Bogoslovska smotra, 86 (2016.

) 1, 6789

UDK 111:27-1Carabellese P.
Primljeno: 6. 12. 2015.
Prihvaeno: 18. 4. 2016.
Izvorni znanstveni rad

TEOLOGINOST POJMA BITKA U KRITIKOJ

ONTOLOGIJI PANTALEA CARABELLESEA (1877. 1948.)
OD PREDKRITIKIH INTUICIJA DO ZRELOG IZRIAJA O
BOGU KAO ISTOM OBJEKTU SVIJESTI

Pavao ITKO
Universit degli Studi di Perugia
Dipartimento di Filosofia, Scienze Sociali, Umane e della Formazione
P.zza Ermini 1, IT 06123 Perugia
pavao.zitko@gmail.com

Marco MOSCHINI
Universit degli Studi di Perugia
Dipartimento di Filosofia, Scienze Sociali, Umane e della Formazione
P.zza Ermini 1, IT 06123 Perugia
marco.moschini@unipg.it

Saetak
Svrha je ovog rada predstaviti spekulativne pretpostavke talijanske kritike onto-
logije, filozofskog pravca zapoetog djelom Pantalea Carabellesea u prvoj polovici
XX. stoljea i danas jo aktivnog ponajprije na talijanskom sveuilitu u Perugii. I
sam je Carabelleseov ivot bio dokaz da autentino filozofsko promiljanje vodi afir-
mativnom stavu o Bogu kao osnovnom uvjetu i temelju ljudske egzistencije koji kao
takav predstavlja, upravo po njegovim rijeima, jedini istinski objekt filozofskog
promiljanja.
U prvih trideset godina autorova djelovanja, poevi od obrane diplomskog rada
o Rosminiju na Sveuilitu u Napulju 1907. godine do objave Teolokog problema kao
filozofije 1931. godine, afirmirala se teorijska relevantnost pojma bitka kao jedinstvenog
temelja svijesti, no oito je postalo i da ona misao koja, na osnovi svojih pretpostavaka,
ne predvia nuno teoloke ishode vlastite spekulacije, ne moe ne promiljati Boga
ukoliko na doista autentian nain pristupa argumentu kontemplativne prirode. Istin-
ski je objekt filozofska promiljanja, dakle, teoloki argument, a filozofija je istinsko
koraanje ka metafizikoj svijesti o Bogu.
Kljune rijei: ontologizam, bitak, svijest, idealizam.

67
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

Uvod1
Kada bi se veliina odreene filozofske misli vrednovala tek koliinom osvrta
na nju ili pak opeprihvaenim poimanjem njezina povijesna znaenja, tada
zasigurno ne bi bila mogua ispravna percepcija bogatstva i znaenja ljudske
misli u cijelosti. Nespomenuta bi ostala mnoga velika imena kojima povijesne
i druge okolnosti, esto nesretnim razvojem dogaaja ili zbog osobitosti duha
odreene epohe nisu osigurale dostojno mjesto. No, s obzirom da se vrijednost
odreena filozofskog pristupa ne mjeri iskljuivo utjecajem koji je izvrio nego
i onim to on jo ima za rei, tada je ne samo povijesno i znanstveno ispravno
nego i nadasve korisno pristupiti autentinoj spekulaciji onih autora ija uni-
verzalnost nadilazi ustaljeno poimanje veliine njihova izriaja.
Sluaj je to bio i molfetanskog filozofa Pantalea Carabellesea,2 koji je
doista bio jedan novi i disonantni glas3, osuen upravo zbog toga na mino-
ritarnu, ako ne ve i marginalnu percepciju4 na talijanskoj filozofskoj sceni
prve polovice XX. stoljea koju su oblikovala dva meusobno razliita, iako u
velikoj mjeri kompatibilna smjera: neoskolastika, s jedne strane i neoidealizam
s druge strane. To su bila dva sveobuhvatna i oprena, no ipak u mnogoem
podudarna konteksta5, ije je djelomino ispreplitanje dovelo do formiranja
krajnje osobitih i u mnogoem izvornih pozicija misli.
No, ni daljnji razvoj suvremene filozofije, u svojstvenom si cijepanju
filozofska znanja na tek djelomina podruja6 nije Carabelleseu oprostio
anakronost (inattualit)7 njegova pristupa koji doista i jest bio kako sam
Carabellese kae boanski beskoristan (divinamente inutile)8, jer svaka ona
znanost koja je neemu korisna, ona je tome i sluga. Filozofija, meutim, kao
1
Marco Moschini autor je Uvoda i prvih dvaju dijelova, dok je Pavao itko autor ostalih
triju dijelova i Zakljuka ovoga lanka.
2
Pantaleo Carabellese roen je 1877. godine u talijanskom mjestu Molfetta u jugoistonoj
regiji Puglia, a preminuo je 1948. godine u Sestri Levante, nedaleko od ligurskog grada
Genove.
3
Edoardo MIRRI, Introduzione, u: Pantaleo CARABELLESE, Il problema teologico come filo-
sofia, Napoli, 1994., V.
4
Isto.
5
Isto.
6
Isto.
7
Usp. Pantaleo CARABELLESE, Noi e la morte, u: Archivio di filosofia, 16 (1946.) 3/4,
311; Pantaleo CARABELLESE, LEssere, u: Giornale critico della filosofia italiana, 28
(1948.) 3/4, 209222; Pantaleo CARABELLESE, Luomo, u: Giornale critico della filoso-
fia italiana, 29 (1949.) 3, 262270; a za navesti je svakako jo i kritiki osvrt: Giuseppe
SEMERARI, Carabellese e la critica del linguaggio filosofico, u: Filosofia, 16 (1965.) 4,
599620.
8
Usp. Pantaleo CARABELLESE, Lessere e la sua manifestazione, Parte prima: La dialettica
delle forme: I. Lessere nella dialettica delle forme, Roma, 1943. 1944.; II. La dialettica, Roma,
68
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

svjesno promiljanje Boga, oslobaa ljudsku misao od svakog suanjstva, pa

je stoga ona vie bezvremenska nego anakrona, jer temeljni objekt njezi-
nih razmatranja nije razliitost, kao ni promjenjivost ljudskih problema koji
upravo svojom heterogenou dokazuju vlastitu nitavnost9. Kada bi filo-
zofija kojim sluajem bila prisutna iskljuivo u odreenim problemima koji
se danas filozofskim nazivaju [...] ona ne bi mogla uope ni biti u njima, jer
ono to bi joj nedostajalo bio bi upravo teritorij za razdiobu. Odreenost je
takva znanja kao filozofskog, u svim moguim njegovim dijelovima, omogu-
eno upravo od prve filozofije uvjerenja je bio Carabellese. No, ona nije ni
logika ni etika, ni estetika ni gnoseologija, ni psihologija ni kozmologija, itd.,
ve je kao takva nuna pretpostavka svih njih zajedno, ako se one iste uzmu
filozofijom, i stoga je ona, dakle, jedinstveni soj iz kojeg sve takozvane filozof-
ske znanosti proizlaze.10
Sposobnost je filozofskog promiljanja svojstvena svakom ovjeku, koji,
kao mislee bie, promilja spekulativno naelo svoje najintimnije bti. Univer-
zalnost je bitka, dakle, ono to legitimira Carabelleseov zahtjev za filozofijom
koja je po svojem ustrojstvu metafizike prirode te kao spekulativno promi-
ljanje kontemplativna sadraja ne podilazi pod iskljuivost ni jednoga meto-
dolokog postupa, nuno vezanog za odreenost, a time i za neuniverzalnost
vlastita objekta. Univerzalnost bitka je za onoga koji barem malo promisli,
kae Carabellese, apsolutna jedinstvenost [...]. Zbog toga je bitak, to ga filo-
zof prouava, apsolutno jedinstven po svojoj univerzalnosti; odnosno, takav je
da je u posjedu svakog quid koji na odreeni nain jest. U odnosu na to, forma
spoznaje takvog bitka, a koja se filozofijom naziva, u potpunosti je univerzalna
zbog svoje jedinstvenosti, odnosno takva je da svatko tko misli i koji ju na
odreeni nain promilja, kao takvu ju i posjeduje11.
Ispravna i historiografski utemeljena percepcija njegova stvaralatva
zahtijeva, stoga, da se jasno razlikuje relevantnost manjkavoga, a nerijetko i
gotovo nepostojeega bavljenja njegovim djelom izvan filozofske kole koja
na talijanskom sveuilitu u Perugii i dalje razvija njegovu doktrinu, od uni-
verzalnosti i sadrajne koherentnosti njegove misli kao promiljanja bitka u
istoi svijesti. Carabelleseov zahtjev za istim filozofijskim promiljanjem
jedinstvenog bitka svijesti najvei je doseg njegove spekulativne misli koja

1944. 1945.; III. La realt e lattivit spirituale umana, Roma, 1945. 1946.; Parte seconda: Io,
Roma, 1946. 1947.
9
Edoardo MIRRI, Introduzione, u: Pantaleo CARABELLESE, Il problema teologico come filo-
sofia, VI.
10
Pantaleo CARABELLESE, Il problema teologico come filosofia, 1.
11
Isto, 2.
69
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

svoju teorijsku teinu nije izgubila ni povijesnim prevratima percepcije nje-

gova stvaralatva.

