.

NIKOME NI
RIJEČ
.
Gregg Olsen
.
Naslov izvornika: If You Tell
 .

Za Nikki, Sami i Tori

 Autorova bilješka

Zajednička sjećanja nalik suha istrošene dijelove

slagalice. Katkad se neće savršeno poklapati. Dao sam sve
od sebe kako bih složio sve dijelove ove priče u najtočniji
mogući slijed. U slučajevima kad priča zahtijeva dijalog,
upotrijebio sam dokumentaciju i sjećanja iz intervjua
obavljanih tijekom dvije godine. Zbog privatnosti sam za
ime Lare Watson upotrijebio pseudonim.
 PROLOG

Tri sestre.
Sada odrasle žene.
Žive na Pacifičkom sjeverozapadu.
Najstarija, Nikki, živi u bogatom predgrađu Seattlea, u
kući vrijednoj milijun dolara punoj uglačana drva i skupa
pokućstva. Nikki je u ranim četrdesetima, udana je, kuća je
puna prekrasne djece. Galerija obiteljskih fotografija u
dnevnoj sobi prikazuje dobar život koji su stvorili ona i
suprug, njihov uspješan posao i moralni kompas koji ih je
uvijek usmjeravao u ispravnom smjeru.
No dovoljno je spomenuti samo jednu riječ da se sjeti
nezamislivoga.
“Mama.”
Povremeno zadrhti začuvši tu riječ. To je instinktivna
reakcija na riječ koja je zagrebe poput orlovih kandži, koja
joj dere kožu sve dok ne poteče krv.
Kad je danas vidite, teško biste mogli naslutiti što je sve
prošla, što je sve proživjela. Osim najbliže obitelji, nitko to
ne zna. Nije to maska koju nosi kako bi sakrila prošlost,
nego je riječ o nevidljivom simbolu hrabrosti. Ojačalo ju je
ono što joj se dogodilo. Zbog svega toga danas je
nevjerojatna žena kakva jest.
Srednja kći, Sami, ipak se vratila u rodni grad, isti onaj
obalni gradić u saveznoj državi Washington u kojem se sve
dogodilo. Upravo je navršila četrdesetu i učiteljica je u
lokalnoj osnovnoj školi. Ima kovrčavu kosu i zarazan
smisao za humor. Humor je njezin oklop. Oduvijek je bio.
Poput djece njezine starije sestre, i Samina su djeca sve ono
o čemu sanja svaka majka. Pametna. Pustolovna. Voljena.
Kad Sami ujutro pusti vodu u tušu prije nego što počne
spremati djecu u školu i zaputi se u učionicu, ne čeka da se
voda zagrije. Ne, ona uskoči pod tuš i pušta da joj ledena
voda bode tijelo. Kao i Nikki, i Sami je još vezana za
prošlost. Ima stvari kojih se ne može otresti.
Stvari koje ne može zaboraviti.
Najmlađa sestra je ljepotica, kao i druge dvije. Tori je
jedva napunila trideset; plavuša je, drska i nevjerojatno
pametna. Njezin je dom nešto dalje, u središnjem Oregonu,
no i dalje je vezana za sestre. Nedaće i hrabrost iskovale su
neraskidivu vezu među njima. Ova mlada žena stvorila je
nevjerojatan život razvijajući društvene medije za veliki
hotelski lanac. Njezine objave vezane za posao i za osobni
život uvijek će vam izmamiti osmijeh na lice ili će vas
natjerati da se naglas nasmijete.
Sve je to postigla sama, naravno, no kaže da bez sestara
ne bi uspjela.
Kad se nađe u odjelu sa sredstvima za čišćenje u
lokalnoj prodavaonici i pogled joj padne na izbjeljivač,
mora se okrenuti. Tržne se. Ne može ga gledati. Ne smije
ga pomirisati. Kao i s njezinim sestrama, upravo je te
sitnice - ljepljiva traka, sredstva protiv boli, zvuk flakserice
- vraćaju u vrijeme i na mjesto gdje je njihova majka činila
stvari za koje su se zaklele da ih nikome neće reći.
 Povezalo ih je preživljavanje njihove majke. Iako imaju
različite očeve, stopostotno su sestre. Nikad polusestre.
Njihovo sestrinstvo bila je jedina stvar u koju su se djevojke
Knotek mogle pouzdati, jedino što im majka nije mogla
oduzeti.
To im je omogućilo da prežive.
PRVI DIO

Majka
Shelly
 PRVO POGLAVLJE

Neki su gradići izgrađeni na krvavoj zemlji i izdaji. Gradić

Battle Ground u Washingtonu, tridesetak kilometara
sjeveroistočno od Portlanda u Oregonu, upravo je takvo
mjesto. Gradić je dobio ime prema sukobu nacije Klickitat
i američke vojske. Urođenici su se uspjeli osloboditi iz
zatvora, no dok se pregovaralo o predaji, odjeknuo je hitac
koji je ubio Umtucha, poglavicu plemena Klickitat.
Zato je vrlo prikladno što je rodno mjesto Michelle
“Shelly” Lann Watson Rivardo Long Knotek poznato po
sukobu i lažnim obećanjima.
Upravo je tako Shelly proživjela svoj život.
Oni koji su tamo živjeli pedesetih godina dvadesetog
stoljeća doživjeli su stopostotnu američku bajku - gradić s
dobrim školama, susjedi koji se brinu jedni za druge i
kuglačka liga koja se sastaje svakoga petka i subote
navečer. Očevi su marljivo radili kako bi si priuštili novi
automobil i lijepu kuću. Majke su ostajale kod kuće,
brinule se za djecu, da bi se poslije možda vratile na posao
ili počele odlaziti na predavanja na fakultet Clark kako bi
pokušale ostvariti snove koje su uništili običaji tog
vremena i brak.
Ako je Battle Ground imao nekakvoga velikog šefa, bio
je to Shellyn otac.
Les Watson, bivša zvijezda atletike i američkog
nogometa u srednjoj školi u Battle Groundu, bio je visok
gotovo sto devedeset centimetara, širokih ramena, i još je
važio za nekoga i nešto u gradu. Svi su ga poznavali. Bio je
brz na jeziku i znao je uključiti šarm, pravi lakorječivi
majstor laskanja i laži. A bio je i zgodan. Sve su ga cure u
gradu smatrale dobrim ženikom. Osim što je s majkom bio
vlasnik dvaju staračkih domova, posjedovao je i Tiger
Bowl, kuglanu s deset staza i zalogajnicom s dvanaest
sjedala.
Tamo je 1958. radila Lara Stallings. Upravo je završila
srednju školu Fort Vancouver i prodavala je hamburgere
kako bi uštedjela za fakultet. Larina je kovrčava kosa bila
plava, vezana u rep koji je poskakivalo dok je preuzimala
narudžbe. Plave su joj oči iskrile i bila je uistinu lijepa. Usto
i pametna. Poslije će jadikovati kako joj mozak očigledno
nije radio kad je pristala izlaziti s Lesom Watsonom, pa se
i udati za njega.
Les je bio deset godina stariji, iako je lagao i rekao
svojoj mladenki tinejdžerici da je samo četiri godine stariji
od nje.
“Zavaralo me sve što je naizgled bio”, rekla je Lara
godinama poslije žaleći zbog svojega odabira. “Pala sam
na njega kao kruška. No on nije bio dobar čovjek.”
Lara se naglo vratila u stvarnost dan nakon što je
podignula kosu u francusku pundžu poput Tippi Hedren
u Hitchcockovu klasičnom filmu Ptice - i udala se za Lesa
I960, kod matičara u Vancouveru, njezinu rodnom gradu.
Bila je prisutna samo Larina obitelj, iako su se njezini
roditelji protivili braku. Les je imao vrlo dobar razlog da
ne pozove vlastitu obitelj.
 Oni su znali što će se dogoditi.
Kad je rano idućega jutra zazvonio telefon, javila se
Lara. Na liniji je bila Lesova prva žena koja je zvala iz
Kalifornije.
“Kad ćeš doći po te proklete klince ?” ispljunuta je
Sharon Todd Watson u telefon.
Lara nije imala pojma o čemu govori. “Što?”
Les nikad nije spomenuo Lari da je obećao kako će na
sebe preuzeti brigu o djeci koju je imao sa Sharon: Shelly,
Chucka i Paula Watsona. Izostavljanje tog sitnog detalja
bilo je tipično za Lesa, iako je Lara bila svjesna da tu
njegovu manu nikad neće moći ispraviti - a sada je znala i
da su se njezini roditelji s razlogom brinuli.
Nakon tog rano jutarnjeg poziva, Les je priznao Lari da
njegova bivša žena, Sharon, ne može odgajati djecu: bila je
depresivna alkoholičarka. Lara je duboko udahnula i
pristala. Uostalom, što da učini ? To su djeca njezina muža
i znala je da će ih morati prihvatiti.
Pokazalo se da to nije bila mala stvar. Shelly je imala
šest godina, a Chuck samo tri kad su se doselili. Lara je
preuzela ulogu pomajke - Sharon je zadržala najmlađeg
sina, Paula, koji je još bio dojenče. Shelly je bila prelijepa
djevojčica širokih očiju i guste, kovrčave kestenjaste kose.
No Lara je zamijetila neobičnu vezu između Shelly i
njezina brata. Chuck uopće nije govorio. Samo je Shelly
govorila i činilo se da ima kontrolu nad dječakom.
Shelly se s vremenom udomaćila i počela se bez
ustezanja žaliti i otresati na sve oko sebe.
 “Svaki dan mi je govorila da me mrzi”, sjeća se Lara.
“Ne šalim se. Svaki dan.”
.

Sharon Watson vratila se u Alamedu u Kaliforniji nakon

što je ujesen 1960. ostavila dvoje starije djece kod Lare i
Lesa. Otišla je i kao da je nikad i nije bilo. Ni jednom nije
nazvala, nije poslala rođendanske čestitke ni Shelly ni
Chucku. A ni čestitke za Božić. Takav odnos prema odgoju
djece u stilu “daleko od očiju, daleko od srca” nije se dao
ničime opravdati, iako se Lara poslije znala pitati nije li to
započelo davno prije nego što se Shellyna majka udala i
razvela od Lesa Watsona.
“Sharonina je obitelj bila izrazito disfunkcionalna”,
sjećala se Lara priča koje je čula o Lesovoj prvoj supruzi.
“Majka joj se udavala pet, šest, sedam puta, a Sharon je bila
jedino dijete. Mislim da je imala sestru blizanku koja je
umrla pri porodu. Ne znam je li to istina ili nije, no to je
jedna od priča koju su mi ispričali.”
Neovisno o tome što ju je dovelo u takvu situaciju, bilo
je jasno da je Sharon, osim ozbiljnih problema s alkoholom,
imala i drugih, težih problema. Živjela je opasnim životom.
U obitelji se čak nagađalo da je možda i prostitutka.
Napokon je u proljeće 1967. stigao poziv iz policijskog
ureda okruga Los Angeles. Detektiv za umorstva javio je
da je Sharon ubijena u zapuštenoj motelskoj sobi te da
mrtvozornik traži nekoga tko će identificirati tijelo - i doći
po njezina sinčića, Paula.
Les nije htio otići po sina jer je znao da ima ozbiljnih
problema u ponašanju, no Lara je ustrajala. To se moralo
učiniti. Nevoljko su otputovali u Kaliforniju kako bi
identificirali tijelo i pokupili dijete.
Les je prenio Lari što su mu rekli policajci i
mrtvozornik.
“Živjela je s nekim Indijancem, ali bili su beskućnici”,
rekao joj je. “Pijanci. Netko ju je nasmrt premlatio.”
Nakon što je Sharonin pepeo poslan u Washington,
njezina majka nije željela preuzeti urnu. Nitko nije
organizirao pogreb za nju. Bilo je to tragično, no uklapalo
se u njezinu priču. U otrcanome obiteljskom albumu ima
samo nekoliko Sharoninih fotografija, na kojima se gotovo
nikad ne smiješi. Njezina vječita malodušnost zauvijek je
sačuvana pa tim crno-bijelim slikama.
Kad su Shelly obavijestili da joj je majka umrla,
trinaestogodišnja djevojčica nije bila zainteresirana. Jedva
da je reagirala. Lara je to smatrala vrlo čudnim. Kao da
između Shelly i Sharon nije bilo prave povezanosti.
“Ni jednom nije pitala za majku”, sjećala se Lara.
 DRUGO POGLAVLJE

Najnoviji član obitelji Watson donio je sa sobom gomilu

problema u Battle Ground. Paul nije imao nimalo kontrole
impulsa, niti je imao bilo kakvih društvenih vještina. Nije
čak znao sjediti za stolom za objedom. Prvoga ili drugoga
dana nakon dolaska, Lara ga je zatekla na kuhinjskom
pultu kako traži hranu, otvara ormariće i baca sve što mu
se nije svidjelo.
“Paul je bio divlji”, priznala je. “Poput kakve životinje.
Nosio je nož-skakavac u džepu. Stvarno. Ne šalim se.”
Lara je davala sve od sebe, no gotovo joj je odmah
postalo jasno da se uvalila preko glave. Les se okrenuo
svome poslu, a Lara ga nije krivila što nema previše
vremena za svoju djecu, no ona je imala pune ruke posla
kao pomajka troje zahtjevne djece - tvrdoglave Shelly,
divljeg Paula i tihog Chucha. Chuck, koji i dalje nije
govorio osim kad bi mu Shelly stavila riječi u usta, bio je
samotnjak. Oni koji su mu poznavali majku smatrali su da
su njegove teškoće vjerojatno rezultat neke vrste
zlostavljanja, iako se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća
o tome vrlo malo govorilo.
“Susjed mi je rekao da je jednom vidio Chucka u
njegovoj sobi s otvorenim prozorom. Dječak je samo stajao
i plakao”, rekla je Lara. “To je stalno radio.”
Koliko god Paul i Chuck bili naporni, Lara je najviše
problema imala sa Shelly.
 Watsonovi su se posebno trudili posvetiti vikende djeci
i obitelji, koja je sada već uključivala i kći i sina koje su
dosad već imali Lara i Les. Redovito su ljeti odlazili na
izlete čamcima na obale Oregona ili Washingtona, a zimi
bi skijali na padinama planine Hood. Bio bi to lijep, sretan
život, da nije bilo Shelly.
Imala je napade bijesa, započinjala je svađe ili bi
jednostavno odbijala poći. Ako nešto nije bila Shellyna
zamisao, kao da nije ni postojalo. Kad ne bi bilo po njezinu,
bila je dovoljno lukava da pronađe rješenje koje joj je
odgovaralo. A to je najčešće uključivalo laži. Njezini su
izgovori bili neodređeni i često smiješni. Primjerice, nije
voljela pisati zadaću, pa bi izmislila da su joj braća uništila
sve što je tako marljivo učinila. Kad je ta laž prestala
djelovati, jednostavno je odbijala odlaziti u školu.
“Pokušavala sam joj olakšati jutra”, sjećala se Lara.
“Navečer bih joj pripremila odjeću tako da se ne mora
ujutro brinuti o tome što će odjenuti. Stavila bih joj žitarice
i voće na stol da je dočekaju. Ništa mi nije bilo teško, samo
sam htjela da ta jutra prođu lakše. No to nije bilo važno.
Shelly nije željela raditi ono što nije htjela.”
Svakoga jutra, nadmena i često bijesna, Shelly bi otišla
u školu i jutarnja bi bitka završila.
Ili je barem tako mislila Lara.
“Jednom su me nazvali s benzinske postaje Standard
Oil kraj škole. Rekli su mi, ‘Dakle, ovo je suludo. Već
danima viđamo tu djevojčicu koja dođe na zahod, sa
sobom nosi vrećicu odjeće, a onda iziđe’, rekli su mi, ‘Tu
ima gomilu odjeće. Ali uvijek ode u drugoj odjeći, u
trapericama.”’
Lara je sjela u automobil i odvezla se do postaje. Ono
što je tamo otkrila zapanjilo ju je.
Shelly je uistinu tamo ostavila zalihu odjeće. “Bilo je
tamo četiri ili pet haljina i suknji koje je Sakrila. Prekrasnih,
novih stvari koje nije htjela nositi u školu.”
Problemi s odjećom bili su samo dio razdora između
Shelly i Lare, iako se Lara i dalje trudila pronaći način kako
usmjeriti svoju pokćerku na pravi put. Kad je Shelly malo
odrasla, Lara ju je počela voditi na satove iz plesa, no
djevojčica bi najčešće odbijala čak i ući u studio. Nije
odlazila ni na predstave koje je organizirala plesna škola.
“Sve je s njom bila drama. Svaka sitnica. Shelly je uvijek
izgledala mahnito i uzrujano, bez obzira na to gdje smo
bili. Bez obzira na to o čemu je bila riječ. Čak i kad bih
učinila nešto lijepo za nju, kad bih joj nešto darovala, ona
bi se naljutila. ‘Zašto se ljutiš?’ i pitala bih je. Nije bilo
odgovora, no po njezinu ponašanju znala sam da ništa
nikad nije bilo dovoljno dobro. Ama baš ništa. Ništa je nije
moglo zadovoljiti.”
S vremenom Shellyno ponašanje nije bilo samo
nezahvalno i neugodno, nego je postalo mračno i
osvetoljubivo. Posebno je zamjerala svojoj braći i sestri.
Malo pozornosti koja bi bila usmjerena prema drugoj osobi
značilo je manjak pozornosti koja je trebala biti usmjerena
prema njoj. Kad se taj manjak ne bi nadoknadio, Shelly bi
se počela osvećivati. Njezina je taktika bila okrutna i često
sadistička. Lagala bi o članovima obitelji, krala je novac, a
navodno je čak i nešto zapalila u kući Watsonovih.
Godinama poslije Lara je morala duboko udahnuti kad
se prisjetila. “Znala je razbiti staklo na sitne komade i
staviti ga klincima u čizme i cipele”, rekla je. “Kakva to
osoba može učiniti ?”
No nije trebalo daleko tražiti primjer.
Baka Anna, Lesova majka, bila je baš takva osoba. h
 TREĆE POGLAVLJE

Kad bi Lara vidjela svoju punicu, Annu Watson, svi bi joj

se mišići ukočili i samo bi se nadala da Lesova majka neće
prema njoj skrenuti svoje oči nalik na one u morskoga psa.
Kad bi je Anna prošla, Lara bi zadrhtala od olakšanja i tek
bi tada mogla udahnuti. Duboko udahnuti. Tako se barem
Shellyna pomajka osjećala kad bi se susrela sa stravom koja
je bila Anna Watson.
Baka Shelly Watson rodila se u Fargu u Sjevernoj
Dakoti i kao tinejdžerka se doselila u okrug Clark. Bila je
visoka i krupna, mišićavih ramena i tetiva koje su se napeto
protezale od vrata do ovratnika njezine plave košulje.
Težila je više od sto deset kilograma, a lijeva joj se noga
vukla dok je hodala i grebla po tlu, tako da su ljudi znali
kad bi prilazila. Bila je jednako silno samopouzdana koliko
je bila i krupna. Uvijek je imala pravo u svemu i toliko je u
to bila sigurna da joj se nitko nikad nije usudio
suprotstaviti. Les joj se nije protivio, a to zasigurno nije
činila ni njegova mlada supruga Lara. Anna je vodila jedan
od Watsonovih staračkih domova i znalo se da sve mora
biti po njezinu. Vladala je “željeznom rukom”, tako su se
svi izražavali kad bi opisivali njezin stil.
Annin suprug, George Watson, bio je čista suprotnost
svojoj ženi. Bio je drag. Simpatičan. Čak i umiljat. Bio je
deset centimetara niži od Anne i uvijek bi radio što bi mu
žena rekla. Dvadeset godina, sjećala se Lara, George je
spavao u šupi veličine dva sa dva kraj stražnjeg ulaza u
kuhinju. Nikad nije spavao u kući jer je Anna zaključila da
mora ostati u šupi.
Nedugo prije nego što su se Les i Lara vjenčali, za Annu
su u jednome od Watsonpvih staračkih domova u Battle
Groundu počele raditi dvije žene koje su stigle iz bolnice
Western State kraj Tacome. Zvale su se Mary i Pearlie, no
Anna ih nikad nije nazvala drukčije nego “glupače”.
Vladala je njima poput okrutne kraljice koja zapovijeda
mrskim kućnim slugama. Nije bilo dovoljno niskoga posla
za te žene u staračkome domu gdje je ionako bilo sasvim
dovoljno takvih poslova.
Iz Larine perspektive te su se žene doimale poput
Anninih robova. Anna bi ih tjerala da joj čiste kuću, peru
posuđe i podove. Zapovjedila bi im da se ostave posla koji
su radile i operu joj noge, naprave frizuru. Ako bi bile
prespore, Anna bi ih udarila šakom, šutnula nogom ili im
počupala kosu.
Jednom je Lara otišla u Anninu kuću po Shelly i
zamijetila da je Mary zbog nečega uzrujana. Pearlieina je
kosa bila mokra i zamotana u ručnik. Lara je pitala Mary
što se dogodilo i ona joj je povjerila da je Anna sa Shelly
odjurila iz kuće. Tako se zbog nečega naljutila da je
gurnula Pearlieinu glavu u zahodsku školjku i nekoliko
puta pustila vodu iz kotlića.
Lara se osupnula. Nikad nije čula takvo što.
“Zašto je to učinila?” upitala je ona Mary.
“To radi uvijek kad se naljuti”, odvratila je Mary.
“Uvijek su se bojale Anne”, poslije je rekla Lara.
Svi su se bojali Anne.
 Svi osim male Shelly.
Lara je počela raditi u uredu staračkoga doma ubrzo
nakon dolaska Lesove djece. Željela je pohađati fakultet, no
ti su planovi propali jer je odjednom postala majka.
Shellyna je škola bila kraj staračkog doma pa bi Shelly često
poslije škole odlazila baki Anni umjesto da autobusom ode
kući. Lara bi nazvala provjeriti je li Shelly kod bake, a Anna
bi divljala jer joj zanemaruju unuku, koja mora doći k njoj
da bi se pošteno najela ili oprala.
“Ne moraš joj prati kosu, Anna.”
“Ti ne znaš kako se to radi. Kosa joj je prljava.”
Anna je znala što je najbolje za Shelly.
Anna je znala što je najbolje za sve.
Lara bi se samo ugrizla za jezik. To joj je sve bolje išlo.
Drugi put, Lara je došla po Shelly i zatekla je bez
njezine prekrasne crvene kose. Baka Anna stajala je kraj
unuke sa škarama u ruci i zlobnim osmijehom na licu.
Lara se zgrozila. “Što se dogodilo?”
Baka Anna se otresla na nju. “Ne znaš je ni iščetkati
kako valja, pa sam joj odrezala kosu!”
Ošišala ju je okrutno, ružno i mahnito pa je izgledalo
grozno. Shelly se činila poraženom.
“Ima vrlo gustu kosu”, rekla je Lara, potpuno svjesna
da će Shelly okriviti nju zbog onoga što joj je učinila baka.
“Svakoga je dana četkam”, ustrajala je pogledavši Shelly,
koja bi vrištala svaki put kad bi joj Lara prišla s četkom u
ruci.
 Baka Anna samo je prezirno iskrivila lice i okrenula se,
vukući za sobom svoju kljastu nogu po uglačanome
drvenom podu.
Učinila je baš ono što je htjela.
Najbolje se zabavljala tako što bi unesrećila druge.
Lari je to čak i tada bilo jasno. Shelly i baka Anna bile
su nerazdvojne družice. Iako je Shelly katkad završila kao
bakina žrtva, uglavnom je bila bakina ljubimica. Bila joj je
najdraža unuka, njezina sjena, njezina kopija, i pomno je
pratila svaki bakin potez.
S vremenom će Shelly otkriti koliko je dobra učenica
bila.
 ČETVRTO POGLAVLJE

Shelly je ,prvi put ozbiljno napala kad joj je bilo gotovo

petnaest godina. Bio je to napad iz zasjede, taktika koju
sijači razdora hitro nauče kao jedan od najučinkovitijih
načina za nanošenje najvećih mogućih povreda.
U ožujku 1969. jednoga se dana nije vratila kući iz
škole. Iako je već i prije znala kasniti, ovaj je put bilo
drukčije. Predugo je nije bilo. Lara je zurila u sat u svojoj
besprijekorno čistoj kuhinji. Lupkala je prstima po stolu.
Gdje si, Shelly?
Što si naumila.?
S kim si?
Shellyina pomajka više nije mogla izdržati nervozu pa
je nazvala ured ravnatelja. Ono što je doznala oduzelo joj
je dah. Shelly nije došla kući jer je odvedena u centar za
maloljetne delinkvente u Vancouveru. Shelly, koja će tek
za mjesec dana navršiti petnaest godina, rekla je školskome
savjetniku da se kod kuće nešto događa i da ona to više ne
može podnijeti.
“Što to govorite?” tražila je Lara objašnjenje od školske
službenice. “Morate mi reći što se događa.”
“Ne mogu vam ništa više reći”, hladno je odvratila
žena s druge strane linije. To je još više uzrujalo Laru.
Prekinula je poziv i odmah nazvala svojega muža,
Lesa, koji je bio u staračkome domu. Rekla mu je da odmah
dođe kući, oštro i odlučno. “Dolazi ovamo”, rekla je.
“Nešto se događa sa Shelly.”
Nakon još jednog mahnitog poziva u centar za
maloljetnike, Watsonovi su pošli provjeriti što se dogodilo
tog popodneva u školi.
“Nitko nam ništa nije htio reći”, rekla je Lara mnogo
poslije gledajući Shellyne fotografije iz djetinjstva.
Shellyna se ljepota nije mogla poreći. Crvena kosa
uokvirila je lice s pjegavim nosićem, a plave su oči krasile
guste trepavice nalik na nemirne lovke moruzgve. No Lara
je Shellynu ljepotu doživljavala kao onu u velebilja. Bobice
se doimaju tako ukusno, a tako su opasne.
Nevino. Slatko. No to je samo krinka.
Lara je gotovo poludjela od brige.
“Nazvala sam i ravnatelja kod kuće, no ni on mi ništa
nije htio reći. Mislila sam da je Shelly nešto ukrala jer mi je
stalno krala novac i stvari iz torbe. Pomislila sam da je
nekom djetetu ukrala torbu ili takvo što. Nisam imala
pojma što bi moglo biti.”
To ju je uistinu frustriralo i boljelo. Znala je samo da je
nešto strašno pošlo po zlu.
Kad su Watsonovi stigli u centar za maloljetnike u
Vancouveru, tražili su da im dopuste vidjeti kćer, no
nadglednik im to nije dopustio.
“Trenutno je pod istragom”, rekao im je.
“Kakvom istragom?” upitao je Les.
“Shelly je rekla da ste je silovali”, odvratio je muškarac
smrknuta lica.
 Lesu su oči gotovo iskočile iz duplja, pocrvenio je do
ušiju od bijesa. Istoga se trenutka pobunio.
“O, Isuse!” uzviknuo je. “Pa što joj je došlo da kaže
takvo što?”
Lara je samo stajala. Pozlilo joj je. Ta je optužba bila
nešto najodvratnije što je ikad čula. Shelly je bila poznata
lažljivica, no ovo je bilo previše. Čak i za nju. Shellyna je
pomajka znala da se njezina muža moglo nazivati
svakojakim nazivima, no “silovatelj” nije bio jedan od njih.
“Ona vjerojatno ni ne zna što to znači”, napokon je
izgovorila pružajući ruku prema suprugu.
“Moramo je odmah vidjeti”, ustrajao je Les.
“Ne dolazi u obzir”, oštro je odbio nadglednik. “Ne
možete. Istražujemo zločin.”
Les je podignuo ruke u zrak. “Dobro. Zvat ćemo našeg
liječnika. Tražit ćemo da je pregleda. Istog trenutka.”
Obiteljski liječnik, Paul Turner, tražio je da pošalju
Shelly u bolnicu St. Joseph u Vancouveru, a Watsonovi su
se vratili u Battle Ground. j
' Te je noći Lara otišla u sobu svoje pokćerke. Nije ni
sama znala što traži. Nekakav odgovor, možda? Istinu?
Nešto. Kao i obično, Shellyna je soba bila u neredu,
posvuda je bilo odjeće i prljavog posuđa. Papira. Bilježnica
punih črčkarija. Shelly se smatrala pjesnikinjom i stalno je
nešto pisala, no Lara u tom neredu nije uspijevala pronaći
nikakav nagovještaj o tome što se događa. Nakon nekog
vremena zatekla se kod kreveta u potrazi. Sagnula se i
gurnula ruku između madraca i opruga. Pod prstima je
osjetila rub časopisa pa ga je izvukla.
 Ostala je bez zraka.
Bio je to primjerak časopisa Istinite ispovijedi.
Na naslovnici je bilo otisnuto debelim slovima koja kao
da su vrištala: “OTAC ME SILOVAO KAD mi je BILO
PETNAEST!”
Lari je skočio tlak. Nije mogla vjerovati da je Shelly
iznijela takvu optužbu, optužbu koja je savršeno
odražavala naslovnicu tog časopisa.
“Pogledaj”, rekla je pokazavši Lesu što je otkrila.
Les je zgađeno odmahnuo glavom. Optužba ga je
strašno povrijedila, no još ga je više uznemiravalo
ponašanje njegove kćeri.
“Što joj je ?” upitao je.
Lara nije znala odgovor. Nikad u životu nije čula da bi
netko samo tako izmislio toliko užasnu priču. To
jednostavno nije imalo smisla.
Idućega jutra, kad je dr. Turner stigao u bolnicu
pregledati Shelly, Lara mu je mahnula časopisom pred
nosom.
“Sve je izmislila”, rekla mu je.
Što se Watsonovih ticalo, časopis je bio dokaz da se
ništa nije dogodilo, da je Shelly dobila nadahnuće od te
ružne priče u časopisu. No ovo nije bio samo još jedan čin
drame koju je Shelly neprestano izvodila svojim
destruktivnim ponašanjem. Ovo je za Lesa i Laru bio korak
predaleko. Imali su i drugu djecu o kojoj su se morali
brinuti. Imali su i Lesovu karijeru. On je bio predsjednik
gospodarske komore. Pročuje li se samo jedna riječ
Shellyne laži, skandal će ga dotući.
 “Ovo je uistinu loše, Laro”, rekao je Les dok su čekali
pred Shellynom bolničkom sobom.
Lara je uzdahnula. “To ti je Shelly”, odvratila je. “Ona
to uvijek radi.”
Malo poslije pojavio se dr. Turner s rezultatima
pregleda.
“Djevojčica je netaknuta”, rekao je. “Nema modrica.
Nema ničega. Nitko je nije ni dirnuo.”
Shelly su te večeri otpustili iz bolnice pod jednim
uvjetom.
“Vašoj kćeri potrebna je ozbiljna pomoć”, prenijela je
Lara riječi nadzornika centra. “Potreban joj je psiholog.”
.

Nažalost, obiteljska terapija i privatni razgovor s

psihologom nisu se pokazali naročito uspješnima. Shelly
nije htjela ni pomisliti da ima nekih problema koje je
potrebno riješiti. Iako su je suočili s istinom, Shelly je
uporno tvrdila da ni za što nije kriva. Nikad ona nije ni za
što bila kriva. Lara i Les shvatili su nešto što se krajem
šezdesetih i početkom sedamdesetih nije naročito
razumjelo: ne može se pomoći osobi koja ne smatra da joj
je pomoć potrebna. Shelly uistinu nikad nije priznala da je
izmislila priču o silovanju. Činilo se da uopće ne shvaća
koliko je štete nanijela ocu.
Umjesto toga, činilo se da je sretna zbog toga što je u
obiteljski krug bacila granatu i zahvaljujući tome dobila
toliku količinu pozornosti za kojom je čeznula.
Shelly se htjela vratiti u srednju školu u Battle
Groundu, no školski ju je odbor odbio.
 "Sama si spalila taj most”, rekao joj je ravnatelj. Shelly
je sjedila u njegovu uredu prazna pogleda, a Les i Lara su
se nelagodno meškoljili. “Ne želimo te ovdje u razredu. Ne
trebaju nam takve nevolje.”
Watsoni su se izbezumili začuvši te riječi. Shelly je
imala samo petnaest godina. Mora u školu. Lara ju je istoga
trenutka pokušala upisati u Annie Wright, prestižni skupi
internat u Tacomi, no ni to nije prošlo.
“Raspitali su se o njoj”, sjećala se poslije Lara. “I istoga
su je trenutka odbili.” .
Watsoni su imali pristojna primanja i bili bi spremni
platiti bilo što da izvuku Shelly iz Battle Grounda i poslati
je u neku školu, negdje, bilo gdje. Napokon su joj pronašli
mjesto u Hoodsportu u Washingtonu. Živjela je s Larinim
roditeljima koji su se brzo naučili da oko te tinejdžerke
moraju hodati kao po jajima. Nitko nije želio izazvati
njezin gnjev jer se nije znalo što bi mogla učiniti. Bila je
divlja i nepredvidljiva. Imala je u sebi zlobnu crtu koju bi
katkad skrivala pretvarajući se da joj je do nekoga ili do
nečega stalo. Primjerice, ponudila se da će Larinoj majci
pomoći s pranjem posuđa, a onda bi neoprane vilice i žlice,
tanjure, čak i lonce bacila u smeće. Kad bi bila pozitivnije
raspoložena, “očistila” bi tanjure krpom umjesto da ih
opere.
Shelly je rekla da voli djecu i da želi raditi kao dadilja
za djecu u susjedstvu. Navodno ih je toliko voljela, rekla je,
da će ih besplatno čuvati. Uživala je u tome da je
doživljavaju kao dobronamjernu djevojčicu kojoj je uistinu
stalo do djece. No to nije dugo potrajalo. Kad su se roditelji
vratili kući nakon večernjeg izlaska, zatekli su svoju djecu
u krevetima, potpuno odjevenu, s pričom o tome kako ih
je Shelly zabarikadirala u njihovim sobama gurnuvši pred
vrata teško pokućstvo.
Shelly se nakon samo nekoliko tjedana pod njihovim
krovom okrenula i protiv djeda i bake.
“Mama i tata nikad nisu imali problema sa svojim
unucima”, rekla je Lara prisjećajući se svega toga
godinama nakon Shellyna povratka u Battle Ground. “Tek
sam poslije doznala da je mojim roditeljima bilo beskrajno
drago kad je škola završila te su mogli poslati Shelly kući.”
Shelly je navodno i Larina oca optužila za zlostavljanje.
“Saznala sam da je Shelly rekla susjedima da je djed dira.
A oni su to odmah dojavili mojoj majci.” Lara nikako nije
uspijevala shvatiti što se to događa. “Ne mogu shvatiti tu
Shellynu potrebu da ljudima upropasti život.”
 PETO POGLAVLJE

Lara Watson često bi se trzala na neugodnu zvonjavu

telefona, bojeći se da će poziv biti vezan za nešto što je
Shelly učinila, nešto novo čime će staviti na kušnju Latinu
odlučnost da popravi situaciju. Lara je bila sposobna.
Dobro se snalazila u međuljudskim odnosima i bila je živa
duha. No čak i kad Shelly nije bila u kući, brak Watsonovih
bio je pod velikim pritiskom. Obiteljski poslovi svakako su
zahtijevali pozornost, a Les se s tim izazovima znao nositi.
To mu je vjerojatno najbolje išlo. Lara je sa svoje strane
potonula u živi pijesak brige o petoro djece, dvoje koje je
imala s Lesom i troje koje je Les imao s bivšom ženom
Sharon. Starija su djeca neprestano donosila nevolje u
kuću, iako se nisu mogla mjeriti sa Shelly. Chuck je bio tih,
čak i plah. Sjedio bi Lari u krilu dok bi mu ona čitala i
slušala ga kako se pretvara da on čita njoj. Kad bi pokušao
progovoriti, Shelly bi odgovarala umjesto njega. I škola mu
je loše išla. Paul je sa svoje strane neprestano lagao, poput
svoje starije sestre. Shelly je kontrolirala Paula, a Paul je
oponašao sestru i pokušavao kontrolirati Chucka. Činilo se
kao da su se djeca pretvorila u bandu kojoj je na čelu bila
Shelly.
Kraljica majka.
Ona koja je uvijek znala najbolje.
Poput bake Anne.
Shelly je bila majstorica za nered i kaos. Unaprijed je
bilo jasno da njezin povratak u Battle Ground neće nikome
donijeti ništa dobra. Lara je provela pola tog ljeta na
telefonu pokušavajući pronaći školu koja bi te jeseni htjela
prihvatiti Shelly. No svi su je odbijali. Lara je već bila
očajna kad je napokon dobila potvrdan odgovor od škole
St. Mary of the Valley u Beavertonu u državi Oregon,
četrdesetak minuta južno od Battle Grounda. Nije baš bilo
daleko koliko se Lara nadala, no to je bila najbolja od
malobrojnih opcija.
Poslije je rekla da nije priznala školi sve probleme koji
će zajedno sa Shelly stići u internat jer je bila očajna. Usto
je smatrala da će stroge časne sestre vrlo brzo prozreti
Shellyne najočitije pokušaje manipulacije i odmah im stati
na kraj.
Nakon nekoliko tjedana sestre su počele zvati i tražiti
od Watsonovih da dođu po Shelly i vode je kući za vikend.
“Petkom navečer otišli bismo po nju, pa bismo otišli na
skijanje u našu planinsku kolibu. Trudila sam se da to
učinimo svakoga vikenda, koliko god bilo teško. Stisnula
bih zube i nekako izdržala. No bez nje je bilo tako mirno.
Čak je i dečkima, koji su i sami imali mnogo problema, bez
nje išlo mnogo bolje.”
Što su se više trudili oko Shelly, to je više uzimala. Kad
ne bi bilo po njezinu, dobila bi napadaj.
“Časne sestre nisu je htjele prihvatiti iduće godine”,
rekla je Lara. “Rekle su mi da ima problema u ponašanju.”
A problemi su bili poznati.
Časne su rekle da bi se Shelly često vrišteći budila
usred noći. Ukrala je zadaću drugoj djevojčici i uništila je.
Krala je i druge stvari od učenica. Čak se ponovno
poslužila svojom starom gerilskom taktikom: učenici iz
razreda u cipele je stavila krhotine stakla.
Na kraju školske godine časna koja je vodila
administraciju u školi St. Mary of the Valley rekla je Lesu i
Laru da iduće godine više neće upisati Shelly u školu.
“Bili smo spremni platiti koliko god treba, samo da je
prihvate”, rekla je Lara. “Ali ništa nije prolazilo. Časne se
nisu dale.”
Tog je ljeta Shelly odlučila do temelja spaliti svoj život
u Battle Groundu. Svakoga je dana govorila Lari koliko je
mrzi i koliko želi da Lara samo crkne. Lara se umorila od
suzdržavanja i nekoliko je puta rekla Shelly da ni ona nije
najbolja na svijetu.
“Što ti je?” pitala bi. “Nikad nisi zadovoljna, ništa ne
znaš cijeniti.
To je bilo točno. A Lara nije trebala daleko tražiti
razloge za to. Njezin je suprug davao Shelly sve što bi
poželjela. Unatoč svemu što mu je učinila, unatoč tome što
ga je oklevetala, Les se prema Shelly ponašao kao prema
maloj princezi.
A princeza Shelly nije mogla ostati u Battle Groundu.
.

Lesova sestra Katie bila je iduća nesmotrena,

dobronamjerna žrtva koja je pokušala pomoći Watsonima.
Shelly se znala postaviti tako da bi je ljudi sažalijevali i stali
uz nju protiv svijeta. Majka joj je ubijena. Otac je zlostavljač.
Maćeha je grozna prema njoj. Katie se ponudila da će toga
ljeta preuzeti brigu za Shelly nakon što joj se Shelly
požalila koliko su njezini - a osobito Lara - grozni prema
njoj.
Lara je načula neke od tih razgovora. Shelly nikad nije
skrivala osjećaje. Govorila je glasno, tako da je svi čuju.
“Bila je na telefonu, govorila je Katie koliko sam grozna
i zla prema njoj, kako je zlostavljam”, sjećala se Lara. “Kako
joj ništa ne dajem i ništa joj ne želim kupiti. Kako je stalno
vrijeđam.”
Shellyna je žalopojka uspjela.
Watsoni su imali kamionet i kamp-kućicu, i tog su ljeta
planirali otići u Disneyland. Cijela se obitelj spakirala,
stavila Shelly na avion i odlično se provela bez nje.
Nekoliko tjedana poslije, Katie je nazvala i rekla da joj
je Shelly sve ispričala. Ona i njezin suprug Frank odlučili
su da će “sirotica” ostati s njima te škole godine na Istočnoj
obali, gdje je Frank radio kao inženjer rudarstva i direktor
rudarske kompanije.
Lara nije mogla vjerovati svojoj sreći. Znala je da je
Shelly lagala koliko je duga i široka o tome kako joj je u
Battle Groundu. No to je uopće nije smetalo.
Bože moj, pomislila je. Hvala ti što si odgovorio na sve moje
molitve!
Ispalo je da je Istočna obala bila za Shelly posljednja
postaja turneje koja ju je vodila od škole do škole, od
jednoga dijela obitelji do drugoga.
“Bilo je grozno”, rekla je, poslije Lara za te dvije godine
koje je Shelly provela zlostavljajući svoju rodbinu. Po
Latinu mišljenju, “problemi koje je Shelly izazvala između
Katie i Franka bili su tako teški da su se na kraju razveli.”
 Shelly nije smetala sva ta drama oko nje. Ona je već
krenula dalje. Još joj nije bilo osamnaest, a već je upoznala
svojega budućeg supruga.
 ŠESTO POGLAVLJE

Svaki momak dobro zna prepoznati trenutak kad upozna

pravu curu. Baš nju. Onu koja ga zavrti poput zvrka i
zavuče mu se pod kožu. Randy Rivardo ugledao je Shelly
Watson u ljeto 1971., kad joj je bilo sedamnaest. Nije se
moglo poreći da je bila strašan komad, ta nova cura. Shelly
je privukla pozornost brojnih lokalnih mladića kad se
doselila tetki i tetku u Murrysville u državi Pennsylvaniji i
pošla u srednju školu Franklin Regional High. Ona i Randy
počeli su izlaziti i bili su zajedno sve do Shellyne zadnje
godine. Njih su dvoje bili prekrasan par: Shelly, crvene
kose i besprijekorne kože, a Randy crnih očiju i kose, u
skladu sa svojim talijanskim podrijetlom. No bila je to
tinejdžerska romansa, kojoj je bilo suđeno da brzo prođe i
ostane samo lijepo sjećanje. Razišli su se nakon mature
1972. godine. Randy je ostao u Pennsylvaniji kako bi
zaradio za fakultet, a Shelly se vratila u Washington gdje
je počela raditi kao pomoćna njegovateljica u očevu
staračkom domu.
No toga se ljeta Randyju javila njegova stara ljubav.
Nije joj samo nedostajao, nego je i našla dobru priliku za
njega. Njezin mu je otac mogao ponuditi posao.
“Želiš li doći u Battle Ground?” pitala je. “Tata ima
posao servisera za tebe.”
Randy nije bio siguran. Ponuda je bila dobra, no bila je
potpuno neočekivana.
Shelly ju je odlučila dodatno uljepšati.
 “Tata će ti besplatno iznajmiti stan”, rekla je. “Tako ćeš
brže zaraditi za koledž.”
Ta mu se zamisao svidjela. Plaća je bila samo pet dolara
na sat, no nakon što je provjerio cijenu školarine na
koledžu Clark u Vancouveru, Randy je donio odluku.
Odvezao se u Battle Ground, ravno u Shellyne raskriljene
ruke.
Raskriljene poput cvijeta biljke mesožderke.
Ubrzo mu je postalo jasno da obitelj Watson nije
zaposlila Randyja samo kao servisera. Ne, oni su željeli
supruga za Shelly. Iskreno, planovi za vjenčanje vjerojatno
su bili u tijeku i prije nego što se dovezao u Battle Ground.
Nije trebalo dugo da se zamka počne zatvarati. Shelly je
svima govorila koliko voli Randyja. Les se ponašao prema
njemu kao prema davno izgubljenom sinu. Les mu je bio
spreman dati sve što bi mu zatrebalo, što god to bilo.
Randy je ipak naslutio da se tu nešto krije. Shellyn otac
doimao se previše voljnim uvaliti svoju kćer drugome
muškarcu.
“Tako su se žurili da mi je Les odabrao kuma jer ja u
tom kraju nisam imao prijatelje ni obitelj”, sjećao se poslije
Randy. “Sve je to tako brzo proletjelo.” Randy nije bio
pasivan tip, no nije se usprotivio. “Samo sam pustio da sve
ide svojim tokom.”
Randyjeva obitelj nije došla na svadbu.
Naknadno je netko u obitelji otkrio i razlog za to: Shelly
im nije poslala pozivnice.
.
Shelly i Randy, kojima je bilo devetnaest, vjenčali su se u
veljači 1973. u metodističkoj crkvi u Vancouveru. Shelly je
odjenula dugu bijelu haljinu visoka ovratnika, namjerno
odabranu tako da nalikuje na onu koju je glumica Olivia
Hussey nosila u filmu Romeo i Julija iz 1968. Mladoženja je
nosio ružičasti smoking koji mu je odabrala Shelly.
Svadbeno slavlje održalo se u povijesnome mjestu Summit
Grove Lodge u obližnjem Ridgefieldu. Svi su se slagali da
je ceremonija bila krasna, ostvarenje Shellyna sna. Bili su
mladi, no bili su jako zaljubljeni. Barem je Randy tako
mislio.
Na medeni mjesec otišli su u kolibu Watsonovih u
Government Camp u Oregonu - mjesto koje je Shelly
prezirala kao tinejdžerica - a nakon toga su besplatno
stanovali u stambenoj prikolici Watsonovih dugoj
dvanaest metara. Shelly je prigovarala da je otrcana, no
Lara joj je rekla da je to tek početak njezina života s
Randyjem. Ionako si još nisu mogli priuštiti kuću.
“Ali ja ne želim živjeti u toj prikolici!” ponavljala je
Shelly.
Ubrzo nakon vjenčanja Shelly se počela žaliti na jake
menstrualne bolove, pa ne bi odlazila na posao u
staračkome domu. Njezini “problemi”, kako ih je nazivala,
nailazili su poput tsunamija koji je trajao od početka do
kraja mjeseca. Došla bi na posao, ranije otišla, pa je danima
ne bi bilo. A onda bi to ponovila. Les Watson napokon je
morao donijeti odluku koja mu je sigurno teško pala i dati
otkaz svojoj kćeri.
“Marljivost i pouzdanost nisu joj bile jake strane”,
poslije je rekao Randy za svoju mladenku.
 Nakon toga je Shelly počela raditi u staračkome domu
u vlasništvu drugoga člana obitelji. No i tamo se nije
pojavljivala na poslu, pa je opet dobila otkaz.
“Onda se vratila u očev starački dom”, rekao je Randy.
“Poput ping-pong loptice.”
Na kraju je ni otac više nije htio zaposliti pa je ostala
trajno kod kuće, gdje ničime nije pridonosila. Nije kuhala.
Nije čistila. Samo je ležala i svima oko sebe govorila što bi
trebali raditi. Nikad joj nije bilo teško reći svima oko sebe
što ona u stvari zaslužuje i kako bi joj trebali pomoći da
dobije ono što želi.
U tome je izrazito nalikovala na baku Annu.
Shelly si je utuvila u glavu da želi novi automobil, pa
je učinila ono što je uvijek činila - obrušila se na taticu. Nije
bilo važno što mu je gotovo uništila reputaciju, ili nešto još
mnogo gore, time što je izjavila da ju je silovao. Izgleda da
je to davno pomela pod tepih. No Watsoni su se bojali
Shelly i svega što bi mogla učiniti. Bilo joj je lakše davati
sve što bi zaželjela, tako da bude sretna i da se drži dalje
od njih. Ako je Shelly htjela u kino, na koncert ili na neki
izlet izvan grada, istoga bi joj trenutka dali novac za to.
Naravno, čak su i Watsoni imali svoje granice. Lesov je
posao bio prilično uspješan, no ni njemu nije novac ispadao
iz džepova.
Tražeći novi automobil Shelly je ponovno pokazala
svojemu ocu i maćehi koliko je daleko spremna ići kako bi
dobila ono što želi.
Shelly je inzistirala da želi VW Bubu.
“Tata, to je auto koji hoću! Taj auto moram dobiti!”
 Les je pristao i otišao u Vancouver pronaći nešto za nju.
No kući se u Battle Ground nije vratio s VW-om, nego s
nečime što je smatrao boljim - gotovo novim
svijetloružičastim Buick kabrioletom.
Shelly je stisnula oči, lice joj se zajapurilo u nijansu
deset puta tamniju od novoga automobila. Bijesno je
udarala nogama po podu i vrištala tako glasno da su se
zatresli prozori na kući. Urlala je na oca da joj je kupio
“užasan usidjelički auto”.
Les se osupnuo. Iako je trebao znati što ga čeka, ovo
ipak nije očekivao.
Randy je smatrao da je automobil prilično lijep, no ni
on nije uspio smiriti suprugu. Shelly je bila neutješna.
No nitko se nije znao nositi s onime što se dogodilo
poslije.
Te se večeri Shelly onesvijestila, navodno je uzela
previše tableta za spavanje uz alkohol. Randy je nije uspio
probuditi i u panici je nazvao Watsone, koji su je hitno
odvezli u bolnicu Vancouver Memorial. Svi su se zabrinuli
da neće preživjeti. Liječnik u hitnoj ispumpao joj je želudac
i obitelji iznio svoje nalaze.
“Uzela je aspirin, rekao nam je”, sjećala se Lara
godinama poslije. “I to vrlo malo aspirina. Nije bilo ni traga
tabletama za spavanje.”
.

Jednoga se dana Randy vratio s predavanja na fakultetu

Clark i zatekao prikolicu u totalnom neredu, a suprugu
krvava lica.
Dotrčao je do nje. “Što se dogodilo?”
 “Ušao je neki tip”, jecala je Shelly. “Ušao je i napao me.
Silovao me.” Pokazala je ogrebotine na licu. “Uzeo je tvoju
pušku i pobjegao.”
Randy je nazvao šerifa okruga County i svojega tasta.
Obojica su stigla za nekoliko minuta. Randy i Les ostali su
vani dok je šerif u prikolici ispitivao Shelly.
Nedugo poslije šerif je izišao iz prikolice smrknuta lica
i rekao da si je Shelly sama nanijela ozlijede. Nije bilo
nikakva uljeza. Mrko je odmjerio Lesa i Randyja i rekao im
da neće podnijeti optužbe protiv Shelly.
Šerif je otišao, a Shelly je opet promijenila priču.
“Opet je tvrdila da je bila silovana, poslije je pričao
Randy. “Rekla je da je odustala od izvorne priče samo zato
što ju je šerif na to natjerao. Rekla je da je gledala kako uljez
zakapa pušku nedaleko od kuće.”
Kako bi dokazala svoju priču, Shelly je odvela svojega
supruga i oca do puške.
“Tu je”, rekla im je. “Tu ju je sakrio.
Randy je znao da toj priči ne treba vjerovati. Smatrao je
da joj ne vjeruje ni njezin otac, a bio je siguran da Shellyna
maćeha sigurno zna da to nije istina.
Bila je riječ o tome da Shelly više nije htjela živjeti u
prikolici. To nije bilo dovoljno dobro za nju. Ona je bija kći
Lesa Watsona, zaboga. Zavrijedila je bolje.
“Izjavila je da je za nju preopasno da i dalje tamo živi”,
rekla je Lara godinama poslije zakolutavši očima.
“Umjesto toga je htjela živjeti u slatkoj kućici u gradu.
.
Što se Shelly snilo, to je Shelly bilo. Ponašala se kao da je
vlasnica Battle Grounda. Ne bi plaćala račune na
benzinskoj postaji i u prodavaonici. Njezini čekovi nikad
se nisu mogli naplatiti. S vremenom je ostavila za sobom
takve dugove da su neki vlasnici trgovina zaključili da
moraju natjerati Randyja da plati. On bi im rekao da više
ne smiju dopustiti Shelly da uzima stvari na kredit i oni bi
se složili. A onda bi opet popustili.
Randyju je postalo jasno zašto ga je Les tako hitro
prigrlio u obitelj. Nije bila riječ o tome da je samo želio da
mu se kći uda; ne, želio se riješiti golemog problema.
Kad je u ljeto 1974. Shelly objavila da je trudna, svi su
duboko udahnuli.
Možda će to pomoći?
Randyjevi su roditelji najavili da će doći iz
Pennsylvanije u Washington i donijeti darove za dijete,
uzbuđeni zbog toga što će dobiti novoga člana obitelji.
No Shelly je rekla Randyju da ne želi da dođe njegova
obitelj. On nije obratio pozornost na njezine riječi. Njegovi
dolaze i to je to. Kad su Rivardovi napokon stigli, ona se
zaključala u spavaću sobu. Nije ni jednom izišla za sve
vrijeme njihova posjeta. To je bilo prilično neugodno, no
Randy se nije dao smesti te se sa svojom obitelji odlično
proveo bez nje.
Zbog toga se još više naljutila.
Uslijedile su posljedice njezina bijesa. Nestale su knjige
koje je Randyjev mlađi brat donio za bebu. Randy ih nigdje
nije mogao pronaći. Shelly je tvrdila da ni ona nema pojma
gdje su nestale. Pretražili su cijelu prikolicu i na kraju
odustali.
Nakon što je obitelj otišla, Randy je probao domaće
slatkiše koje im je poslao djed. Njegov djed stotinu je puta
prije pripremao te slatkiše. Randy je zagrizao jedan i
ispljunuo ga koliko je bio preslan. Nazvao je djeda i rekao
mu da je nešto zeznuo. Starcu nikako nije bilo jasno što je
pošlo po zlu - ostali su članovi obitelji jeli iste slatkiše koji
su bili savršeno u redu.
Jedini slatkiši s kojima nešto nije valjalo bili su oni u
kutiji koja je stigla u Battle Ground.
Kad su otkrili da je Randyjeva sestra slučajno ostavila
nekoliko komada nove odjeće u prikolici, Shelly je
ponudila da će joj ih poslati poštom.
Paket je stigao u savršenom stanju, no njegov sadržaj
baš i ne. Netko je škarama razrezao odjeću.
Shelly je rekla Randyju da nema pojma što se dogodilo.
“To je sigurno napravio netko u pošti”, rekla mu je.
DRUGI DIO

Sestre
Nikki i Sami
 SEDMO POGLAVLJE

Na kasetofonu Shelly Rivardo vrtjele su se pjesme “Love

Will Keep Us Together” grupe Captain & Tennile i “Jive
Talkin’” grupe Bee Gees kad se u veljači 1975. rodila
njezina kći Nikki. Bilo je krajnje vrijeme. Shelly se tjednima
žalila na trudnoću, bila je sigurna da će joj upropastiti stas.
Nikki je naslijedila majčine boje i crte lica i bila je
uistinu prelijepa. Svi su to govorili, čak i Shelly, koja je
svoju kćer doživljavala kao savršen nastavak same sebe.
Svima je govorila da je strašno sretna što je majka. Kako
ima velike planove za svoju djevojčicu. Oni koji su je dobro
poznavali bili su sumnjičavi, no ipak su se nadali da će joj
beba skrenuti pozornost sa sebe.
Umjesto da se s bebom vrati u Battle Ground, Shelly je
zaključila kako bi bilo najbolje da se za Nikki brine u
velikoj kući u tudorskom stilu u Vancouveru, kući koja je
pripadala njezinim roditeljima. Lara nije znala reći je li
Shelly bila potpuno ravnodušna prema tome ili se uistinu
brinula da neće znati s bebom. Osim katastrofalnih
pokušaja da čuva djecu susjeda u Hoodsportu, Shelly nije
imala nikakva iskustva sa skrbi za djecu.
“Mislim da u životu nije u rukama držala bebu”, poslije
je rekla Lara.
Lara je bila sušta suprotnost. Bila je rođena za to da
bude majka i oduševila se kad je postala baka. Kad je prvi
put osjetila kako se Nikki rita u Shellynu trbuhu, dala je
bebi nadimak Thumper prema zecu iz
filma Bambi. Zavoljela je to dijete od toga prvog dodira.
No ono za što je Lara smatrala da će biti boravak od
nekoliko dana razvuklo se na tri mjeseca prije nego što je
Randyju pukao film pa su se njih troje vratili u Battle
Ground.
Lara je svakoga dana odlazila provjeriti što je s bebom.
“Nisam vjerovala Shelly”, priznala je.
Nije joj vjerovao ni Randy. U braku Rivardovih
problemi su se samo gomilali. Žena mu je navečer
zaključavala vrata i nije ga puštala u kuću. Koliko god
novca donio, Shelly bi ga potrošila bez ikakva obzira
prema potrebama njihove obitelji.
Rekao je Lari nešto čega se sjećala još desetljećima
poslije.
“Shelly je ljubazna prema meni samo pred drugima.”
Randy je počeo sve češće spavati u automobilu. Shelly
je od njega samo željela njegovu plaću, koju joj je morao
davati svakog petka. Njegova plaća nije bila veličanstvena.
Upravo suprotno od toga. Unatoč tome što je imao
pristojan posao i što nisu morali plaćati najam, financijska
situacija nije bila sjajna. Shelly je bila naviknula na mnogo
više od toga. Žalila se ocu, pa se Les Watson upleo kako bi
se Randyjev ček isporučivao svakoga petka ravno Shelly u
ruke.
“Tako da budu sigurni da ću ja nakon posla otići ravno
kući”, poslije je rekao Randy.
Randyju nije dugo trebalo da shvati kako više ne može
tako. Bez obzira na to koliko je volio Nikki, nije mogao
zanemariti činjenicu da je njegov brak, koji je ionako
započeo na klimavim nogama, sada bio u rasulu.
Lara nije krivila Randyja zato što je ostavio svoju
obitelj, zato što je ostavio Shelly. Nitko ga nije krivio. Osim
Shelly.
Roditelji su mu kupili avionsku kartu, a on je dao
petama vjetra i napustio Washington - i Shelly. “Morao
sam početi ispočetka”, rekao je. No kad je Shelly dva tjedna
poslije nazvala u kuću njegovih roditelja i izrazila svoju
iskrenu želju da popravi stanje u njihovu braku, Randy joj
je, iako nevoljko, pristao dopustiti da s Nikki dođe k
njegovima. Nedostajala mu je kći, do nje mu je bilo stalo
mnogo više nego do njegova odnosa sa Shelly.
No taj je pokušaj bio kratkoga daha, trajao je samo dva
tjedna.
“Uznemirila je čak i mojega djeda i baku. Napravila je
takav dar-mar da nisam imao izbora, morao sam tražiti
razvod.”
Shelly se istoga trenutka osvetila kupujući sve pred
sobom i ostavivši Randyju golem račun. Njezin je bivši
muž upadao sve dublje u dugove, no Shelly nije bilo briga.
Randy joj je poslao ček za povrat poreza za koji su bila
potrebna oba njihova potpisa. Rekao joj je da će naplatom
tog čega napokon platiti dugove i riješiti se utjerivača koji
su ga proganjali.
No nije imao sreće. Shelly je prevarila Randyja tako što
je dala drugome da lažira njegov potpis. Zatim je unovčila
taj ček i zadržala sav novac za sebe.
 I onda je jednoga dana jednostavno nestala. Lara ju je
zvala na sve brojeve telefona koje je imala - prijatelja i
rodbine. Svakoga. Brinula se za bebu.
“Nazivala sam je na sve strane”, rekla je Lara. “Nije se
javljala, a ja sam je mahnito pokušavala naći. Odlazila bih
je vidjeti, no nje ne bi bilo kod kuće ili se nije htjela javiti na
telefon. Samo je prestala biti majka. Dobila je posao
konobarice u nekakvome baru u Vancouveru i to joj je,
izgleda, bilo dovoljno.”
Tako je to išlo neko vrijeme. U jednom trenutku Laru je
nazvala rođakinja iz Battle Grounda i rekla joj da dođe po
Nikki. Beba je bila kod nje.
“Shelly je otišla.”
“Kamo?” pitala je Lara.
“Ne znam.”
“Kad će se vratiti?”
“Ni to ne znam.”
.

Shelly se nije vraćala. Nitko nije znao što radi i s kim je,
iako je, iskreno, bilo dobro što je nema. Manje drame.
Manje brige. Manje svega što bi njezinim bližnjima
izazivalo nervozu i bolove u želucu.
Shelly će doći po svoje dijete tek za gotovo godinu
dana. Nikad nije objasnila gdje je bila. Samo se pojavila i
uzela Nikki od Lare.
Lara je uistinu zavoljela malu Nikki. Htjela ju je
zadržati, željela je prijaviti da ju je Shelly napustila tako da
je može usvojiti i odgajati kao svoje dijete.
 Lara se zaklela da će učiniti sve što je u njezinoj moći
kako bi ostala blizu unuci.
Godine 1978., kad je Nikki navršila tri godine, njezina
je majka s mnogo ljubavi pisala o svojim osjećajima prema
svojemu prvom djetetu.
Shelly je nacrtala srca na svakome slovu “i” i podcrtala
uskličnike kako bi istaknula svoju bezgraničnu odanost.
Pisala je kako joj sam pogled na Nikkino lišće uljepša
dosadne, duge dane.
Lice najmilije na svijetu, smijeh poput žubora potočića...
osmijeh joj na obraze stavi preslatke rupice... Sve to uokvireno
zlatnom kosom... a one oči, velike i smeđe... blistaju od smijeha.
Svoje je ljubavno pismo ublažila i tračkom radosne
stvarnosti.
... već mi je u kutiji za nakiti U torbici! Dohvatila se ruža!
Ili izvodi neku spačku!
Završila je riječima koje su mnogo govorile o onome što
slijedi:
O, Nikki, koliko se god znali naljutiti, naša ljubav prema tebi
nikada neće prestati!
Neko vrijeme je Shelly ponavljala priču o tome kako su
“njih dvije same protiv svijeta”. Rekla je djetetu da ih je tata
napustio, da je djed i baka s tatine strane uopće ne vole. Sve
je to govorila svojoj kćeri držeći je u naručju, tužnih očiju,
no uvijek bi dodala da to nije ništa strašno jer je ona tako
jako, jako voli.
Nitko se nije čudio kad se poslije pokazalo da je sve to
bila izmišljotina. Godinama poslije, Nikki je pronašla
gomilu pisama koje joj je slao otac i članovi njegove obitelji.
Otkrila je također da su joj oni slali darove za rođendan i
za Božić. Njezina je majka odrezala vrpce s potpisima s
kojima su stigli i zamijenila ih svojim imenom.
.

Lara i Les su se brinuli zato što Shelly ostavlja Nikki samu

kad izlazi iz kuće, pa su otišli u njezin stan u Vancouveru
provjeriti kako je mala. Tamo su susreli Dannyja Longa,
susjeda koji je živio na istome hodniku. Lara je poznavala
Dannyjevu majku iz kuglane Tiger
Lanes. Danny je bio mršav mladić duge tamne kose i
ugodna osmijeha. Rekao im je da ima ključ susjedina stana.
“Ako imaš njezin ključ, sigurno je dobro poznaješ”,
rekao je Les.
Danny je promrmljao nešto ispod glasa i pustio ih u
stan.
Shelly i Nikki nije bilo, no Watsoni su pronašli kutiju
punu stvari ukradenih iz kolibe na Mount Hoodu, uz cijeli
niz ključeva njihove kuće, njihovih automobila i, naravno,
kolibe. Ključevi su nestali iz Larine torbice prije nekoliko
tjedana.
Nedugo zatim Shelly i Danny preselili su se u kuću u
Battle Groundu koju je baka Anna ostavila svojoj najdražoj
unuci. Shelly je uskoro bila trudna s drugim djetetom. Ona
i Danny vjenčali su se u kapelici pokraj sudnice u
Vancouveru 2. lipnja 1978. godine Shelly je s dvadeset
četiri godine ulazila već u drugi brak. Nekoliko mjeseci
poslije, u kolovozu 1978., rodila se Samantha. Bila je
prekasna beba, plave kose i golemih, izražajnih očiju.
 Danny je bio dobar prema djevojčicama, no odupirao
se Shelly više nego što je bila navikla. Njih su se dvoje
stalno svađali, žestoko i fizički. Letjeli su tanjuri. Bilo je
vrištanja i bježanja iz kuće. Takvih drama. Kad ih je jednom
Lara posjetila - u jednome od malobrojnih trenutaka kad
joj je to bilo dopušteno - zamijetila je rupe koje je netko
šakama udubio u knaufu. Možda je to bio Danny, no
iskreno, Lara nije bila sigurna tko je od njih dvoje zabio
šaku u zid.
Shellyn i Dannyjev brak bio je uistinu buran, kao i
njezin brak s Randyjem, a jednako je tako i završio. Kad bi
svađa završila i Danny otišao da se ohladi ili da se samo
malo makne, Shelly bi utrpala djevojčice u automobil i
krenula u potragu za njim.
Shelly je, kako je govorila njezina obitelj, oduvijek
voljela loviti.
Kad bi imala novoga dečka, Shelly bi uvijek Nikki
davala istu uputu.
“Moraš ga zvati tata”, rekla bi joj.
Pa je Nikki tako i činila. Kad je pošla u školu, majka bi
je prijavila pod prezimenom svojega novog muškarca. Bez
ikakvih dokumenata, samo na Shellynu riječ da sada ima
novu obitelj.
Samo tako.
Nakon pet godina braka s Dannyjem, Shelly je nazvala
oca i rekla da joj treba novac za razvod. Zalila se da ju je
Danny izdao.
Kao i obično, Les ništa nije pitao.
Sve za Shelly.
 Bila je 1983. i Shelly je sa svojih dvadeset devet godina
imala novog tipa.
“Dannyja sam smatrala svojim tatom”, sjećala se Nikki
godinama poslije. No čim Dannyja više nije bilo, Shelly se
ustremila na dobroćudnog Davea Knoteka. “Sjećam se kad
je mama dovela Davea u našu kuću u Battle Groundu i
rekla mi da je on naš novi tata. Mrzila sam ga jer sam
voljela Dannyja. Nedugo poslije, spakirali smo se i krenuli
u Raymond.”
.

Još i danas Nikki proganja sjećanje koje joj dolazi

povremeno, poput nezvana duha.
Bilo je to malo prije preseljenja u Raymond. Spavala je
u svome krevetu, u kući iza staračkoga doma u Battle
Groundu. Odjednom se probudila, nije mogla disati jer joj
je na lice bio pritisnut jastuk. Nikki je počela zazivati majku
koja se odjednom, kao da je došla tog časa, pojavila.
“Što je bilo?” upitala je. “Sunce, što nije u redu?”
Nikki joj je u suzama rekla da joj je netko stavio jastuk
na lice.
“Bio je to samo ružan san”, rekla je Shelly.
Cak je i tada Nikki znala da to nije istina.
“Nije to bio san, mama.”
Shelly se zagledala u svoju djevojčicu i ustrajno joj
tvrdila da je pogriješila. Nije namjeravala odustati. Nije ni
morala. Kao i uvijek, znala je da uvijek u svemu ima pravo
i da će biti po njezinome.
 Nikki to nikad nije zaboravila. Brzina kojom se majka
pojavila. Neobičan pogled u njezinim očima - više
zainteresiran nego zabrinut.
Poslije će se pitati je li to bio prvi put da se njezina
majka počela s njom poigravati na takav način i je li to
činila i s drugima u svojem životu.
 OSMO POGLAVLJE

Drvena građa. Kamenice. I, desetljećima poslije,

marihuana.
Pacifički okrug u državi Washington, vlažan i
neopisivo siv, oduvijek se najviše oslanjao na prirodna
bogatstva. Otkad su bijeli doseljenici stigli do toga kišnog,
vjetrovitog mjesta na sjeverozapadu SAD-a pedesetih
godina devetnaestog stoljeća, okrug je prolazio kroz
cikluse uspona i padova, a njegovi su stanovnici okorjeli,
čvrsti ljudi, koliko god to šablonski zvučalo. Mjesto gdje se
Tihi ocean susreće s rijekom Willapa i njezinim pritokama
nije mjesto gdje se izobilje lako dobiv, nego mjesto gdje se
mora zaraditi. Tri grada - glavni grad okruga South Bend,
Raymond i Old Willapa - predstavljaju okosnicu okruga.
Goleme kuće u takozvanom obrtničkom stilu iz
dvadesetih-tridesetih godina dvadesetog stoljeća penju se
uz brežuljke iznad zaljeva koji se otvara u ocean. Govore o
vremenu prije pada prosperiteta, kao što je uvijek slučaj s
mjestima koja ovise o prirodnim resursima. Samo još u
sudnici, dizajniranoj u beaux arts stilu, s prekrasnom
staklenom rotondom, ima mnogo posla. U nadogradnji
pokraj sudnice nalaze se uredi za socijalnu skrb.
I ovako natopljeno vodom, područje uz Willapu do
zaljeva ostavilo je traga na popularnoj kulturi. No dobro,
možda je više riječ o mrlji nego o tragu. Skupina Nirvana,
nastala u Aberdeenu - jedan okrug dalje od ovoga -
odsvirala je svoju prvu gažu u Raymondu, gradiću od tri
tisuće stanovnika. Pjesnik Robert Wells, koji je s Melom
Tormeom napisao “The Christmas Song”, zaslužan za
temu serije Patty Duke Show, odrastao je ovdje. Pisac Tom
Robbins napisao je svoj prvi roman, Another Roadside
Attraction, upravo u South Bendu.
Ipak, većina ovdašnjih ljudi - posebno odraslih uz
piljevinu i školjke kamenice - nije slavna. Ni blizu.
Uglavnom ih se može smjestiti u ono usko područje
između “dobričina” i “propaliteta”.
Dave Knotek bio je pravi lokalni dečko. Prve je četiri
godine života proveo u obližnjem Lebamu, prije nego što
su se njegovi roditelji, Al i Shirley, preselili uz Elk Creek
do male drvene kuće u Raymondu. Al je bio drvosječa, no
u šumi nije uvijek bilo posla. Premalo je reći da obitelj
Knotek nikad nije imala mnogo novca. Dave i njegov brat
i sestra sami su izrađivali svoje igračke - lukove i strijele od
šiblja i kokošjeg perja. U učionici u Raymondu bilo je dosta
takve selske djece. Odjeća im je bila stara, često otrcana.
“Nekoliko sam puta na početku školske godine dolazio
u razred u istoj odjeći u kojoj sam završio prošlu godinu”,
sjećao se Dave. “Ne želim time ništa spočitnuti svojim
roditeljima. Marljivo su radili i trudili su se. Jednostavno
nismo imali novca.”
Shirley je bila kći radnika u pilani. Dugo je radila u
tvornici za konzerviranje kamenica, a poslije se zaposlila u
robnoj kući J. C. Penney.
Dave je bio vrag u obitelji - bio je neodgovoran, ocu je
krao cigarete, čak je jednom pokušao pobjeći s prijateljem
iz četvrtog razreda. Upravo zbog toga otac ga je
disciplinirao onako kako je i njega otac dovodio u red. Al
je imao remen za oštrenje britvi i nije se ustezao upotrijebiti
ga na klincima kad je bilo potrebe. Dave nije jednom dobio
tim remenom, no nikad nije smatrao da to nije zaslužio.
Sve je to bilo kako treba biti.
U to je doba Raymond bio u usponu. Pilane su radile u
tri smjene, a golemi su kamioni po cijele dane prevozili
beskrajne količine drvene građe. Rijeka je bila gotovo
neprohodna od splavi načinjenih od upravo oborenih
stabala.
Dave je 1971. završio srednju školu u Raymondu -
domu momčadi Galebova - s namjerom da će poći očevim
stopama i postati drvosječa, iako ga je otac pokušavao
odgovoriti od toga.
“Tata nije htio da se time bavim. Bilo je previše
naporno. No na kraju sam ipak krenuo njegovim
stopama.” Godinu je dana proveo kao drvosječa, a onda se
prijavio u ratnu mornaricu.
“Nisam namjeravao samo rušiti stabla, kao moj stari,
ali sam se ipak - upravo poput njega - prijavio u mornaricu.
Tamo sam naučio upravljati teškim strojevima. I to sam
radio dvadeset dvije godine - vozio sam buldožere u
šumi.”
Dave je u vojsci napokon dobio samopouzdanje koje
mu je nedostajalo. Nakon povratka u Raymond, nakon što
je služio na Havajima i Aljasci, Dave Knotek odjednom se
pretvorio u poželjnog neženju. Bio je zgodan, dobre građe,
a na Havajima je naučio i surfati. Bio je dobrodušan i drag,
no znao se i zabavljati. A najbolje je bilo to što je imao dobar
posao u jednoj od najvećih tvrtki za drvnu građu,
Weyerhaeuser. Po povratku u Raymond pridružio se i
bratstvima poput Elksa i Eaglesa, i postao je uistinu
popularan. Ušao je u ozbiljnu vezu s jednom ili dvije
lokalne cure, no to nije potrajalo.
“Cure su me naganjale”, poslije je rekao uz osmijeh.
.

Tada nije znao da će ga na kraju uhvatiti pogrešna cura..

Nije bilo posebnog razloga zbog kojega se Dave Knotek
jedne subote pri kraju travnja 1982. odvezao u Long Beach
u državi Washington. Vremenske prilike nisu bile
pogodne za odlazak na plažu, jer to se na washingtonskoj
obali moglo tek potkraj kolovoza. Davea je nedavno
ostavila cura i bio je u potrazi za pivom i malo razonode.
Zapravo, kad je otišao iz Raymonda i odvezao se svojim
narančastim bagijem marke VW prema autocesti, nije znao
bi li skrenuo desno do Westporta ili lijevo do Long Beacha.
Na kraju se ipak odlučio za Long Beach. Stigao je u tavernu
“The Sore Thumb”, punu više-manje besposlenih mladića.
Brbljali su.
Igrali biljar.
Razgovarali o oružju.
No među svim tim momcima nalazila se najljepša cura
koju je Dave ikad vidio.
Iako Shelly nije uvijek najbolje birala muškarce, nije se
moglo poreći da je bila vrlo privlačna, svijetlih očiju, bujne
i duge crvene kose te tijela kakvome se djevojčice nadaju
da će ga jednom imati. Posvuda je bilo oblina, baš kako
treba. Shelly je dobro znala da muškarci vole cure koje se
znaju pokazati i to joj nikad nije bio problem, pogotovo u
mlađim danima.
Dave Knotek odmah je zaključio da je Shelly Watson
Rivardo Long koplje iznad njega. Znao je to, pa ju je samo
gledao sa strane. Bila je sva u toj crvenoj kosi i ubojitome
tijelu. Dave je kasno procvao. U srednjoj školi nije ni imao
curu, bio je previše sramežljiv. I sada je još bio stidljiv, čak
i nakon mornarice. Pijuckao je svoje pivo i pokušavao se
ohrabriti da zamoli lijepu crvenokosu za ples.
“Stvarno je izgledala kao filmska zvijezda iz jednog od
starih filmova. Pravi komad. Svi su joj se tipovi upucavali,
a ja sam je samo gledao. Baš sam se odvažio da ću je pitati
za ples kad je došla do mog stola.”
Shelly je rekla Daveu da ima dvije kćeri i da živi na
jugu, u okrugu Clark, u lijepoj kućici koju joj je ostavila
baka Anna.
“Mogu li dobiti broj tvojeg telefona?” pitao ju je nakon
što su otplesali nekoliko brojeva.
“Može”, odvratila je ona glumeći ravnodušnost.
Rastali su se kasno te večeri. Dave se nije nadao da će
je ikad više vidjeti, no nije mogao prestati razmišljati o njoj.
Sigurno je neće opet vidjeti u toj taverni. “The Sore
Thumb” izgorio je do temelja noć nakon njihova susreta.
Napokon se okuražio, nazvao Shelly i pitao je može li
joj doći u posjet. Rekla mu je da može. S vremenom je
počeo odlaziti svakoga tjedna. Pao je na Shelly i na njezine
curice.
“Bile su dobre curice, stvarno drage. Trebao im je tata.
To mi je bilo jasno. To je svima bilo jasno.”
 Baš je tada Shelly trebala spasitelja, nekoga koga će
moći iskoristiti. Danny je davno otišao, baš kao i Randy.
Imala je problema s kućom koju joj je ostavila baka Anna.
Nije uspjela skupiti novac za porez i kredit i otišla je u
stečaj. Zato je posjed prepustila Daveu Knoteku.
Dave je želi pokušati spasiti za mene, napisala je sucu, no
kući su potrebni opsežni radovi. Ja si jedva mogu priuštiti skrb
za svoju djecu. Mislim da ću zato posjed prepustiti Daveu.
Shelly je žalila zbog gubitka kuće kraj staračkog doma.
Ta je kuća tri generacije bila u obitelji.
Tu je živjela moja baka. I moja prava mama, prije smrti. Ja
sam tu odrastala prvih dvanaest godina svojega života. Svi su u
obitelji znali da će u nekom trenutku kuća prijeći na mene. To je
bilo 1981. Nije bilo prije jer sam bila u jako lošem braku i roditelji
nisu htjeli da izgubim kuću u razvodu. Razvela sam se 1979. i
uselila se u kuću. Sigurna sam u to jer je moja kći te jeseni
krenula u vrtić... Spasite moj dom za moju djecu. Rado ću
surađivati s tvrtkom za utjerivanje dugova i riješiti što mogu.
Nikome nisam naštetila. Samo želim osigurati budućnost za
sebe.
Dave je naknadno obećao Shelly da će joj vratiti kuću,
no kuća je s vremenom ipak otišla banci zbog neplaćanja
hipoteke.
.

