Dometi, Br. 1-4, 2017

DOMETI 1-4
DOMETI
Godina 28., broj I. – IV. 2017.
DOMETI
smotra su
Ogranka Matice hrvatske u Rijeci
koju novčano podupire
Primorsko-goranska županija, Odjel društvenih djelatnosti
DOMETI
znanstveno-kulturna smotra
Ogranka Matice hrvatske u Rijeci
Osnivač i nakladnik Ogranak Matice hrvatske u Rijeci

Za nakladnika Goran Crnković
Glavni urednik Goran Crnković
Uredništvo Goran Crnković (povijest)

Mladen Urem (književnost)

Slika na naslovnici Obitelj Milivoja Mirze A. Malića na Sušaku 28. travnja 1929. godine
dok je on boravio u Tunisu (Nevenka Malić druga s desna uz Malićevog
sina Milivoja ml.)
Tehnička urednica Doris Brusić
Jezični ispravci Mladen Urem
Tisak Tiskara Šuljić,Viškovo
Naslov uredništva 51 000 Rijeka, Korzo 28/IV. kat

telefon: 051/338-499, telefax: 051/211-783
Grafička priprema Inter Tinny Grafic, Viškovo
Naklada 300 primjeraka
Rukopisi i fotografije ne vraćaju se.

Cijena 60 kn
Uplata u kunama na rn.: (2402006) – (1100138560) kod Erste banke d.d. – Rijeka
PRINTED IN CROATIA ● Tiskano u Rijeci, svibanj 2019.

Dometi
Ogranak Matice hrvatske u Rijeci

Rijeka 2019.
KAZALO
Goran Crnković Riječ urednika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
TEMAT
Zorica Manojlović Milivoj Mirza A. Malić – Jedan život i jedna knjiga.
Prilog istraživanju povijesti hrvatske orijentalistike . . . . . . . . . . 11
BAŠTINA
Ivan Rončević Od poskoč(n)ice do tradicijskoga
usmenoknjiževnog minimalističkog oblika . . . . . . . . . . . . . . . . 93
Matea Lacmanović Promoviranje (ne)materijalne kulturne baštine
i usmene književnosti putem novih medija . . . . . . . . . . . . . . . 105
OGLEDI O POVIJESTI
Ivan Pederin Suparništvo između Austrije i Mađarske
na Jadranskom prostoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115
Josip Tomašić Pogreške u knjizi "Žrtve talijanske nacionalnosti
u Rijeci i okolici (1939. – 1947.)" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123
KRITIČKI PRISTUPI
Ivona Smolčić Pamćenje i prostornost u djelu Lišće Frana Vladimira Mažuranića . . . 137
Ivan Pederin Obračun Heidi Pataki s lirskom pjesmom
i njezina ljetovanja na Orebiću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149
LIKOVNI SUSRETI
Vinicije B. Lupis Eugen Varzić i novi mozaik Krista u Korčuli . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
Vinicije B. Lupis Novi mozaik Krista – Čovjeka boli
u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Postirama. . . . . . . . . . . . . . . . 167
STVARALAŠTVO
Luka Dajak Tri kratke priče . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175
Jadranka Čulina Kad smo krenuli na put (pjesme) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
Igor Meić Odzvon narodnoga zbora (pjesme) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219
PRIKAZI
Juraj Karninčić Povijest udruge kapetana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241
Valentina Prokić Monografija „Povijest podvodnog ribolova
na Jadranu – 60 godina“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245
IN MEMORIAM
Mladen Brajša Sjećanje na Nikolu Crnkovića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251
MATICA HRVATSKA
Od broja do broja Ljetopis Ogranka Matice hrvatske u Rijeci . . . . . . . . . . . . . . . . . 265
Naklada Ogranka Matice hrvatske u Rijeci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269
riječ urednika
Poštovani čitatelji, novi broj Dometa broj 1-4, 2017. Ogranka Matice hrvatske u Rijeci
je pred vama. Vrijeme i prostor u kojem djelujemo sve su manje skloni pisanoj i tiskanoj
riječi, suvremenost je više okrenuta virtualnoj prezentaciji uradaka, kako kulturnih, tako i
znanstvenih, zaboravljajući pritom kako je tiskani oblik knjige nezamjenjiv (i dugovječniji!)
oblik komunikacije ljudi s novim spoznajama. Pripremali smo novi svezak našeg časopisa
trudeći se pratiti događaje u našoj kulturi, u rasponu od publicističkog do znanstvenog, od
književnog do likovnog, od prošlosti do sadašnjosti, vjerujući kako ćemo se barem dijelom
dotaknuti nekih bitnih pitanja naše stvarnosti i podneblja u kojem djelujemo, te pružiti
čitateljskoj publici mogućnost novih čitanja, novih uvida i novih otkrića. Uvijek okrenuti
propitivanju i afirmaciji značajnih hrvatskih doprinosa širem, internacionalnom kontekstu,
ali ne manje i uvijek naglašeno, doprinosu naše riječke kulturne scene sveukupnim hrvatskim
kulturnim dostignućima. Poticaja u našoj kulturi je bezbroj, samo nas skromna sredstva
kojima raspolažemo, uvijek potiču na iznalaženje dodatne energije i snage za postignuća i
nove doprinose.
Podjeljak Temat donosi rad Zorice Manojlović: Milivoj Mirza A. Malić – Jedan život i
jedna knjiga. Prilog istraživanju povijesti hrvatske orijentalistike u kojem autorica nastavlja
objavljivati nove rezultate svog, posljednjih godina pokrenutog istraživanja o životu i djelu
zaboravljenog hrvatskog orijentalnog filologa, prevoditelja i publicista. Pariški student
orijentalistike, doktorand na Sorbonni, prvi hrvatski iranist, jedan od prvih i rijetkih na
prostoru jugoistočne Europe školovanih po modelu europske orijentalistike prve polovice
20. stoljeća bio je naš sugrađanin, Sušačanin i Riječanin. U svojoj disertaciji je europskoj
kulturnoj i znanstvenoj javnosti na francuskom jeziku 1935. godine predstavio djelo
mostarskog pjesnika Fevzi Mostarca koji je u 18. stoljeću pisao na perzijskom jeziku po
7
Goran Crnković
uzoru na velike perzijske klasike, što je jedinstveno u povijesti osmanske književnosti

europskog juga jer je nastalo izvan matičnog područja. Temat ovog broja prvi put donosi
spoznaje temeljene na istraživanju Malićeve ostavštine koja se čuva u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci u Sarajevu, a koju je autorica iznimnom susretljivošću te ustanove i nastavno na
suradnju sa sarajevskim orijentalistima, znanstvenim, kulturnim i arhivskim ustanovama,
dobila priliku istražiti. Malićeva ostavština je zbog njegovog dinamičnog i burnog, iako
kratkog, životnog puta, njegovih snažnih duhovnih i kulturnih stremljenja, zanimljiv i
relevantan izvor za istraživanja kulturne, znanstvene, socijalne, religijske i političke povijesti
u razdoblju između dva svjetska rata, na lokalnoj i europskoj razini.
Podjeljak Baština donosi rad Ivana Rončevića: Od poskoč(n)ice do tradicijskoga usmeno
književnog minimalističkog oblika i Matee Lacmanović: Promoviranje (ne)materijalne kulturne
baštine i usmene književnosti putem novih medija. Ogledi o povijesti sadrže priloge Ivana
Pederina Suparništvo između Austrije i Madžarske na Jadranskom prostoru i Josipa Tomašića
Pogreške u knjizi “Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. – 1947.)”. U Kritičkim
pristupima čitateljima se predstavljaju radovi Ivone Smolčić Pamćenje i prostornost u djelu
Lišće Frana Vladimira Mažuranića i Ivana Pederina Obračun Heidi Pataki s lirskom pjesmom
i njezina ljetovanja na Orebiću. Likovni susreti donose prikaze Vinicija B. Lupisa Eugen
Varzić i novi mozaik Krista u Korčuli i Novi mozaik Krista – Čovjeka boli u župnoj crkvi sv.
Ivana Krstitelja u Postirama. U Stvaralaštvu čitamo književne radove Luke Dajaka Tri kratke
priče, Jadranke Čulina Kad smo krenuli na put (pjesme) i Igora Meića Odzvon narodnoga
zbora (pjesme). U Prikazima pišu Juraj Karninčić (Povijest udruge kapetana) i Valentina
Prokić (Monografija „Povijest podvodnog ribolova na Jadranu – 60 godina). O istaknutom
članu Matice hrvatske, tajniku riječkog ogranka i članu njezinog Upravnog odbora Nikoli
Crnkoviću (1928. – 2016.), koji je bio istaknuti povjesničar, arhivist, prevoditelj, kulturni
i politički djelatnik, svoja sjećanja bilježi Mladen Brajša. Nikola Crnković bio je autor
brojnih znanstvenih i stručnih članaka, te knjiga o različitim temama iz hrvatske povijesti.
U posljednjoj dijelu, Od broja do broja, donosimo pregled aktivnosti riječkog Ogranka
Matice hrvatske i prikaz naklade našeg ogranka.
Sljedeće 2018. godine, časopis Dometi obilježava pola stoljeća postojanja. Tako dugo
vremensko razdoblje djelovanja, uza sve nepovoljne okolnosti, potvrda su duboke
ukorijenjenosti hrvatske kulture u našem zavičaju i potvrda neiscrpnosti sadržaja koji nas
8
Riječ urednika
okružuju i koji čekaju svoju tematizaciju, vrednovanje i postavljanje u okvire naše povijesne
baštine. U svim odjeljcima predstavljenim u ovom broju časopisa pronaći ćete zanimljivo
štivo koje smo pomno odabrali za prezentaciju. Nažalost, ponovo moramo istaknuti kako
su oskudna sredstva koja prima riječki OMH nedostatna za redovito izlaženje. U okviru
takvih, vrlo često demotivirajućih datosti, iznalazili smo i pronalazili nove mogućnosti
opstanka našeg Ogranka Matice hrvatske, trudeći se da nam ograničena sredstva ne budu
opravdanje za nekvalitetan izbor tema i sadržaja. Vjerujemo da o tome najbolje govore
radovi koje donosi ovaj novi svezak Dometa.
U obljetničkom raspoloženju pozivam sve naše stare, ali i buduće suradnike da nam se jave
sa svojim prilozima.
Goran Crnković
9
Milivoj Mirza A. Malić – Jedan život i jedna knjiga
Zorica Manojlović
Milivoj mirza a. Malić – JEDAN ŽIVOT I JEDNA KNJIGA

Prilog istraživanju povijesti hrvatske orijentalistike1
Uvod
Povijest europske orijentalistike bilježi i ime hrvatskog orijentalnog filologa, doktora perzij
ske književnosti Milivoja Mirze Abdurahmana Malića. Mnoge nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Europi u svom fondu čuvaju njegovu disertaciju obranjenu na Sorbonnei 1935.
godine i objavljenu u Parizu iste godine. U svojoj knjizi Bulbulistan du Shaïkh Fewzi de
Mostar, poète herzégovinien de langue persane (Bulbulistan šejha Fevzija Mostarca, hercegovačkog
pjesnika na perzijskom jeziku) Malić je monografski obradio život i djelo mostarskog sufij
skog pjesnika iz 17. i 18. stoljeća Fevzi Mostarca (Blagajca), šejha derviške tekije u Blagaju
u blizini Mostara, koji je pisao na perzijskom jeziku po uzoru na klasike Rumija i Sadija.
Pritom je Malić Fevzijevo etičko-religiozno djelo u poeziji i prozi, jedinstven primjerak žanra
u bosanskohercegovačkoj povijesti književnosti, nastao na periferiji Osmanskog carstva, dale-
ko od matice perzijske književnosti, preveo na francuski jezik i time ga predstavio europskoj
akademskoj i kulturnoj javnosti gotovo četrdeset godina prije nego je prevedeno na jezik
sredine u kojoj je nastalo. Od 70-ih godina 20. stoljeća do danas u svim relevantnim biblio-
grafijama i pregledima jugoslavenske i bosanskohercegovačke orijentalistike, Malić je zbog
svoje disertacije dostojno valoriziran. On je jedan od prvih iranista iz južnoslavenskog podne-
blja, obrazovanih u zapadnoeuropskoj orijentalističkoj tradiciji. U rasponu od više desetljeća
1 Autorica zahvaljuje ravnatelju Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu gospodinu Osmanu Laviću na
znatno olakšanoj mogućnosti istraživanja ostavštine Milivoja Mirze A. Malića kao i gospodinu Edinu
Hajdarpašiću, profesoru povijesti na Loyola University u Chicagu, na korisnoj razmjeni podataka, spo-
znaja i mišljenja. Posebno zahvaljuje članovima obitelji Malić, gospođama Mirelli Rossi i Vidi Korać
kao i gospodinu Davorinu Maliću na otvorenosti, suradnji i pristanku za objavljivanje dokumenata u
njihovom vlasništvu.
11
Zorica Manojlović
on je u nizu tek nekoliko priznatih stručnjaka koji su se bavili poviješću književnosti Bosne i
Hercegovine na perzijskom jeziku.
Opisano je značajno samo po sebi. No, ispod navedenih znanstvenih činjenica nalazi se još
mnogo više, Malićeva snažna osobnost i neobično i višestruko zanimljiv život, započet 10.
srpnja 1897. godine u Imotskom, a nakon dugih godina izbivanja, rada, putovanja i studija
u Španjolskoj i Francuskoj, završen 12. listopada 1935. godine na Sušaku, gradu Malićeva
djetinjstva i mladosti iz kojeg je otišao 1918. godine. Milivoj Mirza A. Malić, od svoje devete
godine Sušačanin, još je jedna posebna i živopisna figura riječkog i europskog 20. stoljeća,
slobodoumnik, buntovnik, znatiželjnik, putnik, boem, istraživač duha i kultura. Malićevu
rukopisnu ostavštinu njegova sestra, riječka profesorica Nevenka Malić – Ramous, koja je
kao i veći dio obitelji, živjela u Rijeci, 1966. godine dala je pohraniti u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci u Sarajevu gdje se i danas čuva. Danas se mnogi orijentalisti i povjesničari slažu
da je taj prvi hrvatski iranist, poliglot, prevodilac i publicist, i kao osoba i kao znanstvenik
nepravedno zaboravljen pogotovo s obzirom na skromnu povijest hrvatske orijentalistike.
Osim relativno brojnih novinskih zapisa o Maliću neposredno nakon njegove smrti, bio-
grafski je u Hrvatskoj o njemu objavljena tek jedna enciklopedijska bilješka2 i nekoliko
redaka u izdanjima o povijesti muslimanske zajednice u Hrvatskoj, kojoj je prišao 1922.
godine3. Posljednjih godina uz pomoć članova Malićeve obitelji, suradnika i ustanova iz
Rijeke, Hrvatske, pogotovo Bosne i Hercegovine, ali i dalje, autorica je iz Državnog arhiva
u Rijeci pokrenula istraživanje u pokušaju da ga izvuče iz zaborava. Recentno su objavljeni
i pojedini znanstveni prilozi o njemu kao i prijevod jednog ulomka iz Malićeve knjige4, a
2 Hrvatska književna enciklopedija, sv. 2, Gl-Ma, Zagreb 2010, str. 591 (autor M. Ždralović).
3 Omerbašić, Šefko, Islam i Muslimani u Hrvatskoj, Zagreb 1999, str. 408, 409.; Z. Hasanbegović,
Muslimani u Zagrebu 1878.-1945 : Doba utemeljenja, Zagreb 2007, str. 359.
4 Manojlović, Zorica, Dr. Milivoj Mirza Abdurahman Malić – prvi hrvatski iranist, pariški student, sušački đak,
Izvješće Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci za školsku godinu 2013./2014., str. 64-74; Manojlović,
Zorica, Milivoj Mirza Abdurahman Malić: dvije tihe obljetnice, Znakovi vremena, Naučnoistraživački in-
stitut “Ibn Sina” Sarajevo, Sarajevo, ljeto-jesen 2015, god. XVIII, dvobroj 68/69, str. 11-32; Karahalilović,
Namir, O doktorskoj disertaciji Milivoja Mirze Abdurahmana Malića, isto, str. 33-53.; Malić, Milivoj,
Fevzijeva filozofija. Sufijska duhovnost!, (prijevod Almira Drino), isto, str. 55-71. Dvobroj 68/69 časopisa
Znakovi vremena posvećen je Milivoju Mirzi A. Maliću, a citirani prilozi objavljeni su u posebnom
poglavlju pod nazivom Iranološke studije Milivoja Mirze Abdurahmana Malića.
12
zatim je 2016. godine u Sarajevu pod naslovom Milivoj Mirza Malić i Fevzijev Bulbulistan
na Univerzitetu Sorbonne u izdanju tamošnjeg Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka5
ponovno objavljena njegova knjiga, u francuskom izvorniku i u bosanskom prijevodu, uz
suvremeni prijevod perzijskog teksta Bulbulistana na bosanski jezik, popraćena tekstovima
o njegovoj izvanserijskoj biografiji, o njegovoj disertaciji i ostavštini6. Time je konačno
ostvarena ubrzo nakon njegove smrti započeta ali nedovršena inicijativa Malićevih prijatelja
i obitelji o prijevodu njegove knjige.
Ovim radom već objavljeni podaci o Malićevom životu i radu nadopunjuju se, po potrebi
i ispravljaju, novim spoznajama temeljenim na istraživanju njegove ostavštine i fragme-
nata obiteljskih uspomena. Susret s Malićem u Rijeci, osim što osvjetljava jednu osobnu i
obiteljsku povijest, otvara pogled i povezuje s različitim, možda i nedovoljno poznatima,
temama, kulturama i znanstvenim područjima.
Malić o sebi
U Malićevoj ostavštini sačuvano je nekoliko njegovih životopisa kojima se predstavljao u
pokušaju da osigura materijalnu potporu za svoj studij u Francuskoj ili da objavi neke svoje
prijevode7.
5 https://iitb.ba/wp-content/uploads/2016/06/Malic_final.pdf., preuzeto 8.10.2018. Kao suizdavači se

pojavljuju Muftijstvo mostarsko, Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj i Medžlis Islamske zajednice
Mostar. Urednici knjige su Dževada Šuško i Elvir Duranović. Prijevod s francuskog potpisuje Almira
Drino, stručni suradnik na prijevodu je Vladimir Pavlović, dok je perzijski tekst Bulbulistana na bosan-
ski jezik preveo Namir Karahalilović.
6 Manojlović, Zorica, Dr. Milivoj Mirza Abdurahman Malić, orijentalist sa Sušaka, u: Milivoj Mirza
Malić i Fevzijev Bulbulistan na Univerzitetu Sorbonne, Sarajevo, 2016., str. 15-39; Karahalilović,
Namir, O doktorskoj disertaciji Milivoja Mirze Abdurahmana Malića, isto, str. 41-59; Kemura, Ibra-
him, Malićeva kolekcija u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, isto, str. 61-64.
7 Malić kao i mnogi Hrvati u to vrijeme koristi ekavicu, kompromisni jezični model u obliku ekavskog
narječja i latiničnog pisma, kojeg je inaugurirao Jovan Skerlić u pokušaju da se u ime hrvatsko-srpskog
jedinstva stvori književnojezični standard u novoj državi.
13
Zorica Manojlović
U kritičnom trenutku, krajem 1925. godine

kada je, nakon prve godine studija u Parizu,
ostao bez stipendije francuskog Ministarstva
prosvjete, razočaran i ljut, iz Pariza piše minis-
tru prosvjete Kraljevine SHS Stjepanu Radiću i
moli da mu se vrati francuska stipendija ili dodi-
jeli jugoslavenska da bi mogao nastaviti studi-
rati.
“[...] Rogjen sam 1897. u Imotskom. Svršio sam
Trgovačku Akademiju u Sušaku god. 1915., te
sam iza toga bio namešten kod raznih banaka i
poduzeća, kako se možete uveriti iz privojenih
kopija mojih certifikata. Nu oduvek bavio
sam se privatno orientalistikom. Sve svoje slo-
bodno vreme posvećivao sam studiju i lektiri
filozofije, teologije i filologije. Tako sam pred
četiri godine pripremio za štampu Budhistički
Katehizam, prvu knjigu te vrste u nas, prema
nemačkom izdanju od Subhadra Bhikšua.
Knjigu nažalost nakladnik nije još štampao,
jer se boji da ne bankrotira s njome. –
Oduševljavao sam se za Orijent i sve što se Ori- Milivoj Malić sa sestrama u Omišu pred pre-
seljenje na Sušak, 27.11.1905. (Osobni arhiv
jenta tiče, tesam 1922. prešao na Islam u samoj
Malić – Rossi)
kapitali ‘Antemuralis Christianitatis’. Nakon
toga bio sam otišao u Španiju, da se upoznam sa tom negda najkulturnijom zemljom Ev-
rope i da se usavršim u kastiljskom jeziku. Radio sam danju kao sekretar našeg Konsulata
u Barceloni, a noću kod najvećih španskih novina ‘La Vanguardia’. Lani sam došao u Pariz,
te sam isposlovao, bez ikakve preporuke sa strane naših spendiju (stipendiju – op.a.) fran-
cuskog Ministarstva Prosvete. Bivši šef Prosvetnog Odelenja g. Kosta Petrović na sve moguće
načine stao me šikanirati, valjda zato što nisam pravoslavni Srbin, kao i mnoge druge Dal-
matince. Dao je napisati protiv mene i jedan članak u ‘Politici’, koji u odlomku prilažem,
14
da bi me onemogućio kod francuske komisije.[...] Ja studiram sada, naime ove godine,

arapski, turski, persijski i hindustanski, te izjavljujem da sam više filolog nego g. Petrović,
koji mi to negira. Bavio sam se pače, što retko ko čini i ciganskim jezikom, te imam pola
tuceta ciganskih knjiga i gramatika kod kuće. Znadem dovoljno francuski, kako se možete
iz priloženog prevoda uveriti, onda italijanski, španjolski, nemački, a takogjer dosta ruski
i engleski, koje sam naučio najviše lektirom, kao avtodidakta.[...] Slobodan sam, premda
nepoznat, čestitati Vam i izraziti svoje zadovoljstvo, da je na stolicu Ministra Prosvete zaseo
konačno jedan panslavista i avtor tolikih knjiga, koje sam pred 15 godina s oduševljenjem
čitao, kao ‘Moderna Kolonizacija’ i ‘Kako se odgajaju gospodari sveta’, te sam uveren, da će
naša država imati od toga više koristi, nego li od svih dosadanjih ministara.[...]”8 .
U isto vrijeme iz Pariza Malić šalje životopis poznaniku Mustafi (Rezakoviću? – op. a.)9 u
Sarajevo i dodaje još i sljedeće:
“[...] Preveo sam i par knjiga sa španskog, ali uopće imam silan ‘peh’ kad se god latim
literarnog posla. Jedna od tih knjiga jeste iz vremena Abderrahmana Omejjevića, i – obe
su posle izgubljene. Već sam sit naših ljudi, njihova nemara, indolencije i bezobrazluka. Ne
možeš s njima ništa.[...]”.
Nekoliko godina ranije, 1923. godine (9. Dzemad il-evvela 1341. po islamskom kalendaru)
iz Barcelone se predstavlja dr. Nikoli Andriću, književnom povjesničaru, piscu, dramatur-
gu, prevodiocu i jezikoslovcu, osnivaču i glavnom uredniku Zabavne biblioteke, u Zagreb,
nudeći mu za objavljivanje svoje prijevode djela španjolskih autora10.
8 Gazi Husrev-begova biblioteka (dalje GHB), Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića,
br. 60.
9 Isto, br. 76.
10 Andrić je kasnije, 1925. i 1926. bio pomoćnik ministra prosvjete Stjepana Radića. U dosad jedinom
objavljenom prikazu Malićeve rukopisne ostavštine pohranjene u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u
Sarajevu (Kemura, Ibrahim, Malićeva kolekcija u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Anali Gazi Husrev-
begove biblioteke, knjiga 1, Sarajevo, 1972, str. 103) citati iz pisama Radiću i Andriću su pripisani
samo pismu Radiću, te su kao takvi prenošeni i u drugim radovima. To je isto učinila i autorica u
svojim radovima nastalima prije osobne konzultacije Malićeve rukopisne ostavštine.
15
Zorica Manojlović
“[...] Pitate me, ko sam, što sam i kako dogjoh amo!?

Dalmatinac, s buntovnom krvi u žilama, i dušom Ahasverovom, ne mogavši da izdržim
dulje ropskog bankovnog ulizičkog ambijenta, u kom sam se pet godina gušio, odlučih
da krenem prema ‘l’orient désert’ kako ga Racine krsti, te zatražih putnicu za Misir. Ne
dadoše mi je, a ja nakanih da odem na Istok preko Španije, koja je i onako po svojoj kli-
mi, historiji i rasi početak Orienta. I evo me ovde! U bankama me proglasiše nihilistom,
anarhistom, fantastom i šta ti ja znam šta, zato što ne htedoh nikad da sagnem šiju pred
tiranijom.
Inače sam bibliofag po zanimanju. Bavio sam se naveliko (ukoliko je to jednome bank.
činovniku moguće) teologijom, jevr. hrišćanskom, budhističkom [...] i islamskom, te sam
prvi imao čast, da dirnem u tradicije stoletne ‘Antemuralis Christianitatis’, te da u njegovu
glavnom gradu apostaziram i prigrlim din Pejgamberov, usprkos svih zapreka sa strane
popova i vlade. Mrzim strastveno na Evropu i njezinu psevdokulturu, u istoj meri u kolikoj
sam oduševljen za Orient.
[...] Nadam se, budemo li u vezi, da ću Vam moći, in s’Allah, za par godina da posljem
(pošaljem – op.a.) tamo iz zemlje Huseinove ili Fuadove, ili pak iz Carstva Lava i Sunca
koji prevod s jezika Imrulkeisova ili Hafizova. Volem Thakura, Baudelaurea, Marianija,
Strindberga, Nietzschea, Hamsuna, Ewersa i Polić-Kamova, te ćete iz dosad rečenog moći
dovoljno da me upoznate.[...]”11. Na kraju citira na ruskom jeziku stihove ruskog židovskog
pjesnika Semëna Fruga.
Nekoliko Malićevih neizravnih autobiografskih iskaza objavio je njegov blizak prijatelj
iz pariških dana tijekom 1931. i 1932. godine, dramski pisac i povjesničar književnosti
Abdurrahman Nametak, neposredno nakon njegove smrti 1935. godine u sarajevskom
Novom Beharu12. Malićeva sestra Nevenka Malić-Ramous u pismu njegovoj kćerki Jeleni
Tušenki i njezinom suprugu Juri Šonji, vremenski već vrlo daleko od Malićeva života,
11 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 62.

12 Nametak, Abdurrahman, Merhum Dr. Mirza Abdurrahman M. Malić, Novi Behar, God. IX
(1935/36), br. 7-8, Sarajevo 1935, str. 113-115. Malić je surađivao i s njegovim bratom Alijom,
profesorom književnosti, francuskog i ruskog jezika, književnikom.
16
1983. godine, kaže da nije lako sažeti u enciklopedijsku bilješku onu Tisuću i jednu noć
“[...] kako je tata nazivao svoj život, a o kojem je stigao reći malo ili ništa”13.
Sušački dani mladog milivoja malića

Obitelj Ildegarde rođene Šoić Mirilović i Klonimira Malića, došla je na Sušak nakon očeva
umirovljenja u ljeto 1906. godine kada je Milivoj, njihovo najstarije dijete, dorastao do
kraja pučkoškolskog školovanja. Milivoj i njegove tri sestre Nevenka, Zlata i Marica rođeni
su u Imotskom, gdje je obitelj živjela do 1905. godine. Tada je preselila u Omiš gdje je
rođen najmlađi brat Mate. Kako je obitelj bila snažnih nacionalnih osjećaja, vjerojatno je i
mogućnost školovanja djece na materinjem jeziku u sredini koja je nacionalno živo disala,
bila povezana s odlukom o preseljenju na Sušak.
Po majci Malić potječe iz ugledne plemićke obitelji starog Imotskog, obitelji Šoić Mirilović,
dok je otac, također građanskog podrijetla, doselio u Imotski iz Makarske i tamo radio kao
općinski činovnik. Šoići Mirilovići, podrijetlom iz Mostara pripadali su srednjovjekovnom
bosanskom plemstvu, a svoj mletački plemićki naslov, ugled i posjede temeljili su na ulozi
svog pretka kneza Mate u oslobađanju Imotskog od osmanske vlasti 1717. godine14. Djed
po majci Mate Šoić Mirilović je bio poliglot i obrazovan čovjek, radio je u Kotarskom sudu
u Imotskom. Malićeva baka po majci potjecala je iz poznate obitelji Bitanga, koja je dala
načelnika općine i prvog kapelnika Imotske limene glazbe Alfonsa i omiljenog imotskog
učitelja i školskog ravnatelja Anđela. Prijatelji obitelji bili su ugledni pripadnici građanskog
sloja, trgovci, činovnici, odvjetnici. Jedan od njih bio je i dr. Josip Smodlaka, rođen u Imo-
tskom, kasnije istaknuti političar, diplomat i odvjetnik. U ulozi svjedoka bio je na krštenju
Milivoja Mate Marka Malića, dok je njegova supruga Antonietta bila Malićeva krsna kuma.
13 Osobni arhiv Malić – Rossi, Pismo Nevenke Malić-Ramous Malićevoj kćerki Jeleni Tušenki Šonje i
njenom suprugu Juri Šonji, 12.1.1983. Pismo je poslano uz enciklopedijsku bilješku o Maliću koju
je njegova sestra priredila na traženje Žarka Domljana, ali ta bilješka nije pronađena ni u jednom
zagrebačkom leksikografskom izdanju iz 1980-ih godina.
14 Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-1156, Zbirka Nevenke Malić-Ramous, Duišin, Viktor, Plemstvo i
povijest. Knezovi conti Šoić Mirilović od bosanskih knezova Mirilovića (pretisak iz Glasnika heraldike,
god. II, br. 5-8, Zagreb, 1938, s dopisanim bilješkama Nevenke Malić-Ramous).
17
Zorica Manojlović
Krštenju je bio nazočan i dr. Lujo Kargotić, tada

na službi bilježnika u Imotskom, a kasnije split-
ski odvjetnik i bilježnik. U krsnom listu15 i u
drugim službenim osobnim dokumentima kao
datum Milivojeva rođenja navodi se 10.7.1897.
godine, ali se u njegovoj ostavštini nailazi na
česte, vjerojatno njegove, ispravke rukom, na
6. srpnja. Iz Imotskog je obitelj ponijela snažan
osjećaj zavičaja, obiteljski i nacionalni ponos,
integritet i jezik. Milivoj se i kasnije u životu
uvijek ponosno predstavljao Dalmatincem.
Milivoj je krenuo u pučku školu u rodnom
mjestu 1903. godine. Po dolasku na Sušak upi
san je u četvrti razred Muške pučke škole, a
od 1907. do 1911. godine polazi niže razrede
Kraljevske velike gimnazije. Zatim se školuje na
Trgovačkoj akademiji na kojoj je 1915. godine
maturirao.
Obitelj Malić na Sušaku (s lijeva na desno:
Obitelj je u to vrijeme živjela u Primorskoj
Milivoj i otac Klonimir gore, Nevenka, maj
62, na Pećinama. Iako u mirovini, otac je ra-
ka Ilda i Zlata u sredini, dolje Mate i Marija
dio kao privatni činovnik, ovlašteni posrednik
– Marica), 9.12.1913. (Osobni arhiv Malić
navodno u poslovima s nekretninama. Malići – Rossi)
su poticali svoju djecu na obrazovanje, a kako
će se kasnije pokazati, djeca Malić imali su snažno izražen dar za učenje jezika. Ipak, svoju
su djecu morali što prije osamostaliti16. Sinovima je bila namijenjena činovnička služba,
15 Državni arhiv u Splitu, HR-DAST-179, Zbirka matičnih knjiga, Matična knjiga krštenih Župe
Imotski, br. 35/1897.
16 Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-86, Narodni odbor grada Rijeke, Prosvjetni odjel ‒ Personalije:
Opći upitnici i dosjei djelatnika u ustanovama prosvjete i kulture, dosje 184 (Životopis Nevenke
Malić u Općem upitniku, 1949.)
18
dok su djevojčice nakon pučke škole završavale Višu djevojačku školu u Sušaku, a zatim
pohađale Privremeni viši ženski licej, što ih je po maturi vodilo ka učiteljskom zanimanju.
Prema zapisima iz školskih imenika Milivoj je bio uredan i dobar učenik. Volio je književnost,
mnogo čitao, kao vrlo mlad počinje se zanimati za strane jezike i kulture, istočne religije.
Sazrijevajući u ozračju Prvog svjetskog rata senzibilan, slobodouman i znatiželjan mladić
poput mnogih dijeli razmišljanja o moralnoj i duhovnoj krizi čovječanstva, snažno osjeća
duh vremena obilježen ratom i sukobima. Iako odgojen u kršćanstvu, nije se mogao za-
dovoljiti njime, duhovno istražuje. Po vlastitim riječima, gradio je u svojoj duši religiju
za sebe, koja bi bila u stanju u potpunosti ujediniti i spasiti čovječanstvo. Zanimljivo je
da se Milivoj upravo na Sušaku, u jednoj šetnji, pred izlogom knjižare prvi put susreo s
literaturom o Islamu koja je presudno pobudila njegov interes koji se nastavio razvijati u
godinama koje su uslijedile.
Kraj Prvog svjetskog rata Malić je dočekao kao bankarski činovnik. Nakon mature, od
siječnja 1916. do srpnja 1917. kad se je razbolio, radio je u Prvoj hrvatskoj štedionici, a
zatim od ožujka do prosinca 1918. u Zadružnoj banci u Rijeci17.
Mladi nacionalist i domoljub dijeli optimizam južnoslavenskog ujedinjenja, te se odmah
po propasti Austro-Ugarske Monarhije u jesen 1918. godine spremno uključuje u burna
riječka zbivanja.
Rijeka i međimurje – dragovoljac

U političkim nemirima u Rijeci u listopadu i studenom 1918. godine su se uz prisutnost
pobjedničkih vojski sukobljavale različite političke opcije u borbi za prevlast nad poslije
ratnom budućnosti grada18. Za južnoslavensko ujedinjenje posebno su se na zajedničkim
skupovima zalagali mladi ljudi, vezani za pokret oko Akademskog kluba “Janušić” koji je
17 Vidjeti bilj. 9!; GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 152, Potvrde i pre-
poruke poslodavaca. Na tom mjestu kao poslodavac se ne navodi Zadružna banka, već Banca federale.
18 Kolar-Dimitrijević, Mira, Dokumenti o vlasti Narodnog vijeća Države SHS nad Rijekom – listopad/
studeni 1918. godine, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, Rijeka, 1999.-2000., sv. XLI.-XLII., 3-38.
19
Zorica Manojlović
na Sušaku djelovao još od prije rata. Sušak i Rijeka su uz Dalmaciju bili središtem akcija
jugoslavenske nacionalističke omladine19. To je sigurno bio formativan politički ambijent
za mladog Malića iako nema pisanog traga da je u pokretu i sudjelovao. No, te burne jeseni
1918. godine Malić se našao kao dragovoljac Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba koji
je petnaest dana čuvao narodnu zastavu na gradskom tornju20. Ulaskom talijanske vojske
u grad 17.11.1918. malobrojna vojska Narodnog vijeća SHS odnosno Narodna straža je
razoružana21. Malić odlazi iz Rijeke.
Malićev kum Josip Smodlaka imao je istaknutu ulogu u procesu južnoslavenskog ujedinje
nja i u ranijoj povijesti novonastale države22. Sudjelovao je u radu Mirovne konferencije u
Parizu 1919. godine gdje se u razgraničenju s Italijom suprotstavio odricanju od Rijeke,
Istre i Zadra, napisao je Nacrt jugoslavenskog ustava 1920. godine. Bio je veleposlanik u
Berlinu, Vatikanu i Madridu, a nakon proglašenja diktature 6.1.1929. godine povlači se
u Split i nastavlja djelovati kao odvjetnik i publicist23. Smodlaka je bio obiteljski autoritet
Malićevih te je svojim političkim iskustvom i vezama pratio i štitio Malića u raznim situaci-
jama i nevoljama do kraja života.
19 Bartulović, Niko, Od revolucionarne omladine do Orjune : istorijat jugoslovenskog omladinskog pokreta,

Split, 1925.; Omladinski pokret na početku XX stoljeća u Rijeci – Sušaku, Matica hrvatska, Pododbor
Rijeka, Rijeka, 1965.
20 Okić, Muhamed Tajib, Dr. Mirza A. Malić (Uz godišnjicu njegove smrti), Gajret, XVII/11, Sarajevo,
1936, str. 172.
21 Perović, V. Ivan, Crtice iz okupiranog Sušaka, Sušak, 1934. str. 23-27. Dragovoljci Narodne vojske
Primorsko obrambenog odjela sa sjedištem u Rijeci su pod zapovjedništvom potpukovnika Petra
Teslića 17.11.1918. po višem nalogu napustili Rijeku i otišli u Zagreb (isto, str. 26).
22 Zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, član Jugoslavenskog kluba, 1918. izabran
u Središnji odbor Narodnog vijeća SHS, član Zemaljske vlade za Dalmaciju, bio je u sastavu iza-
slanstva koje je u Beogradu 1.12.1918. dogovorilo stvaranje Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba.
(Matijević, Zlatko, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu : Osnutak, djelovanje i nestanak
(1918/1919), Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 14 No.1, Zagreb, 2008., str. 35-66; Štambuk-
Škalić, Marina, Matijević, Zlatko, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 1918.-1919
(izabrani dokumenti), str. 71-596. )
23 Hrvatska opća enciklopedija, 10, Sl-To, LZMK, Zagreb, 2008, str. 63.
20
Kao bjegunac iz Rijeke Malić se priključuje Dobrovoljačkoj sokolskoj legiji24 koju je pod
zapovjedništvom poručnika fregate Roberta Antića u prosincu 1918. godine organizirao
zagrebački odvjetnik i političar Lav Mazzura. Ta je postrojba uz hrvatske kadete bivše Austro-
ugarske mornarice pod vodstvom kapetana Jurišića bila dijelom ukupnih hrvatskih snaga
kojima je u ime Narodnog vijeća SHS zapovijedao Slavko Kvaternik u uspješnom vojnom
pohodu za priključenje Međimurja Hrvatskoj 24.12.1918. godine25. Uloga joj je bila osvo-
jiti mostove kod Murskog Središća, kao i druge prijelaze, splavove i skele26. Zapovjedništvo
Dobrovoljačke sokolske legije bilo je u Sv. Martinu na Muri. O događajima u Međimurju
i Dobrovoljačkoj sokolskoj legiji početkom 1919. godine izvještava zagrebački list Riječ 27.
Vojne postrojbe su ostale u Međimurju i kroz 1919. godinu. Čini se da se i Malić neko
vrijeme zadržao u Čakovcu ali nije poznato do kada. U kolovozu 1919. Malić je u Zagrebu
u statusu stranca i bjegunca iz Rijeke u koju se ne može vratiti28.
Malić je kasnije bio članom Saveza udruženja za ujedinjenje južnih Slavena. U njegovom
fondu sačuvano je pismo izvjesnog Lalića, s memorandumom te organizacije, iz Pariza od
6.7.1930. godine, “dragom drugu” Maliću u Boulogne sur Mer, gradu na La Mancheu,
gdje je Malić zbog lošeg zdravlja povremeno boravio, s molbom da pokuša naći tamo neki
24 Vidjeti bilj. 9!
25 Preuzeto s Hrvatskog povijesnog portala (http://povijest.net/oslobodenje-medimurja-24-12-1918,
Damir Horvat objavio 23.4.2010., preuzeto 24.5.2018.)
26 Na web stranici Digitalne knjižnice Slovenije objavljene su fotografije opisanih postrojbi (https://
www.dlib.si/details/URN:NBN:SI:IMG-LTPSENH9/?query=%27keywords%3dSokolska+legija%
27&pageSize=25, preuzeto 24.5.2018.)
27 Taj list je nastao spajanjem Hrvatske riječi i Glasa SHS. (Fuzija Hrvatske riječi i Glasa SHS, Riječ, br. 1
(1.1.1919.); Novak, I.N., Megjumurje – oslobođeno, isto, str. 2; Izvješće o akciji Prve Jugoslavenske čete
Mornara u Megjumurju, isto, br. 2, str. 2; Za oslobođenje Medjimurja, isto, br. 17, str. 2; Poginuli sokolski
legijonaši u Medjumurju, isto, br. 83 (20.2.1919.), str. 3; Položaj u Medjimurju, isto, br. 96, str. 2.)
28 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 73 (Potvrda Kr. Redarstvenog
povjerenstva u Kraljevici upućena 3.8.1919. Vojnoj policiji IV. armijske oblasti Zagreb da je bankov
ni činovnik Milivoj Malić bjegunac iz Rijeke i da ne može natrag, s preporukom i ocjenom da je
pouzdan. Na poleđini bilješka zagrebačkog Ureda za ukonačivanje stranaca od 17.8.1919. da ga se
ne može primiti jer je sve zauzeto.)
21
Zorica Manojlović
povoljan smještaj za sina profesora Šišića29. Na međimursko iskustvo i Čakovec ga je u travnju

1929. godine, dok je boravio u Tunisu, s toplim prijateljskim tonom podsjetila dopisnica O.
Gerića s potpisanim cijelim društvom poznanika iz Čakovca30.
U Malićevoj korespondenciji sačuvano je i nekoliko pisama Roberta Antića iz Bruxellesa
koje šalje Maliću u Pariz u razdoblju od prosinca 1930. do travnja 1931. godine31. Iako
je vjerojatno, nije pouzdano da se radi o poručniku fregate, Malićevom zapovjedniku iz
Međimurja. Stječe se dojam da je riječ o osobi s kojom je Malić blizak, koja je zbog bolesti
na duljem dopustu u Europi u kojoj inače ne živi, da povremeno boravi u Parizu na liječenju
gdje se i viđa s Malićem.
Nesumnjivo je da je međimurska vojna epizoda ostavila traga u Malićevim poznanstvima,
prijateljstvima, kontaktima. Donijela mu je priznati status jugoslavenskog domoljuba,
dragovoljca, dobrog Jugoslavena, na koji se mogao pozvati i kasnije, krajem 1920-ih i u
1930-ima, kada je u čestim nesporazumima s predstavnicima jugoslavenskih prosvjetnih
vlasti i povremenim osporavanjima njegovog jugoslavenskog opredjeljenja, njime mogao
dokazati suprotno. Njegov poslijeratni jugoslavenski zanos, čak i izvjesno srbofilstvo, potra-
jalo je do sredine 1920-ih, da bi otrežnjenje i razočaranje uslijedilo nakon prvog gubitka
stipendije i pojedinih postupaka diplomatskih predstavnika u Parizu, a vrlo vjerojatno i
zbog prepuštanja Rijeke Italiji 1924. godine. Kako je vrijeme odmicalo sve češće se predstav
ljao Hrvatom, isticao je da ima problema naročito zato što je Hrvat koji je prešao na islamsku
vjeru, lučio nacionalnost od državljanstva, zadržavao pravo biti Hrvatom i Jugoslavenom.
29 Isto, br. 24. Lalić dodaje da je i za Malića dobro da se upozna sa Šišićevim sinom, inače pravnikom,
a i da će se profesor Šišić sigurno odužiti.
30 Isto, br. 43, Dopisnica O. Gerića i društva iz Čakovca Maliću u Tunis, 10.4.1929. Društvo se za-
jedno s bivšom kuharicom prisjetilo menze koje više nema.
31 Isto, br. 29, Pismo Roberta Antića iz Bruxellesa Maliću u Pariz, 18.12.1930.; br. 30, Pisma Roberta
Antića iz Bruxellesa Maliću u Pariz, 29.1.1931., 20.2.1931.); br. 43, Dopisnica Roberta Antića iz
Bruxellesa Maliću u Pariz, 8.4.1931.
22
Zagrebačke godine
Nakon Međimurja pobuđeni Malić ostaje u Zagrebu, gdje
nastavlja raditi kao činovnik te započinje daljnje školovanje
u smjeru koji se činio za njega predodređen. Uglavnom kao
korespondent stranih jezika, radi u raznim trgovačkim
društvima, između ostalog kod “Scholler” Handels A.G. (lis-
topad 1919. – srpanj 1920.), zatim u Sisku kao upravitelj
Ciglane Prve hrvatske štedionice (rujan 1920. – veljača 1921.)
te na kraju u podružnici Francusko-srpske banke u Zagrebu
(veljača 1921. – ožujak 1922.)32. U jesen 1920. godine upisao Milivoj Malić u Zagrebu,
je i studij na tek osnovanoj Kr. Visokoj školi za trgovinu i pro- 1921. (Pismohrana Ekonom-
met u Zagrebu33. skog fakulteta u Zagrebu)
Prema činjenici da je nakon odlaska iz zemlje Malić objavljivao svoje publicističke osvrte u
zagrebačkim listovima Riječ, Jutarnji list i, navodno, Obzor34, može se pretpostaviti da su te
veze započele još dok je živio u Zagrebu, da je bio blizak krugovima oko njih, kao i drugim
sudionicima tadašnje dinamične i podmlađene umjetničke, književne i nakladničke scene.
U gradivu vezanom za obitelj Nevenke Malić – Ramous koju je profesor Stanko Gilić 2012.
godine predao Državnom arhivu u Rijeci, nalazi se i svežnjić tiskovina koji sadrži siječanjski
broj modernističkog književnog časopisa Kritika iz 1921. godine, s vlastoručnim potpi-
som Nevenke Malićeve na naslovnici, u koji je bila umetnuta istrgnuta stranica iz Riječi (br.
264 iz kraja prosinca 1920. godine, str. 7) na kojoj je objavljena vijest da je idejni osnivač
32 Vidi bilj. 9! GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 152, Potvrde i pre-
poruke poslodavaca.
33 Pismohrana Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Matični list studenta Milivoja Malića, Upis trećeg
semestra, 5.10.1921.
34 Posredno se saznaje da je Malić objavljivao u Obzoru iako nije poznat nijedan Malićev tekst objavljen u
tom listu. Urednik tek pokrenutog Novog Behara iz Sarajeva, Husein Đogo, 1928. godine očekujući
Malićeve radove za objavljivanje, navodi da im je Malićev rad poznat iz Obzora (GHB, Sarajevo,
A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 58).
23
Zorica Manojlović
Kritike, asistent na pariškom Opservatoriju Ivo Žmak preminuo 3.12.1920. u Francuskoj.

Vijest je u Riječi popraćena nekrologom s osobnim reminiscencijama koje je potpisao
Stevan Galogaža, istovremeno direktor Kritike, a u časopis je bila umetnuta i posjetnica
Ive Žmaka na francuskom (Jean Jemacques, Stagiaire a lÓbservatoire de Paris)35. Poveznica
je sadržajna, jer se u nekrologu Galogaža opisujući Žmakovo ratno, francusko i kratkotrajno
poslijeratno zagrebačko iskustvo nakon kojeg se Žmak odlučio vratiti u Francusku, referira
na njegovo francusko ime kao i na nevjerojatnu slučajnost da se upravo u trenutku Žmakove
smrti već u tiskari slagala pjesma Tina Ujevića Zidovi tišine za siječanjski broj Kritike, koju
on završava spominjući našeg gospodina Žmaka. Teško je reći tko je Nevenki Malić, koja nije
živjela u Zagrebu, niti u to vrijeme bilo gdje u Hrvatskoj učiteljevala, dao taj svežnjić. U
svakom slučaju to je bio netko njoj blizak, tko je vjerojatno osobno upoznao Žmaka, tko je
bio blizak Kritici ili u samom uredništvu tog časopisa recentno pokrenutog u listopadu 1920.
godine. Da li je to bio Galogaža, možda Nikola Polić koji u tom broju piše o lirici Janka Polića
Kamova, a možda i njezin brat Milivoj?
Krajem 1921. i početkom 1922. godine Malić je u prepisci s ambicioznim i kasnije istak-
nutim knjižarom, tiskarom i nakladnikom Vinkom Vošickim iz Koprivnice36, u pokušaju
da kod njega objavi svoj prijevod Budističkog katekizma, prema izdanju iz 1921. godine
objavljenom kod nakladnika Maxa Altmanna u Leipzigu37. Radi se o prvom budističkom
priručniku u Njemačkoj kojeg je autor njemački budist Friedrich Zimmermann ili drugim
imenom Subhadra Bhikshu38. Malić je rukopis poslao u prosincu 1921. godine. Dogovarali
su se oko visine honorara, dozvole za prijevod, broja primjeraka. Malić 17.2.1922. moli
35 Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-1156, Zbirka Nevenke Malić-Ramous, 2. Ivo Žmak, Stevan
Galogaža i Kritika.
36 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 78 (Malićevo pismo Vošickom,
24.12.1921., Malićevo pismo Vošickom, 17.2.1922.). Vošicki je kasnije, od 1923. do 1925. tiskao
časopis Književna republika, djela Miroslava Krleže i Augusta Cesarca i drugih lijevo orijentiranih
pisaca, sudjelovao kod osnivanja Muzeja grada Koprivnice. (Hrvatska književna enciklopedija, 4,
S-Ž, LZMK, Zagreb, 2012., str. 455).
37 https://www.amazon.de/Buddhistischer-Katechismus-Subhadra-Bhikshu-Einf%C3%Bchrungdp/
B00HZS29B8, preuzeto 26.5.2018.
38 https://de.wikipedia.org/wiki/Friedrich_Zimmermann_(Buddhist), preuzeto 26.5.2018.
24
Vošickog da mu odmah pošalje honorar jer mu novac žurno

treba zbog vrlo skorog putovanja na Orijent radi studija.
Ostavlja i adresu (Nataša Živkovićeva, Kapucinska 3, Za-
greb) na koju Vošicki može poslati Malićeve primjerke, kad
djelo izađe.
Knjiga nije izašla, prevodilac je kasnije to autoironično
objašnjavao time da bi nakladnik sigurno bankrotirao. Malić
unatoč planovima nije tad otputovao na studij orijentalistike
na Istok, već u Španjolsku. Doista, to jest bilo vrlo brzo kako
je i najavio Vošickom. Prije toga je stupio u svoj prvi brak i
pristupio vjerskom obraćenju. U crkvi Sv. Marka u Zagrebu
Malić se 5.3.1922. godine vjenčao s Franjicom Svetličić, pori-
jeklom iz Ravne Gore39. Iz tog braka iste godine je rođen nje-
gov sin Milivoj Davorin, u vrijeme kad mu je otac već boravio
u Barceloni. Malićeva prva supruga Franjica
(Franka) rođ. Svetličić (sjedi) sa
sinom Milivojem (Osobni arhiv
Vjerski prijelaz Davorina Malića)
Malić je u svom životopisu iz kraja 1925. prvi put ukratko spomenuo ono što je kasnije,
40
u Parizu u ožujku 1932. godine detaljno ispričao prijatelju Abdurrahmanu Nametku o svom
prvom susretu s Islamom, dok je još bio sušački đak41.
“Na proučavanje Islama bacio sam se sasvim slučajno. Razgledajući knjige u izlogu knjižare
opazio sam neku malu knjižicu sa žutim koricama i zelenim polumjesecom i zvijezdom.
Bila je to knjiga merhum Muhameda Seida Serdarevića Istinitost Božijeg bivstva i Muhamedova
39 Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1448, Zbirka mikrofilmova matičnih knjiga i popisa obitelji, Ma
tična knjiga vjenčanih Sv. Marko, br. 110/1922. Malićev vjenčani kum bio je student medicine Krsto
Radošević.
40 Vidjeti bilj. 9!
41 Nametak, Abdurrahman, nav.dj., str. 114.
25
Zorica Manojlović
poslanstva42, što ju je izdala Muslimanska biblioteka u Mostaru. Više iz radoznalosti nego iz

kojih drugih razloga kupio sam knjigu i počeo je čitati. Sadržaj knjige toliko me je oduševio,
naročito drugi dio o Muhamedovom a.s. poslanstvu, da sam odmah nabavio sve štampane
knjige Muslimanske biblioteke43 i temeljito ih prostudirao, a naročito Osnovna načela Islama44
i Muslimansku ženu45. Kasnije sam pročitao i knjigu Abdullaha Quiliama Islam46, nabavio
arapsku gramatiku i jedno izdanje Kur’ana s talijanskim prevodom i komentarom. Uvidio
sam da je Islam ona religija, koju sam ja u svojoj mašti stvarno i zamišljao kao najsavršeniju,
pa sam se nakon dovoljno razmišljanja i proučavanja odlučio da primim Islam.”
Malić se s organiziranim vjerskim životom muslimana imao prilike susresti u Zagrebu47.
Islam je u Hrvatskoj priznat Zakonom o priznanju islamske vjere koji je donio Hrvat-
ski sabor 1916. godine48. Za vrijeme Prvog svjetskog rata djeluje vojni imamat, a krajem
1919. godine počeo je djelovati i građanski imam. U to vrijeme odnosi među konfesi-
jama pa tako i vjerski prijelazi bili su uređeni Zakonom o vjeroispovjednim odnosima iz
1906. godine49 po kojem je vjerska pripadnost bila nužna osnova građanskog pravnog statusa
42 Serdarević, Muhamed Seid, Istinitost Božijeg bivstva i Muhamedova poslanstva, Mostar, 1915. (op.a.)
43 Radi se o ediciji koju je u okviru preporodnih kretanja u krugu intelektualne elite, uz prosvjetni
list Biser, 1913. godine pokrenuo Muhamed Bekir Kalajdžić, osnivač Prve muslimanske knjižare
i štamparije u Mostaru. Od iste godine urednik Bisera bio je Musa Ćazim Ćatić, student prava u
Zagrebu, pjesnik blizak Matošu i Ujeviću, esejist, prevoditelj, koji je za Muslimansku biblioteku
prevodio s arapskog i turskog.
44 Naim, Ahmed, Osnovna načela Islama i njegova prošlost i sadašnjost (prijevod s turskog M. Ćazim
Ćatić), Muslimanska biblioteka, Mostar, 1914. (op.a.)
45 Vedždi, Muhamed Ferid, Muslimanska žena (prijevod s arapskog M. Ćazim Ćatić), Muslimanska
biblioteka, knj. 10, Mostar, 1915. (op.a.)
46 Quilliam, William Henry, Islam (prijevod s turskog M. Ćazim Ćatić), Sarajevo, 1907. Qulliam je prešao
na Islam 1887., a poznat je po ustanovljenju prve džamije i islamskog centra u Engleskoj, u Liverpoolu.
47 O tome više u Hasanbegović, Zlatko, nav.dj.
48 Sbornik zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, Godina 1916, Komad X., Za-
kon od 27. travnja 1916. o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji,
str. 149-151.
49 www.pravo.unizg.hr/_download/repository/Zakon_o_vjeroispovjednim_odnosima_1906.pdf
26
pojedinca. Promjena vjere ili ulazak u neku konfesionalnu zajednicu nije bila samo osobna stvar
pojedinca već i normiran građanski postupak u koji su bile uključene i vjerske i civilne vlasti.
Kad su pred zagrebačkim gradskim vlastima Malićevi svjedoci, privatna činovnica Oceana
Weiss i student prava Mehmed Husić, potvrdili da je on pred svojim dušobrižnikom, koji
nije želio potpisati zapisnik o tome, izrazio namjeru vjerskog prijelaza, o čemu je obaviještena
Župa Sv. Ivana kojoj je Malić pripadao do tada, kao i Imamski ured za Hrvatsku i Slavoniju
u Zagrebu, zadovoljen je bio pravni uvjet da Imamski ured može primiti Malića u islamsku
vjeru što se i dogodilo 3.3.1922. godine50. Malić je u matičnim knjigama Islamske vjerske
zajednice u Zagrebu upisan kao prvi vjerski prijelaznik51. Uzeo je ime Mirza Abdurahman.
Kasnije je ponekad znao koristiti ime i prezime na arapski način u obliku imenskog lanca,
npr. Mirza Abd er-Rahman Malić52 ili Mirza Abdurrahman Malic Ad-Dalmati53.
U raznim prigodama opisujući svoj život, Malić je o svom vjerskom obraćenju govorio
nekad više, nekad manje radikalno, uvijek ga povezivao s godinama proučavanja i racion-
alnog promišljanja, ali je u tonu uvijek kao i kod njegovih filozofskih i književnih uzora,
redom europskih modernista s prijelaza stoljeća, prisutan čin pobune protiv hipokrizije
kršćanstva i europske pseudokulture koji po njemu nisu mogli odgovoriti zahtjevima vre-
mena niti ujediniti cijelo čovječanstvo.
“[...] tako da sam pre 4 godine usudio se, da pljunem na glupe tradicije ‘ANTEMURALIS
CHRISTIANITATIS’ i da u njegovoj kapitali pregjem na veru, koja predstavlja civilizaciju,
protiv kojoj su se oni toliko vekova borili, i za koju Nietzsche veli ‘da bi bilo bolje da su
u prah legli’ pred njom. [...] Čujem, da je u Rusiji od ‘savetskog zemana’ prešlo na islam
nekoliko milijuna, a megju njima i masa rogjenih Slovena. A i u Americi, samo u nas svi
sede prekrštenih ruku.”54
50 Državni arhiv u Zagrebu, HR-DAZG-10, Gradsko poglavarstvo Zagreb, br. 9281/1922.

51 Matični ured Medveščak – Zagreb, Matica rođenih (sidžilli viladet) muslimana, upis br. 2/1922.
52 Vidjeti bilj. 85!
53 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 62, Posjetnica s imenom Mirza
Abdurrahman Malic Ad-Dalmati.
54 Vidjeti bilj. 9!
27
Zorica Manojlović
Malić je Nietzscheovo djelo Der Antichrist. Fluch auf das Christenthum kojim se inspirira i
kojeg rado citira, čak i prevodio, barem u ulomcima, o čemu svjedoči jedan mali rukopis
s prijevodom s njemačkog55, sastavljen od rečenica iz pojedinih sastavnica djela (38, 60 i
61)56, vjerojatno onih koje su ga najviše privukle.
U spomenutom pismu Radiću dodaje potvrdu svog motiva za promjenu vjere:
“Što je katolicizam doneo Hrvatima najbolje se vidi iz današnjeg postupka rimskog pape s
našom državom.”57
Kako je prijelaz na Islam izgledao i bio doživljen s duhovne strane opisao je povodom
pete obljetnice Malićeve smrti 1940. godine zagrebački imam Ismet Muftić pred kojim je
Malić primio Islam58. Isticao ga je kao čovjeka kojeg je intelektualna i znanstvena znatiželja
otvorila drugoj vjeri ali koju je on do svoje smrti duboko i iskreno osjećao i promicao.
Nametak je o Malićevom odnosu prema Islamu također napisao: “Prešao je na Islam iz najčišćeg
uvjerenja[...] O Islamu je znao sate i sate govoriti s tolikim entuzijazmom, s tolikom ljubavlju
da bi, čini mi se, bio u stanju privesti u Islam i najvećeg njegovog protivnika. Naglašavao je,
da Islam ne treba izučavati na životu današnjih muslimana, jer su se od njega prilično udaljili,
nego na životu prvih muslimana i na onom što je Kuránom i Hadisom rečeno [...] Nije bio
hohštapler, koji iz koristoljublja prelazi na Islam da isisava plemenitost pojedinih dobrotvora
muslimana, nego pravi sabirin, koji je stoički podnosio oskudicu [...]”59.
Dugogodišnji Malićev poznanik i suputnik na studiju i doktoratu iz orijentalistike u Parizu
Muhamed Tajib Okić smatrao je da je Malić bio dosljedan u svojim uvjerenjima koje je uvijek
55 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 85., Antichrist (Friedrich Ni-
etzsche).
56 Nietzsche, Friedrich, Antikrist : prokleto kršćanstvo (prevela Neda Paravić), Izvori, Zagreb, 1999).
(http://der-stuermer.org/hrvatski/Friedrich%20Nietzsche%20-%20Antikrist.pdf, preuzeto 29. 5.
2018.)
57 Vidjeti bilj. 8!
58 Muftić, Ismet, Merhum prof. Dr. Milivoj-Mirza Abdurahman Malić. Peta godišnjica smrti uglednog
hrvatskog orijentaliste, Muslimanska svijest, Sarajevo, 2.11.1940.
59 Nametak, Abdurrahman, nav. dj., str. 115.
28
najjačim argumentima branio, isto toliko osvjedočeni musliman koliko i nacionalist i domoljub60.
Čini se da je Malićeva motivacija primarno dolazila iz intelektualnih i duhovnih potreba i oko
njega dovoljno slobode da istražuje, uči i bira, da strasno probija konvencije i odbacuje dogme.
Bio je fasciniran islamskom kulturom iz njenih početaka, pogotovo maurskom civilizacijom,
vidio je Islam kao vjeru zdravog razuma, napretka i istinske jednakosti. Želio je utjecati na
promjenu slike o islamskoj vjeri u Europi, znanstveno proučavati islamsko nasljeđe, izvore o
njegovoj kulturi i tradiciji na orijentalnim jezicima i učiniti ih dostupnima europskoj javnosti.
Iako autentičan i realiziran u lokalnim prilikama, Malićev vjerski izbor je za njegovo nepo-
sredno okruženje bio neobična pojava. Ipak, u Europi dvadesetih godina 20. stoljeća i nije
bio takva rijetkost. Malić se svojim izborom priključio cijeloj generaciji zapadnoeuropskih
obraćenika na Islam u razdoblju između dva svjetska rata, a bilo ih je i ranije. U zapadnoj
Europi u to vrijeme susretali su se europski modernitet i reformne tendencije u samom
Islamu. Mnogi intelektualci i umjetnici na prijelazu stoljeća suprotstavljali su dinamičan
i tehnološki razvojan, ali suviše materijalistički Zapad, u kojem su propadale duhovne i
etične vrijednosti, duhovno superiornijem Istoku61. U Malićevoj ostavštini pronađen je i
strojopis s prijevodom, vjerojatno vijesti iz nekih španjolskih novina, o hadžu Lorda Head-
lyja, poznatog engleskog konvertita na Islam, 1923. godine, nad kojim je Malić rukom
dopisao Da ne mislite da sam ja sam62. Malić je imao potrebu objasniti svoje prihvaćanje
Islama, i, kako je prenio Nametak, pripremao je monumentalan rad Zašto sam prešao na
islam? u kojem je htio obraditi kulturnu povijest Islama i dogme vjere63. Oko tog rada za koji
se nakon Malićeve smrti vjerovalo da je izgubljen, do današnjih dana traju brojne nedoumice.

61 Jonker, Gerdien, A Laboratory of Modernity – The Ahmadyyja Mission in Inter-war Europe, Journal of Mus-
lims in Europe 3 (2014), Brill, Leiden, 2014, str. 3, 4
(https://www.gerdien-jonker.com/uploads/8/1/5/0/8150813/jome_ahmadiyya.pdf, preuzeto 29. 5. 2018.)
62 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 90. Taj mali tekst je Ibrahim Ke-
mura u prikazu Malićeve ostavšine svrstao u neobjavljene izvorne radove (Kemura, Ibrahim, Malićeva
kolekcija u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga 1, Sarajevo, 1972,
str. 105).
29
Zorica Manojlović
Malić je kasnije, u Parizu posjećivao džamiju64 i tekiju, bio u kontaktima s muslimanima

različitih nacionalnosti, Arapima, Indijcima, Europljanima. Surađivao je s Ahmadijskim
pokretom, sa sjedištem u Lahoreu65, engleskim i njemačkim muslimanima. Prema Namet-
kovim zabilježenim uspomenama, misija Ahmadijskog pokreta u Berlinu primila ga je za
svog člana a redakcija njihovog časopisa Moslemische Revue za svog stalnog suradnika66.
Malić je cijenio visoku organiziranost i aktivizam tog pokreta, dijelio je njihova uvjerenja
da se Islam treba vratiti svojim izvorima i revitalizirati se kao vjera napretka i pacifizma, a da
64 Džamija u Parizu otvorena je 1926. godine.
65 Ahmadijski pokret u namjeri obrane od kršćanskih misionara utemeljio je 1881. godine musli-
man iz Punjaba u Britanskoj Indiji Mirza Ghulam Ahmad, predstavljajući se reformatorom vjere,
uključujući u svoje učenje i neke segmente kršćanstva i budizma. U početku prihvaćeno od drugih
muslimana koji su težili refomama, njegovo učenje počeli su odbacivati kad se je proglasio pro-
rokom. Pokret se podijelio 1914. godine na onaj koji je prihvatio Ahmada kao proroka, sa sjedištem
u Qadianu, i na drugu granu sa sjedištem u Lahoreu koja ga je prihvatila samo kao reformatora.
Misija se Europom proširila iz Wokinga u Engleskoj gdje je 1912. godine indijski odvjetnik Kamal-
ud-Din, koji se kasnije pridružio grani pokreta u Lahoreu, utemeljio džamiju odnosno prvu eu-
ropsku misiju. Misija u Berlinu je utemeljena 1924. godine, kad je izgrađena i džamija te pokrenut
časopis koji je izlazio do 1939. Ahmadijskoj islamskoj zajednici pridruživali su se obraćenici iz
kršćanstva i židovske vjere. Ahmadijski pokret je imao još i misiju u Beču, dok u nekim europskim
zemljama nije uspio. Berlinska misija je 1920-ih i 1930-ih imala kontakte s Islamskom zajednicom
u Hrvatskoj i Bosni, osobne čak i s reisom Čauševićem, a i časopis je imao određenu recepciju na
Balkanu. Tamošnji mladi muslimanski intelektualci u duhu modernizma i preporoda blagonak-
lono su gledali na taj pokret i smatrali ga naprednim. Ahmadije su se u svom misionarskom radu
posebno angažirali na europskim prijevodima Kur’ana, a njihove zajednice i danas djeluju u Europi
i svijetu. U današnjem islamskom svijetu uglavnom ih se smatra sektom i hereticima. O osnivanju
i razvoju pokreta, pogotovo berlinskoj misiji i svim izazovima u odnosu s okruženjem u razdoblju
između dva svjetska rata više u: Jonker, Gerdien, A Laboratory of Modernity... str. 1-25; ista autorica,
The Ahmadyyja Quest for Religious progress : Missionizing Europe, 1900-1965, Brill, 2016 (https://
brill.com/view/title/31638, preuzeto 29.5.2018.). Također, o muslimanskim zajednicama u Europi
između dva svjetska rata: Transnational Islam in interwar Europe : Muslim activists and thinkers /
edited by Götz Nordbruch & Umar Ryad, Palgrave Macmillan, New York, 2014.
66 U brojevima časopisa iz razdoblja 1924.-1935. (http://berlin.ahmadiyya.org/m-rev/, preuzeto 30.
5.2018.), nije pronađen nijedan potpisani Malićev prilog u toj reviji što naravno ne isključuje neki
drugi oblik suradnje. Sarajevski preporodni listovi donosili su priloge o berlinskoj ahmadijskoj
misiji i surađivali s autorima iz njene revije.
30
se poviješću iskrivljen pogled na Islam kao na osvajačku i rušilačku religiju može promijeniti
učenjima, ekumenskim raspravama i misionarskim djelovanjem među Europljanima. “Gorio
je od želje, da pribavi potrebna materijalna sredstva, pa da se baci svim žarom na misionarstvo
[...] u kulturnim zemljama Evrope, a prvenstveno u reakcionarnoj katoličkoj Španiji.”67
Iz poznavanja misionarskog rada europskih ahmadijskih muslimana, Malić je kritizirao
pasivnost i nedostatak prosvjetnog aktivizma nekih muslimanskih intelektualaca u Bosni i
Hercegovini, pseudomodernista, koji su po njemu krivo razumijevali modernizaciju kroz
prihvaćanje loših i neproduktivnih europskih navika (sjedenje u kavanama, trošenje novca,
ispijanje alkohola, politiziranje i iscrpljivanje u političkim podjelama) što je opisao u ruko-
pisu Što je uzrok našem nazatku i zaostalosti na prosvetnom polju? 68.
Malić je za svog dugog boravka u inozemstvu bio, čini se, u stalnom kontaktu s čelnim
ljudima Islamske zajednice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zagrebački imam Ismet
Muftić bio je sudionikom njegova obraćenja i ispraćaja na kraju života. Malić je osobno
upoznao tadašnjeg vjerskog prvaka bosanskohercegovačkih muslimana, reis-ul-ulemu
Mehmeda Džemaludina Čauševića, reformatora, pokretača brojnih prosvjetnih i kulturnih
akcija. Čaušević je Malića osobno financijski podupirao za vrijeme studija kao i utjecajem
pokušavao pomoći kad je bilo potrebno. Nije poznato kad su se točno upoznali, ali Malić je
bio kod reisa u Sarajevu, prije 1925. godine, o čemu svjedoči jedno pismo Tajiba Okića iz
studenog 1925. godine69. Također, Malić se je dopisivao i s kadijom Vrhovnog šerijatskog
suda u Sarajevu, Muhamedom Mujagićem70, koji ga je također podržavao.
67 Vidjeti bilj. 59! U Malićevoj ostavštini sačuvano je nekoliko ahmadijskih knjižica, Back to the Quran,
Back to Muhammad, The Islamic Institution of Prayer, The Call of Islam (GHB, Sarajevo, A-789/B,
Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 126-128).
68 Isto, br. 111.
69 Isto, br. 36, Pismo Tajiba Okića iz Zagreba Maliću u Pariz, 18.11.1925. Okić navodi da ga se nje-
gov otac, Muhamed Teufik Okić, i sam na visokom položaju u Islamskoj zajednici, sjeća kad je on
(Malić-op.a.) bio kod reisa.
70 Isto, br. 22, Pismo Muhameda Mujagića iz Sarajeva Maliću u Pariz, 7.2.1926.; br. 43, Dopisnica Mu-
hameda Mujagića iz Sarajeva Maliću u Tunis, 5.3.1929.; br. 45, Pismo Muhameda Mujagića iz Sarajeva
Maliću u Pariz, 22.2.1926. (Mujagić šalje Maliću 350 dinara koje je Čaušević dao za Malića. Mujagić
preporučuje Malićeve prijevode sa španjolskog prijatelju koji pokreće neki znanstveni list u Sarajevu.)
31
Zorica Manojlović
Kako je Malić iz zemlje otišao odmah nakon obraćenja 1922., a vratio se pred smrt 1935.
godine, jasno je da je svoj vjerski život muslimana uglavnom prakticirao u zapadnoj
Europi. Koliko je poznato, iskustvo muslimana u jednoj tradicionalnoj islamskoj, i to arap-
skoj zemlji, doživio je samo za usavršavanja u Tunisu u prvoj polovici 1929. godine, o čemu
piše crtice svojoj sestri Marici Rossi71. Imao je osjećaj da ga poznaje pola Tunisa, a on niko-
ga. Kaže, čak i “cure u koprenama” pokazuju jedna drugoj na njega jer im se “[...] čudno
čini da ima muslimana koji nisu Arapi.” Opisuje bajramski ručak kod jedne obitelji “[...]
ali bez ženskih, a ćutim da kroz rupe na vratima bulje u me”. Na Milivoja koji je odrastao
u jednoj dosta liberalnoj obitelji s tri sestre i dominantnom majkom, a i nakon živahnog
Pariza 1920-ih, ti prizori i nedostupan pogled na ženska lica ostavljali su očito jak utisak.
Španjolsko iskustvo – diplomacija, boks, putovanja

Iako je Malić najavljivao odlazak iz zemlje na Istok radi studija, nisu dovoljno poznate okol-
nosti njegovog odlaska u Španjolsku u proljeće 1922. godine niti što je presudno utjecalo
na taj, čini se, ipak nagli odlazak. Umjesto u Egipat za koji nije dobio vizu, on odlazi u Bar-
celonu, navodno s jednim školskim prijateljem72. Prema vlastitim riječima u spomenutom
pismu Nikoli Andriću, odlazi na Istok preko Španjolske da bi se upoznao s tom nekad “[...]
najkulturnijom zemljom Evrope [...] i usavršio se u kastiljanskom jeziku[...]”73.
U početku je radio razne fizičke poslove. U službi Konzulata Kraljevine SHS u Barceloni
na mjestu kancelara i osobnog tajnika konzula Đorđa Panajota bio je od svibnja 1922. do
siječnja 1924. godine74. Istovremeno noćima je od kolovoza 1922. do prosinca 1923.75 u
listu La Vanguardia savijao novine i bio bolje plaćen nego u konzulatu. U slobodno vrijeme
71 Osobni arhiv Malić – Rossi, Pismo sestri Marici iz Tunisa, 30.3.1929.

