Uvod

U ovom seminaru sagledat ćemo pojam beskonačnosti. Pojam beskonačnosti ćemo istražiti
kroz njegovu povijest, njegove probleme, te kritiku koja se na njega odnosi. Navedena tri
polja istraživanja će odgovarati trima temama kroz koje ćemo prolaziti sagledavajući pojam
beskonačnosti. Seminar će prema tome biti izložen u tri teme:

1. Povijest pojma beskonačnosti

2. Cantorov pojam beskonačnost i „Dijagonalni dokaz“
3. Finitistička kritika pojma beskonačnosti

U prvom dijelu seminara, kako mu i naslov koji nosi govori, biti će predstavljena povijest
beskonačnosti. U ovom dijelu sagledat ćemo na koji su se način razni mislioci kroz povijest
„hrvali“ sa ovim iznimno problematičnim i zanimljivim pojmom. Kroz povijest pojam
beskonačnosti je prolazio kroz mnoge grane ljudske djelatnosti. Od filozofije, preko
matematike i znanosti pa sve do religije i umjetnosti. U ovom dijelu ćemo vidjeti da je pojam
beskonačnosti prošao daleki put od svojih začetaka pa sve do danas. Nekada je pojam
beskonačnosti bio religiozan i mističan dok je danas dobro definiran matematički objekt.

U drugom dijelu seminara fokusirati ćemo se na jednog mislioca i jedan dokaz: Georg Cantor
i „Dijagonalni dokaz“. Sa Cantorom doista počinje nova era pogleda na pojam beskonačnosti.
Na pojam beskonačnosti možemo gledati na sljedeći način. Beskonačnost prije Cantora, te
beskonačnost poslije Cantora. Njegov „Dijagonalni dokaz“ iznimno je važna točka u povijesti
razvoja naše spoznaje o beskonačnosti. Ovaj je argument na nekoliko načina otvorio nove
putove u razmišljanju i sagledavanju beskonačnosti. Do danas na beskonačnost gledamo
drugačijim očima zahvaljujući Cantorovom „Dijagonalnom dokazu“.

U trećem i poslijednjem dijelu seminara osvrnuti ćmo se na struju u filozofiji matematike pod
imenom finitizam. Sagledati ćemo neke finitističke matematičare i filozofe matematike te
pokušati predstaviti njihovu kritiku pojma beskonačnosti. Dakako, finitizam nipošto nije
ujedinjeni projekt u filozofiji matematike. Finitisti se razlikuju od umjerenih finitista, David
Hilbert, do ultra-finitista poput Ludwig Wittgenstein i Norman J. Wildeberger. Nadalje,
postoji i moderna umjerena struja finitista u filozofiji matematike čiji je jedan od zastupnika i
filozof Feng Ye sa Pekinškog sveučilišta. U ovom seminaru ćemo se prvenstveno temeljiti na
njegovoj konceptualizaciji modernog finitizma.
Naposljetku, u zaključku ćemo pokušati sagledati izloženi sadržaj te procijeniti koliko
finitizam pomaže ili odmaže u nastojanjima da se „uhvatimo u koštac“ sa problemima u
filozofiji matematike.
Povijest pojma beskonačnosti

Pojam beskonačnosti u Antici

Beskonačnost je intrigirala i zaokupljala filozofe i mislioce odkad su ljudi zadobili sposobnost

razmišljanja o svijetu u kojem žive. Pitanja poput:

Je li svijet imao početak ili je oduvijek postojao?

Hoće li svijet zauvijek postojati? Je li prostor beskonačan?

Možemo li uzeti jedan objekt prepoloviti ga, zatim prepolovljeno prepoloviti, te i to

prepolovljeno prepoloviti i tako u nedogled?

