Bogoslovska smotra, 84 (2014.

) 3, 537558

UDK 27-484-7-72:364.65-058.34
Primljeno: 19. 2. 2014.
Prihvaeno: 25. 9. 2014.
Pregledni lanak

TEOLOGIJA OSLOBOENJA I OPREDJELJENJE

ZA SIROMANE

Josip GRBAC
Katoliki bogoslovni fakultet Sveuilita u Zagrebu
Teologa u Reci Podruni stud
Omladinska 1, 51 000 Reka
jgrbac1@gmail.com

Saetak
Teologa osloboenja uinila je svojevrsni zaokret u nastojanjima da Crkva usvoji
opredjeljenje za siromane kao strateko, a ne samo taktiko pitanje. Crkveno uiteljstvo taj njezin cilj nikada ne doveo u pitanje, a kritike su se odnosile na sredstva i
metodologu. Ako je teologa osloboenja potaknula analizu biblskih tekstova na
temu siromatva, istodobno je promovirala svojevrsno politiko itanje Bible. Ako
je uinila antropoloki pomak, stavljajui konkretnog ovjeka u prvi plan teolokog
razmiljanja, svojom metodologom koja kree od analize stanja stvari, oito usvaja
neke segmente marksistike analize u kojoj je klasna borba osnovni zakon povesti.
Ako je siromahe pretvorila u subjekte teolokog razmiljanja, zanemarila je injenicu
da opredjeljenje za siromane ne moe biti apsolutni prioritet Crkve, jer bi na taj nain
doao u pitanje istinski smisao evaneoskog osloboenja koje se dogaa u perspektivi
vjenosti i ne samo ovozemaljsko osloboenje.
Opredjeljenje za siromane, zaslugom Koncila i teologe osloboenja, postaje
eminentno teoloko pitanje i pre negoli pitanje etike to je pitanje autentinosti vjere.
Ono ne sme ostati unutarcrkveni prioritet, nego mora zahvatiti i drutvene strukture.
Ono ne ponajpre karitativni pojam, nego imbenik ostvarenja socalne pravednosti. Siromasi postaju edukatori drutva jer potiu na uvaavanje nekih kreposti koje
su pale u zaborav. Zato je potrebno razjasniti kako opredjeljenje za siromane moe
postati kriter politikog razluivanja i gospodarskog planiranja, a pogotovo djelovanja Crkve i njezine teoloke misli.
Kljune rei: teologa, osloboenje, spasenje, opredjeljenje za siromane, Crkva, politika, drutvo.

537

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

Uvod
Bez obzira na to to je teologa osloboenja nastala i razvila se 60-tih i 70-tih
godina u Junoj Americi i u okruenju koje obiluje odreenim politikim,
gospodarskim, kulturnim i crkvenim specifinostima, nedvojbeno je da se
njezina problematika ne zaustavila na junoamerikom zemljopisnom i
misaonom podneblju, nego je postala izazov upuen Crkvi u cjelini i drutvu kao takvom. Kada govorimo o teologi osloboenja i opredjeljenju za
siromane, postaje jasno da se na govor ne ograniava na analizu postignutoga u junoamerikoj teologi osloboenja, na uvaavanje pozitivnoga i
kritiku negativnoga, nego nam se postavlja legitimno pitanje u emu nam
teologa osloboenja moe biti izazov ili putokaz za to kako opredjeljenje za
siromane ostvariti u naoj Crkvi i u naem drutvu. Ve su mnogi, naime,
ustvrdili da ne moemo govoriti o jednoj teologi osloboenja, nego o mnogim teologama osloboenja, ovisno o tome u kakvim se povesnim i drutvenim okolnostima nalazimo.1
Stoga je sasvim legitimno sagledati korene teologe osloboenja u njezinu izvornom znaenju i kontekstu, a to je tzv. Trei svet, ali je isto tako
legitimno govoriti o jednoj tzv. teologi osloboenja Prvog sveta, a to je na
europski i hrvatski kontekst.2
Mi, dakle, sagledavamo opredjeljenje za siromane iz perspektive teologe osloboenja pod specifinim vidom: poseemo za bogatstvom misli i
prakse koje je uzrokovala teologa osloboenja, ali s namjerom da neke teoloke postavke, praktine zakljuke i pastoralne smjernice iskoristimo kako
bi opca za siromane zaivjela u hrvatskoj Crkvi i, eventualno, u hrvatskom
drutvu. To je i teoloki opravdano, jer kada je u pitanju patnja nekih lanova
Crkve, bez obzira gdje se nalazili, onda na povrinu izba teoloka istina o
univerzalnosti Crkve koja, kada pate neki njezini udovi, istodobno pati i ona
kao cjelokupni organizam.

538

Reva Concilium. Internationale Zeitschrift fr Theologie, 24 (1988.) 5, u potpunosti je posveena temi: Teologie del terzo mondo: convergenze e dierenze (Teologe Treeg sveta:
podudarnosti i razlike).
Usp. Norbert GREINACHER, Theologie der Befreiung in der Ersten Welt?, u: Concilium. Internationale Zeitschrift fr Theologie, 22 (1986.) 5, 375381. Norbert Greinacher
takvu teologu naziva proroka politika teologa, koja bi ostvarila nekoliko bitnih
zadataka i razvila se oko nekoliko tema: priznavanje krivnje Zapada za siromatvo u
svetu, borba protiv neokolonalizma i konzumerizma, problem otuenja kroz bogatstvo, problem jednog novog stila ivljenja, kritika kapitalizma, opca za siromane, kritika naina i oblika pomoi koju Zapad daje siromanim zemljama, teora ovisnosti,
problem solidarnosti, kritika gospodarskih sustava.

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537558

1. Teologa osloboenja
1.1. Pretpovest teologe osloboenja
Metodologa i sadraji koji se vezuju uz teologu osloboenja, iako na misaonom i praktinom podruju predstavljaju odreenu novost, nisu pali s neba,
nego su plod nastojanja kako teologe tako i Crkve pre i tekom Drugoga
vatikanskog koncila.
Analizirajui opi nain ivljenja i misli u periodu od 1934. do 1964.
godine te razne pokrete i kontroverze nastale u to doba, moglo bi se rei da
je to razdoblje oznailo raanje i razvoj tzv. teologe akce. Glavni pokretai
tih teolokih razmiljanja bili su evaneosko buenje, obnova kranskog
ivota, otkrie novih zahtjeva i novih oblika tog ivota, uz trajnu brigu da se
kranski nauk priblii dananjem svetu. Odatle proizlazi i neki apostolski
zanos, tenja da se bude shvaen, elja za dostojnim svjedoenjem vlastitoga kranskog ivota. Pod tim vidom razvile su se s vremenom karizmatska
teologa, teologa povesti, pastoralna teologa i tzv. thologie nouvelle. Jedna
od bitnih novosti je uoavanje potrebe realne dagnoze dananjeg vremena, i
to ne samo njegovih ideolokih imbenika (to uglavnom ini Jacques Maritain), nego i materalnih, tj. ekonomskih, sociolokih, drutvenih imbenika.
Osim toga, te teologe samo su jedno poglavlje obnovljene antropologe u
kojoj se ovjeka promatra u njegovoj konkretnoj cjelovitosti, u svim njegovim
dimenzama, za to se trai obnova same metodologe teolokog razmiljanja,
usvajajui metodu odozdo prema gore, polazei od ovjeka i njegovih problema, bez aprioristikih teza. Takoer, pobornici thologie nouvelle smatraju
da je prvi korak vraanje izvorima. itajui Sveto pismo u njegovu globalnome religioznom znaenju mogu se otkriti teme koje dosadanja egzegeza
ne uspjela izneti na vidjelo, kao to je npr. pojam povesnosti i kolektivni
aspekt spasenja. Konano, ve se tada posezalo za spoznajama nekih filozofskih stremljenja. Ve se tada nazire ideja da marksizam moe dati teologi
odreenu sliku vanjskog sveta, povesti i drutva, a egzistencalizam predoiti ovjeka kao subjekta povesti u integralnom smislu rei.3
Veinu sadraja i metodolokih postavaka teologe osloboenja nalazimo, dakle, davno pre njezina nastanka. Novost teologe osloboenja jest
u tome to ne nastala u akademskim krugovima, nego je izrasla iz prakse
i sagledavanja stanja u kojem ovjek ivi. Tako, na primjer, ako su pranje
3

Pretpovest, glavne teme, kontroverze, autore i literaturu o teologi osloboenja vidi

u: Josip GRBAC, Graditelji Kraljevstva. Teologa rada II. Vatikanskog sabora, Reka, 1996.,
1131, 187195.

