Zave tanja Stevana Nemanje

(iz knjige Zavetanje Stefana Nemanje, pisca Mileta Media) Iako je ovo jako uspena lozofska kcija na staru i omiljenu temu, autor knjige je uspeo ne to to se retko doga a. Nadahnuem i autentinom besedom on svoje itaoce vraca u prolost, na poznatu kao i sigurnu pocetnu taku. Re Stevana Nemanje (Stefana Nemanje oca Simeona (1166-1196) izgovorene na samrtnikoj postelji, koje je zapisao njegov najmlai sin Rastko, Sveti Sava. Sve skupa, zabeleeno je 11 Zavetanja. Ovde prikazujemo samo tri - jer su direktno vezana za nasledni jezik, knjigu i pesmu. Ostala zavetanja se mogu procitati na; Projekat Rastko odakle je tekst i preuzet.

Zavetanja Velikog upana srpskog Stefana Nemanje svom sinu Svetom Savi

Sveti Sava i Sveti Simeon

1. ZAVJE TANJE ZEMLJE

Narod koji nema svoju zemlju ne mo e se nazvati narodom. Narod ini zemlja, edo moje milo. Narod nije jato ptica ni stado koje se seli s juga na sjever i sa sjevera na jug, pa sleti na zemlju da se nazoblje zrnja ili se zaustavi samo da se napase i napije vode.

Ljudske horde koje se jo uvijek tako kre u kroz prostranstva nisu narod. One postaju narod tek onda kada se zaustave i zaposjednu polja i ume, rijeke i jezera, mora i obale. Srbijom i sad prohode narodi s jednoga kraja svijeta na drugi. Avari i Huni, Pe enezi i Kumani, i s njima itavi dijelovi drugih naroda protutnjali su ovim zemljama kao stra ne bujice. Ali, edo moje, te bujice nikada nisu postale rijeke. Iza njih su ostajali samo tragovi razaranja. Ra ali su se na jednom kraju svijeta, a umirali na drugom kraju svijeta. Oni nikada sa istog izvora nisu vodu pili. Nikada nisu zano ili gdje su danjivali. Nikada nisu zimovali gdje su ljetovali. Od zemlje u koju su zalazili njihovi su bili samo putevi. Polja i ume, rijeke i planine, sela i gradovi pripadali su onima koji su na njima ivjeli prije njihovog dolaska i onima koji su pre ivjeli poslije njihovog odlaska. edo moje, te horde postaju narod kad se na istoj zemlji po nu ra ati i umirati i kad na istoj zemlji po nu sijati i saditi pa brati i njeti, a ne samo sa tu e zemlje tu e plodove otimati. Zapii to edo moje, za pamenje ovome narodu kojemu su u sudbini i krvi putevi i seobe. Zapii, sine moj, zemlja, kao i ena, pripada onome ko u nju sjeme ostavlja, oplodi je i kome ra a. I zapi i, edo moje ovako: zemlja se ne mo e, kao ena, oteti i ponijeti sa sobom na put. Ako ho e da zemlja ostane tvoja, mora na njoj biti i ostati. Narodi koji za u u neku zemlju da je oplja kaju, popale i razru e nisu njeni gospodari. Mi smo davno u li u ove zemlje da ih nastanimo, obradimo i zagospodarimo njima. edo moje, stotine godina smo ve tu, a jo se u nama nije smirio lutalaki nagon. Ima nas svuda. Kipi i preliva se ovaj narod i oti e na sve strane kao mlado vino. Jo nas ne dri zemlja niti mi znamo dr ati nju. Bojim se ponekada, edo moje, rasu emo se u druge, vrste i stoje e narode, razliemo se kao voda niz planinu u tu e rijeke i nestati u njima kao da nas nikada nije bilo.

Nikada se ne odvajajte od zemlje i nikada ne odvajajte zemlju. Okupite sve nae zemlje i okupite se svi u zemlji. Ne otkidajte se od zemlje i ne otkidajte zemlju ni sebi ni drugome. Ako narod ima majku, onda mu je majka zemlja na kojoj ivi. Ona nas uvijek iznova raa i hrani. Zemlja je vjena rodilja naroda. uvajte je i ljubite, edo moje. Ljubite joj ne samo polja i planine, i rijeke i more njeno, nego svaku njenu stopu i svaku grudu. Morate znati, edo moje milo, da je u toj grudi to mo e da stane na dlan sva zemlja. Zato uzmite svoju zemlju na dlanove i ne ispu tajte je nikada i ni za ta iz svojih ruku, jer ste sa tom grudom zemlje u ruci narod, a bez te grude, praznih aka, samo skitnice me u narodima.

2. ZAVJE TANJE KRVI

I zapamti, edo moje, krv i krv ini narod. Krv je vje na. Krv novoro enog djeteta stara je hiljade godina. Djete ce je mlado, a krv u njemu je ona stara krv koja je proticala u ilama njegovih predaka jo prije hiljade godina. Ljudi se ra aju pa nestaju, a krv ostaje. Ona se preta e iz jednoga u drugoga ovjeka. I moja krv, edo moje milo, te e u tvojim ilama. I da ti nisi naumio i i kroz ivot i vrijeme ne tjelesnim i krvnim strujama, nego na duhovnim krilima, i tvoja bi krv potekla u tvojoj djeci. Ali ti ima svoja velja duhovna eda i ona e tebe nositi u duboke vijekove i daleka vremena. edo moje milo, kao to velika rijeka te e kroz klisure u polja, tako kroz vremena tee krv i pretae se iz narataja u narataj i iz vijeka u vijek.

