briana

DANCI I STRANCI

Kristina Wolsperger Danilovski

-2-
 briana

ZAHVALA

Ovu knjigu posvećujem mom voljenom Saši. Hvala ti što si uvijek uz mene, ma
gdje bio.

Hvala mom Borni što jede svugdje i sve i obožava putovati svim prijevoznim
sredstvima.

Hvala mojoj obitelji, posebno mami na savladanom strahu od letenja na liniji

Zagreb-Kopenhagen.

Hvala svim dragim prijateljima koji su mi bili podrška tijekom pisanja, te

posebno Nikolini, Sandiju i Siniši na savjetima i pomoći pri realizaciji knjige.

-3-
 briana

Predgovor

Danska je zemlja na skandinavskom poluotoku, ali nije prava

skandinavska predstavnica: nema ponoćnog sunca, nema
skakaonica i nema sobova.

Dugo sam razmišljala kako nazvati moj književni uradak. U svim se tekstovima
sukobljava i miri, traži se ravnoteža. Dva načina razmišljanja, dvije se osnovne sile
suprotstavljaju i sukobljavaju: „sjeverna” i „južna” sila. Uvijek su mi se nametale riječi
poput mjera, doza, omjer ili ravnoteža. No ipak su na kraju prevagnuli „Danci i
stranci”, i to zbog svoje zvučnosti na hrvatskom jeziku. Tako su stvoreni “Danci i
stranci”.
Naime, danski pristup djeci i odgoju jest bio glavni motiv za početak pisanja
(tada uopće nisam imala nikakvu knjigu na pameti). S obzirom na to da sam rođena u
Hrvatskoj i odgajana u hrvatskom duhu (to je samo po sebi isto vrlo širok pojam),
nekako se činilo prirodno da i sama pokušam krenuti u tom smjeru s odgojem mog
djeteta.
U Dansku sam se preselila ubrzo nakon porodiljnog dopusta te je moje dijete
krenulo u danske jaslice. Sada, godinama poslije, mogu reći da me to iskustvo
prenerazilo te da je bilo šokantno i meni iznimno stresno. Ne otkrivajući detalje i
sadržaj nekih priča o danskom pristupu djeci, sada znam da nema jednoznačnog
odgoja i pristupa djeci. Ali isto tako mi je tek sada uistinu jasno zbog čega se nacije i
kulture razlikuju, zašto su Danci individualisti koji borave zakonski minimum u
roditeljskom domu, a zašto smo mi doma kod staraca čak i kada postanemo roditelji.
Sada mi je jasno koju ulogu u društvu imaju bake i djedovi i kakvo je to društvo bez
baka i djedova. Jasno mi je da je obitelj stup društva i kako se mijenja obitelj mijenja,
mijenja se i društvo.
Koliko god nisam pobornik patrijarhalnih društava i patrijarhalnih obitelji,
toliko tek sada vidim da ono što je zrcalna slika patrijarhatu, primjerice neka vrsta
egocentričnog individualizma vrlo svojstvenog skandinavskoj kulturi, nije ništa bolja
niti ljepša od našeg patrijarhata. Opet i tu, kao i u svemu ostalome, treba tražiti mjeru
i ravnotežu.
Skandinavski pristup odgoju djeci u vrtiću i u obitelji, odnos među spolovima i
sjevernjačko društvo mi je bila i ostala velika inspiracija i nepresušan izvor tema za
pisanje.
Na kraju, samo jedno kratko pitanjce:„Bi li kojem roditelju u ovim našim južnim
krajevima bilo prihvatljivo da maloj djeci u javnom vrtiću brišu guzu netom ubranom
travom, pa eto zabunom obrišu guzu koprivom (to je stvarno istina)?”

-4-
 briana

Draga moja,

Uh, strašno sam uzbuđena, upravo sam potpisala ugovor za posao, juhuuu, i od
danas je Danska naša nova zemlja, naša budućnost!
Ah, koji strašan osjećaj uspjeha, uzbuđenja i neizvjesnosti!!!
Sad je sigurno, Kopenhagen je naš novi grad, tak je malički i slatkički, baš po mjeri
čovjeka, čak mi ni opaka hladna kiša uz jaki vjetar ne kvari doživljaj:-))
Sutra sam u Zagrebu i odmah idemo na kavicu da ti pričam sve detalje.

Pusaaa

-5-
 briana

Vrtić

Dječje spavanje u kolicima na niskim temperaturama i bez

nadzora je danska preferirana pedagoška mjera, dok za
roditeljski udarac po „turu” kazna može biti oduzimanje
djeteta

Stalno su mi odzvanjale riječi tete Vere u novozagrebačkom vrtiću dok je,

naslonjena na ogradu tog istog vrtića za radnog vremena i gledajući me u oči,
objašnjavala jedinu istinu:„Koka, bu'š vid'la kak'je tam' u Danskoj. Imaju prekrasne
vrtiće, sigurno imaju sve moguće igračke. Ma joj, jedna teta na troje djece, a ne k'o tu
kod nas. Katastrofa, niš' ne valja, dvadesetero djece u grupi, jedna teta na cijelu grupu,
blago tebi. Jako pametno kaj se selite u Dansku. Blago vama, a tek Tomici. Bu' vid'l kaj
su vrtići... Ma, Koka, tak' sam sretna zbog tebe... Tam' se l'epo radi, al' se i zaradi, tam'
se l'epo živi, ma ne bu'te se vi nikad vratili, kaj god, tam' je život, a ne ovdje.”
Pokušavala sam ne misliti ni na što. Znam da je svaki početak težak, a ovo je bio
dvostruki početak. Moj sin Tomica imao je godinu i pol i prvi je put krenuo u jaslice,
danske jaslice, a ja počinjem raditi tu u Kopenhagenu. Tu ćemo živjeti, mala obitelj:
moj muž Mirko, moj sin Tomica i ja. U nedjelju smo doletjeli u Kopenhagen Tomica i
ja, a Mirko nas je dočekao. I sad nas opet evo zajedno nakon devet mjeseci
razdvojenosti i putovanja na relaciji Kopenhagen-Zagreb. Sretna sam, ali i preplašena.
Ponedjeljak je i vodim sama Tomicu u jaslice, treba mi desetak minuta autom,
malo sam nervozna. Znam da je to normalno, ali hajde, tješim se da već poznam grad,
da sam kumulativno u ovih prošlih mjeseci provela tu skoro puna tri mjeseca.
Prekrasan kraljevski grad, onako kao iz filmova, kako i treba izgledati grad na
bogatom sjeveru, onako kako mi je i teta Vera objasnila (mada je putovala najdalje do
Trsta). Grad po mjeri čovjeka. Nižu se monumentalne građevine, isprepleću se barok i
renesansa, a do novoga vrtića u centru morala sam proći pokraj Kraljevskoga vrta,
Kongens Havea i Rosenborg slota. Ugoda za oko i odmor za dušu! Cijeli grad odiše
redom, ljepotom, bez ijedne loše fasade, ma krasno. Zadovoljno razmišljam kako je
ova Danska obećana zemlja, a Kopenhagen prekrasan, čisti grad... Nema gužve, svi na
biciklima...
Nismo dobili mjesto u internacionalnom vrtiću (čeka se oko godinu dana, a
Tomica je bio na listi već devet mjeseci). Kako tu sve funkcionira, komuna
Kopenhagena uočila je taj problem s internacionalnim vrtićima i u trenu smo dobili
garantirano mjesto u danskom vrtiću s obzirom na to da smo stranci i da oba roditelja
rade. Mrak! „Sve dobro funkcionira”, mislila sam vozeći pored prekrasne arhitekture
0rstedparkena, u blizini Norre Farimagsgadea. GPS navigacija mi pokazuje da stižem
u ulicu u kojoj se nalaze jaslice za Tomicu.
Iako je u Zagrebu ljeto i još je uvijek vruće, ovdje je svježe, sva se tresem, ali ne
samo od hladnoće... GPS mi govori da smo stigli, sve oko mene višekatnice, izgleda da
će vrtić biti u jednoj od ovih zgrada... Možda se ulazi kroz dvorište... Ne znam... GPS
tvrdi da smo stigli na odredište... Ma, sigurno smo tu!

-6-
 briana

Ne razumijem, zaista ne razumijem!!! Sada mi je već vruće, gorim! Tu sam, sve se

slaže, i GPS i karta Kopenhagena i adresa, ali vrtića nema!!! Halo! Zar sam tako slijepa,
glupa?!? Već pola sata sam tu, nema žive duše u ulici, Što je ovo? Gubila sam živce!
Kao spas vidim nekog klinca kojega tata vodi, sigurno idu u vrtić, idem za njima!
Dok sada, već malo u panici, slijedim tatu i klinca, ništa mi nije jasno, gledam i ne
razumijem. Tata i klinac otvaraju drvenu smeđu ogradu drvene smeđe barake (da, da,
cijelo vrijeme kružim oko barake). Sada tek vidim na tim dvjema kontejnerskim
barakama (koje neodoljivo podsjećaju na zagrebačke barake na gradilištima pred
kojima radnici gablaju), na prozoru zalijepljena papirnatoga bijelog soba. Pomislim da
je to, ma ne, ne, nije moguće, nije to vrtić... Ulazim u kontejner-vrtić... Šokirana sam,
mislim ipak, ništa ne mislim, hodam... Tomica je osjetio moju napetost, čvrsto me drži
za ruku i samo hoda uz mene.
Ovo sigurno sanjam, dvorište s tim drvenim kontejnerskim barakama prepuno
je crnih velikih kolica za bebe. Prolazimo pored njih i evo nas u vrtiću. Neonska
svjetla, osjećaj kao da sam u prastaroj kamp-kućici, sve je sivo i bijelo, nema ništa u
boji, sivi linoleum na podu, nema tepiha, nema namještaja, samo bijeli stolci i neki na
kotačima, nema zavjesa, nema ukrasa, nema boja... Hodamo pored bosonoge dječice
na podu, jedno dijete moram prekoračiti, veseli su, prsti su im crni od prašine, a hrana
skorena i zalijepljena na licima. Puno teta, mlade cure, neke su pankerice. Neke samo
imaju pirsing, ali ni jedna uopće ne reagira na moju prisutnost. Moram ostati,
priželjkujem da se odmah okrenem i pobjegnem. Ipak hodam i čujem samu sebe kako
se na engleskom obraćam jednoj teti:
„Molim Vas, mi smo danas prvi dan. Ovo je Tomica, kome da se javim?”
Pokazuje mi samo ravno... Jedna zamazana staklena vrata i još jedna soba, tu
sam... Izgleda da je ovo Tomičina soba.
Nema igračaka, sivo, puno dječice, tri tete, skroz nezainteresirane...
Sjećanja na te dane, mada su sad već prošle godine, ne prolaze i još uvijek
izazivaju bol oko srca.
Ukratko, Tomica je proveo dva mjeseca u tim jaslicama i za to vrijeme nije
prestajao plakati. Znam, to je efekt odvajanja i novoga nepoznatoga jezika, ali kao što
je sam prostor odavao izgled ruske ubožnice, takav je bio i odnos osoblja, kao da su ta
djeca nađena ispod mosta i dopremljena u ubožnicu.
Sljedeći su dani tekli kao kroz san. Svakog dana kada sam Tomicu ostavljala u
takvom vrtiću, teška me je tuga morila, preteške misli su mi se motale po glavi...
Vrijedi li sve ovo novog posla? Gdje sam to došla? Ovo nije istina! Ovo nije Danska!...
Ujutro sam s uplakanim Tomicom prolazila kroz to ružno dvorište, puno crnih kolica,
ulazila u tu baraku, i onda teško rastajanje... Pogled na tu prljavštinu i sivilo
deprimirao me je, a nijedna teta ni jednim pokretom lica nije pokazivala da smo tu.
Tomica je jedinu utjehu nalazio u svojim plavo-bijelim Chicco kolicima koje je sam
ugurao u sobu. Sve je to bio novi, teški početak. Ono što tada još nisam shvatila jest da
nije bio problem ni u početku ni u vrtiću ni u udaljenosti od Zagreba. Trebalo mi je
vremena da shvatim moć i snagu razlika u kulturi: na stotine gotovo nepremostivih
kulturoloških razlika između skandinavske Danske i mediteranske Hrvatske obilježit
će gotovo svaki dan mog života u Danskoj.

-7-
 briana

Često sam u ta tužna jutra, kada bismo prolazili kroz to dvorište vrtića, imala
osjećaj da pored Tomice čujem i neki tuđi tihi plač, ili stenjanje beba. Nisam obraćala
pažnju, mislila sam da umišljam... Sve dok me jednog jutra nije trgnuo prodoran plač
bebe. Kako smo se samo prestrašili i Tomica i ja!
Što je to?!? Tomica je prestao plakati, ja se ukipila, beba urla, vrišti, ali ja ju ne
vidim!!! Puše hladan vjetar sjeverac, mračno je, sad će kiša, Tomica i ja stojimo sami u
malom dvorištu barake i oko nas desetak crnih kolica, bolje rečeno crnih dubokih
kutija na kotačima s malom rupom za zrak. Sada već dva bebina glasića u ritmu plaču i
deru se. Napravim korak i polako se nagnem nad jedna kolica i, ajme, tu je mala grlena
bebica, maše ručicama. Pogledam dalje, sva u nevjerici, sva su kolica puna, devet
kolica u kojima leži devet zavezanih beba. Neke spavaju, a neke pak urlaju iz sve
snage.
Da, da, u tim kolicima su bile bebe, jasličke bebe. Tako se čuvaju bebice u svim
danskim jaslicama, ali ne samo u jaslicama već i sami roditelji to čine na isti način.
Nije rijetkost da mame kad idu u nabavku malo ostave kolica i u njemu svoje zlato da
otpočine. Jednom sam prilikom vidjela tri mame kako su se našle na ranoj večeri u
restoranu dok su tri bebe uredno parkirane na cesti ispred ulaza u restoran. Vrtići
koji nemaju neki prostor za ta kolica onda bar moraju imati terasu da bi koliko-toliko
pratili „visoke” jasličke standarde.
Bezbroj puta sam vidjela tako parkirana kolica. U našim južnim krajevima rekli
bi napuštenim kolicima: na autobusnom kolodvoru, ispred dućana, ispred knjižnice,
ispred kafića i restorana, vani ispred banke... Da se razumijemo, to je opće prihvatljiva
činjenica, a na moje čuđenje odgovaraju istim takvim čuđenjem. Što, ti ne znaš da
mala djeca obožavaju biti na otvorenom i kako im je gušt spavati na svježem zraku?
Odgovor je bio uvijek isti:„Pogledaj ih kako su sretni i zdravi!”
Nisam ustanovila nikakvu terapijsku učinkovitost dječjeg spavanja na cesti,
jedino sam se s vremenom prestala iščuđavati. I tako, kad sam već pomislila da možda
i nije kriminal, ostaviti dijete da spava na ulici u kolicima, čula sam priču na koju su
pak Danci pukli i njihove su novine bile preplavljene komentarima o Amerikancima i
njihovom degeneriranom životnom stilu.

Evo, ovako nekako ide ta novinska priča:

Neka poznata danska glumica (nisam zapamtila ime), friška mama, mi bi rekli
celebrity, otputovala je u New York na premijeru svog novog filma, ali baš u
danskom stilu: kamo mama, s njom i dijete. Moram objasniti da su u Danskoj
bejbisiterice društveno neprihvatljive (naravno da postoje, al' ih nitko nikad nije
vidio), a baka nema jer su već svoje pošteno odradile. I tako je naša mama glumica
otišla na ručak s nekim prijateljima koje, eto, već dugo nije vidjela. Izabrali su
zgodan restorančić na križanju 5. avenije i 42. ulice. Malu bebicu je fino ušuškala u
kolica i, isto kao u Danskoj, kolica parkirala točno ispred restorančića na križanju
5. avenije i 42. ulice. I tak', dok je ona pijuckala vino u ugodnom društvu, a bebač
uživao u terapeutskim učincima spavanja na raskršću ispred restorana u samom
centru New Yorka, odjednom prava drama, baš kao iz američkih filmova. Cijela
policijska postaja se skupila oko kolica. Došli su i novinari i kamere, izvještavanje
uživo. Istraživačko novinarstvo. Promet preusmjeren. Sirene. Frka i panika! I daj i

-8-
 briana

ne daj. Netko viče: 'Je li bomba u kolicima?' I strašne su se teorije razvijale u

glavama policajaca, i situacija se komplicirala iz sekunde u sekundu i atmosfera je
bila užarena, opasna! U jednom trenutku, izazvana bukom i znatiželjom, izlazi
mama glumica, čašu s vinom drži u ruci. Ne znam sad baš sve detalje jer su nekako
danske novine preskočile taj dio, ali naravno da se situacija smirila na ovoj ili onaj
način. Jedno je sigurno: mama glumica i beba su završile u policijskoj postaji.
Strašna drama, cijela Danska je bila na nogama... Nakon mukotrpnoga
objašnjavanja terapeutskih učinaka spavanja na cesti, i uz pomoć kulturoloških
razlika, mama glumica ipak nije završila u američkom zatvoru. Zadržala je pravo
skrbništva, samo je dobila neku opomenu!

Nakon ovakvog iskustva pomišljam ima li mogućnosti da se i u Zagrebu otvori

danski vrtić s danskim pedagoškim mjerama?
Zanimljivo, zar ne?

-9-
 briana

Spavanje

Maloj su djeci najvažniji kvalitetan san i svjež zrak - danska

pedagogija u praksi

Tokom cijelog mog boravka i života u Kopenhagenu nikako se nisam mogla

naviknuti na danski pristup djeci. Istovremeno sam se cijelo to vrijeme pitala jedno te
isto pitanje: „Kako je moguće da u Danskoj djeca ne dobivaju slatkiše, uglavnom jedu
sirovo povrće i voće (raw food), peru se jednom tjedno, spavaju u kolicima i po
najvećoj hladnoći, ostavljaju ih na čuvanje u ubožnicama, pardon danskim vrtićima,
ne uče čitati i pisati do sedme godine, a od igračaka imaju brata ili sestru. Bez obzira
na to i unatoč tome sva ta djeca s vremenom postanu odrasli ljudi, manje-više
normalni i zdravi, vjerojatno ne manje sretni, manje ludi ili manje bolesni nego
Hrvati.” Zanimljivo.
Meni je puno stvari bilo zanimljivo i neobjašnjivo. Vrlo često smo nakon vrtića,
kao i sve mame i djeca ovoga svijeta, znali skoknuti do parka: ljuljačke, tobogan...
Ništa neobično. Ne mogu baš potvrditi da su parkovi bili prepuni, daleko od toga, ali
uvijek je bilo par klinaca, koja mama ili koji tata (nikad baka ili djed).
Ono što mi je bilo neobično, s vremenom iritirajuće a kasnije i depresivno,
nevjerojatan je slijed događaja, svaki put, bez obzira na to bilo ljeto, zima, sunce ili
kiša. Točno u 17.30 baš svi, i mame i tata i djeca, žurnim su korakom napuštali park,
svaki park, svaki put. Park bi se ispraznio za pet minuta. Ostajali smo samo Tomica i
ja. Ni meni ni njemu apsolutno ništa nije bilo jasno.
Uskoro sam saznala razlog. Nepisano je pravilo da u šest popodne slijedi
zajednički obiteljski obrok, nazovimo ga zajedničkom večerom, i onda slijedi (meni
najzanimljiviji dio) već oko pola sedam spavanac. Bez izuzetka, sve bebe, mala dječica,
stariji maloljetnici, čak i dio pubertetske populacije, svi su u krevetu bez izuzetka...
Još je ovo s večerom stvarno zgodno, ali ovo s dječjim spavanjem mi se činilo
nestvarno, kao neka magija ili bajka.
S vremenom više nisam obraćala pažnju, samo sam znala kad je pet sati, bez
gledanja na sat. Ponekad bih, kad Tomici energija nije opadala ni u osam navečer,
pomislila kako za njega ne vrijedi magija spavanja u sedam navečer.
I onda, sasvim slučajno, kako to već i biva, otkrila sam novi element koji
djelomično objašnjava lakoću ranog odlaska na počinak:„šumski vrtići”.
U Danskoj su strašno popularni vrtići na otvorenom. Objašnjenje popularnosti je
očito (a ja sam se usudila pitati tako glupo pitanje): naravno, djecu se uči o prirodi
dnevnim osmosatnim boravkom - u šumi. Škola na terenu. Nema nadstrešnice, nema
grijanja, samo šuma i livada te lunch-paketi. Ja sam naravno, sa svojim mediteransko-
balkanskim odgojem, bila zgrožena pristupom „Vrtići - danske šume d.o.o.”. Svaki
radni dan osam sati u šumi, na otvorenom. Eko-iskustvo, eko-odgoj. Dvogodišnjaci,
pelenaši kreću u jasličku grupu Hrast, a Smreka je predškolska grupa.
Od nedavno je uveden i nulti razred u osnovne škole, ima raznovrsnih službenih
objašnjena o uvođenju tog obaveznog nultog razreda, ali mislim da pravi razlog leži u

- 10 -
 briana

činjenici da djeca sa sedam godina ne znaju držati olovku u ruci, a drvene bojice su
apstraktan pojam. Sjedenje u klupi bez ski odijela i čarapa te smireni razgovor se uče
tek u nultom razredu jer je koncept šumskih vrtića ipak sasvim nešto drugo...
Dakle, princip „šumskog vrtića” je jednostavan: svakog jutra busevi skupljaju
djecu i vode ih izvan grada, daleko, u neku ,,eko-šumu”. Tamo je puno djece i puno
slobode. Da budem jasnija, tamo nema ni kuće ni nadstrešnice, samo mala baraka za
nuždu. Tako da bude što uvjerljivije, a ne da improviziraju gradske vrtiće. Djeca su na
svježem zraku, trče, luduju, igraju se... Prava sloboda, ajde probajte si zamislit' tu
uživanciju! Ma prekrasne parole, kad ih se sluša pa 'ko ne bi poželio da i njegovo
dijete ima tak' zdrav odgoj na tak' zdravom zraku. Uz fini hladni sjeverni vjetar, uz
šestomjesečnu kišicu. Zbog čega bježati od prirode, jel'? Točno u podne je ručkić,
zdravi lunch-paket sa smrznutim eko-sendvičem s mrkvom i krastavcima. Često
predškolske grupa Jela i Smreka hitaju po vodu na obližnji potočić, a
četverogodišnjaci iz grupe Bor pale logorsku vatru, ak' je baš jako hladno. Slijedi eko-
mijenjanje pelena na svježem zraku, pa opet trčanje uokolo, pa malo penjanja na drvo.
Da pojasnim, bit je svega, osim ekologije, i sloboda pa se tak dvogodišnjaci i
trogodišnjaci moraju sami animirati i zabavljati bez vanjskog uplitanja pedagoga.
Genijalno, zdravo, edukativno, eko-... I dok si rek'o keks, ma kakva šteta, prošlo je
osam sati i mali eko-sretnici već moraju u topli bus i doma na spavanac. I tu bi toj
genijalnoj zdravoj priči bio kraj, bar kad ju priča neki Danac.
A meni slobodno možete reći da sam zločesta, ali nekako mi se nameću
zanimljiva pitanja:
Recimo, bi li se taj eko-slobodni odgoj u tim prekrasnim šumskim vrtićima uz
obilje vjetra i kiše i dosade moglo nazvati i iscrpljivanje dječice tak' da se već u pol
sedam onesvijeste u krevet?
Je li možda, ali samo možda, masovno roditeljsko oduševljene ovim eko-
odgojnim metodama i dodatno stimulirano malom sitnicom: mirom u kući nakon
povratka s posla?
I na kraju: uspijeva li onaj nulti razred škole ipak nadoknaditi u jednoj godini
sve što se nekad svladavalo u dobrim starim zidanim i grijanim vrtićima?
Ali opet, kao i na početku priče, činjenica stoji da sva ta djeca s vremenom
postanu odrasli ljudi, manje-više normalni i zdravi, vjerojatno ne manje sretni, luđi ili
bolesniji nego Hrvati. Zanimljivo...
'Ko bi ga znao!

- 11 -
 briana

Endorfini

U Danskoj zima traje koliko sva ostala tri godišnja doba

zajedno

Vrijeme je omiljena tema u Hrvata i manje-više nikomu nikad nije po volji. Tako
sam i ja mrmljala nekad, prije danskog iskustva: il' je prehladno il' prevruće il' štogod,
glavno da nikad nije dovoljno dobro. Tek u Danskoj sam shvatila da nije problem u
vremenu, već u našem ludom i napornom gunđajućem mentalitetu „ništa ne valja”
Nakon sjevernog iskustva više se ne izjašnjavam o lošem vremenu. Da to
pojasnim slikovito: hrvatsko negodovanje zbog klimatskih prilika je isto kao kad bi
neki čovjek koji teško gladuje odjednom počeo prigovarati recimo da mu poklonjena
punjena patka i nije baš nešto fino, ili da mu je orahnjača malo preslatka, a jagode
prekisele.
Iskreno, kad smo se odlučili preseliti u Kopenhagen, najveća mi je briga bila
vrijeme i količina svjetla u zimskom dijelu godine. Jako sam se dobro raspitala i uvijek
sam dobila isti, vrlo optimističan opis klime u Kopenhagenu (većina portala na
internetu mi je potvrdila taj optimističan opis kopenhaškog vremena). Školski,
Danska ima četiri godišnja doba, klima se definira kao umjerena kontinentalna, s
blagom zimom bez snijega i ugodnim ljetom, a proljeće i jesen mogu biti kišoviti. Te
blage zime su posljedica utjecaja ogranka tople golfske struje, a logično nitko
normalan baš ne očekuje velike ljetne žege daleko na sjeveru. Jel' da ne zvuči loše?
Početak je bio dramatičan. Nažalost, kasnije sam uvidjela da to nije dramaturgija
nego svakodnevica. Negdje sredinom veljače sam s Tomicom skoknula u Kopenhagen,
samo na par dana po boravišnu i radnu dozvolu. U redu, znala sam da je zima pa smo
se dobro obukli, da nema iznenađenja, kapa, rukavice, šal, duge gaće... Bilo je hladno,
uši da ti otpadnu, ali Bože moj ipak je to sjever. Ušli smo u gradski ured, zadržali se ne
više od pola sata te dobili dozvolu u putovnicu. Baš kad smo htjeli izaći na ulicu, ali
stvarno neočekivano kao kad ti lopov istrgne torbicu iz ruke, baš tako, istog trena nas
je otpuhao orkanski prehladni sjeverni vjetar. U zadnji tren sam primila Tomicu za
već crvenu ručicu jer je rukavica odletjela, a s drugom sam se primila za štok ulaznih
vrata. Stvarno ne znam kako bi se to završilo da nas Mirko nije svom snagom povukao
natrag u ured. Od iznenađenja sam prvo prestala disati, a onda samo par minuta
kasnije već dahtala kao pas na vrućini. Nakon smirivanja, još uvijek na sigurnom, još
smo neko vrijeme razrađivali strategiju kako do auta, a da nas vjetar ne otpuše. Tako
smo se nas troje zavezali šalovima, napravili par šal-čvorova, i uz snažni stisak i
zadnje napore konačno došli do auta. Tad je nastao omanji problemčić kako otvoriti
vrata auta, a da ih vjetar ne otrgne i usput ubije nekog prolaznika. Uz manevre
dostojne nekog akrobata ipak smo ušli u auto i zatvorili vrata. Od vjetra i hladnoće bili
smo crveni kao rakova djeca, kao da smo jahali na devama na vrućem saharskom
suncu. Tad smo to doživjeli kao neki klimatski poremećaj, vremenski ekstrem sličan
poplavi, eto i to je za ljude. Nismo ni slutili da je vjetar kopenhaška svakodnevnica, i
da je to glavni uzrok fizičke nelagode i zimi i ljeti, uvijek i stalno. Nakon te već

- 12 -
 briana

zaboravljene avanturice, Tomica i ja smo često putovali k Mirku. Bilo je i hladno i

vjetrovito i kišno, ali nekako sam si to objasnila hladnijom zimom. Ništa strašno!
Eto, kako to i inače biva u životu, uvijek treba gledati širu sliku jer jedna lasta ne
čini proljeće. Proljeće i ljeto koje sam provela kod Mirka u Kopenhagenu (Tomica i ja
se još nismo preselili za stalno, već smo svaki mjesec bili desetak dana kod Mirka),
stvarno je bilo vremenski ekstrem, izuzetak, ali baš za inat pozitivan, jedan u stoljeću!
Bilo je genijalno, ugodno, toplo, nikako prevruće, vječni lagani povjetarac, dugi dani,
sunce, tu i tamo lagana kišica. Dok su u Zagrebu pržile vrućine ja sam jedva čekala
dolazak u Kopenhagen i ugodne svježe ljetne noći. Od tolikog uzbuđenja zbog
preseljenja u Dansku, nisam ni zamijetila da se u Kopenhagenu prvi proljetni zeleni
pupovi nikako ne pojavljuju prije sredine ili kraja svibnja.
U kasno ljeto kompletno smo se preselili u Kopenhagen. Najgori mogući
početak, iako se krajem kolovoza održavaju raznovrsni summer partyji po gradu. Od
ljeta nema ni lj, a bogami ni od jeseni. Rujan u Kopenhagenu može se opisati kao blaga
zagrebačka zima, s puno i previše kiše, a nažalost nakon rujna slijedi prava sibirska
zima koja traje negdje do svibnja (logično, zato i nema pupova). Možda statistički
gledano temperaturni prosjek i nije tako loš, ali statistika i sveznajući web još su
jednom pokazali svu svoju varljivost. Istina sve (prema statistici) govori u prilog
blagoj zimi, ali taj sjeverni hladni vjetar jednostavno smrzava sve pred sobom, i ne da
živjeti ni ljudima ni životinjama, ni biljkama, a ni bakterijama i virusima.
U životu je uvijek sve Yin i Yang, toplo i hladno, sjever i jug. Tako tamo na
sjeveru zbog tog istog hladnog vjetra nema previše bakterija i virusa, pa su one
standardne dječje vrtićke boleštine nepoznata stvar. Fakat istina, genijalno!!!
Tijekom rujna i početkom listopada mislila sam da je dansko vrijeme najgora
stvar koja me spopala, ali nisam ni slutila da mi se približava smrtonosna kombinacija
tog užasnog hladnog vjetrovitog vremena i sjevernog mraka.
Meni i svima koji baš i nisu rodom iz ovih sjevernih krajeva, te osmomjesečne
hladne mračne zime iscrpljuju i tijelo i dušu.
Tolerancija na mrak nepogrešiv je test koji razlikuje prave Skandinavce od onih
drugih. Zbunila me spoznaja da svi stranci početkom listopada, bez iznimke, imaju
radne sobe obasjane nekom plavom neonskom svjetlošću. Trebalo mi je neko vrijeme
da pohvatam konce.
Otkriće svjetlosne terapije razgalilo mi je i um i dušu! Najbolja investicija!
Philips! Genijalno! Nevjerojatno djelotvorna i meni spasonosna terapija! Obasjavala
sam se po cijele dane tom plavičastom svjetlošću, i svakim plavim kvantom vraćala mi
se energija i volja za životom. Ta plava mala Philipsova lampica moja je tajna za
preživljavanje sjevernih dugih i mračnih zima.
E sad, ovo je naravno moj doživljaj i samo moja interpretacija „krasnog”
danskog vremena. Nikako ne i dansko poimanje vremena jer kako onda objasniti da i
po najgorem sjevernom vjetru i najmračnijoj noći mnogobrojni Danci, i muški i ženski
i stari i mladi, svi u crnoj laganoj sportskoj odjeći, trče svoje obavezne dnevne
desetokilometarske rute? Ili je možda, stvarno ne znam, ono što je nama strancima
plava lampica to Dancima trčanje? Možda ipak nije trik u zimi i mraku već u
endorfinima?

