Souly: Danko od finte

 March 23, 2020

 Duško Miletković Souly

Apokalipsa. U Hrvatskoj i posvud. Jučerašnji potres u Zagrebu lišio me i ono malo

egzistencijalnih nakupina što nataložiše mi se u snima kao neodvojive. Uvredismo
bogove još davno i kazna stiže. Za sve one koji duboko vjeruju. Srećom, relativno
lukava sam ja kukavica, tako da sam se još pred koji tjedan povukao u relativnu
sigurnost mog minijaturnog otočića. Sad (još dok je interneta) pomalo slušam vijesti,
pomalo raduckam, pa zabacim mamac u smjeru sunca, tupo buljim u glomazan torzo
Zlarina i pitam se da li ću ikad više nazad, ili će tsunami val da me splahne ovdje đe
sam sad.

Ja vam ionako celo vrime tvrdim da je prošlost bila ljepša, pa dok još sam u situaciji,
evo jedan i o tome uz najbolje želje svima da sačuvaju živote, a prije svega razum.

***

Danko od finte

Kad bih izvjesio nagradno pitanje –  S kojim timom je Danko Cvjetićanin bio prvakom
Jugoslavije u košarci?  – 99% odgovora bilo bi krivo, jer ljudi bi odgovarali –
Naravno, s Cibonom. Jednom za svagda – Cvjetićanin, a ne Cvjetičanin kako to i
danas istrajava (sam mi je rekao da je ć a ne č), Danko je bio specijalan talent sa svojih
gotovo dva metra visine. Iako je po prirodi bio bek-šuter, često je igrao i na poziciji
keca, naročito u paru s Draženom Petrovićem za vrijeme boravka u Ciboni, a bio je
dovoljno visok da bi napravio zijana i na poziciji niskog krila.

Točan odgovor na moje pitanje jest – Cvjetićanin je bio šampionom Juge kao
sedamnaestogodišnjak s Partizanom u svojoj  rookie  sezoni, 1980-81, u najvišem
društvu. Cvjetićanin Danko bio je jedan od najvećih talenata mlađih kategorija u
historiji Yu-basketa – na EP za juniore 1982. u bugarskom Dimitrovgradu, Juga je bila
srebrna, a Danko je bojovao bitku s Draženom Petrovićem za titulu najboljeg strelca
Prvenstva. Na kraju je prvi bio Villacampa s preko 28, Amadeus drugi sa 27 ppg, dok
se Danko, iako najboljeg postotka šuta, morao zadovoljiti trećim mjestom s prosjekom
od 25.1 poena prosječno. I dogodine, na SP za juniore održanom u Španiji, Cvjetićanin
je bio najefikasnijim pojedincem mlade repke (18.4 ppg), ali je Juga završila
takmičenje sa šest uzastopnih poraza, daleko od medalja. Iste te godine, on debitira i za
najbolju selekciju države za koju će odigrati 109 susreta i ubaciti 974 poena.

Beogradski kolektiv nije Danka iskoristio ni izbliza; malo ga je kalio u OKK

Beogradu, a Danko je dogurao do 13.7 poena prosječno u prvenstvu ’84, ali Partizan
se u moru neriješenih potencijala (Grbović, Savović, Zorkić, Đorđević…) odlučio za
druge, tj. Danka je zgrabio i oteo maher teškog kalibra – Mirko Novosel. Možda i
bolje za karijeru sjajnog šutera ka šta je bio Cvjeto, no još prije no što je zaigrao za
Cibonu u sezoni 1985-86, on je, trenirajući sa Duletom Vujoševićem na Kalemegdanu,
patentirao svoju čuvenu fintu (bič iliti  El latigo kako je prozvaše kasnije, u vrime
Bodiroge) koju će odmah s uspjehom demonstrirati na domaćim, ali i na evropskim
parketima.

Cibona, aktualni prvak Evrope i Juge, ostala je bez Ace Petrovića (JNA) pred tu
sezonu, ali Danko ga je zamijenio više no sjajno. Već u svom prvoligaškom debiju za
Cibonu, Cvjetićanin je utovario 36 poena Slogi iz Kraljeva, a tu monumentalnu sezonu
Cibone u kojoj je ova ostvarila 21 pobjedu i samo jedan poraz u regularnom dijelu,
Danko je odigrao legendarno. Zajedno s Draženom (koji je trpao preko 40 te sezone)
ubacivao je skoro 60 poena po kolu prvenstva! Ako je Petrović mlađi bio najboljim
bekom Juge tih godina, Danko je ekspresno postao drugim najboljim.
 U duelu sa
Nebojšom Ilićem na utakmici Cibona-Crvena zvezda