Prva civilizacija koja je zaozbiljno sagledala problem beskonačnosti jest Stara Grčka. Već su i
predsokratovci definirali problem. Prema Anaksimanderu, Talesovom učeniku, apeiron znači
nedjeljiv, beskonačan, nedefiniran. Apeiron predstavlja neograničenu masu koja ne posjeduje
nikakvu specifičnu kvalitetu. To je stanje koje je postojalo prije separacije na suprotstavljene
kvalitete kao što su svjetlost i tama, vruće i hladno. Za Anaksimandera originalni kaos iz
kojeg je svijet proizašao nosi ime apeiron.

Sa Aristotelom apeiron je postao negativan, pejorativan izraz. Aristotel je vjerovao samo u

potencijalnu, ali ne i u aktualna beskonačnost.

Za Grke, pojam beskonačnosti se nametao od strane fizičkog svijeta temeljem tri tradicionalne
obzervacije:

Vrijeme je bez kraja.

Prostor je bez kraja.

Vrijeme i prostor se mogu beskonačno dijeliti.

Sada dolazimo do najpoznatijeg Starogrčkog filozofa u pogledu beskonačnosti: Zenon iz

Eleje. Zenon je pripadao Elejskoj školi koju je osnovao Parmenid. Svoj doprinos u
razumjevanju pojma beskonačnosti Zenon je iskazao u svojim paradoksima. Tri najpoznatija
Aristotel je opisao u svojoj Fizici kao „argumente protiv kretanja“. Njihova imena su: Ahilej i
kornjača, Paradoks dihotomije, i Strijela.
Ahilej i kornjača

„U utrci, najbrži trkač nikada ne može prestići najsporijeg, zato što gonitelj prvo mora doći
do tačke odakle je gonjeni pošao, pa prema tome najsporiji uvijek ima prednost.“ (Aristotel;
Fizika; VI:9, 239b15)

Zamislimo utrku između Ahila i kornjače. Uzmimo da Ahilej trči deset puta brže od kornjače,
ali počinje od tačke A, sto metara iza kornjače koja je u tački K1 (kornjači, koja je sporija,
data je prednost). Da bi prestigao kornjaču, Ahilej mora prvo doći do tačke K1. Međutim,
kada je Ahilej stigao do tačke K1, kornjača je prešla deset metara i došla do tačke K2. Ponovo
Ahilej trči do K2. Ali, kao i prije, kada je prešao deset metara kornjača je metar ispred njega,
kod tačke K3, i tako dalje (kornjača će uvijek imati prednost nad Ahilejem, nebitno koliko
mala ona bila). Prema tome, Ahilej nikada ne može prestići kornjaču.

Paradoks dihotomije

„Ono što je u pokretu mora prvo preći pola puta prije nego što stigne do cilja.“ (Aristotel;
Fizika; VI:9, 239b10)

Uzmimo stvar koja treba doći od točke A do točke B. Da bi došla do tačke B stvar prvo mora
doći do srednje tačke B1 koja je između tačaka A i B. Ali, prije nego što se ovo dogodi, stvar
mora doći do tačke B2 koja je između tačaka A i B1. Slično, prije nego što može i to uraditi,
mora prvo doći do tačke B3 koja je između A i B2, i tako dalje. Prema tome, kretanje nikada
ne može početi.

Paradoks strijele

„Ako je sve nepomično što zauzima prostor, i ako sve što je u pokretu zauzima takav prostor u
nekom vremenu, onda je leteća strijela nepokretna.“ (Aristotel; Fizika; VI:9, 239b5)

Uzmimo da strijela leti neprestano naprijed tokom jednog vremenskog intervala. Uzmite svaki
momenat u tom vremenskom intervalu. Nemoguće je da se strijela miče u takvom momentu,
jer trenutak ima trajanje 0, i strijela ne može biti na dva mjesta u isto vrijeme. Prema tome, u
svakom trenutku je strijela nepomična, i tako je strijela nepomična tokom čitavog intervala.