 ta je onda ovjek nego mali sud u kome se vje na i sveta krv prenosi s pokoljenja na pokoljenje. Zato krv ne pripada ovjeku nego narodu. I ne lije se nikad za jednoga nego za narod. I zato do e vrijeme kad se ne pita ko si i kakav si, nego ije si krvi: ili srpske ili ugarske, ili gr ke ili avarske. U to stra no vrijeme kad zamuknu svi jezici, krv progovori jezikom svih predaka. I ne pita se ko si i kakav si, nego ije si krvi sobom zaitio. eda moja, po krvi mojoj i duhu mojemu, neka u vama nikada ne bude mrzosti na tu u krv, nekmoli na krv bratsku. Krv elovje eska je sveta i u svima nama te e iz jednog isto nika. Svima nam je od Boga dana i praoca na ega Adama. Ni iju krv ne prolivajte zato to je iz tu ega plemena ili naroda. Ali, edo moje, ljuto branite krv svoju ibo u njoj jest krv predaka na ih. Nikome ne dajte da lije na u krv zato to je srpska. Mirom na rat idite i ratom mir inite. Ljubavlju na ljubav idite, ali krvlju krv srpsku branite.

3. ZAVJE TANJE GROBOVA I KOSTIJU

Grobovi, edo moje, grobovi i kosti ine narod. Oni koji ne znaju za svoje grobove i kosti nikada nee postati narod. Oni su sli niji vukovima i lisicama, koji ne znaju za svoja groblja. A groblja su, edo moje, tiha seoca u kojima jo uvijek borave pod zemljom na i pokojnici. Grobovi su tihe postelje u kojima zauvijek spavaju, u miru neprobudnom, tijela na ih predaka. Narod ne ine samo oni ivi na zemlji, to po njoj hode i tvore, nego i svi mrtvi, svaki na broju koji u njoj po iva. Jer bez onoga pod zemljom, edo moje milo, onoga najneznatnijeg i bezimenog, ne bi bilo ovoga na zemlji, sada znatnog i imenitog.

Ni njivu ne ini jedna ljetina, pa ni narod ne ini jedan nara taj. Livadu ne ini jedan otkos, niti mo e uni titi jedna kosidba. to je za livadu jedan otkos, to je za narod jedna bitka ili morija. Narod ni e u talasima i pada u otkosima smrti kao trava, ali opet prorasta sve gu e zemlju i buja u novim nara tajima. Zapamti, edo moje, naa groblja su najsvjetliji biljezi naeg naroda i najsvetiji grani nici na e domovine. Ako ti niko iv ne mo e kazati dokle dopire tvoja zemlja i tvoja ba tina, potra i kosti i grobove, i mrtvi e ti istinu kazati.

4. ZAVJE TANJE NEBA I ZVIJEZDA

Ima neto to se na zemlji ne moe, a ovjek i narod ne mogu bez toga, ili ako mogu, edo moje, to nisu ljudi niti je to narod. Ima neto, edo moje, to se na njivi ne moe uzorati, u kova nici iskovati, u umi razlistati, ni u snu sniti, ni jezikom izre i, ni mi lju dose i, ni ma em ubiti, ni u pri i ispri ati. Ima neto to se na zemlji nikako ne moe. Ali svaki ovjek nad svojom glavom ima svoje nebo, i svaki narod nad sobom ima svoje nebo. Tamo im je sve to im nije na zemlji. Tamo im je, edo moje, ba ono to na njivi ne raste, to se u kova nici ne kuje, u umi ne lista, u vatri ne gori, u snu ne sniva, jezikom ne izgovara, mi lju ne dosi e, ma em ne ubija, pri om ne pri a. Zaista, tamo im je sve to nije na zemlji. Tamo je sve to mogue. Ali, edo moje, ne zna to svako i ne vide to svi. Mo e to samo prorok i tajnovidac, neboznanac i zvjezdoznanac, visokovidac, dubokovidac i dalekovidac.

I mo e to nebogledac i nebotvorac, nebote a i nebohodac, i jo neboslov i neboslovac, pa neboljub i neboljubac, i opet neboplovni neboplovac i neborodni neborodac. Jo tu do u svi drugi neboljubni i neboletni, nebodarni i neboprimni, nebozvani i nebojavni, i svi oni duhovnjaci i udaci, i junaci i mudraci, i ludaci, mu enici i sretnici, nebotvorni arobnjaci, KOJI ZNAJU I UMIJU DA UZNESU ZEMLjU DO NEBA, VOZNESUT ZEMLjU DO NEBES, I KOJI IMAJU MO I DA SPUSTE NEBO NA ZEMLjU. To su ljudi koji znaju da otvaraju nebo. Gore je, edo moje, sve to ovdje nemamo. Gore je sve to ekamo. I zapamti, edo moje, da je ovjekovo tijelo na zemlji, a njegova du a vije se nebom. Tako i tijelo naroda boravi na zemlji, a du a naroda obitava na nebu. Samo narod koji nema du u nema ni svoga neba. Nebo nije prazno. Bezdan. Kome je nebo prazno, taj nema du e. Zato ti kaem, edo moje milo, nema naroda dok ne zadobije svoje carstvo na zemlji, CARSTVIE ZEMALjSKOE, i nema naroda ako ne zadobije svoje nebo i svoje carstvo nebesko, CARSTVIE NEBESKOE. Ima ljudi koji pripadaju samo zemlji. Ti zemljanici odlaze u zemlju. A pojave se ljudi, ili se rode, koji odmah ZNAJU TVORITI NEBESKE STVARI NA ZEMLjI I ZEMALjSKE STVARI UZDIZATI DO NEBA. Oni pripadaju nebu. Ti nebesnici i zvjezdari odlaze u nebo i me u zvijezde. Koliko ih je tamo, treba pogledati u vedru no kad nebo ozvjezda. Vi e ih je tamo nego na zemlji. Vi e ih je u zemlji nego na zemlji. Zato ti kaem, edo moje milo, ne ine narod samo oni to ive na zemlji, nego i oni u zemlji i oni u nebu. Narod uvijek ivi izme u svojih grobova i nebesa svojih.

