ZADAR SK A SMOTR A GODIŠTE LXVI I, BROJ 4, 2018.

ČASOPIS ZA KULTURU, ZNANOST I UMJETNOST

ZADAR , 2018.
Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru – Za nakladnika: Radomir Jurić – Glavni i
odgovorni urednik: Josip Lisac – Uredništvo: Josip Lisac (Zadar), Valter Tomas (Zadar), Ante
Uglešić (Zadar), Adnan Čirgić (Podgorica), Zvjezdan Strika (Augsburg) – Tajnik uredništva:
Martina Drobnak – Lektor: Sanja Baričević – Grafičko oblikovanje: Jakov Marin Vežić – Slog:
Meri Lozić – Tisak: Denona Zagreb – Tiskano u 600 primjeraka.

Zadarska smotra izlazi tromjesečno – Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru – Glavni i odgo­vor­ni urednik:
Josip Lisac – Uredništvo i uprava: Don Ive Prodana 1, 23000 Zadar, telefon: 023 211 891, ­e-mail: mh@zd.t-com.hr
– Mrežna stranica: www.ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr – Cijena pojedinom primjerku: 50 kn, dvobroju: 70 kn,
godi­š­­nja pret­pla­­ta: 150 kn, godišnja pretplata za inozemstvo: 50 eura – Pretplatu i narudžbe upućivati u korist ži­­
ro­ra­­ču­na Ogranka Matice hrvatske u Zadru, IBAN HR8224070001100044634 (s naznakom: za Zadarsku smotru).
SADRŽAJ MEMORABILIJE
Aleksandar Stipčević 9
Autobiografski pabirci
(Djetinjstvo i mladost)

Pero Mioč 25
Pola stoljeća poslije
Autodenuncijacija

POEZIJA

Luko Paljetak 35
Pjesme

Danijela Grubišić 37
Pjesme

Elis Baćac 44
Pjesme

Pero Mioč 53
Pjesma

Ante Sikirić Krivin 59

Prijatelju

PROZA

Drago Krpina 61
Vol koji je dva puta ostao bez glave

Omer Rak 66
Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina.
Pučina (epilog)

OBLJETNICE

Josip Balabanić 75
O putovanjima i putopisima
Spiridiona Brusine i Petra Zoranića

Robert Bacalja 84
Preradović i Zadar

Josip Balabanić 90
Kako se izgovara prezime Brusina
i tko je po podrijetlu bio Spiridion
Brusina?

Danko Plevnik 93
70-godišnjica rođenja Krešimira
Ćosića
PRIJEVODI DNEVNIK

Veso Pirnat Brolski 99 Željka Lovrenčić 261

Događaj tijela (prijevod: Goran Filipi) Dnevnik s putovanja Čileom i
Peruom
Evgenij Evtušenko 107
Babyn Jar (prijevod: Rafaela Božić) SCENARIJ
Evanđeje po Markotu 110 Zlatko Aurel Bourek – Luko Paljetak 273
(prijevod: Siniša Vuković) Povratak vojaka

STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI IN MEMORIAM

Ivan Pederin 133 Milan Bešlić 293
Hrvati u Habsburškoj Carevini In memoriam Nives Kavurić Kurtović
(1938. – 2016.)
Ivan Pederin 149
Ušće Neretve kao povijesno pitanje Mladen Vuković 295
U spomen Mijo Milas (1938. – 2017.)
Vjekoslav Ćosić 153
Tri smrti Jakova Čuke Josip Faričić 297
Boris Škifić (Rava, 1929. – Zadar,
Danijela Berišić Antić 180
2017.)
Kalelarga, Kalelarga, Kalelarga moja
radosti Ivan Bošković 304
Zvonimir Majdak (1938. – 2017.)
Lina Malek 189
Narodna nošnja otoka Vrgade Radomir Jurić 309
In memoriam Joso Špralja (1929.
Ivan Magaš 225
– 2017.)
Ardalićevo bilježenje tekstova
sjevernodalmatinskoga zaobalja Siniša Vuković 313
In memoriam: Pero Gotovac (Zagreb,
Eugen Motušić – Vlatka Stagličić Carić 233
12. II. 1927. – Zagreb, 21. IX. 2017.)
Župna crkva Rođenja Blažene Djevice
Marije u Silbi – kontinuitet tradicije Mirko Peti 315
u novom spomeniku Životno-poetski (s)ukus Slobodana
Martina Šikića. In memoriam
Tomislav Marijan Bilosnić 239
Aleksandar Stipčević (Skica za Mate Kovačević 318
sjećanja na Aleksandra Stipčevića) Josip Škunca (1935. – 2018.)
Rafaela Božić 244 Dalibor Cikojević 321
Monolog kurve u ludnici Milko Kelemen (1924. – 2018.)
Josip Lisac 246 Danko Plevnik 324
Pregled hrvatske književnosti Josip Vaništa
šibenskoga područja
Luko Paljetak 328
Iva Dujić – Gordana Čupković 254 Eta Rehak. In memoriam
Konceptualizacija izvanjštenja
Subjekta na primjeru frazeoloških
izraza s prijedložnim genitivom
Boris Senker 332 Tin Lemac, Poetičke simetrije u
Sjećanje na Georgija Para (Čačak, pjesništvu Josipa Pupačića
12. travnja 1934. – Zagreb, 4. svibnja
2018.) Ivan Bošković 372
Kuća od knjiga.
Tonko Maroević 340 Zbornik radova u povodu 70.
Bourekova ostavština rođendana Pavla Pavličića

OSVRTI I PRIKAZI Antun Česko 374

Još jedan, novi Andrić – hrvatski
Vjekoslav Ćosić 343 “gospodar priče”.
Dva zaslužna zadarska građanina. Krešimir Nemec, Djela Ive Andrića
Dragutin Antun Parčić – Marcel I. – XIII.
Kušar, Izabrani radovi i pisma
Cvijeta Pavlović 395
Ladislav Radulić 348 “Vila Slovinka” Jurja Barakovića: od
Još jedan cakavski rječnik. Muze preko književnika do čitatelja.
Svetko Fatović, Rječnik govora otoka Vila, Pisnik i čatnici. Zbornik radova
Sestrunja sa znanstvenog skupa “Vila Slovinka
Jurja Barakovića (1614–2014)”,
Gordana Čupković 350 održanog u Zadru i Šibeniku od 29.
Iz povijesti hrvatskoga književnoga do 31. svibnja 2014.
jezika.
Josip Lisac, Izabrani spisi. O povijesti Ana Gospić Županović 400
hrvatskoga književnog jezika Ljubavne pjesme i Sentence Marina
Držića.
Sanja Baričević 354 Pjesni ljuvene – Ljubavne pjesme.
Obilježavanje 50. obljetnice donošenja Sentence Marina Držića
Deklaracije o nazivu i položaju
hrvatskog književnog jezika Josip Faričić 403
Prikaz knjige Ive Livljanića.
Gordana Čupković 359 Ive Livljanić, Od Svetog Grgura do
Frmalo se je vrime. Svetog Petra
XXV. Verši na šterni
Vanda Babić 406
Bojana Schubert 362 Ukoričena esencija ljubavi.
Mistero nastajanja hrvatskih Franjo Topić, Vjera i kultura
lekcionara.
Vuk Tadija Barbarić, Nastajanje Tin Lemac 408
i jezično oblikovanje hrvatskih Intimistički akvareli Ružice Cindori.
lekcionara Ružica Cindori, Lenta od vjetra

Nikolina Gunjević-Kosanović 368 Tin Lemac 410

Dragocjeni prinosi neumornog Čudesna diskurzivnost Anite Pajević.
“auktora”. Anita Pajević, Perlinov šum
Mirko Tomasović, Pabirci
Ana Vulelija 412
Sanja Franković 369 Igra u potpalublju neba.
Knjiga o genezi Pupačićeva Mirko Jamnicki Dojmi, Cepelin nad
pjesništva. Zadrom
Ante Tičić 415 Damir Zorić 443
Nadahnuća koja pobuđuju ljubav. Uz knjigu Radoslava Katičića.
Gordana Rančić, Kraj obale plave Radoslav Katičić, Naša stara vjera,
tragovima svetih pjesama naše
Vesna Ukić Košta 417 pretkršćanske starine
Kad “pjesnik evocira zvijezde
nedužnim očima”. Jure Šućur 448
Goran Gatalica, Kozmolom Uz obljetnicu.
Starohrvatska prosvjeta, sv. 43 (2016)
Mirna Sindičić Sabljo 419
O novom romanu Igora Štiksa. Teodora Vigato 455
Igor Štiks, Rezalište Lutkarstvo i velikani modernizma.
Branka Rudman, Lutkarstvo i velikani
Mirna Sindičić Sabljo 420 modernizma, Primjena dramaturških
Usporedno čitanje George Sand i iskustava Stanislavskog, Brechta i
Emily Brontë u feminističkom ključu. Artauda u kazalištu lutaka
Tatjana Šepić, Romantizam u
ženskom rodu Ivan Bošković 460
Riječ na predstavljanju monografije
Mladen Dorkin 422 60 godina zadarskoga Odsjeka za
Roman neupitne estetske i hrvatski jezik i književnost u Zadru,
dokumentarne vrijednosti. 20. ožujka 2018.
Srećko Cuculić, Ljubav u doba rece­sije
Slavica Vrsaljko 463
Slobodan Kaštela 427 Vrijedan doprinos novim
Tko to i zbog čega kuca na širom smjernicama u odgoju i obrazovanju
otvorena vrata? i širina stvaralaštva Dragutina
Antun Česko 430 Rosandića.
Quo vadis, pseudopovjesničari? Nove smjernice u odgoju i
obrazovanju / Znanstveni prinosi
Josip Vrandečić 435 Dragutina Rosandića, Zbornik radova
Korčulanin Vinko Paletin – Marko
Polo na zapadnoj polutci. Ivan Bošković 472
Isacio Pérez Fernández, Ime, život i Uz Perkovićevu dramu Pustinja.
avanture “anonimnog osvajača” Vinka Vlatko Perković, Pustinja
Paletina iz Korčule, autora Izvješća o Tomislav Marijan Bilosnić 475
Novoj Španjolskoj Nije moguće doprijeti u radost i
Josip Vrandečić 438 smisao igre na pijesku, osim kada si
Najkompetentniji. dijete.
Marko Trogrlić, Dostojan vojnik Fra Jaki Joakim Gregov, Kiparski
Jelačića bana. Autobiografski zapisi brevijar
dalmatinskog namjesnika Gabrijela
Rodića KRONIKA

Josip Vrandečić 440 Martina Drobnak 481

Naglašeno nacionalno značenje. Kronika kulturnih događanja u
Miljenko Foretić, Dubrovačka Ogranku Matice hrvatske u Zadru od
Republika i Austrija 12. siječnja do 16. lipnja 2018.
Ante Brkan (1918. – 2004.)

Stjepan Vladimir Letinić (1935. – 2018.)

 zadarska smotra 4, 2018. Aleksandar Stipčević

Autobiografski pabirci
memorabilije (Djetinjstvo i mladost)

Uvodna napomena

Ovi moji autobiografski zapisi nisu pokušaj povijesne rekonstrukcije događaja iz mog dje-
tinjstva i mladosti. U ta vremena, zbog niza nepovoljnih okolnosti, bio sam vrlo slabo infor-
miran o onome što se oko mene događalo. Nismo u kući imali radioaparat, slabo su u našu
kuću stizale i novine, pa je razumljivo da u vrijeme svog djetinjstva nisam mogao saznati za
burne događaje iz tridesetih i četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Ipak, moram spo-
menuti da sam kao dječak pratio sa živom radoznalošću sve što se oko mene događalo, ali
samo u okviru skromnih informacija koje sam saznavao slušajući razgovore odraslih, koji su
pak dobro pazili da djecu ne opterete podatcima o ratovima, krvoprolićima i svakojakim
nedaćama, za koje sam detaljnije saznao iz knjiga tek kada sam odrastao.
Poneki će čitatelj pomisliti, vjerojatno s pravom, da se svi ovdje opisani događaji u Arba-
nasima i u Zadru nisu dogodili upravo onako kako sam ih ja doživio i opisao. I meni samom
je žao što neki događaji iz mog djetinjstva i mladosti nisu bili sretniji i čitateljima ugodniji za
čitanje, pa očekujem da će tvorci povijesne magle naći načine da me demantiraju. Bolje i to,
nego da i sâm proizvodim maglu.
Tijekom pisanja ovih sjećanja ustanovio sam, ne jednom, da se nekih pojedinosti više ne
sjećam ili pak da nisam potpuno siguran da su moja sjećanja potpuna i pouzdana. U takvim
slučajevima konzultirao sam sebi bliske osobe koje su ili potvrdile moja sjećanja ili su ih
nadopunile. Spominjem ovdje njihova imena u znak zahvalnosti za njihovu pomoć. Tu je
najprije moja sestra Alma, pa moji bliski prijatelji i susjedi – ing. Klaudio Stipčević, dipl. ek.
Bruno Dadić, Petar (Uči) Perović i Šimeto Marušić.

***

Od mog rođenja, 1930. godine, do kapitulacije Italije, u rujnu 1943. god., tijekom svega 13
godina, zbivale su se krupne političke i kulturološke promjene u Zadru i u svijetu na koje

9
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

nisam ni najmanje mogao utjecati. Ni kriv ni dužan sudjelovao sam u tim događajima samo
kao promatrač i pasivni sudionik. Bilo je to vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, Mussoli-
nijevih kolonijalnih ratova Italije u Africi, rata Italije protiv Albanije, a onda propasti fašizma
i kapitulacije Italije 1943. godine. Vjerovali smo i nadali smo se da kapitulacija Italije znači i
povratak mira na ove prostore, ali smo se u tome grdno prevarili. Za Zadar i za nas u Arba-
nasima tek tada su nastale nevolje. Najprije su došli Nijemci, koji će doživjeti poraz u sukobu
protiv Saveznika, a u mojoj četrnaestoj godini Nijemci se povlače iz Zadra, te dolaze partiza-
ni s kojima počinje potpuno nova stranica u mojoj mladosti.
Svi ti događaji ostavili su neizbrisivi trag u mojim sjećanjima. Ovdje će, međutim, biti
govora samo o onim događajima u kojima sam bio ili izravni svjedok ili pak kojih se sje-
ćam zbog osobitih i zanimljivih pojedinosti koje govore o vremenu u kojem sam se rodio i
odrastao.

O mojem podrijetlu
Moji su se predci doselili u prvoj polovici XVIII. stoljeća iz albanskog sela Shestani, smješte-
nog u blizini Skadarskog jezera. Etnički, to je selo sa svojim zaseocima nastanjeno albanskim
življem. Živjeli su pod Turcima i po svemu sudeći, kao katolicima, nije im bilo ugodno imati
za gospodare turske muslimane. To su iskoristili Mlečani koji su u to vrijeme trebali radnu
snagu za obrađivanje polja u blizini Zadra, gdje su Turci dugo vremena onemogućavali nor-
malan gospodarski život. Sanjali su tamošnji Albanci kako pobjeći iz turskog jarma i prese-
liti se pod okrilje Serenissime gdje ima u izobilju plodne zemlje i gdje ne hara kuga kao na
turskim posjedima. Barski biskup Vicko Zmajević pomogao im je da pobjegnu i da se skrase
u neposrednoj blizini grada Zadra. Mletačke vlasti su ih velikodušno primile, sagradile im
kuće, besplatno im podijelile zemljišta, pašnjake i šume, i to pod jednim jedinim uvjetom,
naime, da marljivo iskrče stoljećima zapuštene oranice i da na njima sade voće i povrće,
da siju žitarice i da uzgajaju stoku te tako osiguraju svježu hranu za stanovnike obližnjeg
Zadra. Sudeći po iscrpnim zapisima gradskih činovnika, doseljeni Arbanasi ispunili su sva
očekivanja mletačkih vlasti u Zadru. Otada je zadarska tržnica bila puna Arbanaškinja koje
su svakodnevno donosile proizvode iz svojih vrtova, okućnica, njiva, pašnjaka, voćnjaka i
vinograda.
Napuštanje albanskih sela u okolici Skadra i doseljenje u okolicu Zadra imalo je i za mene
značajne posljedice. Pitanje je, naime, bih li se ja uopće rodio da su moji pređi ostali u starom
kraju i da se nisu doselili pod zidine prekrasnoga grada Zadra…
Dio zadarskog poluotoka, što su ga nastanili, nazvali su na svom jeziku Arbneš (Arbëne-
sh), Hrvati su tom naselju nadjenuli naziv Arbanasi, a mletačka administracija je naselju dala
naziv Borgo Erizzo, po imenu tadašnjega mletačkoga generalnog providura za Dalmaciju i
Albaniju Nicole Erizza.
Zemlja koja je dodijeljena doseljenicima bila je dobra, voda u bunarima bila je zdrava, a
more koje je sa tri strane okruživalo naselje omogućavalo je da se u njemu kupaju do mile
volje. Vrlo je vjerojatno da je većina doseljenika tek dolaskom u blizinu Zadra imala prigodu

10
 memorabilije

vidjeti more i u njemu se kupati. Koliko znamo, doseljenici su brzo naučili plivati u moru, ali
ne i loviti ribu, osim onu koja se neoprezno previše približila obali.
Preko jednog stoljeća doseljeni članovi roda Stipčevićevih nisu pokazivali ni najmanje
zanimanja za društvena i politička previranja u obližnjem Zadru. Tek 1861. god. zagrebački
tisak je zabilježio jednog Stipčevića, koji se bio upleo u nešto što bi se moglo nazvati poli-
tičkim aktivizmom i – dobio je po glavi! Bio je to svećenik Dmitar (Mitar) Stipčević, u to
vrijeme “privremeni upravitelj realnih učionicah u Zadru”. Bio je neko vrijeme i rektor ma-
log sjemeništa i upravo tada su pitomci tog sjemeništa poslali brzojav potpore Josipu Jurju
Strossmayeru. Svjetovne su vlasti bile bijesne zbog tog čina, pa je naš Dmitar bio smijenjen
s dužnosti rektora. Čini se da su vlasti brzopleto postupile. Dmitar je uspio dokazati svoju
nedužnost, pa mu je oprošteno i uskoro je bio postavljen za pokrajinskog nadzornika pučkih
škola u Dalmaciji.
Ovaj slučaj kao da je opametio druge Stipčeviće, pa se još zadugo nisu usudili baviti po-
litikom. Ipak, jedan od njih koji se po talijanski potpisivao Cristoforo Stipcevich (ustvari se
nazivao Krsto Stipčević), upustio se u pothvat, koji nasreću nije uspio. Taj Cristoforo bio je
također svećenik i nije se bavio ni pisanjem ni aktivnom politikom, ali je, začudo, pripadao
talijanaškoj stranci. Ne bi bilo ništa čudno u tome njegovu talijanaštvu da se njegovo ime
ne pojavljuje na proglasu iz 1897. god., kojim se pučanstvo obavještava da će u Arbanasima
izlaziti list na albanskom jeziku pod naslovom Zâni i Šćiptarit (Glas Albanca), te ih se poziva
na pretplatu. Taj list nije nikada izašao. Koliko se zna, to je bio jedini, ali propali pokušaj kul-
turno-političkog angažmana našega Cristofora. Možda bi se on bio okušao i u nekim drugim
sličnim pothvatima, no to je malo vjerojatno. Ako je i imao takve zamisli u glavi, njih je pre-
kinula epidemija “španjole” 1918. god., kada je od te bolesti preminuo u 66. godini.
Već tada, potkraj 19. stoljeća, bilo je u Arbanasima mnogo Stipčevića, pa ne mogu reći
u kakvu smo srodstvu bili s Dmitrom i Cristoforom, a ne mogu utvrditi ni kakve su moje
rodbinske veze bile s drugim brojnim Stipčevićima u mjestu. Ipak, znam da su svi Stipčevići
u Arbanasima potekli od jednog jedinog koji se doselio iz Šestana. Moguće je da bi detaljnija
genealoška istraživanja dovela do tog da točno rekonstruiram genealoško stablo, ali kakve
koristi od toga? Ovako je bolje kada ne znam tko mi je bliži, a tko vrlo daleki rođak. Ako bi se
neki od njih isticao po dobroti, pameti, zapaženim športskim rezultatima, tada mogu uvijek
reći da mi je on bliski rođak, a ako bi, naprotiv, bio neki zao čovjek, kriminalac ili politički
nepodobnik, mogu ga se mirne savjesti odreći.
Tijekom talijanske okupacije (1920. – 1943.) posvetili su se Stipčevići poljoprivredi, zi-
darstvu i sličnim djelatnostima koje bi im omogućile preživljavanje, a koje su ih poštedjele
političkih i sličnih neugodnosti. Neki od roda Stipčevića koji su se iselili iz naselja kada je
Zadar pripojen Kraljevini Italiji (1920. god.), postigli su lijepe uspjehe u životu. Jedan od
njih (Augustin Stipčević) postao je poznati hrvatski književnik, drugi se pak po imenu Niko
Stipčević preselio u Split. Najprije je kao Hrvat pisao oštre polemičke članke u novinama u
obranu hrvatskoga književnog jezika, a vrlo brzo nakon te prve faze života postao je vatreni
Jugoslaven te se kao takav preselio u Beograd, gdje je postao Srbin. Njegov sin Nikša rodio se
u Splitu, ali je s obitelji preselio u Beograd i prešao istu nacionalnu metamorfozu kao i njegov
otac, s tim da je u posljednjoj “srpskoj” fazi postao veći Srbin od pravih Srba koje je zatekao

11
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

u Beogradu. Bio je vrstan talijanist, postao je profesorom tamošnjeg sveučilišta, postao je i

član Srpske akademije nauka i umetnosti. Ništa od toga mu se ne može zamjeriti, osim što je
na kraju postao velikosrbin. Mora mu se itekako zamjeriti njegova sprega s protuhrvatskom
politikom Slobodana Miloševića. Bio je, naime, jedan od potpisnika zloglasnoga, genocid-
nog Memoranduma SANU-a, ali i potpisnik niza članaka i dokumenata u kojima je negirao
postojanje hrvatskog jezika, a time i hrvatskog naroda. Umro je 2011. godine, taman na
vrijeme da “uživa” u plodovima Miloševićeve politike. Na moju sreću, moja grana Stipčevića
bila je prilično udaljena od Nikšine, pa mogu slobodno reći da mi nije bio nikakav rod.
Kada sam se rodio, zatekao sam u svojoj obitelji djeda Matu, zemljoradnika, baku Maru,
kućanicu, oca Niku, tvorničkog radnika, majku Luciju, također tvorničku radnicu i dvogo-
dišnjeg brata Šimu. Kasnije se rodila i moja sestra Alma. U vrijeme mog rođenja bilo je u
Arbanasima obitelji s desetero, pa čak i petnaestero djece, pa su neki u mjestu govorili da su
se moji roditelji “pogospodili” jer su imali, “po gradski”, samo troje djece.

Promjene imena i prezimena

Moje nevolje s imenom i prezimenom započele su oko godinu dana prije mog dolaska na
svijet, kada su talijanski fašisti donijeli dekret kojim je moja obitelj morala potalijančiti ime i
prezime. Sve do 1929. godine ime mog oca glasilo je Niko Stipčević, a voljom talijanskih vlasti
postao je Nicolò Stefani. Morala je svoje ime i prezime promijeniti i moja majka, ali neznat-
no: od Lucije Matešić postala je Lucia Matessich. Moj stariji brat rodio se 1928. godine kao
Šime Stipčević, a nakon spomenutog dekreta iz 1929. godine postao je Simeone Stefani. Ja,
međutim, nisam morao mijenjati ni ime ni prezime, jer sam se rodio kao Alessandro Stefani.
Za talijanske činovnike i učitelje koji su došli u Zadar nakon što je grad pripojen Italiji,
izgovaranje našeg prezimena Stipčević bio je nesavladiv pothvat. Svi su oni odahnuli kada
su saznali da se više neće morati mučiti s izgovorom našega zamršenoga balkanskog prezi-
mena, već da će moći koristiti naše novo, milozvučno prezime Stefani. Svi znamo da Talijani
kao muzikalan narod vole riječi s mnogo vokala, pa kada se usporedi prezime Stipčević sa 6
konsonanata i samo 3 vokala s milozvučnim prezimenom Stefani, koje ima samo 4 konso-
nanta i tri vokala, postaje nam razumljivo zašto je Talijanima bilo toliko stalo do promjene
naših prezimena i imena.
Ipak, nisu svi stanovnici Zadra, Arbanasa i drugih okolnih hrvatskih mjesta morali svoja
imena potalijančiti. Morali su to učiniti samo oni koji su radili u državnim tvrtkama i usta-
novama. Nisu morali promijeniti svoje imena ni oni radnici koji su radili u privatnim tvor-
nicama duhana, kakvih je u Zadru bilo nekoliko. Moji su roditelji radili u državnoj tvornici
duhana, koja je bila smještena u samome arbanaškom naselju. Oni koji su u toj tvornici ra-
dili, a nisu htjeli promijeniti ime i prezime, bili su otpušteni. S obzirom na svoje jadno imov-
no stanje, moji roditelji nisu si mogli priuštiti rizik da izgube radno mjesto. Morali su tako
promijeniti svoja imena i na taj način negirati svoj identitet, no vjerovali su onom što je moj
djed Mate ponavljao cijelo vrijeme talijanske okupacije: “Neće oni dugo, odnijet će ih vrag!”
Djed Mate dio svoga života proživio je u Austro-Ugarskoj Monarhiji u kojoj je dugo i sretno
vladao plemeniti i neprežaljeni car Franjo, koji je u sjećanju mog djeda, ali i drugih podanika

12
 memorabilije

te države, ostao kao jamac političke i društvene stabilnosti države, u kojoj nije bilo inflacije.
Čim su došli Talijani u Zadar, nastala je odmah zbrka, često puta i vesela (Talijani su, naime,
bili majstori za organiziranje različitih pučkih veselica!), ali ipak zbrka.
Promjena imena u našoj obitelji izazvala je priličan nered. Moj djed bavio se poljoprivre-
dom, pa stoga nije bio primoran dolaskom Talijana svoje ime i prezime mijenjati, a to nije
morala učiniti ni moja baka, koja je bila kućanica, pa je tako u našoj obitelji i kućanstvu na-
stala čudna situacija. Djed i baka sačuvali su staro prezime Stipčević, dok je njihov sin, tj. moj
otac, dobio novo, talijansko prezime. Moj brat Šime se pak rodio kao Stipčević, ali je ubrzo
nakon rođenja morao dobiti talijansko ime i prezime (Simeone Stefani), a moja mlađa sestra
i ja smo se rodili kao Stefani. U istoj kući s nama živjeli su i stric Toma i njegova obitelj, no
moj je stric bio zidar i radio je kod privatnika, pa nije morao promijeniti ni ime ni prezime, a
to nisu morali ni njegova supruga ni njegova djeca…
U mojoj obitelji se pričalo kako sam dobio ime Alessandro. Moj je otac otišao u općinu
k matičaru prijaviti novog člana obitelji. Na pitanje matičara koje će ime nadjenuti novom
sinu, otac je odgovorio: “Zvat će se Šandri.” Bilo je to uobičajeno ime u Arbanasima, no ma-
tičar je upozorio mog oca da takvo ime ne postoji na talijanskom jeziku i da to čudnovato
ime na talijanskom glasi Alessandro, a može napisati i Sandro. “Napišite vi u vašoj matičnoj
knjizi kakogod želite, ali mi ćemo ga u obitelji nazivati samo Šandri”, zaključio je moj otac.
Tako sam već od rođenja imao zapravo dva usporedna krsna imena – jedno službeno, a
drugo kućno, arbanaško.
Talijanske su vlasti u vrijeme Mussolinijeve diktature bile toliko sigurne da će kraljevstvo
vječno trajati da su čak i vrijeme počele brojati od uspostave fašističke diktature (“era fasci-
sta”). Po tom brojanju godina, rođen sam u osmoj godini toga novog razdoblja u svjetskoj
povijesti.
Iz posve nejasnih razloga Mussolini i njegovi sljedbenici vjerovali su da će ljudi postati
Talijanima čim prihvate nametnuto im talijansko ime. Da su malo bolje poznavali povijest,
sigurno bi zaključili da se na taj način ne pridobivaju ljudi na prihvaćanje nametnute naci-
onalnosti. S talijanskim imenima živjeli smo sve dok Mussolini nije izgubio vlast, a potom i
život.
Dolaskom partizana u Zadar, vratili su se u Arbanase i neki od arbanaških učitelja koji su
napustili svoje rodno mjesto i otišli u Zagreb, Split i u druga mjesta u Hrvatskoj. Među po-
vratnicima bio je i učitelj Ico Petani, koji je postao odbornik u Arbanasima i nekoliko godina
nakon svršetka rata vedrio i oblačio u mjestu.
Jedna od njegovih prvih akcija bila je vraćanje Arbanasima njihovih starih prezimena i
imena. Kada je naša obitelj dobila od mjesnog odbora kartice za sljedovanje, Ico je naredio
da se umjesto Stefani upiše u njima prezime Stipčević. Nije Ico učinio ništa što ne bi bilo i po
našoj želji, ali je samovoljni Icin postupak izazvao revolt mog oca: “Trebao si me pitati želim
li ponovno promijeniti ime i prezime, a ne staviti me pred gotov čin.” No Ico je insistirao da
mi odmah promijenimo naša imena i prezimena bez obzira na to slažemo li se s tim postup-
kom ili ne. Na očev prigovor odlučno je odgovorio: “Uzmi natrag svoje staro ime i prezime
i – šuti! Vremena su vrlo opasna za tebe. Nemoj vraga izazivati!” Ico je, naravno, bio u pravu:
vremena su zaista za sve u to vrijeme bila opasna, pa i za našu obitelj.

13
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Tijekom pet godina školovanja u zadarskoj gimnaziji živio sam sretno i bez ikakvih nepri-
lika s novim imenom i prezimenom, no kada sam završio školovanje i kada sam se pripremao
za odlazak na studije u Zagreb, morao sam za upis na fakultet priložiti, uz ostalo, i “rodni list”.
Otišao sam k matičaru u općinu i zatražio taj dokument i tada sam, na svoje veliko iznenađe-
nje otkrio da se službeno još uvijek zovem Alessandro Stefani! Morao sam poslati matičnom
uredu molbu da mi promijene ime i prezime u Aleksandar Stipčević s obrazloženjem da se
tako ionako zovem posljednjih pet godina, otkada su sve školske i druge isprave glasile na
staro, rodbinsko prezime.
Moje nevolje tako su prestale što se prezimena tiče, ali ne i imena. Mnogo godina kasnije,
devedesetih godina 20. stoljeća, ponovno sam trebao rodni list kao prilog molbi za otkup
stana u Zagrebu. Poslao sam molbu zadarskoj općini da mi pošalju taj dokument, koji je vrlo
brzo i stigao u moje ruke. No u tome dokumentu lijepo je stajalo da se zovem Alessandro
Stipčević. Ustanovilo se da je matičar 1950. god. promijenio moje prezime, ali je zaboravio
promijeniti mi i ime! Opet sam morao uputiti zadarskoj općini molbu da mi promijene i
ime, pa sam tako tek pod stare dane konačno razriješio zbrku što su najprije Talijani, a po-
tom partizani, učinili od mog prezimena i imena.
Te promjene imena i prezimena u Arbanasima su i kod drugih izazivale nevolje. Kada su
partizani “revolucionarno” vratili ljudima ranija imena i prezimena, učitelj Ico, ali i drugi uči-
telji, ne pitajući ljude žele li povratiti stara arbanaška, a ustvari hrvatska, imena i prezimena,
sami su mijenjali, posebice djeci, talijanska imena u hrvatska. Vjerojatno po nečijem nalogu
mijenjali su “revolucionarno” imena ne obazirući se na potrebu da se te promjene obave na
legalan način i uz, makar i prividan, pristanak onih kojih se to ticalo.
U kasnijem životu mnogi su mi postavljali pitanje jesam li dobio ime po tadašnjem kralju
Aleksandru Karađorđeviću. Svakom tko me to pitao objašnjavao sam da moji roditelj nisu ni
znali da u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u kasnijoj Jugoslaviji, postoji neki kralj
Aleksandar, pa sam svaki put iznova morao tumačiti kako sam dobio to ime. Nisam siguran
da su moji sugovornici prihvatili to objašnjenje.
Bilo je veselih zgoda u školama, kada su učitelji samovoljno mijenjali naša imena. Ti su
učitelji, ako su bili iz Arbanasa, znali kako su glasila naša prezimena, no nisu mogli znati za
talijanska osobna imena pojedinih đaka. Tako je moju sestru Almu Ico preimenovao u Du-
šicu Stipčević. No kada ju je Ico tako pozivao pred ploču ili kada je nešto nju pitao, nazivao
ju je Dušica. Ali moja Almi, tada dvanaestogodišnjakinja, već se navikla na ime Alma i nije
se odazivala na ime koje joj je Ico nametnuo. Nakon kratkog, ali i oštrog, prepiranja Alma je
odbrusila Ici da se ona zove Alma i nikako drukčije, pa je demonstrativno uzela svoje teke
i olovke i napustila razred. Nadao se Ico da će je netko u kući urazumiti i nagovoriti da pri-
hvati novo ime, no nitko u kući nije ni pokušao to učiniti. Svi smo, naprotiv, stali u obranu
imena Alma… Kada je napokon shvatio da je tvrdoglavost male Alme veća od straha da će
biti kažnjena, popustio je Ico i zamolio moga oca da pošalje “vražicu” u školu te obećao da
ju više neće nazivati “Dušica”.
U vrijeme talijanske okupacije među državnim službenicima bilo je uobičajeno, takoreći
“u modi”, nadjenuti djeci imena Mussolinijevih sinova (Vittorio, Romano, Bruno) te kćerke
Edde, a nekima se posebno svidjelo da svojim sinovima daju ime po samom Mussoliniju (Be-

14
 memorabilije

nito). Činjenica da se ta imena Mussolinijeve obitelji nisu mogla prevesti na hrvatski, dovelo
je do zanimljive situacije: “revolucionari” su promijenili što su mogli prevesti na hrvatski, a
oni koji su dobili imena po Mussolinijevoj djeci, sačuvali su svoja talijanska imena. Dobivala
su djeca i druga talijanska imena tako da su se njihovi roditelji, kada su ih htjeli kroatizirati,
našli u neprilici jer im je bilo teško naći odgovarajuće hrvatsko ime.
U nezgodnoj su se situaciji našli roditelji koji su dječacima nadjenuli ime Benito. Netko se
u Arbanasima sjetio da bi se to talijansko ime moglo prevesti s Dobroslav, no ona djeca koja
su imala to ime, nisu pristajala da im se ime promijeni, pa su Beniti iz Arbanasa nestali tek sa
smrću onih koji su se tako nazivali.
Lakše su pristali na promjenu svog imena oni koji su dobivali hrvatska imena za koja su
držali da su isto tako lijepa i milozvučna kao ona talijanska. Tako je Deodato postao Bogdan,
Natale je postao Božo ili Božidar, Giuseppe je postao Josip, Violetta je postala Ljubica itd.
Hrvatska imena su već davno bila uobičajena u Arbanasima, pa su u mjestu bila česta i u
vrijeme talijanske uprave.

Vile u Jaminama
Naša je obitelj imala nekoliko malih parcela zemlje na kojima smo sadili krumpir, kupus i
druge poljoprivredne biljke za potrebe našeg kućanstva. Jedna mala parcela nalazila se na
predjelu “Rečine” (tako nazvanom zbog blizine malog potoka), a druga na predjelu “Škam-
bat”. Do njih je vodila prašnjava cesta koja je prolazila tik uz krašku spilju koju smo nazivali
“Jamine”. Bila je to mala spilja, koja je pri ulazu bila taman toliko velika da je odrastao čovjek
mogao stajati i glavom dodirivati plafon. U unutrašnjosti se ona sužavala i nakon dvadesetak
metara bila je toliko uska da se dalje nije više moglo ulaziti.
Svaki put kada smo prolazili pokraj te spilje, baka mi je pričala da u njoj stanuju vile i da
noću izlaze iz nje te grade veliki zid čiji se ostatci vide u blizini ulaza u spilju. Ujutro, prije ne-
goli bi težaci tuda prolazili i išli na svoja polja, vile bi taj zid razgradile, pa su prolaznici mogli
vidjeti samo teško oštećeni zid. Kasnije sam saznao da vile s tim zidom nisu imale nikakve
veze. To je ustvari bio ostatak vodovoda iz rimskog doba kojim se voda dopremala u grad
Jader (Zadar).
Moja baka se toliko bojala tih vila da se nije nikada usudila ući u spilju, a nama djeci je
pričala kako su one opasne i strogo nam je zabranjivala ulazak u spilju. No neki hrabriji i
odrasliji mladići, tjerani znatiželjom, ali možda i nadom da će naći kakvo skriveno blago, ula-
zili su u spilju, pa bi potom pričali bajke o onome što su vidjeli. U spilji se navodno nalazila
velika prostorija, a u njezinoj sredini bio je kameni stol te nekoliko stolica. Na stolu je bio
pribor za jelo – sve od kamena (tanjuri, žlice, vilice, noževi). U dubljoj unutrašnjosti bile su i
druge prostorije, no do njih je bilo teško ući.
Pod utjecajem bakinih priča o zločestim vilama nisam se ni ja usudio ulaziti u tu spilju sve
dok nisam odrastao i počeo u Zagrebu studirati arheologiju. U međuvremenu sam saznao
da u “Jaminama” ne stanuju vile, ali sam se nadao da su, možda, u njoj stanovali ljudi u dubo-
koj prapovijesti i da bi se mogli naći tragovi njihova života u spilji. Znao sam da u zadarskoj
okolici nema drugih kraških spilja, pa sam odlučio istražiti spilju. Uzeo sam svijeću, zapalio

15
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

ju i ušao u spilju u nadi da ću u njoj naći neki trag života iz prapovijesnih vremena. Ušao sam
dvadesetak metara duboko, no nisam našao nikakvu veliku ni male prostorije o kojima su
pričali neki Arbanasi. Umjesto prostorija, našao sam jedino uski prolaz koji je postajao sve
uži. Odjednom, valjda zbog pomanjkanja kisika ili nespretnog držanja, ugasila mi se svijeća
u ruci, i to na tako uskom prolazu da sam se počeo bojati da se neću moći vratiti. Našavši se
tako u potpunoj tami, prisjetio sam se bakinih priča o vilama i njihovim pakostima prema
ljudima koji su prolazili u blizini spilje. Čak mi se u tim trenutcima činilo da čujem nekakvo
šuškanje koje me podsjećalo na šuškanje haljina koje su vile nosile, a pomislio sam i da čujem
neke nerazgovijetne glasove. U nerazvidnome mraku, pipkajući stijene, uspio sam se nekako
okrenuti prema ulazu odakle je dopirala slaba svjetlost. Korak po korak, sav prestrašen, sti-
gao sam napokon do izlaza i premda nisam vidio nikakve vile, čvrsto sam odlučio da nikada
više ne ulazim u spilju i da nepotrebno ne izazivam sudbinu.

Hodočašća
S velikim smo uzbuđenjem mi djeca išli na hodočašća, posebno na ono u obližnje Bibinje i
u nešto dalji Nin. Imao sam 8 – 9 godina kada su moji roditelji ocijenili da mi nije potrebna
njihova pratnja i da mogu u Bibinje ići s prijateljima.
Od Arbanasa do Bibinja trebalo je pješačiti oko 6 km po prašnjavom putu uz morsku
obalu. Ono što nas je najviše veselilo bila je krađa smokava. Stabla smokava rasla su uz samu
cestu, a vlasnici su bili boduli s otoka nasuprot Zadru. Znali su što se svake godine događa
s njihovim smokvama te su ih dolazili čuvati na dan kada bi prolazili hodočasnici. Znali su
se skrivati iza mocira, pa kada bi “kradljivci” navalili na njihove smokve, izlazili bi iz skrovi-
šta i galamom, ali i prijetnjama, rastjerivali uljeze. Mi smo, naravno, znali da su vlasnici “tu
negdje” i imali smo svoju strategiju: najčešće bi nekolicina dječaka bučno navalila na jednu
smokvu i tako bi privlačila pozornost bodula, dok bi drugi kupili plijen s neobranjenih sta-
bala smokava.
Krađa smokava i nadmudrivanje s bodulima bila je za nas uzbudljiva igra koju smo, nakon
povratka s hodočašća, danima veselo prepričavali kao veliku avanturu svojim prijateljima.
Smokava je u to vrijeme bilo i u arbanaškim vrtovima i dvorištima u izobilju pa su svi
stanovnici naselja, čak i oni koji nisu imali svoja stabla smokava, lako mogli do njih doći jer
branje tuđih smokava nije bio neki veliki prekršaj. Smokava je ionako bilo uvijek u izobilju.
Nama dječacima “krađa” smokava na polasku u Bibinje i na povratku iz Bibinja bila je glavni
motiv za odlazak na hodočašće u to susjedno selo.
U župnoj crkvi u Bibinjama nalazio se kip svetoga Roka, koji je bio krajnji cilj našeg hodo-
čašća. Sv. Rok bio je zaštitnik od kuge, a imao je i vjernog psa koji ga je hranio kada se i sâm
razbolio od te opake bolesti. Zato se sv. Rok prikazuje sa psom. U župnoj crkvi u Bibinjama
nalazio se kip sv. Roka. Iz njegove se noge cijedila krv, a pas je prikazan kako liže njegovu krv.
Nisam volio gledati krv, a posebno ne psa koji liže ranu sv. Roka, pa sam obično brzo prolazio
pokraj kipa poluzatvorenih očiju.
Drugo popularno hodočašće bilo je ono u Ninu. Za razliku od Bibinja, Nin je bio, za naše
pojmove, jako dalek. Trebalo je pješke prevaliti oko 18 km, i to po neasfaltiranoj i nimalo

16
 memorabilije

ugodnoj cesti punoj sitnog i oštrog kamenja. Na to se hodočašće išlo u skupinama, obično u
pratnji majke ili bake. Kada smo se vraćali iz Nina, nismo morali pješačiti jer su nas u zaprež-
nim kolima vozili dobri ljudi, obično naši znanci iz Arbanasa.
U vrijeme moga djetinjstva u Ninu nije bilo nikakvih restorana, pa čak ni krčmi, pa smo
se snalazili kako smo znali da negdje nađemo barem vodu. Moja obitelj je imala sreću što je
župnik u Ninu bio jedan naš daljnji rođak imenom Ivo Nikpalj. Doživljavao sam tada don Ivu
kao veliku osobu koji je imao k tomu snažan i autoritativan, ali i simpatičan glas. U dvorištu
župnoga dvora osjećali smo se ugodno. Mogli smo se odmarati, a nudio nam je i vodu za
piće. Odraslima je nudio rakiju i vino. Dugo je bio župnikom u Ninu, pa sam ga kasnije po-
sjećivao i kao student, kada sam išao na razgledavanje antičkih spomenika rimske Aenone.
Bilo je i drugih hodočasničkih mjesta u Zadru ili u bližoj gradskoj okolici. Jedno od tih
mjesta bilo je selo Kali na otoku Ugljanu. Nije bilo nimalo lako stići do tog mjesta nama koji
nismo imali čamac ili jedrilicu. Arbanasi su u to doba oskudijevali plovilima, a osim toga, ti-
jekom talijanske okupacije u Zadru trebalo je nabaviti propusnicu jer se otok Ugljan nalazio
u drugoj državi – Jugoslaviji. U Kali se išlo na feštu sv. Lovre, onog sveca kojeg su nevjernici
pekli na roštilju.
Bez obzira na spomenute poteškoće, ta hodočašća su bila za nas djecu prave avanture.
Treba podsjetiti da se hodočašća nisu ograničavala samo na posjet crkvama. Ispred crkava
uvijek bi se prodavali slatkiši i neizostavna slatka raznobojna pjena, sladoled…
Često sam s majkom ili bakom posjećivao crkvu sv. Šime u Zadru. Nije to bilo pravo ho-
dočašće i posjet toj crkvi bio je za našu obitelj važan jer je moj stariji brat Šime dobio krsno
ime po tom svecu. Na proslavu sv. Šime, koja je padala na 8. listopada, išli bismo u tu crkvu.
Toga dana se u njoj otvarala raka u kojoj se nalazilo balzamirano tijelo sveca. Prekrasna po-
zlaćena raka se nalazila (a nalazi se i danas) na glavnom oltaru crkve, pa smo mogli vidjeti ti-
jelo sv. Šime samo ako se uspnemo vrlo uskim kamenim stepenicama. Kada smo tako, jedan
za drugim, stigli do razine na kojoj je ležalo tijelo sveca, našli smo se odjednom licem u lice
sa svecem. Bio je udaljen od našega nosa najviše tridesetak centimetara. Tada bismo ugledali
svečevo tijelo svjetložućkaste boje. Užasno sam se kao dječak bojao pogledati sv. Šimu, pa
sam zato uvijek zatvarao oči i brzo silazio niz stepenice na drugu stranu oltara. Ne samo da
sam se tada bojao pogledati žućkasto lice sv. Šime već me taj strah obuzimao i kasnije kada
sam kao odrasli čovjek imao prigodu penjati se po tim uskim stepenicama i naći se nadomak
balzamiranoga svečeva lica.

Moja prabaka Duna

Bilo mi je šest godina kada je jednoga ranog jutra moja majka došla u našu spavaću sobu,
probudila me i rekla mi da je umrla “baba Duna”. Tako smo je zvali, no ona je zapravo bila
moja prabaka. Nisam odmah razumio o čemu je riječ jer dotle nisam nikada imao prigodu
vidjeti mrtvog čovjeka, no ubrzo sam shvatio da “baba Duna” više nije živa. Umrla je u 97.
godini života, što nije bila nikakva iznimka u to vrijeme u Arbanasima jer je starih ljudi u
mjestu bilo mnogo.

17
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Nikada nije bila kod liječnika, a niti je liječnik dolazio k njoj u posjet, i to ponajviše zato
što su liječnici u to vrijeme (1936. godine) bili jako skupi za našu obitelj. Uostalom, nikada
nije ni bila ozbiljnije bolesna. Tu i tamo ju je zabolio želudac, katkada je bila prehlađena, no
za takve tegobe nije trebala pomoć liječnika. Kod kuće je uvijek imala u pričuvi dva narodna
lijeka koje je jedine koristila. Prvi je bila kamilica kojom je liječila niz bolesti i koju je i nama
djeci davala kada smo imali temperaturu ili nas je zabolio trbuh. Drugi je lijek bila “arbašena”.
Tako smo zvali biljku koja nije rasla u Dalmaciji, već smo je morali kupovati u apoteci, a slu-
žila je za čišćenje. Bio sam siguran u vrijeme njezine smrti, kao i kasnije, da je ona proživjela
tolike godine upravo zato što nije išla liječnicima i što je koristila samo ta dva prirodna lijeka.
Teško je, naime, i pomisliti da bi “baba Duna” tako dugo proživjela da je gutala sve one pilule
koje današnja farmaceutska industrija proizvodi, da je koristila sve one kreme za lice koje su
se već tada uvelike koristile, da je svaki čas stala pred rendgenski aparat i snimala pluća, zube
i štošta drugo, da se dala operirati svaki put kad bi ju nešto zaboljelo, da su je liječnici “pikali”
brojnim injekcijama protiv svih bolesti koje su već tada postojale, protiv tuberkuloze, rube-
ole, gripe. Za većinu tih i sličnih bolesti moja “baba Duna” nikada nije ni čula. Sreća je za nju
bila što je umrla na vrijeme da ne doživi silan napredak medicinske znanosti i farmaceutske
industrije. Kada sam pitao roditelje od čega je “baba Duna” umrla, odgovarali su mi da je
potpuno normalno da je umrla zdrava i da je smrt došla “jer je bila stara”.

Prijelaz talijansko-jugoslavenske granice u “koslatama”

Mnoge su arbanaške obitelji po doseljenju u okolicu Zadra dobile od mletačkih vlasti zemlji-
šta u Zemuniku, selu udaljenom od arbanaškog naselja oko 13 km. Naša je obitelj također
tom prigodom dobila zemljište na kojem je zasadila vinograd. Kada su 1920. god. Rapalskim
ugovorom Italiji pripali Zadar i neposredna okolica grada, Zemunik se našao s one, jugosla-
venske strane granice, a to je značilo da je trebalo prelaziti talijansko-jugoslavensku granicu
da se dođe do našeg vinograda. Taj je prijelaz bio moguć, ali je trebalo ishoditi propusnicu
od talijanskih vlasti. Zbog neprilika na granici, ali i zbog udaljenosti našega vinograda od
naše kuće u Arbanasima, prepustili smo brigu za obradu vinograda jednom Zemuničaninu,
što su učinili i drugi Arbanasi koji su imali zemljišta u Zemuniku. No kada je došlo vrijeme
berbe, cijela je naša obitelji, uključujući i djecu, išla u Zemunik.
Na berbu se išlo karom, na kojem je prigodno bila postavljena dugačka bačva (“koslata”)
koja je služila za prijevoz mošta. Do Zemunika su se djeca vozila u “koslati” u koju se ulazilo
kroz četvrtasti otvor s gornje strane, a koji se zatvarao kada je bačva bila puna mošta. Bila
je to za nas djecu vrlo uzbudljiva avantura, jer je sjedeći u “koslati” trebalo preći granicu.
Graničari, kako oni talijanski tako i jugoslavenski, nisu gledali tko se krije u “koslati”, jer su i
jedni i drugi to ionako već znali. No sama činjenica što smo tako “prevarili” graničare dala je
toj vožnji posebnu draž.
U Zemuniku su odrasli brali grožđe i donosili ga u mashçel (maštil, veći kabao). Tada je
dolazila do izražaja naša dječja uloga u tom poslu. Čim su odrasli bacili grožđe u maštil, mi
smo ga svojim golim nogama gazili i tako ga pretvarali u mošt. Iz maštila se mošt prebacivao
u koslatu, pa kada je ona bila puna, vraćali smo se preko granice doma, no ne više u koslati,

18
 memorabilije

već bismo zajašili koslatu i tako prevalili put do kuće. Ako je bilo više mošta nego što je mo-
glo stati u koslatu, netko je od odraslih s punom koslatom otišao doma, tamo iskrcao mošt
i ponovno došao u Zemunik po novi mošt.
Put do Zemunika i natrag, susret s graničarima (jugoslavenskim i talijanskim), boravak u
koslati, sve je to bilo za djecu vrlo uzbudljivo. Na prijelazu granice morali smo se graničarima
pokazati, i to je bilo sve što se od nas tražilo. Graničari nisu zavirivali u unutrašnjost koslate,
pa su se tako mogli prokrijumčariti i oni koji s berbom nisu imali nikakve veze. Tako je uspi-
jevao prelaziti granicu jedan naš rođak koji nije htio služiti u talijanskoj vojsci, pa je pobjegao
nekim svojim znancima u Zemunik, a onda se koristio koslatama da bi se krijumčario preko
granice i tako posjećivao svoju rodbinu u Arbanasima. Zanimljivo je da je takvo prebaciva-
nje bilo moguće čak i tijekom II. svjetskog rata.

Arbanaško-zadarski antagonizam
“Basta che ti xe borgoerizzan!” (Dosta je da si Arbanas!), govorili su stanovnici grada kada
su htjeli istaknuti svoju superiornost, društvenu moć, ali i netrpeljivost prema Arbanasima.
Bila je to ujedno i uvreda koju su bogati i obrazovaniji građani upućivali siromašnijim i ne-
obrazovanijim arbanaškim seljacima i radnicima, želeći tako pokazati tko je tu gazda, a tko
ovisnik o njihovu bogatstvu i društvenome statusu. Toliko su pojedini građani bili uvjereni u
svoje pravo da ponize i uvrijede Arbanase, da su koristili svaku prigodu da istaknu svekoliku
superiornost nad Arbanasima.
Arbanasi nisu ostajali dužni bahatim građanima Zadra. Kao ljudi koji su radili teške po-
slove na polju i u svojim kućama bili su u mnogo boljoj fizičkoj kondiciji od stanovnika
grada, pa su zato izazivali tučnjave u kojima su nadmeni Zadrani redovito dobivali batine.
Bahatost Zadrana bila je uvjetovana i činjenicom što arbanaška djeca, sve do odlaska u
osnovnu školu, nisu dobro znala govoriti talijanski jezik, pa su stanovnici grada imali veliku
prednost pred Arbanasima kada je trebalo učiti u školi, a kasnije i u dobivanju državne služ-
be, čak i za radna mjesta za koja nikakva školska sprema nije bila potrebna.
Zanimljivo je da su talijanaši iz Zadra zadržali svoj podcjenjivački i nadmeni stav i u Italiji
nakon što su skoro svi pobjegli iz Zadra zbog teških bombardiranja grada tijekom 1943. i
1944. godine.
Takvo ponašanje talijanaških Zadrana prema Arbanasima pogađalo je posebno djecu,
sve dok nisu ta djeca poodrasla i nisu otkrila da najveći dio Zadrana talijanaša nije ni pamet-
niji, a niti obrazovaniji od njih, a pogotovo da ti građani nisu ni bolji športaši niti tako jaki i
vješti u šakanju kao arbanaški momci.
Gradska djeca su, svjesna tih činjenica, izbjegavala otići na područje arbanaškog naselja,
jer su bili uvjereni da će ih, čim se pojave u Arbanasima, arbanaška djeca napasti. U kasnijim
godinama sreo sam neke Zadrane koji su mi otkrili da se kao djeca nisu usuđivali posjetiti
arbanaško naselje jer su im odrasli pričali da su Arbanasi vrlo opasna i divlja čeljad za koje
se u gradu pričalo da njihova djeca, kada idu u grad, nose u džepovima kamenje, pa čak i
noževe. Osobno nisam nikada nosio u džepovima ni kamenje, a pogotovo ne noževe kada
sam s roditeljima išao u grad, ali sam se često neugodno osjećao, jer sam po pričanju svojih

19
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

vršnjaka čuo za sukobe koje su izazivali gradski dječaci, ali i arbanaški. Nerijetko su ti sukobi
završavali s po kojom modricom. Pa i s manjim krvavim ozljedama.
Strah Zadrana od ulaska u arbanaško naselje bio je zacijelo opravdan. O tome rječito
govore događaji iz 1918. godine, dakle iz vremena koje je prethodilo mojem rođenju, ali su
dugo ostali u sjećanju talijanaša iz Zadra. Odnosi Talijana i Hrvata u to vrijeme poprimaju
dramatične oblike. Tučnjave među njima postaju svakodnevna pojava. Zabilježeni su sukobi
i u samome gradu, a kako su Talijani bili bolje naoružani i uz to potpomognuti od talijanske
vojske, Hrvati su često bili prisiljeni povući se u arbanaško naselje. Tu su oni bili na sigurnom
jer se Talijani nisu usuđivali slijediti ih i napasti ih na području Arbanasa zbog straha da će
Arbanasi stati u obranu malobrojnijih i slabo naoružanih Hrvata.
U doba mog djetinjstva stanje se u Zadru smirilo, pa su neki Zadrani, koji su stekli prija-
telje u Arbanasima, rado ih posjećivali, posebice na dan proslave “Zonja jon” (Naša Gospa),
na dan 10. svibnja. Arbanasi su duboko štovali Gospu, pa se Zadrani nisu trebali bojati da će
im na taj svečani dan netko u arbanaškom naselju nauditi.
Zadrani su, ustvari, dolazili na taj dan u Arbanase zato što su znali da su se tog dana u
naselju pekli janjci, pa su na poziv svojih arbanaških prijatelja mogli dolaziti u naselje i vese-
liti se, sigurni da im se nikakvo zlo neće dogoditi. Zaista, nije nikada zabilježen ni najmanji
incident koji bi mogao odvratiti Zadrane od gozbi na koje su bili pozivani. Ljubav prema
janjetini nadvladala je atavistički strah od stupanja na arbanaško tlo.
Jedna šaljiva zgoda mi je ostala u sjećanju iz tih dana. Jedan je Arbanas pozvao svoje
zadarske prijatelje na svečani objed za koji je domaćin pripremao pečenje od zečeva koje
je ulovio. Gosti iz grada bili su oduševljeni ponuđenim mesom i sve bi bilo lijepo završilo
da domaćin nije na kraju objeda zamijaukao značajno pogledavši društvance. Tada su gosti
shvatili da slasno meso koje im je servirano nije bila zečevina, već mačkovina i da gazda nije
išao u polje loviti zečeve, već mačke u blizini svoje kuće. Zgražanju gostiju nije bilo kraja.
Uvrijeđeni su gosti napustili gostoljubivog domaćina i vratili se u grad.

Hrvatsko-talijanski antagonizam
Kao dijete nisam mogao znati zašto su odnosi Hrvata koji su živjeli u samom gradu i oko-
lici, ali i Hrvata općenito, te Talijana iz grada bili izrazito neprijateljski. Ne samo da nismo
razumjeli razloge toga neprijateljstva već nas taj antagonizam nije posebno ni zanimao. Bila
je to, uostalom, “visoka politika” o kojoj smo tek kasnije kao odrasli ljudi saznali nešto više
čitajući knjige i slušajući priče starijih sumještana koji su se još uvijek dobro sjećali tih borbi
iz vremena Austro-Ugarske Monarhije.
No prije nego što smo dokučili razloge stoljetnog postojanja hrvatsko-talijanskog anta-
gonizma, naučili smo pjevati neke pjesme zadarskih talijanaša koje smo i mi u Arbanasima
prihvatili ne shvaćajući u potpunosti njihovo pravo značenje.
Jedne od njih se i danas dobro sjećam, a u nešto skraćenom obliku je glasila:

20
 memorabilije

O bella Dalmazia
…
Noi giuriam sull’onore dalmato
Che fra noi non esiste un croato
Lo giuriam sulla nostra bandiera
I legionari son pronti per la guerra
Sì, lo giuriam!
U hrvatskom prijevodu pjesma glasi:

O, lijepa Dalmacijo,
…
zaklinjemo se dalmatinskom čašću
da među nama nema nijednog Hrvata,
zaklinjemo se na našu zastavu.
Legionari su spremni za rat.
Da, zaklinjemo se!
Zadarske talijanašice nisu bile tako ratoborne kao legionari, ali su i one zazivale rat s
Jugoslavijom, a uz to isticale svoju ljubav prema talijanskom jeziku. Evo te pjesme legionarki:

Son dalmatina
che amai la Patria fin da bambina.
Giurai la fede ai nostri avi
di far la guerra ai jugoslavi,
fanciulla mia non abbandonare
la nostra lingua.
È bella e pura,
e dopo morti e sepoltura,
parleremo l’italian.
U hrvatskom prijevodu pjesmica glasi:

Dalmatinka sam i odmalena ljubim domovinu,

dala sam riječ našim predcima
da ću se boriti protiv Jugoslavena.
Djevojko moja, nemoj zapustiti naš jezik.
Lijep je i čist, te nakon smrti i pokopa
govorit ćemo talijanski.
Imali su Talijani i druge pogrdne izraze za Hrvate, kao npr. cavre croate (hrvat­ske koze),
pa croatazzo (to je kolokvijalni pejorativni naziv za Hrvate), a toliko su se neki talijanaši bo-
jali da se netko ne sjeti njihova hrvatskog podrijetla da su smislili uzrečicu: Dalmata sì, ma
croato mai!

21
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Sa svoje strane Hrvati također nisu skrivali antipatiju prema Talijanima, posebno onima
dalmatinskim, pa su govorili, i to na talijanskom da ih razumiju i Talijani:

Bianco, rosso, blu, la bandiera di Gesù,

bianco, rosso, verde, la bandiera delle merde.
(Bijelo, crveno, plavo, to je Isusova zastava,
bijelo, crveno, zeleno, to je zastava govana.)
Naslušali smo se takvih pjesama i dobacivanja svakodnevno, no nije sve ostalo na pjesmi-
cama i verbalnim uvredama. Bilo je u Zadru, posebno prije pojave fašizma, i fizičkih obraču-
na te žučljivih polemika u novinama i knjigama. Kao Arbanasi mogli smo biti po strani tih
prepucavanja, ali ne u potpunosti, jer uvrede talijanaša su bile uperene i protiv svih koji se
nisu deklarirali kao Talijani, a s obzirom na to da su se Arbanasi prije propasti Austro-Ugar-
ske Monarhije žestoko borili na strani Hrvata, a protiv talijanaša i autonomaša (Dalmatina-
ca), njihove su se uvrede odnosile i na njih.
U vrijeme mog djetinjstva te su hrvatsko-talijanaške borbe uglavnom prestale, ali ne i
netrpeljivost. Talijanski fašisti nisu dopuštali nikakvu manifestaciju hrvatstva, pa tako ni onu
koja se već dobro učvrstila u svijesti zadarskih Arbanasa. Dobro se sjećam kako je moj djed
Mate s ogorčenjem govorio o Talijanima: “Odnijet će ih uskoro vrag!” To se govorilo i u dru-
gim arbanaškim obiteljima, ali ne u javnosti, što je i razumljivo s obzirom na fašistički režim
koji je bio uspostavljen u Zadru odmah nakon talijanske okupacije grada.

Zabrana javne uporabe hrvatskoga jezika

Upozoravali su nas odrasli, pa učitelji u školi, da se javno ne smije govoriti hrvatskim jezi-
kom. Je li tu zabranu naredila neka državna ustanova ili neko partijsko (fašističko) tijelo, to
nam nitko nije rekao. U Arbanasima smo se pitali smijemo li se koristiti arbanaškim jezikom
u međusobnoj komunikaciji i u kućama. Nije to bilo jedino pitanje koje nas je mučilo. Uz
ostalo nas je zanimalo smijemo li se koristiti hrvatskim jezikom kada budemo razgovarali s
vlajima ili bodulima koji su prodavali svoje proizvode na zadarskoj tržnici ili u ribarnici. Osim
toga, zanimalo nas je smiju li govoriti hrvatski stanovnici hrvatskih sela u neposrednoj blizini
grada koji su se nalazili na području unutar zone pod talijanskom upravom (npr. Bokanjac,
Crno, Ploče, Dračevac i dr.) i kako ćemo se sporazumijevati sa stanovnicima arbanaškoga
komšiluka Bajlinih, koji nisu znali govoriti talijanski, već samo hrvatski jezik.
Talijani, oni koji su se iz Italije doselili u Zadar iza Prvoga svjetskog rata, kao i talijanaši-
starosjedioci, složno su pjevali jednu staru pjesmicu u kojoj se slavi talijanski jezik i koja zavr-
šava usklikom: “Non se parla che italian, sì, sì!” (Govori se samo talijanski, da, da!).
Stariji stanovnici Arbanasa, koji su pohađali škole na hrvatskome jeziku, među kojima su
bili i moji roditelji, znali su dobro govoriti hrvatski jezik, ali i oni koji nisu pohađali škole ko-
ristili su se hrvatskim u komunikaciji s Hrvatima iz obližnjih hrvatskih sela s kojima su imali
vrlo česte kontakte. No mi mlađi stanovnici naselja, koji smo se rodili tijekom talijanske oku-
pacije, polazili smo talijanske škole, nismo naučili hrvatski jezik, i to ne samo zato što to ne
bismo mogli naučiti od roditelja već zato što se u to vrijeme nije smjelo koristiti hrvatskim

22
 memorabilije

jezikom. Talijanske vlasti u razdoblju između Prvoga i Drugoga svjetskog rata, a posebice na-
kon tzv. travanjskog rata s Jugoslavijom 1941. godine, kada je talijanska vojska zauzela cijelu
jadransku obalu, govorili su da su stanovnici Dalmacije po narodnosti Talijani, no veliko je
bilo iznenađenje za mnoge Talijane, posebice za one koji su se doselili iz Italije, kada su otkrili
da u toj “talijanskoj” Dalmaciji žive Hrvati, koji nisu uopće razumjeli što im na talijanskom
jeziku govore ti došljaci. Talijanski fašisti su zato odlučili potalijančiti Dalmatince koji su, na-
vodno, ionako već bili Talijani, samo što to nisu znali. Zadaću potalijančivanja Dalmatinaca
dobili su učitelji dopremljeni iz Italije. Lako je zamisliti u kakvoj su se situaciji našli ti učitelji,
koji nisu znali ni riječ prozboriti na hrvatskome jeziku, kada su se našli u školama i kada je
trebalo uspostaviti komunikaciju s učenicima i njihovim roditeljima. Ne samo da nisu znali
kako uspostaviti komunikaciju sa stanovništvom već su na svojoj koži osjetili odbojnost, pa
i njihovu mržnju, jer su ti učitelji bili u očima hrvatskog življa predstavnici okupatora koji
je činio mnoga zlodjela na područjima koja je talijanska vojska okupirala. Mnogo godina
kasnije dospjela mi je u ruke knjiga sjećanja Emilije Calestani, koja je u Zadar došla već 1937.
godine i tu utemeljila Fascio femminile (Žensku fašističku organizaciju). U toj knjizi čitamo i o
naporima talijanskih učitelja i učiteljica da talijaniziraju hrvatska sela. Jedna od tih učiteljica
čula je što su joj govorili u jednom selu: “Djeca će možda postati Talijani, ali mi smo Hrvati!”
Bez obzira na napore Talijana u potalijančivanju dalmatinskih Hrvata, tu zadaću je prak-
tički bilo nemoguće obaviti. Čak ni u samom Zadru nije bilo moguće u potpunosti zabraniti
uporabu hrvatskog jezika jer su građani bili prisiljeni naučiti bar elemente hrvatskog jezika
radi komunikacije s vlajima i bodulima koji su u grad dolazili prodavati svoje proizvode. To
je, naravno, vrijedilo i za zadarske Arbanase koji su morali znati govoriti sa seljacima koji su
obrađivali njihove vinograde, voćnjake i dr. u svojim selima.
Arbanasi su, osim toga, smjeli govoriti na svome arbanaškom jeziku, i to u svojim obite-
ljima, kao i u komunikaciji sa svojim sumještanima. Tu su mogućnost znali iskoristiti kada se
trebalo u nazočnosti zadarskih talijanaša dogovoriti o nečemu što oni nisu smjeli razumjeti.
Tako smo mogli, kao dječaci, dolaziti u grad i ogovarati gradsku djecu, pa ako je netko od te
gradske djece dobacivao neku ružnu riječ na naš račun, najjačem i najhrabrijem među nama
smo govorili: “Krisja!” (Odalami ga!) To nije bio samo poticaj da se kazni gradski bezobraznik,
već i podrška, ako bi se tada zapodjenula tučnjava.
Policija je prepustila lokalnim članovima fašističke stranke obračunavanje s onima koji su
previše glasno pričali na hrvatskom jeziku. Ti lokalni fašisti posebno su pazili da se javno ne
pjevaju hrvatske pjesme, vjerojatno zato što se pjevanje u društvu čulo mnogo bolje negoli
međusobno potiho pričanje.
Upravo pjevanje jedne hrvatske serenade imalo je tragični epilog koji je izazvao silno
zanimanje arbanaškoga pučanstva.
Dogodilo se to 1943. godine. Jedan je Arbanas pjevao serenadu svojoj djevojci na hr-
vatskom jeziku. Za tu je “provokaciju” saznao drugi Arbanas, inače član fašističke stranke.
Ovaj je dočekao pjevača serenade pred zgradom “Dopolavora” koja se nalazila na glavnome
arbanaškom trgu ispred župne crkve. U Dopolavoru su se inače skupljali u poslijepodnevnim
i večernjim satima radnici te su tu igrali biljar, na karte i sl. Tu je taj član fašističke stranke

23
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

udario pred svjedocima pjevača serenade, i to željeznim bokserom. Udareni je pao sav krvav
u nesvijest.
Idućeg dana je pjevač serenade dočekao arbanaškog fašistu na cesti kojom je svako jutro
išao biciklom na posao u tvornicu SAPRI. Oborio ga je s bicikla i nožem ubio.
Policija je brzo saznala za taj događaj, a saznala je i identitet ubojice. Blokirala je granicu
i započela je potraga za ubojicom. On je pak znao da će ga policija brzo naći, pa je odlučio
sâm se predati. Otišao je u policijsku postaju, no policajci mu nisu dali da govori. Rekli su mu
samo da imaju važnijeg posla od slušanja njegovih žalopojki. “Moramo uhvatiti ubojicu!” A
ubojica im odvrati: “Pa ja sam taj kojega tražite!” Odmah su ga uhitili i po kratkom postupku
osudili ga na 14 godina tamnice. Poslali su ga na odsluženje kazne u Italiju. No tamo nije
dugo ostao jer je već 1943. godine Italija kapitulirala i oslobodila sve političke zatvorenike,
pa tako i našeg pjevača serenade.
Još jedan tragični slučaj je bio povezan s potalijančivanjem Hrvata tijekom Drugoga
svjetskog rata. Spomenuo sam učiteljice koje su u hrvatskim selima trebale naučiti hrvatsku
djecu govoriti talijanskim jezikom. Arbanaška učiteljica Tilde (Clotilda) Musap znala je do-
bro talijanski i hrvatski te su je stoga predstavnici vlasti poslali 1941. godine u selo Mali Iž,
na otoku Ižu, da u tamošnjoj osnovnoj školi uči bodule talijanskom jeziku. U zao čas! Kada
su partizani 1944. godine došli na otok, uhitili su učiteljicu Tilde, strpali su je u vreću i bacili
u more. Tako je učiteljica Tilde tragično okončala život samo zato što je znala govoriti tali-
janski i hrvatski jezik.

Arbanasi

24
 zadarska smotra 4, 2018. Pero Mioč

Pola stoljeća poslije

memorabilije Autodenuncijacija

U jutarnjim satima, 30. dana mjeseca studenoga 2016., šećem balustradom koja spaja Od-
sjek za slavistiku s glavnim dijelom zdanja Filozofskoga fakulteta u Zadru. Od dekanata do
ulaza na Odsjek za slavistiku. Sam. Gledam kanal. Prijeko vidim Preko i Lukoran. Ispod mene,
ispred glavnoga ulaza, studentski glasovi kao i prije četrdeset i devet godina. Čini mi se kako
su samo ti glasovi ostali isti. Glavni ulaz nije tamo gdje je bio u moje vrijeme. Ni obzor kao
da nije isti; Preko i Lukoran vidim drukčije. Možda su se promijenili i oni, ili se promijenilo
motrište. Odsjek za kroatistiku obilježava šezdesetu obljetnicu. U Svečanoj dvorani u 10 sati
započinje svečanost. Imam još pola sata vremena za sebe. Šećem rečenim putom tamo i
natrag, tamo i natrag. U ušima mi odzvanjaju vlastiti koraci, ali to nisu moji koraci od prije
četrdeset i devet godina. Nikako ne mogu sebi reći: Bože, kao da je to bilo jučer. Bilo je to
davno. Odista davno. Koračam nekropolom svoje mladosti. Nema više starih profesora: dok-
tora Švel(e)ca, doktora Ivanišina, doktora Jakšića, mojih šefova (bio sam im demon­stra­tor):
doktora Brozovića i doktora Anića. Sveučilišni predavač Svetozar Manojlović uopće mi ne
nedostaje, ali: De mortuis nihil nisi bene. Neka na tome i ostane! Nema doktorice Nevenke
Košutić Brozović s kojom sam se najprije ljuto sporio, a onda, nakon što sam diplomirao,
vrlo sprijateljio… Iznimno je cijenila ono što sam poslije u zadarskome lutkarskom kazalištu
radio. I to je otvoreno i glasno govorila poslije svake premijere: – Eh, da vam sada mogu
promijeniti ocjenu!
– Znam, dali biste mi jedinicu. I vrlo srdačan smijeh koji je govorio više od izgovorenoga.
Nema mojih dviju zaštitnica pred birokratskim i inim neverama: profesorice, lektorice
Olge Ostrogorske Jakšić i knjižničarke Mirjane Letinić. Nema ni druge Mirjane, utjelovljene
ljudske dobrote, Mirjane Šokote. Nema mojih kolega pjesnika: Stojana Vučićevića, Miljenka
Mandže, Vlade Pavića, Mirka Vidovića (otišli su baš tim redom!). Ali nema ni dvojice mojih
najvećih pajdaša: Marka Vasilja i Milana Tišme. Treći, Mate Sušac, još se, poput mene, potuca
po ovim godinama negdje u Sesvetama (svi ga sveci sačuvali od njega samoga!). I još uvijek
tu je Luko Paljetak! Oran i uzoran. Čujemo se, čujemo, a ponekad i vidimo. Sve kraći dani,
sve kraće godine.

25
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Tijekom godinu i pol dana poslije gore rečenoga nadnevka (30. XI. 2016.), kada u lipanj-
skim neverama, 2018. sričem ova nesigurna sjećanja (na nagovor akademika i doktora Josipa
Lisca), napustio nas je i neponovljivi sonetist Roko Dobra, ostao je na Žirju njegov stari leut,
staračke brige i stalne nevolje; muke s očima, tijelom i kostima, i stalna jadikovka: – E, moj
Mioće (tako je po žirjansku izgovarao vokativ moga prezimena), što mi je Bog dā dva bubri-
ga, a samo jednu jetru? – E, moj Roko, bumbilo se, bumbilo dugo i štedro. – E, i pivalo In vino
veritas. – A moglo je i drukčije, veritas atributa vino est. – E da znaš, i jest! I tijekom tih godinu
i pol dana odoše i naši bližnji. Najprije Ivo Brešan, a onda (gotovo istoga dana) Mladen Bjažić
i Joja Ricov. Pogrebi istoga dana, jedan na Zlarinu, drugi u Preku. Ipak odlazim na Zlarin s
mislima na Preko…
Pa dok pokojni Jure Kaštelan broji stope po bijelom snijegu, ja prebrojavam smrti koje
su moje koliko i njihove. Jesam li nekoga zaboravio, ne ću saznati jer dolazi akademik Ivan
Aralica. Pita me što sam se usamio. Odgovaram mu kako tražim sebe od prije 49 godina.
– Ima li rezultata?
– Samo nadgrobnici koje nisam vidio.
I jedan značajan, veliki kamen-stanac, biljeg! Ivan Aralica! On je prvi naraštaj na našoj
Kroatistici, prvi koji je na njoj diplomirao, i prvi njezin akademik. Valjda i jedini pravi živući
jubilarac danas. Prema svemu – prvi! Čestitam.
– Hoćemo li?
– Ostat ću još desetak minuta.
Slavljenik odlazi prema Svečanoj dvorani, ja se vraćam sebi. Kako je to bilo, i što je svega
tu bilo? O tempora, o mores! Premda nisam Ciceron, Katiline su na svakom koraku. Oprez mi
nije vrlina. Bilo je svega i svačega, stradavat ću ovako ili onako.
U Zadar me dovela Providnost. Je li to bila nagrada, opomena ili kazna, nikada ne ću sa-
znati! Naime, prvu godinu studija upisao sam u studentskoj 1961./62. godini na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu. Odsjek – Srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti (baš tako se
odsjek zvao). Došao sam u sukob s doktorom Jovanom Vukovićem (ćaćom Novosadskoga
pravopisa!) i trebalo se spašavati, jer Jovo Vuković je država, tako mi je rekao dr. Slobodan
Marković, profesor fonetike, koji je očito bio na mojoj strani, i koji mi je svojim autoritetom
iz dekanata iščupao dokumente. Da mi u tome nije pomogao, tko zna gdje bih završio.
Moj kolega iz livanjske gimnazije Jozo Krželj (odavno pokojni) studirao je matematiku u
Zadru. Rekao mi je kako je tamo na kroatistici i francuskome moj kolega pjesnik iz gimna-
zije, koji je maturirao godinu dana prije mene, Mirko Vidović. I u rujnu 1962. našao sam se
u Zadru. Bez stipendije. Studenti iz Livna, Duvna, Posušja, Širokoga, Brotnja i Ljubuškoga
nisu dobivali stipendije! One su bile za druge, za drukčije u najdemokratskijem društvu na
svijetu. Upisujem studij kao izvanredni student na kroatistici i odlazim u Galovac gdje radim
u osnovnoj školi kao učitelj, premda nisam završio učiteljsku školu. Bio sam gimnazijalac.
Stjecajem neplaniranih okolnosti već sam na drugoj godini redoviti student.
Najprije tražim kolegu Mirka Vidovića i vrlo brzo bivam rado viđen u krugu pjesnika:
Mirko, Miljenko Mandžo, Roko Dobra, Vladimir Pavić, a onda uskoro i Stojan Vučićević (po-
slije povratka s robijanja na Sv. Juri!). Godinu poslije stići će i Luko Paljetak. Kasnije će se
priključivati i mlađi: Dragan Herenda, Senka Paleka… ali ja tada više nisam bio student.

26
 memorabilije

Poslije završenoga prvog razreda osnovne škole u rodnom Livnu učitelji su me popeli
na pozornicu i od tada nisam s nje silazio. Spas ili progonstvo? Prošao sam sve uzraste, od
pionirskih preko omladinskih do seniorskih kazališnih ansambala. Normalno je bilo raspitati
se za kazališni život u Zadru. Profesionalno kazalište bilo je dekretom raspušteno. Postojao
je Dramski studio. Vodio ga je redatelj, prof. Šime Dunatov. Čitalački pokusi u prostorijama
bivšega Narodnoga kazališta, a mizanscena i izvedbe u Domu sindikata. Skromno, tijesno,
tehnički ograničeno, financijski na rubu opstanka. Radno ozračje profesionalno. Redatelj
Dunatov postavlja predstavu Skandal Johna Priestleyja. Odmah sam dobio ulogu. Ansambl
brojan, ali dvije osobe, rekao bih osobnosti, privlače moju pozornost: Milan Tišma, učenik
četvrtog razreda Pedagoške gimnazije u Zadru i Irena (Ira) Polkovnikova, maturantica zadar-
ske gimnazije. Očito, nisu bili početnici. Nisam ni ja. To se odmah prepoznalo i započelo je
veliko prijateljstvo između Milana i mene, zauvijek! Ira nam se negdje, poslije jedne sezone,
izgubila.
Studentski dom. Ovdje kao da sam stvarno doma! Sedmorica Livnjaka. Jozo Krželj (pokoj-
ni), Mirko Vidovć (pokojni), Slavko Križan (pokojni), Ljupko Šeremet (pokojni), Nikola Jolić
(pokojni; naš Nidžo), Jozo Pavić i ja, koji smo još među živima, da bih ih se spomenuo. Svi
su, osim Mirka i mene, studirali matematiku na Pedagoškoj akademiji. Svi bez stipendije. Svi
nepodobni! Teška društvena presuda: nepodoban! Sva građanska prava koja su nam zakonom
zagarantirana samo su privid. U najdemokratskijem društvu na svijetu znali su kako se to radi.
Dopala me soba u kutu, nikome na putu. Na drugome katu. Moj kolega iz razreda i susjed
iz mjesne zajednice u Livnu, Nikola Jolić i ja smo cimeri. Dobit ćemo još jednoga. Bolje da ga
sami nađemo. Našli smo Marka Vasilja (pokojni) iz Međugorja. Oho, još jedan o vlastitom
kruhu. Manjak kreveta, višak zainteresiranih studenata pa osiguravamo ležaj za četvrtoga
cimera, Matu Sušca iz (ili sa) Čitluka, Markovoga kuma. Nije loše, jer će Mate, zarađujući
koricu učiteljskoga kruha po bukovičkim školama, više izbivati nego prebivati u našoj sobi
koja će uskoro postati proslavljeni Plavi salon B poznat po kreativnim diskusijama od pola
noći do zore i po najmanje tri rođendana po glavi cimera godišnje. Tu se gotovo za stalno
nastanio i naš zajednički pajdaš Milan Tišma koji je stanovao kod zeta i sestre u zgradi tik
Studentskoga doma. Svaki mjesec netko je od nas četvorice, odnosno petorice, “slavio” ro-
đendan. Direktor doma nije znao bi li plakao ili bi se smijao, ali nas je trpio. Doslovno! Bili
smo mu dragi premda ne bijasmo cviće u pitaru. Posebice bučni bijahu rođendani koji su
podrazumijevali i goste, kako domarske tako i izvandomarske. Svi su željeli doći u Plavi salon.
Puno je toga u toj sobi smišljeno, dogovoreno, napisano, popušeno i popijeno. Najmanje
pojedeno. Gladovali smo. Najprije bila menza, pa je nije bilo, pa prehrana u “Mornaru”, pa
kod Kinkele. O, Bože! Kolikogod gladan, to se kod Kinkele nije dalo jesti. Još mi je u nosu vonj
ledenih krumpira, ledenih šaruna, kapule i oštre kvasine što tjera suze na oči. Ali vina je bilo:
žilavke i blatine iz Hercegovine, domaćega iz Tkona, Ljupča, Galovca, Ivoševaca… Rodbina
slala ili donosila. A bilo je i škije u meštra Ive Miličevića iz Gornjega Velikoga Ograđenika.
Zvali smo ga Mali premda ne znam zašto. Bio je peča od čovika. Možda što je bio najmlađi?
Soba kat ispod nas Plavi salon A: Stojan Vučićević, Bože Omero i Ante Šarenić Baldo (od
sada samo Baldo!). Soba na katu do nas, najuža, za dvojicu: Ivan Parlov (Kiko, pokojni) i Ivan
Škoro (teško topništvo!), imoćanska veza! E, ali soba do. Najveća, najneurednija i najpromet-

27
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

nija. Pravi kolodvor! Vlasnici: Gojko Škrbić (aktualni predsjednik Saveza studenata; pokojni),
Ivo Zekanović (pokojni), Rudi Smoljan (pokojni) i njegova svitlost, Luko Paljetak. Ako je Luko
uzeo knjigu i legao na krevet, mogle su padati granate, mogao je drmati potres, mogla se tući
i urlati briškula, njega iz njegova svijeta ništa nije moglo pomaknuti. To mi nikada nije bilo
jasno. A u toj se sobi kartalo. Vraga! Igrala se briškula, trešeta, trijumf. Katkada s mjerom, ali
zimi i po dva dana bez prestanka. Gojko i Ivo malo su u zavadi s ortoepijom pa zbog težeg
izgovora jedan drugome tepa Tutljina. Oni su par koji igra protiv Balde i mene. Rudi, kao
matematičar, zapisuje. A igra počinje ovako. Gojko namješta stol i, kao da se to unaprijed ne
zna, govori: Tutljina i ja protiv dva Jelena. Balde i ja uzajamno smo se častili apozicijom Jelen.
Zašto, ne znam, a vjerojatno ne zna ni on. Nitko drugi nas nije tako oslovljavao, jedino Gojko
u ovakvoj prigodi.
Studentski klub bio nam je večernji boravak. Počelo bi se dolaziti oko 6 poslije podne, ali
mi smo uvijek dolazili poslije popodnevnih predavanja, seminara ili kazališnih pokusa, oko
8 sati. Ako smo igrali predstave, dolazili bismo poslije predstava. Ulazilo se iz predvorja. Pro-
storije su bile lijevo i desno, a skrivena iza “desno” nalazila se opjevana Čađavica. Nije služila
svakidašnjoj uporabi. Samo u prigodama. Stoga, uobičajeni ulaz na lijevo. Tu je s desna šank,
a za šankom gospođa Ljubica. Naša teta i majka hraniteljica, Ljuba Nepo­nov­ljiva! Fažol, tri-
pice (iz važa, ali podgrijane i servirane!) i kruha koliko pojedeš. Ako nemaš novaca, platit ćeš
od sada pa do svršetka semestra. Sumnjam kako se našao tovar koji je ostao dužan. Najčešći
abonenti na dug bili smo Stojan Vučićević, Luko Paljetak i ja. Pjesnici su vječito gladovanje u
svijetu (oprosti, dragi A. B., što Te prozivam, ali ako itko, onda Ti to razumiješ!).
Ispred šanka poker asova: Ivica Maštruko, Abdulah Seferović Sefi, Zdravko Artić (po-
kojni) i Jandre Širinić (pokojni). Stara garda. Od ulaska do fajrunta prestajali bi na nogama
ispred šanka. Nikada nisu sjedali za masivni drveni stol, na isto tako drvene dugačke banke
s jedne i druge strane stola. Ako su sjedili, onda samo u Čađavici. Tamo se drukčije i nije
moglo. Na tronošcima! Stojeći tako ispred šanka sve su promatrali, sve su poznavali i o svima
sve znali, pa su s te svoje olimpijske seniorske visine tihano i duhovito podbadali sve redom.
Nažalost, Zdravko Artić je prerano, i nepravedno otišao. Uvijek bi se, kao četvrti, pojavio
netko novi, ali ne bi dugo trajao. Najprije je to bio Ivo Rak, pa onda Marijan Blaće i na koncu
jedan iz našega Talijinoga bratstva, Miroslav Pupovac. On je bio baš dobro baždaren, a misto
ga za stolom s nama nije držalo. S neizostavnom čašom u ruci kružio je između nas i šankista,
pa smo Milan Tišma i ja prije predstava pazili na to da Miro na predstavu ne stigne posve
mokar. Poseban znak kluba bio je u desnom gornjem kutu iznad šanka stalno prisutni oveći
pauk koji se ljuljuškao u svojoj mreži. To je bio Maštrukov Lovre. Kada bi u klubu nastala uti-
ha, okretao se svome Lovri i započinjao svoje, samo njemu znane, rekolekcije. Poslije takvih
tihih duhovnih vježbi sve je znao. Valjda mu je Lovre (kojega je Luko prekrstio u Šimu!) do-
javljivao. Naš se Miro iznenada preobratio. Zasjeo je s nama za stol. Njegovo mjesto zauzeo je
zloduh. Ne ću mu spominjati ime. Možda ima djecu i unuke koji su čestiti ljudi pa da na njih
ne bi pala sjena. Zvat ću ga Nemo (to nema nikakve veze s Julesom Verneom!). Značenje po-
tražite u latinskom rječniku, a značenju na koncu možete dodati i glas (ili slovo) v! Omalen,
crn, u kožnoj (vrlo skupoj) jaketi. Hlače, košulja, postole premašuju mogućnosti bilo kakve
studentske stipendije. Iz unutarnjega džepa jakete (kao slučajno!) prijeteći proviruje pištolj.

28
 memorabilije

Navodno studira povijest, ali nikakve ispite ne polaže. Navodno mijenja automobile (u ono
vrijeme!) i, čak, stanove. Stigao iz Banje Luke. Usta puna Tita i Partije. Odmah je preuzeo
glavnu riječ. Kao da je tu oduvijek, a većina nas ne zna tko je taj tip. Seniori za šankom su oči-
to znali. Otkuda i kako to je tajna olovnih vremena. Novčanik vadi često, ali ne da bi plaćao
nego da bi impresionirao statusom. Poslije jedne uobičajene verbalne ideološke eskapade
Milanu Tišmi se otelo: – E, jebi ga, Bože! Ni slutili nismo koliko je crnoga sadržaja bilo u toj
Milanovoj refleksiji…
Nemo se hitro okrenuo prema našem dugačkom stolu. Tek je pristigao i nije znao tko je
tko i koliko tko u klubu piza: – Kolega, šta si rek’o? U pitanju je titrao prizvuk neupitne subor-
dinacije i prijetnje. – Kolega, Vama ništa. Keca (Marko Vasilj) mi je prevrnuo čašu. Milanov
bariton, svaki tren (ovisno o situaciji) gotov prijeći u bas, a posebice persiranje zbunilo je
Nema. U vilajetu iz kog je stigao, a i u Partiji, čiji je on apostol, persiranje je bilo suspektno.
Seniori su to promatrali iz vizure šanka, pa će Sefi: – Pa kud baš na fakultetsku duhovnu
aristokraciju? Aludirao je na to da su s Milanom sjedili odreda članovi Studentskoga ekspe-
rimentalnoga kazališta. Naravno, Nemo nije shvatio ciničnu Sefijevu aluziju pa se okrenuo
promrmljavši: Jebat ćemo mi mater svakoj aristokraciji. Do matera nije došlo, ali se zbog
njega studente pratilo, prisluškivalo, preslušavalo i zatvaralo. Ivo Pašalić (Duvnjak s Kola) je
nekoliko puta bio pritvaran, tjednima, jedanput i par mjeseci, a ja sam, valjda, rekorder po
privođenju na informativne razgovore, i to uvijek kada bih prijavio neki ispit. Ona posljednja
dva-tri dana pred ispite bi mi ukrali. I redovito su po mene dolazila dvojica istih ljudi. Jedan
milicionar, Imoćanin (pokojni) i jedan student povijesti, tu iz zadarskoga zaleđa. Ne ću spo-
minjati njihova imena. Možda i oni imaju čestite potomke. A glumili su mi prija­telje. Dolazili
bi u klub i pili sa mnom. Naravno, i s ostalima. Kao da se ništa nije dogodilo. A ono o čemu
su me njihovi šefovi pitali na tim informativnim razgovorima spada u sferu svekolike moralne
perverzije. I da ne bude zabune, uvijek su me ispitivali Hrvati! A ispitivanja su trajala satima.
Ovdje nema mjesta o svemu tome pisati. Puštali bi me kasno u noći. A ujutro idem na ispit.
Tri puta sam polagao povijest jezika kod sveučilišnoga predavača Svetozara Manojlovića.
Prvi put sam pao kada sam izlanuo kako dr. Pavle Ivić iz Novoga Sada često koristi neuvjer-
ljive paralogizme kao aksiome. Kao da sam bacio bombu. – Kolega, dođite za tri mjeseca. U
međuvremenu Ivo Miličević (Mali), najsolidniji student među nama, rođen 1943. godine
u Gornjem Velikom Ograđeniku izlazi na isti ispit, kod istoga profesora. Ako je itko posve
spreman izlazio na ispite, to je onda bio Mali. Prvo pitanje: – Kolega, što rade mlade ustaše u
Hercegovini? Ivo sa stola uzima indeks i izlazi iz sobe. I on će polagati za tri mjeseca. Ispitivat
će ga 2 i pol sata, i bez svjedoka. Ivo mi nikada nije rekao što je bilo, samo bi se na spomen
povijesti jezika preznojio. Moj drugi pad! Na ispit odlazim iz Slavističke knjižnice gdje sam
radio na katalogizaciji knjiga skupa s profesoricom Olgom Ostrogorskom Jakšić, knjižničar-
kom Mirjanom Letinić i Lukom Paljetkom. Luko i ja bili smo demonstratori. On doktoru
Ivanišinu, a ja doktorima Aniću i Brozoviću. Ispit je počeo vrlo hladno, strogo, ali je počeo
teći u redu dok u razgovoru nisam rekao kako pravoslavci u gradu Livnu i selima uz Livno
govore ikavicom, posve isto kao i katolici i muslimani.
– Kolega, to su izmišljotine. To je nemoguće!
– Profesore, to je lako provjeriti. Pozivam Vas u goste, u Livno, pa se sami uvjerite.

29
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

– To su Vaše ustaške insinuacije! Vi ispit kod mene ne ćete položiti!

Pokunjen, vraćam se u knjižnicu. Nisam uspio ni zatvoriti vrata, a ulazi dr. Brozović:
– Jeste li konačno položili?
– Nisam. Tek što sam to izgovorio, ulazi i profesor Manojlović. Dr. Brozović drhti, pocrve-
nio kao rak: – Slušajte Vi, što to ima u povijesti jezika, a da nema u staroslavenskom, dijalekto-
logiji i suvremenom jeziku, a kolega Mioč je sve to položio? Ne tjerajte me da žrtvujem dva sata
tjedno i da Vas ostavim bez kruha!
I dr. Brozović poput vjetra izlazi zalupivši vratima. Muk. Ostali u knjižnici prave se kao da
ništa nisu čuli, ni vidjeli. Profesor Manojlović i ja ostali smo suglavice, suočice, sučelice. Između
nas zid šutnje. Konačno mi reče: – Kolega, u utorak dođite na ispit i donesite prijavnicu sa
sobom. Izlazi gotovo na prstima. – Kako ću donijeti prijavnicu sa sobom? To sam upitao sam
sebe, ali su ostali u knjižnici čuli. – Ne brinite, ja ću Vam to srediti u referadi, spasonosni glas
profesorice Jakšić.
U utorak dolazim na ispit. Ništa me ne pita. Pruža ruku: – Dajte mi prijavnicu i indeks.
Upisuje mi ocjenu dobar (3), podigne pogled, promatra me, prekriži ocjenu, piše ponovo:
dovoljan (2) ispravio sveučilišni predavač Svetozar Manojlović. Pruža mi indeks. Uzimam. Ipak
sam izgovorio Hvala, izišao i poput lunatika ušao u knjižnicu. Luko se zeza: Finili su, Mare,
bali. Lako mu se zezati kad je iz Dubrovnika, a ne iz Livna ili, ne daj Bože, iz Ljubuškoga! I
premda je bolji pjesnik od mene, ima kraći i pametniji jezik od moga (kada ustreba!). Pjesnici
su vječno čuđenje u svijetu.

Sociologija. Čudan nekakav predmet. Sve što tamo piše, u biti znam, a ne znam. Ne znam
formule i formulacije. Ja bih sve to nekako drukčije i jasnije imenovao i definirao. Srećom,
profesorica dr. Nedjeljka Vukojević sve brzo shvaća. Osjetio sam kako me promatra iz pozi-
cije majke koja bi htjela reći: E, crni sinko, što će s tobom biti? Malo mi je nelagodno. Poslije
prvoga pitanja i mojih bezobraznih verbalnih eskivaža, retoričko pitanje: – Vas sociologija
ne zanima?
– Profesorice, mene zanima književnost, a u književnosti je puno sociologije, samo je stra-
stvenija i poticajnija od ove istosmjerne.
Gleda me. Nimalo strogo. Nimalo neprijateljski: – Vi ste došli po dvojku?
Moj blaženi smiješak odgovorio je umjesto moga brzopletoga jezika. I prije i poslije vi-
đao sam Profesoricu na svim našim recitalima i premijerama, i znam da mi je oprostila. A ja
sam joj zahvalan na majčinskom sućutnom pogledu koji mi je uputila pružajući mi indeks s
upisanom dvojkom. E, ali pedagogija doktora Vladimira Jankovića! Najodioznija knjiga koju
sam ikada držao u rukama! Pokušavao sam barem pročitati tu antiknjigu, ali dalje od 16.
stranice, uz željeznu volju, nisam uspio. Ni grizodušje, ni strah za kruh nasušni nisu me mogli
motivirati da pročitam i probavim tu dogmatsku papazjaniju. Jednostavno, bunio se čovjek
u meni! I odvode me na informativne razgovore, i polažem ispit za ispitom, a pedagogija čeka.
Položio ja sve ispite, položio i metodiku – čista petica. Profesor Kraljev oduševljen. Ostale mi
samo dvije književnosti: slovenska i novija hrvatska (ona mi je za diplomski). I svanulo ni u
snu sanjano jutro! Sinoć smo imali praizvedbu Savjesti Mate Sušca, a prije predstave Matino
vjenčanje te pir. S pira na predstavu, s predstave natrag. Pir do jutra. Vraćam se u dom, ali

30
 memorabilije

ispred kavane Central susretnem doktora pedagogije Josipa Pivca. Prati naš rad, a ponekada,
na književne večeri, svrati i u Studentski klub. U četiri oka govorio mi je ti. Pružio mi je ruku:
– Čestitam, tebi i svima na praizvedbi. Odista impresivno. Naše je kazalište ponos našega
fakulteta.
Drago mi je. Zahvaljujem, a on iznenada: – Vidio sam, sve si očistio, ostao je još samo di-
plomski i pedagogija. Pedagogiju je posebno naglasio. Zakolutao sam očima: – Doktore, ja tu
knjigu nisam u stanju pročitati…
– Idemo unutra, ja častim, veli profesor. – Imate li indeks? Naravno, imao sam ga jer mi
je to bila jedina ispara pa je uvijek bio pri meni, ako me pokupe na informativne razgovore.
– Hoćeš se zadovoljiti dvojkom ili ćeš doći po nešto bolje?
– Doktore, ako se ne šalite, to je za mene maksimum!
Uzima indeks i upisuje ocjenu. Vraća mi indeks i dok miješa kavu govori: – A sada mi,
molim te, objasni kako si dobio peticu iz metodike! To kod profesora Kraljeva nije jednostavno.
– Doktore, pedagogija nije u Jankovićevoj knjizi, nego u čovjeku. Ozbiljno me pogledao pa
veli: – Da si mi to prije rekao, dao bih ti trojku.
– Doktore, meni ne treba trojka nego kruh. A poslije diplome radit ću ono što znam i volim.
Fakultet ne ću osramotiti, budite sigurni.
To je bila Providnost! Da Mate nije napisao dramu, da je mi nismo izveli, da se Mate nije
vjenčao i da do jutra nisam zaglavio na piru, ne bih ispred kavane susreo doktora Pivca,
ne bih “položio” pedagogiju, i, vjerojatno, sada ne bih pisao ova moja sjećanja. Vjerujem u
Providnost!
U davno, u slavno na Filozofskom fakultetu u Zadru bijaše dekan dr. Dinko Foretić, a
bio je istovremeno i predsjednik Matice hrvatske. Ne znam pod čijom egidom, ali dekan je
brinuo o programima proslava raznih datuma, osoba i obljetnica… Naslonjen na šank, ispod
lakta, Maštruko ima nekakve skripte: – Nu, amo. Di ti je Tišma? Kada počne svojim ugljan­
skim idiomom, to već znam, nije zezancija. Bit će nešto ozbiljno.
– Sad će doći. Ćakula vani s nekim tipom.
Ulazi Milan. Maštruko nam govori: – Slušajte, dekan mi je dao ove tekstove za akademiju.
To je poezija. Ja recitiram, a trebate mi još vas dvojica i ona vaša surepica (Ira Polkovnikova).
Uzimam skriptu, a ona već umnožena u četiri primjerka. Otvorim, a ono revolucionarna
poezija. Listam, gotovo sve to znam na pamet. To mi je u livanjskoj gimnaziji, iz godine u
godinu, mozak probilo. I, prema onome kako je Maštruko to podijelio po glasovima, baš bih
ja trebao započeti nekakvom krvoločnom pjesmom, valjda Koste Abraševića:

Crvena je krvca što kipi u nama,

Crvena je munja što oblak prolama… i tako nešto, a poanta je u stihovima:
O, dušmani, čujte, ne treba vam kriti
I osveta naša crvena će biti.
Pazite, to je studentska godina 1963./4. (!) Mislim kako se obilježavao Dan Republike ili
Dan JNA. Prema svecu tropar, rekli bi pravoslavni vjernici.
Pronašao Milan Iru i odmah smo u Čađavici pročitali sve pjesme. Ma zvučalo je bogov-
ski. Najprije moj, tada još zdravi, drugi tenor, pa Milanov bariton latentno sklon skretanju

31
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

k basu, Irin “puknuti” alt (što nitko od takve mrvice ne bi očekivao) i na koncu Maštrukov
visokofrekventni bariton. Trijumfalno! Tako je bilo i na akademiji u Domu sindikata. Ovacije.
Probrana (podobna) publika zdušno je i dugo pljeskala. Ali šećer na svršetku. Dekan nas vodi
na večeru u Riblji restoran! Maštruko je to znao (nije mu bilo prvi put), ali nam, stoka, nije
rekao. A to su bila vremena kada smo i Maštruko, i Milan, i ja, brate, pili! Mala je srkala svoju
Coctu. I pita Milan dekana:
– Doktore, kad je sljedeća akademija? Eh, i bilo ih je. Svakakvih. Samo sada je dekan zvao
mene, rekao bi mi nadnevak, sat, mjesto i temu: – Literaturu koja ti treba uzmi kod Mirjane
(Šokota) u knjižnici pa napiši scenarij i uvježbajte. Ali Ira nam nekamo isparila. Milan ne zna
gdje je. Providnost se objavila u liku moga cimera Marka Vasilja, majstora specijalista za arti-
kulaciju afrikata. Jednom prigodom, povodom obljetnice Augusta Šenoe, on je započinjao,
a započinjao je stihom: Šutite, ja ću vam reći… To š on je tako prozviždao kroz prednje zube
da je doktor Švelec, u prvom redu, u Domu sindikata, začepio uši. Osim toga Marko je iza
sebe već imao bogato scensko iskustvo prije dolaska u Zadar. Tako smo nas četvorica po-
stali Foretićevi mušketiri. Pune četiri godine. A večere su bile sve izdašnije i na sve biranijim
mjestima. Dogurali smo i do novootvorenoga hotela “Barbara” na Boriku, kada je naš Milkić
prošao kroz zatvorena staklena hotelska vrata i nemilo povrijedio nogu. To je bio šok, ali i
povod za kasnija podbadanja Milana kako smo zbog njegove pijane tintare ostali bez večere
u “Barbari”. “Barbara” nam ipak nije pobjegla. Sve ostale akademije završavale su u “Barbari”.
Ali se ideja o studentskom kazalištu začela i rodila u našem Plavom salonu. Na Maštruka
nismo mogli računati, osim za recitale, jer se već ozbiljno profesionalno bavio novinarstvom.
Milan i ja i dalje surađujemo s Dramskim studijem, ali ideja o studentskom kazalištu izbija u
prvi plan, posebice otkako se ukazao Luko Paljetak! Pojavio se kao element. Dubrovčanin,
pjesnik, recitator, sluh stopostotni, ponešto i svira; glasovir, gitara. Braćo moja… ma tko bi to
propustio. Za početak osnivamo Zadarsko studentsko eksperimentalno kazalište. Profesori na
slavistici oduševljeni. Petorica luđaka, svi sa slavistike. Svi su pod A imali hrvatski jezik: Marko
Vasilj, Milan Tišma, Luko Paljetak, Mate Sušac i ja. Nema nijedne dame. Ali nema veze. Počet
ćemo velikim scenskim recitalom: izbor iz svjetske ljubavne lirike. Luko, Marko i ja pravimo
izbor, tražimo fil rouge, smišljamo scenografiju. Milan i Mate zaduženi su naći recitatorice.
Oni toga malo nalaze, više smo ih onako usput pokupili Marko, Luko i ja. Već nas ima. Ali
nemamo prostor za pokuse. Nigdje mjesta na fakultetu. U Studentskom domu još manje.
Marko nalazi idealno rješenje. Već pola sezone igra Gulivera u zadarskome lutkarskom kaza-
lištu. Direktor Zvonko Festini (pokojni) i sam nekadašnji student Fakulteta prihvaća nas ra-
širenih ruku. Troškovi struje, vode, korištenje radionica i alata, nema problema. I krenulo je!
Uključujemo kolege i s drugih odsjeka, i s Pedagoške akademije. Već rečena petorka je tu, pa
dolaze Ante Šarenić Baldo (moj Jelen, koji će kasnije biti profesionalni glumac u zadarskome
lutkarskom kazalištu), Miroslav Pupovac, Ivo Miličević (Mali; pokojni), Rudi Smoljan (bodul
iz Tkona; pokojni), Romeo Kolenc (pokojni)… Premijera u Domu sindikata. Mislim da su
došli svi profesori s Fakulteta i Akademije. Odradili smo to odista profesionalno unatoč hek-
tolitrima vina popijenoga u Studentskom klubu i Dolini ćupova (tako je popularni glumac
lutkarskoga kazališta, naš neizbježni kumpl, Marijan Blaće, pokoj mu duši, prozvao špelunke
u Varošu). Posebno omiljena bijaše nam konoba kod Stipe Vudraga (pokojni)! Nekoliko re-

32
 memorabilije

priza, a cura niotkud! Ili su nas se bojale, ili smo bili nikakvi? Iz Studentskoga doma, nijedna
čuti, ali na programe dolaze, gledaju i po nekoliko repriza. Jedne večeri u Studentskom klu-
bu, za opjevanim masivnim stolom, povjerava nam se lijepa Riječanka, naša kolegica, Vesna
Barić: – Ma, dečki, strašni ste. Svaka vam čast! Znate, ja bih se rado priključila, ali kada čujem
vaše glasove, artikulaciju, naglaske, kako ležerno hodate scenom, ja bih umrla. Ja to stvarno ne
bih mogla. “I tako nije bilo ništa”’, rekao bi Luko Paljetak.
Ne sjećam se tko je predložio sljedeći program, ali sada pravi dramski: Sartreove Nepo-
kopane mrtvace. Marko Vasilj (Keca) će režirati. Imamo kompletnu podjelu. Luko će igrati
mlađahnoga Françoisa, ali tko će igrati njegovu stariju sestru, Luciene? Pred nama su ljetni
praznici, razmislit ćemo… I stigli novi brucoši. Mladost hrli u Studentski klub. Cure ne znaju
koliko ih muških očiju vreba, ali ne za škuribandu. Za pozornicu. Plavuša ne dolazi u obzir.
Lukova sestra mora biti, ako ne crnka, u najmanju ruku brineta. Milan i ja promatramo jednu
takvu. Ima sve. Crnka, mršavica, elegantna, lijepa, ali glas, dikcija?
– Hajde, popričaj s njom – kažem Milanu.
– Hoću k… Neka ide Keca, on će režirati. Ili Luko, neka traži sebi sestru.
Luka nigdje na vidiku, a Keca nešto palamudi s Maštrukom i Sefijem na šanku.
– Keca, dođi ovamo. Pogledaj onu brucošicu u kantunu.
– O, jebem vas blesave! Pa kako je ja prije nisam vidio?
– Hajde, popričaj s njom.
I Keca na svojim krivim nožicama, kao da je od rođenja jahao na bačvi, odskakuće ravno k
curi. Razgovor je potrajao. Mi to diskretno pratimo. Raspričali se oboje, vesela konverzacija.
Keca bi i vraga žednoga preveo preko vode. Evo ga:
– Mala je Zadranka. Maja, kći doktora Karlovića. Ima dobru dikciju, ali nema ekspresije,
tiha je. Treba još vidjeti s Lukom.
– Koji k… imaš gledati s Lukom? Ti si redatelj – buni se Milan.
– Ne ću da me optuži da sam mu uvalio nijemu sestru. Znaš kakvi su gospari. Njihovo sve
mora biti giusto.
I krenuli pokusi. Luko gotovo incestuozno zavolio sestricu, ali krhka Maja, tvrd orah: ne
slomi je, a zube polomi. Marko se dere na Maju: Sine, Majo, glasnije, glasnije, Boga mu polju-
bim. Maja na granici plača, ali očito joj se sviđa s nama. Trudi se. Kad ona i ja nismo na sceni,
pozivam je na stranu i objašnjavam govorne tehnike. I ide joj. – Eto, vidiš. Bravo!
– Ti se barem ne dereš na mene kao onaj skakavac!
O, skakavac, ovo joj je dobro. A tek kada to kažem Mati i Milanu!
Profesori se raspituju kako nam ide. Sartre, to je ipak malo previše. Sartre je u modi.
­Sartre je kult. Dolaze ponekad u klub. Neki ponekad plate i piće! Inače kao da svi imaju
zmiju u novčaniku, osim profesora Mihajlova: široka ruska duša. Igra s nama šah, pije, plati i
promiče liberalizam. A što se Sartrea tiče, sve je to podvala. Pije votku i gricka kavijar na so-
vjetskim prijamima, prodaje egzistencijalizam. Vidjet ćemo što će za dvadeset godina ostati
od tog egzistencijalizma. Salonski blefer. Muktaš. Intimno misli kako je uspješan opsjenar, ali
opsjenarstvo je velika vještina za njegovu skromnu tehniku. Ali to je Kecin problem. Ja igram
Grka Canorisa i dobro se slažemo. I ostali su izvrsni. Od milicije smo uspjeli iskamčiti samo
dva para lisica i dali smo ih Luku i Maji. Ostali uznici igraju u lancima vezanim žicom. Vraški

33
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

nas žulja. Ja sam se na zagrebačkoj izvedbi u &TD-u, u padu raskrvario, što je oduševilo kriti-
čare, koji nisu znali da je to zasluga seronje Mate Sušca, koji je igrao stražara i koji me onako
svezanog nemilosrdno gurnuo u ćeliju opalivši me usto po peti. Nisam morao glumiti pad.
Tresnuo sam kao vreća, a žica mi se zabola u dlanove. Krv je bila prava. Na Festivalu jugo-
slavenskih studentskih kazališta u Bujama, Novigradu i Umagu s beogradskim DADOVOM
dijelimo prvo mjesto. Na Fakultetu oduševljenje. Profesori nas hvale, ponose se nama, ali na
ispitima nema popusta. Neki čak gnjave s potpisima, kao nismo redoviti na predavanjima,
što je osobito pogađalo Marka Vasilja koji bi tek u ponoć započinjao filozofske ili estetske
seanse pa se budio jedva u 11 sati. Njegov indeks češće je bio u mom nego u njegovu džepu.
Žicao sam mu potpise.
A onda praizvedba i pir. To se ne događa baš često ni u bijelome svijetu. Mate Sušac na-
pisao dramu Savjest. Bolji je pisac nego glumac. Nekako se dogodilo, nekako smo to kombi-
nirali svi, osim Mate, koji je bio u ozbiljnoj vezi i planirao vjenčanje, da praizvedba bude baš
na dan vjenčanja. I dogodilo se. Predstava uspješno praizvedena, pir u dva čina (prije i poslije
predstave, a posebice poslije!) i zahvaljujući tome ja sutradan ujutro “položio” pedagogiju.
Mogao sam pristupiti diplomskom ispitu. A onda ću na stanovito vrijeme nestati iz Zadra
dok se ne vratim na mjesto direktora u zadarsko lutkarsko kazalište. Žbiri me nisu mogli
pronaći kako bi me prisilili da povučem potpis s Deklaracije za hrvatski jezik, koju sam, kao
predsjednik Saveza studenata u Zadru, potpisao. To je još uvijek nepovučeni potpis!

Filozofski fakukltet u Zadru

34
 zadarska smotra 4, 2018. Luko Paljetak

poezija Pjesme

Pripadnost

Pripadam li još tebi? Sebi sad više nisam

u nekoj čvrstoj vlasti, leptir mi je u rodu,
ali ja njemu nisam nimalo, svaki cvijet je
slučaj za sebe, evo pogledaj svoja usta:
njih trebalo bi ljubit, a tebe ne, ti nisi
za takvu ljubav, mislim da nisi, zar to nije
savršeno za svaki početak, kao jutro,
a kad će jutro ne znam, pod kapcima još držim
onu noć, one zvijezde, ospice neba, onu
vrtoglavicu, onaj vjetar što istim smjerom
zastave pobjednika i poraženih goni,
ne zna se gdje je sunce sada, a poželim te
baš u tom trenu, tebi pripadam ali sebi
oduzimam te, tako održavam to nužno
ravnovjesje, bez njega ne mogu izmjerit se
ni jabuke ni kruške koje toliko voliš;
svaka je vaga samo ljuljačka: gore – dolje,
i sve je samo neko nezgodno milosrđe. Dubrovnik

35
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Trošenje

Rukujući se ruke potrošili smo, noge

idući jedni prema drugima, oči su se
utopile u oči i nastoje se spasit
u pogledu što nigdje ne gleda ali vidi
to nigdje koje nigdje nije toliko jasno
prisutno nego ovdje gdje vodimo i ljubav
i razgovore; zube potrošili smo, prve
i druge, grizući se, potrošili odijela
blagdanska smo i dali u dobrotvorne smo ih
svrhe i kupili smo nova i zatim i njih
potrošili smo, zvijezde također, barem jednu,
i nastavljamo, sunce trošimo: svakog dana
rađa se, ali dana ima sve manje, noći
također, trošimo ih: potrošačka smo vrsta.

Trava

Osjećam da sam trava, da rastem da me mrtvi

odozdo griju, kašljem daju mi smjer, kroz vjetar
prolazim kao igla kroz konac pa gdje stignem,
nebo mi nije posve poznato, samo tebe
poznajem, ne baš posve, također: kapi rose
popisujem zbog tebe, dopusti da uzrastem
do koljena ti, zatim stisni ih, čvrsto drži
vlat između njih kada sretnemo se, taj savjet
poznaješ, a ja drugi: da niknem, da se vjetru
prepustim, da me sreća prožme kad plavi konji
pomokre se po meni, i mjesec, kada s tobom
povaljam se po sebi, kad primijetim da mak
iz tebe raste, kad me maslačak, kada sazri,
pouči da bez tame neće ni jedna zvijezda
nastati, da me gaze zato da opet mogu
izrast i reći: trava jesam i bit ću trava.

36
zadarska smotra 4, 2018. Danijela Grubišić

poezija Pjesme

Zima

Utihnuše mirisi u prirodi

i lišće na granama rijedi,
i vjetrovi postaše oštriji,
i mačka u zaklonu sjedi.
Ulice puste, isprane kišom
ko da žale što nestade igra,
a dijete noćas mirno spava –
u kolijevci grli plišana tigra.
Nad gradom bdije sjajni mjesec,
dimnjaci bljuju oblake dima,
i težak je zrak čovjeku svakom,
jer i on klone kad ide zima.

O starici koja sakuplja boce

Svakog dana u istu uru

uz rub ceste hoda sirota,
da još jednu učini turu
i nije ju, staru, sramota.
Ne smeta ako je tko kune
što sakuplja boce iz smeća,

37
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

njezin će trud platit račune,

odahnuti kratko trudna pleća.
Iz dana u dan put je isti
sve teže noge bolne vuče,
al mora se živjeti, jesti,
a srce sve slabije tuče.
Njeno je smežurano lice
propalo od vjetra i sunca,
u stančiću trošnom, bez djece,
u strahotnoj groznici bunca.
I ležat će tako danima,
nitko joj neće skuhati čaj,
jer nikoga i ne zanima
životu dok ne dođe kraj.
A pusta će onda rodbina
brižna se stvorit ni od kuda,
htjet stančić za kćer ili sina
i tražiti prava od suda.

Između krajnosti

U zjeni tvog oka promatram odraz

sebe same u najboljem izdanju,
između tijela naših okrutni jaz
drži nas čvrsto u napetom stanju.
Grčimo pokrete, a lebdi nam duh,
jer tajni nas fluid u jedno veže,
pod istim bismo krovom dijelili kruh
da u te nismo zapleteni mreže
što srce guše, život diktiraju,
sputavaju um, slobodu zatiru,
sjaj bitka okvirima prikrivaju,
stišću sve jače, drže u nemiru.
I dođe nam prepuknuti od muke,
i od zanosa tijelo se ukoči,
i drugog da dotiču znaju ruke,
tek šuteći, vatrom, gore nam oči.

38
 poezija

Krhotine

Ljubav u koju se zaklinjasmo

pretvorih u tempere,
osjećaji bujni u spektru
pred očima trepere.
Od pljuvotina po nježnu srcu
razmazujem boje,
na platno rasprostirem bol
i suze svoje.
Naslikala sam sliku –
još uvijek vrišti kolorit.
Krhotine svoje skupljam
godinama razlomljena i sama,
a slika i dalje kao podsjetnik
visi na zidu srama.

Svaki put kad te volim

Svaki put kad te volim

ne gledaš me u oči,
u maštanju tražiš
ispunjenje ljubavi.
I ne traje dugo
potraga,
brzo sve ode
bestraga –
jedno od nas
zaboravilo ljubiti,
na oltaru tijela
predati Dušu.
Svaki put kad te volim
razapinjem se,
pred tvojim očima
predajem se,
a tebi treba uvertira,
vanjska laž
i draž
nekog skupog restorana,

39
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

vikend-putovanja,
senzualne glazbe –
sve samih razočaranja.
Bježiš od tišine,
i riječī iz dubine,
živcira te dodir.
Ne prelaziš granicu
iako prevalismo
već puta pola.
Zapali se um,
ustreptaju plahte,
uzalud –
duša je u strahu
biti gola.

Krug

Moja je duša duboki bezdan

i srce moje vječni plamen,
beskrajni svemir nosim na dlanu,
al za tebe samo hladan sam kamen.
Da vidjeti možeš plamen što tinja,
osjetit misli što uvijek te prate,
ne bi nam duše kao sirotinja
u svijet morale da se vrate.

Pod pogledom zvijezde

S nebesa me gleda najsjajnija zvijezda

i kao uspavanka tiho me zove,
srebrnim zrakama miluje mi oči
i čeka dok tebe stavim u stihove.
Trebala bih tada napisati točku
pa gotovu pjesmu ostavit na stolu,
na počinak poći u ledenu sobu
i sanjati blještavu aureolu.

40
 poezija

Al na oči nikako san se ne spušta.

Stihovi u žudnji da te obaviju
zanose i mene pod pogledom zvijezde
što samilost i plač oblaci joj kriju.

Sonet o životu

To malo zrno u plitkoj zemlji

na mučnom putu u žuđeni svijet
propinje se i uspravlja snagom orijaša
čudesnom pretvorbom u raskošan cvijet.
Međ trnjem i korovom drhti u strahu,
strepi o povratku praha u prah,
a kiše liju i smjenjuju se suše,
i duša vapi još jedan dah.
Al nastupi klonuće i izgubi se volja,
u bojazni stalnoj nasred pusta polja
da dječja noga u igri ne zgazi
što čovjek pronicljiv okom spazi.
I odredi umah sudbina je bolja
ostavit ljepotu da trune u vazi.

Rezignacija

Jedna je ptica na goloj grani

na zimskom suncu pjevala sama,
u toplome domu ljudi strani
kruh i račune dijele bez srama.
Uz stablo se spretna mačka vere
vrebajuć priliku zalogaja
dok žena u kući rublje pere
i muci svojoj ne vidi kraja.
U jednom trenutku spazi pticu
i pomisli željno na slobodu,
al ropstvo na njenom viče licu
nek suze stanu i misli odu.

41
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Na pogrebu

Jedan do drugog očiju suznih

stupaju pravo krijući pogled,
za njima kolona lica tužnih,
jer i na njih će jednom doći red.
Uz dojam svečan pruže se ruke
dok dvoranom tih se širi jecaj.
Svjetina mrmori riječi puke,
mrtvačko zvono zvoni u beskraj.
A tijelo kad spuste u grob hladan
i bace na spomen grude šaku,
crvima gozba taj život jadan
bit će još dugo u crnom mraku.
Palit će svijeću godine svake
i gorjet u svijesti opomena:
Živome trebaju sunca zrake,
riječi nježne i srca stamena.

U vašu pohlepnu čast…

Kažu da ste trudom stekli svoje zvanje,

škrtošću i štednjom podigli imanje –
težak život sela učio vas radu,
rijedak vam bje odmor pod stablom u hladu.
Za oko vam zape bogatija žena
i na pomoć spremna rodbina sva njena,
otkidav od grla gradila se kuća,
na djeci vam stara nošena obuća,
poslove ste sami nalazili razne –
napuniti treba prostorije prazne.
Snašli ste se dobro ulizav se vlasti
i bogatstvo vaše počelo je rasti.
Uz položaj i moć postali ste ime
da vam i ja u čast sada slažem rime.
Leđa vam čuvaju poslušnici vaši.
Tko drukčije misli zakonom se straši.
Sirote poslaste mahom na ulicu,
posao im uzev bez stida na licu.

42
 poezija

Podobnima daste dobra radna mjesta,

povlastice razne, bolovanja česta –
ali sve to nije bez nekog računa,
zaposliste djecu uz pomoć tajkuna.
Do kraja života mirno ćete spati,
sebe osigurat ipak treba znati.
Samo još za dušu pobrinut se treba
da bi se spokojna dočepala neba.
Vidjet vas je milo prvog do oltara
moleći za zdravlje, skrušena i stara,
al Bog dragi vidi što mu djeca rade –
u pohlepi svojoj s Đavlom tikve sade.
A daleko vi ste od božje milosti –
čak i zemlji teške bit će vaše kosti!

Šibenik

43
zadarska smotra 4, 2018. Elis Baćac

poezija Pjesme

Sto miljori kvintoli

Stisne!
Šeko, vero,
onako pošteno, štabelo propjo,
okoli srca najfortije,
pa pasiva sakin kantunićen čovika
do polčanega nohta noge.
Drito duša boli,
da mulo se molitve bišzmoli.
Sto miljori kvintoli pretisnu,
ganut ni maknut ne doju.
Mora ni prišla cikat,
ne pomoru ni špegalj, ni boca, ni staklenka,
ni peteh, ni sunce, nanke otprte oči.
I plakat i ćakulat i pensat
i pretombivat po penseri,
čitat, pisat i hortin udor ćutit.
Poetesi nič ne pomore dolor razrišit.
Forši su si ti čisti kvintoli benzina
za zanat storit.
Kad bi frmalo bolit,
bin li znala na horti i križ storit?

44
 poezija

Rječnik:
sto miljori kvintoli – sto milijuna tona nanke – ni
šeko – direktno otprte – otvorene
vero – istinski ćakulat – govoriti
štabelo – jako pensat – misliti
propjo – baš pretombivat – prevrtati
okoli – oko penseri – mislima
najfortije – najsnažnije hortin udor – miris papira
pasiva – prolazi ćutit – mirisati
sakin – svakim poetesi – pjesnikinji
kantunićen – djelićem pomore – pomaže
čovika – čovjeka dolor – bol
drito – ravno razrišit – otkloniti
mulo – prestane forši – možda
zmoli – izmolio si ti čisti – svi postojeći
pretisnu – pritisnu zanat storit – “ispeći” zanat
pomoru – pomažu frmalo – prestalo
špegalj – zrcalo storit – napraviti
peteh – pijetao

Spoda krabulje

Ka san ja ustvari? Ja san kako i vi, sejna.

Nike pute san poredna.
Ljubomorna san no te, aš ti imaš ništo
ča ja niman…
Želin ti slabo.
Lažen i prežentujen se da son, ništo ča nisan,
kako ča štriga dela.
Nike pute san prova.
Pronta san ti pomoć va saku dobu i se ću storit
samo da tebi bude dobro.
Zobit ću na sebe i svoje potribe, aš te iman rada.
Svoje ću ti vilinsko srce otprit.
Ni mi vajk lahko va životu.
Nike pute plešen po putu posipanin trnjen
za ko mi se paro da kraja nima.
Ja san hip vila, hip štriga,
tantić vila, pak nazad štriga.

45
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

A na tebi je da prepoznoš ka san seda

i pomoreš mi noć niki putić
kega nikakove i ničigove kletve nisu ćapale.

Rječnik:
spoda – ispod te iman rada – drag si mi
krabulje – maske otprit – otvoriti
ka – tko vajk – uvijek
kako – kao lahko – lako
sejna – ista posipanin – prosutim
nike pute – ponekad paro – čini
poredna – zločesta hip, tantić – trenutak
aš – jer prepoznoš – prepoznaš
niman – nemam kajsta – tko
prežentujen – pretvaram seda – sada
štriga – naziv za vješticu pomoreš – pomogneš
prova – dobra noć – naći
pronta – spremna putić – stazicu
va saku dobu – kad god nikakoge i ničigove – nikakve i od nikoga
storit – napraviti ćapale – dohvatile

Robina

“Da je robe, ma je robe!”,

a ta roba pade z armarona note koliko ga otpreš.
Moja nona teginju od življenja zove robina.
I toliko je štabelo nazove
da san skapila na prešu da robina biva va mojin nutarnjin indiricon,
a da san armaron ja.
I zato opet rečen: “Da je robe, ma je robe!”
I tako saki don sto puti me pita ponavljat da bude laglje se štufat
aš se je teško se sforcat, a robina ne muluje ni kakof je moli šenac.
Bin li mogla baren kvarat svojih tehinjah stavit va ničigov drugi armaron?
Ki-ta će me valja pustit.
Ku pride preveć i veli armaron son forcon rinen na pod,
ćun li imet samo razbit pod?
“Nona, more čovik robinu prerost kako otročić?”
Neće mi valja zavajk robit fačolić i zgobljeni životić.

46
 poezija

Rječnik:
“Da je robe, ma je robe” – dijalektalna fraza šenac – namenik
koja izražava težinu situacije koju se inter- kvarat – četvrtinu
pretira bezizlaznom ničigov – nečiji
roba – odjeća ki-ta – netko
armarona – ormara valja – valjda
note – na tebe pride – dođe
otpreš – otvoriš preveć – previše
teginju – težinu son – cijelom
toliko – ako forcon – snagom
štabelo – odlično rinen – gurnem
skapila – shvatila ćun – hoću
na prešu – na brzinu imet – imati
robina – uvećanica od riječi odjeća razbit – razbijen
biva – živa prerost – prerasti
nutarnjin – unutarnjoj kako – kao
indiricon – adresi otročić – dječačić
saki – svaki zavajk – zauvijek
laglje – lakše robit – trebat
štufat – umorit fačolić – rubac za brisanje suza i nosa
muluje – popušta zgobljeni – grbav
kakof – kakav životić – umanjenica od leđa
moli – mali

Ča već ni

Kad se jutro za petehon zbudi,

kad mat koltrine poteže
i kad sunce za oko zapeče
zbudi ča već ni.
Kad me je tvoje potezanje za nos stalo,
a nohte još prvo fruštika na tebi naoštrit nisan zobila.
Kad nona je joko čuda znala,
va siću nas je po seli
raji nego va karioli peljala.
A životić steplit, čarolije je sih fozi vajk znala,
lahko je onemu ki sunce na teraci krmi.
Se spametiš kad smo uši zapirali
aš je prasac ta don bi najveć mučan
kad česan va seli smrdi,

47
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

a nono nož va prasicu rine?

Si mi poverova da bolje
trukinju mulin na ruke,
nego na makinu?
Ja tebi nisan kad si juhu srka
i ti da si usisavač.
Se spametiš kad smo se noni po ramenah prtili
aš da je moderan poni?
A kad san va taki mami palkete potackala
željeć ča prvo napunit ariju va postoli?
Kadika je fini ona Bućo ča smo mu funeral
prontali?
A kako se zove ono drivo
ča ima rožice ke san va rakiju za profum storit
močila?
Propjo nič već ni, me kapiš?!
Zakračunoj pensere dokle sunce hi ne zafriga.

Rječnik:
već – više karioli – tačke
ni – nema peljala – vozila
petehon – pijetlom životić – leđa (umanjenica)
zbudi – probudi steplit – zagrijati, ugrijati
koltrine – zavjese sih – svih
poteže – povlači fozi – načina
potezanje – povlačenje vajk – uvijek
zapeče – opeče lahko – lako
zbudi – probudi onemu – onomu
stalo – probudilo ki – tko
nohte – nokte teraci – terasi
prvo – prije krmi – uzgaja
fruštika – doručka spametiš – sjećaš
nisan – nisam zapirali – zatvarali
zobila – zaboravila aš – jer
?
nona i nono – baka i djed prasac/ica – svinja
joko – jako najveć – najviše
čuda – puno mučan – tužan
sić – kanta česan – češnjak
raji – radije rine – gurne

48
 poezija

poverova – povjerova funeral – pogreb

trukinju – kukuruz prontali – organizirali
mulin – meljem drivo – drvo
na ruke – ručno srorit – napraviti
makinu – stroj rožice – cvjetovi
taki – štikle propjo – baš
potackala – ostavila rupice štiklama na nič – ničega
parketu već – više
željeć – želeći kapiš – razumiješ
ariju – prazninu zakračonoj – zaključaj
va – u pensere – misli
postolu – cipeli hi – ih
fini – završio zafriga – izgori

Ugonj va kanconeti (ne)opison

Ćutin tu friškecu od arije.

Dišin po visibabah onako sramežljivo,
ku nos staviš nome, me poškaklješ s njin,
(već se smijen aš san škakljiva)
čut ćeš udor ki te pježo
(spod tvoje kože je sad onajsti profum ča san ga stavila čera).
Čera si mi priša va njizlo,
a nisan ni znala da iman tako interešane vale va uši i da se tako lahko plava po njimi.
Nisan ni znala da moj vrot stegnut do kraja kunfina more bit tako krotak
za se vicije ke ga pježoju da mu delaš.
Nisan ni vose prišla, a već san se za ućete ćapala,
vlose raspustila na život
da te zazoven besede prešporajuć.
Ti si, se kapi, bi dakordo s ten.
Obećo si mi pokazat
kako seden pod rukon
kad špogi puknu va rukah
bez škorah, saponelah i kosirah.
Čigova san kad nisan svoja, a nanke još tvoja?
Nohti tvoji zdrhi su mrižali po celen telu,
va more prehićenu: ne moreš ni ćapat,
ni vol tornat,
ni saku ribu ješkat.

49
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Ne prešoj aš se ćeš doznat

ku budeš pomalo zno navigat.
Namriškanu sirenu z rukami robi od vrulje do konca opasat
aš najvažnije je struju mora ka va srci biva posluhat.
Uć ću ku budeš prvo reda rilice poče iskat.
Kurijož budi ča se more regalat
i zajikon regulat.
Š njin si me prvin rivo zješkat.
Kako zmriškano more
zavijakasto zadržat, zajikon sve foze robi provat.
Malo su ti ruke da duroda bude hip,
da hip bude zdužen kako otročić kad odjedanput noglo zroste i preroste mat,
da smih bude sporadi ničesa,
da misec don bude zgubljenost za one ki ne kape.
Neka te kumpanjoju i noge
aš bez njih se nećeš moć za sprovlje zome zatakat.
Telo na telo,
pot na pot,
nosnice na dih dugi,
obrazi va smih tepli,
možljeni naši skupa va ugnji
ni va kanconeti neće bit opisani.

Rječnik:
ugonj – oganj priša – došao
kanconeti – pjesmi va – u
ćutin – osjećam njizlo – gnijezdo
friškecu – svježinu interešane – zanimljive
arije – zraka lahko – lako
dišin – mirišem plava – pliva
visibabah – visibabama njimi – njima
nome – na mene vrot – vrat
udor – miris kunfina – granica
te pježo – sviđa ti se krotak – kratak
spod – ispod vicije – iznadprosječne privilegije
onajsti – onaj pježoju – sviđaju
profum – parfem delaš – radiš
čera – jučer vose – k sebi

50
 poezija

prišla – došla vrulje – izvora

ućete – ukosnice biva – živi
ćapala – uhvatila posluhat – slušati
vlose – kosu uć – pobjeći
život – leđa prvo – prije
besede – riječi iskat – tražiti
pešporajuć – štedeći kuriož – znatiželjan
se kapi – razumije se regalat – pokloniti
bi dakordo – bio suglasan zajikon – jezikom
s ten – s time š–s
obećo – obećao poče – počeo
seden – sjednem zavijakasto – vijugavo
spod – ispod se foze – svih načina
špogi – konci rovi – treba
prez – bez provat – probati
škorah – škara duroda – dugotrajnost
saponelah – motike hip – trenutak, časak
kosirah – sjekira zdužen – izdužen
čigova – čija otročić – dječačić
zdrhi – trnci noglo – naglo
mrižali – pomicali valove zroste – izraste
celen – cijelom preroste – preraste
telu – tijelu mat – majku
prehićenu – preobraženu smih – smijeh
moreš – možeš sporadi – zbog
ćapat – uloviti ničesa – ničega
vol – val zgubljenost – izgubljenost
tornat – vratiti ki – koji
ješkat – mamiti kape – razumiju
prešoj – žuri kumpanjoju – prate
aš – jer za sprovlje – zapravo
ku – ako zome – za mene
pomalo – polako zatakat – zalijepiti
zno – znao pot – znoj
navigat – ploviti dih – dah
namriškanu – naježenu možljeni – moždani
z–s

51
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Elis Baćac

52
zadarska smotra 4, 2018. Pero Mioč

poezija Pjesma

MILAN TIŠMA

rođen u Ivoševcima, 1943.

(svatko se morao negdje roditi,
nisu svi mogli biti rođeni u Dubrovniku
ili Zagrebu… neki su rođeni u Senju,
Tovarniku ili Vrgorcu…),
preminuo u Zadru, 2016.
kao Zadranin bez ostatka. Uspravan,
kakav je uvijek bio.
Ovo slovo, jednostavno,
Milanu Tišmi
istodobno iznimnom i običnom.
GLAS
nije bio Šaljapin (naravno Fjodor Ivanovič),
niti Caruso (paradigmatični Enrico).
Bio je Milan Tišma
s orkestrom u glasu i moždanima.
Nikada ga nisam čuo da pjeva.
Govorio je!
baritonom, latentno spremnim
prijeći u bas dionice, pomiriti molske i durske
glazbene rodove, prisiliti ih da služe riječi,
da služe poeziji:
Luč razbora nalaže mi suzdržano da se vladam
(Lorca)

53
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Naravno, vi pamtite, vi sve pamtite

………….
U tridesetoj vješala mi stoje
(Jesenjin)
Kakve su pariške djevojke, vrag neka ih nosi,
a on bi ih sigurno sa zadovoljstvom odnio
(Jeftušenko)
Pa onda Poeov Gavran,
Pa nešto od Rilkea, Nerude,
Whitmana i Eliota,
puno Kamova, Krleže i Ujevića…
Usta pomalo načeta konjakom i
sarajevskom Drinom (bijelom i bez filtra)
artikulirala su pjesnička stanja onih za koje smo držali
da ih vrijedi čuti.
STAS
apolonski
191 centimetar,
pleća dinarska, široka, ravna i uspravna,
korak brešanovski, dvometraški,
lice Gregoryja Pecka
(bio je sličniji Pecku od samoga Gregoryja;
nije mijenjao obrazine),
što bi mu svakako smetalo da je imao bolesne ambicije.
Bio je bez takvih ambicija,
pristajao je našem plavom salonu u studentskom domu.
Na stolu, umjesto Marxova Kapitala ili Biblije,
na gladnom studentskom stolu ležale su
Hajamove (Kajamove) Rubaije:
Zbirka poezije i bačvica vina,
………………………………..
a ja i ti sami, oko nas tišina,
to je život, a ne kruna od rubina.
I pilo se: konjak (domaći) i loza (domaća).
Kako se vino pije poslije jela,
pili smo ga rjeđe.

54
 poezija

KARAKTER
nenametljiv, tolerantan, gotovo liberalan,
što Partija nije blagonaklono gledala,
ali ni Milan ni ja nismo organizirani,
što znači da nismo članovi Partije,
ni Milan ni ja nemamo stipendiju;
ne smetaju nam kadiši, ezani, parastosi ni Zdravo Marije.
Odista smo neorganizirani!
Ne spadamo u razred poštene inteligencije.
Što se može?
Citirati Rubaije:
Ima zvijezda i Bik se zove,
kažu da Zemlja na drugom Biku počiva,
Bože, kad samo pomislim koliko magaraca
između ta dva bika živi i uživa.
Mušketiri doktora Foretića
(Maštruko, Tišma, Vasilj, Mioč)
obilježavaju…
Boga pitaj što obilježavaju, ali poslije
javnog recitiranja – gavanska gozba
najčešće u Barbari.
Poezija koju smo recitirali
bila je pratilja službenih laži,
teško je bilo pojmiti njezin izbaviteljski cilj.
Nisu tamo bile misli velikih pjesnika,
mislila je Partija, misleći da je vječna.
U plavom salonu u kasne noćne
i rane jutarnje ure sporimo se
(Marko Vasilj, Mate Sušac, Milan i ja),
vrijedi li, i zašto, čitati Walta Whitmana,
razapetoga između demokracije i religije,
kako odgonetavati Faulknera,
je li on simbolist ili egzistencijalist,
je li ozbiljan pisac taj sumanuti Irac
James Joyce,
zašto je Brecht izmislio epski teatar.
O Barbusseu se nešto natucalo,
Remarquea se u sedamnaestima gutalo,
u devetnaestima odbolovalo,
Krleža raspaljuje naše strasti…
Čudne su opservacije padale na adrese
Kanta, Schopenhauera, Hegela i Nietzschea,

55
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Heidegger se još nije dobro pozicionirao

u plavom salonu zadarskoga studentskog doma,
njegovi početci malo su nam suspektni…
Prošle su godine,
mutne i svijetle ekstaze;
rasuli smo se po svijetu
za obvezama koje nisu bile naše,
koje nismo birali.
Ljudi, koji su prolazili kroz naše živote,
govore sve tiše.
Govor se pretvara u kakofoniju mutnih šumova
što se presipaju iz svijeta punog stvari
u smrt.
Vid, sluh i govor,
tko će sve to obnoviti,
tko će to povratiti?
Trebalo bi ponovo imenovati stvari i pojmove.
Trebalo bi odijeliti svjetlo od tame.
Tko to može?
Ništa nije onako kako se čini.
Iz krhotina nepouzdanoga uma,
s vremena na vrije,
bljesnu sumnjiva sjećanja.
Ne bih htio iznevjeriti
(svijet je prepun nevjere),
ne bih htio povrijediti
(svijet je prepun rana).
U takvom svijetu smo rođeni,
suđeno nam bilo s njim živjeti;
naša mladost nije bila
vrt zemaljskih naslada;
koračali smo zbunjeni i radoznali.
Bila su bezbrojna važna pitanja
na koja su padali nepouzdani i zbunjujući odgovori.
Nismo znali tko je tko među nama.
Službeni dogmatici i ideolozi
(odreda mediokriteti)
trovali su mladi nedozreli um
usta punih marksizma i zdravorazumskih načela.
A taj zdravorazumski pragmatizam bio je samo
pseudo…, pseudo…, pseudo…
pseudoživot! opasan i pseći…

56
 poezija

Drugovi, Partija misli za vas!

Milan Tišma, novinar, sve manje vjeruje u riječi
koje izgovara i pušta u eter.
Polako počinje vjerovati da su riječi potrošene,
prežvakane,
da su im političari oduzeli smisao i čistoću,
da bi ponovo trebalo imenovati stvari i pojmove.
Riječi koje su se nekada mogle priviti kao melem na ranu,
počinju same ranjavati,
upakirane u novine zaudaraju, smrde
(podjednako sa stranica tabloida i recentnih tiskovina)
I svaki bi čas ispod kontrole uma mogao izletjeti Levijatan!
I izletio je.
Nad Zadrom je razjapio golemu ognjenu čeljust
spreman progutati sve pred sobom;
bivše, sadašnje i buduće sve!
Koliko je čovjek mogao, stao si mu na put.
Izbavio si se ranjen i prazan,
i da si me sreo, sigurno bi me u dimu cigarete
molio da Ti, tko zna po koji put
(unatoč kompleksnoj francuskoj fonetici
i mojoj sumnjivoj francuskoj ortoepiji),
recitiram Préverta.
Nisam Ti stigao na pogreb.
U mom čardaku ni na nebu ni na zemlji
zapalio sam svijeću
i, evo, ovo Prévertovo cvijeće
(koje je za tebe na hrvatski prevela
Mirjana Marelić)
polažem na Tvoj grob:

Que faites-vous là petite fille Što radite tu djevojčice

Avec ces fleurs fraichement coupées S tim cvijećem svježe ubranim
Que faites-vous là jenne fille Što radite tu mlada djevojko
Avec ces fleurs ces fleurs séchées S tim cvijećem cvijećem opuzlim
Que faites-vous là jolie femme Što radite tu lijepa ženo
Avec ces fleurs se fanent S tim cvijećem uvelim
Que faites-vous là vieille femme Što radite tu starice
Avec ces fleurs qui meurent S tim cvijećem koje umire
J’ attende le vainqer Čekam pobjednika.

57
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Tvoj pobjednik je stigao.

Škripe stube i na mom stubištu.
Netko dolazi,
sigurno dolazi…

U Šibeniku mjeseca lipnja 2018. g.

Milan Tišma

58
 zadarska smotra 4, 2018. Ante Sikirić Krivin

poezija Prijatelju

Posvećeno pjesniku Zlatku Paviću

MORE NAM JE ŠUMILO KROZ VENE

VOLILI SMO I VINO I ŽENE
PISALI SMO SVAK O SVOMEN MISTU
I BANDIRU VIJALI SMO ISTU
BIJA SI NA VRU TRONA
BUDILA TE SUKOŠANSKA ZVONA
KAJ I DRUGI IMALI SMO MANE
NISMO TILI GAĆE SUMPREŠANE
U KARTAN SMO DOBIVALI LIŠU
DIVILI SE MODROME TRLIŠU
SVE SE MINJA I PROLAZI
ALI NIKAD NEĆE PRIJATELJSTVA NAŠA
PRID TVOJIN SE PISMAN MOLIN
I ČITAN IH MISTO OČENAŠA
PIVALI SMO I PRIČALI ŠALE
REKLI SU NAM DA SMO VANKA ŠKVARE
BEZ TEBE SUw PUSTI DVORI
BEZ TEBE SU PRAZNE KALE
I MASLINE I VAPORI I KAIĆI IZ NAŠE VALE
TVOJE PISME JOŠ ME NA TE SITU
I FALA TI PRIJATELJU NA DRUGOME SVITU
S ANĐELIMA ZNAN DA SI U RAJU
I DA PISME TVOJE GORI SE KANTAJU
Sukošan
Bibinje, 2018. g.

59
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Narodni trg, Zadar

60
 zadarska smotra 4, 2018. Drago Krpina

Vol koji je dva puta ostao bez

proza glave

– Tribalo je taj spomenik, razumiš ti mene, postaviti prije trijest godin. Četiri godine smo,
prid noson Talijancin i Njemcin, ovaj kanal priveslavali skoro svaku noć, a da nas nikad uva-
tili nisu. Bez te naše ilegalne gajetske veze otok – kopno, naši partizanski odredi ne bi se na
ovom školju održali ni šetemanu dan. Sad kad nas je drug Tito napustija, vrime je da se tr-
gnemo, da pokažemo da ćemo, i bez njeg, čuvati tekovine naše partizanske borbe ka zjenicu
oka svog, kako je on zna reć. Zato, drugovi, tražin: prvo – da se odma danas, na vomen na-
šem sastanku donese odluka o podizanju spomenika, drugo – da se pozove nikoliko ti, razu-
miš ti mene, stručnjaka za spomenike, i da nam pridlože kako bi taj spomenik triba izgledati.
Gotovo bez rasprave, boračka organizacija u malom otočnom mjestu prihvatila je tog
dana na svom sastanku oba Pepina prijedloga. Istovremeno, Pepi su njegovi suborci povjerili
da osobno od nekoliko “stručnjaka za spomenike” prikupi prijedloge spomeničkog rješenja
i da odluči o izboru najboljeg.
Pepe je bio jedan od veslača koji je sve četiri ratne godine “prid noson Talijancin i Njem-
cin” priveslavao kanal između otoka i kopna. A i gajeta kojom se održavala tajna partizanska
veza bila je njegovo vlasništvo.
Već nakon nekoliko dana u ured boračke organizacije pozvana su trojica “stručnjaka za
spomenike”. Pepe im je ukratko iznio što se od njih očekuje.
– Drugovi, vi ste, razumiš ti mene, stručnjaci za spomenike, je li tako? E, vako, da ja vama
kažen o čemu se radi. Naša mjesna boračka organizacija odlučila je konačno i u našem selu
podigniti spomenik. To bi bija spomenik u čast naše tajne partizanske veze koju smo cilo
vrime rata prid noson Talijancin i Njemcin održavali između našeg školja i kopna. Tražimo
od vas da pridložite kako bi taj spomenik triba izgledati.
Imate na raspolaganju dvi šetemane. Vrimena je malo. Tili bi da spomenik bude otkriven
za prvu godišnjicu smrti druga Tita, pa računajte. Sad smo ga na početku veljače. Na četiri
maja spomenik mora bit na svome mistu. Metnićemo ga tamo odma kraj trajekta tako da ga
svak ko dolazi na naš školj, pa i Talijanci i Njemci, moraju vidit kad se iskrcaju na ovaj školj.

61
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Na Pepino pitanje, znaju li oni o kakvoj se to vezi radilo, svi su potvrdno odgovorili. Što-
više, jedan od njih je izjavio:
– I moj tac je jedno vrime vesla. Priča mi je kako je to bilo.
– A, čiji si ti? – upitao ga Pepe.
– Stipanov. Stipana, kovača.
– Ti si Stipanov. A, mulac jedan, ne bi te pripozna. Od kako si otiša u Zagreb u školu,
skroz si se prominija. Je, vesla ti je tac jedno vrime. Volija je uvik veslati na livoj strani. Bija je
livoruk. Poslin se pribacija u naše jedinice u Bosnu. Stipan će to tebi, razumiš ti mene, još sve
lipo ispričati.
Nakon dva tjedna na povelikom stolu na središnjem prostoru ureda seoske boračke orga-
nizacije stajala su tri prijedloga spomenika tajnoj partizanskoj gajetskoj vezi otok – kopno.
Svi su bili izrađeni u gipsu, u formi reljefa, naravno u smanjenom omjeru.
Prvi je prikazivao gajetu koja se jedva nazirala među morskim valovima. Jedino su se
zvijezde petokrake na kapama veslača, obojene jarko crvenom bojom, na gipsanoj podlozi,
nametljivo isticale.
Drugi je prikazivao brodicu koja se uspravila u gotovo okomit položaj boreći se s gole-
mim valom.
Treći je prikazivao gajetu na posve mirnom moru, za noćne bonace, u kojoj su jasno vid-
ljivi obrisi veslača s istaknutim mišicama napregnutim od snažnih, usklađenih zaveslaja. Za
krmu je pak bio privezan vol. Iznad površine vidjela se visoko uzdignuta volunjska glava koja
pokorno slijedi gajetin plov.
Iza svakog rada stajao je njegov autor, a nasuprot njima Pepe kao ocjenjivač.
– Dobro, drugovi, dajte vi meni, razumiš ti mene, lipo rastumačite svako svoj spomenik.
Prvi je objasnio kako je htio naglasiti da se veza odvijala isključivo noću i da je zato gajeta
jedva vidljiva. Zvijezde petokrake su istaknute zato da simboliziraju plovidbu iz mraka proš-
losti u svijetlu budućnost za koju se partizani bore u mračnim vremenima okupacije.
Drugi je kazao kako je htio istaknuti nadčovječanske napore koje su borci NOR-a ulagali
da bi na kraju odnijeli pobjedu nad okupatorom kojeg simbolizira golemi prijeteći val s ko-
jim se gajeta hrabro bori.
Treći, kovačev sin, za čijom je gajetom, na posve mirnom noćnom moru, plivao vol pri-
vezan za krmu brodice, kazao je kako je želio pokazati domišljatost i lukavstvo boraca u
osiguranju hrane neophodne otočnim partizanskim odredima.
– To je to, to je to, razumiš ti mene – uskliknuo je Pepe, oduševljen ovim, posljednjim
prijedlogom.
Dobro se on, Pepe, sjećao događaja koji je prikazan na ovom prijedlogu budućeg spo-
menika. Na kraju krajeva, kao priučeni mesar, osobno je bio zadužen da vola skrati za glavu
i istranšira gotovo pola tone govedine.
Bila je, što bi se reklo, gladna ratna godina. Do hrane se sve teže dolazilo. Upali su te noći
veslači s gajete u štalu Luke Šarića u obližnjem selu na kopnu, za kojeg se, inače, načulo da
nešto muti s ustašama. Unatoč Lukinu zapomaganju da bez vola neće moći prehraniti broj-
nu obitelj u kojoj je bilo i desetero malodobne djece, veslači su bili neumoljivi.

62
 proza

Odriješili vola s jasala, pod okriljem noći dognali ga do lučice u kojoj je čekala gajeta.
Kako je brodica bila premala da bi se u nju ukrcao toliki plijen, vezali oni vola kratkim kono-
pom za krmu i natjerali ga u more. Vol se isprva otimao, ali je onda ipak, mirno i pokorno,
zaplivao za gajetom. Nakon malo više od pola sata, vol je, otresavši vodu sa sebe, stupio na
otočno tlo.
Pepe priđe Stipanovu sinu, pruži mu ruku i čestita na odabiru njegova prijedloga
spomenika.
– Od koga si čuja za taj slučaj? – upita ga Pepe.
– Od koga bi čuja, pa od ca – odgovori kovačev sin.
– Nisan ni sumnja da ćeš od Stipana čuti štogod pametno – zadovoljno dometne Pepe.

Ujutro, 4. svibnja, bila je nedjelja, točno u deset sati, baš kad, slučajno, počinje misa u mje-
snoj crkvi, okupilo se mnoštvo na platou pored trajektne luke oko, crvenom svilom još po-
krivenog, spomenika.
Nakon što su učenici iz mjesne škole, s plavim pionirskim kapama na glavi i crvenim
maramama oko vrata izveli prigodni recital, nazočnima se prigodnim riječima obratio Pepe.
Podsjetio je na “slavne dane partizanskog otpora talijanskim i njemačkim okupatorima
i njihovim domaćim pomagačima”. Istaknuo je kako tajna partizanska veza otok – kopno
koja se odvijala ”prid noson Talijancin i Njemcin” spada “među najsvjetlije stranice narodnog
otpora fašističkim i nacističkim osvajačima i njihovim podrepašima”. Nakon što je pročitao
svoj pažljivo pripremljeni govor, pozvao je najstarijeg pripadnika mjesne boračke organiza-
cije da otkrije spomenik.
Crvena svila skliznula je s brončanog reljefa i pred nazočnima se ukazala gajeta sa snaž-
nim veslačima i volunjskom glavom iznad vode, tik uz krmu.
Očito iznenađeni viđenim, nazočni, osobito oni stariji, počnu se čudno pogledavati. Na-
stane potom neki pritajeni i potmuli žamor.
Od uha do uha prostruji šapat: pa to je onaj vol … sićaš se… e, lipo su ga podilili… e,
članovima narodnog odbora šnicele… rodbini bržole… e, a ostalin šta je ostalo… e, kosti i
rebra… e, još se govorilo da su ga oteli nikoj sirotinji gori na Kosi … e, da ji je čovik proklinja…
e, bome lipo… e, lipi spomenik… e, lipo su im ga podvalili… e, da se selo ima čime rugat…,
e, Pepe, Pepe…, e, bija je glavni meštar onda pa je i sad, e,… e,… e,…

Umjesto da ostanu na predviđenom općenarodnom slavlju, većina nazočnih, mrmoreći

među sobom, počne se udaljavati od tek otkrivena spomenika. Među prvima se udaljio
kovač Stipan.
Pepe se obazre oko sebe i sa zaprepaštenjem isprati pogledom one koji su se stali razilaziti.
– Pa šta je ovin judin, sad je narodno slavlje, iće, piće … digli smo spomenik kojeg smo
davno tribali dignit…
Pred zabezeknutog Pepu istupi jedan od njegovih suboraca, Šimaja, i obrati mu se povi-
šenim tonom:
– Kakav si to spomenik podiga, Pepe? Da nam se judi rugaju i smiju. Da pričaju kako su
naši sirotinji ukrali vola, a Odbor ga podilija sebi i svojima. To su ti podvalili narodni neprija-

63
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

telji. Pepe, di ti je glava? Ma neće to tako ostati. To je provokacija. Ja ću se obratiti republičkoj

boračkoj organizaciji…
Pepe se zapiljio u ljutitog Šimaju i ne otvara usta. Kao da je zanijemio. S nakostriješenog
suborca pogled mu bježi i lijepi se za volunjsku glavu za krmom gajete. Izranja i njemu iz
sjećanja svađa koja je ono bila izbila među borcima i mještanima oko podjele vola koji je s
kopna doplivao na otok za njihovom partizanskom gajetom. Obazre se opet oko sebe. Svi su
se razišli. Ostali su samo on i Šimaja.
– U pravu si, Šimaja, privarili su nas, podvalili su nam, narugali su nam se…– protisne
Pepe kroz zube, nakon duge šutnje, dok mu se na čelu skupljaju sve veće graške hladnog
znoja, glasom iz kojeg je kipjela gorčina.
Zapilji se opet u volunjsku glava za gajetom i sad mu se ona učini mnogo većom i nekako
podrugljivo iskešenom, kao da se i sama ruga njegovoj naivnosti. Okrene se prema Šimaji
koji ga je s rukama na leđima i dalje ljutito promatrao.
– To nam je podvalila ona Stipanova vucibatina. E, moj Pepe, u što si ti svoje godine utu-
ka? – izusti Pepe ogorčen vlastitom lakomislenošću.
– Kovačev, umitnik, to ti je on smeštrija. A šta si ti mislija? Ol’ se ne sićaš da je on još ka
student sudjelova u maspoku? Njemu si povirija da ti radi spomenik. Crni Pepe! A, tac mu?
Ka da su s njim četrset osme bila čista posla. Ol si zaboravija!? Ima je sriću pa je proša lišo
iako je po pravdi triba završit na Golom. Snalazi se kako znaš i skidaj tu volunjsku glavu sa
spomenika ili bi ti moga ostati bez svoje, teleće – obrati se Šimaja očajnom Pepi.
Već poslije podne pred spomenikom su stajali Pepe i autor kompozicije gajete i vola koji
pliva za njom.
Očajni Pepe na sve je moguće načine pokušao kovačeva sina nagovoriti da sa spomenika
ukloni volunjsku glavu. Uzalud! Autor se samo šeretski smješkao, braneći se da je to umjet-
ničko djelo koje je, na kraju krajeva, kao najbolje od sva tri ponuđena, odabrao upravo on,
Pepe.
– Platit ćeš mi za ovo, maspokovac jedan – završio je Pepe prijetnjom bezuspješno nago-
varanje autora da ukloni vola sa spomenika.
Bijesan i očajan, Pepe je zaključio da stvar mora uzeti sam u ruke. Banuo je na prag ko-
vaču Stipanu.
– Stipane, spašavaj, završit će u zatvor, razumiš ti mene, ona tvoja vucibatina i ja zajno s
njim. Ajde, ka Boga te molin, skini ti glavu onom nesritnom volu.
– Neman ja ništa s tin – nezainteresirano je odgovorio Stipan. Ako baš šćeš, eno ti tamo
brusilica pa mu ti skidaj glavu. Skinija si, sićaš se, onom pravom pa ćeš znati i ovom.
Svjestan poznate kovačeve tvrdokornosti, bez daljnjih nagovaranja i objašnjenja, Pepe
zgrabi brusilicu i odjuri prema spomeniku udaljenom ni sto metara od Stipanove kovačije.
U potpunom mraku, koji se već bio spustio nad otokom, iskre koje je stvarala brusilica
dok se resko i bučno urezivala u brončani volunjski vrat, osvijetle Pepino smrtno ozbiljno
lice. Za kratko na beton ispred spomenika zvonko tresne odstranjeni komad bronce. U tren
oka jadni vol, ni kriv ni dužan, po drugi put osta bez glave. Pepe zgrabi s poda brončanu vo-
lunjsku glavu, svom snagom je zavitla i, što je od obale dalje mogao, baci je u more.

64
 proza

Kad je ujutro došao vidjeti kako izgleda spomenik nakon što je večer prije u mrklom
mraku volu za gajetom odrubio glavu, Pepe je primijetio da je niz krmu ostao visjeti komad
konopa.
Na tren se zamislio, a onda sam sebe utješio:
– Ma pusti, Pepe, za koju godinu ionako će se sve zaboraviti i svi će misliti da je za taj
konop bilo privezano sidro, a ne vol Luke Šarića s Kose.
Dok se udaljavao, ipak mu se učini kao da je, iz smjera spomenika, začuo potmulo i po-
malo podrugljivo mukanje vola.

Benkovac

65
 zadarska smotra 4, 2018. Omer Rak

Arkana Fausta Vrančića

Šibenčanina1
proza
Pučina
(epilog)

Ispisujem ove zadnje retke sredinom studenoga 2011. u svojoj kući u Prvić Luci, staroj, pre-
uređenoj kamenoj katnici na istočnoj strani sela odakle se vide Lupac, Zlarin, Sestrice i…
pučina.
Nekoliko mjeseci nakon transmutacije olova u zlato, zajedno s Marijom prodao sam u
Splitu dio zlata albanskim zlatarima koji se nisu mogli načuditi visokoj kakvoći kovine. Jedan
od njih zaklinjao se da u više od pedeset godina svojeg bavljenja zlatarskim obrtom nikada
nije vidio tako čisto zlato. Salijetali su me kojekakvim pitanjima na koje sam im davao polo-
vične, izmišljene odgovore. Nije mi bilo ugodno. Većina njih je bila naoružana, vrijeme je bilo
ratno. Opasno. Čim sam dobio novac, nestao sam bez traga.
S dobivenim novcem, a bilo ga je dosta, kupio sam jeftino staru kamenu kuću u Prvić
Luci, preuredio je i osposobio za stanovanje. Doselili smo se svi troje na otok u travnju 1992.
Ostali dio zlata postupno sam prodavao u Rijeci, Čakovcu i Varaždinu. Zadnji sam dio pro-
dao u Zagrebu u listopadu 1999. godine.
Poslao sam dio novca fra Marku na Visovac, ponajprije zbog očeva groba, ali i za potrebe
samostana koji je kao i šibenski samostan svetoga Frane, koji sam također potpomogao, bio
mjestom gdje je duhovna kultura mojeg naroda na predivan način urasla u domaće tlo i u
minulim stoljećima dala obilje ploda. Posebno mi je bilo zadovoljstvo dati novac za obnovu
oštećene katedrale jer, liječeći na taj način stradalu kupolu, kao da sam liječio samog sebe,
kamenoga. Toliko sam bio intimno povezan s tim čudesnim zdanjem.

1 U prvoj verziji mojeg romana o Faustu Vrančiću ovo je trebalo biti posljednje, zaključno poglavlje, ali neočekivanim hirom
piščeve kobi ono je ostalo neuvršteno u završnu verziju rukopisa. Preuzeo sam dio odavde i uvrstio ga u novooformljeni
proslov romana. Prema fabuli koja je sastavljena od dvije usporedne radnje, u sam osvit Domovinskog rata 1991. glavni
junak romana Šibenčanin Gabrijel Rak dolazi do tajnih spisa Fausta Vrančića, neke vrste dnevnika koji je Faust vodio od
početka službe na praškom dvoru kao tajnik cara Svetoga Rimskog Carstva Rudolfa II. Habsburga do svoje smrti u siječnju
1617. Zahvaljujući Faustovim spisima, Gabrijel u grobu jednog davno preminulog fratra pronalazi alkemičarski “prašak za
projekciju” iliti preobrazbu kovina uz pomoć kojega 29. rujna 1991. na Dan sv. Mihovila, zaštitnika grada Šibenika, od “pre-
obraženog” olova uspijeva dobiti devet kilograma najčišćeg zlata. Radnja u epilogu događa se na otoku Prviću od 1992. do
2011. kamo se glavni junak preselio iz Šibenika sa suprugom Marijom i njezinom kćeri Iskrom. Otok je, po svemu je jasno,
kolijevka mističnog zrenja glavnog junaka.

66
 proza

Ostala davanja sam raspodijelio od bolnice i civilne zaštite do mojih ubogih, bolesnih
i siromašnih sugrađana koji su, k tomu, još stradali u ratu. Njima bih potajno slao novac
poštom u paketu, bez imena i adrese pošiljatelja, obično umetnut u nekakvu knjigu. Jedan
među njima, inače teški invalid, dobivši paket s novcem, odnio ga je na policiju misleći da
se radi o krivotvorenom novcu. Slao sam novac i zakladama za borbu protiv najtežih bole-
sti, inkognito sam stipendirao nadarene studente iz zavičaja, i još mnogo toga sam činio za
dobrobit drugih. Vodio sam se mišlju da su mi Kamen i zlato u ruke došli Božjom voljom, da
su oni donum dei, rijedak dar koji zapadne malo koga i da je najprikladniji i najbolji način za
iskoristiti ga, pomoći njime bližnjima. Zato nisam štedio. Davao sam. S radošću.
Sada, dvadeset godina poslije, vidim da je sve to imalo smisla i da sam bio i ostao oruđem
Providnosti koja rukovodi mnome. I da me vodi putevima Njegovim nikomu znanim, što se
račvaju poput grana Drveta života, onoga što, vele mudri, raste naopako – s krošnjom okre-
nutom nadolje, a korijenjem u zraku.
Svojoj sam pokojnoj majci dao popraviti grob. U dogovoru s jednim cvjećarom iz Trogira
uredio sam da joj svakih nekoliko dana odnese svježe ruže na grob.
Katkad ih posjetim sve troje u istome danu – majku, oca i tetu. Pričam s njima onako
kako mi se jave u duhu, prelazeći rukom po grobnoj ploči. I… kao da su živi, kao da smrti
nema.
Dođem na grob i Faustu, u crkvu sv. Marije. Na minutu-dvije hoda od moje kuće gdje on
u mramoru sniva. Vidim ga onako tamnokosoga, gustih obrva, blijede puti, sa smiješkom
tajnovitim što mu na usnama titra.
Ispočetka još dok se nismo upoznali, vidjevši me gdjekad ispred groba, župnik, krupan
čovjek desetak godina stariji od mene, bez ijedne sijede vlasi, pokazao bi znatiželju i pitati
bi me stao, tko sam, zašto pred Vrančićevim grobom klečim, jesam li katolik, živim li na
otoku, ako živim i katolik sam, zašto ne dolazim u crkvu na svetu misu, ne ispovijedam se…
Rekoh mu da mi tijelo ima Ecclesia catholica, a srce Ecclesia spiritualis, jer Kraljevstvo Božje,
kako zapisa Luka riječi Gospodinove, ne dolazi primjetljivo nego je ono među nama, u nama
samima, a Bog je duh, stoji u Ivanu, “i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da mu se
klanjaju” jer “upravo takve klanjaoce traži Otac”, te da za me nema smisla tražiti svetost
među zidovima hrama, i paliti svijeće pred kipovima i slikama, niti slijediti pastire, nego
samo Pastira.
Naljutile su ga moje riječi. Dvije godine nije razgovarao sa mnom. Poslije smo se zbližili.
Ne nedostaje mu učenosti. Našli smo se oko alegorijskih komentara otaca rane crkve o Pje-
smi nad pjesmama. On ih radije zove anagogijama jer alegorije nužno ne vode uzdignuću u
duhu. Vješto znade usporediti ono što je zapisano u toj Salomonovoj epitalamiji, svadbenoj
pjesmi, s drugim navodima iz Starog zavjeta i, posebice, riječima Kristovim. Tko bi to po-
mislio za jednoga otočnog župnika? Primjerice, na onomu mjestu u Ivanu, gdje Isus navodi
riječi Pisma: “Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe”, župnik nadodaje da je sveti Grgur
bio sposoban protumačiti “živu vodu” u Pjesmi nad pjesmama kao “život” što istječe iz Božje
riječi poput vode što osvježava i obnavlja dušu. Dok je to pričao, nalijevao mi je iz bocuna
neobično opojno vino u moju čašu. Pio sam ga nerazblaženog. Vrijedilo je.

67
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Kada nas je dohvatilo vino, velečasni je procijenio da se takav kakav jesam neću nauživati
raja nakon smrti. “Zar da čitavu vječnost gledam vukove i janjce kako se ližu”, odvratio sam
mu, “i lavove kako s volovima jedu sijeno iz jasala? Ne, hvala.”
“Apage, nevjero!” izgovori on u šali i sa smiješkom, te se kucne sa mnom. Iskapismo. Ra-
zumijemo se mi dobro.
Zadarski natječaj na koji sam poslao svoj uradak o magarcima dogodio se u zlo vrijeme.
Zadar je napadnut kao i Šibenik, i časopis Dalmatinske užance prestao je postojati. U tim
košmarnim vremenima, tko bi se još sjetio nekakvoga literarnog natječaja.
Smrki se javio samo jedanput s Madagaskara, mislim da je to bilo 2001. ili, možda, go-
dinu poslije. Poslao mi je fotografiju u omotnici pisma. Prepoznao sam njega na fotografiji,
udebljao se; jednu je ruku prebacio preko ramena neke ljepuškaste djevojke, domorotkinje,
sudeći prema izgledu. Pod drugom je rukom držao naramak nekog bilja, koliko sam mogao
vidjeti, indijske konoplje. Iza njih na brdovitu krajobrazu bili su razbacani baobabi, debala
zaobljenih kao da su od plastelina. Na poleđini fotografije napisao je: Sada iman sve šta mi
triba.
Cukreni je poginuo u ožujku 1993. nakon jednog od brojnih srpskih bombardiranja Šibe-
nika kazetnim bombama, nesretnim Orkanima. Nestrpljiv kakav je bio, ne želeći čekati do-
lazak pirotehničara, popeo se na krov svoje kuće da bi odande poskidao zaostale “zvončiće”.
Eksplozija ga je bacila s krova na beton u dvorištu. Nije patio. Ostvario mu se san što mi ga je
jednom ispričao ispred café-bara Pio. Jako mi nedostaje, moj dragi prijatelj Cukreni.
Joso Strunjar bio je u 113. šibenskoj brigadi HV-a negdje do prosinca 1993. Tada je, vozeći
pinzgauer negdje blizu Velike Glave u skradinskom zaleđu sletio s ceste u minsko polje i
prevrnuo se nekoliko puta s vozilom koje je u prevrtanju aktiviralo ukopanu minu. Umro je
nekoliko dana poslije u šibenskoj bolnici ne dolazeći svijesti.
Draga moja Leta Ašperger se 1997. pridružila “Liječnicima bez granica”. Dobivao sam
njezine razglednice i pisma iz Istočnog Timora, s Kosova, iz Obale Bjelokosti, Konga, Gaze…
Prodala je kuću na Jelenovcu. Udala se za Luca, simpatičnog Francuza, liječnika bez granica.
Kada nisu na terenu, žive u Lyonu. Dva su puta ljetovali kod mene na Prviću. Posljednji put
mi je donijela Dictionnaire mytho-hermétique, Doma Pernetyja, kopiju pariškog izdanja iz
1758. godine. Izljubio sam je od radosti. Neobično ju volim.

U početku sam po otoku šetao zajedno s Marijom i Iskrom. Razlog nije bilo samo naše
obiteljsko druženje u predivnom okolišu, koji nam je neštedimice nudio čarobni Prvić, nego
i potreba da netko bude stalno uza me jer su me nesvjestice redovito znale pogađati barem
jedanput mjesečno. Liječnici mi nisu mogli pomoći. Od konca 1990-ih i s početkom no-
vog stoljeća, prorijedile su se postavši kratkotrajnima, i posljednjih godina potpuno nestale.
Zadnji sam se put onesvijestio u listopadu 2005. Odonda, da kucnem u drvo, više ni jednom.
Tako sam mogao nastaviti šetnju sam. Osim u šetnji, vrijeme sam više od ičega na svijetu
volio provoditi s Marijom i Iskrom. Toliko su mi obje značile. Ljubav upućenu njima dobivao
sam uzvraćenu na najljepši mogući način. Bezbroj puta sam zahvaljivao Bogu što ih je poslao
u moj život ispunivši ga smislom i ljubavlju, i učinio me cijelim. Marija je od 1996. počela
raditi kao učiteljica razredne nastave u vodičkoj osnovnoj školi, koju je pohađala i Iskra. Ne

68
 proza

mogu vjerovati da vrijeme leti tako brzo – Iskra je ove godine, u lipnju, diplomirala kemiju.
Od konca kolovoza živi u našoj staroj kući u Šibeniku s – Kristijanom, njezinom ljubavi iz
djetinjstva, s kojim je živjela i u Zagrebu u studentskom stanu.
Zaručili su se na Malu Gospu, 8. rujna. Marija je bila jako uzbuđena, za nju je Iskra još
djevojčica. Teško joj pada razdvojenost. Tješim je. Nismo daleko jedni od drugih. Svega tri
četvrt sata vožnje brodom.
Kristijan je i ranije pokazivao sklonost proučavanju hermetičkih zapisa, što me je osobito
razveselilo kada sam saznao. Veli da su ga privukli brojni naslovi koje je našao u mojoj knjiž-
nici u staroj kući pokraj katedrale. Vidjevši da knjige nisam ponio sa sobom na otok, pitao
me je zašto ih više ne čitam. Odgovorio sam mu da mi čitanje više nije potrebno jer sam izbi-
jelio Latonu, iako sam se, doduše, znao povremeno zagledati u kakvo odabrano hermetičko
štivo, u slikovne alegorije poglavito.

Gdjekad me posjeti Beja. Od etera joj haljina i na njoj zvjezdana prašina; kosa joj zlatna pau-
čina. Hoda bosonoga pedalj povrh vlati trave, lebdi ona. Legne uza me i ruku mi svoju daje.
Iz kose joj se prospe cvijet ružmarina. Ljubim joj ruku i pritiskam na grudi. Naša duša nikad
rastavljena nije. Pričam joj dugo, i još više. O nebu, zvijezdama, pa sve tiše. Ona sluša sve to
netremice u noći od mirisa snenoj, i uzdiše… sve dok nam rosa noćna ne ovlaži obrve i čela.
Onda se ustaje ona, poljubac mi na odlasku daje i lebdeć’ sveudilj iznad vlati nestaje, dolje
iza onog vrta s mirisom bosioka. Na tren-dva prije prvoga kukurika.

Zagledan za njom prema moru žal jedan sanjat’ stanem. Pijesak i pučina; dva naga tijela i
sunce koje tone. Ljubav razlivena po pijesku poput morske pjene. Valovi je nose svakog tre-
na. Znam, nigdje toga žala nema. Mašta samo, mjehuri, morska pjena. Zašto on se javlja, ne
znam. Možda to ljubav zove onu koje više nema?

***

Svih ovih godina, osim u rijetkim prigodama kada bih napuštao otok radi nekog posla, ve-
ćinu vremena sam provodio na otoku u šetnjama iz kojih je, približavanjem Šepurini i od-
laskom na brod, izostala ona surova završnica koja me je redovito bolno strmoglavljivala s
visočja jednoće u šljaku mnoštva. Jednostavno, ostajao sam na otoku, povazdan prebivajući
u čistom osjećaju jednoće, ne odlazeći nikamo i ne potpirujući u sebi strah od mrvljenja
ucijeljenog sebe u mlinovima svijeta. Zbog toga su sablasti prošlosti i demoni budućnosti
(koji su me nekoć znali mrcvariti iznutra razapinjući me do granice psihičkog rastrojstva),
posustali parati finu svilu moje duše i, naposljetku, otpočinuli upokojeni i usnuli zamotani
poput novorođenčadi u toj istoj dragocjenoj svili.
Kada sam prvi put ćutio tu slatkoću neuznemirenosti, vidjevši da sav onaj živopisni kolo-
rit moje muke gubi moć ovladavanja mnome, da sve ono što nisam ja i ono što sam mislio
da jesam, gubi oblik i boju, tamni, postajući crnom nerazlikovnom masom žitkom poput
katrana, uspeo sam se na stijenu pored Galebove plaže i napisao nekoliko stihova:

69
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Sâm sam
u mrklini noći.
Na visokoj stijeni.
More je progutalo Mjesec.
(Crno ulje).
Tamnina u kojoj sam obitavao nije bila tek puka nesvjesna tama rupe nego crnilo svjesno
sebe, cijelog sebe, otopljenog u samom sebi. Upravo iz te svjesnosti, u njoj samoj, ispočetka
stidljivo, a zatim sve više i dinamičnije počele su se javljati boje, u onolikoj mjeri koliko sam
ja snažno “zagrizao” ne puštajući od sebe taj osjećaj nerazdijeljenosti. Vatra moje usredo­to­
čenosti koju sam pomno ložio bdijući neprestance, sve je više izbjeljivala crnu masu mojeg
bića i to je bilo popraćeno javljanjem čudesnog spektra promjenljivih boja. No više od moje
opčinjenosti tim čarobnim trenutkom koji je pokrio cjelokupnu moju stvarnost lepezom
paunova repa, bio je neizreciv osjećaj radosti koji je granuo u meni poput svjetla zore kada
sam u svakom tomu raznobojnom svjetlu prepoznao ono istinsko, jedino, postojano svjetlo,
a cijeli svijet kao staklenu prizmu kroz koje se ono lomilo u duginim bojama. Neopisiv je to
trenutak sreće kada čovjek shvati čitavim svojim bićem da sve boje ovoga svijeta jesu tek
jedna jedina – bijela boja, iz koje su sve i u kojoj su sve boje. Zapravo ona nije ni bijela nego,
ako ćemo po istini – bezbojna je, bistra, čista, jasna… živa, i svjesna. U njoj je moć cijeloga
svijeta. Ona pulsira svijetom, svim bojama njegovim.
Jednostavno, tijekom vremena počeo sam stasati u toj punoći jednoće, zrijati u njoj nalik
smokvi u kolovozu koja je pod zrakama sunca preobražavala svoju vodenkastu i nezrelu mlje-
čiku u crveni, krepki slador ploda, a zelenu tvrdoću u meki, podatni božanski oblik.
Sve rumenije postajale su moje šetnje. Moj hod k jeseni.
Prestao sam se dijeliti. Ni za čim više nisam žudio da bude drukčije nego što jest jer sve
je to bilo čudesno, stalno mijenjajuće, zauvijek obnavljajuće, uvijek prisutno jedno cijelo.
Čovjek se tu, jednostavno, nema ni za što prihvatiti, niti može išta dosegnuti jer je sve jedno
isto zlato, pa javljanje misli nije u svojoj bîti različito od zvuka brodskog motora ili cvrčanja
cvrčaka, prizora rascvalog origana ili mirisa ribe s gradela. Za me su te, u svojoj pojavno-
sti, raznorodne senzacije postale tek raznoliki ornamenti u jednom jedinom komadu zlata
velikom kao svemir sâm, koji su se u svakom trenutku urezivali u tu živu zlatnu masu (jer
naše je zlato živo), i nestajali trenutak poslije otvarajući put novim (zlatnim) ornamentima
koje je moja misao već po navici spremno dijelila na “dobre” i “loše”, “ugodne” i “neugod-
ne”… iako je i sama tek jedan ornament toga zlata. S takvom dozrelom spoznajom mogao
sam lako pojmiti zašto su hermetički majstori kazali da se kamen filozofa pripravlja iz jedne
supstancije kojoj ništa nije dodano niti oduzeto, osim što su iz nje odstranjene suvišnosti.
Te “suvišnosti” nisu ništa drugo nego ja/moje/meni, tri zupca đavoljeg trozupca, kojima je
zamućena bistra voda naše spoznaje o jednoj, cijeloj, čudesnoj stvari koja u sebi sadržava sve
stvari, kako to tvrdi pseudo-Aristotel, one koja usmrćuje sâmu sebe, da bi se ponovno vratila
u život sâma od sebe, koja se ženi sâma sobom, oplođuje sâmu sebe i rađa se iz sebe sâme.
Jer je increatum, nestvoreno biće bez početka i kraja.

70
 proza

Stoga je bila neopisiva moja radost, baš kao i Hermesova, kada sam (u)vidio da se ta voda
zgušnjava sama od sebe. Da se arkana razotkriva pred mojim očima. I da tajna vatra sve čini
sama. Bez mene.

Šetam otokom već godinama uz rub, obalom, pa poprijeko, šetam.

Dotle, u mojem otočnom vrtu ograđenom zidom od pučine zrije grožđe. Još malo pa će
svaka boba biti krvavo-crvena poput rubina. Pod zlatnim zracima sunca.
Znam o sebi samo ovo: posuda sam u kojoj pomiješani jesu krv i voda eonima što već
istječu u mlazu iz probodena Njegova boka. Istina je živa: zatreperim sa svakim mlazom što
u mê se niz okrugle stijenke mene slijeva, i treperim tako u istomu ritmu sa svemirom koji iz
svakog mlaza nov se rađa, ja u Njemu, On u meni; mlazu nema kraja.

Šetam. Motrim. Šetam.

Srebren bljesak ribljeg trbuha… na povjetarcu uzvitlana prašina… rep zelembaća viri iz smi-
lja… sjena praznine… pjesma kosa iz grma česmine… noću valja slušati vjetar u krošnjama
borova i valove kako se razbijaju od obalu, o da!… da naberem i ukiselim matar?… žudnja za
njezinim tijelom… rak kliještima vješto skida alge sa stijenja… mladi kozlac: hoće li uspjeti
probiti se kroz naramak suhoga granja… to zacijelo zaudara onaj uginuli jež kojeg sam jučer
opazio pokraj staze… kada mi je pokazao rukama kolikog je zubatca ulovio, nasmijao sam se
od srca… misao o sutra… jedro na pučini – bijela točka ni iz čega… zvijezde su pribadačom
probušen crni zastor noći iza kojeg svijetli snažan reflektor… bijelo ulje filozofa plovi poput
rastopljenog voska… kolona mrava mrtvoga kukca nosi… svemirska crna rupa je rupa u
praznini…
Sve kazano, sve opaženo, sve dotaknuto, sve zamišljeno, valovlje je sâmo, što u svakom
trenu izranja iz pučine, utrobe života. Iz beskraja.

Iz njedara modrih
pučina valove šalje.
Jednog za drugim.
I noću i danju.
Svaki val je čitav (kao i život koji je u njemu), potpun, okrugao pokret jednosti.
Ni jedan val nije vlažniji od drugoga niti bliži moru od drugoga, iz iste su vodene mase.
Ista su voda.
Ali ipak, više volim ljupki mirisni cvijet negoli ružni ukorijenjeni korov, premda oba su
vali, iz istoga mora. Sve je onako kako jest i ne može biti drukčije u svojoj naravi, ovoga časa,
zato sve je savršeno jer ne može biti drukčije. Zlato sâmo.

Šetam, velim. U(z) prostranstvo modro.

71
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Iskra sve bolje pliva, znade otplivati daleko, to me plaši… tko je pokopan ispod križa na
Tijatu?… evolucionizam ili kreacionizam? odlučno sam za ili… razvaljen suhozid polegao
brnistru… stara se zaklinje da je to vino maraština, zadnja na Prviću… zanimljiva je ta te-
orija da iza Betlehemske zvijezde stoji trostruka konjunkcija planeta u sazviježđu Riba, ali
ima i mana… leptir bijeli kupusar kamo li će sletjeti?… ništa kao miris divlje metvice… onaj
mentalni prostor između dviju misli, je li to čista svjesnost sâma, prva materija?… sasvim ne-
očekivano podignula je suknju i pokazala mi je; njome vlada mnome… cipli iskaču iz mora:
nekav ih lovac goni ispod vode?… oči staraca što sjede na klupama ispred kamenih kuća
u Šepurini plove prema sutonu… dlakava gusjenica na grani rašeljke u obliku je slova Ω…
zlato je zrelo živo srebro… zubobolja se pojačala s nadolazećim jugom… ogledalo odražava
sve osim praznine… ne mogu zamisliti život bez njezinog slatkog zagrljaja… naš materijal
istodobno je na nebu, zemlji i u vodi, poučava Barnaud, kao cijeli u cijelome i cijeli u svakom
dijelu… oblaci, oblaci bijele perine… mašu s parobroda iako se ne poznajemo…
Svaki novi osjetilni podražaj jest val koji se na trenutak uzdigao iz mora, oblikovao svoju
kratkotrajnu pojavnost, da bi se u sljedećem trenutku vratio tomu istomu moru, modroj
maternici iz koje se rodio. Valovi su ples jednoga mora. Život njegov. I sâm sam val svjestan
mora iz kojeg sam.

Jedno pleše.
Mnome pleše.
Samim sobom.
Kapljom.
U njoj,
zbijeni svi su
oceani.
Čudan, valovit ples je to, dragi moji. More rasplesano. Samo to, ništa drugo.

More svuda.
Čak i obala je more.
Pa i galeb s visoka.
Očima mora se gleda.
More kroz more
samo more vidi.
Šetam, ne prestajem. Noću, zorom, danju. Stazom, sve uz more.

… kupine su još trpke… osjetivši me, cvrčak je prestao cvrčati na grani čempresa… sve je
samo bešavni tôk kroz beskonačnu preobrazbu… spaljeno deblo bora crno je kao i njegova
sjena… furešta nudistica ima tetoviranog leptira iznad usana, onih donjih… vrapci živkaju
na kamenim križevima groblja, ne razlikujući grane od krakova križa… kada se ubonaca
more vidim trpove i glamboče na pijesku… životarim, od danas do danas… bome, ovaj je
obad jako napastan… misli bi da im vjerujemo da one istinito izvješćuju o stvarnosti… in-

72
 proza

ternet – meka glina s bezbrojnim otiscima prstiju… Venera noćaš bliješti jače od Mjeseca…
Marijin intimni miris – čisto uzbuđenje!… prelet aviona stvara buku koja uznemiruje ptice…
maestral diže valove, popodne je… onaj stari panj masline stalno baca nove mladice; da
posadim jednu?… okruglu sferu u kojoj obitavaju smrt i život, uništenje i uskrsnuće Basil
Valentin zove Sve-u-Svemu… biti budan i slušati slavuja do zore neiskaziv je estetski akme…
dražest i ljupkost žena, pred njima padam… nema kiše već dugo, zemlja žeđa… volio bih da
me zaobiđu ove misli… pučina bliješti kao da se sunce ondje odbija od ogledala… uspaljuje
me zajedno s njom kupovati joj rublje… naš Kamen sadrži dva tijela od iste naravi, vir rubeus
i mulier candida… usahla je smokva s koje sam nekoć brao…
Šetam, stalno šetam, svuda. I s one strane uma. Kroz prostore bez ijednog tijela. Svjetlo
sâmo.
Znam sad, iz dubine srca, pučina je:

ravna crta spoja

plavog beskraja neba,
i modrog bezdana mora.
Šetam. Eonima već. A prostranstvo me guta, guta… I, najednom, kao da me nema.
(Dok na kori bora smolom zalijepljeno vrijeme na me nepomično čeka, čeka.)

Faust Vrančić

73
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Josip Balabanić

74
 zadarska smotra 4, 2018. Josip Balabanić

O putovanjima i putopisima
Spiridiona Brusine i Petra
obljetnice Zoranića
O 110. godišnjici smrti Spiridiona
Brusine (1908.) i 510. godišnjici
rođenja Petra Zoranića (1508.)

Uvod

Ove 2018. dvije su obljetnice zanimljive za Zadar i domovinu Hrvatsku. Jedna je 110. obljet-
nica smrti Spiridiona Brusine (Zagreb, 1908.), Zadranina, velikana hrvatske znanosti i zasluž-
noga kulturnog pregaoca, druga 510. obljetnica rođenja Petra Zoranića (1508.), Ninja­nina,
pisca prvoga hrvatskog romana. Ima li između spomenute dvojice, u širem smislu riječi, po-
znatih Zadrana, dubljih dodirnih točaka, osim što su bili životno povezani s gradom Za-
drom, što su se obojica istaknuli kao hrvatski domoljubi te svaki u svome polju – Zoranić u
polju lijepe književnosti, Brusina u polju prirodne znanosti i znanstvene knjige – za hrvatsku
znanost i kulturu dali prinose od trajne vrijednosti? Iako je dvojicu naših velikana dijelilo više
od 300 godina, čini se da ih se može prilično dobro povezati pomoću kategorije putovanja i
putopisa. Pobliže, s obzirom na motivaciju njihovih putovanja, stvarnih ili samo u mašti, i s
obzirom na putopise koje su nakon tih svojih putovanja ostavili. Djelomice također s obzi-
rom na mjesta ili krajeve koje su tako pohodili.

1. Putovanja i putopisi Spiridiona Brusine – razlog putovanja i zašto forma

putopisa
Već u Brusininu rukopisu Viaggio nel circolo di Zara (1863.)1 ima elemenata književnih vr-
sta putopisa i crtice, koje će do pune mjere desetak godina poslije, počev od kraja 60-ih
godina 19. st. do početka 20. st., izvanredno razviti u Naravoslovnim crticama.2 U prvome
slu­ča­ju, riječ je o dva sveščića rukopisa iz 1863. na talijanskome jeziku, koje smo preveli i
obja­vi­li. U drugome slučaju, posrijedi su Naravoslovne crtice sa sjeveroistočne obale Ja­dran­

1 Usp. J. Balabanić i sur. Prvo znanstveno putovanje Spiridiona Brusine. Tragom mladoga prirodo­slovca obro­vač­kim krajem.
1863. – 2006. – 2007., HPM, Zagreb – Obrovac, 2007.
2 Usp. J. Balabanić (ur.), S. Brusina, Naravoslovne crtice sa sjeveroistočne obale Ja­dran­skoga mora, Dom i svijet, HAZU, HPM,
Zagreb, 1995.

75
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

sko­ga mora, posve neobične akademičke rasprave koje se oblikom, odnosno prema književ-
noj vrsti, mogu staviti između putopisa i eseja. Unutarnje i subjektivne razloge izbora takve
rapsodične i putopisne forme u pisanju akademičkih rasprava sam Brusina sažeto je izrekao
ovako: “Shodnost s jedne strane, čednost, ali i ponos s druge, bili su tome uzroci.”3 Shodnost
ovdje znači prikladnost oblika da se dopre do što širega kruga čitatelja i time pomogne
upoznavanju nekih prirodoznanstvenih činjenica. Kaže da se u tu svrhu već 1868. zalagao i
da se dalje zalaže za osnutak “Družtva za istraživanje prirode i još više za razprostranjivanje
naravoslovnih nauka”. Razlog “čednosti” znači da nije htio izaći pred javnost “s razpravom
filozofičkog sadržaja koja, ako bi i mogla zadovoljiti gdjekoje ljude, nebi uvjerila ozbiljne slu-
šatelje i štioce, koji nisu mogli očekivati od mene onda najmladjega u ovom učenom sboru
da sam se tako brzo popeo do dosele nečuvenog umovanja, kao što zaista i nisam.” (str. 79)
“Ponosan” je što je osnova njegova istraživanja starija nego što je prva radnja “koja je prie
deset godina sviet ugledala, koja je dakle starija nego moj dolazak u Zagreb [1868.]”. Tu je
svakako mislio i na putovanje u zadarsku okolicu (1853.), ali i cjelokupan svoj prirodoslovni
interes koji je urodio nagradom zadarskom maturantu na Prvoj zemaljskoj hrvatskoj izložbi
1864. u Zagrebu, kao i na prva dva znanstvena rada objavljena već za studija u Beču.4 Sjeća-
jući se u Naravoslovnim crticama (10 godina poslije) toga posjeta obrovačkom kraju, imajući
duh vizionara, napisao je:
“Vidio sam dosta liepih prizora naravi, ali onako šta gorostasna divlja i u isto doba veli-
čanstvena, kao što su vrata Zrmanje, moram priznati da nisam vidio…” (str. 90)
Naslućuje mogućnosti razvoja turizma: “Da su ove strane stranomu svietu poznate, pa
da čovjek nadje u Obrovcu onih udobnosti koje putnik za zabavu traži, nedvojim da bi svake
godine ljudi vrvili da se dive onoj divoti prirode koje nemožeš prom opisati.” (isto)
Iz svega što S. Brusina poduzima i piše jasno izbija da je rođeni prirodnjak, prosvijećeni
prirodoslovac koji je uvjeren da mora pridonijeti prirodoznanstvenim istraživanjima domo-
vine kako bi se iskoristila prirodna vrela i prevladala gospodarska i kulturna zaostalost. Kao
što je poznato, a to ćemo još istaknuti, Petar Zoranić je putovao da nađe lijeka “rani ljublje-
noj”. Brusina također traži lijeka da utaži svoju žeđ za znanjem. On je putovao u znanstvene
svrhe! Već kao dječak, pučkoškolac, pokazivao je izvrstan dar zapažanja, od mladih dana i
cijeloga života odlikovao se sustavnošću pristupa poslu zoologa, organizatorskim sposobno-
stima te velikom ustrajnošću i marljivošću. Zanimao se za prirodu, osobito za živi svijet mora
i, kasnije, za izumrle mekušce iz ostataka negdašnjega Panonskog mora, za fosilne mekušce.
Postao je znanstvenik svjetskoga glasa.
Naravno, ništa veliko ne postiže se na brzinu i lako. Rado je čitao i od drugih učio. Već kao
dječak počeo se družiti s ljubiteljima prirode i sabiračima prirodnina u Zadru, koji su imali
bogate zbirke morske faune mekušaca (školjkaša i puževa) te prepariranih riba, rakova i sl.
Na njega je presudno utjecalo posjećivanje njihovih prirodoslovnih zbirki. “Za moje doba
kad sam sedmi gimnazialni razred polazio, obstojalo je u Zadru ništa manje nego 14 zbirka,
većinom samih konkilija koje su posjedovali, osim gimnazialnoga kabineta, Vigil Baldo; Stie-

3 Rad JAZU, knj. 17, 1874., str. 77.

4 Verh. K. zool.-botan. Ges., 15, Wien 1865., 1866.

76
 obljetnice

pan Barbieri, tajnik dalmatinske vlade; gimnazialni kateketa Jakop Boglić; gosp. Franjo Böhm,
ravnatelj financije; gosp. Grüll, činovnik glavnog vojničkog zapovjedničtva; gosp. Josip pl.
Höbert Schwarzthalski, vojni natpovjerenik; gosp. Josip Ivanić, činovnik okružnog načel-
ničtva; Katić, vojni tamničar; Blaž Klečak, činovnik ravnateljstva financije; Miho Koludrović,
činovnik kod zemaljske glavne blagajne; Dragutin pl. Nagl, natporučnik topničtva; mladi Er-
nest Torre i napokon ja, koj sam sve ove gospode stvari označio i sistematično uredio.” (str.
18) Sigurno je da se najviše već ranije od vremena koje ovdje spominje družio s Giovannijem
Sandrijem, koji je imao bogate zbirke slatkovodnih i morskih puževa. Solidna znanja i uz veli-
ku potporu profesora i doživotnoga prijatelja dr. Frane Danila. Na Sandrijevoj knjižici popisa
morskih puževa Brusina je svojom rukom napisao: Ovo je prva znanstvena knjiga koju sam
imao. Danilo mu je pisao preporuke važnim osobama da mu budu na pomoć na njegovu
putu u zadarsku okolicu, 1863. kao i za upis na Sveučilište u Beču 1865. Eto takav bijaše taj
mladi zadarski gimnazijalac pa nije čudno što je, također u Naravoslovnim crticama zapisao
da je u dobi od deset godina bio u Ninu i tamo pronašao na pješčanoj obali “lievo od mosta”
neobičnoga morskog pužića koji je privukao njegovu pozornost. Kasnije je vidio da je našao
dotad nepoznatu vrstu za Mediteran, kojoj je dao ime Rissoa oenonensis.
No prvo znanstveno putovanje koje smo na početku spomenuli, a koje kasnije u Nara-
voslovnim crticama označava kao “prvi veći znanstveni izlet”, bilo je “u zadarsku okolicu”,
u jesen 1863., od 14. rujna do 20. listopada. Tada je on, u dobi od nenavršenih 18 godina,
pošao na višemjesečno terensko istraživanje okolice Obrovca, dijela Velebita, područja rije-
ka Zrmanje i Krke. Svrha je posve jasna iz sadržaja Dnevnika koji je ostao sačuvan u Arhivu
HAZU‑a: Giornale d’una scorsa. Opis putovanja i rezultate istraživanja objavili smo 2007.,
prošavši prethodno većim dijelom Brusinina puta i proučavajući današnje stanje žive i neži-
ve prirode, o 100. obljetnici smrti ovoga velikana hrvatske i svjetske znanosti.5
Kad se vratio sa studija u Beču (1867.), nakon što je jednu godinu bio suplent na zadarskoj
gimnaziji, stupio je 1. siječnja 1868. u službu muzejskoga pristava u prirodoslovnim odjelima
Narodnoga muzeja u Zagrebu. Iz Zagreba će do kraja života (Zagreb, 1908.) poduzeti cijeli
niz znanstvenih putovanja kojih je plod mnoštvo prikupljenih prirodnina, kojima je oboga-
tio zoološke i paleontološke zbirke prirodoslovnih odjela Narodnoga muzeja, od 1878. Hr-
vatskoga zoološkog muzeja kojemu je bio ravnatelj. Njegove goleme zasluge kao znanstve-
nika, prvoga profesora na Katedri za zoologiju modernoga Sveučilišta u Zagrebu, praktično
utemeljitelja velike knjižnice, glavnoga osnivača Hrvatskoga naravoslovnog družtva (1885.),
pokretača njegova Glasnika (1886.) kojemu je bio dugogodišnji urednik itd., itd. nemoguće
je ovdje samo nabrojati. Spomenimo samo niz znanstvenih putovanja od 1868. do 1902. i
njihove rezultate. Zanimljivo je konstatirati da su sva putovanja u vezi s istraživanjem života
u moru, bilo izumrlih oblika bilo recentne morske faune Jadranskoga mora. Tako, bavio se
mnogo paleomalakologijom, paleontologijom mekušaca neogena. U svrhu proučavanja fo-
silne faune brakičnih i lakustričkih slojeva mlađega tercijara različitih hrvatskih krajeva činio
je česte izlete u područje Markuševca, Podsuseda i drugih dijelova zagrebačke okolice, ali

5 Usp. bilj 1.

77
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

također u Slavoniju i u Dalmaciju (nekad područja Panonskoga mora). Tako je u 28. knjizi
Akademijina Rada, prilikom otvorenja novoga Sveučilišta u Zagrebu (1874.), objavio na hr-
vatskome jeziku studiju “Prilozi paleontologiji hrvatskoj ili kopnene i slatkovodne tercijarne
izkopine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije”, koja istodobno izlazi u Zagrebu i na njemačkome
pod naslovom Fossile Binnen-Mollusken aus Dalmatien, Kroatien und Slavonien. Tu prikazuje
gradivo prikupljeno na 30 lokaliteta melanopsidnih, kongerijskih i levantinskih slojeva s uku-
pno 110 vrsta, među kojima je bilo priličan broj za znanost novih. U daljnjih petnaestak go-
dina on će objaviti, najviše u uglednim inozemnim časopisima na desetke paleomalakološ-
kih radova u kojima prikazuje fosilne melanopside i neritodonte Dalmacije, pontske oblike
iz kongerijskih slojeva okolice Zagreba, a od početka 1890-ih proširit će svoja proučavanja na
Bosnu, Hercegovinu te Srbiju. O novome gastropodnom rodu iz panonskoga tercijara objav-
ljuje rad u Beču 1882. (Beiträg. Paläont. Oesterr.-Ungarns u. d. Orients, II Bd., 33–46), zatim
1892. objelodanio je rezultate istraživanja mekušaca iz tercijarnih slojeva Markuševca blizu
Zagreba. O njihovu odnosu prema recentnoj malakofauni Kaspijskoga jezera predavao je na
Međunarodnome zoološkom kongresu u Moskvi 1892. Rad je objavljen u II. knj. Zbornika
radova s kongresa pod naslovom “Sur la decouverte d’une nouvelle faune dans les couches
tertiaires à Congeria des environs de Zagreb (Agram) et sur ses relations avec la faune récen-
te de la mer Caspienne”.6 U tome području stekao je svjetsko ime i jedan je od naših autora
koje se i danas često citira.
Cijeloga života ostao je, međutim, okrenut živomu svijetu Jadranskoga mora. Nastojao
je sastaviti što potpuniju faunu Jadrana. Osim spomenutoga puta 1868., ponovno putu-
je 1871., zatim 1873. Godine 1894. predvodi malen, ali probran, tim naših prirodoslovaca
biologa i geologa te iznajmljenom jahtom Pomorske škole u Bakru zvanom “Margita” vrši
sustavna istraživanja i rezultate prikazuje godinu dana kasnije, u rujnu 1895., na III. međuna-
rodnom zoološkom kongresu u Leydenu (Nizozemska) te rad objavljuje u zborniku radova
1896. (Faunistisches von der Adria-Excursion der Yacht “Margita”), iste godine i u Glasniku
naravosl. društva (Faunistički prilozi sa putovanja yachte “Margite” po Jadranskom moru).
Za vrijeme putovanja na Jadran 1901., pribavio je uzorke za zoološki muzej te mnoštvo po-
dataka tako da je, posve na kraju života (1907. i 1908.), mogao objaviti dotad najpotpuniju
faunu Jadrana u kojoj je popisao čak 563 vrste krednjaka, žarnjaka, kolutićavaca, spužava,
mekušaca, rakova, ramenonožaca, mahovnjaka, bodljikaša, riba i sisavaca. Za spomenuta
putovanja brodom “Margita” posebice je bilo vrijedno njegovo istraživanje faune puževa i
školjkaša Prukljanskoga jezera (132 svojte, od kojih je bila 21 nova za Jadran!), zatim, što je
otkrio neke nove vrste sjevernomorskih mnogočekinjaša u Kvarneru, kojima se potvrđivala
tzv. borealna teorija o postanku faune toga dijela Jadranskoga mora).
Putopisi putovanja poglavita su okosnica Naravoslovnih crtica kao osebujne književne
vrste bilo da govore o prirodi, kulturnim znamenitostima, važnim ličnostima ili prikuplje-
nim prirodninama, bilo da donose sintetičke “specijalne dijelove” (Dio četvrti, 1907., gdje
je Prilog za fosilnu floru Dalmacije, Prilog za floru Jadranskoga mora; Prilog i revizija neo-

6 Congr. Intern. zool. Août 1892. Deuxième Session, 2ème Partie, 1893, 185–193.

78
 obljetnice

genske faune mekušaca Dalmacije; Prilog za neogensku faunu mekušaca Bosne i Hercego-
vine; Prilog za faunu foraminifera Jadranskog mora; Prilog za faunu guba Dalmacije; Prilog
za faunu hidropolipa Dalmacije; Prilog za faunu koralja Dalmacije). Zatim, u nastavku, Dio
četvrti – specijalni, 1907. ima još Prilog za faunu crva Dalmacije; Prilog za faunu mahovnjaka
Dalmacije; Prilog za faunu ramenonožaca Dalmacije; Prilog za faunu bodljikaša Dalmacije;
Prilog za faunu školjkaša Dalmacije i Jadranskog mora; konačno Prilog za faunu glavonožaca
Dalmacije; Prilog za faunu raka Dalmacije i Jadranskog mora; Prilog za poznavanje paklare;
napokon, Dio četvrti – specijalni, 1908.: Prilog za faunu vodozemaca Hrvatske i Dalmacije;
Prilog za faunu gmazova Hrvatskog primorja i Dalmacije; Prilog za faunu ptica Dalmacije;
Prilog za faunu sisavaca Jadranskog mora.
Brusina je dakle kao netom završeni školovani prirodoslovac (studirao u Beču) sustavno i
planski poduzimao naporna znanstvena putovanja. Tada se putuje poštanskim diližansama
i mnogo pješači! Pobliže, kamo je sve putovao, s kime je surađivao, koja znanstvena pitanja
su zoolozi rješavali? Prvo znanstveno putovanje iz Zagreba poduzeo je 1868. u Mletke, Trst,
odatle u Zadar, zatim uz obalu morem do Splita te kopnom od Sinja do Dubrovnika, Koto-
ra, Cetinja. Godine 1871. pošao je od Rijeke do Senja, do Novalje na Pagu, odatle na Rab i
natrag u Zadar. Odatle polazi u Nin. Godine 1873. istraživanje započinje u okolici Zadra, u
području Novigrada i Obrovca, zatim istražuje u okolici Splita i vraća se u Zadar gdje s prof.
F. Danilom uređuje zbirku vodozemaca, a prof. Jakov Boglić daje mu na uvid rukopis s popi-
som vaskularnoga bilja i morskih beskralježnjaka Dalmacije koje je sastavio Matija Botteri.
Istraživačko pomorsko putovanje jahtom “Margita” (1894.) trajalo je gotovo mjesec dana, a
tim su činili sveučilišni profesori Brusina i Kišpatić, ugledni srednjoškolski profesori prirodo-
slovci dr. I. Hoić, V. pl. Hržić, J. Beyer, dr. A. Langhoffer i N. Damin. Prevalili su više od 1 000
morskih milja uz hrvatsku obalu od Kraljevice do Budve, uz povratak vanjskim otocima do
Istre i Trsta. Osim znanstvenu, taj pothvat imao je i određenu političku težinu kao izraz te-
žnje Hrvata da se i oni uključe u znanstvena istraživanja svoga mora, vlastitom ekspedicijom.
Osobit uspjeh postignut je u istraživanju jakovske kapice Pecten maximus (L.) te istraživanju
faune Prukljanskoga jezera.7 U svome popisu borealnih vrsta životinja Kvarnera ekspedicija
potvrđuje nazočnost norveškog škampa (Nephros norvegicus) i polipa (Virgularia multiflora
Kner) te još šest borealnih vrsta mnogočekinjaša, čime se daju dokazi u prilog Lorenzovoj
teoriji borealnoga podrijetla faune sjevernoga Jadrana. Putovanje 1901. započeo je iz Mle-
taka (gdje istražuje rukopis glasovitoga opata Stefana Chiereghinija), boravi u Zadru, Splitu,
Sinju, Dubrovniku.