.Mladi se par s vremenom zbližio, a Shelly je nakon

posjeta liječniku sa suzama u očima priznala Daveu da ima
mnogo većih problema od toga da jedva sastavlja kraj s
krajem.
 “Imam rak”, rekla je. “Vjerojatno neću doživjeti
tridesetu.”
Dave se zapanjio. Shelly je izgledala savršeno zdravo.
Osim toga, sada se već zaljubio u nju, a ovo ga je otkriće
dodatno vezalo uz nju.
“Mislio sam”, rekao je godinama poslije, “da će ona
vjerojatno umrijeti. A ako umre, tko će se brinuti za Nikki
i Sami? Nikoga nisu imale. Igrala je na kartu raka sve
vrijeme dok smo bili zajedno. Trebao sam znati da nešto
nije u redu, ali nisam.”
Nakon mjeseca života u Daveovoj garsonijeri, njih
četvoro preselili su se u crvenu kuću u ulici Fowler, u
kvartu Riverview u Raymondu.
“Nisam oženio Shelly zato što su me njezina djeca
trebala,” rekao je Dave, “ali moram priznati da je to ipak
bio dosta važan razlog zbog kojega sam se poželio oženiti
s njom.”
Svoju su vezu ozakonili u Raymondu 28. prosinca 1987.
Jedna od svjedokinja na vjenčanju bila je mlada žena imena
Kathy Loreno, Shellyna frizerka i najbolja prijateljica.
Nitko tada nije znao da će Kathy odigrati mnogo veću
ulogu u braku Knotekovih nego što je itko mogao
pretpostaviti.
Lesu Watsonu bilo je vrlo drago što mu se kći i treći put
udala. Uistinu mu je laknulo. To je značilo da više neće
dolaziti po novac. Nikad joj nije posve oprostio priču o
silovanju, iako se naučio pretvarati. Njezine optužbe nisu
mu uništile život, no ostavile su ožiljke.
 Shelly je i dalje olajavala oca iza njegovih leđa, iako se
pred njim umiljavala, neizravno se ispričavala i obećavala
da će postati bolja osoba. Izjavila je da ima rak te da mu je
željela to izravno reći, a ne da to čuje od Lare, s kojom je
krenula u rat jer je Lara željela češće viđati djevojčice. Kad
joj se Les više nije htio javljati na telefon, napisala mu je
pismo:
Zauvijek ću biti ponosna jer si mi ti tata. Što sam starija, to
više shvaćam koliko te cijenim. Tata, toliko u meni ima boli koje
se ne mogu riješiti. Predugo već ne znaš gotovo ništa o mome
životu. Možda drugi put... neću počiniti istu pogrešku. Nisam
dovoljno snažna da se suočim s mjesecima koji me čekaju. Ali
volim te, tata, i nedostaješ mi. Voli te, Shell.
 DEVETO POGLAVLJE

Nikki se činilo da su njezina majka i poočim započeli

zajednički život s otrovanim poljupcem i objavom rata.
Mnogima je bilo jasno, a bilo je jasno i Nikki, da je Dave
Knotek oženivši Shelly ostao bez većeg dijela svoje
muškosti. Bio je jasno da je njezin poočim jedva
funkcionirao u tom braku.
Nikki se sjećala incidenta koji je promatrala
razrogačenim dječjim očima - nije mogla ni trepnuti, no
nije mogla skrenuti pogled. Dave, mršav, duge kose i s
tetovažama koje su prikazivale njegovu ljubav prema
moru nakon mornarice, nalazio se na prednjem trijemu
kuće u Ulici Fowler. Držao je pušku okrenutu prema sebi,
drhtao je i plakao. Bilo je to nakon još jedne svađe s
njezinom majkom, nakon što je opet ispljunula mržnju i
gađenje prema njemu zato što nije zarađivao dovoljno
novca i nije se dovoljno dobro brinuo za djecu.
Njezina je majka bljuvala gadosti, jednu za drugom.
“Ti si beskoristan smrad, nisi nikakav muž!” vrištala je
Shelly, pa dodala prije nego što je zalupila vrata: “Ne voliš
ni mene ni cure! Da nas voliš, više bi se potrudio!”
Dave je ostao sjediti. Polagano se pribrao, sjeo u
kamionet i odvezao se, kao i uvijek nakon užasne svađe.
Takav je bio. Popustljiv. Pasivan. Podložan.
“Nikad je nije udario”, sjećala se Nikki. “Jedva bi je
ikad i opsovao.”
 No to se nije moglo reći za Shelly.
“Bila je nasilna. Vrlo nasilna. Znala me udariti, a ja joj
ne bih uzvratio jer muškarci ne udaraju žene”, prisjećao se
Dave. “Gurala bi me. Vrištala. Stvarno je bila divlja. Nisam
na to bio navikao.”
“Moramo samo razgovarati”, ne jednom bi mu rekla
Shelly pokušavajući ga zadržati tamo gdje je htjela.
“Ne mogu biti uz tebe kad si takva”, odvratio bi on.
Shelly bi mu se počela umiljavati. “To je normalno.
Tako se rješavaju problemi u vezama.”
“Meni to nije normalno”, rekao joj je.
Prvi put je postalo uistinu ružno kad se Dave malo
napio na božićnoj zabavi u pilani Weyerhaeuser. Kolege su
ga dovezli kući i zatekli Shelly na vratima, bijesnu kao psa.
Izbuljene oči, crveno lice. Naguravala ga je i toliko vrištala
da je na kraju otišao svojima i tamo prenoćio. Zbog toga se
Shelly još više razbjesnila. Shelly je željela da njezin muž
dođe kući i suoči se s dramom u njezinoj izvedbi. Nije imao
prava na utočište. Nakon toga je dala sve od sebe kako bi
razdvojila Davea - a poslije i svoje kćeri - od njegove
obitelji. Ustrajala je na tome da ima potpunu kontrolu nad
svime i posvuda. Ako bi se posvađali u automobilu, Shelly
bi ga izbacila na cestu.
“Odmah! Gubi se!”
S vremenom Dave više nije mogao normalno
funkcionirati. Sve ga je to satiralo. Nije znao što mu se
događa, a ni zašto. Nije mogao spavati. Stalno se pitao kad
će se Shelly opet obrušiti na njega.
Treba mi stanka. Odmor. Moram se maknuti od nje.
 Katkad bi sjeo u kamionet i odvezao se na kampiranje
u brda iznad Raymonda. Katkad bi odsjeo kod prijatelja.
Znao je da život sa Shelly nije nalik na druge brakove. Nije
izostajao s posla, nije počeo previše piti, samo bi se
maknuo.
Sa Shelly je mogao preživjeti samo tako što bije
izbjegavao. Već i na samome početku njihova braka Dave
bi se povlačio od njezine neprekidne baraže bijesnih
zahtjeva. Da, znala je biti draga i zabavna. No s vremenom
su te njezine osobine potonule pod izljevima
nekontroliranog bijesa i gadne naravi koja ga je plašila.
Znao je da nešto nije u redu s njom. Nešto je bilo pogrešno.
To vrištanje, ta nasilna narav. Lupanje vratima tako da bi
se šarke odvojile od drvena okvira. Sve to i još više. Dave
bi sjedio u kamionetu s vrećom za spavanje i jastukom’ i
pitao Boga što da učini.
“Bože, ovo nije kako valja”, rekao bi. “Ovo nije
normalno. Obitelji ne bi smjele biti takve. Znam to. Pomozi
mi.”
“Kad te netko gura, gura i gura do ruba, uskoro više
nećeš htjeti biti na tom rubu. Poslije bi me pitali zašto
nisam otišao. Zašto nisam uzeo klinke i otišao. No to nisi
mogao sa Shelly. Nisi mogao. Ne bi to dopustila.
Proganjala bi te.”
Često bi se nakon duga promišljanja vratio kući, a
Shelly bi se posve preobratila i bila slatka, meka, umiljata.
To bi trajalo nekoliko tjedana, dana ili samo nekoliko sati.
A onda bi sve opet izmaklo kontroli.
 DESETO POGLAVLJE

Godinama poslije, kuća u Ulici Fowler u Raymondu

izgorjela je do temelja, ostavivši za sobom golem, ružan
ožiljak u krajoliku. Na neki je to način bila metafora za
početak braka Knotekovih. Kad bi prošla kraj tog mjesta,
Nikki bi se sjetila majčinih tirada protiv poočima i protiv
nje same. S mukom se držala sretnih sjećanja, koliko ih god
malo bilo. Mama ju je voljela. To je morala biti istina. Mama
je voljela Sami. To je bilo očito.
Bolno očito.
Katkad se može stisnuti tipka za pauzu i život koji
izmiče kontroli dovesti u red tako što se preseli u drugu
kuću. Katkad će se situacija tako poboljšati.
Nikki se baš tome nadala.
Mora biti bolje.
Dave i Shelly Knotek preselili su se u golemu
iznajmljenu kuću u “obrtničkom” stilu u Old Willapi.
Kuću su nazivali “Louderback House”, prema originalnim
vlasnicima, obitelji koja je bila povezana s povijesnom
pomorskom industrijom toga kraja. Kuća se nalazila na
kraju duga privatnog prilaza koji se provlačio kroz polja.
Cesta je naglo skretala uzbrdo do kuće koja se nalazila na
rubu šume. Bila je obojena tamnozeleno s obrubom
kontrastne boje, široka trijema koji je skretao iza ugla kuće
i povezivao ulaz u dnevnu sobu s pokrajnjim vratima što
su vodila u kuhinju. Stropovi su bili visoki gotovo četiri
metra, podovi od ponešto otrcana, no prekrasna hrastova
drva, zidove dnevne sobe pokrivale su široke ploče, a u
sredini se nalazio golemi kamin. S druge strane dnevne
sobe, pokraj stubišta, nalazila se velika kupaonica s
velikom kadom. Desno od ulaznih vrata nalazila se glavna
spavača soba, a njezin je prozor gledao prema prednjem
dvorištu.
Nikkina i Samina soba nalazile su se na vrhu nemoguće
strmih drvenih stuba. Svaka je djevojčica imala svoju sobu.
Razdvajao ih je otvoren prostor gdje su načinile igraonicu.
Nikkina je soba gledala prema travnatome, pošumljenom
brdašcu s kuhinjske strane. Samini su prozori bili okrenuti
prema pokrajnjem dvorištu s velikim grmovima
rododendrona i slavinom za zalijevanje vrta. Na dnu dva
niza stuba nalazio se veliki podrum ustajala vonja, a peć za
grijanje radila je na dizel i, bez obzira na godišnje doba, po
kući je širila vonj nafte. Shelly je obožavala tu kuću.
Smatrala ju je savršenom i željela ju je kupiti, a ne uzeti u
najam, no nisu si mogli priuštiti toliki trošak. Dave je radio
u šumi, uzimao je dodatne smjene i radio je sve što je
mogao. Shelly je rekla da bi mogla potražiti posao, iako se
to nekako nikad nije dogodilo.
Bila je to krasna kuća, dražesna i udobna.
Bilo je to i mjesto gdje je počelo zlo.
.

Sve se moglo pretvoriti u oružje. Djevojčice su to dobro

znale, kao i Dave. Lopatica iz kuhinjske ladice, štap za
pecanje, električna žica. Shelly Knotek uzela bi bilo što od
toga, bilo što što bi joj palo pod ruku, i premlatila bi
djevojčice ako bi smatrala da su učinile nešto loše.
Neovisno o tome je li bila riječ o sitnici ili o nečemu
ozbiljnom. Kad bi otkrila kaznu koja bi dobro djelovala,
tražila bi načina da je učini još učinkovitijom, još
okrutnijom. Činilo se da je samo mlaćenje vlastite djece
nekako pokreće i uzbuđuje. Uživala je u naletu adrenalina
koji bi dobila takvim napadom.
“Disciplina” se uglavnom odvijala noću, poslije su se
sjećale djevojčice.
Nikki i Sami bi spavale na katu, posve nesvjesne da im
majka kipi od bijesa na kauču i strpljivo čeka, tako da
kazna bude istodobno opaka i posve neočekivana. Shelly
je uvijek napadala iz zasjede. Njezine su se kćeri navikle
otići u krevet odjevene, za slučaj da ih majka po zimi
izvuče u dvorište usred noći.
“Katkad je bilo razloga, valjda”, poslije je rekla Nikki.
“Možda smo se igrale njezinom šminkom ili smo izgubile
četku za kosu. Takve stvari. No uglavnom nismo imale
pojma što smo učinile.”
Takva bi premlaćivanja gotovo uvijek završila u krvi.
Jednom je prilikom Shelly gurnula Nikki u ugrađeni
ormar. Iz sve snage. Shelly je vrištala iz sveg glasa.
“Jebena mala kujo!”
Shelly je skočila na Nikki i počela je udarati rukama i
nogama, a djevojčica je plakala i preklinjala je da prestane.
“Oprosti, mama! Neću nikad više!”
No Nikki nije imala pojma što je majku nagnalo na
takav postupak.
 Nešto je pogrešno rekla? Nešto je nestalo u kući? Nešto
drugo?
Nikki je ustala i pokušala pobjeći prema vratima, no
majka ju je zgrabila, okrenula i nabila u zid i na čavao koji
je iz njega virio.
Tek se tada, kad je Nikkina glava završila pribijena uza
zid, Shelly povukla.
Nikki je igrala odbojku u osnovnoj školi u Raymondu.
Ispod kratkih hlačica nosila bi neprozirne debele tajice,
kako bi prikrila modrice i krvave rane od telefonskog
kabela - to je bilo još jedno od oruđa koje je njezina majka
upotrebljavala kako bi iskazala svoj bijes.
Poslije će preuzeti na sebe krivnju za zlostavljanje jer se
“majka zanijela tijekom mlaćenja zato što sam pokušavala
pobjeći”.
Iako je imala prilike nekome reći što joj se događa,
Nikki ništa nije govorila. Sve je držala za sebe, zatvorila se
i ušutjela. Nije željela da itko dozna da joj se događa nešto
ružno, da u njezinoj obitelji dolazi do takvog nasilja.
“Nikad mi nije palo na pamet nekome reći”, poslije je
priznala. “Nisam željela privlačiti pozornost. Nisam htjela
da me smatraju čudnom. I nitko nikad nije pitao. Ni
jednom.”
Nije sve zlostavljanje bilo tjelesno. Shelly je na svojim
kćerima izvodila i različite mentalne igrice.
Tijekom tjedna prije jednoga Božića, Shelly je
zaključala Nikki u njezinu sobu. Rekla joj je da je
beskorisna i da od nje nikad neće biti ništa.
“Jebena gubitnice! Zlo mi je kad te vidim!”
 Došao je Božić i Shelly se ponašala kao da je sve
savršeno. Zasula je djevojčice darovima, poslužila divne
božićne slastice i toga su dana bili najsretnija obitelj na
svijetu.
A onda je tome došao kraj.
Neke stvari koje je majka činila bile su uobičajene. Za
nekoliko dana oduzela bi im sve darove. Rekla bi im da su
bile zločeste ili da nisu bile dovoljno zahvalne, te da nisu
zavrijedile ništa od onoga što im je dala.
Jedne godine Nikki je dobila lutku Cabbage Patch. Bila
je nevjerojatno uzbuđena zbog toga. No Shelly ju je
oduzela čim ju je dobila i stavila je u ormar. Djevojčice su
znale da im majka postavlja zamke, tako da otkrije jesu li
nešto dirale dok je nije bilo. Sve bi vrlo pažljivo posložila
ili bi na rub vrata zalijepila malo selotejpa da vidi je li netko
otvarao ormar. Nikki je naučila biti vrlo oprezna. Posebno
s tom lutkom.
“Čekala bih da mama ode i onda bih, vrlo oprezno,
izvadila lutku iz mamina ormara, tako da je mogu barem
malo držati u rukama”, pričala je poslije. “Katkad bi me
uhvatila. Katkad ne bi.”
Drugoga je Božića Shelly darovala Nikki i Sami
značkice s medvjedićima. Dok je rasla gomila ukrasnog
papira i otvarali se darovi, male su značke nekako negdje
nestale. Shelly je posve poludjela i premlatila djevojčice
električnim kabelom.
“Vi ste najsebičnija, najnezahvalnija derišta!”
Uz Daveovu podršku Shelly ih je cijele noći držala na
nogama u potrazi za značkama. Kad su ih napokon
pronašle u jednome od darova, odmah su znale tko ih je
tamo skrio.
Praznična drama koja kulminira premlaćivanjem -
upravo je to Shelly poželjela za Božić.
.

Djevojčice su odrastale, a Shelly je davala sve od sebe kako

bi smislila nove oblike mučenja za njih.
“Izvor će presušiti”, odjednom je izjavila govoreći o
izvoru iza njihove nove kuće. “Nema tuširanja. I morate
me pitati prije nego što idete na zahod.”
To je bila laž koju je redovito upotrebljavala, čak i kad
su u Ulici Fowler bili priključeni na vodovod.
Kad bi Shelly ostavila djevojčice nasamo, odjurile bi u
zahod i kupaonicu. Sami bi nakon tuširanja obrisala pod,
zidove i slavinu. Sakrila bi vlažne ručnike. Nisu smjele
ostaviti nikakve naznake o tome da su učinile nešto što im
je majka zabranila. Nakon što bi sve počistila, Sami bi se
potrudila izgledati kao da se nije oprala.
“Bilo je sramota ići u školu neoprana”, sjećala se.
“Naravno da želiš izgledati čisto i lijepo mirisati. A mama
je sve željela kontrolirati. Željela je odlučivati kad se
smijemo prati, čak i kad ćemo na zahod. Morale smo tražiti
dopuštenje. Sve je, čak i nešto tako jednostavno kao
tuširanje, smatrala povlasticom koju nam je samo ona
mogla dodijeliti.”
.

Katkad bi se nakon batina Sami uvukla u sestrinu sobu i

legla s njom u krevet. Ona i Nikki satima bi ležale i
razgovarale o tome koliko ih bole stražnjice, te što bi mogle
poduzeti da ih mama prestane tući.
“Da je barem možemo smanjiti”, predložila je Sami.
“Tako da bude super mala i da je možemo strpati u kavez.”
Nikki se svidjela ta zamisao, no odmah joj je uočila
nedostatak.
“Pobjegla bi i onda bi nas grizla za gležnjeve!”
Nasmijale su se zbog toga.
“Možeš li je zamisliti kako nas bode čačkalicama?”
Mogle su je zamisliti.
Ne, ne bi pomoglo da su smanjile mamu. Nimalo im ne
bi pomoglo.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Iako im nitko nije dolazio u posjet, bilo je važno da sve u

domu Knotekovih izgleda dobro. Dave je to shvaćao. Nikki
je to shvaćala. Čak će i Sami poslije reći da je razumjela
koliko je važno da sve izgleda “lijepo”, bez obzira na to što
je cijeli svijet oko njih klizio u ludilo. Bila je to šminka koja
pokriva modricu. Umjetna ruža u vrtu načinjenom od
slame i suhih grančica. Kao da, ako sve u dnevnoj sobi
izgleda lijepo, ono što se događa u kupaonici, stražnjoj
spavaćoj sobi, podrumu i dvorištu nije tako loše.
Zar ne?
Uistinu, gdjegod da je živjela, Shelly je sve ukrašavala
domaćim toplim motivima, kao da je ispalo iz televizijske
serije o idealnom američkom gradiću. Najviše je voljela
plavu boju, pa je pokućstvo od tamnoga hrasta u novoj
kući dala pretapecirati u plavo ili bi komade pokućstva
prekrila dekicama sa srcima i cvijećem, ružičastim ili
plavim. Posvuda je bilo košarica i tabletića. Jako je voljela
ukrasne sitnice; posebno su joj bile drage porculanske
figurice marke Precious Moments, s njihovim likovima
širom raširenih očiju. Nije mogla odoljeti ni jednome
čajniku koji je na sebi imao naslikane cvjetove ili leptire.
Ako je negdje bilo mjesta za nešto veselo - i domaće - Shelly
bi našla nešto u trgovačkom centru ili bi naručila poštom.
Uživala bi namještajući novi predmet, na trenutak bi mu se
divila, a onda bi krenula za sljedećom lovinom. Shelly je
gotovo svaku sobu usto ukrasila nevjerojatnom količinom
obiteljskih fotografija. Nije bilo površine na kojoj nije bilo
fotografija njezinih curica ili, poslije, njihova bratića
Shanea. Oko kamina su visjeli deseci okvira s
fotografijama.
“Da”, prisjećala se Sami godinama poslije. “Mama je
bila opsjednuta našim slikama. Bilo je čudno vidjeti
Nikkino nasmiješeno lice na zidu. Srce me boljelo od toga.
Gledala bih te slike i znala kako ju je kažnjavala, kako ju je
zlostavljala. Boli me to, zlo mi je kad se samo sjetim.”
Postoje stotine, ako ne i tisuće fotografija njezine sestre.
Na svakoj je osmijeh koji nije samo pun nade, nego je često
i iskren. Godinama poslije, drugima će biti teško pogledati
te fotografije i pitati se kako se djevojčica poput Nikki
mogla uopće smiješiti pred fotoaparatom.
Djevojčice su gledale majku kad bi postavljala porub sa
srcima na rubu između tapeta i drvenih ploča u
blagovaonici. Dobacivale su savjete dok je isprobavala
hoće li figurica svjetionika ljepše izgledati na okviru
kamina ili je bolje staviti niz mirisnih svijeća na pokrajnji
stolić. Ti su trenuci bili radosni, a iako je poslije bilo lako
kolutati očima na majčin smisao za estetiku, djevojčice su
znale da nešto u njihovoj majci čezne za toplinom i šarmom
koje je pokušavala prizvati takvim stilom. No znale su i da
je taj stil u potpunoj suprotnosti s načinom na koji je živjela
svoj život i odgajala svoje kćeri.
Naravno, istina nikad nije bila daleko. Uvijek je bilo
lakše učiniti ono što je majka tražila nego se boriti s time.
Svakoga dana, u svakome trenutku, bilo je nade da će
ludilo jednom prestati. Da će Shelly Knotek samo tako,
neobjašnjivo i bez mnogo buke, postati majka o kakvoj su
sanjale.
No to je bio samo dječji san koji im je izbila iz glave
novom kaznom.
Shelly ju je nazvala “valjanjem”.
Tako je dokazivala da ima potpunu vlast nad cijelom
obitelji. Kao i svi njezini najbolji izumi, valjanje je bilo
mješavina poniženja i tjelesne boli. Bila je to također kazna
kojom je mogla upravljati sa strane.
Valjanje je bilo noćna aktivnost, a mogla se prakticirati
u svako godišnje doba.
U središtu pozornosti gotovo je uvijek bila Nikki.
Započelo bi tako što bi Shelly upalila svjetla u sobi.
“Diži se! Skidaj se! Silazi dolje, beskorisno govno!”
Suze bi potekle istoga trenutka, no Nikki bi je
poslušala. Bilo je nešto u majčinu glasu, u njegovoj silini.
Bio je grlen, prodoran. Plašio ju je. Iza njezinih riječi krio se
gnjev zbog kojega bi Nikki pomislila da bi se bilo što moglo
dogoditi i da će, što god bilo, ona na kraju stradati.
“Oprosti!”
“Šuti, jebem ti!”
Nikki bi gola čučala u blatu dok bi je otac zalijevao
vodom iz crijeva. Dave bi uglavnom šutio radeći ono što
mu je rečeno da čini. Nikki bi plakala i preklinjala za
oprost.
Majka bi promatrala sa strane, govoreći mužu što da
radi.
 “Neka se valja! Ona je obična svinja, Dave! Neka nauči
lekciju!
Voda je zalijevala njezino uzdrhtalo tijelo.
“Valjaj se, Nikki!” rekao je Dave.
“Oprosti, tata.”
“Valjaj se.”
Jednom prilikom, kad se pokušala pridići, Nikki se
rukom poskliznula o led. Bila je sredina zime. Blato u rupi
za valjanje počelo se smrzavati. Bila je gotovo sigurna da
će dobiti upalu pluća i umrijeti.
Smrt je jedini izlaz iz ovoga, pomislila je.
Sami je promatrala taj prizor s prozora na prvome katu.
Željela je da je i ona tamo. Ne da spasi sestru, nego da i nju
tako kazne. Sami je bila izrazito svjesna da, zbog nekog
razloga, Nikki kažnjavaju mnogo gore od nje. Nije bilo
pravedno da je Nikki morala izdržavati takve traume za
prijestupe zbog kojih bi Sami dobila samo remenom po
stražnjici ili kakav šamar.
“Sjećam se da sam mislila kako je nepravedno što i
mene tako ne kažnjavaju”, govorila je Sami godinama
poslije. “Znala sam da ništa što je učinila nije bilo tako
strašno da bi zavrijedilo valjanje, no upravo joj se to
događalo. To su joj radili moji roditelji.”
Nakon neopisivo duga vremena, Shelly je odvukla
Nikki u kupaonicu sve je vrijeme vrijeđajući. Otvorila je
vruću vodu i napunila kadu. Nije bilo ni malo hladne vode,
samo kipuće. Nikki je bila izdržljiva djevojčica, no ipak je
sve vrijeme plakala.
 “Ti si svinja”, govorila joj je majka. “Operi se. Gubi se
u krevet.”
Nikki se nikad nije mogla sjetiti koliko je to dugo
trajalo. Ni koliko ju je puta majka natjerala na
valjanje. Deset puta? Više? Katkad je trajalo duže, katkad
kraće. Možda dvadeset minuta. A možda i dva sata. Puzala
bi po blatu u mraku, osjećala bi korijenje grmlja pod
prstima, pljusak vode, bol majčinih okrutnih riječi.
Njezina sestra sve je to gledala dok su joj licem tekle
suze.
.

Iako nije znala zašto se to dogodilo, Nikki je shvatila da se

njezin položaj u obitelji srozao. U majčinim se očima ona
svela na ništicu. Njezina sestra je nekako, valjda, uspjela
otkriti kako se nositi s majkom. I Sami je bila zlostavljana,
no ona je to nekako bolje odvajala u svojoj glavi. Podnijela
bi zlostavljanje, a onda bi uspjela obrlatiti napadačku
riječima punim ljubavi. Ta joj je sposobnost išla u korist.
“Dobro joj je išlo umiljavanje mami”, sjećala se Nikki.
“Sami bi dobila što je htjela jer se zalagala za sebe. To ju je
spasilo. Mama se nije toliko usredotočila na Sami jer je
Sami imala prijateljice, pa joj je valjda bilo jasno da bi je
Sami jednoga dana mogla odati. Ja nisam imala ono što je
imala moja sestra - tu sposobnost da joj se umilim, a ni
društvenu mrežu oko sebe. Usto, mislila sam da ionako
nikome nije stalo do mene.”
Sami se naučila prepuštati i ne pokušavati se izvući od
kazne koja će stići bez obzira na to što ona rekla ili učinila.
Nikki to nikako nije shvaćala. Kao da to nije htjela shvatiti.
Nastavila se boriti i odupirati.
Sami se sjetila da je Nikki jednoga dana dobila bičem.
Mlaćenje je eskaliralo jer Nikki jednostavno nije htjela
prihvatiti kaznu. Borila se.
“Nikki je bježala, ali mama ju je uhvatila”, sjećala se
Sami. “Mlatila ju je sve dok Nikki više nije mogla hodati.
Guzica joj je bila krvava.”
Sami je, iako je bila četiri godine mlađa, nekako
shvatila da je bolje surađivati s majkom jer će tako izbjeći
najgore nasilje. Nije to često činila jer je ipak voljela svoju
stariju sestru, no katkad bi je tužila majci. S druge strane,
Nikki nije posve vjerovala Sami, no nikad joj nije poželjela
da se majka i prema Sami odnosi kao prema njoj.
Shelly je jako voljela birati svoju mezimicu. Najčešće je
to bila Sami.
Shelly joj je promijenila ime u Šamijo, prema liku koji
je glumila Heather Locklear u seriji Dinastija. Sami će se
poslije pitati je li to majka učinila da je sakrije od Dannyja
Longa, njezina pravog oca, koji ju je u to doba tražio (to je
naknadno doznala), no nije mogla biti sigurna.
“Nazvali smo te Sami Jo čim si se rodila”, jednoga je
dana iz neba pa ti rebra izjavila Shelly. “Samo te dosada
nismo tako zvali. A sada ćemo te zvati imenom koje ti je
oduvijek pripadalo.”
Majka je malokad Nikki pokazivala ljubav, no često ju
je darivala Sami i njezinoj igrački, rakunu Racoonyju.
Shelly je znala slagati raskošne zabave - s tortama,
darovima i ukrasima - za tu igračku koju je Dave kupio
Sami kad im je tek ušao u život. Godinama se Shelly znala
odvesti do Baskin-Robbinsa u Aberdeenu po sladolednu
tortu, pa bi čak postavljala male prizore s rakunom,
kojemu je redovito obnavljala punjenje starim najlonkama
i muževim čarapama. Ostavila bi napola pojedenu tortu
kraj igračke kako bi pokazala Sami što je mali rakun radio
tijekom noći.
“Mama je znala biti vrlo draga kad bi joj se tako
prohtjelo”, rekla je Sami.
 DVANAESTO POGLAVLJE

Nikki nije bila sigurna koliko ju je dugo majka držala

zaključanom u sobi na katu u kući Louderback. Nije se
mogla sjetiti ni zašto se majka odlučila za tu kaznu. Na
vratima nije bilo brave, pa je Shelly zabila nož između
vrata i okvira tako da njezina kći ne može izići. Bila je to
tehnika kojom se služila kad je htjela da joj djeca ne
smetaju.
Shelly je rekla Nikki da je ružna i beskorisna i da joj
treba vremena za razmišljanje o tome zašto je tako grozna
djevojčica. Rekla joj je i da će dugo biti u svojoj sobi.
“Koliko god treba”, rekla je Shelly.
Nikki se poslije sjećala da je možda čak cijelo ljeto
ostala u sobi. “Prestala sam brojati dane”, rekla je.
No Nikki gotovo da i nije smetala ta kazna. Najprije je
bila prognana u sobu, a onda i u garderobu, garderoba je
bila malena, nije imala prozora, a gotovo da i nije bilo
zraka. Nakon nekog vremena sretno bi dočekala kaznu jer
bi se tako napokon maknula od roditelja.
Čula bi struganje noža. Vrata bi se naglo otvorila. Ona
bi se naglo uspravila - nikad se nije povlačila. Uvijek bi se
odlučno suočila s majkom.
“Evo ti”, odrezala bi Shelly i dala joj plastičnu kantu.
Nikki nije morala pitati što će joj.
 Idućih nekoliko tjedana Shelly je puštala Nikki van
samo kako bi ispraznila kantu. Nije joj bilo dopušteno
stupiti u kontakt sa Sami.
Shelly je objasnila Sami razlog zbog kojeg joj ne
dopušta kontakt.
“Tvoja sestra je zločesta”, rekla joj je. “Shvaćaš?”
“Da, mama”, lagala je Sami.
Sami se brinula za Nikki. I ona je znala završiti
zaključana u sobi, no to bi trajalo samo dan ili dva.
Sami je nekoliko puta bilo dopušteno ući u sobu po
Nikkinu kantu. Ispraznila bi je u kupaonici u prizemlju, a
onda bi požurila natrag, dok je majka stražarila na vratima.
Pokušavala je održati kontakt i tako što je bacala male
češere u sestrin prozor za dana, dok bi majka drijemala.
Nikki je znala da je u zatvoru. No zaključila je da u
zatvoru i nije tako loše. Nije morala slušati majčine gnjusne
tirade. Nije morala hodati kao po jajima, samo da bi otkrila
da je ipak negdje pogriješila. Na neki je način bila
slobodna. A najbolje od svega bila je golema zbirka knjiga
koju je majka spremila u garderobu u Nikkinoj sobi.
“Tog sam ljeta otkrila koliko volim čitati. Pročitala sam
sve knjige o Nancy Drew koje sam imala, a onda sam
prešla na majčina Johna Saula i Deana Koontza. Mama je
voljela horore. Imala je kutije pune mekoukoričenih knjiga,
a ja sam ih sve pročitala.
Kad se obiteljska kuja, Freckles, oštenila, Sami je to
javila Nikki bacivši joj češer u prozor.
“Ima ih osam!” viknula je šaptom.
 “Hoću ih vidjeti”, rekla je Nikki i stavila prst na usta
podsjećajući sestru da mora biti tiho.
Sami je pristala.
Freckles i njezini štenci bili su izvor sreće.
Nikki je spustila kantu dolje, privezavši je za dva
pojasa kućnih haljina koje je spojila - vidjela je to u filmu o
bijegu iz zatvora. Sami je dobro oprala kantu, provjerila da
ih majka ne može vidjeti, a onda je poslala dva štenca na
kat sve vrijeme strahujući da će ih majka uhvatiti.
Nikki je mazila štence dugo, onoliko dugo koliko se
usudila, a onda ih je vratila sestri.
.

Nikki je napokon mogla van iz sobe, no nije dugo potrajalo

prije nego što ju je majka opet počela kinjiti. Shelly je bila
takva. Smirila bi se. A onda bi odjednom oživjela i krenula
u potragu za novom žrtvom. Žrtva je gotovo uvijek bila
Nikki.
Sami je s natkrivena trijema gledala kako majka
naganja Nikki kroz kuću sve do kuhinje. Shelly je vrištala
Nikki da stane, tako da je može kazniti.
“Premlatit ću te, samo da te dohvatim!”
Shelly je gurnula Nikki kroz staklena kuhinjska vrata.
Krhotine su poletjele na sve strane, a Nikki je ispustila jauk
koji je zvučao kao cviljenje ranjene životinje. Shelly je
bacila remen iz ruke i požurila pomoći kćeri koja je krvarila
iz desetaka rana. Krhotine stakla zalijepile su joj se za
krvavu majicu i kratke hlače. Nikki je zaplakala, no nije
izgovorila ni riječ. Doživjela je u šok. Sami je, također
plačući, krenula pomoći.
 Sami je pogledala majci u oči. U tom si je trenutku
dopustila vjerovati da majka nije namjeravala da se to
dogodi. No Shellyna je prva reakcija uvijek bila poticanje u
obliku prebacivanja krivnje na drugoga.
“Vidiš na što si me natjerala”, rekla je Shelly.
Trenutak poslije, dok je krv curila po tijelu njezine
kćeri, Shelly je odjednom promijenila ton.
Iz usta su joj izišle čudne riječi, kao da govori strani
jezik.
Oprosti mi.
Na neki je način ta isprika bila šokantna kao i krv koja
je kapala putem od kuhinje do kupaonice.
Sami i majka odvele su Nikki u kupaonicu, gdje je
Shelly napunila kadu vodom. Nije bila kipuća, samo
ugodno topla. Oprezno je skinula Nikkinu krvavu odjeću i
pomogla joj ući u kadu.
Voda je istoga trenutka pocrvenjela.
“Oprosti”, ponovila je.
Djevojčice su se nadale da je majci uistinu žao. Možda
će shvatiti da je ipak otišla predaleko ? Imale su razloga
nadati se. Shelly je bila dobra prema Nikki nakon tog
incidenta. Odvela ju je van na večeru, odvela ju je čak i
frizeru. f “Bile smo samo ona i ja”, sjećala se poslije Nikki.
“Majka to ina-
I će nikad nije radila.”
Čak i kao dijete koje je sve to moralo gledati, Sami je
znala da je majka trebala odvesti Nikki u bolnicu zbog rana
koje je njezina sestra imala po cijelome tijelu.
 “Ali nije mogla”, nagađala je Sami. “Mama ne bi
nikako mogla objasniti odakle rane, tragovi od remena i
modrice na sestrinu tijelu. Svi smo ih imali, ali Nikkine su
bile najgore. Tijekom godina vjerojatno je bilo malo dana
kad nismo imale vidljivih tragova majčina zlostavljanja na
sebi.”
Shelly ipak nije potpuno odbijala odvesti djevojčice
liječniku kad bi im trebala liječnička pomoć.
No katkad bi uzela stvari u svoje ruke.
Cijeli se život družila s medicinskim sestrama, a čak je
i odslušala neka predavanja u koledžu Clark u
Vancouveru. Često je govorila o svojoj želji da se vrati u
školu i završi za bolničarku, no rekla je da joj je od njezinih
snova i ambicija važnije odgojiti svoje kćeri. Kuća je bila
puna medicinskih udžbenika i knjiga o prvoj pomoći. Kad
ne bi čitala Stephena Kinga ili Deana Koontza, Shelly bi se
često moglo zateći s nosom u jednome od tih udžbenika.
Dave Knotek sjećao se kad mu je supruga s leđa
odrezala veliku cistu.
Shelly mu je natočila nekoliko čaša viskija umjesto
anestezije, a onda je uzela nožić i odrezala cistu. Osjetio je
bol, no nekako je znao da Shelly zna što radi.
“Nije to bilo ništa strašno. Njezin tata znao bi joj
odrezati bradavice s prsta, i tako”, sjećao se. “Ona ju je
više-manje razrezala i cista je nekako iskočila, a onda ju je
samo odrezala. Sve je dobro prošlo.”
.

Unatoč užasnom i čestom zlostavljanju u kući Knotekovih,

Lara Watson nikad od svojih unuka nije čula nijednu
ružnu riječ o majci. Ni jednom nisu odale što se stvarno
događa.
“Mama je čudna”, to je bilo sve što su Nikki i Sami bile
spremne reći.
Lara je jednom došla na proslavu Nikkina rođendana.
Bila je vruća ljetna noć, a ona je trebala spavati u Nikkinoj
sobi na prvome katu, gdje je bilo vrlo vruće. No kad je
pokušala otvoriti prozore, otkrila je da su zabijeni čavlima
i ne mogu se otvoriti. Djevojčice su rekle da je to mama
učinila, no navodno se nisu mogle sjetiti zašto.
Idućega jutra Lara je zamijetila da vrata spavaćih soba
s vanjske strane imaju kračune.
Pitala je djevojčice i za to, no one su samo slegnule
ramenima. To je bilo nešto što je mama načinila.
Shelly je jednostavno bila čudna.
 TRINAESTO POGLAVLJE

Za dječaka koji je više-manje živio na ulici u Tahomi,

Raymond se činio poput mjesta punog dobrodošlice.
Shane Watson bio je Shellyn nećak, sin njezina brata Paula.
Paul bi svako malo završio u zatvoru, a Shelly se
usredotočila na Shanea, navodno kako bi ga izvukla iz
neodržive situacije. Shelly i Dave nekoliko su godina
razgovarali o tome da će uzeti dječaka k sebi, možda ga čak
i usvojiti, no Dave se opirao toj zamisli. Već se mučio zbog
Shellyna rastrošnog načina života.
Shelly je ignorirala supruga. Tako se nosila sa svime - i
svakime - tko bi joj stao na put. Ona je uvijek imala pravo,
a ako se s njom nisi slagao, bio si glup, kukavica, sebično
govno.
Iako je Shane živio prilično daleko od njih, Shelly mu
je neprestano slala pisma i poruke pune ljubavi.
U listopadu 1985., kad je Shaneu bilo deset godina,
Shelly je potpisala cijelu obitelj ispod poruke koju mu je
napisala. Tek što si otišao, no već nam nedostaješ. Vidjet ćemo
se uskoro. Sigurno sljedećeg vikenda. Jako te volimo! Tetak Dave
ti je poručio, “Bok, momčino! Nedostaješ mi!”
Shane uistinu više nije imao kamo kad je stigao u
Raymond sredinom 1988. Njegov otac, Paul Watson,
pobjegao je iz Battle Grounda s petnaest godina jer je mislio
da mu je cura zatrudnjela.
To je bila lažna uzbuna, no Paul se nije vratio. Izgubio
se u životu punome kriminala i bajkerskih bandi. Pojavio
se nakratko s osamnaest godina i trudnom curom
podrijetlom iz domorodačkog plemena s Aljaske. Shane se
rodio u lipnju 1975. Život mu je bio težak, nestabilan,
prepun nasilja i klanskih borbi. Otac je neprestano odlazio
i dolazio, majka je imala gomilu vlastitih problema s
ovisnošću, no Shane se nekako uspijevao brinuti sam za
sebe.
Bila je to možda samo gluma, a možda je bilo i stvarno,
no Shane je sa sobom u kuću Knotekovih donio nadu i
optimizam. Život ga nije potištio. Svakako se bolje snalazio
na ulici od djevojčica - Nikki je tada bilo četrnaest, Sami je
imala deset, a on je baš navršio trinaest godina - no bio je i
sladak na neki svoj način.
Shane se dobro uklapao među djecu u Raymondu.
Volio je heavy metal i Bon Jovija. Imao je tamne oči i tamnu
kosu, što je ukazivalo na njegovo domorodačko nasljeđe.
Djevojčice su ga smatrale slatkim, ne samo zato što je bio
nov, nego i zato što mu je karakter bio nekako opušten i
šašav, zbog čega je lako stjecao prijatelje. Sestre su ga
odmah zavoljele. Bio im je više od bratića, više im je bio
poput brata. Uvijek se smiješio. Stalno je pričao viceve.
Shelly se javila socijalnoj službi kad je preuzela brigu za
njega. Kupila mu je novu odjeću za školu i pripremila mu
lijepu sobu u podrumu, s novom posteljinom, te mu je
pomogla rasporediti ono nekoliko stvarčica koje je donio
sa sobom kako bi se osjećao kao kod kuće.
On je gotovo odmah počeo Shelly i Davea zvati
mamom i tatom.
Shane je bio prijateljski nastrojen klinac, no bio je
istodobno i gradski dečko iz opasnog kvarta. Nije mnogo
govorio o svome životu prije dolaska u Raymond. Kad su
jednom otišli na obiteljski izlet, on i cure spavali su u
vrećama za spavanje u stražnjem dijelu kamioneta. Samo
im se tada otvorio i pričao im o tome kako je bilo odrastati
s ocem koji je član bajkerske bande i majkom ovisnicom.
Bio je bijesan zbog svega što mu se događalo u Tacomi,
zbog toga što nije imao pravi dom sve dok se nije uselio
Knotekovima. Nakon preseljenja u Raymond, gotovo mu
se nitko iz obitelji više nije javljao. Bio je u kontaktu samo
s djedom i bakom s majčine strane i, naravno, s Larom.
“Shane nije bio ni malo nalik na svoju obitelj. On nikad
neće upasti u probleme s policijom ili drogom. Nema
šanse”, rekla je Nikki. “Nikad se nisam brinula da bi
mogao upasti u zamku u koju su mu upali roditelji. Shane
je bio dobar.”
Ubrzo nakon Shaneova dolaska, Shelly mu je počela
davati poslove s popisa koji kao da se nikada nije
smanjivao.
“Mama je tjerala Shanea da radi do iznemoglosti”,
rekla je Nikki godinama poslije. “On je sve radio. U
početku ne baš od volje, no na kraju bi uvijek napravio sve
što je zatražila od njega.”
Shane je većinu vremena provodio obavljajući svoje
zadatke. Katkad bi našao vremena za vožnju svojim
brdskim motociklom kroz šumu. Nekad bi sa sobom
poveo Sami, no njegova je prava prijateljica bila Nikki,
samo nekoliko mjeseci starija od njega. Ona je dobro
shvaćala kako je biti autsajder - u kući i u školi. Kao i Shane,
i ona je dobro znala kakvu je ulogu njezina majka odigrala
u tome.
 Shane se bojao Shelly. Kao i djevojčice, sve bi učinio
samo da je ne naljuti. Shelly se usredotočila na njega i
počela mu tovariti dodatne zahtjeve da mora raditi još više
po kući ili dvorištu. Kad posao ne bi bio obavljen onako
kako je htjela, Shane bi platio za to. Iz njegove podrumske
sobe počele su nestajati stvari. Njegov jastuk. Njegov
pokrivač, a za njim i krevet. Rečeno mu je da spava na
podu. Pobunio se, no ubrzo je shvatio da svaki prigovor
samo pogoršava situaciju.
Nakon toga mu je Shelly oduzela i pravo da se tušira
svakoga drugog tjedna, a za školu mu je dala samo jednu
presvlaku. Shane se odjednom iz cool novoga dečka
pretvorio u smrdljivog, masnog, čudnog dječaka.
.

Ubrzo nakon Shaneova dolaska u kuću Knotekovih, Lara

Watson odlučila je otići na sjever. Takvi su posjeti uvijek
bili riskantni. Katkad bi se našla pred vratima s darovima
i sve bi morala ostaviti na pragu jer nikoga ne bi bilo kod
kuće, unatoč tome što je posjet bio unaprijed dogovoren.
Katkad bi parkirala automobil pred kućom i satima čekala
da se djevojčice i njihova majka vrate kući uz neki klimav
izgovor o tome da je Shelly pobrkala datume ili je morala
neočekivano nešto obaviti u Aberdeenu ili Olympiji. No
ovaj su put Shelly, djevojčice i Shane bili kod kuće. Dok je
Shelly gledala televiziju, Lara se družila s djevojčicama u
njihovim sobama na katu. Sve je gore izgledalo krasno.
Sobe su bile čiste, lijepo uređene i bez nereda - u čistoj
suprotnosti sa Shellynom nekadašnjom sobom u Battle
Groundu.
 Lara je htjela vidjeti i unukovu sobu. Odjednom joj je
Shelly bila za petama i pratila je niz drvene stube do
podruma. Na pola puta dolje Lara je jedva disala. Smrad
dizela koji se upotrebljavao za grijanje stare kuće bio je
gotovo nepodnošljivo jak. Ispunio joj je pluća i oči su joj
zasuzile.
“Upravo sam dala popraviti spremnik za dizel”, rekla
je Shelly. “Tip će se vratiti i riješiti problem.”
Lara je prošla kraj vratašca u kotlovnicu i uputila se
prema prednjem dijelu podruma, gdje je Shane spavao na
madracu na golome podu.
Ogledala se oko sebe, potpuno zbunjena. Ovo nije bilo
prihvatljivo.
“Gdje mu je krevet ?” upitala je.
Shelly nije odgovorila.
Lara se uzrujano zagledala u Shelly. “Treba mu krevet,
Shelly.
Što se ovdje događa? Ako nemaš novca... ja ću ti dati.”
Shelly je i dalje samo stajala i šutjela.
Lara se još jednom ogledala po sobi.
“Treba mu i ormar.”
Shelly je izgovorila neku slabašnu izliku o tome kako
je imala previše posla da bi se pobrinula za Shanea, no
uzela je novac.
Ubrzo nakon toga Lara je doznala da je Shelly kupila
Shaneu krevet. Pitala se bi li se, da ona nije digla buku oko
toga, Shelly uopće sjetila tog kreveta.
Bi li Shelly uopće bilo stalo do toga.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Nikki je vidjela kako se mame ponašaju na televiziji. Kako

slušaju i tješe svoju dječicu riječima i nježnim dodirima.
Vidjela je mame i u gradu, vidjela je kako se odnose prema
djeci i supruzima. Nije bilo vrištanja i udaranja. Nisu
tjerale svoju djecu da rade čudne stvari koje nisu bile samo
bolne nego i ponižavajuće, toliko ponižavajuće da ne bi o
tome mogli ni govoriti. Nikki je znala da njezina
mama nije normalna. Kad je stigao Shane, njih su dvoje
satima razglabali o tome koliko je Shelly grozna.
A Shane nije imao nimalo isprika za to.
“Totalno je govno”, rekao je.
“Znam”, odvratila je Nikki. “Samo nekad...”
Shane ju je prekinuo. “Što nekad, ha?”
“Nekad mislim da nas stvarno voli. Osjećam se kao da
me voli i kao da je svega tog ludila jednostavno nestalo.”
“Da, na trenutak, Nik”, podsjetio ju je. “A onda opet
počne.”
Nikki se slagala s njim. No Shaneu možda neće biti tako
lako shvatiti njezin stav. Nju je majka nekoć voljela, koliko
god ta ljubav bila prolazna, koliko je god više nije bilo. No
ona se duboko nadala da će se ta ljubav jednom vratiti.
Unatoč svemu što joj je Shelly radila.
Godinama poslije pokušavat će pronaći riječi kojima će
drugima objasniti kako je mogla voljeti zlostavljačicu.
 “Mislim da sam se kao dijete oslanjala na nju jer mi je
bila majka. Mislim da nikad nisam mislila da imam izbora
osim da živim s njom. Sad sam odrasla i najradije bih se
ispljuskala zato što nisam nešto poduzela i pomogla si.
Majka je znala pokazivati privrženost i biti draga kad je
htjela... zlostavljala bi me, a onda bi me drugi dan zagrlila,
rekla mi da sam ja njezina jedina beba i da me voli, bla, bla.
Mislim da je to funkcioniralo kao i svaka veza u kojoj ima
zlostavljanja... osoba se osjeća zarobljeno, kao da nema
kamo... onda bude zlostavljanja, a zlostavljač je povuče
natrag k sebi lijepim riječima i ljubaznošću, pa se žrtva
smiri i ne razmišlja više o tome kad će je opet premlatiti,
samo je sretna zato što je zlostavljanje prestalo (zasad).
Moja je majka bila poput bombe s tajmerom... nikad nisam
znala kad će eksplodirati. Sve je znalo biti danima krasno,
a onda bum. Voljela sam majku jer nisam znala da imam
izbora. Morala sam je voljeti.”
.

Neke stvari na koje je Shelly tjerala djecu bile su sramotne,

a neke bolne. Neke su bile nevjerojatne. Bilo je to kao da
provodi testove da vidi koliko daleko može ići. Shanea je
premlatila i natjerala na valjanje. Nazivala ga je svim
užasnim nazivima kojih se mogla sjetiti. Poput vojnika u
zatvoreničkom logoru, on i Nikki su se udružili i postali
nerazdvojni.
Shelly je posjedovala uznemirujuću sposobnost za
pronalaženje novih načina poniženja za njih dvoje. Rekla
im je da se skinu do gola u dnevnoj sobi, zbog nekog
propusta kojega se nitko nije mogao sjetiti. Sami je gledala
kako njezina sestra i bratić plešu goli u zagrljaju.
 “Dok ja ne kažem da je dosta”, rekla je Shelly.
Sami ih je gledala, grčeći se od srama. Bilo joj je drago
da nije na njihovu mjestu. Ona je bila toliko stidljiva da se
jedva mogla pokazati u kupaćem kostimu, A ovo je bilo
nevjerojatno ponižavajuće.
Upravo je zato njihova majka natjerala dvoje starije
djece da to čine.
Katkad bi tim plesovima prisustvovao i Dave.
“Tata bi samo sjedio i gledao”, rekla je Sami. “Moja
sestra i Shane sve bi vrijeme plakali. Ali znaš, samo si radio
što ti je rečeno. Nisi mogao majci reći ne.”
Godinama poslije Lara Watson pokušavala je shvatiti o
čemu je bila riječ, zašto je njezina pokćerka bila toliko
opsjednuta golotinjom. To ju je potpuno iznenadilo. Lara
nije uspjela pronaći nikakvu povezanost između Shellyna
djetinjstva i takva ponašanja.
“Moja djeca nikad me nisu vidjela u gaćama i
grudnjaku”, rekla je Lara. “Uvijek sam nosila kućnu
haljinu. Ni njihov otac nikad nije gol hodao po kući, nije
čak ni gol plivao. Les se tuširao s dečkima kad bi otišli
kampirati, no nikad sa Shelly.”
Nije imala pojma odakle se to stvorilo.
Možda se nešto čudno događalo kod bake Anne. To je
bilo moguće, ali nije bilo naročito vjerojatno.
“Mislim da bi mi Shelly tada bila rekla. Stvarno mislim
da bi. Ne znam odakle se to pojavilo.”
Shellyn život s njezinom pravom majkom - prije nego
što je Sharon Watson dovezla svoju djecu i otperjala u
Kaliforniju - bio je i dalje tajna.
 “Možda se tamo nešto događalo ? Ne znam. Sharon je
bila alkoholićarka. Nešto se moglo s njom dogoditi. Mislim
da nikad nećemo doznati”, naglas je razmišljala Lara.
Shelly je bila vrlo čedna tijekom odrastanja, rekla je
Lara. Odijevala se u svojoj sobi iza zatvorenih vrata. Nikad
nije po Battle Groundu paradirala oskudno odjevena.
Nikad nije radila takve stvari.
No klinci su nekako shvatili da je golotinja bila
povezana s osjećajem nadmoći, a ne sa seksualnošću. Sami
je doživljavala golotinju kao način na koji je njihova majka
ponižavala žrtve. Usto ih je tako sprječavala da pobjegnu.
Takva prisilna golotinja bila je jedna komponenta u
Shellynoj bizarnoj metodologiji kojom je osobi oduzimala
identitet.
I sposobnost za bijeg.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Bila je zima, sunce je već zašlo iza jela koje su sa svih strana
okruživale kuću Louderback. S oluka prepunih lišća i
iglica visjele su sige. Pod nogama je pucketao snijeg.
Atmosfera u kući bila je napeta otkad su se Nikki i Shane
vratili iz škole. Shelly ih je gotovo uvijek dočekivala u
zasjedi. Sjedila bi u dnevnoj sobi, jela slatkiše Oh Henry!,
gledala televiziju i smišljala novi plan kojim će klince
natjerati da za nešto plate.
Bilo je jasno da će se nešto dogoditi, bilo je gotovo
opipljivo, poput neke čudne energije u zraku koja ih je
zgrabila za vrat i nije im dala disati.
"Skidajte se! Odmah!” vrisnula je Shelly.
Ne to.
Ne opet.
Zašto?
Nikki i Shane katkad bi se borili protiv tih kazni, koliko
god to bilo uzaludno. Shelly bi zbog toga postajala samo
ljuća, a naljutiti Shelly s njezinim zajapurenim licem i
izbuljenim očima bilo je kao izazivati čudovište da izbriše
svoju žrtvu s lica zemlje. Najčešće bi se jednostavno
pokorili. Baš kao što se Nikki gotovo nikad nije mogla
sjetiti čime je razbjesnila majku, nije mogla ni shvatiti zašto
se ona i njezin bratić nisu uistinu odupirali.
 “Sigurno je postojao neki razlog”, govorila je poslije,
pokušavajući se sjetiti razloga zbog kojega se toga dana
obrušila na njih. “Samo se ne sjećam što je to moglo biti.”
Skinuli su odjeću misleći da će ih natjerati da se zajedno
valjaju, no Davea nije bilo kod kuće. On je gotovo uvijek
bio zapovjednik valjanja. Stajao bi u mraku, rukovao
crijevom s vodom i slijedio vrlo specifične zapovijedi svoje
supruge. Ovo bi mogla biti neka nova kazna i nisu znali što
bi se moglo dogoditi. Shelly je rekla Nikki i Shaneu da odu
na brežuljak iza kuće i tamo sjednu leđima okrenuti jedno
drugome.
“Tu ćete ostati dok ja ne kažem da je dosta.”
I vratila se u kuću gledati televiziju sa Sami.
Shane je zadrhtao. Bilo je ledeno. “Umoran sam od
ovog sranja, Nikki”, rekao je.
Nikki, gola i napola smrznuta, samo je kimnula. “I ja.”
Oblačić toplog daha lebdio je pred Shaneovim ustima.
“Moram se maknuti odavde.”
“I ja”, odvratila je Nikki.
Nisu skretali pogleda s kuće pitajući se hoće li se Shelly
pojaviti s crijevom i još ih uz sve to politi vodom.
To bi joj bilo nalik.
Ili bi možda mogla natjerati Sami da to učini. Sami je
bila odabrana, bila je miljenica zatvorske čuvarice, hodala
je između oba svijeta i tužakala kako bi si osigurala
položaj.
I kako bi preživjela.
 Nikki i Shane katkad bi se mogli smijati svemu što im
je Shelly radila, no toga im ledenog dana na brijegu iza
kuće nekako nije išlo.
“Ovo je totalno sjebano” rekao je Shane. "Mrzim tvoju
mamu.”
“I ja.”
Nije bila riječ o tome da se Nikki slijepo slaže sa
Shaneom. Ona je uistinu mrzila majku. No nekako je još u
sebi vjerovala da je, unatoč tome kako se Shelly ponašala
prema njima, ipak bolje imati nju nego uopće nemati
majku. Shane nije imao obitelj osim njih. Zar nije shvaćao
da je i to bolje nego ništa?
Shelly se nekoliko puta sagnula preko ograde trijema i
promatrala ih dok su njih dvoje drhtali. Nisu pokušali
razgovarati s njom. Razgovor nije pomagao sa Shelly,
samo bi postrožila kaznu koju im je namijenila.
“Luda je”, rekao je Shane kad se vratila u kuću.
Nikki se i s time morala složiti. “Aha”, rekla je.
“Znam.”
Dok su tako sjedili, zaigrali su svoju omiljenu igru:
ubijanje mame. Nije to bila prava igra, naravno. Bila je to
samo fantazija o osveti u kojoj su rado uživali.
Primjerice, došlo bi doba kupanja. Shellyna bi kućna
haljina bila napola rastvorena kad bi rekla Shaneu i Nikki
da joj pripreme kupku.
“Napunite mi kadu”, zatražila bi Shelly kad bi joj tako
došlo.
Klinci bi otišli u kupaonicu i počeli puniti kadu. Shane
bi gledao, a Nikki bi ulila pjenušavu kupku. Majci je
uglavnom bilo svejedno koju upotrebljava, važno je bilo
samo da ju je kupila na rasprodaji. Lavanda. Ruža. Jasmin.
Sjela bi na rub kade dok bi se uzdizao brežuljak od
mjehurića i isprobavala vodu. Temperatura je morala biti
baš kako treba.
Vruća., ali ne prevruća.
Shane bi gledao kako mjehurići napreduju i smiješio se.
“Trebali bismo donijeti radio”, rekao bi.
Nikki bi uvijek točno znala što želi reći. Okrenula bi
glavu i uzvratila mu osmijehom.
Shane bi kimnuo. “I baciti ga u vodu kad uđe u kadu.”
“Dobra ideja”, odvratila bi Nikki.
Bila je to šala. Do neke mjere. Takva su razmišljala
snažila vezu između Shanea i Nikki.
Prestali bi razgovarati kad bi se Shelly vratila. Ona bi
bacila kućnu haljinu na pod i ušla u kadu. Prolazna
fantazija o tome kako bi svoju muku mogli dokrajčiti
strujom netragom bi nestala. Unatoč svemu što im je radila,
nisu je mogli povrijediti.
Potpuno se smračilo kad je Shelly napokon rekla Nikki
i Shaneu da uđu u kuću i ugriju se.
“Nadam se da ste naučili lekciju”, rekla je.
Rekli su da jesu, iako nisu imali pojma zbog čega je bila
tako ljuta.
TREĆI DIO

Najbolja prijateljica
Kathy
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Sami je najviše voljela dom u kući Louderback u Old

Willapi. Bila je u osami, na kraju ceste, i zbog toga se
doimala poput kakva začaranog mjesta skrivenog u
šumarku golemih starih jela, jela koje će na kraju ipak
podleći buci i silini motorne pile.
Sa šest godina Sami je za sobom imala dvije godine
poludnevnog boravka u vrtiću jer ju je majka željela
zadržati kod kuće da ima društvo dok gleda sve moguće
sapunice koje su se prikazivale na televizijskome kanalu
ABC-ja. Veza između majke i kćeri stvorena je na kauču,
dok su gledale sapunice i jele sendviče s tunom i kiselim
krastavcima.
Nikki nije imala nikakvih lijepih sjećanja na dane
provedene u kući Louderback.
Bilo joj je devet kad su se doselili. Iako ju je majka
kažnjavala i u prijašnjim domovima, to je još bilo unutar
granica koje bi drugi mogli smatrati prihvatljivim. No ono
što je Shelly radila djeci nakon preseljenja u kuću
Louderback bilo je daleko izvan tih granica. Usto se, kad
su se doselili novi ljudi, promijenila dinamika obitelji.
Najprije je došao Shane, a nakon njega i Kathy.
Kathy Loreno pojavila se na sceni najprije kao
prijateljica, a zatim i kao dadilja. Bila je Shellyna frizerka i
prijateljica. Upravo je ona bila kuma na Shellynu i
Daveovu vjenčanju. Kathy je bila vrlo impozantna svojom
visinom od gotovo sto osamdeset centimetara. Kosa joj je
bila smeđa i često ju je puštala da slobodno visi u gomili
kovrča. No kao i većina frizerki, gotovo svake sezone
mijenjala je frizuru. Duga, kratka, kovrčava, ravna. Smijala
bi se oko toga i ponudila djevojčicama viklere tako da i one
mogu napraviti novu frizuru.
Sami, koja je uvijek bila spremna na umiljavanje kako
bi što lakše preživjela, odmah je zavoljela Kathy. “Kathy je
voljela šefovati. Tako su smatrali Shane i Nikki. I stvarno
je voljela šefovati. Ali ja sam je voljela. Bila mi je kao mama,
samo na dobar način. Prije nego što se doselila, došla bi k
nama i napravila meni i mojim prijateljicama trajne.
Donijela bi pribor i napravila nam frizure. Bila je super.”
Starijim klincima išlo je na živce što im sad još netko
upravlja životom. Nikki i Shane isprva nisu mogli
podnijeti Kathy, iako za to nije bila ona kriva. Silom su je
ugurali u ulogu njihove majke, a njima nije trebala još
jedna majka, a bogme ni dadilja.
Oko Božića 1988. godine Shelly su bile trideset četiri i
bila je trudna s trećim djetetom, zbog čega su svi još više
uživali u prazničnom raspoloženju. Nikki, Sami i Shane
radovali su se novome članu obitelji. No nitko od njih nije
znao da Shelly planira dovesti još nekoga u njihovo
kućanstvo.
“Kathy će se doseliti”, objavila je Shelly.
Ta je izjava stigla kao grom iz vedra neba, ne samo za
klince. Dave je znao da su Shelly i njezina frizerka dobre
prijateljice, ali da ona živi s njima? To ga je potpuno
iznenadilo.
 “Zašto će se doseliti?” upitao je.
“Njezina je obitelj ne želi”, rekla je Shelly. “Treba joj
krov nad glavom. Usto će mi pomoći oko bebe. Kao
babica.”
Dave se nije usprotivio, koliko god to želio. Pokušao se
usprotiviti Shaneovu dolasku, no Shaneov je otac opet bio
u zatvoru i malome je uistinu bilo potrebno stabilno
okružje ako su se nadali da će ikad prekinuti taj ciklus
zločina. Bilo mu je jasno da se Shelly odlučila, a ionako je
nikad nije zanimalo njegovo mišljenje.
Shelly i Dave smjestili su Kathyn veliki krevet i
komodu u otvoreni prostor na prvome katu, između
Samine i Nikkine sobe. Ukrasili su zidove Kathynim
stvarima i složili njezinu košaru s pletivom i druge stvari
koje je donijela. Kathy je imala trideset godina i ostala je
bez posla, dobila je otkaz u salonu, pa je bila zahvalna što
ima tako dobre prijatelje.
Shelly se pred klincima pretvarala da spašava Kathy od
života koji više nije željela, a Kathy se naizgled slagala s
tim. Čak je to i cijenila. U početku joj je Shelly rekla da ne
mora raditi jer će se oni brinuti za nju.
“Moraš biti kod nas, Kathy”, rekla joj je. “Bit će super.
Osim toga, stvarno si mi potrebna.”
U tome je bila kvaka.
Da, Shelly je uistinu trebala Kathy. Najprije joj je rekla
da je treba kako bi je odvela liječniku, zatim da joj treba
pomoć oko bebe. Nakon toga je njezinim neposlušnim
klincima trebala Kathyna mudrost i podrška. A Kathy je
bila spremna na izazov.
 Nikki je uljeza, majčinu frizerku I najbolju prijateljicu,
promatrala pogledom punim nepovjerenja i nervoze. Jasno
je vidjela dinamiku koja se počela razvijati između Kathy i
njezine mame. Kathy je obožavala Shelly. Slušala ju je kao
Boga. Shelly je stajala na pijedestalu iznad svih,
bila je uistinu poput božice, a Kathy je sve to gutala.
“Vaša mama stvarno užasno mnogo radi”, tvrdila bi
Kathy. “Ne znam zašto joj vi cure, i ti Shane, više ne
pomažete.”
Ako bi Kathy načula nešto što je smatrala
nepoštovanjem prema Shelly, odvukla bi prijestupnika sa
strane.
“Čuješ li ti sebe ?” siktala bi. “Pokaži malo više
poštovanja.”
Vjerojatno zato što je bila majčina ljubimica, Sami je
istoga trenutka zavoljela Kathy. S druge strane, Nikki i
Shane smatrali su je nepodnošljivom alapačom čija je
jedina svrha bila da njima zagorča život govoreći im što da
rade. Bilo im je kao da imaju dvije majke. Shelly je sasvim
sigurno sve unaprijed objasnila Kathy: Nikki je bila
prkosna, a Shane nepopravljiv.
“Nije bila zla prema nama”, sjećala se Nikki. “Došla je
u kuću u kojoj je naša mama stalno urlala na nas i mislila
je da smo mi zločesta djeca. Stalno smo upadali u nekakve
nevolje. Shane je katkad pušio, a jednom su ga uhvatili s
marihuanom. Zato je Kathy mislila da je Shane zločesto
dijete.”
A ako Kathy nije znala mnogo o djeci Knotekovih, oni
su o njoj znali još i manje.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Majka Kathy Loreno, Kaye Thomas, bila je naočita žena čiji

brakovi nekako nikad ne bi potrajali. Kaye je odrasla u
Sjevernom Hollywoodu u Kaliforniji, gdje je njezin otac
radio za NBC. Majka je za rata radila u Lockheedu kako bi
pomogla uzdržavati obitelj. Kad je Kaye odrasla, počela je
raditi u prodavaonici skupe kozmetike u Hollywoodu, Bio
je to težak posao s natruhom glamura.
Kayeina najmlađa kći, Kelly, sjeća se majke kao
nesretne žene koja se malokad smiješila, no bila je vrlo
marljiva i voljela je čitati. Godine 1952, rodila je prvo dijete,
sina. Nakon toga će uslijediti još troje djece, od kojih su
dvije bile djevojčice, Kathy i Kelly.
Kathy se rodila u ljeto 1958. s najljepšim plavim očima,
nalik na velike plave pikule. Imala je i plavu kosu.
Izgledala je baš poput majke koja je tridesetih godina
dvadesetog stoljeća bila model za kruh marke Langendorf.
Muževi su dolazili i odlazili, a obitelj se seljakala od
mjesta do mjesta - Lompoc, Moorpark, Šimi Valley. Kelly
se rodila četiri godine nakon Kathy; nakon nje stigao je još
jedan brat. Iako često nije bilo mnogo novca, Kathy i
njezina obitelj odrasli su u četvrtima u kojima je uglavnom
živjela srednja klasa. Tamo su očevi radili kao
vodoinstalateri i tiskari, a majke su bile domaćice. Djeca bi
se cijelo ljeto igrala vani vraćajući se kući tek za večeru.
Kathy i Kelly uvijek su imale zajedničku sobu, a njihovi su
kreveti bili odvojeni komodom. Posvuda je bilo barbika i
odjeće koju im je šivala majka. Gotovo su svake večeri čitali
priče za laku noć iz majčinih knjiga. Da, bilo je drame.
Drama bi nekako uvijek pronašla Kaye. No djeca su bila
sretna.
Nakon smrti Kathyna poočima, majka je kupila kamp-
prikolicu i povela ih na kampiranje po Kaliforniji. Taj je
izlet za sobom ostavio divna sjećanja. Kathy je izrađivala
torbe od starih traperica, pa bi sestre natrpale torbe
zakuskama, popele se na krov kamp-kućice i satima
gledale cestu i razgovarale o životu. Kathy se sviđao dečko
koji je živio s druge strane ulice, no on joj je bio samo
prijatelj. Živjela je za mjesečna izdanja ljubića koje su
objavljivali Harlequin i Silhouette. Sve bi ih kupila i
progutala mnogo prije nego što bi stigle novi svesci.
Obožavala je country glazbu, a posebno Dolly Parton i
braću Gatlin.
Kad je Kathy bilo osamnaest, Kaye je rekla djeci da idu
na sjever, u South Bend u Washingtonu, na obiteljski
odmor. Nakon dana provedenih na cesti i noći provedenih
u motelima lanca Motel 6 - klinci su sanjali o tome da
barem jednu noć provedu u boljem motelu lanca Howard
Johnson jer su ti imali bazene - stigli su u Pacifički okrug u
Washingtonu.
“Bilo je ljeto, bilo je sivo i mračno”, sjećala se Kelly.
“Tipično za washingtonsku obalu.”
Nedugo nakon tog izleta na sjever, Kaye je dala otkaz
u Thousand Oaks Steakhouseu i objavila klincima koji su
još živjeli s njom da će doći do promjene.
“Selimo se u Washington!”
 Nikome se to nije svidjelo. U to su doba živjeli u velikoj
iznajmljenoj kući na uglu ulice u Šimi Valleyju. Kuća je
imala četiri spavaće sobe i šest stabala oraha - to je bio
nuždan izvor prihoda za obitelj tijekom Božića. Bio je to
dom u svakome smislu te riječi, pogotovo za obitelj u kojoj
su se stalno izmjenjivali očevi.
Nisu imali pojma što ih čeka, no svi su dobro znali što
ostavljaju za sobom.
Mlađa kći, Kelly, nije mogla shvatiti zašto se obitelj seli
u Washington. Kaye nije imala mnogo novca. Nije imala
posao. Ipak, u ljeto 1977. odvela je djecu i svoju majku u
South Bend.
Kathy je tada bilo devetnaest i pohađala je školu za
kozmetičarke i frizerke, no uspjela je prebaciti ocjene iz
škole u Šimi Valleyju u školu u Aberdeenu. Smjestili su se
u majušnu drvenu kuću s kraja stoljeća, koju je Kaye platila
oko 25 000 dolara.
Nije radila, a nakon kupnje kuće ostalo im je vrlo malo
novca.
“Nije mi bilo jasno što je mami bilo u glavi”, izjavila je
Kelly. “Kako ćemo preživjeti ?”
Kathy je nastavila školovanje i dobila posao u
lokalnom salonu. No u Pacifičkom okrugu nije bilo lako
steći klijente. Većina stilista za klijente je imala svoje
prijateljice. A ta su prijateljstva trajala godinama.
Okrug je bio slabo naseljen, no prepreke su za
pridošlice bile gotovo previsoke. Za Kathy, dragu i
ponešto sramežljivu djevojku, bile su nepremostive.
.
Kelly je bila snažnija od dviju kćeri Kaye Thomas. Mnogo
snažnija. Bilo joj je jasnije nego njezinoj sestri što želi od
života, a što ne želi. Za početak se željela maknuti iz South
Benda. Željela je ići na fakultet. Željela je lijep i sretan brak.
No Kathy je zaglavila. I ona je imala svoje snove, no nije
znala kako bi ih ostvarila.
“Mama je iskorištavala Kathy koja je svima željela
udovoljiti”, prisjećala se Kelly. “Kad je Kathy počela raditi
u salonu, ona i mama imale su zajednički račun. Iako je
mama radila, Kathynom je plaćom plaćala račune.”
Kad bi Kelly, koja je naučila voziti tek s dvadeset
jednom godinom, zatrebao prijevoz, vozila bi je upravo
Kathy. To bi joj uvijek dobro došlo, naravno; nikad se nije
pitala zašto je njezina sestra uvijek bila na raspolaganju. I
zašto je uvijek bila tako draga.
Kathy je često besplatno čuvala djecu siromašnih
obitelji kako bi im pomogla. Jednom se požalila susjedu da
njihova obitelj nema dovoljno novca za božićne darove, pa
se pred njihovim vratima pojavila gomila susjeda s
darovima. Kaye se stidjela zbog toga, iako su uistinu bili
potrebiti. Kathy je štedjela kako bi majci za Božić kupila
“majčin prsten”. Upravo je Kathy smislila i organizirala
zabavu iznenađenja za majčin četrdeset peti rođendan.
Uvijek je davala sve od sebe, mnogo i previše.
Godinama poslije, Kathy je posjetila Kelly u Seattleu.
Išle su na koncert Neila Diamonda i putem su prošle pokraj
prosjaka. Kathy je istoga trenutka posegnula u torbu i dala
mu novac.
 “Pomislila sam da se moja sestra nikad ne bi ovdje
snašla”, poslije je rekla Kelly govoreći o životu u velikome
gradu. “Bila je previše draga.”
Kad im je otac poginuo u nesreći na radnome mjestu,
Kathy i njezin brat dobili su odštetu za njegovu smrt.
Kathy je najviše na svijetu željela novi automobil, možda
Camaro ili Trans Am, no na nagovor člana obitelji odustala
je od snova o automobilu i umjesto toga platila polog za
kuću blizu majčine.
Bila je neovisna i radila je u frizerskom salonu u
Aberdeenu.
Dobro joj je išlo.
No to nije potrajalo.
Unatoč Kathynu trudu, nikako nije uspijevala skupiti
dovoljno klijentica i zadovoljiti zahtjeve vlasnika salona,
jedne velike tvrtke. Ostala je bez posla i upala u depresiju.
Ništa nije išlo kako valja. Financijski je propala toliko da je
izgubila kuću i morala se vratiti majci. Sve je naglo krenulo
na gore. Nedugo nakon što se uselila majci, rečeno joj je da
mora početi plaćati najamninu. Toliko je učinila za majku,
no situacija se sada promijenila. Nije imala novca. No
imala je jako dobru prijateljicu. Bila joj je čak kuma na
svadbi.
Njezina se prijateljica zvala Shelly Knotek.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Dave Knotek bio je u braku sa Shelly uistinu sretan samo

jednom, kad je znao da će napokon imati svoje dijete.
Unatoč tome, s obzirom na to da su se Kathy i Shane već
uselili, još jedna beba značila je još jedna gladna usta. Dave
je osjećao pritisak činjenice da je on jedini u obitelji
zarađivao i radio je marljivije nego ikada. Shane je bio član
obitelji, a Dave ga je smatrao više-manje dobrim klincem,
unatoč tome što ga je katkad trebalo tjerati da obavlja
poslove po kući. Kathy je, s druge strane, pomagala s
trudnoćom i odlascima liječniku, kao i sa Shellynim
odlascima na tretmane protiv raka. Iako to nikome nije
rekao, Dave je znao pomisliti da je bilo uistinu nevjerojatno
što mu je supruga zatrudnjela nakon silne kemoterapije
koju je primila. To djetešce bilo je pravo čudo, eto što je
bilo.
Kad je Shelly rekla da je došlo vrijeme za odlazak u
bolnicu u Olympiji, rekla je Daveu da će je Kathy voziti.
Tada je prvi put čuo za taj plan.
“Neću te ja voziti ?” upitao je.
“Ne”, odvratila je. “Ti ćeš se voziti za nama.”
Dave se osupnuo. “Stvarno?”
Shelly je samo odrezala, “Čuo si me, Dave.”
Ipak, kad se Tori Knotek rodila u prvome tjednu lipnja
1989., u rukama ju je prvi držao Dave, a ne Kathy. Bila je
sva zamotana, koža joj je bila pomalo sivkasta, no bila je
nešto najljepše što je ikad vidio. Oči su joj bile modre, a
košića plava.
“Nikad to neću zaboraviti”, rekao je. “Otvorila je oči i
prvo je vidjela mene.”
Shelly je rekla da je Tori nedonošče s nerazvijenim
plućima. Dave je u to doba smatrao da im je sam Bog
poslao Kathy u pomoć. Shelly ne bi mogla naći bolju
pomoćnicu od Kathy.
Ubrzo nakon povratka kući, Shelly je dramatično
objavila da je Tori prestala disati, no da ju je ona uspjela
oživjeti. Idućega dana je otišla s Kathy i Tori natrag u
bolnicu, gdje je ostala pod paskom liječnika gotovo cijeli
tjedan.
“Ne znam je li je Shell uistinu spasila ili nije”, poslije je
rekao Dave. “Ona je rekla da jest.”
Unatoč drami, situacija se nakratko poboljšala. Shelly,
koja je bila u srednjima tridesetim, naizgled je uživala
brinući se da nešto nije u redu s bebom. Iako Tori nije
uistinu bila nedonošče, Shelly je rekla Nikki i Sami da je
njihova sestrica, zbog toga što se rodila tjedan prerano,
imala problema sa srcem. Poslali su je kući s posebnim
krevetom i srčanim monitorom.
Svake noći, nakon što bi djevojčice otišle u krevet,
probudili bi ih alarm koji je divljao i panika u prizemlju.
Požurile bi dolje i našle majku kako njiše bebu u naručju,
očiju punih straha.
“Je li dobro ?” brinula se Sami za sestricu.
“Dobro je, sada je dobro”, odvratila bi Shelly ljuljajući
Tori u rukama. Shelly je bila zatišje u oku oluje, uživala je
upijajući brigu starijih djevojčica i dajući sve od sebe da ih
utješi.
Nikki je jednom sišla u prizemlje i zatekla majku kako
pritišće jastuk na Torino lice.
“Dobro je sad”, rekla je Shelly podigavši pogled,
zatečena izraza na licu.
Alarm još nije proradio.
Nikki je prerano stigla.
Poslije će se sjetiti kako joj je, kad je bila mala, majka
ušla u sobu pa je pomislila da joj je stavila jastuk na lice.
Je li to svima radila?
Nakon toga su Nikki i Sami pazile na sestricu. U kući
se nije razgovaralo o tim sumnjama, nitko nije želio
izazivati Shelly. Ona je, pak, izgledala kao da je zanima
njezina beba, no samo periferno. Kako su tjedni prolazili,
Kathy i starije djevojčice više su se brinule o njoj.
Shelly se vratila gledanju televizije do duboko u noć.
No Dave je iz nekog razloga smatrao Shelly najboljom
majkom na svijetu.
“Bila je divna s bebama”, poslije je rekao. “Najbolja
mamica za male bebe.”
Shelly je voljela kupati i odijevati curice dok su bile
bebe, voljela se praviti važna s njima. Uživala je u pažnji
koju je dobivala kao novopečena majka. No kako su
djevojčice odrastale, tako je Shelly gubila interes. Prešla bi
sa starije kćeri na mlađu, a onda se potpuno usredotočila
na Tori, cijeloga dana, svakoga dana.
 Godinama poslije Sami je u posjet došao Danny, njezin
otac, i rekao joj je nešto zbog čega je počela drukčije
doživljavati majčinu brigu za bebe. Ta se perspektiva
Znatno razlikovala od one koju je čula od Davea Knoteka.
“Smatrala sam da majci bolje ide s bebama nego s nama
klincima, posebno kako smo odrastali”, rekla je Sami za
majku, no s vremenom je čak i u to počela sumnjati. “Tata
mi je rekao kako je vidio majku, ne jednom, kako skače s
kauča i trči do kolijevke po mene. Željela je ostavljati dojam
kao da me sve vrijeme držala u naručju. Ali nije. On je znao
da sam ja cijeli dan provela u kolijevci. Pelene su bile
prljave. U kolijevci prazne bočice. Užasan osip od pelena.”
Shelly je uvijek imala mnogo toga za sakriti i u tome se
izvještila. Bila je to vještina koja će joj pomoći da od obitelji
sakrije svoje najmračnije tajne.
I od policije.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Djeca su se okupila oko slavljenice Sami. Bijele svjećice

treperile su na ružičastoj rođendanskoj torti. Shelly je
uvijek voljela praviti predstavu od praznika i posebnih
prilika, a rođendani su bili osobito važni. Nije bilo važno
što nije bilo dovoljno novca; Shelly bi smislila način da
nakupuje darove i napuni hladnjak poslasticama. Sami je
zaronila u gomilu darova na stolu na trijemu. Shelly joj je
darovala Popple, igračku koju su sva djeca te godine
najviše željela. Kathy joj je darovala zlatnu ogrlicu s malim
privjeskom u obliku srca. Sami je bila oduševljena i odmah
ju je stavila oko vrata. To je bio pravi nakit, a usto je bio
poseban jer je Kathy bila posebna.
Svi su se odlično zabavljali sve dok majka nije postavila
pitanje.
“Koji ti je najdraži dar?”
Sami se nacerila od uha do uha i dodirnula ogrlicu.
“Kathyn dar. Jako mi se sviđa ogrlica! Zar nije divna?”
“Da, divna je”, rekla je Shelly.
Poslije, kad su svi otišli, Shelly je dohvatila remen i
premlatila slavljenicu.
“Nezahvalno derište! Ja sam organizirala zabavu! Ja
sam ti dovela prijatelje! Sve je to zbog mene! Ja sam ti
kupila prekrasne stvari. Kathyna ogrlica nije čak ni nova,
samo joj se povlačila po kući!”
 U suzama i puna modrica Sami je naučila najvažniju
lekciju - najdraži joj dar smije biti samo onaj koji joj je
darovala majka.
.

Lara Watson svoju je karijeru stvorila u medicini.

Specijalizirala se za skrb o starijima i nemoćnima, najviše
zahvaljujući vremenu koje je provela u Battle Groundu, u
braku s Lesom Watsonom. U trenutku kad ju je nazvala
vrlo uznemirena Shelly Knotek, s vrlo konkretnim
informacijama, već je dvije godine bila razvedena i živjela
je u kućici u Sjeverozapadnoj trešnjinoj ulici u Vancouveru.
“Potvrđeno je”, rekla joj je Shelly. “Ne-Hodgkinov
limfom.”
Lara se ukočila začuvši to, a onda je briznula u plač.
Unatoč svim problemima, Shelly joj je bila obitelj. Bila je
usto i majka, a djevojčice su ovisile o joj. Vijesti su uistinu
bile grozne.
Shelly je rekla Lari da prima tretmane, no da je situacija
vrlo ozbiljna.
Shelly je ponovno nazvala nakon nekoliko dana.
Ovaj je put rekla da su liječnici pogriješili. Nije bio limfom,
nego je bila riječ o raku hipofize.
Lara se iznenadila. Nije mogla vjerovati da su liječnici
tako strašno pogriješili, te da su promijenili dijagnozu
usred liječenja.
“Sve to nije imalo smisla”, poslije je rekla. “A ja sam
radila u medicini.”
Zatražila je od Shelly da joj opiše plan terapije.
 “Jako je gadno”, odvratila je. “Nisam sigurna koliko mi
je vremena ostalo. Idem specijalisti.”
Lari je palo na pamet da će dobiti unuke na brigu ako
Shelly ne preživi. To joj je savršeno odgovaralo. Uistinu ih
je voljela.
Ponudila je da će doći u Raymond i pomoći, no Shelly
joj je rekla da već ima pomoćnicu.
“Tu je moja prijateljica Kathy.”
“Tko je Kathy?” upitala je Lara.
“Moja frizerka”, odgovorila je Shelly. “Moja najbolja
prijateljica. Divna je s curama. Ona će ih čuvati dok ja
primam terapiju.”
Lara nije bila uvjerena da će sve biti dobro, no nije
ustrajala. Bez obzira na rak, Shelly se nije moglo ni na što
natjerati.
Idućih tjedana Kathy je redovito zvala Laru i
obavještavala je o napretku Shellyne terapije te o njezinim
unukama.
“Kathy je bila divna”, sjećala se Lara. “To je bilo na
samome početku. O Bože, bila je stvarno krasna. Bog je
blagoslovio, sve je radila. I uvijek bi se javila na telefon kad
bih nazvala.”
“Shelly je jako umorna”, rekla joj je Kathy jednoga
dana. “Spremam večeru i čistim po kući. Klinci rade
zadaću. Dajem sve od sebe.”
No bilo je naznaka o problemima u tom odnosu. Lara
je bila na telefonu s Nikki kad je u pozadini začula
vrištanje.”
 '“Nikki, što se to tamo događa?”
“Ma,” odvratila je Nikki, “mama se opet ljuti na
Kathy.”
.

