Souly: Tihi lider Zoran Radović

 09/07/2018

 Duško Miletković Souly

Zasigurno poznata vam je činjenica kako mnogi zaslužni, bez obzira na stupanj
pismenosti i obrazovanja, dobivaju počasne doktorate i ine poslastice ako društvo uzna
za shodno nagraditi ih. Zasluženo il’ nezasluženo. Ja nemam moć dijeliti iste, ali kad
bih mogao dodijeliti počasnu titulu u domaćem prvenstvu nekome tko ju nije osvojio,
odabrao bih – Zorana Radovića. Zašto baš njega? – možda priupita neko. E pa zato,
velim ja, što, ako je neko zaslužio prvenstvenu titulu u Jugi, a nije doša do nje, unatoč
mamutskom trudu, to je baš Radović. Čak četiri puta u periodu od 1984. do 1990.
Zoran je vodio Crvenu zvezdu do finala domaćeg plejofa, i svaki put su crveno-beli
ostali kratkih rukava.

Teško da se može zamisliti bespoštedniji i požrtvovaniji košarkaš no što je to bio

Zoran Radović. Neumorna radilica crveno-belih u osamdesetima, Radović je sa svojih
jedva metar devedeset i osamdesetak kilograma bio nezgodnim braničem koji je
uglavnom operirao na mjestu razigravača. Na terenu je toliko ostavljao sebe da je često
išao glavom tamo gdje se drugi nisu usuđivali ni nogom. Zato ga pamtim ugruvanog,
natučenog, flasterisanog, krvavog, prebijenog… Sjajan skakač za svoju konstituciju,
Radović je običavao zaraditi lakat nekog centra u naguravanju pod košem, a znao se
sudariti i s kamerom snimatelja. Čudo kako nije stradala. Mislim kamera. Prilikom
jedne od najboljih tuča na domaćim parketima, u susretu Zvezde i PAOK-a u nekom
od evropskih takmičenja, prvi nokaut zaradio je baš Radović – simbol košarice koju je
osamdesetih prezentirala Crvena zvezda.

Zoki je u domaćem prvenstvu odradio debi još u matičnom OKK Beogradu (tad
BEKO) davnih sedamdesetih, istovremeno nastupajući za mlađe selekcije Juge (4.
mjesto na SP za juniore 1979. s generacijom Željka Obradovića, Čuture, Grbovića,
Savovića…), a onda je na jednu sezonu skočio u NCAA gdje je igrao za Wichita State.
Za razliku od mnogih propalih u američkim odisejama, Radović se iz NCAA u Jugu
vratio kao bolji košarkaš jer već njegova prva sezona, 1981-82, koju je zaigrao za
crveno-bele, odvela ga je u reprezentaciju SFRJ. U periodu od 1981. do 1989. Zoran je
bio istaknutim članom najbolje selekcije bivše države, nastupivši u 133 susreta i
ubilježivši 741 poen. Pokazao se idealnim komplementom na mjestu razigravača za
Dražena Petrovića, predvodnika Yu-košarke osamdesetih. Nastupio je na pet velikih
takmičenja, osvojivši dvije svjetske bronce (’82 i ’86), evropsku broncu ’87 i ono
čuveno zagrebačko zlato ’89 u njegovom oproštaju s državnim timom. Nedostaje mu
jedino olimpijsko odličje – 1984. nije pozvan u najbolji sastav, a četiri godine nakon
toga povredio se i propustio seulsku avanturu.

Impresivna reprezentativna karijera obrambeno orijentiranog Radovića bila je u

raskoraku s klupskim ostvarenjima. Najveća šansa crveno-belih u njihovoj čežnji za
naslovom, propuštena je u sezoni 1983-84 kad ih je u opjevanoj majstorici sredio
poluhorog Mihovila Nakića par sekundi prije kraja. Radović i Zvezda iste su godine
pali i u finalu Kupa Radivoja Koraća. Finale plejofa je ponovljeno dogodine, ali tad
već nije bilo neke realne šanse jer se Cibona već pojačala Draženom Petrovićem, tako
da je poraz u majstorici bio ubjedljiviji no lani. Zoran je bio pomalo i tragičarem u
trećem finalu doigravanja, ’87 protiv Partizana, jer je u drugoj utakmici mašio važan
penal u završnici, a u posljednjem prvenstvenom kriku i Radovićevoj finalnoj sezoni u
crveno – bijelom dresu, u sezoni 1989-90, s druge strane stajala je Jugoplastika,
aktualni evropski vladar, tako da je Crvena zvezda poražena od strane žutih i u finalu
domaćeg kupa (tijesno, za pola koša) i u finalu plejofa (1-3).