2. Putovanje i putopis Petra Zoranića u Planinama

Nisam ni književnik ni literarni teoretik da bih se pačao u pitanja imaginarnosti ili alegorijske
naravi putovanja Petra Zoranića, odnosno Planina kao putopisa ili “putopisa”. Ovdje riječ
“putopis” koristim u oba slučaja u širem značenju riječi. Naime, iza putopisa kao književne
vrste stoje u oba slučaja pisci koji su imali jasan razlog i cilj svojih putovanja, koji su nakon

7 Usp. Glasnik 9/1896, br. 1/6, 261–297.

79
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

puta iznijeli svoje dojmove o krajevima kojima su, u mašti ili stvarno putovali, kao i o ljudima
ili mitskim stvorenjima koje su na svome putu sreli.
Kažu znalci povijesti hrvatske knjige da je Zoranić u 24 poglavlja (kapitula) svojih Planina
godine 1536. napisao pastoralni roman (tiskan u Mlecima 1569.) koji je mješavina dionica
u stihu i u prozi, prvi hrvatski roman uopće. Kažu da on tu opisuje alegorijsko putovanje
iz Nina u Velebit, na Dinaru, u porječje Krke te natrag preko Skradina do Šibenika i Zadra.
Dakle, kakvo god da je bilo Zoranićevo putovanje, u duhu ili stvarno, u Planinama je opis
toga puta ili putopis.
Zašto i Zoranić izabire formu putopisa, kao kasnije i S. Brusina?
Sam govori da je pošao na put kako bi se oslobodio od ljubavnih jada. Dakle, on ne pu-
tuje kao prirodoznanstvenik, nego kao obrazovani humanist i pjesnik. U kapitulu 1: “Uzrok
puta na planine” izrijekom ističe da na tom putu u planine hoće naći lijeka svojoj ljubavnoj
rani, dakle, da se odmakne od sredine koja ga je podsjećala na njegovu nesreću i da nju ne-
kako zaboravi. Ipak, kako se čini, bila mu je to svrha puta, ne i razlog zašto polazi u određene
dijelove domovine i zašto ih tako živahno opisuje! Ako je S. Brusini uzrok i svrha njegovih
putovanja upoznavanje znanstvenih činjenica, utaženje gladi i žeđi za znanjem, tragičan
osjećaj ljubavnoga neuspjeha jest uzrok Zoranićeva, ali smjer puta i pogotovo njegov opis
imaju drugu svrhu: piše Planina, estetske dojmove pretvara u pjesničku riječ (u ptje) da se
to objelodani i tako bolje upozna naša deželja, naša bašćina ili domovina. Sam Zoranić to
ovako kaže:
/Vila/ “reče mi tada: – Zač tako preskorisno i presprudno misalju turvitaš, budući sva
misal tva krozi ljubveni poraz u petje uznita i nukana? Ne pristoji se da svića pod sudom
skrivena stoji, da da ljudem sviti. Nisi li većkrat čtil i čtiš svaki dan razlike pisce ki deželje
svoje razlikim i narešenim govorenjem ča već mogu hvale? Vidiš da po grčkoj zemlji ni gore,
ni vrha, ni rike, ni vrulje, ni školja, ni duba, ni napokom grma, od koga, buđi da veći dil lažući,
pisci njeje u razlike pritvore kriposti pišući reše, a naše ove vele veće gizdave i prudne prez
hvale i časti krozi nepomnju vašu zagluhle stoje.”
Da, slobodno, pretočim u današnji književni jezik: Nisi li više puta čitao ili ne čitaš li sva-
kodnevno različite pisce koji svoje zemlje raznoraznim i lijepim opisima hvale što više mogu?
Vidiš da po zemlji grčkoj nema gore i vrha, ni rijeke ni izvora, ni otoka ni hrasta, konačno ni
grma, o kojima njezini pisci većim dijelom lažući u svojim spisima izrekoše najveće pohvale; a
ove naše kudikamo gizdavije i vrijedne bez pohvala i priznanja zbog nebrige naše ostaju
nepoznate.
Na to Zoranić nastavlja: “I to rekši iščeznu. Te riči dake razmislivši i videć stanovito da
prave bihu, pisati odlučih.” U uvjerenju da će vila biti zadovoljna ili manje nezadovoljna hr-
vatskim nemarom da će se ljepotama naše deželje upoznati u prvome redu i najprije Hrvati.
Time će ugoditi i ninskomu kanoniku, rodoljubu i svomu učitelju Mateju Matijeviću koji je
“dobar bašćinac i Hrvatin pošten”.
Zanimljivo je primijetiti da Zoranić ne krije da putuje u mašti, mišlju (misalju), pri čemu
iznosi umjetničko i narodno blago u obliku imena i pojava pojedinih likova (pastira) ili naših
velikana (Marula, Jeronima, Divnića), ali istodobno se trudi govoriti o stvarnim prirodnim
pojavama (planinama), o Velebitu i Dinari, rijeci Krki, zatim o pojedinim mjestima i gradovi-

80
 obljetnice

ma na koje nailazi na svome putu, kao što su Nečven, Skradin, Šibenik i Zadar. Time on, iako
putuje maštom, ipak ispunja namjeru da promiče poznavanje “rasute bašćine”, domovine
Hrvatske, a istodobno da se unaprijedi naša lijepa književnost. Sretan što je na jabuci u krilu
vile Hrvatice i njegovo ime!

3. Ruta Zoranićeva puta i neke prirodoslovne zanimljivosti koje spominje

Zoranićeva “ruta”: u Podgoru (3. kapitul) vila ga prenijela brzinom strijele, “u Podgoru s njom
najdoh se. I na kraj staviv me reče: – A sada sam put bljudi!” Putujući se zanima za mnoge
stvari i traži odgovora, primjerice od Sladomila, odakle ime: prvo Velebilu, sada Velebiću.
Nakon tri dana boravka na Planinama u 15. kapitulu Pritvor Velebića i gdo biše čitamo obra-
zloženje, ovako:
“U zamir ne primi, molim te, oče, da ti rič prikosih, jer samo za veće znati hot moja, a ne
za nerazbor to reče; molim te, ako ti trudno ni, reci mi zač ta najviši vrh gore prvo Velebil a
sad Velebić zove se.” Kazivanje dobiva odjek mitske priče o Dedalu i Ikaru, ovdje Atlant i sin
mu Velevij. Taj se od oca odijelio i “napokon ovdi u naše deželje dojde. (…) Videć dake Ve-
levij da gora, da polje, da dubrave, da gvozdi, da planine, da luzi, da rike, da vrulje svakojake
jesu, stati odluči”.
I htio je znati više nego što je čovjeku moguće: “Dim dake da Velevij toga ne opsluži, da
usilno i na sramotu svoju reče naravi: – Zaznati sve hoću! –” Zbog te nerazboritosti, doživje
propast: “Uto prid svemogoga glas ta prišad, nebo tmastimi oblaci odi i sverutni trisk svemo-
gom rukom hitiv u magnutje oka Velevija udriv, u prah čini rasuti; pake da se ni prah njegov
najde, tolik snig ispusti, da vas vrh pokri mećavom. I tuj pake gorske vile nike prošad i pogub,
u kom Velevij okonja, znajući, rekoše: – Bolje je drugoč manje viditi! I ti, komu Velevij jime
biše, sada Velebil pravijim jimenom zvati se moreš. – Zva se dake vrh taj po riči te dugo vrime
Velebil, jer vas snigom bilim pokriven većkrat staše, da pak po tu općećih ne već Velebil da
Velebić zove se.”
“Da neka na govor naš vrnu se: dim dake da minuv Velebić, vazda, vazda desnim rebrom
goru gledajući i van planin ovih priti ćeš kraj gore visoke i tuj vilenicu najti hoćeš i od nje lik
primeš. – I to rekši naredi sinom da me nikuko puta doprate, i dav mi kravajac i vrnjicu vinca
za brašno, uputih se pram istoku grede. I nikuko dva brata doprativ me, i oni meni i ja njimi
unapridak priporučiv se, zbogom rekši, oni na stan a ja udilje idoh.”
U kapitulu 21 o Krki; Povratak s Dinare: “Da znaš, ja Krka zvana jesam, Dinarina hći, vila i
gospodarica rike ove. U to tiho dali hrlo plavca ploviše, i na desnu jur nigda pićni ostavismo.
I ne vele prošad, eto vila jedna velik sud vode za harač Krki pokloni, a na sudu Butinšćica
dijaše; iz druge strane dojde pak niki sudom velikim takoje i on harač prida, a ime na sudu
Topolje; i jinih mnozih s obih stran vil vidih ke se Krki klanjahu i vode za harač pridavahu tja
deri dokle se s morem ljubi. I tako plovući, s live i desne strane kaštele, polače i sela, nigda
obila i bogata, a sad rasuta prez izma vijahu se. Tad na misto jedno alit na brig dojdosmo,
kadi voda iz visoka i strmena briga jako i vele naglo rovući pada. Stah ja tad predljiv nemalo
skok ta s tom plavcom prijati ništar manje, ne znam kako, zdravi doli najdosmo se. Reče mi
tada vila: – Na sedmera takova i još strašnija mista pri neg k moru dojdemo priti nam je.”

81
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Spominje se Krkin pritok Butišnica i sedam slapova… Zatim gradovi: “Tad grad Nečven s
live, a Čučevac grad s desne ukaza mi i jini razliki kašteli i polače i sela. I jur sve sedmere slap-
ske skoke preskočiv i minuv na desnu stari i nigda slavni ukaza mi, koji ja ugledav jadovno
uzdahnuvši, kako nigda Meris pastir, rekoh: – Aj, deželjo naša, vele nevoljnoga Skradina bliza
susedo! – Tad udilje prošad, jur slanom vodom slatka se mišajući na usta aliti na konac rike
dojdosmo; i na livu sminojaki i slavni grad Šibenik, pun razlikih kriposti, vidih; i tuj vila na kraj
me ostaviv otide. Stah ja nikuko razgnivan, budući sam samcat ostal, budi da u poznanih de-
željah bih. I tako steći, eto vilu na zlati jabuci kraju priplivati ugledah, koja reče mi: Kako sam
te u put tvoj van bašćine s tvojim htinjem zavela, tako sada opet zdrava i slobodna i čudne
stvari vidiv prohitrena na bašćinska stanja dovesti hoću. Hodi dake sa mnom. – Poznah tad
ja da to ona Milošća jest, i na zlatu jabuku stupih i snjom se otpravih, za sobom Šibenik grad
ostaviv. Idosmo malne u zapadnje strane upram, desnom stranom stanovitu zemlju, a livom
razlike školje koseći, sela, polače i kaštile s vinogradi i voćem s obojih stran gledajući. Vidih
ne dohodeć slavnoga Zadra Stanu vilu na brigu plačući, od ke pritvora na planinah pripovist
sliših; vidih pake malo od nje Zadar čestiti i napokom k mistu pristah kadi pri stricu Zatonu
Dražnik u vrulju pritvoren vodom kopnjaše, i toti me vila na kraj postavi i reče: – Eto slo-
bodna i od uz odrišena i zdrava po božanstvenom htinju na stan dovela sam te. Sad u miru
s utišenom pametju i s razborom živiti nastoj. – I to rekši zamunu se.”

4. Kraj putovanja, u Zoranića i Brusine

Okrijepljen sedmi dan u bašćini je otpočinuo, a putovanje bijaše od svibnja do rujna. Majus
incepit, September perfecit istorice et allegorice. U prijevodu: Svibanj je započeo, a rujan dovr-
šio, u povijesnome i alegorijskome smislu.
Brusina priznaje da rapsodični oblik njegovih putopisa, odnosno Naravoslovnih crtica
nije njegov izum. Ali zašto da ga ne upotrijebi kako bi znanstvene spoznaje doprle do što
širega kruga čitatelja? Spominje dakle slična “djela i rasprave koje su nam nekako bliže”. Na
primjer putopisna izvješća vođe i sudionika austrijske pomorske ekspedicije “Novare”, zatim
prirodoznanstveni putopis s jednoga poznatog i za znanost vrlo korisnoga putovanja Rusi-
jom, koji je izdan na trošak ruskoga boljara Pavela Grigorijeviča Demidova (1738. – 1821.)
početkom 19. stoljeća, ili još raniji (1793.), zatim svestrani opis pokrajina Napuljskoga Kra-
ljevstva što ga je napisao C. Ulis Salis, zatim putopis s puta u Mletke G. Martensa (1824.),
opis puta u Dalmaciju G. Frauenfelda (1856.), putovanja A. E. Grubea u Trst i na kvarnerske
otoke (1861.), kao i njegov opis lošinjske morske faune (1864.). Brusina spominje i raspravu
“S dalmatinskih obala” K. Hellera, profesora na sveučilištu u Innsbrucku (1864.) koja da je
napisana upravo onako kako i on piše svoju. Zašto dakle da on kao Hrvat ne dade svoje pu-
topise za koje čak samouvjereno domeće da će “biti zanimljivija, što će drugi prosuditi čim
bude moja svršena” (Brusina 1874: 6)? Djelo se zaista odlikuje živošću pripovijedanja, boga-
tom, a ponekad i vrlo izazovnom i pomoću neobičnih izraza pokazanom slikovitošću tako
da se čita poput svjetskih klasika znanstvenoga putopisa, primjerice Humboldta i Darwina.

82
 obljetnice

Za razliku od Zoranića, Brusina ne tuguje nad tadašnjom faktičnom odnarođenošću Za-

dra, nego je, očito, pun optimizma s obzirom na budućnost! Drugo je već sada vrijeme,
osmanlijski osvajač nije ipak pod zidinama Grada! Hrvati su prošli svoj Preporod. Stoga samo
drhtaj srca na pogled rodnoga grada koji je već tada nakon prvih plodova hrvatskoga narod-
nog preporoda i djelovanja Narodne stranke prodisao hrvatskim duhom:
“Napokon 20. /listopada/ otputovao sam [iz Šibenika.] parobrodom (Miramar!), sada
prema Zadru, za mirna mora, uz otoke, sela, brodove. Svu tu raznolikost koja opija oko put-
nika lakše je zamisliti negoli izreći ili opisati. U daljini spazismo bijelu točku, kapetan najavi
Zadar, a ja udivljen promatrao sam kako se ta bijela točka povećava sve dok, u 5 sati poslije
podne, ne uplovismo u luku.”

LITERATURA
Balabanić, Josip. 1989. Brusina prirodoslovac.
Hrvatski prirodoslovni muzej i Školska knji­ga,
Zagreb.
Balabanić, Josip. 1991. “Životna staza Spiridiona
Brusine”, u: Balabanić, J. (ur.), Spiridion (Špiro)
Brusina. Zbornik radova. MH Zadar. Zadar. Str.
23–37.
Brusina, Spiridion. 1872./1995. Naravoslovne
crtice sa sjeveroistočne obale Jadranskoga mora /
pre­ti­sak/, Dom i svijet, Zagreb.
Kochansky-Devidé, Vanda. 1975. “Prilozi
povijesti geoloških znanosti u Hrvatskoj. II.
Spiridion Brusina.” Geološki vjesnik, 27: 333–347.
Obad, Stijepo. 1991. “Špiro Brusina u svom
vremenu”, u: Balabanić, J. (ur.), Spiridion (Špi­ro)
Brusina. Zbornik radova. MH Zadar. Zadar. Str.
15–21.

Petar Zoranić

83
 zadarska smotra 4, 2018. Robert Bacalja

Preradović i Zadar
Natuknice iz predavanja u čast
obljetnice 200. obljetnice rođenja pjesnika,
održanog 20. travnja 2018. u
OŠ Petra Preradovića u Zadru

I.
Preradović je stigao u Zadar 1843. godine, kako navodi u objašnjenu svoje prve pjesme na
hrvatskom jeziku Poslanica Špiri Dimitroviću, kada je njegova pukovnija “baron Bakonyi br
33” iz Milana premještena u Zadar. Na putu za Zadar proveli su “četrnaest dana u Mlecih”:
“Nas nekoliko časnika Hrvata imali smo priliku upoznati se tu s nekojimi časnici zemljaci
pukovnije Karla Ferdinanda, br. 51.” Na rastanku su se dogovorili “da će on (Dmitrović, op. R.
B.) nam Bakonjevcem na slavu junačku jednu pjesmu sastaviti i meni u Zadar poslati a ja mu
se pjesmi pjesmom odazvati”. (Preradović 1970: 147)

II.
Do dolaska u Zadar pisao je na njemačkom jeziku “premda me je po prirođenoj ljubavi k
svomu domu i rodu sve domaće zanimalo, osobito, otkada dođe Ivan Kukuljević u našu
pu­kov­niju (…)” (Preradović 1970: 147) Obično se u Preradovićevu opusu izdvaja prva faza
stva­ranja na njemačkom od 1834. kada je u Bečkom Novom Mjestu napisao pjesmu u prigo-
di velikoga požara, do 1843. kada u Zadru piše Poslanicu, svoju prvu pjesmu na hrvatskom
je­zi­ku. U njoj iskazuje Dimitroviću još svoj pjesnički strah i početnički oprez: “Jerbo moja
pje­sma stoprv trepće / Na kriocih one mlade ptice, / Koja samo od grane do grane / Blizu
gniezda pro­letava svoga, / Al u dalje kraje da poleti, / Nikad još se usudila nije.” (Preradović
1873: 187)

III.
U Zadru se Preradović upoznao s Antom Kuzmanićem koji se upravo spremao za pokretanje
Zore dalmatinske, prvoga preporodnog lista izvan Zagreba. Tu upoznaje i Pavicu de Ponte,
Zadranku, kasnije zaručnicu i suprugu. Bila je to velika ljubav koju nije mogla spriječiti ni
stroga vojnička stega, odnosno odluka vlasnika pukovnije grofa Gyulaya da ga premjesti iz

84
 obljetnice

Zadra 1846. u Peštu: “Bijaše mi to jedna od najgorčijih trenutaka moga života, jerbo rečena
zapovijed premještenja proisteče od vlasnika regimente grofa Gyulaya baš zato da me udalji
od zaručnice i prepriječi tako nakanjenu ženidbu, bivši vlasnik uopće neprijatelj oficirskih
ženidaba.” (Preradović 1970: 155–156) Kako ističe Trnski u Vjekopisu, Preradović se vjenčao
s Pavicom u Dubrovniku (gdje joj je živjela sestra) 11. listopada 1848.

IV.
Nakon prvijenca na hrvatskom jeziku, Poslanice, Preradovića je Kuzmanić zamolio da mu na-
piše prigodnu pjesmu za prvi broj novopokrenutog lista Zore dalmatinske, a kako sam ističe
nije se odmah odlučio na književni rad: “Kuzmanić doznavši da se ja pjesništvom bavim, sa-
leti me da mu načinim jednu pjesmu za prvi list Zore dalmatinske; ja se otimah dugo vreme-
na ispričavajući se nevještinom svojom, ali Kuzmanić mi ne dade mira, dok mu ne obećah.
Još se sjećah zbunjenosti svoje i onog časa, kad sam sjeo da tu pjesmu napišem; – nisam bio
siguran u jeziku, a bojao sam se jako javnosti.” (Preradović 1970: 155)

V.
U preporodnom razdoblju Zadar je dao izvanredne doprinose hrvatskoj književnosti i jezi­
ko­slo­vlju, pa književna povijest napose ističe djelovanje Petra Preradovića i Ante Kuzmanića
koji oko Zore dalmatinske okupljaju ugledne suradnike sa sjevera i juga Hrvatske. (Usp. Maš­
tro­vić 1995: 63) Preradović je propjevao u Zadru, kako je već istaknuto, na hrvatskom jeziku
1843. Poslanicom Špiri Dimitroviću, a u prvom broju Zore dalmatinske objavio je prigodnicu
Zora puca, za koju Frangeš nalazi poticaj u zadarskome kulturnom nasljeđu: “(…) pa bi sa-
svim nemoguće bilo povjerovati da onaj koji je te stihove stvarao nije stajao sučelice Zadru
gradu na pridvraću, i da mu se ona ptica nije javila kao drobna ptica lastovica Majke Marga-
rite. Noć zadarska, začeta još u dalekim Zoranićevim i Barakovićevim stihovima, raskinuta
je za preporođenog pjesnika, kojega je opio ponovan dodir s drevnim glasima domovinskog
jezika, i on gleda svitanje zore koje se podudara sa svitanjem njegova vlastitog domoljubnog
osjećaja.” (Frangeš 1987: 152)

VI.
Preradović je u Zori objavio četrdesetak pjesama, među njima i one antologijske, Putnik, Mi-
ruj, miruj, srce moje, Što je ljubav? i dr. Za razliku od ostalih hrvatskih preporodnih časo­pi­sa
u Zori se proširuje tematika jer se pjeva o prolaznosti, smrti, Bogu, što pridonosi pro­ši­re­nju
preporodne pjesničke tematike i čini je filozofski relevantnijom. Istodobno Petar Pre­ra­do­vić
u Zadru objavljuje svoju prvu pjesničku zbirku Pervenci (1846.). S druge strane, Zora dal­ma­
tinska je i smotra zadarske filološke škole u kojoj je jedan od vodećih filologa Šime Starčević
koji aktivno sudjeluje u raspravama oko standardizacije hrvatskog jezika ne slažući se s Ga-
jevim programom. (Usp. Maštrović 1995: 61–62)

85
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

VII.
Najsjajnije je razdoblje ili godina Preradovićeva djelovanja u Zori dalmatinskoj bila 1845. Tada
je urednik Ivan August Kaznačić, koji je neko vrijeme bio odsutan, a uredništvo je preuzeo
sam Preradović te kako ističe Trnski: “S njim se Preradović sprijatelji i mjesto njega uredjivaše
‘Zoru’ više mjeseci, kojih je Kaznačić morao obavljajući svoje posebne poslove u Dubrovniku
probaviti.” (Trnski 1873: XI) I doista listamo li Zoru, te godine Preradović je produktivan i
najredovitiji suradnik uz Šimu Starčevića. Tu godinu intenzivno stvara, pa objavljuje svoje
ponajbolje pjesme (naime, gotovo u svakom drugom broju izlazi mu pjesma ili prijevod:
Njozi u br. 25., Početak ljubavi i Što je ljubav!) u br. 27, u br. 30 pjesma Děva i ptica, a u br. 32.
prijevod Lenaua, već u br. 38 antologijska Mertva ljubav, u br. 41 Piesnik, a u br. 48 prijevod
poznate Burgerove pjesme Leonora te u br. 50 Piesmice pomorske i dr. Zanimljivo je da je
iste godine u Zori objavio i književni poziv za predbrojbu na prvu knjigu Pervenci/Prvenci:
“Braćo, prijatelji i rodoljubi! Ja sam nakanio s novom godinom prva moja pokušenja u na-
rodnom našem jeziku pod naslovom Prvenci u jednu knjižicu sklopiti i tiskom u književni naš
svijet otisnuti. U Zadru 1. prosinca 1845. P. Preradović, c.k. nadmjesnik u 33. pješnom puku.”
(Preradović 1845: 408) U kolovozu 1846. radio je na rukopisu svoje prve knjige koju je tiskao
u zadarskog tiskara Demarchi-Rougiera iste godine. S druge strane u listu objavljuju: Antun
Paško Kazali, Stanko Vraz, Ana Vrdoljak, Ivan Filipović, Mirko Bogović, Stjepan Ivičević, Ivan
Trnski, Ana Vidović, Šime Ljubić, Andrija Torkvat Brlić i dr. Objavljuju se stariji hrvatski pisci
Đorđić i Hidža, prevode se Gazzoletti, Lenau, Burger, Vitorelli, Goethe, Byron, Lamartine,
Metastasio, Schiller, Dante i dr. Treba naglasiti da je Zora objavila i prvi prijevod Dantea, za
koji se ističe da, gledajući na sve prijevode u listu, “naj­značajniji je svakako ulomak iz Pakla
(‘Smert kneza Ugolina’ XXX. 1-75) koji pred­sta­vlja prvi hrvatski objavljeni prijevod Dantea
uopće (1845.), (…)” (Košutić Brozović 1995: 394) Zanimljivo je da je prevoditelj upravo Petar
Preradović koji u kratkom tekstu o svom prijevodu ističe: “1. Ovaj glasoviti komad Dante-
ova ‘Pakla’ preveden je u sve izo­bra­že­ne jezike; ima u našem već nekoliko prievoda. Ipak sam
se odlučio i ja, da ga ponašim, ne zato kao da bi ja to bolje umio nego su drugi, već da se i
ja nasladim trudom, koga takav prievod zadaje. Gledao sam i u ovom prievodu, da shvatim
misli pjesnikove i da jih za­od­je­nem našom rieči, a čuvao sam se robske doslovnosti, da mi
prievod nebude tudjin u svojoj kući.” (Preradović 1873: 358)

VIII.
Motivi Zadra i okolice
Zadar i zadarsko podneblje djelotvorno su i blagotvorno utjecali na Preradovićev opus.
Vid­lji­vo je to iz ljubavne poezije mladog pjesnika koji svoj kanconijer piše u Zadru zaljubljen
u Za­dranku Pavicu de Ponte. I u samoj prigodnici Zora puca vidljivi su znakovi zavičaja:
“Polnoch prodje, još pokriva / Mir priblagi dolj’ i goru; / Ali lagan vjertich sapche / Od istoka
vamo k moru (…) Polnoch prodje – uspavana / Lexi morska okolica.” (Preradović 1844: 2)
U ovim mo­tivima prepoznajemo uspavani zaljev sv. Eufemije – Sutomišćice i Malog Lukora-
na). Mo­tiv mora nalazimo i u pjesmi Děva i ptica: “Preko mora ja polazim, / Do tri dana i tri

86
 obljetnice

nochi / Preko mora nechu dochi.” (Preradović 1845: 234) Ili u nonsensnim stihovima Ribara:
“Ribice lude / Dodjite vamo, / Kušajte samo. / Jeska je sladka, / Udica tanka, / A živiet krasno
/ Na zemlji vanka.” (Preradović 1846: 359) Štoviše i lokalni leksik: “ješka” koji se isključivo
rabi i danas u zadarskom kraju u ribara za meku. Napose u motivima Piesmica pomorskim:
“Dievojka se u moru ogleda: / Bože mili, ali sam ti liepa, / (…) / Preko mora plivao sam / U
vodici mutnoj jako. / (…) / Brodić sprema bratac na daleko, / Brodić sprema sestrice dozivlje,
(…) Šta da tebi ja donesem, Jele, / Kad se vratim iz daleka puta? –” (Preradović 1845: 393)

IX.
Odlazak iz Zadra u lipnju 1847.
Preradović odlazi iz Zadra u lipnju 1847. U kratkoj notici u Vrazovu Kolu (knj. IV.) pod
pjes­mom S Bogom s kojom se Preradović oprašta od Zadra i Dalmacije stoji sljedeći tekst:
“D. 20. Lipnja t.g. ostavila je Dalmaciu 33. c.kr. pješačka regimenta grofa Gjulaja, ukrcavši se
za gornju Italiu. Š njom je pošo i naš krasni prijatelj g. Pere Preradović, nadporučnik iste re­
gi­mente i premjestit će se u Vidam (Udine). Po njemu je Dalmacia izgubila jednog od svojih
glav­nih duševnih stupovah (…)” (Vraz 1847: 64) U svom pozdravu Dalmaciji i Zadru Prera­
do­vić ističe zahvalu za svoj pjesnički rad i upravo taj kulturni prostor smatra presudnim za
svoj pjesnički početak: “Gdie god bio bit ću kod vas, / Kod vas zveknu viek mom uhu, / Kod
vas planu moje sarce, / Kod vas blisnu vid mom duhu, / Ter vas najprv ogarli / Vaše parvo po­
micanje / Pomaknu i mene s miesta; Vaša zemlja udovica / Opet posta tim neviesta, / Udade
se u svoj rod.” (Preradović 1847: 64–65)

X.
Preradović u ratu u Italiji 1848.
U silnom sukobu koji je vođen u Italiji revolucionarne 1848. stigao je u Hrvatsku glas da
je Preradović poginuo. Bogoslav Šulek napisao je i nekrolog u Narodnim novinama od 18.
prosinca: “Žalostnu vijest javljamo našem narodu. Ponajkrasniju diku našeg Parnasa ugrabila
nam je nemila smrt. Ne ima više nježnog pijevca Putnika i toliko miloglasnih pjesama; ne ima
više P e t r a P r e r a d o v i ć a. (…) U sadašnjme stanju naše literature naše smrt Preradovićeva
jeste za nas šteta nenaknadna. Kolikimi krasnimi stvorovi bio bi on obogatio i ukrasio našu
književnost, da nam ga nije sudbina preotela! –” (Šulek 1970: 181–182)

XI.
Zaključak
Zadar i zadarska kultura pridonijeli su svojim bogatim nasljeđem oblikovanju jednog
od prvih pjesnika hrvatskoga književnog romantizma Petra Preradovića, književnika koji je
ostvario pjesnički opus kanonskog pisca, podignuvši time Zadar na visoko mjesto hrvatske
kulture i književnosti toga doba. Kako ističe hrvatska književna povijest: “Preradović je u
hrvatsko lirsko pjesništvo unio zrelost, profinjenost i versifikacijsku raznovrsnost, te stekao
iznimnu popularnost i postao uzorom kasnijim pjesnicima. Iznimno je dobro poznavao eu-

87
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

ropsku romantičku liriku, napose onu njemačkog jezika, na kojem se uostalom i sam okušao
kao pisac stihova (Lina Lieder). Osim u rodoljubnoj usmjerenosti njegovih ranih pjesama,
romantičnost Preradovićeve lirike ponajprije se ogleda – baš kao u Vraza – u navlastitom
pri­kazu ljubavne motivike, ali i u pohvalama upućenim narodnim jezikom, osjećaju izgublje­
nosti izvan zavičaja, sklonosti misticizmu i okultizmu i orijentalnim motivima. Odzvuci eu-
ropskog romantizma naziru se i u egzistencijalnom pesimizmu Preradovićeve misaone liri-
ke.” (Bo­binac 2012: 150) Započinjući u romantizmu bogato nakladništvo sa Zorom, Zadar i
zadarska kultura ostaju cijelo devetnaesto stoljeće mjesto aktivnoga književnog i kulturnog
stvaranja, metropola hrvatske književnosti na Jadranu gdje stvaraju i djeluju prva imena
hrvatske knji­že­vnosti moderne (Usp. Maštrović 2011: 105–107) sve do Prvoga svjetskog rata
kada oku­pa­cija, i nakon toga i formalna vlast Italije prekidaju taj nemjerljiv kontinuitet do-
prinosa Zadra nacionalnoj književnosti.

Literatura
Bacalja, Robert (2014) Društveno i gospodarsko Preradović, Petar (1845) Književni poziv, Zora
vrednovanje pisane kulturne baštine Za­darske dalmatinska (2) 51, 408.
županije, u: Potencijali društveno-gospodarskog Preradović, Petar (1845) Piesmice pomorske,
razvitka Zadarske županije (ur. Josip Faričić), Zora dalmatinska, (2), 50, 393.
Zadar, Sveučilište u Zadru, grad Zadar, Hrvatska
Preradović, Petar (1973) Poslanica Špiri
gospodarska komora – Županijska komora
Dimitroviću. (1843.), u: Pjesnička djela Petra
Zadar, 162–171.
Preradovića, Zagreb, Brzotiskom Dioničke
Bobinac, Marijan (2012) Uvod u romantizam, tiskare, 187–189.
Zagreb, Leykam international.
Preradović, Petar (1846) Ribar, Zora dalmatinska
Frangeš, Ivo (1987) Povijest hrvatske književnosti, (3) 45, 359.
Zagreb – Ljubljana, Nakladni zavod Matice
Preradović, Petar (1847) S Bogom!, Kolo, knjiga
hrvatske, Cankarjeva založba.
IV., 64–65.
Košutić Brozović, Nevenka (1995) O književnim
Preradović, Petar (1873) Smrt kneza Ugolina,
prijevodima i prevoditeljima u Zori dal­ma­
u: Pjesnička djela Petra Preradovića, Zagreb,
tinskoj, Zora dalmatinska (1844 – 1849), zbornik
Brzotiskom Dioničke tiskare, 358–359.
radova, Zadar, Matica hrvatska – Ogranak
Zadar, 381–427. Preradović, Petar (1844) Zora puca, biche dana,
Zora dalmatinska, (1) 1, 2.
Maštrović, Tihomil (1995) Kroatizam Ante
Kuzmanića i Zore dalmatinske, Zora dalmatinska Šulek, Bogoslav (1970) Iz Zagreba, u: Petar
(1844 – 1849), zbornik radova, Zadar, Matica Preradović, Pozdrav domovini (izabrane pjesme,
hrvatska – Ogranak Zadar. izbor i redakcija Dragutin Tadijanović, pogovor
Branimir Donat), Zagreb, Matica hrvatska,
Maš­trović, Tihomil (2011) Zadar – metropola
181–182.
hrvatske moderne, u: Neukrotivo svoji, Zagreb,
Erasmus naklada, 103–127. Trnski, Ivan (1873) Vjekopis Petra plemića
Preradovića, u: Pjesnička djela Petra Prera­do­vića,
Preradović, Petar (1970) Crtice moga života
Zagreb, Brzotiskom Dioničke tiskare, VI–XXIX.
u: Pozdrav domovini (izabrane pjesme, izbor
i redakcija Dragutin Tadijanović, pogovor Vraz, Stanko (1847) *) D. 20. Lipnja… Kolo knjiga
Branimir Donat), Zagreb, Matica hrvatska, IV., 64.
152–158.
Preradović, Petar (1845) Děva i ptica, Zora
dalmatinska (2) 30, 233.

88
 obljetnice

Petar Preradović

89
 zadarska smotra 4, 2018. Josip Balabanić

Kako se izgovara prezime

Brusina i tko je po podrijetlu
obljetnice bio Spiridion Brusina?
Malo objašnjenja oko izgovora
njegova prezimena i prava mala
senzacija u vezi s jednom tvrdnjom
o njegovu podrijetlu

O Zadraninu Spiridionu Brusini (Zadar, 1845. – Zagreb, 1908.) u “političkom, društve­nom

i književnom dnevniku” Moskovskaja illistrirovanaja Gazeta, s nadnevkom petak, 14. kolo-
voza 1892., godište 3., br. 224. nalazimo dva iznenađujuće izazovna detalja o našem velikom
prirodoslovcu. Naime, te god. 1892. u Moskvi se održavao Međunarodni zoološki kongres,
na kojemu je referatom sudjelovao i S. Brusina. Štoviše, bio je i član savjeta (“člen sovjeta”)
međunarodnih kongresa, kojih je te godine u Moskvi bilo nekoliko i svakog dana predsjedao
je generalnim sastancima jedan od njih, a spomenuto moskovsko glasilo donijelo bi kratke
priloge o njemu i njegovu znanstvenom djelovanju, s portret-fotografijom. Tako se na pr-
voj stranici tih novina našao i portret S. Brusine, a i tekst o njemu u rubrici “Album členov
meždunarodnago kongresa”, na trećoj stranici. Ima redni broj 1, što bi možda značilo da su
krenuli po azbuci ili abecedi.
Ne bi sve to zaslužilo posebnu pozornost da nismo uočili u vezi s našim Zadraninom
dvije neobične pojedinosti. Prva je fonetski izgovor prezimena našega prirodoslovca, druga
pak je jedna pomalo čudna tvrdnja o obitelji Brusina.
Prvo, dakle, pod portretom piše: Spiro Bruzina. Tekst o njemu: “1. Prof. Spiro Bruzina”.
Zatim slijedi “člen sovjeta meždunarodnih kongresov v Moskvi”.
To pisanje prezimena S. Brusine kao Bruzina prvi nam je pravi izazov. S velikom vjerojat-
nošću možemo pretpostaviti da je Brusina sam dao svoj fotoportret i podatke o sebi ured-
ništvu, da im je on sam napisao svoje prezime (znajući da Rusi pišu fonetski) onako kako se
izgovara, pa ga je novinar zabilježio onako kako je čuo da ga on izgovara, dakle Bruzina.
Konačno se u hrvatskoj kulturnoj javnosti prezime Brusina mora pravilno izgovarati:
BRUZINA.
Već prije nekoliko desetljeća na simpozijima ili stručnim sastancima osjećao sam da tu
nešto “ne štima” i tvrdio sam da mu ime već više od 100 godina krivo izgovaramo. Zašto se
to dogodilo? Jednostavno zato što mi Hrvati u pravilu pišemo strana prezimena izvorno, a
iole upućeni znaju kako se izgovaraju. (Neupućeni, primjerice u njemačku grafiju, često u
takvim slučajevima griješe pa koji put, na primjer, čujemo u Zagrebu da neki tramvaj, koji

90
 obljetnice

vozi do Heinzelove ulice, vozi do Hejnzlove ili čak Henzlove, namjesto da se rekne Hajnclove).
U slučaju prezimena “Brusina” njegovi su suvremenici sigurno znali kako se izgovara, ali kako
se obitelj nije održala, počelo se čitati i govoriti kao da je to izvorno talijansko prezime Brus­
sina. Tu je jedno “s” između dva vokala otprilike kao naše “z”.
Kad ga je on sam izgovorio svojim subesjednicima u Moskvi, oni su ga u duhu ruske
tradicije napisali onako kako su čuli da ga sam Brusina izgovara, dakle fonetski: Bruzina.
Svakako, pravilno bi pri izgovoru toga prezimena bio i naglasak na i: Bruzīna. Tada, 1892.,
magnetofona nije bilo, ali kao da su nam daleki Rusi “na magnetofon” snimili kako im je sam
sveučilišni profesor iz Hrvatske izgovorio svoje prezime! Mislim da je to izvanredan dokaz.
Dakle, prezime S. Brusine treba pisati i nadalje Brusina, ali izgovarati kao Bruzina, još određe-
nije: Bruzīna. Dakle, ne u duhu štokavskoga naglašavanja (Brúzina), nego u duhu (zadarsko-
ga) čakavskog – Bruzīna. To je tim opravdanije ako se sjetimo da je ono izvedeno od imena
svetoga Ambrozija, lat. Ambrosius, pa je i u nas inače prezime Ambroz postalo Broz, Brozina,
a čuo sam da i danas u Istri postoji prezime Bruzina.
U prilog tvrdnji da to prezime moramo izgovarati Bruzina imamo svjedočanstvo i u za-
darskome Narodnom listu (1872.) kad se don Mate Ivanković, Špirin prijatelj još od mladih
gimnazijskih dana, javio pjesmicom u kojoj staroga prijatelja pita: Reci meni Bruzinova Vilo /
Tko majmunu udahnuo dušu? Dogodilo se to nakon dva javna predavanja u kojima je S. Bru­
sina, pristav u zagrebačkome Narodnom muzeju, branio Darwina i njegovu teoriju o “maj­
mun­skom” postanku čovjeka. Gimnazijski drug i prijatelj sigurno je znao točno izgovo­riti
njegovo prezime!
Drugo što smo opazili u tim ruskim novinama tvrdnja je o podrijetlu te obitelji. Spo-
menimo sada još jednu drugu, pomalo intrigantnu pojedinost iz na početku spomenutih.
Sam tekst članka, nakon opisanoga naslova, nastavlja se riječima: “Nalazi se u zadnje vrije-
me u Moskvi jedan od suvremenih učenih zoologa, profesor Zagrebačkog sveučilišta Spiro
Bruzina…” Piše da se rodio u Zadru 1845. i nastavlja: “Po proishoždeniju on prinadležit k
drevne-kroatskomu rodu Bruzina”. Ovo je zaista u onome što znamo o S. Brusini prilična
novost. Znamo da mu je djed došao iz Furlanije, Palmanova. Kako protumačiti to podrijetlo
od pradavno-hrvatske obitelji? Je li ga novinar pogrešno razumio? Ili se Brusina s novinarom
malko našalio i huncutski mu podvalio svoje gotovo plemenitaško starohrvatsko podrijetlo?
Teško je u to povjerovati. Slijedio bi zaključak da je tu naš Špiro, možda, zaista povukao neku
obiteljsku priču svoga djeda Ivana (Giovannija), koji je kao trgovac početkom 19. st. iz Furla-
nije (Palmanuova) došao u Benkovac, a otac mu s obitelji kasnije živi u Zadru?

Nekrolog s opisom Brusinina sprovoda

(Lovačko-ribarski viestnik, br. 6 za mjesec lipanj 1908., tečaj XVII. (Zagreb):
Na 21. svibnja umro je u Zagrebu sveučilištni profesor u m. i bivši ravnatelj zooložkoga odsje-
ka narodnog muzeja, čuveni naš malakolog i ichtiolog Spiro Brusina, u 63. godini života. Kao
stručni pisac o zoologiji na svim njenim područjima, već od g. 1865., broj je njegovih radnja
dosegao preko stotinu knjiga, razprava i članaka. Godine 1885 on je osnovao “hrvatsko na-
ravoslovno družtvo” i njegov “Glasnik”, kojemu je bio mnogo godina urednikom i glavnim

91
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

suradnikom. Kada se je g. 1890. radilo o osnuću našeg družtva za gojenje lova i ribarstva, bio
je i pokojni Brusina jedan izmedju prvih suradnika i odbornika naših – te je takvim ostao sve
do najnovijega doba, pak mu po tom i u analima našega družtva, pripada trajna i častna us-
pomena. On je družtvenoj upravi, za dobe prvog razvitka družtva, stavljao medju inim i svo-
ju muzealnu dvoranu na razpoložbu kod obdržavanja odborskih sjednica kao i skupština, u
kojima je kao stručnjak na polju riboznanstva i zoologije u opće živo sudjelovao, a napose
je nastojao da i u nas probudi što veći interes oko podignuća ribarstva. Nije od tri decenija
ovamo bilo gotovo prirodoslovnog kongresa u kojem nebi bio Brusina sudjelovao. Akoprem
je pokojnik svim ograncima zoologije prinosio interesa, najviše se ipak bavio malakologijom,
te su sbirke mekušaca Jadranskoga mora u našem muzeju najznamenitije, tako da ni jedna
evropska zemlja ne ima takove sbirke svog mora. Uz zbirku mekušaca uredio je on i bogatu
sbirku konkilija, kopnenih i slatkovodnih, te neogensku sbirku, a uz to je on u istinu bio u
pravom smislu rieči stvoritelj stručne zooložke knjižnice našega narodnog muzeja. Prešav
godine 1901. u mir, bavio se je ponajpače izradjivanjem svojih velikih djela koja su ostala u
rukopisu. Kao stručnjak bio je na diku hrvatskomu narodu, a i kao učenjak i marljiv pisac i
domoljub on je uživao simpatije u kao i izvan domovine.
Sahranjen je uz sveobće saučešće svih krugova — na dne 23. svibnja o. g. na mirogojskom
groblju u Zagrebu. U sprovodu bili su mu zastupani svi domaći znanstveni zavodi i mno-
gobrojna prosvjetna družtva. U ulicama kojima je sprovod prolazio i u kojim je obćinstvo
pravilo gust špalir, gorjele su u počast pokojniku plinske svjetiljke. S pokojnikom se oprostio
nad njegovim grobom u ime sveučilišta i Jugoslav. Akademije sveučilištni prof. dr. G. Janiček.
Oplakuje ga supruga Egina rodj. Magdalena i sin Branimir uz braću i sestre.

Spiridion Brusina

92
 zadarska smotra 4, 2018. Danko Plevnik

70-godišnjica rođenja
obljetnice Krešimira Ćosića

“Qu’est-ce qu’on peut comprendre d’un homme aujourd’hui?”

(Što danas možemo pojmiti o nekom čovjeku?) – pitao se Je-
an-Paul Sartre povodom svoje nedovršene trilogije o Gus­taveu
Flaubertu (1971.), iskušavajući svoju regresivnu sustavnost sti-
puliranu metodologijom pitanja. Jednako tako može se zapitati:
“Što danas možemo znati o Krešimiru Ćosiću?” Kolega Drago
Marić, publicist i povjesničar sporta, koji je došao u Slobodnu
Dalmaciju 1991. kad i ja, 2016. je objavio knjigu o Kreši Ćosiću
Krešimir Ćosić Čovjek s Olimpa, i na to pitanje odgovorio bez dileme – da ga
je “jednostavno trebalo upoznati. On je osvajao prvim dojmom
kada bi ga netko upoznao, prije svega svojim nevjerojatnim, toplim, prijateljskim i osvajač-
kim osmijehom. Taj osmijeh je plijenio. Kada bi se on nasmijao, sve ostalo padalo bi u drugi
plan. Kaže se da su oči pa lice ogledalo duše, a Krešo je bio savršeni primjer toga.” Prednost
osobnog poznanstva često je nenadomjestiva jer se preko medija može više spoznati narav
dotičnog medija negoli temelj neke osobnosti. Neven Bertičević je svojom ranijom knjigom
Krešo: legenda o Krešimiru Ćosiću (2005.) također dao veliki doprinos približavanju pokojnog
Kreše živima. HTV-ov novinar Slavko Cvitković povodom desete obljetnice Krešine smrti o
njemu je te 2005. godine snimio dokumentarni film Krešo – čovjek ispred svog vremena. I oni
su imali tu neprocjenjivu prednost češćeg druženja s Ćosićem. Lindsey Jurdana s Brigham
Young Universityja (BYU) 2007. pro­du­cirala je 43-minutni dokumentarni film An Off-Court
Story: The Life of Kresmir Cosic (Izvanredna priča: Život Krešimira Ćosića) s ljudima koji su ga
poznavali u SAD-u.
Dojam o Ćosiću imala je brojna košarkaška publika koja je uživala u njegovoj igri u bivšoj
državi, u SAD-u i na klupskim i reprezentativnim utakmicama diljem svijeta. Bio je omiljen
i poželjan u svakoj sredini. Otkad je zaigrao košarku, vodio je svoj dnevnik i izdaleka pisao
autobiografiju. Kao svaki pametan autor nije nikad s njom bio do kraja zadovoljan pa ona
dosad nije bila objavljena, što sada pokušavaju učiniti kći Ana i supruga Ljerka. Time bi se

93
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

oživio Ćosić – njim samim jer svi su njegovi tumači, poput mnogih povjesničara, interpreta-
tori sekundarnih činjenica o njemu, dok su primarne činjenice samo Ćosić. On je prototekst
kojega bi se trebalo držati. Time bi se mogao smanjiti jaz između vremena njegova življenja
i vremena pisanja drugih o njemu. Priča o Kreši Ćosiću je priča čiji kraj nitko ne želi. I zato
je treba nadopunjavati otkrivanjem i njegovanjem novih i nepoznatih događaja i sjećanja.
Ćosića su fenomenološki najbolje poznavali otac Ante, majka Darinka, sestra Gordana
Lukin, supruga Ljerka, nešto malo kći Ana koja je u času njegove smrti imala 12 godina, kći
Iva koja je tada imala 10 godina, dok je sin Petar Krešimir imao svega dvije i pol godine. Zatim
njegovi nastavnici iz osnovne škole i pedagoške gimnazije u Zadru. Potom njegovi suigrači u
Zadru od 1965. do 1969. i od 1973. do 1976., BYU-u od 1970. do 1973., Olimpiji od 1976. do
1978., Sinudyneu od 1978. do 1980. i Ciboni od 1980. do 1983. Nadalje, igrači koje je vježbao
kao igrač i trener 1976. u Olimpiji, pa Jugoplastici (1984. – 1985.), Virtusu iz Bologne (1987.
– 1988,) te u AEK-u iz Atene (1988. – 1991.). Pa naraštaji reprezentacije Jugoslavije koju je
počeo voditi od Europskog prvenstva 1985. do olimpijskog srebra u Seoulu 1988. I svakako
najduže i najprisnije njegovi bliski prijatelji Vlado Vanjak i Mišo Ostarčević. Esencijalno su ga
bez sumnje zasigurno najdublje razumijevali njegovi mormoni. Svi su ga oni prepoznavali
kao svoga u različitim fazama njegova igračkog i osobnog života, a samo rijetki intimusi imali
su uvid u njegovu životnu i duhovnu cjelinu jer se on u svojih 46 godina života rapidno i kon-
stantno intelektualno i socijalno razvijao. Rodio se 26. studenog 1948. u Zagrebu, preminuo
25. svibnja 1995. u bolnici John Hopkins u američkom gradu Baltimoreu uslijed teške bolesti
i bio pokopan 2. lipnja 1995. u Zagrebu, na groblju Mirogoju, gdje njegov spomen krasi nje-
gova bista. Direktorica zagrebačkih groblja upravo je njegova supruga Ljerka. Ona je bila žena
i mormonka njegova života. Premda je na BYU-u i drugdje gdje je igrao bio predmet emoci-
onalnih aspiracija mnogih žena, držao se moralnih principa svoje vjere da se prije braka ne
upušta u intimne odnose. Profesoricu francuskog jezika i sociologije Ljerku Kobasić, koja je
radila u Generalturistu i Hrvatskoj gospodarskoj komori, upoznao je 1980., a oženio 1982.
Ćosić je Zadar na kvadrat, simbol je i grada Zadra i Košarkaškog kluba Zadar. Trajni je
dokaz da se dobra košarka igra ponajprije glavom jer se i u napadu i u obrani treba stalno
održavati nadzor nad preostalih devet igrača i nad svim potencijalnim kombinacijama igre
kakva se u svakom času može odvrtjeti. Taj suhonjavi tinejdžer imao je sreću da su ga u
Zadru s klupe vodili Enzo Sovitti i profesor Leonardo Bajlo, a na terenu uštimavao jedan od
najboljih plej­mej­kera hrvatske košarke svih vremena – Giuseppe Pino Gjergja, kojemu nitko
nije mogao oteti loptu koju je dobio u ruke ni misao o pobjedi koju je imao u glavi, za razliku
od današnjih pseu­do­plejmejkera koji svojom upornom nespretnošću mijenjaju prirodu ove
brzomisleće igre. On i Ćosić prvi su pod našim nebom igrali pick and roll, kakav su gotovo
tri desetljeća kasnije u NBA-u proslavili John Stockton i Karl Malone iz Utah Jazza, američke
države Utah gdje je u Provou Ćosić igrao sveučilišnu košarku. Bili su enigma za protivničke
igrače i trenere i osvajali prvenstvo Jugoslavije kao od šale. Ćosić je poništavao stereotipe
kako samo niski igrači mogu biti brzi i kreativni u igri. To nije uspio dokazati i na cesti gdje je
svoj Volkswagen doduše vozio prebrzo, ali poprilično šlampavo. Od neprilika se po običaju
spašavao vedrinom i smislom za humor.

94
 obljetnice

Pina sam gledao kada je sa Zadrom dolazio u karlovački Šanac, koji je uz Jazine tada bio
najbučnija i najfanatičnija košarkaška sredina. U Karlovcu je 1964. za Hrvatsku sjajno odigrao
meč protiv američkih All-Starsa, sastavljenih od najboljih igrača NBA-a, služio je vojsku u
ovom gradu i s vojnicima igrao protiv domaće momčadi. Krešo se pojavio u Šancu 1965. kao
maloljetnik i skrenuo pažnju na sebe blokadama i zakucavanjima pa se nakon toga u gradu
pojavila sintagma “zakucava kao Ćosić”, a dvije godine kasnije, u prvoj sagrađenoj košarkaš-
koj dvorani u Hrvatskoj – “karlovačkom Madisonu”, gađao je koš i neobranjivim horogom.
Svojom neusporedivom sportskom inteligencijom pomogao je da se postigne dotad nemo-
guće – pobijedi reprezentacija SSSR-a, koja je svaki potez na utakmici razradila još u Moskvi.
Sovjetski, mahom ruski, igrači nisu znali kako će igrati reprezentacija Jugoslavije, međutim,
to nisu znali ni jugoslavenski igrači jer je Ćosić s 211 cm visine umio driblati, pucati skok-šut i
vješto dodavati, igrao je slobodnim i spontanim duhom, čemu sovjetski treneri kao inženjeri
košarkaških duša nisu bili u stanju taktički parirati. Premda je reprezentacija dotad imala
sjajne bekove, tek pojavom Ćosića kao centra moglo se poraziti sovjetsku momčad. Uz sebe
je imao slične genijalce, poput Zorana Slavnića i Mirze Delibašića koji su takvoj improvizaciji
davali krila. Znao je kontrolirati tempo utakmice, praviti drske obrate u načinu igre svoga
tima, povući kontru, odlučivati o pobjedi. Nije bio robustan centar koji je mogao sirovom
snagom pobijediti sovjetske gorostase, ali je bio žilav, otuda i nadimak Žila, pa ih je uspije-
vao izigrati lukavošću i nadigrati pameću. Navlačio je na sebe protivničku obranu i potom
loptu prosljeđivao slobodnom suigraču na zicer ili na otvoreni šut. Na četvorci i petici bio je
preteča kasnijih mentalno i mobilno stasalih europskih igrača poput Paua Gasola. Jedan od
agensa uspjeha momčadi u kojima je igrao i osvajao šampionate bila je njegova ljubav prema
drugima, bilo ga je nemoguće ne voljeti. Kada je s Valekom došao vidjeti jednu košarkašku
utakmicu u Bologni, gdje je nekad igrao, čim je ušao u dvoranu utakmica se prekinula, a
oduševljena publika mu je zahvaljivala desetominutnim standing ovationom.
Igrao je desetljeće ispred svoga vremena zbog čega je morao potražiti novi prostor – SAD.
Tamo će njegov igrački i intimni duh naići na nove inspirativne izazove. Pohađao je studij po-
slovanja i tjelesnog odgoja. Došao je kao izvidnica u Novi svijet da bi u Starom svijetu postao
prorok. Od 1969. do 1973. godine igrao je za Cougarse BYU-a i kao prvi Europljanin 1972.
ušao u sastav All-American (All-Stars) sveučilišnog natjecanja. Prvi trofej za svoju momčad
donio je u okviru respektivne The Western Athletic Conference (WAC). Među prvima s ta-
kvom visinom šutirao je fadeaway (šut skokom unatrag). Bio je prvi neamerikanac kojeg su
1972. Portland Trail Blazersi uzeli na draft NBA, 1973. Los Angeles Lakersi te 1976. Boston
Celticsi. Iako je imao nekoliko ponuda iz NBA-a, Ćosić se odlučio za povratak u Europu, ne
samo radi košarke nego radi vjerske misije.
Kao košarkaška legenda Provoa, Krešimir Ćosić ne blijedi. Evo jedne minijature. Budući da
sam 2004. obilježio 40-godišnjicu utakmice Hrvatska : SAD (NBA All-Stars), htio sam 2014.
dostojno proslaviti i 50-godišnjicu te utakmice. Razgovarao sam o tome u američkom vele-
poslanstvu u Zagrebu u namjeri da nam pomogne u dovođenju Oscara Robertsona i Billa
Russella, koji su igrali na toj utakmici. Međutim, predložili su nam da ugostimo jednu ame-
ričku nacionalnu juniorsku momčad. Zbog toga sam angažirao tajnika HKS-a Željka Drakši-
ća. Javio mi se Brian Gephart iz Drapera, Utah, koji je trenirao srednjoškolske igrače kao što

95
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

je Frank Jackson, koji je otišao u sveučilišnu momčad Duke, a potom u NBA, u momčad New
Orleans Pelicans. Taj američki nacionalni juniorski tim trebao je odigrati utakmice protiv
juniora Hrvatske i Slovenije. Nažalost, to nije realizirano zbog tadašnjih reprezentativnih
obveza U-18 hrvatske momčadi. Nakon što je Stojko Vranković postao predsjednik HKS‑a
poslao sam Gephartu njegov broj telefona i e-mail adresu. Evo njegove poruke Stojku: “Biste
li bili zainteresirani da dovedemo sve zvijezde srednjih škola Divizije 1 College Basketball iz
SAD-a da igraju protiv vašega nacionalnoga juniorskog tima, a možda i drugih europskih
juniorskih nacionalnih momčadi? Molim savjet. Volio bih započeti razgovor s vama i vidjeti
možemo li ovo uraditi.” Međutim, nije bilo ništa od Gephartove želje da dovede juniore koji
bi tako rado igrali u Ćosićevu Zadru.
Brian je mormon iz Drapera, gdje je jedan od najvećih mormonskih hramova države
Utah, zna svaki detalj Ćosićeva života; recimo da je Krešo 1974. u Zadar doveo svog suigrača
s BYU-a Douga Richardsa da mu pomogne u Ligi prvaka, da je u BYU-u igrao još jedan Zadra-
nin Mišo Ostarčević i da je Gordan Giriček igrao za Utah Jazz (2004. – 2007.). Kada već nije
uspio dovesti juniore u Zadar, Brian se bavio mišlju da dovede veterane Ostarčevića i druge,
planirao je i mene igrački aktivirati na toj revijalnoj utakmici: “Možda ću povući neke žice i
vidjeti možemo li igrati na BYU-u. To bi bilo sjajno za ovdašnje obožavatelje i njihove uspo-
mene na Krešimira, kao i za druge razloge o kojima smo razgovarali ranije; Dražen, svijest o
neovisnosti Hrvatske itd.” Opet se od toga nije dogodilo ništa, ali potrošili smo punih pet
godina na dopisivanje i sjećanje na Krešimira Ćosića, što je u konačnici ipak jedna pozitiva.
Na studiju na BYU-u Ćosić se preobratio, ušavši u Crkvu Isusa Krista svetaca posljed-
njih dana, i počeo prevađati Mormonovu knjigu i Doktrinu i saveze na hrvatski, u čemu mu
je pomo­gao bivši katolički svećenik Grgić. Prijevod je postao služben 1978. U studenom
1971. u Salt Lake Tabernacleu krstio ga je Hugh Nibley, jedan od najslavnijih učenjaka ove
crkve. Prema Nibleyju, Krešimir mu je rekao: “Postoji stotinu razloga zašto se ne bih trebao
pridružiti Crkvi i samo jedan od razloga zašto bih trebao – jer je to istina.” Ćosić je služio
kao voditelj svećenika Svetaca posljednjih dana (LDS) u Hrvatskoj. Njegovi sljedbenici na
istoj duhovnoj visini bili su košarkaški centri – Ivan Valek i Mišo Ostarčević kojega je Ćosić
zajedno sa suprugom Ankicom krstio u ponoć na zadarskom priobalju. Svake godine u neke
hrvatske gradove dolaze mormonski misionari. Začude se kada im kažem da sam bio na
Brdu Cumorah pored Palmyre u državi New York gdje je Joseph Smith doživio svoje vizije
Boga, ali se ne zbunjuju kada ih pitam tko je Krešimir Ćosić i oduševljavaju kada im kažem da
sam ga osobno poznavao. On je za njih velika
poznanica, duhovni rod, psihološka sigurnost.
Lindsey Jurdana koja je snimila dokumentarac
o Ćosiću An Off-Court Story: The Life of Kresimir
Cosic zanimanje za Ćosića stekla je upravo dok
je boravila u misiji LDS-a u Hrvatskoj. Pred par
godina haklao sam s mladim američkim mor-
monima koji su s ushićenjem pričali o Ćosiću.
Bog je stvorio Ćosića, a Zadar košarku! Krešo je
Provo imao takav ljudski i etički autoritet tako da je

96
 obljetnice

u ateističku Hrvatsku mogao dovesti i Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana, a u isto
vrijeme igrati za reprezentaciju Jugoslavije, što je bio i ostao poticajni presedan. Jasno da to
nije išlo tako lako kako se to pokazuje u pozitivističkoj retrospektivi. Bilo je podmetanja,
ignoriranja i agresivne duhovne i političke netrpeljivosti.
U listopadu 1992. upoznao sam ga kao ministra savjetnika hrvatskog veleposlanika Petra
Šarčevića, u predvečer, u privremenim prostorijama Veleposlanstva RH u Washingtonu. Tek
su se počeli useljavati u te prostorije, pa je trebalo napraviti još tisuću formalnosti. Krešo još
nije imao službenu posjetnicu pa mi je dao onu s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu gdje je
završio Višu trenersku školu. Oduševio me je svojim poznavanjem situacije u SAD-u i mu-
drošću kakvom bi se morala voditi Hrvatska. Pričali smo nekoliko sati, iako ga je veleposlanik
Petar Šarčević nekoliko puta opominjao da završi razgovor sa mnom.
Nismo mogli stati, bila je to simpatija na prvi pogled i prvi sluh. Zbog toga što se javno
deklarirao mormonom, Ćosić je po kazni služio vojni rok kao konjovodac u Sarajevu 1976.,
ja sam godinu ranije završio u kaznenom puku u Gospiću pod optužbom da sam s Ivanom
Zvonimirom Čičkom 1971. organizirao studentske štrajkove u Zagrebu. O tome smo razmi-
jenili iskustva kroz prizmu Dobrog vojaka Švejka, a ne mučeništva. Za svoj je put bio voljan
platiti punu cijenu. Upoznao sam ga s tamnom stranom našeg osamostaljivanja, nedostat-
kom pravne države, površnim prihvaćanjem demokratskih pravila političke utakmice, sra-
motnim miniranjem vozila i kuća, zastrašivanjem i maltretiranjem nedužnih civila, na što mi
je smireno odgovorio: “Takve stvari nećemo tolerirati, a počinitelje ćemo baciti u more.” Htio
je američke standarde demokracije prenijeti u Hrvatsku. Iskreno je vjerovao da je to moguće
brže negoli je to realnost dozvoljavala. Nije spadao u trofejne sportaše udaljene nekoliko
svjetlosnih godina od stvarnosti, zarobljene u vlastiti brendovski solipsizam. Bio je iznimno
inteligentan, pronicav i odlučan. Razgovarati s njim značilo je zajednički otkrivati istine na
harmoničan način, bez krivotvorene argumentacije i opstrukcijske polemike. Nastojao je
otvoreno razumijevati sve ono što se doga­đalo. Premda se družio s američkim senatori-
ma i kongresnicima, nije se vidio u karijeri političara, želio je ponajprije svojim društvenim
vezama pomoći geopolitičkoj borbi za neovis­nost i opsta­nak Hrvatske. Nakon te epizode
planirao se vratiti na trenersku klupu.
Stvari je sagledavao u priličnoj širini, ali nije bio nepraktičan. Kako sam trebao postati
dopisnik Slobodne Dalmacije iz SAD-a, odmah mi je preporučio kako i gdje da tražim stan,
koliko će mi novaca trebati mjesečno i niz takvih dragocjenih sitnica koje novak u inozem-
stvu ne može steći preko noći. Naravno, kada smo se dohvatili košarke, obećao mi je da će
me ubaciti među diplomatske rekreativce, “makar si ti novinar”. Razgovarali smo kasnije
telefonom, pozi­vao me na večeru. Vjerovao je da je 97 posto oporavljen od ne-Hodgkinovog
limfoma, skraćeno NHL karcinoma, i da je odlazak na operaciju samo stvar perfekcionizma
kojem je težio. Želio je biti apsolutno statistički siguran u ozdravljenje. Slobodna Dalmacija
je 1993. bila privatizirana i sve ambiciozne ideje njezina glavnog i odgovornog urednika Joška
Kulušića pale su u vodu. Tako nisam dospio u priliku da u Washingtonu dijelim društveni
život s Krešom. Kada sam čuo vijest o njegovoj smrti, polako je padao u komu, jetra mu više
nisu mogla podnositi kemoterapiju, budući da je otprije bolovao od hepatitisa, odsjekle su
mi se noge. Zašto i kako je moguće da ga više nikada neću vidjeti? Bio je premlad. To je bio

97
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

nevjerojatan gubitak za zemlju i regiju, za moguć­nost bržega razumnog pomirenja i norma-

lizacije, što se vidjelo istog trenutka nakon što su na košarkaškoj utakmici u Beogradu čuli
informaciju o njegovoj smrti – dvadesetak tisuća gledatelja mu je minutom šutnje odalo
počast, bez obzira na činjenicu da se u Srbiji još uvijek osjećalo ratno raspoloženje.
Ipak, sudbina ili činjenica da se finale Kupa Krešimira Ćosića 2006. igralo u Karlovcu po-
novno nas je spojila. Uprava Slobodne Dalmacije me je ovlastila da predam tradicionalni
pehar pobjedničkoj momčadi – komu drugom negoli momčadi Zadra. Uručio sam ga kape-
tanu Jakovu Vladoviću riječima: “Bog je stvorija čovika”, a Vladović mi je odgovorio: “A Zadar
košarku.” Stajao sam uz Krešinu suprugu Ljerku, kćer Ivu i sina Petra Krešimira. Iva je završila
u Zagrebu Prehrambeno-biotehnološki fakultet i radi u jednoj danskoj farmaceutskoj tvrtki.
Sin Petar Krešimir glumio je Krešu, od kojega je naslijedio diskretno šarmantni osmijeh, u
filmu “Bit ćemo prvaci svijeta”, posvećenom slavnoj generaciji jugoslavenskih košarkaša koji
su 1970. postali svjetski prvaci. Ana Ćosić je jedina krenula očevim stopama, igrala je košarku
i studirala je na BYU-u te na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa i po struci je diplo-
mirani komunikolog. Radi kao voditeljica Odsjeka za protokol zagrebačkog gradonačelnika
Milana Bandića. Udana je i majka je sina Borne. S njom sam bio na nekoliko događanja, bu-
dući da mi je supruga Jasna s Novim valom 2016. i 2017. bila u koaliciji sa strankom Milana
Bandića. Svijet je uvijek mali za one koji se stalno kreću.
Krešimir Ćosić ušao je u vječnost ne samo zbog svojih iznimnih sportskih uspjeha (šest
prvenstava Jugoslavije, dva prvenstva Italije, četiri kupa Jugoslavije, pet balkanskih prvensta-
va, jedan europski kup kupova, tri europska prvenstva, tri svjetska prvenstva i jedno olim-
pijsko prvenstvo, bio je i šesterostruki sudionik All-Star utakmica FIBA-e, MVP europskog
prvenstva 1971. i 1975., hrvatski sportaš godine 1980., već 1983. izabran u Hall of Fame BYU,
a 1991. uvršten među 50 najvećih igrača FIBA-e te dobitnik Nagrade za zasluge za FIBA-u),
nego zato što je kao trajnu vrijednost ostavio Zadru i Hrvatskoj, Europi i svijetu svoju izvan-
serijsku ljudskost kojom je razoružavao.
Krešimir Ćosić je povijesna ličnost oko koje se ne prestaje okupljati budućnost. Već 24.
studenoga 1995. posthumno je dobio nagradu Grada Zadra za životno djelo. Po njemu je
1996. Dvorac Califfi na otoku Ugljanu nazvan Dvor Krešimir Ćosić. Košarkaški kup Hrvatske
od 1998. nosi njegovo ime, a od 3. listopada 2008. i nova zadarska košarkaška dvorana na
Višnjiku. U Zadru se nalazi ulica koja od konca 2000. nosi njegovo ime, a u Zagrebu od 25.
svibnja 2005. postoji Trg Krešimira Ćosića. Godine 2001. ušao je u Utah Basketball Hall of
Fame. Ispred ko­šar­kaške dvorane Jazine 4. travnja 2002. podignut mu je veliki spomenik.
Iste je godine posmrtno dobio Nagradu “Franjo Bučar” za životno djelo. Zbog njegovih je
doprinosa popularnosti košarke u Provou sedamdesetih bila izgrađena košarkaška dvorana
Mariott Centar s 25 000 mjesta, tada najveća košarkaška dvorana u SAD-u, a u njoj je 4. ožuj-
ka 2006. Ćosićev dres s brojem 11 podignut u vječnost. Godinu kasnije ušao je Hall of Fame
FIBA-e, a 2008. uvršten među 50 najvećih igrača Eurolige. Godine 2016. izdana je novčanica
s likom Krešimira Ćosića…
Kako je bio uvijek ispred svog vremena, i u igračkom i u duhovnom smislu, vrijeme radi
za njega pa će budućnost zasigurno i dalje i dublje biti ispunjena čovjekom koji nedostaje –
Krešimirom Ćosićem.

98
zadarska smotra 4, 2018. Veso Pirnat Brolski

prijevodi Događaj tijela

Događaj tijela

umišljam
sanjarim
ili je to bio
samo privid
tek uz tebe
dogodilo se
moje tijelo
u novim sokovima
ponovo su se
napunili moji
donekle već
usahli vrutci
tek uz tebe adriana
tvoju mladu kožu
udisaj
i izdisaj
postali su
stvarni događaj tijela

99
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Teško je

teško je
ispustiti ljubavnicu
iz jutarnjeg zagrljaja
još je teže jer je još uvijek
topao i prisutan
njezin vonj
otisak na uzglavlju
mirisna i topla
spavaćica
koja je upravo
skliznula niz bokove
teško je doista teško
ponovo dočekati
novo jutro
jer se još uvijek čuju
koraci odlaska

Nepravedno je

nepravedno je znaš
da te stalno
netko pokušava uhvatiti
pa zar ne zna
da si moja
sirena
ona koju sam
davno oteo moru i
u tišini valova
slanu preslanu ljubio

100
 prijevodi

Tebe nije bilo

tebe nije bilo

dok smo kušali
mlado vino
i mirisalo je
na kroštule
tebe nije bilo
ni onda
kad sam čitao
pjesmu o tebi
slučajnu liriku
za gospu prekomorsku
i razgovijetno
osjećao tvoj dah
tvoje prste
koji su nervozno stiskali
moj dlan

Nari

pogledaj draga moja

kako su se iznenada
raspukli nari
i sve ono
što smo ikada rekli jedno drugom
sve one laži
žele postati
zrna istine
pretvorit će se
u slatku bol
davnih uspomena
u našim istinama
ostat će
rasuta zrna
praznih obećanja

101
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Nikad nismo

Nikad nismo plesali

pripitih tijela
nikad ti nisam
šaptao na uho
adriana ti si jedina
samo jedna od mnogih
adriana adriana
kao ti
nikad nisam rekao
kako tvoje ime
znači more
adriana adriana

Loš dan

zašto ne pjevaju
rajske ptice
čemu ta
beskonačna golet
mraz led
na ovom mjestu
zašto se nijedna
ne čuje riječ
kad viknem
samo odjek
nitko da korak
više napravi
ni da pogleda
gdje se izgubio
moj glas

102
 prijevodi

Naša obala

tražio sam stope

tužno shvatio
da je sve izbrisalo
uzbibano vrijeme
znao sam
da je nevidljivi trag
još uvijek negdje
ispod pijeska
ili možda samo onaj
kad si se propela
da bi mi slani
poljubac dala
i dalje će biti tamo
a šapat na usnama
svaki će dan
oblikovati tvoje ime
adriana

Ima dana

dođu dani
kad trebam
ljubav
slušam more
nečujnu stopu
pusti su dani
kad bih opet
želio da napustiš
svoga muža
da bi
pored mene legla
dok budem umišljao
da si me
vlažno olizala
a tebe još uvijek
ne će biti nigdje
dok će dani biti
i dalje jako pusti
puni iščekivanja

103
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Crv sumnje

jesam li jedini
kojemu dolaziš
i kad dođeš
oviješ ga svojim rukama
priviješ prsima
da osjeti otkucaje
srčano bilo
pitam se
dok si sva
umorna i meka
i odmah
poželiš čašu vina
a riječi ljubavi
još uvijek
nesigurno
lebde zrakom

Prigušio sam svjetlo

prigušio sam svjetlo

da te
nitko ne prepozna
kad budeš dolazila
sva dugonoga
korakom balerine
prigušio sam svjetlo
da ne moraš
nositi očale za sunce
maškaradu makeupa
bit će otvoreno
i ne ćeš morati
jedanput dugo
dvaput kratko
prigušio sam svjetlo
na usnama mi je muškat
znaš da sam nakon njega
pomalo lud
ne odbacuj noćni plašt

104
 prijevodi

znaš kako volim

ljuštiti te sloj po sloj
prigušio sam svjetlo

Portret

sad si mlada
jedino oči nisu one
kojima
si me začarala
nekako dublje
gledaju u svijet
dosta si mlađa
ali ja bih te htio
kakva si onda bila
sa svim
što ti je život ostavio
od nekadašnjih strasti
takvu bih te htio
naslikati
samo za sebe

Zadnja pjesma

sad je vrijeme
za zadnju pjesmu
nevidljivi gavrani
tako se čudno
glasaju
vrag je s njima
na mene čekaju
da iz praznina
prazno gledam
a papir je još uvijek
usamljen i bijel
na zadnju
pjesmu čeka

(prijevod: Goran Filipi)

105
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Veso Pirnat Brolski rođen je netom prije II. svjetskog rata,

15. veljače 1941. godine u Beogradu, gdje je njegov otac služ-
bovao na jednom od ministarstava. Nakon bombardiranja
Beograda obitelj je prebjegla u Suboticu odakle ih je okupa-
tor protjerao u matičnu domovinu Sloveniju. Zajedno s osta-
lim Slovencima obitelj je nakon jednomjesečne kalvarije iste
Veso Pirnat Brolski godine stigla u svoju već okupiranu Ljubljanu. Kasnije, 1956.
godine, radi očeva angažmana u kazalištu sele se u Slovensko
primorje gdje Brolski i danas živi, u Kopru, u dijelu grada koji se zove Brolo, po čemu je i do-
bio nadimak. Kao dječak objavljivao je sportske priloge u Slovenskom Jadranu i sudjelovao
na natječajima za kratku prozu. Nakon odsluženja vojnog roka Brolski nastavlja s kratkom
prozom i ubrzo dobiva nagradu Nedjelskog dnevnika pričom Kraljevski hljepčić. Bavio se i
uredničkim poslovima. Njegovi ozbiljniji književni pokusi započinju 1987. godine. Tada na-
staje zbirka poezije Brolo hot-dog koja je zapravo utrla put njegovu daljnjem stvaralaštvu. I
danas je aktivni član “Združenja primorskih književnikov”. Objavio je više pjesničkih zbirki,
nekoliko romana, piše i skečeve i komedije. Dobio je više nagrada u Sloveniji i izvan nje, a
njegovi su radovi uvršteni u više domaćih i stranih antologija.

Goran Filipi

106
zadarska smotra 4, 2018. Evgenij Evtušenko
(18. 7. 1932. – 1. 4. 2017.)

prijevodi Babyn Jar

Nad Babynim Jarom spomenika nema.

Strma kosina nadgrobna je ploča.
Strašno mi je.
Danas sam toliko star,
kao i židovski narod sam.
Čini mi se —
Židov sam.
Lutam po drevnom Egiptu.
I razapet na križu, umirem,
i još uvijek nosim — tragove čavala.
Čini mi se, Dreyfus —
to sam ja.
Malograđani —
moj su tužitelj i sudac.
Ja sam za rešetkom.
Ja sam u obruču.
Progonjen,
popljuvan,
oklevetan.
I damice u briselskoj čipki,
vriskajuć, suncobranima bodu me u lice.
Čini mi se da
dječak sam u Białystoku.
Krv se lije, teče po tlu.
Bezobrazni su vođe krčmarskih šankova
i smrdi na votku i luk.
Ja, gurnut sam čizmom, slab.

107
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Uzalud molim pogubitelje.

Čujem hihot:
“Ubij Židova, spasi Rusiju!” —
trgovac siluje moju majku.
O, ruski moj narode! —
Ja znam —
ti
u biti si svojoj internacionalan.
Ali često su oni, čije su ruke nečiste,
tvojim čistim imenom zveckali.
Ja znam dobrotu tvoje zemlje.
Kako je podlo,
da, ni žilicom ne trepnuvši,
antisemiti slavno se nazvali
“Savezom ruskoga naroda”!
Čini mi se —
ja sam — Anna Frank,
prozirna,
kao grančica u travnju.
I volim.
I ne treba mi fraza.
Treba mi
da gledamo jedni druge.
Kako malo vidimo,
njušimo!
Ne treba nam lišća
i ne treba nam neba.
Ali možemo mnogo —
nježno
u tamnoj sobi jedan drugog zagrliti.
Ovamo idu?
Ne boj se — to je huka
samog proljeća —
ono ide ovamo.
Idi k meni.
Brže, daj mi usne.
Ruše vrata?
Ne — to se otapa led…
Iznad Babynog Jara
Šum je divljih trava.
Drveće gleda strašno,
kao sudci.

108
 prijevodi

Ovdje sve nijemo vrišti,

i, skinuvši kapu,
osjećam,
kako polako postajem sijed.
I ja sam
kao bezvučan krik
nad tisućama tisuća pokopanih.
Ja sam —
svaki ovdje strijeljani starac.
Ja sam —
svako ovdje strijeljano dijete.
Ništa u meni
to neće zaboraviti!
“Internacionala”
neka grmi,
kada zauvijek bude sahranjen
posljednji na zemlji antisemit.
Židovske krvi u mojoj krvi nema.
Ali mrzim divljom mržnjom
sve antisemite
kao Židov
i zato sam —
pravi Rus!

(prijevod: Rafaela Božić)

109
 zadarska smotra 4, 2018.
prijevodi
(Prijevod na čakavštinu bračkih Selaca pre-
ma: Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadaš-
njost, Zagreb 1994., prijevod: Bonaventura
Duda i Jerko Fućak; uz konzultacije većine
hrvatskih prijevodâ: Bartola Kašića, Matije
Petra Katančića, Ivana Matije Škarića, Josipa
Stadlera, Ivana Evanđelista Šarića, Ljudevita
Rupčića i Gracijana Raspudića te latinske
Vulgate, talijanske La Bibbia di Gerusalemme
i francuske La Bible de Jérusalem)
I. Parićavanje za Isukrstovo dilovanje
Predikavanje Ivota Krstiteja
1 Počelo ol Evanđeja Isukrsta Sina ol
Boga. 2Pisa je Ižajija profeta:
Na, šajen kurira svojega
prid licen tvojin
da ti parića put.
3
Glas se dere na trzi:
Parićajte put Gospodinu,
poravnajte mu progadure!
4
Tako se je pojavi Ivo: krsti je na trzi i pre-
dikava krstice ol prosvićenja na olpušćanje
ol grisih. 5Nagrnula je na nje sva zemja ol
Judeje i svi ča živedu u Jeruzolimu: primali
110
Evanđeje po Markotu
(prijevod: Siniša Vuković)
su ol njega krstice u rici Jordanu ispovidajuć
svoje grihe.
6
Ivo je bi ubučen u kostret ol deve, sa
pason ol kože kolo pasa; ji je škakavce i divji
med.
7
I predika je:
“Poslin mene dohodi jošćec jači ol mene.
Ja nisan dostojan prignut se i odrišit mu kor­
dune na postoliman. 8Ja vas krstin vodon, a
on će vas krstit Duhon Svetin.”
Isukrstove krstice
9
Nih dnevih doša je Isukrst iz Nazareta
galilejskega i primi je u Jordanu kršćenje od
Ivana. 10I omar, čin je izahodi iž vode, upana
je otvorena nebesa i Anima koda goluba di
se skalaje na nje, 11a glas se zadere s nebes: Ti
si Sin moj, Jubjen! U tebi mi je sva milina!
Tantacijun na trzi
12
I omar ga je Anim natanta na trzu. 13I bi
je on na trzi četrdeset dnevih, di ga je tanta
Sotona; bi je sa beštijan, a anđeli su šerve mu
bili.

II. Isukrstovo dilovanje u Galileji
Počelo ol predikavanja
14
A poklen je Ivo bi pridan, iša je Isukrst u
Galileju. Predika je evanđeje ol Boga: 15“Ispu-
nilo se vrime, kuštalo se je krajestvo ol Boga!
Obralte se i virujte u evanđeje!”
Prva četiri skulara
16
I prohodeć uza Galilejsko more, upana
je Šimuna i Andriju, brata Šimunovega, di su
u ribašćini na moru; jerbo su bili peškadu-
ri. 17I reka nin je Isukrst: “Holte za menon i
učinit ću vas peškaduriman ol judih!” 18Ni su
omar molali mriže i išli za njin.
19
Poklen je pasa pinku daje, upana je Jaku
Zebedeja i njegovega brata Ivota: u gajeti
su krpili mriže. 20Omar je pozva i njih. Ni su
ostavili starega Zebedeja u barci sa težaci-
man i išli su ća š njin.
Podučavanje i mirakul u sinagogi u
Kafarnajumu
21
I arivali su u Kafarnajum. Omar u subo-
tu ulize on u sinagogu i počme podučavat.
22
Bili su zamantani njegovin učenjen. Jerbo,
uči jih je ka ni ča jema vlast, a ne ko pismo-
znanci. 23A u njihovon se sinagogi apena bi
naša čovik urečen zlin animon. On je zaurla:
24
“Ča ga ti jemaš su namin, Isukrste Nazara-
nine? Doša si nas deštrigat? Znan ko si: Sve-
tac ol Boga!” 25Isukrst mu je pripriti: “Muč i
izajdi iž njega!” 26Na to zal anim zatrese š njin
pa se zadere iž cilega glasa i izajde iž njega.
27
Svi su se zablenuli i propitivali se meju
sebon: “Ča je vo? Ko novo i jako učenje! I sa-
miman zliman dusiman zapovida, i obada-
jedu ga.”
28
I omar se čulo za nje svudir, po sven
konfinu ol Galileje.
111
prijevodi
Olzdravjenje punice ol Šime
29
Čin su izlizli iz sinagoge, uliza je sa Jakon
i Ivoton u kuću ol Šime i Andrije. 30A punica
ol Šime ležala je u fibri. Omar su mu rekli za
nje. 31On non prijde, ćapa je za ruku i poldi-
gne. I prošla non je fibra. I posluživala jih je.
Druga olzdravjenja
32
Svečera, poklen je zapa sunac, dovodili
su prida nje sve ne u marotu i ukošene. 33I cili
je grad navali na vrata. 34I on je olzdravi ne
maganjane – a bili su pusti i sa svakakoviman
malatijan – i hudobe je puste izlaska. I ni da
govorit hudoban jerbo su ga ni poznavali.
Isukrst je usakret iša ća iz Kafarnajuma
i predika je po cilon Galileji
35
Izjutra navrime, jošćec po škureci, usta
se je, izliza i iša je nindir nasamo i nonder se
je moli. 36Stali su ga išćat Šime i njegovi druzi.
37
Kal su ga našli, rekli su mu: “Svi te išćedu.”
38
Reka nin je: “Moća nindir drugo, u susidna
sela, da i namo predikan! Jerbo san za to i
ariva.” 39I pasa je priko sve Galileje: predika
je po njihoviman sinagogan i hudobe laska.
Olzdravjenje gubavega
40
I dojde ki njemu niki gubavi, prigne se
prida nje i zamoli ga: “Je oćeš, mogeš me is-
puliškat!” 41Isukrst pomilovan ispruži ruku,
pipne ga i ondac će mu: “Ću, bud puliškan!”
42
I momentalno š njega nestane gube i ispu-
liška se. 43Isukrst mu je pripriti i omar ga po-
sla ća 44ričiman: “Atento, nikomu da ništa nis
govori, vengo hod ća, pokaž se popu i daj za
svoje olzdravjenje prama regulan ol Mojsije,
njiman za teštimonijancu.” 45Ma čin je izliza,
sta je na sva zvona pravjat okolo i raznosit to
ča se dogodilo tako da Isukrst višje ni moga
komodno ulist u grad, vengo je ostava vanka
nasamo. I dohodili su ki njemu sa svih stran.

Olzdravjenje sakatega
2 I poklen je poslin nikoliko dnevih jope-
ta ariva u Kafarnajum, čulo se je da je u kući.
2
I skupili su se pusti pa višje ni bilo mista ni
pril vratiman. On nin je navišća Besidu. 3I
došli su ki njemu noseć sakatega. Nosilo ga je
njih četiri. 4Kako ga zarad pustega svita nisu
mogli unit ki njemu, raskopali su krov nada
miston di je bi Isukrst. Učineć bužu, skalali
su posteju na kon je sakati leža. 5Kal je vidi
njihovu viru, reka je Isukrst sakaten: “Sinko!
Olmolali su ti se grisi.” 6A sedili su nonde i
niki pismoznanci ča su stali mrnjat u sebi:
7
“Ča vo vi govori? Beštima! Jerbo, ko to moge
grihe olpušćat osin Boga jedinega?” 8Isukrst
je animon omar skonta da ni tako mrnjedu u
sebi, pa će nin: “Ča to mrnjete u sebi? 9Jerbo
ča je lašnje? Reć sakaten: ‘Olmolali su ti se
grisi’ oli reć: ‘Ustan se, vazmi svoju posteju i
hod ća?’ 10Ma neka znate: ovlašćen je Sin Čo-
vičji na zemji olpušćat grihe!” Pa je reka nen
sakaten: 11“Tebi naređijen, ustan se, vazmi
po­steju i hod ća doma!” 12I on se je usta, vaze
je omar posteju i izliza naočigled svijuh. Svi
su zaneseno feštavali Boga govoreć: “Vako ča
jošćec nismo bili vidili!”
Depeša od Levega. Frajavanje sa
grišniciman
13
Isukrst jopeta parti ki moru. Cili je ni
svit navali ki njemu i on ga je uči. 14Prohodeć
upana je Levega ol Alfeja di sedi na dugani. I
reka mu je: “Hod su menon!” On se je usta i
iša je š njin. 15Kal je poslin Isukrst bi za stolon
u njega doma, našli su se š njin i su njego-
viman skulariman za stolon i pusti duganje-
ri i grišnici. Za reć pravo, bilo jih je more. A
hodili su za njin 16i pismoznanci družbe ol
farižejih pa kal su vidili da ji su grišniciman
i duganjeriman rekli su njegoviman skula-
riman: “Zarad česa jite su duganjeriman i
grišniciman?” 17Poklen je to ču, Isukrst nin je
112
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
reka: “Ne tribuje zdraviman likar, vengo ma-
ganjaniman! Nisan doša zvat pošćenjačine,
vengo grišnike.”
Raspredanje obo postu
18
Ivotovi skulari i farižeji su postili. I doj-
dedu niki pa mu rečedu: “Zarad česa skulari
od Ivota i skulari ol farižejih postidu, a tvo-
ji skulari ne postidu?” 19Na to nin je Isukrst
reka: “Je mogedu pirani postit doklen je di-
tman š njiman? Doklegod jemadu ditmana
sa sebon, ne mogedu postit. 20Ma, doć ćedu
jurve dnevi kal će nin ditman uteć ća, i on-
dac će postit u ni dnev!”
21
“Nikor ne prišije tašele ol grubega pana
na stari veštit. Jerbo novi tašel rastegne stari
veštit pa se učini jošćec veća buža.”
22
“I nikor ne ulije mlado vino u stare
mihe. Jerbo će vino raspast mihe pa ćedu se
deštrigat i vino i misi. Vengo – mlado vino u
nove mihe!”
Trgačina klasov u subotu
23
Jelne je subote hodi kroza nasade. Nje-
govi su skulari stali puten brat klasove. A
farižeji su mu rekli: 24“Pogledaj! Zarad česa
činidu no ča ni dopušćeno činit ol subote?”
25
Isukrst nin je olgovori: “A nikadare niste
štili ča je bi učini David poklen je bi ogladni,
pa kal se je naša u nevoji i on i ni ča su hodili
š njin? 26Kako je za velega popa Ebjatara bi
uliza u Dom ol Boga i izi je kruh ča su mu ga
bili prinili i ke ni smi jist nikor osin popov; a
on ga je da i svojiman kumpanjiman?”
27
I govori nin je: “Subota je vode zarad če-
jadina, a ne čejadin zarad subote. 28Pa ondac,
Sin Čovičji gospodar je ol subote!”
Olzdravjenje u subotu
3 Uliza je jopeta u sinagogu. Bi je nonde
čovik sa usahnuton rukon. 2A ni su pana-
li oće ga Isukrst u subotu izličit, da bidu ga

mogli potvorit. 3On je reka čoviku sa usah-
nuton rukon: “Stan na sri sride!” 4A njiman
će: “Je dopušćeno ol subote činit dobro oli
činit ča se neće, život šalvat oli ubit?” Ma ni
su mučali.
5
A on, ražalošćen grezaduron njihovih
src, puzdro jih je ošinu jočiman pa je reka
ten čoviku: “Pruž ruku!” On pruži – i ruka
mu zdrava!
6
Farižeji izlizedu i dadu se omar ki Irudov-
ciman na šedutu kontra njemu kako bidu ga
mogli ubit.
Puk gre za Isukrston
7
Isukrst je sa skulariman iša uza more. Za
njin je hodi pusti svit iz Galileje. I iž Judeje, 8iž
Jeruzolima, iž Idumeje, iz Transjordanije i iz
okolice Tira i Sidona – silan je svit ču ča čini i
navali je ki njemu.
9
Ondac je reka svojiman skulariman da
mu se zarad pustega svita parića barketa
kako ga ne bidu šamaštravali. 10Jerbo je pu-
ste olzdravi pa su se svi ča su bili maganja-
ni zalićali za njin da bidu ga popipali. 11A zli
dusi, čin bidu ga upanali, padali bidu prida
nje i derali se: “Ti si Sin ol Boga!” 12A on nin je
špiritožo pripriti da ga ne špijajedu.
Izbor njih dvanajest
13
Iša je na obaljenje i zva je sa sebon koje
je sam ti. I došli su ki njemu. 14I probere njih
dvanajest da budedu š njin i da jih šaje pre-
dikat 15su vlašćon da laskadu vrage. 16Izabe-
re dunkve njih dvanajest: Šimu, ken je nadi
ime Pere, 17i Jaku ol Zebedeja i Ivota, brata ol
Jake, kiman je nadi ime Boanerges, ča hoće
reć Sini ol groma, 18i Andriju i Filipa i Bartu-
la i Matu i Tomu i Jaku od Alfeja i Tadeja i
Šimu Kananajceta 19i Judu Iškarijoskega, ki ga
je tradi.
113
prijevodi
Nemoguća ogovaranja
20
I doša je Isukrst u kuću. Jopeta se je sku-
pilo toko svita da nisu mogli ni jist. 21Kal su
to doznali, došli su njegovi da ga fermadu
jerbo se govorilo: “Ka izvan sebe je!”
22
I pismoznanci ča su se kalali iž Jeruzoli-
ma govorili su: “Beelzebula jema, po glavaru
vražjen laska sotone.”
23
A on jih je pozva pa nin je u glendan go-
vori: “Kako to moge Đaval Đavla laskat? 24Je
se krajestvo u sebi razdililo, no ne moge du-
rat. 25Oli vako: je se kuća u sebi razdili, na ne
moge durat. 26Je dunkve Sotona sam na se
usta se i podili se, ne moge durat, vengo mu
je gotovo. 27Nikor, je tako, ne moge u kuću
jakega čejadina ulist pa mu mobiliju ukrest,
je prin tega ne sputi galešu. Ondac će mu te-
kar kuću pokrest!”
28
Za reć pravo, sve će se oprostit siniman
juskiman, kolikigod budedu grisi i beštimje
kojiman ćedu zabeštimat. 29Ma, je ko obali
Duha Svetega, nima mu oprošćenja zanavik;
krivac je griha vikovišnjega.” 30Jerbo su govo-
rili: “Zlega Anima jema.”
Prava svojta Isukrstova
31
I dojdedu mater njegova i braća mu.
Fermali su se vanka, a ki njemu su poslali da
ga pozovedu. 32Kolo njega sedi je pusti svit.
I rekli su mu: “Na, vanka ti je mater i braća
tvoja, išćedu te!” 33On nin olgovori: “Ko su to
mater moja i braća moja?”
34
Pa zaokruži jočiman po niman ča su se-
dili kolo njega u krugu i reče nin: “Evo mate-
re moje i braće moje! 35Kogod ispunja voju ol
Boga, on mi je i brat i sestra i mater.”
Isukrst govori u glendan
4 I poče je jopeta podučavat uza more.
I navali ki njemu pusti svit pa je on uliza u
barku i se je na more, a vas ni svit bi je na
kraju, na tarafermi.

2
Podučava jih je u glendan svačemu. Go-
vori nin je u učenju:
Glenda obo sijaču
3
“Čujte! Gledajte, izajde sijač sijat. 4I do-
klen je sija, kogod zrno palo je uza put, dole-
tile su tičice i pozobale ga. 5Niko drugo jope-
ta pade na stiničje di je bila plihuja. Omar je
proniklo jerbo ni jemalo duboke zemje. 6Ma
kal se je diga sunac, izgorilo je; i jerbo ni je-
malo korena, ošušilo se. 7Niko jopeta pade u
kupinu i kupina nareste i uduši ga pa fruta
ne donese. 8Niko donapokon pade u pupu ol
zemje i da fruta, razgrana se i urodi pa done-
se: jelno trideset putih većje, jelno šezdeset
putih većje, jelno sto putih većje.”
9
Pa dobaci: “Ko jema ušesa za čut, neka
čuje!”
Razlog glendih
10
Kal su bili nasamo, ni kolo njega skupa
š njih dvanajest pitali su ga obo glendan. 11I
govori nin je: “Vamin je dano šegreto kra-
jestva ol Boga, a niman vanka sve je bilo u
glendan:
12
da gledadu, gledadu – i ne vididu,
slušadu, slušadu – i ne kapidu,
da se ne prosvitlidu
pa da nin se olpusti.”
Špjegavanje glende obo sijaču
13
I reka nin je: “A ne znate tu glendu?
Kako ćete ondac kapit glende općenito?
14
Sijač sije Besidu. 15Ni uza put di je Besida
posijana, ni su kojiman taman ča su čuli
omar dohodi Đaval i nosi ća Besidu u njih
posijanu. 16Posijani na stiničje jesu ni ča kal
čujedu Besidu, momentalno je primidu s
alegrijon, 17ma nimadu u sebi korena, vengo
su koda štufajice: poklen dojde nenadinja oli
rufijanje zarad Beside, omar se izneblušidu.
18
A drugi su ni u kupinu posijani. To su ni ki
114
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
poslušadu Besidu, 19ma pensiri cilega svita
ča dojdedu, opijenost misiron i drugi meraci
udušili su Besidu pa je na ostala brez fruta.
20
A posijani na dobru zemju jesu ni ki čujedu
i primidu Besidu pa urodidu: trideset putih
većje, šezdeset putih većje, sto putih većje.
Glenda obo svići i obo miri:
kapivanje evanđeja
21
I govori nin je: “Je se svića unese da se
pod sud metne oli pod posteju? A ne da se
natakne na kandilir? 22Jerbo ništa ni sakrive-
no ča se neće očitovat; i ništa ni pritajano ča
neće doć na vidilo! 23Je jema ko ušesa za čut,
neka čuje.”
24
I govori nin je: “Budte atento s tin ča
slušate. Metron kin mirite mirit će se i va-
min. I užuntat će van se. 25Za reć pravo, nen
ki jema dat će se, a nen ki nima vazest će mu
se i no ča jema.”
Glenda obo simenju ča reste samo
26
I govori nin je: “Krajestvo je ol Boga ko
kal čovik buta sime na zemju. 27Spava on oli
bî budan, obnoć i po dnevu sime kiji i reste
– ni sam ne zna kako; 28zemja sama ol sebe
nosi frut: najprvo grančicu, ondac klas i do-
napokon veleti zrnja na klasu. 29A čin frut da,
bržje-boje se on fata kose jerbo eto ti košnje.”
Glenda obo zrnu ol gorušice
30
I govorili su: “Kako da prizentamo kra-
jestvo ol nebes oli u kon glendi da ga prista-
vimo? 31Ko kal se zrno ol gorušice posije u
zemju. Manje ol svega simenja na zemji, 32je-
danput posijano, nareste i deventa se u većje
ol svega povrća i potira vele grane pa se u
hladu njegoven gnjizdidu tičice ol nebes.”
Zakjučivanje obo glendan
33
Pustin takin glendan navišćali su nin
Besidu, naprama ten kako su mogli slušat.

Brez glende jin ni govori, a nasamo bi svoji-
34
man skulariman sve špjega.
Umirena nevera
35
Svečera istega dneva reka nin je: “Moća
priko vale!” 36Ni su olpustili vas svit i odveli
su Isukrsta ki je već bi u gajeti. A kumpanja-
le su ga i druge barke. 37Najedanput kalala
se je žeštoka nevera, na gajetu su se surgali
vali pa su je jurve cilu nalili. 38A on je na krmi
spava koda na argoli. Probudili su ga i rekli
mu: “Meštre! A te ni briga ča se utapjamo?”
39
On se je probudi, pripriti je fortunalu i reka
je moru: “Smir se! Umukni!” I umiri se je vi-
tar i učinila se je vela bonaca. 40Ondac nin je
reka: “Ča se strašite? Kako to nimate vire?”
41
Ni se na mrtvo ime pripadedu i zapitadu:
“Ko je vo da se i fortunal i more pokunjidu
pril njin?”
Garazenac pod urokon
5 Armižali su na drugu bandu ol mora,
uza kraj gerazenski. 2Čin je iskoči iz gajete,
omar mu je iz greba ususret doplazi niki čo-
vik sa zlin animon. 3Sta je u grebiman. I nikor
ga višje ni moga zavezat ni kadenan 4jerbo je
jurve špešo bi i verugan i kadenan spućen,
ma je razbi veruge i iskida kadene i nikor ga
ni moga pripitomit. 5Po cile bi noći i dneve u
grebiman i po briziman dera se i bi sa stinjan.
6
Kal je izdalekega upana Isukrsta, doleti je
trčuć i prignu se je prida njin, 7a ondac se je
na cili glas zadera: “Ča ga ti jemaš su menon,
Isukrste, Sinu ol Boga Svevišnjega? Kunen te
Bogon, ne muč me!” 8Jerbo mu je Isukrst bi
reka: “Izajdi, hudobo, iž vega čovika!” 9Isukrst
ga je na to zapita: “Kako se zoveš?” Kaza mu
je: “Legija mi je ime! Veleti nas jema!” 10I silno
je priklinja Isukrsta da ga ne prolaska iz nega
konfina.
11
A nonde je pol brigon pasa veli uvor
bahićih. 12Priklinjali su ga dunkve: “Pošji nas
115
prijevodi
u ve bahiće da u njih ulizemo!” 13I on nin je
to dozvoli. Ondac su izlizli zli dusi i ulizli u
bahiće. I uvor ol kolo dvi ijade zaleti se je niza
obaljenje u more i uduši se je u njemu.
14
Čobani su utekli i rastrubili po gradu i
seliman. A judi su išli vidit ča se to dogodilo.
15
Dojdedu Isukrstu. Upanali su jelnega pod
urokon: sedi je ubučen i zdrave pameti – on
ki jih je jema cilu legiju. I poplašili su se. 16A ni
ča su to vidili špjegali su kako je to bilo s nin
pod urokon i no obo bahićiman. 17Ondac ga
stanedu molit da ide ća iž njihovega konfina.
18
Kal se je imbarkava u gajetu, ni ča je bi
pod urokon moli ga je da bude uza nje. 19Ma,
on mu to ni dozvoli, vengo mu je reka: “Hod
doma ki svojiman pa nin jav ča ti je učini
Gospodîn, kako te je pomilova.” 20On parti
ća i počme širit po Dekapolu ča mu je učini
Isukrst. I svi su se divili.
Ćer ol Jaira.
Olzdravjenje maganjane žene
21
Poklen je Isukrst u gajeti jopeta priplovi
na drugu bandu, doša je ki njemu pusti svit.
22
Sta je uza more. I dojde, na, jedan ol glava-
rih sinagoge, ča se je zva Jair. Kal ga je vidi,
pa mu je prid noge 23pa ga je đentilo zamo-
li: “Ćer mi umire! Dojdi, stav ruke na nje da
olzdravi i ostane na životu!” 24I iša je š njiman.
A za njin je hodi vas svit i pritiska ga je.
25
A nika je žena duzinu godišćih bila u
marotu ol tečenja krvi, 26pusto je propatila
ol veleti likarih, rastekla je sve svoje i sve za-
ništa; inšoma, bilo non je sve to gore. 27Kal je
čula za Isukrsta, kuštala mu se je kroza svit
odostraga i ćapala se njegove vešte. 28Pensala
je: “Je se taknen samo njegove vešte, šalvat
ću se.” 29I momentalno je fermalo njezino te-
čenje krvi i ćutila je u tilu da se je okrpesila
ol malatije.
30
Isukrst je omar oćuti da je iž njega izlizla
forca pa se je obrnu u sri svega svita i reka je:

“Ko se je to ćapa moje vešte?” 31A skulari su
mu rekli: “A ne vidiš da te vas svit odsvukud
pritišće i jošćec pitaš: ‘Ko me se je to ćapa?’”
32
A on obrne jočiman kako bi upana nu ča je
to učinila.
33
Žena, sva usprpana i ustripana, svisna
nega ča non se dogodilo, prijde mu i baci se
prida nje pa mu reče svu istinu. 34On non je
reka: “Ćerce, vira te je tvoja šalvala! Hod ća s
miron i neka si zdrava ol svojega zla!”
35
Doklen je Isukrst jošćec govori, došli
su fabriceri sa višćon: “Ćer ti je umrla. Zarad
česa ćemo daje štrapacat meštra?” 36Isukrst
je ču ti deškorš, pa će fabriceru: “Nimaj vaha!
Samo viruj!” 37I ni dâ da ga iko drugi slidi osin
Pere i Jake i Ivota, brata ol Jake. 38I došli su
u kuću ol fabricera. Upana je viku i trisku i
ne ča hlencadu i naričedu na vas glas. 39Uli-
za je i reka nin je: “Ča se derete i hlencate?
Dite ni umrlo, vengo spi.” 40A ni su mu se
polsmihivali.
Ma, on jih je sve potira vanka, vaze je sa
sebon ćaću i mater ol diteta i svoje drûge pa
je uliza namo di je bilo dite. 41Ćapa je dite
za ruku govoreć: “Talita, kum!” ča oće reć:
“Divojko! Zapovidan ti, ustan se!” 42I divojka
se momentalno ustala i počela je hodit. Bilo
non je dvanajest godišćih. I u sekund su osta-
li izneblušeni, u velen mirakulu. 43On nin je
špiritožo zapriti da za to nikor ne bi dozna; i
reka nin je da neka divojci dadu jist.
Isukrst ni pripoznat na svojen konfinu
ditinjstva
6 I kal je iša ća odande, doša je na svoj
konfin ditinjstva. A kumpanjali su ga i sku-
lari. 2I kal je došla subota, poče je učit u si-
nagogi. I pusti ča su ga slušali izneblušeno su
govorili: “Iskle to ven?” Kakova mu se je mu-
drost dala? I kakova se to pusta dila događa-
du pod njegovin rukan? 3A ni vo marangun,
sin ol Mare, i brat ol Jake, i Bepota, i Jude, i
116
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
Šime? I, a mu nisu sestre vode meju namin?”
I grozili su se ol njega.
4
A Isukrst nin je govori: “Ni profeta brez
reta nindir vengo u svojen konfinu ol di-
tinjstva, meju svojton i u sebe doma.” 5I ni
moga nonde učinit nikakav mirakul, osin
ča je olzdravi nikoliko nevoj metnuć ruke
nada njih. 6I ni se moga načudit njihovon
farmasuniji.
Šavanje apoštolih
Obahodi je sela okolo i podučava.
7
Pozva je njih dvanajest pa jih je poče slat
dva po dva davajuć nin vlast nada zliman
dusiman. 8I naredi nin je da na put ne nosidu
ničesa osin šćapa: ni kruha, ni borše, ni šol-
dih za pason, 9vengo da nosidu samo sanda-
le i da ne ubučijedu dvi vešte.
10
I govori nin je: “Kad ulizete di u kuću,
u njon ostante doklegod ne idete ća odatle.
11
Je vas di ne primidu i ne poslušadu, izlizte
odatle i otreste prah sa polplatih njiman za
teštimonijancu.”
12
Kal su išli ća, predikali su prosvićenje,
13
laskali puste hudobe i veleti nevojih mazali
su ujen i ni su olzdravjali.
Ubivanje Ivota Krstiteja
14
Naćuha je to i kraj Irud jerbo se rastru-
bilo ime Isukrstovo i govorilo se je: “Ivo Krsti-
tej uskrsnu je ol mrtvacih i zarad tega mira-
kuložasta forca lavura u njemu.” 15A drugi su
govorili: “Ilija je!” Treći jopeta: “Profeta, ko je-
dan ol profetih.” 16Irud je, ivence, na to olgo-
vara: “Uskrsnu je Ivo ken san ja olsika glavu.”
17
Za reć pravo, Irud je bi dâ ćapat Ivota
i sputit ga u katabuji zarad Irudijade, žene
brata svojega Filipa, su kojon se je bi oženi.
18
Kako je Ivo govori Irudu: “Ne smiš jemat
ženu brata svojega!”, 19Irudijada ga ni mogla
podnit i tila ga je ubit, ma ni mogla 20jerbo se
je Irud straši ol Ivota; zna je da je on pošćen

čovik i svet pa ga je brani. I kal god bi ga slu-
ša, vele bi se smanta, a ol gušta ga je sluša.
21
I dojde dnev dobar kal je Irud za svoj ro-
jenidan parićava feštu svojiman glavešinan,
oficiriman i glavariman iz Galileje. 22Ulizla je
ćer ol Irudijade i zabalala je. Svidilo se je to
Irudu i gostiman. Kraj je reka divojci: “Išći ol
mene čagod oćeš i dat ću ti!” 23I zakunu non
se je: “Čagod zaišćeš ol mene, dat ću ti, pa
makar to bilo i po mojega krajestva.” 24Na je
izlizla pa je rekla svojon materi: “Ča da išćen?”
A na će: “Glavu od Ivota Krstiteja!” 25I omar
zapriši ki kraju pa zaišće: “Oću da mi omar
daš na gvanćeri glavu od Ivota Krstiteja!”
26
Kraj se je rastuži, ma zarad tega ča se je
zakunu i gostijuh ni je ti odrebatit. 27Kraj je
omar posla kojača i zapovidi mu je da done-
se glavu od Ivota. On parti ća, olsiče mu gla-
vu u katabuji, 28donese je na gvanćeri i da je
divojci, a divojka materi. 29Kal su za to dočuli
skulari od Ivota, arivadu, vazmedu njegovo
tilo i pokopadu ga u greb.
Isukrst hrani pet ijad judih
30
Ondac su se apoštoli skupili kolo Isukr-
sta i izvistili su ga obo sven nen ča su čini-
li i podučavali. 31I reka nin je: “Ajdete se i vi
povucte nasamo, i pridahnite bokun.” Jerbo
je pusto svita dohodilo i olhodilo pa nisu je-
mali kal ni jist. 32Olplovili su u barki na mirno
misto, nasamo. 33Ma, kal su se otisnuli, pusti
jih je svit vidi i pripozna, pa su se nanoge iz
svih gradov surgali namo i pritekli su jih.
34
Poklen je izaša, vidi je pusti svit i ražalo-
sti se je nada njin jerbo su bili ko ovce brez
čobanina pa jih je sta učit obo pustiman
stvariman.
35
A u kasnu uru prijdedu mu skulari pa
mu rečedu: “Prazan je vo konfin i jurve je
kasno. 36Molaj jih da gredu okolo po zasel-
ciman i seliman i kupidu sebi čagod za jist.”
37
Ma, on nin je olgovori: “Dajte nin vi jist.”
117
prijevodi
Kazali su mu: “Oćemo poć i kupit za dvista
dinarih kruha pa da nin damo jist?”
38
A on će nin: “Koliko kruhov jemate?
Pojte i vijte!” Poklen su vidili, rekli su: “Pet, i
dvi ribe.” 39I naredi nin je da svih, prama gru-
pan, sededu po zemji. 40I ispružili su se po sto
i po pedeset na svaku jerulu.
41
On vazme pet kruhov i dvi ribe, pogle-
da prama nebesiman, blagoslovi pa islomi
kruhe i da jih skulariman da ni dadu judi-
man. Tako je i dvi ribe razdili sviman.
42
I jili su svi i nabubali su se. 43I od retajih
napunili su punih dvanajest krtolih, a i ol rib.
44
A jilo je njih pet ijad muških.
Isukrst gre po moru
45
On omar natanta skulare da se imbar-
kadu u gajetu i da se pribacidu priko, prama
Betsaidi, doklen je on olpusti vas ni svit. 46I
poklen se je odaleči ol judih, iša je ća u goru
pomolit se.
47
Svečera je gajeta bila na po konala, a on
sam na kraju. 48Kal je vidi kako se faštidijadu
veslajuć, jerbo nin je puha kontra vitar, kolo
četvrte gvardije obnoć ariva je ki njiman ho-
dajuć po moru. I ti je pasat mimo njih. 49A ni,
kal su vidili kako gre po moru, pomislili su
da je macićina pa su zaurlali. 50Jerbo svi su ga
upanali i poplašili se. A on nin je omar reka:
“Jemajte kuraja! Vo san ja! Nemojte se bojat!”
51
I uspne se ki njiman u barku, a vitar pade. I
detronko su se, priko svake mire, izneblušili;
52
jošćec nisu kapili no obo kruhiman, vengo
nin je srce bilo tvrdikavo.
Olzdravjenje u genezaresken konfinu
53
Poklen su doplovili do uza kraj, došli su
u Genezaret i kuštali. 54Kal su izlizli iz barke,
judi su ga omar pripoznali 55i stanedu dolićat
u cili konfin. I počmedu donosit na čiviriman
maganjane namo di bidu čuli da je on. 56I di-
god da bi dohodi – u sela, u grade, u zasel-

ke – po pijacan bidu mećali jude u marotu i
molili bidu ga da se ćapadu barenko skutih
ol njegove vešte. I kojigod bidu ga se dotakli,
olzdravili bidu.
Karanje obo glendan ol farižejih
7 Iskupili su se kolo njega farižeji i niki ol
pismoznancih ča su arivali iž Jeruzolima. 2I
sinjali su kako niki njegovi skulari jidu kruh
sa šporkiman, ča oće reć neoperenin rukan.
3
A farižeji i svi Žudiji ne jidu, je prin tega
ne operedu ruke kako spada; držidu se ba-
šćine starih. 4Ni sa pazara ničesa ne jidu, je
prin tega to ne operedu. Veleti tega jošćec
jema ča zarad bašćine držidu: pranje žmulih,
vrčih i bronzinih.
5
Zarad tega farižeji i pismoznanci zapita-
du Isukrsta: “Zarad česa tvoji skulari ne po-
stupadu po bašćini starih, vengo jidu šporki-
man rukan?”
6
A on nin je reka: “Lipo je proreka Ižajija
obo vamin, falšitadi juska, kal je zdata:
Vi me puk justiman štuje,
a srce mu je lontunano ol mene.
7
Zaništa mi dajedu reta
učeć učenja – regule juske.
8
Molali ste befel ol Boga, a držite se ade-
tih juskih.”
9
Jošćec nin je govori: “Lipo bome! Nišća-
vite befel ol Boga da biste jemali svoju bašći-
nu. 10Mojsija je, za reć pravo, bi reka: Daj reta
ćaći svojen i materi svojon. Ma i: Ko prokune
ćaću oli mater, smrćon neka se kaštiga. 11A vi
govorite: Je reče ko ćaći oli materi: Ašištenca
ka ti pripada ol mene neka bude ‘korban’, to
će reć ‘sveti dar’, 12takven višje ne dopušćate
ništa učinit za ćaću oli mater. 13Tako nišćavi-
te besidu ol Boga svojin pridavanjen, ku ste
sami sebi dali. I jošćec pusto tega ten slišnen
činite.” 14Ondac je jopeta pozva vas svit i sta-
ne govorit: “Čujte me svi i kapijte! 15Ništa ča
izvanka ulizije u čejade ne moge ga išporkat,
118
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
vengo no ča iž čejadina izahodi – to ga špor-
kaje. 16Ko jema ušesa za čut, neka čuje!”
17
I kal je ol svega svita uliza u kuću, za-
pitali su ga skulari za glendu. 18I reka nin je:
“Tako? Ni vi ne kapite? A ne kapite da čejade
ne moge išporkat no ča u nje ulazi 19jerbo
mu ne ulizije u srce, vengo u drob pa izlazi u
kondut?” Tako je on ispuliška svu spizu.
20
Jošćec je doda: “Ča iz čejadina izahodi,
to šporkaje čejade. 21Jerbo iznutra, iž srca ol
čovika, izlazidu zli pensiri, šporkarije, kreje,
ubistva, 22privare, gulozarije, himba, imbroj,
raskalašćenošća, zlo joko, beštimja, oholija,
nepamet. 23Sva ta zla iznutra izlazidu i špor-
kajedu čejadina.”
III. Isukrstovo dilovanje vanka Galileje
Vira jelne furešte
24
Odande je iša u tirski konfin. I uliza je
u niku kuću. Ti je da nikor ne dozna, ma se
ni moga sakrit, 25vengo je za to omar dozna-
la žena na čihovu su ćer bili bacili sost. Na
dojde i baci mu se prid noge. 26A žena je bila
Grkinja, Sirofeničanka po porojenju. I molila
ga je da non sa ćere skine urok. 27A on non
je govori: “Molaj da se prvo najidu dičica! Ni
red dici vazest kruh i butat ga kućiniman.”
28
A na će mu: “Je Gospodıne! Ma i kućini jidu
ispod stola ol mrvic dičjih.” 29Reka non je:
“Zarad te riči ajde, izlizla je hudoba iz tvoje
ćere.” 30I išla je doma i našla dite di leži na
posteji, a hudoba je bila izlaskana.
Olzdravjenje gluhega mutavega
31
Ondac se jopeta torna sa konfinih tir-
skih pa je priko Sidona doša do Galilejskega
mora, u konfine dekapolske.
32
Doveli su mu nikega gluhega mutavega
pa su ga zamolili da metne nada nje ruku.
33
On ga je vaze nasamo ol njih, ugura je svoje

prste u njegove uši, ondac pjune pa pipne i
njegov jazik. 34Digne joči prama nebesiman,
uzdahne i reče mu: “Effata!” – ča oće reć:
“Otvor se!” 35I omar su mu se otvorile uši i
odriši uzal na jaziku, i višje ni brbasa.
36
A Isukrst nin je zabrani da nikomu to
neka ne govoridu. Ma, ča nin je on višje bra-
ni, ni su to veće rastrubili 37i priko svake mire
oduševjeno govorili: “Lipo je sve učini! Glu-
himan daje čut, mutaviman govorit!”
Isukrst daje jist četiriman ijadan judih
8 Nih se dnevih jopeta iskupilo pusto
svita. Kako nisu jemali ča jist, pozove Isukrst
skulare pa nin je reka: 2“Ža mi je puka jerbo
je već tri dneva uza me i nima ča jist. 3Je jih
gladne pošajen njihoviman kućan, klonut
ćedu puten. A niki su ol njih arivali izdale-
kega.” 4Skulari su mu olgovorili: “Iskle bi jih
ko vode na trzi moga najist kruhon?” 5On jih
je zapita: “Koliko kruhov jemate?” Ni mu ol-
govoridu: “Sedan.” 6Na to je naredi svitu da
sededu na zemju. I vaze je sedan kruhov, za-
fali, islomi i dava ga je svojiman skulariman
da dajedu daje. I poslužili su svitu. 7A jemali
su i nikoliko rib. Blagoslovi je i njih pa je reka
da neka i njih razdilidu. 8I jili su i nabubali su
se. A ol retajih ča su pritekli odnili su sedan
krtolih. 9Bilo jih je kolo četiri ijade. Ondac jih
je olpusti, 10pa se je sa svojiman skulariman
omar imbarka u gajetu o olplovi u dalma-
nutski konfin.
Sinjal s nebes
11
Ondac su istupili farižeji i počeli raspre-
dat š njin. Tantajuć ga, zatražili su ol njega
sinjal s nebes. 12On je uzdaha iž svega anima i
reka je: “Zarad česa vi đeneracijun išće sinjal?
Stvarno van govorin, ven se đeneracijunu
neće dat sinjal.” 13Ondac jih mola, jopeta se
imbarka u gajetu pa olplovi priko.
119
prijevodi
Kvas ol farižejih
14
A zaboravili su odnit sa sebon kruha;
jemali su samo jedan kruh sa sebon na barci.
15
Na to jih je Isukrst zbrufa: “Atento, čuvajte
se kvasa farižejskega i kvasa Irudovega!” 16Ni,
propensajuć, meju sebon su govorili: “Nima-
mo kruha.” 17Sinja je to Isukrst pa nin je reka:
“Zarad česa penetrate ča nimate kruha? A
jošćec ne kapite i ne razumite? A van je srce
tvrdo?
18
Joči jemate, a ne vidite;
uši jemate, a ne čujete?
A se ne spominjete? 19Kal san no bi iskida
pet kruhov na pet ijad judih, koko ste punih
krtolih retajih odnili?” Kazali su mu: “Dva-
najest.” 20“A kal san iskida sedan na četiri
ijade, koko punih krtolih retajih ste odnili?”
Olgovoridu: “Sedan.” 21A on će njiman: “I jo-
šćec ne kapite?”
Olzdravjenje slipca iz Betsaide
22
Dojdedu u Betsaidu, dovededu mu
slip­ca pa ga zamolidu da ga pipne. 23On ćapa
slipca za ruku, izvede ga iz sela, pjunu mu je
u joči, metne ruke nada nje i zapita ga: “Je ča
vidiš?” 24Slipac zabuji joči pa reče: “Ćoretan
jude; vidin ništo koda cabla… gredu.” 25On-
dac mu Isukrst jopeta metne ruke nada joči i
slipac progleda i olzdravi pa je moga sve ćaro
gledat i nadaleko. 26Ondac ga je posla doma
i reka mu je: “Ne ulizij u selo.”
Viroispovist ol Pere
27
I partidu Isukrst i njegovi skulari u sela
ol Cezareje Filipove. Puten je pita skulare:
“Ča govoridu judi, ko san ja?” 28Ni su mu re-
kli: “Da si Ivo Krstitej, drugi da si Ilija, treći
jopeta da si niki ol profetih.” 29On njih zapita:
“A vi, ča vi govorite, ko san ja?” Pere mu je ol-
govori: “Ti si Pomazanik – Isukrst!” 30I pripriti
nin je da nikomu ne pravjadu obo njemu.

Prvi proluncij muke i uskrsnuća
31
I poče jih je učit kako Sin Čovičji vada
veleti pritrpi, da ga starešine, glavari popov-
ski i pismoznanci reteradu, da bude ubijen i
da poslin tri dneva uskrsne. 32Govori nin je
to dreto-šćeto. Pere ga povuče nastranu i
stane ga olgovarat. 33A on se je obrnu, pogle-
da je svoje skulare pa je pripriti Peri: “Hol ća
ol mene, sotono, jerbo ti ni na pameti ča je ol
Boga, vengo ča je ol čejadina!”
“Oće ko za menon…”
34
Onda dozove puk i skulare pa nin reče:
“Oće ko za menon, neka se odaleči ol samega
sebe, neka vazme svoj križ i neka gre za me-
non. 35Ko oće život svoj šalvat, izgubit će ga;
a ko izgubi život svoj zarad mene i evanđeja,
šalvat će ga. 36Jerbo, ča koristi čejadinu steć
cili svit, kal životu svojen odnemože? 37Ča da
čejade barata za život svoj? 38Za reć pravo, ko
se god bude sramit mene i mojih besid u ven
bludnišken i grišnišken đeneracijunu – njega
će se sramit i Sin Čovičji kal dojde u fali Ćaće
svojega skupa sa svetiman anđeliman.”
9 Jošćec nin je govori: “Stvarno van go-
vorin, niki ol vih ča su vode nećedu se okusit
umiranja doklegod ne budedu vidili da je
krajestvo ol Boga došlo na silu.”
Deventavanje
2
Poslin šest dnevih vazme Isukrst sa se-
bon Peru, Jaku i Ivota i odvede jih u goru vi-
soku, nasamo, same, i deventa se pril njiman.
3
I vešta mu se je učinila blišćavon, bila skroz-
naskroz – nijedan jih tangadur na zemji ni
moga vako izbilit. 4I prikaza nin se je Ilija sa
Mojsijon pa su ćakulali s Isukrston.
5
A Pere je reka Isukrstu: “Meštre, lipo nan
je vode bit! Učinmo tri kućerka: jedan tebi,
jedan Mojsiji i jedan Iliji.” 6Za pravo reć, ni
zna ča reć jerbo su se bili pripali.
120
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
7
I dojde oblak nada njih i metne jih u
osin, a iž oblaka olzvoni glas: “Vo je Sin moj,
Jubjeni! Obadãjte ga!” 8I najedanput, kal se je
ošerva okolo, nikoga kolo sebe ni upana osin
samega Isukrsta.
9
Doklen su se skalavali iž gore, da nin je
befel da nikomu ne predikadu ča su vidili
doklegod Sin Čovičji ne ustane se ol mrtva-
cih. 10Ni su držali svoju besidu, ma su se meju
sebon pitali ča oće reć no njegovo “ustat se
ol mrtvacih” 11pa su ga zapitali: “Zarad česa
pismoznanci govoridu da najpri vada dojde
Ilija?” 12A on nin je reka: “Ilija će doć, za reć
pravo, prin arivat i sve će rinovat. Pa kako je
ondac jurve notano obo Sinu Čovičjen da
vada veleti tega pritrpi i bude omaćan? 13Ma,
govorin van: Ilija je jurve ariva i ni su š njin
učinili sve no ča nin se je i tilo, ka ča je i škri-
vano obo njemu.”
Epileptišar
14
Kal su došli ki skulariman, upanali su
kolo njih pusti svit i pismoznance kako ra-
spredadu š njiman. 15Čin ga je ti vas svit vidi,
zaosinuto su bržje-boje poletili pozdravit
ga. 16A on jih je zapita: “Ča to raspredate š
njiman?” 17Olgovori je niko iz svita: “Meštre,
dove san ti svojega sina ki jema mutavega
anima. 18Digod ga ćapa, obali ga, a on zapi-
ni, zaškripje zubiman i ukočene se. Reka san
tvojiman skulariman da ga izlaskadu, ma
nisu mogli.”
19
On nin je olvrati: “O rode farmasunski!
Doklen mi je bit su vamin? Doklen mi vas je
podnosit? Dovelte ga ki meni!” 20I doveli su
ga ki njemu. Čin je hudoba upanala Isukrsta,
zatrguza je mladića i on se, obaljen na zemju,
počme vajat i pinit. 21Isukrst zapita njegove-
ga ćaću: “Koko je vrimena pasalo da mu se to
događa?” On je reka: “Ol ditinjstva! 22A špešo
ga uža butat i u oganj i u vodu da ga deštriga.
Vengo, je ča mogeš, pomoz nan, jemaj pomi-

lovanja nada namin!” 23Na to mu je Isukrst
reka: “Ča? Je mogeš? Sve je moguće nen ki
viruje!” 24Ćaća ol mladića na prišu je zavika:
“Virujen! Pomoz mojon farmasuniji!” 25Videć
da je svit osvukud nagrnu, Isukrst je pripriti
hudobi: “Tebi, animu mutaven i gluhen, ja ti
zapovidan, izliz iž njega i da nis višje u nje uli-
za!” 26Sotona se na to prodere, grubo ustrese
mladića i izajde, a on je osta kako mrtvac, pa
je veleti njih govorilo da je umri. 27Ma, Isu-
krst ga je ćapa za ruku, poldignu ga je i on
se je usta.
28
Kad Isukrst ulize u kuću, zapitali su ga
skulari sebice: “Kako to da ga mi nismo mo-
gli izlaskat?” 29Olgovori nin je: “Va se vrst ne
moge ničin izagnat osin moljenjen i poston.”
Drugi proluncij muke i uskrsnuća
30
Poklen je parti odande, prohodili su
kroza Galileju. On ni ti da iko to dozna. 31Jer-
bo je uči svoje skulare. Govori nin je: “Sin Čo-
vičji pridaje se u ruke judiman. Ubit ćedu ga,
ma on će, ubiven, poslin tri dneva ustat se.”
32
Ma, ni nisu razumili te beside, a strašili su
ga se pitat.
Ko je najvećji?
33
I arivali su u Kafarnajum. I jurve u kući
zapita jih je: “Ča ste puten raspredali?” 34A ni
su umuknuli jerbo su puten jemali deškorš
obo ten ko je najvećji. 35On sede pa pozove
njih dvanajest i reče nin: “Je ko želi bit prvi,
neka bude ol svih najzajni i sviman neka
bude šervicij!” 36I ćapa dite, metne ga na sri
sride njih, zagrli ga i reče nin: 37“Kogod jelno
vako dite vazme u moje ime, mene je primi.
A ko mene prima, ne prima mene, vengo
nega ki je mene posla.”
“Ko ni kontra nas, za nas je”
38
Reka mu je Ivo: “Meštre, vidili smo jel-
nega kako u tvoje ime laska hudobe. Mi smo
121
prijevodi
mu branili jerbo ne gre su namin.” 39A Isukrst
mu je reka: “Nemojte mu branit! Jerbo nikor
ne moge učinit čagod lipega u moje ime pa
me pinku poslin tega ogadit. 40Ko ni kontra
nas, za nas je.”
Jubav prama skulariman
41
“Za reć svu istinu, kogod vas napo-
ji žmulon vode u ime tega ča ste Isukrsto-
vi, stvarno van govorin, neće mu propast
dobića.”
Izneblušenje
42
“Nen, kontra sven, ko bi iznebluši jelne-
ga ol vih najmanjih ča virujedu, puno bi mu
boje bilo da ga su žrnon kolo vrata butadu
u more.”
43
“Pa je te ruka izneblušije, olsic je. Boje
ti je sakat ulist u život, vengo s obe dvi ruke
poć u pakal, u oganj ča se ne da udunut. 45I je
te noga izneblušije, olsic je. Boje ti je čopat u
životu, vengo su obedvi noge bit butan u pa-
kal. 47I je te joko izneblušije, isprpaj ga. Boje
ti je su jelnin jokon ulist u krajestvo ol Boga,
vengo su obadva joka bit butan u pakal, 48di
črv njihov ne krepaje niti se oganj dũši.
49
Za reć svu istinu, ognjen će svaki ol njih
bit posoljen.
50
Vaja sol. Ma, ča je sol postane navarna,
čin ćete nju končat? Jemajte soli u sebi, a mir
meju sebon!”
Neraskopanost matrimonija
10 Partivši odande, dojde na judejski
konfin i na nu bandu ol Jordana. I jopeta vas
svit navali ki njemu, a on jih je po svojen ade-
tu jopeta uči.
2
A pristupidu mu i farižeji pa su ga, kako
bidu ga natantali, zapitali: “Je muž moge
ostavit ženu?” 3On nin olgovori: “Ča van je
naredi Mojsija?” 4A ni su mu rekli: “Mojsija
je dozvoli zdatat olpusno pismo i – olpustit.”

5
A Isukrst će nin: “Zarad tvrdoće vašega srca
zdata van je on ti befel. 6U počelu stvaranja
muško i žensko stvori je. 7Zarad tega će čovik
obandunat i oca i mater kako bi se moga ku-
štat uza svoju ženu; 8i njih dva bit će jelno tilo.
Tako višje nisu dva, vengo jelno tilo. 9Dun-
kve, ča Bog zaveže, čejade neka ne driši!”
10
U kući su ga skulari jopeta obo ten pro-
pitivali. 11I reka nin je: “Ko ostavi svoju ženu i
oženi se drugon, kurbašćinon vara nu prvu.
12
I je žena ostavila svojega muža pa se uda za
drugega, čini isto.”
Isukrst i dičica
13
Dovodili su mu dičicu da jih se dotakne,
a skulari su nin branili. 14Kal je to sinja, Isu-
krst se je namrdi i reka nin je: “Molajte dičicu
neka dohodidu ki meni; nemojte nin pripri-
čit put jerbo je ol takih krajestvo ol Boga!
15
Stvarno van govorin, ko ne ćapa krajestvo
ol Boga jošćec ko dite, ne, neće ulist u nje.”
16
Ondac jih je obgrli i blagoslivja polagajuć
ruke nada njih.
Perikuložitad ol misira
17
I doklen je izahodi na put, dotrča je
niko, kleka je prida nje pa ga zapita: “Meštre
moj naspravu, ča mi je činit pa da jeman ži-
vot višnji u ereditad?” 18Isukrst mu je reka:
“Ča me zoveš naspravu? Nikor ni naspravu
osin Boga jedinega! 19Zapovidi znaš:
Nemoj ubit!
Nemoj privarit!
Nemoj ukrest!
Nemoj falšo svidočit!
Nemoj otet!
Daj reta ćaći i materi!”
20
On mu je olgovori: “Meštre, sve san to
čuva ol svoje mladosti.” 21Isukrst ga je na to
pogleda, zavoli ga je i reka mu je: “Jelno ti fali!
Ajde ća i no ča jemaš, ižitaj i daj siromasiman
pa ćeš jemat misir na nebesiman. A ondac
122
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
dojdi i hod za menon.” 22On se je na tu besi-
du namrdi i iša je ća ražalošćen jerbo je jema
veli poces.
23
Isukrst je obrnu jočiman okolo pa je
reka svojiman skulariman: “Ajme, kako ćedu
teško bogatuni u krajestvo ol Boga!” 24Skulari
su ostali zablenuti tin njegovin besidan. Zato
jih je Isukrst polsiti: “Dico, kako je teško u
krajestvo ol Boga! 25Lašnje je devi kroza ušesa
od jagle, vengo kulaku u krajestvo ol Boga.”
26
Ni su se jošćec detronko ominjali pa
ćedu jedan drugen: “Pa ko se ondac moge
šalvat?” 27Isukrst je upri u njih joči i reka nin
je: “Judiman ni moguće, ma ne i Bogu! Jerbo
je Bogu sve moguće!”
28
Pere mu počme govorit: “Na, mi smo
sve molali i išli smo za tebon.” 29Reče mu
Isukrst: “Stvarno van govorin, nima ga ki je
ostavi kućišće, oli braću, oli sestru, oli mater,
oli ćaću, oli dičicu, oli poja zarad mene i za-
rad evanđeja, 30a da ne bi sadar, u ven vri-
menu, su izagnanjiman primi sto putih veće
kuć, i braće, i sestar, i materih, i dičice, i pojih
– i u budućen viku život višnji. 31I pusti prvi
bit ćedu zajni, a zajni prvi.”
Treći proluncij muke i uskrsnuća
32
Putovali su tako ulazeć u Jeruzolim. Isu-
krst je hodi pril njiman i bili su izneblušeni, a
ni ča su išli za njiman, pripadnuti.
Ondac Isukrst jopeta vazme njih dvanaj-
est i počme nin kaživat ča će ga snać: 33“Evo
na, ulizijemo u Jeruzolim i Sin Čovičji bit će
pridan glavešinan popovskin i pismoznan-
ciman. Kaštigat ćedu ga nȁ smrt, pridat far-
masuniman, 34isfikat i ispjuvat. Išibat ćedu
ga, ubit ćedu ga, ma on će poslin tri dneva
uskrsnut.”
Molba sinov ol Zebedeja
35
I pristupili su mu Jako i Ivo, sini ol Zebe-
deja, govoreć mu: “Meštre, tili bismo da nan

ispuniš no ča ćemo te zamolit.” 36A on će nin:
“Ča oćete da van učinin?” 37Ni su mu rekli:
“Daj nan da ti u fali tvojon sedemo jedan sa
desne, a drugi sa live bande.” 38A Isukrst nin
je reka: “Nimate pojma ča išćete. Je mogete
pit žmul ča ga ja pijen, oli se krstit krstican
s kojiman san se ja krsti?” 39Ni su mu rekli:
“Mogemo!” A Isukrst će nin: “Žmul ča ga ja
pijen pit ćete i krstican kiman se ja krstin bit
ćete kršćeni, 40ma sest meni sa desne oli sa
live bande niman ja vlast van dat – to pripa-
da niman kiman je parićano.”
41
Kal je to čulo njih deset, počeli su se ji-
dit na Jaku i Ivota. 42Zato jih je Isukrst dozva
i reka nin je: “Znate da ni ča se činidu glave-
šinan gospodaridu svojiman puciman i gla-
vari njihovi držidu jih pod vlašćon. 43Ni tako
meju vamin! Kontra ten, ko oće da meju va-
min bude najvećji, neka van bude šerva! 44I
ko oće da meju vamin bude prvi, neka bude
sviman šerva. 45Jerbo ni Sin Čovičji ni ariva
vamo da bidu mu bili šervicij, vengo da on
bude šerva i život svoj da dã ka olkupninu
za vas svit.”
Bartimej, ćoravi iž Jerihona
46
Dojdedu tako u Jerihon. Kal je Isukrst sa
skulariman i sa svin sviton izahodi iž Jeriho-
na, uza put je sedi ćoravi pokućar Bartimej,
sin ol Timeja. 47Kal je ču da je to Isukrst Naza-
ranin, sta se je derat: “Sinu ol Davida, Isukr-
ste, pomiluj me!” 48Veleti njih mu je govorilo
da umukne, ma on se je jošćec žešće dera:
“Sinu ol Davida, pomiluj me!” 49Isukrst je fer-
ma i reka je: “Zovte ga!” I dozovedu ćoravega
kuražeć ga: “Ustan se! Zove te!” 50On buta ća
sa sebe planitu, skoči i dojde Isukrstu. 51Isu-
krst ga zapita: “Ča oćeš da ti učinin?” Ćoravi
mu je reka: “Meštre moj, neka progledan.”
52
Isukrst će mu: “Hod ća, vira te je tvoja šal-
vala!” I on momentalno progleda i parti ća
za njin.
123
prijevodi
IV. Isukrstovo dilovanje u Jeruzolimu
Mešijansko intravanje u Jeruzolim
11 Kal su se primakli Jeruzolimu, Betfa-
gi i Betaniji, do Gore ol masline, posla je dva
skulara 2i reka nin je: “Ajdete u selo pril va-
min. Čin u nje ujdete, nać ćete spućenega to-
vara ča ga jošćec nikor ni bi užjaha. Odrište
ga i odvedte. 3Je van ko reče: ‘Ča to činite?’
recte nin: ‘Gospodınu tribuje’, i omar ćedu
ga vamo pustit.”
4
Išli su ća i našli su tovara spućenega uza
vrata vanka na putu i odrišili su ga. 5A niki
ol njih tote zapitali su: “Ča činite? Ča drišite
tovara?” 6Ni su nin olvratili kako nin je reka
Isukrst. I molali su jih. 7I dovedu tovara Isu-
krstu, osamaridu ga svojiman veštan i on je
užjaha na nje. 8Veleti njih je prostrlo svoje
vešte po putu, a drugi su nasikli zelenih gran
po goran. 9I ni pril njin i ni za njin pivotali su:
“Hosana! Neka je blagoslovjen Ni ki dohodi
u ime ol Gospodına! 10Neka je blagoslovjeno
krajestvo ćaće našega Davida ki dohodi! Ho-
sana u visinan!”
11
I ulize u Jeruzolim, u Tempal. I sve je
okolo razgleda, pa kako je jurve bila kasna
ura, iša je ća š njih dvanajest u Betaniju.
Jalova smokva
12
Sutradan su izahodili iz Betanije, a on
je ogladni. 13Upana je izdalekega razlistanu
smokvu i prijde non ufajuć se kako će na
njon ča nahodit. Ma, kal non je doša bližje,
ni naša ničesa osin lišća jerbo ni bi štajun ol
smokav. 14Ondac je reka smokvi: “Dabogda
da nikadare nikor se s tebe ne okusi!” Čuli su
to njegovi skulari.
Laskanje butigirih iž Tempala
15
Arivadu ni tako u Jeruzolim. On ulize u
Tempal i počme laskat ne ča su ižitavali i išli u
provišta u Tempal. Baratašiman je izvrća sto-

le i prodavačiman golubov banke. 16I ni dâ da
niko nijanci pinku ne pronese kroza Tempal.
17
Uči jih je i govori: “A ni zdatano: Dom će se
moj zvat Domon ol moljenja za sve puke? A vi
ste ol njega učinili spilu ol škanjažina!”
18
Kal su za to doznali glavari popovski i
pismoznanci, išćali su kako da ga ubijedu. Za
reć pravo, bojali su ga se jerbo je vas puk bi
zadivjen njegovin učenjen. 19A poklen se je
snoćalo, išli su ća iz grada.
Ošušena smokva. Vira i moljenje
20
Kal su izjutra prolazili mimo ne smokve,
sinjali su da je usahla do korena. 21Pere se je
domisli pa je reka Isukrstu: “Meštre, pogle-
daj! Smokva ča si je ukosi usahla je.”
22
Isukrst nin je oldgovori: “Jemajte viru ol
Boga. 23Stvarno van govorin, je reče ko von
gori: ‘Ustan se i bac se u more!’, a u srcu svo-
jen ne šušpeta, vengo viruje da će se dogodit
to ča je reka – stvarno, bit će mu! 24Zarad
tega van govorin: Sve čagod zamolite i bude-
te išćali, virujte da ste postigli i da ćete dobit!
25
Ma, kal se ustanete za molit, oprost’te je ča
jemate kontra koga kako bi i vamin Ćaća vaš,
ki je na nebesiman, oprosti vaše pristupe.”
Odakle Isukrstu vlast?
27
I dojdedu jopeta u Jeruzolim. Doklen je
obahodi Tempal, dojdedu ki njemu glaveši-
ne popovske, pismoznanci i starešine. 28I go-
vorili su mu: “Kon vlašćon to činiš? Oli vako,
ko ti je da tu vlast da to činiš?” 29A Isukrst nin
je reka: “Jelno ću vas zapitat. Olgovorte mi,
pa ću van reć kon vlašćon vo činin. 30Krstice
Ivotove jesu bile ol Nebes, oli ol judih? Olgo-
vorte mi!” 31A ni su pametovali meju sebon:
“Je rečemo ‘ol Nebes’, olvratit će ‘Dunkve,
zarad česa mu niste povirovali?’ 32Vengo, da
rečemo tako ‘ol judih!’” – Strašili su se svega
svita. Jerbo svi su Ivota skontali da je za reć
pravo profeta. 33I olgovorili su Isukrstu: “Ne
124
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
znamo.” A Isukrst će nin: “Ni ja vamin neću
reć kon vlašćon vo činin.”
Vinogradari ašašini
12 I sta nin je pravjat u glendan: “Čovik
ložje zasadi, ogradon ogradi, isprpa turan i
kaštil ugradi pa ga afituje vinariman i olputu-
je ća. 2I u svoja doba posla je vinariman šervu
da ol njih vazme dil intrade. 3A ni su ga ća-
pali, izmlatili i olposlali praznih ruk. 4I jopeta
je posla ki njiman drugega šervu: i njemu su
istukli glavu i izružili je. 5Trećega je isto tako
posla: njega su ubili. Tako i puste druge: jelne
su namlatili, druge pobili.”
6
“Jošćec su jelnega jemali, sina jubjenega.
Njega je, najposli, posla ki njiman pensajuć:
‘Dat će reta sinu mojen.’ 7Ma ti su vinari
meju sebon rekli: ‘Vo je bašćinik! Moća ga
ubit i bašćinstvo bit će naše.’ 8I ćapadu ga,
ubijedu i butadu ća iž ložja.”
9
“Ča će učinit gospodar ložja? Doć će i
pobit će vinare i dat će ložje drugiman.
10
A niste štili vo Pismo:
Stinja ča su je bacili ća graditeji,
deventala se je u stinju najglavniju.
11
To je dilo ol Gospodına –
kakov je to mirakul u našiman jočiman!”
12
I išćali su da nin ga se da ćapat, ma su
se bojali svega svita. Skontali su da je akonto
njih pravja glendu pa su ga molali na miru i
išli ća.
Dacija cesaru
13
I pošajedu ki njemu nike ol farižejih i
irudovac da ga ćapadu u besidi. 14Ni dojde-
du i rečedu mu: “Meštre, znamo da si prav
i da ne mariš ko je ko jerbo nis falas, vengo
da učiš ča je pravo i kako dospit na put ol
Boga. Je dopušćeno dat daciju cesaru, oli ni?
Oćemo dat, oli nećemo?” 15A on nin je reka
videć njihovu falšitad jusku: “Ča me tantate?
Doneste mi dinar da vidin!” 16I ni su mu do-

nili. Pa nin je reka: “Čihova je vo slika i sinjal?”
A ni ćedu mu: “Ol cesara.” 17A Isukrst nin je
reka: “Cesaru dajte cesarevo, a Bogu no Bož-
je!” I divili su mu se.
Uskrsnuće mrtvacih
18
Dojdedu ki njemu saduceji, ki govoridu
da nima uskrsnuća, pa su ga zapitali: 19“Me-
štre, Mojsija nan je zdata: Je umre čihov brat i
ostavi ženu, a ne ostavi dite, neka njegov brat
vazme tu ženu i poldigne rod svojen bratu.
20
Bilo je sedan braće. Prvi je vaze ženu i umri
je, a da ni ostavi roda. 21I drugi je uze, pa je i
on umri ne ostaveć roda. I treći isto tako. 22I
njih sedan nisu ostavili roda. Najposli umre
i žena. 23Komu će bit žena obo uskrsnuću,
kad uskrsne? Jerbo su je njih sedan jemali za
ženu.”
24
Reka nin je Isukrst: “A se niste zafrkali
zarad tega ča niste kapili Pismo ni forcu ol
Boga? 25Jerbo kal se ol mrtvih ustanedu, niti
se ženidu niti se udajedu, vengo su ka an-
đeli na nebesiman. 26A ča se tiče mrtvacih,
da ustajedu, a niste štili u libru ol Mojsije no
obo bušku, kako je Bog Mojsiji bi reka: Ja san
Bog od Abrama i Bog od Izaka i Bog ol Jake?
27
Ni on Bog mrtvih, vengo živih. Vele ste se
zafrkali.”
Najvećji befel
28
Ondac prijde jedan ol pismoznanac ča
jih je sluša di raspredadu. Kal je vidi da nin je
dobro olgovori, zapita ga je: “Ki je befel naj-
prvi ol svih?” 29Isukrst je olgovori: “Najprvi
je: Slušaj, Israjilu! Gospodîn Bog naš jedini je
Gospodîn. 30Zarad tega vol Gospodına Boga iž
cilega srca svojega, i iž dubine anima svojega, i
iz sve pameti svoje, i iz sve force svoje!”
31
“Druga je: Vol svojega bližnjega kako sa-
mega sebe. Nima drugega befela većega ol
tih.”
125
prijevodi
32
Na to će mu pismoznanac: “Lipo, me-
štre! Reka si ča je pravo: On je jedini, nima
drugega osin njega. 33Njega jubit iz cilega srca,
iz sve pameti i iz sve force i volit bližnjega
kako samega sebe – višje je vengo svi dari i
posvetilišće.”
34
Kal je Isukrst vidi kako je pametno ol-
govori, reka mu je: “Nis daleko ol krajestva ol
Boga!” I nikor višje ni bi kapac ča ga zapitat.
Isukrst, Sin i Gospodîn ol Davida
35
A učeć u Tempalu, sta je Isukrst govorit:
“Kako to pismoznanci kažedu da je Isukrst
sin ol Davida? 36Jerbo je sam David reka po
Duhu Sveten:
Reka je Gospodîn Gospodınu mojen:
‘Sed mi na desnu
doklen ne položin dušmane tvoje
za postamenat nogan tvojiman!’
37
Sam David zove ga Gospodınon. Kako
mu ondac moge bit sin?”
Isukrstovo prosuđivanje obo
pismoznanciman
Pusti svit sluša ga je s gušton. 38A on nin
je u svojen učenju govori: “Čuvajte se pismo-
znanac, ki ol gušta gredu u dugaškiman ve-
štan, volidu pozdravjanja na pijacan, 39prve
banke u sinagogan i prve rede na frajan;
40
proždiredu kuće udoviške, jošćec pod sku-
žon dugaških molitav. Domoć će jih se to oš-
trijega arbitravanja!”
Šolad ol udovice
41
Poslin tega seli su nasuprot riznici i na-
dazdrilali su kako puk butaje munitu u kasu.
Pusti bogatuni, veleti su bacali. 42Došla je i
nika mižerjasta udovica i butala je dva šol-
da, to će reć jedan kvadrant. 43Ondac pozo-
ve svoje skulare pa nin je reka: “Stvarno van
govorin, va je mižerjasta udovica butala višje
ol svih ča ubacijedu u kasu. 44Svi su ni ustvari

butavali ol svojega viška, a na je ol svoje si-
romašćine ubacila sve ča je jemala, vas svoj
poces.”
Eshatološka besida – Svršenstvo
Božjega dila
Na prvu
13 Kal je izahodi iž Tempala, reka mu je
jedan ol njegovih skularih: “Meštre, gledaj!
Kakove stinje, kakove kućerine!” 2Isukrst mu
je olvrati: “Je vidiš ve vele palace? Ne, neće se
ostavit ni stinja na stinji neobaljena.”
3
Doklen je poslin sedi na Gori ol masline
priko puta Tempalu, zapitali su ga nasamo
Pere, Jako, Ivo i Andrija: 4“Rec nan kal će to
bit i na ki se sinjal sve to jema dospit?”
Počelo ol nevoj
5
Ondac nin je Isukrst sta govorit: “Vodte
računa obo ten da vas ko ne zaludi. 6Vele-
ti njih će doć i u moje ime pravjat: Ja san! I
puste će zaludit. 7Kal čujete za gvere i visti
obo gveran, ne dajte se dišturbat. Vada se to
dogodi, ma to jošćec ni dospiće.”
8
“Puk će se dignut na puk, krajestvo kon-
tra krajestvu. Bit ćedu taramuti na sve bande
i glada će bit. To je počelo ol nevoj.”
9
“Vi vodte računa obo samiman sebi. Pri-
davat ćedu vas vićiman i tuć vas po sinago-
gan, pril guvernatiman i krajiman stat ćete
zarad mene, njiman na teštimonijancu. 10A
vada se najprvo sviman puciman predika
evanđeje.”
11
“Kal vas budedu vodili prid jurata, ne
pensajte unaprid ča ćete reć, vengo govorte
no ča van tega momenta bude na pameti.
Jerbo niste vi ti ki govorite, vengo Duh Sveti.
12
Pridavat će na smrt brat brata i ćaća sina.
Dica ćedu se dizat na roditeje i ubivat ćedu
jih. 13Svi ćedu vas nenavidit zarad mojega
126
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
imena. Ma, ko bude koltivat do dospića, bit
će šalvan.”
Deštrigavanje Jeruzolima
14
“I kal vidite da strahote opustošenja
jema tamo di non ni misto – ko štije, neka
kapije – ki se ondac zatečedu u Judeji, neka
bižidu ća u goru! 15Ko bude na krovu, neka se
ne skalaje i ne ulizije u kuću da iž nje čagod
vazme. 16I kogod bude u gori, neka se ne obr-
će nase za sebon da vazme jaketu!”
17
“U ne dneve, niman ča su noseće i ča
dojidu, ja nin se radujen! 18A molte da to ne
bude po zimi, 19jerbo će nih dnevih bit nevo-
je kakove ni bilo ol počela svita, ča ga je stvori
Bog, sve do sadar, niti će je take ikad višje
bit. 20I kal Gospodîn ne bi prikrati ne dneve,
nikor se ne bi šalva. Ma, zarad nih izabere-
nih, ča jih je on sebi probra, prikrati je on te
dneve.”
21
“Je van ondac ko reče: ‘Evo Isukrsta
vode! Eno ga nonde!’ – nemojte virovat. 22Za
reć pravo, dignut ćedu se pusti isukrsti i falše
profete i činit ćedu sinjale i mirakule kako
bidu, je bude moguće, zaveli ne izaberene.
23
Vi dunkve budte atento! Na, izgata san van
sve!”
Arivavanje Sina Čovičjega
24
“Vengo, u ne dneve, poslin ne nevoje,
sunac će se zaškurit
i luna višje neće sjat
25
a zvizde ćedu s nebes padat
i force ćedu se ol nebes uzjujat.
26
Ondac ćedu upanat Sina Čovičjega di
dohodi na oblaciman s velon forcon i slavon.
27
I razaslat će anđele i skupit svoje ča jih je
probra su četiri vitra, s kraja zemje do na kraj
nebes.”

Napeto je vrime Arivavanja
28
“A ol smokve se naučte glendi! Kal non
grana jurve smekša i lišće izbije, jemajte na
pameti: lito je blizu. 29Tako i vi kal vidite da
se to događa, znajte: blizu je, pril vratiman!
30
Stvarno van govorin, ne, neće ižvampit vi
đeneracijun doklegod se sve to ne dogodi.
31
Nebesa ćedu i zemja pasat, ma moje beside
ne, nećedu pasat.”
32
“A obo nen dnevu i uri nikor ne zna, pa
ni anđeli na nebu, ni Sin, vengo samo Ćaća.”
“Budni budte!”
33
“Atento! Budni budte jerbo ne znate kal
je ura.
34
Ko kal no niko čejade odlazeć na vijaj
ostavi svoju kuću, vođenje mola šervan, sva-
kon svoj posal, a portiru naredi da ne zaspe.
35
Budni budte, dunkve, jerbo ne znate kal će
se gospodar tornat nase – je svečera oli kolo
po noća, je za prvih galotih navrime oli izju-
tra kašnje – 36kako vas ne bi naša di spavate
je iznebuha bane.”
37
“Ča vamin govorin, sviman govorin:
Budni budte!”
V. Muka Isukrstova i uskrsnuće
Zavira kontra Isukrstu
14 Za dva dneva jema bit Pasha i blajdan
kruha brez kvasa. Glavari popovski i pismo-
znanci išćali su kako da ga inganavanjen ća-
padu i ubiju. 2Jerbo se govorilo: “Ne nikako
na Blajdan, da se puk ne uzjoguni.”
Pomazanje u Betaniji
3
I kal je u Betaniji, u Šime Gubavega
doma, bi za stolon, dojde nika žena sa važi-
ćen od alabastrena krcaton skupon nardo-
von mašćon. Razbi je terinicu i poli ga je po
glavi. 4Niki su mrnjali pa ćedu jedan drugen:
127
prijevodi
“Zarad česa vo prosuće mašćon? 5Mogla se
je mast ižitat za višje ol trista dinarih i dat
jih siromasiman.” I istresali su se na nje. 6A
Isukrst je reka: “Molajte je, ča je faštidijate?
Dobro dilo je učinila nada menon. 7Jerbo, si-
romahov vavik jemate uza se i kal god vas
je voja mogete nin učinit čagod dobrega, a
mene nimate vavik. 8Učinila je ča je mogla:
unaprid mi je pomazala tilo za pokopanje.
9
Za reć pravo, di se god bude predikalo
evanđeje, po cilen svitu, obznanjivat će se i
vo ča je na učinila – njon u favur.”
Judin tradimenat
10
A Juda Iškarijoski, jedan ol njih dvanaj-
est, parti ki glavešinan popovskiman da nin
ga tradije. 11Kal su ni to čuli, razveselili su se
i prometali su mu dat pinez. I išća je priliku
da ga tradije.
Večera ol Pashe
12
Prvega dneva Blajdana kruhov brez
kvasa, kal se je kla janjac za Pashu, zapitali
su skulari Isukrsta: “Di oćeš da idemo i da ti
parićamo večeru ol Pashe?” 13On pošje dva
skulara i reče nin: “Ajdete u grad i tamo ćete
intrat čovika ki nosi vrč vode. Pojte za njin
14
pa di on ulize, recte gospodaru: ‘Meštar
pita: Di mi je kućišće u ken mogen večerat
sa svojiman skulariman?’ 15I on će van poka-
zat na gornjen podu velu salu, upicanjenu za
trajtamenat. Nonde nan parićajte.”
16
Skulari partidu, dojdedu u grad i najde-
du kako nin je on reka, pa parićadu večeru.
17
A svečera dojde on š njih dvanajest.
18
I doklen su bili za stolon i večeravali,
reče nin Isukrst: “Stvarno van govorin, jedan
će me ol vas tradit – ki su menon večeraje.”
19
Ražalošćeni, stanedu mu govorit jedan za
drugin: “Jesan brž ja?” 20A on nin reče: “Jedan
ol vas dvanajest ki usupa su menon u terini-
cu. 21Sin Čovičji, za reć pravo, gre ća kako je

obo njemu i zdatano, ma nen čoviku ki ga
tradije, ja mu se radujen. Ten bi čoviku bilo
boje da se nĩ ni rodi!”
Ustanovjenje Euharistije – Večere ol
Gospodına
22
I doklen su večeravali, on vazme kruh,
blagoslovi pa iskida, dade nin i reče: “Vazmi-
te, vo je tilo moje.” 23Pa vazme žmul, zafali i
da nin. I svi su iž njega pili. 24A on nin je reka:
“Vo je moja krv, krv Tastamenta, ča se za pu-
ste prolije. 25Za pravo reć, ne, neću višje pit
ol vega lozovega fruta do nega dneva kal ću
ga – novega – pit u krajestvu ol Boga.”
Pronoštikavanje obo Perinen odreknuću
26
Poklen su olpivali fale, partili su prama
Gori ol masline. 27I reka nin je Isukrst: “Svi
ćete se izneblušit. Jerbo je zdatano:
Smırīt ću čobanina
i ovce ćedu se rastrkat.
28
Ma kad uskrsnen, hodit ću pril vamin
u Galileju.” 29Na to će mu Pere: “Je se i svi
prenerazidu, ja neću!” 30A Isukrst mu je reka:
“Stvarno ti govorin, apožito ti, noćas, prin
vengo ča galo dva puta zakukuriče, tri puta
ćeš me obandunat.” 31Ma on je još teštarda-
stije upira: “Je bude tukalo i umrit su tebon –
ne, neću te obandunat.” I tako su svi govorili.
Moljenje u Gesemansken đardinu
32
I dojdedu na dil ča se zove Gesemani. I
kaza je Isukrst svojiman skulariman: “Sedte
vode doklen se ja ne pomolin.” 33I odvede sa
sebon Peru, Jaku i Ivota. Ćapali su ga muka i
nevoja 34pa nin je reka: “Anim mi je nasmrt
ražalošćen! Ostante vode i budni budte!”
35
Iša je pinku daje i zabruseć na zemju moli
se je da ga, ako je moguće, mimoijde vi mo-
menat. 36Zavapi je: “Abba! Ćaća! Tebi je sve
moguće! Reteraj ol mene vi žmul! Ma ne
kako ja to oću, vengo kako oćeš ti!”
128
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
37
I dojde nase, najde jih di spavadu pa je
reka Peri: “Šime, spavaš? Jelnu uru nis moga
probdit? 38Budni budte i molte da se ne pro-
fundate u tantacijun. Anim, za reć pravo, je
ol hotinja, ma je tilo slabo.”
39
Ondac je iša ća i pomoli se je istiman
besidan. 40Jopeta dojde nase i najde jih di ku-
njadu. Joči su nin se sklapale i nisu znali ča
da mu olgovoridu. 41Doša je i treći put i reka
nin je: “Samo spavajte i počivajte! Svršeno je!
Doša je momenat! Na, pridaje se Sin Čovičji
u ruke grišnikov! 42Ustante se, moća! Na, moj
je traditur ariva!”
Isukrst je ćapan
43
Tega momenta, doklen je on jošćec go-
vori, doša je Juda, jedan ol njih dvanajest, i š
njin pusti svit s mačiman i baturican, poslan
ol glavešin popovskih, pismoznanac i stare-
šin. 44A njegov traditur nin je da sinjal: “Koga
pojubin, ti je! Ćapajte ga i pomnjivo ga od-
velte!” 45I kako je doša, omar prijde ki njemu i
reče: “Meštre!” I pojubi ga. 46Ni dignedu ruke
na nje i ćapadu ga. 47A jedan meju njiman
potegne mač, smıri šervu velega popa i olsi-
če mu uho.
48
Isukrst nin kaže: “Ka na škanjažina nava-
lili ste sa mačiman i baturican da me ćapate.
49
Dneve i noći bi san u Tempalu, podučava
san i niste me ćapali. Ma, neka se ispunidu
Pisma!”
50
I svi ga ostavidu i utečedu ća.
51
A jedan je momčić hodi za njin, zagrnut
samo lancunon. I njega su tili ćapat, 52ma je
on mola lancun i gol uteka ća.
Pril Vićen ol Žudij
53
Ondac su odveli Isukrsta velen popu. I
skupile su se sve glavešine popovske, stareši-
ne i pismoznanci. 54Pere je izdalekega hodi za
njim do u palac velega popa. Tote je sedi sa
gvardijon i grija se uza oganj.

55
A glavešine popovske i cilo Viće, kako
bidu mogli ubit Isukrsta, išćali su kontra nje-
mu kakovu teštimonijancu, ma nikako da je
najdedu. 56Veleti njih je, za reć pravo, falšo
svidočilo kontra njemu, ma nin se teštimoni-
jance nisu poklapale. 57Digli su se niki i falšo
svidočili kontra njemu: 58“Mi smo ga čuli di
govori: ‘Ja ću obalit vi Tempal učinjen juskon
rukon i za tri dneva ugradit ću drugi, ma ne
juskon rukon!’” 59Ma ni u ten nin se teštimo-
nijance nisu poklapale.
60
Digne se ondac veli pop na sri sride i
zapita Isukrsta: “A ništa ne olgovaraš? Ča vo
vi svidočidu kontra tebi?” 61A on je muča i
ništa mu ni olgovara. Veli pop ga je jopeta
zapita: “Jes ti Isukrst, Sin Blagoslovjenega?”
62
A Isukrst mu je reka: “Ja jesan! I gledat ćete
Sina Čovičjega kako sedi na desnu ruku For-
ci i di dohodi s oblaciman ol nebes.” 63Na to
veli pop raspare svoju veštu i reče: “Ča nan je
višje potriba ol svidokov? 64Čuli ste beštimju.
Ča van se čini?” Oni su se svi složili da mirita
umrit.
65
I niki stanedu pjuvat po njemu, pokri-
vat mu obraze i tuć ga govoreć: “Pronošti-
kaj!” I šerve mu počmedu lipit triske.
Pere se odriče Isukrsta
66
I doklen je Pere bi doli u dvoru, dojde
jelna divojka velega popa; 67pa kal je vidila
Peru di se grije, uprla je u nje joči i rekla: “I
ti si bi s Isukrston Nazaraninon.” 68On je to
poreka i doda: “Niti znan niti kapin ča to
govoriš.” I izajde vanka u busulu, a galo za-
kukuriče. 69Divojka ga fišo gleda i stane opet
govorit njiman nonde: “Vi je ol njih!” 70On je
jopeta to poreka. Sekund poslin svi ni jopeta
počmedu govorit Peri: “Za reć svu istinu, i ti
si ol njih! Jerbo si Galilejac!” 71On se ondac
stane klet i priklinjat: “Ne poznajen čovika
obo kojen govorite!” 72I omar drugi put za-
kukuriče galo. I spomenu se je Pere ne besi-
129
prijevodi
de, kako mu je no Isukrst bi reka: “Prin vengo
ča galo dva puta zakukuriče, tri puta ćeš me
obandunat.” I naduje se plakat.
Pril Pilaton
15 Omar izjutra glavešine popovske sku-
pa sa starešinan i pismoznanciman – cilo
Viće – učinili su vićanje pa su Isukrsta sputili,
odveli i pridali Pilatu. 2I zapita ga je Pilat: “Jes
ti kraj žudijski?” On mu je olgovori: “Ti govo-
riš.” 3I glavešine popovske grubo su ga potva-
rali. 4Pilat ga je jopeta zapita: “Ne olgovaraš
ništa? Gledaj, koliko te potvaradu.” 5A Isukrst
višje ništa ni olgovori pa se je Pilat ten čudi.
6
Obo blajdanu nin je uža molat jelnega
pržunjera, kega bidu ni išćali. 7A skupa sa
škanjažiniman ča su buneć se bili nikoga
ubili, bi je u veruge spućen čovik ki se je zva
Baraba. 8I dojde vas svit pa počmedu ol Pi-
lata išćat no ča je on uža učinit. 9A on nin
je olgovori: “Oćete da van molan kraja žudij-
skega?” 10Zna je za reć pravo da su ga glaveši-
ne popovske bile ćapale iž himbe. 11Ma, gla-
vešine popovske navrkale su vas svit da rađe
išćedu da nin mola Barabu. 12Pilat jih je jope-
ta zapita: “Dunkve, ča da učinin so vin kega
zovete krajen žudijskin?” 13A ni su se jopeta
proderali: “Propenj ga!” 14Reka nin je Pilat: “A
ča je zla učini?” Ni su se zaderali jošćec žešće:
“Propenj ga!” 15Kako bi udovoji pusten svitu,
Pilat nin je mola Barabu, a Isukrsta je da iši-
bat i prida da ga se propenje.
Kruna ol badajike
16
Soldati ga odvededu dubje u palac, to
će reć u pritorij, pa sazovedu cilu četu 17i
zagrnedu ga grimizon; ispletedu krunu ol
badajike i metnedu mu je na glavu, 18pa ga
stanedu pozdravjat: “Evala, kraju žudijski!”
19
I bubali su ga trstikon po glavi, pjuvali su
po njemu klanjali su mu se priginjuć kolina.

A poklen su mu se izrugali, svukli su š njega
20
grimiz i ubukli mu njegovu veštu.
Propinjanje
I izvededu ga da ga propenjedu. 21I prisilili
su nikega ča je intra, ki se vraća iz gore, Šimu
Cirineota, ćaću ol Alesandrota i Rufe, da mu
vazme križ.
22
I doveli su ga na požicijun ča se zove
Golgota, ča oće reć Lubanje misto. 23I dava-
li su mu pit aromatiškanega vina, ma on ni
ti vazest. 24Poklen su ga propeli, razdilili su
meju sebon veštu njegovu butavajuć za nje
kosku – ča će ko vazest. 25A bila je treća ura
kal su ga propeli. 26Bila je zdatana i tabela
obo njegovon krivnji: “Kraj žudijski.” 27A sku-
pa š njin propeli su i dva škanjažina, jelnega
njemu sa desne, a drugega sa live bande.
29
Ni ča su hodili tuda bejili su mu se ma-
šuć glavan: “Nu, ti, ča obaliješ Tempal i ugra-
diš ga za tri dneva, 30šalvaj sam sebe, skalaj
se sa križa!” 31Slišno i glavešine popovske sa
pismoznanciman rugajuć se govorili su jel-
ni drugiman: “Druge je šalva, a sam sebe ne
moge šalvat! 32Isukrst, kraj od Israjila! Neka
se sadar skala sa križa i neka vidimo i povi-
rujemo!” Privriđali su ga i ni ča su š njin bili
propeti.
Isukrstova smrt
33
A kolo šeste ure škureca se kalala po
svon zemji – sve do ure devete. 34Obo de-
veton uri zavika je Isukrst iza glasa: “Eloi, Eloi
lama sabahtani?” To oće reć: “Bože moj, Bože
moj, zarad česa si me obanduna?” 35Niki ol
nih nonde kal su to čuli, rečedu: “Gledaj,
zove Iliju.” 36A jedan se je zatrka, nasupa spu-
gu kvasinon, natakne je na trstiku i pruži mu
za pit govoreć: “Molajte da vidimo je oće
doć Ilija da ga skala.”
37
A Isukrst uzdahne jakin glason i izdahne.
130
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
38
I koltrina se ol Tempala rasparala popo-
li, ozgar dodoli. 39A kal je kapetan ki je sta
kontra njemu vidi da je tako izdahnu, reka
je: “Za reć pravo, vi je čovik bi Sin ol Boga!”
Žene na Golgoti
40
Izdalekega su panale i nike žene: meju
njiman Mare Mandalina i Mare, mater ol
Jake Mlajega i Bepota, i Saloma – 41ne su ga
kumpanjale kal je bi u Galileji i bile su mu
šervicij – i puste druge ke su se uspele š njin
na Jeruzolim.
Isukrstovo pokopanje
42
Svečera, kako je bilo Parićavanje, to oće
reć užežin subote, 43dojde Bepo iž Arimateje,
vićnik ol reta, ki je isto tako išćekiva kraje-
stvo ol Boga: bi je ol kuraja pa je iša ki Pilatu
išćat tilo Isukrstovo. 44Pilat se je začudi da je
već umri pa dozove kapetana i zapita ga je
oldavna umri. 45Kal je dozna ol kapetana, da-
rova je Bepotu tilo. 46Bepo je kupi bumbažin,
pa je skinu tilo, zamota ga je u bumbažin i
polega u greb ča je bi izduban u stinji. I istuja
stinju na vrata ol greba.
47
A Mare Mandalina i Mare Bepotova
gledale su di ga pokopajedu.
Uskrsnuće Isukrstovo
16 Kal je pasala subota, Mare Mandalina
i Mare ol Jake i Saloma kupili su pomade da
mogedu namazat Isukrsta. 2I prvega dneva u
šetemani, izjutra navrime, čin se je diga su-
nac, došle su na greb.
3
I govorile su meju sebon: “Ko će nan
istujat stinju s vrat ol greba?” 4Pogledadu, a
no stinja istujana. A bila je, bome, vela sti-
nja. 5I poklen su ulizle u greb, upanale su
momčujka zagrnutega bilon vešton di sedi
na desnon bandi. I poplašile su se. 6A on će
nin: “Ne predajte! Isukrsta išćete, Nazara-

nina, Propetega? Uskrsnu je! Ni vode! Evo
misto di su ga bili položili. 7Vengo, holte ća i
recte njegoviman skulariman i Peri: ‘Gre pril
vamin u Galileju! Nonde ćete ga vidit, ka ča
van je i reka!’”
8
Ne izajdedu i stanedu bižat ol greba:
ćapala jih je prpa i tres. I nikomu ništa nisu
rekle jerbo su se bojale.
Ukazanje Mari Mandalini
9
Poklen je uskrsnu, dunkve izjutra na-
vrime prvega dneva u štemani, ukaza se je
najpri Mari Mandalini iz ke je bi izlaska se-
dan vrazih. 10Na ide ća i dojavi njegoviman,
ražalošćeniman i zaplakaniman. 11Kal su ni
čuli da je živ i da ga je na vidila, nisu virovali.
Ukazanje dvojici skularih
12
Poza tin ukaza se je u drugačijen životu
dvojici ol njih uza put doklen su hodili u
selo. 13I ni idedu ća i dojavidu drugiman. Ni
njiman nisu povirovali.
Split
131
prijevodi
Poslanje općenito
14
Donapokon se je ukaza pril njih jeda-
najest doklen su bili za stolon. Prikori nji-
hovu farmasuniju i tvrdoću srca ča nisu po-
virovali niman ki su ga vidili uskrsnutega ol
mrtvacih.
15
I reka nin je: “Pojte po cilen svitu, predi-
kajte evanđeje svaken stvorenju. 16Ko bude
virovat i krsti se, šalvat će se, a ko ne poviru-
je, arbitrat će mu se. 17A vi ćedu sinjali kum-
panjat ne ča budedu virovali: u moje je ime
laskat vrampole, noviman ćedu jeziciman
govorit, 18guje vazimat; i je popijedu ča otro-
vanega, ne, neće nin bit ništa; nada maganja-
ne će ruke polagat, i bit će nin dobro.”
Uzašašće Isukrstovo
19
I Gospodîn Isukrst, poklen nin je to
reka, bude dignut na nebesa i sede na desnu
bandu ol Boga.
20
Ni su perfin išli ća i predikali su svudir,
a Gospodîn je dilova su njiman i potvrđiva
Besidu mirakuliman, ča su slidili poza njon.
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Siniša Vuković

Kučište

132
 zadarska smotra 4, 2018. Ivan Pederin

studije, rasprave, eseji Hrvati u Habsburškoj Carevini

Rad je rezultat višegodišnjega israživanja iz kojega se vidi da je položaj Hrvata određen Jelačićevom
intervencijom 1848. godine, kada je Kossuth Lajos tražio Mađarsku od Baltika do Jadrana, Hrvatsku
kao pars adnexa i Dalmaciju kao drugu pars adnexa. Tada pukovnik, barun Josip Jelačić s punomoći
Sabora, ne kralja, krenuo je s vojskom preko Drave i sukobio se s Mađarima kod Pakòzda. Bitka je za-
vršila bez pobjednika. Kralj je smijenio Jelačića, ali ga on nije poslušao, već je otišao u Beč s maršalom,
knezom Windisch-Graetzom i ugušio Listopadsku revoluciju, a onda otišao na Dvor. Kralj ga nije izveo
pred prijeki sud zbog neposluha, već mu se pridružio u ratu protiv Mađarske. Tako je mađarski plan
propao, a Dvor je prihvatio Jelačićev prijedlog prodora na jugoistok. Taj prodor ojačan je pobjedom
kod Visa 1866., poslije čega je Dvor sklopio Nagodbu kojom je Hrvatska priznata kao kraljevina u
okviru krune sv. Stjepana. Jelačić nije uspio s prijedlozima federalizma, a Dvor je 1878. povjerio hr-
vatskim domaršalima – Gavrilu Rodiću, Josipu Filipoviću i Stjepanu Jovanoviću, vrlo osjetljivu zadaću
oslobođenja Bosne i Hercegovine.

Hrvati su stupili u Habsburšku Carevinu 1527., poslije poraza kod Mohača. Taj savez postaje
produktivan tek ustrojem Vojne krajine i savezom cara Leopolda i Dubrovnika pred Beč-
ki odnosno Morejski rat. U XIX. st. Jelačić je s feldmaršalom, knezom Windisch-Graetzom
i feld­mar­šalom, grofom Janom Radetzkim bio jedan od najutjecajnijih ljudi u Carevini pa
je pre­po­ručao Dvoru prodor na jugoistok, što je Dvor i prihvatio. To je zaustavilo mađar-
ski prodor na more pod geslom: Tengerre Magyar! i stvorilo napetost između Budimpešte i
Dvora s jedne strane i Zagreba s druge. Kra­lje­vina Hrvatska i Slavonija tada postaje sredstvo
kojim Dvor koči mađarski ekspanzio­nizam, a Dalmacija odskočnom daskom za prodor na
jugoistok koji vode Hrvati, osobito visoki časnici C. k. vojske.
Poslije bitke odnosno poraza kod Mohača, Hrvati i Mađari našli su se u teškom položaju
jer njihove vojske nisu ni izdaleka bile dorasle osmanskim vojskama. Osmanlije su imali do-
bro uvježbanu, a i dobro plaćenu vojsku jer harač je bio ratni porez. Ta vojska je k tomu bila
prožeta vjerskim zanosom. Imala je podršku u pravoslavnom milletu (vjerskoj zajednici) jer,
dok je Mehmed II. opsjedao Carigrad 1453., upozorio ga je Zagan-paša na neslogu kršćana i
na poklik carigradske gomile: Bolje polumjesec nego latinski krst! Kad je osvojio Carigrad, on
je pustio vojnike da tri dana pljačkaju, a onda je stavio kršćane pod svoju zaštitu, pozvao je

133
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

patrijarha Genadija i s njim dugo razgovarao o teološkim pitanjima. Patrijarh je ostao vjer-
skim poglavarom pravoslavnih, ali je postao i njihovim političkim poglavarom, dobio je titu-
lu vezira pa je pravoslavna zajednica (millet) postala nadležna za ratnu mornaricu i vanjske
poslove. Sultan se time stavio na čelo pravoslavne zajednice i produbio ionako duboki jaz
između Rima i Carigrada, a pravoslavni knezovi na Balkanu odmah su ponudili sultanu da će
ući pod njegov protektorat.1
Na drugoj strani kršćanski vladari imali su slabo obučene i još gore plaćene vojske koje se
nisu mogle suprotstaviti Osmanlijama na bojnom polju. Srećom su imali dobre utvrde i iako
malobrojni umjeli su se boriti na utvrdama.
Hrvati i Mađari, videći nadmoć Osmanlija, stavili su se pod zaštitu Ferdinanda Habsbur-
škoga, ali nisu dobili ono što su očekivali jer je njegova vojska bila isto tako slaba kao i hr-
vatska. Osmanlije su uskoro poslije Mohača opsjedali Beč koji se ipak uspio obraniti. Carska
vojska bila je isto tako nemoćna kao i hrvatska i iz istih razloga. To je bio razlog nezadovolj-
stvu Petra Zrin­sko­ga koji je, videći da mu car ne pomaže, nudio hrvatsku krunu svakomu da
ga brani.
Međutim, godine 1519. Hernán Cortés osvojio je Meksiko i došao u posjed rudnika sre-
bra u San Luis de Potosí. Sad je Karlo V. dobio novac. Ti rudnici izazvali su monetarnu revo-
luciju u cijeloj Europi. Fugger je imao daleko više novca negoli prije njega prvi bankar Europe,
Lorenzo il Magnifico de Medici u Firenci.2 Sad je Karlo V. mogao stvoriti suvremenu plaćenu
vojsku i dobro je uvježbati. Na drugoj strani, već poslije smrti Sulejmana Veličanstvenoga
počelo je opadanje Osmanske Carevine, promijenio se način nasljeđivanja, na Visokoj porti
pojavio se utjecaj sultanije. Ranije bi novi sultan pobio svu svoju braću da mu ne bi bili
suparnici. Sad ih sultan više nije ubijao, već bi ih zatvorio u harem, pa bi novi sultan postao
čovjek od pedeset godina koji je cijeli život proveo u haremu pod utjecajem eunuha i sl. Rat
je postajao defenzivan, izostao je ratni plijen i sl. Spahije su počeli prisvajati povjerene im
timare koji su postajali čitluci. Spahija je vodio timar, ali seljaci, koji su obično bili kršćani,
bili su osobno slobodni, dužni tlaku i plaćeni. Spahija nije imao sudbenu vlast nad njima,
osim u slučaju sukoba s muslimanima i krvnim deliktima. Čitluk je bio vlasništvo bega, koji
se okružio šubašama, nasilnim i samovoljnim. Čitluk je bio njegovo vlasništvo, a on je plaćao
Porti harač ako je htio.
Sad je moglo početi oslobađanje Mađarske i Hrvatske u Bečkom ratu. God. 1686. carska
je vojska istjerala Osmanlije iz Budima. Još prije toga, 1557., malo poslije smrti Sulejmana,
Dubrov­čani su poslali u Beč poklisara Sebastiana Menzu da podsjeti cara da je on mađarski
kralj, pa prema tome i dubrovački suveren. Nisu spomenuli da bi bio i hrvatski kralj. Pacta
conventa bila je zaboravljena, a zadarska pismohrana s pergamenama u kojima se čita naslov
mađarskog kralja kao kralja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, nije još bila dostupna. Dubrov-

1 L. S. Stavrianos, The Balkans since 1453, New York, 1953, str. 60ff. To dovodi u pitanje i Kosovsku bitku. Vidi Pavo Živković,
Neki manje poznati detalji o boju na Kosovu polju, Književna revija, Sarajevo, III (1989).
2 Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u povijesti staroga europskog bankarstva, Split, 1996, str. 137ff.

134
 studije, rasprave, eseji

nik je tada postao carskim protektoratom i nije mu smetalo što je on bio i podanik Visoke
porte. Za Bečkog rata Dubrovčani su pružali izdašnu obavještajnu pomoć Bečkom dvoru.3
U tom ratu pojavio se hrvatski grad kao važan saveznik Bečkog dvora, a pojavilo se i
pitanje prodora na Balkan do kojeg ipak nije došlo. Nije jasno je li razlog tomu što Beč na
Balkanu nije nalazio feudalnih struktura zapadnog tipa kojima bi se bio mogao staviti na
čelo, a k tomu je i Ljudevit XIV. napao svoje suparnike Habsburgovce s leđa. Slavoniju je ipak
oslobodio fra Luka Ibrišimović, a bio bi mogao i Petar Zrinski da je bio malo strpljiviji i da
je imao više smisla za povijesnu perspektivu. U XVIII. st. opada napetost između Mletaka i
Visoke porte, na Jadranu raste napetost između Karla VI. i njegove kćeri Marije Terezije s
jedne strane i Napuljskog Kraljevstva, odnosno Francuske s druge.4 Eugen Savojski osvaja na
Balkanu, ali ne uspijeva trajno zadržati osvojene zemlje.
Poslije pada Mletačke Republike Austrija je mirom u Campoformiju stekla Istru i Dalma-
ciju. Grof Balassa Franjo de Gyarmáth, ranije hrvatski ban pa predsjednik dvorske komore,
tražio je od Franje II., tada još rimskog cara, Dalmaciju kao posebnu federalnu jedinicu Ma-
đarske koja bi se prostirala od Jadrana do Baltika. Slično će kasnije tražiti i Kossuth Lajos.
Franjo II. odgovorio je da je on rimski car, da je kao takav kralj Dalmacije koja je bila istočno-
rimska zemlja. Balassa je tražio ukidanje nasljednih zemalja u Carevini čime bi Habsburgovci
postali izborni carevi ili kraljevi. To je bio vrlo opasan prijedlog u trenutku kad se postavljalo
pitanje obnove krune sv. Stjepana. Još opasnije je bilo za nas što je Balassa kao hrvatski
ban upravljao Hrvatskom bez Sabora, a postavljalo se pitanje što je Hrvatska u toj kruni sv.
Stjepana.5 Mađari su smatrali da smo pars adnexa olym inclyti regni, a mi da smo regnum
socium. Pacta conventa izgubljena je, a pergamene mađarskih kraljeva koji su imali naslov rex
Chorvatiae, Slavoniae et Dalmatiae ležale su u zadarskoj pismohrani koja nije bila dostupna
znanstvenoj javnosti.
Bila su to pitanja koja su pritiskala Bečki dvor. Car je poslao generala-bojnika Matu Ruka-
vinu s njegovim pobočnikom generalom Lusignanom, izbjeglicom iz Francuske da u njegovo
ime zauzmu Dalmaciju, ne zadugo jer je združeno francusko-španjolsko brodovlje poraženo
1805. kod Trafalgara. Španjolska je time prestala biti velika sila, a velika sila postala je En-
gleska koja je Napoleonu zatvorila put do sirovina u prekomorju. Napoloen je Požunskim
mirom stekao Dalmaciju i nadu da će preko Dalmacije doprijeti do Carigrada i Egipta oda-
kle bi dobio sirovine, u prvom redu pamuk potrebit za francusku industriju koja je bujala.
Napoleon je na Visokoj porti imao njemu naklonjena sultana Selima III. On je onda poslao
pukovnika Leclerca da rekognoscira putove od Dubrovnika do Carigrada.6 Bilo je jasno – Na-

3 Ivan Pederin, Dubrovnik kao središte europske diplomacije u Morejskom ratu. (U pismima carskog rezidenta u Dubrovniku
1684-1690. u Haus-, Hof- und Staatsarchivu u Beču), Dubrovnik, XVI (2005), br. 2-3, str. 205–233.
4 Ivan Pederin, Habsburgovci, Jadran i rasprava oko ustroja Primorske gubernije prema spisima bečkog Haus-, Hof- und Staats­
archiva, Acta Histriae, Koper, 14 (2006), br. 2, str. 469–486.
5 Ivan Pederin, Dalmacija kao jabuka razdora između Hofburga i Budima poslije mira u Campo Formiju, Zbornik Mire Kolar
Dimitrijević, Zbornik povodom 70. rođendana, Zagreb, 2003, str. 157–178.
6 Ivan Pederin, Englesko i rusko brodovlje na Jadranu (1807-1814) i okupacija Korčule u veljači 1814., Godišnjak grada Korčule
8 (2003), str. 213–226; Isti, General Bertrand kao guverner Ilirskih pokrajina, Kolo, XVIII (2008), br. 2, str. 36–58; Isti, Vicenzo
Dandolo kao generalni providur u Dalmaciji u sukobu s generalima, Mogućnosti, 2009, br. 1/3, str. 123–141; Isti, Kulturni i
crkveni sustav francuske vlasti u Dalmaciji o Ilirskim pokrajinama, Kolo, XVI (2006), br. 3, str. 5–35; Isti, Car Franjo II. prema
Dalmaciji i Boki (1797-1806), Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 42 (2004), str. 185–206; Isti, Dalmacija

135
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

poleon je krenuo od francuske politike prema Levantu za Bečkog rata i odlučio krenuti na
Levant starim putem koji bilježi još Strabo, što je bio put kojem je Dubrovnik dugovao svoje
bogatstvo i moć u obavještajnim djelatnostima.
Francuska okupacijska vlast naišla je, međutim, u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama na žilav
otpor koji su vodili hrvatski generali: Fran Ksaver Tomašić, Todor Milutinović, Petar Kneže-
vić, pa Albert Nugent Westmeat, Irac. U Dalmaciji su se dizali ustanci. Prvi koji je pobudio
ruski vice-admiral Dmitrij Nikolajevič Senjavin 1807., drugi koji su pobudili hrvatski generali
1809. i napokon ustanak 1813. poslije poraza Napoleona kod Leipziga kad su mase hrvatskih
i talijanskih vojnika u Dalmaciji dezertirale. Hrvati su hrlili pod zastave carskih generala koji
su bili Hrvati.
Ovi generali shvatili su važnost trgovačkog puta od Dubrovnika prema Levantu pa su
savjetovali Dvoru prodor na jugoistok. Car im se priklonio pa je otputovao u Dalmaciju.7
Metternich je, kako je poznato bio za čuvanje Osmanske Carevine i prodor na jugoistok
odgođen je. Takva odgađanja bila su karakteristična za opreznu i promišljenu habsburšku
politiku. Dvor je odgađao, savjetovao se s velikašima, nadbiskupima, generalima itd., ali kad
bi jednom donio odluku, a to su bili dokumenti koji su počinjali riječima: durch Allerhöhste
Beschliessung – po previšnjoj odluci, onda se ta odluka nikad nije mijenjala. Dvor je tu sli-
jedio načelo tradicionalne vlasti koja nije poznavala načelo suvremenog zakondavstva – lex
posterior derogat legem anteriorem. U ovim godinama upada u oči i to da je car povjerio
važnu zadaću hrvatskim generalima i vojnicima. Oni se nisu mogli suprotstaviti francuskim
okupatorima na bojnom bolju, ali su dizali ustanke u Dalmaciji, Crnoj Gori i Srbiji. Tu su imali
uspjeha. Uleme su optužili profrancuskog sultana Selima III. da je dao autonomiju Srbiji,
smijenili ga i zadavili. Sad je Napoleon shvatio da preko Balkana nikad neće doći do Levanta.
Onako nagao i nepromišljen kakav je bio, krenuo je na Rusiju protivno savjetima svih svojih
maršala i to je bila njegova propast.

kao jabuka razdora između Hofburga i Budima poslije mira u Campo Formiju, Zbornik Mire Kolar Dimitrijević, Zbornik povo-
dom 70. rođendana, Zagreb, 2003, str. 157–178; Isti, Otpor francuskoj vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama poslije 1806.,
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 45 (2003), str. 299–326; Isti, Odjek školske reforme Marije Terezije u
Dalmaciji (1815-1826), Kolo, godište XIV (2003), br. 4, str. 218–231; Isti, Predaja hrvatskih i slovenskih zemalja južno od Save
Francuzima 1809. (Prema spisima bečkog Haus-, Hof- und Staatsarchiva), Forum, XXXXIV (2005), str. 322–334; Isti, Uspo-
stava carsko-kraljevske vlasti u Dalmaciji i Istri, 1797-1798, Forum, XXXXV (2006), br. 1-3, str. 315–334; Isti, Uloga Korčule u
obrani Dubrovnika u svibnju i lipnju 1806., Godišnjak grada Korčule, 9 (2004), str. 217–222; Isti, Dalmacija, Dubrovnik, Kotor
i Francuzi, Dubrovnik, N. S. Godište XVII (2006), br. 4, str. 18–41; Isti, Habsburgovci, Jadran i rasprava oko ustroja Primorske
gubernije prema spisima bečkog Haus-, Hof- und Staatsarchiva, Acta Histriae, Koper, 14 (2006), br. 2, str. 469–486; Isti, Vicen-
zo Dandolo – reformator crkvenih prilika u Napoleonovoj Dalmaciji (1806-1809), Bosna franciscana, XVII (2009), br. 30, str.
81–103; Isti, Gospodarska pitanja Dalmacije 1806-1809, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, XLII–XLVIII (2006), str. 159–172; Isti,
Juraj Matutinović i drugi Napoleonovi savjetnici za Ilirske pokrajine i Bosnu, te problemi prodora na jugoistok, Dalmacija za
francuske uprave (1806-1813), Split, 2011, str. 221–249; Isti, Dalmacija u sastavu Kraljevine Italije (1806-1809) i ustanci protiv
Francuza, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, L–LII (2010), str. 105–143; Isti, Francuska, Napoleon i Hrvati, Croatica et Slavica
Iadertina, VII/2, Zadar, 2011, str. 423–441.
Ovo bi se moglo pojaviti kao knjiga pod naslovom Napoleon i europske sile u borbi za Dalmaciju.
7 Ivan Pederin, Franjo I. u Zadru 1818. godine, Kačić, 7 (1975), str. 105–121; Isti, Car Franjo I. o Šibeniku u svom putnom dne-
vniku iz 1818. godine, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, sv. 29–30 (1983), str. 179–206; Isti, Franjo I. i počeci antičke arheologije
u Hrvatskoj, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 78 (1985), str. 123–150; Isti, Putni dnevnik cara Franje I. o
Dubrovniku (1818 g.), Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, sv. 17 (1979), str. 431–463; Ljudevit Krmpotić,
Car Franjo I. u Hrvatskoj 1818., Hrvatski Zapisnik, Hannover – Čakovec, 2002.

136
 studije, rasprave, eseji

Tu je važno još nešto. Tko je u carskoj vojski želio postati general morao je biti grof ili
bar barun po rođenju. Hrvatski generali bili su ponajčešće krajišnici koji su čuvali ovce do
jedanaeste godine, a onda su odlazili na školovanje i često odlazili u mirovinu kao genera-
li, baruni, domaršali. A Svetozar Borojević bio je čak feldmamršal. Dvor je imao naklonost
prema Hrvatima još iz doba Tridesetogodišnjeg rata u kojem se borio Vuk Jelačić, predak
Josipov.8 Dvor je onda postao naklonjen Hrvatima za razliku od Nijemaca. Hrvati su u tom
ratu pljačkali i silovali kao i sve druge vojske od Homera nadalje. Osvojili su i opljačkali Mag-
deburg, a jedan odred hrvatskih vojnika prodro je u neko selo, opljačkao ga, zapalio, silovao
sve žene. To je promatrao njemački pisac Grimmelshausen kao dječak i opisao ga u svom
“Simplicissimusu”. Taj opis je postao predložak za stvaranje lika Hrvata u njemačkoj knji-
ževnosti. Hrvat je tu pijani vojnik koji robi i siluje.9 Ako je Dvor povjerio Hrvatima obranu
Dalmacije, on je time problematizirao svoje odnose s Njemačkom. Habsburgovci nisu bili
Nijemci nego Švicarci, a Franjo Lotarinški, muž Marije Terezije, bio je Francuz. Oni nisu ni
govorili njemački, nego španjolski, talijanski i francuski, bili su i rimski carevi te time iznad
svih nacionalizama. Njemački je bio jezik puka, a kasnije jezik sporazumijevanja obrazovanih
cijele mnogojezične Carevine. Dvor mu je izišao ususret tako što je Josip II. uveo njemački
u državnu upravu te je postao jezik ophođenja zemalja sa središnjicom. Osnovao je Theater
an der Burg kao njemačko kazalište i time pobudio osnivajnje suvremenih kazališta diljem
Carevine. Kazalište je time prestalo biti dvorskim i postao je kazalištem obrazovanih, dakle
javnim i kazalištem predstavničkog sloja naroda.
Prodor na jugoistok je odgođen, ali je Dalmacija postala kraljevinom. Ovdje se nećemo
osvrtati u nimalo jednostavno pitanje statusa Dalmacije kao kraljevine koji nije sadržan u bi-
zantskoj ili mletačkoj vlasti, ali jest u nazivu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a je li
Hrvatska bila kraljevina upravo je postajalo predmetom raspri.10 Međutim, ako je Dalmacija
priznata kao kraljevina, to znači da joj je priznata nezavisnost u okviru Carevine, tj. dalma-
tinski guverner, kasnije namjesnik, bio je pravi tajni savjetnik, podložan jedino caru. Velika
većina tih guvernera i namjesnika bili su Hrvati, obično domaršali, pravi tajni savjetnici, što
je bila najveća titula u civilnoj upravi. Kao takvi, imali su odriješene ruke u većini svojih odlu-
ka, za koje nisu trebali pitati kralja za dopuštenje niti su se s njim trebali savjetovati. Pitanje
prodora na jugoistok ovim je postalo političko pitanje Dvora, sve ako je prodor i odgođen.
Međutim, Metternich je bio protiv, a to znači da je poslije Franje Ksavera Tomašića guverner
postao grof Wenzel Vetter von Lilienberg, jedan od rijetkih Nijemaca na tom položaju. On
je organizirao u Zadru masivnu obavještajnu djelatnost koja je obuhvaćala veći dio Europe,
Osmansku Carevinu, pa čak i Južnu Ameriku. Zadar je postao stožerom borbe protiv protiv
liberalizma i tajnih sekti.

8 O tome Borba Hrvatah u Tridesetoljetnom ratu, Spisao Ivan Kukuljević Sakcinski (Sa slikom generala Izolana), Preštampano
iz “Arkiva”, knjiga XII) (U Zagrebu, 1874. Tiskom Dragutina Albrechta).
9 Ivan Pederin, Hrvatska, osobito njezino primorje, te Hrvati i Balkan u njemačkoj lijepoj književnosti, Radovi Zavoda JAZU
u Zadru, sv. 26 (1979), str. 121–170. O osvajanju Magdeburga napisala je roman Gertrud von Le Fort, Die Magdeburgische
Hochzeit.
10 O tome u mom radu Dubrovnik kao središte europske diplomacije u Morejskom ratu. Kad je general Mate Rukavina došao
u Dalmaciju, Šibenčani su ga dočekali s mađarskom zastavom. U spisima se zamjećuje kolebanje oko toga je li Hrvatska
kraljevina ili ne itd.

137
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Međutim, na sjeveru se zakuhavao sukob oko pitanja je li Hrvatska kraljevina ili mađar-
ska pokrajina.
Hrvatski preporod kasnio je za češkim i mađarskim 30-ak godina. Sjeverna Hrvatska bila
je zaostala feudalna zemlja, na snazi je bio feudalni mađarski Verbőczijev zakonik, sudio je
mjesni grof, nije bilo suvremene naplate poreza. Tada je grof Janko Drašković 1832. izišao
pred javnost svojom “Disertacijom” i dao znak za početak ilirizma. Drašković je, čini se, bio
nekoć slobodni zidar, iniciran je u ložu u Parizu 1808.11 Međutim, Drašković je u Beču imao
prijatelja, češkoga grofa Antona Kolowrata, bliskog Dvoru.12 Nije li on preko njega našao neki
oslonac na Dvoru?
Tada je na Dvoru sazrelo uvjerenje da mađarsko pitanje valja riješiti i rekonstruirati krunu
sv. Stjepana. Dvor je poslao iskusnog Metternicha na pregovare s Mađarima. Sporazum s
Mađarima bio je na vidiku. Ali pukovnik, barun Jelačić, tada već ban, nije čekao, s vojskom
krajišnika i osloncem u Saboru, on je prešao Dravu. Pisao je caru i upozoravao ga na opasno-
sti od Mađara. Metternich je morao odstupiti. Sabor koji ga je ovlastio ipak nije bio demo-
kratski izabran Sabor, nego Sabor stališa i redova. Glavnu riječ u tom Saboru vodili su: grof
Janko Drašković, grof Karlo Sermage, barun Dragojlo Kušlan, biskup barun Metel Ožegović,
general Juraj Rukavina, barun Vidovgradski. Dakle, i ilirizam je kao i mađarski preporod bio
velikaški pokret.
Zahtjev Kossutha Lajosa bio je Sedmograđe, Dalmacija, ali ne kao dio Hrvatske, nego
kao zasebna jedinica pod krunom sv. Stjepana i Hrvatska kao mađarska pokrajina. Oko toga
izbio je sukob između Kossutha i Jelačića, kojem je Kossuth zaprijetio sabljom. To je bio kraj.
Jelačić je isprovocirao mađarsku revoluciju, o tome je pisao caru u Beč. Car ga je smijenio, ali
mu je Jelačić otkazao poslušnost.13 Vojskovođa koji otkaže poslušnost vrhovnom zapovjed-
niku ide pred vojni sud. Svrgnuti ban Jelačić nije morao pred vojni sud. Sa svojim krajišnicima
i feldmršalom, knezom Alfredom Windisch-Graetzom ugušio je Listopadsku revoluciju, a
onda mu je, prema Corberonu, poslije nekoliko mjeseci boravka u Beču car Ferdinand vratio
položaj bana i dao mu čin domaršala (Feldzeugmeister). Car mu se čak i ispričao.14
Vojska koju je predvodio Jelačić bila je slabo opremljena, hrane je bilo malo jer Hrvatska
nije imala suvremene naplate poreza, vojska se izdržavala od dobrovoljnih priloga i kontribu-
cija koje je nametnula mađarskim seljacima. Ta vojska sukobila se kod Pakòzda s Mađarima.
Bitka je trajala čitav dan. Hrvati su imali samo 19 poginulih, što govori o tome da ni jedna ni
druga strana nije bila psihološki pripremljena za rat. Francuski grof Edgar Corberon opisao
je Jelačićev vojni pohod u pismima hanoveranskom kralju.15 Corberon je bio francuski kon-

11 U: “Disertacija” početak ilirizma. Referati su izdani u Kolu, XVII (2007), br. 3. Agneza Szabo, Grof Janko Drašković u doba
uspona hrvatske preporodne politike od 1790. do 1848. Kolo, ibid. Austrija je zarana počela zabranjivati i progniti slobodne
zidare, a tako i Sveta Stolica. Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga dvora, Zadar, 2005, str. 94ff.
12 Ivan Pederin, Bečki Dvor i ilirizam, Godišnjak njemačke zajednice, DG. 2010. Jahrbuch, Osijek, 2010, str. 277–303.
13 Ivan Pederin, Josip Jelačić i Dalmacija kao odskočna daska za austrijski prodor na jugoistok (1850-ih godina), (O 200. ob­
ljetnici rođenja), Zadarska smotra, god. L (2001), br. 5-6, str. 11–26; Isti, Graf Jelačić und die Südostpolitik der Monarchie
– Josip Jelačić i austrijska politika na jugoistoku, Zadarska smotra, god. L (2001), br. 5-6, str. 27–74.
14 Carevo pismo Jelačiću čuva se u Hrvatskome povijesnom muzeju u Zagrebu.
15 M. V[eži]ć, Dopisivanje grofa Corberona s kaljem hanoveranskim o hrvatskom pokretu g. 1848-9, Vienac, XII (1880), br. 26-
36, 38, 39.

138
 studije, rasprave, eseji

trarevolucionar – “ottantotist” iz nasljeđa Josépha de Maistrea, malteški vitez, legitimist koji

se rado odijevao u odoru španjolskih legitimista – karlista.16 Volio je Hrvatsku i Hrvate pa se
naselio u Hrvatskoj i kupio dvorac Januševac pokraj Zagreba. Bio je prijatelj s Draškovićima,
a hanoveranski kralj je prijateljevao s feldmaršalom, grofom Janom Radetzkim. Hrvate je
doživljavao kao junački vojnički narod. U pismima svom prijatelju, hanoveranskom kralju
vidio je ilirizam kao pokret protiv nametanja mađarskog jezika i pokret koji je imao uporište
na Dvoru.
Teoretičar njemačkog nacionalizma i ujedinjenja Njemačke bio je filozof Johann Gott­
lieb Fichte sa svojim Reden an die deutsche Nation – Govori njemačkoj naciji (u Berlinu
1807./1808., na sveučilištu). U tim govorima on vidi Njemačku u granicama od rijeke Maas u
Belgiji do rijeke Memel u Litvi, na jugu do rijeke Adige. Takav plan prijetio je da će destabili-
zirati čitavu Europu. Ove granice prihvatio je i Frankfurtski parlament, a August Hoffmann
von Fallersleben napisao je pjesmu Deutschland Deutschland über alles u kojoj je spomenuo
ove granice. Hofmanna je otpustio iz službe Metternich, ali je njegova pjesma bila njemačka
državna himna do 1945. Za razliku od nacionalizama mnogih zapadnoeuropskih zemalja,
koji su bili politički i vezivali se za načelo Francuske revolucije – Liberté, Fraternité Egalité,
njemački nacionalizam bio je filološki i nije se obazirao na političke granice. Njemački naci-
onalizam boluje od osjećaja manje vrijednosti, on je protudržavan, u državi vidi neprijatelja
koji mu nameće neprirodne granice. Tu počinje njegov bijeg u mistiku.17 Carevina, koja se
poslije 1806. u službenim spisima nazivala c. k. Državama – Die K. K. Staaten vidjela je u
njemačkom nacionalizmu državnog neprijatelja pa je grof Josef Sedlnitzky kao predsjednik
c. k. dikasterija policija u povodu atentata na komediografa Augusta Kotzebuea zabranio
Njemački savez – Deutscher Bund koji je smatrao autorom tog atentata.18
Jelačić je ugušio Listopadsku revoluciju i time zaustavio njemački nacionalizam. Ugu-
šivši mađarsku revoluciju, on je zaustavio i mađarski nacionalizam jer Kossuth Lajos 1848.
tražio je isto što i Balassa Ferenc – Dalmaciju, odnosno Mađarsku od Jadrana do Baltika
i izbornu monarhiju.19 On je tu djelovao kao dinastijin vjeran časnik,20 ali i kao hrvatski
rodoljub jer Mađarska će tek Nagodbom 1867. dobiti samo Sedmograđe, a ne Dalmaciju
i Hrvatsku kao mađarsku pokrajinu i Dalmaciju kao drugu pokrajinu, ne dio Hrvatske… U
doba kad Hrvatska još nije imala priznati status kraljevine u Carevini, pa Franjo Josip nije u
svom naslovu imao navedeno da je hrvatski kralj, Jelačić je Hrvatskoj dao mjesto i ulogu u
Carevni. I ne samo u Carevini. Kad je Omer-paša Latas krenuo 1853. umiriti Bosnu i pokoriti
Crnu Goru, kralj je stigao u Zagreb da bi se savjetovao s Jelačićem i Austrija je zaštitila Crnu

16 R[udolf] M[aixner], Edgar Corberon, Annales de l’ Institut Français de Zageb, 2 (1938), br. 5-6.
17 The Idea of Nationalism, A Study in the Origins and Background by Hans Kohn, New York, 1946, str. 330.
18 Ivan Pederin, Die Germanistik als umstürzlerische Nationalwissenschaft, Das Geheimbündlertum an den deutschen Uni-
versitäten in den Berichten der k. k. Höheren Polizei (1819-1830), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških
znanosti, (21) 1991/1992, Zadar, 1993, str. 217–234.
19 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga dvora, Zadar, 2005, str. 231ff.
20 Ivan Pederin, K. Marx i F. Engels o pitanju panslavizma, Historijski zbornik, Zagreb, 35 (1982), str. 279–291. Karl Marx ocrnio
je Jelačića sa stajališta njemačkog liberalnog nacionalizma, jer to je Marx bio 1848. Bio je, kao i većina Nijemaca i danas, vrlo
loše upućen u pitanja jugoistoka.

