Svarog 2/2011

Izvorni nauni lanak

UDK 27-42:330.342.14

RELIGIJA I ETIKA - MOGUNOSTI

ZAJEDNIKOG PUTA
Dr Fatima Karari45
Direktor Gimnazije Prijedor
Apstrakt: Polazei od stava da se religijska i filozofska - nauna etika mogu
tretirati kao religija i etika, tj. kao nenauni i naui pristup pitanjima morala, uoavamo
da nema mnogo razloga za konflikt u praktinom, svakodnevnom ivotu. I religija i
etika dodiruju se u istim ili vrlo slinim elementima moralnosti, koji obavezuju ovjeka
na moralno djelovanje, bez obzira ivio sa Bogom ili bez Boga u svojoj svijesti.
Elementi odgovornosti, ljubavi, dunosti...postaju okosnica u ovjekovom djelovanju,
bez obzira da li je teista ili ateista! Grijeh ne stanuje samo na jednoj strani, kao ni
ljubav, milosre, opratanje! To je razlog vie da uredimo svijet koji imamo na
raspolaganju po ljudskoj mjeri, onako kako e nam svima odgovarati. Iscrpljivati se u
beskrajnom napadanju jedni drugih znai ne uvidjeti nunost zajednikog ivota. Na
razini smo gdje ima samo ljudi...
Kljune rijei: filozofija, religija, etika, ateististiki i teistiki pristup
moralnosti, moralne kategorije...
RELIGION AND ETHICS - THE POSSIBILITY OF COMMON ROAD
Abstract: If we start from the assumption that the religious and philosophicalscientific ethics can be treated as a religion and ethics, ie. as unscientific and scientific
approach to issues of morality, we see that there are not many reasons for the conflict in
practical, everyday life. Both religion and ethics touch the same or very similar
elements of morality, which binds a man to moral action, regardless of if he is
living with God or without God in his mind. Elements of responsibility, love, duty...
become the backbone of human activity, regardless to being theist or atheist? Sin does
not reside only on one side, nor does love, mercy, forgiveness! This is one more reason
to arrange the world at our disposal to fit humans, the way it will suit us all. To exhaust
ourselves by attacking each other does not mean to realize the necessity of living
together. We are at a level where there are just people...
Key words: philosophy, religion, ethics, and atheistic approach to morality,
moral categories...

Religija kao pogled na svijet

"etiri velika pokretaa i tvorca meu ljudima, to su pesnik, heroj,
kralj i prorok... Ali je prorok moda zbir svih mogunosti ove trojice
ostalih pokretaa i tvoraca. U jedno doba ljudske istorije, prorok je bio
odista sve ovo ujedno. On je jedini bio voa i zakonodavac i pesnik i kralj;
Mojsije i Homer, Huma i Likurf. Prorok je onaj koji navetava pobedu
45

88

Doktor filozofije

Nauno- struni asopis za drutvene i prirodne nauke

dobra nad zlom, pobedu istog ideala nad ravom stvarnou, trijumf
sree nad nesreom, vezu izmeu neba i zemlje."
J. Dui
Blago cara Radovana
"Bog mora postojati, jer bez njega ne bi se moglo razumeti ni otkud
je materija, ni otkud zakonitost u njoj! Kad ne bi bilo Boga onda bi istorija
postanka vasione bila isto tako naivna kao one prie za decu koje poinju
reima:Bio jednom neki ovek..., s tom razlikom, to bi istorija vasione
poinjala reima: Bila jednom neka velika, velika magla..."
Kant
Da li je mogue da religija bude pogled na svijet?
Postavljajui ovo pitanje mislimo, prije svega, na mogunost da
religija postane predstava svijeta i naina ivota ovjeka u njemu, kao, na
primjer, to je to Sokratov ili Marksov pogled na svijet. Hoe li tada
svojim propisima obavezati pristalice, ba kao i svaki drugi pogled na
svijet? Da li treba neprestano podsticati vjernike da bi taj pogled na svijet
to prije postao univerzalan? Koja su sredstva u tom podsticanju
dozvoljena? Da li e biti istinski pogled na svijet kada zahvati mase, kad
stekne svoju materijalnu osnovu i ozbilji se - kroz ideologiju i politiku?
Mislimo da je odgovor potvrdan. Religija jeste pogled na svijet a obuzima
due ljudi hiljadama godina unazad. Moemo li takvu civilizacijsku
"starinu" zanemariti? Smijemo li?
Ako zatvaramo oi pred takvom monom drutvenom ali i
duhovnom pojavom, elei je u najboljem sluaju marginalizovati, a u
najgorem ukinuti, nismo li u izgradnji drutva a time i ovjeka kao
pojedinca uinili krupnu greku? Religija je danas u znaajnoj mjeri
prisutna u svijesti ljudi, iako govorimo o mnogo boljem poznavanju
prirode i mnogo manjem strahu od nje. ini se da jo najmanje poznajemo
sami sebe i naine kako da se odnosimo jedni prema drugima. Da li je
religija zbog toga jo uvijek tu? Ako jeste zbog toga TU, onda emo se
zadugo morati druiti. Religijsko oekivanje izbavljenja, raja, nagrade,
pravde, kazne, takoe ve dugo traje. Moda i predugo, u odnosu na nau
isuvie veliku ljudsku ogranienost. Koliko nam jo treba da izgradimo
moralnost na koju nas je Bog obavezao i tako dovrimo pripremu za
povratak u Eden? Da li je za taj zadatak vano biti teista, ili i ateisti imaju
jednaku ansu? Kako prepoznati momenat od kojeg nauka i religija ipak
mogu zajedno? Negirati religiju kao pogled na svijet bila bi igra bez
granica. Traiti u njoj samo "prie", misticizam i duhovnu potporu,
smirenje i pomirenje, bilo bi olako prelaenje preko vane drutvene i
duhovne funkcije koju je religija imala od svog postanka. Religija kao
mona drutvena podloga, bez obzira da li se radilo o potinjenima ili
natinjenima; religija, kao snaan duhovni i psiholoki podstreka u ivotu
pojedinca. Religija, kao sistem moralnih regula u sasvim konkretnim
drutveno-istorijskim situacijama. Religija, sa smislom za praktino.
Sve organizovaniji religijski oblici imaju sve znaajniju drutvenu
ulogu. Ili jesu sve organizovaniji jer izrastaju iz sve veih drutvenih
89

