PISMO INDIJANSKOG POGLAVICE Godine 1854.

predstavnik SAD-a ponudio je kupnje velikog prostora indijanske zemlje, a indijanskom narodu obeao rezervat. Na to mu je poglavica Seattle-a odvratio ovim pismom: Kako se moe kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Takvo to nam je sasvim strano. Mi ne posjedujemo svjeinu zraka i bistrinu vode, pa kako ih moete kupiti? Svaki djeli ove zemlje svet je mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na rijenom sprudu, svakamaglica u tami ume, svaka majuna buba sveti su u mislima moga naroda. Sokovi u drveu proeti su sjeanjima na crvenog ovjeka. Kada mrtvi bljedolikoga odu u etnju meu zvijezde, zaboravljaju zemlju koja ima je dala ivot. Nai mrtvi nikada ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer je ona mati crvenoga ovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre; jelen, pastuh, veliki orao braa su nam. Stjenoviti vrhunci, soni panjaci, toplo ponijevo tijelo i ovjek sve pripada istoj porodici. Kada Veliki Poglavica iz Washingtona alje svoj glas da eli kupiti nau zemlju, previe od nas trai. Veliki poglavica poruuje da e nam pronai mjesto na kojem emo lijepo ivjeti. On e nam biti otac, a mi njemu djeca. Razmotrit emo tu ponudu da kupite nau zemlju. Ali nee to biti lako. Ova zemlja nama je sveta. Ova blistava voda to tee brzacima i rijekama nije samo voda, nego krv naih predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti sa je ova voda sveta, morate rei svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje dogaaje i uspomene iz ivota moga naroda. ubor vode glas je oca, moga oca. Rijeke su naa braa, utauju name. Rijeke nose nae kanue, hrane nam djecu. Ako vam prodamo ovu zemlju, morate se sjetiti i uiti svoju djecu da su rijeke naa i vaa braa. Zato rijekama morate pruati dobrotu kakvu biste bratu pruili. Znamo da nas bijeli ovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac to doe nou i oduzme zemlji sve to mu treba. Zemljamu nije brat, nego neprijatelj. Kada je pokori, on kree dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja to mu djecu rodi ostaju zaboravljeni. Prema majci zemlji i bratu nebu odnosi se kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljakati, prodati poput stoke ili sjanog nakita. Njegova e pohlepa unititi zemlju i za sobom ostaviti samo pusto. Ne znam. Na nain ivota razlikje se od vaeg. Od pogleda na vae gradove crvenog ovjeka zabole oi. To je moda zato to je crveni ovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog ovjeka nema mirnog kutka. Nema mejsta na kojem bi se ulo otvaranje lia u proljee ili drhtaj krilca u muice. Moda zato to sam divlji jednostavno ne shvaam. Buka mi vrijea ui. to vrijedi ivot ako ovjek ne moe uti usamljeni krik kozoroga ili nonu prepirku aba u bari? Ja sam crveni ovjek i ne razumijem mnogo... Indijanac voji meki zvuk vjetra kad se poigrava povrinommovare i miris povjetarca osvjeen podnevnom kiom ili borovinom. Zrak je najvee blago crvenog ovjeka. Sve ivo dijeli isti dah ivotinja, drvo, ovjek. Svima nam je dah potreban. Bijeli ovjek kao da ne opaa zrak koji udie. Poput nekoga tko je dugo na samrti imun je i na smard. Ako vam prodamo

svoju zemlju, motare se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa svim ivotom koji odrava. Vjetar je mome djedu dao prvi dah prihvatit e i njegov posljednji uzdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je uvati kao svetinju, kao mjesto na koje e bijeli ovjek moi doi da udahne vjetar zaslaen mirisom poljskog cvijea. Razmotrit emo vau ponudu da kupite zemlju. Ako odluimo da pristanemo, zahrijevat u da ispunite ovaj uvjet: Bijeli ovjek mora se ophoditi prema ivotinjama ovoga kraja kao prema svojoj brai! Divlji sam i ne razumijem drugaiji ivot. Vidio sam po prerijama tisue bizona koje je bijeli ovjek ostavio ustrijelivi ih iz jureeg vlaka. Divljak sam i ne razumijem kako eljezni konj iz kojega suklja dim moe biti vaniji od bizona kojega mi ubijamo samo da bismo preivjeli. ro ovjek moe bez ivotinje? Kad bi ivotinja nestalo, ovjek bi umro od velike usamljenosti duha. to god zadesi ivotinje, ubrzo snae i ovjeka. Sve je u svijetu povezano. Morat ete uiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naih djedova. Da bi potivali zemlju, kazat ete im da je zemlja bogata ivotom naih predaka. Morat ete uiti svoju djecu istoto i mi uimo svoju . da nam je zemlja mati. to snae zemlju, snae i njezinu djecu. Pljuje li ovjek na zemlju, pljuje na samoga sebe. Zemlja ne pripada ovjeku. ovjek pripada zemlji. To dobro znam. Sve je u meusobnoj vezi, kao to je porodica sjedinjena krvlju. Sve je povezano. Nije ovjek tvorac tkanice ivota, nego samo vlakno u njoj. to uradi tkanicom, ini sa sobom. ak ni bijeli ovjek, iji Bog kroi i govori s njim kao prijatelj s prijateljem, nee izbjei zajednikoj sudbini. Moda smo ipak braa. Vidjet emo. Jedno znam zasigurno, a to e i bijeli ovjek jednom morati shvatiti: na Bog je isti Bog. Moda mislite da i njega moete posjedovati, kao to se spremate da uzmete cijelu nau zemlju. Ali neete! On je Bog ljudi i njegova je milist jednaka za crvenog i za bijelog ovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskvrnuti je isto to i prezreti njena Stvoritelja. Bijelih e ljudi nestati, moda ak i prije no ostalih plemena. Prljajte samo svoj leaj i jedne ete se noi utopiti u vlastitom izmetu. U svom ete nestajanjuplamtjeti u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i nekom neobjanjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim ovjekom. Takva se sudbina nama ini bijednom. Ne razumijemo zato se ubija bizon, zato se krote divlji konji, zato je u dubini ume toliko ljudskog vonja, zato je pogled u zelene bregove rastrgan icama to govore. Gdje su gutici? Nema ih vie. Gdje je orao? Otiao. Pravom je ivljenju kraj. Nastupa borba za opstanak.