Shellyno je liječenje potrajalo. Predugo je potrajalo. Lara

Watson sve je više počinjala sumnjati. Razgovarala je s
onkolozima s kojima je radila o kćerinim simptomima i
nekakvoj terapiji koju je primala tko zna od koga. Ni njima
to nije imalo smisla.
Jednoga dana Shelly je nazvala, a Lara se više nije dala.
Obratila joj se tonom koji nikad prije nije upotrijebila s
njom.
“Shelly, znaš što ?” rekla je. “Dosta mi je tog sranja o
raku.” Shelly je počela vrištati.
“Razgovarala sam s liječnicima i mislimo da opet
lažeš.”
Shelly je tresnula slušalicom i prekinula poziv.
Nekoliko minuta poslije nazvala je Kathy.
“Stvarno si uzrujala Shell”, rekla joj je.
“Kathy, sve je to sranje. Rak tako ne funkcionira.”
“Ne razumijem.”
“Mulja te”, rekla je Lara.
Nakon toga se na telefon javio Dave.
“Kakva si to majka, Lara? Shell se bori za život, a tebi
uopće nije stalo.”
Lara je znala da je Dave bespogovorno gutao sve što bi
mu supruga rekla. Trebat će mu dokaz.
 “Dave, jesi li je ti vodio liječniku?”
“Jesam”, odvratio je.
Lara je ustrajala. “Jesi ii ušao u ambulantu? Znaš da
liječnici traže da obitelj bude s pacijentom dok prima
terapiju, to je vrlo važan dio ozdravljenja.”
“Nisam”, odgovorio je Dave. “Shell je previše ponosna.
Moram je čekati.”
“Jesi li ikad bio uz nju dok je primala infuziju?”
“Nisam, ali to nije razlog da kažem da laže, Lara.”
Lara se nije dala. “Gdje čekaš? U autu?”
Dave je pokušavao ostati odlučan. “U čekaonici. Cijeli
dan.”
“Cijeli dan”, ponovila je.
“Aha”, rekao je Dave. “Osam sati.”
“To ne traje osam sati”, rekla je Lara. “Jesi li ikad dobio
račun od zdravstvenog osiguranja?”
Dave je rekao da Shelly uzima poštu i da on nije vidio
ni jedan račun. No to nije ništa značilo. Davea se nije moglo
uvjeriti. Spustio je slušalicu.
“On sjedi u čekaonici”, poslije je rekla Lara. “Ne
sumnjam u to. Dave nije lažljivac. A ona vjerojatno šmugne
van kroz pokrajnja vrata, ode u kino ili na ručak. Nisam
posve sigurna, ali vjerujem da je tako.”
 DVADESETO POGLAVLJE

Nakon Kathyna dolaska, dinamika se u kući Louderback

nastavila mijenjati. Polako. Poput žabe koja se kuha u sve
toplijoj vodi. Kathy kao da nije shvaćala Shellynu igru. Bila
je usamljena, više-manje udaljila se od obitelji i nije imala
novca. Kathy je bila krupna, otvorena, zabavna. Igrala je
ženski američki nogomet u lokalnoj ligi. Redovito je
odlazila u crkvu. Bila je od onih žena koje bi okupile sve
cure i tjerale ih na suze od smijeha svojim pričama o
frizerskom salonu u Aberdeenu. No nakon što se doselila
u kuću Knotekovih, Kathy je počela blijedjeti. Njezina se
osobnost raspadala svima naočigled. Samo je počela
nestajali.
Tada su već Shellyne želje postale najvažnije.
Da!
Odmah!
Ponovno ću to počistiti.
Kathyn je optimistični duh počeo posustajati. Koliko se
god Kathy trudila, Shelly nikad nije bila zadovoljna. Nije
bilo dovoljno što se brinula o bebi, čistila kuću, kuhala
večeru. Kad bi Shelly bila nezadovoljna s Kathy, dohvatila
bi što god bi joj palo pod ruku - drvenu kuhaču, kabel
kakva aparata, knjigu sa stolića - i tresnula je. Iz sve snage.
Kathy bi zaplakala, katkad bi zaprijetila da će otići. Na
kraju bi joj Shelly rekla da si je sama kriva za to.
 “Ti si me natjerala da ti to učinim”, rekla bi joj Shelly.
“Nemoj me opet tjerati. Moram moći računati na tebe.
Nemoj se svađati sa mnom, samo napravi što sam ti rekla.”
Kathy bi rekla da joj je žao i da neće nikad više.
Shelly bi je zagrlila, a onda bi joj dala gomilu nekakvih
tableta.
A djeca su sve to gledala pitajući se što se događa.
Shane i Nikki razgovarali su o tome.
“Tvoja mama je luđakinja, a Kathy je glupača zato što
sve to podnosi”, rekao je Shane.
Nikki se slagala s njim, no znala je da je zahvaljujući
Kathy ona manje patila. Zbog toga joj je laknulo, no bila je
i tužna. Nitko nije zavrijedio da se prema njemu netko
odnosi onako kako se majka odnosila prema Kathy. I
prema svima njima.
Zlostavljanje se pogoršavalo.
Jednom su se Kathy i Shelly potukle na brežuljku iza
kuhinje. Iako je Shelly još bila trudna s Tori, a Kathy je bila
mnogo krupnija, nastradala je Kathy. Shelly ju je zgrabila
za kosu i Kathy je vrisnula. Shelly ju je zatim žestoko
gurnula. Kathy je pala na tlo, Shelly ju je šutnula nogom u
trbuh i Kathy se skotrljala niz brijeg.
Kathy je vrištala da joj je žao, da nije htjela učiniti to što
je već učinila da bi tako razbjesnila Shelly.
Obećala je da neće nikad više.
Nikki je u nevjerici promatrala tučnjavu kroz prozor
svoje sobe. Vidjela je majku kako urla na Kathy, kako je
ponižava, zlostavlja, no sada je prvi put vidjela kako je
napada šakama. Nikki nije mogla vjerovati da se to stvarno
događa.
Ali događalo se.
Drugom prilikom Shane i djevojčice gledale su svađu
između Shelly i Kathy iz dnevne sobe. Shelly je prekrižila
ruke na prsima i odmahivala glavom.
Kathy je tvrdila da nije kriva. “Nisam to učinila”,
ustrajala je poričući to nešto za što ju je Shelly optuživala.
Shelly ju je zabrinuto pogledala. “Ne sjećaš se da si to
učinila, Kathy”, ispravila ju je. “To si htjela reći. Ne sjećaš
se.”
Kathy je pogledala svoju tužiteljicu ravno u oči.
“Nisam.”
Shelly je odmahnula glavom i tužno se zagledala u
prijateljicu. Klinci su dotada već stotinu puta vidjeli Shelly
u akciji. Znala je nekako iskriviti stvarnost, tako da su i oni
sami znali katkad povjerovati u nešto za što su znali da
nikako ne može biti istina.
“Kathy”, ponovila je. “Znaš da te volim.”
Kathy se raspala i počela je plakati.
“Znam”, rekla je. “Znam. I ja tebe volim.”
“Onda mi moraš vjerovati na riječ”, rekla joj je Shelly.
“Mjesečariš po noći. Brinem se zbog toga.”
“Ali ne sjećam se.”
“Tako je”, rekla je. “Naravno da se ne sjećaš.”
To je bila Shelly Puna Razumijevanja u svome
najboljem izdanju.
“Znala bih.”
 “Kathy, pronašla sam jutros pitu od limuna pod tvojim
krevetom.”
Kathy se zbunila. “Nisam je tamo stavila.”
“Misliš, ne sjećaš se da si je tamo stavila. A znam da
klinci nisu.” Shelly se zagledala u publiku. “Zar ne ?”
Nikki je prepoznala da je majka upotrijebila jedan od
najjačih trikova svakog zlostavljača - izluđivanje. I Nikki je
to doživjela na vlastitoj koži.
“Nismo”, odvratili su klinci. Bilo je bolje ne skretati
Shellynu pozornost prema sebi. No Nikki je vidjela kad je
majka gurnula pitu pod Kathyn krevet. Vidjela ju je i kako
skriva - a onda pronalazi - omote od slatkiša.
Shelly se opet okrenula svojoj najboljoj prijateljici. “Gle,
Kathy. Ne mršaviš zato što tijekom dana jedeš previše, a
sad se bojim da si to počela raditi i noću, dok mjesečariš.”
Kathy je bila zbunjena, ali i dalje je bila odlučna. “Ali
ne radim to.”
Shelly je ustrajala i tijekom idućih tjedana nastavila je
pronalaziti napola pojedenu hranu skrivenu ispod
Kathyna kreveta ili negdje drugdje u niši između Samine i
Nikkine sobe. Jednom je natjerala Nikki da sakrije hranu
ispod Kathyna kreveta, tako da može idućeg jutra
obavijestiti Kathy da “jede u snu” i da “po noći pojede svu
njihovu hranu”.
“Čula sam te sinoć u hladnjaku”, rekla je Shelly tijekom
još jednog napada koji je prikrila krinkom brižnosti.
“Žderala si kao svinja usred noći. Moraš prestati!”
“Oprosti”, preklinjali je Kathy. “Dajem sve od sebe.”
 Iako su još bile malene, djevojčice i Shane jasno su
razaznali da s vremenom Kathy popušta pred Shelly. Kao
i Dave. Kao i oni.
.

Nikki je vidjela strah u Kathynim očima kad ju je Shelly

spopala.
“Sinoć si”, rekla je Shelly, “mjesečarila gola u
Shaneovoj sobi. Rekao mi je.”
Kathy se uplašila. “Nisam, Shell.”
“Jesi”, rekla je Shelly. “Vidio te, Kathy. Znam da ga
želiš, ali moraš prestati s time. Ne želim takva sranja pod
svojim krovom.”
Kathy je ustuknula. Zapanjila ju je ta optužba. Shelly je
upravo rekla da Kathy, žena u tridesetima, zanima seks s
maloljetnim tinejdžerom.
“Nikad to ne bih učinila”, rekla je. “Kunem se. Kunem
ti se, nisam.
Shelly je pogledala Kathy očima punim suosjećanja.
“Ne znaš što radiš, Kathy”, rekla je. “Stvarno ne znaš.
Čekaj tu.” Shelly je otišla po Shanea.
“Reci joj”, rekla je.
Shane je vrlo ozbiljno potvrdio Shellynu priču.
“Jesi”, rekao je. “Bila si sinoć, Kathy. Vidio sam te.”
Kathy se rasplakala, smušeno stojeći pred svojim
tužiteljima.
“Nisam”, rekla je. “Oboje griješite.”
Shane je nastavio. “Jesi,” ustrajao je, “vidio sam te. Sve
sam vidio.”
 Kathy je u suzama otrčala o svoju sobu.
Shane je poslije rekao Nikki da je ta priča bila čista
izmišljotina.
“Kathy nije bila gola u mojoj sobi”, rekao je. “Ali morao
sam slušati tvoju mamu.”
Nikki je sve bilo jasno. I ona je to činila. Shelly je najviše
voljela napadati udvoje, protiv jednoga. Najčešće bi
zajedno kretali Shelly i Dave. Katkad bi i svoje kćeri
uključila u mučenje. A kad je bila riječ o Kathy, često bi
iskorištavala Shanea.
“Tvoja stara totalno je izopačena”, rekao je Shane.
“Luda je”, potvrdila je Nikki.
“Misli da su svi tako glupi da vjeruju u njezina sranja.”
“Kathy joj vjeruje.”
“Ja ne vjerujem ničemu što kaže tvoja stara”, rekao je
Shane.
“Ni ja”, odvratila je Nikki. “Čim otvori usta iz njih
ispadne neka laž.”
Koliko god njihovi razgovori zvučali čvrsto i odlučno,
nisu imali hrabrosti suprotstaviti se majčinim lažima.
Samo su radili , ono što im je Shelly zapovjedila. I dobro su
znali zašto sudjeluju u tome - pokušavali su preživjeti.
Suprotstavljanje majci značilo je da će ih skinuti do gola i
natjerati na valjanje, ili ih pretući kabelom. Ili bi se morali
suočiti s nekom drugom kaznom koju bi taj dan smislila.
Strah od nepoznatoga držao ih je pod kontrolom.
 “Da, radili smo što je tražila, ali nismo joj vjerovali”,
rekao je Shane. “Totalno bi podivljala na nas da je mislila
kako joj ne vjerujemo.”
.

Kathy je nečime razljutila Shelly - iako se Nikki nije mogla

sjetiti što je to moglo biti, baš kao što ni djeca nisu znala što
su to učinila i time zaradila kazne - a Shelly ju je na vrhu
stubišta nogom tresnula o leđa tako da je odletjela. Kathy
je ležala na dnu stubišta, dok ju je Shelly psovala zato što
je tako glupa i nespretna. Klinci su odavno naučili da ne
smiju reći ni riječ; samo bi postali žrtve majčina bijesa.
Shelly je počela oduzimati Kathyne “povlastice”. Bila
je “jako zločesta i morat će se naučiti živjeti s manje stvari”.
To je značilo da Kathy više nije imala stvari koje je sa
sobom donijela u Louderback. Oduzete su joj osobne
stvari, započevši s fotografijama, pločama country glazbe i
potrepštinama za pletenje. Zatim joj je Shelly počela
oduzimati odjeću, ostavivši joj jedne gaće, grudnjak i
baletnu suknjicu.
Za nekoliko dana više nije imala ni suknjicu.
A onda je nestalo i donje rublje. Kathy je gola obavljala
poslove po kući. Rečeno joj je da mora tražiti dopuštenje za
odlazak na zahod. Više se nije smjela kupati, osim ako joj
to Shelly nije unaprijed odobrila. S vremenom se mogla
prati samo vani, pod vodom iz vrtnog crijeva.
To je postalo normalno u kućanstvu Kotekovih - gola
Kathy. Nitko to nije komentirao. Klinci bi gledali televiziju,
a Kathy bi radila što god joj je Shelly zapovjedila. Ne bi ni
pogled dignuli, a svakako ništa ne bi rekli.
 Majka bi katkad zaključala Kathy u ormar. Bila bi to
kazna za neki nepoznat prekršaj. Sami je čula majku kako
šapće utješne riječi kroz vrata dok je Kathy drhtala u
ormaru.
“Bit ćeš dobro”, rekla joj je.
Kathy je promrmljala nešto nerazaznatljivo.
“Ne, nije u redu da te netko povrijedi, Kathy. Ja neću
nikome dati da te povrijedi. Volim te, Kathy. Ja ću te
čuvati.”
Sami je šmugnula, pitajući se kako je njezina majka
mogla tako oštro kažnjavati Kathy i onda se ponašati kao
da je će je samo ona štititi od sveg zla na svijetu.
No to je Shelly činila svima njima. Ipak, Sami je laknulo
zato što se majka usredotočila na Kathy. Bilo joj je drago
zato što Kathy trpi kazne, a ne njezina obitelj. Djelom je bila
i zahvalna Kathy zato što je ostajala u kući. Da Kathy ode,
Sami je znala da bi djeca ponovno postala majčine omiljene
žrtve.
Sami je Kathy smatrala snažnom ženom. Bila je
krupnija od njezine majke, a bila je i pametna.
“Stalno sam mislila da je Kathy odrasla žena. Imala je
auto. Shelly joj nije majka, a ona nije dijete. da je htjela,
mogla se pokupiti i otići”, razmišljala je Sami godinama
poslije. “Nisam to shvaćala, bila sam dijete. Ali stalno sam
mislila, ‘Što ti je, dovraga? Pa trebala bi otići!’”
I Nikki je razmišljala o tome. “Nešto s njom nije u
redu”, rekla je Shaneu. “Trebala bi se maknuti odavde.”
 No ipak, “Tijekom cijele te priče s Kathy”, sjećala se
Nikki, “nisam skoro ni jednom dobila batine. Kao da su me
ignorirali neko vrijeme.”
Odmor od zlostavljanja došao je uz veliku cijenu za
djecu Knoekovih. Živjeli su u svijetu u kojemu su
preživljavali zato što su okretali glavu, no zbog toga su
počeli prihvaćati stvari koje će ih zauvijek proganjati.
.

Shelly nije imala milosti. S vremenom je natjerala djecu da

sudjeluju u kaznama koje je smišljala za Kathy. I Nikki i
Sami peckale su
Kathy gumenim vrpcama dok je silazila niz stube
obaviti svoje poslove. Bila je slaba i nije se kretala dovoljno
brzo za Shelly.
“Dohvatite je!” dovikivala bi Shelly sa stubišta.
Sami je drhtala, previše uplašena da bi ignorirala
majčine zapovjedi, i učinila je što je morala.
No Shane je obavljao najviše toga za Shelly.
Kad bi mu Shelly rekla da udari ili šutne Kathy, učinio
bi to. Ne bi uživao u tome, no učinio bi to znajući koliko bi
se brzo. Shelly mogla okrenuti protiv njega. Da je ne
posluša, natjerala bi ga na valjanje ili bi ga izolir-trakom
zalijepila gologa za zid, a mogla ga je natjerati da bez
odjeće i bez pokrivača spava na betonskom podu. No
postojao je još jedan razlog zbog kojega ju je slušao. Koliko
je god mrzio zbog svega što mu je činila i zbog toga što je
činila drugima, tetka Shelly bila je jedina majka koju je ikad
imao.
 Želio ju je zadovoljiti, želio je da bude uz njega. I zato
bi učinio ono što je željela od njega, kad god bi to poželjela.
“Kathy se bojala Shanea”, sjećala se Sami. “On je bio
izvor boli koja joj je bila nanošena na majčin zahtjev.
Udarao ju je rukama i nogama. Radio je to jer ga je ona
natjerala.”
Shelly je znala napasti iz svih smjerova.
Jednom je Kathy bježala od Shanea uza stube. Shelly se
odjednom pojavila i zagrlila Kathy da je zaštiti, odjednom
se iz mučiteljice pretvorivši u spasiteljicu.
A onda je Kathy nestala. Svi su je tražili, u kući i izvan
nje.
“Negdje mora biti”, rekla je Shelly.
Nitko je nije mogao pronaći, sve dok je Sami nije našla
u majčinoj garderobi.
Ispalo je da ju je Shelly tamo sakrila. Sami je načula
majčin razgovor s Kathy.
“Sve će biti u redu”, tješila ju je. “Ja ću te zaštititi.
Sigurna si sa mnom, Kathy, kunem se. Nitko te neće
povrijediti. Shane te neće povrijediti. Nitko te od njih neće
ni pipnuti.”
Kathy je plakala i držala se za Shelly, zahvalna na
njezinoj pomoći.
“Mama se ponašala kao da sve vrijeme ne zna gdje je
Kathy. Ali znala je. Natjerala ju je da satima ostane u
garderobi. Navodno ju je tako štitila od Shanea, ali to nije
bilo točno. Kathy je trebala pomisliti da je mama na
njezinoj strani. A svi znamo da nije bila”, rekla je Sami.
 Sami je pustila Kathy iz garderobe.
Ali to neće biti posljednji put.
Shelly bi katkad, kad bi netko došao u posjet, sakrila
Kathy u garderobu. Nije bilo važno koliko bi potrajalo.
Znalo je trajati satima. Kathy bi sjedila na podu i strpljivo
čekala tračak svjetlosti.
.

Kathy je smršavjela. Koža joj je bila puna modrica i

ogrebotina. Zubi su joj se počeli kvariti. A njezinu kosu -
prekrasne duge uvojke kojima se ponosila - Shelly je
mahnito odrezala. Nikki se sjećala kako ih je Kathy gledala
dok ih je majka zlostavljala. Grlo bi joj se stisnulo kad bi
Kathy nju gledala sa suosjećanjem u očima.
Sa suosjećanjem.
Kathy, koja je postala žarište majčine potrebe da
nekoga povrijedi i ponizi, djecu je i dalje gledala s mnogo
suosjećanja.
Odbijala je njihovu pomoć. Znala je što će se dogoditi
ako joj pokušaju pomoći, ako je pokušaju spasiti - samo će
postati iduće žrtve majke i oca.
“Da mi barem možete pomoći”, jednom im je rekla.
“Ali znam da ne možete.”
Nije se Kathy žrtvovala kako bi ih spasila, pomislila je
Nikki. Kao da je znala kako je situacija uistinu beznadna.
Za nju.
“Ljutila sam se na Kathy kad nam je zapovijedala”,
godinama poslije reći će Nikki. “Katkad mi nije bila draga.
Gnjavila nas je. Majka joj je dala moć, zbog majke se
osjećala potrebnom i važnom. Nema tinejdžera koji želi da
mu po kući naređuje neka strana osoba. No tada sam
napokon shvatila tko je ona uistinu bila. Bila je jako dobra
osoba.”
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

Čak i da su si Knotekovi mogli priuštiti odmor negdje

drugdje, teško da bi se odlučili za nešto drugo osim
kampiranja u državi Washington. Dave je odrastao u
gustim zimzelenim šumama pokraj razvedene obale
Pacifičkog sjeverozapada, kao i Shelly. Sume oko
Pacifičkog okruga i obližnjeg Okruga Grays Harbor bile su
tamnozelene, vlažne i vječito u nijansama sive. Da, bile su
to prigušene boje, no bile su prekrasne. Nakrcali bi
automobil stolcima za kampiranje, izletničkim
hladnjacima i šatorom, i krenuli na svoje uobičajeno mjesto
za kampiranje u Westportu.
U tamnosmeđoj Toyoti nije više bilo mjesta nakon što
su se ukrcali Dave, Shelly, Shane i djevojčice, pa se Kathy
vozila u prtljažniku. Čak i da je bilo mjesta, Kathy bi se i
dalje vozila u prtljažniku jer su je na to natjerali Shelly i
Dave. No nije se bunila zbog toga.
“Ne sjećam se da je bilo borbe oko toga”, poslije je
govorila Sami. “Ne sjećam se da se žalila. Mama joj je samo
rekla, ‘Idemo kampirati, Kathy, ulazi u prtljažnik.’”
Godinu dana od useljenja Kathy je u obitelji zauzela
neko čudno ropsko mjesto. Bila je uključena u obiteljske
izlete, ali ne posve. Držala se postrani dok su klinci pekli
sljezove kolačiće i hot-dogove. Nije sjedila sa Shelly i
Daveom kad su pili kavu ujutro ili pivo navečer. Donosila
je potrepštine, postavljala šator.
 “Bilo je, ‘Kathy, donesi ovo’ ili ‘Kathy, napravi ono’, i
sve tako. Obavljala je poslove za mamu, ali kao da nije
sudjelovala u našem izletu. Radila je što joj se reklo da
napravi”, sjećala se Sami. “Ali nama se to tada nije činilo
čudnim. Bili smo klinci. Mislili smo da tako treba biti.”
Prve noći Kathy nije spavala s ostalima u šatoru.
Spavala je ispod automobila.
No iduće je noći Shelly smislila drugi plan za to gdje će
Kathy spavati.
“Bit će zabavno spavati u prtljažniku, Kathy!” sjećala
se Nikki majčinih riječi dok je gurala prijateljicu u
prtljažnik i napola zatvarala vrata.
“Sjećam se kako se mama smijala”, sjećala se Nikki.
“Idućeg se jutra Kathy probudila i ispala iz prtljažnika.
Gadno je pala.”
.

Shelly je bila neopisivo lijena. Svi su to priznavali, svi osim

Kathy. Za sobom je ostavljala prljavo posuđe gdje god bi
se smjestila. Katkad bi tanjuri tako dugo ostali na mjestu
da bi se zalijepili jedan za drugog. Rublje je bio još jedan
od zadataka koji se nije obavljao sve dok nitko više ne bi
imao ništa čistoga u ormaru.
Jednom je Shelly rekla curama da ima toga dana nešto
za obaviti i da svi moraju otići u praonicu.
“Povest ćemo Kathy”, rekla je. “Danas je ne možemo
ostaviti samu.”
Cure su natrpale prljavo rublje u vreće za smeće i
ubacile ga u automobil, a Kathy se uvukla u prtljažnik.
 Kathy je dotad već dosta oslabila, a Sami je bilo jasno
da joj neće biti bolje. Bilo je očigledno da propada iako je
Shelly tvrdila da joj je sve bolje.
Stigle su do praonice, napunile šest strojeva za rublje, a
Sami je redovito odlazila do automobila provjeriti kako je
Kathy. Nije otvarala prtljažnik jer je Shelly upozorila cure
da ne smiju pustiti Kathy van, ni pod kojim uvjetima.
“Kako ti je tamo unutra?” upitala je Sami.
“Dobro sam”, odvratila je Kathy. “Kako ide s rubljem?”
“Super, Kathy.”
“Kakvo je vrijeme vani ?”
“Lijepo”, rekla joj je Sami. “Stvarno lijepo.”
Sami se vratila u praonicu. Bilo joj je mučno. Malo
poslije je ponovno izišla provjeriti kako je Kathy.
“Sve smo utrpali u sušilice”, rekla je Sami. “Nećemo još
dugo.”
“Nema problema”, odvratila je Kathy glasom
prigušenim ispod vrata prtljažnika. “Vidimo se uskoro.”
I to su bili razgovori. Ležerni. Bez tračka sukoba. Kathy
nije udarala šakama o vrata prtljažnika, nije se borila izići.
Nije pokušala nogom izbiti svjetla s unutarnje strane. Nije
se bunila da je unutra mrak, da joj je vruće i neudobno. Bila
je poslušna. Mirna. Čekala je da se vrate kući, tako da može
nastaviti pomagati Shelly.
Unatoč tome što se Kathy nije bunila zbog prtljažnika,
što je po kući radila gola i gutala sve tablete koje je
dobivala, Shelly je i dalje tražila načine da je još gore
zlostavlja.
 Zato što je mogla.
Jednom su cure užasnuto promatrale Kathy, koje je
sjedila na trijemu sa zdjelom na glavi dok joj je Shelly
rezala dugu, valovitu kosu koju je Kathy, frizerka,
upotrebljavala kao svoju najbolju reklamu. Suze su joj u
tišini klizile niz obraze. Kosa joj je bila rasuto gnijezdo na
trijemu.
“Cure!” zazvala je Shelly nakon što je završila s
mrcvarenjem Kathyne kose. “Dođite vidjeti Kathynu novu
frizuru! Presladak bob, zar ne ?”
Bilo je teško sakriti zaprepaštenje. Ono što je njihova
majka napravila nije bilo nimalo slatko. Nikki je pomislila
da je to najgora frizura koju je ikad vidjela. Nešto tako
užasno moralo je biti namjerno.
“Da”, rekla je Nikki. “Jako mi se sviđa. Strašno je
sladak!”
Sami je gotovo pozlilo od muke, no ipak se složila.
“Tako je sladak, Kathy!”
Dobro su znale da bi bilo koji drugi odgovor sa sobom
donio nešto gadno. Možda za Kathy, a možda i za jednu
od njih. Shelly je vjerojatno ideju za tu groznu frizuru
dobila od ponižavajućeg šišanja koje joj je priuštila baka
Anna, a koje je trebalo njezinu pomajku, Laru, naučiti
lekciju: “Ne znaš je počešljati kako spada, pa sam joj
odrezala kosu!”
Kao i Lara, i Nikki je naučila da mora šutjeti. Svi su se
vratili u kuću.
“Zašto Kathy dopušta mami da joj radi ta sranja?”
upitala je Nikki kad je majka nije mogla čuti.
 Sami nije imala odgovora, no Shane je uvijek imao
jedno te isto mišljenje.
“Zato što ti je mama jebeno luda”, rekao je. “Zato.
Kathy je usrana od straha. Kao i svi mi.”
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Morale su biti tablete. Kathy je prije nego što se doselila

bila potpuno normalna osoba. Imala je mišljenje o svijetu
oko sebe. Imala je identitet. Nije ni u kojem slučaju bila
samo vreća za udaranje koja čeka sljedeći zamah šake.
Shane i Nikki odlučili su istražiti što se događa s Kathy.
Majke nije bilo kod kuće, Kathy je obavljala poslove, pa su
se njih dvoje odšuljali u majčinu sobu.
“Da vidimo što to mama da je Kathy”, rekao je Shane.
Shelly je na komodi i na noćnome stoliću držala gomile
bočica s tabletama. U ormariću za lijekove u prizemlju
također se nalazila cijela apoteka s desecima bočica punih
lijekova na recept, uključujući Lorazepam, Nitroquick,
Atenolol, Altace i Paxil.
Bilo je to zapanjujuće.
Za većinu lijekova nikad nisu čuli. Recepte su izdali
liječnici u Pacifičkom okrugu, a lijekovi su podizani u
ljekarnama u Raymondu, South Bendu i Aberdeenu.
Najlakše je bilo prepoznati Prozac u zeleno-bijelim
kapsulama. “To stalno da je Kathy”, rekla je Nikki.
Shane je ubacio jednu tabletu u usta i progutao je.
“Sjećam se da je bio sav smušen dvadeset minuta
nakon što ju je progutao.”
Shelly je očito drogirala Kathy.
Neki će se poslije pitati je li drogirala Shanea i
djevojčice.
 .

Nikki i Shane sve su se više zbližavali. Spojilo ih je

zlostavljanje i činjenica da se majka najčešće zbog različitih
navodnih prijestupa obrušavala na njih, a ne na Sami, i
tovarila im ponižavajuće i bolne kazne na vrat. To je
ublažio tek Kathyn dolazak.
Šurovali su onako kako to samo tinejdžeri znaju,
fantazirajući o tome kako će dokrajčiti svoje muke i spasiti
svijet od Shelly.
“Pristupni prostor ispod kuće”, jednom je rekao Shane.
“Tamo ćemo je ugurati.”
“Ili na tavan?” predložila je Nikki. “Samo da ne može
pobjeći.”
“Aha”, rekao je Shane. “Ali, ono, za ozbiljno. Zašto je
tvoja mama tako jebeno luda?”
Nikki je slegnula ramenima. “Odakle da znam?”
Shane je razmislio o tome. “Da, neki su ljudi
jednostavno ludi. Znaš, pobjeći ću odavde.”
“I ja.“
“Ne, ozbiljno to mislim.”
Nikki je željela da ima snage učiniti ono o čemu je
Shane govorio, no nešto ju je držalo u kući. Mogla je ona
govoriti koliko hoće, nekako nije uspijevala provesti u
djelo svoju želju za bijegom.
No Shane je nekoliko puta ipak pokušao.
Svaki put kad bi pobjegao, Nikki bi si govorila da je
tako najbolje i navijala za njega, čak i kad bi ih majka
utrpala u automobil i krenula u potragu za bjeguncem.
Nikki se uvijek nadala da će Shane na kraju ipak uspjeti
pobjeći.
Shane je imao dobre razloge za bijeg iz tetkine kuće.
Shelly je stalno smišljala nove muke za njega.
Jednom je iz kuhinjske ladice dohvatila izolir-traku, a
iz kupaonice topli/hladni oblog za sportaše. To je bilo
najnovije utjelovljenje kazni koje su započele batinama, a s
vremenom postajale sve bizarnije. Natjerala ga je da se
skine do gola, a onda mu je izolir-trakom privezala
gležnjeve i zglavke. Bunio se, no nije se borio protiv nje.
Nije se opirao.
Zatim ga je ugurala u kut pokraj ulaznih vrata i
zalijepila mu toplo/hladni oblog na penis, dok je on
jaukao.
“Nemoj to više nikad napraviti”, rekla mu je.
Godinama poslije nitko se nije mogao sjetiti čime je
Shane zavrijedio takvu kaznu. Bila je to Shellyna
ekstremna varijanta tjeranja djeteta u kut. Shane je bio
ponižen i bijesan na Shelly, no dopustio joj je da mu to čini.
.

Majka i starija sestra otišle su u dućan ostavivši Sami da se

brine za Shanea koji je učinio nešto zbog čega se Shelly jako
naljutila. Natjerala ga je da se skine, zalijepila mu zglavke
i gležnjeve i gurnula ga u kut kraj ulaznih vrata.
“Pobrini se da ostane tamo”, rekla je Sami prije nego
što je otišla.
U času kad je čula motor automobila, Sami je učinila
ono što je uvijek radila - što su svi radili - čim bi majka
otišla iz kuće.
 Otišla je na zahod.
Shelly nije dopuštala djeci na zahod bez dopuštenja.
Vrata su uvijek morala biti širom otvorena. Shelly bi se
često smjestila pokraj djece dok su obavljala svoj posao i
gledala ih kao da je riječ o kakvome znanstvenom
eksperimentu.
Sami je obavila svoje i vratila se u dnevnu sobu. No
Shane je nestao.
U panici ga je počela tražiti po kući i dvorištu, no nije
ga nigdje bilo. Ljutila se na njega jer je pobjegao. Naljutila
se zato što je znala da će ih mama sve potrpati u automobil
i natjerati da ga traže cijeli dan, cijelu noć. Sve dok ga ne
pronađu. Shelly je bila ustrajna u tome. Bila je lovac. Neće
stati dok ga ne pronađe. Neće biti važno ni ako sutradan
moraju u školu, a potraga potraje do tri ujutro.
Već je pao mrak kad je Sami pronašla Shanea u
susjedovoj šupi.
“Moraš doći kući, Shane”, rekla mu je. “Mama se ljuti.
Znaš da će te naći.”
Shelly nije rekla ni riječ kad se Shane vratio u kuću.
Bio je gol i pothlađen. Plakao je.
Odmjerila ga je pogledom.
“Oprosti mi, mama”, rekao je. “Neću nikad više.”
Shelly je napokon progovorila, pitajući ga što mu je
bilo. Glas joj je odjednom bio sladak, utješan. Kao da je
pronašla izgubljeno mače koje je odlučila dovesti kući.
“Volimo te, Shane”, rekla je. “Nemoj nas tako plašiti.
Ne znam zašto bi htio otići od nas.”
 Jednom su pošli na izlet u tematski park sjeverno od
Tacome kad je Shane opet pobjegao. Shelly je istog
trenutka otkazala izlet i krenula u lov. Nikki i Sami znale
su što ih čeka i zgrozile se. Sigurno neće otići na izlet, a
njihova će majka ustrajati u potrazi sve dok ne pronađu
bratića.
Dva su ga dana tražile. Najprije su pretražile cijeli
Tillicum, gdje je Shane živio prije nego što se doselio k
njima u Raymond. Pretražile su svaku otrcanu kućicu,
svaku urušenu garažu. Pregledale su sve dućane u
golemom šoping centru u Tacomi. Shanea nigdje nije bilo.
Shelly je čak otišla i proročici u Tacomi da vidi zna li
ova gdje je Shane.
“Mama...” Nikki se pripremila za šamar, “Shane ne želi
biti kod nas. Pusti ga da ode.”
Shelly nije obratila pozornost na Nikki, samo je
nastavila tražiti Shanea.
A Nikki se sve vrijeme molila da ga ne pronađu.
Bože, molim te, daj da pobjegne. Mama je zla. On mora otići,
mora se spasiti.
No Bog nije čuo njezine molitve. Drugoga dana, nakon
nekoliko sati potrage, Shelly je pronašla zalutala nećaka i
nagovorila ga da uđe u automobil riječima koje su mu
značile više od ičega.
Rekla mu je da ga voli.
Iako je on dosad već morao znati da su te riječi laž.
“Stvarno si nas uplašio, Shane”, rekla je Shelly utješno,
pretvarajući se da joj je stalo. “Nemoj to više nikad učiniti.
Umrijet ću od brige zbog tebe. I cure si preplašio. Znaš da
te volimo.”
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Shelly je odlučila da Tori i njezina kolijevka više ne mogu

biti u sobi u prizemlju pa je rekla Kathy da će se morati
odreći svojega prostora između Nikkine i Samine sobe.
“Imam dolje zgodnu sobicu za tebe.”
Dotad je većina Kathynih stvari, primjerice pokućstvo
i odjeća koje je donijela sa sobom, odavno nestala. Kathy se
nije bunila, činilo se kao da je zaboravila kako se zalagati
za sebe. Bila je potpuno pod Shellynom vlašću.
Nije bilo ništa “zgodnog” u sobici koju joj je Shelly
namijenila. S desne strane stubišta nalazila se Kathyna
nova soba: prostorija u kojoj je bila peć na ulje, nasuprot
podruma punog propuha u kojem je spavao Shane.
Prostorija od metar i pol s dva metra imala je betonski pod
i nedovršene zidove. Bila je prljava, a čak i ljeti je unutra
bilo hladno. Bilo je tako malo mjesta da je unutra jedva stao
madrac.
Kathy je izgledala ponešto tužno zbog toga što tamo
mora živjeti, no nije se bunila. Prihvatila je to jer joj je Shelly
rekla da je tako bolje za Tori.
“Bit će ti super tamo dolje, Kathy.”
No Sami nikako nije bila oduševljena. Bilo joj je grozno
jer Kathy mora spavati u toj užasnoj sobici. Nedugo nakon
što se Kathy preselila u prostoriju s peći, Sami je pronašla
kutije pune Kathynih stvari, stvari za koje je Shelly tvrdila
da ih je dala iz kuće jer je Kathy učinila nešto što ju je
naljutilo. Sami je uzela nekoliko plakata i stavila ih po
zidovima. Kathy se posve izbezumila shvativši što Sami
čini.
“Nemoj to raditi”, rekla je.
“Ne brini se.”
“Ne”, ustrajala je Kathy. “Molim te, nemoj.”
Sami se nije dala. “Uljepšat ćemo ti ovo, tako da ti tu
bude bolje”
Kathy se strašno preplašila.
“Sami, molim te”, preklinjala je. “Nemoj.”
Sami nije mogla shvatiti odakle taj strah. Znala je da se
njezinoj mami to možda neće svidjeti, ali ovo je bila
Kathyna soba u kojoj je grozno vonjalo i koja je užasno
izgledala. Sami ju je samo htjela malo uljepšati. Znala je da
neće biti super, ali samo je htjela da bude malo bolje.
No Kathy je jako dobro poznavala Shelly, bolje nego što
ju je poznavala njezina kći.
Kad je Shelly vidjela što je Sami učinila, počela je urlati
na Kathy i poskidala je sve plakate. Zatim je pronašla Sami
i rekla joj da je grozno dijete i neka se drži svojega posla.
“Da ti to nikad više nije palo na pamet”, rekla joj je.
Kasno jedne večeri, nekoliko dana nakon što je pao
snijeg, koji se zatim otopio i opet zamrznuo Kathy je
učinila nešto što je jako naljutilo Shelly. Jako. Nikki i Sami
nikad je nisu vidjele tako bijesnu. Cure su se stisnule jedna
uz drugu i gledale kroz Nikkin prozor kako njihovi
roditelji tjeraju Kathy na brežuljak iza kuće. Shane im se
pridružio u sobi. Kathy je bila gola, smrzavala se. No u
početku nisu uspijevali shvatiti što joj se sprema. Nikki i
Sami nisu skretale pogleda s brežuljka dok je Kathy
preklinjala Davea i Shelly da je puste u kuću, no nisu
popuštali.
“Radi što ti se kaže, Kathy”, urlala je Shelly. “Zašto mi
moraš stalno raditi probleme?”
Dave nije rekao ni riječ. Samo je gurnuo Kathy s vrha
brežuljka, a ona je skliznula dolje plačući i jaučući. Kad je
stigla do podnožja, Shelly je opet počela urlati.
“Diži se! Dolazi gore!”
Kathy je puzala do vrha plačući sve vrijeme.
To je potrajalo satima. Kathy je jedva hodala zbog
hladnoće i bolova. No stalno su je tjerali gore pa bi je
gurnuli dolje. Cak i na slabome svjetlu koje je dopiralo s
kuhinjskog prozora jasno se moglo vidjeti da joj je
stražnjica krvava od klizanja po zamrznutom snijegu.
“Žao mije”, ponavljala je. “Neću nikad više. Hladno
mije. Boli me. Molim te, Shelly. Molim te!”
Bilo je to poput kakve beskrajne noćne more. Shane je
odmahnuo glavom i otišao u podrum. Nije morao reći ni
riječi o tome koliko je sve to sjebano. Ni sestre to više nisu
mogle podnijeti. Legle su zajedno u Nikkin krevet i grlile
se do jutra.
“Svi su ujutro otišli van”, poslije je drhtavim glasom
rekla Sami. “Ja, moja sestra, Shane... Snijeg je bio krvav
cijelim putem nizbrdo. Poput široke crvene vrpce.”
Na Nikkine su oči navrle suze kad je vidjela krvavi
snijeg. Ipak, nije im dopustila da krenu niz obraze. Njezina
će ih majka vidjeti. Vjerojatno će uživati u tome. No tu je
bilo još nešto i sestre su to dobro znale. Njihova je majka
mučila i kažnjavala Kathy, a ne njih.
“Sve dok je mama kažnjavala Kathy,” poslije je rekla
Nikki, “nas je ignorirala. I koliko god to bilo bolesno - čak
smo i tada to znale - bilo nam je drago. Bilo nam je drago
što mama to ne radi nama.”
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

U ožujku 1991. godine Kathyna majka Kaye morala je na

tešku operaciju srca, no od njezine najstarije kćeri nije bilo
ni traga ni glasa. Obitelj je znala da je odsjela kod
Knotekovih i nekoliko su je puta pokušali nazvati. Ništa.
Telefon je zvonio bez odgovora. Napokon se jednom
prilikom javila Shelly koja je rekla da se Kathy odselila.
“Otišla je sa svojim dečkom, Rockyjem”, rekla je.
“Rockyjem?” Ime je Kathynoj sestri Kelly zvučalo
mutno poznato, no nikad ga nije upoznala. Nisu ga
upoznala ni njezina braća.
Shelly nije duljila, samo je ponovila tvrdnju i zalupila
slušalicom.
Kathy je otišla. Ali kamo'
“Pokušali smo je pronaći”, poslije je rekla Kelly.
“Nismo uspjeli.”
Kelly je nedugo nakon toga dobila pismo u kojem se
nalazila mutna fotografija njezine sestre pred nekakvim
kamionom. U poruci je Kathynim poznatim dječjim
rukopisom pisalo da joj je žao što ona i Kelly nisu ostale
bliske, no da je ona sasvim dobro.
“Nešto je napisala i o Rockyju”, poslije je rekla Kelly
prisjećajući se. “Priča se doimala uvjerljivom. Znam da
sam mislila kako je ne krivim što ne želi imati posla s
našom obitelji, pa ako to znači da je više nikad neću vidjeti,
neka tako i bude. Možda je našla nekoga, kao u ljubićima.
Živi život kakvim želi živjeti, a nije jadna i bijedna kod
kuće.”
Mjesec poslije, 15. travnja 1991., obitelj Knotek utrpala
se u automobil i otišla na izlet na Washaway Beach na
washingtonskoj obali. To je mjesto bilo poznato po plaži
koju je nagrizala erozija, napuštene kolibe i kamp-prikolice
visjele su iznad oceana, a u daljini su surferi jahali sive
valove. Bio je Shellyn rođendan, a Washaway Beach bilo je
omiljeno Daveovo odredište za surfanje. Tori je sjedila
naprijed s roditeljima, troje starijih klinaca sjedili su na
stražnjim sjedalima.
Kathy, koja se vozila u prtljažniku, bila je svakoga dana
sve slabija. Na snimkama načinjenima tog popodneva
obiteljskom kamerom vidi se žena čije zdravlje vidljivo
propada. Prednji zubi bili su crne krnje, a koža joj se
objesila. Sjedila je na suncu i prazno zurila u vodu dok je
njezina prijateljica uživala u svojem posebnom danu.
Shelly je pozirala poput zečice na pijesku, a Dave ju je
snimao. Crvenu joj je kosu obasjalo sunce, plave su oči
iskrile kad bi se nasmijala - nitko tko bije vidio nije mogao
poreći da je sa svojih trideset sedam godina i dalje bila
prava ljepotica. Klincima je obećala slatkiše i rekla je Daveu
koliko ga voli.
Nitko nije mogao vidjeti što se događa iza te krinke
lijepog lica i slatkih riječi.
Nitko nije mogao znati koliko će dugo nositi tu krinku.
 DVADESET PETO POGLAVLJE

Sami Knotek nije mogla shvatiti što je njezinim roditeljima

bilo u glavi kad su u ljeto 1992. odlučili kupiti sindrom
pokrivenu bijelu farmersku kuću na adresi Monohon
Landing Road u Raymondu. Kuća nije bila u naročito
dobrom stanju i Shelly je podivljala od bijesa jer se morala
tamo preseliti. Bila je to velika promjena na lošije u odnosu
na eleganciju i šarm kuće Louderback. Kuća je bila iz
tridesetih godina dvadesetog stoljeća i trebala joj je
temeljita obnova. Dave je bio spretan s popravcima, no
mnogo je radio i nije imao previše vremena.
Lokacija nije bila loša. Na imanju se nalazio mali
voćnjak, uglavnom pun jabuka, a veliko polje protezalo se
do ruba razmjerno mlade šume pune jela. Preko imanja
prelazila je staza koju su ugazili kanadski jeleni, a u blizini
su se gnijezdile velike plave čaplje. Kuća je bila smještena
pokraj zavojite ceste koja se provlačila uz rijeku Willapa i
vodila u unutrašnjost države. Za Sami je kuća u Monohon
Landingu bila poželjna iz jednoga jedinog razloga -
nalazila se na glavnoj cesti i nije bila zavučena među
goleme jele. Možda će ovdje biti bolje, nadala se. Imanje je
bilo izloženo pogledima s ceste i možda Kathy ovdje neće
tako zlostavljati. Možda je mama neće tjerati da gola radi u
dvorištu. Možda neće prisiljavati Nikki i Shane na valjanje.
No ispalo je da je lokacija mnogo samotnija nego što se
Sami nadala. Prvoga ili drugoga dana nakon preseljenja
Shelly je naredila Sami da obiđe imanje i prođe kraj ceste
da provjeri sva mjesta s kojih se vidi kuća te da utvrdi što
bi neki prolaznik ili susjed mogao vidjeti.
Shelly je svojoj srednjoj kćeri rekla, “Privatnost je jako
važna za našu obitelj.”
Sami, koja će uskoro u sedmi razred, nekoliko je sati
obilazila imanje po majčinu naputku. Zašla je u šumu te na
nedavno posječeno imanje Weyerhauser. Vratila se kući i
rekla majci što je vidjela.
“Ništa”, obavijestila ju je. “Vidi se samo dio kuće, ništa
drugo.”
Imanje je bilo veliko dva hektara i više-manje
ograđeno. To je bilo dobro. Knotekovi su imali priličan broj
ljubimaca. Uglavnom je bila riječ o psima i mačkama, no u
novoj kući se menažerija proširila i na konje, kokoši,
papigu i zeca nazvanog Buttercup. Shelly je tvrdila da
obožava životinje, no uglavnom ih je samo voljela
skupljati. Malokad bi se za njih uistinu i pobrinula.
Oko kuće bilo je i pomoćnih zgrada. Uglavnom su bile
male - kokošinjac, šupa za alat, stara staja, kućica iznad
bunara i kućica za pumpu. Sve je to govorilo da je to mjesto
zapravo mala farma. Najveća je bila drvena građevina
veličine garaže u predgrađu, obložena aluminijskim
pločama. U njoj se nalazila radna klupa, police, smočnica i
zamrzivač. Ta se šupa nalazila nekoliko koraka od
stražnjih vrata i predstavljala je dobrodošlo mjesto za
spremanje svega što ne bi stalo u kuću.
A kuća je bila premala. Sami je to znala. Znala su to i
ostala djeca.
 Imala je oko sto pedeset kvadrata, dvije male spavaće
sobice razdvojene prostorom koji su s vremenom nazvali
računalnom sobom i veliku roditeljsku spavaću sobu u
prizemlju. Tu nije bilo dovoljno mjesta za tri sestre,
Shanea i Kathy.
Usto je u kući bila samo jedna kupaonica, pokraj
roditeljske spavaće sobe. Zbog toga se kuća doimala još
manjom.
Tori je spavala u prizemlju, u sobi roditelja. Shane je
uglavnom spavao u Nikkinoj garderobi, gdje nije imao ni
madrac.
“Samo pokrivač”, rekla je poslije Sami. “To je sve. Sve
vrijeme dok smo živjeli u Monohon Landingu Shane nije
imao svoju sobu.”
Kao ni Kathy. Ona je spavala na podu u dnevnoj sobi.
Dotad su njezine stvari stale u jednu vrećicu. Nestalo je
gotovo sve što je imala kad se doselila Knotekovima.
Pokućstvo za spavaću sobu, većina njezine odjeće, njezine
knjige i ostale stvari - sve je otišlo. Dave je parkirao Kathyn
stari Plymouth Duster iza nove kuće. I on je nakon nekog
vremena nestao.
Shelly je odmah krenula s planovima za obnovu kuće -
preuređivanje kuhinje, ugradnja vanjskog jacuzzija i
uklanjanje smeća preostalog iza prethodnih vlasnika.
Obitelj je tjednima radila danju i noću - uglavnom noću -
trgajući tepihe, rušeći kuhinju. Dave bi vikendom došao
kući, iscrpljen nakon peterosatne vožnje s gradilišta na
otoku Whidbey gdje je radio, i dao bi sve od sebe da uredi
dom prema Shellynim standardima. Nikki i Sami dobile su
dopuštenje da urede svoje sobe kako im volja. Nikki je
tražila - i dobila - pokućstvo u stilu pedesetih uglavnom
pokriveno motivom šahovske ploče, a Sami je odabrala
tapison u boji koralja.
Nakon što je kuća bila u nešto boljem stanju, Shelly je
rekla Nikki da je treba obojiti u tamnocrvenu boju. No kući
je donijela jarkocrvenu boju. Samo je odmahnula rukom,
dala Nikki mali kist i rekla joj da se primi posla.
Tinejdžerki je trebalo cijelo ljeto da završi s poslom.
S druge strane, Sami je dobila zadatak da oboji šupu.
Nitko se nije iznenadio što je Sami dobila poštene kistove i
potrepštine za bojenje. Shaneu je Shelly uvalila
raščišćivanje zapuštenog dvorišta i slaganje cjepanica.
Shelly bi katkad provjerila kako rade, no uglavnom je
samo sjedila na kauču, gledala sapunice i žderala slatkiše
Oh Henry!, čije bi šarene omote gurala među jastuke na
kauču.
Nova lokacija i naporan rad nisu promijenili dinamiku
u kući. Shelly je nastavila neumoljivim napadima koji su
uglavnom bili usmjereni prema Shaneu i Kathy.
Svi su zbog njezina nepredvidivog zlostavljanja stalno
bili kao na iglama. Nikki bi se trznula svaki put kad bi joj
majka prišla. Shelly bi je ugrizla za glavu. Pljusnula je.
Tresnula je šakom.
Jednom ju je išamarala jer je zaspala na suvozačkom
mjestu u automobilu, a Shelly je htjela da bude budna.
Jednom se Shelly naljutila na Nikki prije škole, no
čekala je da je školski autobus doveze pred kuću prije nego
što ju je pljusnula.
 “Željela je da to vide moji prijatelji, tako da mi se poslije
rugaju.
Shelly se pojavila u Nikkinoj školi usred školskog dana
tražeći maškaru. Bila je uvjerena da ju je Nikki ukrala iz
kupaonice. Tražila je da se otvori ormarić njezine kćeri i
izbacila je sve iz njega na pod, a gomilaju je klinaca gledala.
“Uzela ju je!” vrištala je pred Nikkinim školskim
prijateljima. “Ukrala mi je maškaru! Ne može to tako. Ni
jedna kći to ne radi! Dobre kćeri ne rade takve stvari!”
No koliko god bila okrutna prema Nikki, Shelly je
najgore uvijek čuvala za Kathy.
.

Kathy se nije često kupala ni prije ni poslije preseljenja u

Monohon Landing Road. Kao i starijoj djeci, najčešće joj to
nije bilo dopušteno. U početku su je prali kao i u kući
Louderback - stajala bi gola na travi iza kuće i polijevali bi
je crijevom. Nije bilo važno koje je doba godine ni koliko je
hladno.
Nije bilo sapuna. Umjesto toga, Shelly je Kathyno tijelo
zalila izbjeljivačem.
“Prljava svinjo, ovo će te oprati kako treba!”
Kathy je vrisnula kad joj je lužnata tekućina pljusnula
po otvorenim ranama koje su joj prekrivale tijelo od glave
do pete. Kad bi previše jaukala ili se borila, Shelly ili Dave
- kad bi bio kod kuće - zavezali bi joj ruke i noge izolir-
trakom. Kad ne bi bilo Davea, Shaneu je rečeno da drži
Kathy dok je Shelly zalijeva vodom iz crijeva.
Jednom joj je Shelly zalijepila izolir-traku preko usta da
svojim vrištanjem ne uzbuni susjede.
 “Zašuti više! Što ti je došlo? Pomažem ti, glupa svinjo!”
Nakon kupanja bi se Shelly uvijek pretvorila u svoje
slatko, drago izdanje. Zagrlila bi Kathy.
“Zar se sad ne osjećaš bolje?”
...

Dave je pitao Shelly kako je Kathy, a Shelly je rekla da joj

pomaže da se oporavi. S vremenom je sve rjeđe viđao
najbolju prijateljicu svoje žene. Kad bi vikendom došao
kući s posla, Kathy nigdje nije bilo.
Cure su mu rekle da je majka zatvorila Kathy u kućicu
za pumpu.
To nikako nije bilo u redu pa se Dave odlučio suočiti sa
Shelly oko toga.
“Zašto je u kućici za pumpu, Shell?”
Shelly je to savršeno odgovaralo, a imala je i dobar
razlog za tu svoju odluku.
“Moramo je zaštititi”, rekla je.
“Zaštititi? Od koga?”
Shelly je samo znalački odmahnula glavom. “Od djece,
Dave.”
Od djece? To nije imalo nikakva smisla. Klinci su bili
dobri. No on je bio toliko umoran od borbe sa Shelly da nije
dalje raspravljao. Poslije je priznao da se nije mogao nositi
sa Shelly ni kad je bio najodmorniji.
Za Davea su Shellyne riječi bile Sveto pismo. Ona je
stalno tvrdila da Shane zlostavlja Kathy i da je svoju
najbolju prijateljicu smjestila u kućicu za pumpu samo zato
da je zaštiti od njihova nećaka. “Jednom sam došao kući i
zatekao Shanea kako vuče Kathy po dvorištu držeći je za
noge”, sjećao se Dave. Unatoč tome što je to Shane
najvjerojatnije radio jer mu je to zapovjedila Shelly, Dave
je nakon tog incidenta bio siguran da je Shelly govorila
istinu.
 DVADESET SESTO POGLAVLJE

“Gdje je Kathy?”
Shelly je ustala s kauča u dnevnoj sobi kuće u Monohon
Landingu i počela urlati. Stajala je tamo u svojoj kućnoj
haljini, raščupane kose.
“Ćupa korov”, rekla je Sami.
“Nema je”, povikala je Shelly gledajući kroz prozor, a
onda je krenula prema sobi odjenuti se. “Potraži je u šumi.
Odmah!”
Nije morala dodati ovo “odmah”. Sve što bi Shelly
izgovorila bila je zapovijed na koju se istog trena moralo
reagirati. Sami je istrčala iz kuće i pošla preko polja do
šume. Izvikivala je Kathyno ime jureći naokolo, znala je da
majka neće biti zadovoljna ako ne budu tražili sve do noći.
Djevojčice i Shane već su utabali puteljke po šumi.
“Možda je pobjegla”, rekao je Shane.
“Nadam se da jest”, rekla je Nikki.
Shelly se odvezla i vratila dva sata poslije s Kathy, koja
je nosila dvije vrećice pune nove odjeće iz šoping-centra
Wishkah u Aberdeenu. Shelly je rekla da je pronašla Kathy
s prijateljicom i da je s njom uspjela razgovarati u
privatnosti zahoda u šoping-centru. Kathy se odlučila
vratiti kući. Kupila si je crveni i zeleni kompletić hlačica s
majicama na prugice. Na sebi je također imala nešto novo,
što je iznenadilo Sami i Nikki. Kathy je izgledala bolje nego
inače, iako joj je ispadala kosa, a ostala je i bez nekoliko
zuba. Doimala se čistom i sretnijom.
Nikki nije mogla vjerovati svojim očima. Nije mogla
shvatiti zašto se Kathy vratila. Zašto nije iskoristila priliku
i rekla nekome što se događa? Zašto nije rekla prijateljici u
šoping-centru? Policiji?
Bilo kome ?
“Šokirala sam se kad se vratila”, rekla je Nikki
godinama poslije. “Šokirala sam se zbog toga što mama
nije upala u nevolje. Nisam mogla vjerovati. To je bio čisti
zločin. Kathy je mogla otići policajcima i reći da je
zlostavljaju. Zašto se vratila? Sad je totalno jebeno luda.
Mozak otišao na pašu. A i tata je bio takav. Zašto se nije
razveo od mame?”
Godinama poslije Sami bi i dalje zaplakala kad bi se
sjetila sreće na Kathynu licu. Sve je to bilo tako ružno i
nepravedno. “Nakon što ju je Shelly našla u šoping-centru
bilo joj je neko vrijeme dopušteno boraviti u kući. Ne
zadugo, ali barem neko vrijeme.”
Nekoliko dana poslije Kathy je opet bila u kućici za
pumpu. Bila je to kazna zbog bijega.
Nitko je više nikad nije vidio u njezinoj lijepoj novoj
odjeći.
.

Kathy je ponovno pokušala pobjeći. Ne jednom. Jednom je

čak pobjegla gola.
Neki klinac došao je Sami u školi ispričati joj što se
dogodilo.
 “Ha, ha!” rekao je. “Vidjeli su ti mamu iz autobusa.
Trčala je gola po dvorištu! Izgledala je k’o goli medvjed!”
Sami je gotovo umrla od srama.
“Čisto sumnjam”, rekla je iako je znala da je to savršeno
moguće.
“Vidjela ju je Erinina mama.”
Erinina mama bila je vozačica školskog autobusa.
Sami je pokušala zaustaviti glasine, no priča se po školi
proširila poput šumskog požara. Nije se dala ugasiti.
Sami je stigavši kući ispričala mami što je bilo.
“Sranje”, rekla je Shelly. “To je bila Kathy! Pokušala je
pobjeći! Ali ja sam je uhvatila.”
To je objašnjenje Sami i očekivala. “Stvarno je grozno,
mama”, rekla je. “Svi misle da si to bila ti.”
Shelly je podivljala. To je bila Kathy! Ljudi će se pitati
što se događa u njihovoj kući vide li kako Kathy gola trči
po dvorištu. Začas je smislila plan.
“Pozovi Erin da dođe u posjet”, rekla je. “Možete u
jacuzzi.”
Erin je došla u posjet i cure su se taman smjestile u
vanjski jacuzzi kad je prišla Shelly.
“O, Bože”, rekla je. “Tako me sram. Bila
sam ujacuzziju, gola, kad su odjednom poletjele iskre, a ja
sam iskočila i potrčala preko dvorišta. Strašno sam se
bojala! Mislila sam da ću poginuti!”
Cure su poslušale priču dodajući nekoliko zadivljenih
uzdaha kad im je Shelly pokazala nagoreno mjesto na
vanjskome dijelu jacuzzija. i objasnila im kako su žice
počele iskriti.
“Mama je bila stvarno dobra u tome”, poslije je rekla
Sami. “Spalila je to mjesto prije Erinina dolaska tako da
njezina priča zvuči uvjerljivije. Ne znam je li joj Erin
povjerovala, ali ja skoro da jesam.”
.

Nikki je začula vrištanje i pogledala kroz otvorena vrata

šupe gdje je obavljala svoje zadatke. Toga su dana pustili
Kathy iz kućice za pumpu da počupa korov, no Shelly nije
bila zadovoljna njezinim trudom. Shelly je zapovjedila
Daveu da izvuče Kathy iz vrta i da je kazni. Nikki je
ugledala Kathy golu. Plakala je i ležala na komadu betona.
“Šutni je, Dave!” zapovjedila je Shelly.
Dave nije rekao ni riječ. Gotovo nikad nije govorio.
Nosio je čizme s čeličnim kapicama koje je nosio za radove
po šumi. Šutnuo je Kathy u glavu.
“Stenjala je i samo je tamo ležala”, poslije je rekla Nikki.
“Mislim da ju je jako tresnuo. A onda više nisam gledala,
samo sam se vratila u šupu.”
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Kućica za pumpu bila je najmanja od pomoćnih zgrada na

imanju koje je sadržavalo staru staju, drvenu šupu,
kokošinjac i nekoliko dodatnih šupa za skladištenje. Bila je
mračna, pljesniva i hladna. Shelly je zaključila da je to
najbolje mjesto za Kathy jer će tamo moći razmišljati o
svemu što je pogrešno učinila. Nikki i Shane također bi se
katkad našli zatvoreni u toj građevini od samo nekoliko
četvornih metara.
Kathy je tamo morala biti danima, katkad i tjednima.
Sami joj je odnijela nekoliko jastuka sa starog kauča koji
je ostao u jednoj šupi, da joj bude udobnije. Shelly je to
otkrila i natjerala Sami da ih istoga trenutka odnese.
“Želimo da joj bude bolje!” rekla je Shelly. “Ne smije joj
biti udobno! Mora shvatiti zašto je kažnjavamo. Želimo da
se može vratiti u kuću, a ne da tu živi!”
Sami nije mogla shvatiti zašto ne smije pomoći
prijateljici, no nije ustrajala. Svaka pomoć ukazana Kathy
mogla je dovesti do kazne za nju samu.
Njezina je majka često bila pasivna zlostavljačica, koja
bi jednostavno natjerala Davea ili Shanea da izvršavaju
njezine zapovijedi.
No katkad bi se njezina ravnodušnost prema drugima
najbolje vidjela u onome što ne bi učinila.
Jednom je Nikki išla za majkom i Kathy do puteljka kraj
šupe kad je odjednom, bez ikakva upozorenja, Shelly
žestoko gurnula Kathy. Kathy je odletjela i pala licem na
beton. Nije se čak ni pokušala zaustaviti rukama, samo je
tresnula. Počela je vrištati, uhvatila se za glavu i previjala
u agoniji poput ranjene životinje. Sami je gledala majku
koja je trenutak oklijevala prije nego što je pomogla Kathy
da ustane i vratila je u kućicu za pumpu.
Nikki je mislila da zna zašto ju je majka tamo strpala.
Nije to bilo zbog neke nove Kathyne pogreške. Nije to bila
ni kazna. Bilo je to samo zato što se majka umorila od
čuvanja Kathy nakon njezinih pokušaja bijega. Shelly to
nije rekla naglas, no Nikki je bilo jasno da se majka bojala
onoga što bi Kathy mogla nekome reći.
Kao i pred Sami, majka je i pred Nikki pokušala sve
objasniti kao nešto pozitivno za Kathy. Uvijek je to bilo
samo za njezino dobro.
“Mislim da će joj biti bolje u kućici za pumpu”, objavila
je vodeći Kathy za ruku iz kuće i preko dvorišta. “Treba joj
mir i tišina.”
Uvijek je izmišljala neki razlog za sve grozote koje je
činila Kathy.
Katkad bi Nikki morala pomoći majci da odvede Kathy
u kućicu i smjesti je unutra. Kathy je bila u sve lošijem
stanju. Majčina je laž uistinu bila pregolema. Kathy je bila
potrebna liječnička skrb, a ne boravak u vlažnoj kućici.
Ni Shanea ni Nikki nije trebalo tamo zaključavati, no
upravo bi tamo završili kad bi se Shelly umorila od
šamaranja pa bi poželjela neku kaznu koja će trajati duže.
Kaznu koja će pokazati koliku kontrolu ima nad svima
njima.
 “Tako bi nas sklonila sebi s očiju”, poslije je objasnila
Nikki razloge za taj izgon. “A nije nas morala stalno
nadzirati i brinuti se o tome što bismo mogli napraviti. To
se posebice odnosilo na Shanea i Kathy.”
Kathy kao da je s vremenom prihvatila svoj položaj.
Baš kao što se naviknula na vožnju u prtljažniku.
Sami je jednom bila u blizini kućice za pumpu kad je
začula Kathyn glas. “Ima li koga?”
Otišla je do zaključanih vrata i priljubila uho o njih.
Nije ih se usudila otvoriti, a Kathy to ne bi ni tražila. Shelly
je svima objasnila da je Kathy tamo za kaznu i da će joj to
pomoći da se oporavi.
“Pada li kiša?” upitala je Kathy.
“Maloprije je padala. Više ne pada, Kathy.”
“Oh”, rekla je tiho Kathy promuklim glasom. “Učinilo
mi se da čujem kišu.”
.

Kao i obično, Dave je radio na otoku Whidbey, a Shelly je

morala do grada obaviti neke poslove. Prije odlaska rekla
je Shaneu da se on mora brinuti za Kathy. Mora se
pobrinuti da ne viče, da ne pokuša dozvati nekoga.
“I da ne proba pobjeći”, rekla je. “Mora ostati u kućici
za pumpu gdje joj je mjesto, Shane. Ne možemo joj
vjerovati, nije joj sve u redu u glavi.”
Shane se pretvarao da pristaje.
“Jebeš to”, rekao je Nikki čim se Shelly odvezla. “Pustit
ću Kathy van.”
 Nikki se užasavala same pomisli na to da je Kathy
zaključana u toj kućici. Znala je da joj je potreban liječnik
jer je svakoga dana bila sve slabija. Lice joj je nateklo, a onih
nekoliko zuba što ih je još imala izgledali su poput smeđih
žirova koji samo što nisu ispali.
Shane je otključao lokot i otvorio vrata.
Svjetlost je navrla u kućicu i Kathy se trgnula, no ostala
je sjediti. Napokon ga je pogledala.
“Iziđi”, rekao je.
Nije se pomaknula.
Nikki je znala da se Kathy bojala Shanea, iako ga se nije
trebala plašiti dok majke nije bilo u blizini.
Shane ju je najprije molio, no onda se počeo ljutiti kad
ga je samo gledala.
“Daj, Kathy, iziđi. Moraš se maknuti odavde.”
Kathy je zaplakala. Bila je blijeda, puna modrica,
krvava. Kose gotovo više nije imala. Na sebi je imala
otrcanu baletnu haljinicu i ništa više.
“Koji ti je kurac?” Shane se sve više ljutio. “Moraš otići!
Moraš pobjeći odavde! Sad ti je prilika.”
Kathy je bila prestravljena. “Lažeš!” rekla je.
“Ne”, odvratio je Shane. “Govorim istinu. Možeš otići.
Možeš pobjeći.”
Kathy se stisnula u kut. Napokon je progovorila
promuklim glasom. “Ako odem, samo će me opet pronaći.
Znaš to. Pronaći će me. Ona će doći po mene.”
 Shane je poludio. Nije mogao shvatiti zašto Kathy ne
bježi. Vrata su bila otvorena. Oni su bili djeca, nisu imali
kamo. A Kathy je bila odrasla osoba.
“Ovo ti je jedina šansa, Kathy. Ne budi glupa!”
Kathy ga je preklinjala da je ostavi na miru.
Shane je zalupio vrata i ostavio Kathy u mraku.
“Umrijet će ako ne pobjegne”, rekao je okrenuvši se prema
Nikki.
Znam.
Poslije su njih dvoje dugo u noć ostali sjediti u Nikkinoj
sobi. Imali su osjećaj da je Kathyna situacija postala
beznadna. Kad je Shane otključao vrata i pokušao je pustiti
da pobjegne, to joj je bila zadnja šansa. No Kathy u sebi više
nije imala snage za borbu. Odustala je.
ČETVRTI DIO

Suprug
Dave
 DVADESET OSMO POGLAVLJE

Shelly je neprestano podsjećala Davea na to koliko je loš

suprug.
“Najgori na svijetu!” govorila je uništavajući mu i ono
malo samopoštovanja što ga je još imao.
Zašto se uopće udala za njega.
Mogla je naći boljega.
Užasno je pogriješila kad se odlučila za njega.
Dave se slagao s njom. U duši je znao da Shelly ima
pravo. U svemu. Dobar suprug stalno bi bio kod kuće i
pomagao. Brinuo bi se za djecu. Podsjećao bi svoju
suprugu da u njemu ima nešto više od plaće koju donosi
kući. A on je radio šesnaest sati svaki dan, a onda bi se za
vikend vozio pet sati s otoka Whidbey da stigne kući. Za
to vrijeme nije mogao obaviti ništa od onoga što je trebalo
napraviti. Radio je na građevini i bio je smrtno umoran.
Cijele bi dane lokao kavu i gutao tablete s kofeinom da
ostane budan.
“Vozio sam buldožer. Ulazio u njega, izlazio. Vozio se
po brdima i obavljao poslove. Sve je bilo tako naporno”,
sjećao se godinama poslije. “S mukom sam ostajao budan.
Postalo je tako loše na poslu da sam iz kompleta za hitnu
pomoć uzimao amonijačnu sol i udisao je samo da ne
zaspim u buldožeru.”
I previše bi puta shvatio da jednostavno nema snage za
vožnju kući s otoka. I danas mu nije jasno kako to da ni
jednom nije zavijugao po cesti i nekoga ubio. Katkad bi
vozio tako polako po autocesti da su ga svi prestizali, a
njemu nikako nije bilo jasno zašto se to događa. Katkad bi
čak u glavi čuo glasove koje je počeo nazivati “vrištećim
zlobama”.
Kad bi se na njega obrušile zlobe, stao bi pokraj ceste i
odspavao da se malo pribere. Katkad bi uspio nekako
proživjeti taj napad i stići u blizinu Raymonda. Ili, ako bi
stigao nešto bliže, parkirao bi svoj kamionet, Old Blue, kod
Butte Creeka, izletišta kojih pet kilometara od kuće, pokraj
Autoceste 101. To su bili trenuci kad je bio previše umoran
da drži nogu na gasu. Mrtav umoran. I, iskreno, preslab da
se bori sa Shelly. Trebalo mu je da se odmori, da dođe sebi.
Da se otrese zloba.
No to nije sprječavalo njegovu suprugu. Jednom ga je
probudilo kucanje na prozoru njegova kamioneta.
Bila je to Nikki.
“Znamo gdje si, tata”, rekla je i vratila se u novi Jeep
koji si je Shelly kupila.
Shelly se nije potrudila izići iz vozila, nije mu čak
uputila ni jednu riječ. Pustila je svoju najstariju kći da ga
posrami i istodobno ga podsjeti da će ga ona naći bez
obzira na to kamo ode i gdje se pokuša sakriti.
Shelly je bila takva. Bila je neumoljiva, poput
krvosljednika. Imala je u sebi tu izdržljivost i nekakvu
urođenu sposobnost da pronađe svakoga.
Bilo gdje i bilo kada.
 Ako je Dave mislio da bi se mogao malo odmoriti od
onoga što ga je čekalo kod kuće i naći malo mira, griješio
je.
Lara Watson bila je uvjerena da njezin zet ima
problema s alkoholom, no to se nije moglo usporediti s
problemom koji je imao sa Shelly. Pića se mogao odreći.
Shelly nije.
Lara je bila sigurna da će Dave na kraju otići, kao što su
prije njega otišli Randy i Danny. Dave je poslije priznao da
nije imao snage ostaviti Shelly, no uvijek se nadao da će se
jednoga dana vratiti kući, a Shelly više tamo neće biti.
“Nadao sam se da će otići. Vratiti se u Vancouver ili
takvo što”, sjećao se. “Ne znam čemu sam se nadao. No
ona nikako nije odlazila.”
Lara je sve to promatrala iz daljine pa je uspjela uočiti
presedan koji je postavila baka Anna tjerajući svojega
supruga da spava u šupi. Shellyn prvi suprug, Randy,
počeo je spavati u automobilu nakon svađa sa svojom
ženom. A sada se to događalo Daveu.
“Nije želio doći kući”, rekla je Lara. “Ili mu možda ona
to nije dopuštala. Radio je dane i noći i onda bi spavao u
kamionetu. Shelly si je kupila veliki automobil. On je već
imao kamionet, nije li tako? U njemu je spavao, ili bi se
ušuljao u ured nakon što bi njegovi poslodavci otišli
kućama. Spavao je u uredu na podu.”
.

Dave će poslije za događaje u crvenoj kući u Monohon

Landingu okriviti činjenicu da je dao otkaz u
Weyerhauseru. Shelly mu je to naredila. Rekla je da ga ta
golema tvrtka iskorištava i da bi bolje zarađivao radeći za
nekoga drugoga. Usto ga je taj posao odvodio daleko od
kuće, a on je bio siguran da upravo zbog toga nije dobar
otac i dobar suprug.
“Sve je bilo okej.”, tvrdio je poslije za život u kući
Louderback. “Tamo smo bili samo ja, Shell, Nikki i Sami i
sve je bilo okej. Dolazio sam kući svake večeri, kako i treba.
Brak je pedeset posto, a ja nisam održavao svoj dio
dogovora. Nije lako odgajati djecu. Ne možeš očekivati od
mame da ih stalno odgaja, znaš, da provodi disciplinu i
pomaže s domaćim zadaćama. Mene nije bilo. A kad bi
došao kući, samo sam spavao. Nisam više ni televiziju
mogao gledati.”
Smatrao je da Shelly obavlja mnogo veći dio posla.
“Ona je bila sto posto mama, pa i više. Mislim, klinci su
imali rođendanske zabave, ono, došli bi na roštilj. Takve
stvari. Shell je uvijek odlazila na Samine školske utrke. Jer
tata nikad nije dolazio na Samina školska događanja.
Stvarno sam zeznuo, nisam bio dobar muž.”
Pokušavao je preživjeti i postupiti kako valja, a time je
postigao upravo suprotno. Barem je u to bio uvjeren.
Razočarao je sve oko sebe. I to jako.
“Moj tata nas je hranio i ono, jako je marljivo radio. Kao
i moj djed. Ja sam razočarao obitelj Knotek. Sve sam ih
ostavio na cjedilu. To je u meni, znaš, ja sam propalitet.”
Računi za zdravstveno osiguranje praznili su im
džepove. Shelly je tražila od Davea da radi više da se
pokriju. Tvrdila je da je riječ o životu i smrti. Ali Dave nije
mogao više raditi. Jedva se držao na nogama, odrađivao je
dodatne smjene da mogu plaćati tu gomilu računa.
U jednom trenutku Shelly mu je rekla neka od svoje
obitelji zatraži novac. Dave je nazvao svoju sestru, koja se
u obitelji Knotek smatrala dobrostojećom, i zamolio je za
pomoć.
“Shellin rak nas sve ubija”, molio ju je.
Njegova sestra rekla je da će pomoći.
Nekoliko dana poslije Shelly se vratila s poštom,
bijesna kao nikad prije.
“Trideset dolara?” šizila je. “Ne mogu vjerovati! Jebena
škrtica! Ja imam rak, a oni ne znaju pomoći?” ,
Dave nije ni želio tražiti novac od obitelji. A sada mu je
bilo užasno jer se njegova žena žalila zbog iznosa.
“Pomažu nam, Shell”, rekao je.
“To nije dovoljno.”
No on nije mogao bolje od toga. Dave je uvijek davao
sve od sebe za nju. Tražio je novac od obitelji. Radio je što
je više mogao. Pred svojom je obitelji opravdavao sve što
je Shelly radila.
I tako je išlo dalje: kad god bi mogla, Shelly je vrijeđala
Davea da je nikakav suprug i slabić, a Dave je svojoj
supruzi u svakoj prilici pokazivao koliko mu znači.
Za razliku od nekih supruga koji u zadnjem trenutku
kupe jeftinu čestitku na benzinskoj postaji, Dave je uvijek
bio pažljiv. Nikad se ne bi samo potpisao pod tuđe riječi.
Umjesto toga bi svojim prekrasnim rukopisom pisao
poruke za Shelly, poruke koje su dokazivale sve što je
osjećao prema njoj. Poruke koje su, zapravo, bile
romantizirana verzija istine.
Sjećaš se riječi koje si mi izgovorila prije svih tih silnih
godina? Jednom si mi rekla da se anđeli nikad ne doživljavaju za
ozbiljno. A ja sam oženjen za anđela. Tvoje su oči tako pune
milosti. Tvoja duša baca sjene pune topline i ljubavi gdjegod da
se nađeš... Voliš sve oko sebe i brineš se za sve, od svoje djece,
drugih ljudi, životinja, biljaka. Iskrena si u duši i srcu.
Nije bilo važno vjeruje li on uistinu u vlastite riječi.
Njegova je poruka govorila o njegovim željama i
nadanjima. Dave je morao u to vjerovati tijekom dugih
vožnji do Raymonda.
 DVADESET DEVETO POGLAVLJE

Shelly nije bila liječnica... iako je često voljela glumiti da

jest. Barem se tako činilo njezinoj obitelji. Sami se sjećala
doba kad je još bila djevojčica. Probudila bi se, a majka bi
joj pred licem mahala slomljenom ampulom. Zakašljala bi
se, katkad bi joj pozlilo od sranja koje je udisala.
Isto je majka radila i Kathy.
“Kathy bi se onesvijestila od zlostavljanja, a majka bi je
osvijestila”, rekla je Sami. “Samo zato da joj to može opet
raditi.”
Sami je jednom zaboljela glava dok su živjeli u kući u
Monohon Landingu. Mama joj je rekla da više nemaju
Excedrina i da će joj dati nešto drugo.
Tablete su čudno izgledale, nikad ih prije nije vidjela,
no ipak ih je uzela. Sljedeće čega se sjećala bilo je da se
odjednom našla na trijemu, na sve četiri, i ne može podići
glavu. Shane joj je pokušao pomoći, no nije uspio.
“Mama ti je dala sredstvo za opuštanje mišića. Sjebano
govno. I meni je to napravila”, rekao joj je.
Unatoč impresivnoj zalihi lijekova koje je već imala kod
kuće, Shelly je krenula u lov na nešto čega se još nije uspjela
dočepati.
Fotokopirala je letak o dobrobitima sedativa Haldola,
lijeka koji je htjela nabaviti.
Iz nekog razloga. Za nekoga.
.
Shellyno se liječenje od raka toliko razvuklo da je Lari
prekipjelo. Njoj je bilo jasno da Shelly muči svoju djecu
puštajući ih da vjeruju kako bi im majka u svakome
trenutku mogla umrijeti. To je trebao odavno spriječiti
njezin suprug, mislila je Lara, ali Dave je bio previše
povodljiv. Previše dobar. Zato je Lara odlučila da će se ona
suočiti sa Shelly.
Lara je nazvala svoju kćer Carol, Shellynu polusestru, i
rekla joj da idu u Raymond i da će se jednom za svagda
pobrinuti za tu priču o raku. Neće se bogme ni najaviti.
Kad bi prije najavile posjet, Shelly bi se pobrinula da
nikoga nema kod kuće kad stignu.
Majka i kći odvezle su se Larinim crnim Chevroletom
Blazer do Shellyne kuće, otkriti što se uistinu događa. Kad
je Shelly otvorila vrata, Lara bi se naglas nasmijala da
prizor nije bio tako užasno izobličen.
Shelly je izgledala kao kabuki lutka, i to bolesna.
“Premazala je lice bijelom šminkom i obrijala je obrve”,
sjećala se Lara. “To lice. Nevjerojatno. Još ga vidim.
Mislim, stvarno neopisivo.”
Shelly se nije doimala naročito zadovoljnom zbog toga
što su joj se na pragu pojavile pomajka i sestra. Nakon
trenutka tišine, pustila ih je u kuću.
“Tako mi je drago što ste došle”, rekla je.
Lara je i previše puta gledala Shelly kako laže pa joj nije
bio problem uzvratiti istom mjerom.
“Željele smo razgovarati s tobom o svemu što
proživljavaš, tako da ti bolje možemo pomoći”, rekla je.
Shelly se polagano spustila u stolac. “Puno ti hvala.”
 Lara je krenula u napad.
“Trebamo ime tvojeg liječnika i klinike u koju odlaziš”,
rekla je.
“Ovo sve predugo traje. Moramo pregledati i tvoje
račune.”
Shelly nije ništa rekla na to. Nije imala što reći.
Lara ju je upitala: “Koliko ti je loše nakon tretmana?”
Shelly ju je pogledala ravno u oči. “Jako mi je loše.”
U jednom trenutku Shelly je ustala i otišla u kupaonicu.
Lara i Carol su se pogledale, no ništa nisu rekle. Dotad su
već došle i djevojčice, sjedeći u tišini i podržavajući majku.
Kathy Loreno nigdje nije bilo za vidjeti.
Shelly se ponovno pojavila nekoliko minuta poslije
držeći u ruci pramen crvene kose.
“Joj, mama”, rekla je bacivši kosu na pod. “Kosa. Kosa
mi samo ispada.”
“O, Bože”, rekla je Lara i dohvatila pramen dok su je
svi promatrali. Proučila je kosu i još se jednom suočila sa
Shelly.
“Nikad nisam vidjela da nekome od kemoterapije kosa
ispada po sredini”, napokon je rekla Lara. “Ispada im iz
korijena, a tvoja je prerezana.”
Lara je otišla u kupaonicu provjeriti što se to upravo
dogodilo.
“Našla sam kantu za smeće. Na vrhu je bilo nekoliko
zgužvanih papirnatih rupčića”, rekla je jasno se sjećajući
toga, čak i godinama poslije. “Gurnula sam ruku u kantu i
pronašla pramenove duge kose i škare. Na škarama je još
bilo kose. Crvene kose. Izišla sam noseći škare u ruci.
Shelly mi je bila okrenuta leđima. Carol je bila na kauču,
skoro je umrla od prepasti. Djevojčice nisu rekle ni riječ.”
A Shelly je i dalje odbijala priznati istinu.
Na povratku kući Lara se okrenula prema svojoj kćeri.
“Bože dragi, ta je žena bolesna”, rekla je. No nije mislila
na to da boluje od raka.
Carol, još u šoku, samo je kimnula.
No ni jedna od njih nije mogla znati koliko je Shelly
uistinu bolesna.
U to doba počeli su telefonski pozivi usred noći. Lara
bi skočila iz kreveta u dva ili tri ujutro, javila se, a netko bi
joj vrištao na uho. Katkad bi samo spustio slušalicu. To se
stalno ponavljalo. Lara nije sumnjala da iza tih poziva stoji
Shelly. Ako nije sama zvala, nekoga je na to natjerala.
I Carol je primala takve pozive.
Carol je u to doba radila kao model za Nordstromove
kataloge i spomenula je to Shelly, koja se doimala kao da je
to zanima. No nekim čudom, Carolina agencija nazvala ju
je i obavijestila da su jedne noći primili anonimnu prijavu
koja je tvrdila da je Carol kradljivica te da je nitko ne bi
trebao zaposliti.
To je bilo tipično za Shelly. Većinu svojega bijesa
ispaljivala bi noću, dok je pošten svijet spavao.
“Oduvijek je bila takva”, sjećala se Lara. “Bila je noćna
ptica. Nije mogla spavati čak ni kad je bila mlađa. Ujutro
bi imala crne podočnjake. Ne bismo je mogli izvući iz
kreveta. A kad bi ujutro nekamo morala otići, bila bi to
borba. Prava bitka, bez obzira na to što ju je čekalo.”
 .