139
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Goru diplomatskim putem, a i prijetnjom oružjem.21 Bio je to početak prodora na jugoistok

koji su hrvatski generali savjetovali Dvoru poslije prestanka francuske okupacije dijelova
Hrvatske.
Jelačić je tada s feldmaršalom, knezom Alfredom Windisch-Graetzom i feldmaršalom,
grofom Janom Radetzkim bio najutjecajnii čovjek u Carevini. Metternich je bio za očuvanje
Osmanske Carevine, tražio je utjecaj u Njemačkoj i Italiji. Jelačić je djelovao drugačije i po-
stao dominantna ličnost na Dvoru.
U Hrvatskoj je kao ban provodio redarstveni pritsak, osobito poslije pokušaja atentata
na mladog kralja u Zagrebu.22 Ali taj pritisak odnosio se na mađarske revolucionare koji su
preko Hrvatske bježali u Bosnu, a i na hrvatske mađarone, kao na grofa Ivana Erdődija koji je
pobjegao u Mađarsku. Njemu je Jelačić konfiscirao imanja, ali mu ih je poslije vratio. Na uda-
ru je bio i mađaron Josipović. Ali Jelačić je uveo u Hrvatsku suvremeni austrijski građanski
zakonik, osnovao suvremeno sudstvo, suvremenu naplatu poreza. Tu je grof Jelačić smanjio
povlastice velikašima. Ministar Alexander Bach nije Jelačiću mogao zapovijedati jer je bio
pučanin i liberal, a 1848. bio je i na barikadama. Jelačić je pak bio grof i domaršal, a Carevina
je napokon ipak bila militaristička. Ilirizam je bio legtimistički pokret velikaša. Gaj je bio
rubna ličnost. U ilirizmu su ipak djelovali liberalni Ivan Mažurnić i Šime Ljubić. Jelačić je de-
kretirao hrvatski kao uredovni jezik 1847., a kralj je 1849. njegovu odluku potvrdio.23 Jelačić
je poslao Ivana Kukuljevića Sakcinskog da u nekoliko navrata putuje Dalmacijom. On je time
stvorio Hrvatsku kao jedinstveni duhovni prostor.24 On je oslobodio kmetove i industrija je
dobila radnu snagu. Bio je polivalentna ličnost. Pjesnik, vojskovođa, političar, reformator koji
je osuvremenio zaostalu i feudalnu Hrvatsku.
Treba reći nešto o pitanju osuvremenjenja i naprednjaštva u Carevini. Josp II. pokreno
je obnovu koja se malo razlikovala od onoga što je pokušala kasnije Francuska revolucija.
Ovdje se može istaknuti da je u to doba James Watt izumio parni stroj i time stvorio uvjete
da tjelesni rad malo-pomalo nestane. Feudalno gospodarstvo osnivalo se na tlaci, a Watt je
stvorio uvjete da tlake nestane. Razlika je bila u tome što je Josip II. bio reformator odozgo,
iz Dvora. On nije uspio, ali njegove ideje su ostale, pa su slijedili oprezni pokušaji reformi.25
To se nastavilo poslije odlaska Francuza iz Dalmacije. U prvoj polovici XIX. st. u Dalmaciji
su uvedeni suvremeni austrijski građanski zakonik, lučke kapetanije, pomorska rasvjeta, su-
vremeni zemljišnik i katastar, suvremena uprava s okruzima (danas županije), suvremeno
sudstvo, suvremeno kazalište koje je bilo javno, ne dvorsko. Jelačić je odgovarajuće reforme
proveo kasnije u sjevernoj Hrvatskoj.
Prihvaćen je nazor da je ilirizam u književnom pogledu bio diletantski. Pa ipak, ilirizam
je dao nekoliko snažnih talenata, to su bili: Stanko Vraz, Ivan i Matija Mažuranić te Antun

21 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati…, str. 338–340. Hrvatski državni arhiv, Redarstveno ravnateljstvo, Zagreb, 1851–1859. Kut.
1, sv. 1.617/R.
22 Hrvatski državni arhiv, Redarstveno ravnateljstvo, Zagreb, 1851–1859. Kut. 1, sv. 1.617/R.
23 Ivan Pederin, Jelačić u ratu i apsolutizmu, Dometi 22 (2012), br. 3-4, str. 61–72 i Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. LIII/LN,
2012, str. 73–85.
24 Ivan Pederin, Jelačićev putopisac Kukuljević, 800 godina slobodnog kraljevskog grada Varaždina 1209-2009, Zbornik radova
s međunarodnog znanstvenog skupa održanog 3. i 4. prosinca 2009. godine, Zagreb – Varaždin, 2009, str. 596–608.
25 Ivan Pederin, Austrija i pitanja osuvremenjenja, Mogućnosti, LIII (2006), br. 4-6, str. 173–180.

140
 studije, rasprave, eseji

Nemčić Gostovinski. Međutim, u 1850-im počinje ozbiljniji znanstveni rad s osloncem na

češke intelektualce, kao što je Pavel Josef Šafařik.26 Nešto je još nedostajalo – novac. Rački je
putovao u Italiju sa Strossmaye­ro­vim novcem. Međutim, ovdje se opaža da je austroslavizam
dobio svoj sadržaj u obliku kulturne suradnje s Pragom, a suradnja je bila pomoć i pobuda
kulturno jačeg, a to je bila Bohemia, dakle Češka, kulturno slabijem, a to je bila Hrvatska
u kojoj je preporod zaostajao za češkim i mađarskim. Tijekom ove suradnje postavljeni su
temelji hrvatskoj nacionalnoj povijesti i filologiji, tim najvažnijim znanstvenim granama koje
tvore suvremenu naciju. Hrvatska se znanost organizira i postaje suvremenom nacionalnom
znanošću. Ovdje valja istaknuti prijateljevanje i suradnju Ivana Kukuljevića i Šime Ljubića.27
God. 1867. Dvor se konačno nagodio s Mađarskom i Franjo Josip okrunio se za mađar-
skog kralja. Mađarska nije dobila ni Dalmaciju ni Hrvatsku, ali je dobila za utjehu izlaz na
more kod Rijeke, dakako ne bez daljnjega jer je jedan dio riječke luke bio ratna luka s lučkim
admiralom, vezana s Pulom i Mlecima. To je značilo da je Rijeka bila isključivo trgovačka luka
Mađarske jer Dvor nije htio mađarsko ratno brodovlje na Jadranu. Ovaj čin bio je oslonjen
na tradiciju. Rijeka je bila feud obitelji Waldsee koja je izumrla pa je taj feud dobila Marija
Terezija i poklonila ga Mađarskoj. God. 1868. Mađari su se morali nagoditi s Hrvatskom. Po
toj Nagodbi Hrvatska-Slavonija priznate su kao kraljevina. Bili su to kasni plodovi Jelačićeve
pobjede. Sad je car imao u svojim rukama suverenitet cijele Carevine, potom Ministarstvo
rata, bio je vrhovni zapovjednik Carsko-kraljevske vojske, imao je u ruci financije, vanjske
poslove i gospodarstvo, ali samo za Cislajtaniju. Hrvatska i Mađarska imale su u svojim ru-
kama sudstvo, unutarnje poslove, upravu, bogoštovlje i nastavu te gospodarstvo koje je bilo
zajedničko za obje kraljevine. Sad smo mi mogli pokrenuti časopis Vienac u kojem je nastala
hrvatska književnost kao suvremena, a ne više općinska, što je bila starija književnost. Dvor
je ovim neutralizirao Mađarsku tako da ju je doveo u položaj da se stalno sukobljava s Hr-
vatskom zbog razdiobe novca. Ban, ali sad je ban bio civil i samo šef građanske uprave, bio
je slavonski grof Khuen Héderváry Karolyi. Iznad njega bio je vojni zapovjednik. Khuen je
dijelio novce tako da je Budimpešti davao više i time oštećivao Hrvatsku. To je trajalo dok ga
nije tada predsjednik Stranke prava Josip Frank potjerao svojim saborskim govorima 1903.28
Kraljevina Hrvatska-Slavonija djelovala je u Carevini kao korektiv koji će zaokupiti i zaustavi-
ti Mađarsku. To je bilo Jelačićevo nasljeđe u habsburškoj politici.
Kroz cijelo to doba Bečki dvor je nezaustavljivo prodirao na jugoistok preko Dalmaci-
je kao odskočne daske. Tu politiku nadahnuo je Jelačić, a u djelo su je provodili ministar
carske kuće i vanjskih poslova grof Buol Schauenstein i internuntius pri Visokoj porti An-
ton Prokesch, barun pa grof von Osten koji je negdje do 1870. uspio gotovo posve istisnuti

26 Ivan Pederin, Pisma Ivana Kukuljevića Sakcinskog Pavlu Josefu Šafaříku o glagoljici, Croatica et Slavica Iadertina, III (2007),
str. 231–258; Isti, Pisma Franje Račkoga u Prag, Pisma Franje Račkoga Františeku Palackom, Josefu Jirečeku i Aloisu Vojtěhu
Šemberi, Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, IV (2008), str. 347–379; Isti, Šest pisama Jurja Dobrile Josefu Jirečeku, Vjesnik
Državnog arhiva u Rijeci, 49 (2007-2008), str. 93–103. Ovih je pisama mnogo objavljeno u časopisu Croatica et Slavica Iader-
tina u Zadru, a trebali bi izići i kao knjiga.
27 Ivan Pederin, Izbor iz pisama upućenih Šimi Ljubiću, Croatica Christiana Periodica, 10 (1986), br. 18, str. 117–165.
28 Ivan Pederin, Josip Frank kao govornik i Khuenov protivnik, Zadarska smotra, LXII (2013), str. 76–90.

141
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

ruski i francuski utjecaj iz Visoke porte.29 Napoleon III. osvetio se Magentom i Solferinom,
ali Franjo Josip je odmah nakon toga vojnog poraza sklopio nagodbu s Mađarskom, god.
1872. Crna Gora je priznala austrijski protektorat,30 a onda je krenuo velikim koracima u
prodor na jugoistok. God. 1875. on je putovao u Dalmaciju. U Imotskom je doručkovao s
hercegovačkim franjevcem Paskom Buconjićem i dao mu upute da se diže ustanak protiv
Osmanlija.31 Ustanak je digao župnik u Ravnom don Ivan Musić, pridružio mu se pukovnik
Mileta Despotović kojeg su potakli Rusi.32 Franjo Josip i ruski car sastali su se 1876. u Dvorcu
Reichstadt u Sedmograđu i dogovarali se. Tu se Franjo Josip nametnuo ruskom caru nakon
što je on izgubio utjecaj na Visokoj porti. Austrija je dobila mandat da “okupira” Bosnu i
Hercegovinu, a k tomu suverenitet nad Srbijom i Crnom Gorom (koji je već stekla 1872.).33
To je čl. 30. Berlinskog ugovora. Rusija je dobila protektorat nad Bugarskom u kojoj je ona
već vojno intervenirala 1877.
Ovim je okončano prestrojavanje politike Dvora koje je nadahnuo Jelačić, a prije njega
hrvatski generali što su se borili protiv francuske okupacije. Ovo prestrojavaje bilo je zazorno
Mađarskoj jer je okovalo glavni mađarski zahtjev, a to je: Tengerre Magyar! – Na more, Ma-
đari! To je izazvalo krizu dualizma.
Do napoleonskih ratova habsburški su vojskovođe bili: Odescalchi, Piccolomini, Wallen-
stein, Jan Sobjeski. Sada se u C. k. vojsci ističu hrvatski graničari koji postižu visoke i najvi-
še činove. K tomu je Antun Mihanović po svemu sudeći snažno djelovao u politici prema
Osmanskoj Carevini kao konzul u Beogradu, Bukureštu, Carigradu, Smirni.34
Sada je Franjo Josip naredio domaršalu, barunu Stjepanu Jovanoviću da prodre s vojskom
u Hercegovinu, a domaršalu, barunu Josipu Filipoviću, inače vojnom zapovjedniku Bohe-
mije, da prodre u Bosnu. Vojnici su zanovačeni u Kraljevini Hrvatskoj-Slavoniji i u Kraljevini
Dalmaciji. Osmanska Carevina povukla je svoje regularne trupe. Bosansko-hercegovački mu-
slimani pružili su žestok, ali uzaludan otpor jer se nisu mogli suprotstaviti jednoj suvremeno
opremljenoj regularnoj vojsci.35 Vrhovni zapovjednik ove operacije bio je zadarski namjesnik,
domaršal, barun Gavrilo Rodić, pravoslavac koji je 1848. bio Jelačićev pobočnik u Mađarskoj
i Beču. Ako ovima dodamo još domaršala, baruna Franju Filipovića, dalmatinskog namjesni-
ka pa vojnog zapovjednika u Zagrebu, generala Cabogu kojeg je Metternich slao u 1820-im
godinama u Crnu Goru, a kasnije je bio vojni zapovjednik u Zagrebu,36 i spomenutog Miha-
novića, možemo zaključiti da su Hrvati imali najvažnija mjesta u C. k. vojsci. Ali i oni manji

29 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga dvora, Zadar, 2005, str. 325ff, 406ff, 426ff. Waltraut Heindl, Graf
Buol-Schauenstein in St. Petersbugr und London, Zur Genesis des Antagonismus zwischen Oesterreich und Russland, W ­ ien
– Köln – Graz, 1970. Prokesch je poslije Metternicha, a uz Jelačića napravio najsjajniju karijeru u Carevini XIX. st.
30 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati…, str. 426ff.
31 F. D., Fra Pasko Buconjić, nadbiskup mostarsko-duvanjski, Vienac, XIV (1882), br. 33, str. 531–534.
32 Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni (1875-1878), Sarajevo, 1960.
33 Ivan Pederin, Austrougarski prodor na Balkan – protektorat nad Srbijom 1879-1881, Kolo, XIII (2003), str. 130–146.
34 Upitao sam u Haus-, Hof und Staatsarchivu u Beču o Mihanoviću. Naveo sam gdje je bio konzul i gdje bi se trebala nalaziti
njegova izvješća upućena Metternichu. Odgovor je brzo stigao, izvješća su u tom arhivu i ja ih mogu čitati ako platim 37
eura za svakih pola sata sjedenja u toj pismohrani bez obzira jesam li nešto našao ili ne! Nečuveno!
35 Ivan Pederin, Vojne operacije domaršala baruna Stjepana Jovanovića u Hercegovini 1878. i u Krivošijama 1882. u: Bosna
franciscana, god. XIX (2011), br. 35, str. 123–132; Isti, Ustanak i operacije c. k. XVIII. pješačke divizije u borbama u Hercego-
vini (1875-1878), Bosna franciscana, god. XX (2012), br. 36, str. 133–147.
36 [Josip Eugen] T[omić], Ivan vitez Trnski, Vienac, XIX (1887), br. 43, str. 683–684.

142
 studije, rasprave, eseji

igrali su ne male uloge na jugoistoku. To su bili: Nikola Rendić Miočević, brat Dujma, kotarski
poglavar u Dubrovniku Baldo Bogišić, Stjepan Jovanović koji je s inženjerom Josipom Slade-
om gradio ceste u Crnoj Gori, više liječnika knjaza Nikole, Mane pl. Budisavljević, okružni
poglavar u Kotoru koji je uvjerio knjaza Nikolu da prihvati austro-ugarski protektorat itd.37
Ovdje valja spomenuti i Dragutina Franasovića koji je u kraljevini Srbiji bio ministar vojni. U
Bosni je šef građanske uprave bio Kalláy Benjamin, njemu nadređen bio je vojni zapovjednik
domaršal Marijan Varešanin, barun Vareški, pa domaršal Sarkotić. Srednji kadar koji je vodio
državni aparat bili su većinom Hrvati, među njima i S. S. Kranjčević. Tu se radi o jednom na-
čelu. Petar I. Petrović Njegoš kao i Karađorđe bili bi rado ušli u tada c. k. Države. Metternich
je onda poslao u Crnu Goru satnika Cabogu. Ovaj se vratio i izvjestio Metternicha da bi Ca-
revina, ako bi primila Crnu Goru, morala u Crnoj Gori ustrojiti suvremeni državni aparat, a
to znači morala bi poslati činovnike i vojnike u Crnu u Goru. Tko će to platiti?38 To je značilo
da će kasnije Carevina primati ove zemlje u svoje okrilje i slati im stručnjake.
Ali to nije važilo samo za Srbiju i Crnu Goru. Naprijed smo vidjeli kako su Česi pomagali
Račkomu i drugim hrvatskim intelektualcima koji su stvarali hrvatsku znanost. Kad je 1874.
ustrojeno Sveučilište Franje Josipa u Zagrebu, iz Praga su došli mnogi profesori. U Hrvatsku
su se doseljavali mnogi vojnici – Nijemci.39 Gospodarstvo su u Bukovini izgradili njemački
časnici, a slično i industriju i rudarstvo u Bosni.40 C. k. vojska imala je i jednu kulturnu ulogu
osobito u casinu. Casino je bio klub obrazovanih i kulturnih ljudi.41 Većina tih ljudi, a to su
bili plemići, činovnici, dijecezanski svećenici, ljudi sa sveučilišnom diplomom bili su mjesni
ljudi. Međutim, časnici, koji su također imali pristup u casino služili su malo u Pragu, pa u
Temišvaru, Milanu itd. Oni su bili ti koji su širili srednjoeuropsku kulturu u zemljama.
Carevina se širila na jugoistok, Hrvati su bili prethodnica tog širenja, ali to širenje nije
značilo kolonizaciju. Pučanstvo je u velikoj većini bilo domaće, nisu stizali koloni. I državni
aparat je u Dalmaciji, te u sjevernoj Hrvatskoj bio u velikoj većini u rukama domaćih ljudi. U
sjevernoj Hrvatskoj jezik Sabora bio je latinski, a od 1848./49. uredovni jezik je bio hrvatski. U
Dalmaciji je Vicenzo Dandolo dekretirao 1807. talijanski, a Dalmacija je onda bila pripojena
kraljevini Italiji.42 Kasnije je hrvatski sve više bio uredovni jezik, ali je stranka na sudu mogla
tražiti da govori talijanski, a talijanski je bio jezik pomorstva, lučke uprave i carine.43 Pa ipak,
u Dalmaciji se književnost na hrvatskom jeziku dosta oskudno razvila za razliku od sjeverne
Hrvatske koja je mogla raspolagati svojim poreznim novcem i izdavati Vienac (1869. – 1903.),
što je samo u dva godišta izdavan s dobiti, a u svim ostalim tečajevima izlazio je s gubitkom.
Nacionalna književnost bila je skupa. Dalmacija nije imala svoj porezni novac u ruci.

37 Ivan Pederin, Zaokružena slika o Baldu Bogišiću, Spomenica Valtazara Bogišića o stogodišnjici njegve smrti, Zadarska smo-
tra, LVI (2012), br. 3-4, str. 315.
38 Ovo zahvaljujem osobnom saopćenju gračanske povjesničarke Ulrike Tischler.
39 Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske – Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850 – 1860., Zagreb, 1985; Mira
Kolar Dimitrijević, Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća, Osijek, 2001.
40 Ivan Pederin, Bukovina – uzor habsburškog državnog poduzetništva, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahr-
buch, 2006, str. 193–212; Isti, Bosna i Hercegovina u publikaciji Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild,
Osvit, Mostar, 2003, br. 3-4, str. 5–36.
41 Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji, Zadar, MH, 2008, str. 132.
42 Ivan Pederin, Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god. 29 (1982), br. 3, str. 65–73.
43 Ivan Pederin, Austrijska vlast u dalmatinskoj politici, Zadar, MH, 2009, str. 255ff.

143
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Sjeverna Hrvatska bila je kočnica mađarskog ekspanzionizma, južna je bila odskočna da-
ska za prodor na jugoistok, u prvoj polovici stoljeća bila je obavještajna baza, a kasnije velika
vojna baza. To je razlika u odnosu na mletačko doba. Mleci su se trudili da steknu nadzor
nad dalmatinskim lukama u koje su stizale karavane s Levanta, znalo se koja će roba ići u
koju luku, a sve su morale ploviti u mletačku luku. Tu je djelovao i firentinski kapital.
Carevina je prodirala na jugoistok, ali ne baš vojno. Hrvatski domaršali koji su oslobodili
Bosnu i Hercegovinu 1878. vojevali su tek oko dva mjeseca. Carevina je za vlasti Franje Josipa
I. ostvarila napredak, gradile su se željezničke pruge, Beč – Prag 1846., pa Beč – Trst 1857.
dalje od Budimpešte kao središta. To je smetalo Hrvatskoj. Željeznica je bila u mađarskim
rukama, a Mađari su gradili željeznice prema Budimpešti kao središtu. Tko je iz Osijeka htio
u Zagreb morao je ići preko Budimpešte. Carevina nije bila demokratska, ali naprednjačka je
bila. Tim napretkom, osuvremenjenjem, građanskim zakonikom, industrijom ona je privlači-
la narode na jugoistoku. A napredak bio je osnovni instinkt Dvora, bar od Josipa II.
Poslije Nagodbe 1868. u Hrvatskoj su se razbujali stranački život i saborske djelatnosti. Taj
nije bio plodan jer Sabor nije bio nositelj državnog suvereniteta, taj suverenitet bio je u ruci
kralja. To je Saboru, onom hrvatskom i onom dalmatinskom obrezalo ozbiljnost osobito s
razloga što su neka važna ministarstva kao obrana, vanjski poslovi, financije bile u ruci cara
koji nije držao javne govore, nije davao intervjue, nikom nije bio odgovoran, pa se o tim
stvarima nije javno raspravljalo i uopće malo se i znalo. Tako se dogodilo da je Ante Starčević
pisao o “Iztočnom pitanju” 1892. A da nije spomenuo suparništvo Beča i St. Petersburga i
sve vanjskopolitičke događaje u oslobođenju Bosne i Hercegovine. Umjesto toga on je pisao
o “šizmaticima” nesklono, o muslimanima s naklonošću, pa o hrvatskom povijesnom pravu.
Njegov spis danas djeluje provincijalno.44 Njemu, a i brojnim rasprama u Saboru nedostaje
pogled iz višeg zrenika. Te raspre jedva da su išta rješile jer se car na njih gotovo i nije obazi-
rao. Delegacije koje bi mu dolazile često ne bi ni primio. S druge strane, svaki časnik mogao
je doći na Dvor i tražiti da ga car primi i on bi ga primio jer je bio njegov vrhovni zapovjednik.
Nije to tako bilo samo u Hrvatskoj, Hermann Bahr napisao je knjigu političke publicistike
pod naslovom Austriaca (Berlin, 1911) koja se čita manje više kao i Starčevićevo “Iztočno
pitanje”. Bahr je očigledno bio vrlo slabo obaviješten o onim važnijim dogođajima u politici,
a osobito u vanjskoj politici. U toj knjizi on je mali čovjek koji raspravlja o politici u kavani.
Austrijski državljani bili su više podanici negoli građani, gotovo da se može reći da politički
nisu bili punoljetni u apsolutističkoj i militarističkoj Carevini. U hrvatskoj politici širi se za-
gušljivost, pravaši se zovu steklišima zbog svoje zagrižljivosti, u Dalmaciji pravaši predlažu
saveze s mnogim stranama, uglavnom našim neprijateljima, čak s Kossuthom Ferencom koji
na njihove ponude nije ni odgovorio. I hrvatski realizam se dezintegrira.45
Pa ipak, Hrvatska-Slavonija i Dalmacija igrale su ključnu ulogu u Carevini, ali i Hrvati. Sto-
žeri Carevine bili su češka industrija i izumitelji i visoki hrvatski časnici s kojima se car rado
savjetovao. Hrvatski parlamentarizam bio je slab, ali je Josip Frank svojim govorima u Saboru

44 Tako je o njemu pisala Mirjana Gross opisavši ga kao “malograđanskog ideologa”. Povijest pravaške ideologije, Zagreb, 1970.
45 Ivan Pederin, Prijedlog za reviziju periodizacije hrvatske književnosti, Republika, XLIX (1993), br. 1-2, str. 59–69; Isti, Austrij-
ska vlast u dalmatinskoj politici, Zadar, MH, 2009, str. 153ff.

144
 studije, rasprave, eseji

ipak uspio istjerati Khuena iz Hrvatske, a kad je namjesnik Erasmus Handel pozdravio Dal-
matinski sabor na njemačkom jeziku, prosvjedi su bili tako žestoki da je Handel premješten.46
I mi smo Hrvati u toj Carevini ipak postali suvremenom nacijom.
Kraljevine Hrvatska-Slavonija i Dalmacija imale su svoju ulogu i funkciju u Carevini. Bile
su male i siromašne, ali su imale visok status, status kraljevine. Carevina je bila federacija ili
konfederacija više ili manje ograničenih suvereniteta. Što veći je bio status, to veći je bio
suverenitet. To je značilo da je Kraljevina Hrvatska-Slavonija imala najviši suverenitet poslije
cara. Najmanji suverenitet imale su grofovije, markgrofovije, a to su bile nasljedne zemlje ili
njemački dio Carevine.47 Tako se dogodilo da su se u Carevini razvile mađarska, hrvatska,
češka književnost i to nije sporno. Da bi se razvila njemačka književnost, to je sporno, bar
Nijemci poriču postojanje austrijske književnosti i ne bez razloga. Hrvatska je imala svoj po-
rezni novac ili bar njegov dio. Nasljedne zemlje, a to je današnja Savezna Republika Austrija
imala ga je, ali se on dijelio na sve njezine grofovije, markgrofovije itd. Nije bilo jednog sredi-
šta u kojem će se razviti nacionalna književnost kao što su to bili Prag, Zagreb ili Budimpešta.
Možemo zaključiti da su nasljedne zemlje bile zemlje s manje prava. Valja napokon reći da je
u Carevini jedno bila dinastija koja je do 1806. bila vladarica Rimskog Carstva, točnije Svetog
Rimskog Carstva Njemačke Nacije. Ta dinastija nije bila vezana s jednim narodom kao kasni-
je Karađorđevići, Romanovi ili Hohenzollerni. Habsburgovci nisu bili čuvstveno vezani ni s
jednim narodom, a ako su imali sklonosti prema nekome, onda su to bili hrvatski graničari.
Drugo je bio Beč, a tek onda su dolazile grofovije i markgrofovije. Tu razliku lijepo pokazuje
razlika između bečkog pisca Arthura Schnitzlera i Ludwiga Anzengrubera ili Adalberta Stif-
tera koji su obojica vezana s austrijskim selom i bečke moderne.
Austro-Ugarska bila je vrlo ugledna država, a Franjo Josip poštovan kao doajen europskih
suverena. Kad se raspala, a teško se može objasniti zašto, o njoj je europska publicistika pisa-
la vrlo povoljno, čak i njezini neprijatelji u ratu. Loše su o Austro-Ugarskoj pisali samo Ernest
Denis, profesor na Sorbonni, Tomaš Garigue Masaryk, Staljin i Ante Trumbić.48 Trumbić je
to morao jer smo mi Hrvati 1918. izgubili rat. Hrvatski su se vojnici borili u ratu na Soči pod
hrvatskim feldmaršalom Svetozarem Borojevićem protiv talijanske iredente, američki Hrvati
došli su da nam se pridruže u borbi za Hrvatsku, ali su ih zlorabili i slali na druge fronte.49
Trumbić i njegovi djelovali su na Konfenciji mira u Parizu. Ali u tim pregovorima valjalo se
vladati kao da smo mi Hrvati u Carevini bili ugnjetavani i sl. Odatle loš glas Austro-Ugarske u
Hrvatskoj. Iz tadašnje publicistike nije razvidno da bi saveznici željeli uništiti Austro-Ugarsku
i ustrojiti Jugoslaviju. Dapače, oni su se opirali stvaranju Jugoslavije.
Hrvatski sabor predao je 1918. hrvatski suverenitet Karađorđevićima. Ali Sabor nije bio
nositelj suvereniteta, nego kralj. To znači da je taj čin bio pravno ništavan. K tomu je Sabor
izabralo samo 8 % pučanstva koje je imalo pravo glasa. Referenduma nije bilo.

46 Ivo Perić, Slom namjesnika Handela usvjetlu politike novog kursa, Godišnjak Društva istoričara BiH (XVII (1966-1967).
47 Ivan Pederin, Njemački dio Habsburške Carevine (u zbirci ide österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild), Go­
dišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch 2004, str. 131–188.
48 Ivan Pederin, Jadransko pitanje, Rijeka, 2007, str. 5ff. Austrija u europskoj publicistici u doba oko Prvoga svjetskog rata.
49 Ivan Pederin, Austrijska vlast u dalmatinskoj politici, Zadar, 2009, str. 225.

145
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Kralj Karlo je još jednom pokazao simpatije svoje dinastije za Hrvate pa nam je 1918.
poklonio svoje ratno brodovlje. Izigrali su nas saveznici…50

Ivan Pederin
Die Kroaten im Habsburgerreich

Zusammenfassung

Kroatien trat dem Habsburgerreich bei nach der Niederlage bei Mohacz weil man in Kroatien
hoffte, daß ihnen die Habsburger in der Osmanennot helfen könten. Es war ein Irrtum, denn die
feudalen kaiserlichen Milizen waren den gut besoldeten und ausgebildeten Heeren Süleyman des
Prächtigen am Schlachtfeld unterlegen. Dann erroberte Hernán Cortéz Mexiko mit den Silberberwer-
ken und Karl der V. hatte jetzt Geld, er konnte ein kampffähiges Heer rüsten. Dieses konnte Buda
stürmen und nach dem Balkan mit der Spionageunterstützung Dubrovnik verstossen.
Im Jahre 1805. erwarb Napoleon Dalmatien. Er hatte die Niederlage bei Trafalgar in kauf nehmen
müssen, die Engländer verbaten ihm den Zugang zu den Rohstoffen der Übersee und Napoleon hoff-
te, sich diese über das Strassennetz des Balkans zu verschaffen. Den Franzosen boten ihm die Stirn
in Dalmatien, aber die Kroaten haben Aufstände in Dalmatien, Montenegro und Serbien anzettelten.
Napoleon begriff, er würde durch den Balkan niemals Konstantinopel erreichen. So jähzornig und
unüberlegt wie er war, löste er den russischen Feldzug aus. Das war sein Verderben. Die Habsburger
erwarben Dalmatien und sahen in Dalmatien das Sprungbrett und die strathegische Drehscheibe
für den Vorstoss nach der Levante, die die hohen kroatischen Militärs dem Hofe empfahlen. Dieser
wurde vertagt, Vertagungen waren die Gewohnheit der vorsichtigen Habsburger. Dann reitete der
kroatische Ban Freiherr von Jelačić gegen Ungarn, der Kaiser setzte ihn ab. Jelačić versagte ihm den
Gehorsam, er kam nach Wien und schlug die Oktoberrevolution nieder. Auf solche Weise dämmte
er den ungarichen und deutschen Expansionismus ein. Der Kaiser strengte gegen ihn kein Gerichts­
verfahren an, er entschuldigte sich, setzte ihn in sein Amt wieder ein und hob ihn in den Rang des
Feldzeugmeisters. Später hat ihn der neue Kaiser Franz Josef auch gegraft.
Jelačić empfahl dem Hofe den Vordrang nach Südosten und jetzt willigte der Hof ein. Dieser
Drang nach Südosten begann und setzte sich fort. Die Kroaten, besonders die hohen kroatischen
Offiziere, wurden zur Stosskraft dieses Dranges. Jelačić pragte die Politik dess Hofes in der zweiten
Hälfte des XIX. Jahrhunderts und ist in dieser Hinsicht mit Metternich und seinem Einfluss in der
ersten Hälfte des XIX. Jh. vergleichbar.

Sažetak
Hrvati su stupili u Habsburšku Carevinu 1527. jer su se nadali da će im ona pomoći protiv Osman-
lija. Varali su se jer su se feudalne vojske, slabo plaćene, još gore uvježbane, teško mogle suprotstaviti
dobro plaćenim i uvježbanim vojskama Sulejmana Veličanstvenoga koje su imale nadmoćno topniš-
tvo i konjaništvo. Onda je Hernán Cortéz osvojio Meksiko i našao rudnike srebra u San Luis de Potosí.
Sad je Karlo V. mogao platiti i uvježbati svoje vojske i suprotstaviti se Osmanlijama.
Onda je združeno francusko i španjolsko brodovlje doživjelo poraz kod Trafalgara 1805. Sad je
Napoleon vidio da neće moći dobiti sirovine iz prekomorja i tražio Dalmaciju nadajući se da će preko
puteva na Balkanu doći do Carigrada gdje je imao prijatelja – naprednjačkog sultana Selima III. Me-

50 Bogdan Krizman, Razdioba austrougarskog ratnog brodovlja poslije svjetskog rata, Anali Jadranskog instituta, sv. 4, str.
205–291, Zadar, 1968.

146
 studije, rasprave, eseji

đutim, Beču privrženi časnici u Hrvatskoj dizali su ustanke u Dalmaciji, Crnoj Gori i Srbiji. Rezultat tih
ustanaka bili su ustanci u Srbiji. Sad je Napoleon shvatio da neće moći doprijeti do Carigrada preko
Balkana. Nagao i nepromišljen kakav je bio krenuo je na Rusiju što mu je donijelo propast.
Dalmacija je postala habsburška kraljevina.
God. 1848. postalo je jasno da mađarsko pitanje valja riješiti i obnoviti napokon krunu sv. Stje-
pana. Mađari su tražili Mađarsku od Baltika do Jadrana, Hrvatsku ne kao kraljevinu nego kao pars
adnexa i Dalmaciju kao drugu pars adnexa odvojenu od Hrvatske. Slijedila je Jalačićeva svađa s Kos­
suthom i Jelačić je krenuo s vojskom preko Drave. Dvor ga je slijedio kao saveznik protiv Mađara. Je-
lačić je pobijedio i Dvor se odlučio za prodor na jugoistok, kako je to savjetovao Jelačić. Jelačić je time
dao pečat politici Dvora za kraj XIX. st. i njegov utjecaj u drugoj polovici XIX. st. na Dvoru usporediv
je s Metternichovim utjecajem u prvoj polovici XIX. st. On se oslanjao na visoke hrvatske časnike u
C. k. vojsci.

Mladi Franjo Josip I. Hrvatski ban domaršal grof Josip Jelačić

147
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Kućni dvorski i državni kancelar knez Klemens Wenzel Lothar von Metternich

148
 zadarska smotra 4, 2018. Ivan Pederin

Ušće Neretve kao povijesno

studije, rasprave, eseji pitanje

Nedavno je bosanski političar Bekir Izetbegović dao intervju u kojem je zabranio Hrvatskoj
da sa svoga teritorija na svoj teritorij sagradi Pelješki most i naložio joj da se razgraniči s Bo-
snom i Hercegovinom. Možemo dodati da je nepovrediva nacionalna granica ona granica
koju je neka zemlja imala u trenutku stjecanja nezavisnosti1 pa se onda moramo pitati o ko-
joj to granici Izetbegović govori toliko godina poslije stjecanja nezavisnosti. Ovdje moramo
završiti raspravu u tome smjeru jer ovaj rad nije politički rad, nego pogled u granicu Bosne i
Hercegovine i Neum u prošlosti.
Jadranska trgovina počela je negdje u XIII. st., s Dubrovnikom kao lukom istočne Bosne i
u XIV. st. sa Splitom kao lukom srednje Bosne.2

Najljući protivnik Dubrovnika nije bila Osmanska Carevina, nego su to bili Mleci. Njihovo
suparništvo planulo je 1672. kad je generalni providur Giorgio Morosini naložio kapetanu
Ivanu Marušiću da s galijom otplovi u Sućuraj na Hvaru, u napad na dubrovačke brodove
koji su plovili oko rta na Pelješcu i vozili sol na ušće Neretve da ga prodaju Turcima. Morosini
je naložio Marušiću da im sol baca u more, ali da ne uhićuje i ne kažnjava posadu broda.3
Neretva i luka Drijeva na ušću postale su pitanje suparništva Dubrovnika i Mletaka. Turci su
na ušće Neretve poslali svoga emina koji će ubirati porezna davanja od trgovaca što su na
ušće Neretve stizali iz Hercegovine, a i Bosne. Mleci su uspjeli privremeno potisnuti Dubrov-
čane i iz Neretve, ali ih je to skupo stajalo jer trećina novca od izvoza išla je turskom eminu,
a valjalo je plaćati i mito turskim dostojanstvenicima. Sol se prodavala po cijeni od 4 dukata
po moggiu, a od toga je 12 libara išlo za vozarinu, a 1/8 libara za ukrcaj. Onda su Savii alla
Mercanzia pokušali uvjeriti francuskoga konzula pri Visokoj porti da djeluje na Porti da se
u Gabeli otvori francuski konzulat da bi zaobišli Dubrovnik i/ili kupovali dubrovačku sol

1 To mi je reko Davorin Rudolf, stručnjak za međunarodno javno pravo i prvi hrvatski ministar vanjskih poslova.
2 Ivan Pederin, Livno i karavanski put od Jajca do Splita u XV. st., Livanjski kraj u povijesti, Split – Livno, 1994, str. 127–133;
Desanka Kovačević, Trgovina u srednjevjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1961.
3 Ivan Pederin, Mletačka uprava, privreda i politika u Dalmaciji, Dubrovnik, 1990, str. 144ff.

149
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

koju su marciliane cijenile kao i dubrovački novac grosset.4 Nisu uspjeli pa su Bosanci i dalje
dolazili u Dubrovnik, a Neretva se nije pokazala dobrim plovnim putem po kojem su mogli
ploviti samo manji brodovi, i to do Čitluka. To su bile tartane, petechi i marciliane jer je kod
Čitluka dubina Neretve bila samo osam stopa, a i more je bilo plitko.5 Mletačka skela u No-
rinu nije imala ni lazareta pa je 12. siječnja 1717. generalni providur u Zadru tražio od dužda
da se na Neretvi osnuje lazaret. Turska Bosna nije dakle imala neposrednog pristupa k moru.
Neretva je ipak imala funkciju jer se preko nje izvozilo brodograđevno drvo za brodogra-
dilište na Korčuli koje je bio važno i za Tursku jer su Korčulani krijumčarili brodove preko
Dubrovnika ili Paštrovićana i prodavali ih Turcima. To je Venecija zabranjivala, a nije poznato
da su turski brodovi mogli krstariti po Jadranu, a oni nisu imali pristupa ni u jednu jadransku
luku. Korčulani su brodove smjeli prodati jedino kršćanima.
Za Morejskog ili Bečkog rata carska je vojska istjerala Turke iz Budima; iz Beograda ih nije
trebala istjerati jer su otišli sami, a morali su jer nisu primali plaće ni hrane od Visoke porte.
Mleci su se okoristili slabošću Porte pa su istjerali Turke iz Herceg Novoga. Dubrovčanima je
takvo susjedstvo s Mlecima s jedne i druge strane bio neugodno pa su dojavili Turcima da su
Mleci ostavili u Herceg Novome malu posadu. Turci su iz Bosne napali Herceg Novi i vratili
ga pod svoju vlast. Na to je pobjesnio zadarski providur i došao s brodovljem i vojskom do
Dubrovnika. Okupirao je Konavle i naložio Dubrovčanima da uđu u mletačko podaništvo
oboedientia. Ali onda su sultan, papa i car Leopold u Beču ustali u zaštitu Dubrovnika i
providur se morao vratiti podvitoga repa u Zadar. Turci su ostali u Bosni, a ušće Neretve i
more sad su bili dubrovački.6 Da, i mletački… ili ipak ne – jer Dubrovčani su poklonili Turci-
ma Neum da ne bi imali granicu s osornim Mlecima. Pi­ta­nje tih enklava riješeno je tursko-
mletačkim pregovorima prije Karlovačkog mira 1698. – 1699. Tu je uglavljeno da tvrđava
Klek ostane mletačka pa je time Turcima bilo zabranjeno da u luci Klek, koja je bila turska,
pristaju brodovima. Turci su ostali vlasnici zemlje i obale, a Mlečani mora. Taj ugovor posve
je odgovarao mletačkim shvaćanjima prava mora.7 Porta je ugovor potvrdila 1703. Za Mle-
čane je ta odredba bila važna zbog osiguranja Neretve. Na Karlovačkom miru Mlečani ipak
nisu dobili pravo na more kraj Sutorine pa su uvijek iznova poduzimali korake na Porti da
turski brodovi ne bi tu pristajali. Zbog toga su oni zatvorili ulaz u Boku kod Herceg Novog.
Turci su se na pregovorima 10. kolovoza 1701. obavezali da njihovi brodovi neće uplovljavati
u Sutorinu. Zadnji turski brod uplovio je u Sutorinu 1709. Mir u Požarevcu nije u tom po-
gledu donio ničeg novog, pa je to stanje ostalo i u XIX. st. U tom pogledu valjalo je istražiti
i dalmatinske arhive pa je krajem 1874. upućen u Zadar arhivist iz bečkog Haus-, Hof- und
Staatsarchiva, dr. Hieronymus Weyda.

4 Ibid., str. 148.

5 Ibid., str. 149; Ibid. 165ff.
6 Ivan Pederin, Dubrovnik kao središte europske diplomacije u Morejskom ratu, Dubrovnik, XVI (2005), br. 2-3, str. 205–233.
7 Ivan Pederin, Mletačka uprava, privreda i politika u Dalmaciji (1409-1797), Dubrovnik, 1990.

150
 studije, rasprave, eseji

Međutim, Morejski rat pokazao je važnost dubrovačkoga karavanskog puta do Carigra-

da. Bio je to put kojim su ranije hodali hodočasnici u Svetu Zemlju. Bio je to put Europe na
Levant, a Europe nije moglo biti bez Levanta.8 Jadran je najvažniji kutak Sredozemlja.
Onda su 1805. Dalmaciju okupirali Francuzi da bi preko Dalmacije dubrovačkim kara-
vanskim putem došli do Carigrada i sirovina na Levantu. Nisu uspjeli i 1813. Dalmacija je
pripala Habsburškoj Carevini. Godine 1818. car Franjo, sada već I., poslije ukinuća Rimskog
Carstva 1806. putovao je Dalmacijom. Knez Metternich, kućni, dvorski i državni kancelar,
koji je vodio vanjske poslove Carevine morao je moliti Visoku portu da ga pusti preko Neu-
ma jer car je putovao kopnom. Međutim, na Dvoru se postavilo pitanje zašto Carevina ima
Neum. Kad je Šime Ljubić otpušten iz splitske gimnazije, on se obratio grofu Leu Thunu,
ministru bogoštovlja i nastave, da mu dade neko mjesto. Ministar se sjetio i poslao Ljubića
u Mletke da pronađe odgovor na pitanje zašto Turci imaju Neum,9 Ljubić je obavio posao i
donio ministru svežanj o Neumu.10

Onda je počelo doba muslimanskih ustanaka u Bosni protiv osmanskih pokušaja osuvre-
menjenja Carevine. Stolac je branio Ali-aga Rizvanbegović, a tu se nalazio i vezir Ali-Namik
paša. On je upitao guvernera grofa domaršala Wenzela Vettera von Lilienberga bi li dopustio
da turska vojska uđe u Hercegovinu preko Herceg Novog, ali je dobio odgovor da Austrija
neće dopustiti turskoj vojsci da vodi ratne operacije protiv pobunjenika s njezina teritorija i
teritorijalnih voda pa zbog toga nije ni upućen službeni zahtjev Austriji.11 Turska vojska nije
se mogla iskrcati u Sutorini u svibnju 1832.12 jer od Sutorine do unutrašnjosti nisu vodili ni-
kakvi putevi, nego staze i ona je mogla ući u Hercegovinu samo preko austrijskog teritorija.
U srpnju 1831.13 pisao je Mittrowsky Tomašiću da bi se turska vojska ipak mogla iskrcati u
Njivicama kraj Sutorine, s obzirom na to da se tu radi o gušenju ustanka. U tom slučaju voj-
ska bi mogla proći preko austrijskog područja. To im nije dopušteno. U Jadranu je međutim
krstarilo carsko-kraljevsko ratno brodovlje pod zapovjedništvom admirala markiza Poluccia
i turski brodovi nisu npr. smjeli ući u Jadran da u Kopru ukrcaju izbjeglicu Mula Mustafa
Berišu iz Albanije. No iz Carigrada nije stizao zahtjev da se dopusti iskrcavanje u Sutorini, a u
prosincu Mittrowsky je upozorio guvernera u Zadru da ne dopusti nikakave povrede granica
zbog opasnosti od zaraza. U svibnju se u Zadru očekivalo da će stići inženjer iz Carigrada
koji bi razvidio mogućnosti iskrcavanja u Kleku i Sutorini. Austrija je bila spremna dopustiti
Turcima da se 1833. iskrcaju u Kleku, no oni to nisu ni tražili.

8 Ivan Pederin, Jadranska uzajamnost u očima (recentne) talijanske znanosti, Zadarska smotra, LXVI (2017), br. 3-4, str. 213–
240; Isti, Ceste Dalmacije u austrijsko doba u odnosu prema lukama, u: Luke istočnog Jadrana, Orebić, 2006, str. 205–225.
9 Ivan Pederin, Život i ideološki sadržaj u djelu Šime Ljubića, Croatica Christiana Periodica, XVI (1992), br. 29, str. 85–125. Taj
svežanj nalazi se u bečkom Haus-, Hof- und Staatsarchivu. O njemu je magisterski rad napisao Galib Šljivo.
10 Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina (1827-1849), Banjaluka, 1988; Isti, Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850 – 1852, Sara-
jevo, 1977.
11 Šljivo, Op. cit., str. 143.
12 139. X. 458/p.
13 316. fasc., 4. X. 1165., 1123, 1533, 2059, 2226, 827, 2036/p.

151
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Bilo je jasno. Turska, odnosno Bosna i Hercegovina nisu imale mora. Ako je turski brod
želio pristati u Kleku, morao je tražiti dopuštenje iz Zadra.

Iz izloženog je razvidno da Turska, a time i Bosna i Hercegovina nikad nisu imale nikakvih
prava na Jadranu.
Naprijed smo naveli da iz Dalmacije, pobliže iz Dubrovnika vodi stari karavanski put do
Carigrada. Francuzi su preko tog puta pokušali doći do Carigrada. Car Franjo I. postavio je
pitanje zašto Osmanska Carevina ima Neum. Geopolitički razlozi vrlo su stari i postojani
pa su tako u Austriji početkom XX. st počeli razmišljati o gradnji pruge iz Dalmacije do
Atene i onda dalje.14 U to doba rasplamsao se politički rat između Habsburške Carevine i
Kraljevine Italije koja je nastojala graditi prugu od Drača do Niša i Bukurešta. Gradnja cesta
i pruga ponajčešće ima svoje političke razloge. Italija je, znajući da Rumunji govore jednim
novolatin­skim jezikom, smatrala da u njima može naći saveznike za prodor na jugoistok
Europe. Svjetski rat pomrsio je njihove planove, ali važnost Dalmacije kao vrata Levanta nije
se time ugasila. Bosna u tim nastojanjima nije imala uloge. Europa nije zaboravila na svoj
prevažni put na Levant. Sada bi Neum mogao biti smetnja za taj put, a ta se smetnja može
prebroditi Pelješkim mostom. Geopolitički razlozi vrlo su postojani.

Neretva

14 Vidi Dalmatien und das österreichische Kustenland, Vorträge gehalten im März 1910. Anlässlich der erstenWiener Univer-
sitätsreise, hrsg. von Prof. Dr. Bruckner, Wien und Leipzig, Fr. Deutlicke, 1911. Više o tome u mojoj knjizi Jadranska Hrvatska
u austrijskim i njemačkim putopisima, Zagreb, 1991.

152
 zadarska smotra 4, 2018. Vjekoslav Ćosić

studije, rasprave, eseji Tri smrti dr. Jakova Čuke

Najviša je kazna za književnika, ako se o njemu –

makar i mrtvom – šuti.
(Andrija Radoslav Glavaš)

Ima prigoda u kojima se najbolje ogleda koliko jedna kulturna sredina živi sa svojom prošlo-
sti, sa svojim vrijednostima i sa svojim veličinama. Neke imaju svoje posebne kalendare po
kojima se ravnaju kulturni programi tih sredina, država, pokrajina, gradova, čak i manjih op-
ćinskih sela. Tako je u Zadru bilo, na primjer, 1992. godine, godine rata i razaranja, kad smo
obilježili dvostruki jubilej Dragutina Antuna Parčića – 160. obljetnicu rođenja i 90. obljetnicu
smrti. Prkosili smo ratu i topovima s Križa i iz Biljana Donjih, bojišnica je bila na Čubrijanu i
Sinjoretovu, s Dračevca se vidjela bojišnica Ravnih kotara, a iz Crnog su Srbi vidjeli što Zadra-
ni jedu u neboderima u Hebrangovoj ulici.
Ove, 2018. godine, suvremenici smo još jednoga dvostrukog jubileja: 150. obljetnice ro-
đenja i 90. obljetnice smrti dr. Jakova Čuke. Osim ogranka Matice hrvatske, nitko se nije
sjetio toga dvostrukog jubileja: nema ga na programu Dana kroatistike, kojoj je udario te-
melje moderne književne kritike od koje u dobroj mjeri današnja kroatistika živi; nema ga na
programu njegove nadbiskupije kojoj je služio punih 18 godina kao stup kanonskoga prava
i voditelj mnogih odjela njezine kurije i vršitelja brojnih funkcija koje je Crkva u njegovo
vrijeme imala u društvu, osoba koja je vodila skrb o zdravlju zadarskih nadbiskupa – Grgura
Rajčevića i Mate Dvornika vodeći ih po austrijskim lječilištima.1
Kako sada stvari stoje (ožujak 2018.), ovo bi bila “treća smrt” dr. Jakova Čuke. Kako? Nje-
govi biografi, književni kritičari, dvaput su ga proglasili mrtvim. Prvi put je on za njih umro

1 Njegov prvi biograf Andrija Radoslav Glavaš govorio je o dvije smrti Jakše Čedomila: “Godine 1903. umro je za književnost
Jakša Čedomil, a 1907. (…) umro je za javne crkvene službe.” Tvrdnju o prvoj smrti prepuštamo autoru samom, a što se tiče
druge smrti (za javne crkvene službe), ispravili bismo ga navodom iz Autobiografije: “Za nadbiskupa Dvornika bijah upravi-
teljem Nadb. Kurije od 11. ožujka 1904. sve do 1. kolovoza 1908., kad se na toj časti zahvalih.” (Vedre hrvatske duše, 330) Svoje
kanoničke dužnosti obavljao je sve do 1922. kada je razriješen članstva u Zadarskom kaptolu.

153
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

1903. godine kada je, navodno, prestao pisati književne kritike (Glavaš et al.). Drugi put je
umro kada je navodno otklonio sve funkcije u Zadarskoj nadbiskupiji, 1. kolovoza 1908.
godine. Iako ni jedno ni drugo nije u potpunosti točno, smrt je proglašena. Ove godine smrt
nije proglašena, ali se upravo u toj činjenici krije treća smrtovnica Jakova Čuke. Zaboravio
ga je njegov rodni Zaglav, njegova rodna Općina Sali, zaboravio ga je i susjedni Žman u ko-
jem žive njegovi daljnji rođaci, zaboravila ga je i njegova (Zadarska) županija. Jedino ga nije
zaboravio njegov Grad koji je još prije dvije godine dao svoj prilog za objavljivanje njegovih
Sabranih radova (1905. – 1928.), nedovoljno da bi knjiga ugledala svijetlo dana. Ona čeka,
složena i spremna za tisak.
No nije to samo pitanje smrti i obljetnica, pitanje je to vrjednovanja njegova cjelokupnog
djela, od kojega je polovica vrjednovana, a polovica ostavljena zaboravu kao da u njoj nema
ništa vrijednoga. Naime, ono što o Čuki znamo, ono što je vrjednovano, odnosi se na njegov
rad i djelovanje do 1903. godine, kad se je, prema mišljenju mnogih, on prestao baviti knji-
ževnošću. U tome periodu on se često potpisivao svojim pseudonimom Jakša Čedomil, tako
da i jedna ulica u Zadru nosi naslov “Ulica Jakše Čedomila – Čuke”, bivša Riječka ulica koja
ide od Ulice Natka Nodila prema Parku Gospe od Zdravlja. Odatle i činjenica da je poznatiji
po svome pseudonimu nego po svome pravom imenu koje se najčešće navodi s njegovim
znanstvenim zvanjem doktora kanonskog prava, dakle dr. Jakov Čuka, što i mi često čini-
mo kad pišemo o Jakovu Čuki. To su bili običaji prošlih vremena, kao dr. Ante Starčević, dr.
Vladko Maček, pa sve do naših dana – dr. Franjo Tuđman.
Prvi period njegova života (1868. – 1903.) dobro je poznat hrvatskoj kulturnoj javnosti.
O njemu su napisane knjige: Andrija Radoslav Glavaš, Jakša Čedomil. Osnivač moderne hr­
vat­ske kritike (1942.), Jakša Čedomil, O književnosti (1943.), Jakša Čedomil, Studije i rasprave
(1944.). Dva posljednja naslova priredio je Mate Ujević. Zatim slijedi Cvjetko Milanja, Jakša
Če­domil (1985.) i Sante Graciotti, La critica di Jakša Čedomil (1959.) i brojni nekrolozi i obljet­
nički napisi u jubilarnim godinama u Zadarskoj reviji (1958. i 1968.) i Riječkoj reviji (1958. i
1968.). U jednoj od tih obljetničkih prigoda objavljene su Čukine Uspomene koje je Čuka
napisao 1911. godine i sežu upravo do 1903. godine. U njima Čuka izričito kaže da se pres­
tao baviti sustavno književnom kritikom, ali ne kaže zašto, već to najavljuje za neku drugu
pri­liku. Nemamo još dokaza da je to uopće napisao ili se rukopis izgubio. To će dakle pitanje
(Zašto?) ostati “visiti u zraku” i bit će predmetom brojnih ras­pra­va koje najčešće nose naslov:
“Zašto se Jakša Čedomil prestao baviti književnom kriti­kom u 35. godini života?” Mogao bi
se sastaviti prilično opsežan korpus tih rasprava. O tom će možda jednoga dana neki po­vjes­
ni­čar hrvatske književne kritike dati svoju meritornu ocjenu. No ne bi trebalo zaustaviti se
na tome pitanju. Korisnije bi bilo pozabaviti se onim što je Čuka pisao i napisao nakon 1903.
godine. O tome nam on sam daje naputak u svojoj Auto­bio­grafiji pisanoj 1922. godine za
almanah Vedre hrvatske duše, posvećen don Frani Buliću.
Nakon što je Čuka napisao da mu Nada nije objavila tekstove “Tomislav” i “Udovica” koje
joj je bio poslao 1903. godine, on je o svojim radovima, koje su povjesničari potpuno ili skoro
prešutjeli, u svojoj Autobiografiji napisao:

154
 studije, rasprave, eseji

“I time svršava moj javni kritički rad o našoj književnosti. I iza te godine osobito
od god. 1905. do 1911. ja sam mnogo toga još napisao i izdao većinom u Narodnom
Listu i u drugim raznim novinama, ali to su u opće članci kulturni ili politički, a takvih
članaka pak najviše sam napisao u tal. jeziku za naš zadarski ‘Il popolo’ 1908. i 1909. –
Osim toga napisah i dva putopisa: ‘Attraverso la Scandinavia’ 1908. i ‘Impressioni del
Belgio e ricordi d’Olanda’ 1909., koji su bili u posebnim knjigama izdani i preštampani
iz Smotre Dalmatinske. – Bio sam ponudio radnje nekojim zagrebačkim novinama
i Matici Hrvatskoj. Naprosto odbili. Nije mi se dalo još na druga vrata kucati i tako
napisah talijanski, jer mi je do toga najviše bilo da prije neg zaboravim zabilježim
plod svojih razmatranja i svog učenja. – Od godine 1911. do 1921. nijesam nigdje
ništa objelodanio, izuzev jedan članak ‘La stampa italiana e la Dalmazia jugoslava’ koji
je izašao u prvom broju lista ‘L’Adriatico Jugoslavo’ u Zagrebu 1919. Moje su radnje
tiskane većinom pod pseudonimom ‘Jakša Čedomil’ a više puta i pod drugim siglama
kao ‘P. Z.’ ili ‘Paško Zagorčić’ ili X ili *** ili ‘U. G.’” (Vedre hrvatske duše, 333)
Trebalo bi već sada napomenuti da Čuka od 1900. do 1903. nije objavljivao više u zagre-
bačkim književnim časopisima,2 da mu zagrebački krugovi ni kasnije nisu bili skloni kao što
je to slučaj s Maticom hrvatskom i nekim drugim novinama kojima je bio ponudio svoje
putopise po Skandinaviji, Belgiji i Nizozemskoj, a to se ponovilo i 1910. s Prosvjetom kojoj
je poslao svoj članak “Oberamergau (Passionsspiel)” koji ne samo da nije objavljen nego je
i tekst izgubljen. A kad mu je Kranjčevićeva Nada, u koju je polagao sve svoje nade, odbila
objaviti dva gore navedena članka, mjera je bila prevršena. Nakon prigovora nezahvalnoga
Gjalskog iz 1900. došla je odbijenica i od Kranjčevića zbog kojega će imati neprilika već iste
godine u Hrvatskoj straži. Što je previše, previše je. Čuka se ostavio književne kritike, jalovoga
posla, ne bez žaljenja. No nije odustao od pisanja. On nas upućuje na svoje brojne radove u
Narodnome listu i u Il Popolo.
Svojevremeno je Glavaš (Glavaš 1942: 214–219) objavio Čukinu cjelovitu bibliografiju
koja sadrži 170 naslova. Svi koji su do sada pisali o Čuki zaustavljali su se 1903. odnosno na
broju 90 te bibliografije koja je prepisana iz Čukine bilježnice pisane 1924. godine. Radovi
navedeni od broja 91 do broja 170 ostali su potpuno nepoznati široj i užoj javnosti. To sve
skupa iznosi 80 naslova ili 90 priloga (jer neki naslovi imaju dva i više nastavaka), od toga je
49 objavljeno u tjedniku Il Popolo, hrvatskome listu na talijanskome jeziku. Osim Vjekoslava
Maštrovića koji u svojoj bibliografiji radova o jezičnome pitanju u Dalmaciji navodi nekoliko
naslova iz Il Popola, nitko drugi ne spominje taj tjednik koji je izlazio od 1. lipnja 1907. do
listopada 1910. najprije kao dodatak Hrvatskoj kruni (1907.) a potom kao samostalni tjed-
nik – subotom. Ne poznaju ga autori voluminozne knjige Zadar za austrijske uprave (1815.
– 1918.), ne navodi ga ni životopisac i najbolji poznavatelj života i rada don Ive Prodana, na-
kladnika Il Popola!?3 Međutim, nije imenovani tjednik jedini u kojem je svoje radove objav-

2 Njegov posljednji prilog u Viencu (1900, 44) nosi znakovit naslov “Manje programa, više djela”. Kolo će mu 1905. objaviti
govor o Strossmayeru, a Obzor 1907. dva priloga o političkim pitanjima u Zadru i okolici. I to bi bilo sve prije Velikoga rata.
3 Izgleda ipak da je Glavaš čitao Čukine radove poslije 1903. On to radi na vrlo sažet način kad daje njihove karakteristike i
tematiku u svom već navedenom djelu (210–211), a prenosi Kero (2001: 435, bilj. 34).

155
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

ljivao Jakov Čuka. On je objavljivao u Narodnom listu, Smotri dalmatinskoj, zagrebačkom

časopisu Obzoru, talijanskom časopisu Fanfulla della Domenica, Hrvatstvu, kratkovječnom
časopisu L’Adriatico Jugoslavo, beogradskim listovima Novi život i Samouprava, Katoličkom
listu i Novom dobu. Svi ti sabrani radovi iz ovog perioda nalaze se na skoro 250 stranica,
građa koja pruža obilje podataka o jezičnome pitanju u Zadru pred I. svjetski rat, o politič-
kim previranjima i društvenim prilikama u Zadru uoči istoga rata, odnosima s Talijanima i
“onima koji traže da ih se Talijanima zove”. Poslije rata, Čuka je lucidni svjedok svih vjerskih i
političkih nedoumica u kojima su se našli Hrvati nakon “prisajedinjenja” od 1. prosinca 1918.
godine.
Namjera nam je ovom prilikom iznijeti neka nova saznanja o njegovu životu i u općim
crtama usporediti tematiku njegovih radova s radovima iz perioda književne kritike u svrhu
njihova vrjednovanja.
O životu dr. Jakova Čuke znamo prije svega iz njegovih vlastitih tekstova kao što je to nje-
gova Autobiografija objavljena u almanahu Vedre hrvatske duše (1922, 330–333), Uspomene
(jedna vrsta književno-kritičke kronike) pisane 1911., a objavljene u Riječkoj reviji (6/1968,
373–390), te poglavlje “Život” u Glavaševoj knjizi Jakša Čedomil, osnivač moderne hrvatske
kritike (1942, 5–16). Međutim, najpouzdaniji vodič kroz Čukin život i profesionalni rad je
studija Pavla Kere, Mons. dr. Jakov Čuka (1868-1928), Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u
Rimu (1901 – 2001) (Rim, 2001, 429–443). Obilno dokumentiran i pouzdan, od rođenja do
smrti.
Ostaje ipak jedna nedoumica oko datuma Čukina rođenja: 16. srpnja (Glavaš i Kero) ili
15. srpnja (Čuka, Autobiografija) 1868.?
A što se tiče novosti o životu, od našega posljednjeg napisa o dr. Jakovu Čuki4 pojavila su
se dva izvora koja svaki na svoj način osvjetljuju neke zanimljive detalje iz života dr. Jakova
Čuke. Prvi izvor, koji u daljnjem tekstu nazivamo Putovanja, mala je bilježnica koju smo pro-
našli u III. svesku Rukopisa (Objavljeni i neobjavljeni radovi (2) na dnu bibliotečnoga svežnja
nenumerirana i nenavedena u sadržaju sveska).
Bilježnica nosi naslov “Popis svih putovanja izuzev manja po okolici i Kotarima i Bis­ku­
piji zadarskoj (1888 – 1927)”. Ima 18 listova, iz kojih donosimo nekoliko izvadaka za period
1902. – 1927.

1902: 11. veljače – Radi grla u Beču preko Rijeke.

16. VII. – Preko Rijeke u Beč, ostao dosta dugo. Ostali gradovi: Salzburg, Insbruck,
Turin, Venezia, Trst.

1905: 25 – 29. V. – U Grazu radi bolesti nećaka Sikirića “koji je tamo učio i doveo ga doma”.5

4 Vjekoslav Ćosić, Francuski izvori i uzori dr. Jakova Čuke, Croatica et Slavica Iadertina, IX/1 (2013), 185–212.
5 Ne navodi ime “nećaka Sikirića”, ali je sigurno da je riječ o jednom od sinova njegove sestre Kate (1852. – 1928.), zvane “Škoj-
ka”, udane za Antu Sikirića (1851. – 1929.), zvanoga “Krive”, inače brata poznatoga bibinjskog svećenika don Marka Sikirića.
Imali su četiri kćerke i četiri sina. Sinovi su bili: Tome (1872. –1936.), Šime (1879.), Ivan (1882.) i Križe (1894. – 1929). Tko je
od njih studirao u Grazu? Šime nije jer je umro 1883. Tome i Križe su “ostali na imanju” u Bibinjama. 1905. Tome je imao 33,
a Križe 11 godina, pa nisu ni mogli biti studenti. Ostaje Ivan za koga Bibinjski korijeni bilježe samo godinu rođenja, a koji bi
1905. imao 23 godine. Još se navodi da je bio banski savjetnik u Splitu. (Vidi, Bibinjski korijeni, str. 336 i 338)

156
 studije, rasprave, eseji

7. VII. – 10. IX. – Srednja Europa, Zürich, Trent, Villach, Ljubljana, Rijeka.
Putovao s nadbiskupom Dvornikom.
Pratio sinovca Jakova u München gdje je ovaj studirao.

1906: 26. V. – 11. VI. – Trst – Rijeka, morem, Mletci, Milano, Rijeka, Ljubljana, Rijeka s nadbi-
skupom Dvornikom.
16. VII. – 11. IX. – Rijeka, Villach, Innsbruck, München.
U listopadu s nadbiskupom Dvornikom u Rijeku, Beč (izlet u St. Pölten) i natrag u
Ljubljanu i Trst.

1907: 1. II. – 26. II. “pošao sam u Baden k bolestnom nadbiskupu Dvorniku, tu ostao nekoliko
dana pak onda s njim u Beč, Innsbruck … Gardena, tu ostao malo s njim pak ga ostavio
i vratio se sam preko Mletaka, Trsta i Rijeke.”
16. – 26. III. – Opet kod nadbiskupa Dvornika u Gardeni, izleti u okolicu s Dvornikom
preko Mletaka u Trst.

1908: 14. – 24. I. – Odpratio nadbiskupa Dvornika u Gardenu, vratio se sam.

14. V. – 26. V. – S nadbiskupom Dvornikom u Gruž, Herceg Novi, Kotor, preko Zelenike
u Mostar, Ilidžu, Sarajevo, Doboj, Brod, Zagreb, Rijeku.
4. VII. – 10. IX. – Trst, München, Berlin, Warnemünde, Kjobenhaven, Malmö, Motala,
brodom u Stockholm, Uppsala, Trondjem, Kristiania, Voss, Bergen, Kristiania, Troll-
hatten, Göteborg, Eslinger, Kopenhagen, Korsor, Kiel, Hamburg, Frankfurt, Friedrichs­
hafen, preko Münchena i Beča u Rijeku.

1909: 4. VII. – 12. IX. – Trst, Mletci, Milan, Luzern, Basel, Paris (ostao duže), Bruxelles, Gand,
Brugges, Ostende, Blankenberge, Bruges, Ypres, Courtrai, Tournai, Mons, Namur, Di-
nant, Rochefort Grottes de Hahn, Liège, Louvain, Rosental, Dodrecht, Haag, Delft,
Leyden, Haarlem, Zandvoort, Amsterdam, Utrecht, Nijmegen, Düsseldorf, Köln, Raj-
nom do Diebricha, Frankfurt.

1910: 6. VII. – 9. IX. – Trst, München, Stuttgart, Heidelberg, Baden Baden (tu dulje ostao),
München, izleti po okolici. Oberamergau: Passionsspiel.
14. – 21. X. – Odpratio sinovca Jakova na univerzu u Münchenu i vratio se.6

1911: 4. VII. – 16. IX. – Trst, München, izlet u Murnau s nećakom Jakovom. “On se vratio u
Zadar, a ja iz Munchena u Lindau”.

1913: 4. VII. – 10. IX. Trst, München, izlet u Aumersee. U Münchenu kod dr. Heinea radi uha,
internista prof. dr. Müllera, a 1912. išao u München za uho kod Hofrata.

1914: Iz Münchena i Salzburga vratio se u Zadar “radi rata koji je počeo koncem Jula”.

6 Sinovca Jakova don Jakov spominje tri puta u svojim “Putovanjima”. Već smo vidjeli da ga je 1905. otpratio u München, a
1921. ga je posjetio u Titelu, riječnoj luci na Dunavu. 1919. godine spomenut će još jednoga sinovca – Dragomira kojega je
vodio u Zagreb na operaciju ruke. Iz ovih podataka vidimo vezu don Jakova sa svojom obitelji u Zaglavu i Bibinjama.

157
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Inače, Čuka je gotovo redovito putovao po Europi od 4. srpnja do sredine rujna. Ta su

putovanja sastavni dio njegovog godišnjeg rasporeda rada. To se vidi i u nekim formu-
lacijama koje nalazimo u ovoj bilježnici.

Ratnih godina 1915. i 1916. putovanja su izostala.

1917: 20. rujna otputovao u Zagreb preko Rijeke. Daljnji put je bio blokiran u Rijeci pa se 16.
listopada vratio u Zadar. Promet od Rijeke prema Zagrebu bio prekinut zbog prolaska
“njemačke vojske prema Goričkom frontu gdje je 23. listopada počela ofenziva”.

1918: U kolovozu, preko Rijeke putovao u toplice, izleti u okolici Zagreba (Zlatar, Marija
Bistrica). Na povratku, parobrodom od Rijeke do Novigrada, odatle kočijom u Za-
dar. “Na 14 rujna podjoh sa sestrom parobrodom kući na Zaglav i tu ostao sve do 1
oktobra.”

1919: Vodio malog sinovca Dragomira u Zagreb na operaciju ruke. Vratio se preko Broda,
Sarajeva, Metkovića, Splita u Zadar 25. rujna. Preko Rijeke se više nije moglo zbog
“D’Annunzijeve ‘geste’”.

1920: Preko Rijeke se i dalje nije moglo u Zagreb, zapreke su bile u Bakru, putnice za Jugosla-
viju se teško dobivale. U svibnju 25 dana “kod kuće na Zaglavu” i opet od 18. VII. do
18. IX. “gdje se prilično dobro nadjoh”.

1921: Radi zdravlja (srce i želudac) u srpnju u Zagreb, preko Raba i Bakra, kod dr. Fröhlicha,
i dr. Popovića. Rogaška Slatina, mjesec dana. Preko Vinkovaca do Vukovara, dalje bro-
dom do Titela u posjet sinovcu Jakovu, pa Beograd i Zemun na pogreb kralja Petra.
Željeznicom u Zagreb pa preko Bakra i Raba stigao u Zadar “u srijedu 31 Aug. U 6 ½
uvečer 1921”.
Studeni iste godine: Preko Trsta u Beč, kupio razne stvari i vratio se u Trst. Iz Trsta 30.
XI. za Zadar gdje je stigao 1. XII. ujutro u 3 sata. U Beču bio kod kardiologa dr. Herza.

1922-1923: Najprije u Zagreb kod liječnika pa u Radence u toplice, a onda 15. VIII. u Beograd
i Zemun. “Prvih dana u Beogradu pak 14 dana u Zemunu”. U Beogradu je boravio kao
“Član užeg i šireg odbora za izradu Konkordata”. Nakon putovanja po sjeveru Hrvat-
ske, vratio se u Zaglav gdje je ostao od 3. IX. do 21. XI. 1923. kad ga je Ministarstvo Vera
pozvalo u Beograd.

1923-1924: Zemun, hotel Central, 28. XI. 1923. – 15. II. 1924. Kolovoz 1924. preko Sušaka
parobrodom u Preko (13. VIII.), iz Preka za Žman parobrodom, pa u Zaglav.
28. kolovoza Zaglav – Zadar – Split “da zauzmem novu službu Prepozita Kaptola na
koju me Papa imenovao bio već u svibnju 24/g”. Nastanio se u “privatnoj sobi” kod
obitelji zlatara Sasso u Marmontovoj 9/II.

1925: Na brzojavni poziv ministra vanjskih poslova u Beogradu 29. IX. – 5. XI. Vratio se u
Split.

158
 studije, rasprave, eseji

1926: Preko Praga na liječenje u nekim češkim toplicama. Posjetio Marienbad, bio na Bohi-
nju i na Plitvičkim jezerima.

1927: Nakon putovanja u Zagreb i Celje i kure u Dobrni, vratio se u Split 3. rujna u večer “i
došao u svoj stan u Marulinovu ulicu br. 10. II kat, koji mi je bio doznačen u julu 1927.”

(Kraj bilježnice)

U gornjim nadnevcima izabrali smo ona godišta u kojima se vidi njegova skrb za bole-
snoga nadbiskupa Matu Dvornika kojega je vodio po raznim toplicama, njegove vlastite
zdravstvene tegobe (grlo, srce), njegovu brigu o sinovcu Jakovu Čuki i nećaku Ivanu Sikiriću
koje je školovao u Münchenu i Grazu, a koje je on, najvjerojatnije, zaposlio u Splitu kamo se
je preselio 1924. godine. Tu su i ratne (ne)prilike u prometu te njegova putovanja u Beograd
i rad na pripremi konkordata.

U knjizi Fabijana Veraje, Mons. Nikola Moscatello7, Papinski hrvatski zavod svetog Jeroni-
ma (Rim, 2014, 237–329) objavljena su četiri pisma koja je Čuka uputio Moscatellu između
12. svibnja 1925. i 5. srpnja 1928. godine.
Iz te knjige doznajem da su Čuku za ravnatelja Zavoda sv. Jeronima predložili njegov
biskup Bonefačić i Ivan Butković 10. lipnja, u suglasju s dalmatinskim biskupima, da ga je
vijest o kandidaturi zatekla u toplicama Dobrni pri Celju u lipnju (između 14. lipnja i početka
srpnja), da još 5. srpnja nije bio siguran da će biti imenovan rektorom Sv. Jeronima, da ga je
papa imenovao 16. srpnja 1928., da je umro na rukama mons. Nikole Moscatella.
Iz njegovih pisama, kao i iz ostalih pisama i dokumenata koje je Veraja objavio u navede-
noj knjizi očitava se sva dramatika, politička, diplomatska i vjerska, pitanja statusa Zavoda
te labirinti predlaganja i izbora njegova ravnatelja. Čuki je godilo što ga se drži za jednog od
kandidata pa onda kao jedinog kandidata, ali mu, kaže, više nije stalo do toga kao što mu je
nekad to bilo. On je već bio u 70. godini života i bilo mu je više stalo do osobnoga komfora:
da ostane u toplicama Dobrne do rujna te godine kao što je bio planirao (v. pismo od 20.
lipnja 1928., Veraja 2014: 326) nego do jedne visoke funkcije koju je tek trebalo uhodati u
vjerskome, financijskome i diplomatskome vidu. U navedenome pismu, usprkos nevoljkosti,
on izražava spremnost prihvatiti kandidaturu na godinu dana kako je to bio sugerirao i nje-
gov biskup Bonefačić. U pismu od 5. srpnja 1928. (Veraja 2014: 327) on pristaje i na duži rok
ako bi to bilo potrebno.8
Osim ovih (sitnih) pojedinosti iz životopisa dr. Jakova Čuke, njegovi dosad neobjavljeni
i neproučeni radovi daju nam bolji uvid u njegovo sveukupno djelovanje te priliku da pro-
cijenimo neka uvriježena mišljenja o njemu, u prvome redu toliko puta ponovljenu tvrdnju

7 Fabijan Veraja, Nikola Moscatello, savjetnik jugoslavenskoga poslanstva pri Svetoj Stolici. “Uspomene” u svjetlu dokumenata.
Doprinos povijesti katolicizma u Jugoslaviji (1922. – 1946.), Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, Rim, 2014.
8 Kalkulacije s dužinom mandata trebalo bi možda čitati u kontekstu jedne indiskrecije koju je otkrio list Država u svome
nekrologu Jakova Čuke u kojem se na kraju otkriva da je Čuka bio kandidat za dužnost dubrovačkoga biskupa.

159
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

da se Čuka prestao baviti književnošću 1903. godine. Njegovi radovi objavljeni poslije 1905.
to opovrgavaju.
Naime, djelovanje je dr. Jakova Čuke na području književnosti od 1905. do 1928. razno-
vrsnije nego u prethodnome, “književno-kritičkom” periodu. Ono je književno-kritičko, ali u
manjem opsegu i predstavlja završetak bavljenja tim temama, književno-povijesno, književ-
no-didaktičko (poučno) i književno-putopisno.
Kao nastavak (i kraj) književno-kritičkog djelovanja imamo dva priloga objavljena 1905.
godine: Eugénie de Guérin (Fanfulla della Domenica, 1905) i Il Santo (Fogazzaro) (Smotra
dalmatinska, 1905, br. 11). Njima bismo mogli dodati studiju objavljenu u pet nastavka u Il
Popolo 1909.: Zara nelle opere di un poeta zaratino croato del cinquecento, u kojoj se obra-
đuje jedna tema iz Barakovićeva djela Vila Slovinka. Kako navedena studija ima povijesni
karakter, možemo ju uvrstiti i u književno-povijesne radove Jakova Čuke, gdje još nalazimo:
La letteratura croata della Dalmazia, Dante e la Dalmazia objavljene iste godine i u istom
listu, Il Popolo.

Eugénie Guérin (Fanfulla della Domenica, 1905) rođena je 1804. u Cayali u južnoj Fran-
cuskoj gdje je i umrla 1848. godine. Majka joj je umrla 1817. Od tada se brine za pet godina
mlađega boležljivog brata (1809.) Mauricea, koji je umro 1839. Napisao je Centaura i po
tome ga književna kritika i danas spominje, uspoređujući ga s Leopardijem. Otkrila ga je
Georges Sand u časopisu Revue des deux Mondes.
Već prva rečenica nam najavljuje da će biti govora o sudbini: “Poco fortunata in vita, lo e
meno nel mondo delle lettere.” Život i književnost, život u književnosti, život za književnost
i književnika. Čuka piše povodom jedne “zaboravljene stogodišnjice” (rođenja Eugénie de
Guerin) koju je spomenuo samo Mercure de France (časopis koji je Čuka redovito dobivao).
I nitko drugi, ne samo 1904., nego sve tamo od Sainte-Beuvea. Tumačeći tu pojavu, Čuka
jezgrovito opisuje književne prilike u Francuskoj svoga doba.
“A tko želite da se još sjeti njezinog Dnevnika, dnevnika Sonje Kowalewske i Marije
Bas­kirtschef? Zar je važno što su ih kritičari zaboravili u poplavi novih knjiga, novina,
memoara žena i muškaraca, koji se nameću, makar nakratko, pozornosti onoga koji
mora pratiti knjišku bujicu!”
Druga Čukina književna kritika objavljena je u Smotri dalmatinskoj (1905, br. 101). Riječ
je o romanu Il Santo Antonija Fogazzara, talijanskog književnika kojeg je Čuka već prika-
zao u Prosvjeti 1889. godine u br. 12-13. I ovdje kritičar počinje općim književno-kritičkim
i povijesno-filozofskim zapažanjem: “Chi lo dice un santo, chi un eretico. Ne fra questi due
estremi la distanza e grande. Il Savonarola, per non citare che uno.” Ima onih koji Savonarolu
žele vidjeti na oltaru s aureolom, ali i onih koji ga žele vidjeti u mnoštvu osuđenih od Boga
i Crkve. Tek je nedavno Katolička crkva riješila ovu dilemu u korist onih drugih, ali tek – za
sada – polovično, skinuvši anatemu, ali bez aureole.
Sudbinu Savonarole doživio je – u talijanskoj književnoj kritici – glavni lik Fogazza­rova
romana, Piero Maironi. Naime, kad se kaže “santo” (svetac), Talijani odmah pomisle na sve-
toga Franju Asiškog, a u toj usporedbi Maironi je loše prošao. Ali, kaže Čuka, ima i drugih

160
 studije, rasprave, eseji

svetaca, kao Jeronim i Grgur VII., i zaključuje: “Na sreću, Crkva je trezveniji sudac od tolikih
književnih kritičara.” Nije li ova ironična primjedba Čukin “Zbogom” (Adio) književnoj kritici
kao svakodnevnoj logomahiji na stranicama časopisa i dnevnih novina?
Čukina književno-povijesna studija nosi naslov “Zara nelle opere d’un poeta zaratino cro-
ato del cinquecento”, objavljena je u pet nastavaka (Il Popolo, 1909, 12–16). Po svom naslovu
ovo je jedna tipična književno-kritička radnja koja prati neku temu (topos, rekli bi moderni
kritičari) u jednome književnom djelu. S druge strane, ona je književno-povijesna radnja jer
se odnosi na djelo koje je napisano 300 godina prije. Ona je i jedno i drugo, a zapravo je u
svojoj osnovi i namjeri popularizatorsko, prosvjetiteljsko podsjećanje na nešto što se u mo-
mentu pisanja trebalo dovesti u svijest onima kojima je namijenjeno – zadarskim Hrvatima.
Jedno renesansno djelo, ep koincidira u ovoj knjizi s momentom nacionalnog preporoda u
Dalmaciji. Da to nije književno-kritičko djelo u pravom smislu riječi, autor obznanjuje na
samom početku prvog priloga u kojem nakon što je podsjetio da su se u Zadru rodila četiri
hrvatska pjesnika: Zoranić, Budinić, Karnarutić i – Baraković, kaže: “Non e mia intenzione
di dar qui un saggio sull’opera del Baraković”, ali istom prilikom, u istoj rečenici retoričkom
negacijom, kaže što bi prava književna kritika trebala reći o njemu: njegov život, njegovi
životopisci, utjecaj na “Vilu Slovinku” i “Planine”, na talijanske i hrvatske pjesnike, odlike
i mane njegova (Barakovićeva) pjesničkog djela. I kad piše popularne tekstove, Čuka ima
pred očima metodu, sve parametre po kojima treba cijeniti jedno književno djelo, točan opis
predmeta i neposredni i dalji cilj.
Ovdje ćemo samo navesti stihove koji otkrivaju autorovu temeljnu poruku svojim
sugrađanima:

Sramni su može bit jezikom svojime

ter vole govorit sveki čas tujime,
a ja ću mojime govorit ljudem svim,
jer sam ja sasvime po Bogu dičan njim.
Ja drugim ne umim od moga poroda
govorit neg ovim koji mi Bog poda.
(Baraković, Vila Slovinka, in: Čuka, Il Popolo, 1909, 12)

Istovremeno je Čuka u istom listu objavljivao svoj prilog “La letteratura croata della Dal-
mazia” kao književno-povijesni odgovor na duboko ukorijenjena uvjerenja stranaca i doma-
ćih Talijana i talijanaša da Hrvati nemaju svoju književnost. Svi doduše poznaju i priznaju
narodne pjesme i ništa više. Neposredni povod bila je reakcija talijanskog lista Risorgimento
na Čukin članak “Non rineghiamo la storia” (Ne niječimo povijest). U svome kratkom osvrtu
na pisanje Risorgimenta on najavljuje niz članaka i izaziva uredništvo protivničkog lista da
mu otvori svoje stranice: “Ali, ako Risorgimentu ove stvari (hrvatska kultura i književnost u
Dalmaciji) nisu poznate, spreman sam bolje se izjasniti u nizu članaka ako mi otvori svoje
stupce da ih objavim.” (Il Popolo, 1908, 52, 2, od 26. prosinca).
Naravno, Risorgimento nije odgovorio na ovaj izazov, kao ni Il Dalmata u sličnim prilika-
ma. Na samom početku Čuka ne spominje Risorgimento, ali navodi druga dva mišljenja: Jack-

161
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

son: “Moglo bi se reći da slavenska književnost gotovo ne postoji.” i Villari: “Hrvati nemaju
pravu i vlastitu nacionalnu književnost.” Odgovore na navedene tvrdnje Čuka će potražiti i
prenijeti iz dva već objavljena djela: Vatroslav Jagić, Die slawischen Sprachen i Matija Murko,
Die südslawischen Litteraturen.
Sadržaje navedenih djela Čuka će popratiti svojim diskretnim, ali pertinentnim opaska-
ma. Svoja izlaganja podijelit će u tri poglavlja, objavljena u tri uzastopna broja časopisa Il
Popolo (Il Popolo, 1909, 15–17).
Svoju povijest hrvatske književnosti u Dalmaciji Čuka je podijelio u tri perioda:
Prvi period ide od svete braće Ćirila i Metoda, “narodnog biskupa”, do renesanse. Prije-
vode Biblije na staroslavenski jezik Čuka uspoređuje s prijevodima na gotski jezik. Čuka prati
razvoj staroslavenskog na posebne crkvene jezike: ruski, bugarski, srpski i hrvatski, zatim i
uporabu obrednog jezika u javnom životu, pri čemu se spominje Vinodolski zakonik i Istar-
ski razvodnik, dokumenti u kojima je staroslavenski jezik javnog života, a glagoljica pismo
tih dokumenata. Pojava latinice potiskuje glagoljicu iz javnog života natrag u liturgijsku sferu
gdje se s crkvenostaroslavenskim zadržala sve do II. vatikanskog koncila.
Drugi period hrvatske književnosti u Dalmaciji predstavlja renesansa. Čuka tvrdi da hu-
manizam i renesansa nisu u početku u nas imali većeg odjeka jer smo mi već imali narodni
kao književni jezik, a izum tiska imao je za posljedicu povlačenje staroslavenskog u obrednu
sferu i prevlast latinice u javnoj upotrebi. Ističe se činjenica da su tiskare bile samo u Veneciji,
nije ih bilo ni u Dubrovniku. U jezičnom pogledu, u to doba počinje u Dalmaciju prodirati
talijanski jezik s mletačkim službenicima. Do tada se i u gradovima govorilo u obiteljima
hrvatski. Bilježi se i pojava književnosti na štokavskom govoru na području na kojem se u
privatnom životu upotrebljavala čakavica. Predstavnici su hrvatske renesansne književnosti
u Dalmaciji: Marulić, Menčetić, Đore Držić, Lucić, Zoranić, Baraković, Zlatarić, Hektorović,
Gundulić itd. A predstavnici protureformacije Kašić, Mikalja, Dellabella spominju se odvo-
jeno od gornjega niza.
Čuka spominje i pomalo neobičnu činjenicu da se u dubrovačkome arhivu čuvaju naj-
stariji pisani dokumenti na srpskome narodnom jeziku. To Čuka, ispravno, tumači običajem
starih Dubrovčana da se dopisuju na jezicima svojih klijenata i da kopije tog dopisivanja ču-
vaju u svojim pismohranama. Tu pojavu Srbi tumače sasvim suprotno pa danas Dubrovnik
svojataju upravo zbog tog običaja arhiviranja “ino-korespondencije”.
Treći period predstavlja preporod koji je u svojim početcima pod utjecajima koje je do-
nijela francuska uprava u Ilirskim pokrajinama po kojoj je pokret narodnog preporoda u
Hrvatskoj i nazvan, iako je utjecaj Austrije bio mnogo vidljiviji, osobito pod utjecajem nje-
mačkog romantizma i njegovih prvaka, braće Schlegel. U središtu interesa toga romantizma
bili su materinski jezik, rodoljublje i nacionalna kultura. Čuka posebno ističe kao karakteri-
stičnu pojavu tog pokreta poziv zagrebačkog biskupa Vrhovca na skupljanje narodnih priča.
Taj je poziv još odjekivao dok je Čuka bio bogoslov u Zadru. To znamo iz njegovih rukopisa
koji se nalaze u arhivu Matice hrvatske u Zagrebu. To je zbirka “Hrvatske narodne pjesme s
Dugog Otoka”. Te je pjesme, kako Glavaš navodi u bibliografskoj bilješci (Glavaš 1942: 19),

162
 studije, rasprave, eseji

prikupljao oko Uskrsa 1886. godine.9 Za stvaranje zajedničkog jezika Hrvata i Srba navodi
se dogovor u Beču 1850. godine. Zanimljiva je autorova napomena s tim u svezi, važna za
daljnji razvoj odnosa:
“Kao uzori izabrani su dalmatinski pisci iz Dubrovnika s posebnim osvrtom na
narodne pjesme koje je sakupio Vuk. Ovi su napori trebali dovesti do jedinstvenog
književnog jezika, iako veći dio Srba nije prihvaćao Ilirizam, budući da se nije moglo
prevladati stoljetne duboke razlike u vjeri i kulturi čak ni uz pomoć bratskog zanosa.”
Od književnika Čuka najprije spominje Ljudevita Gaja, kao vođu narodnog preporoda,
ali ga ne smatra velikim piscem, zatim spominje Dubrovčane: Medu Pucića, Antuna Kazalija,
Matiju Bana, Ivana Augusta Kaznačića, Matu Vodopića. Od ostalih cijeni Luku Botića, a za
ostale kaže:
“I tako, u povijesti naše književnosti njihova djela nemaju vrijednosti. Jedva se sje-
ćamo Ivičevića a Cipico, Danilo, Vrdoljak, Kurtović, Zorić i Vidovićeva su imena koja
poznaju samo oni koji proučavaju stara godišta ‘Zore’. Jedini veliki književnik ovog
vremena je Botić (…) Iza njega naveo bih Vladislava Vežića, Mihovila Pavlinovića i
Jovana Sundečića a potom Despota i Buzolića.”
Ne spominje Preradovića, ali spominje “il serbo Ljubiša”.
Ovaj Čukin sumarni pregled hrvatske književnosti u Dalmaciji završit ćemo njegovom
kratkom filološkom studijom o odnosu Dantea i Dalmacije. O Danteu su govorili kao o sim-
bolu i zaštitniku talijanstva u Dalmaciji oslanjajući se na Bartolija koji piše da Dante ne spo-
minje jezik Dalmacije ni među talijanskim dijalektima ni među romanskim jezicima. To se
pripisivalo između ostalog njegovu nepoznavanju Dalmacije. Čuka tu tezu pobija jednim
stihom iz Divine Comedije koji govori o vjetru “schiavone” koji je puhao upravo iz smjera
istočne jadranske obale. Dante je dakle znao da na toj obali, tj. u Dalmaciji žive Slaveni, odno-
sno Hrvati. Tako je Čuka polako, ali sustavno rušio mitove o talijanskoj Dalmaciji i svjedočio
o autohtonosti Hrvata i njihove kulture u ovoj austrijskoj pokrajini.

Čuka je bio krhka zdravlja koje se je pogoršavalo često i zbog naporna rada. Zna se da
mu je zdravlje bilo teško stradalo kad je pisao studiju o Tolstoju. Izgleda da je on pisao noću
jer su mu dnevni sati bili zauzeti brojnim svećeničkim dužnostima, o čemu svjedoči u svo-
jim Uspomenama. S druge strane, njegova titula kanonika jamčila mu je određenu mate-
rijalnu sigurnost i društveni status koji mu je omogućavao da koristi razne oblike elitnog i
zdravstvenog turizma koji je upravo u to vrijeme nastajao u Srednjoj Europi u vidu Kurorta,
Bada, Wary, Toplica. Korištenje tih oblika turizma podrazumijevalo je i putovanja, do i od,
u najmanju ruku, ali i putovanja radi putovanja i – putopisa. To je bio slučaj s Čukinim
putovanjima u Nizozemsku, Belgiju, Norvešku i Švedsku. Ovog puta se sigurno nije radilo
o zdravstvenom turizmu, nego o putovanju radoznalnika u daleke zemlje izvan kulturnog

9 O toj je zbirci narodnih pjesama pisao Cvjetko Milanja u Zadarskoj smotri, 42 (1993), 1-2, 367–382, pod naslovom “Jakša
Čedomil”.

163
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

kruga u kojem je živio. Ta putovanja su bila brižljivo pripremljena i podudaraju se s prestan-

kom vršenja službenih crkvenih dužnosti 1908. i 1909. godine. Da je i objavljivanje putopisa
bilo uračunato u ta putovanja, svjedoči činjenica da su putopisi objavljeni kao podlistak u
Smotri dalmatinskoj u nizovima od 4 i 24 nastavka10 i već idućih godina objavljeni kao knjige
pod istim naslovima.
Od 4. srpnja do 10. rujna 1908. Čuka je obišao 15 gradova u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj
koje smo već vidjeli u putovanjima te godine. Godinu dana poslije, gotovo u istom razdoblju
(od 4. srpnja do 12. rujna 1909.) on je posjetio 28 gradova u Belgiji i Nizozemskoj.
Namjera mu je bila objaviti svoje dojmove na hrvatskom u zagrebačkim novinama, a
ponudio se i Matici hrvatskoj. Bio je odbijen pa se odlučio objaviti svoje putopise u zadar-
skoj Smotri dalmatinskoj, ali na talijanskom, iz razloga koje ne navodi u Autobiografiji. Da
njegova putovanja u Skandinaviju, Belgiju i Nizozemsku nisu bila samo turistička, svjedoči
i njegov članak pod naslovom “Dvije izložbe” objavljen u dva uzastopna broja Hrvatstva
1909. (br. 250 i 251) u kojima piše o izložbi djela belgijskog kipara Konstantina Meuniera i o
izložbi domaćeg obrta u Nizozemskoj. Osim umjetničke vrijednosti Meunierovih kipova čija
djela simboliziraju kult rada, Čuka govori i o društvenom položaju radnika, posebno rudara.
Socijalni moment još je prisutniji u članku o izložbi domaćeg obrta u Nizozemskoj. Najviše
mjesta posvećeno je izrabljivanju cijelih obitelji, uključujući i djecu, koje u svojim stanovima
– pretvorenima u radionice – rade za velike industrijalce uz mizernu naknadu. Inače, u ve­li­
kom broju Čukinih radova osjeća se njegova bliskost s onima koji su potlačeni, osiro­ma­šeni,
zapostavljeni. Prva rečenica njegove Autobiografije glasi: “Sin sam težačke obitelji.”11

Kao što je bilo važno pokazati i dokazati strancima (Talijanima i talijanašima, Engle­zi­ma
i Francuzima) da je u Dalmaciji postojala i postoji hrvatska književnost tako je bila važna
i borba da se u javni život i državnu upravu uvede hrvatski jezik kao jezik većine njezinih
stanovnika (97 %) umjesto talijanskog koji je bio stvarni službeni jezik državne uprave, ali
i jezik neznatne manjine stanovništva (3 %).12 To je od početka narodnog preporoda bilo
ključno pitanje nacionalnog i političkog osviještenja u Dalmaciji. Pritom treba naglasiti da
je hrvatski već bio službeni jezik Dalmatinskog sabora, svih općinskih i kotarskih vlasti u
Dalmaciji. Jedina iznimka bio je grad Zadar u kojem su Talijani (točnije italofoni) bili većina,
ali samo intra muros, dok su u općini Zadar italofoni bili u manjini. No kako su u Zadru bila
sjedišta svih pokrajinskih vlasti, to su one – po tradiciji, a ne po zakonu – komunicirale na
talijanskom jeziku. Dalmatinski Talijani su htjeli da tako i ostane.
Čuka se u raspravu o “jezičnom pitanju” (to je neslužben, ali čest izraz za nastojanja Hr-
vata da se hrvatski jezik uvede u sve državne urede kao službeni jezik nutarnje komunikacije,
tj. jezik na kojem se komunicira usmeno i pismeno između pojedinih odjela upravne i sudske

10 A traverso la Scandinavia, Smotra dalmatinska, 1908, 97–100; Impressioni del Belgio e ricordi d’Olanda, Smotra dalmatin-
ska, 1910, 1–24. Knjige je tiskao u nakladi od 100 primjeraka i podijelio ih prijateljima. Zanimljivo bi bilo znati koji su to
prijatelji bili.
11 U prilog Čukinim izjavama svjedoči i njegov članak Per il nostro contadino (Za našeg seljaka) objavljen u Il Popolo, 1909, 12.
12 O ovom problemu pisali smo u radu Jakov Čuka i pitanje hrvatskog jezika u Zadru početkom XX. stoljeća, Zadarska smotra,
66, 2014, 4, 26–40. Izvor za ovaj rad bili su Čukini članci objavljeni u Narodnom listu.

164
 studije, rasprave, eseji

vlasti) uključio kad mu je u ruke došla knjiga govora Pasqualea Villarija, dugogodišnjeg pred-
sjednika društva “Dante Alighieri”. U toj knjizi našao je nekoliko ideja koje su mu se svidjele,
kao što je to bila briga za talijanske iseljenike, ali nije mogao odobriti njegovu usporedbu
jezičnih prilika u Trentinu i Dalmaciji.
U svom članku Čitajući govore P. Villarija (Narodni list, 1905, 22) on replicira Villariju da
Talijani nisu u istom položaju u Dalmaciji i Trentinu, talijanskoj pokrajini pod upravom Aus­
trije. U Trentinu Talijani su domaće, autohtono većinsko stanovništvo, dok su u Dalmaciji
oni manjinsko alohtono (doseljeno) stanovništvo koje je nametnulo svoj jezik većinskom
hrvatskom. To nije ostalo bez reakcije Il Dalmate koji pobija Čukinu tvrdnju. Na to Čuka
reagira člankom Odgovor Dalmati (Narodni list, 1905, 24) u kojem opovrgava tvrdnju da
su talijanski jezik i talijanski narod na istočnoj obali Jadrana postojali prije dolaska Mlečana
(1409.), niječući pritom da su oni koji su govorili jezikom koji danas zovemo dalmatski bili
predci tadašnjih dalmatinskih Talijana. Da to nije bio talijanski niti su njegovi govornici bili
Talijani, Čuka navodi svjedočenje Filipa de Diversisa koji, piše Čuka ne navodeći godinu, za
govor Dubrovčana koji su u XV. stoljeću još rabili dalmatski: “latine non autem sclave, nec
tamen nostro idiomate italico… sed quodam alio vulgari idiomate eis speciali, quod a nobis
latinis intelligi nequit nisi aliqualis”. To dakle nije bio ni latinski ni slavenski ni talijanski. Jezik
se skoro izgubio, a narod koji ga je govorio je nestao. Argumentaciju iz ovog članka Čuka će
koristiti četiri godine kasnije u svom prikazu Bartolijeve knjige Das Dalmatische i u polemici
s profesorom Brunellijem. O tome ćemo malo kasnije reći još nekoliko riječi.
Iako je izgledalo da je pitanje glagoljice u Dalmaciji riješeno, Talijani nisu mirovali. Dvije
činjenice su im išle na ruku: pojava iredentizma i dolazak na papinski tron Pija X. poslije smrti
Leona XIII., inače velikog prijatelja Slavena. Talijanski list Corriere della sera proširio je glasinu
da će Vatikan mijenjati svoju politiku prema slavenskim biskupima pa i glagoljici. Čuka nato
optužuje Talijane da od glagoljice prave političko pitanje, a radi se isključivo o crkvenom
pitanju. Ono ne mora, po njemu, biti bitno za hrvatski nacionalni identitet, kao što je to
slučaj Čeha. Nakon ovog concedo Čuka nastavlja, ako Talijani zaista žele od glagoljice praviti
političko pitanje, onda će Hrvati od nje napraviti nacionalno i političko pitanje. Tada Čuka
šalje “Urbi i orbi”, Italiji i Kuriji, poruku i pouku koja doslovno glasi:
“Nek Italija i rimska Kurija zapamte naprije dobro, da je Dalmacija hrvatska zemlja i
da u njoj žive hrvatski narod, a o iredentizmu da ne može biti govora, najmanje pak u
pitanju glagoljice, koju niesu sad Hrvati izmislili kao sredstvo u borbi prot Talijancima,
već koja je najbujnije baš cvala po cieloj Dalmaciji onda, kad je mletački lav s njom
vladao. Današnji papa kao stari Mletčani znati će to najbolje, kao što će znati, da su i
Mletčani uviek zvali Dalmatince “schiavoni”, ali nikad i t a l i a n i n i v e n e z i a n i… ”
Nakon velike rasprave o jeziku u Dalmatinskom saboru, u rujnu 1907. godine, počele su
pripreme za pregovore o uređenju jezičnog pitanja. U toj prigodi uredništvo zadarskog lista
Il Popolo zamolilo je Čuku da napiše prilog na tu aktualnu temu. Čuka je napisao programat-
ski članak pod naslovom Per la regolazione della lingua negli uffici publici, (Popolo, 1908, 13)
u kojem postavlja tri kriterija: broj govornika u Pokrajini, nacionalno pravo na jezik i povijest.

165
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Prvi kriterij kaže da u Dalmaciji živi 600.000 stanovnika od čega 15.000 Talijana od kojih
2/3 živi u gradu Zadru, a ostalih 5.000 živi raspršeno po cijeloj Dalmaciji, uglavnom u obal-
nim gradovima. U postotcima to odgovara odnosu 97 % govornika hrvatskog jezika i 3 %
govornika talijanskog. Apsurdno je u takvoj situaciji da jezik manjine bude službeni jezik
državnih ureda i državne uprave.
Drugi kriterij je pravo naroda na vlastiti jezik u javnoj uporabi. To se pravo jasno iščitava,
u slučaju Dalmacije, iz prvog kriterija, ali vrijedi i za druge jezične skupine. U tom pogledu,
Čuka navodi primjere Mađarske, koja ne poštuje jezična prava ne-mađarskih govornika, i
Njemačke, koja ne poštuje jezična prava Poljaka.
Treći kriterij podrazumijeva povijesno pravo na koje su se stalno pozivali dalmatinski
Talijani, oslanjajući se na petstoljetnu vladavinu Mlečana u Dalmaciji i na svoju poznatu
tezu o nasljednicima romanskog stanovništva iz vremena rimske vladavine. Tu tezu su Hrvati
opovrgavali tvrdnjom da između Mlečana i Romana u Dalmaciji nema kontinuiteta a da su
Hrvati na istočnoj obali Jadrana od VII. stoljeća.

U zaključku Čuka piše:

“Izložio sam ukratko nekoliko točaka na kojima bi se trebao temeljiti eventualni
zakon o jeziku u javnim uredima u Dalmaciji, ako se zaista želi neki takav jezik. Zakon
koji ne bi odražavao ove točke bio bi nepravedan i nekoristan jer se ne smiju ugnjeta-
vati potrebe i prava jednog naroda; te potrebe i ta prava opiru se svakom suprotnom
zakonu i vrlo brzo ih odbacujemo (…) ili donosimo nove.”
Tri dana prije početka sastanka u Beču Čuka piše u Il Popolo (1909, br. 16, od 17. travnja)
jednu vrstu “upute poklisarom” pod naslovom Per la definitiva regolazione della questione
lingvistica.
“Gospodi koja su pozvana na konferenciju ponavljamo: Dalmacija je slavenska ze-
mlja. Stanovništvo, zovite ga hrvatskim ili srpskim, je slavensko stanovništvo. Njegov
jezik je hrvatski. A taj jezik privatnog života mora biti i jezik javnog života, jezik držav-
nih ureda, bez ograničenja i izuzetka.”
Kakav bi službeni status trebao imati talijanski jezik u Dalmaciji? Na to pitanje Čuka daje
odgovor koji Talijanima ne samo da nije odgovarao nego oni – a ni austrijske vlasti – nisu
htjeli na nešto takvo pristati. Odgovor glasi:
“Na talijanske podneske odgovor na talijanskom, to je sve što pravda i velikoduš-
nost može odobriti. Tko god bi htio prijeći tu mjeru, pogazio bi prava naroda a isto-
vremeno bi to bio uzaludan posao. Talijanski odgovor na talijanski podnesak je nešto
što nadilazi njihovo pra­vo, koje ne želimo nijekati, jer: summum jus summa injuria
(najviše pravo najveća nepravda).”
To je ono jezično pravo što su Hrvati, kao većinsko stanovništvo, do tada praktički imali
u praksi: na hrvatski podnesak, odgovor na hrvatskom, tj. da se s njim kao strankom državne
uprave razgovara na hrvatskom.

166
 studije, rasprave, eseji

A što se tiče talijanskog jezika u kulturnom pogledu, Čuka se ne izdvaja od opće­pri­

hvaćenog stajališta hrvatskih intelektualaca u Dalmaciji, koji – kolikogod bili domo­ljubi –
ostaju vezani za talijanski jezik i talijansku kulturu.
“Dopustimo da ostane samo drugi jezik talijanske kulture za nas. I ništa više. Bit
će jezik kulture kad ga budemo mogli razumijeti, ali iz toga ne slijedi da ga moramo
rabiti. Villari je rekao: ‘Nama je dovoljno da se talijanski govori u Dalmaciji’. Ako tako
govori jedan Talijan, mi Hrvati moramo reći: ‘Nama je dovoljno da se talijanski može
i zna govoriti u Dalmaciji i hoćemo da se hrvatski u njoj govori.’”

“A što se tiče njegovanja tudjeg kulturnog jezika”, nastavlja Čuka na drugom mjestu,
“znajte, da svaki narod mora najprije imati u javnom narodnom životu svoj narodni
jezik, pak gojiti tudji; a mi još nemamo svoga, dok moramo pisati tudjim i dok ne smi-
jemo u javnom životu, u javnim uredima, služiti se svojim hrv. jezikom. Nema naroda
na svietu, koji je, tobože da goji tudji jezik, žrtvovao ovomu svoj vlastiti jezik, služeći
se u javnom životu samo tudjim. To bi bio ‘unicum’, kad bi hrvatski narod tako radio.
Tad ne bi zaslužio ime naroda i bio bi pravo ruglo svakomu. Dobro je znati govoriti
i više tudjih jezika, dobro je moći čitati na taj način umne proizvode prosvietljenih
naroda. To znači učiti i njegovati tudji jezik kao kulturno sredstvo. Ali zaniekati svoj
jezik, ne smjeti se njim služiti u javnim poslima i uredima, već se jedino služiti tudjim
jezikom, to je nešto drugo, to je podlo i sramotno.”
Ovo je dalekovidna i dalekosežna poruka koja vrijedi i za naša vremena. Jednako tako
zvuči danas druga njegova misao:
“Ako išta imamo naučiti od povijesti, moramo doći do zaključka da jedino sredstvo
života, civilizacije i kulture jest vlastiti narodni jezik.” (POP, 1908, 13)
Pobijati suparnika njegovim vlastitim argumentima jedna je od većih erističkih vještina,
a pitanje autohtonosti u Dalmaciji je bilo ključno pitanje u borbi za vlast i jezik u toj
austrijskoj rubnoj pokrajini. U središtu pozornosti nalaze se novootkriveni dalmatski jezik
i romansko stanovništvo Dalmacije. Talijanski su se novinari u Dalmaciji pozivali na znan-
stvene autoritete onog vremena, povjesničara Konstatina Jirečeka i filologa Matea Bartolija.
Polazeći od te primjedbe, Čuka počinje svoj niz od tri priloga u listu Il Popolo (1909, 11–13)
pod naslovom La Dalmazia nelle opere dell’Jireček e del Bartoli. Izričito kaže da bi se inače
mogao pozivati na djela hrvatskih autora kao što su Šime Ljubić i Franjo Rački ili na djela koja
je objavila Akademija u Zagrebu. On namjerno bira upravo Jirečeka i Bartolija kao izvore za
svoje protuargumente.13

13 “Ci limiteremo alle solo opere del Bartoli e dell’Jireček, persone non sospette di partegianeria croata.”
Jireček, Konstantin Josef (1854. – 1918.), sin Josefa i Božene, kćerke Pavela Josefa Šafarika (1795. – 1861.). Studirao je u Pragu
povijest i filologiju. Nakon doktorata i habilitacije bio u službi novoosnovane države Bugarske. Od 1884. do 1893. profesor
na Karlovom sveučilištu u Pragu, a od 1893. do 1918. profesor na Sveučilištu u Beču. Napisao Povijest Bugara, Povijest Srbije
I, i II, Poslanstva Dubrovačke republike carici Katarini. Istraživao u arhivima Dubrovnika, Zadra, Kotora i Venecije. Njegovo
djelo Die Romanen in der Städten Dalmatiens während des Mittelalters (1902) Čuka uzima kao referentno u svojoj raspravi.

167
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Svoju polemiku Čuka počinje demografskom i sociolingvističkom situacijom koju, pre-

ma Bartoliju, artikulira u tri povijesna perioda: slavensko-bizantski, slavensko-mletački,
mletačko-turski.
U prvom dijelu svog feljtona Čuka se poziva na Bartolija koji kaže da se romanski element
u slavensko-bizantskom periodu (VII. – X. st.) nalazi samo u gradovima: Rab, Zadar, Trogir,
Split, Dubrovnik, Kotor. Stanovnici tih gradova imaju posjede koji nisu više u dometu grad-
skog teritorija. Slavenski posjedi i stanovništvo dolazi do samih gradskih zidina. Demograf-
ska slika pokazuje, prema prezimenima njihovih obitelji, da u njima ima već 10 % slavenskih
prezimena. U mletačko-slavenskom periodu (XI. – XIV. st.) zastupljenost slavenskih prezi-
mena se je popela već na 20 %. Jedan od dokaza je i prizor dočeka pape Aleksandra III. 1177.
godine kad su vjernici pjevali crkvene pjesme “in eorum slavica lingua”.
U drugom nastavku Čuka govori o trećem, mletačko-turskom periodu (XV. – XVIII. st.),
onom iz vremena mletačko-turskih ratova i renesanse, kad je između mletačke obale i nje-
zina turskog zaleđa postavljena oštra granica. O migracijama iz unutrašnjosti prema obali
Čuka se služi Bidermannovom knjigom Zur Ethnographie von Dalmatien.
Renesansa je važna za povijest ideja u Dalmaciji jer se u tom vremenu bude uspomene na
Rim i Iliriju a time i poistovjećivanje s Rimljanima i Ilirima. Tako nastaju “neoromani” i “neo-
iliri”. Čuka navodi Bartolijevu (šaljivu) primjedbu da postoje oni koji sebe zovu “neoromani”
i oni koji im vjeruju. Isto vrijedi i za “neoilire”. Paralelno s tim procesima budi se i slavenska
svijest pa se jezik slavenske većine naziva “slovinski”, “hrvatski” i “ilirski”. Iz svoje bibliografije
Čuka uzima nekoliko važnih datuma i svjedočanstava: Tako se u Rimu 1453. godine osniva
hospicij “pauperum heremitarum Dalmatiae seu illiricae nationis”, a 1656. Sv. Stolica definira
“provinciam nationis illiricae fuisse et esse Dalmatiam”. Što se tiče jezika, Bartolijevi (i Čukini)
svjedoci (i izvori iz XVI. stoljeća) su Giustiniani (Justinijanović iz Šibenika), Ciccarelli i Pribo-
jević. Iz njihovih izvora proizlazi da se slavenski jezik govori u privatnom životu, u obitelji i
književnosti, čak i u gradovima. Latinski i talijanski se govori u gradskim općinama, u javnim
uredima, povijesti i znanosti. Tako dobivamo sociolingvističku sliku pokrajine i solidan uvid
u jezičnu raznovrsnost onoga doba u Dalmaciji pod mletačkom upravom.
Posljednji nastavak Čukina feljtona, “Il linguaggio dalmatico” (POP, 1909, 13) govori is-
ključivo o Bartolijevoj knjizi pa tako predstavlja jednu od prvih njezinih recenzija iako to nije
bila namjera autora. On tu knjigu jednostavno rabi kao izvor argumenata protiv talijanskih
tvrdnji i uvjerenja. Rasprava je dakle samo o dalmatskom jeziku i jezicima koji su se govorili
na istočnoj obali Jadrana.
Njegovi oponenti tvrdili su da su Talijani na istočnoj obali potomci rimskih kolonista
te da je venecijanski govor samo nastavak starodalmatskog govora kojim su govorili rimski
kolonisti i romanizirani stanovnici rimske provincije Dalmacije.

Bartoli, Matteo, Giulio (1873. – 1946.). Rođen u Labinu, studirao u Beču kod Meyer-Lübkea i Mussafije. Najpoznatije mu
je djelo Das Dalmatische (1906) u kojem je objavio prvo sustavno istraživanje o dalmatskom jeziku. Bavio se romanskom
dijalektologijom. Bio je zastupnik u Istarskom saboru u Poreču poznat po svojoj interpelaciji uperenoj protiv uporabe
hrvatskog jezika u Krčkoj biskupiji.

168
 studije, rasprave, eseji

Protudokaz ovim tvrdnjama, najprije u demografskom pogledu jest da u Dalmaciji, po-

četkom XX. stoljeća, ima jako malo plemstva čiji korijeni sežu dalje od 1500. godine. U Zadru
samo dvije obitelji: Begna i Fanfogna, sve ostale došle su u Dalmaciju nakon 1409. godine s
venecijanskom upravom. Da venecijanski govor dalmatinskih Talijana nije nastavak dalmat-
skog, dokazuje podatak da u njemu nema nikakvih tragova dalmatskog. Ti se tragovi, napro-
tiv, mogu naći u hrvatskom jeziku koji je s njim koegzistirao u Dalmaciji od VII. stoljeća. A
da je tako bilo i u prošlosti, poziva se na izvješće “Magistra de Diversisa” iz 1440. u kojem on
kaže da Dubrovčani govore: “non autem sclava, nec tamen nostro idiomate italico, in quo
nobiscum fantur et conveniunt, sed quodam alio eis vulgari idiomate, quod a nobis Latinis
intelligi nequit…”.14 Ovaj argument Čuka je već rabio i u polemici s Dalmatom 1905. godine.
S druge strane, Jireček piše u svojoj knjizi iz 1902. godine da je venecijanski u Dalmaciju do-
šao s mletačkom upravom (1409.).
Svom prikazu Bartolijeve knjige Čuka je dodao Epilog u kojem se osvrće na govor profe-
sora Brunellija održan u Lega Nazionale u Zadru i njegovu rečenicu “Ovaj naš jezik bio je naš
kroz stoljeća, izrastao među nama i s nama, spontano razvijan na ovim obalama, nježno mi-
lovan mekoćom venecijanskih govora i stopljen s njima novim suzvučjem u zajednički jezik.”
Ovo mišljenje i ova rečenica biti će predmet polemike između Čuke i Brunellija koju Čuka
najavljuje posljednjom rečenicom u svom feljtonu o Bartoliju i Jirečeku: “Hvala Bogu, nitko
od nas Hrvata i Srba ne pomišlja danas podržati takvo mišljenje, ali je bolno što među Talija-
nima u Dalmaciji postoji još čak i najučenija osoba, Prof. Brunelli, povjesničar i jezikoslovac,
koji ga podržava.”
S Vitalianom Brunellijem, povjesničarom i filologom, profesorom u gimnaziji i ravnate-
ljem Knjižnice Paravija, koji je – kao i Bartoli – studirao romanistiku kod Meyer-Lübkea i Mu-
ssafije u Beču, Čuka je polemizirao u tri navrata. To je niz od tri replike na četiri Brunellijeva
napisa u Il Dalmati: Se e quando Zara fu slavizzazata; I resti neolatini a Zara; Filologia spiciola;
Continuando. Na ta četiri Brunellijeva članka Čuka objavljuje tri odgovora: La mia risposta
al prof. Brunelli (POP, 1909, 15), A proposito di un secondo articolo del prof. Brunelli (POP,
1909, 16), Di un terzo e di un quarto articolo del prof. Brunelli (POP, 1909, 19). Polemika se
uglavnom vodila o dva pojma:
“Uvezeno”: Venecijanski je uvezen u Dalmaciju, stigao je na galijama, tvrdi i Bartoli, koji
podsjeća da su i drugi jezici stizali u Dalmaciju galijama, kao grčki i latinski. Jasno, hrvatski je-
zik je u Dalmaciju stigao pješice pa su mu valjda zbog toga nijekali autohtonost. Kratkovidna
talijanska historiografija govori isključivo o doseljavanju Hrvata u Dalmaciju u doba turskog
nadiranja, zaboravljajući pritom da je “pessimus dux Croatorum” žario i palio u Dalmaciji još
u IX. stoljeću.
“Continuando” (Kontinuitet): Teza da postoji kontinuitet između dalmatskog i veneci-
janskog opovrgnuta je činjenicom da u venecijanskom govoru nema ostataka dalmatskog

14 Ovo je vjerojatno jedno od najstarijih svjedočanstava o postojanju u Dubrovniku jezika koji nije ni latinski ni talijanski ni
hrvatski. Poznato je da su Dubrovčani 1472. uveli taj jezik u rasprave u Senatu da ne bi govorili talijanski koji je u to vrijeme
ulazio u modu.

169
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

jezika. Naprotiv, ima ih u hrvatskom! Ove dvije teze nisu do danas opovrgnute u romanistič-
koj znanosti.
Čukin prilog u broju 19/1909. ujedno je i posljednji njegov članak u Il Popolo.

Da bi se bolje razumjelo važnost ove polemike i raščišćavanja temeljnog pitanja autoh-

tonosti u Dalmaciji, treba znati da je talijanski iredentizam uzimao sve više maha osobito u
Zadru, da su se u njemu godišnje održavali kongresi talijanskih studenata, da se 15. listopada
1908. pojavio u Zadru prvi broj lista Risorgimento čija su stajališta bila još ekstremnija od
stajališta Il Dalmate s kojim su Hrvati polemizirali od 60-ih godina XIX. stoljeća. U program-
skom članku tog lista, kome je nakladnik bio Girolamo (Jerko) Italo Božić, liječnik iz Splita,
stoji očitovanje o pitanju autohtonosti:
“I mi ističemo (vantiamo) naše povjesno pravo na ovu domovinu utemeljenu od Dal-
mata devetsto godina prije nego što su ju preplavili Slaveni, da bi ju potom opustošili; naše
pravo na zemlju koju su Dalmati – čiji smo mi zakoniti potomci i nasljednici – branili čak i
od Rimljana u ratu dugom 160 godina; naše pravo po jeziku koji je nastao istovremeno ako
ne i prije nego što se Italija delatinizirala, uvodeći svoj talijanski.”
“To tvrdimo u ime povijesti, koja se ne izmišlja, nasuprot i protiv svakoga tko bi u svom
ludom bjesnilu, ustrajavao u nijekanju čak i nacionalnog postojanja. Mi jedini se stvarno
možemo nazvati narodom Dalmacije. Svi ostali za nas su samo zemljaci (conterranei). Da,
naša braća: ali samo rame uz rame; sučeljeni, oni su nam neprijatelji.” (Risorgimento, 1908, 1,
1, od 15. listopada)
Ovo je u pravom smislu ono što Francuzi zovu “mythe fondateur”, mit o početcima, o
podrijetlu. Zadarski Talijani idu čak do Teute i Batona, ni manje ni više. Nadmašio ih je jedino
Vojislav Šešelj po kome su Srbi došli u Hrvatsku još u paleolitiku.
S druge strane, austrijska “stručna javnost” imala je potpuno iskrivljenu sliku stanja u
Hrvatskoj, pogotovo u Dalmaciji, ako je suditi po etnografskom zemljovidu Austrijskog Car-
stva pod naslovom: Ethnographische Karte der Österreichischen Monarchie nach Bernhardi,
Šafarik, und eigenen Untersuchungen von (…)15

Na tom zemljovidu utisnuta je i “Völker-Tafel” na kojoj nalazimo sljedeće podatke:

I. Germanen (5 dijalekata) 7, 285.000
II. Slaven 7, 033.000
1. Tschechen, Moraver u. Slowaken SL 7, 224.000
2. Polaken POL 2, 374.000
3. Kleinrussen R 2, 822.400
4. Illyro-Serben 4, 604.600
a) Serben (Schokzen u. Ruinen) Sn 2, 624.000
b) Chrowaten (Kroaten) Ch 813.300

15 Autor je dodao samo svoj paraf. Naknadno se može utvrditi da mu je prezime Perthes. Svoje Untersuchunges (istraživanja)
autor datira u 1945., a zemljovid je tiskan 1846. kod nakladnika Gotha. Ovo nije jedini “biser” koji nam je ostavio Šafarik
kome pripisuju i tvrdnju da su svi štokavci Srbi, laž na koju se ovi često pozivaju u svojim geostrateškim planovima sve do
današnjih dana.

170
 studije, rasprave, eseji

c) Slowenen (Winden) 1, 167.300

5. Bulgaren (zersträut) B 7.100
III. Greco-Romanen 7, 284.000
1. Italianer und romanisierte Serben 5, 184.000
2. Walachen (Rumuni) u. Zinzaren 2, 156.000
Juden (u cijeloj Monarhiji) 475.000
Ukupno 37, 037.400

Na zemljovidu prostor od crte Triglav – Klagenfurt sve do Niša i bugarske granice zau-
zimaju Illyro-Serben, a prema jugu graniči s etničkom skupinom Romanisierte Illyro-Serben
koja zauzima obalu Istre, Primorje, Dalmaciju do Bara s otocima. Kroaten žive u Lici, Chrowa-
ten između Save i Drave od Siska do mađarske granice, a uskoci u zaleđu Senja. Sve to s po-
zivom na autoritet Šafarika i Bernhardija! Toliko za sada o Austrijancima i njihovu poimanju
Dalmacije i njezina etničkog sastava. Gledajući na ovaj zemljovid iz perspektive 1909., može
se lijepo vidjeti učinak narodnog preporoda u Dalmaciji kojeg se početak datira u 1861. go-
dinu. Uspjeh je bio takav da su Talijani vladali u samo jednom gradu (Zadru), da nisu imali
ni jednog zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču. Habsburgovci su bili primorani računati
na hrvatsku većinu u Dalmaciji.
Lako se može primijetiti da u Čukinim radovima o jezičnom pitanju prevladavaju pole-
mički tonovi. Jednako tako ti tonovi prevladavaju u političkim raspravama koje je objavio
u Narodnom listu u kojima govori o “zadarskom pitanju”,16 ili o talijanskoj stranci u Dalma-
ciji.17 O tim polemikama mogla bi se napisati čitava studija, o Čukinoj taktici i strategiji, o
ubojitim argumentima i redovito blagim i “didaktičkim” zaključcima. Tu studiju prepuštamo
povjesničarima i retoričarima. Ovdje ćemo pak iznijeti primjer jedne polemike u kojoj Čuka
nastupa bez svoje uobičajene taktičnosti i obazrivosti, reklo bi se, darvinistički. Riječ je o
polemici s Risorgimentom koji upozorava javnost da se u Zadru pojavio “il baccilo croato”
(hrvatski bakcil). Na taj naturalistički pamflet Čuka odgovara člankom koji za naslov preuzi-
ma od oponenta doslovno ključni termin: Il baccilo croato (POP, 1909, 3). Za oprimjerenje
donosimo u prijevodu duži izvod:
“Jadnik! Ne shvaća, ne vidi da mu je trud uzaludan i zakasnio! Hrvatski bakcil je
već sve preplavio. Udiše ga se sa zrakom, vlada morem i kopnom. Na moru vlada
suvereno na našim otocima koji defiliraju u gustim redovima pred Zadrom; na kopnu
prevladava posvuda kao jedini i ne može ga zaustaviti ni venecijanski lav koji stražari
na gradskim vratima.
Ne možete napraviti ni koraka na ulicama i trgovima a da ne nagazite na hrvatski
bakcil. Nalazite ga i u crkvama, u državnim uredima, u prodavaonicama, u odvjetnič-
kim uredima, u tvornicama, u ambulantama pa čak i u Gradskoj upravi. Pokušajte

16 Zadar i okolica (NL, 1907, 43), Za izbor zadarskog sreza (Obzor, 1907, 103), Još o izborima zadarskog sreza (Obzor, 1907,
116), Zadarsko pitanje (NL, 1907, 77).
17 Rad i zadaća talijanske stranke u Dalmaciji (NL, 1908, 33), Talijanska stranka u Dalmaciji sa političkog gledišta (NL, 1908, 36),
Ima li spasa talijanskoj stranci u Dalmaciji? (NL, 1908, 47).

171
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

živjeti jedan tjedan, jedan mjesec, jedan dan, samo jedan sat a da ga ne susretnete, da
mu ne prepustite mjesto ni da se ne zaustavite s njim.”
Autor potpisan šifrom al. nabraja dalje gdje sve mogu i moraju doći u dodir s “hrvatskim
bakcilom”: domaćica (madre di famiglia) na tržnici mora znati hrvatski da bi se sporazumje-
la s prodavačicom, djeca sišu mlijeko svojih dojilja koje su hrvatske seljanke, a najupečatljiviji
znak da su inficirani tim bakcilom su njihova prezimena, koja su kao znakovi utisnuti vrućim
željezom, a znak su njihova podrijetla. Nisu dostatna sva slova talijanskog alfabeta da napišu
ta prezimena. Talijani ih ne znaju čitati ni izgovarati, a oni bi htjeli da ih ovi zovu braćom.
Da bi to bilo, treba ih najprije naučiti kako se izgovara njihovo prezime! Tako Čuka odgovara
novopridošlom medijskom oružju iredentizma u Zadru. Da nismo članak Il baccilo croato
našli u Čukinoj bibliografiji pisanoj njegovom rukom, ne bismo vjerovali da ga je on napisao,
ne samo zbog neuobičajenog potpisa nego i zbog tona kojim je pisan. Tako je pisao narod-
njak u čisto pravaškom glasilu u kojem je objavio 49 od svojih 90 članaka objavljenih između
1905. i 1928. godine.

I dok je u političkim temama polemička oštrica Čukinih napisa okrenuta prema Talijani-
ma, u napisima o kulturi njegova kritika je usmjerena prema hrvatskoj kulturnoj javnosti. O
tome navodimo dva primjera. Jedan se odnosi na braću Vranjane (Franju i Lucijana), a drugi
na Carpacciove slike u Katedrali.
“Nazad nekoliko dana”, počinje svoj članak Čuka, “‘Neue freie Presse’ u članku o
važnijim novijim izdanjima umjetničke struke sa malo rieči spomenula je i djelo izda-
no u ovo zadnje doba od Wilhelma Rolfsa pod naslovom F r a n z L a u r a n a.” (Franjo
Laurana, Narodni list, 1908, 3)
Čuku je zaintrigirala pojava te knjige pa se je obratio prof. Brunelliju koji je u to vrijeme
bio ravnatelj Knjižnice Paravia, a k tome je i pisao o drugom bratu Vranjaninu – Lucijanu.
Ovaj mu je nabavio knjigu koju on predstavlja u kratkom prilogu u Narodnom listu. Čuku je
Franjo Vranjanin zanimao iz dva razloga: podrijetlom je vezan uz zadarsku okolicu i, k tome,
pripada plejadi umjetnika koje je Dalmacija dala renesansi. Od njih on navodi, osim braće
Vranjana, Jurja Šibenčanina (Matejevića), Ivana Dalmatina (Duknovića), Andriju Schiavonea
(Medulića), Pavla Dubrovčanina, fratra Sebastijana u Mletcima, Martina Rota iz Šibenika i
Andriju, Grgura i Pavla Schiavonea.
“Valja nam priznati, na našu sramotu, da ni ova imena sva nisu svima kod nas poznata. O
nekojima samo izašlo je i posebnih knjiga, ali te su stranci napisali”, kritičan je Čuka prema
svojim suvremenicima. Koristi priliku da navede neke autore, uglavnom strance koji su pisali
o tim našim umjetnicima: Tschudi koji je napisao knjigu o Giovanniju Dalmati, odnosno o
Ivanu Duknoviću i dr. Burger koji je gotovo istodobno kad i Rolfs objavio svoju knjigu o Franji
Vranjaninu u Strasburgu. Navodi i da je Budinić “posvetio obsežnije djelo radu glasovitog Lu-
cijana Laurane ili Delaurane, kako ga on radije nazivlje”.18 U nastavku svoga članka Čuka daje

18 Nije riječ o nama dobro poznatom Šimi Budiniću, nego o nekom Čukinu suvremeniku.

172
 studije, rasprave, eseji

opširan životopis Franje Vranjanina prema Rolfsovoj knjizi. Da je Čuka danas živ, sigurno bi
primijetio da u zborniku Braća Vranjani i vransko područje tijekom povijesti (Zbornik radova,
Zadar, 2017) nema upute na Rolfsovu knjigu.
Drugi rad koji govori o kulturnom blagu Zadra i njegovoj zaštiti nosi naslov Za naše
umjetnine (Narodni list, 1909, 50). Neposredni povod svoje reakcije Čuka navodi na samom
početku:
“Neki dan organ središnjeg odbora za sačuvanje umjetnina u Beču javio je svietu,
da prieti pogibelj, da Carpacciove slike zadarske katedrale budu prodane i polete van
Zadra. Hrvatske su novine preniele viest i upozorile na pogibelj i preporučile, da se
zaprieči takva šteta i sramota. I zadarski se ‘Dalmata’ osvrnuo na to, čak požalivši što
je tkogod raztrubio bio po svietu, da Zadar imade 6 Carpaccievih slika.”19
U svom napisu Čuka postavlja pitanje treba li se skrivati postojanje tih i drugih umjetni-
na, kao što to sugerira Dalmata, ili treba objaviti i istaknuti njihove vrijednosti i tako stvoriti
svijest o njihovoj vrijednosti i neotuđivosti. Istim povodom preporučuje da treba slijediti
primjer dubrovačkog lista Crvena Hrvatska koji traži da se napravi popis svih umjetnina. Ako
pak Crkva zbog novčanih potreba namjerava prodati svoje umjetnine, čak i državi, Čuka se
tome protivi. Država bi u tom slučaju mogla te umjetnine staviti u neki muzej u Beču, na
primjer. Po njegovu mišljenju te umjetnine moraju ostati tamo gdje jesu pod uvjetom da im
se dade sigurno i dostojno mjesto. Poziva Ordinarijat, općinu, Namjesništvo i gradske vlasti
da se usprotive prodaji navedenih slika. Poziva državu da u ovakvim prilikama pomogne
Crkvi kao što radi i drugim ustanovama u sličnim prilikama. Poziva i građanstvo da odvrati
prodavače od nauma. Za njega bi pravo rješenje bilo osnivanje zaklade koja bi intervenirala
u ovakvim slučajevima.
Za Čuku je bila ovo zgodna prilika da se dotakne očuvanja i drugih umjetničkih vrijed-
nosti. Stoga on spominje vojnog dušobrižnika Čeha Lukašeka koji je sakupio vrijednu zbirku
narodnih nošnji i predlaže da se ta zbirka otkupi. Navodi također gosp. Bahra iz Beča koji
skuplja drvene rezbarije, stari srebrni nakit i ostale narodne rukotvorine koje mu je darovao
obični puk. Tako on traži i od zemaljskih i lokalnih vlasti da pomognu i potiču domaće ljude
da se posvete sakupljanju narodnog blaga i otkopavanju rimskih ostataka, stavljajući im za
primjer dva stranca.

***

Nakon duge stanke od osam godina čemu je dijelom najveći krivac bio rat, Čuka se 1919.
godine javlja člankom La stampa italiana e la Dalmazia Jugoslava u prvom broju časopi-
sa L’Adriatico Jugoslavo. Časopis je imao zadaću da na talijanskom jeziku informira stranu
javnost o politici novoosnovane Kraljevine SHS. U svom članku Čuka sažima sadržaj svojih
napisa i polemika s Talijanima iz predratnih vremena u kojima smo govorili o politici, kulturi,

19 Među tim Carpacciovim slikama bio je sigurno i poliptih svetog Martina koji se danas nalazi u Stalnoj izložbi crkvene um-
jetnosti u Zadru. Nakon predavanja u Matici prof. Radomir Jurić priopćio mi je da su dvije od tih slika dane u zamjenu za
Višeslavovu krstionicu. Tu informaciju rado dodajem ovom tekstu.

173
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

jeziku. Iz članka se vidi da je Čuka bio spreman surađivati s novim vlastima. Za to ga je prepo-
ručivao njegov rad i djelovanje prije rata, pogotovo njegova neupitna odanost Strossmaye-
rovim idejama. No od 1912. i početka balkanskih ratova, razvojem ratnih prilika – osobito
tajni londonski ugovor iz 1915. i ishod rata 1918. – došlo je kod Čuke do bitne promjene u
političkim stajalištima: od odlučnog borca za hrvatska politička i kulturna (jezična) prava on
je postao gotovo radikalni Jugoslaven. Kažemo gotovo, jer Čuku spašava njegova oštroumna
kritičnost, otvorenost uma.
Još su dvije stvari Čuku predodredile za njegovo poslijeratno poslanje: vezanost i pisanje
o Zavodu sv. Jeronima u Rimu i poznavanje pravoslavnoga crkvenog prava.
Na samom početku Čukina bavljenja kulturnim i političkim pitanjima bio je Stross­mayer,
zapravo Strossmayerova smrt (8. travnja 1905.). Na naslovnoj stranici Narodnog lista osva-
nulo je crnim velikim slovima njegovo ime. Slijedio je Čukin nekrolog koji počinje:
“Umro je onaj Najveći, koga smo imali. Njegov veliki duh dugo se otimao i samim
zakonima prirode, prelievajući samoga sebe u duh naroda. Njegovo tielo naći će blaga
počinka u hrvatskoj grudi, koju je toli žarko ljubio, a njegov će duh ostati u nama,
djelima svojim.
Sve, što je Strossmayer uradio u dugom toku svoga života: na njivi crkvenoj, na njivi
političkoj, na njivi kulturnoj, sve je to niklo iz neizmjerne ljubavi prama narodu, sve je
to nadahnuto bistrovidjem proroka, sve je to obasjano svjetlom genija.
On je Mesija naroda hrvatskog, Otac domovine!”20 (Strossmayer, NL, 1905, 29, 1)
Tom prilikom održao je svečani govor u Hrvatskoj čitaonici u Zadru 8. svibnja. Taj će
govor iste godine objaviti Kolo Matice hrvatske. To je dugi govor koji počinje patetično u
aoristu:
“Na kobnu vijest o smrti biskupa Josipa Jurja Strossmayera dubok trzaj ganuća za-
struji svim stranama hrvatske domovine i širom svijeta. Srca se potresoše, kao što se
dogadja, kad nestaje nešto velika i silna, kakova uzvišena pojava, u kojoj se utjelovljuje
cijeli skup, ne iluzornih i prolaznih, već realnih i trajnih ideja i aspiracija čovječje duše.”
(Spomen biskupa Strossmayera, Kolo Matice hrvatske, 1905, 200–214)
Zatim Čuka opisuje sve njegove vrline i pothvate, njegov glasoviti govor na Vatikan­skom
saboru 2. srpnja 1870. Najvećom njegovom zaslugom drži zalaganje za sjedinjenje Za­pa­dne
i Istočne crkve. U tome on vidi posebnu ulogu Hrvatske i Hrvata. U ono predratno vrijeme
bila je još živa sveslavenska svijest i misao o poslanju slavenskih naroda, pogotovo kod onih
koji su osjećali “blagodati” ekspanzionizma nedavno ujedinjenih Germana u Njemačkoj i
“Romana” u Italiji. Bilo kako bilo, Čuka je stekao glas poklonika i poznavatelja Strossmayera.
Poslije rata on će biti traženi i privilegirani tekstopisac u svečanim prilikama. Tako će imati
posebnu priliku vidjeti Meštrovićev spomenik Strossmayeru prije otkrivanja i objaviti esej

20 U Glavaševoj bibliografiji taj se tekst vodi pod naslovom “Strossmayer i hrvatska kultura”, što možemo tu­ma­čiti kao znak da
je u to doba Strossmayer za Čuku bio simbol kulturnog djelovanja. Naravno, u nave­de­nom ulomku on govori i o “političkoj
njivi”, a naziva ga i “Ocem domovine”.

174
 studije, rasprave, eseji

Pred Strossmayerom u Obzoru (Obzor, 1924, 60) u kojem govori o susretu dvaju genija koji
su ujedno ponos hrvatske kulture i umjetnosti. Dva svjetski poznata Hrvata.
“Imamo Štrosmajera, velikog Štrosmajera, remek djelo velikog Meštrovića. Našli su
se na svoju i našu sreću. U malo doba malih ljudi, velikan našao velikana koji ga je
shvatio i svom narodu ovjekovječio. (…) Pred Meštrovićevim Štrosmajerom prvi je
utisak bio da je predamnom nešto veliko, veliki čovjek, dojam što sam nekoć osjetio
pred Mojsijem od Michelangjela. A takvi su dojmovi rijetki.” (Obzor, 1924, 60)21
Ovim zanosnim tekstovima kontrastira članak koji Čuka objavljuje u prigodi dvadesete
obljetnice Strossmayerove smrti u splitskom časopisu Novo doba. U njemu Čuka razočarano
konstatira da se više gotovo ne slavi Strossmayerov dan, narodni blagdan koji se je, prema
dogovoru, trebao slaviti u cijeloj državi kao i dan svetog Save. I dok su Srbi revno slavili dan
svoga svetca, Hrvati su vrlo brzo zaboravili Strossmayera. U praznoj zagrebačkoj katedrali na
misi zadušnici bilo je tek nekoliko državnih službenika. A kad su Srbi vidjeli, kaže Čuka, da
Hrvati ne slave svog Strossmayera, i oni prestaše obilježavati njegov dan. Jedan od za­nim­
ljivijih dijelova tog napisa je onaj u kojem on daje svoje viđenje percepcije Stross­ma­yera u
Hrvatskoj:
“Bilo je uvijek kod nas ljudi, a ima ih i danas, koji ga spominju kao velikog čovjeka,
ali pri tom svatko nazrijeva u njem nešto drugo, često čega i kod njega nema. Jedni
nazrijevaju u njem hrvatskog Mecenu, drugi liberalnog biskupa, treći rodoljuba pro-
gonjenog od Nijemaca i Madžara, a nekoji pak gataju ili odrješito tvrde da bi on danas
bio hrvatski separatista ili jugoslavenski centralista” (Štrosmajerov dan, Novo doba,
1925, 30)
Cijeli članak je svojevrsna obrana Strossmayera u momentu kad u Hrvatskoj blijedi nje-
gova slika, ponajviše zbog razočaranja u novostvorenu državu, Kraljevinu SHS.22
Posljednji Čukin napis o Strossmayeru i općenito, potpisan vlastoručno punim imenom i
prezimenom, objavljen je u Spomen-knjizi prigodom otkrića spomenika na zamolbu odbora
za Strossmayerov spomenik pod naslovom Profil. Tekst je sastavljen od misli uzetih iz njego-
vih već objavljenih radova, o čemu svjedoči i sam njegov početak:
“Sudbina je velikih ljudi, da rijetko ili tek kasno može svatko da shvati njihovu veli-
činu. To se dogodilo kod nas i sa Strossmayerom. Spominje se uvijek kao velik čovjek,
ali svatko nazrijeva u njem nešto drugo. Jedni nazrijevaju u njem hrvatskog mecenu,
drugi velikog biskupa, treći rodoljuba progonjenog od Nijemaca i Madžara, četvrti
slavnog govornika. I on je zaista sve to, ali i nešto više. On je tipični predstavnik svojeg
naroda i svojeg vijeka, historijska centralna ličnost XIX. vijeka u hrvatskoj povijesti,

21 Zanimljiv je način potpisivanja kojim se Čuka služi – članak u Kolu potpisuje Dr. Jakov Čuka (pravim imenom i prezime-
nom), a članak u Obzoru Jakša Čedomil (pseudonim kojim se služio u književnim kritikama). Od 1905. do 1928. on će se
osam puta potpisati punim imenom i prezimenom, a samo dva puta svojim poznatim pseudonimom Jakša Čedomil.
22 Članak će potpisati, kao i većinu svojih kritičkih i polemičkih napisa znakom X.

175
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

sinteza ilirskog pokreta, simbol i začetnik jugoslavenstva.” (Profil, Spomen-knjiga pri-

godom otkrića spomenika Strossmayeru, 1926, str. 9–12)

Životni put i bliskost Strossmayerovim idejama bili su poticaj Čuki da prati sudbinu Za-
voda sv. Jeronima u Rimu u kojem je boravio od 1888. do 1890. Zna se da je Stross­mayer
financijski pomagao i kadrovski upravljao tim zavodom još od završetka I. vatikanskog sa-
bora.23 Prvo javno očitovanje o stanju u Zavodu Čuka će objaviti u Narodnom listu pod
naslovom U Rimu nas tjeraju iz naše kuće. Na samom početku članka Čuka nas upoznaje s
dramatičnom situacijom u Zavodu:
“Tjeraju nas iz Svetog Jerolima. Nazad malo godina ukinuli su nam hrvatski kaptol
Sv. Jerolima, pak su nas skoro potjerali, kako neki kažu, iz Crkve, pretvoriv je u župsku
crkvu Sv. Roka, a sada su nas napokon protjerali i iz zavoda! Bili su nas naime protjerali
i prije, ali, kako su govorili, samo ‘privremeno’. Trebalo naći upravitelja, pak su ga tražili
kod austrij­skog poslaništva u Rimu i našli grofa Coroninia. Promislili su, da je bolje
naći za to svećenika, tražili ga kod nas, naši ga biskupi jednoglasno naznačili, ali opet
našli rimskog monsignora Lucidia, i to, kako su govorili, samo ‘privremeno’, - a sada
javljaju da konačno jednostavno hoće zatvoriti nam vrata Sv. Jeronima i k ukinuću
kaptola pridružiti ukinuće zavoda!” (Narodni list, 1907, 79)
Čuka je jako kritičan prema držanju hrvatskog episkopata koji nije reagirao niti o tome
obavještavao narod, koji je, po njegovu mišljenju, imao pravo znati što se događa u Rimu.
Zbog toga će ga žestoko napasti splitski list Dan kome će on još žešće odgovoriti u Narod-
nom listu (1907, 83) pokazavši pritom da ima pouzdane i detaljne informacije o svemu što se
događa oko Sv. Jeronima. Njegov članak je svojevrsni apel hrvatskoj javnosti, osobito onoj u
Dalmaciji da se više zauzme za rješavanje situacije u Sv. Jeronimu. On taj problem stavlja na
razinu općenacionalnog interesa, što jasno proizlazi iz njegovih riječi:
“Zastupstvo ciele je Dalmacije sada na okupu. Neka ono medjutim učini odmah
svoju. I tako narod hrvatski čeka od našeg sabora da digne svoj glas, kao što je najzad i
hrvatski sabor na obranu staroslavenske mise i hrvatskog obrednika. Kao što je tražio
od Beča, da nam dade jezik u uredima, neka traži od Rima da nam ga barem ne otme
odanle, gdje se je dosad sačuvao. I ako nam je težko dobiti onoga što nemamo, ne
dajmo da nam se otme ono, što je naše i što pravom uživamo.” (Narodni list, 1907, 79)
Iz samog teksta je razvidno da Čuka piše svoj apel u vrijeme zasjedanja Dalmatinskog
sabora (rujan 1907.) na kojem se između ostalog raspravljalo o uvođenju hrvatskog jezika u
internu uporabu u državnim uredima i javnom životu.
Poslije rata Čuka će u beogradskim časopisima Samouprava (1923, 98) i Novi život (1923,
8 i 9) pod istim naslovom, “Zavod sv. Jeronima u Rimu”, napisati povijest i onovre­meno sta-
nje Zavoda. Naknadno ćemo doznati da mu je informator u Rimu bio dr. Nikola Moscatello,

23 Jedna od boljih ilustracija Strossmayerove uloge u životu tog Zavoda su i Parčićeva pisma koja je uputio njemu i Franji
Račkome. Vidi o tome u: Vjekoslav Ćosić, Parčićeva pisma Strossmayeru, Zadarska smotra, 2003, 1-3, 55–98; Isti, Parčićeva
pisma Račkome, Zadarska smotra, 2010, 3-4, 83–117.

176
 studije, rasprave, eseji

savjetnik u jugoslavenskom poslanstvu pri Svetoj Stolici u Rimu, o kome smo već pisali u
ovom tekstu.
Tih godina Čuka je često boravio u Beogradu. Uvjereni štrosmajerovac, Čuka je bio dok-
tor crkvenog prava i dobar poznavatelj pravoslavnoga crkvenog prava24 i po tome prikla­dan
za rad u državnom Odboru za izradu Konkordata.25

Uz rad u užem i širem Odboru za izradu Konkordata i brigu o Sv. Jeronimu u Rimu Čuka
prati događanja na području uređivanja vjerskog života u novoj državi. U članku Nešto o
budžetu Ministarstva vjera (Katolički list, 1923, 12) Čuka razlaže najprije mehanizam pred-
laganja i donošenja državnog proračuna, a onda nam daje kratku analizu komparativnog
crkvenog prava i običaja u Srbiji i Austriji. Time je pokušao spriječiti eventualne nespora-
zume i prijepore.
Te iste (1923.) godine jasno se već ocrtavaju prve pukotine u političkom životu novona-
stale državne tvorevine. Čuka to najprije pokušava objasniti psihološki. To se najbolje može
vidjeti u njegovu odgovoru uredniku splitskog časopisa Novo doba objavljenom pod naslo-
vom Naš nutarnji problem. U tom odgovoru nalazimo sljedeće misli:
“Mi nijesmo bili dovoljno pripravljeni i nijesmo učinili što smo morali a ni ono što
smo mogli. Drugi su nam pak pomogli, ali su nam i štete nanijeli… Nije pri tom bilo
jedne misli ni potpunog suglasja, ni dovoljno samoprijegora i dobre volje sa naše
strane. Rad Jugoslavenskog Odbora i Srpske Vlade na žalost nije bio suglasan u svemu
ni zadojen istom idejom vodilicom. Nama nije još sve poznato, ali govor Pašićev u
skupštini i Trumbićev odgovor u Zagrebu već nam dovoljno iako ne sasvim detaljno,
to pokazuju.” (Novo doba, 1923, 195)
U to vrijeme se je već u beogradskoj skupštini bio formirao “Hrvatski blok”. S tim u svezi
on iznosi anegdotu svog razgovora s jednim “blokašom” u kojem Čuka iznosi svoj politički
credo i jednu proročku slutnju:
“Kad sam uglednom jednomu blokašu govorio da je meni ujedinjenje Italije iz cijele
moderne povijesti, i ako na centralističkom temelju, najuspjeliji način narodnog i dr-
žavnog ujedinjenja i za nas najzgodniji, uz uvjet naravno da zaista svi imadu ista prava
i iste dužnosti, ovaj mi je odgovorio, da mi najprije moramo kušati autonomijama i
federalizmom i tek u tim stadijumima čekati da pojedina plemena oćute potrebu da
se centralistički sjedine i uvide da se drugačije ne mogu u životu održati. Taj je valjda
mislio da bi drugi bliži i dalji susjedi mirno gledali i čekali samoodredjenje tih naših
triju plemena a zaboravljao je što nas uči povjest: da gdje je klica razdvajanju, najčešće
biva da se do razdvajanja i dodje.” (Novo doba, 1923, 195)

24 Na zamolbu biskupâ Marcelića i Uccellinija objavio je u 15 nastavaka u Katoličkoj Dalmaciji svoju kritiku pod naslovom
Pravoslavno crkveno pravo Dr. Milaša. (Katolička Dalmacija, 1891, 9–2, 16, 18, 20, 22, 24, 26–29, 32, 34)
25 Taj dio Čukina djelovanja još nije proučen. U Čukinu fondu u Znanstvenoj knjižnici u Zadru postoji debeli svežanj dokume-
nata (Rukopisi II – Konkordat).

177
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Čuka ispravno tvrdi da nas “bliži i dalji susjedi” percipiraju kao jedan narod i tri plemena.
Pitanje je samo tko je kriv za tu (krivu) percepciju. A “klicu razdvajanja” opisuje iduće godine
u časopisu Novo doba u članku Teorija o trima narodima, teorija kojoj on nije bio sklon (iz
gotovo istih razloga iz kojih su hrvatske saborlije ratificirali “Istanbulsku konvenciju” da bi se
dodvorili Bruxellesu i bjelosvjetskim “opinion makerima”).
“Baš kad smo se ujedinili i postigli ono što su naši predji zanosom želili da Hrvati,
Slovenci i Srbi, tri bratska plemena jednog naroda, budemo nacionalno i državno uje-
dinjeni, nekim političkim ljudima zablistala ideja da smo – tri naroda! I što je još čud-
nije, bilo je dosta da tu ideju samo nabace neki političari i dobar dio naroda, osobito
inteligencije, prihvatio zanosno tu ideju bez ikakve rasprave.” (Novo doba, 1924, 258)
Ni načelo “samoodređenja” (kao ni načelo državne suverenosti danas), koje je zastupao
američki predsjednik Wilson nije bilo prikladno u datoj situaciji. Uzrok nije izrečen, ali se
može jasno nazreti u pozadini sjena Londonskog ugovora od 26. srpnja 1915. godine, kojim
je Antanta razdijelila hrvatski nacionalni teritorij kao ratni plijen Italiji (Istru i Dalmaciju do
Punte Planke), Srbiji (Dalmaciju od Punte Planke do Albanije, Bosnu i Hercegovinu i Slavoni-
ju do Pakraca i famozne dijalektalne granice Virovitica – Karlovac – Karlobag).
“Da se ti ciljevi oživotvore,” nastavlja Čuka, ”počeli se tražiti politički razlozi, da se
bar u tudjem svijetu pridobiju simpatije i potpora za ostvarenje svojih težnja i počelo
se teorijom samoodredjenja. Zaboravilo se pri tom da ta teorija u svijetu vrijedi za
našu Jugoslaviju u koliko smo baš jedan narod, a ne bi vrijedilo za ideju o trima naro-
dima, jer tad bi naravno bila preferirana Srbija i priznato joj pravo na njezinu Irreden-
tu u Bosni, Dalmaciji, Slavoniji, Srijemu i Vojvodini, a mali ostatci hrvatski i slovenski
ne bi bili honorirani kakvim pravom na posebne nove države, osobito kad se uzme u
obzir, da su, pa bilo i prisilno, ratovali protiv Antante i da baš nekoji od Velike Antante
teže da im djelomice bar neke krajeve prisvoje. A opet zaboravljalo se da Antanta ne
voli stvarati svu silu malih državica, osobito na Balkanu, i da ni emigranti hrvatski ni
slovenski, za vrijeme rata, nisu nikad ni tražili toga.” (Ibid.)
Nastavak članka izražava svu dramatičnost mat-pozicije u kojoj su se našli Hrvati između
imperativa svjetskih sila, njihova komadanja hrvatskog teritorija i srpske propagande.
“Biti će teško s prva i Hrvatima jer će se morati odreći nekih ideja, na pr. da kao
kulturniji dio države moraju imati neku prevlast i da Zagreb ne smije biti zapostav-
ljen Beogradu, kao da mi svi bez razlike ne moramo nastojati da podignemo pred
svijetom ugled naše zajedničke prestolnice. Ne smiju Hrvati zaboraviti da je Srbija
bila poharana i izgubila velik dio svoje djece i da je rat dobila i da u najgorem slučaju,
bez privole Hrvata i bez ikakve kompenzacije Hrvatima, mogla je dobiti od Antante
Bosnu i Srijem, Vojvodinu i dio Dalmacije, i postati Velikom Srbijom, a da bi u tom
slučaju Hrvati bili za uvijek izgubili još dobar dio svojih krajeva, barem u Dalmaciji.”
Te je godine kulminirala ustavna kriza u Kraljevini SHS. Hrvati su (s pravom) osporavali
čin ujedinjenja, a Vidovdanski ustav je donesen bez njihova sudjelovanja i bez dvotrećinske

178
 studije, rasprave, eseji

većine. U prilogu Hrvatsko pitanje, svom posljednjem političkom članku, Čuka će opisati psi-
hološko stanje Hrvata koji su se razočarali što su umjesto brata pronašli drugog gospodara.
“Mi svi koji smo sa zanosom želili sjedinjenje u državnoj narodnoj zajednici Velikoj
Jugoslaviji, zavidjali smo odavno Srbijancima njihovu narodnu državu, mnogo toga
kod njih gledali smo idealno i ružičasto, mislili da je bolje i idealnije nego li je u real-
nosti bilo. Trebalo je da ta Srbija kad nas je u svoj naručaj primila, nastoji da se pri-
kaže više onakvom kakvom smo je mi umišljali nego li kakvom je možda bila. Za nas
ujedinjenje je značilo napredak na svakom polju i u svakom pogledu. A Srbijanci nisu
smjeli dopustiti da nastane razočaranje i da itko možda dodje do misli da je mjesto
brata našao samo drugog gospodara.” (Novo doba, 1924, 289, 12. XII. 1924.)
Ovim izvadkom o kraju romantičarskih snova o “Velikoj Jugoslaviji” završili bismo prikaz
onoga što sadrže dosad nepoznati radovi Jakova Čuke, uz napomenu da ovaj prikaz nije ni
potpun niti daje cjelovitu sliku osebujne njegove pojave.
Ovo je bio samo djelomični uvid u njegove objavljene radove. Tek će istraživanje nje-
govih neobjavljenih radova, njegove korespondencije i stavljanje svega toga u kontekst nje-
gova djelovanja u Zadarskoj i Splitskoj nadbiskupiji i u kontekst vremena u kojem je živio
dati pravu sliku dr. Jakova Čuke kao svećenika i intelektualca. Tako na primjer, jedan od
pretpostavljenih uzroka njegova zaborava jest i njegovo jugoslavenstvo. Ali ako to njegovo
jugoslavenstvo smjestimo u dvadesete godine XX. stoljeća, vidjet ćemo da on nije bio u
tome usamljen među hrvatskim intelektualcima, dapače da je to bila pojava masovne hi-
sterije: Krleža, Ujevića dva, Krklec i ostali pišu
ekavicom, još i danas pronalaze se Ujevićeve
zbirke pjesama pisane ćirilicom. Zanimljivo
je da atribut Čukina jugoslavenstva nije bio
relevantan kad se je 1942. godine objavljivala
Glavaševa disertacija i Ujevićevi izabrani ra-
dovi iz Čukina književno-kritičarskog opusa.
Naravno, ne može se to objasniti onim sim-
plicističkim “Bila su takva vremena”, ali ni ola-
ko prijeći preko toga bez ozbiljne analize. Jer,
neke nam se loše stvari uporno ponavljaju,
pa i neki novi Milaši o kojima je Čuka pisao
još 1891. godine.

Jakov Čuka

179
 zadarska smotra 4, 2018. Danijela Berišić Antić

Kalelarga, Kalelarga, Kalelarga

studije, rasprave, eseji moja radosti…

U mnogim su gradovima glavne šetnice mjesta susreta prijatelja, mjesta za “ćakule” o starim
vremenima ili novim zbivanjima. Ako poželite vidjeti staru ljubav, staroga poznanika ili se
jednostavno želite “stopiti” s vrevom ljudi, takve su šetnice idealno mjesto. Gotovo svaki
veći grad ih ima, a obično se nalaze u srcu gradske jezgre. Zagreb ima Ilicu, Rijeka Korzo, Split
Rivu, Dubrovnik Stradun, a Zadar ima Kalelargu. O našoj Kalelargi za iscrpne informacije i
veliku strpljivost zahvaljujem danas pokojnomu zadarskom publicistu Gastone Coenu koji
je sjećanjima na Kalelargu kakva je bila nekada oživio njezin usnuli duh prošlosti.

Povijesna imena i položaj Kalelarge

Još prije negoli je postojalo urbanističko gradsko obličje Zadra, Kalelarga se isticala kao važ-
na prometnica. Ona je bila glavna uzdužna komunikacija antičkoga Jadera. Po principima
rimskoga urbanizma u doba Rimskoga Carstva ulična mreža morala je imati nekoliko većih
uzdužnih ulica i veći broj poprečnih koje su grad dijelile u pravokutne insule (pravokutne
četvrti). Stoga su dvije važne uzdužne ulice bile, a i danas to jesu, ulica koja je vodila od Ko-
pnenih vrata do Foruma i druga koja je vodila od današnjega Trga Petra Zoranića do crkve
Gospe od Zdravlja, a to je današnja Kalelarga. Kalelarga je kroz povijest bila poznata kao
Via Magna, Strada Grande, Ruga Magistra što bi u prijevodu značilo – glavna ulica. U 16.
stoljeću dobiva naziv Ulica sv. Katarine, nazvana po istoimenom samostanu koji se nalazio
na mjestu nekadašnje kavane Central. Za vrijeme Kraljevine Italije mijenja naziv u Calle larga
odnosno Široka ulica, sam naziv je bio kroatiziran te se pisao i izgovarao kao jedna riječ, a u
doba socijalizma, nakon Drugoga svjetskog rata, novi je naziv Kalelarge – Omladinska ulica
i Ulica Ive Lole Ribara. Godine 2014. pokrenuta je inicijativa da se Široka ulica zauvijek prei-
menuje u Kalelarga, ne zbog nekih političkih razloga, već samo zato što je pod tim nazivom
svi pamte, a ujedno je tako nazivaju svi stanovnici grada i oni kojima taj naziv budi sjećanje
na najljepše trenutke koje su tu proživjeli kao djeca kao i današnja mladež. Premda je inici-

180
 studije, rasprave, eseji

jativa propala, često se dogodi da kada netko Zadranima spomene naziv Široka ulica u prvi
mah ne shvate o kojem dijelu Zadra je uopće riječ. Ova naša najznačajnija i najprometnija
šetnica poveznica je bitnih prostora i trgova počevši od Trga sv. Stošije preko prostora koji
se pruža na Forumu, te od Narodnoga trga (u prošlosti znanog kao Platea Magna, a potom
Piazza dei Signori) Ulicom Elizabete Kotromanić (nekada zvanom Calle Cariera) do Kneževe
i Providurove palače. Ona povezuje naše sakralne građevine, i to crkvu sv. Šime, katedralu sv.
Stošije i crkvu Gospe od Zdravlja.

Prošlost Kalelarge

Kalelarga je bila “živo” mjesto susreta različitih slojeva građanstva, posebice ljudi višega sta-
leža. Ona je bila srce grada kojim su prolazile povorke, sprovodi, karnevali. U vrijeme kar-
nevala klape, u čijem su sastavu najčešće bili mladi ljudi, zabavljale su građanstvo pjevajući
svake godine određenu pjesmu koju bi napisao i uglazbio netko od pjesnika i glazbenika.
Pokojni profesor Gastone Coen, poznat po svojoj knjizi Zara che fu, prepunoj povijesnih
činjenica i priča iz života Zadra koji je nekada postojao, prisjeća se nadničara po imenu
Dane koji je svake godine oduševljavao građane maštovitim kostimima. Sudionike karneva-
la s okolnih zgrada obasipali su čokoladnim bombonima, konfetima, pa čak i ljubičicama.
Šetnja Kalelargom je tada bila izraz osviještenosti, potvrda stečenoga prava na otvorenost.
Gotovo svaki dan, a posebice nedjeljom, muškarci u odijelima rukom pod ruku šetali su sa
ženama u prekrasnim haljinama kako bi pokazali svoje toalete i bili u centru tadašnjih zbiva-
nja. Prema pričama profesora Coena bilo je puno zanimljivosti vezanih uz ovu šetnicu. Tako
treba istaknuti da se u 15. stoljeću današnjom Ulicom Elizabete Kotromanić trčala alka na
konjima, a u 16. stoljeću ulica je dobila rasvjetu. Na Kalelargi se nalazila radnja urara Josipa
Trevisana za kojega se mislilo da je Luj XVII., sin kralja Luja XVI. i kraljice Marije Antoanete. I
do današnjega dana ne može se sa sigurnošću negirati ovaj podatak. Često se na šetnici znao
viđati i čovjek po imenu Clement Piotti, “liječnik za lutke” kojem su djeca donosila uništene
lutke koje je on popravljao. Bio je to gradski čudak koji je spavao u mrtvačkome sanduku
okružen raspelima i svijećnjacima. Na današnjem Narodnom trgu odvijala se živa pozornica:
nakon mise građani su uživali u popodnevnim koncertima gradske glazbe, vezanim ponaj-
prije uz revije ženske mode u krinolinama.
Poznate kavane, gostionice, hoteli, parfumerije, dućani te mjesta kulturnoga uzdizanja,
kazališta, nalazili su se upravo na ovoj prometnici. Od mnogobrojnih kavana otvorenih u
to doba na današnjem Narodnom trgu (Piazza dei Signori) poznata je prva iz godine 1730.
proizvođača Maraskina (Maraschino) Josipa Carcenighe od kojega su kasnije postupak prav-
ljenja ovoga likera preuzeli drugi proizvođači maraskina, a 1753. godine nedaleko od ove
kavane otvoren je Casino Nobile gdje je uz kafeteriju napredovao i društveni život. Premda
je na tome dijelu Kalelarge bilo otvoreno još zanimljivih zdanja, zbog kronološkoga slijeda
odlutat ćemo malo na dio Kalelarge gdje se danas nalazi Hrvatsko narodno kazalište. Na
tome je mjestu 1783. godine bio sagrađen Teatro Nobile važan po glazbenom repertoaru
više negoli po dramskom. Bila je to raskošno opremljena zgrada, značajno odredište pu-

181
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

tujućih talijanskih opernih družina. Na raskrižju Kalelarge i bivše Ulice sv. Barbare 1796. g.
otvorena je najpopularnija kavana Caffè alla Provvidenza (K Providnosti) koju su gosti nazi-
vali Caffè de la Menega prema nadimku vlasnikove rodice. Nalazila se na mjestu današnjega
Café-bara Forum, a osim kavane u prizemlju na prvome katu bile su prostorije za društveni
život, plesove, glazbu, večeri poezije. Na današnjem Narodnom trgu godine 1807. otvaraju
se nove kavane Grotta olandese (Nizozemska špilja) te potom Švicarska kavana. Na Trgu
Petra Zoranića godine 1826. bila je otvorena kavana Costantina Papadopolija, oca pozna-
toga talijanskog glumca Antonia Papadopolija, komičara i gastronoma. Tvorničar Antonio
Cosmacendi 1860. god. na istome trgu otvara kavanu Caffè del Casino, kasnije nazvanu Caffè
degli Specchi. Iza Gradske straže nalazila se kavana Caffè dei Vecchi gdje se kasnije nalazilo
konačište Il Cappello nero (Klobuk), a potom Caffè Europa. Teatro Verdi koji je sagrađen
1865. god., a nalazio se nasuprot današnje crkve Gospe od Zdravlja, predstavljao je odraz sja-
ja i političke moći tadašnjega građanstva, a bio je vrlo luksuzno opremljen. Građani su mogli
uživati u raznolikome repertoaru opera, opereta i baleta. Godine 1891. na temeljima ru-
ševnoga samostana sv. Katarine sagrađena je kultna kavana Central (Caffè Centrale) prema
projektu Doima Marcocchia (Dujma Markoča) koja je, kako i sam naziv kaže, bila centralno
stjecište svijeta inteligencije i glumaca. Oni su u ovoj kavani obogaćivali kulturni i razvijali
društveni život. Uz prostorije za društvene igre imala je salon za čitanje s 50-ak različitih
novinskih natpisa. Kako možemo vidjeti, Kalelarga je bila ulica gradske inteligencije, važnih
dužnosnika, činovnika, ljudi koji su težili ka kulturnomu uzdizanju, zabavama, obogaćivanju
društvenoga života.
Od 20-tih godina 20. stoljeća mijenja se život Kalelarge. Godine 1922. zatvorena je Ka-
vana Zrcala, a od kavane K providnosti (Caffè alla Provvidenza) napravljena su dva café-
bara, Roma i Sportivo. U savezničkome bombardiranju stradava Narodno kazalište (Teatro
Nazionale). Plemićko kazalište (Teatro Nobile) koje se oprostilo s kulturnim životom 1882.
godine zatvoreno je i preimenovano 1924. god. u Narodno kazalište koje je bilo modernije u
odnosu na Plemićko kazalište. 40-ih godina ruši se Teatro Verdi, a na njegovu mjestu 1974. g.
biva sagrađena stambena zgrada. Negdje u tome periodu dolazi i do pregradnje stare zgrade
kavane Central koja je 1938. god. srušena i na tome je mjestu veleposjednička obitelj Zerau-
schek sagradila zgradu u kojoj je ostala kavana drukčijega izgleda. Kavana Central poživjela
je još 60-ak godina te je 2004. zatvorila svoja vrata vjernim posjetiteljima zbog financijskih
problema. Prije nešto više od 3 godine na Kalelargu se vratio naziv Central, ali novi je Central
bar samo sentimentalni podsjetnik na ono što je on nekada bio, do 2004., s obzirom na to
da se izgledom i ponudama više prilagođavao potrebama posjetitelja. Godine 2014. nakon
kafića Viaz koji je otvoren na mjestu Centrala, otvorena je zalogajnica La Bodega, spoj starin-
ske konobe i modernoga café-bara, a u drugom dijelu bivšeg Centrala otvorena je austrijska
prodavaonica BIPA.

182
 studije, rasprave, eseji

Kalelarga danas…

Iako se život na Poluotoku u posljednjih nekoliko godina gasi, zatvaraju se dućani, kafići,
butici, puno je zadarskih poduzetnika koji rade na vraćanju u život Poluotoka, posebice
Kalelarge. U zimskome periodu Kalelarga postaje pusta i bez šetača djeluje pomalo otužno,
jedino za vrijeme Zadarskoga karnevala oživi u velikome šarenilu maski. Budi se nanovo u
proljeće kada se Zadrani nanovo pojavljuju uživajući u toplini grada. Tada se postavljaju
štandovi na kojima prodavači nude zadarske proizvode i proizvode iz okolice Zadra. Tako se
na njima mogu naći sirevi, maslinovo ulje, med, proizvodi od lavande, ručno izrađen nakit,
torbe, ukrasi i još puno toga. Kalelarga je mjesto predstavljanja djece od vrtićke dobi sa svo-
jim likovnim radovima, što je postala tradicija, do djece viših razreda osnovnih škola koji pje-
smom, dramskim prikazima, likovnim stvaralaštvom na domišljat način predstavljaju svoje
škole. Ljeti je Kalelarga prepuna domaćih i stranih ljudi koji počinju disati kao jedno tijelo,
bezbrižno i veselo. Otvaranjem omanjih barova brze hrane, suvenirnica, malih galerija, i odr-
žavanjem već postojećih kafića, butika i parfumerija nastoji se zadržati život na Kalelargi i
uveseliti mnogobrojne posjetitelje. “Kalelarga art” se u Zadru održava u posljednjih nekoliko
godina, a predstavlja “niz umjetničkih priča” koje traju nekoliko dana kada su ulice i trgovi
pretvoreni u pozornice na kojima se izvodi velik broj događanja. Ono što pomalo narušava
identitet grada nekolicina je stranaca koji zabavljaju publiku svirajući, plešući, izvodeći svoje
male performanse kako bi ih dobri ljudi za trud nagradili novcem. To ukazuje na potrebu
našega većeg angažmana i predstavljanja onoga našega zadarskog, bilo kroz kulturna doga­
đanja bilo kroz naše proizvode, kako ova šetnica ne bi izgubila zadarski duh. Premda je Ka-
lelarga godine 2014. preimenovana u Široku ulicu, u srcima svih nas ona je ostala Kalelarga
jer je to zaštitni znak Zadrana, tom imenu pisana je poezija, spjevane su mnoge pjesme kao
i ona pokojnoga Tomislava Ivčića, nama Zadranima najmilija:

“Kalelarga, Kalelarga
Kalelarga moja radosti
tu san proveo najljepše dane
moje mladosti…”1

1 www.flashlyrics.com › T › Tomislav Ivčić

183
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Kalelarga danas u predblagdanskom ozračju

Predblagdanski ugođaj na Kalelargi

184
 studije, rasprave, eseji

Kalelarga ljeti

Kalelarga art

Kalelarga art

185
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Kalelarga nekada…

Kalelarga nekada…

186
 studije, rasprave, eseji

187
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Pogrebna povorka na Kalelargi

Maškare na Kalelargi

188
 zadarska smotra 4, 2018. Lina Malek

studije, rasprave, eseji Narodna nošnja otoka Vrgade

U Hrvatskoj prevladavaju tri tipa narodnih nošnji prema geografskom položaju: panonski, di­nar­ski i
jadranski. Na otocima su nekada, kao dnevna oprava, u upotrebi bile narodne no­šnje koje se danas
mogu vidjeti u muzejima, arhivima i na raznim kulturnim mani­fe­sta­ci­ja­ma. Vr­ga­da je zadnji otok
koji upravno pripada Zadarskoj županiji, premda je u povijesti češće bio us­mjeren prema Šibeniku. S
obzirom na to da nedostaju cjeloviti zapisi o vrgadinskom tradi­cij­skom ruhu, cilj je ovoga rada uočiti
prisutnost i opisati izgled nekadašnje nošnje na temelju literature i terenskog istraživanja. Osim izgle-
da, uspoređuje se jezično poznavanje naziva dijelova opra­ve među današnjim stanovnicima Vrgade
s nazivima koje je u Rječniku govora otoka Vrgade 1973. zabilježio hrvatski jezikoslovac Blaž Jurišić.

Ključne riječi: narodne nošnje, otok Vrgada, Blaž Jurišić

1. Uvod

Narodna nošnja jedan je od elemenata bogate hrvatske kulturne baštine. Iako ne tako velika,
naša zemlja obiluje raznovrsnim tradicijskim ruhom koje je itekako važan dio hrvatske kulture.
Zadarska županija zanimljiv je geografski prostor jer se u njemu uočavaju dva od tri tipa
hrvatske tradicijske odjeće. Hrvatski jezikoslovac Blaž Jurišić (1891. – 1974.) naglasio je da je o
važnosti otoka Vrgade pisao Konstantin VII. Porfirogenet u djelu De Administrando Imperio još
u 10. stoljeću (Jurišić 1966: 5).
Vrgada je malen otok u sjevernom dijelu dalmatinskoga Jadrana (Jurišić 1936/1937: 86). Ako
je tako, zašto onda u knjizi Narodne nošnje sjeverne Dalmacije (Lulić Štorić et al. 2005) nema ni-
kakva spomena o tradicijskome ruhu toga otočnog lokaliteta, a nošnja se danas pojavljuje među
ženama i odijevaju je članice vrgadinskoga KUD-a Skuti materini, osobito tijekom proslave Vr-
gadinskih užanca, kulturne ljetne manifestacije? Naime, još je 1966. Blaž Jurišić u Rječniku govora
otoka Vrgade zaključio da na Vrgadi 1949. godine nema nošnji (Jurišić 1966: 12), no analizom se
njegova Rječnika pronašao velik broj riječi koje se odnose na dijelove narodnih nošnji. Odakle
su se nošnje stvorile, jesu li to replike koje su izrađene prema predajama koje još žive na tome

189
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

zadarskom otoku ili na temelju kakvih drugih izvora neka su pitanja na koja se u ovome radu želi
dati odgovor.
Podatke o nošnji nastojalo se prikupiti na terenu kako bi rad bio obogaćen “živim” znanjima
kojima raspolažu stanovnici različite životne dobi o prijašnjim nošnjama, kao i fotografijama.
Cilj je bio doznati što više informacija o poznavanju narodne nošnje među stanovnicama i sta-
novnicima Vrgade, o nazivima dijelova nošnji i o nekadašnjoj upotrebi nošnje. Osim etnološkog
pristupa, u radu se nalazi i jezični dio. Komparativnom analizom usporedilo se nazivlje dijelova
nošnji koje je zabilježeno u Rječniku govora otoka Vrgade Blaža Jurišića (1966) s rezultatima te-
renskog istraživanja.
Milan Rešetar (1860. – 1942.) zaključio je da se povezivanje vrgadinskog govora i podrijetla
Vrgadina s Benkovcem treba potvrditi istraživanjem jednakosti negdašnje nošnje1, što je u svo-
jem članku istaknuo i Jurišić (Jurišić 1936/1937: 89). Unatoč tomu što je Rešetar to naznačio, a
Jurišić to ponovio dva puta, do sada se teza o vrgadinskom podrijetlu iz Benkovca na temelju
nošnje nije provela jer se nošnja, prema istraživanju literature, nije znanstveno i sustavno obradi-
la. Jurišić je na terenu 1949. zabilježio nazive za pojedine dijelove narodne nošnje u Benkovcu. Za
vrgadinsku je pak nošnju utvrdio da je 1949. na otoku “nije bilo” (Jurišić 1966: 12). No u posljed-
njih se desetak godina nošnja “iznenada pojavila”.

2. Kratki pregled (ne)postojeće literature

O narodnoj nošnji otoka Vrgade ne postoji jedno temeljno i sustavno djelo iz kojeg bi se moglo
saznati sve što čitatelja zanima.
Jelka Radauš Ribarić (1922. – 2015.) objavila je djelo Hrvatske narodne nošnje koje je doživjelo
dva izdanja (1975, 2013). O izložbi Narodne nošnje sjeverne Dalmacije knjigu su napisali Jasenka
Lulić Štorić, Olga Oštrić i Branka Vojnović Traživuk (2005). Svakako su bitni i članci u Enciklopediji
leksikografskog zavoda i Hrvatskoj enciklopediji o narodnim nošnjama.
Nadalje su tu zapisi o Vrgadi, otoku u zadarskom arhipelagu. Blaž Jurišić, tvorac prve hrvat-
ske slovnice, u nekoliko je navrata pisao o govoru Vrgade – u članku u Nastavnome vjesniku
(1936/1937) te u dvodijelnom Rječniku govora otoka Vrgade (1966, 1973). Dotaknuo se i glagolj-
skih spomenika na Vrgadi (1962). Jurišićev Rječnik vrlo je važan za ovaj rad jer u njemu autor piše
o otočnoj nošnji. U njemu govori o stanju na otoku 1949. te donosi popis riječi među kojima se
nalaze i one koje se odnose na dijelove narodne nošnje.
Osim tih djela, posmrtno je objavljen i Dnevnik Blaža Jurišića koji je priredila njegova kćer
Biserka Rako (1994). Vladimir Skračić s kolegama i suradnicima autor je Toponimije otoka Vrgade
(2009), a Blaž Šime Jurišić napisao je Petohljib u kojem donosi rodoslovlja i nadimke autohtonog
stanovništva otoka Vrgade (2003). Mladen Klemenčić u Hrvatskoj je reviji pisao o vlastitim us-
pomenama s Vrgade, naslovivši rad Vrgada unplugged (2008), želeći time asocirati čitatelje na
razdoblje u kojem na Vrgadi nije bilo električne energije. Tomislav Grgin, psiholog i Vrgadin, u
Maruliću je 1999. napisao članak Vrgada – otok Sunca i tvrđava-grad na istoku. O Vrgadi ne nedo-
staju ni književni zapisi. Tako je likovni stvaralac Rosario Jurišić Vrgada autor nekoliko poetskih

1 Citirano prema: Jurišić, Blaž. 1936-1937. Govor otoka Vrgade. Nastavni vjesnik XLV: 89.

190
 studije, rasprave, eseji

djela s motivom Vrgade (na primjer, zbirka pjesama I u drivo i u kamen objavljena 1997.), a Mirko
Klarić objavio je stihove pod naslovom Moja Vrgada (2005).
Na portalu znanstvenih časopisa Hrčak postoji nekoliko članaka u kojima se pisalo o Vrga-
di2. Krajem 20. stoljeća Andrija Bognar (1937.) pisao je o geografskim značajkama i suvremenim
procesima na otoku (1990)3. Lada Piljac Kosović, Marija Pandža, Vesna Krpina, Marija Pandža,
Milenko Milović, Damira Tafra te Ivo Trinajstić u nekoliko su radova početkom 21. stoljeća istra-
žili vrgadinsku vegetaciju (20094, 20095, 20106, 20117). O kršćan­skim motivima u poeziji Rosarija
Jurišića progovorio je Sanjin Sorel (2008)8. Tomislav Grgin (1929. – 2011.) dotaknuo se podrijetla
vrgadinskih žitelja (2000)9. Mate Hraste (1897. – 1970.) zabilježio je osnovnu akcentuaciju Bio-
grada i okolice, u koju spada i Vrgada (1983)10. Edo Juraga pisao je o staročakavskim leksemima
u vrgadinskome govoru (2009)11. Miljenko Domijan (1983)12 ostavio je zapis o crkvi sv. Andrije, a
nije izostao spomen tradicijskog vinogradarstva u tekstu Mire Hlanuda-Vegar13. Šime Županović
govori o ribarstvu u zadarskom kraju (1994)14, a Christian Stipanović o turizmu općine Pakošta-
ne (2003)15. Lovorka je Čoralić autorica najnovijeg članka o zadarskim otočanima u mletačkim
prekomorskim kopnenim postrojbama iz 18. stoljeća (2015)16.
U posljednjem se desetljeću 20. stoljeća održao znanstveni skup u čast stogodišnjice rođenja
Blaža Jurišića. Tom su prilikom predstavljeni radovi koji su prikazali važnost Blaža Jurišića za
hrvatsko jezikoslovlje. Tiskan je i Zbornik radova s toga skupa (1992) koji je dostupan u brojnim

2 Napomena: 3. kolovoza 2017. radovi ovih autora bili su predstavljeni kada se u tražilicu na internetskoj stranici Hrčak
(https://hrcak.srce.hr/) upisala ključna riječ “Vrgada”. Međutim, 11. kolovoza, samo su tri dostupna rada, no to svakako nije
razlog da se ovaj odjeljak izostavi iz rada. Svi su ti tekstovi napisani, no možda nisu 11. kolovoza bili dostupni u digitalnom
izdnaju. O. a.: Radovi su 24. kolovoza ponovno bili dostupni na Hrčku.
3 Bognar, Andrija. 1990. Geografske značajke i suvremeni procesi na otoku Vrgadi. Hrvatski geografski glasnik 52(1): 91–109.
http://hrcak.srce.hr/37483 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.).
4 Piljac-Kosović, Lada, Pandža, Marija. 2009. Flora of the island of Vrgada and the surrounding islets. Natura Croatica : Perio-
dicum Musei Historiae Naturalis Croatici 18(2): 309–333. http://hrcak.srce.hr/45318 (Pri­stu­pljeno: 12. rujna 2017.).
5 Trinajstić, Ivo. 2009. Suaeda vera Forsk. ex J. F. Gmelin in the plant cover of Croatia. Natura Croatica : Pe­rio­dicum Musei
Historiae Naturalis Croatici 18(2): 387–391. http://hrcak.srce.hr/45322 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.).
6 Pandža, Marija, Krpina, Vesna. 2010. Šumska vegetacija vrgadskih otočića i Vrgade (Dalmacija, Hrvat­ska). Šumarski list
134(9-10): 447–458. http://hrcak.srce.hr/60004 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.).
7 Pandža, Marija, Milović, Milenko, Krpina, Vesna, Tafra, Damira. 2011. Vascular flora of the Vrgada islets (Za­dar archipelago,
eastern Adriatic). Natura Croatica : Periodicum Musei Historiae Naturalis Croatici 20(1): 97–116. http://hrcak.srce.hr/69899
(Pristupljeno: 12. rujna 2017.).
8 Sorel, Sanjin. 2008. Kršćanske teme u hrvatskom pjesništvu devedesetih. Crkva u svijetu 43(2): 274−289. http://hrcak.srce.
hr/26169 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.).
9 Grgin, Tomislav. 2000. Podrijetlo žitelja otoka Vrgade. Geoadria 5: 129–33. http://hrcak.srce.hr/9730 (Pri­stup­ljeno: 12. rujna
2017.).
10 Hraste, Mate. 1959. Osnovna akcentuacija Biograda na moru i njegove okolice. Filologija (2): 5–11. http://hrcak.srce.
hr/165274 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.).
11 Juraga, Edo. 2008. Staročakavski leksemi u pojedinim čakavskim govorima. Croatica et Slavica Iadertina 4(4.): 191–198.
http://hrcak.srce.hr/32652 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.).
12 Domijan, Miljenko. 1983. Crkva sv Andrije na Vrgadi nakon posljednjih istraživačkih i konzervatorskih radova. Starohrvat-
ska prosvjeta III(13): 123–138. http://hrcak.srce.hr/97417 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.)
13 Hlanuda-Vegar, Mira. 2005. Tradicijsko vinogradarstvo biogradskog kraja. Ethnologica Dalmatica 14(1): 103–115. http://
hrcak.srce.hr/107767 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.).
14 Županović, Šime. 1994. Ribarstvo i ribarska terminologija zadarskog područja. Čakavska rič : Polugodišnjak za proučavanje
čakavske riječi XXII(2): 3–63. http://hrcak.srce.hr/138032 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.).
15 Stipanović, Christian. 2003. Prilog razvojnoj strategiji turizma općine Pakoštane. Tourism and hospitality management 9(1):
167–175. http://hrcak.srce.hr/181605 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.).
16 Čoralić, Lovorka. 2015. Zadarski otočani u mletačkim prekomorskim kopnenim postrojbama (18. sto­lje­će). Zbornik Odsjeka
za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije zna­no­sti i umjetnosti 33(-): 173–198.
http://hrcak.srce.hr/168304 (Pristupljeno: 12. rujna 2017.).

191
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

knjižnicama. Osim tog skupa, 2017. prof. dr. sc. Sanja Vulić17 održala je terensku nastavu na Vrga-
di o otočnom dijalektu, potaknuta Rječnikom o govoru otoka Vrgade Blaža Jurišića.
Premda se ne spominju nošnje, ali su jedna od asocijacija koja se vežu uz tkalački stan, Blaž
Šime Jurišić u Petohljibu (2003) spominje tkalačke razboje. Taj autor piše da se Vrgada može
pohvaliti s više tkalačkih razboja, “koji su se u domaćem govoru zvali krosna” (Jurišić 2003: 60).
Ako se pogleda u Rječnik govora otoka Vrgade, može se iščitati značenje riječi krosna: tkalački
stan (Jurišić 1973: 99). Blaž Š. Jurišić tvrdi da su na njima žene “tkale pokrivače, tapete i sukno”
(Jurišić 2003: 60), a jedan od temeljnih materijala i načina izrade nošnje, prema informacijama
prikupljenim na terenu, svakako je sukno.
Zatim u uvodu Rječnika govora otoka Vrgade (1966) Blaž Jurišić donosi opće infor­macije o
Vrgadi, a i zanimljivosti na koje je sam naišao i koje je otkrio. Tako je spome­nuo po­vezanost Vrga-
de sa stanovnicima i dijalektom mjesta Benkovac i Šopot, koja je posjetio sredinom 20. stoljeća.
Jurišić se pozvao na rad Milana Rešetara u kojem Rešetar spominje benkovačke i vrgadinske noš-
nje. Jurišić prema prikupljenim podatcima utvrđuje odakle su stigli Vrgadini te govori o njihovu
dijalektu:
Hipoteza, koju navodi Rešetar, da su se stanovnici Vrgade doselili iz Šopota kod Ben-
kovca i odanle donijeli svoje tobože štokavsko narječje, ne potvrđuje se dakle faktičnim
stanjem u vrgadinskom govoru. Da li se ona može potvrditi jednakošću obiteljskih imena
i jednakošću negdašnje nošnje, kako to kaže Rešetar, to bi trebalo istom istražiti.
(Jurišić 1966: 11)
Za ovaj je rad važno Jurišićevo opažanje o narodnim nošnjama:
Raspitivao sam se dakako i o narodnoj nošnji. Danas18 je više nema u Šopotu, kao ni u
Vrgadi. Martin me je uvjeravao, da ne samo kod njega, nego i nigdje u selu ne bih mogao
naći nikakvih ostataka negdašnje narodne nošnje. Ipak, na moje uporno traženje, njegova
mi je nevjesta sramežljivo donijela jedan ostatak – komadić krpe, kojom sada brišu pod.
Nastojao sam izazvati sjećanje na starinsku nošnju, no i tu je rezultat bio mršav. Curama
je u Šopotu prije na glavi stajala kapa, u Vrgadi je nisu nosile. Od naziva za pojedine ko-
made negdašnje nošnje u Šopotu zabilježio sam naziv jašmak i povezača; ovi su nazivi u
Vrgadi nepoznati, a za povezaču kažu u Vrgadi pokrivača. Da su stari Šopoćani ponijeli sa
sobom na Vrgadu svoju staru nošnju i nazive za nju, vjerojatno bi se ti nazivi u oba mjesta
podudarali, jer se oni u narodnom govoru obično čuvaju vrlo uporno.
(Jurišić 1966: 12)
Iz Jurišićeva zapažanja može se primijetiti ondašnji odnos prema narodnom blagu. Nešto što
je nekada bio dio svakodnevice i trebalo je biti očuvano u nekoj instituciji (iz današnje etnološko-
kroatološke perspektive), domaćicama je služilo kao pomagalo u čišćenju.
Tvrdnja koju Jasenka Lulić Štorić donosi potkrepljuje zapise Blaža Jurišića o odnosu prema
nošnji u Benkovcu. Autorica ističe da su “nošnje, kao i mnogi drugi predmeti seoske tradicijske

17 Terenska nastava iz hrvatske dijalektologije na otoku Vrgadi. Sveučilište u Zagrebu. http://www.unizg.hr/nc/vijest/article/

terenska-nastava-iz-hrvatske-dijalektologije-na-otoku-vrgadi (Pri­stup­ljeno: 12. rujna 2017.).
18 Jurišić je na terenu bio 1949. godine tako da govori o stanju u selima u drugoj polovici 20. stoljeća. Ne čudi što nošnje nema
više među mještanima ako se uzme u obzir navod iz enciklopedijskog članka i tvrdnje Jelke Radauš Ribarić, kao i Aleksandre
Muraj, da je nošnja iz svakodnevne upotrebe izašla u drugoj polovici 20. stoljeća. U nastavku rada bit će objašnjeno zašto
nošnje nema prema informacijama koje su izrekli kazivači.

192
 studije, rasprave, eseji

kulture, postale smetnja u kućama” (Lulić Štorić 2005: 8), što je također jedno od obrazloženja
ponašanja kazivačice koju je spomenuo Jurišić. Osim toga, značajno je i to što su žene s istraživa-
čem “sramežljivo” razgovarale; kao da se o nošnji nije smjelo govoriti, kao da su se žene sramile
što nisu dovoljno znale o svojoj povijesti i u tom im je trenutku bilo žao što Jurišiću nemaju što za
reći. Štoviše, muškarac je tvrdio da u čitavom selu nitko ništa ne zna te ne posjeduje nošnju, što
potiče na promišljanje da je njihov odnos prema nošnji, kao dijelu baštine i oznaci tamošnjega
identiteta, bio čudnovat, negativan i aljkav. Treba se zapitati zašto ljudi nisu znali, odnosno zašto
je muškarac uporno uvjeravao Jurišića da se ništa o nošnji ne zna. Je li to možda bilo zbog srama
jer o sebi ništa ne znaju ili je možda bio prisutan strah da će Jurišić otkriti nešto što mještani nisu
željeli da se zna? Na ta je pitanja i dileme potrebno odgovoriti, no u nekom drugom radu jer se u
ovome tekstu nastoji istražiti o Vrgadi i stanju na njoj.
Nakon istražene dostupne19 literature, zaključuje se da je Blaž Jurišić jedini koji je ikada opisao
i spomenuo bilo koji dio nošnje. Unatoč većem broju izvora o nošnjama zadarske županije i o Vr-
gadi te Jurišićevu Rječniku, nije se našlo djelo u kojem se sustavno govori o narodnoj nošnji otoka.

3. Otok Vrgada

Vrgada je zadnji naseljeni otok prije Nacionalnog parka Kornati. Smještena je na južnom dijelu
Zadarske županije20, stoji u enciklopedijskom članku (Ravlić 2009: 511).
U tom je članku zapisana i površina otoka (2,31 km²), kao i duljina obale (9,2 km). Omeđen
je s nekoliko otočića, a na jedan od njih, Artinu, može se prepješačiti za vrijeme oseke. Neki su
dijelovi otoka strmiji, a neki ravniji (Ravlić 2009: 511). Spoj je takvog krajolika pješčana plaža
Pobrizi/Crljeni brig (Jurišić 1953: 236), smještena na sjeveroistoku otoka, podno brda Gradine,
na kojem se nalaze ostaci istoimene nekadašnje utvrde o čijoj se svrsi i danas raspravlja. Jedino
naselje naziva se isto kao i otok. Glavna uvala i pristanište brodova nosi jednostavno ime – Luka.
Sveti Andrija, Kranje, Garma, Dražice, Pržina, samo su neke od ostalih uvala koje okružuju otok
(Ravlić 2009: 511). Još u 11. stoljeću zabilježeno je postojanje solane u uvali podno Gradine, koje
se ostaci i danas vide u plitkome moru. Nekada je Vrgada bila oaza vinove loze i maslinika, a da-
nas je obrasla borovom šumom. Stanovnici su Vrgade oduvijek bili ribari pa je sasvim razumljivo
da je njihov zaštitnik sv. Andrija, također ribar (Ravlić 2009: 511). Najznačajnija osoba iz bliže
povijesti svakako je jezikoslovac dr. Blaž Jurišić, čije ime danas nosi osnovna škola na Vrgadi.
Crkva Svetoga Trojstva, crkva sv. Andrije i utvrda Gradina neke su od povijesnih kamenih
točaka na Vrgadi. O njima su pisali autori različitih usmjerenja. Najvažnije je istaknuti da je Vr-
gadu još u 10. st. Konstantin VII. Porfirogenet u djelu De administrando imperio naveo kao jedini
naseljeni otok u zadarskom arhipelagu, od iznimne geostrateške vrijednosti. Tu činjenicu ističu
Blaž Jurišić u članku Starohrvatska imena dvaju naših otoka (1953: 235) i Miljenko Domijan u

19 Naglasak je na ovoj riječi jer nisam uspjela pribaviti literaturu i izvore iz drugih krajeva Hrvatske. Naime, iako sam poslala
upit dr. sc. Jasenki Lulić Štorić, voditeljici Etnološkoga odjela zadarskoga Narodnog muzeja, do dana tiskanja ovog rada od-
govor nisam dobila. Također, tek nakon terenskog istraživanja došla sam do zaključka da sam upit možda trebala usmjeriti
Muzeju grada Šibenika. To sam učinila elektroničkim putem, dana 7. kolovoza. Odgovor na poslani upit do 14. listopada
također nisam primila.
20 U digitalnom je okruženju došlo do pogreške pa kada putem društvene mreže Facebook želite označiti da ste na Vrgadi,
pretraživač Google Vrgadu smješta u Zagrebačku, tj. Šibensko-kninsku županiju – jedna je to od greški sveprisutnog i sve-
moćnog interneta, na koju se svakako treba upozoriti.

193
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

radu Crkva sv. Andrije na Vrgadi nakon posljednjih istra­ži­vačkih i konzervatorskih radova (1983:
123). Na internetskim stranicama općine Pako­štane naglašavaju:
Između Vrgade i Pašmana bio je glavni morski prolaz za plovidbu, a nadzirale su ga od
nadolaska neprijateljskih lađa i morskih gusara dvije jake tvrđave: prva nad današnjim se-
lom Vrgada, to jest 115 m nad morem i druga na južnom rtu Pašmana (140 m n.m.).21
Prema Petohljibu Blaža Šime Jurišića (2004: 26), “iznad uvale Sv. Andrija i uvale Luka postoji
ranobizantska utvrda na brdu Gradini”. Enciklopedijski članak donosi informaciju da je u toj
građevini “u srednjem vijeku djelovao samostan pustinjaka sv. Pavla (s crkvom sv. Jurja)” (Ravlić
2009: 511).
Od značaja je i ranosrednjovjekovna crkva sv. Andrije koja se nalazi u istoimenoj uvali podno
tvrđave, o kojoj je pisao Miljenko Domijan. Ona je do 16. stoljeća bila župna crkva, kada se sa-
gradila crkva Svetoga Trojstva22, tj. Svete Trojice (kako je mještani nazivaju). Ujedno je Sv. Andrija
bio dokaz da je Vrgada bila jedan od rijetkih naseljenih lokaliteta u ranome srednjem vijeku.23

Jezikoslovac Blaž Jurišić pisao je o glagoljičkim spomenicima na otoku. Tekst je objavljen

1962. godine, a materijala za izučavanje ima na više od sto pedeset stranica. Jurišić spominje
kulturne spomenike, knjige rođenih, pravne dokumente i mnoge druge izvore. Isti autor bavio se
etimologijom imena otoka pa je tako sredinom 20. stoljeća ustvrdio da je “današnji otok Vrgada
nosio starohrvatsko ime Lapkat do konca godine 1652., a otpočetka 1653. dobio je službeno ime
Vrgada” (Jurišić, 1953: 242).
O vlasteli na otoku enciklopedijski članak donosi: “Od 15. st. otok je u posjedu mletačke ko-
more, koja ga je davala u zakup plemićkim obiteljima” (Ravlić 2009: 511). Na internetskoj stranici
općine Pakoštane pojašnjeno je:
Mletačka je Republika feud Vrgadu 1416. dala Nikoli Zloradisu, 1453. Jakovu Fariniju, 1652.
obitelji Klokočić, od kojih je 1682. otok Vrgadu kupila obitelj Damiani (Damjanovići) s otoka
Brača. Oni su dobili titulu “Conti di Vergada” pa su se tu i preselili. U udolini se nalazila njihova
Kneževa palača – Kontov palac. Na zapadnom zidu palače sačuvan je glagoljski natpis iz 1707.
g. Od nekadašnje palače postoje samo ostaci vanjskih zidova i kapelica Gospe od Zdravlja.
Kad je konte s članovima svoje obitelji zauvijek napuštao otok, uzeo je sa sobom i Gospinu
sliku. No, podigla se takva bura da brodom nije mogao preko mora. I u drugom pokušaju ta-
kođer je uzeo sa sobom sliku, ali se digla još jača bura pa je ostao na Vrgadi. Uspio je otploviti
tek u trećem pokušaju, kad je Gospinu sliku vratio na oltar u kapelici.24
Ma koliko malena svojom površinom bila, Vrgada je svojom važnošću pred mnogim povr-
šinom većim otocima. Dokaz je tome činjenica da su dijelovi misnog ornata župne crkve Pre-
svetog Trojstva25 istaknuti kao preventivno zaštićeno dobro, a crkva sv. Andrije26 kao kulturno
zaštićeno dobro u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske.

21 Vrgada. Općina Pakoštane. http://www.opcina-pakostane.hr/pages/places/vrgada.html (Pristupljeno: 14. svibnja 2017.).

22 Regan, Krešimir, Nadilo, Branko. 2009. Stare crkve na zadarskim otocima. Građevinar, 61 (5-6): 463-477.
23 Vrgada. Općina Pakoštane. http://www.opcina-pakostane.hr/pages/places/vrgada.html (Pristupljeno: 14. svibnja 2017.).
24 Vrgada. Općina Pakoštane. http://www.opcina-pakostane.hr/pages/places/vrgada.html (Pristupljeno: 14. svibnja 2017.)
25 Izvod iz Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske, Lista preventivno zaštićenih kulturnih dobara. 2010. Narodne novi-
ne. http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_10_115_3019.html (Pristupljeno: 16. veljače 2016.)
26 Izvod iz Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske, Lista zaštićenih kulturnih dobara. 2003. Narodne novine. http://
narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2004_02_22_656.html (Pristupljeno: 16. veljače 2016.)

194
 studije, rasprave, eseji

Prema enciklopedijskom članku, a i vlastitom opažanju, stanovnici se bave poljodjelstvom,

stočarstvom (stoku napasaju na otočiću Murvenjaku), ribarstvom, pomorstvom i turizmom
(Ravlić 2009: 511). S vremenom se razvijalo ribarstvo. Od 1909. djeluje ribarska zadruga koja je
danas aktivna i na digitalnim društvenim mrežama. Vrgadu s kopnom povezuju dnevne brodske
linije iz Pakoštana i Biograda. Osim jedne trgovine, četiri crkve, pet restorana, tu su i povijesno
zanimljivi čimbenici koji su postali tema raznih znanstvenih članaka. Otok je sam po sebi inspi-
racija otočnim književnicima, kojih za malu Vrgadu svakako ne nedostaje.
Bratovštine i sestrinstva jedan su od simbola ovoga otoka koji broji jedva dvjesto stalnih sta-
novnika. Stanovništvo se poveća tijekom ljetnih mjeseci kada na odmor stignu Vrgadini koji žive
u drugim krajevima Hrvatske (Zagreb, Rijeka, Zadar) i šire (u Americi živi velik broj vrgadinskih
migranata). Otok je u posljednjih par godina privukao pažnju sjevernih Europljana, ali i Čeha,
Slovaka i Poljaka, tako da je već nekoliko nekretnina u njihovu vlasništvu. O djelatnostima i živo-
tu na Vrgadi piše i Vladimir Skračić u knjizi Toponimija otoka Vrgade:
Suvremeni gospodarski razvitak Vrgade sve više se temelji na turizmu te s njim pove-
zanim ugostiteljstvom. Putem turizma moguće je ekonomski vrednovati prirodnu i kul-
turnu baštinu otoka, plasirati eventualne viškove ulova ribe poljoprivredne proizvodnje,
a izravan učinak te djelatnosti očituje se u zapošljavanju otočana. Vrgada je ponajprije
prostor rezidencijalnog, kupališnog i izletničkog turizma. Na otoku su sagrađene brojne
kuće za odmor, među kojima ima više onih koje svojim izgledom nagrđuju temeljne kra-
jobrazne vrijednosti.
(Skračić 2009: 45)
U razgovoru sa stanovnicima očituje se određena doza straha od “gašenja vrgadinskog duha”,
ali dok god je mladosti na otoku, ne boje se za svoje malo carstvo opasano morem.

