Milano je zaista hladan u studenom. Hladan i težak. Na
jugu, Firenza bi još bila prozračna i topla, plavog neba i sunčeve svjetlosti.
Vozač se vjerojatno nadao da će započeti razgovor i saznati što je
čovjekolikog putnika dovelo u sjedište izvanzemaljaca. To je bilo opasno.
Obični ljudi nisu voljeli one koji rade za Aalaage. Ako ne kažem ništa,
mislio je Shane, mogao bi biti sumnjičav. Ne, kada ponovno razmislim,
zbog švicarskog naglaska mislit će da sam netko tko ima rodbinu u nevolji
u ovom gradu i nije raspoložen za razgovor.
Vozač je govorio o ljetu koje je prošlo. Žalio je za starim danima
kada su ovuda prolazili turisti.
Na obje izjave, Shane je dao najkraće moguće odgovore. Zatim je
osim zvukova putovanja u taksiju zavladala tišina. Shane je oslonio svoj
štap ugodnije, na desnu nogu i lijevo rame, da bi je bolje smjestio u malom
putničkom odjeljku taksija. Zagladio je svoj smeđi ogrtač preko koljena.
Slika figure u obliku štapa koju je vidio još je lebdjela u njegovim mislima.
Bila je identična figuri koju je on sam prvi puta utisnuo u zid ispod
trostrukih kuka na kojima je bio mrtav čovjek. U Aalborgu, Danska, prije
više od pola godine:
0_I
/_\I
Ali ova na uličnoj svjetiljci nije bila njegovo djelo. Niti je, doista,
iscrtao bilo koju drugu figuru koju je uočio putujući po svijetu tijekom
posljednjih osam mjeseci. Jedan trenutak emocionalne pobune naveo ga je
da stvori sliku koja se sada očigledno razmnožavala i umnožavala da bi
ponavljajućim noćnim morama ispunila njegove budne kao i usnule sate.
Nije pomagalo podsjećati se da ga nije moguće povezati sa originalnim
grafitom. Nije pomagalo znati to, svih ovih osam mjeseci otkad je
besprijekorni službenik Lyt Ahna.
Nijedna činjenica ne bi bila ni od najmanje pomoći kada bi iz nekog
razloga Lyt Ahn, ili bilo koji drugi Aalaag, vjerovao da postoji razlog
povezati ga s bilo kojom od urezanih figura.
Kakav luđački, egocentrični nagon ga je natjerao da koristi
uobičajenu vlastitu prikrivenu oznaku hodočasničke sekte kao simbol
opozicije svemircima? Bilo koji drugi oblik bi također bio u redu. Ali u
sebi je imao alkohol danskog ilegalnog viskija; povrh svega, sjećanje na
ogromne Aalaag oca i sina na trgu, kako gledaju smrt čovjeka kojega su
prokleli i smaknuli, sjećanje na njihov razgovor koji je samo on od svih
ljudi ondje mogao razumjeti - također izgara u njemu, na jedan kratki
trenutak razum mu je izletio kroz prozor njegovog uma.
 Tako je sada njegov simbol preuzet i postao je simbolom nečega što
je očito već postojeće ljudsko podzemlje u opoziciji Aalaazima, podzemlje
u koje nikada nije sumnjao. Sama činjenica da je uopće postojalo
prognozira krvavu tragediju bilo kojem čovjeku dovoljno blesavom da ga
se poveže s njim. Po svojim vlastitim standardima, Aalaazi su bili
bespoštedno fer. Ljude su smatrali "stokom''; a vlasnik stoke nije
razmišljao o tome da bude "fer" prema bolesnom ili potencijalno opasnom
biku koji je na farmi postao problem...
"Eccolo!" rekao je vozač taksija.
Shane je pogledao u ponuđeno i ugledao je sjedište izvanzemaljaca.
Savršeni reflektirajući štit pokrivao je sjedište kao navlaka od žive. Bilo je
nemoguće reći koje je porijeklo građevine. Mogla je biti bilo što, od
uredske zgrade do muzeja. Lyt Ahn, Prvi kapetan Zemlje, u svom sjedištu
s pogledom na St. Anthony Vodopade, što je nekada bilo srce
Minneapolisa, prezirao je tako očit prikaz obrambene snage. Sivi betonski
zidovi njegove raširene utvrde na Nicollet Islandu bilo je bez ikakve zaštite
osim prijenosnog oružja, koje je, doduše, bilo sposobno poravnati
metropolitsko područje koje ga okružuje u par sati. Shane je platio vozaču,
izašao van i ušao kroz glavni ulaz milanskog sjedišta.
Obični Stražari unutar velikih duplih vrata i oni na recepciji bili su
ljudi. Većinom mladi, kao i sâm Shane, ali mnogo veći; i najveći ljudi čine
se slabi i mali pokraj dva i pol metra visokih Aalaaga. Ovi čuvari nosili su
uobičajenu urednu, ali jednoličnu crnu uniformu policijskih službenika.
Patuljak među njima, unatoč metar i osamdeset visine, Shane je osjećao
trnce perverzne udobnosti biti unutar ovih zidova, okružen ovim posebnim
ljudskim sudruzima. Poput njega, jedu za svojim svemirskim stolovima;
bili bi obvezni braniti ga od bilo kojeg ne-službenog čovjeka koji bi mu
prijetio. Pod krovom gospodara koji su mu se gadili bio je fizički zaštićen i
siguran.
Zaustavio se kod kontrolnog stola. Uzeo je Ključ iz svoje kožne
torbice, ostavljajući dokumente unutra. Ljudski dežurni policajac uzeo je
Ključ i pregledao ga. Bio je načinjen od metala - metala koji običnom
stanovniku Zemlje nije bio dozvoljen posjedovati ili nositi - Znak Lyt
Ahna bio je ugraviran na četvrtastom dršku.
"Gospodine", rekao je policajac na talijanskom, čitajući Znak.
Odjednom je bio ljubazan. "Mogu li vam biti od pomoći?"
"Prijavljujem se, privremeno", rekao je Shane na arapskom, jer
policajčev govor odzvanjao je utjecajem grlenih suglasnika toga jezika. "Ja
sam onaj koji dostavlja poruke za Prvog Kapetana Zemlje, Lyt Ahna.
Imam neke za dostaviti Zapovjedniku ovog Sjedišta."
"Vaš jezik je vješt", rekao je policajac na arapskom, okrećući
kontrolnu knjigu prema njemu i pružajući mu olovku.
"Da", rekao je Shane i potpisao.
"Zapovjednik ovdje je Laa Ehon, Kapetan šestog ranga", rekao je
policajac.
"On prihvaća vaše poruke."
Okrenuo se i rukom mahnuo da bi pozvao jednog od niže rangiranih
ljudskih čuvara.
"Vanjski ured Laa Ehona, s ovime koji nosi poruke za
Zapovjednika."
Stražar je salutirao i odveo Shanea. Nekoliko stepeništa prema gore,
pokraj dizala za koje je Shane znao da ne smije koristiti, čak i da stražar
nije bio s njim, dovelo ih je u hodnik; niz koji, iza drugog para ogromnih
izrezbarenih vrata, stižu u ono što je očito bilo vanjski prostor privatnih
ureda Zapovjednika Aalaaga u Milanu.
Stražar je salutirao i otišao. Nije bilo drugih ljudi u prostoriji. Aalaag
dvadeset i drugog ranga sjedio je za stolom u udaljenom kutu velikog
otvorenog prostora, čitajući nešto što se činilo kao izvještaji, na nekakvim
plastičnim stranicama koji bi primale i zadržale višestruke slojeve otisaka.
U zidu lijevo od Shanea bio je prozor, otkrivajući blago sjenčanje u kutu
što je izdalo Aalaag verziju jednosmjernog stakla. Prozor je davao pogled
na nešto što je moralo biti susjedni ured koji je imao klupe na koje ljudi
mogu sjesti. Unutra je bila samo plavokosa mlada žena, odjevena u široki
plavi ogrtač koji joj je sezao do gležnja, zategnut oko njenog uskog struka.
Nije bilo mjesta gdje Shane može sjesti. Ali u nedavnim posjetima u
kakvima je obično bio, na Lyt Ahna i druge Aalaage nižeg ranga, navikao
je i satima čekati na nogama.
Stajao je. Nakon možda dvadeset minuta, Aalaag za stolom ga je
primijetio.
"Dođi", rekao je, podižući palac veličine šatorskog klina. "Reci mi."
Pričao je Aalaag jezikom. Većina ljudskih službenika donekle
razumije osnovne zapovijedi na jeziku svojih gospodara. Njegovo lice se
blago izmi jenilo kada je Shane odgovorio. Postojalo je samo nekoliko
ljudi kao Shane - a Shane je radio i živio sa svima njima - koji su bili
sposobni tečno bez naglaska govoriti ovim jezikom.
"Sjajni gospodine", rekao je Shane prilazeći stolu i zaustavljajući se
ispred, "imam poruke od Lyt Ahna direktno Zapovjedniku milanskog
sjedišta."
Nije načinio kretnju da bi pokazao svitak poruka iz svoje torbice;
Aalaagova masivna ruka, koja se dlanom prema gore počela istezati na
riječ "poruke", povukla se kada je Shane izgovorio ime Lyt Ahn.
"Ti si dragocjena zvijer", rekao je Aalaag. "Laa Ehon će uskoro
primiti tvoje poruke."
"Uskoro" je moglo značiti bilo što, od "nekoliko minuta" do
"nekoliko tjedana". Međutim, budući da su poruke bile od Lyt Ahna, i
osobne, bilo je vjerojatnije da će biti nekoliko minuta nego neko dulje
vrijeme. Shane se vratio u svoj kut.
Otvorila su se vrata i druga dvojica Aalaaga su ušla. Obojica su bili
muškarci i u srednjim godinama, jedan dvanaestog i jedan šestog ranga.
Onaj šestog ranga mogao je biti samo Laa Ehon. Kapetan ranga tako
niskoga broja bio je zapravo prekvalificiran da bi zapovijedao jednim
sjedištem kao ovo. Bilo bi nezamislivo da su ovdje dvojica takvih.
Pridošlice su ignorirale Shanea. Ne, mislio je, dok je njihov pogled
bio usmjeravan dalje, nisu ga samo ignorirali. Njihove oči su primijetile,
zabilježile, i odbacile ga u hipu. Odšetali su zajedno do jednosmjernog
prozora; onaj koji je morao biti Laa Ehon progovorio je na Aalaag jeziku.
"Ova?"
Pregledavali su djevojku u plavoj odori, koja je sjedila u drugoj sobi,
nesvjesna njihovog zurenja.
"Da, sjajni gospodine. Policajac na dužnosti na trgu vidio ju je kako
se udaljava od zida o kojem sam vam govorio, upravo prije nego li je
primijetio ogrebotinu na njemu." Zapovjednik dvanaestog ranga uperio je
palac prema djevojci. "Zatim je pregledao ogrebotinu, primijetio je da je
nedavno napravljena i okrenuo se pronaći dotičnu. Na trenutak je pomislio
da se izgubila među gomilom na trgu, zatim ju je primijetio straga, malo
udaljenu kako žuri. Iznenadio ju je i doveo ovamo."
"Njegov rang?"
 "Trideset i drugi, sjajni gospodine."
"Ispitana je?"
"Ne gospodine, pričekao sam da razgovaram s vama o proceduri."
Laa Ehon stajao je trenutak i bez odgovora zurio u djevojku.
"Trideset i drugi, kažete? je li znao viđati baš ovu zvijer i ranije na
trgu?"
"Ne gospodine. Ali zapamtio je boju njezine odjeće. Nije bilo nikoga
u toj boji u blizini."
Laa Ehon okrenuo se od prozora.
"Želio bih prvo s njim razgovarati. Pošaljite ga k meni."
"Gospodine, trenutno je na dužnosti."
"Ah."
Shane je razumio Laa Ehonovo trenutno razmatranje. Kao
zapovjedni časnik, lako je mogao narediti da dotičnog policajca razriješe
dužnosti onoliko koliko mu treba da mu osobno podnese izvještaj. Ali
priroda i običaj Aalaaga bili su takvi da bi mu samo jako važan razlog
dozvolio opravdati takvu naredbu. Aalaag na dužnosti, bez obzira na rang,
bio je gotovo sveti objekt.
"Gdje?" Laa Ehon.
"Lokalna zračna luka, sjajni gospodine."
"Otići ću razgovarati s njim na njegovoj dužnosti. Kapetane Otah On,
naređujem vam da me pratite."
"Da, sjajni gospodine."
"Onda krenimo uz minimalni gubitak vremena. Nije uobičajeno da
ova stvar ima veću važnost nego se sada čini, ali moramo se uvjeriti u to."
Okrenuo se prema vratima, Otah On ga je slijedio, još jednom
njegove su oči prešle preko Shanea. Zaustavio se i pogledao u Aalaaga.
"Što je ovaj?"
"Gospodine", Aalaag za stolom ustao se na noge. "Kurir s porukama
osobno za vas od Lyt Ahna."
Laa Ehon pogledao je nazad u Shanea.
"Primit ću tvoje poruke za sat vremena, ne više, kada se vratim.
Razumiješ li što sam ti upravo rekao?"
 "Razumijem, sjajni gospodine", rekao je Shane.
"Do tada, budi poslušan, ali osjećaj se ugodno."
Laa Ehon vodio je put iz sobe, Otah On blisko ga je slijedio. Aalaag
za sto lom ponovno je sjeo i vratio se svojim stranicama.
Shane je još jednom pogledao djevojku iza jednosmjernog stakla.
Sjedila je, nesvjesna što će slijedeći sat donijeti. Ispitivali bi je prvo
kemikalijama, naravno. Ali nakon toga, njihove metode postale bi fizičke.
Nije bilo sadizma u Aalaagovoj naravi. Ako i jedan od izvanzemaljaca
pokaže takvo ponašanje, vlastiti ljudi smatrali bi to neprikladnom slabošću
i zbog toga bi ga uništili. Bilo je razumljivo da je stoka mogla biti izazvana
da kaže sve što zna ako je bila podvrgnuta dovoljnoj nelagodi. Aalaag
naravno, bio je iznad takvih uvjerenja. Smrt bi došla mnogo ranije nego što
bi bilo koji stupanj nelagode mogao promijeniti izvanzemaljski karakter
dovoljno da bi ga natjerao da kaže nešto što ne želi reći.
Shane je osjetio kako se njegova odora natopljena skrivenim znojem
lijepi za gornji dio tijela. Žena je sjedila gotovo u profilu. Plava kosa
padala je niz njena ramena. Njena iznenađujuće blijeda koža lica (za ovu
geografsku širinu) bila je mekog i nježnog izgleda. Mogla je biti jedva u
dvadesetima. Htio je odvratiti pogled od nje, da bi prestao misliti na to što
je očekuje, ali - kao što mu se dogodilo prije godinu dana sa čovjekom na
trostrukim kukama kada je prvi puta iscrtao simbol - Shane nije mogao
okrenuti glavu.
Sada je znao što je to bilo - ludilo u njemu. Ludilo rođeno iz njegove
vlastite skrivene odvratnosti prema osobnom teroru ovih masivnih
humanoida koji su došli vladati Zemljom. To su bili Gospodari kojima je
služio. Držali su ga na toplom i nahranjenog dok je većina preostalog
čovječanstva bila u hladnom i jela malo. Tapšali su ga milostivim
komplimentima - kao da je uistinu bio životinja kakvom su ga zvali,
pametan kućni ljubimac spreman mahati repom za ljubazan pogled ili riječ.
Strah od smrti je u njemu bio kao šipka hladnog željeza kada je razmišljao
o njima; strah od duge i bolne smrti bio je kao ta ista šipka sa nazubljenim
rubovima poput britve. Ali u isto vrijeme postojalo je to ludilo - ludilo koje
bi, da ga nije kontrolirao malim borbama, eksplodiralo i dovelo ga da baci
sve pošiljke nekom Aalaagu u lice, da jednoga dana skoči kao terijer na
tigra, za vrat svoga Gospodara, Prvog kapetana Zemlje, Lyt Ahna.
Bila je to ozbiljna stvar, to ludilo. Čak su i Aalaazi znali za njegovo
postojanje među svojim pokornim ljudima. Čak su imali i riječ za to u
svom jeziku - yowaragh. Yowaragh je prije godinu dana uzrokovao
beznadni pokušaj čovjeka na kukama da obrani svoju ženu protiv onoga
što je mislio da je Aalaag brutalnost. Yowaragh, svaki dan, natjera barem
jednog čovjeka, negdje u svijetu, da baci beskorisni štap ili kamen na
nekog zaštićenog nedodirljivog osvajača u situaciji gdje je bijeg nemoguć i
uništenje sigurno. Yowaragh je jednom pokucao na vrata Shaneova mozga,
prije godinu dana, prijeteći da će se osloboditi. Ponovno je kucao.
Nije si mogao pomoći da ne gleda u nju; i nije mogao izdržati
gledanje u nju - jedina alternativa kraju za njih oboje je bilo spriječiti da se
dogodi - Laa Ehonov povratak, mučenje djevojke i yowaragh koji bi doveo
do njegove smrti.
Za jedan sat, Laa Ehon je rekao da će se vratiti. Potočići znoja tekli
su niz Shaneovo golo tijelo ispod uniforme. Njegove misli ubacile su u
brzinu, jureći kao nekontrolirani otkucaji srca. Koji je put iz ovoga? Mora
biti jedan - ako bi ga mogao smisliti. Druga strana medalje onoga što bi
mogli učiniti djevojci je od istog manjka sadizma. Aalaag bi uništio
imovinu samo kada bi imao neke koristi. Ako nema koristi, onda ne bi
potratili korisnu životinju. Ne bi imali emocionalnog uloga u tome da je
zadržavaju samo zato što je prvenstveno bila uhićena. Bila je potpuno
nevažna; oni su bili previše pragmatični.
Um mu je grozničavo radio. Nije bio siguran što planira, ali sve
povjerljivo znanje o Aalaazima u ove tri godine koje je blisko živio s njima
krčkalo je i ključalo u pozadini njegova uma. Otišao je do Aalaagovog
stola i stao.
"Da?", rekao je Aalaag nakon nekog vremena, gledajući gore u
njega.
"Sjajni gospodine, Kapetan Zapovjednik rekao je da će se vratiti za
sat vremena da primi moje poruke, ali do tada da bih trebao biti poslušan i
da se osjećam ugodno."
Oči sivo-crnih zjenica zurile su u njega u razini sa njegovim.
"Želiš udobnost, zar ne?"
"Sjajni gospodine, ako bih mogao sjesti ili leći, cijenio bih to."
"Da. U redu. Zapovjednik je tako naredio. Idi pronađi objekte koji su
za takve aktivnosti unutar prostora za našu stoku. Vrati se za sat vremena."
"Zahvalan sam sjajnom gospodinu."
 Sivo-crne zjenice zapale su u sjenu crnih obrva kada su se spojile.
"Ovo je stvar naredbe. Nisam jedan od onih koji dopušta svojim
životinjama da se ulaguju."
"Gospodine, pokoravam se."
Obrve su se opustile.
"I bolje. Idi."
Izašao je van. Kretao se brzo. Kao i prije, u Danskoj, pokrenuo je
ono što je mislio učiniti. Nije bilo više nikakve sumnje, nikakvog
oklijevanja. Brzo se kretao niz opustošen vanjski hodnik. Uši i oči su mu
bile na oprezu na znak bilo koga, posebno izvanzemaljaca. Kada je prošao
dizala, zaustavio se, pogledao oko sebe.
Nitko nije gledao; jednom kada se ukrca u dizalo bio bi u mogućnosti
spustiti se dolje na razinu ulice ili niže bez da ga vide. Bilo bi i drugih
vrata koja vode van osim onih kojima je došao; i na drugim razinama, na
razini ispod glavnog kata, a mogao bi ih pronaći. Tamo bi bili portali koje
koriste samo Aalaazi i službenici od najvišeg povjerenja. Oni su slobodni
doći i otići bez da ih se primijeti.
Pritisnuo je dugme i pozvao dizalo. Ubrzo je došlo. Vrata su se širom
otvorila. Kada su se otvorila okrenuo se i pripremio praviti se da je samo
prolaziou slučaju da je u liftu bio Aalaag. No dizalo je bilo prazno.
Zakoračio je unutra. Jedina druga opasnost bila je mogućnost da je
Aalaag na katu niže pozvao dizalo. Kada bi dizalo stalo za nekog od
izvanzemaljaca i kada bi se vrata otvorila otkrivajući ga unutra, bio bi u
klopci - i dvostruko kriv - za to što je tamo gdje ne bi trebao biti i za to što
je odsutan sa svoje dužnosti, koja je trenutno bila ležati ili se nekako
opustiti. Samo je Aalaagu bilo dopušteno koristiti dizalo.
Na trenutak je pomislio da dizalo u kojem se spušta oklijeva na
prvom katu. U pozadini njegovih misli, planovi su treperili kao munje u
ljetno večer. Da je stalo, da su se vrata otvorila i da je Aalaag ušao unutra,
planirao je baciti se izvanzemaljcu oko vrata. Nadao se, drugi bi ga
refleksno ubio i time bi izbjegao ispitivanja.
Ali dizalo nije stalo. Nastavilo se kretati prema dolje. Svjetlo koje je
osvjetljavalo nizajuće brojke katova koje su prolazili, ukazalo je da prilazi
katu odmah ispod razine ulice. Shane je pritisnuo da kavez stane. Stao je i
vrata su se otvorila. Zakoračio je u mali četvrtasti hodnik koji je vodio
direktno do staklenih vrata i stubišta na drugoj strani koje vodi gore.
Naletio je na jedan od izvanzemaljskih izlaza iz zgrade.
Napustio je dizalo i brzo se kretao hodnikom do vrata. Bilo je
zaključano, naravno; ali u džepu je nosio Ključ Lyt Ahna ili barem Ključ
koji su svi specijalni ljudski službenici Lyt Ahna mogli nositi. Otvorio bi
bilo koja normalna vrata u izvanzemaljskoj zgradi.
Iskušao je Ključ, i uspio je. Vrata su se bešumno otvorila. Sekundu
kasnije prošao je kroz njih i stepenicama izašao na ulicu iznad.
Koračao je niz ulicu, ritmom malo sporijim od trka. Skrenuo je desno
na prvom križanju, tražeći tržnicu. Četiri bloka dalje je pronašao veliki trg
s puno dućana. Jedini Aalaag jahao je životinju ispred arkada na jednom
kraju trga, ravnodušno nadvisujući gomilu oko sebe. Da li je izvanzemaljac
bio na dužnosti ili je jednostavno čekao nešto ili nekoga; nije se moglo
reći. Za Shanea nije bilo mudro koristiti sada neki od dućana na ovom trgu.
Požurio je dalje. Nekoliko ulica dalje, našao je manju zbirku dućana
postavljenih sa obje strane slijepe uličice. Jedan od njih je bio dućan sa
jednostavnom odjećom kakvu su Aalaazi dozvoljavali ljudima da ovih
dana nose. Ušao je unutra i malo zvono iznad vrata nježno je zazvonilo.
"Signore?" rekao je glas.
Shaneove oči privikle su se na zamračenost interijera. Ugledao je
pult s visoko složenom odjećom pult za kojim je bio niski čovjekom
tamnog lica i nosa poput oštrice noža. Nevjerojatno, u ovim danima
izvanzemaljske okupacije, vlasnik je imao malu trbušinu ispod široke žute
radničke odore.
"Želim dugi ogrtač", rekao je Shane. "S dva lica."
"Naravno." Vlasnik je dolazio s druge strane pulta. "Kakvog tipa?"
"Koliko stoji vaša najskuplja odjeća?"
"Sedamdest i pet novih lira ili ekvivalent u razmjeni, signore"
Shane je kopao po torbi koja je visjela na užetu oko njegova struka.
Izbacio je na pult metalne kovanice internacionalne valute koje je izdavao
Aalaag, zlatne i srebrne pravokutnike kojima je bio nagrađen za svoj rad
kao zaposlenik Lyt Ahna.
Vlasnik dućana pratio je njegove pokrete. Njegove oči prešle su na
kovanice, zatim nazad na Shaneovo lice s neslaganjem. Samo ljudi velike
moći pod izvanzemaljskim autoritetom, ili oni uključeni u ilegalno crno
tržište, imali bi ovakve kovanice kojima plaćaju svoje račune. Bila bi
rijetkost da bi takve došle u mali dućan kao ovaj.
Pomaknuo se prema kovanicama. Shane ih je pokrio rukom.
"Sam ću odabrati ogrtač", rekao je. "Pokaži mi što imaš."
"Naravno, naravno, signore."
Vlasnik je prošao kraj kovanica i izašao iza pulta. Otvorio je vrata
stražnje sobe i pozvao Shanea. Unutra su bili stolovi s naslaganom
odjećom i tkaninom. U jednom kutu, pod kerozinskom lampom, bio je
šivaći radni stol s komadićima tkanine, alati, konac i poneki komadići
plave ili bijele krede.
"Ovdje su ogrtači, na ova dva stola", rekao je.
"Dobro", rekao je Shane, grubo. "Idi tamo do onog kuta i okreni se.
Odabrat ću što želim."
Čovjek se kretao brzo, malo pogrbljenih ramena. Ako je njegov
posjetitelj bio sa crnog tržišta, ne bi bilo mudro s njime raspravljati ili ga
iritirati.
Shane je među ostalima pronašao ogrtače s dva lica. Kopao je po
njima i odabrao je najveći koji je mogao naći. Na jednoj je strani bio plav,
a s druge smeđe boje. Navukao ga je preko svoje odore, plavom stranom
prema van i povukao uzicu čvrsto oko struka. Koračajući poprijeko prema
radnom stolu pokupio je komadić bijele krede.
"Ostavit ću sto lira na pultu", rekao je leđima okrenutom vlasniku.
"Ne okreći se, ne izlazi van dok ne prođe pet minuta da sam otišao.
Razumiješ li?"
"Razumijem."
Shane se okrenuo i otišao. Bacio je pogled na pult dok je prolazio.
Nasumce je bio zagrabio kovanice iz torbice pa se na pultu nalazilo preko
sto i pedeset lira u zlatu i srebru. Ne bi bilo dobro učiniti da incident
izgleda imalo važnije prodavaču nego što je to bilo potrebno. Shane je
prikupio ekvivalent od pedeset lira i izašao na vrata, vraćajući se prema
trgu gdje je vidio Aalaaga na svojoj životinji.
Bio je vrlo svjestan brzog protoka vremena. Nije si mogao priuštiti
odsustvo iz sjedišta više od sat vremena koje mu je policajac na dužnosti
dopustio. Ako je Aalaag napustio trg...
Ali nije. Kada se Shane, znojeći se, još jednom pojavio na trgu,
masivna figura još je sjedila nepomično, ravnodušnija no ikad.
 Shaneu je, zbog funkcije koju je obavljao, bilo dozvoljeno nositi
jedan od Aalaagovih vječnih satova. Sada je u njegovoj torbi, ali nije se
usudio pogle dati i vidjeti koliko mu je vremena ostalo. Samo letimičan
pogled običnih ljudi identificirao bi ga kao izvanzemaljskog službenika i
stekao bi gorke neprijatelje među ostalima; to neprijateljstvo, ovdje i sada,
moglo bi biti fatalno.
Požurio je kroz gomilu koja se rojila na trgu. Kada je došao blizu
Aalaagu koji je jahao životinju, hrabrost rođena adrenalinom u njemu
gotovo ga je iznevjerila. Ali sjećanje na zatvorenicu u sjedištu raslo je i
natjerao se naprijed.
Namjerno se nespretno spotaknuo baš ispod teške glave životinje
koja je trznula nosom. Pokret je bio neznatan - samo dva, tri centimetra -
ali bilo je to dovoljno da privuče pažnju Aalaaga. Njegove oči spustile su
se na Shanea.
Još uvijek krećući se, Shane je držao glavu pognutom. Povukao je
kosu na čelo koliko god je mogao, da bi sakrio svoje lice od pogleda
izvanzemaljca - ali nije zapravo računao na čuvanje svoje anonimnosti.
Samo nekoliko Aalaaga je moglo razlikovati jednog čovjeka od drugog -
čak i nakon dvije godine bliskog kontakta, Lyt Ahn raspoznao je Shanea
od drugih kurira-tumača više po brojnosti Shaneovih izvješća nego po
fizičkim karakteristikama.
Shane je cupkao bježeći; i izvanzemaljac je nezainteresiran za nešto
što je samo jedna puka životinja, podigao svoje oči ponovno u vječnost,
vraćajući se svojim mislima. Shane je nastavio naprijed samo nekoliko
koraka, do najbližeg stupa i stao. Skrivajući svojim tijelom pokrete od
izvanzemaljca iza njega, izvadio je krojačevu bijelu kredu iz torbice i
rukom koja se tresla na kamenu stupa nacrtao je figuru zaogrnutu plaštem s
palicom.
Odmaknuo se - iznenadan, gotovo nečujan jauk spoznaje, zaustavljen
u pokretu, gomila iza njega je privukla - kao što je i znao da hoće -
Aalaagovu pažnju. Izvanzemaljac je odmah okrenuo svoju životinju,
posežući za istom vrstom omamljujućeg oružja kojim je uhvaćena i ona
zatvorenica.
No Shane se već kretao. Utrčao je u gomilu, bacio se dolje tako da su
ga tijela uokolo štitila od pogleda Aalaaga, valjao se, grčevito skidajući
ogrtač s dva naličja.
Instinktivno, obrambeno, drugi su ljudi zatvorili krug oko njega,
skrivajući ga od izvanzemaljca koji ga je - s oružjem u jednoj masivnoj
ruci - tražio. Ogrtač s dva lica je zapeo i zavezao mu se oko pazuha, ali
Shane se uspio izvući. Ostavljajući ga na tlu iza sebe, s plavom stranom
izvana, bježao je dalje na rukama i koljenima, dok na kraju blizu ruba trga
nije riskirao dizanje na noge i odlazak što je brže mogao, a da ne privlači
pozornost na sebe.
Dahtao je, natopljen znojem. Ostavio je iza sebe ljude koji su
marljivo izbjegavali gledati ga. Kretao se među ostalima koji su ga
normalno promatrali, lagano trčeći prema sjedištu. Osobno mu se činilo
kao da je najmanje sat prošao otkako je prvi puta zakoračio pod nos
Aalaaga koji je jahao životinju; ali razum mu je rekao da cijeli posao nije
mogao trajati dulje od par minuta. Stao je kod fontane - blažena Italija,
mislio je, jer ima fontane - da bi okupao svoje lice, vrat i pazuhe. Službeno,
Aalaazi nisu marili koliko njihova stoka smrdi; ali u stvarnosti su
preferirali one ljude koji su fizički bez smrada koliko god je moguće - iako
čini se da im nikada nije palo na pamet da su bili gnjusni ljudskom nosu
koliko su i ljudi njihovom. Ali da se Shane vrati snažnog mirisa s nečega
što je teoretski trebao biti odmor, moglo bi privući interes za vrijeme koje
je proveo izvan ureda.
Ušao je pomoću Ključa kroz ista vrata koja su mu dala izlaz; ovaj
puta radije je upotrijebio stubište nego dizalo do razine ulaza sjedišta.
Nitko ga nije vidio da se pojavljuje na ulaznoj razini. Zaustavio se da
provjeri svoj sat i vidio da ima još nekih dvanaest minuta od dodijeljenog
mu sata.
Iskoristio je to vrijeme tako što je pitao jednog od Običnih stražara
gdje se nalaze prostorije za odmor za stoku, otišao tamo i vratio se istim
putem do ureda gdje je prije čekao. Kad je stigao pred vrata ureda,
preostale su mu još četiri minute. Stajao je gdje jest dok nije mogao ući
točno u trenutku kada mu je rečeno da se vrati.
Izvanzemaljski policajac za stolom je dignuo pogled kada je ušao.
Pogledao je na sat iznad vrata i vratio se u tišini svojim papirima. Usprkos
tome, Shane je osjetio trijumf malog zgoditka. U Aalaagovim očima
precizna poslušnost bila je znak ljudske naklonosti. Otišao je do mjesta
gdje je stajao i prije - i stajao je opet.
Prošlo je gotovo tri četvrtine sata kada su se otvorila vrata i Laa Ehon
je ušao s Otah Onom. Podvrgnut prodornošću promatranja ovih bića,
učvršćeno iskustvom stečenim tokom dvije godine bliskog kontakta s
izvanzemaljcima, Shane je prepoznao obojicu službenika. Otišli su
direktno do jednosmjernog stakla da bi zurili u ljudskog zatvorenika;
Shaneovo srce zaronilo je u paniku.
Bilo je nezamislivo da događaji s trga od prije sat vremena nisu bili
do sada prijavljeni. Ali izgledalo je kao da će dvojica starijih službenika
nastaviti proceduru s mladom ženom kao da se ništa nije dogodilo. Zatim
je Laa Ehon progovorio.
"Boja je uistinu ista", rekao je Zapovjednik sjedišta. "Mora biti dosta
stoke koja je ovako obučena."
"Istina, sjajni gospodine", odgovorio je Otah On.
Laa Ehon proučavao je ženu još neko vrijeme.
"Da li joj je u bilo kojem trenutku dan točan razlog zašto je držimo
ovdje?" "Ništa joj nije rečeno, sjajni gospodine."
"Da", rekao je Laa Ehon, razmišljajući. "Dobro, onda. To je zdrava
mlada zvijer. Nema potrebe potratiti ju. Pustite je."
"Bit će učinjeno."
Laa Ehon se okrenuo od jednosmjernog stakla i njegove oči prešle su
po ostatku prostorije, zaustavljajući se na Shaneu. Krenuo je prema njemu.
"Ti si zvijer s obavijestima od Lyt Ahna?"
"Da, sjajni gospodine", rekao je Shane. "Imam ih za vas ovdje."
Izvadio ih je iz torbice i uručio ih je u ogromni hvat Zapovjednika.
Laa Ehon ih je uzeo, razmotao i pročitao. Proslijedio ih je Otah Onu.
"Izvršite ovo."
"Da, sjajni gospodine."
Otah On odnio je pošiljke do stola dežurnog policajca i obratio mu
se, predajući mu papire. Oči Laa Ehona su se s tračkom zanimanja
pričvrstile za Shanea.
"Govoriš vrlo jasno, čisto", rekao je Zapovjednik. "Ti si jedna od
zvijeri specijalne grupe Prvog kapetana za govor i nošenje, nisi li?"
"Jesam, sjajni gospodine."
"Koliko dugo si pričao pravi jezik?"
"Dvije godine ovoga svijeta, sjajni gospodine."
Laa Ehon stajao je gledajući ga. Potočić znoja hladno je ispod odore
puzio niz Shaneovu kralježnicu.
"Ti si zvijer koju je vrijedno posjedovati", rekao je sporo
Zapovjednik. "Nisam mislio da će netko kao ti moći pričati tako jasno.
Koliko te cijene?" Shaneovo disanje je bilo tiho zatočeno u grlu. Život kao
jedan od člano va omiljene ljudske grupe osobnog vlasništva
izvanzemaljaca koji vladaju Zemljom je bilo jedva izdržljivo. Ludilo kojeg
se bojao došlo bi brzo, ako bi umjesto toga bio zatočen ovdje, u ovoj
zgradi, među ovim životinjama koje su činile Unutarnju stražu.
"Prema mom najboljem saznanju, sjajni gospodine", - nije se usudio
oklijevati u odgovoru -"cijene me na polovicu od posjedovanja zemlje..."
Otah On koji se upravo vratio uz bok svom Zapovjedniku, podigao je
svoje crne obrve čuvši ovu cijenu, ali lice Laa Ehona ostalo je
dubokoumno.
"... i naklonost moga Gospodara Lyt Ahna", rekao je Shane.
Zamišljenost je nestala iz Laa Ehonovog izraza. Shaneovo srce je
snažno lupalo. Istina je da je započeo rečenicu s "prema mom najboljem
saznanju" ali nikada nije službeno upoznat s činjenicom da je dio njegove
cijene uključivao naklonost njegova gospodara. Vrijednost koju je znao i
sam - polovica posjedovanja zemlje - oko četrdeset četvornih kilometara
onoga što je Aalaag nazivao dobrom zemljom - sama po sebi bila je to
nevjerojatno visoka cijena za bilo koju ljudsku zvijer. Bilo je to otprilike
ekvivalent onome što bi bila vrijednost u predalaško vrijeme top sportskog
automobila po narudžbi, pozlaćenog i ukrašenog draguljima. Ali Laa Ehon
izgledao je spremno da čak i to razmatra. Nije bilo prvi puta da je Shane
bio svjestan posjedovanja određenog statusa luksuzne igračke. Samo,
ovoga puta, Shane je spomenuo da je njegova cijena uključivala naklonost
Lyt Ahna. "Naklonost" je pojam iznad bilo koje cijene. Bilo je to opisno
značenje da je njegov Gospodar osobno zainteresiran da ga zadrži i da bi
cijena bilo koje prodaje mogla uključiti bilo što - vjerojatno nešto što bi
Lyt Ahn cijenio barem onoliko koliko cijeni ono čega se odriče. Takva
"naklonost", uključena u prodaju, mogla bi činiti važeći bianco ček kojeg
je potpisao kupac, koji se može unovčiti bilo kada u budućnosti za robu ili
radnje prodavača, garantirano čvrstim obvezujućim kodeksom Aalaaga.
Shaneu nikad nije rečeno da ima naklonost Lyt Ahna. Samo je
jednom načuo Lyt Ahna kako govori svom Šefu Osoblja da mora proširiti
svoju naklonost na sve zvijeri te specijalne grupe kojoj je Shane pripadao.
Ako bi Laa Ehon provjerio ovo s Lyt Ahnom, a to nikada nije učinjeno,
onda bi Shane bio proklet kao nepovjerljiva i lažljiva zvijer. Čak i da je
naklonost proširena, Lyt Ahn bi se mogao pitati kako je Shane to saznao.
Ali opet, Prvi kapetan, zaposlen, s mnogo težim aferama Aalaag
vlade, mogao bi jednostavno zaključiti da je jednom takvo nešto spomenuo
Shaneu i zaboravio. Tvrditi to sada bilo je jedno od svakodnevnih kockanja
potrebno za ljudski opstanak u središtu izvanzemaljaca.
"Daj mu njegovu izdatnicu", rekao je Laa Ehon.
Otah On proslijedio je izdatnicu za pošiljke Shaneu, napravljenu
trenutak prije kod dežurnog policajca. Shane ju je stavio u torbicu.
"Vraćaš se direktno Lyt Ahnu?" rekao je Laa Ehon.
"Da, sjajni gospodine."
"Moji ljubazni pozdravi Prvom kapetanu."
"Dostavit ću ih."
"Možeš onda ići."
Shane se okrenuo i otišao. Kada su se vrata za njim zatvorila, duboko
je udahnuo i požurio prema stubištu, zatim dolje prema ulazu.
"Vraćam se u rezidenciju Prvog kapetana", rekao je zaduženom
policajcu Obične straže na ulazu. Bio je to isti čovjek s arapskim utjecajem
zamjetnim u njegovom talijanskom govoru. "Hoćete li mi dati prostor u
potrebnoj letjelici? Imam prioritet, naravno."
"Već je sređeno", rekao je policajac. "Putovat ćete s jednim od
Gospodara na kurirskoj dužnosti u malom vojnom brodu. Kreće za dva
sata. Da naručim prijevoz do aerodroma?"
"Ne", rekao je Shane kratko. Nije morao dati razloge svojih
postupaka ovom neinformiranom slugi. "Sam ću do tamo."
Mislio je da je primijetio trag divljenja u policajčevom mirnom
zurenju. Ali ako je ikada razmišljao o šetnji milanskim ulicama sam, bilo
bi to u njegovoj uobičajenoj uniformi, koju mu nije dozvoljeno skidati.
Netko kao ovaj policajac nikada ne bi mogao zamisliti slobodu kojom se
Shane kretao, prividno kao jedan od njih, među normalnim ljudima grada -
niti je mogao zamisliti koliko je tih nekoliko zamišljenih trenutaka Shaneu
bilo potrebno.
"U redu", rekao je policajac. "Gospodar koji će vas povesti je Enech
Ajin. Gospodareva recepcija na zračnom terminalu će vas kada stignete
tamo uputiti prema njemu."
"Hvala", rekao je Shane.
"Zaista nema na čemu."
Oboje su pokupili neizbježno, mislio je Shane ogorčeno, veliku
uljudnost i intonaciju svojih vlasnika.
Izašao je kroz desnu stranu teških vrata koja su činila ulaz i sišao
dolje niz stepenice. Na vidiku nije bilo taksija - naravno. Čovjek ne bi
bespotrebno visio kraj izvanzemaljskog sjedišta. Krenuo je se istom ulicom
kojom je išao da bi pronašao trg.
Nije prošao više od dva ugla kada je ploveći polako pored njega
prošao taksi. Pozvao ga je i ušao.
"Na aerodrom", rekao je vozaču. Gledao je u čovjeka u tankom
ogrtaču za volanom, dok su njegovi prsti automatski otvorili vrata taksija.
Zakoračio je unutra - i spotaknuo se o nešto na podu dok je ulazio unutra.