Shelly je podivljala. Otkrila je da je škola organizirala

večeru kako bi prikupila novac za majku jedne Nikkine
školske prijateljice, koja je imala rak.
“Zašto ti to nisi za mene učinila?” upitala je Shelly.
“Uopće me ne voliš.”
Ti nemaš rak, mama, pomislila je Nikki.
No rekla je samo, “Oprosti, mama.”
Shelly je ogorčeno odmahnula glavom. “Ne znam
zašto se uopće trudim oko tebe, Nikki. Samo me svaki put
razočaraš. Jebeni propalitet.”
 TRIDESETO POGLAVLJE

Shane Watson imao je gotovo šesnaest godina i bio je

nasmrt iscrpljen. Išao je u školu, radio do mraka na
dvorištu i spavao u garderobi svoje sestrične Nikki. Bio je
iscrpljen tjelesno i duševno. Sve što se događalo oko njega,
sve na što su ih prisiljavali Shelly i Dave, nije bilo ispravno
ni normalno. Mrzio je sve to. Želio je pobjeći. No znao je da
je i on upao u zamku, baš kao i Kathy. Bilo bi to ironično
da nije bilo toliko grozno. Knotekovi su bili njegov plan za
nuždu, njegova velika nada. Oni su ga spasili od života na
ulici, ali koja je bila svrha?
Shaneu je bilo jasno da je Shelly potpuna luđakinja, no
Dave nije bio ništa bolji. Možda je čak bio i gori. Dave je bio
odrastao muškarac i činilo se neshvatljivim da radi sve što
mu Shelly kaže. Gole vježbe za Shanea i Nikki. Skakanje
vani zimi. Trčanje oko kuće usred noći sve dok se ne bi
srušili od umora. Kako je odrastao i jačao, Shane se
počinjao opirati i svima jasno davati na znanje što misli o
tome. Koliko je sve postalo sjebano i prije, a bogme i poslije
Kathyna dolaska. Nije se jednom posvadio s Daveom, dok
bi Shelly virila iz prikrajka i govorila svome suprugu da
Shanea mora naučiti pameti.
“Za njegovo dobro, Dave!”
Nekoliko puta je došlo i do tjelesnih obračuna.
Jednom je Shane udario Davea tijekom svađe u
praonici. Godinama poslije Dave se više neće sjećati što je
dovelo do rasprave i tučnjave te večeri. Možda mu je Shelly
rekla da je Shane ne poštuje-
“Bio je sve tvrdoglaviji”, sjećao se Dave. “Stalno je
bježao. Bio je samosvojan. Svakoga bi izazvao na bijes.”
A opet, Dave je volio Shanea.
“Shell i mene zvao je mama i tata”, poslije je govorio.
“Marljivo je radio. Trudio se u školi. Shell mu je probala
pomoći jer su ga svi odbacili, a on joj je bio nećak. Njezina
krv. Ali nije bilo lako jer je Shane bio težak. U školi je stalno
upadao u nevolje.”
Shaneove sve lošije ocjene imale su veze s onime što Se
događalo kod kuće. No Dave to nije vidio jer ga nikad nije
bilo kod kuće.
Shane je u zadaći za školu napisao nešto
što je ukazivalo na pukotine u fasadi koju su se Shelly i
Dave toliko trudili održavati.
Pa čovjek je sve civiliziraniji, a u isto vrijeme sve veći
barbarin... pa to je valjda zato što mi tu nije lijepo i zato što ljude
tu ne volim.
U drugoj zadaćnici Shane je napravio popis onoga što
mu je najvažnije u životu.
Sve u obitelji staviti na prvo mjesto ispred sebe.
Nikad se ne drogirati ni piti.
Nikada ne izdavati ni tužakati.
Shane je shvaćao svoju ulogu u obitelji. Jednom je
čizmom šutnuo Kathy jer mu je tako rekla Shelly. Gledao
je kako se Kathy muči ustati poput životinje koja se odbila
od poklopca automobila na cesti pred kućom. Plakala je,
vrištala i preklinjala za milost.
 “Tresni je opet, Shane!”
A on je to i učinio. No on nije bio takav. Iako je volio
gurati Tori na ljuljački i igrati se sa Sami, najbliža mu je
prijateljica i dalje bila Nikki. Kad nisu razgovarali o tome
koliko mrze Shelly ili kako bi joj najradije u kadu bacili
uključenu sušilicu za kosu ili radio, planirali su bijeg.
Shane je odlučno tvrdio da je njegov obiteljski život prije
nego što se doselio Knotekovima, koliko god bio
disfunkcionalan, ipak bio mnogo bolji od onoga što se
događalo u ovoj kući.
“Sve je bolje od toga”, rekao je Nikki. “Moram se
maknuti. Svi moramo zbrisati.”
I Nikki je htjela pobjeći, ali nju je čekalo još samo
nekoliko razreda srednje škole.
“Moram maturirati, a onda ću na fakultet”, rekla je.
Shane je odmahnuo glavom. “Ja ne mogu tako dugo
čekati.”
“Ako odlučiš otići,” rekla mu je, “nemoj me ostaviti,
molim te.”
Shane bi joj uvijek obećao. “Naravno. Zajedno ćemo se
maknuti. Ali ako budem morao jako brzo zbrisati, sigurno
ću se vratiti po tebe.”
“I bolje ti je.”
Nikki je duboko u sebi sumnjala da će ikad stvarno
moći otići. Nije mogla ostaviti sestre. Znala je da je majka
drži nekim čudnovatim, čeličnim stiskom. I znala je da će
je majka pronaći bez obzira na to kamo otišla. Našla je
Kathy u trgovačkom centru. Čak je pronašla i Shanea usred
Tacome.
Njezina je majka bila lovac.
 TRIDESET PRVO POGLAVLJE

Dave Knotek od svoje je volje sudjelovao u zlostavljanju

Nikki i Shanea, no Shelly je uvijek tvrdila da su djeca
izmakla kontroli i da im je potrebna stroga disciplina kako
bi ih se usmjerilo na pravi put. Na neki način je to Daveu
imalo smisla. Djecu je trebalo odgajati čvrstom rukom.
On sam nije krivio vlastitog oca što ga je mlatio
remenom.
Ali Kathy? To je bilo teže shvatiti. Bila je odrasla osoba,
a ne dijete. Osim toga, uvijek bi učinila sve što se tražilo od
nje. Prala je rublje. Čistila kuću. Hranila životinje. Nije
uvijek napravila sve onako kako je Shelly htjela, ali trudila
se.
Dave je sjedio u kamionetu na odmorištu pokraj rijeke.
Bilo ga je strah, bio je umoran - poput lista na površini
rijeke - i osjećao se nemoćnim da spriječi ono što se
događalo Kathy. Nije bila riječ o tome da je odlučio oprati
ruke od toga - ionako nije smio u kupaonicu bez
dopuštenja. Ne, jednostavno nije imao snage za svađu sa
Shelly oko toga, nije joj čak mogao reći ni da prestane.
Kad bi Shelly govorila Kathy da si je sama kriva za sve
što joj se događa, kad bi joj se rugala zato što se nije uspjela
sama snaći, Dave to nikad nije okrenuo protiv svoje
supruge i rekao joj da je upravo ona odgovorna za sve što
se dogodilo Kathy. Kad je Shelly optužila Shanea za
Kathyne kognitivne probleme, Dave joj se nije usprotivio.
Nije joj rekao da je upravo Shelly natjerala Shanea da udara
Kathy nogama.
Dave je jasno vidio kamo sve to ide, vidio je koja je bila
njegova uloga u tome. Kathy je sve brže propadala i bilo
mu je jasno da će umrijeti nastavi li se sve istim putem.
Jednom je potajice ponudio Shelly rješenje za koje je
smatrao da bi moglo upaliti.
“Daj da je nekamo odvedem”, rekao joj je.
Shelly nije bilo jasno. “Što?”
“Mogao bih je odvesti u Oregon ili negdje drugdje i
samo je ostaviti.”
Shelly to nije smatrala dobrom idejom. Za početak,
Kathy bi nekome mogla ispričati što se događalo. Osim
toga, oporavit će se.
“Ne brini se”, rekla mu je Shelly. “Bit će njoj bolje.”
Dave nije vjerovao u to, no kao i obično, nije se
suprotstavljao Shelly. Ipak, brinuo se što će se dogoditi.
Osim što je slijedio Shellyne zapovijedi, nije radio ništa
drugo osim što se brinuo.
.

Kad je bila riječ o bijesu, Shelly Knotek bila je poput igračke

na oprugu. Mogla bi usred noći biti u najdubljem snu, kad
bi odjednom iskočila iz kreveta bijesno urličući na jednu
od djevojčica ili na Shanea. Bila je poput zlikovca u hororu.
Od nula do sto, od mirnoće do gnjeva, prešla bi za pet
sekundi.
Godinama poslije njezine su kćeri govorile da, iako na
svijetu nije bilo osobe ljenije od njihove majke - cijeli bi dan
ležala na kauču, čitala knjigu ili zurila u televiziju - kad bi
je nešto natjeralo na akciju, odjednom bi se pretvorila u
mačku koja je ugledala miša kako trči po podu.
Jednoga dana nije bila riječ o mišu.
Već o plastičnom posudu.
Shelly je ležala na kauču u dnevnoj sobi kad je
pogledala prema kuhinji i ugledala plastičnu posudu s
poklopcem punu izmeta na kuhinjskom podu. Shelly je
utrčala u kuhinju i zgrabila žicu od nekog aparata s pulta.
Kathy, koju su toga dana pustili u kuću da počisti kuhinju,
zgrčila se i pokušala pobjeći. Shelly je već bila na njoj
šibajući je kabelom. Kathy je zaplakala i počela preklinjati
da je prestane tući, no Shelly nije odustajala.
Shelly je bila Cujo. Freddy Krueger. Jezivi klaun,
Pennywise, iz knjige Ono.
“Prokleta bila, Kathy!”
Kathy je bila djevojka pod tušem. Žena zarobljena u
automobilu. Bila je žrtva koja proklinje za život dok je
napadač ubija.
“Neću nikad više!” vikala je.
Shelly je nastavila. Zgrabila je Kathy za kosu i počela je
vući po kuhinji. Kathy je jako smršavjela, no još je bila
krupna žena, ali Shelly ju je natezala poput krpene lutke.
Gnjev joj je davao nadljudsku snagu.
Shane i djevojčice već su to viđali. Bio je to adrenalin.
“Ne želim više nikad vidjeti takvo što u svojoj kuhinji!
Nikad! Je li ti jasno? Odvratna si, Kathy! Odvratna!”
 Činjenica da je Shelly zabranila Kathy odlazak na
zahod ništa nije značila. Kao ni činjenica da joj je Shelly
trebala dati dopuštenje da ide isprazniti crijeva ili mokriti.
Kao ni činjenica da je Shelly spavala i da se Kathy nije
usudila probuditi je kako bi tražila dopuštenje za odlazak
na zahod.
Došlo je vrijeme da se smisli nešto novo. Neka kazna
koja će jednom za svagda dokazati Kathy da mora slijediti
kućna pravila.
Dave je došao kući, a Shelly mu je rekla što je Kathy
napravila.
“Plastična posuda puna govna u našoj kuhinji, Dave!
Koji kurac? Stvarno je pretjerala i moraš nešto poduzeti.”
Dave se složio da je Kathyn postupak bio gnjusan, no
nije imao nikakvih prijedloga o tome što bi mogli učiniti,
osim da je zatvore u kućicu za pumpu.
Daveu je Kathy bila draga, kao i svima njima. Da,
zgriješila je, ali nije ju želio mlatiti. To je bilo besmisleno i -
iako to nikad ne bi naglas izgovorio - suludo.
Shelly je već smislila što će učiniti kako bi odviknuli
Kathy od njezinih loših navika.
“Davit ćemo je vodom.”
Rekla je mužu da izradi klackalicu sa širokom daskom
preko metalnog uporišta načinjenog od starog spremnika
iz šupe. Dave nije rekao ni riječ, samo je slijedio Shellyne
zapovijedi. To je trebalo učiniti kako bi kaznili Kathy. Na
jedan kraj daske stavili su kantu s vodom.
“Vas dvoje ćete stražariti”, rekla je Shelly Nikki i
Shaneu. Shane je tiho promrmljao Nikki da nije mislio kako
bi se s Kathy moglo gore postupati, ali “ovo je bila posve
nova razina sjebanosti”.
Shelly je dovukla Kathy, sada golu, iz kućice za
pumpu. Morala ju je pridržavati jer je Kathy jedva hodala.
Strašno je smršavjela, a Nikki je gotovo povratila kad ju je
vidjela. Bila je prekrivena modricama, koža joj je visjela u
mekim crvenim naborima.
“Zao mije”, ponavljala je. “Nemojte mi to raditi.”
“Začepi”, odrezala je Shelly. “Ti si obično govno i sad
ćeš me slušati!”
Kathy je molila i preklinjala. Pogledala je Nikki i
Shanea, a na licu joj je bio izraz koji je Nikki protumačila
kao, Zar mi nitko neće pomoći?
Dave je spustio Kathy na široku dasku licem prema
dolje. Pokušala se boriti, no bila je preslaba. Prikliještio ju
je i privezao izolir-trakom, tako da je izgledala poput
mumije na štapiću.
Shelly je dala mužu signal, a on je spustio Kathyno lice
u kantu vode i ostavio je tako. Nije ju namjeravao utopiti,
samo je morala shvatiti da mora slijediti Shellyne
zapovijedi.
Mora postati bolja osoba.
Kad je krenulo, Shelly je rekla Nikki da ode na trijem i
pazi na cestu. Nikki je istog trenutka zbrisala. Shanea je
poslala na prilaz provjeriti da se Kathyno vrištanje ne čuje
do kuće s druge strane ceste. Sami je morala stražariti u
dvorištu.
Čuli su kako se majka smije Kathy. Naziva je glupom,
debelom, ružnom.
 “Beskorisna si, Kathy! Moraš se srediti!”
Nikki je pokušavala ne slušati Kathyno zapomaganje
dok su joj glavu gurali u vodu. Kathy je imala dubok glas,
a dosad više nije ni imala snage vrištati. Više je to zvučalo
kao krkljanje dok se borila za zrak i preklinjala za milost.
Nikki je stajala na straži, njezina je majka dovikivala
zapovijedi, a njezin je otac potapao Kathy. Prizor je bio
šokantan, horor, potpuno u neskladu s pastoralnim
okolišem u kojem su se nalazili. Stabla jabuka. Konji na
paši. I gola žena, privezana za dasku, kojoj glavu guraju u
vodu.
Potapanje nije dugo trajalo. Možda deset minuta. No
trajalo je dovoljno dugo da se u Nikkinu mozgu zauvijek
upeče slika Kathy gole, privezane, kako vrišti u pomoć.
Poslije će Shelly tu kaznu nazvati “tuširanjem” ili
“kupanjem”. Njezina najbolja ,prijateljica nije se prala, pa
su je Shelly i Dave tako održavali čistom.
Naravno, nitko tko je to vidio ne bi to tako nazvao. Nije
imalo veze s pranjem.
“Mama je uživala radeći to Kathy”, sjećala se Nikki
jednoga popodneva u svojem domu u okolici Seattlea dok
su se njezina djeca igrala vani, a ona se u mislima vratila u
doba kad je bila tinejdžerica u Raymondu. “Ne znam kako
ni zašto, ali stvarno je uživala. To se samo jednom
dogodilo. Spremili su tu napravu, nikad je više nismo
vidjeli.”
Premlaćivanje. Potapanje. Beskrajni dani u kućici za
pumpu. Shelly nije znala stati kad je bila riječ o mučenju i
zlostavljanju Kathy. Kao da Kathy više nije bila ljudsko
biće, pretvorila se u najgoreg ljubimca nekog sadista.
Shelly ju je hranila pokvarenom hranom iz hladnjaka koju
bi pomiješala u blenderu.
“Popij svoj smoothie, Kathy.”
Kathyne su ruke drhtale kad je uzela posudu i ugledala
njezin smeđe-sivi sadržaj.
Shelly nije skretala pogleda s Kathy. “Zar nije dobar?”
Kathy je popila mješavinu hamburgera kojemu je
istekao rok trajanja i trulog povrća.
“Izvrstan je”, rekla je. “Hvala ti, Shelly.”
Drugi put Nikki je ugledala majku kako puni šalicu
solju iz kuhinjskog ormarića. Nije joj bilo jasno što je majci
na pameti, no bila je morbidno znatiželjna. Shelly je
unovačila Shanea za svoj plan, a on je radio što mu je bilo
rečeno. Nikki ih je pratila do kućice za pumpu, no držala
se podalje i samo je gledala dok je majka otključavala vrata.
Shelly je dala šalicu Kathy, koja sada više bez pomoći
nije mogla ni ustati.
“Pojedi jebenu sol.”
Kathy je žmirkala, smetalo ju je svjetlo. “Ne.”
Shelly joj je rekla da je sol zdrava za nju. “Pomoći će ti
da ti noge ne natiču.”
“Naravno, nisam liječnica, no čak i ja sam znala da sol
neće pomoći Kathy”, sjećala se Nikki. “Mama se ponašala
kao da će to biti izvrstan lijek. Uvijek je imala razloge za
sva sranja koja je radila nama i Kathy.”
Kathy se pokušala oduprijeti, što je bilo neuobičajeno.
Inače je uvijek bila poslušna.
 “Ne želim.”
Shelly se nije dala tako lako omesti.
“Pojedi to!” urlala je. “Sve pojedi, Kathy!”
Kathy se ponešto odupirala, no kao i uvijek, nije se
mogla nositi sa Shellynom nepokolebljivom voljom.
Nikki nije vidjela Kathy, no čula je kako odbija pojesti
sol dok su njezina majka i Shane urlali na nju.
“Pojedi jebenu sol! Nemam cijeli dan!”
Nikki je čula kako Kathy pljuje dok je jela sol. Njezina
majka i Shane zlostavljali su ju sve dok nije pojela i
posljednje zrno.
“Sve pojedi!”
Nakon toga Shelly joj je dala neke tablete i rekla da i to
stavi u usta. Zatim su zaključali vrata i otišli.
 TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Nitko nije zamjećivao što se događa u crvenoj seoskoj

kućici u Monohon Landing Roadu. Neki će poslije reći da
im se činilo kao da se tamo događa nešto čudno, no osim
susjeda koji je zvao veterinarsku službu zbog
zanemarivanja konja, nitko drugi ništa nije prijavio. Čak i
nakon što su klinci u autobusu vidjeli golu ženu koja trči
po dvorištu, izgledalo je kao da je Shellyna izmišljotina o
problemu s jacuzzijem sve to pokrila.
Nitko nije čuo Kathyno vrištanje dok su je mlatili ili
utapali u dvorištu.
Nitko nije zamijetio natopljenu, blatnu zemlju gdje su
se Shane i Nikki valjali. 1
Nitko.
Ipak, u kući se širila zloslutna atmosfera. Bila je teška,
poput olovne pregače kakvu nose zubari kad snimaju
rendgenom. Nikki i Shane, tinejdžeri, razgovarali su o
tome pušeći u šumi iza kuće. Bili su saveznici, više nego
ikad, vezalo ih je sve što im je Shelly napravila.
Još ih je više vezalo sve što je Shelly radila Kathy.
Bilo je gadno.
“Mora pobjeći”, rekao je Shane za Kathy.
“Ne može”, odvratila je Nikki.
Imala je pravo.
Kathy je teško disala čak i sjedeći. Više gotovo da i nije
mogla ustati bez tuđe pomoći. Oči su joj bile mutne, a koža
karta natečenih crvenih pritoka s plavim točkama. Svaka
mrlja pričala je priču o tome kako je Kathy naljutila Shelly.
Shelly je rekla Sami da će dovesti Kathy u kuću da se
okupa.
“Dobro će joj doći”, tvrdila je Shelly.
Sami je bilo drago što će Kathy napokon doći u kuću.
Drvena je peć uvijek gorjela i bila je sigurna da će joj
pomoći njezina toplina. Kathy je već tjednima trpjela u
izolaciji kućice za pumpu. Možda i mjesecima. Djevojčica
nije znala odrediti točno vrijeme. Njezina je majka
zlostavljala kad bi joj došlo, nasumice - zbog toga su svi bili
stalno napeti.
“Dobro, mama.”
Kathy je stenjala svakim korakom dok su joj pomagali
prijeći tratinu, u kuću, kroz dnevnu sobu do kupaonice
kraj spavaće sobe. Jezive modrice prekrivale su joj tijelo,
koža joj je visjela u naborima od gubitka težine. Izgubila je
više od četrdeset pet kilograma otkad se doselila
Knotekovima. Više nije bilo Shellynih komentara o tome
kako Kathy “odlično” izgleda.
Shelly se ponašala kao da je tuširanje velika čast, što je
i bilo. Kathy mjesecima nije bilo dopušteno upotrijebiti tuš.
Njezino “kupanje” svodilo se na izbjeljivač ravno iz boce i
vodu iz crijeva.
“Bit će ti super, Kathy”, rekla je Shelly svojoj prijateljici.
“Bit će ti bolje od tople vode.”
Kathy je promrmljala nešto nerazumljivo. Sami se čak
činilo kao da je na neki čudan način zahvalna. Postalo je
očito da neće moći stajati pod tušem, pa se Shelly
predomislila i odlučila joj napuniti kadu.
Kad su je pokušali spustiti u kadu, poskliznula se.
Staklena vrata na kadi otpala su sa šarki i tresnula na pod.
Posvuda su se rasule krhotine kaljena stakla. Kathy je
plakala, Sami joj je pokušala pomoći da se ne ozlijedi, no
Kathy se skotrljala u staklo i razrezala se po trbuhu i
nogama.
Nakon svih tih godina, Sami bi još uvijek zaplakala
sjetivši se prizora koji je doživjela tog dana.
“Teško je”, rekla je prisjećajući se. “Trudim se ne sjećati
se, ali stalno je vidim. Teško je. Toliko modrica. Sve zbog
mame. Kathy je sva bila u modricama.”
Sami je osjetila kako se mijenja atmosfera u kupaonici.
Dotad je već stigla i Nikki. Shelly je gomilala lijepe riječi i
nježne dodire.
“Sve će biti dobro, Kathy”, rekla je zagledavši se u svoje
kćeri.
Sami je bilo jasno da se majka prestrašila. Shelly se
ponašala kao da pokušava uvjeriti Kathy da će sve biti u
redu, iako je vrlo dobro znala da više nema povratka.
Kathy je morala u bolnicu, iako je Shelly tvrdila da joj ona
može pomoći.
Izliječiti je.
Spasiti je.
“Ostat ćeš u kući, Kathy”, rekla je Shelly. “To će ti biti
drago, zar ne ?”
Kathy je nešto nejasno promrmljala. Činilo se da se
slaže sa Shelly.
 Njih su tri pomogle Kathy da sjedne na zahod pa su
pokušale zaustaviti krvarenje ručnicima i toalet-papirom.
Nikki je otišla u suzama, potresena do kosti. Kad je
idući put vidjela Kathy, bilo je jasno da je majka poduzela
sve što je mogla kako bi zaustavila krvarenje. No bilo je
rana kojima je očito trebala liječnička skrb.
“Mama ju je svu zamotala u zavoj. Mislim da nije jako
krvarila, ali trebala je u bolnicu, trebala je šavove.”
Nikki je ispričala Shaneu što se dogodilo. Podivljao je.
“Kathy mora u bolnicu”, rekao je. “Ovo nije u redu. Svi
to znamo.
Dave je iza kuće počeo graditi proširenje za praonicu.
Prostor je bio skučen i nedovršen, no za razliku od kućice
za pumpu, bilo je suho i toplo. Shelly je tamo smjestila
madrac, jastuk i nekoliko pokrivača. Smjestila je Kathy u
krevet i rekla joj da će sve biti u redu.
Bila je to laž. Sami je to vidjela u Kathynim očima.
Strah. Nevjerica. Zbunjenost.
Nedugo nakon što su Knotekovi preselili Kathy u
praonicu, djevojčice i Shane pomogli su joj do dnevne sobe
da može s njima gledati televiziju. Jedva je hodala i morali
su je pridržavati. Posjeli su je na kauč, na televizoru su bili
Torini crtići. Kathy je bila budna, no nije bila prisebna.
Sami joj je dala Torinu igračku, plastični telefon s dvije žice
koje su se mogle spojiti. Kathy je prstima punim modrica
držala žice, no nije ih uspijevala spojiti, iako je to moglo
već i trogodišnje dijete. Pokušavala je, no nije joj išlo. Djeca
su je promatrala i u tom su trenutku shvatili da nešto s
njezinim mozgom više nije kako treba.
 Sami je pronašla dasku koju je pribila za zid u visini
struka, tako da se Kathy može za nešto uhvatiti i lakše se
dići. Shelly joj je gotovo istoga trenutka rekla da je makne.
“Zašto?” upitala je. “To joj pomaže.”
Shelly ju je samo odmjerila.
“Ne shvaćaš”, rekla je, ponašajući se kao da je Samino
dobro djelo bila samo glupa pogreška. “Kathy je lijena i
mora ojačati. Ti joj samo omogućavaš da i dalje bude lijena,
Sami. Želimo da joj bude bolje, zar ne ? Mora se sama
oporaviti.”
Sami se nije raspravljala s majkom. No znala je da je
Kathy jako bolesna, a ne lijena. “Nije mogla hodati. Pala bi,
ustala, a onda bi opet pala. Nije više mogla održavati
ravnotežu. Nije imala zube. Sva joj je kosa ispala.”
Jednoga dana poslije škole Sami je pričekala da majka
ode pa je otišla u praonicu. Kleknula je pokraj kreveta i
položila dlan na Kathynu ruku. Bila je hladna.
“Kathy”, šapnula je. “Došla sam vidjeti jesi li dobro.”
Sami ju je bolje pokrila i popravila joj jastuk. Kathy je
nešto promrmljala, no to nije bilo odgovor. Gledala je Sami,
činilo se da je uspijeva pratiti pogledom, ali to je bila jedina
reakcija.
“Kathy”, ponovila je Sami. “Čuješ li me?”
Kathy je kimnula, oči su joj se okrenule u dupljama.
Sami je zaplakala.
Nešto stvarno nije u redu. Kathy treba pomoć.
 TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

Dave Knotek vozio se tko zna koliko dugo kako bi se vratio

kući s otoka Whidbey. Trajekt. Autocesta. Promet kroz
Seattle. Trajalo je cijelu vječnost. Popio je nekoliko litara
kave i uzeo šaku tableta s kofeinom, no u glavi mu je sve
bilo mutno i ništa nije imalo nikakvog smisla. Bio je pod
užasnim stresom. Shelly se opet počela žaliti zbog novca i
zbog toga koliko joj je teško nositi se s djecom i s Kathy.
Kathy.
Dave je znao za incident u kupaonici i rane na Kathynu
trbuhu i nogama. Shelly je rekla da ju je sredila i da će biti
kao nova. No on je sumnjao u to.
Stigao je kući nakon duge vožnje u srpnju 1994. i začuo
nekakav zvuk iz praonice. Nikad u životu nije čuo takvo
što. Znao je da nije riječ o životinji, no nije baš zvučalo
poput ljudskog bića. Bilo je to neko tiho stenjanje,
naglašeno neobičnim klokotanjem.
“Što se to čuje ?” upitao je.
Shelly, koja se spremala otići po Nikki u restoran Sea
Star u Graylandu gdje je radila kao sudopera, nije se
nimalo uzrujavala.
"To je samo Kathy. Dobro je. Odmara se.”
“Ne zvuči mi dobro.”
Shelly nije obratila pozornost na Daveovu primjedbu,
samo je pozvala cure. “Sami! Tori! Idemo!”
 “Što se to događa?” pitao je Dave. Kad je posljednji put
bio kod kuće rekao je supruzi da Kathy naočigled propada.
Jedna strana lica joj se ovjesila. Bila je i dalje puna modrica.
Činilo se da više ne prati njegove riječi, nije ga više mogla
ni gledati u oči. Stavio je prst pred njezino lice, no njezin
pogled nije uspijevao pratiti njegove pokrete. Trebala joj je
pomoć da ustane, čak i da ostane na nogama. Više nije
mogla održavati ravnotežu.
“Bolje joj je”, ustrajno je tvrdila Shelly.
A sada su Shelly i cure otišle po Nikki ostavivši Davea
zapanjena. Shane je u kuhinji prao posuđe.
Krkljanje se i dalje čulo pa je Dave otišao u praonicu do
Kathy koja je ležala na priručnom krevetu što joj ga je
Shelly pripremila. U sobici je bilo vruće.
Dave se sagnuo do Kathy. Povratila je, a zvukovi koje
je ispuštala ukazivali su na to da se guši. Gadno je vonjalo.
Daveovo srce tako je divlje udaralo da je bio siguran kako
će dobiti srčani udar. Kathyne oči zakotrljale su se unatrag
u dupljama. Jedva je disala. Bila je nepomična, izvaljena,
samo je ispuštala te jadne zvukove.
“Što joj je?” dozvao je Shanea zgrabivši Kathy za
ramena i tresući je. Nije reagirala.
Shane je stajao poput kipa, prestravljen. “Nemam
pojma.”
“Isuse”, rekao je Dave pogledavši ga. “Ovo je gadno.”
Da. Jako gadno.
“Kathy?” podignuo je Dave glas. “Jesi li dobro? Kathy,
odgovori mi.”
Kathy je opet zakrkljala, a Davea je obuzela panika.
 “Shane, ona ne diše!”
Dave je pao na koljena i nekako okrenuo Kathy na bok.
Očistio joj je ostatke od povraćanja iz usta. Bilo je toga i u
njezinu nosu, pokušao je i to izvući.
“Ne diše!”
Dave se sav tresao obavljajući postupak reanimacije.
Dugo se trudio oko nje, možda pet minuta. Pritiskao joj i
srce, no ništa nije pomagalo.
Poslije će se sjetiti što mu je tada bilo u glavi.
“Znam da sam trebao nazvati hitnu, ali nisam htio da
dođe policija s obzirom na sve što se tu događalo. Nisam
htio da Shell upadne u nevolje, da klinci proživljavaju tu
traumu... nisam htio da im to upropasti život, da nam
uništi obitelj. Totalno sam se pogubio. Stvarno. .Nisam
imao pojma što da radim.”
Kathy i dalje nije reagirala. Dave ju je pokušao pridići,
no bila je preteška. Nekako je uspio izvesti Heimlichov
zahvat, ali ni to nije pomoglo. Nije na kraju znao koliko ju
je dugo pokušavao oživiti. Sve je bilo uzalud. Shane se
unezvijerio i samo je vikao da je sve sjebano. On i Dave su
se pogledali, a onda su samo tupo ostali sjediti ne znajući
kako se nositi sa situacijom.
Sve je dotad ukazivalo na to da bi ovakav kraj svakako
mogao stići, no u ovome im se trenutku ništa nije činilo
stvarnim.
Kathy Loreno je umrla.
Dave je nazvao restoran nadajući se da će Nikki ili
Shelly još biti tamo, no one su već bile na parkiralištu.
Mladić koji se javio na telefon otrčao je po Shelly i pozvao
je natrag unutra.
Cure su se sjećale da je Shelly bila blijeda kao duh kad
se vratila u automobil.
“Je li Kathy dobro?” sjeća se Sami da je pitala majku, ne
jednom, dok su se vozile kući. Shelly je bila neuobičajeno
tiha, nije je htjela ni pogledati. Samo je gledala cestu.
“Dobro je.”
Nikki je znala da se dogodilo nešto strašno.
Samo nije znala što.
Stigli su kući i Dave je istoga trenutka odvukao Shelly
ustranu rekavši klincima da roditelji moraju razgovarati o
nečemu važnom. Cure i Shane ostali su u dnevnoj sobi, no
Dave im je za sekundu rekao odlučnim glasom da odu na
kat i gledaju televiziju.
“Gotova je”, rekao je Shelly kad su klinci otišli.
“Kako to misliš, gotova je?”
Dave ju je privukao bliže sebi. Mora shvatiti što joj
govori.
“Nema je više! Shelly, Kathy je umrla. Idi vidi.”
Shelly se odmaknula, zakolutala očima i otišla do
zagušljive sobice u kojoj je na madracu ležalo Kathyno
beživotno tijelo. Činilo se kao da nema pojma zašto je
Kathy umrla.
...

Klinci su se stisnuli jedni uz druge u Nikkinoj sobi. Čuli su

da se u prizemlju nešto događa - neka svađa, urlanje, ali
nisu mogli razabrati riječi.
 “Ostani tu s Tori”, rekla je Nikki Sami. “Shane i ja
idemo provjeriti što se događa.”
Sami je tada već plakala. Nešto uistinu nije bilo u redu.
Nikki i Shane odšuljali su se niza stube do dnevne sobe.
Dave i Shelly bili su vani, svađali su se na dvorištu, pa su
njih dvoje otišli u sobicu gdje je bila Kathy. Pao je mrak, no
nisu palili svjetlo.
Iako je Shane znao što se dogodilo, tada još ništa nije
rekao Nikki. Zvali su Kathy koja nije odgovarala. Shane joj
je gurnuo nogu. Ništa. Na kraju joj je podignuo ruku i
pustio je. Samo je pala. Lice joj je bilo ukočeno. Natečeno.
Puno modrica. Beživotno.
“Je, mrtva je”, rekao je. “Stvarno je mrtva. Jebemu sve.”
Nikki se užasnula. Drhtala je kad su se ona i Shane
odšuljali natrag na kat i rekli Sami.
“Sami je počela histerizirati”, sjećala se Nikki.
“Totalno. Jako je voljela Kathy.”
Shelly je čula metež i došla utješiti Sami, a zatim se
vratila u prizemlje. Za minutu je opet bila natrag na katu.
“Vratila se i rekla, ono, idemo u auto... mama je bila
dobra prema nama tada, rekla nam je da će sve biti okej. I
da ne smijemo dopustiti da nam netko razori obitelj”,
sjećala se Nikki.
“Moramo zvati hitnu”, rekao je Shane.
“Nećemo.” Shelly ga je ošinula pogledom. “Nema
smisla. Umrla je.“
Kuća je bila u potpunom kaosu. Klinci si bili histerični.
I Shelly je plakala. Na trenutke bi svima govorila da će sve
biti u redu, a onda bi se opet rasplakala. I Dave je grcao u
suzama. Živci su mu otišli, srce mu je udaralo poput
bubnja.
U tom je trenutku shvatio da je odavno trebao
zaustaviti sve to.
Ali nije to učinio kad je trebalo. A neće ni sada.
Shelly je umjesto toga spakirala cure i odvezla ih u
motel kod Westporta.
Prošlo je deset navečer kad ih je Shelly ostavila u
motelu. Dala im je nešto novca i slatkiša i obećala da će se
ubrzo vratiti sa Shaneom. U međuvremenu ne smiju ni s
kime razgovarati. Ni s kime. Ne smiju nikome reći što se
dogodilo kod kuće. Sve je to bilo tako neočekivano, rekla
je Shelly. Ona će se pobrinuti da se otkrije što se točno
dogodilo. Sada treba srediti situaciju.
Ti si ubila Kathy, mama, pomislila je Nikki. Ništa nije
trebalo srediti. Ništa nije bilo neočekivano. Samo je bilo
nevjerojatno sjebano.
Shelly i Shane stigli su oko ponoći.
Idućega jutra Shane je otišao plivati s Tori i Sami u
zagrijanome bazenu u motelu. U svakoj drugoj situaciji to
bi plivanje bilo vrhunac ljetnog odmora. Dok su pljuskali
po bazenu, nitko ne bi mogao pogoditi zašto su ovdje i što
se događa u Raymondu.
Shelly je kasnije tog jutra došla po klince i rekla Nikki
da nazove restoran u kojem je radila.
“Reci im da danas ne možeš doći”, rekla joj je. “Hitan
slučaj u obitelji.”
 TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Dave Knotek u glavi je vrtio mračne detalje situacije.

Stalno je nekako pomišljao da sve to nije stvarno. Rekao
je samome sebi da su on i Shelly normalni ljudi koje je
zadesila tragedija koja će im uništiti obitelj ako je netko
pogrešno shvati.
Kathyna smrt bila je nesretan slučaj. Prirodni uzroci.
Nitko nije bio kriv.
Morat će se riješiti njezina tijela.
Shelly je sve vrijeme bila kraj njega govoreći mu što da
učini i kako da to učini.
Poslije će kazati da je spalio tijelo Kathy Loreno za
mrkloga mraka. Kuća u Monohon Landingu bila je
smještena blizu ceste, a jama za vatru nalazila se samo
nekoliko koraka od šupe kraj kuhinje. Nije bilo neobično
da tamo nešto gori, tamo su spaljivali smeće.
Dave je obložio jamu za vatru debelim metalnim
pločama “da zadrži toplinu” kad je plamen buknuo. Zrak
je te noći bio pomalo vlažan, a vani je vladao potpuni mrak.
Za potpalu se poslužio daskama sa stare staje. Iako to
nikad prije nije radio, Dave je znao da je za kremiranje
potrebna vrlo jaka vatra. Dave i Shane odnijeli su Kathyno
tijelo do vatre, spustili je i nagomilali još drva po njoj.
Na vrh lomače smjestio je stare gume i sve zalio
dizelom. Poslije će reći kako je osjećao da je sve to radio
zbog “humanitarnih” razloga. Vjerojatno je samo zato
uspio obaviti taj zadatak. Cijeli je proces bio jeziv,
lešinarski. Zora je polako svirala, a vatra je gorjela već
gotovo pet sati prije nego što je Kathy napokon nestala.
Razdanilo se. Dave se zagledao u pepeo i kosti. Kad se
sve ohladilo, natovario je ostatke u kante, odvezao se do
plaže Washaway i ono što je ostalo od Kathy bacio u ocean.
Dobro mu je došlo znanje koje je stekao surfajući;
poznavao je plimu i oseku i znao je da će njezine ostatke
odnijeti valovi. Zauvijek. Nije se pomolio za njezinu dušu,
nije znao što bi rekao. Triput se vraćao do Washawaya. Dio
pepela iz jame odnio je i na Long Beach i tamo ga iskrcao.
Shelly je sa svoje strane skupila Kathynu odjeću i dala
je Daveu da je spali. Pronašla je sve stvari koje je oduzela
Kathy, uz njezine dokumente i nakit, pa je i to bacila na
lomaču. Od Kathy gotovo ništa nije ostalo.
.

Smrad koji se širio dvorištem nije se moglo izbjeći. Kad su

se idućega dana sestre i Shane vratili iz motela, još se
osjećao oštar vonj spaljenih guma i dizela.
I još nečega što je gorjelo uz njih.
Nikki je samo jednom bacila pogled prema mjestu gdje
je njezin otac naložio lomaču.
“Nisam odlazila tamo, iza šupe”, poslije je rekla.
“Shane mi je rekao što se dogodilo. Imali smo gomilu starih
guma. Sada ih više nije bilo.”
Klinci su otišli u kuću, Sami je još plakala zbog Kathy.
Tori je bila premalena da shvati što se dogodilo, a starija su
joj se djeca posvetila i zabavljala je. Shelly je uzrujano
hodala po kući, Dave je umorno sjedio za kuhinjskim
stolom. Crni podočnjaci objesili su mu se do pola lica. Pio
je kavu i pušio cigaretu za cigaretom.
Kathyna smrt i ono što je učinio rješavajući se tijela, sve
mu je to poput utega ležalo na plećima. Znao je da nikad
neće moći izbrisati ono što je učinio. Razmišljao je o tome
kako će se Kathyna obitelj zauvijek pitati gdje je otišla, je li
sretna. Nije znao kako će reagirati kad vidi Kathynu majku
Kaye u gradu. Što će joj reći kad pita za kćer ? Zbog onoga
što su učinili on i Shelly, Kathyna obitelj nikad neće znati
kraj priče. O tome je razmišljao otkad je podignuo Kathyno
tijelo i ponio ga prema vatri.
Shelly mu je rekla da se i ona tako osjeća, da joj je
grozno zato što je ostala bez najbolje prijateljice, no ona se
doimala kao da sve to doživljava mnogo pragmatičnije,
rekavši mu da je sad sve gotovo i da se moraju pribrati.
Starijoj je djeci rekla da se odsad svi moraju držati
zajedno.
“Svi ćemo završiti u zatvoru”, upozorila ih je, “otkrije
li netko što se dogodilo Kathy.”
Prvu je priču pokušala smisliti čim su se iz motela
vratili kući.
“Ubila se, a mi nismo htjeli da to dozna njezina obitelj”,
smišljala je Shelly naglas.
Nitko ništa nije rekao. To je bilo presmiješno. Nikki i
Shane bili su uvjereni da nitko ne bi povjerovao u tu
priču. Samouobojstvo? Nema šanse. Nikome ne treba pet
godina da se ubije.
Kathy je bila premlaćivana, izgladnjivana i mučena do
smrti.
 Dave se vratio na posao na otok Whidbey, a Shelly je
nekoliko dana nakon što se vatra ohladila već imala
zadatak za Shanea i Nikki. Odvela ih je iza šupe i dala im
kantu.
“Tata je spalio nekakvu izolaciju. Pronađite ostatke i
stavite ih u kantu”, rekla im je.
Oboje su znali da Shelly ne traži ostatke izolacije.
Shelly se vratila u kuću, a oni su otišli do jame gdje je
gorjelo. Zadatak je bio gnjusan i oni su bez riječi čeprkali
po pepelu.
“Misliš da je ovo nešto?” upitao je Shane pokazujući
komadić nečega bijelog.
Nikki je pogledala.
“Aha”, rekla je osjećajući se bolesno. “To je komad
Kathy.”
Shane je pronašao komade za koje su oboje znali da su
dijelovi kosti, a ne izolacije. Našao je i rastaljeni nakit.
Nikki, koja je jedva bila dovoljno pribrana da obavi svoj
dio posla, također je našla nekoliko krhotina. Navečer su
dali kantu Shelly, koja je istresla komade u plastičnu
vrećicu.
Natjerala je Shanea da još dvaput pregleda pepeo.
Dave se ubrzo nakon toga uspio dokopati malog
rovokopača. Odvezao ga je do mjesta lomače i skinuo
gornji dio zemlje, gotovo metar duboko. Iskopanu je
zemlju odvezao do udaljene ceste za drvosječe kod Ward
Creeka i istovario je na novu cestu tako da se sve
pomiješalo.
 “Poslije smo”, rekao je godinama poslije za mjesto gdje
je bila lomača, “na tom mjestu posadili vrt.”
 TRIDESET PETO POGLAVLJE

Trebalo je smisliti dobru priču koja će opravdati nestanak

Kathy Loreno.
Samoubojstvo neće proći. Uostalom, nije bilo tijela.
Shelly, čije se raspoloženje osjetno popravilo tijekom
nekoliko dana nakon što su u dvorištu spalili Kathy, svoje
je zamisli najprije isprobavala na Daveu. Činilo se kao da
nadahnuće izvlači iz jednoga od onih klišeiziranih trilera
koje je tako voljela čitati. Bila je uzbuđena, poletna. Kao da
će upravo podići zavjesu i otkriti nešto veličanstveno pa ne
može dočekati divljenje publike.
“Svima ćemo reći da je pobjegla s Rockyjem. Ja sam ih
upoznala i odmah su kliknuli. Htjela je negdje započeti nov
život, a ionako nikad prije nije imala pravog dečka pa joj je
Rocky bio vrlo važan”, rekla je isprobavajući svoju
izmišljotinu.
Dave je pristao uz priču, ali nije bio siguran da će je i
drugi tako lako progutati. Koliko je znao, Kathy nikad nije
izlazila. To da je pobjegla s nekim tipom, onako slaba
kakva je bila, bilo je prilično nevjerojatno.
“Ne znam hoće li itko u to povjerovati.”
“Natjerat ćemo ih da povjeruju”, odvratila je Shelly.
Zatim je Shelly održala obiteljski sastanak. Pozvala je
svu djecu u dnevnu sobu i posjela ih na kauč. Dave nije
mnogo govorio'. Samo je sjedio kraj supruge i kimao na
njezine riječi.
 “Sjećate se mojega prijatelja Rockyja? Sjećate se kako se
zagrijao za Kathy? Želio je izlaziti s njom.”
Naravno da se djeca nisu sjećala ničega takvog. Nitko
od njih nije upoznao tog Rockyja, iako su se mutno sjećali
da ga je majka spomenula jednom ili dvaput još dok su
živjeli u kući Louderback.
“Bio vam je simpatičan.”
To je bilo tipično za njihovu majku. Nametnula bi im
neko zajedničko sjećanje, kao da je to bilo nešto što se
moglo usaditi u glavu i pretvoriti u stvarnost.
Shelly je nastavila sa svojim planom. “Iznimno je važno
da se svi zajedno držimo toga, okej ? Svi morate znati da je
Kathy otišla s Rockyjem.”
“Ali nije”, odrezao je Shane.
Shelly ga je ošinula pogledom. Znala se tako zagledati
u nekoga, kao da će ga snagom volje natjerati da povjeruje
u njezine riječi samo zato što ih je ona izgovorila.
“Ne znaš to, Shane”, rekla je. “Stvarno ne znaš.”
Naravno da je znao. Pomogao je Daveu zapaliti lomaču
i odvući Kathyno beživotno tijelo do nje. Ipak, povukao se.
“Dobro, ako ti tako kažeš, mama.”
I Nikki je znala da mama laže koliko je duga i široka.
No nekako je Shaneova podrška priči o Rockyju dala Sami
nešto nade. Pomislila je da je možda ipak pogriješila.
Možda je Kathy još živa.
Možda je ono što je mislila da se dogodilo bilo samo
ružan san.
.
Kako bi priča postala uvjerljiva, potrebno ju je popuniti
detaljima. Shelly je već imala jedan takav detalj u svojem
arsenalu - mutnu fotografiju žene koja stoji pred
kamionom. Žena nije naročito nalikovala na Kathy, no
moglo se u to povjerovati ako bi uz fotografiju stiglo i
uvjeravanje da je to baš ona. Zatim je Shelly natjerala Nikki
da falsificira razglednice i pisma s Kathynim potpisom,
tako da priča o bijegu s Rockyjem bude uvjerljivija. Posjela
je Nikki za kuhinjski stol s papirima za vježbu,
razglednicama i kutijom punom vrećica s patentnim
zatvaračem.
“Gotovo si pogodila, Nikki. Probaj opet.”
Pa je to Nikki i napravila. Poruke su bile kratke,
govorile su o tome koliko se Kathy zabavlja na putu. Bila
je u Kanadi. U Meksiku. Kaliforniji. Bila je sretna i nikad se
neće vratiti u Raymond.
To je i Nikki bilo u glavi. Nije mogla dočekati srednju
školu da napokon za sobom ostavi ludilo Raymonda.
Shelly je pomno proučila svaki potpis i pohvalila svoju
stariju kćer kad bi bila zadovoljna.
“Mama nije ni dodirnula ta pisma”, sjećala se Nikki.
“Obrisala bi svaku razglednicu i stavila je u plastičnu
vrećicu. Provela je u praksu sve znanje o forenzici iz trilera,
valjda. Ili je barem mislila da to čini.”
Poruke s kojima je bila zadovoljna Shelly je dala svome
suprugu da ih pošalje Kathynoj obitelji.
“Natjerala me da odem u Kanadu da pošaljem
razglednicu za Kathynu mamu u South Bendu. Pa sam to i
učinio”, poslije je rekao Dave.
 To nije bio najčudniji dio Shellyna plana. Iako je
natjerala Nikki da ih falsificira i Davea da ih pošalje,
predomislila se oko toga treba li Kathyna mama dobiti baš
sve poruke, pa je jednom natjerala Davea da požuri natrag
u South Bend i s pomoću ključa za poštanski sandučić koji
je našla među Kathynim stvarima ukrade razglednicu prije
nego što je Kaye dobije.
Dave je tako i učinio. Čekao je poput policajca u zasjedi,
a kad je razglednica bila isporučena, uzeo ju je i vratio
Shelly. Ona ju je strpala u plastičnu vrećicu i nekamo
spremila.
“Ne znam što joj je bilo u glavi”, razmišljao je poslije
Dave. “Pokušavala si je osigurati alibi? Ostaviti krivi trag?
Ništa mi od toga nije imalo smisla, ali bio sam u takvoj
panici zbog svega što se dogodilo s Kathy da sam samo
radio što mi je Shell govorila.”
.

Plan s Rockyjem bio je u punom zamahu kad je Shelly

odjednom posustala. Utihnula je i zabrinula se. Nije rekla
da sumnja u to da će njezin plan upaliti. Samo je zaključila
da joj treba i rezervni plan. Smišljala ga je nekoliko tjedana.
Starijoj djeci i Daveu, koji su znali da Shelly živi za to da
ima kontrolu nad svime, bilo je jasno da se muči. Možda je
vidjela nešto na televiziji - počinitelja su uhvatili
zahvaljujući vještinama FBI-eva stručnjaka za
krivotvorenje? Ili su možda doveli psa koji otkriva tijela?
Morat će prilagoditi plan. Shelly se za jednoga
obiteljskog sastanka zagledala u Shanea.
 “Ako kažeš što je bilo,” rekla je, “reći ćemo da si ti to
učinio, Shane.”
Klinci su se zapanjili.
Shane je ustao. “To je vražja laž”, rekao je. “Ništa ja
nisam napravio.”
Shelly nije odustajala. “To ćemo napraviti, Shane. Reći
ćemo da si je ti ubio. Ti si ubio Kathy.”
“To je laž”, ustrajao je Shane. “Neću ništa reći. Nikad
ne bih rekao nešto protiv svoje obitelji.”
Shelly se zagledala duboko u njegove oči.
“To je dobro”, rekla je. “Moram ti moći vjerovati.”
“Možeš”, odvratio je. “Znaš da možeš.”
“Nadam se.”
Nikki i Shane poslije su razgovarali o majčinoj
iznenadnoj prijetnji, koja im nije, zapravo, trebala biti
nikakvo iznenađenje. Znali su da je njoj najvažnije spasiti
vlastitu kožu i da je usto neopisivo sebična. Učinit će sve
što treba da se izvuče. Sve što se dogodilo Kathy - krvavi
snijeg, utapanje, izolacija u mraku kućice za pumpu - za
sve je to bila kriva sama Kathy. Shelly je bila prisiljena
kažnjavati svoju prijateljicu. Bilo je to jako teško i tragično,
no sve što je učinila, učinila je iz ljubavi prema Kathy.
Unatoč obećanju da će šutjeti, Shane je znao da će se
Shelly s vremenom okrenuti protiv njega. Netko će
jednoga dana sve otkriti i doći će im pokucati na vrata.
“Trebali bismo reći što je bilo” rekao je Shane. “Trebali
smo je te noći odvesti u bolnicu.”
 Nikki se slagala s njim, no previše se bojala da bi išta
rekla ili učinila.
“A što možemo sada poduzeti ?” upitala je umjesto
toga.
Shane nije znao odgovor, no razmišljao je o tome.
Shelly se usto nije naročito trudila prikriti svoje sumnje
vezane za nećaka. Stalno ih je spominjala Daveu, a nije se
ustručavala govoriti o tome ni pred Nikki i Sami.
Shane će nekome reći”, govorila bi Shelly kad ga ne bi
bilo blizu. “Sve će nas uništiti.”
Shane je znao da je samo pitanje vremena. Morat će
odabrati hoće li reći nekome, ili će pobjeći.
Obje su opcije bile otvorene.
 TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

Shelly je nastavila žonglirati svojim lažima i teorijama

zavjere o tome što se dogodilo Kathy i kako bi za to bilo
najbolje okriviti Shanea. U tjednima nakon Kathyne smrti
rekla je Daveu da bi bilo pametno provjeriti bi li Kathyna
obitelj uopće tražila Kathy. Uostalom, tijekom pet godina
Kathyna života kod Knotekovih jedva da su pokazali
ikakvo zanimanje.
“Nazvat ću Kaye”, rekla je Shelly. “Reći ću joj da je
Kathy želi vidjeti i provjerit ću želi li doći ovamo.”
Dave se užasnuo, nije znao što reći.
Pozvat će njezinu majku ovamo? Na mjesto gdje joj je kći
umrla, gdje joj je tijelo spaljeno?
“Zašto?” upitao je.
“Zanima me njezina reakcija”, objasnila je.
Dave je smatrao da se Shelly igra s vatrom, no odustao
je od protivljenja i samo gledao Shelly dok je zvala Kaye u
njezinu kućicu u South Bendu. Poziv nije trajao ni minutu.
Shelly se okrenula prema Daveu sa zadovoljnim
osmijehom na licu. Njezini su instinkti bili točni.
Kao i obično.
“Shelly je rekla da je Kaye bila jako osorna”, sjećao se
Dave. “Nije uopće htjela razgovarati s Kathy.” Poslije se
često sjećao tog trenutka. Bila je to igra kukavice, da se vidi
tko će prvi popustiti, a Shelly je u tome bila majstor.
I dokazala je svoje.
 Nisu se trebali brinuti. Obitelj se odrekla Kathy i neće
predstavljati nikakvu prijetnju. Obitelj Loreno više joj nije
bila na putu, pa se Shelly odjednom počela brinuti o
susjedima s druge strane ceste.
“Zanima me znaju li oni nešto”, rekla je starijoj djeci.
“Možda su nešto čuli ili namirisali.”
Nikki je sumnjala u to. Da je netko nešto čuo ili vidio te
noći, zvao bi šerifa.
“Moramo provjeriti”, ustrajala je Shelly. “Znate da bi
mogli uništiti ovu obitelj.”
Nikki je bilo jasno na što majka cilja. Nad njima se
uvijek nadvijala prijetnja da će, otkrije li policija što se
dogodilo s Kathy, njezini roditelji završiti u zatvoru. Ona i
Shane ostat će beskućnici. Sami i Tori završit će kod
udomitelja. Njihove obitelji više neće biti.
Najbliži su susjedi imali tri sinčića i gomilu financijskih
problema. Primali su socijalnu pomoć i davali sve od sebe
da se održe na površini. Dvorište je bilo puno igračaka,
kuću je trebalo obnoviti, a kako si nisu mogli priuštiti
odvoz smeća, vreće smeća tovarili su iza i ispod kuće. No
nitko tko ih je poznavao ne bi mogao reći da se nisu trudili.
Njihovi su sinovi bili čisti, dobro uhranjeni i sretni.
Shelly je tvrdila da će ta obitelj sigurno nešto poduzeti
protiv njih.
"Moramo otkriti što se tamo događa”, rekla je. “Morate
otići tamo i slušati.”
“Kako to misliš?” upitala je Nikki. “Da odemo i pitamo
ih ili da ih špijuniramo?”
 Cijela je ta zamisao bila suluda. Dvoje tinejdžera moglo
je samo zamisliti kakav bi to razgovor bio.
Bok, jeste li možda, čuli nekakvo vrištanje? Jeste li osjetili
miris spaljenog ljudskog bića?
Shelly im je rekla da trebaju špijunirati.
“I nemojte da vas uhvate.”
Nikki i Shane otišli su obaviti to bizarno izviđanje.
“Nikki, mama ti je jebeno paranoična.”
Nikki nije znala što bi mislila. Njezina majka znala se
činiti tako uvjerljivom. Tako pametnom. Katkad bi ona i
Sami pomislile da im majka ima paranormalne
sposobnosti jer bi jednostavno nekako znala što se
događalo.
“Ali što ako ima pravo?” upitala je.
Shaneu nije bilo jasno kako bi ta obitelj s druge strane
ceste mogla predstavljati prijetnju.
Njih su se dvoje ipak odšuljali kod susjeda i pokušali
prisluškivati kroz prozor. Kad su se satima poslije vratili,
Shelly je htjela znati što su otkrili.
“Ništa”, odgovorio je Shane.
“Da, mama”, dodala je Nikki. “Čini se da je sve u
redu.”
Shelly je tražila detalje. “Što ste vidjeli?”
Nikki je opisala okućnicu, vreće smeća iza kuće,
zamrzivač na trijemu. Rekla je da nije ništa čula kroz
prozor kad se stisnula ispod njega.
“Prostor ispod kuće”, rekla je Shelly i zastala. “Da,
morate se zavući u prostor ispod kuće i slušati. Jako je
važno, Nikki. Obitelj ovisi o tebi. Moramo se držati
zajedno.”
“Jebeni prostor ispod kuće?” Shane nije mogao
vjerovati vlastitim ušima. “Nema šanse.”
“Mama kaže da je važno, Shane.”
Shane je zaključio da je sve to suludo.
“Neću.”
To je ljeto Nikki provela ispod susjedne kuće, među
vrećama smeća, gledajući kroz procjepe između podnih
dasaka dok je obitelj koja je tamo živjela obavljala svoje
svakodnevne poslove. Čula bi samo koju riječ, no ostala bi
ispod kuće, ukočena, prestravljena od pomisli da bi je
mogli otkriti, ne znajući čemu sve to.
“Rekla sam mami da ih dobro mogu čuti”, poslije je
objašnjavala Nikki. “Stalno sam joj ponavljala da ništa ne
znaju.”
No Shelly se nije dala uvjeriti.
“Moraš ih pratiti idući put kad odu iz kuće”, rekla je.
Pa je Nikki i to učinila. Pratila je obitelj do
prodavaonice, pošte, ureda za socijalnu pomoć u South
Bendu. Gledala ih je dok su se bavili svim onim običnim
stvarima kojima se ljudi bave. O svemu je tome izvijestila
majku.
“Mama,” preklinjala je, “ništa ne znaju.”
“Ne možeš biti sigurna u to, Nikki.”
I nije mogla biti sigurna. Njezina majka znala je kako
natjerati ljude da posumnjaju u očite činjenice. Nikki
je znala da je Kathy mrtva, a ipak bi se katkad ponadala da
je možda ipak pobjegla s Rockyjem.
Ako Sami može u to povjerovati, zašto ne bih mogla i yd?
pomislila je.
Mama je natjerala Shanea da im nekoliko puta ukrade
hranu. Morao im je suzavcem poprskati kvake na ulaznim
vratima.
“Mislim da je mama zaključila da bi ih mogla otjerati iz
grada. Zato ih je tako zlostavljala”, poslije je rekla Nikki.
“Davala je sve od sebe da ih natjera da se odsele.”
Nakon suzavca i neprestanih zahtjeva da zlostavlja
susjede, Shane je opet rekao da želi pobjeći.
“Tvoja mama je totalno skrenula”, rekao je. “Ja idem. A
ti? Ideš ili ostaješ?”
Nikki je htjela otići. Sanjala je o tome svakoga dana, po
cijele dane.
No nekako se nije uspijevala odlučiti na taj potez.
Njezina je majka bila čudovište, ali bila je jedina majka koju
je imala.
“Ne mogu”, napokon je rekla Shaneu. “Jednostavno ne
mogu.”
.

Cijelu godinu nakon Kathyne smrti Shelly se ukopavala u

svoje paranoidne misli i bizarne naredbe svojoj obitelji.
Stalno je testirala djecu provjeravajući znaju li dobro priču
o Rockyju. Sami je toliko silno željela povjerovati u nju da
je s vremenom dopustila da ta priča zamijeni činjenice za
koje je znala da su istinite. Shelly je naložila Nikki da prati
susjede. Natjerala je Davea da krade razglednice iz
poštanskog sandučića Kathyne majke u South Bendu. Sve
to vrijeme Dave je uglavnom boravio na otoku Whidbey
radeći što je više mogao. Djelomice je to bilo zato što je
Shelly stalno tražila novac, no usto se mogao držati daleko
od Raymonda.
Kathy više nije bilo i Shelly je počela sve oštrije
kažnjavati dvoje najstarije djece u kući, Nikki i Shanea.
Prestala ih je toliko tjerati na valjanje, no nastavila ih je
gnjaviti ponoćnim potragama za cipelama, zadaćama i
četkama za kosu.
Sami je živjela u drugom svijetu. Bila je popularna.
Imala je lijepu odjeću. Užasavala se svega što je majka
činila Shaneu i Nikki, znala je da nisu zaslužili takve kazne.
No to se nije događalo njoj.
Nikki je odlazila u školu i trudila se ne privlačiti
pozornost. Bila je povučena. Nikad nije pozivala prijatelje
kući. Nije imala dečka. Nije znala kako bi školski i
društveni život spojila s ludilom koje se događalo u
njihovoj kući, onako kako je to činila Sami.
Shane više nije mogao izdržati. Želio je završiti srednju
školu, no bio je spreman na bijeg čim mu se ukaže prilika.
Još jedna noć u kućici za pumpu, još jedna noć trčanja po
dvorištu bez odjeće na sebi, i on će zbrisati.
A Shelly je sve vrijeme ponavljala isto.
Shane će nas odati.
Dave se usprotivio.
“On je naša krv. Obitelj. Neće to učiniti.”
Dave je razgovarao sa Shaneom. Iako je bio bijesan
zbog svega što se dogodilo, Shaneu nije padalo na pamet
izdati svoje roditelje, tako da njegove sestrične završe kod
udomitelja.
No Shelly se nije dala uvjeriti.
“Ne vjerujem mu, Dave.”
“Dobar je on”, ustrajao je Dave, iako nije bio posve
siguran u to. Mogao je zamisliti odraslog Shanea kako se
napio u baru i sve otkrio.
Ma daj. Misliš da je tvoja obitelj sjebana? Moja je ubila ženu
i spalila je u dvorištu iza kuće!
Kad bi Dave došao kući, Shelly bi opet krenula. Nije
prestajala. Stalno je Davea neumoljivo, nepopustljivo
zlostavljala poput tinitusa koji mu je stalno zvonio u ušima
ponavljajući optužbe protiv Shanea, čak i kad nje nije bilo
u blizini.
Kad ne bi bilo po njezinu, Shelly bi izmislila dokaze -
kao što je učinila sa svojom kosom zbog navodnog raka,
kao što si je načinila modrice kad je tvrdila da ju je silovao
uljez dok je bila u braku s Randyjem, kao što je falsificirala
Kathyne razglednice.
Dokazi su bili važni. Bili su nepobitni.
Jednom je Dave došao kući, a Shelly ga je dočekala na
vratima. Bio je iscrpljen od vožnje, no izraz na njezinu licu
probudio ga je bolje od tisuću šalica kave. Shellyno je lice
bilo crveno i činilo se da je plakala. Bila je tako bijesna da
se sva tresla.
“Našla sam ih u šupi, Dave!” rekla je podigavši krvave
gaćice. “Shane ih je sigurno tamo sakrio.”
Dave je odmah znao što mu Shelly želi reći.
 “Ne”, rekao je. “Nemoguće.”
Shelly nikad nije bila ljuća.
“To su Torine gaćice”, izjavila je. “Shane zlostavlja
našu bebu! Moraš nešto poduzeti!”
Ni Nikki ni Sami nisu povjerovale ni jednu riječ.
Poznavale su Shanea i dobro su znale svoju majku. Znale
su da je ona podmetnula te gaćice kako bi uvalila Shanea u
nevolju. To je za nju bila samo igra. Shane je sve poricao.
Nikad nije povrijedio Tori. Sama pomisao da bi to Shelly
uopće mogla zamisliti povrijedila ga je u dušu. On nije bio
takav.
Unatoč svemu, na Shellyn nagovor, Dave je te večeri
premlatio Shanea.
Idućeg jutra, Shane je sav natečen i pretučen ponovno
rekao da će pobjeći. Ako Nikki neće s njim, sam će otići.
Bilo mu je dosta.
Zar njoj nije bilo dosta?
 TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

Shane je odjednom nestao.

Shelly i Dave okupili su cure u dnevnoj sobi i rekli im
da je njihov bratić pobjegao. Bila je veljača 1995-, nekoliko
tjedana prije Nikkina dvadesetog rođendana.
“Pojavit će se on”, rekao je Dave.
“Uvijek se pojavi”, dodala je Shelly. “Potražit ćemo
ga.”
“Jeste li nešto čule sinoć?” upitao je Dave.
Nitko ništa nije čuo.
“Bilo kakvu buku?” upitala je Shelly.
Ni Sami ni Tori nisu ništa čule. No Nikki se sjetila da
Shane nije bio u svojoj garderobi kad je otišla spavati.
“Nikki, jesi li ga čula kad se sinoć vratio?”
“Ne, mama.”
Shelly je poslije došla u kuhinju noseći drvenu kućicu
za ptice koju je Shane načinio za školski projekt. S jedne
strane naslikao je psića. Njihova majka položila ju je na
stol, suznih očiju. Rekla je da joj je Shane ostavio kućicu na
dar.
“Ostavio mi je i poruku. Pisalo je, ‘Volim te, mama.’”
Nitko nikad nije vidio tu poruku.
Nikki je bila skeptična.
 “Shane je mrzio mamu”, rekla je Sami nakon što je
mama napravila cijelu predstavu od kućice za ptice.
“Nema šanse da joj je ostavio takvu poruku.”
Ni Sami nije progutala priču o krasnom odnosu
između Shanea i njihove mame, ali nije htjela ni pomisliti
da bi cijela priča mogla biti samo još jedna velika laž.
“Shane uvijek bježi”, podsjetila je ona Nikki.
Nikki nije odgovorila. Nešto ju je mučilo u vezi s tom
kućicom za ptice; znala je da Shane nikad ne bi Shelly
ostavio dar, a ni poruku punu ljubavi. Ipak, nije ni ona
htjela razmišljati o tome da se nešto moglo dogoditi
dječaku kojega je smatrala bratom.
Shelly i starije cure sjele su u automobil toga dana i
otišle u potragu za Shaneom, iako je taj izlet kratko trajao.
Neobično kratko.
“Mama bi nas inače tjerala da satima tražimo. Taj put
mislim da se nismo vozikali ni cijeli sat”, poslije je rekla
Nikki. “Mislim da smo samo nekoliko puta otišli potražiti
Shanea.”
Nekoliko dana poslije Nikki je hranila konje vani i na
trenutak joj se učinilo da čuje Shaneov glas. Ogledala se
oko sebe, no njega nije bilo. Otišla je majci i rekla joj to.
“Mama, Shane je u blizini. Mislim da sam ga čula.”
Shelly se zabrinula. “O čemu ti to?”
Nikki je voljela Shanea. Htjela je da se vrati, kao što se
uvijek vraćao. “Možda nije pobjegao?”
Shelly je na trenutak zurila u kćerine oči, no ništa nije
rekla.
 Tjedan poslije, Shelly je spakirala cure i otišle su na
vikend-izlet u motel u Aberdeenu. Bilo je to posve
neočekivano. Plivale su u bazenu i jele u obližnjem
restoranu iz poznatog lanca. Starije su cure razgovarale o
Shaneu i nadale se da je dobro.
Gdjegod da je otišao, sigurno mu je bilo bolje nego kod
kuće.
.

Napokon su dobili neke informacije. Majka im je rekla da

njihov bratić ribari na otoku Kodiak.
Nazvao je dok ste bile u školi.
Baš maloprije.
Super mu je! Jako mu nedostajemo.
Shelly je također rekla da ju je već nekoliko puta netko
nazvao i spustio joj slušalicu.
“I sinoć se to dogodilo”, objavila je savršeno uvjerljivo.
“Prilično sam sigurna da je to bio Shane.
Nikki nije pitala zašto bi Shane nazvao i spustio
slušalicu. Ili zašto je samo njezina majka primala te pozive
baš kad nikoga drugog nije bilo u blizini. Ni ona ni Sami
nikad se nisu javile na tele-fon i začule samo klik prekinute
linije. No nekako joj se činilo da se nema smisla suočavati
s majkom zbog te laži.
Shelly je podsjetila svoje kćeri da se i dalje moraju
držati dogovorene priče pita li netko za Kathy.
“Što ćete reći ako dođu policajci i pitaju za Kathy?’’
“Daje otišla s dečkom”, odvratila je Nikki.
“Kako se zvao?”
 “Rocky.”
“Što je radio?”
“Bio je vozač kamiona.”
“Kamo su otišli ?”
“Daleko?”
Shelly se razdraženo namrštila.
“Sjeti se, Nikki. Moraš dati konkretan odgovor.”
“U Kaliforniju ili na Aljasku.”
“U Kaliforniju. Zašto nikad ne slušaš? Shane je na
Aljasci.” Nikki se mogla samo nadati da je Shane uistinu
tamo.
 TRIDESET OSMO POGLAVLJE

Nikki je uhvatila kvaku na ulaznim

vratima. Zaključano. Kathy i Shanea više nije bilo i ona je
opet bila u nemilosti. Opet je bila majčina omiljena žrtva.
Stajala je na vratima i tiho kucala. Pokuca li preglasno,
samo će još više naljutiti majku. Pokucala je taman
dovoljno glasno da majka sigurno čuje da je vani. Kao da
to već nije znala.
“Molim te, mama. Pusti me unutra.”
Nije bilo odgovora.
“Molim te, mama. Smrzavam se. Bit ću dobra. Kunem
se.”
Shelly nije obraćala pozornost. Ostala je ležati na kauču
i gledati televiziju.
To se događalo gotovo svakoga dana. Jednom je Shelly
svojoj kćeri dala pokrivač, no uglavnom ne bi dobila ništa.
Nikki je jednom sakrila vreću za spavanje i šibice ispod
stare staje. Kad je idući put dobila izgon iz kuće, otišla je
po to, no ničega više nije bilo.
Njezina je majka imala nos za takve stvari.
Nikki bi katkad prespavala u jednoj od pomoćnih
zgrada, no najčešće bi otišla u šumu iza kuće. Pokušavala
bi se zagrijati i čekala je da noć prođe, pitajući se kako će se
izvući iz tog užasa u kojem se našla. Vidjela bi svjetla
automobila Saminih prijatelja, koji bi je dovezli odnekud.
Vidjela bi svjetlo na Torinu prozoru. Obožavala je svoje
sestre, no nije se mogla ne pitati zašto je baš nju majka
doživljavala toliko drukčije, zašto se prema njoj odnosila s
toliko mržnje. Zašto joj je stalno ponavljala da je smeće,
kuja, gubitnica, kurva, što god bi joj palo na pamet, samo
bi nizala uvrede.
“Nitko te nikad neće voljeti, Nikki. Nitko!”
Shelly bi je katkad pustila u kuću. Ne bi to bilo zbog
Nikkinih molbi i obećanja. Samo bi se dogodilo. Shelly bi
joj pripremila topli obrok i rekla joj da je jako voli.
“Neko vrijeme bilo bi dobro”, sjećala se Nikki
godinama poslije. “Dan ili dva. Nisam joj vjerovala, no
uvijek sam se nadala da će ovaj put potrajati malo duže.”
A onda, bez upozorenja, opet van. Često gola. Katkad
bi dobila nekoliko komada odjeće. No uvijek bi uz izgon
letjele uvrede i bijes.
A nasilja je bilo sve više.
Nikki je jednom bila vani, radila je u donjem rublju,
kad je maj - ka krenula na nju nožem. Shelly je zbog nečega
bila bijesna. Možda zato što Nikki nije uspjela dobiti drugi
posao nakon što je dobila otkaz na mjestu sudopere u
restoranu, ili možda nije dovoljno dobro obavljala svoje
zadatke. Što god bilo, Nikki je jurnula kraj šupe do polja, a
majka je trčala za njom vrišteći.
“Prokleta bila, Nikki! Nećeš mi se ti tu joguniti!”
Skočila je, srušila Nikki i potezala je nožem po nozi.
Krv je navrla. Shelly je pogledala što je učinila i pustila je.
Nikki je otrčala u šumu, krv joj je curila iz duge rane koju
je sigurno trebalo šivati, iako je znala da ne može otići
liječniku iz istoga razloga zbog kojega ni Kathy nije mogla.
 Zato što bi netko otkrio što se događa.
Te je noći Nikki spavala u šumi. Kad se ujutro vratila u
kuću, smrznuta i prljava, iako joj je rana prestala krvariti,
majka nije rekla ni riječ o tom divljem napadu.
Kao da se nikad nije dogodio.
U to je doba kokošinjac postao skrovište za sestre.
Najčešće za njih same, no katkad i za stvari poput
pokrivača i kaputa jer nikad nisu znale kad će zimi morati
cijelu noć provesti vani.
Jednog popodneva Sami je obavljala svoje poslove -
hranila je pse privezane za stabla, a onda i zečeve koje su
držali u kokošinjcu.
Ušla je u kokošinjac i zatekla Nikki na bali sijena.
Smijala se i plakala u isto vrijeme.
“Probala sam se ubiti”, rekla je ona Sami.
Pokazala je uzice kojima su inače vezali bale sijena, koje
je prepleta, načinila omču i objesila je s grede. Omča je
pukla kad je skočila s bale na pod kokošinjca.
“Ni to ne znam napraviti kako spada”, dodala je.
Unatoč okolnostima, obje su se sestre nasmijale.
Sami nije krivila Nikki zbog pokušaja da si oduzme
život. I ona će to sama poslije pokušati. Ostala je do kasno
vani s prijateljima i majka joj nije dala u kuću kad se vratila.
“Večeras ćeš spavati vani.”
Bita je jesen, bilo je hladno i bilo joj je dosta. Nije više
mogla podnositi majčine igrice i nije vidjela drugog izlaza,
pa je otrčala u šumu i pronašla grm s bobicama za koje je
znala da su otrovne. Pojela je jednu, pa dvije, pa cijelu šaku
tih bobica. Plakala je, bilo je mračno i ništa nije vidjela. Nije
je bilo briga. Samo je nastavljala gutati te bobice.
No bobice nisu djelovale.
"Došla sam kući nakon što sam pojela sve te bobice, a
mama se ponašala kao da je nije briga”, poslije je rekla.
“Prošla je ponoć, a ona me nije ni pogledala. Znala je da ću
se vratiti. Ja sam pokušala nešto dokazati jedući te bobice,
a nju nije bilo briga.”
Povraćala je i cijeli je tjedan imala proljev. Ako je i
pokušala nešto dokazati proživljavajući tu noćnu moru,
nitko nije shvatio.
.

Sredinom rujna 1996., više od dvije godine nakon nestanka

Kathy Loreno, Shelly se javila na oglas za posao koji je
tražio pomoćnicu učitelja u školskom okrugu South Benda.
Unatoč užasnom stanju financija obitelji Knotek, Shelly se
hvalila da je radila kao samozaposleni porezni
računovođa, no da se sada spremna vratiti svojoj prvoj
ljubavi, brizi za djecu.
Provela sam veći dio života odgajajući svoju djecu, pomažući
im sa zadaćama i školskim aktivnostima, volontirajući u njihovoj
školi, katkad i pomažući njihovim prijateljima.
Smatrala je da ima potrebno “strpljenje” za rad s
djecom s posebnim potrebama.
 TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

Nikki se opet našla prognana na dvorište, gdje je po cijele

dane morala raditi, no mlađe sestre išle su u školu i
ponašale se kao sva druga djeca. Tori je bila tiha djevojčica
koja je bila premala da bi vidjela što je njihova majka
učinila Kathy. Usto su je štitili od toga da vidi oštre kazne
koje je dodjeljivala Nikki i Shaneu. Sami je bila izrazito
društvena i popularna cura koja se svojim smislom za
humor štitila od života s majkom. Nikad nije plakala i nije
se žalila zbog toga. Sve je skrivala pod plaštem humora.
Njezini su prijatelji znali da joj je mama užasna kuja koja je
stalno uvodila besmislena pravila i kazne koje su bile
mnogo oštrije od bilo čega što bi se moglo zaslužiti
nekakvim prijestupom. No upravo su zbog toga bili jako
uporni. Kad bi došli po nju, a nitko im ne bi otvarao vrata,
ostali bi čekati. Nikkini prijatelji nisu bili takvi; ako bi došli
po Nikki i nje ne bi bilo, zaključili bi da se predomislila ili
da je nekamo otišla. No Samini su prijatelji znali da joj je
majka čudakinja koja drži Sami zarobljenom.
Zato bi kucali.
I čekali.
Koliko je god trebalo.
Katkad bi otišli u McDonald’s u Raymondu pa bi se
vratili i još malo čekali. Ti su tinejdžeri bili strpljiviji od
Shelly i znali su da će joj početi ići na živce. Upravo se to i
događalo.
 “Idi, gubi se odavde”, napokon bi doviknula Shelly
kad joj je neprestano kucanje i motanje po trijemu počelo
smetati u gledanju televizije.
Sami je znala kako se nositi s time. Znala je da majka
najviše na svijetu želi ostavljati dojam divne osobe. Zato bi
izišla i rekla prijateljima uvijek istu izmišljotinu.
“Mama nije znala da ste tu”, slagala bi. “Tek vas je sad
čula.”
A onda bi izgovorila i najveću laž: “Baš se grozno
osjeća zbog toga.”
Shelly se nikad nije grozno osjećala ni zbog čega.
Barem kad je bila riječ o ljudima i njihovim osjećajima.
Djevojčice su odavno shvatile da bi njihova majka
zaplakala za mrtvim ljubimcem, ali za čovjekom ne bi ni
suzu prolila.
.

Shelly je počela razmišljati o odnosu njezinih starijih kćeri.