- 13 -
 briana

Zločin i kazna

Većina građana Kopenhagena vježba ili joggira u slobodno

vrijeme, gotovo svaka ulica u Kopenhagenu ima bar jedan
sportski centar, fitnes-klub ili bazen

Svi mi koji smo živjeli u Danskoj, pa čak i oni koji nikad nisu bili ni blizu, dobro
poznamo nespornu činjenicu da u Danskoj birokracija funkcionira kak'se šika - na
uslugu građanima, sve jednostavno funkcionira, nema redova, nema beskrajnih
papira i ureda, nema glupih pravila koja su pisana da se otvore radna mjesta za
kumove u drugom koljenu.... Živa istina! Sad mogu dodavati sol na ranu nama u
Hrvatskoj, sve se obavlja iz ugode vlastitog doma, preko interneta. Nema muljanja
poreza (mislim naravno da ima, al' su kriteriji visoki, pa ne možeš bit' na minimalcu i
vozit luksuzni terenac). Prijava poreza, upisi djeteta u vrtić, promjena adrese,
promjena banke, odabir doktora, plaćanje svih računa, registracija firme... Dakle baš
za sve potreban je samo jedan jedini dokument, a to je plastična žuta kartica, veličine
kreditne kartice, na kojoj je otisnut porezni ,,CPR” broj, vaše ime i prezime, te adresa i
to je to! Vjerovali ili ne taj famozni ,,CPR” broj ima deset znamenki i sadržava vaš
datum, a svaka sličnost s našim JMBG-om je slučajna i nenamjerna (samo kad se
sjetim naših hrvatskih dugačkih intelektualnih rasprava i pozivanja na zaštitu
privatnosti radi datuma rođenja!, pa smo eto zato ukinuli JMBG i uveli OIB. Nema
potrebe za osobnom, ne treba ni putovnica, ni rodni ni vjenčani list, ni bilježnik, ni
zdravstvena, ni iskaznica za knjižnicu, ni fitnes kartica, baš ništa ti više ne treba. Sve u
jednom, da, deset brojeva na žutoj kartici umrežava i prati sve vaše aktivnosti:
prebivalište (u Danskoj ne postoji razlika između prebivališta i boravišta pa ili jesi ili
nisi na nekoj adresi), bračno stanje, broj djece, vrtić i školu, posao i plaću, svi računi u
svim bankama, sve pokretnine (auti, motori i naravno bicikli), sve nekretnine u
vlasništvu i/ili najmu u Danskoj i inozemstvu (pa tako i u Hrvatskoj). Sa žutom
karticom možeš ići i u gradsku knjižnicu i doktoru, a bez nje se ne može ni na fitnes, ni
kupiti mjesečnu kartu za podzemnu, ne može se kupiti ni mobitel, ni telefon, ni
televizor... Jedino mjesto u Danskoj na kojem ti ne treba žuta kartica jest WC (ne
možeš se nikako oteti dojmu da ima pomalo okus Big brothera, ali ipak genijalno!!!).
Predobro je i Hrvatska (i ne samo Hrvatska) vjerojatno ni za milijun godina neće stići
Dansku, odnosno dansku birokraciju, ali kak' je u životu sve u ravnoteži tak' i u tom
presavršenom sustavu ipak ima malčice pretjerivanja, što sam ja sirota osjetila, ni
kriva ni dužna na svojoj koži.
Dakle, kak' sam ja odgovorna prema vlastitom zdravlju, odlučila sam se upisati u
fitnes-klub, dvije ulice od mog stana. Znala sam da mi treba žuta kartica, nije greda.
Tak' je i bilo, žuta kartica, 500 kruna upisnine, špranca ugovora na danskom (kućni
red, bla-bla, ništa posebno) i evo, mogu za 350 kruna mjesečno ići na programe koje
želim i koliko želim, 24/7 kak' bi Ameri rekli. Programi k'o za mene stvoreni: satovi
pilatesa svih vrsta, joge sve moguće, vježbe opuštanja za kralježnicu, sve za pet!
Oduševljena sam, i da stvar bude bolja, iz ugode svog doma si lako preko interneta
rezerviram satove na koje želim ići. I tako je i bilo. Kak' sam malo na knap s
planiranjem vremena (nisam sigurna kad Mirko može čuvati Tomicu, kad je uopće u

- 14 -
 briana

Kopenhagenu, a uračunala sam i lijenost i umor), pa na naš hrvatski način, uz stečeno

dansko planiranje, svaku nedjelju navečer ja sam si rezervirala tjedan, najmanje šest
do osam sati tjedno, znajući da ću maksimalno iskoristiti dva sata.
Nakon uspješnog prvog mjeseca (baš sam bila strašno zadovoljna i cijenom i
uslugom mog odabranog fitness.dk kluba), stigao mi je račun, znatno veći od
očekivanog, užasnih 1500 kruna. Bila sam hladna k'o špricer i sigurna da je došlo do
neke pogreškice. Ipak sam se nekako utješila kako ću sljedeći tjedan to izgladiti i malo
ih nasapunati tamo u fitness.dk - da si malo pripaze za ubuduće!
Teško mi je sad baš prepričati točno kak' je išao moj razgovor u fitness.dk, al'
znam da sam dobila crveni osip od bijesa jer: A) oni ne vide u čemu je moj problem i
sve mi ionako piše u ugovoru (da, na danskom) i B) nakon 20 minutnog objašnjavanja
sam shvatila da sam dobila čak oko 15-tak pojedinačnih kazni, i to za svaki sat na koji
nisam došla, a preko interneta sam ga rezervirala. Stvarno sam se osjećala kao prava
budala. Dok sam se lagano počela smirivati, shvaćajući sistem kazni, nastupila je
prava erupcija bijesa i novog, intenzivnijeg crvenog osipa kada sam shvatila: 1) da
sam se upisala sa žutom karticom i da ih ne mogu otkantati i nikad ne platit', pa nek'
me tuže (k'o u Hrvatskoj) i 2) da mi svaki mjesec idu kamate na neplaćeni račun pa
teoretski, uz progresivnu i zakonsku zateznu lihvarsku kamatu od oko 15% godišnje
(da, da, 15%, k'o kod nas doma), lako može doći da mi skoro stan u Zagrebu ode na
bubanj zbog mog pilatesa i joge.
I tak' sam postala teški zločinac, izvrijeđala sam cure na recepciji i naravno
platila kaznu, te nastavila pohađati satove joge i pilatesa - kaj ćeš drugo!
E, sad je logistika bila malo teža, siroti Mirko je bio podvrgnut psihičkim
torturama kad će točno i s kojim letom doći u Kopenhagen. To su bili pravi ratni
planovi i strategije kodnog imena Fitness Strategy and Time Management, kako bi
Mirko čuvao Tomicu dok bi ja skoknula na jogu, da se opustim. Međutim, uvijek je tu
negdje visila prijetnja novom kaznom. Broj tjednih sati joge je spao na jedan ili ni
jedan. I tako sam se ubrzo pametno dosjetila i dogovorila s Mirkom kako da si
olakšamo život, nek' srijedom dođe na jedan sat, teta Ankica pričuvat Tomicu i ja ću
bezbrižno na jogu (naravno da taj sport dodatno košta 150 kruna po satu), al' ipak...
I tak' je izgledalo da će stvari funkcionirati, sve do jedne srijede kad je teta
Ankica zakasnila svega par minuta, nisam se previše uzrujavala, znala sam da stignem
do 6 sati.
Taj put sam stvarno stigla točno sedam minuta do šest sati, i na recepciji
provučem ja žutu karticu kad ono ne može?!? Opet sam bila sigurna neka pogreška
(ma kaj bi bila pogreška u Danskoj, ili nedajbože u žutoj kartici, toga tu nema, već sam
i sama to mogla dokučiti, tu sve jednostavno funkcionira). Dakle, da skratim, na
rezervirane satove se mora doći barem deset minuta prije početka, takvo je pravilo i
nema izuzetaka! Ništa nije pomoglo niti moje objašnjenje kako se stignem presvući i
biti u dvorani točno u šest sati!!! I što se desilo? Nisam bila na jogi, platila sam opet
kaznu, a naravno i jedan sat čuvanja tete Ankice. Ma krasno! Samo sam si u brk
promumljala: ,,J...ti žutu kar(t)icu!”
Da ne bude zabune, ovo nisu jedine kazne, a ne, ne, još sam ih se nalizala. Račun
se mora platiti do prvoga u mjesecu, bez obzira na to što prvi pada u nedjelju, a ja
plaćam odmah u sljedeći ponedjeljak, otkazni rok je dva mjeseca i ni sekunde kraće,

- 15 -
 briana

pa ispisnina nakon što istekne dva mjeseca otkaznog roka... Eto, što reći, cijelo vrijeme
boravka u Danskoj me pratio strah od neke kazne, baš k'o da sam pravi zločinac!

- 16 -
 briana

Život on-line

Odijelo i žuta kartica (ne) čine čovjeka

Sigurna sam da je stupanj informatizacije važan pokazatelj razvijenosti društva i

države. Tako sam neki dan na televiziji gledala kako je Japan visoko informatiziran i
kako je svakodnevni život promijenjen zbog informatizacije. Da nisam nikad živjela u
Danskoj, stvarno bih bila zadivljena svom tom informacijskom tehnologijom koja se
uvukla u svakodnevni život. Iskreno, na temelju te TV emisije o Japanu mogu reći da
bi u Japanu mogli emitirati istu tu emisiju s danskim primjerom. Dakle ovako, već
prije spomenuta famozna žuta kartica vrednija je od bubrega. S njom se definiraš tko
si (iako nema slike), gdje i s kim živiš, tko ti je liječnik, koliki porez plaćaš.... Jednom
riječju ne postojiš ni ti ni tvoj život bez te žute kartice.
Informatizacija je tako duboko ušla u dansku svakodnevnicu da već odavno ne
postoje neka radna mjesta koja su u Hrvatskoj još uvijek potrebna.
Tako se recimo cijeli trgovački lanac Netto polako ali sigurno prebacuje na
automatske blagajne. Osjećaj mi je isprva bio malo čudan, nema vidljivog osoblja, sam
si nabacaš špeceraj i sam prođeš kroz blagajnu. Ponekad se pojavi neki lik, ali samo
ako nešto negdje zapne. Da, nešto slično ima i kod nas, ali to kod nas više liči na
Windows 3.1. Sjećam se kako sam se zbunila kada sam u jednom našem supermarketu
na automatskoj blagajni nakon što sam sve napravila kao u Danskoj, čekala blagajnicu
kako bih „potpisala” papirnati slip kreditne kartice... Toliko o hrvatskim automatskim
blagajnama.
Meni je zanimljiv i fenomen kupovanja trajektnih karata. Nema kioska (i
prodavača karata) na kojima se može kupiti karta. Sve je on-line. Nije loše, sve dok si
na sat-dva od trajekta, a onda moraš ciljati polazno vrijeme trajekta. Problem je ako
voziš recimo iz Hrvatske u Dansku, i do trajekta ti treba nekih 16 do 19 sati vožnje,
ovisno o u uvjetima na cesti. Što onda? Karta je već kupljena za određeno vrijeme
polaska, ti ne stižeš i trajekt ode? Onda lijepo čekaš sljedeći trajekt po redu vožnje, ali
ti ulaziš u samo onaj trajekt na kojem ima praznih mjesta za „takve kao što si ti i nisu
stigli na vrijeme”. Naravno to može trajati od jednog sata (ako si sretna) do skoro pola
dana, i što je najgore nema nikakvih garancija kada će ti se posrećiti. Tko ti je kriv kad
dobro ne računaš.
Kao što sam već pisala, on-line se rezerviraš i za dolazak na jogu ili pilates, a ak'
ne dođeš u termin slijedi već opisana kazna.
Zanimljive su i javne knjižnice. Sve je kao i kod nas, besplatno posuđuješ četiri
knjige na jednu žutu karticu. Nema osoblja u knjižnici. Ja sam znala ići u jednu
knjižnicu na četiri kata. Ogromno zdanje i nigdje vidljivog osoblja. Posuđene se knjige
vraćaju s pomoću barkoda i neke kante koja ima pokretnu traku (slično kao check-in
kofera na aerodromu).Tamo gurneš knjigu i kompjuter ti izbaci tvoje stanje i
zakasninu. Moguća zakasnina opet se plaća na nekom POS-u ili pametnim telefonom.
Naravno, knjige se na sličan način i posuđuju, na nekoj blagajni s barkodom i
printerom koji ti isprinta datum vraćanja.

- 17 -
 briana

Ambulante i bolnice su priča za sebe. Nakon što si uspješno zadovoljila

telefonsku liječniku trijažu („nije to ništa i od toga se ne umire!”), onda te lijepo
trijažni liječnik iz centrale upiše u kompjuter i da ti dozvolu da odeš u neku
medicinsku ustanovu. Tamo lijepo dođeš i sva ti vrata otvara tvoja žuta kartica.
Nekoliko puta ju moraš provlačiti, a nema ni tu osoblja jer si prethodno telefonski
dobio instrukcije kamo točno moraš ići. Pratiš tako žute strelice i samo provlačiš žutu
karticu kroz neke kutije na zidovima. I onda nekako dođeš u neku čekaonicu za koju
misliš da je tvoje ciljano mjesto. I tu opet provučeš žutu karticu i stvarno nakon
nekoliko minuta po tebe osobno dođe liječnik, a ne sestra (mislim da je i sestra
zamijenjena žutom karticom). E sad, da i Hrvatska nije skroz nazadna zemlja dokazuje
to što i mi isto kao i Danci više nemamo papirnatih recepata za lijekove. Samo dođeš
sa žutom karticom u apoteku i dobiješ sve lijekove koje ti je liječnik prepisao.
U baš svakoj pekarnici ili kafiću uvijek imaš stup koji ti isprinta tvoj broj i iza
monitor na kojem pratiš kada si na redu (kao kod nas u MUP-u u Petrinjskoj).
Naravno da se karte za podzemnu kupuju na automatu ili opet pametnim telefonom, i
to nije nikakav problem, osim ponekom izbezumljenom turistu.
Zanimljivo je i rezerviranje kod frizera ili kozmetičara ili za restoran. Sve je on-
line, lijepo si izabereš termin i uslugu, te osobu koju želiš ili jelo koje preferiraš.
Utipkaš sve svoje podatke i onda ti dođe SMS s potvrdom i vremenom za kad si
rezerviran. I to stvarno savršeno funkcionira, osim kad ti frizer kasni u subotu ujutro
jedan sat jer je jednostavno tulumario do jutra, i nikako se nije mogao probuditi na
vrijeme.
Naravno da je i danska birokracija savršena, gotovo da nema potrebe za
bilježnikom, papirnatim potpisima ili žigovima u poslovnom svijetu. Sve je on-line,
samo pošalješ mail sa svojim digitalnim potpisom i to je to. Jedino sam skroz na
početku, kad su mi u putovnicu stavljali boravišnu i radnu dozvolu, morala ići u neku
dansku ustanovu (sad se po novom i to radi on-line).
Sve je on-line, možeš sve kupiti on-line, iako Danci ipak forsiraju da se po hranu
ide uživo u dućane.
I u cijeloj toj ljepoti i jednostavnosti on-line života, meni je falila jedna mala, ali
važna stvar. Kiosci i novine. U Danskoj nisam vidjela niti jedan novinski kiosk. Novine
se kupuju u dućanu, a izbor tiskanih izdanja je ograničen i koštaju strašno puno. Sva
su i strana i danska izdanja on-line, što je super, ali nikako se nisam naviknula da
subotom ujutro pijem kavicu bez papirnatih i šuškavih novina.

- 18 -
 briana

Štedo medo

Biti uspješan stanje je duha, a ne stanje bankovnog računa

Ovih su dana novine prepune tema o dužničkoj krizi Grčke, Italije, Španjolske...
Sve mediteranske zemlje (baš paše rima „Grčka ima cvrčka”). Zanimljivo, nekako si
mislim da je taj daleki sjever čista suprotnost našem Mediteranu. Naše Dance,
Norvežane i Šveđane baš i ne muče takvi problemčići (ovdje pak paše rima „Danci=
mravci”).
Moji mili Danci iskreno i nisu baš vrijedni k'o mravci, zapravo uopće nisu
vrijedni, ali štede opako. Štednja je prisutna uvijek i na svakom koraku. Postoje razni
oblici i modeli štednje, recimo „kreativna štednja”, „ženska štednja”, „muška štednja”,
„štednja na djeci”, svi modeli štednje, a s jednim jedinim ciljem: da se krune zadrže u
novčaniku, što više i što dulje.
Kao i uvijek do sada, trebalo mi je neko vrijeme da prokužim te za mene toliko
neobične štedne životne modele.
Police u supermarketima prepune su zdrave hrane: danske organske mrkve i
celeri, krumpiri iz Maroka, grožđe iz Nepala, španjolski limun i mandarine, kineski
češnjak i grčki patlidžani, kiwi iz Novog Zelanda... Nema sezone, cijeli svijet u malom.
Istovremeno se uči i zemljopis i klimatske regije, a o egzotici i da ne govorim...
pithaya, sweethies, ugly, pepinos, guaven, kiwano, passion fruit (o-b-o-ž-a-v-a-m ga!!!)...
Sve predivnog, plastičnog i sjajnog izgleda, a o bojama da i ne govorim. Pogađate, ja
sigurno nisam štedjela na špeceraju, pali me organsko, simetrično, lijepo i strašno
finooo. Tamo u Danskoj nitko normalan ne kuha, ali naravno da to nije zbog nama
uobičajeno poznatih razloga, kao što su „ne voli”, „ne zna” ili „nema vremena” kuhati...
Ne, neeee, kaj god, to je naravno zbog zdravlja i trenda koji se zove sirova hrana. Ne
moram ni napominjati da je klopa izvan kuće znak enormne rasipnosti, pa makar to
bio croissant, pizza ili sendvič, a ručak i večera u restoranu prosječnom je Dancu
naprosto hoštapleraj vrijedan prezira. Jednim udarcem tri muhe: zdravo živiš, ne
kuhaš i još štediš struju!!! Genijalno!
I tako sam, ne sluteći ništa, svaki tjedan obilazila supermarkete i uživala
kupujući. Razno povrće, voće i naravno ekološko dansko meso (pile s Bornholma iz
Danske košta k'o cijeli štand međimurskih pilića na Dolcu). I sve je bilo krasno, jedino
me malčice živciralo ako bih petkom poslije posla skoknula u špeceraj i zatekla
prazne i poluprazne police, k'o osamdesetih u Jugi, opustošeno, tu i tam' koja uvenula
mrkva, dehidrirana jabuka ili trula banana i sve u četvrtinu cijene. Samo si mogao
kupiti neš' smrznuto, a frižideri su bili puni k'o i uvijek! Uz moje komentare „ah, ta
Danska i njihova organizacija posla”, izbjegavala sam špeceraj petkom, i sve je bilo
krasno, k'o na početku priče.
Ali to je samo dio priče, moja teorija ne drži vodu, nije to baš puna slika. S
vremenom sam saznala tajnu i riješila zagonetku zbog čega su petkom dućani prazni.
Dakle, baš suprotno, ovdje je došla do izražaja organizacija posla. Bez ikakve reklame,
akcije ili slično, svaki tjedan ista priča. Nova pošiljka robe povrća, voća i mesa stavlja
se na police, valjda po noći između petka i subote, stare se robe mora riješiti i u taj

- 19 -
 briana

famozni petak sva se roba rasprodaje po bezobrazno niskim cijenama. To se zove vuk
sit, a ovce na broju, ili ušteda na špeceraju, a klopa fina (i bez kuhanja).
Naravno da mi je nakon spoznaje takve grandiozne metode štednje sve postalo
jasnije: sad bih često petkom primjećivala aute nakrcane vrećicama iz špeceraja, a
nekako su mi bili jasniji i iznenadni nestanci škvadre s posla na sat-dva.
Ali ono što mi pak sad nikako nije bilo jasno (svako malo mi neš' nije bilo jasno,
strašno!) bili su ti auti, lijepi, veliki, novi, moderni, džipovi, limuzine... Volvo, BMW,
Audi... Mislim, sve k'o i tu ili u Njemačkoj ili u Italiji... Sve naizgled isto. Samo jedan
preružan detalj, stvarno neobično: ti isti auti jednostavno nemaju zadnja sjedala!!! Da
stvar bude još zanimljivija, svim tim autima dodatno je ugrađena mreža tik iza
vozačkog i suvozačkog sjedala. Ružnooo! Kao da na primjer vidiš nekog krasnog
komada, plavuša visoka, u štiklama s genijalnim nogama i guzom, sve za pet dok se ne
okrene i onda skužiš da ima recimo stakleno oko i fale joj dva zuba. To nije to!
Terenac Porsche Cayenne dvosjed! Haloo! Ne znam, ne kužim, je li to zbog silnih
vrećica špeceraja? Ili možda zbog kofera? Seksa u autu? Prenošenja drvene građe u
Cayennu? Audi Q7 se fura na dostavni kombi? Možda ljeti kampiraju i ljetuju u autu?
Baš i nikako nisam vidjela logiku, a ružno za popizdit'. A još i crna metalna mreža, k'o
u marici! Strašno!!! Ono što moja logika nije povezala jest da svi ti luksuzni auti bez
zadnjih sjedala s metalnom mrežom imaju žute registracijske tablice.
Mic po mic, i konačno sam opet došla do rješenja i te zagonetke. Taj masakr
skupih auta u dvosjede s pregradnom mrežom velika je muška ušteda!
E sad, ova je ušteda u našim krajevima baš teško shvatljiva pa moram pojasniti.
Dakle, ak' se kupac nekog skupog auta, npr. već spomenutog Porsche Cayennea, koji je
inače preplavio Kopenhagen, legalnim putem odluči umanjiti porez na aute sa
standardnih 180% na pišljivih 60%, samo mora uzeti te famozne žute tablice, uz
omanju sitnicu izbacivanja kompletnih stražnjih sjedala i obaveznu ugradnju metalne
mreže tik iza sjedala, i evo, ušteda je tu!!!
Ok, mi iz mediteranskih krajeva nikak' se ne možemo oteti dojmu da je ta ušteda
pretvorila naš prekrasni terenac Cayenne u jedno obično ružno dostavno vozilo.
Uvijek si probam zamisliti kak' frajer u Audiju Q7 sa žutim tablicama ili našem
Cayennu bari ženskicu i sav se preznoji ak' dotična poželi da se i njena frendica
pridruži na ponuđenoj vožnji u drugi birc.
Eto, naši mravci štede, svugdje i uvijek, a mora im se priznati da su stvarno
pomaknuli ljestvicu ka kreativim sferama štednje, koje su mediteranskim cvrčcima na
jugu samo nevjerojatno zabavna pričica.

- 20 -
 briana

Banka

Dansko je zlatno pravilo: „Pokrij se dekom koliko je duga!”

Od kad sam prvi put došla u Kopenhagen, odmah sam uočila da je grad pun
banaka, naravno na najboljim i najvidljivijim mjestima i u najelitnijim dijelovima
grada, baš kao i u svakom velegradu u Europi. Nisam previše obraćala pažnju na to
što mi ni jedno ime banke nije bilo poznato. Kasnije sam saznala da su sve te banke
velike i moćne skandinavske banke, poput DnB NOR, Nordea, SEB ili Danske Bank.
Željela bih pojasniti kako Skandinavija označava zemljopisno područje koje čine
isključivo Norveška, Švedska i Danska, dok Skandinavija zajedno s Finskom i
Islandom čini nordijski krug zemalja. Tako sam vrlo rano spoznala da se Danci
prilično uzrujavaju ako kažeš da je Finska skandinavska zemlja, nešto slično kako mi
reagiramo pri „guranju” Hrvatske na Balkan.
Ubrzo, kad je život krenuo svojim uobičajenim tokom, morala sam otvoriti račun
u jednoj od tih skandinavskih banaka. Pa, na početku je izgledalo sve kao i doma u
Zagrebu. Dolazak u banku, šalter, službenica... No jedan mali ali važan detaljčić mi je
zapeo za oko i odmah me razveselio: nema nikakve naknade za vođenje računa! Ne
postoje naknade ili „kako se to kod nas već zove xx naknada”. Nikad nisam ništa
platila banci dodatno. Baš krasno!
Vrlo brzo sam shvatila da je moj prvi dolazak u banku ujedno i posljednji. Nikad
više do dana današnjeg nismo imali potrebe fizički prelaziti prag banke i sve se, ali
doslovno sve, što uključuje i kredite i kamate i porez i sve ostale moguće vrste
transakcija, obavlja e-bankingom, a dokumenti se digitalno potpisuju i šalju e-mailom
(naravno, preduvjet je žuta kartica). Moram priznati da mi je taj fer i prije svega ne-
lihvarski odnos banke prema običnom malom klijentu bio nešto potpuno strano sve
do početka života u Kopenhagenu.
Sa mnom je radio i Poljak Andrzej. Nikako mu se nije sviđao skandinavski način
života i teško mu je padao život na sjeveru. Stalno je prigovarao. Nikad mu ništa nije
pasalo i sve mu je bilo preskupo. Iako je imao lijepu plaćicu, stalno mu je falilo novaca.
Nekako si nije sam želio priznati, ali trošenjem je kompenzirao svoju tugu za jugom.
Povećanje plaćice je uvijek bilo dosta samo za još jednu avionsku kartu za Krakow.
Često je dolazio u nezgodne financijske situacije, a ponekad je znao biti skroz švorc.
Jednom prilikom, kada ga je taština natjerala da potroši sve novce doma u Krakowu,
samo da pokaže kako se bere uspjeh na sjeveru, valjda se stvarno previše zaigrao.
Tražio je načine kako se izvući do sljedeće plaće. I tako se raspitao i saznao da su
kamate na kredite u banci iznimno male. I stvarno je to istina. Nema kredita kojem
kamata prelazi 3%. I eto, tako je on našao kratkoročno rješenje za svoje financijske
nevolje. Mali kreditić da izdrži do isplate bonusa. Rijetko se tako razveselio kao kad je
saznao kako su povoljni uvjeti kredita u Danskoj. Nimalo ga nije zabrinjavalo što su
bankari ipak htjeli susret uživo. Nije se Andrzej dao obeshrabriti, odmah je dogovorio
prvi slobodan termin i odjurio u banku.
Već sam zaboravila njegovo veselje zbog kredita kad sam ga srela nakon par
dana, utučenijeg i žalosnijeg nego ikad. Nisam ni mogla slutiti razlog. Naravno da mi

- 21 -
 briana

se odmah počeo žaliti. Svaka druga riječ bila je „nevjerojatno”. I stvarno je bilo
nevjerojatno. Naravno, kredit mu nisu dali, ali ne zato što nije imao uvjete ili zbog
nekog drugog kredita. Naprotiv, njegova plaća i status u firmi dovoljan su jamac za
takav kreditić. Nevjerojatno ali istinito, banka smatra da se nenamjenski krediti za
svakodnevnu potrošnju ne mogu olako davati. Banka tvrdi da je alternativa bolja, a to
je racionalizacija potrošnje i štednja, te mu kao pomoć radije nude tečaj na kojem bi
naučio kako upravljati vlastitim novcem i kako živjeti s onim što si zaradio. I bez
obzira na njegovo moljakanje i objašnjavanje „njegove iznimne situacije”, kredit mu
nije odobren. Odobren mu je tečaj „pokrij se onim što imaš”. Andrzej ih je s
gnušanjem odbio, i stvarno izgleda da je to bila kap koja je prelila čašu. Nakon
nekoliko mjeseci s radošću je napustio Dansku.
A ja sam, nakon prvobitne nevjerice i meni stvarno iznenađujućeg ponašanja
banke (da, raspitala sam se i postupak banke nije izuzetak) polako počela razmišljati i
shvaćati u čemu je bit života na sjeveru. „Pokrij se onim što imaš.” Tako se uči, tako se
živi i tako se umire. To je skandinavski način života. I odmah mi je puno toga postalo
jasnije. Postalo mi je jasnije zbog čega menadžeri nemaju auto već se voze biciklima,
sad znam zašto se ne kupuju stanovi s prvim unapređenjem. Jasno je zbog čega se
novac ne troši na večere ili garderobu. Nema alternative. Nema mame i tate, bake i
djeda za prvu pomoć. Nema nasljedstva. Nema viška stanova. Nema pomoći ako odeš
u crveno. Nema nenamjenskih kredita, a zaboravila sam i napomenuti da pojam
„dopušteno prekoračenje na tekućem” NE postoji: to je nenamjenski kredit s
kamatama koji nitko normalan ne uzima.
Sjever i jug su dvije suprotnosti, dva pristupa životu. Nema tu lošeg i dobrog,
samo je pitanje ukusa, navike i mjere. Jug je potrošačko društvo, što mu može i biti
dok ima obitelj kao bazu, dok na sjeveru vlada individualizam i nema mjesta kon-
zumerizmu. Eto, tako ja doživljavam korijene različitosti sjevera i juga. Sve ostalo su
samo posljedice.

- 22 -
 briana

Porez

Poznata je izjava jednog danskog premijera: ,,U Danskoj se

jede zeleno, glasa crveno, a radi se na crno”

U Danskoj ima bezbroj poreza: malih, velikih, smiješnih, glupih, pametnih,

mudrih. Koliko ti srce želi. Porez na stražnja sjedala u autu, porez na junk food, porez
na moj stan u Zagrebu kupljen prije Danske, porez na rad na laptopu poslije 4
popodne, porez na službeni mobitel ako čavrljaš poslije posla, porez na stanove, porez
na produženo radno vrijeme... Cijela knjiga! Mi se u Hrvatskoj žalimo, a iskreno smo
tax free zemlja u odnosu na Dansku. Stvarno! A pogotovo ako k tome dodamo da se na
sjeveru ne mulja na porezima. Moram biti jasna: razlog nepostojanja utaje poreza nije
samo zato što im je porezna inspekcija moćna a kazne velike, već ipak jednom dijelu
poreznih obveznika takvo što i nije opcija. Stvarno! I meni to dugo nije bilo shvatljivo,
ali to je jedna velika urođena razlika između sjevera i juga. Sada bih mogla o danskom
porezu napisati jako puno, ali zasad bih se htjela zadržati na jednom porezu koji mi je
prvih godinu dana života u Danskoj bio sinonim za poreznu glupost, nešto zbog čega
bih se borila do zadnje kapi krvi, a sigurna sam da bi uvođenje takvog poreza u
Hrvatskoj bio u najmanju ruku okidač za novu seljačku bunu. Radi se o porezu na
nasljedstvo, i to ne bilo kakvom već o velikom, ogromnom, najmanja stopa je 40%,
koja se može povećati do suludih 75%. Pojednostavljeno, ako ti roditelji ostave stan,
najmanje skoro pola a najviše tri četvrtine ide istog trenutka majčici državi i to u
novcu. Sad baš ne znam detalje, ali stopa ovisi i o veličini i vrsti ostavštine, je li riječ
samo nekretninama, ili o novcu, dionicama ili firmama... No to i nije toliko važno,
važan je koncept. Uzmu ti najmanje pola svega, kako god okreneš. Može li se ovako
nešto uopće zamisliti u našim životima? Kako bi se taj porezni model mogao uklopiti
u naš način života?
Uzmimo za primjer oca, glavu neke južnjačke obitelji, recimo negdje oko
Zagreba. Na neki je način ili kupio ili otkupio ili naslijedio recimo tri stančića. U
jednom žive on, žena mu i dvoje dječice. Dok su djeca mala, dva se stana iznajmljuju i
tako nekako, polako se skuplja za četvrti stan koji će financijski pripomoći jednom
kad u ranim četrdesetim dječica narastu i presele se. Naravno, ljeti se na more ide
baki i djedu u staru kamenu kuću. Vikendima se ide drugoj baki i djedu po svježe
povrće, svinjske polovice i friške čvarke, u ciglenu kuću bez fasade. Sve tax free, ne
prijavljuju se podstanari, nema poreza kod prvog reda nasljeđivanja, nema potrebe za
hotelima i ostalim troškovima. Cijeli koncept života vrti se oko nasljeđivanja i pomoći
roditelja djeci. Nekretnine se nasljeđuju s ciljem da se umnoži i ostavi dalje. Jednom
riječju koncept „šalji dalje”. Obiteljsko srebro nikad se ne prodaje. Baš nikada. Čak ni
ako se nema za grijanje. Ni ako se nema za pecivo. Svoj na svome. Čak i ako primaš
socijalnu pomoć. Neće se valjda seliti pod stare dane u manji stan. Ne putuje se i ne
ljetuje osim kako je Bog dao, u svoje naslijeđene kuće, hrana se donosi sa sela, a malu
djecu čuvaju bake i djedovi...

