Professional Documents
Culture Documents
50
obljetnica Dometa
1968.-2018.
DOMETI
Godina 29., broj I. – IV. 2018.
DOMETI
smotra su
Ogranka Matice hrvatske u Rijeci
koju novčano podupire
Primorsko-goranska županija, Odjel društvenih djelatnosti
DOMETI
znanstveno-kulturna smotra
Ogranka Matice hrvatske u Rijeci
Slika na naslovnici Vjekoslav Kaleb: Portret književnika i svećenika Baltazara Violića, ulje
na platnu, Betina na otoku Murteru, 1930. (Župni dvor Pirovac)
Uplata u kunama na rn.: (2402006) – (1100138560) kod Erste banke d.d. – Rijeka
TEMAT
Mladen Urem Na gori sa sedam čempresa (iz pogovora knjizi
Sabrane pjesme hrvatskog katoličkog književnika
Baltazara Violića, ulomak) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Baltazar Violić Dvije pjesničke zbirke (Žrtveni plamen,
Šibenik 1932. i Cvijet hrvatske krvi, Zagreb 1939.) . . . . . . 27
Perina Meić Anđeli i demoni u poeziji don Balda Violića ili lirski
zapisi o p(r)atnji na putu duhovnog prosvjetljenja . . . . . . . . 95
OGLEDI O POVIJESTI
Natka Badurina Kako pamtiti D’Annunzijev pohod na Rijeku . . . . . . . . . . 103
Ivan Pederin Ivo Krstelj, predsjednik privremene vlade u Splitu 1918. . . 110
Ivan Pederin Bleiburg iz zrenika emigracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
KRITIČKI PRISTUPI
Nataša Bašić Hrvatska jezično-pravopisna previranja i njihovi
suvremeni odjeci. Pravopisni otklon Nikole Crnkovića . . . . 129
LIKOVNI SUSRETI
Vinicije B. Lupis Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena
– Cesara Calisea iz Brsečina i Donata Antonia D’Orlanda
iz Luke Šipanjske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159
STVARALAŠTVO
Stratis Mirivilis Klepsidra (S novogrčkog na
hrvatski jezik preveo Luka Vukušić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181
Luka Vukušić Hladnokrvna neman . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187
PRIKAZI
Franje Puškarić Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos . . . . . . . . . . . . . 215
Mladen Urem Fikcionalna obiteljska saga, roman
s elementima hrvatske stvarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 230
Goran Crnković Narativnost i autobiografski elementi
u kratkim pričama Danijela Prodana . . . . . . . . . . . . . . . . . .235
Juraj Karninčić Privez broda uz brod na Atlantskom oceanu
na sidrištu luke Nouakchott (Mauretanija) . . . . . . . . . . . . . . 238
HRVATSKA FOTOGRAFIJA
Personae gratae . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243
Tuga Tarle O izložbi fotografija Personae gratae Vesne Zednik . . . . . . . . 245
Davor Velnić Uočiti nevidljivo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249
Vesna Zednik Izložba fotografija Personae gratae. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261
MATICA HRVATSKA
Od broja do broja Ljetopis Ogranka Matice hrvatske u Rijeci . . . . . . . . . . . . . . . . . 293
Naklada Ogranka Matice hrvatske u Rijeci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299
riječ urednika
Poštovani čitatelji, novi broj Dometa broj 1-4, 2018. Ogranka Matice hrvatske u Rijeci je pred
vama. Iz ponuđenih priloga naših suradnika, za ovaj broj smo odabrali niz interesantnih tema
i književnih priloga za koje vjerujemo da će privući vaš interes i pružiti vam nove spoznaje i
uvide u povijest naše kulture i baštine, kao i u recentna zbivanja. Posebno smo se potrudili
donijeti nove, gledano i iz europskih obzora, relevantne povijesne ocjene nekih zbivanja
i događanja u našoj novijoj povijesti, točnije povijesti dvadesetog stoljeća. U tom smislu,
objavljeni radovi Natke Badurine i Ivana Pederina možda najviše svjedoče tomu u prilog.
Međutim, i drugi prilozi, kao što su prikaz života i djela Baltazara Violića ili fotografski opus
Vesne Zednik, kao i Nataše Bašić, Vinicija B. Lupisa, Tuge Tarle, Davora Velnića, Stratisa
Mirivilisa, Luke Vukušića i drugih autora, vrijedan su doprinos našoj časopisnoj periodici.
Podjeljak Temat predstavlja pjesnički opus i prikaz života svećenika i hrvatskog katoličkog
pjesnika Baltazara Violića (Kuna na Pelješcu, 1891. ‒ Pirovac, 1958.) kojeg smo pripremili
uz 60-tu obljetnicu smrti ovog autora. U ovom predstavljanju podastiremo pjesme iz njegove
dvije pjesničke zbirke (Žrtveni plamen, Šibenik 1932. i Cvijet hrvatske krvi, Zagreb 1939.), a
također objavljujemo i kraće studije koju su napisali Mladen Urem pod naslovom Na gori sa
sedam čempresa i Perina Meić pod naslovom Anđeli i demoni u poeziji don Balda Violića ili lirski
zapisi o p(r)atnji na putu duhovnog prosvjetljenja. Radi se o izboru iz knjige Sabranih pjesama
Baltazara Violića, koja je u pripremi, a planira se za tisak i realizaciju u nakladi OMH Rijeka
i TZ Pirovac u 2020. godini.
Podjeljak Ogledi o povijesti donosi radove koje potpisuju sljedeći autori: Natka Badurina:
Kako pamtiti D’Annunzijev pohod na Rijeku, Ivan Pederin: Ivo Krstelj, predsjednik privremene
vlade u Splitu 1918. i Ivan Pederin: Bleiburg iz zrenika emigracije. U Kritičkim pristupima
Nataša Bašić objavljuje svoju studiju Hrvatska jezično-pravopisna previranja i njihovi suvremeni
odjeci. Pravopisni otklon Nikole Crnkovića. U Likovnim susretima Vinicije B. Lupis objavljuje
7
Goran Crnković Riječ urednika
rad Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena ‒ Cesara Calisea iz Brsečina i Donata
Antonia D’Orlanda iz Luke Šipanjske.
Stvaralaštvo donosi kratku priču Stratisa Mirivilisa pod naslovom Klepsidra, koju je s
novogrčkog na hrvatski jezik preveo Luka Vukušić, čiju priču Hladnokrvna neman, također
objavljujemo u ovom broju.
Prikazi donose sljedeće autore; Franje Puškarić: Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos,
Mladen Urem: Fikcionalna obiteljska saga, roman s elementima hrvatske stvarnosti, Goran
Crnković: Narativnost i autobiografski elementi u kratkim pričama Danijela Prodana i Juraj
Karninčić: Privez broda uz brod na Atlantskom oceanu na sidrištu luke Nouakchott (Mauretanija).
Hrvatska fotografija predstavlja izvrstan fotografski opus autorice Vesne Zednik, naslovljen
Personae gratae. O autorici pišu Tuga Tarle (O izložbi fotografija Personae gratae Vesne Zednik)
i Davor Velnić (Uočiti nevidljivo).
U posljednjem dijelu, Od broja do broja, donosimo pregled aktivnosti riječkog Ogranka
Matice hrvatske i prikaz naklade našeg ogranka.
Ove 2018. godine, časopis Dometi obilježava pola stoljeća postojanja. Velika je to obljetnica koju
doseže mali broj serijskih publikacija posvećenih kulturi u Hrvatskoj. Ovako dugo vremensko
razdoblje djelovanja, uza sve nepovoljne okolnosti, potvrda su duboke ukorijenjenosti hrvatske
kulture u našem zavičaju i potvrda neiscrpnosti sadržaja koji nas okružuju i koji čekaju svoju
tematizaciju, vrednovanje i postavljanje u okvire naše povijesne baštine. U svim odjeljcima
predstavljenim u ovom broju časopisa pronaći ćete zanimljivo štivo koje smo pomno odabrali za
prezentaciju. Nažalost, ponovo moramo istaknuti kako su oskudna sredstva koja prima riječki
OMH nedostatna za redovito izlaženje. U okviru takvih, vrlo često demotivirajućih datosti,
iznalazili smo i pronalazili nove mogućnosti opstanka našeg Ogranka Matice hrvatske, trudeći
se da nam ograničena sredstva ne budu opravdanje za nekvalitetan izbor tema i sadržaja.
Koristim ovu priliku i u obljetničkom raspoloženju još jednom podsjećam naše čitatelje i
suradnike na potrebu produženja pretplate na naše Domete, jer nam je taj oblik potpore važan
za opstanak časopisa a također pozivam sve naše stare, ali i buduće suradnike da nam se jave
sa svojim prilozima, kako bismo u i budućnosti pronašli putove daljnjeg opstanka i realizacije
naših izdanja (knjiga i časopisa).
Goran Crnković
8
Na gori sa sedam čempresa
Mladen Urem
9
Mladen Urem
10
Baltazar Violić u listu Obitelj 1938.
11
Na gori sa sedam čempresa
Mladen Urem
12
Na gori sa sedam čempresa
13
Mladen Urem
14
Na gori sa sedam čempresa
15
Mladen Urem
Povodom šezdesete obljetnice smrti Baltazara Violića, 14. rujna 2018. godine, Općina Pirovac
je zajedno s Turističkom zajednicom Pirovca podigla spomen ploču na zidu Župnog dvora, a
na mjesnom groblju, gdje je pjesnik sahranjen, postavljen je spomen sljedećeg sadržaja:
Ovdje u miru Božjem počiva
Baltazar Violić
Kuna na Pelješcu, 21. travnja 1891. – Pirovac, 14. rujna 1958.
hrvatski katolički pjesnik, književni kritičar, esejist, dobrotvor
i svećenik u Pirovcu od 1935. do 1958. godine
Tekst za spomen ploču na zidu župnog dvora u Pirovcu je napisan uz pomoć i sugestije
šibenskog biskupa msgr. Tomislava Rogića, na čemu mu se ovom prilikom zahvaljujem.
Također, toga dana je u emisiji Tv kalendar Hrvatske televizije, emitiran prilog o pjesniku
kojeg je napravila Renata Labaš. U realizaciji svih ovih nastojanja, postavljanja spomen ploče
pjesniku, te spomena na grobnicu, kao i niza drugih radnji poduzetih za predstavljanje ovog
značajnog književnika široj javnosti, uključujući i potporu tiskanja knjige Sabranih pjesama
U župnom dvoru u Pirovcu živio je i djelovao od 1935. do 1958. godine
hrvatski katolički pjesnik, književni kritičar, esejist, dobrotvor i svećenik
Noć u samostanskom vrtu
16
Na gori sa sedam čempresa
17
Mladen Urem
prof. Urema, pa s njenim dopuštenjem dajem njezin broj telefona: (020) 418-498. Eto,
neki koračić za prof. Urema. Što se mene tiče, iako u zdravstvenim poteškoćama, i dalje
se bavim pisanjem, ponajviše oko našega P. Iva Perana, čiji veliki životopis privodim kraju.
Doduše, nerijetko me hvataju i drugi za kakve recenzije, predgovore, pogovore, a vodim
i projekt obilježavanja 130. obljetnice od rođenja našega glazbenika (fra Ivina učitelja u
glazbi) i mučenika komunističkog režima, fra Bernardina Sokola, što će se održati u svibnju
slijedeće godine, u trajanju od tri dana. A Vama i Vašoj obitelji, užoj i široj, želim puno
Božjeg blagoslova i uspjeha u životu i radu. Mir i Dobro!
fra Bernardin“
Povjesničar dr. sc. Vinicije B. Lupis iz Instituta „Ivo Pilar” u Dubrovniku na moj upit o
Baltazaru Violiću, 29. prosinca 2017. godine elektronskom poštom odgovara:
„Poštovani,
Drago mi je da ste mi se obratili, pošto znam njegovu svojtu. Kada ispitam izvore ja ću
Vam se javiti, a u biografijama shematizma naše biskupije njega nema, a što može značiti
da je bio franjevac koji je prešao u dijecezansko svećenstvo. Veza s Jurkićem je logična, jer
je njegov prijatelj bio fra Krsto Selak iz Kune. Imate na internetu dva rada o Jurkiću vezana
uz moje ime. Lijepi pozdrav i čujemo se.
S poštovanjem,
Vinicije B. Lupis!“
18
Na gori sa sedam čempresa
Svjedočanstva ljudi u Pirovcu i Šibeniku, koji se sjećaju Baltazara Violića, također puno
kazuju. Primjerice od nekoliko starijih mještana sam čuo da je 1962. godine Miroslav
Krleža donio cvijeće na grob don Balda. Don Ante Skračić, umirovljeni svećenik Šibenske
biskupije, puno mi je pomogao u sastavljanju velikog broja kockica iz složenog mozaika
života i rada ovog pjesnika. Ističe, Violić je bio čovjek vrlo jake duhovnosti, koji je otklanjao
zlo svojim propovijedima, koji se znao boriti protiv svega što puk dovodi u kušnju i koji
19
Mladen Urem
20
Na gori sa sedam čempresa
se suprotstavljao zlu i svemu što može izobličiti čovjeka. Gospođa Ema Vukman (1924. –
2019.), koja je bila izuzetno religiozna osoba, mještanka Pirovca, sudionica antifašističkog
pokreta, partizanka, čiji je brat stradao u nacističkom logoru u Njemačkoj 1943. godine, a
čija je kuća smještena točno nasuprot Župnom dvoru u Pirovcu, sjeća se svoga prijatelja i
duhovnog pastira don Balda kao čovjeka okrenutog ljudima, koji je uvijek bio u nastojanju
da im pomogne i da ih zaštiti. Pogotovo je to pokazao za talijanske okupacije Dalmacije,
kada je ne jednom stavio svoj život u direktnu pogibelj, kako bi zaštitio djecu i pučanstvo.
Talijani su ga vodili na strijeljanje, ali su u zadnji tren odustali, zbog straha od reakcije
stanovništva. Pričala je kako je na Badnjak 1944. održao snažan govor na misi u kojem je
osudio fašističke i nacističke zločine, tako da su svi ljudi u crkvi plakali. Među njima je bilo
i puno partizana, koji su se presvukli iz uniforme da posjete svoje obitelji u Pirovcu. I sam je
teško proživio talijansku okupaciju. Njegovu nećakinju Blaženku su talijanski vojnici ispred
rodne kuće u Kuni, silovali i ubili.
Jedan biografski podatak kojeg mi je Ema Vukman ispričala, govori o metafizičkoj dimenziji
životne priče Baltazara Violića, On je, kako joj je pričao, kao dječak u Dubrovniku bio
zaljubljen u jednu djevojku plemićkog podrijetla kojoj su roditelji zabranili da se viđaju.
Djevojka se zvala Marija. Kada su vidjeli da će njihova veza biti nasilno prekinuta, zajedno
su odlučili da će on otići u svećenike a Marija u časne sestre i da će svoj život posvetiti Bogu,
21
Mladen Urem
kada se već na ovom svijetu ne mogu voljeti. Nakon nekoliko godina, Marija je umrla od
tuberkuloze i na samrtnoj postelji žalosnom Baltazaru rekla neka ne plače i očajava jer će
ona uvijek biti s njim, dolaziti mu u snovima i govoriti što će se dogoditi, čega se treba
čuvati i kako treba postupati. I zaista, don Baldo je često govorio gospođi Emi kako ga je
u snovima pohodila Marija i sve što se važno dogodilo, ona mu je prije toga najavila. I rat,
i smrt njegove nećakinje i fašističko bestijalno ubijanje pučanstva, komunističku represiju
nad vjerom, sve, sve govorio je don Baldo Emi. Uvijek je sa sobom nosio bilježnicu i u nju
olovkom pisao svoje dojmove, pjesme, crtice. Ema Vukman je pričala da je išao pomagati
ljudima bilo noću, bilo danju. Nikada mu nije bilo teško otići.
Profesorica Karmen Turčinov u svojoj doktorskoj disertaciji, Patrijarhalni odnosi moći i
njihova subverzija u kulturi Murtera i Kornata od polovine XIX. do polovine XX. stoljeća
(Zadar 2015.) metodom intervjuiranja stanovnika otoka Murtera zabilježila je i sljedeće
svjedočanstvo o Baltazaru Violiću:
„Kao što je kućni prag razgraničavao obiteljski život od javnog, tako su i raskršća u selu
imala ambivalentno značenje granice između uređene ljudske zajednice i nepoznatog, pa i
opasnog svijeta izvan te zajednice. Rijetke informacije koje su dolazile do njih o svijetu u
kojem žive većina je primala sa zadrškom. Njihov svijet je bio između neba, na kojem je
negdje iznad njih u svjetlosnim visinama bio raj, a ispod njih, negdje u crnim dubinama,
pakao. Ima u Murteru jedna priča u vezi s raskršćem koju sam čula od više kazivačica pa ću
je prepričati s posebnim osvrtom i objašnjenjem simbolike koju sam prepoznala.
U Selu, u starom Murteru još uvijek ima kuća koja se zove Viknica.U toj kući je živjela
obitelj s pet – šest braće. Svi su bili oženjeni i imali djecu. To nije bila neuobičajena obiteljska
brojnost, ali je u toj obitelji vladao jako veliki nemir. Djeca su stalno plakala, a odrasli se
svađali. Jedne večeri odrasli izmučeni takvim ozračjem odlučili su potražiti pomoć. Otišli
su kod tadašnjeg betinskog svećenika don Balda (Baltazar Violić bio u Betini do 1935.)
nadajući se da će njegovim savjetima popraviti svoju obiteljsku atmosferu. Svećenik ih je
saslušao i pozvao ih svih, njih i djecu, da dođu na raskršće na izlazu iz Murtera gdje se križaju
putevi; jedan vodi za groblje, jedan za Murter, a jedan za Betinu. Bilo je doba oko ponoći.
Svi su stali u krug i svećenik je rekao: “Sotono izađi iz ove mirne obitelji“. Savjetovao im je
da sutra po danu pretraže svoje savjesti i kuću i ako imaju nešto tuđe neka vrate. Sutra su
po danu sve izvadili iz kuće van i našli, zamotan u neke stare krpe, stašorij (Monstranca,
22
Na gori sa sedam čempresa
23
Mladen Urem
Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nekoliko godina redovito vikendom odlazio u Krašić kod
svoje djevojke, koja je stanovala u susjedstvu kuće u kojoj je u kućnom pritvoru bio kardinal
Alojzije Stepinac. Tamo ga je moj otac upoznao, ponekad posjećivao i razgovarao s njim.
To će kasnije biti „otegotna okolnost“ mome ocu za realizaciju Violićeve knjige. Također,
moram ovdje napisati kako mi je otac početkom devedesetih godina prošloga stoljeća
jednom prilikom pokazao još jedan svežanj Violićevih književnih radova u kojem su bili
isječci iz novina s objavljenim njegovim književnim radovima, kao i neki neobjavljeni
dramski radovi, s književnom kritikom koju je on pisao. Tada mi je otac rekao da bi
to trebalo ići u drugu, zasebnu knjigu sabranih Violićevih djela, kada je budemo radili.
To je ujedno bio prvi i zadnji put da sam vidio taj svežanj Violićevih nepoznatih djela.
Nakon očeve smrti 2009. godine, odlučio sam izvršiti očevo obećanje Violiću i polako
pripremati knjigu njegovih Sabranih pjesama. Tražio sam taj svežanj u očevoj rukopisnoj
ostavštini ali ga nisam uspio nigdje pronaći. Ipak, smatram kako je važno istaknuti da
je Violić prvenstveno bio pjesnik, koji je u svome radu, pored dominantno duhovne i
vjerske tematike, znao biti i socijalno angažiran (što ga je očito, jednim dijelom dovelo
do kontakta s Miroslavom Krležom, Ivom Kozarčaninom, Vjekoslavom Kalebom, pa i
s Vladimirom Nazorom) ali prije svega svestrani književni stvaralac, koji je ispisivao i
24
Na gori sa sedam čempresa
druge književne forme kao što su esej, kritika, publicistika, dramski i prozni rad.
Don Baltazar Violić je bio vrlo cijenjen i omiljen u narodu šibenskoga kraja, gdje ga i danas
pamte po dobrim djelima i brizi za ljude. Jedan dio gradiva vezanog za život i djelovanje
Baltazara Violića (osobni dokumenti, fotografije a možda i pjesme, prikazi, eseji?) mogao
se pronaći u pirovačkoj Župi Gospe Karmelske, na što me je uputio sadašnji župnik don
Hrvoje Kolak, koji nažalost nije imao vremena posvetiti se potrazi za tim vrlo vrijednim
gradivom. Kasnije mi je don Kolak rekao da je različito arhivsko gradivo koje je pronašao
u svome župnom dvoru predao don Olegu Petroviću, arhivaru Šibenske biskupije, inače
župniku u šibenskoj župi Njivice. Valjalo bi potragu svakako nastaviti u Šibeniku.
Fascinira podatak kako se 1946. godine u češkom književnom časopisu Archa (Olomouc)
objavljuju pjesme Baltazara Violića i Vladimira Nazora (u istom broju!). Violić je tada
prezreni katolički pjesnik s margine a Nazor predsjednik Sabora Narodne Republike
Hrvatske. Nepoznato je i Violićevo druženje s Lujom Marunom, ocem hrvatske arheologije,
njihov zajednički boravak na starohrvatskim lokalitetima. Marun je došao do impozantnih
otkrića i spoznaja o povijesti hrvatske države, njezinih kraljeva i vladara, do tajni koje je
samo on znao (o čemu je ponešto don Baldo pričao mome ocu). Iznenađuje portret, ulje na
platnu koje se čuva u Župnom dvoru u Pirovcu, autora istaknutog hrvatskog književnika
Vjekoslava Kaleba, koji je 1930. godine portretirao i to vrlo uspješno, Baltazara Violića što
je značajno i za proučavanje Kalebovog slikarskog opusa. Naime do danas se znalo samo da
je radio crteže, niti jedno ulje u njegovu autorstvu nije poznato niti otkriveno, osim portreta
25
Mladen Urem
na kojem je don Baldo. O slikarstvu Vjekoslava Kaleba, njegovom stilu i tehnikama, puno
mi je ispričala istaknuta književna teoretičarka i autorica knjige o Kalebu, dr. sc. Katica
Čorkalo, na čemu joj se zahvaljujem. I kontakti Baltazara Violića s kardinalom blaženim
Alojzijem Stepincem bili su vezani uz hodočašća u Lurd o čemu je više puta razgovarao s
mojim ocem, koji je pohodio kardinala uznika.
Pjesma Baltazara Violića Molitva Isusu u čast bl. Nikole Tavilića (u ovom broju časopisa se
nalazi na str. 93-94) a koja je prvotno objavljena 1939. godine u knjizi Cvijet hrvatske krvi
pokazuje pjesnikovu nakanu da se Tavelić predstavi kao svetac zaštitnik hrvatskog naroda,
što se konačno i obistinilo 1970. godine kada je Tavelić proglašen svecem. Violić je puno
napravio u nastojanjima za kanonizaciju Nikole Tavelića ali to je danas u našoj kulturnoj
javnosti nepoznato.
Preslike lista Obitelj dobio sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Zahvaljujem
se kolegici Marti Kovač iz odjela međuknjižnične posudbe.
Iako se u ovom tekstu povlače samo neke osnovne koordinate i smjernice o radu i djelu
Baltazara Violića, zasigurno se radi o jednoj izuzetno značajnoj osobi iz povijesti hrvatskog
katoličkog pjesništva, nesvakidašnjeg duhovnog poslanja, ali i još više, osobi koja zaslužuje
biti dio opće povijesti hrvatske književnosti i kulture. Zaista je potrebno sustavno se
pozabaviti njegovim životom i djelom, kako bi se taj doprinos približio kulturnoj publici,
znanosti o književnosti i čitateljima.
26
Dvije pjesničke zbirke
Baltazar Violić
ŽRTVENI PLAMEN
***
Nosim ga dugo.
Svetom eteričnom plamenu
Lomača cio sam ja. Bolovi i žrtve ga raspaljuju
Prkose njegove zublje oluja crnom pramenu.
Moja ih čuva duša ko Veste bijela svećenica.
– Blista nad mojim srcem snježna bisova sjenica.
Krista misteri u njoj kraljuju.
27
Baltazar Violić
MASLINA
28
Dvije pjesničke zbirke
LOVOR
29
Baltazar Violić
ČEMPRES
30
Dvije pjesničke zbirke
CREPUSCULUM MATUTINUM
Iščezava noć.
Nebesko nepregledno kube
Zvoni sanljivom čežnjom angelusova psalma.
Ne vidiš. Al osjećaš: dolazi velebna bijela
Prikaza.
Zvijezde je umiruć ljube...
Prati je liljanov cvijet, iđirot, ruža i palma.
Sva su omamljena bića mirisima Njezinog vela.
31
Baltazar Violić
U HRAMU
32
Dvije pjesničke zbirke
ČASOVI OSAMLJENJA
33
Baltazar Violić
ZAŠTO SI KLONUO?!
34
Dvije pjesničke zbirke
U DANIMA ŽEGE
35
Baltazar Violić
RUŽI S VISINA
36
Dvije pjesničke zbirke
CRVENA KUPINA
37
Baltazar Violić
RUŽI
38
Dvije pjesničke zbirke
UZ GOLGOTU
Nema staze
Na kojoj
Ja ne bijah stranac.
Posijedih, no ne od starosti,
Već gladi, nemira, strave:
Za kratkog noćnog počinka
Osjetih gdje me nevina
Ruke zlikovca dave. Ne, ovaj život nije za me užitak.
Lukul i Sardanapal
Ipak među vama ja sam veseo. Kad su me vidjeli da sjednem za njihov
U dimu cigareta, u blijesku čaša i cvijeća stol?!
Vi ne znate valjda – Zaboravljena u pustoj osami
Tko vam sve priča Krijepi me reski napitak
Te čudne legende. – Bol.
– A i tad moja pleća
Žežu udarci biča... I tako približujem se kraju,
No nijesam tužan – Ljudima
Rekoh milu riječ i dadoh dobru dušu.
Vjerujem – na nebu zvijezde
I za me šapću o raju.
39
Baltazar Violić
S LOMAČE
Kidaš se
Od moje duše,
Mojih nabreklih nerava,
Upaljenih mi kostiju
Sentimentalni moj „ja“.
Ne žalim,
Što pravedan
Gorim na lomači.
40
Dvije pjesničke zbirke
CRVENO JUTRO
Osjećam:
Gori crveno jutro u mojim prsima.
Kroz nemirnu daleku pučinu
Propinju se krvavi valovi
I urliču u mučnim srsima.
41
Baltazar Violić
JUTARNJI PSALAM
42
Dvije pjesničke zbirke
DAN PRIMIRJA
43
Baltazar Violić
MOLITVA
44
Dvije pjesničke zbirke
Olovna, crna
Kola
Bola
Prolaze našim prsima.
Tu
S vrhom rubina smiješi se čudesna gora. O dobri Samaritanče,
Niz nju kroz mostove blistavih duga, Ranjena moja njedra
Ko lire nevidljiva zbora, Isperi cvijećem hisopa!
U sjaju diamantnih pruga,
Vesla bruji voda – – – – – Neka me ozdravljena, vedra
U dan moj zadnji
Samilosna sestrica Smrt
Vine k Tebi
U pratnji bijelog anđela.
45
Baltazar Violić
STELLA MARIS
46
Dvije pjesničke zbirke
MASLINI
47
Baltazar Violić
CREPUSCULUM VESPERTINUM
O svete minute!
Kakova blažena zaborav pretrpljenih boli!
Kakav dubok zamišljen uzdah što traži tišine!
Kakova otajna suza što plače, oprašta i voli
Obuzimlje moju dušu – – –
48
Dvije pjesničke zbirke
49
Baltazar Violić
50
Dvije pjesničke zbirke
SUZA SAMILOSTI
51
Baltazar Violić
RADNIČKE RUKE
52
Dvije pjesničke zbirke
53
Baltazar Violić
NA PRAGU SMRTI
Iz sjeverne Dalmacije
54
Dvije pjesničke zbirke
U MISTIČNE VISOVE
55
Baltazar Violić
SAMOĆA
I.
Šute moje usne kao ljetni podnevi
Puni teškoga sunca.
A na pragu mom
Prekrita mekanim sjenama tišine,
Kao legenda jedne svetačke urne, II.
Sklopivši srebrne vjeđe „Budimo jedno!“
Bdije Samoća.
Sve moje strasti danas leže mrtve
Danas je svečan dan – I cijela priroda Ko lavovi i tigri pod šakom gladijatora.
Počiva nalik na divotan ep Sve moje čežnje danas miruju.
Što ga na vječnoj harfi dopjevo
Pjesnik – Bog. Mir, dubok mir zaboravljenog okeana
Na kojem pod krilom smrti usnuše
Samoćo bijela! O dane uskrsni! Vjetrovi, galebovi i ljudi.
U dubini mi duše pjeva nebeski slap
Svesilnu himnu najveće Ljubavi, Mističan čas je. Slušam
A ja sam od ushita nijem. Astralnu harmoniju mistera.
I moja se duša vjenčava
S Vječnošću.
Spustivši lagano
Bijelu probodenu ruku vine me
Na žarko, veliko Srce i reče:
„Budimo jedno!“
56
Dvije pjesničke zbirke
57
Baltazar Violić
VIGILIJA
O Bože!
Bajamov cvijet. Bože Djevičanstva i Mladosti!
Zarobio si mi srce i snagu
Osjećam Tvoj svesilni dah Ropstvom svoje slobode.
I vijorenje nevidljivog Ti plašta Stvorio si me sijačem
Protkana plamenim krilima heruba. Svoje životvorne Riječi.
58
Dvije pjesničke zbirke
VRELO PROVIDNOSTI
59
Baltazar Violić
60
Dvije pjesničke zbirke
EUHARISTIJA
61
Baltazar Violić
ŽRTVA
62
Dvije pjesničke zbirke
NA NJEGOV DAN
63
Baltazar Violić
64
Dvije pjesničke zbirke
DUH PARAKLET
65
Baltazar Violić
Dugo
Kroz suha proljeća i
Mrke ledene zime
Gojio sam bijelu mirisnu ružu
Za srebrnu vazu iskićenu biserom
Što stoji na Tvome oltaru, do Tvojih nogu
Koje gaze
Paklenog Zmaja.
66
Dvije pjesničke zbirke
VJETROVI
Vjetrovi!
O braćo moja vjetrovi!
U apokaliptični dan kada vođeni
Srdžbama muja trubljahu anđeli straha,
I padahu zvijezde ko lišće s hvoja,
Mi bijasmo rođeni:
Djeca oluje, krvi i zvjezdanog praha
O braćo moja,
Vjetrovi!
67
Baltazar Violić
SIONSKA SVIJETLA
- LEGENDE O SV. FRANJI
68
Dvije pjesničke zbirke
2. PURPURNO JUTRO
69
Baltazar Violić
„Franjo!“ –
U žarkom titraju uzdaha
Procvjetala su davno zatvorena usta
Propetog Boga.
Herubske uzvitlaše plamove
Rane i misteriozna mu zjena...
– Na Kristovim prsima,
70
Dvije pjesničke zbirke
71
Baltazar Violić
Tu
Nakon duge svete vigilije
Čudesni asiški Patrijarha
U tihom je snu
Sklopio trudne oči.
Sviće...
Odozgo s crne klisure,
Dok rojevi umiru zvijezda,
Razmata orao kreljuti sure
S visokog roneći gnijezda.
72
Dvije pjesničke zbirke
Pjevajmo Gospodu
– Reče, prijatelju plavih visina,
Orle sunčani
– Brate!
5. JA KRISTOV BOHEM
73
Baltazar Violić
Grabe ga i zvijeri,
Trgaju
I ruke lakome.
Svejedno –
Ja putujem dalje i dalje:
Nose me hitra kola...
74
Dvije pjesničke zbirke
SVETOME ANTUNU
– JUBILARNA PJESMA –
1931
75
Baltazar Violić
76
Dvije pjesničke zbirke
BLAŽENOJ HOZANI
– LITURGIČNA HIMNA –
77
Baltazar Violić
APOTEOZA
IZIDORU
Visoko
U plavilu neba
Ko sitni
Biserni atom
Plovi.
Titraju strune
Eterične,
Bijele
I blage:
Njegovi
Mistični snovi.
Anđeli
Sa Bijelog Brda
Mole
I rone
U visove plave
Diže se
U zagrljaj Boga
On – – –
– Labude Isusov
Ave!
78
Dvije pjesničke zbirke
79
Baltazar Violić
EXCELSIOR
1
Sv. Mihovil, zaštitnik grada Šibenika.
80
Dvije pjesničke zbirke
NA BRIBIRSKOM BRDU
1
U bribirskoj crkvi sv. Marije bio je pokopan ban Pavao Šubić i drugi iz njegova roda.
81
Baltazar Violić
RIVO – TORTO
82
Dvije pjesničke zbirke
Odletio je...
Srce srodno, neodoljiva nostalgija
vuče ga tamo, gdje sunce sja
nad rodnim gradom,
selom i dolinom,
gdje pastir u majčinoj mu riječi
zove ovce na vrelo
i jutarnju livadu.
83
Baltazar Violić
Osjeća:
miriše srodan mu znoj. Ključa
krv njegove krvi. Nervi njegova srca
prošireni su u bratskim prsima...
To je dio rodne mu zemlje.
Njegov narod.
84
Dvije pjesničke zbirke
BOGUMILSKI DJED
85
Baltazar Violić
Šumi more. Pozlaćeni jutarnjim suncem Možda tamo, gdje je nevini Jaganjac
pjevaju konopi na visokim katarkama uzašao na Golgotu,
poput harfe : i za njihovo čelo sazrijeva oštar trn.
kreće na pučinu brod. Teše se križ i
plete sedmerokraki bič.
S njega četiri mala brata :
četiri Kristova arkanđela, On, vječni Ljubitelj svojih,
pruženih desnica blagosiljaju zemlju, tamo gdje umirahu proroci,
što je ostavljaju gdje se je i On proslavio krvlju,
u plavilu sunca, može li im uskratiti to ?
u svilenom velu mekih oblaka.
Pučina trepti. Šumi more.
Tamo daleko iza njezinih gora Pozlaćeni jutarnjim suncem
kroz prodole, uz tiha naselja pjevaju konopi na visokim katarkama
na vrsima brda i u dolinama poput harfe. Odmiče brod.
prosuli su iskre
serafskih duša, Trojica spustiše ruke,
da joj u danima borbe, što moljahu blagoslov,
u noćima crnih iskušenja a četvrti uprav je tada,
svijetle kao vječna svijetla kad blijeđahu na dalekom obzorju
s oltara Isusovih. visoke gore, gradovi i sela,
raširio obadvije ruke
Draga hrvatska gruda poput anđeoskih krila
sve im je dala. pred tabernakulom
Sve... i kliknuo :
Samo nije mučenički vijenac. Domovino, s Bogom !
Ta njezino trnje pretvorilo bi se Opeta
u mekane liljane na njihovim glavama. vratit ću se k tebi
Njezine jele, borovi i čempresi s hiljadu blagoslova
nijesu rasli za križ, pod vijencem crvenih ruža,
već za tabernakul što su proscvjetale iz moje krvi
ili za strop od crkve, za Tebe,
ovijen oblakom tamjana. – za Isusa...
86
Dvije pjesničke zbirke
NA CILJU
87
Baltazar Violić
88
Dvije pjesničke zbirke
89
Baltazar Violić
„Pa to i mi tražimo.“
„To vas i čeka.“
90
Dvije pjesničke zbirke
U TAMNICI
Jesu li mrtvi ?
Ništa se ne čuje.
Samo od časa do časa
kapne : Čekaju nas pravedni,
kap... dok nas nadariš...“
kap...
sveta krv. Zadnja pjesma
Isusovih labudava,
Jesu li mrtvi ? ! koju prekinuše fijuci kandžija,
Nepomični su... grdne psovke i muklo trganje
Žarko rumene ruže mučeničkih tjelesa
na alabastarskoj bjelini njihovih prsiju s okrvavljenih stupova.
cvjetaju...
Iz priklopljenih očiju S istočnih gora
prodire sjaj... zavirilo je kroz crne rešetke
Na usnama im je smiješak. kao samilosni prijatelj dobro sunce :
o četiri avetna stupa
Ne. Živi su. njihala su se još samo
Razgovaraju s Bogom... krvava mučila...
91
Baltazar Violić
APOTEOZA
92
Dvije pjesničke zbirke
Isuse !
Kroz zadnju svoju suzu, što si je isplakao kao Bog-
Čovjek u trenutku smrti, vidio si i hrvatski narod, koji
Ti je kroz tisuće godina prisegao svoju vjernost.
Taj narod otkupio je svoju prisegu krvlju svojom,
spaljenim ognjištima svojim, progonstvom, glađu, umi-
ranjem bez smrti, borbama, što ih je vodio za Tvoj Križ
i svoju slobodu.
Isuse !
Ti, Tvoj Križ i borba za slobodu, koju čovjek, kao
Tvoj najplemenitiji stvor na zemlji, mora da imade, povijest
je vjekovne Mučenice, ponosne Patnice, Majke junaka,
Najljepše pod Tvojim zvijezdama, vječno mlade Hrvatske.