539

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

teologe uvidjele kako pojam utjelovljenja obuhvaa cjelokupnu ovjekovu

stvarnost, teologa osloboenja pokazala je to to znai to se tie pitanja
osloboenja ovjeka od svih robovanja. I jo vie. Ako se teologa osloboenja vee uz problem opredjeljenja za siromane, ni to ne njezin originalan
doprinos. Valja podsjetiti na povesni govor kardinala Giacoma Lercara na 35.
generalnom zasjedanju Koncila dana 7. XII. 1962. godine u kojemu je traio da
sheme buduih konstituca budu preraene, imajui u vidu opredjeljenje za
siromane koje je usvojio sam Isus Krist i odluno tvrdei: U ovom trenutku
ovjeanstva i u ovom stupnju razvoja kranske savjesti, Crkva se mora predstaviti ponajpre kao Crkva siromanih.4 Giacomo Lercaro problem siromatva sagledava kao teoloki problem.
Drutvo konzumerizma i hedonizma ne moe biti teoloki neutralno i
moralno indiferentno. Osim toga, siromasi nisu samo privilegirani primatelji
evanelja, nego i sakrament prisutnosti Kristove koji poziva i provocira. Tema
siromatva Crkve postavlja odluno pitanje njezina kontinuiteta s evaneoskom porukom i Kristovom praksom.5 Taj govor utjecao je na tekst konstituce
Lumen gentium 8,3, koji je moda najznaajni koncilski tekst o toj temi, gdje se
o siromatvu govori iz kristoloke perspektive, slino kao u teologi osloboenja. Za Lercara, taj mister utjelovljenja znai dvostruki izazov za Crkvu: ona
mora biti siromana Crkva (iznutra) i mora usvojiti opcu za siromane (Crkva
u odnosu na svet).6
Slinu je tezu ponovio na jednoj konferenci u Bejrutu. Pogreno je, tvrdi
kardinal, reducirati problem siromatva na etiki ili duhovni problem. Radi se
o pravim siromasima koji ive u ekonomskoj i materalnoj bedi. Prakticiranje
siromatva i stanje siromaha ne samo etiki problem niti je zauzimanje za
siromahe samo izraz filantrope. Radi se o pitanju koje je integralni dio objave
i sredinje poglavlje kristologe. udno je da je teologa tako puno pozornosti
posvetila obrani prava na privatno vlasnitvo, pitanju koje uglavnom pogaa
manjinu, a preutjela je, ili svela na problem duhovnosti, siromatvo u kojemu
ivi veina svjetskog stanovnitva.7
Ostaje injenica da Koncil ipak nedovoljno usvaja perspektivu opce
za siromane, to je zacelo jedan od uzroka nastanka teologe osloboenja.
No, nepobitna zasluga kako koncilskog nauka tako i Lercarova govora jest
4

5
6
7

540

Usp. Corrado LOREFICE, Giuseppe Dossetti e il discorso sulla povert del card. Giacomo Lercaro al concilio Vaticano II, u: Rivista di teologia morale, 42 (2010.) 167, 505.
Usp. Isto, 505506.
Usp. Isto, 507.
Usp. Daniele MENOZZI, Chiesa, poveri, societ nellet moderna e contemporanea, Brescia,
1980., 221247.

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537558

da pitanje siromatva vie ne moe biti samo pitanje drutvenog morala nego
eminentno teoloko i kristoloko pitanje. Siromasi postaju, teoloki, izvorno
etiko mjesto, a siromatvo Kristovih uenika i cele crkvene zajednice sadri
odreenu kvalitetu ivota koju moemo nazvati teologalnom.8

1.2. Ciljevi teologe osloboenja

Iako je o teologi osloboenja puno napisano, valja se podsjetiti na njezine
glavne toke, ponajpre iz usta i pera njezinih tvoraca.9 Ovako govori jedan
od njih, Gustavo Gutirrez: Posredi ne razrada nekakve ideologe kojom
bi se opravdala zauzeta stajalita, niti grozniavo traenje sigurnosti pred
temeljnim pitanjima koja se nameu vjeri, a niti stvaranje teologe iz koje bi se
izvodila odreena politika. Treba se jednostavno izloiti sudu rei Gospodinove, misliti o svojoj vjeri, uiniti autentinom svoju ljubav, opravdati svoju
nadu, zalaganjem koje bi htjelo biti radikalne, cjelovite, djelotvorne. Re je
o tome da se iznova razmotre velike teme kranskog ivota posred korjenitih
promjena obzora u kojima danas ivimo i novih problema to ih sa sobom
donose te promjene. To je cilj onoga to se naziva teologom osloboenja.10
Kljuno pitanje teologe osloboenja tie se biblske i teoloke analize
pojmova osloboenje i spasenje, odnosno kako govoriti o spasenju u
okviru osloboenja, ili obratno.
Postoje tri razine osloboenja u Kristu: prva, osloboenje od drutvenih stanja potlaenosti i marginalizace; druga, osobni preobraaj po kojem se
suoavamo sa svakom vrstom ropstva, iz ega se raa unutarnja sloboda; trea,
osloboenje od greha kao najdublji vid osloboenja jer zadire u same korene
drutvene nepravde i potlaenosti.11
Tvorci teologe osloboenja kritiki promiljaju nain kako je teologa
govorila o spasenju i osloboenju. Oni smatraju da je dotadanja teologa
shvaala spasenje u kvantitativnom smislu: spasenje kao ozdravljenje od grijeha ovjeka u sadanjem ivotu, i to u vidu nadzemaljskog spasenja, dok bi
u dananje vreme valjalo naglaavati kvalitativni vid. Ne vie prioritetno

10
11

Usp. Corrado LOREFICE, Giuseppe Dossetti e il discorso sulla povert del card. Giacomo Lercaro, 508.
Ovdje emo se ograniiti samo na one autore teologe osloboenja koji su se osim biblsko-dogmatskim raspravama o temama spasenje i osloboenje posebno bavili problematikom opredjeljenja Crkve za siromane.
Gustavo GUTIRREZ, Teologa osloboenja, Zagreb, 1989., IX.
Usp. Isto, XLVII.