Tori, naravno, nije predstavljala nikakvu prijetnju. Bila je
dovoljno mala pa ili nije ništa primjećivala, ili ju se lako
dalo zastrašiti.
No ove dvije? Odrasle su. Bile su brbljave. Previše su
vremena provodile zajedno. Kao i u kući Louderback,
Shelly je zabranila Nikki i Sami da razgovaraju iza njezinih
leđa.
A za to stanje stvari okrivila je Nikki.
“Sami, tvoja sestra ima loš utjecaj na tebe.”
Loš utjecaj? Sama pomisao bila je smiješna. Nikki je od
zore do mraka radila u dvorištu. Nije pila, nije se drogirala.
Nekoliko je puta sa Shaneom popušila cigaretu, no nije joj
se svidjelo.
Nakon preseljenja u kuću u Monohon Landingu, Sami
se teško mogla sjetiti da su se ona i Nikki ikada družile u
svojim sobama. Majka im nije dopuštala da provode
vrijeme zajedno a da nisu pod njezinom paskom. Jedini
preostali kontakt bio je tijekom obavljanja kućanskih
poslova, "a s vremenom je i takvih trenutaka bilo sve
manje.
Nakon Kathyne smrti i Shaneova nestanka, i to je
potpuno prestalo.
“Nikki je uvijek bila vani”, sjećala se Sami. “Stalno je
morala nešto raditi dokasna. Do mraka. Ja sam imala
prijatelje i školu i samo se sjećam da moje sestre
jednostavno nije bilo. Mislim, bila je tu, ali je nije bilo blizu.
Iskreno, mislim daju je majka pripremala za to da je više ne
bude.”
Samini prijatelji nisu ni znali da tamo živi i Nikki.
Jednom su prale posuđe kad je majka uletjela i
doslovce ih tjelesno razdvojila.
“Nema razgovora!” vrisnula je.
“Nismo ni o čemu razgovarale”, rekla je Sami.
“Ni riječi”, ustrajala je Shelly. “Nema razgovora.”
Sami je ostavila sestru da sama opere posuđe do kraja.
“Uglavnom smo stvarno pljuvale po majci”, sjećala se
Sami. “Možete biti sigurni da nismo razgovarale o
domaćim zadaćama.”
.
Shelly je počela obraćati više pozornosti na svoj izgled, što
je bila dobrodošla distrakcija. Tijekom posljednjih nekoliko
godina ponešto se udebljala. Dave je nastavio slati plaću
kući, a Shelly je zaključila da je došlo vrijeme da se malo
zabavi. Smršavjela je, obojila kosu i krenula u izlaske.
Jednom je rekla curama da je upoznala novoga prijatelja.
“On je pilot”, rekla je. “Mi smo samo prijatelji, ništa
više. Pozvala sam ga da dođe u posjet.”
Sami je imala svoje planove, a Tori će sigurno ostati u
svojoj sobi tijekom tog posjeta.
Zato se Shelly okrenula Nikki.
“Moraš ostati vani, da te nisam vidjela.”
Nikki je obećala da se neće pojavljivati.
Poslije je vidjela njegov automobil, novi Geo
Storm. Nije baš neki pilot ako vozi takvu kromu, pomislila je.
Tip je ostao nekoliko sati i otišao.
“Ne znam što se dogodilo”, poslije je rekla Nikki.
“Mislim da se mama zabavljala mišlju da bi mogla ući u
avanturu. Ilije možda stvarno prevarila Davea, no afera se
nije nastavila.”
 ČETRDESETO POGLAVLJE

Lara Watson zaključila je da je njezin unuk Shane samo

tipičan tinejdžer. Kad bi pokušala s njim stupiti u kontakt,
nikad ga nije bilo. Usto valjda još i nije imala sreće pa bi
uvijek nazvala u pogrešno vrijeme.
“Upravo je zbrisao”, žalila bi se Shelly tvrdeći da se
otišao družiti s prijateljima iz škole. No katkad bi Shelly
odglumila žrtvu rekavši da više ne zna što će jer je Shane
opet pobjegao.
“Ne brini se”, rekla bi Shelly glumeći patničku dušu
punu hrabrosti. “Uvijek se vrati, ili ćemo ga mi pronaći i
dovesti ga natrag kući.”
Tijekom tih razgovora Lara bi uvijek zahvalila sretnoj
zvijezdi što se Shelly brine za Shanea. Da nije bilo Shelly i
Davea, bio bi sam na ulicama Tacome. Iako je u početku
sumnjala da bi taj neotesani dječak mogao imati loš utjecaj
na cure, bila je sretna što sada ima život koji uključuje
školu, zadaće i obiteljske izlete na obalu. Shane nikad nije
Lari otkrio što se uistinu događa u kući Knotekovih, s
Kathy, nikad joj nije rekao na što ga Shelly tjera. Ni riječ.
Nije joj rekao da spava na betonu u ledenom podrumu, u
Nikkinoj garderobi ili, katkad, u šupi.
Kad je tinejdžer široka osmjeha i s mnogo smisla za
humor nestao, Shelly to vrlo dugo nije rekla svojoj pomajci.
Zapravo, svi čekovi koje je Lara slala Shaneu za Božić ili
rođendane odmah bi bili naplaćeni - a potpisnik bi bio
Shane.
 “Mogu li razgovarati s njim?” upitala bi Lara, a Shelly
bi hitro smislila neki izgovor.
Uvijek bi uzdahnula, kao da suosjeća s Larinim
razočaranjem. “Nema ga kod kuće.”
“Nikad ga nema kod kuće”, progunđala je Lara.
“Eh, tinejdžeri”, nasmijala se Shelly. “Što ćeš?”
I svaki bi put Shaneova baka spustila slušalicu,
umirena Shellynim tvrdnjama da je Shane dobro, da radi
sve što rade mladi. Poslije će se žderati zbog toga što je
toliko dugo gutala te priče. Trebala je ustrajati sa Shelly.
No dopustila si je prihvatiti ono što joj je Shelly govorila.
Tinejdžeri!
“Ne sumnjam da bi me Shane rado nazvao”, rekla je
Lara godinama poslije.
Samo što to nikad nije učinio.
Napokon, nakon niza takvih poziva, Shelly je napokon
priznala majci da se Shane neće vraćati u Raymond.
“Otišao je na Aljasku”, uzdahnula je. “Radi na ribarici.
Znaš da je to već dugo želio.”
Shellyna je priča bila uvjerljiva, no nešto tu nije valjalo.
Shane bi rekao baki što planira.
“Upravo smo razgovarali”, nastavila je Shelly. “Super
mu je, jako mu je lijepo tamo. Ostvario mu se san. Reći ću
mu da te nazove kad se opet javi.”
“Nikad mi to nije rekao”, nije se dala Lara.
Shelly se nadurila. “Što?”
Lara je ustrajala. “Da mu je san otići ribariti na
Aljasku.”
 “Nisi mu bliska kao mi.”
“Znam ga od rođenja”, usprotivila se Lara. “Rekao mi
je da želi završiti školu, Shelly. Znaš to.”
“Predomislio se.”
“Ne razumijem.”
“Gle”, rekla je Shelly, “Shane je samo želio zaraditi
novac. Zato je otišao. Vratit će se. Znam da hoće.”
Ali Shane nikad nije nazvao baku.
Nije zvao nikoga osim Shelly.
 ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

Nakon što je 1993. maturirala u srednjoj školi Willapa

Valley, Nikki se usredotočila na dva cilja: htjela je završiti
fakultet i odseliti se što dalje od svojih roditelja i svega što
je ikad poznavala. Ili vidjela. Upisala se na veleučilište u
Grays Harboru želeći steći diplomu iz kriminalnog prava.
Čak je uspjela dobiti stipendiju. Koliko god su je tlačile
stvari koje su bile izvan njezine kontrole, u njoj je još bilo
pravog optimizma. Da, bila je usamljena i gotovo se nije
usuđivala nadati budućnosti u kojoj će biti sreće, ljubavi i
slobode. No ipak se nadala. Znala je da je zavrijedila bolje
od ovoga.
A zatim, poput kapanja iz pokvarene slavine u kuhinji,
njezina joj je majka počela nagrizati snove.
Najprije je nestala odjeća koju je nosila na fakultet.
Ostala joj je samo trenirka koju je odijevala za rad u
dvorištu, prljava i poderana. Nije se mogla takva pojaviti
na veleučilištu jer bi ostala i bez ono malo ponosa što ga je
stekla boraveći tijekom dana dalje od Monohon Landinga.
Zatim je Shelly rekla Nikki da više nema sobu na katu.
Pokazala joj je mjesto u dnevnoj sobi. “Tu ćeš spavati,
na podu.” Tamo je i Kathy nekoć spavala.
Nešto se događalo, a Nikki je to znala.
Zatim joj je Shelly oduzela novac i automobil kojim je
išla na predavanja.
 “Nema više, Nikki. Ne zaslužuješ ništa što smo ti dali.
Sebična si i nezahvalna. Tata i ja to ozbiljno mislimo.”
Nikki je .mogla plakati. Mogla se svađati. Nekakva se
reakcija očekivala, no Nikki nije tada upala u majčinu
zamku. Nije imala automobil ni novac za autobus. Nije
imala odjeću za odlazak na predavanja. To je značilo da
više ne može u školu. Da se neće moći maknuti iz
Raymonda.
Ništa nije mogla učiniti.
Bila je zarobljena.
Shelly ju je natjerala da radi u dvorištu, kopa po vrtu,
prenosi cjepanice s jednog mjesta na drugo. Ti nasumični
zadaci nikad nisu vodili nikamo. Shelly je inzistirala da
mora načiniti novi cvjetnjak, no nije imala namjeru - barem
je Nikki nije vidjela - ništa tamo posaditi. Nikki bi rano
ustala i bilo bi joj rečeno da se gubi van i da se ne vraća do
noći.
Majka bi povremeno izlazila iz kuće i vrijeđala je
govoreći joj da ništa nije dobro napravila.
“Samo si to danas obavila? Lijena kravo!”
Noću - u onim prilikama kad bi joj bilo dopušteno
uopće ući u kuću - Nikki bi spavala na podu dnevne sobe.
Jastuk bi joj bio jedan od jastuka s kauča.
Kad bi Dave stigao kući, pridružio bi se Shelly u
napadima i uvredama koreći Nikki zbog lijenosti. Bila je
beskorisna i morala bi naći posao.
Suze bi potekle, a njezini bi roditelji samo nastavljali.
Shelly je uživala u suzama svoje kćeri.
 “Moraš naći posao!” urlala bi. “Beskorisno govno!”
Ozbiljno, pomislila je Nikki. Stvarno? Kako da nađem
posao? Nemam auto. Nemam novca. Tuširam se na dvorištu
crijevom za zalijevanje vrta!
Službeno je živjela u obiteljskom domu, no u svakom
je pogledu bila beskućnica.
Napokon je jednoga dna pukla. Za to joj je trebala sva
hrabrost koju je imala, no dobro se osjećala.
Jako dobro.
“Ne mogu naći posao! Pogledaj me! Nemam što
odjenuti! Ne mogu nikamo ni otići!”
“Urlala sam na njega i nju,” sjećala se Nikki svojega
pokušaja da se obrani, “a mama se pravila nevinom i rekla,
‘Pa trebala si mi reći da ti treba auto! Nisam imala pojma
da je u tome problem.”’
.

Nikki je ojačala i tjelesno i psihički. Jednom je odbila

pristati na nekakav zahtjev i majka je krenula na nju. Nikki
je istrčala iz kuće do kokošinjca i pokušala se zaključati
unutra prije nego što majka stigne, no Shelly je bila
prebrza.
“Mama je imala adrenalin i snagu igrača američkog
nogometa”, poslije je rekla Nikki. “Ali mene više nije bilo
briga.”
Shelly se bacila na Nikki i počela urlati i vući je za kosu,
no Nikki je ovaj put uzvratila. Njezina je majka pala na tlo.
Zapanjila se. Cak i šokirala. Nikad joj nitko nije uzvratio.
 Gotovo sam veća od tebe, pomislila je Nikki. Neće me više
nitko ovako zlostavljati.
“Odjebi, mama! Da me više nikad nisi taknula!”
A onda je ustala i potrčala, sa Shelly za petama.
Uletjela je u kuću i ugledala Sami.
“Upravo sam rekla mami da odjebe!” povikala je u
trku, izletjela kroz stražnja vrata i pobjegla u šumu, gdje je
te noći ostala spavati.
To je bilo dobro. Zastrašujuće, ali dobro.
Nekoliko dana nakon natezanja u kokošinjcu, Shelly je
prišla Nikki s maskom zabrinutosti na licu. Glas joj je bio
neobično miran, gotovo tužan.
“Sami te više ne želi ovdje”, rekla je kao da joj
povjerava neku tešku tajnu, “dok se ovako svađaš s
njezinom majkom. Šaljem te strini Trish.”
To je bio potpuni šok. Nikki nije imala pojma što se
događa. Trish je bila Daveova sestra. Nikki ju je vidjela
samo nekoliko puta u životu i jedva da su se poznavale.
Živjela je u rezervatu u Hopeu u Britanskoj Kolumbiji,
četiri sata od Raymonda. Shelly je dala kćeri nešto odjeće i
pedeset dolara te ju je odvezla na autobus u Olympiji.
Cijelim je putem nosila krinku razumijevanja i ljubavi.
Nikki će joj jako nedostajati, no tako je najbolje.
“Deset dana”, rekla je. “Onda ćeš se vratiti kući, dobro
?”
Nikki je taman navršila dvadesetu, no nikad još nigdje
nije bila sama. Zabrinula se zbog putovanja, nije znala hoće
li joj tih pedeset dolara biti dovoljno.
 No ispalo je da je taj posjet strini Trish u Hopeu bio
nešto najbolje što joj se ikad dogodilo.
“Kod kuće se događaju ružne stvari”, rekla je Nikki
svojoj strini, pomno birajući riječi kojima će prenijeti
odgovarajuću poruku a da ikoga ne optuži. “Molim te,
nemoj me tjerati da se vratim.”
Dani su se pretvorili u tjedne, a zatim u mjesece. Trish
je čistila crkve i kuće te je uzela Nikki sa sobom da joj
pomaže. Vikendima je učila krpati ribarske mreže. Nikki
rad nije smetao, čak je uživala u njemu. Nitko nije vrištao
na nju. Nitko joj nije govorio da je beskorisna.
Najradije bi ostala zauvijek.
.

Sami je, naravno, znala zašto Nikki nema kod kuće. No

Tori se osjećala napuštenom. Bila je samo djevojčica,
četrnaest godina mlađa od Nikki, i obožavala je stariju
sestru koja joj je bila poput druge majke. Nikki je bila lijepa
i dobra i uvijek je imala vremena za Tori. One noći kad je
Nikki otišla u Kanadu, Tori je zamolila Isusa da je vrati.
Nije imala pojma kamo je Nikki otišla, no činilo joj se da je
otišla zato što je majka bila tako okrutna prema njoj.
Zapisala je te riječi u poruci koju je ostavila na prozoru, a
onda je otišla u krevet.
Rano ujutro probudila ju je majka udarcima i
šamarima.
“Što je to?!” vrištala je Shelly mašući porukom.
Tori, kojoj je bilo samo šest godina, briznula je u plač.
“Misliš da sam zla prema tvojoj sestri?” Shelly ju je opet
udarila. “Stvarno to misliš, Tori ?”
 Tori je baš to mislila, no majci je rekla da ne misli i da
joj je jako žao. Iskreno, bila je prestravljena - Shelly se nikad
prije nije prema njoj tako ponašala.
“Mislim da me tada majka prvi put ošamarila”, sjetila
se Tori. “Bilo je uistinu zastrašujuće.”
Nedugo nakon toga počeli su stizati darovi. Nešto u
Shelly ipak je shvatilo utjecaj koji je Nikkin odlazak imao
na njezinu najmlađu kćer.
“To ti je sestra donijela”, rekla bi joj.
“Zašto mi nije došla?” upitala bi Tori.
“Samo je ostavila ovo. Nije se zadržavala.”
“Ali zašto ?”
Shelly nikad nije imala dobar odgovor na to. S
vremenom je počela davati sve od sebe kako bi uništila
njihov odnos.
“Nikki nije dobra”, stalno joj je govorila. “Ne voli te.”
A onda odjednom Nikki više nije postojala. Shelly je
nije spominjala. Kao ni Dave. Činilo se kao da je Nikki bila
duh koji je izblijedio u ništavilo i više se nikad neće vratiti.
Ni Sami nije spominjala Nikki. Nije se usudila. Nije
htjela da njezina obitelj sazna kako je još u kontaktu sa
sestrom.
.

Trish je pokušala zadržati nećakinju kod sebe u Britanskoj

Kolumbiji, no nije se mogla nositi sa Shelly, kao što to nije
mogao nitko drugi. Na kraju je Nikki otišla natrag u
Washington.
Ali ne i kući.
 Shelly je rekla Nikki da mora dobro razmisliti o samoj
sebi te da nije dobar uzor za svoje sestre. Ne smije se vratiti
u Raymond. Barem ne zasad. Nikki se umjesto toga
preselila u šator kraj mjesta gdje je radio njezin poočim, na
otoku Whidbey. Nije to bilo idealno, no svakako joj je
otvorilo oči. Nikki je uvidjela da Dave Knotek živi poput
zadnje sirotinje, unatoč tome što je radio cijele dane. U
novčaniku nije imao ništa. Njih dvoje opskrbljivali su se
namirnicama u dobrotvornoj ustanovi. Tuširali su se
svakog jutra u nacionalnom parku, nedaleko radilišta.
Nikki je i dalje bila opravdano ogorčena zbog kazni koje joj
je poočim bio udjeljivao, no sada ga je doživljavala kao
jadnog gubitnika.
Nije ga poštovala.
“Zašto ovako živiš?” pitala gaje. “Zašto si još s
mamom?” Dave nije ni trepnuo. “Zbog vas cura”, odvratio
je.
Nekoliko tjedana poslije Nikki i Dave privremeno su se
preselili u stančić u Everettu, kako bi bili bliže poslu koju
je obavljao kraj Paine Fielda. Vruća, tekuća voda, zaključila
je tada, nevjerojatna je stvar. Gotovo svakoga vikenda
otputovali bi u Raymond na dan ili dva.
Svaki posjet kući završio bi jednako. Njezina majka
ponašala se prema Nikki kao da je njezino izgnanstvo u
Kanadu i na otok Whidbey trebalo za nju biti poučno
iskustvo.
“Misliš da si se spremna vratiti kući? Misliš da ćeš sada
napokon moći obavljati svoj dio posla ovdje, Nikki?”
 “Misliš li ti da jesam?” upitala je Nikki znajući da nema
šanse da se ikad više vrati.
Shelly je promijenila ton, naljutila se. “Vidim da
nekome treba još vremena da malo razmisli”, odrezala je.
Upravo se takvome odgovoru Nikki i nadala.
Radije ću biti beskućnica, pomislila je.
Ona i Dave preselili su se natrag u šator. Bilo je hladno
i puno propuha pa je Nikki počela tražiti izlaz. Dobila je
posao u Oak Harboru, u prodavaonici, a onda je našla još
jedan - čistila je motelske sobe. Vlasnik motela dao joj je na
uporabu kamp-kućicu. Bila je otrcana i nikakva, no ona je
bila zahvalna na tome. Sve u svemu, situacija se poboljšala.
Nikki se osjećala slobodnom.
 ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

Sami Jo Knotek nije samo znala skrivati modrice. Znala je i

koliko je to važno činiti.
Ugleda li netko tragove koje su joj ostavili majka ili
otac, povest će se razgovor koji nitko nije želio. Ili još gore,
moglo bi dovesti do propasti njezine obitelji. Čak i u tom
ludilu, postoji mjesto gdje se cijeli svijet može isključiti i
sve se nekako osjeća normalnim, čak i kao da se za to valja
boriti.
Izvana se Sami doimala kao zgodna, popularna
plavuša. Bila je materijal za kraljicu maturalne zabave. Bila
je pametna i dovitljiva, od onih cura koje su znale privući
pozornost momaka kakvom hitrom pošalicom. No u
posljednjem razredu srednje škole i Sami je već dojadilo.
Umorila se od skrivanja svega što je majka činila njoj i
njezinoj starijoj sestri. Iz Nikkina je primjera naučila da se
ružne stvari neće prestati događati ako se o tome ne
razgovara. Štoviše, samo će se nastaviti i pogoršati.
“Kasniš sa zadaćom”, rekla joj je učiteljica.
“Mama mi je bacila zadaćnicu u smeće”, odvratila je
Sami.
I tako stalno.
“Kasniš na sat.”
“Mama me sinoć natjerala da spavam vani, pustila me
tek ujutro u kuću da se odjenem.”
 “Naplatit ćemo ti kaznu zbog nevraćanja knjiga u
knjižnicu.” “U redu”, rekla je Sami. “Mama ih je spalila u
kaminu.” I tako dalje.
Nedugo nakon toga pozvao ju je školski savjetnik.
“Zamijetili smo da se nešto događa”, rekao joj je. “Imaš
i mlađu sestru, pa se i zbog nje brinemo. Prijavit ćemo sve
što si nam rekla.”
Sami je sjedila tamo ne znajući što da misli. Povjerovali
su joj - to je bilo dobro. Ali sada će početi sranja.
I to strašna.
Čim je to shvatila, uplašila se. Oduševljenje koje je
osjećala priznavši da joj je majka okrutna zlostavljačica
naglo je nestajalo.
“Dogovorit ćemo da se tebe i sestru makne iz te kuće”,
nastavio je savjetnik. “Sada ćemo nazvati tvoju majku.”
Savjetnik je posegnuo za telefonom, a Sami se
uspaničarila.
Godinama poslije neće više znati objasniti zašto je u
tom trenutku odustala, no upravo je to učinila.
“Odjednom”, rekla je, “više nisam znala. Istina je bila
previše strana. Sve sam povukla. Rekla sam da sam sve
izmislila. Rekla sam da sam lagala. Valjda, ne znam, nisam
htjela da naljute majku.”
.

Sami i njezin dečko, Kaley Hanson, ostali su jedne večeri

kasno vani, na zabavi. Sami je znala što će njezin dečko
učiniti. Ostavit će upaljena svjetla na automobilu i čekati
da njegova djevojka sigurno uđe u kuću. Ako su vrata
zaključana, što se znalo događati, sjest će na trubu i tako
obavijestiti Shelly da je vani netko tko treba u kuću.
Shelly će je pustiti u kuću... i pričekati da Kaley ode. A
onda će poslati Sami van da spava na trijemu.
Jedne noći Shelly je stajala na vratima držeći veliku
čašu punu vode u ruci. Rekla je svojoj kćeri da se gubi van.
“Spavat ćeš vani.”
“Neću. Hladno je i nećeš me natjerati.”
Shelly je bacila čašu u nju i gurnula je van. Sami je
istoga trenutka potrčala prema Kaleyjevoj kući. Bilo joj je
dosta. Neće to više podnositi. Kaleyjeva je kuća bila
udaljena kilometar i pol, no
Sami je trenirala atletiku; dobivala je nagrade za utrke
na četiristo metara i štafetu.
Kad bi tamu proparala svjetla automobila, bacila bi se
u jarak, sigurna da će je majka uloviti i odvesti kući. No
nekako je nastavljala sve dok nije stigla do Grobljanske
ceste, gdje je živio Kaley.
I naravno da je majčin automobil prošao kraj nje, poput
morskog psa koji lovi u tami. Sami je bila prestravljena, no
uspjela je šmugnuti u garažu Hansonovih.
Tamo je ostala neko vrijeme, izbjegavajući majku i
nadajući se da nije samo pogoršala situaciju.
.

Dave Knotek poslije će reći da nije često bio u kući u

Monohon Landingu i da nije znao koliko je situacija uistinu
bila loša. Ustrajno je tvrdio da Shelly ne bi nikad
povrijedila Sami ili Tori. Volio je svoje djevojčice, ali držao
se uz svoju ženu. Sami je bila, kao što je tada mislio,
maštovita i nije vjerovao njezinim riječima. Ništa ga nije
moglo uvjeriti da se događa išta ružno.
“Nema šanse da je Shelly mlatila Sam ili Tori”, rekao je
godinama poslije. “Natukla bi Nikki po guzici. To sam i ja
radio, okej ? Ali to je to. Ta djeca nisu bila zlostavljana.”
Čak i nakon što mu se svijet raspao, Dave nije uspijevao
Shelly naći mane. Okretao je glavu i od fizičkih dokaza.
Sami je na dan mature bila sva modra od ozljeda koje joj je
nanijela majka tijekom jedne od svojih tirada - razlog za to
bio je tako nevažan da ga se poslije nitko više nije
sjećao. Nije dobro oprala posuđe? Nije dala vode životinjama?
Posudila je jaknu prijateljici? Ali Dave je za te ozljede okrivio
Sami, rekavši da je bila živi vrag i stalno je previše riskirala
pa se sama ozlijedila kad je pala.
Nakon dodatnih pitanja smislio je neku priču.
“Shell je posudila Sam novac za nešto i Sam je zauzvrat
trebala obojiti šupu. Došla je kući iz škole i bila je jako
umorna, znaš, ali ipak je otišla bojiti. Zalila se da je sve boli,
i tako to, a Shell mi je rekla da je to zato što je gadno pala.
Ne znam. Ja nikad nisam vidio modrice na Sam.”
 ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

U glavi Sami Knotek vladala je zbrka. Bilo je ljeto 1997., a

ona nije znala kako dalje. Zbog majčine lukave sabotaže s
papirima za prijavu propustila je upis na Sveučilište
Evergreen State. Oduvijek je sanjala o odlasku na fakultet.
Bilo je nešto posebno u pomisli da bi mogla biti prva
članica svoje obitelji koja je završila fakultet. Voljela je
dečka, ali nije se htjela udavati. Nije htjela naći posao u
gradu poput ostale lokalne djece i zaglaviti kao njezini
roditelji. Sami je željela više od toga. Bilo što. Samo da je
bolje od ovog života. Čak je razmišljala i o odlasku u
Hollywood.
Sami je dvaput isplanirala bijeg.
Prvi je put pobjegla u travnju, no taj je plan bio samo
napola dorađen. Osim toga, željela je otići na ples jer si je
sašila prekrasnu novu haljinu koju je htjela pokazati. Zato
se vratila kući nekoliko dana poslije.
No svoj veliki bijeg tijekom posljednjih mjeseci zadnjeg
polugodišta srednje škole bolje je isplanirala. Bilo joj je
teško jer je znala da će ostaviti mlađu sestru, Tori, no
uvjerila je samu sebe da će sve biti u redu. Njezina je starija
sestra već otišla, a mlađa naizgled nije bila meta majčina
zlostavljanja. Već se neko vrijeme nije događalo ništa
grozno. Sami je o svojem planu obavijestila samo svoje
prijateljice Lauren i Leu jer je znala da im može vjerovati.
Neposredno prije nego što je s majkom i Tori otišla u
kupnju u Aberdeenu, Sami je napunila pet vreća za smeće
svim svojim stvarima. U njih je utrpala svu svoju odjeću,
čizme i sitnice koje su joj toliko značile.
“Bila sam pravi materijalist”, priznala je godinama
poslije. “Nisam htjela ostaviti ni pulover.”
Prema planu, Lauren će provaliti u kuću dok njih nema
i uzeti Samine stvari. Poslije će se naći u njezinoj kući.
Sami je htjela barem nešto reći Tori.
“Ako se ne vratim danas,” rekla je sestri, “ostavit ću ti
poruku - poruku samo za tebe - ispod svog jastuka.”
Samo joj je to smjela reći. Vjerovala je Tori, no znala je
da se majka neće suzdržavati ni od čega da izvuče sve
informacije koje može od osmogodišnje djevojčice. Prijetit
će joj, obećavati brda i doline, nagovarati. Shelly nije znala
odustati, a Sami nije htjela da otkrije kamo ide.
Po povratku iz Aberdeena, Sami je otišla na kat.
Njezinih stvari više nije bilo. Plan je postao stvarnost.
“Mama, Lauren je ostala bez benzina, moram po nju”,
slagala je.
“Dobro, idi”, odvratila je Shelly.
Sami je ušla u svoj mali bijeli automobil, još jednom
pogledala kuću i otišla k Lauren gdje je ostala skrivena tog
dana. Navečer je otišla dečku. Znala je da Shelly traga za
njom i bilo joj je muka od same pomisli da bi je njezina
majka mogla pronaći.
Unatoč svemu, obitelj ju je držala poput čelične zamke
za medvjede. Stoga je majci napisala pismo.
Razmišljala sam o svim razlozima zbog kojih te ne mogu
ostaviti jer te toliko volim. Ali baš zato što te volim, ne želim te
povrijediti. Počela sam razmišljati o boli i životu i o tome koliko
mene sve boli i o tome koliko sam boli uzrokovala. Onda sam
zaključila da bi bilo bolje da odem. Bit će mirnije. Već je postalo
mirnije kad je Nikki otišla, a kad odem i ja, bit će i bolje.
Pismo je završila pišući da joj se čini kako će vjerojatno
živjeti u svome automobilu.
Sve će biti OK. Ako tako treba biti, onda će tako biti. Samo
bih htjela da me shvatiš, ali znam da nećeš.
Sami nije imala pojma kamo će sve dok nije
razgovarala s Nikki. Sestra joj je rekla da je u kontaktu s
njihovom bakom Larom, te da je i ona sama planira
posjetiti.
“Nazovi baku”, predložila joj je.
Upravo je to Sami i učinila, a Lara ju je odmah pozvala
da dođe u Bellingham.
Sami je načula da njezin tata traži njezin automobil jer
je majka prijavila da je ukraden. Zato će morati smisliti
neki drugi prijevoz do Bellinghama. Kaleyjeva majka, Barb
Hanson, ponudila joj je da će je odvesti. Ionako joj Shelly
nikad nije bila draga jer ju je jednom nazvala usred noći i
počela je ispitivati o tome koliko zarađuju ona i njezin
suprug.
“Rekla sam joj da mi nije jasno odakle joj ideja da me
zove u to doba noći, te da se to nje ionako ne tiče”, poslije
je rekla Barb.
Barb je idućeg dana odvezla Sami u Bellingham. Putem
joj je Sami ispričala neke detalje o tome što je majka
napravila njoj i njezinoj sestri. Poslije im je i Lara ispričala
još neke uznemirujuće informacije o stvarima koje je Shelly
napravila u mladosti.
“Rekla mi je da je majka pokušala zapaliti kuću”,
sjećala se Sami. “Rekla mi je što je radila svojoj sestri. Čak i
kako im je svima podvalila sredstvo za čišćenje u hranu
tako da ne bi otišli na izlet. Barb je sjedila i sve to slušala.
Bolje sam se osjećala jer nisam samo ja govorila što je mama
radila, nego sam imala nekoga tko me podržavao. Nekoga
tko je znao i više nego ja.”
Sami je ostala kod Lare cijelo ljeto 1997.
Kao što je i Nikki osjećala za svoj boravak u Kanadi, za
Sami je to bilo jedno od najsretnijih razdoblja u životu.
 ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Nikki je mučilo što nije blizu sestara. Iako nije žalila zbog
odlaska, iako se osjećala kao da se spasila, sestre su joj jako
nedostajale. Kad je čula da je Tori bolesna, poslala joj je
pisamce.
Nadam se da ti je bolje, mala moja. Čujem da će uskoro snijeg
i sigurna sam da će te to oraspoložiti. Brineš li se dobro za mamu
i Sami ? Kad nisi bolesna ?
Tori nikad nije dobila tu poruku.
Shelly je tijekom tog razdoblja pokušavala ostati u
kontaktu s Nikki, no njezina najstarija kći odbijala joj se
javljati na pozive. Nije htjela imati posla s ludom materom.
Nije željela vidjeti ni oca ni majku. Onda se Shelly pojavila
nepozvana. Bila je sva draga i zabrinuta i rekla je Nikki da
bi se trebala vratiti kući. Može živjeti u kući. Može ići na
fakultet. Nikki je znala da je sve to laž. Njezina majka
uvijek je lagala. Zatim se jednom na vratima njezine kamp-
kućice pojavio šerif Otočnog okruga i pitao Nikki je li sve
u redu.
“Tvoja se mama jako brine za tebe”, rekao joj je.
“Dobro sam”, odvratila je ona.
“Moraš je nazvati.”
Rekla je da hoće, ali nije joj to padalo na pamet. Bilo joj
je jasno da su majka i otac uznemireni zbog njezine
neovisnosti. A Nikki je dobro znala razlog tome.
Strah. Bojali su se da će progovoriti.
 Kad je netko kroz izlog slastičarnice u kojoj je radila
bacio Opeku, uslijedio je poziv vlasniku koji je za taj
incident optužio Nikki.
“Znam da je to napravio tata” rekla je poslije. “Jer mu
je mama rekla da to napravi. Htjela je da ostanem bez posla
i da se moram vratiti kući gdje ću im biti na oku.”
Nedugo nakon incidenta s opekom, Nikki je nazvala
Laru i pitala je bi li bilo pametno da ode iz Oak Harbora i
možda se zaposli u staračkome domu u Bellinghamu.
Lara je bila oduševljena. Usto je imala i neke lijepe
vijesti za Nikki.
“Jako mi je drago što si nazvala, Nikki”, rekla je joj je
Lara uzbuđeno. “I Sami je ovdje.”
Nikki je gotovo puknula od sreće. Otišla je za
Bellingham idućim autobusom.
Sami se rasplakala ugledavši Nikki. Nisu se vidjele
gotovo cijelu godinu, a Nikki nikad nije izgledala ljepše ni
sretnije nego sada. Odjenula je uske traperice i ljubičastu
majicu, bila je našminkana, a kosa, koju je njihova majka
uvijek rezala vrtnim škarama u najgoru moguću frizuru,
sad je bila duga i pomalo kovrčava.
“Bila je prekrasna”, sjećala se Sami tog susreta. “I bila
je puna samopouzdanja. Dotada nikad nisam mogla
zamisliti sestru u stvarnome svijetu. U glavi mi je uvijek
bila kao što je bila kod kuće, u poderanoj trenirci na
dvorištu. Nije imala prijatelje. Nikad nije imala dečka. Sve
dok sa dvadeset dvije godine nije pobjegla od kuće. Nije
imala ništa.”
.
Nikki se zaposlila kao pomoćna njegovateljica u jednom od
odjela centra za skrb za starije i nemoćne u kojem je radila
Lara. Posao je bio naporan, ali plaća je bila bolja nego što
bije zaradila u motelu ili slastičarnici. Još je bolje bilo to što
se napokon oslobodila roditelja i svega što se događalo u
Pacifičkom okrugu.
“Mijenjala sam vrećice za kolostomiju”, sjećala se. “Ali
nije mi smetalo. Napokon sam se maknula.”
Nedugo nakon što je počela raditi u centru, počele su
pristizati anonimne žalbe da je Nikki neljubazna prema
starijim pacijentima i da im ne zna ponuditi skrb koja im je
potrebna. Cak su i iz državne socijalne službe došli
provjeriti te prigovore. Nikki i Lari nije bilo jasno tko se to
mogao žaliti. Nikki su voljeli svi, od osoblja do pacijenata
i njihovih obitelji.
No ti anonimni pozivi nisu bili ono najgore.
Na parkiralištu centra počeo se pojavljivati Dave
Knotek. Katkad bi bio u kamionetu, katkad bi stajao u
grmlju. Nikad joj se ne bi javio, no želio je da ga Nikki vidi.
Ona je to doživljavala kao prijetnju. I počela se brinuti da
će je pokušati oteti. Možda su on i mama imali planove za
nju.
Planove kao one koje su imali za Kathy.
Dave je čak nekoliko puta pratio Nikki dok se vozila
kući poslije posla. Nikki se nasmrt uplašila i vozila bi
dugim, okolnim putovima po Bellinghamu kako bi
pobjegla poočimu.
“Palo mi je na pamet da bi me mogao pokušati
zgrabiti”, sjećala se. “Ne znam, ali gotovo sam sigurna da
bi me mogli pokušati zgrabiti. Lako mogu zamisliti mamu
kako ga nagovara na to.” S obzirom na sve što je poslije
doznala, Nikki kaže: “Imam sreće što sam još živa. Kao i
moja sestra.”
 ČETRDESET PETO POGLAVLJE

Već je bila polovica ljeta 1997. godine. Dave Knotek trpio

je sve veći Shellyn pritisak da otkrije gdje im je srednja kći
- i s kim je. Shelly je, naravno, imala načina otkriti što se
dogodilo i nekako je doznala da je Sami u Bellinghamu s
Larom i Nikki. Posve je podivljala doznavši da su njih tri
zajedno. Zbog te izdaje Samin je bijeg bio još bolniji. I bilo
je još važnije da je Shelly dovede natrag kući.
“Mogle bi nekome reći, Dave.”
“Neće.”
“Ne znamo da neće.”
Daveu je bilo dosta Shellynih drama. Rekao je da želi
dopustiti djevojkama da odrastu i osamostale se, no Shelly
ga je nastavila zvati na posao na otoku Whidbey sa svakim
tragom koji bi otkrila.
A on je, kao i uvijek, učinio što mu je žena rekla i pratio
svaki taj trag.
Shelly je otkrila da crkveni kamp na obali jezera
Whatcom održava dan otvorenih vrata te da će Sami i
Kaley biti tamo.
A tako je i bilo.
Sami se probijala kroz gužvu posjetitelja i savjetnika iz
kampa kad je ugledala poznato lice.
Tata!
Zapanjila se zbog njegove nevjeste krinke. Nataknuo je
sunčane naočale na lice, potpuno drukčije od onih kakve je
inače nosio, a smiješnu šaradu upotpunila je bejzbolska
kapica i majica s kapuljačom.
0, Bože, pomislila je Sami. Gotovo joj je pozlilo. Voljela
je svojega oca, no znala je da je došao zbog vrlo određenog
razloga. Došao ju je odvesti kući. Dave joj je prišao.
“Sami”, rekao je prigušenim, zabrinutim glasom.
“Mama umire od brige zbog tebe. Moraš se vratiti kući.”
Najprije ništa nije odgovorila. Što da uopće kaže?
Njezina je majka bila čudovište i Sami joj s pravom nije
vjerovala.
Umjesto toga povela je oca do pokrajnjeg puteljka i
klupe. Sjeli su i neko vrijeme šutjeli.
Sami mu je napokon rekla zašto je otišla. A mnogo je
toga imalo veze s Kathy.
“Znam da je mrtva, tata. Vidjela sam je.”
Dave je samo utučeno sjedio. Ništa nije govorio.
Počela je govoriti i o tome da sumnja u majčinu bolest.
Dijagnoza raka koja je zahtijevala neprestanu liječničku
pozornost trajala je cijelo njezino djetinjstvo.
“Ne možeš tako dugo imati rak”, rekla je. “Mama bi
dosad odavno umrla.”
Dave se usprotivio. “Ima rak”, rekao je. “Znam da
ima.”
“Gle, tata”, odvratila je Sami. “Nema. Jesi li ikad otišao
s njom na liječenje?”
“Vozio sam je doktoru.”
“Jesi li ikad ušao? Jesi li ikad dobio račun za liječenje?”
 To su bila pitanja koja je i Lara postavila prije tolikih
godina.
Kad je napokon odgovorio, bio je pun ljubavi i
razumijevanja. No nije porekao ni potvrdio.
“Zao mije, Sami. Znam. Znam.”
Plakali su i dugo razgovarali. Sami je znala da je njezin
otac slomljen čovjek. To je bilo očito. Njezina majka držala
ga je u svojim kandžama baš kao što je držala Kathy. Nitko
tko je poznavao Davea Knoteka ne bi rekao ružnu riječ za
njega. Svi u njihovu gradiću smatrali su ga uistinu dobrim
tipom. Bio je dijete drvosječe. Bio je jedan od njih.
Ali ta ženska koju je oženio? Nije bila samo uljez, bila
je nešto mnogo gore od toga. Čak su imali i nadimak za
nju.
Luda Shelly.
Ili, za one koji su uz kavu i trač voljeli malo proširiti
priču, Psihotična Shelly.
“Doći ću kući, tata. Ali prije toga nešto želim. Mama je
sjebala i mora to popraviti. Mora mi srediti papire za
prijavu na fakultet.”
“Ne znam baš”, rekao je Dave.
No Sami je, kao i njezina sestra, napokon pronašla
snagu u sebi. Bude li morala sklopiti ugovor s vragom kako
bi otišla na fakultet i završila za učiteljicu, upravo će to i
učiniti.
Nakon što je otac otišao, Sami je nazvala majku i rekla
joj da razmišlja o povratku kući, no samo ako dobije
financijsku podršku za odlazak u školu. Shelly se lecnula i
počela nabrajati cijeli niz izgovora. Kao i uvijek, nisu imali
novca. Bračne razmirice između nje i Davea eskalirale su
toliko da je Shelly razmišljala o skorom razvodu. Kao da to
nije bilo dovoljno, nije se dobro osjećala. Rak se vratio,
rekla je Shelly.
Sami se nadala da će se njezini roditelji uistinu razvesti.
Nikki joj je ispričala kako je njihov tata živio na poslu.
Prokleti šator i hrana iz dobrotvorne ustanove, a radio je
cijele dane i uništio si zdravlje i tijelo!
A što se tiče raka, Sami je znala da je to bolest s kojom
nema šale. Ali stvarno... Njezina majka stvarno je pretjerala
misleći da može tako dugo muljati o tome.
Sami je sve to zanemarila i uhvatila se onoga što je
uistinu željela.
“Rekla si da mogu ići”, rekla je. “Sabotirala si me,
mama. To znaš ti, a znam i ja.”
“Ne znam o čemu to govoriš.”
Stvarno, mama? I dalje ćemo igrati tu igru?
“Znaš”, rekla je Sami i ušutjela.
Duga stanka bila je omiljena tehnika njezine majke. Bila
je poput grabežljivca... mogla je čekati dovijeka da njezin
plijen popusti i da joj ono što želi.
“Neću nikome reći što se dogodilo”, napokon je rekla
Sami.
Na trenutak nije bilo odgovora. “Sto?”
Sami se nije dala. “Znaš ti dobro.” Mogla je zamisliti
majčino lice. Crveni obrazi. Oči pune bijesa.
Shelly Knotek mrzila je kad bi netko prozro njezine
laži. To bi se dogodilo samo jednom. Drugi put nitko se
više ne bi usudio. Nikome nije bilo do toga da ponovno na
svojoj koži osjeti njezin gnjev.
Sami nije rekla ništa otvoreno. Nije ni trebala. Bila je to
pametna ucjena koja je upalila. Prije povratka kući u
Monohon Landing krajem ljeta, njezina majka ne samo ida
je ispunila sve obrasce za fakultet, nego ih je i poslala.
.

Tog je ljeta Sami devetnaesti rođendan proslavila u

restoranu Planet Hollywood u Seattleu. To joj je bio najbolji
rođendan ikad. Bila je sretna i slobodna, puna nade. Bila je
u kontaktu s majkom i znala je da sve ide kako treba. Ostala
je bliska s Nikki, što su krile od Shelly. Morale su tajiti svoj
odnos. Shelly se nabrusila na Nikki i sestre nisu znale
koliko će majka daleko ići kako bi se osvetila.
Kad su Sami i njezin dečko Kaley stigli do ulaza u kuću
u Monohon Landingu, Shelly ih je dočekala s prestrašenim,
paničnim izrazom na licu. Obrijala je obrve i nanijela isti
bijeli puder koji je upotrijebila kad su u posjet došle Lara i
Carol.
Tužno je odmahnula glavom. “Rak se vratio.”
Kaley i Sami su se pogledali, jedva se suzdržavajući da
ne prasnu u smijeh. Sve je to istodobno bilo presmiješno i
sramotno.
“Zašto radi takva sranja?” poslije je pitao Kaley.
“Nemam pojma. Valjda želi privući pozornost.”
Ima boljih način za to nego da glumiš da imaš rak, pomislili
su i Kaley i Sami.
Kaley je otišao, a Shelly se odmah obrušila na Sami.
 “Tvoj tata kaže da ti misliš da nemam rak! Pa pogledaj
me, Sami! Pogledaj! Ispada mi kosa!”
Sami se usprotivila, i to žestoko. Stekla je
samopouzdanje kakvo nikad prije nije imala.
“Znam da lažeš”, odrezala je. Shelly se zabezeknula.
“Znam da je Kathy mrtva. Znam da si je ubila. Bila sam
tamo, mama. Samo što nisam ležala na njoj. Bila je mrtva.”
Shelly je počela mahati prstom. “Ugušila se od
povraćanja.”
“Zato što si je ti zlostavljala, mama.”
“Nije tako bilo.”
“Jest. Ti sije ubila, mama. Ti.”
Shelly se odjednom sva pokunjila. “Zao mi je”, rekla je.
“Žao mije.”
Sami je to doživjela kao priznanje krivnje.
“Žao ti je ?” upitala je kao da ponavlja te riječi za
stranca provjeravajući razumije li dobro.
Shelly je kimnula. “Situacija je izmaknula kontroli.
Nisam to mogla spriječiti, Sami. Pokušala sam.”
Dio njezinih riječi bio je točan, znala je Sami. Da,
situacija je uistinu izmakla kontroli. Ali Shelly ništa nije
pokušala spriječiti. Zbog nje se sve to i dogodilo.
Pet minuta poslije vjetar je promijenio smjer.
Shelly je sve povukla. Porekla je sve što je izgovorila.
“Sve si krivo shvatila, Sami. Nisam ja rekla ništa
takvog”, lagala je koliko je duga i široka.
“Ponašala se kao da mi nikad ništa nije priznala”,
poslije je rekla Sami. “Kao ono, ništa se nije dogodilo. Kao
da sam ja luđakinja jer sam pomislila da bi mi ona išta
takvog priznala.”
No Sami nije bilo briga. Upisala se na Evergreen i otići
će iz kuće.
 ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

Financije Knotekovih bile su u sve lošijem stanju. Nisu

pomogli troškovi za fakultet, a po cijelom su gradu imali
dugove. Trebalo je platiti vodoinstalateru. Prijetili su da će
im isključiti telefon. Shelly se nabacivala svim mogućim
izgovorima kako bi spasila situaciju dok ne stigne nešto
novca. Vodovodu je napisala da je došlo do hitnog slučaja
u obitelji i da neće moći uskoro platiti račun. Napisala je da
joj je suprug doživio težak srčani udar.
Sada mu je bolje... stalno sam uz njega i pokušavam obavljati
toliko toga, vrlo mi je teško...
U drugoj poruci zajmodavcu svoje je kašnjenje s
plaćanjem pripisala drugoj izmišljenoj bolesti u obitelji.
Život mi je ove godine jako težak. Moja najstarija kći boluje
od multiple skleroze, a otac mi je jako bolestan.
Shelly bi zaigrala na kartu bolesti kad bi pomislila da
će joj to proći. Kad se izmotavala zbog prometnog
prekršaja u South Bendu, zbog kojega su joj zaplijenili
automobil, Shelly je napisala prometnom sucu da je pod
jakim stresom i da bi joj trebalo oprostiti zbog prekršaja.
Ova mi je godina vrlo naporna. Kći mi ima rak i moram je
dvaput na tjedan voziti na liječenje u Olympiju. Dala sam otkaz
na poslu zato da budem uz nju. Ona mi je sve i ovisi o meni.
Nisam zločinka.
Sudac joj je udijelio oprost.
 Dok je Dave jedva funkcionirao na poslu, udišući
mirisne soli kako bi ostao budan i vozio strojeve, spavajući
u automobilu jer si bolje od toga nije mogao priuštiti,
Shelly je kod kuće neprestano trošila u malome šoping
centru u Aberdeenu. Dave nije imao pojma, naravno.
Shelly mu je ukinula pristup zajedničkom, bankovnom
računu. Dave nije više mogao vidjeti što mu se događa s
plaćom.
No za Shelly ni njegova plaća nije bila dovoljna.
Uspjela je dobiti više od 36 000 dolara potrošačkih
kredita Daveu iza leđa zahvaljujući čistoj moći uvjeravanja
koju je usmjerila na ogranak Bank of America u
Raymondu. Bilo je to pravo postignuće. Obitelj nije imala
nikakvih jamstava. Kuća u Monohon Landingu bila je pod
nekoliko hipoteka i njihova je kreditna sposobnost bila
nepostojeća.
No Shelly je, uporna i snalažljiva, uvijek nalazila
načina. Kad je dobila taj kredit, istoga se trenutka bacila na
mahnito trošenje. Bilo je to kao da je kupnja postala droga.
Ili, možda, zamjena za drogu. Shelly bi u šoping centru u
Aberdeenu ispisala i do trideset čekova na dan. Jednog
popodneva ispisala je devet čekova na blagajnama
Targeta. Ni jedna kupnja nije bila velika; uglavnom je bila
riječ o pet ili deset dolara. To je možda bilo dio njezine
strategije. Vjerojatno je smatrala da manji iznosi neće biti
upitni. Usto, nije trošila na sebe. Najčešće je kupovala za
Sami i Tori, a katkad bi kupila neke sitnice za kuću. Neke
od njezinih mahnitih kupnji bile su potpuno neobjašnjive,
ne samo zbog broja čekova koje bi ispisala tijekom dana u
istoj trgovini, nego i zbog toga koliko bi puta ponovila
takve kupnje tijekom tjedna. Svaki dan. Vraćala bi se u
Aberdeen i potrošila sav novac koji je imala. I novac koji
nije imala.
Uzela bi dan odmora, a onda bi se opet vratila.
Nije bilo važno što bi se oko nje sve moglo u bilo kojem
trenutku urušiti; ona je samo kupovala sve dok nije
potrošila sve rezerve.
A kad ih je potrošila, čekovi po cijelome gradu ostali su
bez pokrića.
Bilo je mjeseci kad bi Shelly naplatili više od dvjesto
pedeset dolara zbog prekoračenja na tekućem računu. Kad
bi potrošila dopušteno prekoračenje, otišla bi u drugu
banku i otvorila nov račun. A kad bi svi izvori presušili i
više joj nitko ne bi u nekom trenutku želio dati novac,
Shelly bi se odvezla u banku u Raymondu i povukla novac
s računa svojih kćeri.
“Tako je to u Raymondu”, poslije je rekla Nikki. “To je
tako malen grad da nečija mama može ući u banku i
isprazniti račun koji čak i nije njezin.”
Shelly je imala savršen savjet za sve koji su imali
novčanih problema, u slučaju da traže kredit ili za nešto za
što je bio potreban osobni broj.
Sami je jednom nazvala majku iz škole i rekla joj da
njezin matični broj ne radi.
“Samo mijenjaj zadnju brojku u nizu dok ne naiđeš na
broj koji radi”, rekla joj je majka.
Sami je rekla da to ne želi učiniti.
 “Onda upiši sestrin broj”, rekla joj je Shelly kao da je to
savršeno razumno i prihvatljivo. “Tori nema nikakvih
dugovanja.”
Sami ni to nije htjela učiniti.
Shellyno čarobiranje s tuđim novcem i tuđim matičnim
brojevima jako je dugo potrajalo. Godinama poslije, kad je
Sami pokušala unajmiti stan, njezina je prijava bila
odbijena jer je imala lošu kreditnu sposobnost. S njezinim
je osobnim brojem bio povezan dug od 36 000 dolara. No
na tom računu nije bilo njezino ime.
Na tom je računu bilo majčino ime. Shelly Knotek
upisala je Samin osobni broj kao svoj.
Shelly je pokušala smisliti neki izgovor za to. Rekla je
svojoj kćeri da su pogriješili u banci. Sami je znala da je to
laž. No Dave je i dalje ustrajao uz svoju suprugu.
“Sami i Shell imale su zajednički račun. Netko je
zamijenio ime na računu, za to je bila kriva banka. Sami,
Shell i ja smo se posvađali zbog toga, ali sve se to riješilo”,
rekao je.
Dave će se godinama poslije čudom čuditi kad mu se
pred nos stavi sve što mu je supruga radila iza leđa.
Nekoliko je godina glupo vjerovao da je Shelly svoje
šopingholičarske dane ostavila za sobom. Moralo je tako
biti. Nisu imali novca. To je bio problem na početku
njihova braka, a on je bio uvjeren da je to riješio
kombinacijom odlučnosti i stvarnosti.
“Morao sam joj zabraniti trošenje, pa je s godinama
postala sve bolja. Ono, kupovala je samo stvari za kuću. I
mnogo toga za Sami.”
 U stvarnosti, Dave, koji je odrastao u siromaštvu na
obali Elk Creeka, nije želio svojim kćerima ništa uskratiti.
Svađe oko novca sa Shelly nikad nisu došle do toga da bi
se razmišljalo o tome kako bi Nikki, Sami ili Tori trebalo
uskratiti nešto što su željele. Satovi plesa i drame, sportovi,
nova odjeća, rođendanske zabave i menažerija kućnih
ljubimaca - sve je to za njega bilo normalno i prihvatljivo.
A Dave, pak, nikako nije mogao dokučiti kamo odlazi
sav taj novac.
“Gdje je nestao novac ? Mislim, Shell je mogla kupiti
auto ili takvo što. Nešto lijepo. A znate da smo se
godinama vozili u krntijama.”
 ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE

Tori je ostala sama u kući i odjednom je postala glavna

žrtva.
Shelly se počela iskaljivati na Tori ubrzo nakon što je
Sami otišla na fakultet. S nekom od svojih omiljenih “fora”
počela je dok je Sami još bila kod kuće, no to je bilo na
suptilnoj razini. Tori bi se još u osnovnoj školi često pitala
je li poludjela jer je stalno gubila domaću zadaću.
“Mama, jesi li vidjela moju zadaću?”
Shelly je nije vidjela.
“Znam da sam je spremila, ali ne mogu je naći.”
Shelly bi je samo pogledala. “Morat ćeš je opet
napisati.” Mama, je bila čudna, pomislila je. Ali mama je bila
mama.
Tori je najviše patila zbog toga koliko joj je nedostajao
otac. Kući bi dolazio umoran, no družio se s njom, smijali
bi se i zabavljali. Poslije će se često i rado sjećati vremena
provedenog s ocem - čak i sitnica, kao što je zajedničko
gledanje televizije ili pecanje. No katkad je bilo bolje kad
ga ne bi bilo, jednostavno zato što bi majka počela sa
svađom čim bi se pojavio u kući.
Kuća bi se tresla od urlanja i vrištanja. Bacale bi se
stvari. Izgovarale bi se prijetnje. Shelly bi izgovorila Daveu
svaku uvredu koje se mogla sjetiti.
Nijedno dijete ne želi to slušati.
 “Sjećam se koliko sam kao dijete bila uzbuđena kad bi
tata došao kući,” poslije je pričala Tori, “ali nakon nekog
vremena mi je bilo, ono, kad sam malo odrasla, postala
tinejdžerka, ono, nije mi baš bilo do toga da je on kod kuće
jer bi se samo svađali... Znalo bi još biti dobrih trenutaka,
ono, igrali bi videoigre. Mislim da je znao biti divan tata
kad sam bila mlađa, ali cijela je situacija bila grozno
toksična. Znam da me jako volio.”
Nije se sjećala ni jedne situacije kad bi tata započeo
svađu. Uvijek bi to učinila Shelly.
“Gdje je ta prokleta plaća, Dave ?” sjećala se Tori
Shellyna urlanja na telefon. “Jebena seljačino! Rekao si da
će danas doći!”
Tori je mogla samo zamisliti oca s druge strane linije
kako tvrdi da ju je poslao. Nije mogla ni zamisliti da bi
nešto zadržao za sebe. Uvijek je davao Shelly sve što je
željela.
“Nije bila u jebenoj pošti. Provjerila sam. Jebeno Sam
umorna od tebe.”
I na kraju: “Trebala bih se razvesti. Nisam se smjela
udati za takvog idiota.”
A kad je došao kući, Dave je spavao na podu kraj
kauča.
Sve je to bilo bolno i zbunjujuće. “Tata je stalno bio
nesretan”, rekla je Tori. “Sav je bio pokunjen, kao da ne želi
biti kod kuće. Sjećam se koliko mi ga je bilo žao što je
oženjen za mamu jer je stalno izgledao tako tužno.”
 S vremenom će Tori shvatiti da se našla usred rata
između roditelja. Taj rat trajat će do iznemoglosti, a ona će
sigurno biti usputna žrtva.
.

Bit će i drugih, naravno. No prvi je majčin napad iz zasjede

započeo usred noći. Kuća je bila prazna. A Shelly, koja je
spavala samo kad bi Tori bila u školi, skočila je na kćer i
skinula joj pokrivač.
Tori se naglo probudila, u šoku. Nije znala što se
dogodilo. Možda je požar u kući ? Mama ima srčani
napad?
Bilo je to naglo i jezivo. I došlo je niotkuda.
“Bi li se ikad ubila?” odjednom je upitala Shelly.
“Ne, mama”, odvratila je Tori.
Shelly je dugo ostala stajati nad njom, kao da čeka
objašnjenje. Ili je možda željela čuti drukčiji odgovor? Tori
nije znala, pa je samo šutjela. Previše se bojala da bi ušla u
raspravu s majkom.
Shelly je napokon otišla iz sobe.
Tori više nije mogla zaspati. Svašta joj se motalo po
glavi, no jedna ju je misao posebno proganjala.
O Bože, zar će me ubiti, pa to prikazati kao da sam se ja sama
ubila?
.
Knotekovi su u kuhinji, ispod šanka, držali veliki
amaterski radijski primopredajnik. Bio je Daveov i samo se
on bavio njime, a kako ga nikad nije bilo kod kuće, samo je
stajao tamo. Shelly je jednoga dana totalno poludjela zbog
nečega što je učinila Tori, kojoj je tada bilo osam godina, i
snažno ju je gurnula na taj radio. Tori se šokirala. Znala je
da majka to nije smjela učiniti. Nije mogla ni zamisliti da
bi joj majka nešto takvo učinila. Ne njoj.
Dodirnula je glavu. Prsti su joj bili vlažni.
Krv.
Zaplakala je. Umjesto da joj se ispriča ili da joj
pomogne, majka je samo ostala stajati s licem punim
prezira.
“Pičkice!” vrisnula je. “Diži se!”
Taj je incident na djevojčicu ostavio snažan dojam.
Nakon toga, kad bi joj majka zapovjedila da učini nešto
pogrešno ili sramotno, sjetila bi se kako joj je gotovo razbila
glavu. Znala je da je majka, bez obzira na sve, može uistinu
ozlijediti.
Shellyn glas bio je dovoljan da joj se najmlađa kći
upiški od straha. Televizijska emisija Fear
Factor započinjala je užasnutim ženskim vriskom. Svaki
put kad bi na televizoru počeo taj uvod - iako je znala da
dolazi - Tori bi se sva stisnula pomislivši da to vrišti njezina
majka.
Na nju.
O Bože, večeras ću dobiti svoje, pomislila bi.
Shelly je pronašla novu namjenu za jedan od Daveovih
ribičkih štapova nakon što ju je Tori razljutila rekavši svojoj
prijateljici da ju je mama udarila kuhačom. Majka njezine
prijateljice napala je Shelly zbog toga, a Shellyn odgovor
na to bio je da poslije namlati svoju najmlađu kćer ribičkim
štapom tako žestoko da je štap pukao popola.
 “Beskorisna si! Nezahvalna! Da sam te barem
pobacila!”
Torina leđa i stražnjica bili su prekriveni ružnim
crvenim prugama. Krajem tog tjedna trebala je ići na
plivanje i brinula se da će se to vidjeti i da će morati smisliti
neki izgovor.
“Ali modrice su nestale prije odlaska na plivanje”,
poslije je rekla. “Mama se pobrinula za to.”
Kao i obično, Shelly je smišljala kazne koje su često bile
više ponižavajuće nego tjelesno bolne.
Kad je jednom dobila lošu ocjenu iz zadaće, natjerala je
Tori da cijeli tjedan odlazi u školu u istoj odjeći. Bila je riječ
o prljavom kombinezonu s Winnijem Poohom i majici s
ptičicom iz crtića. Nije dobila ni jaknu.
“Bilo je vrlo hladno i sjećam se koliko sam je mrzila
zbog toga. Ljudi su zamijetili, pitali su me zašto takva
dolazim u školu. Rekla sam da nisam oprala rublje, takve
gluposti”, poslije je ispričala Tori. “Nakon trećeg ili
četvrtog dana više uopće nisam odgovarala na ta pitanja.”
Pitala se što su mislili svi koji su u to doba vidjeli što se
događa s njezinom majkom, ako su opće nešto i mislili. Kao
i njezina sestra Sami, Tori se uvijek lijepo odijevala. Imala
je novu odjeću. A sada je svakoga dana dolazila u istoj
odjeći. Je li itko pomislio da se događa nešto čudno?
“Znam da to zvuči kao sitnica”, rekla je Tori godinama
poslije. “Ali nije bila sitnica jer je bila riječ o školi. A u školi
su takve stvari vrlo važne.”
 Kad je Tori ušla u pubertet, Shelly je započela s novom,
vrlo neugodnom navikom. Jednom na mjesec pozvala bi
Tori u dnevnu sobu.
“O, Tori! Vrijeme je. Da vidimo kako napreduješ.”
Ako Tori ne bi odmah reagirala, začula bi onaj majčin
vrisak, kao iz Fear Factora.
“Skidaj majicu”, naredila bi Shelly.
Tori se stidjela, nije to htjela učiniti.
Shelly bi samo odmahnula rukom na to. To je bilo
posve normalno i prirodno.
“Moram vidjeti kako se razvijaš”, rekla je. “Sve mame
to rade.”
Ne bih rekla, pomislila je Tori. To jednostavno nije istina.
Ni jedna od njezinih prijateljica nikad nije spomenula
da bi ih majke natjerale na takvo što.
“Ne želim, mama.”
Shellyne su oči bile ledene. Takav pogled često bi se
pojavio prije remena ili šamara.
“Gle” rekla je. “Napravit ćeš što ti kažem, onda kad ti
kažem. Ja sam mama. Ti si klinka. Skidaj majicu, Tori.”
“Ne želim, mama.”
“Zašto, Tori ? Misliš da sam ja nekakva perverznjača?”
Tori je znala da neće pobijediti u toj raspravi. Kao što
nije mogla pobijediti ni u jednoj drugoj. Skinula je majicu i
nepomično stajala dok ju je majka pregledavala.
“U redu”, napokon je rekla Shelly. “Dobro izgleda.”
To se nastavljalo do u nedogled.
 Nekad bi joj Shelly rekla da skine i gaćice, da joj
pregleda vaginu.
To je bilo još gore od toga da mora pokazati grudi, no
Tori bi se ipak skinula.
Jednom je od nje zatražila nešto užasno bizarno i
ponižavajuće.
“Daj mi uvojak dlačica s pipice, treba mi za tvoj
album.”
Tori to nikako nije željela učiniti. Bilo je to previše.
“To je suludo”, napokon je odvratila. “Nitko to ne radi,
mama.”
Shelly je slegnula ramenima doimajući se
razočaranom, čak i povrijeđenom.
“Tvoje sestre su to učinile za mene”, rekla je. “Zašto si
tako naporna?”
“Nisam naporna, mama”, odvratila je Tori. “To je
stvarno jezivo.
“Jezivo ?” upitala je Shelly. “Nema ništa ružnog
vezano za ljudsko tijelo. A ako misliš da ima, onda nešto s
tobom nije u. redu.”
Rekavši to, pružila je Tori škare.
“I Sami i Nikki su to učinile ?” upitala je Tori.
“Jesu”, odvratila je Shelly. “Čak i Nikki, koja mi je samo
radila probleme.”
Tori je uzela škare, otišla u kupaonicu i vratila se
minutu poslije s dlačicama koje je mama tražila. “Evo ti.”
Pružila ih je majci.
 Shelly ju je pogledala u oči i prasnula u smijeh. “Neću
to.”
Tori su navrle suze na oči. Bila je ponižena i
posramljena.
“Što?”
“Samo sam htjela vidjeti mogu li te natjerati da to
učiniš”, rekla je Shelly.
Tori je bila potpuno sama. U to je doba živjela za
vikende kad će se Sami vratiti iz koledža. Prestala je
čeznuti za Nikkinim povratkom. Njezina majka provela je
kampanju kojom ju je natjerala da se boji, a zatim i da
zamrzi svoju najstariju sestru.
“Ta je cura čudovište”, rekla je Shelly ne jednom.
“Bogu hvala što imam tebe i Sami.”
Tori nije trebala tražiti detalje, majka bi joj ih dala i bez
pitanja.
“Tukla me, Tori. Možeš li zamisliti kći koja tuče svoju
majku?”
Shelly je pljuvala i po Lari, nazivajući je zlobnom,
destruktivnom ženom.
“Užasno se odnosila prema meni kad sam bila mala”,
tvrdila je Shelly. • , •
Tori je sve to upijala. Poruka je bila jasna: Tori ima
najbolju mamu na svijetu, a Nikki i Lara zaklete su joj
neprijateljice.
 ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

Odnosi između sestara istodobno su bili i razoreni i

složeni. Srednja sestra, Sami, bila je u kontaktu i s Nikki i s
Tori. Nikki, koja je davala sve od sebe da započne vlastiti
život, redovito je pitala za najmlađu sestru, koja joj je silno
nedostala, no taj odnos nije bio dvosmjeran. Tori je naučila
da ne smije pitati za Nikki, a to je značilo, ako ništa drugo,
da Sami neće morati lagati svojoj sestrici i riskirati
probleme s majkom, koja će sigurno smatrati bilo kakav
kontakt s Nikki krajnjom izdajom.
Shelly se nije dala odvratiti čak ni nakon Samina
odlaska na fakultet. Njezina potreba da kontrolira svaki
dio kćerina života izazivala je nevjericu kod drugih
djevojaka u njezinu studentskom domu u Evergreenu.
Nazvala bi gotovo svake večeri oko deset ili jedanaest sati,
a ako se Sami ne bi javila, totalno bi podivljala i nazvala
predstojnika doma ili Samina dečka, Kaleyja.
Najbolji su pozivi stizali u tri ujutro.
“Je li tamo ?” pitala bi Shelly.
Kaley bi rekao da nije, no onda bi spustio slušalicu i
okrenuo se prema Sami.
Trebali su se samo pogledati.
Sami je sklopila dogovor s majkom, no to nije značilo
da joj se prestala suprotstavljati. Napisala joj je pismo na
četiri stranice u kojem ju je podsjetila da Shelly može
glumiti amneziju u vezi događaja u kući Knotekovih
koliko god hoće, no da ona sama nema problema s
pamćenjem.
Ne mogu zaboraviti i ne, ne govorim o Kathy... Možda sam
bila mala, ali dobro se sjećam što se događalo i žao mi je što ti to
moram reći, mama, ali mislim da si ti zaboravila sve što je bilo i
prikladno se sjećaš samo onoga čega se želiš sjećati, kao i kod
gomile drugih stvari. Kao ono što si radila Nikki i Shaneu, kad si
ih tjerala na valjanje i u vruću vodu. Valjda si zaboravila. Ipak
moram reći da si se prema meni najbolje odnosila.
Dok se Nikki odselila što je dalje mogla od majke, a
Tori - barem koliko su to sestre znale - nije na svojoj koži
osjetila snagu majčine pokvarenosti - Sami se neprestano
vraćala. Ono što se dogodilo u njihovoj obitelji bilo je teret
na plećima svih sestara, no ona koja se uvijek znala obraniti
humorom bila je ona koja je uvijek bila u sredini.
Nastavila je prozivati majku za njezina djela.
Znam što se događa u tuđim kućama. Možda ne sve. I znam
što je ispravno, a što je pogrešno. Cijeli život živim u laži. Možda
ti to ne želiš čuti, ali to je istina. Znam istinu o svemu.
Sami je preispitivala vlastitu prošlost i majčine
postupke, no Shelly se ubrzo domislila kako će je opet
dovesti u red.
“Sunce, dijagnosticiran mi je lupus”, rekla joj je jednom
na telefon. “Jako je loše.”
“O, Bože, mama”, rekla je Sami. “Tako mi je žao.”
Sami nije mnogo znala o toj bolesti, no znala je da je
ozbiljna. Majka joj je ispričala sve o liječenju koje će morati
proći. Kao da to već nije bilo dovoljno loše, rekla je da ima
još jedan veliki zdravstveni problem.
 “Imam veliku cistu na jajniku, sunce”, dodala je.
“Morat ću na operaciju.”
Sami je smatrala da je majčin rak izmišljotina, no zbog
nekog razloga nije pomislila da su ovi najnoviji
zdravstveni problemi također čista laž.
A bili su.
“Smiješno je to”, poslije je rekla, “što mama više nikad
nakon toga nije spomenula lupus.”
Majka je bila lažljivica i Sami je to znala. Ipak, željela je
pronaći dokaze. Trebala je dokaze. Odlučila je pronjuškati
po majčinoj sobi kad je nije bilo kod kuće, da vidi što će
pronaći. Kao kad djeca prevrću kamenje da vide što će
ispod njih ispuzati. Pazila je da sve iza nje ostane na svome
mjestu. Majka je imala dara za to da zamijeti je li nešto u
njezinoj sobi pomaknuto čak i za milimetar. Katkad se
činilo da zna je li neka od njezinih kćeri nešto
samo pogledala.
Pod krevetom je Sami pronašla malu vrećicu za smeće.
Otvorila ju je, no u početku nije znala što gleda.
Zemlja ? Školjke?
Pažljivije je pogledala i okrenula vrećicu prema svjetlu.
U vrećici su bile kosti pomiješane s pepelom.
Ljudske kosti.
Znala je da su to sigurno kosti Kathy Loreno.
A čije bi bile?
.
Dave Knotek dugo se nije vraćao kući u Raymond. Za to je
imao mnogo razloga. Za početak, njegovo je radno mjesto
bilo daleko. Osim njegovih kćeri, ništa ga drugo nije vuklo
kući, a najmanje od svega njegova supruga. Shelly bi
katkad prijetila razvodom braka, no iz nekog razloga -
vjerojatno zbog njegove redovite plaće - nikad nije ništa
poduzela. Dave je slao novac Shelly, a ona je samo to i
htjela od njega.
Napokon ga je na pravi put usmjerio poziv tastove
nove žene, kad ga je pitala zašto već cijelu godinu nije vidio
Tori.
Dave se istoga trena počeo izgovarati zbog nečega što
uopće nije bilo prihvatljivo. No nije znao točno reći zašto
ne ide kući. Nije da nikad nije razmišljao o tome. Njegov
šef svakog bi ga petka pitao ide li kući, a Dave bi uvijek
rekao da mora idućeg dana biti na poslu.
“Sereš”, rekao bi mu njegov šef.
“Vidio mi je u očima da želim ići kući”, poslije je Dave.
Nakon tog telefonskog poziva, dugo je ostao
razmišljati. Na kraju je zamolio Boga za pomoć.
Moraš mi dati odgovor, sjeća se da je razmišljao. Moraš mi
pomoći. Što da radim?
Nije imao ni centa u džepu, a ni automobil. Ipak, Bog
mu je odgovorio. Dave je rekao da mu je Bog objavio da
mora živjeti u skladu sa svojim zavjetima i otići kući.
Njegov šef, koji je i sam bio obiteljski čovjek, posudio mu
je stari Cadillac. Automobil je gutao benzin, no bio je
odgovor na Daveove molitve.
“U pet bi petkom otišao s posla. Promet je bio užasan.
Vozio bi se od Sedro-Woolleya do Oak Harbora, a onda bi
se morao vraćati jer bih propustio trajekt. Pa onda cijelim
putem niz 1-5. Došao bi kući oko ponoći, jedan u noći. Shell
bi me dočekala s večerom. I Tori bi bila budna. Sve je bilo
dobro. Tori je sretna. Shell je bila sretna. Ja sam bio sretan.”
Svi su bili sretni. Ili su barem tako izgledali.
Sve dok on ne bi otišao iz grada.
PETI DIO

Žrtveno janje
Ron
 ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE

Sami je prvi put čula za Rona Woodwortha kad ju je majka

nazvala u studentski dom i spomenula “novoga prijatelja”
koji je pomagao starici s desecima mačaka, no istjerali su je
iz njezina doma u četvrti Riverview, nedaleko od
studentskih domova fakulteta Grays Harbor. Shelly je
napokon dobila posao, radila je kao socijalna radnica u
Raymondu, u Agenciji za starije i nemoćne za područje
Olympije. Upoznala je Rona putem organizacije Habitat
for Humanity, zbog slučaja starice s mačkama.
“Donijela sam sve njezine stvari u šupu. Ponudila sam
joj da se doseli, ali ona hoće svoju kuću.”
Dobro, pomislila je Sami. Laknulo joj je. Nije željela da
se netko doseli majci.
“Ron je”, nastavila je majka, “pomogao udomiti većinu
njezinih mačaka. Imala ih je skoro osamdeset.”
Sami je smatrala da je osamdeset mačaka u maloj kući
mnogo previše i prilično gnjusno.
“Ron se doima kao dobar tip”, rekla je.
“Aha, voli mačke.”
Ron je uistinu imao nekoliko mačaka. U to doba Tori je
počela posjećivati Rona u njegovoj kući na kotačima poslije
škole, i zamijetila je da su mačke pravile priličan nered.
Grozno je vonjalo, no Ron - kao i većina koji imaju više
mačaka nego što bi ih trebali imati - nije ni zamjećivao taj
smrad.
 Nije bio krupan muškarac, no kad ga je Sami prvi put
upoznala, primijetila je da ima trbuh koji mu je preko
pojasa visio poput torbice oko pasa. Tjeme mu je bilo
proćelavo, no ostatak kose bio mu je dug, pa ju je u konjski
rep vezao običnom gumicom. Nosio je naušnice i drugi
nakit i činilo se da se ponosi svojim izgledom. Nekoć je
radio kao redaktor u lokalnim novinama, završio je tečaj za
njegovatelja, a trenutno je “imao nekih problema” i bio je
nezaposlen.
Bio je brz na jeziku i sarkastičan i odmah se svidio
Sami.
Za svojih posjeta Ronovoj kući na kotačima, Tori bi
prelistavala njegove knjige o egiptologiji, predmetu za koji
se jako zanimao, i razgovarali su o bogovima i mitologiji
toga povijesnog razdoblja. Bio je očaran time. Govorio joj
je o važnosti života i ulozi zagrobnog svijeta.
Poslije, kad bi njezina majka tvrdila da je Ron
suicidalan, Tori bi se sjetila tih posjeta.
“On se nikad ne bi ubio”, ustvrdila je.
Tori je zavoljela Rona. Katkad bi joj dopuštao da
pobijedi u kartanju ili šahu. Počela ga je zvati ujak Ron. Bio
joj je prijatelj i - kako se nadala, iako to nikad ne bi
izgovorila - saveznik.
.

Ron Woodworth došao je za Garyjem Neilsonom,

partnerom s kojim je sedamnaest godina bio u vezi, u
South Bend krajem ljeta 1992. godine. Garyjeva je sestra
već tamo živjela, a 1995. su se i Ronovi roditelji, Catherine
i William, doselili tamo na Ronov nagovor, jer je u to doba
njegov otac bio lošeg zdravlja.
Selidba u Pacifički okrug bila je uistinu nov početak za
Rona i Garyja, čija je veza bila u problemima. Zapravo, kad
je Gary spomenuo preseljenje, rekao je Ronu da uzme ili
ostavi. Ron se nije predomišljao. Gary je bio ljubav njegova
života i sigurno ga neće ostaviti.
No nakon očeve smrti u lipnju 1996. godine Ronovo se
ponašanje promijenilo, i to drastično. Odjednom više nije
mogao raditi kao njegovatelj, nije više čak ni mogao
normalno razgovarati a da ne pogubi konce. Cijeli je život
bio srdačan, no odjednom je postao natmuren i
introvertiran. Gary je suosjećao s njegovim gubitkom, no
više nije mogao podnijeti život s njim i do 1997. je znao da
je njihova veza gotova.
Ron nije dobro podnio prekid. Srce mu je bilo
slomljeno, no postao je odjednom vrlo nestabilna
raspoloženja. Kad se Gary jednoga dana nakon posla
vratio u kuću na kotačima, nedugo nakon prekida veze,
brave su bile promijenjene i Ron ga nije htio pustiti unutra.
“Htio se pogađati sa mnom oko mojih stvari”, poslije je
rekao Gary. “Rekao sam mu da ih zadrži ako mu je toliko
stalo.”
Idućeg se dana Gary vratio po nekoliko stvari koje je
Ron ostavio u šupi. Nikad više nisu razgovarali, ni u četiri
oka, čak ni telefonom. Mjesec nakon toga Ron je bivšem
poslao pismo u kojem je pisalo da ga ni on ni njegova
majka više nikad ne žele vidjeti.
 Nakon što je ostao tako nenadano - i okrutno - sam,
Ronov pad u depresiju zabrinuo je ono malo prijatelja koje
je imao. Jedna od njih bila je Sandra Broderick, koja je
upoznala Rona kad su zajedno radili u nabavi u
Zrakoplovnoj bazi McClellan u Sacramentu u Kaliforniji,
početkom devedesetih. Sandra se također preselila na
sjeverozapad ubrzo nakon Rona. Prijateljstvo se održalo
zbog blizine, no i zbog iskrene ljubavi koju su osjećali jedno
prema drugome.
Iako je poslije prekida Ron znao spominjati da “nema
za što živjeti”, nije uistinu prijetio da će se ubiti. Osim toga,
kao i Tori, i Sandra je zaključila da Ronova vjera u drevne
egipatske tradicije neće dopustiti da uopće razmišlja o
samoubojstvu, neovisno o tome koliko se loše osjeća.
Unatoč svemu, 1999. godine Sandri je bilo jasno da je
Ron i dalje u problemima, pa je ponudila njemu i njegovoj
majci da se dosele u kuću s pet soba koju je imala u Tacomi.
Ron joj je uljudno zahvalio na toj ponudi, čak je i došao
pogledati kuću. No rekao je Sandri da će radije ostati tamo
gdje jest, iako dugoročno ne namjerava ostati u Raymondu
ni u South Bendu. Gary je živio u Aberdeenu, a Ron ga nije
htio susretati po gradu. Rekao je Sandri da će se uskoro
odseliti svojim prijateljima Shelly i Daveu Knoteku, koji će
uskoro kupiti kuću u Oak Harboru.
Stigao je i srpanj 2000., a kuće u Oak Harboru još nije
bilo. Sandri se opet javio njezin stari kolega iz vojske. Ron
je imao financijskih problema. Trebao mu je novac da plati
zakašnjelu najamninu za prostor u parku za kuće na
kotačima u Willapi. Dala mu je 500 dolara da ne ostane na
ulici.
 Poslije je od drugog prijatelja čula da je Ron posudio
2000 dolara kako bi uzeo odvjetnika koji će mu pomoći da
ne ostane bez svoje kuće na kotačima.
Sandra ga je nazvala čim je to čula.
Ron se ponašao kao da je sve pod kontrolom.
“Rekao mi je da je dao 1000 dolara Shelly Knotek, koja
će platiti odvjetnika”, poslije je rekla.
Sandra je bila sumnjičava i tražila je od Rona da joj kaže
kako se zove taj odvjetnik.
“Rekao je da mora pitati Shell jer ga je ona zaposlila.
Nikad nisam doznala je li taj odvjetnik uopće postojao.”
Nešto poslije Sandra je otišla u posjet Ronu i njegovoj
majci u Raymondu, u njegovoj kući na kotačima koja se
nalazila u Parku za rekreacijska vozila Timberland.
Neočekivano se pojavila i Shelly i taj je posjet neslavno
završio.
Oni koji su je poznavali poslije će komentirati Shellynu
sklonost obilježavanju vlastitog teritorija.
 PEDESETO POGLAVLJE

Ron je bio u pedesetima i bilo je prilično kasno za novi

početak. Izgubio je dom, oca i partnera. Otuđio se i od
majke s kojom je živio nakon što je 1999. izgubio kuću na
kotačima. A najgore od svega bilo je što je ostao bez svojih
mačaka. Shelly je rekla Tori da će pozvati Rona da živi kod
njih, da mu pomognu da se osovi na noge. Tori nije znala
da je to isti izgovor koji je Shelly nekoć dala Daveu kad je
odlučila dovesti Kathy Loreno u njihov život.
“Da joj pomognemo”, rekla je Shelly Daveu za Kathy.
“A ona će istodobno pomoći nama.”
Shelly je Rona dočekala s fanfarama. Pripremila mu je
Saminu nekadašnju sobu. Imao je krevet, komodu i noćni
ormarić sa svjetiljkom. Donio je sa sobom svoje knjige i
nešto stvari koje je uspio prikupiti iz majčine kuće.
Dave nije gotovo ništa čuo o Ronu Wbodworthu. Ako
je i čuo, to je ušlo u jedno i izišlo na drugo uho. A za to je
imao dobre razloge. Još je radio u Oak Harboru, na otoku
Whidbey, i gotovo ga nikad nije bilo kod kuće; nije
zamjećivao ništa što se tamo događalo. Da se Ron doselio
otkrio je tek kad je jednoga dana došao kući u Monohon
Landing.
Shelly je bila jako draga i sva uzbuđena kad ih je
upoznavala.
 “Ovo je moj prijatelj Ron”, rekla je i hitro dodala, “On
je gej. Ostao je bez krova na glavom, pa će nam ovdje
pomagati.”
Iskreno, Davea nije bilo briga. Ne bi ga bilo briga ni da
je Ron zainteresiran za Shelly. Zapravo, to bi mu baš
odgovaralo. Daveu je bilo dosta. Nije više mogao podnositi
život sa Shelly i sve priče kojima su morali žonglirati.
I sve tajne koje su morali skrivati.
“Čekao sam da Tori odraste, tako da mogu otići”,
poslije će priznati. “Morao sam izdržati još tri, četiri
godine, tako nešto, i onda ću moći otići.”
Shelly je nastavila objašnjavati da je Ron nekoliko puta
čuvao Tori i da je vrlo odan, te da mu se može vjerovati.
Ron se rukovao s Daveom. Bio je nizak muškarac s
debelim naočalama, naušnicama na ušima, a oko vrata je
nosio nekoliko zlatnih ogrlica. Na jednoj je visio privjesaka
ankhom.
“Bio je simpatičan. A ja sam se samo htio spasiti od
stresa”, rekao je Dave. “Samo se nisam na vrijeme
izvukao.”
.

Sranje!
To je bila prva Samina pomisao kad je čula da se Ron
doselio njezinoj majci i sestri. To nije dobra
kombinacija, pomislila je, no onda je sve to potisnula. Kao
što je činila cijeloga života. Bila je dovoljno pametna da vidi
sve pred sobom, no naučila je potiskivati sve to kako bi
preživjela.
 Rekla je samoj sebi da se, unatoč svemu što je znala o
majci, povijest sigurno neće ponoviti. Vidjela je majku u
akciji s Kathy, sa svojim ocem i drugim ljudima. Shelly je
zanimala samo Shelly i to je značilo da je uvijek morala biti
u središtu pozornosti. Uvijek je morala imati kontrolu. Svi
drugi postojali su samo kako bi ispunjavali njezine želje.
Shelly je bila šefica. Ali Ron je bio Ron. Nije bio Kathy. Nije
bio Dave. Sami je bila sigurna da će se Ron znati oduprijeti.
Ta misao. Ta želja. Ta molitva. U najboljem slučaju, bila
je slabašna. Sami je od samoga početka vidjela znakove
upozorenja.
Za prvoga posjeta kući u to doba, Sami je zamijetila da
su Ron i njezina majka, kako će to poslije opisati, “kao
zaljubljeni golupčići”. Ipak, nije joj promaklo da je Ron
obigravao oko Shelly i radio sve što je tražila od njega.
“Da, draga moja Shelly”, odvratio bi na sve njezine
zahtjeve.
Shelly bi ga ili zagrlila i zahvalila mu što je tako dobar
prema njoj, ili bi ga prekorila jer nije napravio nešto što je
tražila, no to bi učinila nježnim tonom, poput majke koja
kori djetešce jer nije shvatilo što se od njega traži ili zašto
je to važno obaviti.
Navečer bi ga pozvala za stol.
“Rone, dođi na večericu!”
“Ooo”, rekao bi on. “Fantastično izgleda, draga moja
Shelly.”
Nije bilo važno što je na tanjuru. Za Rona je to bio
gurmanski obrok koji mu je pripravio natjecatelj u Top
Chefu ili neki vrhunsku kuhar.
 No Shellyna se topla dobrodošlica ubrzo ohladila.
Već oko drugoga tjedna situacija se počela mijenjati.
Tori je zamijetila da Ron živcira njezinu majku.
“Vidjela sam kako si zakolutao očima”, prasnula je.
“To mi se uopće ne sviđa.”
“Oprosti mi, moja draga Shelly”, odvratio je on.
“Kakav ti je to ton, vrijeđaš li ti mene?”
Ron se odmah povukao. “Oprosti, draga.”
Uskoro je počela s uvredama.
Bilo je to zlobno i neugodno. Tori nije mogla vjerovati
da njezina majka tako razgovara sa svojim prijateljem.
“Ti si beskorisna pederčina, ne obraćaj mi se”, rekla je
Shelly. “Gadiš mi se, Rone. Gubi mi se s očiju i drži se
podalje od moje curice. Loše utječeš na nju.”
A onda je postalo još gore.
Mnogo, mnogo gore.
Iskreno, nakon Ronova dolaska situacija je za Tori
postala bolja. Majka je usmjerila svoju pozornost na
najnovijega člana kućanstva. Prije je Tori bila žrtva
zlostavljanja zbog i najmanjeg prekršaja, no sada je to bio
Ron.
“U pogledu bi joj se pojavilo nešto užasno i onda bi ga
tresnula ili bi ga odvela straga u dvorište. Ne znam što se
tamo događalo jer bi me poslala u moju sobu.”
Taj se scenarij odigravao svake večeri.
I svakoga dana. Ron više nije smio jesti s Tori i
njezinom majkom. Shelly mu je davala prepečenac i vodu,
a dvaput dnevno dala bi mu šaku tableta.
 “Kakve mu to tablete daješ?” pitala je Tori, ne jednom.
“Tablete za spavanje”, odvratila bi Shelly. “Da se
smiri.”
Nakon što ga je Shelly počela zlostavljati - i drogirati -
Ron se uvelike promijenio. >
“Ron je bio jedan od najpametnijih ljudi koje sam
poznavala, ali čim se doselio, kao da više ništa nije znao”,
sjećala se Tori. “Više nije bio svoj. Kao da ga uopće nije
bilo.”
Shelly je istjerala Rona iz sobe na katu. Učinila je to bez
ceremonije i vrlo hitro, poput stolnjaka što ga mađioničar
izvuče ispod posuđa na stolu. Uzela mu je gotovo sve
stvari i rekla mu da će spavati na podu u sobi za računala.
A Ron se zbog nekog razloga nije odupirao. Ionako više
gotovo da i nije boravio u kući. Shelly mu je zadala gomilu
poslova koje je morao obavljati, pa je većinu vremena
provodio u dvorištu.
Zatim je uslijedio idući Shellyn uobičajeni potez:
zabrana uporabe kupaonice. Shelly je rekla Ronu da mora
tražiti dopuštenje za odlazak u zahod. Soba mu je bila na
katu, a kupaonica i kauč na kojem je Shelly ležala cijele noći
nalazili su se u prizemlju i nikako nije mogao izbjeći
njezinu oku, pa je morao tražiti dopuštenje.
“Draga Shelly, smijem li na zahod?” upitao bi.
Odgovor je istoga trena bio ne.
I opet, čarobnjakov stolnjak.
“Ne možeš na zahod u kući”, rekla mu je.
“Draga, pa gdje želiš da idem?”
 “Vani ćeš to obaviti. Neće meni neka pederčina ulaziti
u zahod.”
I tako je to išlo.
Kad bi Ron noću morao mokriti, pomokrio bi se u
praznu plastičnu bocu koju bi onda cijeli dan skrivao.
Jednoga jutra Tori je bila na računalu, a Ron još nije
izišao obavljati svoje poslove. Ugledala je njegovu bocu
punu urina, a on je to zamijetio. Dovraga, pomislila je,
morao bi već znati bolje. Kad je Shelly otkrije - a sigurno će
je otkriti - kaznit će ga. Zašto ne sluša mamu? Pa zna što će
mu se dogoditi. Strašno se naljutila zato što je to učinio.
Glas joj je bio pun optužbe kad ga je upitala: “Zašto to
stalno radiš?” ,
Ron se sav smeo. “Oprosti mi, Tori”, rekao je. “Zao
mije.”
Poslije će se Tori sjetiti tog trenutka i bit će joj užasno.
Zvučalo je kao da se ljutila na njega, a uopće nije bila riječ
o tome. Ona samo nije htjela da njezina majka urla na njega
ili da ga udari.
Iako nije rekla Ronu, i Tori je to činila. Nije željela usred
noći buditi majku škripanjem stuba i riskirati urlanje, pa bi
i ona piškila u plastičnu bocu. Ujutro bi je ispraznila kroz
prozor.
Samo je željela da i Ron smisli bolju taktiku za to.
.