1. Od kritikog realizma do plodonosnog dijaloga s neoidealizmom

Djelo koje je i sam Carabellese nazvao nezrelim plodom (acerbo frutto) svoje
spekulacije izdano je 1914. godine i naslovljeno je La coscienza morale.12 U tom
su Carabelleseovu radu sadrane prve naznake njegova buduega filozof-
skog razvoja, s obzirom da je Carabellese njime izriito istupio iz struje kri-
tikog realizma koji je svojedobno deklarativno zastupao u diplomskom radu
iz filozofije na Sveuilitu u Rimu, posveenom Antoniju Serbati-Rosminiju,
pod nazivom La teoria della percezione intellettiva di A. Rosmini13 1907. godine.14
Kritiki je realizam svaka forma gnoseologizma koja ne potpada pod proste
(ingenuo) realistike pretpostavke, a istina je i da su se mnogi realisti esto
pozivali na prosti ili primitivni (primitivo) realizam koji se ne odnosi zapravo
toliko na filozofa, koliko openito na ovjeka koji se ne zamara previe filo-
zofijskim problemima navedeno je u talijanskoj Filozofskoj enciklopediji uz
dodatak da i kada bi obnova tako prostog i primitivnog naina poimanja
stvarnosti bila mogua [] jasno bi bilo da taj isti ne bi nikada mogao postati
odreena filozofska doktrina, s obzirom da doktrina, po definiciji, ne moe biti
ni primitivna, a ni prosta. Bilo koja teorija koja se predstavlja kao prosti realizam
treba biti shvaena kao filozofska interpretacija neposrednog odnosa ovjeka i
stvarnosti, a upravo je kritiki realizam mogu kao takva interpretacija. Njemu
se moe pripisati vjernost polaznom modelu, no nikada i istovjetnost za koju
bi se moglo rei: prosto vienje stvarnosti je kritiki realizam.15 Diplomski

12
Pantaleo CARABELLESE, La coscienza morale, Spezia, 1914. 1915.; Furia VALORI (ur.),
Lanciano, 2014.
13
Pantaleo CARABELLESE, La teoria della percezione intellettiva, Bari, 1907. Iste je godine
publicirao i Educazione e civilt. Il criterio di valutazione sociale dei sistemi educativi e lodierno
problema della scuola. Cenni e appunti, Roma, a dvije godine kasnije i lanak Il criterio
spenceriano di valutazione del sapere come disciplina educativa mentale, u: Rivista di
pedagogia, 3 (1909.) 8, a zatim i La potenza e lintuito come potenza nella ideologia rosmi-
niana, u: Rivista di Filosofia, 4 (1912.) 1.
14
Carabellese je ve 1900. godine na Sveuilitu u Napulju diplomirao knjievnost pod
mentorstvom Giuseppea de Blasiisija (1832. 1914.), i to obranom radnje koja je i u
izvornom obliku, kao i u kasnije objavljenom izdanju (1910.) nosila naziv Sulla vetta iero-
cratica del papato, Palermo. Osnovna je tema istraivanja bila vezana za crkvenu politiku
od Grgura VII. do Inocenta III., a na tu se temu kasnije vratio, ega je dokaz i rad: Panta-
leo CARABELLESE, Stato e Chiesa, u: Riforma laica, 1 (1910.) 8, 140.
15
Arrigo COLOMBO Alessandro GIULIANI Vittorio MATHIEU, Realismo, u: Enciclo-
pedia filosofica, V, Firenze, 1967., 593.
70
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

je rad posveen Rosminiju bitan, dakle, zbog Carabelleseova direktna susreta

s rosminijevskom gnoseologijom, od koje je polazio i formirao vlastitu teoriju
spoznaje, nazvanu upravo kritiki realizam, s jasnim prizivom na neokantizam.
Carabelleseovo zastupanje kritikog realizma bilo je motivirano u prvom
redu gnoseolokim pretpostavkama njegova diplomskog rada, a njegov stav
je bio da se gnoseologijom ili dolazi do uklanjanja metafizike ili, pak, do otkri-
vanja ispravne metode kojom se ona mora sluiti. Kritiki je realizam bio gno-
seoloko poimanje percepcije u stanju da dovede do spoznaje stvarnoga vanj-
skog objekta pa je stoga Carabellese bio izrazito kritian spram Rosminijeva
objektiviteta ideje bitka, po kojem je stvar u sebi bila mogua tek kao misliva,
bez ikakve mogunosti iskustvovanja. Taj je spekulativni ishod Rosminijeve
filozofije za Carabellesea bio solipsistike prirode i svediv na postavke objek-
tivna idealizma. No, Carabellese je bio i stava da je Rosmini, usprkos pretje-
rano mehanikom opisu percepcije, otkrio i njezinu istinsku prirodu, odnosno
injenicu da joj je a priori nuan, iako u Carabelleseovu sluaju taj a priori nije
bio rosminijevski bitak, ve su to bile ideje supstancijalnosti i uzroka.16 Cara-
bellese e se opetovano vraati revalorizaciji Rosminijeve spekulacije, potak-
nut i motiviran teoloko-metafizikim razvojem vlastitih stajalita.
Mentorstvo je Bernardina Varisca,17 kojega je cijelog ivota drao za istin-
skog uitelja, uvjetovalo pribliavanje, ali i kasnije postupno distanciranje od
pozitivistikih stavova koji su i samog Varisca, kao i mladog Carabellesea defi-
nirali u razdoblju najranijeg stvaralatva molfetanskog mislioca. U kontinuira-
nom, no ne i akritikom prihvaanju teorijskih rjeenja maestra Varisca, Cara-
bellese se prvotno prepoznao u teorijskim postavkama kritikog realizma,
da bi nekoliko godina kasnije, tonije 1914. godine, iz istog jasno i istupio, i
to komentarom na jedno od najvanijih djela Variscove spekulacije Conosci
te stesso. Ve spomenuta La coscienza morale izala je istodobno s osvrtom na

16
Rosminijevu je uenju Carabellese posvetio i lanke: Pantaleo CARABELLESE, Intuito e
sintesi primitiva in A. Rosmini, u: Rivista di Filosofia, 3 (1911.) 1, 7896.; Pantaleo CARA-
BELLESE, Lelemento categorico kantiano nella ideologia rosminiana, u: Atti del IV. Con-
gresso internazionale di filosofia, Bologna, 1911.
17
Profesor ontologije na Sveuilitu u Rimu od 1905. do 1925. godine. Bernardino Varisco
rodio se je 1850. godine na sjeveru Italije, u mjestu Chiari, gdje je i preminuo 1933. godine.
Nakon to je 1873. godine diplomirao matematiku na Sveuilitu u Paviji, istu je i preda-
vao naredna gotovo tri desetljea, nakon ega je, kao rezultat sve otvorenijeg pristupa
metafizikim argumentima, afirmaciju svoje mislio nastavio upravo kao profesor filozo-
fije na Sveuilitu u Rimu. Najvanija djela objavljena za ivota: Bernardino VARISCO,
Conosci te stesso, Milano, 1912.; Bernardino VARISCO, Linee di filosofia critica, Roma,
1925. to se tie Carabelleseova direktna osvrta na njegovo djelo, vidi: Pantaleo CARA-
BELLESE, Il pensiero di B. Varisco, u: Giornale critico della filosofia italiana, 4, publicirano
iste godine kao i La storia, u: Scritti filosofici in onore di B. Varisco, Firenze, 1926.
71
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

Variscovo djelo u radu Lessere e il problema religioso. A proposito del Conosci

te stesso del Varisco,18 u kojem nije nedostajao ni osvrt na druga dva njegova
temeljna rada I massimi problemi19 i Scienza e opinioni20. Variscova je doktrina o
subjektima kao primitivnim jedinkama (unit primitive) monadistikih pret-
postavaka vodila sve jasnijoj definiciji bitka u (ontokonscijencijalistikom)21
duhu promiljanja, kao i sve oitijem udaljavanju od pozitivizma.
Spoznajni in (atto conoscitivo) i posljedino gnoseoloko vienje pro-
blema i dalje su za obojicu bile polazne toke filozofskog promiljanja i jedini
preduvjeti za nadilaenje metafizikih problema. Taj je spoznajni in, oso-
bito za Carabellesea, bio neiscrpljiv u podruju spoznaje (conoscenza), usprkos
tome to taj in pripada meni, jer sam ja taj koji spoznaje, pa je osnovno svoj-
stvo istoga upravo meit, tj. pripadanje meni. Kada bi se to svojstvo poimalo u
iskljuivosti njegova pripadanja pojedinanom subjektu, to bi nuno, po Cara-
belleseovu miljenju, dovelo do subjektivnog solipsizma, a to bi se dogodilo i
s uzdizanjem brojnog subjekta do apsolutna subjekta koji ne bi imao drugog
s kojim se odnositi pa stoga ne bi ni spoznavao, a u oprenosti svojeg odnosa
s objektom, i on bi sam postao objektom u dijalektikom odnosu s drugim
objektom, pa spoznaja opet ne bi mogla biti mogua, jer bi objektima nedosta-
jali uvjeti mogunosti same spoznaje.
U svojem je djelu Conosci te stesso Varisco predloio nov oblik mona-
dizma po kojem su subjekti bili, dakle, primitivne jedinke pojmljene kao
odreenja neodreena i jedinstvena bitka (lEssere indeterminato ed unico).22
Bitak uspostavlja svaki subjekt, no subjekti se meusobno razlikuju ne po
svojoj pripadnosti bitku, ve po osnovi svoje slobode i spontanosti. Carabelle-
seu je bio jasan dualizam Variscova uenja po kojem je, s jedne strane, subjekt
bio obiljeen vjenim i univerzalnim pripadanjem bitku, dok je s druge, pak,
strane taj isti subjekt bio sebi svojstven po zatvorenosti osjeajne vlastitosti.
Zbog toga je relativna transcendentnost jedinstvenog i univerzalnog Variscova
bitka navela Carabellesea na promiljanje univerzalnog i jedinog Subjekta
(Soggetto universale ed unico)23 u ustroj, no izrazito plodonosnoj polemici s
18
Pantaleo CARABELLESE, Lessere e il problema religioso. A proposito del Conosci te stesso
del Varisco, Bari, 1914.
19
Bernardino VARISCO, I massimi problemi, Milano, 1910.
20
Bernardino VARISCO, Scienza e opinioni, Roma, 1901.
21
Svoje je zrelo uenje Carabellese esto zvao i ontocoscienzialismo. Naziv je to koji je izve-
den iz dodavanja prefiksa onto- na osnovu coscienza (u prijevodu svijest) i sufiksa -izam,
koji ukazuje na jasnu definiranost toga filozofskog pristupa.
22
Usp. Pantaleo CARABELLESE, Lessere e il problema religioso, 1315.
23
Usp. Pantaleo CARABELLESE, Da Cartesio a Rosmini. Fondazione storica dellontologismo
critico, Firenze, 1946.; Pantaleo CARABELLESE, Lidealismo italiano, Napoli, 1938.; Pan-
72
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