5. ZAVJE TANJE JEZIKA

uvajte, edo moje milo, jezik kao zemlju. Rije se mo e izgubiti kao grad, kao zemlja, kao du a. A ta je narod izgubi li jezik, zemlju, du u? Ne uzimajte tu u rije u svoja usta. Uzme li tu u rije , znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potu io. Bolje ti je izgubiti najve i i najtvr i grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju rije svoga jezika. Zemlje i drave ne osvajaju se samo maevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je rijei potrao i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje rije i prestaje biti narod. Postoji, edo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to naj e e na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda. Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu ivjeti u najve em miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmije aju, oni su kao dvije vojske u bici na ivot i smrt. Dok se god u toj bici uje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad po inje da se bolje i vi e uje jedan od njih, taj e prevladati. Najposlije se uje samo jedan. Bitka je zavr ena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod. Znaj, edo moje, da ta bitka izmeu jezika ne traje dan-dva, kao bitka me u vojskama, niti godinu-dvije, kao rat me u narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za ovjeka tren ili dva. Zato je edo moje bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda. ovjek nau i svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je iv. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tu i jezik ovjek nau i isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odre e svoga jezika i prihvati tu i. edo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan ovjek po inje da se odri e svoga jezika i prihvati tu i, bilo to mu je to volja bilo da to mora.

I ja sam, edo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oru je. Pu tao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam obane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Vi e sam krajeva osvojio jezikom nego ma em. uvajte se, edo moje, inojezi nika. Do u neprimjetno, ne zna kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato to ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne zna ta ti misle, niti mo e znati, jer obi no ute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noi domile u neprekidnim redovima kao mravi kad na u hranu. Jednoga dana tako osvane opkoljen gomilom inojezi nika sa svih strana. Tada doznaje kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i obi aje. Postaju sve bu niji i zaglu niji. Sada vi e ne mole niti prose, nego tra e i otimaju. A ti ostaje na svome, ali u tuoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjera ili da bjei, to ti se ini mogu nijim. Na zemlju koju tako osvoje inojezi nici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono to je jezik osvojio. Jezik je edo moje, tvr i od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvr ave, ti ne o ajavaj, nego gledaj i slu aj ta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Po alji uhode i trgovce neka duboko za u po selima i gradovima i neka slu aju. Tamo gdje odzvanja na a rije , gdje se jo glagolja i gdje se jo , kao stari zlatnik, obr e na a rije , znaj, edo moje, da je to jo na a dr ava bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, dr ave propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa e se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezi koj matici i svome mati nom narodu. Zapamti, edo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je tetno za nara taj. To mo e tetiti samo jednom nara taju, a ne narodu. Narod je, edo moje, trajniji od narataja i od svake drave. Kad-tad narod e se spojiti kao voda im puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, edo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja

 e kao tiha i mo na sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno ota astvo i jednu dr avu.

6. ZAVJE TANJE CRKAVA

Kad ovjek zida ku u ne zida je za sebe, nego za svoju djecu i unu ad. Tako nastaje porodica i doma instvo. Kad vladar zida crkvu, ne zida je za sebe, ni za svoje sinove, ni unu ad, nego za narod koji e je kroz vjekove pohoditi. Tako se stvara dr ava. Ku a je ono to ostaje poslije ovjeka. Crkva je ono to ostaje poslije vladara. Ku a ostaje djeci, crkva narodu. A crkva je edo moje, velika korablja, laa koja plovi prema dubokim i dalekim nama neznanim vremenima i ljudima. U koji god vijek doplovi, dove e i nas i pokazati nas na im jo nero enim potomcima. Sretan sam i miran, edo moje to je sada moja Studenica, zaplovila prema vjekovima. U op tem potopu vremena samo su takve korablje, poput Nojeve la e, kadre da nas spase najve eg od svih ponora, od zaborava. A mi emo, edo moje, koji sagradismo crkve, biti u njima vremeplovci na tim velikim korabljama. Az Nemanja sin Zavide i az Stefan upan velji i az Simeon monah pla em i alim za onim divnim ljudima iji smo potomci a koji nisu mogli na svojim tro nim gra evinama doploviti do na ih dana. Njihove kolibe i bajte bile su tro nije od njih samih i nisu ih mogle donijeti do na ih dana. Njihove divovske likove naziremo samo kroz nejasne obrise pri e i pjesme. A mi smo uzidani u svoje crkve tvrde grae, kadre da odole stra nim udarima vremena. Sve sam kamen i mramor, najtvre to postoji na svijetu. Uzidali smo sebe u svoje crkve, ispisali svoju vjeru i ivopisali svoje likove u njima.

Na i daleki potomci prepozna e nas u Studenici Zna e ko smo i kakvi smo. I, edo moje, bie ponosni to nas imaju, pouzdano znam da ho e. Ponosie se to su pleme nemanji ko. edo moje, kad sam naumio da gradim Studenicu, imao si samo osam ljeta. Pitao sam protomajstora koliko mu je potrebno ljeta da sagradi crkvu. Sedam odgovorio je kratko. Mnogo je, protomajstore! Ako ti je gradim najmanje sedam ljeta, traja e ti najmanje sedam vjekova. A za koliko je, protomajstore, ljudi mogu razru iti? Ljudi za sedam dana, vrijeme za sedam vjekova, veliki upane. Ali ni poslije sedam dana, ni poslije sedam vjekova Studenica ti ne e nestati jer u je graditi tako da bude veli anstvena i prelijepa. Nagledao sam se, veliki upane, mnogo ljep ih i veli anstvenijih ru evina nego to su gra evine koje su tek zavr ene. Eto, edo moje, gradite za danas, gradite za sutra, ali gradite i za vjekove. Kad se gradi za narod, onda to to se gradi mora biti trajno i jako kao sam narod.