Vrata su zalupila, taksi je krenuo žurno. Držali su ga, zgrabila su ga
dvojica muškaraca koji su se pridignuli iz čučnja na podu stražnjeg sjedala
taksija. Držali su ga bespomoćnog i osjetio je nešto oštro pod svojim
grlom.
Pogledao je dolje i vidio takozvani stakleni nož. Zapravo bodež
načinjen od staklenog srebra koji se drži između dvije povezane polovice
drvenog bodeža. Staklo je tvorilo oštricu i mogla bi biti - kao što je ova
imala - oštrinu brusnog papira ili britve.
"Budi miran!" režao je jedan od muškaraca na talijanskom.
Shane je ležao mirno. Nanjušio je neku vrstu starog smrada prljave
odjeće na obojici koji su ga čvrsto držali. Taksi je vrludao kroz nepoznate
ulice prema nedokučivoj destinaciji.
Vozili su se najmanje dvadeset minuta. Da li zbog udaljenosti do
cilja, ili da bi obmanuli Shanea u pokušaju da procjeni duljinu puta, nije
bilo moguće pretpostaviti. Taksi je skrenuo u širokom luku, poskočio
preko nekog vrlo neravnog pločnika i prošao ispod sjene nekakve arkade.
Zatim se zaustavio. Dvojica muškaraca izgurala su Shanea iz vozila.
Pogledom je uhvatio samo dio mračnog, ne previše čistog dvorišta
okruženog zgradama prije nego su ga gurnuli uz dvije stepenice, pa kroz
vrata i dugi, uski hodnik pun stare boje i vonja kuhanja.
Vodili su ga kroz hodnik, više utrnulog nego preplašenog. Osjećao je
nešto poput fatalističkog prihvaćanja. Dvije godine je živio s mišlju da će
ga jednog dana obični ljudi identificirati kao jednog od onih koji rade za
izvanzemaljce; a kada ga identificiraju, koristiti ga kao objekt gorkog
straha i mržnje koju su svi oni osjećali prema osvajačima ali se nisu usudili
to direktno pokazati. U svojoj mašti, proživio je ovu scenu puno puta.
Usprkos tome bila je gadna, sada kada je postala stvarna, ali bila je to
situacija u kojoj su se njegovi osjećaji već potrošili. Na kraju, bilo je
gotovo olakšavajuće da su dani ovih maškara gotovi, da je otkriveno ono
što on uistinu jest.
Dvojica muškaraca odjednom su se zaustavila. Pokazali su Shaneu
da uđe na vrata njemu desno, u sobu koja je blještala obasjana jednom
snažnom žaruljom. Kontrast sjenovitog dvorišta vani i još mračnijeg
hodnika, učinio je ovo svjetlo na sekundu zasljepljujućim. Kada su se
njegove oči priviknule, vidio je da stoji ispred okruglog stola. Soba je bila
velika, visokog stropa, bojom na zidovima koja je s vremenom postala
prljava i s visokim prozorom koji je imao sjenilo navučeno do kraja. Žica
žarulje nije ulazila u strop nego je prelazila preko njega pa preko zatvorene
rupe za plin i dalje niz drugi zid do bicikla koji je služio kao generator.
Mladi čovjek duge crne kose je sjedio na biciklu i kada bi god svjetlo
žarulje na stropu počelo blijediti počeo bi energično okretati pedalama dok
se svjetlo nije pojačalo i postojano svjetlilo.
Nekoliko je muškaraca stajalo u prostoriji. Još su dvojica sjedili za
stolom s jedinom ženom među njima. Prepoznao ju je. Bila je to
zatvorenica koju je vidio kroz jednosmjerno staklo. Njezine oči susrele su
se s njegovim, pogledom potpunog stranca. Čak u svojoj utrnulosti bilo mu
je čudno da ju je prepoznao s tako jakim emocionalnim nabojem, a ona ga
uopće ne poznaje.
"Gdje je taj vlasnik dućana s odjećom?" rekao je jedan od muškaraca
koji je sjedio s njom za stolom, obraćajući se cijeloj sobi sjevernjačkim
talijanskim podmazanim londonskim engleskim. Bio je mlad - mlad
izgledom koliko i Shane; ali, za razliku od Shanea, suhonjav i atletskog
izgleda, ravnog nosa, jakom četvrtastom vilicom, tankim ustima i kratkom
plavom frizurom.
"Vani, u skladištu", rekao je glas govoreći istim sjevernjačkim
talijanskim, ali bez naglaska.
"Dovedite ga onda ovamo!" rekao je muškarac kratke kose. Drugi
muškarac za stolom pored njega nije rekao ništa. Bio je okrugao i debeo, u
četrdesetima, u iznošenoj kožnoj jakni, s kratkom lulom u jednom uglu
usana njegovog okruglog lica. Izgledao je potpuno talijanski.
Vrata su se otvorila i zatvorila iza Shanea. Minutu kasnije opet su se
otvorila i zatvorila. Doveli su muškarca vezanih očiju. Shane ga je
prepoznao kao vlasnika dućana gdje je kupio ogrtač s dva naličja. Okrenuli
su ga licem prema Shaneu i skinuli mu povez sa očiju.
"Onda?" zahtijevao je mladi čovjek s kratkom kosom.
Trgovac je trepnuo pod jarkom električnom žaruljom. Njegove oči
fokusirale su se na Shanea zatim su kliznule u drugom smjeru.
"Što želite, signori?" pitao je. Njegov glas je bio poput šapta u cijeloj
prostoriji.
"Zar ti nitko nije rekao? Njega!" rekao je čovjek kratke kose
nestrpljivo. "Pogledaj ga? Prepoznaješ li ga? Gdje si ga zadnji put vidio?"
Vlasnik dućana liznuo je svoje usne i podigao obrve.
"Ranije danas, signore", rekao je. "Došao je u moj dućan i kupio je
ogrtač s dva lica, plavo i smeđe..."
"Ovaj plašt?" kratko-kosi je načinio kretnju. Jedan od muškaraca koji
je stajao u stražnjem dijelu prostorije prišao je naprijed i gurnuo smotanu
hrpu odjeće u ruke vlasniku dućana. Polako ju je razmotao i pregledao.
"To je moje", rekao je još slabašno. "Da. Ovo je to što je kupio."
"U redu, možeš ići. Zadrži ogrtač. Vas dvoje - ne zaboravite mu
staviti povez na oči." Kratko-kosi muškarac usmjerio je svoju pažnju
prema mladom čovjeku koji se objesio na sjedalu bicikla električnog
generatora. "Što kažeš, Carlo? Je li to taj kojeg si slijedio?"
Carlo je kimao. Imao je čačkalicu u jednom kutu usana i kroz svoju
utrnulost Shane ga je promatrao s nekom vrstom fascinacije. Čini se da mu
je čačkalica davala nepogrešiv, oštar izgled.
"Napustio je Trg San Marco i vratio se ravno u izvanzemaljsko
sjedište", rekao je Carlo. "Najbrže moguće."
"To je to onda", rekao je čovjek kratke kose. Gledao je u Shanea.
"Onda, želiš li nam reći za što su te Aalaazi trebali? Ili moramo
čekati da te Carlo malo razradi?"
Odjednom, Shane je bio iscrpljen do iznemoglosti - iscrpljen od svih
tih ljudskih stvari i izvanzemaljskih gospodara. Neočekivani je bijes
ključao u njemu.
"Prokleta budalo!" vikao je na čovjeka kratke kose. "Spašavao sam
nju!"
Pokazao je na ženu, koja je pogledom mrštenja i napetosti zurila u
njega. "Idioti!" vikao je Shane. "Vi glupi moroni sa svojim igrama otpora!
Zar ne znate što bi joj učinili? Zar ne znate gdje bi svi sada bili, upravo
sada, da im nisam dao razlog da misle da je to bio netko drugi? Koliko
mislite da bi šutjela, da im ne kaže sve o vama? Reći ću vam - jer sam
vidio. Četrdeset minuta je prosjek!"
Svi su refleksno pogledali u ženu.
"Laže", rekla je slabim glasom. "Nisu mi namjeravali napraviti baš
ništa. Samo su me prisilili da čekam neko vrijeme, a onda su me oslobodili
zbog manjka dokaza."
"Oslobodili su te jer sam im dao dovoljno razloga da sumnjaju da si
ti bila ta koja je napravila Znak!" Bijes je nosio Shanea kao tamna
neumoljiva plima. "Pustili su te jer si mlada i zdrava. Ne trate vrijednu
zvijer bez razloga. Manjak dokaza! Misliš da imaš posla s ljudima?"
"U redu", rekao je čovjek kratke kose. Glas mu je bio tvrd i miran.
"Sve je ovo jako lijepo, ali recimo da nam kažeš gdje si saznao za naš
Znak?"
"Saznao?" smijao se Shane, smijeh koji je zvučao kao jecaj dugo
gušenog bijesa. "Baš ste klaunovi! Ja sam ga izmislio. Ja - osobno! Urezao
sam ga na ciglenom zidu u Aalborgu, prvi puta prije dvije godine. Saznao!
Kako si ti saznao? Kako su Aalaazi saznali? Tako što su ga vidjeli na
raznim mjestima, naravno!"
Nastao je trenutak šutnje u prostoriji nakon što je Shaneov glas
prestao zvoniti.
"On je lud", rekao je masni debeli muškarac s lulom.
"Lud", ponovio je Shane, smijući se ponovno.
"Samo malo", rekla je žena. Zaobišla je stol i suočila se s njim. "Tko
si ti?
Što radiš s Aalaazima?"
"Ja sam prevoditelj, kurir", rekao je Shane. "Ja sam u vlasništvu Lyt
Ahna - ja i još oko trideset muškaraca i žena poput mene."
 "Maria..." započeo je čovjek kratke kose.
"Čekaj, Petre." Kratko je podigla ruku i nastavila je dalje ne skidajući
pogled sa Shanea. "U redu. Reci nam što se dogodilo."
"Dostavljao sam specijalne informacije Laa Ehonu - znate svog
lokalnog Zapovjednika, pretpostavljam..."
"Znamo Laa Ehona", rekao je Peter grubo. "Nastavi."
"Imao sam specijalne informacije za dostaviti. Pogledao sam kroz
jednosmjerno staklo i vidio tebe..." gledao je u ženu po imenu Maria.
"Znao sam što bi ti napravili. Laa Ehon je razgovarao s jednim od svojih
službenika o tebi. Sve što je bilo zamijećeno je da je neki čovjek nosio
plavi ogrtač. Postojala je šansa da ako dobiju još jednu dojavu o čovjeku u
plavoj odori koji je napravio Znak da će ih to učiniti dovoljno
sumnjičavima da ne bi potratili zdravu mladu zvijer poput tebe. Pa sam se
išuljao van, pokušavajući im dati tu drugu dojavu. Upalilo je."
"Zašto si to učinio?" gledala ga je prodorno.
"Samo trenutak, Maria", rekao je Peter. "Imam nekoliko pitanja.
Kako se zoveš?"
"Shane Everts."
"I rekao si da si čuo Laa Ehona kako razgovara s jednim od
službenika. Kako si se ti našao ondje?"
"Čekao sam da dostavim svoje informacije."
"I Laa Ehon je o svemu tome raspravljao pred tobom - to nam želiš
reći?"
"Oni nas ne vide, ne čuju, osim ako to žele", rekao je ogorčeno
Shane. "Mi smo namještaj - kućni ljubimci."
"Kako kažeš", rekao je Peter. "Kojim je jezikom Laa Ehon govorio?"
"Alaškim, naravno."
"I razumio si ga tako dobro da si mogao reći da postoji šansa da ih se
uvjeri da je čovjek kojeg traže netko drugi, a ne Maria?"
"Rekao sam vam." Tupi umor počeo je obuzimati Shanea nakon što
je bijes umro. "Ja sam prevoditelj. Ja sam jedan od Lyt Ahnovih iz
specijalne grupe ljudi prevoditelja."
"Nema čovjeka koji zaista može govoriti i razumjeti jezik Aalaaga",
rekao je na baskijskom čovjek s lulom.
 "Većina ne može", odgovorio je Shane, također na baskijskom.
Izmorenost ga je počela kočiti toliko da je bio gotovo nesvjestan
mijenjanja jezika. "Kažem vam da sam jedan od članova vrlo posebnih
grupa koje pripadaju Lyt Ahnu."
"Što je to bilo? Što si rekao, Georges?" Peter je gledao u jednog pa u
drugog.
"On govori baskijski", rekao je Georges, buljeći u Shanea.
"Koliko dobro?"
"Pa..." Georges se potrudio. "Priča ga... vrlo dobro."
Peter se okrenuo prema Shaneu.
"Koliko jezika pričaš?" pitao je.
"Koliko?" rekao je Shane tupo. "Ne znam. Sto pedeset - dvjesto,
dobro.
Mnoge druge, neke..."
"I pričaš Aalaag jezik poput izvanzemaljca."
Shane se smijao.
"Ne", rekao je. "Pričam ga dobro - za čovjeka."
"Također, putovao si diljem svijeta kao kurir ..." Peter se okrenuo
prema Mariji i Georgesu. "Slušate li?"
Maria ga je ignorirala.
"Zašto si to učinio? Zašto si me pokušao spasiti?" držala je oči na
njemu. Novi trenutak tišine.
"Yowaragh", rekao je tupo.
"Što?"
"To je njihova riječ za to", rekao je. "Aalaag riječ za to kada zvijer
odjednom poludi i suprotstavi se jednom od njih. Bilo je tako prvi puta u
Aalborgu, kada sam pukao i stavio Hodočasnički Znak na zid ispod
čovjeka kojega su objesili na kuke da bi ga smaknuli."
"Ne očekuješ stvarno da ti vjerujemo da si ti taj koji je izmislio
simbol otpora izvanzemaljcima."
"Možete ići k vragu!" rekao mu je Shane na engleskom.
"Što si rekao?" brzo je rekao Peter.
 "Znaš što sam rekao", rekao mu je Shane zlobno, još uvijek na
engleskom i točnim naglaskom londonskog područja u kojem je ovaj drugi
odrastao. "Nije me briga vjerujete li mi ili ne. Samo odustani od pokušaja
pretvaranja da govoriš talijanski."
Malo tamno rumenilo pojavilo se na Peterovim obrazima i na
sekundu su njegove oči zasvjetlucale. Shane ga je mogao jasno čitati. Bio
je jedan od onih koji su mogli naučiti pričati drugi jezik dovoljno dobro da
bi se zavarao - ali nije govorio prirodno. Shane je dotaknuo jednu od
njegovih slabosti. Ali Peter se smijao, rumenilo i sjaj su nestali.
"Uhvatio me, Bože! Uhvatio si me!" rekao je na engleskom. "Stvarno
vrlo dobro! Divno!"
I nikada mi to nećeš oprostiti, mislio je Shane, gledajući ga.
"Gledaj, reci mi..." Peter je ugrabio jednu od stolica s ravnim
naslonom i gurnuo je naprijed. "Sjedni, razgovarajmo. Reci mi, mora da
imaš neke akreditive pomoću kojih slobodno prolaziš kroz bilo koju
inspekciju ili provjeru običnih Aalaaga?"
"Ono što nosim", rekao je Shane, odjednom oprezan, "su moje
propusnice. Komunikacija Prvog kapetana Zemlje propustile bi kurira bilo
gdje."
"Naravno!" rekao je Peter. "Sada sjedni..."
Natjerao je Shanea u stolicu; Shane je pao u nju, odjednom svjestan
umora. Osjetio je da mu je nešto stavljeno u ruke; i kada je pogledao vidio
je četvrtastu čašu jednu trećinu napunjenu svijetlo smeđom tekućinom.
Primaknuo ju je ustima i nanjušio vinjak - ne vrlo dobar vinjak. Iz nekog
razloga, ovo ga je učinilo sigurnijim. Da su ga planirali drogirati, mislio je,
zasigurno bi stavili drogu u nešto bolje od ovoga.
Plamen pića na njegovom jeziku probudio ga je iz stanja uma u koji
je bio zapleten otkako je zakoračio u taksi i bio otetim. Odjednom je
shvatio da se odmaknuo od prijetnji s početka njegova zarobljeništva. Ovi
su ljudi o njemu prvo mislili kao o jednom od Aalaagovih šakala. Sada su,
čini se, postali svjesni njegovih sposobnosti i prednosti; i Peter je
očigledno, barem razmišljao o tome kako to iskoristiti u njihovom pokretu
otpora.
Ali situacija je još osjetljiva i mogla je krenuti drugim putem. Sve što
je bilo potrebno je da se oklizne, riječju ili djelom koje bi impliciralo da bi
još uvijek mogao predstavljati opasnost; i njihova odlučnost da ga unište bi
se mogla povratiti, udvostručena u hitnosti.
Na trenutak je važno bilo da je Peter, koji se činio dominantnim u
ovoj grupi, bio odlučan iskoristi ga. Što se Shanea tiče, shvatio je, sada
kada se istopio prvi očaj, da želi živjeti. Ali nije htio biti iskorišten. Puno
jasnije, nego ovim ljudima oko njega, znao je koliko je beznadan san o
uspješnom otporu Aalaazima, i koliko je siguran i ružan kraj prema kojem
hrle ako nastave.
Neka kopaju vlastite grobove ako žele. Sve što je želio je da se
odavde izvuče i da u budućnosti ostane izvan ovakvog kruga ljudi.
Prekasno, sada kada je odgovorio na njihova pitanja, shvatio je koliko im
je moći dao protiv samoga sebe, otkrivajući im svoje pravo ime i prirodu
svoga posla s Aalaazima. Povrh svega, mislio je sada, mora čuvati tajnu
Lyt Ahnovog Ključa. Prodali bi svoje duše za nešto što bi otvaralo većinu
izvanzemaljskih vrata - vrata skladišta, oružarnica, komunikacijske i
prijevozne opreme. Upotreba Ključa bila bi siguran način da ga se poveže s
njima kada bi Aalaazi to otkrili. Učinio je samoga sebe previše privlačnim,
mislio je Shane smrknuto. Bilo je vrijeme da skine sa sebe tu važnost.
"Imam trideset minuta, ne više", rekao je, "da dođem do aerodroma i
nađem se s Aalaag službenikom koji me vraća nazad u Lyt Ahnovo
sjedište. Ako nisam tamo na vrijeme, neće biti važno koliko jezika
govorim."
U prostoriji je vladala tišina. Mogao je vidjeti da gledaju jedni u
druge - posebno, Peter, Georges i Maria konzultirali su se zurenjem.
"Spremite auto", rekla je Maria, na talijanskom, dok je Peter još
oklijevao. "Odvedite ga tamo na vrijeme."
Peter se odjednom zgrčio u pokret, kao da su ga Marijine riječi
probudile iz sna tako snažnog da ga je držao zatočenim. Okrenuo se prema
Carlu.
"Pripremi auto", rekao je. "Ti voziš. Maria, ti ćeš ići sa mnom i
Shaneom.
Georges..."
Progovorio je baš na vrijeme da presječe početak protesta čovjeka s
lulom.
"... želim da zatvoriš ovo mjesto. Zakopaj ga! Možda ćemo trebati
bolje osiguranje na ovome nego što smo imali na bilo čemu ikada do sada.
Zatim se izgubi, sam. Mi ćemo te naći. Pratiš li me?"
 "U redu", rekao je Georges. "Nemoj da ti treba predugo da nazoveš."
"Dan ili dva. To je sve. Carlo..." pogledao je uokolo.
"Carlo je otišao po auto", rekla je Maria. "Krenimo, Petre, jedva da
ćemo stići na aerodrom ovako."
Shane ih je slijedio kroz hodnik kojim je i ušao. Strpan na stražnje
sjedalo taksija između Marie i Petera, s Carlom naprijed koji vozi, imao je
iznenadan osjećaj apsurdnosti ove situacije. Kao da su svi skupa u
nekakvoj divljoj urnebesnoj komediji.
"Reci mi", rekao je Peter na engleskom, glasom koji je prijateljskiji
nego ikoji koji je do sada koristio, "kako se dogodilo to da si napravio prvi
Znak u - gdje si ono rekao da je bilo?"
"Danska", rekao je Shane, odgovarajući također na engleskom. "Grad
Aalborg. Dostavljao sam poruke tamo, na putu nazad vidio sam dva
izvanzemaljca, oca i sina. Jahali su na svojim životinjama, prelazili su trg
na kojem je bio kip Cymri bika..."
Vraćalo mu se sve dok im je pričao. Sin, koristeći dršku svog
snažnog koplja lupio je sa strane ženu koju bi inače njegova životinja koju
jaše pregazila. Muž te žene, odjednom lud od yowaragha, napada sina
golim rukama. Lako su ga onesvijestili udarcem. Žena je ubijena
pokušavajući spasiti muškarca - i svi oni, koji su bili ljudi i na trgu u to
vrijeme, po zakonu Aalaaga bili su prisiljeni gledati dok muškarca, još u
nesvijesti, bacaju na oštre trostruke kaznene kuke na zid zgrade na rubu
trga.
Shane je stajao, pola sata koliko je čovjeku trebalo da umre, na
udaljenosti dužine ispružene ruke od Aalaaga koji su sjedili na svojim
životinjama. Bio je zarobljen slušajući. Stariji od dvojice nije mogao
sumnjati da se nalazi u slušnom polju jednoga od rijetkih ljudi koji zapravo
razumiju Aalaag jezik. Nježno je korio svog sina za lošu procjenu u
pokušaju da spasi ženu od gaženja. Zbog toga, bili su prisiljeni ubiti ne
jednu, nego dvije zdrave zvijeri; i također biti uključeni u ritual pravde -
što uvijek ima uznemirujući efekt na druge, bez obzira koliko je potreban.
Prisjećajući se, Shane je osjetio svoje unutarnje središte kako se ledi
sjećajući se horora i bliski dolazak vlastitog ludila. Ispričao je kako je
otišao do bara, napio se ilegalnog toksičnog alkohola za kojeg je konobar
tvrdio da je viski. Kako su ga napale tri skitnice i kako je ubio ili teško
ozlijedio dvojicu svojom palicom, prije nego je treći pobjegao. Nije
namjeravao ispričati sve. Malo po malo, nekako, kad je započeo, nije si
mogao pomoći. Ispričao je kako je još jednom prešao sada prazan trg i
nagonski urezao Znak hodočasnika ispod tijela na kukama, prije nego se
vratio na aerodrom. "Vjerujem ti", rekao je Peter.
Shane nije rekao ništa. Nagurani zajedno, bio je svjestan mekoće
Marijinog bedra stisnutog uz njegovo; njezina toplina je topila njegovu
unutarnju hladnoću kao da netko izgubljen i smrznut u snježnoj oluji tko se
sada vraća u život toplinom drugog ljudskog bića.
Odjednom je osjetio očaj žudeći za njom kao ženom. Aalaazi su
ohrabrivali zvijeri na razmnožavanje - posebno vrijednu stoku kao što su
posebni ljudi prevoditelji-kuriri Lyt Ahna; ali živjeti neprekidno pod
promatranjem izvanzemaljaca kako je živio Shane i ostali, stvorilo je
paranoju. Svi su predobro znali brojne načine u rukama njihovih
Gospodara koji su vodili do uništenja; i kada su njihove dužnosti završene,
instinkt je bio da se raziđu, da otpužu odvojeno u svoje samačke krevete i
zaključaju vrata jedno od straha da bi kontakt s drugim mogao staviti moć
preživljavanje potpuno u tuđe ruke.
U svakom slučaju, Shane se nije htio razmnožavati. Želio je ljubav -
barem na trenutak; ljubav je bila jedna od stvari koju si visoko plaćeni
službenici Prvog kapetana Zemlje nisu mogli priuštiti. Odjednom ga je
Marijina toplina vukla kao spokojni san...
Trgnuo se iz svojih misli. Peter ga je znatiželjno gledao. Što je
čovjek upravo govorio - da vjeruje Shaneu?
"Neka vam netko provjeri Aalborg i pita ljude tamo što se dogodilo.
Znak koji sam napravio možda je još tamo, ako ga Aalaazi nisu izbrisali."
"Nije potrebno", rekao je Peter. "Ono što govoriš objašnjava kako se
Znak mogao proširiti po cijelom svijetu na način na koji jest. Potreban je
netko tko se može kretati okolo kako se ti krećeš da bi postao poznat
svugdje kao simbol otpora. Uvijek sam mislio da mora postojati netko u
korijenu te legende."
Shane je dopustio da prvi dio Peterovog komentara prođe bez
odgovora. Čovjek očito nije razumio što je Shane naučio na svojim
putovanjima - brzinu kojom glasine bilo kojeg tipa mogu putovati u ovoj
populaciji. Shane je bio prisutan kada su glasine nastale u Parizu, a koje je
čuo ponovno ovdje u Milanu za manje od tjedan dana kasnije. Također,
činilo se da mu Peter daje zasluge za širenje Znaka, osobno; i to je isto
vjerojatno bila stvar zbog koje ga ne bi bilo bolje ispravljati.
 "Ali mislim da se trebaš s nečim suočiti", rekao je Peter, naslanjajući
se čvrsto na njega na sekundu dok je Carlo skretao taksijem iza ugla.
"Vrijeme je krenuti dalje od legende, vrijeme je da osnuješ organizaciju s
praktičnim ciljevima otpora protiv izvanzemaljaca. Radujem se danu kada
ih budemo mogli sve pobiti, ili ih u potpunosti otpremiti sa Zemlje."
Shane je gledao postrance. Bilo je nevjerojatno da ovaj čovjek može
govoriti potpuno ozbiljan ovakve stvari. Ali naravno, Peter nije vidio ono
što je Shane vidio; moć Aalaaga iz prve ruke. Miš također može sanjati o
ubijanju ili otpremanju lavova. Htio je ovo otvoreno reći ali ga je instinkt
preživljavanja upozorio da bude oprezan, miran. Izbjegavajući direktan
odgovor, zakačio se za nešto drugo.
"To je drugi puta da si spomenuo legendu", rekao je.
"Koju legendu?"
"Zar ne znaš?" osjetio je pobjednički ton u Peterovom glasu.
Nije ponudio objašnjenje.
"Govorka se da je sve Znakove načinila jedna osoba", rekla je Maria,
također sada na engleskom. Imala je samo trag talijanskog naglaska -
venecijanskog. "Netko tko se jednostavno zove Hodočasnik, koji ima
sposobnost da dođe i ode bez da ga Aalaazi mogu zaustaviti ili uhvatiti."
"A vi, svi vi, pomagali ste tom Hodočasniku, je li tako?" rekao je
Shane, podižući glas.
"Stvar je u tome", prekinuo je Peter, "da je vrijeme da se Hodočasnik
poveže s čvrstom organizacijom. Ne misliš li tako?"
Shane je osjetio povratak umora koji ga je umrtvio kada su ga ovi
ljudi oteli.
"Ako možete pronaći svog Hodočasnika, pitajte ga", rekao je. "Ja
nisam on i nemam mišljenja."
Peter ga je promatrao trenutak.
"Da li si Hodočasnik ili ne nije važno", rekao je. "Važno je još uvijek
da bi nam mogao pomoći. Trebamo te. Svijet te treba. Samo iz ovoga što si
nam rekao, jasno je da bi mogao biti neprocjenjiv samo djelujući kao
poveznica među grupama otpora."
Shane se smijao smrknuto.
"Ni na najbolji dan u godini", rekao je.
 "Čak se ne želiš ni zaustaviti da razmisliš o tome", rekao je Peter.
"Što ti toliko snažno govori da ne želiš to učiniti?"
"Pokušavam vam reći otkako ste me oteli", rekao je Shane. "Vi ste ti
koji ne slušaju. Ne znate Aalaage. Ja znam. Zato jer ih ne znate možete se
zavaravati da imate šanse s ovim vašim otporom. Ja znam bolje. Osvajali
su svjetove kao ovaj i pretvarali urođeničke populacije u svoje sluge
tisućama godina. Zar mislite da je ovo prvi planet sa kojim su pokušali? Ne
postoji ništa što možete smisliti kao način napada a da oni to nisu vidjeli
prije i da ne znaju kako se s time nositi. Ali čak i da možete smisliti nešto
novo, još uvijek ne bi mogli pobijediti."
"Zašto ne?" Peterova glava nagnula se bliže.
"Zato jer su ono što kažu da jesu - rođeni osvajači kojima se ne može
dominirati ili ih poraziti. Ne možeš mučiti Aalaaga da bi izvukao
informacije iz njega. Ne možeš uperiti oružje u jednoga od njih i natjerati
ga da se povuče ili preda. Sve što možeš učiniti je ubiti ih - ako imaš sreće.
Ali imaju toliku moć, toliku vojnu moć, da bi čak i to upalilo samo ako ih
ubiješ sve u isto vrijeme. Ako bi samo jedan pobjegao i izdao upozorenje,
vi bi izgubili."
"Zašto?"
"Zato jer s bilo kojim upozorenjem, bilo tko od njih može sebe
učiniti neranjivim, i zatim uzeti sve potrebno vrijeme da izbriše cijele
gradove i dijelove Zemlje, jedan po jedan, sve dok ljudi koji su ostali ne
posluže tebe ili bilo koga drugoga tko se borio protiv Aalaaga na pladnju,
da bi zaustavio ubijanje."
"Koju svrhu bi imao samo jedan Aalaag, da to sve učini", pitao je
Peter, "ako je zadnji na Zemlji?"
"Ne misliš valjda da su svi Aalaazi ovdje, zar ne?" rekao je Shane.
"Zemlja, sa samo jednim preživjelim Aalaagom, samo bi predstavljala novi
teritorij za farmu viška Aalaag populacije negdje drugdje. Za godinu dana
ili manje, imali bi ovdje onoliko Aalaaga koliko i prije; jedini rezultat bi
bili ljudi koji su umrli, uništeni ostaci dijelova Zemlje i činjenica da bi
Aalaazi stvorili još striktniji sustav kontrole da bi bili sigurni da se netko
poput vas neće opet pobuniti protiv njih."
U autu je zavladala tišina. Carlo ih je zaokrenuo za drugi ugao i
Shane je mogao vidjeti znak kraj autoputa da je aerodrom udaljen još samo
kilometar. Toplina Marijinog tijela ušla je u njega i mogao je osjetiti grubi
čisti vonj svenamjenskog sapuna sa kojim mora da je jutros oprala kosu.
"Onda nećeš pomaknuti prstom da nam pomogneš?" rekao je Peter.
"Ne", rekao je Shane.
Carlo je skrenuo na izlaz s autoceste prema aerodromu.
"Zar nitko ne želi ništa učiniti?" odjednom je briznula Maria. "Bilo
tko? Nitko uopće?"
Ledeni električni šok protresao Shanea. Bilo je kao da ga je netko
probo mačem, mačem koji je očekivao, mač koji će usprkos svemu uzeti
život.
Prošao je kroz njegove korijene instinkta do prastarih rasnih i
seksualnih refleksa iz kojih se rađa yowaragh. Riječi su bile ništa, plač je
bio sve.
Nastao je trenutak obamrlosti.
"U redu", rekao je. "Dopustite mi da razmislim onda."
Čuo je svoj vlastiti glas iz daljine, daleko.
"Nikada nećete nigdje stići kako ste krenuli", rekao je. "Radite sve
krive stvari jer ne razumijete Aalaage. Ja ih razumijem. Možda bih vam
mogao reći što činiti - ali morat ćete mi dopustiti da vam kažem, a ne da mi
pokušate kopkati po mozgu, ili neće upaliti. Može li tako? Drugačije nema
svrhe."
"Da!" rekla je Maria.
Nastala je mala pauza.
"U redu", rekao je Peter. Shane se okrenuo zureći u njega.
"Ako ne, neće upaliti."
"Učinit ćemo sve da udarimo na Aalaage", rekao je Peter, ovaj put
njegov odgovor došao je odmah.
"U redu", rekao je Shane prazno. "Još moram razmisliti o tome.
Kako ću stupiti u kontakt sa vama?"
"Mi te možemo pronaći, ako znamo u koji grad stižeš", rekao je
Peter. "Možeš li srediti oglas u lokalnim novinama prije nego dođeš..."
"Nisam upozoren toliko unaprijed", rekao je Shane. "Zašto ne bih
otišao u dućan u centru grada kada stignem, kupim hodočasničku odjeću -
sivu kakvu i nosim - i platim je srebrnim ili zlatnim Aalaag kovanicama.
Trgovci vas mogu upozoriti ako netko to učini. Ako opis odgovara motrite
lokalno Aalaag sjedište i pokupite me na dolasku ili odlasku."
"U redu", rekao je Peter.
"Još jedna stvar", rekao je Shane. Bili su gotovo kraj zgrade
terminala na aerodromu. Gledao je Petera ravno u oči. "Vidio sam Aalaage
kako ispituju ljude i znam o čemu govorim. Ako budu sumnjali u mene,
ispitivat će me. Ako me budu ispitivali, saznat će sve što znam. Morate to
razumjeti. Ako sve drugo propadne, imaju droge koje vas natjeraju da
pričate i pričate sve dok ne umrete. Ne vole ih koristiti jer nisu efikasne.
Netko mora proći kroz sate besmislica da bi došao do odgovora koje su
htjeli. Ali koriste ih kada moraju. Razumijete? Bilo koga da ispituju reći će
im sve. Ne samo mene - bilo koga. To je jedna od stvari s kojima ćete
morati računati."
"U redu", rekao je Peter.
"Što znači, što se mene tiče, ne želim da itko tko ne zna da postojim
sazna da postojim."
Držao se Peterovih očiju, bacio je značajan pogled Carlu i nazad
Peteru.
"I oni s kojima ništa neću imati u budućnosti - ako odlučim da ne
želim imati ništa s vama u budućnosti - trebaju vjerovati da izlazim iz
ovoga auta sada i nitko od vas nikada me više neće vidjeti."
"Razumijem", rekao je Peter. Kimao je. "Ne brini."
Shane se grubo nasmijao.
"Uvijek se brinem", rekao je. "Bio bih lud da se ne brinem. Brinem
se za sebe sada. Moju glavu treba pregledati jer ću uopće razmisliti o
ovome."
Taksi se podignuo preko dugačkog betonskog pločnika ispred
aerodromskog terminala i stao. Peter je otvorio vrata kraj sebe i izašao da
pusti Shanea van. Shane ga je slijedio, oklijevajući, i na sekundu okrenuo
se prema Mariji.
"Razmislit ću", rekao je. "Učinit ću što god mogu, najbolje što
mogu."
Donekle u sjeni kuta stražnjeg sjedala taksija, njezino lice nije bilo
moguće pročitati. Ispružila mu je ruku. Uzeo ju je i držao na trenutak.
Njezini prsti bili su hladni kao i sam Milano ovoga jutra.
 "Razmislit ću o tome", rekao je ponovno, stisnuo je njezine prste i
izmigoljio van. Stajao je na sekundu, gledajući u drugog čovjeka.
"Ako vam se ne javim u roku od šest mjeseci, zaboravite me", rekao
je.
Peterove usne su se otvorile. Izgledalo je kao da će nešto reći, ali
ponovno su se zatvorile.
Kimnuo je.
Shane se okrenuo i brzo ušao na terminal. Na ulaznim vratima je
spazio terminalskog policajca i zamahnuo je Ključem pokazujući ga na
sekundu iz dlana ruke.
"Ovo je Ključ Lyt Ahna, Prvog Zapovjednika Zemlje", rekao je na
brzom talijanskom. "Ja sam jedan od njegovih specijalnih kurira i trebam
transport do Gospodarevog odjeljka na polju, brzo. Brzo! Hitno! Ali učini
to bez privlačenja pozornosti!"
Policajac se brzo uspravio, grčevito je zgrabio telefon s pojasa i
govorio. Nije prošlo više od trideset sekundi čekanja kada je došao
električni auto klizeći kroz gomilu na svojim zračnim jastucima. Shane je
uskočio na jedno od putničkih mjesta iza vozača i bacio je pogled na svoj
sat.
"Hangari za manje vojne brodove!" rekao je. Oklijevao je, zatim se
odlučio. "Upotrijebi sirenu."
Vozač je upalio sirenu, gomila se rastavljala pred njim dok je lelujao
autom među njima. Brzo su klizili ulaštenim podom, prema van kroz
prolaz za vozila pa do ulaza u samo polje.
Kada su ušli na polje, auto se na svojim zračnim jastucima podigao
višlje i kretao se brže. Zaokrenuli su oko dvije strane polja i prišli strogo
čuvanim srebrnim hangarima koji su bili dom vojnih atmosferskih brodova
Aalaaga. Usporili su na stražarskim vratima na ulazu u to područje. Shane
je pokazao svoj Ključ i objasnio je zadatak čovjeku Specijalne straže koji
je bio na dužnosti.
"Upozorili su nas da te očekujemo", rekao je Stražar. "Hangar tri.
Kurirskim brodom upravlja Gospodar Enech Ajin, trideset i peti rang."
Shane je kimnuo i vozač auta je čuvši sve nastavio bez daljnjih
naredbi.
U hangaru, tanki kurirski brod zvonastog oblika stajao je zasjenjen s
obje strane velikim vojnim brodovima Aalaaga. Koliko je Shane znao, čak
i ovi naizgled veći brodovi bili su zapravo mali nasuprot ratnih brodova
Aalaaga. Pravi ratni brodovi Aalaaga nikada nisu dotaknuli površinu
planete. Visjeli su u stalnoj orbiti i spremni - koliko iz principa toliko i
zbog toga jer nije bilo prostora ili svemirske luke na Zemlji gdje bi mogli
sletjeti bez da uzrokuju ogromne štete.
Skočio je iz auta kada se zaustavio kraj otvorenih vrata kurirske
brodice, potrčao je uz stube ulaza i zakoračio u skučenu unutrašnjost. Nije
moralo biti ovako skučeno; ali čak i ovaj brod dizajniran da nosi obavijesti
bio je teško naoružan.
Masivna leđa Aalaaga prikazala su se iznad jednog od trostrukih
sjedala kontrolne ploče u prednjem dijelu broda. Shane je prišao do sjedala
i zastao čekajući. Ovo nije bila samo njegova dužnost, nego i sve što je bilo
potrebno, čak i da ga pilot nije čuo da je ušao. Ovako blizu, nanjušio je
jasni tipični vonj tijela Aalaaga; i pilot je zasigurno namirisao njega.
Trenutak kasnije pilot je progovorio.
"Zauzmi jedno od sjedila malo dalje straga, životinjo." Bio je to glas
odrasle žene Aalaaga. "Moram stati na još dvije postaje prije nego te
odvezem u područje Prvog kapetana."
Shane je otišao straga i sjeo. Nakon samo nekoliko minuta, kurirski
brod se podigao i lebdio je lagano, možda tri metra od poda hangara.
Kliznuo je van u kasno danje svjetlo polja, skrenuo i taksirao do platforme
za ispaljivanje. Na platformi se zaustavio, Shane je istisnuo zrak iz svojih
pluća i položio ruke u žljebove naslona za ruke na obje strane svoje stolice.
Na sekundu nije bilo ni zvuka ni pokreta. Zatim nešto poput praska
munje. Ogromna težina prilijepila ga je za sjedalo da se nije mogao
pomaknuti jedan dugi trenutak - zatim iznenadna sloboda i lakoća da je
gotovo mogao plutati iz stolice. Zapravo, osjećaj je bio pretjeran. Još je bio
unutar dosega gravitacije. Bila je to razlika u tlaku zraka kod polijetanja
koja je stvorila iluziju lakoće.
Gledao je u pregledni ekran u stražnjoj strani sjedala ispred njega i
vidio površinu Zemlje, vijugajući horizont i išaranost oblacima. Ništa više.
Pogled bez izraza na licu Marije kada ju je ostavio vratio mu se tako jasno
u misli da je bilo kao da njezino lice pluta u zraku ispred njega. Osjetio je
hladnoću njenih prstiju oko svojih prstiju, njen glas je zvonio, odjekujući u
sjećanju...
"Zar nitko ne želi ništa učiniti? Bilo tko? Nitko uopće?"
 Svi su oni bili ludi. Zadrhtao je. Bio je dovoljno mudar da se pretvara
kako će razmotriti njihov prijedlog da se umiješa u njihov cirkus od otpora
koji jedino može voditi u mučeništvo i smrt od Aalaaga. Nisu imali šanse.
Nikakve. Da je ozbiljno razmatrao da im se pridruži, i on bi bio lud kao što
su i oni.
Srce mu je tuklo. Hladni dodir Marijinih prstiju koji su dodirivali
njegove čini se kao da se proširio njegovim rukama i cijelim tijelom. Ne,
nije bilo koristi. Nije činilo razliku to što su bili ludi.
Nije imao izbora. Nešto unutar njega nije mu ostavilo izbor, čak i
ako je znao što bi to značilo. Učinio bi to čak i ako je znao da bi na kraju to
značilo njegovu smrt. Ponovno bi ih potražio i vratio im se. Pridružio im
se.
Britanski pisac David I. Masson je za života objavio tek nešto više desetak
kratkih priča. Zbirka "The Caltraps of Time" (1968.) u kojoj su objavljene
one koje su izlazile u magazinu New World (pod uredničkom palicom
Michaela Moorcocka) odlično odražavaju novi britanski val znanstvene
fantastike koji je radikalno počeo razbijati zastarjele norme. Priča
"Dvovremenski" prvi je puta objavljena u veljači 1966. godine.