maestrom. Carabellese se, dakle, udaljio od pozitivistikih stavova slijedei

metafiziki razvoj Variscove misli, no za razliku od svojeg uitelja, on je razvio
pojam univerzalno imanentnog subjekta mnogih subjekata kao njihove bti
(Soggetto universalmente immanente nei molti soggetti come loro essenza).24 Odnos
je perifernog policentrizma mnogih subjekata s monocentrizmom samog bitka
u Carabelleseovu djelu bio rijeen definicijom bitka kao totaliteta (Totalit),
to ga je dovelo do pojma subjektiviteta bitka kao cijelog (Tutto). Subjek-
tivitet ne moe biti izvan bitka, s obzirom da je atribut samog bitka upravo
subjektivitet, pa je stoga bitak subjektivan. Ako je atribut bitka spontanost,
tada je i bitak, u svojoj cijelosti, spontanost. A ako je spontanost isto to i osjea-
nje, isto to i subjekt, tada dolazimo do zakljuka da je bitak u svojoj cijelosti i
subjekt.25 Bile su to prve naznake izvorne i zasebne Carabelleseove misli, no
u trenutku promiljanja tih pojmova ona je bila jo uvijek tek u povojima.26 U
svojoj doktrini, navodi Furia Valori u svojem uvodu u Carabelleseovo djelo,
on si nije postavio, kao to je to meutim trebao, pitanje o problemu ponita-
vanja mnogih subjekata u jedinstveno univerzalnom subjektu; nije se suoio
s problemom odnosa tih dvaju razliitih subjekata, niti je istaknuo problem
uklanjanja mogunosti spoznaje, koja je po njemu bila uvjetovana subjektiv-
nom i objektivnom brojnou27.
No, izrazito su zanimljivim rezultirali Carabelleseovi stavovi to se tie
odnosa meu subjektima, koji se nisu odnosili iskljuivo na oprenost subje-
kata i negacije istih u vidu odnosa subjekt objekt. Subjekt je, prije svega, per-
sonifikacija, to jest, razlikovanje od drugog subjekta, pod iji utjecaj ne podilazi
samo spoznajni proces nego i openito djelovanje, osjeanje i cjelovitost ovje-
kove duhovne aktivnosti. Bilo, dakle, da ja spoznajem ili da djelujem, bilo da

taleo CARABELLESE, Le obbiezioni al cartesianesimo: I. Lidea; II. La dualit; III. Il mondo,

Messina-Citt di Castello, 1946. 1947.
24
Usp. Pantaleo CARABELLESE, Sul concetto di religione, u: Riforma laica, 2 (1911.) 5;
drugi dio objavljen u: 2 (1911.) 10; trei u: 2 (1911.) 12; etvrti u: 3 (1912.) 1; Pantaleo
CARABELLESE, Religione e libert, u: Rivista di filosofia, 5 (1913.) 23; Pantaleo CARA-
BELLESE, I soggetti come unit primitive, u: Logos, (1914.) 1. Promiljanja su to koja
su, meu ostalim, za posljedicu imala i isticanje nunosti ontoloka razlikovanja istog
Objekta i subjekata kao mnogih (molti) koji se okreu Bogu, nastojei ga promiljati,
no u nemogunosti konanog izvrenja takve egzistencijalne zadae, autentinima
bivaju upravo po kriteriju djelominosti autentino miljenoga. Usp. raniji lanak: Pan-
taleo CARABELLESE, Il fatto educativo, u: Rivista di filosofia, 4 (1912.) 23, kao i Pan-
taleo CARABELLESE, Linsegnamento della filosofia, Pistoia, 1921., ali i Pantaleo CARA-
BELLESE, Che cosa la filosofia, Pistoia, 1921.
25
Pantaleo CARABELLESE, LEssere e il problema religioso, 164165.
26
Usp. Pantaleo CARABELLESE, La coscienza morale come teoria della volont, u: Rivista
di filosofia, 9 (1917.) 1.
27
Furia VALORI, Saggio introduttivo, u: Pantaleo CARABELLESE, La coscienza morale, 19.
73
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

sam pasivan ili da stvaram, ja uvijek osjeam sebe u neuklonjivom odnosu s

drugim i, dakle, sa svojim subjektivitetom promiljam i subjektivitet drugog,
pa stoga promiljam i bitak kao ono to je konstitutivno svim subjektima. U
tom je smislu istinito da kada se promiljam kao subjekt, promiljam univer-
zalni subjekt koji uspostavlja, kako moj, tako i druge subjekte, pa u razliitosti
svoje svijesti osjeam jedinstvo svijesti svih. Osjeam da smo svi zajedno jedna
jedina svijest. Da nisam toga uvjerenja, beskorisno bi se bilo uprezati u uvjera-
vanje drugih i besmisleno bih se osjeao subjektom meu drugim subjektima
u univerzalnoj subjektivnosti. Ovo mi se ini temeljnim naelom, imanentnim
zakonom svake forme iskustva.28
Oito je da je Carabellese jo bio daleko od zahtjeva za promiljanjem
istoe bitka svijesti, no znakovito je njegovo pozivanje na univerzalni subjekt,
kao i njegovo spominjanje jedinstva svijesti sviju, koji e kasnije postati
jedinstvo mnogih subjekata (unit dei molti soggetti). Najuzvieniji je bitak,
kao nuno logina i univerzalna dimenzija same imanentnosti, bio i dalje
interpretiran kategorijama subjekta i objekta. No, u Lessere e il problema religi-
oso dolazi do ranog formiranja pojma bitka svijesti preko Variscova utjecaja, ali
i utjecaja djela samog Rosminija.
Za Carabellesea je bitak u osnovi manifestacija, jer je bitak koji se ne
ukazuje, kao takav nemisliv i nepojmljiv. No, kategorije su njegova promilja-
nja jo uvijek bile usko vezane za imanentnost same spekulacije, pa je tako i
njegova intuicija transcendencije i dalje bila predstavljana poopavajuim ter-
minima: manifestiranje (manifestativit) je stoga bilo izvan vremena, dok je
manifestirano (manifestato) bilo vezano za vremenske dimenzije miljenog.
U bitku nita nije prisutno, jer nita nije ni prolost ni budunost. No, on je,
kao bitak, taj koji je u sadanjosti, kao i u prolosti i budunosti, vjeno istovje-
tan sebi samom, kao takav nepromjenjiv. [] Sadanjost je u vremenu, trenu-
tak je vremena; i ako zbog toga doista ustvrdimo, kako je to napravio Spinoza,
da in aeterno non datur quando, ante, nec post, ne moemo pojmiti vjenost
kao vjeni trenutak. Takva vjenost nije vie vjenost.29
Bitak za Carabellesea jo nije bio temelj fenomenskog ukazivanja, ve tek
mogunost sama ukazivanja, mogunost preko koje je uspio zaobii nerjeiv
spekulativni Variscov problem odnosa sveg fenomenski konkretnog i bitka
kao nunoga, vjenoga i nepromjenjivoga Doktrina razlikovnih bitka svijesti ili,
drugim rijeima, prvo iznoenje nova Carabelleseova uenja sadrano je u ve

28
Pantaleo CARABELLESE, LEssere e il problema religioso, 239240.
29
Isto, 105106.
74
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

spomenutom djelu La coscienza morale. Da bi bitak bio bitak, on se nuno mora

manifestirati30, a preko njegove se manifestacije dolazi do spoznaje o njegovoj
jedinstvenosti, ali se uoava i to da je fenomen determinacija bitka njegovom
samom prirodom, to jest, u iskazivanju njega samog u multiplikaciji do koje
se taj isti bitak dovodi31. Brojnost kojom se in manifestacije obistinjuje deter-
minirana je jedinstvom ukazujueg objekta, no kada bi objekt bio iskljuivo
objekt, a ne i aktivnost preko koje se taj objekt manifestira, tada bi nestala i
mogunost takve aktivnosti, pa bi i manifestacija kao neprekidni dinamizam
bitka time u potpunosti bila nemogua.
Carabelleseovo poimanje bitka, koje je izloio u La coscienza morale, bilo je
neto drukije od onoga koje je zastupao u Lessere e il problema religioso, gdje je
do subjektivne brojnosti dolazio preko spoznajnoga ina, a ne preko ontoloke
utemeljenosti bitka i njegove manifestacije. Subjektivna je brojnost u djelu La
coscienza morale izvod iz bitka koji mora pretpostaviti onoga kojem se on kao
bitak ukazuje. Manifestacija nije gubitak bitka u brojnosti aktivnih inova, jer
je jedinstvo istog objekta preduvjet postojanja mogunosti same manifestacije.