7. ZAVJE TANJE DR AVE

Dr ava i narod nisu isto. Narod je stariji od dr ave. On je stariji od svega. Narod je trajniji od dr ave. Postoji prije dr ave i ostaje poslije nje. Jedan narod mo e biti u vie dr ava, i jedna dr ava mo e imati vi e naroda.

A sada, uj me, edo moje, dobro me uj. Jedan narod, jedna dr ava, to je moj naum bio i ostaje, i ja vam ga predajem u zavjet svima, od sada pa dovijeka. Srbi jo nemaju svoju dr avu, nego su se rasuli po drugim, tu im dr avama. Slaveni su svojim mno tvom pritisli zemlju od sjevernih do junih mora. Mogli su biti najve e carstvo na zemlji i najve i narod pod nebom. Ali oni su bili i ostali jo uvijek samo mno tvo u tu im dr avama. Svako se na e pleme bije da stvori svoju dr avu. Veliki slavenski narod rasitnio se u male narode i jo manje dr avice. A mala dr ava na svijetu je isto to i mala riba u moru i slu i da je velika proguta. ta su velike dr ave nego velike ribe koje su se nagutale malih. Srbija je, edo moje, bila premala dr ava u ustima velike Vizantije. Uvijek je virila iz utrobe velikih dr ava. im nas je koja od tih grabljivica ispustila ili smo se sami iskoprcali, odmah nas je druga zgrabila. A najvea nam je nevolja bila to bi svako na svom brijegu i svako u svojoj dolini od svoga vlastelinstva hotio praviti svoje carstvo. A ja sam, edo moje, uz sve to odluio da stvorim dravu svih Srba, i stvorio sam je. Nisam stvorio ni kraljevstvo, ni carstvo. To vama ostavljam. Ima nas Srba dovoljno i za kraljevstvo i za carstvo. Ja sam stvorio veliku upaniju pred kojom su se zaustavljala i uzmicala velika i mala carstva i kraljevstva. U mojoj dr avi ne mo e vi e svako selo sanjati da postane carevina. Sada, edo moje, imamo svoju dr avicu, potvr enu vlastitom silom i zlatope atnim carskim i kraljevskim poveljama. uvajte je, irite i ja ajte. Imate gdje da je irite i imate s kim da je ja ate. Svuda oko vas, u tu im dr avama, ive na i istokrvni i istojezi ni suplemenici. Nas Srba vi e je izvan dr ave nego to nas je u na oj dr avi. To zna i, edo moje, da je ova moja dr ava, samo po etak, na alo.

To je kao kad po ne poro aj pa se pomoli samo djetinja glavica. edo moje, pokrenu se iskonski naponi i trudovi u eni, i pojavi se glavica, pa dio po dio tijela. Tako se ra a ovjek. RO DAETSJA ELOVEK! Pokrenu se iskonski nagoni mnogih nara taja i plemena iste krvi i jezika i po nu se okupljati u jednoj dr avi. Tako se ra a narod. NAROD RO DAETSJA! Bli i se kraj, edo moje, ivota mojega, a ja mogu objaviti najradosniju vijest: ra a se veliko edo moje Srbija! RO DAETSJA SERBIJA!

8. ZAVJE TANJE VLASTI

Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji ni ta nema... U Srbiji je, edo moje, bolje biti prosjak nego car. Svuda je to tako. Umre car, do e drugi, njega ubije tre i, tre ega svrgne etvrti, dok petoga ne svrgne esti i tako ide redom dok je careva i carstva. Najgore je kad nema ni carstva ni cara, ni kraljevstva ni kralja, ni vlasti ni vladara, nego samo pust i raspu ten narod, kakav je na , spreman da svakoga olako prihvati za cara i gospodara i da ga jo lak e zbaci i odre e ga se kao gubavca. Prosjaku se to ne de ava. Ja sam, edo moje, imao sre u i nesre u da vladam Srbijom. Najvi e to sam mogao posti i to je da budem veliki upan, megaloiupanos, a to je esto bilo, u su tini, biti samo veliki sluga velikih careva. Tu i carevi i kraljevi ne dado e nam da osnujemo svoje kraljevstvo i carstvo. Najve a milost careva po injala je i zavr avala se time da meni, velikom upanu, daju da vladam

ovim narodom, s kojim oni sami ne mogu izi i na kraj, jer nas nikada ne mogu ni pokoriti ni priznati nas za sebi ravne. Treba im neko ko e umjesto njih da se bak e sa ovim pustim i vrletnim narodom, da im kupi vojsku za ratove, ubire poreze i da ih kao veliki neprobojni ivi zid uva od drugih naroda na granicama carstva. Dok to inimo, dobri smo, mo emo biti i veliki upani. Pomislimo li na sebe i svoju dr avu, eto ih sa velikom vojskom da nas kazne i pokau nam ko je gospodar a ko sluga u na oj ro enoj zemlji. A kada krenu u pohod na Srbiju, vie raunaju na nae vojskovo e nego na svoje. A kada krenu u pohod na Srbiju, vi e ra unaju na na e vojskovo e nego na svoje. Ispred svoje vojske alju glasnike da objave kako e car sru iti velikog upana, a na njegovo mjesto postaviti onoga vojskovo u srpskog ili kneza koji mu najvi e pomogne. Srpski polkovi prelaze tada, jedan po jedan, na stranu carevu, a veliki upan bje i sa malo pristalica u najdublje ume i pe ine, ili trai zatitu kojeg drugog cara. Srpskog vladara ne prizna niko, ni car ni kralj, ni papa ni patrijarh, ni tu inac ni brat, pa ni posljednji opan ar. U Dioklitiji je bio ba jedan ubogi opan ar Bla . Ni taj siroma ni opan ar nije me priznavao. Dojadilo opan aru ilo i oputa pa se odmetne u ume i na drumove i nakupi dosta dru ine, sve istih kao on. Naumio Bla opan ar da se okruni i zavlada ne samo umom i drumom nego i cijelom dr avom. edo moje, kad to naumi opan ar, kako ne e knez i vojvoda. Na kraju sve je ostajalo kako je i bilo, samo je ilo ostalo bez opan ara, kne evine bez knezova, a vojske bez svojih vojvoda. Bog i svi sveci su mi pomagali. edo moje, ta je drugo na a istorija nego neprekidno postavljanje i svrgavanje vladara, bezbroj poku aja da se uspostavi vlast i dr ava. Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji ni ta nema. Drugo mi je ime Stefan, onaj koji nosi vijenac, Stefanos, ovjen ani, a na moju glavu nije pao ni vijenac ni