I pored toga što je Radović nedvojbeno bio najkonstantniji i najpouzdaniji košarkaš

Crvene zvezde u cijelom tom periodu, baš u tome vidim problem te generacije. Naime,
teško, gotovo i nezamislivo bilo bi osvajati titule ako vam je Zoran bio prvim igračem
tima. Svakako sjajan i neophodan, Radović je uvijek bio više logističkom ispomoći
nego zvijezdom. U prvenstvu SFRJ i plejofu je za Crvenu zvezdu nastupio ukupno 200
puta i ostvario prosjek od 14.5 poena po susretu.

Zoran Radović je i u gastarbajterskom dijelu svoje karijere ostavio traga, naročito u

dvije sezone koje je nakon Zvezde proveo u nadolazećoj ALBI iz Berlina. Sad
potpomognut i detaljnijom statistikom, Radović je u prvoj sezoni u Berlinu ostvario
preko 20 poena u Bundesligi, dodavši i nekih 8 asistencija te 5 skokova prosječno. Iste
te sezone 1990-91, gostovao je u Zagrebu s berlinskim timom i odigrao sjajnu
utakmicu protiv Cibone u Kupu Koraća, umalo upisavši trostruko-dvostruko s 26
ubačenih poena, 8 uhvaćenih i još 10 distribuiranih lopti u pobjedi berlinskog tima. I
dogodine je odigrao na visokom nivou, ali niti ALBA nije se domogla prvenstvene
titule s Radovićem na mjestu organizatora – u obje sezone pala je u finalu njemačkog
plejofa protiv Bayera iz Leverkusena. Svejedno – Radovićevih 49 poena u jednom
susretu ostaju rekordom berlinskog kluba i danas. Tog istog ljeta 1992., nakon druge
sezone u Berlinu, prohujala je i posljednja teoretska šansa Zorana Radovića za nastup
na Olimpijskim igrama, jer je novonastaloj repki SRJ uvaljen embargo na nastup u
Barceloni.

U jeku ratne krize, pomalo neočekivano, Zoran se vraća u Beograd u ljeto 1992.
godine i igra za matični OKK Beograd. U sezoni 1992- 93, klub predvođen
Radovićem na terenu i Rajkom Žižićem s klupe, na iznenađenje mnogih, osvaja Kup
SR Jugoslavije, iznenadivši aktualnog prvaka Evrope, beogradski Partizan i to ostaje
jedinim klupskim trofejem karijere Zorana Radovića. Nakon toga, još jedna solidna
sezona u talijanskoj Paviji (18.9 poena i 4.4 skoka), te još jedan povratak u krilo OKK
Beograda, gdje je i okončao svoj igrački život 1995. godine.

Neumorni trudbenik i tihi lider na parketu, Radović je van njega djelovao kao prilično
smiren, elokventan tip, tako da njegove kasnije funkcije u krovnoj košarkaškoj
organizaciji nisu slučajnošću. Zokiju nije bilo suđeno igrati za neki od elitnih timova
bivše Juge, ali svojim obrambenim manirima i dosadnom, pouzdanom agresijom,
spadao je u one rjeđe primjerke jugoslovenskog košarkaštva kojima nije bio stran
prljav posao. Vidjeh nedavno u nekoj knjižici da su vrhovni autoriteti negdašnje
jugoslavenske škole basketa odabrali Radovića kao jednog od 33 najveća domaća
košarkaša minulog veka. Na mojoj listi je nešto niže, ali mislim da pozicija na tim
nekim listama i ne igra glavnu rolu jer Zoran bješe unikatnim košarkašem u kojem je
plamtjela jedna posebna vatra. Možda većim komplimentom od mene mu je
konstatacija da bih uvijek volio imati takvog košarkaša u mom timu – košarkaša koji je
svojom odgovornošću i zalaganjem na terenu zaslužio da mu pripišem počasnu titulu u
prvenstvu Juge.