Ona se združila s Vjerom, koju si Ti objavio. Tvoje
Evanđelje njezina je Velika Povelja slobode. Na Pećini,
što si je Ti sazdao, savila je svoje gnijezdo, mili svoj stan,
bijela golubica Tvoja – Hrvatska Tvoja.
Sjeknule su munje, grunuli su gromovi, razbješnjeli
su se vihrovi. Izranili su tvoju golubicu, ali je nijesu ubili.
Na njoj je ona i danas. Tebi guče glasom psalma i
vjernošću doživotne zaručnice.
Apostol i Kralj : Petar i Tomislav pobratimiše se za
sve vjekove.
Pjeva Ti bijela golubica, pa i kad je ranjena. Klikću
Ti njezina polja, rijeke i potoci. Najviši vrhunci i sitni
bregovi.
Šumi njezino more veličajni hvalospjev na podnožju Tvojih oltara.
Ali kad bismo bili legendarni divovi, prenijeli bismo
na našim plećima brda naša, rijeke, more, doline i oranice
93
Baltazar Violić Dvije pjesničke zbirke
94
Anđeli i demoni u poeziji don Balda Violića ili
lirski zapisi o p(r)atnji na putu duhovnog prosvjetljenja
Perina Meić
Baltazar Violić (u puku poznat kao don Baldo) katolički svećenik, humanist i pjesnik za života
je objavio dvije zbirke pjesama: Žrtveni plamen (Šibenik, 1932.) i Cvijet hrvatske krvi: pjesme
o svetom Hrvatu (Zagreb, 1939.).
Prvu je zbirku posvetio prijatelju rev. Vjenceslavu Vukoviću, hrvatskom franjevcu koji je
niz godina djelovao u Americi skrbeći se kao svećenik za američke Hrvate. Druga je knjiga
posvećena prvom hrvatskom svecu, Nikoli Taveliću.
Violićeva poezija iz zbirke Žrtveni plamen predstavlja osobit oblik literarne transpozicije
autorova doživljaja vjere. Naglasak je na poetskoj refleksiji o (autorovu) unutarnjem svijetu, te
lirskoj interpretaciji motiva religiozne provenijencije.
Zbirka je sastavljena od sedam cjelina (Žrtveni plamen, Moj triptih, Među svjetlom i tminom,
Intermezzo sa teških staza, U mistične visove, Sionska svjetla i Epilog) sačinjenih od različitog
broja pjesama. Svaka od njih predstavlja jednu postaju na putu kazivačeve (samo)spoznaje.
Međusobno su povezane tako da se svaka sljedeća nadovezuje na onu prethodnu što govori o
autorovoj namjeri da zbirku koncipira kao „priču“, tj. kao osobno svjedočanstvo o fazama na
putu duhovnog prosvjetljenja.
Ono što je u toj „priči“ konstantno i neupitno (bar kad je riječ o njezinu sadržaju) jest jasno
istaknut katolički svjetonazor. Na formalnoj razini to je prepoznatljiv stil koji pokazuje da je
ova poezija nastala iz pera osobe usmjerene na duhovne teme s razvijenim osjećajem za nijanse
u prezentiranju unutarnjih stanja.
Violićev je pjesnički postupak prepoznatljiv po spajanju suprotnosti iz kojih proizlazi stal-
na (nerijetko dramatična) napetost. Ona, u većini pjesama, nastaje u srazu oprečnih stanja:
95
Perina Meić
mira i nemira, vjere i kušnje, optimizma i sumnje, anđeoskog i demonskog i sl. Zahvaljujući
njima, čak i sadržaji kojima nisu svojstvena propitivanja, dvojbe, odnosno stalna zapitanost
nad razlozima ljudske patnje i smisla ljudskoga života, bivaju predstavljeni osobno, u širokom
rasponu (snažnih) emocija.
Stalni kontrasti utječu i na ritmičnost Violićeva izraza, te pojačavaju dojam o tomu da nje-
gove pjesme nisu samo literarna artikulacija katoličkih tema i motiva, već i zanimljiv, verbalni
otisak autorova unutarnjeg svijeta. A on je predstavljen posredstvom figure lirskog subjekta/
kazivača čiju literarnu osobnost određuju: jak interes za duhovne sfere, razvijen osjećaj za do-
bro i lijepo te sklonost jakim osjećajima.
Violićeve su pjesme u određenoj mjeri refleksivne, ali i emocionalno obojene te izrazito sliko-
vite. Uglavnom su koncipirane kao (razmjerno) kratke poetske skice u kojima vizualni seg-
ment uvelike doprinosi stvaranju temeljnog ugođaja. U većini se pojavljuju motivi krajolika
koji su, gotovo bez iznimke, arkadijski i (ponekad čak klišeizirano) romantičarski. Ljepota i
idila prirode, u poeziji don Balda Violića, kao da nemaju alternativu. Njihova je funkcija biti
simboličkim ekvivalentom svega dobrog, Bogu ugodnog i uzvišenog.
Nasuprot njima nalaze se (često izrazito) ekspresivne slike čiji je stil nesumnjivo nastao pod
snažnim dojmom opisa iz Danteova Pakla. One su ikonički reprezent subjektovih intimnih
kušnji i nemira. Doimaju se autentičnim i umjetnički vjerodostojnim, osobito u svjetlu činjenice
da su nastale iz neutilitarnih pobuda, kao izraz i svjedočanstvo autorovih najintimnijih doživljaja.
Danteovski stil u opisu (paklenih) muka, tj. njegova (don Baldu Violiću) suvremenija inačica
koju dosta dobro opisuje sintagma „estetika ružnog“, funkcionira kao važan indikator. On
pokazuje da njegov rukopis nije ostao bez utjecaja onodobnih književnih strujanja i autora
koji su rado koristili nelijepe, često apokaliptične, slike kao sredstvo umjetničkog iskaza.
U suglasju su sa stalnim oprekama (na relaciji lijepo – ružno, dobro/moralno – demonsko)
i česte emocionalne amplitude, odnosno naglašene opreke između strastvenog zagovaranja i
bezrezervnog izgaranja (o kojem najeksplicitnije kazuje naslovna sintagma – Žrtveni plamen) u
pokušaju ostvarenja uzvišenih ciljeva, s jedne strane, te muke trpljenja zbog nemogućnosti njihova
postizanja, s druge strane. Autor ih je prezentirao preko pjesničkih slika čiji značenjski i gradbeni
aspekti pokazuju da nisu nastale kao plod trenutnog nadahnuća, već dobro promišljene organi-
zacije. To se vidi u svim segmentima teksta, osobito na razini kompozicije koja ima razrađenu
96
Anđeli i demoni u poeziji don Balda Violića ili
lirski zapisi o p(r)atnji na putu duhovnog prosvjetljenja
razvojnu (linearnu) dinamiku: od prvih stihova pjesme Žrtveni plamen do posljednje Na gori sa
sedam čempresa (koja sačinjava završnu kompozicijsku cjelinu nazvanu kao Epilog).
U prvoj je pjesmi zbirke zacrtan i njezin glavni tematski okvir, te istaknuta važnost kazivanja o
duhovnim iskustvima. Dane su i zanimljive metaliterarne naznake u kojima je autor ponudio
svojevrsni komentar vlastitog stvaralaštva označivši svoje pjesme nostalgičnima. Nostalgija o
kojoj je riječ u uskoj je vezi s religioznom orijentacijom na planu sadržaja. Implicira čežnju za
pronalaženjem smisla, duhovnog smiraja, tj. subjektova ispunjenja u duhu Kristova nauka.
Put do njegove realizacije pun je različitih izazova. Potvrđuje se to već u pjesmama drugog ciklu-
sa, Moj triptih. One su, kako se može zamijetiti, osobnije, s bogatijim i raznovrsnijim opisima
emocionalnih stanja. U njima se prijelaz iz općenitog u subjektivno, tj. individualno najjasnije
očituje (češćim) izborom prvoosobnog načina kazivanja, ali i izdvajanjem znakovlja koje nosi
različite konotacije. Maslina, lovor i čempres, u sastavcima ovog ciklusa, postaju nekom vrstom
sinegdohe subjektove literarne osobnosti, odnosno njegova životnog puta, kao i svega onoga što
je držao vrijednim. To su: posvećenost ljepoti, dostojanstvenost, postojanost u vjeri te istrajnost
u prihvaćanju sudbine koja je, kako se sugerira, uvijek dio nekog šireg Božjeg plana.
U trećem se ciklusu izrazitije javljaju kontrasti koji omeđuju krajnje točke subjektova doživljaja
Boga i prirode, ali i vlastite egzistencije. Od mističnih se trenutaka u višim sferama do crnih
močvara, gnjusnih himera, otrovne vode, podlih meduza (da se navedu tek neke karakteristične sin-
tagme) otkrivaju putovi i stranputice njegove potrage za duhovnim ispunjenjem i ravnotežom.
Težina usuda koji ga prati prezentirana je u slikama nemirna srca osuđenog na, kako se navodi u
jednoj od pjesama, borbu koja nadilazi ljudske i duhovne kapacitete. Njihov je formalni ekviva-
lent ekspresivni stil za kojim je Violić posezao rado i često – čak i u pjesmama koje se referiraju
na vanjski, stvarni svijet. A takve su koncentrirane u ciklusu Intermezzo sa teških staza.
Tri pjesme ove cjeline zbirke predstavljaju svojevrsni odmak od sfere duhovnog, odnosno od
lirske introspekcije kakva je dominirala prvim dvama ciklusima. Kazivač se, kako je razvidno,
okreće temama iz običnog života i svakodnevice. Ali samo nakratko. Ono što slijedi – uz
kratkoću spomenutog ciklusa koju također valja tumačiti kao važan znak – pokazuje da su
autoru bila važnija neka druga pitanja.
Sudeći prema sadržaju pjesama objedinjenih u ciklusu koji dolazi to je stremljenje, odnosno
pokušaj dosezanja mističnih visova (koji su i istaknuti u naslovu ovog ciklusa). Izazovnost i
97
Perina Meić
težina u realizaciji takvog cilja najjasnije se vidi u stalnom balansiranju među suprotnostima
(bogohulničkom vatrom, vinom paklenoga trsa i težnje da se s Bogom bude jedno) koje su
njegova stalna p(r)atnja.
U pretposljednjoj cjelini zbirke, u ciklusu Sionska svjetla, nagovještava se razrješenje drama-
tike koja je svoju kulminaciju dosegla u pjesmama prethodnog ciklusa (U mistične visove).
Kako je razvidno iz uradaka koji čine ovu kompozicijsku cjelinu, smiraj je izvjesniji. Čak
je i atmosfera u pjesmama, ali i u pjesnikovu unutarnjem svijetu, spokojnija. Sve to, u
konačnici, ima snažan, gotovo katarzičan učinak.
Unutarnju ravnotežu i osjećaj ispunjenja subjekt doseže u trenucima kad svoje kušnje uspore-
di (ili se pak poistovjeti) s borbama koje su odredile živote znamenitih svetaca: Svetog Franje,
Svetog Antuna ili Svete Hozane. Njihovi su mu primjeri najbolji putokaz i utjeha u svim
vrstama (duhovnih i dr.) izazova. Oni su najbjelodaniji dokaz o smislenosti trpljenja i patnje.
Zbirka Žrtveni plamen svoj katarzični finale postiže pjesmom U gori sa sedam čempresa
koja, kako je već istaknuto, sačinjava zadnju kompozicijsku cjelinu nazvanu (ne slučajno)
Epilogom. U njoj se, kroz nadu u ponovno uskrsnuće, nagovještava po(r)uka radosti i mira.
Nova se perspektiva rađa kao rezultat autorovih (mjestimice dramatičnih) duhovnih tra-
ganja za dalekom metom, tj. bisernom zvijezdom koja simbolizira posljednje utočište, oslonac
i smisao. Ona je, da parafraziramo stihove ove pjesme, svjetlost u mraku, točnije smjerokaz
koji pokazuje kako put do praga raja može biti težak, trnovit, ali i isplativ.
*
Druga Violićeva zbirka Cvijet hrvatske krvi: pjesme o svetom Hrvatu objavljena je 1939.
godine u Zagrebu. Posvećena je franjevcu Nikoli Taveliću (Šibenik, oko 1340. godine –
Jeruzalem, 14. 11. 1391), mučeniku i prvom hrvatskom svecu. Predstavlja svojevrsni lirski
zapis o svečevu životu, točnije njegovim najpoznatijim epizodama: od zaređenja, odnosno
stupanja u franjevački red u Bribiru, preko misionarske djelatnosti u Bosni, pohoda u Kris-
tovu domovinu te stradanja zbog Isusova nauka.
S obzirom na to da u stihovima prati kronologiju događaja koji su obilježili život pozna-
tog mučenika, knjiga bi se mogla promatrati i kao neka vrsta drame u stihovima koja, uz
ostalo, ima i zanimljiv intermedijalni koncept. U prilog tomu govori karakteristična uporaba
različitih diskurzivnih strategija u kojima se, kao važne sastavnice pojavljuju: likovnost (koja
98
Anđeli i demoni u poeziji don Balda Violića ili
lirski zapisi o p(r)atnji na putu duhovnog prosvjetljenja
je najuočljivija u opisima krajolika), glazbenost (koja dolazi do izražaja u rimama i načinu
koncipiranja slobodnog stiha), primjena dramskog modusa (kroz poetske dijaloge i autorove
monologe) te narativnost pjesničkih sastavaka. Intermedijalnu komponentu knjige dodatno
ističe činjenica da ju je crtežima ilustrirao znameniti hrvatski slikar Gabrijel Jurkić. Njegova
je slikarska interpretacija 13 pjesama zbirke donijela novu kvalitetu Violićevim sastavcima, te
otvorila zanimljivu dramsku perspektivu u njezinu razumijevanju – ponajprije zbog činjenice
da se ilustracije mogu smatrati nekom vrstom scenografije na kojoj čitatelj prati tijek radnje,
točnije, njezine glavne „činove“/epizode opjevane u Violićevim stihovima.
Promatrana kao intermedijalni, (su)autorski projekt, knjiga Cvijet hrvatske krvi Baltazara
Violića, s Jurkićevim ilustracijama, svjedoči o ukorijenjenosti autorova stvaralaštva u
stilski koncept moderne. Za djela je tog razdoblja karakteristično povezivanje različitih
medija umjetničkog iskazivanja. Slika, riječ, glazba, pokret... sve je povezano, međusobno
objašnjivo i spregnuto. U svjetlu se te činjenice i ova knjiga pokazuje kao zanimljiv uradak
koji, uz ostalo, neizravno svjedoči i o autorovim stvaralačkim nakanama kao i načinu na
koji je poimao narav književnosti. Ona je za njega, kako je napisao u (kritički intoniranom)
pismu Ivi Kozarčaninu iz 1933., „carstvo mistike“ koje otvara pogled „u život osvijetljen
Bogom i posvećen milošću“.
Na tragu je takvog shvaćanja nastala i druga Violićeva zbirka Cvijet hrvatske krvi. Za razliku
od (prve) knjige Žrtveni plamen (koja je bila u znaku autorovih intimnih sučeljavanja s ko-
jim se mogao poistovjetiti bilo koji čitatelj) ovo književno djelo ostavlja manje prostora za
igru značenjima i individualno dopunjavanje smisla. Koncipirano je tako da se jasno i ned-
vosmisleno daje do znanja tko je glavni junak „priče“ i čiji model života valja slijediti. Cvijet
hrvatske krvi sam je Nikola Tavelić. U njegovoj se osobi – koja je (očito) intenzivno zaokupl-
jala autorovu redovničku, ali i pjesničku pažnju – steklo sve najbolje od hrvatske duhovnos-
ti, morala i vjere. Takav iznimni pojedinac zavrijedio je biti književnom temom. Uzvišena
je tema zaslužila i primjerenu prezentaciju (za razdoblje moderne također karakterističan),
uzvišeni i artificijelni stil. Tom se cilju (općenito se može reći) nastojala prilagoditi i buduća
književna komunikacija. Autor se, kako je razvidno, usmjerio na čitatelja rafiniranijeg i
kultiviranijeg ukusa, čime je također pokazao bliskost modernističkoj poetici.
Kad se sve rečeno uzme u obzir, može se ustvrditi da je Violićev literarni koncept, unatoč činjenici
da su njegove zbirke (osobito ova potonja) objavljene u vrijeme kad je tzv. katolička moderna u
99
Perina Meić Anđeli i demoni u poeziji don Balda Violića ili
lirski zapisi o p(r)atnji na putu duhovnog prosvjetljenja
hrvatskoj književnosti već bila na zalazu, još uvijek bio pod snažnim dojmom njezine poetike.
O uzorima na koje se ugledao, a koji su mu bili inspirativni pri gradnji pjesničkih slika,
Violić je kazivao u svojim pjesmama. Posebno je izdvojio klasične pisce poput Vergilija,
Dantea, Paula Claudela ili Francisa Jammesa. O uzorima s hrvatskog književnog Parnasa (u
pjesmama ove, a ni prethodne zbirke) nije izravno zborio, ali je u pismu Ivi Kozarčaninu iz
1933. posvjedočio svoj stav o nekim piscima tog kruga, te napomenuo da se smatra dijelom
trojca katoličke orijentacije kojega su, uz njega, činili pisci Izidor Poljak i Milan Pavelić.
Literarno prerađujući široj javnosti poznatu temu (život i djelo Nikole Tavelića) Baltazar je
Violić u zbirci Cvijet hrvatske krvi (i ovaj put) uspješno balansirao između općeg i individual-
nog, vanjskog/javnog i intimnog. Promišljena kompozicija, česti i snažni kontrasti, kontinui-
rani dijalog s (katoličkom, ali i klasičnom) književnom tradicijom, kao i težnja za stvaranjem
složenijih, simbolički bogatijih sadržaja zaštitni su znak ove (kao i prethodne) zbirke.
Iako je evidentno pisao iz pozicije svog svećeničkog zvanja (a on često podrazumijeva aktiv-
ni angažman u promicanju Božje riječi i skrb o vjernicima-čitateljima), Violić je izbjegavao
utilitarizam i didaktičnost. Pomno je pazio da ne zapadne u zamku onog tipa stvaralaštva
koji u književnosti primarno vidi sredstvo za posredovanje moralnih ili kojih drugih poruka
i sadržaja. U pjesmama je nastojao ponuditi više: umjetnički vjerodostojan i artificijelan
iskaz o dvojbama modernog čovjeka zaokupljenog (prije svega) pitanjima duha.
Upravo zahvaljujući takvim svojstvima poezija Balda Violića može biti zanimljiva čitatelju
modernog doba. Njegovo pjesništvo, s prepoznatljivim aristokratizmom duha i (ponekad
naivnom) vjerom u ljepotu i dobrotu, može biti prihvatljivije od poezije ispunjene slikama
stvarnosnog beznađa i turobnosti.
Violićevo lirsko promišljanje o odnosu dobra i zla, o anđeoskom i demonskom (u pojedin
cu, ali i u svijetu) može privući i kao zanimljivo svjedočanstvo o jednoj osobnoj potrazi za
dobrom i ljepotom u pisanoj riječi te o iskrenoj i posvećenoj sljedbi autoriteta i istinskih
duhovnih vrijednosti.
U tom kontekstu gledano, i ovo izdanje Sabranih djela Baltazara Violića (s dosad neobjavlje
nim prilozima) ima svoj puni smisao i opravdanje.
Mostar, 14. lipnja 2018.
100
Mirjana Kos
Ogledi o povijesti
Kako pamtiti D'Annunziev pohod na Rijeku
Natka Badurina
Stota obljetnica D’Annunzijeva zauzeća Rijeke (rujan 1919. – siječanj 1921.) postavlja
struke koje se njome bave – historiografiju, studije pamćenja, kulturne studije – pred
problem vrlo različitih, često međusobno suprotstavljenih i isključivih interpretacija.
Rasprava o političkom značenju te povijesne epizode traje zapravo već desetljećima, no
čini se da naše „post-ideološko“ doba, sa svojom nametnutom ekvidistancom u odnosu na
„sve totalitarizme“, u riječkoj epizodi pronalazi osobito plodno tlo za maštanje o ideološkoj
mješavini i zajedničkim izvorima suprotnih društvenih uređenja koja su podijelila dvade-
seto stoljeće. Pri tome se suvremena rasprava manje ili više slobodno oslanja na prethodne
povijesne studije.
U vremenu poslije Drugog svjetskog rata i osobito u šezdesetim godinama prevladavala je
interpretacija D’Annunzija kao „Ivana Krstitelja fašizma“.2 Istraživanja Renza De Felicea u
sedamdesetim su godinama međutim prikazala riječku okupaciju kao politički kompozitan
događaj u kojem su sudjelovali, s jedne strane, nacionalisti-protofašisti, a s druge takozvani
„mahniti“ (scalmanati), odnosno pripadnici različitih avangardnih umjetničkih i političkih
struja koji su, u drugoj fazi okupacije, D’Annunzija nagnali da skrene ulijevo. De Feli-
ceova analiza otvorila je interpretativni niz koji se bavio osobito ovom drugom, revolucion-
arno-libertinskom komponentom, i u koji se ubrajaju, među ostalim, djela Michaela A.
Ledeena, te „više književna nego politička viđenja“ kunsthistoričarke Claudie Salaris i
1 Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom IP-2016-06-2463 (Naracije straha:
od starih zapisa do nove usmenosti).
2 G. Parlato, Mussolini, D’Annunzio e l’impresa di Fiume. U: Fiume, D’Annunzio e la crisi dello Stato
Liberale in Italia. Ur. R. Pupo i F. Todero, Trst: IRSML FVG, 2010, str. 109-121, cit. na str. 109.
103
Natka Badurina
biografa Giordana Bruna Guerrija,3 čemu se mogu dodati studije o D’Annunziju i futuriz-
mu Güntera Berghausa.
De Feliceova se interpretacija bazira ponajprije na čitanju Kvarnerskog Ustava (Carta del
Carnaro), a kod spomenutih se autora ona dopunjuje slikovitim i bizarnim pojedinostima i
osobnostima iz D’Anunzijeva okruženja koje prikazuju doba okupacije kao vrijeme „feste”,
života, mladosti i antikomformizma. Dakako, mnogi su od tih detalja proizvod automitiza-
cije istih tih D’Annunzijevih sljedbenika.4 Premda su povjesničari koji danas o njima pišu
toga svjesni, ipak im nije uvijek lako odoljeti njihovoj privlačnosti. Sklonost, koja se kreće
u rasponu od simpatije do fascinacije, osobito je vidljiva u usporedbi D’Annunzijeve vla-
davine s hipijevskim pokretom u šezdesetim godinama (na tu je usporedbu pozvao već De
Felice), ili, još više, u nekritičkom prihvaćanju njezine paralele s anarhističkom „privremenom
autonomnom zonom” američkog anarhističkog autora Hakima Beya.5
Ako dakle sami povjesničari povremeno podliježu šarmu ove pripovijesti, nije čudno da su
mu podlegli i neki suvremeni umjetnici. Tome u prilog ovdje ću spomenuti dva recentna
umjetnička projekta. Prvi je djelo Janeza Janše, konceptualnog umjetnika rođenog pod
imenom Davide Grassi koji se 2007., zajedno s dvojicom slovenskih kolega, preimenovao
u Janeza Janšu (postavši tako imenjakom vođe slovenske konzervativne i nacionalističke
stranke Janeza Janše). Zajedno s umjetničkim imenjacima dosad je ostvario niz projekata
utemeljenih na ironiji i političkoj provokaciji. No začudo, u njegovu projektu iz 2009.
godine posvećenom D’Annunzijevom zauzeću Rijeke (naslov je posuđen od G. Comis-
sa: „Luka ljubavi”), u okviru kojeg Janša planira u Rijeci izgraditi svjetionik s kojeg bi
odjekivale riječi Kvarnerskog Ustava, na mjesto ironije i distance stupa neupitno divljenje
onome što ovaj umjetnik shvaća kao „pravu prirodu” tog povijesnog događaja. Janša poka-
zuje oduševljenje demokracijom i egalitarizmom upisanim u Ustavu te idejom Riječke lige,
no promatrač ovog umjetničkog projekta dobiva dojam da su umjetnika još više od toga
fascinirali sublimni elementi D’Annunzijeva diskursa i načina vladanja; Janša se, na primjer,
104
Kako pamtiti D'Annunziev pohod na Rijeku
divi mističnom jedinstvu čovjeka i mase.6 Uz Comissa glavni su Janšini bibliografski oslon-
ci C. Salaris i G. Berghaus. Projekt je izložen u Ljubljani, Rijeci, Bukureštu i Mariboru i
imao je dobar odjek među kunsthistoričarima.
Deset godina kasnije riječki konceptualni umjetnik Damir Stojnić u okviru manifestacije
„Rijeka – europska prijestolnica kulture 2020” zamišlja niz umjetničkih intervencija koje
bi trebale obnoviti ključne trenutke gradske povijesti vezane uz stanovite gradske loka-
cije kao mjesta pamćenja. Među tim je trenucima i D’Annunzijeva okupacija koju Stojnić
kani obilježiti postavljanjem podmorskih lampi na mjestu gdje je bio usidren „brod Elettra
Guglielma Marconija, s čijeg je radija u rujnu 1920. D’Annunzio proglasio svijetu osni-
vanje Kvarnerskog namjesništva”.7 Prema intervjuima koje je umjetnik dao za lokalni tisak
može se zaključiti da i on, slično kao Janez Janša, sanja o povratku Rijeke u mitsko doba
piratske utopije koja se, u ahistorijskoj paraleli s boljkama suvremenog svijeta, ogorčeno
suprotstavlja licemjernoj politici velikih sila, od naroda udaljenoj parlamentarnoj demokra-
ciji, podivljanom kapitalizmu, svjetskim bankama itd.8
U oba je ova projekta provodna ideja da se obnovom sjećanja na D’Annunzijevu okupaciju
obnavlja sjećanje na Rijeku kao multikulturni grad. No s povijesnog stajališta to je duboko
problematično. Rijeka je bila multikulturni grad tijekom devetnaestog i na prijelazu u dva-
deseto stoljeće, a multikulturnost je počela gubiti upravo na kraju Prvog svjetskog rata, kad
je za idućih 20 godina postala najprije samo talijanski, a zatim, nakon 1945., samo hrvatski
grad. Dakako, taj je proces siromašenja bio uzrokovan širim povijesnim događajima a ne
samo D’Annunzijem, no njegov je pothvat bio posve uklopljen u taj povijesni trend. Kako
se onda sjećanjem na D’Annunzija može obnavljati multikulturna prošlost?
Mislim da je na ovom mjestu prigoda da se na trenutak vratimo na sam tekst Kvarnerskog
Ustava. Ustav, kao što je poznato, postoji u dvije varijante – prvu je sastavio Alceste De
Ambris, a drugu je na osnovu njegova nacrta doradio sam D’Annunzio. Jednostavnim i
105
Natka Badurina
jasnim jezikom pisana De Ambrisova verzija sadrži progresivne elemente na koje se oslanja
većina onih koji Ustav tumače u ljevičarskom ključu (republikansko uređenje, opće pravo
glasa i direktna demokracija, jednakost svih građana bez obzira na spol, jezik, klasu i vjeru;
socijalna prava, obavezno i besplatno školovanje, višejezičnost u školama odnosno pravo
manjina na školovanje na vlastitu jeziku), premda valja reći da ona istovremeno sadrži i
manje jednoznačne pojmove kao što je sindikalni korporativizam, koji, i ako nije identičan
fašističkom, ipak predstavlja traženje izlaza iz krize liberalne države kroz institucionalnu
kontrolu odnosa među klasama, a u interesu države.9
D’Annunzijeve izmjene De Ambrisova nacrta idu u pravcu promjene stila, koji postaje
patetično zanesen, nejasan, arhaičan i mističan, ali i same političke koncepcije: republika
postaje namjesništvo (reggenza); ona više nije utemeljena samo voluntaristički već i u krvi i
tlu drevne latinske rase; višejezičnost u školama je stavljena u funkciju asimilacije Slavena
u superiornu talijansku kulturu (“Il ritmo romano, il ritmo fatale del compimento, deve
ricondurre sulle vie consolari l’altra stirpe inquieta che s’illude di poter cancellare le grandi
vestigia e di poter falsare la grande storia. Nella terra di specie latina, nella terra smossa dal
vomere latino, l’altra stirpe sarà foggiata o prima o poi dallo spirito creatore della latinità”,
50. članak Ustava), a ograničena vladavina vrhovnog komandanta u izvanrednim uvjetima
pretvorena je u neograničenu. Ustav je u toj završnoj verziji posve sličan D’Annunzije-
vim govorima držanim u Rijeci gotovo svakodnevno, sa svim njihovim kontradiktor-
nim sastavnicama (prije svega veličanja emancipacije potlačenih s jedne te pozivanja na
tlačenje netalijana s druge strane) i temeljnim elementima D’Annunzijeve domoljubne
mitologije koja ga vezuje za opće stanje duha na kraju Prvog svjetskog rata.10 Radi se o
raspoloženju koje odbacuje racionalizam, državu, politiku i parlamentarnu demokraciju,
nadomještajući ih pseudoreligioznim zanosima te idealima žrtvovanja, mučeništva i mi-
stične unije s domovinom. Kvarnerski Ustav nije moguće izdvojiti iz ostatka D’Annun-
zijeve političke i književne produkcije kojom dominira antimodernistički svjetonazor (u
9 Alberto Asor Rosa, cit prema P. Alatri, Gabriele D’Annunzio, Torino: UTET, 1983, str. 470-471.
10 Za analizu domoljubne retorike D’Annunzijevih govora v. F. Todero, La mistica della patria. U:
Fiume, D’Annunzio e la crisi dello Stato Liberale in Italia. Ur. R. Pupo i F. Todero, Trst: IRSML FVG,
2010, str. 53-72.
106
Kako pamtiti D'Annunziev pohod na Rijeku
11 Gemma Harasim, Lettere da Fiume. U: La Voce, 1909, 19/06, 8/07, 9/09, 30/09.
107
Natka Badurina
Židovke i hrvatski kapitalisti. Nacionalna borba je puka retorika i mit, piše Harasim 1909.
godine, tvrdeći još i da je najveća greška kad se politička borba „utemelji u legendi, a ne u
povijesti“.
U Firenci je Harasim upoznala uglednog talijanskog pedagoga Giuseppea Lombarda
Radicea, s kojim se uskoro vjenčala, te otišla živjeti u Italiju. U Rijeci je međutim ostavila
polubrata Rikarda Lenca, sina iz prvog majčinog braka, intelektualca i odvjetnika snažnih
hrvatskih osjećaja. Priča o to dvoje braće doista je tipična riječka priča koja mnogo
govori o kontingentnosti nacionalnih osjećaja. Rikard Lenac godine 1918. bio je nakratko,
do dolaska talijanskih trupa, predstavnik Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i
Srba za Rijeku i Sušak, a po D’Annunzijevu zauzeću 1919. bio je prognan iz grada.
U to je vrijeme Harasim živjela s djecom na Siciliji, a njezin je muž u Rimu radio s
Giovannijem Gentileom na školskoj reformi koja će biti provedena koju godinu ka-
snije, pod Mussolinijevom vladavinom. Bila je to reforma koja je, među ostalim, ukinula
slovenske i hrvatske škole. Lombardo Radice će se tek kasnije, nakon Matteotijeva uboj-
stva, distancirati od fašizma, dok je u tim godinama još uvijek vrlo blizak Gentileu. Kako
doznajemo iz nedavno objavljenog pisma Gemme Harasim mužu,12 ona je od rodbine
i prijatelja dobivala vijesti iz okupirane Rijeke, a stanje u gradu mužu opisuje sljedećim
riječima: “succedono fatti tremendi, nemmeno comprensibili dal punto di vista politico”.
Usto mužu, koji se iz političkog oportunizma kloni otvoreno reći da mu je Lenac šogor,
nježno ali oštro predbacuje: “mi sforzo di spiegarmi che forse realmente c’era nel tuo
animo contradizione continua: che è impossibile che tu non vedessi, non sentissi, che era
giusto opporsi all’arbitrio, alle illegalità, alle pazzie dispotiche nazionaliste: ti pareva che
un fine lontano giustificasse i mezzi presenti (…) quante volte ho pensato (…) come tu
‘per politica’ ti sei lasciato trascinare fuori strada”.13 Ova Riječanka dakle, koja je prije
rata podrobno analizirala riječku multikulturnu dušu, u poslijeratnim događajima vidi
nacionalističku prepotenciju i nasilje koji ne mogu voditi dobrome. Iz te perspektive
uspomene mahnitih mladića na (samo) njihovu riječku festu djeluju kao adolescentska
tlapnja, posve odvojena od grada koji joj je poslužio za pozornicu.
12 Pismo je objavljeno u: Nella Sistoli Paoli, ur., Gemma Harasim. L’impegno educativo. Antologia di
scritti su cultura, scuola, famiglia, Rim: Aracne, 2009, str. 239-244.
13 Id, str. 241.
108
Kako pamtiti D'Annunziev pohod na Rijeku
Druga mlada žena koju ovdje želim spomenuti je Zora Blažić, riječka Hrvatica koja je u
burnim mjesecima na kraju Prvog svjetskog rata vodila dnevnik, danas čuvan u riječkom
Povijesnom i pomorskom muzeju Hrvatskog primorja.14 Dnevnik je ispunjen djevojačkim
temama oko svakodnevice, poznanika, ljubavi i prijateljstava, no temeljito se posvećuje i
političkim aktualnostima u prvom poraću, gradskim nemirima i uličnim sukobima, regi-
strirajući ih smirenim stilom i s distance, kao npr. u zapisu od 12. siječnja 1919: „Neznam
kad će jednom biti svemu tome kraj. Mislila sam, da kad jednom prestane rat će sve okrenu-
ti na bolje, t.j. da bude opet onako kako je bilo prije rata. Al eto novog vraga, novih kome-
dija. Kako moja slaba pamet predviđa, mislim da će biti sada ozbiljnija i strašnija vremena
nego li što su bila u ovih 4 godina evropskog rata. Sada će se ljudi tući za narodnost što već
i počima. To će potrajati za stalno čitavu ovu godinu, tako god. 1920. biti će potpuni mir.
Kad smo potrpili toliko, proć će i ta godina samo da ostanemo živi i zdravi”.15 Nažalost,
ni 1920. nije donijela mir od nacionalnih borbi koje je Zora Blažić očito smatrala zlom i
(strašnom) komedijom. Ona zanemaruje pisanje dnevnika jer, kako kaže u srpnju 1920,
„nisam imala ništa dobra da zabilježim”. U studenom iste godine dodaje: „Kako li je mrtav
taj grad otkad su talijani tu; mnogo ih je bez posla; mi smo dućan najmili, jer nam nisu
htjeli dati obrtnicu. Tako eto životarimo”. I konačno, u siječnju 1921.: “Prošla je godina
1920. Ta godina puna nesreća i boli, želim joj sretan put i neka mi se nikada takva više ne
povrati. Cijela bila je nevaljata od početka do kraja”.
Oba su ova razumna i protunacionalistička ženska glasa u potpunom nesuglasju s bukom
D’Annunzija i njegovih u sebe zagledanih sljedbenika. Ona su rečena u tišini privatnosti,
ali poslušamo li ih, možda će naša slika o tom dobu biti cjelovitija, manje zamućena ma-
glovitim strastima, i, što je najvažnije, manje nepravedna prema onima koji su iz „feste” bili
isključeni.
14 Usp. Tea Mayhew, Rijeka u očekivanju Gabriela D’Annunzija (iz dnevnika Zore Blažić), Rijeka, XVI,
sv. 2, 2011, str. 73-88.
15 Id, str 85.
109
Ivan Pederin
Ivan Pederin
IVO KRSTELJ,
PREDSJEDNIK PRIVREMENE VLADE U SPLITU 1918.
Dr. Ivo Krstelj se rodio 1867. godine u malom mjestu Kućišću na Pelješcu, 6 km zapadno
od Orebića i milju od Korčule. On potječe iz stare obitelji, koliko neka obitelj u tom
doseljeničkom mjestu može biti stara, jer selo je siromašno, zemlje je malo i od zemlje se
tamo nije moglo živjeti. I ribe je malo u Pelješkom kanalu. Ribolovna mjesta su Vela Luka
i Lovišće na zapadnom kraju otoka Korčule, odnosno poluotoka Pelješca, gdje ima mnogo
ribe.
Jedini način da netko zaradi za život bilo je pomorstvo, a mnogi pomorci bili su vrlo imućni.
Na Orebiću je postojalo Pelješko pomorsko društvo koje je imalo brodove na jedra. Ti
brodovi nosili su se dugo sa parobrodima i izvozili žito iz Odese i Marijanopolija – danas
Mariopol u Cardifu u Engleskoj. Ali kad je Lesseps izgradio Sueski kanal, jedrenjaci koji
su imali i morali imati duboki gaz nisu mogli ploviti kroz kanal koji im je bio preplitak
i Pelješko pomorsko društvo je bankrotiralo. Tada je i filoksera napala vinograde i val
iseljenika krenuo je u Ameriku.
Obitelj Krstelj se negdje u XVI. stoljeću doselila iz istoimenog mjesta – Krstelj u Kućišće.
Krstelji su bili plemići, mjesto Krstelj i danas postoji negdje kraj jezera Balaton u Mađarskoj.