kruna. Sada sam Simeon monah, a od sveg imanja ostalo mi ovo oronulo tijelo, a od vlasti gola du a. Sad ovo tijelo predajem zemlji po kojoj je hodilo, a du u svoju grije nu prepu tam tebi, edo moje, da je molitvama svojim o isti od grijehova pred sudijom nebeskim.

9. ZAVJE TANJE KNJIGE I PISMA

Narod koji nema svoje knjige i svoga pisma, svojih knjigopisaca i svojih knjigoljubaca ne mo e se nazvati narodom. Izgovori, edo moje, nau najveu rije, izgovori SRB, pa mi reci koliko ti u u ima traje. Tren. Izgovorena rije traje dok se izgovara, pa nestaje kao dah iz grudi koji ju je proizveo. Samo napisana rije ostaje. Reci AZ, BUKI, VJEDI, GLAGOL, i sve e te rije i odletjeti kao ptice u jatu im ih izgovori . A napi i ih na kamenu, drvetu, na ko i jelenjoj ili na tro nome listu papirusa i uvijek e ih na i tu gdje si ih ostavio. Napisana rije traje du e od usta koja su je izgovorila, i grla iz kojeg je doviknuta, i u iju koje su je ule. Traje vje no. Kad je za hiljadu godina prona u nijemu na papiru ili ko i, prozbori e. I ja sam, sine moj, vidio i atio knjige starostavne, pisane prije hiljadu godina. I sam ita knjige iza le iz glava koje su davno postale prah ili, su se odavno pretvorile u uplje lobanje. Od nas e, edo moje, ostati ono to bude zapisano u knjizi. Sada pipamo po mraku pro losti i tra imo u dalekoj istoriji ne to o nama Srbima i ne nalazimo nikakvog traga ni glasa o nama. Kao da nas nije bilo. A bili smo i tada. Jer da nismo bili tada, ne bi nas bilo ni sada. I mi Srbi smo Adamova djeca. Bilo nas je, ali nismo zapisani. Samo zapisani narodi ulaze u istoriju. Ka em ti, milo moje, govorenje je razgovor sa trenom. Pisanje je razgovor sa vijekovima, i mi moramo zapo eti na veliki razgovor sa na im potomcima u vijeke vjekova, VO VJEKI VJEKOV, sine moj.

Slovo je udno sjeme. Pismena su najbolje zrnje sjemeno svakoga naroda. Klija sa papira poslije hiljadu godina i rascvjetava se u glas i rije , u sliku i pri u, u misao i uvstvo, i u davne srca otkucaje. edo moje milo, ono to narod ne mo e ma em ni plugom, mo e knjigom i pisalom. Pisalo od suve trske ili od lakoga pera ostavlja dublje brazde od rala i motike. Glagoljati znai prolaziti, a pisati znai ostajati. Narod koji nema svoje knjigopisce i knjigovijedce nema svoje povijesti u pro losti ni ivota u budu nosti. Mi smo ponekad bivali zapisivani tu om rukom u tu im knjigama i tu im pismom. A pero u tuoj ruci, sine, opasnije je od maa. Postaemo narod kad se svojom rukom zapi emo u svojim knjigama i svojim jezikom i pismom. Dobar knji evnik vi e vrijedi nego tri ljute vojvode i tri velika grada. Dobar vojvoda mo e osvojiti svaki grad, a drugi ga mo e preoteti. Knjigu niko ne mo e pokoriti, a mnoge zemlje i gradove sa uvala je knjiga me u svojim tvrdim koricama. edo moje, ruka ti je vi na i vje ta peru i hartiji. Bog te je obdario i odredio da nas ti prvi itko zapi e u knjige. Zapi i nas u knjigu naroda na ovome svijetu da se zauvijek zna da smo bili, da jesmo i da e nas biti.

10. ZAVJE TANJE PJESME I SVIRKE

I pjesma, edo moje, pjesma i svirka ine narod. Svaka ptica svojim glasom pjeva. I svaki narod ima svoj glas i svoju pjesmu po kojoj se poznaje. Kad sretne stranca, ne pitaj nikada ko je i odakle je. Pusti ga da zapjeva ili zasvira i sve e ti se samo kazati. Odmah e znati da li je Bugarin ili Grk, da li je do ao iz ravne Ungarije ili iz prekomorskih zemalja. Ako mu jezik ne mo e razaznati, njegovo pjevanje i sviranje uvijek e razumjeti. Gusle i diple, trube i tambure, svirale i citre govore sve jezike svijeta.