Shelly bi katkad upitala najmlađu kćer sjeća li se Kathy.

Tori je vidjela fotografije na kojoj su zajedno ona i Kathy.
Znala je da je Kathy bila dio njezina života, ali nije znala
kako se uklapala u obitelj. Nije joj bilo jasno zašto je majka
stalno spominje.
“Je li te itko ikad pitao za Kathy?”
“Ne, mama.”
“Netko u školi ? Ili susjed?”
Tori je odmahnula glavom.
“Nije, nitko. Kunem se.”
 PEDESET PRVO POGLAVLJE

Osoblje u Agenciji za stare i nemoćne za područje Olympije

često se pitalo kako je Shelly Knotek uspjela dobiti - i
zadržati - posao socijalne radnice, s obzirom na njezino
prkosno i hirovito ponašanje. Socijalna radnica? Ozbiljno?
Potpuno se neprikladno odnosila prema klijentima,
prelazeći iz pretjerane uključenosti u njihove živote u
potpunu ravnodušnost. Njezin šef prijavio je početkom
prosinca 2000. dva incidenta. Jednoj je klijentici rekla da ne
mora uzimati lijekove, zbog čega su se drugi zaposlenici
zabrinuli da bi njezino uplitanje u liječenje klijentice moglo
dovesti do tragičnih posljedica. Drugi se incident ticao
siromašne klijentice koja se požalila da joj je Shelly ukrala
vrijednu rukotvorinu. Shelly je odmah imala izgovor za to
rekavši da je taj rukom rađeni stolnjak dobila na dar od
klijentice jer joj je pomogla da se smjesti u novome stanu
nakon što je izbačena iz staroga. Klijentica je to porekla.
Shelly je počela izravno lagati svojim kolegama i
kolegicama. U početku su to bile sitnice, a zatim je počela
lagati i o važnijim stvarima. Izmišljala je razloge za
uporabu računala. Kronično je kasnila, a katkad bi tvrdila
da kasni jer je otišla u posjet klijentu, iako nitko u agenciji
nije mogao smisliti ni jedan razlog zbog kojega bi klijentu
trebalo otići tako rano. Kolegi je rekla da je poslala sve
božićne čestitke koje je upućivala agencija, no nitko ih
nikad nije primio. Kad je došlo doba za božićnu zabavu u
Aberdeenu, Shelly je izjavila da sad prvi put čuje za to.
Iako se zabava održavala tijekom radnog vremena, rekla je
da ne može doći jer u to doba mora nešto obavljati s
Daveom. Također su je uhvatili kako od kuće preslušava
poruke na telefonskoj sekretarici i uredu i onda ih briše, ne
prenoseći informacije osobama na koje su se odnosile.
Tijekom sastanka na kojem se obavljala procjena rada
zaposlenika potkraj siječnja 2001., Shelly je priznala da bi
mogla bolje raditi. Obećala je da će biti vrhunska
zaposlenica, no njezin je rad tijekom idućih mjeseci bio sve
lošiji.
Rukovoditelj je zapisao mišljenje njezine kolegice.
Ne može vjerovati Michelle. Kaže da Michelle stalno laže i
izvrće istinu, i ima osjećaj da se kompromitirala u zajednici.
Kolega je odbio reći Shelly kad mu je rođendan, a ona
je iza njegovih leđa doznala datum nazvavši njegovu
suprugu kod kuće. Zatim je unaprijed dogovoreni ručak
pretvorila u zabavu iznenađenja s tortom, balonima i
svime ostalim.
Pozvala je sve, osim kolegice koja se žalila na njezinu
šlampavost. Bio je to nož u leđa. Shelly i ta žena nekoć su
bile prijateljice. Nije bilo mnogo - gotovo da ih uopće i nije
bilo - žena u gradu koje bi Shelly mogla nazvati
prijateljicama. To je bila strašna izdaja. Rekla je drugima da
je nekoć voljela tu ženu i da su se njihova djeca zajedno
igrala.
No Shelly ništa nije bilo važno. Bila je uvrijeđena i
krenula je u rat. Katkad, rekla je Shelly, nikad ne znaš
koliko je daleko netko spreman ići da dobije što želi.
 Nakon loše ocjene Shellynoga rada, Ron Woodworth
napisao je 20. siječnja 2001. pismo Shellynu direktoru
hvaleći njezinu brigu za njegovu majku. Prvi dio dobro
napisana pohvalnog pisma bavio se Shellynim
nadzornikom, govoreći o tome koliko je bio od pomoći i
uslužan, no Ron je najviše riječi podrške ispisao za Shelly.
Ona je, prema njegovoj procjeni, bila neprocjenjiva.
Većina zaposlenika u državnim agencijama brzo nauci da
treba obaviti samo minimum potreban da zadrže posao. Samo to
i ništa više. A to je uistinu šteta i nikako nije ispravno! No
gospođa Knotek zna (i duboko vjeruje) da je pravi javni službenik
spreman dati sve od sebe kako bi pomogao klijentima nositi se sa
svojim brojnim problemima. Čuo sam od mnogih iz Raymonda o
tome koliko je gospođa Knotek bila spremna pomoći svojim
klijentima da se izbore s mnogim problemima. Gospođa Knotek
pomogla je mojoj majci kad je netko slučajno automobilom oštetio
rub njezine kuće na kotačima.
Potpisao se, a zatim je krivotvorio i majčin potpis.
Bio je to dobar pokušaj, no bilo je premalo i prekasno.
Shelly je 27. ožujka 2001. dobila pisano upozorenje: priberi
se ili slijedi otkaz. Oko svake se točke upozorenja
raspravljala sa svojim nadglednikom, no na kraju je morala
priznati da prilično točno opisuju sve što se događalo.
Nakon tog sastanka nije se popravio ni njezin rad, a ni
njezina reputacija.
... MK se posvađala i počela se braniti. MK mi je rekla da ne
dopušta da je netko “opet gura u kut”.
Tijekom tog proljeća nekoliko je poziva stiglo u ured,
hvaleći Shelly i njezin izvrstan rad i trud. Zaposlenici su
bili sigurni da je Shelly sama organizirala te pozive da si
spasi radno mjesto. No toj je kampanji bila suđena propast.
Shelly je 9. ožujka 2001. stavljena na probni rok. Zbog
toga joj je narastao tlak, tako je barem rekla. I u svom
klasičnom stilu, u pisanoj se izjavi suprotstavila svim
točkama upozorenja. Najavila je žalbu.
Njezin nadzornik zapisao je nakon tog susreta:
Rekla je da je ne volim. Rekla mi je da sam zao i da se
ponašam kao policajac. Rasplakala se. Rekla je da joj je tlak 180
sa 120. Rekla je da se razvodi od muža i da joj treba posao.
Nekoliko tjedana poslije Shellyno je ponašanje krenulo
još dalje u pogrešnom smjeru. Ured je sada postao
“neprijateljsko” radno mjesto. Bila je sve hirovitija,
istodobno obećavajući da će se popraviti.
MK tvrdi da je zlostavljaju... napisao je njezin šef. Tvrdi
da je ne slušam i da je netko špijunira.
U to doba šef ju je ispitivao o anonimnim telefonskim
pozivima u kojima se pozivatelj žalio na drugu
zaposlenicu.
“Je li Ron Woodworth tvoj prijatelj ?” upitao je.
“Ne baš”, muljala je ona.
Šef nije rekao Shelly da su otkrili izvore svih tih poziva
i da su svi potjecali od Rona. Nije joj spomenuo ni da je
zaposlenik koji se javljao na te pozive rekao da ga je
Shellyna kći Tori zvala ujakom Ronom te da je 1998. godine
Shelly nazvao svojom sestrom. A ni da je drugi kolega
vidio kod Shellyne kuće znak na kojem je pisalo “Parkirno
mjesto ujaka Rona”.
 Šef je rekao Shelly za prigovore koji su ionako bili vrlo
neodređeni. No nije joj rekao da se njezina kolegica zbog
tih poziva osjećala ugroženo i da je počela tijekom dana
zaključavati svoj ured kako bi zaštitila “svoj posao, svoje
dokumente i svoj integritet”.
Shelly je oklijevala prije nego što je odgovorila.
“Pa, Ron nije bio ovdje”, rekla je, a zatim se malo
ispravila. “Ron već dugo nije bio ovdje.”
Shelly je 31. svibnja u 3:30 ostavila poruku na
telefonskoj sekretarici u uredu. Rekla je da je imala hitan
slučaj u obitelji i da neće doći na posao. To je bio početak
razvučenoga kraja njezina zaposlenja.
Nešto manje od tri tjedna poslije, 19. lipnja 2001.,
Agencija za starije i nemoćne za područje Olympije ispisala
joj je posljednji ček s dodatkom zbog otkaza, na 4849 dolara
i nešto sitno. Usto je, ironično, dobila otkaz i u Ekipi za
zdravlje i sigurnost čiji je bila “cijenjeni” član. Shelly nije
dobro podnijela te novosti. Bijesno je izletjela iz ureda.
Kasnije tog jutra provezla se s Ronom kraj ureda, a Ron
je pokazao srednji prst ženi za koju je Shelly tvrdila da je
zlostavlja.
 PEDESET DRUGO POGLAVLJE

U ljeto 2001. godine Ronova prijateljica iz vojske, Sandra

Broderick, preselila se iz Tacome u gradić Copalis Beach
na washingtonskoj obali, možda sat od Raymonda. Htjela
se ponovno početi družiti s Ronom koji je živio s
Knotekovima. Nekoliko je puta nazvala, no Shelly bi svaki
put rekla da je Ron vani u dvorištu ili da ga nema. Nikad
se nije javljao na telefon.
Bilo je to istodobno zamorno i zabrinjavajuće.
Idući put kad se Shelly javila i hladno odbrusila Sandri
da nema pojma gdje je Ron, Sandra nije namjeravala
odustati samo tako. Bilo joj je dosta i bila je uvjerena da se
nešto događa.
“Neka me odmah nazove ili ću zvati policiju, Shelly.
Nemoj misliti da neću.”
“E, pa ne znam gdje je”, ponovila je Shelly.
“Prijavit ću nestanak”, rekla je Sandra. “Policija će ti
doći u kuću.”
Nisu prošla ni dvadeset četiri sata kadli je Sandrin
telefon zazvonio. Bio je to Ron. Zvučao je nervozno,
uzrujano. Priznao je da ima sve više financijskih problema,
a uz njih su stigli i pravni problemi.
“Skrivam se od policije”, rekao joj je. “Živim na
Shellynu tavanu. Za mnom je raspisana tjeralica.”
Sandra je začula neki zvuk. Netko je disao u slušalicu.
 “Shelly! Znam da si na drugoj liniji”, rekla je. “Izvoli
smjesta spustiti slušalicu!”
Na liniji se odmah začuo škljocaj.
Bijesna, no odlučna u namjeri da pomogne, Sandra je
Ronu ponudila posao u svome restoranu.
“I možeš živjeti sa mnom.”
Ron je istoga trenutka odbio.
“Ne”, rekao joj je. “Shell mi pomaže naći posao. Čuvat
ću nekome kuću u Seattleu.”
Još su malo razgovarali, no taj poziv - kao ni ponuda za
pomoć - nikamo nije išao.
Sandra se zabrinula, no nije znala što će. Ron je bio
odrastao čovjek. Tvrdio je da ima nevolja s policijom, a ona
nije mogla učiniti više od toga što je već učinila.
Shelly ju je nazvala za tjedan dana.
“Ron je sav u stresu zbog tebe”, rekla je. “Loše utječeš
na njega. Drži se dalje od njega, Sandra.”
“Neću”, odvratila je Sandra. “Ronu treba netko da se
brine za njega, a to sigurno nisi ti, Shelly.”
Shelly je samo spustila slušalicu.
Naravno, Sandra je imala pravo. Ron je tonuo sve
dublje. Nije joj rekao, no u svojoj misiji da dokaže kako je
Shelly najbolja njegovateljica na svijetu, prešao je ne jednu
granicu. Tog ljeta mu je odvjetnik koji je zastupao Agenciju
za starije i nemoćne za područje Olympije poslao pismo u
kojem ga je upozorio da se mora držati dalje od agencije u
Raymondu jer se zaposlenici osjećaju ugroženo i
nesigurno. Rečeno mu je da mu nije dopušten nikakav
kontakt sa zaposlenicima, ni pisan, ni telefonski.
Zaposlenici će zvati policiju i tražiti vaše uhićenje u slučaju
da se pojavite u blizini Agencije.
Otkad mu je Shelly Knotek ušla u život, Ronov se svijet
pretvorio u crnu rupu novčanih, pravnih i obiteljskih
problema. A usred svega toga bila je Shelly koja je
dolijevala ulje na vatru i pogoršavala situaciju.
 PEDESET TREĆE POGLAVLJE

Ronu je bilo pedeset šest godina i bio je izvan sebe zbog

sukoba u kojem se našao sa svojom majkom, Catherine
Woodworth.
A njegova nova prijateljica, Shelly Knotek, bit će uz
njega i pomoći mu da dodatno pogorša situaciju.
Catherine se žalila drugim članovima obitelji da se sin
uopće ne brine za nju. Ron se silno uvrijedio. Shelly ga je
dodatno poticala govoreći mu da će ga netko prijaviti
vlastima jer zanemaruje majku. To će biti sramota i uništit
će mu ugled u gradu. Shelly ga je nagovorila da pismeno
opovrgne sve te optužbe prije nego što ih netko uloži na
sudu.
Dok mu je Shelly puhala za vratom, Ron je ispisao
popis kojim je opovrgnuo sve za što je smatrao da je
nepravedna karakterizacija njegovih sinovskih dužnosti.
Najveća se žalba ticala čistoće njezine kuće na kotačima, a
pogotovo najezde buha za koje je ustvrdila da su došle s
Ronovim mačkama.
Održavao sam joj kuću u skladu s njezinim standardima.
Kad je majka tražila da joj očistim kuću, odmah bih to učinio.
Moje su mačke bile kućne životinje i nisu imale buhe kad sam ih
donio u majčinu kuću.
Rori je za najezdu optužio susjedove pse koji su
boravili u dvorištu.
 Kad sam se odselio iz majčine kuće potkraj rujna 2000., imala
je samo nekoliko ugriza od buha - žalbe od najezdi počele su
nakon što sam se odselio i nešto prije nego što je moja majka bez
dogovora sa mnom izbacila moje mačke iz kuće.
.
Ron nije imao pojma da Shelly da je sve od sebe kako bi
unijela razdor između njega i ostatka njegove obitelji.
Učinila je to Kathy. Učinila je to i Daveu. Nekako se činilo
da Shelly oduševljava mogućnost da će istodobno biti
Ronova dobročiniteljica i glavna protivnica. Ulizivala se
Catherini i potpirivala vatru sukoba s Ronovom obitelji u
Michiganu. Zvala je Woodworthe i žalila se na sve što se
događa s Ronom, sebe prikazujući kao glavnu Catherininu
zaštitnicu.
“Moja je majka umrla kad sam imala dvije-godine”,
rekla je Ronovu mlađem bratu, Jeffu Woodworthu, tijekom
jednoga od brojnih telefonskih poziva koje je obavljala
Ronu iza leđa; njezina je izjava bila čisto pretjerivanje jer je
Sharon umrla kad je Shelly bilo trinaest. “Tvoja mama mi
je poput majke koju nikad nisam imala.”
Zatim je rekla da i njezin suprug, Dave, obožava
Catherine.
“Ispekla mu je pitu za rođendan i on se sav oduševio.”
Shelly je ustrajno tvrdila da Ron može ostati kod nje
dok ne stane na noge.
“Zauzvrat mu je otvoreno rekla da se od njega očekuje
da napravi neke stvari,” sjećao se poslije Jeff, “da hrani pse,
mačke i konja. Ništa strašno.”
 Poslije će se Ron u pismima obitelji žaliti na poslove
koje je morao obavljati u kući Khotekovih. Shelly je sa svoje
strane ispričala Ronovoj obitelji incident kad je Ronu dala
konkretan nalog da ne smije puštati njezine dvije mačke u
kuću dok nje nema. Otišla je po Sami i vratila se kući te se
osupnula shvativši da je nije poslušao.
“Rekla sam ti da ih ne puštaš u kuću”, rekla je.
Ron je odvratio, “Ma u redu je. Sa mnom su, ja ih
pazim.”
Shelly se naljutila i rekla Ronu da ne želi mačke u kući
zbog svoje nimfe.
Ron se usudio usprotiviti. “Rekao sam ti da ih ja
pazim.” “Ne slušaš me”, odrezala je Shelly. “Ne želim ih u
kući!” “Pogriješio sam! Ispričavam se”, napokon je
odvratio Ron. U tom je trenu Sami ušla u sobu. “Zašto vičeš
na mamu?” Ron nije odgovorio. Ništa nije rekao, samo je
izletio iz kuće.
.

Po Shellynu naputku Ron j e 1. listopada 2001. napisao

ružno pismo majci. Ustvrdio je da žali što joj je ikad
pomogao.
Kad sam doveo tebe i tatu ovamo, nisam očekivao da će mi
ljudi zabiti nož u leđa. I ti i ja znamo kako bi se tata rastužio zbog
tvoje bešćutnosti i okrutnosti prema meni i mojim mačkama.
Tata ne bi mogao biti okrutan prema životinji ni da mu je život
ovisio o tome.
Napisao je majci da je više ne može gledati i da je
smatra svojim ubojicom.
 Gary Neilson bezdušno me 8. lipnja 1997. ubio kao muškarca
kad me ostavio; e pa, čestitam, 1. listopada 2001. ti si me do kraja
ubila uništivši mi ponos zbog toga što sam član obitelji
Woodworth.
Tu je otrovnu poruku završio tvrdeći da više nema
majku.
Umrla je onoga dana kad je ubila moje mačke.
Dva dana poslije Ron je napisao ono za što je tvrdio da
će biti posljednje pismo upućeno Garyju.
Nisi pokazao nikakvo suosjećanje otkad si me ubio u lipnju
1997- Bio si pohlepan, sebičan, nebrižan i neiskren...
Ron je poslao drugo pismo samo dva dana nakon
prethodnog. Ovaj se put majci u pozdravu obratio s
“gospođo”. I opet je ludovao zbog njezine izdaje vezane za
mačke te joj je napisao da će se odseliti u Seattle, gdje ću
(možda) uspjeti zaboraviti svoju izdajničku mater.
Istoga je dana poslao pismo od tri stranice bratu i sestri
u Michiganu. Opet je naveo sve što im je učinila njihova
majka, posebno ističući neopisivu okrutnost jer je izbacila
moje voljene mačke na cestu. Zbog toga, napisao je, više se ne
može brinuti za nju. Više joj ne može vjerovati i ne može je
više gledati. Napisao je da se sve to dogodilo nakon što se
preselio k Shelly, koja nije mogla uzeti njegove mačke, pa
je majka obećala da će moći ostati kod nje još jedan tjedan.
No nisu prošla ni tri dana, a ona ih je već izbacila.
Zbog vlastitoga duševnog mira, moram oprati ruke od sve
odgovornosti za nju i brigu o njoj. Toliko sam ljut na nju da 'ću
tijekom idućih mjeseci službeno promijeniti ime.
 Napisao im je da će se preseliti u Seattle gdje će živjeti
pod drugim imenom, imenom koje će im javiti, no koje ne
smiju otkriti njihovoj majci.
Zapisao im je Shellyn broj telefona, za slučaj da moraju
stupiti u kontakt s njim.
Zbog moje emotivne stabilnosti, ubuduće ćemo komunicirati
preko Michelle i njezine dobre volje. Michelle uistinu žali zbog
toga što se našla usred ove drame jer joj je stalo do nas. Ni za što
je ne krivim. Kao i uvijek, krivnja za sve leži na meni.
Jedna je rečenica svima privukla pozornost.
Srce me boli, no moram to učiniti jer bih inače mogao učiniti
nešto mnogo ozbiljnije, a trenutno to ne želim napraviti.
Ronov brat i sestra - i Shelly koja je uvijek bila spremna
pružiti ruku u pomoć - doživjeli su to ne kao prijetnju
samoubojstvom, nego kao prijetnju Catherini.
Ron je pismo majci napisao 9. listopada 2001.
Gospođo, ovim vas putem želim obavijestiti da dajem gospođi
Michelle Knotek dopuštenje da uzme sve moje stvari iz vaše kuće
i iz skladišta. Ne tiče vas se što će ona sa svime time. Nakon što
se sve odnese, sa mnom više nećete imati kontakta. Molim se da
će te poživjeti u savršenom tjelesnom i duševnom zdravlju do
stote, te da ćete se svakoga dana sjećati koliko ste se okrutno
ponijeli prema meni. Sada ste njima na grbači, a ne meni.
Nekoć sam vam bio voljeni sin.
Ron je bio sam. Više nije imao nikoga u životu.
Osim Shelly.
 PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Do 2001. godine Lara Watson otišla je u mirovinu i prestala

je organizirati skrb u bolnicama i staračkim domovima te
se željela pozabaviti nekim novim projektom. Kad je čula
za priliku da preuredi stari samostan u Sandyju u državi
Oregon i pretvori ga u konačište i mjesto za vjenčanja,
oduševljeno se prihvatila posla. Dugo već nije razgovarala
sa Shelly, što joj je savršeno odgovaralo. Kad bi
razgovarale - o raku, o njezinu braku s Daveom, o tome što
se događa sa Shaneom na Aljasci - razgovor bi bio
jednostran i nikamo ne bi vodio. Svaki takav razgovor sa
Shelly završio bi njezinim nesuvislim monologom i
spuštanjem slušalice.
Početkom srpnja 2001. javila joj se Nikki rekavši da
razmišlja o tome da dođe u Oregon i pronađe novi posao.
Lara je, naravno, bila oduševljena. Lara je bila uistinu
vezana za unuku. Iako nije bila njezino dijete, bila je
njezina beba. Lara nije vidjela Tori otkad je bila vrlo mala,
no ostala je bliska s dvije starije sestre Knotek. Sami je
odlično išlo na fakultetu, a Nikki je bila u Bellinghamu.
Obje su bile na pravome putu, što je uistinu radovalo Laru.
Nikki je dobila posao prvoga dana po dolasku u
Oregonu i činilo se kao da će se ponoviti sretni dani koje
su provele zajedno u Bellinghamu. No sve se katastrofalno
promijenilo kasnije te prve noći, dok su ona i Lara zajedno
gledale kriminalističku seriju na televiziji.
 Nikki je oduvijek bila fascinirana zločinima; željela je
shvatiti zašto zli ljudi čine to što čine. Prije nego što je
morala odustati od fakulteta, namjeravala je studirati
zakonodavstvo. Znala je da i njezinu majku to zanima, iako
je Nikki bilo jasno da je Shelly manje zanimalo kako uloviti
ubojicu, a više kako izbjeći policiji.
A opet, Shelly ju je znala iznenaditi. Jednom su gledale
film Najdraža mamice, kadli se Shelly okrenula prema
svojim kćerima, sva zapanjena. “Ne mogu vjerovati da bi
majka mogla takvo što učiniti svojoj djeci!”
Nikki i Sami samo su se u nevjerici pogledale. Zar je
njihova majka zaboravila na izolir-traku? Hladno-vruće
obloge? Valjanje?
Te noći, dok su kod Lare gledale TV, Nikki je odjednom
utihnula. To se Lari učinilo neobičnim, no te večeri ništa
nije rekla.
Možda je Nikki bila umorna nakon dugog putovanja iz
Washingtona?
Idućeg jutra Nikki je zatekla baku u njezinu uredu.
Rješavala je papirologiju.
“Moram ti nešto reći”, započela je. Lari je bilo jasno da
Nikki nije uopće spavala te noći. Oči su joj bile crvene i bilo
je očito da je plakala.
“Što je bilo, sunce?” Lara je zagrlila unuku. U malome
uredu nastupila je tišina.
“Mama i tata ubili su Kathy”, napokon je rekla Nikki.
Lari je ta riječ gotovo zapela u grlu kad ju je ponovila.
“Ubili?” Nikki je kimnula. “Da, ubili su je.”
 Obje su zaplakale kao nikad u životu. Između jecaja,
Nikki je nekako uspjela ispričati Lari što se događalo
najprije u kući Louderback, a zatim u kući u Monohon Lan
dingu.
Lara je bila snažna žena i svašta je već čula u životu, no
ovaj put nije mogla vjerovati svojim ušima. S druge strane,
nije znala zašto bi njezina unuka izmislila takvu priču.
Dobro je znala da Nikki nije lažljivica.
Za razliku od nje, Shelly je oduvijek bila.
Lara se pribrala i smislila plan.
“Moramo nekome reći” rekla je.
Zatim je nazvala lokalnog šefa policije u gradu Sandy
u Oregonu. Čim je stigao, Nikki mu je rekla sve što je znala,
a on je nazvao ured šerifa koji je imao nadležnost nad
Raymondom, South Bendom i Old Willapom - Pacifički
okrug u državi Washington. Dobio je na telefon zamjenika
šerifa u okrugu, Jima Bergstroma, a nakon razgovora je
upute prenio Lari.
“Rekao mi je da sve zapišem i dao mi je broj faksa”,
poslije će reći Lara. “Pa smo Nikki i ja baš to i učinile. Sve
smo poslale u Pacifički okrug.”
Lara Watson je 11. lipnja 2001. faksom poslala tri
stranice Jimu Bergrstromu. Na prvoj je stranici napisala
“hitno” i čekala odgovor.
No odgovora nije bilo.
U faksu je napisala kako joj je Nikki ispričala što se
dogodilo u Monohon Landingu i u kući u Willapi. Dodala
je i kopiju Nikkine originalne izjave:
 Davno, mislim da mi je bilo šesnaest kad je to mama
napravila. Mama je uvijek bila ljuta na Kathy. Užasno se
odnosila prema njoj. Šutala ju je tatinim čizmama s čeličnim
kapicama. Davala je Kathy svakakve tablete, a Kathy se čudno
ponašala. Jedne smo noći mi klinci svašta čuli pa smo zavirili u
Kathynu sobu i vidjeli kako joj tata nešto radi jer joj je iz usta
izlazila nekakva bijela pjena. Mislim da ju je mama otrovala. Ili
joj je uzrokovala oštećenje mozga jer ju je toliko puta udarila u
glavu. Ali Kathy se nije micala. Mislim da je bila mrtva. Morali
smo pobjeći jer nam je bilo zabranjeno biti u prizemlju i nismo
htjeli da mama zna što smo vidjeli. Istukla bi nas ili bi nam
napravila nešto drugo gadno da je znala što smo vidjeli.
Nikki je zapisala kako su nju i njezine sestre odveli u
motel dok su se njezini roditelji rješavali Kathyna tijela
spalivši je u dvorištu iza kuće u Monohon Landingu.
Vratili smo se kući. Smrdilo je na nešto gadno, na spaljenu
gumu. Tata je bio vani, bacao je Kathyne stvari na gume. Dugo
je gorilo.
Nikki je završila izjavu istaknuvši koliko se bojala reći
nešto protiv roditelja.
Mama će napraviti nešto stvarno gadno sazna li da sam ju
odala. Ili će optužiti tatu. Nadam se da se tata neće ubiti zbog
mene.
 PEDESET PETO POGLAVLJE

Nikki je znala da je ispravno postupila rekavši baki Lari, a

poslije i policiji, što se dogodilo Kathy Loreno. U duši je
osjećala da je Kathyna obitelj zaslužila znati istinu.
No to nije značilo da nije bila prestravljena. Na
otkrivanje cijele priče potaknula ju je pomisao da će njezina
majka i otac napokon odgovarati pravdi, no ništa joj nije
jamčilo da će se to uistinu dogoditi. Što ako ne budu morali
platiti za učinjeno? Mučilo ju je to. Što ako i dalje nastave
izmicati pravdi? Što će se dogoditi Tori? Hoće li se Shelly
osvetiti njezinoj sestrici?
Nikki se toliko uplašila da se nije pojavila na novome
poslu nego se umjesto toga vratila u Bellingham, nadajući
se da će je zaštititi udaljenost od gotovo tristo dvadeset
kilometara od Raymonda.
No kad je jednom progovorila, Nikki je pronašla glas.
Nakon što je popila nekoliko pića, povjerila se svojem
dečku, Chadu. Bila je užasno nervozna i imala je osjećaj da
će povratiti nakon što mu je sve ispričala.
Rekla mu je da je baka sve riješila. da je poslala izjavu
policiji u Pacifičkom okrugu. Chad je zaključio da je sve to
sranje. Naravno da je vjerovao Nikkinim riječima, no cijeli
nastavak priče zvučao mu je kao da je bacila bombu i
pobjegla, a tako se ubojice ne hvataju.
Cak i kad je ubojica njezina majka.
“Moraš im to reći osobno”, rekao joj je.
 “Ne mogu”, odvratila je Nikki. Previše se bojala. “Ne
mogu se vratiti tamo i reći im.”
“Gle,” rekao je on, “ili ćeš ti reći policiji, ili ću to ja
učiniti.”
“Mislim da ne mogu.”
“Možeš”, ohrabrio ju je. “I hoćeš.”
Idućeg su dana ušli u njegov automobil i krenuli u
Raymond. Nikki je i dalje bolio želudac. Znala je da je to
što čine ispravno, no nije mogla podnijeti pomisao da će se
naći blizu svoje majke.
Dok su se vozili na jug, odjednom je shvatila daje,
zapravo, već vrlo mnogo podnijela. A sada će njezina
mučiteljica, njezina zatornica, žena koja ju je u djetinjstvu
trovala, koja ju je bacala golu u snijeg, koja ju je gurnula
kroz staklena vrata, napokon dobiti svoje.
Situacija će se napokon preokrenuti. Shelly će platiti za
sve što je učinila Kathy.
U blizini Mount Vernona, nekoliko kilometara južno
od Bellinghama, Chadu je zazvonio telefon. Nije
prepoznao broj, no javio se. Trenutak poslije okrenuo se
prema Nikki.
“To je tvoja mama”, rekao je.
Nikki nije mogla vjerovati. Njezina majka nekako se
dočepala Chadova broja. Kako? Možda joj ga je Sami dala?
Njezina je majka imala neke bizarne moći. Kao da je
znala što se događa.
 Chad je stao sa strane i kamionet je bio u leru dok je
Nikki razgovarala na telefon. Srce joj je udaralo poput
čekića.
“Planiram izlet u Disneyland”, objavila je Shelly iz
neba pa u rebra, kao da se nisu odavno otuđile jedna od
druge.
Ali jesu. Dugo se nisu vidjele ni čule, a tijekom tog
razdoblja Nikki je dobila priliku za novi život.
“Vi cure, ja i tata”, nastavila je Shelly. “Zar to ne bi bilo
divno?”
Nikkina se ruka tresla. “Aha” rekla je. “Zvuči odlično.”
Shelly je razvezala o izletu, a Nikki ju je prekinula
izgovorom da ne može razgovarati na Chadov telefon i
prekinula vezu.
“Totalno sam se raspala”, poslije je rekla. “Kao da je
znala što se događa i kao da me opet pokušavala uvući u
svoju priču. Bila sam u šoku. Bila sam na putu za Raymond
gdje ću sve reći policiji.”
Nikki je nakon toga nazvala Sami i rekla joj da je pošla
reći policiji što se dogodilo Kathy. A onda je bacila još
jednu bombu.
“Mislim da je mama ubila i Shanea.”
Nikad to prije nije rekla sestri.
Sami nije znala što bi mislila. Imala je šesnaest godina
kad je Shane nestao. Prihvatila je majčinu priču o kućici za
ptice, poruci i telefonskim pozivima.
“Sami, Shane joj nikad ne bi ostavio pismo.”
“Da, vjerojatno ne bi.”
 “Jedva da smo ga uopće tražili... a inače bi uvijek
tragali za njim dok ga ne bismo našli, kad bi pobjegao. Što
misliš, zašto?”
Sami nije imala odgovora.
.

Chad je čekao vani dok je Nikki razgovarala sa

zamjenikom šerifa u Pacifičkom okrugu, Jimom
Bergstromom, o svemu što je znala o Kathy. Bergstrom joj
je rekao da je tijekom posljednjih mjeseci nekoliko puta
navratio u kuću u Monohon Landingu i na zahtjev
Kathyne obitelji raspitivao se o Kathy i njezinu nestanku.
Nakon razgovora Chad je odvezao Nikki natrag u
Bellingham.
Prekinuli su ubrzo nakon toga.
“Previše je to bilo tereta za njega, mislim”, priznala je
Nikki. “Bio je dobar dečko. I zahvalna sam mu što mi je
pomogao da se priberem i suočim s potrebom da moram
reći ono što znam.”
Nikki je bila sigurna da je pokrenula nešto važno.
Osjećala se kao da je uzrokovala potres.
Ali ništa se nije dogodilo. Ama baš ništa. Koliko je
Nikki znala, zamjenik šerifa nikad nije nastavio istragu.
Nije razgovarao sa Sami. Nije pretražio kuću.
“Nije čak ni pozvao majku u policijsku postaju na
ispitivanje”, rekla je. “A trebao je to učiniti.”
 PEDESET ŠESTO POGLAVLJE

Zamjenik šerifa zapravo je pokušao doći do Sami jer je

morao s njom provjeriti sve što mu je Nikki rekla. Sami je
dobila sve njegove poruke, no odbila je odgovoriti na njih.
Zaključila je da su Nikki i baka rekle policiji sve što im
je trebalo reći. Iako je Sami smatrala da je ono što je Shelly
učinila Kathy bilo neoprostivo, Shelly joj je i dalje bila
majka i nije je željela svojim djelima i riječima strpati u
zatvor.
Rekla je samoj sebi da će progovoriti ako majku uhite.
Ali ne i prije toga.
Usto se i osigurala od mogućnosti da će joj majku
uhititi rekavši nadzorniku u vrtiću u kojem je radila da joj
je majka luda, iako nije išla u detalje.
“Moja mama mogla bi upasti u neke nevolje”, rekla je
svojem šefu. “Moglo bi biti gadno.”
Sami se djelomice bojala razgovora s policijom zbog
reakcije koju je dobila od jedine osobe kojoj je rekla istinu -
svojega povremenog dečka, Kaleyja Hansona.
Sami i Kaley jednom su pili pivo u njezinu
studentskom domu u Evergreenu i neobvezno razgovarali.
Sami se naslonila na Kaleyja. “Što je najgore što si ikad
učinio ?”
Ispričao joj je nešto što je smatrala ponešto gadnim, no
nije se moglo usporediti s milijunima priča koje mu je Sami
mogla ispričati o svome djetinjstvu.
 Odlučila je da neće okolišati i izvukla je najgori kostur
iz ormara Knotekovih.
“Moja mama nekog je ubila”, rekla mu je. “Ubila je
svoju prijateljicu Kathy. Dovukla ju je u našu kuću i mučila
ju je dok nije umrla.”
Da su igrali “nikad nisam” ili “istinu ili izazov”, Sami
bi sigurno pobijedila.
Kaley je problijedio kao duh, skočio i pobjegao iz sobe.
Sami nije očekivala takvu reakciju. Nikad prije nije nikome
rekla što je majka učinila. S Kaleyjem se osjećala sigurnom.
S tim je toliko dugo živjela da joj se činilo poput kakve
priče, priče koja je uglavnom istinita, ali ne baš potpuno.
Toliko je često razmišljala o tome - toliko je suludih stvari
proživjela - da je izgovorila te riječi kao da im ne treba
uvoda. Ničime nije najavila da se Kaley treba pripremiti na
nešto opako.
Što je to učinila?
Potrčala je za njim i dovela ga natrag u sobu. Bio je u
šoku i povratio je. Previše piva.
Previše horora u stvarnom životu.
“Samo sam se šalila”, rekla je pokušavajući sve poreći.
“Salila si se?” ponovio je. “To je totalno sjebano, Sami.
Nije to tema za šalu.”
Nije joj uspjelo spasiti situaciju. Samo ju je pogoršala.
“Dobro, nisam lagala”, blebnula je. “Istina je. Ne
lažem.”
 Nastavila je prepričavati Kaleyju sve čega se sjećala.
Opisala je i kontekst u kojem se sve to događalo i rekla mu
koliko je voljela Kathy i koliko se osjećala zarobljenom.
Koliko su svi oni bili zatočenici.
Nakon što ju je Kaley poslušao, pokušao shvatiti što
mu je rekla i otišao, Sami je ostala sjediti u mraku
razmišljajući o tome kako nije pametno nikome govoriti što
se dogodilo. Nije se osjećala bolje, nije se oslobodila.
Umjesto toga bilo joj je mučno, bila je bijesna i zbunjena.
Nije bilo važno ni to što je vjerovala Kaleyju. Njegova ju je
reakcija šokirala. Ona je sudjelovala u nečemu tako
užasnom da je imala osjećaj kao da je to, unatoč tome što je
bila samo dijete, ostavilo groznu ljagu na njoj.
Na cijeloj obitelji. Na njezinim sestrama.
Što će Kaley učiniti sada, kad znat Hoće li nekome reći?
Tek godinama poslije Sami će razmisliti o tome kakav
je teret stavila Kaleyju na pleća rekavši mu sve što se
dogodilo.
“Iskreno, nikad nisam razmišljala o tome kako će se on
osjećati, kako će mu biti blizu moje mame sad kad zna što
je učinila”, poslije će reći. “Ja sam cijeli život provela uz nju
znajući što je učinila. I dalje sam je voljela. Nisam
razmišljala kako će biti nekome tko će ući u naš dom i biti
joj blizu, nakon što zna kakva je ona stvarno.”
.

Sami je u razgovorima sa Shelly nekoliko puta uspjela

pokrenuti temu Kathy. Više nije vjerovala u izmišljotinu o
tome kako je Kathy otišla s Rockyjem. Ionako u to nikad
nije posve povjerovala.
 Jednom je Shelly govorila o Nikki i o tome kako se
Nikki otuđila. Zatim je dodala, “Pitam se je li Nikki
nekome rekla, znaš, što se dogodilo.”
Misliš, da si ubila Kathy? pomislila je Sami. I da, rekla je
baki i šerifu.
Napokon je odgovorila. “Nije, mama.”
Shelly je bila zadovoljna, no Sami je nastavila s tom
temom i rekla je majci kako se osjeća.
“Mama, nikad neću živjeti normalnim životom. Zbog
onoga što se dogodilo. Nikad to neću moći reći svome
mužu. To će zauvijek biti velika tajna.” Sami je zatim
dodala, “Možda bi bilo bolje da nekome kažemo.”
“A kako bi to pomoglo?”
“Mislim da nije u redu da Kathyna obitelj nema pojma
što joj se dogodilo”, odvratila je Sami. “Možda bismo
trebali reći policiji?“
Shelly ju je ošinula pogledom. “Zajebavaš se? Hoćeš si
uništiti život?
“Ionako neću nikad imati normalan život, mama”,
rekla je Sami. “Sve dok to visi nad nama.”
Shelly je samo odmahnula rukom. “Uvijek me
razočaraš, Sami.” No Sami se nije dala. “Kathyna obitelj i
dalje je traži”, rekla je.
“Bolje je da ne znaju”, odrezala je Shelly. “Vjerojatno
su sretni zato što je Kathy s čovjekom koji je voli.” '
“Mama, Kathy je mrtva.”
 “Znam to, Sami. Ali upropastit ćemo si život ako
nekome kažemo. Stvarno hoćeš da svi tvoji prijatelji
doznaju što je bilo?”
Sami je odmahnula glavom. “Ne. Ali...”
“Upropastit ćeš sestri život”, prekinula ju je Shelly
igrajući na svoju najjaču kartu. “Tori u svemu tome ništa
nije skrivila. Osim toga, Kathy se ubila, Sami. Znaš to.”
Ubila se, pomislila je Sami. Odakle sad ta priča?
 PEDESET SEDMO POGLAVLJE

Shelly je uživala u tome da razdvaja ljude. Unijela je razdor

među svoje kćeri. Otuđila ih je od njihova oca. Shane,
Kathy i Nikki bili su izolirani od svih drugih.
Kad bi podigla zidove između ljudi, dobila bi priliku
činiti što god bi poželjela. Ljudi su bili šahovske figurice,
igračke koje je mogla zlostavljati. Uopće nije bilo važno tko
su ni što su.
Shelly katkad nije davala Tori ništa za jelo. To ne bi
predugo trajalo, uglavnom samo dan ili dva. Katkad je bila
riječ o kazni, iako je češće bio slučaj da bi Shelly predugo
gledala televiziju i ne bi joj se dalo otići u prodavaonicu ili
nešto skuhati. Tori bi katkad šmugnula u šupu i
prekopavala stari zamrzivač u potrazi za hranom. No
morala je biti jako tiha. I ona je, kao i njezine sestre, bila
uvjerena da njezina majka ima nekakve zlokobne
supermoći i da može otkriti sve što pokušavaju sakriti.
Jela je zaleđene palačinke i pomno skrivala omote da
majka ne otkrije. Pazila je i da ne pojede previše, tako da
majka ne zamijeti da se zaliha smanjuje. Preslagivala je
sadržaj zamrzivača pazeći da sve bude onako kako je
ostavila Shelly.
Naravno da ju je Shelly otkrila. Tori je poslije zaključila
da je vjerojatno pronašla prazne omote jer, odjednom, u
zamrzivaču više nije bilo ničega.
 “Bacila je svu hranu”, poslije će reći Tori. “Sve do
zadnje mrvice. I ništa nije rekla o tome.”
Zatim su uslijedili majčini napadi iz zasjede.
Odjednom bi se upalila svjetla u njezinoj sobi.
Pokrivači bi odletjeli s kreveta.
Shelly je stajala kod kreveta, razdrljene kućne haljine iz
koje joj je visjela dojka.
“Diži se. Skidaj se!”
Bože, što je sad?
Torino je srce divlje lupalo, adrenalin joj je preplavio
žile, no s majkom se nije raspravljalo.
I već su bile u prizemlju. Tori bi završila u dvorištu,
gola, skačući ili trčeći na mjestu u dnevnoj sobi dok bi
majka sjedila na kauču.
“Brže!” vrisnula je Shelly.
Tori je ubrzala. Katkad bi plakala. No uglavnom bi
samo činila ono što bi joj majka naložila.
“Uopće se ne trudiš!”
“Trudim se, mama. Trudim se, kunem se.”
“Ti si nezahvalna mala kuja!”
“Oprosti, mama!”
“Skači više! Uvis, da te vidim!”
Bilo je to sramotno i ponižavajuće. No odbijanje je
značilo da će kazna duže potrajati. Postupajući po
majčinim nalozima Tori se nikad nije pitala zašto majka
kazne povezuje s golotinjom, zašto joj u ponoć ulijeće u
sobu. Samo bi čekala da sve to završi.
 “Bila je stvarno zastrašujuća”, rekla je poslije. “A ja sam
mislila, dobro, nemam izbora. Osjećala sam se sitnom.
Posramljenom. Nisam joj uzvraćala jer sam znala da će
samo biti gore ako to probam.”
Nije mogla apsolutno ništa.
A onda bi se, kad bi sve bilo gotovo, dogodilo isto:
“Dva sata poslije opet bi je voljela jer bi me držala u naručju
i govorila mi, Oprosti, volim te.”
Za razliku od starijih sestara i Shanea, Tori nije često
trpjela iste kazne. Shelly bi malokad ponovila neku kaznu
za svoje najmlađe dijete.
Jednom je Shelly smislila da moraju raščistiti šupe koje
su se nalazile u stražnjem dijelu imanja.
“Istog časa!” vrisnula je na Tori.
A Tori je, kao i uvijek, skočila na noge.
Išla je za majkom preko dvorišta do šupe, gdje joj je
Shelly rekla da počne skupljati stare novine i ostalo smeće.
“Spremi to u svoje čizme!”
To nije imalo nikakva smisla. Nikad ništa nije imalo
smisla. No Tori je učinila što joj je bilo rečeno.
“Naguraj si to u gaće, govno jedno malo!”
Tori je pogledala majku, no pazila je da ne pokaže jasno
što misli. Tada joj je bilo deset ili jedanaest godina, no već
je znala da je to bizarno.
“Najčudnije od svega,” rekla je Tori poslije, “ona bi
samo tamo sjedila i gledala me. Gledala me i uživala,
valjda. Sjećam se da sam tada prvi put kao dijete pomislila,
ono, ovo je fakat čudno, ono, nešto tu ne valja, nešto s ovim nije
u redu. ”
Tori nije nikome govorila što se događa kod kuće jer
nije željela upasti u nevolje, a i zato što je mislila da joj nitko
neće vjerovati. Kad bije Sami pitala kako je, Tori bi sestri
rekla da je sve u redu. Pitala se je li možda u njoj problem,
možda je ona zločesta curica i zato stalno upada u nevolje.
Zaklela se samoj sebi da će biti bolja.
Da će pokušati natjerati majku da je zavoli.
Tori je imala dvanaest godina kad je za školu počela
pisati dnevnik. Mučila se ne pokazati da je jedina curica u
razredu čiji otac živi na nekom otoku i čijih sestara već
davno nema. Mučila se sakriti da majka ne zlostavlja ni nju
ni čovjeka koji je živio s njima.
Jednom je napisala da joj najdraži film uopće nije film.
To je kućna snimka. Jako je volim. Snimljena je na moj treći
rođendan. Mama je nabavila bazen za djecu, a meni se izgleda
jako svidio. Kad nitko nije gledao, pokupila sam svoju
rođendansku tortu i bacila je u bazen. Mami je to bilo jako
smiješno, ali mojoj sestri nije jer ju je napravila samo za mene.
Najviše volim gledati kućne snimke.
Nakon toga je pisala i o tome kako dolazi Dan
zahvalnosti.
Zahvalna, sam na tome što je moja obitelj na okupu. Moja
sestra inače živi u Tacomi i ne viđam je često. A tata radi daleko,
gradi podzemne temelje i ugrađuje žice u kućama posvuda.
Mamu stalno viđam.
Do tada Tori više nije spominjala Nikki, kao što je nisu
spominjali ni ostali. Iako su Nikkine - i Shaneove -
fotografije bile posvuda po kući, činilo se kao da je njezina
majka iz pamćenja izbrisala najstariju kćer.
Nitko nije viđao Nikki.
Nitko osim Sami.
To je bila velika tajna.
A tajne su, kao što su znale sve tri sestre iz obitelji
Knotek, bile obiteljska specijalnost.
 PEDESET OSMO POGLAVLJE

Shelly je iza Ronovih leđa i dalje podrivala odnose u

njegovoj obitelji. Nazvala je njegove nakon što mu je
majku, Catherine, potkraj jeseni 2001. odvezla liječniku.
Rekla je da je Catherini morala skidati buhe s lica dok su
bile u automobilu. Još gore, tvrdila je da je vidjela kako Ron
grubo naređuje majci u nekoliko navrata.
Shelly je stalno jadikovala zbog stanja u Catherininoj
kući, tvrdeći da se činilo kako Ron već dugo nije ništa
učinio za majku. Sirota žena čak nema ni ispravan
televizor! Shelly se pobrinula za to i kupila joj veliki
televizor marke Daewoo. Otvorila joj je i kredit na 150
dolara u obližnjoj prodavaonici kućanskih aparata.
Kad je došlo vrijeme da se kuća počisti, Shelly je
dovezla Catherine sebi da prenoći dok joj se u njezinoj kući
obavlja dezinsekcija. Radila je sve što je bilo u njezinoj moći
za tu dragu ženu koju je smatrala drugom majkom.
Istodobno je i dalje olajavala svojega navodno
najboljeg prijatelja. Rekla je njegovoj obitelji da je Ron imao
dovoljno novca da plati najam za svoju kuću na kotačima,
ali da je to odbio učiniti.
“Kad su ga izbacili, imao je 600 dolara, ali je umjesto
toga otišao odvjetniku koji mu je rekao da je sve legalno”,
rekao je poslije Ronov brat, Jeff. “Morao je zbog toga na
sud, a suđenje je jednom bilo odgođeno pa je izgubio zbog
vlastitog nehaja. Imao je i nekoliko prilika pojaviti se na
sudu vezano za najam, ali nije se pojavio pa je najmodavac
dobio sud.”
Catherine je 4. studenoga 2001. nazvala najmlađeg
sina, Jeffa, i izjavila da se želi preseliti u Michigan kako bi
bila bliže njemu i grobu svojega supruga. Rekla je da Rona
čeka sud zbog čekova bez pokrića i da je objavljen
“federalni nalog” za njegovo uhićenje. Poslije se
predomislila oko povratka u Michigan. Rekla je da joj je
tamo prehladno i da ne želi biti na teret.
Shelly se još dublje uvukla u obitelj Woodworthovih.
Dana 29. studenoga 2001. poslala je kratku poruku.
Vaša mama je dobro. Slikat ću je ovog tjedna za sve vas, a
ona će prije toga na frizuru, da bude spremna za božićnu sezonu.
Da barem mogu nešto učiniti da vam svima pomognem. Bog vas
blagoslovio.
Catherine je 2. prosinca 2001. nazvala Jeffa u Michigan
i rekla da joj je Shelly isporučila Ronovo pismo, u kojem je
reagirao na to što je razdijelila njegovu odjeću. Shelly je
neko vrijeme čuvala pismo i rekla je Ronovu bratu da je
preklinjala Rona da ga ne pošalje. Ali on je bio odlučan i
nije imala izbora. Kad je Shelly napokon Catherini dala
pismo, Catherine je rekla da je to učinila kad su bile
zajedno u automobilu, tako da joj ostavi vremena da se
pribere dok su se vozile. Pismo je bilo priloženo uz božićnu
čestitku i poruku: Daj to mami jer ne želim da zna broj moga
poštanskog pretinca.
Ti si stvarno glupa kuja”, pisalo je na početku pisma. Ne
mogu vjerovati da si tako jebeno glupa i da si mislila kako imaš
pravo ukrasti mi ono malo što još imam.
 Shelly je nekoliko dana poslije to pismo poslala
Ronovu bratu, dodavši i nekoliko svojih riječi: Ovdje ćeš
naći pismo koje je Ron poslao tvojoj majci. Užasno se osjećam
zbog toga.
Ronova šogorica imala je što za reći na to: Ovo je pismo
još gore od prošloga, Michelle je u njemu nabrojala da je 22 puta
opsovao.
A imala je i plan za to da se zaustavi Ronovo
zlostavljanje njegove majke: Telefonski sam 3. prosinca 2001.
dala Michelle dopuštenje da pregledava svu poštu za mamu koju
šalje Ron te da nazove socijalnu službu koja se bavi zaštitom
starih i nemoćnih.
Jeff Woodworth i dalje je primao pozive Shelly Knotek.
Ako se Ronovu obitelj pitalo, Shelly je bila draga, pametna
i pouzdana. Oni su bili daleko, u Michiganu, a Shelly im je
u tim teškim trenucima bila slamka spasa.
Obitelj je ostavila poruku na telefonskoj sekretarici u
kući Knotekovih. Ron ju je poslušao, no nije reagirao.
Shelly se vratila kući, poslušala poruku i pitala Rona je li je
čuo.
Poslije je pisala Ronovoj obitelji o tome što se dogodilo
nakon toga.
Ron se ponašao kao da ga nije briga... a onda se počeo braniti
i rekao, “Meni vise nitko neće naređivati”, da bi zatim pobjesnio.
Ronov brat poslije je rekao da je smatrao kako je i Shelly
već na izmaku snaga. Zapisao je:
Michelle je mnogo puta razgovarala s Ronom o tome da mora
pustiti to stoga muči i da mora nastaviti živjeti, ali on neće.
Michelle je rekla da se ponašala kao njegova majka, a ne kao
prijateljica, pa je Dave rekao da je dosta.
.
Stigli su zimski praznici i Sami je došla kući s fakulteta
Evergreen. Tori je bila negdje s prijateljima, Ron je radio
nešto u šupi kadli je pred kuću stao automobil šerifa
Pacifičkog okruga. Iz njega je izišao zamjenik i pokucao na
vrata. Shelly je istog trenutka otvorila. Sami nije čula što se
govorilo, no bila je sigurna da je riječ o Kathy. Prošli su
mjeseci otkad je Nikki bila na policiji.
Znaju sve! pomislila je. Počinje!
Majka je zatvorila vrata.
“Zašto je došao?” uspaničarila se Sami. “To je zbog
Kathy, zar ne? Doznali su za Kathy, mama!”
Shelly je razrogačila oči i pritrčala svojoj kćeri.
“Ma ne”, rekla je. “To su neki papiri za Rona. Nije to
ništa, kažem ti. Nema veze s Kathy.”
Sami je zaplakala i otišla u majčinu sobu. Shelly je došla
za njom i zagrlila je, govoreći da joj je žao zbog svega. Rekla
je da i ona pati zbog Kathyne smrti. Rekla je da jedva živi
sama sa sobom jer je dopustila da sve to izmakne kontroli.
Priznala je da je pogriješila, no većinu je problema pripisala
Nikki i Shaneu.
“Toliko su je zlostavljali”, rekla je.
Sami se nije mogla sjetiti da je Nikki ikad zlostavljala
Kathy. Shane ju je katkad zlostavljao, no samo zato što je
kraj njega stajala njezina majka i govorila mu što da radi.
Šutni je u glavu, Shane!
 “Užasno se osjećam zbog toga kako je tebi sada”, rekla
je Shelly plačući. “Tako mi je žao. Nikad se to više neće
ponoviti. Kunem se. Ako itko ikad dozna, tvoj tata i ja
ćemo se ubiti tako da ti više ne moraš s time živjeti.”
.

Iako se Ron ubijao radeći kao rob u dvorištu, Shelly je

stalno ponavljala Sami kako želi da Ron ode, no on odbija
otići. Ona mu je samo htjela pomoći u teškim trenucima,
nije mu namjeravala dopustiti da zauvijek živi s njima.
“On mora otići”, rekla joj je Shelly.
“Kamo ?” upitala je Sami.
“Nekamo. Mora naći posao. Odseliti se.”
“Pa zašto to ne učini ?”
“Previše se vezao za nas. Misli da ga trebamo.”
“Marljiv je radnik.”
“Nije baš”, odvratila je njezina majka. “Stalno mi nabija
grižnju savjesti. Stalno mi govori da hoće ostati.”
 PEDESET DEVETO POGLAVLJE

Tori je sada imala dvanaest godina i sve je upijala. Ama baš

sve.
Ron je imao kratke hlačice koje je nosio kad se tek
doselio Knotekovima. Imao je i nekoliko majica bez
rukava. No nakon nekog vremena Shelly mu je oduzela
odjeću i, kao što joj je bio običaj, natjerala ga da na dvorištu
radi u gaćama.
Tori je usto sve i čula.
“Ne zaslužuješ odjeću”, rekla je njezina majka Ronu.
“Beskoristan si. I nemoj me više nikad ništa tražiti. Nemoj
ni pomisliti na to. Sad miči tu debelu guzicu van i primi se
posla.”
Od sedam i trideset ujutro do osam navečer Ron bi bio
vani u gaćama, hranio bi životinje, pljevio vrt, orezivao
grmlje, palio smeće. Što god da je bilo na Shellynu dugom
popisu zadataka koje je potrebno obaviti.
Navečer bi na katu sam jeo svoju večeru. Shelly bi mu
najčešće nakon toga dala nekoliko tableta za spavanje.
Unatoč praznom krevetu i praznoj sobi u kući, spavao je
na podu.
Ako bi noću proizveo ikakav zvuk, Shelly bi vrisnula
na njega da dođe u prizemlje tako da ga može kazniti. Tori
je ležala u svojem krevetu i razmišljala o tome da kaže ocu
što se događa, no znala je kako stvari stoje.
Potuži li se na Shelly, Ronu će biti još gore.
 Tori se užasavala svega što mu je majka radila.
Jednom se čak pokušala suprotstaviti. “Moraš li ga
toliko zlostavljati, mama?”
“O čemu ti to?”
“Ron je dobar tip. Drag je.”
Shelly se namrštila s gađenjem.
“Ako ti se toliko sviđa, Tori,” kiselo je odrezala, “onda
se udaj za njega.”
Nedugo nakon tog sukoba, Shelly je pozvala Tori u
dnevnu sobu. Tamo je stajao Ron. Dugo je šutio prije nego
što je napokon progovorio.
“Ron ti ima nešto za reći”, potaknula ga je Shelly.
“Više te ne volim, Tori”, protisnuo je Ron.
Tori su suze navrle na oči. “Ne vjerujem ti.”
Ron je s mukom održavao pribranost. Oči su mu bile
vlažne i nije ju mogao ni pogledati.
“Istina je”, rekao je uspravivši se. “Ne volim te.”
“Znala sam da to nije istina”, poslije je rekla Tori.
“Shelly ga je natjerala da to kaže kako bi nas oboje
povrijedila.”
U tipičnom Shellynu stilu, Ronu je bilo zabranjeno
nakon toga razgovarati s Tori. Za tu zabranu nije bilo
nikakva razloga, osim toga što im je Shelly zamjerala svaki
odnos. Bilo joj je jasno da je Ron zavolio njezinu najmlađu
kćer, a Tori ga je počela zvati ujkom Ronom. Bilo je
očigledno da je Tori bilo stalo do Rona i da se brinula za
njega.
 Kao što je bio slučaj sa Sami i Nikki, Shelly je jasno
pokazala kako ne želi da Tori i Ron razgovaraju ako nje
nema blizu da nadzire razgovor. Tori nije htjela raditi
probleme ujaku Ronu. Bio je pametan i imao je smisla za
humor. Furao se na alternativu, sa svojim konjskim repom
i egipatskim nakitom, a djevojčici se to jako sviđalo.
Jedva da su ikad razgovarali, iako je spavao na podu
pred njezinom sobom.
“Najpametnije je bilo biti tiho,” reći će Tori godinama
poslije, “jer nismo htjeli da se nešto dogodi. Što bismo
manje učinili da je uznemirimo, to bolje.”
Ipak, kad bi Tori bila sigurna da je majka zaspala i da
ih ne može čuti, odšuljala bi se iz svoje sobe i otišla do
Rona. Usred noći bi se sagnula i tiho ga zagrlila. On bi se
nasmiješio i kimnuo joj. Ništa ne bi govorili.
I Ron i Tori bojali su se onoga što bi se moglo dogoditi
da ih Shelly uhvati u razgovoru.
Ujak Ron bi nadrapao, a Tori nije htjela biti povodom
za to.
.

Sami je oduvijek bila u sredini. Bila je zlatno dijete. Jasno je

vidjela kakva joj je majka, no malokad bi se našla na meti
najgorih majčinih zlostavljanja. S obzirom na sve, njezin je
odnos s majkom bio normalan koliko je mogao biti. Shelly
bi došla u Evergreen s namirnicama, razgovarale su
telefonom ili bi otišle u Target kraj Capital Malla i
kupovale.
 Shelly bi uglavnom dolazila nenajavljena. Često bi sa
sobom povela Rona. On bi sve vrijeme čekao u automobilu,
katkad i satima.
Sami i njezin dečko, Kaley, zamijetili su da je počeo
brzo propadati.
“Izgleda lošije nego prošli put”, rekli bi jedno
drugome. “Da, vidi se da je opet propao.”
To je bilo točno. Ron se pretvarao u vlastitu sjenu.
Nosio je preveliku žensku majicu, bio je raščupan. Nije više
bilo blistava nakita ni stila kojim je Ron Woodworth
objavljivao stanovnicima Raymonda da je stigao izdaleka.
Sami je shvatila da se nešto događa. No je li bilo
moguće da njezina mama radi Ronu ono što je učinila
Kathy? Poslije će se Sami grdno kajati što se nije zauzela za
njega.
Je li mu mogla pomoći? ,
Sa svoje strane, Nikki nije odustala od pokušaja da
popravi situaciju. Nije znala što je šerif učinio s
informacijama koje mu je dala, no činilo se da nije poduzeo
gotovo ništa. Čim je od Sami doznala da Ron živi u kući,
nazvala je majku.
Javila se sekretarica i Nikki je ostavila poruku.
“Znam da u kući živi muškarac. Moraš ga maknuti
otamo prije nego što se povijest počne ponavljati.”
Shelly je istog trenutka nazvala Nikki.
“On je obiteljski prijatelj”, rekla je. “Jako je dobar s Tori;
Ništa se ne događa.”
 Sami je naizgled podržala majku. Bila je u kući gotovo
svakog vikenda. Bila je zabrinuta, no pazila je na razvoj
situacije.
“Sve je u redu”, rekla je Sami. “Provjeravam s Tori. Ona
je dobro. Puno je jezičavija od nas dvije, rekla bi nam da
nešto nije u redu.”
“Jesi li sigurna?” upitala je Nikki.
Sami je bila sigurna. “Izvlači se sa svakakvim sranjima.
Dobro . » Je-
Sami je izgovarala ono što je htjela da bude istina. Nikki
je čula ono što je htjela da bude istina.
Sve je u redu. Ron je dobro. Torije dobro.
Sami je jednom spomenula da Ron ne nosi cipele. To joj
se učinilo čudnim.
“Ali to je sve”, rekla je Sami.
Sranje, pomislila je Nikki prije nego što je silom otjerala
brigu iz glave. Nešto se događa.
.
I Dave Knotek znao je da se nešto događa,
Još je bio u Oak Harboru na otoku Whidbey i slao je
plaću kući. Kad mu je Shelly rekla da se doselio njezin
dobar prijatelj, Ron Woodworth, i pomaže oko kuće, Dave
je osjetio mučninu. Imao je osjećaj kao da ga je netko
tresnuo šakom u želudac.
A kad je to pobliže promotrio, sve mu je bilo jasno.
“Došao bih kući za vikend, a tip je samo propadao.
Poslala ga je dolje u močvaru s kosilicom, bosoga, u
kratkim hlačama. Sav se izrezao. I vidio sam kako ga
natjerava da šamara samoga sebe. I sakrila mu je cipele.”,
Kad se Dave sukobio s njom zbog Ronovih bosih nogu
predlažući da mu kupe cipele, Shelly je samo odmahnula
glavom. “Stalno ih gubi”, ustvrdila je.
.

Jednom kad je Ron pokušao pobjeći, Shelly je rekla Tori da

uđe u automobil i da ga pođu potražiti.
“Zašto ga tražimo?” pitala je Tori. “Čak ti nije ni drago
što je tu, mama.”
Shelly je ošinula kćer ledenim pogledom. “Sav je u
ranama”, rekla je. “Lagat će i reći da sam mu ja to učinila.
Svi ćemo stradati.”
“Zapanjile su me njezine riječi”, sjećala se Tori. “Još i
danas... mislim da je stvarno suludo što je bila tako iskrena,
ali to je istina. Upravo zato nije htjela da netko nađe Rona
jer bi on sve razotkrio.”
Kad su našle Rona, ušao je u automobil. Ispričao se i
rekao da neće nikad više.
Kad bi Ron pobjegao - što se događalo sve rjeđe kako
su prolazili mjeseci i godine - ne bi daleko dospio. Kao i
Kathy, kao i Shane, ni Ron nije imao kamo. Shelly bi ga
pronašla, uglavnom iza stabla ili u grmlju u šumi, ili bi se
stisnuo i pokušao sakriti u nekoj od šupa na imanju
Knotekovih.
 ŠEZDESETO POGLAVLJE

“Tori! Dolazi ovamo!”

Shelly je stajala u dvorištu sa sjekirom u ruci.
Izgledala je kao gora varijanta Lizzie Borden.
“Dolazi ovamo!” urlala je.
Tori je istoga trenutka otišla do majke. Nije bilo mjesta
ni za sekundu oklijevanja kad bi majčin glas zvučao poput
onoga užasnog vriska iz Fear Factora.
“Što je bilo?”
“Nemoj ti meni što je bilo. Dolazi ovamo.”
Sjekira je bila stravična. Bog zna što će joj majka učiniti,
što će je natjerati da učini nekome drugome. Tori nije imala
pojma čime je tako naljutila majku, ali joj je ipak rekla da
joj je žao.
Shelly je gurnula sjekiru prema njoj.
“Ostavila si je vani preko noći. Koliko ti puta moram
reći da spremaš stvari na njihovo mjesto ?”
“Oprosti, mama.”
Shelly se razdraženo namrštila. “Stavi je u hlače.”
Svima drugima ta bi zapovijed bila toliko besmislena
da ne bi mogli shvatiti što se od njih traži. No Tori je odmah
znala. Gurnula je držak sjekire u nogavicu hlača, sve do
čizme. Oštrica joj se nalazila na boku.
 Shelly je zadovoljno kimnula. “Sad idi radi svoje”,
rekla je. “Nećeš izvaditi tu sjekiru iz hlača dok sve ne
završiš. Jel’ jasno?”
Naravno da je bilo jasno. Njezina je majka bila luda.
Tori je idućih nekoliko sati šepesala po dvorištu obavljajući
poslove koje joj je zadala.
No tu nije bio kraj. Nikad nije bilo kraja kad je njezina
majka bila u pitanju.
Drugi put Tori je pod rukom osjetila da joj je krevet
kvrgav. Skinula je pokrivače i pod njima našla smeće iz
kuhinje i kupaonice. Znala je da ga je majka tamo stavila, a
znala je i zašto.
“Zaboravila sam iznijeti smeće. Majka me tako
podsjećala da mi se to više nikad ne smije dogoditi.”
Tori je sve pokupila, iznijela van, a zatim je promijenila
plahte.
U kupaonici je Tori istresla gaćice. Iz njih je ispao bijeli
prah. Bio je to antibakterijski prah koji bi joj majka redovito
stavljala u gaćice. Kad je Tori bilo deset, majka se počela
pojavljivati u kupaonici s kutijom tog praha. Naložila bi joj
da raširi noge i pospe ga po svojoj vagini. Od praha ju je
sve peklo i Tori bi zaplakala govoreći da ga ne želi.
“To je lijek”, rekla bi Shelly. “Treba ti to. Treba svim
curicama.”
“Ali jako me boli, mama”, rekla je Tori gutajući suze.
“Bože blagi, Tori, daj se priberi.”
Nekoliko je puta Shelly zaključila da Tori treba tuš.
“Odurna si”, rekla je. “Idemo van.”
 Tori je otišla za majkom do vrtnog crijeva za
polijevanje.
“Skidaj se”, rekla je.
Vani je bilo hladno, no Tori nije ništa govorila. Nije bilo
pametno biti “jezičav”, kako je to majka nazivala. Skinula
se, a majka ju je zalila vodom. Jednom je Shelly svoju
najmlađu kćer oprala parnim čistačem. No Tori barem
nikad nije natjerala na valjanje, za razliku od njezine sestre
i bratića.
Tori bi katkad vidjela Rona mokrog i smrznutog, pa bi
zaključila da je i njemu priuštila takav “vanjski” tuš. Nikad
nisu razgovarali o tome. Nisu smjeli ni o čemu razgovarati.
I tako je to išlo. Ipak, Tori je trpjela manje zlostavljanja
otkad se pojavio Ron, pa joj je bilo barem malo bolje.
 ŠEZDESET PRVO POGLAVLJE

Nije bilo važno gdje je Ron radio na imanju Knotekovih,

uvijek je morao biti spreman reagirati. Kad bi ga Shelly
pozvala, morao je sve ostaviti i odjuriti do nje što je brže
mogao.
Ako iz bilo kojeg razloga ne bi odgovorio, Shelly bi se
razbjesnila. Stajala bi pjeneći se, stisnutih šaka. Napele bi
joj se žile na vratu, oči bi se stisnule.
“Jebem ti, izvoli se javiti kad te zovem!”
Ron bi u panici jurnuo prema njoj.
“Dolazim, draga Shelly!” Zvuk Ronova uplašenog,
nervoznog glasa natjerao bi Tori strah u kosti.
“To je bio jedan od najužasnijih zvukova koje sam ikad
čula.” Tori je zadrhtala sjetivši se toga godinama poslije.
“Kad bi to izgovorio, zvučao je kao da umire. Kao da je
‘draga Shelly’ posljednje što će izgovoriti u životu, s toliko
nervoze, s toliko straha.”
Strah koji mu je usadila u glavu bila je samo jedna od
taktika kojom je Shelly “pomagala Ronu da mu bude
bolje”. Dio njezina bolesnog režima bilo je i ponižavanje.
Shelly je jednom povukla Tori na stranu dok je Ron
sjedio s njima u dnevnoj sobi.
“Jesi li znala da je Ron imao dijete?”
Tori je pogledala Rona. On je skrenuo pogled.
“U Vijetnamu”, nastavila je Shelly. “Cura je zatrudnjela
i rodila bebu. Da, prekrasnu bebu. Ali Ron, govno kakvo
jest, ništa nije poduzeo kako bi pomogao bebi pa je beba
umrla. Mislim da je to za nju ipak bilo najbolje, zar ne? Pa
tko bi želio imati Rona za oca?
Tori je pogledala Rona, koji se stisnuo u sebe.
“Ron je dobar čovjek, mama.”
Shelly je pocrvenjela do ušiju. Lice joj se napelo.
“Nemaš ti pojma o njemu, Tori”, prekorila ju je. “On je
najgori šljam, nema govora o tome.”
Ron se šćućurio, a Shelly ga je samo nastavila gađati.
Vrijeđala ga je zbog debljine, zbog toga što je
homoseksualac, zbog toga što je ostao bez svoje kuće na
kotačima, zbog svega što bi joj palo na pamet. Jedan od
omiljenih napada bio je da posumnja u njegovu odanost
njoj ili u njegovu ljubav prema Tori.
“Jebeno ti nije stalo do nas, Ron. Nimalo. Jasno mi je to
čim vidim kako obavljaš poslove po kući. Ponašaš se kao
da nam činiš uslugu. Pametnjaković. A ti si najgore od
najgoreg. Nije ti stalo do mene. Samo me iskorištavaš. Ti si
običan parazit.”
Katkad bi protiv njega iskoristila njegovu ljubav prema
egiptologiji.
“Rone, gadiš se bogovima. Stvarno im se gadiš. Završit
ćeš u paklu, jebeni bijedniče.”
“Činilo se kao da u očima više nema života”, rekla je
Tori godinama poslije. Bila je premala da bi povukla
paralele s onime što se dogodilo Kathy, no bilo joj je jasno
da se Ron izgubio u nekom trenutku nakon što se doselio
k njima. “Nije se smijao. Nije plakao. Samo je sjedio.”
ŠESTI DIO

Prilika
Mac
 ŠEZDESET DRUGO POGLAVLJE

Shelly je trebala Rona za još nešto. A to je nešto bilo važno.

Shelly ga je natjerala da joj pomogne brinuti se za veterana
iz Pearl Harbora, Jamesa “Maca” McLintocka, obiteljskog
prijatelja majke Kathy Loreno, Kaye Thomas (upravo je
Mac bio razlog zbog kojega se Kaye s obitelji preselila u
South Bend). Mac je bio krupan muškarac koji je volio viski
i stolariju. Volio je svoju crnu labradoricu, Sissy, i bio je
zahvalan na tome što ima skuter na struju koji mu je
pomagao da se kreće po svojoj kući iznad rijeke Willapa.
Shelly je govorila o Macu kao o ocu kojega nikad nije
imala. Suhe mu je ruke mazala kremom i brinula se da ima
sve što mu je bilo potrebno. Hvalila se time koliko je Mac
voli. Zvala bi ga nekoliko puta na dan provjeravajući je li
mu dobro. Katkad bi se jednom ili dvaput na dan
pojavljivala kod njega. I Tori je zavoljela Maca. Bio joj je
poput djeda, a Tori je voljela ići s majkom k njemu i družiti
se dok bi se majka bavila poslom njegovateljice. Slušala bi
njegove priče, a nekoliko su se puta utrkivali skuterima niz
ulicu.
Uvijek bi ga pustila da pobijedi.
Mac je ne jednom rekao Shelly kako bi htio da se ona
doseli k njemu.
No ona je umjesto toga u Macovu kuću uselila Rona.
Tori je znala da je majka rekla Macu da je Ron
homoseksualac. Mac nije želio Rona u kući, no Shelly je
bila ustrajna. Ona neće moći stalno biti uz njega, ali Ron će
moći. U početku se Macu nije sviđala zamisao da će ga Ron
kupati i brinuti se za njega, no s vremenom su se nekako
složili. Ron je bio gotovo svaki dan kod njega, a katkad bi
tamo i prespavao.
Iako je u Macovoj kući bilo dovoljno spavaćih soba,
Tori je zamijetila da Ron ne upotrebljava ni jednu od njih.
Uputila se u podrum i otvorila majušnu sobicu koja je
služila kao spremište. U njoj je pronašla Ronove stvari i
nekoliko pokrivača. Prostor je bio uistinu malen, nalik na
zatvorsku ćeliju.
Mama ga. tjera da tu spava, pomislila je.
Drugi put pronašla je pokrivače u prostoru ispod kuće
gdje se spremalo drvo za potpalu. Za razliku od
podrumskog sobička, ovaj je prostor bio potpuno otvoren,
a zemljani je pod bio vlažan.
Cak i u Macovoj kući bilo je jasno da Shelly i dalje
kontrolira Rona.
On spava tamo gdje mu ona kaže, pomislila je Tori.
.

Lara Watson potpuno je podivljala kad joj je Sami rekla da

se Shelly brine za starca imenom Mac. Nije bila zadovoljna
ni zato što se po kući Knotekovih motao Ron. Nešto se
događalo. Bila je sigurna u to. Istoga trenutka nazvala je
zamjenika Bergstroma u uredu šerifa Pacifičkog okruga.
Pitala je za slučaj Kathy Loreno, a Bergstrom joj je rekao da
nemaju nikakvih novih tragova.
Bio je usred važnog suđenja i javit će joj se čim
uzmogne, tako joj je rekao.
 “Ja i dalje radim na tom slučaju kad nađem vremena”,
rekao je.
To nije dobro sjelo Shellynoj pomajci. Nazvala je
lokalnog šefa policije, Dalea Schoberta, koji ju je pokušao
uvjeriti da ponudi priliku policiji u Pacifičkom okrugu.
“Vjerojatno na slučaju rade iza kulisa”, rekao joj je.
Ni to nije zadovoljilo Laru. Stalno je razmišljala o tome
da je Shelly učinila nešto neoprostivo, i brinula se što će
nakon toga učiniti.
Nazvala je Shaneova djeda i baku s majčine strane,
znala je da se i oni brinu. I oni su joj isto to rekli. Nitko im
se nije javljao. Sami je također rekla da ni nju nitko nije
izravno kontaktirao, što nije bila potpuna istina - ona nikad
nije šerifu uzvratila poziv. A nakon što je drugi put stupila
u kontakt s policijom, nakon izjave koju je dala o Kathy,
Nikki više nije primila ni jedan poziv.
Ni riječi.
 ŠEZDESET TREĆE POGLAVLJE

Shelly je bila presretna kad je Tori prenijela novosti. James

McLintock ostavit će imanje svojoj staroj labradorici, Sissy,
ali “nakon što Sissy ugine,” rekla je Shelly, “sve ide meni.”
Tori je pomislila da vijesti nisu mogle biti bolje. Nakon
što je majka dobila otkaz na poslu u agenciji za stare i
nemoćne, doimala se prilično izgubljenom. I bila je mnogo
gora prema svima njima. Sama pomisao da će naslijediti
Macovo imanje poboljšala joj je raspoloženje i Shelly je
odjednom bila puna planova.
A svi planovi koji su Shelly skretali pozornost s
njezinih žrtava bili su iznimno dobrodošli u kući u
Monohon Landingu.
Mačje dao Shelly punomoć 7. rujna 2001. godine.
Knotekovima je to jako dobro došlo jer su im financije bile
u potpunom raspadu. Shelly je žonglirala i muljala toliko
dugo da više nije znala ni kome je što slagala. Dave nije
znao koliko je situacija loša sve dok ga supruga nije
nazvala i rekla mu da mora tražiti predujam na plaću.
Odbio je, pa je Shelly uzela stvari u svoje ruke. Dana 25-
rujna 2001. zatražila je kratkoročan zajam u Aberdeenu.
Navela je da su mjesečna obiteljska primanja 3500 dolara.
Dave je vikendima počeo češće dolaziti kući, a urlanje
se samo pojačalo. Tori je u svojoj sobi pokušavala lupkati i
proizvoditi glasne zvukove nadajući se da će je roditelji
čuti i malo se smiriti, no to nikad nije djelovalo. Iako je jako
voljela oca, počela mu je zamjerati što dolazi kući. Činilo se
kao da je majka gomilala bijes prema Ronu sve dok Dave
ne bi došao, pa bi ga natjerala da izvrši kazne koje je
smislila.
Urlanje je uvijek imalo dvije teme - jedna je bila novac,
a druga njihov gost u kući, Ron.
“Moraš nešto poduzeti u vezi s Ronom”, rekla je Shelly
Daveu.
Dave nije morao postavljati nikakva dodatna pitanja,
Shelly bi mu sve objasnila navodeći cijelu litaniju navodnih
prekršaja koje je Ron počinio.
“Posrao se u dvorištu”, jednom je rekla. “Vidjela sam
ga. Zašla sam za ugao i našla ga. Ne može to tako.”
Dok ga je supruga promatrala, Dave se obrušio na
Rona i zgrabio ga za majicu, povukavši ga tako žestoko da
je izgubio ravnotežu.
“Da ti više nije palo na pamet ovdje učiniti takvo Što.”
Ron je ostao zaprepašten, no znao je nekako uzvratiti
sarkazmom ili prezirnim pogledom,
Je li to bio cerek'!
Što god bilo, samo je još više razljutilo Davea.
“Slušaš li ti mene?” upitao je privukavši Rona bliže.
Ron nije odgovorio, pa ga je Dave ošamario. Ron se još
više šokirao.
“Neću”, napokon je rekao. “Neću nikad više.”
.