Plemići se nisu smjeli baviti s artes meccanicae, dakle zanatima, a ako su se bavili, gubili bi
plemstvo. Krstelji su se u Kućišću morali latiti zanata kojima su se inače bavili pučani, pa
su tako i oni prešli iz plemićkog stališa u pučane.
U Londonu je 1851. održana svjetska izložba tehničke robe. U radionici vlast je pomno i
sumnjičavo gledala na osobe koje su tu izložbu željele pohoditi, jer je London bio glavno
sjedište liberalnih izbjeglica koje su predvodili Giuseppe Mazzini i Lajos Kossuth, obojica
masoni. U London su mogli otići splitski trgovci i industrijalci iz Supetra na Braču, Ivan
110
ivo krstelj, predsjednik privremene
vlade u splitu 1918.
Dominik i Petar Ilić, liječnik, stric i nećak, i splitski
trgovac Ante Zlodre. U slučaju Nikole Krstelja iz
Kućišća na Pelješcu1 vlast se kolebala, ali mu je ipak
izdala putovnicu jer je bio marangun2, a to će reći
stolar, slabo obrazovan i putovao je u London želeći
zaraditi novac.
Onda je Pelješko pomorsku društvo bankrotiralo, a
Ivi Krstelju je rekao otac: Ti ćeš otići u Graz ili Beč
na studij, a ako budeš magarac otići ćeš u Ameriku.
Ivo Krstelj nije bio magarac, završio je studij s
doktoratom iz prava, a to je bio ispit poput današnjeg
pravosudnog ispita.
Tadašnji naraštaj hrvatskih pisaca potjecao je
ponajčešće iz skromnih obitelji. Plemstvo je u XIX.
stoljeću malo dalo hrvatskoj kulturi, samo Ivana
Kukuljevića Sakcinskog, rođenog u dvorcu Tonimir Ivo Krstelj (1867. – 1949.)
kraj Varaždina, Ljubu Babića – Gjalskog koji je bio plemenitaš iz Gredica u Zagorju i ... i...
koga još.
Ivo Krstelj potjecao je iz takve obitelji, ali... s obzirom da je njegova obitelj u Mađarskoj
bila plemenita, a on je stekao doktorat prava, Ivo Krstelj zatražio je obnovu tog naslova što
je bilo moguće, pa je tu obnovu dobio. Obnovljenu diplomu vidio sam u radionici člana
njegove obitelji Nikše Krstelja u Kućišću.
Austro-Ugarska bila je apsolutistička monarhija, a u takvoj zemlji plemićki naslov nešto je
značio i plemić je uvijek imao neke prednosti u državnim službama. Tu valja odmah reći
da austrijsko plemstvo, a to su ljudi koji su imali podijeljen ili priznat naslov od bečkog
Dvora nikad nisu bili korporacija. Postojalo je niže i više plemstvo. Niže plemstvo bili
su plemeniti (Edler von...), vitezovi (Ritter von), baruni, grofovi, vojvode, knezovi. Oni
111
Ivan Pederin
nisu bili među sobom jednaki. Postojalo je staro plemstvo s porijeklom od plemenskih
glavara, vojno plemstvo (Schwertadel), a to su bili ljudi koji su plemstvo stekli zaslugama u
ratovima i napokon činovničko plemstvo (Beamtenadel) – ljudi koji su se visoko uspeli u
činovničkoj hijerarhiji. Ivanu Mažuraniću je dodijeljena titula baruna jer je bio ban i pravi
tajni savjetnik. On tu titulu nije htio prihvatiti. Lazar Mamula, dalmatinski namjesnik
bio je niži plemić, ali kad je postao namjesnik, promaknut je u baruna. Pukovnik Stjepan
Jovanović nije bio plemić, ali kad mu je kralj povjerio da oslobodi (ili okupira, kako glasi
odluka Berlinskog kongresa) Hercegovinu 1878. odlukom Berlinskog kongresa, postao je po
hitnom postupku barun i domaršal.3 Nije se smjelo dogoditi da diviziju predvodi pučanin.
Kasnije je bio dalmatinski namjesnik. Alois Ehrental, bio je carsko kraljevski ambasador u
St. Petersburgu, pa ministar vanjskih poslova i napokon predsjednik vlade, tako je stekao
naslov grofa. Pa ipak za stare grofove on je bio skorojević jer mu je otac bio Židov. Ali Židov
je mogao biti plemić u Austro-Ugarskoj. U Mađarskoj je postojalo suparništvo između
grofova Andrassy i Tisza. Andrassy su gledali Tisze s visoka kao skorojeviće jer su Andrassy
bili starije plemstvo.
Ivi Krstelju obnovili su plemićki naslov. On je k tome bio i doktor prava, pa su njegovi
izgledi u karijeri bili dosta visoki – on je postao šibenski gradonačelnik. Bio je pravaš. Dakle
pripadnik stranke koja se krajem XIX. stoljeća kolebala u svojoj orijentaciji.4
Međutim, kao pravaš on je zajedno s mnogim Hrvatima bio protivnik Bečkog Dvora.
Šibenskim pravašima Ivu Krstelju i Vinku Smoliću vlast nije dopustila da otvore tiskaru,
jer ih je smatrala protuaustrijskim. Osim toga sličan zahtjev odbijen je šibenskom Talijanu
Ugu Foscu.5 Krstelj je u Šibeniku snažno djelovao u Stranci prava.
Ministar unutarnjih poslova pisao je dalmatinskom namjesniku Mariusu Attemsu grofu
von Heiligenkreutzu Friulanzu, 13. studenoga 1912. da pojača budnost s obzirom na ranije
3 Ivan Pederin, Vojne operacije domaršala baruna Stjepana Jovanovića u Hercegovini 1878. i
u Krivošijama 1882. u: Bosna franciscana, god. XIX (2011) br. 35. str. 123-132., isti, Ustanak
i operacije c.k. XVIII. Pješačke trupne divizije u borbama u Hercegovini (1875‒1878), Bosna
franciscana, god. XX (2012) br. 36. str. 133-147.
4 T. Ganza Aras, Op. cit. str. 94-100.
5 PAZ, Tajni spisi 1906. sv. 563, br. 16.
112
ivo krstelj, predsjednik privremene
vlade u splitu 1918.
djelatnosti protudržavnih elemenata. Demostracije će se trpjeti dok su one izraz nacionalnih
čuvstava, ali ne ako poprime protudržavni ili protudinastijski karakter. Valja pojačati
oružničke postaje, ali politika i vlast moraju zadržati dodir s narodom. Ove demonstracije
bile su odušak represiji u sjevernoj Hrvatskoj gdje je jačalo protuaustrijsko raspoloženje,
pa su demonstracije u Splitu i Šibeniku vodila općinska zastupstva, u Šibeniku se u
demonstracijama istaknula čak i supruga načelnika Iva Krstelja. Demonstranti su izjavljivali
da više nema Hrvata i Srba, nego samo Jugoslavena. Općine su raspuštene i upravu općina
preuzeli su u Splitu redarstveni povjerenici Theodor Sporn, a u Šibeniku Humbert Luger.
U Šibeniku je općina raspuštena tako da je policija postupala protiv demonstranata zbog
čega su onda općinski činovnici napustili općinu. Namjesništveni savjetnik kotarskog
poglavarstva u Splitu Szilva upozorio je splitskog načelnika Katalinića 9. studenoga 1912.
da nošenje stranih barjaka i simbola na demonstracijama nije dopušteno. Uto je kroz
Split na Lloydovu parobrodu prošlo 420 crnogorskih časnika na putu za bojište pa se u
luci okupilo mnoštvo koje je klicalo kralju Petru i Nikoli i psovalo njemačke časnike i
„švapske bajunete...da dođe dan kad svi budu okupljeni pod jednim barjakom.” Na tom skupu
govor je održao Angjelinović. Dana 19. studenoga 1912. stigli su u Split Ante Trumbić
i Ivo Tartaglia i pošli u prostorije Hrvatskog sokola gdje su ih čekali Drinković, Krstelj,
odvjetnici Smolić, Kulić, Gazzari, Ante Makale, Bakotić, odvjetnički pripravnik Marin
Bego, Iljadica, ravnatelj umobolnice Kuraica, urednik Hrvatske riječi Škalabrin, općinski
tajnik Sirovica, sudac istražitelj Petar Derado, sudbeni prislušnik Kaleb. Na tom sastanku
donijeli su zaključak da se sve općinske uprave u Dalmaciji trebaju zahvaliti. U Benkovcu,
Kistanjama i Obrovcu skupljali su se novci za crnogorski i srpski crveni križ i čitali parastosi
za poginule u balkanskom ratu. Oružnici su pojačali nadzor nad putnicima što su stizali
iz Srbije ili Crne Gore zbog pojačane velikosrpske promidžbe i špijunaže koja se međutim
nije vezivala uz projugoslavensko oduševljenje u Dalmaciji, već je ostajala velikosrpska.6
No velikosrbi su našli agente među Hrvatima pa je kraljevski povjerenik u Zagrebu Cuvaj
pisao Attemsu o studentima Augustinu Ujeviću, Kreši Kovačiću i Pavlu Bastajiću koji su
napustili zagrebačko sveučilište i prešli u Beograd gdje dobijaju po 100 dinara mjesečno,
a vezani su sa terorističkim udrugama Narodna obrana i Slavenski Jug pa s članovima
tih organizacija svakodnevno sjede u kavani Balkan na Terazijama. Ujević je u vezi i s
113
Ivan Pederin
114
ivo krstelj, predsjednik privremene
vlade u splitu 1918.
Kad je rat završio Ivo Krstelj otišao je u svoju kuću u Kućišću i počeo razmišljati kako
da osnuje neko političko tijelo koje će se suprotstaviti talijanskoj okupaciji. Prvi kojeg je
pozvao bio je dr. Rudolf Pederin, odvjetnik iz Pule koji se u ratu „borio” za cara i domovinu
(für Kaiser und Vaterland) u svom rodnom mjestu Kućišću i bio susjed Iva Krstelja. Krstelj je
osnovao privremenu vladu u Splitu s dr. Pederinom kao tajnikom vlade. Tu vladu nitko nije
izabrao. Skupina manje više naprijed spomenutih dalmatinskih političara koje je predvodio
Krstelj naprosto se proglasila vladom i počela pregovarati s talijanskom okupacijskom
vladom.
U otporu Talijanima prednjačio je Split pa je u Splitu već 24. prosinca 1918. skupina
mladića i to: Edo Bulat (Gajin), Ivo Antičević, Karlo Kirigin, Jerko Ferić, Ante Franetović,
Ivo Plazibat, Živko Dobrić, Marcel Velat, Mate Dvornik, Josip Rajić, Kruno Bujas, Božo
Poduje, Ante Šeibal, Stubnya, sve studenti i srednoškolci provalila u talijanski Gabinetto di
Lettura, Società ginnastica i Circolo operaio i porazbijala namještaj. Oni su napadali Talijane
na ulicama i razbijali talijanske natpise na dućanima. Splitski Talijan Giuseppe Lobasso
tužio se talijanskom zapovjedniku Meniniju da hrvatska rulja ima i oružja. Predsjednik
Pokrajinske vlade Ivo Krstelj i gradonačelnik Ivo Tartaglia morali su otići viceadmiralu
Millu na krstaricu Puglia i ispričati se zbog incidenta. Millo je potjerao Krstelja s broda
jer ga nije priznavao kao predsjednika vlade, a Tartagliju je ponižavao tako da je od njega
tražio da dublje skine šešir. Onda je Menini opisao kako se Tartaglia sitnim glasom ispričao.
Međutim Menini je morao priznati da splitski puk dočekuje Talijane s prezirom.10 To je bila
posljedica njihovog poraza kod Kobarida.
Svećenike opisuje kao Hrvate, protivnike Talijana intriganti e politicanti. Puk prezire Talijane,
a momci na ulici su prema njima agresivni. Talijani su puku dijelili besplatno hranu što je Ivo
Krstelj nastojao spriječiti. Češki inženjeri u tvornici Sulfid otpušteni su pod optužbom da
su naklonjeni Talijanima. Kad je Menini išao ulicom s Tacconijem, Pezzolijem i Pervanom
ljudi su ih na ulici vrijeđali i psovali, a policija ih je nevoljko štitila. Kad je u Splitu priređen
ples u čast stranih časnika žene i djevojke izjavile su da će otići s plesa ako dođu talijanski
časnici. Na ulicama i kavanama izbijale su tučnjave između splitskih mladića i talijanskih
10 Giulio Menini, Passione adriatica, Ricordi di Dalmazia 1918 – 1920. con prefazione di Camillo
Manfredi, Bologna, 1925. str. 86-87
115
Ivan Pederin
11 G. Menini, Nav. dj. str. 53, 83, 99, 120, 143, 187.
12 Jugoslavija, 5. rujna 1919. br. 72.
116
ivo krstelj, predsjednik privremene
vlade u splitu 1918.
Ante Trumbić je vodio pregovore na konferenciji
mira u Parizu i ušao u Jugoslaviju čime je
izigrao Londonski ugovor kojim su saveznici
obećali Italiji Dalmaciju uz uvjet da navijesti
rat osovini što je Italija i učinila.13 Trumbić
je izigrao Londonski sporazum, ali tu mu je
pomogao loš glas koji je Italiju pogodio kad
ju je hrvatski feldmaršal Svetozar Borojević do
nogu porazio kod Kobarida da su joj saveznici
morali pomagati da je spase od kapitulacije.
Ivo Krstelj i Ante Trumbić postali su ministri u
Beogradu.
Ivo Krstelj vratio se poslije rata u Split gdje je
imao stan. Nije ga mogao uživati pa se teško
bolestan vratio u svoje rodno Kućišće sa ženom.
Umro je 1949. U to doba, teškoće su imali
gotovo svi ljudi koji su se opirali talijanskoj
vlasti u Dalmaciji. U Krsteljevoj kući, koja je Grob Ive i Emke Krstelj, Kućišće, Pelješac
danas vlasništvo njegove rodbine, nalazi se pregršt odlikovanja, portreti. Pisama i arhivalija
nema.
117
Ivan Pederin
Ivan Pederin
O Bleiburgu čitamo u odjeljku pod naslovom „Zločini koji nisu imali svoga Nürnberga,
Sovjetski uspon kao posljedica političke moći zapadnih sila“ u knjizi tiskanoj pod naslovom
Operation Slaughterhouse Eyewitness Account of Postwar Massacres in Yugoslavia, priredio Ivan
Prcela i Stanko Guldescu, što je 1970. izdana u Philadelphiji/USA na temelju rukopisa
Krunoslava Draganovića. Drugo izdanje izišlo je 1976. u Barceloni i odmah razgrabljeno,
pa je obnovljeno 1977. La tragedia de Bleiburg. Treće izdanje pod naslovom Bleiburška
tragedija hrvatskog naroda izišlo je s predgovorom Franje Nevistića i Vinka Nikolića 1993.
u Knjižnici Hrvatske revije u Barceloni. Urednik je bio Vinko Nikolić, inače urednik
Hrvatske revije i mnogih drugih izdanja hrvatske emigracije.
Prema predgovoru ovom izdanju Bleiburg je počeo daleko prije tragičnog svibnja 1945. i
trajao je nekoliko desetaka godina poslije tog svibnja. Neke sile nastojale su izbrisati hrvatski
narod s lica ove naše male Grude. Nije moguće prebrojiti „nestale“ Hrvate, ali je moguće reći
da su Srbi predvodili zločine na Bleiburgu. Pisci smatraju da je onda ubijeno 200 do 300
tisuća Hrvata. Na ovom izdanju radili su Ivo Bogdan i Ivo Rojnica. UDBA je ubila Bogdana
1971., ali nije uspjela prigrabiti njegove rukopise i bilješke pa je istraživanje Bleiburškog
pokolja nastavljeno. U koloni izbjeglica koje su se kretale prema Bleiburgu bilo je i djece.
Ona koja su se spasila ostala su svoja čitajući Hrvatsku reviju, koju je uređivao Nikolić.1 U
Napomenama uz drugo izdanje, Nevistić i Nikolić spomenuli su Tita kao najvećeg ubojicu
poslije Staljina što bi trebao utvrditi njemački sud.2 Opisuju ga kao saveznika Churchilla i
1 Zbornik radova, Vinko Nikolić, 85. godina, Šibenik, 1997. Zdravko Sančević, Utjecaj Vinka Nikolića
i Hrvatske revije na mlade emigrantske naraštaje, str. 91.
2 Tito je s Rankovićem osobno zapovijedao pokoljem u Sloveniji, Robert Leljak, Huda jama, Zagreb,
2015.
118
Bleiburg iz zrenika emigracije
Moskve. Na komunističkoj strani su o Bleiburgu pisali Jovo Popović, kazivali su Kosta Nađ,
Sveto Savić Kolja, Koča Popović, Milo Tanjga, Peko Dapčević, Dušan Doronjski Jocika,
Milan Basta, Đoko Jovanić, Milutin Morača, Stanko Cimić, Cvejo Krnjelac. Hrvatski
narod nije bez pamćenja. Ideja o izdavanju ove knjige nastala je u Hrvatskom katoličkom
kulturnom institutu u SAD. Jedna knjiga o Bleiburgu (ne navodi naslov ni autora)
izišla je u tom institutu 1963. na španjolskom. Ovo izdanje temelji se na toj knjizi, i na
engleskim ratnim arhivima. Među žrtvama ima 200.000 Hrvata, 12.000 Slovenaca, 6.000
Crnogoraca, 3.000 Srba i 60.000 Nijemaca. Britanci su tražili da se zarobljenici izruče,
Amerikanci su se kolebali. Glavni krivci su prema piscima Britanci, britanski general Scott,
Field Marshal Harald McMillan i Milan Basta. Tako se zbio zločin koji nije imao svoga
Nürnberga. Ali SSSR je postao velika sila oslonjen na politički uspon zapadnih sila. SSSR je
prodirao i u Treći svijet. Staljin je pokušavao dokazati da je Katyn zločin Nijemaca, ali nije
imao uspjeha. Onda su se nizala ubojstva Litvanaca, Estonaca i Letonaca uz deportacije.
U našim prilikama su se vojni predstavnici Englezi i predstavnici Jugoslavije složili da se sa
zarobljenicima postupa čovječno. Međutim, oni su posmicani bez suda i saslušanja, često
uz mučenja i poniženja. Morali su pješačiti kroz svu Sloveniju i dalje, do grčke granice. U
ekspresionističkoj književnosti smrt znači da se u čovjeku najprije uništi njegova ličnost,
onda dolazi tjelesno uništenje. Časne sestre koje su se brinule o ranjenicima ubijane su.
Glavni teoretičar nacionalnog pitanja u Jugoslaviji bio je Staljin koji je smatrao Hrvate,
Makedonce, Albance i Mađare izdajnicama, k tome i Katoličku Crkvu, ali ne pravoslavnu.
Srbi su u Hrvatima i muslimanima vidjeli anacionalni element. Samo pravoslavci mogu biti
privrženi Rusima. Hrvati su izdajnici Slavenstva. Bili su to politički zaključci Staljina koje
je preuzela jugoslavenska Partija. Partija se pored ostalog smatrala znanstvenom ustanovom
pa je dekretirala znanstvene istine. Rat Trećeg Reicha i SSSR-a doživljava se kao slavensko-
germanski rat i sukob dvaju uljudbi. Milovan Đilas je pozivao da se „fašistički psi“ ubijaju bez
saslušanja i suda, ne pravi razliku između Wehrmachta, SS, Fascia i Esercito regio. Ali Branko
Čopić usudio se 1957. upozoriti na zločine komunista, a poslije rata postojala je i polemika
četnika i komunista. Međutim jugokomunisti su ipak bili protiv srpske prevlasti prije rata
i zagovarali su odcjepljenje od Jugoslavije. Prema Lenjinu je borba za oslobođenje potlačenih
naroda glavno pitanje proleterske revolucije, a i za Staljina kasnije Jugoslavija nije obrazac
za rješenje nacionalnog pitanja, pa su hrvatski i makedonski komunisti smatrali dobrim
da otpočnu s raspadom Jugoslavije. A makedonski komunisti idu u bugarsku partiju. Tu
119
Ivan Pederin
je djelovao primjer Andrije Hebranga pa se Staljin nije slagao s Titom koji je u Hebrangu
vidio nacionalistu. Hrvatske mase pozdravljale su raspad Jugoslavije, a onda su komunisti
priznali da je Jugoslavija bila u korist Srba i samo njih. Međutim, Hrvate su u SSSR-u
proglasili quislinzima kad je SSSR priznao vladu u Londonu, a saveznici su ustrajali na
fikciji Kraljevine Jugoslavije poslije 1941. Hrvatska je 1941. – 1945. imala nezavisnost
kao Bugarska ili Rumunjska 1918. ali te godine Srbija je anektirala Hrvatsku i ukinula
hrvatsku naciju. Hitler nije planirao razaranje Jugoslavije ni stvaranje NDH, nego je gradio
savez s Jugoslavijom do državnog udara 27. ožujka 1941. Pisci ne spominju da bi taj udar
bio nadahnut iz Londona, već smatraju da je bio protiv nagodbe Zagreba i Beograda, ne
spominju pakt Cvetković Maček i Banovinu Hrvatsku. Na to Hrvatska proglašava NDH
koja nije planirana u Berlinu. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je rekao na suđenju
da Hrvat nije mogao napredovati u vojsci i diplomaciji osim ako je promijenio vjeru ili se
oženio s pravoslavkom. Hrvatski pokret za oslobođenje – Ustaša osnovan je 1929. poslije
atentata u Skupštini. Slijedio je atentat u Marseilleu za koji talijanski protivnik Irredente
Gaetano Salvemini nije smatrao da ga je nadahnuo Mussolini. Ustaše nisu primali pomoć
od Njemačke do 1941. HSS je na izborima 1938. dobio sve glasove Hrvata, čak i ustaša.
Maček nije htio savez s Nijemcima, pa s njima idu ustaše. Maček nije htio u vladu u
Londonu pa je tamo poslao Jurja Krnjevića koji je od svibnja 1945. živio u Washingtonu
gdje je i umro 1964.
Ovaj rad ogled je na bleiburški zločin iz zrenika hrvatske emigracije. Do sada se mnogo
pisalo o Bleiburgu, ali iz Jugoslavije, kako vidjesmo naprijed ili iz Hrvatske. Ovo je pogled
iz zrenika emigracije.
Na obrani doktorske disertacije Ante Delića na Sveučilištu u Zadru čulo se da je
Ante Pavelić 1941. uputio svog poklisara u Madridu grofa Pejačevića da razgovara
s engleskim poklisarom i da mu ponudi da će Hrvatska preći saveznicima. On
je odgovor prenio svojoj vladi u Londonu i dobio odgovor da ne razgovara više
s Pejačevićem. Pavelić se morao okrenuti prema Hitleru koji nije volio Hrvate.3
Nije nas dakle nitko htio, ali Pavelić je čini se bio anglofil. Onda je 1943. stigao u
3 Lik Hrvata negativan je u njemačkoj književnosti, Ivan Pederin, Hrvatska, osobito njezino primorje,
te Hrvati i Balkan u njemačkoj lijepoj književnosti, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, sv. 26(1979) str.
121-170
120
Bleiburg iz zrenika emigracije
Italiju ustaški pukovnik Ivan Babić i ponudio da će Hrvatska preći saveznicima. Engleski
časnik s kojim je razgovarao, odbio je. Onda su Lorković i Vokić pokušali državni udar
da bi Hrvatska prešla saveznicima. Udar je propao, ali javno mnijenje u Hrvatskoj, koje
je oduševljeno pozdravilo Pavelića odvratilo se od njega kad je on predao Dalmaciju
Talijanima. Javno mnijenje sve se više okretalo prema angloamerikancima kako se onda
govorilo, osobito 1944. kad se očekivalo da će se oni iskrcati u Dalmaciji. Ali tada se Tito
dogovarao s Nijemcima da im se oni zajednički suprotstave ako bi se iskrcali na istočnoj obali
Jadrana. To se nije dogodilo, ali su Hrvati krenuli prema granici da se predaju saveznicima.
Bio je to marš hrvatske oporbe Paveliću i Nijemcima.
Kolonu Hrvata koja se kretala prema Austriji predvodio je Ante Pavelić. On je malo pred
dolazak na granicu nestao iz te kolone – pobjegao je u Austriju i ostavio svoje sljedbenike
na cjedilu. Njih je zarobio i izručio partizanima engleski general Patrick Scott. Njegov
pretpostavljeni bio je feldmaršal Harald Alexander, a nad svima Churchill, koji je sklopio
pakt sa Titom. Međutim neki su se predali Amerikancima koji ih nisu izručili, drugi irskim
jedinicama u engleskoj vojsci ni one ih nisu predale partizanima. Mnogi su pobjegli na ovaj
ili onaj način. Franjevac Lucijan Kordić pobjegao je iz kolone smrti i skočio u Savu. Spasio
se. Danas je nemoguće utvrditi koliko je ljudi ubijeno u koloni smrti, ali je isto tako teško
utvrditi koliko ih je umaklo smrti i pobjeglo u Argentinu.
Pisci se pitaju: ako su Englezi bili saveznici SSSR-a, zašto mi nismo mogli biti
saveznici Njemačke? Ustaše su bili protiv Talijana zbog Dalmacije, a nastojali su
stvoriti narodnu koaliciju raznih skupina. Oni nisu bili fašisti nego nacionalisti i
tražili su nacionalno oslobođenje. Nisu bili naklonjeni Nijemcima zbog njihovog
rasizma. U NDH zaista nije bilo fašističke ideologije usporedive s nacizmom ili
fašizmom. Talijani su štitili četnike i pomagali im kod pokolja. Bleiburg je srpska osveta za
hrvatsku „izdaju“. Četnička emigracija nikad nije osudila taj pokolj.
Englezi su prisilno vratili hrvatske izbjeglice u domovinu što je pitanje međunarodnog
morala. Ali su oni vraćali i protivnike komunizma u SSSR. SSSR je pak vidio Jugoslaviju
pod srpskom hegemonijom kao svog agenta za ekspanziju. F. D. Roosewelt bio je za
odvajanje Hrvatske od Srbije i to je kazao Konstantinu Fotiću u Washingtonu. Pisci još
prenose razgovor Fitzroya McLeana koji je upozorio Churchilla da Jugoslavija postaje
komunistička, a ovaj mu je odgovorio My deaar, will you live there?! I Rooswelt se mirio sa
121
Ivan Pederin
4 Ivan Pedeirn, Austrougarski prodor na Balkan – protektorat nad Srbijom 1879-1881, Kolo, XIII
(2003) str. 130-146.
122
Bleiburg iz zrenika emigracije
vojske počinje krajem ljeta1941. Organizacija je kasnila, a Talijani nisu dopustili osnivanje
hrvatske ratne mornarice i hrvatske divizije u okviru Wehrmachta da ne bi bili izigrani.
Tako je tek kajem 1943. Hrvatska dobila 22 divizije vojnika i zrakoplovstvo.
Pišući o razlikama između četnika i partizana čitamo da četnici žele obnoviti Kraljevinu
Jugoslaviju, a partizani građanski rat i olakšati njemački pritisak na SSSR. Četnici
nisu borbeni i rado surađuju s Nijemcima i Talijanima, vrše pokolje muslimana. Oni
napuštaju borbu 1942. Potkraj rata četnici idu u partizane i na to ih poziva vlada Petra
II. Karađorđevića. U zapadnoj Bosni broj katolika pada s 130.000 na 30.000, ali jaka je
politička misao Stjepana Radića koji je spojio podudarnost nacionalnih i socijalnih pitanja.
Na kraju rata izaslanik maršala Tolbuhina predlaže Paveliću da ih pusti preko hrvatskog
teritorija na sjever Italije. Pavelić nije pristao jer se bojao Rusa, a bojao se i za Europu ako
se Rusi ugnijezde na sjeveru Italije. Zbog toga Pavelić nije 1945. ni za savez sa SSSR-om.
Generali Lorković, Vokić i Momčilo Đujić nadali su se da će se saveznici iskrcati u Rijeci.
Onda bi formirali vladu na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Pavelić
bi dao ostavku, a onda bi Vladko Maček preuzeo vrhovnu vlast. Međutim Pavelić je ove
planove dojavio njemačkom poklisaru u Zagrebu von Kascheu. Komunisti nude generalu
Edmundu von Glaise Horstenau savez sa angloamerikancima. Rusi su suglasni jer smatraju
Balkan svojim.
Onda je britanska vlada imenovala Ivana Šubašića predsjednikom jugoslavenske vlade u
Londonu 1944. pa je on pokušao sklopiti sporazum s Titom i uspio utoliko što je Tito
dobio svu vlast.
Kad ovo čitamo stječemo dojam da potkraj rata nema borbi, ali ima dodira, pregovora
i dogovora među raznim stranama koje nisu uvijek saveznici. Slijedi poglavlje Osvajanje
Hrvatske, izlazak i predaja kod Bleiburga, prisilno vraćanje. Tada je 4. lipnja 1945. stigla
zapovijed da se domobrani predaju Englezima, ne partizanima. Engleske vojne vlasti
dobivaju upute da zarobljenike ne vraćaju prisilno, ali ih Englezi ipak vraćaju, manje
Amerikanci, nikad Francuzi. Vladimir Bakarić je poklonio automobil engleskom generalu
koji je izručio zarobljene domobrane partizanima – dvjema vojvođanskim divizijama
sastavljenima od Srba. Počinje pokolj u Mariboru koji traje mjesec dana, a nastavlja se u
Teznom. Srbi se hvale tko ih je više ubio. Marševi smrti. Kolone su prolazile pored česme.
Tko bi se približio česmi, ubili bi ga. Seljaci u srpskim selima osobito su rado zlostavljali
123
Ivan Pederin
zarobljenike. Ubijali su svećenike, a i dva biskupa. Gonili su trudne žene u kolonama smrti i
lupali ih. Kad bi neka od njih pobacila morala je onako krvava nastaviti hodati. Tragedija je
i slovenskog naroda. Leo Rupnik je sa slovenskim domobranima natjerao partizane u bijeg
12.–19. rujna 1943. na rijeci Krki. Pokolj je i izgon njemačke etničke manjine u Jugoslaviji.
Hrvatski Nijemci borili su se rame uz rame s Hrvatima protiv Srba u Prvom svjetskom ratu.
Za šestojanuraske su diktature proganjani, pa su 1941. bježali u Mađarsku. Wehrmacht ih
je novačio u SS diviziju „Prinz Eugen“. Oni su nestali preseljenjima, pokoljima u logorima,
bijegom i deportacijama. Progoni su počeli početkom 1944. Oni su lišeni i građanskih
prava, a na njihova mjesta naseljavaju se Crnogorci, Bosanci i Ličani. Njih 27.000 do
30.000 deportirano je u Rusiju u teretnim vagonima. U svibnju 1945. je pripadnik OZNE
Momčilo Popović vodio pokolje njemačke djece. Njega su u Bonnu ubili u jugoslavenskoj
ambasadi demonstranti. On je u toj ambasadi radio.
Danas samo mali broj Nijemaca živi u istočnoj Slavoniji. To su Nijemci koji su deportirani
u Austriju, ali su ih vratili pa su i ostali u Hrvatskoj.5 Ako sažmemo pogled u Drugi svjetski
rat onda se tu ističe lik Churchilla koji je pošao u rat da očuva integritet Poljske, a nije
ga očuvao jer je cijelu Poljsku dobio SSSR. Churchill je bio prije svega saveznik Staljina i
Tita, a neprijatelj Hitlera. Taj rat bio je hrvatska nacionalna katastrofa. Mi smo tu imali
vrlo velikih demografskih gubitaka, bili smo jedina republika koja je 1945. imala manje
pučanstva nego li 1941., ali smo dobili Istru, Rijeku, Zadar, Kvarnerske otoke i Lastovo.
Bleiburg je najveći pokolj Hrvata u našoj povijesti, tu je djelovala korjenitost staljinizma,
točnije ruskog socijalizma i strahovita mržnja Srba koji su kažnjavali Hrvate zbog njihovog
separatizma, a nisu mogli zamisliti Jugoslaviju u kojoj Srbi neće biti vodeća nacija. Na
drugoj strani moramo istaknuti da hrvatski opisi bleiburške tragedije nisu osvetnički.
U svim spisima hrvatske emigracije odzvanja gorki refren da su nas Hrvate, koji smo
povijesno i po našem mentalitetu bili orijentirani prema zapadnim demokracijama napustile
baš te demokracije, da smo sitniš za plaćanje njihovih malih dugova.
5 Ovim se pitanjem mnogo bavio Vladimir Geiger, o tome Borislav Bijelić, Doprinos Vladimira Geigera
istraživanju sudbine Nijemaca u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na stanje poslije završetka Drugog
svjetskog rata, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice (2003) str. 203-207.
124
Bleiburg iz zrenika emigracije
Drugi svjetski rat bio je katastrofa za Hrvatsku. Tu je došlo do velikih demografskih gubitaka
ubojstvima kod Bleiburga, savezničkim bombardiranjem hrvatskih gradova i drugdje u svim
hrvatskim gradovima i selima. Tad je mnogo Hrvata izbjeglo ili se iselilo. Osobit je gubitak
što je tada ubijeno ili je izbjeglo mnogo školovanih Hrvata i to u doba kad smo imali samo
jedno sveučilište u Zagrebu pa su npr. negdje do 1970ih godina velika većina direktora
poduzeća u Hrvatskoj bili ljudi s osnovnom školom. Partizani su ubili mnogo školovanih
ljudi u poslijeratnom Jasenovcu i drugdje.6 Komunisti su ipak ubili pisce Milu Budaka,
Kerubina Šegvića, Gabrijela Cvitana, Ivana Softu, Alberta Hallea, Marijana Matijaševića,
Andriju Glavaša, Zlatka Milkovića, Milivoja Magdića, Sibu Miličića.7
Emigrante je okupio urednik Vinko Nikolić, oni koji su živjeli u inozemstvu bili su isto
tako Hrvati kao i mi u domovini. Hrvati su time postali svjetskom nacijom. Velik ih se broj
vratio u Hrvatsku.
6 Stipo Pilić i Blanka Matković, Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i
novim arhivskim izvorima, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU, 56 (2014), str. 323-408.
7 Tako Jisteš, str. 66.
125
Kritički pristupi
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
Nataša Bašić
HRVATSKA JEZIČNO-PRAVOPISNA PREVIRANJA
I NJIHOVI SUVREMENI ODJECI
Pravopisni otklon Nikole Crnkovića
Pravopisna su previranja stalnica hrvatske jezične povijesti, nastala kao posljedica težnje
za usavršavanjem pisanoga oblika književnoga (standardnoga) jezika. U ovom će se radu
raščlaniti glavne točke hrvatskih dvostoljetnih pravopisnih prijepora, napose onih u prvoj
polovici 20. stoljeća, koje su bitno odredile i naše suvremene dvojbe te usmjerile odgovore
na njih. Među njima su i individualni izvaninstitucionalni prinosi, nerijetko u liku otklona
od glavne matice. Takav otklon od suvremenih jezično-pravopisnih nadmetanja i stvaranje
vlastitoga pravopisa u Nikole Crnkovića znak je pobune zbog pravopisnoga bezvlađa u
hrvatskom javnom prostoru i nametanja dijela pravopisnih rješenja koja nemaju uporišta u
glavnim razvojnim silnicama hrvatske pravopisne baštine.
***
Svoj položaj u suvremenoj hrvatskoj pravopisnoj zbrci Nikola Crnković definira kratko i
nedvosmisleno: „Nije moje da određujem hrvatski pravopis, ali jest moje da ne pristajem
na kukavnu, jugopodrepašku i neodgovornu jezičnonormativnu kakofoniju stvorenu u nas.
Jednostavno se ovako pišući ćutim bolje.” (Crnković, 2007.: 16.)
„Bolje pravopisno ćućenje” izložio je u najkraćim crtama u bilješki rasprave Ante Tresić
Pavičić i danas poticajan (Crnković, 2012.: 160)
„Polazište je u jasnom razlikovanju ustmenoga i pisanoga govora, zvukovna i likovna,
tj. auditivna i vizuelna njegova predstavljanja. Grubo promatrano, na jednom je polu
neposriedan ustmeni govor, načinski vrlo bogat i raznovrstan, dopunjen grimasama,
gestama, „govorom tjela”, a na drugom je pisani govor kao krajnje reducirani oblik ljudske
komunikacije. Razlike bipolarne suobstojnosti pismena izražavanja i ustmena govora
129
Nataša Bašić
uzajamno su opriečne koliko i srodne, jer su oba oblika komunikacije koliko tehnički
različite, toliko istovjetne po namjeni, po komunikacijskoj svrhovitosti. Niemo i vizualno
škrto pismo – abstrahirajmo ovdje raztrošne mogućnosti njegova grafičkog i iluminacijskog
oblikovanja – ipak je zadržalo svoju bitnu prednost i namjenu: ono mora uvjek zadržati
nepromjenjivu značenjsku istoznačnost, trajnu pojmovnu i sadržajnu istost, jasnoću i
neupitnost, a koja je u ustmenoj komunikaciji prepuštena izvođačima i njihovoj uzajamnosti.
