Darko Miličić, čovek koji je zeznuo NBA sistem

 24/11/2017

 Marko Šikuljak

Tekst koji je o Miličiću objavila vodeća američka sportska medijska mreža ESPN
najava je za dokumentarni film o njemu, jednom sasvim drugačijem sportskom
gubitniku. Zbog njega su došli direktno iz SAD u Novi Sad, i našli ono na šta nisu
navikli – košarkaša koji je od košarke dobio više nego što joj je dao, i to namjerno

Kada su Konektikatu, u sjedištu ESPN, krajem marta prošle godine vidjeli kako se
širi neki prevedeni intervju nekada drugog pika NBA drafta i jednog od najvećih
promašaja te lige, nije bilo dileme. Nisu se pitali da li, već kako sa njim uraditi
priču.

– Da li smo sigurni da Darko Miličić zapravo nije najinteresantniji čovjek na

svijetu? – kruži pitanje koje postavlja medij iz Detroita, grada u kojem je Darko
odirao svoje prve NBA sezone, pa su prvi objavili siže intervjua koji je razdrmao
medije tog marta 2016.
– Bio je velika košarkaška zvijezda. Pa veliko košarkaško razočarenje. Onda je
postao kik bokser, naučio da ispija pivo bez ruku, a sada je postao poljoprivrednik i
vodi miran život u Srbiji.

Miličić ne voli da daje intervjue, da se ponavlja kroz ista stereotipna pitanja i da ga

ljudi gledaju kroz ono što je odavno ostavio iza sebe. Kad popusti pred pozivima
novinara sa kojima je dobar, onda se izrodi nešto što baš odjekne. Sa druge strane
„žice“ je novinar ESPN Sem Borden, koji objašnjava šta žele da urade. Darko se
dvoumi, ali na kraju pristaje.

– Znam da žele da me predstave kao kretena i promašaj, ali baš me briga. Imam i ja
nešto da im kažem, biće zanimljivo – priča Darko posle prijateljima.

Američka ekipa doći će na nekoliko dana u njegov dom, vidjeti gdje i kako živi,
čime se bavi. Darko će ih ugostiti po srpski, nalivati rakijom u svakoj prilici,
provesti kroz sadašnji život i iskreno pričati o svemu.

Meteorski uspon…

Sve je u sportskom smislu počelo negdje u sezoni 2001/02. Vršački Hemofarm,

sezonu prije toga finalista evropskog Korać kupa, nakon očajnog početka u
prvenstvu SCG, muči se u borbi sa najslabijom ekipom lige. Nakon tijesne pobjede,
trener Željko Lukajić novinarima skreće pažnju na momka koji je postigao pet
poena, ispostaviće se prelomnih.

– Vidjeli ste mladog Miličića, ima 16 godina, i potencijal je za NBA – izgovara

popularni Struja nešto što se tada nije olako iznosilo kao sada.

Do prvog meča koji Hemofarm igra u direktnom prenosu možda je i moglo biti
skepse. Ali tada, u duelu sa Budućnošću iz Podgorice, svi na TV ekranima mogu
vidjeti vižljastog centra koji zakucava i dijeli banane iskusnim igračima aktuelnog
šampiona. I tada nastaje fama o najvećem evropskom talentu i nadi srpske košarke.
Nakon svjetske titule u Indijanapolisu, svi ga vide kao budućeg vođu u vremenima
u kojima pobjede nad Amerikancima neće biti eksces. Amerika bruji o novom
talentovanom klincu, i žele ga već na tom draftu 2003. Kao da im fali igrača o
kojima se pričaju bajke: najbolji srednjoškolac ikada Lebron Džejms, Karmelo
Entoni, Dvejn Vejd…
Postoji jedan problem. Darko je toliko mlad, da nema ni 18 godina u vrijeme kada
ističe prijava na draft, kako nalaže NBA pravilo. Međutim, nakon silnih natezanja,
NBA samo zbog Darka mijenja pravilo, tako da je bitno da igrač na dan drafta bude
punoljetan. Time pada i poslednja nada onih koji misle da će Darko bar godinu više
ostati u Srbiji, ojačati i sazreti u matičnom klubu.

Ta 2002/03, sezona čekanja odlaska u NBA, bila je na momente mučenje. Od

sjajnih partija, do sjedenja na klupi. Hemofarmu nije odgovaralo što će im biser biti
tako brzo uzet, i to za neke sitne pare, jer NBA liga ima ograničen iznos koji se
može platiti evropskim klubovima za nekog igrača. Ne sviđa im se ni što je Darko
poletio u oblake i nikog ne sluša. Od nezrelog klinca koji sa cimerom bježi iz
karantina da bi krao čokoladno mlijeko iz prodavnice, postaje neko o kome bruje
mediji, menadžeri obećavaju milione. Ništa mu se ne može reći. Od treninga mu je
bitnija teretana, jer mora da ojača za NBA.

– Nisam ja ni shvatao koliko je meni u stvari bilo bitno da sada izađem na draft.
Zbog nekog mogućeg kiksa, zbog naše lige, da se nešto ne desi, ne daj Bože – u
jednom intervjuu Darko nesvjesno otkriva da mu drugi pune glavu šta je najbolje
da uradi.