541

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

pitanje postoji li mogunost spasenja izvan granica Crkve, nego to to spasenje

znai, obuhvaa li ili ne sve dimenze ovjeka i njegova ivota.12
Spasenje ne samo neto nadzemaljsko gdje bi ivot bio samo kunja,
nego neto to se ostvaruje zbiljski ve sada, u cjelokupnoj ljudskoj stvarnosti.
Greh ne samo prepreka za onozemno spasenje nego je i povesna stvarnost.
Greh je prepreka da ivot postigne puninu koju nazivamo spasenje.13
Teologu osloboenja, dakle, nemogue je odvojiti od tru krugova problematike:
Prva problematika tie se odnosa Crkve i sveta i omoguuje da teze teologe osloboenja primenimo i na stanje Crkve uope, pa i Crkve u Hrvatskoj. U ovaj krug problematike svakako ulazi i pitanje uloge laika u Crkvi, to
je pitanje koje se tie i metodologe laikog angamana.
Druga problematika polazi od pojma osloboenja. Opredjeljenje za siromane prerasta u iru vizu osloboenja ovjeka od svih oblika potlaenosti, u
politikom, gospodarskom, kulturnom i vjerskom smislu.
Trea problematika polazi od pojma spasenja koje ne samo vrhunaravna
stvarnost nego mora biti omogueno ovozemnim humanim strukturama.
Uoavamo tri line razmiljanja koja upuuju na pretpovest teologe
osloboenja:
Prvo: Uvjerenje o radikalnoj nepomirljivosti evaneoskih zahtjeva
s nepravednim i otuujuim drutvom. Oni (tvorci teologe osloboenja
op. a.) jasno osjeaju da ne mogu htjeti biti krani, a da se ne zaloe za
osloboenje.14 To jasno upuuje na koncilsku misao.
Drugo: Zalaganje protiv nepravde i siromatva za teologu osloboenja zapravo je stvaranje novoga ovjeka, novog humanizma.15 Pretpovest te
teze je Marxova ideja koja ne samo pitanje osloboenja, nego je i svojevrsna
antropoloka revoluca.
Tree: Otkupiteljsko djelo obuhvaa sve dimenze postojanja i dovodi
ga do njegova ispunjenja.16 Ta teza upuuje na tzv. inkarnacionistiku teoru
jednog Marie-Dominiquea Chenua iz pretkoncilskog razdoblja.17

12
13
14
15
16
17

542

Usp. Isto, 160161.

Usp. Isto, 162.
Isto, 155.
Usp. Isto, 156.
Isto, 164.
Usp. Marie-Dominique CHENU, Les vnements et le Royaume de Dieu, u: Informations
Catholiques Internationales, (1965.) 250, 1819; La Parole de Dieu. II. Lvangile dans le temps,
Paris, 1964.; Pour une thologie du travail, Paris, 1955.

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537558

1.3. Metodologa teologe osloboenja

Na jednom predavanju u Chimboteu Gustavo Gutirrez predstavio je metodologu i sadraj teologe osloboenja kroz nekoliko vidova koje su u bitnome prihvatili latinskoameriki biskupi na dvama plenarnim zasjedanjima,
u Medellinu (24. kolovoza 6. rujna 1968.) i Puebli (27. senja 13. veljae
1979.). Tu metodologu objasnio je drugi tvorac teologe osloboenja Leonardo Bo. Naime, da bi teologa osloboenja ostvarila svoj glavni cilj, a taj je
uinkovito pomagati drugima, potrebna su tri zahvata.
Prvi zahvat je socalno-analitiki (vidjeti). Tu ne dovoljan neki empirizam koji vidi stanje stvari ali ostaje pasivan kao ni funkcionalizam koji svojim
opredjeljenjem za razvoj i napredak pod svaku cenu ne moe a da ne raa
neljudskim i nepravednim odnosima. Leonardo Bo smatra da teologa, u
pokuaju da sagleda stanje stvari, mora posegnuti za tzv. dalektikim strukturalizmom, mora se zauzeti za promjenu struktura. Lek to ga predlae ta
radikalno kritika svest ne tek reforma sistema, nego novi oblik ustrojstva
celog drutva u kojem kapital ne bi bio samo u rukama nekih nego u kojem
bi svi radili, u kojem bi svi bili dionici u sredstvima i dobitima proizvodnje i
vlasti. Dakle, radi se o osloboenju.
Drugi zahvat je hermeneutiko posredovanje (prosuivati): to nam u tom
smislu Re Boja moe rei? Ono to drutvena analiza naziva strukturalnim
siromatvom, vjera naziva strukturalnim grehom.
Trei zahvat je praktino-pastoralno posredovanje (djelovati): Uvaiti igru
drutvenih snaga (ekonomskih, politikih, ideolokih, tlaeih), zatim utvrditi
koja je od snaga sudionica specifina Crkvi. Prema Leonardu Bou to je osloboditeljska snaga. Ona je djelatnost svojstvena Crkvi.18

1.4. Teologa osloboenja i suoavanje sa siromatvom

Najvea zasluga teologe osloboenja jest da su siromasi postali subjekt teolokog razmiljanja.19 Gustavo Gutirrez promatra siromatvo ne samo pod drutvenim i gospodarskim vidom nego puno ire: ono znai smrt u mnogostrukom
smislu rei, neku vrst institucionaliziranog nasilja. Siromatvo je antropoloki problem, antropoloke naravi su mu uzroci i pogotovo posljedice.20
18
19

20

Usp. Leonardo BOFF, Teologa osloboenja, u: Svesci, (1983.) 52, 1416.

Usp. Ema VESELY, Teologa osloboenja, u: Obnovljeni ivot, 41 (1986.) 1, 23; Branko
SEKULI, Novo prisue: siromatvo u Gutierrezovoj teologi osloboenja, u: Nova prisutnost, 9 (2011.) 1, 109135.
Usp. Gustavo GUTIRREZ, Teologa osloboenja, XXXXIV.

543

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

Dokument Pobreza iz Medellina, koji teologa osloboenja obilno koristi,

razlikuje tri znaenja izraza siromatvo i poslanje Crkve stavlja u funkcu
toga razlikovanja. Na prvom mjestu postoji siromatvo kao lienost dobara
ovoga sveta, nunih za dostojan ivot ovjeka. Takvo siromatvo po sebi je
zlo. Postoji, zatim, duhovno siromatvo, tj. stav otvorenosti prema Bogu, raspoloenost onoga tko je svu nadu poloio u Boga. Ne vezuje se na dobra ovoga
sveta nego priznaje viu vrednost dobrima Kraljevstva. Konano, postoji
siromatvo kao angaman koji dobrovoljno iz ljubavi prihvaa poloaj siromatva ovoga sveta kako bi svjedoilo o zlu to ga sa sobom nosi siromatvo
i o duhovnoj slobodi za dobra Kraljevstva.
U tom kontekstu siromana Crkva razobliuje nepravedno prisvajanje
dobara ovoga sveta i greh koji ono uzrokuje, propoveda i ivi duhovno
siromatvo kao stav duhovnog djetinjstva i otvorenosti Gospodinu te, na
kraju, sama se angaira u materalnom siromatvu. Siromatvo Crkve je konstanta povesti spasenja.21
Za tvorce teologe osloboenja analiza stanja pokazuje alarmantnu prisutnost svih oblika siromatva. Ona pokazuje da je na djelu klasna borba izmeu
bogatih i siromanih koje je ve Pavao VI. definirao kao one s kojima se ne
rauna. Klasna borba je, dakle, jedna injenica koju krani ne mogu previdjeti
i pred om se pojavom jasno moraju artikulirati zahtjevi evanelja.22 Postavlja
se pitanje: Kako u ovoj situaci ivjeti evaneosko milosre? Kako pomiriti univerzalnost milosra i prvenstvenu solidarnost sa siromanima? Kako jedinstvo
(Crkve) ivjeti u povesti koja nosi peat drutvenoga sukoba? To je temeljno
pitanje pastoralne brige Crkve, smatra Gutirrez.23 Crkva u tim sukobima ne
moe ostati po strani. Nae aktivno sudjelovanje na strani pravde i u obranu
najslabih lanova drutva ne znai da raspirujemo sukob; to pre znai da
nastojimo otkloniti njegov najdublji koren odsutnost ljubavi.24
Postaje jasno da za autore teologe osloboenja analiza rei Boje i
susljedno teoloko razmiljanje o siromatvu kao prepreci istinskog spasenja, tjeraju na akcu. Ta teoloka teza o osloboenju i spasenju raa teologu
i etiku osloboenja. U tim okolnostima (siromatva) stav neupitne neutralnosti (Crkve i krana) u politikim stvarima oprean je zapovedi evanelja i
moe imati teke posljedice25, tvrdi Gutirrez.
21
22
23
24
25

544

Usp. Isto, 326, bilj. 48.

