Kralj jedne velike i sretne zemlje pročita u zvijezdama da će se svima onima koji

budu jeli kruh od sljedeće žetve, pomutiti razum. Pozvao je svog savjetnika i pitao
ga što im je činiti. Savjetnik mu reče: 
„Ništa lakše od toga, obojica nećemo ni taknuti kruh od idućgodišnjeg žita. U
spremnicima ima još dovoljno zalihe prošlogodišnjeg žita, pa ćemo vi i ja ostati
zdravi.“
Ali kralj nije bio zadovoljan.
„ A što će biti s ostalima? S mojim podanicima, vjernim slugama, sa ženama,
djecom, prosjacima, bolesnicima? Zar da sve njih prepustimo ludilu?“
„Razmislimo pribrano i trijezno“ reče savjetnik. „Prošlogodišnjeg žita nema
dovoljno za sve. Ali bit će dobro ako bar nas dvojica sačuvamo zdrav razum.“
Natmurena čela reče mu kraj: 
„Tvoj mi se savjet ne sviđa. Zar je moguće da nema drugog rješenja? Svejedno, ja
se ne želim odijeliti od svog naroda, ne želim ostati zdrav usred bolesna mnoštva.
Stoga, valja nam podijeliti ludilo sa svima. Ti i ja s ostalima, ti i ja poput
ostalih.  Kad udare pamraci u glavu, kad svijet obuzme mahnitanje, besmisleno je
promatrati ga izvana: Jer tada će ludi optužiti nas da smo mi sišli s uma. A ipak,
želio bi sačuvati neki odbljesak našeg sadašnjeg zdravlja i dobrobiti, pa i ove naše
tjeskobe tako da ga se spomenemo u danima pomračenja.“
„Ali kava korist od toga, kralju?“ Zar ćemo se onako slaboumni moći okoristiti
takvom uspomenom?“
„Ah, to će nam pomoći, vidjet ćeš. Osim toga i našim će bližnjima biti na korist.
Tko zna, možda će ljudi zahvaljujući upravo tom znaku smoći snage da se hrvaju s
opakom bolešću i kad ona već uzme maha?“
I zagrlivši svog prijatelja, svoj razum, kralj reče: Ti i ja ćemo obilježiti jedan
drugome čelo znakom ludila. U zlovremenu koje nailazi, kad se budemo zagledali,
ti ja ćemo znati  da smo ludi.“-