Ali kao to ptica nikad ne iznevjeri svoj pjev, tako ni nijedan narod ne mo e pjevati tu im glasom i tu u pjesmu. ta bi, edo moje, bilo da slavuj zagrake, a lastavica zapu puri e? Ne bi to bilo prirodno niti Bogu ugodno. Neka uvijek orao klik e, uk u e, a svaki narod neka pjeva svoju pjesmu svojim glasom. Nije zlo, edo moje, uti i znati tu u pjesmu. Zlo je zaboraviti i ne znati svoju. Te ko onome ko svoju pjesmu ne pjeva. udo je pjesma, sine moj. U male noj svirali, ne ve oj od djetinjega prsti a, mo e ponijeti cijelu Srbiju. Na i polkovi, karavani i brodovi nosili su je od Hispanije do Persije. U sred Carigrada, kad god sam htio doznati ima li kojeg Srbina na Bazaru, slao sam svirca da iz male svirale pusti na u svirku. I, gle uda, ona je privla ila svakoga Srbina koji se tu u tu ini zatekao. Prepoznali su svoju pjesmu u va arskoj vrevi i prilazili joj kao oma ijani. KRILA BOG NE DADE ELOVJEKU NO ANGELU. Umjesto krila Bog je ovjeku dao pjesmu da na njoj LETJETI MO ET JAKO ANGEL. Ako je ita u ovjeku an eosko i bo ansko, onda je to pjesma. Pjesma je bestjelesna kao i du a ovjekova. U pjesmi du a narodna obitava. Tijelo ovjekovo zemlji te i, a du a i pjesma nebu u visine. Pjesma se uzdi e iznad TJELESNAGO SOSTAVA ELOVJE ESKAGO. Sve to se obi nom rije ju i pri om ne mo e iskazati, staje u pjesmu i svirku. Zato se pjevanje i sviranje nikada ne mo e rije ima ispri ati. Pjesmu mo e samo uti i osjetiti onim svojim duhovnim estima iz kojih je i sama pjesma sastavljena. Poput proljetnog vjetra pjesma leti visoko nad zemljom i lebdi nad vodama. Ona je krilati duh i du a ovjekova i narodna. Nevidljivo treperenje pjesme prolazi kroz sve zidove i bedeme. Tvrave za nju ne postoje. Prolazi kroz kljuaonice dveri i okana zatvorenih. Slu ao sam pjesmu kako nevidljiva izlazi iz tvrdih tamnica pored budnih straara. I sam sam je esto iz tamnice pu tao u slobodu.

 edo moje, Srbija je tamo dokle god dopire na a pjesma i svirka. I zapamti da je ta vazdu asta struja pjesme iz svirale najtvr a granica naroda i dr ave. Tvr ave i gradovi od kamena osvajaju se i ru e i lako zarastaju u trave i bunje, ku e i dvorci se pretvaraju u pepeo. Jedina nerazru iva granica i tvr ava narodna je pjesma i svirka. uje je, a ne vidi je. Postoji, a nevidljiva je. Neopipljiva je kao du e. Ma evima je ne mo e isje i, strijelom je ne mo e pogoditi, kopljima je ne mo e probosti. Oganj je ne mo e sagoriti, voda je ne mo e potopiti. Zato ljubite, edo moje, svoju pjesmu i svirku kao duu svoju. I pazite dobro da vam pred ku om nikad ne zasvira tu a pjesma i zaigra tu e kolo.

11. ZAVJE TANJE IMENA SRPSKIH

uvajte, edo moje, srpska imena. I po njima se na narod poznaje me u drugim narodima. Imena na ih otaca i matera, na e bra e i sestara i na a ro ena imena, Rastko sine, sveta su koliko i ova sveta ka koja sada nosimo. Sve tenici tu i, i grki i latinski, rado bi nam tu inska imena ponadijevali. Rado bi nam zatrijeli svako ime srpsko i svako sjeme srpsko. A ta bi bilo kad bi ba svi Srbi sebi sveta imena ponadijevali? Bojim se da onda vie ne bi bilo Srba. A vjera na a nije da uni ti Srbe, Srbiju i sve to je srpsko, nego da ih ukrijepi. Prelijepa su srpska imena. Uzmi edo moje, bilo kakvo srpsko ime. Uzmi, evo, Dobra ina. Pa ta fali na emu Dobra inu? Ima u tom imenu, u Dobra inu, mnogo dobra i ne to vi e od dobra, jer da nije tako, bio bi prosto Dobro. Tako i na e ime Dobrilo, ne zna i samo da je dobar nego i da druge dobri i prodobrava. ta bi mi, edo moje bez na eg Dobre i Dobra a, Dobra ina i Dobre e, Dobrice i Dobrihne, Dobrila i Dobromila, Dobrimira i Dobrinka, Dobri e i Dobrivoja, Dobroja i Dobroje, Dobrohvala i Dobroljuba, Dobromira i Dobronje, Dobroslava i Dobrote? Narod koji ima toliko dobrote u svojim imenima mo e biti samo Bo iji narod. Imenima svojim oni