Svarog 2/2011

potreba. Univerzalnost Boga i Boanske poruke nikada vie kao sada nije
zahtijevala univerzalnost ili globalnost u praktinom djelovanju, bilo da su
grupe ili pojedinci u pitanju. Ako su Mesiju oekivali kao izbavitelja, onda
je to izbavljenje moralo biti iz sasvim konkretne situacije, drutvene,
ekonomske, politike, istorijske. Ako su misionari hrlili u nepoznate
krajeve da bi tamo preobraali ljude, inili su to zbog ekspanzije svoje
religije. Ako siromani, prije drugih drutvenih slojeva, prihvate jednu
religiju tada i ta injenica dobija svoje duboko drutveno utemeljenje. Ako
se unutar jedne religije pojave razlite struje ni to nije bez razloga sasvim
drutvene prirode ! Kako onda zatvarati oi i prenebregavati drutvenu
vanost religije? I druge njene funkcije! Moramo je upoznati, shvatiti njene
relacije, strane koje jedni karakteriu dobrim a drugi loim, a, uistinu,
njenu upuenost ovjeku i njegovom svijetu. Moda emo tada bolje
razumjeti zato se i etika tamo uputila: U OVJEKOV SVIJET. Tamo, u
tom ovjekovom svijetu e se susresti religija i etika na potencijalno
zajednikom putu izgradnje OVJEKA KAO MOGUNOSTI. Ono
nenauno i ono nauno djelovanje ima izuzetno vaan zadatak da uoe
zbog ega i u ime ega putuju ka istom cilju. Kako bi se inae o istom
moglo govoriti tako razliito, a misliti kroz dogme ili protiv njih!
U svom religioznom opredjeljenju ovjek jeste ponizan Bogu. Ali je
ovjek i dovoljno drzak, ne samo da istrauje u podruju prirode, nego i
da istrauje kada su duhovne stvari u pitanju, ak i Bog. Moemo rei - za
ovjeka zaista nema nita nedodirljivo. I onda kada vjeruje i potuje bie
Boga. Rekli bismo, kada je ovjek zdrav i moan duh nema ispred njega
nita to bi predstavljalo tabu, a najbolje je to izrazio Dui: "Postoje etiri
velike bede ovekove pred ivotom, i to ovekovim ivotom koji uvek trai
namere i akcije, a to su: slabost volje, lina sujeta, razoarenje, strah od
drugog oveka. Heroji ivota za ovo ne znaju, a kukavice ivota, naprotiv,
ne znaju nego za te bede. U zdravom i monom duhu je prvi znak zdravlja,
to je oseanje mere i ravnotee. Zbog toga su nae elje uvek u srazmeri sa
naim duhovnim i moralnim zdravljem." U filozofiji takoe nisu
neuobiajene podjele svjetova, ali vrlo specifinim, pojmovnim putem, a
ne putem pred-stave kao u religiji.
Toliko poznata Platonova podjela svjetova, na jedan stvarni (svijet
ideja) i jedan prividni (svijet pojava), nije mogla zaustaviti ve
uznapredovale religijske podjele svjetova sa ciljem da objasne postojanje.
Ove podjele nastavie se i poslije Platona i uz Platona i protiv Platona.
Oduvijek su za religijskog ovjeka postojala dva svijeta, jedan vaniji (onaj
natprirodni) i jedan u kojem jednostavno mora ivjeti (onaj prirodni), u
kojem se tako esto ne osjea dobro i u kojem trai i pronalazi tragove
Boga. Zato o Bogu i natprirodnom svijetu govori sa strahopotovanjem,
istiui istovremeno svoju totalnu zavisnost od tog svijeta. Nije li to uloga
pogleda na svijet? Ako jeste, sasvim su opravdane i razumljive njene ostale
uloge (V. Pavievi: emotivno-praktina, saznajna, socijalno-integraciona,
podrazumijevajui da naznaene uloge imaju nesumnjivo vano znaenje u
ivotu pojedinca ali i drutva).
90

Nauno- struni asopis za drutvene i prirodne nauke

Vie bie se moe umilostiviti i pridobiti, to moe stvoriti nadu...

Ako nam se deavaju loe stvari, shvatiemo da su one posljedice Boije
volje. Nadoknadiemo svoje patnje na "ovom" svijetu kada dobijemo
nagradu na "onom" svijetu. Djeluje dobro, obeavajue, smirujue, bolje
ikada nego nikada. Poslije 18. vijeka preovlauje miljenje da religija i ima
najdublje korijene u ljudskim emocijama i eljama, zapravo u ovjekovim
praktinim potrebama i eljama. Samim tim to vri (ili je vrila) razliite
funkcije religija se ne moe oznaiti besmislicom, a niti prostom iluzijom.
Kroz istoriju ljudskog drutva religija je odigrala suvie vanu ulogu da
bismo njene uticaje mogli marginalizovati i svesti na obinu zamisao
proisteklu iz ljudskog uma. ovjek je razvojno-istorijsko bie i uvijek je
traio naine kako da prevlada ogranienja ovog svijeta. Jedan od tih
naina je bila i jeste religija. U datim uslovima ak su i molitve neko
rjeenje... I danas mnogim ljudima predstavlja rjeenje pred neim to im
izgleda zemaljski nerjeivo. Ono to ostaje kao injenica to je ipak nunost
da se ovozemaljski problem rijei na ovozemaljski nain. ak i kada je
lina, psiholoka potreba u pitanju, religija ima svoje mjesto i opravdanje.
Vie kao sredstvo za rjeavanje problema, nego kao konani izlaz.
ta ljudi vide u Bogu (bogovima)? Oito predstavu najvieg
moralnog dobra, posebno u monoteistikom razvoju religija. Bogovi nisu
samo olienje dobrote, neko i zatitnici morala. Drugim rijeima, tu su zato
da nagnaju ovjeka na moralno ponaanje. Moda je manje vano da li je
zaista tako, koliko je vana potreba ovjeka da se uzdigne iz animalnih
oblika egzistencije, moralizujui i socijalizujui forme svog ivota i svijeta.
Shvatiemo, na kraju, da iste one kategorije o kojima govori religija kroz
svoje dogme jesu one uobiajene, svakodnevne kategorije koje ljudi
susreu ili izgrauju u svom specifino ljudskom svijetu, bez obzira jesu li
vjernici ili nisu. Ljubav, nada, strahopotovanje, kazna, nagrada, oprost - o
svemu tome moemo govoriti a da ni jednog trenutka ne spomenemo
religiju. Ali, zato je ne spomenuti ako kroz nju govore milioni ljudi? ak,
ne samo spomenuti, nego je, upravo zbog te injenice, uzeti u ozbiljno
razmatranje (bez obzira kakav lini stav imamo prema religiji). U
nastojanju da izgradimo ljudski svijet, ne moemo tek tako odbaciti neto
to tako dugo predstavlja civilizacijsku tekovinu i nezaobilazan je faktor i u
svijesti miliona savremenih ljudi. Poto je i teistima i ateistima, jednako
kao teolozima i naunicima jedan jedini i zajedniki svijet, ostaje ono
praktino pitanje za sve jednako: kako urediti taj svijet po ljudskoj mjeri na
obostrano zadovoljstvo.