4. Jadranski tip narodne nošnje

Alberto Fortis (1741. – 1803.) putovao je po Dalmaciji pa je za sobom ostavio vrlo poznato djelo
Putovanje po Dalmaciji (1774)27.
Jasenka Lulić Štorić, kao i Ivan Lovrić28, donose da je Fortis pri prolasku ovim morskim pro-
storima donio i saznanja o kulturi odijevanja. Od Fortisa i Lovrića tako se može doznati o nošnji
kao simbolu identiteta (kako žene, tako i muškarca) i kao platnu iz kojeg se mogu prepoznati
statusne promjene, godišnji i životni običaji (Lulić Štorić 2005: 130).
Etnologinja Radauš Ribarić tvrdi da se pogledom na kartu Hrvatske mogu u geograf­skom
aspektu uvidjeti razlike među predjelima. Također, vrlo dobro opisuje kulturo­loški značaj nošnje
za zajednicu:
Nošnja koju odijeva stanovništvo određenog područja ponaša se kao živi organizam
prilagođen sredini u kojoj se nalazi. Ona se uklapa u sliku kraja, ona otkriva osnovne gra-
ne gospodarstva, iz nje se čitaju klimatski uvjeti, na njoj se odražava stanje šire zajednice,

27 Djelo je priredio akademik Josip Bratulić: Fortis, Alberto. 1984. Put po Dalmaciji. Zagreb: Globus.
28 Lovrić, Ivan. 1948. Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice. Zagreb: Izdavački zavod
Jugoslavenske akademije, str. 70.

195
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

bez obzira na imovinsko stanje pojedinca. No narodna nošnja krije u sebi i tragove onih
povijesnih događaja koji su u prošlosti kraja bili značajni i koji su ostavili pečat u njenom
oblikovanju. Konačno narodna je nošnja slika vještine, likovnog shvaćanja i stvaralačkog
dometa naroda, koji je i u tom za život neophodnom rekvizitu, našao medij kroz koji je
progovorio iz dubine svoga bića, da bi na svoj način i svojim govorom izrazio težnju za
ljepotom. Prirodna okolina, kulturno povijesni utjecaji i vlastiti stvaralački poriv naroda
prisutni su uvijek u oblikovanju narodnog ruha i zbog toga nošnja predstavlja jedno od
najkompleksnijih dometa narodnoga stvaralaštva.
(Radauš Ribarić 2013: 9)
Osim u drukčijim uvjetima života, u načinu gospodarstva, materijalnim i duhovnim dobrima,
specifične se značajke ogledaju i u odijevanju triju etnografskih područja – panon­skog, dinar-
skog i jadranskog (Radauš Ribarić 2013: 9). Vrgada prema Jasenki Lulić Štorić pripada jadranskom
tipu nošnje (2005: 8), stoga je najvažnije dati teorijsku podlogu s ciljem daljnjeg predočavanja
vrgadinske nošnje. Opis se temelji na knjizi Jelke Radauš Ribarić, Jasenke Lulić Štorić i enciklope-
dijskim člancima.
Jasenka Lulić Štorić ukazuje na prožimanje vremensko-geografskih karakteristika koje se
mogu uočiti na nošnji:
Nazočnost Ilira, Rimljana, velike seobe naroda od 5. do 7. st., migracije od 15. do kon-
ca 18. st. prouzrokovane prodiranjem Turaka na Balkanski poluotok, neka doseljenja na
otoke u 18. i 19. st., formirali su etničku sliku ovoga kraja. Sva ta kulturna prisutnost,
tijekovi, utjecaji i promjene, ostavili su traga i na nošnji. Tako npr. crvena suknena kapa
karakteristična za muškarca u dinarskom i jadranskom području, te za djevojku u dinar-
skom području, pokazuje srodnost s brončanim pokrivalom za glavu nađenim u japod-
skim grobovima. … U drugoj polovini 19. st. susreću se u jadranskom području dvije vrste
košulje: starija, tipa dalmatice, bogato vezena raznobojnom svilom, što je karakteristika
srednjovjekovnog utjecaja. Renesansnu košulju karakterizira bijeli vez i šivana čipka. Ta-
kova košulja u drugoj polovini 19. st. istiskuje višebojnu vezenu košulju. … Jedna od naju-
očljivijih veza s europskim stilskim epohama … vunena je ili pamučna suknja s oplećkom
karakteristična i za dinarsko i jadransko područje. … Do relativno bržih promjena dolazi
u jadranskom području, posebno u izrazito pomorskim sredinama kao što su npr. Silba,
Ist. Tako se u jadranskom području znatne promjene događaju već u drugoj polovini 19.
st… Crna boja suknje prihvaćena je u jadranskom području osobito iza I. svjetskog rata, a
u dinarskom kasnije, uglavnom nakon II. svjetskog rata, kada se najviše i napustila dota-
dašnja tradicijska nošnja.
(Lulić Štorić 2005: 8, 9)
Kao posebnost jadranskog tipa ruha u Enciklopediji leksikografskog zavoda navedena su “žen-
ska oglavlja (dugačka, na osobit način složena pokrivača), rub, ženska suknja s po­ra­me­nicama i
prostrane, tamne kabanice s kapucom”29. Za ovaj je tip bitno napomenuti kako se u njemu oči-
tuju talijanski mediteranski utjecaji30. U Hrvatskoj pak enciklopediji istaknuto je da su za mušku

29 Krleža, Miroslav (gl. ur.). 1968. Enciklopedija leksikografskog zavoda. s. v. Odijevanje. Svezak 4. Zagreb. Jugoslavenski leksiko-
grafski zavod. Str. 628.
30 Ibid.

196
 studije, rasprave, eseji

nošnju svojstvene široke hlače kraćih nogavica koje su stvarale meke nabore. Osim takvih hlača,
“kapa pletena od vune u obliku tuljca s kiticom na kraju, koja dopire do ramena” bila je oznaka
utjecaja mediteranskog okružja31. Košulja je kod žena bila dio donjega ruha jer se na nju odijevala
“suknja izrađena od domaćega sukna koja visi na poramenicama, a zatim se zvonoliko širi prema
dolje i u pojasu je stegnuta tkanim pojasom kućne proizvodnje”32. Žene su nosile filigranskom
tehnikom izrađen nakit od plemenitih kovina. Plitke su cipele obuvale na pletene bijele čarape.33
Jelka Radauš Ribarić tvrdi da u “jadransko područje pripadaju i svi jadranski otoci koji kao
gusti vijenac prate istočnu jadransku obalu” (Radauš Ribarić 2013: 60). Prema toj autorici, muška
se nošnja sastoji od hlača, pasa, košulje, kape, prsluka, ponekad i kaputa (2013: 63, 64). Dijelovi
su ženske nošnje bijela košulja, suknja koja dolazi u dva tipa (jedna je varijanta suknja koju pridr-
žavaju poramenice, a druga je suknja s prslučićem oko prsa i leđa), pas, pregača, kratki kaputić,
rubac (Radauš Ribarić 2013: 65–72).
U knjizi Narodne nošnje sjeverne Dalmacije (2005) jadranski je tip nošnje još detaljnije opisan
u dijelu kojega je autorica Olga Oštrić, no za potrebe ovoga rada osnovne značajke preuzete od
Jelke Radauš Ribarić i više su nego dovoljne kao teorijsko uporište za daljnje zaključke.
Ako se, dakle, nošnju promatra kao činitelja identiteta, onda je sasvim jasan i cilj ovoga rada:
terenskim istraživanjem dati uvid u dio hrvatske povijesti, u tradicijsko ruho otoka Vrgade.

5. Terensko istraživanje

Terensko je istraživanje provedeno s ciljem prikupljanja što veće količine podataka i materijala o
narodnoj nošnji Vrgade.
Tijekom istraživanja literature nisam naišla na dostatnu količinu informacija o vrga­dinskoj
nošnji za pisanje rada pa sam se odlučila za odlazak na teren. U pet dana snimila sam dva raz-
govora, razgovarala sa šest osoba, osigurala dovoljnu količinu podataka za pisanje rada. Broj
kazivača unaprijed nisam mogla odrediti jer nisam znala koliko ću ljudi upoznati, s kolikim će
znanjima, sjećanjima i izvorima oni raspolagati. No sastavila sam pitanja kojima sam se vodila
tijekom razgovora kako bih dobila što kvalitetnije informacije.34
Na terenu sam doznala što znaju stanovnice i stanovnici Vrgade o nošnji, o njihovu odnosu
prema kulturi, otočnom identitetu i baštini, zatim o nazivima koji su im poznati od prije za noš-
nju (a znaju ih od starijih, iz knjiga, spisa itd.) te o načinu očuvanja nošnje. Osobito su važni nazivi
za dijelove nošnje jer sam ih upotrijebila kao uzorak u komparativnoj analizi nazivlja. Rezultati su
ujedno poslužili kako bi se nošnju smjestilo u pašmansko-pakoštansko-benkovački areal prema
fotografijama koje se nalaze u knjizi Jasenke Lulić Štorić o narodnim nošnjama sjeverne Dalmaci-
je i tako se utvrdila prisutnost narodne nošnje na Vrgadi.
U nastavku su izneseni rezultati koji su, na temelju sjećanja i znanja kazivača, proizašli iz
terenskog istraživanja. Ti su rezultati oblikovani tako da je od izrečenoga u rad uneseno ono

31 Kovačec, August (ur.). 2005. Hrvatska enciklopedija. s.v. Narodna nošnja. Svezak 7. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav
Krleža. Str. 589, 590.
32 Kovačec, August (ur.). 2005. Hrvatska enciklopedija. s.v. Narodna nošnja. Svezak 7. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav
Krleža. Str. 589, 590.
33 Ibid.
34 Pitanja koja sam upotrijebila, rukom pisane bilješke koje sam vodila i transkripti audiozapisa i videozapisa pohranjeni su
na mome računalu.

197
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

što pridonosi saznanjima o vrgadinskoj nošnji, a preostali će podatci biti obrađeni u jednom
od potencijalnih radova. Važno je napomenuti da će u ovom dijelu rada najprije kronološki biti
predstavljeni razgovori s kazivačima, pri čemu redoslijed rezultata prati datume razgovora s ka-
zivačima. Osim onoga što su kazivači iznijeli, u tekst su uneseni i autoričini komentari. Nakon
prikaza rezultata razgovora, slijedi kratak zaključak. Također je neizostavno spomenuti da su svi
kazivači pristali na objavljivanje svojih iskaza i materijala.

5.1. Kazivači o nošnjama

Tijekom istraživanja literature, a zatim i iz razgovora sa stanovnicima Vrgade, ustanovilo se da
nedostaje cjelovite literature i zapisa o nekadašnjoj nošnji. Zato je najbolje prenijeti sve relevan-
tno što sam doznala na otoku.
U spontanom razgovoru sa Živkom Matulićem (1960.), odmah po dolasku na Vrgadu 25. srp-
nja, nastojala sam evocirati kazivačeva sjećanja o nošnji, no on je rekao kako se nošnje ne sjeća.
Pamti jedino da su Slavonci četiri godine za redom dolazili u jednu konobu kod njih u Vrgadu.
Žene su bile odjevene u slavonsku nošnju, a muškarci su svirali, pravili feštu, svirali kontrabas.
Odlučila sam pitati poznanicu Milaniju Torić zna li ona štogod o nošnji. Kako je bila prisutna i
supruga Živka Matulića, Slavica (1967.), ona je rekla da je članica vrgadinskog Kulturno-umjet-
ničkog društva Skuti materini i da oni imaju nošnju. Gđa Torić nadovezala se i rekla da pamti
neke od naziva za nošnju, dok je gđa Matulić otišla po svoju. Tako je gđa Torić rekla da su joj
poznati poplećak, krila ili krilo, fuštan, traversa i facol. Objasnila je da je facol pokrivalo za glavu.
Postojala je, spomenula je, “ta jedna bijela dugačka haljina, ali ti ne znam je li to kažemo fuštan
ili krila. E, a prslučić je obrubljen iznad prsa i oko prsa, ispod prsa su gumbići, oko pasa, struk, jel,
je namreškano” (Torić 2017). Sve je te nazive potvrdila i gđa Slavica Matulić. Taj sam dan sudje-
lovala na pripremama KUD-a za nadolazeće Vrgadinske užance. Gđa Matulić objasnila mi je da
je to slavlje koje se održava svake godine na glavnoj ulici kada je blagdan sv. Ane i sv. Joakima te
da tada članovi KUD-a nose svoje nošnje. Tamo sam upoznala dvije važne kazivačice, gospođe
Vilmu Miletu (1938.) i Mirjanu Punoš (1951.), koje su se ponudile za suradnju i razgovor.
Razgovor s gđom Punoš odvio se 26. srpnja 2017. Ova kazivačica nije rodom iz Vrgade, već se
udala za Vrgadina. Na otoku imaju kuću u kojoj žive tijekom ljetnih mjeseci, a baš tada turisti i
domaći ljudi mogu vidjeti ono čime se gđa Punoš bavi tijekom cijele godine. Naime, ona je samo-
uka krojačica KUD-a Skuti materini. Nošnje koje članice društva nose na kulturnim događanjima
kroji na temelju nacrta koji je izradila gđa Rada Zrnčević. Rekla je kako je originalni nacrt kod
gđe Vilme Milete, stoga fotografije kopije nacrta neće biti predočene u ovome dijelu rada, već u
dijelu u kojem se govori o kazivačici Mileti.
Prije interpretacije razgovora s gđom Punoš, svakako treba podsjetiti na pitanja s početka
rada:
1. Ako nošnje na otoku nije bilo 1949., kako ih ima na početku 21. stoljeća?
2. Kakve su to nošnje, odakle su se stvorile?
3. Ako su to replike nekadašnjih nošnji, na temelju čega su one napravljene?
4. Postoje li na otoku privatni zapisi i izvori o nošnji, a nisu znanstveno obrađeni i zabilježeni?

Na ta je pitanja odgovorila gđa Punoš:

Mi smo dobili skicu, rukom rađenu skicu, od gospođe Rade Zrnčević Rastić koja je ro-
đena Vrgadinka i koja je od svoje mame naslijedila tu nošnju koju je nosila u folkloru u

198
 studije, rasprave, eseji

Šibeniku. I pošto je ta nošnja nestala, nisu je mogli pronaći, ona je po svom sjećanju na-
pravila ovu skicu. I na osnovu nje mi smo napravili jednu novu verziju vrgadinske nošnje,
malo modificiranu. Znači, nismo koristili sve ove elemente nošnje, nego smo prilagodili
ljetnom periodu jer samo u toku ljeta koristimo i nosimo tu nošnju, uglavnom.
(Punoš 2017)
Iz navedenog se doznaje da je verzija nošnje koju gđa Punoš izrađuje drugačija od one koju
je opisala gđa Zrnčević. Neki su elementi ostali isti, no novija izrada uključuje preinake i dodatke:
Od ove nošnje što je sad, mi smo napravili … V izrez, da bi se mogla vidjeti košulja i
vez košulje. Košulje prije koje su bile, bile su drugačije. Dobro, šta su ljudi imali, tako su
nosili, ali uglavnom, činjenica (je) da su bile vezene. Plus, na rukavima su bile ili neke male
čipke ili ništa, a mi smo dodali čipku na rukavima da bi je malo oplemenili, kao svečanu
vrgadinsku nošnju smo napravili. Šta se tiče ovih traverši … ovo je podsuknja koju mi ne
koristimo, ovaj isto prsluk ne koristimo i ne koristimo jaknicu. To je sastavni dio bio, ne
koristimo jer ljeti nam je prevruće. Znači, ovu pregaču, mi je zovemo traveršu, smo na-
pravili kao svečanu nošnju jer sam vidjela da na otoku Pašmanu, kad sam bila na Gospi o’
Snijega u Kukljici, nošnje otoka Pašmana su iste kao današnje vrgadinske što smo mi na-
pravili. Znači, nisu ove traverše tamne i one obične, od običnog pamuka, nego su svečane,
od… satena. I mi smo se prilagodili tome, znači, modificirali smo nošnju današnjem dobu.
… Ali na osnovu opet, kao što ima Pašman, a to je otok vezan jedan za drugim.
(Punoš, 2017)
Neophodno je prikazati ovu novu varijantu nošnje. Fotografije su prikupljene na terenu, kao
i putem društvene mreže Facebook.

Fotografija 5. Članice i članovi KUD-a Skuti materini.

Izvor: Neo Vrgada u: Grupa Vrgada. Facebook. 2017.)

199
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Gđa Punoš rekla je kako je za KUD napravila preko petnaest nošnji, od čega je za žene na-
pravila njih četiri 2017., ali se bavila i izradom nošnji za djevojčice. Dodala je da su od mještana
dobili na poklon nošnje od starih žena koje su umrle pa su te nošnje preuredili za djecu. Tu ostaje
nejasno jesu li članice KUD-a dobile sve dijelove nošnje i u kojem stanju su te nošnje bile. Kako
ova kazivačica nije rodom s Vrgade i, kao što je ponovila nekoliko puta, nije najbolje upoznata
s vrgadinskim običajima i načinima odijevanja, rekla je kako je gđa Vilma Mileta puno bolji go-
vornik od nje. No unatoč tomu što gđa Punoš nije raspolagala s prevelikim znanjima o narodnoj
nošnji, bitna je za ovaj rad jer je baš ona tvoriteljica moderne varijante vrgadinske nošnje koja se
pojavila u 21. stoljeću. Ona svojim radom i interpretacijom daje pečat vrgadinskoj nošnji koju
članice KUD-a prihvaćaju i s ponosom nose.
Na razgovor s gđom Vilmom Miletom stigla sam 27. srpnja. Kod gđe Milete saznala sam
pregršt toga o Vrgadi, ne samo o nošnjama, već i o pjesmama, nekadašnjim običajima kroz go-
dinu, o pričama o vilama, o vrgadinskoj svadbi i druge vrijedne informacije. Samo o sjećanjima
gđe Milete može se napisati još jedan rad o vrgadinskim običajima kroz godinu. S obzirom na
to da je gđa Mileta rođena 1938. godine, najstarija je kazivačica. K tome, osnivačica je i idejna
začetnica KUD-a Skuti materini, njegovateljica kulturne otočne baštine pa zato ponajviše zna od
svih kazivača. Gđa Mileta ukazala je na sve veći mortalitet starijih osoba koje su imale doticaja s
tradicijskom vrgadinskom kulturom 20. stoljeća, a i znale priče svojih predaka. Teško je zato, kaže
Mileta, pronaći osobe koje su u mogućnosti i želji iznijeti svoje uspomene i znanja.
O osnivanju KUD-a rekla je:
Pa, ja sam bila, ja sam ga u stvari osnovala. Ja i don Andrej. Počeli smo onako iz priče.
Evo baš sam tu negdje zapisala, kako mi je predložio da osnujemo KUD i onda sam raz-
govarala sa ženama nekim, neke su čak i mrtve sada pa smo skupile se i nazvale Skuti ma-
terini. Zato što je Vrgada, opustošena, polako umire, nema ljudi, sve su stari ljudi, mladi
odlaze, napuštaju, nemaju gdje radit, ne mogu živjeti i tako pa smo rekli da ona bude neka
majka koja će skupiti svoju djecu k sebi. I zato smo nazvali Kulturno umjetničko društvo
Skuti materini.
(Mileta 2017)
Gđa Vilma Mileta, rođ. Jurišić, svoja je sjećanja evocirala na temelju fotografija, prošlih vre-
mena koja pamti i skice nošnje koju je napravila gđa Rada Zrnčević, rođ. Rastić. Nošnji na Vrgadi
nema, tvrdi gđa Mileta, jer je običaj bio da se žene pokopaju u nošnji ili da se nošnja stavi u lijes s
tijelom. Nacrt gđe Zrnčević gđa Mileta je gledala i pričala mi o svemu čega se mogla sjetiti, ali mi
je pokazala i vlastite fotografije koje čuva.
Najprije je potrebno dati uvid u originalni nacrt nošnje iz 1905. Taj je nacrt dopunjen osta-
lim informacijama koje je sa mnom podijelila gđa Mileta. Zatim su prikazane fotografije kojima
raspolaže gđa Mileta. Sva saznanja gđe Milete i nacrt svečane nošnje prikazani su tako da tvore
okosnicu ovoga rada, iz koje će se moći proizvesti zaključci. Nakon što je gđa Mileta pokazala
materijale kojima raspolaže, u telefonskom razgovoru dobila sam dopuštenje gđe Zrnčević da
njezin nacrt nošnje objavim u svrhu pisanja ovoga rada. Što je točno gđa Zrnčević zabilježila,
prikazuje transkribirani nacrt upotpunjen fotografijama originalnih skica nošnje:
“Moja baba, Mara Rastić, rođena Špadić rodila se u Vrgadi 26.06.1884. godine. Vjenčala
se 22.01.1906. godine za moga dida Josu Rastića ‘Bureča’.
Svoju opravu u kojoj se vjenčala spremila je kako i mnoge ondašnje žene u škrinju da
će se u njoj pokopati. Bog joj je dao da doživi duboku starost, a djelovi njezine svadbene

200
 studije, rasprave, eseji

oprave su šezdesetih godina već bili napola strunuli, a i bili su šiveni za nju kad je bila
mlada i vitka. Neke dijelove sam ponovno sašila, nabavila novu tkanicu i tu nošnju sam
dvanaest godina koristila dok sam bila aktivni član šibenskog pjevačkog zbora ‘Kolo’ i s
njom proputovala čitavu Evropu i šire. Kad sam 1977. godine odselila u Zagreb nošnja je
ostala u obiteljskom stanu u Šibeniku.
Što se dalje s njom dogodilo nažalost ne znam. One koje bih mogla pitati (nevistu Div-
nu ili mater Vinku) više nažalost nema, ali napamet znam svaki centimetar, svaki šav,
botun vez itd. Svaku boju materijala originalne svadbene oprave moje pokojne babe
Mare. Nošnja je šivena 1905. godine.
Ovo su crteži i opisi svakog pojedinog komada. Ako trebate još kakvo pojašnjenje ili
slično slobodno me možete kontaktirati.
S poštovanjem.
Rada Zrnčević rođena Rastić
1)
Bijela široka košulja sa širokim rukavima nabranim na ramenima i oko ruke. Oko ruke
uska manžeta zakopčana jednim okruglim bijelim porculanskim botunićem (oko pola
cm. velikim) sa 4 rupice. Na prsima izrakaman motiv ružica sa listićima. Oko vrata bez
kragne. Na prsima kopčala se sa 4 mala porculanska botunića sa 4 rupice. Čitava košulja i
podsuknja rađene su ručno iglom i koncem.

Podsuknja široka sa prednje strane do pola dužine otvorena i ravna. Stražnji dio jako na-
bran. Vezivala se okolo – naokolo struka tankom trakom (kurdelom). Rub podsuknje je
okrašen kipcama rađenim na kukicu.

201
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

2)
Prsluk se oblačio iznad košulje. Leđa su bila od čvrstog platna (žutice). Jedna prednjica
je bila od maslinasto zelenog pliša (ne samta), a druga od matlase svile roza boje. (Jako
ljubičasto roza boja kao pojas i kapica koju nose biskupi). Svila je imala uzorak listove ruža
kao materijal od kojeg se prave jorgani (imbotide).

Prednja strana prsluka se kopčala po želji ili da se vidi zelena ili da se vidi roza boja. Strane
prsluka su više bile kao pojas nego kao prsluk. Bile su ispod prsiju i kopčale su se ispod
pazuja i na boku sa malim kukcima. Prsluk je bio mašinski šiven!

3)
Suknja je bila od čvrstog pamučnog ma-
terijala tamno indigo plave (gotovo crne)
boje. Prednji dio je bio ravan, a stražnji
jako nabran. Materijal je bio dosta težak
pa je suknja izgledala kao plisirana. Dva-
desetak trideset centimetara od ruba sa
unutrašnje strane bila je postavljena sa
plavo bijelim prugastim materijalom i
prošivena sa dvije pruge štepa koncem
svjetlijim od boje suknje. Gornji dio halji-
ne (samo prednjica) bio je od istog plavo
bijelog prugastog materijala. Oko vrata i
kopčanje bilo je od crnog pliša, kopčalo
se sa 5-6 kukaca. Preko trbuha je otvore-
no bez kopčanja. Prednja strana suknje
bila je mrvicu kraća od stražnje strane.
Cijela haljina je bila sašivena mašinski i
vrlo stručno vjerojatno od profesionalnog
krojača (možda iz Zadra!).

202
 studije, rasprave, eseji

4)
Pregača (traversa) je bila od tamno modrog pamučnog materijala sa sitnim pupoljcima i
cvijetićima lana plavkasto roza boje.

Tkanica se vezivala oko pasa. Vuna od koje je bila satkana imala je istu boju (ljubičasto
rozu) kao i svila na prsluku. Original tkanica se nažalost raspala. Takvu boju tkanice
nažalost nikad nisam uspila naći.

5)

Jaknica je bila od crnog pliša, uska, kratka do struka uskih dugih rukava. Kopčala se sa dva
kukca (skica kukca). Bila je obrubljena sa modrom svilenom ukrasnom trakom. Sašivena
mašinski, profesionalno, precizno.

203
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

13 – Jaknica sa gornjim dijelom haljine. Gornji prugasti dio bi se zavrnuo prema pazuhu
da bi se vidila izvezena bluza i đilet.
6)
Na glavi se nosila marama (facol). Baba je znala reći da je bio ‘šari sa ružama’
Oprava za vjenčanje (14)
Na glavi je bio vel. Kakav baba nije baš znala opisati.

204
 studije, rasprave, eseji

Ista oprava (15) u kojoj se kasnije vjerojatno 1915. god. slikala sa djecom.
Suknja je bila tamno indigo modra (gotovo crna). Sa prošivima svijetlijeg (modrog) konca
20 – 30 cm pri dnu i na samom rubu. Onaj koji ju je šivao imao je vrlo istančan osijećaj za
elegenaciju i sklad boja. Zadivljuje i različitost vrsta materijala i boja koje je i danas teško
naći.”
(Rada Zrnčević, rođ. Rastić)
U telefonskom razgovoru gđa Zrnčević istaknula je da ne zna gdje je nošnja danas i da joj
je zbog toga jako žao. Pretpostavlja da je nošnja bačena u smeće, ali “tko će ga znati” (Zrnčević
2017). U šibenskom pjevačkom zboru “Kolo” aktivno je sudjelovala dugi niz godina pritom ko-
risteći dijelove svadbene oprave svoje bake. U razgovoru je kazala da su se tkanica, oplećak/đilet
i pregača njezine bake raspale i da su to oni dijelovi koje je sama morala rekonstruirati. Jaknica,
košulja i podsuknja dijelovi su nošnje koja je bila izrađena 1905. godine i koje je gđa Zrnčević
nosila dok je bila u “Kolu”.
Ono što je gđa Zrnčević rekla jest da je košulja bila rađena od tvrdog, teškog, bijelog platna
koji su nazivali žutica i da je nastojala takav materijal naći da sebi izradi košulju za folklorne ak-
tivnosti, no to joj nije uspjelo. Nadalje, košulja/bluza nije imala ovratnik, ali je na prsnom dijelu
postojao detalj “koji je bio rekaman (izvezen) bijelim ružama s listovima, [tako da je izgledalo]
kao vjenčić preko prsiju” (Zrnčević 2017). Košulja se, dodaje Zrnčević, kopčala trima “gumbima
od porculana” (Zrnčević 2017).
Kazivačica Mileta svojim je sjećanjem oživjela mnoge detalje o narodnoj nošnji. Tako je rekla
kako se sjeća narodne nošnje svoje bake, a nošnja koju je opisivala potječe s kraja 19. stoljeća.
Repliku te nošnje napravile su gđe Vesna Matejčić Stamenković i Barbara Stamen­ković Tadić. O
toj će replici kasnije biti govora.
Opis nošnje započela je oglavljem:
Na glavi je pokrivača ili povezača. Suknja je fuštan, kako mi kažemo, od vune satkan,
gore legovano, a doli mi kažemo sfalde. Taj je fuštan haljina bez rukava koja dođe skroz do
poda skoro. Sprijeda je ravan, a odostraga je prepun faldi, odnosno plisiran je, kako mi ka-
žemo legovan. Pregača je od svile. Postoji i tkanica. Opleće je bijela bluza s dugačkim ruka-
vima, naprijed je ukrašeno i gore je veliki broš od sedefa koji se zove madre di perla. Tu je
i prsluk, kako mi kažemo bušt. On je mašinski šivan. Na nogama su cavate i visoke čarape.
(Mileta 2017)
Primetalj je, tvrdi Mileta, bio dodatak: “Ako je bila obična bluza, ako nije bilo ukra­šeno, onda
se tu pravio ili heklao ili vezao vez ili se jedan dio, mi kažemo rakamivao, jedan dio koji se ubacio
tu i to se zvao primetalj. Ruže su te bile vezene, mislim bijelim koncem, sa listićima” (2017). Za
prsluk svoje bake Mileta kaže kako je imao ušitke. Taj je prsluk bio u jednoj boji, boji trule višnje
s cvjetovima. Ne sjeća se više je li se prsluk vezao sa strane. Na podsuknju je pri dnu bila heklana
bordura, a traversa je bila dugačka i imala je džepove, tvrdi Mileta (2017). Kaže da današnje noš-
nje nemaju džepove: “Svaku sliku kad pogledaš, ove što si slikala, ona (traversa na ženama) ima
džep. Maramica je unutra bila i to. U ruku se uvijek nešto dobilo” (Mileta 2017).
Mileta spominje sote: “To su one kao faltice, i to je sad dole, ovo je kamuuf bi mi kazali, ovde,
a inače dole volan” (2017). O torbama i opremi koje su žene nosile, Mileta je rekla da su, koliko se
sjeća, koristile košaru kad bi išle u nabavu. Nekadašnji stanovnik Vrgade, kojeg gđa Vilma pamti

205
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

po nadimku Orle, znao se šaliti: “Blago ti se majčici zemlja što se ljepote nagleda”. Gđa Mileta
rekla je da su žene pretežno ispod fuštana nosile pod­suknje, a ponekad i gaće.
O oglavlju gđa Mileta opisuje u kojim se prigodama koristio:
Pa, kad je bilo hladnije. Mlade su djevojke nosile bijele pokrivače. Kad bi ostala udovica,
stavila bi crnu maramu ili ako bi dijete izgubila, nikad više ne bi skidala tu crninu, cijeli
svoj život bi je nosila. Moja mama je nosila tu pokrivaču dok nije otišla u Osijek sa mnom,
dakle, tu crninu i maramu.
(Mileta 2017)
Od nakita su žene nosile rečine, a oko cijele glave radile su se pletenice. Najprije se kosa po-
dijelila po sredini glave, napravile su se dvije pletenice i onda bi se njih omotalo oko glave. Za-
nimljivo je da je kod Jurišića u Rječniku zapisan naziv te ravne crte koja nastaje na glavi prilikom
raščešljavanja, dok ga se gđa Mileta nije mogla sjetiti.
Za obuću je Mileta rekla:
A cipele koje su nosile. Cipele, one što su se, gospodski, kako mi kažemo, nosile se samo
kad se išlo u crkvu ili kad bi se išlo u grad. A inače su ljudi pravili cipele, one, kako smo
mi, cavate, smo ih zvali, tako. Pa … ljudi su ovdje bili koji su to pravili pa bi od onog sisala,
kako mi kažemo, pleli se pletenice, onda bi se to slagalo dole po potplat kako mi kažemo,
to su ti sad espadrile, a gore ti je bilo platno. I takve su, to se nosilo po selu. To se zvalo
cavate.
(Mileta 2017)
Djeca nisu nosila posebnu nošnju, tvrdi gđa Mileta. No sjeća se da se zimi nosila suknja koja
je bila tkana. Tu svoju ona je naslijedila od svojeg strica koji je nosio tu istu suknju u djetinjstvu.
Nije nedostajalo niti opisa muške nošnje:
Muškarci su imali svoju nošnju koja je bila isto tako tkana. Najprije bi se tanko prelo,
onda bi se to tkalo, dalo bi se ofarbati, sad ne znam dal je prije bila farba ili bi se dalo
ustupati, i onda je žena krojila i pravila kao odijelo za muškarce tako da su imali jaknu
gore, kako mi kažemo jaketa ili kratki ogrtač. Bilo je bez koleta i od sukna. I hlače isto tako.
Košulja je bila obično tkana. Kapu su imali na glavi, nešto ala šibensku. Eto tako slično
su imali, to se ja sjećam. Mislim da postoji jedna fotografija muškarca u nošnji, kod Pere
Hrastina, ali nisam sigurna.
(Mileta 2017)
Gđa Mileta nije zaboravila ni kako je izgledala mladenka:
Moja mama udala se 1937. i ja se sjećam njene nošnje. Dole je bio kraći plavi fuštan koji
je bio od vunice. To je bilo kupljeno. Imala je pregaču od satena i bluza je ista takva bila. U
pletenice su bile raznobojne trake upletene, tako da su joj lepršale oko glave.
(Mileta 2017)
Kazivačica se dotakla i same izrade nošnji:
Teško je bilo tu nošnju napravit. Ti moraš znati da je to koštalo jako puno. A žene, naši
muževi su išli ustvari na brod pa su donosili nove materijale sa broda, taj saten i ostalo što
je bilo i tako su se ukrašavale žene jer su muževi nosili materijale. A osim toga, uglavnom

206
 studije, rasprave, eseji

poslije ručka ljeti, ljudi bi se našli dolje na Luci, na Kuntrodi, kako mi kažemo. Tako po selu
bi bili, gdje je hladovina. A uvijek je on maestro malo pirio. Jedna je (žena) čistila lan, druga
je češljala vunu, treća je prela, četvrta sukala, tvoja prabaka Juština ona je kanavu prela,
onda se natezalo su kanavu i tako. Kukičalo se, prelo se za zimu čarape. Čak se sjećam da
se potkošulje, one dugih rukava, plele. Kad zatvorim oči, tanko popredeno, to se nosilo
do tijela onako. A žene su pravile sebi bušt. Dole su bila opleća pa bi onda na to zimi stavili
taj bušt. Iznad jakne one debele koja se dala isto tako sašiti kod žene stavili bi ple(k)h, to se
kukičalo. Taj pleh … to je bilo znaš kako, kombinacija. Onda smo imale i šalove, a mi smo
to zvali šarpe. To se preko ljeta radilo.
(Mileta 2017)
Pored svega što je detaljno opisala, gđa Mileta dala je na uvid još nekoliko fotografija kojima
raspolaže, a koje predočuju žensku narodnu nošnju koja se odijevala za svečanije prigode: “To
sam skupila stare fotografije iz Vrgade, koje sam mogla dobiti od starih naših žena” (Mileta 2017).
Kaže da je otočna nošnja, prema ovim fotografijama, “više bila gos­pod­ska nošnja” (Mileta 2017).

Fotografija 7. Obitelj Jurišić; Josip, Paulo i Franka, 1886.

Izvor: Vilma Mileta, Vrgada, 2017.

Muškarac je u odijelu, a žena na sebi ima košulju, prsluk i jaknicu. Od ukrasa su na njoj ričine
i madre di perla, postavljen niže ispod vrata. Kosa je opletena. Dijete Paulo odjeven je u svijetlu
haljinicu. Franka je Jurišić na ovoj fotografiji u svečanoj nošnji, koja se podudara s dijelovima
oprave koju je opisala gđa Zrnčević.

207
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Fotografija 8. Žena u svečanijoj nošnji

Izvor: Vilma Mileta, Vrgada, 2017.

Žena na fotografiji odjevena je u svečaniju verziju nošnje. Žena na sebi ima košulju, jaknicu,
ričine. Fuštan seže do poda, a preko njega je svečana pregača/traversa. Na fuštan žena je odjenula
jaknicu. Osim madre di perla, vrat joj krasi i biserna niska35 (ogrlica).

35 Niska (< niz) su biseri, zrna i sl. nanizani na nit; niska, niza. (Anić, Vladimir. 2006. Veliki rječnik hrvatskog jezika. Zagreb: Novi
liber. Str. 877, 878.)

208
 studije, rasprave, eseji

Fotografija 9. Dvije žene u narodnim nošnjama

Izvor: Vilma Mileta, Vrgada, 2017.

Na ovoj su fotografiji dvije žene koje imaju fuštan i preko njega svijetlu traversu. U rukama
imaju cvijeće što možda znači da su fotografije tako bile stilizirane ili su fotografirane povodom
neke svečane prilike u Vrgadi. Traversa je kraća u odnosu na suknju što ukazuje na kasnije vrije-
me jer su nošnje ranijega doba bile dulje. Fuštan i traversa ranije su bile jednake po duljini, tvrdi
gđa Mileta.

209
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Fotografija 10. Majka i kći

Izvor: Vilma Mileta, Vrgada, 2017.

Gđa Mileta misli da su na fotografiji 11 Kaja Jurišić

i sin. Bitno je uočiti kako je žena odjevena u gornji dio
oprave kojem se ne može sa sigurnošću potvrditi način
kopčanja. Oko vrata i zapešća vidi se bijela tkanina, no
može se samo nagađati je li to košulja ispod tamnijega
gornjeg odjevnog dijela ili je našiveni bijeli ukras za oko
vrata. Na zapešću lijeve ruke također se ne može reći
je li to našiveni dio, dio košulje koja je ispod tamnijeg
gornjeg dijela ili je narukvica. Ovo je ujedno i jedina fo-
tografija na kojoj nakit oko vrata seže do struka, gdje je Fotografija 11. Kaja Jurišić sa sinom
zakačen ispod traverse/fuštana/suknje36. Izvor: Vilma Mileta, Vrgada, 2017.

36 Ne može se sa sigurnošću tvrditi što je taj donji dio odjeće jer se ne vide bočna i stražnja strana oprave.

210
 studije, rasprave, eseji

Ova je pak fotografija važna jer se vidi koliko je nošnja po-

stala kraća u odnosu na nošnje na prethodnim fotografijama.
Gđa Mileta zaključila je, prema dužini suknje, kako su sve druge
fotografije starije. Traversa je, premda kraća, sitno naborana što
potvrđuju sjećanja gđe Milete o jako naboranim pregačama.
No, kao i na prethodnoj fotografiji, ne može se reći je li to su-
knja ili traversa. S obzirom na to da nema ni jaknice niti se može
reći je li žena nosila suknju ili fuštan, dade se pretpostaviti da je
ovo ženska odjeća koja je bila nošena u vrijeme kada nošnja ne-
staje iz upotrebe. Vremenski gledano, ako se kraj prve polovice
20. stoljeća uzima kao vrijeme prestanka odijevanja narodne
nošnje, onda tvrdnja o prijelaznosti može biti opravdana. Ako
se kao dijelove nošnje jadranskoga tipa s fotografije uzmu u
obzir košulja, tkanica/pas i kraća pregača (a ti se dijelovi uo-
čavaju na prethodnim fotografijama), onda se može govoriti o
nošnji, ali u modernijoj izradi. Bolje bi možda bilo napisati da
je to ženski način odijevanja oko druge polovice 20. stoljeća,
koji ukazuje na udaljavanje od nošnje i prelazak na popularni
građanski stil odijevanja.
Nesumnjivo jest da fotografije prikazuju kako su se nekada
odijevali ljudi na Vrgadi. Prema odjeći, može se zaključiti kako
su se fotografirali u svečanijim opravama, za razliku od onih u
Fotografija 12. Mlađa žena
kojima su bili svakodnevno. Isto tako, premda djeluju vrlo bo-
Izvor: Vilma Mileta, Vrgada, gato i podsjećaju stoga na građanske nošnje, smatram da se u
2017. geografskim okvirima ne može govoriti o građanskim nošnja-
ma jer je Vrgada suviše mala bila da bi je se pojmilo kao grad,
već je ona bila i ostala selom. Stoga se može govoriti o otočnim
seoskim nošnjama s građanskim stilskim značajkama (osobito izraženima na posljednjoj foto-
grafiji gđe Milete). S druge pak strane, ako se pogleda od čega se sve ove oprave sastoje, mogu
se uočiti dijelovi narodne nošnje (jaknica, košulja, pregača, ukrasi) pa se zato ne može govoriti o
građanskoj odjeći, već o narodnoj (seoskoj) nošnji. I na njima su žene odjevene u fuštan, traversu
i jaknicu. Također se vidi i košulja koja je bila bogato izvezena. Na ovim je fotografijama prisutan
nakit kod žena što ukazuje na bolji imovinski status. Gđa Mileta fotografije, nažalost, nije mogla
točno datirati.
Osim sa spomenutim kazivačicama i kazivačem, pričala sam s dvjema gospođama koje su
načinile repliku nošnje, mr. sc. Vesnom Matejčić Stamenković i dr. sc. Barbarom Stamenković
Tadić. Majka i kći sudjeluju u radu Škole za modu i dizajn Callegari pa su u sklopu jednog od
svojih projekata odlučile izraditi repliku nošnje s kraja devetnaestog stoljeća. Od gđe Matejčić
Stamenković i gđe Stamenković Tadić dobila sam dvije fotografije na kojima je vidljiv gornji dio
žene, trup s pripadajućim odjevnim predmetima. Uz fotografije, u radu se nalazi i kratak opis
projekta izrade replike koji mi je ustupila gđa Vesna Matejčić Stamenković.

211
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Fotografija 13. Opis projekta izrade replike vrgadinske nošnje s kraja 19. stoljeća
Izvor: Matejčić Stamenković 2017.

Fotografija 14. Dr. sc. Barbara Stamenković

Tadić u replici narodne vrgadinske nošnje
Izvor: dr. sc. Barbara Stamenković Tadić,
Vrgada, 2017.

212
 studije, rasprave, eseji

Fotografija 15. Dr. sc. Barbara Stamenković Tadić u replici

narodne vrgadinske nošnje
Izvor: Stamenković Tadić, Vrgada, 2017.

Gđa Stamenković Tadić nosila je tu repliku nošnje na jednoj od modnih revija koja se održala
u Opatiji. Očito je kako je to svečanija verzija nošnje, a može se povezati s nacrtom gđe Zrnče-
vić. Gđa Stamenković Tadić na sebi ima broš madre di perla, što ga je opisala gđa Mileta (2017).
Oglavlje na glavi nije zavezano kao na starijim fotografijama, ali nije ni moglo biti kada su žene na
tim fotografijama obavljale svakodnevne dužnosti, a ovo je svečana, svadbena verzija nošnje. Na
primjer, sve žene na fotografijama gđe Milete nemaju pokrivenu glavu, a odjevene su u svečaniji
tip nošnje. Ono što je gđa Matejčić Stamenković utvrdila jest da istražujući vrgadinsku nošnju
na otoku nije našla nijednu varijantu nošnje kod neke od otočanka ili otočana. Tome je razlog,
kako mi je prethodno pojasnila i gđa Mileta, sljedeći: “U nošnji su se žene pokapale ili su nošnju
spremale s pokojnicama” (Mileta 2017). Također, ni u Muzeju grada Šibenika gospođa s kojom je
gđa Matejčić Stamenković bila u kontaktu nije uspjela naći jedno djelo (ma koliko malo ili veliko
ono bilo), a da u njemu stoji opis nošnje, zapis o načinu izrade i slično. Djelatnica Muzeja u nekim
je knjigama našla pokoju napomenu o nošnji, koja je bila zapisana kraj starih fotografija. Tako su
majka i kći Stamenković zaključile da bi najbolje bilo napraviti repliku, opisati dijelove i način
izrade te to imati na jednome mjestu.
Tijekom posljednjeg dana terenskog istraživanja, otišla sam do Nedjeljke, rođ. Matulić. Ona
i njezin suprug Miro dali su mi na uvid dvije fotografije na kojima su ljudi koji su se okupili na
ulici. Posljednjega dana otkrila sam kako izgledaju svakodnevne narodne nošnje. Supružnici su
mi pokazali dvije fotografije na kojima su prikazane žene kako sjede na ulici, odjevene u nošnje,
te dolazak kipa Gospe od Zdravlja u Vrgadu, koji je popratio određen broj ljudi na ulici. Gđa Ma-
tulić kazala je da je na prvoj fotografiji njezina majka odjevena u haljinicu tamne boje s bijelim
uzorkom. Na drugoj fotografiji njezina majka sjedi pokraj vrata, u svijetloj košulji kratkih rukava.
Kao i gđa Mileta, ni gđa Matulić nije bila sigurna u datiranje fotografija, ali je zaključila da se radi
o kasnijim godinama prve polovice 20. stoljeća.

213
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Fotografija 16. Blagdan Gospe od Zdravlja

Izvor: Miro i Neda Klarić, Vrgada, 2017.

Fotografija predočuje dolazak kipa Gospe od Zdravlja u Vrgadu. Neka su djeca obuvena,
a neka su bosa. Od sedam žena koje imaju pokrivaču na glavi, jedna je žena (na lijevoj strani
fotografije) svoju pokrivaču omotala oko glave na način različit od svih drugih. Svoju je svijetlu
pokrivaču namjestila tako da joj prekrije čitavo čelo. Ona jedina svoj rubac nema zavezan ispod
brade, kao većina žena. To ukazuje na to kako ona možda nije bila iz Vrgade jer taj način pokriva-
nja glave nije prisutan ni na kojoj drugoj prikupljenoj fotografiji. Žena na desnoj strani fotografije
16, koja je okrenuta leđima i ima svijetlu pokrivaču, obuvena je u cipele na malu petu, a donji
dio njene oprave seže do sredine lista. Muškarci na sebi nose odijela. Žene su odjevene u košulju.

214
 studije, rasprave, eseji

Fotografija 17. Žene na ulici u svakodnevnim narodnim nošnjama

Izvor: Miro i Neda Klarić, Vrgada, 2017.

Na crno-bijeloj fotografije 17 može se primijetiti kako su žene odijevale sada već spomenuti
fuštan, traversu i košulju. Tu su i pokrivače na glavama starijih žena koje nose košulje dugih ruka-
va tamne boje. Mlađe su žene odjevene u svijetle košulje kratkih rukava. Fuštan seže do gležnjeva,
a traversa je na jednakoj ili kraćoj duljini od fuštana. Žene na ulici pretežno imaju opletenu kosu.
Pokrivače su svijetle i tamne. Tamne pokrivače znače žaljenje (Mileta 2017) pa se vidi kako su
dvije žene od njih sedam, u koroti. Djeca su odjevena u odjeću kratkih rukava iz čega se može
zaključiti kako je fotografija snimljena u neko toplije godišnje doba. Na nogama je, i ženama i
djeci, obuća.
Na objema fotografijama žene ne nose nakit pa se može pretpostaviti da se on nosio u sve-
čanim prilikama ili su ga nosile one žene boljega imovinskog statusa. To potvrđuje gđa Maja
Matulić Malek koja se sjeća svoje bake Justine Matulić i priča svog oca Šime Matulića. Naime,
gđa Matulić Malek kao mala često je odlazila na Vrgadu iako je rođena u Zagrebu. Njena baka
Justina na posljednjoj fotografiji sjedi na ulici i u naručju drži dijete s kapom. I baka Justina i otac
Šime pričali su joj o tome kako na Vrgadi nije bilo previše bogatih ljudi pa zato i nisu nosili nakit s
obzirom na to da su ga nosili oni koji su si ga mogli i priuštiti. Gđa Matulić Malek spominje kako
je Vrgada bilo ribarsko selo i da je bogatstvo ovisilo o morskim ulovima, a njezin joj je otac često
znao predočiti njegova dječja razmišljanja: “Znat ću da sam bogat kad ću imat pet vrić brašna i
jednoga praca” (Matulić Malek, 2017).
Iz razgovora s gđom Nedom, rođ. Matulić, i njezinim suprugom proizašlo je da u suvenirnici,
u dijelu Vrgade koji se zove Luka, postoji velik broj starih fotografija te da bi se na njima mogle
pronaći žene u nošnjama. Osim tih fotografija, rekli su da posjeduju velik broj obiteljskih foto-

215
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

grafija, ali da nisu sigurni ima li na njima ikakvih tragova nekadašnje nošnje, no da će ih drage
volje pokazati. Nažalost, vremena za pregledavanje fotografija više nije bilo na ovom prvom te-
renskom radu na Vrgadi pa će istraživanje vrgadinskih nošnji na starim fotografijama ostati tema
za jedan od budućih radova.
Nakon svih podataka prikupljenih od kazivača, potrebno je utvrditi nekoliko zanimljivosti i
dati kratak pregled poglavlja o terenskom istraživanju, pritom se osvrćući na kronološku pojav-
nost prikazanih i spomenutih nošnji u ovome radu.
Iz fotografija se vide svakodnevne nekadašnje oprave koje svojim izgledom i prisutnošću di-
jelova ukazuju na sastavnine narodnih nošnji prema onome što o jadranskom tipu nošnje stoji u
knjizi o narodnim nošnjama sjeverne Dalmacije i u enciklopedijskom članku, kao i u knjizi Jelke
Radauš Ribarić o hrvatskim narodnim nošnjama. Nacrt gđe Rade Zrnčević prikazuje svadbenu
nošnju njezine bake, a današnje replike koje gđa Mirjana Punoš izrađuje za potrebe KUD-a Skuti
materini također imaju odlike svečanijega ruha (boje i materijal traversi, nakit te način pletenja
kose). Dakle, o izgledu svakodnevnih i svečanijih ženskih narodnih nošnji saznalo se na temelju
fotografija i razgovora. Potom je u nacrtu opisana nekadašnja ženska svadbena nošnja. Razgo-
vorima, osobnim opažanjem i fotografijama zabilježene su današnje modernije ženske nošnje
prisutne na otoku. Zaključno, iz razgovora su proizašli podatci o nekadašnjim muškim svakod-
nevnim opravama.
Na kraju, kronološki gledano prema dostupnim zabilježenim godinama, najstarija nošnja pri-
kazana u ovome radu jest ona iz 1886., a nalazi se u dijelu teksta o kazivačici gđi Vilmi Mileti. Za-
tim je tu nošnja s kraja 19. stoljeća koje su repliku napravile mr. sc. Vesna Matejčić Stamenković i
dr. sc. Barbara Stamenković Tadić. Nadalje, tu je svadbena nošnja izrađena 1905. za Mare Rastić.
Posljednje nošnje točno datirane (modernije vrgadinske nošnje) uslikane su ove godine tijekom
terenskog istraživanja, a izrada je tih nošnji započela oko 2012. godine. Počevši s najnovijom,
modernom verzijom nekadašnje nošnje, ovo potpoglavlje predočuje stoga vrgadinske nošnje
unatrag: od novijih do najstarijih zabilježenih tijekom terenskog istraživanja.

5.2. O nazivima dijelova nošnje kod Blaža Jurišića i danas

Kao što je spomenuto, Blaž Jurišić utvrdio je da nošnja na Vrgadi nije postojala 1949., ali su Vrga-
dini i Vrgadinke imali nazive za njezine dijelove jer se nošnja upotrebljavala u razdobljima prije
1949. Tako se od Jurišića doznaju dvije važne informacije:
1. Curama je u Šopotu prije na glavi stajala kapa, u Vrgadi je nisu nosile.
2. Od naziva za pojedine komade negdašnje nošnje u Šopotu zabilježio sam naziv jaš-
mak i povezača; ovi su nazivi u Vrgadi nepoznati, a za povezaču kažu u Vrgadi pokrivača.
(Jurišić 1966: 12)
Jurišićeva se tvrdnja odnosi na 20. stoljeće, no kako se otok spominje još u 10. stoljeću, povi-
jest i prošlost tradicijskog odijevanja svakako zaslužuje biti istražena i rezultati toga istraživanja
zabilježeni. Od velike je koristi Jurišićev Rječnik i služi kao kvalitetno polazište za istraživanje.
Stoga se ovim radom nastoje proširiti saznanja o vrgadinskom narodnom ruhu te otkriti što otok
skriva, na što je potaknuo još 1966. Blaž Jurišić (1966: 11). Upravo su ove dvije važne informacije
o dijelovima nošnje poslužile kao izvor za usporednu analizu naziva nošnji. Uzorke za usporednu
analizu čine Rječnik govora otoka Vrgade Blaža Jurišića, objavljen 1973., te nazivi poznati ispita-
nicima, u srpnju 2017., kojima se i dalje koriste u svakodnevnom životu. Važnost je lingvističkog
pristupa nazivima nošnji zabilježena i kod Jasenke Lulić Štorić:

216
 studije, rasprave, eseji

O nošnji se može razmišljati i kroz različite nazive za pojedine dijelove nošnje koji poka-
zuju različito podrijetlo, npr. romansko za nogavice: bičve, bječve, klašnje; slavensko za dio
koji obuva nogu: nazuvci, natikače ili tursko: čarape, terluci. Naslućujemo da gotovo svaki
dio nošnje zahtijeva posebno istraživanje.
(Lulić Štorić 2005: 9)
U predočenoj tablici koja slijedi prikazane su natuknice koje se na bilo koji način odnose na
narodne nošnje i s njima se mogu dovesti u vezu. U prvom stupcu vidi se na kojoj se stranici u
Rječniku natuknica nalazi. U drugom su stupcu popisane relevantne natuknice iz Rječnika. Treći
stupac pokazuje kakvo je objašnjenje Blaž Jurišić dao za prikazanu natuknicu u svom Rječniku. Uz
ta tri stupca, nalaze se još dva kojima se želi ukazati na poznavanje i upotrebu nazivlja narodnih
nošnji među vrgadinskim stanovništom u 21. stoljeću. Do zabilježenog u četvrtom i petom stup-
cu došla sam na temelju terenskog istraživanja i vlastitog opažanja. Četvrtim stupcem pokazuje
se, uz pomoć riječi DA ili NE, frekvencija riječi koje je Jurišić zabilježio u Rječniku u odnosu na
današnji govor i poznavanje dijelova nošnje. Peti stupac prema riječima DA ili NE prikazuje koje
su to riječi koje se kod Jurišića odnose na nošnju, ali više nisu zastupljene u sadašnjem govoru vr-
gadinskog stanovništva. Tablicom 3. nastoji se stoga predočiti koliko je riječi nestalo iz upotrebe
u odmaku od četrdeset i četiri godine te tako naznačiti jezično stanje na otoku.

Tablica 3. Natuknice koje se odnose na narodnu nošnju prema Rječniku govora otoka Vrgade Blaža
Jurišića (1973) uspoređene s poznavanjem naziva narodne nošnje u 2017. godini među vrgadinskim
stanovništvom

Redni Natuknica u Objašnjenje u Rječniku otoka Izraz je Riječ koja

broj Rječniku otoka Vrgade Blaža Jurišića (1973) prisutan u se odnosi
stranice u Vrgade Blaža današnjem na nošnju,
Rječniku Jurišića (1973) govoru i ali više nije
otoka poznavanju prisutna
Vrgade dijelova u govoru
Blaža nošnje. vrgadinskog
Jurišića (Izvor: stanovništva.
(1973) vlastito (Izvor:
terensko vlastito
istraživanje) terensko
istraživanje)
ženske dokoljenice (bez stopala),
23. bičva DA NE
obično u pl.
bijankarija bijelo rublje NE DA
25. bluza komad odjeće ženske DA NE
27. borša torba (gospodska) DA NE
32. bunet vrsta kape NE DA
ženska odjeća oko prsa; trup, DA, ali u
32. buština NE
poprsje; prsi od haljine obliku bušt
33. carza suknja od grube vune NE DA
cavata papuča DA NE

217
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

prednji dio kose u muškarca, što

35. cug se u šišanju ostavi dulji, da se može NE DA
valovito počešljati
36. čerapa muška kratka bječva NE DA
DA, ali u
53. đilet prsluk (kod gradskog odijela) NE
nošnji
DA, ali u
faco Rubac NE
obliku facol
57. frkatela ukosnica, kvačica NE DA
ženska seljačka oprava bez rukava,
obično od modroga platna; porket
fuštan DA NE
(vrsta tkanine) *fuštan od valuda i
od bumbažina
58. gaće hlače DA NE
maja (ne mora biti vunena); vunena
65. guća NE DA
košulja; pleteća igla
DA (nitko
ženski dugi zimski ogrtač od
67. hala NE ga nije
gruboga sukna
spomenuo)
kratki muški kaput od gruboga
halak DA
sukna
DA, ali u
79. jaketa kaput od odijela; ženski kaputić obliku jakna, NE
jaknica
82. kaban zimski vuneni ogrtač NE DA
prteni plavi ili bijeli kaput, obično
85. kamiža bluza vojnička; košulja; svećenička NE DA
bijela platnena suknja
kratki platneni kaput bez rukava;
kamižot prsnice, što su prije nosile djevojke; NE DA
ženska suknja
naborana pruga dvostruka na
kamuf DA NE
pregači odozdo

kanica sukneni vezeni ženski pojas, tkanica DA NE

86. kaparan kratki kaput; kukulja NE DA

kapelin šešir za gospođe; ženski šeširić NE DA
kapot kaput NE DA
90. klobuk Šešir NE DA
DA (Gđa
komad platnene odjeće, koji se Mileta je
navuče preko glave (nosile su ga opisala
komeš NE
ponajviše ženske ispod opleća, a i predet, ali nije
stari muškarci) upotrebila
naziv)

218
 studije, rasprave, eseji

94. koram koža za potplate NE DA

95. korut crnina (za mrtvacem) NE DA
96. kotula donja suknja NE DA
skut (ženski); donja platnena suknja
98. krila DA NE
bijela; samo žensko krilo
kriletine donja suknja NE DA
krovata kravata, ovratnik DA NE
100. kružet prsluk NE DA
DA, ali u
zapon; ženska strana kopče: s jedne
kučica obliku kukica, NE
strane je mužac, a s druge kučica
kukci
101. kular ogrlica; niz korala NE DA
kularin ovratnik (tvrdi kragen) NE DA
kularina kravata; ovratnik NE DA
desna i lijeva strana na kaputu; dio
od odijela što je ponešto nalik na
krilo; na odijelu dio (naj češće od
106. leto NE DA
pasa niz dole) što nije pritisnut
k tijelu nego visi (n. p. doni dio u
sadašnemu muškome kaputu)
luštrati ulaštiti DA NE
DA, u obliku
112. madreperla perl muter = BROŠ (gđa Mileta) madre di NE
perla
113. maja guća (haljinac ispod košulje) NE DA
zašaknice (od vune spletene;
rukavice brane od studeni prste
114. manina NE DA
i šaku, a manine štite zapešće);
narukvica
crvena traka, što su je u staro
116. mavez vrijeme (KOJE?) ženske metale u NE DA
kosu; pamuk, osobito u glavi
muški dio sponje na odjeći (mužac
126. mužac NE DA
i kučica)
134. nogavice noga od hlača DA NE
135. nošna DA NE
137. obuća DA NE
obukivati (se) oblačiti (se) NE DA
obuti DA NE
obuvati DA NE
138. odića odjeća DA NE
142. opanak DA NE

219
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

od fuštana gornji dio (koji ide oko

pleća) (Usp. Istra R 201 uplečak
oplećak DA NE
- vrsta haljine ženske kao komad
nekadašnje narodne nošnje)
opleće kao kratka košulja (ženska) DA NE
143 oputa remen za opanke; obuvača NE DA
redovito se govori u plur.: đerdan,
ordan kolajna, perle oko vrata; Arj*1 NE DA
“nekakav ženski nakit”
pantofula papuča NE DA
150. patina mast za postole NE DA
povezača, peča – vrsta marame za
peča NE DA
glavu u staroj narodnoj nošnji
151. pernica perjanica; nose mladenci i svatovi NE DA
nabori izrađeni na odjeći, podalje
152. pijete NE DA
jedni od drugih
plesti DA NE
plet vuneni ogrtač NE DA
umetak u opanke ili u crive, uložak;
157. podlog podloga od domaćega sukna u NE DA
opanku
158. podveza vezica za čarapu NE DA
u staro doba nosile su žene oko
159. pokrvača DA NE
glave; pokrivača, pokrovača
prtena tkanina iznutra podstavljena
163. postava NE DA
na suknenoj odjeći; platno uopće
kod procedure sa suknom - samo
postupati malo bi postupal, a carzu ništa, DA NE
nego iz krosan
pošiti pođoniti postole, ušiti NE DA
broš; Arj pantapet “nekakav ženski
potampe NE DA
nakit”; pribadača
164. povalenica vrsta suknje NE DA
167. presti (u mraku tapkajući) DA NE
DA, ali
komad odjeće od bijeloga platna, u obliku
168. primetal
nosile su ga ženske na prsima primetalj,
primetača
komad ženske odjeće na prsima, od
173. prsnice NE DA
bijelog platna
razdjelna crta posred kose (kod
prudel NE DA
žena)
175. pulija puce, kopča NE DA
178. raspraviti zapletenu kosu raščešljati NE DA

1 Oznaka “Arj” odnosi se na Akademijski rječnik (Jurišić 1973: 11), tj. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika u izdanju Jugosla-
venske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb 1880. – 1960. (Jurišić 1973: 12).

220
 studije, rasprave, eseji

180. rećine naušnice, menđuše DA NE

190. skrina drven sanduk za spremanje ruha DA NE
191. skrlet skerlet; crvena tkanina NE DA
197. srma srebrni vez NE DA
DA, ali u
202. svalda nabor (na opravi, na suknji) NE
obliku falda
svaldanica suknja s naborima (na falde) NE DA
šarpa okovratnik, (vojnička) tkanica NE DA
pl., obuća spletena od vune ili
207. škofun NE DA
bunestre
209. šotana donja suknja NE DA
špigeta pl., vezice za postole DA DA
210. štivale vrsta obuće; čizma, škornja NE DA
211. šudar rupčić NE DA
212. tak peta na postolu NE DA
218. traversa običnije travesa, pregača DA NE
pokriti se; prebacivši preko ramena
237. zagrnuti (se) kaban, zgrnuti (se): otkriti se DA NE
(obratno)
245. zubaje čipke na košulji NE DA

Iz tablice je vidljivo sljedeće:

1. Jurišić je zabilježio devedest i šest natuknica koje se odnose na narodnu nošnju.
2. Trideset i sedam riječi koje su zapisane kod Jurišića poznate su i u tom obliku (ili vrlo slič-
nom) upotrebljavaju se i danas. Pobrojani su oni izrazi koji se odnose isključivo na narodnu noš-
nju (uključujući oglavlje, obuću i dodatnu opremu), a da u Jurišićevu (1973) Rječniku nisu pove-
zani s ičim “građanskim”. Nisu se analizirali izrazi koji se tiču tkanine i obrade tkanine i materijala.
To su sljedeći izrazi: bičva, bluza, borša, buština (danas bušt), cavata, đilet, faco (danas facol),
fuštan, gaće, jaketa (danas: jakna, jaknica), kamuf, kanica, krila, krovata, kučica (danas: kukica,
kukci), luštrati, madreperla (danas: madre di perla), nogavice, nošna, obuća, obuti, obuvati, odića,
opanak, oplećak, opleće, plesti, pokrvača, postupati, presti, primetal (danas: primetalj, primetača),
rećine, skrina, svalda (danas: falda), špigeta, traversa i zagrnuti se.
3. Među ispitanim kazivačima više se ne čuju izrazi: bijankarija, bunet, carza, cug, čerapa, fr-
katela, guća, hala, halak, kaban, kamiža, kamižot, kamuf, kaparan, kapelin, kapot, klobuk, komeš,
koram, korut, kotula, kriletine, kružet, kular, kularin, kularina, leto, maja, manina, mavez, mužac,
obukivati (se), oputa, ordan, pantofula, patina, peča, pernica, pijete, plet, podlog, podveza, posta-
va, pošiti, potampe, povalenica, prsnice, prudel, pulija, raspraviti, skrlet, srma, svaldanica, šarpa,
škofun, šotana, štivale, šuda, tak i zubaje
Čak pedeset i devet naziva kazivači više ne upotrebljavaju, ne poznaju ih ili ih se nisu mogli
sjetiti tijekom razgovora. Neki od tih naziva trebali su ostati sačuvani, ali nažalost nisu.
Zaključuje se da je trideset i sedam naziva poznato i upotrebljavaju se danas među kazivači-
ma, a odnose se na narodnu nošnju. Ti su nazivi zabilježeni i kod Blaža Jurišića u Rječniku govora
otoka Vrgade (u jednakom obliku ili sličnim varijantama). Pedeset i devet naziva više se ne može

221
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

čuti u govoru mještana Vrgade. S obzirom na sve prikazano, uočavaju se razlike u govoru, ali i
prisutnost staroga nazivlja. Iako se neki od termina za opisivanje dijelova nošnje ne koriste i ne
poznaju, zadovoljavajući je broj “starih” naziva kojima se opisuje nošnja. Ako se osvrne na neu-
potrebljavanje nekih naziva, može se reći da je razlog tome zaborav, nepoznavanje termina, a to
ukazuje i na “pražnjenje terminologije” u vrgadinskom govoru, kada se radi o nošnjama. Takvo se
stanje može objasniti mortalitetom na otoku i činjenicom da sve manje i manje ljudi ima znanja
i sjećanja o nošnji, a da mladi ne pokazuju toliki interes za očuvanjem običaja i jezika.

Zaključak

U Zadarskoj županiji postoje dva tipa narodnih nošnji – dinarski i jadranski. Na temelju pri­
kupljenih materijala na terenskom istraživanju i djela Blaža Jurišića, utvrđena je prisutnost narod-
ne nošnje na otoku Vrgadi nekada i danas.
Unatoč tomu što hrvatska literatura oskudijeva zapisima o vrgadinskoj nošnji, ono malo što
je pronađeno u izvorima i tijekom terenskog istraživanja, dalo je vrijedne informacije. Blaž Jurišić
napomenuo je u prvom dijelu svoga Rječnika govora otoka Vrgade da nošnje nema na Vrgadi
1949. i zapisao je jedan naziv za dio nošnje te zaključio kako vrgadinske djevojke nisu nosile po-
krivala na glavi. Taj navod ujedno je dokaz da su nošnje postojale prije 1949. jer da nisu, Jurišić ne
bi znao naziv pokrivala za glavu. To što je autor Rječnika naznačio ukazuje na stanje 1949., što je
vrijeme kada nošnja nestaje iz upotrebe pa stoga Jurišićeva tvrdnja ima smisla. Iskazima kazivača
i prikupljenim foto-materijalima, potvrđeno je da se na otoku Vrgadi nekada koristila narodna
nošnja. Dokazano je da su žene nosile nošnju, a kazivačica Vilma Mileta opisala je mušku ne-
kadašnju nošnju. Djevojčice danas nose modernu verziju narodne nošnje. Neki nazivi dijelova
nošnji otoka Vrgade razlikuju se u 20. i 21. stoljeću. Nazivi se koriste u istom ili sličnom obliku
kako ih je zapisao Blaž Jurišić u drugom dijelu svoga Rječnika ili se pak uopće ne koriste. Najvaž-
niji od njih su bičva, bluza, cavata, đilet, fuštan, kanica/tkanica, krila, krovata, oplećak, opleće, plet,
pokrvača/pokrivača, rećine, špigeta i traversa. Većina vrgadinskih narodnih nošnji nije sačuvana
jer su se žene u njima pokapale ili je oprava zakopana s njima u lijesu na što je ukazala kazivačica
Mileta. No, na otoku postoje replike koje izrađuju u KUD-u Skuti materini na temelju nacrta
svadbene nošnje Mare Rastić. Neke od njih su vjerna kopija, dok su druge, koje pripadaju KUD-u,
modernije izrade.
O ovoj se temi itekako treba još pisati i obaviti terenska istraživanja dok još ima materijala na
otoku da se ne bi dogodilo da nestanu, kao što je to bilo sa svadbenom opravom Mare Rastić.
Potrebno je okupiti što veći broj onih koji svojim znanjima i uspomenama mogu pridonijeti u
proširenju spoznaja o vrgadinskoj nošnji, ali i vrgadinskim užancama, kulturi i identitetu. U oču-
vanju identiteta i kulture otoka značajnu ulogu imaju i novi mediji pa je zato preporučljivo što
kvalitetnije obraditi saznanja o vrgadinskim tradicionalnim običajima, replicirati nošnju te tako
pridonijeti obogaćivanju opstojnosti prošlih (analognih, unplugged) vremena u prevladavajuće
digitalno doba.

222

Popis korištenih izvora
1. Grgin, Tomislav. 1999. Vrgada – otok Sunca i
tvrđava-grad na istoku. Marulić 4: 726–729.
2. Grgin, Tomislav. 2000. Podrijetlo žitelja otoka
Vrgade. Geoadria 5: 129–33.
3. Ivanković, Ivica. 2001. Narodne nošnje
Hrvatske. Zagreb: Multigraf d.o.o.
4. Jurišić, Blaž. 1936./1937. Govor otoka
Vrgade. Nastavni vjesnik XLV: 89.
5. Jurišić, Blaž. 1962. Glagoljski spomenici
otoka Vrgade. Zagreb: Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti.
6. Jurišić, Blaž. 1966. Rječnik govora otoka
Vrgade. Zagreb: Jugoslavenska akademija zna­
nosti i umjetnosti.
7. Jurišić, Blaž Šime. 2004. Petohljib: rodoslovlja
i nadimci autohtonog stanovništva otoka Vrgade.
Zadar: Matica hrvatska, ogranak.
8. Klemenčić, Mladen. 2008. Vrgada
unplugged. Hrvatska revija 2: 91–99.
9. Kovačec, August (ur.). 2003. Hrvatska
enciklopedija. s.v. Jurišić, Blaž. Svezak 5. Zagreb:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Str. 405.
10. Kovačec, August (ur.). 2005. Hrvatska
enciklopedija. s.v. Narodna nošnja. Svezak 7.
Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Str. 588–590.
11. Krleža, Miroslav (gl. ur.). 1968. Enciklopedija
leksikografskog zavoda. s. v. Odijevanje. Svezak
Elektronički izvori
1. Blaž Juršić. Digitalna zbirka Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti. http://dizbi.
hazu.hr/?object=list&find=bla%C5%BE+juri%C5
%A1i%C4%87 (Pri­stup­lje­no: 8. kolovoza 2017.).
2. Brkić, Velimir. 2012. Spomen na Vrgadu
iz prošlih vremena. Zadarski list. http://www.
za­darskilist.hr/clanci/27072012/spomen-na-
vrgadu-iz-proslih-vremena (Pri­stupljeno: 18.
srpnja 2017.).
3. Grupa Vrgada. Facebook. https://www.
facebook.com/groups/vrgada/ (Pristupljeno: 8.
kolovoza 2017.).
4. KUD Skuti materini. 2017. Neo Vrgada
u: Grupa Vrgada. Facebook. https://www.
223
studije, rasprave, eseji
4. Zagreb. Jugoslavenski leksikografski zavod. Str.
624–628.
12. Klarić, Mirko Mate. 2005. Moja Vrgada.
Zadar: Gradska knjižnica.
13. Lovrić, Ivan. 1948. Bilješke o Putu po
Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava
Sočivice. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske
akademije. Str. 70.
14. Lulić Štorić, Jasenka, Oštrić, Olga, Vojnović
Traživuk, Branka. 2005. Narodne nošnje sje­verne
Dalmacije. [Katalog izložbe.] Zadar: Narodni
muzej i Matica hrvatska.
15. Magaš, Damir. 1997. Zadarska županija:
priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska
knjiga.
16. Radauš Ribarić, Jelka. 2013. Hrvatske narodne
nošnje. Zagreb: Libar.
17. Ravlić, Slaven (ur.). 2009. Hrvatska
enciklopedija. s. v. Vrgada. Svezak 11. Zagreb:
Lek­si­kografski zavod Miroslav Krleža: Str. 511.
18. Ravlić, Slaven (ur.). 2009. Hrvatska
enciklopedija. s. v. Zadarska županija. Svezak 11.
Za­greb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Str. 653.
19. Regan, Krešimir, Nadilo, Branko. 2009. Stare
crkve na zadarskim otocima. Građevinar 61(5-
6): 463–477.
facebook.com/drajic333/media_set?set=a.1953
978021505109.1073741842.100006787899828&t
ype=3 (Pristupljeno 6. kolovoza 2017.).
5. Hina. 2005. Predstavljen roman Rosarija
Jurišića Vrgade ‚Omega – dnevnik moje smrti‘.
Culturenet.hr. http://www.culturenet.hr/
default2.aspx?id=7716 (Prsitupljeno: 17. veljače
2016.).
6. Kale, Jadran. 2009. Narodne nošnje i kultura
odijevanja u sjevernoj Dalmaciji. Doktorski rad.
Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
(Pristupljeno: 5. travnja 2016.).
7. Izvod iz Registra kulturnih dobara Republike
Hrvatske, Lista zaštićenih kulturnih dobara.
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

2003. Narodne novine. http://narodne-novine. /?show=results&stype=1&c%5B0%5D=artic

nn.hr/clan­ci/sluz­be­ni/2004_02_22_656.html
(Pristupljeno: 16. veljače 2016.).
8. Izvod iz Registra kulturnih dobara Republike
Hrvatske, Lista preventivno zaštićenih kul­turnih
dobara. 2010. Narodne novine. http://narodne-
novine.nn.hr/clan­ci/sluz­bni/2010_10_115_3019.
html (Pristupljeno: 16. veljače 2016.).
9. Matejčić Stamenković, Vesna. Narodna
nošnja Vrgade. Privatna poruka. (16. 8. 2017.).
10. Stamenković Tadić, Barbara. Narodna nošnja
Vrgade. Privatna SMS-poruka. (28. 7. 2017.).
11. Vrgada. Hrčak: portal znanstvenih časopisa
Republike Hrvatske. http://hrcak.srce.hr/search­
le­_­search&t%5B0%5D=vrgada (Pristupljeno: 8.
kolovoza 2017.).
12. Vrgada. Hrvatska enciklopedija. http://www.
enciklopedija.hr/Natuk­ni­ca.aspx?ID=65469
(Pris­tupljeno: 8. kolovoza 2017.).
13. Vrgada. Općina Pakoštane. http://www.
opcina-pakosta­ne.hr/pages/places/vr­ga­da.html
(Pristupljeno: 14. svibnja 2017.).
14. R. I. 2012. Vrgadinske užance: Blagdan Sv.
Joakima i Ane. 057info.hr. http://057in­fo.hr/
vije­sti/2012-07-19/blagdan-sv-joakima-i-ane
(Pristupljeno: 27. srpnja 2017.).

6. Kazivači
Klarić, Miroslav (r. 1963.)
Klarić, Nedjeljka, r. Matulić (1951.)
Matulić, Slavica, r. Grgić (1967.)
Matulić, Živko (r. 1960.)
Matulić Malek, Maja (r. 1958.)
Mileta, Vilma (r. 1931.)
Punoš, Mirjana (r. 1951.)
Matejčić Stamenković, Vesna
Stamenković Tadić, Barbara (r. 1982.)
Torić, Milanija (r. 1965.)

Summary
Three types of traditional costumes dominate in Croatia by geographic position: Panonian, Dinaric
and Adriatic. On the islands traditional costumes were used as a daily clothing piece, which can to-
day be seen in museums, archives and various cultural events. The island of Vrgada is the last island
that administratively belongs to Zadar County, although in the past it was more frequently directed
towards Šibenik. Given that there are no complete notes on the traditional costume of island Vrgada,
the literature and field research attempted to determine presence and appearance of the former
costume. In addition to the look, the language knowledge of parts of the costume among today’s
inhabitants of Vrgada was compared with the expressions found in book called Rječnik govora otoka
Vrgade, from 1966., whose author is Croatian philologist Blaž Jurišić. This work thus confirmed the
presence of folk costumes on the island in the context of Croatian culture.

Key words: traditional costumes, Vrgada, Blaž Jurišić

224
 zadarska smotra 4, 2018. Ivan Magaš

Ardalićevo bilježenje tekstova

sjevernodalmatinskoga
studije, rasprave, eseji zaobalja

Uvodne riječi o Vladimiru Ardaliću

Vladimir Ardalić bio je samouki etnograf iz bukovičkoga sela Đevrsaka, najpoznatiji po svo-
joj suradničkoj aktivnosti u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena. Njegovi su
prilozi u Zborniku objavljivani od 1899. do 1935. godine, a njima su se u svojim istraži­va­
njima koristili hrvatski i srpski etnolozi, povjesničari i jezikoslovci (dijalektolozi, leksikografi
i onomastičari) te sociolozi.
Sabrano i priređeno izdanje Ardalićevih priloga konačno je objavljeno 2010. godine u
monografiji Bukovica: narodni život i običaji koja broji preko pet stotina stranica, što uvelike
olakšava snalaženje svim znanstvenicima koji u Ardalićevoj građi mogu pronaći istraživački
izvor.

Jezik Ardalićevih priloga kao jezik pravoslavaca u sjevernoj Dalmaciji

Danas, u 21. stoljeću, ime Vladimira Ardalića (1857. – 1920.) poznato je malom broju ljudi,
i to uglavnom znanstvenicima. Zabilješke o običajima i vjerovanjima Bukovčana koje je pri-
kupljao na terenu Ardalić je slao urednicima Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slave-
na u razdoblju od preko dvadeset godina, a posljednji je njegov prilog objavljen posmrtno
1935. godine. Spomenute je Ardalićeve priloge urednik Živko Bjelanović u knjizi Bukovica:
narodni život i običaji podijelio u sedam tematskih cjelina (“Narodni život”, “Narodni običaji”,
“Privatno pravo”, “Vjerovanja i basme”, “Pripovijetke”, “Priče” te “Pošalice”), a protežu se na
preko četiri stotine stranica. Ardalićev doprinos u prikupljanju etnološke građe dalmatin-
skoga zaobalja zavrijedio je divljenje, a ne treba zaboraviti da nije bio značajnije formalno
obrazovan.
Budući da je Antun Radić kao urednik pozivao suradnike Zbornika da pišu priloge na
lokalnim govorima, Ardalić je jezik svojih priloga oblikovao uglavnom prema novošto­

225
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

kavskome ijekavskom govoru Đevrsaka kakvim se svakodnevno služio i upravo su te okol-

nosti znatno pomogle Pavlu Iviću pri pisanju dijalektološkoga članka “O poreklu ijekavskog
govora u Benkovačkom kraju” (zbornik Benkovački kraj kroz vjekove 1, 1987.). Ipak, Ivić je
istaknuo kako se u analizi Ardalićeva jezika nije služio svim njegovim prilozima, već samo
onima u kojima je utjecaj standardnoga jezika manji, a ti se nalaze u Zborniku u knjigama IV,
V i VII.1 Živko Bjelanović u komentaru na kraju knjige Bukovica: narodni život i običaji ističe
da Ardalić, premda bez značajnijeg formalnog obrazovanja, u svoje priloge unosi oveći broj
riječi koje je usvojio izvan jezične zajednice, čitajući knjige i družeći se s obrazovanim ljudi-
ma.2 Ipak, jezik je određenih Ardalićevih priloga dugo bio i još uvijek jest sinegdoha novošto-
kavskoga (i)jekavskog govora u Dalmaciji, a ni u novije vrijeme gotovo nema značajnijega za-
nimanja za bukovičke govore o kojima je pisao Pavle Ivić. Time je za slavensku dijalektologiju
važnost Ardalićevih priloga veoma velika, a posljedično je značajna i monografija Bukovica:
narodni život i običaji. Živko Bjelanović više je puta pisao o novošto­kavskim (i)jekavskim go-
vorima Bukovice, između ostaloga, u dvama izdanjima svoje mono­grafije Antroponimija Bu-
kovice (1988., 2012.) ne spominjući eventualne posebnosti u pojedi­nim mjesnim idiomima.
Ardalićevi prilozi objavljeni u Zborniku odnose se u prvom redu na Bukovicu i njezine
običaje, no Ardaliću su poznati i običaji Kotarana. U indeksu vlastitih imena u monografiji
Bukovica: narodni život i običaji, više se puta spominju pojmovi “Kotar” i “Ravni kotari”, a
jednom “Kotarani”. Potonji se nalazi u fusnoti br. 139 na 265. i 266. stranici knjige:
“Kotar je mjesto vilovito po vodami, te š njegovije voda svijet je malovjek, ne boluju
čudo nego uprijeko svak vazdukne (umre). U nji voda ima, da je se vrebac napije, da
ne bi moga’ poletjeti smjesta, da je teška, a kamo li čoek, kad je se napije. Ajde Kota-
rani se toliko i ne plaše svoe vode, niti na nju sijeku sovu (klevetaju), ali bukovički i
gornji svijet se čuva kotarske vode ka’ žive vatre. (…)”
Iz ovoga je kratkog odlomka vidljivo da Bukovčani i Kotarani o istim stvarima imaju ra-
zličit stav, odnosno da u Ardalićevoj svijesti postoji razlika između jednih i drugih. Osim što
uočava razlike u odijevanju te u govoru bukovičkih pravoslavaca i katolika3, Ardalić uočava
i razlike u odijevanju pravoslavki u Ravnim kotarima i Bukovici (“Niz Ravni kotar jednako
robu nose ženske od jedne vjere i druge.”4). Ipak, kada se lingvistički govorilo o pravoslav-
nim selima na sjeveru Dalmacije, između Ravnih kotara i Bukovice nije se radila distinkcija.
Ako danas govorimo o Ardalićevu izrazu kao o predstavniku govora svih pravo­slavnih sela
Ravnih kotara i Bukovice (a ne osvrćući se pritom na međusobne razlike među idiomima
i činjenicu da Ardalićev jezik nije istovjetan idiomu nekoga mjesta), moramo ipak uzeti u
obzir promjenu u narodnosnoj strukturi stanovništva dalmatinskoga zaobalja nakon Domo-
vinskoga rata, općenitu sklonost iseljavanju stanovništva iz sela Ravnih kotara i Bukovice, a

1 Vidi: Ivić, Pavle: “O poreklu ijekavskog govora u Benkovačkom kraju”, u: Benkovački kraj kroz vjekove. Zbornik 1, Benkovac,
1987, str. 159.
2 Vidi: Ardalić, Vladimir: Bukovica: narodni život i običaji, str. 439.
3 Primjerice: “Govor im je različit: pravoslavni govore: đe, a katolici: di; ovi: bijelo, a oni: bilo (…).” Za ostalo vidi: Bukovica:
narodni život i običaji, str. 31–32.
4 Bukovica: narodni život i običaji, str. 32. Iz rečenice se implicitno zaključuje da se u Bukovici pravoslavne žene odijevaju druk-
čije od katoličkih, o čemu Ardalić i piše na drugim mjestima.

226
 studije, rasprave, eseji

svakako i utjecaje hrvatskoga književnog jezika i idiómā urbanih sredina na ruralne idiome.
Sve spomenuto znači da će Ardalićev jezik tek još neko vrijeme biti približno vjerodostojan
odraz govora pravoslavnih sela tih područja.

(I)jekavski novoštokavski govori Bukovice i Ravnih kotara

Govori srpskih sela u Bukovici pripadaju istočnohercegovačko-krajiškom dijalektu štokav-

skoga narječja. To su štakavski govori (i)jekavskoga refleksa jata i novoga akcenatskog stanja.
O njima su, kako je već spomenuto, pisali Pavle Ivić i Živko Bjelanović. Govorima srpskih
(pravoslavnih) sela u Ravnim kotarima, koliko je meni poznato, nije se do sada detaljnije ba-
vio nitko. Izuzetak čini diplomski rad “Usporedna analiza govora Donjih Biljana i Škabrnje”
autora ovih redaka u kojemu je govor ravnokotarskih Donjih Biljana obrađen na fonološkoj,
morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini. Nije sporno da se idiom Donjih Biljana uvelike
podudara s Ardalićevim tekstovima kojima se bavio Pavle Ivić, no iz već spomenutih razloga
malo je vjerojatno da ćemo za koje desetljeće moći tvrditi da je Ardalićev jezik ujedno jezik
pravoslavnih sela Ravnih kotara i Bukovice. Budući da mladih stanovnika u Donjim Biljanima
i drugim pravoslavnim selima ima veoma malo, sudbina idiómā sličnih Ardalićevu izrazu
vrlo je izvjesna. Izdvajam ipak neke značajke u govoru Donjih Biljana koje nisu zabilježene u
dosadašnjim prinosima o novoštokavskim (i)jekavskim govorima u Dalmaciji: nastavak -u u
trećem licu množine glagola i-tipa (živu, vratu, tražu) usporedno s uobičajenim nastavkom
-e; oblik bije ‘bio’ usporedno s oblikom bio; adrijatizam -m > -n na kraju riječi usporedno s
dočetnim -m. Valja ipak istaknuti da je malen broj ovakvih oblika i da se javljaju sporadično,
vjerojatno pod utjecajem susjednih novoštokavaca ikavaca.

Jezik (i)jekavskih pjesama u Bukovici

Ardalić je narodne priče i vjerovanja morao prepričati kako bi ih prenio na papir, dok je s pje-
smama situacija drukčija. Njih je Ardalić slao Zborniku bez intervencija, točno onako kako
ih je čuo. Stoga ćemo sada analizirati jezik pjesama koje je Ardalić poslao Zborniku.5 One su
nesumnjivo narodne, a bile su uklopljene u druge tekstove ili su bilježene samostalno. Jezik
pjesama neće biti analiziran posebno na jezičnim razinama (fonološkoj, morfološkoj, sintak-
tičkoj i leksičkoj), već će biti izdvojene one jezične značajke koje na neki način odudaraju od
jezičnih značajki koje su u opisima ijekavskih govora Bukovice izdvojili Pavle Ivić i Živko Bje-
lanović, a mogle bi biti dijalektološki, stilistički, pa čak i standardološki zanimljive. Spomenut
ću ipak i neke jezične značajke koje se javljaju u ovim pjesmama, a nisu obilježje ni ikavskih
govora, ni nekih istočnijih govora istočnohercegovačko-krajiškoga dijalekta.

5 Stihovani prilog Naše susjede (u knjizi Bukovica na str. 426. i 427.) u Zborniku je objavljen 1921., odnosno godinu dana nakon
Ardalićeve smrti.

227
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Izdvajat ćemo jezične značajke pjesmu po pjesmu, redom kojim se pojavljuju u knjizi
Bukovica:

1. pjesma (str. 124, poglavlje “Narodni običaji”)

•• uz imperative može doći paragoško de (pi de “pij”)

•• u komparaciji dolazi nego s nominativom (Slađe vince nego med)
•• javlja se optativ u obliku negiranoga glagolskog pridjeva radnog (Ko ne moga’ popiti, /
Ne moga’ se pokriti)
•• dolazi slavenski genitiv (Ne moga’ se pokriti / Ni sebe ni žene / Niti djece ko’ sebe)
•• ko “tko” umjesto konstrukcije “onomu koji” u primjeru: Ko za dugo čašu drži, / Tome žena
pod nos prdi.

2. pjesma (str. 125–127, poglavlje “Narodni običaji”)

•• konstrukcija sto godina dana

•• čestica sve za pojačavanje značenja (Sve pijemo, jer ga ne pjevamo.)
•• dubletno pleća (pluralia tantum, srednji rod) / pleći (pluralia tantum, ženski rod) (pleća
junačka; pleći dale)
•• prijedlog od uz genitiv pripadnosti (Starješina od ovoga doma)
•• ě > je iza r (starješina)
•• dočetak -al > -ao u glagolskome pridjevu radnom (Bog ti dao zdravlje), vjerojatno za
potrebu forme epskoga deseterca6 (Đe si goder, Bog ti dao zdravlje)
•• paragoško -der (Đe si goder, Bog ti dao zdravlje)7
•• inicijalno e- u leksemu edan
•• dvosložni refleks jata u leksemu dvije8 (Dvije glave, Bog vam dao zdravlje.)
•• neprovedena jotacija u leksemu značenja “nećak” (Oj netjače, moe desno krilo)
•• dvosložni izgovor refleksa jata za potrebu forme epskoga deseterca (Sa gizdavom lije-
pom đevojkom)
•• paragoško -te (Tvoj se ujak tute dogodijo)
•• paragoško no (Đe no ore jare i magare)
•• ikavski refleks jata za potrebe rime (U rodu vam ne bijalo slipca, / A vi naske napoite
vinca.)
•• paragoško -ke (A vi naske napoite vinca.)
•• napojiti koga + G (A vi naske napoite vinca.)

6 Koristim se riječju vjerojatno jer je ovakve primjere gdje je -al > -ao, a ne uobičajeno -al > -ā izdvojio i Pavle Ivić (izdvaja
primjerice putovao uz išćera’). Vidi: Ivić, Pavle: “O poreklu ijekavskog govora u benkovačkom kraju”, str. 159.
7 Naravno, dolazi god + -der pa se gubi jedan glas d.
8 Ovaj primjer izdvajam jer je u govoru stanovnika Biljana Donjih zabilježeno dvı, dakle s ikavskim refleksom.

228
 studije, rasprave, eseji

3. pjesma (str. 133, poglavlje “Narodni običaji”)

•• darovati + “koga” (A) (ođe će nas darovati)

•• ě > je iza r (starješina, starješica)
grupa ir, a ne ijer: sira i pira9

4. pjesma (str. 134, poglavlje “Narodni običaji”)

•• -al > -ao u glagolskim pridjevima radnim za potrebe forme osmerca (Vala tebi, domaćine,
/ Koi si nas darovao, / A njesi nas opsovao, / Od Boga se radovao.)

5. pjesma (str. 136, poglavlje “Narodni običaji”)

•• prijedlog s + A (I nevjesta djetića / S desnu stranu ognjišća)

•• šćakavski refleks skupine *sk’/st’ (S desnu stranu ognjišća)10
•• pojednostavljivanje suglasničke skupine pš > š (šenica)11

6. pjesma (str. 138, poglavlje “Narodni običaji”)

•• ispadanje glasa d u primjeru zjelu “zdjelu”12

•• genitiv pripadnosti s prijedlogom od (Pleće mesa od koze, / Bocu vina od loze.)
•• ě > i u leksemu dido “djed(o)” (Namažite didi sablju, / Neka j… bolje babu. / Aj ti dido,
diko naša…)
•• formant -nu- u glagola tzv. II. vrste (Što si didu obružila / I roge mu navrnula.)
•• dvosložni refleks jata za potrebe forme osmerca (Ovo jeste bijel dvor)
•• ě > i u leksemu divica “djevica”

7. pjesma (str. 145, poglavlje “Narodni običaji”)

•• oblik pjan bez vokala i na mjestu slabog poluglasa (Lako ti je pjanu zapjevati)13

9 Izdvajam ovo zato što stanovnici Biljana Donjih kao jednu od prepoznatljivosti svojega govora ističu leksem kumpijer
“krumpir”.
10 Živko Bjelanović sporadičnu pojavu šćakavizama u ijekavskim govorima na sjeveru Dalmacije navodi kao primjer čakav-
skoga utjecaja. Vidi: Bjelanović, Živko: “Novoštokavski govori sjeverne Dalmacije i čakavski supstrat”, Radovi Pedagoške
akademije, 2, Split, 1977, str. 50.
11 Osim u većini govora istočnohercegovaško-krajiškoga dijalekta, pa tako i onih u Bukovici, ovaj se primjer javlja i u idiomima
zapadnoga dijalekta.
12 Ovaj primjer kao obilježje (i)jekavskih govora Bukovice i nekih drugih zapadnijih govora istočno­her­ce­go­vačko-krajiškoga
dijalekta izdvaja Pavle Ivić. Vidi: “O poreklu ijekavskog govora u benkovač­kom kraju”, str. 163.
13 Izdvajam ovaj oblik koji Ivić navodi kao obilježje većine govora istočnohercegovačko-krajiškoga dijalekta.

229
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

8. pjesma (str. 146–147, poglavlje “Narodni običaji”)

•• oblik imadem14 (za potrebe epskoga deseterca koji bi se dobio izbacivanjem početnoga
uzvika; Oj, ja imadem ovna razbludnika, / Kupit ću mu zvono jadikovo: / Kuda ide, neka
jadikuje.)

9. pjesma (str. 150, poglavlje “Narodni običaji”)

•• neprovedena najnovija jotacija u primjeru djecu

•• dozivlju kao prezent glagola dozivati

10. pjesma (str. 152, poglavlje “Narodni običaji”)

•• imperativ spušti “spusti” (nastao vjerojatno analogijom prema nesvršenom spuštaj)

•• ikavski refleks jata u primjeru Blagovist za potrebe rime (Ja ću tebi zelen list, / Kad mi dođu
Blagovist.)

11. pjesma (prema kazivanju Stevanije Paloševe iz Parčića, str. 286, poglavlje “Vjerovanja
i basme”)

•• nastavak -e u vokativu pokraćenice Toma (Sveti Tome, koi voziš zlatna kola)
•• negirani imperativ svršenoga glagola (Ne zatari našeg sjemena!)
•• prilog doma (Vještica mora legla doma)
•• slavenski genitiv (Ne zatari našeg sjemena!)
•• infinitiv u tvorbi futura II. (Đe se god bude o tebi govoriti)

12. pjesma (prema kazivanju Ardalićeve majke, str. 287, poglavlje “Vjerovanja i basme”)

•• prilog doma (Vještica mora, lezi doma)

•• dativ pasu “psu” (Po pasu runju i po magarcu strunju!), analoški prema nominativu

13. pjesma, naslova “Izvrnuta pjesma” (str. 424, poglavlje “Pošalice”)

•• izgorela (ě > e iza r)

•• dvosložni refleks jata za potrebu forme epskoga deseterca (Čekaju ij tri slijepa lovca.)
•• uz glagol čekati objekt bez prijedloga na (Čekaju ij tri slijepa lovca.)
•• uzvik Oj! koji narušava epski deseterac (Oj! vinu piju dva mrtva junaka)

14 Ivić kao obilježje velike većine govora istočnohercegovačko-krajiškoga dijalekta spominje oblike dadem i zna­dem. Vidi: “O
poreklu ijekavskog govora u benkovačkom kraju”, str. 161.

230
 studije, rasprave, eseji

14. pjesma, naslova “Naizred” (str. 424–426, poglavlje “Pošalice”)

•• jednačenje po mjestu tvorbe u primjeru šljemenu “sljemenu”

•• konstrukcija “neće + prezent” (Ne će šuja pelim grize, / Ne će pelim brdom raste.)
•• slavenski genitiv (Ne će vujo šuje jede)
•• odmilice za životinje tvorene sufiksom -o (mijo “mišić”, vujo “vuk”) i -e (dore “dorat”)
•• konstrukcija “hoće + prezent” (‘Oće maca miju jede, / ‘Oće mijo sedlo grize.)

15. pjesma, naslova “Naše susjede” (str. 426–427, poglavlje “Pošalice”)

•• ě > i u leksemu misto “mjesto” radi rime (Ej Skradinu, malo misto, / U njem stoji jarac
Miško)

Neka zapažanja o jeziku pjesama:

1. U pjesmama dominiraju (i)jekavski refleksi jata, ali se ipak ponegdje u njima pojavljuju
ikavizmi koji nisu nikada zabilježeni u govorima pravoslavaca sjeverne Dalmacije. Mo-
glo bi se zaključiti da je jezičnim značajkama koje nisu svojstvene jeziku pravoslavaca
u sjevernoj Dalmaciji bilo lakše prodrijeti u umjetničku formu nego u svakodnevni
govor, posebno ako su bile pogodnije za ritam pjesme. Ipak, zamjena jednosložnoga
(i)jekavskog refleksa jata jednosložnim ikavskim refleksom jata ne može se ponekad
opravdati metričkim razlozima, kao u 6. pjesmi (primjeri didi i divica).
2. Drugi je mogući zaključak da je pravoslavni živalj preuzeo neke pjesme od katoličkih
susjeda i prilagodio ih svojem idiomu, a usput ipak zadržao u njima neke izvorne go-
vorne značajke. Uz ikavski odraz jata to bi svakako bilo i korištenje infinitiva u tvorbi
futura II. Treba ipak imati na umu da je i u 5. pjesmi šćakavizam, inače sporadičan u
sjevernodalmatinskim (i)jekavskim govorima, pogodniji za rimu (I nevjesta djetića / S
desnu stranu ognjišća).
3. Dvosložni refleksi jata u pjesmama pojavljuju se za potrebe forme stiha. Tako je vje-
rojatno i s leksemom dvije koji se javlja u jednoj od analiziranih pjesama, dok je u
novoštokavskome (i)jekavskom idiomu Donjih Biljana u istome primjeru zabilježen
ikavski refleks jata (dvı).15

Zaključak

Vladimir Ardalić svojim je prilozima u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena
omogućio novim generacijama lingvista uvid u onodobno stanje (i)jekavskih novoštokav-

15 Naravno, ovaj primjer s ikavskim refleksom nije obilježje samo idioma Donjih Biljana, već i drugih idioma istočnohercego-
vačko-krajiškoga dijalekta u Dalmaciji. Vidi npr. Kako žive Srbi u Kninu poslije 20 godina – dokumentarac Nebojše Vukano-
vića za BNTV (https://www.youtube.com/watch?v=oNCUKHaKeLA). Potvrdu ovoga primjera moguće je čuti na početku
jedanaeste minute videozapisa.

231
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

skih govora u Bukovici, a do današnjih su dana tekstovi nekih njegovih priloga ostali ogledni
primjer tih govora.
U pjesmama koje je Ardalić zabilježio na bukovičkom terenu među pravoslavnim sta-
novništvom i unio u svoje priloge nemali je broj ikavizama, što bi laike moglo navesti na
pogrešan zaključak da je dolazilo do miješanja govora istočno-hercegovačkoga tipa sa su-
sjednim govorima zapadnoga dijalekta. Situacija na terenu bitno je drukčija – spomenuti su
govori stoljećima živjeli jedni do drugih bez značajnijega međusobnog utjecaja pa je tako
zabilježeno da se i u 21. stoljeću u idiomu pravoslavnih Donjih Biljana u Ravnim kotarima tek
sporadično javljaju adstratni utjecaji. Ako pak uspoređujemo informacije do kojih su došli
Živko Bjelanović i Pavle Ivić proučavajući govor Bukovice s današnjim stanjem u idiomu
spomenutoga sela, vidjet ćemo veliko podudaranje. Trebalo bi stoga dodatno istražiti jesu li
neke od pjesama (poglavito pjesma na str. 138. knjige Bukovica: narodni život i običaji) koje
je Ardalić zabilježio u svojim prilozima zapravo izvorno hrvatske ikavske pjesme prilagođene
istočnohercegovačko-krajiškim idiomima.

Literatura:
Ardalić, Vladimir: Bukovica: narodni život i
običaji (priredio, sastavio rječnik, napisao
predgovor i komentar Živko Bjelanović), SKD
Prosvjeta, Zagreb, 2010.
Bjelanović, Živko: Antroponimija Bukovice (1.
izdanje), Književni krug, Split, 1988.
Bjelanović, Živko: Antroponimija Bukovice (2.
izdanje), SKD Prosvjeta, Zagreb, 2012.
Bjelanović, Živko: “Novoštokavski govori
sjeverne Dalmacije i čakavski supstrat”, Radovi
Pedagoške akademije, 2, Split, 1977, str. 47–56.
Bjelanović, Živko: “O knjizi s njezine nevidljive
strane”, Godišnjak Titius, IV, 4, 2011, str. 9–17.
Dobrijević, Rajko: “Djelo Vladimira Vladence
Ardalića trajne vrijednosti”, Godišnjak Titius, IV,
4, 2011, str. 211–220.
Karabuva, Velimir: “Životnost govora Ardalićeve
Bukovice”, Godišnjak Titius, IV, 4, 2011, str.
221–224.
Kekez, Josip: ARDALIĆ, Vladimir (natuknica),
Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod
Miroslav Krleža, URL: http://hbl.lzmk.hr/clanak.
aspx?id=828.
Ivić, Pavle: “O poreklu ijekavskog govora u
Benkovačkom kraju”, Benkovački kraj kroz
vjekove, Zbornik 1, Benkovac, 1987, str. 157–170.
Lisac, Josip: Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski
dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski
govori torlačkog narječja, Golden marketing i
Tehnička knjiga, Zagreb, 2003.
Magaš, Ivan: Usporedna analiza govora Donjih
Biljana i Škabrnje, diplomski rad, Sveučilište u
Zadru, Zadar, 2015.
Okuka, Miloš: Srpski dijalekti, SKD Prosvjeta,
Zagreb, 2008.
Roksandić, Drago: “Vladimir Ardalić o sebi i
drugima – drugi i Ardalić”, Godišnjak Titius, IV, 4,
2011, str. 19–56.

232
 zadarska smotra 4, 2018. Eugen Motušić
Vlatka Stagličić Carić

Župna crkva Rođenja

studije, rasprave, eseji Blažene Djevice Marije u Silbi
– kontinuitet tradicije u
novome spomeniku

Stoljećima su Silbenjani prikupljali svoju spomeničku baštinu, od kapela i crkava do pala

i oltara. Brojne sačuvane i zabilježene umjetnine i danas svjedoče o njihovoj dubokoj re-
ligioznosti, kulturnome razvoju i ekonomskome napretku koji je omogućio financiranje
narudžbi kod stranih i etabliranih umjetnika. Iako je česta greška, ili bolje rečeno propust
istraživača, naglašavanje jednoga od ovih aspekata, sva tri su ključna jer, dok će u oskudnim
i ratnim vremenima siromaštvo sprečavati veće poduhvate, bez religiozne zajednice i kultur-
ne svijesti nema ni kvalitetnih narudžbi.
Umjetnost je na Silbu dolazila preko mora i zahvaljujući moru i pomorcima. U 19. stolje-
ću ta se tradicija i mijenja i nastavlja, u onoj mjeri u kojoj pretprošlo stoljeće unosi promjene
u život i običaje Dalmacije u širem smislu, od pada Mletačke Republike do pojave parobro-
da, od novih pravila centralističke austrijske administracije do naručivanja kipova iz tirolskih
kiparskih radionica. No bez obzira na promijenjene povijesne okolnosti, konstantna je težnja
zajednice da svoje vjerske potrebe izrazi i ovjekovječi nabavom umjetničkih artefakata.
O silbenskim umjetninama pisano je u više navrata,1 o novoj župnoj crkvi znatno manje,
ali ipak se spominje u nekoliko tekstova, među kojima se ističe rukopisna kronika Zgodopis
crkve župne Silba, iz 1906., koja se čuva u Arhivu župe. Kronika je pisana od 1906. do 1912.,
nepotpisana je, ali može se pretpostaviti da je autor don Mate Silvestrić.
Povijest izgradnje nove župne crkve u 19. stoljeću zanimljiva je zbog svoga arhitek­
tonskog tipa, ali i sama gradnja i njezine faze predstavljaju povijesnu činjenicu iz koje je
mogu­će doznati mnogo i o silbenskome društvu, i o austrijskome odnosu prema Dalmaciji.
Budući da se drevna župna crkva sv. Marka na otoku Silbi nalazila razmjerno udaljena od

1 CARLO FEDERICO BIANCHI, Zara cristiana, vol. II, Zadar 1879.; PETAR STAREŠINA, Pomorstvo Silbe, Zadar 1971.; MARIJA
STAGLIČIĆ, Pabirci za Ćirila Metoda Ivekovića, Radovi IPU, 29 (2005.), 277–286.; RA­DOSLAV TOMIĆ, Slikarstvo: Slikarstvo
Zadarske nadbiskupije od kraja XV. do XX. stoljeća, u: Umjet­ni­čka baština Zadarske nadbiskupije, (ur.) Nikola Jakšić, Zadar
2006.; RADOSLAV TOMIĆ, Kiparstvo II. Od XVI. do XX. stoljeća, u: Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije, Zadar 2008.;
IVANA PRIJATELJ PA­VI­ČIĆ, Sakralni objekti, umjetnička i duhovna baština otoka Silbe, u monografiji: Otok Silba, prirodno
i kulturno blago, Zadar, 2013.; EUGEN MOTUŠIĆ, Porušena crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Silbi, Ars Adria­tica, 4
(2014.), 347–368.

233
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

naselja, šezdesetih je godina 17. stoljeća u samome selu pregradnjom povećana srednjo-
vjekovna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije (Mala Gospa), koja se nazivala i Gospa od
Ružarija zbog značaja laičke bratovštine i njezina oltara.2 Stalnim demografskim rastom i
doseljavanjem novoga stanovništva, otok glasovitih pomoraca i imućnih brodovlasnika u
zenitu svoga razvoja, krajem 18. stoljeća, doseže broj od oko 1 300 stanovnika, stoga je po-
krenuta inicijativa za izgradnju nove župne crkve u samome naselju, i to u blizini crkve Male
Gospe.
Ugovorom, sklopljenim u Veneciji 1799. godine, silbenski se “capi seniori e padroni” spo-
razumješe izdvajati sredstva od zarade brodarenjem za izgradnju nove crkve koja je otpočela
već sljedeće godine.3 Međutim, Napoleonski ratovi i posljedična pomorska blokada Jadrana
za vrijeme francuske uprave prekidaju uspješan razvoj brodarstva koje je dosegnulo svoj
vrhunac uvođenjem slobode plovidbe i trgovine u razdoblju prve austrijske uprave. Silbenja-
nima je teško pogođen glavni izvor prihoda, stoga je gradnja monumentalnoga zdanja nove
crkve obustavljena. Osiromašena se komuna za pomoć utječe austrijskoj vladi u Zadru koja
1824. godine, umjesto dovršetka nove, predlaže obnovu stare crkve Male Gospe – rješenje
koje Silbenjani rezolutno odbijaju.4 Stara je crkva stoga prepuštena propadanju i, konačno,
bila razgrađena 1828. godine, a njezin građevni materijal iskorišten za dovršetak nove crkve
– projekt koji je uz financijsku potporu iz vjerskoga fonda austrijske monarhije otpočeo tek
1835. i bio dovršen 1844. godine.5 Godine 1927. na sjednici mjesnoga crkovinarstva odlu-
čeno je da se umjesto propadajućega žbukanog stropa izradi daščana tavanica. Radovi su
izvođeni 1928. godine, a izvjesno je da se u isto vrijeme otukla žbuka s gornjega dijela zidova,
što je i današnje stanje u unutrašnjosti crkve koja se zato doima nedovršenom.6
Objavljujući arhivske podatke o projektu Ćirila Metoda Ivekovića za mramorni retabl
glavnoga oltara nove crkve, Marija Stagličić se, ne poznajući podatke o historijatu gradnje
koje donosi P. Starešina, osvrnula i na samu crkvu stilski ju odredivši kao klasicističku građe-
vinu čija unutarnja arhitektonska raščlamba upućuje na klasicizirajući barok neopaladijev-
skoga izvorišta. Na temelju arhivskih izvora spominje radove u unutrašnjosti crkve koje je
od kolovoza 1843. do kolovoza 1844. godine izvodio M. Vago, uz nadzor dvojice inženjera,
nadglednika T. Lauffera i crtača Grünwalda.7
Crkvu se po njezinim tlocrtnim karakteristikama može pridružiti brojnoj skupini jedno-
brodnih sakralnih građevina tzv. kasnopaladijevskoga tipa koje se tijekom 18. stoljeća gra-
de na sjevernojadranskome području. Njihov je prototip Palladijeva crkva Il Redentore u
Veneciji (građena od 1577. do 1592. godine), koja inspirira ostvarenja arhitekata Antonia
Gasparija i Giorgia Massarija s početka 18. stoljeća, a čije predloške varira i veći broj župnih
crkava u Istri i Kvarneru.8 Najjužniji primjer skupine je crkva sv. Antuna Opata u obližnjemu

2 EUGEN MOTUŠIĆ, nav. dj.

3 PETAR STAREŠINA, Pomorstvo Silbe, Zadar 1971., 76–77. Ugovor se prema autoru nalazio u župnome arhivu Silbe.; IVANA
PRIJATELJ PAVIČIĆ, nav. dj., str. 222.
4 EUGEN MOTUŠIĆ, nav. dj., str. 357.
5 PETAR STAREŠINA, nav. dj., str. 77, bilj. 488.
6 Podatak iz Dnevnika crkovinarstva koji se čuva u župnome arhivu, a otpočinje dana 16. 8. 1904. godine.
7 MARIJA STAGLIČIĆ, nav. dj., str. 277–278.
8 VLADIMIR MARKOVIĆ, Crkve 17. i 18. stoljeća u Istri – tipologija i stil, Zagreb, 2004., 40–60.

234
 studije, rasprave, eseji

Velom Lošinju u kojoj Silbenjani, po svemu sudeći, pronalaze uzor za svoju novu župnu
crkvu.9 U vrijeme početka njezine izgradnje (1799. g.) razvoj ove tipske skupine na svome
je kraju kojega karakterizira pojednostavljivanje, pa i izostanak pojedinih elemenata zidne
plastike koji su nekoć predstavljali bitne odrednice arhitektonske artikulacije, što se uočava
u tada ostvarenim projektima župnih crkava na području Istre – Taru (1800.), Humu (1802.)
i Dolenjoj Vasi (1808.). Za razliku od njih, monumentalna silbenska crkva (dimenzije broda
27,65 x 14,80 m, prezbiterija 11,24 x 8,65 m), poput one u Velom Lošinju, ima tri para oltar-
nih niša plitko upuštenih u zidnu masu pobočnih zidova i dvodijelno svetište zaključeno
polukružnom apsidom, što ju tlocrtno čini standardnim primjerom skupine.
Duži prekid gradnje (prema Zgodopisu, do sloma silbenskoga brodarstva crkva se izgra-
dila do polovice visine), slabe ekonomske prilike u austrijskoj provinciji Dalmaciji tijekom
prve polovice 19. stoljeća te odjeci klasicističkoga stila vrlo pročišćenih oblika uzrokovali su
pojednostavljen i ekonomičan projekt njegova dovršetka. Autori su projekta, prema Mariji
Stagličić, neki od inženjera koji djeluju u tadašnjemu Građevinskom uredu u Zadru.10 Izo-
stavljena je raščlamba unutrašnjih ploha klasičnim arhitektonskim redom (pilastri – gređe)
te veliki termalni prozori u zoni koritastoga svoda – što su odlike kasnopaladijevskoga tipa.
Oltarne su niše na uzdužnim zidovima povišene, a maleni se termalni prozori pozicioniraju
u lučnim zaključcima niša što rezultira difuznim osvjetljenjem unutrašnjosti crkve te nji-
hovom niskom dispozicijom na vanjštini koja stoga zadobiva izrazito zatvoren i masivan
volumen, što je obilježje i pročelja na kojem su izostavljeni pilastri kao nosivi elementi impo-
zantnoga trokutastog zabata.
Sama Silba, koja je tada prikupljala sredstva za otkup otoka i slobodu od kolonatskoga
sustava,11 nije imala snage za dodatno oplemenjivanje crkve bogatijom artikulacijom zidne
plastike što se u tadašnjoj praksi i povijesnim prilikama izvodi tek o trošku komune, dok je
država plaćala utilitarne radnje držeći se što ekonomičnijega stava.
Za novu crkvu nabavlja se i nova oprema; oltari, oltarne pale i kipovi. Na glavnome oltaru
ostaje stara slika Bogorodice s Djetetom i evanđelistima, popularno zvana Gospa od Rođenja.
Prema I. Prijatelj Pavičić, slika, rađena u ulju na dasci, iz 17. je stoljeća. Danas je smanjenih
dimenzija i lišena zavjetnih darova i kruna koje se čuvaju u Zadarskoj nadbiskupiji. Slika se
nalazi u središnjoj niši neorenesansnoga mramornog oltara, izvedenoga u obliku trodijel-
noga slavoluka. Oltar je 1896. projektirao Ć. M. Iveković, a projekt izveo splitski altarist i
kipar Josip Barišković 1898. Stipes oltara napravio je 1860. vodnjanski altarist Giovanni dalla
Zonca. Za glavni oltar, kako se navodi u Zgodopisu, dalo je Namjesništvo 80 forinti, a ostalo
silbenski vjernici u mjestu i po svijetu.

9 IVANA PRIJATELJ PAVIČIĆ, nav. dj., str. 223.

10 MARIJA STAGLIČIĆ, nav. dj., str. 277.
11 Godine 1838. Ivan Dominik Silvestrić i Josip Marinić (kasniji graditelji dvaju pobočnih oltara u novoj crkvi) izabrani su kao
zastupnici Silbe da ponude vlasnicima otoka – mletačkoj obitelji Morosini – iznos od 8 000 forinti za otkup otoka, ali su
se u međuvremenu javili drugi aspiranti s boljim ponudama. Silbenjani su, konačno, otkupili svoj otok 1852. godine. Vidi
u: PETAR STAREŠINA, Kolonat na Silbi (u povodu 120. obljetnice otkupa otoka), Radovi Instituta Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. 20, Zadar, 1973., poseban otisak, str. 8.

235
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Najkvalitetnija pala iz 19. stoljeća nalazi se na prvome oltaru od pjevališta, na sjevernome

zidu crkve. Oltar je podigao Dominik Supičić 1871. g., kako svjedoči i natpis na vijencu D M
SUPPICICH ANNO DM 1871. FE FARE. Iz iste je godine i pala sv. Dominika, rad venecijansko-
ga slikara Antonija Paolettija. Na slici je prikazan sv. Dominik u poluklečećem stavu na obla-
ku, odjeven u redovničko ruho svoga reda, bijeli habit sa škapularom i crni plašt. Sv. Dominik
okružen je s nizom svojih atributa; iznad njegove aureole svijetli šesterokraka zvijezda, pred
njim na oblaku rastvorena je knjiga s krunicom i ljiljanom, uz njega, u desnome kutu slike leži
pas s upaljenom svijećom među prednjim šapama. Lik je rađen u akademskoj maniri, kla-
sičnih proporcija, sigurne impostacije. Bogati nabori draperije koji meko padaju i zaokreću
se pri dnu, kao i okrenutost lika prema gore, pa i njegovo lice s kratkom tamnom bradicom,
donekle se ugledaju na prikaz sv. Dominika Guida Renija iz kupole svečeve crkve u Bologni.
Antonio Paoletti fu Giovanni (Antonio Paoletti pokojnog Giovannija), kako se često pot-
pisivao za razliku od poznatijega i popularnijega imenjaka slikara Antonia Ermolanea Pao-
lettija, izveo je sredinom šezdesetih godina narudžbu za crkvu na Olibu i nastavio je primati
narudžbe s toga otoka sve do 1900. Ukupno je napravio 6 pala, za tri olipske crkve. U vrijeme
dok je na Olibu župnik Mate Silvestrić, iz silbenske obitelji Silvestrić, napravio je Paoletti za
Silbu palu sv. Dominika za župnu crkvu i još jednu Gospu s Djetetom za privatnoga naručite-
lja, devocionalno platno kabinetskoga tipa. Povezanost Silvestrića s narudžbom potkrepljuje
i molba sačuvana u Zadarskoj nadbiskupiji, gdje župnik moli može li posvetiti novi oltar sv.
Dominika u susjednoj mu župi.12
I obitelj Silvestrić podiže svoj oltar u novoj župnoj crkvi, na južnome zidu nasuprot Supi-
čićevu oltaru, posvećen Gospi od Ružarija. Oltar je postavljen 1849. godine, donacijom Ivana
Dominika Silvestrića, kapetana i suvlasnika više brodova. Izradio ga je Giuseppe Bregatto, a
prema Zgodopisu na oltaru je stajao natpis koji danas nije vidljiv: D.o G. SILVESTRIC ANNO
MDCCCXLIX F.e FARE. Na njemu se nalazi pala Gospa od Ružarija s Djetetom i svecima te
nizom medaljona iz života Marije, nepoznatoga autora. Iako slikar gradi kompoziciju po
uzoru na barokne pale, s velikim likovima koji okružuju Bogorodicu, kolorit i krutost izvedbe
upućuju da je slika nastala u 19. stoljeću, vjerojatno prema grafičkim predlošcima.
Giuseppe Bregatto spominje se i kao autor oltara sv. Nikole., oltara do Silvestrićeva na
južnom zidu. Oltar sv. Nikole dala je podignuti istoimena bratovština silbenskih pomoraca.
Prema Starešini, oltar postoji već od 16. stoljeća. Bila je to jedina silbenska bratovština koja
je nastavila postojati i nakon ukidanja bratovština za vrijeme francuske vlasti, što također
svjedoči o njezinoj važnosti za Silbu. Prema sačuvanoj korespondenciji i računu altarist Giu­
seppe Bregatto iz Cresa izradio je oltar 1847. g.,13 dok ga je prema sačuvanome ugovoru već
1856. godine altarist Domenico Bregatto, Rovinjanin naseljen u Malom Lošinju, povisio za

12 Arhiv Zadarske nadbiskupije (AZDN), Protokoli Ordinarijata, 1871. g., f. 504. “Don Matteo Silvestrich domanda facolta di
benedire la pala dell’altare di San Domenico de erigersi nella Chiesa parochiale di Selva…”
13 AZDN, Arhiv župe Silba (AŽS). Arhiv nije inventariziran,, a odnedavno je prenesen u Arhiv Zadarske nadbiskupije.
Quietanza / Per fiorini 52:14 dico cinquantadue cari quatordieci che ricevó io sottoscritto da
Sig Mattio Nacich, e Dn Giovanni Scarpa, e questi per giornate 26 impiegate per ricostruire
L’Altare di San Nicolo (…) Selve li 17 Settembre 1847 / Giuseppe Bregatto.

236
 studije, rasprave, eseji

jednu stopu izradivši nove elemente podnožja stupova, okvir niše te friz, arhitrav i zabat.14
Pomalo je nejasno zašto su htjeli povećavati oltar, pogotovo što se na njemu nalazi pala
dimenzijama manja od samoga retabla. Prema dokumentima u župnom uredu, 1850. g. vod-
njanski slikar Venerio Trevisan primio je 70 forinti za izradu pale Gospe od Karmena sa sv.
Nikolom i sv. Rokom te dušama u čistilištu. U donjem dijelu slike prikazani su sv. Nikola na
lijevoj strani i sv. Rok na desnoj, iznad je Bogorodica s Djetetom okružena anđelima. Likovi
su statični u svojoj impostaciji i pokretima, no anegdotalni detalji razrađuju kompoziciju.
Ikonografski, sačuvana slika u potpunosti odgovara ugovoru iako stilska analiza ne pokazuje
previše sličnosti s ostalim Trevisanovim djelima. No, kao što navodi V. Bralić u Istarskoj en-
ciklopediji, u svojim se djelima slikar služio predlošcima različitih razdoblja i provenijencije.
Kako je djela često potpisivao, moguće je da danas donji okvir slike skriva njegov potpis, koji
bi uklonio sve nedoumice.15
Na sjevernome zidu nalazi se još oltar Srca Isusova, koji je nekad nosio titular sv. Ivana Kr-
stitelja. Oltar s palom dao je sredinom 19. stoljeća podići kapetan i brodovlasnik Josip Mari-
nić.16 Danas je na oltaru kip Srca Isusova, djelo Ferdinanda Stuflessera koji je prema Zgodopi-
su 1912. g. kupilo djevojačko Društvo Srce Isusovo za 200 kruna, te je 19. ožujka iste godine,
nakon svečane procesije i blagoslova, bio postavljen. Pala Krštenja danas visi nad zdencem
krstionice. To je rustično djelo nepoznatoga autora iz 19. stoljeća, s brojnim nespretnostima

14 AZDN, AŽS. Selve li 20 Luglio 1855 / Contratto / fra il mistro taglia Pietra Domenico Bregatto nativo da Rovigno Domiziliato
a Lussinpiccolo, ed il Consiglio di fabbrica della Chiesa Parrochiale di Selve pella ristaurazione ed ingrandimento dell’ altare di
San Nicolo in Selve
1 Domenico Bregato si obliga, ed impegna per se eredi di rifabbricare l’altare di S. Nicolo cambiando di nuovo di
pietra bianca perfettamente lavorata, elisciata li seguenti pezzi del medesimo altare, cioe cornizze, freggio, Simiero il contorno
della Palla con una foglia, Base e Limasa del piedestale delle collone, ed il geladino nonche tutti gli altri pezzi che si rendessero
neccessari di essere cambiati
2 Il Sudetto Mistro Bregato si obbliga, ed impegna di far risultare il detto altare piu alto piedi uno.
(…)
Dichiero io sottoscritto d’aver ricevuto da Sig Matteo Nachich Fabbriciere fiorini Novecento sette 97. e questi a
salto del rifabriccato altare di San Nicolo in Selve cioe per pietre e fattura da un esseguito atenore del contratto presente
il quale con la presente equitanza resta nulla essendo esseguito stato da me il lavoro del medesimo contemplato. per cui
ricevo il conccenuto importo di fiorini Nouantadue nonche di più fiorini cinque per i Lavori da me esseguiti in più che non
erano in contratto quindi in tutto come sopra fiorini novantasette.
Selve li 31 Marzo 1856.
Domenico Bregatto
Gio: Batt: Bonicioli Presente Test.o
15 U kapeli sv. Roka na Olibu na glavnome oltaru nalazi se slika Bogorodice s Djetetom sa sv. Rokom i sv. Sebastijanom,
potpisana i datirana u 1890. Autor je F. Palmerio, slikar iz južne Italije koji je radio religiozne slike u specifičnome, neorene-
sansnom stilu statičnih kompozicija, profinjenih, izduljenih likova i razrađenih draperija. I u kompoziciji i u detalju, slika je
slična pali na oltaru sv. Nikole u Silbi, no nijedan dokument, pa ni Zgodopis, ne spominje Palmeria, tako sličnost ostaje kao
kuriozum.
16 AZDN, AŽS.
No. 649
Al Molto Reverendo Paroco - Decano di Selve
Presentatosi tempo addietro dinanzi al sottoscritto, Giuseppe Marinich di codesta parochia, espose di aver fatto erig-
gere a sue spese un’altare nella Chiesa parochiale, e domando’ licenza di poter vicino a quello collocare una panca per l’uso suo
speciale.
Prima di deliberare in proposito, fa d’uopochi Esso M.R. Paroco informi in merito della domanda sudetta, previa inter-
pellazione di codesta fabbircieria.
Dall’Ordinariato Arcivescovile di
Zara li 28. Aprile 1860.
Giuseppe Arcivescovo

237
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

u kraćenju i proporcioniranju likova. “Bilo upisano ime Marinića na pali ali su izbrisali mje-
šćani” – navodi se u Zgodopisu, dočim je u dnu same pale primjetan uklonjeni slikani sloj.
Ovaj stanoviti damnatio memoriae obitelji Marinić može se vezati uz njihovu autonomašku
orijentaciju, a napose Josipova sina Petra Marinića (1816. – 1897.), kasnijega načelnika sil-
benjske općine, koji je omrznuo čitavoj komuni zbog svoga arogantnog karaktera i sumnje
da je imao udjela u ubojstvu silbenskoga narodnjaka Šime Lovrovića (10. siječnja 1883. g.).17
Na zidu sa strana trijumfalnoga luka nalaze se oltari Sv. Križa i Srca Marijina. Prema Zgo-
dopisu, oba je izradio zadarski altarist Gasparini 1889. godine. U niši oltara Sv. Križa drveno
je raspelo iz 17. ili 18. st. i kipovi Gospe, sv. Ivana Evanđelista i Marije Magdalene, rad tirolske
radionice iz prijelaza stoljeća koje su donirale Paška Lovrović, Cile Matulina i Marija Supičić.
Oltar Srca Marijina ranije se nazivao oltarom Gospe od Začeća, kako ga navode C. F. Bianchi
i Zgodopis, no preimenovan je u Srce Marijino nakon donacije kipa iz tirolske radionice Mar-
tiner koji je poklonio Feliks Motušić 1912. g.18
Tijekom srpnja 1865. godine drvorezbar Ivan Martinolić (Giovanni Martinolich) iz Ma-
loga Lošinja izgradio je trilobatno pjevalište nošeno dvama toskanskim stupovima, a 1875. i
kućište orgulja.19
Od odluke silbenskih kapetana i paruna iz 1799. godine o financiranju gradnje nove žu-
pne crkve pa do Bariškovićeve izvedbe glavnoga oltara 1898. prošlo je gotovo cijelo stoljeće,
i to stoljeće bremenito promjenama, u kojima Silba, pri kraju, i gubi svoj pomorski značaj.
No namjera zajednice ostala je ista, ukorijenjena u postojećoj tradiciji zadužbina i donacija.
Poput broda, koji se nastavlja kretati i kad se ugase motori i zaustave vesla, i Silbenjani su,
nakon svoga ekonomskog zenita, uspjeli doći do cilja. Podignuta je nova crkva u centru mje-
sta, a nije popravljena stara, što je bila predlagala austrijska uprava. Građevina ima obilježja
klasicizirajućega baroka druge polovice 18. st., vremena u kojem su je i započeli, i veličinom
i specifičnošću projekta govori i o silbenskoj vezi s Venecijom, i o kulturnoj svijesti zajednice
u tome trenutku. Nesklone povijesne okolnosti i promjene produžile su gradnju i dodale i
svoj pečat na konačan izgled spomenika. Unutrašnjost crkve, od orgulja na pjevalištu do
slavoluka glavnoga oltara, posjeduje određenu gravitas, kao rijetko koja crkva iz 19. stoljeća
na zadarskim otocima, svjedočeći i svojom opremom o važnosti ovoga spomenika za Silbu i
njezine stanovnike, kao i o posebnome mjestu Silbe u zadarskoj regiji.

17 PETAR STAREŠINA, O stogodišnjici ponarođenja silbanske općine, Silba, 1985. g. (poseban otisak, Silba 2004.).
18 AZDN, AŽS,
Br. 91.
Župni Ured, Silba 29/5 ‘912
Po dozvoli podpisanog kip je prinesen danas u Župskoj Crkvi, čeka da bude blagoslovljen i položen na shodno mjesto.
Neka Presvitli Ordinarijat dozvoli da se prime i blagoslovi.
Župni Ured
Selem Vice Presvitli Ordinarijat!
Motuzić Feliks Ivan darovao je ovdješnej Crkvi kip Srdca Marijina visok 1.50, nabavljen u Tirolu kod tvrtke «Marti-
ner». Ne loše izgleda, kadar da priteže sebi srdca vjernika.
župnik
19 Administracija projekta pjevališta i troškovnik za kućište orgulja čuvaju se u župnom arhivu.

238
 zadarska smotra 4, 2018. Tomislav Marijan Bilosnić

Aleksandar Stipčević
(Skica za sjećanja na Aleksandra
studije, rasprave, eseji Stipčevića )

Olako sam, iako s čašću, prihvatio poziv govoriti ponešto o velikom Arbanasu, Zadra­ninu,
Hrvatu, sveučilišnom profesoru, arheologu, bibliografu, albanologu i povjesničaru Aleksan-
dru Stipčeviću, misleći kako je lako govoriti o onome za koga mislite ne samo da ga poznaje-
te, i njega i njegovo djelo, već si pripisujete prisnost, pa i prijateljstvo s jednom takvom oso-
bom. No kada sam počeo praviti bilješke, uvidio sam svoju zabludu. Parafra­zi­ra­jući Audena,
uvidio sam kako u osobi svakoga “originalnoga” genija, bio on umjetnik ili znanstvenik, kao
što je Stipčević u ovome slučaju, postoji nešto kockarski nerazjašnjivo, ma koliko prihvatili
njegov put, priznali njegov talent, ma koliko nam se činila jasna sva ona mučna pitanja na
koja je dotični odgovorio, o takvim ljudima ni najbliži ne znaju cjelovitu istinu, kamoli oni
koji su se s njim povremeno nalazili.
Zato ću ovu svoju priču o Aleksandru Stipčeviću nazvati tek skicom za sjećanje na Alek-
sandra Stipčevića. I dok u sjećanje prizivam Stipčeviće, meni se javi cijela galerija poznatih
likova, a uz Aleksandra, svakako prvi, kojega ni ovdje ne mogu izostaviti, Augustin Stipčević,
hrvatski književnik, moj dugogodišnji, dosta stariji prijatelj i podupiratelj, vezan za Zadar i
Arbanase, brzo i nepravedno zaboravljen, iako je svoja ljeta znao provoditi u nekadašnjoj
(nažalost i sramotu zatvorenoj) gradskoj kavani “Central” družeći se sa svima koji su se u
Zadru tada na bilo koji način bavili pisanom riječju.
Bar meni se čini bitnim ovdje izreći još jednu činjenicu – da sada, kada je sa znanstve-
ne, umjetničke, konačno sa životne scene, otišla jedna generacija znamenitih ljudi vezanih
za Zadar, kao što su već spomenuti Aleksandar i Augustin Stipčević, akademik Mate Suić,
akademik Franjo Švelec, akademik Dalibor Brozović, profesor Nikola Ivanišin, arheolog Šime
Batović, arheolog Janko Belošević, Zlatan Jakšić, pa i nešto mlađi nedavno preminuli akade-
mik Ante Stamać i književnik Joja Ricov itd., itd. Zadar kopni na kulturnoj nacionalnoj karti,
i uopće. Shvatio sam i to kako čovjek u suštini pripada ne samo svome tlu već i svome dobu
(vremenu), svojoj generaciji, duhu življenja koji ih je sve međusobno prožimao. Bez obzira na
to koliko ovdje spomenute osobe, kao i one nespomenute, bile čak i potpuno, dijametralno
različite po svojim znanjima, pregnućima i nagnućima, po svojim karakterima, stavovima i

239
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

pogledima na čovjeka, život, društvo, zajednicu u cjelini i svijet, sve su one nosile u sebi nešto
duboko isto, spremnost žrtve za određene ideale, za ciljeve kojima su bili okrenuti, za sve
ono što je širu nacionalnu zajednicu pokretalo naprijed, dakle, znali su, prihvaćali i provodili
činjenicu da ne žive sami i samo za sebe, već i za sve oko sebe, i one koji dolaze iza njih. Vje-
rovali su da će doći oni koji će nadomjestiti njihovo mjesto, a čini mi se da sve više živimo
u vremenu kada takva stožerna mjesta preplavljuju oni kojima je ideal držanje i življenje za
sama sebe, zaboravljajući natpis na zidu Kongresne biblioteke u Washingtonu: “Odviše nisko
grade oni koji grade ispod zvijezda” (Edward Young).
Aleksandar Stipčević sve što je gradio nije nisko gradio. Kao potporu ovoj tvrdnji na-
vest ću samo puke bibliografske činjenice. Evo redom djela koja je objavio ovaj autor: Ilirska
umjetnost (Arte degli Illiri, 1963.), Bibliografija antičke arheologije u Jugoslaviji I–II (1977.), Kul-
tni simboli kod Ilira (1981.), Iliri (povijest, život, kultura) (1974.), Povijest knjige (1985.), Cen-
zura u knjižnicama (1992.), O savršenom cenzoru (1994.), Priča o hrvatskom biografskom lek-
sikonu (1997.), Sudbina knjige (2000.), Socijalna povijest knjige u Hrvata I–II (2004. – 2005.),
Tradicijska kultura zadarskih Arbanasa (2011.). Daleko od toga da se držim pozvanim ocje-
njivati ovoliku različitost interesa jednog autora, umnoženost interesa koji su nas, konačno,
možda i približili jedno drugome, ali pouzdano znam iz pera pojedinaca svih struka kojima
se Aleksandar Stipčević bavio, kako je bez obzira na to kojem iskustvu i kojoj znanosti i nje-
zinu problemu prilazio, uvijek bio ne samo iznimno objektivnim motriteljem već i visoko
prepoznatljivim autorom raznorodnih iskustava.
Njegovo zapravo prvo djelo, najprije, ne slučajno, objavljeno na talijanskom u Italiji, a
potom na hrvatskom u bivšoj državi, po kojemu će Aleksandar Stipčević i biti najprepo-
znatljiviji – Iliri (povijest, život, kultura), ne spada samo u njegov znanstveno-stručni interes,
dapače to je djelo od većeg i šireg interesa, pa čak i političkoga. Naime, Stipčević je svojom
knjigom Iliri, uopće prvom knjigom kod nas s tako objedinjenom temom, ali i prvim značaj-
nim znanstvenim djelom s ilirskom problematikom u europskome kulturnom obzorju, htio
pokazati i konačno pokazao kako je povijest na prostoru bivše Jugoslavije falsificirana te
kako se to sustavno provodilo od nastanka te države, u čemu, istini za volju, nisu zaostajali
ni prvotni porobljivači ovog prostora. Ovu tezu potkrepljuje knjiga istoga naziva Iliri, koju
će engleski povjesničar John Wilkes objelodaniti gotovo trideset godina poslije Stipčevića.
Engleski autor svoje djelo gotovo u cijelosti gradi sintetizirajući materijale, pronađene arte-
fakte, spoznaje i znanstvena otkrića u prvom redu Stipčevića, kao i ostalih nama poznatih
autora Batovića, Benca, Suića, Katičića, D. Rendića-Miočevića, Gabričevića, Čače i Jurića, da
spomenem samo neke. Bez prve napisane Stipčevićeve sinteze o umjetnosti Ilira i sinteze o
Ilirima, koja je dosada doživjela devet izdanja na četiri jezika (hrvatski, engleski, albanski i
talijanski), mogli bismo kazati kako danas o Ilirima i ne bismo mogli znati bilo što pouzdano.
Razotkrivanjem falsificirane povijesti Aleksandar Stipčević se zapravo bavio u svim svo-
jim djelima iako tu činjenicu sam nikad nije iznosio u javnost. Radio je to u svakom od nave-
denih djela, što govore i njihovi naslovi: Povijest knjige, Cenzura u knjižnicama, O savršenom
cenzoru, Priča o hrvatskom biografskom leksikonu, Sudbina knjige (2000.), Socijalna povijest
knjige u Hrvata I–II, Tradicijska kultura zadarskih Arbanasa. Predano se bavio bibliografi-
jom, općom i nacionalnom poviješću knjiga i knjižnica, napose pitanjima cenzure i općenito

240
 studije, rasprave, eseji

sudbinom knjige u društvu. Osobno mi je poznata Priča o hrvatskom biografskom leksiko-

nu, knjiga koju mi je Aleksandar poklonio s posvetom “Poštovanom T. M. Bilosniću”, pod
geslom “Da se ne zaboravi”. A o slučaju kada je Goran Babić u “Oku”, ali i ne samo on, već
cijeli tadašnji Partijski aparat, napao glavnog urednika Hrvatskog biografskog leksikona dr.
Nikicu Kolumbića, profesora za staru hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Za-
dru, odnosno Aleksandra Stipčevića, kao i njegova prethodnika Krunu Krstića, upravo zato
što su ustrajali na nefalsificiranju hrvatskih značajnih biografija, dosta smo razgovarali, što je
i razlog Stipčevićeve poruke “Da se ne zaboravi”. Glede Stipčevićeve posljednje knjige Tradi-
cijska kultura zadarskih Arbanasa mogao bih reći da smo i surađivali jer smo kroz razgovor
i razmjenu pisama propitivali povijesne činjenice o Arbanasima u Zemuniku. Iz tog razloga
Stipčević u bibliografskim bilješkama svoje knjige i navodi moje ime, kao i neke radove koji
su mu pomogli pri sastavljanju monografije Tradicijska kultura zadarskih Arbanasa. U doba
pripreme ove knjige Stipčević mi je poslao i faksimil većeg teksta “Sjećanje na kipara Ivana
Paleku”, tiskanog u “Glasu Koncila” 3. travnja 1977. godine, a koji se odnosi na moga vrlo
bliskog rođaka, poznatoga hrvatskog kipara i polivalentnog umjetnika Ivana Paleku, sudruga
Tina Ujevića, autora poprsja Radića, Tesle, Starčevića, Kvaternika, Boškovića, Strossmaye-
ra, Meštrovića, Isusa Krista, Majke Božje, Nikole Tavelića, sv. Antuna, Jelene Križarice i tako
redom, a o kojemu hrvatska Likovna enciklopedija ne donosi ni slova. Nažalost, nije bilo
vremena da se povijest zemuničkih Arbanasa obradi šire i kompleksnije.
Suradnja i kontakti s Aleksandrom Stipčevićem odvijali su se i na drugim zajedničkim
planovima, često smo razmjenjivali pisma, dopisnice, čestitke za Uskrs ili Božić. Stipčević je
zorno pratio i moju suradnju s albanskim piscima te prijevode mojih književnih djela i knjiga
na albanski jezik, pa je preko mene znao slati i poruke nekim albanskim kolegama. Svjedok
sam neizmjernoga značaja Aleksandra Stipčevića u albanskoj kulturi i znanosti uopće, pa i
kod običnoga puka. To je i razlog što se Stipčeviću 4. veljače 2015. dodjeljuje i visoko alban-
sko državno priznanje Skenderbeg.
Stipčević mi je slao i knjige svoga sina Ennia, kao što su “Ivan Lukačić” i “Francesco Sponga
– Usper” o kojima sam pisao, sa svojim skromnim znanjem za glazbenu struku. No i Stipče-
vić je dolazio na moje izložbe, posebice one koje su bile upriličene u, kako je on pisao, dane
“Zonja jon” (Naša Gospa). Razmjenjivali smo knjige u Arbanasima, ljeti kad bi došao k svojim
rođacima. Gotovo svakoga bi mi susreta uputio poziv da ga posjetim u njegovu domu u Za-
grebu. Konačno, napisao je nadahnuti i poticajni pogovor mojoj pjesničko-likovnoj mono-
grafiji “Duhovi sa zadarskog Foruma”, kao što je u Klovićevim dvorima u Zagrebu predstavio
moju knjigu “Stara Liburnija”. Pišući o mom interesu za ravnokotarski, staroliburnski prostor,
Stipčević je iznio zanimljivu, jednostavnu, ali utemeljenu tezu: “Ako je točno da morski valo-
vi, kamene kuće, masline, smokve, let ptica i sve drugo što nas okružuje oblikuje naše snove,
naše osjećaje i naš svakodnevni život, tada se moramo složiti s tvrdnjama mnogih mudraca
da čovjek današnjice s lakoćom može prodrijeti u duše dalekih predaka, čak i onda kada mu
nedostaje pisanih potvrda i materijalnih ostataka drevnih naroda i kultura, koji su jednom
živjeli na prostorima na kojima danas žive njihovi daleki potomci. Dovoljna je mašta i intui-
cija i evo nas u zagrljaju prošlosti.”

241
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Slobodan sam ovdje iznijeti i ono što je osobno zamijetio u mom likovno-pjesničkome
ciklusu “Duhovi sa zadarskog Foruma”, knjizi koja ga je “razveselila, ne samo sadržajem, već
i vedrom opremom. Zaista, divota je držati je u ruke, listati je, čitati…” (piše u pismu od 11.
travnja 2009.). O toj će knjizi Stipčević zapisati i ovo: “Tomislav Marijan Bilosnić, autor ove
knjige osjećao je i znao da korijene današnjice treba tražiti u magli daleke prošlosti i makar
kako ona bila nedostatno poznata, on je intenzivno poetski proživljava kao sadašnjost. Sve
što se tu događalo, sve u što se stoljećima vjerovalo, povezano je, sve je u njegovoj pjesničkoj
interpretaciji isprepleteno i zajedničko. Božice Latra, Ika, Anzotika i Thana, te muška bo-
žanstva Vidasus, Bind i mnogi drugi, kao i cijeli panteon grčko-rimski, i dandanas je dio nas.
U našoj svijesti i sjećanju žive stare mitološke priče, tajanstveni simboli plodnosti, života i
smrti, još tajanstvenija vjerovanja u mrtvace koji izlaze iz groblja i plaše ljude, moć talismana
i amuleta. Kada se Bilosnić penjao po liburnskim gradinama, dok je hodao po popločanom
forumu rimske Jadere, slutio je i osjećao da ti spomenici i ljudi koji su ih stvorili određuju i
dandanas našu sudbinu.
Mašta Tomislava Marijana Bilosnića čvrsto je povezana s ostatcima starih civilizacija na
prostoru Ravnih kotara. Bezbroj je puta sam sebe poistovjećivao sa stanovnicima liburnskih
gradina, s uljuđenim građanima rimskih kolonija i municipija, te kao putopisac i pjesnik nije
mogao odoljeti da u svojoj duši ne skupi sve krhotine daleke prošlosti znajući da ustvari piše
i o sadašnjosti.”
Eto, tu bi zapravo počela moja priča o Aleksandru Stipčeviću rođenom u Arbanasima
10. listopada 1930., a koji je u 85. godini života preminuo u Zagrebu 1. rujna 2015. godine.
Za Zadar ga veže mladost u Arbanasima, osnovna škola i gimnazija, ali će se u Zadar vratiti
i na postdiplomski studij gdje će na Filozofskom fakultetu u Zadru doktorirati s tezom Reli-
giozni simbolizam u Ilira. Ovdje će kratko biti zaposlen u Arheološkom muzeju u Zadru i u
Institutu za historijske nauke u Zadru, odakle već 1957. godine odlazi u Zagreb gdje se na-
stavlja njegova radna, znanstvena i sveučilišna karijera, najprije u Nacionalnoj i sveučilišnoj
knjižnici u Zagrebu, potom u Knjižnici JAZU, Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” i
konačno Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a kao vanjski suradnik predavat će i na
Filozofskom fakultetu u Prištini. U razdoblju od 1967. do 1973. bit će i predsjednik Hrvatskog
bibliotekarskog društva, a od 1967. do 1969. i potpredsjednik Saveza bibliotekara Jugoslavije.
U Stipčevićevim biografskim podatcima naći ćemo i dužnosti vezane za uspostavu slo-
bodne i neovisne države Hrvatske: “Od 1992.-1997. obnaša dužnost predsjednika Savjeta
(kasnije Vijeća) za knjižnice Republike Hrvatske. U razdoblju od 1993.-1996. član je Odbora
za ljudska prava i prava etničkih i nacionalnih zajednica i manjina Zastupničkoga doma Dr-
žavnoga sabora Republike Hrvatske… Za svoj je rad dobio brojna priznanja: godine 1983.
dobio je Kukuljevićevu povelju za rad u knjižničarskoj struci, a 1998. odlikovan je Redom Da-
nice hrvatske s likom Marka Marulića. Nagradu grada Zagreba dobio je 2004. te iste godine
i Nagradu grada Zadra za životno djelo. Nagrađen je i poveljom Filozofskoga fakulteta Sve-
učilišta u Zagrebu za najviše zasluge i postignute rezultate u teorijskom i praktičnom radu
(2006.). Odlikovan je i najvišim albanskim državnim priznanjima: zlatnim ordenom ‘Naim
Frasheri’ zbog doprinosa ‘osvjetljavanju povijesti Ilira’ (2001.) te ‘Skenderbegom’, odlikova-

242
 studije, rasprave, eseji

njem kojim albanski predsjednik nagrađuje najpoznatije Albance i albanske prijatelje koji u
svijetu promiču albansku kulturu i državu (2015.).”
Stipčević je zbog svoga znanja i temperamenta bio rado viđen gost na mnogim znanstve-
nim skupovima u zemlji i svijetu, na studijskim putovanjima i stipendijama, u Italiji, Njemač-
koj, Engleskoj, Koreji, Jordanu, Turskoj, Danskoj, Albaniji i drugim zemljama. Bibliografski
podatci govore kako je “objavio više od dvjesto znanstvenih i stručnih radova na hrvatskom,
talijanskom, albanskom, engleskom te francuskom jeziku, i to u nacionalnim i međunarod-
nim publikacijama. Posljednjih godina najviše piše o povijesti hrvatske knjige i hrvatskih
knjižnica.”
Ovu skicu sjećanja završit ću Stipčevićevim riječima koje mi je uputio kao odgovor na
moje bavljenje liburnskim pitanjem na ravnokotarskom prostoru: “Ne možemo mnogo po-
griješiti kada tvrdimo da je čovjek, osim što pripada jednom narodu, jednoj vjeri, jednom
svjetonazoru, ujedno i plod okoliša u kojem živi. Morski valovi su udarali o obalu na isti način
u dalekoj prapovijesti kao i danas, bura, jugo, maestral tada su kao i sada puhali i prisiljavali
čovjeka da prilagodi svoje kretanje i svoju dnevnu satnicu njihovoj snazi i smjeru. Ribu pak
u moru trebalo je znati loviti onom istom vještinom kojom se lovila tijekom svih proteklih
stoljeća, a kamene kuće ljudi su gradili s umijećem koje se skupljalo i usavršavalo stoljećima,
da bi se zaštitila obitelj od hladnoće zimi i nesnosne vrućine ljeti. Narodi su na ovim liburnij-
skim prostorima dolazili i odlazili, ali su svi oni morali naučiti vještinu življenja ako su željeli
preživjeti. No, jesu li starosjedioci, oni koji su tu živjeli u prapovijesnim i antičkim vremenima
zaista nestali, kako to mnogi misle, ostavljajući iza sebe samo svoje grobove i razrušena na-
selja i utvrde? Danas znamo da nisu nestali. Naprotiv, svi ti stari i prastari narodi žive i dan-
danas u nama. Za ovu tvrdnju dovoljno je logički zaključiti: stare predrimske Liburne nisu
rimski legionari istrijebili – jer su trebali njihova znanja preživljavanja na ovim prostorima.
Starosjedioci su se pomiješali s malobrojnim gospodarima i u miru s njima živjeli, a potom,
kada je Rimsko Carstvo propalo i kada su se na ovim prostorima pojavili Hrvati, pomiješali
su se oni s njima i tako sačuvali biološki kontinuitet sve do danas. Od došljaka su prihvatili
jezik i kulturu, promijenivši svoju nacionalnu pripadnost – postali su Hrvati već u ranom
srednjem vijeku.”

Tomislav Marijan Bilosnić, Aleksandar Stipčević i Enio Grdović, Arbanasi, 31. kolovoza 2007.

243
 zadarska smotra 4, 2018. Rafaela Božić

studije, rasprave, eseji Monolog kurve u ludnici

Trideset godina umjetničkog rada

Gabrijela Meštrović Maštruko

Pisati o Gabrijeli Meštrović Maštruko za mene nikako ne može biti hladan i objektivan za-
datak pa se neću ni truditi da tako pristupim ovoj temi i napišem hladan i objektivan tekst.
Naime, jedan sam od onih svjedoka koji mogu svjedočiti kako je sve to počelo – ili po-
činjalo – na početku tih trideset godina Gabrijelina glumačkog djelovanja zajedno smo
sudjelovale u jednoj od najboljih zadarskih (i ne samo amaterskih) predstava (predstava
Narko-mama te je godine dobila i Nagradu grada Zadra). Gabrijela kao zvijezda i nositeljica
predstave, ja kao član ansambla, član koji je jedva prevladao svoju sramežljivost i strah od
zaboravljanja uloge…
Svi mi koji smo sudjelovali u toj predstavi Filodramske grupe tadašnjega zadarskoga Fi-
lozofskog fakulteta bili smo mladi, pomalo ludi i svakako veseli i vrlo sretni da smo imali
priliku raditi na toj predstavi, jednoj od najsvjetlijih točaka u redateljskom opusu profesora
Živka Nižića koji nam je tih dana bio ne samo redatelj već i istinski mentor. Sjećam se Gabi
– potpuno iste tada i danas – prelijepoga izražajnog lica, hrabrog nastupa, iskrene ljubavi za
glumu – ne zato da bi bila zvijezda, nego zato da bi glumila! Tada, jedva prešavši dvadesetu,
glumila je majku tinejdžera (danas profesora na Sveučilištu u Zadru, Vlade Sušca) – i bila u
tome nevjerojatno uvjerljiva jer u svome glasu ima osim zvonke mladosti i jedan dublji ton
na koji se može nasloniti kad joj zatreba dubine i ozbiljnosti. Ja sam u istoj predstavi bila i
časna sestra, i narkoman i policajac – i srećom imala nula teksta. “Najteži” zadatak bio mi
je očarano gledati u Roberta Pintu, danas jednog od najboljih zadarskih chefova, onda, a i
danas, lijepog kao slika… Ta predstava istinski je pronijela ime i Zadra i tadašnjega Filozof-
skog fakulteta – obišli smo s njom u više navrata Istru, nastupali na natjecanjima amaterskih
skupina u Beogradu, Metkoviću, Prizrenu. Bila je to uistinu jedna od te godine najboljih
predstava na razini cijele tadašnje države. Svi smo, radeći je, puno naučili od prof. Nižića, a
Gabi ponajviše – ne samo zato što je bila glavna glumica nego zato što je bilo jasno da, radeći

244
 studije, rasprave, eseji

na toj predstavi, ona utire put svojoj budućoj glumačkoj profesiji i da uči i skuplja znanje kao
spužva.
Ali nije lako živjeti i raditi u gradu u kojem… a što da kažemo o našem teatarskom životu
osim da je “teatralan”… Da je živjela i radila u nekoj većoj sredini, uvjerena sam, za Gabi bi se
znalo puno dalje i puno šire. Ali i ova naša mala sredina pružila joj je mogućnost da se umjet-
nički izrazi, a što je rezultiralo brojnim nagradama (SLUK, 1991. Nagrada za ulogu Judite u
predstavi Judita, redatelja Marina Carića; SLUK 1995. Nagrada za najbolju ulogu u predstavi
Zvjezdan, redateljice Milene Dundov; PIF, 1995. Nagrada Milan Čečuk u predstavi Zvjezdan
za najbolju predstavu u cjelini; SLUK 1999. Nagrada za najbolju animaciju i glumačku kre-
aciju za ulogu Dulcinee u predstavi Don Quijote redatelja Zlatka Svibena; 2003. Nagrada
hrvatskog glumišta predstavi Robinzon, redatelja Sunnyja Sunninskog, za najbolju predstavu
u kategoriji lutkarskih i predstava za djecu i mlade).
Ta njezina iskrena posvećenost glumačkomu pozivu odražava se i u činjenici da je osno-
vala i dramsko-lutkarsku radionicu Donatolina (2013.) u kojoj kroz glumu educira djecu svih
uzrasta, a u suradnji s profesoricom Ksenijom Milić vodi i radionicu na engleskome jeziku
(Rainbow).
Njezinu toplinu i profesionalnost upoznali su mnogi s kojima je surađivala i surađuje. Na
početku svoga puta osim u Filodramskoj grupi sudjelovala je i u još jednoj kultnoj zadarskoj
glumačkoj amaterskoj družini Tokar. Otkako je svoj put čvrsto položila na profesionalne
glumačke daske čest je gost voditelj dramsko-lutkarskoga radioničkog programa Međuna-
rodnoga dječjeg festivala u Šibeniku, na kolegijima prof. dr. sc. Vande Babić studentima Sveu-
čilišta u Zadru dočarava djela naših pisaca, surađuje s HNK Zadar, Teatrom VeRRdi, HRT-om,
s brojnim našim umjetnicima ili surađuje (Tedi Spalato) ili predstavlja njihova djela (Miro
Gavran, Mani Gotovac).
Ali da bi zaokružila krug svojih (prvih) trideset godina, bilo je logično vratiti se na poče-
tak – Filodramskoj grupi i Narko-mami, točnije redatelju Živku Nižiću, autoru teksta Dariju
Fou te ostalim članovima ekipe: prevoditeljici Nedjeljki Balić-Nižić, majstoru svjetla Ivi Nižiću
i glazbenom suradniku Emilu Šprljanu (u postavi predstave sudjeluju još i inspicijentica: Ra-
dojka Kozulić, kostimografkinja: Marijana Jakelić, voditelj svjetla: Frane Papić, majstor tona:
Mate Petričević, krojačke radove odradila je Nataša Perović, a scenografiju Robert Košta). U
naslovu predstave Monolog kurve u ludnici odražava se tipičan nižićevski humor koji kroz
smijeh ipak govori bolne istine – svi smo mi pomalo (a neki i malo više) kurve u ludnici (Za-
dru, Hrvatskoj, svijetu)… Adaptiran prijevod profesorice Nedjeljke Balić-Nižić jasno govori
kako su tekstovi D. Foa i danas aktualni i progovaraju o osobnim i socijalnim problemima
svakoga pojedinca. Gabrijela Meštrović Maštruko sjajno se snalazi u višeslojnoj Nižićevoj re-
žiji, posebice u trenutcima kontakta s publikom i vrsnom i iskusnom radu s lutkom. Predsta-
va koja izaziva smijeh, ali vrlo često gorak smijeh, predstavlja istinsko zadovoljstvo gledanja
te predstavu mogu od srca preporučiti i zaželjeti joj mnogo uspjeha na ostalim pozornicama
u Hrvatskoj i šire.
Mislim da mogu, i to ne samo u svoje ime, čestitati Gabrijeli na dosadašnjem radu te joj
poželjeti još mnogo jednako uspješnih godina.

245
 zadarska smotra 4, 2018. Josip Lisac

Pregled hrvatske književnosti

studije, rasprave, eseji šibenskoga područja

Šibenska jezična, filološka i književna baština duga je trajanja i vrlo zanimljiva, ispunjena i
nekim vrlo važnim datumima na nacionalnoj razini, pa i u širim razmjerima.
Izvanredno važan datum u hrvatskoj kulturnoj povijesti predstavlja Šibenska molitva
koja je objavljena tek na početku 20. stoljeća kad se je za nju doznalo. To je prvi hrvatski
latinicom zapisani pjesnički tekst izvanredne ljepote, a zapisivač je fra Pavao Šibenčanin u
drugoj polovici 14. stoljeća. Lako je moguće da je ta pohvala u počast Bogorodice origina-
lan hrvatski pjesnički ostvaraj. Još kasnije od Šibenske molitve pronađena je Cantilena pro
sabatho, a tu je vrlo vrijednu starohrvatsku pasionsku pjesmu oko 1385. također prepisao
fra Pavao Šibenčanin. On je prepisivač i proznoga teološkog teksta Božjih zapovijedi, dakle,
velika pojava hrvatske kulturne povijesti. Vrijedno je spomenuti i pjesmu Sudac gnjivan, pre-
pjev srednjovjekovne latinske pjesme. Uz to je u Šibeniku rano pokazan interes za scenski
život, tj. već su se počeli javljati plačevi i prikazanja, a Cantilena pro sabatho zapravo je naj-
stariji poznati Gospin plač. O scenskom životu u Šibeniku govori i dokument iz 1615. iz koga
je vidljivo da je izvođenje prikazanja Tri kralja prekinuto jer je došlo do tučnjave, a sve su
uloge, i muške i ženske, igrale koludrice i djevojke odgajane u samostanu. Broj inkunabula u
šibenskoj knjižnici svetog Frane je velik. U 15. stoljeću djelovao je i Petar Makrančić, a knjiga
objavljena pod njegovim imenom na latinskom jeziku pronađena je tek na početku 21. sto-
ljeća. Riječ je o prijepisu poezije jednoga engleskog autora, a uz stihove navode se citirana
ili parafrazirana mjesta iz Biblije kojih ne nalazimo u Engleza Waltera Mapa iz 12. stoljeća.
U doba objave knjižice Makrančić je bio već davno mrtav, a na njega je u Putu po Dalmaciji
upozorio Alberto Fortis.
Zanimljivo je da se je na šibenskom području, uz glagoljicu i latinicu, javljala i ćirilica, pa
dva ulomka s kraja 11. ili s početka 12. stoljeća nalazimo kod Knina i kod Skradina, a zapisani
su glagoljskim i ćiriličnim slovima. Još je zanimljivija pretpostavka da je prapredložak Šiben-
ske molitve pisan bosančicom, predložak gotičkom minuskulom, sama ta pjesma latinicom.
I poslije će na šibenskom području biti dosta bosaničkih djela, pa će i Knjiga od uspomene,
kronika što sažeto obavještava o šibenskim franjevkama od 1673. do 1784., biti pisana bo-

246
 studije, rasprave, eseji

sančicom. To djelo ima i nesumnjivih književnih vrijednosti, npr: 1784., miseca mađa na 1.,
pođe s ovoga svita na bolji, oružana svetim sakramentim sestra Gabra Šimića od godina blizu
60, i njezino tilo bi ukopano u Gospe izvan grada, ne mogući se donit u manastir zarad zatvora
koji tada bijaše učinjen cića kuge koja na mnogo mista bijaše razmajala svojom kosom oštrom,
a navlastito u gradu Splitu, u varoši kliskom, po svoj državi sinjskoj i imoskoj, a još pripliva priko
mora navr Brača gdi zamete malo da ne sve selo i još Manastir svetoga Martina, i od pet fra-
tara koji se u njem nalazaju diže gvardijana s druga dva. Također bijaše se pružila i po krajini
kninskoj, to jest u Rljici, po Kijevu diže i paroka s mnogim njegovim ovcam, u Razađu u Promini
i na mnogim mistim. Bosaničko pismo nalazimo i u naslovu prvoga hrvatskoga putopisa
pisana hrvatskim jezikom i latinicom autora Jakova Pletikose (1704. – 1769.) iz Vaćana kod
Skradina; riječ je o Putovanju k Jerozolimu god. 1752.
Potkraj srednjega vijeka, upravo 1431., počela je u Šibeniku gradnja katedrale sv. Jakova;
katedrala je dovršena 1536. Ta je veličanstvena crkva oduševljavala i još oduševljava mnoge,
od običnoga puka do glasovitih umjetnika i znanstvenika. Kako je dobro poznato, odušev-
ljavala je i Jurja Šižgorića i Fausta Vrančića. Napominjem da je roman Katedrala 2007. objavio
veliki Ivo Brešan.
Osobito veliko mjesto u šibenskoj kulturnoj povijesti pripada Jurju Šižgoriću, jednom od
najvažnijih hrvatskih humanista i središnjem čovjeku šibenskoga humanističkoga kruga. On
je autor prve pjesničke inkunabule u hrvatskoj književnosti (Elegiarum et carminum libri tres
– Tri knjige elegija i lirskih pjesama) koja je objavljena u Veneciji 1477. Druga Šižgori­ćeva pje-
snička knjiga dugo je ostala neobjavljena, također njegova rasprava De situ Illyriae et civitate
Sibenici – O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku. Turske napade na Šibenik opisuje pjesma Ele-
gia de Sibenicensis agri vastatione – Elegija o pustošenju šibenskog polja. Skupljao je Šižgorić u
Šibeniku hrvatski folklor kojim se oduševljavao i prevodio ga na latin­ski, ali se taj njegov rad
nije sačuvao. Hrvatske folklorne pjesme podijelio je na sva­tov­ske, ljubavne i pastirske. Bio je
u živoj komunikaciji s brojnim uglednim suvreme­nicima, pa i s Markom Marulićem.
Šibenik je dao cio niz značajnih ljudi iz obitelji Divnić. Najvažniji su među njima Juraj Div-
nić (umro 1530.), biskup i latinist nazočan i u Šižgorićevu djelu i u Planinama Petra Zoranića,
pisac Pisma papi Aleksandru VI., te Petar Divnić (umro prije 18. X. 1597.), autor glasovite
pjesme U pohvalu od grada Šibenika. Važan je i Frane Divnić (umro 1621.), izdavač, pjesnik
i prevoditelj; on je tiskao Šibenski statut. Nažalost, njegov prijevod jednoga Marulićeva dje-
la na hrvatski ostao je neobjavljen, a rukopis je izgubljen. Drugi jedan Frane Divnić (umro
1672.) bio je istaknuti povjesničar. Glavno je njegovo latinski pisano djelo Povijest kandijskog
rata u Dalmaciji, zanimljivo i u književnom smislu.
Vrlo plodan autor djela na latinskom bio je Ivan Polikarp Severitan (umro 1530.), kojem
su djela izlazila od prvoga desetljeća 16. stoljeća, a bio je visoko cijenjen i u Italiji, ne samo u
domovini. On je autorom i latinske gramatike i metričkoga priručnika, također pisac usmje-
ren na političku filozofiju i ratno umijeće.
Istaknuti crkveni prelat, humanist, diplomat i latinist bio je Antun Vrančić (1504. –
1573.), vrlo moćan čovjek svoga doba. Pisao je na latinskom (pjesničke zbirke Elegiae i Otia),
među ostalim napisao je jedan nedovršen putopis koji je poslije objavio Fortis. U korespon-
denciji bio je izvanredno zanimljiv stilist. Sačuvana je samo jedna njegova hrvatska pjesma, a

247
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

objavio ju je u 17. stoljeću Ivan Tonko Mrnavić. Svoj spjev o Piramu i Tizbi Antunu Vrančiću
posvetio je Barne Karnarutić. Mnoge stranice posvetio je Antunu Vrančiću Ivan Aralica u
romanu Psi u trgovištu, Zagreb, 1979.
Brat Antuna Vrančića bio je Mihovil Vrančić (1507. – 1570.), humanist i latinistički pisac.
Prepiska braće vrlo je zanimljiva, posebno s obzirom na služenje kodiranim porukama, kako
pokazuju najnovija istraživanja. Mihovil Vrančić otac je velikog Fausta Vrančića (1551. –
1617.), relativno malo usmjerena na književne i filološke sadržaje, pa onda i nevelika opusa,
ali ipak iznimna po djelu Machinae novae, zanimljiva kao čovjeka zainteresirana za etiku i
za logiku, polihistora znamenita u svoje doba uopće. Zainteresiranost za tehničke izume
nije Vrančića omela da dade svoj filološki (Dictionarium quinquae nobilissimarum Europae
linguarum) i književni (Život nikoliko izabranih divic) prinos. Vrlo je važan kao prozaik, autor
Života nikoliko izabranih divic u doba kada nije bilo mnogo hrvatske proze. U knjizi Život
nikoliko izabranih divic objavio je i pjesmu Ave Maria:

Marija, zdrava bud,

Milosti si puna,
Gospodin s tobom svud.
Ti si ženska kruna,
A blagoslovljen jest
Plod utrobe tvoje
Spasitelj Isukerst,
Život duše moje.
Svetice vsih svetih,
Slavna Božja Mati,
Moli za nas grišnih
Sad i na čas smarti.
Faust Vrančić zaslužan je i za poznavanje hrvatskoga jezika i za početke izgradnje da-
našnjega hrvatskoga standardnog jezika. On je na određeni način prvi svijetu rekao da po-
stoji poseban hrvatski jezik među drugim slavenskim jezicima. Vrančićev hrvatski jezik je
čakavština s mnogo štokavskih i s malo kajkavskih elemenata. Navodimo i primjer iz njegove
proze:

Život s. Katarine
U vrime Maksimina cesara sve rimsko vladanje zalim duhom služaše. Ta cesar, budući u
Aleksandriji, zapovida da se jima po svemu svojemu vladanju prilikam posvetilišće činiti. Na
tu njegovu zapovid svakojaki puk, mali i veliki, k njemu teciše, donašajući voli, ovce, ptice i
ostale takove stvari, kako koji mogaše, za posvetilišće. A sam cesar sto i trideset volov na to dilo
da. I videći on puk koji se biše skupil, zdvignuvši se, pojde u crikvu na to posvetilišće. A njega
naslidovahu sva gospoda, vlasteli, plemeniti i viteški ljudi, i vas ostali puk, toliko da jim i grad
i crikva tisna bihu. U to vrime biše u tomu jistomu gradu Aleksandriji jedna divica jimenom
Ekaterina, bogata i od poglavita roda, mlada i u svakojakom pismu umiteljna, koja, stojeći u

248
 studije, rasprave, eseji

svojih gospodskih dvori, vele divojak sobom jimaše, tere Isusu Karstu služaše, kojega samoga sa
svim svojim sarcem ljubljaše, njemu svoju lipost hranjaše i njega samoga za svojega pridragoga
zaručnika daržaše. Ta Ekaterina, vidjevši tu himbu djavalsku i toliki pogibil tolika naroda, kruto
joj žal biše, i odluči u sebi ukazati želju i pravu viru ka Bogu. Zato, vazamši nikoliko slug sobo-
me, pojde ka toj crikvi kadi Cesar s pukom posvetilišće to činjaše. I stavši na prag od crikve, svi
se ljudi čuđahu na nje liposti. A ona, otvorivši nje čista usta, reče da jima ništo Cesaru reći, koji,
razumijući to, čini da ju ka njemu dovedu.

Istaknuti humanist bio je i Dinko Zavorović (oko 1540. – 1608.), povjesničar ne samo
Šibenika nego i Dalmacije a i širih prostora (talijanski pisana Propast i zauzeće bosanskoga
kraljevstva). Povijest Šibenika napisao je talijanski, povijest Dalmacije latinski, ali je ta knjiga
objavljena i na talijanskom. U stanovitu smislu drži se prvim modernim hrvatskim povje-
sničarom, prethodnikom Ivana Lučića. Napisao je pohvalni tekst Jurju Barakoviću i njegovoj
Jaruli, a taj je zadarski pisac pjesničku poslanicu uputio Frani Divniću; objavljena je u izdanju
Vile Slovinke, kao i Divnićev Odgovor pisniku.
U 16. stoljeću zasluge su stekli još Ilija Tolimerić, pisac glagoljaš Šimun Glavić, Frane Mu-
žić, Ivan Nardin te Gverin Tihić, prepisivač jedne inačice hrvatskoga prijevoda Lucidara.
Znatan dio života u Šibeniku su proveli mnogi pisci iz drugih krajeva. U 17. stoljeću u
Šibeniku su živjeli Zadranin Juraj Baraković i Rabljanin Jakov Armolušić. Armolušić se ipak
u naslovu svoje knjige (Slava ženska) zove Šibenčaninom. Pavao Posilović iz Bosne, prozaik
i pjesnik, bio je skradinski biskup. Među piscima toga doba sa šibenskoga područja registri-
ramo i Matiju Tomaševića te Ivana Pridojevića. Još su neki Šibenčani pisali stihove, a to je
razvidno iz pjesama u počast Jurju Barakoviću.
Bio je vrlo plodan Ivan Tomko Mrnavić (1580. – 1637.), pisac na hrvatskom, latinskom i
talijanskom, autor povijesnih djela, epičar, dramatičar (Osmanšćica) i prevoditelj. On je saču-
vao mnogo čakavskih elemenata (npr. jazik, stanišće, glasi), ali je i štokavska komponenta u
njegovu hrvatskom jeziku izrazita (baština, glasovi), približno kao i u nekih drugih čakavaca
17. stoljeća. On je u posmrtnom govoru Faustu Vrančiću iznio puno podataka o njegovu
životu i radu.
Franjevac Toma Babić, rodom iz okolice Stankovaca, umro je u Šibeniku 1750. On je au-
tor Cvita razlika mirisa duhovnoga, jedne od najčitanijih hrvatskih knjiga u 18. stoljeću. Vrlo
je važan i kao gramatičar, autor latinske slovnice u kojoj ima i mnogo hrvatskoga teksta, pa
je i gramatička terminologija na materinskom jeziku. Babića je u širokoj popularnosti ubr-
zo nadmašio Andrija Kačić Miošić, pisac glasovita Razgovora ugodnoga naroda slovin­skoga,
koji je također dio života proveo u Šibeniku. Kao i Kačić, u Šibeniku se nastavničkim radom
bavio i Jeronim Filipović rodom iz Rame, propovjednik i nabožni pisac. Filipovićev učenik
Petar Knežević (1701. – 1768.), rođen u okolici Knina, školovao se i kraće vrijeme predavao
u Šibeniku, a bio je pisac puno objavljivane Muke Gospodina našega Isukrsta i plača matere
njegove. Iz skradinskoga je kraja vjerski pisac Josip Banovac (1703. – 1771.), često neorigina-
lan, ali izvrsna hrvatskoga jezika štokavske fizionomije. Rođen nedaleko od Šibenika (Pakovo
Selo), sa Šibenikom bio je izrazito povezan franjevac Mate Zoričić (1721. – 1783.), autor vrlo
važne Aritmetike u slavni jezik ilirički sastavljene, tiskane 1766. u Anconi. Nešto prije (1758.)

249
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

objavio je knjigu o aritmetici Mijo Šilobod Bolšić. Bolšić je pisao kajkavski, Zoričić štokavski
ikavski. Prethodio im je vrlo znatni autor Juraj Mulih koji je o računu također pisao kajkavski.
U Šibeniku je djelovao i Primoštenac Josip Jurin (1730. – 1801.), jezikoslovac i prevoditelj.
Vjerskim i poučnim svojim djelom spominjanje je zaslužio i Stjepan Badrić iz Drniša.
Početak 19. stoljeća nije u Šibeniku donio hvalevrijednih književnih rezultata, ali je u 19.
stoljeću Šibenik dao osobu važnu u europskim razmjerima, Nikolu Tommasea, pisca nekoli-
ko spisa na šibenskoj ikavici, vrlo povezanog sa Šibenčanima Antom Marinovićem i Špirom
Popovićem. Autonomaške orijentacije, Tommaseo je Iskricama oduševio i u hrvatskoj sredi-
ni i izvan nje, a zanosne riječi uputio mu je i veliki Silvije Strahimir Kranjčević.
U preporodno doba isticala se je i Ana Vidović (1800. – 1879.), također vrlo povezana
s talijanskom kulturom, pa je i njezin spjev Anka i Stanko ili Dubrava Mojanka blizu Splita
zapravo dvojezičan. To je roman u stihovima pod utjecajima talijanske i hrvatske baštine. Uz
nju među Šibenčanima isticao se je i Antun Zorčić (1822. – 1872.), suradnik Zore dalma­tin­
ske, autor Vile dalmatinske, vrlo lijepo opremljene pjesničke knjige pisane štokavski ikavski.
Taj skupljač hrvatskoga folklora, bio je i prozaik. Suprug Ane Vidović, Marko Antun Vidović,
zaslužan je kao prevoditelj Ivana Gundulića, Ignjata Đurđevića i hrvatskoga folklora na ta-
lijanski, a napisao je i više hrvatskih književnih tekstova. Znameniti Robert Visiani (1800. –
1878.), istaknuti botaničar, zanimao se i za prevođenje i za pjesništvo. Različite je aktiv­nosti
razvijao Stjepan Zlatović (1831. – 1891.), ali je najzaslužniji kao pisac knjige Fra­novci države
presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb, 1888. Slabiji je bio kao pripovjedač. Iz
Skradina kao i zaslužni Josip Mrkica bio je i Lujo Marun (1857. – 1939.), uglednik na arheo-
loškom polju.
Među Šibenčanima 19. stoljeća vrlo su istaknute pojave Srbi Božidar Petranović i Simo
Matavulj. Petranović je bio povjesničar književnosti, pravni pisac i prevoditelj, prvi predsjed-
nik Matice dalmatinske, Matavulj istaknuti prozaik i dramski pisac.
Šibensko područje dalo je u 20. stoljeću hrvatskoj književnosti vrlo mnogo. Na smjeni
stoljeća vrlo je aktivan bio pjesnik Dinko Sirovica. S dvadesetak godina poginuo je u Prvom
svjetskom ratu Antun Aralica, pa nije uspio stvoriti zapaženije djelo. Grgo Bogić objavljivao
je pjesme i drame, a istakao se kao prevoditelj Iva Vojnovića na talijanski. Nije imao mno-
go uspjeha ni prvi šibenski romanopisac Mate Milin (1890. – 1947.), još manje važan kao
pjesnik.
Puno je uspješniji bio Vinko Nikolić (1912. – 1997.), pjesnik, književni kritičar i ured­nik.
Osobito je mnogo učinio kao legendarni urednik Hrvatske revije od 1951. do smrti, također
kao urednik Knjižnice Hrvatske revije. Šibeniku je poklonio svu svoju ljubav ističući kako nam
je svaki dijelak naše zemlje uvijek i drag i svet, vrijedan svake žrtve, najdubljih osjećaja i trajne
vjernosti. O ljubavi prema Šibeniku govore mnoge pjesme i drugi tekstovi, kao npr. esej Kre-
šimirov (i moj) grad Šibenik iz 1966. godine, prepun emocija i divljenja. Zanosno je pozdravio
Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Vrlo su vrijedni i njegovi
razgovori s hrvatskom emigracijom (Pred vratima domovine, 1966., 1967.); to je uzbudljiva
literatura što ne pripada ni jednom teoretski određenom žanru. U poeziji isticao se je stiho-
vima na šibenskom govoru. Navodim pjesmu Čobanica iz knjige Moj grad:

250
 studije, rasprave, eseji

Roson se umijen,
a sunce me suši,
vitron zalizujen.

Mrlišin po travi,
ogledan u vodi,
cvit mi je u glavi.

Društvo su mi ovce,
odića mi vuna,
tu ne triban novce.

Neman ni momaka,
a ja bidna, mlada
žejna sastanaka.

Sunce mi je radost,
misec mi je tuga –
pusta moja mladost.

Vjekoslav Kaleb (1905. – 1996.) iz Tisnoga bio je važan kao romanopisac (npr. Divota
prašine, 1954.), osobito pak kao novelist (Na kamenju, 1940.; Izvan stvari, 1942.). Između
tradicionalnog i modernog on je stvorio svoj prozni opus pokazujući izvanredno dobro po-
znavanje hrvatskoga jezika. O jeziku je pisao početkom šezdesetih godina u Telegramu, a te
je svoje prinose objavio u knjizi Sveti govor, 1994.
Gabrijel Cvitan, Jerko Skračić, Mirko Juraga i Dražen Panjkota stradali su u Drugom svjet-
skom ratu ili brzo nakon njega ni približno ne dovršivši svoja tek započeta nastojanja. Cvitan
i Skračić bili su pjesnici i pripovjedači, Panjkota vrlo daroviti pjesnik (Uštap u magli, 1942.;
Nebo je zatvoreno, 1997.), Juraga manje nadaren.
S mnogo uspjeha svoj je opus zaključio svestrani pisac Dalibor Cvitan (1934. – 1993.), pje-
snik, dramski autor, kritičar i prozaik. Njegovi romani Polovnjak te Ervin i luđaci vrlo su važna
djela hrvatske književnosti u kojima nalazimo uspjele obradbe teškoga života pojedinca.
Vesna Parun (1922. – 2010.), svestrana hrvatska umjetnica, velikanka hrvatskoga pjesniš-
tva 20. stoljeća (Zore i vihori, 1947.; Crna maslina, 1955. itd.), potječe s otoka Zlarina, a u kva-
litativno neujednačenu djelu ističu se antologijske pjesme kao što je pjesma Mati čovjekova:
Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
Vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.
I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
Procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

251
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.

Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima;
Gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

Vesna Parun potječe s otoka Zlarina, kao i Mladen Bjažić (1924. – 2017.), prozaik i pje-
snik; Bjažić je i istaknuti čakavski pjesnik. S otoka Žirja je majstor soneta Roko Dobra. Do-
maću čakavicu u svojoj poeziji njeguje i Ivan Dobra Žirjanin (Žirajski baul). Pjesnik je bio
i Gašpar Bujas, ali je on važniji kao povjesničar književnosti. Pjesnici su također Ive Čaće,
Petar Bilušić, Grozdana Cvitan, Jordan Jelić, Stojan Knežević, Zoran Kolombo, Anton Koštre,
Sineva Kukoč, Goran Filipi, Dušica Lovrić-Radočaj, Vladimir Mihoković – Miha, Pero Mioč,
Vesna Mrša, Adolf Polegubić, Ante Stipanela – Šuko, Joško Stošić Ćorda, Ive Šikić – Balara,
Petar Tepić, Nikola Tintić, Josip Tomin, Ivan Klarić, Aljoša Vuković, Maja Klarić, neki i pro-
zaici (Ivan Klarić, Vesna Mrša). Kao romanopisac istakao se je i Antonio Barišić. Neki od tih
pisaca više su se istakli na drugim područjima, npr. Goran Filipi kao lingvist, Pero Mioč kao
prevoditelj i kao režiser, Sineva Kukoč kao arheolog. Kao prevoditeljica i esejistica zapažena
je Đurđa Šinko-Depierris. Vrlo su važni filolozi Josip Čelar, Ante Batinica, Josip Grbelja, Petar
Guberina, Miroslav Kravar, Ante Šupuk, Vladimir Vratović, Mate Zorić, Tomislav Skračić, Jere
Tarle, Stipe Grgas i Milivoj Zenić.
Arsen Dedić (1938. – 2015.), pjesnik, kantautor i skladatelj, stvorio je golem opus velike
uvjerljivosti, od zbirke Brod u boci (1971.) do novijih zbirki (npr. Pjesnik opće prakse, 1993.).
Dijelom je Dedić pisao i na šibenskom idiomu. Navodim jednu strofu iz pjesme Stara cura:
Poslin podne u pet ura
i sad stoji iza škura
i u porat uvik gleda
ona ista stara cura.

Bio je Dedić jako povezan s rodnim gradom, a o tom govori i izvrsna pjesma Majka hra-
brost nastala u povodu napada na Šibenik u rujnu 1991.
Kao pjesnik vrlo se je afirmirao i Stjepan Gulin (1943. – 2014.), on i pjesmama na šiben-
skom govoru. Objavio je niz knjiga pjesama, u Šibeniku također nekoliko zbirki. Među njima
je i zbirka Riječi, 1995. U toj je knjizi i pjesma od samo jednog stiha: Šibenik / zapravo / jedina
moja rič. Uglazbljene njegove pjesme (npr. Sve ti sritno bilo) vrlo su poznate.
Do ugleda su došli i Frane Bilić (Da te mogu pismom zvati) i Krste Juras (Kad raziđe se
dim), osobito s obzirom na uglazbljene njihove stihove.
Ivo Brešan (1936. – 2017.) postigao je velik međunarodni uspjeh kao dramski pisac, autor
grotesknih tragedija (npr. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja), grotesknoga misterija
Arheološka iskapanja kod sela Dilj, a u posljednjim desetljećima ističe se i kao prozaik (ro-
mani i novele, npr. roman Ispovijedi nekarakternog čovjeka, 1996.) i kao scenarist. Svakako je
objava najslavnijeg Brešanova spomenutoga dramskog teksta Predstava Hamleta u časopisu
Kolo 1971. bio velik događaj, također predstava u režiji Božidara Violića. Vrlo zaokupljen

252
 studije, rasprave, eseji

Šibenikom, u književnosti se je javio 1955. u Šibenskoj reviji. Brešan se je osobito proslavio u

Poljskoj.
Spominjemo i Branka Matića, afirmiranoga pisca pučkih komedija (Ni u moru mire, ni u
jubavi vire). Kao kazališni kritičar veoma se je isticao Dalibor Foretić (1943. – 2001.), kao ka-
zališni redatelj i znanstvenik Nikola Vončina (1934. – 2015.). Spominjem opsežno Vonči­nino
djelo Hrvatske TV drame i serije (1956-1971), jednu od niza njegovih knjiga.
Prozna autorica bila je i Jela Godlar-Brešan. Svestrani prozaik Nikola Pulić (1926. – 2005.)
prvenstveno je bio putopisac (Krkom uzvodno). Više romana objavio je Zvonko Madu­nić.
Kao prozaik, osobito pisac za djecu, stanovitu je afirmaciju stekao Josip Laća. Jedan od boljih
hrvatskih romana posljednjih godina je Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina (2014.) Omera
Raka. Taj je roman posvećen Milivoju Zeniću, “kasnom izdanku šibenskoga huma­nističkog
kruga”, kako to kaže autor romana.
Veliki pjevač Vice Vukov objavio je dvije knjige političkih eseja. Igor Belamarić pisao je
mnoga djela o brodogradnji i o tehnici općenito, pa i dojmljiva Šibenska sjećanja. Brojne
priloge o povijesti umjetnosti u Dalmaciji (npr. Studije iz srednjovjekovne i renesansne umjet­
nosti na Jadranu, Split, 2001.) napisao je Joško Belamarić, naravno, i o onima u Šibeniku.
Dosta je pisao i Mirko Galić, autor dragocjene knjige Zrcalo nad Hrvatskom (Pariški razgo­vori
1992-1993).
Uz već spomenute, proučavanjem šibenske povijesne, kulturne, književne i jezične bašti-
ne vrlo su se istakli don Krsto Stošić (1884. – 1944.), Slavo Grubišić (1926. – 1999.), Stanko
Bačić (1916. – 2003.), Hrvoje Matković (1923. – 2010.), Ivo Livaković, Krešimir Čvrljak, Vladi-
mir Skračić, s. Terezija Zemljić i drugi.

Vjekoslav Kaleb Vesna Parun Arsen Dedić

253
 zadarska smotra 4, 2018. Iva Dujić
Gordana Čupković

Konceptualizacija izvanjštenja
studije, rasprave, eseji Subjekta na primjeru
frazeoloških izraza s
prijedložnim genitivom

U radu se razmatraju konceptualne metafore na kojima se temelji frazeološki izraz biti izvan sebe i
njegov ekvivalent iz starohrvatskoga vrh sebe stati. Konceptualizacija Sebstva kao spremnika te diho-
tomija Subjekt-Sebstvo (Lakoff i Johnson 1999), kao konceptualna osnova proučavanih izraza, pove-
zana je s konceptualizacijom genitiva kao perceptivnoga ishodišta (Tanacković i Faletar 2014), i to s
posebnim fokusom na Subjektu.

Ključne riječi: konceptualna metafora, kognitivna semantika, frazeologija, Vetranović, Zoranić

Razmatranje iskustva Sebstva analogno je razmatranju distinkcija Subjekta i Sebe,1 koje je

razmatranje struktura “unutarnjega života” te je iz kognitivne perspektive, kao što je to slu-
čaj i s drugim apstraktnim konceptima, utemeljeno na metaforičnim preslikavanjima iz do-
mena koje označuju konkretno: prostor, posjedovanje (predmeta), sila i društveni odnosi,
u domenu apstraktnoga bića koje je spoj osobnosti, emocija i uma, koje teži uspostaviti
kontrolu nad sobom i nad sviješću, koje vodi monolog sa samim sobom, ali i stupa u druš-
tvene odnose. Lakoff i Johnson (1999) predstavljaju razgranat sustav različitih metaforičnih
koncepata “unutarnjega života” posebno ih vezujući uz pojam kognitivnoga nesvjesnog,
čime prevladavaju kontradikciju proizišlu iz spoja negacije tradicionalnoga dualizma uma i
tijela, koja je jedna od osnovnih postavki kognitivne znanosti, i ipak uspostavljene distinkcije
Subjekta i Sebe, koja je zapravo distinkcija mnogih međusobno nekonzistentnih koncepata.
Ujedno ističu univerzalnu utemeljenost (nasuprot arbitrarnosti) metaforične konceptuali-
zacije Subjekta kao osobe, egzistencijalno neovisne od Sebe koje može biti osoba, objekt ili
lokacija. Uspostavljajući hijerarhijski sustav, izdvajaju pet slučajeva osnovne Subjekt-Sebstvo
metafore, utemeljenih na svakodnevnom iskustvu: manipuliranje objektima, smještenost u

1 Lakoff i Johnson (1999) pozivaju se na Lakoffa i Beckera (1992) koji određuju Subjekt kao mjesto svijesti, subjektivnoga isku-
stva, razuma, volje i biti, a Sebe kao tijelo, društvenu ulogu, povijest. Ujedno dopunjuju navedenu distinkciju ističući kako
je metafora Subjekt-Sebstvo sačinjena od Subjekta kao ciljne domene, koji je uvijek konceptualiziran kao osoba, i jednog ili
više Sebe koji su konceptualizirani kao osoba, objekt ili lokacija (1999: 269).

254
 studije, rasprave, eseji

prostoru, ulaženje u društvene odnose, empatička projekcija te pučka predodžba pravoga/

istinskoga Sebe (1999: 269).
Smještenost u prostoru polazna je u konceptualizaciji (gubitka) samokontrole te u kon-
ceptualizaciji vanjskoga pogleda. Ta je razlika utemeljena na konceptualnim metaforama
samokontrola je bivanje u nečijoj normalnoj lokaciji, sebstvo je spremnik te u koncep-
tualnoj metafori objektivne točke gledišta.
U mnogim je jezicima osobito razgranata frazeologija s denotatumom sebe.2 Kao
spremnik,3 Sebstvo se u hrvatskoj frazeologiji konceptualizira u oznakama tjelesnoga i fizi-
ološkoga: u se i na se te u označavanju emocija, koje je i isključenje iz društvene interakcije:
uvući se u sebe. Uz to, njime se iskazuje gubitak samokontrole: biti izvan sebe, koje je i izvanj­
štenje iz spremnika.
Lakoff i Johnson (1999) navode frazeološke izraze u engleskom kojima se istodobno
označava predodžbena shema spremnika i gubitak kontrole, npr. I was beside myself (1999:
274), doslovno “bivanje pored samoga sebe”, koje je bivanje izvan spremnika tijela, glave,
uma kao mjesta normalnoga prebivanja svjesnoga Subjekta. Takav je izraz i: Are you out of
your mind/head/skull? (1999: 275), u doslovnom značenju: “jesi li ti izvan svoga uma/glave/
lubanje”.
Cambridge Dictionary za frazem out of your mind navodi značenja: nesposobnost nor-
malnoga ponašanja zbog zabrinutosti, nesreće ili ljutnje; u neformalnome razgovoru koristi
se pogrdno za označavanje iznimne gluposti ili mentalne nesposobnosti. Može doći u sve-
zama za sva tri lica: out of my/your/her mind.4 Ekvivalentna fraza u hrvatskome tipično se ne
upotrebljava u trojakoj deiktičkoj distinkciji (usmjeravanje sebi, sugovorniku ili trećoj osobi
kao predmetu govora: *ja sam / ti si / on je (iz)van svoje pameti). U hrvatskome se naglaša-
va koncept blizine/udaljavanja: ne biti pri svojoj/zdravoj pameti, s razlikovanjem po licima
usmjereno na sugovornika ili na predmet govora: ti nisi / on nije pri zdravoj/svojoj pameti.
Za konceptualizaciju izvanjštenja tipično dolazi opće deiktičko: to je izvan svake pameti,
kojim se upućuje na određenu situaciju uz istodobno njezino naglašavanje i kojim govornik

2 Za pojavnicu sebe na Hrvatskom jezičnom portalu navode se sljedeći frazemi:

biti na se, reg. (biti svojeglav, biti na svoju ruku), držati do sebe (poštovati sam sebe, misliti na svoj glas), ići od sebe (za
obavljanje velike nužde), ne znati za se (1. izgubiti svijest; 2. ne biti svjestan svoje osobe, ne biti samostalan i sposoban bri-
nuti se o sebi), (biti) izvan sebe (od radosti itd.) (u velikom uzbuđenju), naći sebe (usmjeriti se, postati svjestan svojih želja i
namjera), polagati na sebe (na se) (držati do svoga dobrog života), poznavati sebe (znati svoje mogućnosti, svoje dobre i loše
strane), preuzeti na sebe (na se) (odgovornost za što), sebe samog (svoje osobe, svoje ličnosti, svoga bića), u se i na se pejor.
(zadovoljenje tjelesnih potreba), uvući se u sebe (u se) (1. skupiti se u pranju; 2. biti snužden, pokunjen, potišten), uzdati se
u se i u svoje kljuse (računati samo na vlastite sposobnosti i snagu), uzeti na sebe (obvezu; krivnju, odgovornost), za sebe (za
se) (1. u svom interesu; 2. osobito, posebno), za sebe i svoje / za se i svoje (formula na nadgrobnom natpisu), doći (k) sebi (1.
povratiti se iz bolesti, nemoći, nesvjestice; 2. pribrati se, prestati se zanositi iluzijama), kao ni sebi ni svome (raditi što vrlo
površno, loše obavljati neki posao), prema sebi (u skladu sa svojom vrijednošću), samo po sebi (kao objektivna danost), sve
sebi (hoće, uzima) (vrlo je sebičan, gramziv je), tko ne zna sebi ne zna ni drugome (tko je poglavar, vlast ima pravo misliti na
sebe što jamči dobrobit i za podređene). www.hjp.znanje.hr (pristup 15. lipnja 2018).
3 Obilježja spremnika su unutra, van i granica koja ih odjeljuje.
4 https://dictionary.cambridge.org (pristup 15. lipnja 2018). U njemačkome se iskazuje kao nebivanje ili nekontrolirano bi-
vanje (potopljenost/izgubljenost) u svojim mislima: Du bist nicht deinen Gedanken; Du warst ganz in Gedanken versunken.
(“in gedanken versunken”, www.duden.de pristup 15. lipnja 2018). Lakoff i Johnson (1999) navode primjere iz japanskoga
koji dolaze s lokativnim sebe za iskazivanje gubitka samokontrole (1999: 286) i s genitivnim sebe za iskazivanje objektivnoga
gledišta (1999: 285).

255
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

iskazuje svoje emocije, povišeno (negativno) raspoloženje naspram određene situacije. Za

razliku od izvanjštenja iz određenoga dijela (uma), izvanjštenje iz cjeline Sebe uzrokovano
emocijama, koje je i oznaka nemogućnosti održavanja kontrole, u hrvatskome je distinktiv-
no s obzirom na sva tri lica u komunikacijskom procesu: ja sam / ti si / ona je izvan sebe od…
U svim se primjerima izvanjštenje izražava prijedložnim genitivom.
Tanacković i Faletar (2014) pokazali su kako su genitivna značenja koncentrirana oko
shematičnoga koncepta ishodišta pa je i genitivni referent predstavljen, među ostalim, i kao
točka “s koje se kreće percepcija vanjskog promatrača” u lociranju trajektora (2014: 271).
Posebno izdvajaju kako se prijedložnom svezom (iz)van-genitiv stanje metaforično koncep-
tualizira kao lokacija, pa ističu kako se nedostatak pameti u primjeru Ponašao se kao da je
izvan pameti konceptualizira kao smještenost izvan prostora koji to mentalno stanje zapre-
ma (2014: 334). U starohrvatskome se, osim prijedlogom (iz)van, izvanjštenje uzrokovano
emocijama iskazuje i prijedlogom vrh. Prijedložnom se svezom vrh-genitiv, osim označa-
vanja prostornoga odnosa smještenosti iznad (ponad, nad), u starohrvatskome zamjenjuju
i prijedložne sveze po-lokativ (politi po glavi / vrh glave), na-lokativ (sjediti na prijestolju /
vrh pristolja), na-akuzativ (izliti na glavu / vrh glave), za-instrumental (sjediti za stolom / vrh
stola), pa se tom prijedložnom svezom u starohrvatskome osim direktivnosti označuje i dis-
tributivnost i paralelizam (usp. Čupković 2018). Belaj i Tanacković Faletar (2014) ističu kako
se vrh-genitivom tipično genitivno značenje ishodišta ostvaruje pomakom promatračeva
fokusa “s orijentira kao perceptivnoga ishodišta, koji je u skladu s tim kodiran genitivom, na
trajektor koji se želi locirati” (2014: 336). U slučaju razmatranih primjera fokus se pomiče s
prostorno određenoga Sebstva na apstraktni Subjekt koji je doživljavatelj i vršitelj imaginar-
noga, metaforičnog kretanja ili mirovanja.
Distinkcija Subjekt-Sebstvo u korpusu starije hrvatske književnosti naglašena je u Vetra-
novićevim djelima, posebice u Pelegrinu gdje se gubitak kontrole tematizira motivom misli
koje subjekt nosi u mijehu i koje bježe od njega te doživljavaju različite pretvorbe (usp. Čup-
ković 2017). Učestalu uporabu fraze biti izvan sebe u Vetranovićevu stvaralaštvu prepoznao
je Kravar (1980/81) tumačeći je pjesnikovom preokupacijom temom “odvajanja i eksteriori-
ziranja pojedinih dijelova duše” (1980/81: 319).
Određen broj podudarnih primjera može se naći i u Zoranićevim Planinama5, upravo
usporedba primjera iz djela dvaju autora pokazuje kako je više riječ o onodobnim ustaljenim
izrazima negoli o citatima, dakle i o konvencionalnim, a ne o pjesničkim metaforama, kogni-
tivno utemeljenima u konceptualizaciji Sebstva kao spremnika i u preslikavanju prostornih
odnosa na apstraktne osobine Subjekta. Kognitivno utemeljene metafore odražavaju i kul-
turni modeli gledanja, osjećaja te velikoga lanca bića.
Primjere razvrstavamo u dvije značenjske skupine: iskazivanje emocija i gubitka kontrole
te iskazivanje težnje za objektivnim pogledom. Unutar skupina razvrstavamo ih po sintak-
tičko-pragmatičkim kategorijama: s obzirom na prijedloge te s obzirom na lica u komunika-

5 O Zoranićevu jeziku u novije vrijeme usp. Lisac 2017.

256
 studije, rasprave, eseji

ciji. Cilj je istraživanja pokazati kognitivnu utemeljenost i starohrvatskih primjera, a time i

njihovo uklapanje u univerzalne poveznice među jezicima svijeta.

van-genitiv

Van-genitivom izražava se imaginarno kretanje (u mislima kao u spremniku ili pomicanje

svijesti kao predmeta) te stajanje pored Sebe. U primjeru iz Planina izvanjštenje je predstav-
ljeno kao mogućnost (izraženo poredbenim kako).

1. lice
Nu kako vina pjan mnokrat se nahodim, / ter daleč sebe van u misleh zahodim (Pjesanca
o spoznanju, 101–102)6
U misleh ja takoj sebe van stojeći, / jadovit nepokoj u srcu gojeći, (Pelegrin, 65–66)
ter stojim sebe van, bez uma i sviesti, / jak človjek vina pjan, dočiem se osviesti. (Pelegrin,
3087–3088)

I čujuć se oslobojen i u slobodnoj stavi se videći, vas krozi mnogo veselje kako van sebe
obe ruke staknute k nebu dvigši, tako rekoh: (Planine, 120)7

3. lice
Nu (tko bi) vidil stan i ta dvor pridvorni, / ostal bi sebe van, kako stup mramorni, (Pjesanca
mladosti, 351–352)
Još stoje sebe van i zvieri i ptice, (Pjesanca kufu, 11)
a medni što je vries od boga tuj sazdan, / čovjeku čini svies zanesti sebe van (Posvetilište
Abramovo, 731–732)

er nie taj oružnik, ki drumom putuje,

ni pješac ni konjik, gdje miris taj čuje,
da ne će sebe van jak manen ostati
i kako vinca pjan pod borjem zaspati (Posvetilište Abramovo, 1276–1280)
[miris opija čovjeka] da zajde sebe van, da ne zna, gospoje,
što je noć, sto je dan u lasti toj stoje. (Posvetilište Abramovo, 1305–1306)

Primjeri su temeljeni na kulturnome modelu osjećaja o kojemu raspravlja Stanojević

(2013) ističući kako u tom modelu osjećaje tipično doživljavamo “kao nešto što se nalazi u
nama, na temelju konceptualne metafore čovjek je spremnik za osjećaje” (Stanojević 2013:
195). Poticaj za izvanjštenje 3. lica u navedenim su primjerima zvučne i mirisne senzacije po
kojima se personificiraju i druga živa bića kao i neživa priroda. Izvanjštenje se kod Vetra-
novića, osim na osobe, odnosi i na zvijeri i ptice kojima se u emocijama pridružuje i rijeka,
čime se uvodi i kontrast u ustaljenu hijerarhiju kulturnoga modela velikoga lanca bića.
Taj kulturni model Lakoff i Turner (1989) opisuju kao ljestvicu “oblika bića – ljudi, životinje,
biljke, neživi predmeti – i slijedom toga ljestvica osobina koje obilježuju oblike bića – razum,

6 Primjeri iz Vetranovića: Pjesme Mavra Vetranića Čavčića, SPH 4, II, JAZU, Zagreb, 1872. U zagradama je broj stiha.
7 Primjeri iz Planina: Petar Zoranić, Planine, https://lektire.skole.hr (pristup 15. lipnja 2018). U zagradama je broj stranice.

257
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

instinktivno ponašanje, biološke funkcije, fizička svojstva itd.” (1989: 167). Takvo je naruša-
vanje hijerarhije sukladno renesansnomu materijalizmu i filozofskoj antropologiji o kojoj go-
vori Rafolt (2009): “U složenijim inačicama, primjerice i kod Marsilija Ficina, razumska duša
pristupa materiji, pa nakon toga oblikuje četiri entiteta: oblik materije, oblik pomiješanoga
tijela, oblik biljke i oblik životinje” (2009: 161).8

vrh-genitiv

Vrh-genitivom iskazuje se stajanje pored Sebe, s naglašenijom usmjerenosti na prostornu

točku (iznad) te imaginarno kretanje koje je seljenje (pameti kao objekta).

1. lice
vrh sebe stojeći ter trgah život moj, / velmi se boleći, što može bit ovoj. (Pelegrin,
4193–4194)

Ja vas vrh sebe stah čudeći se, stvar nigdar vijenu, ugljedavši, (Planine, 19)
3. lice
da pamet nad oblak vrh sebe prisele,/ ostaviv tmasti mrak neka se vesele. (Pjesanca druga
mladosti, 219–220)

A ona obazriv se, lipotu i mil pozor njih vidiv, sva se začudiv vrh sebe sta (Planine, 60)

Primjeri za 3. lice dolaze i kod Vetranovića i kod Zoranića te se oba odnose na osobe (primjer
iz Vetranovića odnosi se na mlade i zaljubljene).

Osim gubitka kontrole, izvanjštenje može označavati i pokušaj (objektivnoga) sagledavanja

Sebe utemeljeno na konceptualnoj metafori objektivne točke gledišta, kojoj je nadređena
konceptualna metafora znati je vidjeti, pri čemu se subjektivno znanje konceptualizira kao
pogled iznutra, a objektivno znanje kao pogled izvana (usp. Lakoff i Johnson 1999: 277). La-
koff i Johnson navode izraze: You need to step outside yourself, You should take a good look at
yourself (1999: 277), doslovno: “trebaš istupiti iz sebe”, “trebaš uzeti dobar pogled na sebe”,
ekvivalentno hrvatskom frazemu dobro se pogledaj.

van-genitiv

Primjer van-genitiva odnosi se na pomicanje/udaljavanje svijesti (kao objekta).

1. lice
Tiem leden i mrazan, ni u miru ni u goju,
zastranih sebe van daleče svies moju, (Pelegrin, 54–55)

8 Rafolt ujedno podcrtava mogućnost da Vetranovićevo djelo posreduje kritiku srednjovjekovnog antihumanizma, ili preci-
znije (pseudo)animalizma koji je bio u funkciji osporavanja kršćanske ideologije (2009: 188).

258
 studije, rasprave, eseji

U primjeru iz Pelegrina Subjekt je poslao svoju svijest, koja se konceptualizira kao predmet,
u svijet kako bi po njezinu povratku stekao spoznaju (posredstvom onoga što je vidjela pu-
tem).

vrh-genitiv

Primjeri vrh-genitiva odnose se na stajanje i povezani su s radnjama opažanja i razmišljanja.