- 23 -
 briana

I takav sistem „šalji dalje” obiteljskog nasljeđivanja i pomaganja funkcionira već

generacijama bez obzira na socijalizam ili kapitalizam te tržišnu ili plansku
ekonomiju.
U Danskoj ne može postojati “šalji dalje” kad se kod svakog „šalji dalje” sve
smanji za pola. Svima je jasno zbog čega sam bila zgrožena baš tim danskim porezom
na nasljedstvo. Ali sam nekako s vremenom počela i ja razmišljati: je li taj naš koncept
obiteljskog nasljeđivanja baš toliko dobar?
A zašto bih ja igrala „šalji dalje” kad je ipak ovo moj život i ja igram glavnu
ulogu? Pitam se je li ponekad bolje krenuti od nule ali svojim putem? Pa dokle stigneš.
Je li uopće lijepo cijeli život podrediti nasljednicima, imati stanove, kuće, a nikad
otputovati dalje od Trsta ili Graza? Želim li poznavati samo jedno mjesto na Jadranu?
Želim li u budućnosti biti hotel i kuhinja i vrtić za svoje unuke kad god to oni požele?
Želim li pod stare dane biti zatočenica svog velikog hladnog i derutnog stana bez lifta?
Jesu li sretnija djeca koja ulaze u punoljetnost s milijunima na računu? Zakrve li se i u
Danskoj braća na ostavštini? Čime su djeca, unuci i praunuci nekog milijardera
zaslužili da i oni budu milijarderi po rođenju?
Sada nakon Danske osjećam zaokret u shvaćanju koncepta „šalji dalje” i nekako
mislim da je danski sistem ipak bolji, humaniji i prema starcima i djeci, i da je više
slobode i priliku svakome. Pa kud koga nanese životni put.
Jedino ne znam kako bih preživjela da mi netko uzme pola mog stana. Sva sreća
da se danski porez obračunava nakon smrti.

- 24 -
 briana

Šopingholičarka

Imućniji Danci imaju problem kako na društveno

prihvatljiv način potrošiti novac

Za sebe sam uvijek tvrdila da nisam klasična pripadnica ženskog spola. Glavni
mi je argument što nisam luda za šopingom: neću kupiti cipele s nemogućom petom
na pedeset rata. Nemam sto torbica. Ne znam razliku između Guccija i Prade. Pazim na
novac, nisam trendseterica, znači sigurna sam da mi šoping nije ni važan. A ni ne čini
me sretnom. Tako sam bar mislila.
Sve je počelo bezazleno, ekološki, jednostavno. Nikad nisam razmišljala
kupujući gel za tuširanje ili šampon. Ustvari - sad to tek uviđam - uživala sam pri
hodanju po zagrebačkim dućanima uz beskrajne police prepune ludo šarenih,
otmjenih, skupih, velikih, malih, ljekovitih, specijalnih, profesionalnih, prirodnih,
biljnih, mirišljavih ili običnih - bočica šampona. Uvijek me oduševi od čega se recimo
spravljaju gelovi za tuširanje: papaja, limun, trešnja, lotosov cvijet, mlijeko biljno,
kravlje, kozje, hidratizirajuće, ulje jojobe i ehinacea, sjemenke maka, med, vosak,
guava, mango, list banane i ekstrakt proteina soje i indijskog oraščića, latice ruže i
nevena... Ne moram posebno ni naglasiti tu nemoguću kombinatoriku boja mirisa i
blagotvornih anti-učinaka: anti-aging, anti-stres, anti-strije, anti-celulit, anti-kolagen...
(Mo'š' mislit' - al' čovjeka veseli!)
Dobro se sjećam svoje mladosti kada je bilo samo tri vrste petolitrenih šampona
(breza, kopriva i kamilica), i sve su moje želje bile uslišene dolaskom tri boje Niveinih
šampona. Genijalno!
A onda, trideset godina nakon toga, povratak u prošlost! I to u dalekoj Danskoj.
Ekološki šampon, maxi-eko pakiranje, bez boje, okusa mirisa, etikete i ne pjeni se
(ekološka karakteristika). To je to, uzmi ili ostavi! Nema ništa drugo. Nema šarenih
polica. Na moje začuđeno pitanje: ,,Jel' pere?” odgovor je: „Pere!” Ne zagađuje vode, a
u čemu je onda moj problem? Isto vrijedi i za paste za zube, deziće, sredstva za
tuširanje, sva rade i ne zagađuju. Velika pakiranja, teško će ponestati. Problema nema.
I nema, polako shvaćam da sam ja problem. Moja mediteranska potrošačka narav.
Nitko u Danskoj s time nema problema, samo nas nekoliko iz ovih krajeva smišljamo
kako doskočiti ovoj teškoj muci!
U isto to vrijeme zaskočila me i još jedna muka. Moja kosa. Od kad radim, pa čak
i za onu malu skromnu početničku plaćicu, čak i tada sam si mogla bez ikakve grižnje
savjesti priuštiti pramenove. Svaka tri mjeseca, to je moja vremenska mjera! I ni dan
više! Novi krasni srebrno-sivi pramenovi. A onda neočekivani šok u Danskoj! Kao
prvo, Danci su ekološki nastrojena nacija a pramenovi su čista otrovna kemija pa
pramenovi gube. Gubim ja! Nema srebrno-sivih pramenova s peroksidom ili s nekom
sličnom amonijačnom smrdljivom kemijom, tu se mogu dobiti žuti eko-natural
mirišljavi pramenovi. Za 2350 kruna ili kuna! Teška depresija, pa to nije moj život!
Probala ja najskuplje i hit frizeraje u potrazi za mojom smrdljivom otrovnom srebrno-
sivom nijansom. Neuspješno! 2350 kruna je bila najniža cijena. Stala sam kod ponude
za 5000 kruna. Stala sam i razmislila. Izračunala (naša mediteranska kombinatorika) i

- 25 -
 briana

riješila dva problema odjednom. Riješila se dvije muke. Genijalno! Dakle jednostavno:
ako su najjeftiniji ružni pramenovi 2350 kuna, a u Zagrebu ne možeš naći skuplje od
600 kuna, naravno savršene sivo-srebrne nijanse, a avionska karta do Zagreba s
Norwegianom košta oko 1000 kuna, znači da mi ostaje još punih 750 kuna što mi je
više nego dosta za tromjesečne zalihe L'orealovih šampona, Niveinih dezića ili Dove
pjena za kupanje... I još mi ostane i za kavicu! Tako je i bilo za čitavog trogodišnjeg
boravka u Danskoj, redoviti tromjesečni posjeti Zagrebu imali su cilj i smisao.
Ne mogu a da se ipak ne zapitam: jesam li ja ipak rob svoje ženstvenosti i izgleda
i koliko daleko mogu potegnuti zbog srebrno-sivih pramenova i L'orealovih šarenih
šampona? I za to otkriće mi je trebala Danska?!

- 26 -
 briana

Švedski stol

„Sam svoj majstor”: danska mantra koja se izučava od

jaslica

Ima nekih malih, sitnih stvari u životu koje mi u ovim našim krajevima ne
primjećujemo, jednostavno tako sretno živimo a da i toga nismo svjesni, sve do
trenutka dok se ne nađemo tamo na dalekom sjeveru...
Oduvijek sam u Zagrebu obožavala ići na kavu s prijateljicama, kolegicama,
susjedima, sestrom... Svima sve poznato, nađemo se ispred „Krleže”, ispred „plave
zgrade u Sigetu”, na uglu Tesline i Gajeve. Naravno, ide se na kavicu. Bira se kafić, već
prema raspoloženju, godišnjem dobu i društvu. Uvijek nasmiješeni konobar, neki put
pripomogne s kaputima, tu je za sekundu, odmah ide narudžba, i neki put
izvolijevamo: mala s puno hladnog mlijeka, srednja s mlakom pjenom, smeđi šećer,
bezkofeinska, Nes s lješnjakom, sve može! I dok si rekao keks i polako krenuo s
gunđanjem, svih 6 kavica već je na stolu i naravno 6 čaša vode. I u stvari je sva ta
procedura samo preduvjet za pravu kavicu - u ugodnoj fotelji za recimo trač partiju, ili
liječenje duševnih boli, ili korporativnih frustracija.
E sad... Na sjeveru naravno ima i duševnih boli i korporativnih frustracija, a i
tema za tračanje, ali tehnički dio baš i ne podržava naš terapeutski model kavice. Nije
da nisam probala, al' evo kak' to tam' (ne) funkcionira.
Dakle, želiš popiti kavu a baš i ne želiš ići u restoran ili Copenhagen Royal. (Na
kraju sam išla samo u Copenhagen Royal i zajedno s Tamarom i japanskim bogatim
turistima plaćala espresso obavezno deset ili više eura). Koje god drugo mjesto za
kavicu izabrala, priča je uvijek bila sljedeća:
Dva reda, oba duga, prvi red brži (prosjek pet minuta), daš narudžbu i platiš,
drugi red, sporiji (nikad ispod deset minuta) i čekaš dok se na danskom netko ne
zadere: caffè grande, malo se preguraš i onda si tak' s vrućim šalicama u ruci tražiš
stol. Ak' imaš sreće. Može stol i pun šalica, pa si ih sam makneš. E sad, postoje još
dvije sitne prepreke, šećer i voda, to je na drugom kraju prostorije, na nekoj polici. I
sad je tam' neki vrč s ustajalom vodom (često mi je palo na pamet je li tko pljunuo
unutra, ali znam da nije jer je ovo Danska), plastične čaše i drveni štapići. Mislim da je
jasno zbog čega kavica s prijateljima nema terapeutsko djelovanje, a u prvim danima
života efekt je bio baš suprotan.
Svaki stranac i samo poneki Danac će za ovakve situacije dati jedino moguće
racionalno objašnjenje, koje sam i ja prihvatila: u Skandinaviji ne postoji pojam
uslužnih djelatnosti, pa čak i kad su veći novci u igri.

- 27 -
 briana

*****

Jednog nas je danskog ljeta moj mili mužić htio ugodno iznenaditi vikendom u
Stockholmu. Rezervirao je apartman u jednom luksuznom (i naravno skupom) hotelu
u samom centru. Moj je mužić jako temeljit i pedantan, i gotovo sam sigurna da je
prilikom rezervacije napomenuo da nam treba dječji krevetac za našeg
dvogodišnjaka. Naravno da ga nije bilo. U sebi sam si mislila: al' ajde, nek' im bude
kad kažu da nije bio naručen!
Nakon molbe da nam se donese pokretni dječji krevetac prošlo je ravno dva
sata. Ajde nek' im je i to! Opet sam si mislila.
Ali kad je sobarica nakon dva sata pokucala na vrata nisam mogla vjerovat',
skroz sam poludjela: ugurala je sklopljen dječji krevetac, na vrhu je bila plahta i
jastučić - i to je to! Evo nek' si ga sami montiramo i posložimo! Halooo! Ni dan danas
ne znam točno razliku između hostela i hotela s pet zvjezdica u Skandinaviji! I opet
jednostavno objašnjenje: nema usluge! Ne moram ni naglašavati da u lobiju istog
hotela isto postoje dva reda za kavicu...
A frizer, pediker, pekara, dućani, kafići, knjižare, sve što mi zovemo uslužne
djelatnosti, imaju ne-uslužno radno vrijeme, često od 10 ujutro do 5 ili 6 popodne, i
mora se priznati vrlo na knap za nekog tko radi recimo od 8 do 4.
I tako je na početku naše danske priče Mirko odlučio kupiti sjedalicu za auto i
još neke stvarčice za djecu. Kidnuo on ranije s posla da stigne u radno vrijeme
trgovine. I stigao. I na samom ulazu u dućan automat mu dao papirić s brojem
prodavača dućana koji će mu pomoći oko odabira (krasan pristup, al' desetak minuta
je čekao prodavača). I, nem'reš vjerovat', prodavač mu sve objasnio, sve super, i
nakon ukupne procedure od svega četrdesetak minuta mužić se odlučio i uzeo i
sjedalicu i putni krevetac i još neke sitnice, i falio mu je samo još mali red na blagajni i
to je to. No tog mu dana nije grah dobro pao, taman kad je trebao doći na red i platiti s
karticom u ruci, kraj radnog vremena, velika ura otkucala je 17.00 sati. Mirko se i
danas kune da je bilo 16.57, ali sve se ipak zatvara! Kaput! Nema! Finito! Konec! Skupi
si živce, pa sutra ponovo!
I opet isti zaključak: nema usluge!!!
Nekak' mi je sinula ideja da je švedski stol stvarno švedski izum: a zašto bi ti
neko servirao klopu i još ti ju nosio, odi si do stola pa si zemi kaj ti paše!

- 28 -
 briana

Božićni kolač

Božić je najveći praznik u Danskoj, mali Danci vjeruju da

Djed Božićnjak živi u Danskoj, na dalekom Grenlandu

Na taj prvi Božić u Danskoj jako me zanimalo kakvi su danski božićni običaji,
kako izgleda tradicionalni ili moderni stol na badnju večer i naravno za Božić. Moja su
pitanja upućena Dancima o toj temi uvijek završavala njihovim kratkim odgovorom
da se Božić slavi u krugu obitelji, da se na Badnjak i Božić ne radi i da baš i nema
stroge definicije božićnog stola (a ja sam si to objasnila kak' su liberalni, pa eto zašto
bi cijeli Kopenhagen dvadesetičetvrtog dvanaestog smrdio po bakalaru). Uglavnom su
ta pitanja o božićnoj klopi završavala mojim monolozima i mnogobrojnim opisima
bakalara na bianco, vanilin kiflica, medenjaka, liganja na sporco, makovnjača,
orehnjača, suhih aromatičnih kolača sa smokvama i anisom, usoljenih srdelica,
punjene patke s mlincima... Strašno zahtjevno za prevesti na engleski, a još zahtjevnije
za dansku logiku: ,,A zašto kuhaš kad je neradni dan!?!”
No, jedan dan tik pred Badnjak, moja draga kolegica Beate mi je, došavši u ured,
diskretno najavila da će danas u popodnevnoj pauzi baš zbog mene biti serviran
tradicionalni danski božićni desert i da će mi, ako mi se svidi, ona rado dati recept. A
evo i u torbi ima jedan tajni sastojak koji će mi pokloniti. Nešt' mi je rekla na danskom
i kak' se desert zove, al' kak' si nisam na „ti” s danskim, samo sam shvatila da je to
nešt' s rižom. Uf, kako sam bila sretna, već sam se vidjela sljedeći tjedan u Zagrebu
kak' dijelim okolo recept za danski božićni kolač, i svi se odriču vanilin kiflica i
orehnjača u zamjenu za zalogaj tog fenomenalnog danskog božićnog kolača. Strašno
sam bila nestrpljiva, a cijeli se odjel zagonetno smješkao jer su bili sigurni - baš kao i
ja - da je to nešt' tak' fino, slatko i egzotično i da ću trenutak kad probam taj danski
božićni kolač pamtiti do kraja života, unatoč činjenici da ću ga prema Beatinom
receptu spravljati baš svaki sljedeći Božić.
Na prastarom konferencijskom stolu u sobi za sastanke bilo je servirano devet
malih staklenih posudica, s devet običnih žlica za juhu, a na sredini stola kupovna
staklenka s pekmezom od višanja i opet jušnom žlicom. Tad su mi objasnili da se
pekmez tradicionalno stavlja na danski kolač. Nisam se dala omesti prizorom, pa ipak
je to samo ofucani ured, a fokusirala sam se na bitno: jedinstveni, genijalni i
neponovljivi danski božićni kolač.
Beate je polako ulazila u sobu za sastanke i svi su (skupa sa mnom, naravno)
počeli oduševljeno pljeskati, u rukama je nosila ogroman, plavi emajlirani lonac bez
poklopca. Ja sam pljeskala k'o u transu, apsolutno ništa mi nije bilo jasno, vakuum,
prazno, nula, nema, adios, ciao, zbogom... Tako mi je bilo u glavi, totalna diskonekcija.
Vidim kak' se oduševljeno smijem k'o i ostali, svi su u ekstazi zbog otkrivanja
etnografskog kuhinjskog blaga. Naaja uzima kutlaču i grabi iz plavog emajliranog
lonca - prvo meni - pa ipak je cijela predstava samo zbog mene... I odjednom je ta
gusta bijela viskozna masa mom nosu i oku trenutačno prepoznatljiva, bez obzira na
to što je prošlo desetak godina od zadnjeg kusanja... A šta sad nego reći da se taj
danski božićni kolač može zvati riža na mlijeku!

- 29 -
 briana

Trenutno me uhvatio smijeh, mislim stvarno, znam da me ne zezaju, oni nisu

sposobni za tak sofisticiranu šalu, mislim si kaj sad, kaj da radim, užas... Da probam i
kažem „ummmmmm, genijalno, ovak' nešt' dobro još nisam jela”, ili možda
„ummmmm, finooo, podsjeća me na djetinjstvo” (poluistina), ili „ummm, ovakav
božićni kolač nigdje ne postoji” (istina), ili možda „uuuu, koji domljiv izgled” ili možda
„ummm, k'o bi rekao da tu ima riže”. Ja sam samo rekla:„Ma prekrasno! A koji je to
tajni sastojak?”
Mislim, jasno je da je pitanje trebalo biti u najmanju ruku sarkastično, ali na
moje iznenađenje odgovor je bio više nego jasan: vanilin šećer pomiješan s cimetom u
prahu. Eto, sve su mi otkrili, puno više nego što su i mislili, bilo je zabavno, i ja sam
pojela cijelu zdjelicu, i da, natrpala sam si pekmez od višnje i svi su bili sretni jer sam
ja od iznenađenja pocrvenila, i samo sam se smijala.
Prvi put nakon preseljenja u Dansku me uhvatio strah. Polako sam shvaćala
silnu moć kulturoloških razlika, moć da se obična, dosadna riža na mlijeku pretvori u
vrhunsku, neviđenu gastronomsku božićnu deliciju, a vanilin šećer i cimet postaju
novi maštoviti začin vrhunskih šefova kuhinje. Odjednom me obuzeo strah od
udaljenosti između Danske i Hrvatske.

- 30 -
 briana

Gripa

Jens Sigsgaard (1910-1991), poznati danski pisac i dječji

psiholog, autor je poznatog dječjeg romana Pale sam na
svijetu

Bio je početak siječnja, novogodišnji blagdani u Hrvatskoj bili su iza nas, a ispred
nas danska radna svakodnevica. Mirko je poslovno otputovao u Kinu, a ja sam trebala
odvesti Tomicu u vrtić i nakon toga na posao. Od ranog sam se jutra probudila s
glavoboljom. Nadala sam se da će mi tableta pomoći. Već na putu do vrtića mi je
postalo jako loše i osjetila sam da imam povišenu temperaturu. Stanje mi se
pogoršavalo iz minute u minutu. Nakon što sam ostavila Tomicu u vrtiću, bilo mi je
jasno da neću moći na posao. Vratila sam se kući i strovalila na krevet. Boljele su me i
koža i glava i imala sam osjećaj kao da sam polomila sve kosti u tijelu. Zadnjom sam se
snagom dovukla do kuhinje po toplomjer. Ubrzo je toplomjer pokazao 39,9°C. Nisam
ni oči mogla držati otvorenima, onemoćalo sam ležala u krevetu, ali mozak je mahnito
radio. Bilo mi je jasno da imam gripu. Odmah sam počela razmišljati koga da zovem za
pomoć? Kako po Tomicu u vrtić? Kako preživjeti dan? Neprimjetno sam utonula u san.
Ne znam koliko sam spavala, osjećala sam se strašno loše, onemoćala i iscrpljena od
zimice koja me tresla. Nisam mogla ni do WC-a. Pogledala sam na sat. Spavala sam dva
sata. Izgubila sam pojam o vremenu. Nekako sam uzela telefon, jedva sam mogla
govoriti. Zvala sam tetu Ankicu, koja mi se nije javila, valjda zato što je radila. Poslala
sam joj SMS da mi dođe poslije posla pomoći s Tomicom. Pernille, Emmina mama
Šveđanka, nije bila u Kopenhagenu, Morana iz Hrvatske niti je imala auto niti se do
popodne ne javlja na mobitel, dok je Tamara bila na nekom seminaru izvan grada, a
Maria Grazia nije se još vratila iz Italije. Grozničavo sam nastavila razmišljati kako se
organizirati. Ne poznajem susjede, tu se susjedi samo ljubazno pozdravljaju. Nemam
prijatelja na poslu. Poslovno i privatno strogo se odjeljuju. Ubrzo sam shvatila upravo
ono čega sam se bojala od prvog trena u Danskoj, ostvarila se moja noćna mora:
nemam baš nikoga sada kad mi je pomoć toliko neophodna! Negdje iz prikrajka
mozga, iz moga ranog djetinjstva, sjetim se dječje knjige Pale sam na svijetu. Sama
sam u cijelome gradu. U cijeloj državi. Tisuću i osam stotina kilometara udaljena od
mame i sestre, i svih mojih pravih prijatelja. Muž mi je na drugom kontinentu. Druga
vremenska zona, drugo doba dana. Ja u četiri popodne moram po Tomicu. Uhvatio me
bolan grč u želucu. Nisam u stanju dignuti se iz kreveta i doći do kuhinje, a za četiri
sata moram u auto i voziti petnaestak minuta u jednom smjeru. Bila sam u klopci, a
jedino moguće rješenje bila sam ja sama. Zadnjim sam se snagama pridigla i stigla do
kuhinje, popila vrući čaj i trostruku dozu paracetamola. Natrpala sam na sebe sve
deke i posteljinu, preko glave. Željela sam se preznojiti i dovesti se u stanje u kojem
mogu voziti auto. Bilo mi je loše i vruće. Dahtala sam ispod silnih deka, od muke i
neizvjesnosti dana. Mislim da sam tako i zaspala na nekoliko minuta. Probudila sam
se sva u jednoj vodi. Istuširala sam se, u glavi mi je ipak bilo malo bistrije. Toplomjer
je pokazivao 38°C! Uspjela sam! Sa „samo” 38°C i relativno bistrom glavom mogu
voziti. Plan je bio jednostavan: sad se još odmorim sat vremena, pa ponovim
eksperiment s čajem, paracetamolom, dekama i tuširanjem i onda trk u vrtić!

- 31 -
 briana

Tako je i bilo, sve sam ponovila tako polubistre glave, ali užasno iscrpljena i sa
strašnom glavoboljom, otišla u vrtić po Tomicu. Iskreno, mutno se sjećam te vožnje,
bila sam sva u transu, jedino se sjećam pravilne, ritmične glavobolje. Tomica je kao i
svi trogodišnjaci veselo i živo dijete i nije bilo lako dočekati tetu Ankicu da mi dođe
pomoći. Ta se agonija produžila i na drugi dan. Isti princip - čaj, paracetamol, deka i
tuširanje. Dok je Tomica bio u vrtiću, ja sam u kući kunjala i skupljala energiju. Tek
sam treći dan osjetila napredak i lagano popuštanje gripe.
Nekako je i ta epizoda prošla, ali ju nisam mogla izbaciti iz glave. Taj grozan
osjećaj samoće i udaljenosti od prijatelja i rodbine kada ti najviše trebaju nisam
zaboravljala i s vremenom sam shvatila da to nije samo osjećaj samoće, to je omča nad
vratom, opasnost koja uvijek prijeti i nije mi se nimalo svidjela mogućnost
ponavljanja slične situacije.

- 32 -
 briana

Vožnja

Vozač auta mora dati prednost biciklistima, motorist mora

usporiti i dati prednost pješacima, a pješak se mora ravnati
prema semaforu. Biciklist ne mora ništa!

Trenutak kad sam shvatila da mogu u Kopenhagenu voziti od točke A do točke B,

i to bez GPS-a, bio je jedan od pokazatelja kako se u životu baš sve može - kad se
mora. Moram pojasniti neke detalje prije nego što počnem ovu priču. Kao prvo, ja sam
dibidus za vožnju. Dokazano i provjereno već u Zagrebu. Ne volim voziti, a uopće mi
ništa ne znači ni model ni marka auta. Samo možda boja, i veličina - što manji to bolji!
Vozački sam počela tamo negdje kad sam imala 27 godina, a položila taman 8 dana
prije dvadesetdevetog rođendana. I tako, mic po mic, vozila sam po Zagrebu, učila, pa
malo griješila (samo oguljena boja), pa još neke pogreškice koje ipak nisu za javnost.
Svi živi i čitavi, to je najvažnije. Tako je i prošlo mojih prvih šest godina vozačkog
staža. A onda je došla Danska.
Prvi šok je bila činjenica da moja hrvatska vozačka ne vrijedi. Nikako. Ni pod
kojim okolnostima. Da bude još zanimljivije, trenom kad sam dobila boravišnu i radnu
dozvolu u Danskoj, više mi vozačka nije vrijedila, dok se recimo svi naši frendovi, koji
bi nas posjetili u Kopenhagenu, mogu bez ikakvih problema vozikati sa svojom
hrvatskom dozvolom. Naravno, mi kreativci s Balkana probali smo sve mogućnosti: s
međunarodnom vozačkom dozvolom HAK-a, s izjavom da Hrvatska samo što nije ušla
u EU i da smo zaključili pregovaračko poglavlje prometa (EU članicama naravno
vrijedi vozačka dozvola), s potvrdom da nam je isti sustav autoškola kao i u Sloveniji
koja je EU članica, sve smo probali - ali bezuspješno! Jedina opcija je ponovo polagati
kompletni vozački - i teorija, i satovi vožnje, i na kraju ispit.
Naravno, mi ne bi bili tako daleko na sjeveru da baš uvijek igramo po pravilima.
Nama kreativnosti ne fali. Upisali tako i Mirko i ja vozački, sa samo jednim ciljem: pa
možemo mi vozački polagati sve dok Hrvatsku ne prime u EU, prije ili kasnije i mi
ćemo nekako doći do naše nove, druge vozačke. I takav je bio plan. Vrijeme radi za
nas.
Prvi mjeseci vožnje po Kopenhagenu s novim, velikim crnim Volvom bili su
bremeniti, ali ne zbog motoriziranog prometa. Strašno! Mislim, sve je na ovom svijetu
ipak Yin i Yang. Danci su stvarno vrlo civilizirani u vožnji autom: poštuju striktno sva
prometna pravila, i stvarno nije nikakav problem voziti po nepoznatom gradu, čak i
kad zezneš (opako), možeš se i zagubiti, ma milina, nitko ne trubi, nitko se ne nabija,
gotovo da i nema pretjecanja, uvijek se staje na zebri, ne daje se gas i ne pokazuje
srednji prst - vrlo visok stupanj civilizacije! Stvarno, lakmus test razvijenosti društva
mogla bi biti obična vožnja po centru grada. Jasno je da bi Kopenhagen dobio puno
bolju ocjenu nego recimo Zagreb, a da bi recimo isti taj Zagreb dobio bolju ocjenu od
Istanbula. Ali da ipak nikad nije sve kako izgleda, i uza svu tu auto-kulturu, ja sam bila
prestravljena vožnjom po Kopenhagenu - i to od gomile biciklista! Koliko puta sam
pomislila da je lakše voziti po Kalkuti, s hrpom rikši, mopeda, Tatrinih kamiona,
kombija i auta, slonova i krava... Bar znaš na čemu si. Moja je svaka vožnja bila

- 33 -
 briana

potencijalno smrtonosna. Biciklisti na starim hrđavim biciklima pravi su danske

kamikaze koji samo traže da ih razljepiš, ili bar da ih skineš k'o snajperom. Na svakom
uglu, iza svakog zavoja, iza tebe, ispred tebe, s lijeva i s desna, milijuni jure bez mozga,
pretječu moj Volvo, koče naglo, skreću neodlučno. Neki u paru pričaju i svađaju se kad
prelaze raskršće u cik-cak, neki telefoniraju, mnogi voze djecu iza, a neki guraju
ispred drvena kolica puna sitne djece. Neki imaju niske bicikle pa ja samo zaključujem
po zastavici na štapu da je bic ispred mene. Da budem jasna, naravno auti u Danskoj
voze po trakovima, baš kao što je i nama poznato. Ali biciklisti ne! Krše bez pardona
sva prometna pravila. To se vozi u svim smjerovima, i po biciklističkoj stazi, ali i po
trakovima za auto, i po pješačkim stazama i svukuda kuda gumama mogu proći. A
zakon je jasan i jednostavan: ako auto skine biciklista krivnja je uvijek na vozaču auta,
da budem slikovita: nešto slično k'o kod nas ak' skineš recimo starčeka na pješačkom
(ne daj Bože), ali ajde, dokazati da je starček baš tak' pijan pa se htio ubiti na
pješačkom dok si ti vozio manje od 50 km/h, mislim ne drži vodu. U Danskoj su
biciklisti k'o indijske svete krave, milijuni jure gradom, imaju pravo prednosti (dušu
sam ispustila na lijevom skretanju), i zaštićeni su zakonom. Brzo sam shvatila da
moram tražiti put do vrtića, duži, ali s manje biciklista. U početku svoje vozačke
karijere bila sam prisiljena i oduzimati prednost biciklistima jer se jednostavno i po
desetak minuta nisam mogla priključiti. Prvi put kad je jedan biciklist, kojem sam
namjerno oduzela prednost (ugurala sam se na cestu), udario i nogom i šakom po
šasiji auta shvatila sam koliko je lakše naći plan B.
I tako sam ipak preživjela prve dane vozačke karijere u Kopenhagenu, više i ne
razmišljajući o vozačkoj dozvoli, koju u početku nisam imala.
I život je krenuo svojim uobičajenim tokom, uz svakodnevne aktivnosti koje su
uključivale vožnju po cijelom Kopenhagenu.
Nakon nekoliko mjeseci života u Kopenhagenu u jedan su nam petak prvi gosti
trebali doputovati avionom iz Zagreba. Jako smo se veselili. Mirko je krenuo na
aerodrom po njih, a Tomica i ja smo spremali večeru dobrodošlice.
Pola sata nakon Mirkovog odlaska na aerodrom, zazvoni mi mobitel. Mirko zove,
ljutim ali i zabrinutim glasom mi objašnjava da ga je policija zaustavila. Istog trena
sam znala: vozačka, ah sranje!
No to nije bio glavni problem, znali smo, platit ćemo masnu kaznu, ali ono što
nismo znali je da trenutno ako voziš bez vozačke i kad te uhvate, osim masne kazne
moraš napustiti auto, i to odmah! Naravno, put do aerodroma je pustopoljina i
vjetrometina izvan centra grada, mrak i more.
I tako je i bilo, siroti Mirko je bio nasred te pustopoljine, bez prometa. Auto je
morao ostaviti, a daleko ispred su se svjetlila svjetla aerodroma, a iza još dalje svjetla
Kopenhagena. Nema adrese, samo ime ceste Strandvej (put uz plažu), i koji zalutali
galeb, koji preleti Mirka, policijsku patrolu i zaključani Volvo. Kako objasniti vozaču
taksija gdje da dođe? Tek smo friški i još nemamo prijatelja. Naravno, u Danskoj ne
pali naša balkanska igra na suosjećajnost koja je isprepletena lažima. Mirko je probao
sa svim srceparajućim pričama „eto, baš ide na aerodrom po svoju staru baku na
štakama, koja samo što ne umre i evo samo da skokne do aerodroma, ostavit će i
novčanik”... I ne znam koje je sve tragične obiteljske priče ispričao, ali danska je
policija neumoljiva. Auto se mora napustiti. I točka!