Zenonovi su paradoksi zbunjivali i intrigirali filozofe i matematičare dvije tisuće godina. Iako
danas postoje riješenja na spomenute paradokse Zenon je i danas poučan u pogledu intrige
između konačnog i beskonačnog.
U prvom stoljeću prije nove ere Lukrecije, rimski filozof i pjesnik, unosi ideju beskonačnog
svemira. U svojoj poemi De Rerum Natura argumentira u korist beskonačnog svemira. Ako bi
svemir bio konačan, argumntirao je, morala bi postojati granica. Kad bi se onda netko
približio granici i bacio neki predmet na nju ne bi bilo ničega što bi taj predmet zaustavilo.
Ako bi postojalo nešto što bi predmet zaustavilo to nešto bi trebalo postojati izvan svemira, a
ništa ne može postojati izvan svemira. Time Lukrecije zaključuje da je svemir beskonačan.

Pojam beskonačnosti u Srednjem vijeku

Kršćanstvo, te Judaizam koji mu je prethodio, vjeruje u beskonačnost jednoga Boga. Bog je

svemoguć, sveznajuć i sveprisutan. Bog je oduvijek i uvijek će biti.

Jedan od najranijih i najznačajnijih kršćanskih filozofa koji su promišljali beskonačnost jest

Sveti Augustin. Sveti Augustin je kršćanski filozof koji je živio u 5. st. pr. kr., te se značajno
temeljio na Platonovim radovima. Argumentirao je da je Bog beskonačan, te da ima
mogućnost posjedovanja beskonačnih misli. U svojoj Državi Božijoj govori kako je
besmisleno kazati da je beskonačnost onkraj Božije spoznaje, te je također besmisleno reći da
Bog nezna sve brojeve. Samo bi luđak to mogao konstatirati, tvrdi Augustin. Mi smo
jednostavno, prema Augustinu, nesposobni razmišljati o dosezima njegova znanja (Božijeg
znanja).

Toma Akvinski, kršćanski filozof i teolog iz 13. st. smatrao je da je aktualna beskonačnost
nemoguća. Svoju je tezu argumentirao na sljedeći način:

Postojanje aktualne beskonačnosti je nemoguće. Za svaki skup (kolekciju) predmeta mora

postojati određeni skup. Skupovi koji imaju predmete u sebi su određeni određenim brojem
predmeta u njemu. Nijedan broj nije beskonačan, jer je broj rezultat brojanja predmeta iz
skupa. Dakle, nijedan skup predmeta ne može biti intrinzično neograničen, te time aktualna
beskonačnost nemože postojati.

Pojam beskonačnosti u Novom vijeku

Razumjevanje pojma beskonačnosti znatno je napredovalo zahvaljujući pisanjima Galileo

Galileja (1564-1642). U svojem eseju On Two New Sciences razlaže matematičke ideje u
formi dijaloga između Salviatija, inteligentne osobe, i Simpliciusa, nešto manje inteligentne
osobe. Salvijati objašnjava mnoge aspekte beskonačnosti Simpliciusu.
Primjerice:

Beskonačnost i nedjeljivost nadilaze nadilaze našu spoznaju koja je nužno konačna.

Beskonačnost zbog svoje grandioznosti, a nedjeljivost zbog svoje malenkosti.

Galileo je razlikovao potencijalnu i aktualnu beskonačnost. Uspostavio je jedan na jedan

uparivanje između cijelih brojeva i njihovih kvadrata (kvadriranih brojeva). U spomenutom
eseju je pokušao razriješiti paradoks kako skup može biti jednak svome podskupu.

John Wallis, engleski matematičar, uveo je danas prepoznatljivi znak za beskonačnost „∞“
1655 godine. Upotrebio je upravo ovakav simbol jer se krivulja na simbolu uvija u
beskonačnost.

Razumjevanje pojma beskonačnosti snažno se razvilo pojavom dvojice filozofa: Isaac

Newton i Gottfried Wilhelm von Leibniz. Obojica su, neovisno jedan o drugome, razvili
diferencijalni i integralni račun. I jedan i drugi račun (kalkulus) „rezanjem“ konačne količine
na beskonačno mnogo malih beskonačnih dijelova.