Usp. Isto, 334.
Usp. Isto, 331332.
Isto, 338.
Isto, 338, bilj. 60.

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537558

Jo je u tome izriiti Leonardo Bo. Pozivajui se na Sinodu iz 1971.

godine koja kae: Borba za pravdu i sudjelovanje u preobrazbi sveta u potpunosti nam se ukazuju kao konstitutivni dio propovedanja evanelja (ne
samo sastavni dio), Bo zagovara aktivno ukljuivanje Crkve u politiku, jer
svaka apolitinost ima kao posljedicu instrumentaliziranje i sakaenje evanelja. U svim stranakim opredjeljenjima krani bi se trebali voditi dvama
kriterima: opcom za siromane i cjelovitim osloboenjem.26

1.5. Kritika teologe osloboenja

Na neke od tih toaka osvre se Uputa o nekim aspektima teologe osloboenja
Kongregace za nauk vjere iz 1984. godine.27 Vano je naglasiti da Uputa ni
jednom reju ne osuuje temeljnu namjeru teologe osloboenja, a to je u
praksi oivotvoriti opcu za siromane. Ne moe se vie podnositi sablazan
u nebo vapuuh nejednakosti izmeu bogatih i siromanih, bilo da je re o
nejednakostima meu bogatim i siromanim zemljama bilo o nejednakostima
razliitih drutvenih slojeva unutar iste drave.28
Kongregaca, iz pera kardinala Ratzingera, zamjera teologi osloboenja
sljedee:
Prvo: Paradigma Izlaska iz Egipta ne moe se svesti na neko iskljuivo i
jedino politiko osloboenje.
Drugo: Ne sme se zlo prvotno i jedino smjestiti u ekonomske, socalne i
politike strukture, kao da bi sva druga zla imala uzrok u tim strukturama te
bi stvaranje novoga ovjeka ovisilo o obnovi razliitih ekonomskih i drutveno-politikih struktura. Koren zla je u ovjeku. Ropstvo greha je najosnovne ropstvo. Svi drugi oblici robovanja imaju svoj krajnji koren u ropstvu greha. U suprotnom riskiramo da evanelje spasenja svedemo na puko
ovozemaljsko evanelje.
Tree: Tvorci teologe osloboenja nekritiki prihvaaju marksistiku
analizu stanja siromatva, ali uz to riskiraju da preuzmu i ideoloku nadgradnju marksizma. Osim toga slue se biblskom hermeneutikom koja je tipina
za racionalizam.
etvrto: Povest spasenja i profana povest nisu identine stvarnosti.
Spasenje u povesti spasenja ne moe se svesti na ovozemno spasenje niti je
26
27

28

Usp. Leonardo BOFF, Crkva, karizma i vlast, Zagreb, 1987., 5054.

Usp. SVETI ZBOR ZA NAUK VJERE, Uputa o nekim aspektima teologe osloboenja,
Zagreb, 2003.
Isto, br. I, 6.

545

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

siromatvo kao takvo uzrok vjenog spasenja. Tu se Uputa posebno odnosi na

kristologu Leonarda Boa i Jona Sobrina.29
Peto: Teologa osloboenja je poistovjetila siromahe Bible s proletarijatom Karla Marxa. Time je borba za prava siromanih postala borbom klasa
i to s ideolokog gledita klasne borbe. Tako Crkva siromaha postaje klasna
Crkva.
Valja naglasiti da duh Upute ne upuuje na osudu tvoraca teologe osloboenja. Uputa je svjesna kako veina njih osobno ne zastupa takve radikalne
i problematine stavove. Postaje jasno, meutim, da takvi stavovi mogu biti od
veine interpretirani onako kako ih predstavlja Uputa. Kritika Upute ima svojevrsni preventivni karakter. Uostalom, da se ne radilo o istinskom dogmatskom krivovjerju govori i injenica da se tekom rujna 2013. godine dogodio
susret pape Franje s Gustavom Gutirrezom, ali i da je nedavno javnosti predstavljena knjiga Na strani siromanih. Teologa osloboenja, koju su zajedno napisali Gustavo Gutirrez i Gerhard Ludwig Mller, predstojnik Kongregace za
nauk vjere.30 I LOsservatore Romano dana 4. rujna 2013. godine donosi opirne
tekstove o opredjeljenju za siromane dvojice autora.

1.6. Doprinos teologe osloboenja etikom razmiljanju

Bilo je teologa koji su zamjerali teologi osloboenja nedostatak etikog promiljanja, u smislu da ne sistematski pristupila razradi jedne etike koja e
sustavno obraditi sva pitanja osnovnog morala, nego se zaustavila na pitanju
osloboenja. Etika koja proizlazi iz teologe osloboenja ne postavlja imperativ biti dobar, nego joj je u sreditu pitanje kako se osloboditi?. Novi
etiki naglasak postaje jasan. Osloboenje postaje drugi naziv za fundamentalnu etiku. Osloboenje od greha, koji se sagledava na raznim podrujima,
ekonomskom, drutvenom, politikom, otkupiteljskom, spasonosnom, postaje
etika. Krajnji rezultat svega je primat ljubavi, pogotovo ljubavi prema siromahu. Takva ljubav postaje odluujui kriter vjenog spasenja. Teologa osloboenja uvjerena je da na taj nain nadilazi bilo kakav raskorak izmeu vjere
i djela.31 Nedvojbeno je da teologa osloboenja postavlja neke etike, kristo29

30

31

546

Usp. Ante Vatroslav PERKOVI, Prikaz teologe osloboenja, u: Svesci, (1981.) 41,
6066.
Usp. Gustavo GUTIRREZ Gerhard Ludwig MLLER, Dalla parte dei poveri. Teologia
della liberazione, teologia della Chiesa, Padova, 2013.
Usp. Francisco Moreno RAJON, Alla ricerca del regno e della sua giustizia: lo sviluppo
delletica della liberazione, u: Concilium. Rivista internazionale di teologia, 20 (1984.) 2,
7678.

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537558

loke, biblske i eklezalne zahtjeve i, vie nego druge teoloke discipline,

naglaava moralne zahtjeve. I to iz dvaju razloga: jer joj metodoloki praksa
predstavlja polaznu i dolaznu toku teolokog razmiljanja te zato jer od svakog teologa zahteva praktino djelovanje kao conditio sine qua non moralno-teolokog razmiljanja.32
U biti radi se o jednom novom nainu etikog i teolokog studiranja i razmiljanja gdje u prvom planu ne stud pojma osloboenje, nego druka
metodoloka postavka teologe. To se ogleda u nekoliko pokazatelja: praktinom, kritikom, prorokom i utopskom. Praktini pokazatelj ukazuje na
to da teoloko razmiljanje zauzima tek drugo mjesto, dok je analiza stanja
i prakse na prvom mjestu. Teolog nuno postaje militantni borac za osloboenje. Klasini moral postavlja pitanje: Kako biti dobar u Egiptu? Mojse se, sukladno teologi osloboenja, pita: Kako izai iz Egipta? To znai
da moram biti svjestan situace u kojoj se nalazim (Egipat) i stvarnosti kamo
idem (Obeana zemlja). Praksa je na poetku i na kraju svakoga teolokog razmiljanja.33 Pitanje: Je li mogue vjerovati? prethodno se pita: Koji su praktino-povesni uvjeti ovog pitanja? Odgovor je druki ako ga postavljamo
iz perspektive faraonske klase u Egiptu ili iz perspektive robova u Egiptu. Iz
kakve perspektive se to pitanje postavlja u teologi? To odakle ne popratni
problem koji rjeava milostinja. To je prvo poglavlje cjelokupne teologe.34
Drugi pokazatelj je da teologa osloboenja nastoji biti proroka teologa. To znai da, kako teologa tako i pastoral, svoje naglaske stavljaju na
etiku i moralnu dimenzu. Svako teoloko i pastoralno razmiljanje zavrava
s pitanjem: to moram uiniti o donosu na praksu osloboenja? Teologa
osloboenja sledi starozavjetnu proroku kritiku.
Trei pokazatelj proizlazi iz metodologe. Zato teologa osloboenja
posee za Marxovom analizom stvarnosti? Oito je da teologa osloboenja
preuzima onu analizu stanja koja ima najveu usmjerenost na praksu i ima
najvee anse da menja stvarnost. Prema tome, to je u biti pragmatino, a ne
ideoloko pitanje.
etvrti pokazatelj je injenica da teologa osloboenja, kao jedan od kritera koji posreduje izmeu teolokih teza i prakse, uvaava ulogu utope.
Utopa znai uvaiti tenje i ljestvice vrednosti koje sada nisu ostvarive, ali
su sposobne motivirati kako pojedince tako i zajednice u transformaci sveta
32
33

34

Usp. Isto, 6970.