- 34 -
 briana

Ali moj mužić ne voli biti baš skroz poražen, pa makar i zasluženo, te uvidjevši
da nema što izgubiti i da će siroti morati malo propješačiti do aerodroma (nekoliko
kilometara), sjeti se tako i on poigrati procedure. I tako u času totalnog poraza, i u
trenutku kad je trebao preparkirati auto metar-dva desno, zaključati ga i napustiti
prema naredbi policije, Mirko se, mrtav hladan obrati policajcu: „Ako ne mogu voziti
bez vozačke dozvole, onda sigurno ne mogu ni parkirati bez nje!”
Naravno, danski policajac je to apsolutno shvatio i odmah je pozvao kolegu da
preparkira auto. Sjeo je tako danski policajac na vozačko mjesto i zatražio ključ od
auta. A naš Volvo je bio tada zadnji krik tehnike, palio se tipkom a ne ključem, nema
ručne već hrpe gumbića svih boja, jedino je volan kao u drugim autima. Mirko je
uživao. Danski policajac je imao niz pitanja na koje je Mirko strpljivo odgovarao, a
parkiranje je izgledalo kao da se parkira razlohani traktor.
No, nakon malo ublaženog poraza, Mirko je, i dalje bijesan kao ris, propješačio
dobre kilometre do aerodroma. Novčana kazna je bila ubojita, blizu 1000 eura.
Naravno da smo ju platili.
Nakon ovog nemilog događaja i Mirko i ja smo sad ozbiljno krenuli na polaganje
vozačkog ispita. Nakon mjeseci štrebanja i on-line škole oboje smo položili pismeni
dio. Nakon masno plaćenih satova s instruktorom (zbog potrebe simultanog
prevođenja s danskog na engleski jezik) Mirko je položio i dobio dansku vozačku.
Jeeee! A ja sam, sirota, pala na vozačkom. Ispitivač mi je rekao da skrenem u
zabranjeni smjer, a ja tak' usrana, skrenula i pala. Strašno! Danima se nisam mogla
oporaviti od šoka. Zar sve ispočetka?
I tako. Kad sam se „skupila na hrpu”, zaključila sam: ako će mi opet trebati dvije
godine da položim vozački, taman tu negdje valjda će i Hrvatska ući u EU, i džabe mi
trud.
Nakon svega i danas me još preplavi nostalgija kad se sjetim mog crnog Volva i
vožnje po cijelom Kopenhagenu!

- 35 -
 briana

Policija

Batina je ipak iz raja izašla

Tomica i ja smo se jednog dana vraćali kući s aerodroma. Kao i uvijek kad se
vraćamo odande, uzmemo taksi. U Danskoj je obavezno vezanje u taksiju, a to
uključuje i da se djeca vežu. Nikakav problem. Najmanje smo jednom mjesečno
Tomica i ja letjeli. Neki put u Zagreb, a neki put mome mužiću, gdje god se nalazio u
bijelome svijetu. Tako je bilo i ovaj put, i sve bi bila čista rutina, parkiranje taksija u
Tolbodgade 10, plaćanje, vađenje kofera... Da se ni od kuda nisu pojavile dvije
policajke na konju. Parkirale dva konja metar od taksija, maše konj svojim repom
meni pod nosom, a jedna od policajki počela je oštro govoriti, nešto skroz
nerazumljivo i naravno na danskom. Ništa nisam razumjela, ali bilo mi je jasno da
nešto ne štima. U trenutku mi se želudac zgrčio, mada mi ni uz najveće moždano
naprezanje nikako nije dolazilo do svijesti što sam to mogla zaribati i o čemu to ona
tako prijeteći lupeta. Odslušala sam tako njezin monolog na danskom, dok je konj
istovremeno par puta trznuo glavom. Nakon toga sam skroz ljubazno, na engleskom,
objasnila da baš i ne znam najbolje danski i može li mi objasniti o čemu je riječ na
engleskom. Inače, mislila sam ju pitati kako joj mogu pomoći, ali prijeteći policijski
stav odmah je ubio tu ideju. Policajka je istog trenutka nastavila na engleskom, strogo
me ispitujući gdje mi je auto-sjedalica za Tomicu. Falila mi je sekunda da ispalim
otprilike nešto kao: „Glupačo na konju, zar ne vidiš da sam u taksiju, što da auto-
sjedalicu furam u avion i onda ju montiram na aerodromu?!?” Ustvari sam samo
problijedjela jer ovdje je policija brutalna sila, to se vidi, osjeća, napetost i strah mogu
se rezati nožem. Iako bih joj rekla kako je glupa, i sigurna sam da se u Danskoj ne
moraju nositi auto-sjedalice u taksi, odlučila sam se na varijantu pokornosti. I vozač
taksija se priklonio mojoj strategiji. Pa iako smo i Tomica i ja i koferi bili vani, taksi ni
da mrdne. Ukopan stoji i čeka rasplet.
Rasplet je bio jednostavan, ali samo zbog mog pokornog, snuždenog i
pokajničkog ponašanja. Kao da idem na vješala pa mi je ovo zadnja nada da sebi
spasim život a Tomici djetinjstvo. Ispričala sam se, duboko ganuta mojom
nenamjernom pogreškom, lagala da sam turist i da nisam bila obaviještena o nošenju
auto-sjedalice u taksi. Naravno da sam uz duboke isprike svečano obećala da odsad
nikamo ne mrdam iz kuće bez auto-sjedalice. Policajka me oštro odmjeri, i kad se
valjda uvjerila da ću sad uvijek i svugdje imati uz sebe auto-sjedalicu, u hipu se
okrene, skupa sa svojom kolegicom, i tako one bez pozdrava na dva konja odjahaše u
mrak.
Kad je završila ova meni neugodna epizoda, ustvari sam bila toliko uzrujana da
bih se mogla potući. S bilo kim. No znala sam da je ovo jedino moguće i najbolje
rješenje za mene.
Slušala sam stare priče kako je u bivšoj Jugi milicija bila „bog i batina”. E, pa moj
dojam o danskoj policiji gori je i od najgore priče o miliciji iz bivše Juge. Vidjela sam
svojim očima, a i mužić mi je svjedok, scenu kad je pored nas na autoputu projurio
neki Porsche. Istina, vozio je barem 70 km/h više od dopuštenog, a na danskim

- 36 -
 briana

autocestama ograničenje je 110 km/h, bez tolerancije od 10%. Dakle, iako je projurio
s čitavih 180 km/h, i da, treba ga kazniti, ipak mislim da nije zaslužio da ga nakon dva
zavoja zaustave dva policajca, zalijepe na haubu auta, stave lisičine na ruke na leđima,
kao zadnjem serijskom ubojici. A dodatno za takva prekoračenja brzine uvijek slijedi
pljenidba auta i bogtepitaj koja kazna.
Svjedočila sam i nekakvoj, bar je meni tako izgledala, polubezveznoj svađi
dvojice tinejdžera u centru Kopenhagena. Dan, svjetlo, negdje oko četiri sata popodne.
Krv mi se sledila, i iako dečki nisu imali vidljivog oružja, na njih je navalio kombi
policajaca, bacili su oba dečka na zemlju, ruke su im vezali na leđa. Scena k'o s
dnevnika, izvanredne vijesti, kao kad ulove svjetske mafijaške bossove u nekoj
koordiniranoj europskoj policijskoj akciji.
Vikendom navečer izlazak u kino. Pun grad k'o šipak, svi nekamo idu, malo ili
puno nacvrcani. Svako malo, svakih par minuta, vrevu subotnje večeri prekida kratak
zvuk policijske sirene. Po punoj pješačkoj zoni, svako toliko, polako, u drugoj brzini,
prođe policijsko vozilo s dva policajca. Neki put samo nakratko onako prijeteći upale
rotirku. Svi se sklanjaju, nitko ne komentira ni obraća pozornost. Samo se moj mužić i
ja čudimo i zabavljamo brojeći koliko patrola prođe u pola sata.
Mislim, iskreno, nemam ja ništa protiv policije, i tako je kako je, stvarno se može
bez problema živjeti s danskom policijom, malo više paziš na ponašanje, sporije voziš
i nikad se s njima ne objašnjavaš. Valjda se s vremenom više ni ne uzrujavaš.
Jednostavno.
Mene međutim muči jedna druga stvar. Ako se složimo s općeprihvaćenom
činjenicom da Danska ima jednu od najrazvijenijih demokracija u svijetu, i ako se
složimo da se u Danskoj može sigurno živjeti (molim samo, sjetite se da se mala djeca
ostavljaju na nogostupu vezana u kolicima), onda se pitam je li moguće da je tome
doprinijela i njihova policija s kojom nema šale?

- 37 -
 briana

Jezik

Dvije su stvari na kojim Danci zavide ostalim nacijama:

prva je toplo ljeto, a druga lijep jezik

Većina Danaca govori engleski. Neki kao da im je materinski, a neki dovoljno

dobro za svakodnevnu komunikaciju. I prodavačica peciva zna engleski, i
vodoinstalater, a komunicirati na engleskom nije nikakav problem u običnom dućanu
ili vrtiću, u podzemnoj ili čak na sajmu antikviteta. Nema mjesta u Kopenhagenu na
kojem se ne možete sporazumjeti s pomoću engleskog. Nikad nisam upoznala Danca
koji ne govori engleski, nego recimo ruski ili njemački. Fascinantno. Stvarno, za nas
strance lak život. Ta naizgled obična činjenica da većina Danaca odlično govori
engleski ustvari mi je omogućila da kupujem hranu, da se vozim podzemnom, da
plaćam račune, da primam i šaljem poštu, da upišem Tomicu u vrtić i u konačnici mi je
omogućila da radim i živim u Kopenhagenu.
Iz navedenog bi se lako moglo zaključiti da za učenjem danskog jezika i nema
neke velike potrebe. Naravno da je to krivi zaključak: upravo je suprotno! Svaki
boravak dulji od dvije ili tri godine podrazumijeva učenje i potpuno svladavanje
danskog jezika i pravopisa. I opet je skandinavski sjever pokazao svoju logiku, toliko
različitu od ostatka svijeta. Svaka osoba koja želi radnu i boravišnu dozvolu na dulje
vrijeme, što pak podrazumijeva i sva socijalna prava i, da ne kompliciram, tko želi
živjeti i raditi u Danskoj, bezuvjetno mora završiti i položiti tečaj danskog jezika. Ne
zvuči komplicirano. Moja je logika bila jednostavna: ako mi je engleski drugi hrvatski
(naravno, s balkanskim naglaskom), talijanski mi je kao odmor za dušu i mogu pisati
pisma pa čak i tračati, a njemački ima gramatičkih pogrešaka kao pas buha al' mogu
razgovarati, bila sam uvjerena da ću i danski u Danskoj naučiti dok si rekao keks! U
prilog mojoj teoriji išla je činjenica što svim strancima Danska plaća tečajeve danskog
jezika, pet modula, odnosno pet stupnjeva. Nakon petog modula govoriš k'o Danac,
pišeš romane na danskom. Odmah sam si ja to preračunala, recimo za godinu i pol
meni engleski više ne treba. Genijalan plan. Onda sam si maštala, možda ako budem
ambiciozna tko zna, možda ću i zarađivati na prevođenju...
Prvo je iznenađenje stiglo ubrzo: svaki modul traje pet mjeseci, predavanja su
svakodnevno od ponedjeljka do petka, ukupno 20 sati tjedno. Nakon svakog modula
ispit. Nekako mi je postalo jasnije zašto se prve dvije godine uči jezik, a onda traži
posao. No nisam se na prvu dala obeshrabriti. Logika je opet bila jednostavna: ja već
imam posao kojemu je u naravi samo engleski, u svakodnevnom životu svi znaju
engleski, pa čemu onda žurba. Pomalo.
I tako je i bilo. Uz posao i voženje Tomice u vrtić i sve kućne obaveze jedva sam
stizala na sat i pol danskog na tjedan. Trudila sam se slušati kada se govori danski, tu i
tamo sam pokušala nešto izreći na danskom. Uvijek su mi ljubazno odgovarali da je
jednostavnije ako govorimo engleski. Samoj sam sebi objašnjavala da je svaki početak
težak. Taj moj početak se nekako odužio. Ni nakon godinu i pol dana učenja danskog i
dalje me nitko nije razumio. Ni najjednostavnije riječi i rečenice. Trudila sam se
naručiti kavu na danskom, ili kolač, ili samo čašu vode. Pokušavala sam platiti račun

- 38 -
 briana

ili tražiti vrećicu. Tako sam uporno naručivala hot-dog s lukom i krastavcima i nikad,
ali baš nikad u tri godine nisam dobila hot-dog koji sam tražila. Nikad me nitko nije
razumio kad sam govorila danski. U početku sam imala bezbroj objašnjenja, neka su
bila opravdana: istina je da je danska fonetika za nas Slavene jako teška, ima glasova
koje naše uho ni ne razlikuje, ali opet...”Željela bih kolač i kavu” me ne razumiju, a na
ploči kredom piše budpaen kogeogkaffe 50kr, tj.„ponuda dana: kolač i kava 50 kruna”.
I tako (ni)je išlo, al' sam ja bila baš uporna, stalno sam se trudila upotrebljavati
danski, akcija tri kroasana za 20 kruna, a na danskom nemaju pojma šta želim (tre
croissant), ali zato je na engleskom (three croissants) sve jasno. Užasno frustrirajuće!
Čak sam na poslu pitala što pogrešno izgovaram u trecroissant, je li to toliko
nerazumljivo? U čemu je problem? Naravno da je odgovor bio da govorim
nerazumljivim naglaskom. Strašno sam se uzrujala jer znam da govorim s naglaskom,
ali ne govorim hindu!!! Čak su bezobrazno išli s objašnjenjem da ovo tre više liči na
izgovor za drvo (trae), a ja sam bezobrazno odgovorila da bi radije platila i drveni
kroasan nego podnosila ovo sofisticirano maltretiranje.
I tako me nikad nitko nije razumio nijednu riječ na danskom. Nakon prve godine
odustala sam od ozbiljnog učenja danskog. Moja prijateljica iz Rijeke, koja odlično
govori njemački, talijanski i engleski doživjela je slične stvari. Završila je svih pet
modula, pisala zadaće, čitala knjige, učila i jedva ali stvarno ju jedva razumiju kad
naručuje u restoranu, čak i kad paralelno uz danski prstom pokazuje jelovnik i željeno
jelo.
S vremenom sam nekako i ja pošla linijom manjeg otpora, sve je dobro čak ako
govoriš najlošijim engleskim.
U drugoj godini boravka u Danskoj na poslu su samoinicijativno zaključili da bi
moj nivo poznavanja danskog jezika bio dovoljan te da više nema potrebe prevoditi i
govoriti engleski u mom društvu za stvari koje nisu vezane uz posao. Počela sam
živjeti kao u nijemom filmu, osjećaj je bio frustrirajući.
Posljednji dan prije selidbe natrag u Zagreb jedino mi se Beate, kolegica s posla,
ispričala što se ipak „previše čavrljalo na danskom”.
Iako mi se u Danskoj sviđaju mnoge stvari i doživjela sam mnogo lijepih
trenutaka, shvatila sam dansku istinu koju ti ne dopuštaju zaboraviti ni na jedan
jedini dan: „stranac i nikada Danac”.

- 39 -
 briana

Dosada

Danci smatraju da su iznimno radno opterećeni trideset i

osam satnim radnim tjednom. Blaga su im utjeha
šestotjedni godišnji odmori

Kopenhagen je prilično pospan i miran grad. Život u Kopenhagenu teče kao

nijemi film: usporen i pun gegova. Gradska vreva i život na ulicama vidljivi su samo u
određeno doba dana. S astronomskom preciznošću može se vidjeti kako grad odlazi u
smiraj, na spavanje u 18 sati. Svakog radnog dana, bez izuzetka. Gradski život, vreva,
prometne gužve, dućani, restorani, kazališta, kino, svi ti sadržaji posluju u uredovno
radno vrijeme, kao kod nas recimo odjel za izdavanje potvrda o nezaposlenosti u
Zvonimirovoj s radnim vremenom od ponedjeljka do petka od osam do tri, pauza od
jedanaest do pola dvanaest, subota, nedjelja i praznik zatvoreno. Naravno, reći će
netko, treba imati radno vrijeme, što je tu loše? Pa stvarno, nema tu ništa loše, samo
opet, meni s dalekog juga neobično je ići u kazalište u pet popodne, ili na gostovanje
njemačke filharmonije s početkom u 17.30, ili na „kasnu” poslovnu večeru s početkom
u ludi, strašni noćni sat: 18.30!? Negdje sam pročitala da je naša Sevka održala
koncert u Stockholmu, i da je bilo genijalno, ludnica, zapalila tribine, a njezin je
komentar bio da se dugo nije tako dobro naspavala jer je poslije koncerta i cijelog
protokola i večere već u deset navečer bila u krevetu u hotelskoj sobi.
Prvi pravi doživljaj radnoga vremena grada uslijedio je odmah na početku
boravka u Danskoj. Sjećam se svakog detalja. Završila sam s poslom oko četiri sata,
trčala sam po Tomicu u vrtić (naravno, kao i uvijek, bio je zadnje dijete u grupi, mada
sam uvijek stizala prije pola pet). Imala sam u planu kupiti špeceraj za ručak i nakon
toga skoknuti u gradsku knjižnicu. Znala sam da sve to moram napraviti do 18.00 sati
jer se tad i trgovina i knjižnica zatvaraju. I tako je bilo. Prvo šoping i nakon toga trk u
obližnju knjižnicu. Kako sam živjela u strogom centru Kopenhagena, i dućan i vrtić i
knjižnica su mi bili na dohvat ruke. I tako, dok sam trčala po gradu od vrtića do
dućana i knjižnice, izgledalo je kao i u svakom drugom velegradu, buka, svjetla na
ulici, biciklisti bezglavo jure, gužva, prolaze auti, izlozi s upaljenim svjetlima,
normalan gradski život nakon klasičnoga radnog vremena. I ja sam se žurila jer mi je
plan bio ući u knjižnicu barem četvrt sata prije zatvaranja. I stvarno sam stigla u
knjižnicu baš kako sam planirala. Imala sam ipak dosta vremena da malo prošvrljam
na tri kata gradske knjižnice. Stigla sam i na dječji odjel. Tomici sam posudila „Ružno
pače” na engleskom, a sebi neku monografiju o danskom dizajnu i jedan triler. I sve je
bilo u redu, vratila sam stare knjige, uzela nove (nema osoblja, knjižničara, sve je on-
line, kompjuteri i pokretne trake i svemoćna žuta kartica). Točno u šest ženski glas na
razglasu javio je da se knjižnica zatvara. Već smo u šest i pet Tomica i ja izišli iz starog,
velikog zdanja gradske knjižnice. Bio je mrkli mrak. Znala sam gdje sam, petnaestak
minuta po strogom centru od kuće. Sve poznato, ali mirno, tiho i mračno. Još prije
dvadesetak minuta na ulicama je bilo svjetla, čuo se žamor, dućani su radili... A sada
kao zračna uzbuna, 18.05, običan radni dan, a nigdje ni žive duše! Mrak, nema ni
svjetla u izlozima, a ulična je rasvjeta prigušena, nema ljudi, nema prolaznika, nema
auta, nema biciklista, nema baš nikoga, mrtvačka tišina. Strašno!

- 40 -
 briana

Isti taj nelagodan osjećaj gašenja života grada dijelile su i prijateljice Morana i
Tamara. Jednostavno nam to nasilno gašenje života točno u šest sati nije bilo
prihvatljivo. Nekako i zbog te činjenice organizirale smo večernja ženska druženja,
kao da želimo poručiti da se mi ne gasimo u šest. U prilog našim druženjima išli su
rijetki restorani koji su bili otvoreni poslije šest, i to iz jednostavnog razloga: ipak
većina stranaca koji su tu zbog posla žele večerati vani, družiti se na poslovnim
večerama. Tako smo se i nas tri ženskice s dalekog mediteranskog juga prikrpale
poslovnjacima.
Tako smo jedan Dan žena nas tri ćurke odlučile proslaviti u malom restorančiću
u centru. Mislim da se zvao Bistro Pastis, ili tako nekako. Preporuku sam dobila od
svojih poslovnjaka. I tako je pala odluka, slavimo Osmi mart, u tom Pastisu,
rezervacija za troje, u pola osam navečer.
Bile smo točne kao i uvijek. Restoran je bio slatkički, vrlo asketski namješten (na
zidovima bijele mesarske pločice, koje su mi prije Danske izazivale užas, a sada su mi
simpatičan i drag sinonim za danske restorančiće). I sve bi bilo vrlo obično da iznad
svakog stola nisu bile uokvirene „umjetničke” fotografije A2 formata s eksplicitnim
slikama seksa u troje. Meni je to bilo baš super, sama pomisao da naručujem
tagliatelle dok iznad mene na fotki dva frajera „obrađuju” nepoznatu ljepoticu sa
šumom striborovom. Fakat mi je bilo zabavno i mislila sam si „pa gdje toga ima još na
svijetu osim u Skandinaviji”? Tamara je vjerojatno slično mislila, a jedino je sirota
Morana ostala paralizirana scenama eksplicitnih fotki. No, nakon prvobitnog
iznenađenja, atmosfera se vratila u normalu i sjele smo za stol, naručile svoju klopicu
i butelju preskupog vina. I kao uvijek na našim ženskim večernjim druženjima, bilo je
zabave, puno smijeha i veselih i neobičnih danskih dogodovština. Naručile smo i
drugu butelju tog preskupog talijanskog vina Barola (poučeni dosadašnjim iskustvom
da kada naručujemo na danskom garant dobivamo krivo, najodvratnije jelo, pa nam je
službeni za restorane engleski). U tim ugodnim trenucima punim smijeha nismo ni
primijetile da se restoran polako ispraznio, a da su konobari sve ljući i neljubazniji.
Nakon nekog doba ostale smo nas tri jedini gosti u restoranu. I to nam je postalo jako
zabavno i smiješno. Nas tri, hrpa fotki s prizorima seksa oko nas, i ljuti konobari. Ljuti
jer je već devet i dvadeset navečer, a šanse da ćemo mi ubrzo zatražiti račun
minimalne.
I tako, dok smo mi slavile taj Dan žena u zabavnom ambijentu uz vino i dansku
verziju talijanske kuhinje, jedna od konobarica nam priđe i počne drviti nešto na
danskom. Iako smo ju sve tri dobro razumjele, ja, konačno dočekavši priliku, odmah
namignem curkama da ne razumijemo danski. Naglasimo da znamo hrvatski, engleski,
njemački i talijanski, ali nažalost ne razumijemo danski.
Sirota je konobarica pocrvenila od bijesa i onda nam na odličnom engleskom
dala do znanja da sad možemo naručiti desert i to je to. Restoran se zatvara. Bilo je
točno pola deset. No kako smo sve tri bile u sjajnom raspoloženju, nismo se dale
zbuniti. Razmišljale smo o desertu, radili kombinacije te vraćali narudžbe sljedećih
desetak minuta. Desert je stigao za tren, a uz njega i račun koji nismo tražili. I dalje se
nismo dale zbuniti i odluka je pala: ne dižemo se sa stola prije deset, danas će
konobari raditi prekovremeno! I moram priznati da nam nije bilo lako, oko našeg
stola su prali pod, ostali su stolovi bili raspremljeni, stolci podignuti na njih, a mi smo
i dalje pijuckale vino. Neki su kuhari pozdravili i otišli doma, a preostala dva konobara

- 41 -
 briana

zaključali su restoran, onako značajno kao da bi netko još mogao ući (da, mo'š mislit
kak' netko ovdje jede u gluho doba noći, u pola deset navečer). I tako smo nekako
izdržale do deset i pet, kada smo i službeno zamoljene da odemo jer je, eto, restoran
zatvoren. Zahvalile smo im na ukusnoj večeri, platile račun, i već u deset i deset bile
na ulici. Mrak, pusto, nigdje nikoga. Bilo nam je zabavno i strašno smo bile ponosne na
naš kasnovečernji izlazak i dolazak doma u pol jedanaest navečer.

- 42 -
 briana

Božićni domjenak

Božićni domjenak je kao bombonjera: nikad ne znaš na što

ćeš... paa, naletjeti

Svi mi, bili u braku ili ne, muški ili ženski, stari ili mladi, imamo neka sjećanja na
trenutke bezazlenog koketiranja ili jednostavno trenutak kad su nam njena pažnja ili
njegov pogled samo malo podizali ego. Potvrđivanje da smo šarmantne, ženstvene,
seksi, potvrda njihove muževnosti i zavodničke moći... Ženski dekolte koji je skrenuo
misao, baš isto kao muška jednodnevna bradica... Možda neka visoka peta ili
olabavljena kravata može zadržati pogled sekundicu duže. Prepoznavanje po
namjerno ostavljenom oblaku parfema. Fini, pristojni smiješak. Slatko, zabavno,
ugodno, bezopasno. Da, naravno, u ovim balkanskim i mediteranskim krajevima zna
se otići i predaleko, često se vidi trubljenje iz auta curi u minici, glasno komentiranje,
a Berlusconijevo zakretanje glave uz snažnu tjelesnu gestikulaciju i mrmljanje u
bradu nasmijavalo je cijeli svijet. To smo ti mi, teško nam je naći mjeru, što ćeš!
Nikad se nisam previše obazirala i zamarala tim sitnim detaljima muško-ženskih
odnosa, sve do jednog trenutka kad sam shvatila da toga u Danskoj jednostavno
nema. Nema zavođenja. Nema koketiranja. Nema igrica. Nema nadmudrivanja. Nema
skretanja pažnje, pogleda, misli... Možda nije važno, al' je (pre)strašno!
Ni najveći i najdublji dekolte neće skrenuti pogled, smiona haljina ne ostavlja
dojam, pripijena garderoba nije praktična, visoke potpetice su nespretne, a šarm,
zarazan smijeh i vedrina nebitni. Nema umilnih ženskih glasića ni namjerno dubokih
baritona, nema oblaka parfema, nema glupih i besmisleno dvosmislenih čavrljanja, a
manikirana ruka rijetko je viđena. Nema diskretno prozirnih bluzica, ni presvlačenja
buca u elegantne salonke. Ne izviruju čipkaste bretele, već bijele ofucane naramenice
unisex potkošulje. Vjerujte mi na riječ, to nije namjera već čisti nemar! Ta mi je
razmišljanja potvrdila i moja mama, gospođa u svom sedmom desetljeću života, koja
me je povremeno posjećivala i, iz meni do danas nepoznatih razloga, samo
konstatirala: „Ovdje u Danskoj muški uopće ne zamjećuju ženske!”
Tako na jedan proljetni subotnji kišni dan, na preskupoj kavici u Cafe Royalu
(serviraju kavicu, nema reda, milina), sjedim ja s mojom dragom Tamarom iz Bosne.
Bez obzira na to što ona uživa puni život u Kopenhagenu i radi super posao IT
menadžera u velikoj korporaciji, uvijek je raspoložena za zabavu o danskim
neobičnostima. Tamo daleko na sjeveru, slikovito rečeno, svi iz bivše Juge prešutno su
„braća po materi”. Da, da, to je fenomen za sebe, za čitav doktorat: Sarajevo, Beograd,
Zagreb, Ljubljana, sve je to isto i nema razlike, samo uz uvjet da živiš u Kopenhagenu.
I tako nas dvije uz kavicu iz iste kulturološke pozicije slobodno možemo komentirati
život u Danskoj. Nakon nekoliko zanimljivih tema, došli smo i do danskog
nepostojanja koketiranja i, kak' bi to ona rekla, danske seksualne apatije. Manje-više
nam je bilo zabavno i smiješno, prešli smo s kavice na vino, sve dok u jednom
trenutku nije zastala, istovremeno digla obrvu i času s vinom i stvarno ozbiljno izja-
vila:„Znaš, ima jedan dan u godini kad se to sve mijenja!”

- 43 -
 briana

Prvo nisam shvaćala o čemu to ona, a onda bum, da, fakat, stvarno! Božićna
večera, ali ne bilo koja, korporativni službeni božićni party! Do tog trenutka nisam
bila svjesna da ono što sam do sada (pre)živjela nije izuzetak, već pravilo. Naše priče
su podudarne, svake godine isto, samo se mijenjaju likovi, odnosno zaposlenici.
Svake godine, radni tjedan prije Božića, svi restorani, kafići, bircevi, sale, sve je
puno, prepuno. Mjesta ni za lijek. To je tjedan božićnih korporativnih domjenaka, jako
važno, Tamara tvrdi da je to gotovo zasebni članak kolektivnog ugovora o radu.
Mjesta se rezerviraju još na proljeće. Uzbuđenje se osjeća u zraku, o tome se priča
tjednima. Događaj godine koji se ne propušta!
Tamarina i moje priča nevjerojatno se preklapaju. Točno u četiri sata popodne,
na taj dugo očekivani dan, pred kraj radnog vremena (već satima je mrkli mrak, zima),
skroz neprimjetno, sve žene i djevojke polako odlaze na toalet, noseći sa sobom
obične PVC vrećice (osim mene). Vrlo brzo sve osobe ženskog spola, mlade, stare,
debele, pjegave, mršave... Baš sve imaju svečane toalete: duboki dekolte, gola leđa,
minice, prorezi na haljinama, rukavice do pazuha, prozirni lepršavi šalovi, pundže,
nakit, čarape s crtom, leptirićima, rombićima, šljokicama, crne štikle sa zlatnom
kopčom, mini torbice, crne ili sa srebrnim stakalcima... Obavezna boja: crna. Sve usko,
seksi, bez obzira na pivske trbuščiće, kratke noge, široke bokove i prsa koja samo što
ne eksplodiraju. Ne mogu se oteti dojmu šoka, ali i nevjerojatnoj sličnosti s izborom za
miss sela u Benkovcu, na Trgu domovinske zahvalnosti.
Oblačenje toaleta je tek početak, nakon toga slijedi zagrijavanje: u mom
korporativnom slučaju dvije litre votke i litra Schweppesa - i svi i sve na eks!
Onda se kreće prema finalnoj destinaciji, uzbuđenje raste, kompanija plaća sve,
klopu, cugu u potocima, muziku, stand-up... Ništa neobično za običan dosadan božićni
party. Sve k'o i uvijek, ali ne zadugo. Ubrzo na jednom kraju kolegica diže svoju
toaletu i pokazuje tange, a muški kolege, mladi i stari, oženjeni i neoženjeni, šefovi i
oni drugi, baš svi se guraju oko nje. Sretni k'o mala djeca oni pružaju ruke, pipkaju,
čipkaju, svugdje, cice, guzu, uz glasne povike. Luda zabava! Na drugom kraju slično,
nema veze 'ko je kome kolega, 'ko je šef, a 'ko tajnica. Svi se drpaju, hvataju i stišću,
svaki kut, svaka fotelja zauzeta... Tamara uz grohotan smijeh prepričava kak' su
jednom na njenom partiju par kolega u naponu strasti propali i pali direktno na glavni
stol. Naime, strast ih je obuzela na nekoj galeriji, a galerija ih nije izdržala... K'o neki
swingerski klub, ma i to je za ljude, ima toga sigurno. Alija si baš nekak' ne zamišljam
swingere k'o kolege iz istog odjela, njihove šefove, dostavljače i to na kompanijskom
božićnom partiju. Nama iz ovih krajeva vječna tema za prepričavanje, smiješno,
šokantno, nevjerojatno, istinito. Svake godine isto.
Znam samo jedno, a ne znam bi li to i pomoglo: predbračni ugovor u Danskoj
trebao bi imati posebnu stavku o korporativnim božićnim domjencima. I da, moj
mužić ima zabranu odlazaka na danske korporativne božićne domjenke.