DAVID I. MASSON

Dvovremenski

A Two-Timer (1966.)
preveo: Igor Rendić

... Stajah, kako se zgodilo, u sjeni podno niska luka, gdje ne bijah
lako vidljiv ikojem prolazniku, kad mi oči ugledaše bljesak što se načini
između mene i žitnice s druge strane ceste. Zatim mi se učini da je bljesak
ojačao i da se pred žitnicom pojavi zatvorena stolica, bez pritki i bijele
boje, i da netko sjedi na njoj i ogledava se kao da strahuje za vlastiti život.
Istog trena taj se momak okrene nečem pred sobom i pomakne ruke pa se
ponovno zagleda, kao da se boji da mu netko upravo radi o glavi, a zatim
oprezno istupi ustranu i odšulja se niz uličicu, ogledavajući se lijevo i
desno. Odjeća mu bje najčudnija koju moje oči ikad vidješe. Pomislih da
me možda on sinoć okrao, dok me držao ružan san.
Istupih ispod luka i na ulicu i slijedih ga niz uličicu neko vrijeme, ne
gledajući izravno u njega već mašući štapom kao da se na me ne treba
obazirati, ako bi se okrenuo i vidio me. Kada mi se učini da se dovoljno
udaljio od svoje stolice i da se neće okrenuti, usporih i odmah otrčah do
stolice. Nikoga ne bje u blizini.
Detaljno pregledah stolicu i moram vam reći da nikad ne vidjeh ičeg
sličnog. Imala je neku vrstu poklopca, četiri zida, četiri prozora debela
stakla, dva vratašca sa staklom i pod, i sva bje kao od srebra, ali ne toliko
svjetla niti toliko hladna. U njoj bje tvrdo srebrnasto sjedalo, vješto
primjereno guzovima onog koji sjedi; a pred sjedalom klupa ili pult na
kojoj vidjeh mnoge krugove s brojkama, poput satova ili kompasa
mornarskih a u njima kazaljke s pokazivačima. Tiho uđoh kroz jedna vrata
i izbliza promotrih krugove. Na jednom bje nešto ispisano ili ugravirano
krutom latinicom, riječi koje ne mogah razumjeti: GEODETSKO-
KOZMIČKI RENORMALIZATOR: ZAPEČAĆEN PRI IZRADI. Na
drugom bjehu ugravirane riječi: KONTROLA VISINE. Drugi pak bje
veliki brojčanik ispod kojeg bje ugravirano GODINA (0=1), a u njemu
kazaljka i pokazivač a oko kruga brojevi, od nula do devet i devedeset,
poredani u smjeru kazaljke na satu. Još jedan brojač poput tog brojača
imaše ispod sebe ugravirano GODINA X 102 i brojeve od nula do devet; a
treći imaše GODINA X 103 i brojeve od devet i četrdeset na dnu do nule na
vrhu, u smjeru kazaljke na satu s lijeve strane i opet od devet i četrdeset do
nule na desnoj strani, opet u smjeru kazaljke na satu. Još jedan, manji
brojač imaše MJESEC ugravirano ispod sebe i dvanaest brojeva, poput
sata. Još jedan imaše DAN i jedan i trideset brojeva. Još jedan imaše SAT i
četiri i dvadeset brojeva. Usred svega bje gumb crvene boje, gladak i
šupalj, velik poput mojeg palca.
Pomislih da su to vještičja posla: ali predah se proučavanju brojača
godina. Znah nešto matematike i razumjeh da 103 možda bje isto što i
tisuću, dok bi 102 istom bilo stotinu. Kada shvatih te brojače i pokazivače,
pomislih da pokazivači ne pokazivahu sadašnju godinu 1683. već godinu
tisuću devet stotina šezdeset i četvrtu, gdje je pokazivač za godine doticao
broj jedan, na desnoj strani. Dan i sat (i mjesec) bjehu isti kao taj dan u
travnju. Pomislih da se ovaj vještac planira naći dvjesto i osamdeset jednu
godinu nakon ovog vremena kada mu dosadi ova godina 1683. Ali morate
shvatiti da bjeh opčinjen, ma koliko si mišljah da sam hladne glave.
Tada se okliznuh na neobično srebro poda i zateturah i ispružili ruke
da spriječim pad, i tako mi lijeva ruka udari u crveni gumb i gumb popusti
naglo i ispusti tihi zvuk. Osjetih slabost i ulica nestade, ali stolica ostade
nepokretna. Namjesto ulice i žitnice pojavi se novo i neobično mjesto,
poput komore, i začuje se svuda oko mene užasna buka.
Komora bje visoka i glatka. Ne mogah otkriti je li drvena, kamena ili
od cigle, jer sva bje prekrivena glatkom žbukom i obojana. Prozori bjehu
neobično veliki i propuštahu puno svjetla i pružahu pogled na veliku cestu
oko koje bjehu velike kamene zgrade. Na stropu ove komore vidjeh duge
nizove štapova od nekakve tvari, koji svijetljahu poput užarena željeza i
sjahu bije lo. Bojah se da će pasti na me i spaliti me. Bje tamo stolova i
stolica, neobična izgleda, i neke bjehu metalne.
Učini mi se da buka dopire izvana. Mijenjaše se, kroz grmljavinu i
jauk. Posjeh se u vješčev stolac i pomolih se Bogu Svemogućemu jer bijah
uvjeren da se bliži velika nevolja, možda rat ili potres, i da mi se sprema
kraj. Ne prođe dugo i grmljavina postade sve glasnija i nekakva kočija se
skotrlja niz cestu vani, brže nego bi ikoja kočija mogla (bar tako mišljah).
Ne vukuhu ju konji i prođe tako brzo da ne mogah vidjeti ima li u njoj
ikoga. Mrmljala je i stenjala u prolazu sve dok mi duša ne poželi napustiti
tijelo od strave, još uvijek se tresah od straha kada se pojavi još jedna, iz
drugog smjera i stvarajući jednaku buku a usput i režeći. U njoj mi se učini
da vidjeh lice koje gleda naprijed i ne obazire se na mene ili zgrade okolne.
Učini mi se da sva ova buka što me zagluši mora dolaziti iz tih kočija koje
su prolazile susjedstvom, ali većinom bjehu izvan vidokruga.
Sad (pomislih) se kolo sreće okrenu, jer ako se vještac bojaše za svoj
život, sada se bojah i ja. I da li da napustim (rekoh si) ovaj stroj u kojem
sjedim pa da ga ukrade tko prvi naiđe na njega, kao što ja učinih? I tako
(nakon što se pomolih Gospodinu Bogu) se dah u proučavanje stolice što
detaljnije mogah. I vidjeh, pored stopala, crni štap za koji mi se učini da
treba kliziti naprijed i natrag u otvoru. Bje postavljen na desno i na toj
strani bje napisano (ali metalom) AKTIVNO. Na drugoj strani bje
napisano ZABLOKIRANO. Snažno drhteći pogurah štap lijevo. Zatim, da
se uvjerim da će se vratiti natrag, pomaknuh ga natrag desno. Ne mogah
najbolje razumjeti riječi, ali učini mi se da će sa štapom na lijevoj strani
stroj biti siguran i da ga nitko uporabiti neće sve dok ne pomakne štap
udesno. Vještac, unatoč strahu, zanemari tu predostrožnost.
I naposljetku, nakon još jedne molitve, gurnuh štap lijevo i iskrah se
iz stroja. Komora bje topla i predivno čista, ali u zraku se osjećaše snažan
vonj, kao da nešto gori; pretpostavih da vonj dolazi sa štapova na stropu i
primijetiti na zidu i stropu velike tragove pepela ili prašine, iako ne vidjeh
ognjišta. Pod bje načinjen ili prekriven nečim neobičnim, glatkim poput
drveta ili kamena, ali na pogled više nalik tkanini ili sagu. Na velikoj klupi
bjehu poslagane knjige, uvezene ne u kožu, već neku tkaninu (činilo mi
se), svaka druge boje. Papir im bje finiji i bjelji nego sam zamisliti mogao,
ali tanak i krhak. Slova bjehu predivno crna i elegantna i zadivljeno ih
promatrah. Iako riječi bjehu mojeg jezika (siguran sam u to), ipak im nisam
mogao razaznati značenja. Ne korišćahu našeg slova 'f' već malo 's'.
Tiskahu knjige u Londonu ali, vidjeh kad uzeh u ruke knjigu jednu, u
mjestu zvanom Chicago (koje me ime podsjeti na moja putovanja
Španjolskom). A ipak bje pisana istim jezikom kao ostale. Što se tiče
sadržaja, pošto ne mogah razumjeti riječi, malo toga o sadržaju mogu reći.
Mnoge se knjige činjahu pune matematike, ali uvidjeh da ni nju ne mogu
razumjeti. Naslov jedne bje, Dijamagnetizam, što je, pretpostavih, neka
vrsta magnetska djelovanja, ali knjiga bje puna dijagrama i brojeva i ne
mogah pronaći u njima crteža ni magneta ni kompasa. Druga knjiga bje
imena Termistori, ali što bi bili, ne mogah otkriti iako u njima bje nekakvih
crteža, da vam ih ovako opišem; bjehu nezamislivo glatki, manje
graviranja a više poput onog što oko zaista vidi iako bez boje osim crne i
bijele. Ne mogah prepoznati išta jer bjehu to strane stvari, osim prsta i
palca na jednom crtežu, koji se činjahu velikima, i pribadače na drugom
koja također bje golema. Pomislih, dođoh li među divove? Ali sjetih se lica
u kočiji, sasma obična; i da kočija ne bi povezla diva, niti bi ga vrata
propustiti mogla.
Na klupi bje hrpa papira, otisnutih ali nevjerojatno glatkih i sjajnih.
Ne mogah zamisliti tko bi želio toliko riječi tiskanih u životu pročitati, a
sve se ticahu neobičnih tema. Na zidu, ovješena o klin visjahu velika ploča,
poput ispisane pergamene ali sjajna; bje to kalendar ili almanah dana
jednog mjeseca, travnja. Ali dani tjedna se promijeniše i nemahu mi
smisla. Vidjeh da zaista jest godina Gospodnja 1964. te da me stroj doveo
kamo mu je rečeno. I zahvalih Bogu Svemogućemu na tome i još se
jednom pomolih svim srcem da sve bude dobro.
Tada se već naviknuh na buku izvana. Bjeh toliko hrabar da pomislih
napustiti komoru i udaljiti se od stroja. Pa otvorih vrata komore (a
neobična to bjehu vrata) i poslušah (koliko mogah od kočija čuti) i
pogledah čega ima iza njih. Bje to prolaz poput goleme dvorane ili dvorišta
(ali natkrovljena), gol i gladak i osvijetljen tim stranim mi usijano bijelim
šipkama na stropu, koje ne davahu imalo topline. Nikog živog ne vidjeh,
ali bje tamo mnogo vrata koja se otvarahu na ovo dvorište. Okrenuh se
vidjeti vrata komore kako bih ih mogao prepoznati kasnije i vidjeh da nose
broj trinaest visoko na sebi, od čvrste neke tvari koja bje i crna. Pomislih,
nek' nesreća ne prati ovaj broj. Zatim zatvorih vrata, otvorih ih opet pa
konačno zatvorih i odšuljah se niz hodnik ili prolaz iz kojeg vidjeh da
dopire danje svjetlo.
Bjehu tamo velika vrata koja možda vodaše do ceste vani jer buka
kočija sada bje puno glasnija. Na zidu visjehu velike ploče s papirima i
dijagramima i brojevima i gumbima i više stvari nego mogah razabrati.
Zatim (prije nego mogah nestati) se otvoriše jedna vrata i iz njih iziđe
momak neobične odjeće zbog kojeg skoro prasnuh u smijeh da me strah
nije spriječio u tome. Bje odjeven u duge uske hlače svijetle tkanine; kratki
glatki kaput koji mu dopire do struka ili malo ispod ali otvoren sprijeda, a
ispod bje odjeven u rublje i nešto mu bje vezano oko vrata. Kosa mu bje
vrlo neobična. Pogledao me, zaustio i rekao, na nečem što pomislih da bje
strani jezik jer ne mogah razumjeti ni riječi. Slijedi sad naš puni dijalog.
On: Treb'š neš'?
Ja: Molim vas, dobri gospodine, govorite li mojim jezikom?
Na ovo se namršti i vrati kroz vrata ali ostavi ih otvorena jer čuh ga
kako razgovara s drugima unutra.
On: Znašišta onjemu? Nekžim št' gvori.
Drugi: Ušo izašo. Rebamo bolje siguranje.
Pomislih da ne smijem ostati jer ne mogah objasniti svoju prisutnost
a ovi ne govorahu mojeg jezika, (pretpostavih). Otrčah do vrata broja
trinaest što tiše mogah, otvorih ih, zatvorih opet i uđoh u stroj, gurnuh štap
udesno i, da načinim najmanju i najsigurniju izmjenu koje se domisliti
mogah, okrenuh pokazivač mjeseci na jedan manje (ožujak, mišljah) i
gurnuh crveno dugme. Nakon kratke nesvjestice, tijekom koje se komora
zamagli u sredini i zatamni, nađoh sebe i stroj u istoj komori, gurnuh štap
da ga zaključam i izađoh pogledati kalendar. Zaista pokazivaše mjesec
ožujak i iskrah se kroz vrata (primijetivši prvo da papiri nisu u stanju u
kojem ih ostavih) i spustih se kroz hodnik. Prije nego skrenuh za ugao
pojavi se netko, odjeven kao i onaj prvi. Bijah zahvalan na vlastitoj kosi jer
nijedan od ovih momaka ne nosiše vlasulju i, koliko spoznah, svi ljudi
ovog naroda nošahu vlastite kose. Okrene glavu i pogleda me. Naklonih
mu se i priđoh tablicama na zidu, zurih u njih, okrenuh se i polako se vratih
do sobe iz koje dođoh. Kod vrata se okrenuli ali ne vidjeh momka. Uđoh
natrag unutra i nanovo u stroj, gurnuh štap i raspravili sa sobom; kamo
krenuti. Napokon odlučili poći nekoliko mjeseci naprijed i namjestih
brojač na kolovoz i uskoro se nađoh tamo.
***
Još uvijek čuh buku, ali manje glasnu, i kada izađoh iz komore ne
nađoh ljudi u blizini iako čekah dulje od pola sata. Kada pokušah otvoriti
velika vrata prema cesti, ona bjehu zakračunata i ne htjedoše se otvoriti.
Zaključih da sam stigao na neki blagdan. Kada pobliže pogledah kalendar,
vidjeh da je dan stroja dan nedjelje tog mjeseca. Pomislih da sam stigao na
kakvo sveučilište, iako bi ovdašnje knjige zbunile same velikane našeg
kraljevskog društva učenjaka. Pronađoh u komori knjiga napisanih
nizozemskim i dvije francuskim i ne bje bitno što zvuči tako sirovo, i ta me
otkrića očvrsnuše u uvjerenju. Ali od toga se i još više bojah, jer šanse da
se izvučem iz ove nevolje bjehu slabe kad ne mogah ni lažno se predstaviti
kao kakav putnik namjernik e da bi me na miru pustili. Kad bih mogao
samo pronaći kakvu priprostiju knjigu, mogao bih iz nje kakvih vijesti
saznati, ali kako da protumačim njihove strane izraze?
Dok razmišljah o tim stvarima, pronađoh veliku hrpu papira,
preklopljenih, u jednoj od komora. Proučih ih i uskoro uvidjeh da čitam
nekakve novine, pune vijesti o ovom narodu. Tekst bje zguran u mnogo
stupaca s dugim linijama praznine i golemim riječima na početku svakog
stupca. Ali opet ne mogah puno razumjeti, a što mogah bje sve o
pljačkama i ubojstvima i nekakvoj ratu nalik zabavi. Osim toga vidjeh i
nekakvu finu gravuru, vrlo životnu, kao u onoj knjizi prije, a pokazivala je
ljude kako trče i tužna lica i polugole žene. Na jednoj stranici bje kočija,
kakve već vidjeh na cesti, bez konja, zatvorena i staklenih prozora. Vidjeh
vijesti koje se činjahu iz Indije, Kine, Muskovije i Amerika, datum im bje
dan prije datuma na novinama (bje subota) kao da su vijesti iz obližnjeg
okruga. Tad ponovno zadrhtah, jer mišljah si među kakve to magove
dospjeh i kakve ljude, kad mogu znati što se događa u bijelom svijetu kao
da im je pred vratima.
Vratih se u stroj poput psa u kućicu i raspravih sa samim sobom što
mi je činiti. Žarko željah znati više o ovom svijetu, ali ne mogah vidjeti
kako to učiniti. Tad vidjeh dio ploče stroja na kojoj bje ispisano
HORIZONTALNO KRETANJE. Pomislih da je to sredstvo kojim ću se
otisnuti iz zgrade bez da mi itko prepriječi put. Čitav se dio mogaše
pomaknuti sve dok ne klizne niz bok, i vidjeh da ispod ploče ima malih
kristala, poput prozora u metalu, svaki označen kvadratom i svi s dva
gumba pored sebe, lijevo i desno. Prije prva kristala vidjeh natpis METRI,
prije druga DM, HM, prije trećeg KM xX 1, 10. Kvadrati drugog i trećeg
kristala bjehu položeni jedan preko drugog s deset linija koje tvorahu
manje kvadrate. Naposljetku bje tamo i dvije polukugle s jasno označenim
dužinama i širinama i tanko ocrtanim kontinentima. Polukugla lijevo bje
iznad slova N, a druga iznad slova S, tako da mogah vidjeti da se misli na
svijet sjeverno i južno od ekvatora. Te kugle imahu dva gumba pored sebe.
Pored obje lijevi gumb bje označen strelicom svijenom prema desno i
slovom W, dok drugi imaše strelicu i slovo E. Pomislih da mora biti da je
prvi kristal za manje kretanje a kugle za veće, preko svijeta. Lijevi gumbi
su za kretanje prema sjeveru ili jugu, a desni istoku ili zapadu. Tad izveh
pokus s prvim kristalom i zelenim gumbom (jer kao što bje crveni tako
među kristalima bje i zeleni).
Pomolih se pa okrenuh lijevi gumb, oprezno. Vidjeh tanku crnu crtu
kako raste preko kristala. Kada je dosegla polovicu sfere, stadoh s
okretanjem i linija prestade rasti. Zatim pritisnuh zeleni gumb. Nešto mi
udari u rame i uvidjeh da se stroj okrenuo oko dvije stope na stranu, tako
da je zid stroja dijelom nestao u zidu prostorije. Također vidjeh da je među
kristalima i nekakva igla unutar malog brojača i da je jedan kraj označen s
N, pa pomislih da je to kompas koji će mi pokazati gdje je sjever. Cesta bje
prema sjeveroistoku. Širina metarskog kvadrata, uvidjeh, mora biti tri ili
četiri stope, a kako u oba smjera bje deset takvih kvadrata, moglo je biti da
je najmanji kvadrat jednak deset metara, štogod oni zaista bili. Zatim se
oprezno pomaknuli metar prema istoku i bje tako i četvrta mi strana stroja
bje sigurna i čitava, za što bjeh zahvalan. Metar, zaključih, bje ustvari jard
na jeziku ovog naroda, to jest ako ovaj narod načini ovaj stroj, ali to ne
mogah znati. Put kojim se kretah bje iscrtan u crnom na prvom kristalu.
Tad razmislih bi li se stroj mogao pomaknuti horizontalno tako da
uđe u brdo i bih li se tad udavio, te bih li se, kada bi se stvorio nad
dolinom, srušio s njim na tlo i poginuo. I tako ponovno pogledah krug u
kojem bje ispisana visina i vidjeh da ima dva brojača, jedan unutar drugog,
vanjski označen GRUBO a unutarnji PRECIZNO. Ponad njih bje tanka
cijev, sjajila je zeleno a u njoj kao da je plutala nekakva iskra a postrance
bje ispisano, METRI, POVRŠINSKI INDEKS, PLAVO = AUTO; i
jednako raspoređene oznake sve do kraja cijevi. Dugo razmišljah o ovome
i na kraju pomislih da znam što su. Precizni brojač nježno bi me podigao ili
spustio a grubi me poslao daleko. Plava bi iskra pokazivala gdje će stroj
doći i koliko daleko od zelene, prije nego pritisnem crveni ili zeleni gumb.
I tako bjeh spašen od smrti.
Sad, rekoh si, ne vidim tijela na cesti a kočija ne vidjeh već više
minuta. Odvest ću stroj iza zgrade ali toliko blizu njoj da kočije ne udare u
njega. To i učinih, mičući tri metra istočno i dva sjeverno.
Ovdje buka bje dvostruko gora i miris nečeg što gori bje jači,
pomiješan s nečim slatkim. Ne vidjeh ljudi oko sebe ali zaključih da bje
pametno što postavih stroj pored zida. Tek što to učinih a ono se pojavi
skupina djece. Jedno imaše štap s kojim udara po zidu i stroju. Drugo stade
i poviče, bar mi se učini, 'Vidi, nov' k'osk' (ili tako nešto reče) 'i čvek g
otvra nedljom'. Ponovno se bojah ali drugo mu dijete dovikne, 'Požri,
ksnimo!' i svi potrčahu. Zatim vidjeh tri kočije niz cestu. Zgrade blizu
mene bjehu golema kamena zdanja, ali kočije bjehu pored nekakvih niskih
ciglenih zgrada, svaka kočija u malom parkiću s nekoliko stabala. Jedna
kočija, tad vidjeh, stajaše na prilazu u jedan takav park i jedan ju je momak
trljao kao da timari konja. Na tlu pored sebe imaše kantu blijedoplave boje.
Sa svake strane ceste bjehu visoki pravilno razmaknuti jarboli, ali kameni i
s krunom na vrhu te malim kavezom od stakla na kuki. Kasnije saznah da
to bje javna rasvjeta. Rubovi ceste bjehu predivno uredni i podrezane trave,
okruženi niskim zidićima od kamena, a pored njih zastavice da ukazuju na
put. Nebo bje zatamnjeno i dimno iako ne bje oblaka na vidiku. Iako se
činilo da sam usred velika grada, na ulici ne bje jarka, već se uspinjala
prema sredini, crna i glatka. Na stranama, pod zidovima od trave, bjehu
rupe s nekakvim širokim rešetkama, kao da će propuštati vodu, ali ne
vidjeh ikakve vode da teče.
Osjetih se hrabrim i poželjeh znati što to momak radi s kočijom.
Vidjeh da prazni kantu pored kuće i dok se time bavio pomaknuh stroj na
drugu stranu ceste. Nađoh se ipak nasred ceste s tlom ponad dijela poda
mojeg stroja, a jedna kočija urlaše na mene kao da njom sam vrag upravlja.
Pomislih da sam mrtav, ali kočija stade uz užasan zvuk i zaobiđe me, a u
njoj zaista vidjeh nekog vraga. Tad momak s kantom pogleda oko sebe i
ugleda me i izađe na cestu i povikne 'Ša raiš stom napravom?' Shvatih što
govori i otvorih jedna vrata i tiho doviknuh 'Ako se odmaknete nekoliko
koraka, dovest ću ju na sigurnu stranu.' Činilo se da je shvatio što mu
kazujem jer je otrčao prema svojoj kočiji i promatrao me dok sam pomicao
stroj dva metra prema njemu i (pomoću preciznog brojača visine) dovoljno
prema gore da oslobodim pod. 'Kakos toizveo?' rekao je i sad na njemu bje
red da bude prestrašen. Tad pomislih da ovaj stroj nije poznat ovim
ljudima, da je nekakva tajna nekih veleumova ili da je iz nekog drugog
vremena. Momak se činio dobrodušnim i zbog toga imah povjerenja u
njega pa povukoh crnu šipku, zaključah stroj i izađoh te mu rekoh da sam
putnik namjernik iz drugog vremena gdje pronađoh ovaj stroj koji naučih
koristiti i koji može poslati čovjeka s jednog na drugo mjesto i vrijeme.
Rekoh mu, ne razumijem baš najbolje njihov jezik, ali ako bi govorio
polako, pratio bih koliko mogu. 'Moeš stavit tu stvar tamo preko usjenu
poredkuće?' rekao je i pokazao. Pa doveh stroj tamo gdje je tražio i
ponovno ga zaključah. 'Uđ', rekao je pa ga slijedih u kuću.
Sve u njegovu domu bje glatko i većinom čisto i skoro sva vrata i
prozori bjehu obojani. Osjetio se miris sapuna i začina. Posjeo me u veliku
stolicu i zurio u mene pa pomaknuo ruku do malog gumba na zidu i
iznenada je svjetlo zasjalo iz kugle na stropu. Ne bje u njoj plamena i bje
savršeno mirna ali ne mogah razumjeti zašto bi zasjala. Vidim (činilo mi se
da kaže) da nisi iz ovog vremena. Pretpostavljam (ali rekao je 'vremna' i
'prepstavljam') da si iz sedamnaestog ili osamnaestog stoljeća? Rekoh mu
da je godina gospodnja 1683. Postavio mi je mnoga pitanja, ali neka ne
mogah razumjeti, a druga se pravih da ne razumijem jer ne željah mu
previše otkriti. Ali rekoh mu da želim malo prileći jer se bojah susreta s
magom kada se vratim sa strojem u svoje selo i znah da, ako stroj tamo
dovoljno dugo ostavim, mag će ga ponovno pronaći i izgubit ću priliku za
daljnje poduhvate. Zatim reče 'Moraš upoznati moju suprugu' (na svojem
čudnom govoru) i izađe pozvati ju iz vrta. Dok je bio vani, pogledah prema
svojem stroju, sigurnom pored zida i primijetih sve što mogu o prostoriji.
Uveo je svoju suprugu (prelijepa žena, primijetih kada se priviknuh na
njenu opscenu odjeću) i sve troje prionusmo pronaći način kako bih mogao
živjeti tamo. Saznah da nemaju djece. Ona reče da naravno da moram
ostati kod njih, a meni, pogledavši ju, tako nešto ne pade teško. Ali kako ću
vam se odužiti, kako biti neprimjetan u ovoj odjeći, tako nimalo nalik
vašoj, pitah. Nemaš li ičeg vrijednog, reče on, s čime bismo ti mogli kupiti
odjeću? Nema ništa što bi platilo odjeću, rekoh. Imaš li knjiga, satova ili
srebra kod kuće, to bi se dobro prodalo, reče on; jer vidiš, takva stvar, stara
dva ili tri stoljeća danas će puno koštati. A pukim slučajem ja mogu prodati
takvu starinu. Slažem se, rekoh, otići ću i donijeti nešto skupocjenih stvari.
Ali pustite da pričekam sutrašnji dan jer do tada možda mag prestane tražiti
stroj ili će daleko otputovati u potrazi. Složiše se s time i njegova žena reče
da će donijeti čaja. Kada je otišla on mi reče da će me povesti u obilazak
kuće, ali sve što učini bje odvesti me do stuba za zahod u kojem, reče mi,
se mogu oprati vodom koju ću natočiti pritiskom ručice. Pored nje bje
posuda za pranje tijela koja imaše dvije slavine iz kojih teče voda. Iz jedne
poteče vrela voda, tolika da se skoro opekoh da ne vidjeh paru kako se diže
iz nje. Pored te posude bje veliko korito s još dvije slavine a ponad nje, u
stropu, posuda puna rupa.
Osim čaja, također su poslužili kruh i pekmez i kolačiće. Nakon toga
je muž otišao do kutije koja je stajala na stoliću sa strane i odjednom se iz
te kutije začu buka, poput neke divlje glazbe. Pomislih da je to nekakva
nova igračka, ali muzika istom stane i začu se glas muškarca od kojeg
zadrhtah od straha. Zatim drugi glas pripovijedaše neko vrijeme pa stade i
divlja glazba još jednom započe. Objasniše mi da glazba dopire s
udaljenosti od mnogo milja ali ne mogahu mi rastumačiti kako dospijeva u
kutiju. Kutiju zvaše radijem. Nakon toga se muškarac sjeti svoje kočije
koju nazva autom i izađe završiti čišćenje iste. Pokaza mi ju i reče da ju
pogoni unutarnja vatra. Kada ju završi čistiti, zapali peć u njenoj utrobi
pukim okretajem ključa te se posjedne u nju i odveze ju u konjušnicu koju
nazva garažom. Reče da bi moj stroj trebao biti sigurniji u kući i nakon što
izvršismo mjerenje stroja čeličnim i savitljivim metrom te izmjerismo i
udaljenost od kuće, pomakoh stroj opet, ovog puta na prostrani trijem.
Uz finu me večeru od hladne ovčetine i gorka piva uvjeri da bih
trebao dobiti dobru cijenu za knjigu ili srebrninu. Nekoliko funti, reče,
dovoljno da si kupiš par košulja. Osjetih se ushićenim prvim dijelom
rečenice pa me zatim drugi naglo vrati bliže tlu. Da jedna knjiga od šilinga
može vrijediti nekoliko funti; i da takva golema suma ne može kupiti išta
više od košulje, u to mi bje teško povjerovati. Ali rekoše mi da funta u
ovom dobu ne vrijedi skoro ništa. Uvidjeh da ću se po povratku u vlastito
vrijeme morati dobro opskrbiti. Ali u međuvremenu se prepustismo
razgovoru o stanju Engleske. Pretpostaviše da sam Irac, što me osupne sve
dok ne shvatih da me ne vrijeđahu, već ih zbuni moj govor, koji im zaista
bje težak koliko i njihov meni. Stoga im rekoh da dolazim iz sela na čijem
se mjestu sada nalazi ovaj grad. I saznah da je ime mojeg sela sada ime
predgrađa ovog grada (a predgrađe je njihova riječ za dio grada) i da je to
ovo mjesto u kojem se nalazimo. Pomislih da ovaj grad mora biti velegrad,
ali on mi reče da je tek srednje veličine s kojih pedeset tisuća duša. Možete
pretpostaviti da mi to otvori oči. Ali činilo se da ne smatrahu grad velikim
ako ne dosegne dvjesto tisuća; a takvih imaju mnogo dok nekoliko
najvećih broji stanovnike u milijunima. Kako zemlja može uzdržavati
toliko ljudi, ne znam, ali za svakog jednog našeg čovjeka u njih je deset ili
dvanaest. Dok razgovarasmo, svjetiljke na cesti se u istom trenu osvijetliše
a ne vidjeh ikog da ih pali. Reče mi da je to elektricitet, koji rade u velikim
zgradama pomoću kotača koje vrti para ili (na drugim mjestima) od
ezoterične sorte kemije, elektricitet koji šalju žicama na miljama dug put.
Osjetih se pospanim puno prije mojih domaćina i namjestiše mi
krevet u sobi na katu. Ali prije nego legoh odmoriti se, moj me domaćin
uvjeri da se operem u njihovu koritu. Posuda s rupama koja je visjela sa
stropa bje namijenjena da voda poput kiše pada na vas, ali nije mi se
svidjelo. U tim se kadama peru svake noći jer im vodu grije elektricitet (s
kojim mogu postići skoro sve); peru se da bi ostali mirišljavi (što im bje
jako bitno) te se peru kako bi s tijela sprali svojevrsnu prljavštinu koja leti
zrakom posvuda i od koje dolazi taj miris gorenja koji se posvuda osjeća.
Nemirno spavah, prvenstveno jer vani bje bučno, ali svejedno se
probudih u moje uobičajeno vrijeme. Moj domaćin i supruga ne napraviše
zvuka, ni u kući niti izvan nje ne čuh ikoga, što mi se učini vrlo neobičnim.
Pomislih da da će sad biti sigurno vratiti se nekažnjeno mojoj kući i
vremenu, skupiti stvari i vratiti se amo. Iskrah se dolje i naposljetku nađoh
načina za otvoriti vrata na trijem. Tamo bje moj stroj. Otključah ga i sjetih
se da bih se trebao vratiti u travanj pa pomakoh brojčanik mjeseci, pored
brojčanika godina kojeg namjestih na svoju godinu. Zatim vidjeh zelenu
iskru u cijevi koja pokazivaše visinu, neka tri metra na skali a ispod nje
plavu iskru. I tako doznah da bih se našao tri metra pod visokom livadom u
svojem vremenu. Proučih kristale za kretanje u kratkim pomacima i
pomakoh njihove gumbe dok se linije ne poravnahu i zelena se iskra ne
spusti i proguta plavu. Tad iskušah crveni gumb, ne dirajući zeleni, i sve
bje dobro jer se nađoh u stroju u ulici doma blizu mojeg štaglja, odakle i
dođoh. Ali osjetih kao da već proživjeh ovaj trenutak i svladaše me velika
vrtoglavica i slabost. Tad vidjeh da ne bje rano jutro već jarko popodne; a
ptica koja bje na obližnjoj grani još uvijek bje na točno istom mjestu. Istom
shvatih da se vratih u trenutak u kojem prvi put pokrenuh stroj i da je moj
mag tek zašao niz ulicu i mogao bi se svakog trenutka vratiti. Zaboravih na
brojčanike satova i dana. Pomakoh ih unatrag za jedanaest sati, do zore tog
dana, prije nego se mag pojavio. Sva moja prošlonoćna briga bje
nepotrebna jer mogah odabrati bilo koje vrijeme.
Kad pritisnuh crveni gumb nađoh se istog trena u sivom polusvjetlu.
Nikog ne bje u blizini i korak po korak pomakoh stroj niz ulicu sve dok ne
dođoh do svoje kuće koja (naravno) bje zaključana. Zatim uđoh sa strojem
u veliku prostoriju i u sumraku potražih moju vješalicu, visok srebrni
bokal, burmuticu, otmjenu uru, staklenu posudu, dvije misne knjige i tri
sveska satiričnih stihova te svezak putopisa gospodina Sympkinsa. Zatim
pomislih da ću se trebati obrijati pa pronađoh svoju najbolju britvu. I sad
shvatih tko mi je prošle noći ukrao stvari i da to ne bje mag. Uzeh staru
vreću u kojoj ponijeh stvari, ali posudu i burmuticu zamotah u meku
tkaninu i položih ih u kovčežić. Sve to unijeh u stroj i spremili se krenuti
kada pomislih na vrijeme i kako u to doba bjeh u krevetu, spavajući, 'Jesam
li u krevetu ili sam ovdje?' pomislih i došuljah se do svoje sobe pa
pogledah. Sad vidjeh dnevno svjetlo, a u krevetu sebe kako spavam, lica
okrenutog napola k zidu ali trzalo se. Kosa mi se na glavi digla i osjetih
hladnoću, osušiše mi se usta i srce mi udaraše kao da će pući. Osjetih da mi
se tijelo rasteže poput željezne šipke pod teškim kamenom i kako ga tijelo
u krevetu privlači. Tijelo u krevetu se mrdne i okrene i poviče nešto.
Istrčali iz sobe i bje to kao da me užad napinje i drhtavo se ušuljah u stroj,
pomakoh ga izvan kuće i u godinu gospodnju 1964. pred kuću mojih
domaćina. Zatim dovedoh stroj do trijema i sruših kutiju na njemu ali ne
probudih nikog. Padoh na koljena u stroju (ozlijedih koljena i lakte) i
pokorno zamolih oprost Boga Svemogućega, kao da prekrših neki od
njegovih zakona poduzevši tako neprirodno putovanje i zamolih da me
očuva od vražjih varki.
Bje to sat u kojem sam napustio trijem; ali ne mogah čekati da se
ukućani probude pa pomakoh brojčanik sata dva sata unaprijed. I što
nađoh, nego njih oboje budne, i rekoše da sam im nedostajao i da su se
ustrčali u noćnim haljama, tražeći me i bojeći se da odoh zauvijek.
Pomislih da umalo i jesam. Ali ne, rekoh, bjeh natrag u svojem vremenu i
vratih se sa stvarima za trgovanje, ali ne tražite me da to ponovno učinim.
Ne bih ni za sve zlato svijeta. Reče supruga da izgledah kao da vidjeh
duha. A i vidjeh ga: vidjeh samog sebe. Ne rekoh ništa više, ali pomislih da
što bi se dogodilo da bjeh uvučen u moje drugo tijelo?
Kasnije se obrijah britvom i suprug mi posudi nešto vlastite odjeće
kako ne bih privukao pažnju; odjenuh se i ostavih vlastitu odjeću po strani.
Ne pogleda u moju vreću jer reče da mora raditi i da će mi kasnije reći što
bih mogao dobiti za svoje stvari. Sve troje doručkovasmo. Bje zlatnih
keksa, sitnih i razmrvljenih koje pojedosmo s mlijekom, a zvahu ih
pahuljicama; bje veliki lonac kave, ali prejake i pomiješane s mlijekom iz
boce; bje pečene slanine i jaja i kriški kruha blago prepečenih s maslacem i
marmeladom od naranči.
Tad me suprug pozove da uđem u njegovu kočiju i priveza me kako
me ne bi bacakalo pa priveza i sebe a moju vreću stavi negdje iza i
odvezosmo se kočijom u središte grada. Buka i druge kočije i mnoštvo
ljudi me opet prestraše, svi uštrcani kao da ih vrazi gone. Trebah se još više
bojati ali tijelom mi strujahu čudni osjeti, kao da plovim morem jer činilo
mi se da me gura s jedne na drugu stranu dok sjedim a od toga mi utroba
zavri, a uz to bje i teških vonjeva u kočiji. Kretasmo se najsporije od svih
kočija ili auta koje vidjeh oko nas. Bjehu tu velika kola, poput brodova
punih robova, na dvije razine, obojana u crveno. Moj mi domaćin reče
(koliko mogah čuti od buke) da su to javne kočije koje nazva autobusima i
reče da treba platiti za prijevoz njima. Auti sjahu svjetlima koja
pokazivahu što kane činiti. Vidjeh velikih slika (kada stasmo nakon
nekoliko minuta) visokih poput kuće, raznih boja, pored ceste, ali ne
uspjeh pitati domaćina što su. Ostavismo auto u velikoj zgradi punoj
drugih i uze me za ruku i odvede pored niza visokih prozora kroz koje se
mogaše vidjeti raznih stvari za prodaju pa me uvede u trgovinu gdje on i
drugi prodavahu namještaj i knjige (ali uvezene u kožu a ne kao one koje
vidjeh na sveučilištu) i raznih tričarija i srebrnine. Ostavi me na neko
vrijeme i razgovara s nekim pa me uvede u sobu i reče da otvorim vreću.
Prvo pogleda moje knjige. Prva bje putopis i oči mu zasjahu kad pročita
naslovnicu pa ju prolista brzo, priđe u kožu uvezanim knjigama što stajahu
u kutu pa ih duže vrijeme čita pa se vrati, mrmljajući si u bradu. Nije u
Wingu, reče (štogod mu to značilo). Zatim me pogleda i reče da će mi dati
pedeset funti za knjigu. Bjeh spreman progutati ponudu, ali vidjeh da se
oblizuje i da mu se ruka trese pa sam sa sobom raspravih i rekoh mu da se
ne bih od nje mogao rastati za manje od tristo funti (jer znah da te funte
neće dugo potrajati ovdje). Na to se nasmija i to prezirno pa se posvadismo
i na kraju pogodismo za sto i sedamdesetpet funti i to uz bocu dobra vina
koje, zaboravih vam reći, uzeh i spremili u vreću. I, reče on, mogao bi mi
dati Sympkinsovu knjigu jer imaše u stražnjem dijelu trgovine stroj koji
mogaše sliku svega što se u nj stavi načiniti i to savršenu kopiju u tren oka.
Nazva taj stroj kopirkom i reče da će za toliko stranica trebati neko
vrijeme. Tako bih kopiju mogao ponijeti sa sobom natrag u svoje vrijeme.
Za ostale se knjige i traktate pogodismo za desetak funti svaku i još
više za srebrninu i staklo a naročito za burmuticu, što me podosta iznenadi.
I sablja ga, zbog dobre oštrice, učini zadovoljnim. Naposljetku si mogah
priuštiti dugi ostanak u što me on uvjeri, čim pribavi novac iz kuće kojoj
ga posudi, a to će učiniti tijekom dana. Zatim mi reče da bih trebao ostati
neprimjetan u sobi čitava jutra dok on bude radio u trgovini. Ali prvo me
odvede do kopirke, nekakve posude staklena poklopca u kojoj ne bje ničeg
osim namota i komada metala i zelena svjetla koje se pojavi i nestane i
tako ukrug. Da moje knjige drugome i reče mu da pazi na njih te počne
činiti kopije. Svjetlo se pojavi i nestade kao da tka nešto i naposljetku se
listovi papira pojaviše iz strane stroja a na njima (vidjeh) predivna slika
onog što bje okrenuto prema svjetlu.
 Moj mi domaćin da rječnik, otisnut sitno na tankom papiru,
duodecimo atlasa svijeta i novine koje kupi tog jutra ali ih još ne pročita.
Bje puno toga što ne razumjeh, ali naučih da sad postojaše velika nacija
zvana Amerika, mnogo nacija u Africi i na Karibima, antipodalni kontinent
zvan Australija između Indije i južnog pola te na samom polu kontinent
pustara. Brodovi plove između tih kontinenata i svi znaju što svi drugi
čine. Nema više Terre Incognite jer globus je istražen, skoro potpuno.
Muškarci i žene pokušavahu preplivati more između Dovera i Calaisa iz
sportskih pobuda; pa ako ne bje pravih divova, onda oni bjehu divovi zbog
svoje sile.
Oko podneva, a znaše da je podne po svojem fenomenalnom malom
satu kojeg držali na lijevom zapešću metalnim lancem, moj me domaćin
odvede na, kako on to zvaše, obični ručak. Muškarci, žene pa čak i djeca
stajahu u dugom redu i čekahu uzeti s duge klupe što god od jela požele
vilicama i noževima te naposljetku platiše dok gledahu gdje sjesti. Malo
jezika razumjeh osim onog što mi domaćin (i supruga) govorahu, i to
polako, te se držali kao da sam stranac u stranoj zemlji. Kasnije me odvede
do banke, kuće u kojoj držah novac. Reče im da će podignuti veliku svotu s
nečeg što sa zadovoljstvom nazva Račun za Antikvitete i preda mnom na
taj račun plati sve novce koje mi obeća za moja dobra, ali sve to bje samo
na papiru, s puno pisanja i potpisivanja. Nasamo mi reče da se ne usudi
učiniti me kupcem u toj kući jer se boja da bi postavili previše pitanja.
Zatim izvadi novčanicu od dvadeset funti za sitne troškove koju mi zatim
da (nešto bje u kovanicama) ali to što nazva funtama bje samo komadić
papira sa zelenim sličicama; ipak me uvjeri da se za to da kupiti dobara u
vrijednosti funti i zaista bje tako, što uskoro saznah (ali također i da funta
njima ne vrijedi puno). Odvede me krojaču i kupi mi odijela od raznih
tkanina i plati za njih iz svoje knjige s papirima koje nazva čekovima,
pretplaćenima na taj račun, i pokaza mi koliko što dođe, a suma funti bje
velika, na što još uvijek ne bjeh naviknut.
Kad se napokon vratismo u njegovu trgovinu, bje već tri i pol.
Proveh tri sata čitajući, ali ne napredovah baš. Odveze me natrag kući u
svojem autu. Stajah pored kuće kada vidjeh meteor nalik sjajnoj niti koja
stalno svijetli na jednom kraju. Bjeh zadivljen, ali reče mi da je to trag
'avijona' ili tako nečeg, što ne razumjeh. Istom se začuje grmljavina i na
drugom kraju neba ugledah nešto nalik golemoj ptici ali bez pokretnih
dijelova. Reče mi da je to još jedan avijon. Uvjeri me da ljudi putuju tim
avijonima, poput brodova u zraku, ali kojima se upravlja kao autom.
Uistinu, nazva ih zrakoplovima.
Kada se vratismo u kuću, dočeka nas njegova supruga i da nam male
ali pune čašice serija čiji mi okus bje presilan. Dok je pripremala obrok, on
se okrenuo kutiji s prozorom u kojoj sad bje slika koja se stalno micala i
mijenjala te zvuci iznutra, kao da u njoj predstavu izvode patuljci. Boja bje
crna i bijela s nešto plave. Nešto bjehu vijesti, ali većinom budalaštine. I to
imaše u svakom domu zahvaljujući elektricitetu, velikom sluzi. Zgrabih
svoju staru odjeću i cipele i povezah ih u svežanj koji ostavih na podu
stroja. Moj domaćin uze veliko platno i prekri stroj da odvrati znatiželjne
oči ili jezike.
Tijekom i nakon obroka (kad ne gledahu u kutiju s prozorom koju
zvaše telkom) razgovaraše sa mnom o stanju svijeta. Predugo bi trajalo da
prenesem sve što su mi ispričali. Naročito biste se pitali među kakve sam
to ljude dospio i iako mi je trebalo mnogo tjedana da sve naučim, potrudit
ću se ispričati vam u svega nekoliko minuta. Dakle, puno mi pričahu o
bezobraznoj mladeži, što smatraše novom pojavom ali meni se ne čini da to
bje išta doli bezobrazluk što potiču imućnost i dokonost. Nema ovdje
siromašnih i divljih pripravnika, ali i najmlađi može zaraditi puno novca.
Ako mladi prelagodno žive, onda je isto i s djecom (iako im je školovanje
teško, o čemu kasnije) a to je sjeme drugih problema. Nisu još odgojeni za
poslušnost i bogobojaznostveć, kako naučih, s pukih pet godina znaju
vikati na roditelje i natjerati ih da čine što god požele. Krivnja leži na
ženama jer muškarci nad njima nemaju kontrole, čak ni po zakonu, već
žene u svim stvarima imaju jednakost s muškarcem i bave se svakakvim
poslovima (jer su i školovane kao muškarci) i bogate i siromašne se
odijevaju u istu odjeću i prepuštaju djecu samu sebi (a mnoga divljaju) i
brinu samo za budalaštine i zavođenje muškaraca, što sve vidjeh u
žurnalima u boji koji se tiskaju samo za žene. Šeću golonoge ili u
čarapama jarkih boja; i noge su im nedolično gole iznad koljena. U tim
žurnalima vidjeh svakakvih bludnih slika (ali neki žurnali bjehu za
muškarce i to puniji bludi i razvrata, u tekstu i slici). Što se ticaše
zavođenja, brakova bje svugdje i to ne po dogovoru roditelja, već ako se
mladić i djevojka svide jedno drugome, a i razvodi bjehu lagani i
sveprisutni. Vjera imaše malo toga za reći jer zbog naše tolerancije postaše
svi indiferentni prema njoj i iako bje crkava, malo ljudi ih posjeti a malo
bje i entuzijasta. Zbog svega toga nemaše ikakva razloga za život doli
užitka ili novca.
A opet, život im bje slađi i tiši nego ikoji našeg doba. Malo bolesnih
vidjeh i malo bogalja. Kuge i pošasti više ne bje. Nijedno dijete ne umire
prije nego stasa, ako mi povjerovati možete; a ipak kuća nikad nije prepuna
jer nađoše načina da žena ne zacrne osim kad to požele. To mi se učini
ateističkim izumom i takvim kakav će upropastiti ljude; ali njima to ne bje
ništa, osim što nekolicina papista i drugih podiže glas protiv. Svaki
muškarac i žena znadu čitati, ali rijetko kad to koristiše osim za klađenje
preko papira (zvahu to bingo) i za čitanje vijesti kojih bje svugdje i koje im
govorahu kamo da idu i što da čine. Ulice i polja su im toliko sigurni, da je
svaka krađa i nasilje učinjeno i najobičnijoj osobi vijest, a opet jedni druge
ubijaju autima koje tako brzo voze; iako su sigurni od invazije europskih
susjeda, svejedno strahuju od Damoklova mača uništenja s druge strane
svijeta, tim istim zrakoplovima ili nekim drugim streljivom što daleko seže
i može zatrti polovicu nacije ako udari u tlo, ili barem htjedoše da u tako
nešto povjerujem.
Imahu kraljicu, ali moć krune bje toliko ništavna, da su osnovali
udrugu zemalja namjesto da imaju monarhiju. Imahu parlament i u njemu
ono što zvahu torijevcima, ali ne znam zašto jer nemaju nikakvih odlika
papista osim bogatstva; a suprotiv njima bje samo stranka koja bi sav
posao kralja ili kraljice stavila u ruke vlade. Porezi uzimaju trećinu onog
što čovjek zaradi i tako je nešto nečuveno u Engleskoj mojeg vremena.
Svaki muškarac, ma koliko priprost, i što je gore, svaka žena, imahu pravo
dati svoj glas tko će sjediti u parlamentu čiji pak članovi ne činiše više od
toga da sjede u parlamentu i glasaju kako im vođe kažu. Novac vlada
polovicom Engleske jer veliki trgovci i glave poslovnih kuća čine što im se
prohtije. Drugom polovicom vlada Radnik jer ako mu se ne sviđa nešto, on
naloži svojem Cehu da svim radnicima zapovjedi da spuste alate i otiđu i
proći mogu i mjeseci prije nego radnik dobije što želi; Ceh plaća radnicima
za životne potrebe. U međuvremenu pati kupac i to s obje strane: jedna mu
podiže cijenu, a druga oduzima radnike i tako se ništa ne riješi.
A ipak se dobro živi. Tako fino žive da viču na i najmanju neugodu.
Ne spaljuju niti četvore kažnjenike, ne bičuju, vezuju za stup ili žigošu i ne
nabijaju glave zlikovaca na kolac. Tek tu i tamo koga objese i to potajice; a
u vladi imaju onih koji bi čak i tome na kraj stali tako da i najgori zločinac
prođe tek s dugim tamnovanjem, lako se boje što će se desiti i brine ih
postojanje zlikovaca u zemlji, ipak ne vidjeh nijedne tuče ili nereda ili
barem uvrede ikome za cijelog mojeg posjeta, niti vidjeh ikog da se opio.
Iako im moja odjeća bje neobična, ipak vjerujem da mogah prošetati
tijekom dana niz ulicu bez da me itko ismije. Mnogi htjedoše mjesto u
kazalištu ili autobusu i stajaše u gomili, ali umjesto da se naguruju oni
stajahu u dugom redu bez potrebe da jedni druge silom smiruju. Ne vidjeh
prosjaka i samo nekoliko siromaha ili boležljivih.
Uistinu, oni su flegmatičan narod, ne smiju se rado ili plaču ili
pokazuju strast, a lica im pokazuju puno nezadovoljstva i mrgodnosti, da li
zbog prljava zraka ili velike užurbanosti s i na posao; a također i ne poštuju
susjede. Sva im je ljubav rezervirana za ukućane, a milost za one koji su
daleko; primaju mnoge molbe za novcem i dobrima koje treba poslati
bolesnima koje nikad nisu upoznali i stvorovima Afrike i Indije koje nikad
neće vidjeti golim očima. Svake subote mala djeca stoje na ulici i za
novčiće prodaju male zastave, a sve za dobrotvorne svrhe. Što se tiče
mržnje, ne treba je se bojati jer ne nose mačeve ni noževe niti pištolje ili
muškete jer im zakon brani, iako postoje grubijani koji to čine potajice, ali
samo kako bi počinili pljačku banke ili trgovine dobrima i tako u trenutku
priskrbili tisuće funti (dok im moja sablja bje samo ukras i ništa više).
Tako da s njima nema časnog dogovora, već samo ono što omogući zakon
te time napuni zlatom džepove odvjetnika.
Zakoni su im možda toliko blagi i miroljubivi jer tako lagodno žive.
Imaju svjetla i toplinu za kuhanje i grijanje prostorija, dostupne pritiskom
gumba; makar za njih moraju platiti kad im se ispostavi račun. Tijekom
vrućeg ljeta meso im ostaje slatko tako što ga drže u kutiji koja je uvijek
toliko hladna da se inje stvara u njoj; to je također, kao i svjetla i toplina
proizvod tog istog elektriciteta. Ako žele razgovarati s prijateljem ili kupiti
ili prodati nešto bez da putuju, na uporabu im je dan stroj koji zovu fon ili
telefon, a drže ga u kući i s njim mogu razgovarati s osobama koje odaberu
tako što okrenu brojač. To je također od elektriciteta. Mogu slušati glazbu
na radiju ili gledati drame na televiziji svakog tjedna, više nego biste u
godinu dana mogli pogledati u Londonu. Svačeg imaju, i za rad i za zabavu
a također i mesa raznog, teško mi vam je opisati kakvog sve. U trgovinama
vidjeh mnoštva raznih stvari, raznih oblika i vrsta. Neke bjehu toliko
skupe, da si ih samo najimućniji mogu priuštiti, a druge mogahu i najveći
siromasi kupiti. Zbog tog je finog života svaki čovjek poput princa; i iako
nemaju sluga (jer malo tko želi služiti drugog), električna im struja služi. A
ipak nisu više ili manje zadovoljni od nekog princa jer ne znaju za drugo
nego da lagodan život smatraju pravom, a svaku neugodu ili susjedov bolji
život krivnjom vlade.
Zato jer toliko kupuju i prodaju i toliko se opskrbljenima drže svim
stvarima, razne kuće koje ih opskrbljuju u velikom su suparništvu. Zbog
toga svukud drže predstave, jarkih boja i glasnih riječi, crtane na papiru i u
tisućama primjeraka, u žurnalima i na plaketama koje postavljene drže
pored cesta, naročito u gradovima. To zovu oglasom, makar je to kao da
urlik zovu šaptom.
To me dovodi do riječi koje koriste. Iako ih imaju mnogo, i puno ih
nikad prije ne čuh, imah i problema pri sporazumijevanju kad korišćahu
riječi koje i sam dobro znam. Mnoge, saznah na kraju, izgubiše značenje.
Tako je užasno postalo odlično; kad kažu fenomenalno misle reći dobro.
Entuzijazam im je tek žar ili užitak činjenja. Ali drugim riječima iskriviše
značenje. Seks, ono što je nama muško ili žensko njima je riječ za snošaj
muškarca i žene. Romansa im nije priča fantastike već ljubavni podvig; a
isto je i s romantikom. Bus, što je nama vrsta morskog plovila, njima je
javna kočija, kao što već spomenuh. Rečenice su im pune vulgarnosti koje
u nas koriste samo lopovi i sirovine, ali za njih su to tek obične riječi. A
opet često koriste duge izraze koje čak i njihova djeca znaju. Što se tiče
izgovora, također je neobičan, kao što vam spomenuh, ali pomalo podsjeća
na priprosti govor Cockneya iz Londona. Nakon nekog mi se vremena uši
priviknuše na njega pa razumjeh što mi se kazuje.
Narod koji živi u Americi i narod koji živi u Moskvi smatra se sucem
čitavog svijeta jer posjeduje artiljeriju, o kojoj već pisah, i to u velikom
broju. Osim toga ta dva naroda izrodiše mnoge izume, strojeve koje
ispališe prema Mjesecu i planetima Marsu, Veneri kao da su topovske
kugle; i ti strojevi javljaju o svojim putovanjima i nekim načinom slike
šalju onog što sretnu; i tako pretpostavljam da će trebati tri stoljeća i napori
stranaca a ne nas Engleza da se ispune laskavi stihovi gospara Drydena:
Poći ćemo onda do ruba našeg svijeta
I promatrati ocean što doseže k nebu:
I spoznat ćemo susjede naše
I Mjesec ispitati pobliže u svemu.
A osim toga, ta dva naroda poslaše i strojeve na put oko Zemlje,
stotinama liga iznad površine, i to s ljudima u njima te ih onda izvuku iz
strojeva žive i zdrave. A opet, mog stroja ne poznahu.
Moskvu pak Englezi promatraju kao mi Rim; i kao što mi
promatramo papiste, tako oni promatraju izjednačitelje koje nazivahu
komunistima i koji bi svrgnuli vlast ako im se prilika pruži, a ipak ih se trpi
i ne kažnjava osim što im se ne daje posla na kojem bi saznali državnih
tajni. Briga ih za papiste i jedva da haju za nečiju vjeru ili čak vlastitu.
 Imaju u svojoj zemlji još jednu vrstu stranaca: mnogo Indijanaca,
istočnih i zapadnih dolazi živjeti u Engleskoj. Susjedi im žive u strahu da
će im u velikom broju oduzeti posla i plaće ili donijeti nove pošasti, ili da
će životne im navike biti odvratne i nepoćudne za javno dobro; neki su
Englezi (kazaše mi) podigli oružje i ruke protiv njih. Ali većina Engleza i
to domaćih je kukavička i ne usude se izraziti strahove svoje da ih se ne
nazove kvarnim rasistima, što je nešto čega se užasno boje zbog pomisli na
pokolje koje u Njemačkoj izveše pred neko vrijeme i tlačenja koja
tisućama liga daleko izvodiše u Americi i Africi.
Ideje brzo putuju njihovim svijetom, istina je, ali mislim da je sve to
samo primjer praznovjerja o mišljenju koje svi imaju koje, pretpostavljam,
proizlazi iz neobične ideje da svi znaju čitati i glasaju za parlament kao da
su svi jednaki dok istovremeno ne haju ni za riječ vjere ni raspravu, već ih
poput vjetra amo-tamo nosi i najmanji dašak kritike iz usta drugih.
Obožavaju vjerovati i lako im je vjerovati da su stvari onakve kakvima bi
ih htjeli, i ne vole razmišljati. Onaj tko si može priskrbiti ime, bilo ono
dobro ili loše, i na ma kako nedoličan način ili činom, toga jedva da se o
ičem pita, već se njegova riječ drži zlatom. I tako ih nosi amo-tamo vjetar
što ga pušu pisci za njihove novine i govornici s televizije i tvorci oglasa,
slijepi vode slijepe.
Drugi razlog njihove krotkosti je možda užurbanost, tolika da jedva
da imaju živaca za probleme i malo vremena u kojem bi ih razmotrili. Jer
iako žive tako dobro, opet su stalno u pokretu, i ako se predugo odmaraju
čak se i sam svijet obruši na njih sa svih strana. Zbog te trke za svakim
hirom i stalne užurbanosti pomislio bi čovjek da su nastali križanjem
mrava i majmuna.
Sve to, kao što rekoh, saznah tijekom mnogo tjedana. Provedoh jutra
u stražnjem dijelu trgovine. Za večeru jedoh u nizu taverni s domaćinom ili
u njegovu domu. Ako bismo posjetili njegov dom, često bih ostao u njemu
i okušao se u vrtlarenju ili šetao dok ne upoznah susjedstvo. Supruga, koja
također mogaše voziti kočiju, ponekad bi ju zadržala nakon večere dok bi
se suprug vratio u trgovinu autobusom. Ako bi dan bio lijep, povezla bi me
u autu, na vožnju seoskim krajevima. Iznenadih se jako kada vidjeh naša
brda, i to nepromijenjena, iako tu i tamo bje pokoja kuća i metalni stup koji
prenosi struju. Ali svugdje, čak i tijekom najljepša dana, vidjeh paru ili
dim. Potok u kojem ribarih sad bje kaljuža među dva kamena zida, usred
drugog grada na mjestu gdje je danas samo farma (po kojoj je grad nazvan,
saznah). Velik dio zemlje bje prekriven kućama, a tamo gdje su naše farme
kod njih vijugaju ceste kojima njihove kočije stalno jurcaju i riču. Njihovi
gradovi su većinom od crvene cigle, ali zacrnjene dimom koji kulja iz
tvornica velikih poput sela i s više ljudi nego ih ima u gradu, tvornica u
kojima izrađuju mnoga dobra.
Tijekom sajmenih subota ili nedjelja (jer ne idu u crkvu, što me
uznemiri) moj domaćin i njegova supruga odvezli bi auto dalje, povremeno
i do mora. Tamo doživjeh još jedno iznenađenje jer na plaži sjedoše
stotine, možda i tisuće muškaraca, žena i djece (i to s mnogo radija čija mi
buka napada uši), a deseci čak i zađoše u plitko more; ali odjeveni u tako
malu odjeću da je jedva išta bilo prekriveno, odjeću jarkih boja. I moji se
domaćini kupaše (tako su to zvali) u moru i nosiše takvu odjeću, a i meni
daše ali je ne htjeh obući pa sjedoh i promatrah. Ne bje mi jasno u čemu
uživaju, osim ako se ne radi o pogledu na tolika gola tijela, jer ne bje ničeg
osim pijeska što ga vjetar nosi u oči i prehladna vjetra, pretopla sunca i
buke mnoštva ljudi i pasa.
Taverne su im mjesta u kojima se možete zabaviti, barem hranom;
piće je dopušteno samo u nekim satima. Pivo im je tanko i slabo, a slaba su
im i vina. Jako vole škotski i irski viski, piće koje smatrah dobrim samo za
divljake. Imahu i dva voća koja ne mogah probaviti a oni ih obožavahu,
crveno sočno ali vrlo kiselo voće koje zvahu rajčica (pretpostavili da je iz
Amerike) koje jedu čitavo i grejp, što je velika žuta kisela naranča. Ali
drugog voća imahu mnoštvo, jabuka, banana, kruški, bresaka, jagoda,
borovnica i više, sa svih krajeva svijeta u svako doba godine, sačuvane u
slatkom sirupu u zatvorenim posudama metalnih poklopaca koje zvahu
konzervama. Isto je s mnogim drugim vrstama mesa, ribe, sira, maslaca,
meda i marmelade iz Amerika, iz raznih zemalja Europe, iz Afrike, s
Kariba i s kontinenta na antipodu.
Osim hrane i pića, moram reći, većina mladih, naročito djevojaka,
imaju užasnu navadu pušenja duhana zamotana u malim komadićima
papira koje nazivaju cigaretama, i koje naposljetku kvare pluća mnogih
iako tek godinama kasnije. Puše ih na gornjim katovima busova, u
tavernama, kada piju s prijateljima, na poslu. U kućama na televiziji (a o
njima ću uskoro) sve je puno dima.
Iako su im gradovi napučeni toliko da se jedva stajati može, ipak mi
rekoše da većine ljudi nema trenutno u domovima (a do listopada će gužva
postati deset puta veća iako se već navikoh pomalo). Svaki čovjek koji nije
prosjak vodi barem jednom na godinu svoju obitelj na odmor od rada,
barem na tjedan ili dva. Moj domaćin i supruga uzeše odmor rano u
svibnju i to tek tjedan. Te odmore zovu praznicima jer slave malo naših
praznika, svega Božić i Uskrs i još par dana tijekom godine. Neki idu na
obalu (gdje vidjeh mnoštvo ljudi na plaži), neki na selo i u užasne planine
(kako bi izbjegli gomili), ali mnogi odlaze u druge zemlje, te i najskromniji
trgovac može putovati poput plemenitaševa sina i to ne jednom u životu
već svake godine, iako svega dva tjedna godišnje. Moja su putovanja, za
koja mišljah da su vrijedna pamćenja, tek puki izleti u usporedbi. Ali to bje
zbog lakoće putovanja avijonom ili autom ili brodovima koje morem
pogone uljne peći u utrobama i velike karavane kočija (svaka kočija velika
poput štaglja) koje preko metalnih šipki vuku strojevi koji također
sagorijevaju ulje ili idu na elektricitet. Svugdje su konačišta toliko udobna i
čista da putniku ničeg ne nedostaje i može opušteno putovati Europom ili
(zaista) dijelovima Amerike i Afrike.
Mladi muškarci i žene stariji od petnaest ljeta često putuju u
skupinama. Neki odlaze u Norvešku ili Švicarsku zimi, kako bi uživali u
sportu koji zovu skijanje. To nije ništa doli penjati se na planinu
prekrivenu snijegom (ili ih gore dovuku žicama) i brzo se niz nju spustiti
na daskama vezanima za stopala. Toliko im je život lagodan da je mnogim
hrabrima neugodno kad ne riskiraju život na taj način. Neki nose štapove s
komadima metala na vrhu, koje zovu palice i s kojima udaraju loptice uz i
niz veliki park. Drugi se združuju u ekipe koje su si neprijatelji jedna
drugoj i trude se udariti nogom loptu veliku poput ljudske glave i poslati ju
udarcem među dva jarbola na neprijateljskom području; tisuće muškaraca i
dječaka sjede na klupama i promatraju ishod i ta gomila bjesni kao da je iz
ludnice utekla. Ljeti udaraju loptu veličine šake i to plosnatom palicom,
dok se drugi trude uhvatiti ju. Šalju se ekipe iz raznih zemalja kako bi se
ustanovilo koja je najbolja, a vijesti stalno prate njihov napredak. Drugi
pak stalno udaraju loptu, ali lakše, i to s jednog na drugi kraj terena i preko
mreže, i nazivaju to tenisom makar ne liči nimalo na tenis koji vidjeh u
Londonu. Drugi pak kotrljaju teške kugle niz staze unutar kuća a kako bi
srušili deset čunjeva, i taj je sport sličan našem s devet čunjeva, ali stotine
ga igraju i to čitavu noć. Drugi se kližu, poput Holanđana ali kao sport, a
osim što trče također i predivno plešu na njima, u dvoranama u kojima je
led hladan čak i ljeti, iako ne razumjeh kako. Neki plivaju u jezerima ili
moru, ali ispod površine, jer pronađoše način da ponesu zrak sa sobom i
dišu ga čak deset ili dvadeset hvata duboko; također love ribe kopljima.
Neki se spuštaju u pećine i rupe u stijeni i hodaju (kažu) mnogo milja pod
zemljom iz užitka (ako postoji tako nešto). Drugi se penju na najviše
planine i najstrmije litice. Neki (ali tek malo njih) voze avijone bez strojeva
da ih pogone i plove zrakom i vjetrom. Drugi (još i manje) skaču iz avijona
i padaju tisuće hvata samo radi tog pada, ali spase si život velikom vrećom
koju nose složenu na leđima, a koju otvore te se ona ispuni zrakom i drži ih
pa se nježno spuste na tlo. U svim se sportovima žene trude koliko i
muškarci. U mjesecu listopadu nacije diljem svijeta šalju ekipe muškaraca i
žena da trče, skaču ili bacaju utege u mjestu u japanu; taj sport vidjeh kroz
prozore televizije (moj mi domaćin reče da to što vidim prenosi kugla koja
visi u zraku stotine milja nad Tihim oceanom, ali tome ne vjerujem baš).
Većina ne čini ništa od navedenog, već samo gleda u televiziju i
promatra što drugi rade; ili slušaju neku vrstu glazbe (iz malih radija) od
koje poželite začepiti uši, ali kojom se okružuju svakog dana; ili se klade,
kako već spomenuh, u velikim zgradama na to hoće li se na stolu pokazati
neki broj ili neće. Ili shvate da im je život previše spokojan pa odu u neku
vrstu kazališta ali bez glumačke trupe gdje (u herojskim komadima) mogu
vidjeti mučenja, silovanja, čarobnjaštva i ubojstva a između toga (za
zabavu) svakakve budalaštine, a sve to na ogromnoj televiziji ali često u
boji zbog čega se često čini stvarnim.
Pored svojih auta, koje obožavaju voziti brzo, imaju i neku vrstu
metalnog konjića kojeg pogoni ista vrsta plamena i koji zovu motor. On
veću buku od auta proizvodi i voljen je među mladima. Drugi pak nema
takve peći, već ga se pogoni nogama kojima se guraju dva komada koji se
vrte ukrug. To zovu bicikl i on ide brzo koliko i čovjek u trku. Konja jedva
da vidjeh, a i ti bjehu samo za sport.
Kako bi toliko pisanih riječi slali tako daleko, smislili su neku vrstu
olovke koja piše tintom koju drži u sebi i to crnu, plavu, crvenu ili zelenu.
Ali trgovci i trgovačke kuće (i neki ljudi u svojem domu) imaju stroj koji
ispisuje riječi na papire kada udarite u male tipke na stroju, svaka označena
drugim slovom; bučna je to naprava. Što me zadivi bje da taj posao daju
mladim ženama. Tako svačije riječi možete pročitati bez problema,
neovisno o tome kakav mu je rukopis. I mogu vam reći da im je rukopis
toliko čudan da mogah razabrati tek jedno slovo u svakih dvadesetak iako
su im slova vrlo slična našima. Nekolicina piše nagnutim slovima, vrlo
formalno, i to mogah vrlo lako čitati. U svojim pismima malo pristojnosti
imaju, ali drže se neobičnog prijateljskog stava i sve zovu 'Dragi' pa čak i
one koje nikad nisu upoznali i nadaju se da nikad ni neće. Ali u govoru i
pismu obraćaju se jedni drugima odrješito, te poput djece koriste imena čak
i s poznanicima, i muškarcima i ženama, oženjenima ili samcima; a ipak se
rijetko pozdravljaju ikakvom gestom osim kad se (pri prvom susretu)
rukuju.
Moj je domaćin ponekad pozivao prijatelje na večeru i saznah da su
ti ljudi toliko nepristojni da mogu tek mrmljati i kad me upoznah ni ne
pitahu išta o meni, te mogah sjediti i slušati bez da kažem i riječ. Kako
postah hrabriji tako odlazih sam van, u njihova kazališta s televizijom i
plaćah na ulazu; ili u velike trgovine u kojima mogah odabrati svakakvih
dobara i nositi ih u košari od metala do vrata gdje bi ih jedna žena izvadila
i napravila račun. I tako nas naviknuh da za svoju domaćicu kupujem
namirnice, što ju je uvelike sretnom činilo. Kopije putopisa gospodina
Sympkinsa držali još uvijek u stroju.
Neki od posjetitelja mog domaćina imahu djecu koju ostaviše doma i
saznah da ovdašnja djeca, iako toliko vlasti nad roditeljima imaju, moraju
naporno raditi jer trpe školu od pete godine do petnaeste kako bi postali
odrasli. A isto je i s djevojčicama. Ako žele dobro živjeti nakon toga,
moraju imati dobre rezultate pred ispitivačima za koje pišu duge tekstove i
odgovore na teška pitanja. Stariji čak uče i nešto o znanosti kako bi mogli
upravljati čudima koja pogone njihov svijet. Nauče i mnoge jezike, ali
malo latinskog i drugih stvari povrh toga.
U rujnu moj domaćin imaše posla u Londonu i odveze me tamo
svojim autom. Opet se iznenadih. London koji mi poznajemo nestao je,
ostade svega nekoliko spomenika, zacrnjenih i jedva prepoznatljivih, u
središtu grada koji je više nalik zemlji sastavljenoj od kuća i zgrada. Ne
mogu vam ni početi opisivati koliko je velik, i nećete mi vjerovati kad vam
kažem da ima petnaest liga u promjeru i to većinom zakrivenih dimom.
Noću je pak osvijetljen predivnim svjetlima mnogih boja. (još jedan razlog
zbog kojeg ima toliko malo ubojstava i pljački taj je što su im gradovi
toliko osvijetljeni da se čini da je dan). Vidjeh i katedralu što je u moje
doba još u izgradnji bila a sad bje dovršena; ali bje i zakopana usred
mnoštva drugih zgrada stotinu stopa visokih; bje mi drago otići.
Tog listopada se, osim sporta u japanu, u Britaniji održa veliki izbor
u kojem je čitava Engleska sa susjedima glasala za novu vladu. Pomislih
da će biti nereda, ali iako su žurnali puno toga govorili o izborima, ljudi
oko mene bjehu vrlo mirni. Na kraju su torijevci, koji vladahu već tucet
godina, izgubili a druga stranka pobijedila. Rekoše da će biti velikih
promjena, iako im je broj članova jedva bio veći od torijevaca.
 Zgodilo se da sam jednog popodneva u kasnom rujnu s
domaćinovom suprugom promatrao kišu. Bje petak i rekla je da se pita
hoće li u subotu biti lijepo vrijeme, za izlet. Zatim mi reče da zašto ne
bismo otputovali tamo napravom i vidjeli. Isprva ju odgovarah jer rekoh joj
da ako krenem u budućnost, srest ću sama sebe, a to nipošto ne kanim.
Zatim reče da probam rano jutro i držim se podalje od spavaće sobe.
Naposljetku se složih probati subotu rano ujutro i opet nedjelju rano ujutro,
ali i ostati ispod stuba. Na to ona reče da se slaže, ali ne htjede odustati od
toga da pođe sa mnom i isproba to putovanje. Dugo se trudih odgovoriti ju,
ali naposljetku pristadoh. Svukosmo platno sa stroja i uđosmo u njega
(stisnuti jedno uz drugo) i pomaknusmo štapove i brojače. Vidjevši da ne
obraća pažnju na to kako se okreću, osjetih se sigurnijim. Zatim pritisnuh
crveni gumb i ona poviče i zgrabi me od straha, ali utješih ju. Slušasmo
neko vrijeme, ali još uvijek bje mračno. Zatim se iskrasmo van i u
prostoriju u kojoj bje televizija. Noć bje ponešto vjetrovita ali ne čusmo
kiše. Naposljetku se iskrasmo na trijem i nježno otključasmo vrata te se
zaputismo u park ili prednji vrt njihove kuće. Tlo pod nogama nam bje
vlažno ali ne bje kiše. Nekoliko se zvijezda vidje na nebu i polumjesec
kroz oblake. Zatim se rukom pod rukom prikradosmo trijemu još jednom
pa u stroj. Tu vidjeh da svi brojevi i pokazivači svijetle u mraku, kao i sva
slova. I tako mi bje lakše odvesti stroj do nedjelje ujutro. Ovog puta nas
dočeka jarka mjesečina bez oblaka na nebu, a zrak bje vrlo topao te tlo
suho. I pomislismo da će biti lijep vikend. Kada opet uđosmo u kuću,
htjede me odvesti u dnevnu sobu kako bismo uživali u mjesečini bez da
nas itko vidi. Činismo to neko vrijeme i shvatih da je ljubaznija nego
mišljah. Ali naposljetku (i ponešto nevoljko) vratih se s njom u petak
popodne i prekrih stroj još jednom velikim platnom.
Prognoza nam bje istinita i sve troje lijepo putovasmo, ali suprugu ne
spomenusmo naše viđenje. Od tog trena ona i ja često putovasmo u sljedeći
dan ili tjedan radi vremenske prognoze, ali uvijek noću. Koliko znasmo
ležasmo na katu oboje, usnuli, i sama nas pomisao na to ispunjavaše
ugodnim užasom. Tijekom dana bjesmo isprva diskretni jer mnogi dolaziše
u kuću donijeti namirnice ili račune za elektricitet ili nešto reći na vratima.
Ali naposljetku postasmo sigurni u sebe i putovasmo kao autom, i to na
mjesta o kojima nju malo poznavaše, te naposljetku počesmo krasti i sate
na katu.
Jednog popodneva krajem studenog, na povratku iz putovanja u noć
prije (jer sad postasmo toliko odvažni da i to činimo makar oprezno, da nas
u jednoj noći ne budu tri para), bez da prekrijem stroj slijedih ju u njenu
spavaću sobu gdje se opet predasmo poljupcima, kada se pojavi njen
suprug (koji je morao doći kući ranije te se uspeti na kat bez da ga
čujemo). Baci me niz stube i skoro slomih vrat. Smeten istrčah na trijem i u
stroj te ga pokrenuli bez da uzmem daha, uz cestu.
I tu načinih grešku jer u svojem stroju nađoh sad stup za
zaustavljanje autobusa i staricu koja vrisne od strave. Izgurah ju van i ona
otrči niz cestu vrišteći i zapomažući te rasipajući svoje stvari iz košare.
Zatim se smirih i oprezno pregledah ploču te se spremih pomaknuti sve do
onog sveučilišta u kojem se prvi put pojavih iz svog vremena. Namjestih
brojače na točan sat u kojem napustih svoje selo jer mišljah da je ranije
opasnije jer ću samog sebe sresti te da je kasnije vrijeme opasno jer će
suseljani primijetiti moj nestanak i ispitivati me; a osim toga, ako moj stroj
bude viđen, sudit će mi za vještičarenje. Nemah puno vremena jer kada
krenuh okretati brojače vidjeh da mi se približava autobus.
Kada pritisnuh crveni gumb skoro se onesvijestih i zamagli mi se
pred očima, gore nego prije. Uspjeh se sjetiti da na ovom mjestu i vremenu
bjeh dvaput te da ako pričekam oba mene će otići sa svojim strojevima,
jedan u budućnost a drugi u rano jutro toga dana, jedanaest sati ranije.
Naposljetku mi se razbistri glava. Zaključah štap (koji barem imaše
nekakvu bravu) i brzo se skinuh iz svoje nove odjeće (jedne od nekoliko
koje posjedovah) i navukoh staru; ostavih ostalu odjeću u stroju kao i
kopirane Sympkinsove putopise te se iskrah na praznu ulicu. Požurih kući
što brže mogu jer imah plan isprobati druga vremena budućnosti pa čak i
prošlosti, ali se prvo htjeh opskrbiti kako bih si tamo mogao priuštiti
življenje. Nažalost sretoh starca koji me poznavaše dobro i koji me zadrža
razgovorom, pričavši ne znam kakve budalaštine dobrih deset minuta.
Naposljetku umakoh i uzeh tačke te ih ispunih raznom odjećom, trima
pištoljima i skraćenim izdanjem Janssoniusovih Ada te nakitom i zrcalom.
Vratih se do mjesta, ali stroja više ne bje tamo. Kako bje zaključan,
zaključih da se čarobnjak vratio i otišao njime. I tako, nemajući što činiti,
vratih se natrag kući i žalostan iskrcah stvari iz tački. Bjeh siromašniji za
nekoliko stotina funti (iz 1964.), kopije Sympkinsova putopisa i nekoliko
komada odjeće, ali bogatiji za uspomene, ručni sat i poznavanje
nepogodive budućnosti.
Najpoznatiji po kreaciji barbarina Conana. Robert E. Howard se smatra
začetnikom fantasy podžanra sword and sorcery (termin se pripisuje Fritzu
Leiberu). Priča "Dolina velikog crva" nema Conana za junaka, no osim što
je iznimno dobra, prepoznat će je ljubitelji stripa. Naime, ovu je priču u
strip "Bloodstar" adaptirao Richard Corben, a prvi puta je objavljen 1976.