Cibona je te godine obranila naslove u Jugokupu, ali i u Evroligi. Cvjetićanin je sva

takmičenja odigrao na izuzetnom nivou, a u finalu Evrolige protiv Žalgirisa bio je
najefikasnijim pojedincem Cibone s 24 poena, uz sjajnih 10 od 16 iz igre (62%),
zajedno s Ušićem (23 poena) nadomještajući slabiju pucačku večer Dražena Petrovića.
Svoju ponajbolju predstavu sezone, Danko je odigrao u famoznoj majstorici za prvaka
države protiv Zadra, ali niti njegovih 38 poena (14-22 iz igre) nije bilo dovoljno za
naslov. Pomalo je tragično da Danko od finte, kako ga prozva moje društvance iz
zadnjeg košarkaškog budžaka, nije osvojio domaći naslov s Cibonom, unatoč tome što
je zagrebački tim u prve dvije sezone s Dankom u petorci ostvario nenormalan skor u
regularnom dijelu domaćeg prvenstva – 43 pobjede i jedan poraz!?
Nakon te sezone ’86, Cvjetićanin postaje standardnim reprezentativcem i već tog ljeta
igra značajno na SP u Madridu đe je Jugoslavija treća. Ostaje upamćen njegov ubačaj
sa svoje polovine na kraju susreta s Malezijom, za šta je trebao dobiti novi model Alfe
75, da bi na kraju, zbog poreznih i carinskih problema, uzeo neku kintu umjesto
automobila. Što se klupskih ostvarenja tiče, Danko je s Cibonom za vrijme Dražena
osvojio još Kup pobjednika kupova u sezoni ’87 i Jugokup u sezoni ’88, igrajući veći
broj značajnih tekmi u tom periodu.

Uspjesi s repkom SFRJ uključuju evropsku broncu u Grčkoj ’87, te olimpijsko srebro
1988. u Seoulu, ali Danku reprezentativno zlato jednostavno nije bilo suđeno. Uzeo bi
ga ’89 u rodnom Zagrebu da nije teže povredio kičmu tokom te prvenstvene sezone.

Danko se dogodine vratio u stroj Cibone i odigrao svoju najefikasniju sezonu u

okruženju Prve savezne lige, bilježeći 20.5 poena prosječno (peti strelac prvenstva), ali
više nije figurirao u planovima selektora Ivkovića, a vukovi više nisu bili elitom
jugoslovenskih parketa. U Ciboni se zadržao sve do ljeta ’92, osvojivši inicijalno
hrvatsko prvenstvo kao svoj šesti i posljednji klupski trofej, a onda se namjerio put
Španjolske gdje je dvije sezone nastupao za madridski Estudiantes.
 U Španiji je igrao za
Estudijantes

Istovremeno s raspadom bivše države, Danko je obnovio svoju reprezentativnu

karijeru, sad nastupajući za novonastalu Hrvatsku. Premijerno srebro zlatnog sjaja
osvojio je na mitskim Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, da bi svoje
najbolje reprezentativno takmičenje odigrao dogodine na Eurobasketu u Njemačkoj.
Pogođena neviđenom tragedijom odlaska Dražena Petrovića, te nedolaskom Tonija
Kukoča, Hrvatska je osvojila brončanu medalju uz ogroman doprinos Cvjetićanina
(15.3 ppg) koji je turnir odigrao kao primarna vanjska opcija, unatoč prisustvu više
renomiranih Komazeca i Perasovića. Svoju šestu i posljednju reprezentativnu medalju
Danko je osvojio na Svjetskom kupu 1994. u Kanadi đe je Hrvatska ponovo završila
treća nakon polufinalnog poraza od Rusije i uvjerljivog slavlja protiv Grka u borbi za
odličje. Po tri medalje s Jugom i Hrvatskom, nažalost bez zlata.
Na klupskom nivou, nakon dvije godine Estudiantesa slijedila je gotovo identična (13
ppg) sezona u talijanskoj ekipi Reggio Emilia, a onda se Cvjetićanin vrnul domaćim
parketima gdje se i oprostio od aktivnog igranja nakon sezone ’97 provedene u
Zrinjevcu. Kraj sjajne, berićetne karijere koja je možda mogla biti i veća, ali svakako
je bila dovoljno autentična za ulazak u ovo odabrano društvo velikih majstora. Danko
Cvjetićanin možda nije dostigao svoje igračke uzore, ali ostavio je u amanet dovoljno
trofeja i nepogrešivih sjećanja na igru koja tad još igrala se iz ljubavi.

A onaj ključni razlog što ja gotivim Cvjetićanina, baš onako junački, leži u
neponovljivoj lakoći njegove izvedbe na terenu. Šuter bez mane, Danko je bacio
mnoge na parket ili u očaj kad je zarolao loptu kao kuglački rekvizit da bi je vratio
nazad istom rukom, odlučujući se za šut ili prodor, ovisno o situaciji. Ta finta, više od
svih njegovih košarkaških uspjeha, jest njegovom oporukom, naslijeđem koje ostaje
zabilježeno za sve naredne generacije koje su došle i koje će doći. A finta je radila
itekako dobro i pritom uopšte nije bilo bitno tko je bio s druge strane terena – tu fintu
duboko su gutali momci iz domaćeg okruženja, ali i najveće zvijezde Žalgirisa i
Boston Celticsa.