Konstitutivni elementi religijske svijesti

Traei u istorijskim oblicima dosadanjih religijskih vjerovanja
zajednike elemente ili konstituense teizma mogli bismo navesti sljedee
momente, a koji su u sutini svake religije: vjerovanje u natprirodno,
vjerske predstave i osjeenja, svetenici i vjerska organizacija (crkva). Pri
odreenju ovih elemenata moemo se pozvati na neka dosadanja poznata
definisanja religije:
91

Svarog 2/2011

Fridrih Maks Miler - priroda je bila osnovni uzrok ovjekovog

vjerskog nadahnua jer je za njegov slabi intelekt predstavljala udo;
Emil Dirkem - boanstvo je samo "preobraeno i simboliki
zamiljeno drutvo" koje razlikuje sveto (isto) i profano (neisto);
Branislav Malinovski - sutinsko religije je besmrtnosti due u
odnosu prema smrti. Smrt kao unitenje vlastite linosti ili nama bliskih
ljudi stvarnost je koja je uvijek ljudima nerazumljiva;
Rudolf Oto - sutinu religije ini ono nepoznato, to se ljudima
manifestuje kao tajnovito i sveto, a sa konotacijom stranog i neizrecivog
- numinoznog. Numinozno u sutini nema nikakve veze ze moralom. Na to
neshvatljivo, suprotno ljudskom, kao na podlogu, nanosi se sve racionalno.
Bez obzira koju od ovih sutina prihvatili kao primarnu ili se pak
odluili za kompleks sutina, oito je da se u religiji mogu uoiti zajedniki
konstituensi. To znai da moemo kao primjer analizirati bilo koju ili koje
religije da bismo ukazali na ove konstituense. To je zato to su ove sutine
religije takoe vrlo ljudske, isuvie ljudske, da se ne bi ticale svakog
domena ljudskog ivota, bez obzira o kojim ljudima se radi ili koja je
religija u pitanju. Uoavajui ove elemente u religijama, na putu smo na
kojem emo nuno sresti etiku kao nauku o moralu. U svojim odreenjima
etika donosi, izmeu ostalog, odgovore i prigovore, koje bi neko mogao da
shvati kao ateistike; ali nosi i itavu lepezu pokuaja da se shvati ta je
dobro ili loe u religiji, ateizmu ili onom neemu izmeu.
Izmeu konstantnog i apsolutnog dobra sa one religiozne strane i
one hladne samoe ovjeka sa ateistike strane, isprijeilo se pitanje: Mogu
li religija i etika krenuti zajednikim putem, u istom pravcu? Cilj bi bio:
izgraditi
SVJESNOG,
SAMOSTALNOG,
ODGOVORNOG,
ANGAOVANOG OVJEKA I NJEGOVO DRUTVO, naravno, ovdje,
na naoj Zemlji. Zato nam u tom humanom cilju ne bi pomogao i Bog? Ili
nam je, zapravo, uvijek i pomagao, ali smo ga mi, samo ljudi, tumaili i
kako ne treba. Mogu li se ukloniti otrovne strelice, koje teizam i ateizam
upuuju vijekovima jedan drugom, i zamijeniti jednim, nadasve humanim
htijenjem (nije toliko vano kako emo ga okarakterisati: politikim,
kulturnim, socijalnim, ekonomskim, filozofskim, religijskim ili jo nekako
drugaije) da ovjek najzad postane OVJEK i ostvari u potpunosti sutinu
svog bia. Ako e nam pria o Edenu, ili objavljene istine, ili molitve pri
tome pomoi zato ih odbacivati kao apriori smijene i neutemeljene, i kao
takve, nepotrebne ovjeku. One su jednostavno TU i, vjerovatno, ipak nisu
pale s neba. Ili jesu, ali sa razlogom. Nalaze se u ljudskom svijetu i zato se
moramo zapitati: nije li ovjek i pozvan da razmisli o njima u smislu kako
mu mogu pomoi. Ako e ateisti svojom nemilosrdnom analizom u
religijskim dogmama otkrivati predrasudu za predrasudom, ako e otkrivati
samo primitivizam i sujevjerje, ako e u religijama traiti samo njihove
istorijske i politike korijene, moemo se zapitati kakvim e efektima
uroditi takve analize. Zar religijskim sistemima vrijednosti upravo ne
odgovara da se oslobode predrasuda i da idu u korak sa savremenim
svijetom, prije svega, u korak sa savremenom naukom?
92

Nauno- struni asopis za drutvene i prirodne nauke

Ako e religija traiti antipod po svaku cijenu u ateizmu i ako e

ateiste smatrati nedostojnim ivota u jednom boanskom svijetu, prelazei
preko injenice da u svijetu danas ima takoe mnogo ateista, kao i onih
"izmeu" koji idu nekim svojim (ne)religijskim putevima, onda je oito da
eli iskljuivo svoju sliku svijeta. A to, prije svega, ima vrlo praktine
posljedice u meusobnom odnosu ljudi. Zato jedan ateista ili onaj, koji ne
vjeruje na klasian nain, ne bi, na primjer, mogao biti moralan kao i
vjernik? Moda i nemoralan kao neki vjernik! Rei da je nemoralnost
nuno na strani ateizma ili samo na strani teizma predstavlja logiku
greku, koju bi i vjernici i oni koji to nisu svakako trebalo da uvide.
Izmeu ova dva misaona pola o religiji stoji OVJEK. U njemu i za
njega je osjeanje, svijest i volja u odnosu prema drugim biima i prirodi,
kao i prema sebi. Bilo da je vjernik ili ateista, ili ono neto "izmeu", mora
se susresti sa svojim bitisanjem u svijetu, a time i sa moralnom dimenzijom
svog postojanja.
Da li je zato zajedniki put religije i etike ka istom cilju mogu?
Ako, osim kritike religije, elimo uvidjeti i njene dobre strane; ako
nastojimo shvatiti drutvenu uslovljenost religijskog djelovanja i smjernice
puta kojim bi, zbog toga, trebala hoditi, onda nam ne preostaje mnogo
mogunosti! Marks u Prilogu kritici Hegelove filozofije prava kae:
Religijska bijeda jednim dijelom je izraz stvarne bijede, a jednim dijelom
protest protiv stvarne bijede. Religija je uzdah potlaenog stvorenja, dua
svijeta bez srca, kao to je i duh bezdunih prilika. Ona je opijum za
narod." Moda se ove Marksove rijei i ne moraju tumaiti nuno kao
ateistike. Ako uzdah potlaenog ovjeka zatreperi vazduhom, onda ima
pravo da nae izlaz! Pa i u religiji! Ali nema pravo da ostane na uzdahu,
ako ne eli vie situacije u kojima e uzdah, pa bio i religijski, biti jedina
mogunost. Izraz bijede i protest protiv bijede, moglo bi biti znaenje i
religije, u drutvenom kontekstu! Moemo bitno govoriti o njenim drugim
dimenzijama, na primjer, psiholokim, pa i etikim, sve one imaju svoje
utemeljenje upravo u drutvenom i istorijskom znaenju religije. Pri tome
je najmanje vano jesmo li vjernici ili ateisti. Svaki na odnos prema
stvarnosti u kojoj egzistiramo na nain da je i sami stvaramo i oblikujemo
ima primarno praktino-drutveno znaenje. Naravno, to ne znai da se
svodi iskljuivo na svoju drutvenu ulogu, ali znai da je drutvena
uslovljenost bitan faktor u odreenju svakog religijskog djelovanja.