72 Okić, Muhamed Tajib, nav. dj., str. 172.
74 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 72, Potvrda Đorđa Panajota o
Malićevom stažu u službi Konzulata Kraljevine SHS u Barceloni i preporuka, 1924.
75 Isto, br. 154, Potvrde i preporuke poslodavaca.
32
trenirao je boks u tamošnjem klubu76 i prevodio djela španjolskih pisaca.

Iako je Malić od konzula dobio dobre preporuke koje su mu kasnije koristile, odnos s
njim je završio konfliktno. U konzulatu je bio loše plaćen, iako je radno vrijeme bilo po
podnevno, često je morao na konzulov poziv iscrpljen od noćnog rada raditi i ujutro, isto
i nedjeljom77. Koncem 1923. pozvao ga je otpravnik poslova u Madrid i ponudio mjesto u
veleposlanstvu u Madridu, ali se zahvalio78.
Nezadovoljan, Malić je želio zaraditi novac da može otići iz Španjolske. Posredovanjem konzula
zaposlio se kao agent američkog proizvođača stereoskopa The H.C. White & Co. čiji je pred-
stavnik u Španjolskoj bila tvrtka konzulovog poznanika, izvjesnog Edg. F. De Muldera iz New
Yorka, Compañia Estereoscópica Americana79. Posao je ispao prijevara, Malić nije dobio no-
vac. Kasnije, krajem 1924. godine, već iz Pariza je optužio Panajota da je znao da je ta tvrt-
ka neuspješna, te da ga je svjesno uvukao u posao više pomažući poznaniku kome je čak i
državni novac posuđivao, nego svom službeniku i konačno podaniku zemlje koju je zastupao
i kome je bio dužan pomoći. Kako se iz tog afektivnog pisma u kojem se razjašnjava sa svojim
bivšim šefom, vidi, Malić je bio vrlo razočaran onim što je iz prve ruke u SHS diplomatskom
predstavništvu iskusio, koristoljubivim i prijetvornim konzulom sklonim sumnjivim prijateljst-
vima, iskorištavanju i nepoštivanju ljudi (“[...] čovek, koji je sposoban da Cigane baca van iz
Konzulata, a neprijateljima moje zemlje klanja se samo zato, jer može od njih da profitira koju
pesetu[...]”)80.
Malić je nezadovoljan za De Muldera prodavao aparate Perfecscope od kraja siječnja do
početka lipnja 1924. godine81. Ipak, kao trgovački putnik proputovao je Španjolskom, vidio
76 Isto, br. 70, Članska knjižica boksačkog kluba u Barceloni, 1923.

77 Isto, br. 75, Malićevo pismo iz Pariza konzulu Panajotu u Barcelonu, 4.12.1924.
78 Vidjeti bilj. 9!
79 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 170/15, Pismo De Muldera
iz Barcelone Maliću u Pariz, 9.11.1924.; Ugovor De Mulderove tvrtke Compañia Estereoscópica
Americana i Malića, 27.1.1924.
33
Zorica Manojlović
Toledo, Madrid, Valladolid, pokra-

jinu Galiciju i druge krajeve, što je
za njega bilo inspirativno82. Posebno
su ga zanimali tragovi arapske civili-
zacije u španjolskom jeziku i kulturi.
U fragmentu jednog njegovog ruko-
pisa nalazi se rečenica u kojoj kaže da
otkada je počeo misliti, islamska civi-
lizacija u Španjolskoj obraćala se nje-
govom srcu83. Kako na romantičan
način Abdurrahman Nametak prenosi
što mu je Malić dosta kasnije u Fran-
cuskoj ispričao o tom dijelu svog
života, u Španjolskoj obilazi trideset i
dva grada, prevrće prašnjave knjige po
gradskim i samostanskim knjižnicama Malić iz Barcelone, Španija i Španjolci, Jutarnji list,
pažljivo proučavajući svaku stranicu Zagreb, 6.7.1924., str. 7.
koja se odnosila na povijest Arapa u
Španjolskoj ili općenito muslimana, revnosno sve bilježi i prepisuje cijele stranice da ih kasnije
u znanstvenom radu može koristiti84.
Svoje dojmove iz Španjolske kao poseban dopisnik Malić opisuje u putopisnim esejima i
osvrtima koje objavljuje u domovini. U zagrebačkoj Riječi 1923. godine izlazi njegov tekst
Španija i Maroko85, kojeg potpisuje kao Mirza Abd er-Rahman Malić, s puno zanimljivih
podataka u kojem govori o političkim odnosima u Maroku nakon ustanka 1921. godine,
82 Vidjeti bilj. 9!
83 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 80, Mali tekst o Islamu na engles
kom jeziku (koncept).
84 Nametak, Abdurrahman, nav. dj., str. 114.
85 Riječ, Zagreb, br. 39, 16.2.1923., str. 2.; GHB, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br.
110, Isječak iz Riječi; br. 112, Prijevod rukopisa na francuski L’Espagna et Le Maroc.
34
španjolskoj politici u toj zemlji i prema Arapima, koji su u prošlosti Španjolskoj donijeli
civilizaciju. Malić je u konzulatu bio u prilici iz relativne blizine pratiti događaje u Maroku,
pa čak i sudjelovanje svojih sunarodnjaka u njima.
Njegovi tekstovi puni su vrlo osobnih konstatacija i vrijednosnih sudova. U Jutarnjem
listu 1924. godine izašao je esej s naslovom Španija i Španjolci86. Već se u tom tekstu bavi
svojom omiljenom temom, o kojoj piše i kasnije, dodirima Južnih Slavena, Dalmatin-
aca, s arapskom civilizacijom, i negativno referira na ulogu svoje zemlje kao predziđa
kršćanstva, što ironično često naglašava u svojim autobiografskim iskazima kad opisuje
vjersko obraćenje. “[...]Jednake su nam sudbe, Španijo. I moj je narod stvorio bio bedem
od kostiju svojih, braneći Europu protiv civilizacije islamske i svoje ime ‘antemurale
christianitatis’ skupo, preskupo platio rijekama svoje krvi najboljih sinova svojih. Klala
su se medju se nesretna djeca Kainova, a sve samo tudjinu na korist. I kanda se još i danas
iz tih rijeka bratske prolite krvi diže magla gusta, te nesretnoj djeci Kainovoj koprenom
oči zastire.[...]”. Istovremeno veličajući dosege arapskog razdoblja, vrlo kritički i izravno
piše o tadašnjoj Španjolskoj kao reakcionarnoj zemlji koja ne poznaje i ne poštuje svoju
povijest. U zapažanjima oštroumnog promatrača tamošnje svakodnevnice progovara i
iskustvo rada u bankama i poduzećima, pogled nesuđenog ekonomista, piše o cijenama,
tržištu, mjenicama, urbanim navikama. I kasnije, već za studija u Parizu 1929. godine
u sarajevskom listu Novi Behar objavljuje kraće zapažanje o posjeti jednom španjolskom
gradu u pokrajini Valladolid pod nazivom Medina del Campo87. Piše o njegovim kultur-
nopovijesnim znamenitostima s arapskim nasljeđem, ali i na tom primjeru kritički zapaža
da se službena Španjolska loše o njima skrbi, da ih povjerava neznalicama koji iz njih ipak
znaju izvući materijalnu korist.
86 Jutarnji list, Zagreb, 6.7.1924., str. 7.; GHB, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 113,
Isječak iz novina s rukom dodanom bilješkom na mjestu gdje koristi pojam Jugoslaveni za arapske
vladare u Španjolskoj slavenskog podrijetla, o 30.000 Dalmatinaca u Cordobi za vrijeme Hišama
II.; br. 114, prijevod rukopisa na francuski L’Espagna et les Espagnols.
87 Novi Behar, god. II, br. 17-18, Sarajevo, 15.1.1929., str. 281-282.; GHB, Sarajevo, A-789/B,
Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 107, Rukopis.
35
Zorica Manojlović
U namjeri da priskrbi potreban novac, uredniku popularne Zabavne biblioteke88 Nikoli

Andriću iz Španjolske šalje svoje prijevode djela španjolskih autora, El Ariete Chino Sinesija
Darnella Iturmendija i El Proscritto Carlosa Caballera89, a u dogovoru s Andrićem bio bi
preveo i druge pisce (Pía Baroju, zatim dobitnika Nobelove nagrade za 1922. godinu Jacinta
Beneventea)90. Također, pita ga da li bi primio prijevod romana La casa dell’uomo talijanskog
književnika Maria Marianija kojeg je već počeo prevoditi. Oba poslana prijevoda, kako je
kasnije naveo Malić govoreći o svojoj lošoj sreći u literarnim pokušajima, su izgubljena91.
Za života u Španjolskoj Malić je planirao odlazak u Francusku na studij. U ljeto 1924.
godine odlazi u Pariz. Nakon što je u kolovozu i rujnu 1924. dobio Malićeva pisma iz
Pariza, konzul u Barceloni Panajot iznenadio se da je on još uvijek u Parizu jer je po infor-
macijama iz tamošnje ambasade, Malić trebao biti repatriran uz plaćene putne troškove92.
Panajot ga je čak pokušao naći i na Sušaku, ali nije dobio glasa o njemu.
Studij orijentalistike u parizu

Pariz je uz Beč, London i neka njemačka sveučilišta bio jedno od središta europske orijental-
istike koja se intenzivno razvijala kroz 19. stoljeće. Malić 1924. upisuje Sveučilišnu školu
za žive istočne jezike (LÈcole Nationale des Langues Orientales vivantes), fakultet koji je
djelovao već dva stoljeća.
88 U Zabavnoj biblioteci Andrić je u razdoblju od 1913. do 1941. objavio 603 beletristička naslova.
Namjera je bila brzim prijevodima najaktualnija djela svjetske književnosti približiti široj publici,
a objavljivani su i domaći autori koji su mogli pobuditi šire zanimanje. Više u: Zabavna biblioteka
Nikole Andrića – Bibliografija – Katalog (priredila Mandić Hekman, Ivana), Ex libris, Split, 2007.;
Mandić Hekman, Ivana, Knjiga o knjigama : Zabavna biblioteka 1913.-1941., Ex libris, Zagreb, 2014.
89 GHB, Sarajevo, A-789/B, br. 170/10, Dozvola C. Caballera Maliću za prevođenje njegova djela,
29.1.1923.
91 Vidjeti bilj. 9!
92 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 74, Pismo Đorđa Panajota iz
Barcelone Maliću u Pariz, 22.10.1924.
36
U Parizu se Malić pridružio brojnoj koloniji studenata iz

Kraljevine SHS koji su uglavnom studirali uz francusku pomoć
u stipendijama koje je odobravala mješovita francusko-jugo-
slavenska komisija, a u okviru jakih političkih, kulturnih i in-
stitucionalnih veza proizašlih iz francusko-srpskog savezništva
u Prvom svjetskom ratu. Studenti su bili u stalnoj komunikaci-
ji i čestim problemima s Prosvjetnim odjelom (Office Scolaire)
pri Poslanstvu Kraljevine SHS u Parizu koji je obavljao sve
poslove u vezi stipendija i drugih studentskih potreba. Malić
je bio ponosan što je uspio studij započeti sa stipendijom fran-
cuskog Ministarstva prosvjete koju je dobio bez preporuke od Malić u Parizu, 30.10.1925.
jugoslavenske strane. Od 90 jugoslavenskih studenata koji su (Osobni arhiv Davorina Malića)
tad koristili francusku stipendiju, 54 je bilo studenata medicine, drugi po brojnosti bili su
studenti filozofije, a samo jedan, Malić, na orijentalistici93.
Prvu godinu Malić uz neke perzijske tečajeve polazi samo arapski, što je po statutu škole
bio preduvjet za nastavak studija, daljnje učenje perzijskog, turskog i abesinskog jezika.
Kao autodidakt donekle je već poznavao perzijski94. Pred kraj ljetnog semestra razbolio se
i nije mogao izaći na ispit, ali je imao dobre preporuke škole i profesorskog zbora koji je
dozvolio da upiše drugu godinu bez ispita95. Po Malićevim riječima iz pisma Radiću krajem
1925., stvari su se po njegov studij počele nepovoljno razvijati zbog njemu nesklonog refe
renta Prosvjetnog odjela Koste Petrovića. Malić je duboko vjerovao da je to zbog toga što je
Hrvat koji je prešao na Islam. Po njemu, Petrović je utjecao na francusku komisiju da mu
se stipendija ne produži i u tu svrhu čak dao objaviti negativno intoniran podatak o Maliću
u jednom članku o francuskim stipendijama, u beogradskoj Politici. Vjerojatno se radi o
sljedećem tekstu koji je netko prepisao i poslao Maliću96:

94 Vidjeti bilj. 9!
95 Vidjeti bilj. 8!
96 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 79.
37
Zorica Manojlović
“[...] Interesantno je, da jedan pitomac francuskog Ministarstva Prosvete studira istočne
jezike. On je rodom iz Dalmacije i zove se Milivoje Malić. Izgleda da je kod njega ljubav
za muslimanskim istokom mnogo veća nego religiozno učenje hrišćanske crkve, čiji je bio
član do pre godine dve dana kad je prešao u muslimane, i naravno, promenio ime, etc.[...]”.
Kako je stipendija bila Malićev jedini izvor prihoda, studij je došao u pitanje. U jesen
1925. krizu je privremeno odgodio radeći dva mjeseca kao korespondent u tajništvu SHS
paviljona velike svjetske izložbe moderne dekorativne umjetnosti i dizajna, Exposition In-
ternationale des Arts Décoratifs et Industriels modernes, koja se tada održavala u Parizu97.
Stjepan Radić preuzeo je dužnost ministra prosvjete 18.11.1925. godine. Malić mu u nadi
odmah piše, ali se tražio način za osobnu intervenciju. Radić je posjetio Sarajevo 31.1.1926.
godine. Čini se da Malić ministru prosvjete Stjepanu Radiću piše molbu upravo na inici-
jativu bosanskih poznanika i prijatelja koji ga svesrdno podržavaju u studiju orijentali
stike i svim pokušajima da prebrodi krizu. Ako je suditi po korespondenciji u Malićevoj
rukopisnoj ostavštini upravo tada se intenziviraju kontakti s njima. Uz dosta dogovaranja
posredovanjem reisa Čauševića, sudca Šerijatskog suda Mujagića, predsjednika sarajevskog
gradskog odbora HSS-a Hakije Hadžića, zastupnika HSS-a u Narodnoj skupštini za Mo-
star Derviša Hadžiomana i jednog bliskog Radićevog prijatelja, te uz pomoć Malićevog
dobrog poznanika dr. Saliha Uđvarlića i Osmana Osmanbegovića, veleposjednika i člana
Vakufsko mearifskog sabora, Maliću je odobrena jednokratna potpora Ministarstva
prosvjete koju je tek potom u travnju 1926. trebao i formalno zatražiti, kao i podnijeti
molbu za stipendiju, ali se trebalo pričekati zbog krize vlade98.
97 Jugoslavenski paviljon postigao je veliki uspjeh. Projektirao ga je zagrebački arhitekt Stjepan Hribar,
u dekoriranju paviljona su sudjelovali istaknuti hrvatski likovni umjetnici (Jozo Kljaković, Zlatko
Šulentić, Marijan Trepše, Vladimir Becić), postav umjetnina osmislio je Tomislav Krizman. Postav
kazališne sekcije radio je arhitekt Drago Ibler, a za scenogafiju i nacrte kostima Ljubo Babić nagrađen
je Grad prixom. (https://www.muo.hr/art-deco/, http://www.matica.hr/vijenac/518/presucen-hrvat-
ski-prinos-22713/, preuzeto 2.6.2018.)
98 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 22, Pismo Muhameda Mujagića
iz Sarajeva Maliću u Pariz, 7.2.1926.; br. 46, Pismo Ismeta (Muftića) iz Zagreba Maliću u Pariz,
travanj 1926. (13. ramazana 1344.); br. 47, Pismo Osmana Osmanbegovića iz Dervente Maliću u
Pariz, 7.4.1926.
38
Vjerojatno zbog političke krize i Radićeve ostavke upravo u to vrijeme, sve pokrenuto nije
se realiziralo, pa je tu kritičnu 1926. Malić preživljavao od pojedinačnih donacija koje
bi reis i prijatelji prikupili, ili osobno slali99. Smodlaka koji je tad veleposlanik u Berlinu
pokušava isposlovati potporu od Trgovačke komore u Splitu, a otac Klonimir savjetuje
Malića da se obrati Hasanu Repcu, referentu za muslimane u Ministarstvu vjera100. I na
druge načine su prijatelji pokušavali pomoći Maliću, podržati njegove molbe potpornim
društvima Gajret i Narodna uzdanica u Sarajevu, povezati ga s redakcijama sarajevskih
novina ili časopisa, interesirali se za njegove prijevode sa španjolskog koji bi se mogli u
tamošnjim časopisima objaviti. U okviru tih nastojanja 1926. godine Malić ostvaruje svoju
prvu suradnju sa sarajevskim časopisima, u novopokrenutom preporodnom časopisu krat-
kog trajanja Đulistan101, gdje je objavljen njegov prijevod članka Od Tadža do Alhambre
Muhameda Jakuba Hana, urednika časopisa The Light, izdanja Ahmadijskog pokreta sa
sjedištem u Lahoreu u Indiji, o islamskim spomenicima arhitekture102. Tom prilikom je
Malić od strane uredništva Đulistana u bilješci predstavljen tamošnjoj javnosti kao “[...]
naš uvaženi prijatelj [...] rodom iz Dalmacije. Pred kratko vrijeme prešao je na Islam. Sada
studira orijentalistiku u Parizu.”
99 Isto, br. 45, Pismo Muhameda Mujagića iz Sarajeva Maliću u Pariz, 22.2.1926.; br. 5, Pismo Saliha
Uđvarlića iz Beograda Maliću u Pariz, 26.6.1926.
100 Isto, br. 25, Pismo Josipa Smodlake iz Berlina Maliću u Pariz, 11.6.1926.
101 Kurjaković, Nusret, Đulistan – književnohistorijska monografija i bibliografija, Anali Gazi Husrev-
begove biblioteke, 31/2010, Sarajevo, 2010, str. 273-296. (https://anali-ghb.com/index.php/
aghb/article/view/223/437, preuzeto 2.6.2018.)
102 Prijevod s engleskog, Đulistan, br. 3, Sarajevo, 1926., str. 36-38; GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština
Milivoja Mirze A. Malića, br. 81, Rukopis prijevoda. U istom broju tog preporodnog lista za kul-
turno i socijalno pridizanje muslimanske žene, urednika Ahmeda Ljubunčića i Malika Kulenovića,
objavljen je prilog urednika berlinskog časopisa Moslemiche Revue, Sadr-ud-dina, pod naslovom
Položaj žene u islamu, te Osječanina Ahmeda Knoppa Ulomci iz ‘Plavih sanja’. Knopp je bio glavni
urednik mjesečnika Psihočkog društva iz Osijeka Novo Sunce, časopisa pokrenutog 1925. godine
za znanstveno proučavanje supernormalnih psihičkih fenomena s prikazima iz područja hipnoze,
sugestije, telepatije, astrologije, teozofije, indijske filozofije i drugih tema (Učiteljski tovariš, br. 17,
1.5.1925., str. 39, http://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:doc-UX4I3SBV/f90dad4d-9d9f-4370-
af9d-65698fa12db4/PDF, preuzeto 11.6.2018.). U Đulistanu je Knopp predstavljen kao prijatelj
reis-ul-uleme Čauševića koji je za njega izradio ex libris, koji je također publiciran u tom broju.
39
Zorica Manojlović
Maliću je bilo neugodno tražiti pomoć u Sarajevu, iako su ga svi koji su mu pisali poticali na
to, hrabrili, molili da ustraje i da apsolvira u Parizu. Posebno je suosjećajan, uporan i angažiran
bio mladi intelektualac dr. Salih Uđvarlić, ekonomist i pravnik, od lipnja 1926. u Ministarstvu
trgovine i industrije u Beogradu, s kojim se Malić kratko družio u Parizu tijekom 1925. godine.
Također, već spomenuti Tajib Okić, student prava i latinskog jezika u Zagrebu 1925./26., koji je
prethodno završio sve vjerske škole u Sarajevu, i koji se i sam kanio pridružiti Maliću na orijen-
talistici u Parizu u jesen 1926. godine.
Uđvarlić je bio zabrinut za Malićevo zdravlje. Kako se sav trud na kraju sveo na jednokratne
novčane pomoći pojedinaca, Uđvarlić je bio zgrožen sarajevskom sredinom koja nije poka-
zala dovoljno razumijevanja. I Abdurrahman Nametak je nakon Malićeve smrti izrazio
žaljenje što bosanski muslimani kao i drugi s kojima je dolazio u dodir, nisu najbolje
razumjeli Malićev entuzijazam, pa ga nisu baš niti pomagali103. Vjerojatno je mislio na stari-
je tradicionalne ugledne i bogate ljude, mecene koji su bili u mogućnosti pomoći. Uđvarlić
u jednom srdačnom pismu još u studenom 1925. potiče Malića da traži pomoć na sve
strane, i uspoređuje ga s tužnom sudbinom najuglednijeg među nositeljima muslimanskog
kulturnog preporoda na prijelazu stoljeća, orijentaliste s bečkim doktoratom, dr. Safvet-
bega Bašagića. “Dok ti tamo studiraš orjentalistiku, u bijedi, dotle naš priznati orjentalista i
patriota Dr. Bašagić isto stradava u bijedi. – Bolestan je i u velikoj oskudici. – Eto tako naš
mili pjesnik i nekadanji prosvjetni organizator muslimana mora ovako da završava....![...]
Njeguj i nadalje svoj idealizam za orijentalistiku, makar ti, teško bilo[...]”104.
Kao jedno rješenje otvarala se mogućnost nastavka studija na Al-Azharu, starom i
prestižnom islamskom sveučilištu u Kairu, što je bila prvotna Malićeva želja, prije odlaska
u Španjolsku. Studij je bio potpuno drukčije organiziran od europskih škola, stranci su u
odnosu na Egipćane bili u posebnom sustavu, smještaj u konviktima bio je osiguran, hrana
jeftinija nego u Europi, ispiti nisu bili vezani uz rokove. Malić je mogao dobiti preporuke
od reisa Čauševića i kadije Mujagića. Idealiziranu sliku o studiju u Kairu Malić je dijelio

104 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 11, Pismo dr. Salka Uđvarlića
iz Dervente Maliću u Pariz, 29.11.1925.
40
s Okićem, koji je težio istome, ali je morao odgoditi na neko vrijeme. Okić je planirao
započeti studij u Parizu pa nastaviti u Kairu. Precizno opisuje Maliću mogući put do
Kaira, obrazovni sustav, piše o nastavi jezika koja nije moderna, ali koju bi, vjeruje, Malić
uz njegovu pomoć svladao105. Iako oduševljen Azharom, Okić je kao i mnogi tad mladi
muslimani iz Bosne i Hercegovine bio podvojen između europskih i tradicionalnih vjer-
skih škola. On je ipak uz diplomu Azhara želio imati i diplomu europske škole “[...] jer
nemate pojma, s kakvim se sve prezirom gleda ovamo na svedodžbe samo istočno-verske
obrazovanosti [...]”. Informacije o Al-Azharu uz Okića poslao mu je i bosanski student s
Al-Azhara, Ali Mohamed Al-Bosnevi, koji potiče Malića ali ga savjetuje da izdrži i završi
treću godinu odnosno apsolvira u Parizu pa kao takav eventualno s prednošću za sebe
nastavi studij u Kairu106.
Ni Malić ni Okić nisu otišli u Kairo, već su diplomirali orijentalistiku na Sveučilišnoj školi
za žive istočne jezike u Parizu, međusobno se pomažući i podržavajući. Uz perzijski jezik
i književnost koji je i diplomirao u srpnju 1927. godine, Malić je dvije godine studirao i
arapski i turski jezik te položio za to vrijeme predviđene ispite107. Istovremeno je na Filozof-
skom fakultetu studirao španjolski i njemački jezik.
Malić je studij nastavio u kroničnoj nestašici i krizi, stalno radeći kratkoročne sitnije
poslove108, uz zaduživanja (i redovita vraćanja pozajmica, pa i nakon nekoliko godina),
pomoć obitelji i prijatelja, poneku pomoć potpornih društava109, povremeno pokušavajući
nešto objaviti u sarajevskim preporodnim časopisima Gajret i Novi Behar i drugim
105 Isto, br. 36., Pismo Tajiba Okića iz Zagreba Maliću u Pariz, 18.11.1925.
106 Isto, br. 8, Pismo Ali Mohameda Al-Bosnevija iz Kaira Maliću u Pariz, 10.5.1926.
107 Isto, br. 133, Svjedožbe Škole živih orijentalnih jezika o upisu druge (studeni, 1925) i treće godine
(studeni, 1926), Potvrda o završenom studiju i diploma (prijepis), 1.7.1927.
108 U rujnu 1924. radio je u tvornici automobila Etablissements delaunay belleville u Saint Denisu,
zatim od listopada 1924. do siječnja 1925. u banci Comptoir national d’escompte de Paris, u rujnu
1926. u restoranu Poccardi u Parizu (Isto, br. 151, 152, 153, 156, Potvrde i preporuke poslodavaca).
109 Isto, br. 44, Obavijest Glavnog odbora Gajreta Sarajevo Maliću u Pariz da mu je dodijelio jedno
kratnu potporu od 1000 dinara, 7.8.1928.
41
Zorica Manojlović
novinama110. Radi se o nekoliko manjih tekstova, uglavnom prijevoda s engleskog,

španjolskog, talijanskog i perzijskog jezika koji su izašli u razdoblju od 1926. do 1930.
godine. Uz perzijskog klasika Abdurahmana Džamija (Iz persiskih priča111) objavljuje pri-
jevode europskih autora inspiriranih Islamom i islamskom kulturom koju žele približiti
Zapadu (Elisa Pérez, Arapska noć u Tandži112; Laura Veccia Vaglieri, Iz “Apologije islamizma” 113;
Major A.G. Leonard, Dug Evrope Islamu114).
Pariški susreti
Pariz je bio živo internacionalno stjecište ljudi koji su dolazili iz različitih motiva. Cilja
na sredina za umjetnike, slikare, glazbenike, pisce, intelektualce s različitih strana svijeta,
sjedište međunarodnih susreta i organizacija, prestižan sveučilišni grad.
Zbog snažno razvijenih francusko-jugoslavenskih odnosa nakon Prvog svjetskog rata u Pari-
zu i Francuskoj, osim brojne zajednice studenata kojoj je pripadao Malić, kao i službenih
predstavnika jugoslavenskih vlasti, djelovale su i razne organizacije i udruženja koja su
radila na poticanju i jačanju kulturnih i političkih veza između dviju država, i kao takve
bile kanal društvene i političke promocije i integracije u društvo i jedne i druge zemlje, ali
110 Isto, br. 58, Pismo urednika tada pokrenutog Novog Behara, Huseina Đoge iz Sarajeva, Maliću u
Pariz u vezi (još neostvarene, kako se kasnije vidi – o.a.) namjere objavljivanja Malićevih radova,
14.2.1928.; br. 59, Pismo urednika Novog Behara Edhema Mulabdića iz Sarajeva Maliću u Pariz, u
kojem mu šalje honorar od 150 dinara za objavljeni prijevod ulomka djela Apologia dell’Islamismo
Laure Veccia Vaglieri (A.F. Formiggini, Roma, 1925.), 31.10.1929. Izgleda da je Malić surađivao i sa
sarajevskim novinama Novo vrijeme, Abdurrahman Nametak je pokušao u ime Malića od redakcije
namiriti njen dug prema Maliću, ali novine su u međuvremenu bile propale (vidjet bilj. 163!).
111 Gajret, XI/1927, Sarajevo, str. 377.; GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A.
Malića, br. 82, Rukopis.
112 Prijevod sa španjolskog, Gajret, XI/1927, br. 20, Sarajevo, str. 309.; GHB, Sarajevo, A-789/B,
Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 83, Rukopis prijevoda; Također, isječak iz španjolskih
novina s izvornim esejem autorice o boravku u Tangeru, u listopadu 1922. godine.
113 Prijevod s talijanskog, Novi Behar, god. III, br. 11, Sarajevo, 1.10.1929., str. 169-170.
114 Prijevod s engleskog, Novi Behar, god. III, br. 24, Sarajevo, 15.4.1930, str. 377-378.
42
i svojevrsna infrastruktura za emigrante različitih vrsta. Osim studentske, intelektualne i

umjetničke emigracije u Francusku su tih godina u značajnijem broju pristizali i ekonomski
doseljenici. Krajem 1920-ih, a pogotovo kasnije u Francusku je iz Jugoslavije dolazilo i sve
više političkih emigranata.
Malićevo više od desetljeća u Francuskoj bila je prilika da sretne, upozna i isprati brojne
prolaznike kroz Francusku na kraće i duže vrijeme, kako iz svoje tako i iz drugih zemalja.
Neki od njih bili su istaknuti u svojim područjima već tada, dok će drugi to postati kas-
nije. Nažalost, Malićeva ostavština sasvim sigurno dokumentira tek dio njegovih socijalnih
kontakata, preko korespondencije, neizravnih podataka koji se mogu iščitati iz pisama,
posjetnica.
Malić je bio uključena osoba. Ne čudi da je on, djelomično i sam blizak diplomatskim pa i
političkim krugovima u zemlji, poliglot s dokazanim radnim iskustvom, po godinama već
zrela osoba, s poratnim poznanstvima u zagrebačkim krugovima mlade intelektualne elite i
novinarstva, s iskustvom pisanja i objavljivanja, bio pogodan da dobije posao koresponden-
ta u tajništvu zapaženog i nagrađenog Paviljona Kraljevine SHS na velikoj Međunarodnoj
izložbi moderne dekorativne umjetnosti i dizajna 1925. godine. Tad je bio u prilici biti
okružen s eminentnim hrvatskim likovnim umjetnicima i arhitektima koji su sudjelovali u
projektiranju i postavi paviljona115.
U krug Malićevih poznanika ulazili su pojedinci iz jugoslavenskih organizacija i udruženja
u Parizu. Mnoge je poznavao zbog potrebe, a s nekima je bio blizak. U Parizu je djelovalo
Udruženje jugoslavenskih studenata i Jugoslavenska kolonija u Francuskoj. Organizacije su
bile mjesto susreta, međusobno su bile povezane članstvom i vodstvom, kao i sa službenim
predstavnicima Kraljevine SHS/Jugoslavije, prije svega s posebno utjecajnim na području
kulture i obrazovanja, Prosvjetnim odjelom Kraljevskog poslanstva u Francuskoj. Usko
su surađivale s Institutom za slavenske studije u Parizu, koji je sa svojom knjižnicom bio
nezaobilazno mjesto u dnevnom itineraru jugoslavenskih studenata, a imao je i određenu
ulogu u financiranju njihovih potreba. Institut je vodio profesor Louis Eisenmann, francuski
povjesničar, od 1922. godine na čelu katedre slavenske povijesti i civilizacije na Sorbonnei.
43
Zorica Manojlović
Vrlo utjecajna osoba u jugoslavenskoj zajednici u Parizu, sa značajnim funkcijama u njenim

organizacijama bio je profesor na Institutu za slavenske studije u Parizu, tajnik njegove
Jugoslavenske sekcije, Aleksandar Arnautović. Arnautović je neposredno nakon Prvog
svjetskog vodio Prosvjetni odjel Ministarstva prosvjete Kraljevine Srbije u Parizu i uređivao
časopis Revue yougoslave Lige srpsko-hrvatsko-slovenskih studenata (Ligue des universitaires
serbo-croato-slovenes) 1919. i 1920. godine. Na mjesto prosvjetnog referenta pri Poslan-
stvu Kraljevine Jugoslavije postavljen je 1929., dok je istovremeno bio i glavni tajnik Jugo-
slavenske kolonije u Francuskoj. Ta organizacija osnovana je 1928. godine, imala je sekcije
po francuskim gradovima, okupljala je lojalne državljane Kraljevine SHS, u jugoslavenskom
duhu razvijala svoje aktivnosti, organizirala izložbe, predavanja, tečajeve, kulturne priredbe116.
Izdavala je publikacije, časopis Jugoslavija u Francuskoj i posebne edicije. U njenom vod-
stvu bili su pripadnici intelektualne, umjetničke i političke elite Slovenaca, Hrvata i Srba u
Parizu. Njen predsjednik bio je srpski fotograf, slikar i mačevalac Svetislav Jovanović, prvi
potpredsjednik, a od 1934. predsjednik hrvatski pisac i novinar, dopisnik zagrebačkih
Novosti iz Pariza, Krešimir Kovačić117, drugi potpredsjednik slovenski liječnik, knjižar i
arhitekt Rudolf Kavšek, blagajnik zagrebački arhitekt i kipar Stjepan Pichler118. Član Časnog
suda između ostalih bio je povjesničar, pravnik, diplomat i pisac Lujo Vojnović.
Arnautović, s doktoratom iz francuskog jezika i književnosti sa Sorbonnee, bio je i ini
cijator osnivanja Udruženja prijatelja Jugoslavije u Francuskoj 1929. godine s ciljem
razvijanja znanstvenih i kulturnih veza između Francuske i Jugoslavije. U društvo su ušli
116 Drnovšek, Marjan, Slovenski izseljenici in Zahodna Evropa v obdobju prve Jugoslavije, Ljubljana,
2012., str. 221, 222.
117 Atmosferu tadašnjeg Pariza, njegove mijene 1920-ih i 1930-ih iz perspektive Parižana kao i broj
nih stranaca, Kovačić je opisao u svojim živopisnim i duhovitim zapažanjima u knjizi Stari i novi
Paris, Zagreb, 1935.
118 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 52, Pismo Aleksandra
Arnautovića iz Pariza Maliću u Tunis, 11.4.1929.; br. 53, Pismo Stjepana Pichlera Maliću u
Nicu, 4.2.1933. Pisma su s memorandumom Jugoslavenske kolonije u Francuskoj te sadrže popis
članova upravnih tijela.; Jugoslavija u Francuskoj/ La Yougoslavie en France, oktobar 1934, Paris,
str. 83 (fotografija Upravnog odbora iz 1928.), http://www.antikvarne-knjige.com/knjige/gallery.
php?item_id=24295, preuzeto 4.10.2018.
44
predstavnici visoke francuske politike i znanosti, između ostalih i profesor sa Sorbonnee,

slavist i povjesničar Émile Haumant119. Zagrebački Obzor je u svibnju 1929. prenio prvi
značajniji događaj tog društva koje se uz visoke uzvanike predstavilo francuskoj javnosti
svečanom komemoracijom, povodom obljetnice smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Franko-
pana. Inicijator svečanosti bio je Stjepan Pichler, a u ime Jugoslavenske kolonije govorio
je Krešimir Kovačić. Kovačić je pripadao zagrebačkom krugu novina i književnih časopisa
kojima je i Malić bio blizak. Malić je do kraja studija bio u dobrim odnosima s Pichlerom,
koji ga je podržavao u kriznim vremenima. Komunicirao je i s Lujom Vojnovićem. S
Arnautovićem će Malić cijelo vrijeme svog doktorskog studija biti u latentnom, povre-
meno i otvorenom sukobu, prije svega zbog problema sa stipendiranjem, a taj će odnos biti
dodatno otežan političkim nabojem. Iako nije bio karijerist, što su isticali kasnije nje-
govi prijatelji, zbog problema u koje je upadao zbog svojih beskompromisnih stavova i
kronično loše financijske situacije, Maliću je bio povremeno potreban zagovor kod Fran-
cuza u znanstvenim krugovima bliskih jugoslavenskoj zajednici u Parizu. Njegov kum
Josip Smodlaka slao je pisma s preporukama profesorima Eisenmannu i Haumantu.
Malić će surađivati s Jugoslavenskom kolonijom u Francuskoj, koja je također znala
materijalno pomagati studente, a u njenoj publikaciji će biti objavljen i jedan njegov rad.
Zahvaljujući dostupnim stipendijama u Parizu su na povremenom studijskom boravku
i usavršavanju boravili mnogi profesori francuskog jezika, književnici, likovni i glazbeni
umjetnici. Malić se tijekom 1925./26. godine družio s tad već afirmiranim skladateljem
Josipom Štolcerom Slavenskim za njegova osmomjesečnog studijskog boravka u Parizu, kad
je on između ostalog pohađao tamošnju Scholu cantorum120. Moguće je da su se poznavali
iz Čakovca 1919. i Zagreba 1920. godine. Štolcer Slavenski je bio blizak avangardnom
umjetničkom pokretu oko internacionalnog časopisa Zenit koji su u Zagrebu 1921. godine
pokrenuli braća Branislav i Ljubomir Micić. U Pariz je i došao s književnikom i slikarom
119 Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-53, Riječka kvestura, A3, Dosje Associazione degli Amici della
Jugoslavia in Parigi: prijepis novinskog članka (talijanski prijevod) La prima manifestazione pub-
blica dell’ “Associazione degli amici della Jugoslavia in Francia”. La solenne commemorazione del Zriny
e del Frangipani, Obzor, 14.5.1929., br. 128.
120 Sedak, Eva, Josip Štolcer Slavenski : skladatelj prijelaza, Zagreb, 1984., odlomci iz knjige u: Josip
Štolcer Slavenski 1896.-1996 : 25 godina Vjesnikove nagrade za glazbu, Čakovec, 1996., str. 18.
45
Zorica Manojlović
Branislavom Micićem pseudonimom Branko Ve Poljanski, koji je u Parizu kao predstavnik ze-
nitizma boravio već i ranije121, a početkom 1927. godine preko Sušaka i Rijeke u Pariz je stigao
i Ljubomir Micić122. Štolcer Slavenski je njegovao i interese izvan glazbe, a u njegovoj ostavštini
su pronađena i dva autoportreta iz pariškog razdoblja što se povezuje s utjecajem Poljanskog i
kruga zenitističkih suradnika među pariškim slikarima s kojima se druže. Trag o Malićevom
poznanstvu sa Štolcerom Slavenskim i braćom Micić sačuvan je u Malićevoj ostavštini, u pismu
Josipa Š. Slavenskog iz 1932. godine u kojem zahvaljuje Maliću na vraćenom novcu koji mu je
Slavenski posudio još za boravka u Parizu123. Slavenski mu se obraća bliskim tonom, a bio je to-
liko oduševljen Malićevom gestom da je svima o tome pričao, čak je to htio objaviti u novinama.
Malić mu je slao i neke knjige. Slavenski se zanimao za Malićev studij, s njim je dijelio interes za
Orijent, piše mu da ga to još uvijek jako zanima te da je bio u Ankari i Istanbulu. Preko Malića
pozdravlja Poljanskog i Micića, moli za njihove adrese.
U obitelji Malić čuva se portret Milivoja Mirze A. Malića u pastelu, nastao za njegova
boravka u Parizu, zasad neutvrđenog autora. O toj slici u obitelji postoji usmena predaja.
Dobila ju je Malićeva kći u odrasloj dobi već dosta iza Drugog svjetskog rata od navodno
autorice koju je lik Malićeve kćerke snažno podsjetio na osobu koju je portretirala u Parizu.
121 O vezama Štolcera Slavenskog i Poljanskog, pogotovo njihovom druženju u Parizu u zenitizmu
bliskom krugu slikara Pariške škole, Subotić, Irina, Two self-portraits of Josip Štolcer Slavenski,
New Sound 33, I/2009, Beograd, 2009, str. 65-76, prema: http://www.newsound.org.rs/pdf/en/
ns33/06%20Irina%20Subotic.pdf , preuzeto 30.9.2018.
122 Nakon zabrane Zenita i zbog političkih optužbi za širenje komunističkih ideja Micić naglo napušta
Beograd te preko Zagreba i Sušaka, bježi u Rijeku, gdje boravi u zatvoru od 17. do 23.12.1926.
godine, a zatim do 14.1.1927. čeka dozvolu za put dalje kod suradnice Zenita slikarice Vjere Biller
u vili Vesna u Opatiji, gdje je sreo Pirandella i prvu glumicu njegovog kazališta u Rimu, i gdje ga
je posjetila supruga Anuška od 6. do 9.1.1927. godine. Put za Pariz je nastavio uz posredovanje
futurističkog pisca Marinettija. Zanimljivo je da Micića i Rijeku veže i epizoda iz Prvog svjetskog
rata, kada u Rijeci kao vojnik tijekom 1916. godine pohađa Školu za pričuvne časnike. (Golubović,
Vera – Subotić, Irina, Ljubomir Micić, Avantgardemuseum, http://www.avantgarde-museum.com/
en/museum/collection/authorsljubomir-micic~pe4475/, preuzeto 30.9.2018.)
123 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 15, Pismo Josipa Š. Slavenskog
iz Beograda Maliću u Pariz, 8.3.1932.
46
Po izvorima iz obitelji ta slikarica je bila tamo na školovanju a pripadala je krugu priznatih

hrvatskih slikarica. Portret je navodno bio i objavljen u nekoj jugoslavenskoj reviji, možda
i povodom neke od izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu. Nije neobično da je netko
poželio portretirati Malića, vrlo naočitog muškarca krupnih očiju i izražajnog lica s bradom
i nemirne kose, na slici u svijetlozelenoj odjeći, dominantne glave, usredotočenog pogleda
u razmišljanju dok jednu ruku prislanja na čelo, a u drugoj tajanstveno drži kartu. Tko
je slikarica, zasad se zbog nepouzdanosti dostupnih podataka ne može ni nagađati, jer je
tada puno zagrebačkih slikara uz pomoć stipendija studiralo slikarstvo ili polazilo privatne
škole u Parizu. Moglo bi se tek razmišljati o indikacijama koje proizlaze iz Malićevih veza i
poznatih podataka o hrvatskim slikaricama moderne. Kod hrvatskih slikara visoko cijenjenu
privatnu školu Andréa Lothea pohađala je Sonja Kovačić – Tajčević 1926./27. i od 1928.
do 1934. godine, a poznato je da je ona bila supruga novinara Krešimira Kovačića, potpres-
jednika Jugoslavenske kolonije u Francuskoj. Također, istu školu polazila je Vera Nikolić
pl. Podrinska od 1926. do 1928. godine, a i prije toga, 1925. bila je na privatnoj Académie
Julian. Anka Krizmanić je uz stipendiju francuske vlade bila na studijskom boravku u Pari-
zu 1929./30. godine. I ona je bila u krugu hrvatskih umjetnika na Međunarodnoj izložbi
moderne dekorativne umjetnosti i dizajna 1925. godine, kad je bila izložena njena velika
zidna tapiserija. Pripadala je generaciji koja je obilježila živu umjetničku i kulturnu scenu
Zagreba prvih poratnih godina, između ostalog svojim je crtežima ilustrirala 1919. i 1920.
prve dvije zbirke pjesama Ljubomira Micića. Malić ih je vjerojatno poznavao i susretao, ali
tko je doista autorica portreta ostaje još uvijek nepoznato.
Osim u jugoslavenskim krugovima, po fakultetima, knjižnicama i ateljeima, Malić se
kretao u kozmopolitskom ambijentu boemskih kavana Le Dȏme i La Rotonde na Montpar-
nassu, družio sa studentima s raznih strana svijeta, bio blizak indijskoj zajednici u Parizu124,
odlazio u džamiju i tekiju. Vjerovao je u važnost održavanja tjelesne snage radi očuvanja
duha, pa je kao i u Barceloni i u Parizu želio trenirati boks u poznatoj Salle Wagram125.
124 Tajib Okić ga je u svojim pismima znao pitati da li odlazi kod Indijaca.
125 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 70, Pismo Malićevog pri-
jatelja izvjesnog Michelea (prezime nečitko) predsjedniku boksačkog kluba u Salle Wagram kojim
preporučuje Malića za trenig i moli ga da ga ohrabri, Le Dȏme, Pariz, 4.3.1932.
47
Zorica Manojlović
Nesigurna egzistencijalna situacija, česte promjene mjesta stanovanja i traženje manjih poslo-
va koji bi mu ipak omogućili redovito pohađanje studija, dovodili su Malića do neobičnih
susreta. Tako je u jednom pismu Tajiba Okića zabilježena zanimljiva ponuda jednog boga-
tog Arapina, trgovca iz Ommana, koji traži prevoditelja sa znanjem arapskog za engleski i
francuski jezik126. Trgovac je živio u prvoklasnom stanu s poslugom, nudio je stan, hranu i
plaću za prevođenje i povremene šetnje jer već mjesecima nije izašao iz kuće zbog nepozna-
vanja jezika. Za Malića je to trebala biti i zgodna prigoda za usavršavanje arapskog jezika.
Među posjetnicama u Malićevoj ostavštini između poznanika Francuza, Tunižana, Arapa,
Španjolaca, Rusa, Ukrajinaca, nalazi se i vizitkarta Marcelle Capy127. Ne može se tvrditi sa
sigurnošću, ali vjerojatno se radi o poznatoj francuskoj novinarki i autorici, sindikalistici,
feministici i pacifistici.
Malić je u Parizu upoznao Muhammada Shahidullaha128, tada već profesora sanskrta i
bengalskog jezika na Sveučilištu u Dhaki (Dacca), danas u Bangladešu, istaknutog i vrlo
cijenjenog lingvista i filologa, dok je bio na doktorskom studiju na Sorbonnei, koji je završio
1928. godine. Bili su u dužem prijateljstvu i dopisivali se i kasnije129. Shahidullah je bio prvi
indijski musliman sa znanstvenim doktoratom. Iako iz vrlo tradicionalne obitelji učenjaka u
sufijskoj tradiciji, Shahidullah se interesirao i za budizam i bio vrlo otvoren za međureligijske
rasprave i susrete, a ono što ga je nesumnjivo povezivalo s Malićem je komparativna filologija
i istraživanja o podrijetlu jezika, ali i širina i otvorenost duha i znanstvenih interesa. Malić se
izborom teme za doktorat o sufijskom pjesniku koji je pisao na perzijskom jeziku u znanst-
venom smislu približio Shahidullahu koji se je nakon svog odlaska iz Pariza stalno raspitivao
za Malićev sudij i kojem se Malić obraćao za savjete u vezi prijevoda s perzijskog jezika.
126 Isto, br. 3, Pismo Tajiba Okića iz Pariza Maliću u Pariz, 5.2.1927.
127 Isto, br. 62, Posjetnice.
128 Subhadra Kumar Sen, Makers of Indian Literature : Muhammad Shahidullah, Sahitya Akademi,
Calcutta, 1998.
129 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 43, Dopisnica Shahidullaha
iz Dacce Maliću u Pariz, 29.4.1931; Dopisnica Shahidullaha iz Dacce Maliću u Tunis (precrtano)
odnosno Pariz, 20.5.1929.; Dopisnica Shahidullaha iz Dacce Maliću u Nicu (precrtano) odnosno
Pariz, 5.11.1930.
48
Doktorand u tunisu
Malić je na preporuku profesora perzijskog jezika i književnosti iz Škole živih orijentalnih
jezika Henrija Masséa pokušao dobiti stipendiju za nastavak studija, doktorat na Fakultetu
književnosti (Faculté des Lettres) na Sveučilištu Sorbonne, koji upisuje 1928. godine130.
U potrazi za prikladnom temom iz perzijske književnosti oslonio se na savjete prijatelja iz
Bosne i izvore iz bosanskohercegovačkog osmanskog nasljeđa. Kako je njegov kolega s ori-
jentalistike M. Tajib Okić bio dobar poznavatelj stanja, a i sam je, nakon diplome iz arapskog
i turskog jezika i književnosti, u isto vrijeme upisivao doktorat i birao temu, vjerojatno je
pouzdan podatak koji Okić kasnije, 1960-ih iznosi u korespondenciji s Omerom Mušićem,
turkologom i arabistom iz Orijentalnog instituta u Sarajevu i s Katedre za orijentalistiku
tamošnjeg Filozofskog fakulteta, da je Malić po njegovu (Okićevu – op.a.) nagovoru i uz
njegovu pomoć doktorirao na temi Bulbulistan šejha Fevzija Mostarca131. U spomenutoj
preporuci Massé u tom trenutku tek još vjerojatnu temu Bulbulistana balkanskog auto-
ra Fevzija ocjenjuje potencijalno korisnim doprinosom povijesti perzijske književnosti132.
Preko bosanskih prijatelja i zagrebačkog muftije, pa i samog Safvet-bega Bašagića, Malić
je pokušao u domovini doći do jednog rukopisa, prijepisa Bulbulistana, za koji je čuo, ali
nije mu se ušlo u trag133. Na kraju, izvore su pronašli u rukopisima iz zbirke Safvet-bega
Bašagića pohranjene u Sveučilišnoj knjižnici u Bratislavi134. Okić je prijavio temu o životu i
djelu istaknutog bosanskog mislioca Hasana Kafije Pruščaka, s prijevodom njegove političko-
130 Isto, br. 164/1, Preporuka Henrija Masséa, Pariz, 22.5.1928.

131 Nakičević, Omer, Profesor Muhamed Taijib Okić u ogledalu naučnih i znanstvenih krugova u BiH,
Gračanički glasnik 33/17 (dodatak), str. 234, Gračanica, maj 2012.
133 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 170/8, Pismo Tajiba Okića (?)
nepoznatog datuma, Maliću u vezi potrage za rukopisom Bulbulistana.
134 Gazić, Lejla, Naučno i stručno djelo dr. Safvet-bega Bašagića, Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna
izdanja XXXIII, Sarajevo, 2010, str. 31; http://www.unesco.org/new/en/communication-and-
information/memory-of-the-world/projects/full-list-of-projects/slovakia-basagics-collection-of-is-
lamic-manuscripts-in-the-university-library-of-bratislava-project/, preuzeto 8.9.2018.; Karahalilović,
Namir, O perzijskom fondu zbirke orijentalnih rukopisa Safvet-bega Bašagića, Beharistan, br. 9, Kul-
turni centar IR Iran, Sarajevo, 2003, str. 10-17.
49
Zorica Manojlović
povijesne rasprave iz 16. stoljeća Temelji mudrosti o uređenju svijeta s arapskog na francuski
jezik. Izborom tema i rukopisa i Malić i Okić su se nastavljali na dotadašnji Bašagićev
znanstveni rad koji je uključivao oba pisca135. Dok je djelo Hasana Kafije Pruščaka Bašagić
preveo s arapskog na hrvatski, o Fevzijevom djelu Bašagić je donio tek nekoliko citata i
ocjena, uz preporuku da djelo zaslužuje da se s njim upozna i šira javnost, da se dostojno
predstavi i objelodani136.
Da bi osigurao financijske izvore za nastavak studija Malić je pokušao 1928. dobiti
Humboldtovu stipendiju, ali mu to nije uspjelo137. Uspio je, međutim, dobiti nepotpunu
jugoslavensku stipendiju s kojom je te studentske godine 1928./29. mogao planirati put
u Tunis radi usavršavanja arapskog jezika, što je bilo dio francuskog visokoobrazovnog
sustava u orijentalistici.
Početkom i u proljeće 1929. godine, Malić i Okić borave nekoliko mjeseci u Tunisu gdje
pohađaju predavanja na državnoj Visokoj školi za arapski jezik (Ecole supérieure de Langue
et Littérature Arabes de Tunis)138 i na starom islamskom učilištu na Ez-Zitouna medresi. Okić
je otišao u Tunis samim krajem 1928. godine, pripremio sve za dolazak Malića koji mu se
pridružio krajem siječnja ili početkom veljače 1929. Opremili su se rječnicima i potrebnom
literaturom. Plan je bio da zajedno rade i pripremaju ispite. Iz njihove korespondencije u
razdoblju od kraja prosinca 1928. do kraja svibnja 1929. godine, prati se proces pribavljanja
135 Bašagić, Safvet, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti : prilog kulturnoj historiji Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1912.
136 Gazić, Lejla, Naučno i stručno djelo..., str. 149; Bajraktarević, Fehim, Milivoj Malić, docteur de
l’Université de Paris, diplomé de l’Ecole Nationale des Langues Orientales vivantes a Paris: Bulbulistan
du Shaïkh Fewzi de Mostar, poète herzégovinien de langue persane - Librairie L. Rodstein, Paris (Ve ),
1935, (189 str. 8o), Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XVI, sv. 2 (1936), Beograd
1936, str. 375.
137 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 7, Odgovor Njemačkog vele
poslanstva u Parizu Maliću u vezi molbe za Humboldtovu stipendiju, 17.8.1928.; br. 9, Odgovor
Zaklade Alexander von Humboldt Maliću u Pariz u vezi zahtjeva za stipendiju, 26.3.1929.
138 Isto, br. 70, Certifikat o završenom tečaju s potpisom ravnatelja škole Williama Marçaisa, Tunis,
27.5.1929.
50
rukopisa iz Bratislave, njihovi planovi oko

izlaska na ispite i obrade rukopisa, izrade dok-
torskog rada, financijski problemi, poteškoće
u vezi kašnjenja stipendija, uzajamno finan-
cijsko kao i pomaganje oko obavljanja raznih
formalnosti u Prosvjetnom odjelu u Parizu
dok je netko od njih bio odsutan iz grada139.
Okić se u Pariz vratio u već ožujku 1929.
Već su tad razmišljali o tiskanju teze koje
bi zbog arapske transkripcije bilo jeftinije u
Tunisu nego u Francuskoj. Okić je svoj rad
u Parizu ubrzavao. Moli Malića, dok je još
u Tunisu, da mu ispita sve mogućnosti kod
lokalnih tiskara, što je konačno moglo trebati
i samom Maliću. Okić je Maliću pomagao u
usavršavanju arapskog pisma, pratio njegov
napredak, a Malić Okiću u prevođenju na
francuski jezik.
Rukopise iz Bašagićeve zbirke u Bratisla-
vi naručili su preko Francuske nacionalne
knjižnice, Malić je naručio dva rukopisa, pri-
jepisa Bulbulistana. Stigli su u ožujku 1929., Razglednica iz Tunisa sestri Marici Rossi u Ri-
dok je on još bio u Tunisu, pokušao ih je dobiti jeku, 14.2.1929. (Osobni arhiv Malić – Rossi)
u Tunis, ali knjižnica u Bratislavi nije dozvo
ljavala da se oni iznose iz Francuske. Pojavio se problem reprodukcije rukopisa, fotografiranje
je bilo preskupo, ostala je mogućnost prepisivanja za što je trebalo više vremena. Okić je iz
Pariza požurivao i sebe i Malića, i iz razloga što im je prijetio gubitak stipendije u ljeto 1929.,
kako mu je bio najavio novi prosvjetni referent u Poslanstvu Kraljevine Jugoslavije u Parizu,
139 Isto, br. 32, 33, 34, 37, 39, 40-42.
51
Zorica Manojlović
Aleksandar Arnautović140. Bio je zabrinut, bojao se posljedica zbog njihova druženja s izvjesnim
Džaferom, koji se zamjerio jugoslavenskim vlastima i kojem je bio zabranjen povratak u zemlju.
Od početka 1929. dijele vijesti iz domovine o uvedenoj diktaturi, političkim promjenama koje
su utjecale i na situaciju jugoslavenskih studenata u Parizu, jer se postrožio postupak kod dodjele
stipendija i ostvarenja drugih materijalnih prava. Okić je bio uvjeren da njemu i Maliću neće biti
produžena stipendija za sljedeću studentsku godinu te da planove treba tome prilagoditi. Maliću
je krajem ožujka 1929. predlagao da se ranije vrati u Pariz da bi mogao do kraja godine prepisati
izvorni tekst Bulbulistana s varijacijama, raspraviti s profesorom Khanom Qazvinijem sporna i
teža pitanja, a kod kuće, ako se bude morao vratiti, nastaviti raditi na tezi141.
U zimskim mjesecima u Tunisu je bilo jako hladno, nije se grijalo, i Okić se, koji se općenito
zaštitnički odnosio prema Maliću, brinuo da Malić zbog slabog zdravlja to neće moći pod-
nijeti kao ni ramazanski post koji je upravo trajao kad je Malić došao u Tunis. Predlagao
mu je da kad zatopli ostane i duže, ili da ode u Alžir ili Marseille, u svakom slučaju
da proboravi u nekom primorskom kraju. Tunis je bio skup, skuplji od Pariza. Nije se
moglo dodatno zaraditi davanjem lekcija iz stranih jezika, bilo je dosta Europljana koji
su se time bavili. Ipak, Malić se u Tunisu zadržao duže, do kraja svibnja 1929. godine.
Neko vrijeme bio je bolestan i iscrpljen142, godilo mu je proljeće, oporavljao se u dugim
šetnjama uz more, datule i arapsku domaću kuhinju koja mu se svidjela a koje se prisjećao
i kasnije u tegobnim pariškim danima. O svemu nadahnuto piše sestri Marici u Rijeku143.
Malić je u Tunisu usavršavao i talijanski jezik pohađanjem večernjeg tečaja za odrasle pri
tuniškom odboru talijanskog Nacionalnog društva “Dante Alighieri”144. Studenti u inter-
140 Isto, br. 37, Pismo Tajiba Okića iz Pariza Maliću u Tunis, 15.3.1929.; br. 42, Pismo Tajiba Okića
iz Pariza Maliću u Tunis, 26.3.1929.
141 Isto, br. 42, Pismo Tajiba Okića iz Pariza Maliću u Tunis, 26.3.1929.
142 Isto, br. 39, Pismo Tajiba Okića iz Pariza Maliću u Tunis, 3.4.1929. Okić mu šalje recepte i pre-
poruke za dijetu dvojice bosanskih liječnika.
143 Osobni arhiv Malić – Rossi, Malićevo pismo sestri Marici Rossi u Rijeku iz Tunisa, 30.3.1929.;
Malićevo pismo sestri Marici Rossi u Rijeku iz Pariza, 16.2.1930.
144 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 70, Iskaznica Večernje škole za
odrasle društva “Dante Alighieri”.
52
nacionalnom okruženju Pariza pa i u Tunisu, učili su

strane jezike i izvan škola, primjenjivali su međusobnu
razmjenu. Malić je jednom Marokancu pomagao u učenju
talijanskog jezika, a on njemu u zamjenu vježbanjem
arapske konverzacije.
U Parizu je mnogima bilo nejasno kako Malić živi u Tunisu
bez dovoljno novca, u Prosvjetnom odjelu nisu vjerova-
li da nešto dodatno ne zarađuje što je bilo nemoguće bez
savršenog poznavanja arapskog jezika. Tu i tamo dobivao bi
pola stipendije unaprijed. U jednom trenutku došlo je do
zastoja stipendije što je ponukalo Malića da se obrati re
ferentu Prosvjetnog odjela Arnautoviću velikim pismom u
kojem negoduje i optužuje Odjel da mu zbog predrasuda
ne žele pomoći i isplatiti stipendiju unaprijed. Dobio je Malić u Parizu početkom 1930-ih
Arnautovićev odgovor s konkretnim savjetima što učiniti, u (Novi Behar, Sarajevo, IX, 1935,
kojem ga uvjerava da se ne radi o predrasudama, da je do br. 7-8, str. 114)
zastoja došlo zbog Malićevog neredovitog dostavljanja priznanica, nudi mu pomoć kod fran-
cuske komisije za produženje stipendije jer vjeruje da mu to neće biti odobreno kod mješovite
francusko-jugoslavenske komisije u Beogradu, ali da mora požuriti i što prije dobiti preporuku
mentora Masséa da je završio bar skicu teze145. Ukratko, iz pisma se vidi da Arnautović Malića
doživljava pomalo nemarnim i opuštenim studentom, i na kraju ga ironično bodri: “Hajde,
Dalmacijo, malo više energičnosti i, naročito, discipline (podcrtano – op.a.) u radu na jednoj
stvari: doktoratu.”.
Unatoč nepovoljnoj situaciji, u krugovima oko Prosvjetnog odjela i Poslanstva Kraljevine
Jugoslavije u Parizu, Malić je imao i svoje simpatizere. Izvjesnom Milojkoviću bilo je jako
žao što nije mogao tada više pomoći Maliću, čak je u svoju oporuku dao unijeti da u slučaju
njegove smrti, Malić dobije nešto od njegove imovine kako bi mogao završiti doktorat146.
145 Isto, br. 52, Pismo Aleksandra Arnautovića iz Pariza Maliću u Tunis, 11.4.1929.
146 Isto, br. 42, Pismo Tajiba Okića iz Pariza Maliću u Tunis, 26.3.1929.
53
Zorica Manojlović
Smodlaka je pokušao osobno u Ministarstvu prosvjete u Beogradu isposlovati da Malić

dobije neki dodatni kredit, ali bilo je novca samo za stipendije147.
Dok je Malić bio u Tunisu, Okić i Osman Asaf Sokolović, tajnik Trgovačke i obrtničke
komore za Bosnu i Hercegovinu, ugledan intelektualac i kulturni djelatnik, dobrotvor,
i sam autor, bibliofil i kolekcionar knjiga i rukopisa, pokušali su u Sarajevu potaknuti
objavljivanje Malićevog prijevoda knjige Apologia dell’Islamismo148 talijanske orijentali
stice Laure Veccia Vaglieri149, u to vrijeme recentnog izdanja, objavljenog 1925. godine
u Rimu koje je izazvalo znatne simpatije kod europskih muslimana i u arapskom svije-
tu150. Knjiga je očito na Malića ostavila značajan dojam. Ulomke iz knjige prevodio je
i prije Tunisa, jer je te prijevode još 1928. ponudio sarajevskom Novom Beharu. Okić
mu iz Pariza šalje u Tunis knjigu i adresu rimskog izdavača A.F. Formigginija, da bi
Malić mogao od autorice zatražiti dozvolu za objavljivanje i pripremati prijevod. Iako se
govorilo već i o detaljima u vezi mogućeg izdanja, u Sarajevu uz sav trud prijatelja nije
bilo interesa za taj nakladnički pothvat, integralni prijevod je ostao neobjavljen. Rukopis
prijevoda cijele knjige nije sačuvan u Malićevoj ostavštini, i nakon njegove smrti bio je
predmetom spekulacija kao još jedan njegov izgubljeni rukopis. U listopadu 1929. go-
dine je uz Okićevo inzistiranje151 u Novom Beharu izašao fragment prijevoda, odnosno
147 Isto, br. 25, Razglednice Josipa Smodlake iz Filip Jakova Maliću u Tunis, 26.2.1929., 24.3.1929.
148 Isto, br. 43, Razglednica Osmana Sokolovića iz Sarajeva Maliću u Pariz, 4.3.1929.; br. 42, Pismo
Tajiba Okića iz Pariza Maliću u Tunis, 26.3.1929; br. 39, isto, 3.4.1929.
149 L.Veccia Vaglieri (1893.-1989.), kći slavnog tršćanskog arheologa Dantea Vaglierija, talijan-
ska arabistica i islamologinja međunarodnog ugleda, dugogodišnja profesorica na Orijentalnom
sveučilištu u Napulju (Istituto Universitario Orientale di Napoli), autorica nekoliko značajnih
knjiga o Islamu i arapskoj kulturi, brojnih radova o ranom Islamu. Posebno je poznata po svo-
joj gramatici arapskog jezika objavljenoj 1937. godine. Smatraju je jednom od pionira talijanske
arabistike i islamologije.
150 Gabrieli, Francesco, Orientalisti del Novecento, Roma, Istituto per l’Oriente C.A. Nallino, 1993.
(http://www.corsiarabo.com/un-ricordo-di-laura-veccia-vaglieri/), preuzeto 5.10.2018.
151 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 23, Pismo Tajiba Okića Pismo
Tajiba OkićaMaliću iz Gračanice u Boulogne sur Mer, 25.10.1929.
54
kompilacija četiri odlomka, iz poglavlja I. (o brzom širenju Islama) i V. (o islamskom