Izblajhane kose, sa naušnicom, bogatim ugovorima sa Detroit Pistonsima i

sportskim brendom AND1, čini novu glupost zbog kojeg ga srpska javnost uzima
na zub – otkazuje reprezentaciji jer mora da polaže vozački!

Meteorski pad

Imao je tu nesreću da je došao u Detroit, tim koji je te sezone osvojio titulu, i u

kome bi i iskusniji teško izborili minutažu. Imao je zakucavanja koja su podizala
gledaoce na noge, imao je momente kada ga trener ubacuje pred kraj riješene
utakmice, i za dva minuta izvodi. Darko ne može da igra ni „otpad minute“ bruje
američki mediji, koji ga od velike nade proglašavaju velikim promašajem. I to se ne
mijenja do danas.

Sem Borden koji pravi dokumentarac o njemu, čudi se kako on taj pečat sa
lakoćom i ironično prihvata. Naprosto ga nije briga. I ne krivi nikog sem sebe.
-Ja sam imao potpuno pogrešan pristup svemu, misleći da sam sa 18 godina došao
kao drugi pik iz Evrope i da sam Bogom dan. Pa sam ispravljao krive Drine, pa
sam se svađao, pa dođi pijan na trening, teraj inat nekome, a na kraju teraš inat
samom sebi – priča Darko.

Možda bolje nego iko iz Srbije, američki novinar je prozreo šta je po srijedi. Darko
u stvari nikada nije volio košarku. Uputili su ga na nju, jer je bio visok. Kad je uzeo
loptu, ispostavilo se da je dobar. Odličan, zapravo. I dobro je išlo dok je košarka
bila zabavna, a bila je zabavna dok se ne mora puno trenirati, dok god se može
igrati na motiv, na lično dokazivanje.

– Imao sam ja sa svima probleme, ali zbog sebe. Jer kada sam igrao, ja nisam igrao
ni za koga, već samo za sebe. Nikada nisam gledao da ućutkam svoje kritičare,
samo mi je bilo bitno da ućutkam svoj ego. Odigraću dobro protiv Dankana,
sledeću utakmicu protiv nekog slabijeg centra ne mogu, ko će brate to da igra…

Borden je primijetio da Darko nije bio jedan od oni igrača koji samo maštaju o
košarci, sanjaju NBA, imaju idole. Darku se san odigravao pred očima. Svidjela mu
se mogućnost da promijeni život i prihvatio je. Izmislio je da ima idola. Svi
novinari to pitaju, i on im je rekao da mu je uzor Kevin Garnet. Samo zbog iste
pozicije, ne zato što je gledao kako igra.

Američka priča

Malo je reći da mu se američki način života nije svidio, i da je sve bilo drugačije.
Prvo je sve pare koje je dobio podigao sa računa i spakovao negdje u kući. Oni koji
su odrasli u Srbiji Jezde i Dafine, ne vjeruju ni američkim bankama. Posle je pričao
kako je od prvog dana razmišljao o povratku. Bilo mu je drago da ima nekog
srpskog saigrača, pa makar i ne igrao.

– Ne mogu ja sa američkim saigračima. Oni samo pričaju ko je kako zakucao, kako

je ko izbacio driblingom koga. Bio sam im čudan, jer ja nisam tako razmišljao.
Priđu mi i kažu: „Kad ti padne klapna, samo nemoj mene molim te da diraš“.

Sa prvim trenerom se nije snašao. Leri Braun je očekivao da bude centar i ide pod
koš, bez obzira što je Darko pogađao spolja, znao dodati… Jednom ga je ubacio u
igru, a protivnik ga je pri šutu tako udario da mu je slomio kosti ruke. Treneru je
pokazivao koliko mu se trese dlan, ali on ga je samo vratio u igru. Jasno je da ni
danas nema dobro mišljenje o njemu, i da je već tada počeo po svom. U Detroit je
stigao njegov drug Nemanja Jokić, takođe talentovan košarkaš. Živio je u Darkovoj
vili, dao mu je i auto i zaduženje da se brine o organizaciji žurki. Piće, djevojke,
ludorije, nije bilo čudo da je Darko na treninge sve češće dolazio mamuran.

–Nisam mogao da spavam. Bilo je to klasično srednjoškolsko ponašanje: ako ne

možeš da budeš zvezda, bićeš onda loš dečko, odmetnik.

Nemanjina karijera završila je neslavno, ali sa iskustvom svega kako ne treba, bio
je odličan mentor bratu Nikoli Jokiću, što se vidi po tome kako se mlada srpska
zvijezda privikla na Ameriku i NBA. Zanimljivo kako se priča o velikom srpskom
košarkaškom uspjehu i neuspjehu ispreplela tu negdje na obali jezera Mičigen.