Stoga su uzaludni pokušaji da se sve prednosti i sva milozvučja i osjećajni naboji ustmena
govora pretoče u grafičku izražajnost, u gramatičke i pravopisne kanone. Jezikoslovac mora
znati izričajne granice svoga nacionalnog jezika, ne smije (osim u iznimkama, dakako!)
izlagati njegovu grafijsku verziju prokrustovskom natezanju ili kraćenju, ne smije ju
obterećivati suvišnim dijakritičkim znakovljem, akcentuacijama i drugim fonologijskim
priborom, ne smije smućivati grafijski jezik i svekoliku pismenu populaciju bagatelama
iztančanih auditivnih preciznosti koje nisu u službi grafijskog kanona značenjske suvislosti i
jasnoće. U tom smislu valja težiti da pismenost bude što jednostavnija i praktičnija, ujedno
značenjski što jasnija i neupitna. Pisani se govor nipošto ne smije odreći tih postulata. Na
prvom mjestu mora zadržati prvotnu značenjsku vriednost osnove svake rieči koju nikad
ni pod koju cjenu ne smije izgubiti, učiniti dvojbenom ili neprepoznatljivom. Tvorac
pravopisa, povodeći se za tankoćutnim fonologijskim svojstvima govornog jezika, koji iz
bilo kojih razloga napusti značenjsku jasnoću jezika pismenosti, osiromašuje vlastiti jezik,
olako ga prepušta svakovrstnom voluntarizmu i neukosti da ga zlorabi i unakazuje.”
***
130
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
i afiksalnih (prefiksalnih i sufiksalnih) morfema, uglavnom ne provodi fonološke zvučne
i mjestotvorne ujednake te razjednake (promičba, razčešljati), a na razini višoj od riječi ne
provodi ih nikako (s njim). Pogrješno je dakle implicirati starijemu hrvatskomu jezikoslovlju
„etimologiziranje” u smislu traganja za etimonom ili korijenom riječi. Pod korijenom se
razumijevalo ono što moderno jezikoslovlje naziva osnovom, korijenskim ili osnovskim
(osnovačnim) morfemom (starohrvatski: tvorka). Tomu bi pravopisu zapravo odgovarao
naziv morfološki, odnosno tvorbeni, kako ga naziva Búlcsu László (1994.), a preporučuje
Pranjković (1996.: 96).
Fonetski ili blagoglasni pravopis na morfemskim granicama unutar riječi uglavnom provodi
ujednake i razjednake (promidžba, raščešljati), a na razini višoj od riječi mjestotvornu ujednaku
rijetko (š njim), pa bi njemu zapravo odgovarao naziv morfonološki, ako se morfonem definira
kao obličnik varijetetnih fonema (promic- / promidž- / promič- : promicatelj, promidžba,
promičnik; raz- / ras- / raš- / raž- : razotkriti, rastvoriti, raščetvoriti, ražđikati). Budući da se ravna
po glasovnim, izgovornim, zakonima, u ovom se radu naziva izgovornim pravopisom, također
u skladu s Lászlóovim nazivljem (1994.). Vinko Pacel mu daje naziv prilagodni pravopis
(blagoglasni drži krivim nazivom), vjerujući da mu “u nas ne će prosinuti” (1860.: XI).
Kada su hrvatski vukovci pokrenuli akciju promjene pravopisa u Hrvatskoj, pisali su kako je
hrvatski tvorbeni pravopis nesustavan, kako tobože nema tradicije do Gaja (Maretić 1889.: X),
kao da se sedam stoljeća do Gaja u Hrvatskoj nije pisalo po načelima tvorbenoga pravopisa!
Maretić čak piše knjigu od 400 stranica (1889.) da bi dokazao kako ni jedan stari hrvatski
pisac nije u pravopisu dosljedan (1889.: XII). Zapravo je istina jednostavna, a i sam je Maretić
nje bio svjestan: one riječi koje su znali morfološki raščlaniti, stari su pisci pisali miješanim
pravopisom – tvorbeno i izgovorno (razčupati / rasčupati / raščupati / ražčupati), a one koje
nisu, pisali su izgovorno, poput pčela, gdje, zdrav, zdenac. Ono što je veliki filolog zatajio jest
da je broj tvorbenih zapisa u gradivu iz starije hrvatske književnosti, koje je sam izabrao i
javnosti predočio, veći od broja izgovornih zapisa (Klaić, 1942.: 3; László, 1994.: 80).
Pravopisac Ivan Broz sastavio je 1892. pravila svoga Hrvatskoga pravopisa prema jeziku i
pravopisu dvojice pisaca, Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića. Nigdje ne navodi
razloge koji su ga nagnali da to napravi, ali je znakovito da pisac Crtica iz hrvatske književnosti,
1–2 (Zagreb, 1886.–88.), dakle vrstan poznavatelj njezine povijesti i njezina jezika, piše
hrvatski pravopis na temelju okamenjena jezika pučke štokavske književnosti u redakciji i
131
Nataša Bašić
interpretaciji samo dvojice pisaca i to srpskih. Dakle Broz je napravio isto ono što je učinio i
Maretić sedam godina kasnije pišući gramatiku: pod hrvatskim imenom ponudio je gradivo
koje sa suvremenom hrvatskom jezičnom, kulturnom, književnom i pravopisnom zbiljom
jedva da je imala ikakve veze.
Što je takav redukcionizam značio za hrvatski jezik i pravopis? Značio je odustajanje od
onih obilježja hrvatskoga književnoga jezika i pravopisa koja su bila različita od Karadžić–
Daničićeva jezičnoga i pravopisnoga modela. Dakle, namjesto hrvatskoga štokavskoga
jekavskoga jezičnoga modela različitih padežnih oblika, izabire se novoštokavski ijekavski
model dvosložne jatovske alternante u dugim slogovima i oblično reducirane sklonidbene
paradigme, a u pravopisu tvorbeno se pravopisno načelo, koje je stoljećima pretezalo u
hrvatskojezičnoj povijesti pisane forme zamjenjuje pretežitim izgovornim načelom.
Temeljno je načelo svoga pravopisa Broz izložio u 4. točki: „Glasovi u riječima hrvatskim
i u riječima, koje se govore za hrvatske, pišu se u glavnome onako, kako ih uho čuje da se
izgovaraju” (Broz 1892: 1).
Zapisi u kojima je Broz odstupio od izgovornoga pravopisa dijelom se poklapaju s
Karadžićevima i Daničićevima – čuva u pismu skupine ds, dš i ts – točke 93, 125 i 126
(gradski, srodstvo, odsjeći; bratski, hrvatstvo), ali uvodi i pisanje skupina dc, dč i tc, tč kada su
takvi zapisi razlikovni – točka 115 (mladca, mladče : mlatca, mlatče), a načelno u kategoriji
vlastitih imena – točka 122 (Kadčić, Zabrdca) i “pisanju (ponajviše) književničkih riječi”,
koje su sastavljene s prijedlozima nad, pod – točka 123 (nadcestar, nadčovječni, nadćutni,
podcarinar, podčasnik, podčiniti ...).
Za istraživanje povijesti hrvatskoga jezika i pravopisa toga doba posebno je važna posljednja
klasifikacijska skupina „književničkih riječi”. Naime tu Broz kao predmet pravopisnoga
promišljanja uvodi knjižni jezik, što implicira da je riječ o zapisima viših stilova, koji su
zahtjevniji u smislu jednoznačnosti i bolje razlikovnosti pismenina. Broz je zapravo u
toj točki ozakonio ono što je u hrvatskom jeziku pisane forme živjelo stoljećima i što će
ostati njegovim trajnim obilježjem: uz pretežno izgovorni zapis nužan je i određeni broj
morfonološko-tvorbenih zapisa. Iz te se činjenice može zaključiti da je hrvatskomu jeziku
primjereno ono pravopisno načelo ili onaj zapis koji zabilježenu riječ čini razlikovnijom te
da nije važno preteže li u njem izgovorni ili morfonološko-tvorbeni zapis. Pitanje je samo
132
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
u kojim će se položajima i fonemnim skupinama unutar riječi morfološko-tvorbeni zapis
primijeniti.
Toga je bio svjestan i Vatroslav Jagić kada je kritički ocjenjivao tendencijski pisanu
Maretićevu raspravu Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima: „Ja sam za fonetički
pravopis u našem jeziku iz razloga oportuniteta, kao što se uopće ovom pitanju ne može
prići znanstveno, već samo s razlozima oportuniteta. (...) Veličina Vukova nije ni malo u
fonetičkom principu njegova pravopisa, to zna prof. Maretić upravo kao i ja. Kako je ovaj
besmrtni genij pisao братски mjesto брацки, одсјећи mjesto отсјећи tako bi mogao bez
štete za njegov fonetički princip pisati i напредка mjesto напретка“ (Jagić, 1890.: 486).
Jagićeva je kritika zacijelo utjecala da Maretić popusti u tom odsječku, pa je u velikoj
gramatici dopuštao i likove početci, dodatci, sudca, podčiniti, odnosno preporučivao
„fonetičarima” da riječi mogu pisati i „etimologički, gdje misle, da po fonetici ne bi jasne
bile” (1899.a: 31). Tako je pristaša „skrajnje fonetike” Luko Zore pisao čedče za talijanizam
il bambinello (1892.: 218). Međutim, u školskom izdanju svoje gramatike Maretić se
suprotstavlja Karadžiću i Brozu te dopušta dvostrukosti i u pisanju suglasničkih skupina
ds, dš, ts, što je poradi disimilacijskih procesa vodilo daljoj izgovornoj prilagodbi zapisa
(gospodstvo/gospostvo, odšetati/otšetati, kadšto/kašto, bogatstvo/bogastvo, prokletstvo/proklestvo;
Maretić, 1899.b: 11), na kojoj će poslije ustrajati Aleksandar Belić pri izradbi zajedničkih
srpsko-hrvatskih pravopisa 1930-ih godina.
To je bilo u suprotnosti s onim što je pisao desetak godina ranije, govoreći o Karadžićevu
„finom taktu“ kojim je osjetio da u pravopisu treba paziti na jasnoću, da se riječi ne smiju u
zapisu tako promijeniti da ih je teško prepoznati (bracki i ocjeći bili bi takvi primjeri). Čak se
pozivao na Karadžićevu izjavu da je čuo ljude govoriti bratski i odsjeći. (Maretić, 1889.: VIII).
Maretić je tada pisao: „I jezik na ime katkad kao da osjeća, da sila asimilacije uništava jasnoću
riječi, za to odustaje od asimilacije i priańa uz jasnoću, makar mu i bila malo otvrda za izgovor
(navodi primjere genitiva jednine imenica oblučac i riječca: oblučca, riječca, namjesto oblušca,
riješca, vokative jednine imenica prosac i lažac: prošče, lašče, namjesto prošte, lašte, zatim glagole
odšetati, nadživļeti namjesto očetati, naģivļeti“ (Maretić, 1889.: VIII).
Maretićeva stajališta o izgovornom pravopisu kao idealnom rješenju hrvatskoga pravopisnoga
pitanja aktualizirao je ponovo potkraj 1930-ih Stjepan Ivšić u vrijeme još jedne pravopisne
133
Nataša Bašić
raspre, koja je nastala kao reakcija na nametnuta beogradska rješenja iz 1929. godine, što
su vodila daljoj fonetizaciji pisane jezične forme. Iz kruga Hrvatske seljačke stranke, koja
je u svojim glasilima (Hrvatski dnevnik, Hrvatski dom) čuvala tvorbeni pravopis, potekla je
ideja da se on u Hrvatskoj i službeno obnovi. Riječ je bila o prijedlogu koji je implicirao
političku odluku temeljenu na uvjerenju da će se tvorbenim pravopisom osigurati brana
koja će napokon spriječiti srbijanska presezanja na hrvatski jezik i pravopis te omogućiti
u budućnosti njihov samostalan razvitak. S obzirom na političku snagu Hrvatske seljačke
stranke i njezin ugled u hrvatskom društvu, aktualna jezična zbivanja i jezično-pravopisnu
beogradsku agresiju od 1918. godine, s velikom se vjerojatnošću moglo pretpostaviti
da bi prijedlog Hrvatske seljačke stranke prošao da je imao potporu uglednih hrvatskih
jezikoslovaca. Ona je, međutim, izostala.
U novopokrenutom časopisu Hrvatski jezik (1938.–39.) Ivšić na udarnom mjestu kao
uvodni članak objavljuje raspravu Etimologija i fonetika u našem pravopisu, koja je u kasnijem
hrvatskom jezikoslovlju ponijela pridjevke „glasovita” ili „čuvena”. Po jezikoslovnim
kriterijima ona to ne bi mogla biti, jer ne sadržava izvorna Ivšićeva istraživanja, a veći dio
njezinih zaključaka već je u trenutku pisanja potrla hrvatska jezično-pravopisna porabna
norma. Glasovitost je mogla steći samo po sociolingvističkim posljedicama koje je imala
za dalji razvitak hrvatske pravopisne politike. Iako se poziva na Maretićev autoritet, Ivšić
ispravlja temeljnu Maretićevu slovopisno-pravopisnu zabludu da je „jedina zadaća pisma,
da sasvijem odgovara živoj besjedi” (Maretić, 1889.: V), uočujući točno da „nipošto nije
potrebno, da i pismo bude sastavljeno od glasovnih elemenata, od kojih je sastavljena živa
riječ, šta više, takvo pismo nije svagda i najsigurniji i najbrži način da se prenese potpuno
sadržaj žive besjede” (Ivšić, 1938.–39.: 6). Dapače, Ivšić izrijekom tvrdi da „fonetski
pravopis slabi donekle analitički smisao” (1938.–39.: 13), što znači da su u pravu bili oni
koji su upozoravali da „govedarenje” u jeziku i pravopisu vodi primitivizaciji najsavršenijega
1
oruđa ljudskoga uma.
Pa i Maretić, koji je pseudoargumentacijom i nasiljem bio uveo izgovorni pravopis u
hrvatsku knjigu, pisao je posve drugačije u trenutku kada je ocijenio da u Hrvatskoj nema
1 Isto to u parafrazi Stanislava Šimića: „Tko piše po etimološkom pravopisu, nagoni sam sebe da misli, i
uči se misliti: tko po fonetičnom, otupljuje se” (Jezik i pjesnik. U: PSHK, 102, Zagreb, 1975.: 113).
134
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
snaga koje bi mogle omesti ustoličenje izgovornoga pravopisa i vratiti hrvatsku pravopisnu
povijest na razdoblje prije 1892. godine. Doslovce je napisao da je „fonetički pravopis (...)
rđav (...) s toga, što on može gdjekoje riječi tako otrcati da nije svakome lako pogoditi, što
znače” (1899.a: 29). U Jezičnom savjetniku ide i korak dalje tvrdeći kako „treba uzeti na um
da je u pravopisu sve relativno i subjektivno, t. j. mi nemamo apsolutnoga merila, po kojem
bismo mogli oseći, što je bolje ili gore, dali na pr. slatko ili sladko, zato ili za to” (Maretić,
1924.: XXX).
Ivšić, kao i Maretić i Jagić, znade da ni jedan živući jezik nema fonetskoga pravopisa niti ga
može imati, koliko god se zapis nastojao primaknuti izgovoru, pa ipak proglašava hrvatske
riječi „jedrim seljačkim dundarama” nasuprot „francuskim nježnim gradskim gospođicama”
(Ivšić, 1938.-39.: 10). Dundarama bi nabolje odgovarao izgovorni pravopis, tvrdi on,
budući da u pismu izaziva „vrlo neznatne promjene” (1938.–39.: 9). Usporedi li se to s
njegovom kasnijom tezom „da mi možemo pisati, ovako ili onako, jer se pismo i pravopis
mogu za svaki jezik po volji birati i mijenjati, ali izgovarati moramo samo na jedan način,
koji odgovara biću našeg jezika” (Ivšić, 1942.: 285; isticanja autorova), postavlja se ponovo
opravdano pitanje čemu tolika buka oko temeljnoga pravopisnoga načela u Hrvatskoj i
zašto se toliko ustrajavalo na izgovornom pravopisu? Odgovor zacijelo nije da on najbolje
odgovara naravi hrvatskoga jezika, nego je bio ključnim sredstvom političkoga sjedinjenja
Hrvata i Srba u novonastaloj jugoslavenskoj državi. U njoj je srpsku kulturu određivala
reformirana pismenost na temelju Karadžićeva izgovornoga pravopisa i potpuno odbacivanje
stare srpske književnosti, pa se nastala jezično-kulturna praznina nadomještala starom
hrvatskom štokavskom književnošću pod srpskim imenom Ivšić u krajnjoj konsekvenciji
nije u pravu u tvrdnji da izgovornim prilagodbama unatoč u hrvatskim riječima ostaje
dovoljno „netaknutoga” materijala da se može razabrati njihov smisao (1938.–39.: 9).
Na stranu što je zanemario Maretićevu napomenu o „otrcanosti” pojedinih izgovorom
izobličenih zapisa. Važnije je što Ivšić ne uviđa da pravopis riječi nije nagađanje nocije, nego
je zapis kulturno nasljeđe, koji prolazi svoj naravni tijek s razvitkom jezika. Svaki ga naraštaj
prilagođuje onoliko koliko mu je potrebno da bi jezik u pisanoj formi mogao normalno
funkcionirati. Kada porabna norma dosegne razinu prevelike udaljenosti od propisane,
intervenira se prilagodbom druge prvoj. U jezikoslovlju s dobro uređenom pravopisnom
politikom propisane norme nikada ne prethode jezičnima, što, na žalost, u jugoslavenskom
135
Nataša Bašić
jezikoslovlju nije bilo tako. Otuda su se i korijenili svi hrvatsko-srpski jezični ratovi za
spomenutoga razdoblja.
Ivšić nije bio sretne ruke ni u potkrjepi teze o „fonetičnosti” hrvatskoga pravopisa od samoga
početka pismenosti. Budući da njegova istraživanja nisu bila izvorna, nekritički je prihvatio
zaključke Maretićeve (1889.) i Pasarićeve (1892.). Naime već je u Maretićevu gradivu bilo
dovoljno podataka da se zaključi da u hrvatskoj književnosti od njezina početka pa do 1830-
ih godina, koje razdoblje gradivo obuhvaća, supostoje oba pravopisna načela – izgovorno i
tvorbeno – s pretežitom prevagom tvorbenoga zapisa suglasničkih skupina, kako je pokazala
spomenuta brojčana analiza B. Lászlóa (1994.: 80). To je dovoljnim razlogom da se posumnja
u ispravnost teze o izgovornom pravopisu kao idealnom modelu za hrvatski jezik.
Odstupanje od apsolutnoga hvalospjeva izgovornomu pravopisu i primicanje objektivnomu
sagledavanju hrvatske pravopisne problematike u Ivšića se nazrijeva u spoznaji da je za
pojedinu riječ „najbolje ono pismo, u kojem je njezin pismeni simbol najrječitiji” (1938.–
39.: 11). Na toj je spoznaji gradio svoja kasnija stajališta u pravopisnim previranjima 1941.–
2
42. godine, kada se donosila ključna odluka o hrvatskoj pravopisnoj budućnosti. Ivšić
tada u hrvatsku pravopisnu teoriju uvodi pojam funkcionalnosti, na kojem se temelji svaki
racionalni pravopis: u pravopisu se bilježi „samo ono što ima svoju funkcionalnu vrijednost”
(Ivšić 1990.–91.: 79; isticanje autorovo).
Burne 1940-e
Zbog nenaravnih okolnosti u kojima su se hrvatski jezik i pravopis našli u karađorđevićevskoj
Jugoslaviji te posljedica koje je jugoslavenska jezična politika rashrvaćivanja na njih
ostavila, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj obama je pridavana osobita pozornost te su bili
pod posebnom državnom skrbi. Već 28. travnja 1941. osnovan je Hrvatski državni ured
za jezik kao središnja ustanova u čijem su djelokrugu bili poslovi nadzora jezika u javnoj
usmenoj i pisanoj porabi (školske knjige, tisak, javni natpisi, kazalište, radio), potom jezično
136
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
savjetodavstvo, izradba osnovnih jezičnih udžbenika i priručnika (pravopis, gramatika,
rječnik, nazivlje), suradnja s izvršnim državnim tijelima pri sastavljanju zakona te jezična
promidžba (Provedbena naredba k zakonskoj odredbi o osnivanju Hrvatskoga državnog
ureda za jezik; prema Samardžija, 1993.: 26–28). Očekivalo se da će hrvatska država jamčiti
suveren i slobodan razvitak hrvatskomu jeziku u svim njegovim pojavnim oblicima.
No vlast su se i struka vrlo brzo sukobile. Namjesto da prepusti struci da organizira i vodi
jezičnu politiku, vlast se u nju prekomjerno i nekompetentno upletala te prouzročila sukob,
koji je urodio povlačenjem vodećih jezikoslovaca iz institucija koje su predstavljale službenu
jezičnu politiku (Stjepan Ivšić, Blaž Jurišić, Petar Guberina, Kruno Krstić). Temeljna je
zabluda vlasti bila što je vjerovala da će nasilje nad hrvatskim jezikom provedeno u
jugoslavenskoj državi riješiti uvođenjem tzv. korijenskoga pravopisa i sastavljanjem popisa
preporučenih riječi, kao da se i srpsko jezikoslovlje isto tako nije moglo vratiti svomu
staromu pravopisu, koji je, jednako kao i hrvatski, bio pretežno morfološki, i kao da srpski
jezikoslovci nisu mogli posegnuti za hrvatskim riječima s razlikovnih lista i ugraditi ih u srpski
3
jezik, što su oni uostalom desetljećima prije uspostave NDH i činili. Vlast nije dopustila
da struka sama odredi zadatke jezične politike i utvrdi otvorena pitanja hrvatskoga jezika i
pravopisa te ponudi rješenja koja će se temeljiti na jezičnopovijesnim razlozima i potrebama
hrvatske kulturne zajednice, pazeći pri tom da u održavanju stabilnosti hrvatske jezične i
pravopisne norme ne bude velikih potresa i prevrata. Vlast je radila upravo suprotno: izravno
je određivala i zadatke i rješenja, vođena političkim a ne strukovnim razlozima, nepotrebno
se pri tom koristeći velikim gestama i riječima o samobitnosti i samosvojnosti hrvatskoga
naroda kao jednoga od najstarijih europskih naroda s pismenom baštinom. To se činilo
tragikomičnim u trenutku kada su predstavnici jednoga velikoga naroda – talijanskoga –
gospodovali u Splitu, a drugoga – njemačkoga – u Zagrebu.
U takvim jezičnim i pravopisnim previranjima struci se među prvim pitanjima otvorilo
propitivanje vukovskoga nasljeđa u onom dijelu u kojem se ono odreklo hrvatske jezične
137
Nataša Bašić
138
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
velik dio ipak oživljenice, zabilježene u Šulekovim, Filipovićevim ili Parčićevim rječnicima:
izostavnik (apostrof ), opskrbište (aprovizacija), jaružar, jaružalo (bager), bitnica (baterija,
topnička), bojna (garda), bojnica (bataljun), bojnik (major), brodopratnja (konvoj), brojidba
(statistika), brzoglas (telefon), munjovoz (tramvaj), činored, redočin (rang), čovjekoljubno
društvo (humano društvo), stegovni, zaptni (disciplinski), držanstvenik (oficijal),
društvovan (socijalan), duhanar (trafikant), duhanarnica (trafika), dužnosnik, logornik,
tabornik (stupnjevi u ustaškim organizacijama), prividnost (fikcija), slikopis (fotografija),
istoznačnica (homonim), istozvučnica (sinonim), veleobrt (industrija), međutomni
(inerimistični), istraživaonica (laboratorij), potrgovljenje (komercijalizacija), zatočničko
zbiralište (koncentracijski logor), nakupina (konglomerat), udružba (korporacija), navjera
(kredit), krugoval (radio), osposoba (kvalifikacija), dizalica (lift), krilatica, krilaš, letjelica,
lijetalo (aeroplan, avion), potvarenje (materijalizacija), poboljšni (melioracioni), postavljatelj
(monter), munjostrojarski (elektrotehnički), odabir (selekcija), rupčati, prorupčati
(perforirati), promičba (propaganda), putničarstvo (turizam), sreditba (regulacija), samovoz
(automobil), upravljač samovoza (šofer), promjenjivač (transformator), udjelba (vojni
raspored), posvudašnjost (univerzalizam), vojnica (milicija), živoznanstvo (zoologija).
Za razliku od dosadašnjega uvriježena stajališta o razdoblju NDH kao rasadištu novogovora
i novotvorenica, iz popisa bi se moglo zaključiti da je prevladavajuća odlika leksičkih gibanja
uglavnom bilo posezanje za leksičkom baštinom diskvalificiranom vukovskim zahvatom u
prethodnom razdoblju i njezino funkcionalno oživljavanje u dijelu zamjene međunarodnicâ.
Strukovno je pak onodobno stajalište bilo da će se među zbiljskim novotvorenicama zadržati
samo one koje budu dobro tvorene i općeprihvaćene (Klaić, 1941.). Zbog boljševizacije
svekolikoga javnoga i kulturnoga života nakon završetka Drugoga svjetskoga rata i progona
svega vezanoga uz NDH dio dobrih novotvorenica nastalih u tom razdoblju nije na žalost
uspio preživjeti (primjerice dvokolica za bicikl,4 putničar, putničarstvo za turista, turizam).
Organizirana je strukovna akcija u purističkim zahvatima bila dobrodošla, ali se valjalo
čuvati poluznalaca i amatera, koji su mogli nanijeti struci nesagledivu štetu. Upravo je
o tom progovorio Kruno Krstić, kada je upozoravao na oprez u purističkom radu. Pod
krilaticom „čuvati život narodnoj riječi pod tuđinskim naplovom” (Krstić, 1943.) vrlo je
139
Nataša Bašić
140
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
u značenju ili oteščalo razumijevanje” (Krstić, 1941.d). Praktično ju je trebalo utvrditi
pravopisno povjerenstvo.
Kao rektor Sveučilišta u Zagrebu,5 Ivšić se svojim znanstvenim autoritetom zauzeo 1941.
zajedno s Blažom Jurišićem, ravnateljem Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, te uglednim
jezikoslovcima sveučilišnim profesorima i književnicima Dragutinom Boranićem, Franjom
Fancevom, Stjepanom Bosancem, Nikolom Andrićem, Stankom Petrovom, Julijem
Benešićem, Dragutinom Šafarom, Ljudevitom Jonkeom, Franjom Ciprom, Petrom
Guberinom, Milanom Ratkovićem i Krunom Krstićem da se Ministarstvu bogoštovlja i
nastave Vlade Nezavisne Države Hrvatske predloži zadržavanje umjerenoga izgovornoga
(„fonetskoga”) pravopisa s manjim promjenama u prilog tvorbenomu („korijenskomu”)
pravopisu radi uklanjanja dvosmislenosti nekih oblika.
Ti su prijedlozi hrvatskih jezikoslovaca i akademika prihvaćeni ministarskom naredbom o
hrvatskom pravopisu, koju je 23. lipnja 1941. potpisao doglavnik i ministar bogoštovlja i
nastave Mile Budak. Njome se zapravo mijenja Boranićev pravopis u onim dijelovima koji su
bili nametnuti hrvatskoj strani u jugoslavenskom razdoblju. Za ovu prigodu izdvaja se prvih
deset točaka naredbe: 1. fonem /đ/ ne alternira sa /ć/ u primjerima tipa žeđca, vođstvo;6 2. u
imenica muškoga roda na -tak i -dak suglasnici t i d ostaju ispred c bez promjene (početak –
početci, patak – patci, zadatak – zadatci, cvijetak – cvijetci, redak – redci, dohodak – dohodci,
predak – predci); u imenica na -tac i -dac čuvaju se u pismu t i d u onim riječima koje su
po njima značenjski razlikuju (mlatac – mlatci, mladac – mladci); 3. u imenica muškoga
roda na -lac ne alternira l//o na kraju sloga u imenica tipa stolac – stolci, dolac – dolci; 4.
u imenima mjesta na -dak, -dac ne provodi se zvučno jednačenje u sklonidbi (Medak –
Medka, Gradac – Gradca). 5. u složenicama d ne alternira sa t na morfemskoj granici ispred
s, c, š, č, ć, (odsjek, predsjednik, odcijepiti, odšetati, kadšto, nadčovječan, odćušnuti), a ostaje
nepromijenjeno i u složenicama s prijedlozima nad i pod u riječima kojima se označuje
viši ili niži položaj u službenim zvanjima ili zanimanjima (nadporučnik, podpredsjednik);
6. futur I. piše se rastavljeno (dat ću, past ću); 7. skupina -tk- u zamjenica redovito se piše
(tko, netko, nitko, svatko); 8. fonem /h/ uvijek se piše i ne alternira sa /v/ ili /j/ u primjerima
5 Ivšić nije prihvatio ponuđeno mjesto ravnatelja Hrvatskoga državnoga ureda za jezik.
6 Lik vođstvo ne bi pripadao hrvatskomu standardnomu rječničkomu fondu.
141
Nataša Bašić
tipa duhan, kuhinja; 9. imena iz drugih jezika koji se služe latiničnim pismom pišu se kao
u jeziku izvorniku (Rousseau, Dumas, Goethe, Shakespeare), a usvojenice u obliku kakav je
udomaćen u hrvatskoj kulturnoj sredini (Homer, Helen, historija, hereza, kemija); 10. u
dvočlanim imenima mjestâ velikim se početnim slovom pišu oba člana bez obzira na to je
li opća imenica u pravom ili prenesenom značenju (Dugo Selo, Stubičke Toplice) (prema
Klaić, 1942.: 14–16).
U skladu s navedenim načelima Franjo Cipra, Petar Guberina i Kruno Krstić izradili su
Hrvatski pravopis, ali je njegovo tiskanje zabranjeno. Sačuvan je u korekturnim špaltama te kao
prvorazredni povijesni dokument objavljen 1998. godine. Odlikuje ga očuvanje temeljnih
značajka hrvatskoga pravopisanja druge polovice 19. st. s Maretić – Broz – Boranićevom
novinom karadžićevskoga postanja u bilježenju dvoglasničkoga /ie/ troslovom ije, ali se pri
tom ističe njegov jednosložni ostvaraj (str. 14). Posebna je vrijednost toga pravopisa težnja
sustavnijoj jekavizaciji narječne osnovice, jednako u pisanju riječi s dugim predmetkom
prijē- (prijeboj, priječnica, priječnik, prijedlog, prijedor, prijeglas, prijegon, prijegor, prijeklet -
‘pregrada’, prijeko, prijekop, prijekor, prijekoran, prijekrst, prijelaz, prijelog, prijelom, prijenos,
prijepek, prijepis, prijeplet, prijepor, prijeporan, prijerov, prijesad, prijesadnica, prijesan,
prijesjek, prijestup, prijetvor, prijevez, prijevjes, prijevod, prijevoj, prijevor, prijevoz; ali pregib,
pregled, prekid, presjek, prezir iako se i u hrvatskim izvorima moglo naći i -ije-potvrda) te
u bilježenju riječi sa skupinom Srje 7 . Iako ima nedosljednosti, Srje zapise autori navode
ne samo u pojedinim riječima (bezgrješan, bezgrješnost, crjepovi, crjepar, crjepić, crjepovlje,
drjemovan, grjehota, grješan, grješnica, grješnički, grješnik, krjesovi, modrjeti, nepogrješiv, ogrjev,
pogrješan, pogrješiv, pogrješka, strjelica, strjelovit, strjeljač, strjeljana, strjeljivo, suždrjebna,
vrjesovi, vrjednoća, vrjednosnica, vrjednota, ždrjebad, ždrjebanje, ždrjebica, ždrjepčić) nego i
u nekolikim kategorijama: nesvršeni učestali glagoli (odrješivati, okrjepljivati, potkrjepljivati,
prostrjeljivati, razdrješavati, sprječavati, zaprječivati), glagolske imenice (odrješenje,
otrježnjenje, razrjeđivanje), pridjevni stupnjevi (trijezniji [!], vrjedniji).
Nakon što je vlast zapriječila objavu toga pravopisa, podnio je ravnatelj jezičnoga ureda
Blaž Jurišić 10. kolovoza 1941. prijedlog za izradbu novoga pravopisa, ali ni on nije bolje
prošao. U njem stoji kako potreba za radikalnim zahvatom u pravopisu nema i kako je
7 S = suglasnik
142
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
narod sadašnjim zadovoljan te da bi se „hrvatska ustaška revolucija zasad imala ograničiti
na to, da iz hrvatskoga pravopisa odmah ukloni ono Pravopisno uputstvo, što ga je god.
1929. nametnulo Hrvatima beogradsko ministarstvo” (Jurišić, 1989.–90.: 125), a sve ostalo
da bi trebalo raditi postupno i sa strukovnim razlozima. Jurišić je još jednom rezimirao
lipanjske naputke: povratak banovinskomu pravopisu iz 1940. godine te provedbu manjih
zahvata u pisanju dijela suglasničkih skupina gdje se ne bi bilježile zvučne ujednake (tzv.
sljubljivanja): 1. u prefiksima ob-, nad-, od-, pod-, pred-; 2. u sklonidbi imenica muškoga
roda s tzv. nepostojanim a koje završavaju na -(a)c, -(a)k, -(a)t; 3. ispred dočetnoga -sti,-
ski,- stvo (Jurišić, 1989.–90.).
Međutim, Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu br.
CCXLIX-1083-Z.p.-1941. od 14. kolovoza 1941. propisan je tzv. korijenski pravopis i
imenovano povjerenstvo koje je imalo utvrditi njegova načela. U njegovu su sastavu bili
Blaž Jurišić, Marijan Stojković, Franjo Cipra, Kruno Krstić, Josip Mišić, Nikola Rončević i
Ljudevit Jonke. Iz objavljenih zapisnika o radu toga povjerenstva (Dokumentacija, 1990.-
91.) razabire se da je većina njegovih članova bila protiv korijenskoga pravopisa, a na tragu
Ivšićeva stajališta kako „glasovna građa hrvatskog jezika neumoljivo traži u temelju fonetski
pravopis” (Dokumentacija, 1990.–91.: 6). Uz Ivšića i Jurišića „korijenskomu” se pravopisu
posebno protivio Kruno Krstić, držeći kako pravopisno pitanje treba odgoditi za neko
drugo, mirnije vrijeme, napose stoga što bi se dirnulo u navike stotina tisuća pismenih ljudi
pravopisom kojemu baš i nije jednostavno odrediti temeljno načelo (Dokumentacija, 1990.–
91.: 10, 11). Krstić je čak ponudio i ostavku na mjesto u povjerenstvu (Dokumentacija,
1990.–91.: 19) kad je procijenio da će vlast iznuditi pravopis koji „hrvatskoj pismenosti ne
koristi nego škodi” (Dokumentacija, 1990.–91.: 11), a u članku Zakon i red u jeziku javno
je napisao da je Zakonska odredba od 14. kolovoza „samostalna odluka” (Krstić, 1941.d)
nametnuta protivno volji hrvatskih jezikoslovaca.
Nedvojbeno je da su Ivšićev znanstveni autoritet i njegova argumentacija bili odlučujućima
u konačnom stajalištu članova povjerenstva. Ivšić se, podsjetimo, još uoči osnutka
Banovine Hrvatske bio suprotstavio pritiscima koji su dolazili iz redova HSS-a da se uvede
morfonološki pravopis. Tako je 1937. uspio uvjeriti Mačeka da se u glavnom stranačkom
glasilu Hrvatskom narodu nakon kratkoga pokusa s morfonološkim pravopisom opet vrati
fonološkomu, a najupornijega zagovaratelja morfonološkoga pravopisa među haesesovcima,
143
Nataša Bašić
Rudolfa Hercega, predsjednika Seljačke sloge, i njegova, kako ga nazva (ne bez poruge),
„eksperta” Izidora Škorjača, otpravio je s pravopisnih razgovora neobavljena posla, dapače
strukovno toliko demoralizirao da HSS nakon uspostave Banovine nije više ni zahtijevao
uvođenje morfonološkoga pravopisa u škole i urede (Ivšić, 1990.–91.: 77). Zastupajući, na
Maretićevu tragu, tezu o hrvatskom jeziku kao najblagoglasnijem među slavenskim jezicima
i visokoj prozirnosti njegova fonološkoga sustava, Ivšić je, svjestan nemogućnosti stvaranja
pravopisa koji bi bio dosljedno fonološki, odnosno dosljedno morfonološki, tvrdio da je
hrvatskomu jeziku fonološki pravopis primjereniji (Ivšić, 1938.–39.).
U pravopisnim previranjima za NDH on je to stajalište dijelom ublažio, ali je ipak dokazivao
da se u G jd. riječi otca u hrvatskom jeziku fonem /t/, za razliku od ruskoga, ne izgovara, pa ga
stoga ne treba ni pisati (prema Ivšić, 1990.–91.: 79), što se ne poklapa s kasnijim stajalištem
hrvatskih jezikoslovaca da „fonemski skupovi dental + afrikat predstavljaju zapravo, fonetski
gledano, duge afrikate” (Brozović, 1972.–73.: 133), koje upravo u fonološkom pravopisu
zbog njegove dosljednosti treba bilježiti: „ono što je fonološki /tc/ i /tč/, treba pisati tc, tč
(odnosno, gdje za to ima oslonca u tradiciji, u nekim osnovama i dc, dč), a fonetska će
realizacija biti /cc/, /čč/ (redovno) ili /c/, /č/ (u brzu ritmu i sl.)” (Brozović, 1972.–73.: 140).
