Ovako su govorili Tarabii:Narod e izglupiti i glupiti sve vie i vie, raae se ljudi, a da ne znaju ko im je djed i pradjed.

Kod naske e biti ko u itavom svijetu. Ljudi e omrznuti vazduh i ovaj boji dah i svu boju ljepotu, pa e bjeati u smrad. Niko ih nee tamo goniti, nego e oni to sami, od svoje volje, injeti. Ovdje u ovijem naijem Kremnima mloge e njive zalivaene biti, a mloga ognjita ugaena, pa e oni to su otili jopet vamo dolaziti da se lijee, da se nadiu vazduha i da ozdrave. U Srbiji nee moi da razlikuje koje je muko, a koje je ensko eljade. Svi e iste aljine nositi! Ta nesrea e nam doi sa drugijeh strana, ali e se kod nas najvie zadrati. Vidjee se mladoenja i mlada, a niko nee znati ko je od njih dvoje nevesnik, a ko nevjesta. Narod e izglupiti i glupiti sve vie i vie. Raae se ljudi, a da ne znaju ko im je djed i pradjed. Ljudi e miljeti da sve znaju, a nita znati nee Srbi e se odvajati jedni od drugijeh, pa e sve govoriti: Ja nijesam Srbin, ja nijesam Srbin. Neastivi e ui u ovaj narod i u postelju legati sa srpskijem sestrama, majkama i enama. Pravie im taku djecu da meu Srbima, od kako je vijeka i svijeta goreg roda biti nee. Raae se sve sami sinji kukavac, a da niko nee u snazi biti da rodi pravoga junaka. Na naijem granicama i preko njih pojavie se novi narod. Rae ti ljudi iz zemlje, ko trava na livadi poslije velikog dada, a bie vredni i poteni, te e na nau mrziju odgovoriti svojom pameu. Oni e paziti jedni na druge ko da su svi braa roena. Mi, jopet, od svoje manite pameti miljeemo da sve znamo i umijemo, te emo onaj narod krstiti nekom novom vjerom koja se budne u nas pojavila, ali svo to krtenje nae zalud e biti, jerbo e svi ljudi tog novog naroda vjerovati samo u sebe i ni u koga vie. Velikaki belaj e nastati oko toga, jerbo e taj narod junaan biti. Naske kao da jedno vrijeme u ovijem naijem predjelima, nee ni biti ni postojati. Otii emo nee na sjevernu stranu, te emo polje vidjeti kaku smo glupost uinjeli i jopet emo se vamo vratiti. Kada se vamo budemo vratili, jopet emo u svoju pamet doi, te emo neastivog oerati da ga vie nikad u ime boje ne vidimo. Kad miris izie iz poljskog cvijea, kad milost izie iz ovjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje Onda e nastupiti najvei opti rat Kad izbije ovaj ljuti rat, teko onijem vojskama koje budnu uzleale u nebo, a blago onijem vojnicima koji budnu vojevali po zemlji i po vodi. Mi u tom ratu neemo vojevati, ali e se drugi biti preko naijeh glava. U vazduhu iznad Poege s neba e uareni ljudi padati na zemlju. Samo jedna zemlja na kraju svijeta, opasana velikijem morima, velikaka ko ova naa Jevropa, bie mirna i spokojna brez nedaa i nesree Na nju ni preko nje nijedno tane nee puknuti.

Oni koji budnu pobjegli i sklonili se u tri krstata gore, tamo e nai svoj spas te e poslije ivjeti u ilju i izobilju, srei i ljubavi, jerbo rata vie nikad biti nee Polje ovog rata na prijestolje svijeta doi e jedan plemenit i dobroduan rii ovjek. Blago onima koji to doive, jerbo e taj riokosi svijem ljudima donijeti sreu, on e biti duga vijeka i vladae sve do svoje smrti od Boga date. ovek e vie vjerovati svom sokoalu, nego svome prvom komiji