- 44 -
 briana

Menadžeri na Danski

Sve što počinje s Dansk - mora biti dobro

Skandinavske zemlje sinonim su za socijalnu državu i prava radnika.

Skandinavija i socijalna prava nepresušni su izvor tema za razne urednike hrvatskih
medija. Hvalospjevi o skandinavskim pravima radnika skoro k'o jingleovi, stalno se
vrte na HTV-u i uvijek isto: problem je isključivo u našim zakonima ili Vladi. Ništa nas
drugo ne razlikuje od skandinavskih zemalja. Uvijek nam je netko drugi kriv. Tako
sam nedavno gledala jedan od HTV-ovih jingleova, s briljantnim zaključcima tipa:„Eh,
kada bismo mi samo imali danski ili švedski model radnog zakonodavstva”. Nitko im
nije rekao da se primjerice „u Danskoj dobije otkaz preko noći, baš i nema
otpremnine, i to je to”, a čujem recimo ,,u Švedskoj će menadžer prije isplatiti plaću
radniku nego sebi” (mo'š mislit') ili „danske zaposlene mame imaju porodiljini o
kojem mi možemo samo sanjati” (a upravo je obrnuto!). Naravno, da, to je hrpa
budalaština, koje čak i ne produciraju siroti Skandinavci već naši „talentirani”
novinari. To smo mi Hrvati, sve nam je crno-bijelo, i nema diskusije! A stvari su, baš
kao i uvijek, manje ili više sive, nikad ni bijele ni crne.
Nakon skoro tri godine života i rada u Kopenhagenu mogu reći samo jedno:
raditi u Danskoj iz naše je perspektive zanimljivo i pomalo neobično iskustvo.
U danskim je firmama poslovna hijerarhija apstraktan pojam i praktički je nema.
Hrvatska i danska poslovna organizacija slične su otprilike kao dan i noć. Dva
ekstrema. Kod nas nije rijetkost imati korporativnu organizaciju od tri člana: s jednim
šefom ili čak dvojicom i, naravno, obaveznom tajnicom. Kod nas menadžer postaješ
nakon pripravničkog roka i nije nužno da imaš kime upravljati. Važno je imati odijelo,
kravatu, laptop I tajnicu. Naravno, hrvatskim menadžerima kraj radnog vremena
predstavlja početak HTV-ovog dnevnika jer je luzer' ko radi samo do četiri!
U Danskoj baš i ne puše te jeftine korporativne fore. Na laptope i mobitele se
plaća poseban medijski porez ako ih nosiš doma (toga se svi striktno pridržavaju),
nema poslovnog odijevanja (kada dolazi neka strana formalna ekipa u firmu uprava
šalje mail s molbom da se ne nose teniske, trenirke, japanke, havajke i ski kape), nema
(neplaćenih) prekovremenih, a biti menadžer ili šef i nije baš in (nije baš posebno
isplativ posao).
Dansko društvo nastoji biti društvo jednakih. Mislim, budimo iskreni, ideja o
korporativnim šefovima koji ti pušu iza vrata, naređuju i prijete otkazom se nekako
baš i ne uklapa u priču „svi smo jednaki”. Iskreno, ni do danas mi nije baš jasan taj
danski polusocijalistički pristup poslu. Al' radi, bolje nego naš anglo-saksonski,
pardon hrvatski model.
Svaki petak ujutro, od devet do deset, cijela poslovna Danska, sve korporacije i
firmice, baš svi, kolektivno doručkuju. Kruh, putar, listići čokolade (fuj!), pekmez, sok
i na kraju kroasani i danishi. Jelovnik danski precizan. Kreativnost nepoželjna (a ja
glupača za promjenu donijela dodatni špekec i ajvar, i bilo mi je oprošteno uz uvjet da
se ne ponovi). Kad se zaposliš, odmah dobiješ godišnji raspored odjela, s točnim
datumima kad tko nosi doručak. Nema greške, nema zabune. Šef te jedinio može zvati

- 45 -
 briana

i stvarno nazove na mobitel SAMO u hitnim slučajevima, recimo u četvrtak navečer da

provjeri ,,jesi li slučajno zaboravila da je sutra tvoj red za doručak”. U petak ujutro se
ne radi, ni pod cijenu života, nada, caput, morte... Može biti požar, mogu bit' i boginje.
Sve poslije doručka. Ajde, čovjek se navikne (lagala bih kad bih rekla da sam se
patila), ali nikako nisam mogla probaviti mjesto doručka: konferencijski stol, osobni
ured globalne i (pre)važne šefice, članice Uprave! Da je kojim slučajem šefica
Dankinja, ne bi bilo problema, i ona bi mazala kruh i putar i bila u tjednom rasporedu
za doručak. Ali nije!!! Licemjerna Indijka rođena u Londonu, globalna, korporativna,
iskaljena, prava bitch. Bussiness woman u Dioru s Hermes torbicom. Uvijek na dijeti i
uvijek u avionu, samo posao je važan... I tako, dok ona telefonira s Japanom ili
Londonom ili šalje mailove i svako malo joj ulazi neki važan direktor (sve stranci,
naravno), grupa se smije, doručkuje i uspješno ju nadglasava mljackanjem i glasnim
govorom. Svaki put ju ponude ak' bi si malo namazala maslac i stavila listiće čokolade,
ali ona prijezirno, mirnoćom koja odaje da kipi, odgovara na savršenom izvornom
engleskom ,,No, thank you”. Jedino ja šutim i vidim njezin očaj, ako nas već sve ne
može na sud korporativne časti, s najmanjom kaznom ukidanja bonusa i smanjenja
plaća, sigurno bi nam svima dala otkaze, momentalno i trajno. Ali sirota, nije glupa,
shvatila je i ona da se protiv danskog doručka ne može! I tako, s vremenom je sirotica
skužila da baš petkom ima preča posla u Rimu, Parizu ili Tokiju. To se zove trijumf
danskog doručka!
U Danskoj se ne može ni protiv ručka (ok, hrvatski zakonodavci, nije plaćeno
vrijeme za pauzu), a ni protiv slobodnih dana i godišnjeg koji si svatko sam određuje
kad ide, šefu se samo daje na znanje (sviđalo mu se to ili ne). I sad bi se na ovo moglo
napisati bezbroj komentara i priča. Relativno lak i manje stresan radni vijek
omogućuje baš fleksibilan zakon o radu jer posla ima upravo zato što se i lako zaposli,
ali još lakše otpusti radnik. A baš zbog fleksibilnog tržišta rada (koje uključuje lake
otkaze bez otpremnina) ni jedan radnik neće trpjeti ni najmanje iživljavanje
poslodavca. Ne moram ni spominjati da je hrvatski izum „raditi mjesecima bez plaće”
u Danskoj stvarno nemoguć i neshvatljiv pojam. Na poslu su pravila jasna i nema
muljanja ni na nižim ni na visokim pozicijama, nema protekcije, nema neplaćanja,
skoro pa nema korupcije. Vlada privid visoko uređenog sustava, a najvažnije od svega
je da ga se svi pridržavaju. Naravno da većina u Hrvatskoj smatra kako su samo
poslodavci bad guys, ali nažalost stvari nikad nisu jednosmjerne.
Hrvatska mora i može bolje, ali isto tako ne treba se zavaravati da ćemo dostići
skandinavski pristup i životu i radu. Jednostavno ova naša ugodna klima, bogata i
raznolika vegetacija, genijalna hrana kao i naša burna povijest i naš mentalitet nisu
plodno tlo za osamljenički i ne baš kreativan život po pravilima.

- 46 -
 briana

Ženska prava

Karen Blixen danska je feministička heroina zbog života u

kojem je muž potrošio sve njezine novce, zarazio je sifilisom
i konačno ju napustio. Pisala je pod raznim pseudonimima
Isak Dinersen ili Pierre Andrezel, ali nam je svima ostala u
pamćenju kao Meryl Streep

Jedan je danski kolega morao na dvotjedni službeni put. Današnje moderno

globalno poslovanje zahtijeva kraća ili dulja odsustva iz obiteljskog doma. Ništa
neobično. Nikad mi nije palo na pamet razmišljati na malo drukčiji, da ne kažem
danski način. Jedan partner recimo otputuje zbog posla (nadređeni ti jednostavno
kažu da prekosutra ideš na put), a bolja se polovica mora prilagoditi i bez pogovora
prerasporediti sve svoje obaveze, planove, želje, sav svoj život podrediti tom
putovanju. Ne bih se ja baš ovom tematikom puno bavila da se opet, po tko zna koji
put, nisam čudila situaciji. Taj mi se danski kolega požalio kako je imao neugodan
razgovor sa šefom koji nije bio Danac. Kolega je imao jednostavnu logiku, ali naravno
kao i uvijek meni teže shvatljivu, te mi počeo tumačiti njegov problem:„Ako ja odem
dva tjedna zbog posla recimo u Indiju, žena mora preuzeti baš sve moje ostale
obaveze, pola brige o djeci, pola vožnji u školu, pola kuhanja, moju polovicu svega.
Zbog mene mijenja sve svoje planove.” Nije se dao smesti mojim iznenađenim
izrazom lica, već je nastavio: ,,A zašto bi ona pristala na to?” Nisam znala što bih
odgovorila, možda recimo kako njegov posao hrani obitelj, ili jednostavno da ga ona
podržava u poslu, ili jednostavno da su današnja globalna vremena sranje, no ništa od
toga ne bi bio pravi odgovor na pitanje ,,A zašto bi ona pristala na to?”
Nakon par dana uslijedio je njegov neobičan i neugodan razgovor sa šefom koji
nije Danac. Kolega je tražio financijsku naknadu od firme za „ženin kućni
prekovremeni rad zbog njegove odsutnosti”. Prvo mi je palo na pamet da bi u
Hrvatskoj ili dobio trenutačni otkaz ili uputnicu za psihijatra. Tako je taj, meni zaista
zanimljiv slučaj, došao i do uprave firme. Sigurna sam da se raspravljalo uzduž i
poprijeko, čudom se čudilo, zafrkavalo, komentiralo i naravno sprdalo (ne moram
posebno ni naglašavati da upravu većinom čine stranci, a ne Danci). Tako sam
zamišljala sastanke uprave i kadrovika, sazvane samo zbog te meni nadasve
zanimljive tematike. No neosporna je činjenica da je na kraju „korporativno vijeće
mudraca” ipak došlo do zaključka da je bolje pljunuti lovicu za „ženin kućni
prekovremeni” nego otvarati Pandorinu kutiju...
Nakon te inspirativne anegdote počela sam uviđati i shvaćati da „pola-pola”
stvarno funkcionira kao danski životni stil. U danskim jaslicama i vrtiću možeš biti
siguran da dijete koje mama dovede ujutro tata kupi popodne. Tek sad sam shvatila
što znači smjenski rad, i sve su kolegice s posla imale raspored „slobodnih i radnih
dana”. Tako je Anne-Mette čuvala djecu i brinula se o njima jedan tjedan
ponedjeljkom, srijedom i petkom, a sljedeći tjedan utorkom i četvrtkom, svaka druga
subota bila je „radna”, a nedjeljom je obitelj bila zajedno. Naravno, otac njezine djece i
dragi mužić (to nije nužno uvijek isto) odrađivao je suprotnu šihtu.

- 47 -
 briana

„Pola-pola” funkcionira čak i kada se roditelji rastanu. Nije kao kod nas kada sve
padne na mamu, s uzrečicom „'kojoj kriv kad se j...”! Roditelji se lijepo dogovore o
smjenskom radu, već kako im paše. Tako se moj mužić iščuđavao svom rastavljenom
kolegi koji jedan tjedan ima vremena za sve, dok je drugi tjedan jedva stizao na posao.
Zbog toga Mirku neko vrijeme ništa nije bilo jasno i već je pomislio da se kolega
izvlači na dijete. Ipak je, poučen iskustvom kako njegovi zaključci ne moraju biti baš
ispravni, direktno pitao kolegu kako to funkcionira s djecom rastavljenih roditelja.
Odgovor je naravno bio „pola-pola”: dijete se seli svake srijede, jedan tjedan živi kod
mame, a drugi kod tate.
Princip „pola-pola” primjenjuje se uvijek i svugdje. Večere i kave se ne zovu i ne
časte, plaća svatko svoje. Da, da, i kad si u braku svatko plaća svoj dio.
Još na samom početku života u Danskoj, kada još nisam poznavala pravilo „pola-
pola”, supruga Mirkovog kolege pozvala me na kavicu da se upoznamo. Vrlo ljubazna
gesta Mirkovog kolege. Bila je draga i simpatična Dankinja. I sama je živjela neko
vrijeme izvan Danske i znala je kako je težak i osamljenički život daleko od domovine.
Nakon ugodnog druženja trebalo je platiti dvije kavice i ona je odmah izvadila
karticu (sve se plaća karticama s „tekućeg računa”). Naravno da sam se i ja ljubazno
ponudila da ću platiti račun i već držala karticu tekućeg u ruci, ali je ona odbila
gestom koju sam ja protumačila kao „ja plaćam”. Kulturno sam joj zahvalila i naglasila
da sljedeći put ja častim. Vjerojatno se i ona zbunila pa je samo promumljala nešto u
stilu „hvala, nije potrebno”. I sve je ipak izgledalo manje-više normalno dok nisam
krenula prema izlazu. Konobar se istog trena počeo derati i vikati nešto na danskom,
a ja i dalje nisam ništa kopčala. I već sam počela otvarati vrata kad mi je „moje
društvo za kavu” skroz smireno rekla „nisi si platila svoju kavu”. Trenutačno sam
pocrvenila kao rak - to su ti glupi trenutci u životu kada stvarno poželiš da se zemlja
otvori i da jednostavno nestaneš duboko u toj rupi... Koji neugodnjak!!! Okrenula sam
se, izvadila karticu i ukucala pin. Bila sam skroz mutava i obamrla od neugode. Imala
sam osjećaj da je za mene život u Danskoj bio nečija provokacija ili samo zafrkancija.
Stalno sam se nečem čudila, ponekad imala tupi izraz lica, često mi jednostavne stvari
nisu bile lako shvatljive.
Naravno da je uvijek i svugdje inzistirati na „pola-pola” stvarno definicija života
na sjeveru, potpuno neshvatljiva mojem balkansko-mediteranskom načinu života. Ali
ipak, kad bolje razmislim (sad kad sam na pragu četrdesetih i s danskim iskustvom),
ima li bolje definicije ženskih prava od „pola-pola”? Moja nova (za sada samo u teoriji)
definicija ženskih prava je „pola”, ali točno pola od svega i ni manje ni više. Druga su
polovica muška prava. Pošteno, zar ne!

- 48 -
 briana

Ex-pat mame

U Danskoj ima nerazmjerno mnogo multinacionalnih

inozemnih kompanija u odnosu na njezinu veličinu

Biti mama nije lak posao, s time se svi (o)lako slažemo. Postoji ipak činjenica
koju sam spoznala tijekom života u Danskoj. Biti mama u Danskoj ili u Hrvatskoj ili,
sigurna sam, recimo mama u Japanu, znam da se nećete složiti, ima jako malo
zajedničkih elemenata. Ali ova priča nije baš ni o danskim ni o hrvatskim ni o
japanskim mamama. Ovo je priča o svim mamama svijeta koje su u nekoj zemlji u
prolazu na par godina i imaju školsku djecu, ovo je priča o tzv. ex-pat mamama. Bez
obzira na to jesu li Dankinje, Hrvatice, Japanke, Turkinje, Šveđanke ili možda Bugarke,
sve vode vrlo sličan život mama gdje god trenutačno živjele izvan svoje domovine.
Pravila života tih mama određuju internacionalne škole. Naime, i ja sam zadnjih
godinu i pol života u Kopenhagenu spadala u tu kategoriju. Definicija ex-pat mamica
jasna je i jednoznačna: njihovi zlatni potomci pohađaju neku preskupu
internacionalnu školu (CIS - Copenhagen International School, VIS - Vienna
International School, TIS - Tokyo International School i si.). Inauguracija u status ex-
pat mame djetetov je drugi rođendan i početak ulaska u svijet engleskog, aritmetike,
književnosti, umjetnosti i znanosti.
No, da krenem redom.
Dakle, inspiraciju za ovu problematiku našla sam u jednostavnoj činjenici što
sam uvidjela da kao jedina zaposlena mama teško i ozbiljno zapostavljam Tomičine
potencijale i uništavam emocije za njegov zdrav i uspješan budući razvoj. Slobodno
bih dodala da vjerojatno stvaram i seksualne frustracije, već od vrtića, oprostite škole.
Moram jasno naglasiti da su očevi kompletno izbačeni iz ove priče jer su naravno
hranitelji obitelji. Oni imaju dvije jasne obiteljske funkcije: prvo napraviti određen
broj dječice (minimalno dvoje), a drugo raditi po cijele dane i svaki dan podnositi
žrtve na poslovnoj večeri s ciljem plaćanja (pre)skupih internacionalnih škola.
Naime, radi se o tome da se u internacionalnim školama i predškolama
podrazumijeva redovito tjedno, a često čak i dnevno uključivanje roditelja u vrtićke,
oprostite školske aktivnosti tijekom radnog dana. Da budemo precizniji, školske se
aktivnosti odvijaju točno sredinom dana, odnosno od primjerice 11.00 do 12.30!!!
Naravno, u pozivnicama se uvijek piše politički korektno „roditelji” ali u stvarnosti se
angažman očeva ne očekuje.
Aktivnosti koje uključuju „roditelje” mogu biti razne. Čitanje slikovnica na glas
cijeloj grupi (po izboru mame), razgovor s trogodišnjacima o ljubavi, poštenju i
iskrenosti. Tako sam i ja jednom prilikom uzela godišnji te čitala cijeloj grupi
Andersenovu bajku o ružnom pačetu. Sva su dječica bila „oduševljena i dirnuta”
pričom. Tako je Emma mlatila Frederika štapom po glavi, Aksat se krasno zabavljao
pljuvanjem, dok je Niki nasrnula na Asju jer joj je uzela igračku.
Upoznala sam stvarno hvale vrijednih mama. Neke su se uhvatile zadatka
obrazovanja malih Turaka, Japanaca i Šveđana o nacionalnim težnjama i slobodi.
Teme su frcale na sve strane, ali sve to treba i koordinirati. Angažman se nije

- 49 -
 briana

reflektirao samo na terenu, već i u vrtićkoj grupi s djecom. Tu su i mnogobrojni

roditeljski odbori intelektualnih i složenih imena, s mamama predsjednicama odbora,
mamama zamjenicama predsjednica, pa mamama koordinatoricama. Redovito su se
pratile i izvještavale sve aktivnosti, pa su tako na dnevnoj bazi stizali ozbiljni
„poslovni mailovi” koji su opisivali „ozbiljnu” problematiku o kojoj je trebao
raspravljati odbor.
Primjerice,
„Kada se ide u zoološki vrt? Što ako pada kiša? Koju životinju vidjeti u kojoj
dobi?”
„Vodene kozice su među nama!”
“Tko ne pere ruke?!”
“Organizacija škole plivanja za našu naprednu djecu!”
“Detaljan izvještaj i opis običaja maškara diljem svijeta, te realizacija istih u
našem vrtiću.”
Ne-sudjelovanje i ne-izjašnjavanje jasnog stava o svakoj započetoj temi odaje
dojam majčine potpune nebrige i nezainteresiranosti. Blago rečeno!
U slobodno vrijeme, ono malo koje nakon svih tih odbora i aktivnosti ostane, ex-
pat mame se organiziraju u ženske klubove iznenađujuće slikovitih imena poput
„Ženska internacionalna mreža” ili „Američke žene u Kopenhagenu”. Druženje u
klubovima ima svrhu zadovoljiti ostale društvene potrebe koje su ostale neispunjene
pukim majčinstvom.
Tu se opet može čitati na glas, ali i dojiti istovremeno. Razgovara se o ozbiljnim
temama, poput:
- Zdravlje djece u doba kompjutera
- Ženska prava u Afganistanu i kako biti društveno angažiran
- Napredak u ženskim pravima u Gruziji
- Božićni kolači
- Spirala, da ili ne?
- Kako izbjeći cijepljenje (švedske i norveške mame)?
- Kako se cijepiti protiv kozica, zaušnjaka i gripe odjednom (američke i
britanske mame)?
A nekako sam s vremenom shvatila da se onako usput lobira i koja će mama u
koji odbor, ipak je to pitanje od prvorazredne osobne, obiteljske i nacionalne važnosti.
I tako se ja baš i nisam previše uključivala u te iscrpljujuće izvanškolske
aktivnosti, a i nisam bila članica ni jednog od mnogobrojnih internacionalnih klubova.
Istina je da sam imala posao kao ispriku, ali i tešku grižnju savjesti.
Međutim, pravi šok je uslijedio pred kraj školske godine. Dobili smo službeni
dopis na razgovor o uspjehu našeg trogodišnjaka Tomice tijekom akademske školske
godine. Izvještaj o Tomičinom napretku bio je detaljan i izrazito egzaktan. Naime,
dobio je ocjene iz aritmetike, engleskog, umjetnosti, znanosti, socijalnih vještina te
motoričkih i fizičkih sposobnosti. Kategorije ocjena su: ne zadovoljava, prosječan i
iznadprosječan. Meni se činilo zabavno i zanimljivo, ali svakako ipak suviše
ambiciozno. Ocjene koje je Tomica dobio bile su vrlo visoke, odnosno sve u zadnje

- 50 -
 briana

dvije kategorije. Bila sam ponosna na svog trogodišnjaka, ali nisam se previše
zamarala s tim ocjenama.
Tijekom tog tjedna kada su se dijelile ocjene osjećala se napetost među
roditeljima, ali ja nisam imala nikakvog pojma što se u biti događa. Samo se sjećam
trenutka kad me je Gustavova mama podrhtavajućim glasom priupitala: „Ide li
Tomica sljedeće godine u stariju grupu ili ostaje u ovoj?!?” Nisam baš točno razumjela
što mi govori, nisam dobila nikakav važan mail od nekog školskog odbora ili vijeća.
Nakon par minuta i par mojih dodatnih pitanja nekako mi je sve postalo jasno: pa ti
naši siroti trogodišnjaci padaju razred! Ako netko dobije lošije ocijene ne ide u stariju,
višu grupu, već ostaje u istoj grupi, u koju pak dolaze novi mlađi klinci i, najgore od
svega, dolaze mali „pelenaši”!
I tada mi je postalo potpuno jasno koji teret nose ex-pat mame!
Probala sam si samo zamisliti dramu ne prolaska u višu vrtićku grupu. Padanje i
gubljenje godina na fakultetu je mačji kašalj prema tome! Psihoterapeutska, ali
lobistička uloga svih tih internacionalnih vrtićkih odbora, vijeća i klubova dobila je
svoj puni smisao.
Strašno!

- 51 -
 briana

Vodene kozice

Životna je misija prosječnog Danca dočarati ostatku svijeta

Dansku kao najljepše mjesto za život na Zemlji

„Zdrav čovjek ima bezbroj želja, bolestan samo jednu”. I ja sam sigurna u tu
istinu. Imam strašno puno želja, vjerujem da je to dokaz mojeg dobrog zdravlja. I
Hrvati su puni želja, uvijek požele zdravlje za početak. U tom svjetlu, sigurna sam da
nema Hrvata koji si bar jednom u životu, recimo u čekaonici ambulante, nije poželio
bolje zdravstvo. Naravno da bi bolje zdravstvo za većinu Hrvata podrazumijevao neku
dobru verziju skandinavskog modela.
Prilikom useljenja u Dansku dobili smo čudotvornu žutu karticu, koja je ujedno i
zdravstvena iskaznica. Odmah smo dobili dodatne upute i objašnjenja. U Danskoj je
zdravstvena skrb besplatna, baš kao i kod nas u Hrvatskoj. Također nam je objašnjeno
da imamo obiteljskog liječnika, tu u kvartu, te da on može primiti Mirka, Tomicu i
mene svaki dan od 8 do 16 sati. Za ostale dane u tjednu i poslije 16 sati dobili smo
broj telefona na koji moramo zvati. Također nam je objašnjeno da se nigdje ne
pojavljujemo na svoju ruku već svaki put, čak i ako želimo ići svom doktoru, zovemo
za odobrenje termina. „Eto, tako se to radi”, podržavala sam ovaj savršen sistem, ,,a ne
da se razvija društveni život po ambulantama i uludo troši proračunski novac”. To je
bilo na početku našeg života u Danskoj. Svaki Danac rado će potvrditi kako imaju
najbolji i socijalno najosjetljiviji zdravstveni sustav na svijetu. Samo da ne bi bilo
zabune: zubara u Danskoj ne pokriva to njihovo najbolje zdravstveno osiguranje već
ga svatko plaća iz vlastitog džepa. Nitko se ne žali, svi se ponose kako je sistem vrlo
socijalan i besplatan, a često se mogu čuti i parole kao „humano zdravstvo za sve, baš
po mjeri čovjeka!”
Na žalost, vrlo brzo sam promijenila mišljenje. Samo mi je ostalo još čuđenje kad
čujem „humano zdravstvo za sve, baš po mjeri čovjeka!”. Ni mrtva ne bi išla kod
danskog doktora, neka im je besplatno i to sto puta. Danci se pak čude da postoji još
neki besplatni sustav na svijetu osim skandinavskog. Čudom se Danci čude, nekim
zločestim glasinama i lažima da njihov sustav nije najbolji na svijetu i čitavom
planetu.
Jedan je moj kolega na poslu bio već potpuno iscrpljen od iščekivanja kada će
stići prvi trudovi njegove cure. Termin poroda već je prošao prije dan-dva. U
potpunosti sam razumjela njegovu nervozu i da mu malo olakšam, onako bez veze,
priupitam ga je li spremio torbu za bolnicu. Ovako nekako je izgledao naš razgovor:
-„Gdje ti je torba?” priupitam ja, simpatičnim glasićem.
-„Torba?”, začuđeno me upita kolega.
-„Da, kofer sa stvarima!”
-„Kofer?! Koji kofer? Kakve stvari?”
-„Pa recimo ulošci, novine, spavaćica, šlape”, pobjednički odmahnem rukom
pomislivši: ah, ti muški!
Glupo me pogleda.

- 52 -
 briana

-„Što?!”
-„Joj!”, blago se zaderem, „pa ako ti žena ide roditi nisi izgubio pamet!”
-„Pa što da radim sa svim tim stvarima, pa neće valjda biti danima u bolnici?!
Što, da nosim i cijeli ormar za četiri sata!?!”
Spustila sam ton, bilo mi je smiješno, a i on se počeo smijati. Stvarno se nismo
razumjeli, ali nekako sam polako shvatila. Ima čovjek pravo, a što da nosi kad i žena i
beba dolaze doma za manje od četiri sata. Dobro ste pročitali: manje od četiri sata. U
istom trenutku shvatila sam zbog čega trudnice u Danskoj na trudničkim tečajevima
podučavaju kako voziti bicikl. Valjda kako pomaknuti trbuh kod lijevog skretanja
biciklom, a kako kod desnog. Meni taj tečaj ne bi bio zabavan. No to je danska
filozofija koja je jednostavna i bitno različita od naše. Kod nas se trudnoća smatra
„drugim stanjem”, a u Danskoj je trudnoća jedno normalno stanje koje će prije ili
kasnije proći. Možda bi još bolja danska definicija trudnoće bila: “Nije to ništa, od toga
se ne umire!”.

*****

Jednog sam prosječnog dana došla po Tomicu u vrtić. Bila je zima. Teta Ankica je
odrađivala tu smjenu. Kao i uvijek, izmijenile smo pokoju riječ. Odmah sam opazila
jednu malu bebicu, golu, samo u pelenama, kako leži pored otvorenog prozora.
Instinktivno sam krenula maknuti to golo djetešce od prozora. Teta Ankica, izbjeglica
iz Bosne, koja tu živi i radi dvadesetak godina, primi me lagano za ruku, povuče
unazad i počne mi objašnjavati. Dugo mi je trebalo da shvatim i sve povezem. Ova
mala beba ima povišenu temperaturu. Objašnjavala mi je kako su Danci zdrava nacija
među ostalim jer ne podliježu obmanama farmaceutskog lobija. Ovoj bebi nije ništa,
gola je na prozoru usred hladne danske zime da joj se prirodnim putem snizi
temperatura. Dalje mi nastavi objašnjavati: to je najzdravije, bez lijekova, sirupa,
čepića, tableta... Za dan ili dva bit će opet zdrava. Na moja mnogobrojna pitanja ne bi li
ipak možda trebalo dijete odvesti liječniku, ili ipak samo mali čepić, samo je
odmahnula rukom i rekla: „Od dječjih se bolesti ne umire, nije to ništa!”
I brzo smo se i sami uvjerili u ovu dansku medicinsku metodu „nije to ništa, od
toga se ne umire!”.
I to čim je naš trogodišnjak dobio vodene kozice. Odmah sam ih prepoznala. I
odlučila nazvati našeg danskog obiteljskog liječnika, a ovako nekako je tekao naš
razgovor:
-„Dobar dan, moj trogodišnjak ima vodene kozice, dobro se osjeća, ima blago
povišenu temperaturu.”
Prekida me ženski glas:
-„Nije to ništa, obična dječja bolest u Danskoj, od toga se ne umire.”
-„Znam, znam, isto je tako i u Hrvatskoj”, odgovorim joj sarkastično.
-„Izvolite?!?”, znatiželjno mi odgovori ženski glas.
-„Pa možete li mi, molim Vas, reći koji preparat da kupim kako bih mu ublažila
svrbež?”
-„Gledajte, kozice nisu opasna bolest, sve je u redu, traju desetak dana, ne umire
se od kozica. Sve će biti u redu.”