Iz tih dviju interpretacija istoga problema zaključuje se da hrvatskim jezikoslovcima ni
jednoga naraštaja nije bilo jednostavno razriješiti neke hrvatske pravopisne dvojbe. Ono
što je ipak većini bilo zajedničko 1941. godine jest gotovo jednodušno stajalište da u
prekomjernu morfonologizaciju pravopisa, kakva se zahtijevala kolovoškom uredbom iz
1941. godine, ne treba ići.
Pravopisno je povjerenstvo na kraju predložilo načela koja su umnogome ublažila zahtjev
za radikalnim morfonološkim pravopisom, unijevši u njih mnoga obilježja izgovornoga
pravopisa. Odlikuje ih neprovođenje zvučnih ujednaka („sljubljivanja”) suglasnika u tvorbi
riječi na morfemskim granicama prefiksa i osnove (odkopati, uzklik, obćina, obseg), osnove
i sufiksa (klubski, robstvo, svjedočba, uručbeni) te u sklonidbi imenica muškoga roda s tzv.
nepostojanim a (vrabca, svezka, napredka, otca, sudca). Pri tom se uvode izuzetci u tvorbi
na morfemskoj granici prefiksa i osnove: prijedlog s (zgrada, zbor, zgodan); prijedlozi s
dočetnim -z gube ga u pismu pred osnovama koje počinju sa s, š, z, ž ako to ne zahtijevaju
razlozi jasnoće (ustati, rastati, rasap, raširiti, iživjeti; ali uzživjeti : uživjeti se); dočetno
prijedložno -d ne piše se pred t i d ako to ne zahtijevaju razlozi jasnoće (otrgnuti, otraga,
144
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
otuda; ali podtajnik). Na morfemskoj granici osnove i sufiksa -ski, -stvo sve se ujednake
provode (muški, engleski, mnoštvo, uredništvo).
Da bi svojim stajalištima dali veću znanstvenu snagu, zatražili su o prijedlozima i Ivšićevo
očitovanje s naslova rektora zagrebačkoga Sveučilišta. Ivšić ga je napisao 20. veljače 1942,
a supotpisali su ga Dragutin Boranić, Tomo Matić i Blaž Jurišić. Ostajući vjeran svomu
temeljnomu stajalištu „racionalnoga pravopisa, po kojem se piše samo ono što ima svoju
funkcionalnu vrijednost” (prema Ivšić, 1990.–91.: 79), što znači da je razlikovno, Ivšić je
Ministarstvu nastave predložio da se zadrži postojeći pravopis kakav je primjenjivala Matica
hrvatska s tom promjenom da se ne izvršuje asimilacija po zvučnosti u trima slučajevima: 1.
u prefiksima ob-, nad-, od-, pod-, pred-; 2. u sklonidbi imenica muškoga roda s nastavkom
-(a)c, -(a)k, -(a)t; 3. ispred infinitivnoga -sti (Ivšić, 1990.–91.: 84), što se poklapalo i s
Jurišićevim prijedlogom iz kolovoza 1941.
Izneseni prijedlozi pravopisnoga povjerenstva nisu bili prihvatljivi zagovornicima
veće pravopisne „korijenitosti”. Pritisak na Hrvatski državni ured za jezik za većom
morfonologizacijom pravopisa bio je toliki da je najposlije s ravnateljske dužnosti odstupio
Blaž Jurišić, a njegovo mjesto preuzima Izidor Škorjač, bivši predstojnik Vladina Odjela za
prosvjetu. Ured je 1942. izdao knjižicu Koriensko pisanje u redakciji Adolfa Bratoljuba Klaića
u kojoj su donesena nova pravila korijenskoga pravopisa s pregledom njime obuhvaćenih
suglasničkih skupova. Autor napominje da pisati korijenskim pravopisom znači paziti na
postanak riječi, a ne na izgovor, kako je to činio dotadašnji fonetički pravopis, temeljen
na izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i mjestu tvorbe te njihovu ispadanju. Izričito
napominje da korijenski pravopis ta tri načela izgovornoga pravopisa napušta „samo
djelomice, i to jedno više, a drugo manje” (Klaić, 1942.: 30).
Pod većim se napuštanjem razumijevalo neizjednačivanje suglasničkih skupova po zvučnosti,
u čem se odstupa samo pri promjeni bezvučnoga k u zvučno g u primjerima tipa gdje,
svagda, odnosno pri promjeni bezvučnoga s u zvučno z u riječima tipa zbor, zdrug, zgrada,
zgoda, u kojima se posve izgubila svijest o njihovu postanku, tj. o prijedložnom s- u njihovu
početnom slogu. Tim su pravilom obuhvaćeni sklonidbeni likovi imenica na -(a)c, -(a)k i
-(a)t te pridjeva na -(a)k, a u tvorbi riječi suglasnici pred imeničnim dočetcima -ba, -benica,
-benik, -bina, -ce, -čanik, -čanin, -če (-čad), -čica, -čić, -ka, -kinja, -ko, -ština, -tina, -tvo te
pridjevnima -čan, -čiji i -ki. Nazivom dočetak obuhvaćeni su i sufiksi i završetci riječi, što se
145
Nataša Bašić
odrazilo u interpretaciji morfoloških odsječaka u tvorbi imenica sufiksom -stvo tipa drug i
vitez, gdje se namjesto o alomorfnim osnovama druž- i vitež- govori o ž kao „sekundarnom
korjenitom suglasniku” (Klaić, 1942.: 31). O „sekundarnom korjenitom suglasniku”
namjesto alomorfnim osnovama govori se i u tvorbi pridjeva sufiksom -ski u pridjeva tipa
filoložki i vitežki (Klaić, 1942.: 31). Posezanje za alomorfnim osnovama u tvorbi dijela
imenica i pridjeva svjedoči u prilog tezi da se i korijenski pravopis odriče „korijenitosti” radi
uspostavljanja veze s osnovom iz koje se generira najviše likova iste porodice pojedine riječi.
Novim se pravilima u Korijenskom pravopisu u tvorbi riječi ne dopušta izjednačivanje
suglasnika po mjestu glasovne tvorbe kada je s njim spojeno izjednačivanje po zvučnosti
i ispadanje suglasnika i to u tvorbi sufiksom -čić (obrazčić) i -stvo (junačtvo, proročtvo,
uredničtvo) te predmetcima bez-, iz-, raz-, uz- (izčekivati, izšarati, izžimati, razžariti,
uzčuvati). Ispadanje suglasnika ne dopušta se u pisanju podvojenih suglasnika u složenicama
kada je to potrebno zbog značenja riječi (poddijalekt, poddnevnik, bezznačajan, bezzvučan,
nuzzarada).
Knjižica Koriensko pisanje imala je premostiti razdoblje do službene uspostave „korijenskoga”
pravopisa, koji je uveden 1. siječnja 1943. i objave službenoga Hrvatskoga pravopisa Ureda
za hrvatski jezik. On je objavljen 1944. u redakciji Franje Cipre i Adolfa Bratoljuba Klaića.
U njem se korijenski ili etimološki pravopis definira kao onaj koji „pazi na postanak rieči,
tj. čuva glavni dio rieči (korien i osnovu) i vezu s drugim sličnim riečima te u suglasničkim
skupovima ostavlja uglavnom netaknute neke suglasnike, koji se u govoru mienjaju ili
izostavljaju po glasovnim zakonima“(str. 39). U skladu s tim tvorbeni je zapis u sklonidbi
osim imenica muškoga roda s tzv. nepostojanim a, obuhvatio i imenice ženskoga i srednjega
roda te pridjeve. Piše se dakle i bilježka, pripovijedka, klubko, srdce; težki, težka, težko. U
tvorbi pak imenice kojima osnova završava dočetnima -c, -č, -k, -g, -z, -ž zadržavaju dočetne
suglasnike pred sufiksima -ski i -stvo: englezki, mužki, množtvo, uredničtvo.
Tvorbeni obrazac posljednje kategorije nije lingvistički točno interpretiran u pravopisnim
naputcima ne samo nerazlikovanjem nastavka od sufiksa nego i netočnom morfološkom
segmentacijom riječi. Tako pravopisno povjerenstvo (Dokumentacija, 1990.–91.: 23) u
Bilješki uz III. točku napominje da se „spomenuti nastavci (tj. -ski, -stvo, -sti; napomena
N. B.) ne smiju zamijeniti s nastavcima -ski, -ški, -štvo, kod kojih su s ili š nastali od dva
suglasnika”. Klaić izbjegava morfološku artikulaciju govoreći o dočetcima -ki, -zki, -žki te
146
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
-tvo, -čtvo, -žtvo, ne razjašnjujući što pripada kojemu segmentu (1942.: 22), a Cipra–Klaić
u posebnom paragrafu napominju: „Imenice s dočetkom -tvo, koji je postao od nastavka
-stvo otpadanjem glasa s (...), pred tim dočetkom ostavljaju u pismu osnovne glasove č i ž,
koji su postali od korjenitih c-k, g-z” (1944.: 41), što je ponovljeno i u paragrafu 205.
Odstupanja od tvorbenoga zapisa koja je predložilo pravopisno povjerenstvo prihvaćaju se
samo u tvorbi s prijedlogom s (zbor, zgoda, zgrada, zdjela, zdravlje, zgodan, zgrabiti, ozbiljan,
suzbiti) i u Klaićevu priručniku (1942.: 23) i u Cipra–Klaićevu Hrvatskom pravopisu (1944.:
42); u ostalim kategorijama rješenja su različita. Klaić (1942.: 23) navodi i suglasničku
skupinu stl (rasla, raslina, sraslica) (što prihvaća i Hrvatski pravopis 1944.) te posebnu
kategoriju riječi „u kojima se veza s korienskim suglasnikom više ili manje zatrla, odnosno
u kojima se pisanje po zvučnom načelu obćenito potvrdjuje iz velike daljine”: braco, djeca,
dječji, dječak, gdje, iza, kriška, luckast, ljestve, mast, natjecati se, natječaj, nozdrva, očinski,
očuh, poočim, požnjak, predšasnik, priča, srčan, svečan, vazda, vježba, vršnjak, zapučak,
zgusnuti se i dr. U Hrvatski pravopis (1944.) nisu uvršteni nozdrva i vršnjak, a prema imenici
otac u njem se u svim izvedenicama u pismu čuva osnovsko t (otčinski, otčuh, pootčim), kao
i u imenice predšastnik.
Klaićev priručnik (1942.: 23) i Cipra–Klaićev Hrvatski pravopis (1944.: 43) propisuju
čuvanje zubnika d i t u pismu iza s, z, ž, š u skupovima triju suglasnika te ispred suglasnika
c, č, s, š: bolestna, izvlastba, dužnostnik, pestnica, šestnaest, daždka (< daždak; drugo je dašak),
grozdna (< grozdan; drugo je grozna); Mletci, patče, govedče, srdčan („koji se odnosi na srdce”;
drugo je srčan), hrvatština, gospodština i dr.
Razlozi pravopisnim promjenama počivali su u nastojanju da se uspostavi naravna veza s
hrvatskom pisanom baštinom prethodnih stoljeća, što je razumijevalo uspostavu neprekinute
pravopisne okomice u rasponu od više stotina godina. Time se ne samo isticala hrvatska
višestoljetna pismenost nego se i podsjećalo na višestoljetna narodna izvorišta hrvatske
kulture i pismenosti, koje mnogi europski narodi nisu imali. Među obnovljenim hrvatskim
pravopisnim stalnicama poseban komentar zavrjeđuje povratak bilježenju dvoglasnika,
postanjem duge jatovske alternante, digrafom ie. U odnosu na maretićevko-brozovski zapis
ije, koji je fonološki interpretiran kao dvoslog, povratak tradicionalnomu hrvatskomu
zapisu ie, koji se interpretira kao jednoslog, fonološki je opravdaniji i bolji.
147
Nataša Bašić
148
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
zapisa u odnosu na Provedbenu naredbu Zakonske odredbe iz 1942. godine. To se pravdalo
hrvatskom porabnom normom, tj. da je Sre likove u primjerima tipa crepovi, strelica,
vrednoća „praksa uzakonila” (Nova Hrvatska, 1944, 204: 11).
Novina je u tom pravopisu što posebno opisuje riječi s kratkom skupinom ørje u polaznom
tvorbenom liku, napominjući da one čuvaju tu skupinu nepromijenjenu i u izvedenicama i
složenicama, primjerice rjeđi : razrjeđivati; rješenje : razrješenje : odrješit; rječetina : uzrječica
(ali izreka!; napomena N. B.). Po istom se načelu propisuje je iza r u kratkim slogovima u
glagola I. razreda III. vrste te u njihovih izvedenica i složenica: gorjeti : izgorjeti : ogorjelica;
starjeti: ostarjela : zastarjelost : starješina : starješinstvo (Cipra – Klaić, 1944: 35).
Iako se pozivala na višestoljetnu hrvatsku pisanu baštinu, struka se u dijelu jezično-
pravopisnih rješenja 1944. godine, kako se vidi, priklonila porabnoj govornoj normi dijela
hrvatskih govornika. Koliko je time udaljila književnu osnovicu od idealnoga jekavskoga
sustava, kojemu je po samoj naravi normiranja imala težiti, posebno je pitanje. Samo pak
kolebanje unutar struke i različita rješenja ponuđena u razmaku od samo triju godina govore
u prilog stajalištu da će dio hrvatskih jezično-pravopisnih pitanja ostati otvoren sve dok se
struka ne usuglasi u načelnom pitanju: određuje li normu idealni sustav kojemu se teži ili
njegovi pojedinačni ostvaraji. To pitanje, naravno, ne umanjuje prinos struke u razdoblju
NDH. Dapače, suprotno stajalištima koja su prevladavala posljednjih desetljeća, pokazuje
da je struka i u tom kratkom razdoblju hrvatske jezične povijesti ostala na visini te znala
pronaći vlastitu autonomiju unutar totalitarnoga državnoga ustroja.
Crnkovićev put
Gdje su u tom svemu Crnkovićeva rješenja? Kao gimnazijalac pravopisnu je normu usvojio
za Banovine Hrvatske u preuređenu Boranićevu pravopisu (Crnković 2011.: 6), poslije bio
svjedokom burnih jezično-pravopisnih previranja u NDH.
On se priklonio tvorbenomu, dotično, Lászlóovim strukovnim jezikom rečeno, čitko
tvornomu pravopisu, tj. pravopisu čitke, prozirne tvorbe. Tako se našao u nevelikoj
skupini, na žalost dijelom preminulih, suvremenika (osim samoga Lászlóa, u njoj su Mate
Šimundić, Branko Šamija, Stjepan Razum) koji održavaju na tihom ali postojanom ognju
žeravu višestoljetne hrvatske pravopisne okomice, koju je na prijelomu 19. u 20. st. skupina
149
Nataša Bašić
150
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
slovničar Vjekoslav Babukić u 19. st., odnosno nakon njega u 20. st. Ilija Abjanić (vrjeme,
vrjemena). Riječ je dakle o postupku u kojem isti dvoslov, tj. je, označuje dugi i kratki
dvoglasnik, koji se izgovorno razlikuju kratkoćom/duljinom vokala e. Ako je pak htio i u
pismu sačuvati razliku između dugih i kratkih inačica, onda je u dugima (i produljenima)
trebao dosljedno bilježiti ie (vrieme, sviet), a u kratkima je (vrjemena, svjetina).
S osloncem na Karavanića, Crnković ističe: „Karavanić uvjek piše je, tek kad mu uzmanjka
deseti slog, piše dugi jat, tj. ije. (…) Ja također uvjek pišem jat kao je, ali imam i ortografski
vid ie. Potomnji pišem samo iza suglasnika koji se jotuju (l, n) te iznimno iza r. Oba vida jata
imaju, naravno, različite izgovorne dužine, ali se one grafički obilježavaju samo u riedkim
iznimkama.” (U bilješki je dodao: “Iznimno se oba vida jata mogu pisati iza d, kada to
određuje značenje riječi, primjerice u izvedenicama imenica dio i djela.”) (Crnković, 2013.:
177.).
Bilježeći dakle duge i kratke slogove sa je (bjela, cjela, djed, podjeljen, povjestni) bio je na
dobru putu pojednostavljenja pravopisa i rješavanja toga najtežega i za mnoge nesvladivoga
pravopisno-fonološkoga odsječka, a onda uvodi svoju posebnost, koju nema baš ni jedan
poznati poslijegajevski pravopis – bilježenje ie i u dugim i u kratkim slogovima iza l
(naslieđen, posliednji), n (Niemac, ali neki), r (priek, potrieba, stariešina, vriednost, vriedniji,
vrieme, vriemena, ali i vrjemena, suvriemeni; ali opreka, prekid, prvijenac, Crnković, 2007.)
poradi jotacijskih razloga. Time se otklonio od baštinjenoga naslijeđa na koje se poziva, a
alterniranje ie/je u primjerima tipa dio/djela dovodi u vezu sa d koje prethodi je-slogovima
starojatovskoga podrijetla. Tu valja napomenuti da ono je pred o<l alternira sa i u vidio :
vidjela, ali ne alternira u (za)(po)djeo : (za)(po)djela, pa alterniranje ne bi ovisilo o d nego o
j ispred o, odnosno o značenjskim ili homonimijskim razlozima.
U obrani prava na svoj pravopis Crnković je prošao težak put sukobljavanja s urednicima
i lektorima, koji su se redovito pozivali na službeni pravopis.9 Kad je pitao koji je to
pravopis, nije dobivao nedvosmislen odgovor, jer je zapravo svaka izdavačka kuća imala
svoga pravopisnoga favorita, kombinaciju više pravopisa ili pak svoj vlastiti pravopis. To je
9 Tako je rasprava Ante Tresić Pavičić i danas poticajan tiskana dvaput; drugi put s lektorskom
Napomenom (isprikom) da je objavljena točno u onom obliku u kojem ju je predao autor Nikola
Crnković (Književna Rijeka, 2012., br. 4, str. 163.
151
Nataša Bašić
razlogom što je neke svoje radove više puta pravopisno preuređivao i dotjerivao, pa su ostale
i mnoge neujednačenosti. Tako se u istom članku ili knjizi smjenjuju izgovorni i tvorbeni
zapis u primjerima poput pjesništvo/pjesničtvo, ostaci/ostatci, iskušenje/izkušenje, usput/uzput,
glasbeni/glazba.
Unatoč tomu, ostao je lijep Crnkovićev jezik, posebno dorađen u njegovoj knjizi Hrvati za
narodnih vladara, koji je ovdje uzet oglednim za pravopisna i jezična razmatranja.
On je mjestimice barokno urešen (/…/ jer u ovom kontekstu povjestna muza Klio doista
jest kraljica u zatočeničtvu, zasužnjena u krletci vlastite sputanosti.10) ili pjesnički slikovit
(primjerice kada raspravlja o propasti Rima: Svježi entiteti, mladi, poletni, željni laka pliena,
poput šakala su nanjušili dahćuću crkotinu onemoćala orijaškog zatornika naroda. Lovac je
postao lovinom, nezaustavni pohlepnik objektom pohlepe. (…) Rimski se imperij urušio sam
u sebi i time očitovao svoju pravu bit, da je nastao i do svoje propasti bio proizvod gole, surove
i nesmiljene sile, a ne naravna i civilizirana srastanja svijeta.), sintaktički besprijekorno
strukturirane rečenice, koja je sukladna jasnoći njegovih misli. To je birani jezik s patinom
leksičke starine koja ne priječi razumijevanje teksta, nego ga čini sad zornijim, sad
ekonomičnijim ili razumljivijim (kletvenik ʻzaprisegnuta osobaʼ, očevidnik ʻpokazateljʼ), u
cjelini pak skladno ucijepljenim u višestoljetnu maticu (oblast ʻvlastʼ, oblastnik, ʻobnašatelj
vlastiʼ, pogibao ʻopasnostʼ, posluh ʻposlušnostʼ, preselica ʻpreseobaʼ, uložiti utok ʻuputiti
priziv, žalbuʼ).
Posebno je vrijedan pozornosti njegov pridjev potomnji (od priloga potom), inače
nezabilježen u suvremenim rječnicima, u značenju „posljednji u nizu spomenutih“, koji
lektori nepromišljeno ispravljaju u potonji Ta vrsna odpriložna tvorba jezični je biser i svojina
istančanih znalaca, među kojima Nikoli Crnkoviću pripada ugledno mjesto. Takav je i
prilog/pridjev tisuć, odnosno od njega izvedena imenica tisuća (preko pridjeva participnoga
postanja11), u postavi oko tisuće godine (Crnković, 2007: 369; prozirniji bi red riječi bio: oko
godine tisuće; inače se u stilski neobilježenu tekstu očekivao redni broj: oko tisućite godine).
152
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
Iz rečenoga bi tkogod mogao steći dojam da su Crnkovićevi tekstovi zagušeni zastarjelicama
ili nenaravnim tvorenicama, ali je zbilja suprotna: upravo je upadljiva množina tuđica i
međunarodnica koje rabi, čak i za strukovne pojmove koji su davno dobili vrlo dobre
hrvatske istovrjednice (primjerice emanacija, etablirati, kalkulacija, konglomerat, korifej,
likvidacija, objekcija, reorganizacija, restitucija, revindikacija, univerzalno). Među njima
se čestotnošću izdvaja njemu omiljen mediteranizam lakuna u značenju ʻpraznina, jama,
rupaʼ.
I u pisanju dijela imena i naziva Crnković se oslanja na starohrvatsku baštinu, u kojoj se na
poseban način u južnim krajevima zrcali bizantsko-latinsko-mletački utjecaj: Helena : Jelena,
Mihajlo : Mihalj : Mihovil : Mihovio, Jakin : Anconaa, Venecija : Mletčani; autocefalnost.
Crnkovićev jezik i pravopis slojeviti su na isti način na koji je slojevita središnja matica iz
koje su izišli. Tražiti u njima razloge za osporavanje ili potvrdu vlastitih stajališta, promašen
je pristup. Njima valja prići kao zbilji koja je u ukupnom zbroju različitosti dala vrijedan i
jedinstven prinos u kojem će svaki dobrohotan čitatelj pronaći nešto što dotada nije znao
i po tom trajno biti na dobitku. Možda je njegova pregnuća najbolje razumio i ocijenio
njegov vjerni čitatelj i čitač, lektor Kazimir Šćiran kad je zapisao: „Autor, naime, pomno tka
svoju rečenicu; češlja ju da bi bila ljepša, brusi ju kao draguljar i obogaćuje ljušteći s nje sve
suvišno, do njene pune izražajnosti. Težak je to i mukotrpan posao, ali vrijedan.” (Šćiran,
2008: 154).
153
Nataša Bašić
Izvori i literatura
154
Hrvatska jezično-pravopisna previranja
i njihovi suvremeni odjeci
KRSTIĆ, Kruno, 1941.a. Čistoća i preporod jezika. Hrvatski narod, 99, str. 5, Zagreb.
KRSTIĆ, Kruno, 1941.b. Hrvatsko jezično zakonodavstvo. Hrvatski narod, 77, str. 11, Zagreb.
KRSTIĆ, Kruno, 1941.c. Narodni govor i književni jezik. Hrvatski narod, 175, str. 9, Zagreb
KRSTIĆ, Kruno, 1941.d. Zakon i red u jeziku. Pitanje pravopisa. Hrvatski narod, 267,
str.12, Zagreb.
KRSTIĆ, Kruno, 1943. Zamjenjivanje tuđica. Hrvatski narod, 810, str. 4, Zagreb.
LÁSZLÓ, Bulcsú, 1994. Tvorbeni pravopis. Dometi, 11, str. 77–82, Rijeka.
MARETIĆ, Tomislav, 1889. Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima. Djela
JAZU, 9, Zagreb.
MARETIĆ, Tomislav, 1899.a. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog
jezika. Zagreb, 19312, 19623.
MARETIĆ, Tomislav, 1899.b. Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola.
Zagreb.
MARETIĆ, Tomislav, 1924. Hrvatski ili srpski jezični savjetnik. Zagreb.
PACEL, Vinko, 1860. Slovnica jezika hrvatskoga ili srbskoga. Nauka o prieslovu. Zagreb.
PASARIĆ, Josip, 1892. O hrvatskom pravopisu, Vienac, 45, str. 712–718; 46, str. 729–
734, Zagreb.
PRANJKOVIĆ, Ivo, 1996. Stjepan Ivšić i hrvatski pravopis. U: Stjepan Ivšić i hrvatski
jezik (zbornik radova), str. 95–106, Zagreb–Orahovica.
SAMARDŽIJA, Marko, 1993. Jezični purizam u NDH, Zagreb.
ŠĆIRAN, Kazimir, 2008. Sklad sadržaja i jezičnog izričaja. Nikola Crnković, Hrvatska
za narodnih vladara. Puti i stranputice, Novalja, 2007. Hrvatska revija, br. 2, str.
153–155, Zagreb.
ZORE, Luko, 1892.–1907. Paļetkovańe. Rad JAZU, 108 (1892) str. 209–236; 110 (1892)
str. 205–236; 114 (1893) str. 221–236; 115 (1893) str. 137–190; 138 (1899) str.
55–69; 170 (1907) str. 200–230, Zagreb.
155
Likovni susreti
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
Vinicije B. Lupis
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena
‒ Cesara Calisea iz Brsečina i Donata Antonia
D’Orlanda iz Luke Šipanjske
Znanstveni savjetnik Vinicije B. Lupis
Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“
Područni centar Dubrovnik
Od Kaštela 11
20 000 Dubrovnik
vinicije.lupis@pilar.hr
Autor u svom radu obrađuje dvije manirističke oltarne pale sa dubrovačkog područja s iko-
nografskim prikazom Gospe od Karmena. Slika manirističkog slikara Cesarea Calisea Gos-
pe od Karmena iz Brsečina i drugog manirističkog slikara Donata Antonia D’Orlanda iz
Luke Šipanjske, uz zanimljiv primjer hibridne ikonografije iz franjevačkog samostana Male
braće u Dubrovniku uistinu je obogaćenje imaginarija prikaza Gospe od Karmena u hrvats-
kim krajevima. Radi se o posve dosad neuočenim primjerima štovanja, pa se svakako radi o
obogaćenju marijanskog imaginarija i potvrda složenosti likovnih utjecaja na dubrovačkom
području.
Ključne riječi: Cesare Calise, Donato Antonia D’Orlanda, Brsečine, Luka Šipanjska, Gospa od
Karmena
159
Vinicije B. Lupis
160
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
svemu sudeći izgradila na mjestu starijeg objekta obitelji Kotruljević, dubrovačka pučanska
obitelj Zuzorić, koja je od iste obitelji ženidbenim vezama došla u njegov posjed. Potom je
udajom 1818. godine Nike Zuzorić za Ivana Bizara iz Stankovića Sela na Pelješcu, ljetniko-
vac prešao u vlasnost obitelji Bizaro do sredine XX. stoljeća.1 Pored ljetnikovca u kapeli koja
je posvećena sv. Ani, do Domovinskog rata čuvala se oltarna pala Gospe od Karmena. Autor
rada je u posebnoj komisji za popis ratne štete, odmah po povlačenju srpsko-crnogorskih
okupatora u oštećenoj crkvi uočio sliku i prepisao natpis s imenom autora i godinom.
Srećom, natpis u donjem lijevom kutu slike pomogao je u razjašnjenju mnogih zanim-
ljivosti vezanih za ovu sliku, a sam natpis je glasio: „Caesar Calensis ping. Ani. 1621.“.
Potom se natpis oštetio usljed devastacije same crkve, i očito se u restauratorskom zahvatu
provedenom 1998., nije mogao više pročitati. Ustvari, do evakuacije slike u Radionicu
restauratorskog zavoda u osnivanju, djelovanjem atmosferilija slika je bila oštećena.2 Slika
je restaurirana u Restauratorskoj radionici u Dubrovniku 1998. i danas je pohranjena u
Spremištu umjetnina Dubrovačke biskupije u Dubrovniku.3
1 Vinicije B. Lupis, „O neretvanskom rodu Zuzorića i njihovim kulturnim vezama“, u: Deseti neret-
vanski književni, znanstveni i kulturni susreti, Zbornik radova Vladimir Pavlović, hrvatski književnik,
Zagreb/Metković/Čapljina, 2015., 48 – 59; Miljenko Foretić, „Bizzaro, Ivan (Bizzaro, Ivo)“, u:
Hrvatski biografski leksikon, sv. 1., Zagreb, 1983., 796.
2 achillecontedilavian.blogspot.hr/2014/05/una-superba-madonna-di-costantinopoli.htm (preuzeto
12. 1. 2018. u 17. 46 h)
3 Vlaho Pustić, Konzervatorski radovi na slici „Bogorodica s djetetom“ iz crkve sv. Ane u Brsečinama“,
Hrvatski restauratorski zavod, Restauratorski odjel Dubrovnik, Dubrovnik, 1998. Zahvaljujem
voditeljici Radionice Mari Kolić – Pustić i instituciji na ustupljenom elaboratu i fotografijama za
objavu. Nažalost, 1998. godine restauracija slike je provedena sa spoznajom kako se radi o umjet-
nini domaćeg umjetnika iz XIX. stoljeća, a ne o manirističkoj umjetnini južnotalijanskog slikara
Caesare Calensea. Isto tako autor konzervatortskog elaborata nije čak niti komentirao još vidljiv
dio natpisa u donjem dijelu slike.
161
sl. 2. Cesar Calise, 1621.,
oltarna pala Gospe od
Karmena, Sv. Ana, (fototeka
Restauratorskog zavoda
Hrvatske), Brsečine (tijekom
restauracije)
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
163
Vinicije B. Lupis
164
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
su stojeći likovi sv. Stjepana i sv. Lovrijenaca. Likovni radovi Cesare Calisea koncetrirani
su u crkvama mjesta Forija, tako u crkvama: Santa Maria di Loreto, San Vito, Santa Ma-
ria del Soccorso i San Francesco di Paola, u Baranu u San Giorgi i Testaccio – San Roccu.
Brojne njegove slike su uništene ili loše restaurirane. Po jednoj tezi radio je na početku svog
likovnog puta u bottegi Marca Pina i u svom slikarstvu koje je ostalo posve udaljeno od
inovacija Cavalier D’Arpina i caravaggescne revolucije, osjeća se stagnacija i nazadovanje,
odnosno pogodno za skromnije provincijalno tržište. U crkvi Santa Maria di Loreto u For-
iju, gdje su sačuvane slike: Uzašaće Gospino na crkvenom stropu, Gospa Loretska u crkvenoj
apsidi, te Sveti Nikola Toletinski, a sada u crkvenom muzeju je Vizija sv. Ivana Evanđeliste,
zasigurno najkvalitetniji umjetnikov rad.
165
Vinicije B. Lupis
4 G. Alparone „Cesare Calise, manierista del Seicento”, u: Artisti dell’isola d’Ischia, Napulj, 1982, str.
33-41; E. Perisco Rolando, Dipinti dal XVI al XVIII secolo nelle chiese di Ischia, Napulj, 1991,18;
https://it.wikipedia.org/wiki/Cesare_Calense (preuzeto 14. 2. 2018. u 13.11 h)
166
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
5 U Lukinom evanđelju (Lk1. 12) stoji: “Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist,
Gospodin“. U evanđelju po Mateju (Mt 1, 21) stoji: „Rodit ćeš, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer
će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“. Isusovo ime na hebrejskom glasi Jehošûa i znači „Jahve
spašava“/Otkupitelj. U evanđelju po Luki (Lk 2 25 – 27) stoji: „Živio tada u Jeruzalemu čovjek po
imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše
na njemu. Objavi mu duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Po-
nukan od Duha dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje
Zakon,“. Pomazanik na grčkom glasi Kristos, jest onaj kojeg je Gospodin pomazao, to jest pos-
vetio za spasenjsku zadaću. (vidi: Jeruzalemska Biblija Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz
„La Bible de Jérusalem (uredili: Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda), Zagreb, 2004.);
Adalbert Rebić, „Teološko-umjetnički uvid u sliku Isusa Krista od njenih početaka do danas“,
Bogoslovska smotra, 74, Zagreb, 2005, 1079 – 1134; U kršćanskoj ikonografiji Krist se prikazuje
jedini s križnom aureolom, označavajući njegovu žrtvu i simbol sv. Trojstva. Stoga, se u prikazu s
Gospom/Bogorodicom treba označavati kao Krist ili Isus, a ne Dijete.
6 Posebno zahvaljujem svom talijanskom kolegi i prijatelju Giovanniju Boraccesiju na savjetima
glede ikonografije i prepoznavanja ovog posve neuočenog ikonografskog primjera Gospe od Kar-
mena u hrvatskim krajevima.
167
Vinicije B. Lupis
bila izložena u crkvi nazvanoj „nebeska pećina“ i bila je uložena u mramorni okvir s pri-
kazima proroka. Bilo je to djelo braće Malvito, aktvnih u Napulju između 1498. i 1524.
Napuljski kraj Federiko Aragonski naredio je da 24. lipnja, i to utorak bude zavjetni dan
bolesnika. Danas je bazilika i svetište Gospe od Karmena jedna od najvećih napuljskih ba-
zilika i najljepši primjer napuljskog baroka. Stanovništvo Napulja naziva je „Mamma d’o
Carmene/Madonna Bruna“.7
Ikonografija Gospina prikaza vrlo je logična kada se zna da je ljetnikovac podigla obitelj
Zuzorić. Dubrovčani koji su djelovali među južnotalijanskim redovništvom bili su malo-
brojni i rijetki su oni koji su ostali zabilježeni u dubrovačkoj povijesti. Iz Dubrovnika
potječe fra Vinko Predojević.,8 koji je 1560. stupio u kapucinsku Napuljsku provinciju. Brat
glasovite Cvijete Zuzorić (izvorno Ostojić/Voksić, potom prozvani po Radivoju Voksiću
zvanom Zuzorina prozvani Zuzorić), bio je Petar Franov koji je ulaskom u red bira ime
Frano (1572. – 5. V. 1639.).9 U drugoj građanskoj genealogiji Petar se spominje kao Niko-
la, kao glasoviti propovjednik, koji je „il quale fece due Qvaresimali al papa Urbano VIII.
Di Casa Barberini „.10. Nabavu slike treba izravno vezati za fra Frana Zuzorića, brata glaso-
vite Cvijete Zuzorić, koji je kao kapucin djelovao na talijanskom Jugu i mogao je biti dobro
upoznat sa karmelićanskim kultom ove inačice marijanske pobožnosti.
7 https://it.wikipedia.org/wiki/Basilica_santuario_di_Santa_Maria_del_Carmine_Maggiore
(preuzeto: 7. 2. 2018.); Zoraida Demori Staničić, Javni kultovi ikona u Dalmaciji, Split/Zagreb,
2017.,141. Raspravlja o ovoj ikoni karmelićanskog reda i razmatra je u kategoriji ikona, a ne
utjecaja na renesansne i barokne prikaze ove omiljene južotalijanske marijanske inačice ikonograf-
skog prikaza Gospe od Karmena.
8 Vinicije B. Lupis, „Kapucinski red u Dubrovniku, U povodu 100. obljetnice njihove postojane
nazočnosti i djelovanja“, u: Crkva u svijetu, sv. 50, Split, 2016., 252 – 279; Juro Šimić, Franjevci
kapucini, Varaždin, Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, 2010, 58. Ljet-
nikovac Zuzorić – Bizaro na Brsečinama jedini je primjer dubrovačke barokne ladanjske arhitekture
s ugaonim stražarnicama (vidi: Katarina Horvat – Levaj, „Knežev dvor u Pridvorju: građevni razvoj i
problemi obnove“, u: Radovi Institua povijesti umjetnosti, sv. 20, Zagreb, 1996., 115, 116.)
9 Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Genealogija dubrovačkih gragjana (Genealogia delli Cit-
tadini Ragusei) prevod rukopisa vlasništva Popovskog kao i vlasništvo prevodioca, Dubrovnik, 22. V.
1935., preveo Dr. Ernest Katić, 385.
10 DAD, Famiglie Cittadine riconosciute dall’ex Repubblica di Ragusa e loro derivazione, e parentele, 106.
168
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
Tragovi karmelićanske duhovnosti, odnosno tijesne uzajamne veze između Djevice Mari-
je i karmelićana kroz liturgijsko slavljenje njezine zaštite i njezinog posredovanja kroz
čudotvornu ikonu koju su prenijeli s Gore Karmela u Napulj, sačuvan je u Dubrovniku
u glazbenom rukopisu Cantorale fratrum BMV de Monte Carmeli iz 1755. iz dubrovačkog
franjevačkog samostana Male braće.11
169
Vinicije B. Lupis
170
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
171
Vinicije B. Lupis
172
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
14 Elisa Ancafora, „Sguardi sul confino arte a Matera e nel Materano 1520 – 1620“, u: La Puglia il
manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 169., 170.
15 Lucas Santa, kat. 27., u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 250.
16 Clara Gelao, o.c., Napulj, 1994., 213 – 214.
17 Stjepan Krasić, „Dipinti di Angelo e Donato Bizamano in Dubrovnik“, u: Studi di storia pugliese in
onore di Giuseppe Chiarelli, sv. II., Galatina, 1973. 353 – 363.