Cantorov pojam beskonačnost i „Dijagonalni dokaz“

Georg Cantor (1845-1918) njemački je matematičar i filozof koji je najpoznatiji po osnivanju

teorije skupova i uvođenju različitih vrsta beskonačnosti. Teorija skupova je grana
matematike koja se bavi svojstvima dobro definiranih kolekcija predmeta. Skup je primitivan
pojam koji se ne može kako treba definirati. Približna konceptualizacija (ne definicija) bi bila
da je skup kolekcija proizvoljnih predmeta. No, trebamo naglasiti da je skup apstraktni pojam.

Cantor je, koristeći teoriju skupova, imao revolucionaran utjecaj na naše poimanje i
definiranje pojma beskonačnosti. Uveo je beskonačne skupove (infinite sets) kao matematičke
objekte koje je tretirao na isti način kao i konačne skupove (finite sets). Spomenuti čin je
revolucionaran u pogledu na povijest pojma beskonačnosti. Kao što smo vidjeli u prvom
dijelu ovog seminara, Povijest pojma beskonačnosti, filozofi i matematičari kroz povijest su
se libili prihvatiti postojanje aktualne beskonačnosti, nasuprot potencijalne beskonačnosti. A
filozofi koji su prihvatili aktualnu beskonačnost su je opisivali na mističan i religiozan način.
Cantor radi rez u odnosu na svoje predhodnike: tretira beskonačne skupove na jednak način
kao i konačne skupove.

Zbog svojih je otkrića, te zbog stava da stvarna beskonačnost doista postoji, Cantor ubrzo
postao kontroverzna ličnost. Bio je kritiziran od svojih suvremenika Leopold Kronecker i
Henri Poincaré-a, te kasnije od Hermann Weyl-a, L. E. J. Brouwer-a i Ludwig Wittgenstein-
a. Leopold Kronecker je famozno, kao kritiku Cantoru, kazao: “Bog je stvorio prirodne
brojeve, sve ostalo je djelo čovjeka.“.

Cantor je sebe kasnije, točnije 1883 godine, počeo indentificirati kao Platoničara. Kritike na
njegov račun nisu jenjavale do kraja njegova života. Kasnije su otkrića paradoksa poput
Russelova paradoksa i Burali-Forti paradoksa dali dodatnu „municiju“ Cantorovim
protivnicima. Spomenuta dva paradoksa kritike su teoriji skupova, no ne i pojmu
beskonačnosti.

Cantorov „Dijagonalni dokaz“

Cantorov „Dijagonalni dokaz“ jest Cantorov dokaz da postoji više vrsta beskonačnosti (barem
dvije). Cantorov argument nazivaju elegantnim, moćnim i jednostavnim (elegent, powerful
and simple).

Prije Cantorovog dijagonalnog argumenta trebamo postulirati dva aksioma:

1. Skup S je konačan ako i samo ako postoji bijekcija između S i ‹ 1,2.....,n › za neki
prirodni broj n, te je u suprotnome skup beskonačan.
2. Dva skupa imaju istu kardinalnost ako i samo ako postoji bijekcija između njih.
Nadalje, trebamo definirati ključne pojmove. Bijekcija je funkcija za koju vrijedi sljedeće. Za
funkciju iz skupa X u skup Y kažemo da je bijektivna ako za svako y u Y postoji točno jedan
x u X takav da f(x)=y. Drugim riječima, f je bijektivana funkcija ako i samo ako postoji 1-1
korespondencija (one-to-one correspondence) među skupovima. Bijekcija se još zove i
bijektivna funkcija, obostrano jednoznačno preslikavanje.

Također , trebamo definirati što je kardinalnost. Kardinalnost skupa jest mjera "broja
predmeta u skupu". Mi kardinalni broj nazivamo i glavni broj (kvantitet), nasuprot rednom
broju.