Usp. Enrique DUSSEL, Letica della liberazione, u: Concilium. Rivista internazionale di teologia, 20 (1984.) 2, 110.
Usp. Isto, 113.

547

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

s ciljem osloboenja.35 Zato teologa osloboenja upravlja kritiku kako klasinoj kranskoj etici tako i moralnoj teologi.36 Ti su traktati zapostavljali problem siromatva, donekle kritizirali kapitalizam, ali su ga na kraju opravdavali. Etika osloboenja razva se kao teorski pokuaj (kao teologa i filozofija)
pojanjenja jedne prakse nastale nakon propasti tzv. ideologe napretka.
Ne udno da tema izlaska iz Egipta postaje nosivi stup teologe osloboenja
i njezine etike.37
Etika koja proizlazi iz teologe osloboenja kao podlogu ima jednu
antropologu koja ovjeka sagledava ponajpre pod vidom siromatva, a Boga
kao Boga ivota, koji postaje prisutan u ljudskoj povesti, stavlja se na stranu
siromanih i eli utemeljiti Kraljevstvo za njih.38

2. Opredjeljenje za siromane
2.1. Teologa osloboenja i opredjeljenje za siromane
Leonardo Bo u nekoliko tvrdnja saimlje poimanje opredjeljenja za siromane. Opredjeljenje za siromane znai sveukupnu stvarnost s kojom se suoavaju siromani sagledavati oima samih siromaha. Bili smo navikli siromahe
promatrati iz perspektive nesiromanih, a svoje obveze sveli na milostinju.
Solidarnost sa siromanima ne dovoljna, valja usvojiti njihove probleme i htijenja kao vlastite. To znai borbu siromaha da budu uvaeni kao subjekti drutva prihvatiti kao vlastitu borbu, s razliitim naglascima u raznim delovima
sveta. To takoer znai barem djelomino stil ivota siromanih primeniti
kod samoga sebe, to znai kritiki se odnositi prema konzumerizmu, probuditi neke zaboravljene kreposti kao to su skromnost i jednostavnost. Isto tako,
opredjeljenje za siromane znai prepoznati i prozvati mehanizme koji uzrokuju siromatvo, ali i dati novu definicu i nove zadatke teologi. Proroka
dimenza teologe jest prepoznati i osuditi sve one vidove potlaivanja koje
pree prodor Radosne vesti u ljudska srca.39
35

36
37

38

39

548

Usp. Francisco Moreno RAJON, Alla ricerca del regno e della sua giustizia: lo sviluppo
delletica della liberazione, 7073
Usp. Enrique DUSSEL, Letica della liberazione, 104108.
Celi broj reve Concilium, 23 (1987.) 1, posveen je temi: Exodus, ein Paradigma mit
bleibender Wirkung. Posebno: Enrique DUSSEL, Das Exodus-Paradigma in der Theologie der Befreiung, 5460.
Usp. Antonio MOSER, La rappresentazione di Dio nelletica della liberazione, u: Concilium. Rivista internazionale di teologia, 20 (1984.) 2, 8191.
Usp. Leonardo BOFF Virgil ELIZONDO, Theologie aus der Sicht der Armen, u: Concilium. Internationale Zeitschrift fr Theologie, 22 (1986.) 5, 325327.

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537558

2.2. Opredjeljenje za siromane u Hrvatskoj

to mi u Hrvatskoj moemo nauiti iz teologe osloboenja i njezina zalaganja
da siromasi u najirem smislu rei postanu subjekti teolokog razmiljanja,
crkvene prakse, ali i politikih opredjeljenja?

2.2.1. Vanost odgoja

Pablo Richard tvrdi kako Crkva siromanih ne uvek posve vidljiva. Ona
ostaje esto utopljena u dubini jednog mora koje ine razni pokreti i vjernika
svest. To znai da opca za siromane ne moe biti nametnuta odozgor, nego
se raa iz druke oblikovane vjernike svesti pojedinaca i zajednica. Latinskoameriko iskustvo govori da u oivotvorenju opce za siromane sudjeluju razni imbenici: militantni krani, koji naginju radikalnoj interpretaci
evaneoskih tekstova, zatim pastoralni djelatnici, koji prate narod ne samo
u okviru upe nego i u politikom djelovanju koje ima za cilj smanjenje siromatva, potom bazine crkvene zajednice u kojima se kuje vjerniko-duhovni
karakter i biblska podloga i, konano, sam vjerniki narod i njegova vjernika
svest.40
Teologa osloboenja nauila nas je da je osnovni preduvjet odgoj koji
e senzibilizirati mlade za problem siromatva. U Hrvatskoj su vjeronauk u
koli i uope pastoralna praksa temeljni imbenici takva odgoja. Sasvim konkretni pokuaj aktualiziranja teme opca za siromane proveden je u upi
sv. Ludwiga u Nrnbergu, gdje je ta opca bila tema cjelogodinjeg pastorala.41
Taj pokuaj pokazuje kako je mogue, tekom jedne godine, poveati svest o
vanosti opce za siromane kod ljudi koji su inae naviknuti tu opcu preputati nekim institucama ili pojedincima. Naravno da takva praksa pretpostavlja razradu stratege kako bi svi uzrasti u jednoj upi mogli sudjelovati u
tom projektu. Na tome e morati ozbiljno poraditi stvaratelji pastoralnih prirunika.

2.2.2. Vanost politikog djelovanja

Ako poblie analiziramo kako je tekao proces osvetenja velikog broja ljudi
za problem siromatva u Latinskoj Americi u kontekstu politike borbe, onda
40

41

Usp. Pablo RICHARD, La Chiesa dei poveri nel movimento popolare, u: Concilium. Rivista internazionale di teologia, 20 (1984.) 6, 2931.
Usp. Jrgen KAUFMANN, Ein Jahr Armut, u: Theologisch-praktische Quartalschrift, 149
(2001.), 267273.