1. lice
Ter kad toj razbiram, vrh sebe stojeći, / suzice ubiram, velmi se boleći, (Pjesanca druga
mladosti, 271–272)

nu ništo u miehu ne mogoh vidjet ja,

zač misli sve bjehu u maglu zašle tja.
Vrh sebe lie stoje, mnjah se će vratiti, (Pelegrin, 91–93)

2. lice
Abrame dragi moj, tim stani vrh sebe, / kako ja i dom tvoj ostaje bez tebe. (Posvetilište
Abramovo, 100)
za to se opazi, stojeći vrh sebe. (Posvetilište Abramovo, 244)

U navedenim primjerima iskazuje se izvanjštenje Subjekta popraćeno osjećajem velike

zabrinutosti te poticaj na izvanjštenje (2. lice) u cilju dosizanja spoznaje. Razmišljanje i spo-
znaja i izravno se povezuju s gledanjem u primjeru iskazivanja zabrinutosti zbog misli koje su
izašle iz mijeha i nestale u magli. Subjekt ih ne vidi u mijehu (kao njihovu izvornom spremni-
ku), a ne vidi ih ni izvanjštene (zbog magle) pa tako nemogućnost unutarnjega i vanjskoga
pogleda postaje analogna nemogućnosti rasuđivanja (u očekivanju povratka misli, točnije u
očekivanju izlaska misli na vidjelo). Kulturni model gledanja temelji se na stjecanju znanja
percepcijom svijeta očima te time odražava povezanost onoga što vidimo s onim što zna-
mo. Obrazlažući taj kulturni model, Stanojević (2013) ističe kako “činjenica da vidimo neku
stvar ima ključnu ulogu u tome kako konstruiramo znanje” koje se odnosi ne samo na viđeni
fizički izgled stvari već i na razumijevanje suštine (Stanojević 2013: 191).
Proučavani primjeri pokazuju kako se vrh-genitiv kod oba pisca pojavljuje paralelno s
van-genitivom u iskazivanju emocija (gubitka samokontrole), dok primjere izvanjštenja koje
se odvija u cilju objektivnoga gledišta nalazimo samo kod Vetranovića. Kod Zoranića vrh-
genitiv dolazi za 1. i 3. lice dok van-genitiv dolazi samo za prvo lice. Na temelju izdvojenoga
kratkog korpusa mogli bismo reći da vrh-genitiv u navedenim frazama ima rašireniju upora-
bu te da se izvanjštenje tipično iskazuje za 1. lice pa se u različitim primjerima za 1. lice pojav-
ljuju i varijantni izrazi van-genitiva. Primjeri vrh-genitiva podudarni su primjerima u drugim
jezicima u kojima se izvanjštenje osim kao izlazak iz konceptualizira i kao bivanje pored, s
tim da primjerima vrh-genitiva paralelizam dvaju entiteta postaje sekundaran u odnosu na
fokusiranje prostorne točke iskakanja Subjekta, sukladne konceptu povišenih emocija.

259
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Literatura
Belaj, Branimir, Goran Tanacković Faletar (2014)
Kognitivna gramatika hrvatskoga jezika. Knjiga
prva: Imenska sintagma i sintaksa padeža,
Disput, Zagreb.
Čupković, Gordana (2017) “Prikazi uma u
Vetranovićevu Pelegrinu”, članak u rukopisu.
Čupković, Gordana (2018) “Vrh-genitivi u
odlomcima evanđelja iz Kašićeve Biblije (oko
1633.) i ćiriličnoga Novoga testamenta (1563.)”,
MSK 16, Zbornik radova, str. 165–178.
Kravar, Zoran (1980/81) “Emblematika
Vetranovićeva ‘Pelegrina’”, Filologija, 10, str.
315–324.
Lakoff, George i Mark Johnson (1999) Philosophy
in the Flesh, Basic Books, New York.
Lakoff, George, Mark Turner (1989) More than
Cool Reason: A Field Guide to Poetic Metaphor,
The University of Chicago Press, Chicago,
London.
Lisac, Josip (2017) Izabrani spisi. O povijesti
hrvatskoga književnog jezika, Sveučilište u Zadru,
Ogranak Matice hrvatske, Zadar.
Rafolt, Leo (2009) Drugo lice drugosti.
Književnoantropološke studije, Disput, Zagreb.
Stanojević, Mateusz-Milan (2013) Konceptualna
metafora, Srednja Europa, Zagreb.

Conceptualisation of getting outside yourself

on the examples of Croatian idiomatic expressions with genitive

The paper deals with conceptual metaphors on which idiomatic expression biti izvan sebe (to be
outside yourself) and its Old Croatian equivalent vrh sebe stati (to step on the top of yourself) are
grounded. Conceptualisation of the Self as a container, and distinction Subject-Self (Lakoff and John-
son 1999) by excerpted expressions is connected with the conceptualisation of genitive as a percepti-
ve source (Tanacković i Faletar 2014), with a special concern on Subject as a focus.

Key words: conceptual metaphor, cognitive semantics, phraseology, Vetranović, Zoranić

260
 zadarska smotra 4, 2018. Željka Lovrenčić

Dnevnik s putovanja Čileom i

dnevnik Peruom

1. studenoga 2017.
Ovu, zbog očeve smrti, za mene tužnu 2017. godinu, suprug i ja odlučili smo privesti kraju
jednim lijepim putovanjem u južnoameričku zemlju u kojoj još nismo bili – u Peru. Usput
sam odlučila posjetiti i Santiago, a Mladen je izrazio želju da odemo u pustinju pa je pridoda-
na i Antofagasta. Zapravo, to smo putovanje pripremali najkraće moguće – do zadnjeg časa
nismo bili spremni. Sva sreća da je let bio poslijepodne pa smo imali vremena za pakiranje.
Naravno, opet smo preskočili duže spavanje; kronično smo neispavani. Ujutro još hranim
svoje jato ptica na balkonu koje kao da sluti da se nešto događa. Grlice, vrapci i sjenice koje
smo “posvojili” jedne zime prije nekoliko godina, sada su dio naše male obitelji. Navikli su se
na stalne obroke svoga zrnja i uvijek predosjete da će se morati sami snalaziti. No ovoga puta
neće biti nezbrinuti jer će ih hraniti susjeda. I to smo organizirali. Neće im biti lagodno kao
kad smo mi ovdje, ali preživjet će. Nisam stigla ni otići frizeru; u kućnoj radinosti spašavam
što se spasiti da – kana uvijek dobro dođe, a još je i zdrava za kosu. U tri sata poslijepodne
po nas dolazi taksi. Malo prerano jer mislimo da ćemo ga teško naći na dan kad mnogi ljudi
idu na groblje.
Eto nas na novome zagrebačkom aerodromu – još nisam putovala s njega. Lijepo izgle-
da, ali još uvijek ima puno praznog prostora. Nekako me podsjeća na zračnu luku u Tirani.
Možda stoga što je Albanija posljednja zemlja koju sam posjetila prije ovoga puta, a možda
su ih gradili isti francuski arhitekti. U kiosku ne nalazim vrećicu za miris, no dobivam je na
izlazu iz Zagreba. Besplatno. Sve djeluje nekako lijepo i svjetski. Djelatnici su ljubazni, nigdje
ni traga namrgođenim licima koja smo nekako navikli gledati po aerodromima, ne samo
kod nas nego u mnogim zemljama. Zasigurno nije tako u Argentini gdje je osoblje u zračnim
lukama vrlo ležerno i ljubazno.
Pridružuje nam se Mladenov kolega s posla Dario koji putuje u Köln preko Frankfurta.
Nakon dva sata smo u poznatoj mi zračnoj luci iz koje sam tako često putovala dok sam ži-
vjela u Čileu i Meksiku, koju dobro poznajem. Usprkos tomu, propuštamo tri vlaka što voze s

261
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

terminala na terminal jer nismo shvatili da idu na onaj s kojega putujemo dalje. Sva sreća da
imamo dovoljno vremena jer ja zapadnem u paniku ako se moram žuriti. Slijedi ukrcavanje
u Lufthansin zrakoplov, relativno jestiva večera, čaša crnog vina, spavanje. Jutro puno opti-
mizma i zadovoljstva. Stižemo u Brazil, u Sao Paolo.

2. studenoga
Premda mi Brazil nije osobito draga ni bliska zemlja, veselim se dolasku u Južnu Ameriku.
Umorni smo i neispavani, ali pred nama je više od tri tjedna odmora i putovanja. Krećemo
za Santiago. Avion je pun. Čini se da kreće brazilska turistička invazija na Čile jer naš je zrako-
plov već treći koji toga jutra polijeće za Santiago. (Kasnije će se uspostaviti da je baš tako. Ne
samo glavni grad Čilea, nego i mnogi drugi, puni su brazilskih turista.) Let je bio ugodan sve
do zadnjeg trena dok pilot nije počeo kružiti nad gradom. To je trajalo gotovo sat vremena.
Nije se mogao spustiti. Konačno se oglasio i rekao da je na mjestu na koje je trebao doći
naš avion, već bio smješten neki drugi. Slično sam iskustvo doživjela 2014. godine kad sam
s Borisom Domagojem Biletićem i Mladenom Machiedom išla na Sajam knjiga u Santiago.
Brazilci se nisu previše uzbudili. Hladni su i u svome svijetu, puni sebe. Barem ovi do-
brostojeći koji putuju. Konačno smo sletjeli. Kasnimo dobrih sat vremena. Naravno, to je
sve poremetilo: hotelski vozač koji nas je trebao čekati nije došao, zračnu luku u Santiagu
preuređuju pa je neopisiva gužva, nema moga kofera, sva su nam tri leta kasnila. Konačno
pronalazimo moj kofer odložen negdje sa strane; u svoj toj gunguli tražimo kiosk sa službe-
nim taksijima, užasno je vruće… Premda obožavam vrućinu, sada mi smeta.
Stižemo u hotel u kojemu sam boravila više puta. Ostavljamo stvari u sobi i odmah uzi-
mamo taksi koji nas vozi do Zaklade za promidžbu latinsko-američke književnosti kojoj je na
čelu književnik Teodoro Elsacca. Došao je iz Viñe del Mar kako bismo zajedno večerali. Prije
tri godine u toj smo Zakladi koja se nalazi u četvrti Providencia, pred probranom publikom
predstavili poeziju Borisa Domagoja Biletića i Mladena Machieda.
Dočekuju nas osebujni pjesnik, slikar i fotograf Theodoro i njegova partnerica Samia.
Pričaju nam o novostima u Čileu, o skorašnjim izborima, književnom svijetu, zajedničkim
poznanicima, gospodarskoj situaciji. Vode nas u restoran Mistura del Perú u četvrti Ñuñoa,
gdje je nekad živjela čileanska visoka klasa koja se sada iz središta preselila u južni dio grada.
Uživamo u ugođaju i peruanskoj kuhinji: na jelovniku su nam losos, riba reineta, seviche…
Naravno, pijemo omiljeno mi piće pisco sauer koje svojataju i Čileanci i Peruanci te analizira-
mo naše planove vezane uz posjet Antofagasti i Cuzcu.
Ne znamo za sebe od umora kad stižemo u hotel…

3. studenoga
Konačno spavanje i opuštanje. Dugotrajan i ukusan doručak u poznatom prostoru. Poslije
idemo u četvrt Las Condes u kojoj sam nekada živjela. Vrijeme je promjenljivo; malo hladno,
malo toplo. Jedemo u hotelu; usluga u sobi. Navečer nam dolazi u posjet Sergio Marinkovic,

262
 dnevnik

čileanski Hrvat kojega sam upoznala u Zagrebu. Pričamo u baru uz kavu i pisco sauer do
sitnih noćnih sati.

4. studenoga
Opet krećemo u južni dio grada. Primjećujem da su izgradili nove stanice podzemne želje-
znice. Posljednja je Los Dominicos, popularno mjesto gdje se prodaju rukotvorine i gdje smo
često išli dok sam radila u veleposlanstvu. Vraćamo se pješice po poznatoj mi četvrti. Dola-
zimo do kuće u kojoj je nekada bilo hrvatsko, a danas je grčko veleposlanstvo. Podzem­nom
željeznicom produžujemo do središta grada, odnosno do pošte kako bismo poslali razgled-
nice. Subota je i baš su je zatvorili. Hodamo malo po središtu grada, idemo do predsjedničke
palače La Moneda. Na ulici je prilična gužva; mnoštvo je ljudi izašlo u kupovinu, u restorane,
pubove.
Metroom se vraćamo u hotel na kavu i sendviče. Navečer se sastajemo s književnikom
Diegom Muñozom Valenzuelom i njegovom djevojkom Paolom. U novootvorenom resto-
ranu u četvrti Providencia jedemo plodove mora – hobotnicu i školjke, losos i druge ribe.
Pozivamo ih na čašu vina u naš hotel.

5. studenoga
I… to je to. Naš kratki posjet Santiagu završava. Ne želim ići na Sajam knjiga. Radije uživamo
u mirnom danu, šećemo oko tržnice Vega i upoznajemo drugo lice Santiaga. Ima dosta siro-
tinje. To tvrde i Čileanci koji kažu da ih je lijeva vlada Michelle Bachelet uništila.
Odmor je ono što nam najviše treba.

6. studenoga
Navečer smo se spakirali. Ustajemo u pola sedam, idemo na doručak, plaćamo hotel. Taksi.
Aerodrom. Sve prolazi bez problema. U zrakoplovu neki čovjek koji sjedi do mene želi us-
postaviti komunikaciju s nama. Pita nas odakle smo. Kaže da je bio u Hrvatskoj, da nam je
zemlja prelijepa i da mu je žena hrvatskih korijena. Pita želimo li da nas provede gradom.
Odbijamo. Ne da nam se družiti ni s kim. Umorna sam od ljudi, hoću mir. U Antofagasti
nema problema s pronalaženjem taksija jer nisam nervozna. Kad je čovjek nervozan, “leši-
nari” koji vrebaju u gužvi i pozivaju putnike u taksi, odmah to primijete. Treba biti sabran da
se nađe tvrtka koja organizira prijevoz službenim taksijem kako bi se izbjegla pljačka i ostali
mogući problemi. No to nije baš lako ni meni koja jako dobro poznajem taj dio svijeta.
Grad u pustinji već na prvi pogled ostavlja na čovjeka snažan dojam. Nakon smještaja u
hotel, malo šećemo i nailazimo na Aveniju Republike Hrvatske (Avenida de la República de
Croacia). Hrvati su u tome gradu ostavili vidljivi trag, isto kao u Punta Arenasu. Inače, Anto-
fagasta je tipičan latinskoamerički grad u koji ne dolazi previše turista, osobito ne stranaca.
Četiri je sata poslijepodne. Ni jedan restoran ne radi jer se ovdje objeduje između 13 i 15 sati
i večera između 19 i 21 sat. Budući da nema turista (izuzev ovih koji se odjednom pojave),
nema ni potrebe da budu otvoreni izvan tog vremena. Konačno, jedemo u hotelu. Hrana je

263
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

previše loša i previše skupa. Za razliku od Antofagaste, na krajnjem jugu Čilea, u Punta Are-
nasu je drugačije. Turizam čini svoje. Tamo je nezamislivo da se ne može nešto pojesti u četiri
ili pet sati poslijepodne odnosno u vrijeme kad mi imamo svoj objed/večeru.

7. studenoga
Nakon dobrog sna i ukusnog te obilnog doručka sve je lakše. U našem milom hotelu jučer
smo uz lošu hranu popili i bocu izvrsnog vina koje smo platili 32 000 pesosa iliti u prijevodu
320 kuna! Zbog toga smo danas na dijeti. Krećemo svojom rutom do središta grada. Idemo
na poštu što nam je uobičajeni ritual. Usprkos tehnologijama, ljudi još uvijek vole prima-
ti raz­glednice, a mene zabavlja pisati ih i slati. Objedujemo u restoranu Puerto Caliche u
kojemu se uglavnom jedu tipična čileanska jela. Ovoga puta odabir nam je pun pogodak:
uključuje izvrsno predjelo empanade i namaz od povrća, više nego ukusan pastel de jaiva te
deserte od papaje i čirimoje. Savršeno. Pastel de jaiva jelo je koje se pravi od hlapa i jako je
ukusno. Od njega je ukusnije samo ono od rakovice koje sam jela u Magallanesu, u Porveniru
i Punta Arenasu. Nazdravljamo čašom vina.
Zadovoljni, nakon predaha u hotelu, ponovo odlazimo u središte grada. Ovoga puta tra-
žimo turističku agenciju jer želimo da nas odvezu u pustinju budući da smo odustali od
putovanja u San Pedro de Atacama. Čini nam se predaleko i osim toga, prepun je turista. A
pustinja je pustinja.
Kao svaki lučki grad, i Antofagasta je prilično živahna. Stanovnici joj djeluju zadovoljno i
vrlo su ljubazni. Čini se da su sretni u svome gradu i da im se sviđa način života. Pokušavamo
pronaći Hrvatski dom, ali ne uspijevamo. Nismo se baš za to ni pripremali. Nema veze. Prem-
da se nalazi uz more, klima u Antofagasti mi nije bila nimalo ugodna. Stalno je puhao vjetar,
na trenutke vrlo hladan i snažan. Nakon toga bi zasjalo sunce pa je bilo prevruće. U Santiagu
su nam rekli da je Antofagasta ružna i prepuna crnaca s Haitija i iz Kolumbije koji su došli u
Čile u potrazi za boljim životom te da prave probleme. Mi smo, doduše, vidjeli puno crnaca
koji su vrijedno radili poslove koje Čileanci očito ne žele raditi.
Čini se da je grad prilično bogat. Zamjećujem i to da se jako puno ljudi bavi sportom:
trče i vježbaju na šetnici uz more i u mnogobrojnim parkovima. Ima dosta pasa lutalica po
ulicama. Jednoga smo nahranili nekom salamom, ali nije bio baš oduševljen. Za razliku od
pomalo histeričnog života u Santiagu, ovdje mi se čini vrlo ugodno i opuštajuće.

8. studenoga
Već smo se udomaćili. U ovako ugodnoj sredini to nije teško. Kažu nam da je klima neuo-
bičajena i da je čak noću padala kiša što je vrlo rijetko. U tri sata poslijepodne odlazimo u
obilazak grada da vidimo njegove četiri najvažnije točke.
Ja sam bila u Antofagasti prije dvadesetak godina kad sam radila u veleposlanstvu u San-
tiagu, ali sjećam se samo poznatih Vrata Antofagaste. Naš je vodič simpatična Priscila. Prvo
idemo na poznate ruševine Huancacha koje se nalaze u blizini našeg hotela. Nekada je tu bio
rudnik srebra… U blizini se nalazi i Muzej pustinje Atacama.

264
 dnevnik

Druga je točka šetnica koja od našega hotela vodi do četvrti izvan grada, treća tržnica na
kojoj smo također već bili. Nestrpljivo očekujemo četvrtu točku, Vrata Antofagaste. S nama
su dvije gospođe iz Argentine koje hvale moj španjolski i sa simpatijama zaključuju da bolje
poznajem njihov kontinent od njih. Moguće. Proputovala sam gotovo sve zemlje Latinske
Amerike, u nekima sam živjela, u nekima bila više puta. Zaista poznajem taj svijet, štoviše,
živim s njim. Možda je vrijeme za promjene itinerara. Navečer smo opet u “našem” restoranu
gdje nas srdačno dočekuje konobar koji nas je jučer posluživao. Božanstveni plodovi mora
uz desert od tropskoga voća. I obavezni pisco sauer.

9. studenoga
Danas idemo u pustinju. Posjetit ćemo rudnik salitre u mjestu Baquedano, u općini Sierra
Gorda, sedamdesetak kilometara udaljen od Antofagaste. Prelazimo Jarčevu obratnicu i ula-
zimo u tropsko područje. S nama je opet simpatična Priscila. Kaže da ima troje djece i da je
donedavno bila domaćica koja se brinula za obitelj dok je suprug radio kao rudarski inženjer
i jako dobro zarađivao. Ali ostao je bez posla. Kaže nam da je Antofagasta najskuplji grad u
Čileu. Spominje i probleme s doseljenicima iz Kolumbije i Haitija. Dakle, ipak…
Obilazimo nekadašnji rudnik salitre dok nam objašnjava način života njegovih stanovni-
ka koji su i živjeli unutar toga sklopa. Saznajemo i to da je tu u doba Pinochetove vladavine
bio, kako je Priscila rekla, koncentracijski logor s 2 000 zatočenika. Vruće je. Konačno malo
topline. Na povratku objedujemo u jednome tipičnom restoranu jako ukusnu juhu od povr-
ća, piletinu s rižom i salatu od rajčice i krastavaca.
Navečer se pakiramo. Žao mi je što odlazimo iz Antofagaste, bilo je jako lijepo.

10. studenoga
Vraćamo se u Santiago kako bismo otputovali u Peru. U Latinskoj Americi u inozemstvo se
uglavnom putuje iz glavnih gradova.
Ustajemo u pola šest. Doručak poslužuju od šest nadalje pa možemo nešto pojesti. Pla-
ćanje hotela i taksija već obavljamo rutinski. Eto nas na aerodromu “Andrés Sabella”. Let do
Santiaga je ugodan, slijetanje uspješno, nisam nervozna i mirno pronalazimo službeni taksi.
Došli smo prerano u hotel i soba još nije spremna. Odlazimo do računala pogledati elektro-
ničku poštu. Poslije idemo do središta grada i pošte ubaciti još par razglednica za prijatelje.
Također im rado kupujemo suvenire.
Nakon vjetrovite Antofagaste, u Santiagu s temperaturom od 32 stupnja osjećam se od-
lično. Pravo je ljeto. Ulice su krcate i jedva se probijamo među prolaznicima.
Konačno smo stigli u hotel. Užasno gladni, naručujemo jelo u naš lijepi apartman. Ne-
kako mi se ne ide iz Čilea. Rado bih ostala ovdje gdje sve manje-više znam. Osim toga, Peru
mi nikada nije bio osobito privlačna zemlja. Pokušavamo napraviti rezervaciju mjesta u zra-
koplovu mobitelom. Ne možemo. Tko zna gdje ćemo sjediti. Neće nas valjda razmjestiti.
Mladen je nervozan, ali ja znam da se ovdje sve može srediti ako dobro govoriš njihov jezik.

265
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

11. studenoga
Doručak opet u isto vrijeme kao i uvijek tijekom boravka u Santiagu. Promatramo mnoštvo
Brazilaca koji su osim Santiaga “okupirali” i naš hotel smješten na dobroj lokaciji. Dok zavr-
šavamo pakiranje stvari, Mladen se prisjeća da nema njegove jakne. Nasreću, ostavio ju je u
prostoriji u kojoj smo koristili računalo i ubrzo je pronađena. Odlazak na aerodrom. Pomalo
tužno, promatram Santiago. Tko zna hoćemo li ikada više zajedno doći u ovaj grad? Jer bili
smo već nekoliko puta. Vrijeme je za istraživanje novih prostora, za obilazak novih kontine-
nata. U Južnoj Americi više nemamo ništa novoga za otkriti. Ostaje nam samo Peru kamo
upravo krećemo.
Mladenova jučerašnja nervoza bila je, naravno, nepotrebna. Ne samo da nije bilo pro-
blema sa sjedalima nego nam je simpatični mladi čovjek na šalteru za prijavu putnika rekao
da smo prvi Hrvati iz Hrvatske koje je ikada vidio. Održala sam mu kratko predavanje o
našim uspješnim zemljacima koji žive u njegovoj zemlji i sugerirala mu da na predsjedničkim
izborima svakako glasuje za Karolinu Goić, kandidatkinju Demokršćanske stranke iz Puerto
Natalesa. S “mojega” juga. Dobili smo izvrsna mjesta s puno prostora, jeli ukusne sendviče i
pili Coca-Colu kao pravi turisti. Let je trajao ugodna tri sata.
Evo nas u Limi. Za razliku od onoga u Santiagu, ovdje je aerodrom vrlo miran. Nema
naguravanja mnoštva ljudi. Sve sređujemo u trenu. I još nam žele dobrodošlicu. Svi su jako
ljubazni. Kasnije ćemo se uvjeriti da je ljubaznost i inače osobina Peruanaca, ali također smo
svjesni činjenice da nismo došli u najvećoj sezoni kad je sve puno turista.
Na prvi pogled, potvrđuju se priče koje smo čuli o Limi. Izgleda da je ipak ružna. Arhitek-
tonski, mješavina svega i svačega. Taksist nas je provozao valjda čitavim gradom prije nego
što smo došli u lijepu četvrt gdje se nalazi naš hotel. Vau. Pet zvjezdica i udobnost sukladna
razini. Ono malo što smo vidjeli, vozeći se do hotela, jasan je znak da su ovdje socijalne ra-
zlike goleme. Pravo klasno društvo. Jao, užas. Ali, nećemo danas o tome. Apartman nam je
divan. Večera izvrsna. Probali smo i peruanski pisco sauer i njihovo ukusno bijelo vino. Naj-
radije bih ostala ovdje, ali sutradan putujemo u Cuzco. Nažalost, ne mogu izbjeći turističku
histeriju. Moramo vidjeti Machu Picchu.

12. studenoga
Dan – noćna mora, od jutra. Dan kad sam donijela konačnu?!! odluku da više ne putujem
dalje od Starigrada Paklenice i našega balkona s pogledom na borovu šumu i more. Zbog
dvije glupave Australke ostali smo bez doručka jer smo morali čekati da plate račun koji su
analizirale pola sata, a nakon toga su se sjetile da su nešto zaboravile u sobi… Za mene je fa-
talno ustati rano i biti bez doručka. Ne samo da sam loše volje nego na rubu živčanog sloma.
Glavno iznenađenje tek slijedi: zbog nevremena nad Cuzcom, avioni ne voze. Bolje reče-
no, ne voze avioni naše zrakoplovne linije jer su neki drugi otišli. Mnoštvo turista čeka. Neki,
koliko sam uspjela čuti, od četiri sata ujutro. Službenica mi kaže da moramo biti strpljivi,
da će nas obavijestiti. U međuvremenu nam mijenjaju čekaonicu pa šećemo s jedne strane
aerodroma na drugu. Neki umorni putnici sjede na stubištu jer nema dovoljno sjedala. I,

266
 dnevnik

naravno, nitko nam ništa ne govori. Pojela sam sendvič i popila kavu pa se bolje osjećam.
Konačno krećemo… Let je vrlo kratak.
Cuzco i naša južnoamerička klasika. Tražimo službeni taksi. Neki nas čovjek koji stoji
pokraj pulta tvrtke za iznajmljivanje taksija pita želimo li da nas on odveze. Nisam pribrana;
pristajemo. Lik mi uopće ne ulijeva povjerenje. Slutim prijevaru. Naravno da nam je naplatio
trostruko u što se naknadno uvjeravamo. Meni su taksiji i taksisti u Latinskoj Americi noćna
mora od prvoga dolaska na taj kontinent davne 1988. godine kad mi je tadašnji francuski
ataše za kulturu, koji je boravio više godina u Meksiku, rekao da pazim u koji taksi ulazim
jer mogu nestati. Odonda uvijek mislim da će nas odvesti tko zna kamo i da nas nikada više
neće pronaći. Vjerujem samo zagrebačkom Radio taksiju.
Dolazimo u butik hotel. Ne volim takvu vrst hotela, ali ovaj je u redu. Osoblje je izuzetno
drago i ljubazno. Objedujemo.
Nakon objeda krećemo u šetnju neobičnim i lijepim gradom s puno crkava. To je pravi
indijanski grad s vijugavim uličicama i mnoštvom ljudi koji se na njima guraju. Malo nas
muči visina pa kupujemo bombone koke koji nam daju snagu i sprječavaju vrtoglavice. U
hotelu se gosti mogu poslužiti čajem od koke kad god požele. Uistinu pomaže.
Navečer sređujemo autobusnu kartu za Puno u čemu nam pomaže ljubazna djelatnica
s recepcije. Na moje veliko iznenađenje donose nam ih u hotel. Peruanci su zaista jako, jako
ljubazni i izuzetno se trude oko turista.

13. studenoga
Nakon jučerašnjeg dana, ovaj je prava blagodat. Šećemo Cuzcom, obilazimo tržnicu, trgo-
vine za turiste (skupe) i one nama jeftine (za domaće), šaljemo razglednice. Pripremamo se
za sutrašnji izlet na Machu Picchu. Cuzco je zaista dražestan grad u kojemu se diše na škrge.

14. studenoga
Ustajemo vrlo rano jer već u pet sati ujutro dolaze po nas iz agencije. Penjem se u autobus
i naoružavam strpljenjem jer nikako ne volim putovanja na koja moram ići s mnoštvom
nepoznatih ljudi. Ja sam, kao i moj omiljeni pjesnik Juan Ramón Jiménez poznat po izjavi por
la minoría siempre, uvijek za probrano društvo manjine. Užasavam se mase i pučkih zabava
svih vrsta. A ako na putovanjima nikako ne mogu izbjeći agencije i skupine turista, uvijek tra-
žim da nas uključe među ljude španjolskoga govornog izričaja. S njima se osjećam ugodnije.
I ovoga smo puta s Meksikancima i Kolumbijcima.
Voze nas do željezničke postaje. Vlakom, u kojemu se o nama brinu simpatični kon-
dukter i njegova lijepa kolegica, putujemo do mjesta Aguas Calientes. Zatim nas autobus
vijugavim putovima dovozi do ulaza u Machu Picchu. Na svu sreću ne pada kiša koja se
spremala, pa mirno obilazimo taj divotni, sveti grad Inka. Zaista je dojmljivo to čudo prirode,
ali i ljudske ruke i uma. Koji spokoj, koja ljepota. Ljupke ljame prate naše kretanje. Možemo
se penjati do samoga vrha jer nije sezona i nema puno ljudi. Usprkos teškoćama s disanjem,
svi smo zadovoljni.

267
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Još pod dubokim dojmom, idemo na objed u restoran u Aguas Calientes. Naš je turistički
vodič izvrsno odradio svoj posao i častimo ga pisco sauerom. Peruanci su, kad se radi o turiz-
mu, jako organizirani i izuzetno profesionalni. Znaju da turisti njihovoj zapravo bogatoj ze-
mlji u kojoj je to bogatstvo jako loše raspoređeno, donose novac i napredak. Pitam se samo
imaju li i oni siromašniji neke koristi od velikih prihoda koje donosi turizam ili političke i ine
elite sve uzmu za sebe? Najbolje je reći da je Peru bogato-siromašna zemlja. I jedna od rjeđih
u Latinskoj Americi u kojoj čak ni ja, koja strašno volim taj svijet, ipak ne bih mogla živjeti.
No, za razliku od nas, oni se uspješno bore protiv korupcije i svoje bivše predsjednike i ostale
visoke dužnosnike koji su nešto zgriješili uredno šalju u zatvor.

15. studenoga
Već smo petnaesti dan na putu. Stalno se pakiramo i raspakiravamo, svaki drugi dan smo na
nekome drugom mjestu. Taman se priviknemo na jedno i već idemo u drugo. Teško dišemo
na velikim visinama (3 400 metara nadmorske visine), brzo se umaramo, ustajemo rano i
idemo spavati u devet sati navečer. Mijenjamo avione, putujemo autobusima i vlakom (a
kasnije ćemo i brodom i čamcima).
Ostavljamo naše ljubazne domaćine u Cuzcu i odlazimo na autobusni kolodvor. Putuje-
mo u Puno. Taksist nam naplaćuje pet sola (uzima deset jer nemamo sitno). Častimo ga jer je
to vrijednost od dvadesetak kuna i zato jer nas nije htio opljačkati kao primjerice antipatični
tip koji nas je vozio s aerodroma (nije puno dalje od autobusne postaje). Teško je procijeniti
tko nas gdje pljačka pa se time ne želimo opterećivati. Idemo dalje!
I u autobusnom je prometu sve dobro organizirano. Autobus je udoban, a trojica vozača
(koji se izmjenjuju na putovanju koje traje šest sati) odjevena su u majice peruanske repre-
zentacije. Izuzetno se vesele jer Peruanci sutra igraju s ekipom Novog Zelanda za plasman na
Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji: Ako pobijede, igrat će nakon trideset i šest godina.
Sve je u redu, a bilo bi još i bolje da ispred nas ne sjedi (bolje rečeno, leži jer su sjedala
spustili do maksimuma) francuski bračni par s razmaženim derištem. Svi putnici ih pogle-
davaju. Pravimo se da nemamo ništa s bahatim europskim prostacima koji urlaju i vrište. Pa,
zapravo, i nemamo!
Puno je od Cuzca udaljen četiristo kilometara. Autobus nigdje ne staje. Prolazimo kroz
Santa Rosu, Ayarin, Pucayu, Calapuyu, Juliacu, sve mjesta za koja nikada nisam čula. U Limu
ćemo se vratiti s aerodroma u Juliaki; još ne znamo kako ćemo do njega doći. Usput proma-
tramo beskrajnu ravnicu, Indijance koji rade na poljima u svojim tipičnim nošnjama, životi-
nje, prije svega ljame i ovce.
Dolazak u Puno. Službeni taksi i simpatični taksist. Tipični latinsko-američki hotel u ko-
jemu je osiguranje na visokom stupnju. Obroci su obilniji nego u butik hotelu u Cuzcu pa
smo se konačno dobro najeli nakon što su nas dočekali s koktelom dobrodošlice. To nam je
omogućio Mladenov status u booking comu preko kojega uglavnom rezervira(mo) hotele.
Bogata astečka juha je izvrsna, a nije loša ni piletina s povrćem.
U hotelu zamjećujem dvije Indijanke koje prodaju suvenire; znam da ćemo nešto od njih
kupiti. Nakon dužeg vremena, poruka iz Hrvatske. Moja prijateljica Diana Rosandić Živković

268
 dnevnik

predstavlja novu knjigu i želi da budem predstavljač(ica). Nema problema. Sve dogovoreno
začas. Još jedna potvrda kako je svijet mali.
U Punu jako brzo pada mrak. Povlačimo se u sobu. Gledamo uzvratnu utakmicu Peru
– Novi Zeland i oduševljenje Peruanaca mogućnošću da im reprezentacija zaigra u Rusiji.
Zemlja je u zanosu. Vesele se bogataši koji su platili 1 000 američkih dolara za mjesto u loži i
oni siromašni koji će prijenos utakmice gledati negdje na ulici. Usput pratim i predsjedničke
izbore u Čileu. Ako pobijedi Carolina Goic, mislim da će u Hrvatskoj zavladati jednaka eufo-
rija kao u Peruu vezano uz Svjetsko nogometno prvenstvo. Koliko je meni poznato (zapravo,
znam iz vlastitog iskustva), prije dvadesetak godina rijetko je koga kod nas zanimao Čile,
naši iseljenici i književnici hrvatskih korijena, a sada vlada prava navala Hrvata na tu zemlju
(doduše, puno manja od one brazilske, valjda zato što nas manje ima).

16. studenoga
Oh, koji divan, predivan dan! Tako zamišljam idealan odmor – daleko od svega i svih, bez
stresa i turističkih agencija. Užasavam se činjenice da stalno nešto moram! Dovoljno je što
moram raditi da zaradim novac. A novac mi između ostaloga treba i da bih barem tri tjedna
uživala negdje daleko od svakodnevice! Na odmoru sve zaboravim i zbog toga ne putujem
u čoporu s europskim turistima. Izbjegavam razvikana turistička mjesta koja mi djeluju pro-
stituirano jer na njih idu svi. Radije idem sama, ali ako se ne može, moram se žrtvovati. To
mi sve teže pada…
Doručak je bio pravi užitak – voće, prirodni voćni sokovi, jaja, naresci, kolačići, kava…
Sve to s pogledom na jezero Titikaka. Sutra idemo na izlet po jezeru. Sredili smo i put do
aerodroma u Juliaki. Uživamo u šetnji do središta grada. Šaljemo razglednice. U jednoj ka-
vani susrećemo Srbina iz Beograda i Crnogorca čija je djevojka Čileanka. Pozdravljamo se i
razgovaramo. Puni su komplimenata Hrvatskoj, Dubrovniku i našoj kulturi…
Lagana šetnja natrag prema hotelu. Dvije dražesne alpake pasu u hotelskom vrtu. Ujutro
smo ih mazili i slikali se s njima, ali sada nisu baš raspoložene.
Naša ručak-večera s pogledom na jezero. Jedem jezersku ribu, Mladen rižoto. Nad Puno
se sručio pljusak, a mnoštvo Engleza preplavilo restoran. Budući da je ovdje mrkli mrak već
oko pet sati poslijepodne, ljudi rano liježu i rano ustaju. I nama je normalno leći u devet i
probuditi se u šest sati ujutro.

17. studenoga
Bez obzira na rano lijeganje, umorni smo jer teško dišemo na velikim visinama, ali svejedno
uživamo. Danas nas vode na otočje Uros koje se sastoji od 92 plutajuća otoka napravljena
od trske. Također posjećujemo otok Taquilu. Plovimo brodom jezerom Titikaka, a nakon
posjeta indijanskom plemenu, njihovim kanuom. Naravno da mi ide na živce što turistički
vodič naširoko priča o onome što se može pročitati na internetu i što ga skupina turista,
uključujući ovoga puta i nas, slijedi poput gusaka. Pripadnici plemena Aymara nas uvode u
svoje šatore da nam ih pokažu i da nas usput nagovore da kupimo neku njihovu rukotvori-

269
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

nu. Svi znamo da je tu tri puta skuplje nego u Punu, ali ipak poslušno vadimo novčanike jer
su nam rekli da je naš novac namijenjen indijanskoj zajednici. Mi smo, uz simpatični bračni
par iz Katalonije koji izražava svoje divljenje prema Hrvatskoj, gosti Ivana i njegove supruge.
Pričaju nam o svojemu životu na otoku Uros, a Katalonca i mene odijevaju u indijanske noš-
nje. Poziram u tome ruhu i pomišljam da uopće ne bi bilo loše da ostanem ovdje, dovoljno
daleko od civilizacije (ili tzv. civilizacije). No ona i do ovamo dopire. Pleme ima i televizor. I
oni su jučer gledali utakmicu kojom se Peru plasirao na Svjetsko prvenstvo u Rusiji.
Drugi dio putovanja je posjet otoku Taquila na kojemu žive pripadnici naroda Aymara
i Quechua. Zaista je nepotreban boravak od osam sati da bismo mi gledali lokalno stanov-
ništvo, a oni nas. Vjerojatno se osjećaju poput majmuna u zoološkom vrtu. Upravo tako
osjećali smo se mi, uglavnom slobodni strijelci, kad su nas nagurali za veliki stol gdje smo
trebali objedovati s mnoštvom drugih turista. Nismo htjeli. Željeli smo sami prošetati oto-
kom. No vodič je odlučio da svi budemo na broju i da zajedno hodamo kako netko ne bi
propustio brod za natrag i ostao spavati u indijanskim šatorima. Nakon rasprave odustali
smo od šetnje, ali smo zato dobili zasebni stol s pogledom na more za kojim smo bili sami.
Pomalo zavidni pogledi ostalih turista podsjetili su me na poslovicu: Tko umije, njemu dvije.
Riba koju sam jela nije bila tako loša, no nedostatna da preskočim večeru – ponovo ribu.
Naravno, uz obvezni pisco sauer koji je izvrstan za smirenje živaca nakon turističkog obilaska
otoka.

18. studenoga
Danas se vraćamo u Limu. Taksist nas vozi u Juliaku na aerodrom. Malen je i sve su formal-
nosti brzo obavljene.
Lima. Čekamo prtljagu više od pola sata, ali bez nervoze. U Peruu se sve odvija na neki
čudesan način; kad pomisliš da je totalni urnebes i da nema izgleda da se stvari srede, odjed-
nom se nekim čudom sve posloži. Mijenjamo novac, opet imamo probleme sa službenim
taksijima. Zbunjeni nas taksist vozi više od sat vremena do hotela. Ulice su pretrpane; u toj
je zemlji promet pravi kaos. Mora se dobro paziti da se ne nastrada, osobito ako si pješak.
Automobili su uvijek u prednosti; čak i onda kad nisu.
Konačno hotel, konačno opuštanje bez ustajanja u ranu zoru i bez putovanja u nepozna-
to. Ručamo u hotelskom restoranu, što i nije bila dobra odluka.
Nakon šetnje po četvrti San Isidro, gdje smo smješteni, odlazimo u naš ugodni apartman.
Gledam glupavi izbor miss Venezuele (zemlja se raspada, ali za takvo natjecanje imaju nov-
ca, svuda je isto) i tonem u san.

19. studenoga
Danas ne radimo baš ništa. Nedjelja je. Nemamo nikakvih “obveza”. Obilazimo četvrt, mu-
zeje i idemo prema središtu grada. Nakon četiri sata šetnje, vrijeme je za objed. U hotelskom
restoranu probali smo izvrstan ceviche, odnosno sirovu mariniranu ribu. Nadam se da neće
biti posljedica u vidu trovanja.

270
 dnevnik

20. studenoga
Od hotela u kojemu smo odsjeli do središta Lime i natrag ima oko 13 kilometara. Odlučuje-
mo se za šetnju. Vrijedilo je. Jer središte Lime je prekrasno. Sve one priče da je to ružan grad
ovdje padaju u vodu. Problem je vjerojatno u tome da se ljudima ne da ići u središte grada jer
je daleko od tzv. boljih četvrti i relativno nesigurno. Mi nismo imali nikakvih problema osim
sklanjanja od nasilnih vozača automobila. Među prelijepim zgradama obnovljenih pročelja
ističu se predsjednička palača i zgrada Ustavnog suda.
Nakon povratka objedujemo u talijansko-peruanskom restoranu u blizini našeg hotela.
Zovem književnicu Zinku Saric Pardo, čiji je otac iz okolice Dubrovnika. Dogovaramo se za
susret.

21. studenoga
Ugodno razdoblje odmora prije povratka kući. Ponovo šetnja do središta grada, sad već
poznate ulice, poznati parkovi u kojima promatramo grlice koje ratoborno ganjaju golubove
premda su znatno manje od njih.
Mijenjamo novac, kupujemo suvenire i neke sitnice za nas, večeramo u istom restoranu.
“Naša” je četvrt lijepa i čuvana. Zbog toga i sigurna. Ima puno policajaca u pratnji pasa, a
na svim kućama zapažamo električne žice. Zapravo, koji grozan život. Nije jednostavno svaki
dan strepiti hoće li te netko opljačkati ili ti provaliti u kuću. Možda onih 2 % multimilijardera
živi lijepo, ali oni vjerojatno i ne znaju što znači živjeti u Peruu. Djeca im se školuju u Europi ili
u Sjedinjenim Američkim Državama, a u svojoj su zemlji skriveni iza debelih zidina. Nije lako
ni onima koji pripadaju višoj srednjoj klasi (kažu da ih je 5 %), a pogotovo ne pripadnicima
drugih, nižih klasa. Čudesno je kako svatko zna gdje mu je mjesto. I ne bune se premda se
nikada ili rijetko kada nešto u statusu koji donosi (i) bolji život, mijenja. S tim u svezi, Europa
je daleko humanija, a Hrvatska zemlja snova.

22. studenoga
Nije baš da mi se žarko vraća u “zemlju snova”, ali svjesna sam da je vrijeme za povratak.
Nema više zanosa i iščekivanja novih pustolovina. Sve više razmišljam o tome da me čekaju
prijatelji i rodbina, mačak i ptičice, nova predstavljanja knjiga, novi zapisi i prijevodi.

23. studenoga
Objedujemo sa Zinkom u jednome talijanskom restoranu. Čini se da se znamo godinama
premda smo se prvi put uživo srele. Dopisujemo se dugi niz godina i više sam puta objavila
tekstove o njoj i njezinu radu. Sa suprugom Pepeom nekoliko je puta bila u Hrvatskoj, uglav-
nom na obali. Kaže da joj se jako sviđa.
Malo šećemo po našoj četvrti i … to je to.

271
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

24. studenoga
Zbogom, Peru. Zbogom, Južna Ameriko. Pakiranje, doručak, srdačan oproštaj od dragih ljudi
iz hotela. Taksi. Suze mi naviru na oči. Zar? Vjerojatno nikad više neću doći ovamo. Ne vidim
mogućnosti književne suradnje, a turistički ne bih opet na isto mjesto. Premda kažu da je
sjever Perua jako lijep…
Slijede neugodnosti na aerodromu jer moramo sami na stroju raditi rezervacije. Na to
poludim. Ne znam zbog čega onda mnogobrojni djelatnici uopće primaju plaću.
Prvo idemo za Bogotu. Tri sata leta, zatim još pet sati čekanja. Silazimo na dobro pozna-
tom aerodromu. Razlika između Kolumbije i Perua je očigledna; naravno, u korist Kolumbije.
Jedemo u jednom od mnogobrojnih restorana jer pretpostavljamo kakvu će nam hranu
ponuditi sve gora Lufthansa. Zrakoplov za Frankfurt je spreman i grozan. Nadmašili su sami
sebe. Skučeni prostor za noge, očekivane splačine od hrane. Nikad više tom linijom. Ali nikad
ne reci nikad!

25. studenoga
Frankfurt. Posvuda nervoza. Svađam se s njemačkim carinikom koji mi testira stvari na eks­
ploziv jer u ručnoj torbi nosim desetak kemijskih olovaka. (To mi je uobičajeni plijen koji
pokupim u hotelima.) Rekla sam mu svašta na svome ne baš savršenom engleskom; Mladen
me vuče jer misli da će me privesti. I tko je tu primitivan? Oni koje testiraju samo zato jer su
stigli iz Perua i Kolumbije ili predstavnici velike njemačke kulture? Strah od terorizma osjeća
se na kilometre udaljenosti. E, dragi Europljani, ukočeni od straha i u panici od mogućih
terorističkih napada, kako je bilo divno bez vas!
No za razliku od neudobnog Lufthansina zrakoplova, u onome Croatia Airlines osjećam
mir i spokoj. Šarmantne i ljubazne stjuardese, udobna sjedala s puno prostora, lijepe slike
Dubrovnika, Splita, Zadra…
Na našemu svjetskom aerodromu dočekuju nas normalni i pristojni ljudi koji znaju pro-
cijeniti tko je potencijalni terorist, a tko samo putnik.
Eto nas kod kuće. Ponovo smo u našoj sigurnoj i lijepoj zemlji. Napokon.

Santiago de Chile

272
 zadarska smotra 4, 2018. Zlatko Aurel Bourek
Luko Paljetak

scenarij Povratak vojaka

Bourek – Paljetak

P O V R ATA K V O J A K A

U verse stavio
LUKO PALJETAK
prema scenariju za koji je smislio
ZLATKO AUREL BOUREK
Zlatko Bourek sredinu, kraj i početak

1994.

O s o b e:

VOJAK
SMRT
BIJELI ANĐEO
KROKODIL
VRAG
RAZBOJNIK
KURVA
BARBARA, Vojakova žena
KRALJ MUTIMIR

273
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

1. prizor

(Vojak na bojnom polju, oko njega svuda eksplozije. On im vješto izmiče. Tuče batinom oko
sebe.)

VOJAK: Vre tri leta na braniku

domaje sam, vu tej špajzni
vražjoj slušam viku-kriku.
(Udara oko sebe.)
Tresni, flakni, vudri, žvajzni!
Brži ja sam nego vjetar,
nema u mene trt-mrt,
ako treba skočim metar,
mudriji sam nego smrt.

(Izlazi.)

SMRT (s batinom u ruci):

Gdje je onaj vojak tupi?
Zbrisao je opet, tvor
smrdljivi taj, smrtnik glupi!
To je naziv što ga stvor
ljudski ima, jer na koncu –
tak je bilo, tak i jest –
svi redom, u istom loncu
moraju se sa mnom srest.

(Izlazi.)

2. prizor

VOJAK (sa slikom svoje žene Barbare):

Barek moj lepi, srčece mâmi
k tebi me, kušnut ja bi te štel.
Kak bi nam lepo bilo na slami!
Ne dam ja tebe ni za svijet cel.

SMRT (u suprotnom kutu; publici):

Sad je kao maslac; tren
sad je moj da bude plijen!

274
 scenarij

VOJAK (trgne se; drži batinu na gotovs):

Ljuto vara sad u toj
stvari Smrt se; baš dapàče,
ljubav me za ljuti boj
čini spremnijim još jače.

SMRT (napada ga svojom batinom):

Zar on misli da je šala
to što kažem? Ne zna on
saveznica generala
da sam ja, da kraljev tron
klanja mi se; to stvorenje
jadno ne zna da je znak
pobjede sam i rješenje
svega. Evo ti, bedâk!

(Vojak žestoko uzvraća, vrlo efikasno udara batinom; hrabri se misleći na svoju Barbaru.)

VOJAK: Barek mili, tvoji glatki

grudobrani, kao bregi,
tvoje kose, oni slatki
uvojčići, ah, u legi
slasnoj onoj, što spoj nogu
sakriva ih; to je mjesto
ti znaš koje… oh, da mogu
ukopavat u nj se često.

SMRT (uzvraća batinom udarce; publici):

Vješt je borac, ali trud
zalud mu je, píca vabi
njega, za njom sav je lud;
kuratost mu snagu slabi.

(Vojak vještom kretnjom podmetne svoje dupe pred lice Smrti te prdne dimovito i gromovito.)

VOJAK: Od tog prda,

nemaš vrda,
od tog smrada,
padaš sada!

275
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

SMRT (padne na leđa):

Što je ovo? – Kurvin sin,
zabranjeni pušta plin!

VOJAK (prilazi Smrti, gurka je batinom, a zatim je strpa u vreću i vreću zaveže):
Gle, gle i Smrt može papke
otegnuti! – Tu si, mala!
Čini se da miče kapke.
U nesvijest je samo pala.
Ne. Svlado je strašni smrdež,
omamio skroz joj glavu…
Govno vojničko i prdež
zaslužuju vječnu slavu.
(Obraća se Smrti u vreći.)
Ciao, bella, sad u vreči
tu si, nemreš razbit vrata,
kaj ti morem drugo reči;
nema Smrti – nema rata.

(Ulazi Bijeli anđeo s palmom. Daje Vojaku vojnu knjižicu.)

BIJELI ANĐEO: Rat prestade, prestaju brižice,

evo tebi vojničke knjižice.
Što tu stojiš ko paraliziran,
sad si, bratec, demobiliziran.

(Anđeo izlazi.)

3. prizor

(Vojak prislanja uho na vreću; pronađe na vreći rupu. Iz hlača izvadi pozlaćeni pimpek s hrvat-
skom trobojnicom i njime kroz luknju odjebe Smrt.)

VOJAK: Sinulo mi sad je rubinski,

moram, dok ne dôđe k sebi,
onesvijestiti je dubinski.
Pacifizma bilo ne bi
bez pimpeka moga zlatnog;
sve to činim ja zbog sreće

276
 scenarij

horvatskoga puka patnog –

postoji li žrtve veće?

(Vraća se Bijeli anđeo. Velikom iglom i koncem zašije rupu na vreći. Vojakov pimpek leži pokraj
vreće.)

BIJELI ANĐEO: Kroz tu luknju, to je factum,

Smrt pobjeći svakog trena
može, stog, pax, pacis, pactum,
neka spava nina-nena.
Mir na zemlji, mir u raju!
V peklu sad svi paklenjaki
čkomiju jer dobro znaju
da sjebana Smrt spi laki
sanak svoj; na nebu zvezde
sjaju svuda, noć je, kmica,
svi vojaki kak ti pezde
misle samo: gdi je píca?

VOJAK (rastužen nad mrtvim pajdašima, kosturima):

O pajdaši, o vojaki,
razbacane vaše kosti
trunu sad u črnoj raki,
crvima ste sada gosti,
rasfucani, zbombardani,
bokci, domorodci, kmeti,
prestreljeni, razdrapani,
sunce više vam ne sveti…

BIJELI ANĐEO:
Imao si vrašku sreću,
zato dobro čuvaj vreću,
klizne li Smrt, s tobom, shvati,
nadrapat će i Horvati.

VOJAK (stavlja vreću na leđa):

Smrti mi je kufer pun;
zvuzlal sem je, nemre vun.

277
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

BIJELI ANĐEO (daje mu njegov zlatni pimpek):

Kureka zlatnog nemoj pozabit
jer Barek će ti rogeka nabit.

(Anđeo izlazi.)

VOJAK (zanosno):
Mokre se dlačice vlečeju,
kurek polako ih tira,
bregi pomalo se kažeju,
dol se v dubini otpîra.
Oj, ti slatki kurek moj,
uspravan mi navek stoj!
Kaj taji ta mi glibljina
kaj travica me zove?
Štel bi tam sad se pahnit,
leči med siseke ove.
Oj, ti slatki kurek moj,
uspravan mi navek stoj!

(Izlazi.)

4. prizor

(Promjena scene. Čuje se kako Vojak pjeva iz off-a.)

VOJAK: Lijepo je kad izdalèka

vojak hita u svoj dom,
al’ ga puno zamki čeka
na čitavom putu tom.

KROKODIL (izranja i mljacka):

Gladan sam, a imam dvojak
apetit i vrlo grub.
Ide s vrećom neki vojak,
bit će za jedan zub.

(Ulazi Vojak, primijeti Krokodila, brani se batinom, ali Krokodil mu ćopi vreću i zbriše.)

278
 scenarij

VOJAK: Joj, Smrt je u vreći, uzu

odvezat će, dlan o dlan
dok udariš i kroz guzu
na slobodu zbrisat van.

KROKODIL (vraća se natrag s vrećom u zubima):

Vojak, kaj je to tak trdo?
Zgrist se ne da, tak je trdo.

VOJAK: Gospon Krokač, ne bi to ni dva psa jela,

s maslom, Marxova su to Sabrana djela;
trampili se bumo, ja vama smrdeču
cipelu i štrinfe, a vi meni vreču.

KROKODIL: C’est magnifique, votres smrdeče štrinfe, tak, tak!

Je les prefeeeeere, et je vous vračam votre sac.

(Vojak Krokodilu daje svoje cokule i probušene smrdljive čarape.)

VOJAK: Dođi, vrećo, vrećice,

dođi, moja srećice.

(Izlazi.)

5. prizor

(Promjena scene. Vojnik pjeva iz off-a.)

VOJAK: Lijepo je kad iz dalèka

vojak hita u svoj dom,
al’ ga puno zamki čeka
na čitavom putu tom.

(Iz plamena i dima u dnu pozornice izranja Vrag.)

VRAG: Evo ide vojak, s vrećom kući žuri,

fino, baš mi treba da mi vatru kuri;
i vreća je dobra, ne treba je krpat,
u nju mogu lijepo duše redom trpat.

(Vojak uđe na scenu. Vrag ga napadne trozubom. Vojak se brani batinom.)

VOJAK: Ja sam veći vrag od vraga

svakog; i od tebe, znaš!

279
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Velika je moja snaga,

sad ću ti pokazat baš!
Barica mi moja draga
u postelji znade reć:
“Ti si vrag da nema vraga
većeg!” (Vragu) To buš videl več!

(Vrag prikliješti Vojaka trozubom i oduzme mu vreću.)

VRAG: Kurat jesi, ali kraj

sad je, vreću amo daj!

VOJAK: Pusti vreću! Za to što imam u njôj,

i za slobodicu, dam ti kurek svoj.

VRAG (uzima Vojakov pimpek i odlazi):

Evo vreće! Zlatni taj
horvatski mi pimpek daj.

(Vojak prebaci vreću preko leđa i pođe dalje. Zvecka malom vrećicom dukata.)

VOJAK: Vojak sam što sada osta

bez cipela, nemam kuru,
ali srce imam još,
plaća vojničku i curu,
Baricu, i to je dosta –
račun nije tako loš.

6. prizor

(Promjena scene. Vojak pjeva iz off-a.)

VOJAK: Lijepo je kad iz dalèka

vojak hita u svoj dom
al’ ga puno zamki čeka
na čitavom putu tom.

(Razbojnik izranja na scenu. Ugleda vojaka s vrećom.)

RAZBOJNIK: Evo ide vojak, žuri, nije lijen.

Lijepi to će meni biti ratni plijen.
Od mog oštrog noža,
puknut će mu koža,

280
 scenarij

prsnut će mu drob;
to mu neće biti drago!
Meni vreća, meni blago,
njemu hladni grob.

(Vojak ugleda Razbojnika s velikom kebom. Suprotstavi mu se svojom batinom. Bore se.)

VOJAK: S ratnicima ja se znam borit i mrijet,

a ne s lupežima! Kakav je to svijet
što u miru vodi osvajački rat?
Gubi se, ti nisi borac, ti si tat!

(Razbojnik mu nekom neregularnom fintom izbije batinu iz ruke i otme vreću.)

RAZBOJNIK: Bliži ti se zadnji tren,

amo vreću, moj si plijen!

VOJAK (bez batine; Razbojnik mu drži nož pod grlom):

Protresite vreću, gospon, niste ćuk:
u ovoj se vreći čuje jedan zvuk,
a u drugoj drugi – to su znaci čisti
da u njima nije sadržaj baš isti.

RAZBOJNIK (uzme manju vreću i ode):

Smislio baš bistro to s’ ti,
ovdje zlati, ondje kosti;
ja ću zlato, tebi kosti,
kuhaj juhu pa se gosti.

(Vojak ostaje sam s vrećom u kojoj je Smrt. Baci vreću sad na leđa i pođe dalje.)

VOJAK: Vojak sam što sada osta

bez cipela, nemam kuru
ni zlato, al’ imam još
hrabro srce to i curu,
Baricu, i to je dosta –
račun nije tako loš.

281
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

7. prizor

(Promjena scene. Vojnik pjeva u off-u.)

VOJAK: Lijepo je kad si iz dalèka

vojak hita u svoj dom,
al’ ga puno zamki čeka
na čitavom putu tom.

(Na scenu izroni nalarfana kurva krupnih golih sisa. Sluša.)

KURVA: Gle, vojak, na moju sreću,

ide putem, nosi vreću.
Kladim se da u njoj blago
napljačkano nosi, slago
još me nikad instinkt nije,
i ako to bude tako –
piculjak mi već se smije –
s vojakom ću ja već lako.

VOJAK (primijeti Drocu i samo odmahne rukom):

Ove flundre strah me nî,
Barek mi na srcu spi.
Ak’ pogledaš tam i sim
i tak nemam više čim…

(Droca se povuče u kut scene, a zatim naglo zaskoči Vojaka i glavu mu obujmi nogama; guši
ga.)

KURVA: Vojak, Vojak, nemaš kam,

sad si meni med nogam;
nemreš dihat, krepal buš,
vreču amo daj, i kuš!

(Vojak, ukliješten između Drocinih nogu, blizu njene dlakave smrdljive pice, daje Droci svoje
srce.)

VOJAK: Dajte mi zraka, milostîva,

štel bi vam nekaj reč – znate kaj,
vi prodajete ljubaf, nič kriva
vi zato niste, al’ zato kraj
srčeku vašem bu došel, znajte,
pokvarilo se bu, jasna stvar.
Meni i vreči proč iti dajte,

282
 scenarij

ja svoje srce bum dal vam na dar;

ljubavi puno srce je ovo,
delalo bu vam kakti novo.

(Droca pušta Vojaka i vraća mu vreću.)

KURVA: Istina je to kaj veliš;
naj bu, dragec, tak kak želiš.
Svoje srce daj mi ti,
mojega i tak već nî.
(Vojak Droci da svoje srce, a zatim, sam s vrećom, pođe dalje.)

VOJAK: Vojak sam što sad bez svega

po svijetu se sam koprcam,
bez cokul, bez štrinf, bez njega,
zlatnog kure mog, bez srca…
Pretučen, na kraju snaga,
ne znam puta, ne znam staze,
potucam se kao raga,
svud gô kamen noge gaze.

8. prizor

(Promjena scene. Vojnik pjeva u off-u.)

VOJAK: Lijepo je kad iz dalèka
vojak hita u svoj dom,
al’ ga puno zamki čeka
na čitavom putu tom.

(Vojakova žena Barbara gleda u daljinu. Primijeti Vojaka. Uzme metlu, izudara ga i popljuje.)
BARBARA: Smrdljivi, posrani, brabonjkov brat,
ti tolvaj, jalnuš, glado i tat,
z repom med nogami od straha kak pes,
išibran, popljuvan, zecufran ves,
kaj si dosad delal, ti flundra stara,
kaj misliš da sem ja lude gljive jela,
da tebe čekam, kajgőt! – Ja mesara
Štefa sem lepo zamuž vzela.
Njega bum zvala, on bu uzel nožič
i bu te zaklal kak pajceka za Božić.
(Vojak odlazi.)

283
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

9. prizor

(Promjena scene. Vojak pjeva u off-u.)

VOJAK: Lijepo je kad iz dalèka

vojak hita u svoj dom,
al’ ga puno zamki čeka
na čitavom putu tom.

(Bijeli anđeo s palmom u ruci prilazi Vojaku.)

BIJELI ANĐEO: Kraju ide tvoja teška staza ta.

Kralj Mutimir na svoj poziva te dvor,
odličje najveće da ti tamo dâ,
zato što ti vrlo zaslužan si stvor.

VOJAK (suznim glasom u rodoljubnom zanosu):

Kad se svieta stožer trese,
kad se žarke striele kriese,
kada zemlja strahom zieva,
Horvat si prez straha pjeva.

(Kralj Mutimir u ruci drži čekić, veliki čavao i na njemu odlikovanje. Prisloni Vojaka na drveni
rub scene i “odlikuje” ga – prikuca ga kroz prsa na dasku. Vojak ostane visjeti.)

KRALJ MUTIMIR: Slava… povijest… Nek se ceri

dušman…! Reges… leges… Tek
na horvatske ove dveri
osloni se… Vivat ’vijek!

VOJAK: Hvala, kralju, illustrissim’,

ali zakaj ja tu visim?

(Kralj Mutimir uzme Vojakovu vreću i zaviri u nju.)

KRALJ MUTIMIR: Gle, to je Vojakov stari

néccessaire, tu memoari
sigurno su, čitav spisak…
Treba odmah to u tisak!

(Kralj Mutimir otvori vreću. Smrt izleti iz nje i obrati se Vojaku koji nepomičan visi.)

SMRT: E, moj vojak, takve bene

još ne vidjeh: nemaš plaće,

284
 scenarij

nemaš srca, nemaš žene,

nemaš ništa – prazne gaće;
ofucan si, golog tura,
prikucan si za taj štok,
gdje ti je sad zlatna kura?
Ciao, bello, prođe rok!

(Kralj bježi. Stavi krunu na glavu Smrti i pobjegne.)

KRALJ MUTIMIR: Kraljica vi ste, gospa i dama,

prepuštam svoju krunu vama,
keszeczokolom, servus, kosti
ljubim vam, jedan vladar je dosti.

SMRT (s krunom): Smrt ne gleda ničije lice:

jednako se od nje tlače
siromaške kućarice
i kraljevske tej polače;
ona upored meće i valja
stara i mlada, roba i kralja.
Što je bilo, prošlo je veće,
što ima biti, još nije toga,
a što je sada, za čas neće
od prošastja ostat svoga;
na hipu se brijeme vrti,
jedan hip je sve do smrti.1

BIJELI ANĐEO (ulazi): Na ratište opet Smrt

vratila se, ništa manja,
premda stare nosi halje
i plašt joj je truo, zdrt…
Sad vojake nove šalje
po nova odlikovanja…

Z A S TO R

Luko Paljetak

1 Ovo su stihovi iz djela Ivana Gundulića, Suze sina razmetnoga, Plač drugi, XXXII, XLII. (Op. L. P.)

285
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Luko Paljetak

Kako je nastao Povratak vojaka

Na poticaj i u tijesnoj suradnji sa Zlatkom Bourekom 1994. godine nastao je tekst alegorične
farse za lutke Povratak Vojaka (slika 1). Način nastanka objašnjen je u podnaslovu teksta:
“U verse stavio Luko Paljetak prema scenariju za koji je smislio Zlatko Aurel Bourek sredinu,
kraj i početak.” Naime, u prosincu 1994. Zlatko mi se obrati sa željom da njegov scenarij,
zamišljen prema staroj narodnoj pripovijetki, obučem u stihove, u skladu s njegovim vrlo
preciznim uputama. U vezi s tim 15. XII. 1994. poslao mi je olovkom pisano pismo sa skicom
pozornice za njegovo karakteristično kazalište lutaka “batine i batina”.
Rado sam to prihvatio. Već 1969. u Zadarskom kazalištu lutaka ušao sam u čudesni, ča-
robni, neodoljivo privlačni, svemogući svijet lutkarstva kao glumac, a zatim kao dramaturg
i redatelj. Za sobom sam, te 1994. godine, već imao niz uspješnih lutkarskih režija u našim
lutkarskim kazalištima.2 U spomenutom pismu (slika 2) Zlatko mi piše: “DRAGI LUKO NA
MALOJ LUTKARSKOJ BARAKI SA OTVOROM KOJI IMA DVOSTRUKI OTVOR I TRI ŠLICA
– DOGAĐA SE IGROKAZ – POVRATAK VOJAKA * * * ŠTO SE JEZIKA TIĆE TO JE NEKA-
KAV HRVATSKI OBOJEN KAJKAVSKIM – KOLIKO TE VOLJA ILI ČAK ŠTO VIŠE I OSTALIM
DIJALEKTIMA ŠTO BI ME NAJVIŠE VESELILO – SMIJEŠNA SPIKA OD ZGODNIH RIJEČI…”
Prihvatio sam zdušno tu ponudu i poslije toga Zlatko mi je poslao do u detalje razrađen
scenarij po prizorima (slika 3), od 1. do 59., nakon kojeg se spušta zastor. Uz svaki prizor
napisao je precizan naputak o tome što određeni lik u tom trenutku treba reći i koliko. Kao
primjer navodim 1., 2., 8., i 9. prizor:

“1. VOJAK – OKO NJEGA EKSPLOZIJE,

ON VJEŠTO IZMIČE; SA BASTONOM
TUČE OKO SEBE – PREKRASAN
EGZERCIR”
Popratni, usporedni tekst glasi:

“KAŽE: Tri je godine na braniku domaje.

Brz je ko vjetar… snažan ko
grom, od smrti je lukaviji…..
Pretjerano se hvali… (2 kitice,
po 4 reda)”
Iznad riječi “Tri” olovkom je dopisano: “TO JE NEKI RAT IZ POVIJESTI…”

2 Svoje poglede na lutkarsku umjetnost, teoriju i praksu, izložio sam u knjizi: Luko Paljetak, Lutke za kazalište i dušu, MCUK,
Zagreb, 2007.

286
 scenarij

“2. SMRT: ISTO SA BASTONOM U

RUCI……”
Tekst naputka glasi:

“KAŽE: Gdje je taj vojak – opet

joj je zbrisao – smrdljivac,
smrtnik! Zar ne, to je drugi
naziv za ljudska bića – smrtnici –
jer je svakom suđeno da se na
kraju sa smrću nađe – nema druge!
(2 kitice po 4 reda)”

“8. SMRT UZVRAĆA BASTONOM UDARCE.

OBRAĆA SE PUBLICI. ”
Naputak glasi:

“Vješt borac, al’ lud za picom

svoje Barbare – kurat nagon
slabi tijelo vojnika!
(I kitica po četiri reda)”
Strogo sam se, posve slobodan u okviru zadanih zahtjeva, prepustio poslu. Tako je nastao
taj naš zajednički tekst. Do sada neobjavljen. Smatram stoga da je prikladno objaviti ga kao
in memoriam jedinstvenom neponovljivom čovjeku i umjetniku, Zlatku Aurelu Boureku.
Lutkarska farsa Povratak Vojaka praizvedena je u Zagrebu u produkciji Zagrebačkog ka-
zališta mladih i Bourekove Kazališne družine David (slika 4). Uloga vojnika pripala je Željku
Šestiću, a sve ostale uloge tumačila je Jasna Bilić. Glazbu za predstavu napisao je Frano Parać.
U programu se može pročitati da: “Ovaj tekst o povratku vojaka podloga je za složenu me-
đuigru figura koja će moći svakoga podsjetiti na neke od ranijih Bourekovih ostvarenja u ko-
jima redatelj Zlatko Bourek koristi elemente bunraku-kazališta prilagođavajući istočnjačku
tradiciju zapadno-europskom kulturnom krugu i osobnom umjetničkom senzi­bi­litetu. Ova
alegorična farsa oživljuje i oživotvoruje ‘kazalište batine i batina’. Vojak, koji pričom putuje
nošen idejom o povratku kući, jednako je alegorična pojava kao što su i Smrt, Anđeo i Vrag.
Povratak je vraćanje na mitsko stanje sreće. Odričući se moći, slave i bogatstva da bi mogao
ustrajati na svom zadatku i vratiti se kući, Vojak remeti način na koji svijet funkcionira. On
ostaje heroj, ali cijena njegova herojstva je velika.”
Tekst je preveden i na njemački (Dragutin Horvat) i na talijanski jezik (Natka Baduri-
na i Marino Manin). U osvrtu na tu predstavu Želimir Ciglar je napisao: “figure u Povratku
vojaka izgledaju kao da je kolo smrti sišlo sa zaglavlja beramske crkvice u Istri. Srednji vijek
u kojem se vrlo često čovjek nadmudruje sa smrću bio je Boureku temeljni poticaj za ovu
predstavu u kojoj hrvatski vojnik, vraćajući se kao pobjednik s ratišta na kojem je čak i smrt
uspio pobijediti i strpati u vreću, strada u miru. Gubi tako putujući prema svojoj zaručnici i

287
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

cokule i novac i srce i zlatni ‘kurek’ i nevjestu, dok mu se Smrt smijulji iz vreće i naposljetku
trijumfira. Tu arhetipsku srednjovjekovnu farsu uobličio je dubrovački gospar Luko Paljetak
na kajkavskom narječju. Uistinu po uzoru na Krležine Balade, koje se čak u završnici predsta-
ve i citiraju, Paljetak je stvorio nov jezik prepun kovanica, ali i stakato ritma koji ne pripada
kajkavskom, već štokavskom govoru. No, izvrsni stihovi, duhovita priča i šarmantan napor
da se kajkavski svlada po sluhu izmamili su oduševljenje. Suvremenim glazbenim motivima
Frano Parać skladno je sudjelovao u zajedničkom stvaranju. (…) tehnika animacije Željka Še-
stića bila je besprijekorna. Jasna Bilušić izazvala je opće oduševljenje kad se pojavila u lutku
zmaja, a i ostalih sedam likova koji su zahtijevali od nje golem napor.”3
Bourekova i moja suradnja nastavila se. Na isti način 1996. nastala je naša zajednička “ko-
medija od figura za velike i malo manje”, Sveti Vlaho Blasius Blaž koja je u Bourekovoj režiji
iste godine izvedena u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. Surađivali smo i nakon toga.4
Rad sa Zlatkom Bourekom bio je za mene jedinstveno i stvaralačko i ljudsko iskustvo.
Majstor je otišao. Ostavio nam je međutim svoj teatar “batine i batina”, koji ne bi smio za-
mrijeti. U njemu, kao i u ostalim, brojnim, svojim djelima Zlatko Aurel Bourek ostaje trajno
živ i vragolasto prisutan.

Ilustrirala Dijana Kosec-Bourek Dijana Kosec-Bourek - kostimi za predstavu

Mizantrop J. B. Molièrea

3 Želimir Ciglar, Rugalica smrti, Večernji list, Zagreb, 15. X. 1996., str. 15.
4 Vidi: Luko Paljetak: “Dundo Maroje” – dodatak; u: Luko Paljetak, E, ali si čovjek, ali si ljud?, Naklada Boš­ko­vić, Split, 2008. Valja
napomenuti da je Bourekova supruga, Dijana Kosec-Bourek ilustrirala prvo izdanje moje zbirke pjesama za djecu Miševi i
mačke naglavačke, Mladost, Zagreb, 1973.

288
 scenarij

Slika 1

289
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Slika 2

290
 scenarij

Slika 3

291
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Slika 4

292
 zadarska smotra 4, 2018. Milan Bešlić

In memoriam
Nives Kavurić-Kurtović
in memoriam (1938. – 2016.)

Već je kao suradnica Majstorske radionice Krste Hege-

dušića od 1962. do 1967. godine Nives Kavurić-Kurtović
prepoznata u hrvatskoj akademskoj zajednici po izvornoj
likovnoj izražajnosti te napose po iznimnome crtačkom
umijeću i osebujnoj imaginaciji. Dakle, netom poslije za-
vršene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi
prof. Frane Baće (1962.) tu je njezinu značajku kritika išči-
tavala kao zasebnu stvaralačku pojavnost na suvremenoj
hrvatskoj likovnoj sceni. Ovom činjenicom iz slikaričina
životopisa nastojimo naglasiti da je već u formativnom
razdoblju visoko vrednovana kao crtačica. Naime, da bi
se cjelovitije sagledala značenjska vrijednost ovih njezinih
Nives Kavurić-Kurtović autorskih obilježja, valja podsjetiti i na kontekst u tadaš-
njoj hrvatskoj (dakako, i europskoj!) likovnoj sceni unutar
kojega i percipiramo prve stvaralačke impulse mlade umjetnice. Dostatno je napomenuti
da je tadašnja suvremena likovna scena multimedijalna i s velikim odmakom od tradicijske
matrice te naglašenim prodorima novih likovnih medija, naročito konceptualnoga i happe-
ninga, zatim slikarstva apstraktnoga diskursa, poglavito onoga ekspresionističke i enformeli-
stičke provenijencije. Isto tako, zamjetna je činjenica da se u samome slikarskom, kiparskom
i crtačkom i grafičkom postupku koristi posve novim materijalima koji također umnogome
doprinose promjenama i radikalno mijenjaju odnos prema tradicijskom naslijeđu. Stoga i
navodimo ove sastavnice kako bismo markirali kontekst, odnosno multimedijalnu slojevi-
tost kao dominantnu odrednicu toga razdoblja kada svojim djelima Nives Kavurić-Kurtović,
ako možemo tako kazati – izlazi u javnost, to jest u izložbene prostore muzeja i galerija izra-
žavajući se u tradicionalnom i, zacijelo, najstarijem mediju – u crtežu. A njezin prvi nastup
na hrvatskoj likovnoj sceni bila je prva samostalna izložba 1963. godine u Zagrebu u Kabine-
tu grafike HAZU-a kojom je skrenula pozornost likovne kritike i kulturne javnosti na svoju

293
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

autorsku osobnost. Od te prve izložbe slikarica je realizirala više od sto samostalnih izložbi
i sudjelovala na gotovo tisuću skupnih izložbi u Hrvatskoj i u inozemstvu promičući svojim
djelom one iste likovne vrijednosti koje je na samom početku stvaralačkoga puta inaugu-
rirala na visokim estetskim zasadama. Plodnom izlagačkom aktivnošću slikarica je svakom
svojom izložbom ugrađivala svoje djelo kao vrijednost u hrvatsku umjetnost i kulturu te je
u njima njezin prilog nezaobilazna činjenica u povijesnom pregledu i u svakoj valorizaciji.
Kada ovdje skrećemo pozornost na dinamiku njezinih samostalnih i skupnih izložbi, tada
nam je napomenuti da je kritika pratila stvaralačke mijene što je razvidno iz goleme biblio-
grafije gdje nalazimo tekstove s potpisima renomiranih povjesničara umjetnosti i likovnih
kritičara. Još nam je kazati da je Nives Kavurić-Kurtović ostavila dubokoga traga i u svojoj
pedagoškoj djelatnosti kao profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu jer je
mnoge naraštaje uputila u temeljena znanja crteža dajući im trajnu popudbinu u njihovu
stvaralačkom sazrijevanju i pouzdan smjerokaz u traženju vlastitoga puta. Iznimno plodno
i autorski prepoznatljivo djelo bilo je dovoljan razlog da je kolege prihvate za svojega ravno-
pravnog člana i potvrde 1997. godine u HAZU-u. U sagledavanju cjelovitosti opusa svakako
treba napomenuti da je njegova gradbena sastavnica uz medije crteža i slike još i grafika,
pa nije suvišno podsjetiti s obzirom na iznimno veliku dionicu u stvaralaštvu i na – grafičke
ilustracije. Ovim sažetim unosima recentnih činjenica iz definiranoga životopisa i bogatoga
opusa nastojimo skicirati stvaralački portret Nives Kavurić-Kurtović kojemu je nužno do-
metnuti i onu krucijalnu sastavnicu, a to je, naime, samo njezino djelo, to jest ono po čemu
je ona respektabilna autorska osobnost. Kada ovdje kažemo da je slikaričin životopis defi-
niran, tada samo iznosimo činjenicu da je 2016. stavljena točka na njezin život. Međutim,
taj pojam ne možemo koristiti i za djelo, koje, unatoč činjenicama da je interpretirano i od
najvrsnijih pera, a to smo također navodili, ipak, nije u cjelovitosti sagledano sa svih aspe-
kata. Dakle, evidentno je da je njezino djelo kontinuirano praćeno i komentirano od kritike
te da je samostalnim izložbama imalo golemu recepciju u hrvatskoj kulturi, i, najposlije, po
svojoj izvornosti imaginacije i iznimnome crtačkom umijeću i slikarskoj vještini akceptirano
i kao jedinstvena pojava u suvremenoj likovnoj umjetnosti, ipak, nije – definirano, to jest
nije u cijelosti sagledano u punini svojih značenjskih vrijednosti. I s najlucidnijim prosud-
bama i najtemeljitijim analitičkim opservacijama likovno djelo Nives Kavurić-Kurtović išči-
tavano je, najčešće i najviše, u nadrealnom diskursu. Međutim, ono otvara i druga pitanja i
drukčija tumačenja. Primjerice, ne izražava li ono najtajanstvenije prostore ljudskoga bića s
nedvojbenim tragovima osobnoga koje ne može pokriti samo taj termin? Ovim je riječima
to naznačila i Margarita Sveštarov Šimat: “U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i iz-
dvajanja Nives K.-K. je svoje biće i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa unu-
trašnje seizmografije jednog od najpoetičnijih, najreskijih, emocionalno lucidnih i u svojoj
umjetničkoj konfesiji neporecivih opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.” Čini se da iz svega
možemo zaključiti da su to prostori iracionalnoga i podsvjesnoga koje nije mogla dohvatiti
njezina ruka samo vještinom crtača, već i onom tajanstvenom snagom što pokreće crtu i
boju kojom je Nives Kavurić-Kurtović stvarala začudne oblike jedinstvene likovne izražajno-
sti otvorene za nova čitanja.

294
 zadarska smotra 4, 2018. Mladen Vuković

U spomen
Mijo Milas
in memoriam (1938. – 2017.)

Liječnik ljudskih duša

U Splitu je 15. lipnja 2017., u 79. godini života, iznenada preminuo

dr. sc. Mijo Milas, naš poznati psihijatar, publicist, zaljubljenik u
usmenu narodnu baštinu. Rođen je u težačkoj obitelji 28. rujna
1938. u Zmijavcima kod Imotskog. U rodnom mjestu pohađa
osnovnu školu, a gimnaziju u Imotskom. Kao srednjoškolac ope-
rirao je angine i tada odlučuje studirati medicinu. No nakon tri
godine studija u Zagrebu, zbog pomanjkanja novca, počinje ho-
norarno raditi kao statist i dubler u Jadranfilmu na snimanjima
Mijo Milas
brojnih filmskih koprodukcija, osobito američkih filmova i serija
koji su se snimali u Hrvatskoj i Sloveniji. Tako je, snažne građe, bio kaskader slavnom glum-
cu i redatelju Orsonu Wellesu u scenama mačevanja i padanja s konja. Zatim odlazi služiti
vojni rok, kada se trajanje studija medicine smanjuje sa šest na pet godina, pa uspijeva opet
u roku diplomirati na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je završio i specijalizaciju iz
neuropsihijatrije. Doktorirao je na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Bio je sveučilišni docent
na Medicinskom fakultetu u Splitu. Objavio je više stručnih i znanstvenih radova u prestiž-
nim medicinskim časopisima. Bavio se forenzičnom psihijatrijom, a i u mirovini je gotovo
svakodnevno pozivan na sud kao psihijatrijski vještak u zamršenim krivičnim procesima.
Često je u medijima komentirao sociološke fenomene našeg društva iz psihijatrijskog kuta,
novinari su željeli čuti i njegova viđenja profila osoba osumnjičenih za najteža ubojstva ili
druge neuobičajene kaznene radnje.
Prvu godinu liječničkog staža odradio je u Zagvozdu, gdje je svakodnevno od svojih pa-
cijenata slušao narodne pjesme, predaje i legende, u koje je bio zaljubljen još od dječačkih
dana kada je uz komin slušao kako mu djed i otac uz gusle govore junačke narodne pjesme.
To mu je predodredilo buduće hobije pa se u slobodno vrijeme zanimao za pučke priče
i naše zaboravljene junake iz prošlih stoljeća. Osim stručno-znanstvenih radova, zapisivao

295
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

je epsku usmenu književnost, istraživao i žrtvoslovne teme iz novije povijesti, osobito je

objavljivao svjedočenja naših ljudi o poratnim zvjerstvima nekih komunističkih moćnika
u Imotskoj krajini, o čemu je zadnjih godina objavio niz članaka u lokalnim i nacionalnim
listovima (Imotska krajina, Slobodna Dalmacija, Hrvatski tjednik, 7Dnevno…). Iz tih svojih
publicističkih zapisa ukoričio je sedam naslova, najpoznatiji je po knjigama o posljednjemu
hrvatskom hajduku Andriji Šimiću, po kojemu su i splitski nogometaši dobili ime: Hajduk
Andrijica Šimić (tekst i pjesma, Zagreb, 1972.); Hrvatski narodni junak hajduk Andrijica Šimić
(Split, 1996.) i Hajdučka legenda Andrija Šimić (Split, 2015.). Priredio je za tisak (s dr. sc. Iva-
nom Mimicom): zbornik radova Andrija Šimić – izuzetna pojava među hajducima te deveto
izdanje epske pjesme u pet pjevanja Andrija Šimić hajdučki harambaša autora Ivana Mimice
(Split, 2005.). Objavio je i knjigu o sinjskom rvaču Hrvatski junak i svjetski atleta Ante Toma-
šević (Split, 1990.), a nedavno je priredio i knjigu o možda najopjevanijem hrvatskom junaku
Junačke narodne pjesme o Petru Mrkonjiću (Imotski, 2017.). Milas će u našoj književnoj zna-
nosti ostati zapamćen i po svojim dvjema knjigama o našoj u svijetu najpoznatijoj narodnoj
baladi Asanaginici: Asan-aginičin zavičaj: povijesno-kulturni kontekst narodne balade (Imot-
ski, 1981.) te Asanaginičina domovina (Split, 2011.) u kojima je ustvrdio da je Fortisov prvo-
tisak najbliži “splitskom rukopisu” te pjesme s 93 deseterca u čakavskoj ikavici kakvom se
govorilo u imotskom Zabiokovlju. Proučavajući šerijatske zakone, autor u musliman­skome
trostrukom davanju talaka ženi (razvod) odčitava Asanagin stih: “Ne čekaj me u dvoru bi-
lomu, ni u dvoru, ni u rodu momu”, predmnijevajući da je slavnu pjesmu napisala kršćanka
koja je bila sluškinjom u aginu dvoru. Milas se zalagao za podizanje spomena kod tri bunara
u Zagvozdu, gdje bi mogli biti dvori Asanage Arapovića. Milasovom zaslugom postavljene
su na zapadnim obroncima imotskoga Modrog jezera, gdje je po legendi Asanaginičin grob, i
edukativne ploče na šest svjetskih jezika s početnim stihovima Asanaginice, a svojim je nov-
cima platio i spomen-ploču imotskom ustaniku Martinu Pavloviću Zažapcu koji se pobunio
protiv Napoleona 1809. godine.
Mijo Milas cijeli je svoj vijek liječio ljudske duše, i medicinski i alternativno, profesional-
nom i volonterskom riječju: na radnom mjestu psihijatra u splitskome Kliničkome bolnič-
kom centru, a u svoje slobodno vrijeme čitatelji su odmarali svoju dušu čitajući melemne
stare narodne legende i stihove koje je taj vrsni poznavatelj pučke duše sabirao, ukoričavao i
otrgnuo od zaborava. Osnaživao je nacionalnu svijest, radovao se svakomu državnom uspje-
hu. U rukopisu su mu ostali još brojni tekstovi, čije je cvjetove posjekla neumitna smrtna
kosa. Bio je član više udruga, a kao matičar podržavao je brojne projekte zaštite kulturne i
etnografske baštine kroz svoj zavičajni kamenčić u velikome hrvatskom mozaiku. Pokopan
je na novome zmijavačkom groblju, dvjestotinjak metara od kuće za odmor kojoj je sve
češće hrlio. Imotski kamen rijetko će opet dati takva zaljubljenika u usmeno duhovno štivo,
koje je s majčinim mlijekom odgojilo tolike naraštaje naših predaka.

296
 zadarska smotra 4, 2018. Josip Faričić

Boris Škifić
in memoriam (Rava, 1929. – Zadar, 2017.)

Boris Škifić rođen je u Maloj Ravi na otoku Ravi 1929. godine. Borisov otac Petar Škifić bašti-
nik je ravske obitelji koja ima korijene u Solinama na Dugom otoku,1 dok je Borisova majka
Anđulina r. Pešušić potomak ravske obitelji koja se u arhivskim dokumentima spominje još
krajem srednjeg vijeka.2 Obje su obitelji duboko ukorijenjene u višestoljetni otočni druš-
tveno-gospodarski troplet poljoprivrede, ribarstva i sitnoga obrta.3 Te aktivnosti nisu imale
samo ekonomsko obilježje već su činile i sastavni dio svakidašnjice koja se očitovala u dnev-
nom i godišnjem hodu aktivnosti te tradicionalnim vještinama i običajima. Umnogome su
označene pitomim ravskim krajolikom u kojemu prevladavaju maslinici i vinogradi promre-
ženi suhozidima (mocirama)4 te pripadajućim ravskim akvatorijem između otoka Iža i Du-
gog otoka. U takvom ambijentu, posve srastao s njim, svoje prve godine života proveo je, uz
tada brojnu ravsku djecu, i Boris Škifić. Rava je otisnula dubok pečat u Borisu što se odrazilo
na njegov privatni i profesionalni život sve do njegova kraja.
Osnovnu školu Boris Škifić pohađao je na Ravi svakodnevno s drugom djecom pješačeći
po 2 km dugome otočnom putu okruženom mocirama i sredozemnim raslinjem. Upijao je
mirise Mediterana i osluškivao simfoniju koju su činili cvrkut ptica, pjesma cvrčaka i šum va-
lova koji su se razbijali o stijene i žala ravskih rtova i uvala. S 11 godina napustio je rodni otok
radi daljnjega školovanja. Godine 1940. upisao je Klasičnu gimnaziju u Šibeniku, a stanovao
je u šibenskom sjemeništu. U istim su okolnostima klasično gimnazijsko obrazovanje stjecali
i mnogi drugi dječaci iz zadarske i šibenske regije. Djeci iz zadarske regije geografski je bio
mnogo bliži Zadar, ali zbog toga što je taj grad tada pripadao Kraljevini Italiji, funkcionalno

1 Franov Živković, G. (2008.): Stanovništvo otoka Rave na temelju matičnih knjiga i ostalih evidencija ravske župe, u: Otok
Rava, ur. J. Faričić, Sveučilište u Zadru, Zadar, str. 469.
2 O jednom od najstarijih ravskih prezimena – prezimenu Pešušić, vidi: Franov Živković, n. dj., str. 464.
3 O tradicionalnim gospodarskim djelatnostima na otoku Ravi: Čuka, A. (2008.): Geografski uvjeti razvoja poljoprivrede otoka
Rave od 18. st., u: Otok Rava, ur. J. Faričić, Sveučilište u Zadru, Zadar, 497–514; Lončarić, R. (2008.): Ribarstvo otoka Rave, u:
Otok Rava, ur. J. Faričić, Sveučilište u Zadru, Zadar, 515–530.
4 O ravskom krajoliku: Kale, J. (2008.): Kulturni krajolik otoka Rave, u: Otok Rava, ur. J. Faričić, Sveučilište u Zadru, Zadar,
421–426.

297
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

je bio bliži Šibenik. Usto, u Zadru se nastava odvijala na talijanskom jeziku, dok je u Šibeniku
nastava bila na hrvatskom jeziku. Borisovi šibenski dani obogatili su ga u stjecanju humani-
stičke gimnazijske naobrazbe u kršćanskom duhu, a k tomu bio je u prigodi steći prijateljstva
s mnogim kasnijim intelektualcima među kojima je, stjecajem okolnosti, bilo malo onih koji
su se odlučili za svećenička zvanja.
Početkom travnja 1941. nastava je prekinuta zbog talijanskog bombardiranja Šibenika,
a zatim i okupacije hrvatske obale. Nedugo zatim škola je u otežanim ratnim okolnostima
nastavila s radom i tako je bilo sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. kada je nastava po-
novno prekinuta. S obzirom na to da je uspješno završio 3. razred gimnazije, Boris Škifić se na
Ravu vratio u lipnju 1943. godine, a tamo je i ostao do kraja Drugoga svjetskog rata. To je bilo
turbulentno razdoblje u kojemu je s ostalim Ravljanima proživljavao strahote iživljavanja
talijanskih fašista i njihovih suradnika iz redova tzv. Antikomunističke milicije. Naime, rat u
svojemu najgorem izdanju nije zaobišao mali otok Ravu koja je do tada u svakom pogledu
bila na marginama društvenih i gospodarskih procesa. Mala Rava je u Drugome svjetskom
ratu doživjela strašno stradanje: gotovo cijelo selo bilo je spaljeno, a mnogi su Ravljani po-
bijeni na otoku ili su poginuli širom ratišta na kojemu su se kao pripadnici antifašističkog
pokreta otpora sukobili s nacionalsocijalistima, fašistima i njihovim domaćim suradnicima.
Tijekom rata i u neposrednom poraću Boris Škifić bio je među rijetkima koji su završili
više razreda sekundarnog obrazovanja. Premda nije imao formalne kvalifikacije, gimnazija-
lac Boris organizirao je opismenjavanje ravske djece u svojoj konobi čim je došao na Ravu,
a zatim je u ravskoj osnovnoj školi 1944. i početkom 1945. radio kao pomoćni učitelj.5 Ra-
dio je kao učitelj na Ravi do ožujka 1945. godine, a onda se vratio u Zadar gdje je nastavio
srednjoškolsko obrazovanje upisavši 4. razred gimnazije u kojoj se nastava odvijala na hrvat-
skom jeziku. S njim su isti razred gimnazije pohađala i druga djeca koja su prva tri razreda
nastavu pohađala u Klasičnoj gimnaziji u Šibeniku. Nastava je u Zadru bila organizirana u
jutarnjim satima, a učenici su u popodnevnim satima angažirani na uklanjanju ruševina iz
teškim bombardiranjem gotovo potpuno uništenoga Zadra. Tada je gimnazijsko obrazova-
nje trajalo osam godina pa je Boris Škifić uspješno završio srednju školu početkom ljeta 1949.
kao pripadnik prve poslijeratne generacije zadarskih maturanata.
Nakon završetka srednje škole upisao je akademske godine 1949./1950. godine studij
prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završetka studija 1955. godine
zaposlio se u administraciji Općine Zadar, a 1957. godine prešao je u brodarsku tvrtku Jugo-
tanker u kojoj je bio jedan od prvih zaposlenika. U toj je tvrtki na različitim položajima od
1968. do 1980. godine bio bliski suradnik direktora Ivana Paše. Njih dvojica dobro su se sla-
gala, što je barem dijelom bio rezultat činjenice da su bili rodom sa susjednih otoka – Rave i
Iža – vezanih mnogim sponama.
Kao visoko pozicionirani djelatnik Jugotankera Boris Škifić surađivao je s mnogim kole-
gama iz brodarskih i različitih drugih tvrtki u Hrvatskoj i Sloveniji. Zbog svoje neposrednosti
i istaknutih vrlina stjecao je među njima prijatelje koji ga se i danas rado sjećaju. Jedan od

5 O djelovanju B. Škifića u ravskoj osnovnoj školi: Mavar, N. (2008.): Osnovna škola na Ravi, u: Otok Rava, ur. J. Faričić, Sveuči-
lište u Zadru, Zadar, 567–576.

298
 in memoriam

Boris Škifić među gimnazijalcima prve generacije poslijeratne Hrvatske gimnazije u

Zadru, 1949. (u trećem redu, neposredno do zida, iza Šime Batovića)

njih je i prof. dr. sc. Hrvoje Kačić, istaknuti hrvatski domoljub, stručnjak za pomorsko pra-
vo, a nakon stjecanja hrvatske neovisnosti i saborski zastupnik. Hrvoje Kačić svjedočio je o
mnogim doprinosima Borisa Škifića. Posebno je istakao njegove zasluge u razgovorima koji
su prethodili osnivanju tvrtke za reosiguranja Slavije Lloyd u Zagrebu čime je ostvarena ne-
ovisnost hrvatskih brodara od Jugoslavenske zajednice osiguranja sa sjedištem u Beogradu.
Boris Škifić u složenim je društvenim okolnostima, osobito u vrijeme hrvatskog proljeća,
bio diskretan, ali jasan sugovornik u mnogim razgovorima među predstavnicima tadašnjega
hrvatskog gospodarstva. Tako je primjerice godine 1972. dao potporu Hrvoju Kačiću koji
je oponirao prijedlogu Grge Eleza iz Splita kako je potrebno promijeniti “nezgodno” ime
osiguravajuće tvrtke Croatia osiguranje iz Zagreba. Zahvaljujući Kačiću i spretnom Škifićevu
interventu, ta se promjena nije dogodila, a najstarija hrvatska osiguravajuća kuća zadržala
je svoje ime.
Uz djelatnosti u domeni brodarstva, u Jugotankeru je mnogo učinjeno na obrazovanju
pomoraca pa je uz Ivana Pašu i Boris Škifić aktivno pridonosio razvoju Pomorske škole u
Zadru. Tvrtka je uz jezgru (Jugotanker) imala i posebne radne organizacije: Brodogradilište
Zadar, Tankerkomerc i Turisthotel. Službeno ime tog sustava, u skladu sa Zakonom o udru­
ženom radu iz 1976., bilo je Složena organizacija udruženog rada Jugoslavenska tanker­ska
plovidba Zadar. Kada je Ivan Paša početkom 1981. godine preuzeo vođenje toga SOUR-a
(kao predsjednik Poslovnog odbora), na mjestu direktora (predsjednika Poslovnog odbora
Radne organizacije) Jugotankera naslijedio ga je Boris Škifić. Znakovite su Škifićeve riječi pri-
godom preuzimanja funkcije direktora Jugotankera: “…izborom na ovu funkciju postajem
prvi među jednakima u Poslovnom odboru. Budući da radim u RO pomorskog prometa

299
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

mogu svoju odgovornost usporediti s odgovor-

nošću – dužnošću prvog časnika palube i zapo­
vjed­nika.”6 U tom duhu Boris Škifić nastavio je sa
suradnicima razvojnu politiku Jugotankera koju
je osmislio te dva i pol desetljeća provodio Ivan
Paša. Ta tvrtka bila je generator razvitka cijele
zadarske regije, zapošljavajući mnoge pomor-
ce (pretežito otočane, ali s godinama sve više i
mnoge druge) i stvarajući veliku dodanu vrijed-
nost mjerljivu financijskom dobiti i ulaganjima
u različite gospodarske djelatnosti. Jugotanker
je bio među vodećim brodarima u tadašnjoj
državi, a k tomu je mnogo ulagao u diversifika-
ciju zadarskoga gospodarstva, posebno u razvoj
turizma, ulažući mnogo u izgradnju turističke
infrastrukture (hoteli, marine i dr.). Jugotanker
je donacijama mnogo pridonosio zadarskom
zdravstvu, kulturi, školstvu, znanosti i sportu.
Značajno je pridonio stanogradnji i održavanju
Boris Škifić nakon ribolova u obiteljskoj gajeti stambenog fonda u Zadru.
u lučici Lokvina u Maloj Ravi Poslovanje tvrtke, zbog činjenice da je njezi-
na djelatnost umnogome bila ovisna o svjetskim
robnim tokovima, ali i činjenice da su čelnici tvrtke u poslovnom smislu nadišli okvire samo-
upravne socijalističke ekonomije i u poslovanju primjenjivali načela tržišne ekonomije, bilo
je oslonjeno na organizacijsku mrežu koja je povezivala različita brodarsko-financijska čvo-
rišta. S tim su ciljem osnovane tvrtke kćeri Jugotankera: Alan Shipping Co. Ltd. u Londonu,
Corisles Shiping Co. u Monroviji i Adriatic Agenturen u Rotterdamu.
Škifić je vrlo spretno kormilario jednom od najvažnijih zadarskih i hrvatskih tvrtki koja
je ostvarivala značajne prihode na svjetskom tržištu. S pravom je bio ponosan na postignu-
ća o čemu svjedoče njegove riječi koje je izgovorio prigodom obilježavanja 30. obljetnice
osnivanja Jugotankera: “Poslovanje je bilo dosta uspješno. Jugotanker je ostvario rezultate
koji su iznad očekivanja, s obzirom na situaciju na tržištu, kada je 100 milijuna tona vezanih
brodova. (…) Što da vam kažem? Mogu samo reći da smo prezadovoljni, da nismo ni sami
očekivali da će biti takvi rezultati…”7
Premda preokupiran zahtjevnim i vrlo intenzivnim poslom, Boris Škifić nije zaboravio
svoju Ravu. Po tom otoku nazvan je jedan Jugotankerov brod kojemu je bio i kum. Na navo-
zu brodogradilišta Uljanik u Puli, Boris Škifić je kao kum broda izjavio: “Naročito zadovolj-
stvo i posebnu čast imam što sam kum ovom brodu koji će nositi ime jednoga od najljepših

6 Bilten Jugoslavenske tankerske plovidbe Zadar, Zadar, 1981., god. VIII, br. 1, str. 14.
7 Bilten Jugoslavenske tankerske plovidbe Zadar, Zadar, 1985., god. XII, izvanredni broj, str. 17.

300
 in memoriam

Boris Škifić drži govor prigodom svečanosti porinuća tankera "Rava", 1988.

otoka našega plavog Jadrana…”8 Zatim je prigodom porinuća broda dodao: “Lijepi tankeru,
dajem ti isto tako lijepo ime da ga s ponosom nosiš širom svijeta!”9 Boris Škifić je koristio
svaki slobodan trenutak kako bi na otoku Ravi obrađivao masline i odlazio u ribolov. Uz to
je povezana i jedna anegdota poznata među tadašnjim djelatnicima Jugotankera. Tijekom
jednoga godišnjeg odmora boravio je na Ravi, tada bez telefonske veze i s otežanim okolno-
stima komunikacije. Upravo u to vrijeme zakomplicirao se postupak nabave dvaju tankera
iz Španjolske koji je dogovoren 1986., a trebao je biti okončan u ljeto 1987.10 Trebalo je žurno
reagirati, a Boris nije bio u Zadru. U tvrtki je nastala panika jer je prijetio vrlo neizvjestan
financijski rasplet te krize, a direktor nije bio dostupan. Rava u tom trenutku nije bila “centar
svijeta”, kako joj tepaju njezini stanovnici, nego na kraju svijeta! Uz velike probleme koji su
zbog toga nastali, stvar je u konačnici imala pozitivan ishod. Međutim, Boris je zbog ravskih
maslina ispod kojih je uklanjao korov kako bi pripremio teren za jesensku berbu dragocjenih
plodova skoro upao u velike nevolje.
Boris Škifić ostao je na čelnom mjestu u Jugotankeru do rujna 1988., a zatim je bio na čelu
Poslovnog odbora SOUR-a Jugoslavenske tankerske plovidbe. I na toj dužnosti naslijedio
je Ivana Pašu.11 Svojim je predanim radom i vođenjem zaslužan za mnoge Jugotankerove
uspjehe čime je zadužio ne samo tu tvrtku kojoj je bio na čelu nego i cijeli zadarski kraj. Go-
dine 1990. tvrtka je promijenila ime u Tankerska plovidba. U njoj je Boris Škifić ostao raditi
do umirovljenja krajem 1992.

8 Bilten Jugoslavenske tankerske plovidbe Zadar, Zadar, 1988., god. XV, br. 3, str. 7.
9 Bilten Jugoslavenske tankerske plovidbe Zadar, Zadar, 1988., god. XV, br. 3, str. 8.
10 O toj kupoprodaji informacija je objavljena u: Bilten Jugoslavenske tankerske plovidbe Zadar, Zadar, 1986., god. XIII, br. 4, str.
3.
11 Bilten Jugoslavenske tankerske plovidbe Zadar, Zadar, 1988., god. XV, br. 3, str. 5.

301
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Na mjestu direktora (predsjednika Poslovnog odbora) RO Jugotanker Borisa Škifića na-

slijedio je njegov blizak suradnik i dotadašnji komercijalni direktor tvrtke Stanko Banić, po-
drijetlom s otoka Iža. Stanko Banić bio je izvrstan Borisov nasljednik. Tvrtku je pod novim
imenom Tankerska plovidba uspješno vodio u zahtjevnom trenutku društvene i ekonomske
tranzicije opterećene srpskom agresijom na Hrvatsku i pokušajima različitih privatizacijskih
nepodopština. Tankerska plovidba je prebrodila mnoge teškoće i (do) danas je vodeća hr-
vatska brodarska tvrtka.
Boris Škifić umirovljeničke je dane sve do duboke starosti uglavnom provodio na Ravi.
Bio je neumoran maslinar: uvijek budan u zoru i u radnom kombinezonu među maslinama
s prvim Sunčevim zrakama koje su padale na ravske terasirane padine. Trenutke popodnev-
noga odmora i večernje mentalne rekreacije o svakidašnjim zgodama te različitim hrvatskim
i svjetskim temama provodio je na klupi pod velikim alepskim borom koji poput suncobra-
na nadvisuje maloravski porat. S dozama humora i o najtežim temama pokušavao je strplji-
vo tumačiti neke političke i gospodarske procese sumještanima među kojima su bili i oni
pojedinci koji su o tim temama pojednostavljeno oblikovali svoje stavove u skladu s onim
što im je i kako im je predstavljeno u javnim medijima: na jedan način prije osamostaljenja i
demokratizacije Hrvatske, a jednako gorljivo na drugi način poslije toga.
Boris Škifić rado se uključio u pripreme znanstvenog skupa o otoku Ravi koji su Sveučili-
šte u Zadru, Razred za prirodne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zadarski
ogranak Matice hrvatske i Hrvatsko geografsko društvo – Zadar organizirali 2008. Posebno

Boris Škifić prilikom primopredaje tankera "Velimir Škorpik" u Španjolskoj, 1985.

302
 in memoriam

je pomagao u prikupljanju i obradi građe za poglavlje o Ravi u prvoj polovici 20. st.12 Po-
sljednjih godina života fizički je oslabio pa su želje nadilazile njegove sposobnosti. Zbog toga
je sve manje boravio na Ravi da bi na koncu posve preselio u Zadar. Sa sjetom je o Ravi do
kraja svojih ovozemaljskih dana pričao sa svojom obitelji, rođacima i prijateljima. U dragoj
su mi uspomeni susreti na Kalelargi tijekom kojih bismo se zadržali u razgovoru u kojem bi
se raspitivao o aktualnostima na Ravi, osobito o ishodima berbe maslina i ribolova. Do kraja
je zadržao vedar duh koji se mogao lijepo razaznati iz njegova blagog smješka i pokoje sočne
rečenice.

Rava

12 Batović, A. (2008.): Rava u prvoj polovici 20. stoljeća (1940. – 1941.), u: Otok Rava, ur. J. Faričić, Sveučilište u Zadru, Zadar,
331–340.

303
 zadarska smotra 4, 2018. Ivan Bošković

Zvonimir Majdak
in memoriam (1938. – 2017.)

Kada bi broj objavljenih knjiga bio praćen primje-

renom književnom vrijednošću, Majdak bi zacijelo
zavrijedio zamjetniju poziciju u aktualnoj hrvatskoj
književnoj zbilji, ali i književnoj povijesti. Nažalost,
pozamašan broj naslova nije mu priskrbio pripada-
jući i postojaniji književni i vrijednosni predznak koji
bi obesnažio atribuciju proizvođača zabavnih knjiga,
gdje zabavnost nije samo žanrovski prilog već, prije
svega, sinonim prijepornih književnih osobina. Stoga
se povijest Majdakove prisutnosti u hrvatskoj književ-
nosti u stanovitom smislu može opisati kao povijest
‘pristajanja’ na (ne)predvidljive zahtjeve tržišta ukusa
Zvonimir Majdak s čitljivošću i zanimljivošću kao dominantnim književ-
nim i recepcijskim orijentirima. Priskrbivši si atribuci-
ju pisca žanrovskog štiva, što je samo jedno od lica – i to manje vrijedno – njegove knji-
ževne prepoznatljivosti, Majdak je pisao književnost koja je prilagodbi čitalačkih iskustava
žrtvovala sve druge elemente književne relevantnosti. Nije stoga čudno da će se na spomen
njegova imena olako odmahnuti rukom, izražavajući svoj otpor književnosti predvidljivih
rješenja i potrošenih narativnih zakonitosti. S druge pak strane, akademskoj kritici i zajednici
bit će to dokaz kako ‘nepodnošljivi’ ritam njegove manufakture ne može isfabricirati istinski
vrijedan književni zalogaj. I dok se kritičari odveć naprežu i natječu u biranju riječi kojima će
osporiti i umanjiti njegovo djelo, Majdak – odrekavši se formule o piscu kao savjesti društva
i vremena, kojom brojni suvremenici sebi žele priskrbiti ulogu pretešku za njihova nejaka
pleća – ustrajno gradi sliku pisca za čitanje. Uvjeren da pisanje ima smisao jedino ako se
čita, svjesno se priklonio tržišnim ukusima i profitabilnim temama, često podilazeći publici
jeftinim rješenjima i spisateljskim receptima, pa i pod cijenu vlastita književnog ugleda. Ka-
pitalizirajući, moglo bi se s pravom reći, na čitalačkoj potražnji, tržišnim zakonima i potroš-
nim ukusima, napisao je biblioteku naslova koji u okolnostima naše skromne pismenosti i

304
 in memoriam

provincijalne književne kulture predstavljaju stranicu koja traži poseban osvrt i na kojoj će
hrvatska književna kritika i njezina povijest morati dokazati svoju zrelost, otpornost svojih
kriterija i književnih mjerila. Tim prije jer je posrijedi književna stranica koja traži primjereni-
je i dublje čitanje no što je to do sada bio slučaj.
Književna povijest ističe da je Majdak pisac brojnih pripovjedačkih lica, a svako je potvr-
đeno znakovitim brojem književnih naslova. U prvi se plan tako stavljaju naslovi s uporišti-
ma ‘frajerske proze’/proze u trapericama (Kužiš, stari moj; Stari dečki; Gadni parking; Lova
do krova), zatim romani koji parodiraju različite pripovjedačke prakse i obrasce (Pazi, tako
da ostanem nevina; Marko na mukama; Biba, okreni se prema zapadu), romani egzistencija-
lističkih motiva i naglasaka (Kćerka; Starac; Lugarnica; Bolest) te romani pisani pod pseudo-
nimom Suzane Rog bliski pornografskoj konfekciji (Baršunasti prut; Gospođa; Ševa na žuru;
Ponovno sam nemoralna i pokvarena; Tajna trga N.; Želim još puno puta), a za dio romana
moglo bi se reći da su tek majdakovske vježbe naracije (Motreći sa stropa Irenu i njezinog
muža; Umrijeti na Tuškancu).
Iako je u književnost ušao šezdesetih godina, u vrijeme kada se egzistencijalistička knji-
ževnost Šegedina, Desnice, Šoljana, Kuzmanovića, Vuletića i Špoljara glasovima drukčijima
od obrazaca dominirajuće ideološke poetike upisivala u hrvatski književni prostor, roma-
nom Bolest (1964.) Majdak nije privukao osobitu pozornost. Premda je Laušić napisao kako
je posrijedi ‘djelo koje obvezuje’, alegorijska priča s neprikrivenim dodirima s Kafkom pro-
govara o bolesti kao posvemašnjem zlu iz kojega i od kojega nije moguće pobjeći. Štoviše,
kroz bolest glavne junakinje i njezinu opsesivnu potragu za lijekom te slike tjelesne i psihičke
patnje – da bi je na kraju poniženu i istrošenu njezini bacili na tavan – Majdak podastire
sliku vremena kojemu je zlo pojelo svaki djelić humanosti.
Manjkav odjek navedene knjige ubrzo će i obilato nadomjestiti odjek knjiga bliskih pro-
zi u trapericama kao vidljivu iskustvu. Uronjeni u svijet urbane svakodnevice sa slikama i
junacima mladića iz kafića, ‘dekintiranih frajera’ rječitih simpatičnim fintama i izlizanim re-
ceptima i prokuženim forama, njegovi romani – kojima kao zaštitni znak stoji Kužiš, stari
moj – predstavljali su rječit otklon od “dubokoumne i, često, hermetične proze šezde­setih”
(Nemec). Umjesto ‘ozbiljnih tema’ Majdak se našao u prostoru gradske svakodnevice i među
svijetom zagrebačkog predgrađa, opisavši njihov svijet slikama ispraznog života, vješto zači-
njena pokojom pamtljivom anegdotom, seksualnom avanturom i humorom zagrebačkoga
huliganskog slenga glavnoga junaka. Iako je prijem kod publike bio daleko iznad skromne
književne vrijednosti, čemu u prilog govori i sedam izdanja, ali i kazališna predstava te sni-
mljeni istoimeni film, dobitnu pripovjedačku formulu Majdak će, gotovo u ritmu novinske
rotacije, nastaviti i dalje eksploatirati. Antijunaku Glisti pridružit će se ubrzo literarna ‘subra-
ća’ iz romana Stari dečki, Gadni parking i Lova do krova, više svjedočeći o produktiv­nosti
pripovjedača nego uvjeravajući u književnu uvjerljivost i opravdanost autorove spisateljske
manufakture. Lakoća, dopadljivost, lakoprohodnost i narativna predvidljivost i nadalje će
ostati dominantne odrednice Majdakova pripovijedanja, makar ih pokušavao proširiti i ele-
mentima ljubića npr. u Marko na mukama, Tiha jeza, Marta i Lela iz Remetinca ili pak Ženski
bicikl i primjesama erotskih intonacija i svojevrsnog egzibicionizma. Držeći ih tek varijacija-

305
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

ma na (proznu) temu, povodom jednog Majdakova ljubića u ženskom časopisu Svijet, što je
činjenica koja zaslužuje poseban književno-teorijski osvrt, napisao sam da je posrijedi štivo-
dokaz Majdakova dosluha s literarnom modom i da se u vremenu posvemašnjeg skidanja,
priče ne iscrpljuju u žanrovskim ograničenjima modela. Štoviše, Majdak se ne spušta u ba-
ruštinu neukusa i skribomanstva, nego – za razliku od trećerazredne makalature imanentne
ovakvom tipu književnosti, koje ne prerasta ocjenu srednjoškolske zadaće – piše knjige koje
ne ‘farbaju’ svoga čitatelja obećanjima koja ne može ispuniti; ne pada na razinu jeftine sr-
cedrapateljne tričarije, niti nudi nešto što konzumenti njegove imaginacije nisu poodavno
prežvakali. Štoviše, primjereno narudžbi, nema iznenađenja, niti su ona pak moguća u recep-
turi žanrovskih stereotipa, već je na djelu štivo koje zadovoljava tek jednokratnu upotrebu,
u kojem je – sukladno receptima literarnog konzumerizma – red erotike/sentimenta, red
zbilje, poze i proze, očekivani zaplet i sretni rasplet kao jedina stalnost u strukturi varijacije.
I premda će u tomu mnogi vidjeti znak totalne erozije Majdakova pisma, i inače podložna
oscilacijama te zaštitni znak na robi loše kvalitete, držim da ih nije moguće percipirati kao
puko prežvakavanje i svaštarenje, nego ponajprije kao propitivanje otpornosti jedne poeti-
ke, rezultate čije je sumnjive i prijeporne naravi moguće integrirati u ambicioznijim projek-
tima. Iako je to Majdak kanio uraditi u knjigama Kupanje s Katarinom, Daska za sunčanje,
Oproštajni Gaableatz i Muška kurva, rezultat, nažalost, nije urodio značajnijim kritičkim na-
glaskom. Štoviše, pripisana mu je ‘bolest kartičarenja’ – a jedino ona osigurava materijalni
status u hrvatskoj književnoj kulturi – i atribucija pisca kojemu novac stimulira imaginaciju.
Majdak, istina, nije jedini koji toj bolesti našega književnog vremena nije platio danak,
premda je nastojao da ta cijena bude što manja. Pa i u romanima Oproštajni Gaableatz i
Muška kurva vidljivo je Majdakovo nastojanje da se trivijalni žanrovski obziri posve ne utope
u neprobavljivu štivu već ih je, više ili manje umješno, pokušao opteretiti društvenim pita-
njima, bilo u feljtonskom ruhu romana Umrijeti u Tuškancu ili pak Lugarnici, koliko god je
njihova književna kultura odveć skromna.
Kao jedan od ustrajnih čitatelja Majdakovih knjiga, a pisao sam gotovo o svima što su
se posljednjih tridesetak godina pojavile, posebno me privlačio ‘ozbiljni’ Majdak, pisac eg-
zistencijalne geste i uvjerljive naracije koji se ne rasipa u polovnim literarnim fabrikatima;
Majdak pisac koji propitujući živote i sudbine svojih junaka podjednako propituje i moguć-
nosti da ih književno izrazi.
Navedenu stranicu Majdakove književnosti prezentiraju romani Kćerka, Starac i Krevet.
U prvome, u postojanoj naraciji po kritici najuvjerljivijega Majdakova romana, govori se o
revolucionaru i poslijeratnom rukovodiocu koji se nakon umirovljenja teško miri s vlastitim
položajem. Kao autoritet i osoba od velikoga društvenog povjerenja ne snalazi se u svijetu
posve poremećenih moralnih i društvenih vrijednosti, povlači se u sebe, a jedino društvo
čini mu prijatelj, također revolucionar i razočaran čovjek koji se od svijeta sklonio u ljušturu
vlastite ravnodušnosti. Prividni mir i maska ravnodušnosti s njegova lica nestaju u trenutci-
ma kada upoznaje kćerku čovjeka, ‘narodnog neprijatelja’, koja želi istražiti okolnosti njegove
smrti. Nelagoda i početni nemir susreta s njome s vremenom se pretvaraju u ‘vezu’, on joj
pomaže stvoriti sliku o ocu otkrivajući joj nove detalje, a priča potpune koordinate dobiva
njihovim zajedničkim odlaskom na očev grob gdje joj podrobno priča o smrti oca. I dok

306
 in memoriam

ona, uvjerena kako je on ‘traženi ubojica’, u njega usmjerava pištolj, Pavlu, glavnom junaku,
uspijeva povezati konce prekinutog sna, u kojem prepoznaje čovjeka kojega je ubio, čime se
zapravo suočava s vlastitom smrću.
Starac pak, s druge strane, nudi psihološko uvjerljiv portret lika, starca umirovljenika,
koji suočen s teretom godina i prazninom staračke svakodnevice, ne pomišlja na povlačenje,
nego se životnom radošću opire sudbini i smrti. Štoviše, svjestan samoće i vlastitoga položa-
ja, starac mudrošću skeptika plete mrežu svakodnevnog života, svjestan da je svijet koji živi,
ma koliko god da se ruga ljudima i sudbinama, ponajbolji od svih mogućih. Majdakov junak,
naime, ne pristaje ni na kakve kompromise nego svojim životnim primjerom pokazuje da
i slučajni ‘dobar dan‘ ima snagu razloga za trajanje, za vječnost. Stoga svoj život organizira
po vlastitom izboru i pretvara prazninu u proljeće, u radost, i svjedoči rađanje jedne velike
Nade, nove svjetlosti na horizontu (jeseni/zime) života.
Roman Krevet moralističkog je predznaka koji kroz priču o liječnici jedne zagrebačke bol-
nice utemeljuje priču o potrebi liječenja cijeloga društva zahvaćena posvemašnjom erozijom
društvene svijesti te korupcijom i mitom kao simptomima njegove patološke krize. Traženje
kreveta za bolest u Majdakovu paraboličnom razrješenju romana zapravo je traženje lijeka
oboljelom društvu, ali i mjesto razrješenja odnosa među likovima u romanu.
Ovim trima Majdakovim romanima zajedničko je tematiziranje aktualnih društvenih i
moralnih pitanja i stanja, ali još više spisateljska zrelost koju ne limitiraju nikakvi žanrovski
koncepti, reljefno osnaženi likovi i njihove dramske sudbine, kao i uvjerljivo pripovijedanje
lišeno literarnih poštapalica i rekvizita.
Posebna stranica u Majdakovoj književnosti svakako je ona koja ‘pluralizam seksualnih
interesa‘ legitimira njegovom prepoznatljivom spisateljskom pozicijom. Riječ je o niski ro-
mana pisanih pod pseudonimom Suzana Rog. Kada je riječ o erotskom štivu, a mnogi mu ra-
dije udjeljuju atribuciju pornografskoga, po čemu Majdaku zajedno s Kušanom i Valentom
pripada gotovo pionirsko mjesto u našoj literaturi, Majdak je među prvima skinuo krpice sa
stidnih mjesta svojih junaka/junakinja. Istina, pisao sam nedavno, pazeći da ne izgube nevi-
nost, dovest će ih snagom nesputane imaginacije u krevet i pustiti da rade ono što najbolje
znaju, ne strahujući da ga zbog eksplicitnosti slika i vulgarnosti izraza, koji će mu puritanci
ionako udijeliti, proglase pornografom. Navedenoj Majdakovoj stranici pripadaju Baršunasti
prut, Gospođa, Ševa na žuru, Ponovno sam nemoralna i pokvarena i Želim još puno puta.
Da podsjetimo, svoju junakinju Majdak će najprije razgolititi u jednom šoferskom svrati-
štu i pustiti da ispovjedi ‘grijehe mladosti’ i uspomene kada su ljubav na prvi krevet i vlastito
tijelo postali način zarade za ‘kruh i paštetu’. Potom će, udajom za bogatog trgovca, nastaviti
svoj život u stotinama stranica ‘nemoralnih i pokvarenih iskustava’ okrunjenih ‘ševom na
žuru’. I kada je čitatelj možda pomislio da se junakinja skrasila u ulozi otmjene gospođe u
vili na Pantovčaku, Majdakova je imaginacija ‘poročnu i uspaljenu’ junakinju dovela u nove
izazove, poze i položaje, s novim frajerima i na neiskušanim mjestima, začinjenima slikama
poznatima iz bogate industrije seksa. Premda se može pomisliti kako je Majdakova namjera
golicati maštu adolescenata, to je samo vanjska percepcija. Pluralizmu seksualnih interesa
svoje junakinje Majdak je naime osigurao primjeren društveni okvir, omogućivši čitatelju

307
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

da iz ispovijedi svoje junakinje saznaje o svijetu domaćih tajkuna, o licemjernom moralu,

odnosu kriminala i politike, beskrupuloznoj želji za moći i novcu i slično. Majdakova je pr-
votna namjera, držimo, bila da pokaže kako između pornografije tijela i pornografije društva
(licemjerja, laži, nemorala…) postoji neraskidiva veza i uvjetovanost. Ne želeći biti jeftini
moralist, a Majdak to nije ni kao pisac društvenog predznaka, pornografski slog njegovih
knjiga pokazuje da i u zadanom obrascu njegova imaginacija i pismo nije lišeno pripovjedač-
ke potentnosti, unatoč konfekcioniranim rješenjima za jednokratnu upotrebu.
Posljednji Majdakov roman, objavljen 2010. je Povratak sudbini. Posrijedi je roman kojim
se Majdakov junak/Majdak vraća u zavičaj kako bi životu dao novi smisao i poticaj. Priroda
i ljepota zavičaja pri tome nisu samo “duhovni okidač energiji sjete i podsvjesne želje” koja
ga opsjeda, nego i okrjepljujuća snaga koja umornom tijelu produljuje trajanje. U susretu sa
zavičajem život dobiva nove dimenzije, stvari dobivaju dušu, epika života ustupa mjesto lirici
sjećanja. Međutim, Majdakov “nostalgični rodoljub” brzo shvaća da se i zavičaj promijenio;
ne samo da više nema obitelji i dragih ljudi nego polako nestaju i oni koje je zatekao. Umjesto
njih na djelu su neki drugi, junaci “izopačene svakodnevice”, gospodari “bljutave žabokrečine,
malograđanštine i neukusa”. Ako se za Majdakova junaka može reći da je umoran i pomiren
sa životom, može se to reći i za samoga autora; majstor priče, fabule, dinamično vođene
radnje, vješto posredovanih napetosti i zapleta prepustio je mjesto sjetnom i nostalgičnom
evokatoru životnih detalja, smirenom i mudrom bilježniku dubokih sadržaja čovjekove duše
i unutarnjih proživljavanja. Može se reći da je (možda) posrijedi knjiga – točka na kraju jedne
nesvakidašnje spisateljske karijere. Njome je Majdak svoj književno-povijesni portret osnažio
još jednim spisateljskim licem, drukčijim od onih što nam ih je do sada otkrivao u svojoj knji-
ževnosti, iznova potvrđujući prilagodljivost kao svoju književnu i pripovjedačku legitimaciju.
Tematski, žanrovski i spisateljskom vrijednošću raznoliko, književno djelo Zvonimira
Majdaka, s više od trideset naslova, zanimljiva je stranica hrvatske literature. Unatoč čestim
promjenama svojih pripovjedačkih lica, ili baš njima zahvaljujući, svoju publiku nalazilo je
među širokim krugom čitatelja, neovisno o njihovoj kulturi ili pak književnim preferenci-
jama. Svejedno je li riječ o običnim čitateljima ili onima zahtjevnijih potreba, Majdak im
se obraćao štivom primjerena ruha, bez obzira na to je li riječ o žanrovskim matricama ili
pak zahtjevnim egzistencijalnim relacijama. Bilo da ih spisateljski provocira ili im podila-
zi jeftinim pripovjedačkim rješenjima, bio je uvjeren da pisanje pravo tek kada se čita, pri
čemu su čitatelji pokazatelji i kriteriji književne vrijednosti i trajanja jednoga pisca. Stoga je
kapitalizirao na lakom pismu i ukusima čitalačke potražnje, usmjeravajući registre svoje pri-
povjedačke kulture na jednokratna čitateljska zadovoljstva. Iako će atribucija ‘nepodnoš­ljive
spisateljske lakoće’ sumnjom opteretiti njegove književne stranice, u uvjetima naše skromne
pismenosti i književne kulture one imaju poseban i osobit status. Riječ je o stranicama koje
brojnošću vidljivih pripovjedačkih preobrazbi legitimiraju svojeg autora značajnim i važnim
književnim imenom o kojemu ni hrvatska književna znanost ni književna povijest još uvijek,
unatoč zavidnoj kritičkoj recepciji, nije rekla završnu riječ. Štoviše, Majdak je pisac koji tek
čeka svoju cjelovitu književnu valorizaciju, unatoč teretu literarnih trivijalnosti kojima je op-
teretio stranice svoje pozamašne biblioteke naslova.

308
 zadarska smotra 4, 2018. Radomir Jurić

In memoriam Joso Špralja

in memoriam (1929. – 2017.)

Dana 8. kolovoza 2017. u 89. godini života umro je Joso

Špralja, svestrani zadarski i hrvatski umjetnik. Bila je to
prva vijest u svim zadarskim i mnogim hrvatskim sred-
stvima javnoga priopćavanja. Naslovi su bili sljedeći:
Napustio nas je Joso Špralja, Zauvijek otišao “zadarski
bodulo” Joso Špralja, Preminuo veliki zadarski umjetnik
Joso Špralja, Preminuo Joso Špralja jedan od posljednjih
velikana Zadra, Odlazak velikog umjetnika… O njegovoj
smrti izvijestili su i kanadski mediji.
Uz vjerski obred, koji je predvodio don Rade Pinčić,
Joso Špralja župnik zadarske prvostolnice, pokopan je na Gradskom
groblju u Zadru. Od šjor Jose oprostila se obitelj i brojni
Zadrani i pripadnici javnoga i političkoga života grada Zadra. Klapa “Intrade” otpjevala je
pjesmu “O mili grade moj” koju su prihvatili i mnogi okupljeni na sprovodu. Okupljeni Za-
drani čuli su izvedbu našega Jose “Mene zovu bodulo”.
Nakon pokopa u katedrali sv. Stošije služena je sv. misa zadušnica koju je također predvo-
dio don Rade Pinčić. Izniman ton tomu vjerskom događaju dao je Katedralni zbor sv. Stošije.
Naš Joso je, ispraćen pjesmom i molitvom, otišao u legendu.
Povodom njegove smrti, uz ostalo, izvrstan poznavatelj života i Josina djela, poznati za-
darski novinar A. Seferović je rekao: “Joso Špralja rođen je 23. svibnja 1929. u zadarskoj Varo-
ši, čiji su roditelji bili podrijetlom iz Žmana na Dugom otoku. Nikada i nigdje nije zaboravio
da je Zadranin. Rođen je i odgajan u obiteljskoj kući Brkanovih.”
Obdaren mnogim darovima i velikom marljivošću, sažeto se može reći da je bio iznimno
uspješan pjevač, glazbenik, umjetnički fotograf, slikar, kipar i grafičar.
Veoma je rano ušao u svijet glazbe. Često se isticalo kako je sa šest ili sedam godina pje-
vao u Dječjem zboru u crkvi sv. Mihovila, koja pripada franjevcima trećoredcima (glagolja-
šima). S 13 godina, kao tenor nastupio je na svečanoj sv. misi za Božić u zadarskoj katedrali.

309
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Poznato je da se je u jesen 1944. u slobodnom Zadru priključio članovima ratne Kazališne

družine. Zapaženi su bili njegovi nastupi na priredbama na kojima je izvodio arije iz Tijardo-
vićevih opereta. Navedena se je skupina 1945. spojila s ansamblom zadarskoga Hrvatskoga
narodnog kazališta.
U pjevanju se usavršavao kod tenora Pariške opere Zadranina Ante Salvara. Valja se pod-
sjetiti da je 1951. nastupio kao solist u Tijardovićevoj opereti “Splitski akvarel”. Iz životopisa
Jose Špralje, koji je godine 2008. potpisao A. Seferović, doznaje se da su navedenu operetu
zajedno priredili glumci Hrvatskoga narodnog kazališta, Hrvatsko pjevačko glazbeno druš-
tvo “Zoranić” i orkestar Zadarske filharmonije. Godine 1953. sudjelovao je na večeri arija, a
1956. na sceni Narodnoga kazališta pjevao je ulogu grofa Schobera u Schubertovoj operi “Tri
djevojčice”.
Posebice treba spomenuti da je na nagovor poznatoga hrvatskog slikara Jerolima Miše
došao u Zagreb i započeo studirati pjevanje kod znane profesorice Marije Borčić. Kako to
biva, nitko mu nije pružio nikakvu materijalnu potporu. Teško je živio u toj našoj metropoli,
jedva zarađujući za podstanarsku sobu, a trebalo se je brinuti za obitelj u Zadru. Preživljavao
je pjevajući u sekstetu Bogdana Sepčića, ali i surađujući sa skladateljem Marijem Nardellijem.
Tragajući za boljim životom, odselio se je 1961. u kanadski grad Toronto gdje je već bio
njegov šogor, Zadranin Rudi Martinov. I dobro mu je krenulo, jednako na umjetničkom i na
poslovnom polju. Veliki uspjeh u svijetu estradne glazbe polučio je s poznatom židovskom
pjevačicom Malkom Marom s kojom je počeo nastupati 1963. godine. Održali su mnoge
koncerte po Kanadi, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama. U njegov restoran navraćale
su mnoge svjetske zvijezde. Bio je to jedan od najpoznatijih ribljih restorana u Kanadi.
Deset godina poslije, nakon što se preselio u Kanadu, 20. travnja, u vrijeme svoga kra-
ćega boravka u Zadru u Hrvatskome narodnom kazalištu šjor Joso je održao samostalni
cjelovečernji koncert koji mi je još u živom sjećanju. Izvodio je naše, grčke, talijanske, ruske,
hebrejske, špa­njolske, meksikanske, kolumbijske, argentinske i peruanske narodne i umjet-
ničke pjesme. Bila je to još jedna potvrda njegove vrijednosti. U Kanadi se je razvio u vrsnoga
svestranog pjevača. Program je dopunjen nastupom Klape “Jadera” iz Zadra. Zapamćeno je
da su oni zajedno s Josom lijepo i skladno izveli nekoliko poznatih dalmatinskih pjesama.
Slušali smo ga u narednim desetljećima na koncertima u Zadru. Primjerice 1994. na cjelo-
večernjem koncertu u crkvi sv. Donata s naslovom “Joso Zadru”, zatim na večeri posvećenoj
Rudiju Martinovu u Hrvatskoj kazališnoj kući (1996.) i višekratno na prijateljskim susretima,
napose u Ribljem restoranu u Foši. Mnogo smo puta u njegovoj izvedbi slušali baladu Vlaha
Paljetka “Mene zovu bodulo”. I to je Josina i naša baština.
Pored pjevanja njegova velika ljubav bila je i do kraja života ostala – fotografija. Godine
1942. počeo je naukovanje u atelijeru Ivana Jeričevića. Međutim, do prekida je došlo zbog
jakoga bombardiranja našega Grada 1943. godine. Nakon Drugoga svjetskog rata učio je i
radio kod fotografa Ratka Novaka koji je radnju imao na Kalelargi. Međutim, znao je često
isticati “Brkanovi su moja akademija”, “Odgojili su me i uputili u umjetnički svijet”.
Godine 1950. zaposlio se je u Naučnoj biblioteci, kako se je tada i kasnije dugo zvala. Važ-
no je podsjetiti da je radio u Arheološkom muzeju od 1953. do 1956. I nakon odlaska u Ka-
nadu i godinama poslije ostao je s tim muzejom u stalnim svezama. Surađivao je i s drugim

310
 in memoriam

kulturnim ustanovama, posebice s Narodnim muzejom i Hrvatskim narodnim kazalištem. Iz

njegove muzejske faze posebice se ističe knjiga Muzeji i zbirke Zadra. Bogata je veoma kvali-
tetnim fotografijama kojima je najvećim dijelom autor Joso Špralja.
Djelatnici Arheološkoga muzeja odmah nakon Drugoga svjetskoga rata zalagali su se za
uspostavu fototeke za potrebe fotografske dokumentacije. Malo-pomalo uspostavljala se
je ta služba. U tom smislu važno se je prisjetiti da je nakon preseljenja Muzeja (1954.) u
prostorije Zavoda sv. Dimitrija (danas Sveučilišta u Zadru) uređen fotografski laboratorij s
potrebnom opremom. U njemu su se obavljale usluge i za druge kulturne ustanove u Zadru.
Godine 1959. u Zadru je priređena izložba “Fotografija u službi kazališta”. Za “Portret
glumice” Joso je dobio drugu nagradu, dok mu je skupina novinara Glasa Zadra dodijelila
nagradu za najbolju kolekciju. Kad smo kod nagrada za njegove ranije radove, navodimo da
je iste godine nagrađen plaketom na tradicionalnom Salonu 20. listopada u beogradskom
Fotoklubu.
Prva njegova samostalna izložba ostvarena je koncem 1960. u Gradskoj loži u Zadru.
Predgovor katalogu napisao je Josip Budak. Bilo je izloženo 60 fotografija podijeljenih u sku-
pine: Portret, Figura u ambijentu, Čovjek i more i Akt. Ova posljednja skupina unijela je
veliku uzbunu u kulturu našega grada. Bila je to prva izložba fotografskoga akta u Zadru.
Sljedeća fotografska izložba priređena je 1983. u Torontu s naslovom “The sea”, potom
u Gradskoj loži u Zadru. Bila je to velika retrospektivna izložba iz pedesetih, sedamdesetih
i osamdesetih godina. Navedene godine ta je izložba gostovala u beogradskom Salonu fo-
tografije, a 1985. u Muzeju grada Zagreba. Pamtimo njegovu izložbu “Akt” u kafiću Donat
u Zadru 1989. godine. Bile su to fotografije u boji. Vrijedno je istaknuti da je Špralja 1988. i
1989. na Međunarodnom salonu fotografske umjetnosti u Sidneyju dobio prvu i drugu na-
gradu. Godine 1990. nagrađen je FIAP-ovom Plavom vrpcom na izložbi “Čovjek u fotografiji”
na Međunarodnom salonu fotografije u Tratuu u Estoniji. Narodni muzej je iste godine u
Gradskoj loži priredio izložbu “Etno Joso”. Bili su predstavljeni njegovi radovi (crno-bijele
i fotografije u boji) koje su snimljene od 1951. do 1990. Narednih godina uslijedilo je više
samostalnih izložbi, napose od 2000. do 2008. kada je svake godine priređivana po jedna ili
dvije izložbe, najviše u Zadru, ali i u Splitu, Zagrebu, Ugljanu, Kalima i Torontu. Godine 2005.
Josi Špralji dodijeljeno je najveće priznanje za fotografiju u Hrvatskoj – Plaketa Toše Dabca,
koja mu je uručena na izložbi u povodu dodjele te nagrade u Galeriji Fotokluba u Zagrebu.
Zabilježili smo da je 2006. u Gradskoj loži priređena retro­spektiva njegovih radova od 1943.
do 2004. godine. Veliku pozornost posjetitelja plijenila je njegova izložba “More i žena” u
Arsenalu u Zadru iste godine. U Torontu je 2007. priređena zajednička izložba Jose Špralje i
njegove djece Elene i Lea u Galeriji Lattitude 44. Arheološki muzej je sljedeće godine u crkvi
sv. Donata priredio nezaboravnu izložbu Arheološka fotografija. Fotografije su snimljene i
izrađene od 1953. do 1961. Pravi su to dokumenti jednoga vremena u našem Gradu. Pitam
se koliko bismo bili i likovno siromašniji da nije bilo ovakvog šjor Jose.
Ovu kratku priču o fotografskim umjetničkim ostvarenjima zaključujemo navodom A.
Seferovića (2008.): “Za razliku od ostalih zadarskih fotografa, za formiranje Špraljine snima­
teljske poetike od presudnoga je značaja bilo njegovo vrlo aktivno i uspješno sudje­lovanje u
glazbenom životu Zadra. Nikada se nije odlučno opredijelio između dviju najvećih životnih

311
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

preokupacija – fotografije i glazbe. Konačno razvijao se pod pritiskom goleme stvaralačke

ekspanzije braće Brkan, u njihovoj je obiteljskoj kući rođen i odgojen, od njih je sve naučio,
ali se nije izgubio u njihovoj sjeni. Njih su više privlačile metafore i simboli, a Špralju deskrip-
cija i predstavljačka snaga medija.”
Više njegovih izložbi, ne samo fotografskih (samostalnih i skupnih), zabilježio sam u Lje-
topisu kulturnih događanja u Zadru od 1986. do 1996. (godine 2014.). Nikako ne smijemo
zaboraviti spomenuti izniman kulturni događaj koji je u organizaciji Narodnoga muzeja i
obitelji Špralja priređen u povodu Dana grada Zadra, blagdana sv. Krševana, a ujedno i 85.
rođendana J. Špralje. To je bilo u utorak 25. studenoga 2014. u prostoru Malog arsenala.
Predstavljeno je više stotina radova fotografija, slikarskih djela, skulptura od stakla, kerami-
ke i bronce. Veliki dio izložaka je bio iz fundusa Narodnoga muzeja, koje je Joso darovao toj
zadarskoj kulturnoj ustanovi. Bili su pozvani svi građani. Prigodna svečanost uz pjesmu, jelo i
piće bila je priređena u Perivoju Gospe od Zdravlja. Nastupio je, uz ostale i Oliver Drago­jević.
Tako su građani i Joso zajedno proslavili veliki blagdan Grada i njegovu značajnu obljetnicu
života.
Mnoga svoja druga umjetnička djela predstavljao je na više samostalnih izložbi u Kanadi
i Zadru. Primjerice 1989. u “La Maison de la Culture” na Glendon koledžu Sveučilišta York u
Torontu otvorena je izložba zadarskoga Kanađanina Jose Špralje. Kulturnoj javnosti toga gra-
da predstavljena je serija njegovih recentnih likovnih radova u tehnici kolaža pod zajednič-
kim nazivom “More”. Uz izložbu je tiskan iznimno luksuzan katalog. Autor teksta u katalogu
je Gerald Needham, povjesničar umjetnosti na Sveučilištu York u Torontu.
U Zadru ga je u tajne keramičarskoga stvaralaštva uputio poznati hrvatski konzervator
prof. Božidar (Darko) Vilhar. Ovomu dodajemo da je u Kanadi upisao studij keramike i kipar-
stva. Na Ontario College of Art i Central Technical School. U svezi s ovim spominjemo da je
1981. u Zadru priredio veliku izložbu keramike i terakote. Gradu Zadru darovao je tridesetak
keramičkih tanjura.
Nositelj je Nagrade Grada Zadra za životno djelo, za osobit doprinos gradu Zadru i zaslu-
ge postig­nute na području kulture i umjetnosti.
Naviru brojna sjećanja i podatci o ovome velikom Zadraninu. Tu ćemo nekako stati. Ali
ipak nešto osobno, i to veoma kratko. Desetljećima smo se poznavali, družili, surađivali. Re-
dovito mi je iz Kanade slao svoje kataloge izložbi, ali i grafička ostvarenja. Tijekom velikih
arheoloških istraživanja rimskoga groblja na Relji u Zadru godine 1989. i 1990. odazvao se
mome pozivu da sa svojom videokamerom zabilježi tijek tih istraživanja. Kada je to bilo po-
trebno, uvijek je bio s nama. Srdačno smo se susretali na mnogim kulturnim događanjima.
Višekratno je dolazio u naše muzejske prostore. I onda kada je bio teško boles­tan. O njemu
sam dosta saznao iz priča prof. M. Suića, prof. Š. Batovića, prof. J. Beloševića, prof. I. Petricio-
lija, prof. B. Vilhara i drugih djelatnika Arheološkoga muzeja. I obrnuto, gospodin Špralja je i
o njima govorio s osobitim poštovanjem. Tomu sam višekratno bio svjedokom. Čast i radost
bila je susretati se i družiti s tako iznimnim čovjekom i svestranim umjetnikom.

312
 zadarska smotra 4, 2018. Siniša Vuković

In memoriam Pero Gotovac

(Zagreb, 12. II. 1927. – Zagreb, 21.
in memoriam IX. 2017.)

Mudraci su ustanovili kako starost već nastupa

onda kada godine života prijeđu broj postolâ.
Duhovito je to i mudro rečeno, simpatično i si-
gnifikantno kazano, a toga sam se sjetio baš kad
je trebalo napisati dvije u povodu smrti značaje-
va cjelokupne glazbene hrvatske pozornice: Pere
Gotovca. Neslučajno notirah opisnik “cjeloku-
pne”, jerbo je šjor Pero bio klasično obrazovan
glazbenik koji je – uza svu filmsku i kazališnu
glazbu – veliki trag i utjecaj ostavio i na područ-
ju takozvane zabavne glazbe (najtočnije: one
zabavne glazbe koja je imala i glavu i rep, što se
sukreirala sa zgodnim tekstom, koja je bila liše-
na petparačke estradizacije i vodila je računa, na
koncu, i tko će ju otpjevati, budući da je u cijeloj
toj sinergiji, konstelaciji i sinesteziji po ondašnjim
kriterijima bilo jako važno i “kako” će novonastali
pjesmotvor – zvučati).
Pero Gotovac nije bio samo autor brojnih
Siniša Vuković i Pero Gotovac, šansona, nego je bio i aranžer mnogih tuđih, i to
HNK Zagreb, 20. VI. 2015.
u ono vrijeme kad su se raspisivale orkestarske
dionice i uživo pjevale/snimale vrijedne “lakonotne” pjesme na brojnim u to doba cijenje-
nim festivalima diljem (bivše) zemlje. Tempi passati! Gotovac je bio i vrli glazbeni producent,
skrbnik nad pjesmom i nakon što se ona napiše i izvede, odnosno snimi. Bio je i za miksetom
u studiju, umivajući i dajući zadnju tehničku polituru svojoj ili tuđoj melodiji, njezinu zvuku
i atmosferi.

313
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Osim tog opusa, Gotovac je skladao sate i sate filmske, televizijske i kazališne glazbe,
nerijetko osobno dirigirajući na snimanjima. Iako to nije gurao u vrh svoje karijere, od 1973.
do 1996. bio je dirigentom u Kazalištu “Komedija” u Zagrebu. Publika ga se sjeća i s brojnih
festivala u toj ulozi, dirigentskoj…
Iako je nepregledan popis komada za koje je pisao glazbu, i ne samo u Dalmaciji, Pero
Gotovac ostat će najpamtljiviji po glazbi za televizijske serije Naše malo misto i Velo misto.
Prepoznatljiva vrckasta melodija songa iz Malog mista, u onoj famoznoj interpretaciji Borisa
Dvornika, dio je kultnog zapamćenja ovoga podneblja, dok će melodija Velog mista, temelje-
na na motivima starodavne pučke dalmatinske pjesme – Marjane, Marjane – vazda prikivati
doma za sjedalice gledatelje kad se god ista bude davala u sklopu televizijskog programa.
U sjeni gigantske kompozitorske ličnosti svojega oca Jakova Gotovca, sin Pero nije se
razvijao kao operni skladatelj ili autor većih simfonijskih komada, ali je svakako zanimljiv
njegov doprinos zborskoj glazbi u nas. Tako smo se i upoznali…
Ljeta Gospodnjega 2001. bio sam dirigent splitskoga komornoga muškog zbora “Chorus
Spalatensis” (koji su činili profesionalni pjevači iz zbora HNK Split, ali su istodobno pjevali i u
većim splitskim zborovima: Gospe od Zdravlja, Svetoga Duje, “Brodosplita”…). I, došlo nam
je pismo Pere Gotovca sa željom da uvježbamo, izvedemo i snimimo njegovu Misu u G-duru
pisanu a capella za muški zbor te temeljenu na duhu, stilu i motivima dalmatinskoga tradi-
cionalnog pjevanja. Koji tjedan iza pisma, nakon što smo prihvatili sudjelovanje u projektu, u
Split je stigao i Pero Gotovac. Bili su to lijepi susreti i razgovori o glazbi, o “sta­rome” (ustvari:
Starome), šjor Jakovu, dakle, o glazbi, Splitu, Zagrebu, o Eri s onoga svijeta… Naročito sam
bio potencirao neku vrstu nacionalne sramote, temeljenu na (tada još uvijek) nepostojanju
adekvatne studijske snimke Ere, naše najveće i najbolje nacionalne opere (kao i, po mnogi-
ma, najveće slavenske komične opere općenito, unatoč recepciji Smetanine Prodane nevjeste
i njezinu statusu u svijetu svesvjetske operistike za koji su se vrli Česi sretno izborili). Branio
se Pero Gotovac neimanjem autorskih prava, koja je otac bio prodao vani, kao i visokim
troškovima produkcije snimanja. Nisam mogao vjerovati da u državnom pro­računu nema
novca za tako važan i veleban projekt, ne vjerujem ni danas; ali danas barem imamo digital-
no objavljenog Eru, doduše reprintiranu verziju snimljenu prije 40-ak godina pod autorovim
ravnanjem (iako je većinu materijala dirigirao Nikša Bareza, zbog bolesti onemoćaloga bar-
da). Šteta je što se nije smoglo snage i organizacije snimiti Eru kako se i dolikuje suvremenim
sredstvima, ali…
Isti, vazda isti financijski razlozi bili su krivi i što nismo realizirali u Splitu snimanje Mise u
G-duru Pere Gotovca. Sve smo ustrajno izvježbali, uigrali svaki takt i finesu, a onda je došlo
do, do ničega… Šteta!
Svejedno, dragi moj i dobri šjor Pero i ja nastavili bismo se povremeno družiti i ćakulati
kad bih skoknuo do Zagreba iz kakvoga književnog ili, češće, opernog razloga. Zadnji takav
susret bio je 20. lipnja 2015. u HNK Zagreb, pri izvedbi svečane predstave opere Ero s onoga
svijeta održane u povodu 120. godišnjice rođenja Jakova Gotovca i 80. jubileja od praizvedbe
Ere…
Šjor Pero i šjor Jakov sad negdje prepravljaju partiture, možda baš one o kojima nismo
stigli ćakulati…

314
 zadarska smotra 4, 2018. Mirko Peti

Životno-poetski (s)ukus
Slobodana Martina Šikića
in memoriam In memoriam

Umro je pjesnik, ali živi njegova poezija.

Slobodan Martin Šikić rođen je 18. rujna 1936. u Karlobagu, gdje je pohađao pučku ško-
lu, sedmoljetku je započeo u Pagu i dovršio u Sisku, potom je gimnaziju završio u Senju te
apsolvirao na Šu­marskome fakultetu u Zagrebu. Objavio je šest knjiga poezije: Bojni pivac,
1996., Ništa lakše, 1997., Burenje, 1998., Pisme od vitra, 2000., Študij za trutove (satirički kom-
pendij), 2003., Sveto brdo, 2010. Nešto od dovršenih uradaka zacijelo će se naći i u njegovoj
knji­ževnoj ostavštini.
Život mu se ugasio u Zagrebu 21. siječnja 2018.
Prvu zbirku pjesama, Bojni pivac, Šikić je objavio u svojoj šezdesetoj godini, u već po-
odmakloj životnoj dobi, neuobičajenoj za književne početke. Međutim, tim se svojim pr-
vijencem javnosti odmah predstavio kao formiran i zreo pjesnik, bez početničkih slabosti.
Riječ je o tome da se naš autor, po prirodi skroman i nenametljiv, s uzgojenom moralnom
okomicom u sebi, strpljivo i disciplinirano čekajući svoj sretan trenutak, usudio progovoriti
tek onda kad je naslutio da je nepovratno u posjedu ne samo svoga poetskog svijeta nego
i jezika kojim će ga moći primjereno iskazati, tj. kad je imaginacijski domislio organsku po-
vezanost tih dvaju bitnih sastojaka poetskoga govora. Oba su ta sastojka u Šikića zavičajna,
s oba je životnosudbinski srođen: poetski svijet mu je rodni Karlobag, odnosno stari Bag, s
njemu bliskim slikama i prilikama, Bag njegova djetinjstva, mladosti i zrele dobi, stvarno i u
isti mah mitsko mjesto iz kojega se otvaraju svi putovi u široki svijet, sa svojim podgorsko-
primorskim okolišem i ljudima koji ga obitavaju, i sve ono što je u imaginarnoj perspektivi
zavičajne pučke predaje na nj naleglo, iz njega se izleglo. Jezik mu je rodni materinski, tvrd i
mek, opor i sladak, otporan i podatan, štokavski ikavski, nesuđeni hrvatski standardni jezik.
U skladu sa životnim uvjerenjima glede miljea iz kojega je potekao, u oblikovanju vla-
stita poetskog univerzuma temeljno je svjetonazorsko ishodište Šikićeva pjeva zdušno pri-
grljivanje oskudice, svjesno, čak smjerno pristajanje uz njezinu sveprisutnu neizbježnost.
Prihvaćanje je to tvrde lokalne tradicije po kojoj se vjekovima lijegalo i ustajalo, rađalo i
umiralo, živjelo i preživjelo. Ta je okolnost bitno obilježila ne samo Šikićev zemni život nego

315
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

i cjelokupan njegov poetski opus. Osim što, na vlastitu primjeru, uključuje moralnu gestu
solidariziranja s drugima, pjesniku je ona i nužna pretpostavka za dosezanje svakovrsnoga
obilja, duhovnoga posebno. Neovisnost odnosno samostalnost dvije su mu najdragocjenije
tekovine takva životno-poetskog pozicioniranja. Stoga je, kako se iz cijeloga opusa razabire,
Šikićev pjev iz oskudice, oslanjajući se samo na plemeniti patos, kontinuirano oslobođen bilo
koje vrste patetike, koju, nasluti li je, suzbija autoironijom i svodi se tek na puninu iskaza, na
samu iskaznu bit. Kao jedna od bitnih značajki Šikićeve poezije posljedica je prakticiranja
kreativnoga postupka na takav način njegov krajnje pojednostavljen, lapidaran poetski izraz,
bez suvišnoga poetiziranja, izravan i mudrosno pučki jezgrovit, nerijetko upravo aforističan.
Pristajanjem uz oskudicu pjesniku se otvara i neslućeni prostor unutrašnje slobode, a
ona se između ostaloga potvrđuje i u mogućnosti pobune, geste koja oslobađa. Pobuna je
kao moralni korektiv uperena u prvom redu protiv neprihvatljiva aktualnog stanja stvari u
kojemu su temeljne moralne vrijednosti zajednice narušene odnosno ozbiljno dovedene u
pitanje. U Šikića je takva vrsta pobune kondenzirana u formi satire, ismijavajuće književne
vrste, što osim u zbirci pjesama Burenje posebno dolazi do izražaja u njegovoj knjizi Študij za
trutove, u kojoj nesmiljeno i kritički britko udara po društvenom licemjerju, duhovnoj iner-
ciji i učmalosti dogmatski programiranih mentaliteta. U toj knjizi pjesnik – spram izričito sa-
tirički oblikovana štiva koje nudi – gotovo programatski eksplicitno deklarira i slobodu svoje
autorske pozicije, s koje kroz gorki smijeh neskriveno upućuje terapijski ljekovite invektivne
strelice. Čini to tako što dio vlastita imena pretvara u pridjev kojim se njegova slobodna
pozicija nedvosmisleno definira, pa umjesto neutralnoga SLOBODAN MARTIN ŠIKIĆ svoju
autorsku poziciju deklarativno krajnje učinkovito ispisuje kao Slobodan je MARTIN ŠIKIĆ.
Premda i motivski i jezično svoju poetiku gradi na lokalnoj zavičajnoj tradiciji, Šikić svo-
jim pjesničkim umijećem oblikovanja modernoga izraza uspijeva elemente vrijednosnoga
sustava te tradicije transformirati u dijelove univerzalnoga vrijednosnog sustava. U takvom
postupku u poetski oblikovane sadržaje Šikićevih pjesama ulaze doživljaji i iskustva tzv.
male, u sebe zatvorene zajednice, u rasponu od svakodnevnih i naoko trivijalnih do tzv.
vječnih tema. U njih su živo uključene razne mjesne predaje, od obiteljske preko osobne do
kolektivnih, pučkih i urbanih, pa sjećanjem oživljeni likovi i događaji, aktualne ili pomalo već
zaboravljene priče s mora i kraja, kao svijetle točke kojima se ispunja nerijetko pusta pod-
gorsko-primorska svakodnevica. Sve to Šikić u nizu pjesama svojim specifičnim poetskim
promišljajem s autentične lokalne razine podiže na spoznajnu vrijednost univerzalnih tema.
Šikić nije pjesnik pejzaža u tradicionalnom smislu riječi, kao izdvojenoga objekta poetske
opservacije. Stoga i zazire od njegova objektivnog opisa. Između prirode i čovjeka u njego-
voj poeziji nije povučena oštra granica. Poetsko promišljanje njihova međusobnog odnosa
zasniva se na pretpostavci o dubokoj srođenosti jednoga s drugim, s tragovima koje u vje-
kovnoj simbiozi na određenom prostoru jedno u drugome nužno ostavljaju. A Šikić upravo
tim, često skrovitim tragovima uzajamnoga prožimanja čovjeka i njegova okoliša, u kojemu
se s obostranim dobitcima uvijek zbrajaju i gubitci, pokušava poetski ući u trag. Tako nastaju
pjesme o zavičaju, ali u dubljem smislu riječi, ne kao zemljopisnom pojmu, nego i kao speci-
fično oblikovanome rodnom mjestu duše i duha, pjesme koje nisu samo stereotipizirane za-
vičajne slavopojke, nego imaju i trpak zreo okus, pa time prestaju biti tek lokalno do­pad­ljive,

316
 in memoriam

nego postaju i dio univerzalnoga vrijednosnog sustava. Značajni su u takvom kontekstu i

Šikićevi višekratni pokušaji vlastita duhovnog preispitivanja, samopozicio­niranjem, ne samo
u realnom prostoru i vremenu u kojima se zatiče nego i u neke vrste imaginativnoj projekciji
vlastita postojanja, oblikovanoj u amblematičnim slikama prirodnog okoliša projiciranim
na ljudsku prirodu. Riječ je o stanovitim pejzažnim psihomedaljonima, filigranski precizno
uobličenim sličicama u prezentiranju kojih se zrcale različita, pa i tjeskobna stanja ljudske
duše u različitim životnim situacijama.
U srži svoga bića naš je pjesnik ludist. Prepuštajući se igri i aktivno sudjelujući u njoj, Šikić
se i u životu i u djelu neprestano smije. Po tome su mu, smijehom obilježeni, život i djelo jed-
no. Ali u Šikića smijeh nije samo jedan, nego su dva: gorak i razgaljen. Gorak kad je, u duhu,
ogorčen, pa se utječe satiri, razgaljen kad je djetinje sretan, pa se utječe anđeoski bezgrešnoj
nevinosti duše. Gorkim se smijehom i “teške” teme, čak do eshatoloških, olak­ša­vaju, osloba-
đaju dramatične težine koja im je nametnuta, a u razgaljenom smijehu i “lagane” se teme,
pa i trivijalne, ozbiljuju, dobivaju svoje egzistencijski respektabilno težište. Šikić smijehom
oživljava sve čega se takne. Tako biva i kad, dirnut, u duši plače, i kad se, raz­galjen, od srca
smije, i kad se, nakostriješen, podruguje, sebi i drugima. Igrivost je Šikićev modus vivendi:
ishodišna točka njegova pjeva, pokretna sila koja ga troši i obnavlja. Stoga ne iznenađuje što
se raznoliki ritmovi te sile prepoznaju u gibljivosti Šikićeva pjesničkog iskaza, prohodnosti
njegova tekstnog strukturiranja, čitkosti stiha, prirodnosti sroka, jednostavnosti fraze, ne-
pretencioznosti poruke.
Odlučimo li se o svakoj Šikićevoj knjizi izreći sažetu ocjenu, moglo bi to izgledati ovako:
U Bojnom pivcu Šikić nas, pokazujući sve svoje talente meštra “vražijega posla”, pjesnički su-
vereno uvodi u svijet svoga jezika i u nizu pjesama zavičajne tematike upoznaje nas s temelj-
nim postulatima svoje poetike, u kojoj je u skladu s težnjom za moralnom vrlinom sinonim
za ljepotu dobrota, Pisme od vitra dišu prozračnošću duha i krajolika, u njima čas zastra-
šujuće čas blagotvorno struje različiti lokalni vitri i
oživljuju svakojaki dusi neprekinute pučke tradicije,
Burenjem se i s neba i iz duše razgone prijeteći tmasti
oblaci, obzor se čisti od tmuše i stvari se ljekovitom
terapijom i u prirodi i u ljudima stavljaju na svoja
mjesta, u knjizi Ništa lakše Šikić iz moralne perspek-
tive ljudsko biće vidi u dijalektici dviju suprotstav-
ljenih sila: ništa lakše, a najteže: biti čovjek, pri čemu
se lakoća pozicije “biti čovjek” postiže svladavanjem
njezine težine, u Študiju za trutove satirički smjelo u
povodu euforički nametnuta pobjedničkog ozračja
dijagnosticira poražavajuće stanje duha nacije, da bi
se u posljednjoj knjizi, Sveto brdo, lapidarnošću izra-
za vratio zavičajnim pučkim predajama kao nepre-
sušnom vrelu svoga nadahnuća.
Za sve nesebično što je dao hrvatskom duhu –
slava mu i hvala!

317
 zadarska smotra 4, 2018. Mate Kovačević

Josip Škunca
in memoriam (1935. – 2018.)

Novinar i likovni kritičar Josip Škunca rođen je 7. svibnja 1935. go-

dine u Novalji na Pagu, a preminuo u 83. godini života, 6. siječnja
2018. u Zagrebu.
Škunca je maturirao u Karlovcu i studirao na Filozofskom fa-
kultetu u Zagrebu. U Vjesnik u novinarsku školu došao je 1964.
godine, a od 1966. počeo je raditi kao likovni kritičar u Vjesniko-
voj kulturnoj rubrici.
Godinama je pisao najave, osvrte, komentare i priloge o za-
grebačkome likovnom životu. Dugi je niz godina vodio Galeriju
Josip Škunca “Dubrava”, koju je pretvorio u kultno mjesto, približivši tako taj
zagrebački kvart centru grada Zagreba.
U njegovoj su galeriji izlagali mnogi poznati hrvatski umjetnici, među inima i Ratko Petrić
te Miroslav Šutej, kao i cijeli niz tada mladih umjetnika kod kojih je Škunca prepo­znavao
osjećaj za kakvoću umjetničkih djela.
Tako je primjerice još davne 1968. prepoznao vrijednosti Vere Fischer, a posebice njezinih
kolaža, kao i njezinu potrebu za unošenjem u galeriju ambijenta vlastitoga atelijera.
Struka je smatrala kako je Škunca, i onda kad se Fischer okretala smeću kao izazovnoj
temi, vrlo duboko pronicao u smisao njezinih izlaganja.
Jednako tako podupirao je i tada mladu Natašu Cetinić izloživši njezinih 11 apstraktnih
kompozicija, na kojima je, tvrde kritičari, vidovito očitavao umjetničinu potrebu za trećom,
iluzornom dimenzijom.
Na tu Škuncinu vidovitost i poseban dar zapažanja likovnoga govora u jednome novin-
skom intervjuu podsjetio je Ivan Rabuzin: “Vidjevši na mojoj slici pšenicu nagnutu na jednu
stranu, likovni kritičar Josip Škunca rekao je: ‘Pa vi ste naslikali vjetar.’” Ja toga nisam ni bio
svjestan, a razlog mi je objasnio okulist, koji je na pregledu ustanovio da mi se vertikale ruše
ulijevo. Bilo kako bilo, nagradu za akvarel u Krapini dobio sam upravo za “vjetar”, koji je, eto,
uočio upravo iskusni likovni kritičar Josip Škunca.

318
 in memoriam

Likovna kritičarka Branka Hlevnjak tvrdi kako je Škunca bio pronicljiv promatrač, dovolj-
no širok da ga je bilo nemoguće zatvoriti u neki lobistički odnos prema umjetnicima.
Sad već potkraj davne 1991., u redakciju Glasnika – hrvatskoga političkog tjednika, Škun-
cu je doveo Milovan Šibl kao likovnoga kritičara i čovjeka koji će u kulturnoj rubrici, osim
likovnosti, pripomoći da taj tjednik u prijelomnim vremenima postane općehrvatsko kul-
turno-političko glasilo.
Jedna je skupina urednika i novinara bila poprilično skeptična prema onima koji su dola-
zili iz redakcije bivšega sustava.
Ja sam, unatoč svim prigovorima, kao glavni urednik, trebao odabrati ljude koji su tada
dolazili u redakciju.
Dok je u razdoblju od 1990. do 1992. redakcija oskudijevala novinarskim kadrovima, na-
kon međunarodnoga priznanja hrvatske državnosti 1992., u Zagrebu je bilo teško pronaći
novinara koji nije htio postati urednikom redakcije ili pak suradnikom Glasnika.
Na mjesto urednika nudio se, primjerice, Radovan Stipetić, a stalnim je suradnikom tada
bio i Stijepo Martinović.
U redakcijskoj strci i stisci s rokovima uzeo sam jedan tekst i redigirao ga.
Malo poslije čuh kucanje na vratima. – Uđite – rekoh.
Na vratima se pojavio Josip Škunca s listovima papira. Reče mi: – Gospodine uredniče, u
mojoj dugogodišnjoj novinarskoj karijeri nikad nitko nije napravio ovakvu redakturu teksta.
No, bez obzira što Vas poštujem, u ovom tekstu ja nikad u Vjesniku ne bih propustio riječ
“ponaosob”, koju ste Vi pustili u ovom sjajnom tekstu. – Josipe – rekoh – napravite onako
kako biste napravili u Vjesniku!
Josip je ostao u redakciji i kad sam ja iz nje otišao. Puno godina kasnije sretoh ga u Cr-
natkovoj ulici. – Mladi gospon, čitam Vas, bez obzira kako se Vi potpisujete pod tekstove.
– Josipe, ja godinama ništa ne pišem!
– Mladi gospon, to Vi možete reći svojoj upravi, no ja znam Vaš stil bez obzira koji potpis
stajao ispod teksta!
Josip je, osim mnoštva likovnih kritika razasutih po novinama i časopisima, autor mo-
nografije “Ćosić” o hrvatskom slikaru Zdravku Ćosiću (1941. – 2006.), koju je objelodanio
Grafički zavod Hrvatske 1980., a autor je i mnogih uvodnih tekstova u grafičkim mapama
poput onih Ivana Lackovića Croate, Ivana Rabuzina i Josipa Generalića.
U izboru iz Škuncine bibliografije treba svakako istaknuti djela: Ivan Lacković Croata, Cro-
atia rediviva / (grafike) Ivan Lacković Croata; (predgovor Josip Škunca; prijevod na nje­mački
i engleski Vilma i Branko Ožbolt), Galerija Dubrava, 1991.; Davorin Radić: akvareli / Josip
Škun­ca; (fotografije Miro Martinić), Kratis, Zagreb, 2002.; Dominik Kunkera / (fo­to­gra­fija)
Damir Fabijanić, (tekst) Josip Škunca, Novalja: Grad: Matica hrvatska, Ogranak, 2006. (Sveta
Nedelja: Kratis); grafička mapa, Dubrava / grafike Ivan Rabuzin; (predgovor Josip ­Šku­nca;
prijevod na engleski Vladimir Ivir; uredio i grafički oblikovao Božo Biškupić), Narodno sveu-
čilište “Otokar Keršovani”, 1985. (Zagreb: Atelijer Binder, Sveučilišna naklada Liber), grafička
mapa Hlebine / Josip Generalić; (predgovor) Josip Škunca; (prijevod na engleski) Vladimir
Ivir, Zagreb, Galerija Dubrava, 1987. : (Studio “S” Brano Horvat); Ivan Lac­ković Croata: Demo-
ni, Lamentacije: tuš, pero, papir. Matej Lacković : sedam skulptura: drvo: Galerija Dubrava,

319
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Zagreb, 21. XII. – 31. XII. 1982. / (urednik Josip Škunca), Zagreb: Na­ro­­dno sveučilište Otokar
Keršovani, (1982.) (Zagreb: Zadružna štampa); knjiga Josip Ge­ne­ra­lić: izražaj naivnih: grafički
listovi (1984-1986), bakropisi, rukom obojeni bakropisi, seri­gra­fije, rukom obojene serigrafi-
je: Galerija Dubrava, Zagreb, 29. IX – 12. X 1986. / (urednik Jo­sip Škunca), Zagreb: Narodno
sveučilište “Otokar Keršovani” 1986. (Zagreb: Zadružna štam­pa); knjiga Krešić: (Muzej Pri-
gorja, Galerija “Kurija”, Sesvete, 2. 10. – 14. 10. 1995.) / (pred­govor Josip Škunca; fotografije
Marko Čolić), Sesvete: Muzej Prigorja, 1995. (Rugvica: Graforad).

Novalja

Vjesnik

320
 zadarska smotra 4, 2018. Dalibor Cikojević

Milko Kelemen
in memoriam (1924. – 2018.)

Hrvatska i njezin glavni grad Zagreb u vrijeme nakon Dru-

goga svjetskog rata, kada je Milko Kelemen učio temelje
svoga poziva – umjetnosti koja mu je postala i životnim
zanimanjem, bili su u strogoj društvenoj i kulturnoj izola-
ciji. Njegovo se glazbeno obrazovanje, začeto iz domaćega
kulturnog kruga u kojem se redovito muziciralo, temeljilo
na tradiciji – iz prakse prijeratnih profesionalnih glazbe-
nika.
Već je u adolescentskoj dobi, učeći harmoniju i kon-
trapunkt od obiteljskog prijatelja, crkvenog glazbenika
patera Kamila Kolba, u jednom pismu njemu pisao da bi
htio komponirati sasvim originalnu glazbu, još nečuve-
Milko Kelemen nu, da bi htio biti svjetski kompozitor, putovati na daleke
kontinente i tamo izvoditi i dirigirati svoja djela.
Paterov odgovor je, kako piše u knjizi Poruka Petru Kolbu, bio “pun bijesa i prijekora:
‘Što ti zamišljaš gluposti, pa ti si iz male Hrvatske, a htio bi biti svjetski kompozitor i izvoditi
svoju muziku na dalekim kontinentima. Izbij iz glave takve nerealnosti, jer to je apsolutno
nemoguće.’”
Njegova prisutnost na Muzičkoj akademiji u Zagrebu započela je u vrijeme studija kom-
pozicije, koji je završio 1951. godine s odličnim uspjehom. Kelemen je, uz Jovana Šajnovića,
bio u prvoj generaciji diplomanata kompozicije u klasi Stjepana Šuleka – prvoga i dotada
jedinoga poslijeratnog nastavnika kompozicije. Tu je učio i dirigiranje, uz njemačkog dirigen-
ta Friedricha Zauna, koji je unatoč njemačkoj nacionalnosti kvalitetom svoga rada izborio
ostanak u socijalističkoj državi i na Akademiju donio tekovine njemačke dirigentske škole.
Šulek je, i u uvjetima imperativa socijalrealistične umjetnosti – što je u glazbi značilo
imperativa obrada folklornih motiva, ostajao zagovornik savjesne gradnje zanata temeljene

321
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

na djelima velikih majstora. Radeći s njim tijekom studija, Kelemen mu je bio zahvalan na
širini iskustva i znanja koje mu je prenosio, usvojivši njegov neoklasicistički i eklektički stav.
Nakon nekoliko godina studija kod Šuleka, kako piše u svojoj knjizi Poruka Pateru Kolbu:
“Opet se u meni javila anarhistična pomisao da bi htjeo pisati sasvim novu glazbu, s novom
muzikalnošću, s novim horizontima dostizanja ‘nemogućega’. Pomalo plašljivo priopćio sam
Šuleku što me muči, ali on tome nije obratio nikakvu pažnju.”
Po diplomiranju – već 1953., Kelemen je postao asistent Stjepana Šuleka, ubrzo i do-
cent na Muzičkoj akademiji. Predavao je kompoziciju, sviranje partitura, diktat i poznavanje
instrumenata.
Zaunova odlična interpretacija njegove simfonije s orkestrom Zagrebačke filharmonije,
ohrabrila je mladog skladatelja da svoj koncert za violinu i orkestar prijavi na natječaj koji je
1954. raspisao imućni hrvatski violinist s karijerom u Americi, Zlatko Baloković. Koncert je
izveo ansambl Zagrebačkih solista, predvođen Antoniom Janigrom i osvojio glavnu nagradu
– stipendiju za jednogodišnji studij u Parizu, s Olivierom Messiaenom, jednim od najutjecaj-
nijih skladatelja 20. stoljeća.
Susret s glazbom i glazbenicima koji su bili otvoreni istraživanju novih izražajnih sredsta-
va i novih funkcija glazbene umjetnosti u društvu bez strogih političkih ograničenja, naveo
je Kelemena na nastavak studija u inozemstvu. Tako je 1956. pohađao ljetni tečaj u akademiji
Chigiana u Sieni; 1958./59. proveo je na studiju u Državnoj glazbenoj akademiji u Freibur-
gu, kod Wolfganga Fortnera; a 1965. – 1967. ponovno je tražio neplaćeni dopust – ovoga
puta za Humboldtovu stipendiju za studij elektroničke glazbe u Münchenu, u Siemensovom
Elektroničkom studiju. Po završetku dopusta, tražio je njegovo produženje, do početka nove
akademske godine 1967./1968.
Kako je u međuvremenu pozvan u Berlin, “zbog komponiranja jedne opere”: a po zakonu
je bilo nemoguće produžiti dopust, u molbi za prekid radnog odnosa na Muzičkoj akademiji
piše: “… molim da se obostranom saglasnošću raskine ugovor o radnom odnosu. Želio bih
nadodati da bih nakon 30. rujna 1968. veoma rado nastavio radom na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu, ukoliko ova ustanova bude imala potrebu za profesorom kompozicije.”1
Kelemen je utemeljitelj i prvi predsjednik međunarodnog festivala nove glazbe Muzički
biennale Zagreb te od 1981. njegov počasni predsjednik. O ciljevima pokretanja Biennala,
govorio je na svojoj promociji za počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu: “Bilo je to prije-
lomno doba u kojem je ideja napretka u umjetnosti govorila i o konkretnoj slobodi osobe
i društva… stvarajući tu bogatu umjetničku i dijalošku manifestaciju, mobilizirajući sve ko-
lege glazbenike, ali i intelektualni krug onih koji su željeli nadvladati zaostajanje – čak izo-
stajanje kulturnog razvoja, otvarao [sam] put novom svijetu glazbe. Stvoren je na taj način
prostor prodoru ne samo novog duha onog doba nego, mislim da smijem reći, i napretku
demokracije u nas.”
Igrom sudbine, Kelemen se više nije vratio na mjesto nastavnika u zagrebačku Muzičku
akademiju. Nakon što je u osnove glazbene kompozicije uputio raznoliku skupinu skladate-

1 Vidi u: “Dekanat MA u Zagrebu, 25. 9. 1967.”

322
 in memoriam

lja, među kojima su se istaknuli Ruben Radica, Bogdan Gagić i Silvio Foretić, u potrazi za no-
vim i nepoznatim u glazbi, život ga je odnio u inozemstvo gdje je – prvenstveno u Njemačkoj
– razvio bogatu pedagošku i dirigentsku djelatnost, ne zapuštajući vlastiti skladateljski rad.
Seadeta Midžić u nekrologu skladatelju piše: “Taj snažni naravni nagon sustavno poništa-
va okvire uskih određenosti i predvidljivosti te nužno potiče dramatične promjene i utječe
na cjelokupni život koji oscilira između želje za sigurnošću i rizičnih iskoraka. Intrigantna
osobina Kelemenova muzičkog karaktera može se pratiti od prve faze zrelih i uspješnih
ostvarenja, djela praizvedenih i nagrađivanih u raznim istaknutim europskim glazbenim
središtima u ranim šezdesetim godinama. (…) Njegova je žudnja za novim i nepoznatim
na granici mogućega frenetični bijeg od ustajalosti i doslovno je životvorna pa rezonira s
Camusovom rečenicom napisanom prijatelju pjesniku Renéu Charu: ‘Govori se o boli življe-
nja. No to nije istina, treba reći o boli da se ne živi.’” U istom tekstu, Kelemen piše: “Jedan od
najistinitijih i najsilovitijih doživljaja bio je za mene uvijek proboj iz jednog kruga glazbene
svijesti u drugi, novi, još nedoživljen…”
Skladbe Milka Kelemena dostupne su u izdanjima izdavačkih kuća Universal-Edition
Schott, Peters, Schirmer, Sikorski, a snimke njegovih djela objavljene su na više od stotinu
nosača zvuka.
Autor je zapaženih tekstova i knjiga, od kojih su na hrvatskom jeziku objavljene Poruka
pateru Kolbu, Labirinti zvuka i Svjetovi zvuka.
Godine 1988. izabran je za dopisnog člana JAZU-a. U Slatini su 1995. utemeljeni Dani
Milka Kelemena kao svakogodišnja manifestacija. Godine 2014. imenovan je počasnim dok-
torom Sveučilišta u Zagrebu.
Za svoje je kompozicije dobio brojne domaće i inozemne nagrade.
O značaju osobe Milka Kelemena za zagrebačku Muzičku akademiju i razvoj hrvatske
glazbene umjetnosti u cjelini – na kraju, riječima njegova studenta, skladatelja Rubena Ra-
dice: “… dugujemo [mu] duboku zahvalnost zbog hrabrosti pronalaženja novog puta, nove
mogućnosti, novog prostora. Našli smo (u njemu) također osobu koja je imala energije da
grad Zagreb unese u svjetski glazbeni atlas i da učini pomak u polustoljetnim zakašnjenjima
u kojima smo se dugo nalazili i zadržali.”

Slatina

323
 zadarska smotra 4, 2018. Danko Plevnik

in memoriam Josip Vaništa

Jedan za drugim, od najmlađega do najstarijega, u roku

od šest mjeseci, otišli su “kar­lo­vački dečki”, kako je Mi-
roslav Krleža zvao Slavka Goldsteina (1928.), Stanka
Lasića (1927.) i Josipa Vaništu (1924.). Goldstein je pre-
minuo 13. rujna 2017., Lasić 5. listopada 2017., Vaništa
24. ožujka 2018. Dok je Lasić bio politiziran na početku
svoje karijere, Goldstein pri kraju, Vaništa nikada nije bio
sudionik politike. On je život sagledavao i komentirao
kao opservator još kada je kao dječak sredinom 1930-ih
vidio slikara koji je slikao nogama. Što ne znači da nije
bio kadar razumjeti političku stvarnost, dapače, shvaćao
ju je pronicavo, s dozom naturalističke anticipacije, pišu-
Josip Vaništa ći o tome prijateljima rukom pisana mišljenja i praveći
kolaže od svakodnevnih političkih gluposti i paradoksa.
Rodio se 17. svibnja 1924. u četvrti Banija, u Karlovcu, gdje je završio osnovnu školu, potom
se preselio na Promenadu, u središte grada, odakle je odlazio u Realnu gimnaziju, u četvrt
Rakovac, u kojoj je maturirao 1943. U razred s njim išao je i Branko Mikašinović, koji je po-
sjedovao jednu od većih knjižnica nadrealističke literature i poslije rata postao veleposlanik
u UNESCO-u.
Svoje frankofilsko nagnuće dijelio je s Lasićem cijeloga života. Nakon mature upisao se na
Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, ali prekida studij, sakrivajući se od mobiliza­cije,
nastavljajući školovanje tek poslije oslobođenja, diplomiravši 1948. Nakon dvije godine za-
vršio je i specijalnu slikarsku školu kod Marina Tartaglie. Kako je apsolvirao na nastavničkom
odjelu, dobio je 1951. mjesto na tada Tehničkom, poslije nazvanom Arhitektonskom, fakul-
tetu u Zagrebu. Na Akademiji se sprijateljio s Miljenkom Stančićem, koji je stajao “povučen,
u kutu, bez riječi. U svijetu studenata jedne prve godine postoje i oni glasni koji se odmah
otkrivaju, nametljivi i ‘duhoviti’. Puni teorija, oni govore. On je progovorio slikom.” Zato nije

324
 in memoriam

nimalo slučajno da je prvu izložbu imao 1952. upravo s Miljenkom Stančićem, kolegom isto-
ga mentalnog i duševnog profila, u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Možda ni jedna
izložba slikarskih početnika u Hrvatskoj nije imala tako snažan odjek. Datum i imena bili su
ovjekovječeni. Godinu kasnije proveo je nekoliko mjeseci u Francuskoj, najviše u Parizu, rod-
nom mjestu modernoga slikarstva, a već 1960. izlagao u pariškoj Galerie Lambert. Njegov
pogled na svijet bio je pogled na slikarstvo. “U Parizu, u jednoj skromnoj galeriji slika, vidio
sam ulje Chaima Soutina, od vjetra uznemirena stabla, nebo sivo pa plavo. Na podu, naslo-
njeno na zid uz slike drugih autora. Galeriju su zatvarali, sliku sam mogao gledati tek minutu,
dvije. Nikad je poslije nisam vidio i nikad zaboravio.”
To je sadržaj i stil promatračkoga svjedočenja svijeta koji najbolje definira Vaništu. Čitav
je život nastavio gledati stvari i događaje svojim nevinim dječjim očima, bez želje da u nji-
ma sudjeluje, praveći od svojih proustovskih reminiscencija melankolične literarne i likovne
minijature. Međutim, u njemu je postojala i jaka potreba da se otrgne svojoj naravi i očeki-
vanjima drugih koje su zbog nje proizlazile, želja za avangardnim umjetničkim pothvatima
koji su nadilazili dane društvene i estetske paradigme vremena. Trebali su mu stoga i stvara-
lački istomišljenici, sposobni da zadrže vlastitu autonomnost a prigrle zajednički slobodarski
duh, koje nalazi 1959. U njegovu stanu u Križanićevoj 11, u Zagrebu, okupljali su se Matko
Meštrović, Marijan Jevšovar, Radoslav Putar, Dimitrije Bašičević Mangelos, a potom i Julije
Knifer, Đuro Seder, Ivan Kožarić i Miljenko Horvat. Dolazili su i glazbeni avangardist Milko
Kelemen, Mihovil Pansini, Slobodan Veličević, Ivo Steiner, Božo Bek i oni koji su usred socija-
lističkoga realizma otvarali vrata mogućoj umjetničkoj nadumjetnosti.
Ono što su u umjetničkom otporu umjetnosti prije rata u Švicarskoj značili dada, a u
Francuskoj nadrealizam, poslije Drugoga svjetskog rata odražavala je u Hrvatskoj ta skupina
intelektualaca i njezin pokret Gorgona koja je rasla kao samoosvješćujuća duhovna oaza.
Ta strogo povjerljiva, zatvorena pobuna gorgonaša bila je izvan politike, ali i izvan službene
kulture, izvan terora muzejskoga ukusa, pa je jedan od njihovih hepeninga bilo i Vaništino
ostavljanje slike u snijegu, čime je priroda postajala publika i stvaralačko uništavanje slika.
Zbog toga su kao svoju privatnu galeriju, što je tada bilo nezamislivo, koristili Salon Schira u
kojem su se dotad samo uramljivale slike. Sve stvarno pretvarali su u nestvarno, časopise u
antičasopise, izložbe u antiizložbe. Gorgonizam je i Vaništin disfunkcionalni štap za hodanje
s dvije drške, posvećen Manetu. Lijep po zamisli. Takvim svojim djelovanjem izazivali su i
onda i pola stoljeća kasnije impozantnu pozornost svjetskih umjetničkih kritičara pa su neki
radovi završili i u Muzeju moderne umjetnosti MOMA u New Yorku. Gorgonaši su umjet-
nost cijenili kao dio opravdanja svoga života, smatrajući je protivnom životu, a ne sredstvom
za superioristički kulturološki eskapizam. Nevjerojatno je kakve su sve misli za pojedine mje-
sece imali kao svoju vodilju ovi duhovni artisti čije se djelovanje može sažeti mišlju Nicolasa
Bourriauda iz Relacijske estetike da umjetničko djelo ne kreira “neku zamišljenu ili utopijsku
stvarnost, već ustanovljava vidove postojanja i modele djelovanja u okviru već postojeće
realnosti”. Mnoge su te stranice bile u slast estetičarima i teoretičarima umjetnosti, posebice
likovne, budući da se u njima demonstrirao metajezik slikarstva i rafinirane analize koji su
daleko nadilazili ono na što su u svome općem obrazovanju nailazile poslijeratne generaci-
je. Taj odmak od klišeiziranoga udžbeničkog i etabliranog razumijevanja života umjetnosti

325
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

ogromni je i trajni dobitak za hrvatsku kulturnu (pri)povijest. Kako su se mijenjali uvjeti,

Gorgonu je zamijenila Postgorgona, tematizirani su novi izazovi i nove koncep­tualističke
ideje.
Bez obzira na poriv za umjetničkom originalnošću i neovisnošću, svakodnevni život u
prozi tražio je financijsku stabilnost koja je bila moguća jedino uključivanjem u stvarnost,
ma koliko ona bila trivijalizirana. Vaništa je često žrtvovao svoj likovni “napredak” u ime ilu-
stracijskoga i grafičkoga “nazatka” surađujući preko Slavka Goldsteina i “karlovačke veze” u
novinama, tjednicima i časopisima Vjesnikove kuće, radeći korice knjiga za naklade Mladosti
Ota Šolca, za Školsku knjigu, Stvarnost, Liber, Novi Liber i druge izdavačke kuće. Imao je, za-
hvaljujući Žoržu Paru, i zavidnih kazališnih scenografskih postignuća. To je kasnije opravda-
vao brigom da supruzi Roszi, profesorici engleskoga, te kćerima Ani (psihijatrici) i Evi (arhi-
tektici) osigura zadovoljavajući životni standard. Te marginalije od kojih se distancirao nisu
apsorbirale njegov stvaralački život, budući da je imao šezdesetak izložaba, a o njemu bilo
napisano desetak monografija i snimljeno gotovo toliko dokumentarnih filmova. Najveće
likovne domete postizao je onime što je svakomu dostupno – olovkom, ali i krejonom, uglje-
nom, vodenim i uljenim bojama. Njegov ideal gledanja bilo je reduciranje pojave na njezinu
likovnu bit, a to je postizao linijom i turnerovskim obrisima, što se odražavalo u njegovim
vedutama, mrtvim prirodama i napose portretima te posebice čuvenom autoportretu. Go-
dina preokreta bila je 1994. u kojoj mu je umrla supruga Roszi, raspala se gorgonaška zajed-
nica i kada je otišao u mirovinu, ali i postao redoviti član HAZU-a.
Pisanje u Gorgoni (1961. – 1966.), Postgorgoni (1985. – 1986.) i P. S.-u 1989., nastavlja
serijom zapisa objavljivanih u izdavačkoj kući Kratis te pretiskom 25 crteža, objavljenih 2006.
čiji je predgovor napisao akademik Tonko Maroević, njegov nezaobilazni likovno-književ-
ni tumač. U Zapisima (1988.), Knjizi zapisa (2001.), Novim zapisima (2007.), Skizzen­buchu
1932-2010: Iza otvorenih vrata (2010.) varirao je svoje dojmove i refleksije na sen­ten­ciozan
način, u raspoloženjima koja su podsjećala na misaonu preciznost kakvu je u svojim Cahiers
pokazivao Paul Valéry pa sve do depresivnoga nihilizma Émila Ciorana. Unaprijedio je ne
samo vizualnu nego i književnu kulturu Hrvatske. Milan Mirić je u pravu kada konstatira:
“Pisanje mu nije dopuna slikanju, iako je oslonjeno na iskustvo slikanja.” U nekoliko rečenica
opisivao je sudbine slikara u aforističko filozofskoj perspektivi. Za razliku od povjesničara
umjetnosti koji su neku sliku gledali samo izvanjski i u kontekstu likovnoga kontinuiteta i
duha vremena, on ju je odgonetavao iznutra, raščlanjujući tehne njezina likovnog nastan-
ka. Njegove su knjige estetske hrestomatije, tiho otkrivanje njegova blagog personalizma i
literarne moći. Vaništa nije bio samo slikar, on je bio i vrsni poznavalac slikarstva i sakupljač
brojnih domaćih i stranih likovnih ostvarenja što je pokazao velikom izložbom “Vaniština
poputbina” u Gliptoteci HAZU-a 2007. Od sume vlastitoga stvaralaštva oprostio se 2013. u
Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu retrospektivnom izložbom pod nazivom “Ukida-
nje retrospektive” s više od 200 crteža, slika, objekata, instalacija, kolaža, antičasopisa, pisa-
ma, filmova. Od HAZU-a se oprostio velebnom izložbom svojih eksponata, crteža, kolaža,
edicija, projekata i dokumentacije “Rukovet” 2014., a od rodnoga Karlovca, iste te godine,
izložbom “Ishodišta” koju je sjajno postavio njegov bivši student i profesor na zagrebačkom
Arhitektonskom fakultetu Nenad Fabijanić, česti supostavljač njegovih ostvarenja. Suprotno

326
 in memoriam

od Lasića i Goldsteina, Vaništa nije bio javni nego privatni intelektualac, dopisujući se s mno-
go domaćih i stranih intelektualaca, umjetnika i građana. Družio se s kulturnim korifejima
poput Miroslava Krleže.
Za razliku od Lasića i Goldsteina koji su prije njega surađivali i prijateljevali s Krležom,
njegovo je komuniciranje započelo ostavljanjem portreta Krleže na porti Jugosla­venskoga
leksikografskog zavoda. Krleža je ostao zapanjen njegovom emocionalnom, intelektualnom
i socijalnom samokontrolom. Vaništa je bio posljednji slikar kojemu je pozirao i pričao jer
je bio iznimno tankoćutni subesjednik. Dugujemo mu zahvalnost zbog otkrivanja Krleže
iznutra, iz njega samoga, a za što smo dosada od svih, pa i od samoga Krleže bili prikraćeni.
Krleža i Vaništa imali su zajedničku osobinu, potpuno zatvaranje vlastite osobe naspram jav-
nosti. Krleža je cijenio tu njegovu/svoju osobinu i zbog toga ga je posljednjih desetak godina
prije smrti puštao u domet svojih najintimnijih solilokvija, čemu je doprinosio i smirujući
Vaništin izgled, urođena pristojnost i nadnaravno koncilijantna narav. Uz Krležu je ostao
do njegova zadnjeg daha. Slušao njegove posljednje riječi. Iznimnoga likovnog pamćenja,
odlazeći od umirućega Krleže, na listu je papira nacrtao predsmrtnoga Krležu, koji je umro
u Vinogradskoj bolnici 1981. U toj istoj bolnici 37 godina poslije preminuo je i Josip Vaništa.
Ne samo kulturološki nego i antropološki fenomen Hrvatske. Bio je poseban čovjek i htio je
da ga se kao čovjeka prihvaća.
Želio je javni, a tihi ispraćaj koji je organizirao Tonko Maroević, poslavši pozive u njegovu
poznatom stilu: IZVOLITE PRISUSTVOVATI, IN MEMORIAM JOSIP VANI­ŠTA (1924. – 2018.)
ČETVRTAK, 29. OŽUJKA 2018. U 19 SATI, GALERIJA ŠIRA Pre­ra­dovićeva 13. Stotinjak ljudi
se bez glasa okupilo pred Galerijom kako bi ispratili posljednju Vaništinu izložbu po njegovu
izboru i u njegovu duhu.

Galerija Šira

327
 zadarska smotra 4, 2018. Luko Paljetak

Eta Rehak
in memoriam In memoriam

Svoj pogled na svijet i život, uvjeren sam, Eta Rehak sažela je

u stih: “Za one koji nemaju ljubavi svijet je žalosna pogreška.”
Naći ćemo ga u pjesmi koja je, s još nekoliko drugih, utka-
na u njezinu knjigu Preobrazbe potonule uljanice. Poeziju je
počela pisati rano, u 24. godini, jednoga studentskog zagre-
bačkog lipnja 1954., a možda i prije. Tada poručuje: “Ču­vaj
dobro srce da ti ga ne ukradu.” (Strah, Zagreb, 20. VI. 1954.).
Između tih dviju “poruka” smjestio se njezin život žene “brit-
ke i otvorene, slobodoumne, kritičke, nasmijane”, kako ju je
u jednoj reportaži okarakterizirala novinarka Lidija Crnčević.
Eta Rehak, djevojački Budić, rodila se 18. II. 1930., a iz ži-
Eta Rehak vota je izišla 9. II. 2018. u 88. godini, kao štićenica doma za
starije osobe Domus Christi u Dubrovniku, gdje je neko vri-
jeme, po svojoj volji, bila odlučila živjeti. Iza sebe je ostavila tri knjige važne za suvre­menu
hrvatsku prozu: Darovi Mnemozine (Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 1996.), Preo-
brazbe potonule uljanice (Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 2000.) i Potrošeni životi
(Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 2002.). Za njih je dr. Ivo Frangeš napisao da su:
“Zreo plod na pragu jeseni”, plod koji “uvijek je dragocjeniji i slađi”.1 Ocijenio je da je to: “Ose-
bujna autobiografska proza, kojoj je polazište djetinjsko čuđenje; memoarsko pripo­vi­je­danje
koje tu začudnost zadržava i kasnije, kad se već memorija pozabavi događajima koji su bliži
današnjem vremenu”,2 napomenuvši da: “Svako je pisanje autobiografija: onaj koji piše, a i
kad govori o drugima, govori o sebi; pa i kad poželi pisati u prvom licu on brzo spoznaje da
njegovo ‘ja’ nije ništa drugo nego projekcija vlastite osobnosti u okolnim ljudima.”3

1 Ivo Frangeš, Pogovor; u: Eta Rehak, Darovi Mnemozine, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 1996., str. 252.
2 I. Frangeš, ibid., str. 149.
3 I. Frangeš, ibid., str. 149.

328
 in memoriam

Bio sam jedan od onih privilegiranih koji su Etu poznavali dugo vremena. Jedna od novela
iz knjige Preobrazbe potonule uljanice izišla je u časopisu Dubrovnik 1998. Eta mi je, budući
da sam bio urednik toga časopisa, pisala 30. IX. 1997.: “Dragi Luko, šaljem Ti ovu priču pa Ti
pogledaj može li se objaviti u časopisu. Čini mi se da nije loša, ali Tvoje mišljenje mi je izuzet-
no dragocjeno.” Upoznali smo se već 60-ih godina prošlog stoljeća, za vrijeme jedne literarne
priredbe u Kazalištu Marina Držića.
Eta u jednom intervjuu kaže: “…na pozornici pojavio se mladić, visok, guste crne kose,
sa šalom oko vrata… Recitirao je svoju poeziju, na posve drugačiji način, s posebnim žarom.
(…) Pošla sam iza pozornice i rekla mu, nastavite, samo nastavite… (…) Bila sam talent za
otkrivanje talenata.”4 Nastavio sam. I nastavili smo se sretati, čitati poeziju i razgovarati o
njoj. Darovala mi je knjigu koju i danas s ljubavlju listam: Suvremeni japanski pjesnici, koju su
zajednički preveli L. Fumi, K. Matsuo i A. Cettineo.5 Posebno su joj se sviđali stihovi Ryoka
Kawagija: “Došla sam da te vidim / ne rekavši ništa svojoj majci. / Izišla sam tobože poslom.”
(Dijalog).6 Darovala mi je i jedan još crveni šal, poslije. Bez pomoći Ete Rehak ne bih se mo-
gao upisati na Filozofski fakultet u Zadru. Bio sam siromašan, nepodoban, kao što je to i ona
sama bila, i nisam mogao dobiti stipendiju. Eta je poznavala prof. Nikolu/Nina Ivani­šina i sve
je, u vezi s upisom, bilo sređeno.
Eta Rehak krštena je kao Antonija, ali svi su je, majka, rodbina, prijatelji, kolege i znanci,
uvijek zvali Eta. Baka po majci bila joj je s Brgata, a djed porijeklom Čeh. Djed s očeve strane
bio je iz Aržana, baka iz Makarske. Majka Mery, djevojački Buhta, bila je u mladosti prava lje-
potica. Poznavao sam je, uspravnu, odlučnu i starački lijepu. Dio Etina djetinjstva vezan je za
ulicu Domino u Dubrovniku. Tu je živjela sve do 1937. kada je pošla u školu. Zatim je živjela u
kući na Gundulićevoj poljani, s pogledom na tada vrlo živahnu tržnicu i Gundulićev spome-
nik. Osnovnu školu pohađala je u tzv. Vježbaonici u zgradi Pre­pa­ran­dije, kako se tada naziva-
la Učiteljska škola u Dubrovniku, a zatim gimnaziju ratne 1941./42. godine. Školsku 1942./43.
godinu pohađala je na talijanskom jeziku. U klasičnoj gim­naziji (bez grčkog) ideološki su je
proganjali. “Na udaru sam bila jer sam išla u crkvu, jer mi je mama bila jako pobožna”, kazala
je u spomenutom intervjuu.7 Nakon završene gim­na­zi­je počela je samostalno zarađivati da
bi mogla upisati studij književnosti i ruskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Po-
vremeno je bila angažirana na Radio Dubrovniku, čitala je i interpretirala poeziju, a glumila je
Grubu u Skupu Marina Držića, zajedno s jedinstvenim Izetom Hajdarhodžićem. Diplomirala
je u Zagrebu 1957. godine, zatim se udala i s mužem, liječnikom, Jožom Rehakom, godinu
dana živjela je i radila na otoku Mljetu. Zatim se vratila u Dubrovnik, gdje im se rodila kći
Edita. Brak nije dugo potrajao. Kao profesorica, Eta Rehak počela je svoj prosvjetiteljski rad
na Ekonomskoj školi, zatim na Gimnaziji odakle je, opet zbog nepodobnosti, nakon 1972.
premještena na Pomorsku školu u Lapadu. Bio je to, kako sama otkriva, njezin “najdraži pro-

4 Lidija Crnčević, Ljudi – zrcalo Grada – Eta Rehak, Moskar (prilog Dubrovačkog vjesnika), 271, Dubrovnik 23. – 29. X. 2010.,
str. 27.
5 Pariz – Tokio – Split, 1936.
6 Navedeno djelo, str. 37.
7 Vidi bilj. 4; str. 28.

329
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

svjetno-pedagoški zbor”, rad s “đacima koji su obje­di­nja­vali u sebi jednostavnost, vedrinu,

veselost, neambicioznost nasuprot bolesne ambicioznosti (…) kod učenika u gimnaziji”.8
Kratko vrijeme radila je kao lektorica hrvatskog jezika u Italiji (Firenca). Godine 1987.
zaposlila se kao knjižničarka u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, u već spomenu-
toj zgradi nekadašnje dubrovačke Preparandije. Tu je radila sve do umirovljenja obogativši
fun­dus te knjižnice koja je, nažalost, kao i sva unutrašnjost zgrade, izgorjela od fosfornih
pro­jek­ti­la 6. prosinca 1991. godine. Šest godina poslije izišla je njezina prva knjiga Darovi
Mnemozine.
Prijateljevala je s književnikom Petrom Šegedinom. Tema njezina postdiplomskog rada
kod dr. Nikole Ivanišina bila je: “Mediteranski motivi u novelistici Petra Šegedina”. To ju je
zbližilo s njim. Na sugestiju svoga mentora Ivanišina stupila je u kontakt sa Šegedinom koji je
imao kuću u Orebiću na Pelješcu. “Tijekom našeg prvog susreta bio je pristojan”, kaže o to­me
Eta, “ali oprezan, zatvoren… molio me da mu pošaljem svoj magistarski. To sam i učinila, od-
govorio mi je jednim lijepim pismom i poručio da će mi se javiti s Orebića kada dođe. Tako je
i bilo. Uspostavili smo prijateljski odnos, godinama se potom družili i razgovarali. Zadnji put
smo se čuli prije njegova odlaska u bolnicu. Nazvao me i rekao da će mi, ako se vrati, nešto
značajno reći. Nije se vratio.”9
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Eta Rehak počela se zanimati i za stariju hrvatsku
književnost. Godine 1962. u časopisu Dubrovnik objavila je tekst “Skvadrijev Mačuš i Ča­va­
li­ca i Ongarov Alco”,10 a 1965. u istom časopisu tekst “Antun Paskoje Kazali (1815 – 1894).
Po­vodom 150-godišnjice rođenja”.11 Tri godine poslije piše tekst “Molisanskim Hrvatima u
pohode”.12 taj posjet Moliseu potaknuo je njezino zanimanje za tu našu staru hrvatsku en-
klavu u Italiji pa Eta 1973. piše o knjizi Božidara Vidova Rječnik ikavsko-štokavskog govora
hrvat­ske naseobine u srednjoj Italiji, te o Kalendaru molisanskih Hrvata.13
Eta Rehak bila je vrlo aktivna u Ogranku Matice hrvatske u Dubrovniku, a neko vrijeme i
član uredništva časopisa Dubrovnik. Predstavila je niz različitih knjiga dubrovačkog Ogranka
i objavila osvrte na njih. Njezin radoznali, nemirni pa i britki polemički duh navodio ju je da
reagira na sve što je u novije vrijeme narušavalo ljepotu i sklad našega jedinstvenoga Grada.
Tako u listu Glas Grada 2009. u otvorenom pismu piše: “I dubrovački kamen crveni se od
stida”, reagirajući na “tragično sustavno uništavanje svih gradskih prostora od Višnjice do
Rijeke Dubrovačke”.14

8 Cit. prema: Sonja Seferović, Dubrovčani 20. stoljeća. Eta Rehak. S Gradom u srcu, Dubrovački vjesnik, 2558, Du­brovnik, 5. II.
2000., str.11.
9 Lidija Crnčević, ibid., str. 29.
10 Časopis Dubrovnik, V /1962, 12, str. 75–81.
11 Časopis Dubrovnik, VIII / 1965, 3, str. 75–83. Kazalijem se bavila i poslije, u tekstu : Dubrovački krajolik u pjesništvu Antuna
P. Kazalija, časopis Dubrovnik, Ns, XII/ 2001, 1, str. 188–189.
12 Časopis Dubrovnik, II (XVI) / 1973, 1, str. 16–104.
13 Vidi časopis Dubrovnik, II (XVI) / 1973, str. 135.
14 Glas naroda, 247, Dubrovnik, 11. XII. 2009., str. 2.

330
 in memoriam

Godine 2013. piše otvoreno pismo tražeći zaštitu jedinstvenog malog čempresa izraslog
iznad vrata crkvice sv. Josipa u Ulici od puča.15 Takva je Eta, takvu je pamtim i takvu je treba
pamtiti.
I treba čitati njezine knjige, da bismo bolje mogli upoznati tu Mnemozinu grada Du­
brovnika. Zato nam ih je i ostavila. Ponajviše svojoj kćeri Editi i njezinim dvjema kćerima,
svo­jim unukama, Terezi16 i Karmen.17 Tako ćemo više doznati o ovoj osebujnoj ženi – književ­
ni­ci koja je, između ostaloga, napisala: “Sunce je jedini ozbiljni napasnik koji mi ne dopušta
da u njegovoj nazočnosti mislim što hoću i hodam kroz sebe kamo hoću”,18 podsjećajući
(nas) da: “SVE IMA KRAJ U SRCU VREMENA”.19

15 Eta Rehak, Kome je ta ljepota smetala?, Glas naroda, 422, Dubrovnik, 19. IV. 2013., str. 7.
16 Terezi je posvetila knjigu Potrošeni životi.
17 Unuci Karmen posvetila je knjigu Darovi Mnemozine.
18 Eta Rehak, Preobrazbe potonule uljanice, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 2000., str. 11.
19 Cit. prema: Eta Rehak, Kome je ta ljepota smetala?, Glas Grada, 422, Dubrovnik, 19. IV. 2013., str. 7.

331
 zadarska smotra 4, 2018. Boris Senker

Sjećanje na Georgija Para

(Čačak, 12. travnja 1934. – Zagreb,
in memoriam 4. svibnja 2018.)