pravu i civilizaciji) koje je Malić uredništvu poslao 1928. godine152.
Teške godine
Problemi sa zdravljem pratili su Malića tijekom cijelog studija. Kako su se pogoršavali njegovi
životni uvjeti zbog oskudice, oni su se pojačavali. Pogodovala mu je toplija klima i morski
zrak pa je povremeno boravio u mjestima uz more. Duge šetnje pored mora i sunce je, uz
određena pravila alternativnih oblika prehrane i zdravog života kojem je težio, doživljavao
kao terapiju za obnovu energije koja mu je bila potrebna. U stvari se radilo o preživljavanju u
uvjetima siromaštva i prisilne askeze te ekonomiziranju s namirnicama i energijom. Pritom se
inspirirao i tradicionalnim narodima i nekim redovničkim zajednicama, koristio iscjeliteljske
kure i dijete, koje razmjenjuje sa svojim prijateljima pokušavajući izbjeći službenu medicinu.
Ipak, povremeno se zbog krajnje tjelesne i psihičke iscrpljenosti morao liječiti i u bolnici.
Po povratku iz Tunisa, osim kraćeg zadržavanja u Parizu, gotovo do kraja 1929. godine,
Malić boravi u Boulogne sur Meru, gradiću uz La Manche u sjevernoj Francuskoj, gdje
odlazi i sljedeće ljeto. Tamo s nedovoljno novca, bez neke mogućnosti zarade kojoj se
nadao, čeka ishod molbi za pomoć koje je poslao potpornim društvima i Trgovačkoj i
obrtničkoj komori u Sarajevo, kao i Trgovačkoj komori u Split. Iz Pariza a zatim i iz Bosne,
svojim intervencijama i vezama u Sarajevu, pokušava mu pomoći Okić153, i sam narušenog
152 Isto, br. 59, br. 59, Pismo urednika Novog Behara Edhema Mulabdića iz Sarajeva Maliću u Pariz, u
kojem mu šalje honorar od 150 dinara za objavljeni prijevod ulomka djela Apologia dell’Islamismo Laure
Veccia Vaglieri (A.F. Formiggini, Roma, 1925.), 31.10.1929. U istom broju je odmah iza Malićevog
prijevoda objavljen članak o osnivanju Orijentalnog odsjeka Jugoslavenske akademije znanosti i umje
tnosti i prikupljanju rukopisa na orijentalnim jezicima kao nezaobilaznim izvorima za povijest južnih
Slavena (Topčić, Nešet, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu i naši rukopisi na tur-
skom, arapskom i perziskom jeziku, Novi Behar, god. III, br. 11, Sarajevo, 1.10.1929., str. 170.)
153 Isto, br. 35, Pisma Tajiba Okića iz Pariza Maliću u Boulogne sur Mer, 31.7.1929., 9.8.1929., 13.8.1929.,
31.8.1929.; Pismo Tajiba Okića iz Sarajeva Maliću u Boulogne sur Mer, 26.9.1929. U svojim pismima
iz kišnog Pariza u ljeto 1929. Okić Maliću želi sunca i novca, a često spominje i imama pariške džamije
koji se raspituje za Malića. Imam pokušava Maliću pomoći tako da ga na poziv i plaćene putne troškove
iz Engleske u svoje ime tamo pošalje na jedan vjerski događaj (pismo od 13.8.1929.).
55
Zorica Manojlović
zdravlja i odloženih studentskih obveza na doktoratu. Kako nigdje nije dobio potporu,
utučeni Malić traži posao i priliku za namještenje u domovini154. Od veljače do lipnja
1930. radi kao nadzornik u internatu škole Jules-Ferry u Versaillesu, gdje je već radio i
početkom 1927. godine155. Nakon ljeta u Boulogne sur Meru, boravi neko vrijeme u Nici,
gdje priprema i zatim krajem godine polaže predviđene ispite156. Te godine konačno uspi-
jeva dobiti stipendiju s rokom za završetak rada na disertaciji. Ipak, u kratkome, jednome
od rijetkih, unatoč pobolijevanju, relativno stabilnom razdoblju od sredine 1930. do kraja
ožujka 1932. kada ponovo gubi stipendiju, Malić nije uspio u potpunosti privesti kraju
svoju tezu. U te dvije godine stabilnosti uspio je vratiti sve svoje dugove iz ranijih godina, a
rado je pomagao i drugima, iako su ga dobronamjerni prijatelji upozoravali da ne pretjeruje
u tome157.
Od proljeća 1932. ponovo je izložen strašnom i sve gorem egzistencijalnom pritisku. Pros-
vjetni referent Arnautović više mu ne želi produljivati rokove dok ne vidi gotov rad i pre-
poruku profesora da disertacija može u tisak, što je bio postupak. Ipak otvorio mu je još
154 Isto, br. 25, Pismo Josipa Smodlake iz Splita Maliću vjerojatno u Versaille, 3.4.1930. Malić je
očito tražio od Smodlake pomoć u traženju posla u domovini. Smodlaka ne može postupiti kako
je Malić tražio, ali ga upućuje da izravno piše ministru Srškiću i da se pozove na njega i još neke,
a on će ga podržati. Upućuje ga kako da objasni svoj prijelaz na Islam, da je uslijedio iz uvjerenja
kao kod tolikih Francuza i zapadnih Europljana. Uz navođenje akademskih referencija, Smodlaka
savjetuje Maliću da istakne da je dobar Jugoslaven.
155 Isto, br. 143, Preporuke škole Jules-Ferry Versailles, 3.3.1927., 19.6.1930.
156 Isto, br. 4, Pisma Ivana Pavlovića iz Nice Maliću u Pariz, 17.11.1930., 29.11.1930. Iz pisama se između
ostalog saznaje da su Pavlović, također Dalmatinac, nesvršeni student Akademije (likovne? ‒ op.a.),
protiv svoje volje u inozemstvu, i Malić, dok je spremao ispite, prijateljevali u Nici i dijelili očaranost
ljepotom kraja, morem i klimom. Pavlović se veseli Malićevom uspjehu s ispitima i poziva ga da ustraje
u svojoj ideji. Poetična pisma su puna sugestivnih opisa mora i energije prirode. Piše i o jugoslavenskim
parobrodima u Nici koji nose vijesti o situaciji u zemlji ali ilegalno i imigrante, koji pričaju o zulumu,
nepravdi i nesložnoj braći. Pavlović se pita gdje je “[...] naš život [...] pravda [...] sloboda?”.
157 Robert Antić ga upozorava da bude pametan, da ne uništava svoju egzistenciju da bi pomogao
banditu na jedan dan jer je to posve nemoralno. (Isto, br. 30, Pismo Roberta Antića iz Bruxellesa
Maliću u Pariz, 29.1.1931.)
56
jednu mogućnost, uredio je da se preko Instituta za slavenske studije do kolovoza te godine

sredstva za tisak mjesečno izravno dostavljaju ugovorenoj tiskari158. Za pomoć i intervenciju
Malić se obratio i u imotski zavičaj, nakon dugo godina i svom bratiću dr. Janku Raku,
zastupniku za kotar Imotski u beogradskoj Narodnoj skupštini. Moli ga da pokuša zaintere
sirati mostarske političare, zastupnike, za Malićevu tezu. Rako mu odgovara da nažalost to
nikoga ne zanima, posebno Hercegovce, da se u državi provodi opća štednja i da novaca
nema te ga upućuje da napiše molbu Ministarstvu prosvjete159. Malić u teškim uvjetima, uz
pozajmice sa Sveučilišta, od obitelji i prijatelja, pokušava završiti rad, ali ne uspijeva. Kao i
prethodnih godina odlazi u Nicu i u ljeto 1932. godine, tada i sa svojom drugom ženom,
poljskom Židovkom Noémie Becker, koja će ga pratiti, pomagati mu i brinuti o njemu
u sve težim životnim okolnostima koje su uslijedile160. Zbog sve lošijeg zdravlja u Nici će
ostati i sljedećih godina.
Monografska obrada pojedinih djela iz povijesti književnosti kao i značajnijih autora bila
je metodološka novost u europskoj orijentalnoj filologiji Malićevog vremena. Znanstve-
na metodologija razvijala se od 18. do 20. stoljeća od katalogizacije i precizne filološke
obrade pojedinačnih rukopisa do prvih monografskih izdanja, suvremenijih pristupa161.
Upravo kad je Malić započeo svoj studij orijentalne filologije, 1924. godine češki orijen-
talist Jan Rypka objavio je u Pragu svoju disertaciju, monografiju o osmanskom pjesniku
južnoslavenskog podrijetla Sabitu Užičaninu. Malić je imao zastoj u radu zbog objektivnog
nedostatka relevantne literature za uvodni dio rada. Osim toga cilj rada nije bio samo
prijevod na francuski, već i puno zahtjevnije kritičko izdanje izvornika, što zbog svih okol-
nosti u konačnici nije realizirano. U Malićevoj ostavštini sačuvan je u u dva primjerka
njegov prijepis cjelovitog izvornog perzijskog teksta Bulbulistana s ispravcima na temelju dva
tada dostupna rukopisa koja je koristio, dakle Malićev integralni rukopis kritičkog izdanja
158 Isto, br. 51, Pismo Aleksandra Arnautovića iz Pariza Maliću u Pariz, 18.4.1932.
159 Isto, br. 54, Pismo Janka Rake iz Beograda Maliću u Pariz, 20.3.1932.
160 Isto, br. 50, Malićeva molba Arnautoviću za podmirenje dijela putnih troškova za njega i suprugu
radi odlaska u Nicu, Pariz, 11.7.1932.
161 Filipović, Nenad, Književna baština bosanskih Muslimana na orijentalnim jezicima u svjetlu evropske
orijentalistike, Prilozi za orijentalnu filologiju, 39/1989, Sarajevo, 1990, str. 155-158.
57
Zorica Manojlović
Dopisnica Aliji Nametku u Sarajevo iz Nice, 22.10.1932. (Historijski arhiv Sarajevo, HAS-ZV-
287b)
Bulbulistana, koji na kraju nije uspio objaviti u knjizi, ako se izuzme manji faksimilski
objavljen fragment162.
Malić je pokušao dobiti podatke i literaturu o Fevziju, društvenom i povijesnom kontek-
stu Mostara, običajima bosanskohercegovačkih muslimana, perzijskoj prijevodnoj literaturi,
preko svojih prijatelja iz Bosne i Hercegovine, braće Abdurrahmana i Alije Nametka
162 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 157, prema Karahalilović,
Namir, O doktorskoj disertaciji Milivoja Mirze Abdurahmana Malića, Znakovi vremena,
Naučnoistraživački institut “Ibn Sina” Sarajevo, Sarajevo, ljeto-jesen 2015, god. XVIII, dvobroj
68/69, str. 39; Karahalilović, Namir, O doktorskoj disertaciji Milivoja Mirze Abdurahmana Malića,
u: Milivoj Mirza Malić i Fevzijev Bulbulistan na Univerzitetu Sorbonne, Sarajevo, 2016., str. 46.
58
i drugih. Uvod je trebao sadržavati podatke o životu autora Bulbulistana i opći pregled
islamske književnosti u Bosni. S Abdurrahmanom Nametkom Malić se upoznao i družio u
Parizu od ožujka do kolovoza 1931. dok je Nametak bio tamo na studiju. Postali su bliski
prijatelji. Unatoč obećanjima i dobroj volji, zbog raznih ograničenja i osobnih problema
prijatelja, nije uspio dobiti knjige i časopise dovoljno brzo163. Nametak već u jesen 1931. uz
pomoć zagrebačkog muftije pokreće inicijativu za prikupljanje novca za tiskanje Malićevog
rada. Malić od svog prijatelja Muharema (?) iz Mostara 1932. godine saznaje za još jedan,
zadnji mostarski rukopisni primjerak Bulbulistana koji je u proljeće te godine otkupila
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti od Karabega164, ali je Malićev rad bio u
završnoj fazi i taj je podatak, kako kaže, dobio u posljednjem trenutku165. U Malićevoj
ostavštini je sačuvana i jedna bilješka s Bašagićevim podacima o Fevziju koju mu je netko
poslao166.
Posebnu stručnu pomoć Maliću je pružio klasični i francuski filolog Đuro Arhanić, koji
je diplomirao francuski jezik i književnost na Sorbonnei, a i kasnije dolazio u Francusku.
Malić je u nekom trenutku financijski pomogao Arhaniću167. Krajem 1932. Malić šalje
Arhaniću u Zagreb svoj francuski prijevod Bulbulistana na ogled. Zahvalni Arhanić svesrdno
podržava Malića, jako hvali njegov savršeni prijevod, kako kaže, šalje mu svoje bilješke168.
163 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 43, Dopisnica Abdurrahmana
Nametka iz Zagreba Maliću u Nicu, 29.10.1931.; Historijski arhiv Sarajevo, HAS-ZV-287, Dopi
snica Milivoja Mirze A. Malića iz Nice Aliji Nametku u Sarajevo, 22.10.1932.
164 Isto, br. 43, Razglednica Muharema (?) iz Mostara Maliću u Nicu, 4.11.1932. Radi se o trećem
putovanju u Bosnu i Hercegovinu Alekseja Olesnickog, kojeg je JAZU angažirala s ciljem
prikupljanja rukopisa za svoj orijentalni odjel, u ožujku i travnju 1932. U potrazi za rukopisima u
Mostaru i Hercegovini Olesnickom su pomagala braća Ahmed i Alija Karabeg (Ždralović,
Muhamed, Aleksej Olesnicki i Orijentalna zbirka Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti,
Radovi Arhiva JAZU, sv. 2 (1973), str. 100).
165 Malić taj podatak spominje u svojoj objavljenoj disertaciji (Malić, Milivoj, Bulbulistan du Shaïkh Fewzi
de Mostar, poète herzégovinien de langue persane – Librairie L. Rodstein, Paris (Ve ), 1935, str. 85.
166 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 170/1.
167 Isto, br. 28, Pismo Đure Arhanića iz Pariza Maliću u Pariz, nedatirano.
168 Isto, br. 27, Pismo Đure Arhanića iz Zagreba Maliću u Nicu, 14.10.1932.
59
Zorica Manojlović
Tješi ga u teškoj situaciji u kojoj se našao, ocjenjuje da je Malić već samim prijevodom
učinio veliku stvar i da mu to stručnjaci moraju priznati. Nudi mu zanimljivu uslugu koja
bi pred pariškim profesorima osnažila znanstveni značaj teme. Predlaže mu da za zagrebački
Obzor pripremi jedan esej o Fevziju i Bulbulistanu, siguran je da bi ga urednik Obzora,
njegov prijatelj Rudolf Meixner, objavio. U tom slučaju Malić bi objavljeni tekst mogao
pokazati svojim profesorima, pa bi oni kad bi vidjeli da postoji interes za Bulbulistan, kako
navodi, imali više poštovanja za malu sredinu.
U to vrijeme Malić je konačno bio u fazi strojnog prepisivanja rada ali i u teškoj, nikad
goroj situaciji, kad mu je prijetilo izbacivanje iz stana, kad nema novca ni za hranu ni za
poštansku marku, a pogotovo za pisaći stroj, kako u krajnjoj nuždi piše sestri Marici169.
Kao stranac i student teško je mogao dobiti posao. Bio je u bolnici iz koje je pobjegao jer
mu je bilo još gore. Na samom kraju studija, s planom obrane teze za nekoliko mjeseci,
on nema izlaza, nema se kome obratiti. Josip Smodlaka je pokušao bez uspjeha isposlovati
neku brzu potporu za njega. Malić nije uspio dostići rok do veljače 1933. godine kojem
se nadao pod uvjetima povoljnog razvoja događaja. Njegove prilike su se i dalje nezausta
vljivo pogoršavale170. Od Jugoslavenske kolonije u Parizu zamolio je bilo kakvu financijsku
pomoć, ali njen blagajnik Stjepan Pichler ga je sa žaljenjem i prijateljskim tonom morao
odbiti kako zbog toga što organizacija u ekonomskoj krizi i podrezanih državnih subvencija
nije imala novca a ni članstva, a prvenstveno jer glavni tajnik Kolonije prosvjetni referent
Aleksandar Arnautović nije želio čuti za to dok ne dobije preporuku Malićevih profesora o
završenom radu171. Tek tada je Malić mogao očekivati financijsko olakšanje, pomoć i za sebe
i za tiskanje rada. Jedno vrijeme Malić je radio na imanju Villa Fontana Rosa, u vlasništvu
udovice španjolskog novinara, pisca i režisera Vicentea Blasca Ibáñeza, u Mentonu, također
169 Osobni arhiv Malić – Rossi, Malićeva pismo iz Nice sestri Marici Rossi u Rijeku, 2.12.1932.,
17.12.1932.
170 Isto, Malićeva pisma iz Nice sestri Marici Rossi u Rijeku, 1.4.1933., 4.9.1933.
171 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 53, Pismo Stjepana Pichlera
Maliću iz Pariza u Nicu, 4.2.1933. Pichler žali što zbog svojih loših financijskih prilika ne može
osobno Maliću pomoći ili naći neki drugi izvor. Pritom opisuje jadno ekonomsko stanje svog
okruženja.
60
na Azurnoj obali172. U krajnje nepovoljnim okolnostima u lipnju 1933. godine rođena je

Malićeva kći Jelena Šeherzada.
Malić je te godine pisao uvodni dio teze u intenzivnim konzultacijama sa svojim profe-
sorom i mentorom Henrijem Masséom, koji ga je podržavao i osobno suosjećao s njim
u njegovim nevoljama173. I on je pokušavao pomoći i posredovati kod Arnautovića, kao
i fakultetski uredi. Povremeno bi Malić dobivao jednokratne novčane zajmove od strane
sveučilišta sve do same obrane rada. U studenom 1933. predao je svoj rad profesoru Masséu
koji je u svojoj preporuci napisao da se uz određene nužne dopune u uvodnom dijelu teze,
rad može smatrati dovršenim174. Iako je očito trebalo još doraditi tezu, to uvjerenje mu je
vjerojatno trebalo pomoći da što prije dobije potrebna sredstva.
U jesen 1933. Malić se obraća ministru i moli da ga preporuči za pomoć kod samog kral-
ja175. Opisuje svoje vrlo teške prilike, upozorava da mu i nakon što je završio rad, novac
preostao od njegove ranije stipendije namijenjen tiskanju rada ne stiže. Navodi da bi bio
potpuno propao da mu nije pomogao jedan žurnalist (Krešimir Kovačić? – op.a.). Molbi
je priložio i svoj rad Slavni Jugosloveni u stranom svetu, članak objavljen u ediciji Jugoslavi-
ja u Francuskoj176. Zanimljivo je da se radi o publikaciji koju je izdavala Jugoslavenska
kolonija u Francuskoj, u kojoj je vrlo utjecajan član uprave bio sam referent Arnautović.
Iz zemlje uporno Maliću pokušava pomoći Smodlaka, pismima Arnautoviću i ministru
172 Isto, br. 170/13, Pismo Maliću u Nicu s imanja Fontana Rosa u ime gospođe Ibáñez, 28.7.1933.
Danas je taj povijesni vrt u andaluzijskom i arapsko-perzijskom stilu kojeg je Ibáñez sagradio 1922.
godine turistička atrakcija. Svoju vilu vlasnik je posvetio književnicima Cervantesu, Dickensu i
Balzacu, pa je poznata i kao Kuća pisaca.
173 Isto, br. 164/10, 164/4, 164/5, 164/7, Pisma Henrija Masséa iz Pariza Maliću u Nicu, 15.7.,1933.,
19.9.1933., 18.10.1933., 4.11.1933.
174 Isto, br. 164/8, Pismo Henrija Masséa iz Pariza Maliću u Nicu i potvrda o predanom rukopisu i
završenoj tezi, Pariz, 12.11.1933.
175 Isto, br. 170/11, Koncept Malićevog pisma ministru, nedatirano. Malić navodi da je već 14 mjese-
ci u Nici.
176 Nažalost, nije pronađen precizan bibliografski podatak o časopisu.
61
Zorica Manojlović
prosvjete kao i svojom preporukom profesoru Eisenmannu sa Instituta za slavenske studije

u Parizu177.
Na kraju godine Malić se za pomoć obratio pismom i danskom kralju Kristijanu X., što mu
je u najosjetljivijem trenutku donijelo dodatni sukob s Arnautovićem. Pismo je iz Danske
bilo dostavljeno Arnautoviću koji je zamjerio Maliću da se danskom kralju predstavio kao
Hrvat u smislu državljanstva178. U svom odgovoru Arnautoviću Malić to niječe i navodi
da je govorio u smislu narodnosti, da danski kralj vrlo dobro zna da su Hrvati državljani
Jugoslavije i da Hrvatska kao država ne postoji, da nije htio zatajiti da je Jugoslaven.
Nestrpljivo objašnjava razliku između narodnosti i državljanstva, te da je sam Arnautović
uostalom dao objaviti njegov članak o Jugoslavenima i dobro zna u kojem smislu je Malić
Jugoslaven179. U spor se svojim obraćanjem Arnautoviću uključio i Josip Smodlaka koji je
pokušao obraniti Malića i preporučiti ga za pomoć ali bez uspjeha. Smodlaka je zamjerio
Arnautoviću kako se ponio prema Maliću kao Hrvatu, podržao Malića ali i savjetovao ga
da ne poduzima radikalne korake i da se ne zamjera dalje jer je njegov položaj Hrvata koji
je prešao na Islam drukčiji od svih drugih180.
177 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 25, Pismo Josipa Smodlake iz
Splita Maliću u Nicu, 24.11.1933.
178 Isto, br. 56, Koncept Malićevog pisma iz Nice Arnautoviću u Pariz, 23.12.1933.
179 Brani se, kako kaže, od mlaćenja prazne slame i šikaniranja poštenih ljudi. “Koliko je meni poznato
u nas još nije zabranjeno ime Hrvat ili Srbin [...] Sama naša država izdala je marke ‘1000 god.
Hrv. kraljevstva’[...]”. Navodi primjere slobodnog izražavanja jugoslavenskih državljana drugih
narodnosti (Nijemac iz Banata, Arnaut iz Makedonije), i pita se kako nijednom članu jugoslaven-
skog poslanstva ne smeta kad ruske novine u Parizu svakodnevno kad spominju nekog Srbina, ne
koriste naziv Jugoslaven.
180 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 55, Pismo Josipa Smodlake iz
Splita Maliću u Nicu, 26.3.1934. Malić je želio učiniti, vjerojatno u vezi stipendije, nešto što mu je
savjetovao jedan Crnogorac. Smodlaka također komentira izvatke iz Malićeve teze i njegov članak
Slavni Jugosloveni u stranom svijetu i bodri ga da što prije preda rad. Financijska situacija u zemlji
je teška, Smodlaka pomaže Malićevoj majci da dobije zaostatke mirovine koje želi poslati sinu u
Francusku.
62
Konačno, Malić je u ljeto 1934. uspio predati rad, ali ga je mogao braniti tek na kraju
studentske godine 1934./35., nakon tiskanja teze. Nakon što se je vratio u Pariz, njega i
njegovu francusku obitelj čekala je još jedna naporna i egzistencijalno nesigurna godina.
Novac za tiskanje disertacije nije mogao dobiti odmah. Sveučilište ga je podržalo u nje-
govoj situaciji na više načina. Rektor je svojom preporukom Prefekturi pokušao pomoći
Maliću da, iako je u statusu studenta, ali bez izvora prihoda, dobije radnu dozvolu za tu
jednu preostalu godinu dok ne doktorira i vrati se u svoju zemlju tražiti mjesto profesora181.
Tajnik Škole živih orijentalnih jezika i potpredsjednik Instituta za slavenske studije Paul
Boyer u svojoj osobno intoniranoj preporuci za posudbu sredstava Maliću, opisuje ga kao
izrazito časnu i poštenu osobu koja je bila prisiljena studirati u uvjetima samoodržanja, uz
povremene studentske potpore i olakšice te manje poslove a posebno je naglasio da je Malić
uvijek uredno vraćao svaki zajam182. Dobivao je potporu od Društva prijatelja Sveučilišta
u Parizu (Société des Amis des Universités de Paris), posebno njegovog glavnog tajnika i
također ravnatelja jednog od sveučilišnog ureda (Bureau des Renseignements Scientifiques)
Henryija Goya183. Kad se je u veljači 1935. Malić obratio Louisu Eisenmannu, zamjeniku
ravnatelja Nacionalnog ureda francuskih sveučilišta i škola (Office National des Universi-
tés et Ecoles Françaises), dugogodišnjem voditelju Instituta za slavenske studije, on ga je
uputio na Arnautovića da on vidi što se može učiniti za Malića. Na kraju, od prosvjetnog
referenta Arnautovića dobio je samo potporu za tiskanje teze184.
Malićev rukopis recenzirali su i redigirali njegov profesor i mentor orijentalist Henri Massé i
slavist André Vaillant, koji su i dali dozvolu za tiskanje185. Taj postupak odvijao se u kratkom
razdoblju i pod pritiskom rokova pa je tekst otišao u tisak prije nego što je obavljena korektura
do kraja. Naknadno je u već tiskanu knjigu bilo potrebno dodati velik broj ispravaka.
181 Isto, br. 134/4, 134/5, Pismo iz Ureda glavnog tajnika Sveučilišta Maliću kojim mu se dostavlja
preporuka Rektorovog ureda za policijskog prefekta, 19.7.1934.
182 Isto, br. 134/6, Preporuka Paula Boyera za posudbu novca Maliću, Pariz, 3.10.1934.
183 Isto, br. 134/7, 134/8, 134/11, 134/12, Priznanice o posuđenom novcu.
184 Isto, br. 134/9, Pismo Louisa Eisenmanna iz Pariza Maliću u Pariz, 25.2.1935.
185 Isto, br. 163, Pisma André Vaillanta Maliću, 14.5.1935., 17.5.1935., 20.5.1935., 3.6.1935.,
11.7.1935.
63
Zorica Manojlović
Malićevo zdravstveno stanje se ozbiljno pogoršavalo, nije više mogao raditi. Mjesec dana
prije obrane teze u iskrenom pismu jednom svom neimenovanom dobrotvoru, iskazuje svu
težinu svog stanja i svoje potpuno iscrpljene supruge, koja se srami o tome govoriti186. Pred
njim je bio još težak posao pripreme obrane disertacije, korigiranja rada, previše i za zdra-
vog čovjeka, kako je rekao. Noge su mu bile skoro oduzete, po nalogu liječnika morao je
mirovati, poboljšanja nije bilo. Gorko i autoironično dopisuje da ako to stanje potraje koji
tjedan, neće mu trebati novac za putne, već pogrebne troškove. S poštovanjem i zahvalan
za sve što je ta osoba učinila za njega, moli je da i taj put ne odustane od njega i njegove
obitelji.
Milivoj Mirza A. Malić obranio je svoju doktorsku tezu 17.7.1935. godine187. Sanitetsko
vozilo prevezlo ga je taj dan na Sorbonneu i natrag teško pokretnog188. Tiskano izdanje
njegove disertacije objavio je pariški nakladnik Librairie L. Rodstein. Malić je knjigu
posvetio svojoj ženi Noémie. Za razliku od svih njegovih nesretnih literarnih pokušaja,
kako je to opisivao ranih 1920-ih, i nesuđenih izdavačkih projekata s prijevodima pojedinih
djela, ovo izdanje je uz veliku cijenu realizirano.
Tih dana bio je u kontaktu i s profesorom Mirzom Muhamaddom Khanom Qazvinijem.
Malić mu se želio zahvaliti za pomoć koju mu je on još 1930. i 1931. svojim ispravci-
ma pružio u prevođenju Bulbulistana. Profesor mu je uzvratio čestitkom i pohvalama za
ustrajnost i plemeniti karakter koji ga navodi na gestu takve zahvale za minimalnu uslugu
ispravka nekoliko redaka189.
186 isto, br. 170/14, Koncept Malićevog pisma iz Pariza neimenovanom gospodinu, 12.6.1935.
187 Osobni arhiv Davorina Malića, Potvrda Sveučilišta u Parizu o obranjenom doktoratu Milivoja
Malića na Fakultetu književnosti, 17.7.1935. (prijepis)
188 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 170/7, Pismo Nacionalnog
društva ambulantnih vozila (Société Nationale des Ambulances Automobiles) Maliću o zaprimlje
noj narudžbi sanitetskih kola za 17.7.1935. u 8,20 sati, s brošurom i ilustracijama, 16.7.1935.
189 Isto, br. 165, Dopisnica M.M. Kahn Qazvinija iz Pariza Maliću u Pariz, 18.8.1935.
64
Povratak
Po obrani teze Malić nakon duge odsutnosti uz potporu
prijatelja priprema povratak u zemlju. Iako su znali za nje-
govo jako narušeno zdravlje, u pismima prijatelja i poznanika
osjeti se optimizam i nada da će konačno teško razdoblje
ostaviti iza sebe. Malić se vjerojatno liječio u bolnici to
ljeto. Stjepan Pichler posjećuje ga bolesnog, a krajem kolo-
voza 1935. javlja mu se pismom i raspituje za novosti, da li
mu je bolje, da li je već kod kuće, i šalje mu parišku adresu
Luje Vojnovića da mu se Malić javi190. Početkom rujna
Josip Smodlaka zahvaljuje Maliću na knjizi koju mu je po- S lijeva na desno: Malićeva kći
slao i čestita na diplomi191. Javlja mu da je za njega poslaoTušenjka, Natalija Malić (su-
svoje posjetnice Malićevoj sestri Zlati u Zagreb i uvjerava pruga Malićevog brata Mate) i
da može biti bez brige. Ubrzo su ga očekivali u Zagrebu. Malićeva druga supruga Noémie
Maliću je bio potreban oporavak. Sa suprugom i majkom Becker na Sušaku u jesen 1935.
(Osobni arhiv Vide Korać)
želio je otići na odmor, u bosanske šume. Njegov prijatelj,
također pariški student Šemso Dervišević preporučuje ga u Bosni za mogućnost nekog
jeftinijeg oporavka kao osobu vrlo zaslužnu za kulturu bosanskih muslimana192.
U rujnu 1935. godine Malić se sa suprugom i kćerkom vratio u Hrvatsku. Iznajmio je
stan u Zagrebu. Po nekim još uvijek nepotvrđenim izvorima o njemu se već neko vrijeme
navodno bilo govorilo kao o kandidatu za mjesto na katedri za orijentalistiku koja se treba-
la osnovati na Filozofskom fakultetu193. Nastojanja o osnivanju katedre za orijentalistiku u
Zagrebu pokrenuta na prijelazu stoljeća nisu se uspijevala realizirati zbog nedostatka
190 Isto, br. 13, Pismo Stjepana Pichlera iz Pariza Maliću u Pariz, 26.8.1935. Lujo Vojnović u to je vri-
jeme bio jugoslavenski izaslanik pri Međunarodnom institutu za intelektualnu suradnju u Parizu.
191 Isto, br. 25, Razglednica Josipa Smodlake iz Makarske Maliću u Pariz, 5.9.1935.
192 Isto, br. 57, Pismo Šemse Derviševića iz Pariza šerijatskom sudcu Hazimu Hadžiću u Bosanski
Novi, 4.9.1935.
193 (Ekr.) Umro Dr. Abdurrahman Mirza Malić, Obzor, Zagreb, LXXVI, 248 (26.10.1935), str. 2.
Po navodima iz članka Obzor je o tome pisao 1934. godine.; Također, (Ekr.) Dr. Milivoj – Mirza
Malić, Svijet, Zagreb, XX, br. 20, 9.11.1935., str. 393.
65
Zorica Manojlović
akademski obrazovanih orijentalista. Katedru je trebao dobiti dr. Safvet-beg Bašagić nakon
doktorata iz orijentalnih jezika stečenog u Beču 1910. godine, ali do toga nije došlo jer
se je on usmjerio političkom radu prihvativši dužnost zastupnika u Bosanskom saboru194.
Potrebu za stručnjacima iz područja orijentalne filologije imala je i Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti radi obrade zbirke orijentalnih rukopisa koja se zalaganjem predsjed-
nika Akademije Vladimira Mažuranića i Gavre Manojlovića prikupljala od druge polov-
ice 1920-ih, na čijoj obradi je radio jedino ruski turkolog ukrajinskog podrijetla Aleksej
Olesnicki195. Razvojem zbirke pojačan je i problem nedostatka katedre196.
Malić se pokušao oporaviti, kraće vrijeme boravio je u Skradu197, ali je njegovo stanje bilo
nepovratno loše. Na samom kraju svog života vraća se na Sušak i umire u bolnici s dijagno-
zom mijelitisa 12.10.1935. godine198. Iako je bilo poznato da je trajno narušenog zdravlja,
tako brzi kraj ipak je bio neočekivan za njegove bližnje i prijatelje.
Posljednja mu je želja bila da bude sahranjen po muslimanskom obredu, što je njegova
majka prihvatila. Sahranjen je na trsatskom groblju 13.10.1935. godine u obiteljskoj grob-
nici pored svog oca Klonimira koji je umro 1927. godine. U to vrijeme na Sušaku nije
postojao službeni oblik vjerske organiziranosti muslimana pa se obitelj obratila zagrebačkoj
194 Gazić, Lejla, Naučno i stručno djelo..., str. 30.

195 Olesnickij, Aleksej A., Naše orientalno blago: istočni muslimanski rukopisi i isprave u Jugoslavenskoj
akademiji znaosti i umjetnosti u Zagrebu, Zagreb: [s.n.], 1932.; Šimčik, Antun, Orijentalna zbirka
Jugoslavenske Akademije..., Novi Behar, 11(1937-1938), br. 5-6, str. 90.; Traljić, Seid M., Orien-
talistika na hrvatskom sveučilištu, Narodna uzdanica - kalendar za godinu 1944, god. XII, 1943.,
Sarajevo, str. 65-70; Bajraktarević, Sulejman, O razvitku Orijentalne zbirke Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Ljetopis Jugoslavenske akademije, knjiga 57, Zagreb, 1953., str.
147-154; Ždralović, Muhamed, Aleksej Olesnicki i Orijentalna zbirka Jugoslavenske akademije zna-
nosti i umjetnosti, Radovi Arhiva JAZU, sv. 2 (1973), str. 97-110.
196 Katedra je u obliku lektorata za turski jezik osnovana 1937. a do svoje smrti 1943. godine na njoj
je predavao Olesnicki. (Orijentalna stolica na sveučilištu zagrebačkom, Novi Behar, 11 (1937-1938),
br. 9-11, str. 168-169).
197 (Ekr.) Pok. Mirza-Milivoj Malić hrvatski orijentolog, Jutarnji list, Zagreb,26.10.1935., str. 9.
198 Matični ured Medveščak – Zagreb, Matica umrlih muslimana (sidžilli vefijat), upis br. 21/1935.
66
zajednici. Na sprovodu je govorio

zagrebački muftija Ismet Muftić
pred kojim je 1922. godine Malić
i primio Islam a što je djelomično
preneseno u sušačkim Primorskim
novinama 18.10.1935. godine. O
Maliću je govorio kao o jedinstve
noj pojavi među domaćim musli-
manima, osobi koja je znanstvenim
promišljanjem došla do spoznaje
da su islamskom nauku slične
mnoge socijalne vjerske ideologije
Staroga i Novoga zavjeta199. Istaknuo Osmrtnica za dr. Mirzu A. M. Malića (Arhiv Bosne i
je Malićevu težnju ka islam skim Hercegovine, "Napredkova" kulturno-historijska zbirka,
znanostima preko poznavanja ori- br. 1877/1, odsj. III, br. 1)
jentalnih jezika.
Nekrologe su objavili zagrebački listovi Jutarnji list 200, Obzor201, Svijet202, Vjesnik, saraje-
vski Novi Behar203, Narodna uzdanica (kalendar)204, Glasnik Vrhovnog vjerskog starješinstva
Islamske vjerske zajednice205, Jugoslovenska pošta206, a prvu obljetnicu Malićeve smrti 1936.
199 Osobni arhiv Davorina Malića, Posmrtni govor Ismeta Muftića na sprovodu Milivoja Mirze A.
Malića (prijepis).
200 (Ekr.) Pok. Mirza-Milivoj Malić hrvatski orijentolog, Jutarnji list, 26.10.1935., str. 9.
201 (Ekr.) Umro Dr. Abdurrahman Mirza Malić, Obzor, Zagreb, LXXVI, 248 (26.10.1935), str. 2.
202 (Ekr.) Dr. Milivoj – Mirza Malić, Svijet, Zagreb, XX, br. 20, 9.11.1935., str. 393.
204 (Nametak, Alija), Dr. Abdurahman Mirza Malić, Narodna uzdanica, kalendar IV/1936, Sarajevo
1935.
205 (Nametak, Alija), Jedan veliki gubitak jugoslovenskih muslimana, Glasnik Vrhovnog vjerskog
starješinstva Islamske vjerske zajednice, III/br. 10-11, Sarajevo 1935, str. 482.
206 Jugoslovenska pošta, Sarajevo, 18.10.1935., str. 4.
67
Zorica Manojlović
godine obilježio je i Gajret207. Tada je stvoren jedan pomalo romantičan i apologetski nara-
tiv o Maliću koji se nekritički prenosi do današnjih dana, uz dosta netočnih ili iskrivlje
nih podataka, površnih ocjena, nevjerojatnih pretjerivanja i mistifikacija. U tome su
prednjačili tekstovi u zagrebačkim izdanjima koja je potpisao Munir Ekremov Šahinović
pod skraćenim pseudonimom (Ekr.), što je čudno jer se radi o novinaru bliskom islam-
skoj vjerskoj općini u Zagrebu koja je bila informirana o Malićevom životu. Po vjerodo
stojnosti se, iako u fragmentima neprecizni, izdvajaju tekstovi Malićevih bliskih prijatelja
Abdurrahmana Nametka i Muhameda Tajiba Okića, svjedočenja na temelju druženja iz
pariških dana. Obojica su bila u kontaktu s Malićevom sestrom Nevenkom, Okić je kori
stio i podatke iz Malićeve osobne dokumentacije koje mu je ona poslala. Nametkov tekst
u Novom Beharu je više intimistička reminiscencija, dok je Okićev članak u Gajretu nešto
distanciraniji, informativan i stručan prikaz Malićevog života, obrazovanja i doprinosa
orijentalistici. Okić o njemu govori kao o osobi čvrstog karaktera sa svim predispozici-
jama ozbiljnog znanstvenika, posebno nadarenom čovjeku koji je impresionirao svojim
poznavanjem filozofije, misticizma, religijskih učenja, čovjeku s pjesničkom inspiracijom.
Pamti ga kao plemenitog, duboko osjećajnog, skromnog do granica mističkog odricanja,
nesklonog karijerizmu. Nametak je pisao o njemu kao dragom stvorenju, naučenom na
dobro i zlo ali koje je primalo “[...] samo dobro i ljepotu u svoje srce, veliki um i plemenitu
dušu[...]208.
Neposredno nakon Malićevog ukopa obitelj se našla u situaciji da mora braniti njegovo pravo da
bude sahranjen u obiteljskoj grobnici uz oca koji je umro 1927. godine. Iako su lokalne novine209
sprovod dr. Mirze A. Milivoja Malića opisale kao dostojan ispraćaj uvaženog sugrađanina
kojem je nazočio velik broj znanaca i poštovalaca, ipak je islamski obred u to vrijeme na
Sušaku bio nesvakidašnji događaj koji je izazvao i neke negativne reakcije. Prema tadašnjim
običajima i propisima groblja su bila vjerski podijeljena pa je prvi islamski obred na trsatskom
groblju bio presedan. Na to su se pozvali trsatski župnik i senjsko-modruški biskup kada su
nekoliko dana nakon pokopa, općinskim vlastima službeno negodovali zbog toga što je Malić
207 Okić, Muhamed Tajib, nav.dj., str. 173-175.

208 Nametak, Abdurahman, nav. dj., str. 115.
209 Dr. Mirza A. M. Malić, Primorske novine, Sušak, 18.10.1935., str. 4.
68
kao musliman sahranjen na rimokatoličkom di-

jelu groblja i zatražili da se njegovo tijelo pren-
ese na muslimanski dio210. Iako to nije bilo
moguće iz jednostavnog razloga što na Sušaku
tada nije postojala ni islamska vjerska zajedni-
ca pa ni muslimansko groblje, obitelj je čvrsto
odlučila spriječiti takav razvoj događaja iz razloga
očuvanja obiteljskog integriteta i poštovanja vjere
svoga člana. Spor je potrajao od listopada 1935.
do lipnja 1936. godine, navodno je ekshumacija
čak bila i naložena. Gradsko poglavarstvo Sušak
se zbog slučaja koji nije bio predviđen propisima
o uređenju groblja pozvalo na zagrebačku prak-
su da se da prednost pravu zajedničkog ukopa
članova obitelji bez obzira na vjeroispovijest, ali
je tražilo i mišljenje više vlasti u Zagrebu koja je
na kraju potvrdila takvu odluku.
Kroz 1936. godinu u Mostaru su po obredima
islamske vjere Abdurrahman Nametak, njegov Grob Milivoja Mirze A. Malića na trsat-
otac i još neki islamski učenjaci držali molitve za skom groblju, listopad 1935. (Osobni arhiv
upokojenje duše Mirze A. Malića, također u još Davorina Malića)
nekim mjestima Bosne i Hercegovine211. U Sarajevu su u istu svrhu pojedina muslimanska
društva održavala javne molitve uz prigodna predavanja.
U studenom 2013. godine posmrtni ostaci Milivoja Mirze A. Malića i članova njegove
obitelji, roditelja, sestre Nevenke i njenog supruga Osvalda Ramousa, prebačeni su s trsat-
skog groblja na groblje Kozala u grobnicu obitelji Malićeve sestre Marice Rossi.
210 Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-23, Gradsko poglavarstvo Sušak, Opći spisi, br. 2230/1936.
211 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 2, Pismo Abdurrahmana
Nametka iz Bihaća Nevenki Malić u Suboticu, 28.5.1936.
69
Zorica Manojlović
Recepcija malićeve disertacije

Malićeva objavljena disertacija bila je odmah zapažena, 1936. godine izašlo je nekoliko
relevantnih stručnih prikaza i recenzija212, te je iste godine uvrštena u jednu bibliografiju
perzijske književnosti u prilogu Abstracta islamica značajnog francuskog orijentalističkog
časopisa Revue des études islamiques213. Uz tu, djelo je kroz vrijeme dobilo još nekoliko
inozemnih referencija214.
Recenzenti su posebno isticali uložen trud i ozbiljan rad, kvalitetu samog Malićevog fran-
cuskog prijevoda Bulbulistana i naglašavali Malićev pjesnički dar. Hvaleći ga, Malića su mnogi
zbog zahvalnosti za znanstveni doprinos povijesti književnosti bosanskohercegovačkih mus-
limana nazivali Bašagićevim nasljednikom, a stroži i objektivniji kritičari njegove studije su
joj uz ostale nedostatke i nesavršenosti upravo zamjerali pretjerano i nekritičko oslanjanje
na Bašagića i preuzimanje njegovog apologetskog pristupa (Fehim Bajraktarević215) kao i
vezanost znanjem za tradicionalno muslimansko okruženje Balkana koja ga je ograničavala
212 Bajraktarević, Fehim, nav.dj., str. 375-379; Šahinović, Munir Ekremov (M.Š.Ekremov), Šejh
Fevzija Blagajac. Persijski pjesnik iz Mostara – Dr. Milivoj Mirza-Malić: “Bulbulistan du Shaïkh
Fewzi de Mostar, poète herzégovinien de langue persane”, Obzor, Zagreb, LXXVI, 8 (11.I 1936),
str. 2; Okić, M. Tajib, Dr. Mirza A. Malić (Uz godišnjicu njegove smrti), Gajret, VII/11, Sarajevo,
1936, str. 173-175.
213 Histoire littéraire (persane et turque), Abstracta islamica : extrait de la Revue des études islamiques,
5e serie, Paris 1936, str. A.314
214 Bogdanović, Dejan, Edebiyyat-e farsi dar Yugoslavi (Perzijska književnost u Jugoslaviji), Teheran
1964; Balić, Smail, Der Südslavische Anteil an der Prosaliteratur der Osmanen, Oesterreichische
Osthefte, VIII/no 6, Wien, 1966, str. 469-477; Popovic, Alexandre, La littérature ottomane des
Musulmans Yougoslaves: Essai de bibliographie Raisonnée, 309-376, str. 354, red.br. 176, Journal
asiatique, Tome CCLIX, Année1971, Fascicules 3 et 4, Paris 1971.
215 Fehim Bajraktarević, sveučilišni profesor, europski je orijentalist s diplomom i doktoratom
sveučilišta u Beču, iranist međunarodnog ugleda, suradnik u međunarodnim projektima poput
Enciklopedije Islama (Gazić, Lejla, Fehim Bajraktarević – balkanski orijentalista evropskog tipa, Zna-
kovi vremena, ljeto-jesen 2010. Vol. 13, dvobroj 48-49, Sarajevo, 2010., str. 10-23).
70
u suočavanju s europskom orijentalistikom svog vremena

(Alexandre Popovic)216. On se doista kao i drugi oslanjao na
Bašagićev pionirski rad o književnosti Bošnjaka na orijental-
nim jezicima i na teze o utjecaju posebnosti etničkog karak-
tera bosanskohercegovačkih muslimana na njihovo književno
stvaranje unutar osmanske književnosti, jer drugih istraživanja
i znanstvenih informacija o toj temi nije ni bilo previše217.
Do sredine 1930-ih, kako opisuje Fehim Bajraktarević 1937.
godine218, bilo je dosta istraživača i pisaca koji su orijentalističke
teme obrađivali nedovoljno znanstveno. Djelovala je samo Kate-
dra za orijentalnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu,
prva na Balkanu, koju je 1926. godine osnovao Bajraktarević.
Tiskana Malićeva disertacija
U svojoj recenziji Malićevog rada Bajraktarević s pravom Bulbulistan du Shaïkh Fewzi
ističe da Malić nije otkrio Fevzija i Bulbulistan samo zapadnoj de Mostar : Poète herzégovi
Europi, nego je preko francuskog prijevoda i to izvornog nien de langue persane, L.
rukopisa, omogućio i onodobnoj jugoslavenskoj kulturnoj i Rodstein, Paris, 1935.
216 Francuski orijentalist srpskog podrijetla Alexandre Popovic, Bajraktarevićev učenik, bavio se
istraživanjima tzv. perifernog Islama kao posebnog rukavca osmanske i postosmanske književnosti,
unutar njega književnim stvaranjem na orijentalnim jezicima na Balkanu. Poznat je po strogom
kritičkom stavu prema dosezima jugoslavenske orijentalistike i radovima lokalnih istraživača, ko-
jima zamjera romantičan i preoptimističan pogled na književnu baštinu, znanstvenu nepouzda-
nost i nedovoljnu akribiju (Filipović, Nenad, nav.dj., str. 159). Autor je nezaobilazne bibliografije
o osmanskoj književnosti jugoslavenskih muslimana (vidjeti bilj. 213!). Uz valorizirani doprinos
Malića je opisao zanimljivom osobom, romantičnim apologetom nedovoljnog obrazovanja.
217 Bašagić je svojim radom bitno utjecao i na druge autore koji su se bavili lokalnom poviješću
književnosti na orijentalnim jezicima, prije svega na teologa Mehmeda Handžića, svršenika Al-
Azhara, koji je 1930. na arapskom jeziku u Kairu, a zatim i 1933. na bosanskom jeziku, objavio
svoj pregled o književnom radu bosanskohercegovačkih muslimana (Gazić, Lejla, nav.dj., str. 167-
169). Malić je u svojoj disertaciji koristio i Handžićeva, tada recentna djela kao izvor.
218 Bajraktarević, Fehim, L’Etat actuel des études islamiques en Yougoslavie, Archiv Orientálni, 3, Praha,
1937, str. 492-509, prema: Balić, Smail, Kultura Bošnjaka : muslimanska komponenta, drugo izda
nje, Zagreb, 1994., str. 208 i 209.
71
Zorica Manojlović
znanstvenoj javnosti čitanje u tiskanom obliku cjelovitog djela o kojem su do tada bile
poznate samo osnovne informacije iz Bašagićevog prikaza rukopisa iz njegove privatne
knjižnice. Boljim, originalnijim i zanimljivim dijelovima disertacije Bajraktarević smatra
one u kojima Malić samostalnije razvija svoje teze o ishodištima i izvorima Bulbulistana.
Tajib Okić u prikazu knjige svog prijatelja sa studija 1936. godine, uz žaljenje što nije uspio
objaviti i perzijski tekst za koji zna da ga je priredio, ističe kao posebnu vrijednost to što je u
europskim okvirima Malićeva studija nakon studije Jana Rypke o Sabitu Užičaninu jedino
znanstveno djelo koje se bavilo ulogom južnih Slavena u književnoj povijesti Bliskog Istoka219.
Kroz vrijeme u prilog relevanciji Malićevog rada navodi se i podatak da je prvo sljedeće mono-
grafsko izdanje o jednom lokalnom pjesniku na nekom od europskih jezika, objavljeno (opet)
u Parizu tek 1986. godine, dakle pola stoljeća nakon Malićeve disertacije220.
Da je Malić svojom knjigom i francuskom prijevodom osim europskoj, učinio Fevzijev
Bulbulistan dostupnim i tadašnjoj jugoslavenskoj kulturnoj javnosti, potvrđuje i podatak
da je hrvatski filolog Antun Šimčik221 u svojoj rubrici Male priče i dosjetke u Novom Beharu
za godište 1938-1939, prenio u hrvatskom prijevodu jednu priču iz Bulbulistana prema
Malićevoj knjizi222. To bi u stvari bio i prvi prijevod, iako fragmenta, Bulbulistana i Malićeve
knjige na hrvatski jezik općenito.
219 Okić, Muhamed Tajib, nav.dj., str. 175.

220 Filipović, Nenad, nav.dj., str. 160. Radi se o djelu orijentalistice Jasne Šamić Dîvân de Kâ’îmî.
221 Šimčik je diplomirao slavistiku, romanistiku i latinski jezik, a od 1924. do 1943. godine radio je
kao knjižničar i arhivar u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Objavljivao je radove
iz povijesti, etnografije i filologije, književne i filološke minijature, surađivao u leksikografskim
projektima, prevodio. (Šimčik, Antun, Jezične bilješke, prir. Marko Samardžija, Biblioteka Hrvat-
ska baština, Knjiga V., Zagreb, 2015; Ramadanović, Ermina, Antun Šimčik, zaboravljeni hrvatski
filolog, Vijenac, br. 581, 9.6.2016., http://www.matica.hr/vijenac/581/antun-simcik-zaboravljeni-
hrvatski-filolog-25745/, preuzeto 14.9.2018.)
222 Nek se ne uči zlu adetu, Male priče i dosjetke, sabrao Antun Šimčik, Novi Behar, god. 12 (1938-
1939), br. 1-4, str. 42-43. Šimčik je donio dvije slične priče, jednu koju je objavio Ćazim Ruščuklija
u Carevoj ćupriji, i drugu iz Fevzijevog Bulbulistana (Peti raj, Šala) prema Maliću (Malić, Milivoj,
Bulbulistan du Shaïkh Fewzi de Mostar..., str. 151, 152) koju je Šimčik vjerojatno i sam preveo.
72
Prvi prijevod Bulbulistana na bosanski jezik, i općenito njegovo prvo slijedeće izdanje, u autor-
stvu Džemala Ćehajića, tek iz 1973. godine223, bilo je i povodom značajnom prisjećanju
na Malićevu knjigu i analizu utjecaja njegovih teza na novo izdanje224. U 21. stoljeću usli-
jedila su druga, konačno među njima i kritička izdanja, s izvornim perzijskim tekstom225.
Fevzijev Bulbulistan kao posebno djelo nastalo u Bosni i Hercegovini i danas je predmetom
značajnog interesa iranista i u svakom njegovom slijedećem izdanju ili stručnom tekstu o
njemu spomene se barem činjenica Malićevog prijevoda na francuski jezik iz 1935. godine.
Nakon Bajraktarevićeve recenzije iz 1936. godine Malićeve teze o Bulbulistanu i njegovom
autoru Fevziju prvi put je cjelovitije prikazao i temeljito propitivao suvremeni sarajevski
iranist Namir Karahalilović u svom Kritičkom izdanju djela Perivoj slavuja (Bolbolestān)
autora Fevzija Mostarca, iz 2014. godine226 koje je prema mišljenjima recenzenata otklonilo
slabosti i nedostatke svih prethodnih. U svojim osvrtima227 na Malićevu disertaciju ana-
lizira njen utjecaj na kasnija istraživanja Bulbulistana i povezuje Malićeve stavove s kasnijim
istraživanjima bosanskohercegovačke kulturne povijesti u čijim nalazima su neki od njih
dobili potvrdu. On smatra da se Malićeva uvodna rasprava može promatrati iz perspektive
vremena u kojem je nastala, kao i iz polazišta suvremene znanosti o jeziku i književnosti,
te zagovara potrebu njenog kritičkog preispitivanja. Dio prigovora pripisuje ograničenjima
primijenjene metode, pozitivističkog književnopovijesnog pristupa djelu i autoru, u to vri-
jeme znanstveno relevantne teorije o rasnoj, socijalnokulturnoj i povijesnoj determiniranosti
223 Fevzi Mostarac, Bulbulistan (prijevod, uvod i komentari Džemal Ćehajić), Sarajevo, 1973.
224 Tanasković, Darko, Persijski slavuj u našem gaju, Mostovi, Beograd, 5/19, 1974, str. 247-250.
225 Fevzi Mostarac, Bulbulistan (prijevod Džemal Ćehajić, stilizacija Dž. Latić), Kulturni centar Ambasade
IR Iran Sarajevo, 2003; Fevzi Mostarac, Bulbulistan (prijevod Džemal Ćehajić, stilizacija Dž. Latić),
Kulturni centar Ambasade IR Iran, Sarajevo, 2011; Fouzī Mostārī, Bolbolestān, Be tashīh-e doktor
̒ smat Xo̕ einī, Rāyzanī-ye farhangī-ye Ğomhūrī-ye Eslāmī-ye Īrān dar Sārāyewo, Sārāyewo 1390/2011
E
226 Karahalilović, Namir, Kritičko izdanje djela Perivoj slavuja (Bolbolestān) autora Fevzija Mostarca:
Paleografsko-filološka obrada, Filozofski fakultet u Sarajevu (e-izdanje), Sarajevo, 2014., http://
www.ff-eizdavastvo.ba/Books/Kriticko_izdanje_djela_Perivoj_slavuja_autora_Fevzija_Mostarca.
pdf, preuzeto 10.10.2018.
227 Vidjeti bilj. 4 i 6!
73
Zorica Manojlović
umjetničkog djela koju Malić dosljedno koristi228. Pretpostavlja da bi Malić da je živio u

neko drugo vrijeme, koristio neke druge pristupe poput teorije intertekstualnosti, tim više
što je Bulbulistan u svojim izvorima i ishodištima pravi primjer prožimanja različitih slojeva
i tekstova. On misli da je Malić na to i ukazao ali bez upuštanja u dublju analizu, a te nje-
gove nalaze su kasnije koristili i drugi istraživači Bulbulistana. Karahalilović ističe i Malićeva
zapažanja o Mostaru, u Fevzijevo vrijeme kulturnom, obrazovnom i duhovnom središtu, ali
politički i administrativno na periferiji Carstva, a koja su potvrdili i kasniji istraživači kulturne
povijesti Bosne i Hercegovine. Poput Bajraktarevića ne smatra Malićeve tvrdnje o elementima
južnoslavenske i balkanske tradicije u Bulbulistanu uvjerljivima i znanstveno dokazanima kao
i još neka njegova stajališta, unatoč lirskoj ljepoti i dopadljivosti Malićevih rečenica. Što se tiče
dijela disertacije koja se odnosi na prijepis perzijskog rukopisa, popis pogrešaka i predložene
ispravke, temeljnim metodološkim nedostatkom Karahalilović smatra nepouzdanost ruko-
pisa iz Bašagićeve zbirke, pa se Malićevo kritičko izdanje takvim može nazvati tek uvjetno.
Nijedan od dva korištena rukopisa nije datiran, ali poznato je da Malić nije imao saznanja ni
priliku koristiti pouzdanije izvore, unutar šest danas poznatih i dostupnih rukopisa Bulbu-
listana. U cjelini, Karahalilović Malićevo istraživanje ocjenjuje sveobuhvatnim, drži da ono
ima multidisciplinarna obilježja jer se Malić pojavljuje i kao književni povjesničar, kodikolog,
paleograf i filolog te na kraju i kao prevodilac.
Orijentalna filologija u Jugoslaviji snažnije se razvijala nakon Drugog svjetskog rata, nje-
no središte postalo je Sarajevo. Malićeva knjiga uvrštena je u sve relevantne bibliografije
domaće orijentalistike229.
228 Pod utjecajem tog pristupa čiji je najistaknutiji predstavnik francuski povjesničar književnosti
Hyppolyte Taine, zatim teorije o porijeklu sufizma engleskog orijentalista Edwarda Brownea, kao
i u to vrijeme raširenih rasnih teorija, Malić iznosi i određene stavove o nadmoći arijevske rase i
superiornosti Iranaca nad semitskim narodima (Karahalilović, Namir, O doktorskoj disertaciji Mili-
voja Mirze Abdurahmana Malića, u: Milivoj Mirza Malić i Fevzijev Bulbulistan na..., str. 48, 49,
53). koje suvremena znanost ne prihvaća.
229 Nurudinović, Bisera, Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1918-1945., Orijentalni institut,
Posebna izdanja XIII, Sarajevo 1986, str. 48, 85, 163, 191, 201, 206-207, 270, 279, 280; Milić,
Svetlana, Bibliografija radova o književnosti Muslimana na orijentalnim jezicima kod nas, Prilozi
za orijentalnu filologiju, 39/1989, Sarajevo 1990,, str. 231-285; Ćeman, Mustafa, Bibliografija
bošnjačke književnosti, Sarajevo 1994, red.br. 4318, 8192, 7960.
74
Ubrzo nakon Malićeve smrti u njemu bliskim krugovima izražena je želja za prevođenjem
njegove knjige. S povjerenjem Malićeve sestre Nevenke uvodnu raspravu 1936. godine na
hrvatski jezik je počeo prevoditi Abdurrahman Nametak230. Činio je sve da i prije obja
vljenog prijevoda upozna učene krugove u Mostaru, pogotovo one koji su poznavali perzij
sku književnost, s Malićevim tezama231. Želio je da u pogovoru prijevodu budu objavljena i
mišljenja nekoliko uglednih islamskih teologa, pa i reis-ul-uleme u mirovini Džemaludina
Čauševića koji je Malića osobno poznavao. Do ljeta 1936. Nametak je preveo veći dio knjige,
ali su uslijedile njegove nove obveze zbog kojih najvjerojatnije projekt nije realiziran. Osim
zbog vrijednosti i veće dostupnosti samog djela, taj prijevod je trebao biti kruna zahvalnosti
bosanskohercegovačkih muslimana Milivoju Mirzi A. Maliću, koja se isticala u svakoj pri-
godi. Nakon dugih desetljeća zaborava, Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka iz Sarajeva je
2016. godine prihvatio i realizirao ideju akademika Enesa Karića da se prevođenjem Malićeve
knjige na bosanski jezik i njenim objavljivanjem oda zasluženo priznanje zaboravljenom
autoru i njegovom zapostavljenom znanstvenom doprinosu te na taj način, kako kažu uredni
ci knjige, ispravi velika nepravda njemu učinjena232. U skladu s ciljevima izdavača vezanim za
islamsku baštinu u Bosni i Hercegovini, kao i drugi recenzenti, i Institut vrijednim Malićevim
doprinosom smatra da je on u svojoj raspravi prikazao i podatke o nekoliko drugih lokalnih
književnika koji su u osmanskom razdoblju pisali na perzijskom jeziku.
Ostavština
Nakon Malićeve smrti prijatelji i štovatelji odmah su pokazali zanimanje za njegovu
rukopisnu ostavštinu oko čega su se razvile izvjesne kontroverzije. Stječe se dojam da su
jedni istu količinu rukopisa ocjenjivali znatnom i zanimljivom (Abdurahman Nametak,
Šahinović Ekremov), drugi nevelikom (Okić to čini kad nabrajajući spominje i dva moguća
Nametka iz Bihaća Nevenki Malić u Suboticu, 16.1.1936.; Također, vidjeti bilj. 211! Nametak je
čisti prihod namjeravao dati za podizanje “[...] dostojnog spomenika Mirzi na sušačkom groblju.”
231 Nametak je čitao biranoj publici dijelove Malićeve knjige u prijevodu.
232 Milivoj Mirza Malić i Fevzijev Bulbulistan na Univerzitetu Sorbonne, Sarajevo, 2016., str. 8.
Također, vidjeti bilj. 5 i 6!
75
Zorica Manojlović
Faksimil fragmenta Malićevog prijepisa ispravljenog perzijskog teksta (Bulbulistan du Shaïkh Fewzi
de Mostar: Poète herzégovinien de langue persane, L. Rodstein, Paris, 1935., str. 89)
76
prijevoda knjiga). Uvid u ostavštinu preko kontakta s Malićevom sestrom Nevenkom imali
su Nametak i Okić. Za Malićeve rukopise interesirao se je i voditelj Orijentalne zbirke
JAZU Aleksej Olesnicki233.
Posebno se je govorilo o rukopisu koje je navodno trebalo biti fundamentalno djelo o
kulturnoj povijesti i tradiciji Islama pod naslovom Zašto sam prešao na Islam. Nevenka
Malić pokušala je istražiti činjenice kod ljudi koji su se s njenim bratom družili. Abdur-
rahman Nametak i još jedan zajednički prijatelj iz pariških dana tijekom 1931. i 1932.
godine, student teologije u Kairu Seid Musić, izričito su tvrdili da je postojala bilježnica
s materijalom za djelo o kojem im je Malić govorio, koje je trebalo sadržavati dvije tisuće
stranica i koje bi, kako je Malić u šali govorio, zaprepastilo Europu234. Nametak je u svom
nekrologu precizno i opisao tu bilježnicu235 prije nego što je od Nevenke Malić saznao da
bilježnice nema i bio time neugodno iznenađen, a pogotovo činjenicom da Malić svojoj
sestri taj svoj rad uopće nije spominjao. Tajib Okić pak bilježnicu nije vidio236. Iako je
Nevenka Malić zadržala izvjesne sumnje prema Okićevom iskazu, možda i ne bi trebala
čuditi razlika u svjedočenjima jer su se Nametak i Okić intenzivno družili s Malićem u
različito vrijeme. Kontakti između Malića i Okića su se početkom 1930-ih već prorijedili
i na kraju izgubili dok su se Malić i Nametak sprijateljili negdje u to vrijeme. Nevenka
Malić i Nametak u svojim pismima ostali su pri mogućnostima da je Malić dao rukopis
u tisak ali ga je smrt pretekla ili da je možda naivno dao rukopis nekom orijentalistu na
uvid koji mu ga nije vratio, i možda se njime okoristio237. O svojoj namjeri da napiše taj
rad Malić je nesumnjivo govorio Nametku i Musiću, oni su vidjeli bilježnicu s bilješkama,
citatima i izvorima, ali ne i gotov rukopis. Iz svega najviše se može zaključiti da je Malić ra-
dio na rukopisu u vrijeme njihova druženja, a iz poznavanja svih teških okolnosti njegova
života od 1932. godine u kojem je svoju bolešću oslabljenu energiju usmjeravao samo u
preživljavanje i završavanje doktorskog studija, moglo bi se pretpostaviti da sam rukopis

234 Isto. Također vidjeti bilj. 230!
237 Vidjeti bilj. 211 i 230!
77
Zorica Manojlović
i nije realiziran. Podatak iz Nametkova nekrologa o bilježnici i tek mogućem rukopisu se

kroz vrijeme potpuno nekritički i površno prenosio i interpretirao pa je nesuđeni rukopis
Zašto sam prešao na Islam postao svojevrsni mit.
Druga nedoumica veže se uz Malićev prijevod djela talijanske orijentalistice Laure Veccia
Vaglieri Apologia dellÍslamismo. Kako se vidi iz Okićevih pisama Maliću u Tunis u proljeće
1929. Malić je pripremao cjelovit prijevod te knjige da bi ga se objavilo u Sarajevu238.
Nametak je u nekrologu također tvrdio da je Malić preveo djelo u cjelini a ne tek fragment
koji je objavljen u Novom Beharu 1929. godine i bio uvjeren da će se rukopis prijevoda naći
u njegovoj ostavštini kao i spreman poraditi na njegovom objavljivanju239. On je u dogovo-
ru s Malićem već 1931. želio objaviti prijevod ali nije uspio skupiti dovoljno sredstava pa je
inicijativa odgođena. Nakon Malićeve smrti rukopisa prijevoda više nije bilo pa je propuštena
i treća prilika za hrvatski prijevod te knjige. Nametak je Nevenki Malić prenio nepouzdan
podatak dobiven od Seida Musića da je Malić navodno 1933. godine bio u Tripoliju tri
dana u zatvoru jer je imao kod sebe primjerak knjige od Vaglieri koju su mu talijanske vlasti
s još nekim drugim knjigama zaplijenile te je Musić otvorio mogućnost da je među tim
knjigama bio i rukopis prijevoda240. U Malićevoj ostavštini pak nije pronađen dokument
koji bi potvrdio da je on boravio u Libiji.
Tri desetljeća nakon Malićeve smrti, iz Sarajeva je obnovljen interes za njegovu
rukopisnu ostavštinu. Ponudu da se ona preda Gazi Husrev-begovoj biblioteci
Nevenka Malić – Ramous koja ju je čuvala i sredila, dobila je od pravnika i političkog
povjesničara Muhameda Hadžijahića koji je došao u Rijeku s molbom da mu posudi
jedan Malićev rukopis241. Malićeva obitelj željela je njegovu dokumentaciju darovati, ali je
ona na inzistiranje iz Sarajeva otkupljena. Jedini prikaz ostavštine izradio je i objavio 1972.
238 Vidjeti bilj. 148-152!