2. Ontoloka utemeljenost konkretnoga

Zbirom zakljuaka o metafizikim postavkama miljenoga, postavkama do
kojih je doao razvojem svoje spekulacije do dvadesetih godina prolog sto-
ljea, Carabellese je stvorio plodan temelj za problematizaciju pojma konkret-
nosti svijesti kao punoe bitka. Udaljavanje od postavaka kritikog realizma i
gnoseolokog pristupa ontolokim argumentima, koji je karakterizirao razdo-
blje njegova najranijeg stvaralatva u preteito neoidealistikom kontekstu tali-
janske filozofije prve polovice XX. stoljea, omoguilo je Carabellesu da svoju
doktrinu usmjeri ka metafizikim ishodima miljenoga. Polazne pretpostavke
njegove misli, koje su po svojoj prirodi bile oprene postavkama neoidealisti-
stikih suvremenika, u doticaju i pod utjecajem upravo njihove spekulacije,
dovele su do isticanja vanosti pojma konkretnoga (po kojem je Carabellese
bio jo uvijek vezan za raniju spekulaciju, no kojem je sada pristupao ponaj-
prije autentinim otvaranjem bitku). Prvi je stoga znaajni pojam s kojim se
susreemo kada pristupimo zrelijem Carabelleseovu djelu, pojam koji se kon-
stantno pojavljuje i u svim njegovim kasnijim djelima i to kao temeljni uvjet
openita razumijevanja njegove filozofije; taj je pojam pojam konkretnosti kao

30
Pantaleo CARABELLESE, La coscienza morale, 3.
31
Isto, 34.
75
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

polazine toka svakog promiljanja.32 Pozitivnost takva izraza, kao i percep-

cija njegove znaenjske ispunjenosti uspjeno su doaravali Carabelleseovo
zastupanje ispunjene materije, konkretizirane stvarnosti u dostatnosti onoga
to ostaje nakon to stane vjeni pokret svrenog33. Konkretno se odnosi na
autentinu stvarnost vlastite cijelosti spram djelominosti podrunih ogranie-
nja manifestacija modusa bitka.
Carabelleseovo se protivljenje ustaljenom razlikovanju subjekta i objekta,
ali i posljedinoj drugosti subjekata kao meusobno razlikovnih u egzisten-
cijalnom bivstvovanju istih, razvilo u svijest o tome da bitak nije drugo od
subjekta, ve da i subjekt i objekt dijele ono to ih ini istovjetnim u imanen-
tnosti transcendentne prisutnosti onoga za to je nuno da se u nemogunosti
iscrpne pojmljivosti svejedno shvati kao osnova sveg predodbeno iskustve-
noga. Razlog je to zbog kojeg Carabellese nije vie kantovski traio transcen-
dentalne uvjete spoznaje, uz posljedino vrednovanje ogranienja istih, ve je
bio ustrajan u definiranju transcendentalnih uvjeta svjesnosti bitka u kriti-
kom promiljanju brojnih subjekata i jedinstvenog objekta.
Konkretnost je filozofijske misli, stoga, mogue spasiti, miljenja je bio
Carabellese, samo udaljavanjem od apstraktnosti iste, a apstraktnost je upravo
ona konkretnost koju se znanstveno-empirijskom metodom dogmatski dri
polaznom tokom svakoga spekulativnog promiljanja. Drugim rijeima, ono
to je, u razdiobi subjekta i objekta, proizlazilo kao sigurno i neupitno, a koje je,
kao takvo, svojedobno bilo i bezuvjetno prihvaeno unutar iskustvenih posta-
vaka mislenoga, tek je manifestacija onoga to jest, dok se istinska konkretnost
bivstvovanja ne moe iscrpiti u fenomenskoj predodbi iskustva. Filozofiju je,
dakle, mogue spasiti samo ako se u promiljanju onaj koji promilja udalji
od sigurnosti tla na kojem kao egzistencija bivstvuje te samo ukoliko istinski
objekt misli postane ono to omoguuje misao kao takvu, to jest bitak u bez-
uvjetnom davanju sebe onom koji mu se milju predaje.
Kantova je kritika, po Carabelleseovu uvjerenju, nuna kao preliminarni
uvjet filozofije,34 pa se Critica del concreto35 predstavlja, stoga, ne tek kao jedno u

32
Luigi CIMMINO, Pantaleo Carabellese. Il problema dellesistenza di Dio, Roma, 1983., 22.
33
Isto, 24.
34
Usp. Pantaleo CARABELLESE, La filosofia dellesistenza in Kant, Bari, 1969. No, zanimanje
koje je Carabellese iskazivao spram Kantova djela nije bilo iskazano iskljuivo interpre-
tacijom njegovih spekulativnih rjeenja, ve i prijevodima njegovih djela na talijanski
jezik: Immanuel KANT, Scritti minori, Bari, 1923., zatim Immanuel KANT, Fondazione
della metafisica dei costumi, Firenze, 1936., kao i Immanuel KANT, Prolegomeni ad ogni
futura metafisica, Bari, 1925.
35
Pantaleo CARABELLESE, Critica del Concreto, Pistoia, 1921.
76
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

nizu djela sline tematike nego kao djelo koje je mogue definirati kao svojevrsni
rjenik Carabelleseova stvaralatva. Dvadesete su godine bile razdoblje iznimno
intenzivne Carabelleseove djelatnosti i dubokog promiljanja upravo Kantove,
ali i kasnije idealistike spekulacije. Tri su, stoga, akademske godine (1922./1923.,
1923./1924., 1924./1925.) bile od iznimna znaaja za daljnji razvoj njegove meta-
fizike. Dokaz je toga svezak La filosofia di Kant,36 objavljen 1927. godine, kojem je
slijedila i objava povijesno-spekulativnog spisa Il problema della filosofia da Kant
a Fichte 1929. godine.37 Odluno je odbacivanje Fichteova nastojanja da metafi-
ziku uini apsolutnom znanou bilo motivirano uvjerenjem da ista, u nepo-
tivanju izvorno kantovskih pretpostavki misli, ne odgovara onim potrebama
koje su motivirale upravo Kantovu spekulaciju. Djelo La filosofia di Kant stoga
je jasno izjanjavanje o nunosti promiljanja Boga u skladu s izreenim u Der
einzig mgliche Beweisgrund iz 1963., Dissertation iz 1970., ali i u Kritici istog uma,
s osvrtom i na Kritiku praktina uma, uz zanimljivu poveznicu koju je Carabellese
uoio i s Anselmovim, kao i Descartesovim ontolokim argumentom: bilo kakav
dokaz Bojeg postojanja, po definiciji istog, rezultira nemoguim, jer je nemo-
gue dokazati ono to uvjetuje mogunost samog dokazivanja. Egzistencija je,
kao takva, dokaz manifestacije bitka, pa je, dakle, ne samo neprihvatljivo nego,
po definiciji onoga to je temelj svakom bivstvovanju, nemogue racionalno
dokazati pretpostavku mogunosti samog dokazivanja. Imanentnost je misli,
dakle, ve sama po sebi, dokaz transcendentne uvjetovanosti iste. Bog se, stoga,
dokazuje preko same mogunosti promiljanja onog to se fenomenski postavlja
kao iskustveno dano. Dokazni postupak, dakle, ne samo da je moebitno nemo-
gu nego je i nuno nedopustiv, s obzirom da je i sama nakana da se dokae
ono to nadilazi svaku mogunost dokazivanja, osnovna pretpostavka filozofije
subjekta koja karakterizira moderno razdoblje povijesti filozofijske misli.
Carabellese je bio stava da je Kant u Transcendentalnoj dijalektici, protivno
vlastitim uvjerenjima, a posebice eljama i filozofskim naporima, krenuo
upravo Anselmovim, a ne Gaunilonovim stopama, jer je dokazao da je Bog
iz uma neuklonjiv i da mu je kao takav nuan. Zadatak je, stoga, kao i garan-
cija mogunosti bilo kakva promiljanja, upravo prepoznavanje fenomenske
nedostatnosti svijesti i onoga na to se svijest odnosi, bivajui egzistencijom,
jer je egzistencija utjelovljena svijest. Odnositi se na Boga, nastojati ga promi-

36
Pantaleo CARABELLESE, La filosofia di Kant, Firenze, 1927.
37
Pantaleo CARABELLESE, Il problema della filosofia da Kant a Fichte (17811801), Palermo,
1929. Iste godine Carabellese je objavio i Lesigenza delloggettivit, u: Atti del VII. Con-
gresso nazionale di Filosofia, Roma, 1929., kao i Il problema teologico nella filosofia italiana
contemporanea, u: Omagiu lui Ramiro Ortiz, Bucuresti, 1929.
77
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

ljati ili, pak, tematizirati, a da se istodobno ne promilja i svijet koji on omo-

guava i preko kojega se on manifestira, znai ne misliti Boga, ni ita drugo.
Shvatiti Kanta kao uvjet i kao polaznu toku ispravna i dosljedna filo-
zofiranja, znailo je poimanje stvari u sebi kao metafizike sastavnice ne
samo spoznaje nego i poglavito egzistencije u njezinu odnoenju s openito
fenomenskim. Carabellese je, stoga, bio stava da je nuno problematizirati
odreene realistike pretpostavke na kojima se zasnivalo preispitivanje tran-
scendentalnih uvjeta spoznaje kako bi se dolo do problema same moguno-
sti svijesti onoga koji spoznaje. U predgovoru prvog izdanja djela Critica del
Concreto, Carabellese je otvoreno ustvrdio da Kantov upit: Kako je mogue
spoznati? treba zamijeniti upitom: Kako je mogue biti? Iako se to naizgled
ini povratkom na zastarjelu dogmatiku ontologiju, prirodni je to razvoj kri-
tikog poimanja stvarnosti.38 Bio je to uvod u sistematsko predstavljanje kri-
tike ontologije i u teologiziranje pojma bitka preko kojega je Carabelleseovo
pristupanje metafizici doivjelo svoj spekulativni vrhunac.