Nadalje, skup S nazivamo prebrojivo beskonačnim (countably infinite) ako postoji bijekcija
između S i N. U suprotnome S je neprebrojivo beskonačan (uncountably infinite). Cantorov
dijagonalni agrument pokazuje upravo da nisu svi beskonačni skupovi prebrojivo beskonačni.

Cantorov dijagonalni argument pokazuje da skup realni brojeva nije prebrojivo beskonačan,
odnosno da nije moguće napraviti bijekciju između R i N.

Cantorov dokaz:

Pretpostavimo da f : N → ‹0,1› je neka funkcija. (kardinalnost skupa ‹0,1› je jednaka

kardinalnosti skupa R). Napravimo tablicu vrijednosti od f, gdje prvi red sadrži decimalnu
ekspanziju od f(1), drugi red sadrži decimanu ekspanziju od f(2), ... te n red sadrži decimalnu
ekspanziju od f(n).

n f(n)

1 0.3141592653...

2 0.3737373737...
3 0.1428571428...

4 0.7071067811...

5 0.3750000000...

Uzimamo, dakako, da tablica ide u beskonačnost udesno i dolje (no mi nemamo toliko
mjesta). Pitanje je sljedeće. Je li svake broj u skupu ‹0,1› u tablici? Odgovor je: ne.
Pogledajmo podebljane znamenke u ponovno napravljenoj tablici.

n f(n)

1 0.3141592653...

2 0.3737373737...

3 0.1428571428...

4 0.7071067811...

5 0.3750000000...

Podebljane znamenke čine broj 0. 37210... Nadodamo li 1 svakoj znamenci dobit ćemo broj
0.48321.... Taj broj ne može biti na našoj talici. Zašto ne? Jer se...

 razlikuje od f(1) u prvoj znamenci

 razlikuje od f(2) u drugoj znamenci
 razlikuje od f(n) u n znamenci

Dakle, uvijek ćemo moći pronaći broj (štoviše, beskonačno mnogo njih) koji nisu u tablici.
Time je Cantor dokazao da je nemoguće napraviti bijekciju između N i R. Dokazao je da
postoje skupovi koji su beskonačno neprebrojivi. Naposljetku je dokazao da postoje količinski
više vrsta beskonačnosti (barem dvije).
Finitizam

Na početku ovog seminara postavili smo neka pitanja koja se vežu uz pojam beskonačnosti.
Ovdje ćemo ih ponoviti.

Je li svijet imao početak ili je oduvijek postojao?

Hoće li svijet zauvijek postojati? Je li prostor beskonačan?

Možemo li uzeti jedan objekt prepoloviti ga, zatim prepolovljeno prepoloviti, te i to

prepolovljeno prepoloviti i tako u nedogled?

Kao što smo prethodno kazali, ovo su pitanja koja su zaokupljala filozofe i mislioce od samih
početaka. Finitisti imaju donekle jednostavne odgovore na postavljena pitanja. Odgovori su
sljedeći. Svijet je imao početak. Svijet neće zauvijek postojati. Prostor nije beskonačan (neki
finitisti smatraju da je sam pojam beskonačnosti besmislen, pa odgovor nije negativan nego
odgovora jednostavno nema jer pitanje nema smisla). Ne možemo unedogled prepolavljati
objekt. Jesu li ovi odgovori „konačni“? Sagledajmo jednog suvremenog filozofa matematike
koji brani finitizam. Riječ je o Feng Ye-u sa Pekinškog sveučilišta.