241 Vidjeti bilj. 13! Javno je djelovao već 1930-ih godina.
78
godine Ibrahim Kemura242. Iako je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci odmah po preuzi-

manju nazvana zbirkom, radi se o osobnom arhivskom fondu kojeg je gradivo razvrstano u
170 tehničkih jedinica. Pohranjen je zajedno s ostalim osobnim fondovima u Zbirci doku-
menata na bosanskom jeziku, unutar Fonda arhiva osmanskog gradiva, ali se u budućnosti
očekuje značajnija reorganizacija arhivskih fondova u toj ustanovi koja u prošlosti nije u
znatnoj mjeri pohranjivala takvu vrstu gradiva. Gradivo je digitalizirano 2014. godine.
Fond dominantno sadrži biografski materijal, osobne dokumente i, s izuzetkom neko-
liko prijepisa i koncepata Malićevih pisama, uglavnom pasivnu korespondenciju. Ipak,
i iz pisama Malićevih korespondenata s reakcijama i komentarima na njegova pisma
dosta se saznaje o njegovim kretanjima, stavovima, emocijama, ambijentima i stanjima.
Osobni fondovi ljudi s kojima je komunicirao, ukoliko su sačuvani, potencijalno su
dopunski izvor ovom fondu jer bi mogli pohranjivati Malićeva pisma, njegove osobne
iskaze. Iz područja stvaralaštva sačuvan je rukopis disertacije, prijepis i prijevod Bul-
bulistana, mišljenja njegovih profesora, te uz razne bilješke i koncepte i nešto rukopisa
izvornih tekstova i prijevoda od kojih su neki objavljeni za Malićeva života243. Što se
tiče neobjavljenih rukopisa, radi se o manjim izvornim radovima ili prijevodima poezije,
242 Kemura, Ibrahim, Malićeva kolekcija u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Anali Gazi-Husrev begove
biblioteke u Sarajevu, knj. 1, Sarajevo, 1972., str. 103-106.; isto preneseno u: Milivoj Mirza Malić
i Fevzijev Bulbulistan ..., str. 61-64. Prikaz sadrži određene pogreške, ispravljene u ovom tekstu.
243 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 81 (prijevod s engleskog:
Muhammed Jakub Han, Od Tadža do Alhambre), br. 82 (prijevod s perzijskog: Iz Beharistana
od Abdurrahmana Džamije: Sveta su prava gostoljublja, Ko je velikodušniji), br. 83 (prijevod sa
španjolskog: Elisa Pérez, Arapska noć u Tandži), br. 107 (M.A.Malić, Medina del Campo), br. 110
(Mirza Abd er-Rahman Malić, Španija i Maroko, Riječ, 16.2.1923.), br. 112 (isto, francuska
inačica, L’Espagne et le Maroc), br. 113 (Milivoj Malić, Španija i Španjolci, Jutarnji list, 6.7.1924.);
br. 114 (isto, francuska inačica L’Espagne et les Espagnols), br. 116 (prijevod s engleskog: Major
A.G. Leonard, Dug Evrope Islamu, Novi Behar, br. 24, 15.4.1930.), br. 117 (prijevod s talijanskog:
Laura Veccia Vaglieri, Iz “Apologije islamizma”, Novi Behar, god. III, br. 11, Sarajevo, 1.10.1929).
79
Zorica Manojlović
manjih članaka ili fragmenata244. Nevenka Malić – Ramous je spise za Gazi Husrev-begovu
biblioteku vjerojatno donekle i odabrala. U fondu su rijetki spisi s podacima iz sfere intim-
nog, osobnog, obiteljskog života pa se može pretpostaviti da su izuzeti. Ostavštini je dodala
nekrologe i pisma koja je obitelj dobila nakon Malićeve smrti. Na dokumentaciji se nalaze
tragovi njene obrade u obliku bilješki i pojašnjenja. Fond nije samo izvor za rekonstrukciju
Malićevog života i istraživanja iz područja orijentalistike, već je zbog njegove mobilnosti,
uključenosti, dinamike interesa i kontakata referentan izvor za istraživanja kulturne, znan-
stvene, socijalne, religijske i političke povijesti u razdoblju između dva svjetska rata, na
lokalnoj i europskoj razini.
Posthumno je objavljen jedan rukopis iz Malićeve osobne ostavštine, koji je i bio povod
kontaktu Muhameda Hadžijahića s Nevenkom Malić, Slavni Jugosloveni u stranom
svijetu, i to dva puta, na dva mjesta, 1966. (u skraćenom obliku) i 1967. godine (necjelovit,
bez bilješki)245. U tom tekstu Malić razmatra prisutnost i ulogu južnih Slavena u velikim
povijesnim civilizacijama oslanjajući se pritom i na rad pravnog povjesničara, jezikoslovca i
pisca, predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Vladimira Mažuranića
244 Isto, br. 84 (prijevod sa španjolskog: Angel Guimerà, Srbija, izvornik pjesme na dopisnici s ilustra
cijom, Barcelona, 1916), br. 85 (prijevod s njemačkog: Friedich Nietzsche, Antichrist, fragment),
br. 86 (francuski prijevod neidentificiranog teksta na arabici), br. 87 (prijevod s talijanskog: Ales-
sandro Manzoni prigodom Napoleonove smrti, Peti maja, uz Malićevu bilješku: “Prevedoh ‘Il
cinque maggio’ iz udivljenja prema ovoj biser-odi talijanske i svjetske literature, dostojnoj Borca za
Evropsku Uniju, komu je spjevana”, također francuski prijevod Le cinq mai, zatim Malićev prijepis
izvornika i prijepis Malićevog prijevoda na hrvatski koji je učinio Malićev sin Milivoj – Milja), br.
88 (prijevod sa španjolskog: Sinesio Darnell, Malenkosti, fragment), br. 89 (prijevod istog djela,
fragment, uz bilješku da je izašlo u Gajretu, što nije potvrđeno), br. 104 (M. Malić, Persijske reči
u hrvatskom jeziku), br. 105 (M. Malić, Španjolska osvajanja i njihovo širenje kulture), br. 106
(M. Malić, Mots persans dans l’idiome iougoslave), br. 109 (Malić izvorno ili prijevod, rukopis o
Kineskoj republici, jedan fragment istog u br. 102).
245 Naš svijet, list Matice iseljenika Bosne i Hercegovine, br. 9, februar 1966, str. 10; Glasnik Vrhovnog
islamskog starješinstva u SFRJ, god. XXX, br. 7-8, Sarajevo 1967, str. 329-333.
80
iz 1925. godine246, ali i na druge izvore. U uvodnicima uz članke donesena je i obavijest o

preuzimanju Malićeve ostavštine i predstavljen njegov lik i doprinos. Čini se da nije bilo
poznato da je taj rukopis bio zanimljiv i Malićevom okruženju u Parizu početkom 1930-ih,
kada je objavljen u ediciji Jugoslavenske kolonije u Francuskoj, Jugoslavija u Francuskoj247.
Reklo bi se da je Malić dorađivao, proširivao taj rukopis, jer je u ostavštini sačuvan i frag-
ment inačice teksta koji nije dio rukopisa objavljenog 1967. godine a mogao bi biti iz
1930., a sačuvan je i fragment tog rukopisa na engleskom jeziku248.
Čini se da Malićeva ostavština nije značajnije istraživana, ali obnavljanjem interesa za njega
i njegovu knjigu posljednjih godina i to se mijenja.
Obitelj i prijatelji
Malić je za svog dugog boravka u inozemstvu bio u stalnom kontaktu s obitelji u Rijeci, što
se više doznaje posredno nego izravno iz obiteljskih pisama. Malići su ga podržavali. U jedi-
no dostupnim pismima najmlađoj sestri Marici Rossi on opisuje kroz što prolazi, otvoren je,
izravan, iskren, emotivan. Pisma zrače intimnom atmosferom, pisana su jezikom kojim se
govorilo u kući, koriste se lokalizmi, obiteljski nadimci. S posebnim odnosom prema majci
Ildi, Malić ju uvijek nježno pozdravlja i pokušava je zaštititi od loših vijesti o sebi kojih je
vremenom bilo sve više. U izvorima nema podataka koji bi potvrdili da je dolazio u Hrvatsku,
246 Mažuranić, Vladimir, Melek “Jaša Dubrovčanin” u Indiji godine 1480.‒1528. i njegovi prethodnici u
Islamu prije deset stoljeća, Zbornik kralja Tomislava, Rad JAZU, Zagreb, 1925., str. 219-290, 554-
681; isti autor, Suedslaven im Dienste des Islams (vom 10. bis ins 16. Jahrhundert) : ein Forschungsbericht
aus Kroatisch erschienenen Studien, Kommissionverlag von Markert und Petters, Zagreb, Leipzig,
1928.; O Slavenima u arapskim izvorima pisao je i Mehmed Handžić kao student u Kairu 1928.
godine (Handžić, Mehmed, Osnivač Kaira i El-Azhera – misao da je Slaven, Novi Behar, I/1928,
br. 19, str. 295-297; isti autor, Izvještaj Arapa o Slavenima, Novi Behar, II/1928, br. 1-2, str. 5-6.)
248 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 103, Mirza Abdurrahman
Milivoj Malić, Rukopis Slavni Jugosloveni u stranom svetu, uz jednu stranicu prijevoda ulomka na
engleski jezik uz zamolbu nepoznatom adresatu da u slučaju publiciranja teksta dobije potvrdu da
je suradnik u radu te osobe.; br. 108, inačica istog bez naslova i prve stranice.
81
Zorica Manojlović
a čini se da ni članovi
obitelji nisu posjećivali
njega. Osim dopisivan-
jem vijesti o njemu stizale
su i od prijatelja obitelji
koji su putovali u Pariz.
Iako su bili bliski, Malićeva
obitelj nije mogla u pot-
punosti doživjeti kako je
stvarno izgledao njegov
život u Francuskoj. Njegov
povratak bila je nova pri-
lika i za obiteljske odnose.
U trenutku njegova dolaska
Obitelj Milivoja Mirze A. Malića na Sušaku (s lijeva na desno:
u zemlju s drugom supru-
suprug sestre Marice Mario Rossi, sestra Zlata, majka Ilda, brat
gom i kćerkom, na Sušaku
Mate, sjede sestra Marica, sin Milivoj i sestra Nevenka), 28.4.1929.
su živjeli majka i brat Mate,
(Osobni arhiv Davorina Malića)
činovnik u Jadranskoj plov-
idbi, sa suprugom učiteljicom Natalijom. U Rijeci su živjeli sestra Marica (Marija) i njen
suprug Mario Rossi. Sestra Zlata radila je kao učiteljica u Zagrebu, dok je Nevenka tada bila
nastavnica u Građanskoj školi u Subotici. U Zagrebu je sa svojom majkom živio Malićev
sin iz prvog braka Milivoj, Malići su bili u vezi s njima. Ponovni susret Malićevih trajao je
vrlo kratko.
Nevenka, Malićeva dvije godine mlađa sestra, bila je osoba u obitelji koja je na sebe
preuzela brigu o njegovoj ostavštini i obvezu da pošalje obavijest o smrti i Malićevu knjigu
ustanovama i knjižnicama, a pogotovo osobama koji su bili bliski s njenim bratom i koji su
mu pomogli. U bratovim spisima tražila je tragove njegovih prijateljstava i poznanstava. Iz
Sarajeva su obitelji Malić stigli izrazi sućuti i zahvale za knjigu s toplim riječima poštovanja
za Malićevu osobu od teologa Mehmeda Handžića iz Gazi Husrev-begove medrese249, od
249 Isto, br. 93, Pismo Mehmeda Handžića iz Sarajeva obitelji Malić na Sušak, 6.1.1936.
82
iranista dr. Šaćira Sikirića koji je primjerke knjige distribuirao tamošnjim knjižnicama250, iz
Direkcije Zemaljskog muzeja251 i Uprave Gazi Husrevbegova vakufa252. Nevenka je željela
knjigu poslati i redakciji časopisa Moslemische Revue253 u Berlin. Brat Mate je darovao
Malićevu knjigu Gradskom poglavarstvu Sušak koje ju je ustupilo gradskoj knjižnici254 a u
Primorskim novinama je objavljena javna zahvala255. Knjigu svog bivšeg učenika dobila je i
Državna trgovačka akademija na Sušaku256.
Nevenka Malić je nastojala saznati što više o francuskim godinama svog brata. Malićevi
prijatelji Abdurrahman Nametak i Muhamed Tajib Okić dijelili su tugu obitelji i željeli
pomoći na svaki način.
Abdurrahman Nametak (1908.-1982.)257, u vrijeme Malićeve smrti gimnazijski profe-
sor književnosti i francuskog jezika u Bihaću, svoju profesionalnu i umjetničku karijeru
razvio je kasnije u Mostaru i Sarajevu kao istaknuti profesor, dramski pisac, povjesničar
književnosti i kazališni intendant. Iako su se relativno kratko družili u Parizu tijekom 1931.
i 1932. godine Nametak je Malića nazivao najboljim prijateljem i bratom. Želio je s Ne-
venkom pregledati Malićevu ostavštinu, poraditi da se objave Malićevi rukopisi, prevesti
njegovu knjigu, nudio je i pomoć svog oca poznavatelja orijentalnih jezika258. Već dosta
250 Isto, br. 97, Pismo Šaćira Sikirića iz Sarajeva obitelji Malić na Sušak, 22.10.1935; br. 92, Dopis-
nica Šaćira Sikirića obitelji Malić na Sušak,13.11.1935.
251 Isto, br. 94, Pismo Direkcije Zemaljskog muzeja u Sarajevu obitelji Malić na Sušak, 11.11.1935.
252 Isto, br. 100, Pismo Uprave Gazihusrevbegova vakufa iz Sarajeva obitelji Malić na Sušak,
253 Adresu imama berlinske džamije dobila je od Abdurrahmana Nametka. (Vidjeti bilj. 230!)
254 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 99, Pismo ravnatelja Gradske
biblioteke Sušak dr. Jurja Roića Mati Maliću na Sušak, 4.9.1936.
255 Primorske novine, br. 144, 13.1.1936.
256 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 102, Pismo ravnatelja Državne
trgovačke akademije na Sušaku Milivoja Mezzorane obitelji Malić koji se spomenuo “[...] odličnog
bivšeg učenika ovog zavoda [...]”, 7.1.1936.
257 Hrvatska književna enciklopedija, sv. 3, Ma-R, Zagreb 2011, str. 169.
Nametka s izrazima sućuti iz Mostara obitelji Malić na Sušak, 17.10.1935.; Vidjeti bilj. 211 i 230!
83
Zorica Manojlović
kasnije, 1960-ih posjetio je sa suprugom obitelj Malić u Rijeci da bi preuzeo knjige koje
je Malić želio isključivo pokloniti njemu, a članovi obitelji Nametak do današnjih dana s
poštovanjem govore o tom prijateljstvu259.
Malićev nerazdvojni prijatelj s diplomskog studija orijentalnih jezika i doktorskog studija
književnosti u Parizu i Tunisu, Muhamed Tajib Okić260 (1902.-1977.), pravnik, orijentalni
filolog i islamolog, za vrijeme Drugog svjetskog rata prevodilac u Turskom veleposlanstvu u
Beogradu, a kasnije jedan od osnivača modernih islamskih studija i vrlo ugledan sveučilišni
profesor u Turskoj, u vrijeme Malićeve smrti bio je profesor medrese u Skoplju. Okić je
zbog očeve smrti morao naglo trajno napustiti Pariz 1932. kada je Malić bio već u Nici te
kasnije nije uspio obnoviti kontakt. Prva vijest koju je nakon dugo vremena dobio bila je
obavijest o smrti dragog prijatelja. Želio je saznati sve o posljednjim Malićevim danima.
Zamolio je obitelj da mu pošalju biografske podatke i Malićevu knjigu da bi mogao prirediti
članak o prijatelju s prikazom knjige koji je i izašao u Gajretu povodom prve obljetnice
Malićeve smrti261. Okić, i sam osoba neobičnih i zanimljivih životnih obrata, pak nije uspio
svoju gotovu disertaciju i obraniti na Sorbonnei, navodno zbog nestanka rukopisa tijekom
procesa tiskanja u nekoj od sjevernoafričkih zemalja.
Pripadnici mlade intelektualne elite kao i općenito muslimanski krugovi u Bosni i Herce-
govini jako su cijenili Malića zbog njegovog znanstvenog usmjerenja prema orijentalnim
jezicima, povijesti i tradiciji Islama, iako ih je neupitno impresionirao i njegov vjerski pri-
jelaz. Mlađi bošnjački intelektualci, mnogi i sami francuski studenti, poštovali su ga zbog
njegova znanja, voljeli i simpatizirali zbog njegovih ljudskih osobina. Zanimljivo je da je
Malić bio veliki kritičar zapadne kulture kojoj su njegovi prijatelji bosanskohercegovački
muslimani u preporodnim i reformističkim nastojanjima bili otvoreni i kojoj su težili, čije su
259 O tome su pripovijedale Nametkove kćerke gospođe Zilha i Azra Nametak na znanstvenom sku-
pu i predstavljanju knjige Milivoj Mirza Malić i Fevzijev Bulbulistan na Univerzitetu Sorbonne
održanom 12.5.2016. godine u Mostaru.
260 Nakičević, Omer, Profesor Muhamed Taijib Okić u ogledalu naučnih i znanstvenih krugova u BiH,
Gračanički glasnik 33/17 (dodatak), Gračanica, maj 2012., str. 225-237.
261 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 95, Pismo Tajiba Okića iz
Skoplja obitelji Malić na Sušak, 25.10.1935.
84
vrijednosti pokušavali integrirati u svoju tradiciju. Iako je duhovno bježao sa Zapada Malić
je nosio vrline zapadnog, europskog intelektualca koje su imponirale njegovim prijateljima
Bošnjacima262. Osman A. Sokolović, u svom pismu obitelji Malić izražava tugu zbog gubitka
“[...] duše opojene istinskom kulturom starog Istoka i novog Zapada koja je spajala žalove
našeg dičnog Jadrana sa planinama ponosne Bosne i kršne i junačke Hercegovine[...]”263.
Isticao je Malićeve spoznaje o dodirima Hrvata s Islamom i islamskim narodima prije dolaska
Turaka, o čemu se u Bosni nije ništa znalo. Uz uvjerenje da je Malić znao puno više nego
drugi u Bosni, žali što ga je smrt spriječila da dođe i djeluje, kako kaže, među nama. Malićevi
prijatelji vjerojatno su imali velika očekivanja od njegova povratka. Duboki poštovalac
obrazovanja i sakupljač povijesnih izvora, rukopisa i knjiga, Sokolović zagovara kod obitelji
da se Malićeva ostavština sačuva za buduće generacije. Vrijedna privatna knjižnica, zbir-
ka rukopisa i arhivska zbirka Osmana A. Sokolovića danas je pohranjena također u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci.
S posebnom emocijom i intimnošću Nevenki Malić se obratio dr. Salih Uđvarlić koji je
u to vrijeme radio kao tajnik u Ministarstvu poljoprivrede u Beogradu264. Bio je naročito
privržen Maliću. Iako su se družili samo u veljači 1925. godine u Parizu, dugo su se dopi-
sivali, jako se trudio pomoći Maliću kad god mu je trebalo. Iznimno ga je dirnula vijest da
je Nevenka Malić prvo vrijeme nakon smrti svog brata dovela kod sebe u Suboticu njegovu
kćer i brinula o njoj. Uđvarlić, i sam obiteljski čovjek, želio je vidjeti dijete i pozivao ih je
u posjetu.
Obitelj je nakon Malićeve smrti spojila razdvojene dijelove njegovog osobnog i obiteljskog
života. Nakon nekog vremena Malićeva žena i kći vratile su se u Europu. Djevojčica s puno
imena Jelena, Šeherzada (Šeherezada) kako ju je nazvao otac, Tušenka (Tušenjka) kako joj
262 To je povodom pete obljetnice Malićeve smrti istaknuo i Ismet Muftić tvrdeći da Malić nije bio
samo dobar musliman u svojim djelima, već je “[...] krio u sebi još jednu vrlo važnu osebinu, a to
je energija, snaga, metodičnost i urednost u radu čemu ga je naučila zapadna Europa.” (Vidjeti bilj.
58!)
263 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 98, Pismo Osmana A.
Sokolovića iz Sarajeva obitelji Malić na Sušak, 22.10.1935.
264 Isto, br. 96, Pismo Saliha Uđvarlića iz Beograda Nevenki Malić u Suboticu, prosinac 1935.
85
Zorica Manojlović
je na poljskom tepala mama, u lošem je stanju 1939. go-

dine posredovanjem humanitarne organizacije iz Davo-
sa, gdje je bila sklonjena, stigla na Sušak očevoj obitelji.
Malićev brat Mate i njegova supruga Natalija, koja je
radila u Ženskoj stručnoj školi u Crikvenici, primili su je i
brinuli o njoj, pružili joj dom i oporavak. U osvit Drugog
svjetskog rata majka je uspjela posjetiti Tušenjku koja je
bila u sigurnom okruženju očeve obitelji. Malićeva supru-
ga Noémie sebe nije uspjela spasiti, stradala je u holoka
ustu. Nakon nekog vremena skrb o Tušenjki preuzele su
Malićeva majka Ilda i sestra Nevenka, koja ju je i podi
gla. Obitelj je snažno povezala Malićevu djecu, sina Mili-
voja i njegovu sestru, kao i druge dvije mlađe djevojčice
u obitelji, Matinu kći Vidu265 i Maričinu Mirellu. Mili-
voj i Tušenka bili su bliski sve do svojih također preranih
smrti. Milivoj Malić mlađi (Ravna Gora, 1922. - Beograd, Susret Malićeve djece Tušenjke
1967.) bio je gospodarstvenik, radio je u Željezari Sisak i Milivoja mlađeg u obitelji
i Saveznom izvršnom vijeću. Jelena Tušenka udana Šonje njihovog strica Mate Malića u
(Nica, 1933. - Zagreb, 1984.) je od najranijeg djetinjstva Crikvenici, 1.1.1940. (Osobni
bila odgajana višejezično i bila okružena pričama što je arhiv Davorina Malića)
odredilo njen profesionalni izbor. Bila je profesorica francuskog i talijanskog jezika, radij
ska novinarka, pisala je za djecu. Njezin suprug, jezikoslovac i leksikograf Jure Šonje dao je
posthumno objaviti njenu zbirku priča za djecu i dvije slikovnice s njenim pričama266.
Nevenka Malić (1899.-1993.), je za razliku od svog brata Milivoja doživjela duboku starost.
Od 1936. godine živjela je i radila na Sušaku odnosno Rijeci. Imala je dugi profesorski staž,
tipičnu građansku prosvjetnu karijeru s dosta premještaja, bila je društveno uključena i
265 Vida Malić udana Korać je djevojčica na slici Vilima Svečnjaka Pionirka Vida.
266 Šonje, Jelena Tušenka, Pupoljci niknuli iz snova, radost nose, Edicije Božičević, Zagreb, 2004.;
Šonje, Jelena Tušenka, Klupko, Edicije Božičević, Zagreb, 2014.; Šonje, Jelena Tušenka, Dobričice,
Edicije Božičević, Zagreb, 2014.
86
aktivna, izrazito ponosna na obiteljsko podrijetlo. Sudjelovala je u antifašističkom pokretu,

a neposredno poslije rata radila je u upravnim tijelima po pitanju kulture i prosvjete i u
školama, a jedno vrijeme i kao upraviteljica Pionirskog kazališta u Rijeci. U obitelji se
posebno brinula za obrazovanje svojih nećaka. Između ostalih prijateljevala je s profesorima
Ivanom i Milenom Večerina koji su znali Malića posjetiti u Parizu, također bila je bliska sa
Martom Svečnjak i njenim suprugom, slikarom Vilimom Svečnjakom.
U obitelji Malić prožela su se i dva međuratnom poviješću razdvojena riječka identite-
ta. Nevenka Malić se 1951. godine udala za Osvalda Ramousa, riječkog intelektualca,
književnika talijanskog kulturnog kruga, novinara, upravitelja i redatelja Talijanske drame
riječkog kazališta. Bila je potpuno posvećena njegovom radu, prevela je na hrvatski jezik
njegovu dramu Edizione straordinaria/Posebno izdanje (1951.). Suprug njene sestre Marice,
Mario Rossi bio je poznati riječki prirodoslovac amater i nakon rata inicijator osnivanja
Prirodoslovnog muzeja u Rijeci.
Početak i kraj života Milivoja Mirze A. Malića u svom pismu utjehe Malićevoj majci Ildi
povezao je njegov kum i životni zaštitnik, najbliži obiteljski prijatelj dr. Josip Smodlaka267.
“[...]Baš kao da je sudbina htjela da lutajući putnik, koji je toliko pretrpio u tuđem svi-
jetu, nadje vječni pokoj čim se vrati u domovinu.[...] Ja bih tako rado bio još jedan put
vidio i poljubio moje bijedno kumče. Ko bi bio rekao u Imotskome kad smo ga nosili
na krštenje da ga čeka tako burna i tako kruta sudbina! Od svih njegovih čežnja i snova
ispunila se bar jedna. Poslije mučne i ustrajne borbe napokon je ipak postigao žudjeni
doktorat, i ostavio je u svojemu štampanom djelu neumrlu uspomenu jednog koliko
darovitog toliko učenog čovjeka. U današnjem svijetu, u kojemu je novac bog, kako je
neobična i plemenita slika toga idealista koji čezne samo za naukom, za istinom i za pravdom,
i koji napokon podliježe kao žrtva napora na polju nauke![...] Neka ti ih (ostalu djecu –
op.a.) Bog čuva, a neka dobrom Milivoju, koji je i mijenjajući vjeru tražio Boga, neka mu
on dade vječni pokoj![...]”.
267 Isto, br. 101, Pismo Josipa Smodlake iz Splita Ildi Malić na Sušak, 19.10.1935.
87
Zorica Manojlović
Umjesto zaključka
Kad se vrijedan i istaknut pojedinac zaustavi u svom životnom hodu prerano, neizostavno
je jedno pitanje. Što bi bilo dalje? Kakvo bi se mjesto u tadašnjem hrvatskom i jugoslaven-
skom društvu našlo za Milivoja Mirzu Abdurahmana Malića? Individualist, tako osoben
i osjetljiv, kako bi se prilagodio životu u domovini opterećenom permanentnom krizom i
sukobima? Da li bi se uključio ili povukao u neko svoje sklonište? Pod sjenom novog rata,
da li bi uopće ostao ovdje? Da li je njegova želja za misionarskim radom izražena početkom
1930-ih uopće opstala nakon svih životnih tegoba, a možda bi se pružila mogućnost za to
upravo i u njegovoj zemlji268?
Teško je reći na koji bi način Malić utjecao na razvoj hrvatske orijentalistike da je bio
sretnije sudbine. U kojem smjeru bi se njegova karijera razvijala dalje, prema islamologiji
ili orijentalnoj filologiji, prema akademskom radu, prevođenju, u nekom arhivu, muzeju,
knjižnici...? Da li bi katedra za orijentalistiku bila osnovana i prije 1937. i ne bi ostala
tih tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća kao epizoda, samo na turskom jeziku i Alekseju
Olesnickom? Katedra za turkologiju269 djeluje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od
1994. godine dok iranistika još uvijek ne postoji.
U trenutku Malićeve smrti svi su isticali njegov znanstveni žar, sistematičnost, učenost,
njegov akademski potencijal. Iako je njegova knjiga neosporna europska kulturna i znan
stvena činjenica, širokog nadahnuća kakav je bio, Malić je želio i radio mnogo više nego što
je iza njega ostalo. S obzirom na njegov buran i dinamičan put njegova ostavština sigurno
dokumentira tek dio, ponešto tek nagovješćuje, možda čak može navesti i na jednosmjerna
tumačenja, ali ostaje i čuva dragocjen trag o jednom autentičnom životu i snazi osobnih
izbora i htijenja.
268 Imam berlinske džamije je 1935. godine putovao u Zagreb, Tuzlu i Sarajevo s namjerom usposta
vljanja misionarske mreže između tih gradova i Berlina. (Jonker, Gerdien, The Ahmadyyja Quest for
Religious..., str. 50).
269 Vlašić, Anđelko, Povijest turkoloških istraživanja u Hrvatskoj i Katedre za turkologiju Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 47 No.1, srpanj 2015, str. 167-187,
Zagreb, 2015.
88
Arhivski izvori:
Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića
Historijski arhiv Sarajevo, Zbirka varia, HAS-ZV-287
Arhiv Bosne i Hercegovine, “Napredkova” kulturno-historijska zbirka
Osobni arhiv Malić – Rossi
Osobni arhiv Davorina Malića
Osobni arhiv Vide Korać
Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-1156, Zbirka Nevenke Malić-Ramous
Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-536, Anagrafska zbirka
Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-23, Gradsko poglavarstvo Sušak
Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-144, Trgovačka akademija na Sušaku
Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-86, Narodni odbor grada Rijeke
Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-53, Riječka kvestura
Državni arhiv u Splitu, HR-DAST-179, Zbirka matičnih knjiga
Državni arhiv u Zagrebu, HR-DAZG-10, Gradsko poglavarstvo Zagreb
Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1448, Zbirka mikrofilmova matičnih knjiga i popisa
obitelji
Pismohrana Ekonomskog fakulteta u Zagrebu
Pismohrana Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci
Matični ured Medveščak
Matični ured Delnice
Matični ured Omiš
89
Mirjana Kos
Baština
Od poskoč(n)ice do tradicijskoga
usmenoknjiževnog minimalističkog oblika
Ivan Rončević
OD POSKOČ(N)ICE DO TRADICIJSKOGA USMENOKNJIŽEVNOG

MINIMALISTIČKOG OBLIKA
mr. sc. Ivan Rončević
Institut za slavistiku Sveučilišta u Beču
Lektor za bosanski, hrvatski, srpski jezik
Doktorand: slavistika
Austrija
ivan.roncevic@univie.ac.at
Sažetak
Predmet ovoga rada predstavlja tradicijska vokalno-instrumentalna narodna kultura u
Slavoniji – folklorni žanrovi – poskoč(n)ica i tradicijski deseterački distih, koje u filološkom
smislu shvaćamo kao usmenoknjiževne minimalističke oblike, instrumentarije, koji narodu
služe kako bi u svakodnevnom životu i u svim društvenim situacijama, izrazili sve svoje misli,
emocije, želje i stavove. Interes proučavanja usmjeren je na vrijeme u kojemu su nastajali i
još uvijek nastaju ovi minimalistički fenomeni, konkretno poskoč(n)ica i tradicijski deseterački
distih – i danas živući, kulturni relikti usmenosti. Uz primarnu se literaturu (objavljene
zbornike i etnološke te muzikološke zbirke) koriste autorovi zapisi prikupljeni terenskim
istraživanjem u Slavoniji, kontinuirano od 2015. godine. Pri proučavanju se koriste djela
autora: I. Belostenec, M. Bošković-Stulli, T. Čubelić, U. Hemetek, L. Ilić Oriovčanin, I.
Ivančan, S. Janković, J. Lovretić, K. Mlač, J. Njikoš, V. Stefanović Karadžić, J. Užarević, J.
Zeichmann-Kocsis, i dr. Metodom terenskoga istraživanja, analizom građe i interpretacije,
deskriptivnom i komparativnom metodom – uzimajući u obzir i njima srodne oblike, špotne
jačke u gradišćanskih Hrvata te austrijski Schnaderhüpfln, odnosno Gstanzl – pokušava se
približiti vrijeme njihova nastanka i usmenoga prijenosa u povijesnom i kulturnom kontekstu.
Ključne riječi: tradicijski deseterački distih, folklorni žanr, poskoč(n)ica, špotna jačka,
Schnaderhüpfln.
93
Ivan Rončević
1. Uvod
Unatoč izumiranju brojnih tradicijskih običaja, narodnih nošnji i plesova u Slavoniji, vokal
no-instrumentalni napjevi, poput tradicijskoga deseteračkog distiha, još su uvijek živi relikti
usmenosti u koje narod i danas pretače kroniku svog cjelokupnog života. Iako tradicij
ski deseterački distih ima status nematerijalnoga kulturnoga dobra, on, kao i poskoč(n)ica,
još uvijek nije proučavan sustavno kao folklorni žanr. Analizom stručne literature jasno
se može uvidjeti kako su se etno(muziko)lozi i glazbeni pedagozi bavili analizom teksta,
melodije i načina pjevanja ovih dvaju folklornih fenomena, dok su filolozi svoje inter-
ese proučavanja usmjeravali k proučavanju i definiranju oblika (žanrova) prema njihovim
jezičnim obilježjima. Tako se pri analizi uočava nedostatak u odnosu na manjak informaci-
ja, zapisa o funkcijama i društvenim situacijama u kojima se tradicijski deseterački distisi
i poskoč(n)ice izvode, a koji bi pri kulturološkoj analizi njihova nastanka i zastupljenosti
u narodnom životu biti od velike koristi. Nedostaju podatci o pojavnosti, o vremenu i
društvenoj situaciji kada je nadareni pojedinac, stvaralačkim narodnim duhom, u svojoj
svakodnevici, izražavao svoje misli, emocije, želje i stavove, zaokružujući ih u danas poznate
oblike putem kojih je sačuvana ogromna građa i za analizu vrlo važna narodna baština.
Narodne pjesme najuže su vezane uz narodne običaje pa objavljene zbirke, uz autorove
zapise, čine korpus za proučavanje ovoga narodnog stvaralaštva u ovom radu. U prvom
se redu proučava problematika nazivlja sljedećih autora u interdisciplinarnom smislu: I.
Belostenec, T. Čubelić, P. Grgec, U. Hemetek, L. Ilić Oriovčanin, I. Ivančan, J. Lovretić,
K. Mlač, J. Njikoš, M. A. Relković, V. Stefanović Karadžić, J. Stulli, Matth. Topalović, J.
Užarević, J. Zeichmann-Kocsis, i dr. Osim pokušaja rasvjetljavanja vremenskoga raspona
u kojemu su poskoč(n)ica i tradicijski deseterački distih instrumentarij izraza u društvenim
situacijama narodnog života u Slavoniji, doprinos ovoga rada je i u objavljivanju najnovijih
zapisa ovih dvaju folklornih fenomena.
2. Nazivi tradicijskom deseteračkom distihu i poskoč(n)ici
U svim se vrstama napjeva tradicijskoga deseteračkog distiha u Slavoniji pojavljuje jedna te
ista jezičnoumjetnička struktura: rimovani deseterački distih s trohejskom inercijom i cen-
zurom iza četvrtoga sloga, što upravo pri određivanju njihova nazivlja izaziva poistovjećivanje
u terminološkom smislu pri čemu se brojni nazivi – bez obzira na njihovo ostvarivanje
94
u različitim napjevima prilagođenima različitim društvenim situacijama – uzimaju kao
sinegdoha svih tradicijskih deseteračkih distiha (usp. Užarević 2012: 144). Uz tradicijski
deseterački distih postoje i kraći ritmizirani stihovi koji se ne pjevaju, nego samo ritmički
izvikuju u kolu (usp. Janković, 1967: 10). Najčešće su to šesterci, sedmerci i osmerci, poznati
u Slavoniji pod nazivom poskoč(n)ice kojima se uz deseteračke distihe na humorističan
način može izreći i kritika na sve životne događaje i ljudske postupke, što danas uz šalu
i autoironiju predstavlja jednu od najvažnijih obilježja ovih dvaju folklornih fenomena.
Važna karakteristika tradicijskoga deseteračkog distiha i poskoč(n)ice je i komunikacijska
situacija natpjevavanja koja se u slavonskoj narodnoj kulturi može realizirati u svakoj prilici
i prigodi – sadržaj ili tema prethodnoga distiha odgovara se (nadovezuje) sljedećim, često u
obliku antiteze. Pomoću ovih dvaju minimalističkih oblika nadareni pojedinac sažima svoje
misli i osjećaje i identificira se pomoću ovoga jednostavnog kulturnoga izraza – usmeno
prenošenoga folklornog žanra – kao član jedne lokalne, etničke, vjerske i jezične (dijalektalne)
zajednice.
2.1. Bećarac i poskoč(n)ica
Jedan od najučestalijih i najpoznatijih naziva tradicijskom deseteračkom distihu je bećarac.
Definicija deseterca je da se njime ispjeva ono što se želi reći, izreći misao – jedan je bećarac to
definirao:
Niko ne zna šta u pjesmi kanim,
U pjesmi se s dikom nadivanim.1
Dvostih, a ipak cijela pjesma često gledana kao ukupna enciklopedija slavonskog duha u
kojoj glasovno-ritmička, kompozicijska i semantička rima ima ključnu poetičku ulogu,
puna lirskog sadržaja, okarakterizirana preciznošću i jasnoćom izražaja. Naziv bećarac
Krešimir Mlač u svojoj antologiji Zlatna knjiga hrvatske narodne lirike (1972) poistovjećuje
s poskoč(n)icom navodeći bećarac ili – kako ih još zovu – poskočnica je nova vrsta hrvatske
narodne pjesme, vrsta koja s već nekoliko desetaka tisuća zapisa pruža novo područje hrvat-
skog narodnog pjesničkog izraza (1972: 144), čime je znatno otežano buduće znanstveno
istraživanje jedne i druge vrste budući da se među nazivima ne radi o istoj jezičnoumjetničkoj
strukturiranosti. Na filološkom polju Ivan Belostenec u svom Gazophylaciumu donosi naziv
1 Kazivao Mato Damjanović, rođ. 1965. u Strizivojni. Zapisao Ivan Rončević u Strizivojni 10.09.2015.
95
Ivan Rončević
poszkochnìcza – Choreuma, cantio saltatoria (1740: 388), početkom 19. stoljeća Lexicon
latino-italico-illyricum Joakima Stullija podskòcsnica – Cantio saltatoria, canzona a ballo,
podskòcsnica, pjevānje skakateljno (1801: 188), što potvrđuje i poznavanje naziva prije nego
Srpski rječnik, istolkovan njemačkim i latinskim riječma (1818) Vuka Stefanovića Karadžića
– pòskočica, f. die Tanzweise, das Kololied, cantus saltatorius (1818: 611). Stefanović Karadžić
donosi primjer poskočice:
Aj uj ne luduj
S tuđom ljubom ne druguj:
Tuđa ljuba pasja vjera,
Namamiće, prevariće.2
Zbirka narodnih pjesama Tamburaši ilirski iliti perva kitica narodnih ilirskih pěsamah po
livadah i dubravah slavonskih sabrana, i svemu junačkom ilirskom narodu prikazana Matth.
Topalovića (1842) bilježi naziv poskočnica ilirska:
Nek` govori što tko hoće,
Ono vrěme doć će;
U ilirskih pokrajinah
Da rěč vladat neće ina,
Neg` ilirska, nego naša,
Nego naša, naša, naša!
haj! haj!3
Etnolog i svećenik Luka Ilić Oriovčanin u svojoj knjizi Narodni slavonski običaji (1846)
donosi pregled slavonskih narodnih običaja u godišnjem ciklusu uz primjere pjesama, tako
i narod. poskočnice:
2 Vuk Stefanović Karadžić, Srpski rječnik, istolkovan njemačkim i latinskim riječma (Beč: Armeniern,
1818.), 611.
3 Matth.Topalović, Tamburaši ilirski iliti perva kitica narodnih ilirskih pěsamah po livadah i dubravah
slavonskih sabrana, i svemu junačkom ilirskom narodu prikazana. (Osijek: Tiskom Mart. Alojs.
Diwalda, kr. pov. knjigotišca, 1842.), 35.
96
Nestan kolo, već igrajmo;
Da se kola naigramo! 4
Sviraj, sviraj gajdašiću
Dat ćemo ti divičicu,
Tebi jednu meni dvi
Ti se serdiš a ja ni.5
Isti autor govori i o lascivnom karakteru poskoč(n)ica, navodi nekoliko da se i š njimi naši čitatelji
upoznadu – istina, njih imade dosta i nedostojnih, nu ove se samo od razuzdanih mladićah čuju:
Oj mamice, dušmanice,
Popale te tri groznice
Tri groznice do zorice,
Što me nedaš za Ivana
Za Ivana za Milana,
Ja l' za Ivu rodjenoga
Zeta svoga sudjenoga;
Dok sam mogla tajila sam
Al od sele viruj Bogu
Tajiti ga ja nemogu.6
Na iste je svojim didaktičkim prstom ukazao i Matija Antun Relković u svom Satiru
(1762) govoreći kako su domorodci njegovi svi pivači i od naravi pjesnici, sva svoja junački
učinjena dila u pisma pivaju i u uspomeni drže (Relković 1974: 24). Relković ukazuje upra-
vo na minimalističku vokalno-instrumentalnu formu deseteračkoga distiha kojega u svojim
stihovima i sām citira:
Te zato ga vrlo ljudi štuju
i dandanas od njega pivaju
na toliko da je veće došlo
4 Luka Ilić Oriovčanin, Narodni slavonski običaji (Zagreb: Tiskom Franje Suppana, 1846.), 195.
5 Ibid., 213.
6 Ibid., 208-210.
97
Ivan Rončević
u običaj i na svit izišlo

pivat pisme koje ne valjadu,
ali dobre niki stid imadu,
jer divojak' nije stid pivati
kada počmu u kolu igrati:
„Oj, u Marka, Kraljevića sina,
dobar konjic u potaji ima.“
Al u crkvi nejma tko početi
jer jim dojde niki stid prokleti. (Ibid., 53)
Slavjani, kao narod pěvoljubni, urešivahu svaku svoju svečanost narodnimi pěsmami (Ilić
Oriovčanin 1846: 135). Očita je narodna priklonjenost desetercu koji ni Relkoviću nije
slučajan metrički oblik kazivanja – pučki deseterac bio je u kulturološkom smislu promišljen
odabir koji mu je jamčio čitateljsku publiku (Pšihistal 2011: 346) donoseći informacije iz kojih
se iščitava običajna tradicija („u običaj“) pjevanja istih, književna determinacija (deseterački
distih) te njihova karakteristična stilska raspojasanost. Uz tzv. turske skule (prelo, sijelo i
divan) Relković svojim didaktičkim prstom posebno ukazuje na kolo kamo idu mlade i
divojke i pivaju pisme svakojake (Relković 1974: 51). Narodni život često je bio određen
čvrstim, tradicionalnim zakonima, no poseban važan faktor jest sklonost naroda prema
pjesmi te sažeta sposobnost izraza svih svojih osjećanja i zapažanja (usp. Čubelić, 1988: 8)
posebno u kolu koje predstavlja javnu tribinu na kojoj se posve slobodno izražavaju razne
misli (Ivančan 1996: 54). Neprestano se pocikuje, poskočnice napole pěvaju i kolovodji viče:
Kolovodja kolo vodi pritucalo za njim hodi (Ilić Oriovčanin 1846: 207), a s druge se strane
donose činjenice o nastanku žanra (deseteračkoga distiha) – svećenik i etnograf Josip Lovretić
u svom najpoznatijem djelu Otok (1902) piše kako nije davno, otkako se u kolu pripijeva
(1902: 81). Vrlo upitna je ova „trenutna narodna nadarenost“ na temelju koje povjesničari
usmene književnosti sugeriraju zaključak da je žanr pjesmica, a to znači i bećaraca nastao
negdje u drugoj polovici 19. stoljeća (usp. Užarević 2012: 144-145). Lovretić reda dvije
tri stotine sitnih pjesmica ne birajući odabranije, nego najobičajnije koje svatko u njegovu selu
znade (Lovretić 1902: 91):
Oj vi momci, đavoli,
Ko bi da vas zavoli,
98
Kad varate cure mile,

Odnele vas vile! (Ibid., 95)
Sviraj, gajdaš, ko što si i sviro,
Da mi nisi u divojke diro. (Ibid., 99)
Prolazila su stoljeća, i nitko nije bilježio hrvatskih narodnih pjesama, priča, uzrječica, pitali
ca i zagonetaka; ali one su stalno natapale narodni duševni život, slične onim nepresušivim
riekama, koje su tisuće i tisuće godina tekle svojim stalnim koritom, a nijedan ih zemljopisac
nije opisao (Grgec 1943: 9). Užarević je mišljenja kako je minijaturni lirski žanr svoj pun
procvat doživio krajem 19. i početkom 20. stoljeća jer je to razdoblje omogućilo ambijen-
talnu sigurnost, te duševnu i duhovnu razigranost kojom se odlikuje sadržaj i oblik tradicij
skoga deseteračkog distiha (usp. Užarević, 2012: 145). Oslonimo li se na tezu Luke Ilića
Oriovčanina da je u Slavonii svaka svetačnost pěsmami providjena, koje po najvišje i narodni običaj
neoskvèrnjen čuvaju (Ilić Oriovčanin 1846: 24) možemo pretpostaviti njihovu raniju posto
janost, prisutnost i funkciju u društvenim situacijama: prela, divani, čijala, blagdansko
okupljanje seoske mladeži, čuvanje stada, obavljanje ratarskih poslova (oranje, sjetva, žetva,
sabiranje plodova), kupnja dukata, priskrbljivanje zemlje, volova i konja, gradnja prostranih
kuća s velikim dvorištima, kućarima (kiljerima), šljivicima, spokojan život na stanovima,
izradba bogate nošnje, gizdanje i cifranje i raspojasan život (usp. Užarević, 2012: 145).
2.2. Determinacija nazivlja

Mi imamo četiri tipa pjesama – svatovac, bećarac, pokladarac i drumarac.7 Determinacija
se u nekih autora i kazivača ipak uočava. Tako Julije Njikoš u svojoj Zbirci narodnih pje-
sama, kola i poskočica Kad zapiva pusta Slavonija (1954) razlikuje bećarac, bušarac, ceranac,
drumarac, poskočice kao i deseteračke distihe koji se pjevaju u slavonskom kolu, pri čemu
autor razlikuje dvije vrste poskoč(n)ica, jedne se podcikuju (obično dulje poskočice), a druge
se (deseterci) pjevaju u kolu (1954: 68). Determinacija nazivlja ovdje nije izvršena prema
jezičnoumjetničkoj strukturi, nego prema različitim napjevima i prilagođenosti istih napje
va različitim društvenim situacijama:
7 Kazivao Duško Topić, rođ. 1950. u Opsječkom. Zapisao Ivan Rončević u Bizovcu 09.09.2015.
99
Ivan Rončević
bećarac:
Da si, diko, ti pameti moje,
ne bi selo znalo za nas dvoje! 8
bušarac:
Poklade su i ludi su dani,
sad mi nana u kolo ne brani.9
poskoč(n)ica koja se pjeva u kolu:
Aj, kaže nana ljubila se nije.
Ostarila pa zaboravila.10
poskoč(n)ica koja se podcikuje:
Došo dika u goste,
pa pojio čorbu,
a valjuške nije mogo,
pa strpo u torbu.11
Samo nekoliko godina kasnije Slavko Janković determinaciju nazivlja svojih Šokačkih
pismica (1967; 1970; 1974) vrši prema poetičkim načelima, te sve vrste obuhvaća nazivom
pismice, odnosno deseterački distisi, imajući na umu da njihovu zajedničku poetičku osno-
vu čini jezičnoumjetnička strukturiranost, a ne melodijsko jedinstvo (usp. Užarević 2012:
144). J. Lovretić (1902) bilježi sljedeće nazive folklornim fenomenima: dosjetke, pjesmice,
poskočica; J. Njikoš (1954): bećarac, bušarac, ceranac, drumarac i poskočica; Z. Marković
(1916): kratke, pjesmice, poskočica; V. Žganec (1962.): bećarac, gonetalice, kratke, pismice,
preklapuše, samice, trkavice; S. Janković (1967; 1970; 1974): bećarac, bušarac, drumarac,
fašingarci, kolski, kolarski, kratke, pismice, podvikulje, pokladarci, pokladovci, svatovac, šalajka;
I. Ivančan (1996): bećarac, poskočica; Z. Toldi (1987): bećarac, bušarac, drumarac, pokla-
darci, priskočica, sramotne, svatovac; J. Vinkešević (1989): bećarac; M. Grgurovac (2005):
bećarac, bušarac, drumarac, grotkalice, kolski, kraće, kratke, namiguše, pismice, pjesmice,
8 Julije Njikoš, Kad zapiva pusta Slavonija (Osijek: Savez kulturno prosvjetnih društava, 1954.), 10.
9 Ibid., 11.
10 Ibid., 69.
11 Ibid., 70.
100
pobožne, podvikulje, poskočica, priskočica, rugalice, sitnež, sitne, sramotne, svatovac, šalajke,
šaljivice, šaranci. Kazivači su skloni determinaciji prema društvenim situacijama u kojima
se tradicijski deseterački distisi izvode i vrstama napjeva. Iako prevladavaju ustaljeni nazivi
bećarac, bušarac, pokladarac, pokladovac, drumarac i svatovac, zabilježeni su i nazivi uzajam-
nice12, cabrena pisma13 i posprdljivi14. U toj bogatoj šarolikosti posebno mjesto zauzimaju
narodni dvanaesterci, prošireni i poznati u Gradišću pod nazivom špotanja. Ovakove jačke
špotanja sastoju se od dvih stihov (distih), a u svakom od njih je dvanaest slogov (Rončević
2016: 182) – špotna jačka15 poznata je u gradišćanskih Hrvata koji su čuvari svoje tradici-
jske kulture, jezika i identiteta više od 500 godina. Es gibt eine Melodie, die im gesamten
Territorium als die Hochzeitsmelodie („veselirska nuota“) bekannt ist, natürlich mit Varianten
(Zeichmann-Kocsis 1998: 35):
Divojke si jaču sve takove jačke,
kakove si jaču naše sure mačke. (Ibid., 35)
Istu špotnu jačku (žanrovski istovrsna forma poskoč(n)ici i(li) deseteračkom distihu) Ursula
Hemetek dovodi u usku povezanost s austrijskim Gstanzlom. In Stinatz wird die Melodie
als eine Art „Gstanzl“ – das sind lyrische Einstropher, gestaltet als 6silbige Distichen, aus denen
durch Wiederholung eine 4zeilige Strophe wird -verwendet (Hemetek 1998: 15).
Bin a lustiger Bua,
bin a Käntner Lei-Lei,
wo a schöns Madel is,
is a Kärntner da-bei.16
12 Kazivao Ivan Skokić, rođ. 1946. u Dolini. Zapisao Ivan Rončević u Dolini 29.08.2015.
13 Kazivali: Ivan Skokić, rođ. 1946. u Dolini; Mato Kalić, rođ. 07.01.1957. u Dolini; Anka Kalić, r.
Skakalo, rođ. 31.07.1958. u Dolini. Zapisao Ivan Rončević u Dolini 29. i 30.08.2015.
14 Kazivao Tin Tomić, rođ. 1993. u Novoj Gradiški. Zapisao Ivan Rončević u Orubici 29.08.2015.
15 Kazivao Marin Berlakovich, rođ. 1982. u Gornjoj Pulji. Zapisao Ivan Rončević u Velikom Borištofu
03.05.2016.
16 Martin Reiter, Gstanzln und Scnaderhüpfln (Innsbruck: Edition Tirol, 2004.), 14.
101
Ivan Rončević
To je svakako jedan od najkraćih lirskih usmenoknjiževnih oblika, po čemu se ovaj žanr može
uspoređivati s (mudrim) izrekama i poslovicama, zagonetkama, molitvicama, vicevima i dr.,
a u pisanoj (autorskoj) književnosti s aforizmima, sentencijama te mnoštvom lirskih oblika
(Užarević 2012: 150):
Ovdje leži Pero Štika,
ispod ovog spomenika.
Zapravo se zvao Štoka,
promjena je radi sroka.17
One usmeno-književne pjesme, koje su bile povezane uz narodne obrede i običaje, mijenjale su se
manje jer su se narodni obredi i običaji manje mijenjali – tako se može protumačiti, da narodne
pjesme uz obrede i običaje potječu iz duboke starine, jer i sami obredi i običaji imaju poseban i
dug povijesni kontinuitet (Čubelić 1988: 7).
3. Zaključak
Na samom početku rada prikazana je problematika nazivlja tradicijskom deseteračkom
distihu i poskoč(n)ici u Slavoniji u interdisciplinarnom smislu. Utvrđeno je da su samo po-
jedini autori definirali razlike u nazivlju ovih dvaju folklornih fenomena. Rad je poslužio i
za pokušaj rasvjetljavanja vremenskoga raspona u kojemu su se formirali poskoč(n)ica i tradicijski
deseterački distih te se ukazalo na žanrovsku sličnost na primjerima gradišćanskohrvatske
špotne jačke i austrijskoga Gstanzl-a. Zapažen je nedostatak sustavnijeg rada, znanstvene
klasifikacije i sistematiziranoga prikaza tradicijskoga deseteračkoga distiha i poskoč(n)ice kao
minimalističkoga folklornog žanra u slavonskom kulturnom arealu.
17 Epitaf kazivao Mato Damjanović, rođ. 1965. u Strizivojni; zapisao Ivan Rončević u Strizivojni
10.09.2015.
102
Literatura
Belostenec, Ivan. 1740. Gazophylacium, Latino-illyricorum onomatum aerarium: selectioribus
synonymis, phraseologiis, verborum constructionibus metaphoris, adagiis, abundantissime
locupletatum. Typis Joannis Baptistae Weitz. Zagreb.
Čubelić, Tvrtko. 1988. Povijest i historija usmene narodne književnosti. Historijske i literarno-
teorijske osnove te genološki aspekti – Analitičko-sintetički pogledi. Vlastita naklada autora.
Zagreb.
Grgec, Petar. 1943. Hrvatske narodne pjesme. Izdanje Nakladnog odjela Hrvatske državne
tiskare, Zagreb.
Grgurovac, Martin. 2005. Slavonske pismice – bećarci, drumarci, svatovci. SN „Privlačica“
Vinkovci. Vinkovci.
Hemetek, Ursula. 1998. Minderheiten und traditionelle Musik. …und sie singen noch
immer/…još si svenek jaču. Musik der burgenländischen Kroaten/Muzika gradišćanskih
Hrvata. Ur. Hemetek, Ursula. Hrvatski kulturni i dokumentarni centar. Željezno. 7–23.
Ilić Oriovčanin, Luka. 1846. Narodni slavonski običaji. Tiskom Franje Suppana. Zagreb.
Ivančan, Ivan. 1996. Narodni plesni običaji u Hrvata. Hrvatska matica iseljenika, Institut za
etnologiju i folkloristiku. Zagreb.
Janković, Slavko. 1967. Šokačke pismice I. Matica hrvatska. Vinkovci.
Janković, Slavko. 1970. Šokačke pismice II. Matica hrvatska. Vinkovci.
Janković, Slavko.1974. Šokačke pismice III. Društveni fond za unapređivanje kulturnih
djelatnosti Općine Vinkovci. Vinkovci.
Lovretić, Josip. 1902. Otok. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Ur. Maretić,
Tomislav; Boranić, Dragutin. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti JAZU,
Zagreb. 57–206.
Marković, Zdenka. 1916. Narodne pjesme. Pleternica u Slavoniji. I. Pjesme u kolu. II. Sva-
tovske pjesme. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. Ur. Boranić, Dragutin.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti JAZU. Zagreb. 101–115.
103
Ivan Rončević Od poskoč(n)ice do tradicijskoga
Mlač, Krešimir. 1972. Zlatna knjiga hrvatske narodne lirike. Nakladni zavod Matice hrvatske.
Zagreb.
Njikoš, Julije. 1954. Kad zapiva pusta Slavonija. Savez kulturno prosvjetnih društava. Osijek.
Pšihistal, Ružica. 2011. Satir nije divji čovik. Studije, članci i eseji o slavonskoj književnosti.
Ogranak Matice hrvatske u Osijeku. Osijek.
Reiter, Martin. 2004. Gstanzln und Scnaderhüpfln. Edition Tirol. Innsbruck.
Relković, Matija Antun. 1974. Satir iliti divji čovik. Glas Slavonije. Osijek.
Rončević, Ivan. 2016. Gradišćanskohrvatski narodni dvanaesterac kot sredstvo verbalne
komunikacije. Kalendar Gradišće. Ur. Klemenčić, Ingrid. Hrvatsko štamparsko društvo.
Željezno/Eisenstadt. 181–184.
Stefanović Karadžić, Vuk. 1818. Srpski rječnik, istolkovan njemačkim i latinskim riječma.
Armeniern. Beč.
Stulli, Joakim. 1801. Lexicon latino-italico-illyricum. Typis, ac Sumptibus Typographiæ Regiæ
Universitatis Pestanæ. Budae.
Toldi, Zvonimir. 1987. Razigrani doro. Muzej Brodskog posavlja Slavonski Brod. Slavonski Brod.
Topalović, Matth. 1842. Tamburaši ilirski iliti perva kitica narodnih ilirskih pěsamah po livadah
i dubravah slavonskih sabrana, i svemu junačkom ilirskom narodu prikazana. Svežčić I.
Tiskom Mart. Alojs. Diwalda, kr. pov. knjigotišca. Osijek.
Užarević, Josip. 2012. Književni minimalizam. Disput. Zagreb.
Vinkešević, Josip. 1989. Narodni plesovi Đakovštine. Kulturno-umjetničko društvo Gorjanac.
Zagreb.
Zeichmann-Kocsis, Jelka. 1998. Die weltliche Vokalmusik der burgenländischen Kroaten.
…und sie singen noch immer/…još si svenek jaču. Musik der burgenländischen Kroaten/
Muzika gradišćanskih Hrvata. Ur. Hemetek, Ursula. Hrvatski kulturni i dokumentarni
centar. Željezno. 26–80.
Žganec, Vinko. 1962. Melodije bećarca. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. Ur.
Gušić, Branimir. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti JAZU. Zagreb. 513–523.
104
Promoviranje (ne)materijalne kulturne baštine i
usmene književnosti putem novih medija
Matea Lacmanović
PROMOVIRANJE (NE)MATERIJALNE KULTURNE BAŠTINE

I USMENE KNJIŽEVNOSTI PUTEM NOVIH MEDIJA
Sažetak
Razvojem tehnologije i novih sučelja stvorile su se i druge vrijednosti koje nerijetko nisu
u simbiozi s potrebama i vrijednostima onoga što smatramo realnim svijetom. Društvene
mreže nametnule su komentare, lajkove i druge načine valorizacije naših objava na
društvenim mrežama koji u realnome svijetu i nemaju neki utjecaj i smisao. Ili? Pojavila su
se i novi načini zarade, nova zanimanja. Influencer i instagramer samo su neki od načina na
koji se koriste društvene mreže, posebice Instagram, u promotivne svrhe.
Ovim radom želim pokazati potencijal i mogućnost korištenja poznate aplikacije Instagram
u edukativne svrhe povezavši međupredmetnu korelaciju i suradnju s lokalnom zajednicom
grada Rovinja u ideji da se putem ove popularne društvene mreže oživi legenda lokalne
zaštitnice sv. Eufemije i predaja lokalne kulture, odnosno priče.
Jednostavnim grupnim zadatkom fotografiranja i učenja o lokalnoj kulturnoj baštini,
učenici mogu uporabom svojih pametnih telefona unaprijediti ne samo školski sustav, već
i obogatiti lokalnu zajednicu i svoju okolinu učvršćivanjem i razvijanjem ljubavi prema
usmenoj književnosti i legendi.
Prikazat ću kraći plan nastavnoga sata, kao i potencijalne restrikcije koje se nameću od
strane sadašnjeg školskog sustava i kurikula namijenjenog za osnovne i srednje škole
Republike Hrvatske.
Ključne riječi i fraze: kulturna baština, novi mediji, usmena književnost, nastava, suradnja s
lokalnom zajednicom
105
Matea Lacmanović
Cilj: Unaprjeđenje i osuvremenjivanja školskog sata i povezivanja nastave Hrvatskoga jezika

s lokalnom zajednicom.
Metodologija: integracijsko-korelacijski metodički sustav
Rezultati: Razvijanje suradnje s lokalnom zajednicom, razvijanje zanimanja i ljubavi učenika
prema usmenoj književnosti i (ne)materijalnoj kulturnoj baštini
Zaključak: Potreba za inovativnošću u nastavi Hrvatskoga jezika kao školskog predmeta
Uvod
Gotovo dva desetljeća nalazimo se u 21. stoljeću, dobu koje je obilježeno rapidnim razvitkom
tehnologije, što za posljedicu nosi razvoj, odnosno promjenu kulturoloških sustava vrijednosti
društva izvan digitalne sfere. Tehnologija nije više samo stvoriti brže, bolje i funkcionalnije
računalo, program koji bi nam olakšao svakodnevni život, poput GPS sustava, digitalnih
kalendara i prijenosnih pametnih telefona. Novi mediji, među koje spadaju i društvene mreže
različitog karaktera, počeli su nepovratno mijenjati razvijeno društvo, među kojim se nalazi i
ono hrvatsko. Svjedočili smo prvoj uporabi iPada u riječkoj OŠ Vežica 2013. godine, pamet-
nim pločama, reforma obrazovnog sustava Republike Hrvatske goreća je tema već nekoliko
godina s upitnikom iznad školskog predmeta Informatika i informatičkom opismenjavanju
učenika. No, iako bi se naivno zaključilo kako se temom digitalizacije i osuvremenjivanja IT
nastave trebaju baviti isključivo nastavnici školskog predmeta Informatika, ovim ću radom
pokazati kako i nastavnici školskog predmeta Hrvatski jezik mogu i trebaju prihvatiti razvoj
tehnologije i postepeno ga uvoditi u svoju nastavu.
Da bi ovaj primjer bio zanimljiviji, odabrala sam dio nastave Hrvatskoga jezika koji
se smatra tradicionalnim, a kako središnju okosnicu ima lokalnu baštinu. Na primjeru
terenske nastave Hrvatskog jezika za šesti razred osnovne škole, pokazat ću kako učitelj
može simbiozom nastave, lokalne kulture i društvenom mrežom Instagram osmisliti zan-
imljivu nastavnu cjelinu koje će se učenici rado i dugo sjećati. Cilj mi je inspirirati kolege
koji rade u struci da razmišljaju izvan zastarjelih okvira, čime bi učenicima nastava bila
zanimljivija, produktivnija, a čime bi se potaknulo učenike da samostalno pridonesu
očuvanju lokalne baštine.
106
Novi mediji i Instagram
Početkom 21. stoljeća svjedočili smo izgradnji društvene mreže Facebook, koja dvosmjerno
prati razvoj tehnologije. No, veza društvenih mreža i tehnoloških inovacija ovoga je puta
izašla iz okvira informacijskih mreža i promijenila neke društvene navike u međuljudskim
odnosima poput komunikacije (uporaba internetskog jezika i prilikom osobne komu-
nikacije, praćenje i „uhođenje“ društvenih profila, češće fotografiranje tzv. selfieja i dr.).
Društvene mreže spadaju pod krovni pojam novih medija, a kako Bolter i Grusin pišu u
knjizi Remediation: Understanding New Media još 2000. godine: Predstavljanje tehnologije
novih medija ne znači jednostavno izumiti novi hardware i software, već krojiti ili nanovo krei-
rati sličnu mrežu.1 (Bolter, Grusin 2000: 19), odnosno, kako su formulirali utjecaj novih
medija na društvo: Oni proizlaze iz kulturnih konteksta i nanovo kreiraju ostale medije koji su
utkani u isti ili slični kontekst.2 (Ibid.)
Nedugo nakon Facebooka, razvile su se druge društvene mreže koje su se specijalizirale ili
po funkciji, ili po preferenci medija. Dok je LinkedIn specijaliziran za poslovne profile,
Twitter za praćenje objava slavnih ljudi, Instagram se odlučio specijalizirati u mediju foto-
grafije ponudivši svojim korisnicima automatske filtere za mijenjanje boje, oštrine, ekspoz-
icije, vinjete, dodavanje okvira, efekata i brzi proces fotografije. Aplikacija je besplatna, a uz
fotografiju, odnosno kraću video snimku, može se staviti i kraći tekst. Profil koji korisnik
otvori može biti privatan ili javan, čime vas može pratiti bilo tko bez prethodne verifikaci-
je. Nadalje, važno je objasniti nekoliko osnovnih pojmova kod funkcioniranja Instagrama
prije no što se poveže s uporabom u nastavi.
Hashtag (#), odnosno ljestve, simbol su koji se koristi za označavanje određenog pojma.
Primjerice, ako se stavi fotografija Rovinja uz hashtag #Rovinj, on se zbraja svim objavama
na Instagramu, fotografijama i video snimkama čiji su autori također odabrali upravo ovaj
hashtag. Ono što je specifično za hashtagove jest stvaranje „brendova“ putem jedinstvenih
hashtagova. Onaj turističke zajednice Rovinj je #lovelyrovinj koji broji 7,655 oznaka sredi-
nom studenoga 2017. godine, dok je sredinom ožujka ta brojka narasla na 8,403 oznaka.
Što to znači? U četiri mjeseca, gotovo tisuću fotografija i snimaka bilo je objavljeno s tom
1 Prijevod M.L.
2 Ibid.
107
Matea Lacmanović
specifičnom oznakom TZ-a Rovinj. Uzevši u obzir da nije riječ o turističkoj sezoni, koja je
u Rovinju ograničena na toplija godišnja doba, brojka je poprilično velika.
Nove generacije u novim medijima

Zahvaljujući spomenutim faktorima evolucije društva, način poučavanja u obrazovnim
sustavima nije isti danas i za đačko doba naših roditelja. Naravno, tehnologija nije jedini
uzrok3, no radi potreba ovog članka i istraživanja, zadržat ćemo se na jednoj temi. Dok su
naši roditelji strani jezik učili prevođenjem, udžbenici koje je moja generacija koristila bili
su više orijentirani na kulturološku i oralnu komunikaciju, posebice u primjeru školskog
predmeta Engleski jezik. Cijenjeni britanski internetski portal The Guardian je već 2012.
godine prenio vijest o najnovijim rezultatima istraživanja pažnje u mladih ljudi. Ukratko,
rezultati su pokazali da mlađe generacije imaju kraće intervale pažnje, dok je medij s pisa-
nog teksta prevagnuo na vizualne medije poput fotografije: Današnja generacija korisnika
interneta živi u svijetu „instantnog zadovoljenja i brzih rješenja’ što u konačnici dovodi do ‘ne-
dostatka strpljenja i nemogućnosti dubokog ramišljanja“ 4 (Weatherhead).
Kad smo se upoznali sa situacijom novih medija i promjenama koje su nas nezaobilazno susti-
gle, možemo zaključiti kako od tehnološke i društvene promjene jednostavno ne možemo
pobjeći. Ono što možemo napraviti jest prilagoditi svoj način poučavanja u obrazovni
sustav učenicima mlađih generacija čije su potrebe i mogućnosti različite od prijašnjih
generacija, posebice tzv. Generacije X. Moj je prijedlog povremeno i u kontroliranim
količinama uvoditi nove medije u nastavu svih školskih predmeta, a sljedećim ću primje-
rom pokazati kako bi jedna takva intervencija izgledala u nastavi školskog predmeta Hrvat-
ski jezik za šesti razred osnovne škole.
3 U konkretnom primjeru moje generacije rođene ranih devedesetih godina i naših roditelja, promi-
jeni obrazovnog sustava pridonijela je i promjena političkog sustava države, povećana mobilnost
mladih ljudi, ekonomski razlozi i sl.
4 Prijevod M.L.
108
Implementacija novih medija na primjeru nastavnoga sata školskog predmeta Hrvatski
jezik
U Nastavnom planu i programu za osnovne škole izdanom 2006. godine od strane tadašnjeg
Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, ističe se nekoliko tema, ključnih pojmova i
obrazovnih postignuća zbog kojih sam odabrala upravo šesti razred kao primjer.
Tako se kao neke od tema jezičnog izražavanja spominju stvaralačko prepričavanje s promje
nom gledišta (2006: 39), sažeto prepričavanje, opis otvorenog i zatvorenog prostora, drama-
tizacija pripovjednog teksta (2006: 40) i dr. U nastavnome području književnost jedna od
tema je usmena (narodna) književnost, dijalektalno pjesništvo (2006: 40), mreža (internet) uz
koju se ističe obrazovno postignuće:“ pronaći nekoliko mrežnih stranica iz hrvatskoga jezika i
književnosti“ (2006: 41). Iako bih se složila s temama za navedenu dob učenika i fazu kogni
tivnog razvoja po Piagetu (dvanaestogodišnjaci nalaze se na prijelazu iz stadija konkretnih
operacija u stadij formalnih operacija), nedvojbeno je da je obrazovni cilj, doduše, iz 2006.
godine, svakako ispod razine mogućnosti učenika današnje generacije. Ovo je prva stvar na
koju bih upozorila kao negativnu stranu hrvatskog obrazovnog sustava – zastarjelost. No,
upravo je to uloga nastavnika, koji bi svojom kreativnošću i spoznajom o intelektualnim
mogućnostima, kao i suvremenošću učenika, trebao prilagoditi svoju nastavu.
Ciljevi i rezultat ove nastave trebao bi biti razvijanje suradnje s lokalnom zajednicom, razvija-
nje zanimanja, svijesti i ljubavi učenika prema usmenoj i (ne)materijalnoj kulturnoj baštini,
pisanoj i živoj riječi, lokalnoj baštini, poticanje kreativnosti učenika, odnosno poučiti ih
savjesnom korištenju novih medija, uz neizostavno razvijanje obrazovne, odgojne, komuni-
kacijske i funkcionalne vještine uporabom novih medija.
Osnovna škola Jurja Dobrile iz Rovinja tako ima profil stranicu na društvenoj mreži
Facebook gdje redovito ažuriraju fotografske albume i relevantne informacije. Ono što
svaki roditelj maloljetnog učenika dobije na početku školske godine je izjava kojom svojim
potpisom dozvoljava školi da objavljuju fotografije svoje djece. U praksi, te fotografije su
različite školske predstave, radionice, izleti i slično, kategorije u koju bi ovaj nastavni sat
također ušao.
Naime, za potrebe ovog primjera, uzela sam OŠ Jurja Dobrile kao primjer realne
mogućnosti implementacije posjeta određenim lokacijama u centru grada Rovinja gdje
109
Matea Lacmanović
je, po legendi, doplutao sarkofag sv. Eufemije u 9. stoljeću, zatim uspon brdom do crkve,
te razgled lokalne crkve sv. Eufemije. Prethodna priprema za nastavni sat sastojala bi
se od interpretacije legende o sv. Eufemiji, gdje bi nastavnica upitala učenike koliko su
upoznati sa sadržajem legende koristeći integracijsko-korelacijski metodički sustav. Time
bi učenici koji su pohađali vrtić u Rovinju osvježili svoje znanje legende, dok bi oni koji
dolaze iz okolnih mjesta, odnosno učenici koji eventualno nisu pohađali vrtić i nisu upoznati
s legendom, čuli i zapamtili lokalnu priču. Nastavnik5 bi s učenicima krenuo iz OŠ Jurja
Dobrile do Trga Maršala Tita u centru grada, odakle se vidi Lav sv. Maura, Balbijev luk,
ruža vjetrova, muzej „Batana“ i specifični rovinjski brodovi batane. Ova je lokacija savršena
za kraće objašnjavanje povijesti lokalne zajednice, čime bi učenici naučili zašto je Rovinj
toliko raznolik po arhitekturi, jeziku i običajima. Nakon toga, nastavlja se hod do mjesta
gdje je navodno doplutao kameni sarkofag s tijelom Eufemije. Tu bi se učenike potaknulo
da ponove sadržaj legende, nastavnik bi ih poticao da vizualiziraju scenu, nakon čega bi
došlo do prve fotografije koja bi bila objavljena na Instagramu. Fotografija bi bila napra
vljena u „selfie“ tehnici, tako da svi učenici budu uključeni u sadržaj fotografije. Ako škola
posjeduje tablet ili pametni telefon, taj bi se uređaj koristio za fotografije, ako ne, nastavnik
bi trebao koristiti svoj pametni telefon. U praksi, neke škole nisu dobro opremljene u
smislu tehničkih sredstava, no smatram da to ne bi trebalo ograničavati inovacije u nastavi.
Nakon prve fotografije, učenici bi vođeni nastavnikom krenuli do podnožja crkve, gdje
bi im nastavnik pokazao stare bedeme koji datiraju iz 6. ili 7. stoljeća, te bi im otkrio
da je Rovinj, odnosno starogradska jezgra, nekoć bila otok. Ovdje bi se napravila druga
fotografija. Dolaskom do crkve, učenici bi se uspeli do crkvenog tornja u grupama. Kako se
uspinjanje tijekom turističke sezone naplaćuje, čak i Rovinjcima, bilo bi potrebno pretho
dno kontaktirati predstavnike župe kako bi se osiguralo besplatno i sigurno uspinjanje do
tornja crkve, kao i razgled oltara, odnosno unutrašnjosti crkve. Učenici bi ovdje dobili i
kratku uputu o ponašanju i poštovanju vjerskog objekta, a treća bi se fotografija napravila
na tornju crkve.
5 Iako koristim muški gramatički rod, napominjem kako time ne diskriminiram nastavnice, već radi
izbjegavanja količine teksta koristim samo muški rod.
110
Time bi završio razgled crkve, te bi se polako počeli spremati za povratak u školu, no
drugim putem. Nastavnik bi vodio učenike ulicom Grisia, koja je poznala umjetnička ulica
s najvećom izložbom na otvorenom prostoru u našoj regiji.
Pri povratku u školske klupe, učenike se potiče da ukratko zabilježe svoje dojmove koristeći
riječi ili crtajući. Gradivo bi se saželo, dok bi domaća zadaća bio školski sastav na temu
„Moja zaštitnica sv. Eufemija“, odnosno „Kako sam pomogao/pomogla sv. Eufemiji“. Važno
je napomenuti kako je u legendi sv. Eufemije prisutan lik dječaka koji je jedini mogao uz
pomoć svojih krava uspeti sarkofag do brda gdje se nalazila crkva. Tim likom djeteta učenici
mogu pisati iz prvog lica i time promijeniti narativnu perspektivu.
Da bi se sve ovo realiziralo, uz obaveznu prethodnu nastavničku i logističku pripremu,
nastavnik mora biti upoznat s osnovama rovinjske kulture i povijesti. Instagram i medij
fotografije nisu stup obrade ove nastavne jedinice, već pomoćno sredstvo kojim se pokušava
izaći u susret generaciji digitalnog doba i osvježiti nastavu materinskog jezika. Fotografije bi
se potom razvile i ukrasile bi školski pano unutar ili van učionice.
Zaključak
Na koncu, zaključujem kako obrazovni sustav treba imati konstante reforme i dorade na
razini države, što često izaziva probleme, napose političke prirode. Bez obzira na to, stru-
ka nastavnika materinskog jezika nosi radosti i obaveze da učenici zavole svoju baštinu,
poeziju, kulturu, posebice lokalne zajednice. Stoga, kako nastavnički posao podrazumijeva i
kreativnost kako sa strane učenika, tako i sa strane nastavnika, ovim sam primjerom željela
pridonijeti struci potaknuvši kolege da ne bježe od tehnologije u nastavi, već ju o kontro-
liranoj mjeru prihvate i implementiraju u nastavni proces. To nije primjenjivo u svakoj
situaciji i nastavnoj cjelini; naravno, ne treba ništa forsirati i udaljavati se od provjerenih me-
toda poučavanja jezika. Ipak, novija istraživanja iz područja medija ukazuju na neraskidivu
vezu mladih ljudi i tehnologije.
Bilo da je to medij fotografije, glazbe, intermedijalni film, kazališna predstava, performans
ili kakav drugi oblik umjetnosti, učenicima je potrebno pokazati raznovrsnost kulturološkog
sadržaja kako bi, između ostalog, spoznali same sebe. Neki će učenici bolje funkcionirati
111
Matea Lacmanović Promoviranje (ne)materijalne kulturne baštine i
učeći uz glazbu, drugi su vizualni tipovi učenika koji će rado raditi umne mape i crtajući
naučiti školsko gradivo, dok će treći ipak najbolje učiti putem (pisane) riječi. Ohrabrujem
kolege i kolegice da iskušaju nove medije u nastavi te da im ovaj rad posluži kao inspiracija
za vlastitu kreativnost pri pripremi nastavne cjeline.
Literatura i izvori
Bolter, Jay David i Grusin, Richard. 2000. Remediation: Understanding New Media, MIT
Press. Cambridge, Massachusetts.
Hrvatski Jezik. 2006. Nastavni Program Za Osnovnu Školu, Ministarstvo Znanosti Obra-
zovanja i Športa. Zagreb. pp. 39–41.
Lovelyrovinj. https://www.instagram.com/lovelyrovinj/?hl=de. (Pristupljeno 15. ožujka
2018)
OŠ Jurja Dobrile, Rovinj. https://www.facebook.com/OSJurjaDobrile.Rovinj/. (Pristuplje-
no 15. ožujka 2018.)
Weatherhead, Rob. Say it quick, say it well – the attention span of a modern internet consumer.
https://www.theguardian.com/media-network/media-network-blog/2012/mar/19/
attention-span-internet-consumer. (Pristupljeno 18. ožujka 2018.)
112
Ogledi o povijesti
Suparništvo austrije i mađarske
na jadranskom moru
Ivan Pederin
SUPARNIŠTVO AUSTRIJE I MAĐARSKE