3. Kritika ontologija kao filozofijsko promiljanje Boga

Posljedica Carabelleseova postupnog formuliranja vlastita poimanja bitka je
razvoj teorije bitka po kojoj je spoznaja Boga, po intuiciji a priori, uvjet mogu-
nosti svake mogue spoznaje39. Time se Carabellese izravno osvrnuo na
ontoloku potrebu za konkretnim i za pozitivnim iskustvom, deklarativnim
odbacivanjem skepticizma i uistinu, da stvarnost ne bi bila tek prazna znae-
nja, ona se treba odnositi na jedinstveni objekt, na Boga, i na mnoge subjekte,
odnosno na one koju su Boga svjesni. Oni su uvjetovani istim objektom, koji
je i naelo svijesti, svijesti koja je uspostavljena upravo, dakle, od mnogih onih
koji se svjesno okreu Bogu. Na taj se nain [Carabellese] pokuava drati na
udaljenosti od dvostruke opasnosti, odnosno od nijekanja nas samih u svrhu
Boga, i od nijekanja Boga u svrhu nas samih40.
Unutar, dakle, neoidealistikog konteksta Carabelleseova djelovanja, s
kojim je uvijek bio u ustroj polemici, njegovo je nezadovoljstvo postojeim
stanjem razvoja filozofske misli kulminiralo proglasom doktrine kritike onto-
logije u mnogoem specifinog smjera u filozofiji, smjera koji je nuno uspo-

38
Pantaleo CARABELLESE, Prefazione alla prima edizione, u: Pantaleo CARABELLESE,
Critica del Concreto, Firenze, 1948., XI.
39
Augusto DEL NOCE, Ontologismo, u: Enciclopedia filosofica, IV, Firenze, 1967., 1181.
40
Daniele RAIMONDI, Pantaleo Carabellese, u: Silvano BUSCAROLI (ur.), Introduzione
allontologismo critico-ascetico, Brescia, 1979., 205.
78
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

rediti, no nikako i poistovjetiti s istoimenim pravcem Nicolaija Hartmanna i

filozofskim pristupom netom predloene kritike ontologije u djelu indijskog
mislioca Josepha Kaipayla.41
Koritenjem pojma ontologija u nazivu svojega filozofskog pravca, Cara-
bellese je htio istaknuti nunost promiljanja bitka kao totaliteta [...] daleko
od humanistikog subjektivizma (odnosno, humanizma), a daleko i od bilo
koje gnoseoloke dihotomije ili pojmovna razlikovanja, bilo ono realistikog
(ili empiristikog) ili, pak, idealistikog predznaka42. Takva je uporaba pojma
ontologija jasno giobertijevska43 porijekla, i odnosi se na prisutnost transcen-
dentne dimenzije prvog naela bivstvovanja unutar samih imanentnih kate-
gorija postojeega.
Utjecaj je Giobertija vidljiv i iz Carabelleseova estog pridodavanja sufiksa
-izam nazivu svojeg uenja, prepoznavajui se upravo u Giobertijevoj defini-
ciji ontologizma kao promiljanja nunosti ideje Boga za openitu mogunost
miljenja. To je bilo u skladu s Malebrancheovom tvrdnjom nous ne sommes
jamais sans penser ltre44, za koju se povijesno vee prvi proglas ontolo-
gizma, a Gioberti ju je smatrao bliskom vlastitom stavu da filozofija ne poi-
nje s ovjekom, ve s Bogom; filozofija se ne uzdie od duha ka Biu, ve duhu
dolazi od Bia45. Neposredna je intuicija bitka ono to obiljeava ontologizam
giobertijevska tipa, unato koritenju termina koji uvelike oteavaju ispravnu

41
Kritiki ontologizam Nicolaija Hartmanna u velikoj se mjeri podudara s Carabellese-
ovim pretpostavkama misli; nekompatibilnosti se, meutim, veu za usku povezanost
Harmannova ontologizma s fenomenolokom strujom misli. Kontekst je Carabelleseova
djelovanja bio neoidealistikog karaktera i kao takav predstavljao je drukiju polaznu
toku promiljanja. to se, pak, tie kompatibilnosti s kritikom ontologijom Josepha
Kaipayla, indikativno je to to indijski autor u svojem djelu Critical Ontology: An Intro-
ductory Essay, Bangalore, 2002. ne spominje Carabellesea kao mogui utjecaj na forma-
ciju koncepta. Nuna su, stoga, budua istraivanja na tu temu.
42
Silvano BUSCAROLI, Lontologismo critico-ascetico nelle sue tesi principali, u: Introdu-
zione allontologismo critico-ascetico, 20.
43
Vincenzo Gioberti (1801. 1852.) bio je istaknuta talijanska linost prve polovice XX. sto-
ljea. Kao prvi predsjednik parlamenta Sardinijskog kraljevstva i istaknuti filozof, Gio-
berti je bio izrazito prisutan na talijanskoj javnoj i akademskoj sceni. Sabrana su mu djela
sadrana u 38 svezaka. Prvi se koristio terminom ontologizam, kojim je izvrio znakovit
utjecaj na razvoj Carabelleseove misli. to se tie naziva svojeg filozofskog uenja u djelu
Introduzione allo studio della filosofia. Edizione nazionale delle opere edite e inedite di Vin-
cenzo Gioberti, II, Milano, 1944., 63, oitovao na sljedei nain: Za psihologizam kaem
da je to sistem koji do inteligibilnog dolazi iz osjeajnog, a ontologiju izvodi iz psihologije.
Ontologizmom u nazvati stoga opreni sistem koji poduava i vodi onog koji eli istinski
promiljati [] Ontologizam u fokus panje postavlja sam objekt [koji e kasnije u Cara-
bellesea postati objekt svijesti], odnosno Ideju, dok psihologizam polazi iskljuivo od
ovjeka, a mogunost njegove spoznaje iscrpljuje u odreenoj formi njegova duha.
44
uvres compltes de Malebranche, II, Paris, 1837., 54.
45
Vincenzo GIOBERTI, Introduzione allo studio della filosofia, 172.
79
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

percepciju njegova djela.46 Potpuno izjednaavanje Ideje s Bogom Gioberti je

sproveo u duhu tradicije platonizma, pa je nemogue stoga govoriti o pre-
dodbenosti Ideje. Ona je, naime, iskljuivo naelo i osnova stvarnosti. Poisto-
vjeivanje Ideje i Boga izvrilo je znakovit utjecaj na Carabellesea, pogotovo iz
razloga to se na taj nain odagnala svaka opasnost od panteizma, za koji su se
Rosmini i Gioberti meusobno optuivali.
S pojmom utemeljujue naravi vjene objave (rivelazione perenne) Gio-
berti nije imao namjeru ukinuti niti jednu dogmu niti negirati crkveni autori-
tet, ve je njime nastojao izraziti povijesnost sama kranstva koje nije statino
i jednom za svagda svreno, ve se dinamino obistinjuje u svojoj povijesti
kao nainu bivstvovanja47. Kako je, pak, bilo mogue da se jedna takva
filozofija, koja se zasnivala na promiljanju povijesnih kategorija, poziva na
Malenbranchea, filozofa koji je do krajnjih granica doveo Descartesov antihi-
storicizam, moe se shvatiti ako se u obzir uzme da se ve u osamnaestom
stoljeu malebranchizam smatrao obrambenim titom protiv prosvjetiteljskih
napada.48 Malebrancheova je aktualnost u XVIII. stoljeu bila, dakle, alimen-
tirana pozivanjem na XVII. stoljee mira i discipline protiv stoljea prevrata i
utopije,49 preko ega se htjelo iskazati nezadovoljstvo duhom modernog doba,
povratkom na istinsku i pred tri stoljea usmrenu filozofiju.50
Giobertijevo se izvorno uenje nastavilo tek u tragovima, i to u Ubaghsovoj
koli kod odreenog broja francuskih mislilaca (Jules Fabre, Flavien Hugonin)
i u sicilijanskoj koli Micelija, no unato injenici to je bio najistaknutiji pred-
stavnik ontologizma XIX. stoljea, direktni se razvoj njegove misli gotovo u pot-
punosti zaustavio nepuna dva desetljea nakon njegove smrti. Moe se, stoga,
utvrditi da je to ujedno znailo i kraj ontologizma kakvog se dotad poznavalo.
Pojava je, dakle, Carabellesea bila filozofska novost dvadesetog
stoljea51 i njegovo uenje nije direktan izdanak Giobertijeve spekulacije, niti