 uvaju dobrotu, ude za njom i pronose je svijetom. Ne smijemo im oduzimati tu dobrotu, u du u ih dirati. U imenima je du a narodna. Ne ka em ja, edo moje, da ne valja i na em narodu davati sveta imena. Valja, ali ne svima i ne silom. Polako i pomalo, kao to se kvasac i so u hljeb me e da hljeb nabuja i bude ukusniji. Ni hljeb u kojemu je previ e soli i kvasca nije za jelo. Mi smo, edo moje, otpo eli veliku vojnu za vjeru i za Srbiju. A u toj vojni mi ne smijemo dobiti vjeru i izgubiti Srbiju. Bo e, ta inimo? Oduzimamo ovome narodu njegovu staru vjeru, uni tavamo njihova svetili ta i stare bogove. Zabranjujemo njihove stare obrede i obi aje. Du u mu prevr emo. Evo sad po eli smo da mu imena zamjenjujemo tu im iako svetim imenima. Bo e, ho e li i ta ostati od ovoga naroda? Ho e li ga biti kad sve posvr avamo to smo naumili? Ho emo li iza sebe ostaviti samo pusto i ru evine? A ru iti moramo, ru iti i uni tavati da bismo mogli stvarati. O Bo e, daj nam da to vi e stvorimo, a da to manje unitimo i sru imo. Ne dirajmo im u imena. Nevina su im i prelijepa. Dodajmo im pokoje sveto ime i bi e dosta i Bogu i narodu. Za to da im dajemo tu a i nevoljena imena, za koja oni ne znaju ko ih je i za to nosio. Ne oduzimajmo im ono to im je najmilije i najljep e, to im je ljubav smi ljala i u imena stavljala. U tim imenima im je tajna ivota, ljubavi i sre e. Smislili su najljep a imena na svijetu, prelijepa zvukom i bogata smislom. Bilo bi odve tu no kad u ovoj zemlji ne bi vi e bilo Dr islava, Vojislava i Vladimira. Ko bi nam dravu stvarao, dr avu branio i dr avom vladao? ta emo dobiti kad nam proste obanice i sebarke postanu Anastazije, Teodore, Simonide, Veronike i Magdalene ili neke druge svetice i carice? Ho e li biti bolje od na ih Milica, Danica, Cvijeta ili Tankosava? Koliko radovanja ima u Radojki i Radovanu, miline u Milinki i Milunu, slave u Slavni i Slavoljubu, tiine u Tijani i Tihomiru? Bujne li kose u Kosari, milja li u Miljani i Miljanu, mirisa u Ljubici i Miomiru, du e u Du anu i Du ici. Zlatko i Zlata zlatom nas pozla uju, Srebrenka nas srebrom srebrila. Ko bi nas branio da nemamo toliko Branislava. Ko bi od nas zlo odgonio da nam nije Zlogonje. Bilje ne bi se zvalo biljem da nije Biljane. Za blagost ne bismo znali da nije Bla a, Blagoja i Bla enke. Ko bi nam nje nost uvao da nije Grube, Grubi e i Grubana. Mir nam ne bi imao ko ljubiti da nam nije Miroljuba i

Miroslava. Najljep a pjesmarica mogla bi se ispjevati od na ih imena, u nisku bi se kao biseri mogla ovako nizati na a imena! A ta mi inimo? Zato dobro zapamti, edo moje milo: nikada neemo biti vei hristjani ako manje budemo Srbi. Ja se divim silnoj mo i na ega naroda da sve u ini sli nim sebi, da sve posrbi. Vidi li ta se de ava: mi bismo da pohri animo Srbe, a oni posrbe hri anstvo. Ni jedan narod na svijetu nije samo primio i dobio hri anstvo. Svaki narod i daje ne to hri anstvu. I srpski narod ima ta da daje hri anstvu. A kad mu dade, hri anstvo vi e ne mo e da mu bude tu e, nego njegovo. I to mu vi e daje, i to vi e od njega kroz svoju du u prima, to ovaj narod sve vi e postaje hri anski. Ja vi e volim posrbljenog hri anina nego hristijaniziranog Srbina, jer je na svijetu mnogo hriana, a jedan je Srbin. Mnogi bi sa istoka i sa zapada da nas kroz hri anstvo posvoje i uni te, a na nama je, edo moje, da u hri anstvu opstanemo i svoji ostanemo. U tom je smisao na e vjere. Na a vjera jeste hri anska, na e hri anstvo je pravoslavno, a na e pravoslavlje je srpsko. Tako je i tako e se zvati. To je moja vjera i moje VJERUJU. Rastko

"ZAVJETANJA STEFANA NEMANJE", STVARNOST I (ILI) MIT

SVETA KA VISINA ILI INOK SMRTNI

Jedanaest "Zavje tanja Stefana Nemanje" sredinom devedesetih potreslo je Srbiju od iskonskih dubina do iskonskih visina. "Zavje tanja zemlje, krvi, grobova i kostiju, neba i zvijezda, jezika, crkava, dr ave, vlasti, knjige i pisma, pjesme i svirke, imena srpskih". Taj glas pro ao je kroz samo srce opkoljenog naroda i jo uvek dramatino odzvanja u njemu. Ime pisca malo je ko uo bio je to glas samog Stefana Nemanje. I sve se, opet, potvrdilo. Tradicija je iva sakralna nit i sila duha koja mo e progovoriti u svakoj epohi, kroz svakoga od nas. To se nepogre ivo prepoznaje, ta jednostavna i delotvorna re najedanput raspr uje sve natruhe vremena, zablude i izneveravanja, ima obnoviteljsku mo . A prave knjige oduvek biraju svoje pisce
Sredinom devedesetih godina pro loga vijeka, Srbijom se pro irila jedna zanimljiva pri a. Neki srpski pjesnici su ka e pri a posjetili Hilandar. U razgovoru sa svetogorskim monasima uli su da je otac Simeon (zamona eni Stefan Nemanja) svoje posljednje zemne dane na Svetoj gori provodio sa svojim sinom Rastkom (budu im svetim Savom). uli su i da je tih dana otac sinu govorio u pero svoja zavje tanja, zavje tanja koja ostavlja i sinu svome i rodu svome. Rastko je slu ao oca i sve pa ljivo zapisivao... uv i da su ti zapisi sa uvani i da se nalaze upravo tu, u hilandarskoj riznici, manastirski gosti su se najeili od uzbu enja. Poeljeli su da ih vide. Monasi su zapise zavje tanja Stefana Nemanje iznijeli na vidjelo, pjesnici su ih oduevljeno iitali i prepisali. Te prepise su, kao neprocjenjivo blago, ponijeli sa sobom...