ROBERT E. HOWARD

Dolina velikog crva

Valley of the Worm (1933.)

preveo: Marko Fančović

I spričat ću vam priču o Niordu i crvu. Tu ste priču čuli i prije u

mnogim oblicima u kojima se junak zvao Tir ili Perzej ili Siegfried ili
Beowulf ili Sveti Juraj. Ali Niord je bio taj koji se suočio s odurnom
demonskom stvari ispuzalom iz pakla, i iz tog sukoba izniknuo je ciklus
junačkih priča koje su se vrtjele kroz mnoga doba dok sama srž istine nije
izgubljena i prešla u limb zaboravljenih legendi. Ono o čemu pričam dobro
znam, jer ja bjeh Niord.
Dok ležim ovdje iščekujući smrt, koja mi se puzeći primiče poput
slijepog puža, snovi su mi ispunjeni blistavim vizijama i povorkom slave.
Ne sanjam o ovom tmurnom, bolestima izjedenom životu Jamesa Allisona,
već o sjajnim likovima moćne povorke koja je prošla prije, i doći će
poslije; jer nazirao sam ne samo oblike koji će doći poslije, kao što čovjek
u dugoj povorci nazire, daleko naprijed, niz figura koje mu prethode kako
vijuga po udaljenom brdu, ocrtani poput sjena naspram neba. Ja sam jedan
i svi u povorci oblika i imena i maski koji su bili, jesu, i bit će vidljiva
otjelotvorenja tog neuhvatljivog, neopipljivog, ali vitalno postojećeg duha
koji sad paradira pod kratkim i privremenim imenom James Allison.
Svaki muškarac na zemlji, i svaka žena, dio su i cjelina sličnog
karavana oblika i bića. Ali ne mogu se sjećati - njihovi umovi ne mogu
premostiti kratke, užasne ponore crnila između tih nestabilnih oblika, i u
koje duh, duša ili ego, premošćujući ih, stresa svoju tjelesnu masku. Ja se
sjećam. Zašto se sjećati mogu najčudnija je priča od svih; ali dok ležim pod
crnim krilima smrti koja se polako šire nada mnom, svi mutni napori mojih
prethodnih života istresaju mi se pred očima, i vidim sebe u mnogo likova i
uloga - hvalisav, šepureći, uplašen, zaljubljen, budalast, sve što su ljudi bili
ili će biti.
Bio sam čovjek u mnogim zemljama i pod najrazličitijim uvjetima;
ali - i to je još jedna čudna stvar - moja crta reinkarnacije ide ravno niz
jedan kanal bez skretanja. Nikad nisam bio nešto drugo osim muškarca one
nemirne rase koju su ljudi jednom zvali Nordheimr, potom Arijevci, a
danas brojnim imenima i oznakama. Njihova povijest je moja povijest, od
prvog cvilećeg plača mladunčeta bezdlakog bijelog majmuna u pustoši
Arktika, do samrtnog hropca zadnjeg degeneriranog ploda konačne
civilizacije, u nekom neodređenom i nezamišljenom budućem dobu.
Ime mi je bilo Hialmar, Tir, Bragi, Bran, Horsa, Eric i John. Kročio
sam krvavih ruku pustim ulicama Rima iza žutokosog Brena; lutao sam
poharanim plantažama s Alarikom i njegovim Gotima dok je plamen
zapaljenih vila osvjetljavao zemlju poput dana, a carstvo izdisalo pod
potplatima naših sandala; gacao sam s mačem u ruci kroz zapjenjene
valove iz Hengistove galije da krvlju i haranjem položim temelje Engleske;
kad je Leif Sretni ugledao široke bijele plaže svijeta o kojem se ni sanjalo
nije, stajao sam uz njega na pramcu zmajskog broda, zlatne brade mršene
vjetrom; a kad je Godfrey od Bouillona poveo svoje križare preko zidina
Jeruzalema, bio sam među njima s čeličnom kacigom i verižnjačom.
Ne bih vam o nijednoj od tih stvari govorio. Poveo bih vas natrag sa
mnom u doba prema kojem je ono Brena i Rima kao jučer. Poveo bih vas
natrag kroz, ne samo stoljeća i milenije, već epohe i davna doba o kojima
ni najluđi filozofi niti ne sanjaju. O, daleko, daleko i daleko putovat ćete u
noću obavijenu prošlost prije nego što prijeđete granice moje rase,
plavooke, žutokose, lutalica, ubojica, ljubavnika, moćnih u haranju i
lutanju.
Pustolovina Niorda Crvoubojice ono je o čemu bih vam govorio -
deblo cijelog ciklusa junačkih priča koje još nisu došle do kraja, groznu
temeljnu stvarnost koja vreba ispod vremenom izobličenih mitova o
zmajevima, baucima i čudovištima.
Neću vam samo ustima Niordovim govoriti. Ja sam James Allison
ništa manje nego što sam bio Niord, i dok rasplićem priču, tumačit ću neke
njegove misli, snove i djela iz usta modernog mene, da vam saga o Niordu
ne bi bila zbrka bez smisla. Njegova krv je u vašoj krvi, vas koji ste sinovi
Arija; ali široki mračni ponori eona užasna su prepreka, i djela i snovi
Niordovi čine se stranima vašim snovima i djelima kao što se drevna
prašuma puna lavova čini stranom gradskoj ulici bijelih zidova.
Čudan je bio svijet u kojem je Niord živio i volio i borio se, toliko
davno da čak ni moje sjećanje koje obuhvaća eone ne može prepoznati
orijentire. Od tad se Zemljina površina promijenila, ne jednom već na
desetke puta; kontinenti su se dizali i tonuli, mora su mijenjala dna i rijeke
korita, lednici su jačali i kopnili, i čak i same zvijezde i sazviježđa su se
promijenili i pomakli.
Bilo je to toliko davno da je kolijevka moje rase još bila u
Nordheimu. Epski pomaci mog naroda već su se počeli odvijati, i
plavooka, žutokosa plemena potekla su na istok i jug i zapad, stoljećima
dugim putovanjima koja su ih pronijela svijetom i ostavila njihove kosti i
njihove tragove u čudnim zemljama i divljim pustošima. Tijekom jednog
od tih pomaka odrastao sam od djetinjstva do muškosti. Moja spoznaja te
sjeverne domovine bila je tek mutno sjećanje, poput poluzapamćenih
snova, na zasljepljujuće bijele snježne ravnice i polja leda, na velike vatre
koje bukte unutar kruga šatora od kože, na žutu kosu koja vijori na
snažnom vjetru, i na sunce koje zalazi u gustu kupku grimiznih oblaka,
blješteći na izgaženi snijeg po kojem nepomični crni oblici leže u lokvama
crvenijim od sunčevog smiraja.
To zadnje sjećanje jasnije je od drugih. Bilo je to polje Jӧtunheim,
rekoše mi u poznijim godinama, gdje se upravo odvila ona užasna bitka
koja je bila Armagedon naroda Æsira, predmet ciklusa junačkih pjesama
kroz duga doba, i koja živi i danas u nejasnim snovima o Ragnarӧku i
Gӧtterdammerungu. Gledao sam tu bitku kao kmečeća beba; znači da sam
živio otprilike - ali neću imenovati to doba, jer bi me nazvali luđakom, i
povjesničari i geolozi ustali bi pobijati moje tvrdnje.
Moja sjećanja na Nordheim bila su malobrojna i mutna, prekrivena
sjećanjima na ono dugo, dugo putovanje na kojem sam proveo život.
Nismo se držali ravnog smjera, ali kretali smo se uvijek prema jugu.
Ponekad smo se zadržavali u plodnim visinskim dolinama ili bogatim
rijekama protkanim ravnicama, ali bismo uvijek iznova kretali na put, i ne
uvijek zbog suše ili gladi. Često smo napuštali zemlje pune divljači i
samoniklog žita da krenemo u pustare. Selili smo se bez kraja, gonjeni
samo našom nemirnom ćudi, ali slijepo slijedeći kozmički zakon čije
djelovanje nismo ni naslućivali, ništa više no što ga divlje guske naslućuju
u svojim putovanjima širom svijeta. I tako smo konačno došli u Zemlju
velikog crva.
Priču ću početi od vremena kad smo došli u džunglom prekrivena
brda koja su vonjala na trulež i u kojim je vrvio i bujao život, gdje su tam-
tamovi divljeg naroda bez prestanka pulsirali u vreloj zagušljivoj noći. Taj
narod izašao je da nam prepriječi put - niski, snažno građeni ljudi,
crnokosi, oslikani, ratoborni, ali nedvojbeno bijelci. Od davnina smo
poznavali njihov soj. Bili su to Pikti, od svih stranih rasa najžešći. S
njihovom vrstom sretali smo se prije u gustim šumama i u visokim
dolinama pokraj gorskih jezera. Ali od tih susreta mnogo je mjeseci prošlo.
Vjerujem da je ovo pleme predstavljalo najistočniji izdanak te rase.
Bili su najprimitivniji i najratoborniji od svih koje sam sreo. Već su
iskazivali nagovještaje osobina koje sam primijetio među crnim divljacima
u zemljama u džungli, premda su u takvom okolišu živjeli tek nekoliko
generacija. Zjapeća džungla ih je gutala, brisala njihove čiste osobine i
oblikovala ih po svojem groznom kalupu. Naginjali su lovu na glave, a
ljudožderstvo bješe korak koji vjerujem da su prešli prije izumiranja. Te
stvari su prirodna posljedica džungle; Pikti ih nisu naučili od crnih ljudi,
jer tada nije bilo crnaca u tim brdima. U poznijim ljetima došli su s juga, i
Pikti su ih prvo porobili, a onda ih apsorbirani, ali to se moje sage o Niordu
ne tiče.
Došli smo u tu zemlju grubih brda, s gadnim ponorima divljaštva i
crnog primitivizma. Cijelo je pleme marširalo pješice, starci, vučjeg
izgleda s dugim bradama i mršavim udovima, golemi ratnici u naponu
snage, gola dječica koja trčkaraju duž crte marširanja, žene čupavih žutih
uvojaka s bebama u naručju koje nikad nisu plakale - ukoliko to nisu bili
krici čistog bijesa. Ne sjećam nam se broja, osim da smo imali nekih petsto
ratnika - a pod ratnicima podrazumijevam sve muškarce, od djeteta jedva
dovoljno jakog da podigne luk, do najstarijeg među starcima. U to luđački
krvožedno doba svi su bili borci. Naše žene borile su se, kad bi bile
satjerane u škripac, poput tigrica, a vidio sam djetešce, još ne dovoljno
staro da promuca razgovijetne riječi, kako okreće glavu i zariva svoje
zubiće u stopalo koje ga je na smrt gazilo.
O, kakvi borci bijasmo! Da vam kažem za Niorda. Ponosim se njime,
još više kad pogledam na bijedno kljasto tijelo Jamesa Allisona, nestalnu
masku koju sad nosim. Niord bje visok, jakih ramena, vitkih bokova i
moćnih udova. Mišići mu bjehu izduženi i bujni, iskazujući izdržljivost i
brzinu koliko i snagu. Mogao je trčati cijeli dan bez da se umori, i imao je
koordinaciju koja je njegove pokrete činila zasljepljujuće brzima. Da vam
kažem kolika je njegova puna snaga bila, lašcem biste me nazvali. Ali
danas nema na svijetu čovjeka dovoljno jakog da napne luk kojim je Niord
s lakoćom rukovao. Najdulji zabilježeni domet iz luka je onaj Turčina koji
je strijelom dobacio 482 jarde13. Nije bilo ni nedoraslih dječaka u mojem
plemenu koji to ne bi mogli nadmašiti.
Kad zađosmo u zemlju džungle začusmo tam-tamove kako bubnjaju
tajanstvenim doljima što snivahu među grubim brdima, i na širokoj,
otvorenoj visoravni sretosmo neprijatelje. Ne vjerujem da su ti Pikti znali
za nas, čak ni iz legendi, jer ne bi tako otvoreno jurnuli od početka, premda
bjehu brojniji. Nije bilo ni pokušaja zasjede. Nahrupili su iz drveća, plešući
i pjevajući svoje ratne pjesme, izvikujući svoje barbarske prijetnje. Naše
glave visjet će u kolibi njihova idola, a naše žutokose žene rađat će njihove
sinove. Ha! ha! ha! Ymira mi, Niord bje taj koji se na to nasmijao, ne
James Allison. Tako smo se mi od Æsira smijali njihovim prijetnjama -
dubokim grohotnim smijehom iz širokih i snažnih prsa. Naš trag bješe
krvlju i zgarištima ostavljen u mnogo zemalja. Mi bijasmo ti koji su ubijali
i harali, hodajući svijetom s mačem u ruci, i to što su nam takvi prijetili u
nama je pobudilo grubi humor.
Krenuli smo im u susret, nagi osim zaogrnutih vučjih koža, mašući
brončanim mačevima, a naš pjev bio je poput grmljavine u brdima. Poslali
su svoje strijele u nas, i mi im uzvratismo paljbu. Nisu nam u streljaštvu
bili ravni. Naše strijele su zasljepljujućim oblacima zašištale po njima,
obarajući ih kao jesenje lišće, dok nisu zaurlali i zapjenili se poput bijesnih
pasa te potegli drugo oružje. Mi, ludi od žara borbe, odbacili smo lukove i
pojurili im u susret, poput ljubavnika koji hrli dragoj.
Ymira mi, bile je to bitka od koje se ludi, opojna klanjem i bijesom.
Pikti bjehu žestoki koliko i mi, ali na našoj stani bili su nadmoćna građa,
oštriji um, razvijeniji borbeni mozak. Pobijedili smo jer smo bili
nadmoćnija rasa, ali to nije bila lagana pobjeda. Trupla su prekrila krvlju
natopljenu zemlju; ali oni su se konačno slomili, i sjekli smo ih dok su
bježali, do samog ruba drveća. O toj bici pričam vam šturim riječima. Ne
mogu oslikati ludilo, zadah znoja i krvi, dahtanje, napor od kojeg mišići
pucaju, drobljenje kostiju pod moćnim udarcima, sječenje i rezanje
drhtavog razumnog mesa; i nadasve do dna nemilosrdno divljaštvo cijele te
stvari, u kojem nije bilo ni pravila ni reda, već se svatko borio kako hoće i
može. Kad bih ga mogao oslikati, ustuknuli biste u užasu; čak i moderni ja,
svjestan vlastitog bliskog srodstva s tim vremenima, osupnem se pri
prisjećanju na to mesarenje. Milosrđe još nije nastalo, osim kao mušica
nekog pojedinca, a o ratnim pravilima još se ni sanjalo nije. Bilo je to doba
u kojem su se svako pleme i svaki čovjek borili zubima i noktima od
rođenja do smrti, i milosti nisu davali niti je tražili.
I tako smo sjekli Pikte koji su bježali, a naše žene izašle su na
poprište da kamenjem prospu mozak ranjenim neprijateljima, ili ih prikolju
bakrenim noževima. Mučili nismo. Nismo bili okrutniji nego što je život
zahtijevao. Bezobzirnost bje pravilo preživljavanja, ali danas ima više
obijesne krvožednosti nego što smo mi ikad i sanjali. Nismo iz obijesne
krvožednosti klali ranjene i zarobljene neprijatelje. Bilo je to samo zato što
smo znali da nam šanse za preživljavanje rastu sa svakim neprijateljem
kojeg pogubimo.
Ponekad bi se javila natruha samilosti u pojedinca, i tako je i u ovoj
borbi bilo. Ušao sam u dvoboj s jednim posebno srčanim neprijateljem.
Njegova zamršena hrpa crne kose jedva je dosezala do moje brade, ali bio
je čvornata hrpa mišica čvrstih poput čelika, od koje se ni munja nije brže
kretala. Imao je željezni mač i kožom obložen štit. Ja sam imao batinu s
čvorom na vrhu. Ta je borba zasitila čak i moju bitke gladnu dušu. Krvario
sam iz desetak površinskih rana prije nego što je jedan od mojih užasnih,
vitlajućih udaraca smrskao njegov štit kao da je od kartona, i trenutak
kasnije moja je batina odskočila od njegove nezaštićene glave. Ymira mu!
Još i sad znam zastati i nasmijati se u čudu na tvrdoću te piktske lubanje.
Ljudi tog doba bili su zbilja čvrsto građeni! Od tog udarca trebao mu se
mozak prosuti poput prolivene vode. Jest mu gadno raskolio glavu,
obarajući ga nesvjesnog na tlo, gdje sam ga ostavio ležati, misleći da je
mrtav, a ja sam se priključio obaranju bježećih ratnika.
Kad sam se vratio zaudarajući na znoj i krv, batine užasno
oblijepljene krvlju i moždinama, primijetio sam da se moj protivnik vraća
svijesti, i da se jedna naga čupava cura pripremala dokrajčiti ga kamenom
koji je jedva mogla podići. Naglo iskrsli hir naveo me da zaustavim taj
udarac. Borba s njim pružila mi je užitak, i zadivila me nevjerojatna
čvrstina njegove lubanje.
Utaborili smo se nedaleko odatle, spalili svoje mrtve na velikoj
lomači i, nakon što smo opljačkali trupla neprijatelja, odvukli smo ih preko
visoravni i bacili u jednu udolinu kao gozbu za hijene, šakale i strvinare
koji su se već okupili. Budno smo stražarili te noći, ali napadnuti nismo
bili, premda smo daleko u džungli mogli razaznati crveni sjaj vatri, i mogli
bismo izdaleka načuti, kad bi vjetar promijenio smjer, puls tam-tamova,
demonske vriske i pokliče, naricanje za mrtvima ili puku životinjsku riku
izazvanu bijesom.
Nisu nas napali ni tijekom sljedećih dana. Previli smo rane našem
zarobljeniku i brzo naučili njegov primitivni jezik, koji je pak bio toliko
različit od našeg da ne mogu zamisliti da su ta dva jezika ikad imala
zajednički izvor.
Ime mu je bilo Grohm, i bio je veliki lovac i borac, kako se hvalio.
Govorio je otvoreno i bez zamjeranja, široko se osmjehujući i pokazujući
kljovaste zube, dok su mu sitne oči blistale pod zamršenom crnom čupom
koja mu je prekrivala nisko čelo. Udovi su mu bili debeli poput
majmunskih.
Silno su ga zanimali njegovi porobljivači, premda nikako nije mogao
razumjeti zašto je pošteđen; do kraja mu je to ostala neobjašnjiva
zagonetka. Pikti su se držali zakona preživljavanja još čvršće nego Æsiri.
Bili su praktičniji, što se vidjelo po njihovim sjedilačkijim navikama.
Nikad nisu lutali onoliko daleko ili onako naslijepo kao mi, ali po svemu
smo mi bili nadmoćnija rasa.
Grohm se, impresioniran našom inteligencijom i borbenim
vještinama, ponudio da ode u brda i pomiri nas sa svojim narodom. Nama
je to bilo nebitno, ali smo ga pustili. O ropstvu se još ni sanjalo nije.
Grohm se stoga vratio svojima, a mi smo na njega zaboravili, osim
što sam ja pri odlascima u lov bio ponešto obazriviji, očekujući da će on
čekati negdje da bi mi smjestio strijelu u leđa. A onda smo jednog dana
začuli šteket tam-tamova, i Grohm se pojavio na rubu džungle, lica
prepolovljenog gorilskom osmjehom, s oslikanim, u kože odjevenim,
perjem urešenim poglavicama klanova. Žestina naše borbenosti zapanjila
ih je, a to što smo poštedjeli Grohma dodatno ih je impresioniralo. Nisu
mogli razumjeti milosrđe; očito smo ih cijenili toliko malo da se nismo ni
potrudili ubiti jednog od njih kad smo ga svladali.
I tako je uz mnogo vijećanja mir sklopljen, i na njega prisegnuto
mnogim čudnim zakletvama i obredima. Mi smo se zaklinjali samo
Ymirom, i nema tog Æsira koji je tu zakletvu prekršio. Ali oni su se kleli u
prirodne pojave, u kumira koji je sjedio u kolibi fetiša gdje su vatre vječno
gorjele, a usahla babetina po cijelu noć udarala po raspetoj koži bubnja, i u
još jedno biće previše užasno da mu se ime izgovori.
Onda smo svi zasjeli oko vatri i zagrizli mesa s kostiju, i pili žestoku
mješavinu koju su oni varili od divljeg žita, i živo je čudo da ta gozba nije
završila općim pokoljem; jer u tom piću vraga je bilo i od njega su nam
gujavice po mozgu zaplesale. Od našega teškoga pijanstva štete ne bi, i
nakon toga živjeli smo u miru s našim barbarskim susjedima. Oni su nas
naučili mnogim vještinama, i još ih više oni naučiše od nas. Naučili su nas
obradi željeza, na koju su bili nagnani nedostatkom bakra u tim brdima, i u
tome smo ih ubrzo prestigli.
Slobodno smo zalazili u njihova sela - skupine koliba sa zidovima od
blata na čistinama navrh brda, u sjeni divovskog drveća - i puštali smo ih
da dolaze kad hoće u naše tabore - isprekidane redove kožnih šatora na
visoravni na kojoj je bitka vođena. Naši mladići nisu marili za njihove
zdepaste žene sitnih očiju, a naše vitke cure ravnih udova i čupavih žutih
glava nisu privlačili divljaci kosmatih prsa. Upoznavanje tijekom mnogih
godina smanjilo bi odbojnost s obje strane, dok se te dvije rase ne bi stopile
i formirale jedan hibridni narod, ali mnogo prije toga Æsiri su se pokupili i
otišli, nestajući u tajanstvenim izmaglicama utvarnog juga. No prije tog
egzodusa dogodio se užas Crva.
Lovio sam s Grohmom i on me vodio po mirnim, nenaseljenim
dolinama i u tišinom zaogrnuta brda gdje ljudska noga prije nas nije
kročila. U jednu od dolina, daleko u bespućima jugozapada, on nije htio
ući. Patrljci razbijenih stupova, ostaci neke zaboravljene civilizacije,
uzdizali su se među sta blima u dnu doline. Grohm mi ih je pokazao, dok
smo stajali na liticama koje su okruživale tu tajanstvenu udolinu, ali on ne
bi nikako sišao do njih, i odvraćao je mene kad sam htio otići sam. Nije
htio izravno govoriti o pogibelji koja tamo vreba, ali bila je veća od one
guje ili tigra, ili rastrubljenih slonova koji bi povremeno u razornim krdima
dolutali s juga.
Od svih zvijeri, Grohm mi je ispričao grlenim riječima svog jezika,
Pikti su se bojali samo Sathe, velike zmije, i izbjegavali su džunglu u kojoj
je živjela. Ali bila je još jedna stvar koje su se bojali, a ta je bila na neki
način povezana s Dolinom Slomljenog Kamenja, kako su Pikti zvali te
trošne stupove. Jednom davno, kad su njegovi preci prvi put došli u tu
zemlju, osmjelili su se ući u tu tmurnu dolinu. Cijeli jedan klan je
netragom nestao, iznenada, užasno i neobjašnjivo. Barem Grohm nije
objasnio. Užas je izašao iz zemlje, nekako, i nije bilo dobro o tome
govoriti, jer se vjerovalo da bi To moglo biti prizvano kad se o Njemu
govori - što god To bilo.
Grohm je bio spreman loviti sa mnom bilo gdje drugdje; jer on bješe
najveći lovac među Piktima, i mnoge i strašne bijahu naše pustolovine.
Jednom sam ubio, željeznim mačem koji sam svojim rukama iskovao,
najužasniju od svih zvijeri - starog sabljozubog, kojeg ljudi danas zovu
tigrom jer je bio više nalik tigru nego nečem drugom. Isto je toliko bio
nalik medvjedu po građi, osim prepoznatljive mačje glave. Sabljozubi je
imao masivne udove s nisko postavljenim, krupnim, teškim trupom i
nestao je s lica zemlje jer je bio previše užasan borac, čak i u to nasilno
doba. Kako su mu mišići i žestina napada rasli, mozak mu se smanjivao
dok na kraju nije čak i instinkt samoodržanja nestao. Priroda, koja u takvim
stvarima održava svoju ravnotežu, uništila ga je jer, da su njegove super-
borbene sposobnosti bile spojene s inteligentnim mozgom, uništio bi sve
druge oblike života na zemlji. Bio je usputno čudovište na stazi evolucije,
organski razvitak koji je poludio i predaleko zašao u očnjake i kandže, u
pokolj i uništenje.
Ubio sam sabljozubog u borbi koja bi sama po sebi bila cijela saga, i
mjesecima poslije ležali, napola u deliriju, s užasnim ranama na koje su i
najčvršći ratnici odmahivali glavom. Pikti su rekli da nikad prije jedan
čovjek nije sam ubio sabljozubog. Oporavio sam se, svima na čuđenje.
Dok sam ja ležao u predvorju smrti, dogodio se raskol u plemenu.
Bilo je to mirno odvajanje, kakvo se stalno događalo i znatno doprinijelo
naselja vanju svijeta od strane žutokosih plemena. Četrdeset pet mladića
našli su si družice istodobno i odlutali da zasnuju vlastiti klan. Nije bilo
pobune; bio je to rasni običaj koji je donio ploda u svim kasnijim dobima,
kad su se plemena nikla iz istog korijena sretala, nakon stoljeća
odvojenosti, i međusobno klala s bezumnim užitkom. Tendencija Arijevaca
i pred-Arijevaca uvijek je bila prema nejedinstvu, klanovima koji se
odvajaju od glavne stabljike i raštrkavaju.
Tako su ti mladići, koje je vodio Bragi, moj brat po oružju, uzeli
svoje cure i krenuli na jugozapad, naselili se u Dolini Slomljenog
Kamenja. Pikti su ih odgovarali od toga, neodređeno spominjući čudovišnu
kletvu vezanu za tu dolinu, ali Æisiri su se samo smijali. Ostavili smo
svoje demone i utvare u ledenim pustošima dalekog plavog sjevera, i vrazi
drugih rasa nisu nas se baš dojmili.
Kad mi se vratila puna snaga, a od groznih rana ostali tek ožiljci,
opasao sam svoje oružje i krenuo preko visoravni u posjet Bragijevom
klanu. Grohm nije pošao sa mnom. Nije ga bilo u taboru Æsira već
nekoliko dana, ali poznavao sam put. Dobro sam se sjećao te doline, litica s
kojih sam gledao dolje i vidio jezero na gornjem kraju, stabala koja su se
zgušnjavala u šumu na nižem odvojku. Stranice doline bile su visoke strme
litice, a strmi široki greben na oba kraja odsijecao ju je od okolnog
predjela. Prema nižem ili jugozapadnom kraju dno doline bilo je gusto
osuto trošnim stupovima, od kojih su se neki uzdizali među stablima, a
neki se raspali u hrpe lišajevima obraslog kamenja. Koja ih je rasa podigla
nitko nije imao pojma, ali Grohm je strašljivo spominjao nešto dlakavo,
majmunoliko i čudovišno što je odurno plesalo na mjesečini uz demonsko
frulanje koje bi izazivalo užas i ludilo.
Prešao sam visoravan na kojoj smo se utaborili, spustio niz padinu,
prevalio plitku raslinjem zagušenu dolinu, popeo se uz još jednu padinu i
zašao u brda. Pola dana laganog putovanja dovelo me do grebena s čije je
druge strane bila dolina stupova. Već mnogo milja nisam vidio znake
ljudskog života. Naselja Pikta bila su mnogo milja istočnije. Popeo sam se
na greben i pogledao u usnulu dolinu s plavim jezerom, tmurnim liticama i
slomljenim stupovima koji su stršali među stablima. Tražio sam dim.
Nisam ga vidio, ali sam vidio strvinare kako kruže nebom iznad skupine
šatora na obali jezera.
Oprezno sam sišao s grebena i prišao nijemom taboru. U njemu sam
stao, sleđen od užasa. Nije me bilo lako potresti. Vidio sam smrt u brojnim
oblicima, i utekao ili sudjelovao u crvenim pokoljima u kojima se krv lila
poput vode, a tlo prekrivalo truplima. Tu sam bio suočen s krajnjim
pustošenjem koje me zapanjilo i užasnulo. Od Bragijevog tek začetog
klana nitko nije ostao živ, a nijedno truplo nije bilo u komadu. Neki kožni
šatori još uvijek su stajali uspravno. Drugi su bili oboreni i sravnjeni kao
da ih je sravnila neka ogromna težina, tako da sam se zapitao je li možda
krdo slonova u stampedu prošlo kroz tabor. No slonovi nikad nisu nanijeli
takvu štetu kakvu sam mogao vidjeti raštrkanu po krvavoj zemlji. Tabor je
bio u neredu, prekriven komadima mesa i dijelovima tijela - rukama,
nogama, glavama, ljudskim otpadom. Oružje je bilo razasuto okolo,
djelomično zamrljano zelenkastom sluzi poput one koja bi iscurila iz
zgažene gusjenice.
Nikakav ljudski neprijatelj ne bi mogao počiniti to užasavajuće
zlodjelo. Pogledao sam u jezero, pitajući se jesu li neka bezimena
vodozemna čudovišta ispuzala iz mirne vode čije je duboko plavetnilo
nagovještavalo nemjerljivu dubinu. A tad sam ugledao otisak koji je
razarač ostavio. Bio je to trag kakav bi neki gigantski crv, hvatima širok,
mogao ostaviti vijugajući dolinom. Trava je bila zaravnjena na njegovu
putu, i grmlje i manje drveće bilo je ugaženo u zemlju, svu grozno
zamrljanu krvlju i zelenkastom sluzi.
Slijepim bijesom u duši isukao sam mač i krenuo slijediti trag, kad
me privuklo dozivanje. Okrenuo sam se i ugledao zdepasti lik kako mi
prilazi s grebena. Bio je to Pikt Grohm, i kad pomislim na hrabrost koja mu
je bila potrebna da nadvlada sve instinkte koje su mu usadili tradicionalna
predaja i osobno iskustvo, shvaćam punu dubinu prijateljstva koje je
osjećao prema meni.
Čučeći na obali jezera, s kopljem u rukama, crnih očiju stalno u
strahu prelazeći po širini doline obrasle uzbibanim drvećem, rekao mi je za
užas koji je snašao Bragijev klan na mjesečini. Prvo mi je ispričao o
njemu, ono što su njemu njegovi pređi prenijeli kao priču.
Davno su Pikti došli ovamo sa sjeverozapada i nakon dugog, dugog
putovanja konačno došli do ovih džunglom prekrivenih brda gdje su, zato
što su bili umorni, i zato što je divljači i voća bilo u obilju, a nije bilo
neprijateljskih plemena, stali i sagradili svoja sela blatnih zidova.
Neki od njih, cijeli jedan klan tog brojnog plemena, naselili su se u
Dolini Slomljenog Kamenja. Našli su stupove i veliki ruševni hram tamo
među stablima, a u tom hramu nije bilo ni kapelice ni oltara, već okna koja
se protezala duboko u crnu zemlju, i u kojoj nije bilo stepenica kakve bi
ljudsko biće napravilo i koristilo. Sagradili su svoje selo u dolini, i u noći,
pod mjesecom, užas je navalio na njih i ostavio samo razbijene zidove i
komade mesa umrljanog sluzi.
U to doba Pikti se nisu bojali ničega. Ratnici drugih klanova su se
okupili i otpjevali svoje ratne pjesme i otplesali svoje ratne plesove, i
krenuli širokim tragom krvi i sluzi do okna rupe u hramu. Prkosno su
kričali i bacali dolje gromade koje nisu čuli da udaraju u dno. Tad je
započelo piskavo demonsko frulanje, i iz jame bi iskočio grozni
čovjekoliki stvor plešući na izopačene zvukove svirale koju je držao u
svojim čudovišnim rukama. Od užasa te pojave bijesni Pikti sledili su se u
čudu, a odmah iza nje ogromna bijela tjelesina uspela se iz podzemne
tame. Iz rupe je izašla zapjenjena luđačka noćna mora u koju su se strijele
zabijale ali je nisu mogle zaustaviti, koju su mačevi sjekli ali nisu mogli
ubiti. Zaslinjeno je navalila na ratnike, mrveći ih u crvenu kašu, trgajući ih
u komade kao što bi hobotnica rastrgala male ribe, sišući im krv iz
slomljenih udova i proždirući ih dok su vrištali i koprcali se. Preživjeli su
se dali u bijeg, progonjeni sve do grebena uz koji čudovište, očito, nije
moglo uspeti svoju drhtavu gorostasnu tjelesinu.
Nakon toga nisu se usudili ući u tihu dolinu. Ali mrtvi su u snovima
došli njihovim šamanima i starcima i rekli im čudne i užasne tajne.
Govorili su o drevnoj, pradrevnoj rasi poluljudskih bića koja je nekoć
obitavala u toj dolini i podigla te stupove iz svojih čudnih i neobjašnjivih
pobuda. Bijelo čudovište iz jame bilo je njihov bog, prizvan iz noćnih
ponora usred zemlje, nebrojenim hvatima ispod crne plijesni, čarolijom
neznanom sinovima ljudi. Kosmati čovjekoliki stvor bio je njemu sluga,
stvoren da tom bogu služi, bezobličnoj prikazi zaodjenutoj u meso,
tjelesnoj ali onkraj ljudskog shvaćanja. Ti Stari odavno su nestali u
prazninu iz koje su ispuzali u crnoj zori univerzuma, ali njihov bestijalni
bog i njegov neljudski sluga živjeli su i dalje. A oboje su bili na neki način
tjelesni, i moglo ih se raniti, premda još nije nađeno nijedno ljudsko oružje
dovoljno moćno da ih ubije.
Bragi i njegov klan tjednima su obitavali u dolini prije nego što je
užas napao. Sinoć je Grohm, loveći iznad stijena, što je ukazivalo na to
koliko je smjelosti imao, bio paraliziran piskavim demonskim frulanjem, a
onda i ludom zbrkom ljudskih vrisaka. Ispružen ničice na zemlji, krijući
glavu u busenu trave, nije se usudio ni pomaknuti, čak ni kad su krici
zamrli u mljackavim, odurnim zvucima užasne gozbe. Kad je pukla zora
drhteći se popeo na stijene da pogleda u dolinu, i prizor tog uništenja, čak i
viđen tako izdaleka, otjerao ga je u cvileći bijeg daleko u brda. Konačno
mu je palo na pamet da bi trebao upozoriti ostatak plemena, i u povratku,
idući prema logoru na visoravni, vidio je mene kako silazim u dolinu.
Tako je govorio Grohm, dok sam ja sjedio smrknuto i zamišljeno,
brade naslonjene na moćnu pest. Ne mogu u moderne riječi uobličiti
klanovski osjećaj koji je u tim danima bio neophodni, živući dio svakog
muškarca i žene. U svijetu u kojem su očnjak i pandža nasrtali u svakoj
prigodi, i svačija ruka bi se dizala na pojedinca, osim ako nije iz njihova
klana, plemenski instinkt bio je mnogo više od današnje puke fraze. Bio je
isto toliko dio čovjeka kao i njegovo srce ili desna ruka. To je bilo nužno,
jer samo je tako skupljeno u neraskidive grupe čovječanstvo moglo
preživjeti u užasnoj sredini primitivnog svijeta. Stoga se osobna tuga koju
sam osjećao za Bragijem i mladićima ravnih udova i nasmijanim
djevojkama bijele kože utopila u dubljem moru žalosti i bijesa koji je bio
kozmički po svojoj dubini i snazi. Smrknuto sam sjedio, dok je Pikt
uplašeno čučao pokraj mene, lutajući pogledom s mene na zlokobno
prostranstvo doline gdje su stršali ukleti stupovi iz prostranstva zelenog
lišća poput slomljenih zuba hihoćućih vještica.
Ja, Niord, nisam bio netko tko bi previše koristio mozak. Živio sam u
fizičkom svijetu, a plemenski starci bili su tu da misle za mene. Pripadao
sam rasi kojoj je bilo suđeno da postane nadmoćna mentalno kao i fizički, i
nisam bio puka mišićava životinja. I tako mi je dok sam tamo sjedio sinula,
prvo nejasno, a onda jasno, zamisao koja mi je na usne izmamila kratak i
žestok osmijeh.
Podižući se, pozvah Grohma da mi pomogne, i napravili smo na
obali jezera lomaču od suhog drva, motki šatora i slomljenih drški kopalja.
Tad smo prikupili grozne ostatke koji su bili dijelovi Bragijeve družbe, i
položili ih na lomaču, te prinijeli kremen i čelik.
Gusti žalobni dim poput guje se uspuzao u nebo i, okrenuvši se
Grohmu, zatražio sam da me povede u džunglu tamo gdje vreba onaj
ljuskasti užas, Satha, veliki gmaz. Grohm je zinuo u čudu; ni najveći lovci
među Piktima nisu tražili tu puzajuću silinu. Moja volja je bila poput vjetra
koji ga nosi mojim putem, i konačno me poveo. Izašli smo iz doline na
gornjem kraju, prelazeći greben, obilazeći visoke litice, i zašli smo u
prostranstva juga, gdje su obitavali samo strašni stanovnici džungle. Zašli
smo duboko u džunglu, dok nismo došli do nizine, vlažne i mračne pod
velikim, puzavicama obraslim stablima. Stopala su nam upadala duboko u
spužvasti talog, prekriven gnjilim raslinjem, a pod nogama nam izbijala
sluzava vlaga. To je, rekao mi je Grohm, kraj po kojem lovi Satha, veliki
gmaz.
Da vam ispričam za Sathu. Danas na zemlji nema ničega poput
njega, niti je bilo već nebrojeno doba. Kao i dinosaur mesožder, kao i stari
sabljozubi, bio je previše užasan da bi postojao. Čak i tad je bio zaostatak
iz strašnijeg doba kad su život i njegovi oblici bili siroviji i suroviji. Nije ni
tad bilo mnogo njegova soja, premda su možda postojali u većem broju u
smrdljivom glibu ogromnih, džunglom isprepletenih močvara još dalje na
jugu. Bio je veći od svakog pitona modernog doba, a očnjaci su mu bili
puni otrova tisuću puta smrtonosnijeg od onog kraljevske kobre.
Čistokrvni Pikti nikad ga nisu štovali, premda su ga crnci koji su
došli kasnije obožavali, i to obožavanje održalo se kod hibridne rase koju
su izrodili crnci i njihovi bijeli osvajači. Za druge narode on je bio nadir
užasnog zla, i priče o njemu izobličile su se u demonologiju; tako je u
kasnijim dobima Satha postao pravi đavo bijelih rasa, a Stigijci su ga prvo
štovali, a onda, kad su postali Egipćani, užasavali ga se pod imenom Set,
Stari Gmaz, dok je Semitima on postao Levijatan i Sotona. Bio je dovoljno
užasan da bude bog, jer bio je smrt koja puzi. Vidio sam mužjaka slona
kako pada na mjestu mrtav od Sathinog ugriza. Viđao sam ga, načas ga
nazirao kako se na svoj jezivi način provlači kroz gustu džunglu, gledao ga
kako grabi svoj plijen, ali nikad ga nisam lovio. Bio je previše opasan, čak
i za onog koji je ubio starog sabljozubog.
Sada sam krenuo za njim, zalazeći sve dublje i dublje u vreli,
zagušljivi zadah njegove džungle, čak i kad Grohma prijateljstvo prema
meni više nije moglo povesti dalje. On me nagovarao da oslikam tijelo i
otpjevam svoju pjesmu smrti prije nego što nastavim dalje, ali sam ja
krenuo ne hajući za to.
Na prirodnoj stazi koja je vijugala među visokim stablima postavio
sam stupicu. Našao sam veliko stablo, mekano i spužvaste srčike, ali
debelog debla i teško. Presjekao sam ga blizu zemlje svojim velikim
mačem, usmjeravajući mu pad tako da je, kad se srušilo, njegov vrh zapeo
u grane jednog manjeg stabla, ostavljajući ga nagnutog nad stazu, jednim
krajem naslonjenim na tlo, drugim upetljanim u manje stablo. Tad sam
odsjekao grane s donje strane, i posjekavši tanku, čvrstu mladicu,
potkresao je i podmetnuo kao potporanj pod nagnuto stablo. Onda sam,
oborivši stablo koje ga je pridržavalo, ostavio veliko deblo nesigurno
položeno na potpornu motku za koju sam zavezao dugačku lijanu, debelu
kao moje zapešće.
Tad sam sam krenuo kroz sumrak praiskonske džungle dok mi jak
vonj truleži nije zapahnuo nosnice. Iz gnjilog raslinja ispred mene Satha je
podigao svoju veliku glavu, smrtonosno je pomičući lijevo-desno, dok mu
je račvasti jezik palacao, a pogled velikih užasnih žutih očiju me ledeno
palio svom zlom mudrošću crnog starijeg svijeta kojeg je bilo kad čovjeka
još bilo nije. Ustuknuo sam, ne osjećajući strah, samo ledene trnce duž
kralježnice, a Satha je vijugavo krenuo za mnom, provlačeći u hipnotičkoj
tišini osamdeset stopa svjetlucavog trupa kroz trulo raslinje. Njegova
klinasta glava bila je veća od glave najvećeg pastuha, trup mu je bio deblji
od čovjekovog tijela, a ljuske su mu svjetlucale izmjenama tisuća raznih
boja. Prema Sathi ja sam bio kao miš prema kraljevskoj kobri, ali ovaj je
miš imao oštre zube. Ma koliko bio brz, znao sam da neću moći izbjeći
munjeviti udar te velike trokutaste glave; stoga se nisam usuđivao pustiti
ga da mi se previše približi. Pažljivo sam bježao niz stazu, a iza mene je
zvuk dolaska ogromnog gipkog tijela zvučao kao huk vjetra kroz travu.
Nije bio daleko iza mene kad sam protrčao ispod stupice, i kad je
blistavo dugo tijelo kliznulo pod nju, dograbio sam objema rukama lijanu i
očajnički povukao. Uz tresak je veliko deblo palo preko Sathinih ljuskastih
leđa, nekih šest stopa iza klinaste glave.
Nadao sam se da ću mu slomiti kralježnicu ali mislim da nisam, jer
se veliko tijelo uvijalo i grčilo, snažni rep je šibao i bičevao, koseći grmlje
poput velikog srpa. U trenutku pada, ogromna glava okrenula se i zabila u
stablo snažnim udarom, režući koru i drvo očnjacima moćnim poput sablji.
Kao da je bio svjestan da se bori protiv neživog neprijatelja, Satha se
okrenuo prema meni, koji sam stajao izvan dohvata. Ljuskasti vrat izvijao
se i grbio, a moćne čeljusti razjapile, otkrivajući stopu duge očnjake, s
kojih je kapao otrov koji bi progrizao čvrsti kamen.
Vjerujem da bi se, sa svojom zapanjujućom snagom, Satha uspio
iskobeljati ispod debla da nije bilo jedne slomljene grane koja mu se,
držeći ga poput kuke, zarila duboko u bok. Zvuk njegova šištanja ispunio
je džunglu i oči su me tako gledale usredotočenim zlom da sam i protiv
svoje volje zadrhtao. O, znao je da sam ja taj koji ga je uhvatio u klopku!
Tad sam prišao onoliko blizu koliko sam se usudio, i iznenadnim snažnim
izbačajem koplja probio mu vrat odmah ispod zjapećih ralja, pribivši ga uz
deblo. Tad sam se zbilja osmjelio, jer još nije bio ni blizu mrtav, i znao
sam da će za tili čas iščupati koplje iz stabla i slobodan napasti. Ali u tom
trenu sam utrčao i, zamahnuvši mačem svom svojom silnom snagom,
odrubio tu užasnu glavu.
Trzaji i uvijanja zarobljene Sathe za života bili su ništavni prema
grčevima bezglavog tijela koje je umiralo. Povukao sam se, vukući
ogromnu glavu za sobom na zakrivljenoj motki, i na sigurnoj udaljenosti
od šibajućeg, udarajućeg repa, primio se posla. Tad sam imao posla s
golom smrću, i nema čovjeka koji je ikad radio opreznije od mene. Jer sam
izrezao vrećaste žlijezde iz korijena velikih očnjaka, i u užasni otrov
umočio sam vrške jedanaest strijela, pazeći da samo mjedeni vršci budu u
tekućini, koja bi izjela tvrdo drvo. Dok sam to radio Grohm se, potaknut
prijateljstvom i znatiželjom, obazrivo prikrao kroz džunglu, i usta su mu se
razjapila kad je ugledao Sathinu glavu.
Satima sam namakao vrške strijela u otrov, dok nisu bili oblijepljeni
užasnom zelenom pokoricom, i pojavile se točkice hrđe tamo gdje je otrov
izjeo čvrstu mjed. Pažljivo sam ih umotao u široke, debele, gumaste listove
a onda, premda je pala noć i zvijeri u lovu su rikale sa svih strana, krenuo
natrag kroz džunglom obrasla brda, s Grohmom uz mene, dok u zoru
nismo opet došli na visoke stijene koje su se dizale iznad Doline
Slomljenog Kamenja.
Na ulazu u dolinu slomio sam svoje koplje, i izvadio sve nezatrovane
strijele iz tobolca, i prelomio ih. Oslikao sam lice i udove onako kako ih
Æsiri oslikaju samo kad idu u susret sigurnoj pogibiji, i otpjevao sam svoju
pjesmu smrti suncu dok se dizalo nad stijene, a žutu mi grivu mrsio jutarnji
vjetar.
Tad sam sišao u dolinu, s lukom u ruci.
Grohm se nije mogao natjerati da me slijedi. Legao je potrbuške u
prašinu i zavijao poput umirućeg psa.
Prošao sam jezero i zanijemjeli logor gdje se pogrebna lomača još
dimila, i zašao u gušće drveće iza toga. Oko mene su se uzdizali stupovi,
glava bezobličnih i izlizanih zapanjujućim protokom vremena. Drveće je
postalo još gušće, i pod ogromnim olistalim granama i sama svjetlost bila
je mračna i zla. Kao u sjeni sumraka ugledao sam ruševni hram čiji su se
kiklopski zidovi ugibali pod masom ruševne građe i opalih kamenih
blokova. Oko šesto jardi pred njim jedan veliki stup izdizao se iz otvorene
čistine, osamdesetak do devedesetak stopa visok. Bio je toliko izlokan i
izlizan od zuba vremena da bi se svako dijete iz mog plemena moglo
popeti na njega. Kad sam ga uočio promijenio sam svoj plan.
Došao sam do ruševine i ugledao ogromne trošne zidove kako drže
kupolasti krov s kojeg su mnogi komadi kamena otpali, pa je izgledalo kao
da se iznad mene uzdižu lišajevima obrasla rebra kostura nekog mističnog
čudovišta. Titanski stupovi obrubljivali su otvorene vratnice kroz koje bi
deset slonova moglo usporedno proći. Nekoć je možda bilo natpisa i
hijeroglifa na stupovima i zidovima, ali su odavno izlizani. Oko velike
prostorije, s unutarnje strane, bio je niz bolje očuvanih stupova. Na svakom
od tih stupova bilo je ravno postolje i neko mutno instinktivno sjećanje
neodređeno je rekonstruiralo sjenovit prizor kad su crni bubnjevi ludo
udarali, a na tim postoljima čudovišna bića odurno su čučala izvodeći
neobjašnjive obrede ukorijenjene u crnu zoru univerzuma.
Nije bilo oltara, samo okno velike jame poput bunara usred kamenog
poda, s čudnim opscenim rezbarijama svud po obodu. Otkinuo sam velike
komade kamena od istruljelog poda i bacio ih u rupu koja se protezala u
potpunu tamu. Čuo sam ih kako se odbijaju od zidova, ali nisam čuo da
udaraju u dno. Bacao sam kamen za kamenom, svaki popraćen ljutom
kletvom, i konačno sam začuo zvuk koji nije bio sve tiša tutnjava
padajućeg kamenja. Iz bunara se uzdiglo čudno demonsko frulanje koje je
bilo prava simfonija ludila. Daleko dolje u tami ugledao sam nejasno
užasno svjetlucanje ogromne bijele tjelesine.
Polako sam krenuo unatrag kako je frulanje postajalo glasnije,
povlačeći se kroz široka vrata. Začuo sam grebuću, koprcajuću buku, i iz
okna i kroz vrata između kolosalnih stupova doskakutala je nevjerojatna
pojava. Bila je uspravna poput čovjeka, ali prekrivena krznom, koje je bilo
najgušće tamo gdje bi mu bilo lice. Ako je imalo uši, nos i usta nisam ih
vidio. Samo se par zurećih crvenih očiju kezio iza dlakave maske. U
izobličenim rukama držalo je neobičnu sviralu u koju je čudno puhalo dok
je plesalo prema meni grotesknim okretima i poskocima.
U pozadini sam čuo odurno opsceni zvuk kao da se neka drhtava
nestabilna masa uspinje iz okna. Tad sam izvadio strijelu, nategnuo tetivu i
odapeo ravno u krznata prsa plešuće izopačenosti. Pala je kao da ju je grom
oborio, ali na moj užas frulanje se nastavilo, premda je svirala ispala iz
grotesknih ruku. Tad sam se okrenuo i brzo otrčao do stupa, uz koji sam se
uzverao ne gledajući natrag. Kad sam došao do vrha okrenuo sam se, i od
šoka i iznenađenja na ono što vidim zamalo sam pao sa svog vrtoglavo
visokog gnijezda.
Iz hrama je pristizao čudovišni žitelj tame i ja, koji sam očekivao
užas ali u nekom ovozemaljskom obliku, ugledao sam nakot košmara. Iz
kojeg je podzemnog pakla to ispuzalo u pradavna vremena ja nisam znao,
niti kojeg je crnog doba to predstavnik. Ali to nije bila zvijer, onakva zvijer
za kakvu ljudi znaju. Zovem je crvom u nedostatku boljeg imena. Nema
tog zemaljskog jezika koji bi za takvo nešto imao ime. Mogu samo reći da
je bilo sličnije crvu nego hobotnici, gmazu ili dinosauru.
Bilo je bijelo i spužvasto, i vuklo svoju drhtavu tjelesinu po zemlji,
kao što bi se crv vukao. Ali imalo je široke pljosnate pipke, i mesnata
ticala, i druge izrasline u čiju svrhu ja nisam mogao proniknuti. I imalo je
dugu izraslinu koju je skupljalo i pružalo poput slonovske surle. Njegovih
četrdeset očiju, postavljenih u užasavajući krug, bilo je sastavljeno od
tisuća faceta u isto toliko blještavih boja koje su se mijenjale i izmjenjivale
u beskrajnim transmutacijama. Ali kroz cijelu tu igru boja i bljeska,
zadržale su svoju zlu inteligenciju koja se krila iza tih treperavih faceta, ni
ljudsku pa niti zvjersku, već od noći rođenu demonsku inteligenciju koju
ljudi u snovima neodređeno osjećaju kako titanski pulsira u crnim
ponorima izvan našeg materijalnog svijeta. Po veličini je to čudovište bilo
poput planine; pored njegove tjelesine i mastodont bi izgledao maleno.
I dok sam drhtao od kozmičkog užasa tog stvora, povukao sam pera
strijele do uha i ona je odzujala iz luka. Trava i grmlje bili su gnječeni dok
mi je čudovište prilazilo poput pokretne planine a ja u njega slao strijelu za
strijelom s užasnom silom i smrtonosnom preciznošću. Tako veliku metu
nisam mogao promašiti. Strijele bi utonule do pera ili čak sasvim nestale u
drhtavoj tjelesini, a na svakoj je bilo dovoljno otrova da obori odraslog
mužjaka slona. Ono je i dalje dolazilo, brzo, užasavajuće, očito ne mareći
ni za strijele ni za otrov u koji su bile namočene. Cijelo je vrijeme grozna
glazba pratila događaje, piskavo izvirući iz svirale koja je netaknuta ležala
na tlu.
Samouvjerenost mi je ishlapila; čak i Sathin otrov bio je nemoćan
protiv tog neshvatljivog bića. Odapeo sam svoju posljednju strijelu gotovo
ravno prema dolje u drhtavu bijelu planinu. Toliko je čudovište bilo blizu
mog gnijezda. Tad mu se najednom boja promijenila. Val gadnog
plavetnila prošao je njime, i ogromna tjelesina zatresla se u grču poput
potresa. Strašnim zamahom udarila je u donji dio stupa, koji se raspao u
padajuće kamene krhotine. Ali u času udara, ja sam odskočio visoko i
daleko i kroz prazni zrak pao baš čudovištu na leđa.
Spužvasta koža ugnula se i popustila pod mojim nogama, i zario sam
oštricu mača do balčaka, vukući je kroz kašasto meso, prorezavši užasnu
ranu hvat dugu, iz koje je potekla zelena sluz. Tad me trzaj pipka snažnog
poput kabela otresao s divovskih leđa i odbacio tristo stopa kroz zrak da se
srušim u gaj divovskih stabala.
Od udara mi je sigurno pukla polovica kosti u tijelu, jer kad sam
pokušao opet stisnuti mač i iznova otpuzati u borbu, nisam mogao
pomaknuti ni ruku ni nogu. Mogao sam se tek bespomoćno koprcati
slomljene kralježnice. Mogao sam vidjeti čudovište i znati da sam čak i
poražen pobijedio. Gorostasna se tjelesina trzala i uzbibala, pipci su se
bijesno koprcali, antene trzale i ispreplitale, a odurna bjelina promijenila se
u blijedu i bolesnu zelenu. Nespretno se okrenulo i oteturalo natrag prema
hramu, ljuljajući se kao obezjarboljeni brod po velikim valovima. Stabla su
pucala i lomila se dok je udaralo u njih.
Plakao sam od čistog bijesa jer nisam mogao podići mač i jurnuti u
smrt da napojim svoje neobuzdano ludilo snažnim udarcima. Ali crv-bog
zadobio je smrtne rane i nije mu trebao moj beskorisni mač. Demonska
svirala na tlu i dalje je ispuštala svoju kletu melodiju, poput pogrebne
žalopojke za tim čudovištem. Tad sam, dok se čudovište koprcalo i
glavinjalo, vidio kako hvata truplo svog kosmatog roba. Na trenutak je
majmunoliko stvorenje visjelo u zraku, u stisku surlolike izrasline, a onda
je bilo tresnuto o zid hrama silinom koja je pretvorila dlakavo tijelo u
bezobličnu kašu. Na to je svirala užasno zavrištala, i zašutila zauvijek.
Kolosalni oblik zateturao je na rubu ponora; tad ga je zahvatila još
jedna promjena - grozna transfiguracija čiju prirodu još nisam u stanju
opisati. Čak i sad kad pokušavam jasno misliti o tome, tek sam kaotično
svjestan bogohulne, neprirodne transmutacije oblika i suštine, šokantne i
neopisive. Tad se neobično izmijenjena masa srušila u jamu kotrljajući se u
krajnju tamu iz koje je došla. Tada sam znao da je mrtva. Kad je čudovište
nestalo u jami, zidovi ruševine su uz strugajući, škripavi jecaj zadrhtali od
kupole do temelja. Nagnuli su se prema unutra i zaljuljali uz zaglušujući
odjek. Stupovi su popucali, i s kataklizmičkim treskom i sama kupola se
urušila prema dolje. Na tren je zrak bio zamagljen letećim otpadom i
kamenom prašinom kroz koju su krošnje stabala kao u grčevima od potresa
olujno šibale. Tad se sve opet raščistilo i progledao sam, otresajući krv iz
očiju. Tamo gdje je stajao hram bila je tek kolosalna hrpa smrskanih zidova
i razbijenog kamenja, a svi stupovi u dolini su se srušili u raspadnute
krhotine.
U tišini koja je uslijedila čuo sam Grohma kako zavija žalopojku
nada mnom. Rekao sam mu da mi stavi mač u ruku, i on je to i učinio, i
nagnuo se bliže da čuje što imam za reći, jer mi se kraj brzo bližio.
"Neka moje pleme pamti," rekao sam, govoreći polako. "Neka se to
priča od sela do sela, od tabora do tabora, od plemena do plemena, da ljudi
znaju da ni čovjek ni zvijer ni vrag ne može mirno nasrnuti na zlatokosi
narod Asgarda. Neka mi sagrade mogilu tu gdje ležim i polože me unutra s
lukom i mačem pri ruci, da zauvijek čuvam ovu dolinu; pa ako se duh boga
kojeg sam pogubio uzdigne iz dubine, moj će duh biti uvijek spreman za
boj s njim."
I dok je Grohm kričao i tukao se po svojim maljavim grudima, smrt
me je uzela u Dolini velikog crva.
Matematičar i inženjer. Stephen Baxter spada u one pisce znanstvene
fantastike koji vrlo precizno i detaljno ekstrapoliraju znanstvenu
komponentu u svoje priče. Srećom, pri tome ne gubi osjećaj i za ljudsku
dramu. Priča "Povratak na Titan" prvi je puta objavljena u antologiji
"Godlike Machines" Jonathana Strahana, a naslov sam po sebi govori zašto
smo je odabrali za...