46
Giobertijevo koritenje termina ontike prirode za argumente ontolokog karaktera ne
navodi nipoto na tezu o njegovu nepoznavanju ili pak nepotivanju ontoloke razlike.
U odnosu na Carabellesea, a preko njegova djela i na samog Giobertija, Furia Valori u
svojem radu Il problema dellio in Pantaleo Carabellese, Napoli, 1996., 21, navodi: U teme-
lju nemogunosti govora o Bogu, svijest je o ontolokoj razlici bitka i bia.
47
Daniele RAIMONDI, Pantaleo Carabellese, u: Silvano BUSCAROLI (ur.), Introduzione
allontologismo critico-ascetico, 195. Tema je to koja je Carabellesea osobito zanimala od
samih poetaka njegova zrela stvaralatva. Usp. Pantaleo CARABELLESE, Felicit o
dovere?, u: Nuova Riforma, 3 (1915.) 56; Pantaleo CARABELLESE, La realt dei fatti
storici, u: Conciliatore, 2 (1915.) 34.
48
Augusto DEL NOCE, Ontologismo, u: Enciclopedia filosofica, IV, 1186.
49
Isto.
50
Isto.
51
Isto, 1187.
80
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

moe biti pojmljeno kao njezin interpretativni nastavak. Unato poistovjee-

nju Ideje i Boga, Gioberti je ostao vjeran tradicionalnom pripisivanju egzisten-
cije samom Bogu do kojeg je doao razlikovanjem bti i egzistencije unutar
svrenih bia, nakon to je uvidio nemogunost izvoenja egzistencije iz bti,
jer je ista podlona samo Bojoj volji. Carabelleseovo naelo o nemogunosti
pripisivanja egzistencije Bogu, s obzirom da se on autentino treba pojmiti
upravo kao temelj svakom egzistiranju, to jest kao jedini uvjet svakog egzisti-
ranja, nije nikada dotad bilo prisutno u tradiciji ontologizma. Tim je naelom
Carabellese sabrao i nadiao sva tradicionalna ontologistika naela [], jer ne
postoji mogunost ni a priornog ni a posteriornog dokazivanja Boje egzistencije,
jer Bog nije svediv na egzistenciju; na taj je nain Malebrancheova teza o Bogu
kao mjestu duhova dovela Carabellesea do razvijanja doktrine o objektivnoj svi-
jesti svih misleih.52
Razglabanje o vjenoj ideji svega vremenski i prostorno prisutnog ne moe
se svesti na takozvane -izme koji se zatvaraju u apsolutnost vlastitih pozicija,
jer autentina se filozofija konsolidira ne u kronoloki posljedinom nasljedova-
nju empirijski postojeih filozofskih umova i njihovih kola, ve u autentinosti
svake pojedinane misli koja proizlazi iz i koja se kree ka Ideji kojoj sve bivstvu-
jue pripada. Svaka je apsolutizacija -izama po svojoj definiciji djelomina, a time
i nesveobuhvatna. Inzistiranjem na nunosti definiranja odreena stava preko
onoga to se utemeljuje tek preko dodana sufiksa na postojei argument kojim
se odreena misao bavi, dolazi se do uspostavljanja rigorozne drugosti, koja
je ontoloki neutemeljena kada se jednom shvati da je jedini filozofije dostojan
argument upravo univerzalno prisutan bitak svijesti.
Takav spekulativni obrat objanjiv je ve spomenutim utjecajem Kantova
djela na Carabelleseovu teorijsku formaciju. Naime, prethodni je ontologi-
zam optuivao Kanta za skepticizam zbog postojanja stvari u sebi. To je inilo
nemoguim bilo koje uvoenje Kanta u ontologizam, bez da se za rezultat
same Kritike ne pone drati upravo noumeninost bitka u sebi kao istog
objekta, to jest, svoenje stvari u sebi na Ideju, dokazivanje da je bitak po
sebi objekt svijesti, kao i negacija toga da je apstraktni bitak svijesti bitak u
sebi.53 Carabelleseov se je ontologizam razlikovao, dakle, od ontologiz(a)ma
prethodna razdoblja upravo po zastupanju potrebe naputanja tradicionalno
realistikog problema Boga, koji ga je svodio na ono ega je isti uvjet, to jest na
samu egzistenciju. Preko Kantove je kritike, stoga, Carabellese u svojoj dok-

52
Isto.
53
Isto, 11871188.
81
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

trini doao do zakljuka o nepostojanju iskljuivo empiristikog elementa u

kritikoj raspravi o ontolokom argumentu, pa je na kritiku poeo gledati s
metodolokog stajalita i poimati ju kao nunu za oslobaanje ontologizma
od prijetnje realistikih pretpostavaka mislenog, kao i od znanstvenog dogma-
tizma po kojem je ono to je konkretno jedina sigurna polazina toka svakog
promiljanja. Gnoseoloki pristup metafizikom temelju egzistencije u velikoj
mjeri upada u zamku panteizma, jednodimenzionalno pristupajui stvarnosti
stvari, pa stoga Carabellese razvija svoju ontologiju kritiki pristupajui feno-
menu koji egzistencijalno vie definira kao ono to ne ulazi u podruje iscr-
pne kategorike obrade.

4. Teologinost autentine filozofije

Kredibilitet do kojega je na talijanskoj filozofskoj sceni prve polovice XX. sto-
ljea Carabellese doao svojim stavovima o kljunim ontolokim pitanjima
omoguilo mu je da preuzme Katedru povijesti filozofije i to upravo svojeg
uitelja Varisca na Sveuilitu u Rimu 1930. godine. Povijesti je filozofske misli
Carabellese pristupio sa svojih metafizikih pozicija te je bio uvjerenja da se
ne moe govoriti o povijesti filozofije izvan mogunosti sama filozofiranja. U
brojnosti mnogih subjekata koji u autentinosti bivstvovanja promiljaju bitak,
povijest se predstavlja kao manifestacija vjene prisutnosti temelja egzisten-
cije, prisutnosti preko koje se na objavljujui nain konkretizira bezvremensko
i bezprostorno naelo svakog bia.
No, za razliku od predominantnog hegelizma i neohegelizma, koji su
povijest tumaili kao antitetiki proces, Carabellese se zalagao za brojnu poje-
dinanost svijesti, ukidajui dijalektike poveznice sistema.54 Filozofija je,
stoga, transcendentalno promiljanje struktura svijesti, a povijest je filozofije
interpretacija razlikovnih55 u svijesti i od svijesti, te je, stoga, istinska povi-
jest filozofije upravo prikaz samo-davanja bitka u svijesti subjekata. Posljedica
inzistiranja na ontolokoj utemeljenosti povijesti filozofske misli bila je sve
54
Argument je to kojim se Carabellese eksplicitno bavio u: Pantaleo CARABELLESE, Il
valore storico della filosofia moderna, u: Giornale critico della filosofia italiana, 1930., 3, kao
i u: Pantaleo CARABELLESE, La storia, u: RAZNI AUTORI, Scritti filosofici per le onoranze
nazionali a Bernardino Varisco, Firenze, 1926.
55
Iako u Carabelleseovu filozofskom opusu nedostaje bavljenje meusobnim razlikova-
njem egzistencija, s obzirom da je jedini argument dostojan istinska filozofska promilja-
nja bitak sam po sebi, koritenje izraza distinti, prevedenog s razlikovni, dokaz je njegova
senzibiliteta i to se tie imanentnih kategorija miljenoga. Bitak i misao nisu jedno dru-
gom proturjeni, to jest, opposti, jer su jedno bez drugoga tek prazna apstrakcija; oni su
razlikovni po svojem ontolokom statusu, no u nunom su meusobnom odnosu.
82
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