S vremenom je Shelly pronašla - ili možda stvorila -

poslušnu žrtvu u liku Rona Woodwortha. On gotovo
nikad nije odbijao njezine pretjerane, neprestane i okrutne
zahtjeve. Jedva da bi trepnuo, bez obzira na to što mu je
činila.
Ili što bi ga natjerala da čini samome sebi.
Shellyn vrisak bio je poput pucnja u mraku.
“Jebeni pederu! Napravi što sam rekla!”
Tori se naglo probu dila i ispuzala iz kreveta provjeriti
što se do - gađa. Samo je tada vlastitim očima vidjela tu
kaznu, no poslije će je još mnogo puta čuti.
Ron je stajao na trijemu u gaćama. Tijelo mu je bilo
ukočeno, oči staklaste. Od straha? Lijekova? Shelly je stajala
pred njim i tjerala ga da se udara s obje šake u lice što jače
može.
“Jače!” urlala je. “Moraš naučiti, Ron!”
Tori nije mogla shvatiti kako je moguće da si netko to
radi. Tako se žestoko udarao da bi mu glava svakim
udarcem poletjela unatrag.
Shelly je nastavila svojom ogavnom mješavinom
uvreda i naredbi.
“Pederčina! Lijena pederčina! Nemoj da te ja tresnem!
Reci mi da ti je žao!”
Ron nije plakao, no ovaj je put izgledao uplašeno.
“Zao mi je, draga Shelly”, rekao je.
“Nakon svega što sam učinila za tebe, ti mi vraćaš samo
s izgovorima. Zlo mi je od tebe, Ron. Stvarno. Svima je zlo
od tebe. Tvoja vlastita mater imala je pravo kad ti je rekla
da se gubiš. A ja sam glupača što sam te prihvatila. Prokleti
nezahvalni pederu!”
 Tori je čula kako njezina majka nastavlja urlati gadosti,
a Ron je odgovarao samo sa, “Oprosti mi, draga Shelly.”
Sav je pocrvenio i plakao je. No zbog nekog je razloga
nastavio postupati prema njezinoj zapovijedi. Kao da je bio
hipnotiziran. Sve je to trajalo punih pet minuta. Možda i
duže. Tori je otkrila, kao i njezine sestre prije nje, da
vrijeme stoji dok njezina majka muči svoje žrtve.
Tori se uvukla natrag u krevet, zavukla se pod
pokrivače i stavila jastuk na glavu. Kao i stotinu puta prije,
pokušala je sve to ignorirati. Ono što je njezina majka činila
bilo je pogrešno. I strašno.
Kad je ponovno začula pljuskanje i urlanje, Tori je
skupila hrabrost i suočila se s majkom.
“Zašto tjeraš Rona da to radi, mama?”
Shelly je zakolutala očima i otpuhnula. Kao da je
pitanje njezine kćeri, a ne njezino vlastito ponašanje, bilo
potpuno bizarno.
“Zar ne vidiš da je bio zločest ?” upitala je. “Zaslužio je
kaznu.”
Tori nije bila uvjerena da je to pravi pristup. Čak i da je
Ron bio zločest, nije bio toliko zločest. A Shellyne je
zahtjeve ionako bilo nemoguće ispuniti.
Do jutra ne želim više vidjeti ni traga korova u vrtu!
Da se nisi usudio ići na zahod u kući!
Zašto sereš vani?
Tori je pokušala drukčijim pristupom, očiglednijim,
onim koji bi trebao prizvati majčinu humanost.
“Ali to ga boli”, rekla je.
 Shelly ju je ošinula pogledom. “Idi na kat i ostani tamo.
Ovo nema veze s tobom.”
Tori je otišla u svoju sobu. Iako je shvaćala da se netko
mora zauzeti za Rona, zaključila je da će mu biti samo gore
nastavi li inzistirati. Njezina majka nije imala nikakav
osjećaj za humanost u sebi. To je bila glupa zamisao. Što joj
je uopće došlo?
Ron je nastavio griješiti, nastavio je biti “zločest”.
Barem je Shelly tako mislila. Bio je u paukovoj mreži i
nikako nije uspijevao izbjeći njezin bijes. Tori je svjedočila
još jednom sukobu vezanom za tjelesne izlučevine.
“Što je ovo, Ron?” upitala ga je Shelly i podignula
šalicu punu mokraće.
Ron je pogledao šalicu i spustio pogled. “Morao sam ići
na zahod, a nisam te htio buditi.”
Njezino pravilo! Upravo je to i htjela!
“Gadiš mi se, Ron”, rekla je. “Ne možeš se tako
ponašati u mojoj kući! Ovo je moja kuća, Ron! Zlo mi je od
tvojih odurnih navika.”
“Oprosti mi, draga Shelly.”
Pružila mu je šalicu.
“Popij to!”
Ron nije oklijevao. Stavio je šalicu na usne i popio sve
do kraja.
Nekoliko tjedana poslije, Tori je vidjela Rona kako
izlijeva šalicu punu mokraće kroz prozor. Pogledi su im se
susreli.
“Ne brini se”, rekla mu je. “Neću reći mami”
 I nije.
Nitko nije želio naljutiti Shelly.
Tori nije odala Rona zato što ga je voljela. Nije htjela da
pati zbog nje.
Jednom je Ron kosio flaksericom, a njezina je majka bila
neraspoložena jer mu je presporo išlo. No nije on bio kriv
za to. Stroj nije dobro radio, a Shelly je postajala sve ljuća
zbog neprestanog paljenja i gašenja motora. Tori je osjećala
tu njezinu energiju. Prestravila ju je. Zato je istrčala u
dvorište pokazati Ronu kako da natjera motor da radi
normalno.
Da zaustavi majku-prije nego što krene u napad.
Tori je gotovo ostala bez daha kad je stigla do njega.
Ron se sagnuo nad flaksericu mučeći se da je natjera
proraditi. Bio je gotovo gol, a ćelava glava i leđa bili su mu
gadno opečeni od sunca. No to nije bilo najgore od svega.
Stopala su mu bila krvava, a koža na rukama razderana.
“Ujko Ron” rekla je Tori tiho, tako da je majka ne čuje.
“Tako mi je žao.”
Poželjela je da pobjegne i nikad se ne vrati. Da ode što
dalje može. Što dalje od svoje majke. Više joj nije bilo važno
što je nju samu majka manje zlostavljala otkad se pojavio
Ron kao njezina nova žrtva. Tori je jača, lakše će preživjeti.
Kad je njezina majka odlučila da će se Ron preseliti u
Macovu kuću kako bi mu osigurao danonoćnu skrb, Tori
je laknulo.
Tamo će biti sigurniji, pomislila je. Stvari će opet biti
normalne. Štogod to bilo.
 ŠEZDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Normalnost je relativna, a usto se nije dugo zadržavala u

kući na adresi Monohon Landing Road.
Tori se 9. veljače 2002. spremala za nogometnu
utakmicu u svojoj srednjoj školi kad ju je nazvala majka i
rekla joj da je u bolnici.
“Mac je pao”, rekla je Shelly drhtavim glasom. “Jako se
ozlijedio. Dolazim po tebe.”
Tori je voljela Maca. Kao što je voljela i Rona. Najviše
na svijetu htjela je kraj sebe imati brižnu obitelj. Njezine su
sestre bile odrasle, a oca uglavnom nije bilo blizu. Zato su
joj ti zamjenski članovi obitelji, poput Maca i Rona, značili
sve na svijetu.
Ili barem onoliko koliko joj je to majka dopuštala.
Kad je majka došla po nju, doimala se nervoznom, no
nije bila histerična. Promrmljala je nešto o tome da je došlo
do nezgode i da joj se čini kako Mac neće preživjeti.
“Loše je”, ponavljala je. “Ron je bio tamo kad Se to
dogodilo.”
Tori je žalila Rona. Bio je nježna dušica i sigurno se
užasno brinuo. Kad su stigle u bolnicu, medicinske sestre
su ih obavijestile da je Mac uistinu umro. Tori je briznula u
plač i pala majci u naručje.
No Shelly nije bila nimalo slomljena.
Upravo suprotno od toga, bila je gotovo radosna.
Upravo je naslijedila 5000 dolara. Naravno, tu je bio njegov
pas, Sissy. Ali Sissy je bila stara, neće još dugo poživjeti, a
onda će Shelly naslijediti Macovu kuću, vrijednu više od
140 000 dolara.
Nije bilo potpuno jasno kako je točno Mac nastradao.
Shelly je isprva odbijala reći bilo što konkretnije. Ron je
nazvao hitnu rekavši da je Mac pao i udario glavom. Ni
vlasti se nisu naročito zabrinjavale. Tori je poslije zaključila
da je liječnik koji je dočekao Maca predao slučaj na daljnju
istragu mrtvozorniku i tužiteljstvu jer je potvrdio da je Mac
umro od akutnog unutarnjeg krvarenja uzrokovanog
udarcem tupim predmetom po glavi. Bilo je moguće da je
udarac bio rezultat pada. No na kraju nije bilo daljnje
istrage.
A onda je sve bilo gotovo. Maca više nije bilo. A Shelly
se dočepala gotovine. Situacija se definitivno popravljala.
I uistinu, nekoliko dana nakon Macove smrti, na
Valentinovo, Tori se odšuljala u prizemlje i ugledala majku
kako zamata najveću bombonijeru koju je ikad vidjela.
Dan poslije zapisala je u svoj školski dnevnik:
Bila sam sigurna da je bombonijera namijenjena meni.
Odšuljala sam se na kat kao da nisam ništa vidjela i onda sam
opet sišla za deset minuta i stvarno, bombonijera je bila za mene!
Unatoč nasljedstvu - novcu, kući u South Bendu, Sissy
koja je sada bila na lancu pred kućom - prije nego što su iz
kutije pojeli posljednje praline, Shelly se vratila starim
navadama. Činilo se kao da je svoju dobru sreću upila
poput spužve. Naravno, novac - nešto što je cijeloga života
ganjala - bio je savršeno u redu.
Ali njezine stare igrice?
To je bilo mnogo, mnogo bolje.
 ŠEZDESET PETO POGLAVLJE

Ono što se dogodilo u Macovoj kući u South Bendu ubrzo

se iz tragedije koja im je svima bila zajednička pretvorilo u
priliku za Shelly. Iskoristila je taj događaj kao katalizator
za nove napade na Rona. Ti su napadi bili nevjerojatno
okrutni i stalno su se ponavljali. Jednom, kad se Ron opet
vratio u kuću u Monohon Landingu gdje je radio u
dvorištu, Tori je čula majčino urlanje.
“Ubio si Maca! Ti su ubojica!”
Kad se Ron pokušao obraniti, gurnula ga je na tlo i
vratila se u kuću.
“Ubio je Maca”, rekla je Shelly bijesno stupajući po
kući. “Ne mogu živjeti s ubojicom!” Tori nije znala što bi
mislila. Macovu je smrt smatrala nesrećom. Osim toga, nije
mogla zamisliti da bi Ron nekoga ozlijedio. To nije bilo
moguće.
U drugoj su prilici njih troje sjedili u kuhinji. Tori se
bavila svojim poslom, a Ron i njezina majka su se svađali,
kao i obično.
“Kako bi se ti osjećao da ti u kući živi ubojica?” upitala
ga je.
Ron nije odgovorio. Samo je zurio u stol.
“Nije to dobro”, nastavila je Shelly. “Nimalo. Ti si ubio
Maca, Ron. Ti si prokleti ubojica.”
I opet nije bilo odgovora.
 Tori nikad nije povjerovala u to. Shelly je vjerojatno
osjetila njezinu nevoljkost da se složi s njom, pa je stalno
ponovno povlačila tu temu na razne načine.
No s vremenom se počelo događati nešto uistinu
čudno. Ron se počeo slagati sa Shelly.
“Imaš pravo”, rekao je. “Ubio sam ga. Molim te, nemoj
nikome reći.”
Shelly je još dublje zabila nož.
“Nemoj me razočarati, Rone. Nikad. Ne želim nikome
reći ni riječ, ali moraš znati da mi se gadiš. Ti si ubojica.”
Drugom prilikom Torina je majka uzela stanku od
gledanja televizije kako bi joj ispričala posljednju verziju
onoga što se dogodilo u Macovoj kući onoga dana kad je
poginuo.
“Pao je iz kolica i jako tresnuo glavom. A Ron je samo
stajao i pustio da se to dogodi. Predugo je čekao da pozove
pomoć i Macu više nije bilo spasa. Ron je beskorisno
govno, Tori. Znam da ti u njemu vidiš nešto dobro, ali
razmisli malo. On je ubojica! Ubio je Maca! A Mac ti je bio
poput djeda!”
U drugoj verziji Macove pogibije, Shelly je rekla da je
stari ratni veteran pao u komu, a Ron ga je ostavio da umre.
“Nije me ni nazvao sve dok nije bilo prekasno”, rekla
je. “To se zove ubojstvo. Stvarno. Zlo mi je od samog
pogleda na tog pedera.”
Nemoj ga tako nazivati, pomislila je Tori, no rekla je
samo, “Nisam znala za to, mama.”
 Shelly je jasno pokazivala svoj prezir prema Ronu i
onome za što je tvrdila da je učinio Macu, no ni Macovu
oporuku nije štedjela svojega otrova.
“Odvjetnici su sve zajebali”, objasnila je Tori. “Reći ću
im da je Sissy podletjela pod auto i uginula. Moraš me
podržati. To nije ništa tako veliko, ali moraš shvatiti da je
ta priča vrlo važna za našu obitelj.”
“Dobro, mama”, rekla je Tori. To joj se učinilo čudnim,
no nije bilo tako strašno. Njezina će majka ionako dobiti
kuću. Shelly je njoj i Ronu nanosila nepojmljivo zlo, no
znala je da ne bi uistinu naudila psu.
Dana 19. ožujka 2002., nešto više od mjesec dana nakon
Macove smrti i devet mjeseci nakon što su Lara i Nikki prvi
put pozvale na uzbunu zbog onoga što se dogodilo Kathy
Loreno, Lara Watson primila je poruku da nazove
zamjenika šerifa, Jima Bergstroma.
Napokon, pomislila je.
Lara je već čula da je starac za kojega se Shelly brinula
umro.
“Ubila ga je”, rekla je zamjeniku.
“Ne možete to znati”, odvratio je on.
“Kladim se da ga je otrovala.”
“Bio je star. Dugo je već bio bolestan.”
“Tko se brine za psa?” upitala je Lara.
“Shelly”, odvratio je.
“Ostavio joj je kuću”, dodala je.
“Tako je. A ona se brine za njegova psa.”
Lara nije odustajala. “I psa sigurno truje.”
 “Pas je savršeno u redu”, usprotivio se zamjenik.
“Patrola ga je obišla.”
Lara je nastavila dalje. Bila je gotovo sigurna da je
Shelly ubila Maca. A bila je posve sigurna da je ubila
Kathy. Nikki nije bila lažljivica, ni u kojem obliku.
“Ne znam kako vi vodite poslove u Pacifičkom
okrugu,” napokon je rekla, “ali ovo sigurno nije u redu.
Morate nešto poduzeti. Morate otkriti što se dogodilo
Kathy Loreno. Jeste ii razgovarali sa Sami ?”
Bergstrom je odvratio da još nije uspio stupiti u kontakt
s njom. No Lara to nikako nije prihvaćala.
“Kad sredimo kuću i prodamo je”, rekla je Shelly,
“imat ćemo novca da se odselimo u Oak Harbor i opet
živimo kao prava obitelj.”
Za većinu djece to bi bio san snova. No Tori je
razmišljala samo 0 tome koliko su se ružno njezini roditelji
svađali kad bi bili zajedno.
Život pod istim krovom bit će noćna mora.
Najgore od najgoreg.
.

“Ona je svakog vikenda u Raymondu, zamjenice. Brine se

za svoju sestricu i odlazi tamo provjeriti je li Tori dobro.
Provjeriti da nije ozlijeđena. Zar to ne razumijete?”
Bergstrom je kazao da razumije, no nije znao što da
radi. Sami mu nije htjela uzvratiti poziv.
Lara mu je spustila slušalicu. Nije vjerovala da je uopće
pokušao.
.
Sami je nastavila potajice održavati odnos sa starijom
sestrom. Branila je Nikki pred Tori kad bi Tori ponavljala
majčine riječi o tome koliko je Nikki pokvarena i zla, no
samo do neke mjere. Nije htjela privlačiti pozornost na
činjenicu da su ostale bliske. Tori bi je mogla izdati. Kao što
je i Sami, nažalost, odala Nikkija i Shanea dok su bili mlađi.
Njezina majka imala je načina izvući informacije, a onda
kriviti glasnika.
U svibnju 2002., nekoliko tjedana nakon Larina
razgovora sa zamjenikom Bergstromom, Sami je u tajnosti
otišla u Sandy u Oregonu i prisustvovala Nikkinu
vjenčanju koje se održavalo u Larinu prostoru za vjenčanja.
Sami je bila presretna zbog sestre. Nikki je našla divnog
muškarca i živjela je životom kakav nisu mogle ni zamisliti
dok su odrastale.
Kad ju je majka natjeravala da se valja u blatu.
Kad joj je govorila da nikad neće ništa postići.
Da je nitko nikad neće voljeti.
Sami, koja je i dalje najviše na svijetu željela voljeti
vlastitu majku, grozila se činjenice da Shelly nije pozvana
na vjenčanje. Naravno, bilo joj je savršeno jasno zašto je
tako. Zašto bi Nikki na vjenčanje pozvala ženu koja ju je cijeli
život mučila?
Ipak, Sami će poslije reći, “Bilo mi je grozno jer su se
otuđile.”
Ne rekavši nikome, na prst je stavila poseban prsten.
Bio je to “majčin prsten”, zlatni prsten s umetnutim
rodnim dragim kamenjem za Nikki, Tori i nju. Sami ga je
planirala dati majci idućeg dana, na Majčin dan. Prsten je
bio samo još jedna mala tajna u obitelji koja je krila
bezbrojne, mnogo gore tajne.
Noseći prsten Sami se osjećala “kao da je mama bila na
vjenčanju”.
...

Nakon Macove smrti Dave Knotek istrošio je gume na

kamionetu vozeći se češće kući za vikend. Brak im je već
nekoliko puta bio u grdnim problemima, no sada su
pokušavali popraviti situaciju. Dave nije znao
funkcionirati bez Shelly. Iako je znao da je njihov odnos
toksičan, nije ju mogao prestati voljeti.
Shelly mu je, sa svoje strane, govorila da i ona treba
njega. Da je sada najbolji trenutak za novi početak.
Preživjet će samo ako se zauvijek odsele iz Pacifičkog
okruga i nikad se više ne osvrnu. Bila je pod stresom zbog
nasljedstva i zbog Rona koji joj je stalno pravio probleme.
Nakon jednog od tih vikend posjeta, u lipnju 2002.,
Dave joj je ostavio još jedno ljubavno pismo. Kao i obično,
nazivao ju je nadimkom, Bunny.
Ne želim te ostavljati ovdje, srce mi se lomi zbog toga. Uvijek
želim biti blizu tebe.
Rekao je da će provjeriti najmove ili hipoteke u Oak
Harboru. Moraju se maknuti iz Raymonda i početi
ispočetka.
Gdjegod da sam, uvijek osjećam tvoj dodir koji me dira ravno
u srce. Osjećam tvoju ljubav iako znam da je ne zaslužujem.
Volim te najviše, zauvijek.
 Ne bi to izgovorio naglas, i nikad to ne bi rekao svojoj
supruzi, no Dave je dobro znao da njihov brak neće još
dugo poživjeti bez neke velike promjene.
.

Dok je njezin suprug bio na njezinoj strani, druge su se sile

uplele i otežale situaciju za Shelly, koja nikako nije mogla
shvatiti čime je to zaslužila. Nije se mogla načuditi tome
koliko su se ružno odnosili prema njoj i njezinu suprugu
nakon što su stupili u posjed Macove kuće. Susjedi - koje je
predvodio umirovljeni šerif iz Pacifičkog okruga - sumnjali
su u to da Knotekovi uopće imaju pravo na imanje
preminulog veterana. Šerif je bio posebno sumnjičav.
Shelly nije imala pojma zašto se tako ružno odnose
prema njoj. Pa ona je Macu pokazivala samo brigu,
ponašala se prema njemu kao da joj je otac. Donosila mu je
juhu. Organizirala je Rona daše brine za njega. Čak je
natjerala Rona da Macu uredi dvorište. Ako na svijetu
uopće postoji bolja osoba od nje, ona je nije poznavala.
Shelly je 4. rujna 2002. ponovno nazvala odvjetnika.
Odvjetnik je zapisao detalje poziva i obavijestio drugoga
Shellyna odvjetnika da je potrebno nešto poduzeti vezano
za zlostavljanje.
Policija iz South Benda nekoliko je puta došla u kuću
provjeravati isprave i otežavati život Michelle i njezinu suprugu.
Jedan policajac čak je rekao Daveu da bi trebao pripaziti te večeri
kad sjedne u automobil.
Sva ta ispitivanja kao da su samo hranila Shellyn gnjev
na sve i svakoga, a posebno na Rona. Mjesecima nakon
Macove smrti ona je i dalje optuživala Rona.
 “Ubio si Maca, Rone! Jebeno si ga ubio!”
“Nisam, Shelly. Pao je. Pao je iz svojih kolica.”
“Lažljivče! Znam što si učinio, a policija će doći po tebe!
Hoće! Kunem ti se!”
Nad Ronom je neprestano visjela ta prijetnja da će biti
uhićen i završiti u zatvoru zbog Macove smrti. Kad bi se
provezli kraj policijskog automobila, utonuo bi u sjedalo.
Kad bi netko pokucao na vrata, Shelly bi mu rekla da se
sakrije.
“Da te nisam čula! Odvest će te i neće te više nikad
pustiti!”
Tori je znala što je majci bilo na umu. Natjerala je Rona
da živi u strahu jer se sama brinula da će Ron otkriti
policiji, ako ikad dođu po njega, sve što mu je učinila.
 ŠEZDESET ŠESTO POGLAVLJE

Sandra Broderick posljednji je put vidjela svojega starog

prijatelja Rona Woodwortha za ručkom u Slater’s Dineru u
Raymondu, u ljeto 2002. godine. Ron je izgledao slabo i
bolesno. Šokirala se njegovom preobrazbom, duševnom i
tjelesnom. Ron je oduvijek imao duha, bio je brz na jeziku
i zabavan. Njegova toplina privlačila je ljude. No ovaj mu
Ron nije bio ni nalik. Rekao joj je da mu Shelly da je tri vrste
lijeka za depresiju. Sandra ga je nepovjerljivo promatrala
dok j e uz hranu gutao tablete.
“Tablete mi pomažu, ali još imam glavobolje.” Popio je
zelenu tabletu, pa smeđu, a onda i bijelu kapsulu dok Su
sjedili u separeu u zalogajnici. “Idem i kod socijalnog
liječnika i psihijatra.”
“Bio je prljav, raščupan”, sjećala se poslije Sandra.
“Nekoć mu je bilo stalo do izgleda, a sada je bio posve
izgubljen, iracionalan i nekoherentan.”
Što su duže razgovarali, to se Sandra više brinula. Bilo
joj je jasno da je Ron u ozbiljnoj nevolji. A to mu je i rekla.
Ron ju je samo prazno pogledao. Njegove riječi bile su
potpuno nepovezane. Kao da je bio u magli i nije imao
pojma koliko je smršavio i oslabio.
“To nije bio Ron kojega sam poznavala dvadeset
godina.”
Nedugo nakon ručka kod Slatera, Sandra je primila
neočekivan i vrlo dobrodošao poziv od Rona. On joj je
tada, prvi i jedini put, rekao da se sa Shelly događaju neke
stvari koje ga muče.
“Uzela mi je aute i neće mi ih vratiti”, rekao je.
Sandra nije mogla vjerovati vlastitim ušima. “Neće ih
vratiti ?”
“Ne”, odvratio je. “A stalno je molim.”
To je otkriće toliko uznemirilo Sandru da se odvezla od
svoje kuće u Iron Springu i otišla pogledati situaciju u
Monohon Landingu. Polagano se provezla pokraj kuće i
zamijetila da su ispred nje parkirani Ronovi automobili,
smeđi i plavi.
Ipak, nije stala i raspitala se što se događa.
“Nisam se htjela sukobljavati sa Shelly”, priznala je.
Da je stala, možda bi vidjela ono što je Shelly uspijevala
sakriti.
I Sami se uzrujala zbog promjena koje je uočila na
Ronu. Upitala je majku zašto je tako smršavio.
“Je li mu dobro?”
Shelly se odmah počela braniti. “Kako to misliš ?”
“Nije bolestan ili takvo što?”
“Nije.”
“Jako je smršavio, mama. To je sve.”
“Trebao je smršavjeti, Sami. Bio je debeo. Sad zdravo
jede. Više nema brze hrane, Nikad nije bio u tako dobroj
formi. Ima mišiće gdje nije ni znao da postoje.”
Njezina majka oduševljeno joj je ispričala koliko su
poslovi koje Ron obavlja oko kuće pomogli da se isteše.
“Jako voli biti vani i obavljati sve to”, rekla je.
 Zatim mu je Shelly odrezala svu kosu, uključujući i
njegov voljeni konjski rep. Sami ga je spopala s pitanjima
u dvorištu, kad je bila sigurna da ih majka neće čuti.
“Sviđa mi se tako”, odvratio joj je. “Bolje je kad nemam
tu kosu.”
Pitala ga je i što mu je sa zubima. Imao je samo još jedan
zub naprijed.
“Ma ostali su zubi bili lažni”, odmahnuo je. “Čekam
novo zubalo, Sami.”
Naravno, to se neće dogoditi. Kad su Ronu počeli
ispadati zubi, Tori je pitala Shelly zašto ga ne odvedu
zubaru.
“Treba mu zubalo, mama”, rekla joj je.
Shelly je odbacila njezin prijedlog.
“Ne može zubaru jer ima previše naloga za njegovo
uhićenje. Ne bi ga mogli primiti. Osim toga,” dodala je,
“zubala su preskupa.
 ŠEZDESET SEDMO POGLAVLJE

Nikki je posljednji put vidjela majku u restoranu Olive

Garden u Olympiji 2002., kad je Mac umro. Nikki nije bila
naročito sigurna da se želi naći s majkom, no zaključila je
da nema što izgubiti. Možda će biti bolje nego prije? Sami joj
je i dalje javljala da je Tori dobro.
“Tori kaže da je mama čudna, ali dobro se odnosi
prema njoj. Ne kao prema nama.”
Shelly se lijepo odjenula za tu prigodu i dobro je
izgledala. No gotovo je odmah postalo jasno da je njezin
izgled samo kamuflaža.
I dalje je bila ista kao prije.
“Bila je tako neuljudna prema konobarici”, ispričala je
poslije Nikki. “Omalovažavala ju je, stalno je hranu slala
natrag u kuhinju. A ja sam mislila, ono, Meni ovo ne treba.
Ne želim sudjelovati u tome. Bilo je zlobno i ružno. Pogriješila
sam pristavši na taj susret.”
Nikki joj ništa nije rekla o svojem životu. Odustala je
od toga davno prije deserta.
“Nakon toga je više nikad nisam vidjela.”
Tori Knotek davala je sve od sebe da se doima kao da
je sve u redu. Nije rekla ni riječ svojim sestrama, a i nikome
drugome, o tome što se događa kod kuće. Ne zato što nije
htjela da njezina majka napokon dobije svoje zbog svega
što je radila, nego zato što se bojala posljedica koje bi mogle
uslijediti.
 S obzirom na sve što je vidjela, Tori se smrtno bojala
onoga što bi joj majka mogla učiniti. I brinula se da je
nekako za sve to sama kriva.
U dnevniku je napisala poruku majci:
Znam da se katkad čini da te ne razumijem, ili da to ne želim,
ali to nije točno. Uopće. Uvijek te razumijem i uvijek te želim
razumjeti. Samo mi je grozno što sam tebe i tatu toliko
razočarala. Znam da sam ja kriva za sve.
Iako to nije znala riječima iskazati, Tori je na nekoj
razini znala da je njezina majka sretna samo kad pati netko
drugi. Sigurno je postojao naziv za osobu koja nalazi
radost u tuđoj boli. No ona je nije znala. Kako se zove netko
tko se smiješi dok drugi vrište? Kako se naziva osoba koja
uživa u agoniji rane, opekotine ?
Zašto je njezina majka takva?
Tori je nekoliko puta čula kako majka govori Ronu da
se zavuče pod stol u dnevnoj sobi kraj njezine spavaće
sobe. Zvuk pomicanja pokućstva dozvao je da dođe vidjeti
što se događa.
Jednom.
“Ostat ćeš tu”, rekla je Shelly, “sve dok te ne čujem
kako cmizdriš.”
Ron se ugurao pod stol. “Oprosti mi, draga Shelly”,
rekao je.
“Nije tebi žao, niškoristi, pederčino jedna!”
Ron je počeo ispuštati zvukove koji su nalikovali na
jecaje.
To je samo dodatno razbjesnilo Shelly.
 “Jebeno glumiš!” divljala je. “Znam da samo glumiš!”
Tori je zamolila mamu da pusti Rona.
“Neću”, odbila je Shelly. “Treba ga kazniti. Ostavi ga
na miru. Bio je jako zločest. Ne želim o detaljima. Samo ga
ostavi.”
Nešto kasnije Tori je zamijetila da je Ron pušten na
slobodu. No to nije dugo potrajalo. Uskoro je opet bio ispod
stola, plakao je.
Ovaj put Tori je bila sigurna da su suze iskrene.
 ŠEZDESET OSMO POGLAVLJE

Zamjenik šerifa Pacifičkog okruga, Jim Bergstrom,

pokušao je u proljeće 2003. uručiti Ronu rješenje o zabrani
približavanja koju je zatražila njegova majka. Stigao je pred
kuću Knotekovih i ugledao Rona. Ron, mršav i ispijen,
dobacio mu je prestrašen pogled i pobjegao u polje kroz
rupu u ogradi.
‘‘Hej, Rone!” povikao je Bergstrom. “Samo sam ti došao
uručiti rješenje!”
Ron je nestao u šumi iza kuće, a zamjenik je odustao i
pokucao na vrata. Čekao je. I čekao. Nitko mu nije otvorio
pa je na kraju otišao, iako je bio siguran da je netko kod
kuće.
Netko je uistinu i bio kod kuće.
Petnaest minuta poslije centrala je primila poziv Shelly
Knotek. Razdražene, nervozne i zabrinute Shelly Knotek.
Htjela se naći sa zamjenikom pred poštom u Raymondu
kako bi doznala o čemu je riječ. Tamo joj Bergstrom rekao
za rješenje o zabrani približavanja koju mora uručiti Ronu.
“On ne živi s nama”, rekla je Shelly gledajući ga ravno
u oči.
“Živi u Tacomi.“
“Nemojte mi, molim vas, lagati”, odrezao je Bergstrom.
“Vidio sam ga kod vas. Pobjegao je. Znam da je tamo.”
Shelly je, kao i uvijek, hitro uzvratila. To joj je uvijek
dobro išlo.
 “Vjerojatno je pobjegao zato što su za njim raspisane
potjernice. Bolestan je. Ja se brinem za njega. Ima problema
sa srcem.”
Zatim je obećala da će mu reći da nazove.
Prije odlaska Bergstrom se raspitao o Kathy Loreno.
Rekao je Shelly da se Kathyna obitelj i dalje brine zato što
je samo nestala s tim svojim dečkom. Jedan od Kathyne
braće platio je privatnog istražitelja kako bi mu pronašao
sestru, a njezina je majka u novinama objavila oglas o
nestaloj osobi.
“Vrlo dugo od nje nisam čula ni riječ”, odvratila je
Shelly.
Kao i nitko drugi.
Susret sa zamjenikom uznemirio je Shelly - no to nije
imalo nikakve veze s Ronom. Ne, uzrujala ju je pomisao da
se obitelj i dalje pita što je bilo s Kathy, te da se u to sad
uplela i policija.
Nedugo poslije Shelly je rekla Sami da je u
prodavaonici naletjela na Kathynu majku, Kaye.
“Bila je draga kao i uvijek”, rekla je svojoj srednjoj
kćeri. “Baš mi je bilo drago što smo se vidjele.”
Sami je sumnjala da je do tog susreta ikad došlo.
Najprije ga je otpisala kao još jedan primjer majčinih
opsesivnih laži. Shelly bi lagala čim bi zinula. Sami nikad
nije mogla shvatiti zašto je njezina majka osjećala potrebu
da laže kad bi mnogo puta bilo pametnije samo šutjeti.
A onda joj je sinulo. Majka je tim navodnim susretom s
Kathynom mamom samo željela provjeriti situaciju. Bio joj
je to izgovor da podsjeti Sami na službenu priču.
 “Sjećaš se kako joj se zvao dečko?” upitala je.
Sami nije bila potpuno sigurna. “Rocky?”
To je bio test. Tko želi biti milijunaš. Bio je to poticaj da
se dođe do lažne istine.
Shelly se obrecnula na Sami. “Daj, razmisli! Sjećaš se
što je radio?”
Sami se potrudila.
“Vozio je kamion!”
I tako dalje. Shelly je neprestano ispitivala Sami o tome
kako je Rocky izgledao. Kako se Kathy zaljubila. Kako je
otišla živjeti životom o kojem je uvijek sanjala.
“Ako dođe policija, znaš što trebaš reći?”
“Znam, mama”, odgovorila je Sami.
No tu nije bio kraj. Stalno ju je ispitivala, u četiri oka i
telefonom, o različitim scenarijima. Katkad bi to učinila i
Daveu. A uvijek je provjeravala da je svima jasno što je sve
na kocki.
“Naša obitelj će propasti. A što će biti s Tori ? Završit
će kod udomitelja!”
Ali sve pripreme na svijetu neće je pripremiti na ono
što će se iduće dogoditi, kad se situacija zakuhala.
Tori je sjedila s majkom u automobilu dok je Shelly
prelistavala poštu. Račune je ignorirala tražeći samo pisma
koja su je zanimala - ček koji joj je poslao suprug ili ponudu
iz nekakva kataloga za nešto što joj ne treba.
I što si sigurno ne može priuštiti.
Shelly je otvorila jedno pismo i odjednom se atmosfera
u automobilu promijenila. Problijedila je poput duha i ruke
su joj se počele tresti. Nije skretala pogleda s pisma,
adresiranog na nju, poslanog 8. travnja 2003. iz Olympije.
Pucnjevi koje si sinoć čula, bili su od Kathy. Kao i Isus Krist,
i ONA se uzdignula iz mrtvih i vratila se kako bi donijela osvetu.
Prah si bio...
Shelly se prestravila. Svi su sinoć čuli pucnjeve, netko
je pucao u ulične svjetiljke kod susjeda.
Idućih nekoliko dana Shelly je neprestano ispitivala
Tori o tome je Ii tko dolazio i raspitivao se o Kathy.
“Jako je važno, Tori; Je Ii itko bio?”
“Nije, mama”, odgovorila je Tori. “Kunem se.”
“Razmisli!”
“Ne, nitko.”
Tori nije mogla shvatiti majčinu pretjeranu zabrinutost.
Kathy, koje se Tori jedva sjećala, nije bila mrtva. Pobjegla
je s dečkom. Živjela je sretnim životom. Zašto bi se Kathy
željela osvetiti majci? Pa bile su najbolje prijateljice.
Shelly je o pismu obavijestila Davea, koji nije imao
pojma otkud je moglo stići. Oboje su smatrali da Nikki ne
bi izdala obitelj. Možda je netko iz Kathyne obitelji nešto
načuo pa ju je poželio osvetiti? No da je o tome bila riječ,
Dave i Shelly smatrali su da bi ta osoba otišla na policiju.
A to se nije dogodilo, koliko su znali.
Shelly je u potpunoj panici nazvala Sami, koja je bila na
poslu. Radila je kao učiteljica u Seattleu, nekoliko sati
vožnje dalje.
Sami je pozvao njezin nadzornik.
“Mama te zove.”
 “Usred sam sata.”
“Čini se da je važno.”
Sami je sa svakim rukovoditeljem i nadzornikom
kojega je ikad imala razgovarala o svojoj majci. Znala je
kakva joj je mater i to je bio nuždan potez. Znala je i da će
je majka zvati sve dok je ne dobije na telefon.
Sami se javila.
“Kathy!” vrisnula je Shelly. “Je li te netko ispitivao o
Kathy?”
Šerif iz Pacifičkog okruga je pokušao, no Sami mu se
nije ni jednom javila.
“Ne, mama”, odvratila je.
Shelly je ustrajala. “Nitko?”
“Ne, mama. Nitko me ništa nije pitao. Što se događa?”
Shelly joj je rekla za pismo.
Pismo je prestrašilo Sami. Značilo je da netko izvan
obitelji Knotek zna što su učinili njezini majka i otac. Netko
je počeo kopati po prošlosti i anonimnim je pismom
pokušao uzrokovati potres kako bi lakše došao do
informacija.
“To nema smisla”, rekla je, iako je u sebi znala da ima
savršenog smisla. da je ona sama izgubila voljenu osobu i
da je smatrala kako netko drugi zna što se dogodilo,
sigurno bi našla načina da ga sustigne ruka pravde.
Kathy je zavrijedila pravdu.
Sjetila se ogrlice koju joj je Kathy darovala za rođendan.
Sjetila se kako je Kathy uvijek imala vremena za njih, kako
im je radila frizure i nasmijavala ih pričama. Lako se mogla
sjetiti još stotinu takvih dobrih priča o Kathy.
“Znam” odvratila je njezina majka. “Ne znam što se
događa. Znaš li ti, Sami ?”
“Ne, kunem se. Nemam pojma.”
Sami je spustila slušalicu. Gotovo se nadala da je
uistinu Kathyna obitelj stavila to pismo u poštanski
sandučić. Kathyna obitelj mora doznati što se uistinu
dogodilo, pomislila je.
 ŠEZDESET DEVETO POGLAVLJE

Shelly je pismo o Kathy proučavala poput forenzičarke.

Podigla ga je prema svjetlu, okretala na sve strane, pomno
proučila poštanski žig. No nakon svega i dalje nije mogla
ni naslutiti tko ga je mogao poslati.
To je mogao biti bilo tko. Čak je i Shelly znala da nije
naročito omiljena u Raymondu.
Zbog prijetnje u anonimnom pismu Shelly se nije
povukla, nije pokušala ublažiti svoj odnos prema Ronu.
Umjesto toga lunjala je po kući u napola rastvorenoj kućnoj
haljini i zasipala Rona uvredama. Koliko se god trudio,
ništa nije mogao učiniti kako valja.
Njegovi su se neuspjesi samo nizali, barem je tako
smatrala Shelly.
Tori je jednoga vikenda ugledala majku i oca u
dvorištu. Ron je pao s krova, gdje je čistio crijepove, i ležao
je na tlu, skvrčen i u bolovima. Umjesto da mu požuri u
pomoć, Dave mu je naredio da ustane i opet skoči.
Bez riječi protivljenja, Ron je ustao, popeo se na ogradu
trijema i skočio. Tori je bila sigurna da je slomio nogu.
“Sjećam se da sam otišla natrag na kat, a on je opet pao.
Onda sam čula kako ga je tata tresnuo. Zvučalo je kao da
ga je jako udario.
Ron je jaukao. Mislim da ga je udario u lice, ali ne
znam. A zašto? Ne znam zašto.”
Možda je bio prespor ili previše nespretan, pomislila je.
 Onda se to opet dogodilo.
Pa opet.
Tori je nekoliko puta čula majku kako govori Ronu
neka bude muško i skoči. Otišla je jednom pogledati i
vidjela Rona samo u gaćama, kako se penje na ogradu
pridržavajući se za stup. Noge su mu bile krvave, plakao
je.
Ovaj se put Ron, na svoj tihi, nenametljivi način,
pokušao oduprijeti.
“Ne želim, draga Shelly”, preklinjao je.
“Daj već skoči”, rekla je Shelly. “Nemam ja vremena za
ovo.”
A on je skočio i bosim nogama tresnuo na šljunak.
“Diži se! Skoči opet! Ti si obično govno i zaslužio si
kaznu!” Ron se nekako uspio popeti na ogradu i ponovno
skočiti.
Tori nije mogla shvatiti kako Ron uopće uspijeva
hodati. Svaki korak bio je muka. Nije bila riječ samo o tome
da su mu stopala bila razrezana od krhotina stakla rasutog
po vrtu, ni o tome da ga je tjerala skakati s krova ili ograde
trijema. Riječ je bila o tome kako se njezina majka “brinula”
za te rane.
Tori je promatrala majku, a katkad i oca, na način na
koji vozači uspore i gledaju prometnu nesreću. Nije htjela
gledati, ali kao da nije mogla okrenuti glavu.
Shelly je uzela posudu punu vruće vode sa štednjaka.
Iz nje se pušilo dok ju je nosila do šupe. Ron je jaukao kad
bi ga Shelly i Dave natjerali da stavi svoje ranjene, krvave
noge u mješavinu vruće vode i izbjeljivača.
 “Sjećam se tog mirisa, bio je to najgori vonj koji sam u
životu osjetila”, reći će Tori godinama poslije. “Bio je to
vonj izbjeljivača i mesa koje se raspada, kao da mu otpada
koža. I bio je užasan. Vonjao je kao da trune, doslovce je to
bio smrad pokvarenog mesa. Tako je vonjao cijeli mjesec.
Sve do samoga kraja.”
Iako je Ron sve više slabio, Shelly mu i dalje nije
dopuštala da nosi cipele dok je radio po vrtu ili skakao vani
na njezin zahtjev. Stopala su mu tako teško udarala o tlo
zbog te nove kazne da su mu se pete raspucale, a iz njih su
curili krv i gnoj.
Shelly bi dohvatila bocu izbjeljivača, zalila ga
nagrizajućom tekućinom i rekla mu da zašuti i prestane
plakati.
“Da, draga Shelly”, rekao bi Ron.
Bilo je dana kad bi zakuhala vodu na štednjaku,
napunila kadu s njom i natjerala ga da se cijeli namoči.
“Mislim da je jedne večeri voda bila prevruća”, sjećala
se Tori. “Spržio sije noge tako užasno da mu je koža počela
otpadati. Onda mu je mama počela zamatati stopala
nekakvim stvarima.”
Noć kad mu je otpala koža bila je posljednja noć koju je
Ron proveo spavajući u računalnoj sobi pred Torinom
sobom na katu. Djevojčica, kojoj je tada bilo četrnaest,
zaključila je da je to zbog toga što se više nije mogao penjati
po stubama. Nakon toga je spavao u praonici, šupi ili vani
na trijemu. Noge su mu bile zamotane zavojima i gotovo
da više i nije govorio. A sigurno se nije žalio.
 Godinama poslije, kad je Daveu Knoteku rečeno da
izbjeljivač oštećuje ljudsku kožu, iskreno se iznenadio.
Shelly je trošila litre izbjeljivača na Kathy, Ronu, čak i na
svojim kćerima. Gotovo nikad ne bi otišli u prodavaonicu
a da ne bi kupili nove zalihe izbjeljivača. Unatoč svemu što
je doživio, Dave i dalje nije mogao shvatiti da bi njegova
žena učinila nešto što bi povrijedilo drugu osobu.
Ni Shelly vjerojatno nije znala da je izbjeljivač opasan,
rekao je.
 SEDAMDESETO POGLAVLJE

Kao ni Kathy deset godina prije, ni Ronu nije bilo ništa

bolje. Bio je na rubu crne rupe, a Shelly ga je gurala u nju.
No sada se počela ponašati zabrinuto. Više ga nije korila
zbog toga što je ubio njezina zamjenskog oca, Maca. Čak
ga je i manje vrijeđala.
Shelly je u ljeto 2003. nazvala Davea na posao i rekla
mu da je zabrinuta. Možda je bila i u panici. Pokušala je
dogovoriti da ostavi Rona u utočištu za beskućnike u
Aberdeenu, no Ron se nije dao. Odbio je.
Činilo se da je zapela s njim. Htjela ga se riješiti, više se
nije mogla nositi s njim.
Tijekom tog poziva Shelly je rekla da se Ron pokušao
ubiti skočivši s grane jedne od joha.
“Što se dogodilo ?” upitao je Dave.
“Rekao je da se pokušava ubiti.”
“Stvarno ?”
“Aha”, rekla je Shelly. “Zna da ga ozbiljno
namjeravamo odvesti u utočište.”
Daveu je bilo svejedno što će biti s Ronom. Najviše se
brinuo zbog toga što se Ron mota oko Tori noseći samo
gaće, i zbog toga što je njegova prisutnost opterećivala
Shelly.
Shelly je nastavila polagati temelje.
“Rekao je da se ne može nositi s odlaskom pa je htio
svima učiniti uslugu i završiti priču”, nastavila je. “Rekao
je da mu je žao. ‘Svima sam na teret, a život mi je propao.
Na teret sam tebi, Daveu i Tori. Ne znam što drugo
učiniti.’”
Ron je nekoliko dana ležao na klupi na stražnjem
trijemu. Shelly ga je natakala viskijem govoreći Tori da je
bolestan, no istodobno joj je govorila i da će mu biti bolje.
Tori je htjela vjerovati majci. Ali njegove noge... Bile su tako
natečene da ih nije mogao micati.
“Odvest ću ga sutra k Macu, tamo će se malo
odmoriti”, rekla joj je Shelly.
“Sam?”
“Ma bit će on dobro. Zar ne, Ron?”
Ron je bio slab i pijan. Jedva je kimnuo.
“Sigurna si, mama?”
“Svaki dan ću mu odlaziti u posjet. Ne brini se.”
Idućeg jutra Rona više nije bilo.
“Gdje je Ron?” upitala je Tori majku.
Shelly ju je pogledala ravno u oči. “Jutros sam ga
odvela kod Maca.”
Torin je prozor gledao na prilaz kući - prilaz posut
šljunkom. Nitko nije mogao pokrenuti automobil a da
šljunak ne počne vrlo glasno i jasno škripati.
“Aha”, rekla je Tori prepoznajući laž. “Nisam čula kad
si otišla.”
.

Rona nije bilo već nekoliko dana, a Tori i njezina majka

sjedile su na kauču pred televizorom.
“Ne smiješ nikome ništa reći o Ronu”, rekla je Shelly.
 Stvarno, mama?
Tori nije imala pojma što to ne smije reći. Popis tajni
protezao se na stotine stranica.
“Što?”
Shelly joj je dobacila prijeteći pogled.
“Ako nekome kažeš, posebno ako kažeš Sami, odreći
ću te se. Kunem ti se. Do kraja života me više nećeš vidjeti.”
To je bila prijetnja.
Na sobu se navukla tišina.
“Ionako ne bih ništa rekla”, napokon je progovorila
Tori. Nije pitala majku zašto je posebno spomenula Sami.
Sami nikad nije loše govorila o majci. Barem ne pred Tori.
Da, rekla je da joj je majka čudna, ali čija majka nije čudna
nekom tinejdžeru?
“Tori,” nastavila je Shelly, “dođu li iz policije, moraš im
reći da je Ron otišao i da sad živi u Tacomi.”
Tori je progutala knedlu. To je bila laž. Golema laž.
“Dobro mama”, rekla je. “To ću im reći.”
Nakon tog dogovora - i te grozne laži - Tori je zamijetila
promjenu u majci. Shelly je bila bolja prema njoj. Opet je
bila majčina najdraža curica. Nekoliko joj je dana kuhala
ukusne obroke i nije je tjerala da se skida i pokaže joj kako
se razvija.
No kad bi se Tori raspitivala o Ronu, samo bi je otpilila.
“Dobro je”, rekla bi Shelly.
Tori bi ustrajala. “Želim ga vidjeti.”
“Odmara se. Treba mu odmor, Tori.”
“U redu, ali nedostaje mi.”
 “Dobro je on”, tvrdila je Shelly. “Svaki dan ga viđam.
Nekad i dvaput na dan. Idem svako jutro u sedam tamo
odnijeti mu hranu i provjeriti kako mu je.”
Tori je bila u iskušenju da napravi popis majčinih laži.
Ron neće nikamo. Zaglavio je kod Maca. A to da njezina
majka vodi brigu o njemu? I to je bila laž.
“Ni jednom nisam čula auto ujutro”, reći će poslije Tori.
“A čula bih da odlazi. Osim toga, ni za koga i ni za što se
ne bi tako rano ustala. Majka je uvijek dokasno spavala jer
je cijele noći bila buda.
Tori se svaki dan raspitivala o Ronu.
“Zašto me stalno pitaš za Rona?” upitala je njezina
majka.
“Zato što mi je drag.”
“E, pa, dobro je i prestani me gnjaviti.”
Tori se nije dala.
“Želim vidjeti ujka Rona.”
“Dobro” napokon je rekla Shelly. “U redu. Ali imam
previše posla, kao i on. Možda za dan-dva.”
A onda je došao kraj dobrim vremenima, ukusnim
obrocima i iskazima ljubavi.
Tori je dobila sve poslove koje je inače obavijao Ron.
Morala je plijeviti vrt, hraniti životinje, rješavati kuhinju -
što god je radio Ron, sada će morati Tori. Sve. I to prema
majčinim vrlo specifičnim standardima.
“Daje, barem Ron ovdje”, rekla joj je Shelly. “Puno mu
bolje sve to ide nego tebi.”
 Kad Tori nije očistila pseći kavez prema majčinim
zahtjevima, Shelly ju je natjerala da se uvuče unutra i
zaključala je vrata za njom.
“Sad ćeš naučiti! Kako ti je kad se prema tebi ponaša
kao prema psu? Glupačo usrana! Misliš da psi vole ležati
u svojem govnu? Kako se to tebi sviđa? Sranje! Jebeno si
lijena, Tori!”
Tori je zurila u majku kroz žice kaveza. U glavi joj se
pojavila misao da je možda sve ovo zaslužila. Možda
uistinu nije dobro obavila posao? Njezina majka uvijek je
bila tako sigurna u sve što je govorila.
“Oprosti, mama!”
Shelly je pustila vodu na vrtno crijevo i zalijevala je sve
dok Tori nije bila mokra do kože od ledene vode
pomiješane s psećim izmetom.
“Jebeno si beskorisna!”
 SEDAMDESET PRVO POGLAVLJE

Bilo je krajnje vrijeme. Sami se iznenadila i oduševila kad

ju je odjednom nazvala Shelly i rekla joj da je napokon
dopustila njezinoj sestrici, Tori, da dođe u Seattle i provede
nekoliko dana s njom. Prvi put u životu.
Njih su se tri našle na večeri u restoranu Olive Garden
u Olympiji. Bilo je to dobro mjesto, na pola puta. Sami je
odmah zamijetila da nešto nije u redu s majčinom desnom
rukom. Bila je jako natečena. Palac je bio dvaput veći nego
normalno, a činilo se i da je iščašen.
“Moraš u bolnicu”, rekla je Sami.
Shelly je samo odmahnula. “Ma daj, Sami. Dobro sam.”
Ali nije bila dobro. Shelly je tijekom večere bila
neugodna prema konobarima, nervozna i napeta. Nije ni
dobro izgledala. Shelly se uvijek ponosila svojim
izgledom, no sada se udebljala, a kosa joj je bila raščupana.
Ostala je i bez nekoliko zuba.
“Izgledala je kao da je poludjela”, sjećala se Sami. “Bila
je uznemirena, nesuvisla. Nešto sigurno nije bilo u redu.”
Tijekom vožnje u Seattle Sami je imala dva iznenađenja
za svoju sestricu.
“Večeras ćeš prvi put probati sushi. Vodim te u
restoran Bento s, u Greenwoodu.”
Tori je napravila grimasu. “Ne znam baš”, rekla je.
Sami se nasmiješila. “Svidjet će ti se.”
“A što je drugo iznenađenje?”
 “Sutra ćemo se naći s Nikki.”
Tori je preplavila panika. Užasnula se pomisli da će
prvi put nakon sedam godina vidjeti sestru, no još ju je više
plašio teret neposluha prema majci. Majka joj je godinama
govorila da je Nikki zla, sebična osoba kojoj ni do koga nije
stalo. da je najgora sestra na svijetu.
“Ne. Ne želim je vidjeti.”
“Ona te jako voli”, rekla je Sami. “Znaš to, žar ne?”
Ne, Tori to nije znala. “Valjda”, odvratila je. “Ali ne
želim reći mami.” 7
Sami joj se utješno nasmiješila. “Naći ćemo se s njom,
bez obzira na to što kažeš.”
Sushi je prošao tako-tako. Tori je uspjela
pojesti California roll, ali ništa drugo. U njoj je sve kuhalo.
Te je noći jedva oko zatvorila. Bila je previše nervozna zbog
Nikki. Što ako se ne dopadne Nikki? Nikki je nekoć uistinu
imala velik utjecaj na Tori - brinula se za nju, igrala se s
njom. A onda je odjednom nestala, a majka ju je proglasila
nepoželjnom, najgorom osobom na svijetu. Tori nije imala
pojma da su Sami i Nikki tijekom godina ostale u kontaktu.
No pomisao da će vidjeti Nikki bila je samo dio briga
koje su je držale budnom te noći. Brinula se i za Rona. Za
večere u Olive Gardenu samo je o tome razmišljala,
slušajući majčine laži o tome kako se preselio u Winlock,
Winthrop ili Tacomu. Znala je da je Ron preslab da bi
ikamo otišao. Trebao je u bolnicu.
Možda, nadala se Tori, možda ga majka napokon
odvede u bolnicu.
.
Kad su se tri sestre Knotek idućeg dana našle u restoranu
Duke’s Seafood&Chowder House u Seattleu, za Tori je to
bio susret s najljepšom ženom koju je ikad vidjela. Njezina
sestra Nikki imala je dvadeset osam godina i bila je
odrasla. Prekrasna. Pribrana. Čak je krasno i mirisala.
Tori će poslije reći da joj je to bio najvažniji susret u
životu, kad je napokon ugledala sestru nakon tolikih
godina. Čak i nakon što ju je majka zasipala lažima
pokušavajući je otuđiti od sestre, Tori je u tom trenutku
znala da joj je Nikki silno nedostajala.
“Tako si lijepa”, rekla joj je Tori.
“I ti.”
Sami ih je zajedno zagrlila. Ona je bila srednja kći, ona
koja je živjela s obje strane razdora.
Za ručkom nisu razgovarale o tome koliko je majka
užasna. Koliko je otac zaveden. Samo su uživale u tome što
su opet zajedno.
“Zapamti, Tori”, rekla je Sami. “Ne moramo reći mami.
Ovaj ručak s Nikki ostat će među nama. Shvaćaš?”
Tori se složila, iako je znala da je to lakše reći nego
učiniti. Njihova majka imala je dara za to da im se zavuče
u sve kutove života i iskopa sve što su željele sakriti. Pokraj
Shelly Knotek, nitko nije mogao očuvati tajnu.
Osim nje same.
SEDAMDESET DRUGO POGLAVLJE

Bilo je prošlo dva u noći 22. srpnja 2003. kad je zazvonio

Daveov telefon i probudio ga na poslu na otoku Whidbey.
Spavao je kao klada i jedva je mogao shvatiti riječi što su
dopirale s drugog kraja žice. Bila je to Shelly, naravno. Ali
ne normalna Shelly. Zahtjevna Shelly. Ova je Shelly
govorila nesigurno, umorno.
“Moraš doći kući”, rekla je podigavši malo glas. Tako
je tiho govorila da ju je jedva čuo.
“Što se događa?” upitao je Dave, odjednom posve
budan.
Njegova supruga nije htjela reći.
“Nije dobro”, rekla je. “Nešto se tu događa. Ima veze s
Ronom.” Dave nije pitao suprugu s kojom je bio petnaest
godina u braku da mu objašnjava detalje. Dovoljno su
dugo bili zajedno i znao je da Shelly neće otkriti ništa više
od onoga što namjerava otkriti. Rekla mu je da je Tori kod
Sami u Seattleu i da Dave mora doći u Raymond čim
uzmogne.
Dave je prošle nedjelje bio kod kuće i vidio je Rona, koji
se oporavljao od navodnog pada s drveta. Tako su barem
tvrdili on i Shelly. U tom je padu slomio i prst. Dave se
sjećao i da su Ronova stopala bila u zavojima, a na glavi i
prsima imao je opekotine nakon nezgode koju je doživio,
kako je rekla Shelly, dok je palio granje u dvorištu. Imao je
i modrica. Mnogo modrica. Navodno su sve bile posljedica
istog pada.
Na Shellyn nagovor Dave je opet rekao Ronu da se
mora iseliti, no on je odbio otići iz Monohon Landinga.
Dave mu je jednom ponudio i novac, 270 dolara, da ode iz
grada, no Ron je i dalje odbijao. Nije želio napustiti Shelly.
“Moraš se maknuti odavde, Rone”, vikao je Dave na
njega.
A Ron je odbijao otići. Odgovorio bi samo da će se
ozlijediti ili ubiti ako ga natjeraju na odlazak.
Dave je zbog nečega bio u problemima sa šefom i nije
se usudio tražiti dopust da se vrati u Raymond.
“Neću moći prije petka”, rekao je Shelly. A petak je još
bio daleko.
Unatoč Shellynoj navodnoj nervozi, nije se uzrujala
zbog njegove odgode.
“Nije mi rekla da je mrtav”, poslije je rekao Dave za taj
ranojutarnji poziv. Nije ni trebala. “Znao sam da je mrtav.
A znao sam i zašto.”
Njegov se instinkt pokazao točnim.
Ron je uistinu bio mrtav.
Shelly je tvrdila da ga je našla mrtvog na stražnjem
trijemu. Vladale su velike vrućine, kazala je, a on je volio
tamo sjediti tako da mu svježi zrak hladi rane. Rekla je
mužu kako se brinula da bi je netko mogao okriviti za te
rane - sve te opekotine, porezotine i modrice na Ronovu
tijelu.
 Tvrdila je da ga je pokušala oživjeti, no onda je shvatila
da mu nema spasa. Kad je prihvatila da je umro, odvukla
je njegovo tijelo u šupu i zatvorila vrata. Tamo ga je
odjenula u čistu trenirku - odjeću koju mu je uskraćivala za
života - i stavila tijelo u dvije vreće za spavanje. Zatim je
skinula opremu za kampiranje s poklopca zamrzivača,
otvorila poklopac i smjestila tijelo unutra. Nakon toga je
ponovno složila opremu za kampiranje na vrh hladnjaka
slažući je tako da nitko - a pogotovo Tori - ne zamijeti da
ju je netko pomaknuo. Shelly je pazila na svaki detalj.
Nakon toga je nazvala Davea.
 SEDAMDESET TREĆE POGLAVLJE

Kad je Dave na kraju tjedna došao kući, Shelly mu je rekla

da je Ronovo tijelo zamotano u vreće za spavanje i skriveno
u zamrzivaču u šupi. Dave se osjećao kao zombi. Nije
mogao podnijeti pomisao da se to opet događa. A znao je
da će se dogoditi. Znao je da Ron neće dobro završiti
ostane li u kući u Monohon Landingu. Bio je smutljivac,
baš kao što je Shelly rekla. A smutljivci donose samo
nevolje.
Dovraga, Rone!
Kako si to mogao učiniti Shelly?
Dave je s mukom izvukao Ronovo tijelo iz zamrzivača.
Kako ga je Shelly uopće uspjela utrpati unutra?
Ona je super žena!
Dave nije ni jednom pogledao Ronovo tijelo. Nije to
želio. Umjesto toga primio se posla koji je već jednom
obavio. Opet se zadivio nevjerojatnoj snazi svoje supruge
dok se borio s Ronovim tijelom pokušavajući ga ugurati u
goleme plastične vreće koje je donio sa sobom s radnog
mjesta. Sav se tresao, vreće su bile skliske i nikako ih nije
mogao zamotati oko Rona.
Rješavati se mrtvog tijela nije lakše s praksom,
zaključio je.
Stajao je u šupi među sitnicama i podsjetnicima na svoj
život sa Shelly i djevojčicama - tamo je bila stara odjeća,
igračke koje su prerasle, oprema za kampiranje koja ga je
podsjećala na obiteljske izlete. Shelly je pokraj zamrzivača
naslagala Ronove stvari koje su se doimale poput prizora
iz njegova života, sjećanja na njegove interese. Njegove
knjige o Egiptu. Njegove naočale. Nakit koji je ponosno
pokazivao u danima prije nego što je ostao bez identiteta.
Odjeću koju je prestao nositi jer mu je Shelly nalagala što
će odjenuti. Sve je to bilo nagomilano, spremno za
uklanjanje.
“Pokušala sam ga spasiti”, tvrdila je Shelly koja se
motala oko njega kršeći ruke. “Probala sam ga oživjeti, ali
nije uspjelo. Bio je preslab. O, Bože! Tako sam se trudila!
Jako me strah, Dave.”
I Dave se bojao.
“Mislit će da smo ga zlostavljali”, rekla je. “Policija će
nas optužiti.”
Dave je znao da Shelly ima pravo. A zašto ih i ne bi
optužili? Kako su uopće dopustili da dođe do ovoga?
Rekao joj je da će on to sam riješiti, neka Shelly ode u
kuću i pribere se. Odnio je Ronovo tijelo kroz stražnji izlaz
iz dvorišta boreći se cijelim putem sa skliskim vrećama.
No imao je problem, i to prilično velik. Zbog iznimno
vrućeg i suhog ljeta u Pacifičkom okrugu vladala je
zabrana paljenja korova i smeća. Dave neće moći spaliti
Rona kao što je spalio Kathy. Neće se moći riješiti pepela
na plaži Washaway. S druge strane, bez obzira na tu
zabranu, spaljivanje ne bi bilo dobra zamisao. Više nije bilo
stare staje koja je nekoć priječila pogled s ceste, a u blizini
je postavljena ulična svjetiljka. Netko bi vidio vatru i javio
vlastima.
 Dave je iz šupe uzeo lopatu i plastičnu ceradu, pa je kao
pravi građevinar isplanirao rupu za ukop. Morat će biti
duboka oko metar i morat će biti dovoljno duga da se u nju
može poleći tijelo. Želio je kopati i dublje, no zemlja mu
nije dala. Bila je previše suha i tvrda kao kamen. Višak
zemlje stavio je na ceradu, tako da se ne vidi da je nešto
tamo zakopano. Sve će složiti tako da se čini kao da je
oduvijek bilo tamo.
Položio je Ronovo tijelo na bok u rupu i zatrpao ga.
Nakon toga je po svježe raskopanoj zemlji posuo pepeo, a
na njega je složio sloj grana jele.
Shelly se držala podalje dok se njezin suprug bavio
svojim poslom. Ona nikad nije voljela zaprljati ruke.
Dave se odmaknuo u mraku, skinuo radne rukavice i
pogledao svojih ruku djelo. Dobro je izgledalo, no to će biti
samo privremeno. Trebat će mu trajno rješenje, no morat
će pričekati do ukidanja zabrane paljenja. Ceradu sa
zemljom odnio je u Macovu kuću u South Bendu i tamo je
ostavio.
Kao i obično, nakon svega što se dogodilo, Dave Je
branio Shelly. Ni za što je nije krivio.
“Jako je volim”, rekao je. “Ona sigurno nije zlostavljala
ni Rona ni Kathy. Samo nije nazvala hitnu kad je Ron
preminuo. To je bilo zbog straha od onoga što se prije
dogodilo. I uvijek kažem, moja se žena uvijek brine oko
svega i opet je samo htjela zaštititi obitelj. Samo je bila
prava zaštitnica, kao i uvijek. Nije mi jasno što je to
pogrešno učinila.”
 SEDAMDESET ČETVRTO
POGLAVLJE

U Seattleu su Sami i Tori još proživljavale radost susreta s

Nikki. To je bio najbolji dan na svijetu. Tori se godinama
naizmjence bojala Nikki i čeznula za njom, no u tom je
trenutku napokon uvidjela dubinu majčinih laži. To je nije
trebalo iznenaditi, no ipak se šokirala.
Shelly je željela kontrolirati ljude. Prezirala je svaku
situaciju u kojoj sama ne bi bila u središtu pozornosti.
Njezina obitelj bila je poput nekakva kulta: najprije je
pobjegla Nikki, a zatim i Sami. Svijet izvan Raymonda bio
je mnogo ljepši - i sretniji - nego što je Tori mogla i zamisliti.
Osjećala se poput Dorothy iz Kanzasa koja je stigla u šareni
svijet s druge strane duge. Bilo je savršeno očito tko je u toj
priči bila njezina majka.
Njezina majka. Sama pomisao na Shelly podsjetila je
Tori na njezin najveći strah. Užasno se bojala da neće moći
održati susret s Nikki u tajnosti.
"Da, možeš”, ustrajala je Sami. “Ja sam uspjela, uspjet
ćeš i ti.”
“Ne znam”, odvratila je Tori.
Sami ju je i dalje hrabrila. “Ja znam. Zato što te
poznajem.”
Sami je otišla po rublje iz sušilice, pa su sjele i zajedno
ga počele slagati.
 “Ha, sjetila sam se nečega smiješnog”, nastavila je
Sami. “Mama me znala buditi usred noći. Istresla bi sve
stvari iz mojih ladica, ono, baš sve, na pod. Sve se moralo
slagati, a ako sam imala koju soknu koja nije imala par, bilo
je gadno. Tjerala bi me da je cijelu noć tražim. Ako treba i
do tri ujutro.”
Tori je šutjela gotovo cijelu minutu.
“I meni to radi”, napokon je rekla pogledavši sestru u
oči.”
Sami se stisnuo želudac. Ne, pomislila je. Jebemu. Ne.
Nemoguće. To se ne događa Tori.
“Svaki put kad sam je vidjela pitala bih je li dobro”,
poslije je rekla Sami. “Bila je moja dužnost zaštititi tu
djevojčicu. A nisam uspjela. Nisam. Nisam postavljala
prava pitanja. Nisam joj rekla sve što sam znala. Samo sam
pitala je li dobro. Je li mama dobro.”
“Što ti još mama radi, Tori ?”
Tori je pogledala Sami, koja se urušavala pred njezinim
očima, i dala joj skraćeni popis stvari koje joj je majka činila.
Bio je to izbor Shellynih standardnih bitova, isto što je
radila svima njima - Shaneu, Kathy, Nikki i Tori.
“Pušta li te spavati?” upitala je Sami.
“Ne.”
“Tjera te da gola radiš po kući ?”
“Aha.”
“Ne pušta te u kuću po noći?”
“Aha.”
“Moraš biti na trijemu?”
 “Da.”
Sami se rasplakala i zagrlila sestru.
“Tori, zašto mi nisi rekla?”
“Ne znam. Mislila sam da se to samo meni događa.
Nisam znala da je to mama i prije radila. Mislila sam da ste
ti i Nikki imale sretno djetinjstvo.”
Znala je što treba dalje pitati. Sada je imala priliku, sada
je mogla provjeriti što se uistinu događalo s njezinom
sestrom. “Je li nešto napravila Ronu?”
Tori je zaplakala. To pitanje nije uopće bilo pitanje. Bilo
je više poput izjave.
Istine.
Tori je potisnula suze. “Da”, rekla je. “Sve. I druge
stvari.” Proučila je sestrinu reakciju. Sami uopće nije bila
šokirana, samo je to prihvatila kao potvrdu svega što je već
znala.
“Odakle znaš za to?” upitala je Tori.
Sami je teško progutala. “Već je to napravila. Radila je
to svima nama. I Kathy.”
Sami nikad nije zaboravila Kathy. Sjećala se svega što
je doživjela odrastajući u kući Louderback i u kući u
Monohon Landingu - lijepoga i ružnoga. U posljednje
vrijeme nekako joj je sve bilo jasnije. Možda zbog pisma
koje je poslao netko nepoznat. Možda je to bilo zbog
krivnje koju je osjećala zato što nije podržala stariju sestru
kad je Nikki otišla na policiju. Iako bi je podržala,
izgovarala se Sami sebi samoj, da se šerif malo više
potrudio. Pripremila bi se za to da joj se cijeli svijet sruši
oko nje da je i u jednom trenutku pomislila kako je i Tori
zlostavljana.
No činilo se da je Tori dobro. A policija nije ustrajala.
Zato nije nikome ništa rekla.
Sami je nastavila kopati. “Je li Ron ikad pokušao
pobjeći?”
Tori je kimnula. “Da, mnogo puta. Ali mama i ja bismo
ga uvijek pronašle i dovele natrag.”
“I Kathy je bježala”, rekla je Sami.
“Je li mama tjerala Kathy da radi čudne stvari? Obavlja
poslove?” upitala je Tori.
“Aha”, odvratila je Sami. “Morala je gola prati
posuđe.”
Tori se odjednom sjetila Kathy u kući u Old Willapi.
Tori su tada bile samo dvije godine. Kathy je bila u
kupaonici u prizemlju u tankoj zelenoj spavaćici. Kosa joj
je ispadala i kretala se vrlo sporo.
“Što ti je ?” upitala ju je tada Tori, no prije nego što je
Kathy uspjela odgovoriti, Shelly je zgrabila svoju kćer i
odvukla je. Majka nije ništa rekla, ali Tori je nakon toga
znala da ne smije postavljati takva pitanja. Ne smije
razgovarati s Kathy. Barem ne na takav način.
Sami i Tori sada su se držale u zagrljaju i plakale. Sve
su priznale jedna drugoj.
Osim možda jedne stvari.
Sami je jedva mogla govoriti, no znala je da i to mora
reći svojoj sestrici.
 “Mama je ubila Kathy”, napokon je protisnula kroz
suze. “Spalili su je u dvorištu.”
 SEDAMDESET PETO POGLAVLJE

Shelly je stajala pred kuhinjskim sudoperom i raspadala se.

Nikad nije tako loše izgledala. Tijekom protekle godine
udebljala se deset kilograma. Crvenu je kosu odavno
trebala osvježiti bojom. A to je bilo samo na površini,
naravno. Iznutra, kombinacija anonimnog pisma i Ronove
smrti uništila joj je hrabrost i samouvjerenost zbog kojih bi
inače činila nezamislivo a da ne bi ni okom trepnula.
Dave je prvi spomenuo potrebu da smisle nešto čime
će objasniti Ronov nagli odlazak iz Monohon Landinga.
Knotekovi su se dobro snalazili u smišljanju takvih priča.
Kathy je otišla sa svojim dečkom Rockyjem na put po
zemlji. Shane je bio na Aljasci, ribario je na otoku Kodiaku.
Nikki je otišla iz Raymonda započeti novi život u Seattleu.
Nisu nestali, samo su otišli tamo gdje su oduvijek željeli
biti.
No kao da se za Rona nitko nije zanimao. To je bilo
dobro. To će im ići u prilog.
Dave, koji je oduvijek bio pasivna strana u njihovu
braku, jasno je vidio da se Shelly pogubila. On je smislio
prvi plan. I on se užasno osjećao, no znao je da će propasti
budu li podlegli osjećajima. Jedno od njih mora se pribrati.
“Posljednjih nekoliko tjedana bio je kod Maca”,
predložio je. “Tražio je posao.”
“Aha”, rekla je Shelly kao da je sve to baš i ne zanima.
“Dali smo mu novac za autobus.”
 Dave je duboko udahnuo. Izmišljanje mu nije baš
najbolje išlo, iako je život sa Shelly značio život u laži.
“Odvezao sam ga u Olympiju na autobus”, nastavio je.
“Odlučio je otići u San Diego.”
Shelly se malo oraspoložila. “Tako je. Stalno je pričao o
tome.” Ta je zamisao zvučala dovoljno uvjerljivo, pa se
malo smirila. Brinula se što će Tori misliti, no uvjerila je
samu sebe da će njezina kći povjerovati u sve što joj se kaže.
“Reći ću joj kad se vrati od Sami”, rekla je Shelly.
I Dave je smatrao da je tako najbolje.
Te su večeri vježbali svoju priču, od početka do kraja i
od kraja do početka, prilagodavajući je kad bi se u njoj
pojavila kakva logična pukotina. Ronu je trebalo novca.
Trebala mu je hrana. Nova odjeća. U priču su upleli sve
ono što nije mogao dobiti u Monohon Landingu.
No i dalje je bilo mjesta sumnji. Najmanja pogreška,
najmanja nesigurnost mogla bi ih uništiti.
Shelly je za svaki slučaj smislila i ideju da se Ron opet
želio ubiti zbog Garyja. Rekla je Daveu da je, kratko prije
njegove smrti, stavljala zavoje Ronu na stopala, a ormarić
s lijekovima bio je otvoren.
Nešto je otkrila i u jednoj od pokrajnjih građevina,
rekla je.
“Ovo sam pronašla u kokošinjcu.” Pružila je Daveu
dvije bočice za tablete narančaste boje. “Ron ih je sigurno
uzeo.”
Dave se nije pobliže zagledao u bočice. Nije to ni
trebao. Shellyne su riječi imale smisla. Ron je bio izvan
sebe. Nekoliko je puta prijetio da će se ubiti. Dave se sjetio
kad je Ron dobio zabranu približavanja majci i kako ga je
to gotovo uništilo. I tada je prijetio samoubojstvom. A
jednom je Daveu rekao kako želi samo umrijeti tako da
svima bude bolje.
“Tako se osjećam”, kazao je Ron.
 SEDAMDESET ŠESTO POGLAVLJE

Ovo se ne događa. Ne opet. Sami je gotovo uništila spoznaja

da je Shelly radila Tori sve što je radila i starijim sestrama.
Sami i Tori razgovarale su do kasno u noć. Bila je to užasna
igra spajanja točkica - što se prije događalo, što se događalo
sada. Suze i bijes služili su kao gorivo za razgovor. Kao i
kajanje.
I strah. Mnogo straha.
Jednoga se pitanja Sami najviše bojala. Razmišljala je o
Ronu i o tome kako će navodno negdje drugdje naći posao,
iako posljednji put kad ga je vidjela nije izgledao kao da bi
igdje mogao išta raditi.
“Kako je Ron?” upitala je.
Tori nije trebala odgovoriti riječima. Sve joj se vidjelo
na licu.
“Mislim da je mrtav”, rekla je. “Mislim da je i njemu
mama nešto napravila.”
Uslijedilo je još suza i bolnih osjećaja. Sami se sjetila
majčinih nedavnih poziva. Posljednjih se tjedana češće
javljala i rekla joj je tijekom jednog razgovora da Ron traži
posao negdje daleko od njih.
“Gore u Winlocku”, rekla je Shelly. “U parku kuća na
kotačima. Jako nam je važno da dobije taj posao. Moraš se.
moliti za to. Moli se da ga dobije.”
Nešto je u majčinoj priči zvučalo pogrešno. Kad je Sami
razgovarala s najmlađom sestrom, Tori bi joj rekla da je
Shelly tvrdila kako je Ron u Macovoj kući, pomaže je
pripremiti za prodaju.
“Vrijeme je da se otisne u svijet bez nas”, rekla je Shelly.
“Valjda jest”, složila se Sami ne znajući što bi drugo
rekla. Posljednji put kad ga je vidjela, Ron je bio u raspadu.
Nikako nije mogao sam nekamo otići i preživjeti.
Grizla se jer nije poduzela više. Vidjela je probleme s
Ronom. Znala je prepoznati znakove upozorenja. A ipak
je, kako bi preživjela, zaplivala u moru poricanja. Nije
imala ni pojas za spašavanje. U moru je plutala sama,
čekajući val koji će je povući pod površinu.
I utopiti.
Sami se pribrala. Prošla su dva u noći.
“Moramo reći Nikki”, rekla je.
.

U to doba noći nema telefonskog poziva koji donosi dobre

vijesti. Dogodila se automobilska nesreća. Srčani udar.
Neka tragedija koja ne može čekati do jutra.
Nikki se javila na poziv.
Sami joj je sve ispričala o zlostavljanju. Sve što je
propustila zamijetiti. Rekla joj je kako je majka Tori
zaključala u psećem kavezu i polijevala je crijevom. Pričala
joj je o golotinji. Uskraćivanju hrane. I o Ronu
Woodworthu.
“Isto je radila Kathy, Nikki.”
“Ne znam što da učinimo”, odvratila je Nikki. Njezin
je svijet sada bio potpuno drukčiji od onoga kad je otišla u
Raymond i prvi put prijavila svoju majku, prije gotovo
dvije godine, u srpnju 2001. Sada je bila sretna. Imala je uza
se voljenog muškarca. Nije željela probleme koji će doći
pokušaju li nešto poduzeti.
“Moramo izvući Tori”, rekla je Sami.
Nikki je znala da Sami ima pravo, ali znala je i da im
policija prije nije pomogla. A Nikki je znala da se roditelji
neće sustezati ni od čega kako bi se osvetili. Njezina majka
mučila je ženu do smrti i poslije lagala o tome. Upetljala je
Nikki u svoj plan kojim će zavarati Kathynu obitelj tako da
vjeruju kako je Kathy otišla s Rockyjem. Natjerala ju je da
se gola valja u blatu. A Dave Knotek nije bio ništa bolji.
Bacio je opeku kroz izlog kako bi Nikki dobila otkaz na
poslu. Pratio ju je po Bellinghamu. Dave je bio Himmler
Hitleru koji je bila njezina majka, slijepo izvršavajući sve
zlo koje mu je naložila činiti.
“Zadnji put nije nam uspjelo”, rekla je Nikki.
Sami je znala da je to istina. Znala je i da će gadno
stradati izdaju li svoje roditelje policiji. Svi će propasti,
ovako ili onako. Ljudi će se pitati zašto već prije nisu otišle
na policiju. Pitat će se kako su mogle okretati leđa i
pretvarati se da se ništa ne događa.
Sami je duboko udahnula. “Možda će Tori preživjeti,
onako kako smo mi preživjele.”
Nikki nije bila sigurna u to. Iako je, s obzirom na to
kako je ona sama završila, mogla uvjeriti samu sebe da je
to najbolji put. Sestre su dale sve od sebe kako bi se uvjerile
da će sve biti u redu.
“Ima četrnaest godina”, nastavila je Sami. “Mora
preživjeti samo još nekoliko godina.”
 “Znam. Može ona to.”
“Može.”
“Ali ako neće moći, Nikki... Ako neće moći, morat
ćemo je izvući odande”, rekla je Sami.
Nikki se složila s njom, no onda je spomenula Shanea.
Sami je prihvatila priču da je Shane pobjegao, iako ga
gotovo i nisu tražili.
“Mama je nešto napravila Shaneu, Sami”, ustrajno je
tvrdila Nikki.
Kad je bila riječ o Shaneovu nestanku, dvije starije
sestre o tome su razgovarale samo šapatom. Stalno su se
prisjećale kućice za ptice koju je navodno ostavio njihovoj
majci, zajedno s porukom punom ljubavi.
Nikki je oduvijek najviše sumnjala u tu priču. “Shane
nikad ne bi ostavio takvu poruku s kućicom”, rekla je.
“Mrzio ju je iz dna duše.”
“Dobro, Nikki,” odgovorila je Sami, “ali mama nas
nikad ne bi uistinu povrijedila. A Shane nam je bio brat.”
...

Sami je završila razgovor i vratila se Tori.

“Moramo smisliti što bi bilo najbolje”, rekla je. “Misliš
da nam možeš dati malo vremena, možda izdržati još
malo? Za četiri godine bit će ti osamnaest.”
Tori je rekla da želi ono što je najbolje za sve, no bila je
bijesna, i to s razlogom. Najviše na svijetu željela je da
njihova majka plati za ono što im je svima učinila.
“Moramo je zaustaviti”, ustvrdila je. “Znaš to, Sami.
Zla je. Vjerojatno je najgora osoba na svijetu. Vidi samo što
je sve učinila. Sjeti se što je učinila Kathy, Ronu, tebi i
Nikki.”
Nastavile su razgovarati, a Sami je u glavi vrtjela
majčine najveće hitove. Jasno je vidjela sve što se dogodilo
i nije mogla poreći činjenicu da je njihova majka vjerojatno
najgora osoba na svijetu.
Ali ona nam je mama. Jedina mama koju imamo.
Sami je utihnula. Tori je prekinula tišinu.
“Ne mogu više, Sami.”
Sami je zagrlila sestru. Bila je očajna. Znala je da će svi
stradati pročuje li se istina. Ipak, morat će naći načina da se
suoči s majkom.
Nadala se da će i Tori uspjeti.
.

Bilo je još suza dok su se vozile u Olympiju naći se sa Shelly

na parkiralištu restorana Olive Garden. Posjet koji je trebao
biti vrhunac ljeta sada se pretvorio u noćnu moru jer su
napokon shvatile da se ono što se dogodilo Kathy Loreno
sada događa Ronu.
Prije nego što su stale pokraj majčina automobila, Sami
je sestri rekla posljednju stvar.
“Ako kaže da je Ron otišao, to znači da je vjerojatno
mrtav.”
Sami je plakala. Oči su joj bile crvene i bilo je očito da
je majka to primijetila.
“Je li sve u redu?” upitala je Shelly.
 Sami je uvijek znala brzo uzvratiti šalom ili nekim
izgovorom, pa je i sada odmah odgovorila. “Ma je”, rekla
je. “Samo mi je teško oprostiti se od sestrice.”
Sestre su se zagrlile i plakale dok ih je Shelly gledala iz
automobila. Oproštaj je bio dug i bolan. Napokon su se
razdvojile, a Tori je ušla u automobil.
Shelly je upalila motor. “Što je to bilo, Tori ?” upitala je
ubacivši automobil u brzinu i krećući prema Raymondu.
“Vikend je bio divan, jako će mi nedostajati.”
Shelly je nastavila s pitanjima i Tori joj je rekla da se ne
osjeća dobro.
“Imam gadnu glavobolju, mama.” Oslonila je glavu na
staklo prozora i zatvorila oči, pretvarajući se da spava.
Ne želim razgovarati s tobom, pomislila je.
Kad su stale na prilazu pred kućom, bilo je kao da su
zašle u stranu zemlju. Tori nije bilo samo nekoliko dana,
no već se osjećala kao da joj ovo nije dom. Nikad nije
shvaćala ovo mjesto. Sve je izgledalo i osjećalo se čudno.
“Ron je dobio posao”, rekla je njezina majka.
A Tori je znala da je to laž.
Ron je mrtav.
Majka je tijekom vožnje uglavnom šutjela, no sada je
grubo rekla Tori da ode nahraniti pse. Glas joj je bio
suprotan od onoga njezine sestre.
Bio je hladan.
Zloban.
Bijesan.
 Tori je otišla obaviti zadatak, no u sebi je osjećala strah
i muku. Cijeli joj se svijet preokrenuo naglavce. Ipak, nije
bila sama. Imala je dvije sestre. One su je voljele i znale su
kakvo je čudovište njihova majka. I to ju je ohrabrilo, više
od svega. Zbog toga je željela otići na policiju i sve im reći.
No Sami ju je zamolila da pričeka. Tori je shvaćala
Samin položaj. No znala je i da će, bude li nekome to došlo
na naplatu, ona platiti cijenu na svojoj koži. Nije se bojala
kazne, sve je to već dosad preživjela. No brinula ju je
pomisao da više nikad neće vidjeti Nikki nakon toga
jednog susreta.
“Znala sam da ako ništa ne kažem,” poslije je rekla,
“možda više nikad neću vidjeti Nikki.”
A to nije bilo prihvatljivo. Nimalo. Neće i drugi put u
životu izgubiti svoju stariju sestru.
Odlazak na policiju nije značio samo da će natjerati
majku da plati. Nije bila riječ ni o osveti. Ne, bio je to način
na koji će zaustaviti ludilo, i napokon opet biti sa svojim
sestrama.
Shelly je pomno proučavala Tori ne skidajući pogleda
s nje. Nije to bio pogled pun zanimanja ili ljubavi prema
kćeri koje nekoliko dana nije bilo pa joj je nedostajala.
Shelly je imala oči vrhunskog grabežljivca. Znala je dobro
procijeniti ljude.
“Je li sve u redu?” upitala je.
“Sve je u redu, mama.”
Lažeš.
“Ne, ne lažem.”
“Dođi, želim te zagrliti.”
 “Ne osjećam se dobro”, rekla je Tori. “Nekako mi je zlo.
I nos mi curi.”
Shelly ju je hladno odmjerila. “Da? Ja ću ti pomoći.
Imam nešto za to.”
Nestala je i vratila se s nekoliko tableta.
“Popij to.”
.