Teoloki stav o odnosu religije i morala

Bog kao zakonodavac svijeta i vrhovni sudija! Onaj koji sve zna,
sve vidi, sve uje. Predodreuje ljudske i druge puteve! Puteve moralnosti,
takoe. to znai da je vjera petpostavka svake moralnosti. Ona nam
omoguava da shvatimo fiziki red u svemiru ali i moralni red. Ona nam
omoguava da se nadamo pravom rjeenju svih ovozemaljskih nepravednih
stvari. Rjeava ih onaj koji raspolae sa vjenou. Ako je ovjek u
moralnom normiranju preputen sam sebi moe se zaboraviti. Ponekad
imamo i ekstremne stavove da oni koji ne vjeruju i ne mogu biti moralni.
93

Svarog 2/2011

Ateisti u svojoj dui ne bi mogli nositi duevni mir, ne bi imali radosti u

srcu, za smislom ivota uvijek tragaju, utjehu i nadu stradanjima teko
pronalaze. Ne mogu, jer takva osjeanja moe pruiti samo vjera. Dakle,
nevjernik nema ansu, ili, ak i ako vje-ruje ali na neki "svoj nain".
Milioni onih koji nisu religijski organizovani, ili koji su ko-lebljivi, ili
imaju svoju, linu predstavu Boga ostaju da vjeno tragaju za smirenjem
svojih dua. Ono u to vjeruju milioni ljudi ne moe se lako odbaciti u ime
bespotedne naune ana-lize, ako uopte treba odbacivati. ta uistinu ima
loe u religijskim stavovima, loe po moral ljudi?
Ako Bog i jeste svuda oko nas, a mi imamo strah od konanosti; ako
se ipak zadivljujemo pred inom stvaranja svijeta, pa ga tumaimo Bogom,
a ne naukom (ili, pak, nauku stavljamo u funkciju boanskog stvaranja);
ako krenemo loim putevima, pa se nadamo (ili se drugi nadaju) da emo
se povratkom religiji i Bogu izvui - zaista, ta je u svemu tome loe?
ta bi moglo biti nemoralno iz ugla ateiste ili naunika? Moda
jedino, ako religiju doivljavamo kao jedini etiki put ovjeka, kao jedinu
istinsku dimenziju egzistencije ljudskog bia. Ako smo iskljuivi u
odbacivanju komunikacije i dijaloga sa drugima, koji drugaije misle. Ako
smatramo da su ljubav, portvovanje, samilost, pratanje i tolerancija,
grijeh i kazna iskljuivo religijske kategorije. Kada bi to bilo tano, ateisti i
svi drugi izgubili bi svaku ansu! Religija bi ostala okamenjena u svojim
dogmatskim formama i, vjerovatno, i danas bi imali one prvobitne oblike
religijskog vjerovanja. A to jednostavno nije tako. I religija kao oblik
svijesti podlijee nunom toku promjene... Htjeli to priznati ili ne!

Etika dodir sa osnovnim temama religije

Korijen za ovjeka je sam ovjek.
Da pogledamo sada kako se kroz osnovne etike vrijednosti
prelamaju religijske vrijednosti. Da li su u mnogo emu ak identini
okviri za istraivanje onog moralnog? Mogu li stoga udrueno krenuti ka
ovjeku? Imaju li svoje dodirne take? Moemo pretpostaviti religiju kao
teoloki pristup i etiku kao nauni pristup. U tom kontekstu i tragamo za
dodirnim elementima i jedne i druge, ne postavljajui ih a priori nasuprot
jedna drugoj. Sa etike strane, kao naune strane, mogli bi biti i ateisti, ali
to nije nuno. Mnogi od njih nikada ne zavire u nauna analiziranja
religije, ali i dalje dobro znaju ta je moralno a ta nije i kako da se u
odnosu na tu distinkciju ponaaju.
Osnovno pitanje u obje (filozofska i religijska etika, ili, ako hoemo
religija i etika) je ta je vrlina. Na primjer, Aristotel e pojam arete
definisati unutranjim dranjem prema drugom (heksus). To je, uopte,
pozitivno odnoenje a time i odreena vjetina vladanja i ivljenja. O tom
etikom obliku uspostavljanja odnosa prema drugim ljudima, o spajanju
teorije i prakse (theoria cum praxi) govori i Lajbnic: vrijednost moe
proizii samo tamo gdje postoji ljudski odnos prema prirodi, a sve to
izlazi iz tog okvira ljudskog odnosa transcendira osjeanje dobra i zla. "Sve
94