549

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

vidimo slinosti, ali i razlike u odnosu na hrvatsku stvarnost. Ondje se uspjelo

pokrenuti veinu graana da se organiziraju u svemu to se tie smanjenja
siromatva i uspostave vee pravednosti u drutvu tako to je veina ljudi
shvatila da e drutvena promjena udovoljiti njihovim temeljnim potrebama
(hrana, kolovanje), s jedne strane, ali i da e pomoi u oblikovanju narodnog identiteta. Tu je vanu ulogu odigrala religska i kranska dimenza.
Narod se mobilizira kada osjeti da e moi svoj kranski identitet ostvariti
kako politikom borbom za vlast tako i u stvaranju jednoga novog pravedneg drutvenog poretka. Neki analitiari smatraju da je skeptinost mnogih
krana oko ukljuivanja u politiko nadmetanje usporila jedan drugi cilj
proces drutvenih promjena. Tek kada su bazine crkvene zajednice poele
ostvarivati oba cilja gotovo paralelno, kao to je to bio sluaj u Nikaragvi, projekt opce za siromane, kao projekt veine u narodu, zadobio je onaj politiki
naboj koji se mogao suprotstaviti ljeviarskim strujanjima, tzv. logici manjine,
koja nikada ne uspjela mobilizirati mase.42
Naravno da se u takvu projektu kru mnoge zamke i postoje znatne razlike
u odnosu na stanje u Hrvatskoj. Opredjeljenje za siromane ondje je bilo shvaeno ponajpre kao politiki problem koji se ne mogao ostvariti zbog diktature
manjine. inilo se da je posezanje za politikom borbom za vlast jedini put nadvladavanja nepravda te je izgledalo da Crkva nema alternative nego podupirati
dolazak na vlast onih koji e nepravdu otkloniti. U Hrvatskoj, meutim, barem
naizgled, veina podupire i godinama je podupirala vlast koja se pokazala neosjetljivom za smanjenje siromatva. Dakle, kod nas nema smisla direktno djelovanje Crkve to se tie pitanja borbe za vlast budui da su se sve dosadanje
politike u Hrvatskoj pokazale neosjetljivima za problem siromatva. Kod nas je
problem u nedovoljnoj svesti o problemu siromatva kod ljudi, u javnom mnijenju iz kojega dolaze politiki lideri. Dokle god je tako, bez obzira tko doao na
vlast, nee prepoznati vanost opredjeljenja za siromane na politikom planu.
Crkva je zato pozvana menjati drutvenu svest koja e postati osjetljiva za
problem siromatva i predstaviti opredjeljenje za siromane kao kriter evaneoskog stila ivljenja, ali i kao kriter politikog opredjeljenja krana. To ne
direktno ukljuivanje Crkve u borbu za vlast. To je rad na pretvaranju opredjeljenja za siromane u politiki, gospodarski i kulturni prioritet u Hrvatskoj, ali
u bazi, u kolama, obiteljima, Crkvi, u akademskim institucama. Nedovoljno
je da to opredjeljenje ostane krepost koja e krasiti samo elitu najboljih vjernika.
Razlike izmeu shvaanja pojma opredjeljenje za siromane izmeu Europe i
42

550

Usp. Pablo RICHARD, La Chiesa dei poveri nel movimento popolare, 3133.

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537558

June Amerike jasno izraava Enrique Dussel kada kae, osvrui se na knjigu
Etika solidarnosti poljskog teologa Jozefa Tischnera, koji naglasak borbe za pravednost stavlja pod znak slobode i ljubavi prema domovini: Za nas u Junoj
Americi ne radi se o tome da mognemo neto pojesti u slobodi, nego o tome da
imamo to pojesti.43 Imati to pojesti preduvjet je onoga da to mogu pojesti
u slobodi. Kvaliteta demokrace i politike jedne zemlje ne mjeri se samo po
tome potuje li se uvek demokratska procedura, nego po tome kako su posloeni prioriteti u zemlji i u drutvu.
Osim toga, razvidno je da ni oblikovanje narodnog identiteta ne uspjelo
mobilizirati veinu u Hrvatskoj da prisili nositelje vlasti da socalne probleme i nejednakosti uvrstite na listu prioriteta. Dovoljan su dokaz razna trivalna pitanja kojima se u posljednje vreme bavimo, a siromatvo se poveava. Pogotovo krani u Hrvatskoj nisu nikada doli na ideju da pokuaju
svoj kranski identitet ostvariti i uiniti efikasnim pomou politike borbe.
Ako je teologa osloboenja u Latinskoj Americi uspjela uiniti neto to se
toga tie, onda je to zato jer je u svestima mnogih tamonjih krana uspjela
smanjiti razdor izmeu svetoga i profanoga, izmeu biti kranin i baviti
se politikom. To u Hrvatskoj ne uspjelo.
No to ipak ne znai da zauzetost za najslabe karike drutva ne bi trebala postati odluujui kriter pri politikom opredjeljenju kranina, iako i
to ne izgleda jednostavno zato jer se esto opredjeljenje za siromane nalazi u
programima koji istodobno zastupaju etiki relativizam, tj. pojam siromatva
sveden je na materalno imati i odvojen je od drugih oblika siromatva koji
ovise o uvaavanju jednoga vrednosnog sustava. Siromatvo u modernom
drutvu ne znai samo nemati materalnih dobara, nego biti zakinut za neka
osnovna ljudska prava.

2.2.3. Siromasi kao edukatori drutva

U Hrvatskoj je manje vano inzistirati na opredjeljenju za siromane kao o
politikoj opci, a vane je na siromahe gledati kao na ljude od kojih moemo
uiti, to je itekako naglaavala teologa osloboenja. Opredjeljenje za siromane znai revalorizacu onih vrednosti koje su se izgubile i bez kojih drutvo ne moe biti zdravo. U tom smislu moemo govoriti da su siromasi, i openito marginalizirani, svojevrsni edukatori drutva.44
43

44

Usp. Enrique DUSSEL, Populus Dei in populo pauperum, u: Concilium. Rivista internazionale di teologia, 20 (1984.) 6, 84.
Usp. Luigi LORENZETTI, Lopzione dei poveri, u: Rivista di teologia morale, (1996.) 109, 48.

551

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

Mi smo bili naueni na jednu racionalnu etiku s jasno ureenom ljestvicom vrednosti. Teko je bilo uvidjeti mogunost suradnje s kakvom drugom
etikom, s etikom druke provenence. Ta je racionalnost openito bila racionalnost uenih, intelektualnih i, uglavnom, dobrostojeih. Izvan te slubene
etike nikakav drugi etos ne uivao povjerenje. S otkriem Amerike nametnuli
smo starosjediocima europsku etiku, ne razmiljajui bi li u njihovu postojeem etosu moglo biti puno dobroga, etinoga, to bi valjalo uvaiti. I tako
se ponavljala povest. Drugi vatikanski koncil uinio je preokret dopustivi
suradnju i s drugim etikama, uvidjevi mogunost valoriziranja nekih postojeih i vjekovnih etosa. To on ini imajui u vidu ekumensku suradnju. No,
valja razmiljati ne bi li, na tom istom naelu, trebalo uvaiti specifini etos
siromaha, etos malenih i marginaliziranih, koji sa sobom nosi uvaavanje
nekih specifinih vrednosti koje mi stoljeima nismo uvaavali. Opredjeljenje
za siromane moe kranskoj etici pomoi u njezinoj obnovi ne samo sadrajima, nekim novim vrednostima, nego posebno duhom siromatva, koji
znai biti uvjeren da ne znamo sve, nego da moemo uiti i od drugih, pa i od
onih najsiromanih.45 Papa Ivan Pavao II. smatra da siromasi imaju svojevrsnu konaturalnost s radosnom veu evanelja, za njezino razumevanje i
ivljenje46.
Kao to smo s vremenom na planu ekologe uoili i poeli uvaavati
neke vrednosti koje su u modernom industraliziranom drutvu izgubile na
vanosti, kao to su osjeaj za lepo, prirodno, maleno i nejako, tako i siromasi
nude specifian pogled na svet koji u sredite pozornosti ne stavlja bogatstvo
i profit, nego osjeaj za ovjeka kao takvog, smisao odricanja, bogatstvo darivanja. Na tim se vrednostima gradi budue ljudsko drutvo.

2.2.4. Opca za siromane i socalna pravednost

Kada govorimo o opredjeljenju za siromane, uglavnom mislimo na uklanjanje klasinih oblika siromatva ili na proroku kritiku koju upuujemo
drutvenim strukturama i pojedincima koji siromatvo omoguuju. To je,
meutim, preuska perspektiva koja ne odgovara sadanjem stanju stvari ni
teolokom obrazloenju toga pojma. Talanski biskupi jasno su naglasili kako
je pitanje ljubavi i milosra neodvojivo od pitanja pravednosti. Trajno zalaganje za ostvarenje prava i pravednosti na drutvenom planu ini da opca za
45

46

552

Usp. Tullo GOFFI, Teologia morale europea ed ethos dei poveri, u: Rivista di teologia
morale, (1992.) 93, 2730.
Usp. Giuseppe PASINI, Opca za siromane: Zato?, u: Svesci, (1997.) 8990, 142.