KNJIGA KROZ PISCA Zavje tanja Stefana Nemanje kru ila su Beogradom, a potom i irom Srbije u poetku od ruke do ruke i od usta do usta, a kasnije na sve mogu e na ine. Predstavljanje mnogih knjiga poinjalo je ili zavr avalo dijelovima Zavjetanja jezika ili Zavje tanja knjige i pisma. Vrsni glumci, naro ito Gojko anti i Ljuba Tadi , nadahnuto su izgovarali te rije i. Zavje tanja su se, u obliku monodrame, mogla uti na valovima Radio Beograda. Snimane su TV emisije, itave serije

emisija u kojima su u cijelosti itana sva Zavje tanja, njih 11 (Zavjetanja zemlje, krvi, grobova i kostiju, neba i zvijezda, jezika, crkava, dr ave, vlasti, knjige i pisma, pjesme i svirke, imena srpskih). Internet je omoguio da se zavjetne rijei Stefana Nemanje brzo prenesu irom svijeta, a pojavilo se i izdanje na CD-u... Dobrica Eri je, dok je bio urednik u Nolitu, objavio "Zave tanje jezika" u obliku pergamentnog svitka, a pole inu svake objavljene Nolitove knjige tog vremena ukrasio je istim zapisom (sa potpisom: Iz Hilandarske povelje). Ljubivoje R umovi , odgovaraju i na novinarsko pitanje Milo a Jefti a, pozvao se na Nemanjina Zavjetanja, izgovorio Zavjetanje jezika u cijelosti, "onako kako ga je Nemanja izrekao Svetom Savi", i zaklju io: " ta bih ja, inok smrtni, imao da dodam ovom sveta kom Zave tanju? Ovo je proro ka beseda, ovo bi trebalo svima nama, Srbima, piscima posebno, da bude zakletva! Nisam nai ao u drugim jezicima na sli an amanet." Tekla je godina za godinom... i Srbi irom svijeta su Zavje tanja Stefana Nemanje prihvatali kao ne to svoje, kao ne to to im pripada, to je njima i za njih napisano, kao istinsko zavje tanje Nemanjino... Svih tih godina u Beogradu je skromno i tiho ivio jedan ovjek koji se knjigama i jezikom bavio itav ivot. Svih tih godina u izlozima knji ara stajala je jedna knjiga na kojoj je pisalo: Zavje tanja Stefana Nemanje, Mile Medi . Malo ko je obra ao pa nju na potpisano ime. Ko ga je i zapazio, naj ee je pomiljao da se radi o prire iva u Nemanjinih zavjetnih rije i. Mnogi su, imaju i knjigu u rukama, uspijevali prona i potpisnika da bi ga pitali odakle mu prepis, kako se mo e doi do izvornika, predlagali da se objavi i fototipsko izdanje...

"ZNA LI TI TA SI NAPISAO" Malo kome je Mile Medi uspijevao objasniti da "izvorni rukopis" ne postoji, da Stefan Nemanja nije za sobom ostavio Zavje tanja, da je pri a o pjesnicima koji su sa Svete gore donijeli prepis izmi ljena, da je Zavje tanja Stefana Nemanje napisao on sam, kao autorsko knji evno djelo. Da ga je tako i objavio. Ukazivao je na injenicu da je knjiga od svog prvog izdanja jasno potpisana, da je u TV emisijama jasno izre eno ime autora, da je u nekim emisijama i sam gostovao i o tome govorio... Uzalud. Knjiga se, od samog po etka, otela od svoga tvorca i zapoela svoj vlastiti, neobini, samostalni ivot. Ljudi su se opirali saznanju da je ono to su ve prihvatili kao stari Nemanjin zavjet pisao njihov savremenik, ovjek kojega mogu vidjeti,

sresti, dodirnuti, sa kojim mogu neposredno razgovarati. Osje ali su se udno, kao da im neka nevidljiva sila otima ne to njihovo, neto to su ve prihvatili kao vlastito preda ko naslije e. Sutinu tog osje anja jasno je iskazao Dobrica Eri , na svoj prostodu an i iskren na in. Kada je saznao pravu istinu, rekao je Medi u: "Svaka tebi ast, ali ja ta zave tanja i dalje do ivljavam prvo kao Nemanjina, pa onda kao svoja vlastita ti moe tek na tre e mesto." Bilo je i onih koji su pisca optuivali za grubi falsifikat, za namjernu podvalu itaocima, za podmetanje vlastitih rije i Stefanu Nemanji. injenica da je Mile Medi potpisao svoju knjigu i da je tako potpisana objavljivana od samog po etka, od prvog izdanja, kao da ni ta nije zna ila. Bilo je i onih koji su, saznav i da je to autorski rad, Medi u postavljali uveno pitanje koje je Dostojevskom postavio "stra ni" Visarion Bjelinski kada je Fjodor sa strepnjom do ao kod njega da ga pita nije li mo da pro itao njegov rukopis: "Znate li Vi ta ste napisali?" Zaista, ta je to Mile Medi napisao? Napisao je knjigu koja nije dobila ni jednu jedinu zvani nu nagradu (neke druge njegove knjige jesu). Napisao je knjigu na ije su se dijelove lanovi i predsjednici raznih knji evnih irija rado i esto pozivali u mnogim prilikama, koje su hvalili... sve dok nisu saznali da je pisac iv i da je tu, me u njima. Napisao je knjigu tako da su rije i koje u njoj izgovara Stefan Nemanja masovno prihva ene kao izvorne, stare osam stotina godina. Napisao je knjigu oko koje se od samog po etka, isprela legenda... Napisao je knjigu kojoj je pripala najve a mogu a nagrada mnogobrojni itaoci je rado itaju, prepri avaju, pamte i uvaju. Napisao je knjigu koja ivi svoj samostalni, udesni, nepredvidljivi ivot jo za ivota pisca. Malo li je?
Radomir Mili , Koreni - jun 2006.