173
Vinicije B. Lupis
18 M.G., Sezione III, pittura, 30., u: Confraternite arte e devozione in Puglia dal Quattrocento al
Settecento, Napoli, 1994., 235 – 236.
19 C.G., Sezione III, pittura, 38., o.c., Napoli, 1994., 245.
20 C.G., Sezione III, pittura, 38., o.c., Napoli, 1994., 248.
21 C.G., Sezione III, pittura, 38., o.c., Napoli, 1994., 260 – 261.
174
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
Zaključak
Autor rada svojim terenskim radom uočio je dvije manirističke oltarne pale, koju su
obogaćenje marjanske ikonografije – inačice Gospe od Karmena iz Napulja, kroz dvije
slike: jedne iz Brsečina manirističkog slikara Cesarea Calisea i Luke Šipanjske Donata
Antonia D’Orlanda. Maniristički slikar Cesar Calise (potpisivao se kao i na Brsečinam:
Caesar Calensis), po novim spoznajama rođen je na otoku Ischa u mjestu Fori u razdo-
blju 1560. – 1570., a umro (1636. ili 1641. godine). Likovno je aktivan između 1588.
i 1641. godine, a u starijoj literaturi brkao se sa slikarom Cesarom Calenseom iz Lec-
cea. Umjetnine ovog slikara koncentrirane su najvećim dijelom na otoku Ischia. Katalog
djela ovog manirističkog slikara usprkos činjenici da su brojni radovi propali ili bile loše
restaurirani, ipak omogućava uvid u njegov likovni opus. U crkvi San Giovanni Battista
u Napulju nalazile su se dvije oltarne pale: Skidanje s križa i Krštenje Kristovo sa sv. Fran-
jom Asiškim. Upravo ova posljednja oltarna pala bliska je slici s Bresečina, gdje je na jed-
nak način likovno rješen prikaz Boga Oca sa sferom, sumporastog manirističkog kolorita
i reskih likovnih poteza. Šipanska oltarna pala pripisana je manirističkom slikaru Donatu
Antoniu D’Orlandu (Nardò, 1562. – Racale, 1636.), aktivnom na širem području Puglie
(Casarano, Galatina, Martina Franca, Miggiano, Muro Leccese, Nardò, Soleto, Uggiano la
Chiesa i Seclì). Slika ima sve odlike umjetnikova likovnog opusa, koji pripada provincijal-
nom manirističkom slikarstvu postredientinske reforme i kontrarefirmacijske ikonografije.
Radi se o jednostanavnom devocijonalizmu s alegorijskim misticizmom koji se oslanja na
tradiciju „iconopitture di Otranto“, cvjetajuće početkom Cinquecenta na području Pug-
lie. Tragovi karmelićanske duhovnosti, odnosno tijesne uzajamne veze između Djevice
Marije i karmelićana kroz liturgijsko slavljenje njezine zaštite i njezinog posredovanja kroz
čudotvornu ikonu koju su prenjeli s Gore Karmela u Napulj, sačuvan je u Dubrovniku u
22 Ivana Prijatelj Pavičić, Kroz Marijin ružičnjak, zapadna marijanska ikonografija u dalmatinskom
slikarstvu od 14. do 18. st., Split, 1998., 101 – 114; Zoraida Demori Staničić, Javni kultovi ikona u
Dalmaciji, Split/Zagreb, 2017., 1 – 387.
175
Vinicije B. Lupis
Arhivski izvori
Državni arhiv u Dubrovniku (dalje DAD), Genealogija dubrovačkih gragjana (Genealogia
delli Cittadini Ragusei) prevod rukopisa vlasništva Popovskog kao i vlasništvo prevodioca,
Dubrovnik, 22. V. 1935., preveo Dr. Ernest Katić, 385.
DAD, Famiglie Cittadine riconosciute dall’ex Repubblica di Ragusa e loro derivazione, e par-
entele, 106.
Elektronski izvori
https://it.wikipedia.org/wiki/Basilica_santuario_di_Santa_Maria_del_Carmine_Maggiore
(preuzeto: 7. 2. 2018.)
https://achillecontedilavian.blogspot.hr/2014/05/una-superba-madonna-di-costantinopo-
li.htm (preuzeto 12. 1. 2018. u 17. 46 h)
https://en.. wikipedia.org/wiki/Nicolas_Dorigny, (preuzeto 23. 11. 2017. u 12 50 h)
https://it.wikipedia.org/wiki/Cesare_Calense (preuzeto 14. 2. 2018. u 13.11 h)
176
Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
Literatura
G. Alparone „Cesare Calise, manierista del Seicento”, u: Artisti dell’isola d’Ischia, Napulj,
1982, str. 33-41.
Elisa Ancafora, „Sguardi sul confino arte a Matera e nel Materano 1520 – 1620“, u: La
Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 169., 170.
Sabino Amedeo Lattanzio, I Nostri santi patroni, Barletta, 2009., 137 -142.
Mario Cazzato, „Il Medioevo lungo: Donato Antonio D’Orlando, pittore, e Giovanni Maria
Tarantino, architetto“, u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013.,
79 – 86.
Zoraida Demori Staničić, Javni kultovi ikona u Dalmaciji, Split/Zagreb, 2017., 1 – 387.
Katarina Horvat – Levaj, „Knežev dvor u Pridvorju: građevni razvoj i problemi obnove“, u:
Radovi Institua povijesti umjetnosti, sv. 20, Zagreb, 1996., 115,116.
Katarina Horvat – Levaj, „Barokna crkva sv. Vlaha – projekt Marina Gropellija“, u: Zborna
crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, Dubrovnik – Zagreb, 2017., 97. – 161.
Miljenko Foretić, „Bizzaro, Ivan (Bizzaro, Ivo)“, u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 1., Za-
greb, 1983., 796.
Jeruzalemska Biblija Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem (ure-
dili: Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda), Zagreb, 2004
Katarina Koprek, „Liturgijsko-marijanski elementi u dubrovačkom glazbenom rukopisu:
Cantorale fratrum BMV de monte Carmeli iz 1755 godine“, u: Velika Proteturica,
Duhovna baština Dubrovnika posvećena Bogorodici, Zagreb, 2009., 313 – 330.
Stjepan Krasić, „Dipinti di Angelo e Donato Bizamano in Dubrovnik“, u: Studi di storia
pugliese in onore di Giuseppe Chiarelli, sv. II., Galatina, 1973. 353 – 363.
Vinicije B. Lupis, „O neretvanskom rodu Zuzorića i njihovim kulturnim vezama“, u: Deseti
neretvanski književni, znanstveni i kulturni susreti, Zbornik radova Vladimir Pavlović,
hrvatski književnik, Zagreb/Metković/Čapljina, 2015., 48 – 59
177
Vinicije B. Lupis Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...
Vinicije B. Lupis, „Kapucinski red u Dubrovniku, U povodu 100. obljetnice njihove posto-
jane nazočnosti i djelovanja“, u: Crkva u svijetu, sv. 50, Split, 2016., 252 – 279.
Ivana Prijatelj – Pavičić, Kroz Marijin ružičnjak, zapadna marijanska ikonografija u dalma-
tinskom slikarstvu od 14. do 18. st., Split, 1998. 101 – 114.
Vlaho Pustić, Konzervatorski radovi na slici „Bogorodica s djetetom“ iz crkve sv. Ane u
Brsečinama“, Hrvatski restauratorski zavod, Restauratorski odjel Dubrovnik,
Dubrovnik, 1998.
Adalbert Rebić, „Teološko-umjetnički uvid u sliku Isusa Krista od njenih početaka do
danas“, Bogoslovska smotra, 74, Zagreb, 2005, 1079 – 1134
E. Perisco Rolando, Dipinti dal XVI al XVIII secolo nelle chiese di Ischia, Napulj, 1991, 18.
Lucas Santa, kat. 27., u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 250.
Mario Spedicato, „La Contrariforma in Puglia: aspetti istituzionali e religioso-devozionali“,
u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 35 – 50.
Juro Šimić, Franjevci kapucini, Varaždin, Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda
Bogdana Mandića, 2010, 58.
178
Stvaralaštvo
Klepsidra
Stratis Mirivilis
KLEPSIDRA1
181
Stratis Mirivilis
Daske su dobro učvršćene o tlo. Nisu položene na zemlju, nego je ispod njih iskopana rupa.
Da shvatim zašto, nije mi dugo trebalo. Rupu su iskopali da bi se u njoj skupljala voda koja
izbija iz tajnovitih žila podzemne stijene. Zidovi su vlažni, kao popareni. U skloništu sam
našao i neke dobrodošle stvari: donji dio čahure učvršćen u zid, da posluži kao stalak za
spermacetsku svijeću ili uljanicu, koja ovdje dolje jednostavno mora danonoćno svijetliti,
zatim hrpu tableta kinina mokrih od vlage, dvije kutije žigica, jednu čvrstu drvenu kutiju,
četiri čavla, paket duhana za lulu i polovicu debele spermacetske svijeće.
Za svaku tu stvar kažem jedno „hvala“ mom nepoznatom prethodniku koji je od prevelike
radosti zaboravio na tolike darove. Namještam pokrivače, pričvršćujem svijeću i pažljivo
liježem tik do ruba.
Moj brat, savladan umorom, još spava. Okrenut mi je leđima. Budući da je toplo, nema
koporana, a duga mu se košulja odvrnula skoro do pazuha. Njegova se snažna ruka ispružila,
bijela i gola. Spava i ona umorna, sasvim opuštena. Na svjetlosti se presijavaju njezine plave
malje. Jedino tanka arterija kuca i kuca, ondje kod zglavka. Čovjek bi pomislio da je to
srdašce ruke. Draga bratova ruka, kako je dobro osvjetljava moja svijeća! Na nadlaktici joj
se, poput sitnog novčića, vidi ožiljak od cijepljenja, utisnut još tamo u djetinjstvu. Imam ga
i ja, isto je tako okrugao, na istom mjestu. Evo ga! Stavljam ruke pod glavu, sklapam oči i
tonem u sjećanje na naše djetinje godine.
Često sam se svađao s bratom i tukao ga redovito. Plovim sjećanjem, plovim preko jednog
mirnog mora slatkih neodređenih uspomena, dalekih, poluzaboravljenih. Boje se miješaju,
osobe ocrtavaju, tu su mirisi, pjesme, likovi. Plutaju male radosti, izblijedjeli cvjetići sprešani
u debeloj knjizi vremena, a i male tuge za koje čovjek ne zna što ne bi dao da ih opet proživi.
Snovi i maštanja i događaji, čak i čežnje za nečim što je pročitano. Sve su to ostaci slatkih
uspomena jednog dječačkog života koji se ugasio i za sobom ostavio samo fin i neuhvatljiv
miomiris, ostavio ga da lebdi nad zaglibljelom dušom. Ustalasaš li ga malo, miriše poput
uvelog bosiljka.
Blaženo prepušten obamrlosti koja me obuzela, iznenada začujem teške kapi koje stijena,
u dugim razmacima, tajanstveno pušta da klize niz njezin izdubljen obraz. Padaju poda
mnom, voda na vodu, kao da kaplju s klepsidre života. Čujem samog sebe kako razgovijetno
brojim: devet… deset ….jedanaest. Netko je u meni, čini se, već dugo brojao, a da ja o tome
182
Klepsidra
nisam imao pojma. Zašto je to učinio? Čega li se boji ili što očekuje? Ovaj hladan zvuk, koji
ispod poda dolazi u određenim vremenskim razmacima, počinje me ispunjavati tugom.
Razmišljam kako Smrt vreba tu negdje skrivena, sigurna i strpljiva. Prislonivši bradu na
šaku, drži pogled prikovan ravno u ovu klepsidru. Uzima mjeru moga života i života moga
brata. Jednom će pasti i posljednja kap. Jedna kap će pasti, voda u vodu. Clip! Posljednja
kap. Tada će jedan od nas dvojice umrijeti. Možda i obojica zajedno. To je čak vjerojatnije.
Jadni oni starci, tamo gore u selu, neće im to biti ni na kraj pameti. Sve dok jednog dana ne
dobiju Balafarasovo „lijepo pismo“. Znam to.
Otac neće pravo ni sjesti u kavanicu „na trgu“, pod lovorovim brajdama. Bit će večer i vratit
će se veoma umoran s njive. Sjest će ondje na svoje uobičajeno mjesto pod bagremom „da
popije svoju vodicu“ i da sitnim gutljajima srče svoj „predah“. A tada, evo, na trg pristiže
seoski poštar barba Dimitros. S kožnom torbom ukriž prebačenom preko ramena vuče svog
magarčića s pošiljkama. Sa svih ga strana pozdravljaju, a on veže uzde za alku. Službeno
je namrgođen, svjestan svoje važnosti. A tu je i kruna koja mu je ušivena na kačket. No
u dubini srca on je zlatan čovjek. Kopa po torbi, a onda mom starom pruža neku veliku
kuvertu: „Barba Todore“, govori mu, „ovo je za tebe…“ I stavlja tik do njega debelu kuvertu:
„Bit će od tvoje djece, nek’ su dobro!“ Moj se stari smije blistajući od sreće. Uzima tešku
kuvertu rukama drhtavim od uzbuđenja. „Tako, e?“, govori barbi Dimitrosu kroz smijeh
dok svojim seljačkim rukama ispipava debelu kuvertu, prepunu crvenih voštanih pečata i
velikih crvenih štambilja Divizije. „Tako, e?“ Moj stari na sve što mu kažeš govori: „Tako,
e?“ Časti barbu Mitra, časti sve seljane koji mu nazdravljaju: „Nek’ su dobre vijesti! Nek’ su
ti djeca dobro!“
Tako je i onomad, kada sam pobjegao iz škole i prijavio se kao dragovoljac u Balkanske
ratove, počastio sve prisutne u Sarandosovoj kavani. Pisao sam mu iz jedne solunske bolnice
da su me Bugari ranili u nogu. Obliven suzama zbog toga i brišući oči onim svojim velikim
modrim rupcem, povikao je kafedžiji: „Što čekaš? Časti sve ovdje u kavani u zdravlje mog
ranjenog djeteta!“
Negdje pod mojim zaklopljenim kapcima počinju se redati sve scene koje će uslijediti kod
kuće čim se otvori kuverta i izvuče Balafarasovo „lijepo pismo“. One se u mojoj mašti
odmataju tako živo, tako jasno i s toliko detalja da osjećam svu životnost i težinu događaja.
183
Stratis Mirivilis
Posebno mi je pred očima majčica koja se kida u boli. (Čudno je, ali tebe nikad nisam
mogao zamisliti u takvom stanju, da primaš takvu „vijest“ o meni.) Čujem njen otegnuti
neutišiv vrisak, prodoran kao krik divlje ptice. „Sinoviii moji!“ Vidim svaku njenu gestu,
općenito sve što čini razdirana očajem. Razvezuje maramu, grebe se noktima po licu. Pruža
prema nama ruke, doziva nas molbama, doziva nas prijetnjama, doziva nas tepajući. Mene
i mog brata. Uzvikuje naše stare dječje nadimke: „Kovrčavac… rumene usnice moje…
beže moj… slatko oko moje…!“ Uzima naša dječja odijelca koja čuva u zelenom sanduku,
pritišće ih uz obraze. Njiše ih u naručju, pjeva, buncajući, našu dječju uspavanku:
Dođi, dođi, sanče mali,
dođi i uzmi ih,
u šetnju ih vodi,
u krajeve i zemlje daleke,
sve im pokaži,
pa ih opet vrati …
A mi smo leševi, unakaženi, raskomadani, izmučeni, bačeni na šatorsko krilo natopljeno
krvlju. Kosa nam je slijepljena, na ovoj stijeni. Naši prsti… S čuđenjem i nježnošću gledam
svoje prste… I malo-pomalo obuzima me sve jača bol, i tuga me hvata, probadajuća tuga
i žalost zbog majke i nas ubijenih. Počinjem plakati zajedno s njom, slušam je i plačem,
jecajući. Od toga mi je puno lakše. Čudan neki gorak užitak. Sjedim i s uživanjem se
predajem svojoj žalosti. Plačem zbog nas i zbog majke. Suze mi teku niz obraze, osjećam
kako lagano cure, kako me škakljaju po koži na nadlaktici, kroz rukav.
Usisujem svoj plač i brat otvara oči. Pridiže se uplašeno, približava svoje lice mojem:
„Plačeš? Što je bilo?“
Tada odjednom uvidjeh svu komičnost svog stanja.
„Ništa“, odgovaram mu i smiješim se od srama, ne bih li prikrio svoje smiješno uzbuđenje:
„Sanjao sam ružan san i probudio se ovako plačući.“
„I meni se to događa“, kaže mi zamišljeno: „Noćne more. Ne bi trebao ležati na lijevoj
strani.“
Neko me vrijeme gleda, pa uzima zgužvanu cigaretu.
184
Klepsidra
Kresnuh jednom od onih žigica koje sam našao. Ne ide. Kresnuh drugom, trećom,
četvrtom. Opet ništa. Vlaga je prodrla u sve. Mogu ih samo baciti. On tada pripali sa svijeće
i svjetlost učini da mu bujna svilenkasta kosa oko lica zaigra poput zlatnih plamenova koji
se presijavaju. Uvlačeći dim načini gadljivu grimasu jer mu je rastopljena spermacetska
svijeća omastila cigaret-papir.
„Omrsih se!“, uzvikuje tobože uplašeno.
Pa mi objašnjava:
„Znaš“, kaže: „svaki put kad mi se krajičak cigarete tako omasti, sjetim se one priče koju
nam je pričao otac, o lihvaru koji je mnoge domove uništio svojom bezdušnošću. Jednog
Velikog petka, kaže, neki jadnik pritisnut dugovima dođe pred njegovu kapiju i ondje se
objesi. Kad ga lihvar ujutro ugleda, reče ljutito: „Eto ti ga na! A tko će mi sad isplatiti dug?“
Od uzrujanosti zamota cigaretu i, da ne bi trošio žigicu, ode je zapaliti o plamen kandila
koje je danonoćno gorjelo pred ikonom. A kako je zapali, omasti mu se, kao za pakost,
cigaret-papir. No on to ne opazi, i povuče dim. Čim to učini, s užasom baci cigaretu i otrči
duhovniku. Klekne i stane se očajno udarati o prsa:
„Velik je moj grijeh, sveti starče“, reče mu: „Kako ću se sada, jadan, izbaviti pakla? Zgriješio
sam teško, nedostojan, kako da mi Bog sad oprosti?“
„Što si to zgriješio, dijete moje?“
„Omrsih se, sveti oče, ja grešnik! Omrsih se i, kao da to samo po sebi već nije dosta, omrsih
se na Veliki petak!“
„Omrsio se, razumiješ, zagorjelim uljem s cigaret-papira.“
Smije se sam sebi iz sveg srca zbog te priče.
Uzimam mu ruku, milujem je svojim rukama. Mlađi je od mene, no moje su ruke pored
njegovih blijede, glatke, izduženih prstiju i nježne poput djevojačkih. Tako je to još od
djetinjstva. Pola sata veslam i već su mi dlanovi puni peckavih plikova. Uvijek sam se stidio
zbog toga.
Brat lagano povuče svoju ruku.
185
Stratis Mirivilis Klepisidra
Potpuna tišina. Gledam kako ispušta kolutove dima iz usta, jedan za drugim. Iznenada opet
začujem kako pod nama kap vode pada u vodu. Cliup!
Stresem se do dna duše.
„Braco“, kažem, „znaš da bi trebalo da se razdvojimo od ležaja i stola?“
„Tijesno ti je u skloništu“, odvrati mi. „Istina, i ja se sav raširim kad me uhvati san. Ali u
čitavom rovu nećeš naći ovako čvrsto sklonište. Slušaj što ti govorim. Obišao sam ih sve do
jednoga.“
Htio bih mu reći da se ne radi o tome, da je sklonište prava tvrđava, ali da bih želio otići u
drugu četu ili čak i drugu pukovniju samo da ne budemo zajedno u trenutku kada s Klepsidre
kapne posljednja kap. Ipak, ne usuđujem se otkriti mu svoju crnu misao. I spremno čekam
da me ponovo obliju suze zbog majke koja dobiva vijest o dvostrukoj nesreći.
Ja sam jedan smiješan sanjar.
S novogrčkoga preveo
Luka Vukušić
186
Hladnokrvna neman
Luka Vukušić
HLADNOKRVNA NEMAN
Valovi su se razbijali o stijene. Nekoliko manjih otoka i hridi na obzorju. Nebo puno
debelih oblaka, kao da se natječe s bujnom vegetacijom pod njim. Ilija je skinuo vojničku
kapu i naslonio se na deblo stare crnike. Uto ga netko zovne: mlad momak, jedan od novih.
Dobroćudno ga gleda, djelomice nepovjerljivo, kao da se boji pokazati previše srdačnosti.
Pita ga kako mu je prošao vojni rok, izdrži li se lako. Smiješno mu je da ga to pita jer je
gotovo na istom mjestu prije nekih pola godine, samo što je onda drveće bilo golo a bura
sve nosila, skoro pa isto pitanje on postavio jednom ročniku koji je tada brojio zadnje dane.
I odgovor je bio skoro isti. „Brzo ti prođe. U početku ti se možda ne čini tako, ali brzo,
stvarno brzo.” Pozdravili su se i razišli, svatko u svojim mislima.
Desetak dana poslije vratio se u Zagreb. Kolodvor polupust, nebo bez zvijezda, zrak svjež.
Ulice kojima je toliko puta prolazio bile su iste kao nekad, a opet ih je doživljavao drugačije.
Osjećao je u njima nekakvu dubinu i dušu, kao da su žive. Ispunjen čudnim mirom i
zadovoljstvom proučavao je stara pročelja i parkove, veselio se tramvajima i gužvi. A kad
je pred svojim iznajmljenim stanom ugledao stari bor kako još uvijek jednako stoji, nije
odolio a da ga ne zgrabi za najnižu granu.
Dobio je posao! Prvi pravi posao. Lektor u muzeju u Zagrebu. Razgovore je obavio još za
vojnog roka...
Sljedećeg je dana već rano ujutro došao pred zgradu muzeja. Još dobrih pola sata čekanja.
Izmijenjuju se ljudi, užurbani, šutljivi. Kolone auta na cesti. Nebo plavo, lišće zeleno, na
rubovima već pomalo smeđe. Upadaju mu u oči te boje, no preteže siva. Automobili, zgrade,
beton, odijela ljudi – sve vuče na sivo. I mukli ujednačen zvuk brujanja motora isprekidan
kloparanjem tramvaja pristaje uz tu boju. Preblizu je zgradi. Netko bi ga od novih kolega
187
Luka Vukušić
188
Hladnokrvna neman
nešto kaže. Pogledi su im se brzo sreli: „Eto to je vaše radno mjesto. Vi, ja i još jedna
kolegica koju ste mislim upoznali na razgovoru.”
„Nisam upoznao nikakvu kolegicu.”
„Niste? Ja mislim da jeste. Nije vas Ivana ispitivala?”
„Nije, bio je gospodin. Onako tiše govori.”
„Ah, Zoran, da.”, nasmijao se kao da je Ilijina opaska bila jako duhovita. Previše se smijao.
Previše su se rastapali od ljubaznog smiješka i jedan i drugi. Iliji je smiješak bio težak i
neprirodan, što nije bilo nimalo čudno nakon one grube komunikacije na koju je bio
navikao u vojsci: „Komu se ti smiješ? Meni?!...Pusti dečka, nije se smijao... Jesam, smijao
sam se...Vidjet ćeš ti kad te dohvatim, hoćeš li se tad smijati...”
Bilo i prošlo. Sada kada se očekivalo da se smiješi, bio se odvikao. Imao je osjećaj da je toliko
neprirodan da se to mora vidjeti. Ali pred ovim se šefom, svojevrsnom klaunom, nije trebao
bojati. Neprestano ga je nešto nukao, tepao, oduševljavao se njime, kao da mu je tko zna
što lijepoga učinio ili kao da je sin nekoga moćnika, a ništa od toga nije bilo. Pokazao mu
je računalo i mjesto za kojim će sjediti.
„Čuo sam da volite književnost. Čehov, Dostojevski... Za mladog čovjeka to i nije baš
uobičajena literatura.”
„Pa ne znam. To ništa posebno ne znači.”
„Ne, ne. Znači, itekako. Mi baš takve ljude trebamo. I Ivana je jezičarka kao i Vi. Nekako je
politika muzeja da uvijek za lektore uzima jezičare, ne znam kako da se izrazim, vašega tipa
i profila, barem otkad sam ja ovdje, a to je dugo.”
„A koji je to profil?”
„Pa mislim, ovako, znate što hoću reći...”, zbunio se.
„Znam. A jeste li često mijenjali lektore?”
„E sad”, uzdahnuo je, „to vam je druga strana medalje. Ljudi se, znate, pogotovo mladi
ljudi, nekako zasite ovoga posla. To je lijep posao, lagan, kreativan, ali opet, zasiti se čovjek
vječita ispravljanja, pogotovo kad vidi kako se prema njemu odnose... ah, evo Ivane!”
189
Luka Vukušić
Mršava visoka djevojka u ranim tridesetima, lica nekako preozbiljnog, gotovo muškog
pristupila je Iliji i, za razliku od šefa koji mu je ruku bio pružio kao na rukoljub, rukovala se
čvrsto. Dok je s njom izmjenjivao uobičajena pitanja pri upoznavanju, šef se i dalje smješkao
i vrpoljio. Ako tako nastavi, mislio je Ilija, posvađat će se, prije ili kasnije. Nije bilo baš
ugodno nakon svake svoje rečenice čuti: „Hehehe”. Da ih je netko slušao sa strane, pomislio
bi kako je u sobi neki mentalni bolesnik koji samo to zna prozboriti, a ne nadređeni kojega
bi trebalo poštovati.
I koliko god bio svjestan da se radi o prvom dojmu, prvom danu, navali, kada nitko nije
prirodan i kada se gotovo svi ponašaju drugačije, kada se sve može krivo tumačiti jer ništa
nije onako kao što jest, i koliko god dobro znao da su za točan dojam šutnja i vrijeme puno
važniji od riječi i smiješaka, nije se mogao uvjeriti u to da, čisto po zakonu vjerojatnosti,
nije mogao dobiti i bolje kolege.
„Izvolite, ovo je vaš prvi posao”, pružao mu je šef svežanj papira, neki članak o arheološkim
nalazima kod Knina: „Tekst mora biti dobar. Pisao ga je prof. Grujica, pa znate. Ne može
tu biti većih grešaka...”
Zahvalio je šefu, stavio papire pred sebe i počeo čitati. I zaista, tekst je bio zanimljiv, dobro
pisan, no opet se nije mogao usredotočiti na njega onako kako je htio. Među riječima i
recima kao da su se umjesto bjelina svako malo pojavljivala lica šefa i Ivane. Osjećao je da
ga njihove misli prate, kao da sve čuju, kako diše, koju riječ podcrtava, na kojoj zastajkuje,
gotovo da i vide što misli. Trudio se koncentrirati na rad, ali sve ga je nešto stezalo u trbuhu.
Neugoda. Zašto je tako mirno? Zar će sve ostati na ovome, tako nejasno? Puno riječi je
palo, a sve je ostalo nedorečeno. „Hehehe!” Nedostajao mu je njegov narednik da se izdere:
„Vidjet ćeš ti kad te dohvatim, hoćeš li se tad smijati...”
Kad bi mu netko tako nešto rekao, odmah bi mu odbrusio natrag i osjetio se živim,
oslobođenim. Tu sam. Ovakav sam. Ne voliš me. Ni ja tebe ne volim i sve je čisto. A sad: Tu
sam. Niti vi znate kakav sam ja, niti ja kakvi ste vi. Nagađamo, ali od svih maski pitanje je
hoćemo li ikad doznati. Zato je jedva dočekao pauzu. A ona ga nije iznevjerila. Šum lišća,
žubor vode iz fontane, opuštajući lagani pokreti starijih šetača, vratili su mu mirnoću. Kad
se poslije vratio u ured, pogledao je kolege ispod oka: rade, zamišljeni i ozbiljni. „Možda
uopće i nisu tako loši.”
190
Hladnokrvna neman
191
Luka Vukušić
192
Hladnokrvna neman
ne bi to bilo onako smireno, sarkastično, pogledajte mene što sam pametan... Pa, čovječe,
ne bih si poslije mogao pogledat u oči. Razbio bih sve te kompjutere, razderao papire. Ma
gade mi se ti pisci, skup taština i ništa više. Mogu oni pričat što hoće, ali da im je loše, ne!
Nitko tko uzima kemijsku u ruku i piše, ne može reć da mu je loše!”
„Pričaš gluposti. Šta onda sa zatvorenicima, onima koji su u mukama stvarali remek-djela?”
Zagledao se u nju začuđeno i odmah nabacio smiješak: „Ti su s razlogom bili u zatvoru. To
su isto taštine...”
„Oćeš reć da je moj djed s razlogom bio u zatvoru...”
Krenuo ju je pomilovati, a ona se odmaknula...
Čudna je sjećanja imala na njega.
Dvadesetak je minuta trajala njezina kriza, no kad se isplakala i pogledala opet u zrcalo,
učinila se sama sebi lijepom kao rijetko dotad i nasmiješila se u pozdrav svom odrazu.
„Idiot”, prošaptala je. I već sljedećeg trena opet bila mirna, samouvjerena, kao da se ništa
nije dogodilo.
Pregledala je tekst još jednom, zadnji put. Bila je zadovoljna tečnošću, blagom sveprisutnom
ironijom koja još jasnijom postaje nakon neočekivane poante. I poslala ga je uredniku. Već
je bilo oko dva u noći. Crno nebo i smeđa svjetiljkama obasjana stabla. Mogla bi i o tome
pisati, ali to će neki drugi put. Pogledala je mobitel – urednikova poruka da je primio tekst
i da upravo uživa čitajući ga. Vide se uskoro. Zadovoljno se zavukla u krevet i zaspala brzo,
umirena osjećajem dobro obavljenog posla.
Toma je bio mladi kustos već sedam godina zaposlen u muzeju. Kao povjesničar sa solidnim
znanjem njemačkoga i latinskoga, radio je sa starim ispravama. Njegovo je bilo da ih
opisuje, priprema za izložbu, on je ulazio u komisije kada su se nabavljali novi dokumenti, a
uskakao je i pomagao i u drugim poslovima ako je bila kakva žurba. Bio je to naočit mladić,
plav, visok, jak, zdrava osmijeha. Volio je društvo i lako se snalazio među ljudima. Zbog
toga su pojedinci često mislili da su s njim bolji nego što su zapravo bili, i zato su mu svašta
povjeravali. On je o sebi pak malo govorio. A imao je i dobar razlog za to.
U zadnje je tri godine iz muzeja uspio iznijeti dobar dio starih isprava i dosta ih skupo
193
Luka Vukušić
194
Hladnokrvna neman
195
Luka Vukušić
zagledavali se slušateljima u oči. Svi su tvrdili isto: da pišu iz duše, užitka i nekog unutarnjeg
poriva. Ali on nikakvu dušu i veselja u njima nije vidio. Imao je potrebu da ih zgrabi za vrat
i protrese, svakog od njih posebno: „Što si umišljaš? Pa sve da i jest tako, što je tu toliko
zanimljivo? Što?” I iako im se nekada ne bi usudio protusloviti i uopće na sebe svraćati
pozornost, tada je uzeo riječ. Rekao je kako ga drugačiji osjećaji obuzimaju dok piše: ljut
je, grozničavo želi istjerati iz sebe to što ima i završiti s pisanjem što prije, da konačno bude
miran, slobodan, da više nema napetosti, da može raditi bilo što bez opsjednutosti nekakvim
likovima i situacijama, onim što misli da mora opisati, što mu se nameće iznutra kao neka
prokleta dužnost. Jao si ga onome tko na njega naleti tih dana. Živčan je, neuravnotežen,
spreman učiniti nažao i najboljim ljudima oko sebe kao da su oni krivi što još nije napisao
to što ima. A i kad napiše što je htio, sve je nekako ljut. Nije to dobro. Nije to to. A i čemu
gubiti vrijeme iskrivljen nad papirom. Kao neki idiot, zaljubljena djevojka, narcis. Od deset
njegovih uradaka dva-tri vrijede, ostalo uništi, a poslije nekog vremena ni s ta dva-tri nije
u potpunosti zadovoljan, ali o naknadnom dotjerivanju nema govora... Tako im je nekako
pričao i nailazio samo na ravnodušne, nadmoćne poglede. Jedino se jedan ženskasti mladić
smiješio netremice ga gledajući: „Ja te tako razumijem!” Uzvratio mu je pogled s gađenjem,
skoro ga je i opsovao. Suzdržao se u zadnji tren: bio je to ipak čovjek kao i on, očito zakinut
za mnogo toga, ali čovjek. Druga je stvar što ga vjerojatno uopće nije razumio, a i bolje
za njega da nije. Ubrzo je izašao van bijesan što je uopće bio ušao. Mračnim se uličicama
uspeo na Gornji grad. Bilo je ondje nekoliko stabala i njihovih sjena pod kojima se uvijek
dobro osjećao.
Šef ga je poslao da neke papire odnese u tajništvo, „da se privikneš na ljude i prostor”,
rekao je. Polumračni sivi hodnici, umjetno cvijeće, prašnjavi sagovi. Nikad se na to neće
priviknuti. Uvijek će se tu osjećati kao u zatvoru, to je sigurno. Toliko se poznaje. Penje se
na drugi kat i na stepenicama susreće Tomu. Pružili su si ruke i upoznali se.
„Hah, čuo sam o tebi. Ti si onaj šta je iz vojske dolazio na razgovor?”
„Da. Ako ih nije bilo još.”
„Nije, nije, haha! A da te pitam, gdje si služio?”
„U Šibeniku.”
Tominim se licem razlije osmijeh: „Pa nemoj mi reć.” I počeo je nabrajati neke zapovjednike.
196
Hladnokrvna neman
Služio je na istom mjestu gdje i Ilija, samo par godina ranije. Pohvalio ga je što nije služio
civilno.
„Maaah. Nije ti to baš za kompliment. Odradio sam to i niš više. Nekih se stvari i sramim.
Oružje mrzim i tako...”, rekao je Ilija sramežljivo svrnuvši pogled u stranu.
To je bilo sasvim dovoljno da Toma zaključi kako mu od tog mladića ne prijeti nikakva
opasnost. Nasmijao se razdragano i potapšao Iliju po ramenima. Izmijenili su još nekoliko
riječi, a onda se povukli svatko u svoj ured.
Ilija nije stigao pravo ni sjesti kad se vrata, koja je tek zatvorio, zatresu od snažnog kucanja.
Neki je stariji gospodin banuo u ured i stao se osvrtati oko sebe. Vidjevši novo lice, Iliju,
zadržao je na njemu kratko pogled, ali nije ga pozdravio. Okrenuo je glavu prema Ivani,
blago joj klimnuo, pa ozarena lica krenuo šefu. „Ohoho!... Hehehe!” Objema rukama
prihvaća šefovu desnicu, krevelji se. „Kako ste? Šta ima novoga?...”, pa već sljedećeg trena
snižava glas i prelazi na jednako neprirodan, ali ozbiljan, uzvišen ton. Pomalo je razgovor s
muzejskog posla skrenuo na stanje u zemlji, korupciju, nezaposlenost, sve češće prosvjede,
situaciju pred izbore općenito. Izraz lica kod tog starca bio je usiljeno gnjevan. Vidjelo se
da mu glumljena žestina ni trenutka ne oduzima kontrolu nad sobom, da pazi na svaku
riječ, da ne izgovori nešto nezgodno, uvredljivo za nečije uši. Pokrenuo bi revoluciju, istog
trenutka krenuo riješiti sve nepravde, a boji se reći protiv koga. Sve nešto, treba ovo i
ono, čvrsto i odrješito reći ne, izraziti svoj stav, promijeniti sustav... Lupa šakom po stolu,
pa ga valjda od prašine koju je digao hvata starački kašlj. Kako ga sunce obasjava kroz
prozor, na odsjaju se dobro vide sitne kapljice, neprestano pljucka, daje svoj obol kužnoj
atmosferi sobe u kojoj se veliki lijepi prozori rijetko otvaraju. A šef se uglavnom smješka.
Trudi se podržavati starčev nivo razgovora, ali nekako mu ne ide. Ispada onakav kakav i je,
dobroćudan i bezazlen. Odjednom se trgne:
„Ah, pa nisam vas upoznao s našim novim kolegom?”
„Ilija, ovo je profesor Vicel.”
„Čuo sam za vas.”, rekao je Ilija, zatajivši da je mislio da je umro.
Prepao se Vicelova smijeha i stiska ruke. I ljutio ga je nekako. Čitao sam da ste umrli, bilo
mi je i žao, a gle, sad ste tu! Prevarili ste me! Zašto? To izborano lice, bistrih sjajnih očiju
197
Luka Vukušić
imalo je neki zločesti žar. Čovjek bi mogao glumiti obiteljskog nasilnika, psihopata. Ne
vjeruje da će, kad jednom zaista umre, opet žaliti za njim.
Postavio mu je par pitanja o školovanju i poslu, iskazao podršku. Sve su to bile fine riječi,
ali i naučene. Vidjelo se koliko je svjestan svoje glasovitosti i kako misli da je iznad svih
drugih u uredu, najbolje možda po tome što nije dopuštao da mu se postavljaju potpitanja.