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537558

siromane ne ostane samo stvar osobnog iskustva nego pitanje strukturalnih

reforma drutva.47
Opredjeljenje za siromane ne ponajpre karitativni pojam, nego imbenik ostvarenja socalne pravednosti. Ona u modernom hrvatskom drutvu
ne samo ili pre svega borba za pomo najpotrebnima, nego borba za ostvarenje pravednosti u drutvu. U suprotnom bi se moglo dogoditi da u nekom,
stvarnom ili zamiljenom, drutvu u kojem siromatva gotovo da i nema,
kranstvo ostaje bez svojeg temelja, a to je opredjeljenje za siromane za koje
se eksplicitno deklarirao sam Isus Krist. Zato tu opcu valja shvatiti ire i tako
mora biti doivljena od svakog kranina. Ona znai zauzeti se za ostvarenje
opeg dobra u kojem kljunu ulogu igra socalna pravednost. Takav angaman
ne sam po sebi razumljiv, nego je rezultat do kojega pojedinac dolazi zato jer
optira za siromane, uvjeren da je to nalog Kristov. Prihvatiti opredjeljenje
za siromane znai prihvatiti borbu za socalnu pravednost i ostvarenje opeg
dobra. Opca za siromane postaje kriter ostvarenja socalne pravde. Biskupi
obu njemakih Crkava jo su 1997. godine izrazili uvjerenje da se svako djelovanje i odluivanje u drutvu, politici i gospodarstvu, ukoliko eli potivati
kritere kranske etike, mora trajno mjeriti na pitanju koristi li to djelovanje i
odluivanje najsiromanima, potie li ih na odgovorno djelovanje, uzima li ih
ozbiljno kao subjekte drutvenog ivota.48
Ne stoga udno da se opredjeljenje za siromane sve ee, uz ve klasina naela socalnog nauka Crkve kao to su dostojanstvo ljudske osobe,
zajedniko dobro, solidarnost i supsidarnost, navodi kao novo temeljno
naelo toga nauka. Ostaje zadatak da se to naelo uini jednako tako vaeim
i obvezujuim kao to su to ostala etiri naela. Naime, od svih naela socalnog nauka opredjeljenje za siromane ima zacelo najjau biblsku podlogu i
teoloku utemeljenost.

2.2.5. Crkva i opredjeljenje za siromane

Opredjeljenje za siromane ne znai stvarati Crkvu siromanih ni Crkvu u
kojoj e siromani biti apsolutni prioritet, kao to se to katkada inilo u teologi osloboenja. Valja biti oprezan kada interpretiramo tvrdnje da su siromasi
privilegirana djeca Boja ili nositelji spasenja.
47

48

Usp. Giannino PIANA, La carit nel sociale e nel politico, u: Rivista di teologia morale,
(1991.) 89, 3740.
Usp. Marianne HEIMBACH-STEIN, Soziale Gerechtigkeit Prfkriterium gesellschaftlicher Strukturen, u: Theologisch-praktische Quartalschrift, 149 (2001.), 226236.

553

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

Tvrdnja da su siromasi prvi adresati Bojega spasenja moe biti interpretirana samo u svjetlu konteksta u kojemu se o njima govori u Bibli. Pitanje
rasvjetljuje jedna usporedba: Kada je Krist Samaranki rekao kako spasenje
dolazi od idova, mislio je na sebe, idova, kao jedinog nositelja spasenja.
Spasenje dolazi od idova shvaa se u svjetlu Ja sam koji ti govorim. Tako
spasenje putem siromaha moe biti shvaeno samo kao djelo Kristovo. Siromasi nisu spasitelji nego samo u mjeri u kojoj postaju nositelji Kristova spasenja, i to unutar Crkve. Svaka podjela izmeu siromaha, s jedne strane, i Krista
i Crkve, s druge, znaila bi da siromasi sami po sebi, zato to su siromani,
ostvaruju spasenje.49
Misli Edwarda Scillebeeckxa o zadatcima koji stoje pred Crkvom u
tom smislu mogu vaiti i za Crkvu u Hrvatskoj. To znai usmjeriti teoloko i
pastoralno djelovanje Crkve tako da opredjeljenje za siromane postane jedan
od pokretaa cjelokupnog poslanja Crkve. To za Crkvu predstavlja trostruki
zadatak: proroki, sakramentalni i pastoralni.
Proroki zadatak Evangelizaca koja e uzeti kao jedan od svojih kritera
opredjeljenje za siromane mora pokazati Boju osjetljivost za siromane.
Takvoj evangelizaci protivnik ne ateizam, nego idolatra. To znai evangelizirati tako to emo demaskirati idolatru oprese i suzbiti sakraliziranje
sistema dominace. Nekada su teologa osloboenja i njezina evangelizaca
bile suoene s politikim manjinskim i elitistikim oligarhama koje su raale
robovanje i siromatvo. Danas je naa evangelizaca suoena s gospodarskim
i financskim oligarhama, ali joj je zadatak puno tei, jer su initelji nepravde
u vreme teologe osloboenja bili jasno vidljivi, a initelji nepravde i uzrokovatelji siromatva danas nisu ni vidljivi ni transparentni. Moemo ih samo
svrstati pod zajedniki naziv divlji kapitalizam, ali taj naziv ni izdaleka ne
odaje naslovnike koji uzrokuju siromatvo na gospodarskom, financskom
i drugim podrujima. Taj proroki zadatak Crkve obuhvaa izgradnju jedne
duhovnosti koja ne samo individualno iskustvo, nego postaje nosea dimenza ivota vjerske zajednice. Opredjeljenje za siromane mora ui u nae molitve, pjesme, slavlje blagdana. Posebno zahvalni nain oivotvorenja opredjeljenja za siromane u svestima ljudi jest slavlje kranskih muenika, kako
svjedoe iskustva Centralne Amerike. Likovi poput Stepinca ili Buleia idealni su u tom smislu. Oni nisu bili samo borci protiv siromatva, nego borci
za pravdu. To ih ini privlanima za svakoga kranina. Taj proroki zadatak
obuhvaa, takoer, dublje prouavanje biblskog poimanja kako siromatva
49

554

Usp. Francois FRANCOU, Opzione per i poveri e universalit della salvezza, u: Strumento internazionale per un lavoro teologico. Communio, (1986.) 88, 51.

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537558

tako i odnosa prema siromahu. To znai da pretpostavlja i dublje teoloko prouavanje sveukupne problematike na naim teolokim uilitima.
Sakramentalno-duhovni zadatak Crkva koja e usvojiti opredjeljenje za
siromane nuno e imati obiljeje radikalizma, utope, apokaliptinosti,
poput prvih kranskih zajednica. To ne znai relativizacu institucionalnih
dimenza vjere i Crkve, nego svojevrsnu reformu institucionalizma. To je
zadatak koji je usvojio papa Franjo. Stvoriti instituce koje e imati prvotan cilj
biti znakom i sakramentom kraljevstva Bojega na zemlji. Tu lei granica institucionaliziranja u Crkvi. Tu lei i kriter koji nalae da strukture Crkve moraju
biti strukture sluenja, a ne dominace, kako unutar Crkve tako i izvan Crkve.
Pastoralni zadatak Opredjeljenje za siromane nalae pastoral koji poinje odozdo, od bazinih crkvenih zajednica. Ne nevano misliti na stvaranje
novih sluba u koje bi imali pristup siromani, ene, stranci.50 Tu se ponajpre
radi o pastoralu koji e biti svojevrsni suivot s onima koji ive u kritinim
situacama. Bez ikakve arogance. Enrique Dussel iznosi zanimljivi dogaaj iz Nazareta gdje je on radio kao stolar od 1959. do 1961. godine kada je
onamo doao poznati propovjednik Billy Graham i poeo ondanjim ljudima
propovedati na engleskom. Dussel svjedoi kako je ostao iznenaen kako
je taj zapadnjaki misionar tim arapima i kranima navetao evanelje.
Kakvom je on sigurnou, oholou i arogancom govorio tim siromanim
ljudima o evanelju iz perspektive bogatog zapadnjaka, i to u Isusovu zaviaju. Zar taj bahati propovjednik, pita se Dussel, ne mogao kleknuti i zamoliti
ondanje stanovnike Nazareta da mu oni govore o evanelju?51