NA JADRANSKOM MORU
Austrija, to je francuski politički slang. Ta habsburška carevina zvala se do 1806. Sveto

rimsko carstvo njemačke narodnosti, onda C. K. Države (Die kaiserlich Königliche Staaten),
pa od 1850ih godina Austrijske ili Carske države – Die Österreichischen ili die Kaiserlichen
Staaten i napokon das Kaisertum Österreich-Ungarn.
Ta se Carevina sastojala od nasljednih zemalja, die Erbländer, Bohemije, Moravske –
Mähren, Galizien i to je sve spadalo pod Cisleitanien, pa Mađarsku – Ungarn u čijem se
sastavu nalazila Hrvatska. Bila je to izrazito kontinentalna Carevina. Karlo VI, koji je ranije
bio španjolski kralj znao je za važnost mora i bio je merkantilist u gospodarstvu. Trst koji
je živio u strahu od Mletaka priključio se toj državi 1382.1 Onda je Karlo VI. dao sagraditi
cestu iz Beča do Trsta i proglasio Trst i Rijeku slobodnim lukama. Kontinentalne zemlje,
tako i Rusija nastojale su se potvrditi na moru.
God. 1722. osnovana je u Ostenderu, danas u Belgiji, a onda u sastavu Habsburške
države Ostender Kompanie, brodarsko društvo čiji su brodovi plovili u Indiju i Kinu.
Ova kompanija nije imala uspjeha i brzo se ugasila. Trgovina na moru slabo se razvijala
zbog pljački marokanskih gusara ili pirata. Pa se postavljalo pitanje osnivanje ratnog
brodovlja koje će štiti trgovinu. Trgovina ipak nije napredovala. Ali 1776. Osnovao je u
Trstu bankar grof Prioli Istočno-indijsku trgovačku kompanija koju je vodio Wilhelm
Boltz. Austrija je stekla otočje Nikobara kao, koloniju, ali ipak nije postala kolonijalna
sila, a njezini koraci na moru bili su neodlučni i nesigurni. Istočno-indijska kompanija
bankrotirala je 1785.
1 Friedrich Wallisch, Die Flagge Rot-Weiss-Rot, Männer und Taten der österreichishen Marine in vier
Jahrhunderten, Graz-Wien-Köln, 1956. str. 15, 25, 27, 30-31,33.
115
Ivan Pederin
U to doba, 1776. izumrla je obitelj austrijskih markgrofova Wallsee koji su kao svoj feud
imali Rijeku te godine imenovala grofa Mailatha Joszefa njezinim guvernerom 1779.
Mađarska je time dobila izlaz na more.2
Dvorskim reskriptom od 14. veljače 1776. kraljica MarijaTerezija „obalni grad Rijeku s
njegovim teritorijem pripaja Kraljevini Hrvatskoj. Stoga je ubuduće nadzor i upravu nad
njom vršila jedino Ugarska dvorska kancelarija preko Hrvatskog kraljevskog vijeća. Rijeku
je ponovo pripojio Hrvatskoj grof Josip Jelačić kao ban.3
Onda su počeli Napoleonski ratovi, a Austrija je mirom i Campo Formiju 1797. stekla
obalu od Mletaka pa do Albanije. Počela su savjetovanja što će se napraviti s tom vrlo
dugom obalom s kojom je Carevina mogla postati i pomorska sila.
Savjetovanja su trajala vrlo dugo, sve do 1822., ali su prekinuta jer je Carevina 1809.
izgubila mirom u Schönbrunnu sve zemlje južno od Save, a vratila ih je 1813. Kad su
hrvatski generali istjerali Francuze iz Dalmacije i Istre.4 Raspravljalo se kako urediti
novostečene krajeve. Čuli su se prijedlozi da se stvori jedno upravno tijelo sa upravnim
središtem u Grazu, pa u Ljubljani. Napokon je ustrojena Primorska gubernija sa sjedišem
u Trstu i Kraljevina Dalmacija sa sjedištem u Zadru. Primorska gubernija bila je osobito
mnogojezična. Rijeka je ostala Mađarskoj. Međutim, tada se rasplamsao sukob između grofa
Balasse Ferenca de Gjarmat, ranije predsjednika Dvorske komore u Beču i hrvatskog bana
i bečkog Dvora. U Bečkom ili Morejskom ratu krajem XVII. st. Oslobođena je Mađarska
i Slavonija. Sad je trebalo rekonstruirati krunu sv. Stjepana i to je postao predmet raspre
grofa Balasse sa Dvorom. Balassa je tražio za Mađarsku Sedmograđe, Hrvatsku kao pars
adnexa, ne kraljevinu i Dalmaciju kao drugu pars adnexa, ne dio Hrvatske. Tu je djelovala
2 Ivan Pederin, Mnogojezična Primorska gubernija Austro-Ugarske Monarhije, Kranjska, Vjesnik

Državnog arhiva u Rijeci, L-LII (2010), str. 131-191.
3 Rijeku je s vojskom zauzeo Josip Bunjevac u suglasju sa banom Josipom Jelačićem i podbanom
Benediktom Lentulajom, Marino Micich, Riferimenti a Fiume nel caarteggio del bano Josip Jelačić
al Consiglio del Gobvetnatorato di Zagabria, FIUME, Rivista di studi Adriatici (Nuova serie), anno
XX , Nr. 1-6. str. 38-66.
4 Ivan Pederin, Napoleon i europske sile u Borbi za Dalmaciju (1897-1813), Zadar, 2015. Str. 365.
116
na jadranskom moru
pjesma Nikole Šubića Zrinskog Az Adriai tenger syrenaia koju je njegov brat Petar preveo
na hrvatski kao Adrianskoga mora
sirena. Car Franjo II. obratio se svom knjižničaru Franzu Sebastianu Gessleru i tako je
planula polemika u kojoj se spomenulo sve tadašnje znanje o Dalmaciji. Ta polemika je
pokazala da je Dalmacija bila podložna istočnorimskom caru. Franjo II. bio je tada još
uvijek rimski car, dakle nasljednik istočnorimskog cara pa je slijedom toga Dalmacija pripala
njemu. Kraljevinu Hrvatsku nitko nije spomenuo u toj polemici. Ova polemika vodila se
posve u duhu habsburškog legitimizma i dinastizma, a bila je sve prije nego li jednostavna.
Ali ona je pokazala jedno načelo koje će još dugo zaokupljati Mađarsku i djelovati u njezinoj
politici, a to je bilo ono geslo mađarskog preporoda tengere magyar – na more Mađari. Ta
polemika posve je zaobišla hrvatske generale koji su se vrlo uspješno borili protiv Francuza
i potjerali ih. Napoleon je trebao Dalmaciju jer se nadao da će preko Dalmacije i Balkana
stići do Osmanske carevine gdje je imao prijatelja naprednjačkog sultana Selima III. Ti
hrvatski generali shvatili su što Dalmacija znači, a 1849. će tada pukovnik barun Josip
Jelačić uvjeriti Dvor da se orijentira prema širenju na jugoistok.5 To je značilo sukob Hrvata
i Mađara, ali i antagonizam Beča i Budima koji će potrajati dugo. U okviru toga sukoba
Dvor je jačao svoju nazočnost na Jadranu.
Protiv Francuza borili su se generali Todor Milutinović, Petar Knežević, Fran Ksaver
Tomašić, Albert Nugent Westmeat, Irac. Oni su dizali ustanke u Dalmaciji Crnoj Gori i
Srbiji, onda su uleme svrgnuli naprednjačkog sultana Selima III. i zadavili ga. Napoleon je
onda shvatio da preko Balkana nikad neće doći do Turske.
Međutim, 1818. putovao je car Franjo I. u Dalmaciju.6 Je li imao na umu mogući prodor
na jugoistok? Teško, jer Osmanska carevina bila je članica Svete Alianse, koja je jamčila
njezin integritet.
5 Ivan Pederin, Jelačić u ratu i apsolutizmu, Dometi 22 (2012) br. 3-4. Str. 61-72
6 Ivan Pederin, Franjo I. u Zadru 1818. godine, Kačić, 7(1975) str. 105-121., Isti, Car Franjo I. o
Šibeniku u svom putnom dnevniku iz 1818. godine, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, sv. 29-30(1983)
str. 179-206., isti, Franjo I. i počeci antičke arheologije u Hrvatskoj, Vjesnik za arheologiju i historiju
dalmatinsku, sv. 78(1985) str. 123-150.,isti, Car Franjo II. prema Dalmaciji i Boki (1797-1806),
Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 42 (2004) str. 185-206.
117
Ivan Pederin
Onda je Karl Ludwig Bruck, kasnije ministar trgovine Carevine osnovao Austrijski Lloyd,
u početku kao obavještajnu agenciju, a od 1836. kao parobrodarsko društvo.7 Lloydovi
parobrodi plovili su niz hrvatsku obalu, ali i dalje do Carigrada i Aleksandrije. God. 1849.
Pobunili su se pravoslavni Bokelji i uskratili porez. Vojske je bilo malo jer je ona bila
u Lombardiji i Mađarskoj gdje je gušila ustanke. No onda je u Kotorsku luku uplovio
Lloydov parobrod sa inženjerskim pukovnikom Lazarom Mamulom i 3000 vojnika koji
su se iskrcali na obali. Pobunjenici su se pokorili, ali su morali platiti porez sa zaostacima,
ali i troškove ove ekspedicije.8 Da nije bio Lloydovog parobroda vojska bi bila morala
pješačiti do Boke. Pukovnik Lazar Mamula koji je bez krvi ugušio ustanak uskoro je postao
dalmatinski namjesnik i general bojnik.
S Lloydom i južnom željeznicom je i hrvatski turizam učinio svoje prve korake. Tada su
braća Bandiera, sinovi c. k. admirala prionuli uz talijansku revoluciju. Uhićeni su i osuđeni
osobito strogo na smrt jer su bili sinovi admirala. Tada je c. k. mornarica bila uglavnom
talijanska. Ta mornarica pokazala se vrlo nepouzdanom kad je valjalo ugušiti revoluciju u
Mlecima. Dvor je onda primao u mornaricu sve više Hrvata.
U Rijeci je živio Heinrich von Littrov, bivši časnik koji je popularizirao pomorstvo i službu
u ratnoj mornarici.9 Nijemci se nisu rado javljali u službu u mornarici, ali Hrvati su se
javljali. Glavni stupovi Dvora bili su češka industrija i visoki časnici c. k. Vojske – Hrvati.
Sad su oni ojačani i časnicima c. k. ratne mornarice koji su se proslavili 1866. Kad su pod
zapovjedništvom viceadmirala Wilhelma von Teghethoffa pobijedili nadmoćno talijansko
ratno brodovlje kod Visa, a s tim brodovljem zapovijedao je admiral grof Carlo Persano.
Persano je nakon tog poraza izgubio čin i umirovljen je.
Dvor je običavao poslati u važnije gradove po jednog nadvojvodu da tamo živi sa ženom, da
ide u kazalište, Casino i da drži salon u kojem će primati uglednike. U Trstu je to bio mladi
7 Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Zagreb, 1991. Poglavlje o
Lloydu.
8 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, Zadar, 2995. str. 282ff-
9 Heinrich von Littrow kao pjesnik pomoraca i njemačke manjine u Hrvatskoj, Adrias, Split, sv. 1(1987)
str. 287-321.
118
na jadranskom moru
nadvojvoda Ferinand Max koji je prebivao u dvorcu Miramar kod Trsta, ali je često putovao
u Dubrovnik i krstario Jadranom na ratnim brodovima. U 1850im godinama oplovio je i
svijet na brodu Novara 1854. Postao je vice-armiral i zapovjednik c. k. Ratne mornarice.
Postao je i meksičkim carem, ali je svrgnut i strijeljan 1867.
Sada je Carevina imala i brodogradilište u Trstu. S pobjedom kod Visa ona je postala vojno-
pomorska sila na Jadranu. Glavna ratna luka bila je Pula, Pula je bila nadležna i za riječno
ratno brodovlje, za njom Šibenik, pa Boka.
Godine 1848. Carevina je uzavrela. Mađarska je tražila da se konačno obnovi kruna sv.
Stjepana što je trebalo učiniti nakon što je carska vojska istjerala Turke iz Budima u Bečkom
ili Morejskom ratu, a što se neprestano odlagalo kakav je već bio način postupanja na
bečkom Dvoru. No onda je Dvor ipak odlučio da obnovi Krunu sv. Stjepana i poslao
Metternicha u Budim da pregovara. Lajos Kossuth je pak poslao u Dalmaciju dvorskog
kapelana (Hofkaplan) Antu Augustina Grubišića da pridobije Dalmatince za Mađarsku
obećanjima da će Mađari u Dalmaciji sagraditi znatno brodovlje. Nije uspio, a Kossuth
koji je tražio Sedmograđe, Hrvatsku kao Pars adnexa ne kraljevinu i Dalmaciju kao drugu
pars adnexa, ali ne dio Hrvatske.10 Došlo je do svađe i Kossuth je tada zaprijetio pukovniku
barunu Josipu Jelačiću sabljom. Jelačić se vratio u Zagreb i s punomoći Sabora skupio
vojsku i prešao Dravu.
Kralj ga je smijenio, a on se nije osvrnuo nego je nastavio rat.11 Onda se Jelačić sukobio s
Mađarima kod Pakozda, pa kod Schwechata i zajedno s feldmaršalom knezom Windisch-
Graetzom ugušio listopadsku revoluciju. Otišao je caru na Dvor. Car je poslušao njegov
savjet, a to je bio prodor na jugoistok, vratio ga je na položaj bana, unaprijedio u čin
Feldzeugmeistera, pa domaršala, a onda i podigao na stupanj grofa.
Jelačić je izvojevao pobjedu na bojnom polju i u politici. Beč se orijentirao prema širenju na
jugoistok i zabacio mađarski tangere magyar – na more Mađari. Antagonizam Beča i Budima
10 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati... str. 231.

11 Ivan Pederin, Josip Jelačić i Dalmacija kao odskočna daska za austrijski prodor na jugoistok (1850-
ih godina), (O 200. obljetnici rođenja), Zadarska smotra, god. L (2001) br. 5-6., str. 11-26.
119
Ivan Pederin
koji se nazirao 1797, a počeo je zbog izlaza na more i Dalmacije, sada je postao bjelodan.
Mi se sada moramo upitati koliko je mađarska revolucija bila liberalna. U literaturi, osobito
onoj marksističkoj ona je liberalna. Jelačić je sluga Dvora. U to moramo sumnjati jer se u
povjesnici Beča i Budima, a i u ilirizmu ističe habsburški legitimizam, a što bi se bilo nama
dogodilo da je Kossuth pobijedio?
Godine 1851. Omer paša Latas došao je u Bosnu da smiri begove i njihovo suprotstavljanje
reformama iz Carigrada. Mladi kralj Franjo Josip došao je hitno u Zagreb pitati Jelačića:
što ćemo sada? Jelačić mu je odvratio da će on zapovjediti internuntiusu Antonu Prokeschu
von Osten da prosvjeduje na Porti i zauzme se za Crnu Goru koju je Latas želio privesti pod
posluh Visokoj Porti, njemu Jelačiću kralj će zapovjediti da ode s vojskom na Unu, a Jelačić
će zapovjediti svom pobočniku generalu Lazaru Mamuli da ode s vojskom u Budvu, pa ako
se Latas ne povuče, oni će s vojskom ući u Bosnu. Latas se povukao, a prodor na jugoistok
otpočeo je tako što se nastojalo istisnuti ruski utjecaj na Visokoj Porti.12
Sad je kucnuo čas i da se riješi pitanje obnove Krune sv. Stjepana. Franjo Josip ga je riješio na
habsburški način, otezao je i onda donio promišljene odluke. Mađarska postaje kraljevina,
ali i Hrvatska isto tako nakon što je srednjovjekovna hrvatska kraljevina bila zaboravljena.
Hrvatskog bana predlaže mađarski ministar predsjednik, a imenuje ga kralj. Ban i mađarski
ministar odgovorni su kralju. Hrvatska dobiva suverenitet u istim područjima kao i
Mađarska – unutarnjoj politici, policiji, sudstvu, bogoštovlju i nastavi, a gospodarstvo
dijeli sa Mađarskom. Za nas je to bila svakako pobjeda, iako nije ostvaren Mažuranićev
trijalizam, jer valjalo je poštovati legitimizam. Mađarska je dobila Rijeku i riječku luku i
time izlaz na more, ali je jedan dio riječke luke bio vojna luka s kojom je zapovijedao lučki
admiral (Hafenadmiral). Oružane snage bile su u ruci cara, a to je značilo da Mađarska
nije mogla osnovati ratnu mornaricu. Mađarska je dobila Rijeku jer je legitimizam valjalo
poštovati, a Marija Terezija poklonila je Rijeku, bivši feud izumrle obitelji markgrofova
12 Waltraut Heindl, Graf Buol Schauenstein in St. Petersburg und London (1848-1842) Zur Genesis
des Antagonismus zwischen Oesterreich und Russland, Wien-Köln-Graz, 1970. Uspjeh nas Hrvata
u jer smo se afirmirali kao važan faktor i zaseban subjekt na političkoj razini Carevine.
120
na jadranskom moru
Wallsee Mađarskoj. Onda je osnovano parobrodarsko društvo Ungaro-Croata kao odgovor
na Austrijski Lloyd.13
U Austriji je pak Josef Ressel konstruirao vijak koji će pokretati brodove. Bio je to za svjetsko
pomorstvo važan događaj.14 Sad je Dvor mogao krenuti na prodor na jugoistok. Berlinski
kongres dao je Franji Josipu mandat da „okupira“ Bosnu i Hercegovinu, te protektorat nad
Srbijom i Crnom Gorom. K tome je car stekao pravo da drži vojsku u Sandžaku. Onda
su Bosnu oslobodila tri hrvatska domaršala barun Gavrilo Rodić kao vrhovni zapovjednik
operacije, barun Josip Filipović zapovijedao je ustankom u Bosni, a onda je oslobodio
Bosnu, a barun Stjepan Jovanović Hercegovinu. Operacija bi bila teško uspjela da nije
bilo Lloyda čiji su parobrodi prevozili vojsku i ratni materijal, i bez ratne mornarice koja je
stavljena u stanje pripravnosti, a jedan ratni brod je doplovio pred ušće Neretve.15 Operacija
je uspjela, a Carevina se potvrdila kao vojna i vojno-pomorska sila na Jadranu. Bio je to
uspjeh Dvora, ali i Hrvata jer su Hrvati, kojih je bilo vrlo mnogo među visokim časnicima
sada potvrdili svoju premoć u vojsci. Broj Mađara u vojsci opadao je osobito poslije 1848.16.
Rastao je broj Hrvata u ratnoj mornarici. Ova brojnost Hrvata u vojsci jedne apsolutističke
i militarističke Carevine bila je znatna prednost. Osim toga, prema kraju stoljeća bilo je sve
13 Riječki Talijani dočekali su Mađare kao zaštitu od Hrvata, ali nisu bili spremni napustiti svoj jezik.
O političkom savezu Italije i Mađarske ne znamo ništa, ali nadmoćna talijanska kultura otpočela
je svoj prodor u Mađarsku osobito s prijevodima talijanske književnosti Ferenca Császára. Rijeka
je postala lukom bogate Mađarske i izgrađivala se. Peter Sarközy, Fiume, punto d’incontro della
cultura italiana ed ungherese, Fiume, Rivista di studi fiumani (Nuova serie), anno XVIII (1998).
Str. 49-62. I Gianluca Volpi, Fiume, sotto il dualismo, l’esperienza adel ginnasio ungarico, anno
XVIII(nuova serie) str. 3-40.
14 F. Wallisch, op. Cit. Str. 84
15 Ivan Pederin, Vojne operacije domaršala baruna Stjepana Jovanovića u Hercegovini 1878. i u
Krivošijama 1882. u: Bosna franciscana, god. XIX (2011) br. 35. str. 123-132, Isti, Josip Filipović
kao vođa ustanka u Bosni 1875, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. 55/56. 2014. Str. 85-93.
16 Gábor Bona, Die ungarische Honvéd-Armee im Jahre 1848./1849. Die k.u.k. Armee, Begegnungen,
Schriftenreihe des Europa Institutes Budapest, Band, 6. Str. 6. U ovom radu se čita da je Jelačić
poražen u bitki kod Pakozda. Grof Edgar Corberon koji je pratio Jelačićevu vojsku piše drugačije.
Ivan Pederin, Jelačić u ratu i apsolutizmu, Dometi 22 (2012) br. 3-4. Str. 61-72.
121
Ivan Pederin Suparništvo austrije i mađarske
na jadranskom moru
manje plemića i aristokrata u vojsci. Hrvatski časnici dolazili su iz seljačkih obitelji. Ako bi
postigli visoke činove dobili bi stupanj baruna, Jelačić je postao čak grof.
Sad je postalo jasno da je postojao antagonizam između Dvora i Budima i baš zbog Jadrana,
a Jadran je bio jedan od najvažnijih mađarskih zahtjeva 1848. godine. Poslije Nagodbe
jačalo je suparništvo Beča i Budima zbog Jadrana i to se vidjelo u gradnji željezničkih pruga.
Željeznica, koja je u Mađarskoj bila državna i njezin jezik bio je mađarski imala je pruge u
Bosni, ali ne do Jadrana. S druge strane, Austrija je u Dalmaciji gradila uskotračne pruge
prema Bosni. To je značilo da mađarska roba nije mogla do Jadrana za izvoz. Francuska
je imala konzulat u Dubrovniku, bila je zainteresirana za uvoz mađarske pšenice i drugih
proizvoda poljodjelstva. Ali Dalmaciju nije bilo moguće povezati željeznicom sa sjevernom
Hrvatskom, javljao je francuski konzul Champsoiseau svom ministru u Pariz. Grof Andrassy
Gjula bio je sklon takvoj gradnji, ali ne i ministarstvo rata u kojem je utjecaj visokih
hrvatskih časnika bio jak.17 Dalmatinci su se uzalud trudili da Dalmacija dobije priključak
na željezničku mrežu Carevine. Isto tako su se uzalud trudili da se Dalmacija sjedini sa
sjevernom Hrvatskom. Da se to dogodilo Dalmacija bi dospjela pod krunu sv. Stjepana,
i eto ostvarenja zahtjeva tengere magyar što nije bio po volji Dvora, ali ni volji hrvatskim
časnicima. Njihovi interesi i djelovanja bili su sukladni. A u tim trvenjima nastala je kriza
dualizma. Kriza koja se najavila već krajem XVIII. stoljeća.
17 Ivan Pederin, Napoleon i europske sile u borbi za Dalmaciju, Zadar, 2015. str. 101-102.
122
Pogreške u knjizi „žrtve talijanske nacionalnosti
u rijeci i okolici (1939. – 1947.)“
Josip Tomašić
POGREŠKE U KNJIZI „ŽRTVE TALIJANSKE NACIONALNOSTI U RIJECI

I OKOLICI (1939. – 1947.)“
Knjiga Amleto Ballarini i Mihael Sobolevski (ur.), Le vittime di nazionalità italiana a Fiume
e dintorni (1939 – 1947) / Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. – 1947.),
Società di Studi Fiumani, Roma i Hrvatski institut za povijest, Zagreb u izdanju Ministero
per i beni e attività culturali, Roma 2002 je, kako je vidljivo iz samog naslova, dvojezična.
Neki su dijelovi napisani talijanskim jezikom pa prevedeni na hrvatski, a neki su napisani
hrvatskim pa prevedeni na talijanski. Iako je knjiga dvojezična, popis žrtava, koji čini goto-
vo 2/3 knjige, je nažalost samo na talijanskom jeziku. Prema podacima na str. 2001 u knjizi
je popisano 2.640 žrtava s definitivno utvrđenim podacima i još 114 njih s privremenim
podacima, ukupno 2.754 žrtve. Knjigom su obuhvaćene žrtve koje su ili rođene ili živjele
ili stradale na području Rijeke i okolice.
Rijeka i „okolica“ iz naslova knjige obuhvaća, uz samu Rijeku, područje bivše talijanske
Kvarnerske provincije uspostavljene 1924. godine: općine Veprinac, Klanu, Lovran, Matulji,
Mošćenice i Volosko-Opatiju u današnjoj Hrvatskoj te Podgrad, Jelšane, Materiju, Jablanicu,
Knežak, Prem i Ilirsku Bistricu u današnjoj Sloveniji. Nakon okupacije Jugoslavije 1941.
godine provincija je proširena aneksijom „teritorija s područja Rijeke i Kupe“ sa još 24
općine: Sušak, Cernik-Čavle, Grobnik, Praputnjak, Jelenje, Krasica, Bakar, Kastav, Crni
Lug, Čabar, Plešce, Gerovo, Prezid, Punat (Aleksandrovo), Baška, Dobrinj, Dubašnica,
Krk, Omišalj, Vrbnik i Rab u današnjoj Hrvatskoj te Draga, Osilnica i Trava u današnjoj
Sloveniji.
1 str. 199 na talijanskom jeziku
123
Josip Tomašić
Neke je podatke iz ove knjige pisac ovog teksta uspoređivao s podacima objavljenim na
portalu Isfida2 za kojeg pretpostavlja da sadrži novije podatke od onih u knjizi budući da
je i knjiga bila spomenuta na njemu. Neki su od tih podataka potpuniji od onih u knjizi.
Podaci na portalu su grupirani prema pripadnosti žrtava i vremenu: za kopnenu vojsku
prema ratištima, pa mornarica, pa zrakoplovstvo, pa civilne žrtve Židovi, žrtve Slavena (tj.
Jugoslavena) itd., svi do kapitulacije Italije i poslije kapitulacije Italije. Unutar tih skupina
posebno su grupirane žrtve iz Rijeke, Trsta, Gorice, Dalmacije, a za ostale žrtve je kao mjes-
to rođenja navedeno „Terre irredente“, vjerojatno manja mjesta iz prostora obuhvaćenih
tim portalom3.
Pažljivim čitanjem navedene knjige pisac ovog teksta uočio je (moguće) dvostruke upise
istih žrtava prikazane tablicom br. 1. Najčešći slučajevi dvostrukog upisa jedne te iste osobe
su upisi udanih žena i pod djevojačkim i pod udanim prezimenom, u oba slučaja sa svim
podacima o dotičnoj žrtvi. Na portalu www.isfida.it to je učinjeno puno bolje: jednom je
navedena žrtva pod djevojačkim prezimenom sa svim podacima, a drugi put pod udanim
prezimenom i uputom „v.“ tj. „vidi“ i bez ostalih podataka. Tako se svi podaci ne ponavljaju,
a ipak se žrtvu može naći pod oba prezimena. Na pr. u www.isfida.it/oloc_ebr_ital_pa.htm
navedena je „Amsterdam Lea v. Rosenbaum Lea“, a pod Rosenbaum Lea: „Rosenbaum Lea
in Amsterdam, ...“ sa ostalim podacima o žrtvi.
Drugi slučajevi dvostrukih (i trostrukih) upisa su upisi žrtva s različitim varijantama prezi-
mena (dok se ostali podaci o žrtvi manje-više poklapaju): na pr. De Hajnal, Hajnal i Heinel
(unesen tri puta!), Giurso i Guirso, Hlupar i Klupar, Hudorovich i Hundorovic, Malesi i
Molessi, Cohn i Kohn itd.
Treći je slučaj ponavljanje potpuno istih podataka o osobama potpuno istog imena i prezi-
mena bilo redom (rjeđe) ili na kratkom razmaku4 (češće) što je omogućeno nepridržavanjem
2 kratica za: Istria Fiume Dalmazia, vjerojatno esulski portal; pisac ovog teksta pristupao je tom por-
talu u ožujku 2017. g.
3 u slučaju žrtava obuhvaćenih analiziranom knjigom treba podrazumijevati manja mjesta iz navede-
nog područja Kvarnerske provincije.
4 na pr. Nevio Schmidt na str. 609 prva i peta žrtva
124
strogog abecednog reda prezimena u knjizi što nije rijedak slučaj. Rezultat navedenog je
najmanje 52 ili 53 dvostruka i 2 ili 3 trostruka upisa žrtava. Pisac ovog teksta nije izravno
istraživao moguće dvostruke upise istih žrtava, ove su (kao i druge primjedbe u nastavku
ovog teksta) zabilježene usput. Stoga je moguće da postoji još dvostrukih (ili mogućih dv-
ostrukih) upisa žrtava.
Tablica 1.
Dvostruki upisi istih (i vjerojatno istih) žrtava
Prvi (i treći) upis Drugi upis
red. ime prezime djevojačko str. ime prezime djevojačko str.
br. prezime prezime
1. Giacomo Bacchiera 274 Giacomo Baschiera 281
2. Matteo Baldesi 276 Matteo Valderi 670
Tonolli Tonnelli ili
3. Caterina Baldo (Tonelli) 276 Caterina Tonoli 664
4. Valdemaro Barchovich 278 Valdemaro Barcovich 279
5. Carlo Bazic 283 Carlo Blazic 298
Palmina ili
6. Palmina Besiach 292 Palma Bezjak 293
7. Giuseppe Blasich 296 Josip Blazic 299
8. Venceslao Blasich 297 Venceslao Blazic 298
9. Mariano Blecich 299 Mario Blexcich 300
Brezac ili
10. Remigio Bresaz 309 Remigio Bresaz 309
11. Nemesio Cabaich 316 Nemesio Carabaich 322
12. Giuseppe Carabino 322 Giuseppe Carrabino 323
13. Renata Cernigoi Lembo 331 Renata Lembo 478
14. Adalberto Cohn 342 Adalberto Kohn 461
15. Laura Contesso Jurinovich 345 Laura Contesso Jurinovich 450
16. Bruno Corbella 346 Enzo Corbella 346
17. Natalia Ciceran 337 Natalia Grzinich Ciceran 430
D’Emanuela Demmanu-
18. Sactano ili ili 355 Gaetano ele ili 367
125
Josip Tomašić
D’Emanu D’Emma-
Gaetano ele nuele
19. Mario De Hajnal 359 Mario Hajnal 431
Mario Heinel 433
Denise
20. Elvira Rossi 367 Denise Rossi 596
21. Italo De Prà 361 Italo Deprà 368
22. Dumicich 381 Margherita Sennis Dumicich 382
Fronch ili
23. Pietro Frank 399 Pietro Fronk 401
24. Lauro Gersani 411 Lauro Ghersani 413
Franc ili Ghersinich/
25. Franjo Grsinic 414 Franjo Grsinčić 208
Ottavio ili Giardini Jardas ili
26. Mario Jardas 417 Ottavio Giardini 447
Giardini ili
27. Mario Jardas 417 Mario Jardas 446
28. Pasquale Giurso 420 Pasquale Guirso 431
29. Pietro Hlupar 437 Pietro Klupar 460
30. Regina Horitzki 437 Regina Perugini (Horitzki) 557
Hundoro-
31. Vladimiro Hudorovich 440 Vladimiro vic 441
Ivan Juranic Surani ili
32. (Giovanni) (Jurani) 449 Giovanni Iuranic 653
Surani ili
Giovanni Iuranić 208
Cerni-
33. Natalia Jurincich logar 332 Natalia Jurincich 450
Jakob (ili Katz (ili
34. Jakob Kass 456 Jacob) Kass) 457
35. Kell ili Kaji 457 Irma Schwartz Kell 610
36. Virgilia Lakota 472 Gina Lakota Perillo 554
37. Antonio Lasfarich 473 Antonio Lazzarich 476
126
Malesi ili
38. Gualtiero Malessi 497 Gualtiero Molessi 525
39. Desiderio Medvedichi 514 Desiderio Medvedichi 258
Michalich Mihalich
40. Giuseppe 1854. 517 Giuseppe 1915. 519
205
41. Natale Mohorich 524 Giovanni Mohorich 525
Mrach (ili
42. Pietro Mrack) 529 Pietro Mrak 529
Perman ili
43. Leopoldo Pezmann 555 Leopoldo Pezman 560
Attilio
(Tilie, Til-
44. io) Persico 556 Persico Tilio 260
Piesz/Piese/
45. Aurelio Piesz 561 Aurelio Pieso 561
Margherita
46. Rita Prossen 575 (Rita) Prossen 576
47. Giovanni Scalamera 607 Scalamera 208
48. Nevio Schmidt 609 Nevio Schmidt 609
49. Maria Serdoz Belancich 283 Maria Serdoz 617
Sosić ili
50. Amalia Sossich 634 Amalia Sesić 260
Amalia Sosic 634
Stic (ili
51. Ottone Stich) 647 Otto Stich 647
52. Silvio Superina 651 Lino Superina 651
53. Romeo Ukmar 669 Romeo Ukmar 669
54. Umberto Vivoda 682 Umberto Vivoda 261
55. Mario Zulich 701 Mario Zulich 702
127
Josip Tomašić
Tablicom br. 2 obuhvaćene su one žrtve za koje se u knjizi i na portalu Isfida razlikuje
podatak o mjestu rođenja.
Tablica 2.
Različita mjesta rođenja prema knjizi i portalu ISFIDA
red. br. ime prezime str. mjesto rođenja prema
knjizi portalu
1. Angelo Agnelli 264 Lovran Rijeka
2. Giuseppe Agnelli 264 Lovran Rijeka
3. Bruno Bratos 307 Rijeka Trst
4. Giuseppe Cain 316 Prem Rijeka
5. Giovanni Chersevanich 334 Mošćenice Rijeka
6. Giuseppe Clemente 340 Lovran Rijeka
7. Alberto Codermatz 342 Lovran Rijeka
8. Emilio Dainesi 356 Lovran Rijeka
9. Rodolfo De Carina 357 Prem Rijeka
10. Giovanni Demini 367 Opatija Ičići
11. Francesco Fabbro 383 Rijeka Pula
12. Ernesto Farosich 386 Prem Rijeka
13. Stelio Furst (Fursi?) 402 Rijeka terre irr.
14. Amedeo Giacchetti 415 Rijeka terre irr.
15. Eno Marcello Godeas 422 Lovran Rijeka
16. Bruno Habula 431 Rijeka terre irr.
17. Antonio Hervatin Natan 436 Rijeka terre irr.
18. Giovanni Ierala 442 Rijeka Matulji
19. Giovanni Iskra (Iscra) 444 Jelšane Rijeka
20. Francesco Jurisevic (Jurissevich) 451 Matulji Rijeka
21. Zlatozar Kastelich (Kastelic) 457 Materija Rijeka
22. Giuseppe Konig (Konic) 462 Rijeka terre irr.
23. Feruccio Kramer 465 Rijeka terre irr.
24. Giovanni Lazzarich 476 Lovran Rijeka
128
25. Ilario Mandich 499 Rijeka terre irr.

26. Giorgio Marcovich 502 Rijeka terre irr.
27. Giuseppe Mariotto 504 Rijeka terre irr.
28. Teodoro Maurovich 512 Rijeka terre irr.
29. Raoul Michelich ili Mikelich 518 Rijeka terre irr.
30. Guerrino Mikulicich 529 Rijeka terre irr.
31. Ladislao Nacinovich 532 Rijeka Labin
32. Giovanni Nagrich (Negrin) 534 Lovran Rijeka
33. Luciano Pockai 566 Rijeka terre irr.
34. Giuseppe Poropat 570 Rijeka terre irr.
35. Giovanni Primozic 573 Rijeka terre irr.
36. Guido Sabucchi 600 Rijeka terre irr.
37. Alessandro Schimkerienko 609 Rijeka terre irr.
38. Corrado Schinko 609 Pula Rijeka
39. Giovanni Scomersich 611 Rijeka Krk
40. Carlo Serdoz 616 Opatija Rijeka
41. Decio Serdoz 616 Rijeka terre irr.
42. Amedeo Sfreddo 619 Rijeka terre irr.
43. Giuseppe Slavez 628 Rijeka terre irr.
44. Giovanni Slavich 629 Opatija Rijeka
45. Giuliano Smareglia 631 Rijeka terre irr.
46. Antonio Superina 651 Opatija Rijeka
47. Romeo Ukmar 669 Rijeka terre irr.
48. Adamo Valentin 672 Lovran Rijeka
49. Stefano Verban 677 Rijeka terre irr.
50. Roberto Vittori 682 Opatija Rijeka
51. Giovanni Vrban 685 Rijeka terre irr.
52. Luigi Zvitanovich 702 Rijeka terre irr.
terre irr. = terre irredente
129
Josip Tomašić
Pisac ovog teksta došao je do još jednog podatka o pogrešno napisanom mjestu rođenja:
Perhat Giuseppe str. 553: r. 29. 10. 1924. u „S. Giacomo, Neresine, comune Cherso –
Fiume“, dakle rođen u Sv. Jakovu, Nerezine, općina Cres – Rijeka, izvor podataka Centar za
povijesna istraživanja u Rovinju, Povijesni arhiv. Radi se o jednome od trinaestorice strije
ljanih po kojima se zovu stube na Piramidi u Rijeci, na kojima su strijeljani. Prema tvrdnji
njegova nećaka Josip Perhat je rođen u Sv. Jakovu – današnjem Jadranovu, u zaseoku Per-
hati. Kako u Jadranovu postoji i naselje Neriz, moguće je da je i to dovelo do zabune pa je
ondašnji Sv. Jakov a današnje Jadranovo zamijenjeno sa Sv. Jakovom kraj Nerezina na otoku
Lošinju (u tadašnjoj općini Cres). Nadalje, datum rođenja žrtve je, prema nadgrobnoj ploči
na groblju u Jadranovu 20.10. 1924. g. Ove se pogreške ne može pripisati autorima knjige
nego izvoru. Doduše, za navedenu žrtvu piše da je nepoznate nacionalnosti pa je upitno
spada li uopće u ovu knjigu. A takvih je u njoj nemali broj.
Kada je riječ o trinaestorici strijeljanih valja dodati da su na spomen-ploči postavljenoj
na mjestu strijeljanja tj. na istoimenim stubama barem dvije pogreške: umjesto Svadlinac
trebalo bi pisati Švaglinac, a umjesto Kancianić Miroslav trebalo bi pisati Kancianić Mladen,
kako tvrdi nećakinja prvo spomenutog koja je ujedno i rođakinja drugo spomenutog5.
Tablicom br. 3 obuhvaćene su druge razlike u podacima između knjige i portala Isfida, osim
mjesta rođenja.
5 https://zmiriczoran.wordpress.com/2015/03/11/antifasizam-je-bedz-na-pankerskoj-jakni/; na ove
je pogreške pisac ovog teksta upozorio za to nadležnu službu
130
Tablica 3.
Druge razlike u podacima između knjige i portala ISFIDA

red. ime prezime str. prema prema
br. knjizi portalu
Bacchiera/Bas-
1. Giacomo chiera 274/281 Bacchiera/Baschiera Boschiera
2. Alberto Bona 302 Bona Bonas
3. Antonio Bostiancich 305 Bostiancich Bastiancich
4. Elvira Czerki 354 rođena 20.12.1924. rođ. 20.12.1926.
5. Giovanni Demini 367 Giovanni Giovanni Ivo
6. Luigi Fabez 384 poginuo 1.2.42. poginuo 2.1.42.
7. Stelio Furst 402 Furst Fursi
8. Vittoria Iker 455 umrla u Rijeci umrla u Srbiji
9. Giovanni Ghersevanich 413 Ghersevanich Chersevanich
10. Giovanni Iskra 444 Iskra Iscra
11. Francesco Jurisevic 451 Jurisevic Jurissevich
12. Vincenzo Kalani 453 Kalani Calani
13. Zlatozar Kastelich 457 Kastelich Kastelic
14. Giuseppe Konig 462 Konig Konic
15. Orfeo Londero 488 Orfeo Agostino
16. Anna Mandich rođ. Iker 455 umrla u Rijeci umrla u Srbiji
Delimiro/
17. Delmiro/ Delimiro/Delmiro/
Danilo Medanich 513 Danilo Danilo-Delimiro
Delimiro/
18. Delmiro/ otac Delmiro ili Do-
Danilo Medanich 513 menico otac Domenico
19. Guerrino Penso Osmildo 552 Penso Osmildo Penso
20. Guerrino Penso Osmildo 552 otac Guerrino otac Libero
21. Guerrino Penso Osmildo 552 rođen 28.7.1920. rođen 26.7.1920.
22. Leonardo Perini 554 rođen 24.1.1920. rođen 24.1.1902.
131
Josip Tomašić
Perlow rođ. Far-

23. Rosa berow 385 rođena 15.3.1933. rođ. 15.3.1883. (!)
24. Andrea Platzer 565 Platzer Placer (ili Platze)
25. Mario Prossen 575 rođen 16.8.1905. rođen 16.8.1895.
26. Mario Rusich 598 Rusich Ruzich
Pietro ili
27. Orazio Saulig 605 Pietro ili Orazio Pietro
Pietro ili
28. Orazio Saulig 605 otac Orazio otac Grazio
29. Borislav Soldatich 633 Borislav Berislav
Pisca ovog teksta posebno je zainteresirala tvrdnja iz knjige da je Michalich Giuseppe rođen
4.1.1854. na Krku, deportiran od Nijemaca, umro u Njemačkoj – najstarija žrtva – bilješka
na dnu str. 205, isto na str. 517, ali na str. 519: Mihalich Giuseppe rođen 14.1.1915. u
Krku! Obojica (Michalich i Mihalich) umrli u Dachau-u istog dana: 1.5.1945. Kojem po-
datku (datumu rođenja) vjerovati? (već su navedeni u tablici 1). Uvidom u matičnu knjigu
krštenih mjesta Krka pisac ovog teksta utvrdio je da u prvoj polovici 1854. g. nije rođen
nijedan Mihalić (bez obzira na način pisanja prezimena). Budući da piše da je (samo prema
bilješci na str. 205, dok na str. 517 piše da je rođen u Krku!) rođen na Krku provjerio je i u
drugim dostupnim matičnim knjigama sa otoka Krka te utvrdio da u prvoj polovici 1854.
g. nije upisan nijedan Mihalić ni u Dubašnici (Malinskoj), Poljicama, Puntu ni Vrbniku.
U Baški (gdje je to prezime dosta zastupljeno) u tom su razdoblju (latinskim jezikom)
upisani Michael (tj. Mihovil) Mihalich od Antona i Dinke r. Hrabrić rođen 16. II. 1854.
(r. br. 127) i Joannes (tj. Ivan) Mihalich od Jura i Dinke r. Barbalić rođen 15. VI. 1854. (r.
br. 344), no Giuseppea Mihalića ni u toj knjizi nema. A podaci za 1915. g. mu nisu bili
dostupni. Doduše, postoji još mjesta na otoku Krku čije mu matične knjige za to vrijeme
nisu bile dostupne, tako da postoji teoretska mogućnost da je u kojoj od njih ipak upisan.
No, po piščevoj je ocjeni vjerojatnost za to vrlo mala, jer se radi o prezimenu zastupljenom
samo ili uglavnom u Baški (pri tome se misli samo na otok Krk).
Nadalje, na str. 632 (prvi u desnom stupcu) piše:
Smolnikar Giordano rođen 31. 12. (? neočekivani datum!) 1910. u Rijeci, nepoznate re-
ligije, nacionalnosti i socijalnog podrijetla, uhićen u Trstu, datum smrti 31. 12. (opet isti
132
datum kao i datum rođenja!) 1944., mjesto smrti: Trst, način smrti: nestao (izgubljen?),
uzrok: moguće sprječavanje s njemačke strane. U zapisima o nekim osobama postoje na-
pomene da su na pr. dan i mjesec rođenja i/ili smrti navedeni zbog statističkih razloga.
Vjerojatno je tako i u ovom slučaju, ali to, nažalost, za ovu osobu ne piše!
Po njemu nosi naziv ulica u Rijeci: Giordano Smolikar (bez n!). Na portalu Grada Rijeke
www.rijeka.hr/Default.aspx postoji link „Registar ulica Grada Rijeke“ a unutar njega „Pori-
jeklo naziva“ gdje se pod slovom G nalazi i spomenuta ulica Giordana Smolikara. U opisu
porijekla piše sljedeće: „Giordano Smolikar (Pula 1910. – ?) – talijanski antifašist. Godine
1944. zatvoren je u tršćanski zatvor Coroneo, a zatim prebačen u zatvor San Saba, gdje mu
se gubi trag.“ Kao izvor podataka navedena je „Udruga antifašističkih boraca i antifašista
grada Rijeke“ a pod „Imenovanje“: Odluka Narodnog odbora grada Rijeke od 4.6.1952.“
Slični su podaci i na stranici www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?p=91226:
„Giordano Smolikar (Pula 1910. – Trst, Italija, 1944.) – talijanski antifašist; nakon zatvara
nja u tršćanskom logoru „Rižarna“ nestao je i do danas je nepoznata njegova sudbina.“
Iznad ovog teksta je i njegova fotografija.
Dva su problema u svezi s ovom osobom: točan oblik prezimena (Smolikar ili Smolnikar) i
mjesto rođenja (Pula ili Rijeka). Treća je razlika u podacima o nacionalnoj pripadnosti dotičnoga.
Zanimljiv je i podatak o supruzi riječkog gradonačelnika, za kojeg na str. 344 piše: Colussi
Carlo ... arrestato insieme alla moglie Copetti Nerina mentre stavano per partire per Trieste
(uhićen zajedno sa ženom Copetti Nerinom upravo spremnima za odlazak u Trst), a na str.
345: Copetti Nerina ... coniugata con Carlo Colussi ... (udata za Carla Colussija), a njih su
dvoje kao supruzi navedeni i u tekstu na str. 11; ali:
str. 128: „ista je sudbina zadesila i bivšeg gradonačelnika Carla Colussija i njegovu ženu,
učiteljicu Margheritu Sennis, ...“
Navedeni podaci o imenu i prezimenu žene bivšeg gradonačelnika Carla Colussija su kon-
tradiktorni. Sennis Margherita je navedena na str. 381 pod „Dumicich in Sennis Marghe
rita“ r. 1893. (ili 1891.) uhićena u 5. 1945. u Rijeci dok je čekala vijesti o uhićenoj kćeri
Giglioli; strijeljana na Trsatu u 5.1945. g. Spomenuta je pak kći Sennis Gigliola, kći Maura
i Margherite Dumicich, rođena 1917. g. navedena na str. 614.
133
Josip Tomašić Pogreške u knjizi „žrtve talijanske nacionalnosti
Prijevodi tekstova sa talijanskog na hrvatski jezik vrve pogreškama kako jezičnim tako i
pravopisnim, tako da je očito bilo neophodno potrebno lektoriranje teksta koje nije izvršeno.
Jasno da u tekstovima koji su originalno pisani hrvatskim jezikom nema takvih pogrešaka.
Iza predgovora, na str. 12 knjige6 otisnuto je upozorenje sljedećeg sadržaja: „Società di
Studi Fiumani ne smatra završenim sadašnji posao koji se, zbog pomanjkanja fondova,
nije mogao dovesti do zaključivanja kako je bilo u našim namjerama i ciljevima početnog
projekta. Nadamo se da će drugi, na svijetlu novih raspoloživih arhivija, imati dovoljnih
sredstava za kompletiranje. Za netočnosti, greške i propuste na koje bi se moglo naići biti
ćemo zahvalni na ljubaznosti da nam se dostave oportune ispravke koje će biti publicirane
u sljedećoj „errata corrige“ za nadopunjavanje djela.“ U skladu s time pisac ovog teksta
obavijestio je ustanove koje su surađivale u istraživanjima i pisanju ove knjige: Hrvatski
institut za povijest u Zagrebu i Società di Studi Fiumani7 u Rimu. Obje su ustanove pri
mjedbe primile na znanje bez komentara. Neko vrijeme nakon toga ugašen je portal Isfida,
što pisac ovog teksta smatra slučajnošću a ne eventualnom posljedicom primjedbi o razli
kama u podacima između knjige o kojoj je riječ i onih na spomenutom portalu. Portal
je naime obuhvaćao puno veće područje: Istru, Rijeku i Dalmaciju nego knjiga: Rijeku i
„okolicu“ tj. područje talijanske Kvarnerske provincije uspostavljene 1924. g. i proširene
1941. g. kako piše u uvodu ovog teksta, a eventualne netočne podatke na portalu ne bilo
teško ispraviti.
Od ukupno 2.754 žrtve upisane u knjizi nađeno je 52 ili 53 dvostruka i 2 ili 3 trostruka
upisa žrtva, što čini 2,1 %. Sudu stručnjaka prepušta se da ocijeni je li to puno ili malo,
prihvatljivo ili neprihvatljivo.
6 str. 9 na talijanskom jeziku

7 Društvo za riječke studije
134
Kritički pristupi
Pamćenje i prostornost u djelu Lišće frana
vladimira mažuranića
Ivona Smolčić
PAMĆENJE I PROSTORNOST U DJELU LIŠĆE

FRANA VLADIMIRA MAŽURANIĆA
Sažetak
Frana Vladimira Mažuranića, hrvatski su devetnaestostoljetni društveni i politički realiteti
nagnali na napuštanje domovine, što je generiralo njegov, kako kaže Babić, sumorni,
izgnanički usud, tipičan za individualce poput njega. (usp. Babić, 1979: 9) Njegov je život
obilježen konfrontiranjem kozmopolitskoga duha, potaknutoga buntovničkim tempera-
mentom osobe koja strastveno uživa u svekolikim oblicima slobode te snažnim patriotskim
čuvstvima zarad kojih, boraveći u tuđini, neprekidno vapi za domovinom. Stoga se ovim
radom nastoji lustrirati autobiografski element unutar Mažurnaićeve zbirke crtica Lišće,
a kojim kao autor evocira razdoblje djetinjstva u rodnome mjestu Novom Vinodolskom,
čime se apostrofira disparantnost njegova pamćenja i izvantekstulane zbilje. Navedeno će
biti promatrano u kontekstu teorije pamćenja, napose Kuljićeve studije o autobiografskome
pamćenju. Također, fenomen pamćenja bit će postavljen u odnos s činjenicom spacijalno
sti, također relevantnom za crtice o kojima će se problematizirati, čime se utvrđuje i kon-
solidira subjektov identitet.
Ključne riječi: crtice, autobiografsko pamćenje, komunikacijsko pamćenje, kulturno pam-
ćenje, spacijalnost, mjesto sjećanja
Uvod
Autobiografsko pamćenje, kako ga tumači Kuljić, čine zbivanja oblikovana u priču koja
se saopćava drugima, ali i sebi. (usp. Kuljić, 2006: 69). Istotako, kreiranje identiteta na
temelju samoprocjene u osnovi je autobiografskoga pamćenja te je rezultat izvanjskih
učinaka, poput društvenih uloga i očekivanja, ali i neurobioloških i psiholoških činitelja
137
Ivona Smolčić
vezanih za samoga pojedinca. (usp. Kuljić, 2006: 71) Georg Misch u knjizi Geschichte der
Autobiographie naglašava kako bi potpuniji pristup i definicija autobiografije trebala
sadržavati i opis duha pripadajućega vremena na temelju kojega bi se mogao pratitit proces
samouspostavljanja personalnosti unutar različitih vrsta tekstova. Također, proces kanoni-
zacije autobiografije u jednome književnom razdoblju pokazuje ideološke fenomene,
ekonomske i socijalne uvjete, apostrofirajući kako je književnost dio društvenoga sustava.
(usp. Sablić-Tomić, 2008: 47,48) Prema tome, Helena Sablić-Tomić autobiografičnu će pro-
zu hrvatske moderne okarakterizirati kao prikaz ne samo izvanjskih događaja, društvenoga
ili privatnoga karaktera, nego i onih koji su vezani za emotivni kozmos pripovjedača. (usp.
Sablić-Tomić, 53) Također, pamćenje je prema Halbwachsu, strogo povezano sa značenjem
prostora, što prema Norri, pored materijalne dimenzije može uključivati funkcionalnu i
simboličku. (usp. Brkljačić – Prlenda 2006:36) Zaokupljenost prostorom, prostornošću
i kretanjem jedno je od bitnih obilježja suvremenih humanističkih i društvenih znanosti,
pa će Lotman reći kako su prostorni modeli nositelji neprostornih kulturnih značenja, i to
zahvaljujući čovjekovoj vizualnoj percepciji svijeta. (usp. Lotman, 2001: 291, 292)
Pamćenje i prostor u lišću

Prema riječima Ivana Gorana Kovačića, u Franu Mažuraniću nađoše se sve vrline i mane
Hrvata i sve težnje čovjeka. U njemu se odražava sva tragedija hrvatstva i sjedinjuje se glavne
težnje čovječanstva za spoznanjem. (usp. Babić, 1979: 43) Antun Barac, koji se kritičarski
zanimao za čitavu obitelj Mažuranić, Frana će opisati riječima: O literatu Franu Mažuraniću,
može se da se govori i sudi kojekako, no čovjek Fran Mažuranić, sa svim njegovim stranama
ostaje jednom od najpunijih naših ličnosti (...) (usp. Babić, 1978: 42) Dubravko Jeličić u
svojoj će ga Povijesti hrvatske književnosti definirati kao pustolova koji se dao u bijeli svijet.
(usp. Jelčić, 2004: 159) Spomenuti biografski segment Mažuranićeva životnoga puta, koji
se odnosi na lutalaštvo i Jelčićevim riječima rečeno, pustolovnost, što će Babić okvalifici-
rati kozmopolistskim duhom, svakako pronalazi uporište u njegovoj prozi, pa će Babić reći
kako Fran Mažuranić ponekad ni sam nije bio svjestan karaktera svoje književne avanture,
kao da ni sam nije znao želi li ili ne postati knjževnikom. (usp. Babić, 1978: 47) Pritom je
važno spomenuti i Franovo žanrovsko opredjeljenje, koje se može razmatrati i unutar, tada
već etabliranoga, mažuranićevskoga smisla za jezgrovitost književnoga iskaza. Stoga i sam
138
kaže kako je crtica najprimjereniji oblik da iskaže sebe, svoje osjećaje i opservacije, te mu
osigurava mogućnost individualnih varijacija i najpotpunije slobode produbljivanja lirsko-
ga zanosa, spoznaje, opisa pejsaža i na koncu, nedvosmislene poante. (usp. Babić, 1978: 50,
52) Odabir forme i kompleksnost autorskoga čina Mažuranić tumači riječima: I proza mora
imati neki ritam – osobito u kratkim crticama (...) (usp. Brlić, 1960:36) Prema Dragomiru
Babiću, djelo Lišće svojim širokim dijapazonom sadržaja predstavlja originalan autorov lirski
dnevnik, obilježen njegovim idealističkim individualizmom. Babić ističe i kako Mažuranić
lirskom metodologijom reagiranja kreira dragocjeno pjesničko svjedočanstvo kao dokaz
kako je prilikom praktičnoga opredjeljenja za najfunkcionalniji pjesnički izraz ostao pov-
ezan i s hrvatskom stvarnosti, što njegovoj prozi pridaje društveni značaj. (usp. Babić,
1978: 68,69) Stoga se u kontekstu zbirke može govoriti o korpusu građe koji se referira na
domovinu, progovarajući o problematici zaborava vlastite pripadnosti, težnje za slobodom,
a sadržavajući pritom i kritiku inferiornosti hrvatskoga naroda. No, Fran Mažuranić je,
prema Babiću, najizravniji i najuvjerljiviji kada govori o sebi ili kada opisuje svoja životna
iskustva. (usp. Babić, 1978: 60) Njegova subjektivnost osobito je izražena kada progovara
o svojemu djetinjstvu u rodnome mjestu Novom Vinodolskom. Babić stoga nastavlja tvrd-
njom kako je u strukturi njegovih unutrašnjih svjetova riječ o taložnim lirsko-refleksivnim
sadržajima koji podstiču najčešće impulse njegove anime candide, etičkoga nukleusa nje-
gove cjelokupne prirode. (usp. Babić, 1978: 61) Autobiografska dimenzija Mažuranićevih
crtica u kojima progovara o vlastitim iskustvima, opservacijama, sjećanjima iz djetinjstva i
intimnim razmišljanjima, navodi kako je kao pojedinac nedjeljiv od svojega društvenoga kon-
teksta odnosno roditelja, a potom i ostalih članova zajednice. Primjer je toga evidentan kada
se protagonist, u crtici Što sam mislio umirući, prisjeća prvih dana svojega djetinjstva: Bilo mi
je osam godina kada se je novljanska luka gradila. U toj dobi znade većina primorske djece plivati
– ja još nijesam znao. (Mažuranić, 2002:10) Šireći svoje društvene relacije osvještava vlastite
razlike i sličnosti u odnosu na okolinu, čime kreira svoj individualni1 i presonalni2 identitet, pa
nesvjesnu sliku o sebi dovodi na razinu refleksivnoga. (usp. Assman 2005:153) U kontekstu
1 Individualni identitet slika je izgrađena i čuvana u svijesti pojedinca koja ga razlikuje od drugih.
(Assman, 2005: 153)
2 Personalni identitet je skup svih uloga, svojstava i komeptencija koje padaju na pojedinca tijekom
njegova uzglobljivanja u specifičnu konstelaciju socijalnoga ustrojstva. (Assman, 1005:153)
139
Ivona Smolčić
pamćenja, valja se referirati i na Boyera, koji spominje ono epizodičko te ga poistovjećuje

sa situacijama doživljenima u prošlosti, a koje se odnose na osobna iskustva i specifične
događaje, kao i na ljude s kojima je subjekt ostvario interakciju na određenome prostoru
i tijekom određenoga vremena. (usp. Durić 2018: 20) Stoga se protagonistova prisjećanja
mogu razmatrati i u tom kontekstu. Primjerice, kada u istom djelu nastavlja: Taj tren pro-
letjeh sav svoj život. Svi grijesi mlađanoga vijeka došli mi na pamet: slador sam uzimao, brata
tukao, lagao, na voću bio. Zadnja misao mi bijaše: Idem u pakao! (...) (Mažuranić, 2002:10)
Dakle, u trenutku stvarnosti, protagonist evocira životne pojedinosti te generira spoznaju
koja u dječjoj psihi predstavlja, kako Babić kaže, osnovno izvorište dječjega života. (usp.
Babić, 1978: 61) Pritom je indikativan realigiozni strah na koji se subjekt referira, a koji
sugerira činjenicu patrijahalnoga odgoja unutar novljanske sredine. Evociranje događaja i
figura iz prošlosti razvidno je i u crtici Dijana, koju protagonist započinje riječima: Bilo mi
je kojih pet godina kad na moje veliko čudo opazih da mjesec svuda za mnom hodi. Kamo ja,
onamo i on!Pohvalih se prijatelju.»Ide i za mnom!« - reče on. Počesmo se svađati za kim mjesec
ide. (Mažuranić, 2002: 15) Također, isto se pronalazi i u djelu Gnijezdo: Kakvo veselje bijaše
nama djeci motriti kako ženka sjedi, onda kako mladima hranu donaša, kako ih hrani, poji i
čisti. (...) Cijele sate smo to gledali. (Mažuranić, 2002: 30) Kuljić će reći kako je autobiograf-
sko pamćenje vezano za proces narativizacije, kojim se životna priča modelira u smislenu
cjelinu te se dijeli s drugima, pa je u tom smislu komunikativno. (usp. Kuljić 2006: 68, 69)
On nadalje upućuje na to kako je ono podložno iskrivljavanjima jer su upamćena zbivanja
organizirana oko vlastite slike. (usp. Kuljić 2006: 65) Prema Neumann, subjektivnost se
dodatno intenzivira i činjenicom pripovijedanja u prvome licu, što je subjektivno i sklono
manipulacijama. (usp. Neumann 2008: 336.) Stoga, subjektivni pripovjedač uspostavlja
vlastiti odnos između prošlosti i pamćenja, pa stvara identitetske konstrukcije od iskori
stljive prošlosti. (usp. Neumann 2008: 338) Ranije navedeno sugerira i kako je unutar
djela riječ o pripovjedaču koji na temelju autobiografskih iskaza preispituje svoju prošlost
te određena zbivanja komentira iz uloge sudionika izvantekstualne sadašnjosti. Time se
implicira protagonistov psihološki razvoj, u kontekstu je čega indikativan i način slaganje
analepsi, što se dijeli na kronološki i nekronološki, pa je tendencija kronološkoga slaganja
uspostavljivanje reda i zaokružene životne priče. (usp. Neumann 2006: 336) Stoga su zna-
koviti protagonistovi konstantni refleksivni trenuci, tijekom kojih iznosi promišljanja o
vlastitome sebstvu, čime se implicira njegov psihološki razvoj, a što je osobito razvidno
140
unutar efektnih završetaka: Izvukoše me – a čemu? (Mažuranić, 2002:10) Također, isto se