Punih šest desetljeća, od jeseni 1957. do jeseni 2017., trajao

je radni vijek redatelja Georgija Para. Uzmu li se u obzir i
režije koje je ostvario prije upisa na Akademiju, riječ je o
šest i pol desetljeća neprekidne prisutnosti u hrvatskome
kazalištu i kazalištima susjednih zemalja, prije svega Slo-
venije, a od sedamdesetih godina prošloga stoljeća i Sjedi-
njenih Američkih Država. Paro je, naime, kao redatelj prvi
put stao pred neki ansambl već kao devetnaestogodišnjak.
S polaznicima Dramskoga studija Narodnoga kazališta u
Karlovcu pripremio je Pepeljugu Jakše Kušana, a premijera
je održana 20. prosinca 1953. Premijera prve predstave koju
Georgij Paro je režirao u profesionalnome kazalištu, ujedno i njegove di-
plomske predstave, bila je 23. listopada 1957., ponovno u
Narodnome kazalištu u Karlovcu, gradu nje­gove mladosti. Bio je to hrabar, moglo bi se reći i
drzak, provokativan redateljski debi jer izbor je pao na Osborneovu dramu Osvrni se gnjevno,
čija je praizvedba godine 1956. u Londonu glasno odjeknula i preko granica Velike Britanije
te označila početak pokreta “gnjevnih mladih ljudi” nezadovoljnih podjednako i riskantnim
političkim igrama na rubu novoga, atomskog rata i eskapizmom onodobnoga kazališta. Tim
je izborom dao naslutiti da ga u drami i kazalištu privlače pobuna protiv autoriteta i prevla-
davajućega ukusa ili aktualne mode te preispitivanje – prevrednovanje, rekli bi ničeanci –
tradicije. Posljednji dramski tekst koji je Paro režirao bio je pak moralitet u stihovima Dobri
čovjek Bažulek Nina Škrabea, premijerno prikazan 16. prosinca 2017. u zagrebačkome KNAP-
u. Između tih točaka niska je od dvjestotinjak uglavnom dramskih predstava u režiji ovoga,
najblaže rečeno, nekon­ven­cio­nalnoga, neobičnoga kazališnog čovjeka.
Ima nečega neobičnog i u Parovu životnom putu, barem u početku toga puta, kao i u
životnim putovima njegovih predaka. Umjesto prepričavanja njegovih riječi, bolje je citirati
ih. Ne toliko zbog toga što tako dobivamo “priču iz prve ruke”, pouzdanu onoliko koliko je

332
 in memoriam

svako osobno i obiteljsko pamćenje pouzdano, koliko zbog toga što se tom pričom Paro
potvrđuje kao izvrstan pripovjedač, izvrstan prozaist. Evo što je o svojim precima i svojoj
najranijoj mladosti pod naslovom “Konj” objavio “umjesto predgovora” knjizi Theatralia dis-
jecta (Matica hrvatska, Karlovac, 1995):
Konj dijeli čovjekovu zlu sudbinu.
Jednoga jesenskog dana godine 1918. dojahao je, povlačeći se pred Crvenima moj
djed, Ivan Zwezdin, kubanski kozak i učitelj, bjelogardijac, rezervni časnik u vojsci ge-
nerala Fostikova, na svome plemenitom sivom arapskom konju do kavkaske obale
Crnog mora. Na sedlu ispred njega bila je njegova petogodišnja kći Ana, moja majka.
Jašući na drugome sivom konju, sasvim malo iza njega, pratila ga je njegova žena,
moja baka. Neprijatelj im je bio za petama i trebalo se što prije ukrcati na jedan od
posljednjih brodova za Feodosiju, krimsku luku. Sjahali su. Moj je djed rekao svojoj
ženi da okrene glavu i rukom zakrije oči djetetu. Začula su se dva pucnja iz pištolja,
konjski hropci i težak štropot. Čuli su djedov glas: “Neće Crveni jahati moga konja”.
Onda ih je poveo na brod. Bila je to engleska lađa s četiri dimnjaka. Moja je majka
dugo čuvala fotografiju tog broda, koju je dobila od samog kapetana. […] U Feodosiji
čekala ih je ruska trgovačka lađa “Vladimir”. Imala je samo jedan dimnjak. […] Iskrcali
su se na Lemnosu, poslije su se našli u Kikindi ili Negotinu, ne znam točno, a nije ni
važno. Tamo se nešto poslije zatekao i moj otac, Frane Paro, Pažanin, austrougarski
kadet, u to doba potporučnik u kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci. Zbog toga što je
svoje vojnike učio pjevati hrvatske koračnice (Marjane, Marjane… između ostalih),
po kazni je provodio svoj časnički vijek pretežno na nemirnoj i nesigurnoj bugarskoj
granici. Pažanin se oženio četrnaest godina mlađom Ruskinjom na zgražanje tradici-
onalne paške sredine i svoje obitelji. Ona ga je pratila na njegovim vojničkim potuca-
njima po Kosovu, Makedoniji i Južnoj Srbiji. […] Godine 1934. rodio sam se u Čačku.
Godina 1941. zatekla nas je u Šapcu, i već sredinom travnja skrasili smo se kao izbjegli-
ce moj otac, moja majka i ja u Karlovcu, u tek stvorenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Moj se otac prijavio u hrvatsku vojsku i postao domobranski satnik. Bilo mi je sedam
godina. Kao izbjeglica bio sam dvije godine stariji od moje majke.
Da nije bilo ona dva plemenita siva arapska kozačka konja, ne bih se bio ni rodio.
I ne bih teglio kao konj ovo kazalište, Osmana i sebe samoga.

Zapis je iz godine 1992., dakle iz prve od deset godina što ih je Paro proveo na funkciji
intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i godine u kojoj je povezao sva tri an-
sambla – Dramu, Operu i Balet – u spektakularnoj, hvaljenoj, ali i osporavanoj režiji vlastite
adaptacije Gundulićeva Osmana.
Jedan je rat doveo Anu Zwezdin i Frana Paru u istočne krajeve Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca, drugi ih je rat iz tih krajeva odveo u Karlovac, koji je tako postao zavičajni grad
Georgija Para, grad u kojemu je on završio pučku školu i gimnaziju, grad u kojemu se počeo
zanimati za kazalište te se kazalištem počeo i baviti. Dakako da ga je studij, prvo filozofije i
anglistike na Filozofskome fakultetu, gdje je diplomirao 1961., potom režije na Akademiji za

333
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

kazališnu umjetnost, gdje je diplomirao 1965., iz Karlovca odveo u Zagreb. U njemu je, uz niz
odlazaka na gostovanja, trajno i ostao.
Raditi je počeo i prije nego što je stekao diplome na Filozofskome fakultetu i Akade-
miji. Redatelj na Radiju Zagreb bio je 1956. i 1957., a od 1957. do 1959. dramaturg u Zora
filmu. Prvi stalan posao u kazalištu dobio je, dakako kao redatelj, 1959. u Hrvatskome na-
rodnom ka­za­lištu u Zagrebu, a prekinuo ga je 1972. zbog unutrašnjih nesuglasica oko dviju
eksperi­mentalnih predstava koje je u sezoni 1971./72. ostvario kao njihov umjetnički vo-
ditelj, supot­pi­savši režiju s Ivicom Boban i glumačkim kolektivom. Bile su to dvije drame
s izrazitim obilježjima ekspresionizma, Grbavica njegova Karlovčanina Stjepana Mihalića i
Događaj u gradu Gogi slovenskoga liječnika, psihoanalitičara i dramatičara Slavka Gruma,
nespojive s onodobnim stilom i onodobnom repertoarskom politikom matične hrvatske
kazališne insti­tu­cije. Vratio se u nju još dva puta, ponovno kao redatelj od 1984. do 1986. te
kao intendant od 1992. do 2002. godine. Nakon odlaska iz zagrebačkoga HNK-a bio je, od
1972. do 1976. um­jet­nički direktor i glavni selektor Sterijina pozorja u Novome Sadu, a od
1976. do 1984. dra­ma­turg u Zagrebačkome gradskom kazalištu Komedija. Dramski program
Dubrovačkih ljetnih iga­ra umjetnički je vodio od 1977. do 1979, a kao redoviti profesor na
Akademiji dramske umjet­nosti od drugoga redateljskog odlaska iz HNK-a do preuzimanja
dužnosti njegova intendanta.
Dobio je za svoj rad i niz nagrada, među njima i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo
2007.
Kazališni čovjek u punom smislu riječi – dramaturg i dramatizator proznih tekstova,
umjetnički voditelj institucija i festivala, intendant, kazališni pedagog, autor povećega broja
programskih tekstova, eseja, autorskih bilježaka, analitičkih prikaza vlastitoga rada i memo-
arskih zapisa – Georgij Paro bio je prije svega ipak redatelj, jedan iz Gavelline škole. Nakon
diplomske predstave u Karlovcu, režirao je u sezoni 1958./59. dva “poučna komada” Bertol-
ta Brechta, Izuzetak i pravilo i Pravilnu liniju, na Komornoj pozornici Hrvatskoga narodnog
kazališta u Zagrebu. Brechtov je “epski teatar” u hrvatskome glumištu tada još bio ne­po­
znanica, a Paro je, kako se naslućuje iz njegova odgovora na anketu o Brechtu u Hrvat­skoj u
tematskome broju časopisa Prolog (X/1978, br. 35), tom režijom htio odgovoriti na “slavnu
ali mimo-brehtovsku predstavu Kavkaskog kruga kredom u HNK u režiji Bojana Stupice”.
Režijom dviju srednjovjekovnih farsi, Mesara iz Abbevilla i Advokata Pathelina – za koje je,
uzgred rečeno, svoj prvi kazališni dekor izradio nedavno preminuli Zlatko Bourek – sljedeće
je sezone u Zagrebačkome dramskom kazalištu pokazao da kazalište drži radio­ni­com, la-
boratorijem u kojemu neprekidno valja eksperimentirati, mijenjati postojeće, pro­vje­ravati
vlastiti pristup.
Šezdesete godine bile su razdoblje traganja. Režirao je Paro u četiri zagrebačka kaza­lišta
(Hrvatskom narodnom, Dramskom, Komediji i ITD-u), u Dubrovniku, Mostaru i Tuzli, reži-
rao je i Shakespearea i Peru Budaka, i Ibsena i Hadžića, i Brechta i Feydeaua – posebno su
mjesto u njegovu redateljskom opusu tada imale drame Harolda Pintera i Luigija Pirandella
– a godine 1966. započeo je i s gostujućim predavanjima i režijama u Sjedinjenim Američkim
Državama, najviše na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Barbari, gdje je skupljao iskustva
koja su ga, ako ne potaknula, jer poticaj je i prije postojao, onda zacijelo ohrabrila da otrese

334
 in memoriam

sa sebe teret Gavellina nasljeđa i Gavellina utjecaja. Naime, nakon Gavelline smrti 1962., če-
tvorica redatelja, njegovih učenika te pomoćnika i suradnika, a bili su to, uz Para, Kosta Spa-
ić, Dino Radojević i Božidar Violić, povezali su se u neformalni “kartel” kojemu je de­klarativni
cilj bio zaštita redateljeve autonomije i umjetničkoga digniteta, ali stvarni cilj o kojemu se za
postojanja “kartela” nije govorilo bilo je zapravo nasljeđivanje dominantne pozicije što ju je
Gavella uspio steći svojim autoritetom i za sebe. Pripadnik “kartela” u šezdesetim godinama,
Paro se od njega u sedamdesetima distancirao, umanjio mu je važnost. Ovako je 1978. govo-
rio teatrologu Radoslavu Laziću:
Kad smo mi preuzeli na sebe Gavelline obaveze, pomalo naivno, a i komotno, očeki-
vali smo da će se glumci i studenti odnositi prema nama kao i prema njemu, tj. zadr-
žati manje-više poslušno-podređeni stav. Međutim, u glumcima se nakon Gavelline
smrti oslobodila izvjesna energija koja je bila potencijalno kazališno kreativna, ali mi
smo je u jednom času osjetili i protumačili kao otpor. Umjesto da tu energiju iskoristi-
mo za teatar, navukli smo je protiv sebe (…) Nas nekolicina pokušali smo nemoguće:
oživjeti Gavellu, ustrajati na njegovu putu, raditi u njegovo ime, ponašati se kao da je
on još uvijek tu… Dakako da je to bilo neodrživo, pasivno i konzervativno stajalište.
(Scena, 1978, br. 4)
Godine 1970. svoje je izlaganje na skupu Branko Gavella – život i djelo, održanom pri­go­
dom preimenovanja Zagrebačkoga dramskog kazališta u Dramsko kazalište Gavella, zavr­šio
rečenicom kojom je najavio svoj prekid s višegodišnjim pokušajima da se ustraje “na njegovu
putu”, radi “u njegovo ime”, ponaša “kao da je on još uvijek tu”. Rekao je:
Bit ćemo najveći gavelijanci ako od njegovih sljedbenika postanemo vođe.
Napuštanje sljedbeničkoga puta moglo se zapaziti već godine 1969. u uprizorenju Supe­
kova Heretika, biografske drame o Markantunu de Dominisu, na pozornici Zagrebačkoga
dramskog kazališta. Golemi triptih scenografa Miše Račića na kojemu su, poput izrezbarenih
figura na oltaru, cijelo vrijeme izvedbe boravili svi izvođači – jedni na njegovu lijevom krilu
kao likovi iz splitskih scena, drugi na njegovu desnom krilu kao likovi iz londonskih scena,
a treći u sredini kao likovi iz rimskih scena, s proscenijem kao plateom gdje su se vodili svi
ključni dijalozi Dominisa (Božidar Boban), Scaglije (Božidar Smiljanić) i Fides (Ljubica Jović)
– dao je predstavi dimenziju scenskoga spektakla na tragu crkvenih prikazanja, ali naznačio
ono što će u 1970-ima postati najvažnija značajka Parovih predstava, a to je skupna igra an-
sambla, ne pojedinac nego glumački kolektiv kao izvođač.
Preokret i u Parovu režijskom prosedeu i u hrvatskom kazalištu označila je pak Grba­vica
Stjepana Mihalića, karlovačkoga književnika i kazališnoga čovjeka čiji je rad Paro upoznao
još kao gimnazijalac, premijerno izvedena 10. prosinca 1971. u Karlovcu, a zagre­bačka je
premijera održana 9. siječnja 1972. u Hrvatskome narodnom kazalištu na čijem se reperto-
aru predstava i nalazila. Režiju su, što je u tadašnjem profesionalnom hrvatskom glu­mištu
bila novost, supotpisali glumački ansambl, u kojem su prevladavali studenti glume, te Ivica
Boban i Paro, ujedno i umjetnički voditelj predstave. Uz programsku knjižicu publici su dije-
ljena i dva letka s citatima iz Prvoga manifesta Kazališta okrutnosti Antonina Artauda. Žuti je

335
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

letak zahtijevao promjenu kazališnoga govora u najširem smislu te riječi, a crveni da kazalište
gledatelju pruži “istinite precipitate snova, gdje se njegova sklonost zločinu, njegove erotske
opsesije, njegovo divljaštvo, njegove tlapnje, njegovo utopističko poimanje života i stvari,
pa i sam njegov kanibalizam, otvaraju na jednom planu, ne pretpostavljenom i iluzornom,
nego unutarnjem”. U samoj programskoj knjižici tiskana su pak Programska načela što su
ih zajedno formulirali Ivica Boban, Paro i asistent režije Marin Carić, tada još student. Ta su
načela zapravo bila mišljena kao manifest “kazališta mita”, kojim se htjelo razbiti “građan-
sko kazalište” i njegovo bavljenje “stanjem stvari u svijetu”, a ponovljena su i dopunjena uz
sljedeću predstavu temeljenu na njima, Grumov Događaj u gradu Gogi, premijerno izveden
3. travnja 1972., sad s profesionalnim ansamblom. Grbavicu i Gogu malo tko će ocijeniti naj-
boljim Parovim predstavama. No one i nisu bile mišljene kao “dobre predstave”, nego kao
provjere otvorenosti profesionalnoga, institucijskog kazališta za poticaje koji su dolazili iz
rubnih, eksperimentalnih, neoavangardnih kazališnih družina, u Hrvatskoj prije svega s In-
ternacionalnoga festivala studentskih kazališta, IFSK-a, i iz Studentskoga eksperimentalnog
kazališta, SEK-a. To, pak, što je Paro za provjeru otvorenosti izabrao pozornicu reprezenta-
tivne nacionalne kazališne kuće shvaćeno je kao provokacija i zbog nje su vrata Hrvatskoga
narodnog kazališta devet godina ostala zatvorena za čovjeka koji će točno dva desetljeća
nakon dviju “izazovnih” premijera postati njegovim intendantom. Kao redatelj, Paro se na tu
pozornicu vratio tek u studenome 1981., spektakularnim uprizorenjem vlastite dramatizaci-
je Krležina romana Banket u Blitvi.
O zaista demonstrativnu izlasku iz Gavelline sjene i odbacivanju “građanskoga kazališta”
svjedoče dvije značajke tadašnjih Parovih predstava, realiziranih, kako je rečeno, uglavnom
u korežiji s ansamblima. Prva je otklanjanje razgovijetno i jezično primjereno (posebice što
se naglašavanja tiče) izgovorene riječi kao temeljne sastavnice multimedijskoga kazališnog
“jezika”, kao i podređivanje pojedinačnih, psihološki profiliranih uloga skupnoj igri ansam-
bla, utapanje individuuma u kolektivu, podređivanje osobnih interesa “duhu zajed­ništva”
koje su u kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama prošloga stoljeća zago­va­rale
alternativne družine diljem svijeta. Druga je htijenje da se kazalište u kojemu se održavaju
vidljivima granice između, primjerice, fikcije i zbilje, izvođača i gledatelja, drama­tičarovih, re-
dateljevih i glumačkih “ovlasti”, glumišnoga i gledališnoga prostora, zamijeni prilagodljivom
izvedbenom umjetnošću koja će biti otvorena za skupne autorske, glumačke, redateljske
i gledateljske eksperimente s nepredvidljivim ishodima. Kazališna se zbilja zdušno opirala
promjenama pa je Paro u razgovorima za novine i časopise govorio o željenu nizu kafkijan-
skih izvedaba Kafkina Procesa, svake večeri sa samo jednim “uhićenim” i “prive­denim” gle-
dateljem, tek načelno suglasnim ali ne i obaviještenim o točnu datumu “njegove” predstave,
gledateljem koji će proživjeti iskustvo Jozefa K, a istodobno je, 1976., u Teatru &TD režirao
Weissovu dramaturški posve konvencionalnu adaptaciju toga romana s, istina, sjajnim Ivi-
com Vidovićem u glavnoj ulozi. Moglo bi se reći da je nakon Shakespeareova Macbetha
(1972.) u Gavelli i Krležina Kristofora Kolumba (1973.) na Dubrovačkim ljetnim igrama – a u
obje mu je predstave pouzdani suradnik u tumačenju naslovnih likova bio Božidar Boban –
odustao od radikalnoga sučeljavanja tradiciji i svojevrsnoga potkopavanja vodećih dramskih
kazališta te se, naučivši nešto i od politike koja se u tim godinama itekako izravno miješala u

336
 in memoriam

kazališni život, posvetio “umijeću mogućega” u kazalištu ne toliko onakvom kakvo je bilo i
kakvo bi bez njega i ostalo, nego kazalištu onakvom kakvo je ono željelo biti.
Sedamdesetih i osamdesetih godina Paro je podosta neujednačenim tempom režirao u
nekoliko zagrebačkih kazališta i nekoliko kazališta izvan Zagreba. Bilo je godina kad je imao
po jednu jedinu premijeru (1973., 1978.), bilo je godina kad bi ih imao po pet ili šest (1972.,
1984., 1986., 1988., 1991…). Za naš je naraštaj, uzgred rečeno, iz toga doba nezabo­ravnom
ostala Brechtova (prema Marloweu) “storija” Život Eduarda II., kralja Engleske (1971.) na Lo-
vrijencu, ponovno s izvrsnim Božidarom Bobanom u naslovnoj ulozi i songom Pere Gotovca
Ne dajte da vas zavedu (na Brechtov tekst) koji je u interpretaciji Ibrice Jusića na poseban
način korespondirao sa stanjem u društvu, politici i kazalištu. Godinama nam je, nekima i za
sva vremena, ta predstava ostala mjerilo svih kazališnih stvari, unatoč tomu što je već 1973.
skinuta s repertoara. Gledano unatrag, čini se da je usporedo gradio nekoliko repertoarskih
niski, što većih, što manjih. Tako je u Komediji i Jazavcu, uz praizvedbe Hadži­će­vih satira (Na-
ručena komedija, Muholovka, Češalj, Gospoda i drugovi), režirao zaborav­ljene ili podcijenjene
tekstove poput Matoševe jedine komedije Malo pa ništa (1970.), Horva­tove poratne satire
Prst pred nosom (1975.), školsku dramu Sveti Aleksi (1977.) Tituša Brezo­vačkog, Freuden-
reichov nekoć nadasve popularan pučki igrokaz Graničari (1978.), Čini baru­na Tamburlana
(1984.) nepoznatog autora, Kolarovu gorku, okrutnu komediju, ako je to uopće komedija,
Svoga tela gospodar (1986.). Druga su, opsegom skromna ali itekako važna, niska praizvedbe
tekstova mlađih hrvatskih autora: Šimun Cirenac (1977.) Ivana Bakmaza, Gospo­dar sjena
(1979.) Dubravka Jelačića Bužimskog (1979.), A tek se vjenčali (1980.) Lade Kaštelan. Poseb-
no su mjesto u Parovu opusu dobili i neki rjeđe izvođeni ili još neizvođeni tekstovi iz en-
gleskoga i španjolskoga renesansnoga, manirističkoga i barokonoga teatra: Tragična povijest
života i smrti doktora Faustusa (1982.) Christophera Marlowea, Šteta što je kurva (1984.)
Johna Forda, Shakespeareov Periklo (1986.), Seviljski zavodnik i kameni uzvanik (1987.) Tirsa
de Moline, Vojvotkinja Malfeška (1995.) Johna Webstera.
U posljednjem desetljeću prošloga te prvim desetljećima ovoga stoljeća režirao je niz
predstava koje su izazivale krajnje proturječne reakcije. Zahtjevna i bogato opremljena
izvedba dramatizacije Gundulićeva epa Osman (1992.), s Draganom Despotom kao dram-
skim tumačem naslovne uloge, okruženim članovima svih triju ansambala i više nego dojm­
ljivom scenografijom Mersada Berbera, doživjela je (mahom politički motivirane) napade.
Napade je trpio i zbog toga što je Hrvatsko narodno kazalište godine 1997., za njegove in-
tendature, upriličilo proslavu Tuđmanova rođendana pod naslovom Seh križnih putov konec
i kraj, u režiji Zlatka Viteza. Loša je, upravo štetna posljedica pridavanja pretjerane važnosti
ispunjavanju jedne u biti protokolarne obveze središnjega nacionalnog kazališta ta što je
dio ljudi koji su Para zbog toga čina kritizirali počeo obezvrjeđivati i njegov prijašnji rad.
Prednjačili su u tomu, kao što to obično biva, oni koji nisu imali prigodu vidjeti Eduarda II.
i užasavajuću bezglasnu smrt na najokrutniji način smaknuta vladara u dvorištu Lovrijen-
ca, Areteja kao ni dvije usporedne “procesijske predstave” na Bokaru, Grbavicu na ogoljeloj
sceni zagrebačkoga HNK-a, Kolumba na palubi preuređene drvene lađe, Šimuna Cirenca na
skučenoj Sceni L-99 Zagrebačkoga kazališta mladih, ali su unatoč tomu “znali” da te pred-
stave nisu unijele ništa novo i ništa dobro u naš teatar. S druge strane, gotovo je jedno­dušno

337
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

pohvaljen varaždinski Jedermann iliti Vsakovič (1996.), izveden u dvorištu palače Ser­mage, sa
sjajnim Ljubomirom Kerekešom u naslovnoj ulozi i također impresivnim prizorom umiranja.
(Uzgred rečeno, tjeskobne su i sudbinske smrti i Doktora Faustusa, i Don Juana, i Osmana pa
bi Parova uprizorenja čovjekova posljednjeg iskustva mogla biti temom posebnoga ogleda
ili feljtona.)
Režirao je Paro i nekoliko opernih predstava, i ljetne Histrionove predstave na Opato­
vini – godine 2004. Šenoinu Ljubicu u aktualizaciji Nina Škrabea, primjerice – radio je i s
lutkama, dokazao dramatičnost i sceničnost dvaju “kronisterija” Nedjeljka Fabrija, Vježbanja
života u Rijeci (1990.) i Berenikine kose u Zagrebu (1995.), koje je uprizorio kao dinamične
scenske freske turbulentnih vremena na istočnoj obali Jadrana, kao i Marinkovićeve Zajed­
ničke kupke (1989.), ali ipak najvažnijom mi se čini postojana njegova vezanost za Krležu i
Krležine teme. Ta impresivna niska predstava proteže se kroz gotovo pola stoljeća, od Ago-
nije (1969.) u Zagrebu, preko Areteja (1972.) i spomenutoga Kolumba na Ljetnim igrama u
Dubrov­niku, također već spomenute dramatizacije Banketa u Blitvi, sve to u Zagrebu, te
Maskerate i Puta u raj (1985.) u Osijeku, pa Glasa vapijućeg u opereti (1986.), Zastava i Rat-
nih dnevnika (1991.), Gospode Glembajevih (1993.) i Agonije (1998.) ponovno u Zagrebu do
dramatizacije Povratka Filipa Latinovicza (2000.) u Osijeku. U Krležinoj su orbiti i uprizorenja
Međimor­čeve dramske kronike Zastave, barjaci, stjegovi, također u Osijeku (2007.), pa i moje
Podvale Ludosti u Splitu (2009.). Na kraju su krležijanske niske dvije predstave ostvarene s
ansamblom Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu: dramatizacija nepravedno zane-
marena Krležina mladenačkog romana Tri kavaljera frajle Melanije (2013.) i britko, satirično
govorenje Balada Petrice Kerempuha (2016.) smješteno među kontejnere po kojima današ-
nji puk prekapa u potrazi za mrvicama s onih stolova o kojima se i u Krležinim Baladama
pjeva oporim glasom.
Zapisi o Krleži provlače se kroz sve knjige jedinoga postojanog krležijanca među (post)-
ga­­velijancima, a objavio ih je Paro čak pet: Iz prakse (1981.), Made in USA (1990.), Theatralia
disjecta (1995.), Razgovor s Miletićem (1999.) i Pospremanje (2010.). Mnogo je tu osobnoga
prisjećanja na razgovore o dramama i dramatizacijama, o glumi i režiji, o kazalištu i književ-
nosti, a kratak rezime, u formi pitanja koja smatra ključnima za određenje odnosa suvreme-
noga kazališta prema Krleži, dao je u “impresiji” pod naslovom “Krleža danas i ovdje”. Pitanja
su i dvojbe: “Zašto Krleža danas?”, “Koji Krleža danas na sceni?”, “Galicija danas?”, “Glembajev-
ski ciklus danas?”, “Kako Krleža danas na sceni?”… Umjesto konačnih odgovora, slijede nova
pitanja i nove dvojbe.
Posljednje godine Parova redateljskog rada obilježila je suradnja s komediografom Ni-
nom Škrabeom, s kojim se osobno i profesionalno zbližio na već spomenutoj aktualizaciji
Šenoine Ljubice. Na Opatovini je režirao Francekovu tetu (2016.), a u Kazalištu na Peščenici
Malo morgen (2015.), Koltove generala Pattona (2016.) i posljednju svoju predstavu mora-
litet u stihovima Dobri čovjek Bažulek (2017.). Zaključne Parove riječi u predgovoru knjizi
Škrabeovih komedija U Plavom podrumu (2017.), riječi su o njegovu posljednjem piscu, ali
ujedno su i riječi o njemu samom, o njegovu prihvaćanju drugih:

338
 in memoriam

Škrabe dobro vidi nedaće svijeta. Vidi i nesavršenost ljudi. Može plakati ili se smijati.
Odabrao je smijeh. Ali kakav smijeh? [S]rdačan i opuštajući; često i gromoglasan kad
se u toplim zagrebačkim ljetnim noćima razliježe histrionskom Opatovinom. Pa ipak,
to je i melankolični, nostalgični, pomalo rezignirani smijeh-osmijeh na licu čovjeka
koji životnu mudrost crpi i upija godinama radeći i živeći […] u skladu s ljudima i
prirodom.

Karlovac

339
 zadarska smotra 4, 2018. Tonko Maroević

in memoriam Bourekova ostavština

Darovit i darežljiv, duhovit i dosjetljiv, Zlatko Bourek iskazao

se na mnogim podru­čjima, dokazao u različitim disciplinama
likovnoga, kazališnoga i filmskoga djelovanja. Kroz više od
šest desetljeća intenzivne javne nazočnosti oglasio se crte-
žima i kipovima, kari­ka­tu­rama i ilustracijama, slikama i sce-
nografijama, kostimografijama i režijama, a sve to izvođeno
na raznim stranama, na brojnim adresama, u svakovrsnim
tehnikama, u gotovo neograničenim količinama. A pritom je
ostvario iznimno koherentan i zaokružen univerzum, posvje-
dočio svoj cjelovit groteskno-melankolični i sjetno-ironični
svjetonazor, afirmirao specifičnu, individualno čvrsto obilje-
Zlatko Bourek
ženu figuraciju i zauvijek prepoznatljivi podsmješljivi rukopis.
Živeći i djelujući pretežno u Zagrebu, nikad nije zaboravio ni zapustio svoje slavonske
korijene i svoj srednjoeuropski, naročito panonski, ishodišni ambijent. Naravno, izvodeći po
narudžbi i zadatku scenske i crtanofilmske, knjižne i novinske radne obaveze, znao se – kao
školovani primijenjeni umjetnik – prilagoditi i podvrgnuti zahtjevima (tuđega) teksta, (ino-
ga) redateljstva, (kolektivnoga) usmjeravanja, ali nikada nije htio (pa ni mogao) zanijekati
upečatljivu mjeru vlastitoga senzibiliteta, ni propustio ostaviti uvjerljiv trag svojega bavljenja
i umijeća.
Zagreb će posebno osjećati njegov nedostatak, jer smo ga mogli susretati u kazalištima
i galerijama, u salonima i muzejima, ali također i na ulicama i na trgovima, gdje je isto tako
znao sići svojim pokretnim malim kazalištem, sa svojim marionetama i lutkama, posprdnim
ljepotanima i takozvanim nakazama. Kao vještak i zanatlija starinskih znanja i kriterija, ali
upravo kao autentični moderni umjetnik Zlatko je Bourek, kao rijetko koji mu suvremenik,
umio sretno spojiti “visoku” i zahtjevnu razinu s “niskom” i pučkom linijom izražavanja, u
svojim antologijskim ostvarenjima sintetizirati snagu izvorne imaginacije i uvjerljivost široke
komunikacije.

340
 in memoriam

Moglo bi se kazati kako je Bourek sasvim svjesno izmakao svim trendovskim napa­stima
ili izazovima stilsko-morfoloških opcija, kako je vlastiti stil konstituirao s onu stranu jefti-
ne aktualnosti ili površne mode. Ako bismo mu već trebali naći uzore ili orijentire, onda
su to slikari “nove stvarnosti” (kod nas “zemljaši”) ili čak neki autori oko Artdeco-a, pa i iz
razdoblja početka (dvadesetoga) stoljeća. Boureku nikad nije smetalo ako ga se smatralo
pomalo anakroničnim ili narativno-literarnim. Dapače, on je smatrao kako svojim radom
riše kroniku svojih doživljaja i povijest vlastitih opsesija, kao što novelisti i romanopisci pišu
epizode i sekvence svojih proza. Uostalom, kad se okrenuo crtanomu filmu i kazališnoj režiji,
uspostavio je jednako suveren odnos s “vremenskim” koordinatama izražavanja kao što ih je
instinktivno i formativno već imao stečene na “prostornim” apscisama.
Iskonski likovni nerv Bourek je stavio u službu realizacije svojevrsnoga životnog svjetona-
zora, gorkohumornoga i tragikomičnoga veltanšaunga, a u blizini crnohumornih i apsurdnih
konotacija. Zato je on ostao trajno u blizini Boccaccia i Rabelaisa (a mogli bismo dodati
Boscha i Brueghela), zato je on crtežima popratio Baffa i Držića, Zmaj Jovu i Duška Radovića,
Paljetka i Viteza. A malo tko je poput njega tako nadahnuto i opušteno slijedio kerempu-
hovsko-galženjačku, plebejsko-osporavateljsku, grabancijaško-zafrkantsku Krležinu žicu, te
u filmu “I videl sem daljine meglene i kalne” stvorio također čeznutljivi hommage svojoj
ljubljenoj Panoniji.
Mnogima se znao ljupko narugati, pa i samoga sebe uzeti na metu, ali zovu zavičaja nije
znao odoljeti, kao što ni urođeni kozmopolitizam nije mogao iznevjeriti. Dakle, u duhu je
nastavio živjeti s bećarcima i sramotskim stihovima, inspirirati se sentimentalnim i erotskim
pobudama, no ne zaboravljati ili potiskivati niti bolne scene i tragične situacije. U Boureko-
vu panoptikumu i kaleidoskopu dobili smo kompleksni vremeplov slavonske popudbine i
židovske sudbine, podsmješljivu i žalobnu fresku u rasponima od galgen-humora (“plesa
mrtvaca”) do himničnih simbola i vitalnih metamorfoza.

Požega

341
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Dragutin Parčić

Marcel Kušar

342
 Dragutin Antun Parčić –
Marcel Kušar
Izabrani radovi i pisma
Stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 135.
Priredile Silvana Vranić i Lada Badurina
Urednik Josip Lisac
Matica hrvatska
Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Dva zaslužna zadarska građanina
Pitao sam se dugo postoji li riječka kroati-
stička škola. To mi se pitanje prvi put namet-
nulo kad sam u ruke dobio program III. hr-
vatskoga slavističkog kongresa koji se je odr-
žao u Zadru 2002. godine. Ne pratim sustav-
no kroatistička okupljanja, ali sam se taj put
zainteresirao zbog činjenice da je posebna
tema tog kongresa bio Dragutin Parčić. Sek-
ciju “Parčić” pratio sam od početka do kraja.
Bio je to mimohod riječkih kroatistica, jedna
po jedna, svaka sa svojom temom, tako da
je opća tema bila pokrivena gotovo u svim
svojim bitnim pojedinostima. U svakom slu-
čaju, ispunile su gotovo sav program sekcije.
Iz svega se moglo vidjeti da im je tema bli-
ska znanstveno i prostorno te da iza svega
stoji dogovor uigrane skupine znanstvenica
koje sustavno istražuju na dogovorenim te-
mama. Neka sam imena te škole poznavao:
Marija Turk, Iva Lukežić. U Zadru su nastu-
pile: Diana Stolac, Helena Pavletić, Anastazi-
ja Vlastelić. Njima treba priključiti sadašnju
predstojnicu Odsjeka za kroatistiku u Rijeci,
Sanju Zubčić te Vesnu Grahovac-Pražić koja
djeluje u Gospiću (danas u orbiti zadarskog
343
sveučilišta) i najnoviju akviziciju Boranu Mo-
rić-Mohorovičić. Nažalost, zbornik tog kon-
gresa nije nikad objavljen pa je bilo ideja da
se izlaganja u sekciji “Parčić” objave u poseb-
nom svesku, pojačano s nekoliko priloga iz
zadarskog kruga, ali se nije otišlo dalje od
ideje. Riječki časopis Fluminensia ponudio je
svoje stranice sudionicama zadarskog sku-
pa u posebnoj sekciji (temi) “Parčić”. Naslovi
njihovih izlaganja mogu se naći u bibliografi-
ji radova o Parčiću u ediciji Stoljeća hrvatske
književnosti, str. 52–63. Postoji dakle “riječka
kroatistička škola”.
Autorice su svoje tekstove simetrično
ras­poredile u sedam istoimenih poglavlja:
Pred­govor, Ljetopis (životopis), Bibliografi-
ja (izdanja autora, važnija literatura). Prilozi
(291–344) sadrže: Izbor tekstova, Izbor pisa-
ma, Napomena. Zajednički dio Prilozi (291–
344) napisala je redaktorica Nataša Debogo-
vić: Tekstološka napomena, Tumač imena i
izraza, Rječnik i Kazalo imena. Slikovni prilo-
zi sadrže 9 slika za svakog autora.
Silvana Vranić napisala je tekst o Dragu-
tinu Antunu Parčiću (11–64) (Vrbnik, 1832.
– Rim, 1902.), a Lada Badurina tekst o Mar-
celu Kušaru (155–183). Oba jezikoslovca ro-
đena su u prostornom dometu “riječke kro-
atistike”: Parčić u Vrbniku (1832.), a Kušar u
Rabu (1858.). Obojica su bila građani Zadra.
Parčić je u Zadru završio srednju školu i te-
ologiju, službovao je u Zadru i na Školjiću, a
Kušar je bio profesor hrvatskog jezika u tali-
janskoj gimnaziji (1895. – 1908.) i profesor u
hrvatskoj gimnaziji (1908. – 1915.), od toga
joj je ravnateljem bio od 1909. do 1914. Bio
je predsjednik Matice dalmatinske (1897. –
1899.). Obojica imaju i svoju ulicu u Zadru. I
tu prestaju sličnosti između naša dva zasluž-
na sugrađanina.
Njihova popularnost nije usporediva. Za-
hvaljujući svojem Misalu, posljednjem gla­

golj­skom misalu, i svojim rječnicima, Par-
čić je mnogo poznatiji (ako uzmemo u obzir
da je Kušar do sada bio slabije poznat široj
javnosti). Zadar mu je 1992. godine posve-
tio dvodnevni znan­stveni skup, III. hrvatski
slavistički kongres, kao što smo već rekli, po-
svetio mu je posebnu temu. Stoga ćemo u
našem prikazu posvetiti nešto više prostora
“slučaju” Kušar nego Parčiću.
Zahvaljujući obilnoj literaturi, zadaća Sil-
vane Vranić bila je znatno olakšana, ali je
zato sinteza bila tim delikatnija. Sustavno je
iznijela sve dosad poznato o peripetijama i
diplomatskim i stručnim labirintima oko ti-
skanja Misala. Doznajemo nešto više o ulo-
zi crnogorskog kneza Nikole i Jovana Sunde-
čića u odluci da se Misal tiska glagoljicom.
Nešto manje, još uvijek, govori se o barskom
nadbiskupu Šimunu Milinoviću koji je ina-
če bio veliki pobornik glagoljice. Navedeni
su svi tehnički detalji tiskanja glagoljicom te
duga i opširna Parčićeva priprema za njego-
vo tiskanje. Studiozno je procijenjen Par­či­ćev
leksikografski rad, analizirana su sva izdanja
njegova talijansko-hrvatskog i hrvatsko-ta-
lijanskog rječnika (1851., 1858., 1901.), natu-
knice uspoređene s drugim rječnicima ono-
ga doba, utvrđena njegova tronarječna kon-
cepcija književnog jezika, a predgovori nje­
govim rječnicima bit će objavljeni u izboru
tekstova i tvorit će, uz tekst “Za opsta­nak
glagoljice”, njegov pretežiti dio. Vrlo je važ-
na činjenica da je Parčićeva Grammatika de-
lla lingua slava (ilirica) bila predmet jedno-
ga doktorskog rada kojem je autorica Borana
Morić-Mohorovičić, a naslov joj je Gramati-
čar Dragutin Antun Parčić (Rijeka, 2014.). Na-
dati se je da ćemo ju uskoro čitati kao knjigu.
Pisma su uzeta iz tri izvora: Jagić, Rački i
Strossmayer. Šteta što autorica nije uspjela
pronaći nijedno pismo Parčiću unatoč svojoj
upornosti i dobroj volji. Ta pisma spominje
344
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
Anđelko Badurina u radu “Nepoznati Parčić”
na str. 179. i 181. Zbornika Parčić iz 1993. go-
dine. Među njima bi se našlo sigurno zani-
mljivih razmjena informacija i ocjena Parči-
ćeva rada od strane znanstvenika kao što su
Jagić, Rački i dr. i olakšali bi razumijevanje pi-
sama koja su objavljena u ovoj knjizi i opće-
nito svih njegovih pisama koje posjedujemo.
Veliku novost i ohrabrenje za daljnja is­
tra­živanja predstavljaju Parčićevi rukopisi
po­hranjeni u knjižnici Krčke biskupije, a koje
su već djelomice proučavali Franjo Velčić i
Silvana Vranić. Slučaj pisama Parčiću, njego-
vi rukopisi u Krčkoj biskupiji, nedavno otkri-
će rukopisa Šime Starčevića kod isusovaca u
Zagrebu upućuje nas na misao da se u samo-
stanskim i općenito u crkvenih knjižnicama
i arhivima krije mnogo zanimljive građe za
daljnja istraživanja.
Marcel Kušar (Rab, 1858. – Rab, 1940.)
poseban je slučaj u povijesti hrvatske filo-
logije konca XIX. i početka XX. stoljeća, pa
čak i naših dana. On je na neki način novo
ime hrvatske filologije. Prvi put sam njego-
vo ime pročitao u jednoj zadarskoj ulici u
predjelu Smiljevac. Pretpostavljao sam da je
to zasluga profesora Julija Derossija za kojeg
sam znao da je bio član povjerenstva za ime-
novanje ulica i trgova u Zadru 1990-ih godi-
na. O Kušaru se malo pisalo, a još manje zna-
lo. Prema “važnijoj literaturi o Marcelu Kuša-
ru” u našoj ediciji, od druge Jagićeve recen-
zije iz 1891. do Vinceova članka u časopisu
Jezik1 navode se samo dva članka o njemu:
Ivan Esih u Riječkoj reviji (1958.) i Dalibor
Brozović u Telegramu (1967.). Nakon toga,
Vince piše uvodnu studiju novom izdanju
1 Mjesto i značenje Kušarove knjige Nauk o pravopisu jezika
hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimolo­gijskom), Jezik,
38(1991), 4, 97–105.

Narodnog blaga, Život i rad Marcela Kušara.
Te 1993. godine objavljeno je još pet teksto-
va o njemu (Vince, Lisac, Marko Samardžija).
Bez obzira na to, u trećem izdanju Vinceo-
ve knjige Putevima hrvatskoga književnog je-
zika (2002.) samo na jednom mjestu spomi-
nje se “Kušar o pitanju tipa književna jezika”
(557)2. Čak ako uzmemo u obzir vremenski
okvir Vinceova djela: do kraja XIX. stoljeća,
nije jasno zašto je Kušar prešućen. Naime, do
1900. godine Kušar je objavio sva svoja na-
jpoznatija djela: Povijest razvitka našega jezi-
ka hrvackoga ili srpskoga od najdavnijih vre-
mena do danas (1884.), Nauka o pravopi-
su jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom
i etimologijskom) (1889.), Dubrovčani, jesu
li Hrvati? (1892.), objavio svoja dijalektolo-
ška istraživanja u Dubrovniku (čakavica),
Lumbardi, Lastovu i Rabu, izdao Vodopiće-
vu Mariju Konavoku i čitanke za I., III. i IV. ra-
zred srednjih škola. Od njegovih važnijih dje-
la prag stoljeća prešlo je samo njegovo pri-
ređivanje izdanja Marulićeve Judite – 1901. i
Narodno blago – 1925.
Nakon profesorske službe u Kotoru
(1881. – 1888.) i Dubrovniku (1888. – 1895.)
Ku­šar je premješten na talijansku gimnaziju
u Zadru kao profesor hrvatskog jezika. Tu je
ostao do 1908. kad je prešao na hrvatsku gi-
mnaziju u kojoj je predavao povijest, zemljo-
pis i njemački do 1915. godine. Na istoj školi
bio je ravnatelj od 1909. do 1914. U ljetopi-
su dijela knjige o Kušaru stoji da je bio “prvi
ravnatelj hrvatske gimnazije u Zadru” (177).
Taj podatak nalazimo i u knjizi Ulice i trgovi
grada Zadra, Zadar, 2001, ur. Stijepo Obad
(140–142). Međutim, u knjizi Pobjeda hrvat-
2 Podatak se nalazi u poglavlju “Hrvatski jezik nakon po-
bjede Narodne stranke (1870) u Dalmaciji” (Povezanost
Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom na jezičnom planu),
str. 527–558. Dva članka u 100 godina nisu u suglasju s nje-
govim zaslugama.
345
osvrti i prikazi
skog jezika3 na popisu ravnatelja stoji: Marcel
Kušar, 22. X. 1909. – 28. X. 1914. Prije njega
na tom popisu su Tomislav Brajković (1897.
– 1908.) i Emilijan Lilek, v. d. 1908./1909. (Po-
bjeda, 145). Neobično je, naime, da netko
bude “prvi ravnatelj” škole koja je 1897. po-
čela kao niža, a 1901. kao viša gimnazija. Još
se jedan podatak iznesen u Matičinoj edici-
ji ne podudara s podatkom u gimnazijskoj
spomenici – vrijeme predsjedanja u Matici
dalmatinskoj: 1897. – 1999. (Badurina, 176);
1897. – 1901. (Jerolimov, 149). Točan poda-
tak tek treba provjeriti.
Kušar je jezikoslovac bečke mladogra-
matičarske škole, učenik Franca Miklošiča
i sljedbenik Vatroslava Jagića. O tome svje-
doči njegovo prvo djelo objavljeno u nastav-
cima u “Slovincu” pod naslovom “Arijanski
rod jezika i naši najstariji pradjedovi” (1883.),
a tiskano kao knjiga nosi naslov Povijest ra-
zvitka našega jezika hrvackoga ili srpskoga od
najdavnijih vremena do danas (1884.).
Pratio je onovremene aktualne rasprave
o pravopisu, a svojim važnim prilogom Na-
uka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga
(fonetičkom i etimologijskom) (1889.) utje-
cao je na pravopisca Ivana Broza, po izriči-
tom priznanju ovoga posljednjeg. U duhu
svog vremena, Kušar zastupa tezu o jed-
nom jeziku i štokavskoj ijekavici kao njego-
vu standardu.
Međutim, njegova dijalektološka istraži-
vanja imala su za cilj odgovoriti na neke pri-
jepore oko hrvatskog i srpskog jezika. To se
najbolje vidi u njegovu feljtonu “Dubrovča­
ni, jesu li Hrvati?” objavljenom najprije u Cr­
ve­noj Hrvatskoj 1892. godine, a potom ob­
javljenom u vidu knjige pod istim naslovom
3 Pavao Jerolimov, Pobjeda hrvatskog jezika, Zadar, Zagreb,
1998. To je spomenica zadarske gimnazije sa svim relevan-
tnim podatcima o ravnateljima, profesorima i učenicima.

iste godine s potpisom “Hrvati u Dubrovni-
ku”. Ta je rasprava, na momente polemična,
zanimljiva kao svjedočanstvo da su u Dal-
maciji na koncu XIX. i početkom XX. stolje-
ća djelovale dvije iredente. U Dubrovniku je
djelovala srpska iredenta čiji su glavni zastu-
pnici bili Budmani i Castrapelli, profesori u
dubrovačkoj gimnaziji, koji su svojim hinje-
nim liberalizmom zaveli mlade Dubrovčane.
Oni su kao Talijani i talijanaši u Zadru igra-
li na kartu liberalizma i srpske nacionalne
mitologije.
Srbi su svoje teritorijalne apetite formu-
lirane Garašaninovim Načrtanijem opravda­
vali povijesnom mitologijom i filološkim ar-
gumentima u čemu su im pomagali bečki
Slovenci i Slovaci (Kopitar, Miklošič i Šafa-
rik). U svojoj “historia calamitatum ragusi-
na” Kušar demantira srpsku mitologiju ko­
rak po korak. Kad se čitaju odlomci iz te knji-
ge, jasno se vidi koliko smo mi danas još “ne-
uki” glede srpske mitologije i njezinih korije-
na i argumenata. To je ostalo izvan dometa
naših temeljnih znanja o onom što nam se je
događalo od 1918. do 1990. pa i danas.
Tko je znao da se Srbi pozivaju na Porfi-
rogeneta (pogl. 31) i njegovu nekakvu grani-
cu na Cetini, prema čemu bi Hrvati nastavali
Dalmaciju zapadno od Cetine, a Srbi istočno
od nje? Na to su se nadovezali slovensko-slo-
vačko-srpski filolozi koji su na Cetinu stavili
granicu između čakavaca i štokavaca i lansi-
rali tezu da su štokavci, naravno, Srbi (da su
svi štokavci Srbi), a čakavci Hrvati. Kajkavci
su, naravno, Slovenci pa ispada da su Hrvati
samo oni koji govore čakavskim narječjem.
Tako je učila “bečka (filološka) škola” mlado-
gramatičarskog naraštaja! To i nije tako loše
kad se usporedi s “istraživanjima” bečkih et-
nologa. Po njihovu mišljenju, Hrvati su živjeli
u Lici i između Save i Drave u zapadnoj Sla-
voniji. To je manje nego teritorij čakavaca:
346
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
od Trsta do Omiša. Da, ali taj su teritorij svo-
jatali Talijani. Tako možemo reći da je Cetina
bila granica dviju iredenti: talijanske i srpske.
Austrijski etnolozi su sav teritorij na potezu
od Trsta do Bara “naselili” Talijanima i “ro-
maniziranim Srbima” (Italiener und Roma-
nisierte Serben). Miklošičevu tezu nisu pri-
hvatili mlađi mladogramatičari slavenskog
juga. Zamijenili su ju jednom drugom flos­
kulom. Nisu se u početcima Srbi i Hrvati di-
jelili na čakavce i štokavce (bilo je teško do-
kazati da je ta podjela starija od Porfiroge-
neta), nego je to bio jedan narod s dva ime-
na.4 Ovo mišljenje Đure Daničića prihvatili
su Pero Budmani, “srpski filolog”, Vatroslav
Jagić, sveslavenski filolog, i Milan Rešetar,
“srpski omladinac iz Dubrovnika”. Kušar pri-
stupa drugačije. On ne spekulira, on istražu-
je i provjerava južnu granicu čakavskog nar-
ječja i pronalazi ju na Pelješcu i otocima juž-
no od Cetine, a tragove čakavske ikavice pro-
nalazi i kod starih dubrovačkih pisaca, ali i u
onodobnome dubrovačkom govoru.5
Srbi i danas svojataju dubrovačku knjiže­
vnost i jezik. Svoje mišljenje temelje na dvje­
ma činjenicama koje oni posve proiz­voljno
interpretiraju, potvrđujući Nietzscheovu, Ja-
kovininu i Klasićevu tezu da ne postoje činje-
nice, nego samo interpretacije. Prva činjeni-
ca jest običaj starih Dubrovčana da čuvaju
kopije svojih dopisa trgovačkim partneri-
ma u unutrašnjosti Balkana na njihovim jezi-
cima. Tako su se u dubrovačkom arhivu sa-
čuvala pisma poslovnog dopisivanja na srp-
skom iz početka XIV. stoljeća. Ta je činjenica
4 Igrom riječi Krleža je ovu Daničićevu tezu okrenuo u svoju
poznatu izjavu da je srpsko-hrvatski jedan jezik koji Hrvati
zovu hrvatski, a Srbi srpski.
5 “Čakavske osobine u današńem dubrovačkom dijalektu”,
Program ć. k. Velikog državnog gimnazija u Du­brovniku za
školsku godinu 1888-9. Ć. k. Velikog državnog gimnazija.
Dubrovnik, 1889., str. 8–17.

(u interpretaciji) bila dovoljna da Dubrovnik
proglase srpskim gradom. Druga je činjeni-
ca Gundulićev Osman koji u VIII. pjevanju
usput spominje stradanje Srba. Iz toga Srbi
zaključiše da se Gundulić “osećao” Srbinom!?
Kušar na to ironično dodaje da bi Gunduli-
ća radije trebalo nazvati Poljakom, jer je nje-
gov glavni junak poljski kralj Vladislav. Dalje
Kušar pokazuje i dokazuje da srpska književ-
nost nije ni u kom slučaju utjecala na dubro-
vačku jer nije ni postojala kad je dubrovač-
ka cvala, da dubrovački pisci Srbiju ne nazi-
vaju svojom ni kad govore o onima koji ste-
nju pod turskim jarmom, da Stulli nema riječ
srpski u svom rječniku. Naprotiv, dubrovač-
ka se književnost jezikom i temama uklapa
u okvir hrvatske književnosti u Dalmaciji.
Sve ove i druge argumente iznosi Kušar pro-
tiv Omladine dubrovačke, tzv. Srba katolika,
svojih oponenata dok je predavao u dubro-
vačkoj gimnaziji 1888. – 1895. Kao eklatan-
tan dokaz svojih tvrdnji, Kušar navodi stiho-
ve Vladislava Menčetića:
Sužanjstva bi davno u valih
Potonula Italija,
O hrvatskieh da se žalih
More otmansko ne razbija. (221)
Neki drže da je zbog svega toga bio pre-
mješten u Zadar za profesora hrvatskog je-
zika na talijanskoj gimnaziji. A kad ga je na-
mjesnik Nikola Nardelli, inače Dubrovčanin,
imenovao ravnateljem hrvatske gimnazi-
je, Kušar je napravio još jednu nepodopšti-
nu: povodom posjeta namjesnika Maria von
Athemsa hrvatskoj gimnaziji učenici su na-
kon austrijske himne otpjevali i Lijepu našu.
Nakon toga Kušar je bio smijenjen s dužno-
sti ravnatelja, a potom i umirovljen.
Posebna tema knjige su “dubrovački Srbi”
o kojima se može čitati u ovoj knjizi na stra-
347
osvrti i prikazi
nicama 231–235. Oni su imali svoju stranku,
Srpsku akademsku stranku i svoje glasilo Du-
brovnik. Oni su čak osvojili općinsku vlast u
Dubrovniku u koaliciji s autonomašima, za-
hvaljujući prije svega ovim posljednjima, jer
je srpska stranka imala mali broj birača, kaže
Kušar.
Kao temelj svoje rasprave Kušar daje de-
finiciju srpstva (“srpskog Ja”): Pravoslavlje
+ Dušanovo carstvo + ćirilica. Uspoređu-
jući svoje mlade sugrađane koje on imenu-
je Omladina dubrovačka, on najprije izno-
si prvi njihov “otklon” od te definicije: oni
su katolici. Drugi “otklon” je njihovo pismo:
“Omladina je duboko uvjerena da ona za-
stupa inteligenciju u gradu … Sve ono što je
Omladina napisala napose ili po listovima,
pisano je latinicom: vidi se po tom da joj ni
“srpsko” pismo nije po ćudi.” (234)
Osim ovih osobina, Kušar iznosi i druge
znakove raspoznavanja dubrovačkih Srba:
“Ali najbolji dokaz da Srbi dubrovač-
ki nijesu nikakvi pravi Srbi jest činjeni-
ca da mnoge od njih jedva umiješ razli-
kovat od autonomaša, premda bi izme-
đu Srba i autonomaša imala bit ogromna
razlika, i zbiva se nerijetko da jedan koji
je omrknuo autonomaš osvane Srbin ili
obratno. Uopće u Dubrovniku i Srbi i au-
tonomaši nijesu drugo nego ‘Dubrovča-
ni’.” (235)
U zadnje vrijeme Kušarom se posebno
bavila upravo Lada Badurina, i to njegovim
poimanjem pravopisa.6
6 Badurina, O pravopisnoj koncepciji Marcela Kušara
(2007.), Badurina-Matešić, Teorijsko-metodološka upori-
šta jezikoslovnog rada Marcela Kušara (2008.), Badurina,
Pravopisni nazori Marcela Kušara (2009.), Badurina, Knjiga
zvana pravopis: u čemu je Marcel Kušar utjecao na Ivana
Broza (2011.).
 Marcel Kušar je u Zadru proboravio naj-
veći dio svoga radnog vijeka, punih 20 godi-
na (1895. – 1915.). U to vrijeme objavio je Či-
tanku za I. i II. razred srednje škole, priredio
izdanje Judite, objavio studiju O jeziku Mar-
ka Marulića, vježbenicu iz hrvatskoga jezika
Corso completo della lingua croata i Narod-
ne pripovijesti mitične. Nije li vrijeme da se
Zadar i njemu oduži jednim skupom i zbor-
nikom, kao što se odužio Parčiću, koji ima i
spomen-ploču? Svoj bi interes u tome našli:
Gimnazija Vladimira Nazora, Matica hrvat-
ska, Odsjek za kroatistiku (Sveučilište), Gi-
mnazija u Šibeniku, Općina Rab, Grad Du-
brovnik. Mnoga pitanja kojima se bavio
Marcel Kušar i danas su aktualna. Ne treba
zaboraviti da je ove godine i 160. obljetnica
njegova rođenja.
Vjekoslav Ćosić
348
Svetko Fatović
Rječnik govora otoka
Sestrunja
Matica hrvatska, Ogranak u Zadru
Zadar, 2017.
osvrti i prikazi
Još jedan cakavski rječnik
Dvije godine poslije Rječnika govora otoka
Ista, Ante Smoljana, koji je imao čak dva iz-
danja, drugo dopunjeno i izdano od Ogran-
ka Matice hrvatske u Zadru, 2015. godine,
2017. godine iz tiska istoga izdavača izlazi i
drugi cakavski rječnik zadarskoga otočnog
područja – Rječnik govora otoka Sestrunja iz
pera sestrunjskoga liječnika sa zagrebačkom
adresom, pokojnoga Svetka Fatovića. Autor
je, dakle, gotovo cijeli život proživio u Zagre-
bu, gdje je kao specijalist opće medicine ra-
dio na više mjesta, ali redovito je održavao
vezu sa svojim otokom i kao umirovljenik
počeo bilježiti riječi svojega mjesnoga govo-
ra, a rezultat je knjiga – Rječnik govora otoka
Sestrunja, koji on nije uspio pogledati, jer je
umro godinu prije nego što je njegov rječnik,
na nešto više od 300 stranica, ugledao svje-
tlost dana.
Kao u svim, ne samo u čakavskim rječni-
cima, i u Fatovićevu rječniku, najfrekventni-
je su riječi koje počinju slovom P, a najmanje
je onih koje počinju s slovima A, Đ i E, dok
i na Sestrunju izostaje afrikata DŽ, pa u se-
strunjskom govoru umjesto njega je spirant

ź (z), pa imamo źep, źgerica, svidoźba itd.
Rječnik počinje veznikom a i uzvikom isto
tako a i imenicom abak, a završava imeni-
com źveljarin. Natuknice su napisane u po-
laznom obliku. Glagolska je natuknica uglav-
nom u infinitivu, a pridjevi su u većini sluča­
jeva u muškome rodu. Iza glavne natuknice
dolazi prijevodna semantizacija na standar-
dni hrvatski jezik, a ako je prijevodni ekviva-
lent istovjetan natuknici onda se bilježi s i. z.
(isto značenje). Veliki dio leksikografskih čla-
naka završava upućivanjem na njihove du-
blete ili čak triplete itd. (v.), a gdjekad upu-
ćuje se na pojmove iz istoga područja (usp.).
Čitajući natuknič­ke članke, odnosno egzem-
plifikacije, možemo saznati mnoge sestrunj-
ske fraze, izreke, pohvale i pokude, pjesme,
molitve, vesele zgode i radosti, rođenje, vjen-
čanje i smrt, putovanja, način života, menta-
litet, međusobne odnose, prijateljstva i sva-
đe, događaje s mora, ribanja i ribarske alate
– tako da je sestrunjski rječnik i vrelo opisa
toga zadarskoga cakavskog otoka.
U sestrunjskom rječniku, kao i u veći­ni
drugih čakavskih rječnika ili rječnika stan­
dard­noga jezika, nisu dosljedno navedeni
vul­garizmi, odnosno tzv. opscene riječi po-
moću kojih se konstruiraju psovke, ali to ne
umanjuje vrijednost toga rječnika, koji pred-
stavlja bogato vrelo građe za lingvističke
analize najrazličitijega tipa, i to leksikograf-
ske, leksikološke, seman­ tičke, frazeološke,
sintaktičke i druge. Ovdje moramo ispraviti
jednu pogrješku, odnosno do­nije­ti ispravku
koju u regionalno-geografskoj studiji Otok
Rivanj donosi naš uvaženi geograf Ivo Rubić,
da Sestrunj od Rivnja razdvaja dijalekt i ak-
cent u jeziku, te dalje navodi, opet pogrješno,
da su stanovnici Zverinca i Sestrunja čakav-
ci, a Rivnja štokavci. Istina je, među­tim, da su
žitelji sva tri navedena otoka istoga narječja i
vrlo sličnoga govora i da pripadaju srednjo-
349
osvrti i prikazi
čakavskomu rubnom poddijalektu. Rubić
uzima jednu, istina važnu, ali ne jedinu ča-
kavsku osobinu, upitno-odnosnu zamjenicu
ča, koju na Rivnju zamjenjuju sa što, ali geni­
tiv­ni oblik je obvezno česa, a upotrebljava se
i čakavski oblik uz prijedloge zač i puoč. Isto
je i u sestrunjskom govoru. Upitno-odnosnu
zamjenicu ca upotrebljavale su starije gene-
racije Sestrunjaca, dok mlađe prihvaćaju sto.
Što se pak naglaska tiče, i u sestrunjskom go-
voru imamo dva akcenta silazne intonaci-
je – kratki i dugi, a dužine su rjeđe. Prasla-
venski glas ě (jat) u sestrunjskom govoru ima
ikavsko-ekavsku artikulaciju iako prevladava
ikavski refleks – lipa stena. Namjesto đ čuje
se j – mlaji, rojak, a sestrunjsko l prilično je
velarno pa uz ve­la­re k ili g prelazi u lj – glje-
dati, kljetva. Glasovna skupina standardnoga
jezika št u sestrunj­skom govoru uvijek daje
ść – śćap, nataśće, guśćerica, kośćica. U Fato-
vićevu rječniku zabi­lje­žene su i druge čakav-
ske osobine: promjena dočetnoga m u n –
govorin, mislin, radin, mučin se itd., prijelaz e
u a – jazik, pojave kao – luzmarin, zatim pro-
mjena ž u r – more, umjesto može i ś, odno-
sno s namjesto č – maśka, kośka.
Sve imenice muškoga roda imaju krat-
ku množinu pa im je u nominativu množi-
ne -i: miśi, stoli, brci, noźi itd., a genitiv mno-
žine imenica ženskoga roda ima nulti nasta-
vak pa ima­mo: źin, koź, kun, motik.
U sestrunjskom vokabularu najviše ima
romanizama, nadasve u riječima iz pomor-
stva i ribarstva, kao i u drugim otočnim go-
vorima – to su riječi podrijetlom iz grčko-
ga, latinskoga i talijanskoga jezika, kao npr.:
arivati, beleca, bićerin, brodet, infiśan, śtajun
itd., ne­koliko riječi pripada arapskom, odno­
sno turskom jezičnom utjecaju – coban, fes,
muhte …, a ima i germanskih posuđenica:
brajda, cvancig, galica, kibla, kreda, śpaher,
treviti… itd.
 Za sve ptice, životinje i biljke navedeni su,
pored lokalnih naziva, i stručni – latinski na­
zi­vi. U rječniku je karakteristična i ojkamidna
natuknica Grad za grad Zadar, isto tako na­
ve­de­na je oronimna natuknica Planina kao
naziv za planinu Velebit.
Sestrunjci sebe nazivaju Śeśtrunjci, et-
nik je, dakle, Śeśtrunjac/Śeśtrunjka, ktetik
śeśtrunjski.
Nije se mogla vršiti dijakronijska obrada
građe jer nema nikakvih materijalnih trago-
va prema kojima bi bilo moguće barem do-
nekle sagledati stanje govora od prije više
stotina godina, nego rječnik pokazuje sta-
nje sestrunjskoga govora kakav se koristio
u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća, dakle
tridesetih godina kad se autor počeo njime
služiti i govoriti kao i njegovi roditelji. Tre-
ba zahvaliti pokojnom liječniku Svetku Fa-
toviću, koji je najveći dio svojega života pro-
veo daleko od otočnih obala, ali čija je lju-
bav prema rodnom otoku izražena i kroz za-
ista muku bilježenja riječi njegova matično-
ga govora, rezultat čega je i Rječnik govora
otoka Sestrunja.
Ladislav Radulić
350
Josip Lisac
Izabrani spisi. O povijesti
hrvatskoga književnog jezika
Sveučilište u Zadru,
Ogranak Matice hrvatske u Zadru
Zadar, 2017.
osvrti i prikazi
Iz povijesti hrvatskoga književnog
jezika
Prva knjiga Josipa Lisca tiskana u Zadru plod
je zanimljive izdavačke suradnje Sveuči­lišta
u Zadru i Ogranka Matice hrvatske u Za-
dru. Okuplja 14 uglavnom već objavljiva-
nih priloga prilagođenih potrebama izdanja.
U svim se poglavljima knjige, koja sintetič-
kim uvidom u izdvojene filološke segmente
iz sviju stoljeća hrvatske pismenosti zahva-
ća čitav povijesni tijek hrvatskoga književ-
noga jezika, mogu izdvojiti tri međusobno
usko povezana tematska kompleksa: odnos
dijalekta i književnoga jezika, čakavština kao
jezik književnosti te kontinuitet tronarječne
utemeljenosti hrvatskoga književnoga jezi-
ka. Organska se osnovica u književnim dje-
lima pojavljuje u šarolikoj zastupljenosti još
od srednjovjekovne pismenosti pa nije neo-
bično da se spisima iz povijesti književnoga
jezika daje nacrtak i povijesne dijalektologi-
je, kao što je to i ovdje slučaj.
Odnos književnoga jezika i organskih idi-
oma posebno se može pratiti u skicama za
povijest kazališnoga jezika, koja u svome
cjelovitom obuhvatu tek treba biti napisa-

na. U poglavlju “Dijalekatska osnovica u je-
ziku hrvatske dopreporodne drame” ističe
se kako je povijest književnoga i kazališnoga
jezika korisno proučavati “ne samo odvoje-
no od razvoja organskih idioma nego i u rav-
nopravnom tretiranju obaju aspekata pro-
blema” (15), u svjetlu toga posebno se zani-
mljivim čini proučavanje jezične karakteriza-
cije likova u smiješnicama i frančezarijama,
uz navedene, već dobro proučene dijalekat-
ne osobitosti dramskih ostvarenja od sred-
njovjekovnih plačeva, preko Držića i Gun-
dulića do Brezovačkog. Posebno je u poglav-
lju o jezicima u Marina Držića vidljiva potre-
ba razdjeljivanja utjecaja stvarnoga govora
(koji se u dramama počesto, intencionalno
ili ne, prenosi s greškom, kao odraz ekspli-
citnoga ili implicitnoga samopredstavljanja),
od utjecaja književnih predložaka i lektire te
od kreira­nja/promišljanja književne koncep-
cije. Ističe se tako kako elementi njemačko-
ga, turskoga, grčkoga, mađarskoga, dalmat-
skoga u Držićevim djelima ne moraju zna-
čiti i poznavanje sviju navedenih jezika već
može biti riječ o posredovanju specifičnosti
koje su najprije ušle u govore te se naglašava
Držićevo dobro poznavanje talijanskog, po-
svjedočeno kreativnom uporabom različitih
registara (u funkciji karakterizacije likova),
talijanskoga standarda i mletačkoga dijalek-
ta. Posebna opažljivost za dijalekte, tragom
Machiavellijevih postavki o oslobađanju ko-
medije od lingvističke opreznosti, istaknuta
je i u govoru slugu koji vladaju svojim organ-
skim idiomom, ali i drugim idiomima u “pa-
rodijskim improvizacijama”. Poznato je Pfis­
terovo zapažanje kako je situacijska veza-
nost dramskoga govora znatno složenija od
stvarnoga govora, prvenstveno zbog publike
kao dramskoga sudionika, pa je promišljanje
dramskoga jezika i posredna slika jezične ka-
rakterizacije i jezične kompetencije zamišlje-
351
osvrti i prikazi
nih recipijenata. Iako dobro proučeni, mno-
go je toga u Držićevim dramskim tekstovi-
ma i dalje izazovno upravo s aspekta prou-
čavanja odnosa kazališnoga jezika i organ-
skih idioma.
U poglavljima koje možemo okupiti oko
tematiziranja čakavštine kao jezika književ­
nosti daje se pregled znatnih književnih tek-
stova čakavske osnovice od srednjega vijeka
do suvremenoga dijalektalnoga pjesništva:
od čakavskih tragova u staroslavenskoj Ba-
šćanskoj ploči do Božanićeve drame o životu
Komižona u Kaliforniji, uz spise o pojedinim
filološkim prinosima, među kojima izdvajam
posebno ona poglavlja u kojima se obrađuju
tekstovi iz 16. st.: o Zoranićevu jeziku i jeziku
renesansne književnosti zadarskoga kruga te
o hrvatskom jeziku Fausta Vrančića.
U 16. st. diljem zapadne Europe, vezano
uz reformacijski pokret, prijevodi Biblije na
narodne jezike označuju i početke standar-
dizacijskih procesa koje osnažuju građan-
ski patriotizmi pa primjerice Collinson isti-
če snažnu simbiozu tiska i narodnih jezika
Europe navodeći kako je Biblija na narod-
nom jeziku bila i sredstvo kulturnih nacio-
nalizama pa je to što je Biblija prevedena na
velški (1588.) bitnim razlogom što su jezik i
književnost Walesa preživjeli duboko u en-
gleskome govornom području, dok je činje-
nica da u Škotskoj Biblija nikada nije tiska-
na na lallansu umanjila ugled škotskoga kao
književnoga jezika. Nepostojanje adekvatne
državne infrastrukture i ratne prilike razlo-
gom su što su u to doba artikulirane misli o
jezičnom i društvenom jedinstvu hrvatskih
krajeva ostale tek na razini filoloških promi-
šljanja, književnih ostvaraja i suradnji, među
ostalim i inozemnih oaza s kulturnim sredi-
štima u Domovini, kao prilično jasno zacr-
tan temelj mnogo kasnije standardizacije.
Uplivi iz drugih narječja u čakavsku osnovi-

cu, zabilježeni već kao osobitost glagoljaških
zbornika, u renesan­snih autora predstavlja-
ju znatno artikuliraniju intenciju: okretanje
književnim utjecajima tada prepoznatih kul-
turnih centara i održavanje književnih veza
s prostorom svekolikoga prosti­ranja hrvat-
skoga jezika, posebno s dubrovačkom što-
kavštinom. U izdvojenim poglavljima nalazi
se mnoštvo primjera takvih intertekstualnih
i raznonarječnih jezičnih pojedinosti od pr-
vorazredne važnosti za sagledavanje slike je-
zičnoga kompleksa: od Zoranićevih štokavi-
zama preko Karnarutićevih primjera hibrid-
noga, tronarječnoga jezičnoga tipa do Bu-
dinićeva i Barakovićeva orijentiranja prema
dubrovačkoj štokavštini. I u “dalmatinskom”
jeziku (kako ga sam naziva) Fausta Vranči-
ća prepoznaju se “rani impulsi standardiza-
ciji” unošenjem štokavizama, ali i kajkaviza-
ma. Književnojezična je intencija kod Vran-
čića osobito vidljiva u omjerima zastuplje-
nosti upitno-odnosnih zamjenica ča i što i
njihovih izvedenica. Takva okretanja štokav-
štini i otvorenost prema kajkavštini kod ča-
kavskih autora od samih početaka razlogom
su nemogućnosti odvajanja, kako ističe sam
autor, čakavskoga pisanja iz cjeline hrvatske
pismenosti, a što nas dovodi do trećega te-
matskoga kompleksa, kontinuiteta tronar-
ječne utemeljenosti hrvatskoga književnoga
jezika. Taj je kontinuitet odolijevao višesto-
ljetnim ratnim prilikama da bi se u 19. stolje-
ću našao na znatnim kušnjama u dva navra-
ta: najprije ilirskim sentimantalizmom, a za-
tim nastojanjima hrvatskih jezikoslovnih pr-
vaka s kraja 19. st., sljedbenika koncepcije ra-
dikalne novoštokavštine, radikalne osobito
prema kajkavskome.
I u suvremenosti se zapaža kako je hrvat-
ski jezik nagnut prema svojim rubovima jer
osnovica standardnoga jezika nije podržana
govorom ni jednoga velikoga urbanoga cen-
352
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
tra (Žanić), o čemu se raspravljalo i u 20. st.,
a prepoznato u 19. st. postalo je predmetom
naprasnoga ispravljanja koje je imalo odjeka
i u književnosti pa Lisac u pregledu čakavske
pismenosti zapaža kako su u 19. st. djela pi-
sana čakavskim rijetka, a govoreći o filološ-
koj akciji Balada Petrice Kerempuha, remek-
djela koje je neiscrpno vrelo elegičnosti i sa-
tiričnosti primjenjivih na svevremenske hr-
vatske prilike, zajedno s Krležom eruditno
opjevava: Balade su “negacija Gaja i ostalih
iliraca” te “očajna osuda brojnih političara
i pisaca, ujedno i afirmacija Križanića, Gra-
bovca, Starčevića, Supila, te nekih drugih i
zapravo su poezija koja se pred nama pojav-
ljuje kao da Gaja i iliraca nije ni bilo, kao da
kajkavska tradicija nije prekinuta, predstav-
lja ta lirika ne samo sažetak tradicije nego
i njezin nesumnjivi nastavak i oživljavanje”
(88). Lisac nalazi niz zanimljivih leksičkih po-
veznica Balada s drugim kajkavskim djelima,
ali i hapaksa, izdvajajući posebno pojedine
stilske vrednote Krležine kajkavske koinè ko-
jom se, u tipično krležijanskoj negaciji i afir-
maciji, ogleda cjelokupna hrvatska literatura
od njezinih srednjovjekovnih početaka, da-
kle i ona čakavska i štokavska.
Profesionalne štokavce već u 19. st. izru-
givali su pravaši u svojim satiričnim časopi-
sima kreirajući živopisne dijalekatske tipo-
ve pa tako u prozi “Nad Delnicama” pro-
gramatski “krivovirno”, kako zapaža Flaker,
progovaraju: Fužinarac, Lokvarac, Delni-
čan, Mrkopaljac, Ravnogorac, Vrbovčan, Li-
čan, Brođan, Čabranac, Gerovac i Prezidanac
– svatko govornim značajkama svoga kraja
upravo kao elementom subverzivnosti. Je-
dan od onih koji su se suprotstavljali domi-
nantnim tendencijama podređivanja pisa-
ne riječi demonstraciji kanonizi­ranoga što-
kavskoga, i to znanstvenim načelima zacrta-
nim u ediciji Starih pisaca hrvatskih, jest Va-
 osvrti i prikazi

troslav Jagić, vodeći hrvatski filolog svojega Profesor Lisac kontinuirano pokazuje ka­
vremena, u paleoslavistici osobito zaslu­žan ko nema poznavanja sadašnjega knji­že­vno­
kao priređivač prijepisa Zografskoga evan- je­zič­noga trenutka bez poznavanja povije-
đelja, čija knjiga izabranih kraćih spisa dije- snih slojeva te govornih i društvenih kontek-
li naslovnu poveznicu s ovdje predstavlja- sta, u tom je smislu knjiga izabranih spisa i
nom knjigom. Lisac Jagića ne spominje u na- reprezentativna i poučna. Zbog navedene
vedenom kontekstu već daje osvrt na nje- la­koće artikuliranja znanstvene argumenta-
gove brojne dubrovačke teme te osvjetljava cije, a i zbog njegovih osobnih nagnuća, vri-
Jagićev odnos prema Dubrovniku, koji je za- jeme je poželjeti Profesoru i što skorije dovr-
peo u procjepu između znanstvenih stavo- šavanje monografije o kajkavskome narječju.
va o zapadnoj fizionomiji stare dubrovačke Gordana Čupković
štokavštine s jedne strane i utopijske lokalne
slavenofilije s druge.
U knjizi se još obrađuju teme o hrvat-
skome književnom jeziku: u doba baroka,
u doba ćirilične “Knjige od uspomene”, u
18. st. (s posebnim osvrtom na Kačića) i u
19. st. te se raspravlja o filološkim i pjesnič-
kim pogledima Josipa Pupačića na djela sta-
rih hrvatskih pisaca. Dijalektološki su znat-
nije usmjerena poglavlja o jezičnim značaj-
kama dviju faza Gora­nove poezije te o praž-
ničkom govoru u poeziji Tomislava Doroti-
ća, oca poznate jezikoslovke Dubravke Sesar,
koji je rođen u Dubrovniku, podrijetlom ro-
ditelja vezan za Vis, a odlučen pisati bračkim
idiomom svoje supruge.
Širem čitateljstvu pristupačnim, no ni-
pošto laičkim jezikom profesor Lisac raspet-
ljava gusto tkanje hrvatske književnojezič-
ne povijesti. Iznimno važne, ponekad i teške
teme, koje su otvorenim predmetom raspra-
va i u suvremenosti i u koje se zapetljavaju,
skunkačevski kazano, “kašlavci, i grintavci”,
iznesene su iznimnom lakoćom, s poseb-
nom opažljivosti za pojedinačni jezični de-
talj koji pomno uklapa u slagalicu kojom se
ne ostavlja mjesta dubioznim tumačenji-
ma. Opažljivost za jezični detalj vidljiva je i u
pomnom odabiru leksika pa tako možemo
pronaći primjere: “u bezizlazju” (88) i “pred
bezmjerjem brojnih pitanja” (81).

353
 Deklaracija o nazivu
i položaju hrvatskog
književnog jezika 1967. –
2017., vijesti, komentari,
osude, zaključci, u povodu
50. obljetnice donošenja
Prir. Marko Samardžija
Matica hrvatska
Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Obilježavanje 50. obljetnice
donošenja Deklaracije o nazivu
i položaju hrvatskog književnog
jezika
Kako u “Predgovoru” knjizi Deklaracija o na-
zivu i položaju hrvatskog književnog jezika
1967. – 2017., vijesti, komentari, osude, za-
ključci, u povodu 50. obljetnice donošenja na-
vodi akademik Stjepan Damjanović, pred-
sjednik Matice hrvatske, u 2017. godini obi-
lježili smo dvije velike obljetnice – sto se­
dam­ deset pet godina djelovanja Matice
hr­vat­ske i pedeset go­di­na od donošenja De-
klaracije o nazivu i položaju hrvatskog knji-
ževnog jezika, objavljene 17. ožuj­ka 1967. go-
dine u 359. broju na naslovnoj stranici Tele-
grama, jugoslavenskih novina za društ­vena i
kulturna pitanja. U izdanju Matice hrvatske,
jedne od 18 institucija, potpisnica Deklaraci-
je, u kojoj je Deklaracija i nastala, povodom
toga značajnog događaja u hrvatskoj jezič-
noj povijesti koji je najavio veliku političku i
društvenu prekretnicu, izlazi knjiga Deklara-
cija o nazivu i položaju hrvatskog književnog
jezika 1967. – 2017., vijesti komentari, osude,
zaključci, u povodu 50. obljetnice donošenja.
354
Na 332 stranice uz “Predgovor” (str.
9–10) akademika Stjepana Damjanovića i
“Po­go­vor: Nakon pola stoljeća” (str. 297–
313) priređivača prof. dr. sc. Marka Samar-
džije, jednoga od vodećih hrvatskih jeziko-
slovaca i vrsnoga poznavatelja hrvatske je-
zične povijesti, izborom priloga iz tadašnjega
tiska (Telegrama, Vjesnika, Vjesnika u srijedu,
Večernjega lista, Borbe, Politike, Pobjede, Ko-
munista, Studentskoga lista, Književnih novi-
na, Oslobođenja i Fronta) dokumentirana je
kronologija događaja, javne društvene i po-
litičke osude, nakon objavljivanja Deklaraci-
je – od prvih reakcija 19. ožujka i teksta “Po-
litika, a ne lingvistika” (str. 24–28), objavlje-
noga u Vjesniku (god. XXVII., br. 7213., str. 5)
do priloga Steve Reljića, profesora “srpskohr-
vatskoga” jezika na vojnoj školi, “Nacionali-
stima i šovinistima smeta sve što je integral-
no jugoslovensko i socijalističko” (str. 286–
290), objavljenoga 23. travnja 1967. godine
u Frontu (god. XXIII., br. 9., “Prilog”, str. 34).
Završni prilog “Književni jezik Hrvata i Srba”
(str. 291–295) zakašnjelo je reagiranje objav-
ljeno u Matici, listu iseljenika Hrvatske (god.
XVII., br. 6., str. 219), u lipnju 1967. godine,
i jedini je prilog uvršten u knjigu kojim se
dotiče odjek Deklaracije u iseljeništvu. Knji-
ga sadrži i tablični prikaz “Kronološki pre-
gled važnijih događaja u FNR/SFR Jugoslavi-
ji i NR/SR Hrvatskoj od 1952. do 1967.” (str.
317–327), gdje se donosi pregled događaja u
političkome i društvenome životu te doga-
đaja vezanih uz hrvatski jezik, jezikoslovlje i
književnost, “Literaturu” (str. 315–316) i “Ka-
zalo imena” (str. 329–332).
Uvodno se donose tekstovi dokumenata
vezanih uz objavu i prve reakcije na Deklara-
ciju – dnevni red sjednice Plenuma SKH čija
druga točka “akcija kulturnih institucija radi
zauzimanja zajedničkog stava prema proble-
mima ravnopravnosti jezika” najavljuje zbi-

vanja oko Deklaracije (Večernji list, god. IX.,
br. 2364., 13. ožujka 1967., str. 5), izvješće s
plenuma Društva književnika Hrvatske na
kojem je “aklamacijom prihvaćena Deklara-
cija o nazivu i položaju hrvatskog književnog
jezika’” (Večernji list, god. IX., br. 2367., 16.
ožujka 1967; str. 8), zatim cijeli tekst Dekla-
racije, objavljen na naslovnoj stranici Telegra-
ma (Telegram, god. VIII., br. 359., 17. ožujka
1967.) i prve reakcije na njezinu objavu izašle
u Vjesniku (Vjesnik, god. XXVII., br. 7213., 19.
ožujka 1967., str. 5) pod naslovom “Politika,
a ne lingvistika”, (uz koju su objavljeni i tekst
Deklaracije, “Zaključci Novosadskog dogo-
vora”, “Uvodna riječ Pravopisa hrvatskosrp-
skoga književnog jezika” te “Naknadni potpi-
snici Zaključaka Novosadskog dogovora”). U
knjigu je uvršten i tekst Predloga za razmi-
šljanje koji je sastavila skupina članova Udru-
ženja književnika Srbije kao odgovor na De-
klaraciju (Borba, god. XXXII., br. 89., 2 travnja
1967., str. 5). Redakcija Borbe, u kojoj je tekst
Predloga za razmišljanje 2. travnja objavljen,
ocijenila ga je kao “šovinistički pandan De-
klaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književ-
nog jezika” (Borba, god. XXXII., br. 89., 2 trav-
nja 1967., str. 5 prema Samardžija 2017: 33).
Objavom su Deklaracije u središte pozor-
nosti stavljena složena i neriješena pitanja u
SFRJ – položaja jezika, nacionalnih ravno-
pravnosti, odnosa jezika i identiteta, statu-
sa službenoga jezika. Takav dokument, koji
je pokazao otpor jezičnome unitarizmu na-
metnutom Novosadskim zaključcima, od-
mah nakon objave u javnome političkom
i društvenom životu osuđen je kao “ispad”
od kojega se trebalo ograditi i koji je treba-
lo osuditi (“Politika, a ne lingvistika”). “Radi
se o političkoj diverziji čiji krajnji efekt može
biti samo štetan po stvarne interese hrvat-
skog naroda” (Vjesnik, god. XXVII., br. 7213.,
355
osvrti i prikazi
19. 3. 1967., str. 5 prema Samardžija 2017:
28).
Izbor priloga uvrštenih u knjigu potvr-
đuje već prvim komentarom izrečenu oštru
osudu kojoj se sada priključuju partijska ti-
jela, politički dužnosnici, kulturni djelatnici,
različite institucije i organizacije. Deklaracija
je u tiskovnim medijima tako obilježena kao
tekst u kojemu pitanje jezika dobiva “pot-
puno neopravdano, značaj političkog i dr-
žavnog problema” te “može da posluži kao
hrana šovinističkim i antisocijalističkim ele-
mentima” (Zvonko Radoš, “Juriš na otvorena
vrata”, Borba, god. XXXII., br. 75., 19. ožujka
1967., str. 1. i 4. pre­ma Samardžija 2017: 36,
37), u Deklaraciji “nema nauke, ali ima htje-
li to autori ili ne – po­litike, i to čudne poli-
tike” (Miloš Žanko, Vjesnik, 21. 3. 1967., str.
5 prema Samardžija 2017: 53). Takva se osu-
da potvrđivala i pismima čitatelja u kojima
je Deklaracija određena “kao prikriveno na-
stojanje da se u ovoj zemlji ponovo raspale
šovinističke strasti” (Ante Je­la­ska, “Deklara-
cija građanina”, Vjesnik, god. XXVII., br. 7225.,
21. 3. 1967., str. 3 [Tribina čitalaca] prema Sa-
mardžija 2017: 69). Smatralo se kako “način
i vrijeme njena donošenja, njen ton, sadržaj
i odsustvo prave naučne argumentacije uka-
zuju da ovaj dokument ima pr­ven­stveno po-
litičko značenje” (Studentski list, god. XXII.,
br. 10., 28. ožujka 1967., str. 3 prema Samar-
džija 2017: 185). Tako se u duhu toga vreme-
na poziva na osudu Deklaracije, koja je izre-
čena i u govorima Josipa Broza (str. 159–168)
održanih za vrijeme posjeta Kosovu od 25.
do 28. ožujka (u knjigu su uvršteni izvad-
ci prema brošuri Razgovori i govori na Ko­so­
vu i Metohiji, Beograd: Komunist, 1967., 12 i
38–40) i zaključuje: “Sve što je progresivno
u Sa­vezu komunista i društvu uopšte ustalo
je u borbu protiv jednog dokumenta koji je
drug Tito u Prištini okarakterizirao kao nož u

leđa progresivnom razvitku Jugoslavije.” (Ko-
munist, god. XXV., br. 519., 30. ožujka 1967.,
str. 1 prema Samardžija 2017: 201–202) Ne-
rijetko se u prilozima s Deklaracijom osuđi-
vao i Predlog za razmišljanje: “Tako su se srp-
ski i hrvatski nacionalisti našli u istom kolu. I
jednima i drugima odgovara atmosfera koju
žele da stvore – atmosfera međusobnog op-
tuživanja i nepoverenja, atmosfera uzne-
mirenosti javnosti.” (Politika, god. LXIV., br.
19202., 21. ožujka 1967., str. 7 prema Samar-
džija 2017: 77)
Ovakvim vijestima i komentarima Dekla-
racije jasno se izricala kritika načina njezine
objave, sadržaja, trenutka objavljivanja. Kro-
nološki s njima uvršteni su u knjigu zaključ-
ci sjednica partijskih tijela na kojima je De-
klaracija bila temom i na kojima se odlučiva-
lo o kaznama za njezine potpisnike. Znalač-
ki izabrani prilozi sustavno uvršteni u knjigu
daju uvid u atmosferu koja je vladala u pr-
vim mjesecima nakon njezine objave.
Na prijedlog Upravnoga odbora Matice
hrvatske 9. 3. 1967. godine Deklaracija o na-
zivu i položaju hrvatskog književnog jezika sa-
stavljena je kao ustavni amandman u sklo-
pu rasprave o ustavnim izmjenama. U De-
klaraciji je istaknuto da je potrebno “Ustav-
nim pro­pi­som utvrditi jasnu i nedvojbenu
jednakost i ravnopravnost četiriju književ-
nih jezika: slo­ven­skoga, hrvatskoga, srpsko-
ga, makedonskoga” izmjenom formulacije iz
Ustava SFRJ, čl. 131, u sljedeći tekst: “Save-
zni zakoni i drugi opći akti saveznih organa
objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri
književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom,
hrvatskom, slovenskom, make­donskom. U
službenom saobraćanju organi federacije
obvezno se drže načela ravnopravnosti svih
jezika naroda Jugoslavije.” Drugi se zahtjev
odnosio na “dosljednu primjenu hrvatskoga
književnog jezika u školstvu, novinstvu, jav-
356
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
nom i političkom životu, na radiju i televi-
ziji kad se god radi o hrvatskom stanovniš-
tvu, te da službenici, nastavnici i javni rad-
nici, bez obzira otkuda potjecali, službeno
upotrebljavaju književni jezik sredine u ko-
joj djeluju.” (De­kla­ra­cija o nazivu i položaju
hrvatskog književnog jezika, Telegram, god.
VIII., br. 359., 17. ožujka 1967. prema Samar-
džija 2017: 21–22) Deklaracija je postala sre-
dišnjom temom niza ras­prava na sjednicama
različitih partijskih, državnih tijela, ali je kao
ustavni amandman odmah odbijena i na tim
sjednicama nikada nije razmatrana kao pri-
jedlog. Rasprave su se vodile već zacrtanim
pravcem osuda i kritika. U knjigu su uvršteni
zaključci Glavnoga odbora SSRN objavljeni u
Vjesniku (god. XXVII., br. 7217., 23. 3. 1967.,
str. 1) Gradskoga komiteta SK Zagreba (Vje-
snik, god. XXVII., br. 7219., 25. ožujka 1967.,
str. 1), Prosvjetno-kulturnoga vijeća Sabora
SR Hrvatske (Vjesnik, god. XXVII., br. 7227.,
2. travnja 1967., str. 7), Cen­tral­noga komite-
ta SK Hrvatske sa sjednice održane 19. i 20.
travnja (O međunacionalnim od­no­sima, Za-
greb., 1967., str. 103–106). Tako se već 20.
3. izvan dnevnoga reda Gradskoga ko­mi­
teta SK Zagreba raspravljalo o posljedicama
objavljivanja Deklaracije, a “članovi komiteta
suglasili su se da ona sadrži neke politički ne-
prihvatljive stavove i osudili metodu njenog
pri­premanja i donošenja” (Večernji list, god.
IX., br. 2371., 21. 3. 1967., str. 3 prema Samar­
džija 2017: 67). Na redovnoj sjednici Izvršno-
ga komiteta CK SKH 21. 3. 1967. osuda se na-
stavlja: “Komitet konstatira da je Deklaraci-
ja naišla na opravdanu osudu javnosti, a i da
ima pokušaja da se njezini neprihvatljivi sta-
vovi iskoriste u šovinističke, nacionalističke
ili unitarističko-integralističke svrhe.” (Večer-
nji list, god. IX., br. 2372., 22. 3. 1967., str. 1 i 3
prema Samar­džija 2017: 72) Na petoj sjedni-
ci Glavnoga odbora SSRNH 22. ožujka 1967.

osuđen je njezin sadržaj, način na koji je do-
nesena i inzistiralo se na “političkoj odgo-
vornosti” njezinih potpisnika: “Glavni odbor
SSRNH smatra da je deklaracija objektivno
usmjerena protiv bratstva i jedinstva naših
naroda i da vrijeđa najdublje patriotske i so-
cijalističke osjećaje svih naših naroda, a pri-
je svega hrvatskog naroda. Po načinu kako
je donesena, deklaracija pred­stavlja grubu
političku zloupotrebu samoupravnih demo-
kratskih prava i sloboda utvrđe­nih u Usta-
vu SRH i primjer krajnje društvene neodgo-
vornosti onih koji su je pripremali, usvoji-
li i objavili. Glavni odbor također smatra da
ona istovremeno predstavlja i političku zlo-
upotrebu naučnih i kulturnih institucija koje
potpisnici deklaracije predstavljaju. (…) Od-
bacujući deklaraciju i podržavajući saopće-
nje Izvršnog komiteta CK SKH, Glavni odbor
SSRNH inzistira na političkoj odgovorno-
sti pokretača i političkih nosilaca.” (Vjesnik,
god. XXVII., br. 7217., 23. 3. 1967, str. 1 pre-
ma Samardžija 99, 100) U knjizi svoje mjesto
nalaze prilozi ras­pravi s 5. plenuma Glavno-
ga odbora SSRN Hrvatske dr. Zlatana Srem-
ca (str. 86–90), nastup Josipa Šentije (str. 91–
97), koji je iznio svoje neslaganje s nekim
stavovima dr. Miloša Žanka (Vjesnik, god.
XXVII., br. 7217., 23. 3. 1967., str. 1). S proši-
rene sjednice Gradskoga komiteta SK Zagre-
ba 24. 3. 1967. uvrštena su u knjigu izlaganja
Pere Pirkera (str. 108–116) koji je pročitao
osudu “najvećih gradskih kolektiva”, Mirka
Božića (str. 117–126), Mike Tripala (str. 133–
139) te izjava Vlatka Pavletića (str. 127–132)
kojemu je kao jednome od sastavljača De-
klaracije pod točkom četiri izrečena kazna:
“Gradski komitet isključuje Vlatka Pavletića
iz Gradskog komiteta Saveza komunista i iz
Saveza komunista Jugoslavije zbog politič-
ke nebudnosti i neodgovornosti kojeg je kao
član Gradskog komiteta i Saveza komunista
357
osvrti i prikazi
ispoljio prilikom donošenja Deklaracije o na-
zivu i položaju hrvatskog književnog jezika”.
(Vjesnik, god. XXVII., br. 7219., 25. 3. 1967.,
str. 1 prema Samardžija 2017: 142) U knjigu
je uvršten i istup Jure Galića “Mračnjaštvo
koje ne služi na čast potpisnicima” (str. 144
– 147), objavljen u Borbi (god. XXXII., br. 81.,
25. 3. 1967., str. 4), na zasjedanju Saveznoga
vijeća Savezne skupštine na kojemu je usvo-
jeno izvješće povjerenstva za pripremu tek-
sta prijedloga za pro­mjenu nekih odredaba
Ustava SFRJ. Svoj su prostor u knjizi pronašli
i prilozi dr. Vla­dimira Bakarića (str. 205–213),
predsjednika CK SKH na sjednici Republič-
koga vijeća Sabora SR Hrvatske (“Neprijatelj-
ski stavovi koji vuku natrag”) (Vjesnik, god.
XXVII., br. 7223., 31. ožujka 1967., str. 3), Josi-
pa Manolića (str. 214–216) “Energičan obra-
čun sa svim što smo po­li­tički već sahrani-
li” (Vjesnik, god. XXVII., br. 7223., 31. ožujka
1967., str. 2), Stipe Mesića (str. 217) “Apsolut-
no krah demokracije” (Vjesnik, god. XXVII.,
br. 7223., 31. ožujka 1967., str. 3). Vjesnik je 2.
travnja 1967. (god. XXVII., br. 7227.) objavio
uz zaključke Prosvjetno-kul­turnog vijeća Sa-
bora SR Hrvatske (str. 224–227), uvodne ri-
ječi Ivana Šibla, predsjednika Prosvjetno-kul-
turnoga vijeća Sabora SR Hrvatske u raspravi
o Deklaraciji (str. 237–239) te priloge Živka
Bjelanovića (str. 240–241) “Dvosmislenost i
iskrivljavanje nauke” (Vjesnik, god. XXVII., br.
7227., 2. travnja 1967., str. 6) i Jure Kaštelana
(str. 242–243) “Jezik nije uz­rok nesloga izme-
đu naroda” (Vjesnik, god. XXVII., br. 7227., 2.
travnja 1967., str. 7).
U izvješću se komisije predsjedništva Iz-
vršnoga komiteta CK SKH o poduzetim mje­
rama u vezi kazni za potpisnike Deklaracije
navodi: “U tom postupku kažnjena su uku-
pno 34 člana SK partijskim kaznama, od
čega ih je 10 isključeno iz SK.” (O međunacio-
nalnim odno­sima, Zagreb, 1967., str. 37– 40;

Vjesnik, 20. travnja 1967., str. 3 i 4 prema Sa-
mardžija 2017: 275)
CK SK Hrvatske održao je VII. plenarnu
sjednicu u Zagrebu 19. i 20. travnja 1967. go-
dine. Rasprava je o Deklaraciji potaknuta re-
feratom Mike Tripala. Izvadci prema brošu-
ri Sedmi plenum CK SK Hrvatske: O međuna-
cionalnim odnosima (Zagreb, 1967.) uvršte-
ni su u knjigu. Na sedmome plenumu Povje-
renstvo koje su činili Vladimir Bakarić, Miko
Tripalo, Milutin Babić, Mirko Božić, Duje Ka-
tić i Pero Pirker podnijelo je izvješće s na-
slovom “Pojava Deklaracije nije slučajan akt
grupe lingvista i književnika” i podnaslovom
“Izvještaj o konkretnim mjerama koje su po-
duzete radi utvrđivanja glavnih aktera i stup-
nja njihove odgovornosti”. (str. 273)
Prilozi objavljeni u knjizi jasno pokazuju
koliko je žestoka bila politička hajka na pot-
pisnike Deklaracije i koliko su oštre bile osude
Deklaracije. Da bi se razumio značaj Deklara-
358
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
cije, potrebno je razumjeti vrijeme u kojemu
je sastavljena, objavljena i osuđena, na koje
događaje ona predstavlja odgovor i koje su
posljedice i odjeci njezine objave. Koncep­
tom knjige te dodanom kronologijom do-
gađaja koji su vodili do objave Deklaracije i
pogovorom u kojemu su ti dokumenti po-
stavljeni u jezično-povijesni, povijesni, poli-
tički i kulturološki kontekst sastavljen je vri-
jedan prinos razumijevanju toga vremena. U
tom je vremenu, zaključno u izvješću povje-
renstva, pročitanome na VII. Plenumu Cen-
tralnoga komiteta SK Hrvatske, Deklaracija
“ocijenjena kao politički reakcionaran akt,
usmjeren protiv bratstva i jedinstva naroda
i narodnosti SFRJ, koji u iskrivljenom svjetlu
pokazuje stanje međunacionalnih odnosa u
našoj zemlji” (Zaključci Centralnog komite-
ta SK Hrvatske, O međunacionalnim odno-
sima, Zagreb, 1967., str. 103–106 prema Sa-
mardžija 2017: 282). U izvješću se dalje na-
vodi: “Centralni komitet smatra da Deklara-
cija predstavlja pokušaj nacionalističkih i šo-
vinističkih snaga da zakoče i ometu razvitak
našeg socijalističkog samo­upravnog društva
upravo u onim pravcima kojima je to druš-
tvo krenulo poslije VIII kongresa SKJ i Brion-
skog plenuma CK SKJ. Stoga Deklaracija nije
uperena samo protiv interesa hrvat­skog na-
roda, protiv bratstva i jedinstva svih naro-
da i narodnosti, već predstavlja akt kojim
se pokušava omesti progresivan razvoj so-
cijalizma u sadašnjoj etapi i kao takva kori-
sti biro­krat­skim snagama i neprijateljima so-
cijalizma. (…) Centralni komitet konstati-
ra da je Deklaracija naišla na oštru i jedno-
dušnu osudu od strane radnih ljudi, koji su
i ovom prilikom pokazali visok stupanj idej-
nog i političkog jedinstva, ocijenivši da se u
Deklaraciji ne radi ni o lingvističkim pitanji-
ma, niti o brizi za ravnopravnost hrvatskog
naroda i njegova jezika, već o političkoj di-
verziji usmjerenoj protiv tekovina socijaliz-
ma, među kojima je jedna od najdragocjeni-
jih bratstvo i jedinstvo.” (str. 282) Nakon ta-
kve osude slijedilo je 20 godina prešućivanja
Deklaracije, ali, kako prof. Samardžija zaklju-
čuje, Deklaracija je “usprkos nametnutu pre-
šućivanju nakon političke osude, u sljedećih
dvadesetak godina ipak postojano i snažno
utjecala na stanje svijesti u hrvatskoj jezič-
noj zajednici u vezi s vlastitim jezikom, na lo-
jalnost prema njemu, na nastojanja oko pro-
mjene i poboljšanja njegova ustavnog polo-
žaja kao važna pokazatelja vlastite političke
emancipacije” (str. 313).
O vremenu objave Deklaracije dosta se
govorilo i pisalo i u različitim vremenskim
od­macima neke su činjenice toga vreme-
na interpretirane na različite načine. Knjiga
predstavlja ovakvim kronološkim, sustav-
nim, znalački koncipiranim konceptom u
ko­jemu se pravac političkih i društvenih do-
gađaja i atmosfera toga vremena iščitavaju
u izjavama pojedinaca, zaključcima sjedni-
ca i komentarima u tiskovnim medijima vje-
rodostojan, jasan, na dokumentima uteme-
ljen uvid u činjenice, odjek i posljedice jed-
noga od najznačajnijih događaja hrvatske je-
zične povijesti i zasigurno će biti zanimljiva
i širemu čitateljskom krugu. Svakako se tre-
ba složiti s akademikom Damjanovićem da
je ova knjiga prof. dr. sc. Samar­džije “najbo-
lji, pravi matičarski, način obilježavanja važ-
ne obljetnice”.
Sanja Baričević
359
XXV. Verši na šterni
Ur. Irides Zović et al.
Odabir pjesama i predgovor Ljerka Car
Matutinović
Gradska knjižnica
Poreč, 2018.
osvrti i prikazi
Frmalo se je vrime
Susret čakavskih pjesnika Verši na šterni odr-
žava se od 1994. svake godine početkom lip-
nja u Vižinadi na Battistelinoj šterni, a pje-
sme odabrane na natječaju Gradske knjiž-
nice Poreč objavljuju se u popratnoj zbirci.
Iako je susret zamišljen kao Histrijada, tije-
kom godina natječaj je proširen na cijelo ča-
kavsko stvaralaštvo. Ovogodišnji 25. Verši
okupljaju autore različitih generacija iz po-
dručja od Korčule preko Brača, Splita, Tro-
gira, Ugljana, Paga, Cresa, Krka, Rijeke i Istre
do Kopra.
Širok dijapazon generacijski i geograf-
ski različitih autora pruža lijep uvid u sadaš-
nje stanje čakavskih govora kao i u pjesniš-
tvom konzervirane jezične značajke. Upra-
vo u jezičnom segmentu leži glavnina zani-
mljivosti Zbirke i u tom bi smislu bilo do-
bro poticati pjesnike da prilikom prijave na
natječaj za šire čitateljstvo uz pjesme do-
daju i tumač manje poznatih riječi i izraza.
S književnog aspekta posredovan je uglav-
nom ustaljeni inventar ver­si­fikacijskih i stil-
skih oblika te spektar motiva i tema iz spre-
mnika zavičajnoga kampa­ni­lizma. Krajobraz

mora, ulik, zemje, suživljeni regionalizam (Sa
se luštri / Gospa Učka / Cel Kvarner / Va svo-
jen / Krile drži “Kruna od sunca”) te utjeca-
nje domaćoj riči kao iskapanje slojeva neka-
danjega humanizma (Iskopana besida spod
grude / Zadaje na mater / Spodobi na jude
“Iskopane beside”) dominantna su tematska
okosnica koja se počesto ostvaruje klišejizi-
ranim izrazima koji obilježuju i stihove regi-
onalnih lakoglazbenih izričaja (ankor o’ živo-
ta itd.). Posebno je naglašeno tematiziranje
jezika; u pjesmama naslovljenima “Nic”, “Ku-
raj”, “Odvajk”, “Moje CA” i sl. naslovna jezična
osobitost ujedno je i fokus pjesničkoga oču-
đivanja i poanta.
Zatvorenošću u arhajski izraz tipično se
pokušavaju fiksirati memorijski identitetski
punktovi užega i širega zavičaja pa je zagle-
danost unatrag dominantno obilježje, najav-
ljeno i prvom pjesmom Zbirke znakovita na-
slova “Štorija z davnine” te motivom frma-
nja vrimena, zatim likovima nona i nonića
popraćenih stereotipnim tužaljkama nad iz-
gubljenom mladosti. Tugaljiva zagledanost
unatrag posebno je motivirana demograf-
skom opustjelosti jezično izoliranih zajedni-
ca: Danaska nas nı pȕno ostalo i Mlodih više
ni nımo (“Vȃmo i nȃmo / Stȏra kužına”). Ne-
obično je mnogo i ljubavnih motiva za koje i
Car Matutinović u predgovoru piše da pod-
liježu sentimentalizmu i patetici.
Tek iznimno se eksplicitno tematizira ak-
tualna društvena problematika proda­je i iz-
gradnje: pjesma o mikro domovini s podna-
slovom kontra porezu na nekretnine, no ne
bez historizma, s naslovom “ne dan kuću,
moju kuću iz 1880-e”. Sporadično se može
naći i za­čudnih susreta sa suvremenosti, pr-
venstveno u kontrastu arhajskoga iz­ raza
i tehnologije, kao i zanimljivih žanr-sliči­
ca, primjerice u pjesmi o šjori koja pedala
360
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
s dvosmislenim: kakova vida njoj fali (“Na
bičikleti”).
Jezična igra mjestimice uspijeva probiti
okvire klišeja, posebno u segmentu humori-
stičnoga, povremeno i ironijskoga odmaka,
motivskoga i izraznoga:
(…)
I ȕvik je fȁlila bȍca ȗja i kvasıne
jerbo se boca nosıla vȃmo i nȃmo
I ka bi se ılo vȃmo, bıla bi nȃmo
a ka bi se ılo nȃmo, bila bi vȃmo
(…)
Kuvo se i dȃlje i vȃmo i nȃmo ali se ıde samo
u nȍvoj kužıni
jerbo je nȃmo televızija
(“Vȃmo i nȃmo / Stȃra kužına”,
Silvana Dunat, Turkija/Lukoran)
ili u primjeru čakavskoga iz Ogorja:
(…)
provišta je jopet stala, jol nestala
u tinel je kurba zima, arivala
takujin je svitu prazan, nima love
na prste se dani mrsa, broje
popasli smo pelin, i popili svoje
(…)
(“Oko spize, svit se vrti”,
Stipe Bulić)
Takvim se postupcima odmiče od karak-
tera pučkosti i približava literarnosti. Literar-
nost se povremeno sekundarno uspostav-
lja i u razgovornoj frazi, primjerice naslovom
“Ma hoj me ti štimat” s glagolom štimati koji
je poveznica s književnojezičnom povijesti i
s kajkavskim narječjem. U jednoj je jezičnoj
igri iz razloga sroka mjesto našao i Stanko
Vraz (“Zuzanj”).
Općenito se uz Zbirku može istaknu-
ti kako zagledanost u sebe, posebno nekri-
tičko tematiziranje jezičnih osobitosti i s tim
povezana jezična igra pokazuju tendenciju
ponovnoga zavičajnog zatvaranja i izrazne

samodostatnosti regionalne poezije koja se
usmjerava s jedne strane prema pučkosti, a
s druge prema popularnim kulturnim izriča-
jima. Time se zavičajna poezija, u izrazu koji
se zaštićuje kao nematerijalno kulturno do-
bro, gotovo dekadentno uokviruje u privlač-
nu turističku razglednicu zapravo neosjet-
ljivu na ono što se tom poezijom tematizi-
ra: aktualnost gubitka ljudi, prostora i kra-
jobraza, pa bi se moglo reći kako narječja
ponovo vape za pjesnicima-bardima i erudi-
tima koji bi se okušali i u regionalnom izriča-
ju u svjetlu neke nove artističke pobune pa i
angažmana.
Nabrojimo na koncu autore zastupljene
u Zbirci: Vanesa Aničić (Pula), Iris Aničić Bogi
(Pula), Elis Baćac (Pula), Eđidija Baldini (Viži-
nada), Izabela Bilić-Rovis (Pula), Branka Bilo-
slav (Kopar), Nerina Blašković Saulig (Žminj),
Vali Blaženić (Rijeka), Izidor Brečević (Matu-
lji), Nina Brečević (Pula), Rita Brgić Stokić
361
osvrti i prikazi
(Pula), Stipe Bulić (Gornje Ogorje), Miho­vila
Čeperić-Biljan (Rijeka), Avelina Damijanjević
(Cres), Sanja Depikolozvane (Vinež), Nadi-
ja Disiot (Opatija kod Buzeta), Mladen Do-
blanović (Pula), Drago Draguzet (Pula), Sil­
vana Dunat (Zadar), Ivona Džimbeg (Supe-
tar, Brač), Nevenka Erman (Žminj), Davorka
Flego (Pazin), Željka Fonović (Filipana), Vla-
dimiro Gagliardi (Pula), Nada Galant (Pula),
Nevia Glavinić (Pula), Dragan Gligora (Pag),
Teodor Gobo (Vinež), Branka Grakalić (Be-
ograd), Mladenka Hudi (Trogir), Zlata Jur-
can Vukelić (Umag), Živka Kancijanić (Hre-
ljići), Josip Klarić (Gračišće), Josip Pino Kna-
pić (Labin), Denis Kontošić (Pula), Anđelka
Korčulanić (Split), Denis Kožljan (Pula), Ana
Krnjus (Motovunski Novaki), Dobrila Kuz-
mić (Vela Luka), Franjo Leotkai (Pula), Ma-
rija Maretić (Maružini), Ida Marković (Pula),
Ivana Ma­to­šević (Pula), Jožica Mikičić (Rije-
ka), Neda Milenkovski (Pula), Cvjetana Mile-
tić (Kastav), Tomislav Milohanić Slavić (Ra-
pavel), Daniel Mohorović (Vinež), Drago Or-
lić (Mandelići, Svetvinčenat), Bartol Pereša
(Pula), Marija Peruško (Medulin), Zlata Pe-
tešić (Rijeka), Vesna Petrić Terzić (Rovinj),
Goran Prodan (Pula), Rina Repanić Gotal
(Split), Nadija Rubeša (Opatija), Marija So-
šić (Modrušani), Vanja Škrobica (Split), Ma-
rija Trinajstić Božić (Vrbnik), Jasmina Vagaja
(Rijeka), Đermano Vitasović (Kacana), Josip
Vretenar (Švići), Andrea Žic Paskuči (Rijeka).
Gordana Čupković
 Vuk Tadija Barbarić
Nastajanje i jezično
oblikovanje hrvatskih
lekcionara
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Mistero nastajanja hrvatskih
lekcionara
Godine 2017. hrvatska je kroatistička zajed­
nica obogaćena jednim vrijednim izdanjem
naslova Nastajanje i jezično oblikovanje hr-
vatskih lekcionara. Autor je znanstveni su-
radnik na Institutu za hrvatski jezik i jeziko-
slovlje u Zagrebu, koji iza sebe ima zavidnu
bibliografiju znanstvenih radova iz koje se
iščitava njegova interesna usmjerenost ka
po­vije­sno­jezičnim izučavanjima hrvat­skoga
jezika, s osobitim naglaskom na lekcionare.
Njegova je pak knjiga, koju ovdje prikazu-
jemo, nastala na temelju doktorskoga rada
koji je obranio 2015. godine i za ovu prigo-
du unekoliko je doradio. Objavljena je u na-
kladništvu Instituta za hrvatski jezik i jezi-
koslovlje, u biblioteci Prinosi hrvatskomu
jezikoslovlju.
Iako autor na samome početku spominje
literaturom bogatu povijest proučavanja ge-
neze hrvatskih lekcionara, valja istaknuti da
proučavatelja danas ipak nema mnogo i da
je svaki znanstveni doprinos tomu znanstve-
nom polju vrijedan, a osobito onaj koji do-
vodi u pitanje ustaljene ponavljačke i pre-
362
pisivačke stavove te mijenja pogled na pro-
blematiku zasnivajući se na argumentiranim
tekstološkim dokazima. O takvu je doprino-
su riječ u knjizi Vuka Tadije Barbarića.
Sociolingvistički rečeno, autor je temi
u početku pristupio odozdo, ponajprije se
upoznav­ši s tekstualnim izvorima, Lajpciš-
kim te Dubrovačkim dominikanskim lekcio-
narom (oba iz 16. stoljeća), koje je u sklopu
projekta Starohrvatski rječnik nekoliko godi-
na vrijedno transkribirao. Tijekom toga važ-
nog posla zamijetio je među spomenutim
lekcionarima odre­đene poveznice te je do-
šao do niza zaključaka. Potom se njegov fo-
kus premješta na obilnu literaturu koja obra-
đuje genezu i ostale teme vezane za hrvatske
lekcionare, ili drugim riječima, temu je po-
čeo sagledavati odozgo. Uvidjevši nesklad iz-
među zaključaka do kojih je došao radeći na
samim tekstovima i onih iznesenih u litera-
turi, osobito u literaturi sintetskoga tipa, au-
tor se odlučio podrobnije i detaljnije poza-
baviti pitanjem mogućih utjecaja na nasta-
nak i jezično oblikovanje hrvatskih lekciona-
ra, što je u konačnici rezultiralo na zanimljiv
način razrađenom tezom u monografiji koju
prikazujemo.
Vrlo općenito govoreći, lekcionar je knji-
ga koja sadržava svetopisamske odlomke
koji se čitaju na misi (str. 5), a na pitanje za-
što je za povijest hrvatskoga jezika važno, iz-
među ostaloga, istražiti i hrvatske lekciona-
re, najbolje odgovara sâm autor:
“Istraživanje je lekcionara, bez obzira na
to odnosi li se na razdoblje staroga, sred­
njega ili novoga vijeka, veoma važno jer
je najvećem dijelu populacije biblijski
tekst bio dostupan samo na taj način
(tj. kroz slušanje u bogoslužju), a svug-
dje gdje je postojao taj običaj s vreme-
nom je došlo do udaljavanja jezika Sve-

toga pisma od vernakulara, tj. do potre-
be za prijevodom ili tumačenjem teksto-
va na puku razumljivijim idiomima, ko­ja
je postajala sve izraženija što se više sred-
nji vijek bližio kraju.” (str. 6)
Drugim riječima, lekcionar je mjesto u
pretežito latinskome rimokatoličkom bo-
goslužju na kojem je kroz povijest Crkve na
mala vrata ulazio jezik kojim je govorio puk,
s ciljem da se tomu istom puku približe ne-
razumljivi latinski pisani odlomci iz Svetoga
pisma.
U jednome od uvodnih poglavlja autor
jasno određuje cilj svojega istraživanja. Iako
se u literaturi opsežno govorilo o crkveno-
slavenskim i latinskim udjelima u nastaja-
nju hrvatskih lekcionara, autor želi precizira-
ti udio i funkcije jedne i druge spomenute
tradicije te ih objasniti sa sociolingvističkoga
stanovišta. Također, u knjizi želi obraniti svo-
ju hipotezu da je u nastanku hrvatskih lek-
cionara sudjelovala i treća – u literaturi do-
sad neprepoznata jezična silnica – talijanska
(str. 11/12).
Sukladno tomu da autor svojim istraživa-
njem planira rasvijetliti put i kontekst nasta­
janja svakoga promatranog lekcionara, za
teorijsku podlogu odabire relativno mladu
i modernu jezikoslovnu disciplinu – povije-
snu sociolingvistiku. Izrazito međustrukov-
na i široka, kakva jest, jer povezuje povije-
snu lingvistiku, sociolingvistiku, dijalektolo-
giju, društvenu povijest, književnu povijest
jezika, korpusnu lingvistiku, filologiju, anali-
zu diskursa i dr., ta mu dis­ci­plina omogućuje
da se unutar njezinih okvira hrvatskim lekci-
onarima bavi i na makro- i na mikrosociolin-
gvističkoj razini, ili jednostavnije rečeno, da
s jedne strane prouči povijesno-jezični kon-
tekst njihova nastanka (dvojezičnu i diglosij-
sku situaciju u Dubrovniku i Dal­ma­ciji), a s
363
osvrti i prikazi
duge da minucioznom tekstološkom anali-
zom samih tekstova, s osobitim naglaskom
na pisanje biblijskih imena, utvrdi primjeri-
ce varijantnost zapisa i prepisivačke pogreš-
ke, a sve sa svrhom uspostavljanja tekstološ-
kih veza hrvatskih lekcionara (i) s talijanskim
tekstnim svjedocima.
U svome se istraživanju autor koristio
mnogobrojnim izvorima kojima je, da bi či-
tatelju olakšao snalaženje i čitanje teksta,
osmislio logične kratice te ih dodatno ista-
kao masnim slovima. Pritom je ujedno ot-
klonio česte zablude do kojih nas dovode
nazivi pojedinih lek­cio­nara. Primjerice, dru-
go se izdanje Lekcionara Bernardina Splićani-
na naziva Zborovčićevim lekcionarom, a tre-
će Andriolićevim lekcionarom, dok bitnih ra-
zlika među njima, napominje autor, gotovo
da i nema (str. 13). Stoga ih on pokraćuje na
način: Bern1, Bern2 i Bern3 kako bi se od-
mah vidjelo i sugeriralo da je riječ o izdanji-
ma istoga djela.
Nakon što nas je uveo u temu, autor u
daljnjem tekstu razrađuje sljedeća poglavlja:
2. “Teorijsko-metodološka polazišta” (17–
29), 3. “Povijesni i jezični kontekst” (31–45),
4. “Pregled dosadašnjih istraživanja” (47–60),
5. “Korpus hrvatskih lekcionara” (61–118), 6.
“Širi europski kontekst vernakularnih prije-
voda svetopisamskih tekstova” (119–142),
7. “Kasnosrednjo­vje­kovni tipovi prevođenja
i teorija prevođenja” (143–152), 8. “Problemi
Ranjinina lekcionara u svjetlu stranih svjedo-
ka” (153–172), 9. “Analiza imena” (173–197),
10. “Ocjena potencijala tekst­nih svjedoka
za rješavanje pitanja geneze lekcionara i nji-
hova jezičnoga oblikovanja” (199–222) i 11.
“Zaključak” (223–226). Na posljednjih stoti-
njak stranica knjige dolaze popisi slika, tabli-
ca, izvora, sekundarne literature, a onda i sa-
žetak na engleskome jeziku, bilješka o auto-
ru te tri zanimljiva priloga (227–327).
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

Iako se poglavlja koherentno i logič- u vlastitome, no autor smatra da bi to dodat-

no nastavljaju jedno na drugo, a i krilatica
kaže da je najbolje krenuti redom, u prika-
zu ćemo se ipak osvrnuti najprije na opsež-
no peto poglavlje u kojem autor govori o
korpusu hrvatskih lekcionara, a tako postu-
pamo imajući u vidu čitalačku publiku ko-
joj lekcionarska problematika nije u malo-
me prstu. Autor napominje da će više pažnje
pridati lekcionarima 14./15. i 16. stoljeća, a
manje opsežno predstavit će i dva lek­cio­nara
iz 17. stoljeća (str. 61). Pogledajmo u nastav-
ku njegov prijedlog podjele razmatranih hr-
vatskih lekcionara:
no kompliciralo argumentaciju. Također na-
pominje “da nebernardinove lekcionare na
okupu drže mnogo labavije veze negoli Ber-
nardinove lekcionare, a jedina im je čvrsta i
neupitna poveznica to da ih se ni po kojem
kriteriju ne može uključiti u Bernardinovu
porodicu.” (str. 67) Za razliku od njih, Ber­nar­
dinovu pak porodicu karakterizira organska
povezanost svih članova, a sâm Bernardinov
lek­cionar najvažniji je i najdominantniji lekci-
onar u 16. stoljeću. U nastavku poglavlja au-
tor detaljnije prikazuje svaki spomenuti lek-
cionar s većim naglaskom na one koje sma-

Tablica 1. Jednostavna podjela hrvatskih lekcionara (str. 63)

Nebernardinovi lekcionari Porodica Bernardinovih lekcionara

Odlomak Korčulanskoga lekcionara
(14./15. st.)
Zadarski lekcionar (14./15. st.)
Lekcionar Bernardina Splićanina (1495.)
Ranjinin lekcionar (cca 1508.)
Dubrovački dominikanski lekcionar (cca 1520.)
Zborovčićev lekcionar (1543.)
Lajpciški lekcionar (cca 1550. – 1570.)
Andriolićev lekcionar (1586.)
Bandulavićev lekcionar (1613.)
Kašićev lekcionar (1641.)

U literaturi se hrvatski lekcionari dije- tra ključni­ma za razumijevanje geneze (pri-

le prema više kriterija (npr. kronološkim,
prostor­nim, dijalektnim, tekstološkim), dok
autor odlučuje građu izložiti kombinacijom
tekstoloških i kronoloških kriterija te je dijeli
na nebernardinove lekcionare i na porodicu
Bernardinovih lekcionara. Upravo zbog vla-
stita pristupa odmah razmatra i upozorava
na moguće termi­no­loške i ostale probleme
takve podjele, a s druge strane ističe njezinu
logičnost i jednostavnost. Najproblematični-
jim se čini Ranjinin lekcionar koji bi se mogao
naći i u jednome i u drugome stupcu, ili pak
mjerice, Zadarski, ili Ranjinin). Potonji lekci-
onar jedini ima rubrike ispisane talijanskim
jezikom – u ostalih su one na latinskome, a
također obiluje neti­pičnim obilježjima koja
u literaturi još uvijek nisu zadovoljavajuće
objašnjena (str. 92). Ukupno gledano, u po-
glavlju o korpusu hrvatskih lekcionara autor
pokazuje zavidno poznava­nje dosadašnje li-
terature o svakome sagledavanom lekciona-
ru te znalački i kritički propituje mnogobroj-
ne ustaljene, a neargumentirane stavove, ne-
precizne termine, definicije i podjele.

364

Vratimo li se poglavlju o teorijskim i me-
todološkim postupcima provedenim u istra­
živanju, uvidjet ćemo da je autor dobro pro-
mislio i prikladno odabrao postulate i ala-
te povije­sno­sociolingvističke jezikoslovne
(pod)discipline. O njoj smo ponešto već re-
kli gore u tekstu, a vrijedi još napomenuti da
je njezina zadaća unaprijediti metode istra-
živanja jezične varija­cije (u prošlosti) s ob-
zirom na mnogobrojne društvene čimbeni-
ke, pri čemu ujedinjuje sociolingviste, povje-
sničare jezika i povjesničare (str. 17). S obzi-
rom na to da se fokusira na jezičnu varijaci-
ju i promjenu, povijesna sociolingvistika za
predmet svojega istraživanja radije bira tek-
stove koji oponašaju govor jer se u njima, lo-
gično, očekuje više varijacije. U taksonomiji
povijesnih izvora koji su bliži, odnosno dalji
od govorenoga jezika, najbližim mu se sma-
traju sudski zapisnici i dnevnici, dok se naj-
udaljenijim smatraju liturgijski tekstovi. Či-
njenica da je autor svejedno odabrao povi-
jesnosociolingvističku metodologiju upravo
za analizu jezika (para)liturgijskih tekstova
(hrvatskih lekcionara) zorno govori o nje-
govoj hrabrosti, ali i znanstveničkoj znatiže-
lji – zanimalo ga je može li se i u toj skupi-
ni izvora promatrati varijantnost. Njegova je
studija dokazom da se to itekako može, jer
je jezik, što često zaboravljamo, uvijek u ne-
koj mjeri varijantan, a na nama je da otkri-
vamo zašto.
U trećem je poglavlju dan makrosocio-
lingvistički pogled na povijesnu i jezičnu si-
tuaciju u južnoj Hrvatskoj u 15. i 16. stoljeću,
za vrijeme nastajanja lekcionara. To je vrije-
me kada su dalmatinski gradovi pod mletač-
kom upravom, izuzev Dubrovnika, te doba u
kojem počinju turska nadiranja (str. 31). Hu-
manizam utire put upotrebi narodnih jezi-
ka, hrvatskomu čakav­skom jeziku u Dalma-
ciji i štokavskomu u Dubrovniku, uz ipak do-
365
osvrti i prikazi
minantni latinski. Autor u ovome poglavlju
daje pregled jezične situacije promatrana
prostora i razdoblja, ističe recentne rado-
ve koji doprinose boljem razumijevanju tzv.
tropismene i trojezične hrvatske srednjo­
vjekovne kulture, kako ju se često pojedno-
stavljeno naziva. Na temelju literature sagle-
dava jezičnu situaciju u Dubrovniku u ko-
jem su se upotrebljavali latinski, talijanski i
hrvatski (štokavski) jezik s čakavskim utjeca-
jima te nadopunjava domene upotrebe po-
jedinih jezika u skladu s vlastitim saznanji-
ma. Skreće pozornost da nisu svi jezici hrvat-
skoga srednjovjekovlja imali istu funkciju u
društvu kao ni jednak prestiž. Autor se tako-
đer trudi hrvatske prilike uklopiti u širu eu-
ropsku makrosliku iz čega, primjerice, slijedi
da je to što se čakavski prvo probio u prav-
ne tekstove sasvim očekivano i odgovara eu-
ropskim trendovima toga doba (str. 43).
U četvrtome se poglavlju daje pregled
dosadašnjih istraživanja geneze hrvatskih
lekcionara u kojem autor zaključuje da je
“lekcionarska problematika dosad prouča-
vana is­ključivo u okvirima otkrivanja ulo-
ge latinskih i/ili crkvenoslavenskih predlo-
žaka u nastajanju hrvatskih lekcionara.” (str.
60) A upravo zato što nam ni latinski ni cr-
kvenoslavenski sveto­ pisamski tekstovi ne
mogu zadovoljavajuće objasniti kako je na-
stao tekst hrvatskih lek­cionara, autor pose-
že za stranim, osobito talijanskim izvorima,
o kojima više govori u šestome poglavlju (str.
119). Iako na mnogo mjesta u tekstu ističe
zasluge digitalne humanistike koja je talijan-
ske svjedoke učinila mrežno dostupnima,
ipak najveća zasluga za otkrivanje talijan-
ske sastavnice kao relevantne za genezu hr-
vatskih lekcionara pripada isključivo njemu.
U istome poglavlju autor upozorava na još
jednu opasnu zakučicu, naime, većina istra-
živača ne navodi izvor latinskih svetopisam-

skih tekstova s kojima uspoređuje hrvatske,
nego se uzima da su oni svugdje jednaki, dok
su u stvarnosti itekako varijantni, što pak u
konačnici dovodi do nepreciznih tumačenja
(str. 127).
U sedmome poglavlju autor se obazire
na postulate i termine iz teorije prevođenja
koji su mu potrebni da bi razjasnio fenomen
prevođenja hrvatskih lekcionara. Tu se on
ponajviše oslanja na rad Gianfranca Folene
koji je osmislio termine horizontalnog i ver-
tikalnog prevo­đenja. Vertikalnim prevođe-
njem Folena smatra ono s prestižnijeg jezika
koji ujedno postaje uzorom ili modelom za
ciljni jezik i koji (npr. latinski, grčki, arapski)
pripada udaljenijim kulturama te je struk-
turno različit, dok za horizontalno prevođe-
nje kaže da su ishodišni i ciljni jezik približno
istoga prestiža te da su kulturno i strukturno
bliski (str. 145). Barbarić unekoliko prerađuje
Folenine misli jer ih prilagođava našim povi-
jesnim prilikama. Za razliku od Italije gdje je
latinski bio prestižan ishodišni jezik, kod nas
su prestižna bila dva – latinski i crkvenosla-
venski, od kojih je drugi strukturom bio rela-
tivno blizak čakavskomu i štokav­skomu, ali
ipak se smatra prestižnim, dok se prevođe-
nje s njega smatra vertikalnim. S duge stra-
ne, prevođenje se sa štokavskoga na čakavski
i obrnuto smatra horizontalnim, kao i prevo-
đenje s talijanskoga na ta dva idioma, jer ta-
lijanski nije bio prestižan u odnosu na hrvat-
ske jezike, nego je kao i hrvatski u lekcionaru
označavao otklon od latinskoga s ciljem pri-
bližavanja sadržaja Svetoga pisma puku (str.
149).
U osmome poglavlju autor se usredo-
točuje na Ranjinin lekcionar, koji, kako je već
napomenuto, jedini među hrvatskim lekcio-
narima ima talijanskim jezikom ispisane ru-
brike. O porijeklu tih talijanskih rubrika au-
tor piše toliko jednostavno i logično da se
366
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
čovjek mora zapitati kako ono nikome do-
sad nije palo na pamet. Tomu je tako jer iza
ideje ipak stoji i veliko znanje, odnosno upo-
znatost s izgledom i sadržajem talijanskih
lekcionara. Budući da se Ranjinin lekcionar
i strukturom razlikuje od Bernardinovih lek-
cionara, autor zaključuje da je Ranjina, pre-
uzevši liturgijsku strukturu talijanskoga lek-
cionara, jednostavno preuzeo i talijanski je-
zik rubrika jer mu je to bilo najpraktičnije.
U protivnome bi morao tragati za latinskim
ili čakavskim rubrikama u drugim lekciona-
rima koji mahom imaju drugačiju struktu-
ru (str. 153). Analiza mnogobrojnih primje-
ra i prepisivačkih pogrešaka nameće auto-
ru pretpostavku da postoji mogućnost da se
talijanskim jezikom koristilo ne samo za pro-
povijedi u crkvi, kako se dosad mislilo, nego i
za čitanje lekcija te je talijanski model bio to-
liko jak u Dubrovniku da se Ranjina odlučio
za njega, umjesto za onaj koji je pružao Ber-
nardinov lekcionar (str. 172).
Deveto je poglavlje mikrosociolingvistič-
ko i donosi analizu varijantnosti likova biblij-
skih imena u mnogobrojnim izvorima, a po-
tom i raspravu. Autor uspoređuje varijante u
hrvatskim lekcionarima te nekim latinskim,
crk­ venoslavenskim i talijanskim tekst­ nim
svje­do­cima napominjući da je riječ o teks­
to­loš­kome, a ne onomastičkome istraživa-
nju. Svjestan da je transkripcija (ili točno či-
tanje) onima u tekstologiji tvrd orah, ipak se
odlučuje na analizu korpusa imena jer čita-
ve tekstove zbog njihove golemosti nije mo-
guće sagledati, dok imena dobro prezentira-
ju korpus s obzirom na to da su podjedna-
ko zastupljena u svim lekcionarima (str. 174).
Posljednje poglavlje prije zaključka (de-
seto) donosi makrosociolingvistički pogled
na temu nastajanja hrvatskih lekcionara, a
izuzetno je važno jer sažima autorove spo-
znaje utemeljene na iscrpnoj analizi. Oda-

brane jezične i grafijske varijable zamijeće-
ne u korpusu pomno su promotrene te se
za svaku nastoji pronaći adekvatno objaš-
njenje – od postupaka priređivača do me-
đudijalektnih odnosa u horizontalnome
čakavsko-štokavskom prevođenju i sl. Au-
tor donosi vrlo zanimljive tablice u kojima
se kvantitativno prikazuje frekvencija slova
najfrekventnijeg toponima iz korpusa, Jeru-
zalema, u Bernardinovim lekcionarima gdje
je u Bern2, iliti u Zborovčićevom lekcionaru,
moguće ukupno dvadeset pet kombinacija
(yeruʒalem, yeruſalem, yeruʒolym, yeruʒolim
itd.) (str. 213).
Usporednom analizom grafije autor do-
lazi do vrijednih spoznaja, primjerice, o
grafij­
skoj varijantnosti koja je uvjetovana
pozicijski, što je također novina u proučava-
nju jezika i pisma hrvatskih lekcionara (str.
214). Upotrebom pak suvremenih digitalnih
tehnologija, autor prikazuje distribuciju ča-
kavske prejotacije u Dominikanskom lekcio-
naru, gdje je ona, jezično gledano, neočeki-
vana. Slikovnim prikazom pomaže sebi, a i
čitatelju, u argumentaciji i kritičkom dijalo-
gu sa starijom literaturom koja ima drugači-
je viđenje stvari (str. 216).
Osobno mi je najzanimljivija raspra-
va kojom završava deseto poglavlje knjige,
gdje autor sažima probleme i zaključke do
kojih je došao u sklopu svojega istraživanja.
Smatra da u prvoj fazi ili u procesu nastaja-
nja hrvatskih lekcionara Vulgata nije bila je-
dini i apsolutni autoritet kakvim je postala
nakon Tridentskog koncila. Smještajući pro-
blematiku u širi kontekst, napominje da su
se kod nas, kao i drugdje u Europi, i horizon-
talni izvori smatrali autentičnima jer bismo
u suprotnome njihove elemente pronalazili
tek u tragovima, što nije slučaj (str. 219). To
pak znači da u tekstu hrvatskih lekcionara
uz diglosiju, pronalazimo i izrazitu višejezič-
367
osvrti i prikazi
nost. Autor ističe znakovit položaj Dubrov-
nika u koji su lekcionari horizontalno dola-
zili iz dvaju pravaca – iz Italije i Dalmacije,
a vertikalno dakako iz latinskih i crkvenosla-
venskih izvora. Sve to govori u prilog da su
hrvatski lekcionari iskonski heterogeni. Vje-
rojatno su se počeli formirati početkom 14.
stoljeća zbog unutarnjih potreba, a prema
vanjskim uzorima. Njihova sintaksa pokazu-
je da su u uskoj vezi s latinskim tekstom, no
autor smatra da su od samoga početka izlo-
ženi kontaminacijama s crkvenoslavensko-
ga i talijanskoga upravo zbog same prirode
ili uloge lekcionara u društvu. On je, naime,
nerestriktivan s ciljem približavanja Svetoga
pisma puku pa time u određenoj mjeri svje-
tovan i otvoren mnogobrojnim uzorima, ba-
rem u svojoj prvoj fazi (str. 219, 220).
Zaključno možemo istaknuti da se au-
tor ne skriva i ne vara kada nije u moguć-
nosti dokraja objasniti koji jezični fenomen,
nego otvoreno govori o svojim analitičkim
postupcima i o njihovoj eventualnoj manj-
kavosti. Također se ponaša izuzetno znan-
stvenički i svjestan je da s njime nije započe-
lo istraživanje lekcionarske geneze, kao što s
njegovim radom ono neće biti ni iscrpljeno.
Ipak, njegovi su proučavateljski napori dali
velik i važan doprinos temi, a što je možda
još važnije, otvorili su niz pitanja i skrenuli
pozornost na probleme kojima se potrebno
vratiti i obraditi ih iz drugih gledišta. Budu-
ćim će istraživačima geneze hrvatskih, no ne
samo hrvatskih lekcionara, knjiga Vuka Ta-
dije Barbarića biti nezaobilazna bibliografska
jedinica, a vjerujemo i golem poticaj za dalj-
nje analize. Na kraju nam ostaje autoru če-
stitati i poželjeti mu rješavanje još mnogih
znanstvenih misterija kakvima obiluje povi-
jest jezika, a osobito povijest nastajanja hr-
vatskih lekcionara.
Bojana Schubert
 Mirko Tomasović
Pabirci
Sveučilište u Zadru
Zadar, 2017.
osvrti i prikazi
Dragocjeni prinosi neumornog
“auktora”
Kako je hrvatska akademska zajednica imala
priliku posvjedočiti, akademik Mirko Toma-
sović do zadnjih je dana svoga života ostao
primjernim čovjekom hrvatske književne,
jezikoslovne i prevoditeljske scene, svojom
produkcijom neumorno pridonoseći nje-
zinu rastu, usprkos poodmakloj dobi. Slu-
čajno ili ne, upravo su Pabirci njegova prva
post­humno objavljena knjiga. U toj zbir-
ci nije riječ isključivo o pukoj zbirci članaka,
studija i recenzija pisanih od šezdesetih go-
dina prošloga stoljeća do gotovo današnjih
dana, već ponajprije o uvidu u akademiko-
va razmišljanja, o pisanom svjedočenju nje-
gova verzatilnog stvaralaštva, kao i njegova
britkog uma. Nije slučajnost da je ovo djelo
objavljeno upravo u Zadru, gradu prema ko-
jemu je akademik gajio posebnu naklonost,
ali su za života njegovi putovi objavljivanja
bili vezani uz druge gradove, poglavito uza
Zagreb, Split, Dubrovnik i Rijeku, pa se Za-
dar, ponajprije zaslugom prof. dr. sc. Valte-
ra Tomasa, naposljetku uvrstio na ovaj po-
pis, na neki način zaokružujući akademi-
368
kov obiman opus. Otvarajući “Proslov” ove
zbirke, autor, odnosno, njegovim nazivljem
“auktor”, napominje kako je knjiga složena
prije svega na nagovor njegova “suaukto-
ra”, “susobnika iz študentskog doba” te pri-
jatelja Tonka Maroevića, koji je pak o ovom
uratku kao recenzent lijepo slovio ocijenivši
da je on most “između njegovih različitih ži-
votnih i radnih faza, te pravi registar temelj-
nih mu područja djelovanja i motivskih pre-
okupacija”. Donosimo sadržaj poradi uvida u
spomenuto:
1. “Širokogrudna antologija”
2. Thomas More i Poljički statut
3. Poetski krug Ivana Lalića
4. Az sp’ju a srce moje bdit
5. “Gaya scienza”
6. Blago jezika hrvatskoga
7. Tacitovo remek-djelo na hrvatskom
8. Poeta zagrebiensis
9. Panonijev epitaf Petrarki
10. Čestiti Dubrovnik
11. Pjesni ljuvene Ante Starčevića
12. Mihanovićeva zvonjelica “Viđena”
13. Sonet nad sonetima
14. Priključak europskoj putanji
15. Jerolim Vidulić, hrvatski petrarkist
pri­je Šiška i Džore
16. Nikola Batušić teatrolog i povjesnik
hrvatske književnosti
17. Sonet u prvoj fazi hrvatskog roman-
tizma
18. Traduktološki mamac
19. Wolfang Amadeus Mozart
20. Dva rana (prevoditeljska) rada Zvoni-
mira Mrkonjića
21. Držićev “Skup” na talijanskom
22. Miguel de Cervantes i Ivan Gundulić
(jednako) o slobodi
23. Ana Vrdoljak Imotskinja, “Čudo od
djeteta”
24. Telegrafi Sluxbenicski identificiran
 25. Izjava za tjednik “Globus”
26. Kako smo prevodili Danteovo “Djel-
ce” Vita nova
27. U rangu sa svjetskim jezicima
28. Dvosveščana monografija o četvero-
osobnom pjesniku
29. Kanada upoznala Matoša i Tadijano-
vića
30. Stoljetnica rođenja velikana katalon-
skih muza
31. Peti prijevod na francuski Mažurani-
ćeva spjeva
32. Lekcionar izvarsiti
33. Zar je moguće da se splitske “Moguć-
nosti” šaptom gase?
Knjiga o genezi Pupačićeva
Kada razmotri tekstove sadržane u ovom pjesništva
djelu, čitatelju može biti jasno kako se radi
o bogatom repozitoriju raznih problematika
koje tematiziraju čitav niz tema i motiva, po-
lazeći od razdoblja renesanse pa sve do mo-
dernosti, analizirajući pritom ne samo domi-
nantniju ro­manističku dionicu, već i onu re-
gionalnu, naglašavajući pritom poglavito u
komparatističkom tonu hrvatsko sudjelova-
nje u europskim i univerzalnim strujanjima.
Nezanemariva su i traduktološka osvrtanja
akademikova, s obzirom na to da se radi o
jednom od najpotpunijih i najizvornijih pre-
pjevatelja, kako ga spretno krsti akademik
Maroević. Naposljetku možemo zaključiti
kako je zainteresiranim čitateljima ponuđen
izniman uradak koji na više razina pridono-
si hrvatskoj kulturi, svjedočeći, osim o knji-
ževnim fenomenima, ponajprije o dimen­ziji
njegova autora.
Nikolina Gunjević Kosanović
369
Tin Lemac
Poetičke simetrije u
pjesništvu Josipa Pupačića
Biakova
Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Studija Tina Lemca Poetičke simetrije u pje-
sništvu Josipa Pupačića donosi autorov izvor-
ni pristup genezi Pupačićeva pjesništva, ute-
meljen na analizi pjesama koje upućuju na
pjesnikove poetičke mijene. Kao takve, one
sadrže visok stupanj samosvijesti i zatvara-
ju krug čija bi se putanja, slijedimo li auto-
ra, mogla općenito naznačiti ovim postaja-
ma: animističko-panteistički model – kultu-
racija subjekta entitetom svijeta – metapoe-
tički i autoreferencijalni uvidi.
U uvodnome dijelu autor u vlastitome
slijedu iznošenja postojeće kritike o Pupa-
čiću zaključuje da je ona bila uglavnom im-
presionistička, pri čemu nisu postojale jasne
granice između kritičareva doživljaja i njego-
va književnoteorijskoga pristupa Pupačićevu
pjesništvu. Autor napominje da je vlastita
teorijska polazišta odabirao u skladu sa za-
htjevima inter­pre­ti­ranih pjesama. U antro-
pološko-simbološkoj interpretaciji početne
pjesnikove faze (prvobitne slike svijeta, slike
patrijarhalne obitelji) oslanja se na Gilberta
Duranda i na etnološka istra­ži­vanja Dunje

Rihtman-Auguštin, a u analizi značenjskih
slojeva slijedi kritičku semiotiku Julije Kriste-
ve. Ključnim kategorijama u pristupu Pupa-
čićevu pjesništvu smatra opreku sub­jek­ta i
svijeta te smrti i života u animističko-pantei-
stičkoj slici svijeta. Kao prvi iskorak iz te poe-
tike spominje zbirku Mladići i njezin obitelj-
ski tematski kompleks. Obiteljska tragedija
uzrokuje daljnju mijenu prema decentrira-
nome lirskom subjektu u zbirci Cvijet izvan
sebe, što potvrđuje zbirka Ustoličenje, a ko-
načno se značenje uspostavlja u posljednjoj
zbirci Moj križ svejedno gori. Lemac ne sma-
tra da je Pupačićeve pjesničke faze nužno di-
jeliti rezovima, pa predlaže podjelu na rano
i kasno pjesništvo. U prvome vlada nostalgi-
ja za danima odrastanja u obitelji, a u dru-
gome je riječ o potrebi za samorefleksivno-
šću zrela lirskoga subjekta, koji je melanko-
ličan nakon izgubljena arkadijskoga zavičaj-
noga ugođaja. Mogućnost dobivanja cjelovi-
te slike o pjesniku autor vidi u povezivanju
dviju ključnih faza, koje su prožete pjesniko-
vim osjećanjem skore smrti.
Središnji dio knjige slijedi faze Pupači-
ćeva pjesništva i njihove poetičke modele.
U ranome pjesništvu (zbirkama Kiše pjeva-
ju na jablanima (1955.) i Mladići (1955.)) Le-
mac ističe prevlast animističko-panteističko-
ga modela, koji se ostvario kao punina su-
bjekta (stapanje lirskoga subjekta i prirod-
noga svijeta), harmonija između subjekta i
svijeta (riječi kao lijek za krutost izvanknji-
ževne zbilje) te obnova svijeta tekstom (po-
novno značenjsko oblikovanje odnosa svi-
jeta i teksta, smislom povezano s prethod-
nim modelom). Međutim, autor zapaža da
u utopijskim slikama kružnosti života posto-
ji i oprečna slutnja smrti, koju naziva tanatič-
kom neizomorfijom. Iako se ona može tuma-
čiti biografskim danostima, autor je skloniji
tumačiti pjesnički tekst s obzirom na odnos
370
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
lirskoga subjekta prema svijetu, koji se ostva-
ruje kao govor univerzalije ili kao intimni do-
življaj lirskoga subjekta. Odnos prema svijetu
iskazuje se denotativnim iskazima, a “obno-
va svijeta tekstom” na paradigmatskoj razini
proizvodi metaforičnost, kojom se iskazuje
ideja svijeta kao kruga, što upućuje na misao
o njegovoj nepromjenjivosti. Prvobitna slika
svijeta, izražena slikama zavičaja, narušit će
se kulturacijom lirskoga subjekta kada iz svi-
jeta prirode uđe u kulturni svijet. Kao drugi
tematski kompleks Pupačićeve rane faze au-
tor izdvaja pjesme o životu obitelji, koje su
na značenjskoj razini povezane s animistič-
ko-panteističkim modelom. Lirski subjekt je
ispo­vjed­ni, a obitelj se prikazuje kao jezgra s
očuvanim patrijarhalnim i katoličkim vrijed-
nostima. Go­vo­reći o Pupačićevoj idealizaci-
ji patrijarhalnoga života, autor se poziva na
antropološku (Riht­man-Auguštin) i sociolo­
šku definiciju obitelji (Mladenović). U anali-
zi pjesama razmatra njihov diskurs na razi-
ni stilskih figura i sintaktičkoga ustroja, način
na koji razvijaju svoj tematski kompleks (an-
tropološka, mitska i magijska obilježja) i po-
ziciju lirskoga subjekta, koji je infantilan u ra-
nim pjesmama, a potom kontaminiran obi-
teljskom tragedijom, zbog čega razvija slut-
nje smrti. Ispovjedni ton autor tumači kao
naslijeđe diskursa, a ne žanra autobiografi-
je. Biografske odraze ne tumači pozitivistič-
ki, nego ih traži u strukturi pjesama, odno-
sno međusobnome značenjskome odnosu
njihovih dijelova.
U poglavlju o Pupačićevoj zreloj fazi au-
tor govori o trima posljednjim zbirkama
(Cvijet izvan sebe, 1958.; Ustoličenje, 1965.,
Moj križ svejedno gori, 1971.), napominjući
da do pje­snikova autoreferencijalnoga od-
nosa prema vlastitome stvaralaštvu dola-
zi i mnogo prije (pri­mjerice u pjesmi “Fili-
gran” iz zbirke Mladići), stoga zaključuje da

je razgradnja Pupačićeve kru­govaške poeti-
ke tekla usporedno s njezinom izgradnjom,
uz pojavu blage ironije. Auto­re­ferencijalnim
pristupom resemantiziraju se sredstva ani-
mističko-panteističkoga modela i obiteljsko-
ga kompleksa. Naslovni signal simetrično-
sti upućuje na stalne teme Pupačićeva pje-
sništva, prema kojima lirski subjekt mijenja
odnos sa zrenjem i pod pritiskom izvan­knji­
ževnih zadanosti. Kao manifestnu pjesmu
decentrirana lirskoga subjekta autor spomi-
nje pjesmu “Cvijet izvan sebe”, po kojoj je na-
slovljena cijela zbirka. Promjene u lirskome
sub­jektu jesu njegov odmak od svijeta i sa-
morefleksivnost. Slutnju smrti Lemac sma-
tra “glav­nom poetičkom točkom” iz koje se
371
osvrti i prikazi
grana Pupačićevo kasno pjesništvo, no ističe
da su se njezini začeci javili u ranoj fazi. Na
ovoj točki zasniva tezu o “poetičkoj koheziv-
nosti Pupačićeva pjesničkog projekta, a ne
tolikoj radikalnoj razlici i raznovrsnosti kako
je naglašavala stručna kritika”. Razmatrajući
genezu pjesnikovih stilskih postupaka, zapa-
ža da u metaforici kasnoga pjesništva pridje-
vi upućuju na konceptualni i autoreferenci-
jalni smisao. Prvi zakoračuje u novo (svijest
o “kontaminiranosti” svijetom), a drugi re-
flektira o napušte­nome poetičkom koncep-
tu ranoga pjesništva. Autora zanima kako se
jezikom ostvaruju slo­jevi značenja, odnosno
kako lirski subjekt komunicira sa svijetom.
Tragovi infantilizma iz prve faze, koji upu-
ćuju da pjesnik ne može biti drukčiji nego
što jest, te “dubinska slutnja smrti” stalna su
mjesta ovoga pjesništva, kojima autor pot-
krepljuje svoju tezu da je thanatos u njemu
bio stalno latentno prisutan.
Nevelika opsegom, ali značajna gnomski
sažetim i značenjski slojevitim izlaganjem,
studija Tina Lemca raspršuje određene ste-
reotipe u kritici o Pupačiću, ali tako da ne
negira tuđe pristupe, nego njihovu plurali-
tetu dodaje vlastiti pristup, usmjeren na ge-
nezu pjesnikovih tema i stilskih postupaka,
koje traži u prostoru teksta. Autorove ana-
lize potvrđuju da su pjesnikove ključne pre-
okupacije (odnos prema zavičaju i svijetu,
slutnja smrti, odnos prema vlastitomu pje-
sništvu) trajale tijekom cijeloga stvaralaštva,
no mijenjao se opažaj s obzirom na sazrije-
vanje pjesnika i neminovne vanjske utjeca-
je. To potvrđuju autopoetičke pjesme kao
svojevrsni manifesti i nagovještaji prijelaza iz
jedne poetičke sfere u drugu.
Sanja Franković
 Zbornik radova u povodu 70.
rođendana Pavla Pavličića
Hrvatska sveučilišna naklada
Odsjek za komparativnu književnost
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Kuća od knjiga
Pavao Pavličić iznimno je ime hrvatske knji-
ževnosti i njezine kulture. Premda skromno
ističe kako je od književnosti dobio više nego
što je dao književnosti, biblioteka od stotinu
i više naslova te bogati i prezaduženi, knji-
ževnošću ispunjen život uvjeravaju da je već
odavno zaslužio ne samo stranicu ili poglav-
lje u književnosti već i cijelu povijest.
Po napisanome i po onome što je o nje-
mu pisano, Pavličić je nesvakidašnja literar­
na/kulturološka pojava, “jedinstvena u našoj
književnosti”. Kao pisac raznolik je tematski
(pisao o svemu vrijednome priče), žanrovski
(roman, novela, priča, drama, feljton/kozeri-
ja) i namjenom: djeca, mladež, odrasli: obič-
ni čitatelji i obrazovana, znanstvena publika.
U svemu na­vedenom relevantan je i nezao-
bilaziv su/govornik, u brojnim temama i sa-
držajima od povijesnoga značenja.
Takvom bogatstvu, tematskom, žanrov-
skom i po namjeni, u ovome zborniku odgo-
vara i raznolikost uvrštenih priloga. Iako su
pisani i posvećeni Pavličiću, prilozi uvršteni
u zbornik ponajmanje su zahvalnička gesta.
Štoviše, riječ je o radovima čiji autori govo-
372
re o temama o kojima je i sam Pavličić pisao
i o kojima je njegov trag povijesno znakovit
i relevantan.
Zbornik posvećen Pavličićevoj 70. obljet-
nici sastavljen je od dva tipa tekstova. Prvom
tipu pripadaju tekstovi prigodnoga tona, na
određeni način zahvalnički, bilo da je riječ
o po­slanici Dunje Fališevac (“Knjiga počto-
vanomu gospodinu i piscu Pavlu”), o zapi-
su Gorana Tribusona – a u razmatranju hr-
vatske književnosti prošloga stoljeća često
ih se povezuje (“Epi­sto­larna vježba ili auto-
mehaničari s Cvjetnog trga”), bilo da je ri-
ječ o “Baladi o Srijedi” Du­bravke Oraić To-
lić, “Kako nam je bilo, kako nam je i prošlo”
Borisa Senkera, “Autobio­graf­skim razmišlja-
njima” Vinka Brešića, “Osjetilnom, mirisnom
i vidljivom” Andree Zlatar Violić, “Haikuu o
Pavličićevu Šapudlu” Mire Gavrana, “Knji-
gama (koje) su krive za sve” Krešimira Ne-
meca ili “Misteriju zlat­noga anđela” Tonka
Maroevića.
Dunja Fališevac poslaničkim ruhom tako
opisuje sve čime je Pavličić zadužio našu
književnost, uzvraćajući tonom prijateljske
zahvale i za sve ono čime je i nju podario,
isporu­čujući mu želje da i dalje, slijedom ud-
vorne geste naših renesansnih majstora, sli-
jedi svoju muzu/sretnu ruku/‘školu pisanja’ i
podari nam još zadovoljstava. Obraćajući se
Pavličiću, “poslovnom partneru iz male sje-
novite radnje s Iličkog placa”, Tribuson za-
pravo otkriva sebe, svoju poetiku, poseb-
no apostrofirajući onu snagu duha u traže-
nju odgovora na pitanja kako književne tako
i osobne sudbine, istovremeno otkrivajući
one niti koje su ih ljudski i knji­že­vno vezale
cijeloga vijeka, koji još traje.
Dubravka pak Oraić Tolić Pavličiću je za-
vještala prigodnicu, prisjećajući se druženja
u Zavodu za književnost kao rezervatu duha
i smisla koji, nažalost, sve više nestaje (…Spa-

jao si fantastiku i krimi. / Govorio da pišeš po-
put bilja: / Počneš u proljeće, objaviš zimi. /
Nismo htjeli znati da postoji zbilja. // I tek
kad su stigle Juliška i Ana, / A ti napisao Ko-
raljna vrata, // Nestat će i Srijede kao našeg
Dana, / A s njom i najljepšeg od svih rezerva-
ta. //), dok iz pris­noga osobnog tona Senke-
rova eseja izbija sjeta i nostalgija na zajednič-
ki provedenih četr­deset godina na Odsjeku
za komparativnu književnost, s naglaskom
na atmosferi koja je poticajima i djelima za-
dužila svekoliku našu književnost. U svoje-
mu radu Brešić se bavi razmatranjem Pavli-
čićevih autobiografskih zapisa – u našoj knji-
ževnosti “jedinstvenih po autobiografskoj
priči”, a A. Zlatar – na podlozi slojevitih djela
– Šapudl, Kruh i mast, Vodič po Vukovaru –
otkriva dimenzije osjetilnosti, mirisa i vidlji-
vosti kao nositelje i zalog književnoga smisla.
U svojem članku Nemec tematizira Pa-
vličićeve naslove u kojima su knjige nositelj
narativnih strategija. Riječ je o Krasopisu, Ko-
373
osvrti i prikazi
raljnim vratima i Pokori, a u svakoj je knji-
ga nositelj složenoga narativnog ustroja, bilo
da je riječ o isprepletanju fikcije i stvarnosti,
stvar­nih i izmaštanih likova ili su pak pokre-
tači naracijâ Zlata Dubrovečka, Osman ili Ju-
dita. Ne­mec naglašava da “analizirani roma-
ni svjedoče u prilog ključnoj smjeni stilskih
paradigmi u hrvatskoj književnosti: iz mo-
dernističke u postmodernističku”, a uz to
je riječ i o romanima koji ‘postmodernistič-
ku ontološku paradigmu’ proširuju etičkim
problemima, pitanjima osob­noga i društve-
noga morala, što je prepoznatljiva crta Pa-
vličićeva pisanja. Akademik Maroević svoj
‘dug’ Pavličiću ‘otkupljuje’ analizom njegova
romana Kronika provincijskog kazališta u ko-
jem se kroz priču o gradskom kazalištu te-
matiziraju ključna pitanja širega društve-
nog i političkog vremena i nude odgovori na
mnoštvo pitanja naše nedavne prošlosti.
Drugi dio tekstova u zborniku bavi se te-
mama o kojima je i sam Pavličić ostavio izni-
man znanstveni i književno-povijesni trag.
Profesor Solar, u jednom Pavličićevu roma-
nu nazvan Solarićem, piše o krimiću i njego-
voj poetici s povodom u Pavličićevoj knjizi
Što sve znam o krimiću, dok kod Pavličića na-
dasve spisateljski produktivnu temu odnosa
zbilje i fan­tastike, iz koje su nikle brojne stra-
nice njegove izvorne književnosti, tematizi-
ra članak To­mi­slava Brleka (“Lađa od vode,
knjiga od zbilje”). Dok Luka Bekavac piše o
izabranim njegovim fantastičkim prozama,
o Pavličiću i pokretnim slikama, dakle radu
na filmu i suradnji sa Z. Tadićem piše Nikica
Gilić, a Kristina Grgić o Pavličićevu pristupu
manirizmu i stihologiji (Slaven Jurić).
Kao pouzdani teoretičar književnosti i
njezin vrsni interpretator, Pavličić je osta-
vio mnoštvo ključnih i poticajnih studija i
izbora. Toj dimenziji Pavličićeva književnog
angaž­ma­na svoje su priloge posvetili Dar-
ko Gašparović (“Umijeće interpretacije po
Pavlu Pavličiću”), Zvonimir Mrkonjić (“Po-
hvala čitanju”), Stipe Botica (“Pavao Pavli-
čić o epskom pjesništvu”) i Lovro Škopljanac
(“Na granici epa”). Na kraj su zbornika uvr-
šteni životopis Pavla Pavličića te izbor iz nje-
gove opsežne bibliografije.
Ne upuštajući se u podrobniji opis člana-
ka, vrijedi apostrofirati misao da se na Pavli­
či­će­vu izvornom djelu te njegovim znan-
stvenim prinosima može proučavati sveko-
lika naša književnost. Nema naime segmen-
ta složene književne zbilje, i teorije i prak-
se, o kojem Pa­vli­čić nije pisao, pa se nadati
da će nakon ovoga zbornika slijediti i drugi,
koji će se pozabaviti i ostalim aspektima dje-
la čije je koordinate zbornik, autoru primje-
rena naslova, sugerirao. Do tada, uz čitanje
vrsnih priloga ostaje nam zahvaliti slavljeni-
ku za sve čime nas je zadužio, a priređivači-
ci zbornika jer je izborom suradnika otvori-
la prostore velike teme koju će novi prilozi,
nadamo se, dodatno proširiti i osnažiti svje-
tlom novih interpretacijskih mogućnosti.
Već “dogovorene nove suradnje i publikaci-
je”, kako ističe i priređivačica u završnoj rije-
či, krijepe nadu da ćemo uskoro dočekati i
novi prilog!
Ivan Bošković
Ivo Andrić
374
Krešimir Nemec
Djela Ive Andrića I. – XIII.
Školska knjiga
Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Još jedan, novi Andrić – hrvatski
“gospodar priče”
Renomirani izdavač Školska knjiga na ovogo-
dišnjem Interliberu, uz ostala brojna i vrijed-
na izdanja, iznenadio je ne samo čitateljstvo
najširih interesa nego nadasve hrvatsku kul-
turnu i znanstvenu javnost – svojim financij-
ski zahtjevnim, a za sadanje prilike i neočeki­
vanim i nesvakidašnjim projektom koji je
opravdano imenovati događajem. Riječ je o
prvome hrvatskom izdanju Djelā Ive Andrića,
sv. I. – XIII., akademika Krešimira Nemeca, ti-
skanima od 2013. do 2015. godine, sa svom
za ovoga autora dobro znanom svestrano-
šću sofisticirane akribije u njegovu znanstve-
nom i dokumentaristički dosljedno potkrije-
pljenom diskursu.
Ipak, ono što se nametnulo pravom, sre-
dišnjom senzacijom na ovoj manifestaciji
hr­vat­skoga izdavaštva, pojava je monografi-
je Gospodar priče, neizbježne i očekivane za-
vršnice prethodno objavljenim djelima kao
globalne svestrane autorove sintezne inter-
pretacije An­dri­ćeva opusa u cijelosti, za koju
je ove, 2017., godine dobio Nagradu Vladi-
mira Nazora.

Na raspućima Andrićevih životnih
stranputica
Ovim izdanjima kanonske vrijednosti Ne-
mec postaje jednim od vrhunskih pripad-
nika andrićologije, koja već dosad doseže ti-
suće bibliografskih jedinica i sedamdesetak
knjiga, ponekih i sintezna obuhvata, uz po-
javu iz godine u godinu uvijek novih što kra-
ćih, što dužih priloga. Golema je to literatu-
ra, raznovrsna kvalitetom i prosudbama, ali i
s rijetko tako brojnim i do danas neriješenim
pitanjima o, u jugoslavenskim razmjerima,
jedinomu knji­ževnom nobelovcu. I to je bio
upravo i onaj prvi, usto nezaobilazni uvjet da
bi se moglo “prići” Andrićevu fenomenu –
potanka konzultacija prethodnoga istraživa-
nja – u ovoj gotovo “nemogućoj misiji”, kako
svoje prihvaćanje izazova komentira sam au-
tor. Jer, već na samom početku (poglavlje I.
Ivo Andrić – iz godine u godinu), tražeći u
toj enormnoj građi bio­grafske podatke, suo-
čio se s nepremostivom preprekom – to više
što ih je i Andrić, vjerojatno poneke od njih
svjesno, pod svaku cijenu nastojao zatajiti.
A riječ je onima identifikacijskima, koji
određuju integritet i postojanje svakoga
pojedinog čovjeka u neprebrojivom mnoš-
tvu čovječanstva. Poći će se vrijednosnim
redo­sli­je­dom njihova značenja (uz autorov
odgovor):
– podrijetlo: u znaku enigme “fratarsko
dijete” (matica rođenih katoličke crkve Ivan
Krstitelj u Travniku: zakoniti sin podvorni-
ka Antuna Andrića; uskoro napustio obitelj,
umro pet godina nakon Andrićeva rođenja);
– osobno ime: Ivan (kršten) ili Ivo (Ivan
ostaje za kućnu upotrebu, školske svjedodž-
be; Ivo je piščev osobni odabir kao bezizni-
mno životno i stvaralačko ime, uz iznim-
ku prvoga, beo­gradskog izdanja Puta Alije
Đerzeleza);
375
osvrti i prikazi
– mjesto rođenja: Travnik ili Dolac (po kr-
štenici Travnik, ali ostaje dvojbeno u dosa­
danjoj praksi);
– datum rođenja: 9. ili 10. listopada (u kr-
štenici 9.);
– katolik ili pravoslavac (nije prešao na
pravoslavlje – kršten katolik, katoličkih ro-
ditelja; u Beogradu prijateljuje s franjevci-
ma; beogradska čaršija: “fra Ivo”, poslije i
“drug fra Ivo”; slavi katolički Božić, od 1933.
do 1939. privržen crkvi; školuje se sve vrije-
me uz potporu “Napretka” u Višegradu, Sa-
rajevu i Zagrebu);
– zašto ne Zagreb, nego Beograd (neima-
ština, samo površna poznanstva, primjerice,
s Čerinom i mladoliričarima, Matošem, Krle-
žom; krhko zdravlje, tuberkuloza, višekratno
i redovito liječenje u Bolnici sestara milosrd-
nica – i u doba Matoševa umiranja; prijezir-
na nesklonost zagrebačkoj “palanačkoj” ma-
lograđanštini: “Interesantan je taj nesrećni,
al­ko­ho­li­čni i crvotočni grad […]” – iz pisma
Durbešiću 20. ožujka 1913.; Gospodar priče –
dalje u tekstu: G: 19).
Uz tu bilo slučajnošću, bilo osobenjač-
kim vlastitim tajenjem umnažanu rijetko ta-
kvu enigmu Andrićeva individualiteta pojav-
ljuju se i druga pitanja u osvjetljavanju nje-
gove intime. Prije svega, Nemec ističe česte
promjene u ideološkim i političkim stavovi-
ma redovito uz stanje u njegovu okruženju.
Simptomatična je tako ključna i nagla ideo-
loška prijelomnica, uzrokovana zasigurno ra-
zočaranjem u tek stvorenu Jugoslaviju, ali i
to će potrajati kratko. Jer, Andrić se uskoro
od mladenački angažiranoga prohrvatskog,
zatim srpskoga te jugonacio­na­lis­tičkog pri-
padnika “Mlade Bosne” – preobražava u,
jednako tako rezerviranu, osobu poli­tič­ko­ga
kameleona lojalnoga svakomu tko mu pruži
udobnu i sigurnu egzistenciju. Biva Andrić i
mason, iz lože “Preporod” isključen zbog lju-

bavne veze sa suprugom Gustava Krkleca,
po­željan ljubavnik za mnoge žene, privrženik
Stojadinovićevoj vladi i, konačno, diplomat.
Autor monografije istodobno autentič-
nim podatcima ističe redovito učestali An-
drićev labilitet osobnosti (pozadina: urođeno
opterećenje ili, mogući, kompleksi “iskorije-
njenosti” podrijetlom, uzalud potiskivani) –
nastojanje da se, uvijek prepoznatljiv po ele-
ganciji odijeva­nja i ponašanja, ne samo dis-
tancira od sredine iz koje je potekao, nego
i da se istakne u onoj koja ga okružuje. Ta-
kvu njegovu karakternu crtu izrazite intro-
vertnosti ilustrira i, ponekad, do netrpeljivo-
sti često izražavan animozitet i konstantne
zamjerke mjestima boravka (izrazito Zagreb,
Beč), ali i osobama s kojima se susreće. Tako
u kratkom vremenu mijenja i studije i sveuči-
lišta: nakon Zagreba prelazi u Beč, koji usko-
ro napušta zbog neodgovarajuće klime i na-
rušena zdravlja, pa odabire Krakov, a u Gra-
zu doktorira s temom o Bosni. Slično će biti
i s učestalim premještajima kao jugoslaven-
skoga diplomata: Rim, Bukurešt, Trst, Pariz,
Madrid, Marseille, Graz… Vrhunac karijere
bilo je Andrićevo imenovanje veleposlani-
kom u nacis­tič­koj Njemačkoj i 1939. njegovo
potpisivanje ugovora Stojadinovićeve vlade
s Hitlerom u Berlinu. Ali, i po završetku Dru-
goga svjetskog rata Andrić će se hitro “prila-
goditi” – kao i dotad bez nekih dilema stavit
će se na raspolaganje novoj, boljševističkoj
Jugoslaviji. Pože­ljan kao renomiran pisac i
iskusan diplomat, bit će rado adoptiran; nje-
gov zagovornik je Milo­van Đilas. Ipak, nakon
brojnih odličja, sudioništva u različitim po-
litičkim i književnim zbiva­njima, priznanjâ i
imenovanja predsjednikom Saveza književ-
nika Jugoslavije, on će se posve izolirati i po-
svetiti književnosti. Kao krajnji zaključak sto-
ji Nemecova procjena da je temeljna odred-
376
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
nica Andrićeva identiteta – ideološki i politič-
ki oportunist.
Da bi slika Andrićeve životne ekvilibristi-
ke bila potpuna, autor prati i česte promjene
fonetskih varijanata pri pisanju: 1911. piše
ekavicom, 1912. prelazi na ijekavski (odraz
jezič­noga Skerlićeva unitarizma u ekavskoj
latinici polumjesečnika “Književnog juga”,
kojega je Andrić i urednik), a 1920. ekavski,
pa kolebanje sve do 1931., otkad ustrajava
na ekavskomu.
Pri otkrivanju ovakva životnog puta,
autor se monografije poslužio prije svega
mate­ rijalom prethodnih istraživača, ali u
njegovu multimetodološkom postupku tre-
ba istaknuti posegnuće za – Andrićevom ko-
respondencijom. Najčešće se dopisuje s Voj-
mirom Durbeši­ćem, žaleći se na zagrebačku
“pakost i zluradost sredine”, na teško zdrav-
stveno stanje (s njim je u Beču, gdje studira,
ali uskoro prelazi u Krakov), ali i s intimno
povezanim ženama – Zdenkom Marković i
Evgenijom Gojmerac, zatim slijede Miloš Vi-
daković, prijatelj Mihovil Tomandl, Tugomir
Alaupović (omogućuje mu 1920. odlazak iz
Zagreba i blistavu diplo­mat­sku karijeru). I
doista, brojni navodi iz pisama pružili su au-
toru monografije gotovo čudesni književno-
kritički instrument kojim razotkriva ona, ina-
če pomno tajena, piščeva najintimnija i ži-
votna i psihička previranja. I to će mu biti
onaj djelotvoran “ključ” da sigurnije zakora-
či na šifrirani put u piščevu “kuću na osami”
– kôdnu matricu književnoga opusa.
Konačna spoznaja o značenju, tek naiz­
gled uvodnoga, prvog poglavlja, opsegom
(str. 9–98) neusporedivoga s ostalih šest –
ne samo da pokazuje razmjere autorova za-
vidnoga znan­stvenog iskustva, rijetko tako
izoštrenoga istraživačkog instinkta i uporno­
sti u dugogodišnje­mu mukotrpnom radu,
 osvrti i prikazi

nego i činjenicu da je ovo najcjelovitija i naj­ Djela Ive Andrića, Monografija

I. – XIII., Gospodar priče,
autentičnija Andrićeva biografija. ŠK, Zagreb, 1913. – 1915. ŠK, Zagreb, 1916.
Međutim, uz tu objektivnu ocjenu njezi- Sv. 1. Mara milosnica i 1. Ex Ponto
ne neprocjenjivosti za znanost o književno- druge pripovijetke
sti, dakle i za njezinu povijesnu i kritičku re- Sv. 2. Na Drini ćuprija 2. Nemiri
Sv. 3. Travnička hronika 3. Lirika nakon Nemira
cepciju, treba podsjetiti i na drugu, naizgled
Sv. 4. Prokleta avlija 4. Esejistika i poetika
manje bitnu krajnost. Riječ je o već tijekom Sv. 5. Gospođica 5. Putopisi, impresije,
Interlibera velikom publicitetu kojim su me- zapisi
Sv. 6. Priča o vezirovom 6. Andrićeva novelistika
diji, po uzu­sima svoje struke, prvi svojim slonu i druge do 1945.
promptnim reagiranjem privukli zanimanje novele
šire javnosti prije svega za ovaj, prvi dio mo- Sv. 7. Kuća na osami i 7. Andrićeva poratna
druge novele novelistika
nografije, servirajući joj posebno one senza- Sv. 8. Omerpaša Latas 8. Kuća na osami
cionalističke, u tisku i grafički isticane “pi- Sv. 9. Znakovi pored 9. Travnička hronika
puta
kanterije” iz života velikoga pisca. Sv. 10. Ex Ponto. Nemiri. 10. Na Drini ćuprija
Lirika
*** Sv. 11. Putopisi, 11. Gospođica
impresije, zapisi
Ipak, ono za interpretatora najteže, ali i naj- Sv. 12. Eseji i kritike I. 12. Prokleta avlija
dragocjenije što pruža ovo iznimno znan­ Sv. 13. Eseji i kritike II. 13. Omerpaša Latas
stveno djelo – Nemecov je vrhunski domet 14. Znakovi pored puta
A B
studiozno analitičkoga višeslojnog diskursa
(ovdje dodatno obogaćenoga sinkretičkim
stilogramom). Takvom stručnom vrsnoćom, Shematski prikaz otkriva gotovo bez, ba-
ovo životno djelo neizostavno poprima meri- rem većega, odstupanja – posve obratan
torna obilježja kritičkoknjiževne umjetnine, redo­slijed, za što je teško povjerovati da je
nadasve tijekom daljnjih šest poglavlja. slučajan. Dakle, još jedna zagonetna pojava,
Autor će tragom zakonitosti poetike An- ali sada ne u Andrićevoj prethodno razma-
drićeve umjetnosti pratiti njezinu autor- tranoj biografskoj enigmatici, nego u struk-
ski originalnu homogenost u monolitno- turaciji globala autorova djela. Moglo bi se,
sti ustrojstva, banalno usporedivoga sa sla- s obzirom na njegovo dugogodišnje “druže-
ganjem “ruske babuške”. Kronološki je slijed nje” s velikim piscem, čak pomisliti, ali ne i
pojedinih djela, naime, ulančeno nadogra- reći, da je posrijedi nesvjesni utjecaj nedvoj-
đivanje, tekstno šire­nje – od lirske poezije beno stečene bliskosti – istraživača i pisca.
prema sve epskijim i opsežnijim žanrovima. Prepustivši tu usputnu pomisao, posve ja-
Ipak, u globalnom obli­ko­va­nju monografije sno, bez odgovora, ostaje da se pođe od ne-
pojavljuje se i enigmatična pojava: redoslijed koga prozaičnijeg razloga kao, primjerice, iz-
Andrićevih djela kako ih je autor zastupio u davačevih kalkulacija za Djela (sklonost či-
trinaest svezaka Djela Ive Andrića ne pokla- tateljstva, školska lektira… – pojedini svesci
pa se s onim u monografiji: oblikovani su kao zasebne cjeline).
Evidentno je to usporedbom prezentira-
na niza, A i B, s kronologijom zagrebačkih i
beogradskih izdanja Andrićevih djela (C),

377

gdje se gotovo u cijelosti preklapaju nizovi
B i C, s jedinom razlikom što je u nizu B po-
maknut redoslijed esejistici i poetici te pu-
topisima s krajnje pozicije u C prema napri-
jed, neposredno iza lirike. U takvu postupku
slaganja mono­grafije prepoznaje se ne toli-
ko autorova težnja da poštuje autentičnost
tekućih izdanja, koliko prije svega namjena
globalnoga diskursa da, kao prvo, bude poe-
tološki učinkovitom znanstve­nom raščlam-
bom mrežnih silnica u sastavnicama An-
drićeva korpusa, ali i istodobno, kao dru­go
i najbitnije – završnom sinteznom projekci-
jom i njegovih temeljnica i stupnjevitoga ra-
sta njegove vertikale do kanonski jedinstve-
noga umjetničkog domašaja (v. odgovor u
podna­slovu: Poetika Ive Andrića).
U prostranstvima Andrićevih
duhovnih koordinata
Na samom početku razmatranja drugo-
ga dijela globalne strukture Gospodara pri-
če, u sljedećih šest poglavlja, neizostavno je
istaknuti autorovu prilagodbu i uočljivu ra-
dikalnu promjenu diskursa s obzirom na ov-
dje zastupljenu problematiku. Vjerodosto-
jan je to poka­za­telj stručne vrsnoće što je u
ovom projektu doseže univerzalizam Neme-
ca istraživača.
Tako se za biografski dio vrlo učinkovit
metodološki sinkretizam dopunjuje relevan-
tnim metodama: estetskom, psihofilozof-
skom, ontološkom i strukturalističkom… Bi-
tan je i novum u dopunskom materijalu ko-
jim se podupire tekstni dio; riječ je o posve-
mašnjem izostavljanju prethodnoga obilja
ilustrativne faktografije (iznimka je tek she-
ma; G: 308); nema čak ni u praksi uobičaje-
nih naslovnica djelâ koja se spominju. Pove-
zano s tim je i dodatna poduprtost auten-
tičnosti interpretativnoga postupka uisti-
378
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
nu velikom brojnošću (i opsežnošću) izvor-
nih navoda iz razmatranog djela. Znatna je
promjena i u autorovim stilogramskim osci-
lacijama kritičarskoga iskaza. Doduše, kao i
u biografskom dijelu on biva za autora mo-
nografije prepo­znatljivo filigranski precizan i
djelotvornom objektivnošću znanstveno ne-
utralan, ali poprima dijelom i nove, aluzivno
impresionističke nijanse. Bilo je to neizbjež-
no u bliskom dodiru s Andrićevim “zarazno”
sugestivnim lirskim medijem, time presudni-
jim za funkcionalizaciju ekskursa.
U drugom poglavlju, II. Homo melan­
colicus, i svih daljnjih pet – autor se mi­kro­
skop­ski fokusira na Andrićev metasubjekt,
samo dijelom naslonjen, ali umnogomu di-
ferentan, pa i posve oprečan, prije svestrano
fiksiranomu njegovu empirijskom subjektu
u okruženju ekster­noga konteksta. Ovo po-
glavlje, raščlanjeno na četiri dijela (tematska
odjeljka), izravno prati kronologiju Andriće-
ve prve, izrazito lirske pjesničke dionice stva-
ralačkoga opusa. Pritom svaki od njih ima
pododjeljke u tekstu obilježene rednim broj-
kama, a u Sadržaju originalno dojmljivim i su-
gestivno efektnim lapidarnim sažetcima.
Prvi od njih, II. 1. POČETCI, autorovo je
trasiranje Andrićeva pjesničkoga puta od
po­četničke pjesme U sumrak, još sarajev-
skoga gimnazijalca, koja je objavljena u “Bo-
sanskoj vili” 18/1911., pa u sljedećem broju
Blaga i dobra mjesečina, već posve u slobod-
nom stihu. Najava je to postupne preferen-
cije, očito je, temperamentom urođenoga
narativnog medija i melankolično elegijske
meditacije (temeljnih odrednica u daljnje-
mu i, u konačnici, cjelo­kup­nom stvaralaš-
tvu), ali zato nespojivih s istodobno ideološ-
ki drastičnim promjenama političke aktiva-
cije. Znakovit je to početak prijepora između
Andrića umjetnika i čovjeka.

Usput i paralelni osvrt: takva presudnost
prve pjesme za cjelokupni opus česta je za
mnoge, primjerice i one kanonske među hr-
vatskim pjesnicima: Ujevićeva Igračka vjetro-
va, ili Zavjet S. S. Kranjčevića, ili Vidrićeva Lo-
voru, ili nadasve Utjeha kose A. G. Matoša, i
tako redom.
Iduća etapa bilježi studijem u Zagrebu
ulazak u hrvatski modernistički krug ma­
toše­vaca, ali, upozorava autor – Andrić za-
država svoj slobodni stih narativnoga regi-
stra. Godine 1914. među dvanaestoricom
posebno se izdvaja sa šest pjesama u zbirci
Hrvatska mlada lirika. Ipak, onaj prijelomni
trenutak za Andrićevu poeziju bit će utamni-
čenje uz čestu promjenu mjestâ: Split, Šibe-
nik, pa nešto dulje Maribor, te internacija u
Ovčarevo nedaleko od Zenice.
Nemec u odjeljku II. 2. POETSKO-FILO-
ZOFSKI KONTRAPUNKTI U ZBIRCI EX PON-
TO raščlanjuje semantički i stilski gusto tkivo
najvrjednije lirske poetske oaze gdje Andrić
samotnjaštvom utamničenika doseže rela-
cije depresivno traumatičnoga beznađa, sve
do spoznaje besmisla egzistencije. Ti dubo-
ki duševni ožiljci, po autorovoj ocjeni rele-
vantnoga Kierkegaardova “nesretnog bića”,
očitovat će se spasonosnom zamjenom oča-
ja kontem­pla­cijom. Cjelokupna intimistička
drama Andrićeva u zbirci Ex Ponto (Zagreb,
1918.) (aluzija na progonstvo antičkoga pje-
snika Ovidija) lirsko-refleksivni je dnevnik
od 140 intimnih zapisa, raspoređenih u tri
tematske cjeline. Tako, prethodno upućiva-
nje na za mnoge pjesnike kôdnu matricu oti-
snutu u prvoj objavljenoj pjesmi – jednako
se dade primijeniti i na ovu, prvu zbirku.
Prvi njezin dio, u mariborskoj tamnici
stiješnjene duše rešetaka izolacije, odjeku-
je ispovjednim do malodušja melankolič-
nim vapajem jadikovke lirskoga Ja; Neme-
cov je zaključak da će ostati ta “lirska, ispo-
379
osvrti i prikazi
vjedna komponenta trajno prisutna u nje-
govu cjelokupnom literarnom opusu.” (Dje-
la Ive Andrića – dalje: D 10: 249). U drugom
i trećem “činu” ove osobne drame, za inter-
nacije u Ovčarevu, introspektivne se dioni-
ce prožimaju impresionističkim slikama pej-
zaža, redovito kao odraz samoanalize stanja
duše. Uz to Nemec ističe blagotvorni izlaz u
empatiji s jednako tako osuđenim na život
– supatnikom čovjekom: to je ono Andriće-
vo presudno stvaralačko raskrižje kad se on
usmjeruje prema univerzalizmu ljudske eg-
zistencijske sudbine. Pritom, svojevrsni sin-
tezni punktum je sam Epilog kao znakovito
matrično raspuće na kojemu se odzrcaljuje
novo stanje Andrićeva duševnoga univerzu-
ma, koje se kodificira u definicije konačne,
globalne spoznaje (ali sad) općeljudskoga
univerzuma: 1. “Vidio sam da je zemlja jaka
i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.”; 2.
“Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječ-
na.”; 3. “Vidio sam da je ovaj život stvar muč-
na, koja se sastoji od nepravilne izmjere gri-
jeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku
na varku.” I, nasuprot očekivanomu, slije-
di kontrapunkt, zapravo nagovještaj novo-
ga Andrića u odgovoru ocu/Bogu – njegova
odluka da živi jedinim mu – upravo tim, ži-
votom mučilištem: “Ne, oče, idem da živim.”
(D 10: 76).
Jer, tri su to aksioma po kojima će funk-
cionirati budući epski pripovjedač čovjeko-
ve egzistencijske sudbine – veliki Andrić no-
belovac. Svi njegovi likovi, ontološki alter egi,
bit će više-manje njihove vjerne ilustracije.
Zbog toga, na Milanjinu (i ne samo nje-
govu) relativizaciju Andrićeve lirike i pita-
nje što bi on bio bez stvaralačkoga vrhunca
“gospodara priče”, Nemec opravdano uzvra-
ća: “[…] ne bi bio zaboravljen jer bi mu te
zbirke [uključuje i Nemire] osigurale solidno

mjesto u hrvatskoj književnoj povijesti.” (G:
116).
Odjeljak II. 3. EGZISTENCIJALNI NES-
POKOJ: NEMIRI sastavni je dio ove lirske re-
fleksivno-kontemplativne gnomski sažete
cjeli­ne kao dopuna (Zagreb, 1920.) i nasta-
vak prethodne, od koje se razlikuje prevla-
šću epskijega medija, narativnosti i govora.
U tri dijela zbirke – Nemiri od vijeka, Nemir
dánâ i Bregovi – Andrić retrogradno silazi
od krš­ćanske spiritualnosti, preko panteiz-
ma do racionalističkoga skepticizma. Nemec
podcrtava diferentnu postupnost toga me-
ridionalnog kretanja kroz duhovne slojeve
– od u početnomu vertikalne, religijsko-me-
tafizičke dimenzije, preko sekundarne hori-
zontalne socijalno-etičke svedene na životne
skicozne crtice (Noć u vozu, … nadasve Priča
iz Japana), pa do epiložne panteističke vizije
s dvadeset sedam liriziranih fragmenata, ra-
zličitih opsegom i tendiranjem prema pripo-
vjednome mediju u postupnosti ontološko-
ga prepletanju lirskoga i epskog/dramskog su-
bjekta u djelu.
U dionici II. 4. LIRIKA NAKON NEMIRA
detektira se tek povremena, rijetka poja-
va stihovane pjesme, a kao dokaz Andriće-
va kolebanja između ta dva tekstna medi-
ja u nastojanju da dokraja potisne to “izdaj-
ničko Ja” (G: 124) autor naznačuje činjenicu
o nalaženju tridesetak pjesama u ostavštini
koje su nastale u vremenu duljemu od pola
stoljeća.
Esejistika, namjerno, radi vjernije pro-
jekcije globaliteta stvaralačke postupnosti
u gradacijski tekstnom širenju arhitektonike
opusa, pojavljuje se neposredno nakon lir-
ske etape u trećem poglavlju: III. Kritičar-
ski šarm, esejistička elegancija. Kako je to
prethodno istaknuto, to je autorova ne samo
konceptualno prihvatljiva nego i neposred-
no poetološki i strukturno ontološki jedino
380
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
prihvatljiva intervencija u kronološki slijed
objavljivanja Andrićevih djela. Pritom, su-
stavno se izlaže raznovrstan registar eseja od
početaka u “Bosanskoj vili” 1911., preko tek-
sta predavanja o Matošu 1914. u prigodi nje-
gove smrti, objavljenoga u “Vihoru” , do ve-
ćega angažmana u ovomu žanru u “Književ-
nom jugu”, 1918. Nemec konstatira njegovu
nesklonost pjesnicima “stare škole”; među
njima posebno prema ljubavnoj lirici samo-
ga Preradovića, što pokazuje njegov origi-
nalni kritičarski stav, često izrazito dosljedno
fiksiran. Ali se pritom i iznimno fokusira na
esej Goja, bitan za Andrićevo naglašavanje
fenomena autorova subjekta i njegove bio-
grafije pri ocjeni umjetnine, čime ističe sve
veću upućenost na samu životnu zbilju čo-
vjekove sudbine. Nakon 1920., napu­štanjem
Zagreba i orijentacijom na diplomatski po-
ziv, Andrić okončava svoju esejistiku, rijetku
i uglavnom usputnu, za književnu kritiku, ali
i za pisca, očito sekundarnoga značenja.
Posve su jednaki razlozi ponukali Ne-
meca da prethodnima priključi i djela tako-
đer prijelaznoga žanra okupljena u poglavlje
IV. Kretanje tijela – lutanje duha (PUTO-
PISI, IMPRESIJE, ZAPISI). Obje su ove skupi-
ne, po njegovoj ocjeni, svojevrsni čvrsti no-
sivi “mostovi” kojima se funkcionalno ostva-
ruje prijelaz i međusobno nadovezivanje
(zapravo u Andrića jednoga iz drugog) dva-
ju krajnje diferentnih književnih rodova –
lirskoga (stihovni, pa narativni) i pripovjed-
ne epike. Tako autor monografije, u svoje-
mu globalnom obuhvatu cjelokupnoga An-
drićeva korpusa, namijenivši posebnost sin-
tezne uloge tim inače “rubnim žanrovima”,
nije propustio upozoriti na vrijednost ovo-
ga, uglavnom u recepciji zapostav­ ljenoga
stvaralačkog “aneksa”. Prve putopise Andrić
objavljuje kao student u Krakovu u lapidar-
na četiri Pisma iz Krakova, uglavnom zaoku-

pljen mladenačkom željom za viđenjem svi-
jeta. Zrelije doba donosi profilaciju pounu-
trenja i stanovite zasićenosti viđenim, što će
kulminirati u starijim danima, kad opsesiju
putovanjem izjednačuje s “drogom” koja šte-
ti dubljemu, duhovnom posegu u imaginaci-
ju izazvanu pojavnom stvarnošću.
Nemec upućuje na bitnu razliku u kva-
liteti putopisnih zapisa između onih koji su
rezultat spontanoga doživljaja (Portugal, ze-
lena zemlja, Na kamenu, San o gradu…) i
onih “naručenih” za dodvoravanja boljševič-
koj vlasti i nastalih u vrijeme njegovih diplo-
matskih misija. Od prvih u trećemu od na-
značenih izdvaja Dubrovnik kao primjer, u
ovim putopisnim impresijama, Andrićeve
fascinacije djelima ljudskih ruku, potaknut
(kako stoji u podnaslovu) Vojnovićevom
Maškaratom ispod kuplja. Tekst se okonča-
va poklonstvom Gradu, njegovoj “vjeri, gos-
podstvu i slobodi kao najdostojnijim ljud-
skim snovima” (D 11: 109). Autor posebno
zapaža značenje za kontinuitet opusa zna-
kovito žanrovsko križište meditacije, puto-
pisa, eseja i lirskoga zapisa u nizu predra-
gocjenih raritetnih kraćih proza: Leteći nad
morem, Lica, Vino, Staze, Predeli i, nadasve,
Mostovi (1933.). Njegov je komentar za taj
umnogomu temeljni protočni motiv sim-
bol cjelokupne strukture Andrićeva korpusa
– i ontološki, i ideološki, i poetički: “Odatle
i eshatološka simbolika mosta. […] Tako je
i sáma naša egzistencija tek prijelaz u nepo-
znato, most čiji se krajevi gube u beskonač-
nosti. ‘A sva je naša nada’ – piše Andrić – ‘s
one strane’.” (D 11: 185).
Interpretator posebno drži iznimnim,
kao uostalom i za njegove životne ideološ-
ki krajnje kontroverzne prijelomnice – An-
drićev, u starijim danima, krajnji, gotovo ne-
razumljivi zazor od mladenačke lirske etape.
Rezultat je takva animoziteta odbacivanje
381
osvrti i prikazi
njihova ponovnog tiska. Ta njegova težnja
da pod svaku cijenu prezentira sebe kao pri-
povjedačkoga barda (nakon Nobelove na-
grade, izrazito) u svjetskim relacijama – ni-
pošto ne odgovara činjeničnom stanju. Ta-
kvo je zatajivanje, štoviše, irelevantno zbog
iznimnosti upravo te etape kao svojevrsno-
ga sinopsisa za izgradnju cjelokupne struk-
ture opusa, a da se i ne spominju Znakovi
pored puta, cjeloživotni kontemplacijski za-
pisi – koje sam pisac već naslovom signira
strukturnom okosnicom svojemu ukupnom
stvaralaštvu.
Sljedeće poglavlje, V. Razvojne linije
Andrićeve novelistike, izravan je prelazak
u epsku domenu “gospodara priče” iako Ne-
mec već uz eseje i kritike tvrdi: “Bio je alke-
mičar koji je sve čega se taknuo pretvarao u
priču.” (D 12: 231.)
Međutim, kao nedostatno zapaženo-
ga pripovjedačkog “uljeza” u lirsko područ-
je on u monografiji naznačuje svojevrsni ku-
riozum – već 1918. odlomak “čistokrvne”
pripovijetke Put Alije Đerzeleza, objeloda-
njen u “Književnom jugu” (u cijelosti, Beo-
grad, 1920.). Dakle, prava prijelomnica znat-
no prije spomenutoga odricanja od lirske di-
onice, ali i istodobna poveznica s tadanjim i
anticipacijski već uključenim budućim stva-
ralaštvom u ovome fenomenološkom mi-
krosinopsisu – Andrića i novelista i roma-
nopisca. Jer, ova je proza na tragu svih tri-
ju definicija u Ex Pontu, uz motiv puta (= ži-
vota) i žene (= ljubavi), dvaju od globalno-
ga triangla ontoloških simbolâ – most, put,
žena. Protagonist Alija, silaskom s konja do-
tad nedodiriv junak legende, postaje samo
čovjek, nedorastao, djetinji naivan, bačen u
za njega beziz­lazni kobni krug života – su-
rovi ljudski konglomerat okupljen u hanu.
Karika­turalno prikazana gomila krezubih pi-
janica slavodobitno ga ponizuje lakrdijaškim

izrugi­va­njem. Sva tragika upornog neodu-
stajanja graduirana tijekom tri narativne cje-
line (Đerzelez u hanu, Đerzelez na putu, Đer-
zelez u Sarajevu) transcendira ga u općeljud-
ski lik simbol (1. definicija Epiloga) koji uza-
ludno traga za ljubavlju i ljepotom (2. defini-
cija). Kobnost je njegova puta (3. definicija)
u snu uništenomu stvarnošću – od lijepe La-
tinke, pa Ciganke Zemke, Vlahinje Katinke
do prostitutke Jekaterine. Đerzelez je, ned-
vojbeno, ne samo za Andrića prototip čovje-
ka uopće nego i svih budućih njegovih ep-
skih likova stjeranih u tjesnoću bosanske ka-
sabe, uz, vjerojatno, i mnogo toga osobnoga
autobiografskog.
***
Samo sobom pritom se neizbježno pojavlju-
je i znakovito pitanje: zašto Bosna kao me-
dij Andrićeva filozofsko-egzistencijalističko-
ga pro­pi­tivanja smisla čovjekove sudbinske
“kazne”/privilegije na ovakvo svoje postoja-
nje? Jer, očiti je to paradoks za čovjeka koji je
proputovao i upoznao gotovo sve, ne samo
europske, gradove i sredine. Toj njegovoj ui-
stinu dosljedno opsesivnoj misiji krajnje
“ukopanosti” u spektroskopsko seciranje bo-
sanske kasabe, i to u cjelokupnom stvaralaš-
tvu epika istraživača – posve je jednaka Ne-
mecovoj smionosti da se prihvati misije knji-
ževnoga kritičara i povjesnika u ovome ka-
pitalnom pothvatu. Jer, već Đerzelezom An-
drić se legitimira u svojemu globalu piscem
Bosne, bosanske kasabe, bosan­skoga mučna
života “u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesre-
će”. Dakle, ne više kao u početku intimistič-
ki usredotočen monistički melankolični lirik,
već kolektivistički epski bard bosanskog/opće-
ljudskoga čovjeka koji je lišen prava na izbor,
u njegovu statičnomu do besmisla stoičkom
izdržavanju života, što traje takav stoljećima.
382
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
A upravo za takvu književnu avanturu,
ističe Nemec, kao idealni obrazac pokazala
se Andriću jedino za njega moguća – Bosna.
Ne samo zbog vezanosti za zavičajnu sredi-
nu (iako u njoj boravi kraći dio života, posje-
ćuje ju povremeno – 1925. i 1927. Višegrad,
a 1926. s Alaupovićem dulje, posjetivši fra-
njevce u Jajcu i Fojnici), već posvemašnjom
podudarnošću s njegovim temperamentom
i, povrh svega, zamišljenim savršenim mode-
lom za njegovu pro­storno-vremensku priču o
čovjeku.
Zbirke pripovijedaka, iznimne svojom i
brojnošću i raznovrsnim tematskim re­gis­
trom, objavljene su većinom u Beogradu: Pri­
po­vetke I. – III. (1924. – 1931. – 1936.), Nove
pripovetke (1948.). U monografiji to je pripo­
vjedačko stvaralaštvo, uglavnom do roman-
sijerskoga ciklusa, ali i dijelom paralelno s
njim, raspodijeljeno u tri potpoglavlja s ob-
zirom na tematiku i prevladavajući ugođaj:
V. 1. BLJESAK LJEPOTE, POSTOJANOST ZLA
(ANDRIĆEVA NOVELISTIKA DO 1945.
GODINE),
V. 2. NA SUNČANOJ STRANI (ANDRIĆEVA
PORATNA NOVELISTIKA),
V. 3. PRAVO NA PRIČU (KUĆA NA OSAMI).
U prvome od njih teško je ustanoviti pra-
vu graničnu crtu, pa jednako tako i žanrov-
ski razvrstati pojedina djela zbog prepleta
lirski emocionalno meditativnih i epski pri-
povjednih silnica, to više zbog istodobno-
ga međusobnog preklapanja obaju književ-
noteorijski dife­rentnih rodova i njihovih pri-
jelaznih žanrovskih nijansa. Uz potanje raz-
motren Put Alije Đerzeleza u monografiji se
tako primjerice upućuje i na prije te pripo-
vijetke upad u lirsku etapu proznoga djela
Popodne, kao Andrićeve prve tiskane nove-

le – 1914. u “Hrvatskom pokretu”. Uz to ide
i njegov komentar u uvodnoj bilješci prve
zbirke pripovijedaka (1924.): “Ove pripovet-
ke o Turcima i o našima [naknadno će po-
jam “Turci” objasniti uobičajenim imenom
za “bosanski muslimanski svet”] jesu samo
deo (otprilike srednji) jednog rada započe-
tog pripovetkom Put Alije Đerzeleza i do da-
nas nezavršenog”. (G: 157).
U ovom razdoblju nižu se brojne pro-
zne epske strukture od kojih neke ne veće
od dvije-tri stranice, uz većinu njih srednje-
ga opsega do onih na samom rubu roma-
na, kao Mara milosnica, Anikina vremena i
Ćorkan i Švabica. U ta tri djela Andrić se fo-
kusira na lik žene, ali ne samo one nedostiž-
ne fikcije ljepote, kao u trećoj od njih, pa u
Đerzelezu, Jeleni, ženi koje nema… – po zada-
noj recepturi u Ex Pontu, nego na one em-
pirijske, sociološko-moralno podređene, pa
i svedene na materijalnu razinu robe, na sa-
mom dnu vrijednosne društvene ljestvice,
u bosanskoj stoljećima petrificiranoj sredi-
ni kojom još uvijek vladaju zakoni patrijar-
halizacije. Središnji je, do deklarativnoga op-
ćeg simbola, primjer drakonske surovosti
i perverzije Marine sudbine u cjelokupnoj
ovoj “mračnoj etapi” – po ocjeni kritike, bez
iznimke. Ali, nema svjetlije perspektive ni u
mnogobrojnijim novelama u kojima su oni
društveno privilegirani, muški protagoni-
sti. Rezultat Andrićeve “egzistencijske jed-
nadžbe” rješavane prema aršinu kasabe fata-
lan je ishodom za sve njih redom – unapri-
jed skrojenih po univerzalnomu modelu tri-
angla ishodišne, lirske etape. Nemec potanje
razmatra kob piščevih junaka, primjerice, u
fabularnoj profilaciji dosljedno jednake nji-
hove životom i sredinom zadane “klopke” li-
šene bilo kakva bijega, po pravilu: zlo se pla-
ća zlom, sudbina namijenjena drugomu ta-
kvom istom sudbinom. Jedna za drugom niz
383
osvrti i prikazi
je takvih novela – Mustafa Madžar, Za logo-
rovanja, Kod kazana, Most na Žepi…
Rijetka su iznimka, dijelom svjetlijega
spektra, proze sociokulturnih i folkloristič-
kih panorama iz života bosanskoga čovjeka
(Rzavski bregovi, Svadba, Veletovci). Njima
Nemac pribraja piščevu fascinantnu poveza-
nost s bosanskim franjevcima, čiji se likovi,
nadasve fra Petar kao moralna vertikala, po-
javljuju kao luminozne pojave u novelama
i romanima, čak i u onim fabularno mrač-
nim do sotonizma. Izdvaja pritom “fratar-
ski ciklus”, kao unos vedrine, optimizma i ša-
ljivoga opuštanja, s mudrim i moralno sta-
bilnim akterima – priprave za mogući plani-
rani i neuspjeli roman posvećen bosanskim
franjevcima, s kojima je trajno povezan, ne
samo reminiscencijama iz djetinjstva.
Ovaj sadržajnom tematikom preobilat,
teško protočan, s deprimantno prevladava-
jućim zlom i tek svijetlim fragmentima pro-
šaran dio Andrićeve novelistike, Nemec na
kraju ocje­njuje piščevim uspjehom da onu
akumulaciju emocionalnom energetikom
potentne kontem­placije u lirskoj dionici –
djelotvorno sinkretički pretoči u svoj pripo-
vjedački kanon.
Drugo potpoglavlje u monografiji na-
mijenjeno je novelistici napisanoj između
1944. i 1948. okupljeno u četvrtu zbirku –
Nove pripovetke (1948.), uz iznimku Dece ti-
skane još 1935. godine i novele San, koju će
naknadno pisac uključiti u roman Gospođi-
ca. Ove proze čine manje homogenu cjeli-
nu od onih predratnih. Oportunistički ekvi-
librist, Andrić je i svoju umjetnost stavio u
službu novih, ideološki dijametralno suprot-
nih polazišta komunističke vlasti, i to je vrije-
me primjer kulminativne točke etičke upit-
nosti ovoga pisca svjetske slave u krajnosti
uskladbe životnoga i umjetničkog identi-
teta. Eklatantan je primjer udvornosti reži-

mu reklamno propagandna novela Elektro-
bih, u “Brazdi” (1948.), kao potpora prvomu
petogodiš­njem planu, ali i naknadna samo-
izdaja prethodnih literarnih premisa: Sjeme
iz Kalifornije, Štrajk u tkaonici ćilima (1950.),
ili Na stadionu (1956.). Kritika, razumljivo u
doba socrea­liz­ma suzdržljiva – ipak je reagi-
rala na pojavu zbirke Lica (1960.). Doduše,
u samom početku ovoga razdoblja Nemec
ističe i novele drukčije orijentacije, kao u
“Književnosti” objavljenu Priču o vezirovom
slonu, gdje se pisac retrogradno vraća pita-
njima odnosa između kasabe i tiraninova sil-
ništva. Suvremeni kritičar Brajović vidi u fa-
buli i Andrićevu “subverzivnu ima­ginaciju” u
odnosu prema vladajućoj despociji pod so-
cijalističkom maskom.
Novìna poratne novelistike, po ocjeni
autora monografije, ipak znatno proširuje
temat­ski spektar u brojnim ciklusima nove-
la, primjerice, o djeci, krizi još uvijek patrijar-
halne malograđanske institucionalnosti bra-
ka, ali i vraćanja na dane utamničenika s ve-
likom dozom egzistencijske strepnje, a s tek
rijetkom vedrinom trenutaka sreće. Nekoli-
ko novela tretira upropaštene živote u no-
vim društveno izmijenjenim okolnostima,
alijenirane osobenjake izobličene psihe (Au-
tobiografija, Znakovi, Crveni cvijet, Svečanost
– pedesetih i šezdesetih godina). Nasuprot
tomu, istodobna je pojava djela i likova obo-
jenih svjetlošću i panteističkom spoznajom
da pojedinačno vodi do totaliteta, kidajući
spone što priječe mistično jedinstvo čovjeka
i svijeta. Ta istinski zamorna Andrićeva ne-
konsekventnost ipak biva dijelom naruša­
va­na povratkom k onom bistrom izvorištu
spontaniteta lirske poezije u svoj fantasti-
ci i njezinoj estetskoj imaginaciji snovitosti.
Sam vrhunac, punktna točka – prije svega je
pripo­vijetka Jelena, žena koje nema, koja se
spominje fragmentarno od ekspontovskoga
384
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
teksta, u konačnoj je verziji objavljena 1962.
u zbirci Žena na kamenu. Nemec zaključuje
da se tri stoljeća kristalizirala zamisao proze
o Jeleni, imaginarnom biću, koje identificira
kao ženu bestjelesnu, za Andrića nestvarnu,
nedostižnu, ali i totem njegove duhovnosti,
smisao postojanja. Ona je ona neprekinuta
Arijadnina nit duhovno lirizirane meditaci-
je što ponorno struji i pripovjednim dijelom
piščeve velike priče, povezujući oba Andri-
ća, naizgled toliko poetički različita – u ne-
odvojivu cjelinu.
Sljedeće potpoglavlje morao je biti sta-
noviti predah za autora u interpretaciji ove
toliko zahtjevne pripovjedne dionice, ali ni-
šta manje teške i za recenzenta. Jer, uistinu
ovako i palijativno i sintezno znanstveno is-
crpan pristup Nemeca istraživača svakoj od
prebrojnih novela (nadasve u poratnom raz-
doblju), slojevitošću i višeznačnošću razno-
vrsnih i umnogomu međusobno kontrover-
znih i tematski i poetički, uz obilje znanstve-
ne argumentacije bilješkama i čestim, op-
širnim navodima izvornikâ – zahtijevali su
prije svega istraživačevu, pa time i recenzen-
tovu i čitateljevu, predanu uronjenost u cje-
lokupnost pripovjedačke dionice uz neizo-
stavnu i pomnu usredotočenost, i stručnu
osposobljenost.
Ovaj, treći dio petoga poglavlja umnogo-
mu je pregledniji i dostupniji jer je svojom
funkcionalnošću zapravo prirodni struk-
turni nadovezak već prethodnoga piščeva
retrograd­noga povratka u esencijalnost na-
đenoga identiteta s pomoću metonimijske
Jelene, transcen­dencije svjetla, sunčana sja-
ja, ženine ljepote što u beskraju priziva –
sam smisao čovječjega postojanja. Autor sve
to iščitava u dubokoj sugestivnosti simboli-
ke Andrićeve zbirke Kuća na osami, jednoga
od njegovih globalnih uporišta/“znakova” na
“putu” kroz život i umjetnost. Nakon Uvo-

da, gdje se upućuje na paralelizme s Piran-
dellom ili Unamunom, okupljeno je u nje-
govu gravitacijskom polju jedanaest priča sa
zamršenim labirintom odnosa između pisca,
naratora, likova i čitatelja. Tako jedna od za
Nemeca idejno središnjih Andrićevih upo-
rišta, novela Priča tretira njegovu čelnu op-
sesivnu temu o svevremenskoj misiji pripo-
vijedanja, izjednačujući pritom presudnost
paradigmatike priče i života u međusobnoj
uvjetovanosti njihova i smisla i postojanja.
Očituje se to u antropološkom imperativu
tisućljetnoga opstanka, od pradavne stori-
je o Šeherezadi, za Andrića nadasve sintetski
analitično sročeno u njegovu govoru uz pri-
manje Nobelove nagrade 1961. godine.
VI. Andrićevi romani – iznimno je po-
glavlje u kojemu u pet cjelina ovaj vrsni
pripo­vjedač dostiže svoj zenit oblikujući, če-
stom posudbom iz obilja prethodnih nove-
la/pripo­vijedaka već obrađivane teme, zbi-
vanja i likove – svoje sintetske velike pripo-
vjedne forme romanâ (pritom tri temeljna i
najpoznatija objavljuje iste, 1945. godine –
Na Drini ćuprija i Travnička hronika u Beo-
gradu; Gospođica u Sarajevu) u kojima naj-
više dolazi do izražaja kao “gospodar priče”
i stvaratelj prostorno-vremenskoga kontinu-
uma svojega bosanskog univerzuma – u nje-
govu doslovnom i općeljudskom smislu. Za
svoj većinom povijesno-psihološki roman
odabrao je otomansko razdoblje, prikuplja-
jući građu petnaestak godina, i to iz usmene
predaje, domaćih i stranih povijesnih izvo-
ra i diplomatske dokumentacije; posebno su
bile dragocjene stare franjevačke kronike i
raznovrsni zapisi.
Već je rečeno da je odabrani uzorak/me-
dij bosanska kasaba. Nemec je ističe kao ide-
alno mjesto za analitičara palanački tipskoga
oblika bosanskoga života u to vrijeme. Riječ
385
osvrti i prikazi
je o prigušenom komešanju ljudskoga kon-
glomerata najraznolikijih etničkih, vjerskih,
mentalitetnih, obrazovnih, svjetonazornih…
entiteta na raskrižju trgovačkih putova svih
četiriju strana svijeta – egzistencijski stiješ-
njenih na uzak prostor zatvoren krugom str-
mih planinskih visova. To je onaj znani An-
drićev mikrokozmos, kao prototip općeljud-
skoga univerzuma, koji će njegovu geniju
pružiti in situ ne samo svu preciznost seci-
ranja čovjekovih kognitivnih i duhovnih re-
akcija na egzistencijsku ugroženost nego i
propitati realitet njegove globalne kontem-
placijske premise o čovjeku osuđenome na
klopku života.
Poglavlje je podijeljeno u pet cjelina, sva-
koj s raščlambom po jednoga romana u ni-
jansnom registru tipičnih bosanskih sredina,
njihovih likova i, posebno, pojedinih antiju­
naka – protagonista Andrićevih dosljedno
univerzalnih životnih scenarija. Prva od njih,
VI. 1. BUKA BOSANSKE TIŠINE (TRAVNIČ-
KA HRONIKA), umnogomu je uvodna, s ro-
manom užega vremenskog raspona od sve-
ga sedam i pol godina, u usporedbi s četve-
rostoljetnim u romanu Na Drini ćuprija, za
trajanja osmanske povjesnice Bosne. Priori-
tet je očekivan zbog bliskosti njegova zavi-
čaja, kratke dionice u životu, ali je, očekiva-
no, tu sredinu korjenito doživio i instinktiv-
no nosio u sebi do realizacije, gdje se očitu-
je sva dubina piščeve uronjenosti u taj men-
talitet što nepromjenjivo funkcionira unatoč
vremenu. Nemec upućuje na korijene već u
piščevoj disertaciji “Razvoj duhovnog živo-
ta u Bosni pod utjecajem turske vladavine”.
Ipak, presudnost daje dragocjenoj doku-
mentaciji u izvješćima francuskoga konzula
Davillea od 1807. do 1814., kao relevantnima
za “konzulska vremena”, koja su i tema roma-
nu; upoznao ih je Andrić kao diplomat 1927.
u Parizu. Travnik je bio, uz dva kraća prekida,

središte Bosanskoga pašaluka, sve do 1850.
godine. Opširna prikupljena građa oblikova-
na je literarno tijekom dvadeset osam po-
glavlja, uokvirenih Prologom i Epilogom, u
povijesni roman vremenski kraćega obuhva-
ta – zapravo roman sredine (kasabajlijske).
Bila je to i prilika da preko reakcija pri-
padnika zapadnjačkoga civilizacijskoga kru-
ga prema toj za njih čudnoj ljudskoj zajed-
nici, pisac posredno progovori o vlastitom
shvaćanju raskola što dijeli Istok od Zapada.
U razrješavanju svojih ideologema nepremo-
stivosti tih dviju kulturnih premisa, i ujed-
no o presudnosti dramatičnoga rascjepa u
toj samoj “zajednici” dijametralno različitih
– težište je ponajviše na strancima konzuli-
ma. Jer, doživljavajući pravi “šok” pri prvom
susretu s kasabom, bivaju oni sve više, s od-
micanjem vremena, manje distancirani i ne-
svjesno navikavani na njezinu svakodnevicu.
Ali, nema zato nikakva pomaka na suprotnoj
strani, u naizgled samo izvanjskoj nepromje-
njivosti te “bosanske tišine”. Ipak, s pomoću
ontologemskih likova stranaca posrednika
Andrić postupno rastače tu anesteziranu ka-
sabu na krajnje diferentne grupacije nespo-
jivih pripadnika čak tri etniciteta i četiri vje-
re. Jer, nemir i raskol donose upravo oni sud-
binom izvana ubačeni u tu životnu zamku/
oazu čudesne međuljudske snošljivosti.
Glavni protagonist je konzul Daville; on
nalazi oslonac u, po sudbinskoj kobi sličnom
mu, zatočeniku austrijskom konzulu von
Mittereru. Obojicu šokira barbarizam čaršij-
ske zauzetosti u surovom primitivizmu prizo-
ra krvave sječe glava srpskim pobunjenicima.
Gubi­lištu, montiranomu pred samim austrij-
skim generalnim konzulatom, moralo je pri-
silno nazo­čiti cijelo osoblje. Sličan suosjećaj
uspostavit će Daville i s drugim konzulom,
germa­ nizi­
ranim Hrvatom von Paulichem,
unatoč oprečnosti njihovih karaktera.
386
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
Nemec, klasificirajući Travničku hroniku
romanom sredine (Beograd, 1945.) u vezi s
dolaskom konzulâ što uzrokuje pojavu do-
tad prikrivane, ili barem neuočljive, dife-
rencijacije kasabajlijske sredine – uspostav-
lja više identifikacijskih ideologema, ovisnih
o brojnim razlikovnim čimbenicima. Glavni
među njima ogleda se u nastaloj kohezijskoj
hijerarhiji – civilizacijski kompleks nižera-
zrednosti bosanske kasabe nasuprot zapad-
njačkom građanskom limesu. Drugi tretira
posvemašnju disperznost domicilne zajed-
nice razbijene na više društvenih grupacija,
ovisno o prije naznačenim – mentalitetnim
značajkama. Treći izlaže nepomirljivu dra-
matičnost sučeljavanja pojedinih individua-
liteta unutar svake od socijalnih podijeljeno-
sti, polazeći od najuže obiteljske, pa šire ko-
lektivne, završavajući u drami sučeljenja glo-
balnih civilizacija – istočnjačke, još palanač-
ke, i one zapadnjačke, građanske.
Rezultanta raslojavanja izbacuje mnoš-
tvo Andrićevih polariziranih likova, često
u zajedničkom bezizlazu tijesno interesno
udruženih. Prije svega projekcija je osman-
skoga kruga s izrazitim i neskrivenim animo-
zitetom prema uljezima, sve do patološke
mržnje. Ali, i tu ima iznimaka; riječ je o ve-
zirima, ne svojom voljom često prognanici-
ma po kazni, poput prosvijećenoga Husre-
fa Mehmed-paše. I nasuprot, na zapadnjač-
koj strani razlike su velike; primjerice, supar-
ništvo središnjega protagonista romana Da-
villea i obaju austrijskih konzula, ali i razlika
temperamenata u francuskomu osoblju:
konzul Daville ↔ kancelar de Fossés. Pred-
stavnici katolika i fratri podozrivi su prema
konzulima, posebno francuskoj proklami­
ranoj demokraciji, a pravoslavci se uzdaju u
Rusiju. Posebni su individualni tipovi bastar-
da koji, kao putujući trgovci, ne pripadaju ni
jednoj soluciji.