Zakljuak
Teologa osloboenja dala je odluujui poticaj sustavnoj analizi biblskih
tekstova iz kojih proizlazi nunost brige za siromane. No, oito da je katkada u to ime ortodoksu podredila ideji ortoprakse, promovirala svojevrsno
politiko itanje Bible, ali i hranila vjeru u tzv. vremenski mesanizam.
Takoer, ako je zasluga teologe osloboenja u svojevrsnom antropolokom
50

51

Usp. Edward SCHILLEBEECKX, I ministeri nella Chiesa dei poveri, u: Concilium. Rivista
internazionale di teologia, 20 (1984.) 6, 169184. Ostaje ipak nejasno o kakvim bi se slubama trebalo raditi. Naime i Schillebeeckx jasno tvrdi kako nedan teolog ili sociolog,
za pisaim stolom, ne moe pouavati o tome kakve bi slube u konkretnosti trebale
postojati u jednoj Crkvi siromanih, Isto, 184.
Usp. Enrique DUSSEL, Die Gezeiten des Evangeliums. Wenn die evangelisierten Armen
zu Evangelisatoren werden, u: Concilium. Internationale Zeitschrift fr Theologie, 22 (1986.)
5, 385, 382388.

555

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

pomaku, jer ovjeka u njegovoj konkretnoj zbilji stavlja u prvi plan teolokog razmiljanja, njezina metodologa koja kree odozdo, iz analize stanja
stvari, oito usvaja neke segmente marksistike analize u kojoj je klasna borba
osnovni zakon povesti.
No, odluujui imbenik koji je pokrenuo teologu osloboenja jest etiko
zgraanje nad stanjem velikog broja ljudi, kao to su se starozavjetni proroci
zgraali nad sudbinom izabranog naroda. Ta teologa temeljila je svoje razmiljanje na jednom antropolokom pomaku i kao objekt razmatranja uzima
ovjeka u njegovoj konkretnoj zbilji. Treba se s ovjekom u potrebi susresti
oi u oi. Da bi bilo mogue iz faze srdbe zbog neeg siromatva prei na
fazu etikog djelovanja potreba su tri koraka: indignaca srdba zbog stanja
stvari; imaginaca ideja jednog pravednog i solidarnog drutva; transformaca konkretno djelovanje u povesnom kontekstu.
Nositelji toga procesa nisu samo pojedinci, ali nisu samo ni veliki kolektivi (kao to su to u marksizmu klase), nego akteri civilnog drutva, graanske inicative, pokreti, crkvena udruenja. Tu se ne radi samo o tome da
budemo solidarni prema nekome, nego da budemo solidarni s nekime, da
ukljuimo siromane u proces osloboenja.52 To je u Hrvatskoj teko ostvarivo
jer ne postoji istinsko civilno drutvo. Ono, ili je politizirano, ili pasivizirano.
Civilno drutvo ne pokazuje da ima objektivnu svest o stanju stvari pa ne
moe politiki djelovati, tj. jedina politika civilnog drutva u Hrvatskoj je ona
koju zastupa aktualna vlast.
Tako da se lopta izazova opet vraa Crkvi, a ona moe uiniti svojevrsni
pomak. U Crkvi je briga za siromane uvek smatrana dunou, ali onom
pozitivnog tipa. Negativne dunosti obvezuju apsolutno (Ne ub!), dok su
pozitivne (Potuj ivot!) dobrovoljne i ostavljaju mogunost izbora. Nuno je
problem siromatva i dunost njegova smanjivanja smjestiti u tzv. negativne
dunosti. Ne zatvaraj oi pred patnjom siromaha! Zar to za kranina ne
moe biti isto tako apsolutna zapoved kao i ona Ne ub?53
Ne prakticirati opcu za siromane znai determinantno odstupiti od
kranskog stila ivota, znai initi greh u istinskom smislu rei. To znai
da opredjeljenje za siromane postaje eminentno teoloko pitanje, pre negoli
pitanje etike, to je pitanje autentinosti vjere. Isto tako, opredjeljenje za siro52

53

556

Usp. Gunter M. PRLLER-JAGENTEUFEL, Eine Ethik des Subjekts in der Spannung

von Person und Gemeinschaft, u: Nova prisutnost, 11 (2013.) 3, 440444; Ivan KOPREK,
Globalno siromatvo i supererogaca u etici, u: Nova prisutnost, 10 (2012.) 2, 225234.
Usp. Branko ZEBI, U slubi siromanih i obespravljenih, u: Nova prisutnost, 11 (2013.)
3, 445448, bilj. 8.

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537558

mane svakako ne sme ostati unutarcrkveni prioritet, nego mora zahvatiti

i drutvene strukture. Ono ne ponajpre karitativni pojam, nego imbenik ostvarenja socalne pravednosti. Siromasi postaju edukatori drutva, jer
potiu na uvaavanje nekih kreposti koje su pale u zaborav.

Summary
THEOLOGY OF LIBERATION AND THE OPTION FOR THE POOR

Josip GRBAC
Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb
Theology in Reka Dislocated Studies
Omladinska 1, HR 51 000 Reka
jgrbac1@gmail.com

Theology of liberation has managed to achieve a certain shift in Church eorts to adopt
the option for the poor as a strategic, and not only a tactical issue. Church Magisterium has never questioned this goal of theology of liberation; critical questions have
only been raised concerning the means and methodology that liberation theology has
adopted in terms of its goal. A systematic analysis of Biblical texts, a certain political reading of the Bible, the anthropological emphasis which puts the human beings
concrete reality in the forefront, the demand to make the option for the poor an obligation of all social structures, are all, at the same time, positive contributions of theology
of liberation and theses subject to a critique. Namely, if it is correct that the biggest
credit of theology of liberation is that it managed to make the poor a subject of theological reflection, it is, nevertheless, not easy to see how the option for the poor could be
the absolute priority of the Church and its pastoral activity, because this would put
into question the true meaning of the Gospel liberation, which is not related only to
material poverty. In other words, the Gospel understands liberation in the perspective
of eternity and not only as worldly liberation.
The important contribution to awakening of the consciousness of importance
of the option for the poor was also given by Cardinal Giacomo Lercaros speech, delivered at the Council. The consequence of the conciliar teaching and Lercars contribution consists in making the issue of poverty not only an issue of social morality, but
an important theological and Christological issue. Theologically, the poor have, thus,
become an original ethical locus, while poverty of Christs disciples and the whole
ecclesial community has a certain quality of life which can be called theological. In
any case, theology of liberation and the Council provide us with guidelines on how to
557

Josip GRBAC, Teologija osloboenja i opredjeljenje za siromane

speak about and how to practically enliven the option for the poor. This is primarily a
religious and ethical demand to an individual that comes forth from the following of
Christ. This is why there is a need to discern how the option for the poor could become
a criterion of political discernment and economic planning, and especially of activity
of the Church and its theological thought. All this points towards the conclusion that
it is not enough for the option for the poor to remain a positive ethical norm that prescribes something, but does not oblige in the absolute sense of the word. In those cases
when the human life itself is at stake because of poverty, the option for the poor should
become a negative command in the absolute sense of the word, and not only for the
community (this should not be an incentive for creating an unjust social system) but
for the individual (I should not turn my face away from such cases of poverty) as well.
Keywords: theology, liberation, salvation, the option for the poor, Church, politics,
society.

558