Feng Ye i Striktni finitizam

Prigovor od strane praktičnih znanosti

Ye u svojoj knjizi Strict Finitism and the Logic of Mathematical Applications pridonosi
suvremenoj raspravi u filozofiji matematike sa svojim argumentima u korist finitizma. Za
početak Ye počinje sa povezivanjem analitičke filozofije i primjenjene znanosti. Svijet u
kojem živimo, kaže Ye, po našim trenutnim i najboljim saznanjima jest konačan. Iznad neke
konačne granice poput kozmološke skale ( 1045 m ), te ispod Plankove skale (10−35 m i 10−45
s) stvari su još uvijek u mraku za znanstvenike (ako uopće možemo govoriti da postoje
„stvari“ na tim razinama). Ono u što smo sigurni da fizički entiteti na jednoj razini (sub-
atomske čestice na kvantnoj razini) se ponašaju i izgledaju iznimno drugačije od fizičkih
entiteta na drugim razinama (fizički predmeti srednje veličine). Neki predmeti koji su vrlo
daleko od nas mogu biti doista onkraj našeg spoznavanja. Primjerice, neki fizičari smatraju da
je mikroskopski svijet više 4 dimenzionalan nego konkretan. Moderna fizika nalaže da ne
bismo trebali nabrzinu generalizirati naše obzervacije o konačnim stvarima.

Uzmimo primjerice jedno od predhodnih pitanja koje je također postavljeno na početku ovog
seminara.

Možemo li uzeti jedan objekt prepoloviti ga, zatim prepolovljeno prepoloviti, te i to

prepolovljeno prepoloviti i tako u nedogled? Na ovo pitanje Ye odgovara na sljedeći način.

For instance, people used to think that we can ′cut a rod into halves forever′. However, in
fact, before cutting for a hundred and twenty times, we will reach the Plank scale ( 2−120 m ‹
10−36 m ) and space-time might be discrete there and cutting into halves might become
meaningless. In the real world, we are never very confident about the result of repeating any
operation ′following the same pattern forever′. (Ye:2:2009)

Prigovor od strane epistemologije

Platonizam je pozicija u filozofiji matematike koja tvrdi sljedeće. Matematički entiteti is

strukture doista (doslovno) postoje, te da postoji beskonačno mnogo matematičkih entiteta i
matematičkih struktura. U tom smislu platonizam je obvezan na postojanje beskonačnosti u
matematici. Matematički entiteti su apstraktni entiteti, što znači da ne postoje u prostor –
vremenu, te je time beskonačnost u matematici neovisna o postojanju beskonačnosti u
materijalnom svijetu. Platonizam nailazi na teškoće pri objašnjavanju kako ljudska bića koja
su konkretna, materijalna i konačna mogu imati znanje o apstraktnim entitetima. Ako su
apstraktni entiteti umno neovisni entiteti koji postoje izvan prostora i vremena doista je teško
razumjeti kako ih mi, ljudi, spoznajemo. Ovakve poteškoće usmjeravaju mnoge filozofe da
odbace platonizam i prihvate nominalizam.

Nominalizam i beskonačnost

Nominalizam jest pozicija u filozofiji matematike koja tvrdi sljedeće. Apstraktni entiteti ne
postoje. Oni su umno ovisni entiteti koji postoje samo po imenu, te mogu biti iznimno korisni.
Međutim mnogi suvremeni nominalisti su neodlučni u pitanju pojma beskonačnosti. Neki
nomainalisti prihvaćaju postojanje beskonačnosti u određenom smislu. H. Field prihvaća
metafizičku pretpostavku beskonačnog prostora i vremena da bi zadržao objektivnost
aritmetičkih istina koje uključuju beskonačnost. S. Yablo uzima aritmetičke istine koje
uključuju beskonačnost kao logičke istine. Dok se neki nominalisti jednostavno ne
izjašnjavaju o statusu beskonačnosti unutar nominalizma.

Neki nominalist (C. Chihara i G. Hellman) predlažu da možemo prihvatiti potencijalnu