Nauno- struni asopis za drutvene i prirodne nauke

se odreuje po ovjeku i za ovjeka, pa je i vrednovanje potpuno time

uvjetovano", kae Lajbnic. ak i kada je u pitanju shvatanje religije kao
odraza. Lisjen Henri u Porijeklu religije ukazuje na ideoloki karakter
religije. Religija je, po njemu, fantastian odraz u lju-dskoj svijesti, odraz
odnosa meu ljudima, kao i njihovog odnosa prema prirodi. Ljudi su, kako
u primitivnim drutvima tako i u klasnim drutvima, podloni snagama
koje su im otu-ene, koje ne poznaju i kojima ne mogu vladati. Tako, i
onda kada odbijamo, odbijamo u ime neke ljudske vrijednosti. Vrijednost
postaje osnovica za moral. Ako bismo rekli da moral proistie samo iz
ljudskog djelovanja i da je samo njime odreen, ipak ne bi bilo razloga da
povrijedimo teoloke principe.
Ako Bog i jeste propisao moralne norme djelovanja, u svakom
sluaju, ovjekovo je da ih otkriva i realizuje. Ako religija pretenduje na
moralnost ljudskog bia, tada mora zahvatiti u sva tri segmenta odnosa
ljudskog bia, mora postati sveobuhvatan sistem regula koji ureuje te
odnose. Ve ova injenica ukazuje na iznimnu vanost koju prihvatanje
jednog religijskog sistema vrijednosti od strane njenih vjernika ima u
praktinom, ali i u duhovnom ivotu pojedinca i kolektiva. Ako duhovni
ivot shvatimo kao osnovu praktinog, ako su nam misao i in povezani,
onda je jasno zato i kako religija moe imati tako veliki uticaj: "Moral je
aktivno ovjekovo oblikovanje i ocjenjivanje sebe i drugih ljudi kao dobrih
i zlih. Ovo su u stvari opti nazivi za itav niz po-jedinanih pozitivnih i
negativnih osobina, kao to su: (ne) pravinost, ljubav ili mrnja, hrabrost
i kukaviluk" (Osnovi etike V. Pavievi, 1974: 12). ivotnost i
raznolikost ljudskog odnoenja namee konkretnost u ispoljavanju nae
svijesti, osjeanja, volje. Odrediti neto kao dobro ili zlo podrazumijeva
svjesnost takvog ina i odgovornosti koju njime zadobijamo. U tom inu
nikad nismo sami, naspram nas kao subjekata uvijek je neko ili neto:
svijet, drugi ljudi, vlastita linost. To znai da usvojiti jedan religijski
sistem vrijednosti znai i OPREDIJELITI se prema tom nekom ili neemu
(drugom): pozitivno ili negativno.
Svijest kao sposobnost da uoimo posljedice svojih postupaka
predstavlja conditio sine qua no moralnosti. Tada moramo prihvatiti da
svjesnost odgovornosti i opredjeljivanja u inu odnoenja podrazumijeva
sposobnost da razvijemo miljenje koje bi, u svakom trenutku, bilo
dosljedno, principijelno i objektivno. Dalje to znai da u linosti svakog
drugog ljudskog bia vidimo a priori sebi jednaku linost. Ta ideja
jednakosti postaje okosnica moralnosti naeg odnosa prema sebi i drugima.
Ako se religija obraa pojedincu i kolektivu, a ona to zaista ini, onda mora
uvaiti ideju jednakosti ljudskih bia da bi mogla potencirati moralnost. To
je jedan od kljunih elemenata religijskih ispovijedanja, prvo jednakost (ili
jednake mogunosti) svih ljudskih bia pred bogom, a zatim jednakost
meu pripadnicima vjerske zajednice. Trebala bi da se podrazumijeva i
jednakost samih vjerskih zajednica. Svijest se takoe moe shvatiti i kao
intelektualna funkcija i, zahvaljujui njoj, moemo predvidjeti posljedice
naeg ina. Ako bismo znali posljedice naeg ina i ostali ravnoduni
95

Svarog 2/2011

prema njima, zar bismo se mogli uzdii do moralnog bia? Zato je svijest
odreena i posebnim moralnim osjeanjem. Ovo specifino moralno
osjeanje je osnova osjeanja moralne d u n o s t i. Obavezujem se da
po-stupim po naelima dobra, obavezujem se samom sebi, a ne bilo kome
ko bi to oekivao od mene. JA sam time nosilac ovjenosti. Ako grijeim
protiv ovjenosti u svojim postupcima, ja osjeam griu savjesti.
Osjeanje dunosti je zapravo osjeanje trebanja, a ne moranja.
Potenciranje osjeanja i izvravanja moralne dunosti kroz religijski sistem
vrijednosti moe djelovati aktiviranjem autonomnog, linog osjeanja
moralne dunosti, ali je to buenje najee vezano ili uzrokovano
vanjskim autoritetom i onim to ON oekuje od nas. Naela dobra su sada
propisana naela dobra i JA jesam nosilac ovjenosti, ali u skladu sa
propisanim. Nie estoko kritikuje sve ono to je propisano, jer "Svaki
naturalizam u moralu, to e rei svaki zdrav moral, ovladava jedan instinkt
ivota, - bilo kakva zapovest ivota ispunjava se odreenim kanonom
TREBA i NE TREBA, time se odstranjuje bilo kakva prepreka i
neprijateljstvo na putu ivota. Protivprirodni moral, to znai gotovo svaki
moral koji su do danas nauavali, potovali i pridikovali, okree se
obrnuto u pravo protiv instinkta ivota, - on je as potajna as glasna i
drska osuda ivota ovih instikata. Velei, Bog vidi ljudsko srce, on veli
Ne najviim i najniim poudama ivota i shvaa boga kao neprijatelja
ivota... Svetac koji se Bogu svideo, jeste idealni kastrat... Konac ivota
onde gde otpoinje, carstvo boije, ..." (Sumrak idola).
Moemo prihvatiti ili ne prihvatiti ovu Nieovu kritiku, ali ostaje
injenica: jedni pred drugima (teisti i ateisti) ne moemo zatvarati oi, kao
da oni drugi, u najboljem sluaju ne postoje. Kritike koje usmjeravamo
jedni prema drugima trebale bi biti konstruktivne i kompromisne, sa
jednim osnovnim ciljem: izgraditi po ljudskoj mjeri (onako kako bi nam
svima odgovaralo) svijet koji imamo na raspolaganju. ak i ako nas, tamo
negdje, eka drugi svijet. On je, ipak, drugi!
Propisan ili nepropisan, izazvan vanjskim autoritetom ili, pak,
autonomnim djelovanjem bitno je da se moral i moralno djelovanje
usmjere prema humanim vrijednostima i grade svijet na bazi upravo ovih
vrijednosti. Teista ili ateista, religija ili nauka, teologija ili etika nipoto
nisu postavljeni u ovom aspektu nasuprot jedna drugoj. Moda sa nekog
drugog aspekta i jesu, na primjer sa drutveno-istorijskog, ali u biti govore
o istim vrijednostima: izrazito o ljudskim vrijednostima.
Fundamentalni faktor moralnosti predstavlja i osjeanje ljubavi.
Izraena je paletom emocionalno-voljnih stavova, pozitivnih konotacija.
Ako se religija definie univerzalnom ljubavlju prema blinjima i potrebom
da druge primarno doivimo kao sebi ravne tada bismo ve imali raj na
zemlji, s obzirom da religije kosmike i univerzalne ljubavi postoje ve
tako dugo. Kako u tom sluaju objasniti vjerske ratove i krvave sukobe
meu vjernicima ili prema onima koji to nisu? Ne pretvara li se ljubav u
mrnju kada preovladaju konkretni drutveni odnosi unutar jedne religijske
96

Nauno- struni asopis za drutvene i prirodne nauke

zajednice?! Ne odreuje li tada politika ljubav, a time i moral vjernika?!