STEPHEN BAXTER

Povratak na Titan

Return to Titan (2010.)

preveo: Igor Rendić

PROLOG Sonda
Zemaljski svemirski brod plovio je kroz ledene prstenove.
U prvom tjednu orbite oko Saturna prišao je Saturnovu najvećem
mjesecu Titanu na čak tristo tisuća kilometara. Njegovi su senzori
radoznalo zurili u neprekinutu izmaglicu.
Brod je bio pretežak da bi ga tadašnja tehnologija lansirala izravno
pa ga je putanja leta kroz sedam godina provela pored Venere, Zemlje i
jupitera. Bio je primitivan, ali bio je i spreman za Titan. Nezavisna
slijetalica, debeli oblik nalik piti promjera tri metra, čvrsto se držao boka
glavnog trupa. Mirovala je većinu međuplanetarnog krstarenja, ali sada se
sonda napokon probudila i otpustila.
I onda je, dva tjedna kasnije, pala u gustu atmosferu Titana.
Većinu je međuplanetarne brzine sonda izgubila kroz žestoku
vrelinu, a onda je otvoren glavni padobran. Portali su se otvorili, jedra
razvila i više od milijardu kilometara od najbližeg ljudskog inženjera
instrumenti su bacili pogled na Titan. Nekih pedeset kilometara iznad,
površina je polako postala vidljiva. Prvi izazovni pogled bio je nalik
pogledu na Zemlju s velike visine, doduše kroz filtar sumorne crvene i
smeđe.
Slijetanje u prljavu vodu-led-snijeg bilo je sporo, pri tek dvadeset
kilometara na sat.
Nakon tolikih godina putovanja misija na površini trajala je svega
nekoliko minuta prije nego što su sondine baterije iscrpljene, a s njima
utihnulo i brbljanje telemetrije. Trebat će još dva sata da vijesti o
pustolovini dopužu do Zemlje brzinom svjetlosti, a dotad će na gornju
šasiju sonde već padati rijetka organska kiša, dok ostaci sondine unutarnje
vreline budu blijedjeli.
A onda je, bez znanja sondinih ljudskih kontrolora na Zemlji,
manipulator nalik kliještima jastoga zgrabio Huygensov trup nalik piti i
povukao zdrobljenu sondu pod površinu vodeno-ledenoga pijeska.

I. Zemljoluka
"Nešto nikada nije valjalo s Titanom." Bile su to prve riječi koje sam
ikad čuo od Harryja Poolea - iako ga tad još nisam poznavao - riječi koje
su rezale kroz moj mamurluk poput pile. "Bilo je očito još kad su prve
primitivne sonde došle tamo prije tisuću šesto godina." Imao je promukao
glas starijeg čovjeka, od nekih sedamdeset, osamdeset godina. "Mjesec s
dekicom zraka, mjesec koji pod svojom debelom atmosferom poput
kolijevke nosi izobilje života. Ali ta atmosfera nije održiva."
"No, mehanizam je barem jasan. Metanske komponente zagrijavaju i
sprječavaju hlađenje i smrzavanje zraka." Bio je to glas drugog muškarca,
hrapav, pomalo smrknut, glas nekoga tko se preozbiljno shvaća. Glas mi se
činio vrlo poznat. "Sunčeva svjetlost pogoni reakcije metana koje izbacuju
složene ugljikovodike u stratosferu -"
"Ali sinko, otkud metan?" navaljivao je Harry Poole. "Uništavaju ga
iste reakcije koje stvaraju sve te stratosferne ugljikovodike. Moralo bi ga
nestati nakon par milijuna godina, najviše deset. Što ga onda obnavlja?"
U tom trenutku nije me moglo biti manje briga za probleme s
metanom na Saturnovu najvećem mjesecu, iako je to valjda bio temelj
moje karijere. Magla u mojoj glavi, gušća od Titanove toplinske izmaglice,
polako se podizala i postao sam svjestan svojega tijela i neobičnih boli u
njemu dok ležim opružen na nekakvom kauču.
"Možda neki geološki proces." Bio je to ženski glas, pomalo odrješit.
"To ili nekakva ekologija, gajanski proces koji održava nivo metana. To su
očite opcije."
"Da, Miriam", rekao je Harry Poole. "Jedno ili drugo. To je bilo očito
otkako je sa Zemlje prvi put uočen metan na Titanu. Ali nitko ne zna. O,
poslana je šačica sondi kroz stoljeća, ali nitko nije dovoljno ozbiljno
shvaćao Titán da bi ga prokužio. Uvijek je bilo previše drugih lakih meta
za istraživanje ili kolonizaciju - Mars, zaleđeni mjeseci. Nitko nije hodao
Titanom!"
Treći je muškarac rekao: "Ali praktični problem - gubitak topline u
toj hladnoj atmosferi - uvijek je preskup da bismo se potrudili, Harry. I
preriskantan..."
"Ne. Nitko nije imao viziju, nitko nije vidio potencijal. To je pravi
problem. A sad nas ograničavaju ovi prokleti zakoni o svijesti."
"A ti misliš da moramo znati." Hrapavi glas.
"Sinko, treba nam Titán", rekao je Harry Poole. "Vidim ga kao
jedinu nadu da nam se crvotočna veza isplati. Titán je, trebao bi biti, ključ
otvaranju Saturna i čitavog vanjskog Sunčevog sustava. Moramo dokazati
da zakoni o svijesti nisu primjenjivi na njega, useliti se i otvoriti ga. O
tome se ovdje radi."
Žena je opet progovorila. "A ti misliš da je ovo jadno stvorenje
ključno."
"S obzirom na to da je kustos pri svijesti i k tome korumpiran, da..."
"Kada se u mojoj prisutnosti ljudi nabacuju riječima "jadan" i
"korumpiran" obično se raspravlja o Joviku Emryju. To sam shvatio kao
znak da otvorim oči. Nekakva mi se staklena kupola protezala preko glave,
a iznad nje se vidio komadić nebesko plave boje. Prepoznao sam pogled na
Zemlju iz svemira. A bilo je i još nečega, skulptura električno plave koja
pluta preko zgužvanog sloja oblaka.
"O, vidi", rekla je žena. "Živo je."
Protegnuo sam se, okrenuo i sjeo. Sve me boljelo, bio sam ukočen i
osjećao osobitu bol na potiljku, tik ispod lubanje. Pogledao sam svoje
tamnicare. Bilo ih je četvero, tri muškarca i žena i svi su me gledali
zabavljeno i prijezirno. Nije bilo prvi put da sam se probudio s užasnom
glavoboljom na nepoznatome mjestu okružen strancima. Brzo ću se
oporaviti. Bio sam mlad i zdrav koliko sam si mogao priuštiti: bilo mi je
oko četrdeset, ali me AS tretman držao na vrhuncu, u dvadeset i trećoj
godini.
Sjedili smo na kaučima u sredini krcate kružne palube, nadsvođene
izgrebanom ljuskom. Znači, bio sam u GUT brodu, standardnom
međuplanetarnom prijevozu, makar i starom. Putovao sam takvim brodom
više puta, do Saturna i natrag. Kroz čistu sam kupolu mogao vidjeti još
onih električno plavih plamenova koji plutaju preko lica Zemlje. Bili su
tetraedarskog oblika, lica nakratko vidljivih, poput sloja sapunice koji
zlatno sjaji prije nego što nestane. Bila su to usta crvotočina, mana u
prostorvremenu, a zlatno je treperenje bilo trenutak pogleda na druge
svjetove.
Znao sam gdje sam. "Ovo je Zemljoluka." Grlo mi je bilo suho poput
mjesečeve prašine, ali pokušao sam zvučati samouvjereno.
"Pa, tu ste u pravu." Govorio je muškarac koji je maloprije predvodio
razgovor. Taj je glas sedamdesetogodišnjaka, vrlo komično, dolazio iz lica
momka od možda dvadeset i pet godina, plave kose i očiju, pravog čuda
tretmana antistarenja. Druga su dva muškarca izgledala kao da im je oko
šezdeset, ali s obzirom na sveprisutnost AS-a bilo je teško reći. Žena je bila
visoka, kratke kose i nosila je funkcionalni kombinezon; moglo joj je biti
oko četrdeseti pet. Stari mladić opet je progovorio. "Zovem se Harry Poole.
Dobrodošli na Raka pustinjaka, brod mog sina
"Dobrodošli? Drogirate me i dovedete ovamo jedan se od
šezdesetogodišnjaka nasmijao, onaj siroviji. "O, nije vas trebalo drogirati;
to ste si sami napravili."
"Očito me znate - mislim da i ja znam vas." Proučio sam ga. Bio je
krupan, tamnokos, ne baš visok, lica koje nije bilo stvoreno za smiješenje.
"Vi ste Michael Poole, niste li? Inženjer za crvotočine Poole."
Poole mi je samo uzvratio pogled. Zatim se okrenuo plavušanu.
"Harry, čini mi se da je suradnja s ovim tipom velika greška."
Harry se nacerio, proučavao me. "Daj nam vremena, sine. Uvijek si
bio idealist. Nisi naviknut na rad s ovakvim ljudima. Ja jesam. Dobit ćemo
od njega što želimo."
Okrenuo sam se prema njemu. "Harry Poole. Vi ste Michaelov otac,
niste li?" Nasmijao sam im se. "Otac koji se AS-om vrati u doba mlađe od
sinovljeva. Kako neukusno. I Harry, trebali biste nešto napraviti u vezi tog
glasa."
Treći je muškarac progovorio. "Harry, slažem se s Michaelom. Ne
možemo raditi s ovim klaunom." Bio je na rubu pretilosti i imao je
naborano, izmoreno lice. Označio sam ga kao korporativca koji je ostario
bogateći nekog drugog - vjerojatno Michaela Poolea i njegova oca.
Nasmiješio sam se lagano, neimpresioniran. "A vi ste?"
"Bill Dzik. I radit ću s vama ako izvedemo planirani skok do Titana.
Ne mogu reći da mi je zbog toga drago."
Tad sam prvi put čuo za put do Titana. Pa, štogod da su htjeli od
mene, bilo mi je sasvim dosta užasne rupetine Saturnova sustava i nisam se
planirao tamo vraćati. Bio sam i u gorim neprilikama; bilo je samo pitanje
kupovine vremena i traženja prilike za bijeg. Protrljao sam sljepoočnice.
"Bili - mogu vas zvati Bili? - Ne biste mi možda mogli donijeti kavu?"
"Ne pretjeruj", zarežao je.
"Recite mi zašto ste me oteli."
"Jednostavno", rekao je Harry. "Želimo da nas spustite na Titan."
Harry je pucnuo prstima i pred nama se formirao virtualni prikaz.
Kao potamnjela naranča koja se vrti u mraku prikazao se Titan. Saturn je
bio blijedi žuti polumjesec čiji su se golemi prstenovi protezali svemirom,
a mjeseci visjeli poput svjetiljki. I tamo, blistajući u orbiti tik iznad ravnine
prstenova, bila je beba plavog tetraedarskog okvira, usta crvotočine
Michaela Poolea, hiperdimenzionalna cesta koja pruža pristup Saturnu i
svim njegovim čudima - cesta kojom se, činilo se, malo putovalo.
"To bi bilo protuzakonito", rekao sam.
"Znam. I zato vas trebamo." Nacerio mi se. Hladan izraz na apsurdno
mladom licu.

II. Financije
"Ako želite stručnjaka za Titan", rekao sam, "nastavite tražiti."
"Vi ste kurator", rekla je Miriam glasom iz kojeg su se cijedili
nevjerica i gađenje. "Radite za intrasustavni nadzorni odbor za pokoravanje
zakonima o svijesti. Titan je u vašoj nadležnosti!"
"Ne mojim izborom", promrmljao sam. "Gledajte - pošto ste me
odabrali, sigurno ste svjesni barem dijela moje prošlosti. Nisam imao
jednostavnu karijeru..." Moj je školski život, uz novčanu potporu obitelji,
bio niz pijanih putovanja, seksualnih eskapada, krađa i vandalizama. Kao
mladić nikad nisam dugo zadržao nijedan posao koji bi mi obitelj našla.
Većinom jer sam bježao od nekoga kome sam nešto skrivio.
Harry je rekao: "Naposljetku su vas osudili na uređivanje, nisu li?"
Da su vlasti uspjele izvesti što su htjele, učitali bi mi mozak iz glave
u vanjsko spremište podataka, uredili mi sjećanja, "reprogramirali"
nezdrave nagone i opet mi sve učitali u glavu - resetirali me.
"Smatrao sam to smrću", rekao sam. "Ne bih bio isti čovjek kao prije.
Otac mi se smilovao
"I platio da vas ne kazne", rekao je Bill Dzik. "I sredio vam posao u
nadzoru svijesti. Sinekuru."
Gledao sam užasne boje Titana. "Jadan je to posao, ali plaća je okej i
nikog nije briga što radim, u granicama razuma. Samo sam par puta išao do
Saturna i do orbite Titana. Posao je većinom administrativan, vođen sa
Zemlje. Zadržao sam posao. No, nije da sam imao izbora."
Michael Poole me proučavao kao da sam štetočina koja se nakotila u
jednoj od njegovih veličanstvenih međuplanetarnih instalacija. "To je moj
problem s agencijama kao što su kustosi nadzora svijesti. Možda se čak i
slažem s ciljevima organizacije, ali napučena je ovakvim zgubidanima. Ne
radi ono što bi trebala i samo smeta napretku posla."
Shvatio sam da mi se dotični nimalo ne sviđa. I nikad mi se nije
sviđalo kad mi netko popuje. "Nisam nikome naudio", obrecnuo sam se.
"Bar ne puno. Ne kao vi sa svojim velikim planovima, Poole, gdje
preslagujete čitav Sustav za vlastitu dobit."
Michael bi odvratio, ali Harry je podigao ruku. "Nemojmo o tome.
Naposljetku, u pravu je. Dobit, ili nedostatak iste, jest ono o čemu se ovdje
radi. Što se vas tiče, Jovik, čak ste i u ovoj sinekuri milijardu kilometara od
sunca i dalje isti kao prije, niste li?"
Nisam ništa rekao, bio sam oprezan sve dok ne otkrijem koliko točno
zna.
Harry je mahnuo prema Virtualnoj projekciji. "Gledajte - Titan je
zaražen životom. Gomila sondi je to zaključila tijekom stoljeća orbitiranja
Titana ili prodiranja u njegovu debelu atmosferu i puzanja preko njegove
površine ili kopanja po njegovu ledenom pijesku. Ali nije ovdje bitan
život. Čitav je Sustav pun života - života koji dolazi za svih strana, u
meteorima i grudama leda. Život je sveprisutan. U pitanju je svijest, a ona
zadržava napredak."
"Već nam se dogodilo", rekao mi je Michael Poole. "Hoću reći,
razvojnom konzorciju koji vodim. Uspostavljali smo crvotočno Sučelje
kod objekta u Kuiperovu pojasu zvanom Spržena Aljaska. Namjeravali
smo koristiti led kao reaktivnu masu za pogon međuzvjezdanih GUT
brodova. No, tamo smo otkrili život, barem neku vrstu života, i nedugo
zatim identificirali da ima i svijesti. Ksenobiolozi su to nazvali Šumom
predaka. Projekt je naglo stao; morali smo se evakuirati
"S obzirom na okolnosti pod kojima ste me doveli ovamo", rekao
sam, "neću ni glumiti da me zanimaju vaše ratne priče."
"U redu", rekao je Harry. "Ali vidite valjda u čemu je problem s
Titanom. Želimo ga otvoriti za razvoj. On je tvornica ugljikovodika,
organskih spojeva i egzotičnih oblika života od kojih su bar neki u srodstvu
s našim. Možemo stvoriti atmosferu dušika i kisika izvučenog iz vodenog
leda u kojoj se može disati. Možemo iskoristiti sav metan i organske
spojeve da bismo napravili plastiku ili gorivo, čak i hranu. Titan bi trebao
biti lansirna rampa za otvaranje vanjskog Sustava, dapače, i zvijezda. U
najgorem slučaju Titan je jedini razlog zbog kojeg bi netko išao do
Saturna, ali razvoj Titana neće nam biti dopušten ako tamo postoji svijest.
Naš je problem što nitko nije ustanovio da je nema."
Počeo sam shvaćati. "Znači, želite složiti brzu ekspediciju, prekršiti
aspekte planetarne zaštite zakona o svijesti, dokazati da dolje nema bitnih
umova i dobiti dopuštenje za dovođenje građevinskih strojeva. Je li tako?"
Vidio sam kako Bill Dzik, Miriam i Michael Poole izmjenjuju tužne
poglede. Timom je vladala nesloga oko etičnosti svega ovoga, pukotina
koju bih mogao iskoristiti. "Zašto vam ovo toliko strašno treba?" pitao
sam.
Pa su mi rekli. Bila je to saga o međuplanetarnoj ambiciji, ali u
korijenu svega toga ležao je, kao i obično, novac - ili nedostatak istoga.

III. Pregovori
Harry Poole je rekao: "Jovik, znate čime se bavimo. Naši crvotočni
inženjeri polažu brze rute diljem Sustava, što će kolonizaciji i razvoju
otvoriti niz svjetova. Imamo veće ambicije od toga."
 Pitao sam: "Koje ambicije? Međuzvjezdane brodove?"
"To i više", rekao je Michael Poole. "Posljednjih nekoliko desetljeća
radimo na eksperimentalnom brodu koji gradimo u orbiti Jupitera..."
I ispričao mi je o svom dragocjenom Cauchyju. Vukući crvotočni
portal kružnom stazom promjera više svjetlosnih godina, GUT brod
Chaucy uspostavit će crvotočni most - ne kroz prostor - već kroz petnaest
stoljeća, prema budućnosti. I tako, nakon što je već Sustavom crvotočne
podzemne spojio svjetove čovječanstva, Michael Poole sada se nada doći
prečicom do same budućnosti i prošlosti. Gledao sam ga novostečenim
poštovanjem, a i s ponešto straha. Čovjek je ili genij ili luđak.
"Ali", rekao sam, "financiranje takvih snova zahtijeva novac."
Harry je rekao: "Jovik, morate shvatiti da megainženjerski pothvati
kao naš proždiru goleme količine novca. Tako je još od prvih dana gradnje
željeznice u devetnaestom stoljeću. Svaki novi projekt financiramo
zaradom prethodnih i novim investicijama - ali te su investicije usko
vezane za uspjeh prethodnih pothvata."
"Ah. A ne ide vam baš. Je li tako? I to sve ima veze sa Saturnom."
Harry je uzdahnuo. "Tranzitna postaja oko Saturna logičan je razvoj.
Problem je u tome što nitko ne treba ići do nje. Saturn je jadan u usporedbi
s Jupiterom! Saturn ima ledene mjesece, no ima ih i hrpa u orbiti Jupitera.
Saturnovu se atmosferu može rudariti, kao i Jupiterovu, a on je upola bliži
Zemlji."
Miriam je rekla: "Saturn također nema Jupiterov žestoko energičan
vanjski okoliš koji koristimo pri gradnji Cauchya."
"Fascinantno", lagao sam. "I vi ste inženjer?"
"Fizičarka", odvratila je nelagodno. Sjedila je pored Michaela Poola,
ali odvojena od njega. Pitao sam se ima li čega dubljeg među njima.
"Poanta", rekao je Harry, "je da Saturn nema ništa zbog čega bi se
išlo do njega - nema razloga da se koristi naša skupa crvotočna veza.
Nikakvog razloga osim
"Titana", rekao sam.
"Ako ne možemo dolje zakonski, treba nam netko da provali
sigurnosne protokole i spusti nas dolje."
"Pa ste meni došli."
 "Posljednja opcija", rekao je Bili Dzik s gnušanjem u glasu.
"Pokušali smo s vašim kolegama", rekla je Miriam. "Svi su odbili."
"Pa, to je tipično za tu hrpu čistunaca."
Harry, vječni diplomat, nasmiješio mi se. "Pa smo morali zaobići par
napornih pravila, ali vidite koja nam je vizija, čovječe, morate biti svjesni
većeg dobra u svemu ovome. A Jovik, vama je to šansa da se vratite na
Titan. Gledajte to kao priliku."
"Pitanje je što ja imam od toga? Znate da sam već jednom došao jako
blizu uređivanja. Zašto bih riskirao pomoći vam?"
"Zato što", rekao je Harry, "ako nam ne pomognete, sasvim ćete
sigurno biti resetirani." I tako smo došli do prljavih poteza. Harry je
preuzeo; bilo je jasno da je glavni igrač dok su ostali inženjeri bili debelo
izvan svoje domene. "Znamo što radite sa strane."
Dok mi je utroba tonula pitao sam: "O čemu pričate?"
Pokazao mi je preko Virtualnog prikaza. Eto jedne moje
modificirane sonde kako leti kroz gusti zrak Titana. Srebrna igla koja se
ističe na mutnom organskom zaleđu, navodno na rutinskoj nadzornoj
misiji, a ustvari s puno drugačijim ciljem.
Tik ispod površine Titana mogu se naći džepovi tekuće vode,
zamrznuta kraterska jezera kojima je održavana toplina zaostala od udaraca
koji su ih stvorili. Moja sonda probila je ledeni pokrov jednog od tih jezera
i uronila u vodu. Harry je ubrzao snimku i promatrali smo kako sondin
modul za uspon probija put van iz jezera i diže se u zrak prema bazi mojih
kolega na Enceladusu.
"Vadite uzorke podvodnog života iz jezera", rekao je Harry oštro. "I
prodajete rezultate."
Slegnuo sam ramenima; nije bilo smisla nijekati. "Valjda znate
pozadinu svega. Stvorenja tamo dolje vezana su za život sa Zemlje, ali vrlo
dalekim rodbinskim vezama. Različit broj aminokiselina ili tako nešto - ne
znam. Najmanji je uzorak zlatna prašina za biokemičare, čitav novi set
alata za dizajnerske lijekove i genetsku manipulaciju..." Imao sam način za
izvući se. "Teško ćete to dokazati. Do tad više neće biti tragova sonde na
površini." Što je bilo istina; jedan od slabo poznatih aspekata Titana bio je
da su se sonde poslane na površinu vrlo brzo kvarile i nestajale, možda kao
rezultat neke vrste geološkog fenomena pomicanja površine.
 Harry je moju izjavu dočekao s gnušanjem koje je i zaslužila.
"Imamo punu snimku. Slike. Uzorke materijala koje ste ukrali s Titana.
Čak i izjavu jednog od vaših partnera."
Zapjenio sam se: "Kojeg?" Ali naravno, nije bilo bitno.
Harry je slatko rekao: "Poanta je u samoj golemoj protuzakonitosti -
koju ste počinili vi, kustos, čiji je posao paziti da se takve stvari ne dogode.
Ako ovo dođe do vaših šefova, uređivanje vam ne gine, dragi moj."
"Znači tako. Ucjena." Dao sam sve od sebe ubaciti u glas malo
moralističkog gnušanja. I upalilo je; Michael, Miriam i Bill nisu me mogli
pogledati u oči.
No nije upalilo kod Harryja. "Ne bih upotrijebio tu riječ. Ali to je
manje više to, da. Što ćemo onda? S nama ste? Odvest ćete nas na Titan?"
Nisam planirao posustati... naglo sam ustao; na moje zadovoljstvo,
svi su se trznuli unatrag. "Barem mi dajte da razmislim. Niste mi ponudili
ni kavu."
Michael je pogledao Harryja, koji je pokazao prema dispenzeru na
stalku pored mojeg kauča. "Iskoristite taj."
Bilo je i drugih dispenzera u kabini, zašto baš taj? Spremio sam to
pitanje i prišao uređaju. Na naredbu mi je dao šalicu nečega što je mirisalo
na kavu. Zahvalno sam pijuckao i zakoračio prema prozirnoj kupoli.
"Čekaj", prasnuo je Michael.
"Samo želim baciti pogled."
Miriam je rekla: "Okej, ali ne dirajte ništa. Pratite žutu stazu."
Nacerio sam joj se. "Ne dirajte ništa? Što, zarazan sam?" Nisam bio
siguran što se događa, ali čačkanje po tim malim tajnama sigurno je
pomagalo. "Molim vas. Hodajte sa mnom. Pokažite mi na što mislite."
Miriam je oklijevala na trenutak. Onda je, s izrazom dubokog
neukusa, ustala. Bila je viša od mene i vitkija, činila se snažnom. Hodali
smo kupolom, polukuglom širokom stotinu metara. Kaučevi, kontrolne
ploče, utori za unos i prijem podataka nagurani oko geometrijskog središta
kupole; ostatak je bio prozirni pod podijeljen na dijelove do ramena
visokim pregradama: laboratoriji, kuhinja, spavaonica, teretana, tuš.
Raspored se činio opsesivno jednostavan i funkcionalan. Ovo je bila
letjelica nekoga tko je živio da bi radio i samo to - ako je ovo bio brod
Michaela Poolea, onda je bio vrlo sumoran portret tog čovjeka.
 Dosegnuli smo zakrivljeni zid. Gledajući dolje vidio sam kralježnicu
broda. Složeni stup dug nekoliko kilometara koji vodi do hrpe asteroidnoga
leda, a koji se koristi kao reaktivna masa za GUT pogonske module unutar
broda. Svuda oko nas crvotočna su Sučelja plutala poput pahulja snijega
dok je unutarsustavni promet bez prestanka strujao kroz velike vratnice.
"Sve je ovo manifestacija vizije vašeg ljubavnika", rekao sam
Miriam dok je stajala pored mene.
"Michael mi nije ljubavnik", odvratila je iritantno. Električno plavo
svjetlo okvira egzotične tvari obasjavalo je njezine jagodice.
"Ne znam vam ni ime", rekao sam.
"Berg", rekla je s oklijevanjem. "Miriam Berg."
"Vjerovali ili ne, nisam kriminalac. Nisam ni junak i ne pretvaram se
da jesam. Samo se želim provući kroz život i malo se usput zabaviti. Ne
bih trebao biti ovdje, a ne biste ni vi." Namjerno sam posegnuo za njezinim
ramenom. Malo je fizičkog kontakta moglo probiti tu rezerviranost.
Prsti su mi prošli kroz njezino rame, razbili se u izmaglicu piksela
sve dok nisam prošao kroz njezino tijelo, nakon čega su se ponovno
formirali. Osjetio sam samo udaljenu bol u glavi.
Zurio sam u Miriam Berg. "Što ste mi napravili?"
"Žao mi je", rekla je smrtno ozbiljno.
***
Opet sam sjedio na kauču - mom kauču, Virtualna projekcija baš kao
i ja, jedina stvar u kupoli kroz koju ne bih propao. Pijuckao sam kavu iz
Virtualnog dispenzera, jedinog kojeg sam mogao dirati.
Bila je to, naravno, smicalica Harrya Poolea. "Za slučaj da zavrtanje
ruke zbog krađe uzoraka s Titana ne upali."
"Ja sam Virtualna kopija", rekao sam.
"Striktno govoreći, vi ste kopija identiteta..."
Čuo sam za njih, ali nisam si ih nikad mogao priuštiti, niti mi se
sviđala ideja. Prije nego što se upustite u opasni pothvat mogli ste kopirati
svoju svijest u sigurno spremište podataka. U slučaju teške ozljede ili čak
smrti, kopiju biste učitali u obnovljeno tijelo, uzgojenu kopiju ili joj
dopustili da živi u nekom Virtualnom okolišu. Izgubili biste sjećanja koja
ste stekli nakon stvaranja kopije, ali i to je bilo bolje od nepostojanja...
barem u teoriji. Mislio sam da se radi o udovoljavanju hirovima bogatih.
Kopija bi se pojavila na sprovodu originala. Vrlo neukusno bi upijala sve
osjećaje.
Osim toga, kopija nikad ne bi bila vi, onaj koji je umro; samo bi
kopija nastavila živjeti. To je bila ideja koja me sad počela strašiti. Nisam
budala, a i vrlo sam maštovit.
Harry me promatrao dok mi je sve to sjedalo.
Jedva sam smogao snage pitati: "Što je sa mnom? S originalom.
Jesam li umro?"
"Ne", rekao je Harry. "Pravi vi je na pauzi, u hibernaciji. Napravili
smo kopiju nakon što ste onesviješteni."
Znači zato me bolio vrat, tu su mi se uštekali u živčani sustav. Ustao
sam i počeo šetati. "A ako odbijem pomoći? Vi ste hrpa lopina i licemjera,
ali ne vjerujem da biste namjerno nekoga ubili."
Michael bi odgovorio, ali Harry je podigao ruku, neometen.
"Gledajte, ne mora biti tako. Ako pristane raditi za nas, vi, Virtualni vi, bit
ćete učitani natrag u primarnu verziju. Imat ćete puno sjećanje."
"Ali to neću biti ja" Osjećao sam kako u meni raste bijes. "Mislim,
kopija koja sjedi tu pred vama. Ja neću više postojati - ništa više nego što
sam postojao prije par sati kada ste me aktivirali." Bila je to još jedna
strana i užasavajuća misao. "Ja ću morati umrijeti! A i to ako budem
surađivao. Odličnu mi ponudu dajete. Nek' vas voda nosi. Ako ćete me
ionako ubiti naći ću način da vas ozlijedim. Uvući ću vam se u sustav kao
virus. Ne možete me kontrolirati."
"Ali mogu", Harry je pucnuo prstima.
I istog trena sve se promijenilo. Svi četvero okupili su se oko
Harryjeva kauča, najdaljeg od mojeg. Prije sam stajao, a sad sam sjedio.
Iza zakrivljenoga zida prozirne kupole vidio sam da plutamo u Zemljinu
noć.
"Koliko dugo?" pitao sam.
"Dvadeset minuta" rekao je Harry nehajno. "Naravno da vas mogu
kontrolirati. Imate prekidač za gašenje. Onda, što ćemo? Trajno izumiranje
za sve vaše kopije ili preživljavanje kao sjećanje u vašem domaćinu?"
Cerek mu se stvrdnuo, a mlado-staro lice bilo je hladno.
***
 I tako je Rak pustinjak krenuo kroz svemir u potrazi za crvotočnim
Sučeljem koje vodi k Saturnu, a ja, ustvari on, koji je nakratko mislio da je
ja, sam se podvrgnuo učitavanju u primarnog, u sebe.
On, kopija identiteta, umro je kako bi mi spasio život. Pozdravljam
ga.