- 53 -
 briana

-„Sve mi je jasno, ali ipak Vas molim, ako možete, preporučite mi neki preparat
za ublažavanje svrbeža, a ja ću kupiti u apoteci!? Molim Vas”, sastavim najljubaznije
što sam mogla.
-,,U Danskoj se ne apliciraju preparati za vodene kozice. Ako dođe do bilo kakvih
komplikacija, molim Vas da se slobodno javite na ovaj broj. Hvala. Doviđenja!”
I tako sam se izjadala svojoj hrvatskoj prijateljici Morani. Ona je sve to već
prošla sa svojim sinom. I ona je prošla torturu „nije to ništa, od toga se ne umire!”.
Znala je što treba. Rastrčala se po cijelom Kopenhagenu, prošla je na desetke apoteka,
sve dok u jednoj konačno nije našla zadnju kutijicu pjene koja ublažava svrbež kod
kozica. Nakon tog događaja sve su me moje frendice, kao i kolegice s posla, prozvale
„gospođa apoteka”. Pa je tako i Šveđanka Pernilla, Emmina mama, dolazila kod nas po
pjenu za kozice, dječje čepiće za povišenu temperaturu, ili čak i običan aktivni
medicinski ugljen protiv proljeva.
Drugi puta smo isprobali metodu „nije to ništa, od toga se ne umire!” kad je naš
trogodišnjak dobio visoku temperaturu. Istina, povišena temperatura nije ništa
neobično za tu vrtićku dob.
Tako ja prvi dan nazovem doktora, da budem sigurna da dobro radim. Odgovor
nije bio iznenađenje:„Nikako ne dolazite, sve je u redu!” uz obavezno „nije to ništa, od
toga se ne umire!”. Sigurna sam da se na danskom medicinskom faksu, umjesto naše
interne, predaju barem dva temeljna kolegija „nije to ništa” i „od toga se ne umire”.
Nakon tri dana ja opet nazovem jer je temperatura i dalje visoka, a dijetu nije
ništa bolje. Opet predavanje o već poznatim temama „nije to ništa” i „od toga se ne
umire”. Ja polako dolazim do mentalnog stanja „nije to ništa, samo ću ja nekoga
ubiti!”.
I tako više i nisam zvala danske doktore, malo sam razmislila i odlučila da je
bolje da zovem zagrebačke doktore kad sam već prisiljena sve odrađivati telefonski.
Nekako im više vjerujem.
Ne spominju „od toga se ne umire”. A da stvar bude ljepša, zagrebački doktori su
već imali ovakvih nizozemskih ili danskih slučajeva i točno su znali kako mi pomoći.
Savjetovali su mi kada i kako trebam preuveličavati simptome tako da nas naš danski
doktor primi na pregled uživo, dok smo još živi. Davali su mi detaljne upute i, ljudi
moji, to je stvarno bila pravo teledirigirano liječenje. I tako smo uz pomoć vruće linije
sa zagrebačkim liječnicima preživjeli sve dječje ne-smrtonosne bolesti. Zamislite: i to
opet besplatno!

- 54 -
 briana

Danske rode

Vjenčanje je u Danskoj prvi i osnovni korak prema

neizbježnom razvodu

Bezbrojni su načini kako društvo i njegovi kulturni obrasci oblikuju obitelj.

Različita društva produciraju različite transformacije obitelji, a kako se podnosi dječji
plač kulturološko je pitanje.
0 toj su temi ispisani romani, a sad možda moja danska iskustva, koja su
drugačija od očekivanog, nama svima u ovim krajevima bace neko novo, zanimljivo
svjetlo na nju...
Djeca su jedan od mojih prvih uočljivih dojmova u Kopenhagenu. Strašno puno
djece, puno male djece, puno blizanaca. Zapravo su broj i količina duplih kolica
plijenili i moju pažnju. Dugo sam ih prihvaćala kao nebitnu činjenicu: „Eto tako, imaju
standard, pa i imaju puno djece, a, Bože moj, dogode se i blizanci. Ništa neobično!”
No kako vrijeme otkriva sve tajne, tako sam kockicu po kockicu, događaj po
događaj, složila puzzle s malo drukčijom sličicom.
Već prvih dana života u Kopenhagenu, u danskim jaslicama, upoznala sam
mamu Bjorg i njezinu malu dvogodišnju kćer Dagmar Mariju. Bjorg je u ranim
četrdesetima. Došla je s Farskog otočja u Kopenhagen studirati s planom da se vrati
kući po završetku faksa. Samo malo objašnjenje: Farski otoci su formalno i pravno dio
Kraljevine Danske pa se lako doseliti i steći sva prava u Danskoj. Odmah mi je
bljesnula lampica i podsjetila me na tatinog prijatelja koji je studirao do kasnih
četrdesetih, a već u ranim pedesetima je bio penzioner (fora bi bio slogan:„Faks u
četrdesetima, a penzija u pedesetima”). Baš lijepa pričica. Ali nedostajala mi je ključna
puzzla za jasniju sliku.
Zašto započinjati studirati u ranim četrdesetima? Mislim, nikako mi nije bila
jasno zbog čega se upisuje prvi semestar na faksu tek kad kućni test za trudnoću
pokaže plavi plusić? I to sam brzo otkrila, jednostavno! U Danskoj samohrane mame i
istovremeno studentice (logička premisa i, i) spadaju u kategoriju „zaštićenih vrsta”, i
od socijalnih primanja sasvim dobro mogu živjeti. Stvarno zgodno, ako ti se baš sve
posloži.
E sad, ja odmah tu vidim mali tehnički problem! Kako to izvesti? Postavlja se
pitanje kako sve to složiti u isti vremenski okvir? Kombinatorika nije laka, uvijek
nešto fali. Imaš dečka, ali malo si stara za trudnoću. Ili recimo nemaš dečka, a baš bi ti
sjelo studiranje i beba, ili pak imaš bebu i dečka, al' bi rado studirala. Ovo zadnje mi se
čini rješivo i tu u Hrvatskoj, nekako upišeš faks, recimo višu prometnu ili neku višu
školu za menadžment prodaje kvaščevih gljivica. Ali kako baš zatrudnjeti ili roditi u
pravo vrijeme? Recimo u prvom semestru. S četrdeset i jednom. Ne ide to baš po
narudžbi.
Nekako sam mislila da se mojoj prijateljici Bjorg jednostavno uz malo sreće i
Božje pomoći dobro posložilo. No kao što voda nikad sama ne ide prema gore, tako se
i njoj nije baš sve posložilo ničim izazvano, odnosno da budem preciznija: sve si je

- 55 -
 briana

sama fino složila - umjetna oplodnja s anonimnim darovateljem koja je legalna,

besplatna i vrlo brza.
Rodila Bjorg tako malu slatku Dagmar, upisala pauzu na prvom semestru, i evo
sad ima dvogodišnju kćer i upisanu drugu godinu faksa.
Ne želim, ne smijem ali i ne mogu baš generalizirati kombinaciju umjetnih
oplodnji kod studentica-samohranih majki koje su zašle u četrdesete. Nije fer da ikog
osuđujem i svaka je priča za sebe, ali da je to vrlo čest slučaj (svaka jaslička grupa ima
najmanje tri takve mame) i da bi se mogla povući korelacija sa socijalnim primanjima,
svakako bi! Možda umjetna oplodnja pobuđuje želju za studiranjem ili možda
studiranje pobuđuje želju za podmlatkom, stvarno ne znam, ali sigurno je zgodna
tema za neki znanstveni rad.

*****

Na poslu, u odjelu s kojim sam često surađivala, poznavala sam i kolegicu

Connie. Često smo znale otići na ručak. Draga, pametna, zgodna i brižna mama.
Ponekad mi se znala požaliti da joj dijete ima problema s čestim upalama uha. Neki
put bi uzela godišnji kad je bilo gusto (u Danskoj nema bolovanja za djecu). Mama kao
svaka druga mama. Ništa vrijedno za pričicu. Bar ne za ovu pričicu.
Ponekad mi neki detalji u njezinim pričama baš i nisu bili jasni i povezani, al'
nisam ja baš inspektor da slažem priču od raznih svjedoka. I opet, kao i uvijek, neke se
stvari same od sebe ničim izazvane poslože. Kao jedna ključna puzzla koja fali. Ovaj
put kad sam je složila, nisam baš bila diplomatična i etična pa sam imala teleći pogled
s blago otvorenim ustima. Dakle, ključna je puzzla bila njezina izjava da je ona prvi
put trudna, i da je sva uzbuđena pa neka joj ja ispričam kakvu sam imala trudnoću.
Nisam mogla sakriti iznenađenje i tupi teleći pogled i promuklo sam upitala: ,,A tko ti
je doma? A tko to ima upalu uha?” Ajde si probajte zamisliti situaciju da svaki dan
pričaš o svojoj dječici i onda iznenada shvatiš upitnost postojanja te dječice. Sad je i
ona malo zastala, pa udahnula, valjda je vidjela s kim ima posla. I tako, počela mi
detaljno objašnjavati da u stvari ona ima dijete, njezina trogodišnja curica u stvarnosti
jest njezina kći, ali usvojena, odnosno posvojena kći njezine životne partnerice koju je
ova fizički rodila. E, fakat, tek mi sada ništa nije bilo jasno! Bila je draga, a valjda sam i
ja njoj bila draga, pa mi je slikovito počela opisivati, kao nekom trogodišnjaku: da joj
je partnerica imala trudove, a ona joj je brisala čelo, a ovaj put će ona imat trudove, a
draga će joj brisati čelo. Sve sam shvatila, ali sad je pak meni valjda iz pogleda počelo
bljeskati pitanje:„A tko je tata, mislim pravi tata?” A ona, a da ja nisam niti pitala,
samo nastavi:,,...Da ipak svi oni budu i krvlju povezani, da si njezina dječica budu čak i
u pravom rodu, pa su se Connie i njezina partnerica oplodile spermom istog donora.
Dok je njezino lice bilo skroz ozareno srećom, moje se lice ukočilo u jednom grču.
Priča je bila interesantna, ali je moja reakcija bila i meni samoj potpuno iznenađujuća
i zanimljiva. Faca mi je bila u grču, okice su mi treptale, slina mi je zapela u grlu,
trudila sam se ostati hladna i sabrana, a samo sam uspjela procijediti uz kašljanje:,, A
kako će se bebica zvati?”
Znam, znam, koliko god se ja busala u prsa kako sam liberalnih stavova, ipak još
puno moram učiti! Još se nisam dovela na viši duhovni nivo, moja faca govori više od
tisuću riječi. Užas, moram na neki trening da samu sebe ne izdam!

- 56 -
 briana

Par dana nakon ovog malo neugodnog ali i zanimljivog razgovora, čitam u
Kopenhagen Postu (danske novine na engleskom), kako se u Danskoj u zadnje dvije
godine pojavila neka opaka smrtonosna genetska bolest, iznimno rijetka. Nema lijeka,
sirota dječica umiru do pete godine. Teoretski je u cijeloj Europi pojavnost jednoga
takvog slučaja svakih desetak godina, a u Danskoj ima već devet slučajeva, i to u
posljednje dvije godine. E tu priča postaje tužna jer se lako utvrdilo da su sva sirota
dječica došla na svijet uz pomoć banke sperme i da, na žalost, sva imaju istog donora
(tatu), a taj je pak genetski nositelj te strašne smrtonosne bolesti. Užas!!! Odmah sam
se sjetila i Connie i Bjorg. I opet sam pomislila kako životne puzzle nose i strašna
nepredvidiva iznenađenja, pa čak i u Danskoj.
No bez obzira na sve, i dalje Danci nemaju problema s natalitetom. Istina, djeca
dolaze na razne načine i žive za nas neobične živote.
Kopenhagen Post tvrdi da je Danska daleko prva na svijetu po broju djece
rođene umjetnom oplodnjom. Da, da, zlobnici iz tog istog Kopenhagen Posta bi rekli
da je dio neplodnosti i u „neodgovornom seksualnom ponašanju”. Ah, sve je moguće.
Tko bi ga znao!
Postoje razne vrste brakova i zajednica u kojima se rađaju danska djeca.
Ponekad je nama na jugu sve malo teže shvatljivo. Djeca često imaju poduplane
roditelje ili recimo tri mame i nijednog tatu, a neka nemaju nikoga. Brojni su isplativi
razvodi, dok istovremeno mama i tata žive zajedno (pomoć samohranim roditeljima).
Tu su i samohrane studentice mame u ranim četrdesetim, mnogobrojni blizanci i
mnogobrojna djeca koja imaju polubraću i polusestre po cijeloj Danskoj, a da i sami
nisu toga svjesni... Sve što mašta može proizvesti, to je stvarni život u Danskoj.
Puzzla koju sam slagala živeći u Danskoj narasla je i pokazala mnoge sličice
zanimljive i neobične, lijepe i manje lijepe, ali jedno je sigurno: nevezano kako su
djeca stvorena i tko ih je stvorio, djeca su uvijek dobrodošla.

- 57 -
 briana

Bazen

U potpunosti je jasno zbog čega se depilacija ženskih

prepona zove „brazilska” a ne „danska” ili recimo „švedska
depilacija”

Šveđanka Pernille, Emmina mama, Emma, Tomica i ja utorkom smo nakon posla
išli na gradski bazen. Pernille je već išla neko vrijeme pa za nju nije bilo nepoznanica.
Imala sam kompletnu opremu, ručnike, badiće, natikače i bademantil za Tomicu.
Bazen je stvarno bio odličan, prilagođen za djecu neplivače i početnike. Čak nisam
morala nositi leptiriće za Tomicu jer ih je pored bazena bilo svih vrsta, kao i gumenih
pomagala u obliku patkica za prve pokušaje plivanja. I higijena je bila na visokom
nivou: nisi mogao ući na bazen a da se prethodno ne istuširaš. I sve je bilo krasno,
osim jednog sitnog detalja na koji sam se navikavala cijele godine. Prvi put kad smo
došli na bazen u ženskoj svlačionici je bila ista atmosfera kao i u svlačionici na fitnesu.
Svi se naravno skidaju, ali se nitko ne žuri obući. Taj fenomen kolektivnih, javnih
ženskih svlačionica ni do dan danas mi i nije baš jasan. Sve se skinu do gola, bez gaćica
i grudnjaka dok si rekao keks, i onda desetominutni nudistički tulum počinje: šetnja
po svlačionici, razgovor s frendicom dok si prstom radi frčke na međunožju,
pospremanje torbe i penjanje na višu policu, kopanje po torbi, gologuzo naginjanje i
istezanje, gledanje u ogledalo s boka, sprijeda i straga, mazanje lica i tijela kremom,
popravljanje frizure. Iako sam se na sve to navikla na fitnesu, moram priznati da mi je
u bazenskoj svlačionici bilo opet malo neugodno jer su tu ipak bile i mame i djeca.
Neka su dječica imala i desetak godina. Očito to nikog nije zabrinjavalo osim mene.
Vrhunac mog neugodnjaka je bila zajednička tuširaonica prije ulaza u bazen. Svi su
bili goli, osim mene sirote u badiću (tad sam promislila i kakav osjećaj može biti
recimo nositi feredžu u Kopenhagenu: svi goli a jedino ti pokrivena). Ali tu mojim
mukama nije bio kraj. Uz obično tuširanje pod tušem neke su ženskice imale
generalku pa su si tako snažnim petominutnim kružnim pokretima pjenile kosu i
međunožje. Neke su si jako temeljito sapunale guzicu, naravno tako da je cijela
publika mogla vidjeti sve pojedinosti. Neke su pak dizale jednu po jednu sisu na
ramena i temeljito prale prostor pod sisom. Ne moram posebno opisivati taj ugođaj
jer je cijelo vrijeme uz svaku mamicu bilo bar dvoje predškolske dječice. Naravno da
je uvijek bilo i trudnica s izbačenim pupcima i velikim plavim grudima punim mlijeka.
Mislim, da budem skroz jasna, jedina publika sam bila ja sama. Sve sam gledala, jedino
se nisam usudila baciti pogled na Pernille koja je naravno također bila gola, ali
jednostavno sam se pravila da ju ne poznajem i nisam skretala pogled u njezinu
smjeru dok smo se tuširale. Mislim da je i ona mene izbjegavala pod tušem,
jednostavno sam u badiću bila outsider.
S vremenom sam se i ja navikla na tu količinu nepoznate ženske golotinje. Nije
mi smetalo, mada sam pod tušem boravila minimalno i to u badiću.
I dalje sam gledala, više onako ženski komparacije radi, kako je koja građena,
kakvi su joj bokovi, celulit, grudi...

- 58 -
 briana

Naravno, svakakvih se ženskih fizionomija moglo vidjeti: mladih i starih,

mršavih i debelih, izboranih i zategnutih, atletičarki i sportašica, ali i onih s pivskim
trbuščićima... Možda sam i ja malo pomaknuta: na neki ludi, perverzan način uživala
sam promatrati ta gola, prirodna ženska tijela, njihove mišiće i salo, žensku anatomiju
u pokretu točno ispred mene.
I svaka je ženska figura jedinstvena i originalna priča za sebe. Brzo sam uočila
jedan detalj i kasnije sam čini mi se shvatila skandinavski pristup ženskoj estetici.
Neovisno o dobi ili debljini ili karakteru, ni jedna žena, ali baš ni jedna ni u fitnes
svlačionici ni na bazenskoj svlačionici nije imala depilirano ili bar obrijano
međunožje. Svaka je imala kako joj je dragi Bog dao. Naravno, bilo je tu velikih razlika,
od bujne šumice preko livade do olinjale stepe. A da stvar bude zanimljivija, bilo je i
piercinga (uff, sva se naježim). Nevjerojatno!!!
Ono što me pak posebno nasmijavalo jest da većina ženskica nosi tangice. I to ne
bi bilo nimalo neobično osim što je često bio problem kako ugurati tu bujnu šumu u
tako skromnu i malu površinu tkanine tangi. Često je bujna ženska prašuma znala
pojesti taj mali trokutić tkanine.
Iako sam sebe uvijek doživljavala kao nekonzervativnu osobu, u Danskoj se
pokazalo da taj vlastiti doživljaj i nije baš objektivan. Ali nisam pokleknula, cijelu
zadnju godinu sam išla na bazen s Tomicom, Emmom i Pernille. Bilo nam je svima
zabavno, a Tomica je počeo uživati u bazenu.
Moja prijateljica Morana, rođena i odrasla u Hrvatskoj, uza sva moja
nagovaranja i molbe, čak i sitne laži, nije nam se htjela pridružiti utorkom na bazenu.
Nikako nije mogla zaboraviti iskustvo iz fitnes svlačionice kada joj se neka Dankinja
naguzila par centimetra od nosa dok je Morana vezala tenisice.
Možda se život na sjeveru čini zabavan, i možda je povremeno i bio, ali nikad
neću reći da je bilo lako.

- 59 -
 briana

Subotnja roštiljada za odrasle

Danski liberalni svjetonazor omogućuje ljudima da žive

život kako žele, ali pod uvjetom da njihov život ne smeta
drugima

Tijekom ovog proljeća dobili mi poziv za vrtnu zabavu. Strašno sam se

razveselila. Subota popodne, prijatelji s kojima smo prošli i Pariz i Dubrovnik.
Nizozemsko-danska kombinacija, bračni par, dvoje dječice (u redu, jedno od njih je
„danska Tajlanđanka”, usvojena, kak' je to već u Danskoj feš), kućica... Sve poznato,
srednje četrdesete, na van sve već viđeno... I mi tak sretni odmah odgovaramo: ,,Yes,
my love!”, trio Mirko, Tomica i ja vam dolazi, juhuu... Za par minuta, ali doslovno, stiže
brzi odgovor: „Ne, ne, samo duo, deci i pesima ulaz zabranjen!!!” Nevjerica! Ja sam se
odmah uzrujala, baš me to pogodilo, haloo, subota popodne, vrt... U čemu je problem,
zašto ne mogu povesti svoje milo dijete, ne, ne, ja ne idem... Bacam drvlje i kamenje po
danskim običajima.
I tako taj tjedan počnu stizati mailovi o vrtnoj zabavi. Naravno, klopu si
donosimo sami: vlastiti lunch-paketići (nije greda, ipak je ovo Danska), ali gle
iznenađenja, stajling tipa Jackie'O je „must!! Sad mi pak niš' nije bilo jasno, kakav j...
stajling, ovo je Danska, tu se na poslovne sastanke dolazi k'o da ideš plijeviti vrt,
jedino kad si u vrtu imaš rukavice. Stižu daljnji mailovi: malo funky stila, lagana
muzika, lagana seksi atmosfera, seksi romantika, seksi grudnjaci, sve nekak' miriše na
avanturu... A mogući partneri sve osim dece i pesa, mislim može zakonit(a), može
mama zajedničke djece, može profesionalka, može hetero-, može, može, mislim -
može sve! OK, već sam shvatila da tu može sve, ali mislim koga briga 'ko s kim spava,
nije loš koncept, jel'da?
E sad, u teoriji smo moj Mirko i ja skroz prokužili danski način života, i baš nam
je feš, ali nekak' se čini da u praksi očito i nismo baš tak' iskusni. Možda je lakše ak' to
recimo usporedim na primjer s nekim tko je baš fino položio ispite na medicini, puno
je čitao i sve mu je jasno, ali ima jedan sitni problemčić: nikad nikog nije piknuo, a
kamoli zašio.
I tako nam jedan tip, Knud, moćna faca u poslu, recimo u kasnim četrdesetima,
strašno izboran, s velikim zubnim navlakama i mini guzom, te trbuhom k'o afrička
ploča (naravno od fitnessa), ujedno opaki švedski lovator, ovisnik o adrenalinu s roza
kariranim i žuto točkanim sakoima, odluči ipak usmjeriti pažnju na neke detaljčiće
oko te famozne subotnje vrtne zabave. Ja sam i dan-danas uvjerena da je tip
dvocijevka, a mužić mi uporno tvrdi da je samo obiteljski čovjek koji voli roza karirani
poslovni stil. Smilovao se tako nama taj tip jer se vidi iz aviona da smo doktori koji
baš i ne pikaju i ne šivaju, a nedajbože operiraju. I tako nam je u neformalnom
razgovoru Knud ugodnim ženskastim glasićem lijepo objasnio da dolazi sa seksi
mlađahnom ljepoticom, Sissel. Naravno da, ipak i unatoč Sissel, ima odličan brak,
doduše malo fleksibilan: da, ima ženicu Ingeborg, kućicu i sinčića, ali obožava ménage
a trois (a Bože moj, pa svi imamo sitne poroke, jel'da). Svi su si tako multiplicirani u

- 60 -
 briana

četvoro (jer i Ingeborg obožava kombinatoriku), jako dobri i sretni. Ovaj put na party
će si povesti mladu ljepoticu Sissel.
I eto, nastavlja on objašnjavati, pa ak' bi nama pasalo, on bi si rental' jedan
luksuzni autek, nabavio i šampanjac i afro perike pa bi nas usput pokupio na putu na
vrtnu zabavu. U četvero! Mirko je bio malo iznenađen zbog čega mu se tip u rozom
tak' otvorio, al' kaj nije logično: mi doktori kaj ne pikamo, a sve znamo, možda bi
priupitali Sissel kako djeca, kako škola... Eee, to se ne pita na danskim vrtnim
zabavama, pa to bi bilo presedan-pitanje, ha-ha-ha...
I tako, nakon skupljanja informacija o toj popodnevnoj vrtnoj zabavi, nekak'
smo mudro zaključili da je naš monogamni mediteranski bračni život totalno dosadan
i nikako se ne uklapa u dansku popodnevnu vrtnu razbibrigu. Mi smo ostali doma,
propustili satove prakse i opet potvrdili svoj status doktora koji ne pika i ne šiva...

- 61 -
 briana

Ménage à trois

Danci se hvale mogućnošću sagledavanja stvari iz

perspektive drugoga. Na žalost, visoke stope razvoda
pokazuju da im ipak nije uvijek tako lako postići
kompromis

Među prvim stvarima koje sam uočila došavši u Dansku velike su staklene
stijene u ludo dizajniram modernim stanovima. Ne znam mogu li se te staklene stijene
uopće nazivati prozorima, ali obavljaju funkciju prozora, dio se i otvara, a dio je
jednostavno stakleni zid. Gotovo su sva nova naselja modernog staklenog profila.
Tako bih jednostavno opisala upečatljivu modernu i nadasve originalnu formu danske
urbane arhitekture. Klasični su pregradni zidovi samo unutar stanova, a staklene
stijene su na svim vanjskim površinama. Zgrade su često začudno simetričnih ili
nepravilnih asimetričnih, pomalo izvanzemaljskih kontura. Periodički se po nekoj
mustri dodaju neki ne-stakleni dijelovi u raznim bojama. Moderna, rekla bih i
otkačena i skupa arhitektura Kopenhagena ne ostavlja nikog ravnodušnima, a u
turističke rute grada obavezno se uklapaju staklena zgrada Opere, knjižnica Crni
dijamant i koncertna dvorana Dr. Byen.
Ja nikako nisam i ne želim biti arhitektonski kritičar, samo se mogu složiti da je
moderna arhitektonska vizura Kopenhagena, koja oduševljava brojne kritičare diljem
svijeta, s istim žarom oduševila i moju malenkost. I svakako je jedan od samo tisuću
razloga zbog kojih treba posjetiti Kopenhagen.
No, uza svu tu ljepotu, već su od početka boravka meni misli svako malo skretale
s puta. Ta staklena arhitektura nije samo puki umjetnički arhitektonski izričaj već i
skandinavski način života. Vrlo slična arhitektonska škola „staklenih” karakteristika
može se vidjeti i u Malmou, Goteborgu, Oslu, a da ne govorim o Stockholmu.
Da previše ne filozofiram, pitanje je jednostavno: je li lako živjeti u prekrasnom,
svijetlom stanu koji prema van ima samo staklene stijene na koje se ne stavljaju
zavjese ni rolete?
Kad se navečer voziš ulicama grada kao da si u kinu, sve ide uživo. Jedna obitelj
jede u kuhinji, neki par gleda TV, mama čita knjigu djetetu, ovaj par se svađa, ovaj
student uči...
Nema intime, sve se vidi samo ako gledaš. Vjerojatno je opet problem u meni i u
mojoj mediteranskoj naravi. Ja ne mogu ne gledati!
Bit ću bezobrazno iskrena: više puta sam gledala susjede preko puta kako se
seksaju. Prvi put, baš kao i svaki sljedeći, jednostavno i neočekivano pogled mi se
zaustavio na jednom od dobro osvijetljenih susjedovih prozora. Vrlo neugodan osjećaj
jer sam kao pravi voajer promatrala strance u ljubavnom činu iz vlastitog stana. Prvi
mi je takav pogled bio stvarno neugodan, ruke su mi se znojile, srce lupalo, htjela sam
se pomaknuti, maknuti, pobjeći, osjećala sam se kao uljez, a opet sam ostala minutu-
dvije. Osjećala sam se poput prave prištave tinejdžerice. Ljubavni par se uopće nije
dao smesti, mislim da su me i primijetili, čak su se štoviše u jednom trenutku skroz
naslonili na prozor... Pravi ménage à trois!

- 62 -
 briana

Nakon tog šokantnog eksplicitnog iskustva nekako mi je sve postalo lakše. Svaki
sljedeći put kad bi pukom igrom slučaja uhvatila ljubavni par u seksualnom zanosu,
nisam više bila u šoku, jednostavno se čovjek navikne. Naravno da je i moj mužić imao
ista takva eksplicitna iskustva, i njemu je to bilo zabavno i nije se uopće time zamarao.
S vremenom je to postalo tako nebitno, jeli, svađali se ili seksali, to je njihov život.
Počela sam rezonirati kao Danci.
S vremenom i pod utjecajem te prividne slobode i ja sam polako počela ne paziti
na stanje zavjesa. Da, naravno, mi smo si sami kupili i montirali zavjese na svih
desetak prozora.
Polako sam počela uživati u novostečenoj slobodi. Znala sam se prošetati od
kupaonice u spavaću sobu po pidžamu, bez problema sam hodala samo u donjem
rublju, ujutro sam se oblačila kraj razmaknutih zastora i osjećala sam se skroz dobro.
Jedne je nedjelje iznenada netko pozvonio na portafon. Nikog nismo očekivali.
Muški glas je promrmljao nešto na lošem engleskom s danskim naglaskom kako bi
rado porazgovarao s nama. Pojma nismo imali tko je i o čemu je riječ. Pustili smo
potpuno nepoznatog Danca u naš stan, no on nije želio ući. Razgovor se odvijao pred
ulaznim vratima. Prvi dojam je bio očigledan, bilo mu je jako neugodno, zamuckivao je
i strašno loše govorio engleski. Nakon što je moj mužić ljubazno okuražio stranca
riječima „kako vam možemo pomoći”, stranac se predstavio kao naš susjed te je
odmah locirao svoj prozor nasuprot prozoru naše spavaće sobe. Nekako još uvijek
nisam mogla vjerovati šta ovaj stari, olinjali neugledni neznanac hoće reći. Grozničavo
sam vrtjela film unazad. Znam, sigurna sam bila da ništa nedolično, uvredljivo ili
nepristojno nismo napravili. Susjed neznanac je samo rekao da lijepo moli kad već
imamo zavjese da se njima i koristimo. To je bilo to! I moj mužić i ja smo bili skroz u
šoku. Nismo se snašli (i prvi put u životu sam vidjela mog mužića u defenzivi bez
riječi). Uspjeli smo samo procijediti kroz zube „da, svakako” i „hvala”. Užasno
neugodno!!!
Nakon iznenađenja i šoka, sve smo proanalizirali i zaključili da tipu fale daske u
glavi. No nepovratno se izgubio osjećaj slobode u našemu stanu. Vrlo brzo smo
ustvrdili da taj tip i njegova žena svako jutro stoje kraj prozora u mračnoj kuhinji
(izdalo ih je daleko svjetlo iz pozadine stana) te bulje u našu spavaću sobu čekajući
kad ćemo se mi probuditi i početi naše svakodnevne rituale oblačenja. Užas!!!
Unatoč pomaknutim susjedima (pa ima ih valjda svugdje, zar ne?), ne mogu a da
se ne zapitam je li taj skandinavski pristup tako loš? Nije li veza između „skrivanja” i
„pokrivanja” i općeg pristupa životu očigledna? Kako putujemo na sjever tako
„pokrivala” padaju. Razvijeniji sjever Europe uopće se ne srami i slobodno se
pokazuje, dok se siromašniji jug pokriva i skriva. Geografska širina definira
pokrivenost prozora: tako su na jugu prozori prevučeni teškim i neprozirnim
tkaninama. Intima se skriva na sve načine, visokim ogradama, zidovima, tkaninama i
maramama, zabranama i pravilima. Sramota je život, i lice i tijelo i ljutnja i ljubav i
seks, sve se skriva i pokriva unutar četiri neprozirna zida.
Naravno, medicina tvrdi, svaki lijek je i otrov, samo je pitanje doze. Skandinavski
pristup i nije loš, samo su se malo pogubili s doziranjem.