ustrajnije promiljanje teolokih argumenata koji su vodili formulaciji kapital-

nog djela njegova stvaralatva Teolokog problema kao filozofije.
Znakovitost se naslova odraava ve i u nominativu, a ne genitivu rijei
filozofija, kojoj bi u protivnom na talijanskom jeziku prethodio prijedlog di,
odnosno della, pa teoloki problem stoga nije jedan od problema filozofije,
ve on kao takav predstavlja upravo mogunost autentine spekulacije, pa je
stoga samo ona misao koja se uspostavlja kao promiljanje o Bogu istinska
i jedina filozofija po Carabelleseovu uenju. Nuno je, dakle, bilo definirati
mogunosti filozofske misli, kao i proistiti argument sama filozofiranja od
svih pridodanih mu imanentnih kategorija povijesti, politike i znanou omo-
guenih spoznaja. Dokaz je toga teologiziranje ontolokog argumenta kao
osnove svake filozofske spoznaje.
Kritika ontologija je mogua preliminarnim razlikovanjem unutranjeg
i objektivnog problema filozofije: unutranji je problem filozofije razmatranje
transcendentalnosti nje same, spram metafizinosti i teologinosti spekula-
tivne misli koja je, kao objektivni problem filozofije, u nunom odnosu s trans-
cendentalnim uvjetima spoznaje. Kantovo zastupanje teze o nemogunosti
metafizike, po Carabelleseovu je uenju bilo nastojanje da se ta ista metafizika
izgradi na kritikim pretpostavkama misli, pa je iz toga razloga Carabellese
bio uvjerenja da je potrebitost svijesti nuno, u svojoj mogunosti, uvjetovana
upravo Kantovim pretpostavkama iste, no ne i njima ograniena. Rije je,
naime, o tome da se kritiku filozofiju treba pojmiti kao preliminarnu svakoj
buduoj metafizici, jer ista vodi autentino spekulativnom promiljanju.
Podruja su kritike i metafizike nuno vezana, no jasno su razliite pri-
rode, i to ne samo to se tie njihova objekta nego i po samoj prirodi njihova
promiljanja. Kantovo je nastojanje, stoga, da metafiziku izgradi iskljuivo na
kritici bilo nejasno razlikovanje njihovih razliitosti, pa je tim slijedom Kan-
tovo definiranje nemogunosti same metafizike bilo uvjetovano pokuajem
da se ono to pripada metafizikom podruju filozofska promiljanja, zapravo
izjednai s podrujem preliminarnoga kritikog vrednovanja mogunosti
autentina filozofiranja.
Istinski je doseg, dakle, kritike filozofije, stava je bio Carabellese,
upravo Kantovo otkrie noumeninosti bitka po sebi, koji pripada svijesti,
iako ne ulazi u podruje ovjekove spoznaje. Nemogunost spoznaje nipoto
ne znai da je Bitak izvan subjektove svijesti, jer je i sama Kantova tvrdnja o
spoznajnoj neiscrpljivosti objekta dokaz da je stvar u sebi promiljana, odno-
sno zastupana, iako ostaje potpunom spoznajnom nepoznanicom. Bilo bi,
stoga, nedosljedno tvrditi da je stvar u sebi drugo od subjekta, jer je u svijesti
83
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

i od svijesti afirmirana, pa stoga svijesti i pripada, ali ne spoznajnoj vrlini

iste, ve metafizikoj predanosti onog koji se, u naporu vlastite misli, predaje
bitku kao takvomu.
Iako je, dakle, nemogue u djelo do kraja provesti Kantovu izvornu
tenju da na kritikim pretpostavkama metafizici vrati dostojanstvo njezina
podruja, kao i njezina objekta, Kant je, po Carabelleseovu uenju, nuan kao
polazna toka svakoga filozofskog promiljanja. Oitom se ukazuje posebnost
njegove interpretacije Kanta, jer je bio stava da je najvii doseg njegove speku-
lacije upravo tvrdnja o pripadnosti bitka samoj svijesti; pripadnosti koju Kant,
zbog netom navedenih pretpostavaka, nije uspio jer nije ni mogao, u potpuno-
sti istaknuti te dosljedno ontoloki obraditi.
Filozofija je stoga promiljanje o istom objektu, pa je, po kriteriju vlastita
argumenta, ona nuno ontoloke prirode, tovie ona jest ontologija, drugim
rijeima, autentina metafizika, i ne moe biti ograniena na promiljanje o
egzistencijalnim mogunostima spoznaje, promiljanje koje ulazi tek u preli-
minarno podruje mogunosti filozofije kao takve. Filozofija se ne iscrpljuje,
dakle, u problemu sebe same. Ona ima i svoj objektivni problem, jer je poziti-
van upravo bitak po sebi, kojem se ona okree []. No, razlikovanje unutra-
njeg problema od objektivnog problema filozofije podrazumijeva [...] i nuno
razlikovanje naela filozofije od njezina objekta. Bez takva razlikovanja, kritika
postaje nemoguom, pa stoga nemoguom postaje i filozofija.56
Duhovna ovjekova djelatnost u ontolokom razlikovanju bitka i bia, ne
moe, stoga, predstavljati iskljuivi argument filozofskog promiljanja, jer je
ono kao takvo tek omogueno, pa stoga i ne biva prvim onim to treba biti tema-
tizirano. Drugim rijeima, filozofija je i teologija jer je objekt njezina promi-
ljanja sam bitak po sebi, nesvediv na spoznajno podruje znanstveno-empi-
rijskih stajalita. Naelo svijesti je, dakle, ono to predstavlja jedini i iskljuivi
argument autentine ontologije, a sve egzistencijalno dano tek je dokaz nu-
nosti promiljanja onoga to transcendira mogunost svake spoznaje. Kantovo
je uenje, stoga, nuno to se tie potivanja legitimnih granica promiljanja,
no kritika predstavlja tek uvjetno podruje ispravnog filozofiranja, uz koje je
nuno, da bi filozofija doista bila filozofijom, izgraditi i metafiziku. Razdvaja-
nje tih dvaju podruja u njihovoj nunoj poveznici omoguilo je Carabelleseu
da definira vlastito stajalite kao kritiku ontologiju, odnosno filozofiju kao
ontokonscijencijalistiki nain promiljanja bitka.

56
Pantaleo CARABELLESE, Il problema teologico come filosofia, 136137.
84
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

5. Reforma kritike ontologije u duhu augustinske tradicije

Carabelleseovo postupno otkrivanje teologinosti spekulativnog argumenta
moe se shvatiti, stoga, kao polagano koraanje ka istoi rijei Boje objave,
i to u tolikoj mjeri da je i sam filozofski nauk bio pojmljen kao otvaranje i
predavanje cijelog subjekta temelju njegove svijesti o imanentnoj nedostatno-
sti egzistencije, no tek e s Carabelleseovim osobnim asistentom Teodoricom
Moretti-Costanzijem57 kritika ontologija deklarativno ui u podruje kran-
ske filozofije. Teologinost svoje misli otac kritike ontologije razvijao je i u
svojim kasnijim djelima, ne udaljavajui se znatno od izreenog o teolokom
argumentu u djelu iz 1931. godine.
Carabellese je bio uvjerenja da su daljnji koraci njegove spekulativne
misli u potpunosti nuni, no po utvrenim postavkama onoga to je on u svo-
jem djelu i u polustoljetnom stvaralatvu predstavio, a to je ujedno i osnovni
razlog zbog kojeg je molfetanski profesor ontologije i povijesti filozofije u
nekoliko navrata nastojao sabrati svoja djela kao i pokrenuti glasilo svoje filo-
zofske kole.
Reforma je kritike ontologije provedena nakon smrti utemeljitelja kole,
polazei upravo od osnovnih pretpostavaka problema svijesti, no s tom se uve-
like novom interpretacijom zakorailo u konfesionalno podruje misli, koje je
57
Teodorico Moretti-Costanzi je istaknuti talijanski eksponent kritike ontologije
(Pozzuolo Umbro, 1915. Tuoro sul Trasimeno, 1995.). Nakon zavrene srednje kole
u Perugii, a potom i u Rimu, upisao je studij filozofije na Sveuilitu u Firenci, nakon
ega je studij nastavio na Sveuilitu u Bologni, gdje je diplomirao na temu misli Alfreda
Fouilla. Nakon zavrenog studija, Moretti-Costanzi postao je Carabelleseov asistent na
Sveuilitu u Rimu, a od 1944. godine na istom je sveuilitu bio i proelnik Katedre za
estetiku. Godine 1953. imenovan je izvanrednim profesorom ontologije na Sveuilitu u
Bologni, na kojem je nakon nepune etiri godine poeo predavati kao redovni profesor, i
na kojem je ostao sve do 1982. godine. Znaajnija djela: Pensiero ed essere, Roma, 1939.; Il
problema delluno e dei molti nel pensiero di B. Varisco, Roma, 1940.; Noluntas, Roma, 1941.;
Schopenhauer, Roma, 1942.; Lasceta moderno, Roma, 1945.; Spinoza, Roma, 1946.; Lestetica
di Platone. Sua attualit, Roma, 1948.; Lascetica di Heidegger, Roma, 1949.; Lascesi di cosci-
enza e largomento di S. Anselmo, Roma, 1951.; Meditazioni inattuali sullessere e il senso della
vita, Roma, 1953.; La terrenit edenica del Cristianesimo e la contaminazione spiritualistica,
Bologna, 1955.; La donna angelicata e il senso della femminilit nel Cristianesimo, Bologna,
1955.; La filosofia pura, Bologna, 1959.; Il senso della storia, Bologna, 1963.; Letica nelle sue
condizioni necessarie, Bologna, 1965.; Lestetica pia, Bologna, 1966.; Lora della filosofia, Bolo-
gna, 1968.; Luomo come disgrazia e Dio come fortuna, Bologna, 1972.; La critica disvelatrice,
Bologna, 1972.; Amore, morte, eternit, Bologna, 1974.; La singolarit personale societaria:
compimento di un itinerario senza vie, Bologna, 1975.; Lequivoco della filosofia cristiana e il
cristianesimo-filosofia, Bologna, 1977.; Le ragioni della miscredenza e quelle cristiane della
fede, Bologna, 1979.; La fede sapiente e il Cristo storico, Assisi, 1981.; La rivelazione filosofica,
Assisi, 1982.; Il Cristianesimo-filosofia come tradizione di realt, Assisi, 1986.; Breviloquio della
sera, Assisi, 1987.; La verit dellimmagine sacra, Assisi, 1990.; Lidentit del Lumen publicum
nelle privatezze di Anselmo e Tommaso, Roma, 1994.
85
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