Sami je gotovo izludjela od brige kad ju je Tori nazvala te

večeri i rekla joj da joj je majka pokušala dati nekoliko
tableta, no Tori je uspjela popiti samo jednu.
“Što? Što ti je dala?”
“Neke tablete.”
“Kakve ?”
“Žute. Za nos.”
Sami je bila očajna sjetivši se kad joj je majka dala
tablete nakon kojih nije mogla hodati. Ili kako je davala
tablete Kathy, nakon čega bi Kathy satima bila nepokretna.
Njezina majka oduvijek je voljela davati lijekove i govoriti
primateljima da će im od njih biti bolje, dok su zapravo
služile tome da budu poslušni. Ili da ih makne s puta, tako
da može gledati televiziju i sjediti neopterećena potrebama
drugih ukućana.
“Moraš je povratiti, Tori. Odmah.”
Tori je ustuknula. “Mama mi ne bi stvarno naudila”,
rekla je.
Sami je duboko udahnula. Nakon svega o čemu su
razgovarale, nakon svih detalja koje je Sami znala,
vjerojatno je mnogo bolje shvaćala što bi Shelly mogla
učiniti te što je već i učinila. Nikki joj je rekla kako joj se
jednom učinilo da su se roditelji dogovorili ubiti je, učiniti
da nestane nakon što je nestao Shane, jer nisu vjerovali da
će šutjeti o tome.
Nitko ne bi mogao zauvijek šutjeti.
“Ne znaš je, Tori. Moraš se riješiti tablete, odmah!”
Sestrina ju je uznemirenost potaknula na akciju.
“Dobro”, rekla je Tori. “Kako?”
“Pokušaj se natjerati da je povratiš.”
Tori je rekla da će to učiniti, iako je znala da neće moći.
Bojala se da će majka otkriti ako povrati i da će se ljutiti na
nju. Možda će je i povrijediti. Ostala je još malo u sobi,
počela ju je hvatati omaglica. Čudno se osjećala zbog
tablete. Zatim je otišla na dvorište i počela ga pretraživati,
sve vrijeme u strahu da će je majka prezreti.
Ponovno je nazvala sestru.
“Moram odavde” rekla je. “Ne mogu naći Rona. Mrtav
je, Sami. Znam.”
“Sigurna si?”
“Jesam. Molim te, pomozi mi.”
Sami je pokušala nagovoriti Tori da se potrudi. Nije
željela na policiju. Vidjela je kako je prošlo kad im je Nikki
rekla za Kathy. To im sigurno neće pomoći.
“Jesi li sigurna da ne možeš izdržati još nekoliko
godina?” Zahtjev je bio smiješan i obje su to znale.
“Ne, jebemu, ne mogu, Sami. Mama je ubojica. Znat će.
Vjerojatno će i mene ubiti. Znaš za što je sposobna.”
“Dobro”, rekla je Sami. “Izvući ćemo te.
 “Moram odmah van”, dometnula je Tori. “Ovo mora
prestati.”
SEDAMDESET SEDMO POGLAVLJE

Idućeg jutra, kad se majka smjestila pred televizor, Tori je

otišla u šupu nastavljajući potragu za Ronom. Nije joj dugo
trebalo. Na zamrzivaču je stajala hrpa njegovih stvari,
uključujući i njegovo donje rublje, kao i krvavi zavoji
kojima su mu bile zamotane noge nakon što mu je Shelly
namočila stopala u kipuću vodu punu izbjeljivača. Krvave
mrlje bile su stare, smeđe, no Tori je dobro znala što gleda.
Sranje, pomislila je. Zašto je sve to ovdje?
Stajala je minutu pomno pamteći sve što je vidjela pred
sobom. Morat će zapamtiti svaki predmet ako se majka
svega toga riješi. Ne znajući ni sama što planira, Tori je
uzela nekoliko krvavih zavoja i sakrila ih u kokošinjcu.
Nakon toga je pretražila kuću provjeravajući je li za
Ronom ostalo još štogod. Nije mu bilo ostalo mnogo stvari
- nekoliko knjiga i nekoliko komada odjeće - no ni toga više
nije bilo. Potražila je traperice koje su mu postale prevelike,
pa su završile u ladici komode jedne od starijih sestara. Ni
njih nije bilo.
Otišla je do jame za vatru. Njezini su se roditelji čudno
ponašali, a majčin zahtjev da se drži dalje od tog mjesta nije
bio samo upozorenje. Čak i nakon što je čula priču od Sami,
nije mogla zamisliti ono što se dogodilo Kathy dok je Tori
još bila gotovo beba.
 Trebalo joj je još dokaza. Trebala je pronaći nešto što će
policajci moći upotrijebiti kako bi došli do zaključka da je
Ron ubijen i da su se Knotekovi riješili njegova tijela.
Možda na isti način na koji su se riješili Kathyna tijela.
Hitro i tiho se sagnula i počeprkala po granama koje je
vjerojatno njezin otac stavio preko ostataka vatre. Zemlja
je bila poravnana ispod njih.
Već su sve počistili, pomislila je. Znaju da će netko doći.
Napokon, dok joj je srce divlje lupalo u grudima, Tori
je skupila nešto zemlje i pepela i odjurila natrag do
kokošinjca. Zaključila je da su se Rona riješili na isti način
na koji su se riješili Kathy. Ruke su joj se tresle, no nije
plakala. Znala je da to mora učiniti.
Mora zaustaviti majku.
Kad se vratila u kuću, činilo se kao da se ništa nije
dogodilo. Njezina majka i dalje je sjedila na kauču i bavila
se svojim poslom. Točnije, nije radila ništa. Tori je otišla na
kat.
Shelly je već obavila svoje. Prijavila je promjenu adrese
za Ronovu kreditnu karticu i Monohon Landing je upisala
kao staru adresu. Nije imala novu točnu adresu za njega,
no na kraju je smislila grad u koji je navodno otišao. Nije
to bio Winlock, Winthrop ili neki drugi daleki grad.
Ne, zapisala je da je u Tacomi.
 SEDAMDESET OSMO POGLAVLJE

Raymond je bio milijunima kilometara daleko. Barem joj se

katkad tako činilo. Nikki se nerado osvrtala prema
prošlosti. Bila je udana. Osnovat će obitelj, unatoč tome što
su njoj samoj učinili njezini roditelji. Kako bi bilo kome
mogla objasniti da se morala valjati u blatu? Kako je mogla
ikome reći za okrutnost koju je majka pokazala prema
Kathy ?
Ili prema Shaneu?
A gdje je Shane?
Nikki i Sami su se 6. kolovoza 2003. odvezle u Pacifički
okrug reći šerifu sve što su znale. Nikad se u životu nisu
toliko bojale. Cijelim su putem naizmjence postavljale
jedna drugoj neugodna pitanja na koja nije bilo odgovora,
a zatim bi ustrašeno šutjele. Bilo je i suza. Ono što se
događalo bilo je golemo. Veće od njih samih. Bilo je golemo
jer je to odavno trebalo učiniti i, znale su, vjerojatno je bilo
prekasno da spase Rona. Nikki će sada drugi put sjesti sa
zamjenikom šerifa, Jimom Bergrstromom. Prvi put je
slavno propala. Ništa se nije dogodilo. Zašto nitko nije
pomogao? Za to se nije moglo okriviti samo Sami i njezino
odbijanje da razgovara sa šerifom. Zapravo, Bergstrom i
još jedan zamjenik nekoliko puta su otišli u kuću u
Monohon Landingu i raspitivali se o Ronu. Znali su da se
tamo skrio i znali su da Shelly Knotek nije poznata po
dobrome.
U gradu su je zvali Psihotična Shelly.
 Također su znali da je Kathy Loreno posljednji put
viđena u Shellynu društvu. I da je Ron nazvao hitnu kad je
Mac navodno pao iz invalidskih kolica, nakon čega je
Shelly naslijedila njegovo imanje.
Uz mnogo suza i mnogo dugih stanki tijekom kojih su
skupljale hrabrost, sestre Knotek napokon su ispričale
svoju priču - istu onu koju je prije ispričala Nikki. No ovaj
je put bilo drukčije. Ovaj su im put povjerovali. U sobu za
ispitivanje u uredu šerifa Pacifičkog okruga došli su i
tužitelji i drugi policajci. Zamjenik Bergstrom i osoblje iz
tužiteljeva ureda zapisali su sve što su rekle. Bilo je
istodobno i šokantno i bolno. Nikki i Sami smatrale su da
imaju dva cilja: jedan je bio akcija spašavanja njihove
sestre, a drugi je bio da njihovi roditelji napokon plate zbog
svega što su učinili.
“Ako je Ron mrtav”, rekla je Nikki zamjeniku. Glas joj
je prepukao, no gledala ga je ravno u oči. “Mogli ste to
spriječiti.”
Bergstrom nije odgovorio, ali Nikki to nije smetalo; nije
bilo riječi koje je mogao izgovoriti, a kojima bi spasio
situaciju .
Nakon što su prepričale gotovo sve užasne detalje,
vratile su se u Nikkin automobil i odvezle se natrag u
Seattle. Bio je mrkli mrak, jedina je svjetlost dopirala od
Mjeseca visoko na nebu. Bile su posve emotivno iscrpljene.
Istodobno tužne i bijesne. I preplašene. No najviše su
razmišljale o svojoj sestrici i o tome koliko će joj se život
promijeniti kad ujutro na vrata pokuca socijalna služba i
odvede je.
 “Bit će dobro”, rekla je Nikki.
Sami se složila. “Jača je od nas.”
Nikki se cijele noći prevrtala po krevetu, nije se mogla
otresti briga. Kad je napokon ispuzala iz kreveta, nazvala
je jedinu saveznicu koju je imala tijekom djetinjstva, baku
Laru. Nije ju uspjela dobiti na telefon, pa joj je poslala e-
mail.
Moraš me nazvati. Bila sam u Raymondu do jedan u noti.
Socijalna služba ujutro u osam ide po Tori. Mama i Dave OPET
su napravili nešto gadno. Bila sam s tužiteljem, Sami je također
bila sa mnom.
...

Tori je dvaput nazvala Nikki pitajući se što se dogodilo

tijekom njihova razgovora s policijom.
“Što bih ja trebala učiniti?”
“Samo se drži, Tori.“
“Koliko dugo? Ne mogu ostati ovdje.”
“Izvući ćemo te. Kunem se.”
Kasnije toga dana, Shelly je nazvala kako bi
razgovarala o planovima za Samin rođendan.
“Tata će te odvesti na surfanje!” rekla je.
“Jako mi je drago”, rekla je Sami dajući sve od sebe da
joj glas ne oda sve što je učinila. Unatoč svemu, Sami se
borila s potrebom da upozori majku. Spakiraj se i bježi.
Moraš se maknuti, mama! Dolaze po tebe!
Naravno, nije to učinila. Nikad se u životu nije više
bojala. No događaje je sada bilo nemoguće zaustaviti.
.
Tori je imala samo četrnaest godina, ali bila je vrlo jaka.
Dok je čekala cijelu noć i idući dan da joj uhite roditelje,
stalno je iznova zvala Sami.
“Ništa još nisu napravili”, rekla je za šerifa. “Mama je i
dalje kod kuće. I ja sam još tu. Zašto odugovlače?”
Sami nije znala zašto. Mislila je da će se sve pokrenuti
nakon njihova priznanja. Sve su to mislile. Usto se i jako
brinula.
“Znaš da moraju otvoriti slučaj”, rekla je.
“Stalno to govoriš,” odvratila je Tori, “ali ja baš nisam
sigurna.”
Sami je dala sve od sebe da smiri sestricu. Bilo joj je
jasno da se Tori, koliko god na površini gubila živce, i dalje
dobro drži te da ne odustaje od njihova nauma.
“Sakrila sam Ronovu odjeću u kokošinjac”, rekla joj je
Tori.
“Dobro. To je dobro.”
Tori se pripremila i za pretragu koju će obaviti policija
tražeći dokaze. Napisala je poruku na papiru s ružičastim
crtama, ukrašenom veselim bumbarom koji je letio na
vrhu.
Dragi FBI, policijo itd.
Molim vas nemojte potrgati moje stvari dok istražujete. Tu
nema ničega zanimljivog. Pustite moje stvari na miru. I molim
vas da životinjama pronađete dobar dom.
SEDAMDESET DEVETO POGLAVLJE

Kad se idućeg jutra začulo kucanje, Tori je već stajala kraj

ulaznih vrata. No nije ih odmah otvorila. Nije htjela
pokazati majci koliko joj je drago što je šerif napokon
stigao. Dok ga je promatrala, prepoznala je zamjenika Jima
Bergstroma kao čovjeka koji je već dolazio do kuće i
raspitivao se o Ronu.
Shelly joj je prišla, sagnula se do njezina uha i šapnula:
“Što si učinila? Jesi li nekome nešto rekla?”
Tori je pogledala majku ravno u oči. Nije se ni trznula.
Ni okom nije trepnula.
“Ne, mama. Nisam.”
Zamjenik je rekao Shelly da je došao s djelatnicima
socijalne službe po Tori. Odvest će je sa sobom zbog
sumnje u zlostavljanje djeteta. Shelly je istog trenutka
počela divljati, no Tori je bilo jasno da se silno preplašila.
Sama nije ništa rekla, samo je ponovila da ne zna što se
događa.
Bergstrom je otpratio Tori na kat, gdje je uzela nešto
odjeće i svojih stvari. Lice joj je bilo blijedo poput vapna, a
pokraj uha i niz vrat izbio joj je ružičasti osip. To joj se i
prije događalo. Cak i kad sama nije znala koliko je
preplašena ili zabrinuta, njezino je tijelo pokazivalo kako
se osjeća.
Tori je šapnula zamjeniku na uho.
 “Morate tražiti nalog za pretragu i vratiti se”, rekla je.
“U šupi ima gomila Ronovih stvari. Sigurna sam da će to
roditelji spaliti. Nešto sam od toga sakrila u kokošinjcu.”
Pred vratima je drugom policajcu rekla da joj je majka
prije nekoliko tjedana dala dvije male žute tablete. Tori je
uzela samo jednu, što je naljutilo Shelly.
“Pa očito je da mi ne vjeruješ”, rekla joj je tada Shelly.
Tog je popodneva u razgovoru s istražiteljima iz
Pacifičkog okruga Tori prilično umanjila ono što joj se
događalo. Rekla im je sve što je znala o Ronu povjerivši im
se kako smatra da je mrtav. Ništa nije znala o Kathy jer je
tada bila premala. Pazila je što će reći jer se još uvijek u sebi
bojala da će je vratiti majci.
Ako me vrate kuti, što će mi mama napraviti? pomislila je.
Poslije je rekla da je policajcima povjerila “možda deset
posto onih stvarno gadnih stvari”.
No istražiteljima je bilo jasno da je deset posto noćne
more i dalje noćna mora.
.

Sami je zurila u telefon pokušavajući se pribrati. Bio je to

poziv kojega se užasavala. Palo joj je na pamet pustiti
telefonskoj sekretarici da odgovori, da se možda pretvara
kako nikad nije dobila taj poziv.
Zvala ju je majka.
Počelo je sranje koje će se razliti po cijelom Pacifičkom
okrugu.
“Mama?”
 Nije bilo ni pozdrava ni ičega drugog. Shelly se istog
trena bacila na opisivanje onoga što se dogodilo.
Onoga što su uzrokovale Sami i njezina sestra.
“Odveli su Tori, Sami! Upravo sad! Policija ju je
odvela!” vikala je Shelly. “Odveli su je zbog zlostavljanja.
Ne znam što se događa! Znaš li ti?”
Sami je duboko udahnula i odlučila se praviti ludom.
“Što se događa, mama?”
Shelly je bjesnjela, jedva je govorila, rečenice su bile
gotovo besmislene. “Nisam je ni taknula, nisam joj valjda
ni zabranila da izlazi! A kad jesam, odmah sam to
povukla.”
Majčine su laži uvijek zvučale tako uvjerljivo.
“O, mama”, rekla je Sami. “Tako mi je žao.”
Ta izjava, zapravo, i nije bila laž. Sami je uistinu bilo
žao zbog različitih stvari. Bilo joj je žao zato što nije vidjela
znakove upozorenja i nije prepoznala da joj sestra trpi
zlostavljanje. Bilo joj je žao zato što je povjerovala Ronu
kad joj je rekao da je dobro. Bilo joj je žao zato što nije
podržala sestru kad su Nikki i njezina baka otišle na
policiju zbog Kathy.
No Sami je žalila i majku. Shelly je zvučala očajno. Bila
je u zamci i pokušavala se silom izvući iz situacije koju je
sama uzrokovala. Mislila je da je riječ samo o Tori. Nije
imala pojma. Nije mogla ni zamisliti da je to što su Tori
odveli iz kuće tek početak problema.
Shelly je sve više ludovala. “Je li ti nešto rekla dok je
bila kod tebe?” upitala je. “Je li ti rekla da se ne slažemo?”
 Sami je opet, kao miriteljica, srednje dijete, dijete koje
je bilo majci najdraže, lagala.
“Ne, mama”, odvratila je. “Ništa mi nije rekla.”
“Misliš da je Nikki mogla nazvati policiju ili reći nešto
o Kathy? Pa su zato odveli Tori ?”
“Ne, mama”, rekla je Sami. “Ne bi to učinila.”
Sami je nakon toga nazvala Nikki.
“Mama luduje.”
“Dobro”, odrezala je Nikki. “Neka luduje.”
Nikki je pogriješila i javila se na telefon, samo da bi
slušala majčinu tiradu o tome kako ju je netko optužio da
zlostavlja Tori koju je odvela socijalna služba.
“Iz ruku su mi je istrgnuli, bez razloga!” vrištala je
Shelly.
Nikki nije znala što reći. Nije željela reći majci da su
tužiteljice bile ona i Sami te da je i Tori odigrala ulogu u
vlastitu bijegu iz Monohon Landinga.
“Zao mi je, mama.”
Nije joj bilo nimalo žao. Točnije, nakon svega što je
Shelly učinila njoj, Kathy, Shaneu, Tori, Sami i Ronu, kako
bi itko mogao suosjećati s njom, pogotovo zato što je za sve
bila sama kriva?
“Otkrit ću ja što se tu krije!” zaklela se Shelly.
Rekla je da ju je policija uzela na pik. Tori nije
zlostavljano dijete, upravo suprotno. Razmažena je. Sve je
dobivala. Shelly nije mogla shvatiti zašto bi netko želio
nauditi Tori na tako ružan način kakav su naveli iz
socijalne službe.
 Shelly je izbljuvala još bijesa, izgovora i poricanja, a
onda je razgovor napokon završio.
Nikki je počela osjećati nesigurnost zbog onoga što je
učinila, zbog oluje koju su pokrenule ona i sestra rekavši
istinu. Pisala je baki da se raspada i da počinje misliti kako
je majka na kraju ipak nevina.
Lara joj je odmah odgovorila. Razgovarala je više od
dva sata s policijom i istražiteljima i počela je osjećati
utjecaj koji će istraga imati na sve oko sebe.
Rekla sam im da te Shelly sinoć nazvala i rekli su... da joj se
NE javljaš na telefon... NIKAD... Jako je važno!!!! Shelly divlja
okolo i vrišti na sve, svi su joj krivi... kao štakor u zamci... Ishodi
zabranu pristupa i blokiraj telefon...
Nitko nije poznavao Shelly dobro kao Lara. Gledala je
svoju pokćerku kako izvrće i okreće istinu tako da bi
postala neprepoznatljiva. Za plavo nebo Shelly bi znala
ustvrditi da je zeleno. Bila je majstorica manipulacije. No
ovaj joj put to neće proći, neće se izvući.
Tvoja mama pokušava ti nametnuti istinu i još usto sve
druge okrivljuje zato što su nešto rekli o njoj. Policajci su rekli
da NE SMIJES pasti na to.
Ni policija nije htjela ništa reći. Jedini način da nešto
doznaju bio je da nazovu kući. A Sami i Nikki htljele su
doznati kakva je situacija.
Predvečer je Sami skupila hrabrost i nazvala majku
provjeriti što se događa u Raymondu.
Kao što je i očekivala, majka je bila na rubu živaca.
“Ne daju nam da razgovaramo s Tori”, rekla je Shelly.
“Još ne znamo što se događa ni zašto.”
 Sami nikad još nije čula majku u takvu stanju,
istodobno bijesnu i zbunjenu. Dave, koji je došao kući s
otoka Whidbey, uzeo je telefon i pitao Sami zna li ona što.
“Ne”, odvratila je. “Ne znam.”
I on je bio izvan sebe, nervozan i zbunjen. Kao da Dave
Knotek nije imao pojma da se išta neuobičajeno ikad
dogodilo. Sami je voljela svoga oca, no znala je da je
sigurno znao jer je bio prisutan! Ipak, bila je sigurna da nije
kriv za sva sranja na koja ga je majka natjerala. Barem ne u
potpunosti. Doživljavala ga je istodobno kao žrtvu i kao
suučesnika.
“No dobro,” rekao je, “idem na policiju pokušati
doznati što je na stvari.”
Te noći policijski su automobili tiho prolazili kraj
dvorišta Knotekovih, obasjanog plavim svjetlom s
televizora., Shelly je gledala maraton kriminalističkih serija
i po telefonskom imeniku tražila dobrog odvjetnika. Dave
je pio, gutao antacide i spavao u svojem kamionetu. Ilije
barem pokušavao spavati. Shelly možda nije imala pojma
kako će sve ovo završiti, ali on je znao. Nije tu bila riječ o
Tori. I znao je da se Shellyno hvalisanje o tome koliko su
bili pametni i oprezni kad su skrivali tragove onoga što se
dogodilo Kathy nije moglo primijeniti na Rona
Woodwortha. Njegovo su tijelo premjestili iz zamrzivača i
zakopali u jamu u dvorištu. On je još bio tu i Dave je bio
prilično siguran da će ga pronaći.
A onda će svemu doći kraj.
Idućega dana Dave je odvezao Shelly u Macovu kuću i
otišao doznati što se događa s Tori. Između gledanja serija
i lova na odvjetnika, Shelly je uspjela ispisati poruke koje
je gurnula u vrećicu s plavim cvjetićima što ju je Dave
odnio u socijalnu službu za Tori.
Na prvoj je pisalo: Što se događa?
Ana drugoj: Jesi li išta rekla ?
.
Tori uistinu jest nešto rekla. Kao i Nikki i Sami. Pridružila
se i Lara. Otkrile su da su se i drugi požalili. Kaye Thomas
čak je objavila oglas u Willapa Harbor Heraldu s
fotografijom svoje kćeri i naslovom “Nestala”.
No sve što su rekle nije bilo dovoljno da dovede do
uhićenja.
Za to se pobrinuo Dave Knotek, glavom i bradom.
Ne mogavši pronaći Tori otišao je u ured šerifa
Pacifičkog okruga. Bio je umoran. Skršen. I nevjerojatno
nervozan. Kad su ga istražitelji pitali bi li pristao na
razgovor, Dave nije uspio smisliti razlog zbog kojega bi to
odbio. Nije mu trebao odvjetnik. Nikad nije zlostavljao
svoju curicu, a nije ju zlostavljala ni njegova supruga-
No nisu ga to pitali. Umjesto toga usredotočili su se na
Rona i Kathy. Dave je ustrajno tvrdio da on i Shelly nisu
učinili ništa loše, iako se njegova priča ubrzo počela
raspadati, a on se rasplakao. U jednom trenutku rekao je
da mora na zahod; istražitelji su ga pustili da ide, a jedan
od njih otišao je za njim niz hodnik.
Pred zahodom Dave se slomio i rekao policajcu gdje je
Ron zakopan i gdje su rasuti Kathyni ostaci nakon što su je
spalili u dvorištu.
 Policija je uhitila Shelly u Macovoj kući. Shelly je bila
zbunjena i uvrijeđena. Nije mogla shvatiti zašto bi netko
pomislio da je ona ikad učinila nešto loše.
Pa ona je samo htjela pomoći ljudima.
Nikki se rasplakala kad je doznala da su njezini
roditelji uhićeni. Njezin tata priznao je da se riješio
Kathyna i Ronova tijela, no nije priznao ništa drugo. Nije
upro prstom u Shelly, a Shelly je šutjela kao zalivena.
Bilo je i tragične ironije u danu kad se sve to rasplelo.
Bio je rođendan Kathy Loreno. Nestala je prije deset
godina, ta žena koja je rekla djevojčicama da joj ne pomažu
bojeći se da će i one nastradati, a toga bi dana navršila
četrdeset pet godina.
Nikki je baki poslala e-ma.il.
Policija će danas pretražiti kuću i imanje. Nadam se da će
nešto naći. Ali mislim da je uz naše izjave dovoljno Daveovo
priznanje da se riješio tijela. Samo ne smijemo zaboraviti da je
majka jako pametna i da se već uspjela izvući iz PREVIŠE toga.
Samo se nadam da se to neće i sada dogoditi.
Kad je vrtlog istine počeo u dubinu sa sobom vući
Shelly i Davea, pojavilo se pitanje još jedne osobe koja je
nestala u noći.
Ta je osoba bio Shane.
SEDMI DIO

Istina
Shane
 OSAMDESETO POGLAVLJE

Dan nakon što su joj roditelji uhićeni, Sami je sa svojim

dečkom Kaleyjem otišla u restoran Metropolitan Grill u
Seattleu na večeru i proslavu svojega dvadeset petog
rođendana. Unatoč svemu što se događalo, Sami je rekla
samoj sebi da će joj ta proslava poslužiti kao mirno utočište
u olujnom moru. Mnogima bi se takva reakcija učinila
neobičnom, no Sami je cijeli život pokušavala pronaći
načina da život barem učini normalnijim, ili da se barem
takvim čini. Bez obzira na sve. Išla je na tjelesni u školi
noseći tajice kako bi prikrila modrice. Ispričavala je majku
kad je ova ne bi pokupila u školi govoreći da će joj šetnja
do kuće baš dobro doći.
Sa svakim zalogajem gutala je još malo kaosa u vlastitoj
glavi. Pokušala se čak i našaliti, no nije bilo smiješno. Bilo
joj je teško i razmišljati. Novine i televizija bili su
preplavljeni pričama o njezinim roditeljima. Na televiziji
su se pojavile fotografije Kathy, koje je dala njezina majka,
kao i Ronova fotografija za vozačku dozvolu.
“Priča o zlostavljanju i ubojstvima u Raymondu.”
“Par iz Raymonda prigrlio troje stranaca koji su zatim
nestali.” “TUŽITELJI IZ RAYMONDA RAZMATRAJU
MOGUĆNOST TROVANJA.”
Proslava rođendana nije mogla dugo potrajati u takvim
uvjetima pa su Sami i Kaley ubrzo otišli iz restorana.
 Dok su se vozili kroz Tacomu, zazvonio je Samin
telefon.
Zvala ju je baka.
Poziv je započeo tišinom jer je Lara pokušala smisliti
prave riječi kojima bi joj rekla što je bilo a da je ne povrijedi.
No nije bilo načina za to.
“Shane je mrtav”, na kraju je rekla uzdrhtalim glasom.
“Dave je priznao da ga je ubio.”
Sami je telefon ispao iz ruke, počela je vrištati. “Stvarno
je mrtav! Mrtav je! Shane!”
Kaley ju je pokušao utješiti, no nije mogao ništa učiniti,
morao je voziti. Sami je vrištala dok joj glas nije prepukao.
Godinama se tješila mišlju da je Shane nekamo otišao i
da je sretan. Možda ima djecu. Živi, radi i pretvorio se u
odraslu verziju klinca kakav je bio u Monohon Landingu i
prije toga. No sada je te fantazije nestalo poput tračka dima
na vjetru.
Bila je to igra koju je igrala sama sa sobom. Bila je to i
nada koja se na kraju pokazala kao laž.
“Tijekom godina stalno sam ga tražila”, poslije će reći.
“U gomili na ulici. Znala sam da nešto nije u redu i da ne
bi samo nestao, no htjela sam vjerovati da je negdje
drugdje, da sretno živi.”
.

.Dave Knotek priznat će mnoga nedjela koja je počinio.

Ipak, ubojstvo Shanea Watsona nekako nikad nije bilo
zabilježeno putem potpunog, snimljenog priznanja. Dave
je bio s istražiteljima na imanju kad je napokon rekao da
njegova nećaka više nema.
 "Shane je u oceanu”, rekao je Dave stojeći na rubu polja
dok su forenzičari i psi pretraživali imanje.
Poslije je rekao istražiteljima da je ušao u šupu i zatekao
Shanea kako se igra puškom - što mu je bilo izričito
zabranjeno.
“Shane, daj mi pušku!” tvrdio je da je zatražio.
Tinejdžer je odbio.
“Daj mi pušku”, ponovio je Dave.
Shane je i dalje odbijao, Dave mu je pokušao oteti
pušku iz ruke kad je odjednom opalila. Vidjevši što je
učinio, u panici je odjurio u kuću.
Djevojčice su bile na katu. Bio je siguran da nitko nije
čuo pucanj. Odmah je rekao Shelly što se dogodilo, a ona
se rasplakala. Njih dvoje otišli su van.
“Želim ga vidjeti”, rekla je Shelly.
Dave ju je spriječio, nije joj dopustio da vidi Shaneovo
tijelo. I on je zaplakao, a Shelly se držala za njega poput
djeteta.
“Što ćemo učiniti ?” upitala je.
U tom trenutku nije znao. Bio je prestravljen. Previše
uplašen, poslije će ustvrditi, da bi prijavio nesreću u šupi.
Ako je to uopće bila nesreća.
.

Ništa nije moglo biti gore od toga. Nikki je baki poslala e-

ma.il nakon što je doznala da je i Shane ubijen.
Ozbiljno mislim da neću moći podnijeti još toga. Da barem
mogu imati miran život. Ja nikad ne radim ništa ružno, ne
upadam u nevolje. A sad ne mogu upaliti televizora da na njemu
ne vidim mamu.
Oduvijek je znala da je Shane vrlo vjerojatno mrtav, no
najviše na svijetu htjela je vjerovati da je ipak dobro.
Užasnula se kad se morala suočiti s mišlju da je nešto što je
sama rekla Shelly moglo dovesti do Shaneove smrti.
 OSAMDESET PRVO POGLAVLJE

Dan poslije smrti Kathy Loreno u ljeto 1994. godine Shelly

se ponašala poput zvijeri u kavezu. Nervozno je hodala po
prizemlju kuće u Monohon Landingu, kao da neće moći
pronaći izlaz iz zamke koju je složila za sebe i svoju obitelj.
Plakala je. Proklinjala sve oko sebe. No najviše se doimala
odlučnom. Cak je izgovorila i prisegu.
“Neću nikome dopustiti da uništi ovu obitelj”, rekla je.
Dave, koji je obavio sve prljave poslove preostale iza
njegove supruge, rekao joj je da će sve biti u redu. “Nikome
to neće uspjeti. Kunem se.”
Shelly nije bila uvjerena u to i istoga se trenutka
obrušila na dvoje najstarije djece. Shane i Nikki bili su
najstariji. Zajedno su radili vani u dvorištu i razgovarali.
Shelly je rekla suprugu da zna o čemu razgovaraju i da joj
se to uopće ne sviđa.
“Odat će nas”, rekla je.
Dave se nije složio s njom. “Neće. Nikki je obitelj. Kao
i Shane.” “Shane nije naša krv”, usprotivila se Shelly.
“Nekome će reći. Upropastit će nas.”
“Neće”, i dalje je tvrdio Dave. Iako je čak i Daveu bilo
jasno da je u obitelji upravo Shane najslabija karika.
Shelly ga je nastavila zlostavljati. Bila je poput ploče
koja preskače. Zvala ga je na posao. Podsjećala bi ga čim bi
došao kući. Dolazi oluja kojoj je uzrok dječak koji živi u
njihovoj kući. On će im donijeti propast.
 “Moramo ga se riješiti”, rekla je.
Dave se nije morao pitati što joj je na umu, nisu mu
trebale dodatne informacije. Dobro je znao na što Shelly
cilja. Jedino rješenje koje će osigurati preživljavanje ostatka
obitelji bilo je da se riješe Shanea, no Daveu se ta zamisao
uopće nije sviđala. Shane mu je bio poput sina.
“Ne znam”, odvratio je.
Shelly je prezirala slabost i nesigurnost. “Znaš ti dobro.
Smislit ćeš nešto. To se mora učiniti.”
.

Ispalo je da je Shane uistinu bio spreman poduzeti nešto u

vezi svega što se događalo u obitelji Knotek. Svojoj je
prijateljici Nikki rekao da joj nešto mora pokazati.
“Ali to mora ostati tajna.” Bio je smrtno ozbiljan i
govorio je najtiše što je mogao. Rekao je Nikki da će se naći
u šupi. Dok je Nikki promatrala, taj bratić kojega je
smatrala bratom izvukao je tri fotografije iz rupe koju je
izrezao u starome plišanom medvjediću.
Bile su to Polaroid fotografije Kathy, gole, prekrivene
modricama, kako puže po podu.
“Ubili su Kathy”, rekao je odloživši fotografije. “Ti to
znaš. Ja to znam. Moramo reći policiji. Tvoja majka je
luđakinja, a i otac ti je sjeban u glavu.”
“Odakle ti to?” upitala je.
“Ukrao sam ih tvojoj majci.”
Nikki nije mogla skrenuti pogled s fotografija. Nije
znala što reći.
 “Odnijet ću ih na policiju”, nastavio je Shane. “Hoćeš
sa mnom?”
Nikki, koja se nikad u životu nije više bojala nego tada,
napokon je odgovorila.
“Hoću”, odvratila je. “Idemo.”
Razgovarali su o tome da moraju odabrati pravi
trenutak, da moraju imati plan za situaciju kad policajci
dođu uhititi Shelly i Davea. Nikki je rekla Shaneu da
pristaje na sve. Htjela je strpati majku u zatvor. Htjela ju je
natjerati da plati za sve što je učinila svima njima, a osobito
Kathy.
Krvavi snijeg. Udarci nogom u glavu. Tuš crven od
njezine krvi. Smrad smoothieja koje je spravljala za Kathy.
“Mrzim mamu”, rekla je Shaneu.
“I ja”, odvratio je on.
Dobro. Bili su u savršenom skladu.
Shane joj je oduvijek bio saveznik. Slagala se s
njegovim riječima, no u sebi je ipak strahovala. “Što ako
nam ne povjeruju?”
Shane je vratio fotografije u medvjedića.
“Fotke su dokaz”, rekao je.
Nikki je i dalje razmišljala o planu i njegovim
posljedicama. Htjela je otići na fakultet i stvoriti život
daleko od Raymonda. Iako joj je majka neprestano
pokušavala zgaziti samopoštovanje, Nikki je i dalje
vjerovala da je dovoljno snažna i da će uspjeti. Bit će
uistinu dobro ako kaže istinu i ispravi veliko zlo. Sve je to
bilo neporecivo. No onda je počela razmišljati o svojim
sestrama i o tome da će završiti kod udomitelja. Što će se
njima dogoditi ? Hoće li završiti kod rođaka? Ili nekih
stranaca? Hoće li im biti gore nego sada? Tori je bila
obožavana i sretna. Sami je nekako uspijevala izbjeći
Shellyno zlostavljanje na način na koji to Nikla nije mogla.
Sami nije uzrokovala nevolje. Nikki i Shane najviše su
patili, iako u tom trenutku situacija nije bila nepodnošljiva.
Nikki nije oka sklopila te noći boreći se s mislima o
Shaneovu planu. Nije htjela da ode na policiju. Nije htjela
ostati bez obitelji.
Idućeg je jutra otišla majci, s grčem u želucu.
“Shane ima slike, mama.”
Shelly se prestala baviti svojim poslom i zagledala se u
Nikki. “Kakve slike?”
“Kathy.”
Shelly je podivljala. “Gdje su?” Prišla joj je i zgrabila je
za ramena.
“U njegovoj sobi”, rekla je Nikki ustuknuvši. “U
njegovu medvjediću.”
Nikki je znala da je zapalila fitilj. U toj je sekundi
poželjela da može sve povući. Ugledala je onaj poznati
pogled morskog psa u majčinim očima. Isti pogled koji su
u očima imali psi kad bi ih Shelly zavezala za stabla jabuka
i rekla djeci da će životinje biti dobro. Da i one mogu
preskočiti koji obrok.
Grabežljiv. Odlučan. Samo jedan zalogaj.
Nikki će se dvadeset godina pitati što joj je bilo da je
toga dana izdala Shanea. Voljela gaje. Smatrala ga je
bratom. Bili su ujedinjeni u mržnji prema Shelly i Daveu.
Željeli su da im roditelji završe u zatvoru. Ako je itko ikad
zaslužio zatvor, bilo je to njih dvoje. Ne zbog onoga što su
učinili njoj samoj, nego zbog Kathy.
Stalno se pitala zašto je izdala Shanea.
“Nisam ga htjela uvaliti u nevolje”, rekla je. “Samo sam
se bojala da će svi doznati što se dogodilo ako on nekome
kaže. Nisam rekla da je namjeravao policiji pokazati
fotografije. Samo sam rekla da ih ima.”
.

Shelly je istog trenutka uzbunila Davea, nakon što joj je

Nikki rekla da Shane ima fotografije. Daveu najprije nije
bilo jasno o čemu govori.
To ju je još više uzrujalo.
“Kažem ti da ima fotografiju Kathy”, rekla je. “A tu će
fotografiju odnijeti na policiju. Moramo je pronaći!”
“Što je na fotografiji?” upitao je Dave.
“Mislim da je snimljena nakon njezine smrti. Polaroid.
Zbog nje ćemo ispasti jako loše. Nismo ništa loše učinili, ali
takva fotka... to će nas uništiti. Jebeno je moraš pronaći.”
Dave je bio iscrpljen nakon vožnje iz Whidbeyja, no
sama pomisao da za ono što se dogodilo Kathy postoji
snimljen dokaz naglo ga je razbudila. Počeo je tražiti čim je
stigao kući, no medvjedića nigdje nije bilo. Pretražio je sve
pokrajnje zgrade, čak je i prekopao dvorište. Shelly je
istodobno pretraživala po kući.
Nisu pronašli fotografije.
Nakon toga Dave se suočio sa Shaneom.
 OSAMDESET DRUGO POGLAVLJE

Nikki je čula viku iz šupe. Čula je majčin i očev glas. Bili su

glasni, nasilni i užasavajući. Povremeno bi u stanci između
urlika odraslih Nikki začula Shaneov jauk.
Zvučao je kao životinja koju netko mlati. Električnim
kabelom. Ručkom lopate. Šakom.
“Što si mislio napraviti, Shane, ha?” vrištala je Shelly.
“Jebeno nezahvalno smeće! Nećeš ti upropastiti ovu
obitelj! Neće zbog tebe tvoje sestre završiti u nekakvome
usranom sirotištu!”
“Ne”, rekao je Shane.
“Znam da si nas htio izdati!” vikao je Dave. “Uništio bi
nas! Govno jedno! Jebemu, pa što si mislio?”
I tako se nastavljalo. Sve dok nije nastupila tišina.
Shane je bio sav u modricama kad ga je Nikki sljedeći
put vidjela.
“Premlatili su me”, rekao je. “Zbog Kathynih slika.”
“Takva je ona, Shane”, rekla je Nikki. “Zao mi je. Jako
mi je V » zao.
Nikki je osjećala strahovitu grižnju savjesti zbog tih
događaja iako, koliko je znala, Shane nije bio svjestan
činjenice da ga je ona izdala roditeljima.
“Ja sam bila kriva”, reći će poslije kriveći samu sebe.
.

Shelly nije odustajala.

 “Što ćemo sa Shaneom?” stalno je pitala Davea.
A on je znao da to pitanje zapravo znači - što
će Dave poduzeti. Znao je da bi trebao ubiti tinejdžera koji
mu je bio poput sina.
Kad bi došao kući, Shelly bi ga zlostavljala smišljanjem
planova za ubojstvo. A kad bi on samo sjedio gotovo
letargičan jer nije znao što bi rekao, nije znao kako bi je
smirio, Shelly bi sama počela predlagati načine na koje bi
se to moglo učiniti.
“Mora izgledati kao nesreća”, dala mu je uputu.
“Aha.” Dave bi mnogo radije razgovarao o bilo kojoj
drugoj temi. “Nesreća? Ne znam, Shell. Ne znam hoću li
moći.”
Predložila mu je da odvede Shanea u šumu da nasijeku
drva, pa da stablo padne na njega.
“Takva nesreća”, rekla je.
Dave je i dalje bio nesiguran. “To bi bilo prilično teško
izvesti.” Pogrešan odgovor.
Shelly je podivljala.
“Jebemu, daj se sredi. Gdje su ti muda? Isuse! Kakav si
ti to muškarac? Zar ti nije jasno što je na kocki? Naše cure!
Hoćeš da nas izda i upropasti nam život zbog onoga što je
napravio Kathy?”
Shelly nikad ni za što nije bila kriva. Svima će reći da je
Shane zlostavljao Kathy. da je to činio njezin suprug. I da
ona nije imala pojma što se događa kad je nije bilo u blizini.
“Znaš da je Shane ubio našu Kathy! Oboje to znamo.
Zaslužio je smrt zbog toga. Dave, budi muško!”
 Dave je obećao da će to učiniti. Rekao joj je da mora
pomno razmisliti, smisliti najbolji plan, no u sebi se nadao
da će ona zaboraviti na to.
Ali ona nije zaboravila.
.

Dugo se ništa nije događalo. Shelly je bila poslala Shanea i

Nikki da se skrivaju pod susjednom kućom i prisluškuju,
provjeravajući jesu li susjedi čuli ili vidjeli nešto o
Kathy. Vrištanje iz dvorišta tijekom potapanja? Smrad vatre?
Ništa.
Ljeto je proletjelo, djeca su se vratila u školu. Stigao je
Božić i Shelly je opet napravila predstavu, nagomilala je
darove koje im je onda oduzela. Shelly nije pila alkohol, pa
je proslava Nove godine u kući uvijek bila mirna.
Sve je bilo relativno mirno do veljače, šest mjeseci
nakon Kathyne smrti.
Nikki se probudila usred noći začuvši neki zvuk. Nešto
se dogodilo. Ogledala se po sobi napeto osluškujući. U kući
je vladala tišina. Vratila se spavanju pitajući se je li možda
sanjala taj zvuk.
Ne, nije.
 OSAMDESET TREĆE POGLAVLJE

Bila je veljača 1995. Kasno u noći. Vladala je tišina, a vani

je bio mrkli mrak. Dave je uzeo svoju pušku kalibra .22 iz
kabine kamioneta i otišao u šupu pronaći Shanea. Osjećao
se poput stroja: noga pred nogu. Vrata su bila zatvorena.
Pritisnuo je kvaku i ušao. Upalilo se svjetlo. Nije rekao ni
riječ.
Ispalio je hitac u zatiljak svojega nećaka.
Krv je curila betonskim podom.
Shane je bio mrtav.
Dave je bio potpuno tup kad se sagnuo. Nije želio ubiti
dječaka. Mislio je da ga nikad ne bi ni mogao ubiti. No
osjećao se kao da je programiran, kao da ga je na to
tiradama natjerala zgodna crvenokosa koju je oženio.
Žena koju je volio unatoč svemu.
Žena koja ga je mogla pogledati u oči kad bi im račun
u banci završio u minusu iz kojega se neće moći izvući i
reći mu da je za to kriva banka. “Stalno nam sjebavaju
račun! Sutra ću se žaliti!”
Žena koju je njegov otac pročitao kao varalicu i
smutljivicu čim ju je ugledao. “Glup si kao stup ostaneš li
s njom.”
Otišao je u kuću reći Shelly što je učinio.
“Ubio sam Shanea.”
 Shelly je razjapila usta kao da se ne može načuditi, kao
da je u potpunome šoku. Kao da je njezin suprug učinio
nešto potpuno neočekivano.
“Što si napravio?” upitala je razrogačivši oči. “Ubio si
našeg nećaka? Zašto?”
Stvarno, Shelly?
Dave nije znao što bi mislio. Pa za to ga je preklinjala,
molila, gnjavila ga i nagovarala otkad je Kathy umrla.
“Što ćemo sada?” upitala je.
“Isto što smo učinili i s Kathy”, odvratio je.
Shelly se svidjela ta zamisao.
Već im je jednom uspjela.
Dave se pribrao, a zatim se vratio u šupu, ugurao
Shaneovo tijelo u vreću za spavanje i odnio ga do radne
klupe. Ulio je izbjeljivač u kantu s vodom i dao sve od sebe
da očisti krvave mrlje. Obećao je supruzi da neće ostati
tragova. Neće biti DNK-a. Neće ostati ništa što bi ukazivalo
na to što se dogodilo.
A onda je čekao priliku, kad djevojčice ne budu kod
kuće, kako bi spalio tijelo.
Idućega jutra djevojčice je dočekala priča o kućici za
ptice i o tome kako je Shane pobjegao na Aljasku kako bi
postao ribar. Dan ili dva poslije, Shelly je ponudila
djevojčicama priliku da prenoće kod prijateljica - to se
malokad događalo, pa su oduševljeno prihvatile.
Ovaj je put Dave spalio tijelo bez potpaljivača i
metalnih ploča kojima se poslužio dok je spaljivao Kathy.
Nije upotrijebio ni gume, a ni benzin. Samo je gomilao
cjepanice na nećakovo tijelo, sve dok nije nestalo u gomili
pepela i kosti. Trajalo je cijele noći i dio idućeg jutra - duže
nego što je trajalo spaljivanje Kathy.
Metalne ploče koje je upotrijebio za nju, razmišljao je
Dave, bile su vrlo učinkovite.
Kad se pepeo ohladio, Dave je potrpao ostatke u vreće
i odvezao se već poznatim putom do plaže Washaway.
Parkirao je kamionet, ogledao se provjeravajući da ga nitko
ne gleda i istresao pepeo u valove Pacifičkog oceana.
Kad su se Nikki, Sami i Tori sutradan vratile kući, više
nije bilo ni traga vatri.
Nedugo zatim Dave je posudio mali rovokopač i njime
odnio veći dio zemlje nizbrdo, do gomile grmova kupina.
Shelly, je tražila da prijave Shaneov bijeg uredu šerifa
Pacifičkog okruga. Dave ih je nazvao i rekao zamjeniku da
je njegov nećak često znao pobjeći na nekoliko dana.
“Iz sjebane je obitelji”, rekao je i ustvrdio da su ga on i
supruga posvuda tražili.
Zamjenik mu je zahvalio na prijavi, a Dave je rekao
Shelly da su dobili uputu da se “ostave toga”.
Shanea više nije bilo. Tijela više nije bilo. Sada su se
Dave i Shelly morali riješiti oružja kojim je ubijen dječak.
.

Kratka puška kalibra .22 kojom je ubijen Shane uistinu je

predstavljala problem. Dave je nije želio u kući. Bio je
siguran da će je netko pronaći i nekako otkriti istinu o
Shaneu. Kad je napokon smislio nekakav plan koji je Shelly
odobrila, već je bio na rubu živčanog sloma. Odvezao se na
sjever iz Raymonda do udaljene ceste kojom su se koristili
drvosječe, provjerio da ga nitko ne gleda, izišao iz
kamioneta i zakopao pušku u zemlju. Puška koja je ubila
Shanea bila je poput izdajničkog srca Edgara Allana Poea,
stalno mu se rugala, stalno ga je podsjećala na ono što je
učinio svojem nećaku. I Shelly je bila potpuno sigurna da
će, bez obzira na to koliko je lokacija bila izolirana i koliko
je njezin suprug bio oprezan, netko sigurno naletjeti na
pušku i shvatiti što se dogodilo.
“Moraš otići po nju”, rekla mu je.
Pa je Dave otišao. Dva tjedna poslije vratio se u šumu
po pušku i donio je natrag kući. Bacio ju je u rupu za vatru
i pokušao je spaliti.
“Nadao sam se da će se kundak rastaliti ili nešto”,
poslije je rekao. “Ali nije.”
Dave je dao Shelly ono što je ostalo od oružja kojim je
počinjeno ubojstvo, a ona ga je spremila u ormar. Više ga
nikad nije vidio.
 OSAMDESET ČETVRTO
POGLAVLJE

I nakon Shaneove smrti Shelly je nastavila potragu za

Kathynim fotografijama. Fotografije koje je Shane imao
bile su dokaz nečega što se nije dalo lako objasniti.
Prekapala je po kući dok bi djevojčice bile u školi.
Pregledala je sve pomoćne zgrade, zavirivala je ispod
dasaka i raskapala nered u šupi.
Negdje moraju biti.
Shelly to tada nije znala, no postojala je barem još jedna
slika Kathy na roli nerazvijena filma u ladici u dnevnoj
sobi. Shane je fotografirao Kathy golu, puzala je po podu
dnevne sobe. Prizor je bio užasno mučan. Vidjelo se koliko
Kathy pati. Sigurno joj je bilo hladno. Pokušavala je otići u
drugu sobu i činilo se da je preslaba i previše ozlijeđena da
bi uopće ustala.
Kathy više nije bila osoba, bila je životinja.
“Moramo naći slike”, podsjećala je Shelly Davea
kopajući po sobama djevojčica i po ladicama u kuhinji. Nije
mogla odustati od te potrage za fotografijama koje će zatim
uništiti.
“Ako ih netko nađe,” rekla je, “svi ćemo biti u
problemima.”
U problemima? To je bio preblag izraz, tipičan za
njegovu suprugu. No Dave je znao da će im se život
nepovratno promijeniti. Uvalio se do grla u to sranje sa
Shelly. Pomagao joj je tražiti, a ona bi ponovno počela
nekoliko tjedna poslije, opet bi prekopala cijelu kuću i
grdila Shanea zbog njegove prevare.
“Sigurno bi nas izdao”, rekla je.
Tada je započela i ukrašavati priču o Shaneovu bijegu,
govoreći djevojčicama da je upravo nazvao.
“Rekao je da će opet zvati”, kazala bi im.
Jednom je prije odlaska iz kuće rekla djevojčicama:
“Ako Shane nazove dok me nema, svakako ga pitajte gdje
je.”
Dave ju je povukao sa strane kako bi razgovarali u
četiri oka.
“Nemoj komplicirati priču”, rekao je. “Nemoj je
proširivati. Shane je pobjegao. Nema ga.”
No Shelly si nije mogla pomoći. Na kalendaru je
zabilježila dan kad je dječak pobjegao. S vremenom je
dodavala i druge zabilješke, zapisujući dane kad su se ona
i djevojčice potrpale u automobil i krenule po Pacifičkom
okrugu u potragu za njezinim nećakom.
Prije su te potrage uvijek završavale uspjehom. No ovaj
je put potraga bila uzaludna.
Dave čak nekoliko puta nije otišao na posao zbog te
beskorisne potrage za Shaneom. No djevojčice su bile
uvjerene da njihov otac da je sve od sebe kako bi pronašao
njihova bratića.
Godinama poslije tvrdit će da je svakoga dana mislio
na Shanea. I svake noći.
 “Nikad ne prijeđeš preko ubojstva”, rekao je. “Ni na
sekundu. To te uvijek proganja.”
 OSAMDESET PETO POGLAVLJE

Nikki i Sami stalno su bile u kontaktu nakon uhićenja

roditelja. Izbjegavale su televiziju kad god bi mogle, koliko
god to bilo teško. Ubojstva mučenjem u Raymondu, kako
su prozvani zločini njihove majke i oca, osvojili su prostor
oko njih. Televizijske emisije neprestano su' se bavile tom
kućom užasa usred idilične obalne zajednice. Bilo je to
bolje od Arsena i stare čipke. Bolje od Najdraže
majčice. Bolje o& Psiha. Svi su pričali o Knotekovima.
Svi osim sestara Knotek. Nikki, Sami i Tori nisu rekle
ni riječ medijima. To je bilo obećanje koje su dale jedna
drugoj.
Shelly i Dave zadržani su uz jamčevinu od nekoliko
milijuna dolara, a čekale su ih različite optužbe, od
ubojstva do prikrivanja smrti.
Iako su sestre Knotek željele pravdu za Kathy, Shanea
i Rona, nije bilo lijepo vidjeti vlastiti život kroz povećalo
medija - bio je to odraz nečega što je istodobno bilo strano
i poznato.
Njihovi su roditelji ubili nekoliko ljudi.
Činili su neka od najgorih i najokrutnijih zlodjela koja
se mogu počiniti nad drugom osobom.
A mnogo im se toga događalo pred očima.
Sami, kojoj je tada bilo dvadeset pet godina, trebala je
samo dva tjedna kako bi ishodila starateljstvo nad Tori.
Sami je tada živjela sama u jednosobnom stanu u blizini
Avenije Greenwood u Seattleu te se pobrinula pronaći veći
stan. Bila je sretna zbog toga što će svojoj sestri ponuditi
novi početak, daleko od njihovih roditelja.
.

Shelly je znala da je Sami najbolja meta - Dave je također

bio u zatvoru, Tori je bila maloljetnica, a Nikki je bila
izgubljen slučaj zbog svega što joj je učinila. Shelly je
sigurno shvaćala da se neće moći uvući natrag u život svoje
najstarije kćeri. Jedva da je i pokušala.
No Sami, tipično srednje dijete, mirotvorka, oduvijek
joj je željela udovoljiti.
Gotovo od prvoga dana u zatvoru, dok je još čekala
suđenje, Shelly je slala Sami pisma s popisima stvari koje
su joj bile potrebne. Zahtijevala je sve što joj kći može
osigurati, a zahtjevi su joj bili specifični. Tražila je određeni
grudnjak. Posebnu kućnu haljinu. Poseban losion. Ton tih
pisama bio je zahtjevan i ponižavajući. Čak i iz zatvora
Shelly se ponašala kao da joj svijet duguje dati sve što
poželi.
Sami je poslušno spakirala sve što je Shelly zatražila.
Iako je znala da je Shelly mjesto iza rešetaka, rastužila bi se
zamislivši je samu u zatvoru, smatrajući kako su tamo svi
imali udobno donje rublje i lijepe kućne haljine dok je
njezina majka imala samo ono što joj je država bila
spremna dati.
Nije rekla sestrama da pomaže majci, iako ju je Nikki
razotkrila kad je Sami izletjelo da je majci teško iza
rešetaka.
“Je li moguće da mami šalješ stvari ?” upitala je Nikki.
 Sami nije odmah priznala, no na kraju je popustila i
rekla da joj je poslala nešto.
“Samo nekoliko puta”, rekla je. “Nije to ništa važno.”
Nikki nije mogla vjerovati ušima. “Ti to ozbiljno
govoriš? Nakon svega što nam je učinila, ti joj pomažeš?
Sami je osjećala kao da i dalje nema izbora.
“Kontrolira te”, rekla joj je Nikki. “Zar ti to nije jasno?
Radi isto što je uvijek radila.”
...

U veljači 2004., šest mjeseci nakon uhićenja, Dave Knotek

nagodio se kako bi optužbu teškog ubojstva Shanea
Watsona ublažio na ubojstvo na mah i priznao je krivnju
za nezakonito rješavanje ljudskih ostataka i pružanje
pomoći u zločinu. Iako su mu sestre Knotek jasno rekle da
će raskinuti svaki odnos s njime nastavi li pomagati majci,
Dave je ustrajao u odluci da neće pomagati u kaznenom
progonu Shelly. Shelly se, pak, očajnički trudila začepiti
Daveu usta - iako je zakon u Washingtonu značio da zbog
toga što su u braku Dave neće morati svjedočiti protiv nje.
No nije se ona brinula zbog onoga što bi Dave mogao reći
u sudnici; znale su Sestre. Bit će dovoljno samo da potvrdi
ono što su one vidjele i rekle.
Što je i učinio.
Osuđen je na petnaest godina zatvora.
A onda je došao red na Shelly.
Tužitelji iz Pacifičkog okruga rekli su obiteljima žrtava
da Shelly neće moći optužiti za teško ubojstvo. Nije bilo
Kathyna tijela. Ispod kreveta nije bilo kosti ni pepela.
Autopsija koja je izvršena na Ronu nije mogla dokazati
kako je ozlijeđen ni tko ga je ozlijedio. S obzirom na stanje
njegovih ostataka bilo bi teško otkriti kako je umro.
Zagovornici Kathy i Rona zaključili su da je slučaj prevelik
i previše složen da Okrug učini sve što je trebalo učiniti.
A Nikki, Sami i Tori znale su da im je majka pametna,
lukava osoba koja nikad neće priznati krivicu ni za što.
Kipuća voda.
Izbjeljivač.
Tjedni u kućici za pumpu.
Bez hrane.
Bez odjeće.
Sve je bila laž ili su činjenice pogrešno protumačene.
Deset mjeseci nakon uhićenja Shelly je potpisala
takozvano Alfordovo priznanje krivnje za sve optužbe.
Alfordovo priznanje prilično je zbunjujuće; to je priznanje
koje dopušta optuženiku da prizna krivnju, a da istodobno
i dalje tvrdi da je nevin za optužbe. To je usto priznanje
koje dopušta obrani i tužiteljstvu izbjegavanje suđenja koje
bi sigurno završilo optužbom, što im štedi novac, a i
omogućuje im da sačuvaju obraz. Zahvaljujući tom
priznanju i Pacifički si je okrug prištedio sramotu. Mediji
neće prežvakavati priču o tome kako je policija propustila
zamijetiti znakove upozorenja koji su jasno ukazivali da su
Shelly i Dave upetljani u zločinačka djela. Nitko nije
mogao poreći da bi Ron vjerojatno još bio živ da je ured
šerifa poslušao Nikkinu priču o Kathynu ubojstvu. Možda
bi i Mac dulje poživio.
Na kraju su se dogovorili za kaznu u trajanju od
sedamnaest godina.
 Dva mjeseca poslije, pri izricanju presude, Shelly je
izgledala poraženo. Kosa joj je bila neuredno ošišana, a
crvena boja odavno je izblijedjela u mješavinu prosijede i
crvenkastoplave. Narančasti zatvorski kombinezon visio
joj je s tijela.
Nitko od obitelji nije došao podržati je.
Obratila se sudu prije nego što joj je sudac izrekao
kaznu. Riječi je izgovarala kroz suze.
“U ovom zatvoru, u ovoj sudnici i u ovoj zajednici,”
rekla je sudu, “i posvuda drugdje smatraju me nekakvim
užasnim čudovištem. A ja to nisam. Ipak, strašno sam
pogriješila. Kathy je bila moja prijateljica, imala je
vrijednost i svrhu. Uvijek je bila uz mene. A ja nisam bila
uz nju kad je trebalo. Nisam bila uz nju kad je umrla.
Nisam joj pomogla.”
Shelly je optužila Shanea i Nikki ustvrdivši da su njih
dvoje zlostavljali Kathy.
Ni za što nije ona bila kriva. Ni za Kathy. Ni za Rona.
“Vjerujem da nisam kriva za ubojstvo, nisam namjerno
skrivila njezinu smrt. No majka je odgovorna za ozračje u
domu. Kathy je bila zlostavljana u mojoj kući, a sada je više
nema. Nikad to neću preboljeti i ne zaslužujem to
preboljeti.”
Sudac koji je donosio presudu pažljivo je poslušao obje
strane. Tužitelj je u svome izlaganju zamijetio da je slučaj
bio vrlo složen te da je moguće kako nikad neće biti
poznata prava istina o događajima.
Za razliku od drugih priznanja, Alfordovo priznanje ne
traži od optuženika da kaže sudu što je učinio.
 No Shelly se jako iznenadila što njezine riječi nisu imale
željeni učinak na suca. Umjesto da suosjeća s njom, dodao
joj je još nekoliko godina. Shelly je razjapljenih usta samo
zurila kad ju je osudio na više od dvadeset dvije godine -
pet godina više od sedamnaest na koje je pristala - zbog
ubojstva Kathy Loreno te zbog prouzročenja smrti iz
nehaja povezano s Ronom.
Nitko nije bio sretan. No svi su bili zadovoljni.
Ruka pravde napokon je na prikladan način dohvatila
ženu koja je živjela za to da kontrolira druge, koja je
uživala u tome što je drugima mogla govoriti što da rade i
kako da to rade.
Shelly Knotek više nikome neće zapovijedati barem
dva desetljeća.
 EPILOG

Dave Knotek iz zatvora je izišao 2016. Živi na

washingtonskoj obali i, unatoč problemima sa zdravljem,
radi dan i noć u tvornici za preradu morskih plodova.
Mršav je i s mukom cijeli dan ostaje na nogama. Na životu
ga održava samo njegov odnos s kćerima Tori i Sami. Nikki
ga i dalje odbija vidjeti, što on razumije. Kaže da se nije
riješio grižnje savjesti zbog svojega sudjelovanja u
događajima u kući Louderback te u kući u Monohon
Landingu. Zna da je se nikad neće riješiti.
Nikki ne može oprostiti ni zaboraviti. Može samo
živjeti dalje odgajajući svoju djecu na način koji njezina
majka nikad ne bi razumjela. S mnogo ljubavi i poštovanja.
Zna da su joj događaji koje je proživjela promijenili život
na mnogo nevidljivih načina, no iako je odlučila da će u
ljudima vidjeti samo najbolje, ne može tu filozofiju
primijeniti na svoje roditelje. Nikki se trudi ne razmišljati
često o svojoj majci. Iako je svojoj starijoj djeci rekla da im
je baka u zatvoru jer je učinila nešto loše, nije s njima
podijelila detalje. I dalje se kaje zbog svoje uloge u onome
što se dogodilo Shaneu i Kathy. To što je i sama bila žrtva
nikad za Nikki nije predstavljalo izgovor.
Shelly Knotek iz zatvora će izići 2022. Bit će joj 68
godina. Ona i dalje tvrdi da je njezina osuda bila pogreška
te da je pogrešno shvatila uvjete Alfordova priznanja. Ni
jedna od njezinih kćeri nije ju posjetila otkad je otišla iz
Pacifičkog okruga, iako je osoba koja je posjetila ženski
zatvor u Gig Harboru u državi Washington rekla da je
Shellyna kosa sada sijeda te da se bori s rakom.
Ili barem tako ona tvrdi.
Sami živi u velikoj kući u Raymondu. Smatra da je
njezina majka jednostavno rođena zla, osoba čijoj je zloj
naravi bila pružena prilika da se razvije. “Nisam sigurna
da bi ikoga ubila da se rodila u drukčijoj obitelji, drugome
gradu, da se udala za jačeg muškarca”, nagađa Sami.
“Mama je voljela mučiti ljude. To je otišlo predaleko, a ona
je shvatila da joj se to sviđa. Ne znam.”
A kad je riječ o njezinu ocu? Voli ga, no svakoga je dana
muči sve što se dogodilo.
“Nije me briga što je mama učinila ili koliko je moćna
bila”, rekla je Sami. “Da mi je gurnula pištolj u glavu i rekla
da moram ubiti brata, nema šanse da bih to učinila. Ne bi
ni Nikki. Nema šanse. Ali naš je tata to učinio.”
Tori sada ima novi posao i rijetko se s nostalgijom
prisjeća majke koju je nekoć voljela. Shelly joj uopće ne
nedostaje, iako joj nedostaje majka kao takva. Srećom,
njezine su sestre uspješno uskočile u tu ulogu. Iako je
uspjela izgraditi čvrst odnos s ocem i nedavno je s njim
provela Božić, Tori ne želi imati posla sa Shelly.
Shelly je, naravno pokušala.
Nakon što je završila u zatvoru, pisala je Tori, koja je u
to vrijeme živjela kod Sami, o tome kako je presretna jer
njezina najmlađa kći ima toliko ljudi koji je vole i koji se
brinu za nju.
Ja sam tako loše birala u životu. Mnogo sam griješila,
pogrešno sam odabiralo.. I zbog mnogih odluka tako mnogo
žalim. Ali ti nisi kao ja. Molim te, nemoj vjerovati svemu što
čuješ. U toj priči ima još mnogo toga.
Sami joj nikad nije dala pismo.
“Mojoj sestrici to pismo nije bilo potrebno”, rekla je
Sami. “Pametna je i sretna, a za mamu nema mjesta u
njezinu životu.”
Sestre Knotek nađu se nekoliko puta na godinu,
najčešće kod Nikki pokraj Seattlea. Nikki se u Raymond
vratila 2018., prvi put nakon što je policija započela istragu.
Bilo je teško, no uz nju je bila Sami i zajedno su se prisjetile
majke. Nikki se sjetila nekoliko situacija kad je majka bila
dobra prema njima, čak i pažljiva. Ta dobra sjećanja
natjerala su je na plač. I Sami se prvi put te jeseni vratila u
kuću Louderback i Monohon Landing. Cijelim je tijelom
reagirala ugledavši kupaonicu u Louderbacku i mjesto
gdje se Nikki morala valjati u blatu. Bilo je plača. Bilo je i
osmijeha. Pokazala je riblje jezerce koje je Kaley izradio i
mjesto gdje bi parkirao kad bi je dovezao kući, pa bi zatim
trubio i bljeskao svjetlima sve dok se Shelly ne bi smilovala
i pustila je u kuću.
Sestre si neprestano šalju poruke i razgovaraju
telefonom. Jasno su uvidjele ludilo zlodjela koja su počinili
njihovi roditelji, strahote koje su proživjele odrastajući.
Iako ih je Shelly pokušala razdvojiti kako bi ih zauvijek
kontrolirala, podcijenila je snagu njihove povezanosti.
Sestre će biti zauvijek. No više nikad neće biti žrtve.
 POGOVOR

Dr. Katherine Ramsland

Dom pun nasilja iznutra izgleda neopisivo drukčije nego

što se doima izvana. Djeca koja odrastu s hladnim,
narcističkim ili sadističkim roditeljima ne znaju da okrutni
skrbnici nisu nešto Što je uobičajeno. Čak i kad vide
suprotne primjere u obiteljima prijatelja, već su ostali bez
sposobnosti da se suprotstave roditeljskom autoritetu.
Umjesto da traže pomoć, takva se djeca povuku u sebe i
prilagode situaciji.
Sve je više djece serijskih ubojica - najčešće je riječ o
kćerima - koja se javljaju s pričama o tome kako je biti član
obitelji takvih čudovišta. Oni su također žrtve, kažu. Što je
i istina. Naći ćete ih na emisijama na televiziji, u
podcastima i na stranicama njihovih memoara. Melissa
Moore, kći ubojice Keitha Jespersona, čiji je nadimak bio
“Ubojica sretna lica”, čak je proizvela televizijsku seriju, u
kojoj je upoznavala rodbinu serijskih ubojica s članovima
obitelji žrtava, nadajući se da će tako omogućiti oporavak
svima uključenima.
Neka djeca potpuno se iznenade. Primjerice, Kerri
Rawson, kći Dennisa Radera, “BTK” ubojice iz Wichite.
Deset godina nakon njegova uhićenja 2005. opisala je
novinaru bol i poniženje koje je doživjela doznavši da je
divan otac kojega je cijelog života voljela ubio deset ljudi -
uključujući i djecu - u njezinu rodnom gradu. U knjizi A
Serial Killer’s Daughter (Kći serijskog ubojice) opisala je
naporan proces koji je prošla pokušavajući shvatiti zašto je
to učinio i kako će se ona sada suočavati sa životom.
Drugi se nisu iznenadili otkrivši dvostruki život svojih
zločinačkih roditelja jer su doživjeli njihovo zlostavljanje i
bijes na vlastitoj koži. Prestravljeni i posramljeni zbog
nametnutog osjećaja izdaje, ipak su se nadali da će
ispravno postupiti i zaustaviti čudovište.
Takva je priča o kćerima ubojice-zlostavljačice,
Michelle “Shelly” Knotek. Upotrebljavala je svoju ljepotu i
svoj spol kako bi izbjegla sumnju, a svojim je domom
upravljala podvrgavajući djecu i stanare neopisivim
mukama. Stvorila je fasadu brižne starateljice i plela razne
priče kako bi krila svoju sadističku okrutnost i godinama
se uspijevala izvlačiti. Svojega je trećeg supruga
manipulacijama natjerala da joj pomogne prikriti njezine
zločine, pa čak i da ubija za nju.
Doima se nemogućim da bi itko mogao druge natjerati
na takvu ekstremnu poslušnost, ali uspješni grabežljivci
imaju na raspolaganju niz metoda kojima osiguravaju
uspjeh. Strpljivi su i vrlo dobro zamjećuju, a usto pomno
planiraju i pripremaju se. Najprije pronađu poslušne osobe
koje na raspolaganju imaju malo resursa; vlastitu djecu ili
ostarjele roditelje, prijatelje u nevolji, beskućnike, duševne
bolesnike ili osobe bez obiteljskih veza. Zatim započinju s
programom koji ustrajno uništava sposobnost opiranja
njihovih žrtava. Cak i suočeni s potpuno neprihvatljivim
ponašanjem, takvi će ljudi onda biti previše uplašeni,
popustljivi, zbunjeni ili jednostavno nemoćni za borbu ili
traženje pomoći.
Grabežljivci imaju vrlo površne emotivne veze prema
istini i moralnom ponašanju, pa se zato istreniraju kako bi
oponašali iskrenost i suosjećanje i tako iskorištavali tuđa
očekivanja. U slučaju da ih netko prozre, lako se u sekundi
okrenu i izmisle dobru priču. Znaju što žele i znaju što
trebaju učiniti kako bi to dobili ili postigli. Shelly Knotek
stvorila je šarmantnu, uspješnu fasadu kako bi lažnim
putem u potencijalnim žrtvama izazvala povjerenje. Kad
bi mušice uvukla u mrežu, pojavio bi se otrovni žalac.
Neki su grabežljivci sadisti, poput velikih bijelih psina.
Nema im ravnih u zločinačkoj lukavosti i kapacitetu za
uzrokovanje boli u drugih. Sretni su samo kad uništavaju
živote oko sebe, najčešće duševnim i tjelesnim
zlostavljanjem. Uživaju u bičevanju, vezanju, paljenju,
vješanju, mučenju strujom, gaženju, bodenju ili davljenju
svojih žrtava sve dok se ne onesvijeste, da bi ih zatim
oživili. Dobivaju snagu iz toga što kontroliraju druge s
pomoću boli.
Sklonost sadizmu oblikuje se putem određenih
asocijacija u ranome djetinjstvu, u kombinaciji s bešćutnim
karakterom koji traži kontrolu i u sebi nema sposobnost za
kajanje. Ipak, više od jedne trećine sadista izjavljuje da su
svoje perverzne sklonosti otkrili tek u odrasloj dobi;
uživaju u osjećaju autoriteta koji dobivaju kontrolirajući
ranjiva i submisivna ljudska bića, a njihove fantazije
postaju sve sofisticiranije i sve perverznije. Zbog potrage
za stimulacijom postaju vrlo maštoviti u okrutnosti prema
drugima. Roditeljstvo i brižnost koja uz to dolazi njima ne
znači ništa.
Dr. Michael Stone, forenzički psihijatar i izumitelj
ljestvice zla od 22 točke, navodi slučajeve “roditelja iz
pakla” dok opisuje sve što može poći po zlu u instituciji
koju smatramo najvažnijim područjem sigurnosti i zaštite.
Zlima proglašava roditelje koji se pred drugima prikazuju
normalnima kako bi sakrili bol koju nanose iza zatvorenih
vrata. Takvim ljudima najvažnije je zadovoljiti vlastite
potrebe i želje nauštrb svojih rođaka, a osobito djece. Što
im mučenje donosi više zadovoljstva, to će ga više i činiti.
Stone je “najgoru” kategoriju - razinu 22 - dodijelio
psihopatskim ubojicama-mučiteljima čiji je primarni
motivator upravo mučenje. Takve osobe uživaju u
nanošenju bola. Kad god se umore od jednoga oruđa za
mučenje, pronaći će ili izmisliti drugo. Svoje žrtve drže na
životu što duže mogu kako bi mogli ostvariti svoje najgore
fantazije, no znaju da će njihove žrtve na kraju morati
umrijeti.
Žrtve koje žele pronaći pomoć znaju koliko će biti teško
uvjeriti policiju u to da imaju posla sa sadističkim
ponašanjem. Usto znaju i da će neuspjeh u tome značiti
oštru kaznu. Zato najčešće odluče trpjeti i nadati se da će
na kraju uspjeti pobjeći. Čak se i ortaci takvih sadista
nakon uhićenja često pitaju kako su mogli prijeći granicu
za koju nikad nisu mislili da će je pregaziti. Čim su prvi
put okrenuli glavu tijekom mučenja ili na sadistov zahtjev
počinili neko zlodjelo, bili su kompromitirani. Nisu imali
izbora i morali su nastaviti. A vješti grabežljivci znaju kako
zadržati kontrolu.
 Čak i nakon što sadistički roditelji budu uhićeni,
osuđeni i zatvoreni, njihova djeca i dalje proživljavaju
noćnu moru. Neki se klone medija, promijene ime,
započnu s terapijom i nadaju se da će proživjeti život što
normalnije mogu. Drugi traže pozornost javnosti.
Neovisno o tome za koji se put odluče, zlostavljač će im
ostaviti neizbrisive tragove na duši. Žrtve će često poslije
patiti od poremećaja sna ili prehrane, neće moći održati
zdrave odnose ili će patiti od napadaja PTSP-a. Možda će i
ne znajući što čine zlostavljati vlastitu djecu ili osjećati
nekontroliranu potrebu da napadaju voljene. Što više
otkrivaju o abnormalnosti vlastitog djetinjstva, to će biti
više prilika da ti problemi utječu na njih tijekom
odrastanja. Možda će se bojati čak i da će prenijeti genetsku
“zarazu” te će posebno budno pratiti vlastitu djecu.
Sadistički grabežljive! koju preuzmu osobnost
“skrbnika” mogu uzrokovati strahovite posljedice na
živote žrtava koje su preživjele zlostavljanje, a takvim
ranama trebat će godine da zacijele. Čak i kad napokon
shvate što im je učinjeno, često će ih mučiti krivnja. Možda
će i dalje voljeti roditelja koji ih je povrijedio i neće moći
prihvatiti činjenicu zlostavljanja. Nekad će reagirati i na
kontrolu koju će roditelj i dalje pokušati provoditi iz
zatvora. Oni koji to nisu preživjeli teško mogu shvatiti
takvo ponašanje, ali bez obzira na to kakav je, dom je
uvijek dom.
Žrtve zlostavljanja mogu i dalje voljeti čudovište. A
upravo ta odanost možda je najgora šteta koju je
grabežljivac nanio.
.
 Dr. Katherine Ramsland profesorica je forenzičke psihologije
na Fakultetu DeSales u Pennsylvaniji. Objavila je više od tisuću
članaka i šezdeset pet knjiga, uključujući The Psychology of
Death Investigations; Confession of a Serial Killer: The
Untold Story of Dennis Rader, the BTK Killer i The Mind
of a Murderer. Održava radionice za policijske snage,
mrtvozornike i odvjetnike te je radila kao savjetnica za nekoliko
televizijskih serija poput The Alienist, CSI / Kosti. Piše i
redovit blogza časopis Psychology Today.
 ZAHVALE

Koliko god tema ove knjige bila mračna i zastrašujuća,

tijekom pisanja osjećao sam najviše nadu i zahvalnost. A to
ima najviše veze s Nikki, Sami i Tori. Iznimno sam
zahvalan hrabrim sestrama Knotek jer su mi povjerile
svoju priču. Odrastao sam u obitelji punoj sinova, no da
sam imao sreće i imao sestru, poželio bih jednu od njih.
Svaka me podsjeća na to da nije važno kako počinjete u
životu, nego gdje na kraju završite. I svaka od njih živi je
dokaz da, bez obzira na sve, uvijek možemo računati na
obiteljsku ljubav.
Dugujem mnogo i njihovu ocu Daveu Knoteku jer je
pristao sastati se sa mnom i govoriti o najgorim dijelovima
svojega putovanja kroz život sa Shelly. Iskreno, nisam
znao što očekivati, no sada ga vidim kroz Samine i Torine
oči. Znam da nikad neće pokušati umanjiti ili poreći svoju
krivnju za događaje u Raymondu. Ostatak života provest
će pokušavajući se iskupiti za sve što je učinio, a pomogao
mi je napisati ovu priču samo zato što su ga za to zamolile
njegove kćeri.
Lara Watson najbolja je baka na svijetu. Nikad neću
zaboraviti naš razgovor u Portlandu i njezinu čvrstu
podršku pisanju ove priče nakon što se preselila u
sunčanije predjele. Hvala i njezinoj najmlađoj kćeri jer mi
je pokazala fotografije koje su mi pomogle spojiti lica i
imena članova obitelji.
 Shelly je i dalje igračica, kao i uvijek. Razmijenili smo
niz pisama i pristala je na susret sa mnom, no onda ga je
neprestano odgađala tvrdeći da ima previše posla. Kratko
smo razgovarali i telefonski. Više od godine dana nadao
sam se da ćemo uspjeti održati taj razgovor. Baš sam bio
glup. Ona je poput tolikih nalik njoj, jadna žrtva okolnosti
koje nemaju nikakve veze ni s čim što je ikad učinila.
Mnogo hvala Kelly Paananen jer je sa mnom podijelila
bolna sjećanja na svoju sestru (a hvala i na keksima koje je
donijela iz New Yorka). Znam da je srce još boli zbog
gubitka Kathy. To je bol koja nikad ne nestaje. Zahvaljujem
i njezinu bratu, Jeffu Loreno. Zahvalan sam i na vremenu i
razmišljanjima koje su sa mnom podijelili Kaley Hanson i
njegova majka, Barb, tijekom jednoga od mojih
mnogobrojnih posjeta Raymondu. Usto sam silno
zahvalan službeniku u arhivi Pacifičkog okruga, Jamesu
Whorltonu, jer je spasio situaciju onoga dana kad je nestao
dokument.
Na red je sada došla i izdavačka strana ove knjige.
Nevjerojatno sam zahvalan Shannon Jamieson Vazquez na
pomnoj brizi i uvidima koje mi je ponudila tijekom
uređivačkog procesa. Natjerala me da kopam dublje i,
koliko god to katkad bilo bolno, upravo sam to morao
učiniti. Hvala i ekipi u Thomas & Merceru te Amazon
Publishingu... Što reći? Gracie Doyle i Liz Pearsons, divne
ste - i znate prepoznati važnu priču kad je vidite. Nema
sretnijeg pisca od mene.
Dugo već nisam napisao knjigu o pravom zločinu pa
su me pitali zašto sam se odlučio za pisanje ove knjige i
zašto baš sada. Shelly Knotek zauzela je neobično mjesto u
analima pravih zločina. Sve što je činila bila su zlodjela
pravoga čudovišta, užasna i okrutna. A opet, tako malo
poznata. Izbjegla je pozornost javnosti zbog prolaska
vremena i Alfordova priznanja. Nije bilo
senzacionalističkog suđenja. Nije bilo pravog razgovora u
javnosti o svemu što je učinila.
Nikki, Sami i Tori htjele su da svijet dozna što je učinila
njihova majka. To je upozorenje ranjivima koji će joj se naći
na putu kad napokon iziđe iz zatvora. Svi se brinu da će
Shelly ponoviti svoja zlodjela.
 O AUTORU

Gregg Olsen pisac je bestselera s vrha ljestvica

najprodavanijih knjiga New Yorku Timesa i Amazona.
Napisao je više od trideset knjiga, uključujući Lying Next to
Me, The Last Thing She Ever Did te dva romana u serijalu o
Nicole Foster, The Sound of Rain i The Weight of
Silence. Poznat je po svojoj sposobnosti stvaranja slikovitih
i očaravajućih priča, a pojavio se u brojnim radijskim i
televizijskim emisijama i kanalima, poput Good Morning
America, Dateline, Entertaintment Tonight, CNN i MSNBC.
Usto se pojavljivao u časopisima Redbook,
People i Salon, kao i u Seattle Limesu, Los Angeles
Timesu te New York Postu. Dobio je brojne nagrade za svoje
romane i za publicistiku, a često je prisutan na popisima
najprodavanijih autora prema USA Todayu i Wall Street
Journalu. Država Washington službeno je odabrala njegov
roman za mlade, Envy, za Nacionalni festival knjige, a The
Deep Dark proglašen je Knjigom godine u Iđahu.
Rođen je u Seattleu, a sa suprugom živi u ruralnom
predjelu države Washington. Već radi na idućem trileru.
Možete ga posjetiti na internetskoj adresi
www.greggolsen.com.