Primjera je puna ljudska istorija, a niti iz naih dana nije ih malo. Ipak, i
ljubav je opta ljudska vrijednost. Jednako je ele i teisti i ateisti. Jednako
je potrebna i jednima i drugima. Jednako je potrebna ljudskom svijetu. Zar,
u tom sluaju, nije apsolutna, univerzalna vrijednost bez obzira ko nam je
nalae i sa kog aspekta je elimo ugraivati u ljudski svijet?!
Ovo nas upuuje na jo jedan subjektivni uslov moralnosti: volju.
Ako se volja ne rukovodi dobrom moe biti tetna i opasna, pa e Kant
upravo dobru volju istaknuti kao jedino bezu-slovno dobru volju. To je i
jaka volja kako za stanje prije odluke tako i za stanje poslije odluke. Moe
li nesamostalna osoba imati jaku individualnu volju? Takoe, neodluna,
kolebljiva i neodgovorna osoba? Moemo rei da su upravo samostalnost,
odlunost i odgovornost uslovi jake volje. Dakle, religija bi trebala da ljude
uini odlunim, odgovornim i samostalnim u izboru svojih odluka i
postupaka. Znajui da je volja jedan od uslova moralnosti ljudskih bia,
religija zaista zahtijeva od ovjeka uzornost, principijelnost, odlunost,
odgovornost. Ali, ini se, ove e osobine doi do punog izraaja tek na
"onom" svijetu, jer sve moralno nastojanje je samo priprema za
transcendenciju. Ali, ak i ako jeste samo priprema, ostaje injenica da
nam zemaljski ivot, prepun luciferovskih prepreka, ne moe uzmaknuti.
On je tu, makar kao priprema za vjenost. Tako postaje veoma bitan
upravo taj elemenat pripreme, jer sve osobine moemo razvijati i
istovremeno ih provjeravati u praksi ivota. Ne postavlja li nam ivot situacije u kojima kao da se naa moralnost "provjerava"?!
Dakle, za nas je posebno bitan taj elemenat pripreme u
ovozemaljskom ivotu, jer se u njemu susreu teisti i ateisti; u njemu se
susreu religija i nauka. Bitno nam je razumjeti ovaj, u svakom sluaju,
zajedniki momenat jer nam je oito "sueno" boraviti u istom svijetu,
prije nego to, eventualno, odemo u neke druge. Ako shvatimo da, i jedni i
drugi, govorimo o istim stvarima, o istim vrijednostima ivljenja, pa ma
koliko sa drugaijih polaznih osnova, onda je vea vjerovatnoa
uspjenijeg zajednikog ivota.

Sloboda volje
Ako ne bismo imali slobodu volje i slobodu uopte, kako bismo
mogli biti moralni? Ako ovjek ne bi mogao i z a b r a t i, ako ne bi mogao
postupati prema onom to misli da treba i prema emu e biti odgovoran,
moemo li govoriti o slobodi volje? Biti prinuen ili biti potinjen znai
nemogunost slobodnog izbora i nemogunost da razvijamo svoje ljudske
osobenosti. Ako ne izabiramo, ne govorimo i ne nastupamo objektivno.
Nemogunost da slobodno izabi-ramo ne znai nemogunost izbora uopte.
U svom duhu, u svojoj svijesti, u svojoj dobroj volji mi emo, ako to
hoemo, uvijek nai naine da se izdignemo do ovjenosti. Tako je zapravo svaki na postupak i z b o r. Nie je i ovdje bespotedni kritiar: "Ali
mi danas nemamo vie nikavog saaljenja s pojmom slobodna volja: mi
znamo samo suvie dobro ta je on - najozloglaenija teoloka tvorevina
koja uopte postoji, sa svrhom da ovjeanstvo u svom smislu uini
97

Svarog 2/2011

odgovornim, to e rei da ga uini zavisnim od teologa..." (Sumrak idola).

Kako moe postojati dogma, a da ovjek ipak ima slobodnu volju? Kao da
bi to trebao da bude kompromis: Bog propisuje (ne ulazimo sada u pitanje
da li ba on to radi) i odreuje ta treba a ta ne treba, a, sa druge strane,
ovjek je u situaciji da prepoznaje dobro i moralno. U tom prepoznavanju i
pristajanju na ono propisano sastoji se zadaa ovjeka-vjernika. S obzirom
da propisi dolaze od Svetog oni su, samim tim, nepromjenljivi, univerzalni,
vjeni, ba kao to je i sam Bog. Inae, da nije tako, svako pozivanje na
propisano izgubilo bi karakter obavezujueg i spustilo se u sasvim
zemaljske sfere mogunosti izbora. ini se da nije problem u
prepoznavanju i pristajanju na propisane regule, ukoliko one zaista slue
izgradnji ljudskog svijeta i ako ovjeka pozivaju na aktivnost, samoizgradnju ali i vrlo racionalan, problemski odnos prema zbilji. ta u onom
sluaju kada ne pozivaju na ovakav odnos? Ako je zadatak religijskog
ovjeka da izgrauje moralan svijet, onda se taj zadatak nimalo ne
razlikuje od zadatka bilo kojeg drugog ovjeka, na primjer ateiste ili
naunika. Oito da bi im cilj trebao biti isti. Nae je, kao vjernika ili nevjernika, kao teologa ili etiara, da shvatimo i prihvatimo taj, u sutini, isti
i zajedniki cilj: izgraditi svijet po ljudskoj mjeri.
Iz dosadnjeg izlaganja mogli smo uoiti dodirne take religije i
etike. To je MORALITET ovjeka. Pristupi jesu razliiti, ali je tema ista.
Dobro i zlo u ljudskom svijetu i svijetu uopte postaju i ostaju centralne
kategorije religije i etike. Moralitet je B. Bonjak definisao kao etiko
dranje koje pripada pojednicu, a to je oblik refleksije i kritikog
razmatranja svega onoga to je dato u sadraju navika i obiaja. Moralitet
je, po njemu, podudaranje volje sa oblikom spoznaje (lat moralites, njem
die Sittlichkeit). S tim u vezi je i pojam moralnog osjeanja (Kant moralisches Gefuhl), a to je sposobnost ovjeka pomou koje razlikuje
pravedno od nepravednog. Svakodnevno iskazujemo moralne sudove ili
ocjene, podrazumijevajui da neto jeste ili nije dobro, kroz postupke
vrednovanja unutar (meu)individualnih, klasnh, odnosa drutvenih grupa i
sl. Moral tako postaje jedan sasvim praktian odnos sa implikacijama koje,
u krajnjem, postaju pozitivne ili negativne. Prihvatamo li ova odreenja
morala, moralnosti (moraliteta), moralnog suda, onda je jasno da ove
kategorije nalazimo kao dominantan sadraj i religije i etike.