Ovo Andrićevo djelo nema ništa od ima-
ginarnoga – on je izraziti realistički proma-
trač koji progovara kao objektivni narator
uz dijalošku portretaciju likova. Iznimka kri-
tičkoj slici svoje zavičajne sredine pojava je
ljubavi siromašnoga šegrta Salka prema von
Mittererovoj kćeri, priča tipološki srodna
Ćorkanu i Švabici. Ili storija o četvorici liječ-
nika zapadnjaka, intelektualno srodnih, ali s
različitim medicinskim gledištima, za razliku
od narodnjačkoga ljekarništva fra Luke Da-
finića iz samostana Guča Gora. Posebno su
osvijetljeni i likovi konzulskih žena – umne
gospođe Daville i narcisoidno sebične Ana
Marije von Mitterer.
Napoleonovim porazom nestaju za kasa-
bu nemiri konzulske epizode i ona se ponov-
no zatvara krugom stoljetne nepromjenlji-
vosti trajanja takva života. Nemec zaključu-
je: “Tišina je zadnja riječ, završni akord roma-
na. Pobjednička tišina.” (G: 247).
Sljedeća cjelina, VI. 2. PRIČA I MOST (NA
DRINI ĆUPRIJA), široka je pripovjedna pale-
ta drukčije romansijerske vrste – to je roman
vremenâ ili roman kronika (Beograd, 1945.),
koji je, po vlastitom svjedočenju, Andrić pi-
sao u razrušenom Beogradu od srpnja 1942.
do prosinca 1943. Njegova daleka anticipa-
cija bila bi novela Rzavski bregovi (1924.) i
jednako tako bitna tematska jezgra Most na
Žepi, uključujući pritom evidentnu partici-
paciju i likova (Salko Ćorkan i Švabica, Toma
Galus, Milan Glasinčanin, Janko Stiković…) i
zbivanja iz prethodno brojnih novela. Tako
autor monografije posve opravdano struk-
turu ovoga romana karakterizira kao, struk-
turnim načelom centripetalnoga okupljanja,
i sintezu i nadgradnju dotadanjega stvara-
laštva novelističkoga žanra, ali čvrstu pove-
zanost, motivsku i poetičku, s lirskim dome-
tom Ex Ponta. Jer, on inzistira na presudnosti
postojanja sržne dubinske idejno-poetičke
387
osvrti i prikazi
strukturne osi koja teče tijekom cjelokupno-
ga Andrićeva tematski i žanrovski tekstno ši-
rećega opusa – kao jamstvo njegovu konti-
nuitetu. Drugo bitno izvorište autentični je
legendarni sloj sugestivne ljepote u fantasti-
ci izvornih narodnih usmenih predanja, ali
i ništa manje povijesno bitni relevantni po-
datci iz putopisa, svetačkih legenda, preda-
ja, pjesama, zapisa u franjevačkim ljetopisi-
ma sačuvanima u samostanskim knjižnica-
ma Fojnice, Kreševa, Kraljeve Sutjeske, koje
je pisac višekratno posjećivao.
Središnji motiv, svojevrsni “lik simbol” i
“junak” romana (s kojim su povezane sudbi-
ne svih piščevih antijunaka, dijelom njegovih
alter ega), nedvojbeno je, upućuje interpre-
tator, sam most, temeljni Andrićev makro­
ideologem, uz prethodni ontološki triangl
– čovjek, put, žena – na kojega se “pozorni-
ci” odigrava kobna, pojedinačno i općeljud-
ski tipična, životna drama njezinih reprezen-
tanata, ili u uskoro uz njega izgrađenome
hanu.
Također, Nemec gotovo da se poistovje-
ćuje s piscem u slikovnoj iluminoznosti uči-
naka na čitatelja originalne Andrićeve pripo-
vjedne tehnike. Njome do savršenstva ostva-
rena pripovjednost teksta dijelom se doima
modernom, posuvremenjenom klasičnom
mirnoćom homerovske objekcije, ali nijan-
sno obogaćenoj filigranski sitnozrnom op-
tikom pri fiksaciji predmetnoga, bila riječ o
događaju, njegovoj parcijalizaciji, ili fizičkom
portretu lika uz redovito psihološku profila-
ciju, ili komentar. Ogleda se to u beskrupu-
loznome turskom teroru, nadasve potresno
uprizorenoga otimanja kršćanskih dječaka,
što se legendarno nadovezuje na izgradnju
mosta 1566., kojim Mehmed-paša Sokolo-
vić želi premostiti traumatičnu crnu crtu što
presijeca mu dušu kobnom boli davno oteta
dječaka. Jednako je mučan doživljaj i u pre-

daji o živoj djeci blizancima Stoji i Ostoji uzi-
danoj u temelje, koju majka doji kroz ostav-
ljene otvore. Ipak, kulminativan je doseg An-
drićeve hladnokrvnosti u sekciji pojedinih
detalja opisa ljudskoga paradoksa pri nabi-
janju na kolac pobunjenoga rušitelja Radisa-
va i krvnika Ciganina Merdžana, koji se hvali
stravičnom vještinom da žrtvu što dulje odr-
ži živom. I time legenda pa i povijesna zbilja
dosežu visinom simbola žrtvovanja mesijan-
sku i eshatološku općečovječansku razinu.
Autor opravdano zaključuje da je Andri-
ćevo cjelokupno djelo, pa i ovaj roman, traj-
na vrjednota stavljena u službu čovjeka, nje-
gova humanizma i nadvladavanja neodgodi-
ve zapi­tanosti o svrhovitosti životne patnje,
stradanja, egzistencije ljudske općenito. Kao
što i most, djelo vještih neimara, stoljećima
odolijeva vremenu, ratovima, promjenama
vlasti i zlostav­ljanjima počevši od osmanskih
do austrougarskih okupacijskih pa sve do
1914. destrukcijom rušenja dijela između še-
stoga i osmog stupa ćuprije, kad je i to samo
kratka epizoda njegove trajnosti: “[…] život
je neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i
osipa, a ipak traje i stoji čvrsto ‘kao na Drini
ćuprija’.” Jer, na kamenoj bjelini mosta s jeda-
naest lukova i kapijom na sredini odigravaju
se sve povijesne manifestacije povijesne pro-
laznosti jednako kao i kratke i tragične sudbi-
ne pojedinih likova, prvenstveno ocrtavajući
lokalnu razinu života. Samoga Mehmed-pa-
šu po svršetku gradnje ubija fanatični derviš,
tragično završavaju ne samo le­gendarni Ra-
disav nego i Alihodža, i tragično zaljubljena
Avdagina Fata, i kockar Glasin­čanin, i sama
Lotika i njezin “hotel” kao slika mijena sto-
ljećima trajanja statično patrijarhalne u sebe
zatvorene osmanske Bosne, njezina patrijar-
halnog mentaliteta pred neumitnošću nale-
ta mogućega “naprednog” zapadnjačkoga,
građanskog svjetonazora.
388
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
Svojom strukturom Nemec kao prijeko
potrebnu ističe integracijsku ulogu mosta
jer je Ćuprija neka vrsta novelističkoga roma-
na oblikovanoga nizanjem odvojenih vre-
menom pojedinih pripovjednih cjelina; nje-
gova gravitacija i povezuje sve likove i doga-
đaje tijekom četiri stoljeća, i to kao čovječ-
je djelo, odolijevajući svemu ljudskomu što
je limitirano prolaznošću. Kako to efektno,
dopunjujući i produbljujući dosadanju lite-
raturu, interpretator zaključuje: “Tako više-
gradska kronika, puna smrti, stradanja, ‘kva-
ra’ svih vrsta i straha pred silama destrukci-
je, ipak završava pohvalom homo faberu i
uzvišenom ljudskom naporu da se premo-
ste ponori, pomire krajnosti, povežu obale.”
(G: 268).
Treći odjeljak, VI. 3. OPASNI AMANET
(GOSPOĐICA), posvećen je trećemu ro­ma­
nu koji je Andrić u svojoj podstanarskoj sobi
tijekom Drugoga svjetskog rata pisao od
prosinca 1943. do listopada 1944. godine.
Autor monografije upozorava da ga je kri-
tika, za razliku od dvaju povijesnih romana
kao vrhunskih piščevih postignuća, uglav-
nom zapostav­ljala. Glavni je razlog tomu za-
sigurno Andrićev odabir teme škrtosti, pre-
česte u literaturi s povećom galerijom liko-
va već ovjekovječenih uz poznata svjetska
imena, primjerice Plauta u antici, Balzaca i
Dickensa u razdoblju realizma… Vjerojatno
se polazilo samo od pret­postavke da uz ta-
kvu konkurenciju Andrić ne može takvoj do-
statno “zlorabljenoj” temi dodati nešto svo-
je, originalno i senzacionalno. Ali da i u ta-
kvim okolnostima ovaj veliki pisac nije izne-
vjerio, dokazuje meritorno i, kao i redovito,
višestrukim pokazateljima dokumentirano
autor Gospodara priče.
U ovom romanu, doduše bez imaginativ-
nosti svoje uobičajene simbolike i transcen­
dentnoga građenja fabule, pisac, i sam se

nalazeći trenutačno u prozaičnoj situaci-
ji strepnje i nelagode, odabire posve za sebe
netipičnu i temu i iznimno nesvojstven po-
stupak – i stvara djelo prepoznatljive vrijed-
nosti. To više što je bio, kako je prethodno
istaknuto, na “skliskom”, ne svojemu terenu.
Pritom je posve distanciran, krajnje
objektivan u odnosu prema svojoj fiktivnoj
junakinji – patološki deformiranoj Rajki Ra-
daković, koja radi uštede otpusti kuharicu
Reziku, a ona je prokle kao čudovište koje
zaslužuje završiti u priči. Tim tragom pola-
zi i on, samo naizgled, gotovo pasivno, nein-
ventivno, i prati njezin prazni životni put, ni-
čim poseban, ni u čemu dojmljiv. Mogle bi
se, poradi dinamizma raščlambe, usposta-
viti paralele s nekim likovima u prethodna
dva romana, primjerice sa židovskom hote-
lijerkom Lotikom, ali u tome nema veće svr-
hovitosti. Jer, karakterizacija Rajke nije tipi-
zirano očekivana: kao tek petnaesto­godišnja
djevojka zavjetuje se umirućemu ocu, una-
prijed time trasirajući život tim svojim ama-
netom. Uz očev kapital nasljeđuje i pogubno
genetsko opterećenje, prolazeći svoje oso-
benjačko samotništvo s jedinom ljubavlju –
novcem. Uz portretiranje internoga kontek-
sta u kojemu se junakinja formira karakter-
no i tako živi, Andrić paralelno razvija i prati
drugi, širi tijek – eksterni interijer sarajevsko-
ga građanstva, koje se istodobno preobraža-
va uzdrmano tektonikom novoga, kapitali-
stičkog ustroja vrijednosti uz popratni pore-
mećaj etičke kompo­nente. Pritom, pisac za-
hvaća zbivanja u Sarajevu od 1906. do 1935.
godine.
Roman započinje, donekle simbolično,
izvješćem o smrti junakinje u potpunoj izo-
laciji, u njezinoj zapuštenoj kući – pritom ne
kao žrtve nečijega usmrćenja pobuđenoga
pohlepom, nego upravo kao krajnji rezultat
vlastite patološke degeneracije. I, upozora-
389
osvrti i prikazi
va interpretator, tada na scenu stupa Andrić
i retrogradnim vraćanjem radnje uključu-
je iznijansiranu psiho­lošku pozadinu i, izni-
mno uspješnu, motivaciju Rajkina dosljed-
noga podčinjavanja danomu amanetu. Jer,
otac držeći da je njezina majka odviše beza-
zlena, “duhom i tijelom meka i slaba žena”
(G: 275), zarana Rajku tretira kao androgino
biće, naziva je “sinom”, i na samrti je obvezu-
je da bude dostojan nasljednik gazde Obre-
na. Tema ovoga romana tako ima višezna­
čnu poruku – prije svega o gubljenju vlasti-
toga identiteta stjecajem utjecaja više čim-
benika u konačnici pogubno krajnje psiho-
patološke deformacije osobnosti. Pokazatelji
su, među osta­lima, ravnodušnost pri majči-
nu umiranju i, suprotno tomu, redovit po-
sjet očevu grobu, po­sve sama, vodeći s nji-
me razgovor i polažući mu račune o ispunje-
nju obećanja i tražeći odobrenje za daljnje
poslove.
Što se tiče društvenoga okruženja, u mo-
nografiji se naglašava piščev, dakle narato-
rov stav da je motiv škrtosti i lihvarstva ili,
bolje, proračunatosti zapravo obostranoga
utjecaja – i jedinke i sredine u kojoj egzisti-
ra. Nakon incidenta u Sarajevu, Rajka je iz-
vjesila crnu zastavu, ali u progonu srpskoga
stanovništva i ona bježi u Beograd k ujaku.
I tu se u njezinu dotad zakletvom petrifici-
ranomu karakteru događa dramatično neo-
čekivan preobražaj: ponesena poznanstvom
s mladićem Ratkom Ratkovićem odbacuje
dotadanju ovisnost o amanetu. Pod njego-
vim utjecajem pobjeđuje u njoj potiskivana i
izbrisana želja za uključivanjem u onu druk-
čiju stranu života: radost zajedništva, dijelje-
nje s drugima bez iznimke, do rasipništva. Tu
se raskriva i uključuje u Andrića uvijek na-
zočan usporedni tijek paralelnih svjetova –
onoga izvanjskoga i, teže uočljivoga, unutar-
njeg. Znakovito je to punktno mjesto gdje

dolazi do izražaja piščeva veličina ne samo
u širini nego prije svega u dubini sondiranja
svake ljudske osobnosti. I zbog toga je ovim
istaknuta činjenica o nepredvidivosti svako-
ga pojedinca, kao već genskim ustrojem ne-
ponovljive jedinke, suprotno i unatoč ogra-
ničenjima spoznaje u znanstvenom inzistira-
nju svođenja na tipske kalibracije.
Ona Ratkoviću bez ikakva razmišljanja
potpisuje mjenice i na poveće svote. Ali,
sve se u trenutku ruši kad junakinja shvaća
mladićevu prijetvornost u surovim odnosi-
ma stvarnosti izvanjskoga svijeta. Vraća se
k sebi prethodnoj, s dugim “monolozima”
s mrtvim ocem u Sarajevu. Velika ekonom-
ska kriza 1930. dovodi do krajnosti njezinu
prethodnu patološku strast, povlači iz ba-
naka sve uloge, skriva ih u limenim kutijama
po svim skrovitim mjestima samotne kuće.
U groznici beznađa priviđa joj se nejasna pri-
kaza koja je rukama davi, oduzima dah. Tu
pisac ostavlja “prazno mjesto” i čitatelja bez
jasnoga rješenja – ipak na kraju, u nje­zinoj
agoniji spominje, zbog patološke škrtosti za-
nemareno liječenje vlastita srca.
Odjeljak VI. 4. PRIČANJE KAO DISANJE
(PROKLETA AVLIJA) piščevo je vraćanje isku-
stvu mladenačkoga tamnovanja: “Andrić je
u Prokletoj avliji na samo stotinjak stranica
ostvario pravo čudo pripovjedačkoga umije-
ća.” (G: 286) (izraženo i prije u “tamničkim”
novelama U zindanu, Žeđ). Pošavši od te in-
terpretatorove tvrdnje, nastojat će se doka-
zati njegova tvrdnja sažeta u gnomičnoj fak-
turi prosudbe.
Uistinu, peti u nizu Andrićevih romana
objavljenih za života, Prokleta avlija, tiskan
u Novom Sadu 1954., bitno se kvalitetno ra-
zlikuje od prethodnih. Jer, u njemu je evi-
dentno dostignuće zenita piščeve umjetno-
sti u njezinoj višeslojnosti sinkretizma lirsko/
epskokontem­pla­­tivne poetike, uz nadasve
390
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
originalnu vlastitu konceptualnost narato-
loških tehnika. Posve u skladu s takvom za-
htjevnošću zadatka, posebno se i ovdje po-
tvrđuje znanstvena izvrsnost Nemeca istra-
živača u otkrivanju “ključa” za kôdni deši-
frat ovoga Andrićeva ostvarenja. Iznimnost
i mjesta i funkcije ovoga romana u cjelovito-
sti romansijerskoga korpusa očituju se u vi-
šestrukoj dispoziciji:
– najkraći, opsegom od svega 100-injak
stranica (prva verzija 250),
– najdugoročniji u nastajanju – početak
1928. za diplomatske službe, a tiskan u No-
vom Sadu tek 1954., pa je time i posljednji
objavljen za piščeva života,
– najsažetiji, opsežnoga sadržaja krajnje
komprimiranoga u ulančeni preplet među-
sobno uvjetovan gotovo dramskim jedin-
stvom i mjesta, i događaja, i likova u održa-
nju kontinuiteta radnje,
– drastičan prekid (i antiteza) dotadanje-
ga procesa tekstnoga širenja kako bi se pri-
kazala tehnika efektnosti uklapanja više pri-
ča prelaskom jedne iz/u dugu do univerza-
lizma vječnosti fenomena pripovijedanja,
– temeljna aksiomatska Andrićeva poru-
ka da se pričom premošćuju one za čovjeka
fa­talne posljedice egzistencijske samoće sve
do besmisla postojanja: po njegovoj život-
nim iskus­tvom dosegnutoj formuli:
bezizlaz otuđenja ↔ priča = ČOVJEK
– SMISAO IDENTITETA I POSTOJANJA.
U Prokletoj avliji autor monografije po-
sebno zapaža izvanjski krug hermetiza­cije
struk­ture: ponavljanje u Uvodu i zavr­ šet­
ku romana (kraj VIII. poglavlja) prizora u
sobi franje­vač­kog samostana, gdje, dok dva
subrata monotonim ravnodušjem broje fra
Petrovu ostavštinu njegove radionice – “mr-
tve” alate, mladić promatra fra Petrov grob

što ga sve više prekriva snijeg, do na kraju –
njegova iščeznuća.
Tim izvanjskim strukturnim krugom de-
primantne simbolike potencira se u sadržaju
romana što slijedi nakon njega – bezizlaz za-
točenika visokim ziđem okruženoga zlogla-
snoga carigradskog zatvora. Pritom, Nemec
vrlo zamršen preplet naratora i pojedinih li-
kova, sva­koga od njih sa svojom pričom, koji
se u njima pojavljuju i kao protagonisti – ra-
spleće svojom stratigrafijom u pet koncen-
tričnih nutarnjih krugova. Njihova je funkci-
ja dvojaka: panorama likova etnički, vjerski,
dobno, fizički i psihički… različitih, ali posve
izjednačenih “krivnjom” – i ujedno andrićev-
ski fatalna “klopka” čovjeku zadana životom,
pojedinačno i općeljudski. Time interpreta-
tor znalački prati kretanje toga zamršenog
komešanja ljudskosti dijelom svedene do
“zvjerinjaka” nagonom za opstanak, ali i an-
drićevskih komunikacijskih strujnica u hu-
manističkoj funkciji pričanja i priče što po-
vezuju pojedine osobnosti unesre­ćenika za-
tečenih kobi njihove sudbine. Krugovi su po-
složeni od najširega, kojim se i pokreće priča,
do završnoga, petog, gdje je i temeljni, po-
kretački motiv cjelokupne priče. Njihov je
slijed u monografiji shematski prikazan:
I. krug: fra Petar, jedan od glavnih aktera
i pripovjedača u stvaranju romana, a time i
njegove PRIČE, sjeća se boravka u Prokletoj
avliji, uz opis njezina izgleda, ljudskog okru-
ženja i samoga junaka, Karađoza, upravitelja
i središnje figure u toj “zlosudbinskoj” dan­
teovskoj osmoj jami, s javnom obznanom
njegova shvaćanja “krivnje” ondje zasužnje-
nih: “Ovde nevinog čoveka nema. […] Ja lju-
de znam, krivi su svi, samo nije svakom pisa-
no da ovde hleb jede.” (G: 296) (I. poglavlje).
II. krug: o dolasku Ćamila, koji se identifi-
cira s kobi Džema-sultana, u fra Petrovu ćeli-
391
osvrti i prikazi
ju; susret s Haimom (II. poglavlje); o Ćamilo-
vu nestanku i kraju fra Petrova tamnovanja
u Avliji (VIII. poglavlje).
III. krug: Haimova priča o Ćamilovu živo-
tu (III. poglavlje); njegova priča o Ćamilovu
ispitivanju (VII. poglavlje).
IV. krug: fra Petrov susret s Ćamilom (IV.
poglavlje); fra Petrovi komentari Ćamilove
priče o Džemu-sultanu (VI. poglavlje).
V. krug: jezgra sadržaja romana: priča o
borbi braće Bajazida i Džema za sultansku
vlast; brojne manipulacije i spletke o zadr-
žavanju Džema u posjedu zapadnih vladara,
do njegove smrti i pokopa u Carigradu (V.
poglavlje).
U slojevitosti kružne cikličke sheme išči-
tava se nastojanje autora monografije da,
bez obzira na redoslijed poglavlja u romanu,
odmrsi i poveže narativni središnji tijek glo-
baliteta pripovijedanja glavnih likova – fra
Petra, zatim Haima, pa Ćamila – u njihovoj
većoj ili manjoj ulozi ili pripovjedačâ ili oso-
be o kojoj se pripovijeda. Dakle, pokazuje se
krajnje konceptualan Andrićev pristup nara-
tološkim zakonitostima o mjestu, značenju
i redoslijedu kategorija autorskoga subjekta,
subjekta u djelu i subjekta djela. Usto Nemec
iznimnom ističe pojavu fra Petra, upućujući
na činjenicu koliko je pisac i u svojim povi-
jesnim romanima, pa i ovome, umnogomu
posljednem, bio povezan s bosanskim fra-
njevcima. Nije to samo bio odraz neizbrisi-
vih reminiscencija (vidljivih i u biografskim
podatcima za njegova beogradskoga života)
na djetinjstvo i mladost u Bosni, nego i po-
znanstva s brojnim redovnicima franjevač-
kih samostana pri pretraživanju njihovih bo-
gatih knjižnica u potrazi za kronikama kao
izvorima za autentičnost povijesnih romana
u vremenima osmanstva.

Prokleta avlija, da se rezimira, povijesni je
roman priče ili točnije, kako ga ocjenjuje sam
Nemec, “priča o pričanju priča” (G: 310).
Zadnji odjeljak, VI. 5. ROMAN PORTRE-
TA – PORTRET ROMANA (OMERPAŠA LA-
TAS), ujedno je i posljednji Andrićev roman,
očito pisan do kraja života jer je objavljen po-
stumno u Sabranim djelima, 1976., složen od
ukupno 18 fragmenata što ih je rekonstru­
iralo za tisak četvero urednika. To je ujedno
i jedini fragmentarni roman: prva cjelina Sli-
kanje (“Republika”, 1950.), uz još 15, u različi-
tim novinama i časopisima; zadnja za pišče-
va života – poglavlje Vino zvano žilavka (mo-
starski “Most”, 1973.). Nemec i sam nagađa
zašto ovaj roman Andrić nije redigirao i do-
vršio, pišući ga više od pola stoljeća, s dosta
truda i na­klo­nosti. Uz brojne koji su se po-
zabavili enigmom ističe Palavestru (1981.);
on naime to pove­zuje s Karasom koji Lata-
sa portretira i povezano s tim Andrićeve di-
leme da Latas i previše otkriva njegovo skri-
vano dubinsko Ja. Još je radikalniji Muhsin
Rizvić koji ide do posve­mašnje identifikaci-
je kao izraza osobne piščeve traume renega-
ta vidljivoj, kako on tvrdi, u protu­islamskom
tretmanu likova. Jer, podatci govore da je
Omerpaša rođen kao Mihajlo (Mićo) Latas
u pravoslavnoj obitelji u ličkoj Janjoj Gori;
uspješan je đak kadetske škole u Gospiću.
Nepoznat je razlog bijegu u Bosnu, gdje pre-
lazi na islam. To bi se dijelom i dalo pri­hva­titi
s obzirom na prvu konstataciju – i Andrić je
krio svoj intimitet, ali u pogledu rene­gat­stva
nije prevjerio, a umjesto hrvatskoga etnicite-
ta odabrao je višenacionalni, jugoslavenski.
Iz piščeve biografije vidljivo je njegovo
zanimanje za junaka romana; prikupljena
građa za disertaciju 1924. u Grazu i radovi
nekoliko franjevačkih autora koji dokumen-
tiraju Latasov brutalni obračun s bosanskim
begovatom (vjerske bastarde, pripadnike
392
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
pašine kaznene ekspedicije nazivali su i đa-
volska legija). Najobilnija je literatura o toj
intrigantnoj povijesnoj osobi zabilježena iz-
među dvaju svjetskih ratova.
Uz nerješivost osobnosti povijesnoga
predloška za središnji lik u ovom romanu
Nemec međutim u svim tim lutanjima kriti-
čara, biografa i, nadasve, višegodišnjem izla-
ženju pojedinih fragmenata u obliku cjelina
s novouvedenim likovima – naslućuje An-
drićevu od početka namjeru da stvara upra-
vo takav – fragmentarni tip romana. Njegov
je zaključak: “Kao što je Karas stalno gradio
svoju unutarnju galeriju slika koja nepresta-
no raste, tako je rasla i galerija portreta u La-
tasu.” (G: 329). Pritom se referira na Reissa, i
Stojanovića, koji podsjeća na činjenicu da su
i mnoga djela modernizma 20. stoljeća osta-
la nedovršena (Kafkin Dvorac). Navodi i An-
drićeve riječi Ljubi Jandriću: “Mislim da su ti
prekidi prirodni i korisni. Sve što je prisutno
u životu ima svoje prekide […]”. (G: 330).
Po izvanjskom portretu Omerpaša La-
tas izrazito je negativan, zao, očito motiviran
duboko time potiskivanim frustracijama. In-
terpretator upućuje na njegovo dosljedno
skrivanje prave osobnosti – čovjek s više lica
(maskâ) koja se mogu stubokom mijenjati,
što uvelike podsjeća na Karađoza iz Prokle-
te avlije.
Kompoziciji romana u samom središtu
kao polazišnoj točki i centru njegove gravita­
cijske ravnoteže, tri su epizode: To što se zove
slikar, Slika i Saida i Karas. Funkcija drugoga,
uz Latasa, glavnog protagonista slikara Vje-
koslava Karasa – nipošto nije nebitna ni slu-
čajna. Autor monografije, štoviše ističe nje-
govu dvojaku ulogu. Prva je odlazak na poziv
Ivana Kukuljevića, načelnika Društva za hr-
vatsku povjesnicu, da pođe u Bosnu, razmo-
tri tamošnje prilike i nastoji portretirati slav-
noga poturicu Omer-pašu Latasa. Druga od

njih, Andrićevo je zanimanje za biće umjet-
nika kao stvaraoca, fenomen samoga odno-
sa slikara prema objektu, kreacija ljepote na
platnu – dakle estetska djelotvornost čovje-
ka umjetnika.
I na kraju interpretatorova lucidna i znan-
stveno opravdana ocjena: “Pisac nesklon
radi­kalnim inovacijama, Andrić je, svjesno
ili nesvjesno, stvorio djelo estetski korelativ
fragmen­ta­ri­zirana svijeta, svijeta u kojem se
ne nazire jedinstven smisao.” (G: 330).
Zadnje poglavlje, VII. Knjiga mudrosti
i kontemplacije (ZNAKOVI PORED PUTA),
strukturna je poveznica cjelovitosti rijet-
ko tako žanrovski raznovrsnoga i slojevi-
to premre­ženoga stvaralačkog opusa. Uisti-
nu, to je sintezna simbolična kralježnica koja
istodobno kao ponornica unutarnjega lir-
skomeditativnoga tijeka svojom dimenzi-
jom estetske duhovnosti dopunjava izvanj-
sku matricu, i time održava kontinuitet An-
drićeva stvaralaštva u njegovu izvanvremen-
ski genijalnom dosegu.
Znakovi pored puta neka su vrsta intim­
noga dnevnika, dostatno vidljive simbolike
(uz most i ženu, put = život), u kojemu je An-
drić konstantno, gotovo iz dana u dan, bi-
lježio dinamizam svojega unutarnjeg “pul-
sa”. Za vjerojatan početak uzima se 1929., a
1968. godina kao mogući njegov konac; svo-
jom rukom pisac obavlja završno redigiranje
dopunama i stilskim intervencijama 1974.,
dakle neposredno prije svoje smrti. Objav-
ljen je postumno, u Sabranim djelima 1976.
godine; za tisak su ga pripremili Vera Stojić
i Muharem Pervić. Oni su, radi pregledno-
sti čitatelju, ali ponajviše zbog, izostankom
teme vodilje, posvemašnje tekstne disolu-
cije u brojne fragmente – nedatiranu građu
grupirali tematski, u tri dijela: Nemiri od vije-
ka (naslov preuzet iz zbirke Nemiri), Za pis-
393
osvrti i prikazi
ca i Slike, prizori i raspoloženja, iz čega se išči-
tavaju piščeva raznovrsna reagiranja na svo-
je, ali i općeljudske poticaje pojavnih i du-
hovnih aktualija. Knjizi dodaju ciklus zapisa
iz ostavštine pod naslovom Nesanica, na-
stao još 1937. i Večiti kalendar maternjeg je-
zika, započet 1950. godine, ali ne završen. U
mo­nografiji se ističe da je Andrić namjerno
brisao datume i druge podatke o nastanku
frag­me­nata. Također da je time, pod utjeca-
jem dijalektičke estetike, našao idealan oblik
”strukturne krhotine” za svoju gnomski saže-
tu meditaciju (ponegdje i aforističke senten-
cije, različita podrijetla, najčešće narodnih
izreka). Znakovit mu je početak u Ex Pontu,
ali stoji i na početku mnogih novela kao nji-
hov svojevrsni moto.
Takav lirskomeditativni tekst, spontano
nabacan, često bez vidljivih rubnih razgrani­
čenja, pruža izniman otpor bilo kakvu sigur-
nom interpretativnom pristupu, namjerno
prepušten slobodi struje subjektove svijesti/
podsvijesti. Kad je, pak, riječ o toj književno­
teo­rij­skoj temeljnoj kategoriji, činjenica je,
upozorava Nemec, da su za Andrićevu poe-
tiku i iskaz u Znakovima karakteristični: “Bla-
gi, bešavni prijelazi iz poetskoga diskursa čas
u refleksivni čas u pripovjedni […]” (D: 605).
Treba dodati da je zapravo, uz pojave lir-
skoga subjektnog i lirski/epskoga Ja, u ovom
krajnje konceptualno strukturiranom samo-
govoru u cijelosti zastup­ljen – subjekt djela,
ili Nad-Ja, za razliku od svih drugih piščevih
djela, lirskoga, epskog ili bilo kakva hibrid-
nog karaktera jer: “[…] misaoni subjekt Zna-
kova nipošto ne smijemo izjednačiti sa stvar-
nim autorom.” (G: 351)
Metonimijski smisao semotike znako-
va pisac sam objašnjava vrstom “unutar-
njih dušev­nih simbola” (D: 603), univerzal-
nih, metafizički neodredivo ontoloških, bez
obzira na njihovu ponekad predmetnu po-

javnost. Uz spomenutu sklonost filozofskim
generalizacijama i auto­ana­li­zama, brojni su,
naime, i motivi pejzaža, nadasve sunca, svje-
tlosti, ljepote onih krajeva u kojima je bora-
vio, uz potanje slike, duboko dojmljive su-
srete s morem, s fenomenom vodâ općeni-
to i konkretno, ili tek skice, krokije, pa i im-
presije, nedovršene bilješke najviše poveza-
ne za svoja diplomatska boravišta. U tome
zamršenom konglomeratu naglasak je redo­
vito na ljepoti, iznimnosti prirode ili nasluće-
noj dubini općeljudske duhovnosti.
Andrićeva sklonost ispovjednoj medita-
ciji kao da proistječe iz želje za bijegom, ili
barem izolacijom od nerješive raspetosti vla-
stite bipolarne osobnosti, koja iradira ner-
ješive suprotnosti u strukturi univerzuma
kao vječnoga sukoba teze i antiteze: svjetla
i tame, dobra i zla, istine i laži… pa “čak je
i sama ljepota shvaćena kao ostvareno pro-
turječje.” (G: 339). Gledano kao cjelina, izra-
zom i sadržajem ovo je djelo esencijalni saže-
tak, neka vrsta “samo­ispovijedi” one tajene,
druge osobnosti vlastitoga bića – u iskuplje-
nju za grešnost one joj nasuprotne, život-
ne, obilježene moralnim opterećenjima če-
ste dijametralno oprečne ideološke i politič-
ke prevrtljivosti, koristoljublja i egoizma. Taj
dualitet vidljiv je, prema Nemecovu komen-
taru, i u piščevoj težnji za filozofskim poop-
ćivanjem: “Emocionalno distanciran, izrazi-
to sklon refleksiji i koncentriranoj autoana-
lizi, ali i suzdržljivosti, oprezu, odmjerenosti
i mudroj, osviještenoj šutnji, Andrić se rano
povukao od javnosti, zatvorio u svetu privat-
nost, u svoju ‘kuću na osami’, postavivši iz-
među sebe i svijeta gotovo neprobojnu bari-
jeru.” (D: 569). Ne samo svojom iznimnošću
kvalitete nego i kvantitetom (petstotinjak
stranica odgovara gabaritu Andrićeve teks-
tno najšire forme – romana) Znakovi pored
puta globalni su i završetak i učinkovit sin­
394
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
tetski obuhvat cjelokupne umjetnosti riječi
ovoga genija svjetskih insignija.
***
Vrhunsko djelo zasigurno očekuje i, po mo-
gućnosti, ponekad dočeka svojega – vrhun­
skog interpretatora, što i nije čest primjer i
u onim širim, europskim razmjerima. Ipak,
dogo­dio se ovih proteklih dana upravo ta-
kav, iznimno sretan susret nobelovca Ive An-
drića i aka­de­mika Krešimira Nemeca. Dodu-
še, riječ je o dvojici istinskih velikana, ali sva-
koga od njih u svojoj vrsti kreativnog stva-
ralaštva, naizgled pritom koliko vrijednosno
dijametralno razli­čitih, toliko i međusobno
neodvojivo ovisnih. Jer, jedinstveni pothvat
izdavača “Školske knjige” – Djelâ Ive Andrića
rezimiranih u monografiji Gospodar priče –
umnogomu su zasluga i iznimno postignu-
će našega znanstvenika. Kao urednik ovo-
ga za hrvatsku znanost o književnosti dra-
gocjenog projekta i, posebno, autor istraži-
vački prestižne i argumentacijom prebogate
sintezne monografije (377 bibl. jedinica lite-
rature, 207 bilježaka), Nemec je ostva­rio ne
samo za hrvatsku književnu povijest i kriti-
ku kanonsko nego istodobno i vlastito život­
no djelo – dosad najcjelovitiji prikaz Andriće-
va kreativnoga univerzuma, dakle njegove i
bio­grafske i umjetničkostvaralačke sastavni-
ce u interakcijskoj sinergiji. Uskoro, očekiva-
no i posve opravdano, uslijedila je autoru i –
Nazorova nagrada.
Antun Česko
Krešimir Nemec
 Vila, Pisnik i čatnici
Zbornik radova sa znanstvenog
skupa “Vila Slovinka Jurja
Barakovića (1614–2014)”,
održanog u Zadru i Šibeniku
od 29. do 31. svibnja 2014.
Ur. Divna Mrdeža Antonina
Sveučilište u Zadru
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Zadar, 2017.
osvrti i prikazi
“Vila Slovinka” Jurja Barakovića:
od Muze preko književnika do
čitatelja
Novoobjavljen zbornik filoloških radova o
spjevu Vila Slovnika Jurja Bara­kovića nosi
znanstveno primjeren, eksplikativan i preci-
zan naslov Vila, Pisnik i čatnici. Zbornik rado-
va sa znanstvenog skupa “Vila Slovinka Jur-
ja Barakovića (1614–2014)”, održanog u Za-
dru i Šibeniku od 29. do 31. svibnja 2014., do-
mišljatim i promišljenim nizom motiva pr-
voga dijela naslova o likovima i muzama,
autoru, djelu i čitatelju (Vila, Pisnik i čatni-
ci) usmjeren, intrigantan, privlačan ne samo
užoj struci nego i širem akademskom krugu.
U pozivnici za promociju održanoj u Zagre-
bu 14. ožujka 2018. g. naslov zbornika u po-
jednostavljenom, a ujedno nadopunjenom
obliku isticao je povod skupa i zbornika ra-
dova: “400. obljetnica tiskanja djela Vila Slo-
vinka Jurja Barakovića”. Ikakva dvojba o svr-
hovitosti obljetničarskoga djelovanja znano-
sti o književnosti ovakvim je izdanjima još
jednom potpuno otklonjena: pogled “preko
ramena”, pogled u prošlost, donosi odluke
395
za budućnost. Ne samo 2014. kao obljetnič-
ka godina znanstvenog skupa, nego i 2018.
kao godina izlaska zbornika lijepo zaokružu-
je prigodu: godine rođenja i smrti Jurja Ba-
rakovića dokumentima donesenim u ovom
zborniku vjerojatno će se uskoro relativizi-
rati, no u dosadašnjim izvorima stoji odred-
ba “Juraj Baraković (1548.–1628.)” pa pred-
stavljanjem zbornika ove godine (ma koli-
ko slučajno bilo) ujedno obilježujemo 470.
obljetnicu rođenja i 390. obljetnicu pjesni-
kove smrti. Bez obzira na upitnost tih datu-
ma, i oni su poticaj za provjeru ima li dje-
lo Jurja Barakovića još uvijek svoje čitatelje
– čatnike.
Već za održavanja znanstvenoga sku-
pa “Vila Slovinka Jurja Barakovića (1614–
2014)” bilo je razvidno da će najavljeni zbor-
nik biti iznimno vrijedno izdanje hrvatske fi-
lologije. Nakon tri godine pomnoga priređi-
vanja zbornika, objavljena je knjiga u rijetko
lijepoj opremi s tri ugledna izdavača: Sveu-
čilište u Zadru, Hrvatska akademija znano-
sti i umjetnosti te Filozofski fakultet Sveuči-
lišta u Zagrebu, što je dobar putokaz drugim
urednicima i priređivačima kako međuinsti-
tucijski dogovor blagotvorno utječe na sadr-
žaj, izvedbu i predstavljanje djela. Još je jed-
na iznimna odluka s izvrsnim učinkom ut-
kana u koncepciju zbornika: riječ je o “hra-
broj” zamisli da se znanstveni skup posveti
ne jednom književniku ili jednoj epohi nego
jednom jedinom književnom djelu te da se
na skupu supostave i suprotstave različiti
pristupi i metode, znanstvene grane i druge
različitosti. One, primijenjene na isti tekst,
mogu dati zanim­ljive, poticajne rezultate,
kao što je dao zbornik Vila, Pisnik i čatnici. Je-
dan od zago­vornika takve koncepcije znan-
stvenih skupova i njemu pripadajućih publi-
kacija bio je akademik prof. dr. Zoran Kravar,
što svjedočim i iz osobnoga iskustva, te uto-

liko ovom zborniku pristupam in honorem
memoriamque, kao odavanju počasti ugled-
nom profesoru, čija je želja (i) ovim zborni-
kom ispunjena.
Misao na akademika Zorana Kravara
usmjerena je ne samo koncepcijom znan­
stve­noga skupa i zbornika nego i prilogom
Tomislava Bogdana “Mudri čatnik – reli­
giozni i literarni diskurz u Vili Slovinki”, u ko-
jemu Bogdan zastupa Kravarovo tu­ma­čenje
teksta, primjenjujući njegove metode u vla-
stitome izvornom pristupu Barakovićevu
djelu: prilog je dokaz Barakovićeva “nasla-
njanja na književnike XVI. stoljeća, osobi-
to na Dinka Ranjinu”. Spjev Vila Slovnika u
skladu sa suvremenim smjerovima znanosti
o književnosti tumači se kao pjesnikova po-
svećenost vlastitoj traumi, te se zorno poka-
zuje kako se i znanstveno-književne aktua-
lije na tragu pogla­vito u Hrvatskoj glasovi-
te knjige Tekst, tijelo, trauma Andree Zlatar
Violić (2004.) ili sličnih publikacija u svijetu
mogu, a rekla bih i moraju moći meritorno
primijeniti na tzv. stariju književnost, ponaj-
prije tragom čitanja Zorana Kravara. “Mudri
čatnik” iz naslova je mudri čitatelj, što je još
jedan važan aspekt primjenjivih znanstvenih
tren­dova, a Bogdan ukazuje i na nove ru-
kavce i daljnja istraživanja, ostavljajući tekst
na rubovima formalnog i sadržajnog presje-
ka s poticajnom pretpostavkom: “A možda
je (…) imao na umu i oblike što ih je u nje-
govu djelu poprimila međusobna uvjeto-
vanost i povezanost literarnog i religioznog
diskurza.”
Vila Slovinka, spjev u 13 pjevanja, do da-
nas izaziva teškoće u interpretaciji zbog
svoje “neujednačene i nekonvencionalne”
strukture. Nedoumice oko njegove recep­cije
povezuju se prije svega s iznevjerenim oče-
kivanjima čitatelja, kako usta­nov­ljuje Ma-
ciej Falski. U članku “Kad glavnog lika nema.
396
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
O strukturalnoj funkcionalnosti biografije
u Barakovićevom i Zoranićevom epu” tvr-
di kako je biografija kao književni postupak
temelj strukturiranja i samih epova i proce-
sa oblikovanja smisla kod čita­telja. Barako-
vićev izbor može se interpretirati kao odjek
velike promjene episteme i premještanja in-
teresa s vanjskoga prema unutarnjem. Dru-
gim riječima, Vila Slovinka može se čitati kao
odraz izmišljanja kategorije subjekta, dok se
biografija sve više doživljava kao struktura
unutarnjega. Pisnikovo prodiranje u unutar-
nji svijet i njegova premoć prema vanjskom
nagovješćuje promjenu koja će polako za-
hvatiti europsku kulturu i potpuno se razviti
u XIX. stoljeću. Stoga Falski svrstava Vilu Slo-
vinku u niz autora koji vodi od Zoranićevih
Planina do Gundulićevih Suza sina razmet-
noga. “Kasnija vrhunska ostvarenja europske
književnosti, romani Dostojevskog, Prousta
ili Joycea, pokazat će da je unutarnji svijet,
duša, individualno stvaranje značenja na te-
melju vlastitog iskustva, presudno za shva-
ćanje smisla biografije. Čini se da se po tom
potenciranju unutarnjeg Baraković potpuno
upisuje u tokove europske kulture.”
Krešimir Šimić u članku “Motiv melanko-
lije u Vili Slovinki” usredotočen je na stiho-
ve 123–142 petja prvog, gdje u erotiziranom
opisu Vile postoje aluzije na ikonografijsku
tradiciju prikaza lika melankolije uglavnom
sa snenim ili namrštenim licem oslonjenim
na ruke. Kao i Vetranovićev Pelegrin, Barako-
vićeva Vila Slovinka odgovara humanističkoj
ideji homo melancholicus. To se istraživanje
nastavlja na analize Svetozara Petrovića, Zo-
rana Kravara i Pavla Pavličića te Šimić ističe
motiv melankolije kao topos šesnaestosto-
ljetne književne kulture u tradiciji neoplato-
ničke ideje melankolije koja ju je, uz eros, po-
vezivala s idejom pjesničkoga genija.
 osvrti i prikazi

Dijana Simić u prilogu “Pisnikova po-

traga za identitetom ili postmoderno u Ba­
rakovićevoj Vili Slovinki” provodnošću poj-
mova intertekstnosti i identiteta za­klju­čuje
da bi čitanje u postmodernom ključu mo-
glo otvoriti nov pogled na Bara­ko­vi­ćevu Vilu
Slovinku. Pisnikovo putovanje moguće je tu-
mačiti kao potragu za identitetom. Susreću-
ći druge likove, on upoznaje raznovrsne kon-
cepte identiteta, a prikazani su postupcima
karakterističnima za postmodernu književ-
nost (primjerice fragmentacija, pluralizacija
i hibridizacija).
Irvin Lukežić u prilogu “Potraga za osob-
nim i kolektivnim identitetom u Bara­ko­vi­
ćevoj Vili Slovinki” potkrjepljuje modernost
osobnoga identiteta u Vili Slovinki te razot-
kriva strukturiranje kolektivnoga identite-
ta u široj povijesnoj perspektivi. Bara­koviću nalnom identitetu u Zoranićevim i Barako-
kao Shakespeareovu suvremeniku bliski su vićem djelima prikazuje refleks poli­ tičkih
pojmovi “hamletovske” odredbe unutarnje- zbivanja u Zadru na prijelazu iz XIX. u XX.
ga svijeta, nervoze i podvojenosti. Osim što stoljeće. Pomne analize Iskre, Lovora i Svači-
se osobine manirističke poetike naziru u nje- ća pokazuju kako su osporavanja hrvatsko-
govu pjesničkom stilu, one se mogu nasluti- ga identiteta upravo zbog rastuće agresivno-
ti i u njegovoj “autsajderskoj” poziciji. Luke- sti talijanske politike u Zadru ponukale in-
žić Barakovićevo poniranje u vlastitu nutri- telektualce na pose­zanje za “glasovima sjaj-
nu povezuje između ostaloga sa svetim Au- nog književnog naslijeđa” i pozivanje na dje-
gustinom, koji je ukazao na takav put samo­ lo, domoljublje i predanost svojem jeziku i
spoznaje, no za Barakovića, umjesto Boga kulturi Zoranića i Barakovića.
kao krajnji cilj spoznaje, cilj je on sâm. To Amir Kapetanović studijom “Jezik u stihu
samo­preispitivanje, radikalna refleksivnost, Barakovićeve Vile Slovinke” nadove­zuje se na
postat će ključnima za našu suvremenu kul- istraživanja Josipa Vončine, Dalibora Brozo-
turu. “Prema tome Baraković je, okrećući se vića, Josipa Lisca i drugih i dokazuje visoke
kao jedan od prvih naših domaćih pisaca omjere čakavskih značajki Barakovićeva dje-
prema sebstvu kao vlastitu temelju, sebstvu la unatoč štokavskom naslojavanju. Stoga
koje ujedno promišlja smisao i pers­pektive Baraković i u nastojanjima na čakavskome
kolektivnoga povijesnoga bitka, jedan od ro- književnom jeziku zaslužuje biti u svim jezič-
donačelnika našega modernoga identiteta.” nopovijesnim panoramama hrvatskoga jezi-
Robert Bacalja u analizi “Rasprave o hr- ka. U tom je kontekstu velik doprinos Ami-
vatstvu u Zoranića i Barakovića u zadarskoj ra Kapetanovića ovom zborniku i hrvatskoj
periodici na prijelazu 19. u 20. stoljeće” na književno-jezičnoj historiografiji uopće, jer
novinskim člancima o hrvatskome nacio- analizom obuhvaća i kontekst Barakoviće-

397

va knji­ževnoga opusa te zadarsko-šibensko-
ga kruga, književne čakavštine i jezika hrvat-
ske književnosti na istočnojadranskoj oba-
li. Jezik Vile Slovinke dosad nije bio detaljno
opisan u znanstvenim publikacijama pa ova-
kve jezičnopovijesne analize pokazuju koli-
ko još posla čeka hrvatsku filologiju i da pro-
stora za istraživanje prošlosti ima u velikim
razmjerima.
“Motiv puta i povratka u Vili Slovinki” Re-
nate Hansen-Kokoruš računa na čita­telja sa
znanjem naratologije i užim područjem spa-
cijalnosti te proučavanja kro­notopa. Primje-
nom na likove, ne samo Pisnika već i Poklisa-
ra, Pustinjaka, Vile i dru­gih, analizira se zna-
čaj i funkcija njihovih putovanja, motiv po-
vratka kao i prikazanih prostora u tvorbi
smisla teksta. Svaki susret u Vili Slovinki služi,
ma koliko svi Pisnikovi putovi sliče na bescilj-
no lutanje, kao povod i stimulans za priča-
nje, i tu ne treba izgubiti iz vida i zanimanje
odnosno poziv glavnoga lika koji je izražen u
gene­ralizirajućem imenu “Pisnik”. Tekst kroz
putove i putovanja glavnog lika prikazu-
je ujedno i njegov razvojni put, a samo dje-
lo kao rezultat i plod zreloga pjesnika. Na-
vedena je analiza nastavak istraživanja kakva
su provodili primjerice Mihail Bahtin, Jurij
Lotman ili Dunja Fališevac, a jedan je od ne-
posrednih ishodišta bio zbornik Dani hvar-
skoga kazališta objavljen prije osam godina
(2010.), posvećen putovanju, lutanju i bije-
gu u hrvatskoj književnosti i kazalištu pod
uredništvom akademika Nikole Batušića, a
dakako i zbornik Wolfganga Halleta i Birgit
Neumann Raum und Bewegung in der Litera-
tur: Die Literaturwissenschaften und der Spa-
tial Turn (2009.). Ovaj je rad još jedan odjek
uspješnih rezultata istraživanja spacijalnosti
u znanosti o književnosti, koji traje već de-
setljećima, u novije vrijeme primjerice pot­
vrđen i u monografiji Dolores Grmača (Ne-
398
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
volje s tijelom. Alegorija putovanja od Bunića
do Barakovića, 2015.) i sl.
Urednica zbornika Divna Mrdeža Anto-
nina u svojem znanstvenom prilogu “Žan-
rovski status teksta Vile Slovinke” analizi-
ra podjelu spjeva na dva osnovna dije­la, na-
knadno sastavljena u jednu knjigu koju te-
matski objedinjuju putovanja, tj. lutanja
Pisnika te pokazuje pretvorbu humanistič-
koga panegirika u posttridentski peregri­na­
cijski spjev u drugom njegovu dijelu. Analiza
poetičkih promjena uvedenih u spjev po­pra­
ćena je tematološkom interpretacijom. Oko-
snica raščlambe narativnih i meta­poetskih
postupaka dovodi do zaključka kako se sub-
verzivni potencijal Vile Slovinke integrira u
istom izvoru moći protiv kojega je u načelu
bila i usmjerena.
Uz već istaknute Zorana Kravara i Sveto-
zara Petrovića, u navodima su važna i istra-
živanja Petra Kolendića, Franje Švelca, Nikice
Kolumbića, a osobitu pozornost treba po-
svetiti Pavlu Pavličiću koji se često i iscrpno
bavio djelom Jurja Barakovića, a u zborniku
Vila, Pisnik i čatnici nalazi se na prvom mje-
stu u redoslijedu priloga. Njegova analiza
pod naslovom “O marginalijama u Vili Slo-
vinki” obrađuje njihov grafički izgled, sadr-
žaj i funkciju, a rezultira s jedne strane objaš-
njenjem nove subjek­tivnosti, a s druge stra-
ne povezanosti s hrvatskom književnom tra-
dicijom, ponajprije s Marulićevom Juditom i
Zoranićevim Planinama. Taj tekst opravda-
no zauzima prvo mjesto u zborniku, uklju-
čujući se u najaktualnija filološka zanimanja
za pojam i funkcije parateksta.
Osobitu pozornost u prikazu vrijedi po-
svetiti prilogu Tonka Maroevića “Što nam
znače ‘zučnopojke’? Intimni monolog kao
oblikovni doprinos Jurja Barakovića”, ko­
jim autor obrađuje najodređeniji rani poku-
šaj prenošenja sonetnoga oblika u hrvatsko

pjesništvo. Posebno izdanje “zučnopojki” što
ga je poduzeo Slobodan Prosperov No­vak
(2004.) otvorilo je niz pitanja, a Maroević
njihovim slijedom ukazuje na motivske kon-
stante i međusobnu ulančanost “zučnopoj-
ki”, pridajući toj dionici pozornost koju za-
služuje, te ovim prilogom također potvrđu-
jući da hrvatska književna baština još uvijek
čeka na pojedinačne kao i sustavnije analize.
Premda piše “samo” o Bara­kovićevim zučno-
pojkama (sonetima), tj. o 714 stihovnih re-
daka Vile Slovinke, što je manje od deseti-
ne ukupnih stihova, Maroević analizom po-
sredno objedinjuje razno­like opise svih au-
tora članaka u zborniku: piše o strukturi toga
najreprezentativnijeg Barakovićeva djela kao
zamršenoj, nehomogenoj, više kumulativ-
noj i aditivnoj negoli strogo organiziranoj
ili ujezgrenoj sastavnici spjeva, ali i o mašti,
frenetičnosti, euforiji, ekstatičnosti i parano-
ji. On u Barakovićevim sonetima razotkriva
vertikalu po kojoj se dodiruju zemna i sno-
vita zbivanja. Lanac zučnopojki ima eviden-
tnu teleološku pa i teološku razvojnu liniju
od grijeha i stradanja do poniznosti i mogu-
ćega spasenja. Niz od 51 pjesme originalno-
ga oblika, dotad u nas nepoznata strofnog
sastava od po dva katrena i dva terceta s eks­
kluzivnom uporabom osme­račkoga stiha za
razliku od talijanskoga endekasilaba ili hr-
vatskoga dvostruko­rimovanog dvanaester-
ca imaju vrijednost formalnog “patenta” pa
i određenu povla­štenu funkciju u spjevu, jer
spjev s jednom zučnopojkom započinje i s
jednom završava. Zučnopojke su, kako je
analiza dokazala, neosporan sukus čitavo-
ga djela, tematski i konceptualno njegov vr-
šak. U tom lancu, tj. nizu razaznaje i svojevr-
snu seriju soneta, razumije ih kao produžene
i proširene epigrame s končetoznim poanta-
ma, a osobito je efektna, a značajna uspo-
redba s metafizičkim pjesnicima, kao i do-
399
osvrti i prikazi
sjetljiv svršetak rada s kandidaturom jedne
zučnopojke za antologijski izbor soneta hr-
vatske pa i svjetske književnosti.
U sklopu humanističkih znanosti rele-
vantnim se znanstvenim doprinosom drži
otkriće važnih podataka vezanih uz književ-
no djelo i Barakovića kao kanonskoga pis-
ca hrvatske književnosti na prijelazu iz XVI.
u XVII. stoljeće, nove mogućnosti u čitanju
i tumačenju književnosti koje su potaknute
uporabom novijih teorija i metodologija u
povijesti književnosti. Na taj se način olak-
šava recepcija i interpre­tacija djela u struč-
noj i kulturnoj javnosti. Zbornik s raznolikim
i poticajnim meto­dama – tematologija, in-
terpretacija, genologija, stilskopovijesna pe-
riodizacija i sl. – dodiruje i produbljuje rele-
vantne aktualne pojmove suvremene filo-
logije poput puto­vanja, introspekcije, iden-
titeta, melankolije, traume i sl. Ključni poj-
movi koji se pojavljuju u zborniku presjek
su suvremenih gibanja znanosti o književ-
nosti. To su pojmovi: čitatelj, subjekt, iden-
titet, intertekst, melankolija, trauma, puto-
vanje, subver­zivnost i sl. Barakovićevo je dje-
lo pak kontekstualizirano u širokom raspo-
nu: Marulić – Vetranović – Zoranić – Dinko
Ranjina – Shakespeare – Gundulić – sv. Au-
gustin – Walter Raleigh – John Donne – Do-
stojevskij – Proust – Joyce i drugi. Konačno,
doku­menti vezani uz Barakovićev život za-
hvaljujući urednici zbornika novi su drago-
cjeni prilozi za poznavanje života i rada do
sada slabo poznate piščeve biografije: “Bara­
ko­vi­ćeve muke s celibatom. Pjesnikova opo-
ruka: uvod, povijesni komentar, transkripci-
ja i prijevod”.
Divna Mrdeža Antonina u uvodnoj rije-
či zbornika ističe različitosti pristupa, mnoš-
tvenost, proturječnost književnopovijesnih
gledišta koji su u svom paradoksu pokazali
iznimnu produktivnost. Zasigurno nije bilo
lako povezati takvu produktivnu mnoštve-
nost, ali samo na prvi pogled disparatnu,
a uistinu vrijedan odraz aktualnoga stanja
znanosti o književnosti u Hrvatskoj i u svi-
jetu. Dihotomna bi podjela mogla razluči-
ti s jedne strane formalne, a s druge strane
sadržajne ili fabularne aspekte Vile Slovin-
ke, uz dakako nekoliko radova koji povezuju
oba aspekta. No raznovrsnost zbornika pro-
izlazi također iz dva temeljna stajališta znan-
stvenika, iz njihovih točki gledišta pa i njiho-
ve izobrazbe ili formativne komponente pa
stoga i temeljnoga interesa: jedni pristupa-
ju književnosti i književnom tekstu sa stajali-
šta filozofije povijesti, a drugi sa stajališta po-
vijesti umjetnosti, čiji je dio i sama književ-
nost. I upravo u tome je čar ovoga zbornika,
njegova dinamika. Zbornik će biti koristan
ponaj­ prije studentima i istraživačima na-
stavnicima koji se bave hrvatskom knji­žev­
nom, povijesnom i jezičnom baštinom. On
je odraz kako je “razumnik stari jazika har-
vaskoga velika pošten’ja na sviti dostojan”,
kako Irvin Lukežić navodi Jurja Bara­ko­vića u
svojem ogledu, a Amir Kapetanović i Tonko
Maroević svaki u svojem pod­ru­čju zaključ-
cima ukazuju na velik i značajan prostor no-
vih istraživanja djela Jurja Barakovića. Cilj je
zbornika dakle ispunjen te urednicima i au-
torima priloga treba čestitati.
Cvijeta Pavlović
Stradun
400
Pjesni ljuvene – Ljubavne
pjesme
Priredio Luko Paljetak
Dom Marina Držića
Dubrovnik, 2017.
Sentence Marina Držića
Priredio Luko Paljetak
Društvo dubrovačkih pisaca
Dubrovnik, 2017.
osvrti i prikazi
Ljubavne pjesme i Sentence Marina
Držića
Nakon opsežnoga biografskog romana Ma-
rin: roman o Držiću (2011.) i zbirke različi-
tih znanstvenih tekstova E, ali si čovjek, ali si
ljud? (2017.) Luko Paljetak se iznova prihva-
ća Marina Držića, autora podjednako ose-
bujna djela i intrigantne stvaralačke ličnosti,
ponovno u kontekstu svog od početka širo-
ko zasnovanog raspona interesa, koji se ipak,
puno više međusobno uvjetuje ili zrcali nego
što na prvi pogled obrubljuje naizgled su-
protne polove. No ovaj put nije više s jedne
strane autorska fikcionalna tvorba inspirira-
na osebujnošću i nizom nerazjašnjenih ne-
doumica vezanih uz lik i djelo legendarnog
dramatičara, a s druge znan­stveno-stručna
rasprava, već imamo posebnu prigodu jed-
ne drukčije predstavke. Povod izlaska ovih
dviju, opsegom nevelikih, no značenjem pre-
gnantnih izdanja, obilježavanje je 450. godi-
na od Držićeve smrti. Pjesni ljuvene odnosno
Ljubavne pjesme izdaje Dom Marina Drži-
ća, a Sentence Društvo dubrovačkih pisaca.
Obje knjižice donose i opsežan Paljetkov po-
 osvrti i prikazi

govor ili u slučaju Sentenci kraći uvod. Palje- te sentence, poslovice, proverbijalne izre-
tak kao priređivač tako s jedne strane donosi ke i srodne oblike koji bi trebali potvrditi da
iznovljenog ili osuvremenjenog Držića, upu- mogu egzistirati i sasvim samostalno, kao
štajući se u pothvat prevođenja Držićeve lju- svojevrstan paremiološki rječnik ili priruč-
bavne lirike, dok se s druge strane potvrđuje nik, koji logikom reprezentacijske strukture-
kao vješti selektor, probirač, pažljivi čitatelj, kompozicije, čak i slijedi automatizirani hod
na trenutke i začudni “oskvrnitelj” ili otimač abecednog redoslijeda, pružajući tako okvir
Držićevih sentencija koje su najčešće svojina ili barem privid moguće usustavljenosti ili
različitih dramskih likova. No da je Paljetak logičnosti slijeda, dok tematski predstavlja
i više nego već potvrđeni pažljivi i nadasve podlogu za usporedbu različitih svjetona-
lu­cid­ni čitatelj ovoga renesansnog dramati- zorskih i kulturnih obrazaca.
čara i pjesnika, suvišno je isticati, jer o tome Ljubavne pjesme donose prijevod na su-
dovoljno govori, uz već gore spomenute na- vremeni jezik cjelokupne Držićeve lirike. Sa­
slove i niz drugih, možda tek nešto manje sto­je se od posvetne pjesme “Marin Držić
poznatih, što književnih što stručnih rado- svojim prijateljima”, zatim slijede 22 neime-
va, no spominjem to iz razloga naglašava- novane, s izuzetkom posljednje, ljubavne
nja logična slijeda da se upravo Paljetak široj pjesme, dvije nadgrobnice Fjori Šumičić i na-
kulturnoj i čitalačkoj javnosti sada predsta- posljetku, u korpus je uvrštena i jedna pje-
vi i kao “prevoditelj” ili radije ponovni pribli- sma iz Ranjinina zbornika (br. 734) za koju
žavatelj, svjestan dubine zapreke koja tu širu Paljetak pretpos­ta­vlja da bi mogla biti Drži-
javnost dijeli od sada već skoro petostoljet- ćeva. Treba istaknuti kako nije riječ o klasič-
ne razdaljine Držićeva i našeg vremena, pri nom prepjevu, već doista prijevodu, u kojem
čemu nas ne dijeli samo jezični izričaj (“je- Paljetak, iako prvenstveno nastoji sačuva-
zik korodira”, ustvrdit će autor) već i cjeloku- ti eleganciju, gipkost i dosto­janstvo izvorni-
pni kulturni kod koji dodatno umanjuje mo- ka, ne prevodi u rimama, ni vanjskim ni unu-
gućnost neposrednog pristupa i razumijeva-
nja. Ističući u uvodu Ljubavnih pjesama kako
slijedi dobru francusku tradiciju osuvreme-
njivanja važnih klasika, i Paljetak svoju ulogu
doživljava na istovjetan način, maksimizira-
jući postavku kako je nužno učiniti sve da se
važni pisci ne zaborave, da ostanu aktualni,
koliko to god bilo moguće.
Držićev se mali kanconijer ljubavne liri-
ke tako prvi put donosi u suvremenom pri-
jevodu (na jednoj je stranici tiskan Paljetkov
prijevod, dok je na drugoj stranici Držićev
izvornik tako da se oba teksta mogu para-
lelno pratiti). S druge strane, u Sentencama,
uzimajući u obzir žanrovski različit, cjelo-
kupni korpus Držićeva spisateljskog djela,
iz konteksta cjeline Paljetak probire različi-

401

tarnjim, kojima Držićev dvanaes­terac obilu-
je, niti zadržava metrički karakter izvornika,
već kao osnovu prijevoda uzima varijantu
slobodnoga stiha, čuvajući akrostihove. Pa-
ljetkov se prijevod tako nadovezuje na tra-
diciju poznatih Grčićevih prijevoda čakav-
skih pisaca (Zoranića, Hektorovića, Lucića),
pri čemu Paljetak takav pothvat ne razumi-
jeva u potpunosti kao samodostatan, prem-
da ima i samostalnu vrijednost, već ga pre-
poručuje kao ispomoć za čitanje izvornika,
ili autorovim riječima, na njega treba gledati
prije svega kao na “poticaj učenju i razumije-
vanju Držića”. Zanimljiv je naposljetku i vrlo
informativan i opsežan pogovor u kojemu
Paljetak obrazlaže i tumači vrijednosti i oso-
bitosti Držićeve ljubavne lirike u onodobno-
me dubrovačkom, ali i u širem renesansnom
kontekstu. Oslanjajući se na brojna dosadaš-
nja istraživanja, ali nudeći i nova, originalna
tumačenja ili pokušaje interpretacije Držiće-
ve lirike, kao primjerice u dešifriranju i tuma-
čenju pojedinih akrostihova i Paljetak nagla-
šava kako Držićeva ljubavna lirika premda
ponekad smatrana sekundarnom u kontek-
stu njegova stvaralačkog opusa, nije ni mo-
nolitna ni jednolična, već na osnovi nasljeđa
konvencionalne tradicije upečatljivo svjedo-
či različite mogućnosti govora o ljubavi.
U knjizi Sentence Marina Držića iz cjeline
je sačuvana Držićeva djela (uključujući i pi-
sma Cosimu Mediciju) izdvojeno sveukupno
407 sentenci, poslovica, maksima, izreka, ru-
galica, uzrečica i drugih sličnih jezičnih obli-
ka, poredanih abecednim redom i numerič-
ki označenih na osnovi prvog sloga rečenice;
ispod svake sentence napisan je naziv djela
iz kojeg je izreka preuzeta, dok su na kraju
knjižice po istome brojčanom poretku sen-
tence razvrs­tane po tematskom ključu koji
omogućava drukčije snalaženje i aktiviranje
čitatelja. Iz tog “indeksa pojmova” vidljivo je
402
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
kako daleko najveći broj Držićevih sentenci
tematizira život odnosno životno iskustvo,
nakon čega slijede refleksije o čovjeku, ljuba-
vi, novcu, od­nosu dobro/zlo, vještini, vreme-
nu, starcima/starosti, ludosti, Bogu, časti itd.,
dok primjerice tematski okvir koji ima samo
jednu pripadnu sentencu sačinjavaju pred-
metnice rad u smislu truda, san i navodno
rat. No u toj predmetnici očita je numerič-
ka pogreška jer se pod brojem 323 tematizi-
ra raj, a ne rat. Ima li mjestimično i drugdje
poneko ovako pogrešno numeriranje, može
se u slučaju ponovljena izdanja lako ispravi-
ti. Općenito, iz sadržaja je sentenci vidljivo
i kako ih nije nipošto uvijek lako rasporedi-
ti ili “utrpati” u samo jedan tematski okvir,
jer su katkada i tematski višeznačne; stoga je
kazalo pojmova tek svojevrstan orijentacij-
ski putokaz, no ujedno i onaj koji će lako pri-
vući čitatelja na čitanje upravo prema tomu
okvirnom orijentiru koji ima i dodatnu ulo-
gu poticanja čitateljske znatiželje, učvršćuju-
ći i zaigranost istraživača koji se upućuje u
razotkrivanje starih proverbijalnih i drugih
mudrosti, kao i izvornih Držićevih domislica
i ideja. Kao specifične govorne jezične cjeline
manjega opsega ovi žan­rov­ski različiti oblici
imaju i raznoliko porijeklo, od klasične antič-
ke književne kulture (Seneka, Ciceron, Mar-
cijal, Terencije, Plaut), biblijske tradicije, na-
rodne i kulture puka, tali­jan­ske književnosti i
tradicije itd. I do sada je zapravo ovaj aspekt
Držićeva iskaza učestalo pobuđivao analitič-
ku pažnju, pa se o Držićevim sentencama pi-
salo u nekoliko navrata iz različitih istraži-
vačkih motrišta, od Maje Bošković-Stulli do
Frana Čale koji je o navedenim iskazima svo-
jedobno ponudio sintetski temeljitu studi-
ju u svom radu “Poslovice i srodni oblici u
dubrovačkoj književnoj tradiciji” (pretiska-
nom i u knjizi Izvor i izvornost iz 1984. godi-
ne) ukazujući na specifičnosti Držićeva pro-
verbijalna i sentenciozna iskaza u kojem se
ponajviše nazire antitetičnost kao jedna od
ključnih Držićevih stilističkih odrednica od-
nosno njegov svojevrsni “trademark”. U tom
smislu njihovo ponovno okupljanje na jed-
nom mjestu, prezentirano kao samostalna ili
zasebna cjelina, pruža zainteresiranim istra-
živačima daljnju pomoć u nastavljanju za-
početih istraživanja i poticaj za nova otkri-
ća, dok nespecijalističkog čitatelja iščitava-
nje ovih sentenci može nadahnuti, poučiti,
ali i zabaviti. Posebno su u tom smislu zani-
mljive one sentence i krilatice koje nastaju
na osnovi različitih jezičnih igara i doskočica,
koje su također svojevrsni zaštitni znak Drži-
ćeva umjeteonstva poput ove paronomastič-
ke: “Čujem i ne čujem, ako i čujem što nije
za čut” (Skup, III, 8). Vidljivo je stoga kako se
Držićeve Sentence doista mogu promatrati
iz različitih perspektiva te kako predstavlja-
ju osobito zanimljivo tekstualno tkanje koje-
mu se čitatelj može iznova vraćati; u svakom
slučaju riječ je o knjižici koja se ne može tako
lako i brzo “potrošiti”, ili, prema Paljetkovu
naputku čitatelju, Držićeve izreke korisno
je i pamtiti jer je iz njih moguće i danas uči-
ti, s obzirom na njihovu naglašenu spoznaj-
nu dimenziju u vidu raznih poučnih zaklju-
čaka, opomena, duhovitih smicalica ili samo
prijenosa narodne mudrosti. S druge strane,
ove se sentence mogu čitati i kao mali pri-
ručnik za bolje poznavanje, ali i potencijal-
no odmjeravanje šesnaestostoljetnih i da-
našnjih životnih iskustava, pogleda na svi-
jet i čovjekova položaja u svijetu. U tom smi-
slu razvidno je kako je zahvaljujući inheren-
tnoj aforističkoj prirodi ovih jezičnih oblika i
sadržaj te materije nešto što u velikoj mjeri
odolijeva iskušenjima i pro­laznosti različitih
vremenskih silnica, potvrđujući svoju trajnu
aktualnost.
Ana Gospić Županović
403
Ive Livljanić
Od Svetog Grgura do Svetog
Petra
Urednici Josip Kajinić i Jakša Raguž
Hrvatski institut za povijest
Zagreb, 2017., 428 stranica
osvrti i prikazi
Prikaz knjige Ive Livljanića
Hrvatski institut za povijest objavio je u sklo-
pu biblioteke Hrvatska povjesnica u Za­grebu
2017. knjigu Ive Livljanića pod naslovom Od
Svetog Grgura do Svetog Petra. Knjigu su ure-
dili povjesničari dr. sc. Josip Kajinić i dr. sc.
Jakša Raguž. Uvodnu riječ napisao je mons.
dr. sc. Nikola Eterović, papinski nuncij u Nje-
mačkoj, a prije toga dugogodišnji tajnik Bis­
kupske sinode, najviše pozicionirani sveće-
nik iz Hrvatske u središnjim službama Kato-
ličke crkve. Knjigu su recenzirali dr. sc. Albert
Bing i dr. sc. Josip Mihaljević.
U knjizi znakovita svetačkim imenima
omeđena naslova Ive Livljanić iznio je svoja
životna svjedočanstva. Riječ je osobi bogato-
ga životnog iskustva koja je obnašala mnoge
časne dužnosti. Bio je prvi predsjednik Skup-
štine općine Zadar u samostalnoj demokrat-
skoj hrvatskoj državi te prvi veleposlanik Re-
publike Hrvatske pri Svetoj Stolici.
Naslov knjige Ive Livljanića je znakovit.
Podrijetlom otočanin, iz Mrljana na oto-
ku Pašmanu, nije otišao na otočić Sv. Grgur
kako bi znanstveno proučavao tamošnji va-
pnenac i krški krajolik, niti se u taj kutak lije-

poga Kvarnera otišao odmarati. On je tamo
iskušao svoj osobni križ, postajući tako na-
sljedovatelj Onoga koji je prošao Via Crucis i
tako nam pokazao svoj put. Tadašnje komu-
nističke vlasti uputile su ga u svibnju 1959.
kao politički nepodobnoga studenta Filozof-
skoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, lažno
ga inkriminirajući za protudržavno djelova-
nje, najprije na odsluženje kraće zatvorske
kazne u Zadru i Šibeniku, da bi ga iz šiben-
skoga zatvora ponovno sproveli u zadarsku
kaznionicu i tamo ga ponovno uhitili. To je,
laički kazano, nevjerojatan događaj jer je or-
ganizirano uhićenje zatvorenika. No uskoro
se pokazalo da su zadarska i šibenska kazni-
onica doista na razini skromnijega hotelskog
smještaja za ono što je Livljanić proživio po-
slije toga uhićenja. Odvezen je u zagrebački
istražni zatvor u Savskoj ulici gdje je u tamni-
ci (a taj naziv posve odgovara atmosferi u
prostoriji u kojoj je boravio) proveo tri mje-
seca, a zatim je dobio administrativnu zaštit-
nu mjeru (ne kaznu!?) dvogodišnjega raspo-
ređivanja u “posebnu ustanovu”. Ta “poseb-
na ustanova” bila je kaznionica na otočiću
Sveti Grgur, koji je smješten nedaleko od Go-
log otoka. Na tom je krševitom otočiću pro-
živio strašnu torturu. Odslužio je pune dvi-
je godine “zaštitnu mjeru”. Tamo, naravno,
nije bilo praktičnih eufemizama poput prav-
noga naziva te mjere. Stražari nisu bili toli-
ko dovitljivi da nekim lijepim imenom nazo-
vu rupu u kojoj je proveo božićne blagdane
1960. godine za kaznu jer je okitio svoj za-
tvorenički krevet granči­com jelke u kojoj je
maštoviti stražar zorno uočio provokaciju
jer je grančica, u svojem jedinom mogućem
prirodnom obliku, toga neukoga, ali politički
jasno usmjerenoga bedaka navela na pomi-
sao da bi se moglo raditi o provokaciji vizu-
alizacijom ustaškoga ušatog slova U. Ive Liv-
ljanić u tome surovom ambijentu tada nije
404
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
znao da će jednom doći do Svetog Petra,
odnosno do Vatikana, gdje će biti okružen
drugačijim kamenom, mramorom, koji svo-
jom postojanošću i ljepotom simbolizira in-
stituciju povezanu sa sudbinom velikoga di-
jela čovječanstva, s dvije milijarde onih koji
se izjašnjavaju kršćanima. No do te lokaci-
je urešene drugim svetačkim imenom iz na-
slova knjige Ive Livljanić prelistao je mnoge
stranice svoje životne knjige. Poslije izlaska iz
zatvora nastavio je i 1964. završio studij fran-
cuskoga jezika i književnosti na Filozofskom
fakultetu u Zadru. Nakon toga odslužio je
vojni rok, ponovno u otočnom ambijentu,
na Korčuli i Mljetu, a zatim se vratio u Zadar,
vjenčao sa svojom Nadom, i zaposlio u hote-
lijerstvu. Promijenio je nekoliko radnih mje-
sta od Biograda preko Starigrada do Petrča-
na i Zadra, radeći u tamošnjim hotelima ra-
zličite poslove, od službenika na recepciji do
upravitelja hotela.
Nakon prvih višestranačkih izbora u Hr-
vatskoj 1990. Ive Livljanić je izabran za pred­
sjednika Skupštine Općine Zadar. Ta je funk-
cija odgovarala onoj koju danas nose dužno-
sti gradonačelnika i predsjednika Gradsko-
ga vijeća. Livljanić nije mogao mirno uvesti
svoje sugrađane u novo demokratsko ozrač-
je. Ubrzo je započela srpska agresija na Hr-
vatsku koja se svom žestinom okomila i na
Zadar kao na jedan od geostrateški najvaž-
nijih hrvatskih gra­dova. Autor stoga u svojoj
knjizi detaljno opisuje ratnu atmosferu koja
se nadvila nad Zadrom, sva stradanja Za-
drana te mnoge materijalne štete, posebno
one nad višestoljetnim spomenicima kultu-
re. Sudjelovao je, u mjeri koja je bila primje-
rena gradonačelničkoj funkciji, u organizaciji
obrane, te uputio apele europskoj i svjetskoj
javnosti sa zamolbom da se učini sve da se
zaustavi brutalna agresija na Hrvatsku, rat-
ni čin koji Europa nije proživjela poslije Dru-

goga svjetskog rata. U trenutku kada su re-
dovi hrvatske obrane konsolidirani krajem
1991. i početkom 1992., a zatim i istodobno-
ga međunarodnog priznanja Republike Hr-
vatske 15. siječnja 1992. Ive Livljanić preuzeo
je novu časnu dužnost. Kako bi rekli stari La-
tini, svi putovi vode u Rim, u taj Caput Mun-
di (Glavu Svijeta), a jednim od tih putova i
Ive Livljanić je, nakon službe zadarskoga gra-
donačelnika, stigao u Rim. Imenovan je hr-
vatskim veleposla­nikom pri Svetoj Stolici.
Primajući vjerodajnice iz ruku prvoga hrvat-
skog predsjednika dr. Franje Tuđmana, Liv-
ljanić je iskreno izjavio: Gospodine Predsjed-
niče, kao što dobro znate, nemam nikakva
diplomatska iskustva, ako zanemarim neke
svoje kontakte, pismene i usmene, s pojedi-
nim europskim političarima. No, uvjeravam
Vas da imam toliko ljubavi za Hrvatsku da ću
se svojski truditi kako bih taj nedostatak brzo
nadoknadio i kako bih što uspješnije i što ča-
snije predstavljao našu Domovinu pri Svetoj
Stolici… Hvala Vam na ukazanom povjerenju.
Neću Vas iznevjeriti! Papa Ivan Pavao II. doče-
kao ga je u Vatikanu sljedećim riječima: S ra-
došću primam iz ruku Vaše Ekscelencije vje-
rodajnice za Svetu Stolicu kojima ste akre­di­ti­
rani za prvog veleposlanika Republike Hrvat-
ske. Livljanić je u Rimu dao svoj obol vezama
Hrvatske i Svete Stolice, koje su drevne i vi-
šeslojne, predstavljajući našu domovinu kod
Svetog Oca. O tome svjedoče njegova sjeća-
nja kao i objavljeni dokumenti. Taj “rimski”
dio knjige je najopsežniji. To posve odgova-
ra mnogim diplomatskim aktivnostima koje
je hrvat­ski veleposlanik poduzeo u osjetlji-
vim trenutcima obrane hrvatske samostal-
nosti, a zatim i vojno-redarstvenih operaci-
ja kojima je oslobođen okupirani dio hrvat-
skoga državnog teri­to­rija. To je istodobno
bilo vrijeme obnove vjerskoga života u Hr-
vatskoj, uspostave novih bis­kupija i potpisi-
405
osvrti i prikazi
vanja ugovora između Republike Hrvatske i
Svete Stolice. Zasigurno je uloga hrvatskoga
veleposlanika pri tome bila vrlo značajna.
Knjiga završava svjedočenjem o odlasku
s mjesta hrvatskoga veleposlanika pri Sve-
toj Stolici na kojemu se Ive Livljanić zadržao
dulje od uobičajenoga mandata. Poslije te
funkcije, Livljanić je imenovan veleposlani-
kom Republike Hrvatske u Čileu, gdje je re-
zidirao, te hrvatskim veleposlanikom u Boli-
viji i Peruu.
Uz sadržajan i vrlo zanimljiv tekst, Livlja-
nićeva knjiga bogato je likovno opremljena
mnogim fotografijama te preslikama i pri-
jevodima brojnih dokumenata. Na kraju je
priređeno i Kazalo imena.
Knjiga u kojoj su sabrana sjećanja Ive Liv-
ljanića sadržajno je i pritom vrlo pitko me-
moarsko štivo pri čemu se i u pripovijeda-
nju o najgorim životnim situacijama može
pri­mije­titi istančan smisao za diskretan hu-
mor. K tome, Livljanićeva knjiga je vrijedan
izvor za proučavanje hrvatske prošlosti tije-
kom druge polovine 20. st. zbog toga što je
sudbina stu­denta, političkoga zatvorenika,
djelatnika u hotelijerstvu, gradonačelnika i
veleposlanika isprepletena sa sudbinom hr-
vatskoga naroda u turbulentnim vremenima
vrhunca i kraja socijalističke Jugoslavije te ra-
đanja samostalne i demokratske Hrvatske. S
obzirom na sve što je Ive Livljanić ostvario,
jasno svjedočeći svoje čovjekoljublje, domo-
ljublje i bogoljublje, strpljivo podnoseći ne-
pravde i zatim predano služeći na dužno-
stima koje su mu bile povjerene, neka nam
bude primjer u tome da i mi svi svojim daro-
vima, uvažavajući svoje sposobnosti, ali i ne-
dostatke, pridonosimo izgradnji našega Za-
dra i naše domovine Hrvatske!
Josip Faričić
 Franjo Topić
Vjera i kultura
Katolički bogoslovni fakultet – Glas Koncila
Sarajevo – Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Ukoričena esencija ljubavi
Posebno vrijedno izdanje Katoličkoga bogo-
slovnog fakulteta iz Sarajeva i zagrebačkoga
Glasa Koncila zasigurno je knjiga Vjera i kul-
tura Franje Topića. Ona je posebna korica-
ma, jezikom, stilom, temama. Jednostavno,
knjiga je živa, diše i u sva četiri poglavlja na
363 stranice vjera i kultura se nadopunjuju,
pretpostavljaju, uključuju i prepliću što je ja-
san autorov stav i mišljenje. Iako namijenje-
no humanistici, ovo je djelo zanimljivo štivo i
neakademskoj zajednici jer argumentirano i
jasno razmatra aktualna pitanja religije, poli-
tike, etike, znanosti, nacije te razgolićuje sva-
ki oblik fanatizma i fundamentalizma obli-
kujući dijalog i ljepotu različitosti kao atri-
bute vjera i kultura u cjelini.
Franjo je Topić sveučilišni profesor Ka-
toličkoga bogoslovnog fakulteta, svećenik,
obno­vitelj i dugogodišnji predsjednik HKD
“Napredak” Sarajevo, teolog, filozof, huma-
nist, ekumenist, pomiritelj, zagovaratelj dija-
loga, razgovora i principa dobra. Osim niza
znanstve­nih i stručnih knjiga iz fundamen-
talne teologije, Topić je baš po neumornom
radu spajanja, povezivanja, promicanja svo-
406
ga i poštivanja tuđega poznat u širemu eu-
ropskom krugu. Najbolje se to vidi po član-
stvima u Međunarodnoj Paneuropskoj uni-
ji, dugim vođenjem PEU BiH, ali i aktivnim
članstvom u drugim europskim udruženji-
ma kao što su Kršćanski radnički sindikat
Italije i Europski centar za radnička pitanja.
Knjiga Vjera i kultura zbroj je autorovih
znanstveno-popularnih izričaja i na neki na-
čin njegova najuspjelija fotografija. Čitaju-
ći ju, upoznajemo njegov rad i njega osob-
no na svim razinama djelovanja i stvaranja.
Sama naslovnica je rječita u svojoj znakovi-
tosti. Baščanska i Humačka ploča!
Knjiga plijeni ljepotom naslovnice i autor
nas slikom uvodi u pleter vjere i kulture koji
je ovdje ispleten najfinijim nitima vlastitosti
u poštivanju Drugoga i drugačijeg. Kao po-
vjesničarku književnosti i osobu koja je išči-
tala podosta profesorovih znanstvenih ura-
daka ta širina i isprepletenost nije me izne-
nadila jer tko god pozna prof. Topića znade
njegov put Dobra i k Dobrom u svim sfera-
ma ljudske opstojnosti. Ljubav prema Čo-
vjeku unutar svoga kršćanskog puta, ljubav
prema domovinama, prema svom narodu,
prema onomu drugom i drugačijem. I lju-
bav prema HKD “Napredak” u koji je utkao
sve svoje plemenite korake koji su duboko
uronjeni u budućnost u kojoj će i dobiti svo-
ju puninu u prihvaćanju širokoga puka koji,
čini se, nije kadar gledati toliko daleko.
Radi se o osmišljenome konzistentnom
štivu, satkanom iz četiri dijela. U prvom, To-
pić razmatra neka suvremena religiozna pi-
tanja, progovara o ulozi Katoličke crkve u
BiH, nekad i danas, o elementima za hrvat-
ski nacionalni i katolički program, o pitanju
društvene uloge i narednim zadatcima Ka-
toličke crkve te o papi sv. Ivanu Pavlu II. ko-
jega naziva Velikim. Potom nas ogledima o
HKD “Napredak” upoznaje i vodi kroz nje-
 osvrti i prikazi

gov put i misiju te nakon odabranih tema za- potiču na misli uzvišene i često mi dođe
vršava prinosima i recenzijama. ona Gorkog: “Čovjek – kako to gordo zvu-
Za prof. dr. E. Muftića, promotora ove či”. I s tom rečenicom posebno ublažavam
knjige u Tuzli, Franjo Topić je čovjek koji živi tamnu sliku svijeta, čovjeka i zla koji ne ra-
u vremenu, anticipira vrijeme koje dolazi. Za zumijem, jer ne mogu shvatiti zašto su lju-
njega teologija nije neka apstraktna znanost di zli… Zašto ljudi žele zlo, zašto ga čine,
koja bi bila svrha samoj sebi. Ako teologija što im je to u glavi pobrkano da ih nagoni
nema što reći čovjeku našeg vremena, onda je na zlo? (Topić 2017: 209–210)
ona sterilna, gotovo suvišna… Vjera bez djela
To je pitanje koje često i sami postavlja-
je mrtva… Riječ je, dakle, o osobi koja pro-
mo preskačući zamotuljke zla u svakodnevi-
mišlja i osmišljava, koja povezuje niti na rela-
ci pa tako i Topić na svom ne lakom putu
ciji: opće, posebno i konkretno, koja kreira i
Dobra na kojem, i danas smo tomu svjedoci,
uspostavlja harmoniju i slogu, povezuje po-
neki loši ljudi pokušavaju zaprljati čistu na-
kidane niti čovječnosti u skladu s univerzal-
misao i težak rad.
nim načelima i porukama – božanskim. Ov-
No Topić podiže glavu iznad i nastavlja:
dje bih se potpuno složila s Muftićevim rije-
Gledam Bjelašnicu kako se bjelasa u snijegu,
čima te ovu Topićevu knjigu nadodala kao
kako je iz aviona niska i malena, a sa zemlje
još jednu sjajnu kuglicu na božićnom drvcu
i iz moga stana doima se gorostasno. Avion
darova koje je on svojim neumornim kultur-
se poigrava i naginje te izgleda kao da se Bje-
nim i znanstvenim radom ostavio na prosto-
lašnica nama približava. Vidim kamenolom u
ru svojih dviju domovina i šire.
Rakovici i prisjećam se pjesme Wojtyline o ka-
Potrebno je podcrtati kako posebno
menolomu, kamen je simbol stabilnosti, tvr-
osvajaju rasprave i prikazi filozofskih djela i
doće, trajnosti, sigurnosti. Kako se ne sjetiti
filozofa, poput sjajnih članaka “Sveti Pavao u
Kristove riječi: Ti si Petar stijena i na toj stije-
očima ljevičara Alaina Badioua” ili primjerice
ni sagradit ću Crkvu svoju! (Topić 2017: 210)
“Ogled o Reneu Girardu”.
Potom svraća pogled na Čovjeka, Topić uvi-
No ovdje ću pokušati istaknuti jednu
jek promišlja Čovjeka, njegove radosti i tuge,
novu dimenziju čovjeka za kojeg bi se mo-
izbore i nadanja pa piše: Gledam iz istog avi-
glo reći da se iskazao u gotovo svim huma-
ona u Rakovici jednu kuću u šumi i pitam se:
nističkim rasponima. Upoznali smo Topića
Tko to tamo živi, zašto je napravio kuću na
teologa, filo­zofa, poliglota, ekumenista, no
toj pustoj osami, je li iz želje da bude sam, da
u ovoj knjizi stidljivo, ali snažno progovara
pobjegne od ljudi ili nije imao druge moguć-
umjetnička, knji­ževna crta Topića umjetnič-
nosti? … Pišem ovo u avionu i divim se priro-
koga pisca, koji nam riječima slika prostor
di, oblacima i zalasku sunca, ljudskom umu…
i crta emociju. Ako pa­žlji­vo iščitavate dru-
(Topić 2017: 210)
gi dio knjige, poglavlje “Ivan Pavao II. Rimski
triptih”, doći ćete do pre­kra­snoga književnog
No ovaj književnoumjetnički tekst nije
teksta “Avion”:
jedino iznenađenje. Taman kad ste doživje-
Pišem ovo u avionu, čudesnom prijevo- li let iznad Sarajeva i razmišljate o istim pi-
znom sredstvu, koji je često koristio pokoj- tanjima kao autor, kuća na osami u šumi, zlo
ni Papa. Avion i pogledi iz njega uvijek me u čovjeku i kamen, stijena kao temelj mira.

407
Krist iznad svega, Topić se javlja sjajnim knji- Ružica Cindori
ževnokritičkim tekstom “Kundera i drugovi”
kojega se ne bi posramio ni jedan živući knji- Lenta od vjetra
ževni kritičar.
Osim Topićeve lijepe riječi, kojom bi tre- Mala knjižnica DHK
bao češće pisati i razgorjeti svoj književni dar Zagreb, 2017.
uz oštro oko, savršeno povezivanje i logiku
spajanja uz kršćansku mudrost, dobili smo osvrti i prikazi
unutar jedne vrsne znanstvene knjige sjajan
književnoumjetnički tekst i vrsnu književ-
nu kritiku. Možda je ovaj kratki prikaz koji
bi trebao biti mamac da se što prije uhvatite
ovoga štiva, najbolje završiti riječima kolege
dr. sc. M. Vučetića koji je na predstavljanju u
Zadru rekao:
Intimistički akvareli Ružice Cindori
Ovu knjigu nemoguće je podložiti interpre-
taciji i tumačenju, nju samo treba unijeti
Renomirana hrvatska pjesnikinja Ružica
u sebe i pustiti da postane dio naše ljud-
Cin­dori objavila je desetu po redu pjesnič-
skosti. Iz nje se iščitava spoznaja da čovjek
ku knjigu znakovitoga metaforičkog naslo-
može postići svoju originalnost ako usvoji
va Lenta od vjetra. Zbirka je izašla u Maloj
fenomenologiju Karola Wojtyle, koji shva-
knjižnici Društva hrvatskih književnika koje
ća da čovjek može biti čovjek samo ako je
je poznato po tome da izdaje knjige manje-
čin. Ako ne djelujemo, ne možemo govoriti
ga formata i da se u toj ediciji pojavljuju uvi-
o ljudskom svijetu i ljudskoj bitnosti, a bit-
jek poznata, renomirana i obećavajuća ime-
no je razlučiti što je vjera. To nije intimni,
na. Knjiga manjega formata posebno me fas-
nego osobni čin, a to znači da mora ima-
cinira možda zato što je poezija ipak priklad-
ti pravo javnosti i dati mogućnost ljudima
na upravo za takav pris­tup. Može se nositi
da iskazuju svoju vjeru u javnom prostoru.
u ruci, zametnuti među knjigama i bilježni-
Topićeva Vjera i kultura nisu samo izabra- cama ili nositi u torbici ili džepu kao vječ-
ni teološki tekstovi, filozofske misli i Napret- na metafizička popudbina. Izbor tiskarsko-
kova vizija. Ona je filozofija, teologija, lije- ga sloga i ostalih uređivačkih sadr­žajnih for-
pa riječ i umjetnost – sve zajedno ukoričeno malnosti ovisi o samoj knjizi, no u ovom slu-
esencijom ljubavi. I sve fino isprepleteno, ne- čaju možemo reći da su sve kategorije po-
odvojivo u svojoj postojanosti i cjelovitosti. sve pogođene. Knjiga je pomno podijeljena
Vanda Babić na cikluse koji sadrže nevelik broj pjesama i
prilično su formalno i sadržajno konzisten-
tni. Tomu možemo pridjenuti poneki meta-
forički predmetak i reći da nas konotativni
vjetar zadan u naslovu vodi po stijenama ci-
klusa i pruža nam prohodne strmoglede ri-
ječi i misli. Knjizi je pogovorio poznati hr-

408

vatski književnik Tito Bilopavlović napisav-
ši (auto)ironičan tekst o kritici i kritičarima
istaknuvši kako velikim imenima i knjigama
ne trebaju recenzije i pogovori. Time je ve-
ćim dijelom u pravu jer je kritika počesto
samo prometni znak na velikoj prometnici
književnosti koja uvelike služi orijentaciji do
sljedećega skretanja ili iskrcaju i ukrcaju po-
kojega novog putnika u literarno vozilo. Isti-
če kako je Ružica Cindori usmjerena na Ri-
ječ kao amalgam zvuka i smisla, iskustvom
jezika i života natopljeni entitet, kako stva-
ra bez buke i bijesa loše aktualne poezije s
vjerom u tradicionalizam poetske riječi bez
perpetuiranja općih mjesta. Opisuje njezinu
poetiku kao iskorak vlastitosti čime joj ne-
svjesno pridaje ispovjedna ili refleksivna po-
etička svojstva. Navedenu knjigu, kojoj sam
pohvalio formalno-sadržajnu stranu slaga-
nja pjesama u cikluse, pohvaljujem i njezi-
nu temeljnu odrednicu, a to je upravo do-
sljedno provedena ispovjedna tematika, po-
etika i stilistika te snažno usidrenje u femi-
nilni poetički znak koji predmnijeva žensku
osjećajnost i cixousinski shvaćeno žensko pi-
smo. Tekstovi pjesama ponekad su podulji,
a ponekad nalazimo i minijature. Važno je
da su svi ušiveni u zajedničko tkanje nave-
denih predmetno-sadržajnih odrednica. Is-
povjedna lirika predmnijeva istaknutu po-
ziciju lirskoga subjekta, tj. lirskoga ja i snaž-
no razrađenu emocionalnu stratifikaciju. U
svemu tome Cindori se vrsno snalazi. Što se
tiče mapiranja intimističkoga polja ispovjed-
ne lirike, Cindori smjelo koristi jastvenu, ti-
stvenu, mi-stvenu i objektnu relaciju. Nagla-
šavam tu razliku jer su ja, ti i mi akteri lirske
komunikacije, a objekt često udaljen od su-
bjekta služi nje­govoj intenzifikaciji. U jastve-
noj relaciji događa se poosobljenje dojmov-
noga supstrata (“Je­senska kiša”), u ti-stvenoj
subjekt upućuje efektan niz poetskih iskaza
409
osvrti i prikazi
pokušavajući zaposjesti intimno zajedništvo
(“Ženski život”), mi-stvena relacija simulira
zajedništvo s prizvukom unutarnje praznine
(“Iseljenički blues”), a objektnom se subjekt
pročišćava od jastvenih taloga (“Ludbreška
zemlja”). U Cindoričinoj poeziji dojam pre-
vladava nad značenjem i smislom pa time
doživljajnost dobiva ishodno mjesto raspli-
taja poetskoga klupka. To je važno nagla-
siti jer se u tom fonu pjesma lišava seman-
tičnosti, tj. semantički se aspekt ne nadaje
presudnim za učitavanje poetskih kodova.
Predmetni je sloj također podređen intimi-
stičkim i doživljajnim relacijama i u tom se
kodu može učitavati u tekst. On je sastavljen
od biljnih motiva (svježe ubrane maline, cvi-
jet akacije), kulturema (ušica igle, Debussy),
mitologizama (Afrodita, nimfa) i metajezič-
nih ekskursa (nazalna kiša, život / kao oksi-
moron). Problematično je korištenje mitolo-
gizama, kulturema i metajezičnih ekskursa
zato što se oni dodaju često na asocijativnoj
osi u svojem već potrošenom, za mitologe-
me i ideologeme, visokoagregiranom zna-
čenju, pa time bitno pojednostavljuju samu
poetsku fakturu. S druge strane, u pisanju
minijatura i poduljih pjesama, Ružica Cindo-
ri sigurnije i odvažnije razvija misao u duljoj
pjesmi jer se u minijaturi često ili dogodi za-
pletanje u opća mjesta (“Naš život je ovdje”)
ili ostajanje na površinskoj idejnotematskoj
manifestaciji (“Naranča”). Složenija metafo-
rička mjesta (prepečena melasa noći, nebeski
papar) dio su velikoga saga intimističke do-
življajnosti i u tom se prostoru podastiru kao
fine nakupine dušine vune. Razmatrati se ne
treba njihovo značenje jer oni, kao što reko-
smo, gube stanovitu semantičnost pod uda-
rom emotivnoga vjetra. Nesvjesno sam upo-
trijebio riječ iz naslova. Vjetar me nanio na
uzimanje knjige i prvo čitanje na jednoj kavi
na glavnome gradskom trgu, a sad me odno-
si u daljnja traganja. Vjetar u naslovu, vjetar Anita Pajević
u kritici. Nek i dalje donosi nove mogućnosti
i neka ova knjiga dosegne u ruke što više či- Perlinov šum
tatelja i kritičara!
Tin Lemac Slovo Gorčina
Stolac, 2016.

osvrti i prikazi

Čudesna diskurzivnost Anite

Pajević

Mlada mostarska pjesnikinja Anita Pajević

objavila je debitantsku zbirku Perlinov šum
za koju je dobila važnu bosanskohercego-
vačku nagradu za mlade pjesnike Slovo Gor-
čina. Riječ je o autorskom glasu koji se već
iz prve zbirke prepoznaje osebujnošću i ne-
vjerojatno ingenioznom diskurzivizacijom
subjekta i svijeta. U obrazloženju nagrade,
Senka Marić navodi da je riječ o komplet-
noj i zaokruženoj zbirci, izmještanju iz vlasti-
te biografije, odbijanju općeprihvaćenih gra-
nica i spoju odabranih svjetova koji nisu de-
kor, već daju atmosferu i boju. Ističe nedo-
statak emocionalnosti i osobnoga dojma te
uvodi kolažiranje kao glavni diskurzivni fak-
tor izgradnje pjesničkoga svijeta. Iako pisa-
na iz jedne prilično opće perspektive, ovakva
kvalifikacija djelomično je prihvatljiva, a dje-
lomično ne, što ćemo pokazati ukazivanjem
na temeljne konstituente samoga teksta.
Mladi književni kritičar Ivan Šunjić pogo-
vorio je ovoj zbirci i istakao neke predmet-
no-tematske, semantičko-stilske i poetičke
odrednice. Prva je specifičnost u bosansko-

410

hercegovačkoj i općenito regionalnoj poezi-
ji, drugo poetička osobitost konceptualizma
i hipermetaforizacije, a treće tematski slojevi
tragične smrti oca, ljubavno-intimističkoga
sloja i društveno-političke zbilje. Osim toga,
Šunjić pojašnjava sam naslov zbirke koji se
povezuje s fraktalnim dimenzijama teksta i
stvaranja računalnih krajolika te upozorava
na to kako jaka asocijativnost, reprezentanti
šire društvene zbilje, pop-kulturne reference
te intertekstualni i interdiskurzivni ulomci
predstav­ljaju permanentan prijelaz od stvar-
nosnoga iskustva. Uvažavajući sve potonje
uvide u ovu poeziju, obilježio bih je starim
mrkonjićevskim nazivom iskustva jezika, tj.
iskustvom ozna­čiteljske igre čime se ta poe-
zija pripaja većim dijelom tomu poetičkom
iskustvu. U njoj je sama diskurzivnost po-
etskoga teksta dobila prevlast, no ne još sa-
svim zauzela tekstualne zone autoričina in-
genija. Prije svega, u njoj je prisutan veći broj
poduljih pjesama i nekoliko pjesama u prozi.
Takva vrsta kombiniranja raznorodnih dis-
kurzivnih uzoraka na ovom mjestu nije zna-
čenjski višak, već se, s obzirom na značenjsku
otvorenost i entropičnost samoga uzorka, ta
karakteristika pravilno nadovezuje. S druge
strane, u ovoj su poeziji prisutne ti­pične ka-
rakteristike poezije označiteljskoga iskustva,
a to su već spomenuta hipermetaforiza­cija,
autopoetičnost, samotematizacija te jezična
bizarnost i hermetizam. Hipermetaforizacija
kao značenjski artefakt može satkati besko-
načne šare na poetskom tepihu dajući svje-
žinu uzorku i cjelini poezije, no i prebjeći u
polje retoričnosti i samosvrhovitosti čime se
poetska funkcija uvelike smanjuje. U ovoj je
knjizi prisutna u prvome kritičkom kvalifici-
ranju i na tom se planu ne pojavljuje ni trag
retoričnosti. To je izuzetno pohvalno s obzi-
rom na to da je riječ o mladoj autorici i prvoj
zbirci i znak da se njezina osobna i diskurziv-
411
osvrti i prikazi
na metafora pomno pere na visokoj tempe-
raturi semantičkih jedinica. Tomu npr. svje-
doče stihovi: depresija je žuta i miriše na po-
znato voće // netko je hidžabom prorijedio
sunce i hinio zrak / dok diše. Autopoetičnost
je prisutna u stalnom rastu čime autorica,
tj. subjekt osvješćuje vlastitu poziciju dižući
se na diskurzivne noge i pomno koračajući
prema poetskom hramu (rasula se staklen-
ka češke u meni). Samotematizacijski iskazi
predstavljaju tematizaciju subjekta u ozna-
čiteljskom iskustvu, a njima se on postavlja
prema istini vlastite tvorevine na jednu od
najviših razina (ne mogu više sebi biti ja). Je-
zična bizarnost i hermetizam postignuti su
na više različitih razina. Prva je spomenuta
hipermetaforizacija, druga osebujna neolo­
gizacija (zajutrilo se, boginjalo, kukurbita, pu-
žopjev, ulavanditi se, biberasto, kadćemokući-
tata, nećeštiznatizamene), treće stvaranje po-
liloga, tj. dijaloških insinuacija (npr. pjesma
“Prženi san”), a četvrti polidiskurzivni odvoj-
ci visoke semantičnosti (npr. pjesma “Rogovi
u suncu”). S obzirom na brojna jezično-stil-
ska rješenja, koja su ogledalo već spomenuta
autoričina ingenija, nalaze svoje uporište u
poetici Anke Žagar i gotovo su žagarizmi za
hrvatsku poeziju. To je poetska (do)defini-
cija kojom se simulira dječji govor (poetički
gledano stanoviti infantilem – smijeh je smi-
jeh iz vode), snažna uporaba parcelacije (ze-
mljani. sudoper. slijep), spomenuti neologiz-
mi i metajezični ekskursi (jer nije stvar fikci-
je, jutrom kupujem jedan vibrant pa ga nosim
u grlu). Pjesme u prozi predmnijevaju lirsko
obilatom uporabom navedenih postupa-
ka, a epsko je zabašureno, stoga čini se da su
one mogle biti napisane kao i ostale pjesme,
tj. da nije trebalo na trenutke mijenjati dis-
kurzivni kod. U nekim segmentima kao što
su parcelacije jezik se ponešto retorizira, ali u
svim drugim segmentima on stoji kao tran-
sparentan posrednik bizarnih odrona zemlje
na poetskoj livadi. S obzirom na poneku ko-
ličinu realija u tekstu koje su naglašene još u
tematskim slojevima, ova je poezija motivi-
rana dubinskim tekstom života i nije posve
prebjegla u označiteljsko polje. Naime, u po-
nekim je pjesmama (npr. “Kako me se uči-
lo prebacivati loptu preko električnih žica i
ostati živa”) upravo označiteljsko iskustvo si-
mulacija osobne tragedije i vrlo bolećive ću-
tilnosti. To za nju može biti spas, ali i pro-
blem glede njezina budućeg razvoja. Jer, teš-
ko je razdvojiti osobni svijet od tvorbe nje-
gove začudnosti i posve se prepustiti rijeci
teksta i krenuti u istraživanje njegovih zau-
mnih mogućnosti. Predlažem da se poezija
još malo ziba između osobnoga i jezičnoga,
pa će se prirodni životni i literarni tokovi ne-
kako povezati, usuglasiti ili razdvojiti. I ostat
će sama nabujala tekstualnost, državni žig ži-
vota u jeziku i za jezik. Uz poetsku refleksij-
sku napomenu, istaknut ću kako je ova knji-
ga, uz Metakmorfoze Alena Brleka, jedno od
najboljih debitantskih ostvaraja u ovom de-
setljeću 21. stoljeća.
Tin Lemac
412
Mirko Jamnicki Dojmi
Cepelin nad Zadrom
Biakova d. o. o.
Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Igra u potpalublju neba
U svibnju 2011. godine pojedini hrvatski
mediji oglasili su kako je na putu iz Austrije
u hrvatski zračni prostor ušao prazan cepe-
lin koji nekontrolirano leti u smjeru jugo­is­
toka. Isti mediji u rujnu 2017. oglašuju kako
je na petome zadarskom festivalu književ-
nosti “Kalibar bestiVal” predstavljena prva
zbirka poezije Cepelin nad Zadrom profe-
sora Mirka Jamnic­kog Dojmija. Oba cepeli-
na uzletjela su, oba su se našla nad Zadrom
u jednom trenutku, jed­nog je vjetar pogu-
rao prema Bosni, pao je naime negdje na ba-
njalučkom prostoru, a drugi je, prema riječi-
ma recenzenta zbirke dr. Tina Lemca “sletio
u zračnu luku ponajboljih novomi­le­nijskih
debitantskih ostvaraja”. Mirko Jamnicki Doj-
mi, koji je svoje stihove već objavljivao u Za-
darskoj smotri, liječnik, profesor i pjesnik ro-
đen je u Mostaru 1945. godine. Zanimljivo je
kako profesor Jamnicki dolazi u Zadar 1982.
upravo iz Banje Luke, područja na kojem je
cepelin s početka ovoga osvrta našao svoje
konačno odredište. Onaj željezni, materijal-
ni imao je u Banjoj Luci svoj kraj, a onaj sav
od oblaka i pjesama tu je imao svoje uzle-

tište. Odgova­rajući na pitanje Nikole Šimića
Tonina u jednom intervjuu, zašto pak Zadar,
pjesnik odgovara kako su “zov modre plo-
he mora i mediteranske svjetlosti bili jači od
svega”. Pjesnikov ce­pelin trajno ostaje izme-
đu dviju krajnosti, između neba i kopna (ali
uvijek zagledan u more i otoke), kao i sam
pjesnik koji prema vlastitim riječima cijeli ži-
vot plovi “između medicine i književnosti, iz-
među dužnosti i onoga što ga istinski veseli”.
Jamnicki se pjesništvu vraća u kasnoj dobi,
hoda gradskim ulicama i rivom s bilježnicom
u ruci, sudjeluje na večerima poezije, pristu-
pa udruzi Riječ iznad svega i Zapisu, te osta-
je zapitan “mogu li ja pjesmama nešto izrazi-
ti”, mogu li dokučiti onaj prostor “što stoji iza
buke svijeta, kad čovjek izađe iz supermar-
keta, s tuluma, s rock koncerta i odjednom”
ostaje ”zatečen u tišini, zaronjen u izolaci-
ju slobode”? Ono što ga trajno zanima jest
“što se u novim okolnostima događa s mo-
jom dušom”? (preuzeto iz razgovora s N. Ši-
mićem Toninom, Kvaka, 2018.) Na putu pre-
ma odgovorima objavljuje svoj Cepelin nad
Zadrom.
Zbirka pjesama u izdanju izdavačke kuće
Biakova d. o. o. donosi pedesetak pje­sama
raspoređenih u pet ciklusa pod naslovima:
“Vrijeme”, “Potpalublje neba”, “Dvoje”, “Ra-
suto” i “Noćna kretanja”. Naslovi pje­sama,
stilistički jake pozicije teksta, nesputani su
pravopisnim pravilima o velikom i malom
slovu, a takav namjerni poetski postupak
pjesnik naglašava podebljavajući malo prvo
slovo svakoga naslova. Kao i naslovi, i pjesme
su nesputane, bilo rimom, bilo određenim
rasporedima stihova u strofe, ili “pravilnom”
uporabom interpunkcije. Lelujajući takve iz-
među naslova ciklusa, zgusnute kao dugački
oblaci ispod olujnoga neba, zaigrane u pot­
palublju pjesnikove mašte, često u opkorače-
njima, nagovještavaju pjesnikovu zaokupi­ra­
413
osvrti i prikazi
nost egzistencijalističkim temama kao što su
vrijeme, starost, ne(otuđenost) od svijeta…
Pjesnik često poseže za pojmovima iz me-
dicinskoga rječnika, koji je dio njegova sva-
kodnevnoga diskursa s obzirom na struku
kojom se bavi, ali pridodajući im nova zna-
čenja. Prvi ciklus (“Vrijeme”) tako započinje
znakovito pjesmom “amnezija” u kojoj se za-
borav predstavlja kao “povlastica novog ži-
vota” (str. 7), oslobođenje od muka koje spu-
tavaju čovjekov život, metaforički izraženih
u slikama vapnenačkih procjepa, sipkosti cr-
nice, šupljina, tmaste gline. Kupanje u moru
(pj. “okupao sam se”) za pjesnika je nutarnje
“ronjenje prema sebi” (str. 23), koje, primje-
rice, naziva hidrohelijskom terapijom. Nada-
lje, govoreći o čovjeku, on govori o skupu ži-
vaca i vena koji svakim danom dolazi lijeno
i nespremno u susret novim jutrima: “kako-
fonija jutarnjih zvona rafalno buši tišinu, /
atonalna glazba darovana uz sunčanu kuli-
su. / živci i vene strpljivo niječu ovakav po-
klon jutru” (pj. “jutarnja kakofonija”, str. 76).
U ciklusu “Vrijeme” pjesnički subjekt propi-
tuje vlastitu udaljenost od svijeta, od ‘nor-
malnosti’ koju svijet nudi te se otkriva kao
“drvo života” kojemu je “pitar” svijeta preu-
zak, iznad kojeg želi uzletjeti, prijeći granice
i zaroniti nesputan opet prema sebi: “pože-
lio si zaboraviti sve na / svom sigurnom putu
iznad oceana / dok gledaš kako goruća kr-
ljušt sunca / struji zadarskim kanalom…” (pj.
“dobar trenutak za vječnost”, str. 26). Pjesme
u ovom ciklusu donose zaustavljenost u tre-
nutku, bilo to od opće važnosti (primjeri-
ce kad evocira ratno vrijeme u Zadru u pje-
smi “rušenje sv. donata”) ili od osobne – u
pjesmi “prednost mirovine” pjesnik kazu-
je o novoj zbilji oko sebe, kad može stati i
promotriti “let ptica, smjenu ljetnog i zim-
skog / solsticija, boju ruža na ženskim usna-
ma…” (str. 20). Pjesnički subjekt, naizgled

osamljen, pronađen je u svakodnevnim, za-
darskim prostorom omeđenim situacijama:
“okupao sam se popodne na Kolovarama /
koža je bljesnula na suncu…” (pj. “okupao
sam se”, str. 22). Slično i u pjesmi “dobar tre-
nutak za vječnost”: “dok hodaš rivom. opo-
jan / miris tramontane udara / u lice i proči-
šćuje sinuse.” Za pjesnika je vrijeme ono što
je između otuđenja od svijeta i povratka sebi
samome, uglavnom u starosti: “prestar sam,
pa ostajem na terrafermi, moja je / insularna
ljubav odavno u pričuvi. sad sam stari, / ruzi-
navi kolektor koji čuva unuke.” (pj. “vrijeme
kojem se ne nazire kraj”, str. 28)
U ciklusu “Potpalublje neba” pjesnički
subjekt se otkriva kao onaj koji promatra i
koji je u motrenju neba prepoznao oblake.
Potpalublje, nautičkim rječnikom unutraš-
nji dio broda, sad je prostor za oblake, stva-
ralački novi prostor koji pjesnik sam stvara
svojim zamišljajima i koji je udaljen od svi-
jeta koji je ispod neba: “ne spuštaj pogled k
zemlji. / jer ako uradiš tako razgrađuje se sve
što se stvori” (pj. “opća geografija neba”, str.
34). U ovom ciklusu nalazi se i pjesma “cepe-
lin nad Zadrom” u kojem se cepelin otkriva
kao onaj koji iz visine motri običnost zemalj-
skog: “svevid s polivalentnom mrežnicom
snima: / crkvice, raster ulica, zlato i srebro
Zadra / što ćemo danas jesti… / ne promiče
mu ni galeb / na vrhu Sv. Donata…” (pj. “ce-
pelin nad Zadrom”, str. 35). Središnji motiv
svake pjesme ovog ciklusa jesu oblaci, koji
žive kao pjesnici, po svom nebeskom poret-
ku, ne mareći za “mrvice / sve što je izumio
čovjek” (pj. “kavalkade obrušavajućeg neba”,
str. 37). U nekim trenutcima oblaci posta-
ju “zgusnuti melanin zla” (str. 39), “nebeski
predatori” koji prijete svijetu i čovjeku: “oče-
kivao se prolom, dažd, paranje munje / no
predatora, kažem, ima svagdje. nikada / nisi
siguran da ti neki od njih neće zabiti kajlu”
414
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
(pj. “nebeski predatori”, str. 41). Igru oblaka
nemoguće je ukrotiti, nema “boga” kojem bi
se pjesnik mogao moliti da mu se smiluje, jer
njima upravlja nedodirljiva sila, “vjetar” koji
je “pravi dizajner neba. / čuvar kaosa, dežur-
ni stvaratelj čudesa i strave” (pj. “dizajner
neba”, str. 45).
U ciklusu “Dvoje” pjesnički se subjekt
otvara zajedništvu, više ne osjeća toliku otu-
đenost od svijeta, više nije “oblaci” koji u
potpalublju neba vode vlastite igre ne ma-
reći za ljudski red. Pjesme postaju ljubavne,
iako i dalje egzistencijalističke, upućene če-
sto dragoj ili ljudima koje pjesnički subjekt
susreće u svakodnevnim situacijama. Nje-
gova “propusnica za dan” postaju riječi dra-
ge, koje ga vraćaju u život u pospanim jutri-
ma: “da nije tih riječi jutro bi propalo, / za-
pelo u grlu poput riblje kosti, / skrenulo u
ćorsokak bez povratka” (pj. “propusnica za
dan”, str. 55). Prostor kojim je zadivljen više
nije stvarno lociran, već je to imaginarni inti-
mni prostor u kojem se sastaju tijela ljubav-
nika: “nije li tajna tvojega bića / bila taj rado-
sni kliktaj za najdivljijom džunglom u / tije-
lu mojem i tvojem. gdje sve se prožima kao
kiša što natapa zemlju“ (pj. “kliktaj za naj-
divljijom džunglom”, str. 57). Unatoč potrebi
bića da bude “udvoje” pretkraj ciklusa u pje-
sničkom subjektu se javlja potreba za eska-
pizmom (pj. “htje­doh ti reći” str. 61), on opet
postaje “ledeni jahač” “oljušten od pukih tje-
lesnih obzira” (str. 59). Tako se u ciklusu “Ra-
suto” opet vraća svome prostoru, geografski
točno lociranom, opet je na rivi zagledan u
oblake i otoke, čeka da sunce izađe i zađe,
da ljudi dođu i prođu, a on da ostane sam s
morem, iznad kojega je “golemo nijemo sve”
(str. 71) . Pjesnički subjekt više nije u suglasju
s drugim bićem, sad odjednom “ne pozna-
je nikog tko putuje u mom pravcu” (pj. “au-
toput dvosmjerno”, str. 72), ponovno je osa-
mljen i u svojim samotnim šetnjama pjesnič-
kim okom primjećuje obične svakodnevno-
sti, koje mu postaju inspiracija za dublji uvid
u stvari. Promatra tako “glatke kamene plo-
če”, “tijesni prostor povijesne jezgre” (str. 77),
“djevojke” koje “lelujaju” ulicama (str. 80).
Posljednji ciklus “Noćna kretanja” otkri-
va osjetljivoga pjesničkog subjekta, uznemi-
renoga kasnim noćnim gledanjima filmo-
va, zatečenoga u noćnim vožnjama po au-
toputu, metaforičkim slikama života u mra-
ku: “noću se ne vide oblaci ni ptice, ni gu-
sta šuma / po obroncima. cesta je mistika
noći, čisti onirizam / što vrije iz sipina crni-
la” (pj. “autoput noću”, str. 93). U ovom ci-
klusu nastupa stvarnost života, potpalublje
neba postaje bolnica u Vinogradskoj u ko-
joj “prijatelj ide na operaciju štitnjače” (str.
97), suočen s pitanjem “bojite li se smrti” (pj.
“bolnički interludij” str. 97). Igra oblaka, “ne-
beskih predatora”, ostaje zaleđena pred sli-
kama ljudskoga života koji je kratkotrajan i
konačan: “mrak pod tvojim vjeđama ni me-
teor / ne može rasvijetliti. njegov izdužen
let / (kao skok u dalj) ograničen je i pred-
vidiv. / na kraju puta gasi se poput asmati-
čara” (pj. “žudnja meduzina srca”, str. 108).
Svojevrsni tematski kontrast koji posljednji
ciklus nudi, suprotstavljanje motiva oblaka
motivima konačnoga kraja života, oznaka je
zbirke Cepelin nad Zadrom u cjelini. Pjesnik
ostaje “zarobljen” između neba i kopna, pot-
palublja neba u kojem su zgusnuti oblaci i
mora na kojem su poredani otoci. Svijet koji
svojim stihovima nudi, prostor je “između”
koji nudi nebrojene mogućnosti poetskoga
uzleta.
Ana Vulelija
415
Gordana Rančić
Kraj obale plave
Ogranak Matice hrvatske u Zadru
Zadar, 2017.
osvrti i prikazi
Nadahnuća koja pobuđuju ljubav
Jednom je u Wat hramu u planinama Taj-
landa jedan budistički učitelj rekao: “Život
nam je ponuđen kao način samoizražavanja
i daje nam ono što tražimo samo ako sluša-
mo svoje srce.” Gordana Rančić kroz životno
iskustvo, očito slušajući svoje srce, nadahnu-
to je s ljubavlju pisala i objavila četvrtu knji-
gu Kraj obale plave – pjesme, dječje pjesme,
pisme na brbinjskom govoru, pjesnička pro-
za i aforizmi. U njoj se na sličan način poput
Drage Ivaniševića, posebno čakavskim pje-
smama najpotpunije i najvjerodostojnije ot-
kriva kao ličnost – ranjiva i tvrda, pomirlji-
va i agresivna, sjetna i humorno raspolože-
na, osjećajna i ironična, privržena i emanci-
pirana, prošlosti okrenuta, ali i distancirana
te čovjekoljubiva.
Ova zbirka ima pet ciklusa: “Sjećanja” –
pjesme na književnom jeziku (57 pjesama),
“Dječje pjesme” (10 pjesama), “Malo doma-
će riči” – pisme na brbinjskom govoru (6
pjesama), “Kratke priče i šaljive zgode” – pje-
snička proza i “Kratke misli i aforizmi”.
U prvom ciklusu “Sjećanja” tadijanovi-
ćevski piše o svemu i svačemu, na svoj puč-
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

ki i pomalo metaforičan način s obveznim je na lapidaran i vrlo pitak način eksplicirala,

razbacanim rimama. O svom zavičaju senzi- posebno plemenito pobuđuje.
bilno zrači: “Zavezaše mene tako / Kraj oba- U zadnjemu petom ciklusu “Kratke misli
le na toj hridi / A u oku suza peče / I sla- i aforizmi” Gordana Rančić, čija je lirika pre-
no ga more bridi” (“Vezana za hrid”). U vjeri poznatljivo otočno-kampanilistička, ovdje
s nadom misaono rasuđuje o svom duhov- je misaono univerzalna i rimovano aforistič-
nom postojanju: “Prah sam bila, prah ću biti na: “Kad bogataš novac zbraja, Bog zatvara
/ Crna zemlja će me kriti, / A duša će da se vrata Raja; Uzalud svatove sprema onaj tko
vine / Negdje gore u visine, / Spavati ću međ’ djevojke nema; Kad gospodara doma nema,
zvijezdama / Neću nikad biti sama” (“Ja sam sluga u kutu drijema.”
prah”). S velikim zanosom svojoj domovini Ustvrditi je, dakle, da je ova zbirka, koja
pjeva: “To je zemlja svih Hrvata / i svih ljudi je sadržajno žanrovski višeslojna, intrigantno
dobre volje, / i svakom će kruha dati / tko ju i vrlo vrijedno štivo, kako za naše otočane,
hoće poštivati” (“Jedna zemlja mala”). tako i za opće čitateljstvo.
U drugom ciklusu “Dječje pjesme”, često I konačno, valja se nadati da Gordana
ezopovski stihotvori: “Na kraju mudro za- Rančić u sebi nosi još mnogo, mnogo vri-
ključi: / Ma što će mi c’jelo polje? / Poslije jednih nadahnuća, koja pobuđuju ljubav
zimskog posta / I jedno zrno bit će mi do- što oplemenjuje i stvara ljepotu, a: “Kad se
sta” (”Vrabac i žito”). A cesarićevskom lapi- baviš mislima koje u tebi pobuđuju osjećaj
darnošću i konciznošću lirskog izraza katre- ljubavi prisutni su anđeli” (Albert Clayton
nom rimuje: “Kroz oblak tamni sunčeva zra- Gaulden).
ka / Pokuca tiho na vrata ista, / Na travci jed- Ante Tičić
noj, tu pored puta / Kapljica rose ko zv’jezda
blista” (“Želja za dugom”). Ovim pjesmama
edukativno djeluje na djecu, i u njima se po-
red idiomskih pjesama posebno ističe svo-
jom nadarenošću.
Trećim ciklusom “Malo domaće riči”,
ova pjesnikinja je osebujno stihovno vrlo ra-
strošna, i sjetno raspoložena između ostalog
nostalgično vapi: “Sitiš se kako te mati zvala
/ da greš doma na obed, / na stolu je već sta
brunzin / i palinta slatka kako med” (“Do-
maća beseda”). Otvorena srca svojom upe-
čatljivo senzualnom egzaktnošću, pružaju-
ći vjernu sliku tradicije rodnoga kraja, ljepo-
tom ondašnjega skromnog življenja, odu-
ševljava i prožima dušu do ganuća.
Četvrtim ciklusom “Kratke priče i šaljive
zgode”, gdje vrlo slikovito i na duhovit način
piše o životu i o raznim dogodovštinama, što

416
 Goran Gatalica
Kozmolom
Biakova d. o. o.
Zagreb, 2016.
osvrti i prikazi
Kad “pjesnik evocira zvijezde
nedužnim očima”
Pjesnička zbrka Gorana Gatalice Kozmolom
(u izdanju Biakove d. o. o., Zagreb, 2016.) sa-
stoji se od tridesetak pjesama u prozi podi-
jeljenih u tri ciklusa: “Pohodi kroz tminu”,
“Paljenje zvjezdane vatre” i “Zvjezdani gre-
ben”. Samim pogledom na naslove ciklu-
sa, a potom i na naslove pjesama (uzmimo
samo neke za primjer: “Prelamanje kozmo-
sa”, “Skrovišta na rubu kozmosa”, “Vječni
led”, “Sunčeve tlapnje”, “Kasiopeja” ili “Me-
teorski pljusak”) više je nego razvidna fasci-
nacija svemirskim prostranstvima i kozmič-
kim bes­krajem u kojima autorova pjesnička
mašta intenzivno obitava. Ovakva struktu-
ra zbirke i slijed triju pjesničkih ciklusa tako-
đer nam sugerira izvjesno kretanje, odnosno
putovanje iz mraka prema svjetlosti: najpri-
je probijanje kroz tamu (“nevid”) nepregled-
nog i nedokučivog kozmosa preko zvjezda-
nog svjetla i konačno izbijanje na metaforič-
ke kozmičke obale okupane svjetlošću “stoti-
nu milijardi zvijezda” u pjesmi “Zavičajni bu-
sen mliječne staze” koja zatvara zbirku (66).
Bogato pjesničko slikovlje koje uključuje
zvijezde, planete, crne rupe, supernove, pul-
417
sare, vid i nevid (svjetlost i tamu), znalački
imenovana zviježđa i sazviježđa, te zamišlje-
ne rubove i raspukline svemira upućuje nas
na to koliko je lirski glas zadivljen, pa mo-
žemo reći i zapanjen kozmosom čije divo-
te, veličinu i beskrajnost u ovim pjesmama
neumorno i strastveno pokušava dokučiti.
Zanimljivo je također da je lirski glas cijelo
vrijeme skriven, osim u pjesmi “Rubovi bes­
kraja” u kojoj imamo jedine tragove autore-
ferencijalnosti: “Pjesnika prožimlju izvanze-
maljski psalmi”, te “Na rubovima nedodirlji-
va beskraja pjesnik evocira zvijezde neduž-
nim očima” (16). Ove dvije rečenice možda
najbolje utjelovljuju cijelu zbirku, odnosno
atmosferu i duh zbirke jer sažimlju način na
koji pjesnik doživljava svoje kozmičko puto-
vanje i svoja kozmološka stremljenja. Autor
Goran Gatalica, inače fizičar po profesiji, ov-
dje spaja i sljubljuje ono što je na prvi po-
gled nespojivo – poeziju i fiziku, umjetnost
i znanost. S jedne strane, on znalački hlad-
no i objektivno barata pojmovima koji su
mu kao fizičaru dostupni i dobro poznati, a
s druge strane, svemir promatra ogromnim
očima djeteta kojemu je sve tako čudesno
i uzbudljivo. Gatalica je u svojim pjesma-
ma cijelo vrijeme istovremeno i pjesnik i fizi-
čar, te je možda upravo to razlog zašto nema
toga lirskog Ja s kojim bismo se mogli lakše
poistovjetiti. On, naime, ne može drugačije
doli kozmos pokušavati odgonetnuti iz obi-
ju perspektiva, promatrati ga očima umjet-
nika i znanstvenika, te stoga lirski glas čvrsto
ostaje u trećem licu.
No to što je pjesnik/lirski glas pomalo
distanciran od čitatelja ne znači da je nje-
gova dječja zadivljenost i zanesenost manja.
Cijelom zbirkom provlači se ono što je ljud-
skim bićima svojstveno, a to je vječna potra-
ga za odgovorima, za porijeklom, svrhom,
i smislom nepreglednog prostora koji nas
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

okružuje. A da bi dobio odgovore na svoja vremene reference na biblijsku kozmologi-

traženja i barem pokušao dokučiti ono što
nam uvijek izmiče, on neprestano jukstapo-
zicionira kozmičko i ovozemaljsko, odno-
sno pokušava sebi i čitatelju približiti sve-
mir i izraziti ga u zemaljskim/ljudskim gaba-
ritima. Metaforama poput “galije brodolo-
maca”, “kozmičke olupine” (19), “zvjezdane
gondole” (58), “zvijezde na bojim poljima”
(21), “zvjezdana ljetina” (61), “pjena zvjez-
danih katamarana” (55), te brojnim perso-
nifikacijama gotovo neizbježnim u svakoj od
pjesama (“Neizreciva galaktička godina trgu-
je sa samotnicima koji snuju mračne epifani-
je u odbjeglim zvijezdama” (20), “Nevid zati-
re savez s otvorenim plavetnilom” (21), “Ve-
lika seoba zvijezda iskušava patničke suze”
(44), “Zvijezde pod strukom nose zabludjele
jaganjce” (53)), autor iščitava kozmos, spu-
šta ga na Zemlju i daje mu ljudska, odnosno
zemaljska svojstva jer su ona jedina čovjeku
dobro poznata. Tomu možemo dodati i po-
ju i kreacionizam (“Nanizani osjećaji proži-
mlju svemir na križnome putu” (16), “Među
raspelima svježine zavezane ruke procjenju-
ju nebeski obzor” (23), “Trepetljiva zvijezda
proždire kožu mesije naviknutoga na umira-
nje uz svjetleće zvuke patnje i disanja” (24),
“Apokaliptične šifre srodne bezvremenim
bogovima mrzovoljom kreacionizma nadi-
laze planetarne mrlje i njihovu semantičku
formu” (17)), koje kao metafore naglašavaju
tu stalnu ljudsku potrebu za traženjem smi-
sla u nečemu što se nikad ne može dokraja
spoznati.
I na kraju, prozna forma pjesama u zbirci
i bogata uporaba opkoračenja kao da prido-
nose toj nestrpljivosti i energičnosti lirskoga
glasa koji se imaginativno probija i krči put
kroz gustu šumu nebeskih tijela i nema vre-
mena stati, već stalno hrli naprijed u sljede-
ći stih:

Svjetlonoša doseže krajeve galaktike zvjezdanom

ikrom prozirne aure svemira. Planeti, glasnici etera
hrle svojim determinističkim putanjama i obilaze Sunce
mimo trajanja sidoničkog dana. Elipse otežane postoja-
­njem ahela i perihela u hladnom eteru odgađaju neiz­-
disano vrijeme. Astronomski pogled na galaktičko vjež­-
balište otkriva beskonačan broj uzajamnih samoća koje
su se survale u dekade vječnosti.
(“Galaktičko vježbalište”, 50)

Ova nam zbirka stoga (baš kako to i nje-
zin dinamičan naslov sugerira) nudi sli-
ke kozmosa koje se opiru uobičajenim pre-
dodžbama koje o njemu imamo, kao gole-
mom, hladnom i sablazno praznom pro-
storu… Kad autor u pjesmi “Šum mračnih
voda” kaže da “mahniti vjetar vrtloži i rasta-
če zakašnjele ponore među zvjezdanim labi-
rintima svjetlosti” (21), onda znamo da nje-
gov kozmos više od svega odiše energijom i
žestinom, upravo kao i život u našim ovoze-
maljskim sferama.
Vesna Ukić Košta

418
 Igor Štiks Radnja dramskoga teksta Brašno u vena-
ma i romana Rezalište su identične. Zbiva se
Rezalište jedne večeri, u neimenovanom gradu na Bal-
kanu, u kojem se u stanu Nadije i Klemen-
Fraktura ta, nakon mnogo godina, okuplja cijela obi-
Zagreb, 2017. telj. Kratki roman podijeljen je na nekoliko
poglavlja, naslovljenih, u skladu s etapama
osvrti i prikazi obiteljske večere: aperitiv, predjelo, glavno
jelo, sir, kolač, digestiv. K Nadiji i Klementu
na večeru dolaze najstariji sin Vladimir, po-
vratnik iz Chicaga, sa suprugom Helenom i
sinom Davidom. Srdačan susret članova obi-
telji koje je rat razdvojio i koji su godinama
O novom romanu Igora Štiksa živjeli na različitim kontinentima poreme-
ti nenajavljeni dolazak srednjega sina Igora,
Igor Štiks, autor koji je ugled stekao prethod- ratnoga izvjestitelja koji se nastanio u Parizu.
nim romanima Dvorac u Romagni (2000.) i Tijekom druženja uz večeru razotkrivaju se
Elijahova stolica (2006.), koji je do danas pre- tajne i traume iz života svih članova obitelji.
veden na petnaestak jezika, kao i po naslo- Od onih blažih poput Klementove izgublje-
vima koji su plod njegova znanstvenog rada nosti u svijetu koji je nastao raspadom staro-
(Pravo na pobunu, koautor Srećko Horvat, ga sustava, okrutnosti američkoga sveučiliš-
(2010.), Citizenship after Yugoslavia (2012.), nog miljea koji je Vladimira s lakoćom pro-
Citizenship Rights (2013.), Dobrodošli u pusti- glasio tehnološkim viškom, Davidove identi-
nju postsocijalizma (2015.), Državljanin, gra- tetske krize i traume uzrokovane selidbom
đanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Ju-
goslavije i postjugoslavenskih država (2016.)),
2017. godine u izdanju zagrebačke Frakture,
nakon višegodišnje pauze, objavio je novi ro-
man, naslovljen Rezalište.
Štiksov roman Elijahova stolica adapti-
ran je za scensku izvedbu te, potom, izveden
u Jugoslavenskome dramskom pozorištu u
Beo­gradu 2011. godine, u režiji Borisa Liješe-
vića. Ovom je prilikom Štiks odabrao obrnu-
ti put. Roman Rezalište napisao je na temelju
svoga dramskog teksta Brašno u venama po
kojem je nastala i istoimena predstava u re-
žiji Borisa Liješevića, izvedena na sceni Sara-
jevskoga ratnog teatra 2015. godine. Brašno
u venama objavila je Fraktura 2016. godine,
u dvojezičnom izdanju, s prijevodom na en-
gleski Andrewa Wachtela.

419
iz rodnoga Chicaga pa do ozbiljnijih tema
poput preljuba, napuštanja grada pod opsa-
dom i pogibije Borisa, najmlađega sina Nadi-
je i Klementa, tijekom rata. Tijekom nekoli-
ko sati, koliko traje obiteljska večera, susre-
ću se i suočavaju tri generacije jedne obitelji
čiji je život presudno obilježen ratnim suko-
bom. Prisjećanje na sretne prijeratne trenut-
ke povremeno opušta napetost situacije i ti-
njajuće sukobe tijekom kojih na površinu
isplivavaju zamjerke, bol, razočaranje i gri-
žnja savjesti.
U romanu postoji klasicističko jedinstvo
radnje, vremena i mjesta radnje. Ispripovije-
dan je u trećem licu, nenametljivim, ekstra-
dijegetičkim pripovjedačem. Rezalište pro-
blematizira nemogućnošću da se prošlost i
osobe iz vlastitih života izrežu škarama, ali
i kontinuitet sukoba na ovim područjima,
koji uništavaju živote pojedinaca i cijelih
obitelji. Pripovjedač sugerira u kojoj je mjeri
prostor u kojem se odvija radnja opterećen
prošlošću i u kojoj mjeri ta prošlost ima ra-
zornu snagu na život pojedinaca. Kontinui-
tet problematične povijesti i razarajućih su-
koba naglašen je kroz pripovijest o sudbini
djeda Oscara koji se borio na fronti tijekom
Prvoga svjetskog rata, a u konačnici skončao
u logoru u idućemu svjetskom ratu. Grad i
zemlja u koje je radnja smještena nisu jasno
određeni, kao ni nacionalnost i vjerska pri-
padnost likova, čime Štiks daje određenu
univerzalnost priči. U središtu romana arhe-
tipski je sukob dva brata i ljubavni trokut u
čijoj je pozadini ratni sukob te poraće tije-
kom kojeg likovi s mukom sakupljaju rasute
krhotine vlastite egzistencije.
Ovaj zanimljiv i vješto napisan ro-
man u konačnici nudi smiraj situacije, je-
njavanje tenzija te optimistično okretanje
budućnosti.
Mirna Sindičić Sabljo
420
Tatjana Šepić
Romantizam u ženskom
rodu.
“Orkanski visovi” Emily Brontë i
“Mauprat” Georges Sand
Hrvatsko filološko društvo
Biblioteka Književna smotra
Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Usporedno čitanje George Sand
i Emily Brontë u feminističkom
ključu
George Sand, francusku spisateljicu iz raz-
doblja romantizma, pravim imenom Aman­
tine-Lucile-Aurore Dudevant, rođenu Du-
pin (1804. – 1876.), hrvatski su čitatelji ima-
li prilike upoznati već tijekom druge polovi-
ce 19. stoljeća, na stranicama časopisa Vie-
nac. Tijekom 20. stoljeća zanimanje za njezin
opus opada, o čemu svjedoči i objava svega
dvaju novih prijevoda nje­zinih tekstova: Po-
vijest moga života (1964.) i Intimni dnevnik
(2004). Spomenuta činjenica dijelom je ne-
shvatljiva zato što je u pitanju autorica koja
je ostavila iznimno značajan trag u povijesti
francuske književnosti svojim romanima: In-
diana, Leila, Valentine, Spiridon, La Mare au
diable, François le Champi, La Petite Fadette,
ali i brojnim novinskim tekstovima, bor­bom
za ženska prava, korespondencijom, između
ostalih s Gustaveom Flaubertom, auto­bio­
 osvrti i prikazi

grafijom, dvadesetak drama i tako dalje. Nje-

zin opus posljednjih desetljeća u središte za­
nimanja u Francuskoj došao je zahvaljujući
naporima, prije svega, feminističke književ-
ne kritike.
Knjiga Tatjane Šepić, naslovljena Roman­
tizam u ženskom rodu. “Orkanski visovi” Emi­
ly Bronte i “Mauprat” Georges Sand vrijedan
je prilog hrvatskoj recepciji opusa G ­ eorge
Sand. I Emily Brontë, naravno. Autorica u
knjizi, koja se temelji na izmijenjenom tek-
stu doktorata, detaljno analizira romane Or-
kanski visovi Emily Brontë i Mauprat Georges
Sand. Navedenim romanima pristupa kroz
optiku estetike romantizma i rodne poetike.
Knjiga Tatjane Šepić podijeljena je u če-
tiri velike cjeline, naslovljene: “George Sand
i Emily Brontë i njihovo doba”; “Žensko pi-
smo”; “Dospijeće do pisanja”; “Orkanski viso-
vi Emily Brontë i Mauprat George Sand kao
konfliktna sprega suprotnosti”. Sam tekst reference s različitim testovima iz književne i
analize slijedi niz pri­loga: kratki sadržaj oba kulturne povijesti, analizira prostorne aspek-
romana, bibliografija, literatura te bibliogra- te romana, likove i teme te pojavnost eleme-
fija prijevoda Brontë i Sand na hrvatski jezik. nata gotskog romana. Nakana knjige je, kako
U uvodnom dijelu knjige autorica pred- autorica otkriva, da kroz analizu i usporedbu
stavlja djelovanje George Sand i Emily ponudi neka od mogućih sučeljenih čitanja
Brontë, kao i rezultate dosadašnjih istraži- Mauprata i Orkanskih visova. Na široj razi-
vanja njihova opusa u Hrvatskoj. Čitateljima ni ih čita kao osobne priče žena pisaca, iako
nudi opširan uvid u društveni kontekst fran- nisu autobiografski tekstovi. Želja joj je uka-
cuske i engleske književnosti 19. stoljeća, po- zati na dodir i preklapanje estetike romantiz-
ložaj žena umjet­ni­ca u 19. stoljeću, a potom ma i rodne poetike te na sličnosti i razlike tih
daje kratki pregled francuske i engleske žen- dvaju romana. Drži da sličnosti proizlaze iz
ske književnosti. Šepić potom istražuje veze sklonosti poetike romantizma prema odre-
između ovih dvaju romana, njihove dodirne đenim motivima, temama, likovima, te iz za-
točke, ali i različitosti, te ih tumači kao prefi- jedničke svijesti svojstvene ženama na putu
guraciju pisma rodne razlike aktualne u po- samoidentifikacije sebe kao subjekta. Šepić
sljednjoj trećini 20. stoljeća. Teks­tove Sand i nudi jedno od mogućih čitanja ovih dvaju
Brontë promatra u kontekstu autorskih opu- romana 19. stoljeća.
sa i epohe u kojoj su nastali. Autorica anali- Doprinos knjige sustavni je prikaz djelo-
zira geneze dvaju romana, njihovu strukturu, vanja dviju književnica, monografsko-kritič-
pripovjedača, ukazuje na formalnu sličnost ki uvid u njihov život i djelo, prilog proble-
oba tekst s bajkama, njihove intertekstualne matici ženskog stvaralaštva u razdoblju ro-

421
mantizma, poznavanju književno-kulturnog
konteksta u kojem su djelovale, razvoju žen-
ske samosvijesti i emancipacije te njihovoj
recepciji kroz vrijeme. Knjiga Romantizam u
ženskom rodu. “Orkan­ski visovi” Emily Brontë
i “Mauprat” Georges Sand ujedno je i važan
doprinos komparativnom proučavanju en-
gleske i francuske književnosti. Autorica se
nada njihovim novim prijevodima, koji bi s
njezinom studijom mogli potaknuti daljnja
istraživanja. Knjiga Tatjane Šepić mogla bi
biti zanimljiva i korisna studentima različitih
filoloških usmjerenja, kao i njihovim nastav-
nicima te svim čitateljima zainteresiranim za
francusku i englesku književnost roman­tiz­
ma te položaj ženskih autora u 19. stoljeću
unutar književnog polja.
Mirna Sindičić Sabljo
422
Srećko Cuculić
Ljubav u doba recesije
Ex libris
Rijeka, 2016.
osvrti i prikazi
Roman neupitne estetske i
dokumentarne vrijednosti
Nedavno mi se našao u rukama najnoviji ro-
man Srećka Cuculića Ljubav u doba rece­sije,
djelo koje sam pročitao u jednome dahu.
Tako je već danas podjednako poznati i pri-
znati riječki i hrvatski književnik u 2016. go-
dini obogatio svoj impozantni stvaralački
opus1 još jednim romanom neupitne estet-
ske vrijednosti. Djelo cuculićevski stilski
prepoznatljivo svo­jim tečnim, čitkim i pit-
kim rečenica­ma u kojima se i ružnoća živo-
ta oglašava kao ljepota. Tematski roman je
vezan za Rijeku, a mo­ti­vom za čuvenu Če-
tvorku, poveznicu središta Grada s Kozalom,
gradskom četvrti poznatoj po impre­sivno li-
kovno oblikovanom groblju, a danas, naža-
lost, i po dras­tično naru­še­nom kra­jo­brazu,
lijepom Belvederu, ružno stršećim nebode­
rima. Po iskazu autora saznajemo da je pr­
1 Izdani romani: Po­mi­renje, Ja sam sretan, sretan, sretan dje-
čak, Obitelj Cemolica, Fijumanka, Ljeto s tetom Doris, Har-
lekini, Plivač, Svežanj ljubavi, VIII. a na bespućima povijesti,
Ruka koja sama hoda, Bijela Vanessa, Ljetnjak, Strah od
privida, a tu je i nekoliko radiodrama, među kojima ima i
radiodrama za djecu itd.

vo­tni naslov trebao biti Četvorka za Kozalu,
što ne bi bilo bez simbolski tamnog pri­zvu­
ka. Jer gro­blje, vječno počivalište umrlih, su-
ton je života; a Cuculićev je roman sav u zna­
ku života Grada koji u ritmu svakodnevice
živi intenzivno i moćno, doduše, ima i svojih
pre­da­ha, ali nikada zamrlog zastoja, i u tom
kontekstu novi je naslov u potpunosti više-
značno osmislio temu romana, dao mu te-
meljnu intonaciju, sugerirao atmosferu, spe-
cifičnu sceno­gra­fiju Čet­vorke, i u njoj prena-
trpanog ljudstva od danas do sutra.
Jest, život se oglasio u Cuculićevu ro-
manu izvorno i svježe, istinski neposredno,
u pu­nom bogatstvu svoje šarolikosti i slo-
ženosti. Sadržajno interesantna i dojmlji-
va knjiga u kojoj se prepleću razne razine
osjećaja podjednako vezane za prošlost i sa-
dašnjost glavnog lika Star­ca, Srećka Cuculi-
ća, koji je u svojim poznim godinama sud-
binski vezan za popularnu Čet­vor­ku, ali ne
kao starkelja koji se klati da ubije vrijeme već
kao umna glava koju krasi za­pa­ža­nje, spo-
znavanje i razmišljanje, nepomućeno bogat-
stvo memorija koje će se spontano ras­kri­li­
ti u susretima s dobro znanim, a nerijetko i
manje znanim putnicima Četvorke. Oživ­lja­
vaju se tako uspomene, sjećanja i prisjećanja
na davne gimnazijske dane, ali i na godine
služ­bovanja u nekada moćnim firmama vo-
ljenog mu Grada, danas opustošenim i uru-
šenim, sim­bo­lima bal­kan­ske privatizacije o
kojoj će se Srećko Cuculić, Starac, kritički i
polemički refe­rirati na mno­gim stranicama
romana: privatizacija, drastičan gubitak rad-
nih mjesta, rastočeni obiteljski životi, ljud-
ske sudbine u nevoljama života, a da bi iro-
nija bila veća, istovremeno i komične i tra-
gične; a uz to poglavlje nisu izostale ni pre-
poznatljive metafore, kao što su “sto­ka sit-
nog zuba”, “na brdovitom Balkanu” itd., što
423
osvrti i prikazi
nije bez povijesnog konteksta i podteksta.
Iz tih krat­kih usputnih i slučajnih susreta u
Četvorki, ponekad i na ulazu ili izlazu, ili pak
u predahu poslije tržnice u kakvoj kafeteriji,
Srećko Cuculić majstorski nadareno oblikuje
kraće ili duže priče, u kratkim, slikovitim po-
tezima, no najčešće u živim, sočnim, duhovi-
tim dija­lo­zi­ma, pri­če iz kojih izranjaju mno-
ge istine o njegovim sugovornicima, starim
znancima, ali ništa manje one ne govore i o
Starcu koji u tim susretima i kroz te susrete i
sam sebe do­živ­ljava u novome svjetlu, obo-
gaćen do jučer nepoznatim mu doživljajima,
spoznajama, iskustvima.
Roman Srećka Cuculića svojim sadrža-
jem oštro odražava suvremenu društvenu
zbilju i svojevrsna je dijagnoza gospodarski i
moralno urušenog društva, koja uključuje u
sebi i poli­ti­čku sliku vremena, s jedne strane
i obiteljski život glavnog lika Starca, s druge.
Žanrovski djelo izmiče strogoj definiciji kla-
sičnog romana. Riječ je o svoje­vrsnom druš-
tvenom romanu s izrazito autobiografskim
karakterom; i još više od toga, to je roman ži-
vota, susreta, suptilnih i oštrih zapažanja, fi-
nih analiza, roman duha, razmišljanje o živo-
tu i svijetu, djelo mudrih izri­čaja, aforizama.
Uz lik Starca koji je, kao što rekosmo, sudbi-
nom godina vezan za legen­darnu Četvorku,
te tako postao “nje­zin zatočenik i zaljublje-
nik”, tu je i lik njegova unuka Rafe, te­ško bo-
lesnog djeteta bez radosti razigranog djetinj-
stva što krasi njegove vršnjake; u kontekstu
te činjenice doista impresionira jedna au-
tentična ljudska pažnja i bezgranična ljubav
Starca pre­ma Rafi ne bi li ga razveselio, raz­
vedrio, oslobodio ozbiljnosti, neprimjerene
dječa­ko­vim godinama. No neraskidiva po-
vezanost učinila je svo­je: dječak se našao u
stanju ovisno­sti o Starcu, što nije ostalo bez
posljedica u obiteljskom životu, kad su rodi-

telji dječaka izoli­rali od Starca. Intimno, Sta-
rac se bolno nosio napuklim obiteljskim od-
nosima, ali razumno i pro­miš­lje­no nadrastao
je tešku situaciju noseći se poro­dičnim ne-
suglasjem uspravno i dosto­jan­stve­no. Od-
nos Starac – Rafo temeljni je motiv roma­
na, temeljna potka djela, premda nisu ni­šta
manje značajne i ostale dionice romana svo-
jim bogatim, osebujnim sadržajima. Roman
Sreć­ka Cuculića plod je iznimnog talenta, ali
ništa manje i ogromnog životnog iskustva,
veli­kog zna­nja i širokog obrazovanja; djelo fi-
nih, suptil­nih zapažanja, posebno karakteri-
stičnih po­je­di­nosti kojima autor podcrtava
i jarko osvjetljava ono što je esencija u viđe-
nom i do­živ­ljenom.
“…tinejdžer, nogometna nada ‘Orijenta’...
prišao je Greti, punašnoj, prsatoj, ved­roj,
poželjnoj damici i važno je upitao:
– Koliko cepaš za noć, dušo?
Odmjerila ga je, slatko preslatko mu se
nasmjehnula:
– Mliječni restoran ti je tu prijeko, srce!”
Kako je roman naslovljen Ljubav u doba
recesije, recimo odmah da je ljubav slabo na-
topila Cuculićeve sumorne priče. Pod tere-
tom godina i bremenom života, nerijetko i
bolesti, mnogi su njegovi prijatelji i znanci
iz davnih i pradavnih dana prerano dozreli
starci; ljubav je u mno­­gim životima presah-
nula, nećemo reći nestala, ali ljubav Starca
prema unuku Rafi in­ten­zivno živi bez ostat-
ka, što je djelu dalo jednu toplu melodiju, re-
kao bih univerzalnu di­men­ziju. Jer govor je
to o ljubavi što je roditelji i odrasli uopće po-
klanjaju djeci, djeci koja su uvijek spontana
u svojim osjećajima, iskrena, otvorena, čista
srca, što je konstanta života i u vremenima
“kad ljudi nisu više ljudi”.
424
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
Kao što rekosmo, Cuculićev je roman
teška, sumorna priča o urušenim živo­ ti­
ma, koji više plutaju nego što žive, a živje-
ti se mora; Mia, Đulijeta, Miki, Sergio, Bran-
ka, Zoki, Biz­mart, Maza, Tanja, Drago, Dia-
na, Pahuljica, Ivanka, Medo… i kako se sve
još ne zovu, u Srećku su Cuculiću dobili au-
tentičnog svjedoka i humanista koji živo su-
djeluje u njihovim crnim životnim istinama.
Posebno je bolna sudbina Mede, u mlado-
sti kršnog momka, prija­telj­stvo iz gimnazij-
skih dana, danas neprepoznatljivog u agoniji
umiranja. Tako obremenjeni porazima i pa-
dovima, grubo ranjeni u dostojanstvu svoga
bića i žića, svatko se na svoj način nosi vla-
stitim napuknućem. U Cuculićevu romanu
svi su oni stvarna, realna lica, uvjetno reče-
no likovi, Starcu dobro poznate, prepoznat-
ljive osobnosti koje su naprosto cuculićev-
ski poznatom lakoćom pisanja uplivale u
njegov roman, ali ne kao sporedna lica već
kao inte­gralni dio njegova sveukupnog ži-
votnog smisla, a to je život Četvorke nabije-
ne ljudstvom, gdje sve bruji od glasova i ža-
mora ljudi raznih uzrasta i dobi, nerava, in-
teresa, raspoloženja, ćudi; sve se to zrcali u
Starčevu doživljaju vožnje Gradom, živa sli-
ka žitelja Rijeke na Rje­čini; slika uvjerljivo, re-
alistički plastično dočarana, oslobođena sva-
ke maštovitosti, daleko “od nestvarne stvar-
nosti”, privida života, imaginacije. U Cuculi-
ćevoj doživljajnosti život vezan za dragu mu
Četvorku autentična je priča o Rijeci u kojoj
su ljudi otvoreni, bučni, glasni, rasni primor-
ci, Mediteranci, no u košmaru mnoštva na-
bijeni, sabijeni, mimo njihove volje slju­blje­
ni, zna se oglasiti i Balkan kroz grubu psovku,
ljutnju, kavgu i prijetnju, ali i to je stvarnost
Grada. Život je u punini svoga smisla jedno-
stavno procurio u Cuculićevu romanu rit­
mom sva­kodnevice što teče snagom vječno
nepresušne rijeke, usprkos ljudskim nedaća-

ma, nevoljama i nesrećama; Njegoš bi rekao:
Nitko sretan, nitko zadovoljan. Jest, Cuculić
je veliki majstor kako u psihološkom profili-
ranju i portretiranju poznatih mu lica tako
isto i u iščitavanju psi­ho­logije dobro mu po-
znate mase, svjetine.
“Dan je vedar, suh, optimističan. Ka-
kva razlika od kišnih putnika: društvo u
auto­busu raskokodakalo se, nitko više ne
spominje recesiju, harač, divljanje cijena,
bu­ja­nje broja nezaposlenih… stoka sitnog
zuba došla je na svoje: dovoljno ti je da
nakon dese­tak kišnih dana grane sunce i
sve nevolje su prevladane!”
Kompozicijski djelo je strukturirano od
četrdeset što kraćih što dužih poglavlja u ko-
jima se nepomućeno oslikava slojeviti život
žitelja voljene mu Rijeke. Nema životnog sa-
držaja koji se ne bi našao na stranicama au-
torova romana. Primjera radi, dovoljan je tek
usputni spomen na Ivu Robića, njegovu hit-
pjesmu “Morgen” i onodobno popularnu
“Marinu” koja je brujala u Gradu na svakom
koraku, pa da se jarko obasja čitavo desetlje-
će života Rijeke, i još šire, i još dublje, cijelo
podneblje Kvarnera. Neće u romanu izosta-
ti i priča o vremenu poslije ali re­trospektivno
i o vremenu prije nadošle balkanske demo-
kracije, i u tom kontekstu Srećko će Cuculić
oštro podcrtati ljude i neljude, gdje će po-
dobnost, jednako u prošlosti kao i u sadaš­
njosti, naše živote oploditi, “obogatiti” pra-
znim, šupljim glavama, poluljudima, kari-
katurama, karijeristima, bez zvanja i znanja.
Pecnut će Cuculić i Katoličku crkvu, kojoj
nije tolerancija puno pri srcu: “Na sve stra-
ne plaze im crvene zmije, lete demoni, pršti
mržnja. Zašto bih tak­vima vjerovao!” Neće
se licemjerno de­klarirati ni kao vjernik, ni
kao agnostik, ni kao ateist. Vjeruje samo u
život i vrijeme, kategorije pred kojima zasta-
425
osvrti i prikazi
je dah; no mudrost je življenja da čovjek u ži-
votu prihvati sve što mu život donese, i do-
bro i zlo, “bez ushićenja i razočaranja”, i to je
jedna u nizu specifičnosti Cucu­lićeva roma-
na da se u podcrtavanju određenih zbivanja
i stanja zna poslužiti mudrim izre­kama, po-
slovičnim sentencijama svevremenskog obi-
lježja i karaktera, kao npr. “pravda je žena s
povezom preko očiju” ili “zavist je nepresuš-
ni izvor energije”… Kako je Rijeka temeljna
tema romana, naći će svoje mjesto i povijest
Rijeke u nje­govu djelu koja je Rijeci “nemi­lo­
srdno mijenjala države”, a promjenom drža-
va mijenjale su se vlasti i organski povezano
s tim promjenama mijenjala su se imena uli-
ca i trgova, i u tom će kon­tekstu Cuculić dati
mnogo dragocjenih podataka o svome Gra-
du iz njegove pro­šlosti i sadaš­njosti, ugled-
nim ljudima koji su na ovaj ili onaj način za-
služni za njegov rast i raz­voj, kao što je Lju-
devit Adamić, istinska veličina u povijesti Ri-
jeke “na prijelazu iz 18. u 19. sto­lje­će”, trgo-
vac, političar i diplomat, osnivač Casina. Jest,
velika je uloga povijesti u razvoju Ri­je­ke, što
je u romanu naglašeno apostrofirano izgrad-
njom monumentalnih zdanja, kao što su ba-
rokna palača Benčić, kulturno dobro Rije-
ke, pa impo­zan­tna palača Modello, masivno
zda­nje Sudnice, a tu su i prepoznatljiv riječki
neboder i ljepotica Rijeke Guvernerova pa-
lača, u doba socijalizma prozaično preime­
novana u Dom kulture; nadalje prekrasna
zgrada Narod­nog kazališta Ivana pl. Zajca,
sagra­đena deset godina prije Hrvatskog na-
rodnog kazališta u Zagrebu; spomenut će
autor i tržnicu na Brajdi, i Prvu gimnaziju,
školu svoje mladosti kojom se ponosi. Opro-
stit će se kao matu­ranti od voljene Gimna-
zije uljuđeno, ponosno, dosto­jan­stve­no, a
među njima tek dva odlikaša, dok danas ur-
laju, i divljaju, i brašnom se posipaju, a odli-
kaši preplavili u sveopćoj devalvaciji i degra-

daciji temeljnih vrijednosti života… Itd., itd.
A sva su spomenuta zdanja, građanima do-
bro poznata, popraćena obiljem informacija
o go­dinama izgradnje, imenima arhitekata,
stilskim obilježjima, značenju njihovu u živo-
tu Rijeke, a spomen na teatar neće ispustiti
iz vida i velika imena koja su krasila kazališni
život Rijeke pedesetih godina prošlog stolje-
ća, kao Marija Crnobori, Veljko Maričić, An-
đelko Štimac, Lovro pl. Matačić, gromada od
čovjeka i umjetnika, i toliki drugi, što sve go-
vori o Cuculićevu svestranom poznavanju
Rije­ke. Tako uz neupitnu estetsku vrijednost
knjiga nje­gova ima i snagu dokumenta što
bogat­stvom povijesnih, socioloških, kultur-
nih i kul­turoloških podataka svjedoči o civili-
zacijskom i europskom životu Rijeke u proš-
lim vremenima. Za­divljuje u ro­manu i Cu-
culićevo svestrano poznavanje književnosti,
likovne, filmske i glazbene umjetnosti tako
da mu, objektivno go­vo­reći, cijeli roman živi
i diše, diše i živi, što bi rekao Matoš, u ozrač-
ju velikih imena iz svijeta glazbe, književno-
sti, filma, likovnih umjetnosti, koje je Cucu-
lić smisleno i funkcionalno utkao u tkivo ro-
mana, spisateljski izričaj što njegovu roma-
nu daje posebnu ljepotu, rekao bih uz­vi­šenu
ljepotu.
Dobar roman, osebujna slika života zgu-
snuta na sto osamdeset stranica; bogatstvo
li­ko­va, situacija, zbivanja, stanja, plastična
slika slojevite čovjekove naravi, njezine svije-
tle i tamne strane; knjiga ljudskih sudbina i
svakojakih raspoloženja: sjete, melankolije i
nostalgi­je, tuge i boli, razočaranja, jednako u
životu Starca kao i u životima njegovih zna-
naca, vrš­nja­ka; bogatstvo duhovitosti, hu-
mora, ironije, kritike, britke satire vezane za
ulizice, cinka­roše, grabežljivce, neznalice…
roman ozbiljnog znanja, svježeg pamćenja,
velike memorije, cu­cu­li­ćevski prepoznatljive
426
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
stilske osobnosti: elegantno, tečno pripovi-
jedanje filigranski se prepleće i nadopunjuje
preciznim, slikovitim opisima i vješto vođe-
nim, živim i uvjerljivim dijalozima:
“…Njegova Diana vitka je, živo odjeve-
na, tu su šarena kapica i karirane hla­če,
dah joj kao i odjeća daju na cigaretu, po-
nekad ju doživi kao smetenu, izgub­lje­nu
oso­bu, a to joj daje značajku nestvarnosti.
Ovaj put ušla je u Četvorku na Brajdi.
Starac joj ponudi mjesto do sebe:
– A baš sam se zabrinuo što je s vama.
Već se tri, četiri dana nismo vidjeli.
– Ma pustite me… premorena sam.
Spavam četiri, u najboljem slučaju pet sati
na dan. Brige, strka, bez predaha.” Itd.! Itd.!
Jest, roman Ljubav u doba recesije rodio
se iz neodoljive stvaralačke potrebe auto-
ra da dade oduška svojoj ljubavi prema Ri-
jeci, putnicima Četvorke, jezikom Cuculića
rečeno, malim ljudima, divnim riječkim gra-
đanima, koje svakodnevno susreće i proma-
tra, intenzivno doživljava. Rijeka mu je na-
dahnuće, nada i snaga; tako se rodila knjiga
puna sjetnih, tužnih i bolnih priča, ali ne kao
negacija života već afirmacija života koji nas
uz sve rane i patnje čovjekove ispunja nekim
višim smislom postojanja dok bude ljudi, čo-
vjekoljublja i ljubavnih osjećanja. A toga će
uvijek biti. Dobra knjiga u kojoj će Riječa-
ni uživati, a istovremeno o voljenom Gradu
puno toga saznati, naučiti. Jest, roman neu-
pitne estetske i dokumentarne vrijednosti.
Mladen Dorkin
 Tko to i zbog čega kuca na
širom otvorena vrata?
osvrti i prikazi
U časopisu Matice hrvatske Zadarska smo-
tra, godište LXVII, broj 1–3, u rubrici Osvr-
ti i prikazi, objavljena su i dva prikaza znan-
stvene monografije Novigrad nekad i sad, čiji
sam glavni urednik.
Autor prvog prikaza pod nazivom “Re-
prezentativna znanstvena monografija” jest
mladi znanstvenik i jedan od autora prilo-
ga u knjizi Lovre Lučić, koji u svom iscrpnom
radu na punih osam stranica daje cjelovit
prikaz knjige i svih radova objavljenih u njoj.
Drugi prikaz pod nazivom “Izuzetno dra-
gocjena knjiga” potpisuje Stanislav Maroja,
koji je očito sa sigurne distance dulje vrije-
me pomno pratio intenzivan i vrlo zahtje-
van projekt pripreme i održavanja interdis-
ciplinarnoga znanstvenog skupa, a potom i
pripremu spomenute knjige, kako bi na kra-
ju mogao dati svoj sud o učinjenom. To se
u ovom prikazu u cijelosti potvrdilo. Zbog
toga ću se u ovom osvrtu referirati isključivo
na njegov prikaz.
S tim u vezi (radi potpunijeg poznava-
nja kronologije događanja) dužan sam kaza-
ti da sam u proljeće 2014. godine, uoči pla-
niranog odlaska u mirovinu, odlučio stečeno
znanje i brojne kontakte koje sam imao sta-
427
viti u funkciju pripreme velikoga interdisci-
plinarnog znan­stvenog skupa o svojem rod-
nom Novigradu. Prva osoba koju sam upo-
znao s tom idejom bio je upravo gospodin
Maroja, kojeg sam zamolio da je prenese i
drugim Novigrađanima koji žive u Zadru
s namjerom da nam se pridruže u tom po-
slu. Početkom ljeta iste godine bio sam izne-
nađen njegovim odgovorom, da naime nit-
ko od njih, uključujući i njega, nije zaintere-
siran za sudjelovanje u tom projektu. Nakon
te odbijenice, ne želeći pokleknuti pred pr-
vom prepre­kom, dogovorio sam se s dr. sc.
Zlatkom Begonjom, tadašnjim upraviteljem
Akademijina Zavoda u Zadru, da organiza-
cijski dio posla, uz pomoć Općine Novigrad i
njezina načelnika Jose Klapana, preuzme taj
zavod, a da za nositelja znanstvenog i struč-
nog dijela skupa zamo­limo Sveučilište u Za-
dru. Tadašnji rektor prof. dr. sc. Ante Uglešić
s velikim je zadovolj­stvom prihvatio prijed-
log, što je omogućilo da već početkom jeseni
2014. u Novigradu održimo pripremni sasta-
nak (8. rujna 2014.). Na njemu je zaključeno
da se dvodnevni znanstveni skup pod nazi-
vom Novigrad nekad i sad održi dana 16. i 17.
listopada 2015. u Zadru i Novigradu. Kako je
zaključeno, tako je i učinjeno, uz brojne pro-
bleme i poteškoće koje je u relativno krat-
kom vremenu trebalo savladati. Istovreme-
no treba kazati da je gospo­din Maroja vla-
stitom odlukom propustio mogućnost da se
potvrdi kao jedan od najboljih po­znavatelja
novigradske povijesti i događaja, kako bi se
to iz njegova prikaza moglo zaključiti.
Istini za volju, na početku svojeg prika-
za knjige Novigrad nekad i sad, objavljenog
na stranicama 459–465 Zadarske smotre,
gospodin Maroja biranim riječima govori o
knjizi upu­ćujući zahvalnost prvenstveno na-
kladniku, Sveučilištu u Zadru, i suizdavači-
ma, zatim člano­vima Uredništva knjige i po-

Slobodan Kaštela
sebno glavnom uredniku. Predstavljajući sa-
držaj knjige, on do­duše zaboravlja spome-
nuti da su svi objavljeni radovi pripremljeni
prema jedinstvenim uputa­ma za pisanje po-
glavlja u znanstvenoj monografiji koje im je
uputilo Uredništvo knjige. Isto tako zabora-
vio je kazati da svi radovi sadrže sažetke na
hrvatskom i engleskom jeziku, da se u knji-
zi nalazi bogata bibliografija radova o Novi-
gradu i novigradskom području te da knjiga
sadržava i dvije geografske karte: kartu uže-
ga dijela Novigrada i kartu Općine Novigrad.
Međutim, odmah nakon toga dijela Sta-
nislav Maroja prelazi na iznošenje primjeda-
ba kako, prema njegovu mišljenju, onih for-
malnih tako i još više onih sadržajne prirode,
upuću­jući pritom na radove većeg broja au-
tora monografije.
Nesporno je da je kritički prikaz objavlje-
nog djela dozvoljen i moguć, često i koristan,
posebno ako se temelji na objektivnim, a ne
subjektivnim kriterijima, što je, po našemu
mišljenju, upravo ovdje slučaj. Jer, kako ina-
če objasniti jednu od uvodnih napomena sa-
mog Maroje u kojoj piše da se on ne smatra
dovoljno stručnim da bi se upuštao u vre­
428
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
dnovanje i ocjenjivanje vrlo različitih priloga
u knjizi koji zadiru u područje mnogih usko
spe­cijaliziranih znanosti (str. 459)? Unatoč
tome on se samo stranicu-dvije nakon toga,
ničim izazvan, upušta u primjedbe na prilo-
ge primjerice dvojice povjesničara, Ante Bra-
lića i Tade Oršolića, zatim na rad o demogra-
fiji Novigrada autorice Grozdane Franov Živ-
ković, na prilog o povijesti novigradske škole
autorice Sandre Uglešić, na prilog o uzgoju
školjaka u Novi­gradskom moru više autora,
zatim na autore uvodnog teksta o doprino-
sima Novigrađana u NOB-u, na prilog Silvi-
je Banić o misnom ornatu iz crkve u Novi-
gradu, na prilog o zname­nitim Novigrađani-
ma, na autora rada o biološkom bogatstvu
dijela ušća rijeke Zrmanje aka­demika Frane
Kršinića te na prilog akademika Andreja Du-
jelle, novigradskog đaka, a danas svjetski po-
znatog matematičara. Svi spomenuti i drugi
autori objavili su priloge o temama i razdo-
blju kojim se inače bave u svom znanstveno-
istraživačkom radu i koji je u pravilu označen
u naslovima njihova rada, a ne prema očeki-
vanjima gospodina Maroje. S tim u vezi po-
stavlja se pitanje koje to kompetencije ima
gospodin Maroja da ocjenjuje radove ovih
istraživača.
Osim što takvim pristupom poništava
već spomenuto vlastito priznanje prema ko-
jem on nije kompetentan za vrednovanje i
ocjenjivanje vrlo različitih priloga u knjizi,
Stanislav Ma­roja istovremeno kao da zabo-
ravlja da su svi objavljeni radovi prošli vrlo
strogu znanstvenu i stručnu recenziju. Ta je
recenzija obavljena u Hrvatskoj akademiji
znanosti i umjetnosti, odnosno na Sveučili-
štu u Zadru te su nakon toga knjigu u cijelo-
sti recenzirali akademik Željko Tomičić i doc.
dr. sc. Anica Čuka.
Nakon svega može se postaviti pitanje
zbog čega gospodin Maroja, koji je bio prisu-

tan na skupu i u Zadru i u Novigradu, danas,
gotovo tri godine nakon održanoga znan-
stvenog sku­pa Novigrad nekad i sad, izno-
si navedene opaske, a u okviru otvorene ra-
sprave nikada nije zatražio riječ kako bi izlo-
žio svoje eventualne objekcije. Osim toga
on je to mogao učiniti i tijekom predstavlja-
nja knjige na Sveučilištu u Zadru (17. svib-
nja 2017.), odnosno u Novigra­du (23. lip-
nja 2017.), kojima je i sam prisustvovao. Isto
tako to je mogao učiniti i nakon vrlo cjelovi-
tih i pozitivnih prikaza knjige u dnevnom ti-
sku i drugim sredstvima informiranja, i to: u
Jutarnjem listu 15., 16. i 17. travnja 2017. te
28. rujna 2017.; u Zadarskom listu 19. svibnja
2017. i 29. lipnja 2017.; u Slobodnoj Dalmaciji
10. srpnja 2017. te na Radio Zagrebu, u Kul-
turnom kolokviju, 18. svibnja 2017.
Odgovor na postavljeno pitanje vjerojat-
no se nalazi u činjenici što se većina njego-
vih opaski temelji na paušalnim ocjenama,
usmenoj predaji u prvom redu članova nje-
gove obitelji ili legendama koje ne mogu biti
podloga znanstvenog rada, pa se time i ne
želim baviti u ovom osvrtu. To je valjda i ra-
zlog zbog kojeg on do sada u bilo kojim edi-
cijama nije objavio gotovo ništa o događaji-
ma u Novigradu u kojima je, prema vlastitim
navodima, i sam sudje­lovao tijekom prote-
klih pedeset i više godina.
Pri samom kraju ovog osvrta želim odgo-
voriti na neke bitnije primjedbe po ocjeni sa-
mog gospodina Maroje.
Prvo, ocjena gospodina Maroje prema
kojoj knjiga Novigrad nekad i sad ne može
biti cjelovita monografija o Novigradu – jer
da mnoga povijesna razdoblja, pa i mnogi
značajni događaji, nisu obrađeni (str. 465) –
netočna je jer nitko nije napisao nešto slično
tome. Suprotno tome na samom početku
uvodnog teksta (autora Slobodana Kaštela i
Jose Klapana) izrijekom piše: “Namjera nam
429
osvrti i prikazi
nije niti može biti ovim prilogom predstaviti
cjelovitu povijest Novigrada nego samo želi-
mo ukazati na najvažnije događaje i osobe iz
duge i burne povijesti toga gradića i njegova
užeg područja” (str. 10).
Ilustracije radi, u pripremnim dokumen-
tima za znanstveni skup Novigrad nekad i
sad imali smo predložene autore i teme kao
što su: o društveno-gospodarskim prilikama
u drugoj polovici 20. stoljeća, o etnografiji
na području Novigrada, o očuvanju kulturne
baštine, o lučkom zastupništvu Novigrada, o
Novigradu za vrijeme I. svjetskog rata, o No-
vigradu u srednjem vijeku, o maslinarstvu
Novigrada te o iseljeništvu Novigrada. Na-
žalost, unatoč upornom nastojanju da au-
tori pripreme te prijedloge, to se nije dogo-
dilo najčešće zbog pre­zauzetosti autora, za-
tim nedostatka literature ili dokumentacije
ili iz nekih drugih razloga. Unatoč svemu, mi
smo na pisanju monografije Novigrad nekad
i sad prikupili 44 znanstvena ili stručna rada
u kojima su sudjelovala 64 autora, što je im-
presivan broj, posebno kada se zna da auto-
ri, članovi Uredničkog odbora i glavni ured-
nik knjige niti su tražili niti su dobili bilo ka-
kav honorar za svoj rad.
Drugo, na njegovu primjedbu o nepot-
punosti navođenja znamenitih pojedina-
ca po­dri­jet­lom iz Novigrada (str. 463 i 464)
mogu samo podsjetiti na završni dio tog pri-
loga: “Tijekom povijesti bilo je i drugih No-
vigrađana koji su svojim radom zadužili svo-
je mjesto. Međutim, raspoloživi prostor ne
omogućava da u ovom radu i oni budu spo-
menuti, pa očekujemo da će drugi istraživači
nastaviti posao koji smo u ovom prilogu za-
počeli.” (str. 29)
Treće, prema navodu Stanislava Maroje
(str. 464): “Da bismo dobili zaokruženi osvrt
na knjigu Novigrad nekad i sad, morali bismo
dati nedvosmisleni odgovor na temeljno pi-
tanje: kome je knjiga namijenjena i za koga
je napisana.” Ako nekome nedostaje nedvo-
smislen odgovor na to pitanje, upućujemo
ga da pažljivo pročita što o tome piše glav-
ni urednik u Predgovoru knjige (str. 7), i to:
“Pri samom kraju dao bih i nekoliko na-
pomena o namjeni ove knjige. Ona je po-
najprije namijenjena Novigrađanima, oni-
ma koji žive u Novigradu, ali i onima izvan
njega, u Hrvat­skoj i dijaspori, kao pouzdan
podsjetnik riječju i slikom na njihov dragi i
nikad zaboravljeni zavičaj. Unatoč upornom
nastojanju da u knjizi objavimo radove o go-
tovo svim područjima znanosti, umjetnosti
i kulture, to nije bilo moguće dokraja ostva-
riti. Zbog toga očekujemo da će nove znan-
stvene spoznaje, zanimljivi podaci i slikov-
ni prilozi iz ove monografije pomoći dru-
gim znanstvenicima i potaknuti ih na dodat-
na istraživanja o Novigradu i njegovu širem
području.”
Prema tome svima istraživačima koji se
žele baviti poviješću Novigrada bila su i osta-
ju širom otvorena vrata.
I umjesto zaključka – onima koji iz ovih
ili onih razloga nisu sudjelovali u stvaranju
ove monografije, a posebno Stanislavu Ma-
roji, predlažem da se već sutra stavi na čelo
tima koji će pripremiti sličan znanstveni
skup i još bolju monografiju od ove. Naime,
2020. godine po mojem bi mišljenju trebalo
obilježiti jubilej posvećen osamstogodišnjici
restauriranja rimskog castruma (1220.) koji
su latinskim imenom nazvali Castrum no-
vum, a Hrvati su ga na­zvali Novigrad. Iskre-
no ću se unaprijed radovati svakom obavlje-
nom poslu u sljedeće dvije godine koji omo-
gući da se spomenuti jubilej obilježi na naj-
bolji mogući način.
U Zagrebu 11. srpnja 2018.
Slobodan Kaštela
430
Quo vadis,
pseudopovjesničari?
osvrti i prikazi
U Zadarskoj smotri 3–4/2017., 180–212.
objavio je Joško Radica svoj vrlo instrukti-
van prilog “Vrijeme je za vjerodostojne po-
vjesničare”. Pritom, autor se osvrće kritički
potanje na 2013. izdavača Udruge antifašista
“Dubrovnik” objavljenu knjigu dr. sc. Niko-
le Anića Od okupacije do oslobođenja, kako
ju je naslovio urednik dr. sc. Nikola Tolja. Taj
prilog bio je nadasve poticajan s obzirom na
intrigantan sadržaj Radičina priloga i njegov
naslov. Posegnuo sam za njim i pomno ga
u cijelosti pročitao jer je tema o žrtvama za
Drugoga svjetskog rata i njegovih poratnih
godina, doduše vremenski toliko nam dale-
ka, nažalost i danas aktualna, štoviše gotovo
u svakodnevici.
Iako smo zbog toga svi već navikli, pa i
postali više-manje ravnodušni na uvijek nova
prebrojavanja žrtava, na njihovo ideološko
ili drugo razvrstavanje, pa i izvrgnuće sred-
stvu za političke obračune, uz vijesti o otkri-
vanju novih stratišta iz toga vremena – ipak
me je zatekao opseg tekstnih zamjerki što
ih u tako golemom opsegu Radica sustavno
podastire o Anićevu djelu. Jer, riječ je o uisti-
nu žalosnom odnosu prema zapravo zajed-
ničkim nam žrtvama s ovih prostora, poče-

sto i nama znanih osoba ili čak predaka – a
danomice se gubi prema svima njima duž-
no poštovanje pa, u krajnjemu, i svaki huma-
nistički obvezan osjećaj pijeteta – posebno
kad je riječ o onim brojnim među njima ne-
vinima. Usto, autor knjige, sudionik NOB-a, s
visokom vojnom izobrazbom, kao znanstve-
nik stekao je obranom disertacije akademski
naziv doktora povijesnih znanosti.
I bile su to sve okolnosti zbog kojih i pi-
šem ovih nekoliko redaka kao osvrt prije sve-
ga na objavljen Radičin prilog. Moram pri-
znati da nisam ni povjesničar niti sam se ika-
da bavio tom problematikom i da mi upra-
vo zbog toga nije poznato djelo dr. sc. Niko-
le Anića. Izuzetno tomu, kao dugogodišnji
lektor i korektor cjelokupnoga izdavaštva
Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku po-
tanje sam upoznao znanstvena postignuća u
tom području Joška Radice. Dakle, sudjelo-
vao sam izravno u pripravi za tisak njegovih
djela u Matičinu izdanju.
Prije svega, izdvojit ću samo autorove vr-
hunske radove, javnosti u Hrvatskoj zasigur-
no poznate – posebno stručnjacima u toj
domeni. To je, u prvom redu, kapitalna mo-
nografija Sve naše Dakse, 2003., na koje 834
stranice autor donosi golem fundus auten-
tičnih dokumenata, redovito s faksimilima,
nađenih u arhivima 19 naših specijaliziranih
institucija. Tomu valja dodati jednako opsež-
nu relevantnu literaturu od 127 bibliograf-
skih jedinica, ne spominjući ostale priloge
kojima je kompletirano ovo dokumentarno
izvorno kompilacijsko djelo. Uz njega slijedi
tisak i njegove novije dopune s autentično
izvornom građom Istine nikad dosta, 2014.,
također u Matičinu izdanju.
Iz svega objektivno se može procijeni-
ti da se Joško Radica, iako vokacijom prav-
nik, pa time izravno i viktimolog, ovom pro-
blematikom kao svojevrsnom opsesivnom
431
osvrti i prikazi
strašću bavi tijekom više desetljeća, priku-
pivši zavidnu količinu izvornih dokumena-
ta, pretraživši sve dosad dostupne arhivske
izvore i stekavši vlastitu relevantnu metodo-
logiju. Koliko su njegova djela, možda i ide-
ološki, dijelom jednostrana u komentiranju
podataka, može se svatko uvjeriti svojim
uvidom. Moj sud o tome, zbog nestručnosti
nije relevantan.
***
Dakle, nakon obrazloženja, predmet moga
osvrta koncentrirat će se samo na prilog ko-
jim sam bio potaknut razmisliti o onomu
što sam istaknuo samim naslovom. Posve-
timo se fenomenu kojim Radica, pedantno-
šću svojstvenoj iskusnom istraživaču veliko-
ga iskustva i stečenog znanja, pobija mnoš-
tvo navodima nepotvrđenih Anićevih tvrd-
nja o likvidacijama ljudi, priznajući – pone-
kad i bez ikakva procesa i presude.
Pritom, ono što mora konsternirati sva-
koga laika, a kamoli ne stručnjaka, povjesni-
čara, količina je opovrgnutih tvrdnja i doka-
zanih netočnosti na ukupno 26 stranica, raz-
vrstanih, nakon uvodnoga dijela u deset po-
glavlja, uz na kraju napomene o recenzen-
tima i uredniku, koji je bio lektor i korektor
izdanja. Razumljivo, u ovako kratkom osvrtu
bespredmetno bi bilo ići od primjera do pri-
mjera. Izdvojit će se tek nekoliko pokazate-
lja o začudnosti ovoga “znanstvenoga” djela
s pretenzijama da mu se bez dvojbe pripiše
takva povlastica.
Tako, već u prvom poglavlju, znakovito-
ga i nevjerojatnog naslova Nemogućnost
identifikacije u knjizi spomenutih oso-
ba, pobrojeno je čak 36 žrtava s pogrešno
naznačenim generalijama; evo tek nekoliko
njih:
– Ranka Mladenovića (str. 73) – treba
ispraviti u Ranka NENADOVIĆA;

– “ustaški povjerenik, neki Egremi-
ja” (str. 77) treba ispraviti u EGRENJI
BELA;
– Iva Šimića Vlahova (str. 85) – treba is­
pra­viti u Iva ŠIMIN Petra;
– Jakova Kraljevića (str. 94) – točno je
pre­zime KRELIĆ;
– “Josipa Gujenču” (str. 110) – ne
po­stoji;
– Iva Keleza iz Maranovića na Mljetu
(str. 120) – odnosi se vjerojatno na Iva
KE­LEZA iz Martinovića u Župi dubro-
vačkoj; itd. itd.
Ove ispravke mogao je dati samo onaj
tko je vjerodostojan znanstveni istraživač, a
to znači da suvereno vlada svim raspoloživim
izvorima bez obzira na njihovo ideološki više
ili manje obilježeno podrijetlo. Jer, lišavaju-
ći žrtve točnoga imena, prezimena, boravi-
šta – znači dvostruko ih umoriti, izbrisav-
ši svaki trag njihova postojanja. Što reći na
takav postupak jednoga “doktora povijesnih
znanosti”?
Zatim, u sljedećem poglavlju, Netočni
opisi događaja i sudbina pojedinih ljudi,
Radica u sedam točaka iscrpno i činjenič-
no više nego uvjerljivo korigira nevjerojatnu
površnost kojom se u ovoj knjizi “znanstve-
no” utvrđuju sudbine pojedinih ljudi u rat-
noj beskrupuloznosti svedene na šturi po-
datak, usto neprovjeren dokraja. Uzet će se,
primjerice, takva samo dva, i to ona s Radiči-
nim najkraćim obrazloženjem:
c) “Sudjelovao je u hapšenju […], zatim
učenika Nautike, dvadesetjednogodišnjeg
mla­dića Bogdana Šarića, Hrvata iz Orebića,
koji je umro u logoru u Norveškoj.” (str. 81)
Komentar glasi:
“Netočna informacija. Točno je da je Ša-
rić, koji je rođen u Orebiću 14. travnja 1920.
432
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
kao Svetozar, s drugim imenom Bogdan, bio
odveden u njemački logor u Norveškoj, ali se
vratio živ kući, oženio se i živio u Dubrovni-
ku s dvoje djece i suprugom te umro prirod-
nom smrću 19. prosinca 1989. Pokopan je u
Orebiću.”
Nedvojbeno, Radica je sve iznesene či-
njenice o tom čovjeku mogao doznati izrav-
nim istraživanjem na terenu, što je i inače
njegova metodologija u radu – dakle, uz te-
orijsku građu, i presudno potrebna praksa.
Većinom, tako, nisu mu uvijek bila dostat-
no uvjerljiva samo čak ni raznovrsna vrela o
istom slučaju; kad bi posumnjao, izlaz je bio
teren i razgovori s još živim svjedocima, oče-
vidcima… Tako o ubojstvu slikara Ive Lozice
u točki d) autor podastire sve što je prikupio
relevantnoga na čak dvije i pol stranice svo-
jega članka.
g) Dr. Anić u knjizi na drugom mjestu do-
nosi još neočekivaniju “informaciju”:
“Komandant Pelješca pukovnik Rochi 31.
srpnja 1943. sa svojom jedinicom popalio je
Žuljanu i nasred mjesta strijeljao 14 rodo-
ljuba i zatim javno spalio njihova tijela.” (str.
102) Takvu izmišljenu tvrdnju ili preuzetu iz
nekog izvora Radica posve opovrgava:
“Ovaj podatak nije istinit. O tome nema
potvrde u ‘Elaboratu Državne komisije za
utvrđivanje ratnih zločina okupatora i nji-
hovih pomagača’ (original u HDA-u) na koji
se autor više puta u knjizi poziva, kao ni u
drugim knjigama i člancima o Pelješcu dru-
gih autora.”
Slično odgovorno i dokumentirano Ra-
dica komentira iznesena nedjela njemačkih
okupatora u poglavlju članka Zločini nad
zarobljenim partizanima, gdje opširno ela-
borira pripisivanje dr. Anića Nijemcima slu-
čaj pogubljenja fra Bernardina Sokola, pun
autorovih kontradiktornih podataka, do-

punjujući ih i faksimilom napisanim rukom
gvardijana badijskoga samostana o. Nikole
Španjola. Kao zaključak, autor postavlja re-
toričko pitanje: “Što je sada ostalo od priče
o Bernardinu Sokolu osim činjenice da su ga
partizani tako okrutno ubili 28. rujna 1944., a
da za to nije bilo nikakva temelja u navodnoj
prijavi o skrivenim partizanima na Vrniku?”
U poglavlju, primjerice, Ratni zločini i
ratni zločinci Radica potanje, na pet i pol
stranica članka komentira i inače izrazito svo-
ju temu – likvidaciju bez procesa i donesene
presude 45 uglednih Dubrovčana, doslov-
no od nekoga prokazanih kao zločinaca, na
otočiću Daksi od 24. do 27. listopada 1944.,
koju dr. Anić sam prvi imenuje kao “dubro-
vački slučaj”. Radica na kraju ističe razmjere
počinjenih zlodjela bez ikakva sudišta, nego
samo ‘U ime naroda!’ – i u cjelokupnom du-
brovačkom kraju, pa i na otocima: “To isto
vrijedi i za sve druge koji su na isti način iz-
gubili život na širem dubrovačkom područ-
ju, uključujući Korčulu, Mljet i Lastovo.” On
meritorno pita o istini dr. Anića i slične mu
“povjesničare” – potanko iznesenih zloči-
na njemačkih i talijanskih okupatora skupa
s kvislinzima nad hrvat­skim narodom, ali i
samim partizanima ponegdje i neimenova-
nima, ili često s tek približno točnim imeni-
ma. Dakle, spominju se samo – žrtve, a nig-
dje ne i oni istinski zločinci. Jer, nedvojbena
je intencija da se naglase zlodjela okupatorā
i tako relativizira vlastita krivnja za provede-
ne masovne likvidacije po direktivi prijekih
sudova, pa čak, većinom, i bez njih, što je do
danas dokumentima i svjedočenjem očevi-
daca postalo znanstveno ustanovljeno kao
vjerodostojna povijesna istina.
Poglavlje Recenzenti knjige sadržava ar-
gumente kojima čak četiri recenzenta (valj­
433
osvrti i prikazi
da za uvjerljiviju potvrdu vjerodostojnosti
djela) redom svojim uglavnom subjektivnim
ocje­nama, dodajući i neke svoje optužujuće
podatke, preporučuju knjigu za tisak. Tako
je prvi od njih Ivica Kukoč, general-pukov-
nik JNA i ratni politički komesar IX. dalma-
tinske divizije, iznio usputno svoje gledište
na događaje u Dubrovniku: “Stojim na staja-
lištu i predlažem da se Anićev rukopis svaka-
ko objavi, da se javnosti predstavi prava isti-
na o ratnim zločinima i ratnim zločincima na
dubrovačkom području. Isto tako da se pri-
kažu baš navedeni podaci o suđenjima rat-
nim zločincima u Dubrovniku […].” (str. 160)
Vrsni je to primjer solidarnosti recenzenta s
posve ideološki kontaminiranom “istinom”
ovakve vrste pseudopovijesti, danas nasreću
već prevladane autentičnim dokumentima
do kojih su došli istinski povijesni istraživači
hrvatske moderne historiografije, smjestiv-
ši ovakva djela u ropotarnicu prošlosti. Bolje
ne ocjenjuje Radica ni recenzenta prof. dr. sc.
Mladena Colića, te ni sljedećega dr. sc. Petra
Damjanovića, koji, između ostaloga, prepo-
ručuje tisak djela “da se javnosti kaže istina
o dubrovačkim događajima za vrijeme Dru-
goga svjetskog rata. Pravu istinu javnost još
ne zna […]”. Četvrti, prof. Goldstein, izjavlju-
je, ukratko rečeno, da kritičko preispitivanje
postupaka ondašnjih vlasti ostavlja za drugu
knjigu koju je dr. Anić bio najavio.
U završnih više ili manje opširnih šest po­
glavlja, Joško Radica dopunjuje s­voja me­
ri­tor­na opovrgnuća i danas izdavane i ade-
kvatno recenzirane takve povijesne lite­ra­
ture. Tako u prvoj od njih, Vicko Krastu­
lović, politički sekretar, i Ante Jurjević
“Baja”, organizacij­ski sekretar Oblasnog
komiteta KPH-a za Dalmaciju, obraz­laže
uloge koje su imala ta dva visoka partijska
dužnosnika u provedbi likvidacija bez sud-
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

skoga procesa. Krstulovićev sin, pišući me- cirani ili barem nedobronamjerni i neobjek-
moare o očevoj ratnoj prošlosti, tvrdi da su tivni recenzenti neće upuštati u znanstve-
na sastanku na Visu za sve bili odgovorni ni postupak propitivanja ovoga delikatnog i
OZNA i KNOJ, prije svega Ranković a glavnu nedovoljno istraženog povijesnog razdoblja
da je riječ imao Tito. Jurjevića “Baju” izrav- bez provođenja komparacija istovjetnih po-
no s Visa šalju da “disciplinira” (zastraši) stupaka u susjednim bivšim komunističkim
Dubrovčane, pa po obavljenom zločinu na zemljama i načina poštovanja statusa žrtve.”
Daksi on šalje o tome pismo u kojemu tvr- Antun Česko
di da je postupljeno po prijekom sudu ko-
mande područja jer drugoga nisu imali. Ra-
dica ističe kako dr. Anić izbjegava naznačiti
odgovornost visokih partijskih funkciona-
ra. U Konstrukciji ratnih zločinaca iz ru-
kava razotkrivaju se metode kojima su laž-
no optuživani i neki od njih smaknuti u tim
čistkama, posebno šest osoba koje iz dubro-
vačkoga kraja s brojnim netočnostima spo-
minje i dr. Anić. Slično tomu Radica kritič-
ki razmatra autorovu površnost u pokuša-
ju da opravda sva ta brojna stratišta, svojim
antidoka­zima u kraćoj elaboraciji tri sljede-
ća poglavlja u članku: Zločinački postup-
ci u pogub­lje­njima žrtava totalitarnih su-
stava; Razno; Zločini i kazne, gdje zaključu-
je: “O tome dr. Anić nije imao snage ni rije-
či prozboriti” istaknuvši činjenicu o njegovoj
visokoj funkciji u redovima NOVJ-a.
U završnom poglavlju O piscu, uredniku
i nakladniku Radica daje ocjenu pokretačā
izdavanja ove knjige kao danas izlišan i šte-
tan čin kojim se nanovo kompromitiraju žr-
tve, nadasve brojne nevine, ali i hrvatski na-
rod u okolnostima minulih zločinačkih stra-
hota bratoubilačkoga rata. To više što je re-
levantna hrvatska povijesna znanost uglav-
nom već meritorno kvalificirala onodobna
zbivanja na dubrovačkom području kao be-
zakonska zlodjela suprotna kodeksu među-
narodnoga prava.
Kao zaključak ovomu osvrtu navest će se
poentna riječ Joška Radice u njegovu članku:
“Može se očekivati da se ubuduće nekvalifi-