razabire i u crtici Bijela žena: Čuo sam u djetinjstvu priču o bijeloj ženi bez glave koja
neposlušnu djecu u more vuče – a kako sam bio dosta neposlušan, ne čudim se ni najmanje
što tu ženu vidjeh kad me neke večeri mrak kraj mora zateče. (Mažuranić, 2002:76)
S obzirom na već rečeno, autobiografsko pamćenje referira se i na društveno djelovanje,
također indikativno u kontekstu razvoja pojedinčeve svijesti o sebi. Ulogu društvenoga
djelovanja Durić objašnjava pozivajući se na stav Conway i Williams, koji ističu tri funkci-
je autobiografskoga pamćenja, od kojih je prva vezana za protagonistovu svijest svojega
trajanja u vremenu, (usp. Durić 2018: 21) što se ovjerava u crtici pod naslovom Vezan!,
kada protagonist navodi: Kažu da sam bio nevaljan dječak , a bit će i istina što vele jer se
sjećam više na kazne nego na pohvale. (Mažuranić, 2002:77) Prema Kuljiću, sve vrste
pamćenja imaju značajnu ulogu prilikom generiranja slike o sebi. Slika o sebi uključuje
vlastitu povijest razvoja uokvirena imperativima grupnoga pamćenja s pozitivnim i nega-
tivnim doživljajima, uspjesima i neuspjesima, odnosima prema drugim ljudima, ustanova-
ma i normama, mogućnostima i zahtjevima, vlastitim ciljevima i idealima te samopro-
cjenama vlastitih prošlih i sadašnjih mogućnosti. Stoga je riječ o diferenciranome i
hijerarhijski strukturiranome kognitivno-emocionalnome sustavu. (usp. Kuljć, 2006:67)
Istotako, prema Kuljiću, kreiranje identiteta na temelju samoprocjene u osnovi je autobio-
grafskoga pamćenja te je rezultat izvanjskih učinaka, poput društvenih uloga i očekivanja,
ali i neurobioloških i psiholoških činitelja vezanih za samoga pojedinca. (usp. Kuljić, 2006:
71) Druga je uloga vezana za razvoj društvenih interakcija i dijeljenje životnih priča, (usp.
Durić 2018: 21) a primjer takve je prakse: Tako se sjećam kako smo ja i Vicko tukli susjedovu
mačku. (...) Optužili nas našim starijima. Mati me oštro pokara i zarani mi toga dana igru. Da
ne utečem, sveže me za ruku, pak za nogu do stola: jedva toliko slobode da sam mogao do pro-
zora. (...) A kad začuh kako Vicko plače (njegova ga je majka šibom od objeda protjerala),
poćutih dapače neku radost. (Mažuranić, 2002: 77) Treća je uloga vezana za rješavanje prob-
lema i razvijanje stavova koji usmjeravaju subjektovo ponašanje, (usp. Durić 2018: 21) a
razvidna je tijekom protagonistova unutrašnjeg monologa: Onako kukavna zateče me mala
sestrica. Videći da sam krvav i da plačem, prituli se k meni te i ona zaplače. (...) A volio bih i
danas da mi se željezo takne lubanje negoli ruke. (Mažuranić, 2002:77) Također, valja naznačiti
i protagonistove refleksije vezane za svoje podrijetlo: Stari moj grade, kako te ljubim! Ti si mi i
141
Ivona Smolčić
svojom burom i svojim morem i svojim kamenjem srcu prirastao! – Pod svakim kamenom leži
po koja mila uspomena – ta moje najmilije uspomene i leže pod kamenom! Ti si moja prva
ljubav. (Mažuranić, 2002:11) Naime, u kontekstu pamćenja valja spomenuti i semiotizirane
krajolike sjećanja, odnosno medije kulturnoga pamćenja, i njihovu značajku komemora-
tivnosti, kojim se specifično grupno sjećanje lokalizira i monumentalizira na osobit način.
(usp. Assman 2005: 70) Krajolik koji je specifičan opisanim događajima je Novi Vinodol-
ski, pa se ujedno postavlja i kao mjesto pamćenja. Prema Norri, mjesta pamćenja mogu biti
materijalna, simbolička i funkcionalna. Stoga, grad, pored materijalne dimenzije, zadovol-
java i simboličku budući da iskustvom koje je proživio manji broj ljudi daje biljeg većini
koja nije izravno participirala u događajima, kao i funkcionalnu, s obzirom na to da osigu-
ravanja kristalizaciju subjektovih uspomena. (usp. Brkljačić – Prlenda, 2005: 37) Prema
Norri, svrha mjesta pamćenja pronalazi se u blokiranju zaborava, zaustavljanju vremena te
fiksaciji stvari, (usp. Brkljačić – Prlenda, 2006: 37) pa je spomenuta funkcionalna dimen-
zija u tom kontekstu indikativa budući da subjekt kaže: Kad otisnem u more, kad krenem u
polje, kad sjednem ispred kuće – opsjenjuju me vesele slike mojega djetinjstva.Te me slike opska
kuju, viču, vrte se i smiju – dok se i ja s njima u kolo ne uhvatim. (Mažuranić, 2002:11) S
obzirom na činjenicu pamćenja i njegova uprostorivanja unutar promatranih djela, razabire
se kako je pamćenje vezano za uspostavljanje vlastitoga identiteta, pri čemu je nužno pove
zivanje s korijenima. S obzirom na to da krvna povezanost sugerira naslijeđe, Jolles u tom
kontekstu ističe tri bitna elementa, a to su: podrijetlo, nasljedstvo i osobe. (usp. Jolles 2000:
86) Znakovito je kako se protagonist u crtici Djetešce prisjeća upravo majke: Stanem. Slušam.
‒ Kroz otvoren prozor čujem malo djetešce gdje plače ‒ Suze mi navriješe na oči ‒ ta bio sam već
sasvim zaboravio da i djece na svijetu ima! Sjetih se svoje mladosti, svoje majke. (Mažuranić,
2002:28) Također, važan je element i obiteljska materijalna baština, koja simbolizira
pamćenje i tradiciju te svjedoči o vremenskome kontinuitetu, (usp. Jolles 2000: 86) što
subjekt spominje u crtici pod naslovom Gnijezdo: Naše dvorište bilo je ograđeno kamenim
zidom. U tom zidu ugnijezdla se ptičica. (Mažuranić, 2002:30) Dakle, pozivanjem na
obiteljsku kuću, protagonist ne samo da ovjerava svoju pripadnost unutar obiteljske zajed-
nice, nego sugerira činjenicu duralnosti obiteljske tradicije te se sugerira njezino daljnje
pertpetuiranje. Naime, obitelj se može poimati ne samo materijalnim oblikom pamćenja,
što ovjerava svojom demografskom strukurom, nego i funkcionalnim, budući da na svoje-
vrstan način osigurava prijenos uspomena, pa se može smatrati apsktraktnim mjestom
142
pamćenja. (usp. Brkljačić – Prlenda 2006: 37) Uzmu li se u obzir okvirni pristupi kojima
se povezuje problematika pamćenja i književnoga teksta, valja uputiti na književnost kao
umijeće pamćenja, pa se ovjerava njezina uloga pohranjivanja određenoga znanja. (usp.
Durić 2018: 44) Stoga Mažuranićevo djelo zadovoljava memorijsku funkciju unutar
zajednice budući da progovara ne samo o određenome kolektivu i njihovim tradicijskim
noramama, nego sadrži intertekstualne podatke, poput uvodnih citiranja spominjanja
konkretnih djela, predaje, koji su relevantni jer upućuju na pamćenje književnosti. (usp.
Durić 2018: 44) Dakle, razvidno je kako u obzir dolazi referiranje na odabrane podatke i
književne ostvaraje, koji posjeduju konkretnu vrijednost za tekst unutar kojega su inkor-
porirani ne bi li intenzivirali osjećaj pripadnosti mi-kolektivu i prenosili određeno znanje.
Primjer je toga osobito važan uzme li se u obzir autorovo uvodno citiranje Šenoe, kao i
dovođenje u vezu s njegovim pjesničkim djelom Budi svoj preuzimanjem naslova, kao i
citiranje Preradovića, Ivana Mažuranića i inih. Također, valja spomenuti i pamćenje u
književnosti, budući da je izvantekstualna zbilja posužila kao materijal za pisanje djela, koja
je postala književnom na način da se u njezinoj formi sagledavaju određeni problemi kul-
ture pamćenja. (usp. Durić 2018: 50) Primjer je toga protagonistovo problematiziranje o
statusu hrvatskoga književnog jezika: Od velike muke zaboravio tuđe jezike. Ne govori nego
hrvatski.Njegovi ga ne razumiju. Ljuti se. Djeca plaču, gospođa zdvaja, a on bjesni što ga ne
razumiju.Ni zadnje želje mu ispuniti ne mogu. (Mažuranić, 2002:39) Navedenim se citatom
ovjerava kako se autor poslužio izvantekstualnom zbiljom, koja je u trenutku njegovih
monologa unutar samoga djela postala književnom. Na koncu, dolazi do aktualizacije
čitanjem jer recepijent preuzima pamćenje na sebe, odnosno činjenice koje su iznesene
unutar djela postaju arhivirane unutar djela i dostupne recepijentima kao faktografski
podaci. (usp. Durić 2018: 50) Helena Sablić-Tomić kaže kako se metatekstualnim strategi-
jama unutar hrvatske autobiografske prozi moderne, primarno ukazuje na neke specifičnosti
duha vremena, što ovjerava navođenje godina, časopisa te političkih i kulturnih prilika.
Stoga je razvidan visok stupanj objektivizacije diksurza, kao posljedica unaprijed zadanih
pitanja čiji su odgovori mogli biti samo pozitivističke činjenice, čime se subjektivizacija
teksta dovodi do minimuma. (usp. Sablić-Tomić, 54) Također, važno je spomenuti kako je
prisjećanje uvijek vezano za imperative iz sadašnjosti, stoga povezivanje vremena i prošlosti
predstavlja utočište prema nezadovoljavajućoj sadašnjosti ili nastojanje za suočavanjem s
traumatičnom prošlosti, što je u vezi s Assmanovim definiranjem rekonstruktivnosti, kao
143
Ivona Smolčić
jedne od figura sjećanja. (usp. Assman, 2005: 47) Primjer je toga razvidan i u djelu Gni-
jezdo, kada protagnosit kaže: U gnijezdu zmija, a na zidu sirota ptičica cvili... Poznam neku
siromašnu udovicu i ta je imala kuću punu djece. A tko je sad u kući – advokat! (Mažuranić,
2002:28) Kao i na primjeru crtice Gospodin učitelj, kada protagonist uvodno obrazlaže
svoju motivsku potku evociranja konkretnoga događaja iz djetinjstva: Bili su praznici posli-
je prve normalke. Kako da se s veseljem ne sjećam onog vremena? Cijele dane smo se igrali i na
kopnu i na moru. (Mažuranić, 2002:38) S obzirom na sve rečeno, može se zaključiti kako je
okidač za posezanjem za tematikom iz prošlosti obilježen autorovim iskustvom fizičke
odvojenosti od domovine. Kako će Babić utvrditi, Franov je oficirski život emanirao gubit-
kom nasljeđenoga imetka te upravo su te godine ključne u njegovu životu, odlučuje defini-
tivno raskinuti sve relacije s hrvatskim javnim životom. (usp. Babić, 1978: 48) Uzroci toga
čina mogu se razabrati u činjenici njegova građanskoga propadanja, ali i objektivnoj potre-
bi za realiziranjem materijalne stabilizacije diljem izvanhrvatskoga teritorija. Sam će reći: Ja
sam pravi Mažuranić – ne mogu skrasiti ruke na leđa i čekati da mi Novljani predbace da sam
nedelo. (usp. Babić, 1978: 48) Stoga je upravo tijekom svojih unutrašnjih previranja u
književno stvaralaštvo najintenzivnije unosio reminiscencije na rodni grad, kao i prisjećanja
na doba djetinjstva.3 U svojim korespodencijama s nećakinjom Anicom Potočnjak kaže:
Bilo je vremena kad sam o tome snivao, kako ću se njekog dana i bogat i moćan povratiti kući.
Al ta vremena su prošla. Nema ti meni više povratka, Anice moja! (usp. Brlić, 1960: 59) Stoga
se autorovo posezanje za prošlosti proživljenom u rodnome mjestu može tumačiti kao
potrebu za kompenziranjem aktualne situacije koja generira antagonizam između prostora
rodnoga mu grada kao ujedno i prostora djetinje nevinosti i bezbrižnosti te prostora u ko-
jem autor trenutno boravi kao metaforike na otuđenost i nemogućnost savladavanja
životnih prepreka s kojima je suočen. Navedeno se oposebno snažno ocrtava u crtici Kod
kuće kada protagonist kaže: Odvikao sam kolu, veselju i sreći (...) (Mažuranić, 2002:11)
Naime, prošlost se prisjećanjem revitalizira te se percipira kao da je dio sadašnjosti, a da bi
se pojavio njezin osjećaj, potrebno je da se između sadašnjosti i prošlosti dogodi neki ras-
cjep, da se pojavi prije i poslije, kao interval nakon kojega valja ponovno uspostaviti konti-
3 Iako ga je zaokupljala misao na mogućnost povratka, nikad joj se nije konačno prepustio, jer bi to
označilo intenziviranje vlastita osjećaja životne promašenosti, tim više, kako Babić kaže, radi novljankse
sarkastičnosti i podrugljivosti koja nikog ne zaobilazi. (usp. Babić, 1978:25,27)
144
nutitet. (usp. Brkljačić – Prlenda 2006: 34) Navedeno je u skladu s Norrinoim pamćenjem-
distancom, unutar kojeg se profilira prošlost koja se osjeća kao rascjep, kao nešto od čega
smo zauvijek odijeljeni, pa pojam podrijetla biva alterniram pojmom rađanja. (usp. Brkljačić
– Prlenda 2006: 34) Navedeno se ovjerava u crtici Kod kuće, kada se subjekt referira na
djetinjstvo te završava riječima: Zašto ne može ta idila vječno trajati? (Mažuranić, 2002:11)
Stoga je nužno referirati se na Neumann, koja u kontekstu pripovjedačke funkcije unutar
autobiografske proze, suprotstavlja iskustveno i pripovjedačko Ja. Stoga se iskustveno Ja
odnosi na protagonistovo izravno sudjelovanje u događajima, dok pripovjedačko Ja propit-
kuje ta iskustva iz pozicije sadašnjosti. (usp. Neumann 2008:336) S obzirom na to da na-
gon za grupiranjem spada u elementarne oblike ponašanja, pojedinčeva se involviranost u
socijalne grupe, kao i svijest o njegovoj socijalnoj pripadnosti naziva kolektivnim identitetom.
(usp. Assman 2005: 162) Assman kolektivni ili mi-identitet definira kao sliku koju neka
zajednica gradi o sebi i s kojom se njezini članovi identificiraju. (usp. Assman 2005:155)
Sve navedeno implicira kako kolektivno pamćenje inzistira na tome da njegovi članovi žive
u zajedničkome svijetu smisla. Primjer takve je prakse protagonistovo prisjećanje: Čuo sam
u djetinjstvu priču o bijeloj ženi bez glave koja neposlušnu djecu u more vuče -a kako sam
bio dosta neposlušan, ne čudim se ni najmanje što tu ženu vidjeh kad meneke večeri mrak
kraj mora zateče. (Mažuranić, 2002: 76) Prilikom evociranja uspomena, od neprijeporne su
važnosti komunikacijski procesi, kojima se ta iskustva održavaju, što je razvidno činjenicom
kako je protagonist za spomenute događaje saznao usmenim putem, koji sugerira značajniju
vezanost za grupu negoli pismeni zapisi. Navedeno je u vezi s Assmanovim komunikaci-
jskim pamćenjem, koje obuhvaća sjećanja na recentnu prošlost, koja subjekt dijeli sa svojim
suvremenicima, a kao jedan od primjera navodi generacijsko pamćenje, koje, kako kaže,
nastaje i nestaje s njegovim nosiocima. (usp. Assman 2005: 59) Naime, svakom je kolek-
tivnom identitetu svojstvena kultrna formacija, kao medij putem kojeg se kulturni identitet
gradi i generacijama održava, što je u slučaju Mažuranićeve proze upravo spomenuta us-
menost, kojom cirkulira zajednički smisao za zajedništvo. (usp. Assman 2005:163, 164)
Također, komunikacijska je praksa kao takva bitan čimbenik čitavoga djela, budući da se
autor nerijetko poziva na usmene izvore svojih pripovijesti, primjerice: Pokojni otac* znao je
pripovijedati slijedeću bosansku priču(...) (Mažuranić, 2002: 41); Čuo sam nekoć slijedeću
arapsku priču koja mi se danas nikako ne da iz glave (...) (Mažurnaić, 2002:46); Poručnik
H. pripovijedao mi je, iza bosanske okupacije, ovaj događaj (...) (Mažuranić, 2002:49) kao i
145
Ivona Smolčić
primjerice: Eto što nam je gospodin general – za stolom – pripovijeda (...) (Mažuranić, 2002:24)
U kontekstu je usmenosti relevantna crtica koja pripada korpusu djela Fragmenti iz dnevni-
ka hrvatskoga pesmiste: Pripovijeda se o nekom čovjeku da je svaki dan drugome svecu palio
svijeću ‒ a na mesopusni utorak i samome paklenome vragu. Za to prijateljstvo da ga je đavo i
uzeo.(Mažuranić, 2002:72) Subjekt se pritom referira na novljanski kulturni život, napose
za Novljanski mesopust, kao činjenicu kulturnoga pamćenja, koje je određeno specifičnim
nositeljima te je njegova svrha stvaranje kolektivnoga identiteta, poradi čega je sklono mi-
tologizaciji te sugerira cermonijalnu komunikaciju. Ono je važno jer ritualnim ponavljan-
jem učvršćuje koherenciju grupe u prostoru i vremenu te pohranjivanjem predstavlja poet-
sku, trajnu formu, s mnemotehničkom svrhom, koja znanju, prezentiranome u obliku
multimedijalne insenacije, napose ritualu, osigurava identitet. (usp. Assman 2005: 61,63)
Referiranje na Novljanski mesopust razvidno je i na primjeru ranije spomenute crtice Kod
kuće, kada se autor poziva na motiv kola, koje simbolički označava novljansko narodno kolo4,
kao još jednu činjenicu iz protagonistova djetinjstva, vezanu za rodni grad. Pritom se kolom,
kao činjenicom kulturnoga pamćenja konkretnoga lokaliteta koji označava mjesto subjek-
tova podrijetla, intenzivira ranije problematizirana disparantna situacija između književne i
izvanknjiževne sadašnjosti.
Zaključak
S obzirom na sve rečeno, razvidno je kako se proza Frana Vladimira Mažuranića, napose
njegova zbirka crtica Lišće, može promatrati kroz vizuru studija pamćenja. Stoga zbirka
verificira autorovo pozivanje na autobiografsko pamćenje, kojim se prezentiraju ne samo
određeni događaji iz subjektova života nego i osobe s kojima je bio okružen, pa sugeri-
ra nedjeljivost individualnoga pamćenja i socijalnih okvira. Također, kako je unutar rada
4 Novljansko narodno kolo činjenica je Novljanskoga mesopusta, kao tradioconalne pučke drame koja se
prema najstarijim izvorima preko nekoliko stoljeća neprekidno odvija u Novom Vinodolskom. Obitelj
Mažuranić također je aktivno sudjelovala u njihovu izvođenju, a postoji i zapis prema kojemu ban i
pjesnik Ivan Mažuranić, koji je svojedobno bio jedan od kolovođa novljanskoga kola, navodi kako mu
je jedan od ciljeva pisanja epa Smrt Smail-age Čengića i taj da ga novljani u kolu pivaju. Navedeno se i
ostvarilo, budući da pivači, pored inih epskih pjesama izvode i Mažuranićevo Agovanje.
146
objašnjeno, generira dihotomiju između književne i izvanknjiževne sadašnjosti, prilikom

čega djetinjstvo predstavlja kontrapunkt nezadovoljavajućemu aktualnom stanju. Istotako,
autobiografski su trenuci vezani za spacijalnost, što je u Mažuranićevu radu ovjereno refer-
iranjem na Novi Vinodolski, što postaje svojevrsnim mjestom sjećanja. Time se emaniraju
i fenomeni poput kolektivnoga pamćenja, kao činjenice određene zajednice, te komuni-
kacijskoga i kulturnoga pamćenja, čime se uspostavlja subjektov odnos prema vlastitome
sebstvu s ciljem kreiranja i kosolidiranja identiteta.
Literatura:
Primarna literatura
Mažuranić, Fran. Lišće. Zagreb: Zagrebačka stvarnost, 2002.
Sekundarna literatura
Assman, Jan. Kulturno pamćenje. Zenica: Biblioteka Tekst, 2005.
Babić, Dragomir. Humanistički antikonformist – Život i rad Frana Vladimira Mažuranića.
Rijeka: Dometi, 1979.
Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Kultura pamćenja i historija. Zagreb: Golden marketing i
Tehnička knjiga, 2006.
Brlić, Ivan. Dokumenti o životu i ličnosti Vladimira Frana Mažuranića. Zagreb: JAZU, 1960.
Durić, Dejan. Između književnosti pamćenja. Rijeka: Filozofski fakultet, 2018.
Jelčić, Dubravko. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb:Naklada Pavičić, 2004.
Jolles, Andre. Jednostavni oblici. Zagreb: Matica hrvatska, 2000.
Kos – Lajtman, Andrijana. Autobiografski diskurs djetinjstva. Zagreb: Naklada Ljevak, 2011.
Kuljić, Todor. Kultura sećanja. Beograd: Čigoja štampa, 2006.
147
Ivona Smolčić Pamćenje i prostornost u djelu Lišće
frana vladimira mažuranića
Lotman, Jurij. Struktura umjetničkog teksta. Zagreb: Alfa, 2001.
Neumann, Birgit: The Literary Representation of Memory u Media and Cultural Memory, ur.
Astrid Erll i Ansgar Nunning. Berlin, New York: Walter de Gruyter, 2008.
Sablić-Tomić, Helena. Hrvatska autobiografska proza. Zagreb: Naklada Ljevak, 2008.
148
obračun heidi pataki s lirskom pjesmom
i njezina ljetovanja na orebiću
Ivan Pederin
OBRAČUN HEIDI PATAKI S LIRSKOM PJESMOM

I NJEZINA LJETOVANJA NA OREBIĆU
Rođena je 1940. u Beču, gdje je provela svoj život do smrti 2006. Kao mlada djevojka ljetovala
je godinama s roditeljima na Orebiću. Bila je urednica bečkog mjesečnika Neues Forum, pa
Film Schrift, a od 1970., bečkog godišnjaka Jüdisches Echo (Židovski odjeci). Godinama je
surađivala sa Radio-postajom u Hessenu i Berlinu. Članica utemeljiteljica gračanskog saveza
pisaca, a 1991. i predsjednica tog saveza. Godine 1998. dobila je i nagradu grada Beča.
Ona je dakle profesionalac u književnosti, a to znači da stoji između novinstva, radija i
književnosti. Veći dio njezinog rada može se smatrati kruhoborstvom, ali kruhoborstvom
suvremenog pisca koji sudjeluje u proizvodnji knjiga za razliku od pisaca starijih razdoblja
koji su često bili činovnici, liječnici, odvjetnici i slično.
Uz svoju prvu zbirku pjesama Schlagzeilen, (Udarni naslovi) izdane u Beču 1968. Objavila
je svojih 11 teza o lirici. Pišući poslije ekspresionizma koji je kao lijevi pravac išao za tim
da razara oblike života građanskog društva, Pataki polazi od toga da pjesma mora čuvati
prisebnost duha, lirika je vrst mode jer se mi ne oblačimo samo po modi, već po modi
i govorimo. A dijalekt mode je pjesma. Individualizam je staromodan. Tu se poziva na
antropologa Claude Levy Straussa koji smatra da u našoj uljudbi svatko ima svoju osobnost
prema totemu, što je neekonomično.
Originalnost ne postoji jer je svaka rečenica koju uopće možemo izgovoriti izgovorena
tisuću puta, a uporaba razara značenje. Valja zabezeknuti boema. Pritisak sređenog života
izaziva čežnju za anarhijom umjetnika. Anarhičan je samo red i to je poruka pjesništva.
Pjesma mora ušutkati čitatelja koji se poslije čitanja više neće usuditi ni zinuti. Nove pjesme
više se ne može pisati. Zbog toga njezina pjesma odnosi se nesavjesno prema književnoj
povijesti, a ona je panoptikum muza.
149
Ivan Pederin
Svakog čovjeka odvaja od njegovog bližnjega kita predrasuda, nije pitanje nerazumljivost.
Pjesma ne ide za tim da stvari napravi razumljivim, ona se služi zabunom i sintaktičkim
metaforama. Svijet se raspada u agresijama, a sadizam je najživlji način komunikacije među
ljudima. Znamo za onog drugog samo onda kad ga uvrijedimo. Ostatak je konvencija.
Pjesma nije poruka nego slika svijeta, a lirika je transcendentalna. Ona istražuje mogućnosti
iskustva. A da li je iskustvo uopće moguće? Mjesto iskustva zauzeli su klišeji, oni su materijal
pjesme. Književnost je igra jezika koja se ne razlikuje od vožnje automobilom, od pušenja,
kuhanja riže i posjeta muzejima. Književnost je način života i to najzanimljiviji. Ali vrijeme
prolazi. Pataki je ovim stvorila program i poetiku poslije ekspresionističkog doba, uopće
poslije doba kad je Richard Fielding u prvom poglavlju XII. knjige Tom Jonesa tražio
zaštitu autorskih prava više iz gospodarskih nego li umjetničkih razloga, a Austrijska cenzura
prva je počela raditi na zaštiti autorskih prava od 1830ih godina, pa su se pisci natjecali u
originalnosti.1 To je vrijeme prošlo a Pataki je to osjetila i shvatila. Originalnost je zahtjev
pjesnika iz doba kapitalizma kad je književnost nastojala da ostane poslovni pothvat. Usput:
originalnost nije unutarnji zahtjev književnosti. Kad bi tako bilo onda bi Homer i Virgil
bili plagijatori. U pjesmi In flagranti u Schlagzeilen Pataki je izmiješala književne pojmove i
jezične elemente iz najrazličitijih razdoblja književnosti bez ikakva reda. S tim neredom ona
je unizila prošla razdoblja književnosti, do izričaja “kleralia / fäkalia / ästheten. S izrazom
fäkalia ona u prividnoj igri riječima unižava izraz kleralia kojeg u njemačkom jeziku nema
i ästheten. U pjesmi okkasion (Pataki piše sve imenice malim slovom), kao prije nje Stefan
George i još poneki pjesnik. Ali on rimuje grasen pasti sa blasen što znači puhati, ali i
oralni seks. U pjesmi nature morte ona označava odmor poslije bujice književnih pojmova
Goetheovim stihom die vögelein schweigen im walde – iz pjesme Ein gleiches (Isto), stih koji
najavljuje smrt. U XIX. stoljeću to ne bi bilo moguće, optužili bi je zbog plagijata. U pjesmi
revirement na francuskom otprilike povratak iz okuke kaže o sebi u najpogrdnijim tonovima,
a – ona je surla koja njuši pečenku, on je baal zebub, ogavni kralj muha. Tu je postupak
obratan od Cettineova ...tamariska sam grana uvijek zanjihana žilava i slana. Za razliku
od Cettinea, Pataki ovdje, ali i inače nije autobiografska. Ali zato je pjesma pod naslovom
albumblatt für elise, naslov Beethovenove sonate posvećen djevojci Elise nježno obraćanje
1 Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji, Zadar, 2008.
150
duši te Elise. S ovom nježnošću Pataki iskazuje počast velikom skladatelju koji je živio u
Beču. Pjesma pod naslovom fahnenflucht opis je dezertera kao posve usamljenih ljudi koje
opisuje kao zvijezdu što dezertira iz svog sazviježđa. U pjesmi ad usum delphini uspoređuje
svog sugovornika sa hladnom masovnom grobnicom. U pjesmi reverie (snatrenje) čitamo
und auf der donau lass die huren los prema Rilkeovoj pjesmi Herbst (Jesen) ...und auf den
Fluren lass die Winde los na ledinama pusti vjetre – Pataki i na Dunavu pusti kurve. Ovdje
je Pataki zakoračila u blizinu parodije. Nije jedina parodija njezine zbirke. Parodiju čitamo
i u njezinoj pjesmi nekrophilie. Ona tu parodira Goetheovu pjesmu Heidenröslein. To je
pjesma spjevana na narodnu, ali Goethe u toj pjesmi nije poštovao zahtjev originalnosti
kako je to tražio Fielding.
U pjesmi leibesübung tjelesna vježba ona se vrlo slobodno igra jezikom da bi u zadnja dva
stiha kazala da nama danas pucaju pluća ako pjevamo onako kako su pjevali naši stari. U
pjesmi berufswahl opet se igra riječima tako da stvara složenice iz managementa i podruguje
se jeziku gospodarstva i obavljanja zanimanja. U kurze pause (Beč, 1993) u pjesmi sonnen
auf gang (Sunce na hodniku) piše o brzom seksu u stražnjim dvorištima među otpacima s
tragovima govana na sodomijskim posteljama. Spolni odnos o kojem je napisano toliko od
estetiziranog seksa u bečkoj moderni pa do seksa odostraga u Sonetti lussuriosi Pietra Aretina
sada Pataki opisuje kao ogavan, ali na tlu suvremene uljudbe velegrada. Istospolni odnos
miješa sa izmetinama i tu put vodi do Gottfrieda Benna i njegovoj pjesmi Saal der kreisenden
Frauen – a to je rađaona u kojoj siromašne žene kriče od bola, a sa djetetom iziđe malo ili
više fekalija. Benn ovdje unižava materinstvo koje ima tako dugu i pozitivnu tradiciju u
kršćanstvu. Sve se kod Pataki zbiva u snu velikog grada, to je kolektivni san crne nemani čiji
rep skače prema bijeloj djevojci. Tu upada u oči riječ Schwanz, koja na njemačkom znači
rep, ali i muški ud. Tu čitamo još pjesmu knüppel und sack (bittgesang um verlängerung des
polizeilichenschlagstocks) - Pendrek i vreća, pjesma u kojoj moli za produženje pendreka).
Uvodno piše o opasnosti, o općoj opasnosti koja vreba posvuda i trideset centimetara
pendreka sa bi nastavila s velikom kobrom i molbom da nas usliša. Ova pjesma blizu je
Lorkinoj Romance de la guardia civil española, tek što kod Pataki nije neprijatelj Francov
režim, nego suvremena uljudba. U pjesmi apple & macintosh (ballade vom tibetanischen
computer) Pataki se okreće prema epskom stilu pa pripovijeda kako je opat nekog tibetanskog
samostana došao u kompjutersku tvrtku u New Yorku da kupi kompjuter koji brzo izvodi
151
Ivan Pederin
brojčane kombinacije. Opat moli da kompjuteru dodaju mogućnost slovnih kombinacija.

Tvrtka mu proda kompjuter, ali pita što će mu to u samostanu na Himalaji. Treba im jer će
na tom kompjutoru dvjesto redovnika tražiti ime koje je Bog sam sebi dao. Ako bi to radili
ručno trebalo bi im četiristo godina, ovako će im možda trebati samo 300. To mu opat kaže
i pritom se smješka azijski, Amerikanci odlaze pod azijskim smiješkom opata, spuštaju se
niz padine Himalaje i govore o gluposti opata a onda najednom opaze da su se sve zvijezde
ugasile. Ovdje Pataki izvrgava ruglu glupost američkog pozitivizma, ali u njezinom smiješku
nalazimo naglašeno europski pogled na Ameriku, a to je pogled s visine uz mnogo ironije.
U pjesmi pod naslovom konurrenz čitamo o književnici koja piše eseje, a onda joj kaže da je
ona u stvari lirski pjesnik, onda piše pjesme, pa joj kažu da je ustvari esejist, a pravi pjesnici
kažu da ona piše u novinama, a kako može novinar biti pjesnik!? Ova pjesma je kritika
izdavača i redakcija. U zbirci guter ruf (Beč, 1994) – Dobar glas čitamo u pjesmi autodafé o
riječima koje su isprazne kao i mi. Mirišljivo cvijeće je odavna u smeću, mi ljudi želimo
imati mir jedni od drugih. Poezija je dakle slom naše svijesti i društvenih odnosa. U pjesmi
guter ruf zima je knorr juhe, vrijeme srce duljine, a ona ne treba više sokola, oblak je sjedište
ljubavi, ali ona ne treba više tužbalica. Pjesma se čita kao pravi obračun pjesnikinje s
aparatom lirske pjesme i njegovim riječima. U pjesmi sa španjolskim naslovom, a Pataki
rado daje svojim pjesmama naslove na stranim jezicima, angel esterminador – Anđeo
istrebitelj piše supermarketu u kojem se netko drži kao da treba hranu za mačke u konzervama
što nadaleko zaudaraju na urin, a vrećice izgledaju kao da su iskopane iz kontejnera, a onda
o dalekovodu visokog napona koji zaziva munju, i radarski štit za njezino poštovano tijelo.
U pjesmi faustregel – Sigurno pravilo piše o zemlji koja je podijeljena na reklamne površine
na kojima se čitaju šifre i upute pa smo mi sami postali roba. U pjesmi verbannung –
Progonstvo gleda na kosom prozoru ptice grabljivice koje štite žaluzine od plastike. U
schöner wohnen ona se budi u ulici propuha jer kočnice auta škripe i gleda zgnječeno dječje
meso kroz lampe koje svijetle kao bičevi. Buđenje je kao gutljaj trajnog mlijeka. U ovoj
zbirci čitamo o procesu razaranja lirskog aparata europske književnosti, ali nalazimo i
odvratnost suvremene uljudbe. Zbirka Amok und Koma, Gedichte (Salzburg und Wien,
1999) ima zanimljiv naslov. Amok je pojava u Indoneziji i odnosi se na čovjeka koji pobjesni
i onako sumanut juri gradom s nekim nožem ili oružjem u ruci. Kratku pripovijetku takvog
naslova napisao je Stefan Zweig. Koma je medicinski izraz za gubitak svijesti koji je prihvatio
slang i znači stanje očaja, nerazumnosti. U pjesmi Red River opisuje krdo goveda koja bleje,
152
pa vojsku namještenika ili vojnika na fronti, među kojima je John Wayne na divljem zapadu.
Pojmovne suvislosti nema, ali postoje vrlo živahni pojmovi kao goveda koja se nalaze u
istom stihu sa umjetnicima, vojnicima na fronti i proslavljenim glumcem Johnom Wayneom
na Divljem zapadu. Ona nastavlja: nema više ljubavnih scena, Joanne Dru udara svog
spasitelja Clift Montgomery po gubici i po starim filmskim shemama. Lijepa žena je
muškarcu put prema bogu, Hollywoodu i srednjovjekovnoj ljubavnoj poeziji. Gomilanje
ovakvih u svemu nesrodnih pojmova znači razaranje kulture i našeg pojmovnog svijeta koji
nije više vezan za neki dio Europe ni za neko vrijeme. Onda u pjesmi jahreszeit (Godišnje
doba) piše o suncu koje bljuje vatru i praznim tuljcima što plivaju u vodi pa je više ne veseli
lijepo godišnje doba, a to doba pravi je mit udobnog života žitelja srednje Europe. Onda u
pjesmi verbannung (Progonstvo) o galami motora, zavijanju usisača prašine, jecanju časnih
sestara na groblju iza doline bluda, nastavlja se navodom boba Dylana i njemačkog radija
da se upita a gdje je u svemu tome ona sama. I nalazi sebe među onima koji stječu iskustvo
iz knjiga, pa moraju postati mislioci sa zamijenjenim glavama. A to je kratka pripovijetka
Thomasa Manna (Die vertauschten Köpfe) s tim naslovom i tematikom indijskog bogoslovlja
koja ipak vodi prema čuvstvenoj zabuni. U ovoj pjesmi razaranja pojmovnog svijeta naše
uljudbe pogled u tu uljudbu ide od svakidašnjice široko prema književnosti i filmu. U
mördergrube - Jazbina ubojica naziva ljubav krvoprolićem čeka i onda kad je požeta mirisom
ljiljana na repu zime, a to je u ožujku. Spominje plavobradoga, to je bio masovni ubojica
osamljenih žena Landru. Ovo je Patakijev napad na književnu ljubav koja se protezala
stoljećima. Posve jasno protuknjiževna je pjesma schon faul – Već trula u kojoj rečenici
zaudara iz gubice, pridjev ima prhut, glagol kopa nos, a oblik ima izgrizene nokte na
prstima. Na kraju spominje 2000 godina kršćanskog Zapada. Pataki naime, nije bila krštena.
U nature morte pita se tko ima lijepu šumu, i ako je ima zašto, kako često i koliko. Pita se
dalje da li pada snaga i upitnik navodi strawberry fields. Pataki ne ostaje samo na pojmovima
jednog doba i kulture, a onda navodi također uz upitnik stih iz Goetheove pjesme Ein
gleiches – die vögelein schweigen im walde – ptice šute u šumi. Pjesma znači nesigurnost
književnih pojmova kao što je šuma u njemačkoj romantici ili polje jagoda u Engleskoj. U
hintertreffen – sastanak pozadi piše o ekolozima koji čuvaju kante za smeće gdje stanari
prazne svoje vreće, a oni nadziru smeće pa se u bečkim susretima odostraga miješa analno s
miomirisom otpadaka. Ova pjesma je napad na pojam poetičnosti koji je određivao estetski
i književni prostor svakoj književnosti, a osobito pjesništvu. U made in austria čita se o
153
Ivan Pederin obračun heidi pataki s lirskom pjesmom
šetnji u zoološkom vrtu, razmišljanju o nevrijednosti života ljudi koji nisu više vrlo mladi
pa se prisjeća rečenice kod Gottfrieda Benna koji piše o uklanjanju starih pojmova i bori se
za nomadska plemena u Aziji. U lumpenball – ples mangupa piše kako etika oblači novu
večernju haljinu, kakao je materijalizmu frak otijesnio, a moral obuva cipele s visokim
potpeticama jer želi plesati s pozitivizmom. Ovdje temeljne odrednice naše kulture dovodi
u predjele efemernosti i banalnosti. Onda se Pataki s čitateljem budi iz teškog književnog
sna.
154
Likovni susreti
Eugen Varzić i novi mozaik Krista u Korčuli
Vinicije B. Lupis
„A sad ja tonem, očaran, posvema smeten,

Spominjući se neizrečenih, višestrukih,
Neprestanih blagodati tvojih, o Previšnji (...)“
Grgur iz Nareka, Knjiga tuge, Molitva LXXV, Riječ Bogu iz dubine moga srca
(prijevod Mate Maras)
Slikar Eugen Varzić stekao je likovnu naobrazbu u Rijeci na Likovnoj akademiji primijenjenih
umjetnosti te se razvio svojim likovnim osjećajem u slikara posebnog smisla za figuraciju,
obogativši hrvatsku likovnu scenu. Radi se o slikaru istraživaču tehnika, stalnih mijena,
koji se u metarformozama stalno nadograđuje upijajući znanja velikih majstora i velikana
europskog figuralnog slikarstva današnjice. Prije svega, radi se o izgrađivanju likovnosti
suvremenog hrvatskog slikara, na baštini kurentnih likovnih stremljena američkog slikar-
stva XX. stoljeća. Američko slikarstvo oblikovalo se na temelju heterogene likovne baštine
nastale na valovima useljavanja.1 Suvremeno američko slikarstvo uvijek je bilo usmjere-
no ka naturalizmu i realizmu likovnog prikaza. Tendencija stvaranja u duhu literarnog
duha trompe-l’oeila, naslanjajući se na američku filozofsku struju – pragmatizma, stalna
je konstanta tijekom cijelog XX. stoljeća u američkoj umjetnosti.2 Ovdje se ne radi o op-
sjeni – magičnoj potrebi reprodukcije stvarnosti, već o davanju novih značenja osobama i
predmetima koji nas okružuju u svojoj svakodnevnici.
Isto tako slikar Varzić prati suvremena likovna promišljanja figuralnog slikarstva koja su
prikazana na velikoj izložbi Encounters New Art From Old, održanoj 2000. godine u The
1 Jules David Prown, American Painting From Its Beginnings to the the Armory Show, Skira/Rizzoli,
Geneva, 1987, 7 – 9.
2 Barbara Rose, American Painting The Twentieth Century, Skira/Rizzoli, Geneva, 1986., 7.
157
Vinicije B. Lupis
National Gallery u Londonu.3 Prije svega njegov opus jest dijalog suvremenog slikarstva
i ugledanje na tradiciju velikih majstora. Odbacivanja mita, kako je moderna umjetnost
posve odcjepljena od tradicije, odnosno kako likovna se baština ne odražava u suvreme-
nosti, Varziću je bila više nego jasna. Pa zar Rubens nije kopirao Leonardovu Bitku kod
Anghiaria i Caravggiovo Polaganje u grob ili rani Manet Titiana, Tintoretta, Velázqueza i
Delacroixa. On ne poseže za klasičnim uzorima poput Malcoma Moreleya Alfreda Leslia,
Luciana Freuda, Richarda Hamiltona, Davida Hockneya ili Paule Rego. Njegova empatija
za stare majstore je drugačija – oni nisu medij stvaranja suvremene inačice stare kompozi-
cije, on u njima prije svega gleda velike uzore, visoke produhovljenosti. On nije Encoun-
ters, on je sljedbenik spiritualne esencije umjetničkog pregnuća, koji otvoreno pokazuje na
potrebu likovne izgradnje umjetnika na tradiciji velikih majstora i podizanja likovne tehni-
ke kako bi se omogućila što veća likovna sloboda. Likovna sloboda postoji samo onda kada
umjetnik suvereno vlada svojom likovnošću u misaonom procesu umjetničkog stvaranja.
U ovoj neizvjesnoj svakodnevnici, iščekivanju novih vremena, nestanku svakih skru-
pula pitamo se da li postoje ljudi koji su u stanju promijeniti se. Ciničkim osmjehom
spominjemo riječ obraćenje. Možda je u ljudskoj povijesti postojalo samo jedno „obra-
ćenje“ koje je proizvelo stubokom mijenjanje duhovnih vrednota i pisanja novih stranica
povijesti. Umjetničko „obraćenje“, je nešto posve drugačije obraćenje materijalne nara-
vi, ali razvojem duhovnosti umjetnik uistinu doživljava svoje „obraćenje“, a novi likovni
ciklus je njegova ispovijest. Slikar Varzić koji je svojim snažnim porivom poštovanja materi-
je, slikarske tradicije, ali i traženja novih putova posvema poštuje nauk sv. Ivana Damaščan-
skog (676 – 749.):“ (...)Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom
zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije.
Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati
kao Boga! (...) Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je
Bog stvorio nije za preziranje”.4 Tin Ujević je u jednom svom eseju o umjetnosti napisao:
„Umjetnost je, ipak opozicija redu bez duše, i opozicija bez reda (...)“.
3 Richard Morphet, Katalog izložbe: Encounters New Art From Old, London, 2000., 1 – 336.
4 Contra imaginum calumniatores, I, 16, izd. Kotter, str. 89-90
158
Varzić poštujući red i materiju, kao rijetko koji

hrvatski umjetnik je ostvario zapaženi sakralni ci-
klus, ali je u svom slikarstvu veliki kritičar suvreme-
nih društvenih kretanja i impulzivno svojim slikar-
stvom upućuje kritiku društva u kojem živi. Njegovo
slikarstvo nije slikarstvo koje samo sebi razlogom,
nego oblik slikarskog otpora društva u krizi. Nije
poput ranije spomenutog Alfreda Leslia koji svojim
Caravaggiosknim realizmom monumentalnog genere
slikarstva oslikava američko „demokratsko“ iskustvo,
bliži je slikarstvu Chucka Closa i dramatiziranih pre-
dimenzioniranih portreta.5
Eugen Varzić naslonjen je na tradiciju američkog
slikarstva i kroz američku likovnu dinastiju Wyeth Nadbiskup Nareg Alemezijan kao sv. Vlaho,
možemo pronaći misao vodilju kroz koju svoju li- Galerija Matice hrvatske – Ogranak Ston
kovnost izgrađuje Varzić. Prije se tu radi o Andrewu sinu Jamesu Wyethu (1946.), koji je
svoju karijeru likovnog umjetnika započeo s posthumnim portetom Johna F. Kennedya
(1967.), nastalim procesom temeljitog izučavanja J.F.K.6
Eugen Varzić, neprikosnoveno veliko ime suvremene hrvatske likovne scene, tijekom
svog likovnog puta ostvario je respektabilni likovni opus sakralne tematike. Na području
Dubrovačke biskupije nazočan je od 2011. godine, kada je naslikao nesvakidašnji dar gradu
Stonu – repliku ikone Andrea Ritzosa, kretskog madonera iz druge polovice XV. stoljeća,
dokazavši kako je i vrstan kopist drevnih kultnih slika, za čiju izradu treba posjedovati
iznimnu tehničku vještinu i umjetničku snagu.
Krajem 2011. godine Eugen Varzić slika za Bratovštinu sv. Vincenece pod zaštitom Srca
Isusova u Blatu sliku Srce Isusovo po likovnom predlošku Pompeo Batonija (nastalom u
5 Barbara Rose, o.c., 136 – 138.

6 J. Duff, An American Vision: Three Generations of Wyeth Art. Boston, 1987, : Little Brown & Com-
pany, 57.
159
Vinicije B. Lupis
Total i detalji oltarne pale portante Gospe od Anđela iz franjevačkog samostana Velike
Gospe u Podgorju
160
XVIII. stoljeću za rimsku crkvu Il Gesù). Kod slikarske narudžbe za crkvu sv. Ivana Krstite
lja u Basini, crkvenoj župi sv. Mihovila u Vignju na poluotoku Pelješcu slikar je za ovaj
skroman sakralni prostor naslikao dojmljivu oltarnu palu, čiji je ikonografski predložak
preuzet od ranorenesansnog slikara Pietra Della Francesce. Godine 2012. u Dubrovniku
je izložio suvremeni prikaz Raspetoga, gdje je promišljao Raspetoga izgubljenog u nepre-
poznatljivosti na križu otuđenja, nad kojim anđeli beznađa plaču krvavim suzama.
Posebna inovativnost u predstavljanju kultnog prikaza sv. Vlaha ogledala se u slici sv. Vlaha,
kojeg je naslikao na temelju portreta armenskog nadbiskupa Narega Alemezijana i ova se
slika danas nalazi u zbirci Ogranka Matice hrvatske Ston. Na dubrovačkom području slika
više slika sakralne tematike: Srce Isusovo, sv. Vlaho i sv. Nikola, koje na tragu nove figu-
rativnosti i opet na ikonografski prepoznatljiv način predočavaju kultne likove kršćanskog
imaginarija Svetog. Za franjevački samostan Gospe od Anđela na Pelješcu slika palu portante
Gospe od Anđela, posebnog ikonografskog rješenja, nasljeđujući likovni put Iva Dulčića u
modernoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, koji je sličnu likovnu zadaću imao u franjevačkom
samostanu Male braće u Dubrovniku, nekako Varzića stalno povezujući s likovnim putem
ovog velikog hrvatskog slikara XX. stoljeća.
Eugena Varzića krasi posebna vrlina, a to je marljivo građenje likovnog izričaja i stalno tehničko
usavršavanje. Svoj novi put koji je nastao kao plod likovnog stasanja kroz likovnu radionicu
Eloise Moralesa u Španjolskoj i stalnim samostalnim nadograđivanjem likovnih sposobnosti
i promišljanjem trenutka u kojem se živi i stvara. Za mnoge je figuralno slikarstvo određeni
elitizam, ponekad avangarda, ali i izolacija od glavnih struja u suvremenoj umjetnosti.
Svakako, Varzić je na svom likovnom putu nosio razne naplavine likovnog obrazovanja,
stremljenja i traženja i okvirno američki usmjerena struja figuralnog slikarstva smisleno
ga je dovela do posljednjeg likovnog ciklusa začetog 2016. godine. Sve je započelo s por-
tretom None, koja se pojavila u ranijem likovnom ciklusu Noire. No, lik None – osobe
s kojom je umjetnik imao posebni emotivan odnos otvorio mu je posve nove svjetove
i poveo ga na nove likovne putove, vodeći ga kao arkanđeo Rafaela malenog Tobiju ka
slobodi stvaranja. Budućnost će pokazati, kako je Varzićeva Nona postala umjetnina koja
je uvela hrvatsko suvremeno slikarstvo u novi poduhvat likovnog traženja na obzorju opće
europske likovne scene. Mudrost žene koja je preživjela sve promjene Istre tijekom XX.
161
Vinicije B. Lupis
stoljeća, od fašizma koji je gušio hrvatstvo istarske zemlje, komunizma koji je ušao u Istru
kroz hrvatsku oslobodilačku borbu za slobodu i ugušivši sveopći katolički humanizam, kroz
umorstvo blaženog Bulešića. Odlazak bez povratka, dolazak novih ljudi, sve je to Nona –
personifikacija hrvatske Istre promatrala, naslonjena na perilicu na kojoj se nalazi obična
kuhinjska krpa. To je krpa kojom se pokriva prošlost; taložine od grdosleskog natpisa,
Razvoda istarskog, kugâ, ratovâ, egzodusa – kodovi su to sjećanja „Svete Mudrosti“. Nona
jest Sveta Mudrost – Sveta Sofija istarske zemlje. Slikar Varzić je poput Grant Wooda sa
svojom slikom American Gothic, po pitanju motiva stvorio kultnu sliku stanja hrvatskog
identiteta Istre i povijesne bremenitosti XX. stoljeća – kroz oči žene, čuvarice ognjišta i
tradicije. To nije umorna Europa iz ranijeg ciklusa, to je kultni lik žene interpretirane su-
vremenim likovnim jezikom, gdje je banalnost prizora podignuta na tron svevremenske
duhovnosti. Ovo veliko djelo suvremene hrvatske likovne scene, uvelo je Varzića u veliko
slikarstvo, novi svijet, novu slobodu uma, omogućujući mu da se uhvati u koštac s temeljem
kršćanskog imaginarija – likom Krista.
Sam Krist nije fizički opisan, ne znamo kako je izgledao, jer je evanđeliste i ostale pisce
novozavjetnih spisa zanimala ljepota duha. Stoljećima temelj Kristova fizičkog izgleda u
kršćanskom svijetu bio je i jest Sveti pokrov, sada čuvan u Torinu. Sveti Pavao nije se zani-
mao kako je Krist izgledao: „Ako smo i poznavali po tijelu Isusa Krista, sada ga više tako ne
poznajemo“ (2Kor 5,16).
Sav sakralni opus na području Dubrovačke biskupije bio je uvod u veliko djelo, koje će
ostati trajno zabilježeno, kao najznačajnija sakralna umjetnina na njenom teritoriju
početkom 21. stoljeća. Kršćanska umjetnost je od svojih početaka bila usmjerena prema
Kristu i njegovom nauku. U likovnim prikazima sva pažnja je usredotočena na božanskog
Isusa, koji uzima ljudsko tijelo ali ne prestaje biti Bog, jer svojim ljudskim naličjem ostaje
trajno savršena slika Boga. Tako na zabatu novosagrađene crkve sv. Ante. N podu Sv. Antona u
Župi sv. Marka u Korčuli, umjetnik je izradio mozaik od 25m2 s prikazom Krista Propo-
vjednika – Krista Milosnog Oca, uzdignutih ruku, te sa slovima: AΩ i natpisom: „VENI
TE AD ME OMNES“. Svakako, ovdje se radi o umjetnini koja nosi u sebi inspiraciju
glasovitog apsidalnog mozaika iz bazilike Preobraženja Kristova sa Brda Tabor. Kristov lik
ovog ikonografskog predloška poznat je po glasovitom kipu danskog umjetnika Bertela
Thorvaldsena (1770. – 1844.), iz katedrale u Kopenhagenu.
162
Kristov mozaik (total i detalj) za crkvu sv. Antuna u naselju

Pod Sveti Anton u Korčuli
Umjetnik je bio vođen činjenicom, kako se u ranim stoljećima

kršćanstva vodila velika briga o trajnosti i važnosti Kristova
prikaza i tehnika mozaika je bila ona kojom su se ukrašavale
bazilike, kao najtrajnija likovna tehnika, nasljeđujući rimske
bazilike kao mjesta sudišta, odnosno sudišta vjere u novoj kršćanskoj ekumeni. Sva važna
sveta mjesta u Svetoj zemlji ukrašena su mozaicima poput velikih bazilika Rima. Čudesno
svjetlucanje zlatnih kockica stvaraju imaginaciju vječnosti u kojoj stoluje Gospodin u visi-
nama. Prisjetimo se mozaika po ideji Radboarda Commandeura i Mauricija Gislera izvedenih
po Bernardu Gauru iz crkve Usnuća Marijina u Jeruzalemu i mozaika Salvatora Fiumea iz
svetišta Navještenja Anđelova Mariji u Nazaretu.
Kada nam pred očima zasvjetlucaju Kristova križolika aureola, zajednička istočnoj i za-
padnoj slikarskoj tradiciji, kao Isusov atribut Raspetoga i Uskrsloga, jest „Ja sam Alfa i
163
Vinicije B. Lupis
Omega – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar“ (Otk 1,8). Slika moćnog i slav-
nog Svevladara obilježena je proročkim vizijama: Krist sjaji kao plemeniti kamen. Kršćan-
ski prasimbol za Krista upravo su slova AΩ, kojim je ovaj biblijski citat potkrijepljen. To
duhovno-trascendetalno biće, ovdje je počovječeno u liku čovjeka Isusa, koji je snagom
svoga božanstva otkupio čovjeka. On je na korčulanskom mozaiku besmrtni otkupitelj,
presudan za kršćansku predodžbu o njegovoj biti. Koliko god vanjska ljepota predstavlja
istinsku vrijednost, ljepota izvire iz dubine samog prikaza, njegove duhovnosti.
Suvremenost arhitekture od umjetnika je iziskivala lapidarni ikonografski imaginarij, kao
i potrebu vraćanju starokršćanskim korijenima velikih bazilika kojima je obilovala rimska
provincija Dalmacija, koju spominje 67. godine sv. Pavao u svojoj drugoj poslanici Timo-
teju iz rimskog sužanjstva: „Jer Dema me, zaljubljen u sadašnji svijet, napustio i otišao u
Solun, Krescencije u Galaciju, Tit u Dalmaciju. Luka je jedini sa mnom.“ (Tim II 4,16), a
koja se čita na Lučin dan, te bi svima nama zaigralo srce od ponosa na spomen Dalmacije –
kolijevke salonitanskih mučenika i epidauritanske crkve i pisama pape sv. Grgura Velikog iz
592. godine kada spominje epidauritanskog biskupa Florencija. Isto tako drevne kršćanske
korijene dubrovačke crkve kojoj sada pripada Korčula, a do 1828. samostalna biskupija je i
činjenica kako je Sveti Hilarije boravio u Epidaurusu poslije smrti cara Julija Apostate 363.
godine, završivši po svemu proces kristijanizacije.
Eugen Varzić mudro je izabrao jednog od najvrsnijih majstora i radionicu za izradu
mozaika na svijetu, a radi se o Giovanniju i Fabrizia Travisanutta iz Spilimberga. Korčula i
Hrvatska upisala se tako na svjetsku kartu suvremene mozaičke umjetnosti. Ova glasovita
radionica 2017. godine izradila je mozaike za National Shrine of the Immaculate Conception
in Washington D.C. Poznati su po svojim mozaicima koje su izradili za Grčki Patrijarhat
Jeruzalema u crkvi Kristova Groba u Jeruzalema, bazilici u Knocku u Irskoj, katedrali sv.
Pavla u Kavali u Grčkoj, mozaike u Meteori – također u Grčkoj, preko četrdeset postaja me-
troa u New Yorku, mozaike u zrakoplovnim lukama u Washington D.C., Atlanti, Orlandu
i Seattleu. Također njihovi radovi se nalaze od Koreje, predsjedničke palače u Tbilisiju u
Gruziji, Puorto Ricu i diljem Europe. Pri izradi korčulanskog mozaika zbila se posebna
sinergija uglednog suvremenog hrvatskog umjetnika međunarodnog ugleda i jedne danas
zasigurno najvrsnije mozaičarske radionice, te uz financijsku potporu najstarije otočke Bra-
tovštine Svih Svetih iz 1301. godine.
164
Krist koji poziva k sebi s pročelja novosagrađene crkve nastale u arhitektonskom studiju
Alfaplan građenje d.o.o. Mata Butijera iz Dubrovnika, u stavu naručitelja, propovjednika i
zakonodavca, kao da zbori:“ Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,
19). Krist Eugena Varzića tehnički savršeno izveden po njegovom kartonu govori u prilog
posebnoj vitalnosti otočne kršćanske zajednice koja svoje arheološki potvrđene korijene
vuče iz IV./V. stoljeća s brojnim starokršćanskim crkvama u Pelješkom kanalu; sv. Luke, Sv.
Barbare i sv. Maksima. Bazilikalni mozaik s pročelja jednostavne i likovno čiste arhitekture
novosagrađene crkve svojim visokim likovnim standardima postmodernog neofiguralizma
postaje jednim od ključnih djela suvremene hrvatske sakralne umjetnosti. Da ponovimo,
poput Iva Dulčića okušao se u oslikavanju crkava, izradi pala porante, oltarnih pala, ali i
velikih prikaza Krista i mozaika na pročeljima crkava. Pred ovim hrvatskim umjetni-
kom stoje brojna nova neotvorena poglavlja likovnosti, a nadati se kako će svoj likovni
talent imati sreće prezentirati u Hrvatskoj usprkos svome stalnom inozemnom likovnom
angažmanu.
165
Novi mozaik Krista – Čovjeka boli u župnoj
crkvi sv. Ivana Krstitelja u Postirama
Vinicije B. Lupis
NOVI MOZAIK KRISTA – ČOVJEKA BOLI U ŽUPNOJ CRKVI

SV. IVANA KRSTITELJA U POSTIRAMA
Župna crkva sv. Ivana Krstitelja u Postirama, sagrađena na starokršćanskom kompleksu

iz V./VI. stoljeća, koja se spominje u arhivskim izvorima od 1581. godina kao crkvom
maticom ovog drevnog otočkog mjesta. Nastariji dio župne crkve iz renesansnog razdo-
blja pripada rijetkom sačuvanom fortificiranom sakralnom spomeniku, koji biva potom
tijekom XVIII. stoljeća produžen širokom crkvenom lađom. Konačno, 1863. tijekom
gospodarske konjukture župna crkva je proširena u historicističkom stilu, i tada se crkva
ukrašava starijim bogatim baroknim oltarima iz okolice Trsta, nabavljenim iz neke crkve
srušene tijekom gradnje željeznice. Postirski posidenti želeći svoju župnu crkvu urediti u
duhu bogatih gradskih crkava, nabavljaju neorensesne oltarne pale iz mletačkog kulturnog
kruga i relikvije sv. Justa iz rimskih katakombi, kao neki vid crkvene emancipacije ovog
naraslog otočnog mjesta. Nabavljaju se korska sjedala u eklektičkom stili Louisa Philip-
pea smještena u prezbiterijalnom prostoru, gdje dominira mramorna menza iz radionice
Brutapelle. Sve zajedno daju ovoj crkvi složeni stilski akcent uz kvalitetni crkveni namještaj
i drvenu propovjedaonicu na trijumfalnom luku.
Slojevitost prezbiterijalnog prostora, daju posebnu notu odgovornosti bilo kojoj suvremenoj
likovnoj intervenciji. Slojevitost se očituje od arhitekture najstarijeg dijela župne crkve, u
kojem su uklopljena korska sjedala, barokna oltarna menza, kameni anđeli recentno nabav-
ljeni uz zanimljiv mramorni tronet i ponad u tjemenu apside zidna slikarija s glagoljskim
natpisom s početka XX. stoljeća, do niše sa raspelom te do suvremene oltarne menze, gdje
je ugrađen sarkofag s rimskom voštanim relikvijarom sv. Jušta.
U stilskoj slojevitosti župne crkve sv. Ivana Krstitelja apsida ima posebnu važnost, jer
se u crkvenoj lađi nalaze dva dominatna stilska sloja, barokni i historicistički, a apsida
je znatno slojevitija, od renesanse, preko baroka, stila Louisa Philippea, historicističkog
167
Vinicije B. Lupis
slikarstva i modernog kiparstva. Evanđelista Matej

(Mt 3,5) u Proglašenju novog Božjeg svijeta – kraljev
stva nebeskog je zapisao: “U one dane pojavi se Ivan
Krsitelj propovjedajući u Judejskoj pustinji. Obratite
se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“Ovo je uistinu
onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji:
/Pripravite put Gospodinu,/poravnite mu staze!“ Sv.
Ivan Krstitelj koji je simbolički navjestitelj Otkupite
lja Svijeta uvodi nas prema mističnoj pretvorbi kru-
ha u Tijelo Gospodina Svijeta, koji je došao da nas
otkupi.
Nastojanjem mladog župnika don Jure Martinića
i njegovih suradnika, naručen je mozaik Krista –
Čovjeka boli za nišu u crkvenoj apsidi, a autori mo-
zaika ugledni su hrvatski konzervatori-restauratori,
povjesničari umjetnosti i umjetnici: prof. dr. sc. Branko Matulić, dr. sc. Tonči Borovac i
mr. spec. Marin Barišić.1 Njihov mozaik Krista – Čovjeka boli postavljen je u lučnu nišu
ponad oltarne menze tipa ventaglio sa stupnjevanim stepenicama za izlaganje svijećnjaka,
oltarnih palmi, kao i s mramornim tronettom s kerubinima na bočnim stranama, u bo-
gatom kromatskom suzvučju mramora. Kod postirskog oltara u potpunosti je došla do
izražaja težnja fokusiranja vjerničke pažnje na oltar primjenjujući theatrum sacrum, projekt
emocijalnog podražaja vjernika primjenjujući tridentinsku reformu. Stoga mudri izbor
1 doc. dr. sc. Borovac Tonči, konzervator-restaurator savjetnik, voditelj Odsjeka za zidno slikarstvo
i mozaik u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Odjelu Split, vanjski suradnik na Umjetničkoj
akademiji u SPlitu na Odsjeku za konzervaciju restauraciju.
doc. art. Barišić Marin, konzervator restaurator savjetnik, voditelj Odsjeka za kamen u u Hrvatskom
restauratorskom zavodu u Odjelu Split, vanjski suradnik na Umjetničkoj akademiji u Splitu na
Odsjeku za konzervaciju restauraciju.
prof. dr. sc. Branko Matulić, konzervator-restaurator savjetnik, voditelj specijalističkog usmjerenja za
zidno slikarstvo i mozaik na Odjeku za konzervaciju-restauraciju na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u
Splitu, vanjski suradnik na Katoličko bogolslovnom fakultetu u Splitu na kolegiju Crkvena umjetnost.
168
ikonografskog prikaza Kristove muke postavlja svrevremensko pitanje, da li u ovoj
neizvjesnoj svakodnevnici, iščekivanju novih vremena, nestanku svakih skrupula postoje
ljudi koji su u stanju da se promjene. Možda je u ljudskoj povijesti postojalo samo jedno
„obraćenje“ koje je proizvelo stubokom mjenjanje duhovnih vrednota i pisanja novih strani
ca povijesti. Umjetničko „obraćenje“ nešto je posve drugačije, to je obraćenje materijalne
naravi, ali razvojem duhovnosti umjetnik uistinu doživljava svoje „obraćenje“ pa likovna
sloboda postoji samo onda kada umjetnik suvereno vlada svojom likovnošću u misaonom,
a posebno i produhovljenom procesu umjetničkog stvaranja.
Umjetnički likovni trojac koji je svojim dugogodišnjim radom na obnovi hrvatske sakralne
baštine i izradom mozaika, uistinu onaj koji svojim snažnim porivom poštovanja materije
kao slikarske tradicije, ali i traženja novih puteva u duhovnosti je sposoban izraditi umjetni
nu potpune kanonske ispravnosti u liturgijskom i ikonografskom smislu. Ivan Pavao II.
Veliki u Pismu umjetnicima veli: „Nisu svi ljudi pozvani da budu umjetnici u posebnom
smislu toga pojma. Ipak, prema izrazu iz Knjige Postanka, svakomu je čovjeku povjerena
zadaća da bude stvaratelj vlastita života (artifex). U određenom smislu čovjek od života
treba napraviti umjetničko djelo, odnosno remek-djelo.“ Sveti Ivan Pavao II. koji je u svom
temeljnom djelu suvremene zapadne kršćanske ikonografijen postavio osnovne parametre
unutar kojih sakralni umjetnik može stavarati i izražavati svoju likovnu kreativnost s ciljem
stvaranje umjetnine dostojne kultnog štovanja.
Svakako, mozaička sakralna umjetnost je u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti posli-
je gotovo usamljenog Iva Duličića doživjela svoj nzamah: tako se u Postirama u filjalnoj
crkvi sv. Josipa odnedavna nalazi mozaik Josipa Botterija Dinija, te sve preko mozaika na
pročelju župne crkve Gospe od Karmena u Zagvozdu djela Hrvoja Marka Peruzovića, isto
tako velikog mozaika na pročelju župne crkve Kraljice Mira u Makarskoj umjetnika Ante
Mamuše, Krista Svevladara Josipa Biffela u makarskoj franjevačkoj crkvi, preko Uskrslog
Krista Ivana Grgata u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Slivnu, te Luke Petrača sa mozaici
ma u sv. Ani na Brgatu i sv. Nedjelji u Buićima i naposlijetku monumentalnog Krista
Svevladara na pročelju crkve sv. Antuna Padovanskog u Korčuli – djelu umjetnika Eugena
Varzića.
Novi postirski mozaik, djelo umjetničkog trojca spada u kategoriju mozaika – kultnih slika,
poput drevnih ikona, a ne u kategoriju mozaika koji prekrivaju crkvenu arhitekturu, i iznova
169
Vinicije B. Lupis
podsjećaju na kontinuitet sakralnog prostora od starokršćanskog razdoblja do danas. Autori

su bili vođeni činjenicom, kako se u ranim stoljećima kršćanstva vodila velika briga o traj
nosti i važnosti Kristova prikaza i tehnika mozaika je bila ona kojom su se ukrašavale bazi-
like, kao najtrajnija likovna tehnika koja je stoga i nazvana monumentalnom, nasljeđujući
rimske bazilike kao mjesta sudišta, odnosno sudišta vjere u novoj kršćanskoj ekumeni.
Krist – Čovjek boli na postirskom mozaiku prikazan je živ kako sklopljenih ruku okrunjen
trnovom krunom ljudskih grijeha, sljedeči tradiciju prenosivog mozaika iz bazilike Santa
Croce in Gerusalemme u Rimu koji je 1380. dopremeljen iz samostana sv. Katarine na
Sinaju. Kristova muka i smrt kao pobjeda nad grijehom i smrti navještena je od evanđeliste
Mateja „I tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu i tada će proplakati sva plemena
zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i
slavom“. (Mt 24,30). Krist iz apside postirske crkve uronjen je u grančice maslina koja je
simbol mira što ga je Bog uspostavio s čovjekom po općem Potopu, i kao simbol Kristova
ulaska u Jeruzalem na „Cvitnicu“, navješćujući Novi Jeruzalem sazidan na dvanaest temelja
iz Ivanova Otkrivenja. Krist je uronjen u modro nebo sa zvijezdama simbolima božanskog
vodstva i božanske naklonosti. Krist je zvijezda koja rasvjetljuje nebo naših grijeha uvodeći
nas u advent Vječnosti. Krist je s komprimiranim koloritom, jasno i jezgorivto prikazan kao
onaj koji donosi ponad žrtvenika, simboličkog groba posvećenog s relikvijama mućenika i
prijestoljem sv. Euharistiji, samo Otkupljenje.
Za ovaj mozaik u obliku velikog paxa koji je prije u Crkvi izlagan kao pomirdbeni simbol
svojim oblikom aludira na oltar, ima svoje teološko objašnjenje u važnosti Oltara, kao
što je Hram za Izraelce bio Božiji dom – tako je Žrtvenik bio Božije ognjište, poljubac,
cjelov, koji crkva daje Kristu. Za sv. Ambrozija proslavljanje euharistijskog otajstva, za koje
on u taj čas hoće pripraviti slušatelje, nije dosta da to bude cjelov usana: “Traži se polju-
bac, ne usana, nego srca i duha„., jer je i Juda dao Kristu poljubac, ali nije imao „ljubav
poljupca“. Kroz simbolični govor o poljupcu što ga Crkva daje Kristu Ambrozije, dakle
govori o euharistijskom zajedništvu s Kristom u njegovoj muci, a podloga su vjera i ljubav.
Stoga nije čudno da je zbog teološke podloge ciklus muke najčešća tema u sakralnoj umje
tnosti. Promišljeni ikonografski prikaz postirskog Čovjeka boli u suvremenoj, ali duboko
kršćanskoj produhovljenosti obogatio je suvremenu hrvatsku sakralnu baštinu novim pri-
kazom Krista. Mozaik Krista u Postirama kao da nastavlja tradiciju duhovnog jedinstva
170
pasionske ikonografije u cjelovitosti suvremenog liturgijskog prostora. Pasionska baština
koja je u hrvatskom narodu čuvana s dubokim poštovanjem kroz pučku pobožnost i
bratovštine tu svoju tradiciju ima i do danas sačuvanu u svojoj župi.
Stoga, da zaključimo, suvremeni prikaz Krista izveden u tehnici mozaika za apsidu župne
crkve u Postirama od strane triju renomiranih hrvatskih kulturnih pregalaca s velikim
iskustvom očuvanja mozaičke starokršćanske baštine, na ovom starokrošćanskom toposu
dali su novu kvalitetu i što je najvažnije slojevitost kršćanske baštine obogativši suvremeni
hrvatski sakralni likovni imaginarij novim i zanimljivim ikonografskim motivom, djelujući
odvojeno od suvremene likovne scene. Tim i više njihov mozaik odiše iskrenom vjerom –
umjetnika vjernika, kao nekada kada su se naše primorske crkve bila mjesta u kojima je Bog
progovarao siromašnim težacima i ribarima biblijskim jezikom Vjere koja pomiče brda s
tamnih raspela i kroz svijetlo zavjetnih svijeća.
171
Stvaralaštvo
Tri kratke priče
Luka Dajak
TRI KRATKE PRIČE