IV. Crvotočina
Pušten iz hibernacijske ćelije, ogorčen i ljut, odlučio sam biti sam.
Hodao sam samim rubom kupole, tamo gdje se prozirna ljuska susretala s
čvrstim podom. Gledajući dolje mogao sam vidjeti kako iz mlaznica GUT
pogona šiklja superzagrijana, ionizirana para. Pogon je, kako biste i
pretpostavili, bio Pooleova dizajna. GUT je "Grand Unified Theory",
sustav koji opisuje osnovne sile prirode kao aspekte jedinstvene supersile.
To je fizika stvaranja. Stoga ljudi kao Michael Poole koriste energije koje
su nekoć pogonile širenje svemira za trivijalnu zadaću guranja svojih
parnih raketa.
Uskoro je Rak pustinjak ušao u usta crvotočine koja je vodila do
Saturnova sustava. Letjeli smo s kupolom naprijed prema crvotočnom
Sučelju pa se električno plavi tetraedarski oblik iz zenita obrušavao na nas.
Bio je prelijep, svjetlosna skulptura. Ti su električno plavi izdanci bili
grede od egzotične tvari i tvorili su neku vrstu antigravitacijskog polja koje
je sprječavalo urušavanje ovog grla prostora i vremena. Svako malo biste
na trenutak vidjeli trokutasto lice, zlatni sjaj iz zamračenih dvorana
Saturna.
Okvir se obrušavao i širio u mom vidnom polju. Pao je oko nas,
zaklonio nam pogled na Zemlju i Zemljoluku. Sad sam gledao u neku vrstu
tunela obasjanog izbojcima svjetla. Bila je to mana prostorvremena; bljesci
su bili rezultat pretvaranja tog golemog naprezanja u egzotične čestice i
radijaciju. Brod se zario dublje u crvotočinu. Fragmenti plavo-bijele
svjetlosti plutali su prema nama iz smjera točno iznad moje glave i širili se
niz zidove prostorvremena. Osjećala se brzina, beskrajno, nekontrolirano
ubrzanje. Brod se tresao i škripao, kupola je škripala poput straćare i činilo
mi se da čujem GUT pogon kako vrišti od napora. Zgrabio sam ogradu i
pokušao se ne ukipiti od straha.
Prolaz je bio milosrdno kratak. Usred pljuska egzotičnih čestica
izronili smo iz drugog električno plavog sučelja - i vratio sam se u
Saturnov sustav po prvi put u deset godina.
 Odmah sam mogao vidjeti da smo u blizini orbite Titana oko Saturna
jer je sam planet, na iskrzanom nebu kupole, bio otprilike veličine koju
sam i zapamtio - spljoštena kugla ponešto veća od Mjeseca kakvog vidimo
sa Zemlje. Drugi su mjeseci, samo točkice svjetla, visjeli oko Saturna.
Sunce je bilo desno, okruženo svojim zbijenim jatom unutarnjih planeta te
je Saturn bio polupun. Saturnovo je jedino privlačno obilježje, njegovi
prstenovi, bilo nevidljivo jer je Titan u istoj ravnini kao i prstenovi pa im
se vidio samo rub. Ali sjena koju su prstenovi bacali preko lica planeta bila
je oštra i neočekivana.
Nije bilo ničeg romantičnog u tom pogledu, ničeg lijepog, bar ne
meni. Svjetlost je bila blijeda i nezanimljiva. Saturn je oko deset AJ-a
udaljen od Sunca, pa je ono samo jeziva točkica koja svijetli stotinjak puta
slabije nego na Zemlji. Saturn je zamagljen i zamućen, jesenji. I nikad ne
možete zaboravili da ste toliko daleko od doma kada ljudski dlan i ruke
ispružene prema suncu mogu prekriti čitavu Zemljinu orbitu.
Rak je skrenuo i otkrio Titan, kuglu zagušenu zamućenom smeđom
bojom oblačnog pokrova od pola do pola, sumornijom i neprivlačnijom od
Saturna. Očito je Michael Poole postavio Sučelje blizu mjeseca u
očekivanju da će mu jednog dana poslužiti svrsi.
Titan je rastao, vidljivo bujao. Naše je odredište bilo očito.
***
Harry Poole preuzeo je vodstvo. Obukli smo teška i debelo
oklopljena egzo-odijela kakva još nisam vidio. Sjedili smo na kaučevima
kao debele ličinke, a moje je odijelo bilo toliko debelo da nisam mogao
saviti koljena kako spada.
"Evo kako ćemo", rekao je Harry, očito meni. "Rak je izašao iz
crvotočine i leti ravno prema Titanu. Tako da se nadamo da ćemo doći
dolje prije nego što nas otkrije neki od automatskih nadzornih sustava ili
barem prije nego što uspije išta napraviti. Uskoro ćemo početi kočiti da
uđemo u orbitu oko Titana, ali prije toga ćete vas četvero u gondoli biti
lansirani ravno prema površini." Pucnuo je prstima i u podu su se otvorila
vratašca otkrivajući unutrašnjost još jedne letjelice, pričvršćene za
osnovicu kupole. Bila je nalik pećini, jarko osvijetljena, sa zidovima
prekrivenim podatkovnim displejima.
Rekao sam: "Bacaš nas dolje, Harry? A ti?"
Nasmiješio mi se tim mlado-starim licem. "Ja ću vas čekati u orbiti.
Netko mora ostati kako bi vas izvukao u slučaju da se nešto dogodi."
"Ova se gondola čini premalena za nas četvero."
Harry je rekao: "Pa uzeli smo u obzir težinu. Svi zajedno ne težite
više od tone." Pružio mi je podatkovnu pločicu. "Sad ti nastupaš, Jovik.
Hoću da pošalješ poruku kontrolnoj bazi na Enceladusu."
Zurio sam u pločicu. "I što da im točno kažem?"
Harry je rekao: "Profil ulaska u atmosferu oponašat će sondu.
Primjerice, ulazite žestoko - pod velikim ubrzanjem. Želim da telemetriji
ostavite takav dojam - da ste samo još jedna sonda koja ide obaviti malo
znanstvenog rada ili da se radi o inspekciji kustosa ili nečega štogod već vi
birokrati radili. Dodaj poruci potrebne dozvole. Siguran sam da to možeš."
I ja sam bio siguran u to. Aktivirao sam pločicu mahanjem ruke, na
brzinu složio prikladni profil, pustio da Harryjevi sustavi provjere da nisam
u njega ubacio kakav poziv za pomoć pa poslao poruku Enceladu. Zatim
sam mu vratio pločicu. "Eto. Obavljeno. Skriveni ste od kustosa. Napravio
sam što želite." Mahnuo sam prema sve većem licu Titana. "Možete li me
onda poštedjeti toga?"
"Raspravljali smo o tome", rekao je Michael Poole s tek tračkom
žaljenja u glasu. "Odlučili smo vas povesti kao rezervu u slučaju da nas
ipak krenu istraživati. Jovik, imati vas na brodu učinit će misiju
plauzibilnijom; možete nam pružiti još malo pokrića."
Frknuo sam. "Prokužit će vas."
Miriam je slegnula ramenima. "Vrijedi ako nam kupi koji trenutak
više."
Bili Dzik zurio je u mene. "Samo da ti ne padnu nikakve ideje na
pamet. Držat ću te na oku cijelim putem dolje i natrag."
"I slušajte", rekao je Harry naginjući se naprijed. "Ako ovo upali, bit
ćete nagrađeni. Pobrinut ćemo se za to. I moći ćemo si to priuštiti, na kraju
krajeva." Nacerio se mladenački. "I pomislite samo - bit ćete jedan od
prvih ljudi koji će koračati Titanom! Vidite, imate svaki poticaj za
suradnju, zar ne?" Provjerio je sat na podatkovnoj pločici. "Točka
otpuštanja je blizu. Time, uđi u gondolu."
Svi su se podrugljivo nacerili toj riječi i veselom tonu čovjeka koji
ostaje na brodu. Ispunili smo dužnost i spustili se u pećinu instrumenata,
prvo Miriam, pa ja, pa Bili Dzik iza mene. Michael Poole je ušao zadnji.
Vidio sam kako kruto grli oca, bila je to gesta na koju očito nisu navikli. U
gondoli su bila četiri kauča u redu, toliko blizu da su mi koljena dodirivala
Miriamina i Dzikova. Trup je bio svuda oko nas, kao usko postavljena
ljuštura dovoljno blizu da sam mogao posegnuti i dodirnuti ga. Poole je
zatvorio vratašca i čuo sam zvukove aktivacije nezavisnih sustava gondole.
Čuo se zveket kračuna i onda osjetilo guranje u stranu od kojeg mi se
okrenuo želudac. Već smo se oslobodili Raka, padali i okretali se.
Poole je dotaknuo panel iznad svoje glave i trup je postao proziran.
Bilo je kao da na kaučevima lebdimo u svemiru, okruženi sjajnim pločama
instrumenata i kockastim masama GUT pogona, održavanja života,
namirnica. Iznad mene Rak je klizio preko lica Saturna s upaljenim GUT
pogonom, a ispod mene je raslo narančasto lice Titana.
Zacvilio sam. Nikada se nisam pretvarao da sam hrabar.
Miriam Berg mi je pružila prozirnu mjehurastu kacigu. "Lethe,
stavite ovo prije nego što povratite."
Navukao sam kacigu preko glave; sjela mi je preko vrata i sama se
zaključala.
Bili Dzik očito je uživao u mojim problemima. "Osjećaš se siguran u
odijelu, ha? Ulazak je najgori trenutak. Emry, nadaj se da ćemo proći kroz
vanjske slojeve atmosfere prije nego što dođe do proboja trupa. Ova odijela
nisu dizajnirana da izdrže pritisak."
"Nego?"
"Kontrolu temperature", rekao je Michael Poole, mrvicu
suosjećajniji. "Titanov je pritisak na površini oko pedeset posto veći od
Zemljinoga, ali taj hladni, gusti zrak samo izvlači toplinu. Slušaj, Emry.
Gondola je mala, ali ima vrlo robustan izvor energije - GUT pogon,
ustvari. Trebat će ti ta energija da bi ti bilo toplo. Kad se udaljiš od
gondole odijelo će te štititi jer su u materijal ugrađene energetske ćelije, ali
udaljen od gondole nećeš preživjeti više od par sati. Jasno?"
Nije me baš umirio. "Što je sa samim ulaskom? Vaš je otac rekao da
glumimo sondu. To zvuči malo previše živahno."
Bili Dzik se glasno nasmijao.
"Bit ćemo okej", rekao je Poole. "Nemamo punu kontrolu inercije,
nemamo napajanje, ali kaučevi će nas zaštititi od najgoreg učinka
usporavanja. Samo sjedi mirno."
 Onda je Poole ušutio dok su se on i ostali upustili u provjere sustava
prije ulaska u atmosferu. Harry mi je mrmljao u uho. Rekao je da su kopije
identiteta napravljene i učitane u sustave gondole. Nije me umirilo. Ležao
sam, bespomoćan i vezan, dok smo hrlili prema središtu suncem
obasjanoga Titana.

V. Titan
Petnaest minuta nakon odvajanja od Raka, gondola je dosegnula prve
tračke Titanove gornje atmosfere, tanke i hladne, slabašno plave svuda oko
nas. Još uvijek tisuću kilometara iznad tla mogao sam osjetiti početke
usporavanja gondole. Titanova je atmosfera masivna i duboka, a ja sam
padao kroz nju guzicom naprijed.
Prve tri minute ulaska u atmosferu bile su najgore. Probili smo je
međuplanetarnom brzinom, da bi nam se nasilno smanjila. Tristo
kilometara iznad površine usporavanje je dosegnulo šesnaest gravitacija.
Zaštićen Pooleovim inercijskim poljem nisam osjećao nimalo trešnje, ali
gondola je škripala i lupala, svaki zglob i struktura bili su pod
maksimalnim naprezanjem. Udarni se val kretao ispred nas, plinska kapa
koja se presijavala; Titanova je atmosfera bila kinetička energija gondole
pretvorena u plazmu.
Plameni dio ulaska je završio, ali još uvijek smo bili bespomoćni.
Nakon tri minute bili smo sto pedeset kilometara od površine, uronjeni u
gustu narančastu maglu. Bio je to proizvod organske kemije uništenja
Titanove metanske atmosfere od strane sunca. Poole je kuckao po panelu.
Detonacija iznad nas izvukla je padobran promjera nekoliko metara.
Stabilizirao nas je usred sve gušćeg zraka, okrenute leđima mjesecu, a
licima nebu. Zatim se glavni padobran polako otvorio i umirujuće raširio
iznad mene.
Petnaest smo minuta plutali, polako tonuli u duboki ocean hladnog,
sporog zraka. Poole i njegove kolege radili su na pločicama, skupljali
podatke od senzora koji su mjerili fizikalna i kemijska svojstva atmosfere.
Ja sam ležao tih i znatiželjan, ali i nasmrt prestrašen.
Dok smo padali sve dublje u ugljikovodični smog temperatura se
lagano snižavala. Staklenički je efekt kao posljedica metanskih spojeva
održavao Titanovu stratosferu toplijom nego što bi trebala biti. Šezdeset
kilometara iznad površine propali smo kroz sloj ugljikovodika u čišći zrak
ispod njega, a onda, na četrdeset kilometara prošli kroz tanki sloj
metanskih oblaka. Temperatura je bila blizu minimuma, samo sedamdeset
stupnjeva iznad apsolutne nule. Uskoro će se opet podići jer je vodik
oslobađao još više metanskih reakcija i pridonosio drugom stakleničkom
efektu koji je zagrijavao troposferu. Tajanstveni metan kojeg nije trebalo
biti zagrijavao je Titan sve do tla.
Petnaest minuta nakon razmatanja glavni se padobran odvojio i
otvorio se manji, stabilizacijski. Puno manji. Počeli smo brže padati u
duboki ocean zraka. "Lethe mi", rekao je. "Još uvijek smo na četrdeset
kilometara!"
Bili Dzik mi se smijao. "Zar ne znaš ništa o svijetu u kojem si
kustos? Zrak je tu gust, a gravitacija niska, samo sedmina Zemljine. Pod
onim bismo velikim padobranom visjeli cijeli dan..."
Gondola se, gurnuta vjetrom zatresla u stranu. Barem je ušutkala
Dzika. Ali vjetar je jenjao kako smo se spuštali, sve dok zrak nije postao
miran poput duboke vode. Uronili smo narančastu petrokemijsku maglu.
Sunce je bilo jasno vidljivo kao jarka točka svjetlosti okružena žuto-
smeđim. Posada je skupljala podatke o spektru sunčeva haloa, tražeći
podatke o aerosolima, čvrstim i tekućim česticama u zraku.
Naposljetku se Titanova površina pojavila ispod naših leđa. Okrenuo
sam se kako bih vidio. Kumulusi od etanskih para ležali su ispruženi preko
čitavih kontinenata vodenog leda. Od tla su se vidjele samo mrlje crnog i
bijelog, golema područja istočkana nečime što je podsjećalo na udarne
kratere. Bilo je izrezuckano dolinama urezanim tekućicama, etanskim ili
metanskim. Posada je nastavila skupljati znanstvene podatke. Sonar je slao
nizove složenih zvučnih pulseva. Miriam Berg mi je pokazala kako se neki
odjeci vraćaju dvostruko, odrazi s površine i s dna kraterskih jezera, poput
onog u koje je ušla moja sonda.
Gondola se tresla pod padobranom. Poole je deaktivirao inercijski
štit i pod Titanovom sam se sedminom gravitacije osjećao ugodno u
debelom, mekoslojnom egzo-odijelu. Mrmljanje posade dok su radili bilo
je profesionalno i tiho. Mislim da sam čak i nakratko zaspao.
Potom nas je drmnulo. Naglo sam se probudio. Padobran je otkačen i
otplutao je od nas dok mu je užad visjela kao da je meduza. Pad su nam
usporavali gusta atmosfera i nježna gravitacija, ali svejedno smo padali!
I dok mi se Bili Dzik smijao, novi se padobran raširio u obliku kugle,
raširio svuda oko nas. Bio je to balon, možda pedeset metara u promjeru;
visjeli smo s njega u nizu užadi. Dok sam gledao neka se vrsta crijeva
podigla s gondolina trupa i gurnula se u usta balona pa ga počela
napuhivati.
"Znači to je plan", rekao sam. "Plutati oko Titana balonom! Nije baš
energično za nekoga tko gradi međuplanetarne crvotočine, Poole."
"Ali to je poanta", rekao je Poole oštro, kao da sam doveo u pitanje
njegovu muškost. "Pod nosom smo senzorima kustosa, Emry. Što manje
talasamo, to bolje."
Miriam Berg je rekla: "Dizajnirala sam ovaj dio misije. Plutat ćemo
pri ovoj visini, oko osam kilometara od tla - daleko iznad ikakvih problema
koje bi topografija mogla izazvati, ali ispod većine oblaka. Trebali bismo
skupiti znanstvene podatke odavde. Nekoliko će tjedana dostajati."
"Nekoliko tjedana u ovom odijelu!"
Poole je udario po zidu gondole. "Ova se stvar širi. Moći ćeš izaći iz
odijela. Neće biti luksuza, Emry, ali bit će ti udobno."
Miriam je rekla: "Kada dođe vrijeme, napustit ćemo ovu visinu. Rak
nema letača za relacije orbita-površina, ali Harry će nam poslati potisnu
jedinicu koja će podići gondolu u orbitu."
Zurio sam u nju. "Nemamo načina za otići s ovog mjeseca?"
"Nemamo na brodu", rekla je Miriam. "Masa. Mora ostati ispod
granice primjećivanja kustoških senzora. Trebamo sličiti sondi, sjećaš se?
Gle, nije problem."
"Umm." Recite da sam kukavica, mnogi jesu, ali nije mi bilo drago
što je jedini način odlaska s mjeseca tisuću kilometara daleko i ovisi o
složenom nizu sastanaka i manevara pristajanja. "Što nas onda drži u
zraku? Vodik, helij?"
Poole je pokazao prema crijevu. "Nijedno. Ovo je balon s vrelim
zrakom, Emry, Montgolfiere." Održao mi je lekciju o tome kako je
tehnologija toplog zraka optimalna ako želite balonom putovati preko
Titana. Gusti su zrak i niska gravitacija činili ovo mjesto dobrim za balone,
a pri niskim ste temperaturama dobivali veliko širenje za relativno malo
iskorištene toplinske energije. Dodajte sve to u jednadžbe kakve Poole i
njegovi vole i eto vam balona na topli zrak kao niskoenergetskog
prijevoznog sredstva na Titanu.
Miriam je rekla: "Mi smo balon, nismo cepelin - ne možemo
upravljati, ali pri ovakvoj misiji možemo kamo god nas vjetar odnese; sve
što radimo jest skupljanje uzoraka iz globalne ekosfere. Donekle možemo
odabrati svoj smjer. Većina vjetrova Titana puše s istoka, ali ispod dva
kilometra postoji snažna zapadna komponenta. Ima i plima u zraku ovdje,
podiže ih Saturn. Tako da spuštanjem i dizanjem možemo birati u kojem
nas smjeru vjetar nosi."
"Prikrivenije, valjda. Nema potrebe za pogonom."
"To je i namjera. Došli smo u lokalno jutro. Titanov je dan dug
petnaest zemaljskih i možemo puno toga postići prije sutona. Ustvari,
namjeravam pratiti dan. Upravo se krećemo prema južnom polu, gdje je
ljeto." A tamo su se, čak sam i ja znao, nalazila otvorena jezera metana i
etana - jedine stabilne tekuće površine takve vrste u čitavom Sustavu, osim
na Zemlji i na Tritonu.
"Ljeto na Titanu", rekao je Poole cereći se. "I putujemo najstarijim
letećim strojem preko čitavog Saturnovog mjeseca." Očito mu je postalo
zabavno.
Miriam se nasmiješila i uhvatila ga za ruku.
Omotači oko nas pucketali su i napuhivali se dok ih je punio topli
zrak.

VI. Slijetanje
I tako nas je vjetar nosio preko Titanova krajolika prema južnom
polu. Zasad nas je Michael Poole držao u neraširenom trupu i u odijelima,
iako smo skinuli kacige dok je posada provela gondolu kroz novu seriju
postulaznih provjera. Nisam imao što raditi osim zuriti kroz prozirni trup u
vrlo zemljolike oblake koji su prekrivali mutno nebo ili preko ramena
promatrati tlo koje je promicalo pod nama.
Sada smo bili dovoljno nisko da vidim detalje i vidio sam da su ona
tamna područja široka područja dina, pod utjecajem vjetra poredana u
paralelene nizove. Tlo se činilo pograbljano, poput golema zen vrta, a
svjetlija su područja bila blijedi kamen, platoi izgrebeni kanjonima i
udolinama. Pri ovoj se visini nisu vidjele nikakve otvorene vodene
površine, ali mogli ste jasno vidjeti da ih je prema dolinama i obalama
isušenih jezera nedavno bilo. Ovaj krajolik pun dina i jaraka bio je i
napučen kružnim ožiljcima koji su vjerojatno bili ostaci udara meteora i još
čudnijih formacija nalik kupolama nepravilnih kaldera - vulkana. Sve je to
imalo svoje ime, saznao sam; imena su im dali već stoljećima mrtvi
zemaljski astronomi koji su pregledavali prve snimke robotskih sondi.
Pošto nitko nije došao ovamo, ta imena, posuđena od nestalih rajeva i
mrtvih bogova, nikada nisu zaživjela.
Odsutno sam slušao dok su Poole i ostali vodili znanstvene
razgovore. Atmosfera je većinom bila dušična, baš kao i na Zemlji, ali
sadržavala je pet posto metana koji je bio ključ za čuda i tajne Titana. Uz
neobičnu središnju ulogu u efektu staklenika koji je stabilizirao atmosferu,
metan je bio ključan i za složenu organsku kemiju koja se u njoj događala.
U donjoj je atmosferi metan reagirao s dušikom i tvorio složene spojeve
zvane tolini, vrstu plastike koja je onda padala na tlo poput guste kiše.
Kada bi ti tolini pali u tekuću vodu, kao recimo u kraterskim jezerima,
nastajale bi aminokiseline - gradivni blokovi naše vrste života...
Dok sam ih slušao kako raspravljaju o svemu tome sinulo mi je da
nitko od njih nije započeo karijeru kao biolog ili klimatolog: Poole i Berg
bili su fizičari, Dzik je bio inženjer i odnedavno upravitelj projekata. I Berg
i Dzik prošli su specijalističku obuku za ovu misiju. Svi su očekivali da će
dugo poživjeti; periodički bi se ponovno obrazovali i stekli po potrebi nova
zanimanja. Nikad nisam imao takvih ambicija. Ali opet, unatoč AS
tehnologiji ni ne vjerujem da ću doseći tu dob.
Ipak, tijekom tih prvih sati bilo je oštrine u njihovu razgovoru.
Mučila ih je moralnost njihovih postupaka i te su se sumnje pojavljivale
svaki put kad bi se odmaknuli od navaljivanja Harryja Poolea.
"U nekom trenutku", rekla je Miriam Berg, "morat ćemo se suočiti s
time kako ćemo reagirati ako zaista naiđemo na svjesni oblik života."
Bili Dzik zavrtio je glavom. "Ponekad mi je teško povjerovati da smo
ovdje, da uopće o ovom razgovaramo. Sjećam se što si rekao na Pečenoj
Aljasci, Michael. Čitav će Sustav doći nama pred vrata kako bi ovo vidio -
dokle god ne pronađemo način da očuvamo ekologiju... a ako ne možemo,
implodirat ćemo crvotočinu. Dobit ćemo sredstva za Cauchy na neki drugi
način. To si rekao."
Poole je vrlo ljutito rekao: "To je bilo prije trinaest godina, dovraga i
sve. Situacija se mijenja. Ljudi se mijenjaju. I naši se izbori moraju
mijenjati."
Dok su se svađali ja sam bio jedini koji je gledao naprijed, u smjeru u
kojem nas je balon nosio. Kroz mutnu mi se atmosferu činilo da vidim prve
znakove etanskih jezera polarnih regija. Plahte crne tekućine okružene
fraktalnim krajolikom, bili su poput lažno obojane mape Zemljina Arktika.
I činilo mi se da vidim pokret, kako se nešto izdiže iz jezera. Možda
magla? Ali činilo se prečvrsto.
A onda su oblici izbili iz magle, čvrsti i golemi.
Stavio sam kacigu na glavu i zgrabio kauč. Rekao sam: "Ako netko
od vas nešto ne napravi uskoro niti nećemo imati izbora."
Sve troje su me zbunjeno pogledali. A onda su pogledali naprijed i
vidjeli što i ja.
Bili su poput ptica, crnih krila i bijelih tijela. Krila su lepetala u
debeloj atmosferi dok su uzlijetali iz polarnih mora, kao uvjerljiva
simulacija načina na koji ptice lete na Zemlji. Bilo je zanimljivo primijetiti
da nemaju glave.
I činilo se da idu ravno na nas.
Osjetio sam kako se balon namješta dok se topli zrak otpuštao iz
omotača iznad nas. Tonuli smo - ali, činilo se, sanjivo sporim pokretom,
dok su ptice svakim trenom postajale sve veće i veće.
A onda su navalile na nas. Preletjele su gondolu, ispunile nebo nad
njom, crna su krila lepetala uljasto na sasvim neprirodan način. Nimalo
nalik zemaljskim pticama. Bile su goleme, svaka je imala deset, petnaest
metara u promjeru. Činilo mi se da ih čujem - do mene je stigao šuškavi,
pucketavi zvuk nošen gustom atmosferom Titana.
Zatim su počele derati omotač. Materijal je bio dizajniran tako da
izdrži Titanove metanske kiše, no ne i ovakav napad. Rasprsnuo se i
prerezane su niti vitlale zrakom. Neke od ptica su patile; zaplele su se u niti
ili se sudarile jedna s drugom pa pale, šušteći. Jedna se zabila u samu
gondolu i zgužvala poput toalet papira pa pala ispod nas.
I mi smo padali, prateći naše žrtve, odnosno napadače na putanji
prema tlu. Pad od osam kilometara trajao je jako dugo i uskoro smo dosegli
smrtonosnu brzinu u Titanovoj gustoj atmosferi i slaboj gravitaciji. Imali
smo se vremena vezati, a Poole i tim užurbano su radili na osiguravanju
sustava gondole. U posljednjim trenucima Poole je ispunio gondolu
pjenom koja nas je poput upakiranih lutaka slijepe i nepomične čvrsto
držala u sjedalima. Čuo sam udarac u tlo.

VII. Površina
Pjena je istekla i ostavila nas četvero u sjedalima poput poredanih
beba u pelenama. Sletjeli smo na Titan kako smo ušli u atmosferu,
guzicom naprijed, a sada smo ležali na leđima u prevrnutoj gondoli tako da
sam se ja naginjao prema Miriam Berg, a masa Bili Dzika oslanjala se na
mene. Trup gondole ponovno je postao neproziran pa smo ležali u krcatoj
bisernoj ljusci. Bilo je unutarnjeg svjetla i razne su podatkovne pločice
radile, iako su bljeskale crvenim svjetlima alarma.
Njih su se troje bacili na provjeru stanja. Ignorirao sam ih. Bio sam
živ. Disao sam, zrak je bio čist i nisam imao većih problema od Dzika koji
me pritišće. Znači, ništa slomljeno. Ali osjetio sam ubod straha, isti kakav
je osjetila Virtualna kopija kada je saznala da joj je odzvonilo. Pitao sam se
još uvijek prestravljen, tjera li me sad njegov duh na reakciju.
Crijeva su mi se ispraznila u sustav odijela. To nikad nije ugodno
iskustvo, koliko god bila dobra tehnologija odijela. Nije mi bilo žao jer me
podsjetilo da sam ništa do krhka životinja, izgubljena u kozmosu. To je
možda i korijen mojeg kukavičluka, ali bolje skromnost i realizam, nego
arogancija Michaela Poolea.
Tehničko je čavrljanje zamrlo.
"Svjetla su upaljena", rekao sam. "Zaključujem da imamo napajanje."
Michael Poole mrko je odvratio: "Treba ipak malo više od takvog udarca
da isključi moj GUT pogon."
Dzik je zlobno rekao: "Da smo ostali bez napajanja već bi bio
sladoled, Emry."
"Začepi, Bille", promrmljala je Miriam. "Da, Emry, nismo u lošem
stanju. Trup je netaknut, imamo napajanje, grijanje, zrak, vodu, hranu.
Nećemo tako skoro umrijeti."
Pomislio sam na Titanove ptice i pitao se kako može biti tako
uvjerena u to.
Poole se počeo odvezivati. "Trebamo provesti vanjsku provjeru.
Vidjeti koje su nam opcije."
Miriam ga je pratila i nasmijala se. Rekla mi je: "Romantično, nije li?
Prvi ljudski koraci na Titanu, a on to naziva vanjskom provjerom."
Iznenada mi je bila prijateljski naklonjena. Sudar ju je očito uvjerio da smo
na neki način povezani.
"Da, da", rekao je Poole, ali vidio sam da se i on smekšao.
Bili Dzik je zario lakat u moja rebra dovoljno da ga osjetim kroz
slojeve odijela. "Miči se, Emry."
 "Pusti me na miru."
"Nagurani smo tu unutra poput sardina. Jedan ide van, svi idu van."
Bio je u pravu, nisam imao izbora.
Poole nas je natjerao da provjerimo svoja egzo-odijela, napajanje,
integritet njihovih pečata. Zatim je ispraznio zrak i pred našim licima
otvorio okno na krovu. Vidio sam tmurno i smeđe nebo, u usporedbi s
našim unutarnjim svjetlima tamno svjetlo, a pored nas su dolepršale krpice
crnog snijega. Okno je bilo izlaz iz ove maternice metala i keramike, izlaz
u nepoznato. Uspeli smo se kroz okno redom obrnutim od redoslijeda
ulaska: Poole, Dzik, ja pa Miriam. Gravitacija, sedmina zemaljske, bila je
dovoljno bliska Mjesečevoj da mi se dio iskustva činio poznat i s lakoćom
sam se izvukao van. Jednom kad sam bio vani, svjetla mojeg odijela
uključila su se kao odgovor na tamu.
Spustio sam se otprilike metar i otpustio se prema prvom koraku na
Titanu. Pješčana je površina krčkala pod mojim stopalima. Znao sam da je
to vodeni led, tvrd poput stakla. Pijesak pod mojim stopalima bio je
naboran, kao od oseke. Bilo je rasutih erodiranih oblutaka. Vjetar je udarao
u mene, spor i masivan, i čuo sam tiho, bas zavijanje. Crna mi je kiša
prljala vizir.
Nas je četvero zajedno stajalo. Debeljuškasti u odijelima, bili smo
jedini ljudi na svijetu većem od Merkura. Iza lokvice svjetla koje su bacale
naše svjetiljke odijela, čitav se nepoznati krajolik protezao u beskonačnu
tamu.
Miriam Berg me promatrala. "Jovik, o čemu razmišljate?" Koliko
sam ja znao, to su bile prve riječi koje je ljudsko biće izgovorilo na Titanu.
"Zašto mene pitate?"
"Vi ste jedini od nas koji gleda u Titan, a ne u gondolu."
Zastenjao sam. "Razmišljam kako je nalik Zemlji. Kao neka plaža ili
pustinja, pijesak, šljunak. I slično je Marsu, izvan Khare."
"Konvergentni procesi", dobacio je Dzik. "Ali ti si u potpunosti
tuđinska prisutnost ovdje. Hej, tvoja je krv vrela poput lave. Gle, toplina
curi iz tebe."
Spustio sam pogled i vidio paru kako se diže s mojih čizama.
Drugi su provjeravali gondolu. Unutarnji je kavez za održavanje
pritiska bio dovoljno čvrst da nas zaštiti, ali vanjski je trup bio oštećen.
Razni su dodaci bili otrgnuti s njega i ukopao se u led.
Poole je sazvao ratno vijeće. "Evo na čemu smo. Nema ni traga
omotaču; raskomadan je, izgubili smo ga. Bitni sustavi gondole su aktivni,
ponajviše napajanje." Udario je po njemu rukavicom; kroz gusti sam zrak
čuo prigušeni udarac. "Trup je, doduše, pobrao batine. Ne možemo ga više
širiti. Bojim se da ćemo ostati u odijelima."
"Do kada?" pitao sam. "Dok ne napušemo rezervni balon, je li tako?"
"Nemamo rezervu", rekao je Bili Dzik i imao pristojnosti zvučati kao
da mu je neugodno. "Bilo je pitanje troška i koristi -"
"Pa, krivo si procijenio", obrecnuo sam se. "Kako da onda odemo s
ovog mjeseca? Rekao si da moramo izvesti nekakav ludi susret usred
zraka."
Poole je potapšao vlastita prsa i Virtualna slika Harryjeve glave
iskočila je usred zraka. "Dobro pitanje. Radim na opcijama. Izrađujem još
jedan omotač i poslat ću vam ga. Jednom kad gondola opet poleti neće biti
problema pokupiti vas. U međuvremenu", rekao je oštrije, "vi se dolje
morate baciti na posao. Nema puno vremena."
"Kada se vratimo na Raka", rekao je Bili Dzik Pooleu, "ti ga drži, a
ja ću ga ubiti."
"Otac mi je", rekao je Michael Poole. "Ja ću ga ubiti."
Harry se raspršio u piksele.
Poole je rekao: "Gledajte, evo kako ćemo. Moramo putovati ako
želimo ispuniti svoje znanstvene ciljeve; ne možemo sve ovdje na južnom
polu. Donekle smo mobilni. Gondola ima kotače, pa će funkcionirati kao
kamion, ali morat ćemo je prvo iskopati iz pijeska i modificirati. U
međuvremenu je Harry u pravu što se tiče ograničenog vremena.
Predlažem da se Bili i ja bacimo na strojarski rad. Miriam, ti povedi
Emryja i idite vidjeti što možete napraviti kod jezera. Samo par
kilometara", provjerio je zakrpu s mapom na zapešću i pokazao, "u onom
smjeru."
"Okej." Gracioznošću niske gravitacije Miriam je doskočila do okna i
izvukla naprtnjaču iz unutrašnjosti gondole.
Nisam se htio pomaknuti od skloništa koje je pružala gondola. "Što
je s onim pticama?"
Miriam je skočila na tlo i prišla mi. "Nismo im vidjeli ni traga otkad
smo sletjeli. Hajde, kustose. Odvratit će ti misli od straha." I krenula je u
tamu, udaljavajući se od bazena svjetla kojeg je proizvodila gondola.
Poole i Dzik su se okrenuli od mene. Nisam imao drugog izbora nego
krenuti za njom.

VIII. Jezero
Prehodati i najmanju udaljenost bilo je začuđujuće teško.
Odijelo je bilo krupno i trapavo, ali i fleksibilno. To je bilo u
suprotnosti s vakuumom Mjeseca, gdje bi unutarnji pritisak čak i najbolje
kožno odijelo učinio krutim. No, na Titanu ste uvijek bili svjesni otpora
gustog zraka. Na površini je tlak zraka bio pola Zemljinoga, a gustoća
četiri puta veća. Bilo je skoro kao kretanje pod vodom, a gravitacija je pak
toliko niska da kada si ukopate noge u tlo radi trenja dogodi vam se da
otplutate s tla. Miriam mi je pokazala kako izvući duboke, oštre niti iz
potplata čizama kako bi se njima ukopao u pijesak.
Gustoća zraka pravi je izazov na Titanu. Okupani ste iznimno
hladnom tekućinom, naoko stotinjak stupnjeva iznad apsolutne ništice,
koja vam vrlo revno odvodi toplinu. Stoga sam bio vrlo svjestan tihog
društva sustava grijanja mojeg odijela i energetskih ćelija koje će ga
održavati aktivnim samo nekoliko sati.
"Ugasi svjetla na svom odijelu", rekla mi je Miriam nakon nekoliko
stotina metara. "Štedi napajanje."
"Radije se ne bih zabio u nešto."
"Oči će ti se priviknuti. A vizir ti ima pojačivače slike namještene na
ambijentalno svjetlo... hajde, Jovik. Ako nećeš ti, ja ću ti to napraviti - od
tvog bljeska jedva da vidim išta drugo."
"Okej, dovraga."
Ugašenih smo svjetala hodali kroz pomrčinu, kao da smo pod
jesenjim nebom zaklonjenim dimom šumskog požara. Oči su mi se privile i
vizir mi je suptilno poboljšao vid. Titan se rastvorio oko mene. Bio je
ravnica pijeska i vjetrom erodiranoga šljunka pod narančasto-smeđim
nebom - opet, ne toliko daleko od Marsovog. Oblaci etana i metana plutali
su iznad mene, a iza njih se uzdizala izmaglica, stup organske tvari dubok
desetak kilometara. Ipak sam mogao vidjeti sunce kroz tu izmaglicu,
iskricu nisko na obzoru, a nasuprot nje polupuni Saturn, puno veći nego
Mjesec na Zemljinu nebu. Drugi se mjeseci i zvijezde nisu mogli vidjeti,
čak ni Rak. Sve su boje bile iz palete grimiza, narančaste i smeđe. Vrlo su
mi brzo oči počele čeznuti za zelenom.
Kada sam pogledao iza sebe nisam vidio gondolu. Njezina su svjetla
već nestala u izmaglici. Vidio sam da smo iza sebe ostavili jasan trag
stopala. Zadrhtao sam od pomisli da su to jedini tragovi stopala na čitavom
ovom malom svijetu.
Počeli smo se spuštati niz blagi nagib. Vidio sam linije u pijesku,
poput oznaka plime. "Mislim da stižemo do jezera."
"Da, sada je ljeto ovdje na južnom polu. Jezero isparava i etan kiši na
sjevernom polu. Za petnaest će godina, odnosno za pola Saturnove godine,
ovdje doći zima, a tamo ljeto pa će se ciklus obrnuti. Mali svjetovi imaju
jednostavnu klimu, Jovik. Kao što, sigurna sam, jedan kustos to već zna..."
Stigli smo do ruba jezera etana. Pri slabom je svjetlu ličilo na katran i
spori su se valići širili površinom. Nešto je drugo, čvršće, ležalo posuto po
tlu. Kružne površine gotovo nalik ljiljanima bile su odbojno uljaste. Jezero
se crno i ravno protezalo do obzora, a sam se obzor, iako mutan, vidljivo
zakrivljivao. Bilo je iznimno iskustvo stajati u egzo-odijelu i promatrati
tekuću površinu na tako tuđinskom svijetu, crni ocean, smeđe nebo i obalu,
a opet, bilo je sličnosti sa Zemljom. Ovo je bila neka vrsta plaže. Kad sam
se ogledao vidio sam da sam u nekakvom zaljevu, a s desne mi strane
nekoliko kilometara daleko rijeka crne tekućine na svom putu do mora
probija široku dolinu nalik delti.
Gledajući u tom smjeru vidio sam da nešto leži na obali, zgužvana
crna oko točkice blijedog.
Miriam je htjela uzorke iz jezera, naročito diskova muljaste tvari koja
je plutala na površini. Otvorila je naprtnjaču i izvukla malu ruku za
uzimanje uzoraka, daljinski manipulator s hvataljkama nalik na kandže.
Postavila je uređaj na svoje rame i izdužila ruku. Čuo sam zujanje
egzokosturnih pojačivača. Dok je ruka grabila ljiljanaste stvari neke od njih
bi se raspale u niti, gotovo nalik crnoj morskoj travi. Ruka je također
podizala duge, neprekinute plahte nekakve vrste tankog sloja koji me
jezivo podsjećao na krila titanovih ptica koje su nas napale.
Miriam je brzo uzbudio pronalazak.
"Život", pretpostavio sam.
"Tako je. Pa, znali smo da ga ima. Čak imamo i uzorke koje su
skupile automatske sonde, lako nikad prije nismo vidjeli ove ptice."
Zgrabila je stvari, tanki sloj prebacila preko rukavice i pogledala me.
"Pitam se shvaćaš li koliko je ovo egzotično. Prilično sam sigurna da se
radi o životu baziranom na siliciju, a ne na ugljiku."
Stvari na jezeru zaista su izgledale kao crni ljiljani. Ali nisu bili
ljiljani, nisu bili ni blizu mojem obliku života.
Život naše kemijske vrste baziran je na dugim molekulama koje se
zatim kroz topljivu tvar spajaju. Naša specifična vrsta zemaljskog života,
ono što je Miriam zvala život CHON, prema nužnim elementima ugljika,
vodika, kisika i dušika, koristila je vodu kao otapalo i molekule na bazi
ugljika kao gradivne blokove: ugljik može tvoriti lance, prstenove i duge
stabilne molekule kao što je DNK.
"Ali ugljik nije jedini izbor, kao ni voda", rekla je Miriam. "Pri
zemaljskim se temperaturama silicij spaja s kisikom i tvori vrlo stabilne
molekule."
"Silikate. Stijene."
"Upravo tako. Pri vrlo niskim temperaturama silicij može tvoriti
silanole, analogne alkoholima, koji mogu otapati vrlo hladne tvari -
recimo, tvoriti ovo jezero etana. Kada se rastope napune jezero dugim
molekulama analognim našim organskim molekulama. Njih onda mogu
povezati u polimere koristeći silicij-silicij veze, silane. Te su veze slabije
nego one ugljikovih molekula pri zemaljskim temperaturama, ali upravo su
ono što ti treba u okolišu niske energije i niske temperature kao što je ovaj.
Sa silanima kao bazom možeš stvoriti svakakve složene molekule analogne
nukleinskim kiselinama i proteinima -"
"Baš kao ove tu."
"Upravo tako. Lijepe složene biomolekule s kojima se evolucija
može igrati. Češće su na hladnijim, vanjskim svjetovima - recimo na
Neptunovu mjesecu Tritonu. Ovo je jezero dovoljno hladno. Tok energije
bit će slab da će trebati jako puno vremena da išta izraste ili evoluira, ali na
Titanu imaš jako puno vremena." Pustila je da tanki sloj sklizne s
manipulatora natrag u jezero. "Toliko toga još ne znamo. Ovdje mora
postojati ekologija, hranidbeni lanac. Možda je ovaj sloj glavni proizvođač
- ekvivalent planktona u našim oceanima, ali otkud dobiva energiju? I kako
preživi godišnje sušenje jezera?"
"Dobro pitanje", rekao sam. "Volio bih da me baš briga."
Spremila je uzorke u naprtnjaču. "Mislim da ti je stalo više nego što
si spreman priznati. Nitko toliko inteligentan nije bez znatiželje. Ide u
paketu. U svakom bismo slučaju trebali krenuti prema gondoli."
Oklijevao sam. Mrzio sam joj pokazati da je u pravu, da zaista
postoji mrvica znatiželje u mojoj duši. Ali pokazao sam prema
tajanstvenom crnom obličju koje je ležalo na plaži. "Možda bismo prvo
trebali baciti pogled na ono."
Pogledala je prema tome pa u mene pa krenula u tom smjeru bez
riječi.
Ispalo je da je to, baš kao što sam pretpostavljao, ptica. Sjećao sam
se da je jedna udarila u gondolu tijekom napada i pala; možda je ovo bila
baš ta žrtva.
Bio je to blok leda, otprilike veličine moje glave, omotan u rastrganu
plahtu crnog tankog sloja. Pažljivo je manipulatorskom rukom odmotala
sloj, kao da razmata božični poklon. Ledena masa nije bila jednostavna
gruda već mrežica šiljaka i rešetki oko šuplje jezgre. Pad ju je teško oštetio.
Miriam je uzela uzorke toga i tankog sloja.
"Taj komad leda čini se lagan za svoju veličinu", rekao sam. "Kao
ptičje kosti."
"Što ima smisla ako se radi o letećem stvorenju." Miriam je postajala
uzbuđenija. "Jovik, gledaj ovo. Ovaj sloj, krila, čine se identična uzorcima
koje sam uzela s površine jezera. To mora biti silan, ali struktura leda je
drugačija." Odlomila je komad i uključila lampu na odijelu kako bismo
mogli vidjeti masu poput vlakana vrlo tankih siga. Gotovo je nalikovalo
spužvi. Unutar ledenih slamki bilo je niti nalik bezbojnoj vodi. "Bogata
organskim spojevima", rekla je Miriam bacajući pogled na podatkovni
panel manipulatorske ruke. "Mislim, našom vrstom organske tvari, CHON
životom; ugljik-vodaaminokiseline, neka vrsta DNK. Ima ovdje zagonetki.
Ponajviše to što smo to pronašli tu, pored ovog jezera. CHON život je već
pronađen na Titanu, ali smatralo se da se oblici života tipa ugljik-voda
mogu održavati na životu samo u kraterskim jezerima, a daleko smo od
najbližeg..."
Strast u njoj je rasla, osobina koju sam uvijek smatrao privlačnom.
"Mislim da je ovo ptica, jedna od onih koje su letjele prema nama.
Čini se da je kompozitno stvorenje, simbioza ovih ugljikovodičnih krila i
ledene grude - suradnja salinskog života i života CHON! Fascinantno.
Pitaš se kako je uopće došlo do toga... ali valjda i u našoj biosferi ima
primjera jednako složene strategije preživljavanja. Daj evoluciji dovoljno
vremena i sve je moguće. Pitam se što oboje žele, što obje strane simbioze
dobiju u ovoj vezi..."
"Ovo je pravo pravcato otkriće, Jovik. Nitko ovo nije vidio do sada -
život iz dvije potpuno različite domene, a surađuju, a ne bih to primijetila
da nije bilo tebe." Pružila mi je ledenu grudu. "Vjerojatno će ju nazvati po
tebi."
Njezin je entuzijazam bio privlačan, ali ne toliko. "Naravno, ali
trenutno se brinem koliko nam je ostalo napajanja u grijačima odijela.
Vratimo se do gondole."
Spremila je ostatke titanove ptice, doprinos Jovika Emryja znanosti
Su stava, pa smo se vratili istim putem do gondole.