Determinizam i sloboda
Slobodna volja se definie kao mogunost izbora izmeu dvije
suprotne radnje a koji ne od-reuje nikakva nunost. Ljudski in je
nepredvidiv, a sloboda podrazumijeva sluajnost i spo-ntanost. Slobodno
bie, mora biti svjesno da radi slobodno i po nekom motivu. Tako su tri bitne osobine slobode volje i sluajnost, spontanost, inteligencija. A njihov
izraz je u IZBORU, u opredjeljivanju za onu mogunost koju TREBAM ili
NE TREBAM (po svojoj volji). Ako je sloboda volje samo iluzija, moralna
odgovornost otpada, pa time kazne i nagrade gube svoj smisao i postaju
neopravdane: "Ni Bog nije slobodniji od ovjeka, s tom predivnom
razlikom to Bog robuje volji zakona kojima je zaetnik, a ovjek je
njihova rtva." (Anri Roe). Naa misao o prirodi je smijenila nau misao o
Bogu, rekao bi Holbah.
98

Nauno- struni asopis za drutvene i prirodne nauke

Umjesto zakljuka
"Osnovno je pravilo - na dozvoliti sebi da te slome ni ljudi ni okolnosti."
Marija Sklodovska Kiri
Religija i ateizam susretali su se do sada tvrdoglavo: svako, nosei
sa sobom vreu punu svojih vrijednosti, mislei da su sasvim suprotne
onim iz druge vree. Tvrdoglavi, odluni da istraju do kraja. Krajnje je
vrijeme da se gradi novi most tolerancije koji e biti dovoljno irok za sve
one koji njime treba da preu. Iz predhodnih izlaganja vidjeli smo da
religija govori upravo o onim vrijednostima koje toliko trebaju svim
ljudima, bez obzira da li vjeruju ili ne: srea, ljubav, mir, nada. Zar
moemo traiti neto vie?! Istovremeno, svjesni smo da su to vrijednosti
koje nastojimo i prieljkujemo ostvariti u ovozemaljskom ivotu i
vrijednosti koje nam i te kako nedostaju, ako ih nemamo. Bez obzira ime
ih zaogrnuli, bez obzira iji plat bio, te elje ostaju nae - ljudske. Ne
samo da smo ih duni sebi nego i drugim biima. Ne moemo i nemamo
pravo zatvarati oi pred onima drugima - onima koji drugaije misle. Ako
oko nas ivi ogroman broj vjernika moramo ih sa potovanjem sasluati.
Ako oko nas ima i najmanji broj ne-vjernika moramo shvatiti da to ne
znai da su nemoralni i da im moramo priznati njihov izbor. ta je najjai
razlog za to priznavanje? Prosto, govorimo o istom! Ako govorimo o
istom, onda smo duni da se sasluamo i objasnimo otkud problemi u
naem odnosu. Religija mora sluati i razumijevati ateistike prigovore, a
ateisti moraju pokuati razumjeti zanos i argumente vjernika. Zato
moraju? Iz jednog jedinog i oitog razloga, jer moraju ivjeti zajedno, u
nekoj vrsti zemaljske zajednice. ivjeti zajedno znai, izmeu ostalog,
zajedno prevazilaziti besmisao ivota i utirati zajedniki put prema jedino
moguem smislu: srei i dobrobiti ljudske zajednice. Osjeanja ljubavi ima
mnogo i sa jedne i sa druge strane i sasvim dovoljno za takav zajedniki
put, ukoliko ga izaberemo.
Dovoljno za jedan iroki most: "Upravo kao to svjesno doivljena
ili izraena briga roditelja za dijete moe bit izraz ljubavi, a moe znaiti i
elju za dominacijom i upravljanjem, tako i isti religiozni iskaz moe biti
izraz suprotnih ljudskih stavova. Mi ne odbacujemo taj iskaz, ali ga
promatramo u perspektivi, ljudska zbilja iza njega daje mu treu
dimenziju. Posebno za iskrenost tvrdnje o ljubavi, vrijede rijei - prepoznat
ete ih po njiho-vim plodovima- Ako religiozna uenja pridonose rastu,
snazi, slobodi i srei svojih vjernika, mi vidimo plodove ljubavi. Ako ta
uenja pridonose suavanju ljudskih potencijala, nesrei i odsustvu
produktivnosti, ona ne mogu biti eda ljubavi, bez obzira kakva naela
pokuavaju saopiti" (Erih From). Iste ili sline rijei mogli bismo uputiti i
prema ateizmu. Samo pozitivno usmjeravane drutvene akcije mogu
pridonijeti tom rastu. Niti su sve religijske akcije pozitivne, a niti su to sve
ateistike. I jedne i druge pokrenule su do sada mnogo ratova i iznjedrile
mnogo zla. Ali su i jedne i druge takoe donijele ljudskom svijetu mnogo
dobrog. Moda koliine dobra ili zla nisu iste sa obe strane, ali je to u
99

Svarog 2/2011

ovom zahtjevu zajednikog humanog putovanja kroz ivot najmanje vano.

Nismo li sve vrijeme bili u velikoj zabludi, ak i kad samo ukazivali na
brojne manipulacije i jednih i drugih? Jedni suvie na zemlji, drugi
pokuavajui pobjei u imaginaciju, troe svoju snagu i iscrpljuju se u
iluzornom nadmetanju i traenju pobjednika. Za to vrijeme ovjek mora da
traga za svojim smislom i svojom sreom i mora da ivi po odreenim
pravilima koja sam stvara (kako za sebe tako i za druge), ak i onda kada
misli da ih "skida sa neba". Zlo, stradanje i patnja, smrt pratioci su ovjeka
i njegove zajednice. Ljudska stvarnost je "zemaljska dolina suza". Ali ona
je onoliko dolina suza koliko i sami utiemo na tu injenicu. ovjek danas
moe izazivati i prirodne katastrofe, moe prodirati u srce mikro-kosmosa,
a kamoli da dolinu nae stvarnosti ne moe napuniti suzama.
Ali ovjek moe, svojom akcijom, usmjerenom ka najviim
ljudskim vrijednostima, da isui dolinu suza i pretvori je u sunani raj za
ivot. Tako konkretna akcija postaje sinonim za izraz "trebanje" ili "treba
da". Time se potvruje slobodna ljudska volja i mogunost izbora. Takoe
i ovjekova odgovornost za vlastiti izbor. Kako individualni, tako i
kolektivni. to bi rekao B. ei u svojoj knjizi ovek, smisao i besmisao:
"Mora se priznati da religije imaju praktini smisao utehe ovka za patnje,
stradanja i nedae ovekovog ivota. Verovati u Boga, u besmrtnost due,
kao i nada u boju milost i spasenje sa zlom i sa besmislom stvarnog
ivota." Ali i religijsko stanovite mora usvojiti stav da se besmisao mora
prevazii i u stvarnom ivotu. To bi znailo konkretizovati svoja osnovna
odreenja, npr. ljubav prema blinjem. Ako su oni zli i pokvareni, ako je
drutveni sistem u kojem ivimo otuujui, ako smo sa neim nezadovoljni
ne treba li nam poziv na akciju? Taj poziv moe uputiti i religija i ateizam.
I religija, kao nenauni pogled na svijet i etika, kao nauni pogled na svijet
vrijednosti. Smatram da je, pri tom, posebno bitno saznanje da govorimo o
istom. Teorijsko djelovanje pretvara se u praktiko. Nisu li to potencijalno
podvukli ve klasici njemake filozofije?
Po Lukau, pojam svijesti javlja se prvi put u klasinoj njemakoj
filozofiji, gdje je i razjanjena samospoznaja: gola injenica spoznaje
izaziva bitnu promjenu na spoznanom objektu. Tako iezava razlika
izmeu teorije i prakse. Moemo se podsjetiti jo jednog, u tom kontekstu,
znaajnog stava: Habermas istie da su pretpostavke nekog izvornog akta
slobode i potrebe emancipacije uslovi da bi se ovjek mogao uzdii do
stanovita zrelosti. Tek sa tog stanovita postaje mogu kritiki uvid u
skriveni mehanizam nastanka svijeta i svijesti. Po Milanu Kangrgi, ovaj se
Habermasov uvid podudara sa Fihteovom tezom po kojoj se "od slobode
do neslobode hodi u liku postvarenja". Za Fihtea je priroda onaj momenat
inertnosti, otpor da se izie iz pukog stanja kao mirovanja, tj. robovanja
obiajima, autoritetima, tradiciji. Upravo je tu izvor radikalnog zla u
samom ovjeku. Ako se sloboda mora ozbiljiti vlastitom akcijom, onda ona
u nedostatku djelatnosti moe ostati i ne-zbiljska. Ovde je razlog i
porijeklo kako dobra, tako i zla. Kant kae: "ovjek je po prirodi sirov, a
ako takav ostane i poslije kulturnog razvitka, on je zao!" U tom i takvom
pravcu kree se kasnije itava klasina filozofija.
100