- 63 -
 briana

TV DK

Danci su ludi za direktnim TV debatama. Važno je da se

vrte tjedan za tjednom u isto vrijeme, na istom programu,
iste teme... Jedino je bitno da se ne nameće nikakav
zaključak

Početak života u Danskoj bio je osamljenički. Nikoga nisam poznavala, nisam

imala ni rodbine ni prijatelja ni susjeda. Muž je bio samo vikendom u Kopenhagenu.
Novi vrtić, novi posao, novi jezik, novi stan, nova klima, novi grad. Jedini preživjeli
artefakt iz prošlosti je satelitski prvi program HTV-a. Prve sam mjesece života u
Danskoj (pre)živjela uz veliku pomoć toga famoznog satelitskog HTV-1 iako ga, dok
sam živjela u Zagrebu, nikada nisam gledala i stvarno me nije gotovo nijedna emisija
HTV-1 zadržavala pred ekranom. U Danskoj je pak satelitski HTV-1 bio psihološka
pomoć za rastanak s Hrvatskom.
Nakon prve zime, preciznije krajem svibnja, moj se život uskladio s Danskom.
Prvi prijatelji, dobar posao, prilagodba danskim jaslicama, vožnja i snalaženje po
gradu, odlazak u kino, učlanjenje u gradsku knjižnicu i upoznavanje danske kulture
pomogli su mi da se skinem s HTV-1.
Vratila sam se svojim starim navikama, iako mi je radio i dalje strašno falio,
slobodno vrijeme više nisam provodila pred TV ekranom. Navečer sam često preko
satelita gledala odlične američke ili britanske filmove koji su bili samo s titlom na
danskom.

*****

Mirko je često putovao u Oslo i vraćao se zadnjim letom u Kopenhagen. Obično

bi to bilo malo poslije deset sati četvrtkom navečer. Uvijek sam se veselila njegovim
dolascima. Tomica bi već spavao, večera bi bila još topla, a ja bih imala pauzu od devet
do deset sati. Da si skratim to vrijeme, gledala sam televiziju. Nisam željela gledati
film, sasvim slučajno izbor je pao na danski TV program, DK-1 kao dansku inačicu
našeg HTV-1.
Nisam baš znala previše danskog, ali nisam se previše uzbuđivala. Na programu
je bila neka emisija o parovima koji ne mogu imati dijete. Bilo je desetak parova. Ličilo
mi je na neki dokumentarac. Pa su ih tako snimali, prikazivali njihove izjave kako
žarko žele djecu i koliko dugo pokušavaju dobiti djecu, itd, itd... Neki su parovi bili
vrlo emocionalni. Onda su se zaredali doktori, nutricionisti, savjetnici koji su im
savjetovali kako poboljšati prehranu, fizičko i mentalno stanje, a sve s ciljem da ipak
dođe do trudnoće. S obzirom na moje tanašno poznavanje danskog, malo mi je bilo
dosadno i taman kad sam htjela promijeniti kanal i prebaciti na engleski, neka je
plavuša izgleda uspjela ostati trudna. Pred kamerama je skakala u zrak od sreće,
kućni test na trudnoću bio je pozitivan. Sljedeća je scena snimljena u ginekološkoj
ordinaciji. Sada naša sretna trudnica ide k doktoru da se službeno potvrdi blaženo
stanje, opet se puno priča, opet kužim samo poantu (fakat je težak taj danski, kužim
svaku drugu, ako i to). Ali u jednom trenu, bez obzira na danski, ostajem skroz

- 64 -
 briana

zatečena. Naša je sretna trudnica lijepo sijela u ginekološku stolicu na pregled, doktor
je navukao rukavice i počeo pregled, a TV kamera ni makac! U kadru je bio zumiran
ginekološki pregled, iz perspektive liječnika. Sve, ali apsolutno sve! I sad doktor sjedi
ispred raširenih nogu pacijentice, pregledava gusti busen i objašnjava, a kamera to
sve pozorno do zadnjeg detalja snima. U jednom trenutku doktor potvrdi trudnoću pa
kamere zumira i prelazi iz lokacije međunožja na emocionalno zaplakano lice sad već
službeno potvrđene trudnice. Nakon sekunde kamera se vraća na međunožje. Pregled
se i dalje detaljno snima. Sad mi više nije padalo na pamet da mijenjam program. Bila
sam u šoku. Emitiranje se nastavlja i dalje dok doktor obavlja ultrazvuk, opet
pregledava plavušu, a kamera se redom prebacuje iz međunožja na monitor
ultrazvuka i ozareno lice trudnice. Kompletan pregled snimljen i vjerno prikazan.
Cijelo vrijeme doktor nešto priča, i sve je nabijeno emocijama, trudnica plače od sreće
i nešto govori. Atmosfera je vjerno dočarana. Ni riječi danskog više nisam razumjela,
sva sam zbunjena I bila sam sigurna da mi je nešto bitno promaklo. Da je to neki glupi
film koji nisam skužila.
Sljedeći dan na poslu nikako nisam mogla izdržati i pitala sam kolege jesu li
možda gledali jučerašnji program oko devet navečer i da, eto, zbog mog danskog
nisam uspjela pohvatati sve konce.
Prepričali su mi baš sve onako kako sam i ja shvatila. To su neki dobrovoljci koji
pred kamerama otvaraju portal u svoju intimu te stvarno žele imati potomke. I sve
bih ja to razumjela, ali nikako mi nije bilo jasno zbog čega se ginekološki pregled mora
snimati tako vjerno i vidljivo do zadnjeg detalja?!?
Nisam dobila objašnjenje već samo nerazumijevanje kolega, a što ima čudno u
jednom običnom pregledu? Je li to sramota? Ide li se u Hrvatskoj ginekologu kada si
trudna? Shvatila sam da daljnji nastavak mojih pitanja i čuđenja može prouzročiti
kontraefekt.
Nakon ove, za moje pojmove čudne TV emisije, počela sam češće pratiti
četvrtkom ranovečernji program na DK-1 .
Svačega sam se nagledala četvrtkom oko 9 sati navečer, poput metoda i opreme
za samozadovoljavanje (mislim da je to više bio obrazovni aspekt). Tako je jedna
stručna suradnica pokazala uživo ispravne tehnike samozadovoljavanja te
komparativne prednosti raznih spravica i vibratora nad drugima, a sva ta tehnika bila
je uredno složena na stolu u studiju. Bio je tu i gost koji je sve stručno komentirao.
Prilično je podsjećalo na intervjue Branimira Bilića. Atmosfera je bila ozbiljna, stručna
i pazilo se da prikaz bude objektivan, bez osobnih pretenzija i favoriziranja nekog
vibratora. Iako se nisam mogla oteti dojmu da voditeljica više preferira metal nego
plastiku ili gumu.
Bilo je tu TV emisija i stručnih diskusija o seksu sa životinjama i pravnog
aspekta takvih radnji u Danskoj. Vidjela sam groznih fotki od kojih mi se želudac
okrenuo i stvarno sam se loše osjećala. I tu je bilo više sudionika u studiju. Dotakli su
se i teme seksa s rodbinom i legalizacije takvih brakova. Nakon nekoliko emisija
četvrtkom navečer, shvatila sam da se ne osjećam dobro, nije mi bilo zabavno. Više
nikad nisam gledala DK-1 četvrtkom u 9. Shvatila sam da TV program ima skroz
drugo značenje i ulogu u društvu te da je uživanje i opuštanje uz radio i televiziju
stvar kulture jedne nacije. Dok se kod nas na HTV-1 večernja opuštanja emitiraju
emisije tipa „skandala i negativnog senzacionalizma”, pune kriminala, krađi, laži,

- 65 -
 briana

podmetanja, društvene nepravde i pesimizma, istovremeno u Danskoj „za laku noć”

daju kontroverzne skandalozne seksološke teme s vrlo zornim prikazima.
Što je bolje ili gore? Večernji program DK-1 ili HTV-1? Meni nema razlike.

- 66 -
 briana

Rođendan

Nije rijedak slučaj da se na prozor rođendanskog

slavljenika izvjesi danska zastava

Gustav je pozvao Tomicu na rođendan. I ja sam bila sretna. Ovo je tek treći
rođendan na koji je Tomica bio pozvan, iako je on na svoj rođendan pozvao cijelu
vrtićku grupu. Moja mi je dobra prijateljica Morana iz Labina uvijek govorila o
neobičnim, vrlo rijetkim danskim proslavama dječjih rođendana. Laknulo mi je, ipak
je ovo internacionalno okruženje u kojem su pravila igre sličnija našim hrvatskim
nego danskim. Do sada smo bili na rođendanu Emme iz Švedske i Nicolette iz Italije.
Ovaj je treći bio rođendan Gustava iz Danske. Gustavovi se roditelji bave industrijskim
dizajnom. Živjeli su neko vrijeme u Londonu i sama činjenica da im njihov mali Danac
ide u internacionalni obrazovni sustav govori o njihovoj različitosti od prosječnih
Danaca.
Pozivnica je bila u skladu s kreativnim zanimanjem roditelja. Lijepa crveno-
bijela pozivnica na kojoj je bilo naznačeno „subota u 14 sati”. Predviđeno trajanje tri
sata. Kod njih u stanu.
Tomica i ja bili smo točni. Moderna danska zgrada, sva u staklu. Moderna danska
arhitektura. Strašno mi se sviđa. Nevelik moderan stan odavao je stil vlasnika. Baš
nekako u Ikea stilu: bijelo, minimalistički i funkcionalno. Svjetlo i staklo sa svih strana.
Gustavova mama prala je zdjelu jagoda, a tata je otvarao vrata i uvodio male goste.
Vrlo brzo skupilo se dosta klinaca i njihovih roditelja. Polako nastaje kaos. U jednom
trenutku tata objašnjava da sam rođendan neće biti u stanu već na krovu zgrade. Vodi
nas liftom još tri kata iznad na krov. Fenomenalan pogled. Fenomenalan krov. Krovni
je pod od tikovine, a ograda od stakla. Klinci su se odmah rastrčali od sreće i prostora.
U jednom je kutu već postavljen stol za rođendan. Sve je vrlo lijepo i s ukusom
dekorirano: sve je tematski obojeno u crveno i bijelo, baš kao i pozivnice. Sve je
crveno-bijelo: stolnjak, ubrusi, i na svakom sjedećem mjestu crveno-bijele kapice od
papira. U drugom kutu postavljen šator za igranje. Stvarno sam se opustila dok je
Tomica trčao uokolo po krovu s drugom djecom. Bilo je tu djece i roditelja svih rasa i
boja. Jedino je mama male Turkinje Ajle bila sva uplašena. Vidljivo je bilo da je sva u
strahu, boji se krova, stalno zapitkuje je li ova staklena ograda sigurna. U jednom
trenutku ugledala je noževe i vilice na stolu. Dobila je napadaj panike, djeca i noževi.
Strašno. Panično je slijedila u korak svoju Ajlu da slučajno ne padne s petoga kata i to
nedajbože s nožem u ruci! Na stoluje poslužena kava za roditelje i sivkasto-bijeli
hladno prešani sok od jabuka. Naravno, i crveno-bijele plastične čaše. U trenutku mi je
prošla misao kako je eto baš dobro što je rođendan u dva sata, danas neću kuhat'
ozbiljan ručak, neka se Tomica najede čega god želi, a lako ću za večeru.
Nakon dobrih sat vremena Gustavova mama objavljuje neka djeca sjednu za stol.
Nakratko odlazi u stan i donosi ogromnu zdjelu jagoda i malu zdjelicu šlaga. Poslužuje
šlag i jagode na stol s crveno-bijelim stoljnjakom... Tata donosi kutijicu s crveno-
bijelim keksima i na svaki crveno-bijeli tanjurić stavlja jedan crveno-bijeli keksić.
Kreativno, maštovito. Neka djeca navalila su na jagode, neka jednostavno ne vole

- 67 -
 briana

jagode i unatoč nagovaranjima i molbama roditelja, odlučno čekaju sljedeće jelo.

Minute su već brzo prolazile, i kad je već zdjela ostala sasvim prazna, nitko ni da
spomene sljedeće jelo ili rođendansku tortu. Nekako sam se sjetila Moraninih opisa
danskih dječjih rođendana. Ovaj se nije uklapao po mnogo čemu, sve je lijepo uređeno
i servirano, pazilo se na svaki detalj. Roditelji nisu samo iskrcali djecu, tu su bili svi
roditelji na broju. Skroz ugodna atmosfera. Ali neka moja intuicija, koja je svakom
minutom postajala stvarnost, govorila mi je da, unatoč vilicama i noževima na stolu,
ovdje, baš kako je i Morana opisivala, neće biti ni pizza ni peciva ni sendviča ni
hrenovke u lisnatom, a na kraju neće biti ni torte ni puhanja svjećica.
Tomica se još malo igrao, ali ni on nije navikao biti samo na doručku s jagodama
i crveno-bijelim keksićima. Znam da sam zeznula, opet sam išla po svojoj hrvatskoj
logici, prisjela mi je ideja da jedan dan ne moram kuhati, i da ću dan izvući na
rođendan. U Danskoj ta fora ne pali. Uskoro je Tomica bio pregladnio i od gladi postao
sav nervozan. Pozdravili smo se sa šarolikim društvom i na putu do kuće svratili do
sushi-bara. Najeli smo se, nisam kuhala, a tješila sam i sebe i Tomicu da je sushi puno
zdraviji ručak nego pizza, sendvič i rođendanska torta. Počela sam razmišljati kao
Dankinja.

- 68 -
 briana

Sushi party

Danci se doživljavaju kao oličenje reda i razumnosti. Nisu

romantični ili skloni uzbuđenjima i rizicima. Pomalo
nalikuju Švicarcima, ali nemaju Alpe

Početak života u novom gradu i novoj državi donosi novi stan, novi posao, nove
ulice, nove trgovine, novu klimu, nove navike, novi jezik, a nadala sam se i nove
prijatelje.
Mislila sam da se sve može srediti i urediti i da je dovoljno samo biti uporan i
sistematičan. Uza sve novostečene obveze imala sam i ludi plan „stvoriti” nove
prijatelje, ili bar nešto slično što bi se moglo zvati recimo „prijateljica za kavu” ili
„prijatelji s kojima ponekad odemo na kupanje ili izlet”, ili „Markova mama s kojom
Tomica i ja idemo u park” ili možda „Betina s posla s kojom volim poslije posla
popričati”.
Brzo sam se upustila u akciju „socijalizacije”, a na poslu su me svi uvjeravali da
je baš dobro što mi dijete ide u danske jaslice i da je to najbolji put za steći
prijateljstvo s nekom mamom.
Kako je vrijeme bilo hladno i neugodno, mislila sam da je najbolji način za
početak socijalizacije pozivanje na ranu večeru kod nas doma. Počeli smo pozivati
ljude s kojima smo uglavnom na poslu ili u vrtiću uspostavili neki bliži kontakt. Prvih
sam nekoliko mjeseci često kuhala najfinija jela, ugošćivali smo, pekli su se hrvatski
kolači, tražile se namirnice koje sliče na naše, bilo je puno improvizacija, ali sve se s
radošću i oduševljenjem pojelo. Nikad ni jedan poziv k nama na večeru nije bio
odbijen.
Vrhunac nakuhavanja bio je Tomičin drugi rođendan. Stvarno sam si dala truda,
trebalo je napeći kolače za dvadesetak ljudi, tri torte, kiš, picete, kanapeiće... Iskreno
sam bila zadovoljna. I gosti s djecom bili su sretni i zadovoljni. Djeca su divljala po
stanu, dobro sam se osjećala unatoč činjenici da ću sljedeća dva dana provesti
pospremajući nered i posuđe. Duboko u sebi nadala sam se kako je to pravi način da
se dođe do privida osjećaja društva. To je bila svojevrsna psihoterapija. Pokušaj bijega
od samoće i izoliranosti.
Nakon nekoliko mjeseci, već iznemogla od novog života, posla, vrtića i
nakuhavanja, jedva sam čekala proljeće. Nadala sam se da će, kad konačno zatopli i
otvore se terase, i naš društveni život promijeniti smjer iz moje kuhinje u prirodu ili
barem negdje na kavu.
Nisam si željela priznati činjenicu koja je nakon tih mjeseci „nakuhavanja”
očigledna: ni najfinije jelo koje skuham neće potaknuti Danca na uzvratni poziv, čak ni
poziv na kavicu. Da stvar bude gora, i na moj veliki užas, svi koji su nam rado dolazili
na večere smatrali su sebe dobročiniteljima koji se, eto, dolaskom na večeru ustvari
„žrtvuju”.
Nekako smo s početkom toga proljeća prestali s „društvenim” pozivima. Shvatili
smo igru. To nitko ne radi, ali naravno da, ako ti je to baš gušt, možeš prirediti večeru

- 69 -
 briana

jer uvijek ima kandidata koji će se rado odazvati. Pravilo je jasno, nema uzvratnog
druženja ni u kojem obliku.
I onda nakon dugo vremena iznenađenje, ničim izazvan poziv na sushi party. U
redu, to je više bio kao poslovni team building za cijeli mali odjel, ali činjenica jest da
je poziv na sushi došao od danske kolegice s posla. Najnevjerojatniji je dio poziva, koji
je i pobudio moju pozornost, mjesto događanja: kod nje doma! Željela je upriličiti
malu proslavu povodom neke vrste unapređenja. Pravila su mi se unaprijed objasnila,
idemo na sushi, bit će zabavno i kroz druženje ćemo sami spravljati sushi. Do tad sam
već shvatila da u Danskoj nema posluživanja i gostoljubivosti: osnovno je pravilo do it
yourself! Tako je i bilo, svi smo frkali smotuljke riže i smrznutu tunu ili lososa. Totalna
fora. Svatko je imao svoj dio posla: netko je kuhao rižu, netko je rezao ribu, netko je
frkao, a netko je rezao štapiće zamotuljaka na veličinu zalogajčića. Na jelovniku su bili
smotuljci sushija i voda. Nakon štoje netko priupitao za nešto žešće (ja sam kao mali
znak pažnje donijela bocu desertnog hrvatskog muškata), gazdarica je bez trunke
razmišljanja otvorila muškat i raspodijelila ga u devet staklenih čaša. To je bilo to.
Meni je u tom trenutku bilo najzanimljivije kako je butelju od pola litre uspjela
raspodijeliti na devet jednakih dijelova.
Nisam se previše zamarala detaljima. Ugodno sam provela večer i bila sam
zadovoljna neobičnom gestom poziva kolegice.
Sredinom sljedećeg tjedna već sam skroz zaboravila na privatni sushi party, no
netko iz odjela mi je ostavio na stolu papirić, žvrljotinu na kojoj je pisalo da sam
dužna 100 kruna. U trenutku mi je sve postalo jasno. Počela sam se glasno smijati,
iako mi uopće nije bilo smiješno, ali smijala sam se sebi i kako se sporo navikavam na
novi život i koliko mi fale neki ljudi i običaji iz tada toliko daleke male Hrvatske.
Nekako smo se s vremenom priviknuli na nove okolnosti, puno smo radili,
vikendima smo putovali, naravno sami bez prijatelja. Tako su nam dani prolazili.
Zadesila nas je sudbina „ni vrit ni mimo”. Situiran život. Život bez uspona i padova.
Život bez prijatelja. Život bez strasti.

- 70 -
 briana

Para k'o u priči

Trava je u susjedovu vrtu uvijek zelenija

Posljednjeg smo ljeta našeg boravka u Danskoj bili pozvani na Tarin drugi
rođendan. Tara je rođena u Danskoj, tata joj je Slovenac, a mama Bosanka. Neveliko
rođendansko društvo na prvi je pogled bilo šaroliko, mame i tate sa starijom ili
mlađom djecom. Svi već imaju poduži staž života u Danskoj. Samo je jedan zalutali
danski par, svi su ostali iz „bivše Juge”. Govori se svim idiomima i varijantama
hrvatskog i danski se uopće ne čuje. Neke obitelji žive u Kopenhagenu, a neke u
susjednom švedskom gradiću Malmou (morski tjesnac 0resund odvaja ga od
Kopenhagena). Domovina je očigledna poveznica ovog malog nehomogenog društva.
A i vidljivo je: što je udaljenost od mjesta rođenja veća, pojam „domovine” je
rastezljiviji.
Iako je ljeto kalendarski već bilo na sredini, nimalo se nije osjećao ljetni ugođaj.
Prevladavao je ugođaj pravog danskog ljeta: vjetrovito, hladno, sivo i tužno.
Rođendan je započeo u vrtu, ali se zbog hladnoće i nelagode vrlo brzo preselio u
malen i skroman stan slavljenice. Iako je pred nama obilje besplatne hrane, atmosfera
je bila slična kao i vrijeme: otužna. Nije mi to bilo prvi put da sam u takvom društvu.
Uvijek isto, svi jedva čekaju povod da se okupe, da se druže, razgovaraju na „svom”
jeziku, da se smiju razumljivim forama i druže na način kao nekada davno, davno,
prije devedesetih, prije Danske. I to ih sve drži danima, sve do događaja. A onda kad
se svi skupe, uz obavezne ćevape u lepinji, kiseli kupus, domaći ajvar, pivo Pan i dvije
bogate torte, taman prije turske kave, iznenada zavlada neka sjeta, neki težak
melankoličan osjećaj gust kao magla, koji preuzme cjelokupnu atmosferu. To je bolan
osjećaj za prošlim izgubljenim sretnim vremenima, to je bolna prošlost.
U tom trenutku prestaju balkanske fore i zafrkancija i počinju priče za umjetno
dizanje osjećaja sreće o tome kako na sjeveru vlada blagostanje koje nikad neće
zavladati na tamo dalekom Balkanu...
Svatko, redom, počinje iznositi svoj zadivljujući životni primjer, koji je baš
posljedica života na sjeveru. I svi se slažu u jednom, zaključak je kod svih identičan.
Takve plaće koje oni imaju možda samo imaju neki veliki direktori u Hrvatskoj. Taj je
trenutak pokušaj samoobrane, slamka spasa, pa se spominju te velike plaće za obična
radna mjesta kao što su teta u vrtiću ili soboslikar ili činovnik. Sve se priče o masnoj
zaradi nacifraju k'o krava rumenka za prodaju. Dodatno se uljepšava dojam velikih
danskih zarada opisima planiranih putovanja tog ljeta. Avionska karta nije problem,
ni smještaj na Jadranu, a naravno da se uvijek diskretno i kao usput doda kako se
prebaci koja tisućica svojim najmilijima u domovini, koji eto nisu te sreće da žive na
sjeveru i zarađuju takvu veliku paru.
Mi smo bili jedini u ovom društvu koji se nisu hvalili svojim velikim zaradama,
stisnulo me oko grla snažno, tako jako da riječ nisam progovorila. Samo sam slušala i
bilo mi je baš teško oko srca. Dio ovog društva nažalost i nije imao puno sreće u
životu, ratna stradanja u Bosni mnogima su okrenula život prema sjeveru. Neki od tih
ljudi više nemaju domovinu ni doma. I ono što govore njihova je istina u koju nitko ne

- 71 -
 briana

smije sumnjati, istina koja ih drži na životu. Ali nije teško vidjeti da im je srce napuklo
i nikad, ali baš nikad te rane neće zacijeliti. I zato mi ih je strašno žao.
Ta „financijska istina” i krilatica „para k'o u priči” jest univerzalna, i mislim da
nije danska izmišljotina. Gdje god sretneš našeg čovjeka u tuđini uvijek će ti ispričati
tu srcedrapateljnu pričicu kako se vani genijalno zarađuje.
E sad, mislim onak' za istinu, čisto ako se gledaju brojevi bez emocija, to je sve
samo ne istina (sigurna sam da ovo neće biti bestseller na sjeveru).
Da, stvarno je istina da su u Danskoj plaće u prosjeku tri do četiri puta veće nego
u Hrvatskoj. Istina je i da teta u vrtiću zarađuje k'o neki hrvatski direktorčić. Sve je to
istina, ali u konačnoj bilanci moraš uključiti „mali”,„sitni”, kao (ne)bitan detaljčić:
troškove života u Danskoj.
Pa tako kad platiš godišnje grijanje stana skoro 40.000 kuna, pramenove 3.000
kn, dvije pive 120 kuna, jedno minijaturno pile 150 kuna, dva krastavca na akciji 20
kuna, onda ti stvarno povratna avionska karta do Zagreba od 1.500 kuna nije ni
najmanje skupa.

- 72 -
 briana

Starci

Starija populacija živi neovisno i samostalno: ne traže

pomoć ni od koga, ali isto tako je ne treba od njih ni
očekivati

Modernom europskom društvu stari ljudi ne trebaju. Penzije su teret proračunu,

njihove su bolesti teret zdravstvenom sustavu. Spori hod smeta u prometu. Zauzimaju
radna mjesta mladima. Šire se u svojim praznim stanovima. Pričaju dosadne priče na
široko i na dugačko. Nisu snažni kao nekad. Ovo se ne izgovara, ali je tako. Tako se
misli, tako se živi. Europski lifestyle, od sjevera do juga. Bez izuzetka, tu ni
demokracija ni ljudska prava ne čine razliku.
Dobro, na jugu, u Italiji ili Hrvatskoj, ipak se mora priznati da postoji posljednja
važna uloga koju igraju ljudi 60+, i to ih još drži na životu, još ih drži da ne padnu u
kategoriju „kad ćeš već umrijeti”. To je uloga bake i djede! Sa štapom ili bez njega ide
se po unuke u vrtić, kuhaju se jela po narudžbi, guraju dječja kolica kao ortopedska
pomagala, odmaraju se u dječjim parkićima, troši se ušteđevina na sve što počinje s
kinder, ljeta su im k'o školarcima od 15. lipnja do 1. rujna na plaži svaki dan. Nemaju
ni Božića ni Nove godine, a niti subote navečer. Ne, oni ne odgajaju unuke, oni nisu ni
mudri ni iskusni, oni su samo servis, baka i djed servis. Servisiraju fizičke potrebe
unuka (nikako se ne smije reći roditelja). Vrijedi to izdržati. Uvijek može biti samo
gore.
Ruku na srce, nisam ni ja previše razbijala svoju glavicu ovom teškom i tužnom
tematikom. Moji su živjeli svoj život u Zagrebu, dok sam ja živjela svoj u
Kopenhagenu. Nakon prve godine života u Kopenhagenu, nekako ni sama ne znam
kako, pomislila sam i shvatila da je tu u Kopenhagenu nešto vrlo neobično. Nema
starih ljudi. Nema bijelih glava. Nema sporog hoda. Nema baka i djedova u vrtićima.
Polako sam počela obraćati pozornost na starije, i taman kad bi uočila nekog u toj
kategoriji, odmah bi se ispostavilo da je to neki talijanski ili njemački turist. Dobro, da
budem jasna, sve što vozi bicikl na posao nisam kategorizirala pod staro. Tražila sam
ljude kakve sam viđala u Zagrebu, ne rade, u penziji su, sporo hodaju sami ili u
društvu, piju čaj, čitaju dnevne novine u jutarnjim ili prijepodnevnim satima, imaju
svoja okupljališta, kao primjerice u Zagrebu Dolac. U vrtiću nikad, ali baš nikad nisam
srela osobu koja nije roditelj ili Filipinka. Baš nikad. Da stvar bude gora, živjela sam u
strogom centru Kopenhagena i, slijedeći zagrebačku logiku, baš tu sam ih trebala
najviše viđati. Ništa. Kao pande: znaš da sigurno postoje, ali ih u gradu nigdje nema.
Državne su mirovine u Danskoj male i prema principu uravnilovki. U klasi su s
hrvatskim penzijama. Jedva za kruh i mlijeko. Ne morate mi vjerovati! Svi dobiju isto
ma gdje radili i koliko dugo radili (mislim da se ide u penziju s navršenih 65 godina).
Više od uravnilovke dobiju jedino oni kojima su firme uplaćivale u drugi stup. Ima ih,
ali ni to nije bogznašto. Možda dodatni pečeni picek svaki tjedan. Ok, i kod nas je
slično, a centar pun penzionera.
E sad slijedi objašnjenje, koje je direktno vezano uz danski mentalitet. Gdje su
svi ti stariji ljudi, penzioneri koji su se rodili i proživjeli radni vijek u Kopenhagenu?

- 73 -
 briana

Istina je jedna: nema penzionera u Kopenhagenu. Slučajnim ali jednostavnim

razgovorom s jednom budućom penzionerkom uspjela sam locirati gdje žive
kopenhaški penzići: a) španjolska obala, b) Francuska i c) danske pustopoljine i zabiti.
Prvi i osnovni ključ rješenja pitalice „gdje su penzići?” jest mentalitet. Ajde, neka
si tko od naših zamisli da mu mama i tata penzioneri odu na koktele u Španjolsku dok
bi on sam rmbao s dvoje sitne dječice (usput si penzići prodaju stan i sve novce si
zadrže). Nekako mislim da to ne bi išlo u ovim našim južnim krajevima.
Ostale su stvari jednostavne i drže vodu. Za početak su stvarno u Kopenhagenu
cijene strašno visoke i s danskom se penzijom ne može dobro živjeti (plaća se strašan
godišnji porez i na nekretnine i na iznajmljivanje stana). Nema života od rentanja. Sve
zajedno rekla bih opet: vrlo usporedivo s hrvatskom penzijom od dvije do tri tisuće
kuna. Kruh i mlijeko.
Ali ista ta bijedna danska „kruh i mlijeko” penzija u krunama vrijedi tisuću ili
dvije eura, koje su ipak malo više od kruha i mlijeka recimo u Španjolskoj. Jedan mali
stančić u Kopenhagenu vrijedi kao kućica s vrtom i bazenčićem negdje u Španjolskoj
ili Francuskoj.
A neka sitna danska ušteđevina od stotinjak tisuća eura i nije baš džeparac u
Španjolskoj ili Francuskoj. A tko onda, ako ne oni, može zasluženo uživati u suncu
nakon radnog života na hladnoći i u mraku?! Jasno je kamo priča vodi.
A ovo pod c) danske pustopoljine i zabiti, pa i to je ista logika, samo ako si
bolestan. Dakle, baš kao i svugdje na svijetu, tako su i u Danskoj cijene nekretnina
bitno manje (a naravno i porez na nekretnine) u nekoj pustopoljini nego u glavnom
gradu. Možeš imati i vrt i besplatno povrće, a uzevši u obzir da je u Danskoj
zdravstveno besplatno, nađe se dosta kandidata koji eto nakon radnog vijeka u
Kopenhagenu ipak ostanu u Danskoj.
Bez obzira na to što sam bila zločesta i u jednom trenu pomislila da se
kolektivno ubijaju penzioneri u Kopenhagenu, i bez obzira što je Danska u Europi,
moram priznati da je ovakva logika seljenja iz grada pun pogodak kojim zadržavaju
dostojan i kvalitetan život. Bravo!
I za kraj se moram pitati što je bolje nekom sirotom zagrebačkom penzioneru:
životariti u hladnom stanu u centru Zagreba, recimo u Gajevoj ili u toploj kućici s
vrtom recimo u Velikom Trgovišću?!