434
 Isacio Pérez Fernández
Ime, život i avanture
“anonimnog osvajača”
Vinka Paletina iz Korčule
autora “Izvješća o Novoj
Španjolskoj”
Matica hrvatska
Zagreb, 2018., str. 195.
osvrti i prikazi
Korčulanin Vinko Paletin – Marko
Polo na zapadnoj polutci
Tri su osobe važne u nastanku ovoga djela.
Počinjemo s književnicom i diplomatkinjom
Tugom Tarle na čijem se stolu 2000. godine,
za njezine službe u Madridu, našlo pismo
španjolskoga dominikanca i znanstve­ nika
Isacia Péreza Fernándeza (1922. – 2003.)
koji joj je ukazao na svoju knjigu o korčulan-
skom dominikancu Vinku Paletinu (1508. –
oko 1575.) i pozvao ju na suradnju. Gospo-
đa Tarle prevela je, za tisak priredila i uvod-
nom studijom popratila Pérezovu knjigu o
Paletinu uključujući i Paletinovo Izvješće o
Novoj Španjolskoj (La Relacion de la Nueva
España). Nažalost, propuštena je prilika da
se Pérezova studija o Paletinu objavi dvo-
jezično, na izvornome španjolskom jeziku,
kako bi naš Korčulanin postao još dostupni-
ji španjolskomu govornom svijetu. Počinje-
mo dakle s gospođom Tarle, ne samo da bi-
smo naglasili njezine znanstvene kompeten-
cije nego da bismo istaknuli kakav bi trebao
biti hrvatski diplomat: stručan, rodoljuban
i s naglašenim interesom za promicanje hr-
vatskih interesa i vrijednosti. Navedena knji-
435
ga svjedočanstvo je takvog postignuća i ta-
kvog karaktera. Nadamo se da će knjiga do-
prijeti do naših diplomata koji bi na primje-
ru gospođe Tarle mogli dosta naučiti.
Osoba čiju knjigu predstavljamo jest na-
vedeni, nedavno preminuli, španjolski do­mi­
ni­kanac Isacio Pérez Fernández, doktor filo-
zofije i teologije, erudit, predavač na ugled-
nim sveučilištima u Rimu i Španjolskoj. Osim
brojnih djela iz metafizike i filozofije povije-
sti, otac Pérez dao je najznačajniji doprinos u
proučavanju istaknutih dominikanaca i op-
ćenito španjolskim osvajanjima Novoga svi-
jeta neposredno nakon otkrića Amerike. Po-
sebno se istaknuo radovima o najpoznatije-
mu španjolskom dominikancu toga vreme-
na Bartoloméu de las Casasu (1484. – 1566.)
koji je tada rezidirao kao biskup u Novoj
Španjolskoj, točnije Hispanoli, a koji je naj-
poznatiji kao glavni zaštitnik autohtonih sta-
rosjedilačkih naroda Amerike.
Preko de las Casasa Pérez je došao do na-
šega Vinka Paletina, čije je spomenuto Iz-
vješće o Novoj Španjolskoj u potki ove knji-
ge. Predstavio nam je Paletina kao hrvatsko-
ga pomorca, avanturista, kasnije dominikan-
ca, diplomata, pravnoga pisca i kartografa.
Pérez je detaljno monografski obradio sve
aspekte Paletinova života počevši od pori-
jekla obitelji, problema autorstva navedeno-
ga Izvješća, povijesti njegovih izdanja, Pale-
tinovih borbi na Yucatánu, njegova borav-
ka u gradu Meksiku, ulaska u dominikanski
red, političkoga i kulturološkoga djelovanja
u Europi po povratku iz Amerike, te zaključ-
no, Paletinove obnove od Turaka spaljenoga
samostana sv. Nikole na rodnoj mu Korču-
li. Svaka rečenica Pérezova teksta pisana je
odgovorno, akribično s velikom odgovorno-
šću prema znanstvenoj istini. Knjiga dakle
ujedinjuje tri dominikanska subrata: dvo-
jicu suvremenika de las Casasa i Paletina i

trećega Péreza, koji u duhu karizme svoje-
ga reda, svaki na svoj način, otkrivaju povi-
jesnu istinu.
O Paletinu su već pisali naši dominikanci
Franjo Šanjek i Stjepan Krasić, pa i neki dru-
gi autori poput Bračanina Andre Jutronića.
Unatoč tomu ne može se ustvrditi da su nje-
gov život i rad poznati čak ni užoj znanstve-
noj javnosti. Stoga Pérezova knjiga predstav-
lja doprinos hrvatskom otkrivanju i Paletina
i Novoga svijeta, odnosno Zapadne Indije,
kako se dugo zvala, a time i svjedočanstvo o
sudioništvu jednoga Hrvata u evangelizaciji
novoga kontinenta. U Paletinu Hrvati imaju
Cortésova suvremenika koji je sudjelovao u
prvom valu španjolskoga osvajanja. U gradu
je Meksiku 1541. stupio u dominikanski red,
a po povratku u Europu, 1546. završio je stu-
dij teologije u Bologni. Predavao je matema-
tiku u Vicenzi te je sudjelovao u diplomat-
skim misijama španjolskoga kralja Filipa II.
Preveo je sa španjolskoga na talijanski djelo
o navigaciji španjolskoga kozmografa Pedra
Medine – Umijeće plovidbe. Na temelju po-
dataka i vlastitih mjerenja izradio je izvrsnu,
posve realističnu, geografsku kartu Španjol-
ske (1551.). Kao pravi teoretičar conquiste pi-
sao je o vlasti Španjolaca u srednjoj Americi
u dvije knjige: navedenom Izvješću o Novoj
Španjolskoj te u drugoj o opravdanosti špa-
njolskoga vladanja nad domorodcima: De
Jure et Justitia belli contra Indios, koja je 1994.
godine prevedena na hrvatski jezik.
Dok je spomenuta Paletinova studija o
opravdanosti španjolskih osvajanja iz­vorno
objavljena pod njegovim imenom, njegovo
Izvješće, prvi put tiskano u Italiji 1556. godi-
ne, nije, pa se sve do nedavno u znanstvenoj
javnosti raspravljalo o identitetu tzv. “anoni-
mnoga osvajača” kako se nepoznatoga au-
tora oslovljavao. Pérezova je zasluga što je
uvjerljivo, upravo Paletinu pripisao autor-
436
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
stvo Izvješća o Novoj Španjolskoj koje pre-
ma Pérezu predstav­lja Paletinovo prvo pisa-
no djelo.
Pérez je dakle dokazao da je Izvješće dje-
lo našega Paletina. Time, kako je prevodite-
ljica Tarle uvodno naglasila, osoba Vinka Pa-
letina dobiva istaknuto mjesto u kulturnoj
baštini Hrvatske i Europe. Izvorni je naslov
djela Izvješće o nekim stvarima u Novoj Špa-
njolskoj i o velikom gradu Temistitan-Meksi-
ku koje je sastavio jedan plemić u pratnji gos-
podara Hernána Cortésa. Nakon spomenu-
toga prvog izdanja 1556. u Veneciji tiskano
je još nekoliko puta na talijanskom i na špa-
njolskom, a sada smo ga dobili i u hrvatskom
prijevodu.
Paletinovo Izvješće nevelika je zbirka tek-
stova od tridesetak stranica koje je Pérez ras-
poredio u trideset i pet zasebnih tematskih
jedinica. Paletinov opis pretkolumbovskih
spomenika na Yucatánu i u gradu Meksi­ku-
Temistitanu predstavlja prvoraz­­red­no svje-
dočanstvo o kulturnim dostig­nu­­ći­ma Aste-
ka i njihovoj civilizaciji. Knjiga pruža uvid
u brojne posebnosti zemlje i naroda po-
put opisa biljaka, životinja koje ih okružuju,
gradnje kuća i naselja, vojničkim vještina­ma
i oružju, odijevanju, hrani i piću, kultovima
– posebno detaljno piše o položaju i izgledu
njihova glavnog grada Meksika, te zaključno
o braku, odnosu muškaraca prema ženama i
o njihovim glavnim porocima.
Ono što Paletina posebno zanima i što
je u moralnoj žiži knjige opravdanost je špa-
njolskih osvajanja. To je pitanje daleko pri-
sutnije u njegovu drugom spomenutom
djelu O pravu i opravdanosti rata protiv In-
dijanaca napisanom na latinskome 1557. –
1558. O tome pitanju raspravljao je Paletin
sa samim kraljem Filipom II. S jedne strane,
kako je naglasio Damir Zorić u svojoj recen-
ziji knjige koju predstavljamo, stajao je do-

minikanac, pisac i povjesničar de las Casas
sa svojom bezuvjetnom obranom dostojan-
stva i prava Indijanaca, a s druge pak stra-
ne renesansni filozof također dominikanac
Sepulveda (1494. – 1573.) koji je obrazlagao
pravo kršćanskoga vladara da Amero-Indi-
jance pokori silom i drži ih kao robove. Kon-
troverze su raspravljane u Valladolidu (Jun-
ta de Valladolid, Controverse de Valladolid)
na ročištu što ga je zatražio sam španjolski
kralj Karlo V.
Između zagovaratelja trećega puta javio
se i Vinko Paletin. Kao vojnik iskusio je opsa-
de i borbu s Indijancima i upoznao je, ili ba-
rem čuo za neke njihove obrede žrtvovanja
ljudi. Paletin se od samoga dolaska u Novi
svijet susreo s tim pitanjima; dvije je godine
1530. – 1532. boravio na Hispanoli na kojoj
je vjerojatno susreo de las Casasa. Ta je ras­
prava u kojoj je Paletin sudjelovao kao po-
vjesničar-pisac, očevidac i diplomat, nakon
njegove smrti krajem 16. stoljeća ušla u mir-
nije vode. U političkim je i crkvenim krugo-
vima prevladalo stajalište, koje je i Paletin za-
govarao, da bi trebalo omogućiti široku au-
tonomiju starosjeditelja u okviru španjolske
uprave koja ih je privela kršćanskoj civiliza-
ciji. Nije se nikada ispuštalo iz vida da je iz-
gubljena područja u Europi za katoličanstvo,
koja su Luther i Kalvin oteli Crkvi, kruna iz
Madrida nadomjestila u Novom svijetu pri
čemu je trebalo postići kršćanski sklad izme-
đu suprotstavljenih naroda. Dolaskom špa-
njolske vlasti domorodci su izgubili slobodu,
premda su i prije, po njihovim krajevima, na-
vikli na teški robovski jaram. Španjolci su ih
upoznali sa željezom, novcem, voskom, la-
nom, konjima, govedima, psima, svinjama
i ostalim životinja­ma pa su se mogli ostavi-
ti ljudskoga mesa, o čemu i Paletin govori.
Bez obzira na suprot­stavljene stavove kato-
lički su se intelektualci slagali u jednome –
437
osvrti i prikazi
da su im Španjolci donijeli svjetlo Evanđelja i
da je upravo Španjolsku odabrala Božja pro-
vidnost jer su katolički kralj i kraljica – Ferdi-
nand i Izabela prihvatili Kolumba. Kraljevski
je par sa samo šesnaest tisuća kruna osvojio
svijet, a njihov je narod time ponio odgovor-
nost za širenje Kristove riječi po čitavom svi-
jetu. Njihovi napori u Novom svijetu očeki-
vali su promišljenost i pobožni žar, hrabrost i
ustrajnost kako bi brojnim narodima objavili
istinsku Kristovu vjeru. U tom je naporu su-
djelovao naš Paletin i to u najranije vrijeme i
u prvim redovima.
Ipak, već u Paletinovo vrijeme, kako Pé­
rez ističe, počela se plesti tzv. crna legenda
o Filipu II. kao mračnom i podmuklom vla-
daru koju su pleli Englezi – njegovi politič-
ki i vojni suparnici. Kasnije su i oni sami po-
stali žrtvom te protukolonijalne perspekti-
ve nazvane “teret bijelog čovjeka” (The Whi-
te Man’s Burden) kojemu su pripisana sva
zla u izrabljivanju neeuropskih kontinena-
ta. Mark­sistička kolonijalna i neokolonijal-
na perspektiva bijelom je čovjeku nametnu-
la osjećaj krivnje za zločine koje je tamo po-
činio, ne spominjući, s druge strane, njegove
zasluge u izgradnji Novoga svijeta.
Zato je navedena Pérezova knjiga o Pa-
letinu intelektualno i civilizacijsko dobro za-
padne kulture i hrvatskoga naroda koji dijeli
duh te iste kulture i u čijoj je izgradnji aktiv-
no sudjelovao. O tome Pérezova knjiga pru-
ža prvorazredno svjedočanstvo.
Josip Vrandečić
 Marko Trogrlić
Dostojan vojnik Jelačića bana
Autobiografski zapisi
dalmatinskog namjesnika
Gabrijela Rodića
Leykam international, Zagreb
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu
Zagreb – Split, 2017., 228. str.
osvrti i prikazi
Najkompetentniji
Nakon knjiga o dvojici dalmatinskih namje-
snika – Erazmu Handelu (1902. – 1905.) i
Wenzelu Lilienbergu (1831. – 1840.), autor
Marko Trogrlić, redoviti profesor na Odsje-
ku za povijest Sveučilišta u Zadru, objavio je
Autobiografske zapise Gabrijela Rodića. Han-
delova Sjećanja objavio je 2007., a Lilienber-
gov opis Dalmacije u knjizi Dalmacija – ne-
izbrušeni Diamant 2015. godine. Sve tri knji-
ge slijede sličan obrazac; njihov temelj čine
vlastiti zapisi spomenutih namjesnika, ali su
popraćene detaljnim studijama profesora
Trogrlića o povijesnom trenutku u kojemu
su djelovali.
Takav, najbolji mogući, obrazac slijedi
i ova knjiga. Njezinu osnovnu potku čine s
njemačkoga na hrvatski jezik prevedeni i
znanstveno-kritički obrađeni zapisi spome-
nutoga dalmatinskog namjesnika Gabrijela
baruna Rodića (1812. – 1890.) koji se čuva-
ju u bečkome Ratnom arhivu. Na autorovu
“Uvodnu studiju” nastavlja se “Excursus” (O
Rodićevim auto­bio­grafskim zapisima i na-
činu njihova priređivanja) te potom Rodi-
ćeva Autobiografija podijeljena na sljedeća
438
poglavlja: “Vojničko stasanje”, “Uz bok Jela-
čiću banu”, “Od Transil­va­nije do južnog Ja-
drana”, “Junaštvo pred Custozom”, “Usred
bokeljske ‘krvave drame’”, “Namjesnik i voj-
ni zapovjednik Dalmacije”, “Pred ponovnom
pobunom u Boki” i konačno, “Umirovlje-
nje”. Završno slijede bogati prilozi, i to: “Pri-
kaz Rodićevih zasluga u zbivanjima u južnoj
Dalmaciji 1869./1870. godine” te teksto­vi iz
Narodnog lista, Smotre dalmatinske, Obzora,
Pester Lloyda te iz bečkih Neue Freie ­Presse.
U prilozima se također nalazi i faksimil nje-
mačkoga izvornika Rodićeve Auto­bio­grafije
pod naslovom: Feldzugmeister Gabriel Frei­
herr von Rodich: Autobiographie. Knjigu za-
ključuju karte, popis kratica i pokrata, pre-
gled izvora i literature te kazala osobnih
imena i mjesta.
Rodić je svoju Autobiografiju pisao pre-
cizno, suho, bez anegdota. Razvidno je da
ju je obojio jakom sjenom žala za umirov-
ljenjem koje je doživio kao nepravednu ka-
znu, ali i težnjom da istakne vlastitu veliči-
nu. Te dvije značajke ne čine mane, nego vr-
linu njegove autobiografije. U povijesti Dal-
macije pod Drugom austrijskom upravom,
od 1814. do 1918., izmijenila su se šesnaesto-
rica namjesnika, ali je upravo Rodić ostavio
najjači pečat. Nije vladao najduže; njegov je-
danaestogodišnji mandat od 1870. do 1881.
premašili su Franjo Tomašić (1814. – 1831.)
i Lazar Mamula (1853. – 1865.), služba dal-
matinskoga namjesnika hrvatskoga bana Jo-
sipa Jelačića od 1848. do 1859. ostala je po-
sve formalne naravi. No ipak, jedini je Ro-
dić zaslužio da se čitavo njegovo doba, po-
sve zasluženo, nazove “Rodićevim”. Za nje-
gova mandata na čelu Namjesništva zbila
su se tri događaja koja su odredila dalma-
tinsku povijest. Najprije su 1870. narodnjaci
na parlamentarnim izborima preuzeli veći-
nu u Dalma­tinskom saboru, potom je 1878.

uz sudjelovanje dalmatinskih postrojba s nji-
me na čelu oslo­bođena Bosna i Hercegovi-
na od turske vlasti te konačno, 1880. godine
raspuštena je Baja­montijeva uprava splitske
općine te su na izborima 1882. Hrvati Spli-
ta preuzeli vlast. Time je osigurana hrvatska
budućnost Dalmacije.
Rodić je u sva tri događaja dao veliki do-
prinos. Nakon Viške bitke 1866. Austrija se
u Dalmaciji nije više oslanjala na autonoma-
še, nego na hrvatsku većinu Pokrajine. Na-
kon spomenutoga namjesnika Mamule i Jo-
hanna Wagnera (1868. – 1869.) koji su bili
korifeji autonomaške orijentacije, Rodić je
promotor hrvatske političke pobjede. Ona
je pak morala biti ograničenoga karaktera
jer nije dopuštala ujedinjenje Dalmacije sa
Zagrebom; višena­cionalna Monarhija po mi-
šljenju njezinih političkih arhitekata mogla
je funkcionirati i opstati jedino kao zajedni-
ca povijesnih zemalja pri čemu su Dalmaci-
ja i Banska Hrvatska sačinjavale dvije zaseb-
ne povijesne i političke jedinice. Stoga je Ro-
dić, poput njegovih prethodnika i nasljed-
nika u zadarskome Namjesničkom uredu,
ostao dosljedan opstrukciji aneksionističko-
ga narodnjačkog programa ujedinjenja hr-
vatskih zemalja. Nakon što su Hrvati osvoji-
li Dalmatinski sabor oslabio je njihovo jedin-
stvo stvaranjem artificijalne režimske stran-
ke “Zemljak”, a nakon što je oslobođena Bo-
sna i Hercegovina pripomogao je izdvajanju
Srba iz redova Narodne strane i osnivanju
Srpske stranke. Austrija je oduvijek djelo-
vala poput političke vage koja nijednoj na-
cionalnoj strani, osim Austrijanaca i Mađa-
ra, nije dopuštala prevagu. Američki držav-
nik Henry Kissinger u svojem je doktorskom
radu Obnovljeni svijet (A World Re­stored)
uspješno opisao duh Monarhije koji je naj-
bolje utjelovio austrijski kancelar Metter-
nich i nakon njegova silaska s vlasti 1848.
439
osvrti i prikazi
godine. Metternich je ostao Kissingerov ju-
nak jer je 1815. na Bečkom kongresu Euro-
pi osigurao stoljeće mira, ali je već tada, po
Kissingeru, Metternich znao da višenacional-
na Monarhija nema dugoročnu perspekti­vu
jer je Francuska revolucija proklamirala naci-
onalno načelo kao ono pobjedničko koje će
crtati buduću kartu Europe.
U Rodićevoj karijeri, koja nam je ovom
knjigom predstavljena, ogleda se čitava po-
vijest višenacionalne, katoličke Monarhije, s
njezinom snagom i slabostima: karijera otvo-
rena mogućnostima bez obzira na vjeru i na-
cionalnost, suzbijanje mađarskoga nacional-
nog pokreta 1848. godine, u kojemu je Rodić
aktivno sudjelovao kao pobočnik bana Jela-
čića, borba protiv talijanskoga ujedinjenja i
njihovih jadranskih aspiracija – Rodić je je-
dan od najzaslužnijih za austrijsku pobjedu
kod Custoze 1866. godine, suzbijanje pansla-
vističkih aspiracija Srbije i Crne Gore očitova-
nih u Krivošijskom ustanku 1869. koje su ga
vinule u političku orbitu i dovele do Namje-
sničkoga ureda u Zadru. Autobiografija pra-
ti sve postaje njegove karijere, a one uljučuju
Graz, Transilvaniju, Dubrovnik, Kotor i Zadar
te brojne bitke Revolucije 1848. – 1849. po-
put Pákozda, Schwechata, Parn­dorfa, Móra i
onu “zimske kampanje” kod Tétényja te one
završne kod Isaszega, Srijemskih Karlova-
ca, Kovilja, Kaća, Starog Bečeja i Malog Iđo-
ša – mađarskog Hegyesa. Spomenutom po-
bjedom kod Custoze dovinuo se do najvišeg
austrij­skoga vojnog čina: generala topništva.
Rodić je jedan od zamašnjaka austrij-
ske orijentacije prema europskom jugoisto-
ku koja se otvorila nakon što je politika Beča
u njemačkom pitanju doživjela krah ujedi-
njenjem te države pod Bismarckovom kan-
celarskom palicom. Rodić je pripremio ca-
rev posjet Dalmaciji 1875. te je pratio Franju
Josipa u obilasku Pokrajine. Sudjelovao je na
čelu navedenih dal­matinskih jedinica koje su
1875. oslobodile Bosnu. Potpomogao je kro-
atizaciju škola, držav­nih institucija i svih as-
pekata javnoga života. Pod njegovom pali-
com većina je dalmatinskih općina prešla u
hrvatske ruke. Ne postoji ni jedna biografija
koja bi bolje od Rodićeve mogla pred­staviti
duh Dalmacije pod austrijskom upravom.
Glavna su politička i vojna zbivanja spo-
menuta ili pak detaljnije opisana u Rodićevoj
Autobiografiji te su primjereno kontekstu-
alizirana u spomenutom “Uvodu” profeso-
ra Trogrlića. Priložene osmrtnice dalmatin-
skih i bečkih listova nastoje vrednovati Ro-
dićeva dostignuća i propuste na koje gledaju
vlastitim političkim naočalama. Autor Tro-
grlić upozorava da Rodićeva Autobiografija,
koju je kritički obradio i predstavio, čini tek
dio namjesnikove ostavštine u bečkome Rat-
nom arhivu. Nakon što je postao zapovjed-
nikom Dubrovačkoga i Kotorskoga okruga
1859. godine, počeo je voditi Dnevnik, koji je
do kraja njegove službene karijere dostigao
obim od nekoliko opsežnih svezaka. Naža-
lost, zapisivanje je vršio često na brzinu, skra-
ćeno, šifrirano tako da se drugi ne bi mogli
snaći, a da bi ih on sam mogao razumjeti.
Rodićeva Autobiografija obogaćena
“Uvo­ dom” svjedoči da smo u redovi­ tom
pro­fesoru Marku Trogrliću dobili najkom-
petentnijega istraživača Habsburške Monar­
hije/Austro-Ugar­ske. Navedeni je pro­fesor
dok­ torirao u Beču, poznaje bečke arhive
i posve je posvećen istra­živanju austrijske
uprave u Hrvatskoj, posebno u Dalmaciji.
Njegove navedene tri knjige plodonosni su
rezultati jer dalmatinsku povijest sagledava-
ju iz bečke perspektive odnosno perspektive
elite koja je vukla konce, a ne kao dosada iz
perspektive podanika na koju se dosadašnja
historiografija pretežno oslonila.
Josip Vrandečić
440
Miljenko Foretić
Dubrovačka Republika
i Austrija
Matica hrvatska
Zagreb, 2017., str. 220
osvrti i prikazi
Naglašeno nacionalno značenje
Navedena knjiga našega zaslužnog znanstve-
nika pok. Miljenka Foretića (1939. – 2003.)
nastala je kao plod njegova cjeloživotnog
istraživanja dubrovačke povijesti. Matica hr-
vatska ovom se svestranom povjesničaru i
teatrologu već donekle odužila objavivši po-
smrtno njegovu knjigu Dubrovnik u povije-
snim i kulturnim mijenama. Zbornik odabra-
nih radova (Dubrovnik, 2007.), a sada je do-
datno potvrdila svoju zahvalnost. Upravo je
zbog svoje aktivnosti u Matici hrvatske, slo-
mom hrvatskoga proljeća Miljenko Foretić
završio u ko­mu­nističkoj tamnici. Objavljiva-
nje navedenoga rukopisa vrijedan je pothvat
iz nekoliko razloga. Od­nos Dubrovačke Re-
publike i Austrije, tematski i problemski do
sada nije sustavno istraživan i tek je usputno
tretiran u okviru povijesti dubrovačke drža-
ve. U ovom je djelu po­stojeću literaturu Fo-
retić nadogradio brojnim fondovima iz Dr-
žavnog arhiva u Dubrovniku kojima je po-
tvrdio naslućene ili pružio nove spoznaje u
tumačenju završnih stoljeća Dubrovačke Re-
publike. Tematski je prikazao novi geopoli-
tički položaj Dubrovnika, uvjetovan slablje-
 osvrti i prikazi

njem Venecije i Carigrada i uzdizanjem Beča kon dolaska španjolskih Burbonaca na prije-
i Pariza, čime je potvrdio tezu o prestruktu- stolje u Kampaniji 1735. godine.
riranju odnosa na Jadranu i Balkanu. U ža- U poglavlju “Od Beogradskog mira do
rište je stavio snalaženje slobodnoga Grada rusko-turskog rata (1739. – 1768.)” opisuje
u problemima vezanim uz Istočno pitanje, u veze Dubrovnika s Rusijom, obraćanje Au-
kojem se odnos Dubrovnika i Beča sve više striji u sporovima s Francuzima, pri čemu
uzajamno prožima. iznosi nove spoznaje poput ulaganja dubro-
Knjiga je sastavljena od kronološki po- vačkoga kapitala u bečke burze i banke. Raz-
vezanih studija koje se kreću od općih mje- matra nedovoljno razrađene teme naše hi-
sta do analitičkih pregleda temeljenih na ar- storiografije: ulogu papinske diplomacije,
hivskim podatcima. U njima se osvjetljavaju posebno nuncija u Veneciji, pitanje putov-
svi aspekti ovoga povijesnog odnosa izme- nice – passaporta za dubrovačke brodove
đu dviju država: geopolitički, uže diplomat- koji plove iz Venecije za Dubrovnik, važnost
ski, gospodarski i kul­turološki. Knjiga je te- moći sv. Stjepana, ugarskoga kralja, koje ču-
matski podijeljena u dvije cjeline: “Povijesni vaju dubrovački dominikanci, potražbe du-
pregled” i “Diplo­ma­cija”. “Povijesni pregled” brovačkih arhivskih dokumenata od strane
otvoren je naslovom “Od bitke pod Bečom Beča 1772. godine. U ovome centralnom te-
do Karlovačkog mira (1683. – 1699.)” u ko- matskom i kronološkom razdoblju u Beču
jem težište postavlja na Bečkom ugovoru iz sazrijevaju odluke o jadranskoj pomorskoj
1684. kojim se Dubrovnik stavio pod pokro- orijentaciji Monarhije; kao vješti pomor-
viteljstvo Habsburgovaca kao nasljednika ci i trgovci Dubrovčani zauzimaju istaknu-
hrvatsko-ugarskih vladara. Turski poraz kod
Beča, godinu prije, doveo je do preorijen-
tacije malene jadranske države koja se gore
navedenim ugovorom otvoreno priklonila
caru Leopoldu I. U navedenoj cjelini autor
prati dinamiku njihovih političkih odnosa i
doprinose Dubrovčana ranim naporima sa-
veznika, očekujući da će Habsburgovci oslo-
boditi Bosnu i Hercegovinu, dubrovačko pri-
rodno zaleđe. U sljedećim poglavljima “Od
Karlovačkog do Požarevačkog mira (1699. –
1718.)” i “Od Požarevačkog do Beogradskog
mira (1718. – 1739.)“ nastavlja razmatrati ra-
zne sastavnice du­brovačko-bečkih odnosa u
sklopu dubrovačke “diplomatske revoluci-
je 18. stoljeća”. Pokazao je kako je tijekom
Rata za španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.)
Dubrovnik postao centar aus­trijske špijuna-
že na Jadranu. U prilozima u sklopu ovih cje-
lina naglasio je važnost Napuljskoga Kraljev-
stva za dubrovačku povijest koja raste i na-

441

to mjesto u aktivnosti austrijske Istočne
kompanije.
U knjizi prati i unutrašnju političku di-
namiku. Zaključuje da se krajem 18. stoljeća
produbio sukob između posustale salaman-
keške oligarhije i ojačalih sorboneza koji se
dodatno usložnjava podjelom dubrovačke
oligarhije na frankofile, austrofile i rusofile.
Autor prati međuigru gospodarskih sektora
pri čemu ističe pad kopnene trgovine i us-
pon pomorstva osobito u onom segmentu
u kojem opslužuje bečke Habsburgovce i nji-
hove poletne sjevernojadranske luke. Politič-
ko-gospodarska dinamika razvidna je u po-
glavlju “Razdoblje čvršće prisutnosti u beč-
kim interesima 1775. – 1797.” u kojoj obra-
đuje nastavak dubrovačkoga trgovačkog ra-
sta na Mediteranu i na Hrvatskom primorju.
Pritom posebno razmatra snaženje bečkoga
utjecaja u Crnoj Gori, pitanje boravka car-
skoga rezidenta u Dubrovniku i ulogu Aus­
trije u smanjivanju dubrovačkoga tributa
Turcima.
Zaključna je cjelina “Od 1797. godine do
pada Republike”, koju kronološki otvara ne-
stanak Venecije i njezine dalmatinske upra-
ve koju zamjenjuje austrijska. Autor propi-
tuje odnose Dubrovnika s novom austrij-
skom vlasti u Boki te posebno odnos Repu-
blike prema Napoleonu. Dubrovčani prolaze
kroz fazu francuskih revolucionarnih te pr-
vih Napoleonovih ratova pri čemu se Senat
nastoji politički prilagoditi situaciji u Francu-
skoj i steći priznanje nove vlasti.
U drugoj spomenutoj cjelini nazvanoj
“Diplomacija”, prati “Srednjovjekovne veze
Dubrovnika i ostalih hrvatskih krajeva” u ko-
jemu analizira odnos Dubrovnika i Ludovi-
ka I., veze Republike s hrvatskim banovima,
posebno kontakte Dubrovnika s banom Pe-
trom Zrin­skim, dubrovačku vojsku koja po-
čiva na novačenju Hrvata iz tadašnje Vojne i
442
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
Banske Hrvat­ske. Piše o odnosima Dubrov-
nika i Hrvatskoga primorja, pogotovo Senja.
Veliki dio ove di­plo­matske cjeline posvetio
je dubrovačkim konzulatima, posebno ulo-
zi Rijeke i njezina konzula na Hrvatskom pri-
morju, konzulatu u Trstu, pokušaj osnivanja
dubrovačkoga konzulata u Zagrebu 1765.
godine te o onome ruskom u Dubrovniku.
Navedeno poglavlje “Diplomacija” završava
popisom svih dubrovačkih konzulata i vice-
konzulata, odnosno konzula i vicekonzula.
U svojoj je knjizi iscrpio bogate dubro-
vačke arhivske fondove kojim je zaokružio
odnose grada s moćnom državom koja je,
od Bečkoga rata, odigrala najvažniju ulogu u
nje­govoj povijesti. Osim znanstvene vrijed-
nosti, knjiga posjeduje i naglašeno nacional-
no značenje jer se fokusiranjem dubrovačkih
odnosa na Austriju, povijesnu nasljednicu
Zvonimi­rove krune, naglašava njegovo hr-
vatsko nasljeđe. U tom je pogledu dosadaš-
nju historio­grafsku perspektivu dubrovačke
povijesti uravnotežio austrijskom kompo-
nentom, tematski zapostavljenom u odno-
su na tursku i venecijansku. Lujo je Vojno-
vić Dubrovnik okrenuo pre­ma Istoku, dok su
veze s Rimom, Napuljem, Bečom i Parizom
ostale u drugom planu. Važnost je Foreti-
ćeve knjige što je Dubrovnik ukotvio u svo-
ju prirodnu zapadnu os kao sastavni dio ja-
dranskoga habsburškog okruženja kojemu je
Dubrovnik pripadao zajedno sa španjolskim
Napuljem, Crkvenom državom, Toskanom i
posjedima austrijske grane habsburške loze
na Jadranu. Knjiga dakle ruši tursku – bal-
kansku paradigmu dubrovačke povijesti
provučenu u jugofilsko ruho “slavenske Ate-
ne”; dokazuje da je Dubrovnik čvrsto ukot­
vljen u zapadnu, katoličku, hrvatsku kultu-
ru kao njezina predstraža pred orijentalnim
despocijama: ruskom i osmanlijskom.
Josip Vrandečić
 Radoslav Katičić
Naša stara vjera
Tragovima svetih pjesama
naše pretkršćanske starine
Ibis grafika
Matica hrvatska
Zagreb, 2018.
osvrti i prikazi
Uz knjigu Radoslava Katičića
Knjigom Naša stara vjera dovršio je profesor
Radoslav Katičić (1930.) ciklus od pet knji-
ga1 o staroj, pretkršćanskoj, slavenskoj vje-
ri. Zajedničkim podnaslovom svake od pet
knjiga – Tragovima svetih pjesama naše pret-
kršćanske starine – profesor Katičić zapra-
vo lapidarno nazna­čuje svoju metodu i upu-
ćuje na subjekt, odnosno na područje svo-
ga rada. On slijedi tragove, kadšto veće dije-
love, rijetko cjeline, a najčešće fragmente iz
usmeno-književne građe i tradicijskih preda-
ja. Iako se njegove rasprave odnose na staru
vjeru, počevši od naslova pa do cjeline sadr-
žaja svake od pet knjiga, ipak treba naglasiti
da Katičić u svim ovim knjigama ne rasprav-
lja kao mitolog, nego prvenstveno kao filo-
log. On najprije istražuje i objašnjava ostatke
tekstova svetoga pjeva slavenske stare vjere.
Onoliko koliko je pouzdano rekonstruiran i
objašnjen tekst, toliko se, slikovito rečeno, li-
kovima stare vjere daje prilika da progovore
i budu prepoznati u svojim te­meljnim zna-
čajkama. A one su očuvane u tekstu i jezi-
1 Božanski boj, 2008.; Zeleni lug, 2010.; Gazdarica na vratima,
2011.; Vilinska vrata, 2014. i Naša stara vjera, 2017.
443
ku. Sveti tekst kao pouzdana činjenica koja
predstavlja sastavnice svjetonazora stare sla-
venske vjere, Katičićev je primarni, iako ne i
jedini interes. Građa čijim tragovima se pola-
zi u istraživanje, danas je posve izvan svoje-
ga nekadaš­njeg kontesta. Ona je dio kultur-
no-povijesnoga identiteta naroda, baština
očuvana onoliko koliko je u proteklim vre-
menima zapisana i pohranjena u zbirkama,
kao dio povijesne građe, baština na­rodnoga
nasljeđa. Ako i kada se to usmeno-književno
blago još uvijek može doživjeti u živom go-
voru i ljudskoj izvedbi, onda je to tek u funk-
ciji izvedbenoga predstavljanja kulturne ba-
štine. To je ono naše staro, identitet i poisto-
vjećivanje s nasljeđem, a nikako izvođenje
svetih pjesma u obrednu svrhu, kako su ih,
primjerice, mogli čuti i doživjeti, pa i zapisa-
ti, srednjovjekovni misionari ili kroničari. U
međuvremenu, osobito u XIX. stoljeću, pri-
kupljena je obilna građa u kojoj se, doduše,
razaznaju mnogi slojevi različitih naplavina i
utjecaja. Time ne samo da se prikrivaju i za­
mag­ljuju starija značenja, sadržaji i njihova
ishodišta nego su, dapače u proteklim stolje-
ćima mnogi sadržaji nepovratno nestali. Ali
tragovi su ipak ostali. Stoga istraživanje kre-
će od opstalih fragmenata i slijedi otiske sta-
rine, nastojeći prepoznavati put prema tim
starijim, većim, nekadaš­njim cjelinama. Taj
put nužno je poredben. Put u dubine drev-
nih vremena, prema zajedničkim ishodišti-
ma, vodi tragovima očuvanim u baštini da-
našnjih pojedinih naroda i skupina naroda i
njihovih jezika. Profesor Katičić govori o sve-
tim tekstovima stare vjere naroda slavensko-
ga jezika koji su istovremeno dijelom naše,
hrvatske pretkršćanske starine. On polazi od
hrvatskoga nasljeđa, najčešće usmeno-knji-
ževnoga teksta, odabranih dijelova narod-
noga pjesništva, ali i određene frazeologije,
pa koliko je moguće i od obrednosti očuva-

ne u pojedinim narodnim običajima, ili pak
od pojedinih toponima i specifičnoga raspo-
reda u prostoru ostataka negdašnjih, pa i da-
našnjih, sakralnih objekata. On je dakle čvr-
sto na tlu hrvatske i slavenske narodne tra-
dicije i jezika, odakle, prateći i tražeći trago-
ve, dolazi u dublje, stare slojeve zajed­ničke
povijesti i kulture naroda slavenskoga jezika.
Time naše, hrvatsko tradicijsko nasljeđe, us-
poredbama istovjetnih jezičnih i kulturnih
elemenata u nasljeđima drugih slavenskih
naroda, biva rekonstruirano u svojim povije-
snim izvorištima i objašnjeno kao zajednič-
ko, naše slavensko. Katičić ističe važnost sla-
venskoga elementa naše sadašnjosti. Doista,
uvažavajući i prihvaćajući sva povijesna obo-
gaćenja, od mediteranskoga i romanskoga,
orijentalnoga i turskoga do srednjoeurop-
skoga i njemačkoga (pa i mađarskoga) kao
i baštinu europske kršćanske kulture, koja je
temelj našega suvremenog identiteta. Činje-
nica je, međutim, da smo mi jedna od sla-
venskih grana na prastarome, razgranatom
stablu indoeuropskih naroda i jezika. Stoga
znanje o starovjerskom, mitskom svjetona-
zoru, oblikovano, izricano, prenošeno tim je-
zicima, dio je našega duhovnog obogaćenja
i baštine koju ne treba zabacivati u stranu.
Svaka od pet knjiga bavi se nekom od te-
meljnih odrednica stare vjere, iz svake za-
sebno izranjaju glavne, nosive odrednice u
strukturi pretkršćanskoga slavenskog poi-
manja svijeta, pre­poznaju se glavni likovi,
mjesta i vrijeme njihovih međusobnih odno-
sa. Svih pet knjiga zajedno predstavlja cjeli-
nu iz koje se mogu rekonstruirati glavni obri-
si stare slavenske vjere, njezina starija vedska
ishodišta, mogu se prepoznati sličnosti, ali i
niz odlučujućih razlika od drugih mito­logija
izraslih na indoeuropskom stablu i oko nje-
ga. Konačno, moguće je razumjeti smisao te
stare vjere, kako je oživotvoruju njezini bo-
444
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
žanski likovi svojim osobinama i odnosima.
Mjesta, vrijeme i učinci, očekivani u životu
ljudi i godišnjoj mijeni prirode, očuvani su,
iako u trago­vima, u jeziku, tradicijama, to-
ponimima, običajnom kalendaru, gdje ih se
može prepoznavati, utvrditi im značenja i iz
očuvanih dijelova prepoznavati veće cjeline,
obrise staroga slavenskog svjetonazora i vje-
re. Fragmenti svetih pjesama najpouzdaniji
su izvori u pokušajima rekonstrukcije stare
vjere. Taj je tekst, prvotno dio drevne kultu-
re i sveti pjev stare slavenske vjere i mitološ-
ke slike svijeta, naknadno zapisan, naplavljen
sadržajima koje su donosila stoljeća. Ogrnut
u ruho kršćanke tradicije i tako sačuvan, da-
nas dio povijesne baštine suvremene kultu-
re. Izvorno, obredni tekst bio je nepisan, sve-
ti govor jezikom i u jeziku usmeno prenošen.
Osim u usmeno-književnoj građi, u zapi-
sanome narodnom pjesništvu, još uvijek ima
tragova preživjelih u živome jezičnom izrazu.
I danas, u svakodnevnom govoru, nesvjesni
značenja, izgovaramo fraze koje je moguće
prepoznati kao ostatke iz frazeologije svjeto-
nazorskoga govora stare, pretkršćanske, sla-
venske vjere. Tu, da spomenemo samo mali
dio, spadaju npr. izrazi kao što su: strela (te)
nebeska, vrak te zel, vrag te odnio, grom te
ubio, bog te ubio (ne ubio), do zla boga, gro-
ma ti, ili pak neke pjesmice koje se izvode na
pozornicama poput Sve ptičice iz gore, spu-
stile se na more, ili pjesme Tekla voda Kara-
šica (koja se po Slavoniji pjeva i danas) s pri-
pjevom Duna, Duna, Dunave tija vodo lad-
na. Nije to ona velika europska rijeka Dunav
(premda mu ime dolazi iz iste osnove, kao
uostalom i rijeci Don), nego je to mitski Du-
naj, opasna (ili bolje opaka) voda koja teče
posred gore zelene i koju sudbonosno treba
prijeći. To je Dunaj koji susrećemo u našim
brojnim narodnim pjesmama i u nizu topo-
nima na mjestima gdje velike rijeke Dunava

nema niti je može biti. Primjerice na jadran-
skoj obali, u Dubrovniku ili u Brelima. Tako-
đer u Krškom u Sloveniji.
Katičićeva istraživanja i objavljene knjige,
nadati se je, ohrabrit će i usmjeriti još više
istra­živanja naših toponima, fraza, riječi i
izraza koji u sebi nose trag i nasljeđe staroga
svjetonazora. Već sada priličan je broj hrvat-
skih istraživača za koje bi se moglo reći da su
na Katičićevu tragu, poput pok. T. Vinšćaka,
V. i J. Belaja, G. P. Šanteka, I. Kipre, D. Vidovi-
ća, S. Marjanić, L. Bajuk, V. P. Gossa i drugih.
Kulturno-povijesna etnologija, čini se možda
i više nego drugi, Kati­čićevom metodom i re-
zultatima, dobila je nove perspektive i istra-
živačke mogućnosti interpreta­cije ostataka
stare slavenske vjere i mitskoga svjetonazora
očuvanih u golemoj etnografskoj građi i tra-
dicijskom nasljeđu.
Knjigu Naša stara vjera. Tragovima sve-
tih pjesama naše pretkršćanske starine, kao
i onu prvu, Božanski boj, Katičić počinje na-
vođenjem najave Antuna Mihanovića (1796.
– 1861.) o približavanju vremena u kojemu
noć koja je tisućama godina prekrivala pra-
povijest našega roda konačno nestaje od svje-
tla koje sviće od Indije, koju je pjesnik naše
himne, zapisao 1823. godine. Katičić ne do-
nosi opsežniji historiografski pregled hrvat-
skih prinosa na polju istraživanja hrvat­ske i
slavenske stare vjere. No Mihanovićevu opti-
mističnu najavu, premda opsegom neveliku,
Katičić očito drži prijelomnom i osobito važ-
nom u povijesti hrvatske znanosti, s obzirom
na to da je navodi na samome početku prve
knjige iz niza (Božanski boj), a potom opet na
početku posljednje u nizu Tragovima svetih
tekstova naše pretkršćanske starine. Dapače,
tu knjigu, Naša stara vjera, Katičić ne samo
da počinje Mihanovićom nego je i završava
tvrdnjom, i to naglašenom, da je poslije sto i
kusur godina Mihanović imao… pravo.
445
osvrti i prikazi
Natka Nodila (1834. – 1912.) koji je te-
žio uspostaviti cjeloviti mitološki sustav te-
meljem srpske i hrvatske usmeno-književ-
ne epike, drži Katičić kao izrazito značajno-
ga hrvatskog autora o staroj vjeri. U opširnoj
ocjeni Katičić studije Natka Nodila o staroj
vjeri prikazuje kao glavni hrvatski doprinos
istraživanjima na polju slavenske mitologije.
Čak i uz neke ograde od Nodilo­vih tumače-
nja, Katičić smatra da je Nodilova serija ra-
sprava objavljivana u Radu JAZU (1885. –
1890.) te kao knjiga Stara vjera Srba i Hrvata
(1981.) na razini tadašnjega europskog kon-
teksta. Međutim, treba reći da su istraživa-
nja stare hrvatske i slavenske vjere, odnosno
mitologije, pro­lazila različite zgode i nez-
gode, poticaje i zastoje, znatnim svojim di-
jelom ostajući izvan europ­skoga konteksta.
Katičićevo spominjanje, ne samo na ovome
mjestu, rada našega Posavljaka Stipana Ver-
kovića (1821. – 1894.) i njegove naivne vjere
da je otkrio slavensku Vedu, premda Katičić
izravno ne kaže tako, doima se kao neka slika
povijesnih procesa kroz koje su prolazila ne
samo istraživanja stare vjere nego smo pro-
lazili i kao narod – od povijesnih datosti do
politič­kih zabluda.
Ostavljajući po strani podulji niz hrvat-
skih prinosnika s ovoga područja, Katičić
pokazuje da se povijest hrvatskih istraživa-
nja slavenske mitologije odvijala u okviri-
ma njezina slavističkog okružja i utemeljenja
kako su ga svojim prinosima zasnovala dvo-
jica znamenitih slovačkih slavi­sta – J. Kollar
(1793. – 1852.) i P. J. Šafarik (1795. – 1861.),
a odlučujuće usmjerio utemeljitelj german-
ske filologije Jakob Grimm (1785. – 1863.).
U nas je razinu utemeljenu na tome smjeru,
kako smo vidjeli, kao jedan od rijetkih uspio
dosegnuti tek N. Nodilo. Uz njega, kao jedno
od ključnih imena u povijesti hrvatskih mi-
toloških istraživanja Katičić navodi još i na-

šega slavista Vatroslava Jagića premda nje-
gov doprinos ne prikazuje podrobnije, kao
što je prikazan značaj Nodilov. Može se doi-
mati paradoksalno, ali je činjenica da Jagićev
značaj nije plod njegova doprinosa u mito-
loškim istraživanjima, jer Jagićeva istraživač-
koga doprinosa na polju stare sla­venske vje-
re zapravo nije ni bilo. Dapače, Jagićev zna-
čaj je u njegovu rezolutnom stavu kojim je
doveo do toga da su istraživanja obustavlje-
na, a kada bi ih se i započelo, podvrgavana su
kritici pa čak, kako navodi Katičić, i destruk-
tivnosti. Jagićev je značaj, dakle, u tome što
je njegovim autoritetom za dugi niz desetlje-
ća s akademskih katedri i stranica znanstve-
ne periodike izgurano istraživanje slavenske
mitologije odnosno stare vjere. Ostao je tek
marginalni, amaterski prostor. Ipak, takvim
(Jagićevim) stavom naša je znanost očuvana
od klizanja u nepouzdana tumačenja i fanta-
ziranje. Ono o čemu ne znamo točno, pro-
vjerljivo i pouzdano, kao što često govori Ka-
tičić, možemo dati tek drugi najbolji znan-
stveni odgovor – to ne znamo! A izvan aka-
demskoga kruga, treba i to priznati, bilo ga
je napretek. Daljnji Jagićev doprinos važan i
za povijest naše mitolo­gijske literature, koji
ističe Katičić, upravo je u tome što je filolog
Jagić hrvatsku slavistiku us­mjerio prema pi-
sanim izvorima ćirilometodske tradicije. Fi-
lologija je, onoliko s koliko je građe raspola-
gala, uvijek stajala na čvrstome ili barem na
čvršćemu tlu nego su to bile neke druge dis-
cipline koje su u nedostatku čvrstih argume-
nata (poput teksta) zalazile u područja do-
mišljanja. Manje je pouzdano iz misaonoga
otkriti činjenice, pouzdanije je iz činjenica
otkrivati misaonost.
Upravo stoga filologija je egzaktna, a Ka-
tičić uvijek pokazuje da je prvenstveno filo-
log, čak i onda kada se ne bavi filološkom
temom.
446
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
Iako donosi ključne rezultate, okosni-
cu povijesnoga pregleda hrvatskih istraži-
vanja kao i glavna poglavlja staroga slaven-
skoga svetog svjetonazora, Katičićeva knjiga
Naša stara vjera ne smije se promatrati tek
kao sinteza, a još manje kao sažetak dosa-
dašnjih Katičićevih knjiga o sta­roj slavenskoj
vjeri. Iako se u njoj pregledno izlažu znanja o
našoj staroj vjeri, onako kako ona proizlaze iz
filološke rekonstrukcije, etimoloških objaš-
njenja toponima ili nekih hidronima i drugih
elemenata građe, ova knjiga nije samo pre-
gledni prikaz prethodnih autorovih rezulta-
ta iz­loženih u prethodne četiri knjige.2 Knji-
ga Naša stara vjera prvenstveno je smjero-
kaz, sadržajni i metodološki, za nova i daljnja
istraživanja. U historiografskom pregledu
hrvatskih autora ogra­ničio se Katičić tek na
ključnu Mihanovićevu najavu i na Nodilov
prinos kao jedan od rijetkih na europskoj ra-
zini, te na odlučno Jagićevo usmjerenje (iako
se teško oduprijeti dojmu da je i Tomo Mare-
tić (1854. – 1938.) tomu znatno doprinio) te,
gotovo kao egzemplarnu ilustraciju zabluda,
spominje Verkovićevo djelovanje. Niz prota-
gonista i njihovih prinosa, danas zapravo po-
vijesnih epizoda na polju stare slavenske mi-
tološke vjere Katičić ne spominje jer im i nije
mjesto u te­meljnoj knjizi kojom se otvara
perspektiva novih i daljnjih istraživanja. Isti-
ni za volju, uz izuzetak rasprava Obredne go-
mile Ante Škobalja (1914. – 2000.) iz sedam-
desetih te rasprava O dualizmu u vjeri sta-
rih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju
Ive Pilara (1874. – 1933.) iz tridesetih godina
prošloga stoljeća, na polju mitoloških istra-
2 Pa i u nekim drugim, starijim Katičićevim naslovima, npr.
Uz početke hrvatskih početaka, Filološke studije o našem
najranijem srednjevjekovlju, 1992; Na ishodištu. Književnost
u hrvatskim zemljama od 7. do 12. stoljeća, 1994; Illyricum
mythologicum, 1995; te Literarum studia. Književnost i nao-
brazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, 1998.

živanja naše stare vjere i slavenske mitologi-
je ništa se značajnijega nije postiglo. U našoj
znanosti ostalo je bez odjeka čak i to da je
znameniti lingvist Roman Jakobson (1896. –
1982.) koji je s akademskim krugovima u Za-
grebu imao živ odnos, u nekim svojim enci-
klopedijskim prikazima uzimao u obzir Pila-
rovu raspravu o dualističkom karakteru vje-
re starih Hrvata, koja je svojevrsni nastavak
i produbljenje rasprave Koje su vjere bili sta-
ri Slaveni prije krštenja, češkoga slavista Jana
Peiskera (1851. – 1933.) ob­javljene 1928. u
Starohrvatskoj prosvjeti. Sve do ponovne ob­
jave Nodilovih studija 1981. u Splitu, te na-
pose do legendarnih Katičićevih predava-
nja, koncem osamdesetih na Filozofskom fa-
kultetu u Zagrebu i njegovih prvih raspra-
va o fragmentima svetih pjesama slavenske
pretkršćanske starine, objavljenim u inoze-
mnoj i domaćoj periodici, u hrvatskoj zna-
nosti na području slavenske mitologije nije
se događalo ništa osobito novoga. Uz neko-
liko izuzetaka, hrvatska literatura s područ-
ja stare slavenske vjere, uglavnom se svodila
na obilje nepouzdanoga nagađanja, fantazi-
je i mašte koju mitološke teme uzbuđuju i
raspiruju. Tek je Katičić sa svojim petoknjiž-
jem Tragovima svetih pjesama naše pretkrš­
ćanske starine, na znanstven način, teme-
ljem čvrstih dokaza i pouzdanih otkrića, vra-
tio naša istraživanja stare, mitološke vjere u
europski kontekst. Dobili smo ne samo sa-
držajni okvir i metodološki putokaz za nova
i daljnja istraživanja u interdisciplinarnom
području znanosti. Nakon Nodila (a dodaj-
mo i Pilara) sve do Katičića u našoj znano-
sti nije bilo ozbiljnijih doprinosa kojima je
hrvatska humanistička znanost, u području
slavenskih mitoloških tema, bila povezana s
povijesnim nizom mitologijskih učenja i pri-
nosa koji su dolazili s europske znanstvene,
pretežito etnološke i lingvističke pozornice,
447
osvrti i prikazi
počevši od F. Buslajeva (1818. – 1871.) i A.
N. Afanasijeva (1826. – 1871.) do G. Fraze-
ra (1854. – 1941.) i B. Malinowskog (1884. –
1942.), od L. Levy-Bruhla (1857. – 1939.) do
A. Brueck­nera (1859. – 1939.), a potom i psi-
hijatrijske škole C. G. Junga (1875. – 1961.) i
S. Freuda (1856. – 1939.), preko struktural-
ne antropologije i lingvistike C. Levi-Straus­
sa (1908. – 2009.) i R. Jakobsona (1896. –
1982.). Kao svojevrsnu skicu za povijesnu ge-
nezu mitološke historiografije, Katičić navo-
di niz velikih tumača poredbenih mitologija,
učitelja na svjetskoj znanstvenoj sceni, po-
put M. Eliadea (1907. – 1986.) i K. Kerenyi-
ja (1897. – 1973.), do G. Dumezila (1898. –
1986.) i E. Benvenistea (1092. – 1976.) sve do,
kako ih naziva, genijalnih ruskih indoeuropei-
sta V. V. Ivanova (1929. – 2017.) i V. N. Topo-
rova (1928. – 2005.). Katičić na više mjesta
napominje da se nadovezuje upravo na nji-
hov rad. Treba reći da je tako iz malobrojne
hrvatske znanosti stigao do sada najveći do-
prinos novomu i obuhvatnijem tumačenju
slavenske pretkršćanske svetosti, nakon što
su ga u drugoj polovici prošloga stoljeća za-
snovali ruski strukturalisti Ivanov i Toporov.
Taj doprinos dao je profesor Radoslav Kati-
čić, koji za sebe kaže da je učenik indoeuro-
peista Paula Thiemea (1905. – 2001.) sa svo-
jih pet knjiga iz serije Tragovima svetih pjesa-
ma naše pretkršćanske starine, od kojih po-
sljednja u nizu, Naša stara vjera, baš kao ka-
kav mit, predstavlja i početak i kraj, uvod i
sintezu, putokaz za buduće i pregled dosa-
dašnjega. Osim znanstvenoga dometa, tre-
ba priznati još jednu činjenicu koja se manje
tiče znanosti, a mnogo više književnosti: Ka-
tičićev tekst stilistički poseban i prepoznat-
ljiv, ima svoju književnu vrijednost i duhov-
ni domet.
Damir Zorić
 Starohrvatska prosvjeta
Sv. 43 (2016)
osvrti i prikazi
Uz obljetnicu
Tijekom 2017. godine svjetlo dana ugledao je
43. svezak uglednog časopisa Staro­hrvatska
prosvjeta koji je posvećen 40. obljetnici dje-
lovanja Muzeja hrvatskih arheoloških spo-
menika na današnjoj adresi. Naime, 1976.
godine Muzej je otvorio svoja vrata na split-
skim Mejama, nakon brojnih selidbi tijekom
83 godine svog postojanja.
U ovom je svesku tiskano devet člana-
ka ocijenjenih izvornim znanstvenim rado-
vima, a u drugom dijelu časopisa nazvanom
“Ocjene – prikazi – osvrti” dodatnih je osam
radova. Manji dio članaka tiskan je dvojezič-
no (na hrvatskom i engleskom jeziku) što
svakako smanjuje dostupnost pojedinih re-
zultata stranim stručnjacima.
Prvi članak, “Arheološki projekt Varva-
ria / Breberium / Bribir u 2015. godini” (str.
9–47), predstavlja preliminarno izvješće ar-
heoloških istraživanja koja su se odvijala na
Bribirskoj glavici tijekom 2015. godine. Radi
se o drugoj sezoni iskopavanja koja se odvi-
jaju u suradnji Muzeja hrvatskih arheoloških
spomenika iz Splita i Macquarie Sveučilišta
iz Sydneya, u okviru projekta Varvaria / Bre-
448
berium / Bribir. S obzirom na brojne institu-
cije koje sudjeluju u istraživanju ne začuđuje
veći broj autora, a to su Victor Ghica, Ante
Milošević, Nikolina Uroda i Danijel Džino.
Victor Ghica, s Teološkog fakulteta u Oslu,
bio je voditelj iskopavanja, dok je Ante Milo-
šević voditelj cjelokupnog projekta.
Rezultati prve sezone predstavljeni su u
prethodnom broju časopisa. Ovogodišnji
izvještaj započeo je s kratkim popisom po-
duzetih akcija, dok je ostatak teksta podi-
jeljen u manje logične cjeline: 1. Iskopava-
nja (str. 11–39), 2. Restauracija i konzerva-
cija (str. 39–42), 3. Keramika (str. 42–44), 4.
Fizička antropologija (str. 44–46), 5. Prostor-
no skeniranje sondi (str. 46), 6. Fotograme-
trijsko modeliranje (str. 46–47), 7. 3D mode-
liranje (str. 47) i 8. Arheološka baza podata-
ka (str. 47).
Kao što je vidljivo, najveći prostor po-
svećen je samomu arheološkom iskopava-
nju te analizi stratigrafskih odnosa na uku-
pno istraženom prostoru. U odnosu na pret-
hodnu kampanju površina je istraživanja
proširena na prostor unutar današnje crkve
i sjeveroistočno od nje u okviru sedam no-
vootvorenih sondi. Najzanimljiviji je svaka-
ko prostor unutar današnje crkve jer je time
istražena rotonda koja joj je prethodila, a o
kojoj se više puta raspravljalo u arheološ-
koj literaturi jer istraživanja Stjepana Gunja-
če nisu mogla biti ovako sveobuhvatna. Pro-
stor unutar crkve istražen je kroz tri sonde,
od kojih središnja predstavlja prostor koji je
istražio Gunjača 1959. godine, dok su preo-
stale dosada bile neistražene. Već su u rani-
jem izvještaju razmatrane pojedine faze koje
su u ovom izvještaju na temelju novootkri-
venih stratigrafskih odnosa i nalaza dopu-
njene i ispravljene. Gradnja se rotonde da-
tira u kasnoantičko doba. Kao najraniji da-
tum, na temelju radiokarbonskih analiza, na-

vodi se sredina 3. st., a najkasniji sredina 6. st.
Autori smatraju kako pravokutni prostor na
ulazu rotonde predstavlja stariji objekt, dok
ostalih sedam polukružnih apsida čini ro-
tondu kojoj se ovim analizama potpuno mi-
jenja dosadašnja interpretacija. Taj je objekt
u funkciji najmanje do 9., a možda i do 11.
st. s obzirom na nalaze crkvenog namješta-
ja od kojih treba izdvojiti ulomak sarkofaga
s natpisom …IMIRO DUCE, koji predstavlja
sedmi pronađeni natpis sa spomenom kne-
za Branimira.
Važnost Bribira u mnogim razdobljima
njegove povijesti, koja se u materijalnoj kul-
turi očituje u kontinuitetu od prapovijesti
do danas, nije potrebno posebno isticati. O
tome svjedoče i arheološka istraživanja koja
se uz pojedine prekide na Bribiru vode od
vremena fra Luje Maruna, odnosno početa-
ka znanstvene arheologije u Hrvatskoj. Ta su
istraživanja uvijek vršena u skladu s vreme-
nom u kojima su se odvijala pa su tako i ova
najnovija donijela danas neophodnu mul-
tidisciplinarnost u najboljem smislu te rije-
či. Za svaku je pohvalu i ovakvo redovito iz-
vještavanje o radovima, naravno u prelimi-
narnom obliku, ali čekanje na cjelovitu obra-
du i objavu lišilo bi nas mnogih zanimljivih
nalaza i podataka na duže vrijeme, a ovako
smo, u odnosu na svakogodišnje medijske
izvještaje, detaljnije upoznati s rezultatima
istraživanja.
I drugi članak u časopisu posvećen je Bri-
biru. U članku pod naslovom “Iz armatorija
srednjovjekovnog Bribira” (str. 49–89) Ante
Milošević nas upoznaje s nekoliko nalaza iz
prijašnjih istraživanja. Predmeti se čuvaju u
Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, a
stjecajem okolnosti o njima se zna samo da
potječu s Bribira. Radi se o križolikom oko-
vu, stremenu konjske orme i ostatcima četi-
riju buzdovana, a predmeti su prvo kataloški
449
osvrti i prikazi
pred­stavljeni. Svi su predmeti napravljeni od
željeza, stremen je ukrašen tauširanom sre-
brenom i zlatnom žicom, a na jednom ulom-
ku buzdovana također je pozlaćeni ukras.
Uz analizu oblika i ukrasa križolikog oko-
va i njegovih analogija, autor se dotiče i
funkcije te smatra kako je riječ o dijelu oglav-
lja konjske orme te ga datira u 9. st., odnosno
u “vrijeme u kojemu su Bribir i tadašnja Hr-
vatska živjeli i razvijali se na obodu Karolinš-
koga Carstva” (str. 59).
Najzanimljiviji nalaz svakako je željezni
ukrašeni stremen. Uz navođenje malobroj-
nih nalaza stremena iz primorskog dijela ra-
nosrednjovjekovne Hrvatske, autor se do-
takao i nalaza iz kontinentalne Hrvatske te
srednje Europe, kao i dosadašnjih općih ana-
liza tog dijela konjaničke opreme. Bez obzira
na još nerazjašnjeno porijeklo, s određenom
sigurnošću se može reći kako stremeni u širu
upotrebu u Europi dolaze na prijelazu iz 7. u
8. stoljeće. Milošević nakon analize više tipo-
logija stremena smatra kako se ne može dati
jednostavan odgovor na pitanje tipa i data-
cije primjerka s Bribira izvan njegove pripad-
nosti ranomu srednjem vijeku te se posve-
ćuje ukrasu stremena. Ukras je djelomično
očuvan jer je stremenu izvorno bila ukraše-
na cijela vanjska strana. Najočuvaniji je ukras
vanjske strane pločice za remen gdje se javlja
motiv dviju nasuprotno postavljenih bezgla-
vih ptica nad kojima se nalazi okrunjen muš-
ki lik, a sve okruženo biljnim i vitičastim or-
namentima. Milošević smatra kako ovaj na-
laz potječe iz razdoblja 9. – 11. st., a s obzi-
rom na jedinstvenost dio je opreme “nekoga
ranosred­njovjekovnoga bribirskog princep-
sa” (str. 78).
I posljednja kategorija nalaza – buzdova-
ni – rijetki su nalazi u Dalmaciji. Predstavlje-
na četiri primjerka pripadaju dvama osnov-
nim tipovima: buzdovanima s piramidalnim

završetcima na kubičnom tijelu i buzdovani-
ma s krilcima ili perima na loptastom ili ba-
čvastom tijelu, a nakon razmatranja različi-
tih tipologija Milošević ih datira u 11. – 12. st.
Slijedi članak Željka Rapanića “Propast
Salone” (str. 91–139), u kojem se kroz četi-
ri poglavlja1 autor dotiče važne teme za hr-
vatsku povijest jer se radi o događaju koji
na ovim prostorima označava kraj antike i
početak srednjeg vijeka. Na samom počet-
ku u poglavlju “Uvodne napomene. Povod
raspravi” (str. 92–93) autor se kratko doti-
če važnosti teme, Bulićeva točnog određi-
vanja godine i kasnijih promjena, ali i sinta-
gmi kojima se taj događaj opisuje, a Rapa-
nić se odlučuje za termin propast jer smatra
kako ona “nije bila uvjetovana nekim kon-
kretnim napadačkim i osvajačkim, rušilač-
kim činom”, već se događala “polagano, ali
ipak primjetno”.
U poglavlju “Qualiter Salona eversa vel
capta fuit?” (str. 93–105) autor prvo daje
1 Prilikom numeriranja poglavlja i potpoglavlja s obzirom na
strukturu teksta došlo je do pogreške gdje je dio poglavlja
nastavio numeraciju potpoglavlja 3. poglavlja.
450
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
pregled ovog pitanja u znanstvenoj literaturi
s naglaskom na standardna objašnjenja pro-
pasti Salone koja su se temeljila na interpre-
tiranju vijesti iz djela Konstantina Porfiroge-
neta i Tome Arhiđakona i pojedinim arheo-
loškim nalazima. U drugom dijelu poglavlja
autor nudi svoju sliku događaja koju je dije-
lom i ranije iznosio. To je slika u kojoj je Salo-
na propadala i prije dolaska Avara i Slavena,
stanovništvo nije bježalo u panici već su ga
malo-pomalo napuštali, a zbog takvog nači-
na točan datum nije ni bitan jer se radi o po-
laganoj degradaciji. Autor se osvrće i na pri-
mjedbe koje su mu dosad bile upućene.
Sljedeće poglavlje, “Fuitne Salona eversa
vel capta?” (str. 105–128), posvećeno je prvo
povijesnim izvorima, a zatim materijalnim
izvorima. Rapanić s obzirom na temu po-
tanko obrađuje sedam djela, a to su: Gotski
rat Prokopija iz Cezareje, Historia Salonitana
maior, pisma pape Grgura Velikog, Historia
Salonitanorum pontificium Tome Arhiđako-
na, De administrando imperio Konstantina
Porfirogeneta, Liber pontificalis i Žića svetih
Dujma i Staša. Od materijalnih izvora osvrće
se na natpise, građevine i carski novac.
U posljednjem poglavlju, “Finaliter, en
causae Salona a se ipsa primitus in­cepit labe­
factari!” (str. 128–135), autor pobliže izlaže
svoje gledanje o podužem procesu degra­da­
cije, ali iznosi i nekoliko novih pretpostavki.
Na osnovi radova Ante Miloševića, razma-
tra limes na Cetini i tragove slavenske mito-
logije na prostoru Žrnovnice, te smatra kako
su Slaveni Cetinu prešli preko prijelaza u Bla-
tu na Cetini, a zatim se kroz Poljica spusti-
li do Salone. Ta slavenska kretanja karakteri-
zira kao “neagresivni polagani prohod neve-
likih skupina”, a ponavlja i svoj stav kako bi
Salona vjerojatno bila branjena da nije bilo
palače cara Dioklecijana, koja je omogući-
la nastanak novoga utvrđenog grada u koji

su Salonitanci prenijeli svoju urbanu, kul-
turnu i intelektualnu baštinu, promišljenim
preseljenjem, a ne u panici pred rušilačkim
napadima.
“Hrvati, kult Peruna i slavenski gentilizam
(Komentari na hipotezu Ante Miloševića o
identitetu Porina i Peruna)” (str. 141–164)
prijevod je članka Denisa Jevgenjeviča Ali-
mova objavljenog u časopisu Studia Slavica
et Balcanica Petropolitana 2015. godine. Ali-
mov je docent na Odsjeku za povijest slaven-
skih i balkanskih zemalja Instituta za povijest
Sveučilišta u Sankt Peterburgu. Doktorirao je
2005. godine radom pod naslovom Hrvatsko
društvo u doba pokrštavanja (VII–IX. st.), a
2016. godine mu je objavljena knjiga Etnoge-
neza Hrvata. Formiranje hrvatske etnopolitič-
ke zajednice u VII.-IX. stoljeću. Alimov se, da-
kle, dugo bavi najranijom hrvatskom povije-
šću, a ovim se radom osvrnuo na tezu Ante
Miloševića, prema kojoj hrvatski vladar Po-
rin iz 30. poglavlja djela “O upravljanju car-
stvom” predstavlja Peruna, slavenskog boga
oluje. Milošević je 2013. godine u Starohrvat-
skoj prosvjeti u članku pod nazivom “Tko je
Porin iz 30. poglavlja De administrando im-
perio” ponudio novu tezu na historiografski
problem identificiranja Porina kojeg spomi-
nje samo Konstantin Porfirogenet. Na teme-
lju analogija s germanskim narodima (Lan-
gobardi, Goti) autor smatra kako spomen
arhonta Porina nije reminiscencija vladara,
već vrhovnog boga iz vremena prije pokršta-
vanja. Alimov daje pregled rješenja proble-
ma do kojih su dovele različite priče iz Kon-
stantinova djela s naglaskom na identifika-
ciju Porina, pri čemu se dotiče u ranijim ra-
dovima iznijetih pogleda na važne događaje
iz rane hrvatske povijesti – seobu, pokršta-
vanje i slično. Autor smatra kako nije ključ-
no pitanje “jesu li se doista Hrvati preselili i
pokrstili” već je riječ o naknadno strukturira-
451
osvrti i prikazi
noj povijesti pa je najvažnije pitanje tko ju je
strukturirao – sami Hrvati ili Bizant. U sklo-
pu razmatranja etnogenetskog diskursa Ali-
mov pronalazi elemente koji osnažuju Milo-
ševićevu tezu. Povezujući Porgu s Porinom,
ali i kod razmatranja praznine u povijesnim
izvorima između Vladislava i Mislava, autor
nudi nekoliko vrlo zanimljivih pretpostavki
poput one o promjeni vlasti među rodovima
od kojih je jedan vladao prostorom Knina, a
drugi prostorom Kaštela.
Slijedi članak Ivana Basića “Nova razma-
tranja o kristijanizaciji Dioklecijanova ma-
uzoleja” (str. 165–198), koji predstavlja ina-
čicu rada koji je na engleskom jeziku objav-
ljen u zborniku radova sa znanstvenog sku-
pa “Pagans and Christians in the Late Roman
Empire: New Evidence, New Approaches
(4th-6th centuries)”. U članku se interdis-
ciplinarno pristupa problemu transforma-
cije Dioklecijanova muzeja u kršćansku cr-
kvu, koji se po autoru nije dogodio na na-
čin kako se to uobičajeno prikazuje u hrvat-
skoj historiografiji, kao jednokratan čin, već
se radi o postupnom procesu, koji se odvi-
jao u nekoliko etapa, analogno sličnim pri-
mjerima s prostora Rimskog Carstva. Važan
dio rada čini razmatranje zakonskih akata 4.
i 5. st. koji pokazuju kako država sprječava
poganske kultove, ali istovremeno brine o
očuvanju svih sakralnih građevina (hramo-
va, grobova i sl.). Godine 356. Dioklecijano-
va grobnica još je bila prekrivena grimizom,
čemu je, uz poštovanje grobnog mjesta, pri-
pomogla i činjenica da je palača bila carski
posjed. Primjeri poput hrama Marneion u
Grčkoj ili Serapeja u Aleksandriji iskorišteni
su kao analogije, kao i regionalne studije koje
su pokazale kako se većina hramova konver-
tirala kasnije nego se prije mislilo, najčešće
krajem 5. i u 6. stoljeću. S obzirom na arhe-
ološke ostatke, povijesne okolnosti i posve-

te, Basić smatra kako se konverzija Diokleci-
janova mauzoleja u crkvu dogodila u 6. st., a
da se adaptacija odnosila samo na oprema-
nje mauzoleja liturgijskim namještajem.
U članku “Sredina srednjoavarskog peri-
oda: opaske o polukružnim privjescima s al-
kom” (str. 199–216) Florin Curta dotiče se
teme koja se periodično javlja u hrvatskoj
arheologiji – polukružnih privjesaka koji
se dovode u vezu s kulturom Komani-Kru-
je. Curta se dotiče teme potaknut radovima
Ante Miloševića i Maje Petrinec, te nakon
izlaganja njihovih mišljenja, odnosno razila-
ženja u dataciji, postavlja pitanje: “… zašto je
toliko bitno hoćemo li te privjeske datirati u
7. ili u 8. stoljeće?” (str. 205). Curta smatra da
se iza neslaganja zapravo kriju različiti kon-
cepti u razmatranju prijelaza iz kasne antike
u rani srednji vijek gdje Milošević vidi konti-
nuitet lokalne populacije, a Petrinec diskon-
tinuitet. U ovom radu Curta razmatra 21 po-
znati primjerak ovih privjesaka, te se ne sla-
že ni s datacijom Maje Petrinec ni Ante Mi-
loševića, već smatra kako oni potječu iz dru-
ge trećine 7. st.
Slijedi članak Mladena Ančića pod na-
slovom “Franački i langobardski utjecaji pri
stvaranju i oblikovanju Hrvatske Kneževi-
ne” (str. 217–238). Radi se o prerađenom i
dopunje­nom tekstu koji je objavljen 2005.
godine na engleskom jeziku, te se ovdje čla-
nak donosi samo na hrvatskom jeziku. Čla-
nak započinje ocrtavanjem događaja na kra-
ju 8. i početkom 9. st. u kojima su slavenske
skupine bile potaknute na migracije od stra-
ne Karla Velikog te su među njima i Hrva-
ti, koji su došli na prostor Dalmacije koji nije
bio bez autohtonog stanovništva, ali ono je
bilo bez institucija, a pojedini “otoci” civilizi-
ranog života nisu “mogli osjetnije utjecati na
život preostaloga pučanstva u dubljem zale-
đu, a posljedično i na novopridošlu slaven-
452
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
sku populaciju” (str. 220). S druge strane, au-
tor naglašava kako te nove društvene zajed-
nice nisu u formalnom smislu bile ni dio Fra-
načkoga Carstva, te se zatim posvećuje temi
rada – franačkom i langobardskom utjeca-
ju na formiranje institucija toga novonasta-
log društva.
Ančić ističe kako se imperijalna dimenzi-
ja očituje i u titulama koje potječu s franač-
kog dvora i vezane su uz stare rimske provin-
cije, a ne teritorij ratničke skupine. Posebno
razmatra arheološke nalaze ratničke opre-
me i lokalitet Crkvina u Biskupiji kao poka-
zatelje franačkog utjecaja jer su “tradicional-
ne institucije i oblici ponašanja (…) dopu-
njavani novim elementima … pridošlim iz
imperijalnoga (karolinškog) konteksta.” (str.
225). Važne su isprave Trpimira i Muncimi-
ra koje pokazuju kako je knežev dvor dije-
lom bio organiziran po franačkom modelu.
Titule dužnika iz tih isprava zrcale i slaven-
sku tradiciju i franački utjecaj.
S druge strane, Ančić razmatra mehaniz-
me utjecaja vidljive kroz proces kristijaniza-
cije, odnosno djelovanje misionara. U obli-
ku Trpimirovih i Muncimirovih isprava vidi
utjecaj redovnika iz sjeverne Italije koji sa so-
bom donose tradicije Langobardskoga Kra-
ljevstva. Oni su se u oblikovanju društva dr-
žali iskustava sredine iz koje su došli. U okvi-
ru njihova kretanja daje i novo tumačenje
sudbine kodeksa Lex Dei, dovodeći ga u
vezu s misionarima i Ninom, a ne Zadrom.
Na samom kraju rada osvrće se na problem
porijekla institucije označene terminom cur-
tis, pri čemu se pretpostavlja također odluč-
na uloga franačkih (langobardskih) misiona-
ra kao onih koji su na taj način utjecali i na
organizaciju prvih zemljišnih posjeda. Sumi-
rajući svoja razmatranja, Ančić naglašava br-
zinu procesa izgradnje novih oblika društve-
nog života upravo zbog snažnog utjecaja Ka-

rolinškog Carstva tijekom 9. stoljeća, dijelom
zbog elite koja imitira franačke modele, a di-
jelom kroz proces kristijanizacije pod utjeca-
jem misionara iz sjeverne Italije.
U članku “Doseljenje Hrvata u Dalmaciju
krajem 8. stoljeća: mač K-tipa iz Koljana kao
mogući dokaz doseljenja Hrvata u 8. st.” (str.
239–262) Ante Milošević polazi od mača
tipa K koji je pronađen u Koljanima kod Vrli-
ke. Svoju namjeru definira odmah na počet-
ku na sljedeći način: “Polazeći od već defini-
rane tipološke skupine ‘karolinških mačeva
K-tipa’, pokazat ću kako se njihovi primjer-
ci pronađeni u jednoj mikroregiji, na terito-
riju na kojem će se u 9. stoljeću oblikovati
Hrvatska Kneževina, mogu dovesti u vezu s
ranije oblikovanim povijesnim prikazom mi-
gracijskih gibanja slavenskih ratničkih skupi-
na u posljednjim godinama 8. stoljeća.” (str.
240). Ta mikroregija je Cetinska krajina, a
Milošević već duže vremena govori o rijeci
Cetini kao o mogućoj slavensko-romanskoj
granici koja se formirala u kasnoj antici kao
predstraža Salone, te ovom prilikom razma-
tra navedeno s naglaskom na nalaze mače-
va i ratničke opreme. Na prostoru sela Kolja-
ne pronađena su tri mača, od kojih posljed-
nji pripada K-tipu i pronađen je nedavno na
lokalitetu Slankovac te je u europskim raz-
mjerima poseban po ukrasima izvedenima
mesinganom žicom na sječivu. Milošević ra-
spravlja o njegovoj kronološkoj i radioničkoj
pripadnosti. Dosad je u Hrvatskoj pronađe-
no 15 mačeva K-tipa, a s obzirom na analo-
gne nalaze u Europi autor drži kako ovaj iz
Koljana potječe iz nordijskih radionica za-
dnjih desetljeća 8. ili početka 9. stoljeća. U
razmatranju puta kojim je mač dospio do
Dalmacije razmatra se trgovinska razmje-
na Vikinga, ali i migracijska kretanja slaven-
skih skupina. Milošević pretpostavlja da ovaj
mač, kao i onaj iz Zadvarja, uz pojedine na-
453
osvrti i prikazi
laze umjetničkog obrta svjedoči o migracija-
ma koje su na istočni Jadran dovele i Hrvate,
i to kao već pokrštenu skupinu s obzirom na
znakove križa na mačevima.
U članku “Vlasnički odnosi u Dubrovni-
ku u stambenom bloku zapadno od Ulice
Miha Pracata u drugoj polovini 13. stoljeća”
(str. 263–295) Željko Peković i Kristina Ba-
bić polaze od arhivskih izvora očuvanih u
dubrovačkom arhivu kako bi rekonstruira-
li vlasničke odnose u jednome stambenom
bloku srednjovjekovnog Dubrovnika. Radi
se o jednom bloku dubrovač­kog predgra-
đa Sv. Vlaha koje danas omeđuju Ulica Mihe
Pracata sa zapada, Nikole Božida­revića, od-
nosno Svetog Josipa s istoka, a Gučetiće-
va i Strossmayerova sa sjevera i juga, a u 13.
st. stari i novi bedem. Iako se naslovom fo-
kus stavlja na spomenuti stambeni blok, va-
žan dio članka su i drugi dijelovi – uvodni
dio o općem urbanističkom razvoju te dio
koji se tiče prapodjele. Tim terminom auto-
ri su označili podjelu parcela koju su datirali
u prvu polovicu 13. stoljeća, a do nje su doš-
li proučavajući pravilnost blokova i zakoni-
tosti u ponavljanju njihovih dimenzija. Go-
dine 1296. Prijeko je pripojeno gradu koji je
do tada funkcionirao kao dvojni grad, a tada
je uništen u požaru koji je i omogućio pro-
vedbu parcelizacije do kraja. Autori poseb-
no razmatraju ostatke prapodjele na prosto-
ru predgrađa Sv. Vlaha koji dijele u četiri veli-
ke cjeline kojima zasebno posvećuju pažnju.
Razmatraju i općinsko zemljište na Prijekom,
te zemljišta Dubrovačke nadbiskupije i triju
samostana na rubnim dijelovima grada. Ta
je parcelizacija dodatno regulirana statutom
na kraju 13. stoljeća. U ovom dijelu rada još
se razmatraju dvostruki i jednostruki stam-
beni blokovi.
Slijedi navođenje i kronološko razmatra-
nje arhivskih spisa iz druge polovice 13. st.

koji se koriste za proučavanje stambenog
bloka izdvojenog u naslovu. Nakon analize u
kojoj su u obzir uzeti pisani i arheološki izvo-
ri i postojeće stanje autori u kontrast stavlja-
ju stanje u prvoj i drugoj polovici 13. st., po-
sebno razliku u veličini parcela koja govori
kako su kupopro­dajnim ugovorima i oporu-
kama izvorne parcele prapodjele brzo mije-
njale vlasnike i veličinu postajući sve manje.
Ni u drugom dijelu časopisa, među osvr-
tima i prikazima, ne manjka zanimljivih pri-
loga i polemičkih tonova.
Na samom početku pod naslovom
“Osvrt na prikaz knjige Ostava srebrnog
novca 15. i 16. st. iz Bukove kod Virovitice
D. Periše” (str. 299–302) autor knjige, Tomi-
slav Bilić, osvrće se na recenziju Darka Periše
objavljenu u prethodnom svesku časopisa,
te odgovara na Perišine primjedbe.
Slijedi kratki, dvojezično objavljen odgo-
vor Florinu Curti Andreja Pleterskog pod na-
slovom “Plemeniti princ, princeza i zli zmaj”
(str. 303). Riječ je o reakciji na Curtin članak
iz prethodnog broja časopisa, a tiče se rane
slavenske prošlosti.
Tomislav Marasović daje osvrt na knji-
gu Vedrane Delonge i suradnika (str. 304–
306). Knjiga pod naslovom Prije sjećanja. Ar-
heološka istraživanja u jugoistočnom dijelu
Diokleci­janove palače u Splitu 1992. godine
objavljena je 2014. godine u dva sveska.
Slijede dva prikaza knjige Nikole Jakši-
ća Klesarstvo u službi evangelizacije. Studije
iz predromaničke skulpture na Jadranu koja
je objavljena 2015. godine. Prvi je zapra-
vo riječ o proširenoj riječi s predstavljanja
knjige u Splitu iz pera Ivana Matejčića (str.
307–310), a u drugom slučaju radi se o rije-
či s istog predstavljanja u Splitu, ali i onog na
Sveučilištu u Zadru iz pera Ivana Basića (str.
311–316).
454
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
Posljednja knjiga prikazana u ovom sve-
sku časopisa je Medieval Jewelry and B­ urial
Assemblages in Croatia. A Study of Graves
and Grave Goods ca. 800 to ca. 1450. Vladi-
mira Sokola (str. 317–318). Daniel Džino se
uz pozitivne strane osvrće i na “određene
probleme”.
Ante Milošević se pri kraju časopisa osvr-
će na izložbu održanu početkom 2016. godi-
ne u Muzeju hrvatskih arheoloških spome-
nika – Tragovi iz prošlosti u projektu za bu-
dućnost (str. 319–322). Izložba prezentira re-
zultate projekta ArchaeoLandscapes Europe
koji se odvijao u okviru programa Cultu-
re 2007.-2013. godine. Naglasak je projekta,
a time i izložbe, na uvođenju i primjeni su-
vremenih metoda daljinskih istraživanja (re­
mote sensing) u sklopu arheoloških istraživa-
nja. Toj je izložbi u Splitu pridodano nekoli-
ko panoa vezanih uz slične tehnike koje su
se trebale odvijati u Dalmatinskoj zagori u
okviru Projekta Cetina, ali nažalost zbog pre-
kida projekta nisu.
Na samom se kraju ovog sveska Starohr-
vatske prosvjete donosi i obavijest o osniva-
nju Hrvatskog društva za bizantske studije
(str. 323–324). Objašnjava se inicijativa, tijek
osnivanja te odluke donesene na osnivačkoj
skupštini. Obavijest potpisuju njegov pred-
sjednik Hrvoje Gračanin i zamjenik pred-
sjednika Ivan Basić.
Ovdje prikazani svezak časopisa Starohr-
vatska prosvjeta donio je, kao što se vidi, ra-
zličite priloge, od kojih je svaki vrijedan na
svoj način. Svakako možemo poželjeti što
više izvornih, polemičkih, argumentiranih,
multidisciplinarnih, sinteznih i drugih rado­
va koji će obogatiti naše spoznaje o sred-
njem vijeku, a svojom kvalitetom održati re-
putaciju ovog časopisa.
Jure Šućur
 Branka Rudman
Lutkarstvo i velikani
modernizma
Primjena dramaturških iskustava
Stanislavskog, Brechta i Artauda
u kazalištu lutaka
Školska knjiga
Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Lutkarstvo i velikani modernizma
U izdanju Školske knjige, Zagreb, 2017. godi-
ne tiskana je knjiga Lutkarstvo i velikani mo-
dernizma. Primjena dramaturških iskustava
Stanislavskog, Brechta i Artauda u kazalištu
lutaka autorice Branke Rudman, profeso-
rice književnosti, lutkarice i voditeljice Lut-
karskog kazališta Stribor. Knjiga je podijelje-
na u četiri dijela. Prva tri dijela nose naslove
autora: “Kostantin Sergejević Stanislavski”,
“Bertolt Brecht” i “Antonin Artaud”, a četvr-
ti se dio sastoji od dva priloga – “Prvi pri-
log: Predstave za odrasle u lutkarskim kaza-
lištima Hrvatske” i “Drugi prilog: Uprizorenje
baletne igre Sedam smrtnih grijeha malogra-
đana Bertolta Brechta prema zamislima ka-
zališta okrutnosti Antonina Artauda”. Knjiga
sadrži opsežnu literaturu, bilješke o autorici
i kazalo imena.
Prvo poglavlje “Konstantin Sergejevič
Stanislavski” (str. 15–64) autorica je podijeli-
la u dva dijela: u prvom dijelu govori o susta-
vu glume, a u drugom dijelu o odnosu Stani-
slavskog prema lutkama. Naime, Stanislavski
se okušao u radu s lutkama, izrađivao je ku-
lise, lutke od kartona, koristio se trikovima
455
i svjetlosnim efektima radi izazivanja čuđe-
nja u publici. Najmanje su se, nažalost, bavi-
li oživljenjem lutke, njezinom pokretljivošću
i mogućnošću izražavanja. Posebno je Stani-
slavski govorio o glumcima koji su u lutkar-
skom kazalištu iza klasičnog paravana i ne-
maju mogućnost izravnog kontakta s publi-
kom. Tako nemaju prigodu glumatati, dod-
voravati se publici izgledom ili predvidivim
dopadljivim gestama. Za izgled lutke glu-
mac nije odgovoran. Govor je važan u lut-
karskom izrazu, ali riječ ne smije potisnuti
lutkarsku igru. Autorica knjige povezuje rad
Stanislavskog s najvećim lutkarem 20. stolje-
ća Sergejem Obrascovim koji se u kazalištu
lutka koristio teorijskom misli kazališta ži-
vog glumca. Problem se pojavio u razmatra-
nju geneze kazališta lutaka koju nije moguće
odvojiti od geneze kazališta živog glumca ili
kazališta uopće. Animirati prema Obrasco-
vu znači oživjeti zadani lik u scenskom zbiva-
nju. Stanislavski s druge strane to glumčevo
oživljavanje lika naziva “stvaralačko samoo-
sjećanje”. Živi je glumac animator jer stvara
život ljudskog duha i predaje ga publici. Glu-
mac će biti uvjerljiv ako najprije sam povje-
ruje u to što igra. Kao kazališni fenomen, od
Obrascova je naslijeđen pojam “lutkovnost”.
Odbačeno je pasivno, prividno oponašanje
čovjeka. To nema nikakvu vrijednost za lut-
ku. Lutka koja oponaša kako bi postigla pri-
vid stvarnosti postaje samo neka vrsta od-
bojne voštane figure.
Glumac može na pozornici priopćiti
tekst svoje uloge kao glumac obrtnik služe-
ći se glumačkom šablonom ili šablonom u
igri lutkom, tvrdi Stanislavski. Ovakvo pona-
šanje na sceni naziva umjetnošću predstav-
ljanja, a posljedica je takve igre koketiranje s
publikom koje naziva diletantskim glumata-
njem te smatra da glumac treba izraziti život
lika umjetnošću proživljavanja, a ne pukim

predstavljanjem. Vrlo slična pojava događa
se kada je u pitanju animacija lutke. Lutkar
vješt u poistovjećivanju s predmetom (lut-
kom) u ruci treba ući u njezinu bit, opravda-
ti svaki njezini pokret i boju glasa, kloniti se
pučkoga šablonskog predstavljanja, nemoti-
viranog kretanja paravanom i usredotočiti se
na proživljavanje lutke, za koju je odgovoran.
Glumac lutkarskog kazališta bez mašte još je
više zakinut negoli kazališni glumac. Igra je
lutkom potpuno irealna ako lutkar ne povje-
ruje da je njegov lik (lutka) na sceni živo, po-
kretno i duševno biće sa svim svojim vrlina-
ma i manama. Bez obzira na to koji tip lutke
je u pitanju: bunraku, guignol, kazalište sje-
na, kazalište figura, marionete, štapne lutke,
crno kazalište, kazalište na klupici, naglavna
lutka, u svakom scenskom činu lik kao vrši-
telj radnje ili lutka kao živo biće moraju po-
kretima djelovati logično i postupno kako bi
pred publikom izgledali istinito i uvjerljivo.
Drugi je modernist, kojeg je autorica
predstavila, osnivač epskog kazališta Bertolt
Brecht (str. 70–118). U prvom dijelu govo-
ri o epskom teatru, potom svoje istraživanje
usmjerava na lutku i lutkara u epskom teatru.
Brecht traži od gledatelja da promijeni svijet
na osnovi dijalektičkih procesa. Njegovo je
kazalište preslika društvene stvarnosti i ulo-
ge pojedinaca u njoj pa se tekstovi doimaju
kao politički komadi. Gledatelj aktivno mora
uspostaviti vezu između stvarnosti i zbivanja
na pozornici. Brecht se suprotstavlja aristo-
telovskoj katarzi jer odbacuje uživljavanje,
ali pri tome ne odbacuje emociju. Uživljenu
publiku Brecht naziva aristotelovskom koja
je nesposobna za bilo kakvu akciju, s dru-
ge strane zadatak nearistotelovske dramati-
ke je pokazati emociju koja može nastati i na
drukčiji način, a ne samo uživljavanjem. Ra-
zara kontinuitet psiholoških karakterizacija
likova, traži smisao djelovanja na gledatelja.
456
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
U Brechtovu je kazalištu pozornica poče-
la pričati, više nema četvrtog zida, ni glum-
ci se nisu potpuno preobražavali. Brecht
odabire zbivanja koja su bliska svakodnev-
nom životu i mogu se odigrati na svakome
uličnom uglu. Epski se teatar želi vratiti na
najjednostavniji “prirodni” teatar. I na kra-
ju predstavljanja epskog teatra autorica isti-
če kako publika mora vidjeti tehničare koji
grade magije pa oni rade na pozornici za vri-
jeme predstave. Vidljiva je i izmjena scen-
ske arhitekture. Upravo ovakav otvoreni rad
može se često susresti na pozornici lutkar-
skog kazališta. Glumac i lutka u interaktiv-
nom odnosu razvijaju čitav niz ideja koje u
publici bude sumnju u mogućnost razgra-
ničenja stvarnosti i nestvarnosti, uključujući
stvarnost i nestvarnost samoga glumca koji
kroz proces preobrazbe iz glumca u lutkara,
iz lutkara u ljudsko biće na sceni razvija kre-
ativnu radnju.
Publika valja proći kroz proces očuđenja
kako bi poznati svijet vidjela kao da ga gleda
prvi put. S druge strane neolutkarstvo, ter-
min koji je uveo danski redatelj Sven E. Kri-
stensen, posebnu pozornost poklanja upra-
vo procesu distanciranja publike, i to kori-
steći efekt oču­đenja. U lutkarskoj igri pou-
ka je ono što nam se daje u bilo kojem obli-
ku: pjesmom, igrom, monologom, akcijom.
Brecht traži novoga glumca koji će se distan-
cirati od lika, a upra­vo to je glumac lutkar.
Naime, lutkareva je gluma neprestano zata-
jivanje samoga sebe u korist afir­macije lut-
ke kao protagonista scenskog čina. Glumac
lutkar nikad nije lik jer između lika i glum-
ca posrednik je lutka, što je najbolji primjer
za efekt začudnosti. Lutkarske družine istoč-
ne Europe koristile su kazališni model preu-
zet iz brechtovskoga epskog teatra. Sastoji se
u prekidanju iluzija kako bi se gledateljstvo
podsjetilo na poruku predstave. Lutkarstvo

Istočne Njemačke slijedilo je kazališno uče-
nje Bertolta Brechta.
Brecht je napisao Mali organon za kazali-
šte u kojem je svoje dramaturške izvode do-
mislio iz vlastitoga scenskog iskustva nami-
jenivši ih svojem kazalištu. Svoj osobni te-
matski krug nije prelazio uputama i potica-
jima izvan dramske književnosti koju je sam
pisao. Neke se postavke mogu uvrstiti u rad
glumca lutkara na pozornici.
I na kraju Branka Rudman spominje ulo-
gu lutka Kasperla u stvaralaštvu Bertol-
ta Brechta, ali i Brechtovo nasljeđe u lut-
karskom kazalištu Istočne Njemačke. Pola-
zi od činjenice kako su Puškin, Shakespeare
i Brecht proizašli iz pučke predstavljačke tra-
dicije. Potom autorica spominje likove iz ko-
medije dell’arte, od Pulcinelle preko Puncha
do Petruške, a prema njezinu mišljenu gignol
je nasljednik Pulcinelle. Našao se na njezinu
popisu lutkarskih tipova i nasljednik komič-
nih luda Hanswurst te je spomenula glumi-
cu i redateljicu Cerolinu Neuber koja je upri-
zorila izgon Hanswursta s njemačkih pozor-
nica. Nakon toga nastaje Kasperltheater na-
zvan prema glavnom liku Kasperlu. Kasperl
je, putujući s kazališnim druži­ nama kroz
Češku, dobio ime Kašparek. U Hrvatskoj je
između dva rata postojao lutkarski tip Petri-
ca Kerempuh, potom Potepuh i Zgubidan
koji se poslije nazvao Grgica. U Njemačkoj
je pred Drugi svjetski rat lutkarstvo posta-
lo ideološko sredstvo. Kasperl postaje arije-
vac koji odašilje snažne antisemitske poruke.
Treći je modernist Antonin Artaud (str.
123–175). Slijedeći biografiju reformatora
kazališta i osebujne ličnosti, autorica Bran-
ka Rudman najprije predstavlja Artaudovo
kazalište “Alfred Jarry”. Artaud je odbacivao
djelovanje po diktatu redatelja i kazališnih
uglednika po uzoru na Jarryja. Želio je stvo-
riti totalno kazalište kojim se može prodrije-
457
osvrti i prikazi
ti do srži života, a ne da se život na pozorni-
ci imitira. Publika u kazalištu mora sudjelo-
vati zahvaljujući scenografi­ma i izvođačima
koji otkrivaju skriveni život velikih drama.
Gledatelj će biti podvrgnut stvarnoj opera-
ciji koja će zahvatiti ne samo njegov um već
i njegove osjete. Režiranje pred­stave bit će
proizvod neočekivanog, iznenadnog prona-
laska, sposobnog kod publike stvoriti iluziju.
To je otkriće vođeno slučajem, intuitivnim
stvaralaštvom redatelja koji se ne treba pri-
državati nikakvog načela, mora slijediti svoje
nadahnuće. Potreban je takav literarni pred-
ložak koji će se moći predstaviti riječima, sli-
kama i apstrakcijama. Tekstovi daju određe-
ni oblik direktive te sputavaju slobodu i neo-
visnost redatelja.
One predstave koje se ponavljaju svaku
večer Artaud nije želio prihvatiti. Potrebno
je da predstava bude jedinstvena i da se čini
neočekivana i nemoguća ponoviti. Javljaju
se teškoće u radu Kazališta Alfreda Jarryja
prvenstveno zbog nedostataka novaca, a
onda zbog izbora dvorane, cenzure, polici-
je, sustavne sabotaže, konkurencije, publike
i kritike.
Dva su temeljna izvora Artaudovih dram-
skih djela: Seneka i elizabetansko kazalište.
Artaud nikada nije odlučio koristiti se lutka-
ma iako se Jarry u svojim predstavama kori-
stio lutkama. Njegove drame jedino se mogu
uprizoriti lutkama jer se u drami komadaju
dijelovi tijela. Artaud je kazao kako napisane
komade neće izvoditi, već će nastojati ostva-
riti izravnu režiju oko kruga tema. Jezik šteti
spontanom izrazu, a spontani izraz mora za-
mijeniti jezik. Za njega su ponavljanje i rad
na tekstu prijetnje istinskom kazalištu.
Glumac je, prema mišljenju Artauda, naj-
važniji u kazališnoj predstavi jer upravo o
njegovoj glumi ovisi učinkovitost i uspjeh
predstave. Lik postaje plastično i nedovrše-

no priviđenje čiji oblik glumac oponaša. Od-
nos je lutke i lutkara bolji ako je udaljenost
animiranog predmeta i animatora veća. Naj-
bolja lutka je ona koja najmanje sliči čovjeku,
ali je od njega preuzela život i energiju koju
onda osjeća i publika. Lutka predmet bliska
je Artaudovu glumcu dvojniku. Valja spo-
znati trajanje svake emocije i manifestirati ih
različitim oblicima disanja, kaže Artaud pa
razlikuje muško i žensko disanje. Postoji šest
glavnih kombinacija, a sedmo stanje disa-
nja manifestira se osrednjim strastima kakvo
susrećemo u suvremenom kazalištu za koje
nema mjesta u Artaudovu kazalištu.
Proučavajući kazalište na Baliju, Artaud
je shvatio kako stanovnici Balija ostvaruju
ideju čistog kazališta. Oni pokazuju apsolut-
nu nadmoć redatelja čiji stvaralački poten-
cijal odstranjuje riječi. To kazalište isključu-
je pisca u korist redatelja. Bio je impresioni-
ran činje­nicom kako kazalište nije psihološki
orijentirano, na predstavu gleda kao na cere-
moniju u kojoj gledatelj može imati metafi-
zički doživljaj, nema jasne crte koja dijeli ko-
mediju i tragediju, tekst predstave samo je
poetski okvir iz kojeg ne proizlaze prijevod,
sukob, karakteri, vrhunac i neizvjesnost. U
kazalištu na Baliju mogu se izraziti određe-
ni stavovi i osjećaji samo gestama ili zvuko-
vima. Otkriće balijskog kazališta pokazalo je
fizičku, a ne verbalnu kazališnu ideju, gdje
se kazalište nalazi u granicama svega onoga
što se događa na pozornici neovisno o pisa-
nom tekstu, dok je kazalište, kako poimamo
na Zapadu, objavilo svoje savezništvo s tek-
stom te je s tekstom ograničeno.
Govoreći o utjecaju mita i rituala na Ar-
taudovo promišljanje kazališta, autorica se
poziva na razmišljanje Bettine L. Knapp koja
je zagovarala kazalište temeljeno na mitu.
Moderni čovjek ne reagira na mitove i zato
je zadatak pisca otkriti moderne stavove o
458
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
životu. S tim materijalom mora stvoriti nove
mitove. Religijska ili metafizička drama, koju
zagovara Artaud, suočava se s vječnim kon-
fliktima između čovjeka i prirodnih sila.
Odbio je zapadnjačko kazalište koje se
temelji na intelektualnom razumijevanju,
psihologiji i didaktičnosti. Ugledao se na
smjernice orijentalnog kazališta kako bi pro-
budio ono najdublje u čovjeku i svojstveno
samo njemu. Istok je kombinacija formalizi-
rane geste, zvučnog efekta, ritmičkog pokre-
ta, fizičkog položaja, riječi koje se koriste kao
simboli i metafizičke tehnika disanja. Želio
je izraziti sadržaj nesvjesnog kod modernog
čovjeka. Predstava se gradi na pozornici vla-
stitim jezikom krikova, jekom, zapomaga-
njem, udaranjem u objekte, upotrebom ra-
zličitih instrumenata i uz zapuh vjetra riječi.
Svoje novo kazalište Artaud naziva “Ka-
zalište okrutnosti” koje je nastalo 1932.
Okrut­nost objašnjava iz perspektive duha.
Sve što je djelotvorno okrutnost je. I upravo
u toj ideji djelovanja kazalište treba obnovi-
ti. U manifestu stoji kako se prekida podre-
đenost kazališnom tekstu te se pronalazi je-
dinstvo jezika na pola puta između pokreta i
misli. Takav je jezik suprotan od dijalogizira-
nih riječi. Jezik u prostoru sazdan je od zvu-
kova, krikova osvjetljenja.
Nakon predstavljanja Stanislavkog,
Brechta i Artauda autorica je dodala dva pri-
loga. Propituje lutkarske predstave za odra-
sle u Gradskom kazalištu lutaka Split, Zagre-
bačkom kazalištu lutaka, Kazalištu lutaka
Zadar, Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića
u Osijeku, Gradskom kazalištu lutaka Rijeka,
Kazalištu figura Zlatka Boureka, Večernjem
kabaretu scena i Hrvatskome oslobodilač-
kom kabaretu. Slijedi tekst baleta Sedam
smrtnih grijeha malograđana koji je preve-
la Mirjana Vujanić, “Drugi prilog: uprizore-
nje baletne igre Sedam smrtnih grijeha ma-

lograđana Bertolta Brechta prema zamisli-
ma kazališta okrutnosti Antonina ­Artauda”.
Kao predložak za lutkarsku predstavu Bran-
ka Rudman uzima balet jer nema dijaloga
pa je tekst pogodan kao literarni predložak
Artaudova kazališta okrutnosti. Tekst se sa-
stoji od sestrinih pjesama, obiteljskih pjesa- kom. I predmeti progovaraju svojim jezikom
ma i fabularnih slika kojima su predstavlje-
ni smrtni grijesi u sedam prizora koji se od-
vijaju u tišini. Prvi prizor predstavlja obiteljza predstavu Sedam smrtnih grijeha malo-
i glumci se koriste lutkama maskama. Lut-
ke statično stoje i ne govore upravo onako
kako je zamišljao u svojem kazalištu Artaud.
Glavna je junakinja Ana koja je predstavlje-
na kao lutka na klupici jer mora biti druk-
čija od ostalih. Ona putuje od grada do gra-
da i izbjegava smrtne grijehe. Traži da no-
vac padne s neba kako bi sagradila obiteljsku
kuću. Putovanje završava u obitelji koja čeka
novac koji je Ana skupila.
Branka Rudman kazališni jezik obliko-
vala je oko režije koja je bila polazište svih
ostvarenja. Nestaje razlike između pisca i re-
datelja, obojica su zamijenjena jedinstve-
nim Stvarateljem. Glazba ima potrebu izrav-
no i temeljito djelovati na osjetljivost, tvrdioza kazalište okrutnosti.
je Artaud. Cijelu predstavu Branka Rudman
je zvukovno organizirala na razmjeni tišina i
rit­mova. U tišini je obitelj s maskama, sim-
bolima nepokretnosti i tišine. Zvučni dio je
svijet Ane i gradova u kojima ona biva izlo-
žena smrtnim grijesima. Svjetlo se pojavljiva- Brechta i Artauda u kazalištu lutaka. Lite-
lo u valovima ili u slojevima poput prskanja
Lutkarsko
kazalište
Stribor
osvrti i prikazi
vatrenih strelica. Dokinula je pozornicu i gle-
dalište, bez pregrađivanja i bilo kakvih ogra-
da. Radnja se odvijala na svim katovima i u
svim pravcima, kako je tražio Artaud.
Ideja cjelovitog kazališta bila je prisili-
ti prostor da govori svojim vizualnim jezi-
koji publika prepoznaje, naime, oživljava se
vreća puna novca koja pada niotkud. Lutke
građana izrađene su prema Hansu Belmeru
koji je bio nadrealist i po razmišljanju srodan
­Artaudu. Predstava je šifrirana i sve je bilo
podređeno nekom ritmu.
Brechtov tekst Sedam smrtnih gri­je­ha
malograđana predstavila je uz po­moć Ar-
taudovih uputa koje se nalaze u knji­zi Ka­
za­li­šte i njegov dvojnik. Predstavila je tri po-
lja zbivanja: polje obiteljske kuće, polje Ani-
na kretanja i polje gradnje kuće. Nema izgu-
bljenih kretnji, svaki lik, svaki predmet, sve
na sceni podređeno je ritmu igre koji se u va-
lovima prenosi na publiku i samu uvučenu
u događaje na pozornici. Svaki smrtni grijeh
već je sam po sebi dobar tematski materijal
Autorica Branka Rudman svojom knji-
gom Lutkarstvo i velikani modernizma otvo-
rila je teme koje doprinose razvoju teatro-
logije, posebice mogućnost primjene teo-
rijskih i praktičnih iskustava Stanislavskog,
rarni predložak za balet Bertolta Brechta Se-
dam smrtnih grijeha malograđana postavila
je na scenu u svojem Lutkarskom kazalištu
Stribor koristeći teorijska razmišljanja Anto-
nina Artauda. S predstavom je nastupila na
Susretu lutkara Hrvatske s profesionalnim
lutkarima i predstavila se lutkarskoj javnosti.
Teodora Vigato
459
 Riječ na predstavljanju
monografije 60 godina
zadarskoga Odsjeka za
hrvatski jezik i književnost
u Zadru, 20. ožujka 2018.
osvrti i prikazi
Poštovani kolege, dragi prijatelji,
osobito mi je zadovoljstvo sudjelovati na
predstavljanju ove nadasve značajne knji-
ge, monografske studije o 60 godina zadar-
ske Kroatistike. Iako je riječ o knjizi/mono-
grafiji koja u okvir hrvatske kulture i znano-
sti stavlja jednu važnu i pre/značajnu insti-
tuciju, kao što je to Odsjek za hrvatski jezik
Filozofskoga fakulteta u Zadru, njezino po-
javljivanje, a još više institucija kojoj je mo-
nografija posvećena, mnogo su više od jed-
ne u nizu knjiga sličnog ili bliskog karakte-
ra. Štoviše, njezino značenje u svim segmen-
tima premašuje okvire same institucije i sre-
dine u kojoj je institucija stvorena i u kojoj
je, tijekom 60 godina, ustrajno gradila obli-
ke svojeg trajanja i opravdavala svakim da-
nom svoje postojanje. Stoga je pojava mo-
nografske studije prvorazredan kulturni do-
gađaj koji duboko urasta u ono što zovemo
pamćenjem sredine i njezinom najdubljom
legitimacijom.
Sukladno ponajboljoj praksi pisanja ova-
kvih djela, monografija ima primjeren raspo-
red. Na početku je, kao uvod u temu, poda-
strt kratak osvrt o povijesti Odsjeka od ute-
meljenja do danas, pri čemu su apostrofira-
460
ni njegovi nositelji, profesori i suradnje koje
je institucija imala tijekom 60 godina. Svje-
tlom zasluženog spomena navode se uteme-
ljitelji Odsjeka, rekli bismo palatini zadarske
Kroatistike, ali i hrvatske književne znano-
sti, zatim mnogi izvršitelji, planovi, profeso-
ri pomagači i vanjski suradnici koji su dolazi-
li upomoć kako bi svojim imenom i djelova-
njem osigurali legitimitet samoga utemelji-
teljskog čina, zatim gostovanja, popis znan-
stvenih projekata te prilozi koje su profesori
Odsjeka objavljivali u Radovima FF te u ča-
sopisu Croatica et Slavica Iadertina, danas
jednom od najpoznatijih i najcjenjenijih hr-
vatskih znanstvenih časopisa iz područja sla-
venske filologije.
Evokativni dio monografije opisuju sje-
ćanja akademkinje Anice Nazor na njezine
zadarske dane te radovi o Anićevoj surad-
nji u Zadarskoj reviji, o Liščevoj disertaciji
te o Sambunjakovoj teoriji o postanku gla-
goljice, a autori su priloga odreda nastavni-
ci Odsjeka.
Drugo poglavlje, “Povijest književnosti i
Zadar”, donosi radove o Švelčevim i Kolumbi­
ćevim istraživanjima hrvatske drame i kaza-
lišta, Dorkinov (emotivan) zapis o Frangešu,
pod­sjećanje na doprinos N. Košutić-Brozo-
vić te osvrt na prinos zadarskih nastavnika
povijesti novije hrvatske književnosti. Osim
što govori u prilog visoke znanstvene razine
koju su navedena imena zadarske Kroatisti-
ke legitimirala svojim radom i samoj institu-
ciji priskrbili autoritet znanstvene izvrsno-
sti, spomen navedenih imena ima snagu pri-
mjera i uzora koji treba slijediti kako bi se na
‘stazi netlačeni’ krenulo u izazove novog vre-
mena koje pred njih i pred cijelu znanstvenu
javnost u Hrvatskoj postavlja nove izazove.
Neću pogriješiti ako kažem da bez istraživa-
nja Brozovića, Anića, Švelca, Košutić-Brozo-
vić, Lisca i drugih – a neću ih posebno spo-

minjati kako mi se ne bi pripisala prijateljska
bliskost i pristranost – nije moguće ozbiljno
bavljenje kroatističkom znanošću. Kao kole-
ga i prijatelj zadarske Kroatistike, mogu s ra-
došću istaknuti kako i danas zadarski kolege
prepoznatljivim prilozima obogaćuju našu
znanost, književnost i književnu povijest. Ali
i društvenu zajednicu u cjelini.
Naime, zadarska je Kroatistika tijekom 60
godina bila rasadište kulturnog života, mje-
sto gdje su se književno profilirala značaj-
na književna imena (Aralica, Paljetak, Popa-
dić, Vido­vić, Dobra, Bilosnić…). Nema sum-
nje da je riječ o velikim imenima hrvatsko-
ga književnog herbarija i imaginarija, o ime-
nima koja su iz zadarske sredine krenula u
osvajanje domovin­skoga književnog Parna-
sa i Akademijine besmrtnosti. Premda zami-
šljen kao klub druženja ljudi koji vole knji-
ževnost i umjetnost, zadarski književni klub
90-ih godina bio je više od mjesta književnih
susreta, o čemu je u monografiji doneseno
zanimljivih i kulturno relevan­tnih podataka.
Neka od imena koja se spominju poznata su
u hrvatskoj književnoj javnosti; može se reći
da neka pripadaju ne samo Barčevoj ‘veliči-
ni malenih’ nego i ‘malim veličinama’, znako-
Ivan Bošković
461
osvrti i prikazi
vitijima no što se to sugerira i krije zadarski
prostorni nazivnik.
Svoj prilog monografiji dali su i pisci koji
su upravo na zadarskoj Kroatistici tražili pu-
tove vlastite književne legitimacije i iz nje
krenuli u književni život (Paljetak, Perković,
Šimunić, Bacalja, Dobra, Mioč, Grubišić…).
Može se reći da su Zadrom (međusobno)
uvjeto­vani, što je razvidno iz njihovih biogra-
fija i neskrivenog zadovoljstva što u vlastitom
legiti­miranju ističu zadarski dio vlastite bio-
grafije. Posebno vrijedi spomenuti da Arali-
ca i Paljetak pripadaju velikanima hrvatske li-
terature, imenima koja su u tkivo hrvatskih
slova upisali upravo zadarske slike i sugestije.
Svakako vrijedan dio u monografiji pri-
pada književnom mozaiku te Albumu koji
slikom svjedoči dugo vrijeme od 60 godina
života ove značajne znanstvene i kulturne
institucije.
Monografija uvjerljivo i argumentira-
no opisuje sve segmente društvenog i kul-
turnog života institucije kakva je Filozof-
ski fakultet u Zadru i njegov Odsjek za hr-
vatski jezik i književnost, od prvih dana nje-
gova osnutka do danas. Stoga se može reći,
zbog čega osjećam osobito zadovoljstvo, da
je ova monografija iznimno vrijedan znan-
stveni, kulturni i društveni dokument koji ri-
ječju i slikom dokumentira 60 godina razvo-
ja ove znanstvene institucije. Osim spomena
njezinih utemeljitelja, istaknutih imena, go-
stovanja, suradnika i mnogih drugih aspeka-
ta, kulturna i znanstvena javnost iz nje će do-
znati mnoštvo činjenica iz 60 godina njezi-
na života i njezina stasanja u respektabilnu
nacionalnu znanstvenu ustanovu, a ona dru-
ga, kulturološka javnost moći će se upoznati
s nedovoljno poznatima i zaboravljenim či-
njenicama njezina povijesnog razvoja.
Ono što posebno vrijedi apostrofirati
jest da kao znanstvena i obrazovna te kultu-
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

rološka institucija prvoga reda, Filozofski fa- osobnih i društvenih energija, pod­jednako
kultet u Zadru i njegova Kroatistika bitno su, kulturnih i znanstvenih, koje su usmjerava-
nerijetko možda i presudno utjecali na druš- le i utjecale na razvoj institucije i omoguća-
tveni život sredine, ali i znatno šire. Profeso- vale da dosegne status koji danas s pravom
ri/nastavnici i studenti djelovali su ne samo uživa u životu i memoriji zadarske i nacio-
u znanstvenim krugovima svojim zapaženim nalne kulture. U tom smislu moje je zado-
prilozima nego i u kazalištu, društvenom i voljstvo osobito jer sam mogao svjedočiti
književnom životu, tiskali su knjige, uređiva- o knjizi-događaju koji jednu instituciju legi-
li časopise i emisije… Uz starija imena, već timira velikom i značajnom. Kolegama koji
spomenute Aralicu, Pavića, Paljetka i druge, su je organizirali i napisali ovu monografiju
s fakulteta su u književni život krenuli i mno- stoga iskrena zahvala, a mladima i generaciji
gi drugi i izborili svoje mjesto u kulturnoj i koja dolazi, neka im bude poticaj i nadahnu-
društvenoj memoriji, i tako pridonosili ugle- će da svijetlim primjerom ostvarenih rezul-
du institucije čije značenje premašuje okvire tata krenu u nove znanstvene izazove i kre-
sredine u kojoj djeluje. U tom smislu mono- ativne horizonte. Ako se za 60 godina bude
grafija ima duboko društveno, kulturološko moglo reći za zadarsku Kroatistiku isto kao i
i znanstveno opravdanje. Istaknuta književ- za ovih prvih 60 godina, onda su dobro po-
na imena koja su spisateljsku karijeru zapo- sijani temelji urodili dobrom žetvom, na ra-
čela upravo na zadarskoj Kroatistici, svojim dost svih onih koji hrvatska slova budu dr-
su prilogom monografiji dali posebnu zani- žali znakom svojega ljudskog i nacionalnog
mljivost, omogućujući da se njezine stranice identiteta, postrance lokalnih samodostat-
čitaju i kao zapisi s literarnim očekivanjima. nosti i kampanilističkih strasti.
Monografija o 60 godina zadarske Kroa- Ivan Bošković
tistike nije samo opis povijesti jedne vrijedne
institucije, nego i dobrodošao prilog za ra-
zumijevanje svega onoga što je ona tijekom
ovih godina značila u životu zadarske sredi-
ne i svekolike hrvatske nacionalne kulture. U
slici zlata i srebra Zadra, da se poslužim pa-
rafrazom Krležina eseja, Kroatistika je bila je-
dan od zaglavnih kamenova društvene pre-
poznatljivosti i nacionalne relevantnosti, a
svojim znan­stvenim doprinosom umnogo-
me je premašila okvire svoje sredine i namet-
nula se kao relevan­tan čimbenik nacionalne
znanstvene izvrsnosti.
Upravo stoga, potreba za ovakvom mo-
nografijom umnogome premašuje izvornu
nakanu, a to je da bude samo kratak povije-
sni osvrt i podsjećanje na 60 godina zadarske
Kroatistike. Monografija je – i urednički i au-
torski – izraz i argument svih onih pozitivnih

462
 Nove smjernice u odgoju i
obrazovanju / Znanstveni
prinosi Dragutina Rosandića
Zbornik radova sa znanstveno-
stručnog skupa s međunarodnim
sudjelovanjem održanog u
Gospiću 7. i 8. svibnja 2015.
u okviru V. dana Šime i Ante
Starčevića
Gl. ur. Jasminka Brala-Mudrovčić.
Odjel za nastavničke studije u Gospiću
Sveučilište u Zadru
Gospić, 2015.
osvrti i prikazi
Vrijedan prinos novim
smjernicama u odgoju i
obrazovanju i širina stvaralaštva
Dragutina Rosandića
Riječ je o zborniku koji nastavlja niz izuzetno
zanimljivih, vrijednih znanstvenih zbornika,
objavljenih nakon tradicionalnih Dana Šime
i Ante Starčevića, i to redom: Lika i Ličani u
hrvatskom jezikoslovlju, 2003.; Ekologija u od-
goju i obrazovanju, 2004.; Zavičajnost, globa-
lizacija i škola, 2006. te Šime Starčević i hr-
vatska kultura u 19. stoljeću, 2014. Sastoji se
od 535 stranica koje čine: “Sadržaj”, “Predgo-
vor”, stručni i znanstveni radovi podijeljeni
u tematske cjeline i podcjeline, prvu cjelinu
nazvanu Nove smjernice u odgoju i obra-
zovanju (str. 17–435) čine četiri podcjeline:
“Promjene u odgojno-obrazovnom sustavu”
(str. 17−137); “Komunikacijske kompeten-
cije u školi / Jezični dodiri u kontekstu glo-
balizacije” (str. 137−247); “Uloga umjetno-
sti u odgoju i obrazovanju” (str. 247−373) i
“Očuvanje kulturne i prirodne baštine” (str.
463
373−435) te druge tematske cjeline nazvane
Znanstveni prinosi Dragutina Rosandića
(str. 435−511). Zbornik također sadrži “Pro-
gram skupa” (str. 527−535) te popis recenze-
nata radova (str. 535).
Imajući na umu kako hrvatski odgojno-
obrazovni sustav teži promjenama i uklju-
čenosti u kontekst europskih odgojno-obra-
zovnih sustava te vodeći se načelima demo-
kracije, pluralizma, ljudskih prava, nacional-
noga identiteta, interkulturalizma i višejezič-
nosti, Odjel za nastavničke studije u Gospiću
Sveučilišta u Zadru organizirao je znanstve-
no-stručni skup s međunarodnim sudjelo-
vanjem u okviru već tradicionalnih Dana
Šime i Ante Stračevića 7. i 8. svibnja 2015. go-
dine. Velik broj znanstvenika iz humanistič-
kih, društvenih i umjetničkih područja te in-
terdisciplinarnoga područja umjetnosti iz
Republike Hrvatske i inozemstva svojim su
izlaganjima aktualizirali suvremene teme od-
goja i obrazovanja predlažući moguća rješe-
nja u obrazovnome sustavu. Kako se navo-
di u “Predgovoru”, skup se tematski usmje-
rio, osim na “goruće” probleme hrvatskoga
obrazovnog sustava, i na znanstvene prinose
Dragutina Rosandića, metodičara hrvatsko-
ga jezika i književnosti, utemeljitelja metodi-
ke kao znanstvene discipline.
Podcjelina “Promjene u odgojno-obra-
zovnom sustavu” prve velike tematske cjeli-
ne Nove smjernice u odgoju i obrazovanju
otvara se prezentiranjem projekta Muzejski
portal kao online katalog edukativnih sadr-
žaja u hrvatskim muzejima koji nastavnici-
ma omogućava brzo, lako i efikasno dolaže-
nje do informacija o radionicama i vodstvi-
ma kojima bi se moglo nadopuniti nastavno
gradivo, odnosno uz pomoć kojih bi se na-
stava mogla odraditi u muzeju. Tim bi pri-
stupom muzej mogao biti dragocjen partner
u nastavnom procesu o čemu govori autor

članka Danko Dujmović sa Sveučilišta u Rije-
ci u radu naslovljenome “Muzejski portal –
servis za planiranje posjeta muzeju”.
U radu pod naslovom “Utjecaj sporta na
razvoj samopoštovanja i stav prema spor-
tu u različitim sustavima obrazovanja” pre-
zentirano je istraživanje o utjecaju bavljenja
sportom na stav prema sportu i razvoj sa-
mopoštovanja učenika primarnoga obrazo-
vanja, i to osmogodišnjega, te istoga uzrasta
devetogodišnjega sustava obrazovanja. Au-
torica rada, Nermina Hadžić iz Osnovne ško-
le Safet-beg Bašagić iz Sarajeva, prezentira-
la je rezultate kojima se pokazalo da sporta-
ši u oba sustava obrazovanja imaju veće sa-
mopoštovanje od nesportaša, kao i učeni-
ci s boljim uspjehom u školi. Sportaši – njih
74 % i 71 % nesportaša pokazuju izrazito po-
zitivan stav prema sportu, dok se negativan
stav prema sportu javlja u većem broju kod
nesportaša (29 %).
U zborniku se nadalje radom “Prilog
vrednovanju učinaka prve faze NTC susta-
va učenja u predškolskom odgoju” Darka
Lončarića i Anne Novak sa Sveučilišta u Ri-
jeci predstavlja prilog formaliziranju instru-
mentarija i metoda vrednovanja učinka prve
faze NTC (Nikola Tesla centar) sustava uče-
nja te utvrđivanje inicijalnih rezultata takvo-
ga djelovanja. Rezultati istraživanja provede-
noga u tri vrtića, u kojima postoje skupine
koje tijekom jedne godine primjenjuju pro-
gram i usporedive skupine u kojima se pro-
gram ne primjenjuje, na kraju pokazuju da
djeca koja sudjeluju u programu, u odnosu
na djecu koja ne sudjeluju, imaju bolje re-
zultate samo u testovima fine motorike. U
ostalim područjima nisu utvrđene statistič-
ki značajne razlike. Na kraju se daje zaklju-
čak kako se analizom metrijskih karakteristi-
ka testova pokazalo da mnogi testovi nema-
ju zadovoljavajuću razinu osjetljivosti i dis-
464
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
kriminativnosti, ali prije konačnih zaključaka
učinkovitosti metode nužno je poboljšanje
mjernih karakteristika testova.
Svake se godine na tržištu prezentira cije-
la lepeza udžbenika hrvatskoga jezika u pri-
marnome obrazovanju. Stoga se čine vrijed-
nima informacije autorima, priređivačima i
izdavačima budućih udžbenika, dobivene
anketom koju je proveo Josip Miletić sa Sve-
učilišta u Zadru i prezentirao u radu “Prefe-
rencije učitelja razredne nastave pri odabiru
udžbenika za nastavni predmet Hrvatski je-
zik”. Naime, pokazalo se da učitelji razredne
nastave pri odabiru udžbenika najveću važ-
nost pridaju jezičnim zahtjevima, uz peda-
goške i psihološke zahtjeve.
Djelatnici Instituta društvenih znano-
sti Ivo Pilar u Zagrebu – Marko Mustapić i
Benjamin Perasović radom “Kolektivno sje-
ćanje i komemoriranje povijesnih događaja:
stavovi i iskustva mladih u Zagrebu” nastoje
omogućiti nove spoznaje o odnosu mladih
prema hrvatskoj prošlosti i konstruiranju ko-
lektivnoga sjećanja. Rad se temelji na rezul-
tatima istraživanja na reprezentativnim pro-
babilističkim uzorcima mladih (16 – 25 go-
dina) dviju zagrebačkih četvrti (Podsljeme i
Peščenica) te polustrukturiranim intervjui-
ma na uzorku dragovoljaca koji su sudjelova-
li u anketi. Na kraju se pokazalo kako većina
mladih smatra da je komemoriranje hrvat-
ske prošlosti prilično važno ili vrlo važno, ali
u njemu sudjeluju ograničeno do umjereno.
Anela Nikčević Milković i Danijela Brđa-
nin autorice su rada “Samoregulacija uče-
nja u obrazovnim područjima pisanja, čita-
nja i matematike”. Naime, konstrukt samo-
regulacije učenja nastoji se definirati i obra-
zložiti unutar tri temeljna obrazovna pod-
ručja: pisanja, čitanja i matematike. U radu
se navode i analiziraju rezultati istraživanja
koji potvrđuju spoznaje važnosti samoregu-

lacije učenja u tri navedena obrazovna pod-
ručja o kojima ovise rezultati učenja. Autori-
ce zaključuju kako bi teorijske spoznaje do-
bivene radom trebale biti dobra osnova za
daljnje empirijske provjere u cilju pronala-
ženja adekvatnih znanstvenih modela funk-
cioniranja samoregulacije učenja u specifič-
nim obrazovnim područjima, kao i metode i
oblike rada u nastavi čime bi se učenike nau-
čilo kako učiti te ih pripremilo za cjeloživot-
no učenje.
Tematska podcjelina Promjene u odgoj-
no-obrazovnom sustavu završava radom
“Filozofsko propitivanje odgoja u djelima
Milana Polića” Draženka Tomića sa Sveučili-
šta u Zagrebu u kojemu iznosi Polićevo gle-
dište o filozofiji odgoja. Naime, riječ je o vo-
dećemu hrvatskom filozofu, teoretičaru od-
goja. U radu se naglašava, a to je ujedno nje-
gova ključna misao, da pedagogija, ako teži
postati i normativna znanost o odgoju, na-
stupa kao znanstveni privid vladajuće ideo-
logije. Nadalje, temeljna je stvar u promišlja-
nju odnosa odgoja i obrazovanja ovoga filo-
zofa: odvajanjem vrjednota od znanja zna-
nje potpuno zastire svoje vrijednosno po-
drijetlo, vrijednosne implikacije i spoznajnu
osnovu, pa kao takvo potvrdu traži i nalazi
u autoritetu kojim je posredovano. S druge
strane, apsolutiziranjem samo nekih vrjed-
nota suzbija se stvaralačka raznolikost i za-
prečuje mogućnost postati nešto drugo. Is-
crpno i zanimljivo promišljanje završava se
dijelom u kojem govori o Polićevu shvaća-
nju uloge odgojitelja u odgojno-obrazov-
nom procesu.
Druga podcjelina Komunikacijske kom-
petencije u školi / Jezični dodiri u kontek-
stu globalizacije započinje člankom auto-
rica Katice Balenović i Slađane Čuljat pod
naslovom “Fonološka i semantička analiza
uporabe posuđenica engleskog podrijetla u
465
osvrti i prikazi
svakodnevnoj komunikaciji”. Naime, vidljiv
je utjecaj engleskoga jezika kao sredstva glo-
balne komunikacije na svim jezičnim razina-
ma, među ostalim, i u sve češćoj svakodnev-
noj uporabi posuđenica engleskoga podrije-
tla. Najčešće korištene posuđenice analizi-
rane su fonološki i semantički, a samo istra-
živanje provedeno je metodom anketnoga
upitnika među studentskom i populacijom
odraslih zaposlenih ljudi na području grada
Gospića. U radu se polazilo od pretpostav-
ke kako se mlađa populacija češće koristi po-
suđenicama iz engleskoga jezika, razumije te
izgovara posuđenice prilagođene englesko-
mu fonetskom sustavu, za razliku od odra-
slih ispitanika čiji je izgovor u skladu s pra-
vilima hrvatskoga standardnog jezika što je
istraživanjem i potvrđeno.
Adnan Čirgić s Fakulteta za crnogorski
jezik i književnost na Cetinju autor je rada
“Doprinos hrvatskih jezikoslovaca prouča-
vanju crnogorskoga jezika”. Naime, još od
sredine XIX. st. velik broj hrvatskih filologa
dao je značajan doprinos proučavanju crno-
gorskih pisanih spomenika te proučavanju
crnogorskih govora, a od druge polovice XX.
stoljeća vodeći hrvatski jezikoslovci uključu-
ju se u pitanja crnogorskoga standardnog je-
zika. Pri tome se prije svega mislilo na pre-
sudnu ulogu hrvatskoga jezikoslovca Josipa
Silića koji je dao značajan doprinos pri usva-
janju prvoga važećeg Pravopisa crnogorsko-
ga jezika i Gramatike crnogorskoga jezika.
Sonja Kovačević sa Sveučilišta u Splitu te
Nevenka Maras iz Osnovne škole Ostrog u
Kaštel Lukšiću autorice su rada “Sokrat kao
idealni odgojitelj”. Naime, prema riječima
spomenutih autorica, odgojitelj svojim pri-
mjerom pokazuje poželjne oblike ponaša-
nja u najvećoj mjeri čime se dolazi do Sokra-
ta kao ostvarenja navedenoga ideala. Sokrat
je, dakle, kroz dijalošku komunikaciju nasto-

jao osloboditi ljude neznanja jer samo tako
oslobođeni sposobni smo donositi kvalitet-
ne odluke u vlastitu korist, a i u korist za-
jednice kojoj pripadamo. Nadalje, njegovo
poimanje odgoja kao diskretnoga vodstva,
u kojem se odgojenik usmjerava k spoznaji
dobra i usvajanju stavova u skladu s društve-
nim vrijednostima, ideal je koji i danas valja
ostvarivati pri čemu odgoj nije proces prisile,
nego oslobođenja.
U radu “Metodičke mogućnosti interpre-
tacije romana Muzej nevinosti Orhana Pa-
muka” Marinko Lazzarich sa Sveučilišta u Ri-
jeci promišlja o srednjoškolskoj nastavi lekti-
re koja ne prati u potpunosti književne inte-
rese mladeži. Naime, autor će dati strukturni
model sata književnosti prema komuniko-
loškim odrednicama nastave u razrednom
odjelu na primjeru suvremenog romana Mu-
zej nevinosti, turskoga nobelovca Orhana Pa-
muka, u kojemu će propi­tivati dosege poti-
cajne kombinacije izborne lektire, konkret-
no na koji način književni sadržaj uvjetuje
artikulaciju sata interpretacije u srednjoškol-
skoj nastavi, i to u četvrtome razredu.
Predloškom književnoga teksta i njego-
vom analizom bave se i sljedeći autori – Kru-
noslav Mikulin i Vladimir Legac sa Sveučili-
šta u Zagrebu te Živko Gorjanac s Fakulteta
Eötvös József Főiskola iz Baje u Mađarskoj, i
to u radu pod naslovom “Razlike u percep-
ciji čitanja književnoga teksta u prijevodu s
engleskoga na hrvatski i mađarski jezik” u
kojemu se iznose rezultati istraživanja gle-
dišta u slobodnome neupravnom diskursu
i način na koji ga neizvorni govornici engle-
skoga jezika identificiraju u procesu čitanja
te utjecaj prevoditelja na percepciju teksta,
konkretno ulomka iz romana Ponos i predra-
sude Jane Austen. U istraživanju su sudjelo-
vale četiri skupine ispitanika izvornih govor-
nika hrvatskoga jezika, studenata Učiteljsko-
466
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
ga fakulteta u Zagrebu te izvornih govornika
mađarskoga jezika sa spomenutoga Fakulte-
ta Eötvös József Főskola iz Baje. Rezultati su
pokazali da više od četvrtine hrvatskih ispi-
tanika “čuje” “dvostruki glas”, dok kod ma-
đarskih ispitanika postotak varira. Najčešći
su razlozi za identifikaciju osobne zamjeni-
ce, subjekti, znakovi interpunkcije te uzvici.
Mađarski su ispitanici uočili nešto više kon-
tekstualnih razloga za identifikaciju gledišta,
dok su prevoditelji na hrvatski jezik u ma-
njoj mjeri od očekivane utjecali na percep-
ciju čitatelja.
Ova podcjelina zbornika završava ra-
dovima autorica koje dolaze sa Sveučilišta
u Ljubljani. Jerca Vogel u radu “Refleksija o
nekim temeljnim didaktičkim načelima na-
stave slovenskoga kao prvog načela” govori
o potrebi ponovnog propitkivanja nekih te-
meljnih načela u okviru didaktike prvoga je-
zika, i to načela cjelovitosti, koje se prije sve-
ga uvažava kroz razvijanje svih djelatnosti
sporazumijevanja, uvažavanjem različitih di-
menzija (kao kognitivne, emotivno-evalua-
tivne te dimenzije aktivnosti) i na kraju ulo-
gu jezika (komunikacijsku, identifikacijsku
socijalnu i sistemsku). Osim toga jedno od
temeljnih načela, koja ističe autorica, mora-
lo bi također predstavljati načelo metako-
gnicije, tj. usmjeravanje učenika na reflek-
siju o vlastitoj ili tuđoj jezičnoj djelatnosti
na temelju lingvističkoga, sociolingvističko-
ga, pragmatičkoga, kulturnoga i društvenog
znanja te argumentiranje staja­lišta u okviru
važećih kriterija.
Na kraju ovoga dijela zbornika dan je
rad Alenke Žbogar naslovljen “Razvijanje
kom­petencije čitanja u nastavi književno-
sti”. Kako ističe autorica, razvijanje ključnih
kompetencija jedan je od važnih ciljeva op-
ćega obrazovanja – tako kompetencija čita-
nja književnih djela uključuje kognitivne vi-

dike čitatelja: sposobnosti rješavanja proble-
ma, analitičkoga, kritičkoga i divergentnog
mišljenja te sposobnosti odlučivanja. Sto-
ga će rad opisati specifičnosti čitanja u pr-
vom trogodištu osnovne škole i čitanja knji-
ževnih djela u srednjoj školi kao kognitivne
aktivnosti tvorbe značenja koja otkriva ko-
gnitivne i recepcijske sposobnosti čitanja te
djelatnosti koja otkriva živčanu i mentalnu
konstituciju čitatelja, i to s obzirom na odre-
đenu vrstu čitača (adolescenta) kojega J. A.
Appleyard (1994) naziva čitateljem mislio-
cem. U radu su se također definirale tri vrste
čitanja koje valja poticati u srednjoškolskoj
nastavi književnosti: kreativno, iskustveno i
kognitivno (kritičko) čitanje književnosti.
Treća podcjelina naslovljena Uloga um-
jetnosti u odgoju i obrazovanju otvara se
radom Zdenke Đerđ sa Sveučilišta u Zagre-
bu naslovljenim “Povijesno i umjetničko u
lutkar­skom igrokazu Jasena Boke”. Riječ je
kazališnom kritičaru, dramskom piscu i pu-
topiscu koji u lutkarskim igrokazima inter-
polira i interpretira prošla i recentna povije-
sna događanja. Tako su Bokini, lutkarski igro-
kazi, kako ističe autorica, susretišta i proži-
manja elemenata i dijelova različitih kultura
i svjetova, povijesnih činjenica, p(r)oigrava-
nja, njihovim (ne)istinama, rječitošću bezr-
ječna osmjeha u jezičnom nerazumijevanju
kao i rječitošću te (ne)duhovnosti verbalno-
ga (ne)razumijevanja. Osim toga Boka je i
kreator posebne kazališne forme – lutkar­ske
nizanke, odnosno hrvatske lutkarsko-povije-
sne trilogije: “Povijest Splita I.”, “Povist Splita
II.” i “Povist Splita III. dil” (igraju se u splitsko-
me Gradskom kazalištu od 1995. do 2006.).
Monološko izražavanje glavnoga lika omo-
gućilo je autoru te lutkarsko-povijesne trilo­
gije povezati u jedinstvenu cjelinu obrazova-
nje, odgoj i lutkarsku umjetnost.
467
osvrti i prikazi
U radu Dunje Pivac sa Sveučilišta u Spli-
tu “Izazovi suvremenog vizualno-likovnog
odgoja i obrazovanja” navode se i obrazlažu
najznakovitiji izazovi suvremenoga vizualno-
likovnog odgoja i obrazovanja s kojima se
suočavaju učitelji likovne kulture u odgojno-
obra­zovnom procesu. U radu se navode če-
tiri izazova, koja se primjerice odnose, među
ostalim, na potrebu za cjeloživotnim uče-
njem i profesionalnim usavršavanjem, a sve
u cilju kako bi učitelji likovne kulture pomo-
gli učenicima u ostvarivanju najznačajnijih
odgojno-obrazovnih ishoda nastave i učenja
u području vizualno-likovnoga odgoja što je
ujedno i smisao i svrha nastavnoga predme-
ta Likovna kultura u osnovnoj školi.
Kristina Repar iz Ženske opće gimnazi-
je Družbe sestara milosrdnica s pravom jav-
nosti u Zagrebu autorica je rada “Gdje slo-
bode sad su dani što ih Hrvat cijenit zna? –
uglazbljene pjesme Augusta Harambašića u
nastavi hrvatskoga jezika i povijesti”. Tako
će se kao primjer korelacije između nastave
hrvatskoga jezika, povijesti i glazbene um-
jetnosti navesti uglazbljene pjesme Augu-
sta Harambašića, pjesnika u čijim se stiho-
vima isprepleću motiv drage i motiv domo-
vine. U obrađenim se pjesmama daju iščita-
ti Harambašićevi politički stavovi (bio je pri-
staša Stranke prava čiji je utemeljitelj Ante
Starčević), njegova težnja za slobodom Hr-
vatske, ali i njegova osjećajnija strana. Auto-
rica smatra da će na temelju njegovih uglaz-
bljenih pjesama učenici lakše razumjeti po-
vijesni kontekst njihova nastanka, osim toga
razvijati glazbenu inteligenciju te analizom
jezično-stilskih značajki pojedine pjesme ra-
zvijati i verbalno-lingvističku inteligenciju.
“Nevino oko i imerzivnost – implikaci-
je u nastavi likovne kulture” naslov je rada
Marijana Richtera sa Sveučilišta u Zadru koji
ističe kako je Gombrichova teza o “nevinom

oku” često citirana na početku šezdesetih.
Nasuprot demitiziranju “djevičanskog” po-
gleda, u novije vrijeme rasprave o umjetno-
sti u kontekstu odgoja i obrazovanja inau-
gurirale su pojam “imerzivnosti” koji se po-
javljuje iz potrebe redefiniranja temeljnih ci-
ljeva i zadataka u nastavi likovne kulture, a
zahvaća i u kurikulum općega obrazovanja.
Stoga se u ovom radu istražio odnos “mita
o nevinom oku” i aktualne “imerzivnosti” u
okviru obrazovnih i odgojnih ciljeva i postu-
paka u suvremenoj nastavi.
O “Dječjem kriminalističkom romanu
Pavla Pavličića” pisale su Krstina Riman sa
Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i Danijela Šar-
kanj koje ističu kako posebnost književno-
sti za djecu i mladež uglavnom počiva na re-
cepcijskim mogućnostima pretpostavljene
publike. Naime, književne vrste koje se jav-
ljaju u književnosti za odrasle u određenoj
će mjeri biti prilagođene dječjem uzrastu.
U radu će se stoga promatrati romani Pavla
Pavličića, autora kriminalističkih romana za
odrasle, koji je uz njih napisao i niz krimina-
lističkih romana za djecu i mlade, kojima je
osuvremenio ovu književnu vrstu, to su ro-
mani: Trojica u Trnju, Zeleni Tigar i Lopovska
uspavanka. U navedenim se djelima očituje
otklon od kriminalističkih romana za odra-
sle te uspostavljaju pravila kriminalističkoga
žanra u hrvatskoj književnosti za djecu.
U radu “Istraživačko-izložbeni projekt
‘Grad na drugi pogled’ u Rijeci (2015.) prilog
o edukativnim aspektima suvremene umjet-
nosti” autorice Kristine Riman sa Sveučili-
šta u Rijeci govori se o aktualnom istraživač-
ko-edukativno-izložbenom projektu “Grad
na drugi pogled” koji putuje u različite gra-
dove Hrvatske, a u radu je prezentiran na-
čin na koji se projekt realizirao 2015. godi-
ne u Rijeci. Riječ je o projektu čija realizaci-
ja na inovativan način povezuje: angažirano
468
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
promišljanje i istraživanje grada i postojećih
mogućih urbanih identiteta, produkcija city-
specific umjetničkih radova renomiranih hr-
vatskih umjetnika, edukacije osnovnoškola-
ca, srednjoškolaca i studenata, i to s Akade-
mije primijenjenih umjetnosti u Rijeci te stu-
dijski program Medijske umjetnosti i prakse,
iz područja suvremene kulture i umjetnosti
– tako se dugoročno povezuje lokalna za-
jednica s izložbenom institucijom u kojoj se
projekt odvija. Cilj je kod sudionika radio-
nice prije svega unaprijediti vizualnu i me-
dijsku pismenost, razviti sposobnost kritič-
koga i kreativnoga promišljanja cjelokupne
stvarnosti u kojoj živimo, među ostalim po-
dići samosvijest te ulogu aktivne građanske
participacije u procesima stvaranja boljega i
pravednijeg društva, zdravijega, ugodnijega i
ljepšega grada.
U zborniku pronalazimo još jedan rad u
nizu radova u kojima se propitkuju pojedina
književna djela. Tako će se u radu Maja Ver-
donik sa Sveučilišta u Rijeci i Irena Briški iz
Osnovne škole Pećine u Rijeci, naslovljenom
“Pripada li književna fantastika dječjoj knji-
ževnosti: romani J. R. R. Tolkiena u osnov-
noškolskim čitankama”, analizirati zastuplje-
nost ulomka iz Tolkienovih romana u nasta-
vi hrvatskoga jezika u osnovnim školama, s
osvrtom na primjerenost književne trilogi-
je Gospodar prstenova spomenutoga autora
čitateljskim interesima djece osnovnoškol-
ske dobi. Iako navedeno djelo nije na popisu
učeničke lektire, interpretacija njegovih tek-
stova u čitankama za više razredne osnov-
ne škole prati zahtjeve Nastavnoga plana i
programa za hrvatski jezik u osnovnoj školi.
Književnik navedenu trilogiju za života nije
smatrao prikladnom dječjom lektirom, ali
autorice zaključuju kako se može reći da je
njezina prisutnost u hrvatskim čitankama za
osnovnu školu čini dijelom mogućega uče-

ničkoga (dječjega) čitateljskog interesa čime
se posredno daje pozitivan odgovor na po-
stavljeno pitanje u samom naslovu rada.
Ova tematska podcjelina završava ra-
dom “Likovna interpretacija književnou-
mjetničkih tekstova” Ane Vivode i Sanje Vr-
cić-Mataije sa Sveučilišta u Zadru. Autorice
su, nastojeći povezati sadržaje kolegija Dječ-
je književnosti te Izvannastavnih likovnih ak-
tivnosti, istraživale različitost studentskih re-
cepcija i likovne interpretacije klasičnih djela
dječje književnosti fokusirajući se na književ-
no stvaralaštvo Ivane Brlić Mažuranić i time
nastojale motivirati niz samostalnih stu-
dentskih istraživanja likovnoga oblikovanja
dječje knjige. Jednosemestralnim se istraži-
vanjima, koja su obuhvatila rad na osnovi ra-
zličitih književnih rodova i umjetničkih tek-
stova, nastojalo razmatrati važnost umjet-
nosti – književne i likovne kulture, kao i kre-
ativnoga sudjelovanja u svim segmentima
edukacijskoga procesa. Zapravo se prezen-
tiranjem realiziranih projekata željelo otvo-
riti prostor za komunikaciju te doprinijeti,
kako se u radu navodi, ostvarivanju kvalitet-
ne platforme za izučavanje i unapređivanje
obrazovnoga procesa te naglasiti potrebu za
sveobuhvatnijim pristupom u promišljanju
uloge umjetnosti u osnovnom obrazovanju.
Četvrta podcjelina i ujedno posljednja
u ovom nizu radova naslovljena kao Oču-
vanje kulturne i prirodne baštine zapo-
činje radom “Zaštita spomenika u nastav-
nom procesu pred­meta Likovna umjetnost
u gimnazijama” autora Doroti Brajnov Bo-
tić te Duška Violića sa Sveučilišta u Splitu.
Radom se želi ukazati na nedostatnu satni-
cu predmeta Likovna umjetnost, osobito na
nedostatnu zastupljenost nastavnih sadrža-
ja posvećenih očuvanju i zaštiti spomenika
u predmetnim planovima i programima. Za-
pravo je cilj potaknuti promjene u percepci-
469
osvrti i prikazi
ji i tumačenju zaštite spomenika, ali i u isho-
dima učenja kao očekivanim postignućima
učenika i učenica.
U zborniku nadalje piše Ivan Brlić s In-
stituta Ivo Pilar o “Djelovanju strukovnih
i obrazovnih društava u Lici na prijelazu iz
19. u 20. stoljeće”. Naime, uslijed postupno-
ga napuštanja vojno-krajiških odnosa i pro-
dora građansko-kapitalističkih procesa kra-
jem 19. stoljeća javila se potreba za snažni-
jim razvojem obrazovanja na području Like,
Gacke i Krbave. Osim toga, naglašava se ulo-
ga pedagoga, povjesničara i književnika i nji-
hova nastojanja da svojim profesionalnim
kompetencijama pomognu ličkim školama.
Rad počiva na pretpostavci o povezanosti
djelovanja udruga i razvoja školstva na pro-
storu Like.
Ivica Vigato sa Sveučilišta u Zadru u radu
“Jezične, sadržajne i stilske osobitosti govo-
ra Ivana Oštarića povodom okupljanja brati-
ma na brašćinu 1680. godine” analizira pro-
povijed iz Zbirke propovijedi Ivana Oštari-
ća rodom iz Kolana na otoku Pagu, napisanu
1680. U jednostavnom se tekstu napisanom
kurzivnom glagoljicom ističu neke moral-
ne vrijednosti koje bi bratimi trebali posje-
dovati, ali se naslućuje i kritika njihova od-
nosa prema crkvenoj imovini. Jezičnom se
pak raš­člam­bom pokazuje slojevitost kultu-
rološkoga nasljeđa žitelja sjevernodalmatin-
skoga područja.
Prva cjelina zbornika Nove smjernice u
odgoju i obrazovanju završava radom “Po-
etski putovi zadarskog lutkarstva” autorice
Teodore Vigato sa Sveučilišta u Zadru koja
daje pregled razvoja zadarskoga lutkarstva
čiji se razvoj prati od pedesetih godina 20.
stoljeća. Međutim, sedamdesetih se godi-
na razvojni put jasno usmjerio prema meta-
forici i simbolici kada se počinju postavljati
na scenu autoreferencijalni tekstovi koji nisu

namijenjeni isključivo djeci pa nestaje para-
van i lutkarstvo se demistificira. Nadalje, u
21. stoljeću nastaje lutkarski izraz koji je na
svome razvojnom putu izgubio lutku i, kako
se navodi u radu, zakoračio u “treću vrstu”.
Druga cjelina u zborniku, kao što je na-
vedeno u uvodnom dijelu, naslovljena kao
Znan­ stveni prinosi Dragutina Rosandi-
ća otvara se radom “Književno-kritički ra-
dovi Dragutina Rosandića” Jasminke Brale-
Mudrovčić sa Sveučilišta u Zadru. Naime,
poznato je kako je Dragutin Rosandić osni-
vač prve katedre za metodiku na Sveučili-
štu u Zagrebu, međutim manje je zapažen
profesorov književno-kritički korpus. Stoga
se autorica u radu osvrnula na Rosandiće-
vo kritičko promatranje opusa velikih hrvat-
skih književnika poput Vjenceslava Novaka
i Ivana Gorana Kovačića ali, kako se navodi
u radu, oštricu njegova pera osjetili su i knji-
ževnici svjetskih razmjera.
I sljedeća će se autorica, Vesna Grahovac-
Pražić sa Sveučilišta u Zadru, osvrnuti, kako
se navodi u naslovu, na “Doprinose Dragu-
tina Rosandića hrvatskoj nastavi u inozem-
stvu”. Naime, pišući osnovnoškolske, sred-
njoškolske, visokoškolske udžbenike te udž-
benike za nastavu hrvatskoga jezika u ino-
zemstvu, profesor Rosandić uspostavljao je
nove metodičke paradigme. Stoga se u radu
govori o njegovim znanstveno-metodičkim
prinosima tom vidu nastave hrvatskoga je-
zika izvan domovine prikazom članaka, udž-
benika i priručnika za domovinsku nasta-
vu koja se izvodi u specifičnim uvjetima pri
tom zahtijevajući posebne udžbeničke stan-
darde o kojima je prvi pisao upravo Dragu-
tin Rosandić.
Martina Kolar Billege i Vesna Budimski sa
Sveučilišta u Zagrebu autorice su rada “Me-
todički poticaji Dragutina Rosandića za us-
postavljanje suodnosa početnoga čitanja i
470
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
pisanja i kulture pisanja” u kojemu navode
kako prema njemu razvijanje kulture pisa-
nja započinje u školskoj dobi u nastavi po-
četnoga čitanja i pisanja kada dijete usvaja
grafemski sustav i oblikuje prve poruke pi-
sanim jezikom. Stoga je, kako ističe profe-
sor Rosandić, metodički pristup početnom
čitanju i pisanju potrebno uskladiti s poka-
zateljima kulture pisanja u sljedećim meto-
dičkim elementima: poučavanju formalno-
ga i rukopisnoga pisma (slovopisna čitkost)
te usvajanju pravopisne norme (pravopisna
točnost). Nadalje, početno pisanje riječi, re-
čenica i teksta zahtijeva poznavanje zakoni-
tosti pisanoga jezika koji ima svoje norme,
svoje funkcionalne stilove i oblike izražava-
nja koji su sadržaj metodičkoga čina u po-
četnoj nastavi materinskoga jezika.
Mijenjanje društveno-političke situa­cije
uvelike utječe i na promjene i u obrazovnom
sustavu pa će tako autorica Boža Krakar Vo-
gel sa Sveučilišta u Ljubljani u radu “Promje-
ne teorije i prakse književne nastave u samo-
stalnoj Sloveniji” pisati o promjeni školskoga
kurikula (prve školske reforme u samostal-
noj državi, 1994. – 1998.). Naime, promije-
njen je bio kriterij odabira književnih sadr-
žaja (nestao je kriterij jugoslavenske književ-
nosti), poučavanje je dosljedno postalo
usmjereno na učenika i aktivnu komunikaci-
ju s literaturom, a u središte provjere znanja
stavljena je sposobnost čitanja književnoga
teksta. Nadalje, nakon 2006. godine osuvre-
menjivanjem izmjena svjesno su uključeni i
kroskurikularni ciljevi, prije svega razvijanje
sposobnosti sporazumijevanja na materin-
skome jeziku te svijest o pripadnosti kulturi
te socijalnoj i osobnoj kompetenciji.
Živopisan zbornik završava dvama rado-
vima kojima će se na zanimljiv način zao-
kružiti enorman doprinos profesora Rosan-
dića u afirmiranju metodike kao znanstve-
 osvrti i prikazi

ne discipline. Prvi, Milorada Nikčevića, pro- nosti, pri čemu njegovo prepoznavanje i afir-
fesora sa Sveučilišta Josipa Jurja Strossmaye- macija zavičajnih obilježja u književnim tek-
ra u Osijeku i Fakulteta za crnogorski jezik i stovima ima iznimnu vrijednost, zaključuje
književnost u Cetinju, naslovljen je “Dopri- na kraju autorica.
nos Dragutina Ro­sandića razvoju i afirmaciji Zbornik nastaje u vremenu aktualnih
problemsko stvaralačke nastave”. Autor en- pro­pitkivanja, i to s razlogom, u kojemu
tuzijastičkim uvodom ne skriva oduševljenje smjeru ide odgojno-obrazovni sustav. Nai-
stvaralaštvom ovoga uglednog metodičara me, na društveno-političkoj sceni razmimo­
jer je, kako ističe, osobno ponajviše učio iz i­laženja su očita, stoga su tekstovi ovoga
profesorove izvorne znanstvene inovativne zbornika vrijedan prinos u rasvjetljavanju
studije o problemskoj stvara­lač­koj nastavi. novih smjernica našega odgojno-obrazov-
Posebno se osvrnuo na njegovu knjigu Me- nog sustava. Na tom su putu vrijedna i sa-
todičke i metodološke književno-problemske znanja o dostignućima utemeljitelja meto-
studije, objavljenu u Podgorici 2015. u ko- dike hrvatskoga jezika Dragutina Rosandi-
joj je, među ostalim, naglašeno kako je knji- ća o kojemu, zahvaljujući zborniku, dobiva-
ga koncipirana u takvoj strukturi plod istra- mo kompletnu sliku široke lepeze njegova
živačkih pobuda i aspekata, metodološko- stvaralaštva.
metodičkih teorijskih ishodišta problemske Slavica Vrsaljko
nastave Dragutina Rosandića, ali istodobno
i afirmiranje te stabiliziranje mnogih znan-
stvenih stremljenja do kojih je došla suvre-
mena metodičko-teorijska znanost, školska
interpretacija i praksa o književnosti i recep-
ciji književnoga djela.
Autorica je drugoga, ujedno i završnog
rada zbornika, “Zavičajni književno-znan-
stveni interesi Dragu­tina Rosandića” Sanja
Vrcić-Mataija sa Sveučilišta u Zadru. Uz ši-
rinu znanstvenoga interesa Dragutina Ro-
sandića, vrijednim se činilo analizirati auto-
rove književno-znanstvene radove, njihovu
metodologiju, predmet znanstvenoga inte-
resa, s posebnim naglaskom na njegovu in-
terpretaciju zavičajnih književnih tekstova,
od djela Vjenceslava Novaka preko Jure Tu-
rića, Mile Budaka do Jure Karakaša i dr. Time
se uočilo kako su implementiranje književ-
no-znanstvenih tekstova u metodičke zna-
nosti, prijenos književne estetike u čitateljski
književni obzor odlike kojima Dragutin Ro-
sandić zauzima posebno mjesto u hrvatskoj
književnosti, metodičkoj znanosti i umjet-

471
 Vlatko Perković
Pustinja
osvrti i prikazi
Uz Perkovićevu dramu PUSTINJA
(Republika, 11–12/2017.)
Kao kazališni pisac Vlatko Perković napisao
je drame: Ucjena (1996.), Tri drame (Ucje-
na, Deus ex machina, Zatvoreno poslijepod-
ne, Skica za libreto opere Zatvoreno poslije­
podne) (1997.), Kazalo je drvo što je ono
(2000.), Tomislav, hrvatski kralj (2008.). Nije
mi poznato jesu li sve igrane na pozornici
kao mjestu istinske realizacije, baš kao što ne
znam hoće li ova drama – naslovom podsje-
ćajući na Marinkovićevu istoimenu dramu
te prizivajući klasični (grčki) kontekst – do-
čekati svoje izvođenje, premda je u njoj po-
dosta dramskog tereta poticajna scenskoj
aktualizaciji.
Već u uvodu, u kojem nas upoznaje s li-
kovima drame, Perković ima potrebu nagla-
siti da se njezina radnja događa u drami i nje-
zinu vremenu te je ona njezina stvarnost. Na
taj način kao da želi sugerirati svoju dramsku
poziciju u kojoj se vrijeme drame obistinjuje
u vremenu samog izvođenja.
S obzirom na broj lica i mjesto gdje se
odigrava drama, može se govoriti o svojevr-
snoj komornoj drami. Njezina se radnja od-
472
vija u dnevnoj sobi uglednog profesora far-
makologije i u ozračju proslave njegova ro-
đendana, a uz njega su i njegova supruga, te-
ologinja i suradnica Sociološkog instituta, te
kći, liječnica i doktorandica farmakologije. I
dok se obitelj priprema za doček gostiju koji
će doći na proslavu profesorova rođenda-
na, među kojima je i profesorica farmakolo-
gije i predsjednica Direktorija za znanost te
Glavnog vijeća Pokreta za budućnost, usto
i mentorica profesorovoj kćeri, motiv koji
pokreće radnju vezan je uz činjenicu da ona
odbija tiskati profesorov članak za koji se mi-
sli da bi mogao predstavljati preokret u lije-
čenju leukemije. Riječ je o tome da je profe-
sor pronašao način kako bi njegov lijek ubi-
jao tumore bolesnog tkiva dok zdravo tkivo
ne bi uništavao. Do otkrića, doznaje se, pro-
fesor je došao na teorijskoj razini te su po-
trebna samo istraživanja na kliničkoj razini.
S obzirom na to da je navedena profesorica
onemogućila tiskanje njegova rada u ugled-
nom časopisu, pitanje zbog čega je to ona
učinila postaje pokretački razlog dramske
radnje, koja se dodatno usložnjava i drama-
tizira kada s profesoricom na proslavu pro-
fesorova rođendana dolazi i tajnik Direk-
torija za znanost, a još više kada prije dola-
ska same profesorice, apostrofirane atribu-
cijama Predsjednice, kao svojevrsna inspek-
cija/prethodnica dolaze čuvari koji trebaju
provjeriti atmosferu kako predsjednica ne
bi došla u opasnost. I nakon što su u dobra-
no napetošću opterećenoj atmosferi ispijane
zdravice u čast slavljenika, u prvi plan dram-
ske radnje izbija činjenica da je profesoro-
vo otkriće važno ne samo za znanost nego,
ponajprije, za društvenu zajednicu te da se
mora povesti računa o društvenom kontek-
stu. Štoviše, da tiskanje njegovih radova nije
samo znanstvena činjenica nego i pitanje
državne sigurnosti, u što profesora nastoji

uvjeriti državni/glavni tajnik Pokreta za bu-
dućnost. Ne ostavljajući dvojbe kako uloga
navedenog pokreta priziva stanovite disto-
pijske konotacije, čime sama drama otvara
nove interpretacijske mogućnosti, povišeni i
ideološkim naglascima argumentiran razgo-
vor, a zapravo političko uvjeravanje i zastra-
šivanje između tajnika i samog profesora,
dramsku radnju usmjerava na njezinu pra-
vu suštinu; pojedinac i njegovo pravo imaju
svoje značenje tek kada su u funkciji zajedni-
ce i kolektiva; prava pojedinca moraju služi-
ti zajednici koja ih, s obzirom na svoje potre-
be i društvenu svrhu, može ograničavati ko-
liko i kako god ona procijeni da je nužno za
njezino funkcioniranje. Pitanje slobode po-
jedinca, pa tako i slobode znanstvenog istra-
živanja, iako u svrhu i u cilju boljitka zajed-
nice, tako je dovedeno u pitanje i u dram-
skoj radnji postaje ključni pokretački razlog;
dramska se napetost tako usmjerava na mi-
sao da kolektiv i interes zajednice određuju
mjeru slobode pojedinca, da o tiskanju ra-
dova ne odlučuje znanost i struka već politi-
ka. Tako Perkovićeva drama iznova, ali na na-
Vlatko Perković
473
osvrti i prikazi
šem vremenu bližim premisama, tematizira
u hrvatskoj književnosti poznatu temu od-
nosa slobode i neslobode, pojedinca i druš-
tvene moći, vlastitog izbora i društvene svr-
he, istine i politike. U prvi plan dramske rad-
nje tako izbija da je politika mjera svega pa
i znanstvene istine, čime se prostor događa-
nja i vrijeme koje se u drami kontekstuali-
zira, upisuje u naše vrijeme i njemu bliske i
prepoznatljive konotacije.
Da je riječ o zbilji koja vrijeme drame apo-
strofira kao naše vrijeme, do izražaja još više
dolazi razvojem radnje; nakon što su svojim
tumačenjem razloga zbog kojih odbijaju ti-
skati profesorove radove izazvale njegov bi-
jes i gnjev, novi motiv u njezinu odvijanju
postaje ucje­na. Nastupajući kao predstav-
nica države, odnosno s pozicija moći, Pred-
sjednica profesoru uvje­tuje kako materija-
lizirati radove, a da njima ne izazove kakvu
bedastoću. Pri tome mu nudi mogućnost da
osnuje institut, a preduvjet za to su podatci
koji bi ga kompromitirali. Vla­sti su ti podat-
ci jamstvo da neće izjaviti štošta neprimje-
reno i protivno volji/moći/interesu Po­kreta,
nakon čega, suočen s monstruoznim scena-
rijem vlasti/moći, profesor pada u nesvijest.
Svjestan da kompromitacija kojom se
uvjetuje tiskanje njegovih članaka zapravo u
pitanje dovodi njegov identitet i njegov mo-
ralni kredibilitet, profesor – opisan atributi-
ma uzornog vjernika – ne pristaje na negira-
nje svojeg identiteta, ali ni na instrumentali-
zaciju; ne pristaje na činjenicu da ‘samo kom-
promitiran čovjek može uspjeti’ pa se drama
preobražava i realizira kao drama samoga
pojedinca suočena s činjenicom da ostane
svoj ili poklekne pred ucjenom. Spoznaja da
je uspjeh moguć samo pljuvanjem na vlasti-
to dostojanstvo, odnosno da se može opsta-
ti samo odustajanjem od sebe, dramu lika
diže na razinu slike vremena čije intonacije i

aktualitet iz prostora ideja prizivaju ovovre-
mene prostorne relacije i odnose.
Ovakvom impostacijom i dramskim po-
tencijalom sadržanim u nijekanju sebe i
odrica­nju od sebe kao zalogom ostvarenja
identiteta, Perkovićeva se drama izdiže do ra-
zine drame identiteta u vremenu. U vreme-
nu u kojem je politika, a ona je sve!, postala
mjera vremena, pojedinac je neminovna žr-
tva kojom politika/ideologija/vlast opravda-
va svoje trajanje. Sama se drama pretvara u
dramu identiteta, dramu pojedinca i čovje-
ka općenito, a s obzirom na vrijeme njezine
verifikacije i u dramu ovdje i danas, s njezi-
nim globalizacijskim slikama i prizivima.
Perkovićeva je misao da je slamanje čo-
vjeka zapravo način vladanja. Pri tome vlast/
moć/ideologija ne bira načine ni sredstva,
a jedno od najjačih svakako je i ucjena vla-
stite obitelji. Pojedinci, u ime viših interesa,
jednom u ime naroda, drugi put u ime ne-
kih nejasnih i maglovitih ciljeva, preuzeli su
vlast i svojim postupcima opravdavaju svoje
postojanje, zaogrnuvši velikim riječima svo-
je obmane i skrivene laži. Kao misao kojom
vlast zaogrće svoje namjere u drami se javlja
i ‘novi svjetski poredak’; premda je u širokom
nazivniku teško odrediti konkretne sadrža-
je, tim više jer neki djeluju kao da potječu
iz prostora ‘teorije urote’ – …, Perković dra-
mi pojedinca priskrbljuje nove dramske na-
glaske postavljajući kroz svojeg junaka pita-
nje o tome može li država biti iznad pojedin-
ca, može li u ime svojih (maglovitih) interesa
ukidati slobodu, odnosno je li čovjek iznad
svih obzira, ma kako god ih nazvali i kojim
razlozima opravdavali. Ta pitanja, koja Per-
kovićeva drama koristi u ostvarenju vlas­ti­
toga dramskog govora, drami lika priskrblju-
ju visok dramski napon. Pitanje ima li čovjek
pravo u obrani sebe uskratiti lijek koji drugo-
mu znači život, postaje ne samo moralno pi-
474
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
tanje već i pitanje života i opstanka, na koje
njegov junak odgovara tako da ne želi pri-
stati na pustinju kao mjeru svojega ljudskog
trajanja i smisla, a dijalog s Katilinom, osu-
đenim za protudržavni čin, uvećava dram-
sku primisao i ionako visoko realiziranu na-
petost. I dok junak njegove drame ne prista-
je na negaciju i odricanje od sebe kao mjeru
vlastitog identiteta te na pustinju kao mjeru
svojega smisla, ulogu kompromitacije u dra-
mi, kao način vlastitoga ostvarenja, preuzi-
ma njegova kćerka/doktorandica. Umjesto
očeva primjera, u mehanizmima funkcioni-
ranja vremena ona nalazi razlog vlastitoga
napretka, čime se drama pretvara u dramu
vremena u kojem su potrošeni mnogi krite-
riji, a čovjek, da bi opstao u prostoru neljud-
skoga, mora pristati na negaciju sebe kao je-
dinu mogućnost vlastitog opstanka.
Perkovićeva drama, na čije smo pojedine
reflekse i naglaske upozorili, zapravo je dra-
ma našeg vremena, njegovih vrednota, čo-
vjeka samog; drama identiteta u vremenu u
kojem je identitet žrtvovan maglovitim inte-
resima koji u pitanje dovodi sve, ljudskost i
čovjeka ponajprije. Drama o pustinji našeg
vremena! Istovremeno i obrana prava biti
čovjek pred globalizacijskim izazovima.
Naše čitanje Perkovićeve drame ne os­ta­
vlja dvojbe u njezin poticajan i vrijedan se­
man­tički i dramski teret. Je li on pak dosta-
tan da svoju verifikaciju dobije na pozornici,
pitanje je za Druge, a njihova je riječ u tome
moćnija od ovih sugestija dolje potpisanog.
Ivan Bošković
 Fra Jaki Joakim Gregov
Kiparski brevijar
Alfa
Zagreb, 2017.
osvrti i prikazi
Nije moguće doprijeti u radost i
smisao igre na pijesku, osim kada
si dijete
Fra Jaki Joakim Gregov divot-monografiju o
svom kiparskom i uopće likovnom umijeću
naslovio je Kiparski brevijar, što bi se moglo
prevesti i kao svakodnevne molitve, kipar-
ski psalmi, posebice kada govorim o tekstu-
alnom dijelu monografije, lirskim i proznim
pjesmama, zapisima, medaljonima, filozof-
skim i evanđeoskim porukama, himnama o
tajnama ljudskoga života i stvaralaštva ko-
jima autor opisuje, predočava, objašnjava i
rječnikom klesara približava nam svoja mo-
numentalna kiparska djela. Već u predgovo-
ru, očito najkraćem ikad napisanom za jed-
no ovakvo monografsko djelo (za knjigu ve-
likog formata tiskanu na 665 stranica), fra
Jaki samo jednom rečenicom tumači kako
je svoje vrelo nadahnuća i talente od Boga
dane dužan “razvijati na slavu Božju i ugo-
du ljudima”. U našim mislima postavlja se pi-
tanje nije li svako ljudsko djelo istodobno i
djelo našega Stvoritelja, ili svi oni koji stvara-
ju imaju pravo poput Leonarda Cohena reći
kako su stvorili nešto jedinstveno i svoje što
475
Bog još nije, ili nije ni kanio učiniti. Nije li ri-
ječ o djelima nastalim na putu od Preobra-
ženja do Uskrsnuća? Ovako ili onako, nikada
zapravo nećemo razumjeti tajnu umjetno-
sti koja od počela ima mnoštvo oprečnih tu-
mačenja, iako nitko ne može zanijekati isti-
nu kako je svako stvaranje prije svega moli-
tva i ljubav, dakle glas Gospodinov.
Govoriti o fra Jakijevim tekstovima u Ki-
parskom brevijaru na način predstavljanja
zbirke pjesama i zapisa misli uz nastala likov-
na djela, a ovdje će biti isključivo o tome ri-
ječ, gotovo bi bilo bogohulno, tim više će fra
Jaki sam sebe s pravom nazvati ribarom, fra-
trom, vojnim kapelanom, kiparom, umjet-
nikom, pjesnikom, altruistom, filantropom
i prijateljem, a što mi je znano još iz teških
dana Domovinskog rata, kada smo se prvi
put sreli pred Božić 1991. godine, a fra Jaki je
umjesto jaslica gradio križ. Uzimajući u ruke
ovu kameno tešku monografiju, prvo na što
sam pomislio bili su naši zajednički dani Do-
movinskog rata, kad je posvuda zvonio ka-
men pod granatama neprijateljske armade.
“Kamen zvoni.
Umjesto crkvenih zvona, zvoni kamen.
Zvone rasprsnute škropionice. Zvone u
škalj pretvorene krstionice. Ciliču dovrat-
ci. Lome se oltari. Stropoštavaju se zvo-
nici. Umiru sinovi kamena, naši potom-
ci. Rasprs­ka­va­jući se kamen bliješti. Ne
miruju ni grobovi. Smrt je na pragu, ona
jaše na svakom kipu isklesanom u kame-
nu. Čujem kako se o romaničke stupove
odbijaju šrapneli, zaus­ta­vljajući se na cr-
kvenim oltarima poput žara. Ulubljena
lubanja gradskoga trga vidi se još samo
pod svjetlećim raketama.”1
1 Tomislav Marijan Bilosnić, Listopad, 3000 godina Za dar,
Zadar, 2008., str. 61.

Citiram ovo ne zbog povijesne svijesti,
već kako bih ukazao da vrijeme ne može
uništiti umjetnost, ako je stvarana u vjeri vla-
stite imaginacije autora, što je kod fra Joa-
kima Gregova slučaj. Usred teške ratne zbi-
lje naš prvi susret protekao je u razgovoru
o umjetnosti, o uzvišenom odsjaju neistra-
ženoga i neizrečenoga. Kao umjetnik kršća-
nin fra Joakim se pozivao na to svjedočan-
stvo, kao što će kasnije zapisati u svojoj mo-
nografiji: “Ostavi mač i štit, s djetetom u ruci
ožiljke liječi.” U ovome slučaju, dakle, imamo
autora koji nudi život, a takvome se iskazuje
povjerenje bez suvišnoga zašto.
Iz tekstova Joakima Gregova u Kipar-
skom brevijaru, koji likovna, kiparska djela
prate objašnjenjem vlastitoga puta, snažno
se zrcale umjetnikova vjera i književna daro-
vitost, takvim izborom riječi, stihova ili reče-
nica koje o bezvremenom govore kao o sva-
kodnevnom. Njegovi tekstovi do nas dopiru
u klesarskim zvukovima, u šumovima obra-
de drveta i glazbi neizbježnoga mora, onoga
stvarnog po kojemu plovi i onoga duhovnog
u koje je uronjen. U oba slučaja sve viđeno
i osjetilno, sastavljeno od nebrojenih život-
nih prilika, u jednome času je dovoljno kako
bi između konkretnih činjenica i apstraktnih
mogućnosti mogli ugledati svoje lice i spo-
znati svoje pravo Ja sastavljeno od stotine ti-
suća bića. Sve je kazano u snaž­nim, doslov-
no bih kazao kiparskim metaforama, koje u
čitatelju pobuđuju beskonačne moguć­nosti
tumačenja. Ovdje i logično mišljenje može-
mo doživjeti kao san, jer se u svakome sklo-
pu riječi kriju nova rješenja, tumačenja, mo-
gućnost novog ushita. Stihovi teku poput
vode usred potpuno mrkle noći, koju čuje-
mo i tek osjetilima predočavamo, baš kao
što će i sam autor reći: “Nebrojeno (je) puno
vrata pred žićem ljudi.” Fra Joakim će se bavi-
ti i mogućim odgo­vorima na često postavlje-
476
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
no pitanje kako je moguće i na koji način to-
like suprotnosti povezati u jedinstvenu har-
moniju. Paradoks na koji se želi odgovoriti
sadržan je u spoznaji da se naša besmrtna
duša sastoji od toliko (ne)prolaznih i naoko
beznačajnih svakodnevnih zbiljnosti.
Kada zamislimo svijet napučen kipovi-
ma fra Joakima Gregova, vidimo beskrajno
plavo more obrubljeno i nadsvođeno kame-
nom kroz koji dopiru brončane sunčeve zra-
ke zaštitničkih očiju Gospodinovih, pred ko-
jima se krijemo pod stablima nijemi i bespo-
moćni. Fra Jakijev univerzum sastoji se od
mora, kamena i drva. Kamen je već na po-
četku kristaliziran u otočnoj rivi, kao i u Vele-
bitu čiji se Olimp ogleda u moru sličan krho-
tinama neba; kamen je poput moždina u zi-
dinama, ilirskim gromilama, u svemu što nas
upućuje na djelo i aktivnost, uzor sv. Bene-
dikta; to je kamen opstojnosti i postojano-
sti, “kameni štit Stjepana i Proš­pera”. Cijele
su civilizacije od Babilona, preko Feničana i
Egipta, Grka i Rimljana, do Libur­na i hrvat-
skih krstionica, određene značenjem kame-
na koji je prebivalište, kuća i grob, ali i mje-
sto živog izvora. Mojsije će udarivši u kamen
otvoriti vrelo vode, možda baš one koju fra
Joakim spominje na “obalama Klimenta sve-
tog”, ili u “kamenim bedemima carstva Po-
sejdona i Neptuna”. Polazeći od predaje kako
je kamen spušten s neba, kršćanskih legen-
di koje govore o Kristu rođenom iz kame-
na, biblijskih tekstova o pretvorbi kamena u
kruh; kamena je kuća kao Božja kuća, kuća
kruha, Betlehem; proglašenjem apostola Pe-
tra temeljnom stijenom Crkve, prvim kame-
nom, fra Joakim Gregov će kazati kako baš
sve “podari stijeni, da s morem o tome jed-
nom tiho priča”. Umjetnik će posvjedočiti
kako fizičkom i duhovnome životu čo­vjeka,
kao i u njegovoj povijesti, mitologiji i vjeri,
kamenu pripada posebno mjesto, ona moć
 osvrti i prikazi

čiji su duh i sjaj još od fidijevskih i mikelan-

đelovskih dana.
Kamen će fra Jaki, vidjeli smo, vezati uz
more, uz otok, uz svoje domaće ribare kao
i one iz Judejske zemlje, uz baštinu i snove,
marete, valove i pjenu, krila galeba, vjerojat-
no i zato što simbolika dinamičnog mora,
stalnog u preobrazbama, u novim rođenji-
ma i nastan­cima, ponajviše odgovara prije-
laznome stanju kamena u znak, u značenje,
u skulpturu, u novi izvor. Sam za sebe umjet-
nik će kazati: “Izabrao sam kamen, / Kamen
koji se susreće s mo­rem”, simbol aktivnosti,
besmrtnost, dakle, samu spoznaju. U Rječni-
ku simbola ćemo naći kako je kamen “sim-
bol obnavljanja duše po božanskoj milosti”2,
a fra Joakim u njemu nalazi i Krista “u stijeni
tik do morskog žala”, na istoj onoj stijeni na
kojoj je tek trenutak ranije “siromašni ribar jenama, životu i smrti, rađanju i umiranju,
imao privezan svoj brod”. Žrtvenici Bogu, križnim putovima, za razliku od stamenih
Stol Gospodnji, hramovi, crkve, katedrale, kamenih likova što traju u vječnome miru. S
ognjišta, putovi, grobovi, mirila, križevi, nad- takvim osjećajem života kojemu je podloga
grobni spomenici, od kamene sjekire do pi- materija ćutimo kako dolazimo do duhovne
ramide, od piramide do groba, sve veliko i potrebe da zemaljska ljepota poprimi vrhu-
sveto kao što je Jeruzalem, sve što je “ljud­ naravne, nebeske komponente. I sam maj-
skom rukom sazdano po daru Svevišnjega” stor prateći svoje likovne uratke osob­nim
izrađeno je od kamena ili njime prekriveno. pjesničkim komentarima otkriva nam osno-
Ka­menom se pozabavio i Sizif, kao i Prome- ve svoje kiparske koncepcije, prikazujući tri-
tej po kojemu je kamen i zadržao ljudski mi- jumf ljudskoga života ne kao trijumf vrste
ris, kao i naš mediteranski čovjek koji će uči- već trijumf Božje ljubavi. Takvim putom je-
niti sve kako bi iz kamena šiktala loza kao dino i možemo otkriti, stvoriti, shvatiti, ba-
nova slika spoznaje. Isus je pravi trs. štiniti ljepotu koja se događa iza čudesnoga
Tako fra Joakim kao kipar, a u ovome slu- zastora, kada se valovi mora osvijetljeni sun-
čaju i pjesnik, značenje kamena vezanog za cem pretvaraju u valove života. “Sjaj sunče-
obalu mora koje jedino “pozna oluje”, su- ve zrake svjetlosti prosuo je cjelov zlata valo-
protstavlja simboličkome značenju loze, da- vima” pjeva fra Joakim svjestan kako ljepo-
kle stabla, odnosno drva, sljedeće materije iz ta i ljubav završavaju u istom Božjem čvo-
koje će oblikovati svoje skulpture, one koje ru. Kao da nas želi riješiti suvišnih pitanja,
će biti pod­lož­nije godišnjim ciklusima, mi- nepotrebne znatiželje, ushićenja bez pokri-
ća, umjetnik se otvara bez straha približuju-
2 J. Chevalier, A. Gheerbrant, Riječnik simbola, NZ MH, Za-
ći nas svome djelu gotovo i prije negoli mu
greb, 1983., str. 247. pristupimo.

477

“Zavlada Bog s drveta” jednostavno i di-
rektno kazat će fra Jaki Joakim Gregov. S dr­
ve­ta Krist ulazi u nebo, zato je drvo “stablo
života”, pramaterija, s potpunim značenjem
tva­ri, one supstancije koja je univerzalna, a
koja u kršćanstvu simbolizira križ. Drvo u
sebi sadrži oči­tovanje prirode, uzbibanost
godišnjih doba, pa nam valja “raspjevati li-
nije i likove, progovoriti snagom svjetla, sna-
gom nađenoga Boga u svjetlu”; drvo se stva-
ralo i formiralo rastom iz “tmine”, iz zemlje
prema nebu, suncu “svjetlu”, u njemu je sa-
držan pojam ulaska u nebo u “baštinu Kri-
stovu”. Drvo ne valja pobjeđivati, valja mu
se prikloniti i pokloniti, milo­vati ga i ljubiti,
ono je boje i svojstava ljudske puti, u njega
su od davnina urezani znakovi, pisma i po-
ruke, kao u drvu spoznaje. Povodom reljefa
nazvanog “Rođenje” fra Joakim će na­pisati:
“Bez sjaja na zemlji – sav sjaj neba donosi sa
sobom”, ali “dokle god bude drva, uvijek će
se netko sjetiti tesati križeve”, jer se povijest i
patnja pravednika ponavljaju. Drvo je tu da
nas podsjeti na vodu i vatru, na životne ra-
dosti, ali i na Golgotu, križ i Uskrsnuće, ko-
načno na pomirenje.
Autor Kiparskog brevijara svojim lirskim
komentarima iskazuje i svoju protivbu sa-
moj vanjštini, koju bi – ako ne prezreti –
trebalo odmah zaboraviti, te krenuti onoj
unutar­njoj snazi njegova umjetničkog i ki-
parskog duha, na one detalje koji nude bez-
granične ekspozicije. Bilo da modelira, kleše
ili rezbari, dodaje materijal kao u glini, lije-
va ga u bronci, ili oduzima u kamenu, fra Jo-
akim nam tekstovima poručuje kako nikad
ne zdvaja oko vrijednosti djela po materija-
lu od kojega je načinjeno, jer čovjek je stvo-
ren iz blata i upravo takav izgovara najveću
istinu – “Gospodine, nemam nikoga! / Ne
osuđujem nikoga za moju nevolju, nego ne-
mam nikoga tko mi u toj nevolji može po-
478
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
moći. Puno njih ozdravlja u ovoj vodi, puno
je nemoćnih, no imaju nekoga tko im pomo-
ći može, a ja, Gospodine, nemam nikoga! / Ja
ti mogu pomoći, ustani i hodi, ne moraš ula-
ziti u vodu, ustani i hodi.” Mi nismo oni koji
znamo, ili koji odlučujemo tko će i kad uskri-
siti, nama je vjerovati u naše djelo uronjeno
u ljudsku povijest.
Križ će zato uvijek ostati istoga značenja
kao “snažna vertikala” dolazeći kao simbol
iz najdavnijih vremena križ će zauvijek osta-
ti stožernom točkom svega na zemlji pove-
zanoga s nebom. “Križevi, svjedoci mnogih
umiranja” svjedoci su materije i duha, na
svakoj strani svijeta ljudska povijest muke i
spasenja. Naš će umjetnik svjestan istine u
Raspelo Svetoga križa pokušati unijeti i “vla-
stitu ljudsku slabost”, jer je samo takav križ
idealna slika našega života. To bi konačno
bila i najbolja definicija umjetnika, koji po-
lemizira s lažnom etikom svih onih oko sebe
koji su bez ljudskih slabosti.
Marije fra Joakima u likovnome smislu
znaju biti ponešto putene kao u slučaju “Ave
Maria” (1989.), što ne treba čuditi jer znamo
kako sadrži simboliku majčina tijela. A naš
umjetnik pupčanom je vrpcom vezan naj-
dubljim skladom ljubavi koji u kršćanskoj
tradiciji izražava Majka Božja. “Bogomajka
ustoličena na nebu i zemlji”3 ovdje je zbilj-
ska osoba bez obzira na svoje najsavršeni-
je materinstvo, pa joj ni Krist “kao Bog nije
mogao umanjiti Njenu bol”. “Svetome Fra-
nji, siromahu iz Asiza”, fra Joakim u kamenu
iskazuje slavu kličući “Donio je jedra na stije-
ne”, ali i zato što je “zbog protivnih vjetrova
brat Franjo prispio na obale hrvatske”. Bro-
diti svojim jedrima za fra Joakima istodobno
znači i poštivanje tradicije u svakome smi-
3 Svi citati, fra Jaki Joakim Gregov, Kiparski brevijar, Alfa, Za-
greb, 2017.

slu, brodeći nepreglednim morem umjet-
nosti fra Jaki ostaje vjeran i stvarnosti i snu,
na jednoj strani kao graditelj ljepote stva-
ra velebne kipove u raznim materijalima, a
s druge strane djelo svojih ruku pretvara u
riječ kao simbol našega zajed­nič­kog pam-
ćenja4. Materija i forma na taj su način do-
vedene do visokoga emocionalnog naboja.
Papa Ivan Pavao II. u svom pismu umjetnici-
ma to je protumačio ovako: “zahvaćeni udiv­
ljenjem zbog božanske tajnovite snage zvu-
kova i riječi, bojâ i oblikâ”, umjetnik se sam
po sebi “divi djelu svoje unutarnje snage”. Za
“Mati, čuvaricu vjere i nacije” fra Jaki će za-
pisati “Ostala sam ovdje ognjište nam čuva-
ti” dok su hrabra djeca otišla domove brani-
ti, iskazujući tako na najjednostavniji način
neizmjernost života svake majke poistovje-
ćene s domom i domovinom. “Mojsije naro-
da moga” samo je nova objava mora, kame-
na i zemlje koji dišu kao “sveta baština”. “Po-
vratak rasipnoga sina” umjetnik će popratiti
riječima “Još je daleko ali ga vidim, vraća se”.
Kao i nevidljivi Bog, sin se osjeća u neizre-
civom, u intuiciji duha. Uvodeći nas “u po-
glavlje portreta”, fra Jaki će zapisati: “Ljud-
ska pojava, lik, neponovljivo stvorenje Bož-
je, uvijek je izazov što je u nutrini toga lika.”
Dakle, “svakomu je čovjeku povjerena zada-
ća da bude stvaratelj vlastita života (artifex).
U određenom smislu čovjek od života treba
napraviti umjetničko djelo, odnosno remek-
djelo.”5 “Siromašni ribar” je “za­divljen taj-
nom mora”, on poznaje “tajne dubina nevid-
ljive oku”, baš kao i umjetnik koji dje­lu­je po
zahtjevima tajni umjetnosti. Sv. Ivan Krstitelj
je “pred Gospodinom poravnavao putove do
4 Jorge Luis Borges, To umijeće stiha, Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb, 2001., str. 99.
5 Pismo Ivana Pavla II. umjetnicima, Vijenac, br. 290., Matica
hrvatska, Zagreb.
479
osvrti i prikazi
ljudi”, dok je sv. Josipu život “krenuo mimo
njegove moći”, a toljagom zatučenom sv.
Judi Tadeju ne prestaje “plamen u duši”. Ov-
dje se očito radi i o oblikovanju drugih osob-
nosti po osob­nosti svojoj, po slici Boga Stvo-
ritelja. Sv. Luciju će umjetnik nazvati “kame-
nim svjetlom”, a prilazeći sv. Ursuli misli kako
se “samo uz križ može stajati uspravno”. Ži-
votna i religiozna, umjetnička i svakodnev-
na iskustva kipar uvodi u otajstvo utjelovlje-
ne Riječi. Pro­metej je “istinski lik božanskih
i ljudskih nesporazuma”, dok će Harona od
svih nevolja za­pa­sti ona najveća – prevoziti
ljude “u vječnu tamu beznađa”. Kako druk-
čije shvatiti tajnu ljud­skoga života nego kao
propitivanje dobra i zla u stalno prisutnoj
problematici boli.
Zanimljivo, kada su u pitanju crtež i boja,
slikarstvo, fra Jaki ne bilježi svoje opaske, dok
će za vitraj kazati: “Različite nijanse i boje
stakla ne mogu dočarati plastičnu dimen-
ziju lika kao u skulpturi, ali je nenadmašiva
u dimenziji svjetla, tog posebnog fluida koje
obojeno staklo, posredstvom svjetla unosi u
prostor interijera bilo kojeg objekta, a navla-
stito sakralnog prostora.” A svjetlost, bila bo-
žanska ili duhovna, uvijek je i prije svega spo-
znaja kojom se suprotstavljamo mračnim si-
lama. Svjetlost je Božje djelo. Uostalom, prije
toga “zemlja bijaše u tami”, dok zvijezda kao
izvor “svijetao trag na nebu ostavlja”.
“Put križa” ovdje je tako složena tema
o kojoj bi, doista, trebalo zasebno govoriti.
Mašta kipara razbuktala je maštu pjesnika.
Kao čovjek i svećenik, fra Jaki u tekst uz put
križa unosi vrlo osobna i snažna pitanja, di-
leme i molitve. Riječ ovdje uistinu “postaje
tijelom”, ljudskim znamenom, i božanskim
nadahnućem. Već pri osudi Krista na smrt
umjetnik se pita: “Gospo­dine gdje sam ja u
svemu ovome? Prepoznajem li se u Pilatu ili
u tebi?” Cijelu priču naš će kipar poosobiti

kratkim i šturim stihom koji tvori ključno pi-
tanje vjere i ljepote – “A moj križ?”, moleći
Gospodina “čuvaj me od pada”. Kod susreta
Isusa s majkom kliče: “Majko sveta, oprosti
mi, jer u tvojoj je boli i lijep dio moje krivnje.”
U svakoj epizodi Križnoga puta naći će se i
sam umjetnik osobno, prateći Krista do Gol-
gote u Uskrsnuće. Šimuna Cirenca doživjet
će ovako: “Gospodine, već sam ti rekao kako
često ostavljam svoj križ, bježim od njega, a
ni tuđi mi se križevi ne mile.” Veronika će ka-
zati: “Ništa čistog u mene nema.” I oni koji
pomažu zdvoje! U drugome Isusovom padu
pod križem nalazimo ove riječi: “Gospodine,
u ovom svom padu učiš me kako se nositi sa
zlobom ljudskom.” A kad Isus treći put pada
pod križem, tako paloga fra Joakim moli “ne
odustani od mene”… “Ti me prihvati i podi-
gni.” Ovdje vidimo pravu sliku čovjeka, ono-
ga koji dvojeći otkriva dubinu svoje duhov-
ne veličine. U času razapinjanja Isusa na križ
kipar-pjesnik se obraća Razapetome: “Ti si
dobro znao što te čeka… Ja ne znam što me
čeka osim što načelno znam da je patnja uvi-
jek blizu.” Vlastiti put obasjan je onim koji
Fra Jaki Joakim Gregov i Tomislav Marijan Bilosnić
480
ZADARSKA SMOTRA 4 2018.
umire na križu, kojemu umjetnik sa svom
vjerskom žudnjom poručuje: “Znam da grliš
moj križ i kad mene nema na njemu…”
I konačno, kad piše o svom ateljeu, fra
Jaki Joakim Gregov dolazi do ključne spo-
znaje o “čarobnoj čežnji koja se događa u če-
kanju”. Svuda gdje postoji materija, gdje po-
stoji riječ, skriva se poezija, skriva se umjet-
nost, samo treba čekati kada će se sam od
sebe, potpomognut našim radom, ostvari-
ti, uskrsnuti taj odnos između ideje, stvari i
samog umjetnika. Čekanje nadahnuća i pre-
poznavanje njegova neponovljivoga čulnog
trenutka bitno je svojstvo umjetnika kakav
je fra Jaki Joakim Gregov. Iz tog razloga svoja
“Vedra jutra” fra Jaki i može vidjeti na opisa-
ni način: “Želja zaustaviti vrijeme kad je naj-
ljepše, da bi trajalo duže, jednako je nemo-
guće kao i zaustaviti odrastanje, zaustaviti
maštanja, pogotovo dječju maštu u igri. Nije
moguće doprijeti u radost i smisao igre na
pijesku, osim kad si dijete, svim drugima je
to nedostupno.”
Tomislav Marijan Bilosnić
 zadarska smotra 4, 2018. Martina Drobnak

Kronika kulturnih događanja

u Ogranku Matice hrvatske u
in memoriam Zadru od 12. siječnja do 16.
lipnja 2018.

Nakon bogate jesenske Tribine Četvrtkom uvečer nastavljeno je jednako tako vrijedno počet-
kom siječnja. U Zavičajnom muzeju Biograd na Moru u sklopu programa obilježavanja Dana
grada Biograda na Moru i blagdana zaštitnice grada svete Stošije predstavljena je knjiga Bože
Došena, prof., naslova Porušene crkve Zadarske nadbiskupije tijekom Domovinskog rata koja
je već prethodno bila predstavljena u Nadbiskupskom sjemeništu “Zmajević” u Zadru. Pred-
sjednik Ogranka Božidar Šimunić naglasio je zajednički rad Biograda na Moru i Zadra. Ne-
koliko dana kasnije, 6. veljače 2018. godine, knjiga autora Bože Došena predstavljena je u
gradu Benkovcu u organizaciji Gradske knjižnice Benkovac. Knjigu su predstavili Josip Lisac
i Božidar Šimunić. Autor govori o dijelu knjige gdje se spominje Benkovac, govori o hrvat-
skim prognanicima s navedenog područja te donosi popis katoličkih crkava koje su tijekom
stoljeća dane na uporabu pravoslavnim vjernicima na području Ravnih kotara i Benkovca.
U četvrtak, 8. ožujka, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Zadru i Sveučilišta u Za-
dru povodom obilježavanja Dana hrvatskog jezika 2018. u Svečanoj dvorani Ogranka pred-
stavljena je knjiga Josipa Lisca naslova Izabrani spisi. O povijesti hrvatskoga književnog jezika.
U knjigu su uvršteni prilozi koji daju presjek povijesti hrvatskoga jezika od srednjega vijeka
do 20. stoljeća te prilozi o književnosti. O knjizi su govorili Josip Faričić, Gordana Čupković i
Josip Galić. Ovo je prva knjiga u bogatom nizu profesorovih izdanja koja je tiskana u Zadru.
Tribinu nastavljamo programom u sklopu Dana hrvatskog jezika, predavanjem Vjekosla-
va Ćosića pod nazivom Nepoznato o Jakovu Čuki (1905. – 1928.). Predavanje je održano 15.
ožujka 2018. godine, a nadovezuje se na knjigu koju je također priredio Vjekoslav Ćosić pod
naslovom Sabrani radovi dr. Jakova Čuke od 1905. – 1928. godine, koja je još u pripremi, no
ubrzo očekujemo njezino tiskanje. Dr. Jakov Čuka poznatiji je hrvatskoj kulturnoj javnosti
kao Jakša Čedomil, književni kritičar kojeg, kako kaže sam autor, mnogi drže “utemeljiteljem
moderne hrvatske književne kritike”.
S područja jezika prelazimo na povijest umjetnosti, 5. travnja 2018. godine predstav­ljena
je knjiga splitskog povjesničara Tihomira Rajčića Tajni život slikara Vlahe Bukovca. U knjizi
autor razotkriva manje poznati osobni život Vlahe Bukovca koji je bio pun avantura, uspo-

481
 ZADARSKA SMOTRA 4 2018.

na i padova, a velikim se dijelom odvijao pod svjetlima tadašnjeg Pariza. Autor se koristi
non‑fiction spisateljskim stilom. Knjigu su predstavili Stijepo Obad, Zlatko Begonja i Ivica
Nevešćanin.
U sklopu programa Dana Zadarske županije Ogranak Matice hrvatske u Zadru u suradnji
s Ogrankom Matice hrvatske u Kolanu, Općinom Kolan i Znanstvenom knjižnicom Zadar
12. travnja 2018. godine priredio je izložbu slika pod nazivom Šapat kamena slikara Frane
Gligore. Izložba je slika bila postavljena u Znanstvenoj knjižnici u Zadru od 12. do 21. travnja
2018. godine. Izložbu je otvorio predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Zadru – Božidar
Šimunić, a program otvorenja izložbe vodio je Ivan Paštar. Na slikama Frane Gligore prevla-
davaju paški motivi, posebno se ističu suhozidni kameni pejzaži. U svome slikarskom nadah-
nuću između moćnog kamenjara i bogatog Kolanjskog polja, pretvorenog u oazu vinograda
i bogatih pašnjaka, priklonio se meandru suhozida i stoljetnoj snazi lunjskih maslina. Slika,
koja nosi naslov Ogradice VII, poklonjena je, u ime Župe svetog Luke Evanđelista u Kolanu,
Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. prigodom njegova posjeta Zadarskoj nadbiskupiji u lipnju 2003.
godine.
Krajem travnja u dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru svoju je knjigu predstavila
književnica Marina Kljajo-Radić, naslov knjige glasi Borba za život. Knjiga je pisana iz pozi-
cije i iskustva majke koja je odlučila roditi dijete usprkos protivljenju sredine u kojoj živi i
prognozama liječnika. Sve je prožeto i doživljajima djeteta koje ima samo jednu želju, a to je
život. Knjigu su predstavili Nikola Šimić Tonin i književnica Žaklina Kutija.
U četvrtak, 3. svibnja, u Izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice Zadar predstavljene su
dvije knjige književnika Vlatka Majića – Kad srce brodi / Che navighi il cuore (prepjev Joja
Ricov) i Obeščašćivač ili kako to sam autor naziva (kao časopis književnog kušača) u izdanju
Ogranka Matice hrvatske Pag i Znanstvene knjižnice Zadar u suorganizaciji našeg Ogranka.
O knjigama su govorili Miro Grubić, Fabijan Lovrić i književnik Ante Tičić. Tekstove su
interpretirali Martina Drobnak i autor Vlatko Majić.
U nastavku je svibanjskih događanja i promocija Ogranak Matice Hrvatske u Zadru u
suorganizaciji sa Sveučilištem u Zadru i Odsjekom za hrvatski jezik i književnost u Svečanoj
dvorani na Sveučilištu u Zadru imao čast predstaviti zbirku pjesama Luka Paljetka – Naku­
pine. Iznimna knjiga još iznimnijeg književnika. Susret s pjesmama kao što su ove iz zbirke
Nakupine pruža nam mogućnost susreta s vrhunskom pjesničkom vještinom, umijećem s
mnoštvom poetskih domišljanja gdje su u stih pretočene originalne i prodorne misli, ne­
ponovljiva i izvorna svojstva poetskog diskursa. Knjigu akademika Luka Paljetka prikazali
su: Josip Lisac, Sanja Knežević, Živko Nižić, a pjesme su čitale dramska umjetnica Milena
Dundov i Martina Drobnak. Svojim glasom tu posebnu književnu večer uveličao je skladatelj
i šansonijer Darko Matičević praizvedbom izabranih pjesama iz zbirke Nakupine.
Dana 7. lipnja 2018. godine održana je Izborna skupština Ogranka Matice hrvatske u
Zadru povodom isteka osmogodišnjeg mandata sada počasnog predsjednika prof. Božidara
Šimunića koji je svojim marljivim i bogatim radom znatno pridonosio razvitku Ogranka Ma-
tice hrvatske u Zadru. Za novog je predsjednika jednoglasno izabran Radomir Jurić, a članovi
Pred­sjedništva i dalje ostaju: dopredsjednik Božo Došen, tajnik Ivan Paštar, urednik časopisa
Zadarska smotra Josip Lisac, urednik knjižnih izdanja Ivica Vigato, Miljenko Dujela te jedan

482
 in memoriam

novi član u našem Ogranku, predstavnik studenata Luka Knez. Za članove Nadzornog odbo-
ra izabrani su Drinka Dujmović, Marija Perković i Teodora Vigato. Na kraju večeri podijeljene
su i zahvalnice osobama koje potpomažu iznimno bogat knjižni opus našeg Ogranka.
Na Glavnoj skupštini Matice hrvatske održane u Pomorskom i povijesnom muzeju Hr­
vatskog primorja u Rijeci 16. lipnja 2018. Ogranku Matice hrvatske u Zadru dodijeljena je
Srebrna povelja za knjigu Braća Vranjani i vransko područje tijekom povijesti. Knjiga je zbor-
nik radova sa znanstvenog skupa održanog u Biogradu na Moru 25. travnja 2014. godine.
Urednik je knjige naš dopredsjednik Božo Došen, prof., a sunakladnik Općina Pakoštane.

Radomir Jurić

Ive Livljanić

483