IX. Gondola
Dani na Titanu vrlo su dugi i dok smo se vratili do gondole ništa se
nije činilo drugačije u vezi s krajolikom ili nebom. Nijedna se mutna sjena
nije pomaknula. Poole i Dzik veselo su pričvršćivali velike balonaste
kotače na osovine postavljene ispod zgužvanoga trupa.
Kada su završili svi smo se uspeli natrag u gondolu. Poole je
resetirao neke od unutarnjih svjetiljki tako da su sad svijetlile zeleno, žuto i
plavo. Bilo je olakšanje još jednom biti uronjen u jarko Zemljino svjetlo.
Krenuli smo gondolom, odnosno kamionom prema sljedećem cilju
ekspedicije. Išli smo, rekli su mi, prema udarnom krateru za koji su
vjerovali da sadrži tekuću vodu i koji nije bio daleko od kriovulkana, još
jednog područja interesa naše ekspedicije. Ova je lokacija bila svega
stotinjak kilometara daleko od mjesta na koje smo se srušili.
Miriam je prebacila uzorke u hladnjaču i neke od njih provukla kroz
mali analizator. Brbljala je o onom što je otkrila. Poole ju je više poticao
od Dzika, ali čak ni to nije bilo puno.
Dzik i Poole bili su više zainteresirani za igranje s gondolom. Poput
velikih dječaka sjedili su za improviziranom vozačkom konzolom i brinuli
se oko omjera brzine i performansi guma. Poole je čak inzistirao da on sam
vozi bus, iako je Titan bio toliko ravan i nezanimljiv da je većinu vožnje
mogao obavljati autopilot. To mi je dokazalo grešku - trebalo je dovesti
specijalista biologa na ovakvu misiju. Mislim da je jedino Miriam imala
strast za sustave života koje smo došli proučavati. Dzika i Poolea je suviše
lako ometala tehnologija koja je, naposljetku, bila samo sredstvo za
dosezanje cilja.
Ipak, preuredili su unutrašnjost tako da imamo malo više mjesta.
Kaučeve su odvojili i postavili po kabini tako da ste mogli sjesti i imati
malo mjesta za lakte. Kabina je bila stlačena pa smo mogli skinuti kacige i
iako se zidovi više nisu mogli širiti bilo je dovoljno mjesta da jedan po
jedan skinemo egzo-odijela. Poole nam je naredio da to učinimo; već smo
u njima proveli nekoliko sati i odijela su, baš kao i mi, trebala održavanje.
Poole je ogradio područje u kojem smo mogli ostaviti odijela kako bi se
sama održavala dok se mi tuširamo - vodom od recikliranoga urina i znoja,
što je procijenjeno kao puno sigurnije od otopljenog vodenog leda Titana.
Poole se prvi istuširao, zatim Miriam. Bila je brza, željna vratiti se poslu i
nastavila je pričati čak i dok se prala.
Nakon Miriam, istuširao sam se i ja. Tuš je bio jadan i mlak, ali bilo
je olakšanje osjetiti kako moja suha koža upija vodu. Doduše, bio sam brz.
S nepoznatim opasnostima Titana udaljenim samo nekoliko centimetara
metalnoga trupa gondole od mene, nisam htio provesti previše vremena
izvan sigurnosti odijela.
Nakon mene se tuširao Bili Dzik i njegovo je odijelo otpustilo oduran
smrad. Bilo mi je zlobno drago da se unatoč svom busanju u prsa njegova
reakcija na užase slijetanja nije razlikovala od moje.
Nakon nekoliko sati dosegnuli smo odredište. Na sigurnom, u
odijelu, sjedio sam na kauču i zurio preko Miriaminih i Pooleovih ramena
u krajolik. Kriovulkan je bio brdo koje je izbijalo iz krajolika nekoliko
kilometara prema zapadu. Ličilo je na štitasti vulkan, kao Havaji i
Olympos Mons; kupola ravnog profila s kalderom na vrhu. Nije eruptirao
dok smo ga promatrali, ali vidio sam kako mu je "lava" obložila strane.
Lava je bila vodeni led pun amonijaka koji je izbijao iz plašta ovog čudnog
svijeta, mora amonijaka i vode kilometrima ispod naših guma.
Što se tiče jezera, nisam vidio ništa osim ravne i još bezličnije
ravnice prekrivene tankim slojem ledenoga pijeska. Jezero je bilo tu,
skriveno. Poole je izvukao radarske snimke koje su pokazivale
prepoznatljiv profil udarnog kratera ravno pred nama i kilometrima
širokog. Energetski udar padajućeg asteroida, kometa ili, u Saturnovu
sustavu, možda fragmenta prstena ili komadić mjeseca rastrganog plimnim
silama, bio je toliko jak da je voda lokalno mogla zadržati dovoljno topline
da ostane tekuća jako dugo, tisućama godina. Takvo se jezero ovdje
formiralo da bi bilo prekriveno tankom ledenom koricom na vrh koje je
dopuhan tanki sloj pijeska. Slano je jezero ostalo ispod, gomilalo svoju
toplinu.
Oko jezera bilo je još spužvastih masa poput one koju smo otkrili u
silanskom omotaču na obalama polarnog jezera. Te su mase bile
ravnomjerno raspoređene oko jezera i mnoge su bile blizu pukotina koje
su, činilo se, vodile duboko u ledenu strukturu ispod nas. Miriam je željno
skupljala podatke.
U međuvremenu je Poole razbijao glavu oko slika pri samom dnu
kraterskog jezera koje je radar pokazao. Vidio je kretanje, jedva primjetne
obrise u pokretu. Činilo mi se da je riječ o strojevima koji kopaju stijene.
Nisam mogao protumačiti slike kako spada, a pošto me Poole nije pitao za
mišljenje, nisam ništa rekao.
Miriam Berg se uskoro vrlo uznemirila svojim otkrićima. Dok je
skupljala podatke i slala ih Harryju Pooleu na brod vrlo je veselo izvodila
hipoteze. "Gledajte - očito je da je Titan spojnica barem dviju različitih
vrsta života, silane iz jezera etana i spužvi CHON. Obavila sam brze
analize tkiva CHON. Poput nas su, ali nisu identični. Koriste suptilno
drugačiji podskup aminokiselina za gradnju proteina i imaju varijantu
DNK - drugačiji set baza, drugačiji sustav kodiranja. Silani su pak poput
sustava života koje smo otkrili u bazenima dušika na Tritonu, ali opet, nisu
identični. Bazirani su na drugačijem podskupu molekularnih niti silicija i
kisika.
"Moguće je da su oba oblika života ovdje dospjela panspermijom -
prirodnim oprašivanjem životom svjetova u obliku nečega nalik sporama,
koje s matičnog svijeta izbace udari, a ovamo pogone sunčevo svjetlo i
gravitacija. Ako je život Sustava prvi put nastao na Zemlji ili na Marsu,
lako je mogao doplutati ovdje i zasijati kraterska jezera pa krenuti s
drugačijom evolucijskom strategijom. Na sličan su način i silani s polova
mogli pronaći mjesto za život i ići vlastitom stazom, neovisno o
rođacima..."
Prijenos materijala iz uljastih jezera etana do vodenih kraterskih
barica mogao je posredovati takvim stvorenjima. Trebale bi vam
membrane za stvaranje života, nešto što će odvojiti unutrašnjost stanice od
onoga što je vani. Pošto se voda i ulje ne miješaju, dodavanje jednoga
drugom prirodan je način stvaranja takve membrane.
Zavrtjela je glavom. "Nevjerojatno je da postoji ovakvo mjesto,
križanje na kojem život iz različitih krajeva Sunčeva sustava može
koegzistirati."
"Ali imaš problem", dobacio je Bili Dzik iz tuša. "I silani i spužve
žive u prolaznom okolišu. Jezera etana skoro svake godine presuše. A
svako će se kratersko jezero smrznuti od vrha do dna nakon par tisuća
godina."
"Da", rekla je Miriam. "Oba oblika života moraju migrirati. I mislim
da su tako počeli surađivati..."
Skicirala je ukratko priču o spužvama CHON koje izađu iz jezera
etana i pronađu put do južnog pola. Možda su tamo stigle prateći duboke
procijepe u Titanovoj ledenoj kori nastale udarima koji su iskopali
kraterska jezera. Tu dolje pronašle bi tekuću vodu, kilometrima duboko i
blizu oceanu amonijaka. Bila bi hladna i slana, nimalo po ukusu
zemaljskog života, ali bila bi tekuća i u njoj bi se dalo preživjeti. Na
polovima bi spužve pronašle silanske ljiljane kako plutaju etanskim
morima. Ljiljani pak moraju migrirati na zimski pol, gdje još uvijek pada
za njih dragocjena kiša etana.
Miriam je šakom udarila u ispruženi dlan. "I tako se združiše spužve
i ljiljani
"I načiniše titanove ptice", rekao sam.
"Tako je. Izlete iz jezera, baš kao što smo vidjeli i krenu prema
zimskom polu, a u međuvremenu spužve padnu u svježa kraterska jezera
na koja naiđu putem. To je istinska simbioza, dvije potpuno različite sfere
života se sijeku - i surađuju jer bez migracije ni jedna ni druga ne bi mogla
preživjeti sama." Pogledala nas je, iznenada sumnjičava. "Svi smo mi tu
amateri. Valjda bi bilo koji sposobni biolog mogao pronaći rupe veličine
Saturnovih prstenova u toj teoriji."
Dzik je rekao: "Niti jedan sposobni biolog ne bi iznosio hipoteze na
ovaj način, ne s tako malo činjenica."
"Ne", rekao je Virtualni Harry. "Ali barem ste došli do plauzibilnog
modela. I to bez potrebe za pozivanjem na tračak svijesti. Dobro
obavljeno."
"Ima pitanja", rekla je Miriam. "Možda spužve pružaju inteligenciju
pticama ili barem neku vrstu usmjeravanja, ali što je s energijom? Ljiljani
su naročito niskoenergetski oblik života..."
Michale Poole je rekao: "Možda ti ja mogu dati odgovor. Obavljao
sam vlastitu analizu. Mogu ti reći nešto više o izvoru energije ljiljana.
Vjerovala ili ne - čak i na ovako mutnom svijetu - mislim da se radi o
fotosintezi." Proveo nas je kroz kemiju koju je identificirao koristeći
potpuno druge spojeve i molekularne procesorske putanje od zelenih
biljaka sa Zemlje, baziranih na klorofilu.
"Naravno", rekla je Miriam. "Trebala sam vidjeti. Nikad se nisam
zapitala što ljiljani rade dok plutaju na površini jezera... hvataju sunčevu
svjetlost!"
Harry je također postajao uzbuđen. "Hej, ako ste u pravu, možda si,
sine, upravo platio ovaj put. Niskotemperaturni fotosintetizatori bazirani na
silanu bili bi vrlo vrijedni na tržištu. Zamisli, mogao bih ih uzgajati u onim
jezerima dušika na Tritonu i letjeti diljem Sustava na živim jedrima."
Osmijeh mu se raširio, čak i u smanjenom Virtualnom prikazu.
Poole i Miriam također su se smiješili, zurili jedno u drugo i sjali.
Njihova je simbioza bila neobična, poput one silanskog ljiljana i spužve
CHON. Činilo se da im treba uzbuđenje vanjskog otkrića i postignuća kako
bi ih zbližilo.
U gondoli je vladalo veselo raspoloženje, najveselije od pada. Čak je
i Bili Dzik tijekom tuširanja ispuštao roktaje zadovoljstva.
I baš se u tom trenutku čulo krckanje, kao da se ogromne ralje
zatvaraju oko metala, a bus se prevrće na bok.
***
Poole i Miriam zateturali su i počeli jedno drugom vikati upute.
Navukao sam kacigu na glavu u sekundi.
Onda se čulo još krckanja i deranja - pa vrisak i grgljanje koji su
naglo utihnuli, nakon čega je uslijedila navala hladnog zraka koji sam
osjetio čak i kroz egzo-odijelo. Okrenuo sam se i vidio da je blizu odjeljka
s tušem probijena rupa u boku tankog trupa gondole i da se kroz nju vidi
mutni grimiz Titana. Nešto poput kandže ili goleme verzije Miriamine
manipulatorske ruke deralo je trup, širilo proboj.
Bili Dzik je, manje od metra udaljen od odijela koje ga je moglo
spasiti, već bio smrtno smrznut.
To mi je bilo dovoljno. Otvorio sam okno na krovu gondole i skočio
van, ne čekajući ni Miriam ni Poolea. Sletio sam na pijesak Titana i
potrčao najbolje što sam mogao dok se odijelo trudilo pomoći mi. Čuo sam
krckanje i žvakanje iza sebe. Nisam se osvrtao.
 Nakon stotinu metara stao sam, zadihan, i okrenuo se. Poole i
Miriam su me pratili. Laknulo mi je što nisam sam na Titanu.
Gledao sam što je ostalo od naše gondole. Strojevi koji su ju napali -
a bili su to strojevi, bez sumnje - bili su poput ledenih paukova, tijela dugih
oko deset metara. Svaki je bio opremljen s tri grabeće kandže pričvršćene
za delikatne niskogravitacijske udove. Četiri, pet ovih stvari radilo je na
olupini gondole. Vidio sam da su prvo krenuli na kotače, zbog čega se
gondola prevrnula i sad su dali sve od sebe da ju rastrgaju. Ne samo to, iza
njih sam vidio niz sličnih zvjerčica kako nose srebrne fragmente, koji su
mogli biti jedino dijelovi naše gondole, prema vrhu kriovulkana. Neke od
većih komponenti olupine nisu raskomadali, kao recimo pogonski modul
GUT, ali i njih su odlučno nosili prema vulkanu.
Za svega nekoliko minuta od naše je gondole ostalo vrlo malo - Bili
Dzik, koji je, gol i raširenih udova zurio zaleđenim očima i bio vrlo ružan
leš, iako nije zavrijedio takav kraj.
Glava Harryja Poolea iskočila je pred nas. "Pa", rekao je, "to
komplicira stvari."
Michael je zamahnuo prema njemu i raspršio piksele poput muha.

X. Pauci
"Dzik je mrtav", rekao sam. "A i mi smo." Okrenuo sam se prema
Michaelu Pooleu, stisnutih šaka. "Ti i tvoja apsurdna ambicija - uvijek te
gurala u smrt i evo, sad nas je sve ubila."
Michael Poole je prijezirno frknuo: "Volio bih da sam te bacio u
zatvor na Zemlji i ostavio da truneš."
"O Lethe", rekla je Miram zgađeno. Prosijavala je ostatke koje su
pauci pustili za sobom. "Znate li vas dvoje koliko smiješno izgledate u tim
odijelima? Kao dvije igračke koje se sukobljavaju. U svakom slučaju, nisi
još mrtav, Jovik." Podigla je ostatke smeća, uže, par instrumenata, nešto
svojih bočica s uzorcima, čudnovate jajolike naprave dovoljno male da joj
stanu u šaku - i pakete hrane.
Michale Poole pustio je da ga svlada znatiželja. "Nisu uzeli sve."
"Očito ne. Ustvari, da nisi bio toliko zaposlen vrijeđanjem suputnika
primijetio bi da nisu uzeli nas. Ili Billa."
"Što im treba?"
 "Metal. Bar mislim. Sve što ima značajnu metalnu komponentu
odneseno je."
"Ah." Poole je gledao kako se pauci penju uz vulkan, držeći u
kandžama komade našeg broda. "To ima nekog smisla. Ako nešto ovdje
nedostaje, onda je to metal. Još otkako je Titan nastao. Čak je i jezgra
većinom od lakih silikatnih stijena, više nalik Zemljinu plaštu nego
njezinoj željeznoj jezgri. Što možda objašnjava zašto je svaka sonda
poslana na Titan tijekom proteklih tisuću šesto godina nestala bez traga -
čak i tvoji nezakoniti skupljači uzoraka, Emry. Uzeli su ih zbog metala. I",
rekao je, prateći novu ideju, "možda smo to vidjeli na radarskim snimkama
dubina kraterskog jezera. Nešto radi nešto na dnu, sjećaš se, izgleda kao da
kopa? Možda još tih paukova skuplja metale iz meteorita koji su iskopali
taj krater."
"Pa, u svakom su slučaju ostavili korisne stvari iza sebe", rekla je
Miriam dok je kopala po ostacima. "Sve keramičko, staklena vlakna,
plastiku. I pakete hrane. Bar nećemo umrijeti od gladi."
Poole se zakačio za tu teoriju dok se ona fokusirala na stvari
potrebne da ostanemo na životu. To vam govori sve što trebate znati o
njegovoj naravi.
"Ali uzeli su i GUT pogon, nisu li?" rekao sam oštro. "Naš izvor
napajanja. Bez kojeg ćemo se naposljetku nasmrt smrznuti, bez obzira na
to koliko uhranjeni bili."
"A usput", rekla je Miriam, "ostali smo i bez kopija identiteta. Bile su
spremljene u keš memoriji kontrola pogona GUT, najpouzdanijeg
spremišta podataka na gondoli. Ako ostanemo bez toga, ostat ćemo i bez
posljednjih ostataka jadnog Billa."
Nisam mogao ne pogledati prema Dzikovu lešu, zaleđenom na ledu
Titana.
Poole nije. On je promatrao pauke. "Silaze u vulkan. Koji je ustvari
okno koje vodi dolje u plašt, u more amonijaka, je li tako? Zašto? Koji su
vrag te stvari?"
Miriam je rekla: "Samo je jedan način da saznamo." Uzela je jedno
od keramičkih jaja u desnu ruku, pritisnula dugme od kojeg je pocrvenilo i
bacila ga prema najbližem pauku. Jaje je palo u niskogravitacijskom luku
usporeno gustim zrakom i činilo se da mu treba čitava vječnost da padne,
ali dobro je ciljala i sletjelo je niti metar od pauka.
 I eksplodiralo. Očito se radilo o granati. Pauk se vrlo
zadovoljavajuće raspao, ružne su kandže poletjele kroz zrak.
Miriam je već trčala prema pauku. Niste joj mogli zamjeriti na
izravnosti.
"Hajde."
Poole ju je slijedio, nije htio ostati sam s ostacima Billa Dzika.
Doviknuo joj je: "Zašto si to učinila?"
"Želimo znati s čime imamo posla, zar ne?"
"A zašto trčimo?"
"Da dođemo do njega prije drugih paukova."
Ostali su se pauci, još uvijek natovareni ostacima gondole, već
okrenuli i približavali svojem palom drugu. Nije se činilo da ih je previše
uznemirilo naglo uništenje pripadnika njihove vrste ili naša prisutnost.
Činilo se da primjećuju samo ono što im je bitno - samo ono što je
metalno.
Stigli smo prvi, čučnuli oko palog pauka i obasjali ga svjetlima
odijela. Pauk se nije otvorio; nije imao trup ili vanjsku ljusku. Umjesto
toga se raspao na dijelove, poput razbijene skulpture. Kopali smo po
ostacima, Miriam i Poole brzo su pričali, analizirali, spekulirali. Činilo se
da su komadi većinom vodeni led, iako je Poole pretpostavljao da bi se
moglo raditi o visokostlačenoj vrsti leda. Unutarnja struktura nije bila
jednostavna; podsjećala me na košnicu, komore oštrih rubova čiji zidovi
okružuju male skupine komora i praznina diljem ljestvice veličina - poput
fraktala. Poole je pokazao prema srebrnim i bakrenastim nitima - pod
Titanovim svjetlom niste mogli vjerovati sjenama. Sasvim su jasno bile
metalnog porijekla.
"Znači paucima treba metal", rekla je Miriam. "Pitam se koji im je
izvor napajanja."
Nismo saznali jer su se pojavili ostali pauci i nismo htjeli biti
greškom raskomadani. Uzmaknuli smo i prigušili svjetla odijela.
Miriam je pitala: "Znači, biološki ili umjetni? Što mislite?"
Poole je slegnuo ramenima. "Čine se posvećeni jedinstvenoj svrsi i
imaju te metalne komponente. To upućuje na umjetno porijeklo.
Unutrašnjost tijela čini se organskom, uzgojenom."
Osjetio sam potrebu staviti Poolea na njegovo mjesto. "Možda ova
stvorenja nadilaze tvoje jednostavne kategorije. Možda su rezultat milijun
godina strojne evolucije. Ili rezultat duge simbioze životinjskog i
tehnološkog."
Poole je zavrtio glavom. "Kladim se na biologiju. Uz dovoljno
vremena, nužnosti i odabira mogu se postići iznimne stvari."
Miriam je rekla: "Ali zašto bi u sebe inkorporirali metal ako je toliko
rijedak?"
"Možda nisu s Titana", rekao sam. "Možda nisu ovdje evoluirali."
Nijedno od njih nije me slušalo. "Pravo je pitanje", rekao sam žurno, "što
ćemo sada?"
Pojavila se glava Harryja Poolea, veličine naranče, na neki način
projicirana iz komunikacijskih sustava našeg odijela. Zbog male veličine
prikaza njegova je koža izgledala još neprirodnije glatko. "A to je", rekao
je, "prvo inteligentno pitanje koje si postavio otkad smo te unovačili, jovik.
Spreman si raspravljati sa mnom?"
Michael Poole bijesno je pogledao oca pa se okrenuo i isisao vodu iz
cjevčice u svojoj kacigi. "Harry, koliko je loše?"
"Ne mogu doći po vas sljedećih sedam dana", rekao je Harry.
***
Bio sam hladniji od Titana. "Ali odijela -"
"Bez napajanja naša će odijela prestati funkcionirati za tri dana",
rekao je Poole. "Najviše četiri."
Ništa mi nije palo na pamet.
Harry se ogledao oko sebe, glava bez tijela jezivo se vrtjela. "Imate
opcije."
"Slušam", rekao je Poole.
"Možete uroniti u kratersko jezero. Odijela bi to izdržala. Hladno je,
slana je tekućina ispod točke zaleđivanja, ali nije hladno kao na otvorenom
zraku. Zaostala toplina od udara meteora, ne zaboravite. Ali čak i tako biste
si produžili vrijeme za dan ili dva."
"Nije dovoljno", rekla je Miriam. "I ne bismo ništa napravili dok
plutamo kroz tamu jezera."
Nasmijao sam joj se. "Rad? Koga briga za rad?"
Poole je rekao: "Što još, Harry?"
 "Razmatrao sam opcije u kojima preživi dvoje ljudi, a ne troje. Ili
jedno. Dijelite odijela."
Istog trena porasla je napetost između nas.
Harry je rekao: "Naravno, pauci su vam ostavili i Billovo odijelo.
Problem je što je napajanje ugrađeno u samu tkaninu odijela. Da biste
imali koristi morali biste zamijeniti odijela. Nema načina da to napravite
bez zaštite gondole; smrznuli biste se u sekundi."
"Znači to nije opcija" rekao je Poole.
Miriam nas je obojicu gledala. "Nikad nije ni bila."
Nisam bio siguran je li mi laknulo ili ne jer sam bio odlučan, u tih
par trenutaka kada se činilo da će stvarno do toga doći, da ću ja biti
posljednji preživjeli u odijelu.
"Dakle", rekao je Poole Harryju, "što je ostalo?"
"Treba vam GUT pogon gondole kako biste napunili svoja odijela",
rekao je Harry. "Nema alternative."
Pokazao sam prema paucima koji se uspinju kriovulkanom. "Te su ga
zvjerčice vjerojatno već bacile u kalderu."
"Onda ćete morati za njim", rekao je Harry i nacerio mi se ugodno
smješten na Raku. "Nije li tako?"
"Kako?" bio sam istinski zbunjen. "Hoćemo li izgraditi
podmornicu?"
"Neće vam trebati", rekao je Harry. "Imate odijela. Samo skočite..."
"Jesi li lud? Želiš da skočimo u kalderu vulkana nakon što je u nju
uskočila hrpa metaložderskih čudovišnih paukova?"
Miriam i Poole su se, kao i obično, odmah uhvatili nove ideje.
Miriam je rekla: "Jovik, zaboravljaš da nisi na Zemlji. Vulkan ustvari
izbacuje vodu, lavu koja je hladnija od tvoje krvi." Bacila je pogled na
Harryja. "Voda je doduše bogata amonijakom. Odijela to mogu izdržati?"
"Dizajnirali smo ih da mogu doći u kontakt s tvarima plašta", rekao
je Harry. "Uvijek smo znali da je tako nešto moguće. Ni tlak ne bi trebao
praviti probleme."
Poole je rekao: "Što se tiče paukova, sasvim će nas sigurno pustiti na
miru ako im ne priđemo. To znamo. Čak ih možemo iskoristiti pri spustu.
Pratimo paukove, nađemo pogon, je li tako?"
 Harry je rekao: "I imamo znanosti za obaviti." Pokazao je podatke
preko sjajnog Virtualnog prikaza - neemocionalni sažeci samo nekoliko
metara od tijela Billa Dzika. Harry je rekao da je njegova preliminarna
analiza rezultata pokazala da primarni izvor atmosferskog metana nije u
zraku ili površini, već je izbačen iz kriovulkana. "Stoga konačni izvor mora
biti negdje u moru amonijaka", rekao je Harry. "Biološki, geološki, štogod
- tamo dolje je."
"Okej", rekao je Poole. "Znači nećemo imati čitavu sliku ako ne
bacimo pogled."
"Nećete ostati bez komunikacija. Moći ću vas pratiti i razgovarati s
vama dok se spuštate. Komunikacija nam je bazirana na neutrinima;
nekoliko kilometara leda ili vode ne radi razliku."
Nekoliko kilometara? Nije mi se sviđalo to čuti.
"Znači to je to", rekla je Miriam. "Imamo plan."
"Imate zajedničku bljezgariju", rekao sam.
Ignorirali su me. Poole je rekao: "Predlažem da napravimo stanku od
sat vremena. Možemo si priuštiti. Trebamo se probati odmoriti; puno smo
toga prošli. I trebamo skupiti namirnice, razabrati što se da iskoristiti."
"Da", rekla je Miriam. "Primjerice, što ako, recimo, iskoristimo
ledene mreže kao balast?"
I tako su se on i Miriam bacili na posao. Sortirali su smeće koje su
pauci ostavili, pleli mrežu od kablova. Nikad nisu bili sretniji nego kad bi
imali zajedničkog posla.
Tamo je bio Bili Dzik, ležao na leđima, gol i zaleđenih očiju uprtih u
mutno nebo. Mislim da to dosta govori o Michaelu Pooleu i Miriam.
Činjenica da su bili toliko fokusirani na najnoviji cilj da nisu imali
vremena razmisliti o ostacima čovjeka s kojim su, čini se, desetljećima
surađivali.
Pa, ja sam ga prezirao i on je prezirao mene, ali nešto se u meni
skanjivalo same pomisli da ga ostavimo takvog. Pogledom sam potražio
nešto što mogu iskoristiti kao lopatu. Pronašao sam potporanj i keramičku
ploču s jedne od unutarnjih pregrada gondole i spojio ih kablom.
Zatim sam počeo kopati tlo Titana. Oštrica je lako probila površinu;
ledena se zrnca pijeska nisu držala jedno drugog. Kao osoba odrasla u
snažnoj gravitaciji Zemlje, na Titanu sam bio superjak i s lakoćom sam
podizao pune lopate tla. Nakon pola metra naišao sam na nabijenije tlo
koje mi je bilo teže probiti. Sasvim sigurno je riječ o nekakvoj posljedici
Titanove složene geologije. Nisam mogao iskopati grob dovoljno dubok za
Billa Dzika. Stoga sam ga položio u plitak jarak i prekrio humkom. Prije
nego što sam mu prekrio lice pokušao sam mu sklopiti oči, ali, naravno,
kapci su bili smrznuti i nepomični.
Cijelo sam se to vrijeme čvrsto držao svog bijesa prema Michaelu
Pooleu jer je to bilo bolje nego bojati se.

XI. Vulkan
Uspeli smo se kriovulkanom prateći usporedno trag ledenih paukova,
koji su nastavili tegliti posljednje korisne komade naše gondole. I mi smo
bili nakrcani improviziranom opremom - bile su tu nosiljke od užadi, vreće
zaleđenih stijena kao balast, paketi hrane. Miriam je čak nosila i naprtnjaču
s izabranim uzorcima koje je skupila.
Nije to bilo teško uspinjanje. Uspeli smo se iznad pješčanih nanosa i
zatim hodali po golom kamenom ledu, gruboj površini koja je pružala
dobru podlogu našim čizmama. Mislio sam da ćemo se okliznuti, ali pri
takvim se temperaturama led pod vašim čizmama neće topiti od samog
pritiska kao i na Zemlji, a upravo klizavost otopljene vode eliminira trenje.
Unatoč lakom usponu osjetio sam kako mi noge postaju teže kako
smo se približavali kalderi. Nisam imao izbora nego nastaviti, srljati u sve
veću opasnost. Kao da imam izbora još otkako su me prisilno unovačili.
Naposljetku smo se našli na rubu kaldere. Pogledali smo dolje u
grubo izrezbarenu zdjelu promjera možda pola kilometra u kojoj je bilo
stijena prekrivenih vodenim ledom i nekakve smeđe organske muljaste
tvari. Većina tla posude bila je čvrsta i očito je kriovulkan bio gotovo
neaktivan, ali vidjela se pukotina sa strane niz koju su se pauci spuštali u
tamu. Natovareni su se pauci vješto spuštali niz strane pukotine i Poole je
ukazao na to kako se s druge strane uspinju bez tereta. Ako biste pažljivo
poslušali, čuli biste pucketanje duboko iz pukotine.
U to smo se planirali spustiti.
"Nemoj o tome razmišljati", rekla je Miriam. "Samo to napravi."
Prvo nam je trebao pitomi pauk.
Spustili smo se nekoliko koraka dolje pa stali pored paukova koji su
nosili teret. Miriam je pokušala lasom uhvatiti jednog dok je puzao pored
nas. To je bilo malo preambiciozno pošto su gusti zrak i niska gravitacija
dali lasu vlastitu volju pa su ona i Poole smislili drugi način.
Uz malo agilnosti uspjeli su nabaciti petlju od kabela oko nekoliko
paukovih nogu i Poole je onda bacao kabel naprijed-natrag ispod trbuha
zvjerke i preko njezinih leđa i zavezao ga, napravivši labavu mrežu oko
paukova tijela. Pauk nije primijetio te aktivnosti, bar se tako činilo, i samo
je nastavio naprijed.
"To bi trebalo biti dosta", rekao je Poole. "Ukrcavanje!" Zgrabio je
vlastiti teret i balastne mreže i izveo spori skok, zgrabio improviziranu
mrežu i posjeo se na paukova leđa. Miriam i ja smo se požurili pratiti ga.
I eto nas, nas troje na leđima zvijeri s rukama čvrsto stisnutim oko
kabela. Prvih je nekoliko minuta jahanja bilo sasvim u redu, iako se pauk
trzao i poskakivao i uvijek ste bili neugodno svjesni toga da ga ne pokreće
svjesni um.
Nakon toga se pred nama pojavio rub kaldere i to jako brzo. Čvršće
sam šakama i rukama zgrabio mrežu.
"Idemo!" viknuo je Michael Poole i kriknuo od oduševljenja dok se
pauk naglavce rušio u pukotinu i počeo spust niz okomiti zid. Nisam
mogao vidjeti kako se točno drži za zid - možda sisaljkama ili možda
svojim delikatnim udovima može naći uporište. Brinuo sam se za sebe jer
kako se pauk rušio naprijed sve smo se troje prevrnuli naglavačke, držeći
se i dalje za mrežu.
"Penjite se!" viknuo je Poole. "Bit će lakše ako se smjestimo na
stražnjem dijelu."
Bio je to dobar savjet, ali lakše je reći nego napraviti. Da bih se
uspeo moram prvo opustiti svoj hvat na kabelu. Zadnji sam došao do
dupeta spuštajućeg pauka i odmorio se na prvoj površini na koju sam
mogao leći.
Sve se to vrijeme tama procijepa stezala oko nas, a to je žvakanje i
pucketanje iz dubine postajalo sve glasnije. Pogledao sam gore i vidio
otvor ove pukotine kao nepravilni rez grimizno-smeđe; jedino prirodno
svjetlo jedva je osvjetljavalo pauka. Naredio sam odijelu da uključi svjetla
i preplavio nas je bljesak.
Poole je pitao: "Jeste okej?"
"Bez daha", rekla je Miriam. "I drago mi je što sam uzela tablete
protiv klaustrofobije prije nego što sam ušla u gondolu. Vidi. Što je ono
ispred nas?"
Svi smo pogledali dolje. Bila je to ploča leda i činilo se da ide
čitavom širinom pukotine. Na trenutak smo se pitali hoćemo li se morati
toliko spustiti po GUT pogon. Ali tamo nije bilo znakova niti paukova niti
ostataka gondole i bojali smo se onoga što slijedi. Krckanje je postajalo sve
glasnije i imalo vlastiti ritam.
"Držite se", rekao je Poole. Besmislen savjet.
Naš je pauk udario u ledeni pod. Ispalo je da se radi o tankoj kori
koju je lako probiti - to smo čuli, kako se pauci jedan za drugim zabijaju i
probijaju to sučelje. Iza probijene sam kore vidio crnu, zapjenjenu vodu
prije nego što sam glavom naprijed odvučen pod njezinu površinu.
Nije mi bilo ništa hladnije jednom kad sam uronio, ali osjetio sam
ljepljivu gustoću oko sebe, kao da sam ubačen u bačvu sirupa. Svjetiljke
mog odijela razabrale su tajanstvene fleke i niti svuda oko mene. Kada sam
se osvrnuo vidio sam da se otvor ovog prolaza već prekriva ledom taman
prije nego što ga probije još jedan pauk.
Michael Poole se nasmijao: "Potopljeni u rastopljenu lavu, ali na
Titanov način. Koja vožnja!"
Zastenjao sam: "Koliko još? Koliko duboko idemo?"
"Koliko treba. Strpljenja. Trebao bi ugasiti svjetla. Štedi energiju za
grijanje."
"Ne, čekaj", Miriam je pokazivala prema ledenom zidu pored kojeg
smo prolazili. "Gle tamo! I tamo!"
Razabrao sam cjevaste oblike, možda pola metra duge ili još manje,
kako se drže za zidove i, činilo se, polako se i smjerno kreću po njima. Bilo
je teško razabrati ikakav detalj jer su nam brzo nestali s vidika.
"Život?" rekao je Poole još jednom dječački uzbuđen.
Miriam je rekla: "Čini se, zar ne?" Bez upozorenja pustila je mrežu iz
jedne ruke i zgrabila jednu od cijevi te ju odvukla sa zida. Migoljila joj se u
ruci, blijeda i slijepa. Debeli crv. Prednji je kraj, otvoren poput usta, bio
rastrgan.
"Fuj", rekao sam. "Baci to!"
Ali Miriam ju je držala u naručju. "O, oprosti. Ozlijedila sam te, je li
tako?"
 Poole se nagnuo nad stvar. "Znači živa."
"O da. I ako može preživjeti u ovoj lavi punoj amonijaka, kladim se
da je u rodu s čime god da je dolje u moru. Michael, još života!"
"Gle, mislim da pretražuje led. Prilično su gusto raspoređeni po
zidovima." I kada sam pogledao vidio sam da je u pravu. Cjevoribe su se
polako kretale prema gore. "Možda održavaju ovaj prolaz otvorenim?"
Poole je iz Miriamine naprtnjače izvukao znanstvenu knjigu i dok
smo se spuštali niz grlo vulkana na leđima tuđinca brzo su analizirali
metabolizam zvijeri i sadržaj vode u koju je uronjena te poslali rezultate
Raku pustinjaku. Harryjeva je Virtualna glava iskočila pred nas, cerio se
čak i u tako ekstremnoj situaciji.
Bilo mi je dosta. Ugasio sam svjetla odijela. Nisam htio sjediti i
drhtati u mraku dok oko mene jurcaju nevidljivi ledeni zidovi. Bio sam
siguran da znatiželja neće dati mira Pooleu i Miriam i bio sam u pravu;
vrlo brzo Poole je bio onaj s upaljenim svjetlima i trošio je dragocjeno
napajanje kako bi me osvijetlio dok su se njih dvoje bavili besmislenom
znanošću.
"Znači bila sam u pravu", rekla je Miriam. "Ovaj je otvor, i ocean u
plaštu, domaćin čitavoj novoj domeni života - trećoj uz silane i spužve
CHON na Titanu. Život na bazi amonijaka..."
***
Titanov se tekući plašt smatra ostatkom njegova nastanka u onom
dijelu sunčeve maglice u kojem je amonijak bio čest. Titan je rođen s
kamenom jezgrom i dubokim otvorenim oceanom vode pune amonijaka.
Ocean je možda opstao i milijardu godina, zagrijavan stakleničkim
plinovima guste primordijalne atmosfere. Milijardu je godina dovoljno da
se razvije život. S vremenom se površina oceana smrznula i stvorila ledenu
koru, a na dnu su složeni visokostlačeni oblici leda stvorili duboki čvrsti
sloj i zatvorili silikatnu jezgru. Led gore i dolje, ali u sredini je opstao
tekući ocean vode bogate amonijakom, vrlo alkalinske, vrlo viskozne. I
tom su se dubokom oceanu prilagodili oblici života zasnovani na
kemijskim vezama ugljika i dušično-vodikovih kemijskih skupina umjesto
ugljično-kisikovih, koristeći amonijak kao otapalo umjesto vode - život na
bazi amonijaka, tako to zovu specijalisti.
"Da, treća domena", rekla je Miriam. "Jedna koju nismo našli nigdje
u Sunčevu sustavu, koliko znam. I tako tu na Titanu imamo susret triju
potpuno različitih domena života: domorodački amonijačni oblici života u
oceanu plašta; CHON život u kraterskim jezerima koji je dospio ovamo iz
unutarnjeg dijela sustava i silanske ljiljane koji su dopuhani s Tritona i iz
vanjskog oblaka. Nevjerojatno."
"Više od toga", rekao je Harry. "Michael, te tvoje cjevoribe nisu
metanogene - ne stvaraju metan - ali zato su ga pune. Metan im je
integralan za metabolizam, bar koliko vidim iz rezultata koje si mi poslao.
Ima čak i metana u njihovim mjehurima za plutanje."
Miriam je gledala kako cjevoriba slijepo žvače ledeni zid. "U redu.
Nekako ga skupljaju, iz nekog izvora duboko u oceanu. Koriste ga kako bi
doplutale ovamo. Čak i grickaju zidove ispusta kriovulkana, drže ga
otvorenim. Moraju biti ključne u procesu dostavljanja metana iz dubina
oceana sve do atmosfere. Tako da imate tri domene koje ne samo da dijele
ovaj mjesec već i surađuju u održavanju njegova ekosustava."
Harry je rekao: "Impresivno. I dokle god su svi dovoljno glupi
možda i izvučemo neku lovu iz ovog vražjeg sustava."
Miriam je pustila svoju cjevoribu, kao da pušta pticu na slobodu;
odmigoljila je u tamu. "Uvijek si bio realist, Harry."
Činilo mi se da vidim tamu ispod nas, kroz vanjski rub Pooleova
svjetla. "Harry. Koliko duboko ide ova ledena kora prije nego što
dosegnemo ocean u plaštu?"
"Oko trideset i pet kilometara."
"A koliko smo sad duboko? Možeš li procijeniti?"
"O, oko trideset i pet kilometara."
Michael Poole naglo je udahnuo. "Lethe mi. Primite se za nešto."
Dogodilo se gotovo istog trena: dno ispusta koji smo pratili od vrha
kriovulkana, put ravno kroz ledenu koru Titana. Zgrabio sam mrežu i
sklopio oči.
Dok smo prolazili kroz ispust, kroz krov leda i u plašt ispod njega,
osjetio sam kako se zidovi udaljavaju od mene, osjetio sam pritisak i
širenje prostora oko sebe.
Pali smo u tamu i u hladnoću.

XII. Ocean
Sad kad više nije bilo zida pod njegovim udovima osjetio sam kako
pauk pliva ili je nekako pogonjen sve dublje i dublje u gusto more dok se
nas troje držimo za njega. Pogledavši gore vidio sam Titanovu čvrstu koru,
ledeni krov koji pokriva čitav svijet i sjaji pod svjetlima Pooleova odijela,
ali se i udaljava od nas. I činilo mi se da vidim ispust kroz koji smo izašli,
erodirani tunel oko kojeg su usporeno plivale cjevoribe. Udaljen od zidova
lakše sam vidio na koji se način kreću. Pošto nisu imali peraje ili rep činilo
se da se savijaju kroz vodu, pokret možda sasvim prikladan za viskoznost
medija. Ličili su više na goleme bakterije nego na ribe.
Uskoro smo bili toliko ispod ledenoga krova da je postao nevidljiv.
Nas smo troje i pauk koji nas je dovukao ovamo postali jedna točka svjetla
koja pada kroz tamu. A Poole je ugasio svoje svjetiljke!
Zacvilio sam: "Lethe mi, Poole, poštedi nas."
"O, daj", rekla je Miriam i njezino se odijelo osvijetlilo. "Samo na
kratko. Nek' se navikne."
Rekao sam: "Navikne na što? Pad u beskrajnu tamu?"
"Ne beskrajnu", rekao je Poole. "Ocean nije dublji od - koliko,
Harry?"
"Dvjesto pedeset kilometara", rekao je Harry milostivo nam se ne
prikazujući u Virtualu. "Plus minus."
"Dvjesto pedeset... koliko duboko idemo, Poole?"
"Rekao sam ti", rekao je Michale Poole sumorno. "Koliko treba.
Moramo doći do tog GUT pogona, Emry. Nemamo izbora - vrlo
jednostavno."
"I imam dojam", rekla je Miriam sumorno,"da sad kad smo napustili
taj ispust možda idemo skroz do dna. To je sljedeći logičan korak."
"Zdrobit će nas", rekao sam beznadno.
"Ne,"veselo se ubacio Harry Poole. "Gle, Jovik, sjetite se da Titan
nije veliki svijet. Pritisak tu dolje samo je četiri puta veći od onog u
najdubljem oceanu na Zemlji. Najviše pet. Tvoje je odijelo sposobno to
podnijeti. Štogod te ubilo, neće biti drobljenje."
"Koliko do dna?"
"Padate brže nego što mislite, s obzirom na viskoznost medija. Taj je
pauk opak plivač. Rekao bih jedan dan."
"Dan!"
 Miriam je rekla: "Možda ima nečega za vidjeti putem."
"Čega?"
"Pa, cjevoribe ne mogu postojati u izolaciji. Mora postojati čitava
amonijačna ekologija u ovim dubinama."
Mašta mi je radila prekovremeno. "Amonijačni morski psi. Ili
kitovi."
Miriam se nasmijala. "Spori k'o sam vrag u ovoj hladnoj juhi.
Uostalom, ne bi te mogli pojesti, Jovik."
"Mogli bi me ispljunuti nakon što probaju." Pokušao sam razmišljati
dalje od trenutne panike. "Ali čak i ako preživimo - čak i ako pronađemo
vražji GUT pogon tu na ledu - kako ćemo ga vratiti na površinu?"
Poole je odvratio: "Sve što trebamo jest pustiti balast i otplutat ćemo
na površinu. Ne trebamo ponijeti sa sobom GUT pogon, već samo napuniti
odijela."
Miriam je rekla: "Bolja je opcija odvesti se na pauku."
"Da. Što bi riješilo još jedan problem", rekao je Poole. "A to je
pronaći kriovulkanski ispust do površine. Pauci očito znaju put."
Harry je rekao: "Čak i ako vas pauci iznevjere, ja vas mogu navoditi.
Vidim vas i ispuste, čak i GUT pogon. Neutrinska tehnologija vrijedi
svaku paru. U principu, nemate problema."
Povremeno sam se manje bojao situacije nego svojih suputnika,
upravo zbog njihova nedostatka straha.
Miriam je izvukla nešto iz spremišta na svom struku, nisam vidio što,
i bacila pogled prema Pooleu. "Jovik neće preživjeti spuštanje koje traje
čitav dan. Ne u mraku."
Poole me pogledao, a zatim nju. "Hajde."
"Što?"
Nisam se imao vremena trznuti kada je posegnula i vješto utisnula
ampulu u ventil torza mojeg egzo-odijela. Osjetio sam hladnoću dok se
droga širila mojim krvotokom, a nakon toga je uslijedio samo san bez
snova i toplina egzo-odijela.
***
I tako sam propustio događaje sljedećih nekoliko sati, tihe trenutke u
kojima su se Poole i Miriam pokušali naspavati i uzbuđenja kada bi nam
prišli neobični stanovnici Titanovih dubina.
Propustio sam i sljedeći veliki šok koji je naša mala posada
pretrpjela, kada se dno Titanova podzemnoga oceana, ledeni pod tristo
kilometara ispod površine, napokon pojavio pred našim očima. Neobični je
krajolik tog bezdana sačinjenog od visokostlačenog leda posutog
meteorskim stijenama, punog rupa, ispusta i procijepa bio zrcalna slika
kore iznad nas. A pauk kojeg smo jahali nije usporio. Bacio se u jedan od
tih ispusta i još su jednom njegovi udovi počeli pucketati po glatkom ledu i
kamenu.
Harry je upozorio Miriam i Poolea da se čini kako ovaj ispust prolazi
kroz čitav unutarnji sloj leda VI - leda s tragovima amonijakova dihidrata -
sloj dubok oko petsto kilometara. U podnožju ovog ispusta bila je samo
Titanova jezgra od silikatne stijene i tamo mora biti konačno odredište
našeg pauka.
Nismo mogli ništa osim čekati da vožnja završi. Možda još jedan
dan. Tako da su Poole i Miriam dopustili da nas pauk odvuče dolje. Još
cjevoriba, egzotičnih varijanti odraslih pod visokim tlakom, grickalo je
ledene zidove. Miriam mi je ubacila još jednu ampulu dok sam spavao i
nahranila me intravenozno. Harry se brinuo oko našeg napajanja i
polaganog povećanja tlaka; bili smo pod stupom vode i leda dubokim
stotine kilometara i približavali smo se toleranciji svojih odijela. Ali nismo
mogli nego nastaviti, a ja, u nesvijesti, nisam imao pravo glasa.
Kada je vožnja završila i kada se pauk napokon zaustavio, Miriam
me probudila.
***
Ležao sam leđima na neravnom podu. Gravitacija se činila još i
slabijom od one na površini. Miriamino je lice lebdjelo nad mojim,
osvijetljeno svjetlima odijela. Rekla je: "Vidi što smo našli."
Sjeo sam. Osjećao sam se slabo, vrtjelo mi se - bio sam gladan.
Pored mene su sjedili Miriam i Poole i promatrali moju reakciju. Zatim
sam se sjetio gdje sam i strah se vratio.
Brzo sam se ogledao oko sebe. Čak i pomoću svjetla nisam mogao
daleko vidjeti. Mutnoća i plutajuće čestice govorili su mi da sam i dalje
uronjen u duboki ocean Titana. Vidio sam ledeni krov iznad sebe - ne
daleko, možda stotinjak metara. Ispod mene bila je površina koja je
nalikovala stijeni, tamna i prošarana ljubičastom bojom. Bio sam u nekoj
vrsti ledene pećine čiji su zidovi bili negdje u tami izvan našeg mjehura
svjetlosti. Saznao sam kasnije da sam bio u pećini koja je iskopana pod
donjim ledenim plaštem Titana, između plašta i stjenovite jezgre, osamsto
kilometara ispod ledenih ravnica na koje smo se srušili prije nekoliko dana.
Oko nas sam vidio ledene paukove kako se bave svojim tajanstvenim
zadacima i komadiće gondole koje tu donose i ostavljaju. Eno GUT
pogona! Srce mi je poskočilo; možda ću ipak preživjeti ovo.
Čak ni pogon nije bio ono na što je Miriam mislila. Ponovila je:
"Vidi što smo našli."
Pogledao sam. U podu, u stjenovitoj jezgri svijeta, nalazilo se okno.