samom Carabelleseu bilo uvelike strano. Naime, u Carabelleseovu je djelu, to

se tie ontolokog argumenta, u potpunosti nedostajao kristoloki pristup meta-
fizici, pristup koji je ne samo postao osnovica Moretti-Costanzijeve ontologije
nego je u djelu umbrijskog filozofa i pod utjecajem konteksta bliskog franjeva-
kom izriaju, doveo i do izriita prihvaanja augustinske tradicije. Morettijeva
je intervencija na izvorno djelo njegova uitelja bila posljedica Carabelleseova
nedostatna definiranja mnogih svjesnih (molti coscienti) koji nisu predstav-
ljali primarni zadatak filozofskog promiljanja. Filozofija i religija, po izvornim
postavkama kritike ontologije, bile su dvije razliite transcendentalne aktivno-
sti, pa je stoga Carabelleseu bilo nepojmljivo konstruktivno pristupiti kran-
stvu kao filozofiji. Njegov filozofski pristup, to se tie argumenta svijesti, nije
nikada ukljuivao nunost asketske misli, koja je, meutim, u Moretti-Costan-
zijevu djelu bila od kljune vanosti. Kritikoj je ontologiji, stoga, pridodan
naziv asketska, a tim se nazivom nastojala istaknuti nunost onoga emu
kritika svijest vodi. Stupnjevajui svijest, Moretti-Costanzi obogatio je pojam
konkretne stvarnosti polazei od izvornog znaenja grke rijei , koja
se izvodi iz glagola , u latinskom izriaju ascensus, ascensio, iz ascendo,
ascendere, ime je istaknuo izrazito dinamino, ustrajno, postupno, ali nada-
sve nesvreno uzdizanje do apex mentis bonaventurijskoga tipa. Zbog toga je
Moretti-Costanzi prihvaao nekoliko naziva reformirane kritike ontologije,
koja je stoga postala i kritiko-asketska ontologija, ali i neobonaventurizam, uz pri-
hvaanje i samog Carabelleseova ontokonscijencijalistika izraza.
Reformu je kritike ontologije nuno i ispravno pojmiti kao jedno od
moguih ishoda izvorne ontoloke Carabelleseove spekulacije, a to je i razlog
zbog kojeg je, u akademskom djelovanju osobnog asistenta Moretti-Costanzija,
Edoarda Mirrija, trenutno umirovljenog profesora ontologije na Sveuilitu u
Perugii, i njegovih nasljednika Furije Valori i Marca Moschinija, takoer pro-
fesor ontologije na istoimenom sveuilitu, i dalje izrazito ivo uenje kako
samoga Carabellesea tako i Moretti-Costanzija.

Zakljuak
U priloenom su radu navedena sva Carabelleseova spekulativno relevan-
tna djela od samih poetaka njegova stvaralatva, s posebnim naglaskom na
diplomski rad iz filozofije, koji je posvetio Rosminiju, do objave kapitalnog
djela talijanske kritike ontologije: Teoloki problem kao filozofija.
Analiza tijeka Carabelleseova spekulativna sazrijevanja dovela je do
uoavanja konkretnog primjera njegove spekulacije. Naime, i sam je Cara-
86
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

bellese u prvim trima desetljeima svojega stvaralatva preao put od deklari-

ranog zastupanja kritikog realizma i srodne mu gnoseologije do izriita pro-
miljanja ontolokog znaenja Boga kao temelja svega bivstvujuega. Time je
ne samo teologizirao vlastitu misao nego je u temelje svojeg nauka postavio jo
i danas ivue naelo u djelima onih autora koji i dalje gaje i razvijaju njegovu
misao, a to je: promiljanje Boga kao istog objekta svijesti jest jedina istinska
filozofija.
Univerzalnost toga naela koje se, dakle, odnosi na filozofski nauk kao
takav, a ne tek na odreeni -izam njegova razvojnog grananja, potvrena je i
ivotnim primjerom samoga Carabellesea. On je, naime, bez eljenih teolokih
izvoda svoje misli doao do autentina spekulativna promiljanja teolokog
argumenta. Ateistika filozofija gnoseolokih pretpostavaka, svojim unutar-
njim razvojem u dijalogu s institucijama njoj suvremene misli, kao i povijesno
i filozofski znakovitim linostima (osobito Descartesom, Kantom, Rosminijem
i Giobertijem), razvila se u stav o istoi filozofske misli, koja za jedini objekt
treba imati ontoloko utemeljenje ontikoga.
Apsolutna ideja, dakle, to jest, ideja Boga, tovie Bog sam koji je ideja,
objektivni je i jedini temelj svijesti mnogih, a to je po Carabelleseu auten-
tino znaenje Anselmova unum argumentum proienog od neodgovarajueg
mu dokazivanja Boje egzistencije. [] Tako pojmljena apsolutna Ideja, koja je
Bog, odnosno bitak po sebi, nesvodiva je na bilo koju predodbu, a istodobno
je i uvjet svake predodbe58 rijei su kojima je Edoardo Mirri zakljuio svoje
predstavljanje teolokog problema.
Carabellese je, dakle, pristupio izvornoj vrijednosti Anselmova ontolo-
kog argumenta po kojem je napustio vienje i posljedino dokazivanje Boga
kao egzistencije da bi ga uvidio kao mnogo kompleksniji i relevantniji speku-
lativni pojam, uviajui u njemu, i njega samog kao jedini istinski uvjet egzi-
stencijalnog postojanja imanentnoga. Bog je, stoga, objekt svijesti, ideja gio-
bertijevskih korijena koja nema drugosti, jer je drugost omoguena upravo po
njoj kao temelju onoga to se fenomenski predstavlja kao manifestacija. Bog,
dakle, omoguava i ispunjava konkretnost, no ontoloka dimenzija njegove
transcendentnosti ne moe biti time iscrpljena, jer kazati da je Bog konkretan,
pravo je negiranje Boga, ali i ponitenje svijeta59.
Carabelleseovo inzistiranje na transcendentnoj imanentnosti i imanen-
tnoj transcendentnosti bitka imalo je zadatak afirmirati da Bog jest; jer to je
58
Edoardo MIRRI, Introduzione, u: Pantaleo CARABELLESE, Il problema teologico come filo-
sofia, XXVI.
59
Pantaleo CARABELLESE, Il problema teologico come filosofia, 180.
87
 Pavao ITKO Marco MOSCHINI, Teologinost pojma bitka u kritikoj ontologiji
Pantalea Carabellesea (1877. 1948.)

jest apsolutna Ideja. On treba, dakle, biti sveden na jedini i najjednostavniji

pojam koji je konstitutivna Ideja svakom umu; Ideja koja, ukoliko se ukloni,
dovodi do onemoguavanja bilo kojeg uma, pa onemoguuje stoga i samu
misao.60 Ako je Bog isti objekt svijesti i kao takav argument autentine spe-
kulacije, onda je i filozofija, kao jedina disciplina ljudske misli koja u konanici
ne slui ni jednome drugom podruju ljudskog djelovanja, ispunjeno promi-
ljanje o mogunosti svakog promiljanja. Ona je, stoga, autentina metafizika
koja vodi svijesti o utemeljenju egzistencije u onom to egzistencijalno po sebi
ne biva. Ne moemo, dakle, vie rei Bog apsolutni subjekt, ve Apsolutno,
odnosno isti Objekt ustvrdio je Carabellese. Na takve e se tvrdnje sabla-
zniti samo onaj koji je ostao pri poimanju objekta kao materijalne prirode i koji
ne zna doi do istinski kritikog poimanja objektiviteta kao: apsolutne jedinstve-
nosti svijesti.61

Summary
THE THEOLOGICAL CHARACTER OF THE CONCEPT OF BEING IN THE
CRITICAL ONTOLOGY OF PANTALEO CARABELLESE (1877 1948)
FROM PRE-CRITICAL INTUITIONS TO THE MATURE LOCUTION ON
GOD AS THE PURE OBJECT OF CONSCIOUSNESS

Marco MOSCHINI
University of Perugia
Department of Philosophy, Social, Human and Educational Sciences
P.zza Ermini 1, IT 06123 Perugia
marco.moschini@unipg.it

Pavao ITKO
University of Perugia
Department of Philosophy, Social, Human and Educational Sciences
P.zza Ermini 1, IT 06123 Perugia
pavao.zitko@gmail.com

The purpose of this article is to present speculative presuppositions of Italian critical

ontology, a philosophical movement started by the work of Pantaleo Carabellese in the
first half of the 20th century, which is still active primarily at the Italian University
in Perugia. Carabelleses life itself was a proof that authentic philosophical reflection

60
Isto.
61
Isto, 191.
88
Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, 6789

leads to the armative position on God as the fundamental condition and the basis
of human existence that, as such, represents, in his words, the only true object of
philosophical reflection.
In the first thirty years of the authors work, starting with the defence of his
diploma thesis on Rosmini at the University of Naples in 1907 until the publication of
The Theological Problem as Philosophy in 1931, theoretical relevancy of the con-
cept of being as the unique basis of consciousness has been armed. At the same time
it has become obvious that a reflection that, on the basis of its own presuppositions,
does not necessarily aims for theological outcomes of its own speculation, cannot not
reflect on God, if it approaches the argument of contemplative nature in an authentic
way. The true object of philosophical reflection is, therefore, the theological argu-
ment, while philosophy is a true journey towards the metaphysical awareness of God.
Keywords: ontologism, Being, consciousness, idealism.

89