Razgovor za posao
Zaputio se u turistički kamp u obližnjem selu, na svojem biciklu, radi razgovora za posao.
Automobil mu je na popravku. Lagano pedaliranje, krenuo je na vrijeme pa nema potrebe
za žurbom. Priključio se na prikolicu traktora. Čista uživancija! Stražnjica ga je već počela
boljeti od tvrdog sjedala. Lako će to istrpjeti. Nakon nekog vremena neće više ništa osjećati.
Ulazi kroz dveri u glomazan kamp, bicikl pušta na recepciji. Recepcionisticu pita gdje se
nalazi razgovor za posao. Upute je samo polovično slušao diveći se ljepoti te djevojke. Nakon
što je završila s objašnjavanjem, zahvalio se spuštajući polako, u naklonu, obod svojeg šešira.
Šetajući kamenim puteljcima oko kojih su se uzdizala visoka stabla posađena na podšišanoj
travi, počeo je pratiti brojeve na kućicama jer mu je naloženo skretanje nakon broja 56 gdje će
vidjeti široku, nisku nastambu, upravu kampa. Pokraj njega su s vremena na vrijeme prolazili
uniformirani ljudi u malim vozilima. Pomislio je na stopiranje, ali neće ih ometati u poslu.
Ionako će ubrzo stići ako se može vjerovati ljepotici na recepciji. Evo, već je stigao na des-
tinaciju. Ušao je u građevinu i na drugim vratima s desne strane uočio pločicu s natpisom:
„direktor Jolatrintije D“. Pokucao je nonšalantno po lakiranom drvu i ušao nakon što je čuo
riječ „Uđi!“. Dočekala ga je katedra za kojom su sjedili direktor Jolatrintije D. i koordina-
torica Marija Striktojević. Direktor je bio čovjek prosječne visine, nasmijana, debeljuškasta
lica, odjeven u smeđu košulju čiju monotoniju razbija samo šarena kravata. Proćelava glava,
užarene oči, lula, guste obrve iznad smeđih, živahnih očiju, crvenkasti obrazi, zapuštena bra-
da. Lik je prava karikatura. Marija Striktojević, koordinatorica, sušta je suprotnost. Ona odiše
ozbiljnošću i strogošću. Duga smeđa kosa prelijeva joj se preko ramena. Lice joj je skladno i
ljepuškasto. Tanke usnice prekriva diskretna, nenametljiva šminka. Iz zelenih očiju trči pro-
doran pogled spreman prozreti sve na što je upravljen. Plavi sako joj visi s ramena, bijela
175
Luka Dajak
majica ispod njega. „Sjedni mladiću“ kaže direktor i pokaže na slobodnu stolicu. Koordi-
natorica se nasmiješi dječakovu šeširu. Nakon što je mladić sjeo, upitala ga je ime i prezime
radi pronalaženja njegovog životopisa.
– Moje ime je Predrag Lojević. Životopis vam nisam poslao – odgovara ravnodušno.
– Zašto niste? Životopis nam uvijek dobro dođe za pretraživanje posla najprikladnijeg
vašim sposobnostima. Posao koji će vam možda i najbolje odgovarati.
– Razumijem proceduru – izjavi momak, zastane na trenutak, skine šešir s glave i položi ga
na rukohvat stolice te nastavi – ali čovjeka se najbolje upoznaje izravnom komunikacijom...
– Moram vas prekinuti – upadne koordinatorica. – Nemamo vremena za intervjuiranje
svih ljudi koji se prijave za posao. Prednost dobivaju kandidati s više radnog iskustva i
korisnih vještina, što sve možemo saznati iz životopisa.
– Oprostit ćete mi na smionosti, ali morate odvojiti vremena kad se radi o ljudskim
sudbinama.
– Opa! Čuj ti momka! – ispalio je prvu reakciju direktor. – Morat ćemo te zaposliti
bar zbog poduka iz poslovanja ako nikakav drugi razlog ne nađemo – podijeli smijeh s
kolegicom i pridoda pitanje – Imaš li nekog radnog iskustva?
– Radim kod oca katkad kao pomoćni mehaničar...
– I to je sve? – upita s podrugljivim osmijehom gospođa Striktojević.
– To je sve. Baš sam zato i došao na intervju bez slanja životopisa jer me inače uopće ne
biste uzeli u obzir.
– U redu. Ne znam što ste očekivali od ovog razgovora. Možemo vas uzeti u obzir kao
potencijalnog zaposlenika. Ipak, valja napomenuti da će prednost dobiti ljudi s radnim
iskustvom i razvijenim vještinama za ponuđene poslove.
– Hm... – zamisli se Predrag – Čekajte, želim vam baciti bubu u uho.
– Momče – prekine ga direktor – nisi dovoljno jak za bacanje Volkswagen bube, a čak i
ako je uspiješ baciti, prevelika je da nam uđe u uho.
Koordinatorica naučena na česte direktorove pošalice nasmiješi se usiljeno, već po refleksu.
Kandidat s druge strane, nimalo zbunjen upadicom, nadoda:
176
Tri kratke priče
– Istina! Nisam mislio na tu bubu niti na kukca već metaforički na bubu. Poveo sam se
za izrazom.
– Jesi i inače povodljiv?
– Nikako gospodine. Dat ću vam primjer. Vidim kako sišete tu lulu i nemam namjeru
vas kopirati jer lulu samo rijetki umiju profurati, a većina s njom poprima oblik nadu-
tog glumca. Vi ste, nažalost, u toj većini.
– Hrabar potez momče, ali vidim namjeru tvoje opaske. Samo si me htio bocnuti.
Osjetiš moju uglađenost, očita je, nadasve nedodirljiva.
– Sve razumijete, direktore. Čudno mi je što ste na ovako niskom položaju. Direktor
kampa podcjenjivanje je vaših sposobnosti, predsjednik kontinenta, vladar mora, car
planeta su prikladnije titule.
Koordinatorica je počela nervozno tresti nogom. Pokušava biti profesionalna, a direktor
svaki put kad naiđe na šaljivca izgubi osjećaj za dužnosti i obaveze. Nema puno smisla ni
prekidati ga jer, zbog njegove nadređenosti, na kraju uvijek on vodi kolo koliko god ono
bilo iskrivljeno, rupičasto i jadno. Nekad čak jako malo podsjeća na krug. Koliko god si
uvijek govori kako je najbolje ignorirati nepotrebnu interakciju pa pri njezinom završetku,
samo razgovor preusmjeriti na relevantnu materiju, nekad je, odrijemavši, propustila plani
ranje katastrofe, ali se gotovo uvijek našla na njezinom udaru. Momci još blebeću.
– Kakvu ste nam bubu htjeli baciti? – upadne ona napasno.
– Aha, malo smo skrenuli s teme. Htio sam reći jednu misao, a sad ću to i napraviti, evo,
u sljedećoj rečenici. Nekad je nedostatak radnog iskustva bolja odskočna daska nego sva
moguća iskustva.
Jolatrintije se nasmiješi, povuče dim, počne kimati glavom uzdignutih usana kao znak
promišljanja dječakovih riječi. Mariji još nije jasno kako neki momak uz izricanje ogrom-
nih nebuloza još uvijek sjedi s njima na razgovoru.
– Možete li to malo pojasniti? – pita ona mirnim i ozbiljnim tonom.
– Svakako – reagira momak prijazno, položi desnu nogu preko lijeve i krene objašnjavati
– čovjeku je potrebno znanje i iskustvo za napredak. Vjerojatno se oboje slažete sa mnom
177
Luka Dajak
bar u tome. Znanje nikad ne može stvarati probleme, samo pomagati čovjeku u nekoj
struci, ali s iskustvom je drugačija priča. Iskustvo dolazi iz svijeta, od ljudi, iz pokušaja i
pogrešaka, iz rutina i naučenih procedura prenesenih preko rodbine, prijatelja ili kolega.
Problem nastaje kad se nove zaposlenike uvijek uči istoj organizaciji rada, a ne uzima se više
u obzir neka promjena, supstitucija, drugačija organizacija. Zato ja koji dolazim u posao bez
ikakvih znanja struka unutar ovog kampa mogu unijeti svježinu, novu perspektivu, moguća
poboljšanja donoseći znanje iz knjiga, članaka i drugih kultura. Dođem li na posao i kolege
mi objašnjavaju što moram i kako raditi, možda primijetim neke neučinkovite metode i
kažem „Čekajte, čekajte, taj posao Japanci mnogo učinkovitije rješavaju.“ Objasnim njihov
način rada, usporedimo metode i BAM stvorili smo prostor za napredak.
– Zanimljivo, zaista zanimljivo! – usklikne direktor – Kolegice što ti misliš o tome?
– Organizaciju posla slažu zaposlenici koji su se već dokazali u našoj firmi. Firmi hvaljenoj,
profitabilnoj i besprijekorno rukovođenoj. Ponuđeni poslovi nemaju veze s mladićevim
iskazom.
– Gospodine D. reći ću vam što ste sad čuli – izrekne mladac s uzdignutim kažiprstom.
– Momče, zovi me Jolatrintije. Isto tako nema potrebe za obraćanjem u množini. Sa svima
općim u jednini.
– U redu. Koordinatorica brani pozicije svojih prijatelja i kolega, možda čak i svoju. Nevalja
na praksa za poslovanje. Napredak firme ima veći prioritet od održavanja starih veza starih
radnika. Možda sam genijalac spreman udvostručiti zaradu kampa, ali neću ni dobiti priliku
jer gospođa koordinatorica ne dopušta moj prosperitet.
Gospodin D. mislio je preuzeti riječ, ali ga je koordinatorica pretekla. Privukla se na kotačićima
stolu, nalaktila se i žustro nasrnula na kandidata.
– Ma o kakvom prosperitetu govorite? Kako se usuđujete govoriti o mojoj zaštiti ljudi koje
ne znate, strukture koje ne znate. Nevjerojatno! Vi vjerojatno ni ne znate čime se bavimo, a
već biste oduzimali mjesto dugogodišnjim zaposlenicama. – Polako se smirivala pa nastavila
staloženije – nikad nisam prisustvovala gorem razgovoru za posao. Drski klinac dolazi moliti
za posao, ali se ne ograničava samo na ponuđene pozicije. On sve uzima u obzir! Direktore,
možda na kraju uzme vaš posao i počne tražiti vama i meni mjesto u firmi.
178
Tri kratke priče
Proćelavca završetak tog iskaza prevrne u gromoglasan smijeh. Kroz smijeh dječaku dobacuje,
pokazujući prstom na koordinatoricu, „Zna i ona opaliti šalu!“
– Jako dobro – nastavlja je hvaliti – rekao sam već mnogo puta, najduhovitija si kad si pot-
paljena. Dobro, pustimo sad to, nastavimo dijalog s momkom. Slušaj... Zanima nas imaš li
preferencije? Čovjek najbolje radi što mu je najprimamljivije srcu.
– Nisam nikad bio u vašem kampu. Imate restoran, kućice, vjerojatno ima posla i na plažama.
Ne znam što sve nudite.
– Evo, imamo čak i popis svih radnih pozicija u kampu – pretrese kupove papira i pruži
kandidatu list.
Trljajući kažiprstom lijeve ruke vrh šešira dječak si uzima vremena i polagano pregledava sadržaj
dobivenog lista. Marija razmišlja kako agoniju privesti kraju. Jolatrintije se zabavlja ne mareći
previše za protokole, formalnosti, dužnosti, pravila, zakone. Sve su to sputavačice. On voli letjeti
iako kratko biva u zraku jer voli i brstiti meso.
– U restoranu sam zainteresiran samo za poziciju konobara, ali prijatelj koji je radio kod vas
u restoranu predstavlja taj posao kao vrlo naporan. Htio bih nešto gdje mogu manje raditi
za istu količinu novca ili čak i za veću.
– Nije sve u novcu, prijatelju moj. Kad sam bio najbogatiji u životu tada sam bio i najne
sretniji. Postoji izvjesni pritisak za raskošnijom kućom, skupljim automobilom, označenom
odjećom pa si novcem polako suzbijaš slobodu. Nije li to neprihvatljivo?
– Ha, nisi ni lagao. Čekaj, što mi kažeš na bar?
– Dobri ljudi, dobar prostor.
– Vratit ćemo se na to. Pala mi je zanimljiva misao na pamet.
– Prijatelju, izreci je odmah!
– U restoranu radi mnogo ljudi u užurbanom tempu. Premda zaposlenici sigurno daju sve
od sebe, teško je izdržati najezdu turista, kroz znoj i umor, a ostati motiviran i živahan.
E, tu ja uskačem. Prilažem sljedeće radno mjesto, još neviđeno u kampu. Zabavljač!
Vidim, imate animatora, ali moja je ponuda drugačije prirode. Iskorištavam malobrojne
pauze koje zaposlenici imaju stvarajući šalu i potičući živu konverzaciju. Obavještavam ih o
179
Luka Dajak
važnim i zanimljivim događajima. Najviše ću raditi na pauzama, ali prolazit ću ja restoranom

i za vrijeme rada te podizati atmosferu, prebacivati nesporazume, rječkanja, svađe i zabu
ne u šalu. Ljudima je potrebna razonoda kad su izloženi neprestanom mehaniziranom,
dosadnom poslu. Kad su moral i raspoloženje dovoljno uzdignuti u restoranu, mogu proširiti
veselje i na bar, ali ne znam još hoću li imati vremena. Ne bih htio ništa obećati.
Koordinatorica više ni ne ulaže trud u ispitivanje mladićevih predispozicija za posao. S
velikim zanimanjem, razrogačenih očiju promatra kandidata proučavajući ga kao testnog
štakora. Ne uspijeva ga uopće ozbiljno shvatiti, ali ne može zanijekati intrigiranost tim
neobičnim momkom. Direktor preuzima riječ.
– Takvu se ideju može provoditi samo kad si već unutar sustava. Na primjer, počneš ra-
diti u restoranu, provodiš sve što si naveo kao opis novog posla i ako ljudi stvarno budu
bolje radili, šefovima skreneš pažnju na razlog boljeg rada i predložiš svoje potpuno
prebacivanje na tu poziciju. Ovako, odjednom, neće buknuti novo radno mjesto.
– U redu. Prihvaćam – odgovara mladac. – Čistač ne mogu biti, jedva sebe održavam
čistim. Dokaz je mrlja ispod džepa na mojoj majici, tek sam je sad primijetio.
– Nekad je najteže vidjeti prljavštinu na sebi. Moja žena je dobar primjer. Slijepa je za
svoje mane, greške i poroke, a moje će uočiti i istaknuti s povezom preko očiju dok
hoda po bodljama 200 kilometara udaljena od mene. Uzevši to u obzir, možda ćeš bez
problema čistiti kamp iako si prljav.
– Radije ne bih.
– Jasno. Što slijedi?
– Održavanje prirode. Manjkavost tog posla nedostatak je interakcije s ljudima.
Društven sam ja čovjek.
– Jasno. Tvoja društvenost bode oči, ali pazi sad! Zašto se ne sprijateljiš s biljkama?
Komuniciraj s njima.
– Tako je, komuniciraj s njima – složi se gospođa Striktojević noseći prkosni osmijeh.
– Ne znam njihov jezik – odvrati mirno mladac.
– Ne trebaš ni znati – odmah Jolatrintije odgovara – biljke komuniciraju tišinom.
– Uf. Znate li vi gospodine i gospođo koliko je znanja i mozgovne snage potrebno za
180
Tri kratke priče
razumijevanje tišine. Ako uspijem uopće savladati tišinu, vjerojatno bih vam se vratio
za nekoliko godina.
– Dogovoreno! – usklikne koordinatorica.
– Ej, nemoj biti bezobrazna. – opomene ju direktor. – Momak je u pravu. Nije lako
savladati tišinu. Nije korektno od nas tražiti toliku količinu znanja za ponuđeni posao...
– Još bih nešto pridodao – uskoči momak. Dočeka ga gestikulacija dopuštenja pa nasta-
vi – radujem se suradnji s Marijom premda osjetim neku mržnju s njezine strane.
– Mržnja je jaka riječ. Radi se, mislim, o nepovjerljivosti.
– Sve će to jedna pijanka riješiti.
– Ma ne brinem ja o tome. Prvo ti moramo naći posao. Odi dalje po popisu.
– U redu, u redu, ali dosjetio sam se nečega. Marija sigurno ima puno posla koordinirajući
sve te poslove u kampu. Mogao bih joj pomoći. Može svatko od nas dvoje uzeti
nekoliko lokacija i voditi računa o njima pa zajedno dogovarati daljnje operacije.
Podjela može biti i po spolu. Ona kontrolira muškarce, ja žene. Poliandrija i poligamija
s klasičnom interakcijom jednog muškarca i jedne žene na vrhu hijerarhije stvorile bi
napetost poželjnu za napredak firme.
– U redu. Napokon smo stigli – javi se ljepuškasta žena sporim tempom, smješkajući
se zadovoljno, pri vrpoljenju na stolici. Priprema se za sljedeću izjavu. – Naišli smo na
enormnu glupost. Niti širom otvoren um kao što je vaš, direktore, ne smije ozbiljno
shvatiti momka s ovakvim besmislenim tvrdnjama.
– Mogu se složiti s tobom, ali uvijek kad naiđem na nešto nepoznato razmišljam je li
nešto glupost ili sam ja preglup za shvaćanje novog koncepta, obrasca, procesa – objasni
Jolatrintije svoju rastrganost pa se obrati mladiću. – Ipak, opet ti govorim Predraže, za
veće promjene morat ćeš se prvo dokazati. Zasad biraj neko radno mjesto s popisa.
– U redu. Nema problema. Samo trenutak... Animator ima dobru plaću, ali mi se ne da
raditi s djecom. Što sadržava radno mjesto „manifestacije“?
– Trudimo se zabavljati naše goste, zadržavati ih u kampu, pa postoji organizator mani-
festacija koji dogovara predstave, koncerte, zabave i slično.
181
Luka Dajak
– Hmm, zanimljiv posao. Vjerojatno čovjek na toj poziciji već ima veze, skupio je umje
tnike i tvrtke za redovitu suradnju. Teško je odmah u početku sezone stvoriti uvjete za
pokretanje showa.
– Istina. Teško ćeš izgurati sadašnjeg organizatora, stvarno je dobar.
– Teško ću ga izgurati ako je debeljko, ali budući da je dobar možda se makne pitam li
ga usrdno.
– Ostavi si pitanje u rezervi, probaj naći nešto drugo.
– Zar ćemo stvarno proći po cijelom popisu umjesto dodjeljivanja posla koji po našem,
a ne njegovom, mišljenju najviše odgovara njegovim sposobnostima? – upita gospođa
Striktojević već poprilično razdražena."
– Ne znamo momka, kako ga smjestiti negdje kad nemamo pojma gdje će mu biti najbolje?
– Ne mora njemu biti najbolje. Jednostavno mora odraditi sve što firma od njega traži,
ništa više, ništa manje.
– Postoji stara uzrečica „Što je najbolje za radnika najbolje je i za firmu.“ Isto tako moramo
dugoročno promatrati. Bude li sve podmazano, sljedeće ljeto možemo opet surađivati.
– U redu. Nastavite – prozbori Marija pomirbeno shvativši da nema moći za skretanje
vlaka iako juri direktno u stijenu.
– Momče, možeš preskočiti zaštitara i sobaricu. Mršav si i nezastrašujuć, a volimo gru-
bijane uzimati za zaštitare. Sobarica isto nije opcija, sve je popunjeno...
– Pogled mi je zapeo za kajake i pedaline. Ima li tamo mjesta?
– Ima... Idealan posao. Dobra plaća, malo rada, izležavanje na suncu. Divota!
– Ima li hlada, neka kućica, zaklon?
– Ima kućica i nekoliko stabala sa strane jer se mol nalazi u blizini šume protegnute
skroz do mora.
– Odlično. Prihvaćam posao. Detalje ćete mi objasniti na prvom danu, je li tako?
– Tako je. Tako je... Javit ću ti još kad ćeš početi raditi.
– U redu – prihvati momak i počne se dizati sa stolice. Nakon vraćanja šešira na glavu,
182
Tri kratke priče
prije samog odlaska, rukovao se s poslodavcima. Zaustavio se naglo na vratima i u okre-

tanju im dobacio:
– E, uzgred, nekad ću morati dovesti Borisa sa sobom.
– Tko je Boris? – brzo odvrati Marija.
– Moj magarac.
– Tvoj magarac?
– Da.
– Ne smiješ dovoditi magarca u kamp, među ljude. Možda nekoga ozlijedi ili napravi
nered. Ne dolazi u obzir!
– Ma pitom je magarac. Zna on da nuždu smije obavljati samo na travi ili eventualno
zemlji, ali na izvjesnoj daljini od ljudske tvorevine. Na radnoj poziciji zavezat ću ga za
stablo. Neće biti problema.
– Činiš mi neugodnosti – uleti Jolatrintije u razgovor – ne volim odbijati, ali neće maga-
rac proći kod šefova.
– Napravi mi uslugu, pokušaj srediti magarcu propusnicu. Ne voli biti sam. Poludi kad
shvati da nitko nije s njim.
– Je li danas netko s njim doma?
– Nije, ali se nekim čudom danas prikazuje maraton serije „Kriminalni starci“. Obožava
tu seriju pa neće ni primijetiti moje odsustvo.
– Eto. Imaš rješenje. Puštaj mu tu seriju kad budeš na poslu.
– Nije tako jednostavno. Neće stalno isto gledati. Dosadit će mu, a i shvatit će rutinu. Pri
napuštanju uvijek ga stavljamo pred televizor. Pametan je Boris, brzo će on povezati činjenice.
– U redu, uvjerio si me. Pokušat ću Borisovo dolaženje prikazati kao bezopasno, ali
bude li s njim problema snosit ćeš posljedice.
– Može, može. Neće biti problema. Vidimo se.
– Vidimo se mladiću – odzdravi direktor. Odmah iza njega odzdravila je i koordinatorica:
– Doviđenja.
183
Luka Dajak
Pegla
Nikad nije nigdje pripadao niti je igdje zadržao interes. Hipersenzibilno percipirajući stvar-
nost, ne zna posložiti dojmove pa se snaći u reakciji. Zbog toga je često smušen i neodređen,
dosadan i neobičan. Brzo je izrastao, postao kržljav i pogrbljen, djevojkama nepoželjan.
Socijalno nevješt, jedino zbog suosjećajnosti nekad dobiva para u tjelovježbi, na dežurstvu,
u laboratoriju ili u usputnom razgovoru. Često nosi neki podrugljivi osmijeh, osmijeh
nadmoćnosti, ne samo prema učenicima, već i prema profesorima. Tamna put, crna masna
kosa, oštre oči i ofucana odjeća uskladili su se s disonantnim karakterom. Kompleksi izbi-
jaju iz njega iako se čini kao običan dječak koji nema zašto biti toliko izgubljen, zanemaren,
neprilagođen i stigmatiziran. Potekao je iz standardne obitelji, dobio svu roditeljsku skrb,
ekonomsku stabilnost, emocionalnu potku, savjete, usmjerenja, bliskost, pravila, čak brata
slične dobi. Nikakav ekstrinzičan pomak u Stjepanovoj biografiji ne ukazuje na mogućnost
čudnovatog razvoja njegove osobnosti.
Ulaskom u pubertet seksualni porivi su nadvladali sve druge. Izopćenost iz prijateljsta-
va sada je pojačana i izopćenošću iz slatkog i neodoljivog svijeta koketiranja, veza i ve-
zica. Pokušajem osvajanja djevojaka nailazi na podrugivanja, zatvara se sve više u sebe, a
unutrašnjost puni gorčinom, prijezirom, agresivnošću i napaljenošću. U trenucima očaja
iskorištava gužve u javnom prijevozu i forsira fizički kontakt s djevojkama koje, ukliještene,
jedva čekaju sljedeću stanicu da se oslobode parazita prilijepljenog na njihova tijela. Nije
dugo djelovao kao krpelj, pronašao je kompenzaciju u porno sadržajima. U početku gleda
porniće i uspijeva izdrkati, ali primjećuje kako sve manje zadovoljstva iz njih izvlači. Ne želi
biti konstantno na iglama jer ne zna kad bi netko mogao uletjeti u sobu, pa počinje češće
posjećivati baku gdje, osim nekih već uniformiranih oblika druženja, većinu vremena ima
svoj mir u jednoj sobici stana. Istražuje porniće u potrazi za zadovoljštinom koju je samo
nakratko uspio zadobiti. Roditelji ga uspijevaju postroživanjem usmjeriti na veći angažman
u školi pa uspijeva upisati solidnu gimnaziju, bez ikakvih planova za budućnost. Uspijeva
čak i naći slične duhove među hipsterima i gangsterima. Zalazi u zone horora i povezuje se
preko računalnih igara s kolegama iz škole, ali i s potpunim strancima iz dalekih zemalja.
Po prvi put uočava u drugima uzbuđenost oko destrukcije čiju nazočnost je uvijek osjećao
u sebi. Srednja škola ga je lakše uklopila u svoje redove, samo što više nema potrebu za
184
Tri kratke priče
uglavljivanjem u zajednicu. Pronašao je ravnotežu i spokoj, ne misli da može išta dobiti

pristajanjem na pravila pristojnosti utkana u tekovine socijalnih interakcija. Razjačao se,
više nije pogrbljen, zadovoljan je svojim tijelom, samopouzdan, osjeća se sve bolje u svojoj
koži. Fasciniran je Homo sapiensom, njegovim mušicama, slabostima, zabludama i nere-
alnim percepcijama realnosti. Seksualni poriv ne jenjava. Zgodnu profesoricu koja predaje
glazbenu kulturu više puta je skrivećki slikao i snimao njezin govor. Doma se poigrava s
audio trakom, briše, reže, premješta, e da bi stimulativne komade teksta iskoristio, zajedno
s fotografijama, za drkanje. Krade roditeljima nakit, opija se, izbjegava školu, prkosi au-
toritetu, počinje se vucarati s klošarima po kvartovima, traže frku, uviđa među gmizavcima
zanimljiv ogranak destrukcije nazvan autodestrukcija. Privlači ga opasnost, rizik, bol, sukob
i uspostavljanje dominacije. Iživljavaju se na životinjama i djeci. Mačke pale i zarobljavaju
u kutije gdje bacaju petarde, a djeci buše lopte, kradu novac, izvrću im ruke, sjede im na
leđima, superiroran položaj žari im dušu. Napokon je našao škvadru, ali ne uspijeva pro-
furati napad na djevojke. Oprezno predlaže da djevojke odvuku sa ceste na šlatanje i otkri-
vanje primamljivih dijelova tijela. Gangsterići ne žele krenuti tim smjerom. U njihovom
imidžu stoji uspješnost među ženama, pa ih nemaju potrebu navlačiti. Stjepanu se vraćaju
sve te godine šikaniranja i ne može se oteti dojmu da je ponovno podcijenjen i iskorištavan.
Ostaje u vandaliziranju, ali spreman je odbaciti sve tobožnje prijatelje čim mu se pruži prilika.
Osjeća neposrednost kad u šorama popije batine ili nekoga izbatinja. Ništa ne postoji izvan
bola, adrenalina, ubrzanog okucaja srca, znoja, krvi i čežnje za nanošenjem štete. Roditelji
su na čudu kad ih strefi priča o Stjepanovim djelovanjima, a brat mu se zatvorio u sobu i
suzdržava se od komentara. Primoran je pohađati školske sate i održavati zadovoljavajuće
ocjene, stoga odrađuje obrazovanje samo kako bi se otarasio roditeljskih pametovanja i
prodikovanja. Trese se za vrijeme nastave, crta, piše, planira, mašta, a svi dijelovi fantazije
usmjereni su na bol i igru dominacije. Već se klasificira kao sadomazohist, ali dijagnozu drži
samo za sebe. Ulazi u nepresušan svijet nastranosti preko časopisa i interneta. Opet dobiva
zadovoljštinu iz pornića. Gori najsnažnijim plamenom kad zamišlja mučenja u svojoj pri-
vatnoj mučionici. Sve zgodne djevojke povučene u očne leće tokom večeri postaju likovi
u fantazijama, piše priče radi seksualnog uzbuđenja pa, reproducirajući k tome još i scene
sadomazo filmova, doživljava velike erekcije i ejakulacije. Osjeća netrpeljivost svoje obitelji
jer ih je izdao na sve moguće načine. Nastupa matura i vrijeme je odabiranja fakulteta.
Upada u krizu ne znajući što da upiše, kako da živi, što da radi, sadomazohizam popunjava
185
Luka Dajak
cijelu njegovu ćud. Pokušat će upisati psihologiju, jedino ona mu se trenutno čini zani
mljivom. Nakon nekoliko godina hvatanja primordijalnih užitaka, ulazi u mirne mjesece,
opterećene samo upisom na fakultet. Uči i konzumira porno sadržaje. Roditeljima je na
trenutak omogućio nadu da će živjeti moralnije i uravnoteženije, ali nedugo nakon što je
upisao studij psihologije vratio se raskalašenim djelatnostima. Dio svojih agresija i fantazija
ispoljava preko komunikacije s kolegama i profesorima gdje se njegove nasilne proklamacije
percipiraju kao šale i provokacije, u nekim slučajevima čak i kao socijalni eksperimenti.
„Stjepan analizira reakcije na svoje ispade“ znali su nekad zaključiti. Zgranuti pojedinci koji
su, čuvši nasilničke iskaze, u nekom navratu izrazili zabrinutost naposljetku otupe pod ko-
mentarima većine. „Kakvog to luđaka imate u svojim redovima? Opasno je puštati da razvi
ja poremećemost bez prikladnih postupaka“ – reče gošća na Odsjeku za psihologiju. „Ma
nema opasnosti, on je neki bezveznjak. Smiješan je skroz“ – razuvjerava ju Ljiljana buljeći
u mobitel. Nisu pazile na Stjepanovu lokaciju pa ih je čuo i odmah prešao u vizualizaciju
tlačenja njihovih mladih, utegnutih tijela. Vješto čita govor tijela, emocionalne pozadine,
prikrivene motive, neizražene želje, simpatije i antipatije, svjetonazore klanova, pa se često
nađe na izvoru korisnih informacija. Više ni konzumacija sadomazo sadržaja ni vandalizam
ne unose dovoljno uzbuđenja. Limfni čvorovi se stežu, simpatikus pojačava avoju aktivnost,
komisure su sve neprohodnije, kiseline počinju ubijati i bakterije zaštitnike, B-limfociti
zakazuju, rasulo vlada, sve ćešće se pojavljuju vrućica, glavobolje i malaksalosti. Nestabilan
je, umoran od konstantne borbe s vlastitim idejama i htijenjima, morat će popustiti ili će
izgorjeti od muke. Možda se još izvuče i unormali, no slabašan je to možda.
Zamolio je Ljiljanu za instrukcije iz engleskog jezika, pozvao ju je u kuću pokojne bake gdje
će moći biti na miru. Nije mogao sakriti osmijeh otkad je stigla, žmarci su je prekrili kad
je podigla oči s udžbenika i uočila Stjepanov maratonski, uvrnuti osmijeh. Otišla je na wc i
našla prazan stol. „Gdje si Stjepane?“ upitala je tobože nonšalantno, skrivajući zabrinutost.
„Dolazim“ javio se iz ostave, otkud je otišao s peglom u kuhinju. Ponudio joj je čaj s na
mjerom da unutra nadrobi tablete za spavanje, no zbog odbijenice morat će uposliti peglu.
Stišće dršku pa otpušta, sumnja pa se vraća u sigurnost, preznojio se od uznemirenosti pa
ohladio u stanje ravnodušnosti. Došla je po njega i šokirala se ugledavši njegovo blijedo,
pogrbljeno tijelo nadvijeno nad sudoperom s peglom u desnoj ruci. „Ššš...što radiš?“ za-
muca prigušenim glasom. Požurila je proces, ili će nasrnuti, ili odustati. Sad je vrijeme, ajde
186
Tri kratke priče
sad, što stojiš, kreni – ohrabrivao se u višesatnoj polovici minute. Kad je krenula prema
svojim stvarima Stjepanov instinkt i intuicija su preuzeli kormilo, potrča, skoči i tresne ju
peglom po zatiljku, vrisak se pomiješao sa zvukom udarca pa transformirao u zvuk tijela
u susretu s podom. Probudila se zavezana za stolac, u razbistravanju vida je uočila novu
šminku na licu, proizveo je nakaradnost novim aranžmanom. Stjepan stane pokraj nje i
draga joj kosu protiskujući tiho „Ljiljana... Ljiljana... lijepa moja Ljiljana“. Stane pred nju s
mesarskim nožem i prije nego joj počne bosti prsa zadere se „Vidi sad bezveznjaka, Ljiljana,
vidi ga sad!!“
26. travnja 2016.
187
Luka Dajak
Nekrolog
Na početku Vam želim zahvaliti što ste me još jednom postavili na katedru kongresa. Vaš
poziv mi daje do znanja da moj glas još uvijek ima odjeka u znanstvenoj zajednici. Često
sam bio osporavan, pogotovo otkad mi se starost počela uvlačiti u tetive, no još životne ener
gije nosim na svojim plećima. Kad sam se katapultirao u akademike, drugačije su manire
vladale među kolegama, suradnicima, raspravljačima i raznomišljenicima, sve je bilo nekako
uglađenije i profinjenije, više se marilo za istinu nego za vlastitu reputaciju. Danas se polemike
često vode s maglovitom argumentacijom na temelju selektivnog istraživanja izrađenog prema
sumnjivim metodologijama. Kako pročistiti znanost od kvazi znanstvenika? U teoriji je to,
naravno, iznimno lako. Promjena svijesti prema odgovornom i savjesnom radu iskorijenila
bi intelektualnu prljavštinu kako u našoj tako i u drugim ljudskim djelatnostima. Današnji
renomirani mislioci, koji se promoviraju kao nositelji luči, recikliraju već poznate činjenice
ili razotkrivaju potiskivane ideje. Moderni Prometeji su samo agenti za prodaju, promotori
i pakeri. Vidim već migoljenje u publici, pa ću napomenuti ključno gorivo moga nesputana
jezika. Naime prema mojim borama i pjegama lako se uviđa duboka starost moga tijela.
Iako mi je duh još pubertetlija, biološki procesi uobičajeno putuju prema krajnjem neredu,
odnosno raspadanju. Star sam i dotrajao, budućnost me neće sadržavati pa više ne podliježem
cenzuri, ne pazim na krute manire i ekstremnu kurtoaziju. Dijalog treba biti onoliko uređen
koliko to zahtijeva sadržaj iskaza i potreba za jasnoćom pri izražavanju. Sve drugo su fetiši,
skrivanja i nadimanje. Cijeli svoj život posvetio sam prebiranju po ingenioznim, oštroumnim
zamislima. Međutim, neodgovornost i površnost javnih radnika natjerala me na višegodišnje
demantiranje i sučeljavanje s nedorečenim, opasnim i kontradiktornim idejama. Kopao sam
kao krtica po spisima pa neće ni biti čudno ako sam nekad bio slijep. Djelovao sam uglavnom
na razini Lockea protiv Filmera.
Naslušao sam se praznoglave političke retorike. U tom pogledu naše stoljeće uvelike sliči
prethodnome. Nejednakost je utkana u podjelu posla. Današnji revolucionari pokušavaju
osigurati jednakost u rezultatima umjesto jednakost u prilikama, to je njihova ključna
pogreška. Veliki problem pri rješavanju globalnih problema je imaginarna rascjepkanost
planeta, odnosno lokalizacija pri bavljenju temama koje su se trebale apstrahirati do svjetskih
razmjera. Stvorene su granice za svakojake etnose, a ujedno, u mnogim slučajevima, i
188
Tri kratke priče
granice pri promišljanju pripadnosti. Kad se djelovanje nije krojilo prema vlastitim in-
teresima, činilo se to za boljitak svoje zajednice. Ta zajednica nije bila zajednica ljudi, već
društvo utemeljeno po ugovorenom pravnom ustrojstvu, a povezano preko geografskog
položaja, religije, podrijetla i interesa. Prečesto je preduvjet za pokretanje planetarno koris-
nih poteza bio boljitak na razini vlastite zajednice. Paradigma je trebala biti upravo suprot-
na. Trebali smo za preduvjet postaviti napredak čovječanstva, a zajednice razvijati prema
utvrđenim, sveobuhvatnim načelima. Blagostanje pojedine zajednice ne predstavlja nužno
unapređenje života na općoj razini. Tako bi bilo samo kad bi države, kraljevstva i carstva
nakon razvoja tehnike i obogaćivanja objeručke dijelili svoje izume, otkrića i bogatstvo s
ostalim stanovnicima Svijeta. U tom slučaju bi vjerojatno i podjela kontinenata na strogo
odijeljene parcele bila samo nužnost radi efikasnije kontrole i organizacije. Državne grani
ce ne bi omeđivale prostor posebnih interesa. Svi bismo se usmjerili prema razrađivanju
lagodnije sutrašnjice ljudi, ali time ne bismo uvelike gubili našu posebnost u običajima,
jezicima i djelatnostima. Najviše bismo se ujedinjavali u poslovanju, a združenost ljudske
vrste dovoljan je razlog za prihvaćanje eventualne konvergencije u obrascima ponašanja.
Globalizam trenutno stacioniran na sceni po mom je mišljenju inferioran netom spome-
nutoj inačici. Nije se dovoljno povezivati i prezentirati vlastite proizvode. Potrebno je u
većoj mjeri globalno razmišljati. Izumi i proizvodi već u predstavljanju Svijetu trebaju biti
inkluzivni za sve njegove stanovnike. Znam, znam... Zvuči bajkovito i naivno. Zvuči tako
jer smo naučeni na sitničavost, zaluđenost profitom i osjećajem nadmoći, no zamislite,
molim vas, sa mnom. Zamislite sljedeći slijed događaja. Nakon pronalaska nafte u SAD-u,
Sjevernom moru ili Saudijskoj Arabiji radiom je odaslana poruka: „Dragi Zemljani, našli
smo naftu. Organizirajmo se radi optimalnog iskorištavanja njezine energije“. Nadasve je
tužno što takva obavijest stoji kao potpuna fantazija u našim umovima. Pri ravnomjernom
dijeljenju društevnih i prirodnih bogatstava nema, naravno, ni potrebe za ratom koji bjesni
otkad je čovjek odlučio krasti od svoga rođaka. Žao mi je dječice, žao mi je novih genera
cija, s ogromnim katastrofama na pomolu. Uz globalno zatopljenje i iscrpljivanje fosilnih
goriva, njihove će glavice morati pozorno pratiti nuklearno naoružane nacije i njihove vojne
planove. Civilizacija će krajem 21. stoljeća biti u potpunom rasulu.
Ugljen je najobilniji fosilni energent, ali su njegova kopanja zahtjevna, skupa i ekstremno
štetna za velika područja Zemlje. Nakon što potrošimo svu lako dostupnu i isplativu naftu,
189
Luka Dajak
vratit ćemo se u vrijeme gustoga smoga. Vratit ćemo se lokalnim poslovanjima, lokalnim
trgovinama i samodostatnosti vlastitih polja, vrtova i štala. Morat ćemo energiju trošiti
na put ili na opskrbu toplinom, vodom, hranom i drugim nužnostima pa će zamrijeti
predgrađa velegradova jer više neće biti isplativo putovati svaki dan na velikim razdalji-
nama. Veliki gradovi će se neminovno zbiti, tvrtke ovisne o globalnoj trgovini i proizvodnji
jedna za drugom će propadati ili preusmjeravati svoje aktivnosti na neposredne klijente,
zgradurine će uglavnom biti neupotrebljive jer ih nećemo moći napajati, svaka nova gradnja
bit će racionalnija i štedljiva. Kad se klima destabilizira, kad počnu divljati uragani, tsu-
namiji, požari, poplave, zatopljenja i zahlađenja, pojavit će se velik broj izbjeglica, koji će
bježati u stabilnije krajeve Svijeta. Taj priljev stanovništva nacije neće moći izdržati zbog
nedostatka raspoloživih izvora energije. Napetost će rasti, zakoni blijedjeti, a nuklearni će
pogoni nicati jer jedini mogu donekle nadomjestiti fosilna goriva pa će stalno podsjećati
na opasnost svjetskog nuklearnog rata. Zemlje u razvoju opet će se nastaniti u siromaštvu
i nestašici, a razvijene zemlje neće im slati nikakvu pomoć. Migracije stanovništva pri-
donijet će nezaustavljivim epidemijama bolesti. U pomanjkanju cjepiva izliječene zaraze
će uskrsnuti. Po prvi put će potomci gospodara imati sličan medicinski tretman kao ljudi
Trećega svijeta. Zajednička patnja neće nas vjerojatno uspjeti zbližiti kad nije ni nikad
prije u prošlosti. U spletu svih tih negativnosti počet će se uvelike rješavati prenapučenost
planeta. Tapira više nikad nećemo vidjeti. Trebali bismo posaditi ogromne površine šuma
za upijanje viška ugljikova dioksida iz atmosfere, a unijet ćemo se u daljnje krčenje jednom
kad ponestane čak i ugljena.
Otprilike već dva stoljeća levitiramo iznad brige o značajkama okoliša pri uspostavljanju
megalomanskih postrojenja raznorodnih namjena. U suhim područjima natapamo tlo,
šumovita područja krčimo radi obradivog ili naseljivog tla, gradimo nebodere spremne
za elementarne nepogode, hranu distribuiramo posvuda, zagrijavamo nastambe u hlad-
nim predjelima, rashlađujemo se u vrućem podneblju, uzgajamo životinje izvan njiho-
va prirodna staništa, križamo životinjske, a modificiramo biljne vrste, liječimo se protiv
prirodnih otrova, produžujemo vijek trajanja, teksturu i veličinu voćki, pumpamo uzgajane
komade mesa, bušimo planine, prolazimo i ispod i iznad zemlje, obitavamo pod morem, ne
ograničava nas nedostatak škrgi ili kapacitet pluća u djelovanju, odlazimo na izlete svemi-
rom, predviđamo pomake nebeskih tijela, stvaramo nove kemijske spojeve, bogovi, mi smo
190
Tri kratke priče
bogovi, mi onečistimo vode i potamanimo njihove stanovnike, ali onda uzgajamo ribe u
akva i marikulturama, mi genetski mijenjamo namirnice, mi slažemo bespomoćne životinje
u kaveze, industrijske komplekse i tvornice, mi cijepamo atome, miniramo, bombardira-
mo, razaramo, bahati smo dok nam planet ne otkaže poslušnost, nakon toga survat ćemo
se u ogoljenu borbu za preživljavanje. U njoj se vrlo vjerojatno nećemo ni snaći jer smo
živjeli u specijalnom univerzumu gdje smo uspjeli nadići većinu ograničenja prirode, ali
planet će sad ograničiti nas jer ne uspijeva uzdržavati našu pohlepu, zlobu i neurozu. Uz
sve naše znanje ostali smo iznimno nemudri usklađujući postupke samo s našim željama,
zanemarujući gabarite našega doma. Sad će religiozni ljudi, a biva ih sve više, opet insinuira
ti kako apokalipsa dolazi u obliku Božje odluke jer se ne možemo suočiti s činjenicom da
smo spiskali sve pogodnosti blagotvornoga i divnog planeta.
Živimo po pravilima i zakonima, ali njihova fleksibilnost drastično se povećava kretanjem
prema vrhovnicima, nositeljima vlasti. Sve je apsurdno i neuređeno, ljudi kojima predajemo
najveće odgovornosti najmanje brinu o svojim djelima. Funkcionalnost administrativnog
aparata dokazuje se ganjanjem i suđenjem sitnih kriminalaca i civila dok obijesni,
privilegirani gospodari s vrha hijerarhijske ljestvice pljačkaju i teroriziraju sve pod svojim
papcima. Kako onda možemo razgovarati o pravdi bez ironiziranja vlastitih stavova? Kako
možemo razgovarati o pravdi kad je čovjek kažnjavan za kurenje džointa, a kočenje liječenja
raka, zanemarivanje ekstremno nepoštene raspodjele bogatstva i produciranje sukoba radi
održavanja mašinerije razvijenih zemalja ostaje nekažnjeno. Sad svi žurite, sad se okupljate
u konferencijama i savezima, raspravljate racionalnije i iskrenije, no zakasnili ste nekoliko
desetljeća. DuPontu je trebalo desetak godina da povuku klorofluorougljike iz proizvodnje
jer im je novac suviše orgazmično nadraživao osjetila, a da bi brinuli o ozonskim rupama.
Ipak, sklopili smo Montrealski protokol i možemo sa zadovoljstvom reći kako se ozon
dosad skoro u potpunosti oporavio. Nažalost, oklijevanje u zalazu naftne industrije i
fluktuiranju globalne temperature pokazalo se nepovratno kobnim. I na ovom skupu ste
očekivali od izlagača prijedloge za izgrađivanje zadovoljavajuće budućnosti, no meni se
činilo mnogo prikladnije ukazati na probleme i osvrnuti se na potencijalne opasnosti jer
rješenja u staračkom razdoblju svoga života ne umijem naći. Shvatite planet kao životinju
sa svrbežom na koži. Kad bismo i dalje posjedovali veliku količinu fosilnih goriva, nastavili
bismo svrbjeti planet dok nas naposljetku ne bi otresao sa svojega tijela. Nedostatak energije
191
Luka Dajak
iz neobnovljivih resurasa natjerat će nas da iznađemo način iskorištavanja obnovljive

energije bez preopterećivanja sistema čiji smo podstanari. Tek kad prestanemo iritirati kožu
planeta, prestat će se češati. Riječ podstanari je ključna. Mi nismo vlasnici Zemlje, mi smo
njezini podstanari. Dinosauri su prije nas živjeli milijunima godina bez razvijanja mozga
do te razine da bi ikad među svojim prijateljima komentirali superiornost nad svim drugim
vrstama. Živjeli su od planeta kao i svi drugi podstanari dok se nije pojavila jedinka štrkljava,
uspravna tijela s idejom vlasništva nad zemljom. Promjena statusa iz podstanara u vlasnika
Zemlje naposljetku je bila presudna za našu propast. Nekako smo u svom napretku uspjeli
razviti bolesnjikavu nadmenost zbog svega što smo u povijesti nadišli, bez kontinuiranog
osvješćivanja važnosti stepenica prema toliko slavljenom tronu.
24. siječnja 2018.
192
Tri kratke priče
Bilješka o autoru
Luka Dajak je rođen 18. veljače 1993. godine u Rijeci. Pohađao je Gimnaziju Andrije
Mohorovičića Rijeka, nakon čega je diplomirao informatiku i hrvatski jezik i književnost
na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Poeziju počinje pisati u srednjoj školi, ali je objavljuje tek
za vrijeme studija i to samo pokoju pjesmu, u novinama i studentskim časopisima. U po-
eziji pokušava raslojavati društvo, ali i otkrivati najdublje predjele vlastite osobnosti. S vre-
menom se autor počinje baviti i prozom pa stvara kratke priče s raznovrsnom tematikom.
Tijekom studiranja polaže primijenjeni tečaj za lektore i prevodioce te time stječe vještine
za rad u uredništvu i lekturi. Razvija interes za filozofiju, znanost i glazbu pa ih pokušava
ukomponirati u svoje stvaralaštvo.
193
Kad smo krenuli na put
Jadranka Čulina
Tajna ljubavi!
sad smo svezani u klupko čvorom ljubavi
i nema načina da rastvoriš klupko
ako ne znaš tajnu ljubavi….
polako draga!
ja imam vremena i za odmor i za rad
pusti mene da biram
da svojom rukom brižno
razmrsim svaki plan
ja znam!
•••
Blistav će
mirisan cvijet
izrasti iz tame!
Svoju sam ruku spustio na nj,
svojom ga rukom taknuo.
Što misliš zašto i kako?
195
Jadranka Čulina
•••
bljeskovito slutim da si blizu
po ljepoti
slutim tvoju nisku
nanizan na niti i u niti
ovaj svijet se širi u toj niski
ne vidim je jasno
jer je blizu
u srcu je nosim
Tvoju nisku
•••
bezbroj si me puta razbio
razlomio
utrnuo svjetlo
namakao omču
bezbroj si me puta doveo do ruba
pustio ko klatno
bacio u jarak
jer sam samo tada

bez uzmaka
ravno
znala hrlit Tebi

i prepoznat brata
i tako
ja sam jedna od onih tvojih okrnjenih posuda
kojima se ne diči svijet
ali iz njih crpi kakvoću života
196
•••
Dok snatriš o stvarima velikim i dalekim,
propuštaš najljepši dio priče,
ovaj trenutak sada
i lice što ti sučelice stoji,
s pažnjom te gleda.
Utišaj um, smiri se i duboko udahni!
Savršeno ne postoji,
ono je uvijek zakrabuljeno svojom savršenošću,
živi!.
•••
govori nježno
govori blago
Govori jasno!
jer katkad
jedna krivo izgovorena ili protumačena riječ
može u trenu uništiti kuću koju gradimo godinama....
•••
hoću li sada usnuti
il se tek netom probuditi
što stvarno jeste stvarnost
po čem ću stvarnost prepoznati
?
skini taj povez s očiju
pruži mi pogled iznutra
ukloni zauvijek zapreku
to brvno s moga uma.
197
Jadranka Čulina
•••
ja razgovaram s tobom iz mnogih razloga
tebi bespredmetno
ali meni posve shvatljivo
ja ne važem ne odmjeravam ne sudim
nisam tvrdokorno krut
zborili smo često
i u dobrim i u teškim vremenima
ti se sjećaš samo ponečeg i ponešto
ali ja sam sve to pohranio u sebi
zauvijek
i zato kada kažem da razgovaram s tobom s razlogom
vjeruj!
•••
Ja sam mogao izliječiti svijet od svih njegovih boljki
istog trena!
Ali kako bi ti onda znala liječiti svoj svijet,
gdje se krijepiti i snažiti
i bi li itko od tog mnoštva koje vapi,
pogledao onog drugog koji traži
i u njemu prepoznao brata?
198
•••
Ja se odazivam na svaki poziv,
pa i onda kada poruka nije čitka.!
Ne misli dakle o ruci koja drhti, ne stidi je se,
ne provjeravaj!
Dao sam ti sjeme!
dobro sjeme
božansko sjeme
sjeme ljubavi
i sve što sada posiješ
niknut će
u pravo vrijeme
BUDI U TO SIGURNA!
Pusti zemlju da rodi…
•••
Ja,
iz čijeg si tijela ispala,
u čijem si umu stvorena.
po čijem si srcu oblikovana,
Ja te sada zovem da dođeš,
istog trena!!
Ne za sat, dva, kasnije,
kad budeš spremna..
Koje li drskosti!
Može li itko biti spreman,
osim mene?
Ja sam spreman,
DOĐI!
199
Jadranka Čulina
•••
Kad se prelilo more preko ruba čaše,
Ja sam usnama posrkao bol,
odvojio sam vodu i sol,
oprao te i napojio.
Sad možeš biti samo žedna mene,
potrebita mene
gladna mojih usana.
Zato sam i dozvao more na rub čaše
i pustio da ona kap padne,
ne bez razloga!
•••
nitko nije rekao da putovanje uključuje i bol,
da je bol skoro zajamčena.
poznaješ me
poželjela bih natrag istog trena!
ovako
nošena tvojom voljom
koračam sigurno i mirno
u svako novo jutro
ne propitkujući
jer znam tko me vodi
200
•••
Kada prospeš po zemlji,
obično ne tražiš jamstveni list,
nego čekaš.
Ništa što je palo nije palo uzalud,
osvrni se i pogledaj uokolo.
Sve te šume, livade, vinogradi, šipražje kraj puta,
cvijet kamilice,
sve ima svoje vrijeme.
Vjeruj!
•••
kakav zahvat!
jednim potezom si razbio moj štit
kraljica u zaleđu
šah mat
vrhunaravno
e pa sad
ne znam je li uopće bilo učinkovito
tako dugo odlagati predaju
kad su sve figure ionako na tvojoj strani
što si time htio?
pokazati mi tko sam
pokazati mi tko si
ili tek suigrača za igru kojoj nema kraja?
201
Jadranka Čulina
•••
kanim da ti kažem da sam dobro
al ne umijem
ujutro se budim sva u znoju
nedorečenost riječi
lica iz slikovnice
bajkovitost priče omeđene umom
i tako
nakon jutarnje kave
kada zaviriš u me s namjerom da kažeš
ja nisam kadra ni da šutnju osmislim
jednim smiješkom upitnosti
roptajem tišine
klaunovskim bolom
bljeskom iz praznine
mada kanim da ti kažem
al ne umijem
•••
Mi sad možemo sve!
pa i ono što je ljudskim riječima nemoguće,
baš sve!
Ali ja bih htio da to sve bude uistinu sve,
po svim stavkama
i u svim domenama,
jer te samo sve može ispunit do vrha,
pružit onaj prostor koji duša sluša,
bezuvjetno!
Ja sam stvorio taj zakon, zakonodavca, potrebu
i tvoje htijenje,
202
Ja sam ispunjenje!
Dakle, daj sve!
I dobit ćeš zauzvrat sve!
moju bezgraničnu, posve bespredmetnu,
svima otvorenu, sveprisutnu
i sveprožimajuću ljubav!
•••
Na Tvojim grudima spavam Bože, u Tvom se oku sad skrivam,
bezbrižno, mirno, radosno, čisto u Tebi sada snivam.
Koje li milosti beskrajni BOŽE,
ni sama ne znam kako, čijom sam zaslugom, čijom to molitvom
dobila Tebe za zaklon?
Vani je pustoš, grabež, hladnoća,
nitko ne mari za nikog,
močvarna kaljuža, zbir čudnih slika,
košmarno bdijenje bez snova.
Na TVOJIM grudima spavam Bože,
u Tvom se oku sad skrivam,
čijom sam zaslugom,
čijom to molitvom dobila Tebe za zaklon?
•••
Mi smo iznikli iz tame,
nemoćni kao dojenčad
i Veliki
kao djeca!
Mi smo iznikli da budemo.
Ali od silnog traženja zaboravljamo biti,
pa tako lutamo, vrlutamo, zaobilazimo,
203
Jadranka Čulina
silazimo.
.
.
i padamo
licem prema zemlji.
•••
Ne boj se!
Sve što trebaš za put tu je.
Uredno spremljeno kraj uzglavlja,
čeka…
Navuci cipele, uzmi opravu i kaput, kreni!
Nisam zajamčio ništa,
osim sebe,
ali to je dovoljno.
•••
ne možeš proniknut u moju tajnu
dok ne uzmogneš ostavit sve pred vratima
ja nisam trgovac na malo
ne možeš se samnom cjenkati
ostavi dakle taj sitnež svoga uma

tu
pred vratima
i uđi k meni čista
jer takvu sam te i poslao
204
•••
Netko je za mene satkao to platno po kome pišem
u svaku nit se utkao
i razlomio
poput hostije
netko nepoznat i drag...
•••
nisam mogao drugačije
jer ne bi razumjela
nisam mogao bez uskrate
jer ne bi poželjela
svijet je poput grotla
halapljiv i gust
morao sam tako
morao sam glasno!
uzeti ti sve
•••
o da...
doći ćeš mi
i to skoro
ali ne traži da ti objasnim i kako
prepusti sve meni
ja sam pouzdan vodič
nitko tko je izabrao mene nije napušten
osluhni svoje srce
Ja te vodim
205
Jadranka Čulina
kroz amplitudu svijeta

spiralno
nitko tko je izabrao mene
nije izgubljen
•••
Oblak je samo oblak,
gledano izvana.
Ali kad sam onomad hodala kroz Oblak i bila
preplavljena paperjem njegove miline
i moje ruke bjehu isto tako oblačne i umilne kao oblakove.
Kamen je samo kamen,
gledano izvana,
bremenit i čvrst.
ali
kad se nastaniš u kamenu
tek onda
i samo onda
možeš osjetit svu snagu i tvrdoću
okamenjene duše.
I tako...
Bilo to toplo ili hladno,
svjetlo ili tamno
jezgrovito
ili rasuto
sve stvari mijenjaju svoj oblik i kakvoću
kad ih promatraš iznutra.
Onako
kao što odvajkad promatra nas
206
Stvoritelj svih stvari

i čeka....
•••
Plakali smo skupa jučer, danas, sutra.
nebrojeno puta!
O, da, poznam okus tvojih suza,
u njima sam,
sav od suza,
nasmiješen i okupan!
Hajde, priđi bliže,
još bliže, još bliže, najbliže,
da svojom rukom otarem taj čemer i jad,
Don’t cry!
•••
Rukom sam ti prešao po licu
i nježno utisnuo pečat posred čela!
Nitko to ne vidi,
osim nas dvoje,
to je tajna,
a opet
po toj tajni i oni koji ne vide poželjet će,
da moja ruka načas zastane na njihovom čelu…
207
Jadranka Čulina
Skini povoj s lica

i dopusti mi da vidim rane,
meni ne smeta.
Ne uzmiči, ne klati se, ne propitkuj,
samo priđi!
Tebi je taj pogled potrebniji nego meni,
jer ja ionako već sve znam
i poznam,
nisi mi skrivena.
Dakle!
Čekam….
•••
Svi mi biramo!
Možeš zagrabit u kabao i napojit sebe,
a možeš zagrabit u kabao
i napojit žednu zemlju!
Ovo prvo zasigurno godi,
uznosi nas, lakša,
a ono drugo
poprilično dugo traje,
ponekad toliko dugo da i oni najstrpljiviji posustanu,
umore se, nestanu…
Ali možeš birati!
Jedno rađa samo sebe,
a ono drugo ponekad oplodi Svu zemlju.
208
•••
svi znamo jednako
ili ne znamo
ali neki znaju da ne znaju
a drugi misle da znaju više
od onih koji znaju da neznaju
•••
tako je hladno
tako umorno i prazno
ovo jutro zatrpano snom
a u snu
plavo
slobodom okovano
usamljeno
Nebo
Otvori oči!
boli!!!!.
I svjetlo boli?
Zar sniti i u snu biti može ne biti?
Otvori oči bebo,
sanjala si Nebo,
otvori oči Boli!
•••
TEŠKO JE, kad nas pritisnu boli,
pod križem,
onako ranjeni i prignuti,
tobom ovjenčani,
neslobodni,
USTVRDITI,
209
Jadranka Čulina
da je sve ipak u redu,

na svom zakonitom mjestu,
onako kako treba
i kad treba,
u zglobu.
Ali što bi bio život bez te težine?
I bi li itko ikad lišen tog iskustva udahnuo radost čovjeka
koji svoje izlomljeno tijelo odmara u polju makova,
oćutio miris zemlje i neba,
podatno se predao tom nemuštom Jastvu?
NE BI
Sav prostor mijenja oblik kada ponireš unutra!
•••
ti imaš moć
riječ od tri slova
ja imam mir
riječ od tri slova
i taj mi mir daje snagu da te pogledam ravno u oči
i da ne trepnem
jedno je promjenjivo
drugo nepromjenjivo
Što želiš?
•••
Ti si oduvijek bio Ti
i ja sam oduvijek bila ja.
OD ISTE ISTOĆE
OD ISTE KAKVOĆE
210
s tim
što tvoje veliko Ti zna,
a moje malo ja zaboravlja
pa tako luta, po svijetu se smuca
i o vrata lupa
ne bi li te našlo
ne bi li te taklo
i u toj takvoći stalo
licem ti u lice
TI si oduvijek znao da bez mene nema Tebe
ali ja nisam znala uvijek
pa sam tako lutala
po svijetu se smucala i o vrata lupala
daleko od duše
prečesto zaboravljala
i prečesto odlazila.
•••
Tko može proniknut u moju tajnu?
učinila si sve
ama baš sve na ovom svijetu
da me od sebe odvojiš
i uspjela
na tren
dao sam ti prostora da o svemu još jednom razmisliš
da u sebi sagoriš
i ozdraviš
reci
Koliko vrijedi novostečena sloboda?
211
Jadranka Čulina
•••
TO što tražiš po knjigama
leži pod tvojom korom
ne moraš daleko putovati
gubitak vremena i novca
zar misliš
da ja sudim po naučenom
svaku od svojih ptica opremio sam krilima
dao im putokaz i smjer
živi
•••
Tvoja je vjernost meni bezrezervna
ja tek učim
prkosno i nestalno
poput nedoraslog djeteta
kroz zvuke i sliku
hirovito
bahato
tražim da mi potvrdiš
što?
da nebo ima svod
da pod nebom stanuju ptice komarci netopiri svrake
ali je let svojstven svem što smije
svući tu koru tijela
taj pokrov lažnog ega
i biti
kamen plod
212
i cvijet
da
ja tek učim
postojano voljeti
bezrezervno vjerovati.
•••
u ovom besmislu su VRATA
i smisao koji nas nadilazi
znam
to je sve što znam
O NJEMU
O TEBI
O SEBI
u ovoj pustinji je vrelo sa kojeg smo potekli
u kome rastemo i bivamo
u kome snivamo
znam
ali me nadilazi
•••
Učini sa mnom ono što smatraš da treba,
oblikuj me prema svojoj mjeri
u prah....
natopi njime još jedan dah
bar jedan dah da zna da može
da hoće biti
svim svojim bićem
biti prah..
213
Jadranka Čulina
•••
Vidiš li kako je lako ne uzvratiti na udarac
kad je ležište na svom mjestu!
Gledaš mojim očima
suosjećajno
do dna.
Jer oni koji tako pomamno udaraju
Ne znajući trebaju
više nego drugi.
moja izgubljena djeca
•••
Ja ni za čim ne žalim
već odavno…
Jer ako nebo postoji,
a znam da postoji
sve ću to pronaći opet tamo,
pa i tebe.
•••
Kako je lijepo biti nasamo s tobom,
Tu
U potpunoj tišini
GDJE I OTKUCAJ SRCA SMETA
Gdje smo JEDNO
Moj BOŽE!
•••
To što treperi u tebi,
kao stalna prisutnost i snaga,
to je moj duh.
214
Nekad jači, nekad slabiji,

ali nikad te ne napušta.
O kad bi samo znala koliko te ljubim!
MOJE BLAGO,
MOJE NAJMILIJE.
•••
da nisi samilosno spustio pogled
na ovaj jad u kom sam rođena
kažeš dobrovoljno
ja bih umrlaod gladi
nikad osjetivši ljubav
toplina tvoga dlana daje mi snagu za sutra
hranim se na tom dlanu
pojim se u čeznuću
da
Ti si moja majka
kruha sam imala dovoljno
rasola trica kučina
al ipak nešto manjka
hladno je bože
pre hladno
u ovom svijetu bez žara
ogrjev me samo oprlji
iznutra
još sam hladna
da nisi samilosno spustio pogled
na ovu najmanju od najmanjih
ona bi jošte drhtala kraj peći
215
Jadranka Čulina
ona bi jošte drhtala od straha

nikad doznana
Ti
na čijem dlanu stoji cio svemir
ponizno odgovaraš na zvuk moga srca
jer iz ljubavi si zbog ljubavi si
ljubavlju me otkupio
•••
jezik
to razorno i moćno oružje
kojim se odvajaju svjetovi
ruše domovi
ubijaju djeca
to razorno i nevino oružje
•••
Ljubav govori na bezbroj načina
i svi se prepoznaju
od prve,
bez tumača.
Taj jezik usišemo s majčinim mlijekom,
brzo ga naučimo
i još brže zaboravimo!
Nemušta rijeka naših snova,
posijana odozgo,
kao zadatak
i kao sudbina.
216
•••
Mi sad možemo sve!
pa i ono što je ljudskim riječima nemoguće,
baš sve!
Ali ja bih htio da to sve bude uistinu sve,
po svim stavkama
i u svim domenama,
jer te samo sve može ispunit do vrha,
pružit onaj prostor koji duša sluša,
bezuvjetno!
Ja sam stvorio taj zakon, zakonodavca, potrebu
i tvoje htijenje,
Ja sam ispunjenje!
Dakle, daj sve!
I dobit ćeš zauzvrat sve!
moju bezgraničnu, posve bespredmetnu,
svima otvorenu, sveprisutnu
i sveprožimajuću ljubav!
217
Jadranka Čulina
Bilješka o autorici
Jadranka Čulina (Rijeka, 22. prosinca 1968.), živi u rodnom gradu i piše pjesme više od
tri desetljeća. Studirala je Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Pjesme je objavila u časopisu Književna Rijeka, a u pripremi ima zbirku pjesama spremnu
za tisak.
218
Odzvon narodnoga zbora
Igor Meić
ODZVON NARODNOGA ZBORA
Naše vrijeme poslije jučer

Sav taj gnjev, zajedljiv i opor
kao da koristi svaki trenutak gosteći se nutrinom
nagriza niti koje ga vezuju
i daju mu smisao
ništi mu zgodne labirinte ovostranosti
skrivajući prkos onostranosti
iz nemoći, sažaljenja...
Glasno! Krik!! ...i sve glasnije...
čuje se pitanje
naše vrijeme dal’ će doći?
Naše vrijeme poslije jučer...
njegova anarhičnost odrastanja zazire
od ljepote, bezazlene ljepote i u djeteta
osmjeha iskrene čednosti.
Nije to zaslužilo niti željelo.
Zašto je pobogu dobilo!?
Sve dok se ne probudi neće se osloboditi
gnjeva i patnje i njihove bludnje
i do tada naše vrijeme neće doći.
219
Igor Meić
...a sav taj gnjev... patnja...

...tiho... Šapat! ...i sve tiše...
...zašto!?
Nizašto...
220
Treptaj
Radost života povlači me u tmine.
Ma kakav zloduh
odvaja me u jastvo?
Zrnce prašine, jedan treptaj galaksije,
ništa više...
Biti treptaj mraka ili bljeska,
srušiti svijet il’ podić ga na tron?
Biti ili ne biti?
Kako bilo, rušit ću nečije djelo.
Ali stvarati, stvarati svijet.
Nije li to čaroban treptaj?
221
Igor Meić
Pjesnik narodnoga zbora

Nitko ne može kao pjesnik
što međ’ trulim granama klije
zatresti tlo pod nogama istinom
i kao zmija gmižući što ujeda
rasplamsati krv jednom riječi.
Iz sna što progovara njegova nutrina

on će kao rijetke krvave rijeke
oživjeti ljudskost nadahnućem
koja nestaje kao smrt iz leša.
Probuditi život sjetilima snježnim

to je tajna čije posjeduće
neznano je njemu ali život krijepi
poput bljeska što nam tijelom drhti.
Vječni nalog što mu otac dade

njegova je molitva, težnja i zakletva
utrti u srce svetost sjećanja
ko’ plam što tinja emocija prošlosti.
On je glasnik nijemog narodnoga zbora

što mu tmine gutaju jezike
a jama izsebuća u koju zazivaju nimfe
ništi imena stoljećima znana.
Kad mu prijete da mu život bježi

najdražoj mu kući materinjeg praga
sva silina groma njegova trbuha
uslijed hladne smrti riječi podgrijava.
222
Snovi svijeta dok propadaju u dubinu

kao krijesi modrog tamnog neba
što se gube na granicama crne rupe
njegov se um u besanici gnječi.
Ugnječućem uma danica ga diže

donoseći svjetlost koja srce budi
dajući mu ključe neba i zemlje
gdje on snove za se pridobiva.
Jeza koja svijet tako tmurnim čini

na grobu svom sada svijeće pali
a sjene snova pjesnik svekolikih
na testamentu vječnosti kleše.
Dok vonj smrti našim mozgom lebdi

sluzave se čine kapajuće riječi
što odzvanjaju s druge strane vrata
iz ponora pjesnik tajnu ključanice sluša.
Nada je prvo što mu uho čuje

ali onda sviješću neka tama hodi
plan se osjeti – zloslutno porinuće
koje oči kopa narodnoga zbora.
Slobode slutnja kazuje mu nijemo

smrti bliže nada njega zove
krik mu trupla čuti nitko neće htjet’
sretan možeš biti ako znanje primiš.
U suzama njihovim kao svježa mesa

krv curi u dubine beznadnih tjelesa
od kojih nada kao zvjerska rika
pjesnika odvaja u ponore njihovog stranuća.
223
Igor Meić
Ograničenje koje stranputicom vlada

posebne je boje, mirisa i zvuka
bliži ga životu – narodnog zbora smrti
bespomoćna pjesma kihoteći prijeti.
U grudima plamti pjesnikova težnja

narodnom zboru potpaliti lanternu
nauljenu, masnu od crnog loja
koraci raznose podno gradskog perivoja.
U autobusima voze mase silnog zbora

putevima mračnim platonovih špilja
dirigent il’ pan: jel’ to tada važno?
putokaze prate razgubljena djeca.
Njihovome duhu svoje riječi sveti

sva ta silna slova, veznici i znaci
na glazbenoj mu skali u magičnom
ogledalu, dušu čine stvarnom.
Činit dušu stvarnom velika je muka
osamljenih riječi neiscrpan izvor,
potajna je želja narodnoga zbora
zastoj srca: uspavan zmijski kor.
224
Osmjeh našeg maha

(posvećeno Yves Bonnefoy)
Hodamo nijemo, ali čvrsto ravnima naših java,

ne tražimo obećanje sreće nit’ postojanost naše duše.
U ovom kratkom stupanju oslobodi nas sjena prošlosti,
ne probudi glasove vječnosti,
prije vremena.
Dopusti nam spoznaju smisla barem u osmjehu
našeg maha.
225
Igor Meić
Iščez fotona
Sa zadnjim kracima sunca povlači se svakog dana pjesma fotona.

Postojana i neumorna, nepojmljivo otporna neće stati sve dok ne čujemo...
Čuti! Zar se može čuti nečujno? Zar se može vidjeti nevidljivo?
Pojmiti nepojmljivo?
Umrijeti, roditi se! Zar to nije svakodnevna igra sunca?
Božanski zvuk fotona mami duše svojom neprirodnošću
u kružnu igru nekog davnog boga.
Ne roditi se! Zar to nije prevara neba i zemlje?
Prevara! Zar to nije sestra zla?
Samo prevarom fotoni će obasjati nutrinu.