Jedino što je Miličić prihvatio od NBA stila života jeste da pojača sa treninzima i
angažmanom na terenu, kada se primakne istek ugovora, kako bi mogao da potpiše
novi, i uzme veće pare. Ali već je to bio jedan zreliji tip, koji pare nije razbacivao
na kuće i auta, nego ih bez pompe dijelio u humanitarne svrhe i za obnavljanje
crkava. Umjesto da se odaziva na reprezentativne akcije, radije ide na Janjski
višeboj gdje, u krajevima odakle su njegovi doselili u Vojvodinu, poteže konopac i
baca kamena sa ramena.

Reprezentativni pohodi

Doduše, par puta je nastupio za reprezentaciju, pokazivao naznake velikog talenta i

budio nadu navijačima da će proigrati. Bio je dio blamaže na domaćem terenu
2005, kombinovane selekcije 2006. kada je individualno pokazao kvalitet, i
podmlađene ekipe na Evropskom prvenstvu u Španiji 2007. Podmlađena ekipa je
djelovala kao stihija, a Darko je posle rekao da je metod Moke Slavnića bio čudan.
Forsirao je dobru atmosferu, ali taktička priprema nije bila neka.

– Moka kao čovek je legenda, da idemo u kafanu, da se pobijem za njega u svakom

trenutku. Ali što se tiče načeg odnosa trener-igrač, bilo je malo čupavo, nisam
razumeo njegove metode vođenja treninga, utakmice… Došli smo pomalo
nespremni, videlo se da to nije to.
Darko je prije tog Prvenstva dao intervju koje su novine srećom prenijele bez
uljepšavanja. Govorio je kako ga ne zanima šta po forumima pišu cvikeraši koji
nemaju svoj život, da će nastaviti da puca trojke kad mu se puca, a na pitanje da li
su reprezentativci heroji, odgovara:

– Kakvi heroji, heroji su generali i vojnici koji su branili ovu zemlju i srpski narod,
a ne košarkaši.

Nakon utakmice protiv Grčke, izgubljene u produžetku i uz pomoć sudija, pred

kamerama ispaljuje gomilu psovki na račun sudije. Kada ga novinar pola godine
nakon toga pita da li je ipak mogao da se tad suzdrži, bez ikakvog uvijanja kaže:

-Suzdržao sam se ja, šta sam mogao da uradim, meni kad padne klapna na oči ja
ništa ne vidim…

Odigrao je još jedne kvalifikacije, ali nije mogao sa čvrstom rukom Dude Ivkovića.
Prigovarano mu je što jede sladoled, što nosi majicu ispod dresa. Darko se žalio da
je dres loš, i da dobija osipe od znoja. Činilo se ipak da Duda nije htio da jasno
kaže da mu se ne uklapa, pa je Darko reagovao u novinama, da Duda laže da se on
ne odaziva, već da traži razlog da ga eliminiše.

Probijeni zidovi

Stanje u NBA se nije mijenjalo, klubovi su ga dovodili nadajući se da će baš kod

njih pronaći svoju igru, ali uvijek bi krenulo jednako loše. Darku je dosadilo da
kući dolazi bijesan i iskaljuje se probijajući šakom gipsane zidove. Sa 27 godina,
nakon samo jedne utakmice odirane u Bostonu, odlazi kod trenera i kaže mu da je
odlučio da završi. Nakon 9 NBA sezona, 6 klubova i gradova, zarađenih više od 50
miliona dolara, konačno je odahnuo. Košarku i sve oko nje je počeo da mrzi zbog
nervoze koju mu je stvarala.

Jedno vrijeme se tražio. Privlačio pažnju time što se okušava u kik boksu, ili što na
veseljima pod šatorom pije pivo bez ruku. Ali može se reći da se našao. Naš
američki novinar, Sem Borden, primjećuje da uopšte ne prati košarku, ne zna ko
igra u NBA finalu, ali da mu se u očima vidi strast kad priča o uzgajanju jabuka, ili
pomene svoje planove o proizvodnji trešanja. Studija pokazuje da oko 60 odsto
NBA igrača bankrotira u roku od pet godina posle napuštanja lige. Čak i oni koji su
imali odlične ugovore. Zato je zanimljivo da Darko Miličić ne samo da nije
socijalni slučaj, već ima veliku kuću, otvoreni i zatvoreni bazen, jezero koje je
poribio, 50 hektara pod jabukama. I plan da se proširi na trešnje, koje su super
isplative.

Ima još nešto. Često ide u manastir Novo Hopovo na Fruškoj Gori. Monasi ga
dobro poznaju. Nakon liturgije, jedan je od onih koji ostaju da sa monasima pričaju
i o vjerskim, ali i o običnim, životnim temama. I Darko priča o svom životu, otvara
se i tvrdi da je za te stvari bolje da se izgovore. Monasi 32-godišnjeg Darka
Miličića ne gledaju kroz neispunjena sportska očekivanja. Vide mladog čovjeka
koji ima porodicu i koji sve uspješnije pronalazi sebe i svoj put.

Koliko se sve promijenilo, najbolje kaže odgovarajući na pitanje o tome kako gleda
na prošlost.

– Ja sada osjećam kao da je stari Darko umro. Mislim, kada razmišljam o sebi dok
sam igrao, osjećam da je to, otprilike, razmišljanje o nekome koga više nema, ko je
umro.