beskonačnost u matematici. Ovakva konceptualizacija je slična sa intucionističkim
prihvaćanjem potencijalne beskonačnosti. No ova pozicija ima mnogih problema. Ako
prostor-vrijeme jest doista konačni i konkretni u kojem smislu postoji potencijalna
beskonačnost, te gdje je onda ta beskonačnost. Ako ne postoji apstraktni matematički svijet uz
ovaj naš konačan i konkretan svijet čini se da imamo isključivo dvije opcije. Ili trebamo
prihvatiti da je takozvana potencijalna beskonačnost na neki način reducibilna na konačne
fizičke činjenice o konačnim fizičkim stvarima konačnog svijeta ili moramo pokušati
sagledati mogućnost beskonačnosti u ljudskom umu. U prvoj opciji zapravo prihvaćamo
striktni finitizam. U drugoj opciji sagledavamo da su ljudski mozak i njegove fizičke
aktivnosti naposljetku konačne te moramo ili prihvatiti striktni finitizam u filozofiji
matematike ili prihvatiti dualizam u filozofiji uma. Potencijalnu beskonačnost zbog ovih
razloga treba odbaciti. Jer bi potencijalnu beskonačnost mogao spoznati jedino ne fizički um
sa mentalnim kapacitetima koje nisu reducibile na fizičke procese.

Feng Ye-ov stav u filozofiji matematike

Feng Ye sebe smatra naturalistom koji implicira nominalizam u području filozofije

matematike. Glavni razlog za ovaj stav mu je fizikalistički opisi ljudskih matematičkih praksi
kao kognitivnih aktivnosti ljudskog mozga. Smatra također da nema potrebe za apstraktnim
entitetima na koji se ljudski mozak „referira“. Svoju poziciju također naziva radikalnim
naturalizmom da bi se razlikovao od primjerice Quine-ovog naturalizma. Ye-ov radikalni
naturalizam i down–to-earth pristup upućuje na matematičku praksu i primjenu, referirajući se
na što doista postoji u ljudskoj matematičkoj praksi odnosno u ljudskom mozgu i njegovim
aktivnostima i interakcijama sa fizičkim stvarima u ljudskoj okolini (okolišu).

Zaključak

U ovom sminar u sagledali smo povijest pojma beskonačnosti, koko se on razvijao od svojih
mistično – religijoznih početaka pa sve do dobro definiranog pojma beskonačnosti u
Cantorovoj teoriji skupova. Nakon što smo prikazali najvažnije filozofe i matematičare te
njihov doprinos spomenutom pojmu prešli smo na Cantorov „Dijagonalni dokaz“. Canotorv
„Dijagonalni dokaz“ izaziva čuđenja, pohvale i osude i dan danas. Dok neki smatraju
Cantorov dokaz ingenioznim (čak i neki finitisti) drugi smatraju da to uopće ne bi trebali
smatrati dokazom (Wittgenstein). Naposljetku smo rekli nešto o struji u filozofiji matematike
pod nazivom finitizam.

Naposljetku se postavlja pitanje: Je li finitizam dobrodošao u filozofiji matematike ili ga treba

odbaciti? Naime, na temelju ovog seminara teško je odgovoriti na ovo pitanje. Prvenstveno
zbog nedovoljne dubine s kojoj me ušlo u finitizam sam. No neke stvari mogu biti rečene.
Finitizam je malalobrojna i radikalna struja u filozofiji matematike. Mene osobno nije
uvjerila, kao i mnoge druge pa je time malobrojna, ali mislim da je važno imati i ovakav
pristup u filozofiji matematike makar se sa njime ne slagali.

Literatura:

Whinston, Amy: A Finite History of Infinity, Portland State University, Department of

Mathematics and Statistics, 1992.

Aristotel: Fizika, prijevod: Tomislav Ladan, Sveučilišna zaklada liber Zagreb, 1992.
The Editors of Encyclopædia Britannica: Georg Cantor: German mathematician (online),
Encyclopaedia Britannica, https://www.britannica.com/biography/Georg-Ferdinand-Ludwig-
Philipp-Cantor (7.7. 2016)

Dauben, Joseph Warren: Georg Cantor: His Mathematics and Philosophy of the Infinite,
Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts and London, England, 1979.

Simmons, Keith: Universality and the Liar: An Essay on Truth and the Diagonal Argument,
Cambridge University Press, 1993.

Ye, Feng: Strict Finitism and the Logic of Mathematical Applications, Department of
Philosophy, Peking University, 2009.