- 74 -
 briana

Pokazivanje

Nitko ne bi trebao biti toliko izvrstan u svom poslu da bi

njegova zarada bitno bila veća od prosjeka: to je važno
nepisano pravilo koje se primjenjuje, na ovaj ili onaj način

U Kopenhagenu su zime jako vjetrovite, hladne i dugo traju. Iako nisam

pristalica krznenih kaputa, tu na hladnom sjeveru mi se nameće jedan logični
zaključak: nošenje krznenog kaputa u Kopenhagenu nije samo modni detalj već nužna
potreba. Niti jedan lateks ili perje ne grije kao bunda, a ja se uvijek sjetim priče o
ruskoj zimi i šubari. Vrlo niske cijene bunda, krznenih kaputa, koje se čak usudim i
nazvati jeftinima, išle bi pod ruku mojoj teoriji. Raspamećivala sam se pred raznim
izlozima po Kopenhagenu, odlična ponuda, genijalan dizajn i stvarno jeftino. Čak i
luksuzna krzna i kapute, za koje se nikako ne može reći da su jeftini, u Kopenhagenu
možete naći u pola cijene.
Vrlo brzo sam nekako shvatila i osjetila da nositi krzneni kaput i nije baš
prihvatljivo ponašanje. Jednostavno se to osjeti. Na poslu baš nitko nikad nije došao u
krznenom kaputu ili sa šubarom ili bilo kakvim modnim krznenim detaljem. Po gradu
se vrlo rijetko mogao vidjeti krzneni kaput, čak i kad se ide u operu ili kazalište, a
cijelo vrijeme hladni vjetar divljački puše.
Ponekad, rijetko vidljivi bili su samo povremeni izlasci kaputa od tuljanovog
krzna. Preružno!
Naravno, objašnjenje je jednostavno i uklapa se u cjelovitu eko-teoriju koju
Danci furaju: nešto kao društvo na višem stupnju razvoja, pa eto nema smisla za
bespotrebnim masakriranjem životinja. Podržavam tu teoriju, i sama sam si dala
razmišljati o svojim egoističnim željama i tako naravno nisam kupila nikakav krzneni
predmet, ma koliko je povoljno i, moram priznati, meni prekrasno.
Jednog hladnog siječanjskog dana kao i uvijek sam parkirala auto ispred vrtića, a
istovremeno je iza mene Frederikova mama parkirala svoj crni luksuzni Audi A6.
Strašno je bilo hladno, vjetar je šibao, i tih dvadesetak ili tridesetak metara do ulaza u
vrtić osjećala sam se kao da sam na igmanskom maršu. Bila sam sva zakopčana do
grla, s debelim šalom, kapom, rukavicama, štucnama i jedva sam preživjela hladnoću.
Skupila sam se i sagnula glavu da mi vjetar ne ide u lice. Znala sam da je iza mene
Frederikova mama i po brzim koracima zaključujem da je i njoj bilo hladno.
Frederikova mama je Dankinja, vrlo imućna. U isti tren smo obje ušle u vrtić. U
trenutku kad sam se onako crvena i ukočena od hladnoće okrenula da ju pozdravim,
ugledala sam ju svu ljubičastu, promrzlu, u grču i bez kaputa!!!
Nisam ju ni pozdravila, već sam odmah uzviknula „pa gdje ti je kaput!” Ona se,
valjda u šoku od hladnoće, nije ni snašla već je samo počela bijesno vikati: ,,U autu,
imam genijalnog toplog nerca, ali zbog ovih licemjernih Danaca moram se smrzavati
k'o govno, a nerca držati u autu!” Mislim da je istog trena zažalila te riječi, sva je bila
promrzla, a sad je okrivila za to svoje sunarodnjake i to pred tamo nekom čobankom
iz Rumunjske ili Hrvatske. Svejedno.

- 75 -
 briana

Bilo mi je žao, ali istovremeno i jako smiješno. Ustvari bilo mi je malo i laknulo,
nisu baš svi Danci rođeni s genom za socijalnu pravdu i empatijom za živa bića, isti su
kao i mi, samo mi kad si kupimo bundu na pedeset i pet rata, nema te sile koja će nas
spriječiti da ju nosimo do pojave prvih proljetnih cvjetića.

*****

Prvu godinu mog boravka u Danskoj učila sam danski. Utorkom je bilo
dežurstvo u vrtiću do pet, a teta Ankica je bila dežurna, i nekako sam uspjela posložiti
da mi profesorica iz škole stranih jezika održi sat od 15.30 do 16.30 pa sam tako
nekako ipak sve stizala. Druge mogućnosti nisam imala, a kad je Tomica prešao iz
danskog vrtića u internacionalni nažalost više ni ova kombinacija nije bila moguća.
Profesorica danskog zvala se Sussane, gospođa srednjih godina, Dankinja, vrlo
draga, vrlo skromna i samozatajna. Satovi su mi bili zanimljivi, pričale smo o
Hrvatskoj, o Danskoj, o putovanjima i o Francuskoj u kojoj joj živi muž, inače Francuz.
Nekako sam imala osjećaj da me razumije jer i ona je bila živjela nekoliko godina u
Parizu, jako voli Francusku, ali je srcem i dušem Dankinja. Ima već troje velike djece.
Nakon jednog našeg sata danskog pozdravile smo se i istovremeno krenule
prema izlazu. Strašno je padala proljetna hladna kiša. Nimalo ugodno. Ja sam
pretrčala parkiralište do svog auta, a Sussane je pretrčala do svog prastarog crnog
bicikla. Bilo mi je strašno neugodno, nikako joj nisam mogla ponuditi vožnju jer ne
smijem zakasniti po Tomicu ni sekunde, ionako je utorkom bio zadnje dijete u vrtiću.
Njoj nije bilo neugodno, nije previše razmišljala ili recimo pozvala taksi. Samo je sjela
na bicikl, bila je obučena u neki skroman kompletić od tvida i tako je, sad već skroz
mokra, otišla vozeći bicikl. Nisam više željela razmišljati o toj situaciji, nisam imala
izbora kao ni ona, a očito si nije mogla priuštiti taksi.
Naše se ugodno druženje nastavilo do ljeta. Nakon ljeta, a zbog promjene
Tomičinog vrtića, više nisam mogla nastaviti sa satovima danskog. Ali, nekako sam
valjda i ja bila simpatična Sussane, i tako je na jesen pozvala Tomicu i mene na ranu
večeru k njoj doma.
Ponijela sam maslinovo ulje i pekmez od smokava iz Hrvatske i nisam baš
razmišljala što mogu očekivati.
Stigli smo u centar Frederiksberga, elitne komune u Kopenhagenu. Parkirali
smo na privatnom parkingu ispred velike kuće s bijelom fasadom. Sussane nas je
srdačno dočekala i uvela u kuću.
Prvi je dojam bio impresivan. Stara vila, renovirana, prekrasno. Visoki stropovi,
prostrane prostorije, starinska restaurirana bijela stolarija podsjećala je na francuski
barok. Raskoš. A onda isto i prvi i drugi kat. Ispred kuće velika terasa te privatni
bazen i krasan stilski uređen vrt (baš i ne vidim smisao bazena u Kopenhagenu),
zimska terasa i zimski vrt. Sve je bilo skladno uređeno, pazilo se na svaki detalj,
osjetila se francuska nota u danskom okolišu, vrlo harmonično, francuska raskoš u
skladu s danskim minimalizmom. Prekrasno!
Nakon prvobitnog iznenađenja nisam bila sigurna, ali sam tihim glasom
priupitala:„Ove stolice tamo, jesu li možda dizajn Magnussen, a ove tamo, možda
Jacobsenll” Mislila sam da sam pogriješila. Ali nisam!!!

- 76 -
 briana

Sussane je počela nabrajati danske dizajnere druge polovice 20. stoljeća, pri tom
pokazujući pojedine komade namještaja. Krasno. Strah me bilo i sjesti na te stolce,
znala sam da svaki taj komad namještaja vrijedi kao jedan auto ili čak omanji stančić u
Zagrebu. Prelijepo, impresivno, preskupo! Stvarno namješteno s ukusom u vrlo
prepoznatljivom asketskom minimalističkom danskom stilu. Preplavio me val
oduševljena zbog prilike biti u tako krasnom danskom domu. Imala sam blagu
vrtoglavicu. Bila je vrlo ugodna večer, Sussane je bila draga kao i uvijek, spremila je
nekoliko francuskih specijaliteta, kiš, tartan od jabuka i francusku juhu s porilukom,
koju danas i ja rado kuham. Sve je bilo kao i do sada na satovima danskog, samo sada
Sussane nije više bila skromna i samozatajna. Prošli smo razne zanimljive teme, ali
nije propustila navesti tržišnu vrijednost kuće od skoro desetak milijuna eura,
naravno bez namještaja, a samo renoviranje ih je koštalo blizu milijun eura. Vrlo
zanimljiva večera, sretna sam što sam imala priliku vidjeti takvo luksuzno stanovanje,
stilski savršenu kombinaciju suprotnosti danske i francuske škole dizajna, sve
uklopljeno s originalnim danskim svjetski poznatim dizajnerskim namještajem.
Sjediti u originalnim Jacobsen stolicama, jesti iz Copenhagen Royal antiknog posuđa,
dok na zidu vise djela francuskih klasika. Sviđalo mi se jako. Uživala sam i u
ambijentu, i u društvu, i u skupom francuskom vinu.
Trebalo mi je nekoliko dana da sredim dojmove. Na kraju, poslije svega i stvarno
nezaboravnog estetskog događaja, ipak mi je preostao detalj nedorečenosti, nešto što
je opet nama s juga teško shvatljivo:„Zašto se netko tko si može priuštiti ovako
vrijedno i skupocjeno stanovanje, vozi biciklom na hladnoj danskoj kišurini u
skromnom odjelu od tvida?” Iskreno, ne znam! Zanimljivo, zar ne?

*****

Svatko tko je ikada bio u Milanu, bio mlad ili star, bogat ili siromašan, profesor
ili manekenka, mora se složiti u jednom: Milano je europska prijestolnica mode.
Poznati guadrilatero della moda ili „pravokutnik mode”, s mnogobrojnim trgovinama
u ulicama Via Montanapoleone, Via della Spiga, Via Manzoni i Corso Venezia raj je za
svakog globalnog modnog šopingholičara. Svi kupuju u Milanu, neki malo i nervozno,
znajući koja ih muka čeka pri povratku kući. Neki kupuju puno i strašno skupo, neki
imaju asistente za kupnju, neke čeka i vozač i Porsche, neki se svađaju, neki se vole, ali
svi kupuju. Jasno je, što se tiče mode i kupovanja torbica, cipela, kaputa, trikoa, jakni,
čizmica, sandala, marama, šešira, šalova, gaćica, grudnjaka, spavaćica, bundica, vestica
i haljinica s potpisom: u Milanu je sve moguće. Svi putovi vode na quadrilatero della
moda. To je milanska sudbina. Od te se činjenice može pobjeći samo ako nikad ne
otputuješ u Milano.
Tijekom svog života u Kopenhagenu često sam putovala do Milana. Razlozi su
bili razni, ali jedno je bilo isto, i mene zadrtu antišopingholičarku zadesila je milanska
sudbina. Nastojala sam se kontrolirati, ali svaki put je ipak nešto palo. Torbica.
Cipelice. Košulja. Naravno, ja sam sve to jasno artikulirala i racionalizirala,
jednostavno. Ispriku za moje neuobičajeno ponašanje našla sam u logičnoj činjenici
da ne mogu odoljeti ovim prekrasnim ulicama prepunih sretnih ljudi koji samo
kupuju, i danju i noću, sve je glamurozno, luksuzno, šareno i primamljivo. Neki
paralelni svijet, nema ni trunka asketizma ni praktičnosti, a još usto sunce sja i grije:

- 77 -
 briana

sve čista suprotnost Kopenhagenu. Naravno da svatko nađe neku svoju racionalnu
milansku ispriku ili objašnjenje.
Kopenhagen i Milano su dobro povezani, dva sata avionom dva puta dnevno, i to
je to, jednostavno.
Sigurna sam da se milanski check-in može lako prepoznati po putnicima, i
ogromnim količinama Pradinih, Guccijevih, Armanijevih i bogtepitaj-kakvih-sve-ne
predimenzioniranih dizajnerskih vrećica i kutija. Tako je uvijek bilo i na letu Milano-
Kopenhagen jer je većina imućnijih Danaca, svi do zadnjeg, pročešljavala quadrilatero
della moda. Vidljivo po njihovim dizajnerskim vrećicama i finim novim Armanijevim
odjelima, nenošenim Pradinim cipelama i torbicama Louis Vuitton.
I tako to i ne bi bilo posebno zanimljivo da nema neobične promjene u avionu,
ali samo na letu natrag u Kopenhagen. Naime, ovo nije priča o ružnoj gusjenici koja se
pretvara u leptira, već obrnuto. Baš na tom letu, neprimjetno, nenadano, nestaju sve
te vrećice, skidaju se nova odijela i cipele, vade se neke stare torbice, miče se svaki
dokaz pustošenja pravokutnika mode. Fenomen neodoljivo podsjeća na ona naša
putovanja na šoping u Trst osamdesetih. Tada smo se svi kolektivno, ali u busu
presvlačili tik pred carinu. Razlog je bio očigledan. Da nas ne odrapi carina. Mislim da
u ovoj priči carina nije razlog. Neki drugi. Prepuštam čitatelju na maštu.

- 78 -
 briana

Kuhinja

Nefunkcionalna ali (pre)skupa kuhinja smatra se statusnim

simbolom

U rano smo proljeće iznajmili stan. Pravila podstanarstva bila su jasna i rigidna.
Objasnili su nam da su podstanari zaštićena vrsta. Ja sam već tada zlobno primijetila
da je lako biti zaštićen kada se za skoro tisuću eura mjesečno može iznajmiti omanji
štakornjak. Potpiše se ugovor s posredničkom agencijom i obavi se primopredaja
stana. Ugovor sve definira: tri mjeseca otkazni rok za vlasnika, mjesec dana otkazni
rok za podstanara, nema iznenadnog povišenja cijene, nema iznenadne selidbe i
istjerivanja preko vikenda, nema zamazanih i smrdljivih stanova, sve popravljeno,
čisto i funkcionalno. Sitni detaljčić, koji je malo uprskao savršen dojam podstanarskog
života, tromjesečni je polog za slučaj naplate eventualne štete. Kako god okreneš velik
novac, u našem slučaju 60.000 kruna. Stisnuta srca platili smo taj polog, čvrsto
vjerujući da će nam biti vraćen prilikom iseljavanja iz stana.
Stan je bio velik, prekrasan, čist, održavan, ali nikako nije bio nov. Kuhinja je bila
velika i stara. Meni se kuhinja nikad nije svidjela i nije bila funkcionalna. Ogromna
radna površina izgledala je kao pod mog stana u Zagrebu, drveni hrastov parket, puno
drvo, mat lak. Bilo mi je jasno da moram uvijek upotrebljavati podmetače za rezanje i
podmetače za lonce da ne oštetim drvenu površinu.
Nakon nekog vremena poželjela sam popiti tursku kavu, a kako džezvu nisam
imala, odlučila sam ju kupiti. U Danskoj se ne pije turska kava pa nema niti džezvi.
Nakon nekoliko mjeseci potrage za džezvom na moju veliku radost pronašla sam
posudicu koja joj sliči, iako ima poklopac. I tako sam konačno popila pravu tursku
kavu. Malo me mučila ta kava ujutro, naime trebalo je čak petnaestak minuta da voda
zakipi. Nisam se dala smesti. I sve bi bilo krasno da jednog subotnjeg jutra, nakon
popijene kave, nisam premjestila tu džezvu s kavom na drvenu radnu površinu ne
sluteći ništa. I tako je „danska džezva” napravila crni pougljeni krug nasred radne
površine. Užas! Očaj! Ni ja ni Mirko nismo glasno izgovorili da nas ta izgoretina može
koštati 60.000 kruna, ali smo se strijeljali pogledima i svađali, a oboje smo se osjećali
tako jadno. Nije mi bilo jasno kako se to dogodilo... Mirko me uvjeravao da nisam
pazila, a ja sam pak bila sigurna da sam ju stavila na drvo dugo nakon što smo ispili
naše jutarnje kave. Iako je zaključak bio da ćemo zbog moje nepažnje vrlo vjerojatno
baciti u smeće 60.000 kruna, ja nisam bila toliko sigurna da je crna izgoretina samo
posljedica moje nepažnje. Drugo jutro sam jako pazila, a kuhanje kave je postalo izvor
stresa. Ostavila sam džezvu na štednjaku. Nakon pola sata, prilikom ručnog pranja
suđa, ta glupa džezva s poklopcem je bila još uvijek vrela. Odmah sam shvatila da je
moja džezva zapravo termo posuda s dvostrukim dnom. I stvarno dobro radi. Sprži
radnu površinu i pola sata nakon kuhanja. Ta crna okrugla izgoretina me svaki dan,
gotovo tri godine, podsjećala na moguće bacanje 60.000 kruna ravno u smeće.

*****

- 79 -
 briana

Za Tomičin rođendan pekla sam dvije torte i još neke kolače. Puno posla, u žurbi
mi se rasulo i brašno i bjelanjak, a nisam odmah ni obrisala mokru radnu površinu.
Rođendan i kolači su uspjeli, ali je kuhinjska radna površina bila skroz uništena. Sivo,
suho drvo je popucalo, radna površina bila prepuna fleka, a ona crna izgoretina se još
više isticala. Želudac mi se zgrčio. U međuvremenu sam saznala da su te teške,
masivne kuhinje od sirovog drva strašno skupe. Takve su kuhinje danski statusni
simbol. Naravno, ako si netko kupi takvu kuhinju za stotinjak tisuća eura, nije lud da
ju rauba i u njoj kuha. A ja sam ju dokrajčila. Cijelu noć nisam spavala.
Taj je tjedan teta Ankica došla k meni, vidjela i kuhinju i kakve me teške muke
more. Uvjeravala me da se to da riješiti. Pitala me kad je zadnji put kuhinja uljena.
Odmah sam se osjećala kao da otkrivam da postoji plava pipa za hladnu vodu i crvena
pipa za toplu vodu. Osjećala sam se glupo, ali istovremeno se pojavila nada. Teta
Ankica je odmah skočila u trgovinu, donijela ulje, četku i brusni papir.
Sljedeća sam dva dana ručno brusila drvenu radnu površinu u smjeru godova.
Mislim da sam napravila kilu fine drvene prašine. A onda sam uljila, pa brisala, pa
uljila, pa sušila. I tako je nakon dva dana, nevjerojatno ali istinito, kuhinja bila ljepša
nego kad smo se uselili. Nažalost, crna izgoretina je bila slabijeg intenziteta, ali i dalje
tu, stalno me podsjećajući na 60.000 kruna.

*****

Nakon gotovo tri godine došao je i mjesec u kojem smo se trebali iseliti iz stana.
Malo smo se raspitali i shvatili da nam samo Bog i luda sreća mogu pomoći da bude
vraćen naš polog. Imali smo dvije mogućnosti: ili stan renovirati ili otpisati polog. Za
renoviranje naravno ni 60.000 kruna ne bi bilo dosta, ali za polog ćemo zato ratovati
do zadnje kapi krvi. Tako smo odlučili. Prvi korak u borbi za polog bilo je krečenje. Da
budem jasna, riječ je o toliko bolesnim sumama da se valjda za cijenu krečenja stana u
Kopenhagenu može okrečiti neboder u Zagrebu. Uz dozu naše urođene financijske
kreativnosti, našli smo naše prijatelje Bosance koji će nam krečiti u petinu cijene (a i
ta cijena je i dalje trideset i tri puta viša nego u Zagrebu). Dali smo se u trošak za boje,
koja k'o da je od suhog zlata. Ja sam kitala rupe od slika na zidovima, uljila podove
(da, da, i podovi su isto od sirovog drva), naši Bosanci donijeli su brusilicu za drvo, pa
smo nekako izbrusili crnu fleku u kuhinji (malo je pak bilo neravno, al nek' im je), pa
sam opet uljila kuhinju ko mutava. Od muke sam izgubila kompas, ostavila sam ulje da
se suši duže nego što je trebalo, pa mi se sada to prokleto ulje skorilo. Uz svu muku
selidbe, morala sam svu kuhinju još jednom ručno brusiti da skinem to skoreno
laneno ulje. I tako sam ponovo uljila kuhinjsku radnu površinu. Prestrašno! Teta
Ankica je prala prozore i brisala prašinu po radijatorima. Kupaonica se premazivala
voskom protiv kamenca. Dobila sam žuljeve od pakiranja, kitanja rupa, pranja i
uljenja beskonačnih drvenih ploha. Nikada se u životu nisam tako naradila. Ali
motivacija je bila ogromna: 60.000 kruna!
I tako je došao dan primopredaje. Ne moram ni reći da je stan bio genijalan,
puno bolji nego kad smo se uselili.
Mirko je bio na primopredaji. Vlasnik je došao s fotoaparatom i napravio
dvjestotinjak fotografija. Slikao je pukotine na starim drvenim okvirima prozora,
slikao je svaku ogrebotinu na podu, unutrašnjost veš mašine, perilice i mikrovalne,
slikao je kvake i vrata, slikao je baš sve štoje postojalo u praznome stanu.

- 80 -
 briana

Istog trena nam je bilo jasno da niš' od našeg pologa, bar ne na miroljubiv način.
Izgubili smo bitku, ali ne i rat. Sad je Mirko ulazio u igru. Igra riječi i e-mailova. Pravni
rat, sve je stvar interpretacije ugovora. Ispitivale su se pravne razlike između starenja
i redovnog korištenja. Strašni, ali civilizirani e-mailovi su se slali na sve strane.
Pozivalo se na dansku civilizaciju, profesionalizam i filozofiralo se koliko se pod može
raubati, te se dokazivala čak i starost prozora i vrata. Kuhinja je bila toliko genijalno
nauljena i izbrušena da ju nitko nije niti spomenuo. Ono udubljenje na mjestu
izgoretine nitko nije čak ni primijetio. Nakon trećeg tjedna prepiske riječi su se sve
više zaoštravale, počeo se spominjati čak i sud, a i prijetnja da nećemo platiti razliku
grijanja dok pravosudna tijela ne daju svoj epilog. Na sreću, u našem je slučaju vlasnik
bio odgovoran za plaćanje računa za grijanje, tako da mu naš čvrsti stav nikako nije
išao u prilog. Bili smo tvrd orah, zainatili smo se i ne znam kojim sve sposobnostima
ili čarobnim štapićem, moj mili mužić je uspio. Nakon desetak mučnih i neizvjesnih
tjedana, dogovoreno je da nam se vrati 50.000 kruna pologa te zadrži samo 10.000
kruna za „renoviranje stana”.
Nevjerojatan uspjeh, nitko nam nije vjerovao da smo uspjeli dobiti više od 4/5
pologa. Naime, nepisano je pravilo da se polog ne vraća bez obzira na stanje stana.
Pravi podstanarski reket! Naša je pobjeda bila dvostruka. Mislim da je naše dobivanje
faktički cjelokupnog pologa natrag pravi presedan u Danskoj, a da ne spominjem
savršeno prikrivanje crne izgoretine! Uspjeh u svakom slučaju!

- 81 -
 briana

Stol

Kamion za selidbu bez radnika za utovar - život je umijeće

mogućega

Iako smo se planirali preseliti u Hrvatsku na jesen, planovi za preseljenje

započeli su već pred kraj proljeća. Život u Danskoj nas je naučio kako treba puno više
planirati i ići korak po korak. Nema niš' na brzaka. Otkazala sam yogu i pilates prema
otkaznom roku od tri mjeseca. Prijavili smo stanje grijanja, struje i vode, a zatim smo
najavili stanodavcima odlazak u tromjesečnom roku (da izbjegnem kaznu). Za muzeje
(Luisiana), zabavne parkove (Tivoli), dječje igraonice, i još otprilike milijardu
ustanova, dućana, kazališta... Nismo produživali godišnje karte za ništa. Danci za jako
puno stvari i aktivnosti izdaju raznorazne godišnje karte, a sve to zahtjeva popriličnu
logistiku i kombinatoriku. O svemu smo se detaljno informirali, i o porezu i radnoj i
boravišnoj dozvoli. Sve smo uskladili jer smo već prošli školu: svaka, pa i najmanja
pogreška plaća se u obliku povećih kazni. Kako se školska godina nije poklapala s
našim odlaskom iz Danske, uz silne napore, rekla bih i pomoć prijatelja Hrvata, uspjeli
smo nekako namoliti da Tomica ide samo još mjesec i po dana u vrtić, u novi razred.
Sve je bilo k'o po špagi. Cijelo je ljeto bilo prepuno logistike. Organizirao se transport
namještaja, dogovarala se organizacija pakiranja, radili su se predračuni i dogovori
što, kada i kako. Tako je valjda svima koji se presele dvije tisuće kilometara na sjever i
za tri godine opet istim putem natrag.
I stvarno smo bili temeljiti u pripremama za selidbu. Imali smo dvije komodice,
stol i šest stolica viška. Nije dolazilo u obzir vratiti ih u Hrvatsku. Opet smo se
temeljito raspitali o mogućnostima (da, nekad sam imala osjećaj da su trostruki
integrali mačji kašalj naspram obične selidbe).
Nakon temeljite analize shvatili smo da imamo tri mogućnosti:
A) dati namještaj u smeće ili dobrotvorne svrhe, ali bi nas prijevoz koštao kao
novi bidermajer, štoje odmah otpalo,
B) namoliti ili pitati gazdu stana ak' mu možemo ostaviti, i naravno to generalno
pali, al' na žalost ne u našem slučaju jer se nakon nas stan prodaje a gazda si neće
natovariti na vrat preskup odvoz smeća, i
C)„plavi oglasnik” kao treća mogućnost, u koju su nas svi uvjeravali kao
„genijalno rješenje”.
I tako sam si dala truda i puno vremena da napravim fotke namještaja i nekako
na danskom dam oglas za prodaju namještaja. Stavila sam povoljnu cijenu, 2000
kruna, što je petina cijene plaćene prije tri godine.
I stvarno, vrlo brzo sam počela dobivati SMS-ove s ponudama za namještaj
(SMS, a ne pozive jer su Danci štedljivi pa im je poziv dodatan trošak). I tako sam
nekoliko dana pregovarala o cijeni namještaja SMS-om. Užasno glupo, al nek' im je!
No ubrzo sam uvidjela problem: nitko neće platiti bezobrazno skup transport
namještaja. Probala sam i s bezobrazno niskom cijenom, stol i stolice 200 kruna,
komoda 100 kruna, što u Danskoj nije dosta ni za dvije kave. Ništa! Sad sam već bila

- 82 -
 briana

bijesna, ali iz principa, nije bila opcija da sami platimo odvoz, i ne samo zbog velikih
novaca. SMS-ovi su stizali danonoćno. Danci su se popalili na cijenu. No ja sam već
polako gubila živce jer se dan selidbe bližio, a ja ne znam kamo sa stolom, stolicama i
komodom. Više i uz plaćanje ne mogu na smetlište, nemam predbilježen termin, ako
gazdi ostavim namještaj to će me koštati k'o Svetog Petra kajgana (tak' skupo da si
mogu kupiti debelu narukvicu u Bvlgariju).
I već kad sam izgubila svaku nadu, događa se čudo. Neki polupismeni Iračani
(što sam shvatila i po tekstu samog SMS-a) daju mi konačnu ponudu za stol, šest
stolica i dvije komode za 200 kruna i njihov prijevoz. Mislim da je sreća koju sam
osjetila ravna onoj kad sam diplomirala. Koje olakšanje!
Sjećam se da je bila subota i moji mili Iračani, odnosno mama i kći zamotane u
feredžu, donijele su 200 kruna ujutro, pogledale namještaj uz dogovor da je prijevoz
naručen te da dolazi u pet popodne. Odahnuli smo.
I tako je i bilo, došao je kombi s vozačem točno u pet. No ubrzo smo shvatili da
problem nije riješen. Iračani su platili kombi i vozača, ali nažalost nisu platili nosača.
Bijesno sam ih zvala na mobitel, a oni se kunu da nosači ne rade vikendom. Naš je očaj
izvirivao iz svakog pogleda i riječi. Bili smo spremni na sve, samo da se riješimo
ogromne muke. I tako smo Mirko i ja bez većih problema odnijeli u kombi komode i
stolice. Mirko je ljutito mrmljao u brk na sve strane, a ja sam samo htjela da se ovo
završi. Valjda nismo ni razmišljali a još manje planirali ovakav razvoj događaja.
Mislim, kako je moguće imati dostavu ako nemaš neke nosače ili nekoga tko bi
pripomogao? Na red je došao i stol. Stol je bio ogroman, za osam osoba, puno drvo,
sigurno je imao barem 100 kila. Ni pod razno ne stane u lift, a mi smo bili na četvrtom
katu sa starinskim uskim stubištem. Prestrašno. Preludo. Preteško.
Naša agonija trajala je dobrih pola sata. Dva-tri puta me taj teški stol pričepio,
puknula mi je koža na ruci, a kada je stol pao na moju nogu, trenutačno je poplavila i
poljubičastila. Ta ljubičasta noga me još mjesecima u Hrvatskoj podsjećala na dansku
selidbu. Na svakom katu me uhvatio grč u listu. U redu, priznajem, znala sam ja i prije
da meni nema kruha od fizičkog rada. A vozač, neki mladi tetovirani i nabildani Danac,
sve je to mirno gledao i cijelo se vrijeme izazivački smješkao. To je bila kap koja je
prelila čašu. Mirko ga je nekoliko puta lijepo zamolio za pomoć dami, ali je to ovaj
glatko odbio rekavši „nisam plaćen” te je još skroz mirnim glasom nadodao „a i gdje bi
stigao kad bi tako svaki dan nosio, tu nekim Rumunjima”.
U stvari, u tom sam se trenutku prepala za Mirkov i svoj život. Bili smo na rubu
snaga i živaca, a znala sam da ovakav namjeran i izazivački odgovor od nabildanog,
tetoviranog i prilično bezobraznog vozača može lako prerasti u pravu tuču. Ruke su
mi se tresle i od tereta i muke, ali i od straha. Cijelim putem, dok smo natezali taj stol,
taj bezobrazni vozač vrijeđao je redom Arape i strance u Danskoj.
Nakon što smo ipak uz krv i znoj (doslovno) spustili taj prokleti stol, i nakon što
se vozač i dalje bahatio i onak' uvredljivo komentirao strance u Danskoj, Mirko si je
dao oduška te je opako izvrijeđao vozača. Istresao je sav svoj bijes od selidbe, danskih
pravila i nošenja preteškog stola. To je bila prava oluja, i nabildani vozač je ipak u
jednom trenutku zašutio. Ja sam cijelo vrijeme držala u ruci stolicu da vozača tresnem
po glavi ako dođe do tuče. Bol je pulsirala u nozi i sva sam bila zakrvavljena, ali zbog
suprotstavljanja bezobraznom vozaču i skore selidbe u Zagreb uopće nisam bila
nesretna. Dapače!

- 83 -
 briana

Drage moje,
Evo nakon gotovo tri godine života u Kopenhagenu i godinu dana putovanja na
relaciji Zagreb-Kopenhagen, došao je i tome kraj (bar za mene i Tomicu) i vraćamo se
doma u Zagreb!
Život na sjeveru je jedno vrlo lijepo životno iskustvo, nimalo lako i s jako puno
uspona i padova. Jednom riječju korisno i nadasve zanimljivo. Neke od vas, drage moje,
pratile su me kroz moje mailove, jednu vrstu moje psihoterapije. U stvari, ovaj moj
danski život je postao inspiracija da promišljam i pišem. Mislim da ću probati napisati i
opisati bezbrojne neobične doživljaje iz života na sjeveru.
Nisam tužna, valjda još uvijek nisam svjesna rastanka. Znam da će mi neki dragi
ljudi sa sjevera faliti. Još nisam ni sretna, no sigurna sam da ću poludjeti od sreće kad se
ukrcam na avion za Zagreb.
Samo želim ovim zadnjim mailom zahvaliti svima koji me niste zaboravili i nadam
se da ćemo se družiti često, bučno i veselo, i bez brige tko će platiti kavicu:-))
Pusa i vidimo se u petak!

- 84 -
 briana

Bilješka o piscu

Kristina Wolsperger Danilovski rođena je 1973. u Zagrebu. Godine 1998. stekla

je diplomu na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, a 2005. magisterij iz kemije
na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.
Ovo je njezina prva objavljena zbirka kratkih priča.

- 85 -