Govorio je točno ono što je zamislio i ni mrvicu više. Kao da je svima želio usaditi nekakvu
krivnju: Što me to pitate? Ne vidite li koliko je to banalno?
Nakon što je sa šefom dogovorio neke detalje oko svoje knjige, izašao je, glasno kao što je i
ušao, zalupivši vratima. Rekao je da žuri jer da još mora obići i pročelnika.
Pročelnik muzejskog odjela za konzervaciju Ivan Marković bio je sin političkih moćnika.
Oduvijek materijalno osiguran trebao se samo roditi i uspjeh mu je bio zajamčen. Žena mu
je također bila iz dobrostojeće obitelji, ali kažu da ju je varao neprestano, s više kolegica iz
muzeja. Bio je čovjek skladno građen, srednje visine, malo proćelav, gustih obrva. Uvijek
dubokog glasa koji kao da je forsirao, privlačio je određene tipove žena, iako ih je dobrim
dijelom i odbijao. Njegova sirovost u nastupu, kreštav smijeh, njegove usiljene poze i vječito
isticanje sebe mnogi nisu podnosili, no oni koji su od njega imali koristi čvrsto su ga se
držali. Pričalo se da ljudi koji mu se ne dopadnu redovito dobivaju otkaze, posebno djevojke
i žene koje ne prihvate njegovu igru.
Kad bi netko nepovjerljiv upitao koliko je istine u tim pričama, obično bi mu se uz slijeganje
ramenima odgovorilo: „Slušaj. Tako pričaju. Ne znam.”
S druge strane, u procjenjivanju i dojmu koji su na njega ljudi ostavljali mnogo je značio
fizički izgled. Čak se može reći da je bio presudan. Zatim je dolazila forma, inteligentno
ponašanje, sposobnost nametanja i iskorištavanja prilika. Bio je sposoban organizator i
brzo je procjenjivao ljude smještajući ih gotovo nepogrešivo u razne kategorije koje je sam
izmislio.
„Ej ti, ti si taj novi!”... Zaustavio je Iliju na hodniku, u prolazu.
„I mislio sam si. Vidim da si sav zbunjen!”, nasmijao se umjetno, s visine.
Vidjevši da mu Ilija ne uzvraća osmijeh, dodao je: „Šalim se, šalim!”
198
Hladnokrvna neman
Svejedno, usprkos tome što mu je bilo jasno da nema mnogo zajedničkog s tim momkom,
opet mu je bilo drago vidjeti ga.
Ilija ga je doživljavao drugačije. Prema ljudima koje žestoko ogovaraju i kleveću redovito bi
osjećao jednu vrstu sažaljenja, kao da su im te priče već dovoljna kazna, čak i opravdanje da
nastave svojim putem, dapače, kao da ih na neki način obvezuju da moraju nastaviti. Tako je
i pročelnika, kad bi ga zatekao kako stoji na terasi i puši, sam, zamišljen, nekako izgubljena
pogleda, znao pozdraviti gotovo sućutno. Jednom je pročelnik na vlastito čuđenje osjetio
kako ga mladac pozdravlja s visine. Bio je preneražen, moglo bi se reći i uvrijeđen, a opet
mu nije mogao ništa spočitnuti. Izvadio je cigaretu iz usta i namrštio se: „Trebaš nešto?”
„Ništa. Samo pozdravljam.”
Ilija ga je smatrao nesretnim čovjekom, ali želio ga je što dalje od sebe. I njegovu nesreću
također. Nije ga volio sresti.
Zato ga je neugodno iznenadilo kad mu je šef prenio pročelnikovu poruku: neka svrati do
njega u ured. Pitao je šefa kojim povodom:
„Upoznavanje, tako to ide s novim zaposlenicima...”
Pročelnikov je ured bio zapravo jedna prostrana soba u produžetku prostora u kojem
je radio Toma. Odvojen dvostrukim vratima mogao je biti odvojen ili povezan s većom
sobom, ovisno o potrebi.
„Sjednite!”
Ilija se ogledao oko sebe. Ured opet namješten slično kao njegov i Tomin. Pomalo već
dosadno. Svaki ured za sebe nije bio loš, ali da baš svi imaju stolove iste vrste, iste slike
velikana i nekakve biljne ornamente na tapetama. Čovjek se, ako malo dopusti da mu
odlutaju misli, jednostavno izgubi, ne zna gdje je. Imao je pred sobom tu osobu o kojoj su
svi pričali strahote i čekao je da progovori.
„Vidite, dragi Ilija, ovo vam je naša mala ustanova, hehehe!”
Činilo mu se da pročelnik uvježbava neku glumačku ulogu. Nije nimalo nalikovao
uobičajenim grubim izdanjima na hodniku. Činio se opuštenim, i glas mu je imao drugačiju
boju. Pričao je Iliji o povijesti muzeja, o svojoj biografiji, uspjehu i talentu, kako muzeju
199
Luka Vukušić
pokušava vratiti stari sjaj i ugled, ali nema podrške, podrške iznutra. I tu se zapjenio. Sve
idioti oko njega. ljudi nesposobni, pogledajte ih samo! Kome da povjeri poslove? Kome od
njih? I počeo je nabrajati imena... Onda se opet smirio i vratio smirenom tonu kojim je i
počeo. „No znate što me spašava?” Značajno je zastao, a onda nastavio:
„Vjera. Samo vjera u sebe. Nitko ti neće pomoći. Dapače, oni prema kojima si najbolji, prvi
ti okreću leđa. Oni koje postaviš na noge, prvi te gaze...”
Pročelnikov gnjev pomalo je počeo prelaziti na Iliju. Teško mu je bilo šutke gledati i slušati
taj monolog, kao da je tako upijao baš svu negativnu energiju kojom je pročelnik zračio.
Najradije bi bio ustao i otišao, no nije to mogao učiniti ovako nov, tek pristigao. Na kraju
krajeva trebao je imati i malo tolerancije.
Ipak, kad je nakon izlijeva bijesa, pročelnik zašutio, Ilija je riskirao s pitanjem:
„A zvali ste me, ono, samo da mi to kažete?”
Pročelnik se na tren namrštio, a onda prasnuo u smijeh. Činilo se da nikad neće stati:
„Hahahaha... hahahaha... Naravno da ne. Zvao sam vas da vas ukratko uputim u situaciju
ovdje, da vam kažem da se u svakoj prigodi, kad god vam nešto treba, javite. Na hodniku,
ovdje, bilo gdje. Samo me u wc-u nemojte gnjaviti! Hahahaha...”
Ispratio ga je još se smijuljeći, zločesto, kao nasilnik.
Ilija je tek kad je izašao osjetio kako mu srce lupa, od suzdržanog bijesa, od toga što pred
tim čovjekom nije pokazao gotovo ništa od sebe. Umio se, protrljao lice, no bijes je i dalje
bio u njemu. Uzdahnuo je duboko, pa videći iza sebe nekakav razlupani limeni ormar,
zamahnuo nogom i tresnuo ga iz sve snage.
Bio je petak, zadnji u kolovozu. Kiša je lijevala kao iz kabla, slijevalo je na sve strane. No
ni takvo divljanje vremena nije moglo prodrmati muzej. Unutar stare zgrade sve je bilo
uobičajeno tiho i usporeno. Šef i Ivana šutljivi, zamišljeni, kao da žale sami sebe. Dok je
čitao svoj monotoni tekst Ilija je opet osjećao njihovu prisutnost i težinu. Da ih se oslobodi,
izašao je malo na hodnik. Bio je prazan. Visoki stropovi, hladni zidovi. Malo je zastao na
stepenicama. Veliki starinski prozor pod naletom se pljuska gotovo pretvorio u površinu
vode. Prizor čudan, kao da roni.
„Ej, pjesniče!”
200
Hladnokrvna neman
201
Luka Vukušić
onda se počne derat: S kim ja radim? Ološ, idioti, imbecili... Uglavnom, istresao se, prijetio
svima, otkazi, otkidanje od plaće dok ne otkrije krivca... Onda se malo smirio i kad je
stari otišao, poslao me po zapisnike da provjerimo tko je gledao tu ispravu. Zadnja osoba
je gledala prije šest godina, pa ono, sad on po tome zaključuje da se krug sumnjivih svodi
na desetak ljudi: netko od tehničara, tvoj šef, koji je ispravu gledao predzadnji i mogao
je, recimo, krivotvoriti potpis zadnje mušterije, ili, naravno, ja... A figa, kao da smo samo
mi to mogli. Šta znaš tko sve nema ključ od bivših zaposlenika... Ne možeš nikako znat...
Uglavnom, gazda je ljut ko ris i ne znam šta će od svega bit... Sad pazi na svaki moj korak...
Zabada nos u sve. Nepodnošljivo mi je bit ovdje. Kužiš? Ne znam šta da radim. Nisi kriv,
a opet stalno ti netko visi nad glavom... A tebe je zvao vjerojatno da mu budeš uhoda kod
šefa. Nije ti to još rekao. Još valjda ispituje, njuška, ali pripremi se...”
Iliji se cijela slika o ustanovi odjednom promijenila, ali nije bio u šoku. Nije to bila neka
promjena nalik potresu, eksploziji, prije je to bilo preslagivanje, brisanje prljavštine da se
dobije čista slika.
Gledao je u Tomu, njegovo bijesno lice puno neizrečenih misli, i osjetio kako ga obuzima
osjećaj gađenja prema nepoznatom lopovu koji sada vjerojatno negdje mirno sjedi i ne grize
se nimalo što nekome visi posao zbog njegova nedjela. Ne nalazeći pravih riječi uzdahnuo
je, duboko i teško.
„Čovječe, smiri se!”, umirivao ga je Toma: „Pa nisi PTSP-ovac da se tako živciraš. Nisam
ti to pričao da te naživciram, okrećem protiv nekoga... Htio sam samo da vidiš s kim imaš
posla. Bolje da doznaš ovako nego kasnije na svojoj koži...”
Toma je ostao sam u uredu. Kiša, odsjaj starog velikog lustera na staklu. Spremajući vino
natrag u ormar izvadio je kutiju punu gumica. Bio je zadovoljan sobom. Samo bi na tren
osjetio neku tihu misao koja mu je šaptala da Iliju ne treba petljati u svoje mutne poslove,
no daleko od toga da se kolebao. Nikad u životu nije previše mislio o tome treba li nešto
učiniti. Imao je jasno postavljene ciljeve pred sobom i činio je sve da ih postigne, pod bilo
koju cijenu. Da je postupao drugačije, ne bi daleko dogurao. Bio je potpuno u to uvjeren.
Ako bi ponekad imao kakvu krizu, to je bila samo trenutna slabost, utjecaj društvenih normi
koje se silom nameću, uglavnom od strane najvećih licemjera. Prošetao je do prozora, a
onda se vratio za stol, izvukao jednu staru pergamenu i s poleđine joj počeo strugati oznake
signatura.
202
Hladnokrvna neman
„P. list” su bile novine s tradicijom, ugledne i relativno čitane. Iliju koji je došao u redakciju
po svoju priču dočekala je mlađa djevojka, plavuša, dotjerana, usiljeno važna izraza lica.
Kad joj je rekao zašto je tu, otišla je u drugu sobu i nekome rekla: „Tu je jedan autor... ne
zna točno broj... čeka ispred.” I još je par puta ponovila riječ „autor”. Ružna riječ, nije ju
volio. Od malih nogu mu je zvučala preozbiljno i strano. Neki proćelav gospodin mrke
face. Ivo Andrić, Gustav Mahler. Netko tko se ne smije i ne veseli. Soba u kojoj je čekao bila
je neuredna. Posvuda razbacani časopisi, izvrnute kartonske kutije, papiri raznih formata,
uredski pribor. Očito djevojka samo sebe uređuje.
Izvolite do glavnog urednika, pozvala ga je, bez smiješka opet.
Zato se Ilija njoj napadno iskesio, ali ipak ne toliko očito da shvati da joj se ruga, tako da ju
je uspio zbuniti. Trgnula se i trepnula ubrzano par puta.
Glavni je urednik, zavaljen u dubokom naslonjaču, sjedio s cigarom u ustima i dubokim
mu glasom ponudio da sjedne i on. Nije ustao, nije pružio ruku.
Sjeća se njegove priče. „Dobar je stil, ali nekako previše živčan, bez uvrede, ali djetinjast,
zelen...”
„Ma može i s uvredom”, nasmije se Ilija.
Urednik bezizražajno, kao da Ilija ništa nije rekao, nastavlja:
„Ipak, mogli bismo surađivati ako biste htjeli malo doraditi stil i pozabaviti se... zapravo,
recite vi meni što vas zanima!”
„Hvala, ali zanima me samo dobiti broj sa svojom pričom.”
Urednik tada izvadi cigaru iz usta, lizne donju usnicu i kratko promotri Iliju:
„Mladiću, ne znam jeste li svjesni koliko je ovo ugledan časopis. Treći smo po veličini u
zemlji, honorare isplaćujemo redovito, stvaramo nova imena...”
„Ja nisam dobio honorar.”, prekinuo ga je Ilija sasvim drugačijom bojom glasa, bez
dotadašnje mekoće, bez smiješka. To je bilo dovoljno da urednik izgubi takt: „Molim?
Honorar za što?”
„Za svoju priču.”
203
Luka Vukušić
„Za vašu što?”, počeo je i urednik žmirkati kao maločas njegova tajnica.
„Za priču!”, skoro se proderao Ilija.
„Mladiću, pripazite malo na ton!”
„Zašto!”
„Van! Gubite se! Van!”, bacio je primjerak časopisa prema Iliji. „I nosite to svoje sranje!”
Ilija se osjetio moćnim. Želio je naplatiti svu onu bačenu ljubaznost i dobrohotnost s kojom
je stupio u ured. Vidio je da se urednik sav zacrvenio. Zato je upitao:
„A mogu li dobiti još koji primjerak?”
Urednik je ustao, poluotvorenih usta: „Hoćete da vas ja izbacim? Kakav bezobrazluk!” Letjele
su psovke. Ilija još nije ustajao. Stegnuo je šake za slučaj da stvarno dođe do obračuna.
Urednik je prešao četrdesetu i vjerojatno nije bio previše okretan, ali imao je masu i ne bi
bilo dobro da mu se, recimo, baci u naslonjač. No ništa od borbe. Čovjek je izbečenih očiju
ostao stajati iza svoga stola i urlao: „Van! Van!”
Konačno se Ilija digao, uzeo primjerak časopisa i slavodobitno namignuo. Djevojka ga je u
predsoblju prestravljeno gledala bojeći se valjda da će šef na njoj iskaliti ostatak bijesa.
„Opet napad samopravednosti!”, rekla bi mu ona. „Odvratan si, bezosjećajan, netolerantan
i zadrt, zadrt ko onaj najgori brđanin!” Nije znala vrijeđati. Uvijek bi pretjerala toliko da
mu je postajalo smiješno. I činilo bi mu se tako dok ne bi vidio da ona stvarno pati, no bilo
je pitanje zbog koga, zbog njega ili zbog sebe. Međutim sada je više nije bilo i osjećaj koji ga
je obuzeo nakon svađe bio je prelijep. Osjećao se snažno, poletno, sposoban za sve...
Uvjerivši se da je u novinama stvarno njegova priča, spremio ih je u ruksak i krenuo prema
centru. Gledao je prolaznike u oči veselo. Neka svi vide koliko je sretan i ispunjen.
Došao je pred antikvarijat. Maskota na ulazu je neki gospodin u cilindru s dugim brkovima
i velikim naočalama. Pokvario je oči od čitanja valjda. Pogledao je tren-dva tu sličicu ne
bi li primijetio još koji detalj, ali ništa posebno nije našao: čovječuljak nema usta, ali ima
tri puceta na kaputu. Pomalo nelogično da je dugmad bitnija od usta, no dobro. Ušao je
u poznati prostor. Zvonce nad vratima ga je najavilo. Začuli su se lagani koraci iz bočne
sobe i pred njim je osvanula lijepa mlada djevojka. Iznenadila ga je – nju dotad nije tu
204
Hladnokrvna neman
viđao. Dosad je tu radio jedan stari gospodin, vječito mrk. Trebalo je da nakupuje desetak
knjiga pa da na njega počne obraćati pažnju i da postane ljubazniji. Tek što se to dogodilo,
čovjeka više nema. Međutim s djevojkom nije trebao prolaziti tako dug put da ga primijeti.
Samo ju je veselo pozdravio, a ona se već nasmiješila. Možda samo ljubazno, kao mušteriji.
Svejedno, bilo mu je drago da je takva.
„Mogu pomoći?”
„Samo ću pogledati neke naslove.”
„Izvolite.”
Fino je mirisala i lijepo bila obučena. Volio je duge haljine, šalio se nekad da mu je žao što
se više ne nose narodne nošnje.
Skrenuo je iza velike police, pogledao nekolicinu autora koje je uvijek tražio, par Rusa,
Kafku, Strindberga...
Zvonce, pozdrav, kašalj. Još je netko ušao za njim. Po teškim koracima i uzdasima bio
je siguran da se radi o starcu. „Pa i mora mi se smiješiti kad sam valjda jedini mlađi od
sedamdeset koji tu zalazi.”, nasmijao se sam sebi. Nastavio je tražiti svoje autore i nije se
osvrnuo kad je uskoro iza sebe začuo duboko disanje. Tek kad je krajičkom oka primijetio
da je starac bradat, trgnuo se i zagledao u njega. Sijeda brada, široka ramena, dugi ogrtač.
Čekao je da se čovjek okrene. Da, nije bilo sumnje! Bio je to njegov omiljeni profesor,
godinu i pol se nisu vidjeli!
„Profesore”, pozdravio ga je razdragano, i dodao za svaki slučaj, „Ilija...”
Upitan pogled, i onda veselje:
„Ohoho! Kakvo iznenađenje!”
Stegao mu je ruku srdačno, snažno. Modre su mu oči zasjale. Bio je kao neki stari ribar,
sveti Petar.
„Pa čujem od Zoltana da ste u muzeju! Čestitam!”
I ispričali su jedan drugome neke sitne dogodovštine. Profesor je ispitivao, a Ilija odgovarao,
iako pazeći da ne bude preopširan i dosadan, iz poštovanja. Sve su izredali, vojsku, posao,
atmosferu u gradu, prosvjede, krizu u zemlji...
205
Luka Vukušić
„Hvala bogu na toj krizi!”, nasmijao se profesor veselo. „Možda ljudima otvori oči pa shvate
neke stvari... Samo da bude prava kriza...”
Ilija se od sveg srca smijao. Bilo mu je ponekad žao da profesor nije pedeset godina mlađi
pa da ima jednog pravog prijatelja.
Ilijin šef, Zoltan Kiš, onakav kakav je bio, sitan, okrugla lica, uvijek nasmiješen od uha do
uha – čak i kad se ljutio, činilo se da se smije – nije ni na koga ostavljao ozbiljan dojam.
Svi su ga omalovažavali i smatrali dobroćudnim čudakom. Nije se ženio, nije se ni s kim
posebno družio, a opet, nije bio jedan od onih kojima je posao bio sve. Čim bi odradio
svojih osam sati, odlazio bi iz muzeja. Obično bi otišao na trg i sjeo u kavanu, naručio neki
kolač i piće, pa raširio novine i tako proveo sat-dva. Ako bi naišao tko od njegovih starih
znanaca fino, ako ne, opet dobro.
Živio je u malenom fino uređenom stančiću u jednoj staroj kući na Gornjem gradu. Potjecao
je iz stare plemićke obitelji i posjedovao je zajedno s bratom čitavu tu kuću. No kako mu
je brat davno bio otišao u Ameriku, a on se nije ženio, učinilo mu se glupim da čitav taj
prostor drži samo za sebe. Povukao se u svojih par sobica, a ostatak kuće iznajmljivao.
Škripave drvene stepenice, stara stakla, stare tapete. I miriše na starost, kao i on sam. U
zadnje je vrijeme sve češće mislio o smrti. Nije to bila za njega nova misao. I kao mladić se po
tome izdvajao od drugih. Nikad nije mladenački ludovao, igrao se sa životom i budućnošću.
Uvijek je bio odgovoran, vodio računa o svemu, nije htio da iza njega ostanu, ako se, ne
daj Bože, nešto dogodi, kakvi repovi, zaostaci, neriješeni poslovi. Čak je i oporuku imao
pripremljenu već trideset godina. No tada je o smrti ipak drugačije mislio, kao o nečem
neupitnom, no dalekom, odgodivom. I ne bi o njoj mislio ni dugo ni jasno. Uvijek bi mu u
glavu ulijetale druge, vesele misli. A sad bi se često uhvatio kako nepomično stoji, ukočeno
gleda u jednu točku i zamišlja kako će mu uskoro otkucati zadnji čas, kako je život zapravo
proveo dosta besmisleno. Tko će mu uopće doći na pogreb? Nije bilo nikakve vesele misli,
neke nade ili poticaja da mu otjera jasne slike pogrebne povorke, svećenikova glasa, mirisa
raskopane zemlje.
Uhvatio se za željeznu ogradu stepeništa i zagledao dole. Tri-četiri metra su pod njim. Bi
li umro da padne, ili bi samo ostao invalid? Tko zna? Uto pod sobom zapazi kako se nešto
strelovito zaletilo u ugao prve stepenice i zida i nestalo. Miš!
206
Hladnokrvna neman
„Max”, zavikao je prijekorno, i popeo se do vrha stepeništa. Debeli stari mačak izvaljen na
otiraču pred ulazom u stan, podigao je tek svoju prugastu okruglu glavu – tijelo kao da
je još spavalo – i lijeno ga gledao velikim žutim očima, punim čuđenja i prijekora: Šta se
dereš? Imaš nekih problema? Ne vidiš da odmaram. Samo se tebe čuje u ovoj kući!
Tko bi imao srca pomicati tako lijepu krznenu vreću? Teško se sagnuo i tepajući: „No, no,
no...” podragao svoga starog druga.
Zadnjih ga je nekoliko dana osim misli o smrti mučilo još nešto. Koliko se god trudio
izbiti iz glave nedavni susret s pročelnikom, nije si mogao pomoći. Muzej mu je ušao u
krv, postao neodvojiv dio njegova života. Njemu je posvetio svoju mladost, svoje najbolje
snage, i to ne kao tipičan radoholičar koji radi hladno, promišljeno, robotski. On je muzej
zaista volio svom predanošću svoje samotničke i ranjene duše. Stare isprave i predmete
doživljavao je gotovo kao živa bića. Povezivao je uz njih priče i legende koje je čuo od
svojih prethodnika ili drugdje, više ni sam nije znao gdje. Zasigurno je ponešto i pomiješao
ili izmislio, no usprkos tome bio je prava riznica znanja. U bilo kojem trenutku mogao je
ispričati cijelu povijest pojedinog izloška, takoreći nacrtati ga zatvorenih očiju. I nije mogao
shvatiti da netko učen i školovan može biti zakinut za divan osjećaj blaženstva i ispunjenosti
koji bi njega obuzimao svaki put kad bi se domogao kakve starine.
„Vi niste sposobni ni dva nacrtana magarca srediti!”, rekao mu je pročelnik prije par dana.
Pozvao ga je u svoj ured i to mu rekao, između ostalog. Riječi su izgovorene u afektu, bez
svjedoka, iz usta jednog razvratnika i lopova, tješio se, no opet ih nikako nije mogao izbiti
iz glave i sve ga je nešto probadalo u prsima. Sjećao se dana kad je pročelnik tek stigao
u muzej. Mladi, nadobudni znanstvenik, samouvjeren, kovrčav, pomalo bucmast, uvijek
s cigaretom, na neki ga je način opčinio. Iako je bio grub u nastupu, po nekima i sirov,
činilo mu se da time samo prikriva svoje sposobnosti. Vjerovao je da bi od njega, ako ga
se pravo usmjeri, mogao postati veliki stručnjak, jedan od najvećih u povijesti muzeja.
Stoga je više puta navraćao u njegov ured nastojeći na razne načine utjecati na njega u
tom smjeru. No s vremenom je shvatio da se uzalud trudi, da mladić nesumnjivo ima
potencijala, ali da ga nije spreman upotrijebiti na korist muzeja u onoj mjeri koja bi ga
izdigla iz prosjeka. U tom je uvjerenju ostao do danas iako bi ga na trenutke znala obuzeti
misao da nije dovoljno djelovao na pročelnika. Predbacivao si je krivnju što se pročelnik
pretvorio u bešćutnog birokrata i utvarao si da možda ipak nije kasno za djelovanje. Treba
207
Luka Vukušić
samo pripremiti dobar govor kojim će pročelnika potaknuti da se vrati na pravi „muzejski”
put i promijeni kolotečinu u koju je njihova nesretna ustanova zapala. Ali kako je taj govor
trebao zvučati, to je bilo već teže pitanje. Počinjao ga je u mislima više puta, mučio se njime
i nekoliko noći, i svaki put odustao. Općenito je imao problema s dovršavanjem stvari.
Tisuću je tekstova i poslova znao pokrenuti, ali završiti ih, to je uvijek mogao samo na
poticaj drugih, naglo, uz veliki stres i strah da ništa nije dobro. Ipak, za čitava se svog života
nikad nije susreo s pravom optužbom, nikad do sad.
Sad se iza rečenice: „Vi niste sposobni ni dva nacrtana magarca srediti!”, skrivala optužba za
gubitak isprava koje je pronašao profesor Vicel. Koliko god pročelnik tvrdio da on nikoga
ne optužuje, bilo je prilično jasno da je baš suprotno. Zapravo je bilo zaprepašćujuće da se
retorika lopova i licemjera kroz čitavu povijest tako malo mijenja, mislio je. To je jedna od
najvećih konstanti i zato je toliko iritantna za poštene ljude.
Kartonske su kutije letjele na sve strane. Ivana i Ilija razrogačenih su očiju gledali u pročelnika
koji je mahnitao dok je Zoltan nekim poslom bio u računovodstvu.
„Ovo nije skladište! Smeće, smeće, sve samo smeće! Smetlište!”
Kako je već cijelu hrpu praznih kutija s polica pobacao na pod, više gotovo i nije bilo mjesta
za nove. No nije mogao prestati s ogoljivanjem polica. Razgrtao ih je i rušio i dalje. Tada
se na jednu kutiju spotakne i skoro izgubi ravnotežu. Od ljutnje je šutne nogom i opsuje.
„Ne morate udarati.”
Tajnik koji je ušao zajedno s pročelnikom okrene se i načini zapanjen izraz lica i stavi prst
na usta dajući Iliji do znanja da mu je bolje da šuti. Pročelnik valjda nije bio ništa čuo od
svoje vike:
„Iz ovih stopa da ste to odnijeli u smeće! Iz ovih stopa!”
„Kad nam to ljubazno kažete, možda i hoćemo!”, začuo se odrješit ženski glas. Ivana je
namrgođeno gledala u pročelnika čvrsto držeći naslon stolice iza koje je stajala, a Ilija se
naslonio na zid i s nekim jedva vidljivim poluosmjehom čekao pročelnikovu reakciju.
Pročelnik je odmah odvratio: „Tko to kaže?”
„Ja.”
208
Hladnokrvna neman
209
Luka Vukušić
„Svako vrijeme donosi nešto novo, zahtijeva neke nove, specifične poteze. To vi znate puno
bolje od mene...”, nasmijao se dosta neprirodno, kao da zadirkuje starog kolegu, a onda se
opet naglo uozbiljio.
„No glavno je da ti potezi budu na dobrobit naše ustanove, ako hoćete, da budu za opće
dobro. Tu se slažemo, je li?... E pa, među mnogim novinama koje nas očekuju u organizaciji
i sistematizaciji, da se tako izrazim, jedna se, zasad, tiče i vas. Stvar nije hitna, može počekati
tjedan-dva, koliko vam treba vremena, no radi se o tome da će se odsad radi bolje zaštite
gradiva, pristup svoj građi, kako onoj koju čuvate vi, tako i onoj novog odjela odvijati preko
mene. Jasno? Nema više toga da stari prdonje poput Vicela, Grujice i koga god tu dolaze
kad im se prohtije i kopaju po najvrjednoj građi ko moljci. Jeste li vi svjesni koliku su nam
štetu oni nanijeli?... Niste, naravno. Vi u svom idealističkom svijetu ne vidite na što su ti
naši akademici sposobni. No ja vidim i neću dopustiti da se takve stvari više događaju.
Odsad će svatko tko se namjerava koristiti našom građom podnositi pismeni zahtjev koji
ću ja, dakle ja i nitko drugi, odobravati. Jasno?...”
Slomljen i pognut više nego inače Zoltan se spuštao niz stepenice. Osjećao je suze u
kutovima očiju. Kamen izlizan koracima generacija muzealaca dočekao je još jednu epohu:
hladnu, slijepu, birokratsku. Drugo ništa nije bitno. I pitanje je što će doći nakon toga, što
će preostati. Jer poštovanje prema općim vrijednostima prenosi se s koljena na koljeno, ne
nastaje samo tako. Kad je na dnu hodnika kroz otvorena vrata primijetio razbacane kutije,
jauknuo je i nije mogao suzdržati plač.
Vijest o „sukobu” Zoltana i pročelnika kao munja se proširila muzejom. Činilo se da su
neki znali što se dogodilo i prije nego je Zoltan napustio pročelnikov ured. Posvuda su
lica blago uzbuđena novim tračem poluglasno ili šapčući iznosila svoje teorije i značajno
izmjenjivala poglede. Sve je bilo dopušteno, no ipak svi su se pridržavali jednog pravila –
trebalo je stati na pročelnikovu stranu. Moglo ga se podržavati beskompromisno: „svaka
mu čast... pravi je maher... govorio tko što mu drago, veće face od njega nema...”, a moglo
se tobože relativizirati: „...ne znam što se tu točno dogodilo... treba još pričekati”. Neki su se
razbacivali i poslovicama: „ne sjeci granu na kojoj sjediš... ne odguruj ruku koja te hrani...”
Glavno je bilo da nitko nije stajao na Zoltanovu stranu. Najžešće su ga napadali oni koji su
inače rogoborili protiv pročelnika i uprave muzeja općenito. Ti su ljudi imali pravi gnjevni
sjaj u očima i bili posebno motivirani da se njihov glas čuje. Tobože su tiho govorili, no
210
Hladnokrvna neman
da je sve bilo proračunato pokazivali su time što su istu priču nastojali svakome reći i što
se od tolikog govorenja nisu nimalo umarali. Ilija je bio zabezeknut i duboko razočaran u
pojedine od njih. Mislio je da se ono što je smatrao uvjerenjima i stavovima u stvarnom
životu ne mijenja tako brzo. Međutim, kad se uvjerio da je bio u krivu, jednostavno je sve
te ljude na neki način otpisao i tada mu je postalo lakše. Očekivao je od njih svaku pakost
i gotovo ga ništa nije iznenađivalo.
Jednog je popodneva kroz stakla tzv. kuhinjice primijetio pet-šest kolega kako ispijaju kavu
i smiju se. Kad se približio, vidio je da je i pročelnik među njima. Oponašao je Zoltana
pogrbljujući se i kreveljeći. Uskoro je nastao urnebes, kreštavi ženski smijeh. Netko je
uzviknuo: „Kako je super naš pročelnik!” Bila je to žena iz računovodstva, gospođa u kasnim
pedesetima. Upravo je otvarala vrata kuhinjice tako da je val smijeha i graje ispunio hodnik.
„Sve ti je to posljedica bivšeg sistema i lošeg školstva...”, govorio mu je Toma: „Ljudi su
navikli ništa ne znati, raditi minimalno i, općenito, snalaziti se na sve moguće načine, čista
borba za opstanak. A kad nemaš znanja i sposobnosti, najlakše je pristati uz jaku jedinku i
savijati kičmu do poda. Ne treba te tu ništa čuditi. Što se prije pomiriš s time, bolje za tebe.”
S Tomom se još družio i nalazio na kavama, no njihovi su razgovori nikako nisu mogli
osloboditi nekog mračnog neizrečenog vela kojeg prije nije bilo. Do punog je izražaja dolazio
kad bi nastala šutnja. To je vjerojatno bio i najiskreniji dio njihovih razgovora. Gledali bi u
pod ili u stranu i čekali da netko progovori, u sebi pokušavajući dokučiti odakle odjednom
takav zid među njima. No ni jedan ni drugi nisu imali volje priznati da nešto ne valja.
Otprilike je dva tjedna trajala takva atmosfera u muzeju, a onda su priče o Zoltanu kao po
nekom dogovoru zamrle. Nestalo je zanosa potaknutog mišlju da se događa nešto bitno, i
opet je zavladao stari mrtvački mir. Tu i tamo poremetilo bi ga kakvo izderavanje šefova,
ili na kraju dana pocikivanje i brbljanje čistačica. Svi su se vratili uobičajenim poslovima i
ponašanju. I Ilija se pitao nisu li svi na neki način pristali ostatak života provesti u utrobi
austrougarske nemani razjapljenih čeljusti čiju je strahotu već prvog dana naslutio. Neka i
jesu svi, on neće, ponavljao je u sebi, čvrsto odlučivši da će prvom prilikom pokušati naći
novi posao.
211
Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos
Prikazi
213
Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos
Franje Puškarić
Mile Bogović je poznat kao prvi gospićko-senjski biskup. Jednako tako, u znanstvenom
krugu poznat je kao vrstan crkveni povjesničar koji već dugi niz godina izučava i tumači
hrvatsku crkvenu povijest područja koje od 25. svibnja 2000. godine pripada Gospićko-
senjskoj biskupiji sa sjedištem u Gospiću. Tijekom povijesti na tom području izmijenile
su se: Senjska biskupija (osnovana vjerojatno, u 5. stoljeću), Krbavska biskupija (osno-
vana 1185. godine), Modruška biskupija (osnovana 1460. godine), Senjska i Modruška ili
Krbavska biskupija (od vremena biskupa Ivana Krstitelja Agatića 1617. – 1640.) i Riječko-
senjska nadbiskupija (osnovana 1969. godine).
215
Franje Puškarić
svećenika iz Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije koji se okušao u pisanju povijesti
svog kraja. Za okvir svoga rada izabrao je Karlovački generalat koji se većim dijelom pro
stirao na području prije spomenutih dviju biskupija tako da je mogao dati dosta podataka
i za njihovu povijest.
Trebalo je čekati više od stotinu godina od Farlatijeva djela da dobijemo nešto slično po
značenju. To djelo pod naslovom Cathalogus episcoporum Segniensium, Corbaviensium,
Modrussiensium et Ottocensium cum aliis scitu dignis napisao je Juraj Antun Belić – Ligatić
(umro poslije 1827. godine). Belić – Ligatić je u početku slijedio Farlatija, ali ne donosi uvi-
jek cjelovite dokumente, nego ih prepričava. U vremenu nakon Farlatija (1769.) slijedi svoj
samostalan put. Dosta novoga donio je prema arhivskoj građi i literaturi, ali i kao svjedok
suvremenih događanja. Njegov rukopis dao je biskup Mirko Ožegović na korištenje Ivanu
Kukuljeviću Sakcinskom, a danas se čuva u Sveučilišnoj i nacionalnoj knjižnici u Zagrebu.
Nažalost, tekst nikada nije objavljen, a u mnogočemu bi pomogao poznavanju svjetovne i
crkvene povijesti područja koje opisuje.
Franjo Julije Fras objavio je 1835. godine Topografiju Karlovačke vojne krajine u kojoj je uz
podatke većinom iz svjetovne povijesti, objavio niz podataka i iz crkvene povijesti na tom
području koje je najvećim dijelom pripadalo biskupijama o kojima je riječ u ovome radu.
Fras vrlo precizno navodi podatke o postojanju sakralnih objekata i broju katolika u sva-
kom pojedinom mjestu Karlovačke vojne krajine. Izvorni tekst napisan je na njemačkom
jeziku, a nakon prijevoda Zlate Derossi uredio ga je Mate Pavlić i objavio 1988. godine.
Usputno rečeno, Mate Pavlić je u tadašnjoj Riječko-senjskoj biskupiji prvi pokrenuo iz-
davanje časopisa župnih i dekanatskih razmjera u kojima je često sam pisao ili objavljivao
povijesne crtice drugih autora.
Slijedi djelo Manojla Sladovića pod nazivom Povesti biskupijah Senjske i Modruške ili
Krbavske, objavljeno u Trstu 1856. godine. Sladović nije bio povjesničar, nego filolog što
se osjeća i u malo prije spomenutom djelu. On na temelju jezičnih usporedbi dolazi do
zaključka da su Slaveni naseljavali Ilirik tisuću godina prije dolaska Hrvata u 7. stoljeću
pa zato ne čudi zaključak da su od svih Slavena Hrvati zadnji kršteni. Čitatelj Sladovićeve
povijesti ima dojam da on u tekstovima cijelo vrijeme s nekime polemizira. Pitanja dolaska
Slavena na naše prostore, povijest Zrinskih i Frankopana, glagoljica i neke druge teme nisu
u ovoj knjizi obrađene na razini današnje historiografije, a na nekim mjestima su ta pitanja
216
Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos
obrađena čak i ispod razine ondašnjeg poznavanja te materije. No, Bogović tvrdi da bi
bez Sladovićeve knjige i njezinih hrvatskih tekstova, naše znanje o prilikama na području
biskupija Senjske i Modruške bilo mnogo siromašnije. Glavna vrijednost knjige leži u iz-
vornoj građi koju je Sladović u njoj objavio. Ta građa je posebno vrijedna tim više što su se
mnogi spisi koje je Sladović imao u rukama i objavio kasnije izgubili. U većem dijelu knjige
Sladovićev tekst često izgleda kao popratni komentar izvorne građe koju objavljuje. Sladović
nije slijedio Farlatijev način rada. Unatoč nekim nedostacima i pogrješnim tumačenjima u
Sladovićevom tekstu, Bogović je 2003. godine odlučio pripremiti ovu knjigu za pretisak. Za
tu svrhu napisao je i dodatak u kojem se vrlo jasno i sažeto osvrnuo na dotadašnju relevant-
nu historiografiju o biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj i priložio njezin popis.