Nauno- struni asopis za drutvene i prirodne nauke

Govoriti o oovjeenoj ili humaniziranoj prirodi zaista, moe se

samo sa pozicija visoke svjesnosti i sa-znanja stvari oko nas, ali i onih u
nama. Prije svega, dobra i zla, tj. njihovog paralelnog po-stojanja.
Prihvatimo Fihteovu formulaciju da je tromost je "prvi i osnovni porok
ljudi", a drugi je kukaviluk. "Tromost da se u uzajamnom odnosu sa
drugim potvrdi naa sloboda i sa-mostalnost." Poruka ovjeku kao
ovjeku: Ispuni svoje samoodreenje! I budi - kao niko! Ili, kako bi to
Hegel odredio: Zahtjev je slobode da subjekt zna za sebe (samosvijest) i
ono to ini, inae je to puka spoljanjost. U tom sluaju mogli bismo
govoriti i o mogunosti prevazilaenja besmisla u svakodnevnici ivljenja.
U najboljem sluaju, onako kako ih vidi ei u svom djelu ovek,
smisao, besmisao i svi koji razmiljamo u tom duhu:
1. obezbjediti i odrati odreenu bioloku, drutvenu i kulturnu
osnovu svog ivota i svojih aktivnosti;
2. aktivirati se i angaovati na ostvarenju smisaonih linih i
drutvenih ciljeva;
3. ostvariti i odravati sebi odgovarajue drutvene odnose, veze i
pozitivnu drutvenu i ljudsku uzajamnost;
4. ovjek mora, dokle god je u stanju, da radi i stvara;
5. ovjek mora neprekidno svjesno i smisaono da usmjerava svoje
aktivnosti i svoj ivot, imajui uvijek pred sobom odreeni neposredan ili
dalji cilj koji treba da postigne.
Dodajmo ovome samo jo jedno: ova pravila MOGU doi i od
etikog (naunog, ali i ateistikog) i od religijskog usmjeravanja.
Zajedniki put je, dakle, mogu ako shvatimo da nam je zajednika
vrijednost OVJEK I NJEGOV SVIJET! Moda bi ovom izlaganju o
mogunosti zajednikog puta religije i etike najvie priliile poune rijei
pjesme "AKO" Radarda Kiplinga (prevod Ive Andria):
PESMA "AKO"
Ako moe da sauva razum kad ga oko tebe gube i osuuju te
Ako moe da sauva veru u sebe kada sumnjaju u tebe
Ako moe da eka i ne zamara se ekajui,
Ako postane rtva lai, a da sam ne upadne u la
ili da te mrze, a da sam ne da daha mrnji
Ako moe da sanja, a da tvoji snovi ne vladaju tobom,
Ako moe da misli, a da ti misli ne budu same sebi cilj
Ako moe da pogleda u oi pobedi i porazu i da utera i jedno i
drugo la,
Ako moe da podnese da uje istinu koju si izrekao
izopaenu od podlaca u zamku za budale,
Ako moe da gleda tvoje ivotno delo srueno u prah i da ponovo
prisegne na posao sa polomljenim alatom,
Ako moe da sabere sve to ima i jednim zamahom stavi sve na
kocku.
Izgubi i ponovo pone da stie i nikada, ni jednom reju ne
pomene svoj gubitak,
101

Svarog 2/2011

Ako si u stanju da prisili svoje srce, ivce, da te slue jo dugo,

iako su te ve odavno - izdali.
I da tako istraje u mestu, kad u tebi nema nieg vie, do volje koja
ti govori - istraj.
Ako moe da se pomea sa gomilom i da sauva svoju iskrenost i
ast.
Ako moe da opti sa kraljevima, a da ostne skroman.
Ako te niko, ni prijatelj ni neprijatelj ne moe da uvredi,
Ako svi ljudi raunaju na tebe, ali ne preterano,
Ako moe da ispuni minut koji ne prata, sa ezdeset skupocenih
sekundi,
Tada je ceo svet tvoj i sve to je u njemu, tada e biti veliki
OVEK, sine moj.

Literatura
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.

102

Kultura i religija-Radnika tampa - Beograd, 1981.

Istorija verovanja i religijskih ideja - Mira Elijade, Prosveta, Beograd,
1991.
Religija i moral - Anri Roe, Svjetlost- Sarajevo, 1961.
Dogma o Kristu - Erih From, Naprijed i Nolit- Zagreb, 1986.
Skriveni Bog - Goldman, Bigz-Beograd, 1980.
Blago cara Radovana - Jovan Dui, Neven-Beograd, 1998.
Duh utopije - Ernst Bloh, Bigz-Beograd, 1982.
Uporedna religija - Dems, Matica srpska, Beograd, 1990.
Sociologija religije- Vuko Pavievi, Bigz-Beograd, 1980.
Osnovi etike - Vuko Pavievi, Bigz-Beograd, 1974.
Zasnivanje metafizike morala - Kant, Bigz-Beograd, 1981.
Sumrak idola - Fridrih Nie- Grafos-Beograd, 1977.
Religija - Leek Kolakovski, Bigz-Beograd, 1987
Porijeklo religije -Lucien Henry, Glas rada - Zagreb, 1946.
Filozofska istraivanja - asopis 3/1981. Zagreb-Hrvatsko filozofsko drutvo
ovek, smisao besmisao - Bogdan ei, Rad- Beograd, 1977.
Prilog kritici Hegelova filozofija prava - Marks (Rani radovi, Zagreb, 1961.)