XIII. Okno
Pustili su me da jedem, pijem i ispraznim mjehur. Kretanje je bilo
teško, hladna voda gusta i sirupasta; svaki je pokret pratio zvrk
servomotora dok mi se odijelo trudilo pomoći.
Bilo mi je drago čuti da GUT pogon i dalje funkcionira i da su ćelije
mog odijela napunjene. U principu bih mogao doživjeti povratak na Raka
pustinjaka. Sve što sam trebao jest naći si put iz kore ovog svijeta kroz
osamsto kilometara leda i oceana... čvrsto sam se držao olakšanja koje je
nosio taj trenutak i otklonio strahove od onoga što slijedi.
Sad kad sam bio budan, Michael Poole, Miriam Berg i Virtualni
Harry uvježbali su ono što su znali o procesiranju metana na Titanu. Pod
tim ledenim krovom, uronjeni u ledeni visokostlačeni ocean, pričali su o
kometima i kemiji dok je sve to vrijeme golema tajna okna u tlu ležala
ispod nas bez da se itko na nju osvrnuo.
Harry je rekao: "Na Zemlji je devedeset i pet posto metana u zraku
biološkog porijekla. Životinjski vjetrovi, vegetacija koja truli. Bi li i ovdje
izvor mogao biti biološki? Vi ste pregledali dovoljno okoliša da to
isključimo kao mogućnost. U principu bi moglo biti metanogenih buba
koje žive pod jezerima etana i hrane se reakcijama između acetilena i
vodika, ali niste našli ništa značajno. Što je s dostavom metana putem
kometa? Moguće je, ali onda biste otkrili tragove drugih kometnih plinova,
kojih u zraku nema. Ostaje jedna vjerojatnost..."
Kada je Titan bio mlad njegov se ocean amonijaka i vode protezao
sve do stjenovite jezgre. Tamo su kemijski procesi stvarali mnoštvo
metana: alkalinska je voda reagirala sa stijenama i oslobađala iz njih vodik,
koji je zauzvrat reagirao s ugljikom, monoksidom, dioksidom ili ugljičnim
zrncima i tvorio metan. Ali taj bi proces stao čim bi ledeni slojevi prekrili
jezgru i izolirali je od tekuće vode. Trebao bi postojati neki način na koji će
komore pri dnu leda ostati otvorene, tamo gdje tekuća voda i jezgra još
uvijek mogu reagirati. I način na koji će metan koji tako nastane doseći
ocean pa onda površinu.
"Metan bi mogao biti pohranjen u slojevima leda", rekao je Harry.
"Tako bi prije ili kasnije došao do površine. Jednostavnije je izgraditi
ispuste kroz led i poticati kemoautotropne ekosustave koji se hrane
metanom i dostavljaju ga na više razine."
"Cjevoribe", rekao sam.
"I njihovi rođaci, da."
Podigao sam pogled prema ledenom stropu i vidio kako je oblikovan
i izgreben, kao da su u pitanju bila kliješta jastoga. "Znači pauci drže
komore otvorenima i dopuštaju nastavak reakcija koje stvaraju metan."
"To je to", rekao je Michael Poole s čuđenjem u glasu. "Rade to kako
bi održali stalan pritok metana u atmosferu. I radili su to milijardama
godina. Morali su jer se inače ekologije gore ne bi razvile kako jesu -
cjevoribe, spužve CHON, silani. Čitav je ovaj svijet stroj, vrlo stari stroj.
Stroj za stvaranje metana, za pretvaranje inače bezličnog ledenog mjeseca
u utočište, čija je svrha održavati život koji na njemu živi."
"Zašto bi to radili?"
Nitko od njih mi nije mogao odgovoriti.
"Ha!" nasmijao sam se oštro. "Pa, zašto ustvari nije bitno. Pauci su
očito svjesni - ili njihovi gospodari. Našli ste upravo ono čega si se bojao,
zar ne, Michael Poole? Svijest u samom srcu Titana. Nikad ti neće biti
dopušteno otvoriti mjesec za iskorištavanje. Toliko o tvojim komercijalnim
ambicijama!"
"Od kojih je tebi trebao ići dio", podsjetio me namršteni Harry.
Nacerio sam se. "O, samo bih bacio novac na droge i seks. Vidjeti
vas velike arhitekte snuždene vrijedi svakog izgubljenog novčića. No, što
je ispod okna?"
Pogledali su jedno drugo. "Konačni odgovor, nadamo se", rekao je
Michale Poole.
Miriam je rekla: "Odgađali smo pogledati dok se ne probudiš, Jovik."
Poole je rekao: "Nemamo pojma što je ispod. Trebaju nam svi budni i
spremni. Čak bi nam mogla trebati tvoja pomoć, Emry." Pogledao me s
blagim gnušanjem. "I", rekao je praktičnije, "trebat će troje ljudi da se
otvori. Dođi vidjeti."
Svi smo plutali kroz gusti mulj.
Okno je bilo disk od nekakvog srebrnog metala, promjera možda tri
metra, postavljeno u relativno ravno stjenovito tlo. Oko njegovi oboda bila
su tri identična utora, svaki dubok možda deset centimetara. Usred svakog
utora bio je mehanizam nalik paru poluga, pričvršćenih na vrhu.
Michael je rekao: "Mislimo da se ovako upravlja." Kleknuo je i
stavio ruke s obje strane poluga pa odglumio da ih stišće jednu uz drugu.
"Ne znamo koliko je težak mehanizam. Nadamo se da će svatko od nas uz
pomoć odijela moći upravljati jednim setom poluga."
"Tri mehanizma", rekao sam. "Ova vrata bi trebali otvarati pauci, zar
ne? Po jedna ručka za svaku od one tri goleme kandže."
"Mislimo da je tako", rekla je Miriam. "Čini se da su ručke baš te
veličine. Mislimo da ih se treba istovremeno pritisnuti - jedan pauk ili tri
čovjeka."
"Ne mogu vjerovati da nakon milijardu godina sve što imaju su
trapava mehanička vrata."
Poole je rekao: "Teško je zamisliti ma koliko naprednu tehnologiju
koja nema mehaničke rezervne sustave. Vidjeli smo da i sami pauci nisu
savršeni; nisu imuni na raspadanje i oštećenja."
"Koju mi nanesemo." S oklijevanjem sam gledao u okno. "Moramo li
ovo napraviti?" Pronašli ste što ste - ili niste htjeli. Zašto se izlagati još
većem riziku? Ne možemo li jednostavno otići kući?"
Miriam i Michael su zurili u mene, zapanjeni. Miriam je rekla:
"Mogao bi otići bez da saznaš?"
Poole je rekao: "Ne odlazimo dok ovo ne obavimo, Emry, tako da se
slo bodno možeš nositi s time." Čučnuo je pored ručke i Miriam je
napravila isto.
Nisam imao izbora.
Poole nam je odbrojavao: "Tri, dva, jedan."
Zaklopio sam ruku u rukavici oko poluga i gurnuo ih jednu prema
drugoj. Bilo je malo trapavo posegnuti i mehanizam se činio težak; mišići
su mi radili i osjetio sam kako me reakcija odguruje od poda. Ali poluge su
se spojile.
Čitavo je okno počelo vibrirati.
Pustio sam i odmaknuo se. Drugi također. Stajali smo u krugu, pod
strujom mora amonijaka i gledali kako se okno podiže s tla.
***
Bilo je kao klip, podiglo se za metar, pa za dva. Bočne strane su bile
savršeno glatke, savršeno odražavajuće površine bez ogrebotine. Pitao sam
se koliko je staro. Michael Poole, budala, posegnuo je znatiželjnom rukom,
ali Miriam ga je obuzdala. "Želim izmjeriti tolerancije te stvari",
promrmljao je.
Potom je velika ploča, oko tri metra široka i dva metra visoka,
kliznula u stranu. Poole joj se morao maknuti s puta. Škripa ploče preko
stijene mogla se jasno, iako prigušeno, čuti. Otkrila nam se rupa u tlu, krug
- i isprva se činio savršeno crn. No, onda sam ugledao zlatne odbljeske,
svjetlost nalik balonima od sapunice. Kada bih malo pomaknuo glavu
nestali bi.
"Vau", rekao je Harry Poole. "Egzotična radijacija dopire iz te rupe.
Svi biste se trebali odmaknuti. Odijela su dobro zaštićena, ali par metara
vode neće škoditi."
Nije mi trebalo dvaput ponoviti. Odmaknuli smo se od GUT pogona,
odnijeli svjetlo sa sobom. Rupa u tlu, još uvijek jedva vidljiva, činila se
poput površinskih jezera etana pored kojeg leži metalni monolit. Ali svako
bih malo razabrao to zlatno-smeđe treperenje. Rekao sam: "Izgleda kao
faceta jednog od tvojih crvotočnih sučelja, Poole."
"Dobro si primijetio", rekao je Poole. "I imam dojam da upravo u to i
gledamo. Harry?"
"Da." Harry je oklijevao. "Rado bih da imate bolje senzore na
odijelima. Oslanjam se na instrumente koje imate, unutarnju dijagnostiku
GUT pogo na i nešto curenja neutrina... da, mislim da vidimo proizvod
napregnutog prostorvremena. Ima i zanimljivih optičkih efekata - svjetlo
koje poput leće iskrivljuje gravitacijsko polje."
"Znači to je crvotočno sučelje?" pitala je Miriam.
"Ako jest", rekao je Poole, "onda je daleko od trapavih čudovišta
koje konstruiramo u orbiti Jupitera. A štogod da je na drugoj strani, kladim
se da nije na Titanu..."
"Pazi", rekla je Miriam.
Pauk je projurio pored nas, prema rupi. Zastao je na rubu, kao da je
zbunjen što je otvorena. Zatim se bacio naprijed, baš kao pauk koji nas je
ubacio u kalderu i kliznuo kroz sloj tame. Kao da je pao u bazen nafte koji
se zaklopio preko njega bez valića.
"Ne bih preporučio da ga pratite", rekao je Harry. "Radijacija unutra
je smrtonosna, s ili bez odijela, ne biste preživjeli put."
"Lethe mi", rekao je Michale Poole. Bio je razočaran!
"Znači gotovi smo?" pitao sam.
Poole se obrecnuo: "Da ti kažem nešto Emry, drago mi je da si ovdje.
Svaki put kad dođemo do prepreke i ti želiš odustati to me samo natjera da
pronađem put naprijed."
"Nema puta naprijed", rekao sam. "Smrtonosno je. Harry je to
rekao."
"Ne možemo dalje", rekla je Miriam. "Ali možda sonda? Nešto
zaštićeno od radijacije, s UI-jem za kontrolama - uz malo sreće samo ćemo
je ubaciti unutra i pustiti da nam pošalje izvještaj."
"To bi upalilo", rekao je Poole. Bez oklijevanja su se oboje okrenuli
prema GUT pogonu i počeli ga rastavljati.
***
Radi redundancije pogon je imao dvije upravljačke jedinice. Miriam
i Poole odvojili su jednu. Sadržavala je senzore, procesor, memoriju, sve u
bijeloj kutiji veličine kovčega. U njoj i njezinom parnjaku bile su
pohranjene naše kopije identiteta napravljene prije nego što smo se spustili
u Titanovu atmosferu. Mala je kutija čak bila sposobna projicirati Virtuale;
Harryjev se prikaz projicirao upravo sad iz hardvera pogona umjesto iz
sustava naših odijela.
Kutija je bila dovoljno mala da ju se može baciti kroz sučelje i zaštiti
od radijacije. Preživjet će put kroz crvotočinu - iako nitko od nas nije
mogao znati hoće li preživjeti štogod bilo na drugoj strani. Imala je i
sposobnost primanja i odašiljanja. Harry je smatrao da će se signal probiti
kroz sučelje, iako će ga vjerojatno poremetiti gravitacijska distorzija i drugi
učinci. No bio je uvjeren da će moći složiti algoritme za dekodiranje uz
pomoć par testnih signala, jedinica je bila savršeno opremljena za
djelovanje kao sonda, osim u jednom. Upravljačka jedinica nije bila
inteligentna.
Michael Poole gladio je rukom površinu sonde. "Šaljemo je u
potpuno nepoznatu situaciju. Morat će djelovati autonomno, prokužiti svoj
okoliš, izvesti neku vrstu skeniranja prije nego što uopće shvati kako
komunicirati s nama i morat će pitati za upute. Upravljanje GUT pogonom
jednostavan je i predvidljiv posao; ova UI-ja nije sposobna provesti
istraživanje na koje ju šaljemo."
"Ali", rekao sam, "ima rezervne kopije četiri ljudska intelekta - mog,
mrtvog Billa i vas dvoje genijalaca. Šteta što ne možemo svi u đir!"
Moj sarkazam nije dobio očekivanu reakciju. Poole i Miriam su se
pogledali, naelektrizirani. Miriam je zavrtjela glavom. "Jovik, ti si nekakav
fah idiot. Takve ti ideje dolaze. Mislim da si u stvari pametniji nego što si
dozvoljavaš biti."
Iskreno sam rekao: "Nemam pojma o čemu govoriš."
"Ideja koju si mu predložio", rekao je Harry nježno, "jest oživjeti
jedan od neaktivnih identiteta u memoriji jedinice i njega iskoristiti kao
upravljačku inteligenciju."
Kao i obično kada bi naišli na novu ideju, Poole i Miriam bili su
poput dvoje djece. Poole je rekao: "Bit će šok probuditi se, doći od Titana
izravno do ove točke. Najmanje uznemirujuće bit će ako projiciramo puni
ljudski animus."
"Ma daj", rekla je glava Harryja Poolea.
"I nekakav okoliš", rekla je Miriam. "Samo odijelo? Ne, plutanje u
svemiru stvara probleme s vrtoglavicom. Radilo bi mi probleme."
"Kupola Raka", rekao je Poole. "To bi bilo dovoljno jednostavno
simulirati do zadovoljavajućeg stupnja. I dobra platforma za promatranje.
Napajanje bi tu simulaciju održalo aktivnom par sati..."
"Da." Miriam se nacerila. "Naš će promatrač biti na sigurnom. Bacit
ću se na posao..."
Pitao sam: "Znači planiramo poslati Virtualnu kopiju jednog od nas
kroz crvotočinu. A kako ćemo njega ili nju vratiti natrag?"
Pogledali su me. "To neće biti moguće", rekao je Poole. "Jedinica će
biti izgubljena. Mogli bismo poslati kopiju sjećanja koje Virtual skupi na
drugoj strani - nekako ih integrirati u kopiju u GUT pogonu -"
 "Ne", rekao je Harry tužno. "Prijenos podatka kroz takvo sučelje to
nikad ne bi podržao. Za kopiju je ovo jednosmjerno putovanje."
"Pa, to je u potpunosti protiv zakona o svijesti", rekao sam. Ignorirali
su me.
Poole je rekao: "To je onda to. Pitanje je samo koga poslati. Koji će
se od nas četvero probuditi iz kiber-sna i biti poslan u nepoznato?"
Primijetio sam da je Harryjeva glava skrenula pogled, kao da
izbjegava pitanje.
Poole i Miriam su se pogledali. Miriam je rekla: "I jedno i drugo
bismo pošli. Je li tako?"
"Naravno."
"Ali trebali bismo pustiti Billa", rekla je čvrsto.
"Da. Nema drugog izbora. Billa nema i ne možemo doma ponijeti
njegovu kopiju... trebali bismo njegovoj kopiji dati ovu privilegiju. Od toga
će njegova žrtva dobiti smisao."
Zurio sam u njih. "Na ovaj način tretirate prijatelja? Ubijete ga pa
oživite kopiju i pošaljete ju u još jednu sigurnu smrt?"
Poole me prostrijelio pogledom. "Bili to neće vidjeti na taj način,
vjeruj mi. Ti i netko kao Bili Dzik nemate ništa zajedničkog, Emry. Ne
sudi ga po vlastitim standardima."
"Okej. Samo nemojte mene poslati."
"O, neću. Nisi to zaslužio."
***
Trebalo im je samo par minuta da se pripreme za eksperiment.
Upravljačku jedinicu nije trebalo fizički modificirati, a Miriam nije trebalo
dugo da programira instrukcije u ograničenu ugrađenu inteligenciju. Dala
joj je kratku orijentacijsku poruku u nadi da Virtualni Bili neće biti u
potpunosti zbunjen naglim skokom koji će iskusiti.
Poole je podigao kutiju i približio se sučelju ili barem onoliko blizu
koliko mu je Harry savjetovao. Zatim je prebacio kutiju preko ramena.
"Sretno, Bili." Bacio je kutiju prema sučelju i bolje rečeno, gurnuo ju.
Težina joj je bila mala, ali inercija je bila baš kao na Zemlji, a osim toga
Poole se morao boriti protiv otpora sirupastog mora. Neko se vrijeme
činilo da neće pasti na pravo mjesto. "Trebao sam napraviti par probnih
bacanja", rekao je Poole tužno. "Nikad nisam bio dobar u tjelesnim
sportovima."
Ali pogodio je. Kutija je lupila u rub rupe pa se prevrnula i polako,
snoliko, potonula kroz crnu površinu. Dok je nestajala oko nje je treperilo
jesenje zlato.
Zatim smo čekali, nas troje i Harry. Počeo sam željeti da imamo
nekakvo vremensko ograničenje. Opsesivci kao što su Poole i Miriam
sposobni su provesti sat vremena čekajući prije nego što priznaju poraz.
Prošlo je samo par minuta prije nego što smo u kacigama čuli
škripavi glas. "Harry? Čuješ li me?"
"Da!" viknuo je Harry cereći se. "Da, čujem te. Prijem bi trebao
postati bolji, algoritmi za čišćenje još uvijek rade. Jesi li okej?"
"Pa, sjedim u kupoli Raka. Malo mi je šokantno naći se ovdje nakon
što sam se spremio spustiti na Titan. Tvoja je orijentacija pomogla,
Miriam."
Poole je pitao: "Što vidiš?"
"Nebo je... čudno."
Miriam je izgledala zbunjeno. Okrenula se i pogledala Harrya. "To
nije jedina čudna stvar. To nije Bili!"
"Definitivno nije", rekao je glas s druge strane. "Ja sam Michael
Poole."

XIV. Virtual
I tako, dok je iznenada oživljeni Michael Poole plutao drugim
svemirom, originalni Poole i njegova neljubavnica Miriam Berg nasmrt su
se posvađali s Harryjem.
Poole je odjurio do GUT pogona i njegove preostale upravljačke
jedinice pa provjerio sadržaj memorije. Unutra nisu bile kopije nas četvero;
samo jedna kopija visoke kvalitete Michaela Poolea. Nisam se mogao
odlučiti što me više plaši: to da u toj bijeloj kutiji nema kopije mene ili to
što sam donedavno vjerovao da ima. Sklon sam egzistencijalnim sumnjama
i takve mi stvari stvaraju neugodu.
Michael Poole bio je daleko od takvih suptilnosti u ovom trenutku.
"Miriam, kunem ti se da nisam imao pojma."
"O, vjerujem ti."
 Oboje su se okrenuli prema starijem Pooleu. "Harry?" obrecnuo se
Michael. "Kog Lethea izvodiš?"
Harryjeva se glava činila podmuklom, ali odlučio je biti drzak oko
svega. "Što se mene tiče ne postoji razlog za ispriku. Memorija Raka
uvijek je bila ograničena, a još je i gore stanje u gondoli. Michael mi je sin.
Naravno da ću ga štititi nauštrb svih ostalih. Što biste vi napravili? Miriam,
žao mi je ali- "
"Nije tebi uopće žao", obrecnula se Miriam. "Hladnokrvan si gad.
Sasvim si svjesno kopiju tog istog sina za kojeg tvrdiš da ga želiš zaštititi
poslao u smrt i kroz crvotočinu!"
Činilo se da je Harryju neugodno. "To je samo kopija. Postoje druge,
ranije -"
"Tata, Lethe mi", rekao je Michael Poole dok je stisnutih šaka
odlazio. Pitao sam se koliko je sličnih sukoba s ocem imao tijekom života.
"Što je tu je", čuo se šapat. I svi su se prestali svađati jer je to rekao
Michael Poole - njegova kopija, nedavno oživljena i poslana onkraj
prostorvremenske barijere. "Znam da nemam puno vremena. Pokušat ću
projicirati neke slike natrag..."
Harry, vjerojatno zahvalan, nestao je i oslobodio procesorske
kapacitete, iako sam bio siguran da će nas original motriti s Raka.
Poole je mrmljao Miriam: "Ti pričaj s njim. Možda će mu biti lakše
nego sa mnom."
Sasvim jasno, taj joj je prijedlog bio uznemirujući. Ali rekla je: "U
redu."
Polako su se pred nama pojavile slike, ograničeni pogledi, zrnati i
treperavi.
I vidjeli smo čudno nebo Virtualnog Poolea.
Virtualni je Rak lebdio iznad malog objekta - poput ledenoga
mjeseca, poput jednog od Titanove braće i sestara, blijed i posut udarnim
kraterima. Vidio sam da je površina puna rupa, savršeno okruglih i crnih.
Činile su se poput našeg okna; sonda koju smo poslali morala je propasti
kroz neku od njih. Stvari koje su ličile na naše pauke kretale su se između
rupa i hrpa nekakvih namirnica. Bili smo predaleko da bismo vidjeli
detalje. Sve je bilo okupano blijedim žutim svjetlom, difuznim i bez sjena.
Originalni je Poole rekao: "Misliš da se ostala sučelja spajaju s
ostatkom Titana?"
"Vjerojatno", rekla je Miriam. "Ovo ne može biti jedina
dubokomorska komora za stvaranje metana. Prolazak kroz crvotočinu bio
bi način za ujedinjenje operacija paukova na čitavom mjesecu."
"Znači sučelje koje smo pronašli na vanjskoj zakrivljenoj površini
Titanove jezgre dio je seta koji je identičan setu na vanjskoj zakrivljenoj
površini tog ledenog mjeseca. Kada prođeš kroz sučelje, čini ti se da se
zakrivljenje obrne."
To mi se činilo fascinantnim, paradoks koji je teško shvatiti, ali
Poole je bio inženjer za crvotočine i navikao je na suptilnosti
prostorvremena manipuliranima kroz više dimenzije. Spojiti dvije
konveksne površine očito mu je kao koncept bila dječja igra.
Miriam je pitala Virtualnog Poolea, "Ali gdje si? To je ledeni mjesec,
vrlo uobičajena stvar. Mogao bi biti bilo gdje u svemiru. Možda čak i u
nekom zakutku našeg Sustava."
Pooleova je kopija rekla šaputavim i distorziranim glasom: "Ne trči
pred rudo sa zaključcima, Miriam. Pogledaj gore."
Gledište se promijenilo i vidio sam nebo Virtualnog Poolea.
Golemo, iskrivljeno sunce nad nama. Planetoidi posuti pred
njegovim licem, pokazujući sve faze od polumjeseca do srpastog, čak i
poneki crni, mušje flekice na golemom licu čudovišta. Iza sunca vidjele su
se druge zvijezde, ali također nabujale, blijede zvijeri, jasno vidljivih
iskrivljenih diskova. I prostor između zvijezda nije se činio potpuno crnim,
već duboko grimiznim s uzorkom niti i čvorova. Podsjetilo me na ono što
vidim kad zatvorim oči.
"Koje nebo", promrmljao je Poole.
"Michael, jako si daleko od doma", rekla je Miriam.
Virtualni Poole odvratio je: "Da. Te zvijezde ne pripadaju našoj
glavnoj sekvenci. I spektar im je jednostavan - samo nekoliko teških
elemenata. Više su nalik protozvijezdama našeg ranog svemira: prva
generacija, sačinjena od vodika i helija nastalih Velikim praskom."
"Nema metala", primijetila je Miriam Berg.
"Poslat ću vam podatke koje skupljam- "
"Primam, sine", rekao je Harry Poole.
 Ostali su pustili da Virtualni Poole priča. Riječi su impresionirale
hrabrošću pošto su dolazile od čovjeka - ili barem konstrukta koji je bio
nalik čovjeku - toliko daleko od doma.
"Ovo nije naš svemir", prošaptao je. "Mislim da je to jasno. Ovaj je
mlađi i manji - sudeći po zakrivljenosti našeg prostorvremena ima samo
nekoliko milijuna svjetlosnih godina u promjeru. Vjerojatno nije dovoljno
velik za našu Lokalnu grupu galaksija."
"Džepni svemir, možda", rekla je Miriam. "Dodatak našem."
"Ne vjerujem da su stvari koje nazivate paucima nastale ovdje",
rekao je Virtual. "U pravu si, Miriam. Nema metala ovdje, nigdje u
čitavom svemiru. Zato skupljaju metal iz sondi i meteorita."
"Došle su onda s nekog drugog mjesta", rekao je Poole. "Nema ničeg
čudnog u paucima koje smo proučili. Znači da moraju dolaziti iz našeg
svemira. Džepni je svemir samo tranzitna postaja. Kao Zemljoluka."
Virtual je rekao: "Da. I možda su i ovi drugi mjeseci na mom nebu
vratnice do drugih Titana - drugih ekosustava, možda s drugačijim
biološkim osnovama. Drugi eksperimenti."
Miriam je rekla: "Znači ako su metali toliko bitni za pauke, zašto si
ne bi donijeli namirnice kroz postaju?"
"Možda nekoć i jesu", rekao je Virtual. "Možda je sve propalo.
Ovdje se osjeća da je prošlo puno vremena, Miriam. Ovo je možda mladi
svemir, ali ovo je mjesto staro..."
Pravi je Poole promrmljao: "Ima smisla. Vremenska okosnica
mladog svemira ne mora biti izomorfna s našom. Milijun godina tamo,
milijardu ovdje."
Virtual je šaptao: "Ti se pauci bave svojim poslom na Titanu jako,
jako dugo. Tkogod da ih je proizveo ili uzgojio napustio ih je prije jako
puno vre mena i otad su sami. Rade najbolje što znaju. Kad ih pogledaš
dobiješ dojam da nisu prebistri. Samo funkcionalni."
"Ali obavili su dobar posao", rekla je Miriam.
"Bome jesu."
"Ali zašto?" prasnuo sam. "Koja je svrha svega ovoga, održavanja
ekosustava na Titanu kroz milijarde godina - i možda na tisućama drugih
svjetova?"
"Mislim da imam ideju", prošaptao je Virtualni Poole. "Nisam nikad
sletio na Titan, zapamtite. Možda, pošto mi je sve ovo tako iznenadno, dok
ste vi svi ostali postupno otkrivali stvari, možda vidim stvari drugačije..."
"Baš kao što je ovaj džepni svemir samo spojna točka, tako je možda
i Titan samo spojna točka, utočište u kojem različite domene života mogu
opstati. Pronašli ste autohtone amonijačne ribe, spužve CHON koje su
možda iz unutarnjeg sustava, možda i sa Zemlje i silane s Tritona i tako
dalje. Možda ima i drugih oblika života koje ćete pronaći ako potražite.
Sav taj život nastaje iz različitih okoliša - ali svi imaju nešto zajedničko.
Svi su nastali na planetu, pod nebom i morem, na svjetovima koje griju
zvijezde."
"Ali zvijezde ne traju vječno. U budućnosti će se svemir promijeniti
sve dok ne bude nalikovao našem još i manje nego što naš nalikuje ovom
patuljastom. Što onda? Gle, ako te brine održavanje života, svih oblika
života, u daljnjoj budućnosti, onda bi možda trebao promicati -"
"Suradnju", rekla je Miriam Berg.
"Tako je. Možda je Titan nekakav prototip ekosustava u kojem se
oblici života različitih porijekla mogu miješati, mogu pronaći način kako
preživjeti uz međusobnu pomoć -"
"I naposljetku se nekako spojiti", rekla je Miriam. "Pa, već se
dogodilo. Svatko od nas zajednica je nekoć vrlo disparatnih i vrlo različitih
oblika života koji sada rade u našim stanicama. To je lijepa slika,
Michael."
"I uvjerljiva" rekao je grubo njegov original. "U svakom slučaju jest
hipoteza koja će dostajati dok ne nađemo bolju."
Nacerio sam se podrugljivo. San o kozmičkoj suradnji dojmio me se
kao romantična fantazija usamljenog muškarca osuđenog na skoru smrt.
Svi projiciramo naše jadne živote na svemir. Ali nisam imao bolji
prijedlog. I tko zna? Možda je Virtualni Poole bio u pravu. Nitko od nas
neće doživjeti da sazna."
"U svakom slučaju", rekao sam. "Koliko god ovo bilo šarmantno -
jesmo li gotovi?"
Miriam se obrecnula: "Ne možemo napustiti Michaela."
"Idite", prošaptao je Virtualni Poole. "Ne možete mi nikako pomoći.
Nastavit ću promatrati, slati izvješća koliko god budem mogao."
Gadila mi se njegova plemenitost.
 Sad se Harry ubacio, zgrabio malo dragocjenog kapaciteta Virtualne
projekcije. "Ali još uvijek imamo stvari za obaviti prije nego što odete."

XV. Razrješenje
Poole se namrštio. "Kojih stvari?"
"Došli smo dokazati da na Titanu nema svjesnih oblika života",
rekao je Harry. "Bili smo u krivu. Što sad?"
Miriam Berg je izgleda čudilo što uopće vodimo ovaj razgovor.
"Objavit ćemo pronalaske vijeću i ostalima. Ovo je veliko otkriće. Dat će
nam po prstima zbog nedozvoljenoga slijetanja na Titan, ali -"
"Je li to zbroj vaših ambicija?" obrecnuo sam se. "Nadati se da će
nadležni biti blaži ako im objavite otkriće koje će vas također upropastiti?"
Prostrijelila me pogledom. "Koji izbor imamo?"
"Nije li očito?" Pogledao sam nju pa Poolea, koji je valjda pogodio
što ću reći, zatim Harryja koji je kao i obično skrenuo pogled u trenutku
krize. Iznenada sam, nakon dana besmislenog čuđenja, bio u svom
elementu, mutnom svijetu ljudskih odnosa i vidio sam izlaz koji oni nisu.
"Uništimo ovo", rekao sam. I mahnuo rukom. "Sve ovo. Miriam, imaš
granate. Možeš čitavu ovu pećinu srušiti."
"Ili", rekao je Harry, "imate GUT pogon. Ako ga detonirate i
oslobodite njegove energije ujedinjenog polja, crvotočno će sučelje biti
poremećeno. Mislim da bi to razbilo vezu između Titana i džepnog
svemira."
Kimnuo sam. "Nisam razmišljao o tome, ali sviđa mi se tvoja ideja,
Harry. Učinimo to. Prekrijmo ovo mjesto stotinama kilometara vode i leda.
Uništimo zapise. Neće biti od značaja površini i atmosferi, barem ne
odmah. Nitko neće znati da smo bili ovdje."
Harry Poole je rekao: "To je točno. Čak i ako stvaranje metana stane,
ostaci će istog trena ostati u atmosferi još barem deset milijuna godina.
Pretpostavljam da ako razne životinjice do tad ne nauče surađivati, ni neće.
Deset megagodina mora biti dostatno."
Miriam ga je pogledala užasnuta njegovim riječima. "Predlažeš
užasan zločin", prodahtala je. "Uništiti ovakvo čudo, proizvod milijardi
godina rada - uništiti ga radi osobne dobiti! Michael, Lethe mi, pustimo sa
strane moralnost, valjda ti je jasno da kao znanstvenik ovo ne možeš
dopustiti."
 Ali Poole je zvučao tegobno. "Nisam više znanstvenik, Miriam.
Inženjer sam. Gradim stvari. Mislim da mogu suosjećati s ciljevima
tvoraca pauka. Ono što ja gradim bolja je budućnost za čitavo čovječanstvo
- vjerujem u to. Pa ako moram za taj cilj raditi kompromise... možda su se i
tvorci pauka našli pred istim izborom. Tko zna što su pronašli na Titanu
prije nego što su počeli raditi na njemu..."
I u tom malom govoru, uvjeren sam, imate obuhvaćeno veličanstvo i
ludost Michaela Poolea. Pitao sam se koliko štete ovaj čovjek može
nanijeti svima nama u budućnosti, sa svojim crvotočinama i brodovima
koji skaču kroz vrijeme - koje će užase osloboditi zaslijepljen svojom
vizijom.
Harry je neočekivao rekao: "Glasajmo. Ako ste za uništavanje
komore, recite za."
"Protiv!" obrecnula se Miriam.
"Za", rekli su Harry i Poole zajedno.
"Za", rekao sam, ali svi su se okrenuli prema meni i rekli mi da
nemam pravo glasa.
Nije bilo razlike. Izglasali su. Gledali su jedni u druge, kao da su
užasnuti onime što su napravili.
"Dobrodošli u moj svijet", rekao sam cinično.
***
Poole je otišao pripremiti GUT pogon za njegov posljednji zadatak.
Miriam je, bijesna i uznemirena, skupljala opremu, bar ono što je ostalo, i
stavljala ju u naprtnjaču pored svojih uzoraka i užadi.
Harry je iskočio ispred mene. "Hvala", rekao je.
"Htio si da ja dam taj prijedlog, je li tako?"
"Pa, nadao sam se da hoćeš. Da sam ga ja dao, odbili biste ga. A
Michael mi nikad ne bi oprostio." Nacerio se. "Znao sam da ima neki
razlog što te želim povesti, Jovik Emry. Bravo. Poslužio si svrsi."
Virtualni je Poole opet progovorio. "Miriam."
Uspravila se. "Tu sam, Michael."
"Nisam siguran koliko mi je ostalo. Što će se dogoditi kad nestane
napajanja?"
"Programirala sam simulaciju da bude autentična, interno
konzistentna. Bit će kao da je napajanje kupole otkazalo." Udahnula je pa
rekla: "Naravno, imaš i opciju završiti sa svime prije toga."
"Znam. Hvala ti. Tko su bili, što misliš? Tkogod da je napravio ove
pauke. Jesu li izgradili i ovaj džepni svemir? Ili je izgrađen za njih? Kao
utočište?" "Mislim da nikad nećemo znati. Michael, oprosti mi. Ja -"
"Nemoj. Znaš i sama da bih ovo odabrao, ali žao mi je što te
ostavljam. Miriam - pazi na njega. Michael. Ja, mi te trebamo."
Pogledala je originalnog Poolea koji je radio na pogonu. "Vidjet
ćemo".
"I reci Harryju... no, znaš."
Podigla je ruku prema praznom zraku. "Michael, molim te -"
"Dosta je." Virtuali koje je projicirao raspali su se u blokove piksela i
tiho šištanje, nositelj njegova glasa zamro mi je u uhu. Sam u svom
svemiru, odvojio se od svega.
Originalni je Poole prišao Miriam, nesiguran u njezinu reakciju.
"Gotovo je. GUT je programiran. Spremni smo za pokret, Miriam. Čim
odemo odavde -" Okrenula se od njega i na licu joj se raspoznavalo nešto
blisko mržnji.

XVI. Uspon
I tako smo se uspeli u tamu pričvršćeni za pauka koji nije bio
svjestan skore propasti svojeg golemog i drevnog projekta. Trebali su nam
dani da se spustimo ovamo i trebat će nam dani natrag do površine gdje će
nas, obećao je Harry, dočekati novi balon.
Ovaj put sam, iako su mi nudili bijeg u nesvijest, ostao budan. Imao
sam osjećaj da se posljednji čin ove drame tek treba odigrati. Htio sam ga
doživjeti.
Prošli smo donje ledene slojeve i kretali se kroz dvjesto pedeset
kilometara mora kada nas je Miriamin tajmer obavijestio da je GUT pogon
detonirao duboko ispod nas. Izolirani ledom, nismo ništa osjetili. Ali
zamislio sam da je pauk koji nas je nosio k površini oklijevao samo na
trenutak.
"Gotovo je", rekao je Poole čvrsto. "Nema natrag."
Miriam mu se jedva obratila otkad smo napustili pećinu. Više je
razgovarala sa mnom. Sada je rekla: "Razmišljala sam. Neću to prihvatiti,
Michael. Briga me za tebe i za Harryja i za vaše glasanje. Čim dođemo
doma prijavit ću sve što smo pronašli."
"Nemaš dokaza -"
"Shvatit će me ozbiljno. I jednog će dana netko poslati ekspediciju i
potvrditi istinu."
"U redu." To je bilo sve što je rekao, ali znao sam da rasprava nije
gotova. Nije me htio pogledati u podrugljive oči.
Nisam bio iznenađen kada je dvanaest sati kasnije, dok je Miriam
spavala u svojoj mreži na paučjim leđima, Poole uzeo ampule iz njene
naprtnjače i utisnuo ih u njezino meso, jednu preko ventila na nozi, a drugu
preko ventila na dnu kralježnice.
Gledao sam ga. "Uredit ćeš ju. To si s tatom isplanirao?"
"Začepi", zarežao je ljutito.
"Vadiš ju iz njezine vlastite glave i petljat ćeš joj po sjećanjima i
osobnosti pa ju onda učitati natrag. Što će vjerovati - da je ostala na Raku
sve to vrijeme s Harryjem dok si ti istraživao i nisi ništa našao? To bi
upalilo, valjda."
"Nemam ti što reći."
Ali ja sam mu imao štošta za reći. Nisam svetac i Poole mi se gadio
koliko vam se može gaditi čovjek bez morala. "Mislim da je voliš. Mislim
da čak i ona voli tebe, a ipak si joj spreman čačkati po glavi i srcu radi
svojih ambicija. Da ti nešto kažem. Poole kojeg je ostavila u džepnom
svemiru, onaj s kojim se pozdravila, on je bio bolji čovjek nego što ćeš ti
ikada biti. Jer nije bio okaljan velikim zločinom koji si počinio kada si
uništio pećinu. I zato što nije bio okaljan ovim."
"I daj da nešto predvidim. Nema veze što postigneš u budućnosti,
Michael Poole, jer ovaj će te zločin uvijek proganjati, gristi, a Miriam te
nikad neće voljeti. Čak i ako joj izbrišeš sjećanje na sve ovo, uvijek će biti
nečega između vas. Ona će osjećati laž. Ostavit će te, a onda ćeš ti ostaviti
nju. I ubit ćeš Titan. Jednog će se dana, milijune godina u budućnosti, sam
zrak smrznuti i pasti poput kiše. Sve će živo umrijeti. Sve zbog onoga što
si danas učinio. I Poole, možda će te oni koje si upropastio jednog dana
natjerati da platiš."
Bio je otvoren, izložen, a ja sam ga šibao. Nije mogao odgovoriti.
Držao je u naručju onesviještenu Miriam dok su njegovi strojevi praznili
njezino pamćenje. Nismo razgovarali sve dok nismo izašli na mutno
dnevno svjetlo Titana.

EPILOG Sonda
Michaelu nije trebalo dugo da provjeri status krhkog vozila.
Napajanje u unutarnjim ćelijama moglo bi potrajati - što, par sati?
Koliko smo mogli procijeniti, nije bilo funkcionalne veze između kupole i
ostatka Raka; nijedna kontrola nije radila. Možda je to bilo izvan
mogućnosti Miriamine simulacije. Nije mogao pokrenuti brod.
Nije mu smetalo, niti se bojao za svoju budućnost. Kakva je već bila.
Svemir izvan kupole bio je stran, tuđ. Pauci na ledenom mjesecu činili su
se poput strojeva, nimalo živi, nimalo svjesni. Bilo mu je dosta
promatranja. Upalio je svjetla, zelena, plava. Kupola je bila mali mjehur
Zemlje, izoliran. Michael je bio sam u čitavom svemiru. Mogao je to
osjetiti.
Složio si je obrok. Miriamina je simulacija bila dobra, tu u osobnom
prostoru; nije našao nikakvo ograničenje ili grešku. Stvoreno s ljubavlju,
pomislio je. Jednostavni zadaci, obavljeni pod jarkim svjetlom male
kuhinje, neobično su ga veselili.
Donio je hranu do kauča, legao držeći tacnu u jednoj ruci i prigušio
svjetla kupole. Završio je s jelom i položio tacnu na pod. Popio je čašu
čiste vode.
Zatim je otišao do tuša u slobodnom padu i oprao se mlazom vrele
vode. Pokušao je otvoriti osjetila, uživati u svakom trenutku. Postojao je
posljednji put čak i za najobičnije stvari. Razmišljao je o nekoj glazbi ili
knjizi. Činilo mu se da bi bilo prikladno.
Svjetla su se ugasila. Čak su i ploče s instrumentima izgubile
napajanje.
No, toliko o glazbi. Vratio se na kauč. Iako je nebo bilo jarko,
osvijetljeno protosuncem, zrak je postao hladniji; zamislio je da kupola
propušta. Što će ga prvo ubiti, hladnoća ili nedostatak zraka?
Nije se bojao. I nije žalio što gubi toliko potencijalnog života, sve te
AS - produžene godine. Čudno, ali osjećao se obnovljeno, mlado, po prvi
put u više desetljeća osjetio je kako ga pritisak vremena ne opterećuje.
Bilo mu je žao što neće nikad saznati kako bi prošla njegova veza s
Miriam. Moglo je biti nečega, ali na kraju je shvatio da mu je drago što je
poživio dovoljno dugo da vidi sve što je vidio.
Počeo se tresti, zrak mu je bio oštar u nosnicama. Ležao je na kauču i
prekrižio ruke na prsima. Zaklopio je oči.
Sjena mu je prešla preko lica.
***
Otvorio je oči, pogledao gore. Nad kupolom se nadvijao brod.
Michael je, na samrti, zurio u čudu.
Ličio je na sjemenku gorskog javora, načinjenu od nečeg crnog.
Poput noći, tamna su se krila koja su morala biti duga stotine kilometara
širila nad Rakom i meko lelujala.
Hladnoća je zarila kandže u njegova prsa, mišići njegova grla naglo
su se stegnuli i mračni su prstenovi okružili njegovo vidno polje. Ne sad,
tiho je molio dok su mu se oči zadržavale na brodu, a sve je njegovo
prihvaćanje naglo nestalo. Samo još malo. Moram znati što ovo znači.
Molim te.
***
Pooleova je svijest bila poput svijeće na izdisaju, kao da je plamen
otrgnut s nje. Taj je plamen, sa svojim malim strahom, čuđenjem i
bespomoćnom žudnjom za preživljavanjem, raspleten u mrežu kvantnih
funkcija, akauzalnih i nelokalnih.
Posljednja je toplina napustila brod. Zrak u prozirnoj kupoli počeo se
lediti preko komunikacijskih konzola, kaučeva, kuhinje, ispružena tijela.
Zatim se brod i sve što je sadržavao, sada nepotreban, raspao u oblak
piksela.
IMPRESUM

TITAN 2 Almanah znanstveno-fantastične književnosti

Izdavač: Hangar 7 d.o.o. Čalogovičeva 1. Zagreb
Za izdavača: Ivana Vukelić
Urednik: Davorin Horak
Grafički urednik: Davorin Horak
Lektor: Vanja Jajič; Amanda Lukavec
Korektor: Branko Radoševič
Redaktor: Vedran Vukelić; Davorin Horak
Ilustracija na naslovnici: Tae Young Choi
Grafička priprema obrada i prijelom: Hangar 7 DTP Studio
Tisak: WEB2TISAK
Naklada: 500 primjeraka

Tiskanje završeno u rujnu 2014.

ISBN 978-953-57638-1-9

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 886701
1
Oko deset tisuća, naravno. Gospođici Sma nikad nije baš išlo računanje u glavi.
(Dronova opaska)
2
Ovo je iznimno nategnut prijevod, ali najbolji dostupan. (Dronova opaska)
3
Ustvari neprevodivo. (Dronova opaska)
4
Još jedan zeznuti prijevod. Gospođica Sma stalno koristi riječi za koje ne
postoje izravni ekvivalenti u engleskom jeziku. (Dronova opaska)
5
Riječ na čijoj uporabi Sma inzistira značenjem je točno na pola puta između
opće uporabe i vulgarnosti. Sami birajte. (Dronova opaska)
6
Smatram ovo uvredljivim, ali gospođica se ne slaže. (Dronova opaska)
7
Gospođica Sma miješa prijenos tvari (sic) s transdimenzijskim izmještanjem
daljinski inducirane singularnosti. Očajavam. (Dronova opaska)
8
Sma je ustvari razgovarala s brodskim pladnjem za piće, ali smatra da zvuči
blentavo ako kaže da je razgovarala s pladnjem. (Dronova opaska)
9
Govor koji slijedi - izvučen izravno iz datoteka Proizvoljnog - prikazan je
najvjernije moguće. Gramatičke ekscentričnosti gospodina 'ndanea teško je
reproducirati na drugom jeziku. (Dronova opaska)
10
Smatrao sam fonetski ekvivalent boljim odabirom od nategnutog prijevoda
poput "konjoliko biće". (Dronova opaska)
11
Vidite, rekao sam vam. (Dronova opaska)
12
Ha! (Dronova opaska)
13
440,75 metara, podvig koji je izveo Mehmed-efendija, tajnik turskog
veleposlanika u Engleskoj. 1795. (prim. prev.)