Prvim Sladovićevim nasljednikom možemo smatrati Ivana Črnčića s njegovim djelom Naj
starija poviest krčkoj, rabskoj, osorskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji, objavljenim 1867. go-
dine. Knjiga je više temeljita razrada nego li kraći pregled povijesti biskupija. Črnčić je u
njoj unaprijedio i podosta ispravio dotadašnje poznavanje spomenutih biskupija.
Franjo Rački je u drugoj polovici 19. stoljeća pisao o premještanju biskupske stolice
iz Krbave u Modruš, a krajem 19. stoljeća izradio kronotaksu biskupa koju donose svi
biskupijski shematizmi krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Kasnije se došlo do nekih novih
spoznaja koje djelomično mijenjanju postavke Franje Račkoga. Uz Franju Račkoga, po
znavanju svjetovne i crkvene povijesti područja koje je pripadalo biskupijama Senjskoj i
Modruškoj ili Krbavskoj biskupiji u drugoj polovici 20. stoljeća pridonijeli su Mile Magdić,
Ivan Kukuljević Sakcinski, Radoslav Lopašić i Đuro Šurmin.
Poslije Črnčića vrijedi spomenuti Andriju Račkoga, Josipa Frančiškovića i Marka Petričevića,
a Sladovićevim nastavljačem u pravom smislu Mile Bogović s razlogom smatra Josipa
Burića. Burić je cijeli život skupljao građu i marljivo ispisivao svaki podatak o povijesti
Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije, najprije u Biskupskom arhivu u Senju, a potom
u Vatikanskom arhivu. U tom istraživačkom poslu bio je vrlo marljiv i detaljan i pripremio
put povjesničarima poslije njega. Nažalost, od toga je jako malo objavio. Bogović smatra
da je Burić stalno iznosio jake dokaze, ali rijetko donosio jake zaključke koje je prepuštao
čitatelju. Svoje bilješke i ispise lijepio je na papire, sve to uvezao i predao Vatikanskoj bi
blioteci. Burić se u svojim radovima ne ograničava uvijek samo na crkvenu povijest. Nje-
ga zanima sve što se odnosi na stanje naroda iz pojedinog razdoblja. Burić je dobar dio
217
Franje Puškarić
218
Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos
219
Franje Puškarić
220
Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos
221
Franje Puškarić
222
Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos
223
Franje Puškarić
korisno da je više znanstvene pozornosti posvetio Otočcu kao središtu nekadašnje Otočke
biskupije i Gospiću kao sadašnjem biskupijskom središtu. Ove nedostatke možemo razu
mjeti i pokušati opravdati uzimajući u obzir pastoralne zahtjeve Bogovićeve biskupske
službe koji su mu 17 godina onemogućavali opširnije bavljenje znanstvenim radom, ali i
veliki broj župa (86) koje pripadaju Gospićko-senjskoj biskupiji i koje bi trebalo obraditi.
No, valja naglasiti iznimno pozitivnu činjenicu da su članci o gore navedenim župama
postali polazišna točka i motivacija većem broju autora koji su kasnije napisali monografije
o tim župama. Velika zasluga Mile Bogovića je i u tome što je u zadnjih nekoliko go-
dina, želeći „pokrpati rupe“ koje su ostale u njegovom znanstvenom radu o župama, na
sažet i svakom čitatelju prihvatljiv način ne zanemarujući pritom osnovnu znanstvenu me-
todologiju, povezao sve važnije dosadašnje spoznaje iz prije spomenutih članaka, proširio
ih, pojasnio i smjestio u širi prostorni kontekst unutar jedne regije i na koncu, ukoričio.
Kvalitetu knjiga osiguravaju zanimljive fotografije i brojni arhivski podaci na koje je naišao
tijekom svojih istraživanja, osobito u Biskupskom arhivu u Senju, a posao oko uređivanja i
dovršavanja podataka olakšala mu je uvelike Zavičajna knjižnica Gospićko-senjske biskupi-
je. Ova knjižnica u Gospiću osnovana je upravo njegovom zaslugom s nakanom da se u
njoj prikuplja sva objavljena građa autora koji su pisali o području i ljudima s područja koje
obuhvaća Gospićko-senjska biskupija. Prvu knjigu Bogović je nazvao Lika i njezina Crkva
u prošlosti i sadašnjosti, a objavljena je 2014. godine. Obuhvaća crkvenu povijest Gospićkog,
Udbinskog i Otočkog dekanata. Ovu ideju Bogović je nastavio sljedeće godine objavivši
knjigu Slunjski kraj i njegova Crkva u prošlosti i sadašnjosti. U pripremi je njegova knjiga u
kojoj su obrađene sve župe Velebitskog podgorja (riječ je o župama Senjskog dekanata i župi
Baške Oštarije koja je nekada pripadala Senjskom, a danas pripada Gospićkom dekanata).
Nažalost, izostao je Bogovićev prikaz crkvene povijesti takve vrste za Ogulinski dekanat, što
predstavlja jedan od najvećih nedostataka u njegovom znanstvenom radu.
Uz Bogovića, među značajnije autore koji su pisali svoje znanstvene radove i knjige sa
svrhom boljeg upoznavanja čitatelja s poviješću Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije
na lokalnoj i regionalnoj razini, mogu se svakako ubrojiti: Franjo Emanuel Hoško, Petar
Runje, Mihovil Bolonić, Josip Frković, Josip Barbarić, Ivan Devčić, Karlo Mirth, Jure
Krišto, Blaženka Ljubović, Milan Kruhek, Željko Holjevac, Ante Gulin, Ivan Botica i Ivan
Brlić.
224
Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos
3. Glagoljica
Budući da je Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija njegovala glagoljsku kulturu, bilo
je neizbježno da se Bogović, rodom upravo iz tog područja, usmjeri na istraživanje hrvat-
ske glagoljske kulture kako u svojoj nad/biskupiji, tako i šire. Svoje radove o prisutnosti
glagoljice na području nekadašnjih biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske prije Bogovića
ili usporedno s njime objavili su Ivan Kukuljević Sakcinski, Đuro Šurmin, Rudolf Strohal,
Josip Vončina, Marija Pantelić, Vjekoslav Štefanić, Mihovil Bolonić, Anđelko Badurina,
Vladimir Kraljić, Anica Nazor, Petar Runje, Stjepan Damjanović, Oroslya Szentesi – Žagar,
Pavao Tijan, Branko Fučić, Valentin Putanec, Zvonimir Kulundžić i Milan Moguš. Ističući
da su izvori za teoriju o tiskanju Misala iz 1483. godine u Kosinju nedostatni i često krivo
tumačeni, Bogović je bacio drugo svjetlo na pitanje našeg Prvotiska i našeg glagoljskog
tiskarstva općenito. Još veći zaokret (ili kako neki autori pišu „nered“) u pitanju hrvatskog
glagolizma unio je Bogović svojim mišljenjem da je glagoljica nastala na hrvatskim prosto
rima. On polazi od činjenice da je glavnina glagoljskih natpisa svojim nastankom vezana uz
225
Franje Puškarić
226
Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos
knjiga koja iznova sažima cjelokupni njegov rad o hrvatskoj glagoljskoj kulturi. Dobar dio
tekstova odnosi se upravo na područje današnje Gospićko-senjske biskupije. O njegovoj
ljubavi prema glagoljici svjedoče i glagoljska slova u njegovom biskupskom grbu i grbu
Gospićko-senjske biskupije u kojima se nalaze stilizirano slovo A koje predstavlja križ i slovo
Š koje označava 2000. godinu kao godinu osnivanja biskupije i imenovanja njega kao pr-
vog biskupa. Pored Bogovića, u novije vrijeme glagoljskom kulturom u Gospićko-senjskoj
biskupiji bavili su se još Petar Runje, Mladen Ibler, Ivan Mance, Miroslav Glavičić, Juraj
Lokmer, Mateo Žagar, Jasminka Brala – Mudrovčić, Vanda Kraft Soić, Marijana Tomić i
Franje Puškarić.
227
Franje Puškarić
5. Hrvatski martirologij
Posebnu pozornost u Bogovićevom znanstvenom opusu
zahtijeva pitanje martirologija (žrtvoslova) i Crkve hr-
vatskih mučenika na Udbini. Na inicijativu i zalaganjem
biskupa Bogovića izgrađena je Crkva hrvatskih mučenika
sa spomen-parkom, muzejom i knjižnicom, a planira se
izgraditi i Svehrvatski grob gdje bi se pokapali posm-
rtni ostaci svih neidentificiranih žrtava stradalih u Dru-
gom svjetskom ratu i poraću. Ovaj kompleks je zapravo,
učionica hrvatske povijesti u kojoj se posebno ističe Kr-
bavska bitka 1493. godine. Gotovo da zadnjih petnaes-
tak godina nema homilije i nagovora u kojima biskup
Bogović usmeno ili pismeno nije iskoristio priliku da kao
inicijator gradnje i povjesničar spomene Crkvu hrvatskih
mučenika, opiše nastanak ideje njezine gradnje, povijesne
okolnosti koje su joj prethodile i potrebu da se takvo nešto
napravi na našim prostorima. Na tragu toga nastala je i knjiga Crkva hrvatskih mučenika
na Udbini od ideje do ostvarenja, koju su 2016. godine zajednički uredili i objavili Mile
Bogović i Ante Bežen. Prije toga 2005. godine, Bogović je zajedno s Hrvatinom Gabrijelom
Jurišićem sastavio i objavio knjigu Hrvatski mučenici za vjeru i dom u kojoj su spomenuti
i mučenici i uzori vjere iz Gospićko-senjske biskupije. Budući da je 2001. godine ukinuta
Saborska komisija za žrtve rata i poraća, kojoj je Bogović i sam pripadao, a koja je imala
zadatak popisati sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, pronaći njihove posmrtne os-
tatke i dostojno ih pokopati, Bogović je bio svjestan da taj zadatak treba preuzeti Katolička
Crkva. U svrhu toga inicirao je ideju osnivanja Komisije Hrvatske biskupske konferencije i
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koja je konačno osnovana 2011. godine sa za-
datkom da se prikupe, nadopune i zapišu svjedočanstva i podatci o svim žrtvama katolicima
stradalima u Drugom svjetskom ratu i poraću.
O životu i djelu Mile Bogovića kao povjesničara moglo bi se još puno toga reći. Nje-
gov rad prelazi granice Gospićko-senjske biskupije, o čemu svjedoče brojni znanstveni
radovi i projekti koje je pokrenuo i vodio, a većinu njih i ostvario. Unatoč pojedinim
228
Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos
229
Mladen Urem
Mladen Urem
Ante Gugo (Knin 1963.) hrvatski je novinar, publicist i književnik zapaženog javnog i
medijskog djelovanja. Svestrani autor, koji se počeo baviti novinarstvom od dolaska
na studij u Zagreb 1984. godine. Počeo je s pisanjem u Poletu, a bio je i među prvim
novinarima Radija 101. Do 1988. godine bio je urednik u Studentskom listu a kada su
ga ondašnje komunističke vlasti zabranile, doživio je i sudski progon. Potom surađuje sa
slovenskim listom Mladina i s tjednikom Danas iz Zagreba. U splitskom tjedniku Nedjeljna
Dalmacija suradnik je od 1991. objavljivao je i pod pseudonimom Jurica Šimić. Pisao je
pod pseudonimom jer mu je najuža obitelj ostala na području koje do kraja rata 1995. bilo
pod okupacijom srpskog agresora. Tek kad je obitelj uspjela izaći s okupiranog područja
Republike Hrvatske u veljači 1993., Ante Gugo opet piše pod svojim imenom. U izdavačkoj
kući Slobodna Dalmacija bio je politički komentator, šef dopisništva i zamjenik glavnog
urednika. Surađivao s televizijskim kućama, bio urednik i voditelj političkih emisija. U
lipnju 2001. godine otišao je iz Slobodne Dalmacije jer se nije slagao s upletanjem politike
u njezinu uređivačku politiku. Prešao je u politički tjednik Fokus, koji je bio pred gašenjem.
U tom je listu postao glavni urednik i pod njegovim uredovanjem Fokus je postao jaki
politički oporbeni tjednik. Pisao je i za list Arenu. U siječnju 2003. postao je direktor i
urednik Dubrovačkog vjesnika, kojem je na čelu bio nepunih 13 mjeseca, sve do kraja veljače
2004. godine. Od 2011. do konca 2015. pisao je kolumne za portal Politika Plus. Godine
1995. objavio je knjigu Da se ne zaboravi. Objavio je 2001. knjigu Politički labirint, koja
je izbor njegovih tekstova nastalih u razdoblju između 9. svibnja 2000. i 25. ožujka 2001.
230
fikcionalna obiteljska saga, roman s elementima
hrvatske stvarnosti
godine. Roman za djecu Runo, s temom Domovinskog rata objavio je 2002. godine. Drugo
izdanje tog romana u izdanju Despot infinitusa objavljeno je u veljači 2018. U kolovozu
2015. objavio je knjigu Oluja koju nismo mogli izbjeći u izdanju Večernjeg lista. Knjiga
sadrži kronologiju i opis političkih zbivanja vezanih uz raspad SFRJ, uspostavu samostalne
i suverene Republike Hrvatske, te oslobađanje okupiranih područja. Ova knjiga je u srpnju
2016. objavljena u prijevodu na engleski jezik. Prevoditelj je Michael Drugo, a urednica
engleskog izdanja je Julienne Eden Bušić. Knjiga je objavljena pod nazivom In the Eye of the
Storm. U studenom 2017. u izdanju Despot infinitusa objavljen mu je roman Žetva u polju
otrova. Urednik romana je Zvonimir Despot, a naslovnu stranicu po ideji autora ilustrirao
je domaći strip crtač Nenad Barinić. Pisao je scenarije za stripove Bože, čuvaj Hrvatsku i
Prce i Stameni koje je crtao Žarko Beker (1936. – 2012.), istaknuti strip crtač. Fotografije
Ante Guge objavljivane su u tiskanom i na internetskom izdanju National Geographica.
Skradinska niska bisera naziv je izložbe fotografija koje je Ante Gugo izlagao 2010. godine u
Muzeju grada Skradina zajedno s Milom Stanković, novinarkom Večernjeg lista iz Mostara.
Fotografije s izložbe u Skradinu nastale su tijekom snimanja dokumentarno-turističkog
filma Blago kamena i vode (2013.), jednog od desetak takvih filmova kojima je Ante Gugo
autor (scenarij, kamera i montaža).
Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1995.) za zasluge u kulturi.
Nositelj je Spomenice Domovinskoga rata. Dobio je više odličja za zasluge u Domovinskom
ratu. Kratka bibliografija objavljenih knjiga: Da se ne zaboravi, 1995. Politički labirint,
2001. Runo, 2002. godine. Oluja koju nismo mogli izbjeći, Večernji list, 2015. In the Eye of
the Storm (Political, Diplomatic and Military Struggle for Croatian Independence), Healthy
Eye, 2016. Žetva u polju otrova, 2017.
Iz ovog kratkog uvoda ocrtavaju se tematske i životne preokupacije autora koji je životno
iskustvo pretočio u fikcionalni roman. Roman Ante Guge znakovitog naslova Žetva u polju
otrova, uz neke klasične provjerene formule građenja literarnog diskursa donosi drugačiji,
angažiran odnos prema problemima hrvatske stvarnosti XX. stoljeća. Pisac je ovim
romanom postao pripadnik kruga pisaca, predstavnika hrvatske proze, tematski vezanih uz
Domovinski rat i zato je primjereno napisati nekoliko riječi uz objavu ovog naslova.
Roman Žetva u polju otrova Ante Guge je poseban iz više razloga. Baveći se novinarstvom i
publicistikom dugi niz godina, paralelno zapisujući svoje impresije, razmišljanja, intimne,
231
Mladen Urem
232
fikcionalna obiteljska saga, roman s elementima
hrvatske stvarnosti
Struktura proznog teksta je narativna, introspektivna, gdje nakon početnog postavljanja
glavnih koordinata kulise u kojoj se odvija radnja, odnosno pozicioniranja teme o kojoj
govori, iskustvo pretače u tekst. Unatoč isticanju navedenih aspekata koji se uvijek čitaju iz
onoga što je sada, iz vlastita vremena i s vlastita mjesta, autor je izgradio u svome romanu
jednu obiteljsku rapsodiju, predstavljajući kompleksnost života koji traži odgovore koji
nisu uvijek jednoznačni. O formi i načinu uvijek se dade raspravljati, međutim jedinstveno
je mjerilo i na prvom mjestu je uvijek umjetnički dojam i sugestivnost koju nam umjetnik
može prenijeti svoje iskustvo kao univerzalno.
Ante Gugo istodobno nastoji pokazati kako se pisanje nikako ne smije uklopiti u nekakav
prepoznatljiv i definiran sustav koji će ponavljati i reciklirati nekoliko motiva na različite
načine. Ne kristalizira na jedan način, metodom koja bi vrijedila zauvijek. On se radije
upušta u stvaranje svakog poglavlja uvijek počinjući iznova. U tome vidim njegov doprinos
našoj recentnoj produkciji, doprinos koji je vidljiv, primjetan i uočljiv ali također i prihvatljiv
jednom krugu čitatelja koji će ga rado čitati.
Ovim romanom u kojem je tematizirana hrvatska stvarnost 20. stoljeća, njezini stanovnici
i događaji toga vremena, autor koji dobro vlada tehnikom pisanja fabule, eliminira
onu nepotrebnu preopterećenost prisutnošću mnogih lica i događaja. Zato je ta knjiga
interesantno štivo koje se čita s interesom od prvog do posljednjeg retka. U književnosti
postoji određena tendencija, sklonost da se u sferi recentne književne produkcije i novih
ostvarenja teži ka traženju specifičnih dramatskih ostvarenja, koja korespondiraju s uskim
auditorijem. Pa iako je djelo zapravo obiteljski roman, saga o sukobima i nadrastanju istih,
o uspinjanju i padovima, to djelo nosi u sebi mnoge aspekte koji su istiniti, životni, te
svojom pojavom, zrelošću raspleta i problematikom plijene pažnju. Narativni, opisni ton
u knjizi u nekim poglavljima nestaje, zamjenjujući ga dijalozima. Knjiga je prezentacija
jednog turbulentnog ratnog, predratnog i poratnog razdoblja i promišljanja univerzalnih
ljudskih problema.
Reduciran prema sentimentalnom do modernističkih dimenzija, autor će se profilirati u
sugestivnog pripovjedača. Moglo bi se površnim čitanjem pogrešno zaključiti kako se radi
o samonikloj književnoj pojavi ali nije tako jer se vidi po stilu izlaganja i senzibilitetu,
pripadnost hrvatskom kulturnom krugu. Autor pokazuje nekoliko krugova zanimanja, ali
izvore njegova ishodišta pronalazimo tek u kontekstu, u idejama, mislima i rečenicama koje
233
Mladen Urem fikcionalna obiteljska saga, roman s elementima
hrvatske stvarnosti
će izgovoriti likovi u njegovom romanu. Nikada do kraja ne odbacuje tradiciju, uspijevajući
je razlomiti i razložiti na sebi svojstven način. Usmjerivši svoj interes na probleme
prvenstveno međunacionalnih odnosa, politike i njezine manipulativnosti i represije,
potom obitelji i obiteljskog života, autor se problemski dotiče nekoliko ključnih naglasaka.
Uronjenost u tu stvarnost, koja je bitno određena vrlo složenim političkim situacijama,
interakcijom sukoba svih sudionika događanja, u kojoj se ravnopravno sudaraju ključni
trenuci vremena s trivijalnošću lokalne sredine, približavaju ga suvremenoj prozi. Ovaj
romaneskni opus govori o umjetničkom djelu, ponekad ispisanom s većom, a ponekada s
manjom akribijom, ali uvijek i trajno se osjeća kako postupa prema pritisku vlastite prošlosti
i okolnostima u kojima se nalazi u trenutku kada piše. Realističkim načinom bez poruge, ali
sa puno iskrenosti, ocrtava međuljudske odnose i njihovu međusobnu povezanost sa svim
dominantnim ljudskim karakterima i osobnostima koji tome ozračju daju osnovni ton,
bolje reći rezultantom različitih silnica jednoga doba, jedne stvarnosti. Strpljivo izgrađivanje
sebe kroz vlastitu poetiku u književnosti rezultiralo je ovim romanom.
Ante Gugo je u nastojanju da istakne ono što je aktualno, značajno i relevantno u životnom,
društvenom i civilizacijskom smislu današnje Hrvatske, pritom ne zaboravljajući ni istinske
književne vrijednosti. Diskretno prisutan na književnoj pozornici, držeći se svoje putanje
književnog stvaranja, ostvario je ovom knjigom primjetan doprinos suvremenoj književnosti.
Na jednoj razini svjedoči o trajnom pokušaju građenja iskrenog i minucioznog opisa
okvira svijesti svojih aktera, što je nemala hrabrost ako se prisjetimo kako je u hrvatskoj
književnosti roman najmanje zastupljena književna forma koja se objavljuje. Za književnost
prvih desetljeća XXI. stoljeća na našim prostorima, roman svakako zauzima, gledano i iz
univerzalne, književne perspektive, značajno mjesto. Prihvaćanje realizacije ovako teško
promišljenog koncepta hrabar je pokušaj, gotovo nesvakidašnji i ostvaren je na umjetnički
prepoznatljiv način.
234
narativnost i autobiografski elementi
u kratkim pričama danijela prodana
Goran Crnković
Istaknuti pjesnik Danijel Prodan objavo je knjigu Iskrice (lirska šaputanja) u nakladi
riječkog Ogranka Matice hrvatske. Autorica nadahnutog predgovora je Vesna Božić
Mavrović, dok je biografski portret napisala dr. sc. Sanja Štiftar. Autorica atraktivnog
ovitka i grafičke pripreme je Laura Varljen Herceg. Danijel Prodan je rođen u Zagvozdu
kraj Imotskog 1938. godine, u Rijeci je na Pedagoškoj akademiji diplomirao na studiju za
učitelja razredne nastave i hrvatskoga jezika. Cijeli radni vijek je proveo u Osnovnoj školi
na Cresu i potom od 1966. godine do umirovljenja u Osnovnoj školi Kantrida, gdje je
osim u funkciji profesora bio i ravnatelj škole. Osim po pedagoškom radu, Danijel Prodan
je najviše poznat kao pjesnik i autor više knjiga poezije po kojima je postao prepoznatljiva
pjesnička osobnost ne samo u Hrvatskom primorju nego i u širem nacionalnom kulturnom
prostoru.
Knjiga kratkih priča Danijela Prodana donosi drugačiji, anegdotalni, zabavan ali i angažiran
odnos prema problemima naše stvarnosti i zato je primjereno naglasiti nekoliko dojmova
uz objavu ovog naslova.
Zbirka priča, bolje reći crtica iz svakodnevnog života Danijela Prodana je posebna iz više
razloga. Nakladnik je nenametljivim dizajnom unutrašnjeg prijeloma knjige s izborom
fotografija iz pjesnikova života ponudio čitateljskoj publici jedno umjetnički nadahnuto
ostvarenje koje se čita s interesom, s mnogo simultanih radnji i odvojaka glavnog tijeka priče,
koje ne opterećuje pretencioznošću, a kojom smo prečesto izloženi čitajući suvremenu prozu.
Ponirući kao čitatelji različitim asocijativnim razinama ovog izbora životnih reminiscencija
predstavljenih u kratkim crticama, autor nam podastire neposredno životno iskustvo.
Tematizirajući različite događaje iz osobne i novije povijesti, opisujući ih kroz interesantnu
fabulu koja traži čitateljevu pažnju, čitanje ovog djela ima i terapeutsku dimenziju.
235
Goran Crnković
236
narativnost i autobiografski elementi
u kratkim pričama danijela prodana
Ponekad sentimentalan, ponekad autoironičan, autor će se ovim naslovom, iako već
formiran pjesnik, profilirati u sugestivnog pripovjedača. Moglo bi se površnim čitanjem
pogrešno zaključiti kako se radi o samonikloj književnoj pojavi ali nije tako jer se vidi,
po stilu izlaganja i senzibilitetu, pripadnost hrvatskom kulturnom krugu (vidljiv je
utjecaj Tina Ujevića, Ivana Gorana Kovačića, Petra Preradovića, Antuna Gustava Matoša.
Dragutina Tadijanovića…). Autor pokazuje nekoliko krugova zanimanja, ali izvore njegova
ishodišta pronalazimo tek u kontekstu, u idejama, mislima i rečenicama koje će izgovoriti
likovi u njegovim pričama-crticama. Nikada do kraja ne odbacuje tradiciju, uspijevajući je
razlomiti i razložiti na sebi svojstven način. Usmjerivši svoj interes na probleme prvenstveno
svakidašnjeg i suvremenog, te politike i njezine manipulativnosti i represije, potom obitelji
i obiteljskog života, autor se problemski dotiče nekoliko ključnih naglasaka. Čovjeka,
njegove sudbine, potrage za srećom, nostalgije i što je najvažnije životne radosti, koja ga
nosi kroz život. Ovaj lapidarni romaneskni opus govori o umjetničkom djelu, ponekad
ispisanom s većom, a ponekada s manjom akribijom, ali uvijek i trajno se osjeća kako
postupa prema pritisku vlastite prošlosti i okolnostima u kojima se nalazi u trenutku kada
piše. Realističkim načinom bez poruge, ali sa puno iskrenosti, ocrtava međuljudske odnose i
njihovu međusobnu povezanost sa svim dominantnim ljudskim karakterima i osobnostima
koji tome ozračju daju osnovni ton, bolje reći rezultantom različitih silnica jednoga doba,
jedne stvarnosti. Strpljivo izgrađivanje sebe kroz vlastitu poetiku u književnosti rezultiralo
je ovom zbirkom crtica.
U nastojanju da istakne ono što je aktualno, značajno i relevantno u životnom, društvenom
i civilizacijskom smislu osobnom i njegove domovine Hrvatske, pritom ne zaboravlja ni
istinske književne vrijednosti.
Diskretno prisutan na književnoj pozornici, držeći se svoje putanje književnog stvaranja,
dao je ovom knjigom doprinos suvremenoj književnosti. Kratke priče Danijela Prodana
svjedoče o trajnom, višedesetljetnom pokušaju građenja iskrenog i minucioznog opisa
svojih književnih impresija koje će ostaviti vidljiv trag na našoj kulturnoj sceni.
237
Juraj Karninčić
Juraj Karninčić
Kao zapovjednik bio sam u raznim situacijama vezivanja na obalu: normalan za vez broda,
privremeni vez u ustavi po par dana u Calcutti, vez na plutači u Rangoonu i Honkongu,
četverovez po raznim lukama u Bakru, Kopru, Lattakiji, Aleksandriji, itd. Ali ovom prilikom
želim opisati specijalni vez broda na brod i to na Atlantskom oceanu u vodama Mauretanije
kod luke Nouakchott.
Bio sam zapovjednik na brodu za prijevoz rashladnog tereta “Nova Friesia”od 6.555 tona
i dužine 136 metara, brodovlasnik DAMACO iz Kostrene kapetana Berislava Vranića. Na
sidrište luke Nouakchott čekali smo ribarski brod-trawler, tvornicu za lov, skladištenje i
pakiranje ribe.
Kada je trawler (zaboravio sam ime, ali brodovlasnik je bio iz Norveške) nosivosti oko
10 000 tona stigao, trebao se privezati uz nas, po našem desnom boku. Inače sidrište te
luke je pogodno za prekrcaj tereta, jer je more mirno, ne pušu jaki vjetrovi, a ocean je
miran s laganim mrtvim morem. Mi smo s naše desne strane spustili tri komada Yokohama
bokobrana, pripremili stroj za manovru, dignuli sidro i plovili u kursu i brzini od četiri
čvora, koju nam je zadao brod trawler - ribarski.
Na strani na kojoj će se on privezati uz bokobrane, pripremili smo naše konope i posada je
bila na vezu na pramcu i krmi. S obzirom na našu dužinu od 136 metara postavili smo tri
bokobrana, na dijelu broda koji je prigodan, da ne bi došlo do dodira i udaranja broda o
brod. Uvjete priveza postavlja brod privezivač. Naime, po njegovom naređenju, mi plovimo
u kursu i brzinom koju on odredi.
238
privez broda uz brod na atlantskom oceanu
na sidrištu luke nouakchott (mauretanija)
U konkretnom slučaju, na sidrištu luke Nouakchoot, gdje smo bili usidreni na cca 8 nm
od obale, digli smo sidro i plovili u kursu 310 stupnjeva, brzinom od 4 čvora. Brod matica
– trawler plovio je prema nama brzinom od 6 čvorova. Približavao nam se pod kutom od
30 stupnjeva prema našoj uzdužnici. Približavajući nam se, on je prilagođavao svoju brzinu
našoj brzini i plovili smo kratko vrijeme istom brzinom, dok on nije došao usporedno s
nama i naslonio se na naš bok s desne strane. Zaustavili smo stroj, a on je prilagodivši svoj
položaj nama, započeo vezivanje svojim konopima za nas, a mi svojim konopima za brod
trawler. Uhvativši dovoljno konopa, zaustavio je stroj i tada je oborio svoje vanjsko sidro.
S obzirom na djelovanje mrtvoga mora, a koje nije jako, pojačali smo vez. Brodovi se lagano
valjaju do pet stupnjeva nagiba ili čak i manje. Yokohama bokobrani su dovoljna zaštita da
se brodovi ne dodirnu. Konop uslijed naprezanja i pukne, ali to se ne može izbjeći. Ponekih
drugih šteta kod takve manipulacije obično nema.
Nakon toga mi se pripremamo za početak ukrcaja u jedno skladište, naša samarica je na
sredini skladišta a druga je na brodu trawler-u odakle prihvaćamo teret. Ovdje treba obratiti
svu pažnju da se samarica koja je na brodu trawler-u ne bi oštetila prilikom ukrcaja, jer
teret je u kutijama a slaže se na paleti, pa uslijed naprezanja i laganog valjanja, može doći
do iskrivljenja samarice. Predajemo „Pismo spremnosti” a „Nalog ukrcaja” ribe na naš brod
dobijemo od trawler-a.
U ovom slučaju smo krcali ribu za Siera Leone, Obalu slonovače, Kamerun i Kongo. Krcali
smo tri vrste ribe: sardele, šarune i zubace.
S obzirom da trawler ima samo jedan otvor kroz kojega ide iskrcaj ribe, to smo morali
pomicati brod prema našem planu ukrcaja, ili se trawler pomicao prema usklađenosti
ukrcaja sa nama. U ovom slučaju primatelj je obvezan brojiti teret i na temelju usklađivanja
sa krcateljem se izdaje teretnica.
Kod odlaska, mi radimo manovru odveza, a koja i nije zahtjevna. Uglavnom jedno lijepo
iskustvo u mojoj dugogodišnjoj karijeri zapovjednika.
239
Hrvatska
fotografija
Vesna Zednik
PERSONAE
GRATAE
o izložbi fotografija PERSONAE GRATAE
245
Tuga Tarle O izložbi fotografija Personae gratae
Vesne Zednik
odnos prema fotografiranim objektima. Fotografijama tema-
tizira ljudsko tijelo, studirajući prije svega lice, ruke i pokret.
Fotografije objavljuje u knjigama i časopisima. Izlaže na
međunarodnim izložbama.
Samostalne izložbe:
246
O izložbi fotografija Personae gratae
Vesne Zednik
247
Vesna Zednik: "Jakov"
Grand Prix Fernando
Soprano (6. salon crno-
bijele fotografije, Rijeka
2018.);
Prva nagrada Portret 2019.
za najbolji fotografski
portret koji je snimio autor
iz Hrvatske (HFC, Zagreb
2019.)
248
Davor Velnić
UOČITI NEVIDLJIVO
Skraćeni tekst predgovora kataloga izložbe Personae gratae, Križevci –
Zagreb, MMXVIII.
249
Davor Velnić
250
Uočiti nevidljivo
251
Davor Velnić
252
Uočiti nevidljivo
253
Davor Velnić
zrcalu i privlači kao svaka pozicija koja nam realno nije dana:
bar na trenutak napustiti profanu pojavnost, okaditi se svjet-
lom i zaogrnuti sjenom te sama sebe iznenaditi. Možda ne
možemo sami, ali nam umjetnici u tome mogu pomoći.
Na autoričinim portretima modeli nisu onakvi kakvi jesu,
nego kakve ih autorica želi oduzeti vremenu. Umjetnost često
postoji da bi dosegla ono čega u stvarnosti nema, i onda kad
se osjeća nazočnost postojećeg. Bez te nove slike život bi bio
okljaštren na razinu nagona, sluzi i ravnodušnosti, bio bi sve-
den na razdražljivost gladi i hrkanje sitosti. Riječ je o omje
ru oponašanja i stvaranja. Ovi su portreti život uhvaćen u
kratkom trenutku, kao kukac u jantaru – stvarnost ugašena
zato da bi mogla trajati kao viša zbilja. Sudbina slična sudbini
književnih i filmskih likova – živjet će mnogo duže od svojih
autora i interpreta, od ljudi zarobljenih u košnici svakodne
vice. Poput književnih i likovnih figura, najtrajnije baštine
čovječanstva, poput samodostatnih karaktera fikcije i mašte,
nerođenih i dugovječnih.
Modeli s Vesninih portreta nisu baš Božja stvorenja –
neke osobno poznajem – ali primati svakako nisu. U toj
prerafealističkoj jasnoći nema tragova darvinizma. Svi oni um-
iju živjeti od vlastita svetog bića. Nema prenemaganja ni oho-
losti, izostala je tuga i usplahirenost. Možda ne vidimo ostatke
sadre i mramorne prašine, ali ljudi na snimkama izgledaju kao
da na putu za vječnost žele ostati upamćeni baš ovakvi: crno-
bijeli, puni sjajno-sive boje slične srebru, nedodirljivi u svojoj
osami. Portretirane osobe pamtimo onako i koliko umjetničko
djelo na nas ostavlja dojam, koliko je blistav sjaj izglačanog
mramora uvjerljiv i koliko je njihova izdvojenost iz svijeta
živih opipljiva i pamtljiva. – Mramor, granit i bronca uspješno
razdvajaju svijet živih i nedokučivi svijet „zaslužnih“, onih što
254
Uočiti nevidljivo
255
Davor Velnić
256
Uočiti nevidljivo
257
Davor Velnić
258
Uočiti nevidljivo
259
Davor Velnić Uočiti nevidljivo
260
Izložba fotografija Personae Gratae
261
Vesna Zednik
262
Anamarija Marković (Zagreb, 1999)
263
Izložba fotografija Personae Gratae
balerina
Vesna Zednik
264
Izložba fotografija Personae Gratae
265
Vesna Zednik
266
Franjo Husinec (Križevci, 1942)
267
Izložba fotografija Personae Gratae
268
Izložba fotografija Personae Gratae
269
Vesna Zednik
270
Izložba fotografija Personae Gratae
271
Vesna Zednik
272
Izložba fotografija Personae Gratae
273
Vesna Zednik
274
Ramon Noa Caraballo (Havana, 1984)
275
Izložba fotografija Personae Gratae
plesač salse
Vesna Zednik
276
Vlasta Rittig-Spinčić (Zagreb, 1947)
277
balerina, plesna pedagoginja i koreografkinja
Izložba fotografija Personae Gratae
Vesna Zednik
278
Izložba fotografija Personae Gratae
279
Vesna Zednik
280
Izložba fotografija Personae Gratae
281
282
Vesna Zednik
283
284
Vesna Zednik
285
Vesna Zednik
286
Izložba fotografija Personae Gratae
287
288
Vesna Zednik
289
Matica
hrvatska
Dometi, I. – IV. 2018.
od broja do broja
ljetopis Matice hrvatske
– Ogranka u Rijeci
Od siječnja do prosinca 2018.
293
Od broja do broja
294
Dometi, I. – IV. 2018.
295
te objavljeni neki važniji izvori. Knjiga je objavljena u nakladi
Ogranka MH u Rijecia o njoj su govorili Marko Medved,
Goran Crnković te sam autor Stanko Škunca.
297
Od broja do broja
298
Dometi, I. – IV. 2018.
299
Naklada
Od brojaMatice hrvatske – Ogranka u Rijeci
do broja
300
Dometi, I. – IV. 2018.
301
Naklada
Od brojaMatice hrvatske – Ogranka u Rijeci
do broja
302
Dometi, I. – IV. 2018.
303
Naklada
Od brojaMatice hrvatske – Ogranka u Rijeci
do broja
304
Dometi, I. – IV. 2018.
305
306
ISSN 0419-6252