Samo prevarom možemo čuti
i naći se na osami.
226
Grad bez dima
Kuća do kuće, prašina, zemlja i mulj, joj fasade kužne,

podno mutnih oblaka dimnjaci, gradskim curama ruke lužne.
Te hrapave bore, težačka lica; za večernju studen u rukama kaban,

veštit u glavi, morska sol, kaljiv tvornički ugalj; nagrižen otekli taban.
Tajenta, kacačol i burača zaboravljen taljeni lim,

na dlanu novi ekran, mlohava nježna ruka i bijeli dim.
Ko djevica u zoru, prozirno more; zrak je čist,

obitelj, djeca, glad i pas, grad okreće isti list.
Poljane prazne i džep i propuh i životni talas,

zaludu nijemi pivac, Bože! treba živjeti danas.
227
Igor Meić
Smiraj
Na žalu našeg svemira

valovi nose misli
tokom dana
do obale.
Bezbroj valova,
samo po koji zapjeva,
izgovori riječ,
zaživi i ostane
na našoj obali.
Tek u smiraj dana

čuje se pjesma vala,
zapadno rumenilo
podgrijava zrak.
Osjetila kao da se bude

osjeća se sveprisutnost,
pjesma poručuje
smirena misao
vraća na početak.
228
Oganj zimskih noći
U meni plamti
Oganj zimskih noći,
Kojih iskre, epopeja
Duha, kao bozi
Panteonom ka zvijezdama.
Kročim poljskim stazama
U odsuću, u miru
Poimam apstrakciju
Prisuća, nisam kao
Oni zapletenih trepavica
Što u svemu
Vide slučajnost.
Fantomi, sva astralna
Bića, eterska iluzija
Za mene simboli.
U zavisnoj poslušnosti
Zimske sjene; sluge.
Odričem se hladnog
Egoizma, dižem se
Protiv despotizma.
Otvoren prema svijetu
Zemlji, Bogu, hranim se
U zimskom snu, pepelom
Neuravnoteženih grijeha.
Snažan, a bio sam
Previše, nisam naivan
Pravedan, hrabra srca
Što bilo je
Suviše, kao alkar
Da pogodi sridu.
229
Igor Meić
Plodovi oblaka
Očaj igre sudbine oduzet mi ne može

ljubavno poštovanje, jer anđeli mi dvore
dok duša mi se rađa.
U tmine ne zalaze oči moje svijesti,

što bjelina dana otkriva mi pute
na ovoj suhoj prevrtljivoj zemlji.
Gdje bio sam poput pare odsutan u zraku

to oblaka tmurnih, kišne plodove očekujem.
230
Ples zvijezda
Trepere svjetiljke u dalekom mraku,

ljubav zemljanu i beskrajno laku
potpaljuje njihov plam.
Na cvjetnoj livadi leži siroti dječak,

kad zasvijetli jedna od druge ni tračak
pokušava jednu stavit u ram.
Oči mu skaču sa jedne na drugu

suze se množe i čine dugu
kao da nebo traži zjam.
Srce malo drhti i bezglavo skače

želi tu zvijezdu sve jače i jače
dok nije postao kram.
Dok trči za svjetlom i potpaljuje žar;

nebo: stani i uzmi ljubavni dar,
teško je zauvijek biti sam.
231
Igor Meić
Na sve strane
Glupo je biti na sve strane, da li su to

naše izigrane glave zgazle u pluto
i lišene poput neke nebeske zvijezde
vidljive svjetlosti; našim očima brazde
niču, smetaju vidjeti životnu priču
koja se stalno stvara u vremenskom kliču,
k’o s koljena na koljeno što nam prenosi
roditelj uspavanku što san nam nanosi
na kapke, koji zbog sveprisutnog prostora
vrijeme sveto ništi, poput plesa kora
što u vječnom kolu s noge na nogu kao
žena gazi; otac mi je jednom rekao
da zaludit kao žena nitko ne može
i navesti da se svoja slika odreže
kao što narod sebe je stao varati,
iz dana u dan sva svjedočanstva parati
i klečati a mislit da si kao ptica;
među zvjezdama putokazna repatica,
al’ istina je da smo počeli zadavat
rane, sad i ja imam u srcu viška vat
a gledajući sve to sa gradske poljane
poprilično je glupo biti na sve strane.
232
Nijemi grad
Hodao sam ulicom nijemoga grada

pjesma mu odzvanja u sjećanjima
život sam dobio život ću i dati
život života
gradskih ljepota.
Život mine ko svrha bez vrhovitog brda

ostali smo bez lica kao grad bez priča
srca se žare od zatomljenog veselja
dok kucaju u ritmu zemljine jezgre
koja topi ledenjake.
Jesmo li sretni zaboravljeno je pitanje

jesmo li živi zabranjeno.
Dio smo života nijemoga grada

priča za sebe ispod ulaznog praga
pokušavam ući u veseli dom
što dodirom svojim čini ga žena
za kojim čezne proljeće, i to lice
i taj tužni nijemi grad.
233
Igor Meić
Večernja zloselska zvona
I dok se priroda oglašava jedino kroz tišinu,

a zrakom se spušta nježna vlaga, koja
sobom nosi miris kućnog ognjišta
do mene... skamenjenog na rivi.
Živi rani studeni...
Na bonaci vidim odslik kuća smještenih uz more,
ulične rasvjete, kaića...
al’ ne vidim odslik vremena.
Nema kretanja...
Tišina...
Gube se znakovi vremena.
Osjećam vječnost, cjelovitost...
Osjećam sebe.
Od jednom... povjetarac!
kao da je nošen zvukovima crkvenog zvona
koje otkucava angelus, miluje me po obrazima,
a zvuk zvona
vraća u vrijeme.
234
Sudbina i ja
Sudbino moja golotinjo,

Moj noćni pokrivaču,
Moja cipelo,
Pričekaj,
Uspori,
Odmori,
Odspavaj,
Neću uteći.
Što sam ja bez tebe
Do nepokretna materija, plod koji ne zrije.
Ti u meni nalaziš svoj smisao, ti kroz mene opstojiš.
Zar te ne mogu ucjenjivati?!
Uvijek smo bili samo nas dvoje.
Ja sam ti davao zamah,
A ti meni otpor.
Ja ti nudim svo prostranstvo svijeta,
Ti meni ne daš pluća da ga udahnem,
Ni korak da koraknem.
Moja zoro, moj sutonu,
Moj gnjevu i klicaju.
Ja o tebi sanjam,
A ti mi se smiješ.
Okreni glavu,
Zažmiri na jedno oko.
Ne želim te izuti.
235
Igor Meić
Maske
Maske, zaista čudna bića koje

s duša na duše postavlja zaloge
(moja ne želi da joj život poje)
ona, jok! nastoji bez naše sloge.
Ona nevidljiva ja ne znam što je,

svijesti mojoj ispisuje naloge
kao da je neko nutarnje moje,
uz muku volje vodi monologe.
Nekada su maske pojava tmine,

nekad su one samo talog rata,
nekad pak služe da mi ime mine.
Moja duša kao da ima brata,

koji plamu ne da talit kamine,
ples maski motri s late sunovrata.
236
Koraci
Koraci odzvanjaju u našim prsima,

ostavljaju tragove na milim dušama,
nježnim, svetim.
Besciljnim stazama kroče mnogi

dok ih korak tiho prati
tiho i još tiše upućuje naše poglede
i podlo kutri
iz mračnog kuta sobnog ogledala
i zauvijek šuti.
Korak se plaši našeg pogleda

i od njega strepi,
razbiti nam ogledalo
to je korak sveti.
237
Igor Meić Odzvon narodnoga zbora
Bilješka o autoru
Igor Meić je rođen 26. kolovoza 1985. godine u Šibeniku. Najranije godine i prve školske
dane provodi u Beogradu, a nakon Miloševićeve pobjede, obitelj je primorana napustiti
Srbiju i vratiti se u očev rodni kraj, mjesto Pirovac kod Šibenika. Studirao je ekonomiju u
turizmu i ugostiteljstvu, te marketing i komunikacije. Studirao je filozofiju i religijske zna-
nosti ali radi određenih okolnosti taj studij nije priveo kraju. Sada je apsolvent novinarstva
i odnosa s javnostima u Zadru. Svoju poeziju je objavio u časopisu Književna Rijeka.
238
Prikazi
239
Povijest udruge kapetana
Juraj Karninčić
POVIJEST UDRUGE KAPETANA
Grad Rijeka i njezina luka razvijale su se zajedno kroz stoljeća i to prvenstveno zbog njihovog
geografskog i geopolitičkog položaja, tako je grad od davnina postao sjecište morskih i
kopnenih putova što je sve do danas obilježilo pomorsku orijentaciju nje same kao i cijelog
ovog kraja. Grad, njegova okolina kao i luka prošli su kroz to dugo razdoblje uspona i
padova ali se pomorska orijentacija nije nikada izgubila i živi danas.
Naravno da je u takvom okružju rasla i potreba za pomorskim zvanjima raznih profila. Naša
je profesija prolazila kroz sva ta razdoblja i postojala sve stručnija, profesionalnija, brojnija.
Nekad je kapetanski put počeo od mladića u zvanju „malog od kuverte” pa se praksom i
radom došlo do zapovjednika. Otvaranjem pomorskih škola i visokih učilišta naše se zvanje
do danas razvilo u visoko obrazovanu profesiju koja može odgovoriti današnjim sofisticiranim
zahtjevima pomorstva. Naravno da se u tome ukazala i potreba osnivanja udruga radi boljeg
zastupanja interesa struke. Kad su se u našoj profesiji počele organizirati udruge kapetana
nema egzaktnih podataka. Prema dostupnom nam arhivskom gradivu, prva saznanja o
osnivanju udruga kapetana datiraju iz 1897. godine. Tada se sastaju kapetani i strojari sa
namjerom osnivanja svojih udruga. Tom sastanku je bilo prisutno 38 kapetana i 36 strojara.
Sastanku je predsjedao gospodin Pajkurić. Zahtjev za osnivanje udruga kapetana i strojara
predan je Magistratu civicu di Fiume, kojeg je vodio gospodin Zambelli (pradjed današnjeg
vlasnika tiskare Zambelli). Magistrat šalje zahtjev u Budimpeštu, koja ga odobrava i 7.
siječnja 1901. na Skupštini je donesen Statut udruge kapetana „Club Capitani Marittimi”.
Statut je potvrđen u Budimpešti u travnju iste godine. Prvi predsjednik udruge bio je
kapetan Bela Cosulich. Pečat udruge simbolizira kapetana sa tadašnjom časničkom kapom.
241
Juraj Karninčić
To udruženje kapetana potaknulo je i druge pomorske sredine u ovom kraju na osnivanje

udruga, pa su osnovana i druga društva kao društvo Sv. Nikole u Kostreni Sv. Barbara,
društvo za austrougarske pomorce u Bakru i druga.
Rijeka je u to vrijeme bila velika luka kao što je i cijelo Hrvatsko primorje imalo snažno
rastuće pomorsko obilježe koje se nastavlja i u nadolazećem vremenu te seže sve do današnjih
dana.
Nakon Prvog svjetskog rata taj se trend nastavlja pa ga prati osnivanje novih udruga. Tako
se u Bakru 1921. osniva „Savez jugoslavenskih pomoraca”, na Sušaku se 1932. godine
osniva „Savez radiotelegrafista Jugoslavije”, pa 1934. godine klub Pomorskih strojara.
Do 1934 godine Statuti svih pomorskih udruga bili su pisani na talijanskom jeziku sa
stalnim nastojanjima da budu pisani i na hrvatskom jeziku, ali je to uspjelo tek strojarima
1934. godine, čiji je Statut pisan na talijanskom ali i hrvatskom jeziku.
Na Sušaku je 1937. godine osnovan Klub kapetana trgovačke mornarice Jugoslavije. Nakon
Drugog svjetskog rata, u kome je razorena Rijeka, počinje obnova grada i luke, koja je
trajala nekoliko godina. Tada se počinju stvarati uvjeti za ponovni razvoj pomorstva i
brodogradnje, Rijeka je ponovo povezana sa svijetom i postaje glavna jugoslavenska luka.
Ponovo se javlja potreba za udruživanjem zvanja, pa se u tom ozračju osniva i Udruga
kapetana koja se zove „Udruženje kapetana trgovačke mornarice SFRJ”, koja broji na stotine
članova (ja sam 1979. godine bio 348. član). Udruženje je djelovalo u skladu sa društvenim
prilikama i bilo je cijenjeno u sredini u kojoj je djelovalo. Osamdesetih godina udruženje
mijenja ime u „Hrvatska udruga pomorskih kapetana i peljara”. Oko naziva udruge bilo je
dosta negodovanja od strane nekih naših kolega.
U listopadu 2002. godine, sada u novim okolnostima, osniva se udruga „Pomorskih kapetana
sjevernog Jadrana-Kraljica mora” a koja je sljednica i nastavak strukovnog udruživanja
pomorskih kapetana, u smislu provedbe stoljetne tradicije pomorstva u ovim krajevima.
U tom duhu udruga postaje i članica CESMA-Udruga zapovjednika Europe te ZHUPK-
Zajednice hrvatskih udruga pomorskih kapetana.
Danas udruga broji 110 članova koje čine aktivni kapetani na brodovima, umirovljenici,
kapetani na raznim kopnenim poslovima (luke, agencije, špediteri, sindikati, škole,
242
Povijest udruge kapetana
fakulteti, itd.). Svi oni, svaki na svoj način sudjeluju u radu udruge. Kad govorim o našem
članstvu moram istaknuti najprije one naše aktivne kolege koji plove po svim morima
svijeta na raznim brodovima i kompanijama, koji su kako ambasadori svoje zemlje tako
i ambasadori naše udruge diljem svijeta, vrijedni, stručni i kvalitetni, priznati i cijenjeni.
Udruzi pridonose i umirovljenici svojim znanjem i iskustvom, koji se ne daju umiroviti kad
je struka i zvanje u pitanju.
Među nama su članovi priznati i etablirani u svijetu i u Hrvatskoj. Kapetan Serđo Kos, bivši
dekan Pomorskog fakulteta i profesor na fakultetu član je Europske akademske znanosti
i umjetnosti, član je Kraljevskog nautičkog instituta Velike Britanije i član je Nadzornog
odbora cijenjene institucije. Kap. Pavao Komadina, profesor emeritus, član Britanskog
nautičkog instituta, kap. Berislav Vranić ambasador IMO organizacije, jedini Hrvat u
ovoj cijenjenoj organizaciji, kapetan Jakov Karmelić potpredsjednik FONASBE – Svjetska
federacija nacionalnih udruga pomorskih agenata sa sjedištem u Londonu.
Među nama su i četiri žene, kapetanice (kap. Vera Zec Dešković – zapovjednica, Uta Perčić
– poručnica, Nikolina Eva Pahljina – poručnica, te Marica Njegovan, poručnica).
Imamo i umjetnike; kapetana Luciana Kebera, Tomislava Pavletića, Nevenka Žunića) i za
njih možemo reći da su umjetnička prezentacija naše Udruge.
Uloga naše Udruge je povezivati pomorske kapetane u cilju zaštite profesionalnih standarda
i očuvanja pomorske tradicije, stručno i znanstveno usavršavanje, suradnja i sudjelovanje
u rješavanju gospodarskih pitanja u pomorstvu, davanja stručnih mišljenja u rješavanju
raznih pitanja vezanih uz našu struku, dostupnost stručnih časopisa i knjiga, organizacija
društvenog života, suradnja sa srodnim udrugama.
Načini provedbe zadataka su različiti. Prije par godina izdavali smo časopis „Kraljica mora”
koji je bio odlično prihvaćen, ali kako je financijska kriza uvjetovala poslovanje udruge,
morali smo odustati od časopisa, pa smo prešli na prihvatljiviju varijantu a to je elektronsko
glasilo, koje objavljujemo preko svog portala u kojem objavljujemo razne događaje vezane
uz djelatnost udruge, stručne članke, vijesti vezane uz pomorske teme, najave događaja iz
naše domene u gradu i Županiji, primjedbe i mišljenja naših članova, razne objave vezane
uz udrugu i drugo.
243
Juraj Karninčić
Moram naglasiti i vrlo dobru suradnju i s gradskim službama, našu suradnju kao i potporu
koji nam u raznim oblicima pruža Pomorski fakultet. Moramo to posebno naglasiti jer bez
njihove potpore mnoge naše akcije ne bi bile moguće. Pohvalna je suradnja i sa Pomorskom
školom Bakar, čije se aktivnosti uglavnom ne događaju bez naše prisutnosti. Naša suradnja
proteže se i na skoro sve pomorske sudionike u našem gradu, agencije, brodarske, špediterske,
banke i druge, da ih ne nabrajam jer bih nekoga mogao nenamjerno ispustiti.
Ove godine ćemo proslaviti i 15-tu obljetnicu osnutka Udruge. U tih petnaest godina puno
smo toga napravili i unaprijedili Udrugu. Koji su nam sljedeći zadaci?
Želimo aktivno sudjelovati u izradi i izmjeni Pomorskog zakona Republike Hrvatske, jer
mislimo da imamo i znanja i iskustva kojima možemo doprinijeti čim boljem zakonu.
Jedan od značajnih zadataka je i postavljane spomenika brodu „Carpathia”, a koji bi
bio u sklopu programa Europske prijestolnice kulture grada Rijeke 2020. godine a na
čijoj realizaciji radimo već neko vrijeme u suradnji s gradom, a za koju su izrazili veliku
zainteresiranost. Neki naši članovi iskazali su skeptičnost vezano uz spomenik, ali mislimo
da je značaj tog događanja velik za pomorstvo prvenstveno zbog toga što je bio podloga za
donošenje SOLAS konvencije o spašavanju ljudi na moru a koja je donesena u Londonu
1914. godine, upravo nakon ove tragedije.
U tom herojskom spašavanju brodolomaca s Titanica, jedino je brod Carpathija priskočio
u pomoć, a koji je iz New Yorka isplovio za Rijeku dva dana prije potonuća Titanica.
Značajno je što je Rijeka bila povezana sa Sjevernom Amerikom brodskom linijom. U tom
spašavanju su sudjelovala i 84 člana posade Carpathije a koji su bili iz Hrvatskog Primorja
i Istre. Ne smijemo zaboraviti takve događaje i treba ih promovirati i obilježiti.
Naše aktivnosti u sljedećem razdoblju bit će usmjerene i na uspostavljanje brodske linije
Rijeka-Dubrovnik, za koju mislimo da je neophodna.
Naravno i dalje ćemo raditi na našim uobičajenim društvenim aktivnostima a to su razna
stručna predavanja, izložbe naših članova, organizacija Bala kapetana i slične aktivnosti.
Rijeka 23. svibnja 2017.
244
Monografija „povijest podvodnog
ribolova na jadranu – 60 godina
Valentina Prokić
MONOGRAFIJA „POVIJEST PODVODNOG RIBOLOVA NA JADRANU

– 60 GODINAˮ
Branko Šuljić, Valentina Prokić: Povijest podvodnog ribolova na Jadranu, 60 godina,
Hrvatski savez za sportski ribolov na moru, Rijeka, 2018. ISBN 978-953-48097-0-9.
Hrvatska morska literatura obogaćena je novim izdanjem, reprezentativnim i jedinstvenim

s obzirom na tematiku što je u njemu prezentirana. Hrvatski savez za športski ribolov na
moru, kojemu je sjedište u Rijeci, nakladnik je monografije „Povijest podvodnog ribolova
na Jadranu – 60 godina“. Autori su joj Branko Šuljić i Valentina Prokić.
Podvodni ribolov nije atraktivan sport, ne može to ni biti, kada se u njemu sve ono
najvažnije događa „negdje dolje“, ispod morske površine, daleko od pogleda javnosti. Kao u
nijednom drugom sportu, za publiku postaje zanimljivo tek ono što se događa po završetku
natjecanja. To je vaganje ulova, čin na temelju kojeg se dobiva rezultat učinka pod morem.
Rijetkim poznavateljima tog sporta to je vaganje izuzetno zanimljivo, ostalima – kako
kome. Podvodni ribolov – malo poznati sport, ali u Hrvatskoj sport bogate i zanimljive
povijesti, te velikih rezultatskih dostignuća.
Monografija je podsjećanje na šest desetljeća kontinuiteta, razvoja i rasta jedne djelatno
sti, jednog sporta. Šest desetljeća službenih sportskih natjecanja, državnih prvenstava,
reprezentativnih nastupa na svjetskim i kontinentalnim smotrama, natjecanja nižeg ranga
na domaćoj i međunarodnoj sceni. Šest desetljeća podvodnog ribolova na našim hrvatskim
prostorima, na istočnoj obali Jadranskog mora. Sportskog podvodnog ribolova, to moramo
posebno naglasiti. Pojedinci u nas i ranije su se bavili podvodnim ribolovom, neki i u godi-
nama prije Drugog svjetskog rata. Sam ribolov je, ne moramo to posebno elaborirati, jedna
od najstarijih čovjekovih djelatnosti uopće.
245
Valentina Prokić
Knjiga seže u, za današnje vrijeme, davnu

prošlost. Počelo je na nekim dalekim i
toplim morima, pa došlo na Sredozem-
lje, a Jadran je njegova sastavnica. Kra-
jem tridesetih godina prošlog stoljeća,
gotovo istodobno i nepovezano, prve
podvodne puške na našem moru pojav-
ljuju se u akvatoriju Hvara, Dubrovnika
i Sušaka, te otoka Lošinja koji je tih go-
dina pripadao Italiji. Na razne načine
pribavili su ih pojedinci željni iskoraka
u svojoj ribolovnoj aktivnosti. Neki su puške sami izradili, bez ikakva uzora, bile su primi-
tivne, ali zadovoljavajuće za pokretanje nove ribolovne aktivnosti.
Od takvih početnih koraka, Monografija vodi dalje u prve godine nakon Drugog svjet-
skog rata, kada počinje okupljanje i organiziranje podvodnih ribolovaca u novoosnovanim
sportsko ribolovnim društvima. Uslijedilo je osnivanje Saveza na državnoj razini, 1953.
godine. Bile su to godine poslijeratne obnove, posvemašnje neimaštine i, gotovo zatvorenih
državnih granica. Podvodne puške proizvodile su se isključivo u inozemstvu i njihova kup-
nja bila je praktički nemoguća. A, podmorje je privlačilo! U takvim uvjetima ono što im
nije bilo dostupno podvodni ribolovci počeli su sami izrađivati. Napravili su masku od
automobilske zračnice, pa praćku za lov ribe, a potom i prvu pušku na oprugu.
Došla su i natjecanja, u srpnju 1956. godine održano je u Malom Lošinju Zonsko prven-
stvo sjevernog Jadrana, prvo službeno natjecanje na našim prostorima. Šezdeseta obljetnica,
2016. bila je povodom pisanju ove monografije. S lošinjskim natjecanjem monografija je
i zaključena – bilo je to Euro – afričko prvenstvo održano u Malom Lošinju 2017. go-
dine. Između ta dva natjecanja monografija detaljno, tekstom i fotografijama, obrađuje sva
državna prvenstva Jugoslavije i Hrvatske, te službene nastupe reprezentacija obje države, s
kompletnim rezultatima svih natjecanja. Svoj prostor dobila su Novogodišnja natjecanja u
Malom Lošinju, najstarije i nekad najmasovnije svjetsko natjecanje podvodnih ribolovaca.
Također, monografija donosi kraći prikaz Susreta veterana podvodnog ribolova. Za neke je
to možda nevažna manifestacija, ali i ona ima tradiciju što se broji desetljećima, a okuplja
246
Monografija „povijest podvodnog
ribolova na jadranu – 60 godina
one koji su pisali dugu povijest hrvatskog podvodnog ribolova. Susret veterana održava se,
a gdje bi drugdje, u Malom Lošinju s povremenim izletima do Cresa.
Veliko poglavlje Monografije čine biografije. U njemu su predstavljene najznačajnije osobe
hrvatskog podvodnog ribolova i malo šire, zatim neki od najstarijih, te oni koji su dali
značajan doprinos razvoju i unapređenju hrvatskog i svjetskog podvodnog ribolova, bez
obzira na sportske rezultate.
Monografija je ilustrirana bogatstvom fotografija, podvodnih i nadvodnih, među kojima
posebnu vrijednost imaju crno bijele, nastale u vremenu kada je fotografski aparat bio rijet-
kost, a podmorsko snimanje pravi podvig.
Hrvatski podvodni ribolov od 1956. do 2017. godine. Sve na jednom mjestu, među kori-
cama knjige što ima 385 stranica. Godine učenja i stasanja, uspona i padova, kao u sva-
kom sportu, naslovi svjetskih i europskih prvaka, pobjednika kontinentalnog kupa, titule
višestrukih državnih prvaka, domaćinstva velikih natjecanja, od prvog Svjetskog prvenstva
1957. do Euro-afričkog prvenstva, a gotovo sve najznačajnije u Malom Lošinju.
Naraštaji hrvatskih podvodnih ribolovaca zaslužile su trajni spomen, ne u bronci ili mramo-
ru, nego pisani, koji će trajno podsjećati na njih i njihova dostignuća, od prvih zarona
do današnjeg vremena, bogatog trofejima. Sportski ribolov, a podvodni ribolov njegova je
sastavnica, jedan je od najtrofejnijih hrvatskih sportova, stoga je vrijednost jednog ovakvog
djela još veća. Uistinu je zaslužio takvo kapitalno djelo koje ga detaljno opisuje i arhivski
sistematizira.
247
In memoriam
Sjećanje na nikolu crnkovića
Mladen Brajša
SJEĆANJE NA NIKOLU CRNKOVIĆA
Nikola Crnković se rodio u Novalji 1. prosinca 1928. godine. Školovao se u Novalji,

Otočcu, Banjoj Luci i Sarajevu, a studirao u Sarajevu i Ljubljani. Radio je kao učitelj
(1946.-1948.), bio je referent Ministarstva prosvjete BIH u Sarajevu (1948.-1950.) i profe-
sor Gimnazije u Zenici (1950.-1957.). Bio je direktor Ekonomske škole u Ogulinu (1957.-
1961.), a potom direktor Osnovne škole i Gimnazije (1961.-1967.) u Opatiji. Godine
1972. prelazi u Rijeku gdje radi kao asistent u Sjevernojadranskom institutu JAZU i postaje
profesor na Katedri nacionalne povijesti na Pedagoškoj akademiji(1967.-1972.). Zbog sud-
jelovanja u Hrvatskom proljeću udaljen je 1. listopada 1972. s nastave, a potom je izgubio i
mjesto na fakultetu. Bio je bez službe do 1. travnja 1974. kada se zapošljava kao arhivist u
Povijesnom arhivu u Rijeci, gdje je ostao do umirovljenja 1986. godine. Dok je bio bez
službe, zarađivao je prevođenjem knjiga. Političkom pritisku u raznim, maštovitim oblici-
ma bio je dugo izložen, kasnije ih nazvavši, štafetom političkih maltretiranja. Umro je u
Rijeci, 6. studenog 2016. godine.
Prošlo je, dakle, nešto više od godine dana kako nas je napustio Nikola Crnković.
Cijelo to vrijeme, od za sve nas prerane smrti Nikole Crnkovića, osobno sam osjećao
veliku potrebu napisati nešto o našim susretima, razgovorima i pješačenjima otokom Pagom.
Međutim, u našoj situaciji – mene kao zaljubljenika, ali ipak neznana i nepoznata došljaka
na njegov Otok i njega, koliko sam ga ja upoznao – izuzetnog čovjeka i erudita, pisanje
primjerenih riječi dugo mi je bio vrlo težak zadatak. Dugo, sve dok se nisam dosjetio da,
unatoč jedinstvenom iskustvu koje sam dijelio s Nikolom Crnkovićem, nisam u tome bio
jedini. Volio bih stoga podijeliti sa svakim namjernim ili slučajnim čitateljem ovih redaka
sjećanja koja su povodom njegova posljednjeg ispraćaja izrekla dvojica dobrih poznavatelja
i njega, Nikole Crnkovića kao čovjeka, i opsežnog opusa njegove pisane riječi.
251
Mladen Brajša
Ovako se od Nikole Crnkovića oprostio tadašnji

predsjednik ogranka Matice Hrvatske u Novalji,
Dražen Peranić:
Danas smo se, na ovom svetom mjestu, okupili da
bi odali počast i ispratili na vječno počivalište
našeg dragog člana Matice hrvatske prof. Nikolu
Crnkovića. Iako teško bolestan, vjerovali smo i
nadali se, da će, kao što je i do sada pobjeđivao
u teškim životnim trenucima, dobiti i ovu bitku.
Nažalost smrt je prekinula njegov život i rad. Iza
njega su ostala brojna dovršena i nedovršena djela.
(...) U sebi je, ma gdje bio, uvijek nosio boje, mirise i zvuke zavičaja. Pisac je brojnih znanstve
nih i stručnih članaka te knjiga o različitim temama iz hrvatske povijesti. Jezične specifičnosti
kao i posebnosti paške govorne i pjevne poetike zanosile su Crnkovića. Kada se pak odlučio
prikupiti i obraditi te prezentirati otočko pjesništvo, Nikola Crnković toj je zadaći pristupio s
velikim entuzijazmom i dubokom vjerom da čini pravu stvar. I učinio je to gotovo u posljednji
čas. Sačuvao je pučko pjesništvo otoka za buduće generacije.
Pišući korijenskim pravopisom, naišao je na negodovanje dijela stručne javnosti. Odgovorio im
je na svoj način:
„Nije moje da određujem hrvatski pravopis, ali jest moje da ne pristajem na kukavnu,
jugopodrepašku i neodgovornu jezično normativnu kakofoniju stvorenu u nas. Jednostavno se
ovako pišući osjećam bolje.“
Nikola Crnković se, kao istinski rodoljub, učlanio u Maticu hrvatsku sredinom šezdesetih godina.
U to je vrijeme Matica bila jedna od rijetkih institucija kojoj je bio dozvoljen rad i koja se bavi-
la istraživanjem, čuvanjem, i promicanjem narodnog i kulturnog identiteta hrvatskoga naroda.
Nakon osnivanja Ogranka Matice hrvatske – Rijeka, u veljači 1971. godine izabran je za glavnog
tajnika. Vrlo živa i bogata djelatnost riječkoga Matičina Ogranka, gdje se Nikola Crnković
isticao svojim djelovanjem, koncem 1971. prekinuta je nakon velikosrpskoga državnoga udara u
Karađorđevu. Tada je naime, nakon što je dio članstva, poglavito studentskoga, bio uhićen i nakon
jakih političkih i policijskih pritisaka, Ogranak bio prisiljen obustaviti djelatnost do vremena dok
se ne ostvare uvjeti za njegovo djelovanje.
252
Potkraj 1989, uoči raspada jugoslavenske federacije ostvarili su se uvjeti za nastavak rada
Matice hrvatske. Tada se, nakon obnoviteljske sjednice Upravnoga odbora središnjice u
Zagrebu, započelo s obnovom ogranaka. Na poticaj predsjednika Vinka Tadejevića i tajnika
Nikole Crnkovića u Rijeci se u prosincu 1989. sastala većina preživjelih članova riječkoga
upravnog odbora na dogovor o obnovi ogranka MH u Rijeci. Do svoje smrti Nikola Crnković je
bio član Matice hrvatske.
Njegova suradnja s Ogrankom Matice hrvatske u Novalji započela je 2001. godine kada je
najavio svoj rad na obradi paške pučke poetike. Knjiga je objavljena 2003. godine te slijedeće
godine nagrađena zlatnom plaketom Matice hrvatske. Od tada je u nakladništvu Ogranka
izdano još sedam knjiga kojima je bio autor ili glavni urednik: Hrvati za narodnih vladara,
Paška pučka poetika kao povijestni govor II, III i IV, Radovan i Ljudmila, Vila Hrvatica,
Duhovna oporuka.
Smrt je nažalost prekinula ovaj niz. Ostala su nedovršena djela koje je pripremao i planirao
skoru objavu. Često je znao govoriti: „Ja iman još puno toga, ali niman vrimena“.
Njegovi nedovršeni rukopisi ostaju za dovršenje i uređivanje na brigu obitelji, a za objavu
Ogranku Matice hrvatske u Novalji.
Tom prigodom topla sjećanja na Nikolu Crnkovića podijelio je s nama i njegov dugogodišnji
prijatelj i poštovatelj, Anton Šuljić:
U svega tri dana, 6. i 9. studenoga 2016. godine, s razmeđa paških goleti i kaduljnih brje-
gova zauvijek je zanijemio ritmični otkucaj stroja za pisanje pomiješan sa zvukom pribora za
pripravljanje hrane bračnoga para Crnković. Dok smo se rastajali od barba Nikice, kako smo
ga svi koji smo ga znali, voljeli i poštivali, zvali, u riječkoj je bolnici preminula njegova supruga
i vjerna pratiteljica Vlasta. A on je, jer ovo slovo posvećujem njemu kojega sam i volio i vrlo
poštovao, iza sebe ostavio bogat život; život prepun iskušenja, napora, traganja i mijena, uspona
i padova – ali život nikad prepušten vjetrovima sudbine, a kamo li uzburkanostima valovlja
društvenih i političkih kretanja. Nikolu je životni put školovanja iz rodne Novalje vodio preko
Otočca, Banje Luke, Sarajeva pa sve do Ljubljane, nakon čega najprije djeluje kao učitelj, zatim
kao referent Ministarstva prosvjete BiH, profesor u gimnaziji u Zenici, pa je direktor Ekonomske
škole i Gimnazije u Ogulinu. 1962. prelazi u Opatiju gdje je postavljen na mjesto direktora
Osnovne škole, a potom i direktora Gimnazije. 1972. dolazi u Rijeku gdje radi u Sjeverno-
253
Mladen Brajša
jadranskom institutu JAZU i potom kao profesor na Pedagoškoj akademiji. Posljednju dionicu
svoga djelovanja do umirovljenja 1986. godine provodi kao arhivist u Povijesnome arhivu u
Rijeci. Njegovo znanje povijesti i još više strast za njezino osvjetljivanje, pojašnjenje i preispi-
tivanje jedinstvena je i nemjerljiva. Zanimalo ga je sve, i regionalno, i usko patriotsko (pažko
– kako je korijenski volio pisati – dotično novaljsko), ali i nacionalno područje. Ta strast i
radišnost, zanimanje i volja, spremnost i inicijativnost kakvu sam sreo kod Nikole Crnkovića
jedva da se dade mjeriti s ikim drugim.
Pisao je doslovno do posljednjih dana. Imao je planova i planova. Premda svjestan i svojih go-
dina i svojih granica, barba Nikica bio je u svojoj priči. Onoj jedinoj – hrvatskoj, paškoj i no-
valjskoj, našoj kvarnerskoj, bodulskoj – u priči koja je nosila poruku i pouku, akribiju i viziju.
Ako je gdjekad znao i poletjeti, to je letenje bilo vrijedno divljenja. Ako se znao i ražestiti – a već
nam sad nedostaje ta njegova žestina i ta blagoslovljena ljutnja koja tjera na više i bolje – sve je
to izlazilo iz njegova bića predana svemu što vrednuje i obogaćuje ovo sada onim što je bilo prije.
Da nije ništa drugo napisao već svoju nenadmašnu tetralogiju „Pažka pučka poetika“ u koju je,
kako je i sam rekao, uletio jer se njome nitko pozvaniji nije htio baviti, već bi to bilo dovoljno
da ima spomen među vječnim zaslužnicima cijeloga otoka Paga i općenito hrvatske tradicijske
baštine. Oživjevši naše poznate i nepoznate pučke pjevače, jedinstvene na našoj obali i u našoj
pučkoj kulturi, rekonstruiravši glavne crte iz njihovih biografija, on je tim težacima, ribarima
i domaćicama podigao trajni spomenik, a sve nas učinio ponosnima na nasljeđe kojeg jedva da
smo bili svjesni. Ogroman opus za koji je i sam barba Nikica govorio da još nije posve istražen i
da bi se na tom terenu još puno moralo istraživati. No, ono što je njegova zasluga jest činjenica da
nam je u njihovim pjesmama i sudbinama na neki način podastro i dostupnom učinio stoljetnu
tradicijsku i pučku kulturu, način života i običaje, vrijednosne sustave i životne običnosti. Jer za
stvarno upoznavanje povijesti nije dovoljno nabrojati datume i zgode, povezati ih međusobno i s
drugim stvarnostima, već upravo ono što je barba Nikica tako dobro osjetio i proučio – prenijeti
bìlo života. A pučka je pjesma bila i ostala upravo to.
No, njegovih je radova iz povijesti otoka i općenito iz hrvatske povijesti toliko da je silno zadužio
i našu znanost i našu kulturu. Spomenimo samo knjigu koja još uvijek nije dovoljno proučena,
a svakako bi to zavrijedila: „Hrvati za narodnih vladara“.
Barba Nikica bio je istinski zaljubljenik u Novalju, volio je novaljsku pismu na kanat i fesić,
crikvene običaje i gastronomiju, iće i piće... Sjećam se zgode iz kasnih osamdesetih prošloga
254
stoljeća kad sam se, sav uzbuđen što sam, još relativno mlad, dobio novaljskifesić (tradicionalnu
mušku pučku kapu kakve se već nose po otocima i Dalmaciji) kao obični hodočasnik od kuće
uključio u procesiju prema crkvi sv. Antona u novaljskome polju i kad sam vidio da i on ima
ima fesić. Došao sam ponosno do njega, a on mi je sav ozaren namignuo i potapšao me po glavi.
Sjećam se toga ponosnoga hodočašćenja s tim znamenu starine i novaljskoga identiteta. Prof.
Nikola Crnković za taj je identitet uložio godine i godine ljubavi i rudarskoga arhivskog rada,
mukotrpno prepisujući svoje zabilješke, držeći predavanja, razgovarajući i inicirajući – uvijek
spreman pridonijeti, založiti se i ne štedjeti se. Ako se gdjekad i razilazio s onima s kojima se
i trebalo razići zbog uskogrudnih ili nevježačkih ograničenja, znao se zaobilaznim putovima
vratiti istome poslu i istim nakanama. Takav je bio. Sav u svome i našem. Sav predan i svoj.
Nepopustljiv kad je branio ono do čega je došao svojim mukotrpnim radom, ali i s osmijehom na
licu kad ga je u lice dirnula dobronamjernost, ljupkost i ljepota. Toj Ljepoti i Ljupkosti predali
smo ga toga sunčanog dana 6. studenoga 2016. godine, uvjereni u onu još prastaru rimsku –
nonmoriaromnia – ne umire sve. Ostaje to veliko djelo. I spomen na čovjeka koji je strastveno
stvarao i živio. Pošav tamo kud za vazda gre se, za sobom je ostavio velik, dubok i neprevarljiv
trag. A to je puno. Jako puno.
Što se, na kraju, tiče nas dvojice, Nikole Crknovića i mene, mi smo se sreli slučajno u
Gradskom muzeju u Novalji, ali često druženje koje je potom uslijedilo tijekom posljednjih
desetak godina njegova života nije bilo nimalo slučajno. Bilo je vrlo namjerno i potaknuto
obostranom željom i zadovoljstvom koje smo iz njega obojica dobivali.
Jer, Nikola Crnković bio je čovjek širokih svjetonazora, uvijek spreman na dijalog iz nebro-
jeno mnogo područja, uvijek prepun zanimanja za svijet oko sebe i za otkrivanje novog,
posebice u povijesnom kontekstu ali i u sadašnjosti, nimalo ne zazirući od otkrivanja i
korištenja onoga što danas nudi moderna informatička tehnologija. Iako je po struci bio
povjesničar – ili možda baš zbog toga – često je u formiranju i iskazivanju svojih stavova i
mišljenja bio ispred vremena u kojemu je živio.
Razgovarali smo često o mojim pješačenjima Otokom, o kojem je on znao beskrajno više od
mene i u kojima mi se je uvijek pokazivao neiscrpnim izvorom živih, ljudskih informacija.
Tim našim razgovorima uvijek je dominirala iskrica zašto je to tako i od kada i time je moj
neumorni sugovornik skretao žarište moje pozornosti na nevjerojatne detalje koje si ja kao
amater-znatiželjnik nisam mogao čak ni predočiti. S vremenom su posljedice toga postale
255
Mladen Brajša
moja potpuno drukčija spoznaja o povijesti i svjetonazoru u sadašnjosti i prošlosti,sada i

mojega Otoka. Te spoznaje i razmišljanja u velikoj su mjeri oblikovale i Priču o kamenu –
Zapise s nepoznatoga Paga, moju fotomonografsku knjigu posvećenu sada našemu Otoku.
Samo šest mjeseci prije njegove smrti, premda je on već bio zakoračio u svoje deveto
desetljeće, nas dvojica pješice smo prošli paškim kamenjarom od Stare Novalje do lokve
Svetojanj, po zahtjevnom i teškom terenu koji i mnoge „avanturiste” ostavlja bez daha.
Na povratku pokazao sam mu suhozid koji građom odudara od ostalih na ovom području
po tome što se na vrhu suhizida nalazi ozub (završni sloj kamenih ploča karakterističan
samo za suhozide na sjeverozapadnom dijelu otoka Paga; svrha ozuba je da svojim nagibom
i glatkoćom spriječi ovce u prelasku u druge ogradice, tj. posjede ili pašnjake). Mojega
suhodača ovo je otkriće oduševilo jer niti on nije znao za taj podatak. Takav je, eto, i u tim
poznim godinama, bio taj čovjek.
Kao povjesničar iznimna smisla za važnost, uočavanje i očuvanje i najmanjeg traga prošlih
vremena, upravo on je inzistirao da opišem svoje otkriće stećak ploče na groblju u Lunu.
Posljedica toga bila je da je danas Mirjana Trošelj, vrsna poznavateljica velebitskih mirila
potvrdila isto što je o ploči rekao i Nikola Crnković te objavila izvorni znanstveni članak
u Senjskom zborniku br. 44 iz 2017. godine pod naslovom Prilog proučavanju ikonograf-
skog motiva na mirilima južnog Velebita. Nikola Crnković je odmah osjetio da bi otkriće te
skrhane ploče moglo biti važno i u širem smislu od samo ljunjskoga ili Otočnoga.
Nikola Crnković kao živi odraz tvrdoglavosti svojega Otoka, možda one jedine supstance
koja omogućava preživljavanje na njemu, skupio je beskrajno mnogo znanja, imao je beskrajno
mnogo želja i planova za sebe i činio je isto toliko mnogo za mnoge znane i neznane druge.
Svoje sjećanje na Nikolu Crnkovića završio bih stoga njegovim riječima, objavom u ovome
listu za koji je rado pisao, još neobjavljenih redaka koje je taj nevjerojatan čovjek sročio kad
sam ga, pišući gore spomenutu fotomonografiju, zamolio da mi da mišljenje ili osvrt na nju.
Dopustio bih si u tome samo prvi od njegovih Zapisa staviti na kraj, u iskrenoj želji i uvjerenju
da Nikola Crnković i dalje bodro i sretno kroči novim, nama još nepoznatim putovima.
Bila mi je istinska čast i zadovoljstvo poznavati takvoga čovjeka!
256
Hodoljubni zapisi
2.
Broditi planinskim i otočnim vizurama
isto je što i ležati na palubi drvenbroda
u sjeni razkriljena jedra
bez sna, do neba otvorenih očiju.
Isto je što i slušati plovno grgoljanje mora
s brka brodskog pramca
u mislima na simfonijsku jeku dubina
ili snove utihle šume.
3.
Vidici pažkih bezkraja,
milijuni godina trajanja,
raztrošna, razbokorena nastajanja,
raztvorba nestajanja u zrcalu zraka.
Vidikovna osobnost, reljefna, moreljubna,
Svaki otok neka osebujnost, osobitost, različnost od svega sličnoga,
Svaki je otok cjelina, jasna i nedvoumna, okružena, nacrtana i misaona.
Svaki otok osobnost
Mnogoglava a jedna
Mnogoznačna a jedna
Mnogozvučna a jedna
Mnogobojna a jedna.
257
Mladen Brajša
4.
Okamenjeni val, postojan i nepomičan podno Velebita. Zapravo, nije jedan val, nego četiti
uzastopne krieste otočnih antiklinala, vrhunaca nabora, timorskih čelaca, svakako složenih i
izpremetanih vapnenačkih slojeva s kamenim oštricama brušenih burama i posolicama kao
prieteći nasuproćenih Velebitu. Između njih tri sinklinale, ugibi, ulegnuća i pukotine, blage
žljebaste udubine, pločaste zaravni. Sve to izpunjeno flišnim pješčanikom ilastim slojevina,
izpranom crvenicom, na površini izmješano humusnim nakupinama. Sve to razigrano u
nemirnim crtama izdužena otoka s iznenađujući uzdužnim dragama, uvalama zaljevima
što završavaju prirodnim plićacima i slaništima, a nastavljaju se u veća i manja kraška polja.
Svaki otok ima svoju dušu, potiče neku osobitu misaonost, osjećajnost, budi neke sklono
sti, ima svoje mirise, podsjeća na neke doživljaje, slike, zvukove, želje.
Otočno tlo posvećeno uzletu, uzhitu, zanosu.
Ne bi ga zavolio da ga nisi odkrio s Velebita,
Pag nije podatan: padneš li, razkrvarit ćete.
5.
Prvi korak čovjekov na otoku je suhozid, znak njegova prebivanja na prostoru odmaknutu
od drugoga kopna.
Na Pagu sve nuka da otoku uđeš u prošlost, pod kožu prohujalih vriemena.
Svaki suhozid i svaki zid i kamen s njih, grubo tesan i pomno klesan, svaka grobnica i svaka
građevina svaka ljudska izrađevina, svaki trag čovjekov, nisu to putokazi, nego miljokazi
njezini. Prošlost nije izvan nas, nego je u nama. Mi sami njezina smo sastavnica.
U ovoj nadahnjujućoj slikovnici određena tla, mediju kojim uranjamo u nj i stapamo se s
njim vriedi nam početi i završiti samo na jednoj emanaciji čovjekovoj na njemu.
Svaki suhozid gola povjestna činjenica, svaki davnina, bliža ili dalja, tamo do početka pred-
povjesti.
Svaki suhozid proizvodno umjeće.
Likovna umjetnina.
Svaki suhozid dosjetljivost,
Spretnost.
258
Veliki trud, milost dar, ostavina, poruka, zavjet, pouka i poruka, sebičnost, svojina,
imetak, zorna povelja određenih prava, nepobitan dokaz dosjelosti, starine, baštinskih
prava, znak djedovskih koriena na tlu, postojan svjedok određene pripamosti, znamen
sile, moći, vlasti.
Posjedovna neporecivost, neupitnost, uztrajnost, postojanosti na određenu tlu, u
naraštajima ljudskog postojanja.
Granica, međa, mjesto sukoba, poricanja, razlog kavgama, neslozi,
Čuvanje vlastita zajedničtva,
Suhozid kao dio čovjekove nastambe ili pojate za blago, kao ograda posjedovna prostora,
kao stožasti znamen, razdjelni ili obredni znamen.
Siromah je onaj tko gleda suhozid i divi se samo paleti njegovih kristalasth boja, jer ne
čuje zvuke svih njegovih orgulja.
Svaki je suhozid znak neke osobnosti, odmak od bezimena zajedničtva, od ikakve bezličnosti,
volje da se kamenom nešto izrazi, ostavi trag nekoj vlastitosti. Suhozid je okomica neke
osobnosti u prostoru planetarne obline, kamene ili morske, podnebesne ili nadzvjezdane.
Kamen na kamenu „ zid, građevina, spomen čovjekovu trudu. Kamen na kamenu u za-
grljaju doticajnih površina, u čvrstini svoje blizine, u uzajamnosti svojih težina. Kamen je
građevno tvorivo, ponegdje svuda dostupno i odmah prikladno za uporabu, a ponegdje
daleko, nedostižno, neuporabljivo. Pa i na samom otoku, koji kao da tone u more pod
težinom svekolikoga svoga ziđa i zgusnutih struktura vapnenačkog tla, ima širokih površina
na kojima je težko doći do kamena, gdje je nedohvatan, makar prostorno svenazočan.
Svaki suhozid je sjećanje na prvi učinak što ga je na otoku stvorila djelujuća čovjekova ruka.
I onaj suhozid što ga ovaj čas netko slaže svojim rukama jednak je onomu prvom što ga je
prije više tisuća godina čovjek podigao na ovom otoku. Suhozid je uvjek jednak sam sebi.
Nepromjenjiva je postojanost u prostoru.
Malo je zemlje, rodna tla na otoku. Ne diže se suhozid, tumul, obredna gomila, grobni
humak, obranbeni prsten predpovjestne gradine, obzidana gromača, pojata, suhozidinska
nastanba, samo da se nešto obilježi, kamenom izrazi, znamenuje, nego i da se zemlja oslobodi,
259
Mladen Brajša
razkrči, da težak može do nje doći, milovati njezinu rodnost, uresiti je plemenitim krie-
postima, obogatiti podatnošću, sebedajnom darežljivošću, učiniti razkošnom liepoticom
vlastita truda.
6.
(...) Jer u svaki je suhozid ugrađena začuđenost čovjekova,
začuđenost svjetom onih što ga tko zna kad gradiše,
promišljenošću svoga htjenja,
onih što su odtad u nj gledali,
mimo njega prolazili,
preko njega preskakali,
hoteći ga ili nehotice rušili.
Doista, u svakom suhozidu kao da je ustožerena suvislost prostora,
uzpravnost čovjekovih sposobnosti,
njegovih pitanja i nedoumica,
njegovih razboritosti i volje,
odlučnosti da se održi i obstane
na svojoj zemlji, svomu kamenu i moru.
Zato je svaki suhozid zavjet i prisega,
zadušbina mrtvima, živima i budućima,
svima koji su ih gradili, obnavljali
opetovano podizali oronulo kamenje,
koji su iznova učvršćivali čela njegovih lazi
da čvrsto drže snopove drače
što priječi ili otvara prolaz. (...)
7.
(...) Povjest Paga,
većina nepisana i neznana,
puno toga slućeno, malo pouzdano,
a jedva što pisano i objavljeno.
260
1.
Valjda čovjek postaje planinarom,
svakovrstnim hodoljubcem na duge staze,
jer ima gladne oči:
dva oka željna znati
pa im nikad dosta vidika, visina, dubina,
nikad dosta novih prostornih daljina
onkraj svih obzora i podnebesja.
Nikad dosta kretanja zemaljskim neravninama,
uzhitna trošenja mehanike vlastita tjela,
znojna napora kroz kišne vodopade i bukove,
kroza sniežne smetove i urlike pomamne bure.
Kroz vilinske bjeline zimskih napasti:
čudo Božje, ti sniežni kristali,
topliji od ljetnih cvjetnih čarolija;
u potrazi za mjenama orografskih senzacija,
za pitominama polja, duliba, vrtača
i obilja njihova bujnocvjetna rastlinja,
za trnozubnoom svježinom izvora.
Nikada dosta,
jer se ne može zadovoljiti sjećanjem,
ma koliko mu mentalna vizura
bila eidetska i oštrobrida.
Ili hodoljubac luta
da sam sebi uđe u trag,
nečemu u sebi ili svemu oko sebe.
Ili pak želi ostati zdravo čeljade
u duhu i tjelu,
barem pokušati.
261
Mladen Brajša
Ne jednom, nego u svakom trenu,

kad god je moguće,
vidjeti novo
u poznatu i nepoznatu okolišu.
Ili je to bjeg u svaku daljinu
u svaku osamu,
bjeg od nečisti ljudskog gomilanja,
od ljudskih neljudskosti,
biti tek s pokojim prijateljem,
voljenom osobom,
ili biti sam s njima
u zbilji i u sjećanju, misli.
Nikola Crnković,
neobjavljeni tekstovi na zadanu temu
S poštovanjem i dubokom zahvalnošću na svakom zajedničkom trenutku,

Mladen Brajša, Zagreb
262
Matica
hrvatska
Dometi, I. – IV. 2017.
od broja do broja
ljetopis Matice hrvatske
– Ogranka u Rijeci
Od siječnja do prosinca 2017.
siječanj Četvrtak, 19. siječnja

2017. U kinu Cinestar Rijeka priređena je projekcija igrano-doku-
mentarnog filma Jakova Sedlara „NISAM SE BOJAO UMRI-
JETI, domoljubna misija Antona Kikaša“. Projekcija je organi
zirana u suradnji s udrugama proizišlim iz Domovinskog rata
a u prepunoj dvorani nazočilo joj je preko četiristo gledatelja.
Nakon projekcije filma publici su se obratili redatelj filma,
Anton Kikaš koji je za ovu prigodu došao iz Kanade i predsjed-
nik OMH u Rijeci Goran Crnković.
OŽUJAK Utorak, 28. ožujka

2017. U dvorani Euroherz predstavljena je knjiga Josipa Jurčevića
„HEROJI DOMOVINSKOG RATA, svjedočanstva“. Uz
autora o knjizi su govorili Goran Crnković i Mile Bjondić. Pre-
stavljanje je upriličeno u suradnji riječkog ogranka s udrugama
proizišlim iz Domovinskog rata a pribivalo joj je preko dvjesto
slušatelja.
travanj Ponedjeljak, 3. travnja
2017. U Državnom arhivu u Rijeci predstavljena je knjiga Jure Šimića
BJELOVAR U DOMOVINSKOM RATU. Predstavljači su
bili Josip Jurčević i autor, a publici se kao posebni gost obratio
i prvi zapovjednik vojne policije HV-a Ivan Grbavac Cobra. I
265
Od broja do broja
ovo je predstavljanje priređeno u koooperaciji Riječkog ogran- travanj

ka MH s udrugama proizišlim iz Domovinskog rata. 2017.
Ponedjeljak, 24. travnja
U suradnji s OMH u Novalji predstavljena je knjiga RJEČNIK
GOVORA NOVALJE NA OTOKU PAGU, autora Silvane
Vranić i Ive Oštarića. Uz autore o knjizi su govorili dr.sc. Sanja
Zubčić te predsjednik OMH u Novalji Aleksij Škunca i OMH
u Rijeci Goran Crnković. U prostorijama Državnog arhiv u
Rijeci, gdje je predstavljanje održano, okupio se je velik broj
stručnjaka ali i Novaljaca i Pažana koji borave u Rijeci ali se
ponose i njeguju baštinu svoga zavičaja.
Ponedjeljak, 15. svibnja svibanj

PEDESETA OBLJETNICA DEKLARACIJE O NAZIVU 2017.
I POLOŽAJU HRVATSKOG JEZIKA obilježena je u Ri-
jeci gostujućim predavanjem predsjednika MH akademika
Stjepana Damjanovića. Njegovo izlaganje o ovom prevažnom
dokumentu ne samo za jezičnu i kulturnu nego i za političku
povijest Hrvatske održano je u velikoj dvorani Filizofskog
266
fakulteta Sveučilišta u Rijeci pred brojnim auditorijem

akademske mladeži i njihovih profesora. Suorganizator ovog
događanja bio je Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta a
kroz program je vodio student i član MH Ivan Miškulin.
STUDENI Petak, 17. studenoga
2017. U Rijeci je dio svoje bogate djelatnosti predstavio OMH iz
Čitluka u Hercegovini. Predstavili su novi roman Anite Mar-
tinac OD FRANJE DO FRANJE i zbirku pjesama Miljenka
Stojića STOPU PO STOPU. Uz autore o knjigama je govorio
riječki književni kritičar Igor Žic a rad čitlučkog ogranka pred-
stavio je predsjednik OMH Čitluk Andrija Stojić.
prosinac Četvrtak, 14. prosinca
2017. Riječki OMH i Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta
sveučilišta u Rijeci priredili su predstavljanje knjige TEMELJI
MODERNE HRVATSKE, Hrvatske zemlje u dugom 19.
stoljeću. Riječ je o knjizi iz niza Povijest Hrvata koju priprema
i izdaje MH. Knjigu su na Filozofskom fakultetu predstavili dr.
sc. Švoger, tajnik MH Zorislav Lukić i Goran Crnković, pred-
sjednik riječkog ogranka.
267
NAKLADA MATICE HRVATSKE – OGRANKA U RIJECI

Priredila: Senka Zambata
Niz: FILOLOŠKI RADOVI Cijena: 111,00 kn

1. NOSIĆ, Milan 3. KLEPAC, Zvonimir
Josip Završnik / Milan Nosić. – Rijeka; Uspomene iz Bakra – crtice iz mojeg
Matica hrvatska, 1991. – 60 str. života / Zvonimir Klepac. – Rijeka;
(Biblioteka filoloških radova – 1) Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, 1996.
Cijena: 37,00 kn – 180 str.
(Biblioteka rukopisa – 3)
Niz: KNJIŽEVNO ZNANSTVENI RADOVI Cijena: 100,00 kn
1. KALOGJERA, Goran
Južnoslavenska književna prožimanja / Niz: PRETISCI
Goran Kalogjera. – Rijeka; Matica 1. THODE, Henry
hrvatska, 1991. – 140 str. Frankopanov prsten; doživljaj / Henry
(Biblioteka književnih radova – 1) Thode. – Rijeka; Matica hrvatska, 1992.
Cijena: 37,00 kn – XI., 196 str.
(Biblioteka pretisaka – 1)
Niz: RUKOPISI Cijena: 55,00 kn
1. BABIĆ, Ferdinand 2. MAYER, Milutin
Spomenik grada Bakra / Ferdinand Ba- Tatari u Hrvatskoj; pripovijest iz 13.
bić. – Rijeka; Matica hrvatska, 1991. – vijeka / Milutin Mayer. – Rijeka;
112 str. Matica hrvatska, 1992. – 204. str.
(Biblioteka rukopisa – 1) (Biblioteka pretisaka – 2)
Cijena: 37,00 kn 3. RADETIĆ, Ernest
2. HOST, Josip Istra pod Italijom / Ernest Radetić. – Ri-
Botanički put; Viaggio botanico / Josip jeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka,
Host. – Rijeka; Matica hrvatska – 1993. – 286 str.
Ogranak Rijeka, 1993. – 294 str. (Biblioteka pretisaka – 3)
(Biblioteka rukopisa – 2) Cijena: 74,00 kn
269
Od broja do broja
Niz: POSEBNA IZDANJA (Posebna izdanja – 5)

1. ČRNJA, Berto Cijena: 400,00 kn
Zbogom drugovi / Berto Črnja. 6. DEKOVIĆ, Darko
– Rijeka; Matica hrvatska, 1992. – 261 Zapisnik misni kaptola riečkoga; istraži-
str. vanja o riječkome glagoljaškome krugu /
(Posebna izdanja – 1) Drako Deković. – Rijeka; Matica hrvat-
Cijena: 74,00 kn ska – Ogranak u Rijeci, 2005. – 403 str.
2. DEKOVIĆ, Darko (Posebna izdanja – 6)
Odrednice hrvatskog nacionalnog pro- Cijena: 240,00 kn
grama razvoja riječkog područja; 7. SPADONI, Slavko
Izvodi iz programa / urednik Darko De- Krvavi žal; sjećanja golootočkoga uznika
ković. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogra- / Slavko Spadoni. – Rijeka; Matica hrvat-
nak Rijeka (Odbor za zaštitu kulturnog ska – Ogranak u Rijeci, 2007. – 144 str.
prostora grada Rijeke), 1994. – 10 str. (Posebna izdanja – 7)
(Posebna izdanja – 2) Cijena: 120,00 kn
3. DOŠEN, Ana 8. RUDENJAK, Ivo
Krnjeuša u srcu i sjećanju / Ana Došen. Marvellous Croatia / Ivo Rudenjak. –
– Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u
Rijeka, 1994. – 62 str. Rijeci, 2007. – 112 str.
(Posebna izdanja – 3) (Posebna izdanja – 8)
Cijena: 50,00 kn Cijena: 60,00 kn
4. RUDENJAK, Ivo 9. RUDENJAK, Ivo
Čarobna stopa / Ivo Rudenjak. – Rijeka; Prometnice Jadrana / Ivo Rudenjak. –
Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u
2003. – 112 str. Rijeci, 2007. – 63 str.
(Posebna izdanja – 4) (Posebna izdanja – 9)
Cijena: 60,00 kn Cijena: 50,00 kn
5. BARBALIĆ, Radojica Fran 10. ŠIPEK, Dragutin
Onput, kad smo partili; zapisi o po- Narodna imena iz bajoslovlja, predaja i
sljednjim kvarnerskim jedrenjacima / običaja / Dragutin Šipek. – Rijeka; Ma-
Radojica Fran Barbalić, Ivo Marendić. tica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2008.
– Rijeka; – 240 str.
Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, (Posebna izdanja – 10)
2004. – XVI., 251 str. Cijena: 70,00 kn
270
11. RUDENJAK, Ivo – Ogranak u Rijeci, 2014. – 102 str.

Prostranstva / Ivo Rudenjak. Drugo izd. (Posebna izdanja 15)
– Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Cijena: 100,00 kuna
Rijeka, 2009. – 175 str. 16. TOMAIĆ, Tatjana
(Posebna izdanja – 11) Hrvatsko-slovenska granica na rijeci
Cijena: 50,00 kn Dragonji / Tatjana Tomaić, Mirela
12. PRODAN, Danijel Altić. – Rijeka;
Sudbine – Dnevno prisjećanje / Danijel Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci,
Prodan. – Rijeka; Matica hrvatska – 2013. – 238 str.;
Ogranak Rijeka, 2010. – 329 str. (Posebna izdanja – 16)
(Posebna izdanja – 12) Cijena; 200,00 kn
Cijena: 100,00 kn Niz: DJELA SKLADATELJA ISTARSKO –
13. CRNKOVIĆ, Goran KVARNERSKOG PODRUČJA
Četiristota godina kapucina u Hrvatskoj 1. GRŽINIĆ, Vjekoslav
– Rijeka 1610. – 2010. / Goran Crnko- Komorne skladbe I /Vjekoslav Gržinić.
vić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogra- – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak
nak Rijeka, 2010. – 24 str. Rijeka, 1995., 54 str. / 18/ str. s partitu-
(Posebna izdanja – 13) rama: note. – (Djela skladatelja Istarsko
14. 13.a RUDENJAK, Ivo – kvarnerskog područja 1)
Prometnice Jadrana / Ivo Rudenjak. Cijena: 80,00 kn
2. dop. izd.– Rijeka; Matica hrvatska– 2. GRŽINIĆ, Vjekoslav
Ogranak Rijeka, 2012. – 64 str. Komorne skladbe II. / Vjekoslav Grži-
(Posebna izdanja – 13) nić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogra-
Cijena: 50,00 kn nak Rijeka, 1997. – 82 str., /90/ listova
14. RUDENJAK, Ivo s partiturama: note. – (Djela skladatelja
Prometnice Jadrana / Ivo Rudenjak.– Istarsko – kvarnerskog područja 2)
3. dopunj. Izd. – Rijeka; Cijena: 80,00 kn
Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 3. GRŽINIĆ, Vjekoslav
2013. – 63 str. ; ilustr. u boji Ojađeno zvono : partitura / Vjekoslav
(Posebna izdanja – 14) Gržinić. – Rijeka; Matica hrvatska –
Cijena; 50,00 kn Ogranak Rijeka, 2004. – VIII., 124 str.
15. ARH, Branka : note. – (Djela skladatelja Istarsko –
Andrija Girardi; slikar svjetla u sjeni kvarnerskog područja 4/1)
Branka Arh. – Rijeka; Matica hrvatska Cijena: 150,00 kn
271
Od broja do broja
4. GRŽINIĆ, Vjekoslav područja – 8)

Ojađeno zvono : glasovirski izvadak Cijena; 50,00 kn
/ Vjekoslav Gržinić. – Rijeka; Matica
hrvatska – Ogranak Rijeka, 2004. – VI, Niz: PRIRUČNICI I UDŽBENICI
54 str. s notama. – (Djela skladatelja 1. RADIĆ, Ivan
Istarsko – kvarnerskog područja 4/2) Zasopimo sopile / Ivan Radić. – Rijeka;
Cijena: 60,00 kn Matica hrvatska – Ogranak Rijeka,
5. GRŽINIĆ, Vjekoslav 1995. – 90 str., note. –
Solo popijevke : vokalne skladbe / (Niz: Priručnici i udžbenici – 1)
Vjekoslav Gržinić. – Rijeka; Matica Cijena: 80,00 kn
hrvatska – Ogranak Rijeka, 2005. –
XII.; 11 str. : note. – (Djela skladatelja Niz: KNJIŽEVNI RADOVI
Istarsko – kvarnerskog područja 5) 1. VIDAS, Josip
Cijena: 50,00 kn Mesto na suncu / Josip Braco Vidas. –
6. GRŽINIĆ, Vjekoslav Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak
Jama : partitura / Vjekoslav Gržinić. Rijeka, 1996., 123 str.
– Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak (Niz: Književni radovi – 1)
Rijeka, 2007. – IX., 36 str. : note. – Cijena: 50 kn
(Djela skladatelja Istarsko – kvarnerskog 2. PRODAN, Danijel
područja 6) Na putu plavog maštanja / Danijel
Cijena: 50,00 kn Prodan. – Rijeka; Matica hrvatska –
7. GRŽINIĆ, Vjekoslav Ogranak Rijeka, 2000., 128 str.
Simfonijska impresija : partitura / (Niz: Književni radovi – 2)
Vjekoslav Gržinić. – Rijeka; Matica Cijena: 50,00 kn
hrvatska – Ogranak Rijeka, 2010. – X., 3. BARABA, Mladen
57 str. – (Djela skladatelja Istarsko – Šaka zemlje i neba / Mladen Baraba
kvarnerskog područja 7) Cvitić. – Rijeka; Matica hrvatska –
Cijena: 70,00 kn Ogranak Rijeka, 2001. – 49 str.
8. GRŽINIĆ, Vjekoslav (Niz: Književni radovi – 3)
Concertino za rog i gudače / Vjekoslav Cijena: 50,00 kn
Gržinić – Rijeka; 4. ŠVOB, Franjo Franina
Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, Pri kraji pota / Franjo Švob Franina. –
2013. - XII., str. ; note Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak
(Djela skladatelja Istarsko-kvarnerskog Rijeka, 2003., 222 str.
272
(Niz: Književni radovi – 4) 10. ARH, Branka

Cijena: 70,00 kn HTU i NEI / Branka Arh. – Rijeka;
5. PRODAN, Danijel Matica hrvatska – Ogranak Rijeka,
U grlu kamena vode su tvoje presahle / 2008., 121 str.
Danijel Prodan. – Rijeka; Matica (Niz: Književni radovi – 10)
hrvatska – Ogranak Rijeka, 2004., 68 str. Cijena: 50,00 kn
(Niz: Književni radovi – 5) 11. ŠIMIĆ, Pejo
Cijena: 50,00 kn Olujna vremena / Pejo Šimić. – Rijeka;
6. PANDUREVIĆ, Marko Matica hrvatska – Ogranak Rijeka,
Put muke kristove; Čovjek i Bog iz 2011., 304 str.
Nazareta; Zbirka duhovnog pjesništva / (Niz: Književni radovi – 11)
Marko Pandurević. – Rijeka; Matica Cijena: 70,00 kn
hrvatska – Ogranak Rijeka, 2004., 96 str.
12. BARABA, Mladen
(Niz: Književni radovi – 6)
Šaka zemlje i neba / Mladen baraba
Cijena: 50,00 kn
Cvitić. 2. dop. izd. – Rijeka; Matica
7. JURIĆ, Jelena
hrvatska – Ogranak Rijeka, 2011., str. 61
Onim što su pod svjetlom rasli / Jelena
(Niz: Književni radovi – 12)
Jurić. – Rijeka; Matica hrvatska –
Cijena: 50,00 kn
Ogranak Rijeka, 2005. – 105 str.
(Niz: Književni radovi – 7) 13. ARH, Branka
Cijena: 50,00 kn Topot. Tko komu dolazi/ Branka Arh –
8. ARH, Branka Rijeka,
UAN / Branka Arh. – Rijeka; Matica Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci,
hrvatska – Ogranak Rijeka, 2006. – 2012. str. 78
180 str. (Niz: Književni radovi – 14)
(Niz: Književni radovi – 8) Cijena: 70,00 kn
Cijena: 50,00 kn 14. PRODAN, Danijel
9. BARAĆ, Petar Uskrsnuće / Danijel Prodan; (Ilustracije
Sve do užeglih dubina / Petar Barać. – Laura Varljen Herceg). – Rijeka; ilustr.
Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci,
Rijeka, 2006., 51 str. 2013. – 127 str.;
(Niz: Književni radovi – 9) (Književni radovi – 13)
Cijena: 50,00 kn Cijena; 50,00 kn
273
Od broja do broja
15. PRODAN, Danijel Šimunić. – Rijeka; Matica hrvatska –

Tražio sam svoju ljubav / Danijel Pro- Ogranak Rijeka, 2007., 248 str.
dan; (Ilustracije Laura Varljen Herceg). (Niz; Zbornici – 4)
– Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Cijena: 150,00 kn
Rijeci, 2015. – 109 str.
(Niz; Književni radovi – 15) Niz: POVIJESTNI RADOVI
Cijena: 50,00 kuna 5. BARTULOVIĆ, Željko
Neka pitanja stvarnih i obveznih
16. ARH, Branka
prava – Vinodolski zakon (1288.), Krčki
Z / Branka Arh; Crteži Nives Kavurić-
i Senjski statut (1388.). – Rijeka; Matica
Kurtović. – Rijeka; Matica hrvatska –
hrvatska – Ogranak Rijeka, 1997., 208 str.
Ogranak u Rijeci, 2015. – 97 str.
(Niz: Povijestni radovi)
(Niz; Književni radovi – 16)
Cijena: 100,00 kn
Cijena: 50,00 kuna
6. VICELJA – MATIJAŠIĆ, Marina
Istra i Bizant; Neki povijesno – ikono-
Niz: ZBORNICI
grafski aspekti u interpretaciji umjet-
2. DEKOVIĆ, Darko nosti 6. stoljeća u Istri / Marina Vicelja
Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo – Matijašić. – Rijeka; Matica hrvatska
vrijeme / urednik Darko Deković. – – Ogranak Rijeka, 2008., 286 str.
Rijeka; (Niz: Povijestni radovi – 3)
Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, Cijena: 200,00 kn
1997., 437 str.
(Niz: Zbornici – 2) Niz: DUHOVNO ŠTIVO
Cijena: 130,00 kn
1. DEKOVIĆ, Darko
3. DEKOVIĆ, Darko Misni priručnik za staroslavensku misu
Latinitet u Europi s posebnim osvrtom u sedmoj vazmenoj nedjelji u godini
na hrvatski latinitet nekad i danas I./ «C» / uredio i priredio Darko Deković.
urednik Darko Deković. – Rijeka; – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak
Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, Rijeka, 2007., 24 str.
2006., 496 str. (Niz: Duhovno štivo – 1)
(Niz: Zbornici) 2. DEKOVIĆ, Darko
Cijena: 240,00 kn Misni priručnik za glagoljašku svetu
4. ŠIMUNIĆ, Ivan misu u devetoj nedjelji kroz godinu – u
Znanstveni skup Voda – Hrvatsko godini «A»; – Santa missa glagolitice – /
blago; Zbornik radova / urednik Ivan uredio i priredio Darko Deković. – Ri-
274
jeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, Čvrljak. – Zagreb; Sveučilište u Zagrebu

2008., 24 str. – Hrvatski studiji – Rijeka; Matica
(Niz: Duhovno štivo – 2) hrvatska – Ogranak Rijeka, 2008., 460 str.
3. DEKOVIĆ, Darko (Biblioteka Filozofija – 6)
Misni priručnik za glagoljašku svetu 2. MENDEŠ, Nikša
misu u jedanaestoj nedjelji kroz godinu Peraška pomorska obitelj Balović i nje-
– u godini «A»; – Santa missa glagoliti- zin značaj / Nikša Mendeš. – Rijeka;
ce – / uredio i priredio Darko Deković. Državni arhiv u Rijeci; Matica hrvatska
– Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak – Ogranak Rijeka, 2010., 8 str.
Rijeka, 2008. – 24 str.
(Niz: Duhovno štivo – 3) 3. STIPIŠIĆ, Delmeta, Ljubo
Verdi na način klapskog pjevanja / Ljubo
MATICA HRVATSKA – OGRANAK Stipišić Delmeta. – Split; Zvonimir Solin
RIJEKA / SUIZDAVAČ d.o.o.; Matica hrvatska – Ogranak Rije-
ka, 2003., 47. str. / note /
1. ČVRLJAK, Krešimir
Uvod u filozofiju renesanse / Krešimir
275
276
ISSN 0419-6252
Dometi 1-4/2017.

Dometi, Br. 1-4, 2017

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dometi, Br. 1-4, 2017

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

DOMETI 1-4

Osnivač i nakladnik Ogranak Matice hrvatske u Rijeci

Uredništvo Goran Crnković (povijest)

Tehnička urednica Doris Brusić

Jezični ispravci Mladen Urem

Tisak Tiskara Šuljić,Viškovo

Naslov uredništva 51 000 Rijeka, Korzo 28/IV. kat

Rukopisi i fotografije ne vraćaju se.

PRINTED IN CROATIA ● Tiskano u Rijeci, svibanj 2019.

Ogranak Matice hrvatske u Rijeci

uzoru na velike perzijske klasike, što je jedinstveno u povijesti osmanske književnosti

Milivoj mirza a. Malić – JEDAN ŽIVOT I JEDNA KNJIGA

5 https://iitb.ba/wp-content/uploads/2016/06/Malic_final.pdf., preuzeto 8.10.2018. Kao suizdavači se

U kritičnom trenutku, krajem 1925. godine

da bi me onemogućio kod francuske komisije.[...] Ja studiram sada, naime ove godine,

“[...] Pitate me, ko sam, što sam i kako dogjoh amo!?

11 GHB, Sarajevo, A-789/B, Ostavština Milivoja Mirze A. Malića, br. 62.

Sušački dani mladog milivoja malića

Krštenju je bio nazočan i dr. Lujo Kargotić, tada

Rijeka i međimurje – dragovoljac

19 Bartulović, Niko, Od revolucionarne omladine do Orjune : istorijat jugoslovenskog omladinskog pokreta,

po­voljan smještaj za sina profesora Šišića29. Na međimursko iskustvo i Čakovec ga je u travnju

Kritike, asistent na pariškom Opservatoriju Ivo Žmak preminuo 3.12.1920. u Francuskoj.

Vošickog da mu odmah pošalje honorar jer mu novac žurno

poslanstva42, što ju je izdala Muslimanska biblioteka u Mostaru. Više iz radoznalosti nego iz

50 Državni arhiv u Zagrebu, HR-DAZG-10, Gradsko poglavarstvo Zagreb, br. 9281/1922.

60 Vidjeti bilj. 20!

Malić je kasnije, u Parizu posjećivao džamiju64 i tekiju, bio u kontaktima s muslimanima

Španjolsko iskustvo – diplomacija, boks, putovanja

71 Osobni arhiv Malić – Rossi, Pismo sestri Marici iz Tunisa, 30.3.1929.

trenirao je boks u tamošnjem klubu76 i prevodio djela španjolskih pisaca.

76 Isto, br. 70, Članska knjižica boksačkog kluba u Barceloni, 1923.

Toledo, Madrid, Valladolid, pokra-

U namjeri da priskrbi potreban novac, uredniku popularne Zabavne biblioteke88 Nikoli

Studij orijentalistike u parizu

U Parizu se Malić pridružio brojnoj koloniji studenata iz

93 Vidjeti bilj. 96!

103 Vidjeti bilj. 59!

novinama110. Radi se o nekoliko manjih tekstova, uglavnom prijevoda s engleskog,

i svojevrsna infrastruktura za emigrante različitih vrsta. Osim studentske, intelektualne i

115 Vidjeti bilj. 97!

Vrlo utjecajna osoba u jugoslavenskoj zajednici u Parizu, sa značajnim funkcijama u njenim

predstavnici visoke francuske politike i znanosti, između ostalih i profesor sa Sorbonnee,

Po izvorima iz obitelji ta slikarica je bila tamo na školovanju a pripadala je krugu priznatih

130 Isto, br. 164/1, Preporuka Henrija Masséa, Pariz, 22.5.1928.

rukopisa iz Bratislave, njihovi planovi oko

139 Isto, br. 32, 33, 34, 37, 39, 40-42.

nacionalnom okruženju Pariza pa i u Tunisu, učili su

Smodlaka je pokušao osobno u Ministarstvu prosvjete u Beogradu isposlovati da Malić

kompilacija četiri odlomka, iz poglavlja I. (o brzom širenju Islama) i V. (o islamskom

jednu mogućnost, uredio je da se preko Instituta za slavenske studije do kolovoza te godine

na Azurnoj obali172. U krajnje nepovoljnim okolnostima u lipnju 1933. godine rođena je

prosvjete kao i svojom preporukom profesoru Eisenmannu sa Instituta za slavenske studije

194 Gazić, Lejla, Naučno i stručno djelo..., str. 30.

zajednici. Na sprovodu je govorio

207 Okić, Muhamed Tajib, nav.dj., str. 173-175.

kao musliman sahranjen na rimokatoličkom di-

Recepcija malićeve disertacije

u suočavanju s europskom orijentalistikom svog vremena

219 Okić, Muhamed Tajib, nav.dj., str. 175.

umjetničkog djela koju Malić dosljedno koristi228. Pretpostavlja da bi Malić da je živio u

233 Vidjeti bilj. 211!

i nije realiziran. Podatak iz Nametkova nekrologa o bilježnici i tek mogućem rukopisu se

povoljan smještaj za sina profesora Šišića29. Na međimursko iskustvo i Čakovec ga je u travnju